Victor Hugo - Jadnici.pdf

Naslov originala

VICTOR HUGO

L ES MI S E RA BL ES

Preveo s francuskoga D r N IK O LA B A NA Š E V IĆ

VICTOR HUGO

JADNICI I ZAGREB

FANTINE Dex-www.Balkandownload.org

PRVI SVEZAK

KNJIGA PRVA

Pravednik

I G. MYRIEL Godine 1815, g. Charles-François-Bienvenu Myriel (Šarl-FransoaBjenveni Mirijel) bio je biskup u Dignu (Dinju). Bijaše to starac od sedamdeset i pet godina otprilike; na biskupskoj stolici u Dignu sjedaše od 1806. godine. Iako ova pojedinost nema niukoliko veze s onim što je bitno u našem daljem pripovijedanju, nije možda naodmet, ako ni za šta drugo bar da bismo bili tačni u svemu, da spomenemo ovdje glasove i govorkanja koji su se pronosili o njemu u vrijeme kada je došao u svoju biskupiju. Istinito ili lažno, ono što se priča o ljudima ima često toliko značenja u njihovu životu i naročito u njihovoj sudbini kao i ono što oni rade. G. Myriel bio je sin jednog člana Vrhovnog suda u Aixu (Eksu): od sudskog dakle plemstva. Pričalo se da ga je otac, namjenjujući ga sebi za nasljednika u sudu, bio rano oženio, u osamnaestoj ili dvadesetoj godini, po običaju koji je bio dosta raširen u obiteljima sudaca. Govorilo se da je Charles Myriel, i pored ove ženidbe, davao povoda da se o njemu mnogo pripovijeda. Iako malog rasta, bio je lijepog izgleda, elegantan, ljubak, duhovit; cio prvi dio svoga života bio je posvetio visokom društvu i ljubavnim zgodama. Izbila je revolucija, događaji se razviše vratolomnom brzinom, sudske se obitelji razbježaše, desetkovane, progonjene, vijane. G. Charles Myriel, od prvih dana revolucije, pobježe u Italiju. Tamo mu umrije žena od neke grudne bolesti od koje je bila načeta već dugo vremena. Nisu imali djece, šta se zbilo poslije toga u sudbini g. Myriela? Da li su se u njemu začele ideje odricanja i samoće pod utiskom rušenja starog francuskog društva, propasti njegove vlastite obitelji, tragičnih prizora 93. godine, još užasnijih možda za izbjeglice koje su ih, uveličane strahom, gledale izdaleka? Da li je, usred jedne od onih zabava i nježnih zgoda koje mu ispunjavahu život, iznenada bio pogođen jednim od onih tajnovitih i strašnih udara koji znaju ponekad, udarajući u srce, oboriti čovjeka koga društvene katastrofe ne bi poljuljale udarajući ga po življenju i imanju? Nitko to ne bi mogao reći; znalo se samo da je, kad je došao iz Italije, bio svećenik. Godine 1804. g. Myriel je bio župnik u B. (Brignollesu). Bio je već star i živio duboko povučen.

U vrijeme krunisanja, mali neki župnički posao, ne zna se više zapravo ni koji, dovede ga u Pariz. Pored drugih moćnih ličnosti, on je otišao da posjeti nekim poslom za svoje župljane g. kardinala Fescha. Jednog dana kad je imperator bio došao u posjet svome ujaku, dobri župnik, koji čekaše u predsoblju, nađe se na prolazu Njegova Veličanstva. Napoleon, videći uperen na sebe radoznali pogled ovog starca, okrenu se i reče naprasito: – Tko je ovaj dobri čovo što me gleda? – Gospodaru, reći će g. Myriel, vi gledate dobrog čovu, a ja gledam velikog čovjeka. Obojici nam to može biti od koristi. Iste večeri, imperator zapita kardinala za ime ovoga župnika, a naskoro g. Myriel dozna, na svoje vlastito iznenađenje, da je postavljen za biskupa u Digneu. Uostalom, koliko je bilo istine u onome što se pripovijedalo o prvom dijelu života g. Myriela? Nitko to nije znao. Malo je obitelji poznavalo obitelj Myriel prije revolucije. G. Myriel je morao doživjeti sudbinu svakog došljaka u malom gradu, u kome ima mnogo usta koja govore, a malo glava koje misle. Morao ju je doživjeti, iako je bio biskup i baš zato što je bio biskup. Ali, na kraju krajeva, sva ova govorkanja koja su bila vezana za njegovo ime bila su samo govorkanja; šapat, glasovi, prazne riječi, i manje još nego prazne riječi, preklapanja, kako se snažnim izrazom ponegdje kaže1. Bilo kako mu drago, poslije devet godina biskupovanja i boravka u Digneu, sve te priče, koje služe u prvo vrijeme kao predmet razgovora u malim gradovima i među malim ljudima, pale su u dubok zaborav. Nitko se ne usuđivaše da ih spomene, nitko se ne usuđivaše da ih se sjeti. G. Mvriel je došao u Digne s jednom starijom djevojkom, gospođicom Baptistinom, koja mu je bila sestra, a bijaše deset godina mlađa od njega. Sva im posluga bijaše jedna služavka istih godina kojih i gospođica Baptistina, po imenu gospođa Magloire (Magloar), koja, pošto je bila služavka gospodina župnika, uze dvostruku titulu sobarice i domaćice preuzvišenoga. Gospođica Baptistina bila je visoka, blijeda, tanka, tiha; ona je ostvarivala ideal onog što izražavaju riječi »dostojna poštovanja«; jer izgleda da je potrebno da žena bude majka da bi bila dostojna obožavanja. Nikada nije bila lijepa; njen život, koji je sav bio samo niz bogougodnih djela, bijaše je na kraju obavio nekom vrstom bjeline i sjaja, i, starenjem, bijaše zadobila ono što bi se moglo nazvati ljepotom dobrote. Ona 1

Sa ponegdje preveo sam francusko midi, stvarno jug, gdje se, prema piscu, upotrebljava riječ palabre, koju sam preveo preklapanje. – Prev.

mršavost njenih mladih dana pretvorila se u njenim zrelim godinama u prozračnost; a ta je prozirnost odavala anđela. Bila je to više duša nego djevica. Njena ličnost kao da je bila od sjene, toliko tek tijela da se uoči ženskost; svjetlost u malo materije; velike oči uvijek oborene; izgovor za dušu da ostane na zemlji. Gospođa Magloire bijaše omalena starica, bijela, punačka, debeljuškasta, užurbana, uvijek zadihana, jedno zbog svoje radljivosti, a drugo od sipnje. Gospodina Myriela, kada je došao, uvedoše u biskupski dvor s počastima koje iziskuju carski propisi, koji biskupa stavljaju odmah iza brigadnog generala. Predsjednici općina i suda napraviše mu prvi posjet, a on opet među prvima posjeti generala i prefekta. Pošto ga smjestiše, grad je očekivao svoga biskupa na djelu.

II G. MYRIEL POSTAJE PREUZVIŠENI BIENVENU Biskupski dvor u Dignu bio je odmah do bolnice. Biskupski dvor bijaše prostrana i lijepa zgrada od kamena, koju je sazidao početkom prošlog vijeka preuzvišeni Henri Puget (Anri Piže) doktor teologije Pariškog fakulteta, simorski opat, koji je bio biskup u Digneu 1712. godine. Taj dvor bijaše pravi plemićki dom. Sve je tu bilo gospodstveno, biskupove odaje, saloni, sobe, počasno dvorište, veoma široko, sa šetalištem na arkadama, po staroj firentinskoj modi, vrtovi zasađeni prekrasnim drvećem. U blagovaonici, dugoj i divnoj galeriji koja je bila u prizemlju i okrenuta prema vrtovima, preuzvišeni Henri Puget dao je 29. srpnja 1714. godine svečani objed njihovim preuzvišenima Charlesu Br lartu de Genlisu (Šarlu Brilaru de Žanliju), nadbiskupu, knezu embremskom; Antoineu de Mesgrignyju (Antoanu de Merinjiju), kapucinu, gradskom biskupu; Philippeu de Vendômeu (Filipu de Vandomu), velikom prioru Francuske; opatu de Saint-Honoré de Lérinsu (Sent-Onore de Lerenu); Françoisu de Bertonu de Grillonu (Fransoa de Bertonu de Grijonu), biskupu-baronu u Venceu; Césaru de Sabranu de Forcalquieru (Sezaru de Sabranu de Forkalkijeu), biskupu, gospodaru Glandeva; i Jeanu Soanenu (Žanu Soanenu), svećeniku oratorija i redovnom kraljevom propovjedniku, biskupu gospodaru Seneza. Slike ovih sedam prečasnih ličnosti krasile su ovu dvoranu, a taj znameniti datum, 29. srpanj 1714, bio je urezan zlatnim slovima na jednoj bijeloj mramornoj ploči. Bolnica bijaše tijesna i oniska, jednokatna kuća s malim vrtom. Tri dana po svom dolasku, biskup posjeti bolnicu. Poslije posjeta zamoli upravnika da mu izvoli doći. – Gospodine upravniče bolnice, reći će mu, koliko u ovom času imate bolesnika? – Dvadeset i šest, preuzvišeni. – Toliko sam i sam računao, reče biskup. – Kreveti su, nastavi upravnik, dosta zbijeni jedan uz drugi. – To sam i sam primijetio. – Dvorane su obične sobe, i zrak se u njima teško obnavlja.

– I meni se tako čini. – A onda, kad imamo sunca, vrt je isuviše malen za one koji se oporavljaju. – I ja bih tako rekao. – Kad ima neka zaraza, kao ove godine tifus, a preklani neka vrućica, onda imamo po sto bolesnika pa ne znamo što da radimo. – Tako sam nešto i ja mislio. – Šta ćete, preuzvišeni, reče upravnik, mora se trpjeti. Biskup zašuti jedan časak, pa se naglo okrene upravniku bolnice: – Gospodine, reče mu, koliko mislite da bi stalo kreveta samo u ovu dvoranu? – U blagovaonicu preuzvišenoga? uzvikne upravnik, sav zabezeknut. Biskup je prelazio pogledom po dvorani i izgledalo je da očima premjerava i računa. – Stalo bi u nju dvadeset kreveta! reče on kao za sebe; zatim glasnije: – čekajte, gospodine upravniče bolnice, sada ću vam nešto reći. Ima ovdje očigledno neka greška. Vas je dvadeset i šest osoba u pet-šest malih soba. Nas je ovdje troje, a imamo mjesta za šezdesetoro. Greška je to, kažem vam. Vi ste u mom stanu, a ja u vašem. Dajte mi moju kuću, ovo je vaša. Sutradan, dvadeset i šest jadnih bolesnika preseli se u biskupov dvor, a biskup se nastani u bolnici. G. Myriel nije imao imanja, jer je njegovu obitelj upropastila revolucija. Sestra mu je imala doživotnu rentu od pet stotina franaka godišnje, i ona joj je, u biskupovu dvoru, bila dovoljna za njene lične izdatke. G. Myriel je, kao biskup, primao od države plaću od petnaest hiljada franaka godišnje. Onoga dana kada se nastanio u bolničkoj zgradi, g. Myriel rasporedi jednom za uvijek ovu svotu na slijedeći način. Prepisujemo ovdje bilješku koju je napisao svojom rukom. BILJEŠKA O RASPOREDU TROŠKOVA MOJE KUĆE Za mali seminar . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . hiljadu i pet sto livara; Misionarska kongregacija . . . . . . . . . . . . sto livara; Za lazarište u Montdidieru . . . . . . . . . . . sto livara; Seminar stranih misija u Parizu . . . . . . .dvije stotine livara; Kongregaciji Svetoga duha . . . . . . . . . . . sto pedest livara; Duhovne ustanove u Svetoj Zemlji . . . . . sto livara; Udruženja materinskog milosrđa . . . . . . tri stotine livara; Uz to, tome udruženju u Arlesu . . . . . . . .pedeset livara; Za bolje uređenje kaznenih zavoda . . . . . Četiri stotine livara; Za pomoć i oslobođavanje zatvorenika . . . .pet stotina livara;

Za oslobođavanje kućnih starješina, zatvorenih za dugove . . . . . . . . . . . . . . . . . hiljadu livara; Dodatak na plaću siromašnih učitelja biskupije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .dvije hiljade livara; Za javne ambare u Visokim Alpama . . . . .sto livara; Kongregaciji gospođa u Digneu, Manosqueu i Sisteronu za besplatno školovanje siromašnih djevojčica . . . . . . . hiljadu i pet sto livara; Za siromahe . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .šest hiljada livara; Moji lični troškovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . hiljadu livara;

____________________________ Svega: petnaest hiljada livara; Dok je god bio biskup u Digneu, g. Myriel nije ništa promijenio u ovom rasporedu. To je on nazivao, vidjeli smo, raspored troškova moje

kuće. Ove odredbe pokorno prihvati gospođica Baptistina. Za ovo sveto čeljade preuzvišeni bijaše u isti mah i brat i biskup, brat po prirodi, a starješina po crkvi. Ona ga je jednostavno voljela i obožavala. Kada bi govorio, ona mu se klanjala; kada bi nešto radio, ona bi to odobravala. Jedino je služavka, gospođa Magloire, malo gunđala. G. Biskup je, vidjeli smo, odredio bio za sebe hiljadu livara, što je, s prihodom gospođice Baptistino, iznosilo hiljadu i pet stotina franaka godišnje. S ovih hiljadu i pet stotina franaka živjele su ove dvije starice i ovaj starac. A kada bi koji seoski župnik došao u Digne, gospodin biskup je nalazio način da ga dočeka, zahvaljujući strogoj štedljivosti gospođe Magloire i pametnoj upravi gospođice Baptistine. Jednog dana, tri mjeseca otprilike po dolasku u Digne, biskup reče: – Oskudan sam i pored svega što imam! – Vjerujem, uzviknu gospođa Magloire, kad preuzvišeni nije tražio ni dodatak koji mu okrug duguje za držanje kočija u gradu i za putne troškove po biskupiji. – Običaj je bio da se to daje biskupima. – Gle! reče biskup, imate pravo, gospođo Magloire. On podnese zahtjev. Neko vrijeme poslije toga, okružni odbor, uzimajući u razmatranje ovu molbu, izglasa mu svotu od tri hiljade franaka godišnje, pod rubrikom; Dodatak g. biskupu za kočije, poštanska kola i pastirske

posjete. To izazva veliku poviku u gradu, i, tom prilikom, jedan senator Carstva, nekadašnji član Savjeta pet stotina i pristalica osamnaestog

brumairea, koji je bio nagrađen divnim posjedom blizu grada Dignea, napisa ministru vjera, g. Bigotu de Prémeneuu, ljutito i povjerljivo pisamce, iz kojega vjerno vadimo ove retke: »– Kakve kočije? Našto to u gradu koji nema ni četiri hiljade stanovnika? Kakve pastirske posjete? Prije svega, čemu te posjete? A onda, kako se može putovati poštom u ovom planinskom kraju? Putova nema. Putuje se samo na konju, čak i most na Duranci i Chateau-Amouxu može jedva izdržati volujske taljige. Svi su popovi jednaki. Gramzivi i tvrdice. Ovaj je izigravao apostola kad je došao. Sad vam je kao i svi drugi. Trebaju mu kočije i poštanska kola. Ne može bez raskoši, kao ni prijašnji biskupi. Oh! Sve te popuskare! Gospodine grofe, nema dobra dok nas god imperator ne oslobodi mantijaša. Dolje papa! Što se mene tiče, ja sam za isključivu vlast Cezarevu. Itd., itd.« Ovome se, naprotiv, veoma obradova gospođa Magloire. – U redu, reče gospođici Baptistini, preuzvišeni je počeo od drugih, ali je morao završiti sa samim sobom. Rasporedio je sve svoje priloge za milosrdna djela. Evo i za nas tri hiljade livara. Jedva jednom! Te iste večeri biskup napisa i predade svojoj sestri ovako sastavljenu bilješku: Troškovi na kočije i pastirske posjete: Svega: Za goveđu juhu bolesnicima u bolnici . . . . . . . .hiljadu i pet sto livara Za Udruženje materinskog milosrđa u Aixu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . dvjesta i pedeset livara Za Udruženje materinskog milosrđa u Draguignanu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . pet stotina livara Za nahočad . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .pet stotina livara Za siročad . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .tri hiljade livara Tako je izgledao budžet g. Myriela. Što se tiče sporednih biskupovih prihoda, od oglašavanja u crkvi, oproštenja, krštenja u nevolji, propovijedi, posvećenja crkava i kapela, vjenčanja itd., biskup ih je prikupljao od bogataša s istom žestokom revnošću s kojom ih je dijelio siromasima. Malo vremena potom, novčani prilozi nagrnuše. I imućni i oskudni kucahu na vrata g. Myriela, jedni da traže milostinju koju su drugi tu predavali. Za manje od godinu dana, biskup postade rukovalac svih dobročinstava i blagajnik svih nevolja. Znatne su svote prolazile kroz njegove ruke, ali ništa nije moglo utjecati da on promijeni štogod u načinu

svoga života ili da učini za sebe ma i najmanji suvišni i nepotrebni izdatak. Nije na to ni pomišljao. A pošto uvijek ima više bijede dolje negoli bratstva gore, sve je, takoreći, bilo razdano prije nego što je bilo primljeno. Nestajalo je sve kao voda u suhoj zemlji; uzalud je primao toliki novac, nikad ga nije imao. Tada bi otkidao od samoga sebe. Pošto je običaj da biskupi stavljaju svoje kršteno ime u početku svojih poruka i pastirskih poslanica, siromasi onoga kraja izabrali su, po nekoj vrsti nježnog nagona, između prezimena i imena biskupova, ono koje je za njih imalo neki smisao, i nisu ga drukčije zvali do preuzvišeni Bienvenu2. Mi ćemo postupati kao oni, i u nekim ćemo ga prilikama tako zvati. Uostalom, dopadalo mu se kad su ga tako zvali. »Volim to ime«, govorio bi. »Bienvenu ispravlja titulu preuzvišenog«. Ne tvrdimo da je portret koji smo ovdje dali vjerodostojan, dosta nam je da kažemo da je sličan.

2

Dobrodošli. – Prev.

III DOBROM BISKUPU MUČNA BISKUPIJA G. biskup nije odustao od svojih pastirskih posjeta, iako je pretvorio svoje kočije u milosrdna djela. Mučna je bila dinjska biskupija. Ima vrlo malo ravnice, a mnogo je brdovita i gotovo bez putova, kao što sma vidjeli; trideset i dvije župe, četrdeset i jedan vikarijat i dvije stotine osamdeset i pet podružnica. Posao je velik da se sve to obiđe. G. biskup je uspijevao da ga obavi. Bliže negdje, išao je pješke, u ravnici se vozio na taljigama, a u brdima je jahao na samaru. Obje su ga starice pratile. Kada bi put za njih bio suviše mučan, išao bi sam. Jednoga dana dođe u Senez, biskupski grad, jašući na magarcu. Novčanik mu bijaše dosta ispražnjen tada, pa mu ne dozvoljavaše drugo prevozno sredstvo. Predsjednik općine bijaše došao da ga dočeka na ulazu u biskupiju i gledao ga je razrogačenih očiju kako silazi s magarca. Nekoliko se građana okolo smijalo. – Gospodine predsjedniče općine, reći će biskup, vidim što vas vrijeđa; vi mislite da je ovaj siromah svećenik uzjahao ovako da bi pošao primjerom Isusa Krista. Uvjeravani vas da sam to učinio iz nužde, a ne iz taštine. Na ovim putovanjima bio je popustljiv i blag, i manje je propovijedao, a više razgovarao. Nije nikada potrzao daleke razloge i primjere. Stanovnicima jednog kraja navodio je primjer susjednog kraja. U krajevima gdje su ljudi bili okorjeli prema nevoljama, govorio bi: – Pogledajte one iz Briangona. Oni su siromašnima, udovicama i siročadi dali pravo da pokose svoje livade tri dana prije drugih. Oni im besplatno poprave kuće kad se počnu rušiti. I zato je taj kraj bog blagoslovio. Za čitav jedan vijek od sto godina ne pamte da je tu bilo ubojice. U selima lakomim na dobit i na žetvu govorio bi: – Pogledajte one iz Embruma. Kad jedan domaćin u vrijeme žetve ima sinove u vojsci ili kćeri zaposlene u gradu, a on je bolestan i nije za posao, župnik ga preporuči u propovijedi; i nedjeljom, poslije mise, svi seljani, ljudi, žene i djeca dođu na njivu toga čovjeka da mu obave žetvu, pa mu unesu i slamu i žito u ambare. – Obiteljima zavađenim oko novca i naslijeđa govorio je: – Pogledajte gorštake iz Devolnyja, toga kraja toliko divljeg da ne čuju

slavuja nijedanput u pedeset godina. E lijepo, kad otac umre u jednoj obitelji, sinovi se isele da sebi potraže negdje sreću, a imanje ostave djevojkama da bi se mogle udomiti. – U krajevima u kojima ljudi vole parničenje i gdje se zakupci imanja upropašćuju taksama, govorio je: – Pogledajte one dobre seljake iz doline Querasa. Ima ih tri hiljade duša. Bože moj, kakva vam je to mala republika! Ne znaju oni ni za suca ni za izvršioca presuda. Predsjednik općine svršava sve. On razrezuje porez, odmjerava svakom po savjesti, sudi besplatno sporove, dijeli naslijeđa bez nagrade, izriče presude bez takse; i svi ga slušaju, jer je to pravedan čovjek među jednostavnim ljudima. – U selima bez učitelja, on bi opet govorio o selima Querasa : – Znate li kako se oni snalaze? rekao bi im. Kako jedno seoce od dvanaest do petnaest kuća ne može uvijek plaćati nastavnika, oni dobave učitelje na račun cijele doline, i ti idu od sela do sela i predaju, provodeći ovdje osam, ondje deset dana. Ovi nastavnici dolaze na sajmove, gdje sam ih i ja vidio. Poznaju se po perima za pisanje koja nose za vrpcom na šeširu. Oni koji predaju samo čitanje imaju jedno pero; oni koji predaju čitanje i račun imaju dva pera; oni koji predaju čitanje, račun i latinski imaju tri pera. To su veliki učenjaci. A kolika je sramota biti neznalica! Ugledajte se na ljude iz Querasa. Tako bi on govorio, ozbiljno i očinski; u nedostatku primjera, izmislio bi priču, idući ravno cilju, s malo fraza a puno slika, kako je besjedio i Isus Krist, uvjereno i uvjerljivo.

IV DJELA NE ZAOSTAJU ZA RIJEČIMA Razgovori su mu bili prijatni i veseli. Oni bijahu pristupačni staricama koje s njim življahu; kad bi se nasmijao, bio bi to pravi đački smijeh. Gospođa Magloire ga je rado zvala Vaša Visosti. Jednog dana on ustade s fotelje i pođe u biblioteku po jednu knjgu. Ta se knjiga nalazila na jednoj od gornjih polica. Kako je biskup bio dosta malog rasta, nije je mogao dohvatiti. – Gospođo Magloire, reći će on, donesite mi stolicu. Moja Visost ne dopire do ove daske. Jedna njegova udaljena rođakinja, gospođa grofica de Lô, rijetko je propuštala priliku da pred njim ne nabroji ono što je ona zvala »nadanja« njenih triju sinova. Imala je nekoliko vrlo starih srodnika, i s jednom nogom u grobu, koje bi prirodno naslijedili njeni sinovi. Najmlađi od trojice imao je dobiti od neke stare babe dobrih sto hiljada livara godišnje rente; srednji je imao naslijediti vojvodsku titulu svoga ujaka; najstarijem, pak, pripadaše perstvo njegova djeda. Biskup je obično slušao šuteći ova bezazlena i oprostiva materinska razmetanja. Jednom, međutim, izgledao je zamišljeniji nego obično dok je gospođa de Lô ponavljala do sitnica sva ova nasljedstva i »nadanja«. Grofica prekide nestrpljivo svoje pričanje: – Zaboga, rođače! Na šta to mislite? – Mislim, reče biskup, na ove neobične riječi, koje je, čini mi se, rekao sveti Augustin: »Položite svoju nadu u onoga koji se ne može naslijediti«. Drugom jednom prilikom, kad je primio posmrtnu listu nekog plemića iz okoline, na kojoj su, nadugačko i naširoko, bile nanizane, osim pokojnikovih titula, sve plemićke i feudalne oznake svih njegovih srodnika, biskup je uzviknuo: – Što smrt ima jaka leđa! Kakav joj divan tovar titula natovare i ona ga lako nosi, i kako se ljudi dosjete da i grob iskoriste za svoju taštinu! Ponekad bi, u zgodnoj prilici, napravio blagu šalu koja je gotovo uvijek krila u sebi neki ozbiljan smisao. Jednom o postu, neki mlad vikar dođe u Digne i održa propovijed u katedrali. Bio je dosta rječit. Predmet njegove propovijedi bilo je milosrđe. On pozva bogataše da udijele nevoljnima, da bi se izbavili pakla, koji je naslikao najstrašnije što je

mogao, i da bi dospjeli u raj, koji je prikazao privlačnim i čarobnim. Među slušaocima se nalazio neki bogat trgovac, koji je bio ostavio poslove i bio pomalo lihvar. Zvao se Géborand, a bio je zaradio dva milijima na izradi debelog sukna, serža, kadisa i kapa. Otkad je živ, g. Géborand ne bijaše dao milostinje nevoljnome. Poslije ove propovijedi palo je u oči da je udjeljivao svake nedjelje jedan sou starim prosjakinjama kod portala katedrale, šest ih je bilo da ga između sebe podijele. Jednom ga vidje biskup kako udjeljuje milostinju, i reče s osmijehom sestri: – Eno g. Géboranda gdje kupuje za jedan sou raja. Kad je bilo u pitanju milosrđe, ni odbijanje ga ne bi pokolebalo, i tada bi nalazio riječi ikoje su gonile na razmišljanje. Jednom je prikupljao priloge za sirotinju u jednom salonu u gradu; bijaše tu i markiz de Champtercier (Šamtersije), bogati i stari tvrdica, koji je nekako nalazilo način da bude u isto vrijeme i pretjerani roajalist i pretjerani volterovac. Postojala je takva vrsta ljudi. Biskup mu priđe i udari ga po ramenu: – Gospodine markiže, treba da mi nešto udijelite. – Markiz se okrenu i odgovori jetko: – Preuzvišeni, ja imam svoje siromahe. – Udijelite mi ih, reći će biskup. Jednoga dana održao je u katedrali ovakvu propovijed: »Draga moja braćo, dobri moji prijatelji, ima u Francuskoj milijun i tri stotine dvadeset hiljada seoskih kuća sa tri otvora samo, milijun osam sto i sedamnaest hiljada sa dva otvora, vratima i prozorom, i najzad tri stotine četrdeset i šest hiljada koliba sa jednim otvorom, samim jednim otvorom – vratima. A sve to zbog jedne stvari koju nazivaju porezom na vrata i prozore. Strpajte sirotinjske obitelji, starice, malu djecu, u ovakve stanove, pa možete zamisliti koliko groznica i bolesti. Jao! Bog daje zrak ljudima, a zakon im ga prodaje. Ne optužujem zakon, no blagosiljam boga. U Iseru, u Varu, u obojim Alpama, Gornjim i Donjim, seljaci nemaju čak ni malih ručnih kolica i nose đubre na leđima; nemaju ni svijeća, nego pale luč ili svitnjake zamočene u smolu. Tako vam je to u cijelom brdskom kraju Dauphinea. Kruh umijese za šest mjeseci, a ispeku ga na osušenoj goveđoj balezi. Zimi ga lome sjekirom i kvase u vodi dvadeset i četiri sata da bi ga mogli jesti. – Braćo moja, smilujte se i pogledajte koliko je patnje oko vas!« Kao rođeni Provansalac on je lako svladao sva južna narječja. Ljudima iz Donjeg Languedoka, ili iz Donjih Alpa, ili iz Gornjeg Dauphinea, obraćao se njihovim govorima. To se mnogo dopalo narodu i mnogo je pridonijelo da mu se otvore sve duše. U kolibi i planini bio je kao kod kuće. Znao je reći najveće stvari najobičnijim govorom. Govoreći sve jezike, ulazio je u sve duše.

Uostalom, nije pravio razlike između ljudi iz visokog društva i ljudi iz prostog naroda. Ništa nije prenagljeno osuđivao, i ne vodeći računa o prilikama. Govorio bi: – Ispitajmo najprije put kojim je pošla pogreška. Kao bivši grešnik, kako je sam sebe s osmijehom nazivao, on nije imao oštru ukrućenost strogog držanja, i dosta je glasno, ne mršteći obrve kao poneki okrutni poštenjakovići, ispovijedao načela koja bi se mogla otprilike ovako sažeti: »Čovjek ima tijelo koje je u isti mah i njegov teret i njegovo iskušenje. On ga vuče i popušta mu. On mora paziti na njega, mora ga obuzdavati i ukroćivati, a popustiti mu smije tek u krajnjoj nuždi. I u takvom popuštanju još može biti grijeha; ali se takav grijeh oprašta. To je pad, ali pad na koljena koji se može pretvoriti u molitvu. Biti svetac, izuzetak je; biti pravednik:, to je pravilo. Bludite, pokleknite, griješite, ali budite pravednici. Što je moguće manje griješiti, to je zakon čovjekov. Biti potpuno bezgrešan san je anđelov. Sve što je zemaljsko, podložno je grijehu. Grijeh je teža Zemljina«. Kad bi vidio kako svijet diže viku i lako izražava gnušanje, rekao bi s osmijehom: – Oho! Sva je prilika da je to neki velik zločin koji svi ljudi vrše. A prestravljena licemjerstva žurno prosvjeduju da bi se time zaklonila. Lako je opraštao ženama i siromasima, na koje pada teret ljudskog društva. Govorio bi: – Pogreška žene, djece, slugu, slabih, nevoljnih i neukih, pogreške su muževa, očeva, gospodara, jakih, bogatih i učenih. Govoraše još: – One koji ne znaju, poučite što je moguće bolje. Društvo je krivo što ne daje besplatnu nastavu; ono je odgovorno za noć koju širi. Ova je duša puna mraka, a u mraku se čini grijeh. Nije krivac onaj koji čini grijeh, nego onaj koji održava mrak. Kao što vidite, on je na čudan i njemu svojstven način sudio o svemu. Sve bih rekao da je on to primio iz Evanđelja. Jednom je čuo kako se priča u nekom salonu o jednom krivičnom predmetu o kome se vodila istraga i bio pred suđenjem. Bijednik jedan, iz ljubavi prema nekoj ženi i djetetu koje je s njom imao, ostavši bez sredstava, počeo je praviti lažan novac. To se u ono doba još uvijek kažnjavalo smrću. Žena je bila uhapšena kad je puštala u promet prvi komad koji je napravio njen čovjek. Ona je bila u rukama vlasti, ali su postojali dokazi samo protiv nje. Jedino je ona mogla opteretiti svoga ljubavnika i upropastiti ga priznanjem. Ona odbi da prizna. Navališe na

nju. Ona tvrdoglavo osta pri svome. Istražitelj onda pribježe lukavstvu. Izmislivši da joj je ljubavnik nevjeran, on uspije, pomoću vješto namještenih isječaka iz pisama, da uvjeri nesretnicu da ima suparnicu i da je taj čovjek vara. Tada, u očajanju od ljubomore, ona oda ljubavnika, sve prizna i za sve pruži dokaze. Čovjek je bio upropašten. Uskoro je u Aixu imalo biti suđenje njemu i njegovoj saučesnici. Događaj se prepričavao i svatko se divio sučevoj vještini. Uplećući ljubomoru, iskoristio je srdžbu da otkrije istinu, a osvetu da ustanovi pravdu. Biskup je sve to šuteći slušao. Pošto svršiše, zapita: – Gdje će se suditi tome čovjeku i ženi? – Pred krivičnim vijećem. – A gdje će se suditi gospodinu istražitelju? reći će tada. U Digneu se desi jedan tragičan događaj. Neki čovjek bi osuđen na smrt za ubijstvo. Taj nesretnik, ni mnogo učen, ni sasvim bez škole, bio je sajamski pelivan i nadripisar. Suđenje je veoma zanimalo grad. Uoči dana izvršenja smrtne kazne razboli se tamničarski duhovnik. Trebalo je naći drugog svećenika da utješi osuđenika u njegovim posljednjim trenucima. Potražiše župnika. Čini se da je on odbio ovim riječima: »Ne tiče me se to. Mogu ja bez tog kuluka i bez tog pelivana; i ja sam bolestan, uostalom, nije tamo moje mjesto«. Dostaviše biskupu taj odgovor, a on reče:

»Gospodin župnik ima pravo, nije tamo njemu mjesto, nego meni«. On odmah ode u tamnicu i siđe u pelivanovu ćeliju; zovnu ga po imenu, uze ga za ruku i oslovi ga. Provede cio dan pokraj njega, zaboravljajući i na hranu i na san, moleći se bogu za dušu osuđenikovu, a osuđeniku za svoju vlastitu. Reče mu najbolje istine, a te su najjednostavnije. Bio mu je otac, brat, prijatelj; biskup samo dok bi ga blagoslovio. Učio ga je svemu, hrabreći ga i tješeći. Taj bi čovjek umro u očajanju. Smrt mu izgledaše kao neka provalija. Stojeći i tresući se na ovom jezivom pragu, uzmicao je s užasavanjem. Nije bio tolika neznalica da bi bio potpuno ravnodušan. Osuda na smrt, dubok potres, razbila je bila ponegdje oko njega onu pregradu koja nas odvaja od tajne stvari koju mi nazivamo životom. Neprestano je gledao kroz te kobne otvore izvan ovoga svijeta i vidio je samu tamu. Biskup mu skrenu pogled na svjetlost. Sutradan, kad dođoše po nesretnika, biskup je bio pokraj njega. On izađe za njim i pojavi se pred gomilom svijeta u ljubičastom plastu i s biskupskim križem o vratu, koračajući pokraj bijednika u lancima. Sjede s njim u osuđenička kola, pope se s njim na stratište. Jučer tako turoban i utučen, osuđenik bijaše najednom granuo. Osjećao je da mu je duša našla pomirenje i uzdao se u boga. Biskup ga poljubi i, prije no što će mu sječivo pasti na vrat, reče mu: – Koga čovjek ubija, bog ga uskrisuje; koga braća izgone, taj oca nalazi. Molite se, vjerujte, uđite u život. Tu je

otac. – Kad je sišao sa stratišta, pogled mu bijaše takav da se narod razmakao. Teško je bilo reći da li je bila divnija njegova bljedoća ili njegov mir. Ulazeći u svoj skromni stan koji je s osmijehom nazivao svojim domom, reče sestri: Maločas sam služio pontifikalno. Kako se ono što je najuzvišenije često najmanje razumije, u gradu je bilo ljudi koji su, u razgovoru o biskupovu držanju, kazali: To je namješteno. To se uostalom čulo samo u salonima. Narod, koji ništa zakulisno ne vidi u djelima svetaca bio je raznježen i divio se. Za samoga biskupa taj dodir sa stratištem bio je udar od koga se zadugo nije oporavio. Stratište, kad je pred vama, spremno i uspravljeno, ima zaista nečega što vas omamljuje. Može čovjek biti donekle ravnodušan prema smrtnoj kazni, ne izjasniti se, reći da i ne, dokle god ne vidi svojim rođenim očima stratište; ali kad ga vidi, potres je žestok, mora se odlučiti i zauzeti stav za ili protiv. Jedni se dive, kao de Maistre (Mestr); drugi se užasavaju, kao Beccaria (Bekarija). Giljotina je opipljiv zakon; ona se zove osveta; ona nije neutralna, i ne dopušta vam da ostanete neopredijeljeni. Tko je vidi, prođe ga najtajnovitija jeza. Sva društvena pitanja postavljaju oko ovog sječiva svoj znak pitanja. Stratište je priviđenje. Stratište nije sprava, stratište nije mašina, stratište nije nepomičan mehanizam od drveta, željeza i konopca. Ono je kao neko biće koje ima ni sam ne znam kakvu mračnu poduzetnost; reklo bi se da ta sprava vidi, da ta mašina čuje, da taj mehanizam razumije, da to drvo, to željezo i ta užad hoće . U užasnom bunilu, u koje njegova prisutnost baca dušu, stratište izgleda strašno i umiješano u ono što izvršuje. Stratište je saučesnik krvnikov; ono ždere; ono jede meso; ono pije krv. Stratište je jedna vrsta čudovišta koje su izradili sudac i tesar, avet koja kao da živi nekom vrstom groznog života sazdanog od smrti koju zadaje. Zato je i utisak bio ušasan i dubok; sutradan po izvršenju smrtne kazne i mnogo još dana poslije toga, biskup je izgledao kao utučen. Ona gotovo naprasna mirnoća u tom groznom času bila je nestala; priviđenje društvene pravde ga opsjedaše. On koji se obično sijao od zadovoljstva kad se vraćao s posla, kao da je nešto sebi predbacivao. Na mahove je sam za sebe govorio, i, zamuckujući, poluglasno izgovarao neke mračne govore. Evo jednog koji je jedne večeri čula i zapamtila njegova sestra: – Nisam vjerovao da je to tako čudovišno. Krivi smo što se toliko udubimo u božanski zakon pa ne primijetimo zemaljski zakon. Smrt je samo u božjim rukama. S kojim pravom ljudi diraju u tu nepoznatu stvar? Vremenom se ovi utisci ublažiše i, vjerojatno, iščezoše. Ljudi primijetiše, međutim, da biskup izbjegava da prođe trgom na kome je bilo postavljeno stratište.

G. Myriela ste mogli pozvati u svako doba bolesniku i samrtniku. On je znao da mu je to najveća dužnost i najveći posao. Obitelji bez jednog ili oba roditelja nisu ga morale ni zvati, on bi sam dolazio. On je umio dugo vremena sjediti i šutjeti pokraj čovjeka koji je izgubio svoju ljubljenu ženu, pokraj majke koja je izgubila svoje dijete. Kao što je znao kad treba zašutjeti, tako je isto znao kad treba progovoriti. O divnog li utješitelja! Nije on nastojao da tugu izbriše zaboravom, nego da je nadom uveliča i udostoji. On bi govorio: – Pazite kako ćete sagledati mrtve. Ne mislite na ono što je trulo. Gledajte nepomično i vidjet ćete živu svjetlost vašeg dragog pokojnika visoko na nebu. – Znao je da vjera liječi. Gledao je da posavjetuje i umiri čovjeka u očajanju pokazujući mu prstom čovjeka koji mirno trpi, i da tugu koja gleda u grob preobrazi pokazujući joj tugu koja gleda u zvijezdu.

V KAKO SU PREUZVIŠENOM BIENVENUU I SUVIŠE DUGO TRAJALE MANTIJE Domaći život g. Myriela bio je ispunjen istim mislima kojima i njegov javni život. Dobrovoljno siromaštvo u kome je živio g. dinjski biskup bijaše ozbiljan i dražestan prizor za onoga tko bi ga mogao izbliže promatrati. Kao svi starci i većina misaonih ljudi, malo je spavao. Taj kratki san mu bijaše dubok. Ujutro se jedan sat povlačio u samoga sebe, zatim je služio misu, ili u katedrali ili u svojoj privatnoj kapeli. Poslije mise je uzimao zajutrak: raženi kruh i mlijeko od svojih krava. Zatim je radio. Svaki biskup ima mnogo posla. Mora svakoga dana primati sekretara biskupije, koji je obično kanonik, a gotovo svakog dana prima i svoje velike vikare. Ima da nadgleda kongregacije, da daje povlastice, da pregleda čitave biblioteke crkvenih knjiga, brevijare, katekizme biskupije, molitvenike itd., da piše poruke, da odobrava propovijedi, da miri župnike s predsjednicima općina, da vodi crkveno i upravno dopisivanje, i s državom i sa Svetom stolicom, hiljadu takvih poslova. Vrijeme što mu je ostalo preko ovih hiljadu poslova, i preko službi i molitava, poklanjao je najprije nevoljnima, bolesnima i ucviljenima; vrijeme što su mu ucviljeni, bolesni i potrebiti ostavljali, posvećivao je radu. Čas je kopao u svome vrtu, a čas je čitao i pisao. Za obje te vrste rada imao je isti izraz: i jedno i drugo je zvao vrtlarstvom. »Um je vrt« govorio bi on. Oko podne, kad bi vrijeme bilo lijepo, izlazio bi i šetao pješke izvan grada ili u samom gradu, ulazeći često u siromašne kućerke. Vidjeli bi ga kako korača sam, zamišljen, pognute glave, naslanjajući se na svoju dugačku palicu; na ramenima je imao ljubičast toplo postavljeni ogrtač, na nogama ljubičaste čarape u teškim cipelama, a na glavi nizak šešir kroz čija su tri roga virile tri kite sa zlatnim zrncima. Svuda gdje bi se pojavio bijaše prava svetkovina. Kao da je njegov prolaz zagrijavao i obasjavao. Djeca i starci izlažahu na kućni prag radi biskupa kao radi sunca. Blagosiljao je i blagosiljali su ga. Pokazivahu njegovu kuću svakome kome je što trebalo.

Dex-www.Balkandownload.org

S vremena na vrijeme zadržavao se, razgovarao s dječacima i djevojčicama i osmjehivao se majkama. Posjećivao je siromahe dokle je god imao novaca; kad ga ne bi više imao, posjećivao je bogataše. Kako je dugo nosio svoje mantije, a nije htio da se to primijeti, nikad nije u grad izlazio bez svog ljubičastog ogrtača. Smetaše mu to samo ljeti. Po povratku iz šetnje, objedovaše. Objed bijaše sličan zajutarku. Uveče u osam i po sati večeraše sa sestrom, dok je gospođa Magloire stajala iza njih i služila ih za stolom. Ne može se zamisliti skromniji objed. Ako bi međutim biskup imao nekog od svojih župnika na večeri, gospođa Magloire bi iskoristila tu priliku da preuzvišenom spremi neku

izvrsnu jezersku ribu ili neku ukusnu planinsku divljač. Svaki svećenik bijaše izgovor za dobar objed; biskup se tada nije branio. Izvan toga njegovi se obroci sastojahu od povrća kuhanog u vodi i juhe na ulju. Zato i bijaše u gradu riječ: Kad se biskup ne gosti popovski, gosti se isposnički. Nakon večere razgovaraše jedno pola sata sa gospođicom Baptistinom i sa gospođom Magloire; zatim se stao povlačiti u svoju sobu i ponovo stao pisati čas na listovima papira, čas pored teksta neke velike štampane knjige. Bijaše književno obrazovan i pomalo učenjak. Ostavio je pet-šest dosta zanimljivih rukopisa; između ostalog raspravu o ovom stihu Knjige postanja: U početku duh božji lebdijaše nad vodom. S njim je usporedio tri teksta: arapski stih, koji glasi: Vjetrovi božji duvahu; Josipa Flavija, koji kaže: Vjetar se s visina svaljivaše na zemlju; i napokon Onkelosovu haldejsku parafrazu ovako sročenu: Vjetar koji dolazaše od boga duvaše ravninom voda. U drugoj jednoj raspravi proučio je bogoslovska djela Hugoa, Ptolemajskog biskupa, pradjeda pisca ove knjige, i dokazao da treba tom piscu pripisati razna djelca koja su objavljena, u prošlom vijeku, pod pseudonimom Barleycourt. Ponekad, usred čitanja, bez obzira na knjigu koju bi čitao, iznenada bi se duboko zamislio, i trgao bi se tek da napiše nekoliko redaka na stranicama toga djela. Ti retci često nisu imali nikakve veze s knjigom u kojoj su upisani. Pred očima nam je bilješka koju je napisao pokraj teksta jedne knjige velikog formata koja se zove: »Dopisivanje lorda Germaina s generalima Clintonom, Cornwallisom i s admiralima američke pomorske stanice.« Evo kako glasi ta bilješka: »O ti koji jesi! Propovjednik te zove Svemoćnim, Makabejci te zovu Stvoriteljem, Poslanica Efežanima te zove Slobodom, Baruh te zove Beskonačnošću, Psalmi te zovu Mudrošću i Istinom, Ivan te zove Svjetlošću, Kraljevi te zovu Gospodom, Knjiga Izlaska te zove Proviđenjem, Knjiga Levita Svetinjom, Jezdra Pravdom, Postanje, te zove Bogom, čovjek te zove Ocem; ali Salomon te zove Milosrđem, i to je najljepše od svih imena tvojih«. Oko devet sati uveče žene bi se povukle i otišle u svoje sobe na katu, a njega ostavile do u jutru samog u prizemlju. Sada je potrebno da tačno opišemo stan g. dinjskog biskupa.

VI KOME JE POVJERAVAO DA MU ČUVAJU DOM Rekli smo da je kuća u kojoj je stanovao imala prizemlje i jedan samo kat; tri odjeljenja u prizemlju, tri sobe na katu, i iznad njih tavan. Iza kuća vrt od četvrt jutra. Dvije su žene stanovale na katu, a biskup dolje. Prvo odjeljenje, s ulice, služilo mu je kao blagovaonica, drugo kao spavaća soba, a treće kao kapela. Niste mogli izaći iz kapele a da ne prođete kroz spavaću sobu, miti iz spavaće sobe a da ne prođete kroz blagovaonicu. U dnu kapele bio je zavjesama zatvoren prostor s jednim krevetom za goste. G. biskup je ustupao ovaj krevet seoskim župnicima koje bi poslovi ili potrebe župe dovele u Digne. Bolnička apoteka, mala zgrada dozidana u vrtu uza samu kuću, bila je pretvorena u kuhinju i vinski podrum. U vrtu je još bila i jedna staja, nekadašnja bolnička kuhinja, u kojoj je biskup držao dvije krave. Od svake količine mlijeka koju su mu davale, polovicu je redovito svakog jutra slao bolesnicima u bolnicu. Plaćam svoju desetinu, govorio bi on. Soba mu je bila povelika i dosta se teško zagrijavala kad je bilo hladno. Kalko je drvo veoma skupo u Digneu, on se snašao i naručio da mu u kravljoj staji zidom od dasaka pregrade jedan sobičak. Tu je on provodio večeri u vrijeme velikih hladnoća. To je on zvao svojim zimskim

salonom. U ovom zimskom salonu, kao i u blagovaonici, nije bilo drugog pokućstva do četvrtastog, bijelo obojenog stola, i četiri slamnate stolice. Blagovaonicu je još krasio jedan stari bife, obojen ružičastom vodenom bojom. Od jednog takvog bifea, pristojno pokrivenog malim bijelim zastiračima i prostim čipkama, biskup je načinio oltar, ukras svoje kapele. Njegove bogate pokajnice i bogate dinjske žene često su skupljale novac da bi se kupio jedan lijepi novi oltar za kapelu preuzvišenoga. On je svaki put uzimao novac i davao ga sirotinji. – Najljepši oltar, govorio bi on, duša je utješenog nesretnika koji zahvaljuje bogu. U kapeli je imao dvije niske slamnate stolice za klečanje, a isto tako slamnatu fotelju s naslonima za ruke u spavaćoj sobi. Kad bi ga u isti mah posjetilo sedam ili osam ličnosti, načelnik, ili general, ili štab

mjesnog puka, ili nekoliko učenika malog seminara, morali bi donositi iz staje stolice zimskog salona, iz kapele stolice za klečanje, a fotelj iz spavaće sobe; tako su se mogli sastaviti nekih jedanaest sjedišta za posjetioce. Za svakoga novoga gosta praznilo bi se po jedno odjeljenje. Dešavalo se ponekad da ih bude i dvanaest; iz te mučne situacije biskup se izvlačio: zimi, stojeći pred kaminom, a ljeti izvodeći goste u vrt. U onom zavjesama pregrađenom prostoru kapele bila je još jedna stolica, ali je imala upola propalo sjedište, i stojala je samo na tri noge, zbog čega je mogla poslužiti samo kad bi se prislonila uza zid. Gospođica Baptistina imala je doduše u svojoj sobi jedan veliki duboki fotelj, čije je drvo bilo nekad pozlaćeno, a prevučen je bio pekinom sa cvjetićima, ali su ovaj fotelj morali unijeti kroz prozor na prvi kat, jer su stube bile preuske, i s njim nisu mogli računati u slučaju nužde. Gospođica Baptistina je imala vruću želju da, s kanapeom, kupi još jedan salonski komad pokućtva od žute utrehtske svile sa zvjezdastim šarama i mahagonija vitkog kao labudov vrat. Ali bi to stajalo najmanje pet stotina franaka, pa, videći da je za pet godina u tu svrhu uštedjela samo četrdeset i dva franka i pedeset soua, morala je od toga odustati. Uostalom, tko je još postigao svoj ideal? Ne možete zamisliti ništa jednostavnije od biskupove spavaće sobe. Staklena vrata s izlaskom u vrt; suprotno od njih, krevet, bolnički željezni krevet pod baldahinom od zelenog serža; iza kreveta, pod zavjesom, toaletni pribor koji je odavao nekadašnje elegantne navike čovjeka iz visokog društva; dvoja vrata, jedna do kamina, za kapelu; druga do biblioteke, za blagovaonicu; biblioteka, velik stakleni ormar pun knjiga; kamin obložen drvetom obojenim poput mramora, obično bez vatre; u kaminu dva željezna prijeklada urešena dvjema vezama s vijencima u udubljenjima nekad posrebrenim, što je predstavljalo neku vrstu biskupske raskoši; iznad kamina, raspelo od nekad posrebrenog bakra, pričvršćeno na izlizanom crnom baršunu u drvenom okviru s otpalom pozlatom. Do staklenih vrata, velik stol s tintarnicom, pretrpan razbacanim papirima i debelim knjigama. Za stolom slamnati fotelj. Do kreveta, klecalo, uzeto iz kapele. Dva portreta u ovalnim okvirima bila su obješena o zid s obje strane kreveta. Sitnim, zlatnim slovima bilo je ispisano u platnu, pokraj likova, da portreti predstavljaju, jedan, opata de Chaliot-a (Šalioa), saintclaudskog biskupa, drugi opata Tourteau-a (Turtoa), glavnog vikara u Agde-u, opata Grand-Champa, člana cistercitskog reda na području biskupije Chartres. Biskup, koji se uselio u bolesničku sobu bivše bolnice, našao je tu te portrete i ostavio ih. Bili su to svećenici, vrlo vjerojatno darovatelji, dva razloga da ih ne dira. O ovim dvjema ličnostima znao je

samo toliko da je kralj jednoga imenovao za biskupa, a drugome dao pravo na prihode, istoga dana, dvadeset i sedmog travnja 1785. Kad je jednom gospođa Magloire skinula portrete da s njih očisti prašinu, biskup je ovu pojedinost našao zapisanu izblijeđelom tintom na četvrtastom papiriću koji je bio požutio od vremena a bio je zalijepljen razmočenim kruhom na poleđini portreta grand-champskog opata. Na prozoru je imao starinske zavjese od debele vunene tkanine, koje su s vremenom tako ostarjele da ih je gospođa Magloire preko same sredine morala ušivati. Taj je šav imao oblik križa. Biskup je to često isticao: – Kako lijepo izgleda! govorio bi. Sve sobe u kući bez izuzetka, u prizemlju i na katu, bile su bijelo okrečene, kao u kasarnama ili bolnicama. Posljednjih godina, međutim, gospođa Magloire je pronašla na zidu, kako ćemo kasnije vidjeti, ispod obojenog papira, živopise koji su krasili sobu gospođice Baptistine. Prije nego što je postala bolnica, ova je kuća bila gradska vijećnica. Otuda ovaj Ukras. Sobe su bile popođene crvenim ciglama, koje su se prale svake nedjelje, a pred svakim krevetom bila je slamna prostirka. Uostalom, ovaj stan, o kome su se brinule dvije žene, bio je s kraja na kraj čist da ga je bilo milina vidjeti. To je jedina raskoš koju je biskup dopuštao. Govorio je: Time se ništa ne uzima od sirotinje. Treba ipak priznati da su mu bili ostali od nekadašnjeg imanja srebrni pribor za jelo za šest osoba i jedna velika žlica za juhu; gospođa Magloire je svakoga dana blaženo gledala kako se taj pribor svečano sjaji na grubom bijelom zastiraču. A pošto dinjskog biskupa crtamo onakvog kakav je bio, moramo dodati da mu se desilo više no jednom da kaže: – Teško bih se odlučio da ne jedem srebrnim priborom. Ovom srebrnom priboru treba još dodati dva velika svjećnjaka od teškog srebra koje je dobio u naslijeđe od neke pratetke. U svjećnjacima su bile dvije velike voštane svijeće, a stajali su obično na biskupovu kaminu. Kad je bio neki gost na večeri, gospođa Magloire je palila svijeće, a svjećnjake stavljala na stol. U samoj sobi biskupovoj, pokraj njegova uzglavlja, bio je uzidan mali ormar, u koji je gospođa Magloire svake večeri ostavljala srebrni pribor i veliku žlicu. Ali treba napomenuti da se ključ nije nikada vadio iz ormara. Vrt, čiji je izgled bio nešto iskvaren dosta ružnim zgradama o kojima smo govorili, imao je u sredini bunar, od koga su se, u obliku križa, račvale četiri staze; jedna se pak protezala svuda oko vrta, pokraj bijelog zida kojim je bio ograđen. Između staza bile su četiri četvorine zemlje oivičene zimzelenom. U trima od njih gospođa Magloire je gajila povrće; u četvrtom, biskup je posadio cvijeće. Tu i tamo bijaše poneka voćka.

Jednom mu je gospođa Magloire bila rekla s nekom vrstom blage zajedljivosti: – Preuzvišeni, vi koji sve iskoristite, ostavljate komadićak zemlje neiskorišten. Bolje bi bilo da je tu salata nego cvijeće. – Varate se, gospođo Magloire, odgovori biskup. Lijepo je isto toliko korisno koliko i ono što je korisno. – Zatim zašutje, pa dodade: – Možda i više. Ovaj komadić zemlje, podijeljen na tri-četiri lijehe, zanimao je g. biskupa gotovo isto toliko koliko i knjige. Rado je na njemu provodio satdva, podrezujući, plijeveći, kopajući ovdje-ondje rupe u koje je bacao sjeme. Prema insektima nije bio tako neprijateljski raspoložen kao neki pravi vrtlar. Uostalom, nije ni težio da se istakne nekim znanjem iz botanike; nije znao ni za grupe ni za solidizam, nije se nimalo brinuo da vidi tko ima pravo, Toumefort (Tumefor) ili prirodna metoda; nije zauzimao stav ni za mješinke protiv jednosupnica, ni za Jussieua (Žisjea) protiv Linnea. On nije proučavao biljke; on je volio cvijeće. Poštovao je mnogo učene ljude, ali još više neuke, i, ostajući uvijek pri svojim osjećajima za jedne i druge, on je zalijevao svako ljetno veče svoje lijehe iz zelene kante od lima. Na kući nije bilo vrata koji su se zaključavala. Vrata blagovaonice, kojima se, kako smo rekli, izlazilo odmah na trg katedrale, imala su ranije bravu i željezne šipke kao neka tamnička vrata. Biskup je naredio da se digne sva ta gvožđurija, i ta su se vrata, noću kao i danju, zatvarala samo kvakom. Prvi prolaznik koji bi svratio, ma u koje doba, imao je samo da gurne pa da uđe. U početku su vrata, koja nisu nikad zatvarana, jako uznemirivala obje žene; ali im je g. biskup rekao: – Stavite željezne zasune na vrata svojih soba ako vam se sviđa. – One su najzad stekle pouzdanje uz njega ili su bar htjele da tako izgleda. Jedino je gospođa Magloire bila s vremena na vrijeme zastrašena. A što se tiče biskupa, njegovo držanje objašnjavaju ili bar odaju ova tri reda koja je sam napisao na margini Biblije: »U ovome je mala razlika: liječnikova vrata ne smiju biti nikad zatvorena; svećenikova vrata moraju biti uvijek otvorena«. Na drugoj jednoj knjizi, čiji je naslov bio Filozofija medicinske znanosti, ostavio je drugu bilješku: »Nisam li ja liječnik kao i oni? I ja imam svoje bolesnike; najprije njihove, koje nazivaju bolesnicima; a onda svoje, koje nazivam nesretnicima«. Negdje na drugom mjestu bijaše još zapisano: »Ne pitajte za ime onoga koji traži vaš krov. Baš onome kome ime smeta treba utočište«.

Desi se da nekom dobrom župniku, ne znam više da li je to bio župnik iz Couloubrouxa (Kulubrua) ili župnik iz Pompiernyja, pade na pamet da ga jednom zapita, po svoj prilici po nagovoru gospođe Magloire, da li je preuzvišeni siguran da ne radi donekle neobazrivo što danju i noću ostavlja svoja vrata otvorena svakom tko bi htio da uđe, i da li se najzad ne boji da se štogod ne desi u kući koja se tako slabo čuva. Biskup ga potapša po ramenu s blagom ozbiljnošću i reče mu: – Nisi Domimus custodierit domum, in vanum vigilant qui custodiunt eam.3 – Prijeđe zatim na drugi razgovor, često je govorio: »Postoji hrabrost svećenika kao što postoji hrabrost konjičkog pukovnika. Samo, dodao bi, naša hrabrost mora biti mirna«.

3

Ako Gospod ne čuva dom vaš, uzalud će bdjeti oni koji ga čuvaju.

VII CRAVATTE Ovdje se prirodno nadovezuje jedan događaj koji ne smijemo izostaviti, jer će nam, bolje no mnogi drugi, pokazati kakav je čovjek bio g. dinjski biskup. Po uništenju razbojničke družine Gasparda Bčsa koja je harala po klancima Ollioulesa, jedan od njegovih pomagača, Cravatte (Kravat), skloni se u planinu. Neko se vrijeme krio sa svojim drugovima, preostatkom družine Gasparda Bčsa, u vojvodstvu Nice, zatim se dohvatio Piemonta, pa se iznenada opet pojavio u Francuskoj, negdje oko Barcelonnette. Vidješe ga najprije u Jauziersu (Žozijeru), zatim u Tuilesu. Krio se po pećinama Joug-de-l’Aiglea (Žug de l’Egla), a odatle je silazio u zaseoke i sela vododerinama Ubayeje i Ubayette (Ibeje i Ibejete). Spustio se čak u Embrun, upao je jedne noći u katedralu i opljačkao sakristiju. Njegova razbojništva bijahu svakom dojadila. Poslaše žandarmeriju za njim u potjeru, ali uzalud. Uvijek bi umakao; ponekad je borbom davao otpor. Bio je to jedan smion bijednik. Usred te opće zastrašenosti, stiže biskup. Došao je da obiđe Chastelar (Šatelar). Predsjednik općine ga nađe i stade ga nagovarati da se vrati. Cravatte je imao u svojim rukama cijelu planinu do Archea (Arša), i dalje još. Opasno je bilo putovati i s pratnjom. Izložili bi uzalud tri ili četiri nesretna žandara. – Zato ja i namjeravam ići sam, reče biskup. – Kako to smijete i pomisliti, preuzvišeni! uzviknu predsjednik. – Eto tako, što nikako neću da primim pratnju žandara, a krenut ću za jedan sat. – Krenuti? – Krenuti. – Sam? – Sam. – Preuzvišeni, nećete to uraditi. – Ima tamo, u planini, nastavi biskup, jedna siromašna mala općina, ovolišna, koju nisam vidio već tri godine. Dobri su to moji prijatelji. Pitomi i pošteni pastiri. Na trideset koza koje čuvaju, jedna je samo njihova. Prave vrlo lijepe vunene gajtane u raznim bojama, i izvijaju planinske melodije na frulama sa šest rupa. Potrebno je da se i njima s

vremena na vrijeme progovori o blagom bogu. Šta bi rekli o biskupu koji se plaši? Šta bi rekli kad im ne bi došao? – Ali, preuzvišeni, a razbojnici? – Gle, reče biskup, baš ste pogodili. Imate pravo. Mogu ih sresti. Potrebno je da se i njima također progovori o blagom bogu. – Preuzvišeni, ali to su razbojnici! Krdo vukova! – Gospodine predsjedniče, možda je baš volja Isusova da budem pastir nad tim stadom. Tko će znati putove providnosti. – Preuzvišeni, opljačkat će vas. – Ja nemam ništa. – Ubit će vas. – Zar ovog starog popa-dobričinu, koji prolazi i mrmlja svoje molitve? Koješta! A šta će im to? – O bože moj! Samo ako ih budete sreli. – Tražit ću da mi udijele milostinju za moje siromahe. – Preuzvišeni, za ime boga, ne idite! Život vam je u opasnosti. – Gospodine predsjedniče, reče biskup, doista, zar samo to? Ja nisam ovdje da čuvam svoj život, nego da čuvam duše. Morali su ga pustiti da radi kako hoće. Ode na put samo s jednim djetetom koje su mu ponudili za vođu. Njegova se upornost pročula po cijelom kraju, i uplašila svijet. Nije htio odvesti sa sobom ni svoju sestru ni gospođu Magloire. Prođe kroz planinu na mazgi, nikoga nije sreo i stigao zdrav i čitav do svojih »dobrih prijatelja« pastira. Ostao je petnaest dana, propovijedajući, dijeleći svetotajstva, proučavajući, opominjući. Pri kraju boravka, odlučio je da odsluži pontifikalni Te Deum. Obavijesti o toj namjeri župnika. Ali kako da se to izvede? Nisu imali biskupskog ornata. Mogli su mu staviti na raspolaganje samo jednu ubogu seosku sakristiju s nekoliko izlizanih misnica od damaske svile, jednostavno ukrašenih. – Kako mu drago! reče biskup. Gospodine župniče, oglasimo ipak u propovijedi naš Te Deum. Sve će se nekako urediti.. Potražiše po okolnim crkvama. Sve što su najraskošnije imali od misnog ruha u ovim ubogim župama ne bi bilo dovoljno da pristojno odjene jednog đakona katedrale. Dok su bili u zabuni oko toga, dva nepoznata konjanika donesoše jedan veliki sanduk, ostaviše ga u župi, pa zatim odmah nestadoše. Otvoriše sanduk; nađoše u njemu misno ruho od zlatom protkane tkanine, mitra ukrašenu dijamantima, nadbiskupski križ, divan biskupski štap, sve potrebno biskupsko ruho za najsvečanije prilike, koje je bilo ukradeno

mjesec dana prije toga iz riznice crkve Notre-Dame u Embrunu. U sanduku je bio jedan papir i na njemu ove riječi: Cravatte preuzvišenom

Bienvenuju. – Jesam li govorio da će se to urediti? reče biskup. Zatim nastavi s osmijehom: – Tko se zadovolji župničkom misnicom, bog mu pošalje nadbiskupsko ruho. – Preuzvišeni, bog ili đavo? progunđa župnik, vrteći glavom i smiješeći se. Biskup upre pogled u župnika i reče samouvjereno: – Bog! Kad se vratio u Chastelar, i duž cijelog puta, dolazili su da ga vide iz radoznalosti. U chastelarskoj župi nađe gospođicu Baptistinu i gospođu Magloire, koje su ga iščekivale, i reče sestri: – E lijepo, zar nisam bio u pravu? Siroti pop otišao praznih ruku svojim siromašnim gorštacima, a vraća se evo punih ruku. Otišao sam samo s vjerom u boga, a donosim dragocjenosti katedrale. Uveče prije spavanja, rekao je još: – Ne bojmo se nikad lopova i ubojica. To su vanjske, male opasnosti. Bojmo se sami sebe. Predrasude, to su lopovi; poroci, to su ubojice. Velike su opasnosti u nama samima, šta nam je stalo do onoga što nam prijeti glavi ili kesi! Mislimo samo na ono što nam prijeti duši. Zatim, okrenuvši se sestri: – Sestro moja, svećenik ne smije nikad da se osigurava protiv bližnjega. Ono što bližnji radi, to bog dozvoljava. Nek nam bude dosta da se molimo bogu kad mislimo da nam opasnost prijeti. Molimo mu se, ne za nas, nego zato da brat naš ne bi zgriješio radi nas. Inače, događaji su bili rijetki u njegovu životu. Iznosimo samo one koje znamo; ili je on obično provodio svoj život radeći uvijek iste stvari u isto doba. Jedan mjesec njegove godine bio je sličan jednom satu njegova dana. Zbunili biste nas kad biste nas zapitali šta je dalje bilo s dragocjenostima embrenske katedrale. Bili su lijepi predmeti, koji su dovodili u iskušenje i mogli se zgodno ukrasti u korist nevoljnih. Uostalom, oni su već bili ukradeni. Pola je,već obavljeno; ostajalo je samo da se izmijeni pravac krađi, i da se samo malo skrene pa dovede do sirotinje. Uostalom, ništa ne tvrdimo o toj stvari. Nađena je samo među biskupovim papirima i jedna dosta nejasna bilješka koja se možda odnosi na ovaj slučaj, i koja ovako glasi: Pitanje je u tome da li ovo treba vratiti

katedrali ili bolnici.

VIII FILOZOFIJA UZ PIĆE Senator koji je prije spomenut bio je vješt čovjek koji se uzdigao idući ravno, ne osvrćući se na sve one prepone što smetaju a koje nazivaju savjest, zadana vjera, pravda, dužnost; koračao je ravno svome cilju, ne pokleknuvši nijedanput na putu svoga napredovanja i svoga interesa. Nekadašnji državni tužilac, koga je uspjeh raznježio, nije bio nimalo loš čovjek, činio je sve male usluge koje su u njegovoj moći svojim sinovima, zetovima, rođacima, čak i prijateljima; život je mudro zahvatio s dobre strane, iskoristio njegove dobre prilike i sretne slučajeve. Sve mu je ostalo izgledalo dosta glupo. Bio je duhovit, baš toliko obrazovan da je sebe mogao smatrati Epikurovim učenikom, dok je možda samo bio izdanak Pigault-Lebruna (Pigo-Lebrena). Rado je ismijavao, i prijazno, vjerovanja u beskonačno i vječno, i »tričarije dobričine biskupa«. Ismijavao ih je ponekad, s ljubaznom samouvjerenošću, pred samim g. Myrielom, koji je slušao. Ne znam više prilikom koje poluslužbene svečanosti grof... (ovaj senator) i g. Myriel nađoše se na večeri kod načelnika. Kad je bilo vrijeme zdravicama, senator, malko raspoložen, iako uvijek dostojanstven, uzviknu: – Dovraga, gospodine biskupe, da se porazgovorimo. Jedan senator i jedan biskup teško se mogu pogledati bez domigivanja. Mi smo kao dva augura. Priznat ću vam nešto. Ja imam svoju filozofiju. – I imate pravo, odgovori biskup. Kakva filozofija, takav i krevet. Vi ste na purpurnom krevetu, gospodine senatore. Senator, ohrabren, nastavi: – Budimo dobroćudni kao djeca. – I zlobni čak, odgovori biskup. – Izjavljujem vam, nastavi senator, da markiz d’Argens, Pyrrhon, Hobbes i g. Naigeon nisu neki odrpanci. Imam u biblioteci sve svoje filozofe s pozlaćenim bridovima – Kao što ste i sami, gospodine grofe, prekide ga biskup. Senator nastavi. – Mrzim Diderota; on je ideolog, deklamator i revolucionar, koji u duši vjeruje u boga i bigotniji je od Voltairea. Voltaire se rugao

Needhamu, a nije imao pravo; jer Needhamove jegulje dokazuju da je bog nepotreban. Kap octa u žlici tijesta zamjenjuje fiat lux4. Uzmite veću kap i veću žlicu, pa vam je gotov svijet. Čovjek, to vam je jegulja. Našto će vam onda Vječni Otac? Gospodine biskupe, hipoteza o Jehovi me zamara. Njome se hrane samo mršavi i šupljoglavi ljudi. Dolje to veliko Sve što me muči. Živjelo Ništa koje me pušta na miru. Vama mogu priznati, i zato da bih ispraznio svoju vreću, i da bih se kako treba ispovijedio pred svojim pastirom, da imam zdravog razuma. Mene nije zaludio vaš Isus koji na svakom koraku propovijeda odricanje i žrtvu. Savjet tvrdice goljama. Odricanje! Zašto? Žrtva! Našto? Jeste li kada vidjeli da se vuk žrtvuje za sreću drugoga vuka? Ostanimo dakle u prirodi. Mi smo na vrhu; neka nam i filozofija bude viša. Šta nam vrijedi biti na vrhu ako ne vidimo dalje od tuđeg nosa? Živimo veselo. Život, to vam je sve. Da čovjeka očekuje neka druga budućnost, negdje u drugom mjestu, gore, dolje, makar gdje, ne vjerujem u to ni za jednu ciglu riječ. Gle! Preporučuju mi žrtvu i odricanje, moram paziti na sve što radim, lupati sebi glavu o dobru i zlu, o pravednom i nepravednom, o fas i nefas5. Zašto? Jer ću imati da dajem računa o svojim djelima. Kada? Poslije smrti. Kako divan san! Poslije smrti, vještak je tko me ulovi. Neka uhvati šaku pepela sjenka od ruke. Recimo istinu, mi koji smo upućeni i koji smo zavirili ispod Izidine suknje: nema ni dobra ni zla; postoji samo vegetacija. Tražimo ono što je stvarno. Kopajmo do kraja. Dovraga, idimo do dna. Treba nanjušiti istinu, riti pod zemljom, i uhvatiti je. Tada vam ona priređuje divne radosti. Tada postajete i jaki i smijete se. Jak sam vam ja u temelju. Gospodine biskupe, besmrtnost čovjeka je mlaćenje prazne slame. O, divnog li obećanja! Oslonite se na njega. Dobro će proći Adam! Duša je, bit će anđeo, imat će plava krila na plećima. Pomozite mi reći, nije li Tertulijan kazao da će blaženi ići s jedne zvijezde na drugu. Tako. Bit ćemo zvjezdani skakavci. A onda, vidjet ćemo boga. Tandara-mandara. Bljuvotine su sve priče o raju. Bog je jedna ogromna koještarija. Ne bih to ja napisao u Moniteuru, koješta! Ali mogu šapnuti među prijateljima. Inter pocula6. Žrtvovati zemaljsko nebeskome, to je što i dati gotovinu za veresiju. Da me beskonačnost vuče za nos! Nisam toliko glup. Ja sam Ništa. Zovem se gospodin grof Ništa, senator. Je li me bilo prije rođenja? Ne. Hoće li me biti poslije smrti? Ne. Šta sam ja? Malo praha spojenog u organizam. Šta imam raditi na ovoj zemlji? Mogu da biram. Da patim ili da uživam. Kuda će me odvesti patnja? U ništa. Ali ću patiti prije toga. Kuda će me odvesti uživanje? U ništa. Ali ću uživati prije toga.

4

Neka bude svjetlost. – Prev. O dopuštenom i nedopuštenom. – Prev. 6 Uz čašu. – Prev. 5

Izabrao sam već. Treba jesti ili biti pojeden. Ja jedem. Bolje biti zub nego trava. To je moja mudrost. A poslije kako mu god drago, grobar je tu, za one kao što sam ja Panteon, sve će drugo pasti u veliku jamu. Kraj. Finiš. Svršen obračun. Tu je mjesto iščeznuća. Smrt je mrtva, vjerujte mi. Da tamo ima nekog koji bi mi imao nešto reći, smijem se i na tu pomisao. Izmišljotine dadilja. Bauk za djecu, Jehova za ljude. Ne; naša sutrašnjica je noć. Iza groba, ima samo jednakih ništica. Bili Sardanapal, bili Vincent de Paul, isto vam je to ništa. Eto, to vam je istina. Dakle, prije svega, živite. Koristete se svojim ja dokle ga držite. U istini, kažem vam, gospodine biskupe, ja imam svoju filozofiju, ja imam svoje filozofe. Ne dam se ja zamamiti glupostima. A sad, treba nešto i za one koji su dolje, za golje, vandrokaše, bijednike. Kljukaju ih bajkama, priviđenjima, dušom, besmrtnošću, rajem, zvijezdama, to oni žvaću. Mažu time svoj suhi kruh. Tko nema ništa, ima dobrog boga. Ne može biti skromnije. Ja im to ne oduzimam, ali čuvam za sebe gospodina Naigeona (Nežona). Dobri bog je dobar za narod. Biskup je pljeskao rukama. – Tako se besjedi! uzviknu on. Izvrsna je stvar, i doista divna, taj materijalizam. Ne može ga ispovijedati tko mu drago. Ali, ne prevari onoga tko ga ispovijeda; taj neće glupo dopustiti da ga protjeraju kao Katona, ili kamenuju kao Stjepana, ili spale živog kao Jeanne d'Arc. Oni koji su uspjeli da se naoružaju tim divnim materijalizmom imaju tu radost da se osjećaju neodgovornim, i da vjeruju da mogu bez ikakva uznemirivanja sve progutati, mjesta, sinekure, dostojanstva, dobrim ili rđavim putem stečenu vlast, unosne prevrtljivosti, korisna izdajstva, ukusne izdaje savjesti, i da će ući u grob kad sve to budu progutali. Kako je to prijatno! Ne kažem to za vas, gospodine senatore. Ne mogu ipak da vam ne čestitam. Velika gospoda, kao što ste vi, imaju, kažete, svoju filozofiju, izvrsnu, profinjenu, pristupačnu samo bogatašima, pogodnu za sve sosove, i koja divno začinjava životna uživanja. Ova je filozofija nađena u dubinama, a iskopavaju je naročiti istraživači. Ali vi ste velikodušni, i mislite da nije loše da vjera u boga bude filozofija naroda, kao što otprilike guska s kestenima zamjenjuje sirotinji purana s gomoljikama.

IX SESTRA PRIČA O BRATU Da biste dobili neki pojam o domaćem životu g. dinjskog biskupa i načinu na koji su dvije pobožne žene potčinjavale svoje čine, svoje misli, čak i svoje nagone lako zastrašenih žena, biskupovim navikama i namjerama, a da se on nije morao čak ni pomučiti da ih saopći, najbolje će biti da prepišemo ovdje jedno pismo gospođice Baptistine gospođi vikontesi de Boischevron, njenoj prijateljici iz djetinjstva. To je pismo u našim rukama.

Digne, 16. prosinca 18 ... »Dobra moja gospođo, nijedan dan ne prođe da o vama ne razgovaramo. To je već naša navika, ali ima još jedan razlog. Zamislite, gospođa Magloire je učinila prava otkrića perući i čisteći tavane i zidove; sada se naše dvije sobe, obložene starim okrečenim tapetama, ne bi zastidjele ni u zamku kao što je vaš. Gospođa Magloire je zderala sav papir. Imalo se što i naći pod njim. Moj salon, u kome nema namještaja i koji nam služi za prostiranje rublja poslije pranja, visok je petnaest stopa, a ima osamnaest u dužinu i širinu, ima strop nekada obojen s pozlatom, a grede kao u vašem zamku. To je bilo pokriveno jednim platnom u doba kad je tu bila bolnica. Napokon, duborezi iz doba naših baka. Ali, moju sobu naročito treba vidjeti. Gospođa Magloire je otkrila, najmanje ispod deset nalijepljenih papira, slikanje koje se mogu podnijeti iako nisu dobre. Tu je Telemah koga Minerva proizvodi za viteza, tu je opet on u vrtovima, njihovo mi ime ne dolazi na jezik. To je znate ondje gdje su rimske gospođe provodile samo jednu noć. Šta da vam kažem? Imam Rimljana i Rimljanki (ovdje je jedna riječ nečitka) i cijelu povorku. Gospođa je Magloire sve to počistila, ljetos će popraviti ponešto što je pokvareno, sve to ponovo prevući lakom, i moja će soba biti pravi muzej. Ona je također našla u jednom kutu tavana dva starinska drvena stolčića. Tražili su nam dva dukata od po šest livara da ih pozlate, ali je mnogo bolje dati sirotinji; uostalom, vrlo su ružni i ja bih više voljela jedan okrugli stol od mahagonija. Ja sam uvijek vrlo sretna. Moj brat je tako dobar. Sve što ima

daje nevoljnima i bolesnima, živimo vrlo skučeno. Kraj je ovaj mučan zimi, a mora se nešto uraditi za one koji oskudijevaju. Osvjetljenje i ogrjev nam skromno dostižu. Sve su to, vidite, velika zadovoljstva. Moj brat ima svoje navike. Kad razgovara, kaže da biskup mora takav biti. Zamislite da kućna vrata nisu nikad zatvorena. Ulazi tko hoće, i to odmah, mome bratu. Nikoga se ne boji, čak ni noću. Takva je njegova hrabrost, kako on veli. Neće da se plašim za njega, niti da se gospođa Magloire plaši. Izlaže se svima opasnostima, i neće čak ni da se vidi da smo to primijetile. Treba to znati – shvatiti ga. Izlazi po kiši, gazi po vodi, putuje zimi. Ne plaši se noći, sumnjivih putova, niti neugodnih susreta. Prošle je godine išao potpuno sam u jedan kraj gdje je bilo lopova. Nije nas htio povesti. Bio je odsutan petnaest dana. Kad se vratio, ništa mu nije bilo, mislili smo da je mrtav, a on je bio zdrav, i rekao: »Evo kako su me pokrali!« Otvorio je pri tome jedan sanduk ispunjen svim dragocjenostima embrenske katedrale, koje su mu bili lopovi dali. Toga puta, pri povratku, nisam se mogla uzdržati da ga malo ne pokaram, pazeći pri tome brižljivo da govorim samo dok su kola tandrkala, da nitko ne bi mogao čuti. U prvo vrijeme, govorila sam samoj sebi: „Nema opasnosti koja bi ga zadržala, strašan je“. Sad sam već i na to navikla. Dadnem znak gospođi Magloire da ga ničim ne smeta. On se izlaže opasnosti kako hoće. Ja odvedem gospođu Magloire, uđem u svoju sobu, molim se za njega, i zaspim. Mirna sam, jer znam dobro kad bi mu se desila kakva nesreća, to bi bio moj kraj. Otišla bih blagom bogu sa svojim bratom i svojim biskupom. Gospođa Magloire je imala više muke nego ja da se navikne na ono što je ona zvala njegovim nesmotrenostima. Ali, navika je već stečena. Molimo se obadvije, plašimo se zajedno, i zaspimo. I sami đavao da uđe u kuću, pokraj nas bi mogao da radi što hoće. Napokon, čega da se plašimo u ovoj kući? S nama je uvijek netko tko je najjači. Đavo može kroz nju proći, ali blagi bog u njoj stanuje. To mi je eto dovoljno. Moj brat ne mora više da mi progovori ni jednu riječ. Razumijem ga i kad ne govori, i predajemo se providnosti. Eto takvi moramo biti sa čovjekom koji ima veličine u svom duhu. Pitala sam brata za podatke koje mi tražite o obitelji de Faux. Poznato vam je kako on zna sve, i kako se dobro sjeća, jer je još uvijek vrlo dobar roajalist. To je zaista jedna vrlo stara normandijska

obitelj iz kanske oblasti. Ima pet stotina godina od vremena Raoula de Fauxa, Jeana de Fauxa i Thomasa de Fauxa, koji su bili plemići a jedan od njih gospodar Rocheforta. Posljednji je bio Guy-EtienneAlexandre, a bio je pukovnik i imao neku komandu u bretanjskoj lakoj konjici. Njegova kćerka Marija Lujza udala se za AdrienaCharlesa de Gramonta, sina vojvode Louisa de Gramonta, francuskog pera, pukovnika u francuskoj gardi, a divizijskog generala u vojsci. Plemićko se ime piše Faux, Fauq i Faoucq. Draga gospođo, preporučite nas molitvama vašeg svetog rođaka g. kardinala. A vaša draga Silvana dobro je uradila što nije gubila ono malo vremena koje provodi kod vas kad mi piše. Ona je zdrava, sve radi onako kako vi želite, još uvijek me voli. Ništa mi više ne treba. Sjetila sam se nje zahvaljujući vama, i zbog toga sam sretna. Sa zdravljem nisam najgore, a međutim sam svaki dan sve mršavija. Zbogom, nemam više papira, pa vas moram ostaviti. Sve vam najljepše želi Baptistina« »P. S. – Gospođa vaša snaha je još uvijek ovdje sa svojom mladom obitelji. Vaše unuče je slatko. Znate li da će uskoro napuniti pet godina? Jučer je vidio jednog konja s nakoljenicama i rekao je: „Šta mu je na koljenima?“ – Tako je milo ovo dijete. Njegov mali bratić vuče jednu staru metlu po sobama, kao kola, i viče: ,Đi’!« Kao što se vidi iz ovog pisma, ove su se dvije žene umjele prilagoditi biskupovu načinu života s onom naročitom obdarenošću žene, koja razumije bolje čovjeka nego što on sam sebe razumije. Biskup u Digneu, s onim svojim pitomim i bezazlenim izgledom koji ga nije nikad ostavljao, činio je ponekad velika i divna djela, ne ostavljajući utisak ni da ih je čak svjestan. One su drhtale, ali su ga puštale da radi po volji. Ponekad bi ga gospođa Magloire opomenula unaprijed; nikad za vrijeme ili poslije neke radnje. Nikad mu nisu smetale, ni najmanjim znakom, kad bi nešto počeo raditi. U nekim trenucima, a da on to nije morao ni saopćiti, kad nije možda ni sam bio toga svjestan, tako je savršeno bio priprost, nejasno su osjećale da on radi kao biskup; tada bi one ličile na dvije sjene u kući. Dvorile su ga pokorno, a ako se trebalo ukloniti da bi bile poslušne, one su se uklanjale. Znale su, s divno istančanim nagonom, da i poneke pažnje mogu sputavati. Zato, kad su vjerovale da je čak u opasnosti, one su razumijevale, da ne kažem njegovu misao već njegovu prirodu, do te mjere da više nisu strepile nad njim. Povjeravale su se bogu. Uostalom, Baptistina je govorila, kao što smo vidjeli, da bi kraj njena brata bio i njen kraj. Gospođa Magloire nije to govorila, ali je to znala.

X BISKUP PRED NEPOZNATOM SVJETLOŠĆU Nešto kasnije od vremena kad je pisano ovo pismo koje smo naveli na prethodnim stranicama, uradio je nešto što je, po mišljenju cijeloga grada, bilo opasnije od njegove šetnje kroz razbojnička brda. Blizu Dignea, u polju, živio je jedan čovjek usamljeno. Taj čovjek, kažimo odmah strašnu riječ, bio je bivši član Konventa. Zvao se G. O konventovcu se govorilo među sitnim svijetom Dignea s nekom vrstom užasavanja. »Konventovac, možete zamisliti! Postojalo je tako nešto u vrijeme kad su se ljudi jedan drugom obraćali sa ti i govorili: – Građanine«. Ovaj čovjek je bio gotovo kao neko čudovište. Nije glasao za smrtnu osudu kraljevu, to jedino. Bio je, dakle, gotovo kraljeubica. Nekad je bio strašan. Kako da nisu ovog čovjeka, pošto se vratila zakonita dinastija, izveli pred prijeki sud? Dobro, ne bi mu odrubili glavu; treba biti milostiv, neka tako bude; ali jedno pristojno doživotno progonstvo. Napokon, jedan primjer! itd., itd. Uostalom, bio je bezbožnik kao sve njegovo društvo. – Rugala se sova sjenici. Uostalom, da li je G. bio sjenica? Da, ako bi se sudilo po onom što je bilo divljeg u njegovoj samoći. Pošto nije glasao za smrtnu osudu kraljevu, nije bio uvršten u odluku o progonstvu i mogao je ostati u Francuskoj. Stanovao je, na tri četvrt sata od grada, daleko od svakog zaseoka, daleko od svakog puta, u ne znam kojem zabačenom kutu jedne divlje udoline. Imao je tu, pričalo se, nešto njive, jednu rupu, jednu jazbinu. Ni susjeda; čak ni prolaznika. Otkad se nastanio u toj dolini, staza koja je do nje vodila bila je obrasla u travu. Govorilo se o tom mjestu kao o krvnikovoj kući. Međutim, biskup premišljaše, i s vremena na vrijeme gledaše put obzorja k onom mjestu gdje je malo šumice obilježavalo udolinu starog konventovca, i govoraše: »Ima tu jedna duša koja je sama«. I tu misao u sebi dopunjavaše: »Dužnost mi je da ga posjetim«. Ali, priznajmo, ova pomisao, u prvi mah prirodna, izgledala bi mu, poslije kratkog razmišljanja, nekako čudna i nemoguća, i gotovo odvratna. Jer je, u osnovi, i on bio općeg mišljenja, i konventovac mu je ulijevao, iako on nije bio toga potpuno svjestan, onaj osjećaj koji je na granici

mržnje i koji se tako dobro izražava riječju udaljavanje. Samo, da li šuga na ovci smije da od nje odbije pastira? Ne. Ali, kakva je ova ovca? Dobri biskup je bio u nedoumici. Poneki put bi išao u tom pravcu, pa bi se vratio. Napokon, jednog se dana raširi po gradu vijest da je nekakav čobanin koji je služio konventovca G. u njegovoj šupi došao po liječnika; da je stari zlikovac na samrti, da ga uzetost osvaja, i da neće preživjeti noć. – Bogu hvala! dodavali su neki. Biskup uze svoj štap, obuče gornji kaput, zbog sutane koja je bila, kako smo rekli, suviše iznošena, a također zbog večernjeg vjetra koji je imao brzo dunuti, i ode. Sunce se spuštalo i sklanjalo gotovo iza obzorja kada biskup stiže na opisano mjesto. Osjetio je, dok mu je srce kucalo, da je blizu jazbine. Preskočio je jedan jarak, provukao se kroz jedan plot, podigao jednu ogradu, ušao u zapušteno dvorište, produžio dosta smjelo još nekoliko koraka, i najedanput na kraju ledine, iza visokog drača, opazio jazbinu. Bijaše to oniska koliba, uboga, mala i čista, s vinovom lozom prislonjenom uz prednju stranu. Pred vratima, u nekom starom naslonjaču s točkićima, seljačkom fotelju, sjedio je čovjek sijede kose koji se osmjehivao na sunce. Pokraj starca stajao je jedan dječak, mlad čobanin. Dodavao je starcu zdjelu mlijeka. Dok je biskup promatrao, starac progovori glasnije i reče: – Hvala, ništa mi više ne treba. – Okrene pogled od sunca i s osmijehom se osvrne na dijete. Biskup priđe bliže, čuvši šum nečijeg hoda, starac koji je sjedio okrene glavu i na njegovu se licu pojavi sve ono zaprepaštenje koje može čovjeku ostati na kraju tako dugog života. – Otkad živim ovdje, reče, ovo je prvi put da mi netko dolazi. Tko ste vi, gospodine? Biskup odgovori: – Ja sam Bienvenu Myriel. – Bienvenu Myriel? čuo sam za to ime. Jeste li vi taj koga narod zove preuzvešeni Bienvenu? – Jesam. Starac nastavi s jedva primjetnim osmjehom: – Kad je tako, vi ste moj biskup. – Pomalo.

– Priđite, gospodine. Konventovac pruži ruku biskupu, ali je ovaj ne primi. Biskup samo reče: – Milo mi je što vidim da sam prevaren. Vi mi, doista, ne izgledate bolesni. – Gospodine, odgovori starac, brzo ću ozdraviti. Zastade malo, pa reče: – Umrijet ću za tri sata. Zatim nastavi: – Ja sam pomalo liječnik; znam kako dolazi posljednji čas. Jučer su mi se bila samo stopala ohladila; danas je studen zahvatila do koljena; sada osjećam da se penje k pojasu; kad dospije do srca, prestat ću. Sunce je divno, zar ne? Izvezao sam se napolje da bih posljednji put pogledao naokolo. Možete mi govoriti, to me ne zamara. Dobro ste uradili što ste došli da promatrate čovjeka na samrti. Dobro je da taj samrtni čas ne bude bez svjedoka. Svatko ima svoje ćudi; ja bih htio da dotjeram do zore. Ali znam da mi ostaje jedva još tri sata. Bit će to noću. Doista, pa šta! Jednostavna je stvar svršiti. Nije za to potrebno jutro. Neka tako bude. Umrijet ću u zvjezdanoj noći. Starac se okrene čobaninu: – Idi ti pa spavaj. Prošle si noći bio na nogama. Umoran si. Dječak uđe u kolibu. Starac ga je pratio pogledom i dodao kao za sebe: – Dok bude spavao, umrijet ću. Naša se dva sna mogu dobro složiti. Biskup nije bio uzbuđen onako kako izgleda da je mogao biti. Nije osjećao boga u takvom načinu umiranja. Idimo do kraja, jer i male protivrječnosti velikih duša treba, kap i ostalo, da budu spomenute: on, koji se, ponekad, tako rado ismijavao Svojoj Visosti, sada je bio pomalo kao uvrijeđen što nije oslovljen s »preuzvišeni«, i bio je gotovo u iskušenju da odgovori: »Građanine«. Spopade ga želja da bude osorljivo prost u ophođenju, kako samo umiju biti liječnici i svećenici, ali kakav on nije bivao. Na kraju krajeva, ovaj čovjek, ovaj konventovac, ovaj narodni predstavnik bio je nekad silnik na ovome svijetu; prvi put možda u svom životu, biskup je osjetio volju da bude strog. Konventovac ga je međutim promatrao s nekom skromnom srdačnošću, iza koje se mogla možda razabrati poniznost koja dolikuje onome koji stoji pred svojim pretvaranjem u prah. Biskup, opet, iako se obično čuvao radoznalosti, koja, po njegovu mišljenju, graniči s uvredom, nije se mogao uzdržati da konventovca ne promatra s pažnjom, koja nije potjecala iz naklonosti, što bi mu, da se radilo o bilo kojem drugom čovjeku, njegova savjest bila predbacivala.

Svaki konventovac za njega kao da bijaše pomalo izvan zakona, čak i zakona milosrđa. G., miran, gotovo uspravnih grudi, zvonka glasa, bio je jedan od onih osamdesetogodišnjaka koji iznenađuju fiziologe. Revolucija je izbacila mnogo takvih ljudi doraslih događajima. U ovome se starcu osjećao prekaljen čovjek. Pred samim krajem života, on je zadržao sve pokrete zdrava čovjeka. U njegovu bistrom pogledu, u njegovu odlučnom naglasku, u snažnom pokretu njegovih ramena, bilo je nečega što bi zbunilo i smrt. Azrael, muslimanski anđeo smrti, ustuknuo bi natrag jer bi pomislio da nije zakucao na prava vrata. Izgledalo je da G. umire jer je to njegova volja. Bilo je slobode u njegovu umiranju. Jedino mu noge bijahu nepokretne. Mrak ga je osvajao otuda. Stopala su mu bila mrtva i hladna, a glava je živjela svom snagom života i kao da je bila obasjana punom svjetlošću. U ovom ozbiljnom trenutku G. je bio nalik na kralja iz istočnjačke priče s gornjim dijelom od mesa a donjim od mramora. Jedan se kamen tu nalazio. Biskup sjedne na njega. On uđe u razgovor ex abrupto7. – Čestitam vam, reče tonom kojim se kori. Vi ipak niste glasili za smrt kraljevu. Konventovac kao da nije primijetio gorčinu svega što se krilo iza riječi: ipak. Odgovorio je. Osmijeh mu je bio nestao s lica. – Šta mi čestitate toliko, gospodine? Ja sam glasao za smrt tiranina. Ozbiljni naglasak čuo se pokraj strogog naglaska. – Šta hoćete time da kažete? reče biskup. – Hoću da kažem da čovjek ima jednog tiranina, neznanje. Ja sam glasao za smrt toga tiranina. Taj je tiranin izrodio kraljevstvo, a ono je vlast crpilo u laži dok je znanost crpla u istini. Čovjekom mora da upravlja samo znanost, svijest. – I savjest, odgovori biskup. – To je isto. Savjest je zbroj urođene znanosti, odnosno svijesti koja je u nama. Preuzvišeni Bienvenu je slušao, pomalo začuđeno, ovaj govor koji je bio potpuno nov za njega. Konventovac je nastavio: – Što se tiče Louisa XVI, rekao sam »ne«. Mislim da nemam prava da ubijam čovjeka; ali osjećam da mi je dužnost da trijebim zlo. Glasao sam za kraj tiranina. To jest, kraj prostitucije za ženu, kraj robovanja za 7

Ex abrupto (lat.), odjednom, smjesta, bez pripremanja.

čovjeka, kraj mraka za dijete. Glasajući za republiku, ja sam glasao za sve to. Glasao sam za bratstvo, slogu, zoru! Pridonio sam padu predrasuda i zabluda. Iz sloma predrasuda i zabluda rađa se svjetlost. Oborili smo stari svijet, ja i moji jednomišljenici, a stari svijet, vaza bijede, izvrnuvši se na ljudski rod pretvorila se u žaru radosti. – Pomiješane radosti, reče biskup. – Mogli biste reći pomućene radosti, a danas, poslije ovog kobnog povratka prošlosti, koji se zove 1814, iščezle radosti. Jao! Djelo je bilo nepotpuno, slažem se; srušili smo stari režim u činjenicama, nismo ga mogli potpuno ukinuti u idejama. Uništiti zloupotrebe, to još nije dovoljno; treba izmijeniti naravi. Nema više vjetrenjače, ali vjetar još duva. – Vi ste rušili. Rušiti može biti korisno; ali ja nemam povjerenja u rušenje u koje je umiješana srdžba. – Pravo ima svoju srdžbu, gospodine biskupe, a srdžba prava je činilac napretka. Kako bilo, i makar što se o tome reklo, Francuska je revolucija najsnažniji korak ljudskog roda od Kristova dolaska. Nepotpuna, dobro; ali uzvišena. Ona je iznijela na vidjelo sva društvena nepoznata pitanja. Ona je upitomila duhove; ona je utišala, umirila, prosvijetlila; od nje su potekli na zemlji mlazovi civilizacije. Ona je bila dobra. Francuska revolucija, to je krunisanje čovječanstva. Biskup se ne mogaše uzdržati da ne progunđa: – Tako? 93? Konventovac se uspravi u naslonjaču s nekim gotovo grobnim svečanim izgledom i, koliko je to u snazi jednog samrtnika, užviknu: – Aha! Tu ste! 93! očekivao sam tu riječ. Oblak se gomilao hiljadu i pet stotina godina. Poslije petnaest vjekova, provalio se. Vi optužujete udar groma. Biskup je osjetio, a da nije to sebi ni priznao, da je nešto u njemu pogođeno. Međutim, sačuvao je odlučan stav. Odgovorio je: – Sudac govori u ime pravde; svećenik govori u ime sažaljenja, koje je uzvišenija pravda. Udar groma se ne smije prevariti. I on je dodao, gledajući ravno u konventovca: – A Louis XVII? Konventovac ispruži ruku i uhvati biskupa za rame: – Louis XVII? Da vidimo. Koga vi oplakujete? Da li nevino dijete? To razumijem. I ja ga s vama oplakujem. Da li kraljevsko dijete? Tu moram razmisliti. Za mene smrt Cartoucheova brata, nevinog djeteta koje je, obješeno ispod pazuha, visilo na trgu de Grčve sve dok nije izdahnulo, samo za taj zločin što je bilo brat Cartoucheov, nije manje bolna nego smrt

unuka Louisa XV, nevinog djeteta koje je bilo mučeno u kuli Templea samo za taj zločin što je bilo unuk Louisa XV. – Gospodine, reče biskup, ne volim da se ta imena spominju jedno uz drugo. – Cartouche? Louis XV? Za koga se od njih dvojice zauzimate? Nastao je trenutak šutnje. Biskup je gotovo zažalio što je došao, a međutim se osjećao nejasno i čudno pokolebanim. Konventovac je nastavio: – Aha! gospodine duhovniče, vi ne volite golu istinu. A Krist ju je volio. On je uzimao bič i čistio hram. Njegov bič iz koga su izbijale munje kazivao je još kakve istine. Kad je dovikivao Sinite parvulos...8 on nije pravio razliku među malom djecom. On se ne bi ustezao da usporedi nasljednika Barabina s nasljednikom Herodovim. Gospodine, nevinost je sama sebi kruna. Nevinost može i bez vladarskih titula. U traljama ona je uzvišena isto toliko koliko i pod kraljevskim grbom. – To je istina, reče biskup spuštenim glasom. – Još ću govoriti, produži konventovac G., spomenuli ste Louoisa XVII. Da se razumijemo. Da li da oplakujem sve nevine, sve mučenike, svu djecu, onu ozdo kao i onu ozgo? Pristajem. Ali onda, rekao sam vam, treba ići dalje od 93, i s našim suzama treba početi prije Loiusa XVII. Ja ću oplakivati s vama kraljevsku djecu, samo ako i vi budete oplakivali sa mnom mališane iz naroda. – Ja ih sve oplakujem, reče biskup. – I ja isto tako! uzvikne G., i, ako vaga mora prevagnuti, neka to bude na strani naroda. On duže vremena pati. Još jednom nastade šutnja. Konventovac ju je prekinuo. Pridigao se i nalaktio, uštinuo malo palcem i savijenim kažiprstom lice, mahinalno kao kad čovjek nešto traži ili ocjenjuje, i obratio se biskupu, streljajući ga pogledom koji je izražavao svu silinu agonije. Bio je to gotovo kao neki prasak. – Da, gospodine, odavno narod pati. A onda, čekajte, ima još toga, što ste došli da me ispitujete i da mi pričate o Louisu XVII? Ja vas ne poznajem. Otkako sam u ovom kraju, živio sam zatvoren na svom imanjcu, ne izlazeći nikuda, ne videći nikoga osim ovo dijete što mi pomaže. Vaše je ime, istina, doprlo nejasno do mene, i, moram reći, ne po nekom lošem spominjanju; ali to ne znači ništa; vješti ljudi znaju toliko načina da se pred ovim čestitim dobroćudnim narodom pretvaraju kako hoće. Kad već govorimo o tome, nisam čuo vaša kola, ostavili ste ih zacijelo iza šumarka, tu dolje, na raskršću puta. Ne poznajem vas, kažem 8

Pustite k meni djecu… Prev.

vam, rekli ste mi da ste biskup, ali mi to ne daje nikakva obavještenja o vašoj moralnoj ličnosti. Dakle, ponavljam vam svoje pitanje. Tko ste vi? Vi ste biskup, to jest crkveni velikan, jedan od onih ljudi u pozlati, s grbom, rentama, koji imaju krupne crkvene prihode, – dinjsku biskupiju, petnaest hiljada franaka stalnih, deset hiljada franaka sporednih, u svemu dvadeset pet hiljada franaka, koji imaju kuhinje, livriranu poslugu, koji se dobro goste, koji svakog petka jedu dvije koke, koji se kočopere, s lakejima spreda i straga, u svečanim kočijama, i koji imaju dvorove, i koji se voze kolima u ime Isusa Krista, koji je išao bosonog. Vi ste prelat; rente, dvorovi, konji, sluge, bogat stol, sve naslade života, sve to imate kao ostali, i kao ostali u tome uživate, lijepo je to, ali sve to kazuje ili suviše ili nedovoljno; to me ne obavještava o vašloj unutrašnjoj i bitnoj vrijednosti, o vama koji dolazite vjerojatno s namjerom da mi točite mudrost. S kim ja govorim? Tko ste vi? Biskup je oborio glavu i odgovorio: – Vermis sum.9 – Crv u kočijama! progunđa konventovac. Došao je bio red na konventovca da bude gord, a na biskupa da bude ponizan. Biskup je blago nastavio: – Lijepo, gospodine. Ali objasnite mi po čemu moje kočije, koje su na dva koraka odavde iza šumice, po čemu moj bogati stol i divlje koke koje jedem svakog petka, po čemu mojih dvadeset pet hiljada livara prihoda, po čemu moj dvor i moji lakaji dokazuju da sažaljevanje nije vrlina, da opraštanje nije dužnost, i da 93. nije bila neumoljiva? Konventovac prijeđe rukom preko čela kao da je htio udaljiti neki pramen magle. – Prije mog odgovora, reče, molim vas da mi oprostite. Maločas sam pogriješio, gospodine. Vi ste u mojoj kući, vi ste moj gost. Moram biti s vama učtiv. Vi osporavate moje ideje, pristojno je da se i ja ograničim na to da pobijam samo vaša razlaganja. Vaša bogatstva i vaša uživanja, to su prednosti koje mi stoje na raspolaganju u ovom raspravljanju, ali nije ukusno da se njima služim. Obećavam vam da ih neću više potrzati. – Zahvaljujem vam, reče biskup. G. nastavi: – Vratimo se na objašnjenje koje ste od mene tražili. Gdje smo to stali? Šta ste mi vi govorili? Da je 93. bila neumoljiva? – Neumoljiva, da, reče biskup. Šta mislite o Maratu, koji je pljeskao rukama pred stratištem?

9

Crv sam. Prev.

– Šta mislite o Bossuetu, koji je odslužio Te Deum u slavu pokolja protestanata? Odgovor je bio oštar, ali je išao ravno cilju s neumoljivošću čelične oštrice. Biskup je uzdrhtao, i nije našao ništa da odgovori, ali ga se kosnulo što je Bossuetovo ime spomenuto na taj način. I najjači duhovi imaju svoje fetiše, i ponekad se osjećaju nejasno pozlijeđenim zbog nedostatka poštovanja koji pokazuje logika. Konventovac je već dahtao; samrtnički hropac, koji dolazi s posljednjim izdisajima, već mu je presijecao riječ; u očima mu se, međutim, još uvijek ogledavala bistrina duha. On je nastavio: – Da kažemo još koju riječ na dohvat, kad baš hoćete. Pored revolucije koja je, uzeta u svojoj cjelini, jedno golemo isticanje čovječanstva, 93. je, žalibože, nešto čemu se može prigovoriti. Vi tu godinu smatrate neumoljivom, a kakva je bila cijela monarhija, gospodine? Canier je razbojnik; ali kako da nazovemo Montrevela? Fouquier-Tinville (FukijeTenvil) je odrpanac; ali šta mislite o Lamoignon-Bavilleu (LamoanjonBavilu)? Maillard (Majar) je užasan, a Saulx-Tavannes (So-Tavan), molim lijepo? Otac Duchene (Dišen) je okrutan; ali kakav epitet da dam s vašim odobrenjem ocu Letellieru? Jourdan (Žurdan) glavosjek je čudovište, ali manje od markiza de Louvoisa (Luvoa). Gospodine, gospodine, ja žalim Mariju Antoinettu, nadvojvotkinju i kraljicu, ali ja žalim isto tako onu jadnu hugenotsku ženu, koja je, 1685, pod Louisom Velikim, gospodine, dok je još dojila svoje dijete, bila vezana za stup, gola do pojasa, a dijete su joj držali na nekoj udaljenosti od nje; dojke su joj se nadimale od mlijeka, a srce od užasa; djetence je, izgladnjelo i blijedo, gledalo te dojke, umiralo i jecalo; a krvnik je govorio ženi, majci i dojilji: »Odreci se!« ostavljajući joj da bira između smrti svoga djeteta i smrti svoje savjesti. Šta biste rekli o tim Tantalovim mukama udešenim za jednu majku? Gospodine, upamtite ovo, Francuska je revolucija imala svoje razloge. Budućnost će je razriješiti za njen gnjev. Njen rezultat, to je bolji svijet. Iz njenih najstrašnijih udara potječu milovanja za ljudski rod. Hoću da skratim. Prekidam dalje, i suviše mi je laka uloga. Uostalom, ja umirem. I ne gledajući više u biskupa, konventovac je dovršio svoju misao s ovih nekoliko mirnih riječi: – Da, grubosti se napretka zovu revolucije. Kad se one završe, priznaje se ovo: da je ljudski rod bio prodrman, ali da je koraknuo naprijed. Konventovac nije slutio da je naizmjenično, jedan za drugim, osvojio sve unutrašnje zaklone biskupove. Ostajao je, međutim, još jedan, i iz toga zaklona, posljednje moguće obrane preuzvišenog Bienvenua, potekle su ove riječi u kojima je ponovo izbila sva oštrina s kojom su počeli

razgovor: – Napredak mora vjerovati u boga. Dobro ne može imati bezbožne sluge. Rđav je vođa ljudskog roda onaj koji je bezbožnik. Stari narodni predstavnik nije odgovorio. Uzdrhtao je. Upravio je svoj pogled nebu i suza mu se polako pomaljala u očima. Kad se nakupila ispod trepavica, skliznula je niz pomodreli obraz, i on je rekao, gotovo zamuckujući, tiho i kao za samoga sebe, s pogledom zalutalim u daljine: – O ti! O ideale! Ti jedini postojiš! Biskup je bio nekako neizrecivo potresen. Zašutjevši za trenutak, starac je podigao prst k nebu i rekao: – Beskonačnosti ima. Ona je tu. Kad beskonačnost ne bi imala svoje ja, ja bi bilo njena granica; ona ne bi bila beskonačna; drugim riječima, ne bi je bilo. No, nje ima. Dakle, ona ima svoje ja. To ja beskonačnosti, to je bog. Samrtnik je ove posljednje riječi izgovorio glasno i u grču ekstaze, kao da je nekoga vidio. Pošto je završio, oči mu se zaklopiše. Napor ga je bio iscrpio. Bilo je jasno da je u jednoj minuti preživio ono nekoliko sati što mu je još preostajalo. Ono što je bio izgovorio bijaše ga približilo onome koji je u smrti. Primicaše se posljednji trenutak. Biskup je to shvatio, vrijeme je prolazilo, a on je bio došao kao svećenik; do krajnosti hladan u početku, on je postepeno postao do krajnosti uzbuđen; pogledao je one zatvorene oči, uzeo onu staru, izboranu, ledenu ruku, i nagnuo se prema samrtniku: – Ovo je božji čas. Zar ne mislite da bi bilo za žaljenje ako bi naš susret prošao ututanj? Konventovac je otvorio oči. Neka kao sjenkom prevučena ozbiljnost ocrtavala mu se na licu. – Gospodine biskupe, počeo je on lagano, ali ne zato što su ga izdale snage nego više možda iz neke dostojanstvenosti duše, – proveo sam cio život u razmišljanju, učenju i promatranju. Bilo mi je šezdeset godina kada me moja zemlja pozvala i naredila mi da sudjelujem u njenim poslovima. Poslušao sam. Bilo je zloupotreba, suzbijao sam ih; bilo je tiranija, uništio sam ih; bilo je prava i načela, isticao sam ih i ispovijedao. Zemlju je neprijatelj preplavio, branio sam je. Francuska je bila ugrožena, ponudio sam svoje grudi. Nisam bio bogat, siromah sam. Bio sam jedan od vlastodržaca, podrumi državne blagajne bili su do te mjere pretrpani zvečećim novcem da su morali podupirati zidove da se ne bi urušili pod teretom zlata i srebra, a hranio sam se u ulici Suhog drveta za dvadeset i dva soua po obroku. Pritjecao sam u pomoć potlačenima, olakšavao sudbinu patnicima. Poderao sam zastor s oltara, to je istina; ali sam to

uradio da bih previo rane domovini. Uvijek sam štitio napredovanje ljudskog roda prema svjetlosti, a ponekad sam se odupirao napretku koji ne zna za milost. Kadikad sam zaštićivao svoje vlastite neprijatelje, vaše ljude. U Peteghemu u Flandriji, na istom mjestu gdje su merovinški kraljevi imali svoj ljetni dvor, ima jedan samostan urbanista, opatija svete Klare u Beaulieu, koji sam spasao 1793. Vršio sam svoju dužnost koliko su mi snage dopuštale, i činio sam dobro koliko je bilo u mojoj moći. Poslije toga sam bio progonjen, vijan, suđen, mučen, ružen, ismijavan, pljuvan, proklinjan, protjerivan. Od prije mnogo već godina, sa svojom sijedom kosom, osjećam da puno ljudi vjeruje da ima pravo da me prezire, za jadnu neprosvjećenu gomilu ja sam ukleti lik, i, nikoga ne mrzeći, primam ovu osamljenost mržnje. Sada imam osamdeset i šest godina; na samrti sam. Šta tražite od mene? – Vaš blagoslov, reče biskup. I on klekne. Kad je biskup podigao glavu, lice konventovca bijaše postalo uzvišeno. Bio je izdahnuo. Biskup se vratio kući, utonuvši duboko u ne znam kakve misli. Cijelu je noć proveo u molitvi. Sutradan je nekoliko radoznalih besposličara pokušalo da zapodjene razgovor s njime o konventovcu; biskup je samo pokazivao na nebo. Od toga vremena udvostručio je svoju nježnost i svoje bratske osjećaje prema djeci i patnicima. Svako sretanje razgovora na ovog »starog zlikovca G.« bacalo ga je u neku neobičnu zamišljenost. Nitko ne bi mogao reći da susret ovoga duha s njegovim duhom i da odsjaj ove savjesti na njegovu savjest nisu nešto pridonijeli njegovu približavanju savršenstvu. Ovaj »pastirski posjet« dao je prirodno povoda da se gunđa po malim koterijama grada: – Je li bilo mjesta jednom biskupu pokraj odra takvog jednog samrtnika? Nije se očevidno mogao očekivati preobražaj. Svi su ti revolucionari otpadnici. Pa onda, zašto mu ići? Šta je tamo imao da vidi? Mora da je bio vrlo radoznao da vidi kako đavao odnosi jednu dušu. Jednoga dana, neka viđena udovica, od one vrste koja je bezobzirna a misli da je duhovita, ispala je prema njemu ovako: – Preuzvišeni, ljudi se pitaju kada će Vaša Visost nataći crvenu kapu? – Oho! Bijesna je to boja. Srećom, oni koji je preziru na kapi poštuju je na šeširu.

XI JEDNO OGRANIČENJE Mogli biste se mnogo prevariti ako biste iz ovoga zaključili da je preuzvišeni Bienvenu bio »biskup filozof« ili »svećenik patriot«. Njegov susret, moglo bi se gotovo reći njegov spoj s konventovcem G., tako ga je potresao da je postao još pitomiji. To je sve. Iako je preuzvišeni Bienvenu bio sve više nego politički čovjek, ovdje je možda prilika da iznesemo, sasvim ukratko, kakav je bio njegov stav u tadašnjim događajima, pod pretpostavkom da je preuzvišeni Bienvenu mislio ikada da zauzme neki stav. Vratimo se nekoliko godina unazad. Izvjesno vrijeme poslije g. Myrielova uzdizanja na biskupsko dostojanstvo, car mu je podario titulu barona Carstva kad je to učinio i još nekim drugim biskupima. Papa je bio uhapšen, kao što je poznato, u noći između petog i šestog srpnja 1809; tom prilikom, Napoleon je pozvao g. Myriela u sinod biskupa Francuske i Italije, zakazan u Parizu. Ovaj se sinod održavao u crkvi Notre-Dame, a sastao se prvi put 15. lipnja 1811. pod predsjedništvom g. kardinala Fescha. G. Myriel je bio među onih dvadeset i pet biskupa koji su se odazvali pozivu. Ali je on prisustvovao samo jednoj sjednici i došao na tri ili četiri uža sastanka. Biskup jedne brdske biskupije, živeći tako blizu prirode, seljački i u neimaštini, izgleda da je među ove ugledne ličnosti unosio ideje koje su mijenjale temperaturu toga skupa. Upitan o svom brzom povratku, odgovorio je: –

Smetao sam im. Sa mnom im je dolazio zrak spolja. Bio sam kao neka otvorena vrata. Drugom jednom prigodom je rekao: – Šta ćete? Ove preuzvišenosti su kneževi, ja sam siroti seoski biskup. Očigledno je da se nije dopao. Između drugih čudnih stvari, jedne večeri kad je bio kod jednog od svojih najpriznatijih kolega, omaklo mu se da kaže: – Da lijepih li zidnih ura, lijepih li ćilima i lijepih livreja! Mora da je sve to dosadno! O! Ne bih ja htio imati sve te suvišne stvari da mi neprestano zaglušuju uši vičući: Ima ljudi koji su gladni! Ima liudi kojima je zima! Ima sirotinje! Ima sirotinje! Recimo uzgred, mržnja prema raskoši ne bi bila inteligentna mržnja. Ta bi mržnja podrazumijevala i mržnju prema umjetnosti. Međutim, izvan službenih prigoda i ceremonija, raskoš nije za crkvene ljude. Rekli

bismo da on odgovara navikama koje se doista ne slažu s milosrđem. Raskošan svećenik je besmislica. Svećenik mora da je uz sirotinju. A može li se čovjek neprestano, danju i noću, doticati svih nevolja, svih nedaća, svih oskudica, a ne imati na sebi nešto od ove bijede, kao neku prašinu koju ostavlja rad? Može li se zamisliti da nije vruće čovjeku koji je pored ognja? Možete li se zamisliti jednog radnika koji neprestano radi na velikoj vatri bez ijedne osmuđene dlake, bez ijednog ogaravljenog nokta, bez ijedne kapljice znoja, bez ijednog truna pepela na licu? Prvi dokaz milosrđa koji može dati svećenik, a naročito biskup, to je siromaštvo. Eto tako je, nema sumnje, mislio biskup u Digneu. Ne bi trebalo, uostalom, vjerovati da je on u nekim osjetljivim pitanjima dijelio ono što bismo zvali »ideje vijeka«. Malo se miješao u ondašnje teološke raspre i nije se izjašnjavao o pitanjima odnosa crkve i države; ali ako bi na njega baš mnogo navalili, izgleda da bi u njemu prije otkrili ultramontanca nego galikanca. A budući da ga ovdje slikamo i ne želimo ništa sakriti, moramo dodati da je bio leden prema Napoleonu kad se ovome bližio kraj. Poslije 1813. pristupao je svim protivničkim manifestacijama ili ih je bar odobravao. Nije htio da ga vidi kad je prolazio, na povratku s otoka Elbe; a propustio je da naredi u svojoj biskupiji mise zahvalnice za cara u vrijeme Sto dana. Osim sestre, gospođice Baptistine, imao je dva brata: jednog generala, drugog načelnika. Pisao je često obojici. Neko vrijeme se ljutio na prvog, jer se general, kao komandant u Provansi u vrijeme iskrcavanja u Cannesu, postavio na čelo svojih hiljadu i dvije stotine ljudi i progonio cara kao čovjeka kome želi da mu umakne. Ostao je nježan u dopisivanju s drugim bratom, dobrim i čestitim čovjekom koji je živio povučeno u Parizu, u ulici Cassette. I preuzvišeni Bienvenu je dakle imao svoj čas strančarstva, svoj čas gorčine, svoj oblak. Sjena trenutnih strasti prešla je preko tog pitomog i velikog duha koji se zanimao vječnim stvarima. Zaista, jedan bi takav čovjek zasluživao da bude bez političkih mišljenja. Neka nitko ne protumači pogrešno našu misao, mi ne miješamo ovdje ono što se zove »politička mišljenja« s velikim aspiracijama k napretku, s uzvišenom patriotskom demokratskom i čovječanskom vjerom, koja, u naše doba, mora biti osnova svake plemenite inteligencije. Ne udubljujući se u pitanja koja imaju samo posredno veze s predmetom ove knjige, mi jednostavno kažemo ovo: bilo bi lijepo da preuzvišeni Bienvenu nije bio roajalist i da njegova pažnja nijednog trenutka nije zalutala od onog vjernog duhovnog promatranja koje nam, iznad bučnog komešanja ljudskih stvari, otkriva razgovjetno u svom sjaju ove tri čiste svjetlosti, istinu, pravednost i milosrđe.

Pri svem tom što prikazujemo da bog nije stvorio preuzvišenog Bienvenua za političku ulogu, mi bismo razumjeli i divili se protestu u ime pravednosti i slobode, ponosnom protivljenju, opasnom i pravednom otporu prema svemoćnom Napoleonu. Ali ono što nam se sviđa protiv onih što se penju, manje nam se sviđa protiv onih koji padaju. Mi volimo borbu samo dok ima opasnosti, i, u svakom slučaju borci prvog časa imaju jedini pravo da budu istrebitelji posljednjeg časa. Onaj koji nije uporno optuživao u doba napredovanja mora zašutjeti pred slomom. Onaj koji je dizao svoj glas protiv uspjeha može jedini da bude zakoniti sudac pada. Što se nas tiče, kad se priviđenje umiješa i počne zadavati udarce, mi ga pustimo da radi po volji. Godina 1812. nas već počinje obezoružavati, u 1813, podli prekid šutnje onog šutljivog Zakonodavnog tijela, koje se osmjelilo kad su nastupile katastrofe, mogao je samo da izazove gnušanje, i nije bilo pravo da mu se pljeska; u 1814, dužnost je bila okrenuti glavu od onih maršala kojd su izdali, od onog senata koje je gazio iz jednog blata u drugo, koji je vrijeđao pošto je obožavao, od onog idolopoklonstva koje je naglo popuštalo i pljuvalo na idola; u 1815, kada su odlučni porazi lebdjeli u zraku, kada je Francuska već osjećala jezu njihova kobnog približavanja, kad se već moglo nejasno nazrijeti kako se Waterloo otvara pred Napoleonom, bolni pozdravni uzvici vojske i naroda osuđeniku sudbine nisu imali ničeg smiješnog, i, sa svim ograničenjem u pogledu despota, onakvo srce kao što je bilo u dinjskog biskupa trebalo je možda da osjeti ono što je bilo uzvišeno i dirljivo u tijesnom zagrljaju velikog naroda i velikog čovjeka na rubu provalije. Kad se to odbije, bio je i ostao, u svemu, pravedan, istinit, pravičan, inteligentan, smjeran i dostojanstven; dobročinitelj, i blagonaklon, a to je drugi oblik dobročinstva. Bio je svećenik, mudrac i čovjek. Treba i to reći da je čak i u ovom političkom mišljenju, koje smo mu zamjerili i koje smo bili skloni da osudimo gotovo strogo, on bio tolerantan i popustljiv, možda više nego mi koji ovdje govorimo. – Vrataru općinske kuće to je mjesto bio dao car. – Bio je to stari podoficir stare garde, legionar s Austerlitza, bonapartist kao carski orao. Ponekad bi se izmakla tome siromašku po koja nepromišljena riječ koju je tadašnji zakon smatrao kao buntovnički govor. Otkad je s Legije časti bio iščezao imperatorov lik, on se nikada nije oblačio po propisu, kako bi on rekao, da ne bi bio primoran da nosi svoj orden. On je sam skinuo pobožno carev lik s križa koji mu je Napoleon dao, i ostavio tako rupu, jer nije htio da išta metne na to mjesto. Prije bih umro, govorio je, nego što bih stavio sebi na srce te tri žabe. Često je na glas ismijavao Louisa XVIII. Taj uzeti starac u engleskim gamašama! govorio je, neka se kupi u Prusku sa svojom kozjom bradom. Zadovoljan je bio što je tako obuhvatio u istoj grdnji dvije stvari koje

je najviše mrzio, Prusku i Englesku. Produžio je tako sve dok nije izgubio mjesto. Ostao je na ulici bez kruha sa ženom i djecom. Biskup ga je pozvao k sebi, blago ga pokarao i postavio za stražara u katedrali. Za devet godina, zahvaljujući svojim bogougodnim djelima i blagom ponašanju, preuzvišeni Bienvenu bio je svuda u gradu Digneu okružen nekom vrstom nježnog i sinovskog poštovanja. Čak i njegovo ponašanje prema Napoleonu bilo je primljeno i nekako prešutno oprošteno u narodu, dobrom slabašnom stadu, koje je obožavalo svoga imperatora, ali je voljelo svoga biskupa.

XII USAMLJENOST PREUZVIŠENOG BIENVENUA Ima gotovo uvijek oko svakog biskupa vod malih opata kao što ima oko svakog generala jato mladih oficira. Njih onaj divni sveti Franjo Salijski naziva negdje »žutokljuni svećenici«. Svaka karijera ima svoje aspirante koji se tiskaju oko onih koji su uspjeli. Nema moćnog čovjeka bez pratnje. Nema bogataša bez udvorica. Lovci budućnosti roje se oko sjajne sadašnjosti. Svaki iole utjecajan biskup ima pokraj sebe stražu ljepuškastih seminarista, koja obilazi i održava red u biskupskom dvoru, i koja vreba osmijeh preuzvišenoga. Dopasti se biskupu, to je za podđakona isto što i staviti nogu u stremen. U životu treba napredovati; apostolat ne prezire kanonikat. U crkvi, kao i u drugim granama, ima glavešina. To su biskupi rado viđeni u dvoru, bogati, s rentama, vješti, rado primani u visokim društvima, koji znaju da se mole, bez sumnje, ali znaju i da mole, i koji se ne ustručavaju da osobno čekaju pred tuđim vratima u ime cijele jedne biskupije, koji spajaju sakristiju s diplomacijom, više opati nego svećenici, više prelati nego biskupi. Sretan onaj tko im se približi! Kao ljudi od utjecaja, oni oko sebe, među udvarače i među izabranike, i među svu onu mladež koja zna da se dopadne, prosipaju masne župe, crkvene dohotke, arhiđakonate, položaje vojnih duhovnika, mjesta u katedralama, u očekivanju biskupskih dostojanstava. Kad sami napreduju, guraju onda naprijed i svoje satelite; to je pravi Sunčev sistem u pokretu. Njihov sjaj obasjava njihovu pratnju. Njihovo napredovanje usitnjuje se javno u dobra mala unapređenja. Što veća biskupija gazdi, to veća župa ljubimcu. A onda, Rim je tu. Biskup koji umije postati nadbiskup, nadbiskup koji umije postati kardinal, odvede vas sa sobom kao konklavista, uđete u rotu, dobijete pallium, eto ste auditor, eto ste komornik, eto ste monsinjor, a od Preuzvišenosti do Uzoritosti ima samo korak, a od Uzoritosti do Svetosti ima samo dim konklava. Svaki svećenik može sanjati o tijari. Svećenik je u naše dane jedini čovjek koji može postati kralj redovnim putem; i to kakav kralj! Najviši kralj! Pa zato, kakav li je rasadnik aspiracija jedan seminar! Koliko stidljivih dječaka što pjevaju na koru, koliko mladih svećenika nose na glavi Perrettin lonac s mlijekom. Kako ambicija lako uobrazi da je potekla iz urođenog poziva.

Tko zna? možda to misli u punom uvjerenju, i sama se varajući, toliko je blaženo zadovoljna! Preuzvišeni Bienvenu, skroman, siromah, osobenjak, nije ubrajan u velike mitre. To se vidi i po tome što oko njega nije bilo mladih svećenika. Vidjeli smo da u Parizu »nije upalio«. Nikakva budućnost nije pomišljala da se kalemi na ovog usamljenog starca. Nikakva proklijala ambicija nije bila luda da raste u njegovoj sjeni. Njegovi kanonici i njegovi veliki vikari bili su čestiti starci, priprosti kao i on, uzidani kao i on u ovoj biskupiji iz koje ne vodi put u kardinalat, i bili su nalik na svog biskupa, s tom razlikom što je s njima bilo svršeno a on je bio gotov. Budući da se osjećalo da je nemoguće napredovati pokraj preuzvišenog Bienvenua, to, odmah poslije izlaska iz seminara, mladići koje bi on zaredio tražili su preporuke za nadbiskupe u Aixu i Auchu, i odlazili što prije. Jer napokon, da to ponovimo, svak traži neki oslonac. Svetac koji živi u pretjeranom odricanju opasan je susjed; on bi mogao lako da vas zarazi neizliječivim siromaštvom, ukrućenošću onih zglobova kojima se pomičemo naprijed, i, jednom riječju, većim samoodricanjem nego što bi ste vi htjeli; a od takve se šugave vrline bježi. Otuda usamljenost preuzvišenog Bienvenua.

Mi živimo u jednom mračnom društvu. Uspjeti. To je pouka koja se kap po kap cijedi iz pokvarenosti koja se nadvila nad svačim. Uzgred budi rečeno, uspjeh vam je dosta gnusna stvar. Njegova lažna sličnost sa zaslugom vara ljude. Za gomilu, uspjeh ima gotovo isti lik kao i viša vrijednost. Uspjeh, koji je toliko sličan talentu, ima jednu žrtvu, historiju. Juvenal i Tacit jedini gunđaju zbog toga. U naše dane, jedna gotovo službena filozofija postala mu je običan sluga, nosi livreju uspjeha i obavlja službu u njegovu predsoblju. Uspijte: gotova je teorija. Tko uspije, sposoban je. Nek dobijete na srećki, vi ste vješt čovjek. Tko trijumfira, poštovan je. Roditi se pod sretnom zvijezdom, u tome je sve. Imajte sreće, imate sve ostalo; budite sretni, mislit će da ste velik. Osim pet ili šest golemih izuzetaka koji obasjavaju po jedan vijek, divljenje suvremenika je kratkovidnost. Pozlata je zlato. Ne smeta što si ništa, ako si nešto. Običan čovjek je stari Narcis koji obožava samog sebe i koji pljeska običnom čovjeku. Ono golemo svojstvo koje imaju Mojsije, Eshil, Dante, Michelangelo ili Napoleon, gomila ga pridaje smjesta i jednodušno svakom tko ma u čemu postigne cilj. Neka se nekakav javni bilježnik pretvori u poslanika, neka jedan lažni Comeille napiše Tiridata, neka jedan eunuh dobije svoj harem, neka neki vojni Prudhomme dobije slučajno bitku odlučnu za jedan vijek, neka jedan apotekar pronađe potplate od kartona za vojsku na rijeci Sambre-et-Meuse i neka sebi stvori, prodajom toga kartona mjesto kože, četiri stotine hiljada livara rente, neka se jedan torbar oženi

lihvom i iz tog se braka porodi sedam do osam milijuna čiji je on otac a ona majka, neka jedan propovjednik postane biskup jer govori kroz nos, neka jedan intendant bogate neke kuće kad izađe iz službe bude toliko bogat da ga postave za ministra financija, – ljudi nazivaju to Genijem, kao što nazivaju Ljepotom lice Mousquetonovo a Veličanstvom šiju Klaudijevu. Sa sazvježđima nebeskih dubina oni brkaju zvijezde koje ostaju od pačjih nogu u mekom blatu kaljuže.

XIII ŠTA JE VJEROVAO U pogledu pravog vjerskog učenja, nije naše da ispitujemo g. dinjskog biskupa. Pred takvom jednom dušom osjećamo jedino poštovanje. Savjesti se pravednika mora vjerovati na riječ. Uostalom, kad se već neke prirode ispolje, mi dopuštamo mogućnost razvoja svih ljepota ljudske vrline i u vjerovanju drukčijem od našeg. Šta je on mislio o ovoj dogmi ili o onom misteriju? Za ove tajne skrivene duboko u nama saznaje samo grob u koje duše uđu gole. Sigurni smo samo da vjerske teškoće nisu nikad nalazile kod njega rješenje u licemjerstvu. Nikakvo truljenje nije moguće kod dijamanata. Vjerovao je što je više mogao. Credo in patrem10, uzvikivao je često. Crpao je uostalom iz dobrih djela onu količinu zadovoljstva koja je dovoljna savjesti i koja vam tiho kaže: »Ti si bogom!« Mislimo da moramo zabilježiti da je izvan, i tako reći iznad svoje vjere, biskup imao u sebi preobilje ljubavi. Baš to, quia multum amavit11, bilo mu je slabo mjesto po mišljenju svakog „ozbiljnog čovjeka“, „važne ličnosti“ i „razumnih ljudi“; omiljeni izraz u našem žalosnom svijetu u kome egoizam prima lozinku od pedantizma. U čemu je bilo to njegovo preobilje ljubavi? U jednoj vedroj blagonaklonosti, koja se, kako smo već istakli, prelijevala preko ljudi, a katkada natapala i stvari, živio je lišen prezira. Bio je blag prema božjem stvorenju. Svaki čoviek, čak i najbolji, ima u sebi neku nesvjesnu grubost koju čuva za životinje. Biskup u Digneu nije imao te grubosti koja je međutim svojstvena mnogim svećenicima. On nije bio baš braman, ali izgleda da je razmišljao o riječima Propovjednikovim: »Znamo li kuda ide duša životinja?« Rugobe vanjskog izgleda, nakaznosti nagona nisu ga zbunjivale niti ih se gnušao. Uzbuđivale su ga, gotovo raznježavale. Izgleda da im je, zamišljen, tražio uzrok, objašnjenje ili ispriku s onu stranu vidljiva života. Izgledalo je da na mahove traži od boga izmjene. Ispitivao je bez srdžbe, i s pažnjom lingvista koji odgonetava neki palimpsest, količinu kaosa što je još u prirodi. Ovo mu je sanjarenje mamilo ponekad čudne riječi. 10 11

Vjerujem u oca. – Prev. Jer je mnogo ljubio. – Prev.

Jednog jutra, u vrtu, mislio je da je sam, ali je sestra stupala neopaženo za njim; odjednom se zaustavio i zagledao u nešto na zemlji; bio je to velik pauk, crn, rutav odvratan. Sestra je čula kad je rekao: – Jadna životinja! nije ona kriva. Zašto da ne kažemo i ove gotovo djetinjarije dobrote? Djetinjarije, neka budu; ali su ove uzvišene djetinjarije bile odlika i svetog Franje Asiškog i Marka Aurelija. Jednoga je dana uganuo nogu jer nije htio da zgazi jednoga mrava. Tako je živio ovaj pravedni čovjek. Ponekad bi zaspao u svojem vrtu, i tada se nije mogao zamisliti prizor dostojniji poštovanja. Preuzvišeni Bienvenu bio je nekada, ako je vjerovati pričanjima o njegovoj mladosti i o godinama njegove muževnosti, strastan, možda i žestok čovjek. Njegova sveopća blagost bila je ne toliko sklonost prirode koliko rezultat jednog velikog uvjerenja pročišćena u njegovu srcu kroz život i koje je padalo u njega misao po misao; jer u jednom karakteru, isto kao i u stijeni, kapljice mogu da načine rupu. Ta se udubljenja ne mogu izravnati; te se tvorevine ne mogu uništiti. U 1815, mislim da smo to rekli, ulazio je u sedamdeset i petu godinu, ali je izgledalo da nema više od šezdeset. Nije bio visok; bio je malo ugojen, i, da bi se od toga branio, često je pravio duge šetnje; imao je čvrst korak, a bio je vrlo malo pognut, iz čega ne mislimo da išta zaključimo. Grgur XVI, u osamdesetoj godini, držao se ravno i osmijehom na licu, što mu nije smetalo da bude loš biskup. Preuzvišeni Bienvenu imao je, kako narod kaže, »lijepu glavu«, ali tako ljupku da se zaboravljala njena ljepota. Kad bi razgovarao s dječačkom veselošću, koja je bila jedna od njegovih čari, i o kojoj smo već govorili, čovjek se osjećao prijatno pokraj njega, izgledalo je da iz cijele njegove ličnosti izbija radost. Rumenilo i svježina njegova lica, bijeli zubi koje je sve sačuvao i koji su se vidjeli kad se smijao, davali su mu onaj otvoren i prijazan izgled koji navodi da se o jednom čovjeku kaže: to je dobro dijete, a o starcu: to je dobričina. Sjećate se da je taj utisak ostavio i na Napoleona. U prvi mah, i za onoga koji bi ga vidio prvi put, on je zaista bio samo dobri čovo. Ali ako biste ostali nekoliko sati pokraj njega, i ako biste ga samo vidjeli zamišljena, dobri se čovo preobražavao pomalo i dobivao neki imponzantni izgled; njegovo visoko i ozbiljno čelo, dostojanstveno po sijedoj kosi, postajalo je dostojanstveno i po zamišljenosti; veličanstvenost se izdvajala iz te dobrote, a da dobrota nije prestajala sijati; čovjek je osjećao nešto od onog uzbuđenja koje bi osjetio kad bi vidio nasmiješenog anđela kako lagano širi krila i ne prestaje da se smiješi. Poštovanje, neizrecivo poštovanje osvajalo vas je postepeno i srce vam se punilo, i osjećali ste da imate pred

sobom jednu od onih duša, jakih, prekaljenih, milostivih, u kojih je misao toliko velika da može biti samo blaga. Kao što smo vidjeli, molitva, služenje u crkvi, dijeljenje milostinje, tješenje ucviljenih, obraživanje jednog komadićka zemlje, bratstvo, umjerenost, gostoprimstvo, odricanje, povjerenje, učenje, rad, ispunjavali su svaki dan njegova života. Ispunjavali je baš riječ, i zaista biskupov je dan do krajnjih granica pun dobrih misli, dobrih riječi i dobrih djela. Međutim, dan ne bi bio potpun ako bi ga studen ili kiša spriječili da uvečer, kada bi se obje žene povukle, ode i provede prije spavanja jedan ili dva sata u vrtu. Kao da je to bila neka vrsta obreda za njega da se za san pripremi razmišljanjem pred velikim prizorima noćnoga neba. Ponekad čak i u pozno doba noći, dvije stare djevojke, kad ne bi spavale, čule bi ga kako hoda lagano stazama. Tu je bio sam sa sobom, udubljen u misli, tih, zadivljen, upoređujući vedrinu svoga srca s vedrinom etera, uzbuđen u pomrčini vidljivim sjajem boga, otvarajući dušu svojim mislima koje padaju iz Nepoznatog. U ovim trenucima, dok je nudio svoje srce kad i noćno cvijeće nudi svoj miris, upaljen kao neka svjetiljka u samoj sredini zvjezdane noći, rasplinjujući se od ushićenja usred sveopćeg blistanja prirode, ne bi ni sam možda mogao kazati što se zbivalo u njegovu duhu; osjećao je da nešto uzlijeće od njega i da nešto silazi u njega. Tajanstvene razmjene ponora duše i ponora svemira! Mislio je na veličinu i prisutnost boga; na buduću vječnost, čudnu tajnu; na prošlu vječnost, još čudniju tajnu; na sve beskonačnosti koje ponirahu pred njegovim očima na sve strane; i, ne tražeći da shvati nerazumljivo, on je gledao. Nije proučavao boga, napajao se njegovim sjajem. Promatrao je one divne spojeve atoma koji daju oblike materiji, otkrivaju snage utvrđujući ih, stvaraju individualitete u jedinstvu, razmjere u prostoru, nebrojeno u beskonačnom, i svjetlošću rađaju ljepotu. Ovi se spojevi besprekidno vezuju i odvezuju; odatle život i smrt. Sjeo bi na drvenu klupu prislonjenu uz trošnu sjenicu i promatrao nebeska tijela kroz tanke i iskrivljene siluete svojih voćaka. Ova četvrt jutra zemlje, tako siromaški zasađena, zakrčena trošnim zdanjima i šupama, bila mu je draga i dovoljna. Šta je trebalo više ovome starcu koji je dokone časove svoga života, u kojima je bilo tako malo dokolice, provodio danju u vrtlarenju a noću u sanjarenjima? Nije li ovo usko, ograđeno imanjce sa svojim nebeskim svodom bilo dovoljno da se može slaviti bog u njegovim najuzvišenijim djelima? Nije li zaista to sve, i šta se želi preko toga? Mali vrt za šetnje, a neizmjemost za sanjarenja. Pred nogama ono što se može obraditi i brati; nad glavom ono što se može proučavati i o njemu razmišljati; koji cvijet na zemlji i sve zvijezde na nebu.

XIV ŠTA JE MISLIO Posljednju jednu riječ. Kako bi ovakve pojedinosti mogle, osobito u naše doba, i da se poslužimo izrazom sada u modi, dati dinjskom biskupu izvjesnu »panteističku« fizionomiju, i stvoriti uvjerenje, bilo na njegovu štetu ili korist, da je u sebi gajio jednu od onih lijepih filozofija, svojstvenih našem vijeku, koje se ponekad rađaju u usamljeničkim duhovima, tu rastu i razvijaju se do te mjere da zamijene religiju, – mi ovdje glasno ističemo da se nitko od onih koji su poznavali preuzvišenog Bienvenua ne bi mogao smatrati ovlašćenim da tako nešto misli. Ono što je osvjetljavalo toga čovjeka, to je bilo srce. Njegova je mudrost bila sva od svjetlosti koja odatle potječe. Nikakvih sistema, mnogo djela. Zamršene spekulacije izazivaju vrtoglavicu; ništa ne ukazuje na to da se zalijetao svojim duhom u apokalipsu. Apostol može biti smion, ali biskup mora biti bojažljiv. Ustručavao bi se možda da ulazi predaleko u ispitivanja izvjesnih problema koji su rezervirani u neku ruku za velike strahovite duhove. U trijemu zagonetnog osjeća se neka sveta groza; ti mračni otvori zjape pred vama, ali vam nešto kaže, vama živom prolazniku, da ne ulazite tamo. Teško onome koji tu stupi! Geniji, u nečuvenim dubinama apstrakcije i čiste spekulacije, uzdižući se tako reći iznad dogma, predlažu svoje ideje o bogu. Njihova molitva smjelo poziva na raspravljanje. Njihovo obožavanje postavlja pitanja. To je neposredna religija, puna zebnje i odgovornosti za onog tko se usudi da se penje uz njene strme visove. Čovječje razmišljanje nema granica. Pod svojom odgovornošću, ono analizira i produbljuje svoju vlastitu zadivljenost. Moglo bi se gotovo reći da ono njom zadivljuje prirodu, nekom vrstom blistave reakcije; tajanstveni svijet koji nas okružuje vraća ono što prima, vjerojatno je da su promatrači promatrani. Bilo kako bilo, ima na zemlji ljudi – jesu li to ljudi? – koji u dnu horizonta sna razgovjetno opažaju visine apsolutnoga, i koji imaju strašnu viziju beskrajne planine. Preuzvišeni Bienvenu nije bio od tih ljudi, preuzvišeni Bienvenu nije bio genij. On bi se prestravio od tih uzvišenosti s kojih su poneki, čak vrlo veliki duhovi, kao Swedenborg i Pascal, skliznuli u ludilo.

Svakako, ova jaka sanjarenja imaju moralnu korist, s tim se mučnim putovima čovjek približuje idealnom savršenstvu. A on, on je birao kraću stazu, evanđelje. On nije pokušavao da svojoj misnici dadne nabore Ilijina ogrtača, nije bacao nikakav zračak budućnosti na mračno komešanje događaja, nije nastojao da svjetlost stvari zgusne u plamen, nije imao ništa od proroka i ništa od čarobnjaka. Ova je ponizna duša voljela, to je sve. Da je molitvu uzdizao do natčovječanskih aspiracija, to je vjerojatno; ali se ne može pretjerati u molitvama niti u ljubavi; i, ako je hereza moliti se i mimo tekstova, onda su sveta Tereza i sveti Jeronim bili heretici. On se saginjao nad onim što stenje i nad onim što ispašta. Svemir mu se ukazivao kao neka golema bolest; svuda je osjećao groznicu, svuda je osluškivao patnju, i, ne tražeći da premre zagonetku, trudio se da previje ranu. Strahoviti prizor stvorenih stvari raznježavao ga je; neprestano se brinuo da nađe za sebe i da druge nadahne kako će najbolje sažaljevati i ublažavati. Sve što postoji bilo je za ovog dobrog i rijetkog svećenika stalan predmet tuge koja traži da utješi. Ima ljudi koji rade na vađenju zlata; a on je radio na vađenju sažaljenja. Sveopća bijeda bila mu je rudnik. Svestrani bol bio mu je prilika za svagdašnju dobrotu. Ljubite jedan drugoga; izjavljivao je da su ove riječi potpune, ništa više nije želio i to je bila sva njegova doktrina. Jednoga dana, onaj čovjek koji je držao za sebe da je »filozof«, onaj senator koga smo već spomenuli rekao je biskupu: – Ama pogledajte kakav nam prizor pruža svijet; rat svakoga protiv svih; najjači ima najviše duha. Vaše ljubite jedan drugoga je glupost. – Lijepo, odgovorio je preuzvišeni Bienvenu bez preziranja, ako je to glupost, duša treba da se u njoj zatvori kao biser u školjci. On se dakle u nju zatvarao, on je u njoj živio i bio potpuno zadovoljan, ostavljajući na stranu čudna pitanja koja privlače i zastrašuju, nedostižne perspektive apstrakcije, provalije metafizike, sve one, dubine koje se stječu, za apostola u bogu, a za ateista u ništa: Sudbinu, dobro i zlo, rat bića protiv bića, savjest čovjekovu, zamišljeni somnambulizam, životinje, preobraženje u smrti, rekapitulaciju života koje skriva grob, nerazumljivo kalemljenje naizmjeničnih ljubavi na naše ja koje ostaje, bitnost, sastav, Nil i Ens, dušu, prirodu, slobodu, nuždu; strmoglavi problemi, kobne zgusnutosti nad koje se saginju divovski arkanđeli ljudskog duha; strašne provalije koje Lukrecije, Manu, sveti Pavao i Dante promatraju onim munjevitim okom koje, gledajući nepomično u beskonačnost, kao da užiže po njoj zvijezde.

Preuzvišeni Bienvanu bio je jednostavno čovjek koji je spolja konstatirao tajanstvena pitanja, a nije se u njih udubljivao, nije ih potezao, niti je njima uznemirivao svoj vlastiti duh, i koji je imao u duši ozbiljno poštovanje prema sjeni.

KNJIGA DRUGA

Pad

I VEČER JEDNOG DANA PJEŠAČENJA Prvih dana mjeseca listopada 1815, sat otprilike prije zalaska sunca, jedan je putnik ušao pješke u mali grad Digne. Ono malo mještana što se u to doba dana zadesilo na svojim prozorima ili na pragu svojih kuća promatralo je toga putnika s izvjesnim nespokojstvom. Teško je bilo sresti prolaznika bjednijeg izgleda. Bio je to čovjek srednjega rasta, zdepast i jak, u punoj ljudskoj snazi. Mogao je imati četrdeset i šest do četrdeset i osam godina. Kapa s nagnutim kožnim štitom djelomično mu je skrivala od sunca i jare opaljeno lice, sve obliveno znojem. Kroz košulju od debelog žutog platna, zakopčanu pod vratom malom srebrnom kopčom, virile su mu rutave grudi; nosio je kravatu uvijenu kao uže, hlače od plavog cviliha, iznošene i pohabane, izblijedjele na jednom a proderane na drugom koljenu, staru sivu bluzu u dronjcima, zakrpanu na jednom laktu krpicom zelene čohe ušivene špagom, na leđima prepunu vojničku vreću, dobro svezanu i potpuno novu, u ruci golemu čvorugavu toljagu, na nogama bez čarapa potkovane cipele; bio je ošišane kose i duge brade. Znoj, vrućina, pješačenje, prašina pridavali su još nečega gadnog toj općoj zapuštenosti. Kosa mu je bila kratko ošišana, a ipak nakostriješena, jer je bila počela da pomalo raste i kao da nije bila skraćivana od nekog vremena. Nitko ga nije poznavao, očigledno je bio prolaznik. Otkuda je dolazio? S juga. Možda s morskih obala, jer je ulazio u Digne istom ulicom kojom su sedam mjeseci prije vidjeli Napoleona, na putu iz Cannesa u Pariz. Ovaj je čovjek morao cio dan pješački. Izgledao je vrlo umoran. Neke žene iz starog pregrada koje se nalazilo ispod grada vidjele su ga gdje se zaustavlja pod drvećem bulvara Gassendi i pije vodu na česmi koja je na kraju šetališta. Mora da je bio vrlo žedan, jer su ga djeca koja su ga pratila vidjela gdje se zaustavlja, nekih dvije stotine koraka dalje, i pije vodu na česmi pokraj tržnice. Kad je stigao na ugao ulice Poichevert, zaokrenuo je nalijevo i uputio se u općinu. Ušao je, a zatim izašao poslije četvrt sata. Jedan žandar sjedio je do vrata na kamenoj klupi s koje je general Drouot pročitao 4. ožujka uplašenoj gomili dinjskih stanovnika proklamaciju poslanu iz

zaljeva Juan. Čovjek je skinuo kapu i ponizno pozdravio žandara. Žandar, ne odgovarajući na pozdrav, pogledao ga je pažljivo, pratio ga neko vrijeme očima, zatim ušao u općinsku kuću. Postojala je tada u Digneu lijepa jedna gostiona Kod Colbasova križa. Gazda joj je bio neki Jacquin Labarre (Žaken Labar), cijenjen u gradu zbog rodbinske veze s jednim drugim Labarreom, koji je držao u Grenobleu gostionicu Kod tri Dauphina (Dofena) i u prijašnje vrijeme služio kao vodič. Nakon povratka Napoleonova mnogo se glasova pronosilo po cijelom kraju o toj krčmi Kod tri Dauphina. Pričalo se da je general Bertrand, preobučen u taljigaša, svraćao tu često u mjesecu siječnju, da je dijelio vojnicima križeve Legije časti a građanima pregršti napoleona. Istina je samo da je car, nakon ulaska u Grenoble, odbio da odsjedne u zgradi načelstva; zahvalio se predsjedniku općine ovim riječima: Idem jednom čestitom čovjeku koga poznajem, i otišao Kod tri Dauphina. Slava ovog Labarrea Kod tri Dauphina obasjala je, dvadeset i pet milja daleko, i Labarrea Kod Colbasova križa. U gradu bi o njemu govorili: To je rođak onoga iz Grenoblea. Čovjek se uputio u tu gostionicu, najbolju u gradu. Ušao je u kuhinju, koja je bila ravno s ulice. Sve su peći bile upaljene; u kaminu se veselo rasplamsala vatra. Gazda, koji je u isto vrijeme bio i glavni kuhar, išao je od ognjišta do zdjela, jako zauzet izvrsnom večerom koju je spremao za kirijaše, čiji su se smijeh i graja čuli iz susjedne dvorane. Tko je god putovao zna da nitko bolje ne jede od kirijaša. Jedan se ugojeni svizac, s nanizanim jarebicama i tetrijebima s jedne i druge strane, okretao na dugačkom ražnju pokraj vatre; na štednjaku su se spremala dva šarana iz jezera Lauzet i pasrtva iz jezera Alloz. Kad je čuo da se otvaraju vrata i da netko ulazi, gazda je rekao ne dižući oči s jela: – Šta želi gospodin? – Večeru i prenoćište, odgovori čovjek. – Ništa lakše od toga, odgovori gazda. Tada se okrene, odmjeri jednim pogledom putnika od glave do pete i doda: – Ako platite. Čovjek izvadi iz džepa bluze veliki kožni novčanik i odgovori: – Imam novaca. – Bit ćete onda usluženi, reče gazda. Čovjek vrati novčanik u džep, skine s leđa vojničku vreću i ostavi je na podu pokraj vrata, zadrži toljagu u ruci, i sjedne na jednu nisku klupicu do vatre. Digne je planinsko mjesto. Listopadske večeri su tu prohladne. Međutim, sve dok se vrzmao po kuhinji, gazda je promatrao putnika.

– Hoće li brzo večera? reče čovjek. – Odmah, odgovori gazda. Dok se došljak grijao, okrenuvši leđa, čestiti gostioničar Jacquin Labarre izvadi olovku iz džepa, podere kraj nekih starih novina koje su se vukle na malom stolu pokraj prozora. Na bjelini sa strane napiše redakdva, presavije ne lijepeći i dadne taj papir jednom dječaku koji je, izgleda, služio i kao pomoćni kuhar i kao momak. Gostioničar prišapne nešto dječaku, a ovaj ode trkom u pravcu općine. Putnik nije ništa od svega toga primijetio. Još jednom zapita: Hoće li brzo večera? – Odmah, odgovori gazda. Dečko se vrati. Donio je neki papirić. Gazda ga brzo otvori, kao čovjek koji čeka neki odgovor. Vidjelo se da pažljivo čita, klimnuo je onda glavom i za trenutak ostao zamišljen. Zatim se primakne putniku, koji je izgledao udubljen u ne mnogo vesele misli. – Gospodine, reče mu, ne mogu vas ugostiti. Čovjek se upola ispravi u svom sjedištu. – Kako! Bojite li se da neću platiti? Hoćete li da platim unaprijed? Imam novaca, kažem vam. – Nije u tome stvar. – U čemu onda? – Vi imate novaca ... – Da, reče čovjek. – A ja, reče gazda, ja nemam sobe. Čovjek nastavi mimo: – Pustite me u konjušnicu. – Konji su zapremili sva mjesta. – Dobro, odgovori čovjek, ustupite mi jedan kutak na tavanu. Malo slame. Vidjet ćemo to poslije večere. – Ne mogu vas poslužiti večerom. Ova izjava, dana odmjerenim ali čvrstim tonom, zabrinula je stranca. On se digne. – Ama, umirem od gladi. Pješačio sam od sunčeva izlaska. Prešao sam dvanaest milja. Platit ću, hoću da jedem. – Nemam ničega, reče gazda. Čovjek prsne u smijeh i okrene se prema vratima i ognjištima. – Ničega, a šta je ovo? – Sve je to naručeno. – Tko je naručio?

– Ova gospoda kirijaši. – Koliko ih je? – Dvanaest. – Ima tu jela za dvadeset. – Sve su naručili i unaprijed platili. Čovjek ponovo sjedne i reče ne povisujući glas: – To je gostionica, gladan sam, ostajem ovdje. Gazda mu se tada nagne nad uho i reče mu glasom od koga uzdrhta: – Kupite se. Putnik je bio toga trenutka pognut i željeznim je vrškom svoje toljage čarkao vatru; brzo se okrenuo i dok je otvarao usta da odgovori, gazda ga je gledao nepomično i dodao tiho: – Čujte, dosta je toga razgovora. Hoćete li da vam kažem vaše ime? Vi se zovete Jean Valjean (Žan Valžan). A sada, hoćete li da vam kažem tko ste vi? Kad sam vidio da ulazite, pomislio sam na nešto, poslao sam pitanje u općinu, i evo što su mi odgovorili. Znate li čitati? Dok je tako govorio, pružio je strancu razvijen papir, koji je išao od gostionice do općine i od općine do gostionice. Čovjek ga pogleda. Gostioničar nastavi nakon kratke šutnje: – Navikao sam da sa svakim budem pristojan. Kupite se. Čovjek pogne glavu, podigne vojničku vreću koju je bio spustio, i pokupi se. Pođe glavnom ulicom. Išao je naprijed kako su ga noge vodile, promičući pored samih kuća, kao čovjek ponižen i tužan. Nije se nijednom okrenuo. Da se okrenuo, vidio bi gostioničara Kod Colbasova križa na pragu svoje kuće, a oko njega sve putnike iz gostionice i sve slučajne prolaznike, kako živo govori i prstom ga pokazuje, i pogodio bi, po sumnjičavim i užasnim pogledima te grupe, da će njegov dolazak vrlo brzo biti događaj o kome će govoriti cijeli grad. Ništa od toga nije vidio. Pogruženi ljudi ne gledaju za sobom. Znaju oni i suviše dobro da ih prati zla sudbina. Išao je tako neko vrijeme, ne zadržavajući se, krećući se na sreću ulicama koje nije poznavao, zaboravljajući na umor kao što se to dešava u tuzi. Najednom osjeti ljutu glad. Gledao je naokolo da vidi neće li negdje naći prenoćište. Lijepa gostionica je bila za njega zatvorena, tražio je neku skromnu krčmu, neku sasvim jadnu duplju. Baš se tada palila neka svjetlost na kraju ulice. Jedna se borova

grana, koja je visila na željeznoj gredi, ocrtavala na bjeličastom nebu sutona. Pođe tamo. Bila je to zaista krčma. Krčma koja se nalazi u ulici Chaffaut. Putnik se zaustavi za trenutak, pogleda kroz staklo u unutrašnjost sobe, koju je osvjetljavala mala lampa na stolu i velika vatra na ognjištu. Nekoliko je ljudi tu pilo. Gazda se grijao. Na plamenu je krkljao željezni lonac obješen nad vatrom. U krčmu, koja je i neka vrsta gostionice, ulazilo se na dvoja vrata. Jedna su bila s ulice, a druga iz jednog malog dvorišta punog đubreta. Putnik se nije usudio da uđe na vrata s ulice. Uvukao se u dvorište, zastao opet, podigao zatim pažljivo kvaku i gurnuo vrata. – Tko je to? reče gazda. – Netko tko bi htio večeru i prenoćište. – U redu. Ovdje se može večerati i prenoćiti. On uđe. Okrenuše se svi ljudi koji su ovdje pili. Lampa ga je osvjetljavala s jedne strane, vatra s druge. Ispitivali su ga neko vrijeme dok je spuštao vojničku vreću. Gazda mu reče: – Evo vatre. Večera se kuha u loncu. Dođite, druže, da se ogrijete. Otišao je i sjeo pokraj ognjišta. Pružio je pokraj vatre svoje od umora izmučene noge; ugodan se miris širio iz lonca. Ono što se od njegova lica još moglo nazreti ispod oborene kape nejasno je nekako odavalo čovjeka koji se ugodno osjeća, ali se miješao i drugi jedan uzbudljivi izraz čovjeka koji je naviknut na patnje. Lik mu je uostalom bio odlučan, energičan i tužan. Ova je fizionomija bila čudno sastavljena; izgledala je najprije ponizna, da bi vam se napokon učinila stroga. Oko je svijetlilo pod obrvama kao vatra pod žbunjem. Jedan od ljudi za stolom bio je međutim ribar koji je, prije nego što će doći u krčmu u ulioi Chaffaut, smjestio bio svoga konja u konjušnici kod Labarrea. Slučaj je htio da je tog istog jutra sreo on ovog stranca lošeg izgleda, na putu između Bras d’Assea i... (zaboravio sam ime. Mislim da je to Escoublon). A kad ga je sreo, čovjek koji je izgledao vrlo umoran, zamolio ga je da ga primi na konja; na to je ribar odgovorio potjeravši još brže konja. Ovaj je ribar, pola sata prije, bio u grupi koja je bila oko Jacquina Labarrea, i sam je ispričao ljudima Kod Colbasova križa neprijatan susret koji je imao toga jutra. Sa svog mjesta dao je krčmaru neprijetan znak. Krčmar mu je prišao. Izmijenili su šapatom nekoliko riječi, čovjek je bio ponovo zadubljen u misli.

Krčmar se vratio ognjištu, spustio naglo ruku na čovjekovo rame i rekao mu: – Da ideš odavde. Stranac se okrene i odgovori blago: – A! Vi znate? ... – Da. – Otpremili su me iz one druge gostionice. – I odavde te tjeramo. – Kuda mogu ići? – Na drugo mjesto. Čovjek uze svoju toljagu i vojničku vreću i ode. Pri izlasku, neka djeca, koja su ga pratila od Colbasova križa i koja su ga izgleda čekala, gađaše ga kamenjem. On se ljutito okrenu i zaprijeti im toljagom; djeca se razbježaše kao jato ptica. Prošao je pokraj tamnice. Na vratima je visio željezni lanac za zvonce. Zazvoni. Otvori se jedan prozorčić. – Gospodine vrataru, reče on skidajući kapu s izrazom poštovanja, da li biste mi otvorili i pustili me da prenoćim? Nečiji glas odgovori: – Tamnica nije gostionica. Neka vas uhapse, pa ćemo vam otvoriti. Prozorčić se zatvori. Ušao je u jednu malu ulicu u kojoj je bilo mnogo vrtova. Neke su ograđene samo plotom, i to daje veseo izgled ulici. Među ovim vrtovima i plotovima ugledao je jednu malu jednokatnu kuću kojoj je prozor bio osvijetljen. Pogledao je kroz staklo kao malo prije u krčmi. Bila je to povelika bijelo okrečena soba, a u njoj jedan krevet pokriven šarenim cicom i kolijevka u jednom uglu, nekoliko drvenih stolica i jedna dvocjevka obješena o zid. U sredini je bio postavljen stol. Bakarna je lampa osvjetljavala zastor od debelog bijelog platna, kalajisani i kao srebro sjajni krčag pun vina i mrku zdjelu za juhu koja se pušila. Za stolom je sjedio čovjek četrdesetih godina, otvorena i vesela lica, i na koljenima zipkao malo dijete. Pokraj njega, sasvim mlada žena dojila je drugo dijete. Otac se smijao, dijete se smijalo, majka se smiješila. Stranac je za trenutak zastao zamišljen pred ovim prijatnim i blagim prizorom. Šta se zbivalo u njemu? Jedini bi on to mogao reći. Vjerojatno je mislio da će ova vesela kuća biti gostoljubiva, i da će tu gdje je vidio toliko sreće naići možda na malo sažaljenja. Zakucao je sasvim tiho na prozor.

Nisu ga čuli. Zakucao je drugi put. Čuo je ženu gdje kaže: – Mužu moj, čini mi se da netko kuca. – Ne kuca, odgovori čovjek. Zakucao je i po treći put. Muž je ustao, uzeo lampu, otišao do vrata i otvorio ih. Bio je čovjek visoka rasta, upola seljak, upola obrtnik. Nosio je široku kožnu pregaču koja mu je dopirala do lijevog ramena, i u kojoj bijahu smješteni čekić, crveni rubac, kutija za barut, svakovrsni predmeti koje je pojas zadržavao kao u nekom džepu. Glavu je zabacivao natrag; iz široko otvorene i zavrnute košulje pomaljao mu se vrat, jak kao u bika, bijel i gol. Imao je guste obrve, goleme crne zaliske, izbuljene oči, donji dio lica izbočen, a uza sve to onaj izgled čovjeka kod svoje kuće koji se ne da izraziti. – Gospodine, reče putnik, oprostite. Možete li mi dati za novac tanjir juhe i malo mjesta za spavanje u ovom ambaru koji je u vrtu? Recite, da li možete? Za novac. – Tko ste vi? upita ga domaćin. Čovjek odgovori: – Dolazim iz Puy-Moissona. Pješačio sam cijeli dan. Prevalio sam dvanaest milja. Da li možete? Za novac. – Ne bih odbio, reče seljak, da primim poštena čovjeka za novac. Ali zašto ne idete u gostionicu? – Nema mjesta. – Koješta! Nije moguće. Danas nije ni sajam ni pazami dan. Jeste li bih kod Labarrea? – Jesam. – Pa? Putnik odgovori zbunjeno: – Ne znam, nije me primio. – Jeste li išli kod, pomozite mi reći, u ulicu Chaffaut? Zbunjenost se strančeva pojačala. Procijedi: – Nije me također primio. Seljakovo lice dobi sumnjičav izgled, premjeri došljaka od glave do pete, i odjednom uzviknu kao zgranut: – Da vi niste onaj čovjek? ... Promjeri ponovo stranca, ustukne tri koraka, stavi lampu na stol i uzme pušku sa zida. Međutim, na seljakove riječi: Da vi niste onaj čovjek?..., žena se bila podigla, uzela u naručje oba svoja djeteta i brzo se sklonila iza muža,

gledajući uplašeno na stranca, razdrljenih grudi, usplahirenih očiju i šapćući tiho: skitnica. Sve se to odigralo za manje vremena nego što bi se to moglo i zamisliti. Pošto je još nekoliko trenutaka ispitivao čovjeka, kao što se ispituje guja, domaćin ponovo dođe do vrata i reče: – Odlazi. – Smilujte se, reče ovaj, jednu čašu vode. – Jedan metak, reče seljak Zatvori zatim snažno vrata, a čovjek je čuo kako je povukao dva velika zasuna. Malo kasnije zatvoriše se na prozoru kapci, a napolje je doprla i lupa željeznih poluga koje su namještali oni unutra. Noć se sve više spuštala. Duvao je hladan alpski vjetar. U sumraku dana koji se gubio, stranac je opazio u jednom vrtu pokraj ulice nekakvu kolibu koja kao da je bila načinjena od busenja trave. Preskočio je odlučno preko drvene ograde i našao se u vrtu. Približio se kolibi. Mjesto vrata imala je uzak, vrlo nizak otvor i bila je nalik na one kućerke pokraj putova što ih cestari podižu za sebe. Vjerojatno je i pomislio da je to zaista stan nekoga cestara; hladnoća i glad su ga mučile; s glađu se bio pomirio, a ovdje je bar našao zaklon od studeni. U ovakvim stanovima nema obično nikoga noću. Legao je potrbuške i uvukao se u kolibu. Bilo je u njoj toplo, a našao je i dosta prostrte slame. Ostao je za trenutak ispružen na tome krevetu, ne mogući od umora ni da se pomakne. Zatim, kako mu je vojnička vreća na leđima smetala, a mogla mu je kao naručena poslužiti i mjesto jastuka, počeo je da otkopčava jedan remen. U tom trenutku začulo se neko divlje režanje. Podigao je oči. Glava se jednog golemog psa ocrtavala u sjeni na otvoru kućerka. To je bila štenara. I sam je pas bio snažan i strašan. Čovjek zgrabi svoju toljagu, vojničkom se vrećom posluži kao štitom, pa se nekako izvuče iz štenare, proširujući još više rupe na svojim dronjcima. Izašao je i iz vrta, ali natraške, morajući, da bi pseto držao na udaljenosti, pribjeći onom manevriranju toljagom koje bi učitelji mačevanja nazvali la rose couverte. Kada je, s mukom, preskočio natrag ogradu i ponovo se našao na ulici, sam, bez ležišta, bez krova, bez zaklona, istjeran čak i iz te prostrte slame i iz ovog bijednog kućerka, on se više srozao nego sjeo na jedan kamen, a čini se da ga je neki prolaznik čuo kad je uzviknuo: – Pa ja nisam ni koliko jedno pseto! Uskoro se podigao i ponovo krenuo. Izašao je iz grada, u nadi da nađe neko drvo ili neki stog sijena gdje bi se sklonio.

Putovao je tako neko vrijeme, uvijek pognute glave. Kad je osjetio da je daleko od svakog ljudskog boravišta, podigao je glavu i pogledao oko sebe. Bio je u polju, a pred sobom je imao jedan od onih niskih bregova pokrivenih kratkom strnjikom koji su poslije žetve slični postriženoj glavi. Horizont je bio crn. Nije to bilo samo od noćnog mraka; bilo je to i od vrlo niskih oblaka koji kao da se naslanjaju na samo brdo i koji se dizahu prekrivajući cijelo nebo. Međutim, kako se uskoro imao pojaviti Mjesec i kako je na zenitu lebdjelo još nešto sutonske svjetlosti, ovi su oblaci gore na nebu činili kao neki bjeličasti svod sa koga se po zemlji širila neka svjetlost. Zemlja je dakle bila osvijetljena od neba, a to pravi naročito jezovit utisak, i brdo, s jadnom i jedva primjetnom konturom, ocrtavalo se nejasno i mutno na mračnom horizontu. Cijela ta slika je bila gadna, sitna, mračna i skučena. Ništa se nije vidjelo u polju ni na brdu osim jednog nakaznog drveta koje se grčilo podrhtavajući na nekoliko koraka od putnika. Ovaj je čovjek očevidno bio vrlo daleko od toga da ima one istančane navike inteligencije i duha koje osposobe čovjeka da bude osjetljiv prema tajanstvenim izgledima stvari; međutim, na nebu, na tom brdu, u toj ravnici i na tom drvetu, bilo je nečega tako duboko očajnog da je poslije jednog časka nepomičnosti i sanjarenja naglo zaokrenuo otkuda je i došao. Ima trenutaka kad vam je priroda neprijateljski naklonjena. Vratio se natrag. Vrata grada Dignea bijahu zatvorena. Digne, koji je izdržao opsadu za vrijeme vjerskih ratova, bio je još 1815. opkoljen starim zidinama sa četverouglastim kulama koje su kasnije porušene. Provukao se kroz jednu rupu i ušao u grad. Moglo je biti osam sati uvečer. Budući da nije poznavao ulice, počeo se opet kretati nasumce. Došao je do načelstva, zatim do seminara. Prolazeći trgom katedrale, pesnicom je zaprijetio crkvi. Na uglu ovoga trga nalazi se jedna štamparija. Tu su bile prvi put štampane proklamacije koje su car i carska garda uputili vojsci, a koje je donio s otoka Elbe i izdiktirao Napoleon glavom. Iznuren od umora i ne nadajući se više ničemu, legao je na kamenu klupu pred vratima štamparije. Baš tada je jedna starica izlazila iz crkve. Vidjela je ovog čovjeka ispruženog u mraiku: – Šta radite tu prijatelju? reče ona. On odgovori oporo i jetko: – Vidite, dobra ženo, ležim. Dobra žena, koja je zaista zasluživala da je tako zovu, bila je gospođa markiza de R.

– Na toj klupi? nastavi ona. – Devetnaest godina sam ležao na drvenom dušeku, reče čovjek; danas ću na kamenom. – Bili ste vojnik? – Da, dobra ženo. Vojnik. – Zašto ne idete u gostionicu? – Zato što nemam novaca. – Nažalost, reče gospoda de R., imam u novčaniku samo četiri soua. – Dajte i to. Čovjek uze četiri soua. Gospođa de R. nastavi: – Ne možete s tako malo novaca prenoćiti u gostionici. Jeste li ipak pokušali? Nemoguće je da tako provedete noć. Hladno vam je i gladni ste bez sumnje. Mogli su vas iz samilosti primiti na noćenje. – Kucao sam na sva vrata. – Pa? – Svatko me je otjerao. Dobra žena dotakne čovjeka po ramenu i pokaže mu na drugoj strani trga onisku kuću pokraj biskupije. – Kucali ste, nastavi ona, na sva vrata? – Jesam. – A jeste li kucali na ona? – Nisam. – Zakucajte i tu.

II SAVJET DA MUDROST BUDE OPREZNA Te je večeri g. dinjski biskup, poslije šetnje u gradu, ostao dosta dugo u svojoj sobi. Zauzet je bio nekim velikim radom O dužnostima, koji je nažalost ostao nedovršen. Bilježio je brižljivo sve što su oci i učeni teolozi rekli o tom ozbiljnom predmetu. Njegova je knjiga bila podijeljena na dva djela: prvo, dužnosti svih; drugo, dužnosti svakog pojedinca, prema društvenom redu kome pripada. Dužnosti svih su velike dužnosti. Ima ih četiri. Evanđelist Matej ih nabraja: dužnosti prema bogu (Mat., VI), dužnosti prema samom sebi (Mat., V, 29, 30), dužnosti prema bližnjemu (Mat., VII, 12) dužnosti prema stvorenjima (Mat., 6, 20, 25). Druge je dužnosti biskup našao pobrojene i propisane na drugim mjestima: dužnosti vladara i podanika, u poslanici Rimljanima; sudaca, žena, majki i mladih ljudi, kod svetog Petra; muževa, očeva, djece i slugu, u poslanici Efescima; vjernika, u poslanici Židovima; djevojaka, u poslanici Korinćanima. Od svih ovih propisa on je marljivo sastavljao jednu skladnu cjelinu koju je htio da daruje dušama. Još je radio u osam sati, neugodno pišući na malim četvorinastim ceduljama, a držeći neku debelu knjigu na koljenima, kad je gospođa Magloire, po svom običaju, ušla da uzme srebrni pribor iz ormara do postelje. Trenutak kasnije osjećajući da je stol postavljen i da ga sestra možda čeka, biskup je zatvorio knjigu, ustao od stola i ušao u blagovaonicu. Blagovaonica je bila dosta duga i imala je kamin, vrata su joj bila s ulice (rekli smo to) a prozor iz vrta. Gospođa Magloire baš je dovršavala postavljanje stola. Radeći taj posao razgovarala je s gospođicom Baptistinom. Svjetiljka je bila na stolu; stol je bio pokraj kamina, gorjela je dosta dobra vatra. Lako je sebi predočiti ove dvije žene koje su obje bile prešle šezdesetu: gospođu Magloire, malu, punačku, živahnu; gospođicu Baptistinu, blagu, vitku, nježnu, višu malo od svoga brata, u svilenoj haljini buhine boje, koja je bila u modi 1806, kad je haljinu i kupila u Parizu pa joj je još trajala. Da se poslužimo najuobičajenijim izrazima koji imaju tu prednost

da jednom jedinom riječju izraze ideju za koju bi jedva bila dovoljna čitava stranica, gospođa Magloire je imala izgled seljanke a gospođica Baptistina dame. Gospođa Magloire je imala bijelu naboranu kapu, zlatan križić o vratu, jedini ženski nakit u cijeloj kući, veoma bijelu maramu o vratu, koja je virila iz crne haljine od debelog sukna sa širokim i kratkim rukavima, pregaču od pamučnog platna sa crvenim i zelenim kockama, zavezanu o pasu zelenom vrpcom, a osim nje drugu sličnu na grudima pribodenu dvjema iglama na dva gornja kraja, na nogama teške cipele i žute čarape kao marsejske žene. Haljina gospođice Baptistine bila je krojena po modelima iz 1806, kratka u struku, uska, na ramenima uzdignuta, s malim vrpcama i dugmetima. Skrivala je svoju sijedu kosu pod kovrčavom perikom zvanom djetinjom. Gospođa Magloire je imala inteligentan, živ i dobroćudan izraz; nejednako uzdignuti uglovi njenih usana i gornja usna deblja nego donja davali su njenom izrazu nešto mrgodno i strogo. Dok je preuzvišeni šutio, ona je pred njim govorila odlučno, s poštovanjem ali slobodno; no čim bi preuzvišeni progovorio, vidjeli smo, ona se slijepo pokoravala, kao i gospođica Baptistina. Gospođica Baptistina nije čak ni govorila. Njeno ponašanje se svodilo na to da se pokorava i da ugađa. I kad je bila mlađa nije bila lijepa, imala je velike plave izbuljene oči i velik zavijen nos, ali je cijelo njeno lice, cijelo njeno biće, rekli smo, odisalo neizrecivom dobrotom. Uvijek je bila po prirodi blaga, ali su njena vjera, milosrđe, nada, ove tri vrline koje blago zagrijavaju dušu, uzdigli malo pomalo tu blagost do svjetlosti. Priroda je od nje stvorila ovcu, a religija ju je pretvorila u anđela. Jedna sveta djevojka! Mila iščezla uspomena! Gospođica Baptistina ispričala je otada toliko puta ono što se odigralo te večeri u biskupiji da se nekoliko osoba koje još žive sjećaju i najmanjih pojedinosti. U času kad je biskup ušao, gospođica Magloire je o nečem živo govorila. Izlagala je gospođici svoje mišljenje o jednom predmetu koji joj je bio omiljen i na koji se već i biskup bio navikao. Riječ je bila o zasunu na vratima. Čini se da je, idući da kupi nešto za večeru gospođa Magloire bila čula na mnogo mjesta neke čudne glasove. Pričalo se o nekoj skitnici rđava izgleda; da je došao neki sumnjivi probisvijet, da je morao biti negdje u gradu, i da bi mogli imati neprijatnih susreta oni koji bi se usudili da se kasno vrate kući te noći. Da je, uostalom, policija bila vrlo loša, jer se g. načelnik i g. predsjednik općine nisu voljeli i gledali su da jedan drugom naškode izazivajući sami neželjene događaje. Da je dakle najbolje da se pametni ljudi sami pobrinu o svojoj sigurnosti i da se dobro čuvaju, i da

treba brižljivo i propisno ograditi, zamandaliti i zaštititi kuću, i dobro

zatvoriti sva vrata. Gospođa Magloire je udarala glasom na ove posljednje riječi; ali je biskup dolazio iz svoje sobe, gdje mu je bilo dosta hladno, sjeo je pokraj kamina i grijao se, a uz to je mislio i na nešto drugo. Nije obratio pažnju na posljednje riječi koje je gospođa Magloire sračunato ubacila. Ona ih je ponovila. Tada se gospođica Baptistina, u želji da zadovolji gospođu Magloire i da se ne zamjeri bratu, usudi da brižljivo rekne: – Brate, čujete li što kaže gospođa Magloire. – Nešto sam načuo, odgovori biskup. Zatim okrenuvši upola svoju stolicu, savijajući obadvije ruke preko koljena i okrenuvši prema staroj služavci svoje srdačno i na veselje spremno lice, koje je vatra ozdo osvjetljavala, upita: – Da čujem, šta ima? šta ima? Prijeti nam, dakle, neka velika opasnost? Tada gospođa Magloire ponovi svoju priču, dotjerujući je pomalo a da to nije ni primijetila. Prema svemu što se čulo, neki Ciganin, neki odrpanac, neka vrsta opasnog prosjaka nalazila se tada u gradu. Dolazio je da traži prenoćište kod Jacquina Labarrea koji ga nije htio primiti. Vidjeli su ga kad je došao bulvarom Gassendi i, poslije, kako se u sumraku šuljao ulicama. Zlikovac strašna izgleda. – Zaista, reče biskup. Samo to što je pristao da nešto kaže ohrabrilo je gospođu Magloire; i stoga je kao da je povjerovala da biskup nije bio daleko od toga da se uplaši; nastavila je pobjedonosno: – Da, preuzvišeni. Eto tako je to. Desit će se neka nesreća noćas u gradu. Svak to kaže. Još kad je policija tako slaba (korisno ponavljanje). Živjeti u planinskom gradu, a nemati čak ni fenjera noću na ulicama! Izađete. Gust mrak kao tijesto, to vam je! I kažem ja, preuzvišeni, i gospođica kaže kao ja... – Ja, prekine je sestra, ja ništa ne kažem. Što moj brat uradi, dobro je. Gospođa Magloire produži kao da nije bilo protivljenja: – Kažemo mi da ova kuća nije nimalo sigurna; da ću ja otići, ako preuzvišeni dopusti, do Paulina Museboisa, bravara, da dođe i da ponovo stavi stare zasune na vrata: tu su, za minutu je sve gotovo, a kažem da su potrebni zasuni, preuzvišeni, bar za noćas; jer kažem da ništa nije strašnije od vrata koja može svaki prolaznik da kvakom spolja otvori; uz to preuzvišeni ima naviku da uvijek kaže »slobodno«, a uostalom, čak i usred noći, nije, bože moj, ni potrebno tražiti dopuštenje... U tom trenutku netko je dosta jako zakucao na vrata. – Slobodno, reče biskup.

III JUNAŠTVO SLIJEPE POSLUŠNOSTI Vrata se otvoriše. Otvorila su se naglo, širom, kao da ih je netko gurnuo snažno i odlučno. Jedan čovjek uđe. Toga čovjeka već poznajemo. To je putnik koga smo maločas vidjeli kako luta i traži prenoćište. Ušao je, zakročio i zaustavio se, ostavljajući za sobom otvorena vrata. Imao je torbu na ramenima, u ruci toljagu, a u očima divalj, drzak, umoran i silovit izraz. Bio je gadan. Mračna je to bila pojava. Gospođa Magloire nije imala čak snage ni da vrisne. Stresla se i ostala zabezeknuta. Gospođica Baptistina se okrenula, vidjela čovjeka kad je ušao i pridigla se od straha, a zatim, zaokrenuvši pomalo glavu prema dimnjaku, počela je da gleda brata, i njeno lice dobi ponovo izvanredno miran i vedar izgled. Biskup je ravno i mirno gledao čovjeka. Baš kad je otvarao usta, bez sumnje da pita došljaka šta želi, čovjek se osloni objema rukama na toljagu, odmjeri pogledom starca, pa žene, i, ne čekajući da biskup progovori, reče glasno: – Čujte. Zovem se Jean Valjean. Ja sam robijaš. Proveo sam devetnaest godina na robiji. Pušten sam ima četiri dana i idem u Pontarlier, mjesto kamo spadam. Četiri dana putujem od Toulona. Danas sam propješačio dvanaest milja. Večeras, čim sam stigao u ovaj grad, otišao sam u gostionicu, ali su me otjerali zbog mog žutog pasoša koji sam pokazao u općini. Morao sam. Otišao sam u jednu krčmu, rekli su mi: odlazi! Kako kod jednog, tako kod drugog. Nitko me nije htio da primi. Išao sam do tamnice, vratar mi nije otvorio. Ušao sam u kućerak jednog psa. Taj pas me je ujeo i istjerao, kao da je bio čovjek. Kao da je znao tko sam. Išao sam u polje da spavam pod zvjezdanim nebom. Nije bilo zvijezda. Pomislio sam da će pasti kiša, i da nema dobrog boga da je spriječi da ne padne, i vratio sam se u grad da nađem neka vrata. Tu, na

trgu, spremao sam se da legnem na jedan kamen, dobra neka žena mi je pokazala vašu kuću i rekla mi: kucaj tu. Zakucao sam. Kakvo je ovo mjesto? Jesam li u gostionici? Imam novaca. Robijašku zaradu. Sto i devet franaka i petnaest soua koje sam spečalbio na robiji radeći devetnaest godina. Platit ću. Ništa to nije za mene. Imam novaca. Vrlo sam umoran, dvanaest milja pješačenja, gladan sam. Dopuštate da ostanem? – Gospođo Magloire, reče biskup, postavit ćete za jednu osobu više. Čovjek priđe tri koraka i približi se lampi koja je bila na stolu. – Čujte, nastavi, kao da nije dobro shvatio, ne radi se o tome. Jeste li razumjeli? Ja sam robijaš. Opasan robijaš. Dolazim s galija. – Izvadio je iz džepa veliki arak žutog papira koji je razvio. – Evo moje putnice. Žuta, kao što vidite. To mi služi za to da sa svakog mjesta gdje se pojavim budem otjeran. Hoćete li da pročitate? I ja znam čitati. Naučio sam na robiji. Ima tamo škola za one koji hoće. Čujte, evo što su stavili na moju putnicu: »Jean Valjean otpušteni robijaš, rođen u... to vam je svejedno ... – ostao devetnaest godina na robiji. Pet godina za krađu s provalom. Četrnaest godina za četiri pokušaja bijega. Ovaj je čovjek »vrlo opasan«. – Eto! Svak me izbacio napolje. Hoćete li me vi primiti? Je li ovo gostionica? Hoćete li mi dati da jedem i da spavam? Imate li kakvu konjušnicu? – Gospođo Magloire, reče biskup, stavit ćete čiste plahte na krevet za goste. Objasnili smo već kakve je prirode bila poslušnost obiju žena. Gospođa Magloire izađe da izvrši ovo naređenje. Biskup se okrenuo čovjeku. – Gospodine, sjednite i ogrijte se. Večerat ćemo za jedan trenutak, a spremit će vam se krevet dok budete večerali. Sad je čovjek potpuno razumio. Njegovo dotad mračno i strogo lice dobilo je sada neki izraz zaprepašćenja, sumnje, radosti, koji je bio neobičan. Počeo je da zamuckuje kao da je lud: – Istina? Šta? Zadržavate me? Ne tjerate me? Robijaša jednog! Nazivate me gospodinom! Ne kažete mi ti! Odlazi, pseto! uvijek mi kažu. Mislio sam da ćete me otjerati. Zato sam odmah i rekao tko sam. O! dobre li žene koja me ovamo uputila! Večerat ću. Leći u postelju s jastukom i plahtama! Kao svi ostali u postelju! Ima dvanaest godina kako nisam spavao u postelji. Vi baš pristajete da ostanem! Vi ste čestiti ljudi! Uostalom, imam novaca. Platit ću dobro. Oprostite, gospodine gostioničaru, kako se zovete? Platit ću koliko zatražite. Vi ste gostioničar, je li? – Ja sam, odgovori biskup, svećenik koji ovdje stanuje. – Svećenik, nastavi čovjek. O! čestit jedan svećenik! Dakle, ne tražite

da platim? Župnik, je li? Župnik ove velike crkve? Gle, istina, što sam glup! Nisam bio vidio vašu kapu. Dok je to govorio, stavio je vojničku vreću i toljagu u ugao, vratio svoju putnicu u džep, i sjeo. Gospođica Baptistina ga je blago promatrala. On je nastavio: – Vi ste čovječni, gospodine župniče, vi ne prezirete. Dobar li je dobar svećenik. Dakle, nije potrebno da vam platim? – Nije, reče biskup, zadržite svoj novac. Koliko imate? Niste li mi rekli sto i devet franaka? – I petnaest soua, doda čovjek. – Sto i devet franaka i petnaest soua. A koliko ste vremena uložili da to zaradite? – Devetnaest godina. – Devetnaest godina! Biskup duboko uzdahnu. Čovjek je nastavio: – Još imam cio novac. Za ova četiri dana potrošio sam samo dvadeset i pet soua, a njih sam zaradio pri istovarivanju kola u Grasseu. Već kad ste svećenik, kazat ću vam, imali smo jednog duhovnika na robiji. A onda jednog sam dana vidio i biskupa, što ga zovu preuzvišeni. Bio je to mažorski (Majore) biskup, u Marseilleu. To je pop nad popovima. Znate, oprostite, ja to loše kažem, ali za mene je to tako daleko. – Razumijete, mi robijaši! – Služio je misu usred robijašnice, na oltaru, imao je nešto zašiljeno, od zlata, na glavi. Usred bijela dana, to je sjalo. Mi smo bili svrstani, s tri strane, a pred nama topovi s upaljenim fitiljima. Nismo dobro vidjeli. Govorio je, ali je bio predaleko u dnu, nismo čuli. Eto to je biskup. Dok je govorio, biskup ode da zatvori vrata koja su ostala širom otvorena. Gospođa Magloire uđe. Nosila je posuđe i pribor za jednu osobu i postavila ih na stol. – Gospođo Magloire, reče biskup, postavite to što bliže vatri. – I okrećući se prema gostu: – Noćni je vjetar oštar u Alpama. Mora da vam je hladno, gospodine? Kad god bi izgovorio tu riječ gospodine, svojim ozbiljnim ali mekim i prijaznim glasom, lice bi se čovjeka ozarilo. Gospodine jednom robijašu, to je kao čaša vode brodolomcu sa Meduze. Sramota žudi za štovanjem. – Ova naša svjetiljka baš slabo svijetli, nastavi biskup. Gospođa Magloire je razumjela te pošla da uzme s dimnjaka spavaće sobe preuzvišenoga dva srebrna svjećnjaka koja stavi na stol s upaljenim svijećama.

– Gospodine župniče, reče čovjek, vi ste dobri. Vi me ne prezirete. Vi me primate u kuću. Palite svijeće za mene. Nisam vam međutim otkrio odakle dolazim i da sam ja nesretan čovjek. Biskup, koji je sjedio pokraj njega, blago ga dodirne rukom. – Niste mi morali reći tko ste. Ovo nije moja kuća, to je kuća Isusa Krista. Ova vrata ne pitaju onoga koji ulazi da li ima ime, nego da li ima neku tugu. Vi patite; gladni ste i žedni; dobro nam došli. Nemojte mi se zahvaljivati i ne recite mi da vas ja primam u svoju kuću. Nitko ovdje nije kod svoje kuće, osim onoga kome treba utočište. A vama prolazniku kažem, vi ste ovdje više kod svoje kuće nego ja. Sve što je ovdje vaše je. Šta mi treba da znam vaše ime? Uostalom, prije nego što ste mi ga rekli, jedno mi je vaše ime bilo poznato. Čovjek začuđeno razrogači oči. – Istina? Znali ste kako se zovem? – Da, odgovori biskup, vi se zovete moj brat. – Čujte, gospodine župniče, uzvikne čovjek, bio sam tako gladan kad sam ušao ovamo; ali ste vi tako dobri da sada ne znam više šta mi je, prošlo me je. Biskup ga pogleda i reče mu: – Vi ste mnogo patili? – O! Crvena kabanica, gvožđe na nozi, daska kao postelja, vrućina, zima, rad, galija, batine! Dvostruki lanci ni za što. Samica za jednu riječ, čak bolestan u krevetu, pa lanci. Psi, psi su sretniji! Devetnaest godina! Ima mi četrdeset i šest. Sada, žuti pasoš. Eto. – Da, nastavi biskup, vi izlazite iz jednog mjesta žalosti. Slušajte. Bit će više radosti na nebu za uplakano lice jednog grešnika koji se pokaje nego za bijelu haljinu stotine pravednika. Ako izlazite iz toga mjesta bola s osjećajem mržnje i gnjeva protiv ljudi, dostojni ste sažaljenja; ako odatle izlazite s osjećajima dobronamjernosti, blagosti i mira, vi ćete vrijediti više nego itko od nas. U međuvremenu gospođa Magloire bijaše poslužila večeru. Zasoljena žitka juha na ulju i kruhu, malo slanine, komadićak ovčetine, smokve, svjež sir i komad velikog raženog kruha. Sama je, bez ičijeg pitanja, dodala uobičajenom obroku g. biskupa bocu starog vina iz Mauvesea. Biskupovo lice dobi odjednom onaj veseli izraz koji je svojstven gostoljubivim prirodama: – Na večeru! reče on živahno. – Po običaju koji je usvojio kad je neki stranac večerao s njim, posadio je gosta s desne strane od sebe. Gospođica Baptistina, potpuno prisebna i mirna, sjela je s lijeve strane.

Biskup je blagoslovio jelo, pa je zatim sam, po svom običaju, nalijevao svima juhu. Čovjek je počeo žudno jesti. Najednom biskup reče: – čini mi se da nešto nedostaje na stolu. Gospođa Magloire bila je zaista postavila pribor za jelo samo za tri osobe, koliko je upravo bilo potrebno. No običaj je bio da se stavi cijeli srebeni pribor za šest osoba, bezazlena raskoš, kad je g. biskup imao nekoga na večeri. Ovo ljupko ispoljavanje prividne raskoši bilo je neka vrsta djetinjarije pune draži u ovoj pitomoj i strogoj kući koja je uzdizala siromaštvo na stupanj dostojanstva. Gospođa Magloire je razumjela primjedbu, izašla bez ijedne riječi, i malo kasnije tri pribora koja je biskup zahtijevao sijala su se na stolnjaku, simetrično raspoređena pred svakim od triju osoba za stolom.

IV POJEDINOSTI O SIRARAMA PONTARLIERA A sada, da bismo dali tačnu sliku onoga što se desilo za stolom, najbolje će biti da prepišemo ovdje odlomak jednog pisma gospođice Baptistine gospođi de Boischevron (Boaševron), u kome je razgovor između robijaša i biskupa bio naivno ispričan do sitnica: »... Ovaj čovjek nije obraćao pažnju ni na koga. Jeo je s proždrljivošću izgladnjela čovjeka. Međutim, poslije večere rekao je: – Gospodine župniče dobroga boga, sve je to i suviše dobro za mene, ali moram reći da se kirijaši koji me nisu htjeli pustiti da jedem s njima bolje hrane nego vi. Među nama budi rečeno, ova me primjedba bila malo uvrijedila. Moj brat je odgovorio: – Oni se više zamaraju nego ja. – Nije, odgovori čovjek, oni imaju više novca. Vi ste siromašni, vidim ja dobro. Vi možda niste ni župnik. Jeste li bar župnik? A, na priliku, kad bi dobri bog bio pravedan, vi biste morali biti župnik. – Dobri bog je više nego pravedan, rekao je moj brat. Trenutak kasnije dodao je: – Gospodine Jeane Valjeane, vi idete u Pontarlier? – Po obaveznom smjeru moga puta. Mislim da je baš tako čovjek rekao. Zatim je dodao: – Moram krenuti sutra u svanuće. Mučno je putovanje. Noći jesu hladne, ali su dani topli. – Vi idete tamo, nastavio je moj brat, u dobar jedan kraj. Za revolucije moja je obitelj bila upropašćena, ja sam se sklonio najprije u FrancheComte i tu sam živio neko vrijeme od rada svojih ruku. Imao sam volje za rad. Našao sam zaposlenje. Posao se mogao birati. Izrađuje se tamo papir, štave se kože, ima destilerija, tvornica ulja, velika tvornica satova, tvornica čelika, tvornica bakra, najmanje dvadeset tvornica željeza, od kojih četiri u Lodsu, u Chatillonu, u Audincourtu i u Beuru, koje su vrlo značajne ... Mislim da se ne varam i da su baš to imena koja je naveo moj brat,

zatim je stao i obratio mi se: – Draga sestro, imamo li mi rodbine u tom kraju? – Imali smo u prijašnja vremena, između ostalih g. de Luceneta (Lisnea), koji je bio tvrđavski kapetan u Pontarlieru za starog režima. – Da, nastavio je moj brat, ali devedeset treće nije bilo rodbine, čovjek je imao samo ruke. Radio sam. Imaju oni u Pontarlieru, kuda vi idete, gospodine Valjeane, jednu sasvim patrijarhalnu i vrlo lijepu industriju, sestro. To su njihove sirare koje oni nazivaju sušarama. Tada je moj brat ovome čovjeku, koga je neprestano nudio da jede, objasnio u pojedinostima šta su to pontarlijeovske sirare; – da ih je bilo dvije vrste: veliki ambari, vlasništvo bogataša, i u kojima ima četrdeset do pedeset krava, koje daju sedam do osam hiljada sireva; zadružne sirare, vlasništvo siromašnijih, u kojima su okupljeni seljaci iz planine srednje visine, koji združuju svoje krave i dijele proizvode. – Oni uzimaju u najam jednog sirara koga zovu grurin; taj sirar prima triput na dan mlijeko od zadrugara i bilježi u dvostruki rovaš primljene količine; – rad u sirarama počinje krajem travnja, a sredinom srpnja sirari vode svoje krave u planinu. Čovjek je postajao sve življi uz jelo. Brat mu je točio onog dobrog vina iz Mauvesa koje sam ne pije jer kaže da mu je skupo. Brat mu je izlagao sve ove pojedinosti s onom prirodnom veselošću koja vam je poznata, uplićući u priču i po koju ljubaznost za mene. Mnogo se vraćao i govorio o dobrom položaju sirara, kao da je želio da ovaj čovjek, bez neposrednog i grubog savjetovanja, shvati da bi to bilo dobro utočište za njega. Jedno me začudilo. Rekla sam vam kakav je bio ovaj čovjek. A ipak, moj brat, ni za večerom, ni kasnije, s izuzetkom nekoliko riječi o Isusu kad je ušao, nije rekao nijedne riječi koja bi mogla podsjetiti ovog čovjeka na ono što je ili mu pokazati što je moj brat. To je na izgled bila dobra prilika da mu se održi mala propovijed i da se biskup istakne pred robijašem i ostane neki trag od toga susreta. Drugi bi možda iskoristio ovu zgodu da tome nesretniku, dok je tu pri ruci, nahrani dušu u isto vrijeme kad i tijelo i da mu učini koju zamjerku pomiješanu s moraliziranjem i savjetima, ili pak da mu izrazii neko sažaljenje s opomenom da se bolje vlada ubuduće. Moj ga brat nije čak pitao ni odakle je ni kakva mu je bila prošlost. Jer je u svojoj prošlosti imao svoj prestup, a moj brat kao da je izbjegavao sve što ga je moglo na to podsjetiti. U tome je išao tako daleko da se jednoga trenutka, kad je govorio o pontarlijeovskim gorštacima koji rade miran posao blizu neba i koji su, dodao je, sretni jer su nevini, načas zaustavio, bojeći se da u ovim riječima koje su mu se izmakle nije bilo nečega što bi moglo uvrijediti čovjeka. Misleći na to, vjerujem da sam razumjela što se događa u srcu moga brata. Mislio je, nema sumnje, da

ovaj čovjek, koji se zove Jean Valjean, i suviše često ima svoju bijedu pred očima, pa da je najbolje odvratiti ga da na nju ne misli i uvjeriti ga, bar za trenutak, i to ponašajući se prema njemu kao prema svakom drugom, da je on čovjek kao i svi drugi. Zar to nije zaista dobro shvaćeno milosrđe? Nema li nečeg, dobra gospođo, uistini evanđeoskog u ovoj delikatnosti koja se ustručava da drži propovijedi, da moralizira i pravi aluzije, i nije li najbolje sažaljenje, kada čovjek ima neko bolno mjesto, da se u njega nikako ne dira? Učinilo mi se da je to mogla biti skrivena misao moga brata. U svakom slučaju, to mogu reći, da, iako je imao sve ove ideje, ništa od njih nije otkrio, čak ni za mene; od početka do kraja bio je on isti čovjek kao svake večeri, i večerao je sa Jeanom Valjeanom u istom raspoloženju i na isti način kao što bi večerao s g. Gedeonom Le Prevostom ili s g. mjesnim župnikom. Pri kraju, kad smo jeli smokve, netko je lupio na vrata. Bila je majka Gerbaud sa svojim malim u naručju. Moj brat je poljubio dijete u čelo, i pozajmio od mene petnaest soua što sam ih imala pri sebi da ih dadne majci Gerbaud. Čovjek tada nije obraćao osobitu pažnju ni na šta. Nije više govorio i izgledao je vrlo umoran. Pošto je jadna sirota Gerbaud otišla, moj je brat očitao molitvu, zatim se okrenuo prema ovom čovjeku i rekao mu: »Mora da vam se jako spava«. Gospođa Magloire je brzo raspremila stol. Razumjela sam da se treba povući i ostaviti putnika da spava, i obadvije smo se popele u svoje sobe. Ja sam međutim trenutak kasnije poslala gospođu Magloire da odnese na krevet toga čovjeka jednu jelenju kožu iz Schwarzwalda koja se nalazi u mojoj sobi. Noći su hladne, a to drži toplo. Šteta je što je ta koža stara; linja se. Brat ju je kupio kad je bio u Njemačkoj, u Totlingenu, kod izvora Dunava, a s njom i mali nož s drškom od slonove kosti, kojim se služim za stolom. Gospođa se Magloire vratila brzo, pomolile smo se bogu u salonu gdje se prostire rublje, a zatim smo bez ijedne riječi otišle svaka u svoju sobu.«

V SPOKOJSTVO Pošto je poželio laku noć sestri, preuzvišeni Bienvenu uzeo je sa stola jedan srebrni svjećnjak, drugi je dao gostu, i rekao mu: – Gospodine, sad ću vas odvesti u vašu sobu. Čovjek je pošao za njim. Kako ste mogli već prije primijetiti, raspored stana je bio takav da se moralo proći kroz biskupovu sobu da bi se došlo u njegovu kapelu, gdje je bio krevet za goste, ili da bi se iz nje izišlo. U trenutku kad su prolazili kroz spavaću sobu, gospođa Magloire je stavljala srebrninu u ormar pokraj biskupova kreveta. To je bio posljednji posao koji je obavljala svake večeri prije spavanja. Biskup je doveo svoga gosta do kreveta na kome je bilo prostrto čisto i bijelo rublje. – A sad, reći će biskup, ugodno spavanje. Sutra ujutro prije polaska popit ćete šalicu topla mlijeka od naših krava. – Hvala, gospodine svećeniče, reče čovjek. Čim je izgovorio ove spokojne riječi, on je, odjedanput i bez prijelaza, napravio neki čudan pokret od koga bi se sledile sve uplašene pobožne djevojke da su ga vidjele. Danas nam je čak i teško shvatiti što ga je pokretalo toga časa. Da li je htio da opomene ili zaprijeti? Da li se jednostavno pokoravao nekoj vrsti nagona nejasnog i njemu samom? Okrenuo se naglo prema starcu, upravivši na svog domaćina divljački pogled, uzviknuo je hrapavim glasom: – A gle! Zaista! Vi me primate u kuću eto tako pokraj sebe! Zaustavio se i dodao uz smijeh u kome je bilo nečega čudovišnog. – Jeste li se dobro razmislili! Tko vam jamči da ja nisam ubojica? Biskup je odgovorio: – To je u božjim rukama. Zatim, mičući usnama kao netko tko se moli bogu ili govori sam za sebe, sastavio je dva prsta desne ruke i blagoslovio čovjeka koji se nije bio ni sagnuo, i, ne okrenuvši glavu i ne pogledavši iza sebe, ušao je u svoju sobu.

Kad su imali nekog gosta, jedna velika zavjesa od serža skrivala od jednog kraja na drugi oltar u kapeli. Prolazeći pokraj zavjese, biskup je kleknuo i izgovorio kratku molitvu. Trenutak kasnije, bio je u vrtu, koračajući, razmišljajući, promatrajući, cijelom dušom i mislima zaokupljen onim tajanstvenim velikim stvarima koje bog otkriva noću očima koje ostanu otvorene. A čovjek, on je zaista bio tako umoran da nije čak iskoristio ni one ugodne bijele plahte. Ugasio je svijeću nozdrvom kao što rade robijaši i spustio se potpuno obučen na krevet i odmah zaspao dubokim snom. Ponoć je otkucavala kad se biskup vraćao iz vrta u svoju sobu. Nekoliko minuta kasnije sve je spavalo u maloj kući.

VI JEAN VALJEAN Negdje usred noći, Jean Valjean se probudio. Jean Valjean je potjecao iz siromašne seljačke obitelji iz Briea. U djetinjstvu nije naučio čitati. Kad je ušao u muževne godine, postao je potkresivač drveća u Faverollesu. Majka mu se zvala Jeanne Mathieu; otac mu se zvao Jean Valjean ili Vlajean (Valžan ili Vlažan), vjerojatno nadimak, i došao sažimanjem od Voild Jean (Evo Jeana). Jean Valjean je po karakteru bio zamišljen, ali ne i žalostan, a to je svojstveno prirodama koje vole. Sve u svemu, međutim, Jean Valjean je, bar na izgled, imao nečeg tromog i bio dosta beznačajan. Još u ranom djetinjstvu izgubio je oca i majku. Majka mu je umrla od upale dojki, koje je zapustila. Otac mu, potkresivač kao i on, pao je s drveta i ostao mrtav. Jeanu Valjeanu je bila ostala samo jedna starija sestra, udovica sa sedmoro djece, muških i ženskih. Ova je sestra othranila Jeana Valjeana i, dok je god imala muža, ona je držala u kući svoga mlađeg brata i hranila ga. Muž joj umrije. Najstarije od sedmoro djece imalo je osam a posljednje godinu dana. Jean Valjean je bio napunio svoju dvadeset i petu godinu. On je zamijenio oca i izdržavao je sada sestru koja ga je bila podigla na noge. To se izvelo jednostavno, kao dužnost, a čak je sa strane Jeana Valjeana bilo u tome nečega mrgodnog. Tako se njegova mladost trošila u napornom i slabo plaćenom radu. Nitko mu nije nikad znao za neku »curu« u mjestu. Nije imao vremena da bude zaljubljen. Uvečer se vraćao umoran i večerao bez riječi. Dok je jeo, sestra mu je, majka Jeanna, uzimala često iz njegove zdjelice ono što je bilo najbolje u tom obroku, komad mesa, krišku slanine, sredinu od kupusa, i to bi davala nekom od svoje djece; on, zauzet uvijek jelom, nagnut nad stol, s glavom gotovo u jusi, sa svojom dugom kosom koja je padala oko zdjelice i krila mu oči, kao da nije ništa vidio pa je puštao da se tako radi. U Faverollesu je, nedaleko Valjeanove krovinjare, s druge strane uličice, bila je neka zakupnica zemlje po imenu Marija-Claude (Klod); Djeca Valjeanovih, obično izgladnjela, išla su ponekad da posude u ime svoje majke koju oku mlijeka od Marije-Claude, a to bi popila iza plota ili negdje pokraj puta iza drveta, otimajući jedno drugome lonac, i to tako brzo da se djevojčicama prolijevalo mlijeko nešto po pregačama a nešto u usta.

Da je njihova majka znala za tu prevaru, ona bi bila strogo kaznila prestupnike. Jean Valjean, iako osoran i gunđalo, plaćao je bez majčina znanja mlijeko Mariji-Claude, i djeca nisu bila kažnjena. Kad je bilo vrijeme potkresivanja, zarađivao je osamnaest soua na dan, zatim je radio kao žetelac, kao običan radnik, kao govedar, kao teški radnik. Prihvaćao se svakog posla. Sestra mu je opet radila, ali šta da učine sa sedmoro male djece? To je bila žalosna skupina ljudi koju je bijeda obavila i malo pomalo stezala. Naišla je jedna mučna zima. Jean je ostao bez posla. Obitelj bez kruha. Doslovce bez kruha. Sedmoro djece. Jedne nedjelje uvečer, Maubert Isabeau (Mober Izabo), pekar na crkvenom trgu u Faverollesu, spremao se da legne kad je čuo žestok udar na staklenom izlogu dućana, koji je bio pod rešetkom. Stigao je na vrijeme da vidi ruku koja se provukla kroz rupu što ju je načinila na rešetci i oknu udarom pesnice. Ruka je ščepala jedan hljeb i odnijela ga. Isabeau je brzo izašao; lopov je bježao što je brže mogao; Isabeau je trčao za njim i uhvatio ga. Lopov je bio bacio kruh, ali je imao okrvavljenu ruku. Bio je Jean Valjean. To se dogodilo 1795. Jean Valjean je bio izveden pred sudove toga vremena »za krađu s provalom po noći u nastanjenoj kući«. Imao je pušku kojom se služio bolje od ikakva strijelca na svijetu, bio je pomalo zvjerokradica; to mu je škodilo. Protiv zvjerokradica postoji razumljiva predrasuda. Zvjerokradica, isto kao i krijumčar, vrlo je blizu razbojniku. Međutim, uzgred budi rečeno, provalija je još između ove dvije rase ljudi i gadnog gradskog ubojice. Zvjerokradica živi u šumi, krijumčar živi u planini ili na moru. Gradovi stvaraju okrutne ljude, jer stvaraju pokvarene ljude. Planina, more, šuma, stvaraju divlje ljude. Oni razvijaju divlju stranu čovjeka, ali često ne unište njegovu ljudsku stranu. Jean Valjean je bio proglašen krivim. Propisi zakona su bili strogi. Ima u našoj civilizaciji strašnih časova; to su trenuci kada kaznena sudbenost izriče svoj brodolom. Kakav je to strašni trenutak kad se društvo udaljuje i nepovratno napušta jedno misaono biće! Jean Valjean je bio osuđen na pet godina robije na galijama. Na dan 22. travnja 1796. objavili su u Parizu pobjedu kod Montenottea koju je izvojevao glavnokomandujući vojske u Italiji, koga pismo Direktorija od 2. floreala godine IV, upućeno Vijeću pet stotina, naziva Buona-Parte; istoga toga dana veliki jedan lanac robijaša bio je okovan u Bicetreu. Jean Valjean je bio u tom lancu. Stari jedan tamničarski vratar, kome je danas gotovo devedeset godina, sjeća se još odlično toga nesretnika koji je bio okovan na krajnjem dijelu četvrte veze u sjevernom uglu dvorišta. Sjedio je na zemlji kao i svi ostali. Izgledalo je da ništa ne razumije u svom položaju osim to da je užasan. Vjerojatno je

još razabirao, kroz nesređene ideje jednog čovjeka koji ništa ne zna, da se s njim dešava nešto pretjerano. Dok su mu jakim udarcima čekića zakivali zavrtnje na željezu oko vrata, on je plakao, suze su ga gušile, nisu mu dale da govori, uspijevao je samo da s vremena na vrijeme kaže: Bio sam potkresivač u Faverollesu. Zatim, jecajući, dizao je desnu ruku i postepeno je spuštao sedam puta kao da je naizmjenično dodirivao sedam nejednakih glava, i po tom se pokretu moglo pogoditi da, ma što da je uradio, uradio je to da bi obukao i nahranio sedmoro male djece. Otišao je u Toulon. Stigao je poslije dvadeset i sedam dana putovanja, na kolima, s lancem o vratu. U Toulonu su ga obukli u crvenu robijašku kabanicu. Sve što je sačinjavalo njegov život izbrisano je, čak i njegovo ime; nije više čak bio Jean Valjean; bio je broj 24601. Šta je bilo s njegovom sestrom? sa sedmoro djece? Tko se brine o tome? Šta biva od pregršti lišća mladog drveta koje se u korijenu posiječe? To je uvijek ista sudbina. Ta jadna živa bića, ta božja stvorenja, odsada bez oslonca, bez vođe, bez utočišta, otišla su na sreću, tko zna čak, svatko možda na svoju stranu, i zaronila su malo po malo u onu hladnu maglu u koju tonu osamljene sudbine, u onu jezovitu tamu u kojoj redom iščezava toliko nesretnih glava za vrijeme mračnog hoda ljudskog roda. Ostavili su svoj kraj. Zvonik onoga što je bilo njihovo selo zaboravio ih je; međa onoga što je bilo njihovo polje zaboravila ih je; poslije nekoliko godina provedenih na robiji, čak ih je Jean Valjean zaboravio. U svome srcu koje je imalo ranu, ostao je samo ožiljak. To je sve. Za sve vrijeme koje je proveo u Toulonu jedva je jedan jedini put čuo nešto o svojoj sestri. Bilo je to, mislim, negdje na kraju četvrte godine njegova tamnovanja. Ne znam više ni kojim je putem dobio ovo obavještenje. Netko tko ih je poznavao u rodnom kraju vidio mu je bio sestru. Bila je u Parizu. Stanovala je u jednoj siromašnoj ulici blizu Saint-Sulpicea, u ulici Geindre. Imala je sa sobom samo jedno dijete, dječačića, svoje posljednje dijete. Šta je bilo s ostalih šestoro? Možda to ni ona sama nije znala. Svako je jutro išla u štampariju u ulici Sabot br. 3, gdje je bila radnica. Morala je tamo biti u šest sati ujutro, u zimi je to prije svanuća. U zgradi štamparije bila je jedna škola, u nju je vodila dečka koji je imao sedam godina. Samo, kako je ona ulazila u štampariju u šest sati, a kako se škola otvarala tek u sedam sati, trebalo je da dijete čeka jedan sat u dvorištu dok se škola otvori; zimi, to je značilo ostati čitav sat noću napolju. Nisu dopuštali da dijete uđe u štampariju, jer je smetalo, govorili su. Radnici su gledali jutrom u prolazu ovog jadnog mališana kako sjedi na taracu, dremljiv, često zaspao u sjeni, pognut i savijen nad svojom košarom. Kad je padala kiša, starica jedna, vratarka, sažalila bi se; uzela bi ga u svoju sobičicu u kojoj je bila samo jedna bijedna postelja, jedan čekrk za predenje i dvoje drvene stolice, i mali bi spavao tu u jednom

uglu, pritiskujući se uz mačku da bi mu bilo toplije. U sedam se sati škola otvarala i on bi ulazio. Eto to su rekli Jeanu Valjeanu. Tako su se jednoga dana s njime porazgovorili, bio je to samo trenutak, kao neki bljesak, kao neki prozor koji se naglo otvorio na sudbinu ovih bića koje je volio, a zatim se opet potpuno zatvorio; nije više o njima ništa čuo i tako je ostalo zauvijek. Ništa više od njih nije doprlo do njega; nikad ih više nije vidio, nikad ih više nije sreo, i u daljem toku ove tužne priče nećemo više na njih naići. Pri kraju te četvrte godine, i na Jean Valjeana je došao red da bježi. Drugovi su mu pomogli kako je to uobičajeno u tom tužnom mjestu. Pobjegao je. Lutao je dva dana kroz polje slobodan; ako je to sloboda kada čovjeka vijaju; kad okreće glavu svakog časa; kada zadrhti od svakog šuma; kad se boji svega, krova koji iz kojega izbija dim, čovjeka koji prolazi, psa koji zalaje, konja u galopu, sata koji izbija, dana zato što se vidi, noći zato što se ne vidi, puta, staze, žbuna, sna. Drugog dana uvečer uhvatiše ga. Nije bio ni jeo ni spavao već trideset i šest sati. Pomorski ga je sud za taj prestup osudio na tri godine produženja kazne, što je sad iznosilo osam godina, šeste godine opet je došao na njega red da bježi; pokušao je, ali nije uspio da umakne. Nije ga bilo kad se prozivalo. Ispaljen je bio topovski metak, a po noći su ga čuvari našli skrivena pod trupom jedne lađe koja se gradila; opirao se čuvarima koji su ga uhvatili. Bijeg i buntovništvo. Ovaj prestup što ga je predviđao naročiti zakon bio je kažnjen povišenjem robije za pet godina, od kojih dvije u dvostrukim lancima. Trinaest godina. Desete godine, njegov je red opet došao, on je opet pokušao. Nije ništa bolje prošao. Tri godine za ovaj novi pokušaj, šesnaest godina. Napokon, mislim da je trinaeste godine pokušao posljednji put i da je bio uhvaćen poslije četiri sata. Tri godine za ta četiri sata. Devetnaest godina. Listopada 1815. bio je oslobođen; ušao je bio 1796, jer je razbio staklo i uzeo komad kruha. Da kažemo nešto uzgred. Ovo je drugi put da pisac ove knjige, u svojim studijama o krivičnom pitanju i pitanju zakonske kazne, nailazi na krađu kruha kao na polaznu tačku sloma jedne ljudske sudbine. Claude Gueux (Klod Ge) je ukrao kruh; Jean Valjean je ukrao kruh. Jedna engleska statistika konstatira da u Londonu četiri krađe od njih pet imaju kao neposredan uzrok glad. Jean Valjean je ušao na robiju jecajući i drhteći, a izišao je hladan. Ušao je očajan; izišao je mračan. Šta se zbilo u toj duši?

VII UNUTRAŠNJOST OČAJANJA Pokušajmo to reći. Društvo mora da promotri ove stvari jer ih ono stvara. On je bio, to smo već rekli, neznalica, ali nije bilo glupan. Prirodna je svjetlost bila u njemu upaljena. Nesreća, koja ima također svoje zrake, uveličavala je ono malo svjetlosti što je bilo u njegovu duhu. Pod batinom, pod lancem, u ćeliji, na muci, pod suncem koje žestoko peče na robiji, na robijaškom krevetu od dasaka, on se povukao u svoju savjest i razmišljao. Stao je da sudi. Počeo je sa samim sobom. Uvidio je da nije bio kao nevin nepravedno osuđen. Priznao je samom sebi da je prešao granicu i počinio djelo za osudu; da mu možda ne bi odbili onaj komad kruha da ga je tražio; da je bilo bolje u svakom slučaju sačekati ga, da mu se ili netko smiluje ili da ga zasluži svojim radom; da to nije baš tako neporecivo kad se kaže: »Zar se može čekati kad je čovjek gladan«. Da je prije svega vrlo rijetko da netko baš umre od gladi; da je onda, na nesreću ili na sreću, čovjek takvoga sastava da može dugo trpjeti, moralno ili fizički, a da ne umre; da je trebalo imati strpljenja; da bi to bilo bolje i za onu jadnu malu djecu; da je bila ludost od njega, slaba nesretna čovjeka, da tako žestoko ščepa cijelo društvo za ovratnik i da uobrazi da se iz bijede može izaći krađom; da su, u svakom slučaju, za izlazak iz bijede bila loša ona vrata kroz ikoja se ulazi u sramotu; napokon da je skrivio. Zatim je sebe zapitao: Da li je bio jedini krivac u svom kobnom prestupu? Da nije prije svega bilo ozbiljno što je, on, radnik, ostao bez posla, on, vrijedan čovjek, ostao bez kruha? Da zatim, kad je već učinio i priznao pogrešku, nije kazna bila okrutna i pretjerana? Da nije bilo više zloupotrebe od strane zakona u izrečenoj kazni nego što je bilo zloupotrebe od strane krivca u učinjenoj pogrešci? Da nije bilo suviše tereta na jednoj strani vage, na strani ispaštanja? Da pretjerana strogost kazne nije brisala prestup, i da nije dovodila do rezultata da preokrene situaciju, da pogrešku prestupnika zamijeni pogreškom suzbijanja kazne, da od krađe stvori žrtvu i od dužnika vjerovnika, i da konačno stavi pravo na stranu onoga tko ga je

bio povrijedio? Da ova kazna, pooštrena uzastopnim povećavanjima za pokušaj bijega, nije na kraju postala neka vrsta atentata jačega nad slabijim, zločin društva nad pojedincem, zločin koji se obnavljao svakoga dana, zločin koji je trajao devetnaest godina? On se pitao da li je društvo imalo pravo da svojim članovima nametne posljedice nerazumne neuviđavnosti s jedne strane, i svoje nemilosrdne uviđavnosti s druge strane, i da jednog bijednog čovjeka postavi zauvijek između jednog nedostatka i jedne pretjeranosti, nedostatka rada i pretjeranosti kazne. Da nije bilo pretjerano što je društvo tako postupalo baš prema onim članovima koji su najmanje dobili prigodom podjele dobara koju vrši slučaj, i koji su prema tome najdostojniji da budu pošteđeni? Pošto je postavio i riješio ta pitanja, on je sudio društvu i osudio ga. Osudio ga je na mržnju. Učinio ga je odgovornim za sudbinu koju je doživio i rekao je sebi da jednog dana neće možda oklijevati da od njega potraži račun. Izjavio je sebi da nema ravnoteže između štete koju je nanio i štete koju su mu nanijeli; zaključio je napokon da njegova kazna nije bila, zaista, nepravedna, ali je bila znak pokvarenosti. Srdžba može biti luda i besmislena; čovjek se može naljutiti i kad nije u pravu; uvrijediti se može kad ima u osnovi neki razlog. Jean Valjean se osjećao uvrijeđenim. A zatim, ljudsko je društvo bilo prema njemu uvijek opako. Od tog društva on je vidio samo ono razjareno lice koje ono naziva pravdom i koje pokazuje onima koje udara. Ljudi su ga se dodirnuli samo zato da bi ga ozlijedili. Svaki dodir s njima bio je za njega udar. Nikad, od svog djetinjstva, poslije svoje majke, poslije svoje sestre, nikada nije čuo prijateljsku riječ ili naišao na blagonaklon pogled. Iz patnje u patnju, on je malo pomalo došao do uvjerenja da je život rat, i da je u tom ratu on pobijeđen. Nije imao drugoga oružja osim mržnje. Odlučio je da ga naoštri na robiji i da iznese odatle. Postojala je u Toulonu škola za robijaše koju su držala braća svetog Ivana i u kojoj se učilo ono što je najpotrebnije onim nesretnicima koji su imali dobre volje. Otišao je u školu u svojoj četrdesetoj godini i naučio se čitanju, pisanju i računanju. Osjetio je da ojačati svoju inteligenciju znači ojačati svoju mržnju. U nekim slučajevima mogu obrazovnost i znanje poslužiti kao oružje zla. Žalosno je reći da je on, pošto je sudio društvu koje je stvorilo njegovu nesreću, sudio proviđenju koje je stvorilo društvo, i da ga je također osudio.

Tako, u toku ovih devetnaest godina mučenja i robovanja, ova se duša penjala i padala u isti mah. Ušlo je u nju svjetlosti s jedne strane i mraka s druge strane. Jean Valjean nije bio, kako smo vidjeli, loš po prirodi. Bio je još dobar kada je došao na robiju. Tamo je osudio društvo i osjetio da je postao loš; osudio je proviđenje i osjetio da je postao bezbožnik. Ovdje se moramo zamisliti za trenutak. Da li se ljudska priroda mijenja tako iz korijena i potpuno? Mogu li čovjeka, koga je bog stvorio dobrim, ljudi načiniti zlim, jer je zla sama sudbina? Može li srce postati bezoblično i postati ružno i neizlječivo bogaljstvo pod pritiskom nerazmjerne nesreće, kao kičma pod teretom niskog svoda? Zar nema u svakoj ljudskoj duši, zar nije bilo osobito u duši Jeana Valjeana, jedna prva iskra, jedan božanski element, koji se ne može pokvariti na ovom svijetu i koji nadživljuje u drugom svijetu, iskra koju dobro može razviti, raspiriti, upaliti, rasplamsati da sjajno svijetli, a koju zlo ne može nikada potpuno ugasiti? Pitanja, ozbiljna i zamršena. Na posljednje od njih bi svaki fiziolog odgovorio vjerojatno sa ne, i to bez oklijevanja, da je vidio u Toulonu, u časovima odmora koji su bili za Jeana Valjeana časovi sanjarenja, kako ruku skrštenih na ručici nekoga čekrga, s krajem lanca u džepu da mu se ne bi vukao, sjedi taj robustni robijaš ozbiljan, šutljiv i zamišljen, taj parija zakona koji je gledao čovjeka sa srdžbom, taj prokletnik civilizacije koji gleda na nebo sa strogošću. Zaista, i mi to ne želimo prikriti, fiziolog koji promatra vidio bi tu neizlječivu bijedu; on bi možda požalio ovog bolesnika koji je patio od sile zakona, ali ne bi čak ni pokušao da ga liječi; on bi okrenuo pogled od provalija koje bi otkrio u toj duši; i, kao Dante s ulaza u pakao, on bi izbrisao s toga bića riječ koju je božji prst međutim ispisao na čelu svakog čovjeka: Nada! Da li je ovo duševno stanje koje smo pokušali raščlaniti bilo isto tako potpuno jasno Jeanu Valjeanu kao što smo pokušali da ga učinimo jasnim onima koji nas čitaju? Da li je Jean Valjean vidio jasno poslije toga što su se stvorili, i da li je vidio jasno dok su se još stvarali, sve one elemente od kojih je sastavljena moralna bijeda? Da li je ovaj grubi i nepismeni čovjek položio sebi tačan račun o nizu ideja kojim je on, stepenicu po stepenicu, dospio i spustio se do onog mračnog prizora koji je sačinjavao već toliko godina unutrašnji horizont njegova duha? Je li on bio svjestan svega što se u njemu zbivalo? I svega što se tu komešalo? To se ne bismo usudili tvrditi, to čak ne vjerujemo. Bilo je mnogo neznanja u Jeanu Valjeanu, da je, čak i poslije tolike nesreće, u njemu moralo ostati nečega nejasnog. Na mahove, on nije zapravo ni znao što je osjećao. Jean Valjean je bio u

mraku; patio je u mraku; mrzio je u mraku; moglo bi se reći da je mrzio ono što je bilo pred njim. Živio je obično u toj tami, pipkajući kao slijepac i kao zanesenjak. U razmacima samo, naišao bi mu iznenada, iz njega samog ili spolja, jedan potres srdžbe, neka pretjerana patnja, blijeda ili brza munja koja bi obasjala cijelu njegovu dušu, i otkrila svuda oko njega, naprijed i nazad, pri osvjetljenju grozne svjetlosti, gadne provalije i mračne izglede njegove sudbine. Poslije munje, noć se ponovo spuštala, a gdje je bio? on to već nije znao. Bit kazna ove vrste, u kojima prevladava ono što je nemilosrdno, tj. ono što zaglupljuje, u tome je da izmijeni malo pomalo, nekom vrstom glupavog preobražaja, čovjeka u divlju životinju, ponekad u krvoločnu životinju. Pokušaji bijega Jeana Valjeana, koji su se uporno ponavljali, bili bi dovoljni da dokažu ovo čudno djelovanje koje je imao zakon na ljudsku dušu. Jean Valjean bi ponovio ove pokušaje, koliko god bili nekorisni i ludi, onoliko puta koliko bi se prilika ukazalo, ne misleći ni trenutka na rezultat, ni na iskustvo već stečeno. On je umicao neobuzdano kao vuk koji nađe kavez otvoren. Nagon mu je govorio: bježi! Razmišljanje mu je govorilo: ostani! Ali, pred takvim iskušenjem razmišljanje je iščezavalo. Ostajao je samo nagon. Životinja je jedino radila. Kad bi ga uhvatili, nove stroge kazne kojima su ga kažnjavali još bi ga više zbunjivale. Evo jedne pojedinosti koju ne smijemo izostaviti: tolika mu je bila fizička snaga da joj nije imao ni približno ravne nijedan stanovnik robijašnice. Na teškom radu, kad su se postavljali kablovi ili okretali čekrci, Jean Valjean je radio za četvoricu. On je podizao i držao ponekad na svojim leđima goleme terete i zamjenjivao je po potrebi onu spravu što je zovu kluba, a koju su prije drukčije zvali, tj. orgueil, pa je po njoj i došlo, uzgred budi rečeno, ime ulice Montorgueil, blizu glavne pariške tržnice. Drugovi su ga nazivali Jean Kluba (Jean-le-Cric). Kad su jednom popravljali balkon na općinskoj zgradi u Toulonu, jedna od divnih karijatida Pugetovih koje ga podržavaju bila se odvojila i htjela da padne. Jean Valjean, koji se tu našao, podupro je ramenima karijatidu dok nisu stigli radnici. Gipkost mu je premašivala i snagu. Pojedini robijaši, sanjajući vječno o bijegu, kombiniranjem snage i vještine stvore na kraju pravu znanost. To je znanost mišića. Zatvorenici, ti ljudi koji vječno zavide muhama i pticama, svakoga dana primjenjuju čitavu neku tajanstvenu statiku. Uspeti se uz vertikalu, naći tačke oslonca tamo gdje jedva ima kakvog ispupčenja, to je bila igračka za Jeana Valjeana. Na uglu nekog zida, zatezanjem mišića na leđima i listovima, podupirući se laktovima i petama na hrapavim mjestima kamenja, on se, kao da je čarobnjak, penjao do trećeg kata. Ponekad se tako penjao do krova robijašnice.

Malo je govorio. Nije se smijao. Trebalo je da nastupi neko krajnje uzbuđenje da bi mu jedanput ili dvaput godišnje otrglo onaj grozni smijeh robijaša koji je kao neki odjek đavolskog smijeha. Onome tko bi ga promatrao učinilo bi se da on stalno pred sobom gleda nešto užasno. Zaista, on je bio zanesen. Kroz bolešljivo primanje utisaka jedne nepotpune prirode i opterećene inteligencije, on je nejasno osjećao da se nad njim nadnijelo nešto čudovišno. U tom tamnom i blijedom sumraku, u kome je puzio, kad bi god okrenuo glavu i pokušao da uzdigne svoj pogled, vidio bi, sa strahom u koji se umiješao bijes, kako se podiže, niže i u nedogled penje nad njime, sa užasnim neravninama, neko strahovito gomilanje stvari, zakona, predrasuda, ljudi i djela, čiji su mu oblici izmicali, čija ga je golemost zaprepašćivala, a to nije bilo ništa drugo do ona nečuveno velika piramida što se zove civilizacija. On je razlikovao tu i tamo, u toj bezobličnoj cjelini koja se micala, čas blizu a čas daleko, na nepristupačnim uzvišenj ima, poneku rupu, poneku pojedinost živo osvijetljenu, ovdje stražara s batinom, tamo žandara sa sabljom, dolje nadbiskupa s mitrom, sasvim gore, u nekoj vrsti sunca, okrunjenog i sjanog imperatora. Izgledalo mu je da ovaj udaljeni sjaj, ne samo što ne razgoni njegov mrak, nego ga čini još grobnijim i crnjim. Sve je ovo, zakoni, predrasude, djela, ljudi, stvari, išlo i promicalo iznad njega, upravljajući se prema kompliciranom i tajanstvenom pokretu koji bog opredjeljuje civilizaciji, gazeći ga i gnječeći ga nekim ne znam kakvim mirom u okrutnosti i neumoljivošću u ravnodušnosti. Duše pale na najniže moguće dno nevolje, nesretni ljudi izgubljeni u kutićima tajnih mjesta u koje se više ne zagleda, osuđenici zakona osjećaju da nad njihovom glavom cijelom svojom težinom pritiskuje ljudsko društvo, tako strašno za onoga tko je spolja, a tako užasno za onoga tko je pod njime. U takvoj je situaciji Jean Valjean razmišljao, a kakva je mogla biti priroda tih njegovih sanjarenja? Kad bi zrno pod mlinskim kamenom moglo mislili, ono bi bez sumnje mislilo isto što i Jean Valjen. Sve ovo, stvarnosti pune aveti, fantazmagorije pune stvarnosti, stvorile su mu na kraju neko unutrašnje slanje koje se gotovo ne da izraziti. Na mahove, usred rada u robijašnici, on bi se zaustavio. Tada bi razmišljao. Njegov razum, i zreliji i mutniji nego ikada, bunio se. Sve što mu se desilo činilo mu se apsurdnim; sve što ga je okruživalo, izgledalo mu je nemoguće. Govorio je sebi: to je san. Gledao je stražara na nekoliko koraka od sebe; stražar mu je izgledao priviđenje; jednom ga je priviđenje udarilo batinom.

Vidljiva priroda jedva da je postojala za njega. Bilo bi gotovo tačno reći da za Jeana Valjena nije bilo sunca, ni lijepih ljetnih dana, ni zračnog neba, ni svježih travanjskih zora. Ne znam kakav je podrumski dan obično osvjetljavao njegovu dušu. Da na svršetku rezimiramo ono što se može rezimirati i iz svega što smo iznijeli prevesti u pozitivne rezultate, ograničit ćemo se i reći da je za dvanaest godina Jean Valjean, bezopasni potkresivač iz Faverollesa, strašni robijaš iz Toulona, postao. zahvaljujući svemu onom što mu je utisnula robija, sposoban za dvije vrste zlih djela: prvo, za naglo, nerazmišljeno zlo djelo, sve u zanosu, sve od nagona, neku vrstu odmazde za pretrpljeno zlo; drugo, za teško, ozbiljno zlo djelo, pretresano u savjesti i smišljano u lažnim idejama koje može da ulije jedna takva nesreća. Ovi su predumišljaji prolazili kroz tri naizmjenične faze koje jedino prirode izvjesnog kova mogu prijeći, a to su rasuđivanje, volja, upomost. Kao pokretač imao je urođenu uvrijeđenost, gorčinu duše, duboko osjećanje pretrpljenih nepravda, reakciju, čak protiv dobrih, nevinih i pravednih, ako ih ima. Polazna kao i završna tačka svih njegovih misli bila je mržnja prema ljudskom zakonu; ova mržnja, koja, ako nije zaustavljena u svome razvoju nekim slučajem providnosti, postaje za neko vrijeme, mržnja prema društvu, zatim mržnja prema ljudskom rodu, zatim mržnja prema stvorenju, a ispoljava se u nejasnoj i neprestanoj i gruboj želji da se naškodi kome bilo, makar kojem živom biću. – Kao što se vidi, nije bez razloga žuta putnica označavala Jeana Valjeana kao vrlo opasnog

čovjeka. Iz godine u godinu ova je duša sve više i više sahnula, lagano ali neizbježno. Suho srce, suho i oko. Pri izlasku s robije bilo je prošlo devetnaest godina da mu oko nije pustilo nijedne suze.

VIII VAL I SJENA Čovjek u morskim valovima! Šta je stalo do toga! Brod se ne zaustavlja. Vjetar duva, ovaj mračni brod ima određeni raspored puta i mora nastaviti svoj put. Prolazi. Čovjeka nestaje, zatim se pojavljuje, tone, izlazi na površinu, doziva, pruža ruke, nitko ga ne čuje; brod, uzdrhtao od orkana, sav je u pokretu manevriranja, mornari i putnici ne vide čak potonulog čovjeka; njegova bijedna glava samo je tačka među golemim valovima. On očajnički zapomaže iz dubine. Kakva li su avet ta jedra ko ja se udaljuju! Gleda ih, gleda ih pomamno. Ona se udaljuju, blijede, postaju manja. Maločas je bio tu, bio je među posadom, išao je i prolazio palubom s ostalima, imao svoj dio zraka i sunca, bio je živ. A sada, šta se dogodilo? Skliznuo je, pao je, svršeno je. U čudovišnoj je vodi. Pod nogama mu se izmiče i ponire. Valovi koje vjetar para i rastrže stravično ga okružuju, strujanje ponora ga zanosi, uzburkana voda bjesni mu oko glave, nagomilani valovi pljuju na njega, mračni ga otvori napola proždiru; kad god potone, otvore se pred njim ponori puni mraka; užasno nepoznato raslinje ga ščepa, zaveže mu se oko nogu i vuče ga sebi; osjeća da postaje ponor, da je dio pjene, valovi ga dobacuju jedan drugom, on pije gorčinu, podli ocean se zarekao da ga utopi, ta se golemost titra njegovom agonijom. Kao da je sva ta voda sama mržnja. On se, međutim, bori. Pokušava da se brani, pokušava da se održi, napreže se, pliva. On, ta jadna brzo iscrpena snaga bori se s neiscrpnim. A gdje je brod? Tamo. Jedva se nazire u blijedom sumraku horizonta. Vjetrovi bjesne; uzburkani ga valovi pritiskuju. On gleda gore i vidi samo kao olovo pomodrele oblake. Umirući, prisustvuje golemoj pomahnitalosti mora. To se ludilo okomilo na njega, čuje krike koji su tuđi čovjeku i koji kao da dolaze s onu stranu zemlje, iz ne znam kakve užasne strane. Ima ptica u oblacima, kao što ima anđela iznad ljudskih nevolja, ali šta one mogu za njega? To leti, pjeva i krstari, a on, on je u hropcu. Osjeća da ga u isti mah sahranjuju ove dvije beskonačnosti, ocean i

nebo; jedno mu je grob, a drugo pokrov. Noć se spušta, već satima pliva, snaga ga izdaje; ovaj brod, ova daleka stvar na kojoj je bilo ljudi, iščezla je; on je sam u strahovitom sumračnom vrtlogu, propada, koči se, osjeća pod sobom goleme valove nevidljivoga; doziva. Nema više ljudi. Gdje je bog? Doziva. U pomoć! u pomoć! Doziva još uvijek. Ničega na horizontu. Ničega na nebu. Očajnički se obraća prostranstvu, valu, algi, grebenu; to je gluho. Zaklinje oluju; neosjetljiva oluja pokorava se samo beskonačnosti. Oko njega pomrčina, magla, samoća, burna i nesvjesna huka, beskonačno nabiranje divljih voda.. U njemu groza i umor. Pod njim ponor. Bez oslonca. Pomišlja na mračne doživljaje leša u beskonačnoj tami. Hladnoća bez kraja ga koči. Ruke mu te grče i zatvaraju i zahvataju ništa. Vjetrovi, oblaci, vitlanja, strujanja, zvijezde koje ne pomažu! Šta da radi? Očajnik se predaje, iznemogao, odlučuje se da umre, pušta se sudbini na volju, odustaje od borbe, i evo ga gdje se za uvijek kotrlja u mračnim dubinama ponora. O nemilosrdnog hoda ljudskih društava! Koliko izgubljenih ljudi i duša usput! Ocean u koji pada sve što zakon ostavlja! Kobni nestanak pomoći! O moralne smrti! More, to je neumoljiva društvena noć u koju kazne bacaju svoje osuđenike. More to je beskrajna bijeda. Duša, koja se kotrlja nad tim vrtlogom, može postati leš. Tko će je uskrsnuti?

IX NOVE OZLJEDE Kad je došao čas njegova izlaska iz robije, kad je Jean Valjean čuo svojim ušima ove čudne riječi: slobodan si! trenutak je bio nevjerojatan i nečuven, jedna zraka žive svjetlosti, jedna zraka prave svjetlosti iznenada ga je obasjala. Ali je ta zraka ubrzo izblijedjela. Jeana Valjeana je bila zaslijepila ideja slobode. Vjerovao je u novi život. Uvidio je ubrzo kakva je ta sloboda kojoj se daje žuta putnica. A oko svega toga mnogo gorčine. Računao je da se njegova robijaška zarada, za vrijeme boravka na robiji, morala popeti na sto sedamdeset i jedan franak. Pravednost zahtijeva da se doda da je on zaboravio uzeti u obzir prinudni odmor nedjeljom i praznikom, koji, za devetnaest godina, smanjuju zaradu za dvadeset i četiri franka otprilike. Bilo kako bilo, ova je zarada bila svedena, uslijed raznih sitnih odbitaka, na svotu od sto i devet franaka i petnaest soua, koja mu je bila isplaćena pri izlasku. Ništa tu nije razumijevao, i smatrao je da je oštećen. Recimo pravu riječ, pokraden. Sutradan po oslobođenju, u Grasseu, vidio je pred vratima jedne tvornice za destilaciju cvijeta od naranče neke ljude koji su istovarivali vreće. Ponudio se da radi. Posao je bio hitan, pa su ga primili. Počeo je da radi. Bio je bistar, snažan i spretan; trudio se što je više mogao – gazda je izgledao zadovoljan. Dok je radio, jedan je žandar prošao, primijetio ga i zatražio papire. Morao je pokazati žutu putnicu. Poslije toga Jean Valjean je nastavio rad. Malo prije upitao je bio jednog radnika koliko dnevno zarađuje na tom poslu; odgovoreno mu je: trideset soua. Uvečer, pošto je morao krenuti sutradan ujutro, otišao je do gazde tvornice i zamolio ga da ga isplati. Gazda nije odgovorio ni riječi, i dao mu je petnaest soua. Tražio je svoje. Odgovorili su mu: dosta je za tebe i toliko. Navaljivao je i dalje. Gazda ga je pogledavao ravno u oči i rekao mu je: čuvaj se tamnice! Smatrao je da je i ovdje pokraden. Društvo, država, smanjenjem njegove zarade, pokrali su ga bili na veliko. Sad je bio red na pojedinca da ga krade na malo. Oslobođenje nije izbavljenje. Čovjek se otrese robije, ali ne i osude. Eto što mu se dogodilo u Grasseu. Vidjeli smo kako je bio primljen u Digneu.

X PROBUĐENI ČOVJEK Dakle, kad je otkucavalo dva sata po ponoći na satu katedrale, Jean Valjean se probudio. Probudila ga je isuviše dobra postelja. Prošlo je gotovo dvadeset godina kako nije spavao u postelji, pa, iako se nije bio svukao, onaj suviše novi osjećaj mu je morao pomutiti san. Spavao je više od četiri sata. Umor ga je bio prošao. Navikao je bio da ne daje mnogo vremena na odmor. Otvorio je oči i pogledao je jedan trenutak oko sebe u pomrčini, zatim je opet zatvorio oči da bi zaspao. Kad se mnogo raznih osjećaja uskomeša danju, kad vas misli i suviše spopadnu, možete se uspavati, ali ne i ponovo zaspati. San lakše dolazi nego što se povrati. To se desilo i Jeanu Valjeanu. Nije mogao ponovo zaspati, i počeo je razmišljati. Naišao je bio jedan od onih trenutaka kad su ideje u čovjeku pomućene. U mozgu mu je bila neka nejasna zbrka. Stare uspomene i najnovija sjećanja izbijali su bez reda i miješali se nejasno, gubeći svoje oblike, narastajući nerazmjerno, nestajući zatim odjednom kao u nekoj blatnoj i uzburkanoj vodi. Mnogo mu je misli nailazilo, ali se jedna neprestano vraćala i rastjerivala sve ostale. Tu misao, evo da je odmah kažemo: – primijetio je bio šest srebrnih pribora za jelo i veliku žlicu koje je gospođa Magloire bila postavila na stol. Tih ga je šest pribora opsjedalo. – Bili su tu. – Na nekoliko koraka. – U trenutku kad je prolazio kroz susjednu sobu da dođe u ovu gdje je bio, stara ih je služavka stavljala u uzidani ormar do kreveta. – Zapamtio je taj ormar. – S desne strane, od ulaza iz blagovaonice. – Bili su masivni. – Stara srebrnina. – S velikom žlicom, donijeli bi najmanje dvije stotine franaka. – dvostruko više nego što je zaradio za devetnaest godina. – Istina, zaradio bi više da ga uprava nije pokrala. Njegov je duh čitav jedan sat lebdio u neodlučnosti kojoj je pridonosila ipak neka unutrašnja borba. Otkucala su tri sata. Otvorio je oči, podigao se, ispružio ruke i napipao vojničku vreću koju je bio bacio nekamo pokraj kreveta, zatim je ispružio noge do poda, i, gotovo ne znajući ni sam na koji način, našao se sjedeći na krevetu.

Ostao je neko vrijeme zamišljen u tom položaju koji bi se učinio jezovit svakom tko bi ga vidio u tami, jedinog budnog u toj uspavanoj kući. Odjednom se sagnuo, izuo cipele i stavio ih polako na prostirač pokraj kreveta, zatim se ponovo zamislio i ostao nepomičan. Usred toga gadnoga maštanja, ideje koje smo maločas iznijeli vrtjele su se neprestano u njegovu mozgu, ulazile, izlazile, vraćale se i nekako ga pritiskivale; a zatim, mislio je također, ne znajući zašto, i s nekom vrstom makinalne upornosti u sanjarenju, na jednog robijaša po imenu Brevet kojega je upoznao na robiji i čije su se hlače držale samo na jednoj naramenici od pletenog pamuka, četverokutni crtež te naramenice nije mu nikako izlazio iz pameti. Sjedio je tako, i ostao bi možda tako sve do svanuća, da nije izbila ura – četvrt sata ili polovicu, činilo mu se da je to kucanje reklo: ustaj! Ustao je na noge, oklijevao je još jedan trenutak, i prisluhnuo; sve je bilo mirno u kući; tada je sitnim koracima i ravno otišao prema prozoru koji je nazirao. Noć nije bila potpuno mračna; bio je pun mjesec, ali je vjetar raznosio po nebu velike oblake. To je stvaralo naizmjenično sjenu i svjetlost, pomračenje pa rasvit, a unutra neku vrstu sutona. Taj suton, dovoljan da se čovjek snađe, i isprekidan oblacima, bio je nalik na olovnu svjetlost koja dopire u podrum kroz prozorčić pokraj koga ljudi neprestano prolaze. Došav do prozora, Jean Valjean ga je promotrio. Na njemu nije bilo željeznih šipki, okrenut je bio vrtu, i zatvarao se, po običaju u tom kraju, samo jednom malom kvakom. Otvorio ga je, ali kako su hladnoća i oštar vjetar naglo navalili u sobu, odmah ga je zatvorio. Pogledao je u vrt onim pažljivim pogledom koji više ispituje nego što gleda. Vrt je bio ograđen dosta niskim bijelim zidom koji je bilo lako preskočiti. U dnu, iza zida, razgovjetno je primijetio krošnje drveća u podjednakim razmacima, a to je značilo da je zid dijelio vrt od nekog šetališta ili neke uličice zasađene drvećem. Poslije tog razgledanja, napravi pokret čovjeka koji se odlučio, ode k postelji, uzme vojničku vreću, ispremetne je, izvuče nešto i to stavi na krevet, zavuče cipele u jedan džep vreće, zakopča je i baci sebi na leđa, navuče kapu na glavu i obori joj branik na oči, napipa štap, i ode da ga stavi u ugao prozora, zatim se vrati do postelje i odlučno zgrabi predmet koji je bio tu ostavio. To je bilo nalik na kratku željeznu šipku kao kolac. Teško bi bilo razaznati u mraku za koju je svrhu načinjeno to željezo. Bila je to možda neka poluga? Ili je to možda bila neka budža? Pri dnevnoj svjetlosti vidjelo bi se da to nije ništa drugo do rudarska svjetiljka. Tada su ponekad upotrebljavali robijaše u kamenolomima na brdima što okružuju Toulon, i nije bila rijetkost da ih snabdiju rudarskim alatom. Rudarske svjetiljke su od masivnog željeza, a imaju na donjem

dijelu šiljak pomoću koga se zabadaju u stijenu. Uzeo je svjetiljku u desnu ruku, i zadržavajući dah, na vrhovima prstiju, uputio se prema vratima susjedne sobe, biskupove sobe, kao što je poznato. Došavši do vrata, našao ih je napola otvorena. Biskup ih nije zatvorio.

Dex-www.Balkandownload.org

XI ŠTA ČINI Jean Valjean je osluhnuo. Nigdje šuma. Gurnuo je vrata. Gurnuo ih je vrhom jednog prsta, lagano, s bojažljivom i uznemirenom obazrivošću mačke koja hoće da uđe. Vrata su popustila pod pritiskom i pomakla se neprimjetno i tiho, proširujući malo otvor. Pričekao je jedan trenutak, zatim je po drugi put gurnuo vrata, smjelije. Ona su i dalje nečujno popuštala. Otvor je bio dosta velik da je mogao proći. Ali se pokraj vrata nalazio jedan stolčić koji je s njima bio pod nezgodnim uglom i sprečavao ulaz. Jean Valjean je uvidio teškoću. Trebalo je pod svaku cijenu proširiti otvor. Odlučio se i gurnuo vrata po treći put, energičnije nego prva dva puta. Sada se našla jedna baglama slabo podmazana koja je zaškripala u mraku potmulo i dugo. Jean Valjean je uzdrhtao. Škripa ove baglame odjeknula mu je u duhu snažnim i užasnim zvukom kao truba Sudnjega dana. U fantastičnom preuveličavanju prvoga trenutka, on je gotovo uobrazio da se ta baglama pokrenula i počela živjeti nekim strašnim životom, da je zalajala kao pas da bi svakoga obavijestila i probudila sve koji su spavali. Zastao je, tresući se, izbezumljen, pa se nije ni držao na vrhovima nogu nego se oslonio na pete. Čuo je kako mu udaraju žile u slijepoočnicama kao čekići u kovačnici, i činilo mu se da mu dah izlazi iz grudi šumom vjetra iz pećine. Izgledalo mu je nemoguće da ova strašna škripa razjarene baglame ne uzbuni cijelu kuću kao neki potres od zemljotresa; vrata, koja je gurnuo, bila su se uzbunila i dozivala su; starac će se dići, dvije starice će nadati viku, doći će im u pomoć, neće proći ni četvrt sata a grad će se uzbuniti i žandarmerija će biti na nogama. Jednoga trenutka mislio je da je izgubljen. Ostao je na mjestu, skamenjen kao kip od soli, ne usuđujući se da se makne s mjesta.

Nekoliko je minuta tako prošlo. Vrata su se širom otvorila. Osmjelio se da pogleda u sobu. Ništa se u njoj nije ni maklo. Osluhnuo je. Ništa se u kući nije čulo. Škripa zarđale baglame nije nikoga probudila. Prva je opasnost bila prošla, ali se u njemu bilo strahovito uzburkalo. Nije međutim ustuknuo. Čak i kad je mislio da je izgubljen, nije ustuknuo. Sad je htio samo da što prije svrši. Zakorači jednom nogom i stupi u sobu. U sobi je bila savršena tišina. Razaznavali su se tu i tamo nejasni i neodređeni obrisi predmeta; danju su to bili papiri razasuti po stolu, otvorene folioknjige, knjige naslagane na stolčiću, fotelj na koji je stavljeno odijelo, klecalo, a sada samo tamni uglovi i bjeličaste površine. Jean Valjean je obazrivo pošao naprijed trudeći se da ne udari u koji dio namještaja. Čuo je u dnu sobe ravnomjerno i mirno disanje biskupa, koji je spavao. Odjednom je zastao. Bio je pokraj kreveta. Stigao je prije nego što bi pomislio. Priroda upliće pondkad svoje djelovanje i svoje prizore u naše radnje takvom jednom mračnom i razumnom umješnošću kao da bi htjela da nas navede na razmišljanje. Već gotovo pola sata jedan je veliki oblak prekrivao nebo. U trenutku kad Jean Valjean zastao kraj kreveta, taj se oblak razderao, kao da je to uradio namjerno, a mjesečeva se svjetlost rasula kroz dugi prozor i obasjala blijedo biskupovo lice. Spavao je mirno, a uslijed hladnih alpskih noći ležao je gotovo obučen u vunenom mrkom ogrtaču čiji su mu rukavi pokrivali ruke do prstiju. Glava mu je bila zabačena na jastuku u nemarnom položaju odmaranja; iz kreveta mu je virila ruka ukrašena pastirskim prstenom, iz koje je poteklo toliko dobrih djela i bogougodnih čina. Cijelo mu je lice bilo ozareno izrazom zadovoljstva, nade i blaženstva. To nije bio samo osmijeh, nego i više, gotovo neko blistanje. Na čelu mu je izbijao neki neizrecivi odsjaj svjetlosti koja se nije vidjela. Duša pravednika u snu promatra neko tajanstveno nebo. Odbljesak toga neba bio je rasut po biskupu. Bila je u to u isti mah i neka sjajna prozračnost, jer je to nebo bilo u njemu samom. To nebo, to je bila njegova savjest. U trenutku kada je mjesečev sjaj prelio, tako reći, tu unutrašnju svjetlost, usnuli je biskup izgledao kao u nekoj slavi. Slika je ta međutim bila blaga i prekrivena nekom neiskazanom polutamom. Taj mjesec na nebu, ta uspavana priroda, taj vrt bez ijednog treptaja, ta tako mirna noć, to doba, taj čas, ta tišina davali su ne znam čega svečanog i neiskaznog dostojanstvenom miru toga čovjeka, i okruživali su nekom vrstom

veličanstvene i vedre aureole te sijede vlasi i te zaklopljene oči, taj lik koji je sav odisao nadom i povjerenjem, tu staračku glavu i taj djetinji san. Bilo je tu gotovo nečega božanskog u tom čovjeku koji je i bez svoga znanja izgledalo uzvišen. A Jean Valjean se nalazio u mraku, sa željeznom svjetiljkom u ruci, stojeći nepomičan, zaprepašćen pred tim obasjanim starcem. Nikada ničega sličnog nije vidio. To ga je povjerenje zgranjavalo. Moralni svijet nema većeg prizora od ovoga: pomućena i nemirna savjest koja je dospjela do ruba prestupa i koja promatra san pravednika. Taj san, u ovoj usamljenosti, i pokraj takvog susjeda kakav je on bio, imao je nečega uzvišenog što je on nejasno ali neodoljivo osjećao. Nitko ne bi mogao reći, čak ni on sam, šta se u njemu zbivalo. Da bi se to moglo predočiti, treba zamisliti nešto najžešće pokraj nečega najpitomijega. Ni na samom njegovu licu ne bi se moglo ništa sa sigurnošću razabrati. Bila je to neka vrsta izbezumljenog zaprepašćenja. Gledao je tako. To je sve. Ali šta je mislio? To bi bilo nemoguće odgonetnuti. Izvjesno je bilo samo da je bio uzbuđen i uzrujan. Ali kakve je prirode bilo to uzbuđenje. Pogled mu se nije skidao sa starca. Jedina stvar koja se jasno čitala na njegovu držanju i u njegovu izgledu bila je čudna neka neodlučnost. Kao da je oklijevao između dva ponora, onoga u koji se propada i onoga koji vas spasava. Izgledalo je da je spreman da razmrska to čelo ili da poljubi tu ruku. Poslije nekoliko trenutaka, lijeva mu se ruka podigla lagano prema čelu, pa je skinuo kapu, zatim mu se ruka spustila isto tako lagano, i Jean Valjean je ponovo utonuo u prijašnja razmišljanja, držeći kapu u lijevoj, željeznu šipku u desnoj ruci, a s kosom nakostriješenom na svojoj divljoj glavi! Biskup je i dalje spavao dubokim mirnim snom pod tim užasnim pogledom. Na odbljesku mjeseca nejasno se naziralo iznad kamina raspelo koje kao da je obojici širilo svoje ruke, s blagoslovom za jednog i oproštenjem za drugog. Odjednom Jean Valjean navuče kapu, pa brzo, pokraj kreveta, ne gledajući biskupa, pođe ravno k ormaru koji je vidio pokraj uzglavlja; podigne željeznu svjetiljku kao da hoće odvaliti bravu; ključ je bio u njoj; otvorio je; prva stvar koja mu se bila pokazala bila je košara sa srebrnim priborom; uzme je, prijeđe sobu brzim koracima, ne obzirući se ni na šta i mareći što lupa, dođe do vrata, uđe u kapelu, otvori prozor, ščepa svoj štap, prekorači preko prozorske ograde u prizemlju, strpa srebrni pribor u vojničku vreću, prođe kroz vrt, preskoči preko zida kao tigar i pobjegne.

XII BISKUP RADI Sutradan, kad je sunce izlazilo, preuzvišeni se Bienvenu šetao u vrtu. Gospođa Magloire je dotrčala do njega sva uzrujana. – Preuzvišeni, preuzvišeni, uzvikne ona, zna li Vaša Visost gdje je košara za srebrni pribor? – Da, reče biskup. – Bogu hvala! odgovori ona. Nisam znala što je s njom. Biskup je bio baš našao košaru na jednoj lijehi. Pružio ju je gospođi Magloire. – Evo je. – Ali, odgovori ona, nema ništa unutra. A pribor za jelo? – A, odgovori biskup. Pribor vam, dakle, zadaje tu brigu. Ne znam što je s njim. – Veliki dobri bože! Ukraden je. Onaj sinoćni čovjek ga je ukrao. U tren oka, sa svom hitrinom živahne starice, gospođa Magloire je otrčala u kapelu, došla do ograđenog prostora s krevetom i vratila se biskupu. Biskup se bio sagnuo i promatrao uzdišući jedan rasad gijonskih koklearija što ga je zgnječila košara kad se kotrljala kroz lijehu. Podigao se na uzvik gospođe Magloire. – Preuzvišeni, čovjek je otišao, srebrni je pribor ukraden! Dok je to uzvikivala, pogledala je u jedan ugao vrta po kome su se vidjeli tragovi preskakanja. Nekoliko crepova koji su štitili zid bijahu odvaljeni. – Pogledajte! Ovuda je umakao! Preskočio je u ulicu Cochefilet! Kakve li strahote! Ukrao nam je srebrni pribor! Biskup je ostao šuteći jedan trenutak, zatim je pogledao ozbiljno i rekao blago gospođi Magloire: – Prije svega, da li je taj srebrni pribor bio naš? Gospođa Magloire umukne od zaprepaštenja. Nastade tajac, a zatim je biskup nastavio: – Gospođo Magloire, ja sam nepravedno i već dugo vremena držao taj pribor. On nije bio naš, nego sirotinjski, šta je bio taj čovjek? Siromah, očevidno. – Jao, Isuse! odgovori gospođa Magloiore. Nije to zbog mene ni zbog gospođice. Sve nam je jedno. Ali zbog preuzvišenog. Čime će sad preuzvišeni jesti?

Biskup ju je začuđeno pogledao. – Ma što mi to govorite! A zar nemamo kalajisanog pribora? Gospođa Magloire slegne ramenima. – Kalaj ima neki miris. – Onda željezni pribor. Gospođa se Magloire namršti s izrazom gađenja. – Željezni ima neki ukus. – E pa dobro, reče biskup, onda drveni pribor. Nekoliko trenutaka kasnije zajutarkovao je za onim istim stolom za kojim je Jean Valjean večerao uoči toga dana. Dok je jeo, preuzvišeni je Bienvenu objašnjavao sestri, koja nije progovorila, i gospođi Magloire, koja je skriveno gunđala, da nije potrebno imati čak ni drvenu žlicu ni viljušku da bi čovjek umočio komad kruha u šalicu mlijeka. – Tko bi to uradio! govorila je gospođa Magloire sama za sebe idući tamo-amo, primiti takvog jednog čovjeka i uvesti ga do svoje sobe! Kakva još sreća što je samo ukrao! Ah! Bože moj! Da se čovjek strese samo kad pomisli. Kad su se brat i sestra spremali da ustanu od stola, netko je zakucao na vratima. – Slobodno, rekao je biskup. Vrata su se otvorila. Jedna čudna i nemirna grupa pojavilai se na pragu. Tri su čovjeka držala četvrtog za ovratnik. Ta tri čovjeka su bili žandari a četvrti je bio Jean Valjean. Jedan žandarmerijski narednik, koji je izgleda predvodio grupu, bio je do vrata. Ušao je i približio se biskupu, pozdravljajući vojnički. – Preuzvišeni... reče on. Kad je to čuo, Jean Valjean, koji je bio mračan i izgledao utučen, podigao je glavu s izrazom zaprepaštenja. – Preuzvišeni! promrmljao je. Dakle, nije župnik ... – Šuti, reče žandar. Ovo je preuzvišeni biskup. Međutim se preuzvišeni Bienvenu približio što je mogao brže, koliko mu je to duboka starost dopuštala. – A! to ste vi, uzviknuo je gledajući Jeana Valjeana. Milo mi je što vas vidim. Ali šta je to! ja sam vam dao i svjećnjake koji su isto tako od srebra kao i ostalo i koji će vam sigurno donijeti dvije stotine franaka. Zašto ih niste odnijeli sa svojim priborom? Jean Valjean je razrogačio oči i pogledao preuzvišenog biskupa s izrazom koji nikakav ljudski jezik ne bi mogao opisati.

– Preuzvišeni, reče žandarmerijski narednik, istina je, dakle, što nam je ovaj čovjek rekao. Sreli smo ga. Išao je kao da hoće umaći. Zaustavili smo ga da bismo mogli vidjeti što sobom nosi. Imao je pri sebi ovaj srebrni pribor. – I rekao vam je, prekine ga biskup smiješeći se, da mu ga je dao jedan dobri stari pop kod koga je prenoćio! Vidim u čemu je stvar. I vi ste ga priveli ovamo. Greška je to. – Kad je tako, nastavi narednik, možemo ga pustili da ide? – Svakako, odgovori biskup. Žandari pustiše Jeana Valjeana, koji je ustuknuo. – Je li istina da me puštaju? reče on gotovo nerazgovjetnim glasom i kao da je govorio u snu. – Da, puštamo te, zar ne čuješ? reče jedan žandar. – Prijatelju, nastavi biskup, prije nego što odete uzmite svoje svjećnjake. Uzmite ih. On pođe kaminu, uzme dva srebrna svjećnjaka i donese ih Jeanu Valjeanu. Obadvije su ga žene gledale što radi ne rekavši ni riječi, ne mičući se, ne upravivši nijedan pogled koji bi mogao smetati biskupu. Jean Valjean je drhtao cijelim tijelom. Uzeo je makinalno i izbezumljeno dva svjećnjaka. – Sada, reče biskup, idi te s mirom. – Nego, da ne zaboravim, kad se budete vratili, prijatelju, nije potrebno da prolazite kroz vrt. Možete uvijek ući i izaći na ona vrata s ulice. Ona su i danju i noću samo kvakom zatvorena. Zatim, okrećući se žandarima: – Gospodo, možete ići. Žandari se udaljiše. Jean Valjean se držao kao čovjek koji će pasti u nesvijest. Biskup mu se približi i reče mu tiho: – Ne zaboravite, ne zaboravite nikad što ste mi obećali: da ćete se s ovim novcem poslužiti da postanete pošten čovjek. Jean Valjean, koji se nikako nije sjećao da mu je što obećao, bio je zapanjen. Biskup je udario glasom na ove riječi kad ih je izgovarao. Nastavio je svečano: – Jeane Valjeane, brate moj, vi ne pripadate više zlu, nego dobru. Ja otkupljujem vašu dušu. Izbavljam je od crnih misli i od propasti, i predajem je bogu.

XIII MALI GERVAIS Jean Valjean je izašao iz grada kao da bježi. Uputio se brzim koracima preko polja, putovima i putanjama koje bi mu došle pod noge i ne primjećujući da se neprestano vraća natrag. Lutao je tako cijelo jutro, a nije bio ništa jeo niti je osjećao glad. Obuzet je bio mnogim novim osjećajima. Osjećao je neku srdžbu; nije znao protiv koga. Ni sam ne bi mogao reći da li je bio ganut ili ponižen. Na mahove bi ga obuzela čudna raznježenost koju je suzbijao i protiv koje je isticao okorjelost svojih posljednjih dvadeset godina. To ga je stanje zamaralo. On je zabrinuto gledao kako se u njemu poremetio onaj užasni mir koji mu je bila donijela nepravda njegove nesreće. Pitao se čime će to zamijeniti. Ponekad je zaista više zaželio da je u tamnici sa žandarima, i da se sve to nije tako zbilo; bio bi manje uzrujan. Iako je lijepo vrijeme bilo na izmaku, još se našao tu i tamo u grmlju poneki kasni cvijet čiji bi ga miris, usput, podsjetio na uspomene iz djetinjstva. Te su mu uspomene bile gotovo nepodnošljive, toliko je vremena bilo prošlo otkad se nisu pojavile. Neizrecive misli su mu se tako gomilale preko cijelog dana. Dok se sunce klonilo zapadu, izdužujući po zemlji sjenu i najmanjeg kamečka, Jean Valjean je sjedio iza jednog žbuna na jednoj velikoj, potpuno pustoj sprženoj zaravni. Na horizontu su se uzdizale samo Alpe. Nije se vidio ni zvonik u nekom udaljenom selu. Jean Valjean je mogao biti oko tri milje udaljen od Dignea. Jedna staza koja je presijecala zaravan prolazila je na nekoliko koraka od žbuna. Usred ovog razmišljanja koje bi ne malo pridonijelo da se nekom tko bi ga sreo učine strašnim njegovi dronjci, začuo je nečiji veseli glas. Okrenuo se i spazio na stazi malog jednog Savojca od desetak godina koji je pjevao, s tamburom obješenom sa strane i sa sandukom sa sviscem na leđima; jednog od ovih malih i veselih dječaka što idu iz mjesta u mjesto, s koljenima koja vire kroz poderane hlače. Uz pjesmu, dečko bi se zaustavio i igrao piljaka s nešto sitnog novca koji mu je vjerojatno bio sva imovina. Među tim novcem bio je i jedan od četrdeset soua. Dijete je zastalo pokraj žbuna ne videći Jeana Valjeana, i bacilo je u vis pregršt sitnog novca koji je, sav, dotle dosta vješto hvatao na okrenutoj šaci.

Ovoga puta mu se komad od četrdeset soua izmakao i otkotrljao prema žbunu do Jeana Valjeana. Jean Valjean ga je pritisnuo nogom. Međutim dijete je pratilo pogledom taj komad novca i vidjelo ga. Mališan se nije iznenadio i pošao je ravno prema čovjeku. Mjesto je bilo potpuno osamljeno. Dokle god je dopirao pogled, nije bilo nikog na zaravni ni na stazi, čulo se samo slabo cvrkutanje jednog jata ptica selica koje je letjelo nebom na golemoj visini. Dijete je bilo okrenulo leđa suncu koje mu je zlatom prelijevalo kosu, a divlje lice Jeana Valjeana oblijevalo nekom krvavom svjetlošću. – Gospodine, reče mali Savojac, s onom povjerljivošču djetinstva koja je sazdana iz neznanja i nevinosti, – moj novac? – Kako se zoveš? reče Jean Valjean. – Mali Gervais (Žerve), gospodine. – Odlazi, reče Jean Valjean. – Gospodine, nastavi dijete, dajte mi novac. Jean Valjean je sagnuo glavu i nije odgovorio. Dijete je ponovilo: – Moj novac, gospodine! Pogled Jeana Valjeana ostao je prikovan za zemlju. – Moj novčić, povikalo je dijete, moj svijetli novčić! moj novac! Činilo se kao da Jean Valjean ništa ne čuje. Dijete ga je uhvatilo za ovratnik od bluze i prodrmalo ga. U isti se mah mali upinjao da mu pomakne tešku potkovanu cipelu koju je stavio na njegovo blago. – Hoću svoj novac, svoj novac od četrdeset soua. – Dijete je plakalo. Jean Valjean je podigao glavu. Još je uvijek sjedio. Oči su mu bile mutne. Promatrao je dijete nekim čuđenjem, zatim je pružio ruku za toljagom i uzviknuo strašnim glasom: – Tko je tu? – Ja, gospodine, odgovorilo je dijete. Mali Gervais! Ja! Ja! Dajte mi mojih četrdeset soua, molim vas! Dignite nogu, gospodine, molim vas! Zatim ljutit, iako onako malešan, i zauzevši gotovo prijeteći stav: – Vidi ti njega, hoćete li dići nogu? Maknite tu nogu, čujte! – A, još si tu, reče Jean Valjean i, skočivši naglo, ali držeći nogu još uvijek na novcu, dodade: – Ajde kupi se, nećeš li? Dijete je zaprepašćemo pogledalo, zatim je počelo drhtati od glave do pete, i, poslije nekoliko sekunda zapanjenosti, stalo bježati iz sve snage ne usuđujući se da se okrene za sobom niti da poviče.

Međutim, na nekoj udaljenosti bilo je primorano da se zaustavi od zadihanosti, a Jean Valjean je, kao kroz san, čuo gdje jeca. Poslije nekoliko trenutaka djeteta je nestalo. Sunce je bilo zašlo. Mrak je padao oko Jeana Valjeana. On cio dan nije jeo; vjerojatno je bio u groznici. Stajao je tako i nije se pomakao otkad je dijete bilo pobjeglo. Dah mu je nadimao grudi u dugim i nejednakim razmacima. Izgledalo je da mu pogled, uperen na deset-dvanaest koraka pred njim, proučava s dubokom pažnjom oblik jednog starog komada plavog porcelana koji je pao u travu. Odjednom je uzdrhtao: osjetio je večernju hladnoću. Kapu je još jače nabio na glavu, makinalno je pokušao da unakrst sveže i zakopča svoju bluzu, koraknuo je i sagnuo se da uzme sa zemlje svoju toljagu. Toga trenutka je spazio novac od četrdeset soua koji je njegova noga bila zabila upola u zemlju i koji se blistao među kamečcima. To je bio kao neki električni potres. – Šta je ovo? procijedi kroz zube. Ustuknuo je za tri koraka, zatim se zaustavio ne mogući da odvoji pogled od one tačke koju mu je noga gazila trenutak prije toga, kao da je taj predmet koji je tu sjao u mraku bio neko otvoreno oko koje je gledalo ravno u njega. Poslije nekoliko minuta on se grčevito baci na novac, uzme ga, i, ispravivši se, počne gledati u daljinu preko zaravni, upirući pogledom u isti mah na sve strane horizonta, stojeći i drhteći kao kakva divlja zastrašena zvijer koja traži sklonište. Nije ništa vidio. Noć se spuštala. Na zaravni je bilo hladno i mutno, veliki ljubičasti oblaci su se uzdizali u sutonskoj svjetlosti. Uzviknuo je: Ah! i počeo brzo ići u određenom pravcu, onom istom kojim je pobjeglo dijete. Poslije trideset koračaja zaustavio se, pogledao je, i ništa nije vidio. Tada je uzviknuo iz sve snage: – Mali Gervais! Mali Gervais! Ušutio je i čekao. Nije bilo odgovora. Polje je bilo pusto i mračno. Bio je okružen prostranstvom. Oko njega nije bilo ničega drugoga do mraka u koji se gubio njegov pogled i tišine u koju se gubio njegov glas. Ledeni je povjetarac duvao, i sve je oko njega oživljavao nečim zlokobnim. Sitne suhe grančice u grmečcima s nekim su nevjerojatnim bijesom drhtale. Kao da su nekom prijetile i progonile ga.

Ponovo je krenuo, zatim je počeo trčati, pa se s vremena na vrijeme zaustavljao i vikao u toj samoći, glasom od koga se nije moglo čuti ništa strasnije i očajnije: »Mali Gervais! Mali Gervais!« Zaista, da ga je dijete bilo čulo, uplašilo bi se i dobro bi se čuvalo da se ne pojavi. Ali dijete je bilo bez sumnje vrlo daleko. Sreo je jednog svećenika koji je jahao na konju. Prišao mu je i rekao: – Gospodine župniče, jeste li sreli jedno dijete? – Nisam, reče svećenik. – Jednog koji se zove Mali Gervais? – Nisam nikoga vidio. Izvadio je dva petofranka iz svoga novčanika i dao ih je svećeniku. – Gospodine župniče, evo za vaše siromahe. – Gospodine župniče, mališan je to jedan od desetak godina koji nosi svisca, mislim, i tamburu. Putovao je tako. Jedan od onih Savojaca, znate. – Nisam ga vidio. – Malog Gervaisa? Zar nije iz ovdašnjih sela? Da li biste mogli reći? – Ako je tako kao što kažete, prijatelju, taj dečko nije odavde. Takvih ima ovuda na prolazu. Nitko ih ne zna. Jean Valjean je izvadio naglo dva druga petofranka i dao ih svećeniku. – Za vaše siromahe, reče. Zatim je dodao kao u nekoj duševnoj smućenosti: – Gospodine duhovniče, zovnite da me uhapse. Ja sam kradljivac. Svećenik obode oštro konja i pobježe sav uplašen. Jean Valjean poče trčati pravcem kojim je bio najprije pošao. Prevalio je tako priličan dio puta, zagledajući, dozivajući i vičući, ali nije više nikoga sreo. Dva ili tri puta potrčao je preko zaravni prema nečem što mu se činilo da leži ili da zgrčeno sjedi; to je bio samo drač ili su bile stijene koje nisu izbile više od površine zemlje. Napokon, na jednom mjestu gdje su se sastajale tri staze, on se zaustavio. Mjesec se bio pojavio. On se zagledao u daljinu i posljednja put povikao: »Mali Gervais! Mali Gervais! Mali Gervais!« Glas mu se izgubio u magli, i ostao čak bez odjeka. Promrmljao je još: »Mali Gervais!«, ali slabim i gotovo nerazgovjetnim glasom. To mu je bio posljednji napor; noge mu naglo poklecnuše kao da ga je neka nevidljiva sila iznenada pritisla teretom njegove loše savjesti; spustio se iscrpljen na jedan veliki kamen, hvatajući se za kosu a s licem u krilu, i uzviknuo je: »Ja sam bijednik!« Srce mu se tada raskrvari i on zaplače. To je bilo prvi put da je zaplakao u ovih devetnaest godina.

Kad je Jean Valjean izašao od biskupa, vidjeli smo, bio je izvan svega što je dotle značilo njegovu misao. Nije bio svjestan onoga što se zbivalo u njemu. Prsio se protiv anđeoskog postupka i protiv blagih riječi starčevih: »Obećali ste mi da ćete postati pošten čovjek. Iskupljujem vam vašu dušu. Čupam je iz pokvarenosti i predajem je dobrom bogu«. Te su mu se riječi neprekidno vraćale u pamet. Ovoj božanskoj blagosti on je suprotstavljao oholost, koja je u nama kao neka tvrđava zla. On je nerazgovjetno osjećao da je oproštenje ovog svećenika najveći juriš i najstrašniji napad koji ga je ikada uzdrmao; da će njegova okorjelost ostati zauvijek ako se odupre ovoj milosti; a, ako popusti, da će morati odustati od one mržnje kojom su postupci drugih ljudi punili njegovu dušu toliki niz godina, i koja mu se dopadala – da je ovoga puta trebalo pobijediti ili biti pobijeđen, i da se zapodjenula borba, borba divovsika i konačna, između njegove zlobe i dobrote toga čovjeka. Pod svom tom svjetlošću išao je kao pijan. Dok je tako koračao, splašenih, divljih očiju, da li je razabirao razgovjetno što bi moglo za njega proizaći iz njegovih doživljaja u Digneu? Da li je čuo sve one tajanstvene šapate koji opomenu duh ili ga zaokupe u izvjesnim trenucima života? Da li mu je jedan glas govorio na uho da je sada doživio svečane trenutke svoje sudbine, da više nema sredine za njega, da odsad, ako ne bude najbolji čovjek, bit će najgori, da će tako reći sada morati ili da se digne iznad biskupa ili da se spusti ispod robijaša, da će morati postati anđeo ako hoće da postane dobar, da će morati postati čudovište ako hoće da ostane zao? I ovdje moramo sebi postaviti ono pitanje koje smo već na drugom mjestu postavljali: da li mu je nejasno i sjena svega ovoga dolazila u pamet? Doista, rekli smo, nesreća izoštrava razum; sumnjamo ipak da je Jean Valjean bio u stanju da razabere sve što smo ovdje iznijeli. Ako su mu ove misli iskrsavale, on ih je više nazirao nego vidio, i one su ga samo bacale u neku neizrecivu i gotovo bolnu pometnju. Nakon izlaska iz one nakazne i crne kuće što se zove tamnica, biskup mu je pozlijedio dušu kao što bi mu suviše jaka svjetlost pozlijedila oči kad bi izašao iz mraka. Budući život, mogući život koji mu se sada ukazivao u svoj čistoći i sjaju ispunjavao ga je drhtavicom i zebnjom. On doista nije više znao na čemu je. Kao kakva sovuljaga koja bi iznenada pogledala u sunce koje se rađa, robijaša je ta vrlina zasjenila i kao zaslijepila. Sigurno je samo jedno, a to je naslućivao, da on više nije isti čovjek, da je sve u njemu promijenjeno, da više nije u njegovoj moći da zaboravi biskupove riječi i susret s njime. U takvom duševnom stanju on je sreo Malog Gervaisa i ukrao mu četrdeset soua. Zašto? On to sigurno ne bi mogao objasniti; da li je to bilo posljednje djelovanje i kao neki krajnji napor zlih misli što ih je donio s

robije, ostatak pogonske sile, rezultat onoga što se zove u statici zadobivena snaga? Bilo je toga, a bilo je možda i još manje od toga. Recimo jednostavno, nije on ukrao, nije čovjek, nego je životinja, iz navike i nagona, blesavo stavila nogu na taj novac, dok se razum koprcao usred tolikih i nečuvenih novih opsjedanja. Kad se razum probudio i vidio ovo djelo životinje, Jean Valjean je ustuknuo uplašeno i povikao od užasa. Jer, čudna je to pojava i moguća samo u stanju u kome se nalazio: kad je ukrao novac onome djetetu, učinio je nešto za što već nije bio sposoban. Bilo kako mu drago, ovo posljednje nedjelo imalo je na njega odlučan utjecaj; ono je naglo prošlo onaj kaos što se nakupio u njegovu razumu i rastjeralo ga, odagnalo je na jednu stranu gustu tamu, a na drugu svjetlost, i djelovalo je na njegovu dušu, u stanju u kome se nalazila, kao što neke kemijske reakcije djeluju na mutne smjese ubrzavajući izdvajanje jednog elementa i razbistravajući drugi. Ponajprije, prije nego što je mogao ispitati samog sebe i razmisliti o svemu, izbezumljen, kao netko tko hoće da se spasi, on se upeo da pronađe dijete i da mu vrati novac, a zatim, kad je vidio da je to besciljno i nemoguće, zastao je očajan. U trenutku kad je uzviknuo: »Ja sam bijednik!« on je sebe vidio takvog kakav je, i bio je već do toga stupnja izdvojen od samog sebe da mu se činilo da je on samo priviđenje, i da gleda pred sobom čovjeka od krvi i mesa, s toljagom u ruci, s bluzom na leđima, s torbom punom ukradenih stvari na ramenu, lica odlučnog i mračnog, s mislima punim strašnih namjera – gnusnog robijaša Jeana Valjeana. Pretjerana ga je nesreća, vidjeli smo to, učinila u neku ruku vidovitim. Bilo je to, dakle, kao neko priviđenje. On je vidio zaista pred sobom toga Jeana Valjeana, taj kobni lik. Gotovo da se zapitao tko je taj čovjek, i to ga je ispunilo užasom. Mozaik mu je bio u jednom od onih usijanih, a međutim strašno mirnih trenutaka kada je sanjarenje tako duboko da upija stvarnost. Čovjek više ne vidi predmete što su pred njim, a vidi nekako izvan sebe likove koji se nalaze u njegovu duhu. On je, dakle, promatrao samog sebe, lice u lice, tako reći, i u isto vrijeme, kroz tu halucinaciju, vidio je u nekoj tajanstvenoj dubini neku svjetlost koja mu je izgledala kao buktinja. Zagledavajući se pažljivo u svjetlost koja je izlazila pred njegovu savjest, vidio je da je imala ljudski oblik i da je ta buktinja – biskup. Njegova je savjest promatrala jednog za drugim ta dva čovjeka koji su bili pred njom, biskupa i Jeana Valjeana. Trebalo je da se pojavi nitko manje nego onaj prvi da bi iščezao drugi. Jednom od onih čudnih pojava koje su svojstvene toj vrsti ekstaza, ukoliko se sanjarenje produžavalo,

utoliko je biskup rastao i bivao sve sjajniji u njegovim očima, a Jean Valjean se smanjivao i nestajao. U jednom trenutku ostala je od njega samo sjena. Odjednom ga je nestalo. Biskup je ostao sam. On je ispunjavao svu dušu ovog bijednika divnim sjajem. Jean Valjean je dugo plakao. Lio je suze, jecao je, s više slabosti nego kakva žena, u većem strahu nego kakvo dijete. Dok je plakao, u mozgu mu se sve više razdanjivalo, od svjetlosti neobične, svjetlosti divne i strašne u isto vrijeme. Njegova prošlost, njegov prvi prestup, njegovo dugo ispaštanje, njegova vanjska ogrubjelost, njegova unutrašnja okorjelost, puštanje na slobodu koje ga je obradovalo zbog tolikih planova osvete, ono što mu se dogodilo kod biskupa, posljednje nedjelo, onih četrdeset soua koje je ukrao djetetu, zločin utoliko podliji i utoliko čudovišniji što je došao poslije biskupova oproštenja, – sve mu se to vraćalo u svijest i izlazilo mu, jasno, ali u nekoj svjetlosti koju nikada dotle nije vidio. Pogledao je svoj život, i on mu se učinio užasan; svoju dušu, i ona mu se učinila grozna. Međutim, neka se blaga svjetlost prelila preko toga života i preko te duše. Izgledalo mu je da vidi sotonu u svjetlosti raja. Koliko je sati tako plakao? Šta je radio pošto se naplakao? Kuda je otišao? Nikad se to nije saznalo. Izgleda samo kao dokazano da je, te iste noći, kočijaš, koji je u to doba dovozio poštu iz Grenoblea i stizao u Digne Oko tri sata ujutro, vidio, kad je prolazio ulicom biskupije, jednog čovjeka koji se namjestio za molitvu, gdje kleči na taracu, u mraku, pred vratima preuzvišenog Bienvenua.

Dex-wwwBalkandownload.com

KNJIGA TREĆA

U godini 1817.

I GODINA 1817. Hiljadu osam stotina sedamnaesta je godina koju je Louis XVIII, s izvjesnom kraljevskom sigurnošću, kojoj nije nedostajalo ponositosti, nazivao dvadeset i drugom godinom svoje vladavine. To je godina u kojoj je g. Bruguière de Sorsum bio slavan. Sve vlasuljarske radionice, u nadi da će uskrsnuti puder za kosu i vratiti se kraljevska ptica, bile su obojene ažurnom bojom i ukrašene klinovima. To je bilo bezazleno vrijeme kada je grof Lynch svake nedjelje kao tutor sjedio u određenoj klupi u crkvi SaintGermain-des-Prés, u odijelu francuskog pera, sa crvenom lentom i dugim nosom, i s onim veličanstvenim izrazom profila koji je svojstven ljudima koji su izvršili neki sjajni podvig. Sjajni podvig g. de Lyncha sastojao se u ovome: kao predsjednik općine u Bordeauxu, on je, 12. ožujka 1814, predao grad malo preuranjeno g. vojvodi od Angoulêma. To mu je donijelo perstvo. U 1817. moda je bila takva da su se mališani od četiri do šest godina gubili pod prostranim kapama od marokinirane kože s naušnicama koje su bile prilično slične šubarama Eskima. Francuska je vojska bila odjevena u bijelo, po ugledu na austrijsku; pukovi su se zvali legije, a mjesto brojeva nosili su imena okruga. Napoleon je bio na Svetoj Jeleni, a kako mu Engleska nije htjela dati zelene čohe, davao je da mu se prevrnu stara odijela. U 1817. Pellegrini je pjevao, gospođica Bigottini je plesala; Potier je vladao; Odryja još nije bilo. Gospođa Saqui je naslijedila Foriosoa. Bilo je još Prusa u Francuskoj. G. Delalot je bio ličnost. Legitimnost se ispoljila odsijecanjem šake, a zatim glave, Pleigniem, Carbonneau i Tolleronu. Knez Talleyrand, veliki komornik, i opat Louis unaprijed postavljeni ministar financija, pogledali su se i osmjehivali se jedan drugom kao dva augura; obojica su služili, 14. srpnja 1790, misu Federacije na Marsovu polju, Talleyrand kao biskup, a Louis kao đakon. U 1817, na bočnim, sporednim stazama toga istoga Marsova polja viđahu se veliki drveni valjci gdje leže na kiši, trunu na travi, obojeni plavom bojom s tragovima orlova i pčela s kojih se otrla pozlata. To su bili stupovi na kojima je, dvije godine prije, bila postavljena imperatorova estrada na Majskoj paradi. Bili su ponegdje ogaravljeni od vatre iz logora Austrijanaca koji su bili smješteni kod Velikog Kamena. Dva ili tri od tih stupova iščezli su u logorskoj vatri i ogrijali su široke dlanove kajzerovih vojnika. Majska parada imala je tu osobitost što se održavala u lipnju i na Marsovu polju. U toj godini 1817. dvije su stvari bile popularne: Voltaire-

Touquet i tabakera s ustavom. Posljednji događaj koji je uzbudio Pariz bio je Dautunov zločin, koji je glavu svoga brata bacio u basen Cvjetnog trga. U Ministarstvu mornarice počinjala je anketa o onoj kobnoj fregati Meduza, koja je imala posramiti Chaumareixa, a proslaviti Gericaulta. Pukovnik Selves je polazio u Egipat da tamo postane Sulejman-paša. Palais des Thermes, u ulici La Harpe, služio je kao dućan nekom bačvaru. Još se mogla vidjeti na ravnom krovu osmokutne kule zamka Cluny mala daščara koja je služila kao opservatorij Messieru, astronomu mornarice pod Louisom XVI. Vojvotkinja od Durasa je čitala trojici-četvorici prijatelja, u svome budoaru prevučenom satenom nebeskomodre boje koji je za nju naručio X, neizdanu Uriku. Na Louvreu su strugali slovo N. Austerlički je most ostavljao svoje ime i nazvan je most Kraljeva vrta, dvostruka zagonetka koja je u isti mah prikrivala i Austerlički most i Botanički vrt. Louis XVIII, čak i kad je vrhom nokta stavljao primjedbe čitajući Horacija, bio je zauzet junacima koji postaju imperatori i opančarima koji postaju dofeni, i imao je dvije brige: Napoleona i Mathurina Bruneaua. Francuska akademija raspisivala je stečaj za nagrade i određivala temu: Sreća koju donosi učenje. G. Bellart je bio službeno rječit. U njegovoj se sjeni razvijao onaj budući glavni pravobranilac de Broë, koji je imao da izdrži sarkazme Paul-Louis-a Couriera. Postojao je nekakav lažni Chateaubriand po imenu Marchangy, da bi se kasnije pojavio lažni Marchangy po imenu d’Arlincourt. Claire d’Albe i Malek-Adel smatrani su kao remek-djela; gospođa Cottin je proglašena kao prvi pisac toga doba. Institut je puštao da se briše s liste akademičara Napoleon Bonaparte. Jednim kraljevskim ukazom dobio je Angoulem pomorsku školu, jer, pošto je vojvoda od Angoulêma bio veliki admiral, bilo je očigledno da grad Angoulêm ima s pravom sva svojstva morskog pristaništa, inače bi monarhijski princip bio okrnjen. U ministarskom se savjetu raspravljalo o pitanju da li treba dopustiti vinjete sa cirkuskim produkcijama kojima su bile ukrašeni Franconijevi plakati i oko kojih se okupljala ulična dječurlija. G. Paër, tvorac Agneze, dobričina četverouglaste glave i s bradavicom na obrazu, dirigirao je male intimne koncerte kod markize de Sassenaye, u ulici Ville-l’Évêque. Sve su djevojke pjevale Sent-avelskog pustinjaka, riječi od Edmonda Gérauda. Žuti patuljak se pretvorio u Ogledalo. Kavana Lemblin bila je za imperatora, nasuprot kavani Valois koja je bila za Burbonce. Bili su tek oženili nekom sicilijanskom princezom vojvodu od Berryja, koga je već iz duboke pomrčine vrebao Louvel. Bila je prošla godina dana od smrti gospođe de Staël. Gardisti su izviždali gospođicu Mars. Veliki listovi su bili sasvim mali. Format je bio ograničen, ali je sloboda bila velika. Le Constitutionnel (Ustavobranitelj) je bio ustavan.

Minerva je pisala ime Chateaubrianda Chateaubriant. To t na kraju12 izazivalo je mnogo smijeha kod građana na račun velikog pisca. U plaćeničkim listovi prostituirani su novinari vrijeđali prognanike iz 1815; David nije imao talenta; Amault nije bio duhovit; Camot nije bio čestit; Soult nije dobio nijedne bitke; istina je da ni Napoleon nije bio genijalan. Svatko zna da je dosta rijedak slučaj da pisma koja su poslana poštom nekom prognaniku stignu onome kome su upućena, jer policija smatra svojom svetom dužnošću da ih ulovi. Stvar nije nova; prognani se Descartes na to žalio. No, kako je David, u jednom belgijskom listu, pokazao da se ljuti što ne dobiva pisma koja mu šalju, to je izgledalo smiješno roajalističkim novinama, koje su tom prigodom obasule grdnjama prognanika. Reći: kraljeubice, ili reći: glasači, reći: neprijatelji, ili reći: saveznici, reći: Napoleon, ili reći: Bonaparte, to je razdvajalo dva čovjeka više nego provalija. Svi su se trijezni ljudi slagali u tome da je eri revolucija zauvijek učinio kraj Louis XVIII, koji je nazvan »besmrtni tvorac ustava«. Na terasi Novog Mosta urezivali su riječ Redivivus13 na pijedestalu koji je očekivao spomenik Henrika IV. Gospodin Piet u ulici Tereze br. 4 počinjao je svoja tajna vijećanja o konsolidiranju monarhije. Šefovi desnice govorili su u teškim prilikama: »Treba pisati Bacotu«. Gospoda Canuel, O’Mahony i de Chappedelaine udarili su osnovu, pomalo uz odobravanje Gospodinovo, onome što je kasnije nazvano »urota na obali vode«. Crna igla je sa svoje strane pripremala urotu. Delaverdeiie je šurovao s Trogoffom. G. Decazes, čovjek u nekoj mjeri liberalan, vodio je prvu riječ. Chateaubriand, svakog jutra na nogama pokraj prozora u ulici Saint-Dominique br. 27, u hlačama sa širokim nogavicama i u papučama, prosijede kose stegnute rupcem, s očima uperenim u ogledalo, s potpunim kiruršlko-zubarskim priborom otvorenim pred sobom, čistio je zube, koji su mu bili divni, i za to vrijeme diktirao varijante Monarhije prema ustavu g. Pilorgeu, svome sekretaru. Tadašnja mjerodavna kritika stavljala je Lafona iznad Talme. G. de Féletz se potpisivao sa A; g. Hoffmann sa Z. Charles Nodier je pisao Terezu Aubert. Razvod braka je bio ukinut. Liceji su se zvali koležima. U njima su se đaci, čiji su ovratnici bili ukrašeni zlatnim krinom, tukli zbog Rimskog kralja. Dvorska kontrapolicija potkazivala je Njenom Kraljevskom Visočanstvu Gospođi svuda izlagani portret g. vojvode od Orleana, koji je bolje izgledao u uniformi generala, glavnog zapovjednika husara, nego g. vojvoda od Berryja u uniformi generala, glavnog zapovjednika dragona; ozbiljna nezgoda. Grad Pariz je o svom trošku obnavljao pozlatu kupole Invalidskog doma. Ozbiljni su se ljudi pitali što će učiniti, u toj i toj prilici, g. de 12

Izgovor je bio isti, ali to ime pisano sa t na kraju može značiti i jednu vrstu bifteka s krumpirom. – Prev. 13 Oživio. – Prev.

Trinquelague; g. Clausel de Montais se odvajao, u izvjesnim pitanjima, od g. Clausela de Cousserguesa; g. de Salaberry nije bio zadovoljan. Glumac Picard, koji je bio član Akademije kojoj nije mogao pripadati glumac Molière, davao je Oba Philiberta u Odeonu, na čijem se pročelju moglo još, po tragovima otrgnutih slova, jasno pročitati: Caričin teatar. Ljudi su se izjašnjavali za ili protiv Cugneta de Montarlota. Fabvier je bio zavjerenik; Bavoux je bio revolucionar. Knjižar Pélicier je objavio jedno izdanje Voltairea pod naislovom Djela Voltairea, člana Francuske akademije. »To privlači mušterije«, govorio je ovaj naivni izdavač. Opće je mišljenje bilo da će g. Charles Loyson biti genij svoga vijeka; zavidljivci su počinjali da ga ujedaju, a to je znak slave; i o njemu je bio sastavljen ovaj stih.

Même quand Loyson vole, on sent qui’il a des pattes.14 Budući da je kardinal Fesch odbijao da se odrekne položaja, g. de Fins, amazijski nadbiskup, upravljao je lionskom dijecizom. Spor oko doline Dappes počinjao je između švajcarske i Francuske jednom pretstavkom kapetana Dufora, kasnijeg generala. Saint-Simon, nepoznat, izgrađivao je svoj uzvišeni san. U Akademiji znanosti bio je jedan slavni Fourier koga je potomstvo zaboravilo i ne znam na kojem tavanu jedan nepoznati Fourier koga će se potomstvo sjećati. Lord Byron se pomaljao; u bilješci jedne poeme Millevoye ga je prikazao Francuskoj ovim riječima: neki lord. Baron. David d’Angers počinjao je klesati u mramoru. Opat Caron govorio je pohvalno, u malom krugu seminarista slijepe ulice des Feuillantines, o jednom nepoznatom svećeniku po imenu Félicité Robert koji je kasnije bio Lamennais. Nešto se pušilo i klokotalo po Seini, poput psa koji pliva, išlo se gore-dolje ispod prozora Tuileriesa, od Kraljevskog mosta do Mosta Louisa XV; to je bila neka mehanička sprava koja nije služila ničem naročitom, neka vrsta igračke, sanjarija nekog šupljoglavog pronalazača, utopija: parobrod. Parižani su ravnodušno promatrali tu nekorisnu stvar. G. de Vaublanc, reformator Instituta na osnovu državnog udara, ukaza i proizvodstva, otmjeni tvorac nekolicine akademika, pošto ih je doveo na te položaje, nije mogao uspjeti da sam postane akademik. Faubourg Saint-Germain i paviljon Marsan željeli su da upravnik policije bude g. Dèlaveau, zbog njegove pobožnosti. Dupuytren i Récamier svađali su se u amfiteatru Medicinske škole i jedan drugome prijetili pesnicom povodom božanstva Isusa Krista. Cuvier, jednim okom uperenim u Knjigu postanja a drugim u prirodu, trudio se da ugodi bigotnoj reakciji dovodeći u sklad fosile s tekstovima i hvaleći Mojsija preko mastodonata. G. François de Neufchâteau, koji je pohvalno njegovao uspomenu 14

Voler u francuskom znači letjeti i krasti, pa prema tome: I kad leti (krade), Loysonu se vide šape. – Prev.

Parmentierovu, upirao se na hiljadu načina da krumpiru prišije ime parmentijera15 ali u tome nije uspio. Opat Grégoire, bivši biskup, bivši konventovac, bivši senator, dospio je, u roajalističkoj polemici, u stanje »gnusnog Grégoira«. Ovaj izraz koji smo upotrebili: dospjeti u stanje osuđivao je g. Royer-Collard kao neologizam. Još se mogao razaznati po bjelini, pod trećim lukom Jenskog mosta, novi kamen kojim su, dvije godine prije, zatvorili rupu za minu koju je izbušio Blücher da bi bacio most u zrak. Pravda je izvodila na optuženičku klupu nekog čovjeka koji je, kad je vidio grofa d’Atoisa kako ulazi u crkvu Notre-Dame, uzviknuo glasno: Dođavola! žalim za onim vremenom kad sam gledao Bonaparta i Talmu kako idu ruku pod ruku na Divlji ples. Buntovničke riječi. Šest mjeseci zatvora. Izdajnici su se otvoreno otkrili; ljudi koji su se predavali neprijatelju uoči neke bitke nisu krili nagradu i bestidno su se pojavljivali usred bijela dana u cinizmu bogatstva i dostojanstva; dezerteri s Lignyja i Quatre-Brasa, u golotinji svoje plaćene sramote, razmetali su se svojom potpuno nagom odanošću monarhiji; zaboravljajući ono što u Engleskoj piše u unutrašnjosti javnih klozeta: Please adjust your dress before

leaving16. Eto što, zbrkano, izlazi u neredu na površinu godine 1817, danas zaboravljene. Povijest zapostavlja gotovo sve ove pojedinosti, jer drukčije ne može ni biti; beskrajnost bi je inače preplavila. Međutim, ove su pojedinosti, koje pogrešno nazivaju malim, korisne, jer nema niti malih događaja u čovječanstvu, niti malog lišća u vegetaciji. Iz fizionomije godine sastavlja se oblik vjekova. Ove godine 1817. Četiri mlada Parižanina napravili su »jednu dobru šalu«.

15 U originalu igra riječi: pomme de terre (krumpir) – Parmentier. – Prev. Izvolite dovesti u red svoje odijelo prije izlaska. – Prev.

16

II DUPLI KVARTET Od ovih Parižana jedan je bio iz Toulouse, drugi iz Limogesa, treći iz Cahorsa a četvrti iz Montaubama; ali su bili studenti, a kad se kaže student, kaže se Parižanin; studirati u Parizu, to je isto što i roditi se u Parizu. Ovi su mladići bili beznačajni; svatko je vidio ovakve likove; četiri svakodnevna primjerka; ni dobri ni loši, ni učeni ni neznalice, ni geniji ni glupani; sjali su ljepotom onog divnog travnja što se zove dvadeset godina. Bila su to četiri ma koja Oskara; jer u to doba Arturi još nisu postojali. Palite za njega mirise Arabije, uzvikivalo se u romanisi, Oskar dolazi, Oskar, sad ću ga vidjeti! Izlazilo se iz Osijana, elegancija je bila skandinavska i kaledonijska, čist engleski način tek će kasnije prevladati, i prvi od Artura, Wellington, tek što je bio dobio bitku kod Waterlooa. Od ovih Oskara prvi se zvao Félix Tholomyès, iz Toulouse; drugi Listolier, iz Cahorsa; treći Fameuil, iz Limogesa; posljednji Blachevelle, iz Montaubana. Samo je po sebi razumljivo da je svaki imao svoju ljubavnicu. Blachevelle je ljubio Favouritu, koju su tako zvali jer je išla u Englesku; Listolier je obožavao Dahliju, koja je kao ratno ime nosila ime jednog cvijeta; Fameuil je ludovao za Zéphinom, a to je skraćeno Joséphina; Tholomyès je imao Fantinu, zvanu Plavuša, zbog lijepe kose sunčane boje. Favourita, Dahlia, Zéphina i Fantina bile su četiri divne djevojke, namirisane i vesele, još pomalo radnice, jer nisu potpuno napustile igle, uznemirene ljubakanjima, ali s izvjesnim tragom vedrine od posla na licu, a u duši s onim cvijetom čestitosti što kod žene nadživi prvi pad. Jednu su od tih četiri zvali mlada, jer je bila najmlađa od tih četiri; a jednu stara. Staroj je bilo dvadeset i tri godine. Da ništa ne krijemo, prve su tri bile iskusnije, bezbrižnije, i više su bile zaplovile u metež života nego Fantina, koja je bila kod svoje prve iluzije. Dahlia, Zéphina, i naročito Favourita, ne bi mogle o sebi tako nešto reći. U njihovu jedva započetom romanu bilo je već više od jedne epizode, i ljubavnik koji se zvao Adolf u prvoj glavi, bio je Alfons u drugoj, a Gustav u trećoj. Sirotinja i koketerija su dvije kobne savjetnice; jedna se buni, druga laska; i one nađu lijepe djevojke iz naroda i šapću im na uho, svaka sa svoje strane. Te slabo čuvane duše slušaju. Odatle njihov pad i

kamenje koje se na njih baca. Na njih tovare sjaj svega onoga što je neukaljano i nepristupačno. Jao! ali kad bi Jungfrau bila gladna? Favouriti, zato što je bila u Engleskoj, divile su se Zéphina i Dahlia. Ona je imala vrlo rano svoj stan. Otac joj je bio neki stari profesor matematike, brutalan i razmetljiv; neoženjen, davao je satove po kućama i usprkos svojoj starosti. Kad je bio mlad, ovaj je profesor vidio jednoga dana kako se haljina jedne sobarice zakvačila za željezo na peći; zbog toga se u nju zaljubio. Iz toga je proizašla Favourita. Ona se susretala s vremena na vrijeme sa svojim ocem, koji ju je pozdravljao. Jednoga jutra, starica neka licemjerna izgleda ušla je k njoj i rekla joj: – Ne poznajete me, gospođice? – Ne. – Ja sam tvoja majka. – Zatim je stara otvorila bife, pila i jela, dala da joj prenesu jastuk što ga je imala, i nastanila se. Ova majka, gunđalo i lažno pobožna, nije nikad razgovarala s Favouritom, ostajala je šuteći čitave sate, doručkovala je, objedovala i večerala za četvoro, i silazila na razgovor kod vratara, gdje je ogovarala svoju kćer. Šta je vezalo Dahliju s Listolierom, s drugim možda, s besposličenjem, – to su bili njeni suviše lijepi ružičasti nokti. Kako da muči te nokte? Ona koja hoće da ostane čestita ne smije imati sažaljenja prema svojim rukama. Što se tiče Zéphine, ona je osvojila Fameuila nestašnim milim načinom kojim je izgovarala riječi: »Da, gospodine!« Budući da su mladići bili drugovi, djevojke su bile prijateljice. S ovakvim ljubavima idu uporedo uvijek i prijateljstva. Biti mudar i filozof, nije isto; dokaz je za to što su, sa svim ograničenjima u pogledu ovih malih divljih brakova, Favourita, Zéphina i Dahlia bile filozofi, a Fantina mudra djevojka. Mudra velite? A Tholomyès? Solomon bi odgovorio da je ljubav sastavni dio mudrosti. Mi ćemo samo reći da je Fantina ljubav bila prva ljubav, jedina ljubav, vjerna ljubav. Njoj se jedino od njih četiri samo jedan čovjek obraćao sa ti. Fantina je bila jedno od onih bića koja niču, lako reći, iz dubine naroda. Porijeklom iz nedolkučljivih kutova društvene tame, ona je na čelu imala znak anonimnosti i nepoznatosti. Rođena je u Montreuilu na Moru. Tko su joj bili roditelji? Tko bi to mogao reći. Nikad joj nitko nije poznavao ni oca ni majku. Zvala se Fantina. Zašto Fantina? Nitko joj nije znao drugog imena. Kad se rodila, još je bio Direktorij. Nije imala obiteljskog imena, jer nije imala obitelji; nije imala krštenog imena, jer nije bilo crkve. Zvala se

ikako se to svidjelo prvom prolazniku koji ju je sreo kad je sasvim mala išla bosonoga ulicom. Dobila je ime kao što je dobivala kišu iz oblaka na svoje čelo. Zvali su je Fantina. Nitko više o njoj ništa nije znao. Eto tako je to ljudsko stvorenje došlo na svijet. U desetoj godini, Fantina je ostavila grad i stupila u službu kod nekih zakupnika u blizini. U petnaestoj godini došla je u Pariz da »potraži sreću«. Fantina je bila lijepa i ostala je čista što je najduže mogla. Bila je to mila plavuša s lijepim zubima. Imala je zlata i srebra za miraz, ali joj je zlato bilo na glavi a biser u ustima. Radila je da bi mogla živjeti; zatim, opet da bi mogla živjeti, jer i srce osjeća glad, ona je voljela. Voljela je Tholomyèsa. Za njega je to bila prolazna ljubav, za nju strast. Ulice Latinske četvrti, koje ispunjava vreva studenata i lakih djevojaka, vidjele su početak toga sna. Fantina, u ovim labirintima brežuljaka s Panteonom, gdje se toliko pustolovina vezuje i odvezuje, izbjegavala je dugo Tholomyèsa, ali tako da se uvijek s njim sretne. Ima poneki način izbjegavanja koji sliči traženju. Ukratko, započela je idila. Blachevelle, Listolier i Fameuil sačinjavali su neku vrstu grupe na čijem je čelu bio Tholomyès. On je među njima imao duha. Tholomyès je bio tradicionalni stari student; bio je bogat; imao je četiri hiljade franaka prihoda; četiri hiljade franaka prihoda, sjajan skandal na brežuljku svete Genoveve. Tholomyès je bio rasipnik od svojih trideset godina, slabo očuvan. Bio je izboran i krezub; pomaljala mu se i ćela o kojoj je sam govorio bez tuge: ćela u tridesetoj godini, gola kao

koljeno u četrdesetoj. Imao je osrednju probavu, a jedno mu je oko suzilo. Ali, ukoliko se gasila njegova mladost, utoliko je on raspaljivao svoju veselost; zube je zamjenjivao šalama, kosu veseljem, zdravlje ironijom, a njegovo se plačno oko neprestano smijalo. Bio je oronuo, ali sav u cvijeću. Njegova mladost, gubeći se prije vremena, odstupala je u redu, uz hihot i bljesak – drugo se u njega i nije moglo vidjeti. Jedan mu je kazališni komad bio odbijen u Vaudevilleu. Tu i tamo pisao je kojekakve stihove. Osim toga sumnjao je s visine u sve, a to se u očima slabih činilo kao snaga. Dakle, pošto je bio ironičan i ćelav, bio je šef. Iron je engleska riječ i znači željezo. Da slučajno odavde ne dolazi riječ ironija? Jednoga dana Tholomyès odvede na stranu ostalu trojicu, napravi proročanski gest i reče im:

– Ima već gotovo godina dana kako Fantina, Dahlia, Zéphina i Favourita traže da im napravimo neko iznenađenje. Obećali smo im ga svečano. Uvijek nam o tome govore, meni osobito. Kao što u Napulju starice viču svetom Januaru: Facia gialluta, fa o miracolo, žuto lice, napravi čudo! – tako mi naše ljepotice neprestano govore: »Tholomyès, kad ćeš roditi to svoje iznenađenje?« U isto vrijeme nam roditelji pišu. Gnjavaža s obje strane. Izgleda mi da je kucnuo čas. Da razgovaramo. Na to Tholomyès spusti glas i procijedi tajanstveno nešto tako šaljivo da su sva četvorica odjednom prasnuli u gromoglasan i oduševljen smijeh i da je Blachevelle viknuo: – To je ideja! Jedna kavanica sva u dimu bila je pred njima, ušli su u nju i ostatak njihova savjetovanja izgubio se u sjeni. Rezultat tog tajnog dogovaranja bio je jedan sjajan izlet koji je priređen iduće nedjelje, a na koji su sva četiri mladića pozvala spomenute četiri djevojke.

III ČETVORICA I ČETIRI Teško je danas zamisliti kakav je izgledao jedan izlet u prirodu studenata i njihovih djevojaka prije četrdeset i pet godina. Okolina Pariza nije više ista; izgled onoga što bi se moglo nazvati životom oko Pariza potpuno se izmijenio za pola vijeka; tamo gdje su bile taljige sad je vagon; tamo gdje je bila lađica sad je parobrod. Danas se ide u Fécamp kao što se je prije išlo u Saint-Cloud. Pariz iz 1862. je grad kojem je Francuska predgrađe. Ova su četiri para činila savjesno sve ludorije u polju koje su tada bile moguće. Ulazilo se u školske praznike, a ljetni je dan bio topao i vedar. Uoči toga dana, Fantina, koja je jedina znala pisati, u ime njih četiri napisala je Tholomyèsu ovo: »Sreća je kad se rano izađe«. Zato su ustali u pet sati ujutro. Zatim su otišli poštanskim kolima u Saint-Cloud, gledali su presušeni vodoskok i uzviknuli: »Mora da je to lijepo kad ima vode!« Doručkovali su kod Crne glave u koju Castaing, poznati trovač, još nije dolazio, odigrali su jednu partiju bacanja alki na šiljke u velikom basenu, penjali se na Diogenovu svjetiljku, igrali u kolače na ruleti Sevreskog mosta, brali kite cvijeća u Puteaimi, kupovali sviraljke u Neuillyju, jeli svuda kolače od jabuka i bili savršeno sretni. Djevojke su žagorile i ćeretale kao ptice kad pobjegnu iz kaveza. Bilo je to ludovanje. S vremena na vrijeme su tapšale mladiće po ramenima. Jutarnje pijanstvo života! Divno doba! Krila mladunaca počinju da trepere. O! makar tko da ste, da li se sjećate? Jeste li koračali kroz žbunje, razmičući granje za onu divnu glavu koja ide za vama? Jeste li se kada poslije kiše okliznuli uz hihot niz neku nizbrdicu sa ženom koja se drži za vas i viče vam: »A moje nove cipele! kako jadno izgledaju!« Recimo odmah tu veselu nezgodu, pljusak, nije doživjelo ovo raspoloženo društvo, iako je Favourita rekla pri odlasku, sa svojim preozbiljnim i materinskim naglaskom: Puževi šetaju po stazama. Znak

kiše, djeco! Sve su četiri bile zanosno lijepe. Jedan čestiti stari klasični pjesnik, tada na glasu, čiča jedan koji je imao svoju Eleonoru, g. vitez de Labouisse, lutajući toga dana pod kestenjem u Saint-Cloudu, vidio ih je gdje prolaze oko deset sati izjutra i uzviknuo: »Jedna je suvišna«, misleći

na gracije. Favourita, prijateljica Blachevellova, ona kojoj je bilo dvadeset i tri godine, stara, jurila je ispred svih ispod velikih zelenih grana, preskakala jarke, mahnito koračala preko žbunja, i predsjedavala toj veselosti sa zanosom mlade divlje boginje. Zéphina i Dahlia, kojima je slučaj dao takve ljepote koje su se isticale kad su bile jedna pored druge i dopunjavale se, nisu se rastavljale, više iz nagona koketerije nego iz prijateljstva, i naslonjene jedna na drugu, uzimale su engleske poze; prvi se keepsakes bijahu tek pojavili, melankolija je bila na pomolu za žene, kao, kasnije, bajronizam za ljude, a kosa lijepog spola počinjala je da se žalostivo spušta naniže. Zéphina i Dahlia su bile počešljale kosu na uvojke. Listolier i Fameuil, zauzeti diskusijom o svojim profesorima objašnjavali su Fantini razliku koja je postojala između g. Delvincourta i g. Blondeaua. Blachevelle kao da je bio naročito stvoren da nedjeljom nosi na ruci Favouritin kašmirski šal, s resama na jednom obodu, ispleten po ondašnjoj modi. Tholomyès je išao za njima izdižući se iznad cijele grupe. Bio je vrlo veseo, ali se osjećalo da ima vlast; bilo je diktature u njegovu dobrom raspoloženju; najglavniji ukras njegove odjeće bile su hlače sa širokim nogavicama od nankina, vezane ispod stopala bakrenim lančićima. Imao je u ruci jak štap od palmove grane od dvije stotine franaka, i, kako mu je sve bilo dopušteno, u ustima je držao čudnu jednu stvar koja se zvala cigara. Ništa mu nije bilo sveto, pušio je. – Izvanredan je ovaj Tholomyès, govorili su ostali s poštovanjem. Kakve hlače! kakva energija! Što se tiče Fantine, ona je bila radost. Njenim divnim zubima bog je bio dodijelio jednu ulogu, smijanje. Radije je u ruci nego na glavi nosila svoj mali slamni šešir s dugim bijelim vrpcama. Njena gusta plava kosa, gotova da zaleprša, lako se rasplitala pa ju je trebalo neprestano podvezivati: kao da je bila stvorena za Galateju kad bježi ispod vrba. Njene ružičaste usne zanosno su ćeretale. Uglovi njenih usta, strasno uzdignuti kao na antičkim maskama Erigonovim, kao da su podsticali čovjeka da bude smion; ali su se njene dugačke osjenčene trepavice diskretno spuštale na taj razuzdani donji dio lica kao da bi ga htjele umiriti. Cijela njena toaleta imala je na sebi nečega kao raspjevanog i treperavog. Nosila je haljinu od bareša sljezove boje, plitke sjajno mrke cipele s visokim potpeticama kojih su vrpce bile svezane unakrst kao X na njenim lijepim bijelim ažurnim čarapama, i neku vrstu kratkog prsnika uz struk od muslina, marsejski pronalazak, čije je ime canezou došlo od iskvarenog izgovora riječi quinze août (petnaesti august) na bulevaru Canebière, a što znači lijepo vrijeme, toplinu i jug. One tri druge, manje sramežljive, rekli smo, bile su potpuno dekoltirane, a to im je ljeti, pod

šeširima okićenim cvijećem, davalo puno ljupkosti i zavodljivosti; ali, i pored tog smjelog kićenja, kanzu (canezou) plave Fantine, sa svojim prividnostima, svojim indiskretnostima i svojom uzdržljivošću, koji je u isti mah skrivao i pokazivao, izgledao je kao neki izazivački pronalazak pristojnosti, i možda bi čuveni ljubavni sud, kojemu je predsjedavala vikontesa de Cette s očima zelenim kao more, dao nagradu za koketeriju ovome kanzuu koji se prijavio da dobije nagradu za čednost. Najnaivniji je ponekad najvještiji! To se događa. Sjajna s lica, nježna u profilu, očiju zagasito plavih, teških trepavica, malih i zategnutih nogu, sa zglobovima na rukama i nogama divno produženim, bijele kože na kojoj su se tu i tamo primjećivale plavičaste mreže vena, djetinjastih i svježih obraza, snažnog vrata kao u eginskih Junona, jakog i gipkog potiljka, ramena kao da ih je modelirao Coustou, s jednom strasnom jamicom u sredini, koja se mogla vidjeti kroz muslin; uzdržano vesela jer je sanjalica; ima nešto od skulpture, a mila; takva je bila Fantina. Pod svim tim krpama i trakama nazirala se statua, a u toj statui duša. Fantina je bila lijepa, a toga nije bila dovoljno svjesna. Rijetke sanjalice, tajanstveni svećenici ljepote, koji u tišini uspoređuju svaku stvar sa savršenstvom, nazreli bi u toj maloj radnici, kroz prozračnost pariške ljupkosti, antički sveti sklad. Ova djevojka iz tame bila je od rase. Ona je bila lijepa u dva smisla, stilom i ritmom. Stil je oblik ideala; ritam mu je pokret. Rekli smo da je Fantina bila radost; Fantina je bila i stidljivost. Za promatrača koji bi je pažljivo proučavao, na njoj se, kroz cijelo to pijanstvo mladosti, godišnjeg doba i ljubakanja, ocrtavao neki neodoljivi izraz uzdržljivosti i skromnosti. Ona je bila pomalo začuđena. Ta čedna začuđenost je nijansa kojom se razlikuje Psiha od Venere. Fantina je imala duge bijele i fine prste vestalke koja prevrće pepeo svete vatre. Iako ne bi ništa odbila Tholomyèsu, u što ćemo se i suviše dobro uvjeriti, njeno lice, kad bi se smirilo, bilo je savršeno djevičansko; neka vrsta ozbiljnog i gotovo strogog dostojanstva iznenada bi je obuzela u nekim časovima, i ništa nije bilo neobičnije i čudnije nego vidjeti kako je njena veselost ostavlja tako brzo i kako smirenost, bez ikakvog prijelaza, zamjenjuje njenu razdraganost. Ta iznenadna ozbiljnost, ponekad strogo naglašena, sličila je preziru kakve boginje. Njeno čelo, nos i brada imali su onaj sklad u liniji koji je vrlo različit od sklada u razmjeru, iz kojeg proizlazi harmonija lica; na onome tako karakterističnom mjestu koje dijeli donji dio nosa od gornje usne, ona je imala onaj neprimjetni i divni nabor, tajanstveni znak

čednosti koji je ljubavlju opio Barbarosu kad ga je vidio na jednoj Dijani iskopanoj u Ikoniji. Ljubav je pogreška; neka to bude. Fantina je bila nevinost koja ne tone s pogreškom.

IV THOLOMYÈS JE TAKO VESEO DA PJEVA JEDNU ŠPANJOLSKU PJESMU Ovaj je dan bio od početka do kraja kao protkan zorom. Izgledalo je da cijela priroda ima praznik i da se smije. Cvjetne lijehe u Saint-Cloudu su rasipale miris; dah sa Seine je njihao lagano lišće; grane su se razmahivale na vjetru; pčele su pljačkale jasmine; sijaset leptirova napadao je sporiše, djetelinu i divlji zob; u dostojanstvenom parku fracuskog kralja bile su gomile skitnica, ptice. Četiri vesela para sijahu od zadovoljstva, na suncu, u polju, među cvijećem, pod drvećem. I u toj rajskoj zajednici, uz razgovor, pjesmu, trku, igru, dok su lovili leptire, brali ladolež i kvasili ažurirane čarape u visokoj travi, svježe, razuzdane, nezlobive, sve su tu i tamo primale poljupce od svih, osim Fantine, koja se zatvorila u svome nejasnome otporu sanjalački i odlučno, i koja je voljela. – Ti izgledaš uvijek nekako budibogsnama, govorila joj je Favourita. To su radosti. Ovakve pojave sretnih parova pozivaju neodoljivo u život i prirodu, i oko njih iz svega izbija milovanje i svjetlost. Bila je jednom jedna vila koja je osobito za ljubavnike stvorila livade i drveće. Otuda to vječno đačko bježanje ljubavnika u zelene gajeve, koje se neprestano ponavlja i koje će vječno trajati dokle god bude gajeva i đaka. Otuda je i proljeće tako omiljeno kod mislilaca. Patricij i torbar, vojvoda i per i pisarčić, dvorani i građani, svi su podvrgnuti toj sili. Smiju se, gone se, u zraku je neki sjaj apoteoze, kako sve preobražava ljubav! Javno bilježnički pisari postaju bogovi! A ti vrisci, ta jurnjava po travi, obavijanje ruku oko pasa dok se trči, to čavrljanje koje je prava melodija, ta obožavanja koja se izraze načinom na koji se izgovori jedan slog, te trešnje koje se preotmu ustima iz usta, – sve to plamti i odlazi u nebesku slavu. Lijepe djevojike slatko rasipavaju same sebe. Misle da tome nikad neće biti kraja. Filozofi, pjesnici, slikari promatraju ova ushićenja i ne znaju kako da im pristupe, toliko su zasljepljeni. »Odlazak na Kiteru!« uzvikuje Watteau; Lancret, slikar nižih staleža, promatra kako mu se

građani uzdižu u nebesko plavetnilo; Diderot pruža ruke ovom ljubakanju, a d'Urfé upliće u sve to druide. Poslije objeda četiri su para otišla da vide, na onom što se tada zvalo kraljevska parcela, biljku jednu koja je nedavno bila stigla iz Indije, čijeg se imena sada ne sjećamo, i koja je tada privlačila cio Pariz u Saint-Cloud; bilo je to čudno i divno drvce dugačke stabljike, čije su bezbrojne grane tanke kao konci, isprepletene i bez lišća, bile pokrivene milijunom malih bijelih ruža; od toga je drvo i bilo slično kosi na koju su, kao gnjide, sjeli cvjetići. Mnoštvo mu se svijeta uvijek divilo. Pošto su vidjeli drvo, Tholomyès je uzviknuo: »Da pojašemo na magarcima!« i, pošto se pogodio s vlasnikom, vratili su se preko Vanvesa i Issyja. U Issyju, nov doživljaj. Park, narodno dobro, u to doba vlasništvo tvorničara municije Bourguina, slučajno je bio širom otvoren. Ušli su na vrata, posjetili pustinjaka lutku u pećini, isprobali na sebi tajanstvene efekte čuvenog kabineta ogledala, tog pohotljivog mamca koji je bio dostojan satira koji je postao milijunaš ili Turcareta koji se preobrazio u Prijapa. Snažno su prodrmali veliku mrežu za ljuljanje privezanu za dva kestena koja je slavio opat Bernis. Dok su tako ljuljali u mreži ove ljepotice jednu za drugom, pri čemu su se, uz opći smijeh, suknje talko lepršale da bi i Greuze bio zadovoljan, Tulužanin Tholomyès, pomalo Španjalac, jer je Toulouse rođaka Toloze, pjevao je, žalostivo razvlačeći, staru pjesmu gallega koju je vjerojatno inspirirala neka lijepa djevojka dok se zanosno ljuljala na užetu između dva drveta:

Soy de Bajadoz Amor de Hama. Toda mi alma Es en mi ojos Porque ensenas A tus piernas. Jedina Fantina nije pristala da se ljulja. – Ne volim kad se tako netko pravi, progunđala je dosta jetko Favourita. Pošto su ostavili magarce, novo veselje; prešli su Senu lađom, a iz Passya su došli pješke do šančeva Étoilea. Bili su na nogama, kao što znamo, od pet sati ujutro; ali, koješta! nedjeljom nema umora, govorila je Favourita; nedjeljom umor ne radi. Oko tri sata, četiri para, izvan sebe od sreće, vratolomno su se vozila »ruskim planinama«, tom čudnom građevinom koja se tada prostirala na visinama Beaujona i čija se

vijugava linija mogla vidjeti preko drveća zasađenih na Champs-Élysées. S vremena na vrijeme Favourita je uzvikivala: – A iznenađenje? Ja tražim iznenađenje. – Strpljenja, odgovarao je Tholomyès.

V KOD BOMBARDAA Poslije »ruskih planin« pomislili su na večeru; i vesela osmorka, već pomalo umorna, upala je u kabaret Bombardaa, filijalu koju je otvorio na Champs-Élysées onaj slavni gostioničar Bombarda, čiji se glavni lokal tada nalazio u ulici Rivoli, pored prolaza Delorme. Velika jedna soba, ali ružna, s ograđenim prostorom i krevetom u dnu (zbog navale u kabaret nedjeljom, morali su se zadovoljiti ovom sobom); dva prozora s kojih su se mogli promatrati, kroz brijestove, kej i rijeka; divne kolovoske zrake koje su titrale po prozorima; dva stola; na jednom od njih trijumfalno brdo kita cvijeća, a među njima muški i ženski šeširi; za drugim četiri para oko vesele gomile zdjela, tanjira, čaša i boca; vrčevi piva pomiješani s bocama vina; malo reda na stolu, pomalo nereda ispod njega;

Od nogu nad stolom nasta pravi lom, - veli Molière. Eto dokle je bio dospio oko četiri i po sata predveče taj poljski izlet koji je počeo u pet sati ujutro. Champs-Élysées, puna sunca i svijeta, bila su sva u sjaju i prašini, dvije stvari od kojih se sastoji slava. Marlyjevi konji, taj mramor gotov da zarže, propinjali su se u večernjem sjaju. Kočije su jurile gore-dolje. Jedan divni eskadrom tjelesne garde, s trubačem na čelu, silazio je avenijom Neuilly; bijela zastava, pomalo ružičasta pri zalasku sunca, lepršala je na kupoli Tuileriesa. Place de la Concorde, koji je tada ponovo prozvan Trg Louisa XV, bio je prepun zadovoljnih šetača. Mnogi su nosili srebrni krinov cvijet na bijeloj vrpci s prelivima, koja, u 1817, još nije bila potpuno iščezla s odjeće. Tu i tamo, između prolaznika koji su se okupljali i pljeskali, djevojčice su u kolu pjevale naglas burbonsku jednu pjesmu koja je bila tada slavna i u kojoj su žestoko napadani Sto dana, a čiji je refren bio:

Vratite nam našeg oca iz Ganda, Vratite nam našeg oca. Gomile ljudi iz predgrađa, u prazničnom odijelu, ponekad čak okićeni krinovima kao građani, razmiljele su se po velikom četverokutnom trgu i po trgu Marigny; ljudi su se igrali alka i okretali se na drvenim konjima; drugi su pili; poneki, štamparski šegrti, imali su kape od papira; čuo se njihov smijeh. Sve je bilo veselo. Bilo je to vrijeme neospornog mira i duboke kraljevske sigurnosti; bilo je to vrijeme kada se jedan povjerljivi i naročiti izvještaj upravnika policije Anglèsa, upućen kralju, završavao ovim redovima: »Kad se sve dobro odmjeri, sire, nemamo se čega plašiti od tih ljudi. Oni su bezbrižni i nemarni kao mačke. Narod je u unutrašnjosti nemiran, u Parizu nije. Sve su to sitni ljudi. Sire, trebalo bi ih dvojicu sastaviti da se dobije jedan Vaš grenadir. Nema mjesta strahu od strane svjetine u prijestolnici. Vrijedi spomenuti da je rast opao kod tog stanovništva za posljednjih pedeset godina; u pariškim predgrađima narod je manji nego prije revolucije. Nije opasan. Uglavnom, sva ova fukara je dobroćudna«. Da se mačka može pretvoriti u lava, upravnici policije misle da je nemoguće; a to je međutim tako, i u tome je čudo pariškog naroda. Uostalom, mačka koju je toliko prezirao grof Angles bila je poštovana u antičkim republikama, ona je oličavala u njihovim očima slobodu i, kao neki pandan Pirejskoj Minervi bez krila, uzdizao se na javnom trgu u Korintu brončani kolos jedne mačke. Naivna policija iz doba Restauracije i suviše je ružičasto gledala pariški narod. Nije to, u tolikoj baš mjeri, »dobroćudna fukara«. Parižanin je prema Francuzu ono što je Atenjanin prema Grku; nitko od njega više ne spava, nitko od njega nije otvorenije frivolan i lijen, nitko od njega ne izgleda da je više zaboravan; ne treba ipak da vas to zavara; on je sposoban za svaku nemarnost, ali kad ga podraška slava, on je nenadmašiv u svakom zanosu. Dajte mu koplje, stvorit će 10. kolovoza; dajte mu pušku, dobit ćete Austerlitz. On je oslonac Napoleonov i pokretač Dantonov. Je li u pitanju domovina? on ide u dobrovoljce; je li u pitanju sloboda? on vadi kamenove kojima su popločene ulice. Pazite! Njegova kosa puna bjesova je epska; njegova se bluza zna pretvorii u hlamidu. Čuvajte se. Od ma koje ulice Gréneta, on će stvoriti Kaudijske klance. Ako kucne čas, taj će sitni čovjek porasti, taj će se čovječuljak dići, i pogledat će strašnim pogledom, a dah će mu postati oluja, i iz tih jadnih slabašnih grudi izaći će dovoljno vjetra da može izmijeniti nabore Alpa. Zahvaljujući čovjeku iz pariškog predgrađa, revolucija, pomiješana s

vojskom, osvaja Evropu. On pjeva, to je njegovo veselje. Dajte mu pjesmu koja odgovara njegovoj prirodi, pa ćete vidjeti! Dok je pjevao samo Carmagnolu, on je oborio samo Louisa XVI; dajte mu da pjeva Marsejezu, oslobodit će svijet. Pošto smo popratili ovom bilješkom Anglesov izvještaj, vratimo se našem društvu. Večera se, kao što smo rekli, primicala kraju.

VI GLAVA U KOJOJ SE OBOŽAVA Razgovori za stolom i ljubavni razgovori; jedni su isto tako neopipljivi kao i drugi; ljubavni su razgovori oblici, razgovori za stolom su dim. Fameuil i Dahlia su pjevušili; Tholomyès je pio, Zéphina se smijala, Fantima se smiješila. Listolier je duvao u neku drvenu trubu kupljenu u Saint-Cloudu. Favourita je nježno gledala Blachevella i govorila: – Blachevelle, obožavam te. To je navelo Blachevellea da zapita: – Šta bi radila, Favourito, kad bih te prestao voljeti? – Ja! uzviknu Favourita. A! ne govori tako, čak ni u šali! Kad bi me prestao voljeti, skočila bih na tebe, izgrebla bih te, i zgužvala bih te, bacila bih te u vodu, zvala bih da te uhapse. Blachevelle se nasmiješio sa zadovoljnom uobraženošču čovjeka čije je samoljublje podraškano. Favourita je nastavila: – Da, dozvala bih policiju! A, misliš da bih se ustručavala! Nitkove! Blachevelle se, u ushićenju, zavalio na stolici i zatvorilo ponosno oba oka. Dahlia je, jedući i dalje, u onoj galami rekla tiho Favouriti. – Ti toliko luduješ za njim, za tim svojim Blachevelleom? – Mrzim ga, odgovorila je Favourita istim tonom, laćajući se ponovo viljuške. Tvrdica je. Volim ja onoga maloga što stanuje prekoputa moga stana. Vrlo je fin taj mladić, poznaješ li ga? Vidi se da mu leži da bude glumac. Volim glumce, čim dođe kući, majka mu kaže: – Bože moj! Nema više moga mira. Sad će početi vikati. Ma, prijatelju moj, probit ćeš mi glavu! – Jer on ide po kući, po tavanima, po svim mračnim rupama dokle se god može popeti, – i pjeva, i deklamira, šta ti ja sve ne znam, da se sve čuje odozdo! Zarađuje već dvadeset sou-a dnevno prepisujući spise kod nekog advokata. Sin je nekog bivšeg pjevača u crkvi Saint-Jacques-du-Haut-Pas. Divan je! Luduje toliko za mnom da mi je jednoga dana, kad me je vidio da mutim tijesto za palačinke, rekao: Gospođice, kad biste i od svojih rukavica napravili uštipke, ja bih ih pojeo. Tako nešto umiju reći samo umjetnici. Ah! što je divan! Taj je mali naumio da mi zavrti pamet. I

pored toga, ja kažem Blachevelleu da ga obožavam. Uh, kako mu lažem! Je li? Kako samo lažem! Favourita je malo zastala, pa nastavila: – Dahlia, zar ne vidiš, ja sam tužna. Cijelog je ljeta padala kiša, vjetar mi udara na živce, vjetar ne popušta, Blachevelle je prava cicija, na tržnici jedva da se može naći graška, ne zna čovjek što da jede, obuzima me »spleen«, kako kažu Englezi, maslac je tako skup! A onda, pogledaj, kako je užasno, večeramo u nekoj sobi s krevetom, zbog toga mi je dojadio život.

VII THOLOMYÈSOVA MUDROST Međutim, dok su neki pjevali, drugi su bučno govorili, i to svi u jedan mah; čula se samo galama. Tholomyès se umiješao. – Ne govorimo što mu drago ni suviše brzopleto, uzviknuo je. Razmišljajmo ako želimo da zabliještimo. Tko suviše improvizira, glupavo ispražnjuje duhovitost. Pivo koje curi ne stvara pjenu. Gospodo, bez žurbe. Učestvujmo dostojanstveno u ovoj obilnoj gozbi; jedimo pribrano; gostimo se polako. Ne žurimo se. Pogledajte proljeće; ako pohita, isprži se, to jest smrzne se. Suvišna revnost upropasti breskve i kajsije. Suvišna revnost ubije privlačnost i veselje dobrih večera. Ostavite se revnosti, gospodo! Grimod de la Reynière je Talleyrandova mišljenja. Društvu je počela prijetiti potmula uzbuna. – Tholomyèse, ostavi nas na miru, reče Blachevelle. – Dolje s tiraninom, reče Fameuil. – Bombarda, Bombance i Bamboche! uzviknu Listolier17. – Nedjelja postoji, nastavi Fameuil. – Mi smo umjerenjaci, dodade Listolier. – Tholomyèse, reče Blachevelle, vidi moj mir18. – Ti si markiz od toga, odgovori Tholomyès. Ova slaba igra riječi pala je kao kamen u baru. Markiz de Montcalm bio je tada roajalist na glasu. Sve žabe ušutješe. – Prijatelji, uzvikne Tholomyès s naglaskom čovjeka koji je povratio vlast, dođite k sebi. Ne treba primiti sa suviše velikim zaprepašćenjem ovaj kalambur koji je pao s neba. Sve što pada otuda ne mora biti dostojno oduševljenja i poštovanja. Kalambur je izmet duha koji leti. Šala padne gdje bilo; a duh, pošto snese jednu glupost, iščezne u plavetnilu. Bjeličasta mrlja koja se prilijepi za stijenu ne smeta kondoru da krstari zrakom. Daleko od mene pomisao da vrijeđam kalambur! Ja ga cijenim razmjerno njegovoj vrijednosti; baš toliko. Najuzvišenije, najplemenitije i najdivnije ličnosti koje postoje u čovječanstvu, a možda i izvan čovječanstva, igrale su se riječima. Isus Krist je napravio kalambur s imenom svetog Petra, 17

Igra riječi: Bombarda je ime restoratera, a bombance i bamboche znači terevenku i goščenje. – Prev. 18 Francuski mon calme, otuda igra riječi o kojoj se dalje govori. – Prev.

Mojsije s Izakovim, Eshil s Polinikovim, Kleopatra s Oktavijanovim. I primite na znanje da je Kleopatrin kalambur prethodio bici kod Akcijuma i da se nitko više ne bi sjećao, da njega nije bilo, grada Torine, čije ime na grčkom znači varjača. Pošto sam to priznao, da se vratim svojim savjetima. Braćo moja, ponavljam vam, ostavite se revnosti, huke-buke, pretjerivanja, čak i u bockanjima, veselju, uživanjima i igri riječi. Čujte me, obazriv sam kao Amfijaris, a ćelav kao Cezar. Mora biti granice, čak i u rebusima. Est modus in rebus19. Mora biti granice, čak i večerama. Vi volite kolače od jabuka, gospođo, ne pretjerujte. Treba, čak i kad se kolači jedu, imati pameti i umijeća. Proždrljivost kažnjava proždrljivca. Gula kažnjava Gulaksa20. Lošu probavu je stvorio dobri bog da bi opominjala želuce. I zapamtite ovo: svaka od naših strasti, čak i ljubav, ima želudac koji ne treba prepuniti. U svačemu treba na vrijeme ispisati per finis, treba se uzdržati; kad je potrebno, valja zaboraviti svoj apetit, strpati u zatvor svoje prohtjeve i samog sebe odvesti u pritvor. Mudrac je onaj koji umije u danom času izvršiti svoje vlastito hapšenje. Imajte malo povjerenja u mene. Zato što sam učio malo prava, bar kako kažu moji ispiti, zato što znam razliku između pokrenutog i neriješenog pitanja, zato što sam na latinskom branio tezu o načinu na koji su u Rimu vršena mučenja u vrijeme kad je Munatius Demens bio kvestor za ocoubijstvo, zato ću uskoro, kako se čini, biti proglašen za doktora, – iz svega toga ne proizlazi da moram biti glupak. Preporučujem vam umjerenost u vašim prohtjevima. Kao što je istina da se zovem Félix Tholomyès, tako je istina da govorim kako treba. Sretan je onaj koji kad kucne čas, junački se odluči i abdicira kao Sula ili Origen! Favourita je slušala s napregnutom pažnjom. – Félix! reče ona, kako je lijepa ta riječ. Volim to ime. To je latinski. Znači isto što i Srećko. Tholomyès je nastavio: – Kviriti, džentlemeni, kabalerosi, prijatelji moji! Želite li da ne osjetite požude i da ne marite za bračnu postelju i da ne prkosite ljubavi? Ništa jednostavnije. Evo recepta: limunada, pretjerano gimnasticiranje, naporan rad, lomite se, vucite kamenje, ne spavajte, bdijte, nalijevajte u sebe pića sa sodom i čaj od bijelog lokvanja, uživajte u soku od maka i konoplje, začinite to strogom dijetom, crkavajte od gladi, dodajte svemu tomu hladna kupanja, pojase od trava, olovnu ploču uz tijelo, tri janje Saturnovim likerom i obloge od vrućega octa. 19

20

Latinski, znači: U svemu ima mjere (doslovce: ima načina u stvarima); igra riječi, od lat. riječi rebus (stvarima) učinjeni su rebusi, ime za onu poznatu pogađalicu iz enigmatike. – Prev. Opet igra riječi: gula na latinskom znači jednjak, ždrijelo, a ime Gulax je izvedeno od te riječi i značilo bi proždrljivac. – Prev.

– Više volim ženu, reče Listolier. – Ženu, nastavi Tholomyès, budite na oprezu od nje. Teško onome tko se preda prevrtljivom ženikom srcu! žena je prepredena i neiskrena. Ona mrzi zmiju iz cehovske zavisti. Zmija je dućan prekoputa. – Tholomyèse, uzviknu Blachevelle, ti si pijan! – Još kako! reče Tholomyès. – Onda budi veseo, nastavi Blachevelle. – Pristajem, odgovori Tholomyès. I, puneći čašu, diže se: – Slava neka je vinu! Nunc te, Bacche, canam21. Oprostite, gospođice, ovo je španjolski. A dokaz za to, senjore: kakav narod, takva burad. Kastiljanska aroba sadrži šesnaest litara, likantski kantaro dvanaest, kanarska almuda dvadeset i pet, balearski kvartir dvadeset i šest, čizma cara Petra trideset. Živio ovaj car koji je bio velik i živjela njegova čizma koja je bila još veća! Gospođe, prijateljski jedan savjet: zalutajte susjedu, ako vam se to sviđa. Bit ljubavi je u lutanju. Ljubav nije stvorena za to da pokleknjuje i otupi kao kakva engleska služavka koja ima žuljeve na koljenima. Ona nije za to stvorena, ona veselo luta, slatka ljubav. Reklo se: čovjek mora griješiti; ja kažem: ljubav mora griješiti. Gospođe, ja vas sve obožavam. O Zéphina, o Jozefina, više nego zgužavana lica, bili biste divni da niste nakrivo nasađeni! Imate neko ljepuškasto lice, na koje je netko, iz nepažnje, sjeo. Što se tiče Favourite, o nimfe i muze! Jednog dana kad je Blachevelle prelazio preko oluka u ulici Guérin-Boisseau, vidio je jednu lijepu djevojku s bijelim i dobro zategnutim čarapama, koja je pokazivala svoje noge. Ovaj mu se uvod dopao i Blachevelle je zavolio. Favouritu je zavolio. O Favourita, ti imaš jonske usne. Bio je jedan grčki slikar, po imenu Euforion, koga su nazvali slikarem usana. Ovaj bi Grk bio jedini dostojan da naslika tvoja usta. Čuj me! Prije tebe nije bilo stvorenja dostojnog toga imena. Ti si stvorena da dobiješ jabuku kao Venera ili da je pojedeš kao Eva. Ljepota počinje s tobom. Spomenuh Evu, ti si je stvorila. Ti zaslužuješ patent za pronalazak lijepe žene. O Favourita, prestajem ti govoriti ti, jer prelazim s poezije na prozu. Vi ste maločas govorili o mome imenu. To me je raznježilo; ali, ma tko mi bili, ne vjerujmo imenima. Ona se mogu prevariti. Ja se zovem Félix, a nisam sretan. Riječi su varljive. Ne primajmo slijepo obavještenja koja nam daju. Bilo bi pogrešno pisati u Liège da vam pošalju čepove ili u Pau da vam pošalju rukavice22. Miss 21

Sad ću opjevati tebe, Bahuse. – Prev.

22

Igra riječi: liège znači pluta, a peau, riječ koja se izgovara kao i grad Pau (Po), koža. – Prev.

Dahlia, na vašem mjestu ja bih se zvao Roza. Cvijet mora mirisati, a žena da bude duhovita. Neću ništa da kažem o Fantini, to je zamišljena sanjalica, misaona, osjećajna; to je priviđenje u obliku nimfe a sa čednošću redovnice, koja je zapala u sredinu veselih djevojaka, ali koja nalazi utočište u iluzijama i koja pjeva, i moli, i promatra plavetnilo ne znajući dobro ni što vidi ni što radi, i koja s očima uperenim u nebo luta po vrtu u kome ima više ptica nego što ih postoji! O Fantina, znaj ovo: ja, Tholomyès, ja sam iluzija; ali me ona čak i ne čuje, ta plava kći himera! Uostalom, ona je sva svježina, sladost, mladost, blaga jutarnja svjetlost. O Fantina, djevojko dostojna da se zoveš dragulj ili biser, vi ste žena najljepšega Istoka. Gospođe, još jedan savjet: nemojte se udavati; brak je kalem; on se primi ili ne primi; izbjegnite tu opasnost. Ali, koješta! Šta ja tu zanovijetam? Trošim uzalud riječi. Djevojke su neizlječive u pogledu udaje; i sve što možemo reći, mi mudraci, neće spriječiti krojačku pomoćnicu ili cipelasku radnicu da sanja o muževima koji su se obogatili trgujući dijamantima. Na koncu, neka i bude, ali, ljepotice, zapamtite ovo: vi jedete suviše šećera. Vaša jedina krivnja je, o žene, u tome što grickate šećer. O spole glodara, tvoji lijepi bijeli zubići obožavaju šećer. No, čujte dobro, šećer je soi. Svaka soi suši. Od svih soli šećer najviše suši. On ispija kroz vene telkućine iz krvi: zato se krv i zgruša, a zatim i stvrdne; otuda i tuberkule u grudima; odatle i smrt. I zato je šećerna bolest tako srodna sušici. Dakle, ne grizite šećer, pa ćete živjeti! Obraćam se sada ljudima. Gospodo, osvajajte. Preotimajte jedan drugome bez grižnje savjesti svoje mnogo voljene žene. Lovite gdje stignete. U ljubavi nema prijatelja. Gdje god ima lijepe žene, započnu neprijateljstva. Bez milosti, rat do istrebljenja! Lijepa je žena casus belli; lijepa je žena prestup koji se vrši otvoreno. Sve najezde u historiji izazvale su suknje. Žena je pravo čovjekovo. Romulus je ugrabio Sabinjanke, William je ugrabio Saksonke, Cezar je ugrabio Rimljanke. Čovjek koga nijedna žena ne voli krstari kao lješinar nad tuđim ljubavnicama, a što se mene tiče, svima tim neudomljenim nesretnicima ja uzvikujem riječi veličanstvene Bonapartine proklamacije vojsci na talijanskom ratištu: »Vojnici, vi u svemu oskudijevate. Neprijatelj ima svega«. Tholomyès zastade. – Izduvaj se, Tholomyèse, reče Blachevelle. U isto vrijeme, Blachevelle, kome pomogoše Listolier i Fameuil, zapjeva kao neku žalopojku, jednu od onih pjesama iz ateljea, sastavljenih od kojih mu drago riječi, s bogatim, ali nikakvim rimama, besmislenih kao njihanje drveća ili šum vjetra, pjesama koje nastaju u dimu lula i s njim se rasplinu i iščeznu. Evo kakvim je kupleom grupa odgovorila na Tholomyèsovu govoranciju:

Dadoše novca oci purani, Klipani, da žandari blesani, O svetom Ivanu, po zimskom danu, Clermont-Tonnerra što u vis tjera Učine papom, a on nije bio još ni pop! Ne uspješe žandari blesani A novac natrag dobiše purani. To nije bio način da se umiri Tholomyèsova improvizacija. On isprazni čašu, napuni je i ponovo poče: – Dolje s mudrošću! Zaboravite sve što sam rekao. Ne budimo ni mudri, ni mudraci, ni mudrijaši. Nazdravljam veselosti, budimo veseli! Dopunimo pravne studije ludorijama i jelima. Indigestija i digesta. Neka Justinian bude mužjak, a Žderancija ženka! Radost u dubinama! Živi, o prirodo! Svijet je jedan veliki dijamant. Ja sam sretan. Ptice su čudesne! Divne li svetkovine na sve strane! Slavuj je besplatni operni pjevač. Ljeto, pozdravljam te. O Luksemburški vrtu! O Georgike u ulici Madame i aleji Opservatorija! O vi vojnici sanjalice! I vi sve dražesne služavke koje, dok čuvate djecu, mislite kako ćete ih začeti! Američki pampasi bi mi se dopali da Odeon nema arkada. Moja duša odlijeće u prašume i beskrajne ravnice. Sve je lijepo. Muhe zuje na svjetlosti. Sunce je iskihalo kolibrića. Poljubi me Fantina! Pogriješio je i poljubio Favouritu.

VIII SMRT JEDNOG KONJA – Bolje se jede kod Èdona nego kod Bombardaa, reče Zéphina. – Ja radije idem Bombardau nego Èdonu, izjavi Blachevelle. Raskošnije je. Više ima azijatskoga. Pogledajte donju salu. Ima ogledala na zidovima. – Više ih volim u svom tanjiru, reče Favourita23. Blachevelle je ostao pri svome. – Pogledajte noževe. Dršci su od srebra, a kod Èdona od kosti. A srebro je skupocjenije nego kost. – Osim za one kojima je ispupčena brada od srebrne vilice, primijeti Tholomyès. U tom je trenutku gledao kupolu Invalidskog doma, koja se vidjela s prozora Bombardaova lokala. Nastade zastoj. – Tholomyèise, uzviknu Fameuil, maločas smo Listolier i ja raspravljali. – Raspravljati je dobro, odgovori Tholomyès, svađati se još je bolje. – Prepirali smo se o filozofiji. – Ništa bolje od toga. – Koga više cijeniš Descartes-a ili Spinozu? – Désaugiersa, reče Tholomyès. Pošto je izrekao ovaj sud, ispi čašu i nastavi: – Pristajem da živim. Nije sve svršeno na ovoj zemlji kad se još može glupariti. Neka za to bude hvala besmrtnim bogovima. Lažemo, ali se smijemo. Tvrdimo, ali sumnjamo. Neočekivano proizlazi iz silogizma. Lijepo je to. Ima još na zemlji smrtnih ljudi koji umiju da veselo otvore i zatvore kutiju iznenađenja u kojoj su paradoksi. Ovo što tako mirno ispijate, gospođe, to je vino s Madeire, znajte, iz vinograda u Coural das Freirás koji je na tri stotine i sedamnaest hvati nadmorske visine. Pazite kad pijete! Tri stotine i sedamnaest hvati za četiri franka i pedest santima. Fameuil ga ponovo prekide: 23

Igra riječi: glace znači ogledalo i sladoled. Prev.

– Tholomyèse, tvoja su mišljenja mjerodavna. Koji je tvoj omiljeni pisac? – Ber... – Quin? – Nije. Choux. I Tholomyès nastavi: – Čast Bombardau! On bi bio ravan Munophisu iz Elefantine kad bi mogao da mi ubere jednu egipatsku plesačicu, i Timoleonu iz Heroneje kad bi mogao da mi dovede jednu heteru, jer, o gospođe, bilo je ovakvih gostioničara kao što je Bombarda i u Grčkoj i u Egiptu. Apulej nam to kaže. Jao! Uvijek te iste stvari i ničega novoga. Ničega više neizdanog u tvorčevu svijetu! Nil sub sole novum24, kaže Solomon; amor omnibus idem25, veli Virgil; i Karabina se penje s Karabenom na lađu iz Saint-Clouda, kao što se Aspazija ukrcala s Perikolom na samonsku flotu. Još jednu posljednju riječ. Znate li tko je bila Aspazija, gospođe? Iako je živjela u vrijeme kad žene još nisu imale dušu, ona je bila duša; duša u ružičastoj i purpurnoj nijansi, upaljenija od vatre, svježija od zore. Aspazija je bila stvorenje u kome su se dodirivale dvije krajnosti žene; to je bila prostitutka i boginja. Sokrat, više Manon Lescaut. Aspazija je bila stvorena za slučaj da zatreba bludnica Prometeju. Tholomyès, zahuktan, teško bi se zaustavio da se jedan konj u tom istom trenutku nije srušio na keju. Od potresa zaustaviše se kola i govornik. Bila je to jedna kobila boseronske pasmine, stara i mršava i dostojna živodera, koja je vukla jako natovarena kola. Prispjevši pred Bombardov lokal, životinja, iscrpena i pod teškim teretom, nije htjela da ide dalje. Ovaj događaj privukao je gomilu. Jedva je kočijaš, psujući i bjesneći, imao vremena da izgovori s pristojnom energijom posvećene riječi: vrag te odnio! koje je popratio nemilosrdnim udarcem biča, a kljusina je pala da se više ne digne. Na viku prolaznika, veseli Tholomyèsovi slušaoci okrenuli su glavu, a Tholomyès je iskoristio priliku da završi svoj govor ovom melankoličnom strofom:

Bila je iz svijeta gdje kola i taljige Isto čeka sutra, A, kljuse, živjelo koliko živi kljuse, Vijek: jednoga jutra!26 24

Ništa nova pod suncem. – Prev. Ljubav je za svakog ista. – Prev. 26 Francuska parodija poznate Malherbeove strofe o ruži zasnovana je na igri riječi: rose (ruža) i rosse (kljuse), mâtin (psovka, prevedena ovdje sa: vrag te odnio) i matin (jutro). 25

– Jadni konj, uzdahnula je Fantina. A Dahlia je uzviknula: – Ova Fantina će početi žaliti i konje! Je li moguće da netko bude tolika budala! Toga trenutka Fantina, skrštenih ruku i zabačene glave, pogleda odlučno Tholomyèsa i reče: – Jao! A šta je s iznenađenjem? – Doista. Vrijeme je već, odgovori Tholomyès. Gospodo, došao je čas da iznenadimo naše dame. Gospođe, pričekajte nas jedan trenutak. – To počinje jednim poljupcem, reče Blachevelle. – Na čelu, dodade Tholomyès. Svaki je od njih poljubio svoju ljubavnicu u čelo; zatim su se sva četvorica uputili vratima jedan za drugim, držeći prst na ustima. Favourita je pljeskala kad su izlazili. – Ovo je već zabavno, reče ona. – Nemojte se dugo zadržati, zamuca Fantina, čekamo vas.

IX VESEO KRAJ VESELJA Ostavši same, djevojke su se nalaktile dvije i dvije na svakom prozoru, čavrljajući, naginjući se i razgovarajući s jednoga prozora na drugi. Vidjele su mladiće kad su izašli iz Bombardaova kabareta, ruku pod ruku; oni su se okrenuli, mahnuli su im rukom smijući se, i nestali su u onoj prašnjavoj nedjeljnoj gomili koja svakih sedam dana preplavi Champs-Elysees. – Nemojte se dugo zadržati! dovikne im Fantina. – Šta će nam donijeti? reče Zéphina. – Sigurno će to biti nešto lijepo, reče Dahlia. – Ja hoću da to bude nešto zlatno, doda Favourita. Ubrzo im je skrenula pažnju gužva na obali vode koju su nazirali kroz granje velikog drveća i koja ih je jako zabavljala. Bilo je to vrijeme polaska poštanskih kola i diližansa. Gotovo su sve pruge za jug i zapad prolazile tada kroz Champs-Élysées. Većina ih je išla kejom, a izlazila pokraj mitnice u Passyju. Svakoga minuta, poneka velika kola žuto i crno obojena, teško natovarena, s praporcima na kojima, bezoblična već uslijed natrpanih kovčega, putnih torba i cerada, s puno glava koje su se za trenutak pomaljale i odmah iščezavale, jurila su kroz gomilu kao u nekom bijesu, kršeći popločenje, pretvarajući kamenje u kresivo, izbacujući iskre kao kakva kovačnica, dižući prašinu mjesto dima. Ta je lomljava razveseljavala djevojke. Favourita je uzviknula: – Ala to lupa! Kao da se gomila željeznih lanaca diže da poleti. Desilo se da su se jedna od tih kola, koja su se teško raspoznavala kroz gusto brijestovo granje, zaustavila jednog trenutka, zatim opet krenula u galopu. To je začudilo Fantinu. – Baš je to neobično! reče ona. Mislila sam da se diližansa ne zaustavlja. Favourita je slegla ramenima. – Čudna vam je ova Fantina! Iz radoznalosti je promatram. Divi se najobičnijim stvarima. Jedna pretpostavka. Ja sam putnik i kažem diližansi: idem naprijed, vi ćete me primijetiti na keju kad naiđete. Diližansa me vidi, zaustavi se i primi me. To se dešava svakog dana. Ti ne

poznaješ život, draga moja! Prošlo je tako neko vrijeme. Odjednom se Favourita prene kao netko tko se budi. – No, reče ona, a iznenađenje? – Doista, tako je, doda Dahlia, to znamenito iznenađenje? – Dugo su se zadržavali! reče Fantina. Tek što je Fantima tako uzdahnula, ušao je momak koji je služio za večerom. Držao je u ruci nešto što je bilo nalik na pismo. – Šta je to? upita Favourita. Momak odgovori: – Pismo koje su ona gospoda ostavila za gospođe. – Zašto ga niste odmah donijeli? – Jer su ona gospoda, nastavi momak, naredila da ga predam gospođama tek poslije jednog sata. Favourita istrže papir iz ruku momka. Bilo je to zaista pismo. – Gle! reče ona. Nema adrese. Ali evo što piše izvana: OVO JE IZNENAĐENJE Ona brzo otpečati pismo i poče čitati (znala je čitati):

»O naše ljubljene! Znajte da mi imamo roditelje. Roditelji, vi ne znate baš tačno što je to. To se zove očevi i majke u građanskom zakonu, djetinjastom i čestitom. Nego, ti roditelji kukaju, ti nas starci traže, ti nas dobri ljudi i te dobre žene nazivaju rasipnicima, žele da se vratimo i obećavaju nam prave gozbe. Mi im se pokoravamo, jer nas krase vrline. Kad budete ovo čitali, pet će nas bijesnih konja vraćati našim tatama i mamama. Hvatamo maglu, kao što kaže Bossuet. Odlazimo, otišli smo. Bježimo u naručje Laffita i na Caillardovim krilima. Tuluska nas je diližansa otrgla iz ponora, a ponor to ste vi, o naše lijepe djevojčice! Mi se vraćao društvu, dužnosti i redu, punim kasom, brzinom od tri milje na sat. Važno je za domovinu da mi budemo, kao i svi ostali, načelnici, očevi, poljski čuvari i državni savjetnici. Poštujte nas. Mi se žrtvujemo. Brzo nas prežalite i brzo nas zamijenite. Ako vam ovo pismo bude paralo srce, rasparajte i vi njega.

Zbogom. Gotovo dvije godine smo vas usrećivali. Nemojte nam to zlopamtiti. Svojom rukom: BLACHEVELLE FAMEUIL LISTOLIER FÉLIX THOLOMYÈS

POST-SCRIPTUM: Večera je plaćena. Četiri se djevojke zgledaše. Favourita je prva prekinula šutnju. – No, uzviknula je ona, ovo je baš prava lakrdija. – Vrlo smiješno, reče Zéphina. – Mora da je Blachevelle došao na tu ideju, nastavi Favourita. Počinjem se zaljubljivati u njega, čim je otišao, zaljubih se u njega. To je za priču. – Nije, reče Dahlia, to je Tholomyèsova ideja. Vidi se to. – U tom slučaju, odgovori Favourita, smrt Blachevelleu, a živio Tholomyès! – Živio Tholomyès! uzviknuše Dahlia i Zéphina. I prasnuše u smijeh. Fantina se smijala kao i ostale. Jedan sat kasnije kad je ušla u svoju sobu, plakala je. To je bila, rekli smo, njena prva ljubav; ona se predala Tholomyèsu kao mužu, i nesretna djevojka je imala dijete.

KNJIGA ČETRVRTA

Povjeriti to je ponekad kao izdati

I SUSRET JEDNE MAJKE S DRUGOM MAJKOM Postojala je, u prvoj četvrtini ovoga vijeka, u Mont-fermeilu, blizu Pariza, kao neka krčma, koje danas više nema. Tu su krčmu držali muž i žena koje su zvali Thénardier. Nalazila se u Pekarskoj ulici. Nad vratima bila je prikovana za zid jedna daska. Na toj je dasci bilo naslikano nešto što je bilo nalik na jednog čovjeka koji nosi na leđima drugog čovjeka s velikim pozlaćenim generalskim epoletama i širokim srebrnim zvijezdama na njima; crvene su mrlje predstavljale krv; ostatak slike je bio kao dim i predstavljao je vjerojatno neku bitku. Pri dnu se mogao pročitati ovaj natpis: Kod narednika s Waterlooa. Ništa nije običnije nego vidjeti pred vratima gostionice kakva kola za pijesak ili kakve taljige. Međutim, kola ili, bolje reći, dio kola koji je, jedne proljetne večeri 1818, zakrčivao ulicu pred krčmom Kod narednika s Waterlooa svojom bi glomaznošću privukao sigurno pažnju slikara koji bi tuda prošao. To je bio prednji dio jednih od onih teretnih kola koja se upotrebljavaju u šumovitim krajevima i služe za prijevoz greda i trupaca. Taj se prednji dio sastojao iz jedne masivne željezne osovine sa zavrtnjem u koji je bilo uglavljeno teško rudo, a stajao je na dva golema točka. Sve je to zajedno bilo zdepasto, teško i bezoblično. Bilo je slično lafetu nekog divovskog topa. Po izlokanim putovima, točkovi, naplatci, glavčine, osovina i rudo bili su nakupili čitav sloj mulja, gadne žućkaste boje, dosta slične boji kojom rado ukrašavaju crkve. Drvo se nije vidjelo od blata, a željezo od rđe. Niz osovinu jedan velik presavijen lanac dostojan da veže Golijata na robiji. Ovaj je lanac podsjećao ne na grede koje je imao prenositi, nego na mastodonte i mamute koji su se njime mogli upregnuti; kao da je bio iz neke robijašnice, ali iz kiklopske i natčovječanske robijašnice, i kao da je bio skinut s nekog čudovišta. Homer bi njime vezao Politema, a Shakespeare Calibana. Zašto se taj prednji dio kola nalazio na tom mjestu na ulici? Prije svega, da zakrči ulicu; zatim da zarđa do kraja. U starom društvenom poretku ima mnoštvo ustanova koje sretnete tako u prolazu, pod vedrim nebom, i za koje nema drugih razloga što se tu nalaze.

Sredina ovoga lanca dopirala je ispod osovine dosta blizu zemlje, a na previjenom dijelu, kao na užetu kakve ljuljaške, sjedjele su te večeri, jedna do druge, u milom zagrljaju, dvije male djevojčice, jedna od oko dvije i po godine, druga od osamnaest mjeseci, manja u naručju starije. Jedan rubac znalački vezan nije im davao da padnu. Neka majka je spazila taj strašni lanac i rekla: »Gle! Evo igračke za moju djecu«. Oba djeteta, uostalom ljupko odjevena, s nekom pažnjom, sijala su se; izgledala su kao dvije ruže među starim željezom; oči su im trijumfirale; svježi su im se obrazi smijali. Jedna je bila smeđa, druga crnomanjasta. Bezazlena su im lica bila samo ushićenje i iznenađenje; jedan rascvjetani žbun u blizini rasipao je prolaznicima miris koji kao da je dolazio od njih; ona što je imala osamnaest mjeseci pokazivala je slatki trbuščić sa čednom bestidnošću malih stvorenja. Iznad i Oko tih nježnih glavica, utonulih u sreću i prelivenih svjetlošću, divovska kola, crna od rđe, gotovo strašna, na kojima je sve bilo iskrivljeno i uleknuto, zaobljavala su se kao ulaz u neku pećinu. Nekoliko koraka dalje, prignuta na vratima krčme, majka, malo privlačna izgleda uostalom, ljuljala je dvoje djece pomoću jednog dugog užeta, ne skidajući pogled s njih iz straha da im se što ne dogodi, sa onim životinjskim i blagim izrazom koji je svojstven materinstvu; pri svakom zamahu, rugobni bi lanac tako zaškripao da je bilo slično nekom bjesnom urlikanju; djevojčice su se ushićivale, sunce koje je zalazilo miješalo se u tu radost, i ništa nije bilo tako divno kao ta ćud slučaja, koja je jedan titanski lanac pretvorila u ljuljašku kerubina. Ljuljajući svoje dvije djevojčice, majka je pogrešno pjevušila neku tada slavnu romansu: »To mora biti, ratnik govoraše...« Pjesma i gledanje u djevojčice nisu joj dali da čuje i da vidi što se dešava na ulici. Međutim, netko joj se bio približio, dok je počinjala prvu strofu, i odjednom je čula kraj samog uha nečije riječi: – Imate dvoje djece, gospođo. »Lijepoj i nježnoj Imogini«, odgovarala je majika, produžavajući romansu, a zatim je okrenula glavu. Pred njom je, na nekoliko koraka, bila jedna žena. Ta je žena, također, imala jedno dijete koje je nosila u naručju. Nosila je osim toga poveliku torbu koja je na izgled bila vrlo teška. Dijete te žene bilo je jedno od najbožanstvenijih stvorenja koja se mogu vidjeti. Bila je to djevojčica od dvije-tri godine. Sa dvije druge djevojčice mogla se natjecati po koketnosti odjeće; na kosi je imala kapicu od finoga platna, na košuljici vrpce, na kapici čipke; ispod nabora

presavijene suknjice vidjela su joj se punačka i čvrsta stegna. Bila je divna, rumena i zdrava. Želja bi vas spopala da lijepu djevojčicu zagrizete u jagodicu njenih obraza. O njenim se očima moglo samo reći da su morale biti vrlo velike i da su im trepavice bile divne. Spavala je. Spavala je snom potpunog povjerenja koje je svojstveno njenim godinama. Materinske su ruke sve od nježnosti; djeca u njima spavaju dubokim snom. Što se majke tiče, izgledala je kao tužna sirota. Bila je obučena kao radnica koja je na putu da se poseljači. Bila je mlada. Da li je bila lijepa? Možda; ali se u toj nošnji to nije vidjelo. Njena kosa, od koje se odvajao jedan plavi pramen, izgledala je vrlo gusta, ali ju je potpuno prikrivala neka kapa kao u koludrice, ružna, stegnuta, tijesna i vezana ispod podbratka. Smijeh otkriva lijepe zube kad ih netko ima; ali se ona nije smijala. Izgledalo je da joj oči nisu bile odavno suhe. Bila je blijeda; imala je umoran i malo bolestan izgled; promatrala je svoju djevojčicu, koja joj je spavala u naručju, s onim osobitim izrazom majke koja je dojila svoje dijete, široki plavi rubac, kao oni kojima se invalidi useknjuju, presavijen kao šamija, pokrivao joj je nezgrapno struk. Ruke su joj bile pocrnjele i išarane riđim pjegama, kažiprst zadebljao i sav izboden iglom; nosila je mrk vunen ogrtač, haljinu od običnog platna i teške cipele. To je bila Fantina. Teško ju je bilo poznati. Međutim, tko bi je pažljivo promatrao, vidio bi da je bila još uvijek lijepa. Tužna jedna bora, koja je bila nalik na neki začetak ironije, bila joj je utisnuta na desnom obrazu. Što se tiče njene odjeće, one prozračne odjeće od muslina i čipaka, koja kao da je bila sva od veselja, ludorija i muzike, puna nestašluka i namirisana jorgovanom, ona je bila iščezla kao ono lijepo svjetlucavo inje koje na suncu izgleda kao dijamant, a kad se otopi, grana ostane potpuno crna. Deset mjeseci je bilo prošlo od one »dobre lakrdije«. Šta se desilo za tih deset mjeseci, lako je pogoditi. Čim je bila ostavljena, došla je odmah oskudica. Fantina je smjesta izgubila iz vida Favouritu, Zéphinu i Dahliju; veza, koja se raskinula između muškaraca, nije se održala ni između žena; čovjek bi ih jako iznenadio petnaest dana kasnije kad bi im rekao da su bile prijateljice; razloga za to više nije bilo. Fantina je ostala sama. Pošto je otac njena djeteta otputovao, – nažalost, ti su prekidi neopozivi, – ona se našla, potpuno osamljena, nemajući više naviku da radi, a dobivši sklonost k uživanju. Veza s Tholomyèsom ju je navikla da prezire ono malo zanata što je znala, pa je zanemarila svoje mušterije i tako ih izgubila. Bila je bez ikakvih sredstava. Fantina je jedva znala čitati i nije znala pisati; u djetinjstvu su je naučili samo da potpiše svoje ime; jedan joj je javni pisar bio napisao pismo Tholomyèsu, zatim drugo, onda treće. Tholomyès nije

ni na jedno odgovorio. Jednog dana, Fantina je čula gdje neke žene govore gledajući njenu kćerčicu: – Zar se ta djeca uzimaju ozbiljno? Čovjek slegne ramenima kad ih vidi. – Onda je ona pomislila na Tholomyèsa, koji je imao običaj da slegne ramenima pri spomenu njegova djeteta i koji to nevino stvorenje nije uzimao ozbiljno; i njeno se srce ispunilo mračnim raspoloženjem prema tom čovjeku. Ali, na što da se odluči? Nije više znala kome da se obrati. Bila je zgriješila, ali je osnova njene prirode, sjećate se, bila čednost i čestitost. Nejasno je slutila da će brzo pasti u bijedu i skliznuti do najgoreg. Trebalo je hrabrosti; ona je bila hrabra i postala je čvrsta. Došla je na misao da se vrati u svoje rodno mjesto, u Montreuil-naMoru. Tu će je možda netko poznati i dati joj posla. Da; ali je trebalo sakriti grešku. I nejasno je nazirala da će možda morati doći do još jednog rastanka, još bolnijeg od onog prvog. Srce joj se steglo, ali je ona donijela odluku. Fantina je, kao što će se vidjeti, bila zadahnuta divljom životnom hrabrošću. Već se bila hrabro odrekla ukrasa i odjenula se običnim platnom, a svu svoju svilu, sav svoj šifon, sve vrpce i sve čipke upotrebila je za svoju djevojčicu, koja joj je sada bila jedina, ali sveta taština. Prodala je sve što je imala, i to joj je donijelo dvije stotine franaka; pošto je otplatila male dugove, ostalo joj je svega oko osamdeset franaka. U dvadeset i drugoj godini, jednog lijepog proljetnog jutra, ostavila je Pariz, noseći svoje dijete na leđima. Tko bi ih tako vidio, sažalio bi se. Ta je žena imala samo to dijete na svijetu, a to je dijete imalo samo tu ženu na svijetu. Fantina je ranije dojila svoju kćerčicu; od toga su joj grudi bile iznurene i ona je pomalo kašljala. Nećemo više imati prilike da govorimo o g. Felixu Tholomyèsu. Reći ćemo samo da je, dvadeset godina kasnije, pod kraljem Louisom Philippeom, bio ugledan provincijski pravozastupnik, utjecajan i bogat, mudar birač i vrlo strog porotnik; bio je uvijek čovjek koji je volio uživati. Oko podne, pošto se s vremena na vrijeme, da bi se odmorila, vozila ondašnjim malim kolima pariške okoline, plaćajući tri do četiri soua po milji, Fantina se našla u Mont-fermeilu, u Pekarskoj ulici. Kad je prolazila pokraj krčme Thénardierovih, dvije djevojčice, ushićene na svojoj golemoj ljuljašci, bile su za nju kao neka blistava pojava, i ona se zaustavila pred tom vizijom radosti. Ima čarolija. Ove su dvije djevojčice bile čarolija za tu majku. Ona ih je promatrala sva uzbuđena. Prisutnost anđela javlja da je blizu raj. Njoj se učinilo da vidi više ove krčme tajanstveno OVDJE priviđenja. Ove su dvije djevojčice očigledno bile sretne! Ona ih je promatrala, divila im se, toliko raznježena da se nije mogla uzdržati da, u času kada je majka odahnula između dva stiha

pjesme, ne rekne one riječi koje smo maločas pročitali: – Imate dvoje mile djece, gospođo. Najokrutnija stvorenja osjete se razoružana kad im pomilujete dječicu. Majka je podigla glavu i zahvalila se, ponudivši prolaznici da sjedne na klupu do vrata, dok je ona sama ostala na pragu. Dvije žene su stupile u razgovor. – Zovem se gospođa Thénardier, rekla je majka dviju djevojčica. Mi držimo ovu krčmu. Zatim, obuzeta svojom romansom, nastavila je da pjevuše: »To mora biti, ja sam vitez I odlazim u Palestinu«. Gospođa Thénardier bila je riđa žena, gojazna i koščata; tip ženevojnika u svoj svojoj ružnoći. I čudna stvar, imala je neki zamišljen izraz koji joj je dolazio od čitanja romana. Bila je to muškobanjasta žena koja se prenemaže. Starinski romani, kad se usijeku u maštu krčmarica, djeluju ponekad tako. Bila je još mlada; imala je jedva trideset godina. Da je ta žena, koja je sjedila prignuto, stajala uspravno, možda bi njena visina i divovska razvijenost njenih pleća, jakih kao u sajamskih rvača, uplašile odmah putnicu, pomutile njeno povjerenje, te ne bi došlo do onoga što imamo da ispričamo. Što jedna osoba sjedi mjesto da stoji, od toga mogu zavisiti sudbine. Putnica je ispričala historiju svoga života, malo izmijenjenu. Da je radnica; da joj je muž umro; da je ostala bez posla u Parizu i da je krenula da ga traži na drugoj strani, u svom rodnom mjestu; da je ostavila Pariz, toga istoga jutra, pješice; da se, noseći dijete, osjetila umornom, i da se, pošto ih je srela, popela u kola koja idu u Villemomble; da je iz Villemomblea došla pješice u Mont-fermeil; da je djevojčica nešto malo hodala, ali ne mnogo, jer je tako nejaka, i da ju je morala nositi, i da se zlato uspavalo. Pri toj riječi dala je svojoj kćerčici strastven poljubac koji ju je probudio. Dijete je otvorilo oči, velike plave oči kao majčine, i pogledalo je, šta? ništa, sve, onim ozbiljnim i ponekad strogim izrazom male djece, koji ostaje tajna njihove ozarene nevinosti pred našim sutonima vrlina. Rekli biste da znaju da su anđeli i da znaju da smo ljudi. Zatim se dijete počelo smijati, i, pored toga što ga je majka zadržavala, skliznulo je na zemlju s nesavladljivom energijom maloga stvorenja koje hoće da trči. Odjednom je primijetila dvije djevojčice na ljuljašci, zastala kao ukopana i splazila jezik u znak divljenja. Mama Thénardier odvezala je svoje kćeri, spustila ih s ljuljaške i rekla:

– Igrajte se sve tri zajedno. U tim godinama se djeca brzo zbliže; i poslije jedne minute male su se Thénardierove igrale s došljakinjom kopajući rupe u zemlji – golemo zadovoljstvo. Ova je došljakinja bila veoma vesela; majčina je dobrota ispisana na veselosti čeda; uzela je bila jedno drvce kojim se služila kao lopaticom i bušila je energično rupu u koju se mogla zakopati jedna muha. Grobarski je posao veseo kad ga radi dijete. Dvije su žene nastavile razgovor. – Kako se zove vaša mala? – Cosette (Kozeta). Cosette, a pročitajte Eufrazija. Mala se zvala Eufrazija. Ali od Eufrazije majka je stvorila Cosettu, milim i ljupkim nagonom majke iz jednostavnoga naroda koji pretvara Jozefu u Pepitu i Francoiseu u Silletu. To je jedna vrsta izvođenja riječi koja remeti i dovodi u zabunu svu znanost etimologa. Poznavali smo jednu babu koja je uspjela da od Teodore učini Gnon (Njon). – Koliko joj je godina? – Navršava treću. – Kao i moja starija. Međutim tri su se djevojčice bile okupile u stavu duboke uznemirenosti i blaženstva; nešto se silno bilo dogodilo; veliki je jedan crv bio izašao iz zemlje; one su se uplašile i bile su ushićene. Njihova su se obasjana čela dodirivala; rekli biste da su to tri glave u jednoj aureoli. – Djeca, uzvikne mama Thénardier, kako se brzo zbliže! Zakleli biste se da su tri sestre. Ta je riječ bila iskrica koju je vjerojatno očekivala druga majka. Uzela je za ruku Thénardierovu, pogledala je ravno u lice i rekla joj: – Hoćete li uzeti na čuvanje moje dijete? – Da vidimo, reče Thénardierovica. – Davala bih šest franaka mjesečno. Tada jedan muški glas doviknu iz dna krčme: – Ne može za manje od sedam franaka. I to šest mjeseci unaprijed. – Šest puta sedam četrdeset i dva, reče Thénardierovica. – Dat ću ih, reče majka. – I petnaest franaka pored toga za prve troškove, dodade muški glas. – U svemu pedeset i sedam franaka, reče gospođa Thénardier. I kroz

te brojke, ona je pjevušila da se jedva razabiralo: »To mora biti, ratnik govoraše ...« – Dat ću ih, reče majka, imam osamdeset franaka. Ostat će mi toliko da odem u svoje mjesto. Ako idem pješke. Tamo ću zaraditi, i čim budem nešto stekla, vratit ću se da nađem svoje čedo. Muški glas đodade: – Ima li mala opremu? – To mi je muž, reče Thénardierovica. – Razumije se da ima opremu, jadno moje zlato. Pomislila sam da vam je to muž. Pa još kako lijepu opremu! Ludu opremu. Sve na tuceta; i haljine od svile kao neka gospođa. Tu je sve to u mojoj torbi. – Treba to dati, odvrati muški glas. – Pa razumije se da ću to dati, reče majka. Lijepo bi to izgledalo kad bih ostavila svoju kćerku golu. Pojavi se gazdino lice. – Onda je sve u redu, reče on. Pogodba je bila zaključena. Majka je provela noć u krčmi, dala je novac i ostavila je svoje dijete, zavezala svoju torbu iz koje je bila izvadila djetinju opremu i koja je sada bila laka, i otputovala sutradan ujutro, računajući da se uskoro vrati. Takvi se odlasci mirno zbivaju, ali u njima ima očaja. Jedna susjeda Thénardierovih srela je tu majku kad je odlazila, i vratila se i rekla: – Sad sam vidjela jednu ženu gdje plače na ulici da vas srce zaboli. Kad je majka Cosettina otputovala, čovjek je rekao ženi: – To će mi isplatiti dug od sto i deset franaka čiji je rok sutra. Nedostajalo mi je pedeset franaka. Znaš li da bi mi došao izvršitelj s nalogom? Namjestila si dobru mišolovku sa svojim djevojčicama. – A nisam to ni pomislila.

II PRVA SKICA DVIJU PODMUKLIH OSOBA Uhvaćeni miš bio je vrlo slab; ali se mačka raduje i mršavom mišu. Tko su bili Thenairdierovi? Da kažemo o njima još sada koju riječ. Kasnije ćemo dopuniti sliku. Ta stvorenja su iz onog mješovitog društvenog reda u kome ima prostaka koji su uspjeli i bistrih ljudi koji su propali, iz reda koji je između takozvanog srednjeg i takozvanog nižeg staleža, i koji u sebi spaja nedostatke drugog sa gotovo svima porocima prvoga, a nema ni plemeniti polet radnika, ni poštenu urednost buržuja. Bile su to one sićušne prirode koje lako postanu čudovišta, ako ih slučajno zagrije neki mračni oganj. Žena je imala osnovu životinje, a čovjek građu vucibatine i lupeža. Obadvoje su bili do najvišeg stupnja sposobni za onu vrstu odvratnog napredovanja koje se postiže u pravcu zla. Ima duša koje kao rakovi vječno uzmiču prema mraku, odstupaju u životu više nego napreduju, iskorišćuju iskustvo da uvećaju svoju nakaznost, bivaju neprestano sve gori, i sve više i više prljaju se sve gorim crnilom. Takve su duše bili ovaj čovjek i ova žena. Naročito je Thénardier bio nezgodan za fizionomista. Dovoljno je da vidite neke ljude pa da od njih zazirete, jer osjećate da su mračni u oba pravca. Uznemiruju iza sebe, a prijete pred sobom. Ima nepoznatoga u njima. Koliko možete jamčiti za ono što su činili, toliko isto za ono što će učiniti. Sjena koja im se krije u pogledu, izdaje ih. Dovoljno je čuti ih da kažu jednu riječ ili im vidjeti jedan pokret, pa nazreti mračne tajne u njihovoj prošlosti i mračne misterije u njihovoj budućnosti. Thénardier, ako mu se moglo vjerovati, bio je nekada vojnik; narednik, tvrdio je; učestvovao je vjerojatno u ratu 1815, i čak se ponio dosta hrabro, bar po pričanju. Vidjet ćemo kasnije kako s tim stoji. Natpis nad krčmom bio je aluzija na jedan njegov ratni podvig. Naslikao ga je bio sam, jer je znao da radi od svačega pomalo, ali loše. To je bilo doba kada je stari klasični roman, koji je nekada bio Klelija a sada samo Lodojska, uvijek plemenit, ali sve više prostački, spavši sa gospođice Scuderi na gospođu Barthelemy-Hadot, i sa gospođe de Lafayette na gospođu Boumon-Malarme, raspaljivao prijemčive duše

pariških vratarka i čak pustošio pomalo i po predgrađima. Gospođa Thénardier bila je upravo toliko inteligentna koliko je potrebno za čitanje te vrste knjiga. Njima se napajala. U njima je gubila ono mozga što ga je imala; to joj je davalo, dok je bila vrlo mlada, pa i malo kasnije, neki zamišljen izgled pokraj njenog muža. On je bio nevaljalac, donekle dubok, razvratnik, pismen ako se gramatika ne računa, neotesan i fin, u isto vrijeme, ali u pogledu sentimentalnosti, čitalac Pigault-Lebruna, i za »sve ono što se odnosi na lijepi spol«, kako je govorio u svom žargonu, ispravan grubijan bez mješavine. Žena je bila od njega mlađa za dvanaest do petnaest godina. Kasnije, kad su »plačevno« opletene kose kao u romanima počele sijedjeti, kada je iz Pamele izrasla ženturača, Thénardierovica je postala samo jedna debela loša žena koja je nekad uživala u glupim romanima. Ali se gluposti ne mogu nekažnjeno čitati. Iz toga je proizašlo da se njena starija kćerka zvala Eponina. Što se tiče mlađe, jadna djevojčica zamalo što nije dobila ime Gulnara. Ona ima ne znam kakvom preokretu zahvaliti – preokretu što ga je izazvao neki roman Ducrayja Duminila, što su je nazvali samo Azelma. Uostalom, uzgred budi rečeno, nije sve smiješno i površno u ovoj zanimljivoj epohi na koju se ovdje osvrćemo, i koju bismo mogli nazvati anarhijom krštenih imena. Pokraj knjiškog elementa koji smo spomenuli, postoji i društveni simptom. Nije danas rijetkost da se govedar zove Artur, Alfred ili Alfons, a da se grof – ako ima još grofova – zove Tomo, Petar ili Jakov. Ovo prevrtanje koje daje »elegantno« ime plebejcu, a seljačko ime aristokratu, zapravo je previranje jednakosti. Neodoljivo probijanje novoga duha osjeća se i tu kao u svemu drugome. Pod tim prividnim neslaganjem nalazi se jedna velika i duboka stvar, Francuska revolucija.

Dex-www.Balkandownload.org

III ŠEVA Nije dovoljno da netko bude loš pa da napreduje. Krčma je slabo radila. S onih pedeset i sedam franaka putničinih, Thénardier je mogao izbjeći popisu stvari i postići da ne ukalja svoje ime. Idućeg mjeseca im je još trebalo novaca, žena je odnijela u Pariz i založila Cosettinu opremu za svotu od šezdeset franaka. Čim je taj novac bio potrošen, Thénardierovi su stekli naviku da u djevojčici vide samo dijete koje drže u kući iz samilosti, pa su, prema tome, i udesili svoje ponašanje. Kako više nije imala opreme, navukli su joj stare suknjice i košuljice svojih djevojčica, a to će reći dronjke. Hranili su je otpacima što su svakome ostajali, malo bolje nego psa, a malo gore nego mačku. Mačka i pas su uostalom bili njeno društvo. Cosetta je s njima jela pod stolom iz drvene zdjelice slične njihovoj. Majka, koja se bila nastanila, kako ćemo kasnije vidjeti, u Montreiluna-Moru, pisala, ili, bolje reći, drugi su joj pisali, da bi saznala nešto o svom djetetu. Thénardierovi su neprestano odgovarali: Cosetti je divno. Pošto je prošlo prvih šest mjeseci, majka je poslala sedam franaka za sedmi mjesec, i nastavila je sa slanjem novca dosta uredno svakog mjeseca. Godina dana nije bila prošla, a Thénardier je rekao: – Veliku nam milost ona čini! Što misli ona da možemo učiniti s njenih sedam franaka? – I napisao je pismo i zatražio dvanaest franaka. Majka, koju su uvjerili da joj je dijete sretno i da »lijepo raste«, pristala je i poslala dvanaest franaka. Neke prirode ne mogu voljeti na jednoj strani da ne mrze na drugoj. Mama Thénardier je voljela strastveno svoje dvije kćerke, a zato je mrzila tuđinku. Žalosno je pomisliti da majčina ljubav može imati gadnih oblika. Koliko je god Cosetta zauzimala malo mjesta u kući, činilo joj se da je i to oduzeto od njenih i da ta mala smanjuje zrak koji su njene kćerke udisale. Ova žena, kao mnoge žene njene vrste, morala je svakog dana utrošiti određenu količinu milovanja i određenu količinu batina i psovki. Da nije bilo Cosette, sigurno je da bi njene kćerke, koliko god su bile obožavane, dobile sve to; ali im je tuđinka učinila tu uslugu što je na sebe privukla batine. Za njene kćerke su ostala samo milovanja. Cosetta se nije mogla

nikud maknuti da se na njenu glavu za to ne sruči pljusak surovih i nezasluženih kazna. Blago i slabo stvorenje koje nije moglo ništa razumjeti ni od ovog svijeta ni od boga, neprestano je kažnjavano, grđeno, gurano, udarano, dok je pokraj sebe gledalo dva mala stvorenja kao i ona, koja su živjela obasjana zracima zore! Budući da je mama Thénardier bila zla prema Cosetti, i Eponina i Azelma postadoše zle. Djeca su, u tim godinama, majčina slika. Format je manji, to je sve. Godina je prošla, zatim i druga. U selu su govorili: – Ovi Thénardierovi su dobri ljudi. Nisu bogati, a podižu na noge jedno siroto dijete koje im je ostavljeno! Međutim, Thénardier, saznavši ne znam kojim skrivenim putem da je dijete vjerojatno vanbračno i da ga majka ne smije priznati, tražio je petnaest franaka mjesečno, navodeći da »stvorenje« raste i jede, i prijeteći da će ga vratiti. »Neka me ne gnjavi! – vikao je – jer ću joj tresnuti tu balavicu makar se ona trudi da je prikrije. Treba mi povišica«. Majka je platila petnaest franaka. Iz godine u godinu dijete je raslo, a s njim i bijeda. Dok je Cosetta bila sasvim mala, stradala je za drugo dvoje djece; čim se počela pomalo razvijati, to jest prije pete godine, postala je služavka u kući. Pet godina, reći će se, to je nevjerojatno. Nažalost, to je istina. Zar nismo tu nedavno imali suđenje nekom Dumolardu, siročetu koje je postalo razbojnik, koji je, od pete godine, prema službenim dokumentima, pošto je bio bez igdje ikoga, »radio da bi živio, i krao«. Cosettu su gonili da trčkara, da čisti sobe, dvorište, ulicu, da pere posuđe, da nosi čak terete. Thénardierovi su tim prije smatrali da su ovlašteni tako raditi što je majka, koja je bila još uvijek u Montreuilu-naMoru, počela slabo plaćati. Zaostala je za nekoliko mjeseci. Da se ta majka vratila u Mont-fermeil poslije tri godine, ne bi poznala svoje dijete. Cosetta, onako lijepa i svježa kad je došla u tu kuću, bila je sada mršava i blijeda. Imala je ne znam kakvo uplašeno držanje. – Podmuklica! govorili su Thénardierovi. Nepravda ju je učinila grubom, a bijeda ružnom. Ostale su joj samo njene lijepe oči koje je bilo tužno vidjeti, jer, koliko su bile velike, izgledalo je da se u njima krije još veća tuga. Čovjeku se moglo srce iskidati kad bi vidio zimi to siroto dijete, koje još nije imalo šest godina, gdje drhti u starim odrpanim dronjcima i čisti

ulicu prije zore, s golemom metlom u pomodrelim ručicama i sa suzama u svojim velikim očima. U selu su je zvali ševa. Narodu, koji voli slikovit jezik, dopalo se ovo ime za to malo biće ne veće od ptice, drhtavo, zaplašeno i ustreptalo, koje se svakoga jutra budilo prvo u kući i u selu, i bilo uvijek na ulici ili u polju prije zore. Samo, sirota ševa nije nikada pjevala.

KNJIGA PETA

Propadanje

I HISTORIJA JEDNOG NAPRETKA U PRAVLJENJU CRNE STAKLARIJE Šta je s njom bilo, gdje se nalazila, šta je radila, međutim, ova majka koja je, kako je izgledalo po pričanju ljudi iz Monltfermeila, napustila svoje dijete? Pošto je ostavila svoju malu Cosettu kod Thénardierovih, ona je produžila put i stigla u Montreuil-na-Moru. Bilo je to, kalko se sjećate, 1818. Fantina je bila ostavila svoj kraj prije desetak godina. Montreuil-naMoru bio se izmijenio. Dok je Famtina polako padala iz bijede u bijedu, njeno je rodno mjesto napredovalo. Od pred dvije godine otprilike, tu se bio dogodio jedan od onih industrijskih preokreta koji predstavljaju velike događaje u malim mjestima. Ova je pojedinost važna, i mislimo da je korisno na njoj se zadržati; gotovo smo skloni reći da je korisno podvući je. Od pamtivijeka, u Montreuilu-na-Moru bila je razvijena specijalna industrija imitacije engleskog gagata27 i njemačke crne staklarije. Ova je industrija uvijek životarila, uslijed skupoće sirovina koja je utjecala na radnu snagu. U vrijeme kada se Fantina vratila u Montreuil-na-Moru, nečuvena se jedna promjena bila izvršila u toj proizvodnji »crnih artikala«. Pri kraju 1815, jedan se nepoznat čovjek nastanio u gradu i došao je bio na ideju da, u fabrikaciji, mjesto smole upotrebi lak, i da se, osobito za grivne, metalni prstenčići više ne zalemljuju, nego samo priljubljuju. Ova sasvim mala promjena do nevjerojatnosti je smanjila cijenu sirovina, a to je omogućilo da se, ponajprije, povećaju nadnice radnika, blagodat za cio kraj, a zatim da se poboljša proizvodnja, korist za kupca, i napokon, treće, da cijena bude manja, a zarada triput veća, dobit za proizvođača. 27

Gagat je vrsta crnog lignita koja se cijeni kao ukrasni kamen.

I tako je jedna ideja imala tri rezultata. Za manje od tri godine, tvorac ovog novog načina u toj proizvodnji bio se obogatio, što je dobro, i bio je obogatio sve oko sebe, što je bolje. On je bio stranac u okrugu. O njegovu se porijeklu nije ništa znalo; o počecima njegova rada malo. Govorilo se da je došao u mjesto s vrlo malo novca, s nekoliko stotina franaka najviše. Od tog mršavog kapitala, stavljenog u službu jedne oštroumne ideje, oplođenog radom i mišlju, on je stvorio svoje bogatstvo i bogatstvo čitavog kraja. Kad je došao u Montreuil-na-Moru, imao je odijelo, držanje i govor radnika. Izgleda da je, onog istog dana kad se, jedne prosinačke večeri, kao neznanac pojavio u gradiću Montreuil-na-Moru, s vojničkom vrećom na leđima i glogovom toljagom u ruci, izbio veliki požar u općinskoj kući. Ovaj je čovjek uletio u vatru i spasio, izlažući svoj život opasnosti, dvoje djece. To su bila djeca žandarmerijskog kapetana, pa zbog toga nitko nije ni pomislio da mu zatraži putnicu. Kasnije se saznalo njegovo ime. Zvao se čika-Madeleine (Madlen).

II MADELEINE Bio je to čovjek od svojih pedeset godina, zabrinut na izgled i dobar. To je sve što se o njemu moglo reći. Zahvaljujući brzom razvoju ove industrije koju je on tako divno preobrazio, Montreuil-na-Moru postao je znatno poslovno središte. Španija, koja troši mnogo crnoga gagata, svake je godine tu vršila goleme narudžbe; Montreuil-na-Moru je, u toj trgovini, konkurirao gotovo Londonu i Berlinu. Dobici čike Madeleina bili su toliki da je, već druge godine, mogao sagraditi jednu veliku tvornicu u kojoj su bile dvije prostrane radionice, jedna za muškarce, druga za žene. Tko god je bio gladan, mogao se u njoj prijaviti, i bio je siguran da će tu naći posla i kruha. Čika Madeleine je tražio od ljudi da pokažu dobru volju, od žena da budu dobrog vladanja, od svakog da bude pošten. Radionice je odvojio, da bi odijelio muške od ženskih i da bi djevojke i žene mogle ostati poštene. U tom pogledu bio je nepopustljiv. Jedino je u tome bio netolerantan. Ta je strogost bila utoliko opravdanija što se u Montreuilu-na-Moru, kao garnizonskom mjestu, moglo lako posrnuti. Uostalom, njegov je dolazak bio blagodat i njega je poslalo samo proviđenje. Prije dolaska čikeMadeleina, u mjestu je sve čamilo, sada je sve tu živjelo zdravim životom rada. Snažno strujanje života zagrijavalo je sve i prodiralo svuda. Nezaposlenost i bijeda su bile nepoznate. Nije bilo ni najskromnijeg džepa bez malo novca, ni najsiromašnijeg stana bez malo veselja. Čika-Madeleine je davao svakome posla. Zahtijevao je samo jedno: Budite pošten čovjek! Budite poštena djevojka! Kao što smo rekli, usred te aktivnosti koje je on bio uzrok i pokretač, čika-Madeleine se obogatio, ali, dosta neobična stvar za jednog jednostavnog trgovca, ne bi čovjek rekao da mu je to glavna briga. Izgledalo je prije da je mnogo mislio na druge, a malo na sebe. Godine 1820. znalo se za šest stotina i trideset hiljada franaka uloženih na njegovo ime kod Laffittea, ali prije nego što je zadržao za sebe tih šest stotina i trideset hiljada franaka, on je potrošio više od jednog milijuna za grad i za sirotinju. Na bolnicu se malo trošilo; on joj je poklonio deset opremljenih kreveta i plaćao za deset bolesnika. Montreuil-na-Moru je bio podijeljen

na gornji i donji grad. Donji grad, u kojem je stanovao, imao je samo jednu školu, bijedno, trošno staro zdanje; on je podigao dvije nove, jednu mušku, drugu žensku. Dvojici učitelja on je od svoga novca davao dodatak dvaput veći od njihove mršave državne plaće, i jednoga dana, nekome koji se tome čudio, rekao je: »Prva dva činovnika u državi su dadilja i učitelj«. O svom trošku je osnovao jedno dječje zabavište, što je u to doba bilo gotovo nepoznato u Francuskoj, i blagajnu iz koje se izdavala pomoć starim i bolesnim radnicima. Pošto je njegova tvornica postala središte, brzo je oko nje iznikla nova četvrt u kojoj je bio dosta velik broj siromašnih obitelji; ustanovio je tu i besplatnu apoteku. U prvo vrijeme, gledajući početak njegova rada, dobronamjerni ljudi su govorili: – Ovaj se delija hoće obogatiti. – Kad su vidjeli da je obogatio cijeli kraj prije nego što se sam obogatio, ti su isti dobronamjerni ljudi govorili: – Ambiciozan čovjek. – To se činilo toliko vjerojatnije što je taj čovjek bio pobožan, i zadovoljavao je u nekoj mjeri sve crkvene forme, što je u to doba bilo vrlo dobro viđeno. Svake je nedjelje redovito odlazio na jutarnju misu. Poslanika iz mjesta, kome su se svuda priviđali konkurenti, brzo je uznemirila ta pobožnost. Taj poslanik koji je bio član zakonodavnog tijela u doba Carstva, ispovijedao je religiozne ideje onoga oca iz oratorija poznatog pod imenom Foucher (Fuše), otrantski vojvoda; on je bio njegova prišipetlja i prijatelj. Nasamo se smijao bogu. Ali kad je vidio da bogati tvorničar Madeleine ide na jutarnju misu u sedam sati, učinilo mu se da bi on mogao biti kandidat i odlučio da ga nadmaši; uzeo je jednog isusovca za ispovjednika i išao je na glavnu misu i na večernjicu. Ambicija se u to vrijeme sastojala u tome tko će dobiti trku k zvoniku, u punom značenju te riječi. Sirotinji je koristio taj vjerski strah kao i dobrom bogu, jer je uvaženi poslanik osnovao dva kreveta u bolnici; sad je bilo u njoj dvanaest besplatnih mjesta. Međutim 1819, jednog jutra se pronese u gradu glas da će na prijedlog g. načelnika, a za usluge koje je učinio mjestu, čiku-Madeleina kralj imenovati za predsjednika općine u Montreuil-na-Moru. Oni koji su izjavljivali da je ovaj došljak »ambiciozan čovjek«, s oduševljenjem su dočekali ovu priliku koju priželjkuju svi ljudi da uzviknu: »Aha! Šta smo rekli?« – Cijeli Montreuil-na-Moru je brujao. Glas je bio osnovan. Nekoliko dana poslije toga izašao je ukaz o Moniteuru. Sutradan, čika-Madeleine je izjavio da se ne prima te časti. Te iste godine 1819. proizvodi izrađeni na način koji je pronašao Madeleine pojavili su se na industrijskoj izložbi; prema izvještaju ocjenjivačkog odbora, kralj je odlikovao pronalazača ordenom viteza Legije časti.

Ponovo je gradić zabrujao. »Dabome, htio je imati orden!« Čika-Madeleine nije primio orden. Zaista je ovaj čovjek bio zagonetka. Dobronamjerni ljudi su se izvukli iz škripca govoreći: »Ovaj čovjek mora da je nekakav pustolov«. Vidjeli smo da mu je cio kraj dugovao za mnoge stvari, a sirotinja za sve; bio je tako koristan da su ga napokon morali poštovati, i bio je toliko blag da su ga napokon morali zavoljeti. Osobito su ga njegovi radnici obožavali, a on je to obožavanje primao s nekom melankoličnom ozbiljnošću. Kad je bio proglašen za bogataša, »ličnosti iz društva« počele su ga pozdravljati, a u gradiću su ga zvali gospodin Madeleine; njegovi radnici i djeca zvali su ga i dalje čika-Madeleine, na što se on najblaže osmjehivao. »Društvo« je htjelo da ga uvede u svoju sredinu. Mali kočoperni montrejski saloni, koji bi se, razumije se, u prvo vrijeme, zatvarali pred zanatlijom, otvorili su se širom pred milijunašem. Primio je bezbroj ponuda. Sve je odbijao. Ni toga puta dobronamjerni ljudi se ne zbuniše. – Ovaj se čovjek ne zna snaći i prostački je odgojen. Nitko ne zna ni kakvog je porijekla. Ne bi umio ni da se drži u društvu. Nije čak dokazano ni da li zna čitati. Kad su vidjeli da zarađuje novac, rekli su: – trgovac. – Kad su vidjeli da razdaje novac, rekli su: – ambiciozan čovjek. – Kad su vidjeli da odbija počasti, rekli su: – postolov. – Kad su vidjeli da ne ulazi u društvo, rekli su: – prostak. Godine 1820, pet godina poslije njegova dolaska u Montreuil-naMoru, usluge koje je učinio mjestu bile su tako jednodušne da ga je kralj ponovo imenovao za predsjednika općine. Opet se nije primio, ali se načelnik odupro njegovu odbijanju, svi su trgovci došli da ga mole, narod ga je usred ulice zaklinjao, navaljivanje je bilo tako jako da je na kraju pristao. Primijetili su da ga je osobito na to »klonula jedna obična starica koja mu je, gotovo ljutita, namrgođeno sa svoga praga doviknula: Dobar

predsjednik je koristan. Da li čovjek smije uzmaknuti pred dobrom koje može učiniti? To je bila treća faza njegova uspona. Čika-Madeleine je postao gospodin Madeleine, gospodin Madeleine je postao gospodin predsjednik.

III SVOTE ULOŽENE KOD LAFFITTEA Uostalom, on je živio jednostavno kao i prvoga dana. Imao je prosijedu kosu, ozbiljan pogled, opaljenu kožu radnika, zamišljeno lice filozofa. Obično je nosio šešir sa širokim obodom i dugački redengot od prostoga sukna, zakopčan do grla. Vršio je poslove predsjednika općine, ali je izvan dužnosti živio osamljeno. Govorio je s malo ljudi. Izbjegavao je laskanje iz učtivosti, pozdravljao izdaleka, brzo se gubio, osmjehivao se da ne bi morao razgovarati, dijelio darove da se ne bi morao osmjehivati. Žene su govorile o njemu: – Dobra li medvjeda! – Uživao je u šetnji po poljima. Jeo je uvijek sam, s otvorenom knjigom pred sobom koju je čitao. Imao je dobro sastavljenu malu biblioteku. Volio je knjige; knjige su hladni i sigurni prijatelji. Ukoliko je, s bogatstvom raspolagao i s više slobodnog vremena, činilo se da ga iskorišćuje za svoje obrazovanje. Otkad je došao u Montreuil-na-Moru, primjetno je iz godine u godinu njegov jezik postajao uglađeniji, probraniji i nekako pitomiji. Rado je nosio pušku kad je odlazio u šetnju, ali se njome rijetko služio. Kad bi mu se to slučajno desilo, gađao je tako nepogrešivo da je čovjeka hvatao strah. Ubijao je samo štetočinje. Nikad nije gađao male ptice. Iako nije više bio mlad, govorilo se da je bio nevjerojatno snažan. Svoje mišice je stavljao u službu svakoga kome su bile potrebne, podizao je konja, izvlačio zaglibljena kola, hvatao za rogove odbjeglog bika. Džepovi su mu bili puni sitnog novca kad je izlazio, a prazni kad se vraćao. Kad je prolazio kroz neko selo, odrpana je dječurlija skakala za njim veselo i zaokružavala ga kao roj muha. Nagađalo se da je nekada mogao živjeti na selu, jer je znao bezbroj korisnih tajna o kojima je obavještavao seljake. Učio ih je kako da uništavaju žitne moljce prskajući po ambaru i polijevajući pukotine podova nekom rastopinom obične soli, i kako da rastjeraju žiške vješanjem nekog cvijeća po zidovima i krovovima, po zidnim ogradama i kućama. Imao je »recepte« kako se uništavaju na njivama kukolj, grahorica, štir i sve njima slične nametničke trave koje škode žitu. Kućice

pitomih zečeva štitio je od pacova naprosto širenjem smrada nekog afričkog praseta. Jednoga je dana gledao kako se neki seljaci muče čupajući koprivu; vidio je gomilu iščupanih i već osušenih kopriva, i rekao: – Ovo je propalo. To je međutim tako korisno kad bi se znalo upotrijebiti. Dok je kopriva mlada, lišće joj se jede kao izvrsno zelje, kad je starija, vlakna su joj i konci kao u konoplje i lana. Platno od koprive ne zaostaje iza platna od konoplje. Isjeckana, dobra je hrana za perad; tucana, dobra je za stoku. Sjeme od koprive pomiješano sa sijenom daje sjaj dlaci stoke; korijen pomiješan sa solju daje lijepu žutu boju. Uostalom, kopriva je i izvrsno sijeno koje se može kositi dvaput godišnje. A sta treba koprivi? Malo zemlje, nikakve njege, nikakva gojenja. Jedino što zrno pada čim sazri i teško se skuplja. To je sve. S malo truda kopriva bi bila korisna; kad se zapusti, postaje štetna. Zato se ona uništava. Koliko je ljudi koji su slični koprivi! – Poslije kratke šutnje dodao je: – Prijatelji, upamtite što ću vam reći, niti ima rđave trave niti rđavih ljudi. Ima samo rđavih odgajivača. Djeca su ga još voljela i zbog toga što je znao da im pravi divne male igračke od slame i od kokosova oraha. Kad bi vidio neka crkvena vrata zastrta crninom, ušao bi; rado je išao na pogrebe kao što drugi idu na krštenje. Smrtni slučajevi i tuđa nesreća privlačili su ga jer je bio vrlo blag; umiješao bi se među ožalošćene prijatelje, među članove obitelji zavijene u crno, među svećenike koji mrmljaju oko odra. Kao da je rado uzimao za predmet svojih razmišljanja molitve za pokoj duše koje otkrivaju viziju drugoga svijeta. Pogledom uprtim u nebo, on je slušao, kao da je zanesen svim misterijima beskonačnosti, ove tužne glasove koji pjevaju na rubu mračnog ponora smrti. Činio je mnoštvo dobrih djela krijući se kao što se kriju ljudi kad čine nevaljala djela. Uvlačio se krišom, uvečer, u kuće; penjao se potajno uz stube. Poneki bijednik, kad se vraćao u svoj sobičak, vidio bi da su mu vrata otvarana, ponekad i provaljena u njegovoj odsutnosti. Siromašak je uzvikivao: bio je tu neki zločinac! Kad bi ušao, prvo što bi vidio bio je zlatnik ostavljen negdje na vidnom mjestu. »Zločinac« koji je dolazio nije bio nitko drugi do čika-Madeleine. Bio je ljubazan i tužan. Narod je govorio: – Evo jednog bogataša koji nije ohol. Evo jednog sretnog čovjeka koji nije zadovoljan. Neki su ljudi uvjeravali da je on tajanstven čovjek i tvrdili da nitko ne ulazi u njegovu sobu, pravu pustinjačku ćeliju čije su pokućstvo pješčani satovi s krilima, a ukrasi cjevanice i mrtvačke glave. To se mnogo prepričavalo, tako da mu je nekoliko elegantnih i zlobnih žena iz Montreuil-na-Moru došlo jednoga dana i reklo mu: – Gospodine

predsjedniče, pokažite nam svoju sobu. Kažu da je to pećina. – On se osmjehnuo, i uveo ih odmah u tu »pećinu«. Bile su dobro kažnjene za tu radoznalost. Bila je to namještena soba i ništa više, sa pokućstvom od mahagonija dosta ružnim kao i sve pokućstvo te vrste, sa zidovima obloženim papirnim tapetama od dvanaest soua. Ništa u njoj nisu mogle primijetiti osim dva starinska svjećnjaka na kaminu, koji kao da su bili od srebra, »jer su bili žigosani«. Primjedba koja nosi pečat malograđanskoga duha. Ipak, i poslije toga se prepričavalo da nitko ne ulazi u tu sobu i da je to pustinjačka pećina, skrovište sanjara, jazbina, grob. Isto se tako šaputalo da ima »goleme« svote uložene kod Latfittea s osobitom pogodbom da mu stoje uvijek na raspolaganju, tako da bi g. Madeleine, tako se to još pričalo, mogao doći jednoga jutra Laffitteu, potpisati priznanicu i dići svoja dva ili tri milijima u roku od deset minuta. Zapravo, ova su se »dva ili tri milijuna« svodila, rekli smo, na šest stotina trideset ili četrdeset hiljada franaka.

IV G. MADELEINE U ŽALOSTI Početkom 1821. novine su objavile vijest o smrti g. Myriela, biskupa u Digneu, prozvanog »preuzvišeni Bienvenu«, koji je svetački preminuo u osamdeset i drugoj godini. Dinjski biskup, da dodamo jednu pojedinost koju su novine propustile, bio je već nekoliko godina prije smrti slijep, i zadovoljan što je slijep, jer se njegova sestra nalazila kraj njega. Da rečemo uzgred, biti slijep i biti voljen, doista je, na ovoj zemlji gdje ništa nije potpuno, jedan od oblika sreće koji su divni na najčudniji način. Imati neprestano kraj sebe ženu, kćerku, sestru, divno jedno stvorenje koje je tu zato što vam je potrebno i zato što ono ne može bez vas, znati da ste neophodni onome tko vam je potreban, moći da smjesta odmjerite njenu naklonost po vremenu koje kod vas provedete, i da kažete: – Budući da mi posvećuje sve svoje vrijeme, znači da mi je dala sve srce; – vidjeti misao kad nema lica, utvrditi vjernost bića i kad vam je svijet zamračen, načuti šum jedne haljine kao lepršanje krila, slušati to biće kako ide i dolazi, izlazi, govori, pjeva, i pomišljati da ste vi u središtu tih koraka, te riječi, toga pjevanja, ispoljavati svakoga trenutka svoju vlastitu privlačnost, osjećati se utoliko moćnijim što ste nevoljniji, postati u pomrčini i zbog pomrčine, zvijezda oko koje se okreće taj anđeo, – malo je blaženstva koja bi bila ovome ravna. Vrhunac sreće u životu, to je uvjerenje da vas netko voli; voli radi vas samih, bolje rečeno, voli protiv vas samih; slijepac ima to uvjerenje. U takvoj nesreći, biti poslužen isto je što i biti milovan. Nedostaje li mu štogod? Ništa. Ne izgubi čovjek svjetlost kad dobije ljubav. I to kakvu ljubav! Ljubav koja je sva od vrline. Nema sljepila gdje ima sigurnosti. Pipajući u tami duša traži dušu i nalazi je. I ta nađena i odana duša je žena. Jedna ruka vas podržava, njena je to ruka; jedna usta cjelivaju vaše čelo, njena su to usta; čujete pokraj sebe nečiji dah, ona je to. Imati sve što je njeno, od njena obožavanja pa do njena sažaljenja, ne biti nikada ostavljen, imati na pomoći njenu blagu slabost, nasloniti se na tu čvrstu trščicu, dodirivati svojim rukama proviđenje i moći ga zagrliti, kao opipljivog boga, ikakvo ushićenje! Srce, taj skriveni nebeski cvijet, počinje se tajanstveno rasvjetavati. Ne biste zamijenili taj mrak za svu svjetlost! Anđeoska duša je tu, neprestano tu; udalji se samo, ali zato da se vrati; iščezne kao san, a

pojavi se kao stvarnost. Osjetite toplinu koja se približava, eto je. Prelijeva se za vas vedrina i ushićenje; zračite u noći. A onda bezbroj kojekakvih pažnja. Sitnice koje su goleme u toj praznini. Neiskazano mili zvuci (ženskoga glasa su tu da vas uljuljaju, i zamijene vam iščezli svijet. Duša vas miluje. Ne vidite nikoga, ali osjećate da vas netko obožava. To je raj tame. Iz toga je raja preuzvišeni Bienvenu prešao u onaj drugi. Vijest o njegovoj smrti prenio je mali list koji je izlazio u Montreuiluna-Moru. G. Madeleine se pojavio sutradan sav u crnini i s florom na šeširu. U gradiću su primijetili tu žalost, i svijet je brbljao. Izgledalo je da je bačeno nešto svjetlosti na porijeklo g. Madeleina. Izveden je iz toga zaključak da je on u nekom srodstvu s preuzvišenim biskupom. U crnini je zbog dinjskog biskupa, rekli su u salonima. To je jako podiglo ugled g. Madeleinu, i donijelo mu je iznenada i odjednom neko uvažavanje u otmjenim krugovima Montreuila-na-Moru. Mikroskopsko sen-žermensko predgrađe toga mjesta pomišljalo je već da ukine karantenu nad g. Madeleinom, koji je po svoj prilici bio biskupov rođak. G. Madeleine je primijetio da je u visokoj cijeni jer su mu se starije žene više klanjale, a mlađe mu se više osmjehivale. Jedne večeri, jedna od najstarijih dama toga malog visokog društva, radoznala po pravu starosti, osmjelila se da ga zapita: – Gospodin predsjednik bez sumnje je rođak pokojnog dinjskog biskupa. Rekao je: – Nisam, gospođo. – Ali, nastavila je ugledna udovica, vi ste za njim u žalosti. Odgovorio je: – To je zato što sam u mladosti bio sluga u njegovoj obitelji. Primijećeno je još da je svakog mladog Savojca skitnicu koji bi naišao u gradić i tražio da čisti dimnjake g. predsjednik pozvao k sebi, pitao ga za ime i dao mu novaca. To se razglasilo među malim Savojcima, te ih je mnogo tuda prolazilo.

V MALO SVJETLOSTI NA VIDIKU Malo pomalo, i s vremnom, prestala je bila sva opozicija. Kao po nekom zakonu koji obuhvaća sve one koji se uzdižu, g. Madeleine je bio najprije ocrnjivan i klevetan, a zatim se sve svelo na zlobu, onda na zajedljivost, i napokon je sve iščezlo, poštovanje je postalo potpuno, jednodušno i srdačno. Oko 1821. nastupio je trenutak kad je riječ gospodine predsjedniče bila izgovorena u Montreuilu-na-Moru gotovo s istim naglaskom kojim je bila, 1815. u Digneu izgovarana riječ: preuzvišeni biskupe. S devet milja unaokolo dolazili su ljudi da pitaju za savjet g. Madeleina. On je izravnavao sporove, sprečavao parnice, mirio prijatelje. Svatko ga je uzimao za suca kao po nekom svom pravu. Činilo se da je njegova duša knjiga prirodnog zakona. Kao neka zaraza poštovanja obuzela je, za šest ili sedam godina, od jednog do drugog čovjeka, cio taj kraj. Jedan jedini čovjek, u gradiću i u kotaru, nije nikako podlegao toj zarazi, i ma šta uradio čika-Madeleine, taj je čovjek ostajao otporan, kao da ga je neka vrsta nagona, nepovoljnog i nepokolebljivog, budila i opominjala. Kao da neki ljudi imaju zaista pravi životinjski nagon koji stvara antipatije i simpatije, koji neporecivo odvaja jednu prirodu od druge, koji ne oklijeva, koji se ne zbunjuje, nikad ne miruje i sebe ne poriče, jasan u svojoj tami, nepogrešiv, neodoljiv, koga se ne primaju nikakvi savjeti inteligencije, nikakvi razlozi razuma, i koji, makar kakve bile sudbine, opominje potajno čovjeka psa da je tu čovjek mačka, i čovjeka lisicu da je tu čovjek lav. Često se događalo, kad je g. Madeleine prolazio nekom ulicom, tihljubazan, okružen blagoslovima svih, da se jedan čovjek visoka rasta, u redengotu zatvorenosive boje, s debelim štapom u ruci i šeširom oborena oboda na glavi, okretao naglo za njim i pratio ga pogledom dok bi iščezao; držao je tada skrštene ruke, vrtio lagano glavom, donjom usnom podizao gornju usnu sve do nosa tako da je ta značajna grimasa mogla značiti: – Ma tko li je ovaj čovjek? – Sigurno je da sam ga negdje vidio. – U svakom slučaju, mene ne može obmanuti! Ova osoba, čija je ozbiljnost gotovo prijetila, bila je od onih osoba koje privlače pažnju promatrača, i kad ih u blizini naziru. Zvao se Javert (Žaver), a služio je u policiji.

U Montreuilu-na-Moru vršio je tešku, ali korisnu dužnost inspektora. Nije mogao vidjeti Madeleinov početak rada. Mjesto koje je zauzimao dobio je protekcijom g. Chabouilleta, sekretara ministra grofa Anglesa, tadašnjeg upravitelja policije u Parizu. Kad je Javert došao u Montreuilna-Moru, veliki tvorničar je već bio stekao imetak, i čika-Madeleine je bio postao gospodin Madeleine. Neki policijski činovnici imaju neku osobitu fizionomiju, u kojoj je izraz niskosti pomiješan s izrazom autoriteta. Javert je imao takvu fizionomiju, ali bez niskosti. Po našem uvjerenju, kad bi se duše mogle sagledati očima, jasno bismo vidjeli ovu čudnu stvar da svaka jedinka u ljudskom rodu odgovara nekoj vrsti u životinjskom carstvu; i lako bismo uvidjeli ovu istinu, koju mislilac jedva nazire, da su od ostrige do orla, od svinje do tigra, sve životinje u čovjeku i da je svaka od njih u jednom čovjeku. Ponekad i više njih zajedno. Životinje nisu ništa drugo do otjelotvorenja naših vrlina i naših mana, koja lutaju pred našim očima, vidljiva priviđenja naših duša. Bog nam ih pokazuje da bi nas pobudio na razmišljanje. Samo, pošto životinje nisu ništa drugo do sjene, bog im nije dao sposobnost odgajanja u punom značenju te riječi: šta će im to? Naprotiv, budući da su naše duše stvarnost i imaju svoj vlastiti cilj, bog im je dao inteligenciju, to jest mogućnost odgoja. Dobro smišljeno društveno odgajanje može uvijek da iz jedne duše, makar kakva ona bila, izvuče onu korist koju ona sadrži. Razumije se, ovo se ima shvatiti s uske tačke gledišta ovozemaljskog vidljiva svijeta, i bez donošenja suda o dubokom pitanju prijašnjeg ili kasnijeg postojanja onih stvorenja koja nisu ljudi. Vidljivo ja ne ovlašćuje niukoliko mislioca da poriče latentno ja. S tom ogradom idemo dalje. Sada, ako se za trenutak prihvati ovo što kažemo: da u svakom čovjeku ima jedna životinjska vrsta, lako će nam biti da kažemo što je bio policijski činovnik Javert. Austrijski seljaci su uvjereni da vučica uvijek okoti i po jednog psa, koga ubije, jer bi on, kad odraste, poklao i pojeo vučiće koji su s njim okoćeni. Dajte čovječji lik tome psu koga je okotila vučica, i eto vam Javerta. Javerta je rodila u tamnici neka žena što je vračala pomoću karata, a čiji je muž bio na teškoj robiji. Dok je rastao, pomišljao je da je izvan društva i gubio je nadu da će ikad u njega ući. Primijetio je da društvo neoprostivo odbija od sebe dvije klase ljudi, one koji ga napadaju i one koji ga čuvaju. Mogao je, dakle, birati samo između ove dvije klase ljudi; u isto vrijeme osjećao je da je u osnovi strog, uredan i častan, a da uz to goji neku neizrecivu mržnju prema onoj rasi čergara iz koje je sam potekao.

Stupio je u policiju. Uspio je u njoj. U četrdesetoj godini bio je inspektor. U mladosti je služio po robijašnicama na jugu. Prije nego što nastavimo, da se sporazumijemo u pogledu riječi čovječje lice, koje smo maločas upotrebili povodom Javerta. Čovječje lice Javertovo sastojalo se iz spljoštenog nosa sa dvije duboke nozdrve prema kojima su se na dva obraza svijali golemi zalisci, čovjek se nelagodno osjećao kad bi prvi put vidio ove dvije šume i ove dvije pećine. Kad bi se Javert nasmijao, što je bilo rijetko i strašno, njegove bi se tanke usne razvukle i otkrile ne samo zube nego i desni, a oko nosa bi mu se pojavila jedna široka i divljačka bora kao na njušci divlje životinje. Ozbiljan, Javert je bio doga; nasmijan, bio je tigar. Uostalom, mala lubanja, velike vilice, kosa koja skriva čelo i pada na obrve, između očiju središnja bora stalna kao kakva zvijezda ljutitosti, zamračen pogled, skupljena i strašna usta, izraz okrutnog zapovijedanja. U ovome su čovjeku bila dva vrlo jednostavna i relativno vrlo dobra osjećaja, ali koja su postajala loša, toliko je on u njima pretjerivao: poštovanje vlasti i mržnja prema pobuni, a u njegovim su očima krađa, ubojstvo, sva zločinstva bili samo razni oblici pobune. Imao je neku vrstu slijepe i duboke vjere u sve one što vrše neku dužnost u državi, od prvog ministra pa do poljskog čuvara. Gojio je prezir, mržnju i gađenje prema svima onima koji su jednom prešli zakonski prag i zagazili u zlo. Bio je apsolutan i nije dopuštao izuzetke. S jedne je strane govorio: – činovnik se ne može prevariti; sudac nikad ne griješi. – S druge je strane govorio: – Ovi su nepovratno izgubljeni. Ništa dobro iz njih ne može biti. – Potpuno je dijelio mišljenje onih krajnjih duhova koji ljudskom zakonu pripisuju ne znam kakvu moć da stvori ili, ako hoćete, da utvrdi postojanje demona, i koji na dnu društva postavljaju Stiks. Bio je stoik, ozbiljan, strog; tužni sanjar; ponizan i ohol kao fanatici. Pogled mu je bio svrdlo, ledio je i probijao. Cio mu se život svodio na ove dvije riječi: bdjeti i čuvati. Uveo je bio ravnu crtu u ono što je najkrivudavije na svijetu; bio je svjestan svoje korisnosti, prožet religijom svoje dužnosti, i bio je špijun kao što su drugi ljudi svećenici. Teško onom tko bi pao u njegove šape! Uhapsio bi svoga oca kad bi pobjegao iz tamnice i potkazao svoju majku kad bi se ogriješila o zakon. I to bi radio s onim unutrašnjim zadovoljstvom koje daje vrlina. Uz to, oskudan život, osamljenost, samoodricanje, čednost, nikada zabave. To je bila neumoljiva dužnost, policija shvaćena kao što su Spartanci shvatili Spartu, nemilosrdno vrebanje, divlje poštenje, špijun od mramora, Brut u Vidocqu. Cijela Javertova ličnost odvala je čovjeka koji vreba i koji se skriva. Mistična škola Josepha de Maistrea, koja je u to vrijeme punila takozvane »Ultra« novine visokom kosmogonijom, ne bi propustila da kaže da je Javert simbol. Čelo mu se nije vidjelo jer je iščezavalo pod šeširom, ni oči

mu se nisu vidjele jer su se gubile pod obrvama, brada nije bila vidljiva jer je tonula pod kravatom, ruke su bile nevidljive jer ih je uvlačio u rukave, štap se nije vidio jer ga je nosio pod redengotom. Ali kad bi se ukazala prilika, vidjeli biste odjednom kako izlaze iz te sjene, kao iz zasjede, ugasito i usko čelo, zlokobni pogled, prijeteća brada, goleme ruke i strašna toljaga. U časovima dokolice, koji su bili rijetki, čitao je iako je mrzio knjige; zato i nije bio potpuno neobrazovan. To se opažalo i po nekoj svečanosti u govoru. Rekli smo da nije imao poroka. Kad je bio zadovoljan sobom, dopustio bi sebi malo burmuta. To je bila njegova veza sa čovječanstvom. Nije teško razumjeti da je Javert bio strah i trepet za onu klasu koju godišnja statistika ministarstva pravde vodi pod rubrikom: skitnice. Od samoga imena Javertova bi se razbježali; Javertova pojava bi ih skamenila. Takav je bio ovaj užasni čovjek. Javert je bio kao neko oko uvijek upereno na g. Madeleinea. Oko koje je sumnjičilo i nagađalo. G. Madaleine je to napokon primijetio, ali kao da je to bila sitnica za njega. Nije čak ni za što upitao Javerta, nije ga tražio ni izbjegavao, podnosio je, kao da na to ne obraća pažnju, njegov neprijatni i gotovo teški pogled. Ponašao se sa Javertom kao i sa svima ostalima, prirodno i s dobrotom. Po nekim riječima koje su se Javertu omakle, naziralo se da je potajno istraživao, s urođenom radoznalošću u kojoj je bilo isto toliko nagona koliko i volje, sve ranije tragove čike-Madeleinea. Čini se da je znao, i ponekad bi zaobilazno rekao da je dobio izvjesna obavještenja iz izvjesnog mjesta o izvjesnoj iščezloj obitelji. Jedanput mu se dogodilo da kaže, govoreći sam sa sobom: – Mislim da je moj. – Zatim je ostao tri dana zamišljen ne progovarajući ni jedne riječi. Čini se da je bio prekinuo konac koji je mislio da drži u ruci. Uostalom, a ovo je potreban ispravak onoga po čemu bi značenje nekih riječi moglo imati suviše apsolutnoga, ne može biti ničega istinski nepogrešnog u jednom ljudskom stvorenju, i instinktu je svojstveno baš da se može zabuniti, izgubiti trag i zavesti se. Kad ne bi toga bilo, nagon bi bio nad inteligencijom, a životinja bi bila razumnija od čovjeka. Javerta je bila očevidno pomalo bunila potpuna prirodnost i spokojstvo g. Madeleinea. Jednoga dana međutim njegovo čudno držanje kao da je napravilo utisak na g. Madeleinea. Evo kojom prilikom.

VI ČIČA-FAUCHELEVENT G. Madeleine je jednog jutra prolazio nekom nepopločanom ulicom u Montreuilu-na-Moru. Čuo je viku i vidio malo dalje neku gomilu. Pošao je tamo. Starac jedan, koga su zvali Fauchelevent (Fošlevan), bio je pao pod taljige kad im se konj prevalio. Ovaj je Fauchelevent bio jedan od rijetkih neprijatelja koje je u to doba još imao g. Madeleine. Kada je Madeleine došao u to mjesto, Fauchelevent, bivši pisar i gotovo sasvim pismen seljak, imao je trgovinu koja je počinjala slabo raditi. Fauchelevent je vidio ovog jednostavnog radnika kako se bogati, dok je on, gazda, propadao. To ga je ispunilo zavišću, i on je učinio što god je mogao u svakoj prigodi da naškodi Madeleineu. Zatim je došlo bankrotstvo, i starac, kome su ostale samo taljige i konj, – uostalom bio je bez obitelji i djece, – postao je taljigaš da bi mogao živjeti. Konj je bio slomio obje stražnje noge u sapima i nije se mogao dići. Starac je bio zapao između točkova. Taljige su pale tako nesretno da su navalile svom težinom na njegove grudi. Bile su teško natovarene. ČikaFauchelevent je žalosno stenjao. Pokušali su da ga izvuku, ali uzalud. Svaki nesmišljen pokušaj, svaka nevješta pomoć, svaki nespretan potres mogli su ga dotući. Nemoguće je bilo izvući drukčije nego podizanjem kola odozdo. Javert, koji je bio naišao kad se to desilo, bio je poslao da se donese dizalica. G. Madeleine je stigao. Svi su mu se uklonili s poštovanjem. – Pomozite! vikao je stari Fauchelevent. Koji će dobar momak spasiti starca? G. Madeleine se okrene prisutnima. – Ima li tko dizalicu? – Otišli su da je potraže, odgovori jedan seljak. – Za koliko će vremena biti ovdje? – Otišli su gdje je najbliže, u Flachot, tamo ima jedan potkivač; ali svejedno, trebat će dobrih četvrt sata. :– Četvrt sata! uzvikne Madeleine. Uoči toga dana je padala kiša, tlo je bilo mokro, taljige su upadale neprestano u zemlju i pritiskivale sve više grudi starog taljigaša. Jasno je

bilo da će mu za pet minuta najdalje biti prelomljena rebra. – Ne može se čekati četvrt sata, reče Madeleine seljacima koji su ga gledali. – Šta možemo? – Ali bit će kasno! Zar ne vidite da taljige upadaju? – Još kako! – Slušajte, nastavi Madeleine. Ima pod kolima još dosta mjesta za jednog čovjeka da se uvuče i podigne ih leđima. Samo za pola minute i izvući ćete nesretnika. Ima li koga ovdje s jakom kičmom i hrabrim srcem? Dobit ćete pet zlatnih napoleona! U gomili se nitko nije maknuo. – Deset zlatnika, reče Madeleine. Svi su naokolo oborili oči. Jedan je promrmljao: – Trebalo bi biti đavolski jak. A onda, čovjeka mogu kola smrviti! – Ajde daj! nastavi Madeleine, za dvadeset zlatnika! Ista šutnja. – Nije to što nemaju dobre volje, reče netko. G. Madeleine se okrene i opazi Javerta. Nije ga bio spazio kad je došao. Javert nastavi: – Nemaju snage. Trebalo bi biti strašan čovjek, pa učiniti to i dići kola na svojim leđima. Zatim, gledajući u oči g. Madeleina, nastavio je udarajući glasom na svaku riječ koju je izgovorio. – Gospodine Madeleine, ja sam dosad samo jednog čovjeka poznavao koji je bio u stanju da učini ono što vi tražite. Madeleine zadrhta. Javert nastavi s izrazom ravnodušnosti, ali ne skidajući oči s Madeleina. – To je bio jedan robijaš ... – A! reče Madeleine. – Iz tulooskog zavoda. Madeleine problijedi. Međutim taljige su i dalje lagano upadale. Čika-Fauchelevent je hroptao i urlikao: – Ugušit ću se! Rebra mi pucaju! Dizalicu! Dajte nešto! Ah! Madeleine je pogledao oko sebe. – Nikog nema, dakle, tko hoće da zaradi dvadeset zlatnika i da spasi

život ovom nesretnom starcu? Nitko se od prisutnih nije pomakao s mjesta. Javert se ponovo javi: – Ja sam dosad poznavao samo jednog čovjeka koji je mogao zamijeniti dizalicu, to je bio taj robijaš! – Ah! sad će me smrviti, evo! zajaukne starac. Madeleine digne glavu, sretne pogled Javertov, koji ga je kao kobac još uvijek pratio očima, pogleda nepomične seljake, i tužno se osmjehne. Zatim, bez riječi, klekne, i prije nego što je ma tko iz gomile mogao i uzviknuti, bio je pod kolima. Nastupio je jedan užasan trenutak strepnje i zanijemjelosti. Vidjeli su Madeleina gotovo potrbuške pod tim strašnim teretom kako dvaput uzaludno pokušava da približi laktove koljenima! Dovikivali su mu: – Čika-Madeleine! bježite odatle! – Čak i stari Fauchelevent mu je rekao: – Gospodine Madeleine! Bježite! Moram umrijeti, ta vidite! Pustite me! I vi ćete biti smrvljeni! – Madeleine nije odgovorio. Prisutni su uplašeno disali. Točkovi su i dalje upadali, i gotovo je već bilo nemoguće da se Madeleine izvuče ispod kola. Odjednom vidješe kako se golema masa zaljuljala, taljige su se lagano podizale, točkovi su bili upola izašli iz blata. Tada se čuo jedan prigušen glas gdje viče: – Pohitajte! pomozite! – To je Madeleine bio učinio posljednji napor. Svi priskočiše. Požrtvovnost jednoga dalo je snage i hrabrosti svima. Dvadeset ruku podigoše taljige. Stari Fauchelevent je bio spasen. Madeleine se digao. Bio je blijed, iako znojem obliven. Odijelo mu je bilo poderano i uprljano blatom. Svi su plakali. Starac mu je ljubio koljena i nazivao ga bogom. A njegovo lice je imalo neki sretno i blaženo patnički izraz, i on je upirao svoj mirni pogled na Javerta, koji ga je još uvijek gledao.

VII FAUCHELEVENT POSTAJE VRTLAR U PARIZU Fauchelevent je bio iščašio koljeno pri padu. Čika-Madelein je naredio da ga prenesu u bolnicu koju je otvorio za radnike u samoj zgradi svoje tvornice i koju su održavale dvije milosrdne sestre. Sutradan ujutro starac je našao hiljadarku na svome noćnom ormariću, sa ceduljicom na kojoj je čika-Madeleine bio napisao svojom rukom: Kupujem vaše taljige i

vašeg konja. Taljige su bile slomljene, a konj uginuo. Fauchelevent je ozdravio, ali je ostao uzet u koljenu. G. Madeleine, pomoću preporuka milosrdnih sestara i svoga župnika, namjestio je starca kao vrtlara u jednom ženskom samostanu u predjelu Saint-Antoine u Parizu. Nešto kasnije g. Madeleinea postaviše za predsjednika općine. Kad je prvi put Javert vidio Madeleinea s predsjedničkom ešarpom koja mu je davala svu vlast u gradiću, osjetio je onu jezu koju bi osjetila doga kad bi nanjušila vuka pod odijelom svoga gospodara. Od toga trenutka izbjegavao ga je što je više mogao. Kad je potreba službe neodgodivo iziskivala i kad je morao da dođe u dodir s g. predsjednikom, on bi mu se obraćao s dubokim poštovanjem. Blagostanje koje je čika-Madeleine stvorio u Montreuilu-na-Moru imalo je, pokraj vidljivih znakova koje smo označili, jedan drugi simptom koji, iako nevidljiv, nije bio manje značajan. To nikad ne može prevariti. Kad stanovništvo trpi, kad nema rada, kad je trgovina mrtva, poreski obveznik ne odgovara svojim obavezama iz neimaštine, propušta i posljednje rokove, a država troši mnogo novca na prinudne naplate i utjerivanja. Kad ima dosta rada, kad je zemlja sretna i bogata, porez se plaća lako a državu malo košta. Može se reći da bijeda i bogatstvo narodno imaju jedan nepogrešiv termometar, troškove oko ubiranja poreza. U ovo su se vrijeme troškovi oko ubiranja poreza bili smanjili za tri četvrtine u kotaru Montreuil-naMoru, uslijed čega je taj kotar, između svih drugih, često isticao g. de Villèle, tadašnji ministar financija. Takva je bila situacija u tome kraju kad se Fantina vratila.

Nitko se više nje nije sjećao. Srećom, vrata tvornice g. Madeleinea bila su kao neko prijateljsko lice. Ona se prijavila za rad i bila odmah primljena u žensku radionicu. Taj je zanat bio potpuno nov za Fantinu, ona mu nije mogla biti mnogo vješta, dnevna joj je zarada bila dosta mala, ali je, napokon, i to bilo dovoljno, problem je bio riješen, ona je sebe izdržavala.

VIII GOSPOĐA VICTURNIEN TROŠI TRESET I PET FRANAKA U MORALNE SVRHE Kad je Fantina vidjela da može živjeti, bio je to za nju trenutak sreće. Živjeti pošteno od svog rada bila je prava blagodat božja! Kupila je ogledalo, bila radosna da u njemu vidi svoju mladost, svoju lijepu kosu, svoje lijepe zube, zaboravila je mnoge stvari, mislila je samo na Cosettu i na izglede u budućnosli, i bila je gotovo sretna. Iznajmila je jednu sobicu i namjestila je na račun svoje buduće zarade; ostatak navika iz njena ranijeg neurednog života. Kako nije mogla kazati da je udata, dobro se pazila, kao što smo već nagovijestili, da govori o svojoj kćerčici. Vidjeli smo da je u početku tačno plaćala Thénardierovima. Kako je umjela samo da se potpiše, bila je prinuđena da im piše služeći se jednim pisarom. Pisala je često. To su primijetili. Počeli su da govorkaju u ženskoj radionici da Fantina »piše pisma« i da »ima neko držanje«. Nitko tako ne vreba što drugi rade kao oni kojih se to ne tiče. – Zašto taj gospodin dolazi redovno kući tek u sumrak? Zašto taj i taj gospodin nikada četvrtkom ne stavlja ključ na njegovo mjesto? Zašto ide uvijek malim ulicama? Zašto gospođa silazi iz svojih kola prije nego što stigne kući? Zašto šalje da joj kupe papira za pisanje kad je ima »punu mapu« itd., itd. – Ima stvorenja koja, da bi riješila ove zagonetke, koje su im uostalom potpuno ravnodušne, utroše više novca, potrate više vremena, zadadu sebi više muke nego što bi trebalo za deset dobrih djela; i sve to besplatno, iz zadovoljstva, bez ikakve druge nagrade za tu radoznalost osim radoznalosti. Oni će ovoga ili onu pratiti čitave dane, vrebat će satima na uglu ulice, na glavnim vratima, noću, po hladnoći, i kiši, potkupit će posrednike, opit će kočijaša ili lakeja, podmitit će sobaricu, pridobit će vratare. Zašto? Nizašto. Jer su uvrtjeli sebi u glavu da vide, da saznaju, da proniknu. Jer ih naprosto svrbi da nešto kažu. I često ove otkrivene tajne, ovi objavljeni misteriji, ove zagonetke javno raznešene, dovode do katastrofa, dvoboja, bankrotstva, do propasti obitelji, do sloma

pojedinaca, na veliku radost onih koji su »sve otkrili« bez ikakva interesa i iz čistog nagona. Žalosna stvar. Neke su osobe loše samo zato jer im je potrebno da govore. Njihovi razgovori, brbljale u salonu, govorkanja po predsobljima, to su dimnjaci koji vuku jako i troše brzo drva; treba im mnogo goriva, a gorivo, to je njihov bližnji. Promatrali su, dakle, Fantinu. Uz to, mnoga je bila ljubomorna na njenu plavu kosu i na njene bijele zube. Primijetili su da se u radionici, kad je bila sa svima ostalima, često okretala i brisala suze. To su bili trenuci kad je mislila na svoje dijete; možda i na čovjeka koga je voljela. Boli to čovjeka kad mora kidati sve tamne veze s prošlošću. Utvrdili su da piše, bar dvaput mjesečno, uvijek na istu adresu: Gospodinu, Gospodinu Thénardieru, krčmaru u Mont- fermeilu. Navedoše javnog pisca da se izbrblja u kavani; stari čiča nije mogao da napuni svoj želudac crnim vinom, a da ne isprazni svoj džep u kome je krio tajne. Ukratko, saznali su da Fantina ima dijete. »Mora da je to neka djevojčura«. Našla se i jedna kuma koja je otišla do Mont-fermeila, govorila s Thénardierovima, i rekla pri povratku: »Za svojih trideset i pet franaka olakšala sam bar srce. Vidjela sam dijete!« Kuma koja je to učinila bila je neka vještica, zvana gospođa Victurien, čuvarica i vratarka cijelog svijeta. Gospođi Victurien je bilo pedeset i šest godina, i nad maskom ružnoće imala je masku starosti. Meketav glas, drečeća narav. Čudna stvar, ova je baba nekad bila mlada. U mladosti, usred devedeset i treće, udala se za nekog redovnika koji je pobjegao iz samostana sa crvenom kapom i od bernardinaca prešao jakobincima. Bila je mršava, jetka, opora, uglasta, naježena, gotovo otrovna, uza sve to što se sjećala svoga redovnika kome je bila udovica i koji je nju bio dobro ukrotio i savio. To je bila kopriva koju je prignječila redovnička halja. U doba Restauracije postala je jako pobožna, i to tako napadno da su joj popovi oprostili njenog redovnika. Imala je malo imanje koje je uz talambase zapisala nekoj crkvenoj zajednici. Bila je vrlo dobro viđena u biskupiji u Arrasu. Ta je, dakle, gospođa Victurien išla u Mont-fermeil i vratila se govoreći: – Vidjela sam dijete. Za sve to trebalo je vremena. Fantina je bila već više od godine dana u tvornici kad joj je jednoga jutra nadstojnica radionice predala, od strane g. predsjednika općine, pedeset franaka i saopćila joj da nema više za nju mjesta u radionici, savjetujući joj, od strane gospodina predsjednika, da ostavi gradić.

Bilo je to baš onoga mjeseca kad su Thénardierovi, pošto su zatražili dvanaest franaka mjesto šest, zahtijevali petnaest franaka mjesto dvanaest. Fantina je bila kao gromom pogođena. Nije mogla otići iz gradića; dugovala je za stanarinu i za namještaj. Pedeset franaka nije bilo dovoljno da isplati taj dug. Procijedila je nekoliko riječi kojima je zaklinjala. Nadstojnica joj je dala na znanje da mora odmah ostaviti radionicu. Fantina je bila uostalom osrednja radnica. Više postiđena nego očajna, ostavila je radionicu i došla u stan. Njenu su grešku sada, dakle, svi znali. Nije više imala snage da kaže i jednu riječ. Savjetovali su joj da ode do g. predsjednika općine; nije se usudila. Gospodin predsjednik joj je dao pedeset franaka, jer je dobar, a istjerao ju je, jer je pravedan. Poklonila se toj osudi.

IX USPJEH GOSPOĐE VICTURIEN Redovnikova je udovica, dakle, bila od neke koristi. Uostalom, g. Madeleine nije od svega toga ništa znao; to je bio splet događaja, kakvih ima puno u životu. G. Madeleine je imao naviku da nikad ne ulazi u žensku radionicu. Kao starješinu te radionice postavio je jednu staru djevojku, koju mu je župnik preporučio, i imao je potpuno povjerenje u tu nadstojnicu, ličnost zaista dostojnu poštovanja, čvrstu, pravednu, čestitu, zadojenu milosrđem koje se sastoji u davanju, ali koja nije imala u istom stupnju milosrđa koje se sastoji u razumijevanju i opraštanju. G. Madeleine se za sve oslanjao na nju. I najbolji su ljudi često primorani da prenesu svoju vlast na drugoga. S tako potpunom punomoći i uvjerena da čini dobro, nadstojnica je izvidjela slučaj, sudila, osudila i izvršila osudu nad Fantinom. Što se tiče onih pedeset franaka, ona ih je izdala iz neke svote koju joj je g. Madeleine povjeravao u cilju dijeljenja milostinje i pomoći radnicima i o kojoj nije podnosila računa. Fantina se nudila za služavku u mjestu; išla je iz kuće u kuću. Nitko je nije htio primiti. Nije mogla ostaviti grad. Trgovac-staretinar kome je bila dužna za namještaj, – kakav namještaj! – rekao joj je: – Ako odete, zatražit ću da vas uhapse kao kradljivicu. – Gazda kome je dugovala za stan, rekao je: – Vi ste mladi i lijepi, možete platiti. – Podijelila je dobivenih pedeset franaka između gazde i staretinara, vratila je trgovcu tri četvrtine svoga namještaja, zadržala samo najpotrebnije, i ostala bez rada, bez zanimanja, samo sa svojim krevetom i s dugom od nekih sto franaka. Počela je šiti grube košulje za vojsku u garnizonu, i zarađivala je dvanaest soua na dan. Za kćerku je davala deset soua. Tada je eto počela neuredno plaćati Thénardierovima. Međutim, jedna starica koja joj je palila svijeću kad se uvečer vraćala kući, poučavala ju je u vještini da živi u bijedi. Iza življenja s malim ima življenje bez ičega. To su dvije sobe: prva je tamna, a druga je crna. Fantina je naučila kako se provodi zima bez ikakva ogrjeva, kako se odričete ptice koja vam pojede svakog drugog dana za nekoliko para

prosa, kako se od suknje pravi pokrivač a od pokrivača suknja, kako se uštedi svijeća večerajući pri svjetlosti prozora koji je prekoputa. Ne možete pojmiti što sve pojedina slaba stvorenja, koja su ostarjela u neimaštini i poštenju, umiju stvoriti s jednim souom. To napokon postaje pravi talent. Fantina je zadobila taj uzvišeni talent i ponovo se malo ohrabrila. U to je doba govorila jednoj susjedi: – Svejedno! ja ovako sebi kažem: ako ne spavam više od pet sati, a sve ostalo vrijeme šijem, uspjet ću zaraditi bar za kruh. A onda, kad je čovjek žalostan, manje jede! I tako, patnje, brige, malo kruha s jedne strane, a s druge tuga, sve će me to zajedno nahraniti. U toj krajnjoj nevolji bila bi za nju neobična sreća da je mogla imati pokraj sebe kćerčicu. Pomišljala je na to da je dovede. Ali, zar da dijeli s njom neimaštinu! A onda, bila je dužna Thénardierovima! Kako da isplati taj dug? A put! čime da ga plati? Starica koja joj je dala, moglo bi se reći, lekcije kako se oskudno živi bila je neka dobra duša po imenu Margarita, istinski pobožna, siromašna i milosrdna prema sirotinji pa i prema bogatašima; bila je baš toliko pismena da se potpiše Margarita, i koja je vjerovala u boga, a to je prava znanost. Ima mnogo takvih vrlina dolje; jednoga će dana one biti gore . Ovaj život nije bez sutrašnjice. U prvo vrijeme, Fantina je bila tako posramljena da se nije usudila ni izaći iz kuće. Kad je bila na ulici, osjećala je da se okreću za njom i da je pokazuju prstom; svak ju je mjerio pogledom i nitko je nije pozdravljao; oštro i ledeno preziranje prolaznika prodiralo joj je u meso i u dušu kao sjeverni vjetar. U malim gradovima ovakva nesretnica kao da je razgolićena svačijim podrugivanjem i radoznalošću. U Parizu bar, nitko vas no poznaje, i ta neznatnost vam je odjeća. Oh! kako je željela da ode u Pariz. Nemoguće. Morala se naviknuti na to omalovažavanje kao što se bila navikla na neimaštinu. Malo pomalo se i s tim pomirila. Poslije dva-tri mjeseca osjetila se sama i počela izlaziti kao da nije bilo ničega. – Svejedno mi je, rekla je. – Izašla je i kretala se, uzdignuta čela, s gorkim osmijehom, i osjećala da postaje bezočna. Gospođa Victurien ju je viđala ponekad sa svoga prozora na ulici, primjećivala je krajnju nevolju »toga stvorenja«, koje je njenom zaslugom »postavljeno na svoje mjesto«, i sama je sebi čestitala.

Sreća zlobnih stvorenja je crna. Pretjerani je rad zamarao Fantinu, i suhi kašalj koji je imala pogoršao se. Govorila je ponekad svojoj susjedi: – Opipajte samo kako su mi vruće ruke! Međutim, izjutra, kad bi češljala jednim starim slomljenim češljem svoju lijepu kosu koja se prelijevala kao neispredena svila, imala je kratak trenutak blažene koketerije.

X NASTAVAK USPJEHA Otpustili su je pri kraju zime; ljeto je prošlo, ali se zima vratila. Kratki dani, manje se može raditi. Zima, bez topline, bez svjetlosti, bez sunca, između večeri i jutra nema sredine, magla, suton, prozor je prljav, ne vidi se jasno. Nebo je kao podrumski prozorčić. Cio dan je kao u podrumu. Sunce sliči nekom siromašku. Užasno godišnje doba! Zima kameni vodu s neba i srce čovjekovo. Vjerovnici su je progonili. Fantina je suviše malo zarađivala. Thénardierovi, kojima je neuredno plaćala, pisali su joj svakog časa pisma čiji ju je sadržaj bacao u očaj, a plaćanje poštarine upropašćivalo. Jednog su joj dana pisali da je njena mala Cosetta potpuno gola po toj strašnoj hladnoći, da joj je potrebna vunena suknjica, i da majka treba za nju poslati najmanje deset franaka. Primila je pismo, i cio ga dan gužvala u rukama. Uvečer je ušla jednom brijaču na uglu ulice, i pred njim se raščešljala. Njena divna plava kosa pala joj je do struka. – Krasna kosa! uzvikne brico. – Koliko biste dali za nju? reče ona. – Deset franaka. – Odrežite je. Kupila je suknjicu od trikoa i poslala je Thénardierovima. Kad su vidjeli suknjicu Thénardierovi su pobjesnjeli. Oni su htjeli novca. Dali su suknjicu Eponini. Sirota ševa i dalje je drhtala. Fantina je razmišljala: – Mome djetetu više nije hladno. Odjenula sam ga svojom kosom. – Navlačila je male okrugle kape koje su pokrivale njenu postriženu glavu i u kojima je bila još lijepa. Neko potmulo previranje zbivalo se u Fantininu srcu. Kad je vidjela da se ne može više češljati, počela je mrziti sve oko sebe. Dugo je vremena dijelila opće poštovanje prema čika-Madeleineu; međutim, ponavljajući u sebi neprestano da ju je baš on protjerao i da je on uzrok njene nesreće, ona je počela mrziti i njega, njega osobito. Kad bi prolazila pokraj tvornice u časovima kad su radnici kod ulaza, ona bi se pravila da se smije i da joj se pjeva. Kad ju je jedna stara radnica jednom vidjela da se tako smije i pjeva, rekla je: – Ova će djevojka slabo svršiti.

Našla je ljubavnika, prvoga koga je srela, nekog čovjeka koga nije voljela, a to je uradila iz prkosa, s bolom u srcu. To je bila neka protuha, neka vrsta muzikanta prosjaka, besposlenog odrpanca, koji ju je tukao i koji ju je ostavio onako kako ga je ona bila primila, s gnušanjem. Obožavala je svoje dijete. Što je više srljala, to je sve postajalo mračnije oko nje, a ovaj slatki anđeo sve je više obasjavao dubine njene duše. Govorila bi: – Kad budem bogata, imat ću svoju Cosettu pokraj sebe; i smijala bi se. Kašalj je nije ostavljao, a po leđima se znojila. Jednog je dana primila od Thénardierovih pismo slijedećeg sadržaja:

»Cosetta je bolesna od neke bolesti koje ima u ovom kraju. Zove se vrućica. Potrebni su skupi lijekovi. To nas upropaštava i ne možemo više plaćati. Ako nam ne pošaljete četrdeset franaka najdalje za osam dana, mala će umrijeti.« Prasnula je u smijeh, i rekla svojoj staroj susjedi: – Ah! baš su pogodili! četrdeset franaka! samo toliko! To su dva napoleona! Gdje misle oni da ću ih naći? Glupi su ti seljaci! Otišla je ipak na stubište i pokraj prozorčića ponovo pročitala pismo. Zatim je sišla i izašla, skačući i smijući se još uvijek. Netko tko ju je sreo rekao joj je: – Šta vam je, šta ste tako veseli? Odgovorila je: – Zbog jedne velike gluposti što mi je pišu ljudi sa sela. Traže od mene četrdeset franaka. Ah! ti seljaci! Prolazeći pokraj trga vidjela je mnogo svijeta okupljena oko nekih čudnih kola na čijem je krovu stajao i govorio jedan čovjek u crveno odjeven. Bio je to neki sajamski zubar, koji je bio u prolazu i nudio gledaocima umjetne vilice, paste za zube, praškove i eliksire. Fantina se umiješala u gomilu i počela se smijati kao i drugi na tu govoranciju u kojoj je bilo trgovačkih izraza za prostu rulju i žargona za bolji svijet. Zubar je vidio tu lijepu djevojku koja se smijala i odjedanput uzviknuo: – Imate lijepe zube, vi djevojko što se tamo smijete. Prodajte mi vaše dvije pločice, dajem vam za svaku zlatan napoleon. – Sta su vam to moje pločice? zapita Fantina. – Pločice, nastavi profesor zubarstva, to su prednji zubi, i to dva gornja. – Užasno! – Dva napoleona! progunđa krezuba starica koja se tu nalazila. Ova

ima sreće! Fantina je pobjegla i začepila uši da ne bi čula promukli glas čovjeka koji je vikao: – Razmislite, ljepotice! dva napoleona, to je nešto. Ako vas srce vuče, dođite večeras u krčmu Kod srebrne palube, naći ćete me tu. Fantina se vratila kući; bila je bijesna i ispričala cijelu stvar svojoj dobroj susjedi Margariti: – Razumijete li vi to? Zar to nije užasan čovjek? Kako mogu dopustiti da takvi ljudi rade slobodno! Da mi izvadi dva prednja zuba! Pa ja bih izgledala užasno! Kosa poraste, ali zubi! Ah, čudovište od čovjeka! Više bih voljela baciti se naglavce s petog kata na ulicu! Rokao mi je da će biti večeras Kod srebrne palube. – A koliko je nudio? zapita Margarita. – Dva napoleona. – To su četrdeset franaka. – Da, reče Fantina, to su četrdeset franaka. Ostala je zamišljena i dala se na posao. Poslije četvrt sata prekinula je šivenje i pošla na stubište da ponovo pročita pismo Thénardierovih. Kad se vratila, rekla je Margariti, koja je radila pokraj nje: – Znate li što je to vrućica? – Da, odgovori stara djevojka. To je jedna bolest. – A za nju treba mnogo lijekova? – Oh! grdnih lijekova! – A kako ona napada? – To je bolest što dođe onako. – A napada li djecu? – Osobito djecu. – Umire li se od nje? – Još kako, reče Margarita. Fantina je izašla i pošla da još jedanput pročita pismo na stubištu. Uvečer je izašla na ulicu. Vidjeli su je kako ide prema Pariškoj ulici, gdje su se nalazile krčme. Sutradan ujutro, kad je Margarita ušla u Fantininu sobu prije svanuća, jer su one radile uvijek zajedno i na taj način palile samo jednu svijeću za obadvije, zatekla je Fantinu gdje sjedi na krevetu, blijeda, ukočena. Nije bila ni legla. Kapa joj je bila pala na koljena. Svijeća je gorjela cijelu noć i bila je gotovo sva izgorjela. Margarita je zastala na pragu, skamenjena pred tim golemim neredom te uzviknula: – Gospode! svijeća je izgorjela! Ovdje se nešto veliko desilo! – Zatim je

pogledala Fantinu, koja je okrenula prema njoj svoju ošišanu glavu. Fantina je od prošle večeri bila ostarjela za deset godina. – Isuse! reče Margarita. Šta vam je, Fantina? – Ništa, odgovori Fantina. Naprotiv. Moje dijete neće umrijeti od te strašne bolesti što nema pomoći. Zadovoljna sam. Izgovarajući to, pokazala je staroj djevojci dva napoleona koji su se sijali na stolu. – Ah! gospode bože! reče Margarita. Kakvog li bogatstva! Odakle vam ta dva zlatnika? – Dobila sam ih, odgovori Fantina. U isto vrijeme se osmjehnula. Svijeća joj je osvjetljavala lice. Osmjeh joj je bio krvav. Crvenkasta pljuvačka joj je curila iz uglova usana, a u ustima joj se vidjela jedna crna rupa. Oba zuba su bila izvađena. Poslala je četrdeset franaka u Mont-fermeil. Uostalom to je bilo lukavstvo Thénardierovih da bi došli do novca. Cosetta nije bila bolesna. Fantina je bacila svoje ogledalo kroz prozor. Već odavno je bila napustila svoju sobicu na drugom katu i preselila se u drugu jednu pod krovom, koja se zatvarala kvakom; jednu od onih bijednih sobica čiji strop pravi ugao s podom te svaki čas u njega udarate glavom. Siromah može doprijeti do kraja svoje sobe kao i do kraja svoje sudbine saginjući se sve više i više. Nije više imala kreveta, ostala joj je jedna prnja koju su nazivali pokrivačem, jedna slamnjača na podu i jedna slamna poderana stolica. Ruža jedna u malenu loncu što ju je držala u uglu osušila se, zaboravljena. U drugom uglu, bio je jedan lonac za maslac u kome je stajala voda, koji se ledio zimi, i u kome su razni slojevi vode ostajali dugo obilježeni ledenim krugovima. Izgubila je stid, izgubila je sad koketeriju. Posljednji znak. Izlazila je s prljavim kapama. Bilo zato što nije imala vremena, bilo zato što je postala ravnodušna, ona više nije krpala svoje rublje. Kad bi joj se pete od čarapa poderale, uvlačila bi ih u cipele. To se primjećivalo na naročitim uspravnim naborima. Krpala je svoj stari i pohabani steznik krpicama cica koje su se derale pri najmanjem pokretu. Ljudi kojima je bila dužna priređivali su joj »scene«, i nisu joj davali mira. Nalazila ih je na stubištu. Provodila je noći u plakanju i razmišljanju. Oči su joj se sijale, i osjećala je uvijek bol u leđima, na gornjem dijelu lijeve lopatice. Mnogo je kašljala. Duboko je mrzila čiku-Madeleinea i nije se žalila, šila je po sedamnaest sati na dan, ali je jedan poduzetnik u tamnicama, koji je uposlio zatvorenice sa sniženom nadnicom, oborio

odjednom cijene, a to je svelo dnevnu zaradu slobodnih radnica na devet soua. Sedamnaest sati rada, a devet soua na dan! Vjerovnici su sad postali nemilosrdniji negoli ikada. Staretinar, koji joj je bio oduzeo gotovo sav namještaj, govorio joj je neprestano: »Kad ćeš mi platiti, nevaljalice?« Šta su htjeli od nje, gospode bože! Osjećala je da je vijaju i ona se preobražavala u neku divlju životinju. U isto vrijeme, Thénardier joj je pisao da je istinski čekao i pokazivao suviše dobrote, i da mu odmah treba sto franaka; u protivnom malu će Cosettu, koja se tek oporavljala od svoje velike bolesti, izbaciti napolje, na hladnoću, na ulicu, i s njom će biti što bude; neka crkne ako hoće. – Sto franaka, pomislila je Fantina. A gdje ima zanata od koga se može zaraditi što soua na dan? – Nek ide! reče, prodajmo i ovo što je ostalo. Nesretnica je postala javna žena.

XI CHRISTUS NOS LIBERAVIT28 Šta je zapravo ova Fantinina historija? To je društvo koje kupuje robinju. Od koga? Od bijede. Kupuje je od gladi, od studeni, od usamljenosti, od napuštenosti, od nemaštine. Bolna trgovina. Jedna duša za komad kruha. Bijeda nudi, društvo prima. Sveti zakon Isusa Krista upravlja našom civilizacijom, ali je još ne prožima. Kažu da je ropstvo iščezlo iz evropske civilizacije. Zabluda je to. Ono još uvijek postoji, ali sada tlači samo ženu i zove se prostitucija. Pritiskuje ženu, to jest ljupkost, nejakost, ljepotu, materinstvo. Nisu to najmanje sramote čovjekove. U ovom trenutku ove bolne drame do koga smo došli, Fantini nije ostalo ništa od onoga što je nekad bila. Postavši blato postala je mramor. Hladno je onom tko je dirne. Ona prođe, podnese vas i ne zna za vas; ona je obeščašćeni i strogi lik. Život i društveni poredak kazali su joj posljednju riječ. Doživjela je sve što je imala da doživi. Sve je osjetila, sve podnijela, sve iskusila, sve propatila, sve izgubila, sve oplakala. Sa svačim se pomirila onim pomirenjem koje sliči ravnodušnosti kao što smrt sliči snu. Ni od čega više ne bježi. Ničega se više ne boji. Makar na nju pali svi oblaci i srušio se na nju cijeli ocean, šta je briga! ona je kao napunjena spužva. Ona bar tako misli, ali zabluda je uobraziti da se sudbina može iscrpsti i da se može dodirnuti dno makar čega bilo. Jao! Šta su sve te sudbine tako gurnute i izmiješane? Kuda idu? Zašto su takve? Onaj koji to zna vidi sav mrak. On je jedan. Zove se Bog.

28

Krist nas je oslobodio. – Prev.

XII BESPOSLIČENJE G. BAMATABOISA Ima u svim malim gradovima, a bilo ih osobito u Montreuilu-naMoru, jedna vrsta mladih ljudi koji grickaju u provinciji po hiljadu i pet stotina livara rente, kao što njima podobni požderu u Parizu po dvije stotine hiljada franaka godišnje. To su bića one rasprostranjene vrste bezbojnih; jalovi, parasiti, ništavni, koji imaju pomalo zemlje, nešto malo gluposti i nešto malo duha, koji bi se u salonu ponašali kao neotesanci, a u kavani misle da su plemići, koji rado kažu: moje livade, moje šume, moji seljaci, zvižde kazališnim glumcima da bi pokazali kako su ljudi od ukusa, svađaju se s oficirima iz garnizona da bi pokazali da su ratnički raspoloženi, idu u lov, puše, zijevaju, piju, zaudaraju na duhan, igraju biljar, promatraju kako silaze putnici s diližansa, žive po kavanama, večeraju po krčmama, imaju psa koji glođe kosti pod stolom i suložnicu koja razmješta jela na stolu, stalo im je do jednog soua, pretjeruju u modi, dive se tragedijama, preziru žene, nose stare čizme dok se ne raspadnu, kopiraju London preko Pariza, a Pariz preko Pont-à-Moussona, ne rade, ne koriste ničemu, a nisu mnogo ni štetni. G. Félix Tholomyès, da je ostao u provinciji i da nikada nije vidio Pariz, bio bi jedan od takvih ljudi. Da su bogatiji, čovjek bi rekao: kicoši su; da su siromašniji, čovjek bi rekao: lijenčine su. Ovako, oni su naprosto besposličari. Među ovim besposličarima ima ih koji su dosadni, kojima je dosadno, ima ih koji maštaju, a ima i poneki pokvarenjak. U to vrijeme elegancija se sastojala iz visokog okovratnika, debele kravate, sata s natrpanim lančevima, iz tri prsluka navučena jedan na drugi a raznih boja, plavog i crvenog odozdo, iz maslinastog fraka kratkog struka, s repom kao u bakalara i dvostrukim redom srebrnih dugmadi zbijenih jedno uz drugo i poredanih tako do ramena, iz hlača otvoreno maslinaste boje ukrašenih na dva šava neodređenim ali uvijek neparnim brojem uzdužnih nabora, koji je išao od jedan do jedanaest, granice koja se nikad nije prelazila. Dodajte tome duboke cipele s potkovanim potpeticama, cilindar uskog oboda, kosu počešljanu u gustim uzdignutim pramenima, golem štap, i

razgovore začinjene Potierovim kalamburima. Povrh svega mamuze i brkovi. U to doba, brkovi su bili oznaka buržuja, a mamuze oznaka pješaka. Kicoš iz provincije nosio je duže mamuze i strašnije brkove. To je bilo vrijeme borbe južnoameričkih republika protiv španjolskog kralja, Bolivara protiv Morilla. Šeširi malog oboda bili su roajalistički i zvali su se morili; liberali su nosili šešire širokog oboda koji su se zvali bolivari. Osam do deset mjeseci, tako nekako, poslije onoga što je ispričano na prednjim stranicama, prvih dana siječnja 1823, jedne večeri kad je padao snijeg, jedan od ovih kicoša, jedan od besposličara, jedan s »ispravnim mišljenjem«, jer je nosio morilo, a osim toga bio toplo zaogrnut jednim od onih velikih ogrtača koji su dopunjavali, za hladnih dana, odijelo u modi, zabavljao se zadirkujući jednu bijednicu koja se vukla pokraj prozora oficirske kavane, u plesnoj haljini i sva dekoltirana, sa cvijećem na glavi. Ovaj je kicoš pušio, jer je to zaista zahtijevala moda. Svaki put kad bi ova žena prošla ispred njega, on joj je dobacivao, s oblakom dima iz svoje cigare, poneku riječ za koju je vjerovao da je duhovita i vesela, kao: – Ala si ružna! – Sakrij se! – Nemaš zuba, itd., itd. – Taj se gospodin zvao gospodin Bamatabois. Žena, žalosni nakinđureni skelet, koji je išao tamo-amo po snijegu, nije mu odgovarala, nije ga čak ni gledala, ali je i pored toga izvodila u tišini i s nekom mračnom tačnošću svoju šetnju koja ju je dovodila svakih pet minuta pod uvredljiv podsmijeh, kao osuđenog vojnika koji se vraća pod šibu. Njena ravnodušnost bez sumnje je ljutila besposličara, koji, ugrabivši trenutak kad mu je bila okrenula leđa, približi joj se odotrag mačjim korakom i, gušeći se od smijeha, sagne se, dohvati s ulice šaku snijega i baci joj ga iznenada na leđa između dvije gole lopatice, žena vrisne, okrene se, skoči kao pantera i baci se na čovjeka, zabadajući mu nokte u lice, psujući najpogrdnijim riječima kakve može samo izbaciti kakav pandur. Ove psovke, izbljuvane glasom koji je bio promukao od rakije, izlazile su gadno iz usta u kojima doista nije bilo dva zuba. To je bila Fantina. Čuvši ovu galamu, oficiri iz gomile izađoše iz kavane, prolaznici se skupiše i načiniše velik krug koji se smijao, grdio i pljeskao oko ovih uskovitlanih dvaju bića u kojima su se jedva mogli raspoznati čovjek i žena, čovjek koji se otimao, dok mu je šešir ležao na zemlji, žena koja je udarala nogama i rukama, gologlava, urlajući, bez zuba i kose, pomodrela od bijesa, grozna. Odjednom jedan se visok čovjek živo izdvojio iz gomile, ščepao ženu za struk od satena, poprskan blatom, i reče joj: – Idi za mnom!

Žena podiže glavu; njen bijesni glas naglo umuknu. Oči joj se zamutiše, od modre ona postade blijeda, a drhtala je sva užasnuta. Prepoznala je Javerta. Kicoš je bio ugrabio priliku da umakne.

XIII RJEŠENJE NEKOLIKIH PITANJA OPĆINSKE POLICIJE Javert je razmaknuo prisutne, probio se kroz krug i uputio se dugim koracima policijskoj stanici na kraju trga, vukući za sobom bijednicu. Nesvjesno, ona je puštala da radi s njom što hoće. Ni on ni ona nisu ni riječi progovorili. Roj promatrača lud od veselja, pratio ih je, dobacujući razne dosjetke. Vrhunac bijede, prilika za masne šale. Kad su došli do stanice, jednog niskog odjeljenja koje je zagrijavala jedna peć, a čuvao stražar i koje se zatvaralo staklenom i željeznom rešetkom osiguranim vratima, Javert je otvorio vrata, ušao s Fantinom i zatvorio vrata za sobom, na veliko razočaranje radoznalih koji su se penjali na vrhove prstiju i krivili vratove pred zamagljenim stražarskim vratima, pokušavajući da vide. Radoznalost je neka vrsta proždrljivosti. Vidjeti, to je kao i žderati. Pošto je ušla, Fantina se skljokala u jedan kraj odjeljenja, nepomična i nijema, zgurena kao poplašeno pseto. Starješina stanice donese upaljenu svijeću i stavi je na jedan stol. Javert sjedne, izvadi iz džepa komad papira s pečatom i počne pisati. Žene ove vrste po našim su zakonima potpuno ostavljene na milost i nemilost policije. Ona s njima radi što hoće, kažnjava ih kako joj je drago i oduzima im po svojoj volji one dvije žalosne stvari koje one nazivaju svojim zanatom i svojom slobodom. Javert je bio hladan; njegovo ozbiljno lice nije odavalo nimalo uzbuđenja. Ipak je on bio nečim ozbiljno i duboko zauzet. To je bio jedan od onih trenutaka kada je on bez nadzora, ali sa svim obzirima stroge savjesti, vršio svoju strahovitu diskrecionu vlast. U tom času, on je to osjećao, njegova je policijska stoličica bila sudska tribina. On je sudio. On je sudio i osuđivao. On je prikupljao u vršenju ove velike dužnosti sve ideje koje je mogao imati u svom duhu. Što je više ispitivao slučaj ove javne žene, to se više bunio. Bilo je očevidno da je vidio kako je izvršen jedan zločin. Vidio je, tu na ulici, kako je jedno stvorenje izvan svakog zakona uvrijedilo i napalo društvo oličeno u jednom posjedniku biraču. Jedna prostitutka napala je jednog građanina. On je to vidio, on, Javert. Pisao je u tišini.

Kad je svršio, potpisao je, savio papir i rekao starješini, pružajući mu ga: – Uzmite tri čovjeka, vodite ovu žensku u zatvor. – A zatim, okrećući se Fantini: – Dobila si šest mjeseci. Nesretnica je zadrhtala. – Šest mjeseci! Šest mjeseci zatvora! povika. Šest mjeseci da zarađujem po sedam soua na dan! Ali šta će biti s Cosettom? moja kćeri! kćeri moja! Ali ja sam još dužna više od sto franaka Thénardierovima, gospodine inspektore, znate li vi to? Poče se vući po pločama koje su iskaljale čizme svih tih ljudi, ne dižući se, lomeći ruke, praveći velike korake na koljenima. – Gospodine Javerte, reče, milost. Uvjeravam vas da nisam kriva. Da ste vidjeli početak, vidjeli biste, kunem vam se blagim bogom, da nisam kriva. Onaj gospodin građanin, koga ne poznajem, bacio mi je snijeg na leđa. Da li netko ima pravo da nam sipa snijeg na leđa kad mirno tako prolazimo i nikom zla ne činimo? To me uzbudilo. Ja sam bolesna, znate. A onda prije toga mi je govorio uvrede. »Ružna si! Nemaš zuba!« Znam ja dobro da nemam zuba! Ništa nisam poduzimala, mislila sam – ovaj se gospodin zabavlja. Bila sam pristojna prema njemu, nisam ništa govorila. A tada mi je sasuo snijeg. Gospodine Javerte, moj dobri gospodine inspektore, zar nema nikog ovdje tko je vidio, da vam kaže da je ovo istina? Pogriješila sam možda što sam se naljutila. Vi znate, u tom trenutku čovjek ne vlada sobom. Zanese se. A onda, kad vam se nešto hladno stavi na leđa u času kad se tome ne nadate! Pogriješila sam što sam upropastila šešir toga gospodina. Zašto je otišao! Molila bih ga da mi oprosti. Smilujte mi se danas, oprostite mi za ovaj put, gospodine Javerte. Eto vidite, vi ne znate ovo, u tamnicama se zarađuje samo sedam soua, nije to krivnjom vlade, ali se zarađuje samo sedam soua, a zamislite da imam sto franaka da platim, inače će mi otjerati moju malu. O bože moj! Ne mogu je imati pokraj sebe. Tako je ružno ovo što radim! O moja Cosetta, moj anđele dobre i presvete majke božje, šta će od tebe biti, jagnje moje siroto! Kazat ću vam, u pitanju su Thénardierovi, krčmari, seljaci, ne umiju razumno misliti. Treba im novaca. Ne tjerajte me u zatvor. Vidite, malu biste začas bacili na cestu, da ide kud zna, usred zime. Treba imati sažaljenja prema tom stvorenju, moj dobri gospodine Javerte. Da je veća, zarađivala bi za život, ali u njenim godinama ne može. Ja u osnovi nisam loša žena. Nisam ovakva postala iz podlosti i proždrljivosti. Pila sam rakiju, ali iz bijede. Ne volim je, ali mi olakša jad. Dok sam bila sretnija, da ste samo zagledali u moje ormare, vidjeli biste da ja nisam bila koketa kod koje je sve u neredu. Imala sam rublja, mnogo rublja. Smilujte mi se, gospodine Javerte.

Ona je tako govorila, sva skršena, dršćući od jecanja, ne videći ništa od suza, ogoljena vrata, lomeći ruke, kašljući suhim i sitnim kašljem, mucajući polako glasom samrtnika. Velika bol je božanstvena i strašna zraka koja preobražava bijednike. U tom je trenutku Fantina opet postala lijepa. Ponekad se prekidala i nježno ljubila skutove žbirova redengota. Raznježila bi srce od granita, ali se ne može raznježiti srce od drveta. – Ajde! reče Javert, saslušao sam te. Jesi li sve kazala? Sada idi! Dobila si šest mjeseci – ni bog otac lično ne bi ti mogao više pomoći. Po toj svečanoj riječi, ni bog otac ne bi ti mogao više pomoći, ona je shvatila da je osuda izrečena. Sasvim se skutrila na svome mjestu šapćući: Milost! Javert okrene leđa. Vojnici je uhvatiše za ruke. Nekoliko minuta prije toga čovjek je jedan bio ušao, a nitko na njega nije bio obratio pažnju. Zatvorio je bio vrata, naslonio se na njih i slušao očajničke Fantinine molitve. U trenutku kada vojnici ščepaše nesretnicu, koja nije htjela ustati, on zakorakne korak naprijed, izađe iz mraka i reče: – Pričekajte malo, molim vas! Javert podigne oči i spazi g. Madeleinea. Skine šešir, i, pozdravljajući nekako nespretno i ljutito, reče: – Oprostite, gospodine predsjedniče ... Ta riječ, gospodine predsjedniče, učini na Fantinu čudan utisak. Ona ustade i uspravi se kao neko priviđenje koje je izašlo iz zemlje, odgurnu vojnike objema rukama, uputi se ravno g. Madeleineu prije nego što su je mogli zadržati, i gledajući ga netremice, sva izbezumljena viknu: – A ti si dakle taj gospodin predsjednik! Zatim prasne u smijeh i pljune mu u lice. G. Madeleine obrisa lice i reče: – Inspektore Javerte, pustite ovu ženu na slobodu. Javert osjeti u sebi kao da će poludjeti. On je u tom trenutku doživio, jedno za drugim, i gotovo pomiješana najžešća uzbuđenja koja je ikad imao u svom životu. Vidjeti kako jedna javna žena pljuje u lice jednom predsjedniku općine, to je bilo nešto tako čudnovato da bi, i u svojim najstrahovitijim pretpostavkama, smatrao kao neko oskvrnuće povjerovati da je tako nešto moguće. S druge strane, u dnu svoje misli on je nejasno pravio neko gadno upoređivanje između onoga što je ova žena i onoga što bi mogao biti ovaj predsjednik, ovaj javni službenik, i onda je s užasom nazirao nešto što mu je izgledalo tako jednostavno u tom nevjerojatnom napadu. Ali kad je vidio kako ovaj predsjednik mirno briše

lice i kaže: pustite ovu ženu na slobodu, bilo mu je kao da je dobio neki napad, toliko je bio zapanjen; misao i riječ mu se zaustaviše: granicu mogućeg zaprepaštenja bio je već prešao. Ostao je nijem. Ove riječi nisu na manje čudnovat način djelovale na Fantinu. Digla je svoju golu ruku, uhvatila se za ručku od peći kao netko tko posrće. Gledala je međutim oko sebe i počela govoriti tihim glasom kao da razgovara sama sa sobom. – Na slobodu! Da me puste da idem! Da ne idem šest mjeseci u tamnicu! Tko je to rekao? Nije moguće da su to rekli. Slabo sam razumjela. Zacijelo, to nije reklo ovo čudovište od predsjednika! Da niste vi, moj dobri gospodine Javerte, rekli da me puste na slobodu? Oh! vidite! Reći ću vam i vi ćete me pustiti da idem. Ovo čudovište od predsjednika, ovaj stari nitkov, on je uzrok svemu. Zamislite, gospodine Javerte, on me je istjerao! I to zbog raznih nevaljalica koje ogovaraju u radionici. Zar to nije užas! Otpustiti jednu sirotu djevojku koja pošteno radi svoj posao! Onda nisam više dovoljno zarađivala i cijela nesreća se srušila na mene. Trebalo bi da najprije ova gospoda iz policije zavedu poboljšanje, a to je da spriječe poduzetnike u tamnicama da nanose štetu sirotinji. Objasnit ću vam to, znate. Zarađujete dvanaest soua na košuljama, pa to spadne na devet soua, i više se ne može živjeti. Mora, dakle, čovjek raditi što stigne. Ja sam imala svoju malu Cosettu, i bila sam primorana da postanem loša žena. Razumijete sada da je ovaj nevaljali predsjednik skrivio sve zlo. Na kraju, zgazila sam šešir onoga gospodina građanina pred oficirskom kavanom. Ali mi je on upropastio haljinu snijegom. Žene kao što sam ja, mi imamo samo tu jednu svilenu haljinu, za uveče. Vidite, nikada nisam učinila zla namjerno, istinu kažem, gospodine Javerte, a svuda vidim mnogo gorih žena od mene koje su mnogo sretnije. O gospodine Javerte, vi ste rekli da me puste, zar ne? Obavijestite se, govorite s gazdom od moga stana, sada plaćam uredno stanarinu potvrdit će vam da sam poštena! Ah! bože moj, molim vas za oproštenje, dotakla sam se, i ne videći što radim, ručice od peći, i sad se puši. G. Madeleine ju je slušao s dubokom pažnjom. Dok je govorila, tražio je po prsluku, izvukao iz džepa novčanik i otvorio ga. Bio je prazan. Vratio ga je u džep. Rekao je Fantini: – Koliko ste rekli da dugujete? Fantina, koja je gledala samo Javerta, okrenula mu se: – Je l’ ja s tobom govorim! Zatim obraćajući se vojnicima: – Ej, vi, jeste li me vidjeli kako sam mu pljunula u lice? Ah! Stari zlikovče, predsjedniče; došao si da me uplašiš, ali ja se tebe ne plašim. Ja se bojim gospodina Javerta! Bojim se mog dobrog gospodina Javerta!

Govoreći to, okrenula se inspektoru: – A uz to, znate, gospodine inspektore, treba biti pravedan. Razumijem što ste vi pravedni, gospodine inspektore. Zapravo, to je tako jednostavno, čovjek jedan u šali baci malo snijega na leđa jedne žene, tome se smiju oficiri, ljudi se moraju nečim zabavljati, a mi smo tu za zabavu, je li! A zatim, vi naiđete, primorani ste da napravite red, odvedete ženu koja je skrivila, ali kad ste razmislili, kako ste dobri, rekoste da me puste na slobodu. To je zbog male, jer šest mjeseci u tamnici, to bi me spriječilo da izdržavam svoje dijete. Samo, nemoj da se to više dogodi, nevaljalice! Oh! Neće više, gospodine Javerte! mogu mi sada napraviti što hoće, neću se ni maknuti. Samo, danas, znate, ja sam vikala jer me od toga zaboljelo, nisam se nikako nadala snijegu od strane toga gospodina, a zatim, rekla sam vam, meni nije najbolje, kašljem, imam nešto tu u grudima, kao neku grudu koja me peče, a liječnik mi kaže: – Liječite se. Eto, opipajte, dajte ruku, na plašite se, ovdje. Nije više plakala, glas joj je bio umiljat, na svoje bijelo i nježno grlo pritiskivala je veliku i grubu ruku Javertovu, i gledala ga je smiješeći se. Odjednom, ona je brzo popravila izgužvano odijelo, spustila krajeve suknje koja joj se, dok se po zemlji vukla, bila podigla gotovo do koljena, i uputila se vratima, govoreći poluglasno vojnicima uz prijateljsko klimanje glavom: – Djeco, gospodin inspektor je rekao da me pustite, ja idem. Stavila je ruku na kvaku. Još jedan korak pa bi bila na ulici. Javert je toga časa bio ostao stojeći, nepomičan, s pogledom uprtim u zemlju, izgubljen usred ovog prizora kao neka pomaknuta statua koja čeka da je nekamo postave. Škljocanje kvake ga je probudilo. Podigao je glavu s izrazom suverene vlasti, s izrazom koji je uvijek utoliko strašniji što je vlast niža, divljim kod zvijeri, okrutnim kod čovjeka. – Naredniče, poviče on, zar ne vidite da će ova nevaljalica otići! Tko vam je kazao da je pustite? – Ja, reče Madeleine. Kad je čula glas Javertov, Fantina je zadrhtala i puštala kvaku kao što uhvaćeni lopov pušta ukradenu stvar. Kad je čula Madeleineov glas, okrenula se, i od toga časa, ne progovarajući ni jedne riječi, ne usuđujući se čak ni da diše slobodno, prelazila je naizmjenično pogledom s Madeleinea na Javerta i sa Javerta na Madeleinea, kako bi koji od njih govorio. Očevidno je da je Javert morao biti, kako se to kaže, »izbačen iz kolosijeka« kad se usudio da se obrati naredniku onako kako je on to učinio, pošto je čuo predsjednikov poziv da puste Fantinu. Da li je bio

zaboravio na prisutnost g. predsjednika? Da nije na kraju samog sebe uvjerio da je nemoguće da ijedna »vlast« izda jedno takvo naređenje, i da je sigurno g. predsjednik morao nehotično reći jednu stvar mjesto neke druge? Ili, pak, pred čudima kojima je bio svjedok već dva sata, možda je zaključio da treba pribjeći krajnjim odlukama, da je potrebno da se mali načini velikim, da se žbir pretvori u suca, da policijska vlast postane sudska vlast, i da se u ovoj nevjerojatnoj krajnosti red, zakon, moral, vlada, cijelo društvo oličavaju u njemu, Javertu? – Gospodine predsjedniče, to ne može biti. – Kako! reče g. Madeleine. – Ova je nesretnica uvrijedila jednog građanina. – Inspektore Javerte, odgovori g. Madeleine pomirljivim i mirnim glasom, čujte. Vi ste čovjek na svom mjestu i nije mi teško da se s vama objasnim. Evo kako je bilo. Prolazio sam trgom onda kad ste odovodili ovu ženu, bilo je još okupljenog svijeta, obavijestio sam se, sve sam doznao. Građanin je skrivio, i, ako biste htjeli po pravdi, on bi morao biti zatvoren. Javert odgovori: – Ova je bijednica uvrijedila gospodina presjednika. – To je moja stvar, reče g. Madeleine. Uvreda koja mi je nanesena valjda je moja. Mogu raditi s njom što hoću. – Neka mi oprosti gospodin predsjednik. Uvreda koja mu je nanesena nije njegova, njom se mora pozabaviti pravda. – Inspektore Javerte, odgovori g. Madeleine, najpreča pravda, to je savjest. Čuo sam ovu ženu. Znam što radim. – A ja, gospodine predsjedniče, ja ne znam što radim. – Onda se zadovoljite time što ćete se pokoriti. – Ja se pokoravam svojoj dužnosti. Moja dužnost zahtijeva da ova žena izdrži šest mjeseci zatvora. G. Madeleine odgovori blago: – Čujte ovo dobro. Neće izdržati ni jedan dan. Čuvši tu odlučnu riječ, Javert se usudi da pogleda ravno u predsjednika, i reče mu, još uvijek tonom dubokog poštovanja: – Očajan sam što se moram usprotiviti gospodinu predsjedniku. To je prvi put u mom životu, ali neka mi izvoli dopustiti da mu primijetim da sam ja u granicama svojih prava. Da se zadržim, kad već to hoće gospodin predsjednik, na slučaju građanina. Bio sam tu. Ova je žena napala g. Bamataboisa, koji je birač i vlasnik ove lijepe kuće s balkonom na uglu šetališta, što ima tri kata i sva je od tesanog kamena. Na kraju krajeva, postoji neki poredak na ovome svijetu! Bilo kako bilo, gospodine

predsjedniče, cijeli slučaj je ulični izgred koji spada u moju nadležnost i ja zadržavam imenovanu Fantinu. Tada g. Madeleine prekriži ruke i reče strogim glasom koji još nitko nije čuo u gradiću: – Slučaj o kome vi govorite tiče se općinske policije. Po odredbama člana devetog, jedanaestog, petnaestog i šezdeset i šestog Zakona o kaznenom postupku, ja sam tu sudac. Naređujem da se ova žena pusti na slobodu. Javert htjede uložiti i posljednji napor. – Ali, gospodine predsjedniče... – Podsjećam vas na član osamdeset i prvi Zakona od 13. prosinca 1799. o samovoljnom lišavanju slobode. – Gospodine predsjedniče, dopustite ... – Ni riječi više. – Ipak... – Napolje, reče g. Madeleine. Javert dočeka udarac, na nogama, s lica, ravno u grudi kao ruski vojnik. Pokloni se do zemlje gospodinu predsjedniku i izađe. Fantina se ukloni s vrata i gledala ga je sa zaprepaštenjem kad je prošao ispred nje. Međutim, i ona je bila obuzeta čudnovatim uzbuđenjem. Vidjela je kako se u neku ruku o nju otimaju dvije suprotne sile. Vidjela je kako se pred njenim očima bore dva čovjeka koji drže u svojim rukama njenu slobodu, njen život, njenu dušu, njeno dijete; jedan ju je od ovih ljudi vukao u mrak, drugi ju je vraćao u svjetlost. U toj borbi koju je gledala uveličanu strahom, ova su joj dva čovjeka izgledala kao divovi; jedan je govorio kao njen demon, drugi je govorio kao njen anđeo čuvar. Anđeo je pobijedio demona, i, od čega je drhtala od glave do pete, taj anđeo čuvar, taj osloboditelj, bio je baš čovjek koga je mrzila iz dna duše, predsjednik općine koga je tako dugo smatrala za uzročnika svih svojih nesreća, on, Madeleine! I u času kad ga je ona na gadan način uvrijedila, on je spašava. Je li se, dakle, bila prevarila? Da li sad treba da promijeni svu svoju dušu?... Nije znala, drhtala je. Slušala je izbezumljeno, gledala je prestravljeno, i na svaku riječ koju je izgovarao g. Madeleine, osjećala je kako u njoj iščezavaju i tonu strašne tamne mržnje i kako se u njenom srcu rađa nešto toplo i neizrecivo, a to je bila radost, pouzdanje i ljubav. Kad je Javert izašao, Madeleine joj se okrenuo i rekao joj lagano, uspijevajući da govori kao ozbiljan čovjek koji neće da zaplače: – Čuo sam vas. Nisam znao ništa od svega što ste rekli. Vjerujem da je to istina i osjećam da je to istina. Nisam čak znao da ste napustili moju

radionicu. Zašto se niste obratili meni osobno? Ali čujte: platit ću vaše dugove, dovest ću vam dijete ili ćete vi otići k njemu. Živjet ćete ovdje, u Parizu, gdje hoćete. Ja ću se brinuti o vašem djetetu i vama. Ne morate više raditi, ako vam je volja. Dat ću vam novaca koliko vam je potrebno. Postat ćete opet pošteni kad postanete sretni. I čak, čujte, izjavljujem vam to već sad, ako je sve tako kao što kazne, u što ja ne sumnjam, vi nikad niste ni prestali biti čestiti i sveti pred bogom. Oh! jadna ženo! Ovo je bilo više nego što je sirota Fantina mogla podnijeti. Imati Cosettu pokraj sebe! Izaći iz ovog sramotnog života! Živjeti slobodna, bogata, sretna, poštena s Cosettom! Vidjeti kako se naglo usred njene bijede prosipaju sve te stvarnosti raja! Ona je kao zabezeknuta gledala toga čovjeka koji joj je govorio, i stigla je samo da dva-tri puta zajeca: Oh! oh! oh! Noge joj zadrhtaše, padne na koljena pred g. Madeleinea, i, prije nego što je mogao da je spriječi, osjeti da mu uzima ruku i na nju stavlja svoje usne. Zatim se onesvijesti.

KNJIGA ŠESTA

Javert

I POČETAK ODMORA G. Madeleine naredi da se Fantina prenese u bolnicu koja se nalazila u njegovoj kući. Povjerio ju je sestrama, koje je smjestiše u krevet. Bila joj se pojavila žestoka groznica. Jedan dio noći je buncala i glasno govorila, Na kraju je ipak zaspala. Sutradan oko podne Fantina se probudila, čula je nečije disanje sasvim blizu svoga kreveta, razmakla je zavjese, i vidjela g. Madeleinea kako stoji i gleda nešto iznad njene glave. Njegov pogled, u kome je bilo puna sažaljenja i strepnje, kao da je zaklinjao. Okrenula se da vidi u što gleda i vidjela je da se obraća jednom raspelu prikovanom na zid. G. Madeleine je bio odsad preobražen u očima Fantininim. Izgledao je sav ozaren svjetlošću. Bio je zadubljen u neku molitvu. Dugo ga je promatrala ne usuđujući se da ga prekine. Napokon mu reče bojažljivo: – Šta to radite? G. Madeleine je bio na istom mjestu već čitav sat. Čekao je da se Fantina probudi. Uzme joj ruku, opipa puls i odgovori: – Kako vam je? – Dobro, spavala sam, reče, mislim da mi je bolje. Neće biti ništa. On nastavi, odgovarajući na pitanje koje mu je najprije uputila, kao da ga je tek sada čuo: – Molio sam se onom mučeniku gore. A u sebi je dodao: – Za ovu mučenicu dolje. G. Madeleine je proveo noć i jutro u pribiranju obavještenja. Znao je sad sve. Upoznao je historiju Fantininu u svim njenim dirljivim pojedinostima. Nastavio je: – Mnogo ste patili, jadna majko! Oh! nemojte se mnogo žaliti, sada ste u carstvu izabranih. Eto tako ljudi prave anđele. Nije to njihova greška; ne umiju oni drukčije. Vidite, pakao iz koga ste izašli prvi je oblik neba. Moralo se tim početi. Uzdahnuo je duboko. Ona mu se međutim osmjehivala onim uzvišenim osmijehom kome je nedostajalo dva zuba. Javert je iste noći napisao jedno pismo. Sutradan je lično predao to pismo na poštu u Montreuil-na-Moru Bilo je upućeno u Pariz i

namijenjeno: Gospodinu Chabouillet-u (Šabujeu), sekretaru upravitelja policije. Kako se bilo pročulo ono što se bilo dogodilo u policijskoj stanici, upraviteljica pošte i još neke osobe koje su vidjele pismo prije polaska i poznavale rukopis Javertov na adresi, pomislile su da je poslao svoju ostavku. G. Madeleine se požurio da piše Thénardierovima. Fantina im je dugovala sto i dvadeset franaka. On im je poslao tri stotine franaka i poručio da od te svote naplate sve što im se duguje i da dijete odmah dovedu u Montreuil-na-Moru, gdje ga traži bolesna majka. To je zaslijepilo Thénardiera. – Vraga! rekao je on ženi, ne puštajmo iz ruku dijete. Ova će ptičica postati prava krava muzara. Nagađam u čemu je stvar. Neki se klipan zaljubio u majku. Odgovorio je jednim vrlo dobro sastavljenim računom od pet stotina i nekoliko franaka. Tome su računu bile priključene i dvije neoborive priznanice na više od tri stotine franaka, koje su potjecale, jedna od liječnika, druga od apotekara koji su liječili i lijekove davali Eponini i Azelmi za vrijeme njihove duge bolesti. Trebalo je samo učiniti jednu malu zamjenu u imenima. Thénardier je stavio na kraju računa: Primio akonto tri stotine

franaka. G. Madeleine je poslao odmah i drugih tri stotine franaka i napisao:

„Požurite da dovedete Cosettu.“ – Dođavola! reče Thénardier, ne puštajmo dijete iz ruku. Međutim, Fantina se nije opravljala. Bila je još uvijek u bolnici. Sestre su najprije s odvratnošću primile i njegovale »ovu djevojčuru«. Tko je vidio bas-reliefe u Reimsu, sjetit će se napućene donje usne u Mudrih djevica koje gledaju lude djevice. Ovo drevno preziranje koje pokazuju vestalke prema sviračicama jedan je od dubokih nagona ženskog dostojanstva; sestre su ga doživjele, i to jačinom koju je religija udvostručila. Ali, poslije nekoliko dana, Fantina ih je razoružala. Govorila je razne ponizne i blage riječi, a kao majka bila je dirljiva. Jednoga su je dana sestre čule kako govori u groznici: – Bila sam grešnica; kad moje dijete bude uz mene, značit će da mi je bog oprostio. Dok sam bila u zlu, nisam htjela da Cosetta bude uz mene; ne bih mogla podnijeti njene začuđene i tužne oči. A za nju sam međutim i činila zlo, i zato će mi bog i oprostiti. Osjetit ću blagoslov dobroga boga kad Cosetta bude ovdje. Gledat ću je i dobro će mi biti od toga što gledam

to nevino stvorenje. Ona ništa ne zna. Vidite, sestrice moje, ona je anđeo. U njenim godinama krila još ne otpadaju. G. Madeleine ju je posjećivao dvaput na dan, i svaki put ga je pitala: – Da li ću vidjeti uskoro svoju Cosettu? Odgovorio joj je: – Možda sutra ujutro. Svakog časa može doći, čekam je. A blijedo lice majke sijalo se. – Oh! odgovorila je, što ću biti sretna! Rekli smo već da se nije oporavila. Naprotiv, njeno stanje kao da se pogoršavalo iz nedjelje u nedjelju. Ona gruda snijega pritisnuta na golo tijelo između lopatica prouzrokovala je bila nagao prestanak znojenja, zbog čega je bolest koja je tinjala godinama žestoko izbila. Tada su počinjali da se u proučavanju i liječenju grudnih bolesti koriste lijepim napomenama Laennecovim. Liječnik je pregledao Fantinu i odmahnuo glavom. G. Madeleine reče liječniku: – Dakle? – Ima li ona dijete koje želi vidjeti? reče liječnik. – Ima. – Onda požurite se da joj ga dovedete. G. Madeleine uzdrhta. Fantina zapita: – Šta je rekao liječnik? G. Madeleine se silom nasmiješi. – Rekao je da vam najprije dovedem dijete, i da će vam to vratiti zdravlje. – Oh, nastavi ona, ima pravo! Ali šta je s tim Thénardierovima što mi zadržavaju Cosettu? Oh! ona će doći. Evo, da napokon ugledam sreću sasvim blizu sebe! Thénardier međutim nije »puštao dijete iz ruku« i navodio je stotinu kojekakvih razloga. Cosetta je malo slaba za jedno takvo putovanje zimi. Zatim, ostalo je nešto sitnih dugova u mjestu, a njihove račune skuplja upravo sada, itd., itd. – Poslat ću nekog da uzme Cosettu, reče g. Madeleine. Ako je potrebno, ići ću ja sam. Po diktiranju Fantininom napisao je ovo pismo koje joj je dao da potpiše:

»Gospodine Thénardier, Predat ćete Cosettu ovoj osobi. Platit će vam sve sitne dugove. Čast mi je pozdraviti vas s poštovanjem FANTINA« U međuvremenu dogodio se jedan ozbiljan događaj. Uzalud se trudimo da što bolje istešemo tajanstvenu stijenu iz koje je načinjen naš život, crna pruga sudbine neprekidno se pojavljuje.

II KAKO JEAN MOŽE POSTATI CHAMP Jednoga jutra kad je g. Madeleine bio u svom kabinetu i svršavao unaprijed neka hitna općinska pitanja za slučaj ako bi se odlučio da otputuje u Mont-fermeil, javiše mu da policijski inspektor Javert moli da s njim govori, čuvši to ime, g. Madeleine se nije mogao obraniti nekog neugodnog utiska. Od onog događaja u policijskoj stanici, Javert ga je više nego ikad izbjegavao, i g. Madeleine ga više nije vidio. – Neka uđe, reče. Javert uđe. G. Madeleine je sjedio pored kamina, s perom u ruci, pregledavajući jedan svežanj akata koji je listao i po kome je bilježio primjedbe, a koji je sadržavao zapisnike prekršaja saobraćajnih propisa. Nije se ni pomakao kad je Javert ušo. Nije se mogao obraniti od pomisli na jadnu Fantinu, i priličilo mu je da bude leden. Javert je pozdravio s puno poštovanja g. predsjednika, koji mu je bio okrenut leđima. G. predsjednik ga nije ni pogledao i dalje je bilježio primjedbe po spisima. Javert je pristupio dva-tri koraka bliže, i zaustavio se ne narušavajući tišinu. Neki fizionomist kome bi Javertova priroda bila poznata, koji bi već duže vremena proučavao ovoga divljaka u službi civilizacije, ovu čudnu mješavinu Rimljana, Spartanca, redovnika i kaplara, ovoga špijuna nesposobnog za laž, ovoga čednog žbira, neki fizionomist koji bi poznavao njegovu potajnu i staru odvratnost prema g. Madeleineu, njegov sukob s predsjednikom povodom Fantine, i koji bi promatrao Javerta toga časa, zapitao bi se: – Šta li se to desilo? – Bilo je očigledno onome tko je poznavao ovu pravu, jasnu, iskrenu, poštenu, strogu i divlju savjest da je Javert preživio neki veliki unutarnji događaj. Sve što je imao u duši, Javertu se ogledalo i na licu. Kao svi žestoki ljudi, bio je sklon naglim preobražajima. Nikad njegova fizionomija nije bila čudnija i neobičnija. Pri ulazu poklonio se g. Madeleineu bez ikakve zlobe, gnjeva i nepovjerenja u pogledu, i zaustavio se na nekoliko koraka iza fotelja predsjednikova; i sada je tu stajao, gotovo kao pred disciplinskim

naređenjem, s naivnom i hladnom grubošću čovjeka koji nije bio nikada blag i koji je bio uvijek strpljiv; čekao je, ne progovarajući ni riječi, ne mičući se, istinski ponizan i smjerno pomiren sa sudbinom, čekao je da se gospodin predsjednik izvoli okrenuti, miran, ozbiljan, sa šeširom u ruci, oborena pogleda, a izraza koji je bio sličan izrazu vojnika pred oficirom i izrazu krivca pred sucem. Svi osjećaji i sve uspomene za koje bi čovjek pretpostavio da ih nosi u sebi bili su iščezli. Na njegovom se neprozirnom i kao granit prostom licu čitala samo neka teška tuga. Sva je njegova ličnost odavala poniznost i čvrstinu i bog bi ga znao kakvu hrabru utučenost. Napokon g. predsjednik ostavi pero i napola se okrene: – No! šta je? Šta ima, Javerte? Javert je šutio jedan trenutak kao da se pribirao, zatim je progovorio glasno, nekim tužno svečanim tonom koji međutim nije bio bez neke jednostavnosti. – Ima, gospodine predsjedniče jedan prestup koji je izvršen. – Kakav prestup? – Jedan niži službenik ogriješio se vrlo teško o dužno poštovanje prema starijem predstavniku vlasti. Došao sam da vas po dužnosti o tome obavijestim. – Koji je to službenik? zapita g. Madeleine. – Ja, odgovori Javert. – Vi? – Ja. – A koji bi se predstavnik vlasti mogao požaliti na tog službenika? – Vi, gospodine predsjedniče. G. Madeleine se ispravi u svom fotelju. Javert nastavi stroga izraza, a uvijek oborena pogleda: – Gospodine predsjedniče, došao sam da vas zamolim da izvolite izraditi kod vlasti da me otpuste iz službe. G. Madeleine zine od čuda. Javert ga prekine: – Reći ćete da bih mogao dati ostavku, ali to nije dovoljno. Dati ostavku, to je časno. Pogriješio sam, moram biti kažnjen. Treba da me otjeraju. A nakon stanke dodade: – Gospodine predsjedniče, prije neki dan bili ste prema meni nepravedno strogi. Budite danas pravedno strogi. – Gle, gle! Zašto? uzvikne g. Madeleine. Kakva je to zbrka? Šta vam to znači? Kakav ste to prestup izvršili prema meni? šta ste mi to

zgriješili? Sami sebe optužujete. Hoćete da budete smijenjeni. – Istjeran, reče Javert. – Pa dobro, istjerani, neka bude. U redu. Ali ja ne razumijem. – Razumjet ćete, gospodine predsjedniče. Javert uzdahne duboko te nastavi i dalje hladno i tužno: – Gospodine predsjedniče, prije šest nedjelja, poslije onog događaja s onom ženskom, bio sam bijesan, i dostavio sam vas. – Dostavili! – Upravi policije u Parizu. G. Madeleine, koji se nije mnogo češće smijao nego Javert, udari sada u smijeh. – Kao predsjednika općine koji prisvaja prava policije? – Kao bivšeg robijaša. Predsjednik je pomodrio. Javert, koji nije dizao očiju, nastavi: – Mislio sam da je tako. Odavno mi se to vrtjelo po glavi. Izvjesna sličnost, obavještenja koja ste tražili u Faverollesu, snagu vaših leđa, slučaj sa starim Faucheleventom, vaša vještina u gađanju, noga koju malo vučete, i što ti sve znam? Gluposti! tek ja sam mislio da ste vi neki Jean Valjean. – Neki? ... Kako rekoste? – Jean Valjean. To je jedan robijaš koga sam vidio ima dvadeset godina kad sam bio podoficir u tulonskoj tamnici. Nakon izlaska iz robije, Jean Valjean je pokrao, kako izgleda, jednog biskupa, zatim je izvršio drugu nasilnu krađu, na cesti, opljačkavši jednog malog Savojca. Evo osam godina, on se prikriva, ne zna se kako, a traga se za njim. Ja sam bio uobrazio... Napokon, učinio sam to. Gnjev me je na to natjerao. Prijavio sam vas upravi policije. G. Madeleine, koji je ponovo od prije nekoliko trenutaka prelistavao spise, reče s potpuno ravnodušnim naglaskom: – A šta su vam odgovorili? – Da sam poludio. – Pa? – Pravo su imali. – Sva je sreća što priznajete. – Mora se, pošto je pravi Jean Valjen pronađen. List koji je g. Madeleine držao ispadne mu iz ruke, on podigne glavu, pogleda ravno u oči Javertu, i reče s nekim neopisivim naglaskom: Ah!

Javert nastavi: – Evo u čemu je stvar, gospodine predsjedniče, čini se da je ovdje, negdje prema Ailly-le-Haut-Clocheru, živio tako neki čovjek koga su zvali čika-Champmathieu. Nešto vrlo bijedno. Nitko na njega nije obraćao pažnju. Nitko i ne zna od čega žive takvi ljudi. Tu nedavno, ove jeseni, čika-Champmathieu bio je uhapšen za krađu nekih jabuka, izvršenu kod ...napokon to nije važno! Glavno je da je izvršena krađa, da je zid preskočen, da su grane na drveću polomljene. Uhvatiše vam moga Champmathieua. Držao je još u ruci jednu granu od jabuke, te uhapsiše nitkova. Dovde je stvar išla samo do kotarskog suda. Ali kao da se sama providnost umiješala. Kako je tamošnji pritvor bio u lošem stanju, gospodin istražni sudac našao je za umjesno da premjesti Champmathieua u Arras, gdje je okružni zatvor. U araskoj tamnici nalazio se tada neki bivši robijaš po imenu Brevet, koji je bio tu ne znam tačno zašto i koga su postavili za starješinu odjeljenja jer se dobro vladao. Gospodine predsjedniče, tek što je Champmathieu bio doveden, a Brevet uzvikne: Gle, gle! Ja poznajem ovog čovjeka. Taj je bio nekad na robiji. Pogledajte me dobro, delijo! Ti si Jean Valjean! – Jean Valjean! Tko je Jean Valjean? – Champmathieu se tobože čudi. – Nemoj se praviti budala, kaže Brevet. Ti si Jean Valjean. Bio si u tamnici u Toulonu. Ima dvadeset godina. Bili smo zajedno. – Champmathieu poriče sve. Vraga! razumije se. Počelo se s istraživanjem. Cijela se stvar ispitala. I evo do čega dođoše. Ovaj Champmathieu je bio, ima tridesetak godina, potkresivač drveća u raznim mjestima, osobito u Faverollesu. Tu mu se gubi trag. Mnogo godina poslije toga vidimo ga u Auvergni; zatim u Parizu, gdje je po njegovu kazivanju bio kolar i imao kćerku pralju, što nije dokazano; napokon u ovom kraju. Dakle, što je bio Jean Valjean prije nego što je otišao na robiju za dokazanu krađu? Potkresivač drveća. Gdje? U Faverollesu. Druga jedna činjenica. Kršteno ime ovoga Valjeana bilo je Jean, a obiteljsko ime njegove majke bilo je Mathieu. I šta je prirodnije nego pretpostavka da je nakon izlaska iz robije uzeo prezime svoje majke da bi se prikrio i da se on nazvao Jean Mathieu. Odlazi u Auvergnu. Tamo se Jean (Žan) izgovara kao Chan (Šan) i svijet ga zove Chan Mathieu. On se ne protivi i tako on postaje Champmathieu. Slušate moja izlaganja, je li? Traže se obavještenja u Faverollesu. Tamo nema više obitelji Jeana Valjeana. Nitko ne zna što je s njom. Znate, kod ljudi toga staleža često se događa da obitelji tako odjednom iščeznu. Traga se za njima, ali se ništa ne nađe. Ti ljudi kad nisu od blata, onda su od prašine. A onda, pošto početak svih ovih događaja pada u vrijeme prije trideset godina, u Faverollesu nema nikoga tko bi poznavao Jeana Valjeana. Raspitali su se u Toulonu. Pored Breveta, bila su još dva robijaša koji su upamtili Jeana Valjeana. To su doživotni osuđenici Cochepaille i

Chenildieu. Izvedu ih iz tamnice i dovedu ih. Suoče ih s tobožnjim Champmathieuom. Ne kolebaju se. I za njih, kao i za Breveta, to je Jean Valjean. Iste godine, pedeset i četiri, isti stas, isti izgled, jednom riječju isti čovjek, on i nitko drugi nego on. A ja baš u to vrijeme poslah svoju dostavu upravi policije u Parizu. Odgovaraju mi sada da sam sišao s uma i da je Jean Valjean u Arrasu u rukama vlasti. Možete pojmiti koliko me je to začudilo, kad sam baš mislio da sam ovdje uhvatio Jeana Valjeana! Pisao sam gospodinu istražnom sucu. On me pozvao; dovedoše mi Champmathieua... – Pa? prekine ga g. Madeleine. Javert izgovori s tužnim i nepokoljebljivim izrazom lica: – Gospodine predsjedniče, što je istina, istina je. Krivo mi je, ali onaj je čovjek Jean Valjean. I ja sam ga prepoznao. G. Madeleine reče vrlo tihim glasom: – Sigurni ste? Javert udari u smijeh onim bolnim osmijehom koji odaje duboko uvjerenje. – Oh, pa naravno, siguran! On je ostao tako jedan trenutak zamišljen, uzimajući makinalno među prste pepeo iz pepeljare za šušenje tinte koja se nalazila na stolu, i dodade: – I sada, kada sam vidio pravoga Jeana Valjeana, ne razumijem kako sam mogao vjerovati tako nešto. Molim vas da mi oprostite, gospodine predsjedniče! Upućujući ove ozbiljne riječi, pune zaklinjanja, onome koji ga je, prije šest nedjelja, ponizio usred policijske stanice i koji mu je rekao: napolje! – Javert, ovaj oholi čovjek, bio je, i ne sluteći, pun jednostavnosti dostojanstva. G. Madeleine je na njegovu molbu odgovorio ovim naglim pitanjem: – A šta kaže taj čovjek? – E, bogme, gospodine predsjedniče, stvar je po njega loša! Ako je to Jean Valjean, onda postoji slučaj prestupa u povratu. Preskočiti zid, skršiti granu, zdipiti jabuke, – kad to uradi dijete, onda je to nestašluk; kad to uradi čovjek, onda je to prestup; kad to uradi robijaš, onda je to zločin. I provala i krađa zajedno. To već nije predmet suca pojedinca, nego krivičnog vijeća. Tu se ne radi o nekoliko dana zatvora, nego o teškoj doživotnoj robiji. A onda, tu je i slučaj s malim Savojcem koji će, nadam se, izaći sada na vidjelo. Dođavola! Ima on da se češe iza ušiju, zar ne? Da, svako drugi osim Jeana Valjeana. Ali Jean Valjean je podmukao. I po tome ga ja poznajem. Svaki drugi bi osjetio da mu gori pod nogama; svaki

drugi bi se otimao, vikao bi, lonac pjeva pred vatrom, ne bi htio da bude Jean Valjean, i tako dalje. A on se pravi kao da ništa ne razumije. On veli: Ja sam Champmathieu, drugo ništa ne priznajem! Izgleda kao začuđen, izigrava blesana, tako je mnogo bolje. O! vješt je ugursuz. Ali sve mu je jedno, dokazi su tu. Četiri osobe su ga prepoznale, stari prepredenjak će biti osuđen. Stvar je predana krivičnom vijeću u Arrasu. Ići ću da svjedočim. Pozvan sam. G. Madeleine se bio ponovo okrenuo svom stolu, uzeo opet svežanj spisa, i prelistavao ga je mirno, čitajući i bilježeći naizmjenično kao čovjek u poslu. Okrenuo se prema Javertu: – Dosta, Javerte, sve me te pojedinosti vrlo malo zanimaju. Gubimo vrijeme, a imamo žurnih poslova. Javerte, otići ćete odmah onoj dobroj ženi Buseaupied što prodaje travu tamo na uglu ulice Saint-Saulve. Reći ćete joj da podnese tužbu protiv kočijaša Pierra Chesnelong. To je jedan grubijan koji zamalo što nije zgazio tu ženu i njeno dijete. Treba da bude kažnjen. Poslije toga ići ćete g. Charcellayju, u ulici Montre-deChampigny. On se žali da oluci sa susjedne kuće propuštaju vodu na njegovu kuću i da mu to podriva temelje. Zatim ćete otići da utvrdite prestupe za koje su mi javili u ulici Guibourg kod udove Doris, i u ulici Garraud-Blanc kod gospođe Renné Le Bossé, i napisat ćete zapisnik s tužbom. Ali ja vam dajem puno posla. Vi nećete biti ovdje? Rekoste mi da ćete ići u Arras zbog onog slučaja kroz osam do deset dana. – Još prije, gospodine predsjedniče. – Pa koji dan? – Čini mi se da sam rekao gospodinu predsjedniku da je suđenje sutra i da putujem noćašnjom diližansom. G. Madeleine se neprimjetno trgne. – A koliko će trajati suđenje? – Najviše jedan dan. Osuda će biti izrečena najkasnije sutra u noć. Ali ja neću čekati na osudu, koja mora doći. Čim budem dao iskaz, vratit ću se. – Dobro, reče g. Madeleine. I pokretom ruke dadne znak Javertu da može ići. – Oprostite, gospodine predsjedniče, reče on. – Šta ima sad opet? zapita g. Madaleine. – Gospodine predsjedniče, moram vas na nešto podsjetiti – Na nešto? – Da moram biti otpušten. G. Madeleine ustade.

– Javerte, vi ste častan čovjek i ja vas cijenim. Vi preuveličavate svoju pogrešku. Uostalom, i to je uvreda koja se mene tiče. Javerte, vi zaslužujete da se penjete, a ne da se spuštate. Hoću da zadržite svoje mjesto. Javert pogleda u g. Madeleinea svojim bezazlenim zjenicama u dnu kojih kao da se ogledala njegova neproduhovljena ali čvrsta i čedna savjest, i reče mu mirnim glasom: – Gospodine predsjedniče, ne mogu vam to učiniti. – Ponavljam vam, odgovori g. Madeleine, da se stvar samo mene tiče. Ali Javert, idući samo za svojom mišlju, nastavi: – Što kažete da preuveličavam, ja ništa ne preuveličavam. Evo, ja razmišljam. Ja sam vas nepravedno osumnjičio. To još nije ništa. Svaki od ljudi moje struke ima pravo da drugoga osumnjiči, iako je ipak zloupotreba sumnjičiti svog pretpostavljenog. Ali, bez, dokaza, u nastupu gnjeva, u cilju osvete, ja sam vas prijavio kao robijaša, vas poštovanja dostojnog čovjeka, predsjednika općine, višeg službenika! To je već teška stvar, vrlo teška. Uvrijedio sam vlast u vašoj osobi, ja službenik te vlasti. Da je neki od mojih potčinjenih uradio što sam ja uradio, ja bih ga oglasio nedostojnim službe i otjerao. Dakle? – Čujte, gospodine predsjedniče, još jednu riječ. Bio sam često strog u svom životu. Prema drugima. Tako je i trebalo. Dobro sam radio. Sada kad ne bih bio strog prema sebi, sve ono što sam radio po pravici, postalo bi neopravdano. Zar sebe da više štedim nego druge? Ne. Kako! Zar da budem gotov kažnjavati samo druge, a ne sebe! Kakav bih ja bio bijednik! I oni koji kažu: – ovaj nevaljalac Javert! – imali bi potpuno pravo. Gospodine predsjedniče, ne želim da sa mnom postupate s dobrotom; vaša dobrota prema drugima dosta me je najedila, ne želim je za sebe. Dobrota koja se sastoji u tome da dadne pravo javnoj ženi nasuprot građaninu, policijskom agentu nasuprot predsjedniku općine, nižemu nasuprot višemu, – to ja nazivam lošom dobrotom. Tom se dobrotom podriva društvo. Bože moj! Da ste vi bili ono što sam ja mislio, ja ne bih bio dobar prema vama, vidjeli biste vi mene! Gospodine predsjedniče, moram postupati prema sebi kao što bih postupao prema drugima. Kad sam kažnjavao zločince, kad sam progonio ološ, često sam samom sebi govorio: – A ti, ako poklizneš, ako te ikad uhvatim u pogrešci, čuvaj se! – Pokliznuo sam se, uhvatio sam sebe u pogrešci, utoliko gore za mene! Tako, otpušten, slomljen, najuren, pa neka bude. Imam ruke, obrađivat ću zemlju, svejedno. Gospodine predsjedniče, u interesu službe ovo treba da bude primjer. Jednostavno tražim otpuštanje inspektora Javerta. Sve je to bilo izgovoreno poniznim, očajnim i uvjerenim naglaskom koji je davao neku čudnu veličinu ovom čudnom i čestitom čovjeku.

– Vidjet ćemo, reče g. Madeleine. I pruži mu ruku. Javert uzmakne, i reče nekim divljim tonom: – Oprostite, gospodine predsjedniče, ali to ne može biti. Predsjednik općine ne pruža ruku jednom žbiru. I doda kroz zube: – Žbir, da; od onog časa kad sam zloupotrebio policijsku vlast, ja sam samo žbir. Zatim se pokloni duboko, i uputi se vratima. Tu se okrene, i, još uvijek oborenih očiju. – Gospodine predsjedniče, reče vršit ću i dalje službu dok mi ne nađete zamjenu. Izađe. G. Madeleine osta zamišljen, slušajući čvrste i sigurne korake koji su se udaljavali po pločicama hodnika.

KNJIGA SEDMA

Slucaj Champmathieu

I SESTRA SIMPLICIJA Događaji o kojima će sada biti riječi nisu bili svi poznati u Montreuilu-na-Moru, ali i ono malo što je od njih izbilo u javnost, ostavilo je takvu uspomenu da bi se osjetila velika praznina u ovoj knjizi kad ih ne bismo ispričali do najmanjih pojedinosti. U ovim pojedinostima čitalac će naići na dvije ili tri nevjerojatne okolnosti koje zadržavamo iz poštovanja prema istini. Poslije podne nakon posjeta Javertova, g. Madeleine je otišao kao i obično da pohodi Fantinu. Prije nego što će dospjeti do Fantine, pozvao je sestru Simpliciju. Dvije koludrice koje su vršile dužnosti u bolnici, iz reda gospođa lazaristkinja kao i sve milosrdne sestre, zvale su se sestra Perpetua i sestra Simplicija. Sestra Perpetua je bila najobičnija seljanka, milosrdna sestra na grub način, koja se zavjetovala bogu kao što se ulazi u službu. Postala je koludrica kao što druge postaju kuharice. Ovakav tip nije bio rijedak. Samostanski redovi rado primaju ovu nezgrapnu seljačku čeljad, koja se lako pretvori u kapucina ili uršulinku. Ove se seljačke prirode iskorišćuju za grube poslove pobožnog života. Prijelaz od govedara do siromašnog redovnika nema nikakvih zapreka; jedan se pretvori u drugog bez velike muke; zajednička osnova neznanja sela i samostana gotova je priprema, i seljaka stavlja odmah na ravnu nogu s redovnikom. Malo širi gunj, eto ti mantije. Sestra Perpetua bila je snažna koludrica, iz Marinesa kod Pontoisea, govorila je narječjem svoga kraja, pjevušeči i gunđajući, sladila je čaj bolesnicima prema njihovoj pobožnosti ili licemjerstvu, osorno s njima postupala, bila mrgodna prema samrtnicima, bacajući im boga u lice, kamenujući agoniju ljutitim molitvama, smjela, poštena i sva crvena. Sestra Simplicija bila je bijela poput voska. Pored sestre Perpetue, bila je kao voštanica pokraj lojane svijeće. Vincent de Paul je na božanstven način obilježio lik milosrdne sestre u ovim divnim riječima, u kojima se miješa toliko slobode s toliko ropske pokornosti: »Samostan će im biti bolnica, isposnička ćelija će im biti najmljena sobica, kapela će im biti župna crkva, manastirske galerije će im biti gradske ulice ili bolničke sale, samostanska ograda će im biti poslužnost, željezna vrata će im biti strah od boga, redovnička koprena će im biti skromnost«.

Ovaj ideal je bio oživotvoren u sestri Simpliciji. Nitko ne bi mogao reći kojih je godina bila sestra Simplicija; nikada nije bila mlada i činilo se da nikada neće biti stara. Bila je to osoba – ne usuđujemo se reći žena – blaga, stroga, dobro odgojena, hladna, i koja nikad nije slagala. Bila je tako blaga da je izgledala lomna, mada je uostalom bila od granita. Doticala se nesretnika svojim divnim, finim i čvrstim prstima. Bilo je, tako reći, šutnje u njenoj riječi; govorila je samo koliko je potrebno, a imala je takav zvuk glasa koji je mogao potaknuti na pobožnost u ispovjedaonici i očarati u salonu. Ta se osjetljiva priroda prilagodila gruboj redovničkoj haljini, i u njenom grubom dodiru nalazila je neprestanu opomenu na nebo i boga. Zadržimo se na jednoj pojedinosti. Sestra se Simplicija izdvajala time što nikada nije slagala, nikaga nije rekla, iz bilo kojeg interesa, čak i bez ikakve pobude, nešto što ne bi bilo istina, sveta istina; to je osobito isticalo njenu vrlinu. Bila je gotovo slavna u svome redu po toj nepomućenoj istinoljubivosti. Otac Sicard govori o sestri Simpliciji u jednom pismu gluhonijemom Massieuu. Ma kako iskreni i čisti bili, svi mi imamo na svojoj savjesti trag neke male bezazlenosti. Ona, ne. Mala laž, bezazlena laž, zar to postoji? Lagati, to je zlo u svojoj potpunosti. Malo lagati nije moguće; on ni koji laže, laže do kraja: laganje je pravi obraz Sotone: Sotona ima dva imena, zove se Sotona i zove se Laž. Eto kako je ona mislila. I kako je mislila, tako je postupala. Otuda i ona bjelina o kojoj smo govorili, bjelina koja se svojim zračenjem širila i na njene usne i na njene oči. Osmijeh joj je bio bijel. Nije bilo nimalo paučine, ni trunka prašine na oknu njene savjesti. Zavjetujući se svetom Vincentu de Paulu, uzela je ime Simplicija po posebnom izboru. Sicilska Simplacija bila je, kao što se zna, ona svetica koja je više voljela da joj iščupaju obje dojke nego da odgovori, ona koja je rođena u Sirakuzi, da je rodom iz Segeste, laž koja bi je spasila. Ta je zaštitnica odgovarala ovakvoj duši. Sestra Simplicija, pri ulazu u red, imala je dvije mane od kojih se malo pomalo odučila; voljela je slatkiše i voljela je primati pisma, čitala je samo jedan latanski molitvenik štampan velikim slovima. Nije razumjela latinski, ali je shvaćala knjigu. Pobožna je djevica zavoljela Fantinu, osjećajući vjerojatno koliko se u njoj krije vrlina, i bila se gotovo isključivo posvetila njenom liječenju. G. Madeleine je odveo u stranu sestru Simpliciju i preporučio joj Fantinu s nekim osobitim naglaskom koga se sestra sjetila kasnije. Ostavivši sestru, prišao je Fantini. Fantina je svakoga dana očekivala da se g. Madeleine pojavi kao što se očekuje zraka topline i radosti. Govorila bi sestrama: – Živim samo onda kad je gospodin predsjednik ovdje.

Toga dana je imala jaku groznicu. Čim je ugledala g. Madeleina, zapitala ga je: – A Cosetta? Odgovorio je s osmijehom: – Uskoro. G. Madeleine je bio s Fantinom kao i obično. Samo je ostao čitav sat umjesto pola sata, na veliko zadovoljstvo Fantinino. Hiljadu puta svima je preporučio da bolesnica ne bi ni u čemu oskudijevala. Primijetili su da mu se lice za jedan trenutak smračilo. Ali im je to bilo razumljivo kad su doznali da mu se liječnik nagnuo nad uho i rekao: – Brzo popušta. Zatim je otišao u općinu, i poslužitelj ga je vidio kako pažljivo ispituje kartu putova po Francuskoj koja je bila obješena u njegovu kabinetu. Olovkom je napisao nekoliko brojeva na komadićku papira.

II OŠTROUMNOST GAZDE SCAUFFLAIREA Iz općine je otišao na kraj grada k jednom Flamancu, Scaufflaeru, pofrancuženom Scaufflaireu (Skofleru), koji je davao u najam konje i »kočije po volji«. Najkraći put do toga Scaufflairea vodio je jednom dosta pustom ulicom u kojoj se nalazio župnički stan g. Madeleineove župe. Govorilo se da je župnik bio čestit i poštovanja dostojan čovjek i da je znao dati dobar savjet. U trenutku kad je g. Madeleine prolazio pored župnikova stana, na ulici je bio samo jedan prolaznik, i taj je prolaznik i primijetio ovo: g. predsjednik, pošto je mimoišao župnikovu kuću, zaustavio se, ne mičući se, zatim se vratio istim putem do vrata župnikove kuće, teških vrata s alkom. Živo je uzeo alku u ruku i podigao je; zatim se ponovo zaustavio, odjedanput, i ostao kao zamišljen, i poslije nekoliko sekunda, mjesto da pusti naglo alku, spustio ju je polako i nastavio put nekako užurbano, kako prije nije išao. G. Madeleine je našao gazdu Scaufflairea kod kuće gdje popravlja neki ham. – Gazda Scaufflaire, zapita on, imate li jednog dobrog konja? – Gospodine predsjedniče, reče Flamanac, svi su moji konji dobri. A šta vi mislite pod dobrim konjem? – Mislim konja koji bi mogao prevaliti dvadeset milja na dan. – Vraga! reče Flamanac, dvadeset milja! – Da. – Upregnut u kočiju? – Da. – A koliko bi se vremena odmarao poslije toga puta? – Morao bi po potrebi krenuti ponovo sutradan. – Da načini isti put? – Da. – Vraga! i baš dvadeset milja!

G. Madeleine izvadi iz džepa komadić papira na kome je bio ispisao neke brojeve. Pokaza ih Flamancu. To su bili brojevi 5, 6, 8 1/2. – Eto, vidite, reče. U svemu, devetnaest i po, što će reći dvadeset. – Gospodine predsjedniče, nastavi Flamanac imam što vam treba. Svog malog bijelca. Morali ste ga ponekad vidjeti kad prođe. To vam je konjče iz donjeg Boulonnaisa. Živa vatra. Najprije su ga htjeli uzeti za jahanje. Baš bi to trebalo! Ritao se i svakog bacao na zemlju. Mislili su da ima neku manu i nisu znali što će s njim. Kupio sam ga. Upregao sam ga u kočije. Gospodine, to je on baš i htio; krotak je kao djevojka, juri kao vjetar. Ali ne bih savjetovao nikom da mu se penje na leđa. Ne ide mu u glavu da bude jahaći konj. Svatko ima svoju ambiciju. Vući, da, nositi, ne; mora da je tako sebi uvrtio u glavu. – Izdržat će put? – Svih dvadeset milja. I to u punom kasu, a za manje od osam sati. Ali evo pod kojim uvjetima. – Kažite. – Prvo, pustit ćete ga da se izduva čitav sat na polovici puta; tu će jesti, i netko će biti za to vrijeme pored njega da mu momak iz krčme ne pokrade zob; jer sam primijetio da u krčmama tamošnji konjušari češće popiju zob nego što je pojedu konji. – Bit će netko pored njega. – Drugo... Da li je kočija za gospodina predsjednika? – Da. – Gospodin predsjednik umije tjerati konja? – Umijem. – Lijepo, gospodin predsjednik će putovati sam i bez prtljaga da se konj ne bi pretovario. – Pristajem. – Ali će gospodin predsjednik, pošto nikog ne vodi sa sobom, biti primoran da se sam pomuči i pazi na zob. – Pristajem. – Tražim trideset franaka na dan. Plaćaju se i dani odmaranja. Ni prebijene pare manje, a ishrana konja pada na teret gospodina predsjednika. G. Madeleine izvadi tri napoleona iz novčanika i stavi ih na stol. – Evo za dva dana unaprijed. – Četvrto, za takav jedan put kočija bi bila i suviše teška i zamorila bi konja. Gospodin bi morao pristati da putuje u mojoj lakoj kočiji na dva kotača.

– Pristajem. – To je laka kočija, ali nema krova. – Svejedno mi je. – Je li gospodin predsjednik pomislio da je sad zima? G. Madeleine ne odgovori. Flamanac nastavi: – Da je vrlo hladno? G. Madeleine je i dalje šutio. Gazda Scaufflaire je produžio: – Da može pasti kiša? G. Madeleine podigne glavu i reče: – Mala kočija i konj će biti pred mojom kućom sutra ujutro u četiri i po sata. – Dobro, gospodine predsjedniče, odgovori Scaufflaire, zatim, stružući noktom palca mrlju koja je bila na drvenom stolu, on doda s onim nemirnim izgledom kojim Flamanci umiju tako lijepo prikriti svoje lukavstvo: – Gle, sad mi je baš palo na pamet! gospodin predsjednik mi ništa ne kaže kuda ide. Kuda putuje gospodin predsjednik? Nije mislio ni na što drugo od početka razgovora, ali ni sam nije znao zašto se nije usuđivao postaviti to pitanje. – Jesu li jake prednje noge u vašega konja? reče g. Madeleine. – Da, gospodine predsjedniče. Malo ćete ga zadržati na nizbrdicama. Ima li mnogo nizbrdica odavde do mjesta kuda idete? – Ne zaboravite da budete pred mojom kućom tačno u četiri i po sata ujutro, odgovori g. Madeleine, i izađe. Flamanac je ostao »zabezeknut«, kako je to kasnije govorio. G. predsjednik je bio izašao tek pred dvije-tri minute, kad se vrata ponovo otvoriše; bio je opet g. predsjednik. Izgledao je još uvijek hladnokrvan i zauzet. – Gospodine Scaufflaire, reče, koliko cijenite konja i malu kočiju koje mi iznajmljujete, ovako jedno na drugo? – Jedno pred drugim, gospodine predsjedniče, reče Flamanac nasmijavši se grohotom. – Dobro! I tako. – Da li bi gospodin predsjednik htio da ih kupi? – Ne, nego za svaki slučaj, hoću da dam kauciju. Kad se budem vratio, dat ćete mi novac. Koliko cijenite konja i kočijicu? – Pet stotina franaka, gospodine predsjedniče. – Evo vam.

G. Madeleine stavi na stol jednu banknotu, zatim izađe i sad se više nije povratio. Gazda Scaufflaire jako zažali što nije rekao hiljadu franaka. Uostalom, konj i kočijica, sve zajedno, vrijedili su stotinu talira. Flamanac pozva svoju ženu i ispriča joj što se desilo. Kuda bi, vraga, gospodin predsjednik to mogao ići? Održaše vijećanje. – Ide u Pariz, reče žena. – Ne vjerujem, reče muž. – G. Madeleine je bio zaboravio na kaminu onaj papir na kome je bio ispisao brojeve. Flamac ga uzme i prouči. – Pet, šest, osam i po? to mora da označuje poštanske stanice. – Onda se okrene ženi. Pronašao sam. – Kako? – Ima pet milja odavde do Hesdina, šest od Hesdina do Saint-Pola, osam i po od Saint-Pola do Arrasa. Ide u Arras. U to vrijeme se g. Madeleine vratio kući. Pri povratku od gazde Scaufflairea išao je najdužim putem, kao da su vrata župnikove kuće bila za njega iskušenje, pa ih je htio izbjeći. Popeo se u svoju sobu i zatvorio, što nije bilo ništa neobično jer je volio rano lijegati. Međutim tvornička vratarka, koja je u isti mah bila jedina služavka g. Madeleinea, primijetila je da se svjetlost kod njega ugasila u osam i po sati, i to je rekla blagajniku koji se tada vraćao, dodavši: – Je li gospodin predsjednik bolestan? Malo je čudnovato izgledao. Taj je blagajnik stanovao u sobi koja se nalazila baš ispod sobe g. Madeleinea. Nije obratio pažnju na vratarkine riječi, legao je i zaspao. Oko ponoći, naglo se probudio; kroz san je bio čuo neku lupu više svoje glave. Prisluhnuo je. Nečiji su se koraci čuli tamo-amo, kao da je netko koračao u sobi više njega. Prisluhnuo je pažljivije: prepoznao je korak gospodina Madeleinea prije njegova ustajanja. Trenutak kasnije blagajnik je čuo nešto što je bilo nalik na otvaranje i zatvaranje ormara. Zatim je bio pomaknut neki namještaj, poslije čega je nastupila tišina, a onda je počelo ponovo koračanje. Blagajnik je sjeo u krevetu, potpuno se probudio, pogledao, i kroz prozorska okna primijetio na zidu preko puta crvenkasti odsjaj osvijetljenog prozora. Po pravcu osvjetljenja, to je mogao biti prozor sobe g. Madeleinea. Odsjaj je podrhtavao kao da je dolazio prije od neke upaljene vatre nego od nekog osvjetljanja. Sjena prozorskih okvira nije se ocrtavala, a to je značilo da je prozor bio širom otvoren. Zbog hladnoće koja je vladala, bilo je čudno da je prozor otvoren. Blagajnik je ponovo zaspao. Jedan ili dva sata kasnije opet se probudio. Isti lagani i ujednačeni korak čuo se kako ide tamo-amo iznad njegove glave. Odsjaj se ocrtavao još uvijek na zidu, ali je sad bio blijed i miran kao da je dolazio od neke svjetiljke ili svijeće. Prozor, je bio i sad otvoren. Evo što se događa u sobi g. Madeleinea.

III BURA POD JEDNOM LUBANJOM Čitalac je, nema sumnje, pogodio da g. Madeleine nije nitko drugi do Jean Valjean. Već smo se jednom zagledali u dubinu ove savjesti; došao je trenutak da opet u nju pogledamo. Učinit ćemo to s uzbuđenjem i strepnjom. Ništa nije strahovitije od takva udubljivanja. Duhovno oko nigdje ne može naći više sjaja ni više mraka nego u čovjeku; ono se ne može zaustaviti ni na jednoj stvari koja bi bila strašnija, tajanstvenija i beskrajnija od ove. Ima jedan prizor koji je veći od mora, to je nebo; ima jedan prizor koji je veći od neba, to je unutrašnjost duše. Sastaviti pjesmu ljudske savjesti, makar i povodom jednog jedinog čovjeka, makar i povodom najneznatnijeg čovjeka, značilo bi pretopiti sve epopeje u jednu višu i definitivni epopeju. Savjest, to je kaos od himera, požuda i pokušaja, žarište snova, pećina ideja kojih se stidimo; to je pakleno središte sofizama, to je bojište strasti. Proniknite, u određenim časovima, kroz pomodrelo lice razumnog ljudskog bića i pogledajte dublje, pogledajte u tu dušu, pogledajte u tu pomrčinu. Ima tamo, pod vanjskom tišinom, pravih borba divova kao kod Homera, okršaja zmajeva i aždaja i ronjenja duhova kao kod Miltona, vizionarskih spirala kao kod Dantea. Mračan je onaj beskraj koji svaki čovjek nosi u sebi i prema kome odmjerava s očajanjem napore svoga mozga i radnje svoga života. Alighieri je naišao jednoga dana na zlokobna vrata pred kojima je zastao u nedoumici. Evo jednih pred nama, na čijem pragu i mi oklijevamo. Uđimo ipak. Nemamo mnogo dodati onome što čitalac već zna da se dogodilo Jeanu Valjeanu poslije događaja s malim Gervaisom. Od toga časa, vidjeli smo, on je bio drugi čovjek. Postao je ono što je biskup htio učiniti od njega. Bila je to više nego promjena, bio je to preobražaj. Uspio je da iščezne, prodao je biskupovo srebro, zadržavši samo svjećnjake za uspomenu, lutao je iz grada u grad, prokrstario Francusku, prispio u Montreuil-na-Moru, došao na ideju o kojoj smo govorili, izvršio ono što smo ispričali, postigao da ga ne mogu uhvatiti ni dokučiti, i otada, nastanjen u Montreuilu-na-Moru, sretan što je osjećao da mu je savjest

tužna zbog prošlosti i da je prvi dio njegova života opovrgnut drugim, živio je miran, umiren i u nadi, imajući svega dvije misli: sakriti svoje ime i posvetiti svoj život; umaći od ljudi i vratiti se bogu. Ove su dvije misli bile tako usko povezane u njegovu duhu da su bile kao jedna: obadvije su ga podjednako obuzimale i njime gospodarile, upravljajući njegovim najmanjim radnjama. Obično su one složno upravljale postupcima u njegovu životu; upućivale su ga u zasjenak; činile su ga dobronamjernim i jednostavnim; savjetovale su mu iste stvari. Ponekad je ipak dolazilo do sukoba među njima. U takvim slučajevima, sjetimo se, čovjek koga je cijeli Montreuil-na-Moru zvao g. Madeleine nije oklijevao da žrtvuje prvu drugoj, svoju sigurnost svojoj vrlini. Tako je, bez ikakvog ustručavanja i opreznosti, bio sačuvao biskupove svijećnjake, nosio crninu kad je ovaj umro, pozivao i ispitivao sve male Savojce koji bi tuda prolazili, obavještavao se o obiteljima u Faverollesu, i spasio život starom Faucheleventu pored svih uznemirujućih insinuacija Javertovih. Izgledalo je, primijetili smo to već, da je on držao, poput svih onih koji su bili mudri, sveti i pravedni, da njegova prva dužnost nije bila da se brine o sebi. Ipak, potrebno je to reći, nikada ništa slično ovome sada još nije bilo iskrslo pred njega. Nikada dvije misli koje su upravljale ovim nesretnim čovjekom, čije patnje pričamo, nisu bile zapodjele takvu jednu ozbiljnu borbu. On je to shvatio nejasno, ali duboko, od prvih riječi koje je Javert izgovorio ulazeći u njegov kabinet. U onom trenutku kad je na tako čudnovat način izgovorio ono ime koje je bio pokopao pod tako debelim slojem, ostao je zaprepašćen i kao opijen zlokobnom čudnovatošću svoje sudbine, i, kroz to zaprepašćenje, uzdrhtao je kako se drhti pred velikim potresom; savio se kao hrast kad se približava oluja, kao vojnik kad se približava napad. Osjetio je da mu se nadnose nad glavu pomrčine pune gromova i munja. Dok je slušao Javerta, prva mu je misao došla da ode, da otrči, da se prijavi, da oslobodi tamnice toga Champathieua i zamijeni ga; to je boljelo i peklo kao da se siječe po živom mesu, zatim je prošlo, i on je samome sebi rekao: – Stani! stani! – Ugušio je taj prvi plemeniti pokret i uzmaknuo pred heroizmom. Bilo bi lijepo, bez sumnje, da ovaj čovjek, poslije svetih biskupovih riječi, poslije toliko godina kajanja i odricanja, usred tako davno započetog ispaštanja, ni pred tako strašnim sticajem prilika, ni za trenutak ne poklekne, nego nastavi da ide istim korakom k otvorenoj provaliji na čijem je dnu bilo nebo; to bi bilo lijepo, ali nije tako bilo. Mi moramo izložiti ono što se dešava u ovoj duši, i ne možemo kazati ništa što u njoj nije bilo. Što je najprije kod njega prevladalo, bio je nagon samoodržanja; pribrao je brzo svoje misli, ugušio svoje uzbuđenje, razmotrio Javertovu prisutnost, tu veliku opasnost, odložio svaku odluku onom čvrstinom što

ju daje strah, zaglušio se pred onim što je trebalo uraditi, i povratio svoj mir kao što borac podiže svoj štit. Ostatak dana je proveo u tom stanju, s vihorom unutra, a dubokim mirom spolja. Poduzeo je samo ono što bi se moglo nazvati »mjere opreznosti«. Sve je još bilo nejasno i sve se još lomilo u njegovu mozgu; u njemu je bila takva pometnja da mu se nije jasno ukazivao oblik nijedne misli; i sam o sebi mogao je tada samo toliko reći da je bio žestoko pogođen. Otišao je kao i obično da posjeti bolesnu Fantinu i, zadržan nekim nagonom dobrote, ostao duže no obično, vjerujući da tako treba da radi i da je dobro preporuči sestrama za slučaj ako bi mu se dogodilo da bude odsutan. Osjetio je nejasno da će možda morati ići u Arras, pa, iako se nije bio niukoliko odlučio na taj put, pomislio je da nema u tome ničeg nezgodnog – jer je on sam daleko od svake sumnje – da prisustvuje kao svjedok onome što će se desiti. Zadržao je za sebe Scaufflaireovu kočijicu da bi bio spreman za svaki slučaj. Večerao je dosta dobro. Pošto je došao u svoju sobu, počeo se pribirati. Ispitivao je svoj položaj i našao da je nečuven; toliko nečuven da je, usred svojih maštanja, podboden tko bi ga znao kakvom neobjašnjivom zebnjom, ustao sa stolice i zaključao vrata. Bojao se da još štogod ne dođe. Utvrđivao se protiv neke mogućnosti. Trenutak kasnije ugasio je svjetlost. Smetala mu je. Činilo mu se da ga netko može vidjeti. Tko? Netko. Jao, ono što je htio odstraniti, bilo je ušlo; ono čemu je htio oduzeti vid, gledalo ga je. Njegova savjest. Njegova savjest, to jest bog. Međutim, u prvom se trenutku bio zavarao; imao je neki osjećaj sigurnosti i samoće; pošto se zaključao, učinilo mu se da je nedokučiv; pošto je ugasio svjetlost, osjećao se nevidljivim. Tada je počeo vladati sobom. Naslonio se laktovima na stol, a glavom na ruke, i počeo razmišljati u mraku: – Šta je sa mnom? – Da ja ne sanjam? – šta su mi to rekli? – Je li istina da sam ja vidio toga Javerta i da mi je tako govorio? – Tko li može biti taj Champmathieu? – On je, dakle, sličan meni? – Je li to moguće? – Kad pomislim da sam jučer bio tako miran i da ni u što nisam sumnjao! – Šta li sam radio jučer u ovo doba? – Šta sve ima u ovom događaju? – Kako li će se to rasplesti? – Šta da se radi? Eto što se u njemu kovitlalo. Mozak mu nije više imao snage da zadrži misli; one su prolazile kao

valovi i on se hvatao objema rukama za čelo da ih zaustavi. Iz toga meteža koji mu je rušio volju i razum, i iz kojeg je on nastojao da izvuče neku očevidnost i neku odluku, izdvajale su se samo strepnje. Glava mu je gorjela. Otišao je do prozora i širom ga otvorio. Na nebu nije bilo zvijezda. Vratio se i sjeo za stol. Prvi sat je tako prošao. Međutim, malo pomalo počele su se ocrtavati nejasne linije i stale zadržavati u njegovu razmišljanju. Mogao je sada tačno nazreti stvarnost, ne cjelinu svoga položaja, nego nekoliko pojedinosti. Počeo je saznavati da je, koliko god je taj položaj bio čudan i kritičan, on njime potpuno gospodario. To ga je još više zaprepastilo. Nezavisno od strogog i religioznog cilja kome su težila njegova djela, sve što je do toga dana radio bila je samo jama koju je on kopao da bi u nju zatrpao svoje ime. Od svega se najviše plašio, u časovima povlačenja u samoga sebe, u besanim noćima, da ne čuje kako netko izgovara ovo ime; govorio je samom sebi da bi to za njega bio kraj svemu; da će onoga dana kad se to ime bude pojavilo, ono uništiti oko njega njegov život, i, tko zna? možda u njemu i njegovu dušu. Zadrhtao bi i pri samoj pomisli da je to moguće. Zaista, da mu je netko u tim trenucima rekao da će doći čas kad će to ime odjeknuti u njegovim ušima, kad će ta gadna riječ, Jean Valjean, izbiti iznenada iz noći i ispraviti se pred njim, kad će ta strašna svjetlost, koja bi imala razagnati tajanstvenost kojom se obavijao, buknuti iznenada nad njegovom glavom, i da mu od toga imena neće zaprijetiti opasnost, da će ta svjetlost stvoriti još gušću tamu, da će taj razderani veo povećati tajanstvenost, da će taj zemljotres učvrstiti njegovu građevinu, da će taj čudotvorni događaj imati samo tu posljedicu, ako on samo/bude htio, da mu život učini jasnijim i neprozirnijim, i da će, sa ovog suočenja s priviđenjem Jeana Valjeana, dobri i čestiti građanin gospodin Madeleine izaći poštovaniji, spokojniji, uvaženiji nego ikad, – da mu je sve to netko rekao, on bi zavrtio glavom i rekao bi da su te riječi besmislene. A gle! Sve se to baš tako dogodilo; sve to gomilanje nemogućega bila je činjenica i bog je dopustio da sve te lude stvari postanu stvarnost! Njegovo se maštanje počelo razbistravati. Njegov mu je položaj postajao sve jasniji. Činilo mu se da se probudio iz nekog neobičnog sna, da se nalazi na nekoj klizavoj nizbrdici usred noći, uspravan, dršćući, uzalud se opirući, na samom rubu jednog ponora. Jasno je u mraku nazirao jednog nepoznatog čovjeka, jednog stranca, za koga je sudbina mislila da je on i koga je mjesto njega gurala u ponor. Da bi se ponor zatvorio, potrebno je bilo da netko u njega propadne, on ili onaj drugi. Mogao je pustiti da stvari idu, svojim tokom.

Svjetlost je bila potpuna, i on je samom sebi priznao ovo: – Da je njegovo mjesto na robiji bilo prazno, da mu je sve uzalud, ono ga uvijek čeka, da ga krađa koju je izvršio nad Malim Gervaisom tamo odvodi, da će ga to prazno mjesto čekati i vući dokle god ga ne zauzme, da je to neizbježno i sudbinom određeno. – A zatim je pomislio: – Da u tome trenutku ima zamjenika, da je, čini se, Champmathieu doživio tu zlu sreću, a što se njega tiče, prisutan odsada na robiji u ličnosti toga Champmathieua, prisutan u društvu pod imenom g. Madeleinea, da on nema više ničega da se boji, ako samo ne spriječi ljude da nad glavom toga Champmathieua zapečate onaj kamen sramote koji, kao i nadgrobni kamen, kad padne, više se ne digne. Sve je bilo tako žestoko i tako čudnovato da u njemu iznenada izbi jedan od tih neopisivih potresa koje čovjek ne doživi: više od dva-tri puta, neka vrsta grča savjesti koji pokreće sve što ima sumnjivog u srcu, koji se sastoji iz ironije, radosti i očajanja, i koji bi se mogao nazvati nutarnjim grohotnim smijehom. On naglo upali lampu. – Pa šta! reče samom sebi, čega se plašim? Zašto ja razbijam glavu? Eto, spasen sam. Svršeno je. Ostala su još jedna odškrinuta vrata kroz koja se moja prošlost mogla probiti u moj život; ta su vrata sada zatvorena, zauvijek! Taj Javert koji mi ne da mira već dugo vremena, taj strahoviti nagon koji kao da me je bio osjetio, koji me je zacijelo osjetio, dođavola! i koji me je svuda pratio, ovaj užasni lovački pas koji me je neprestano vrebao, sad je eto skrenuo s puta, zauzet na drugoj strani, i potpuno je izgubio trag! On je zadovoljan sada, pustiti će me na miru, ima u šakama svoga Jeana Valjeana! Tko zna čak! vjerojatno će sada zaželjeti da ostavi grad! I sve se to dogodilo bez moga učestvovanja! Ja tu nemam nikakva udjela! Pa zar je to nesreća? Na časnu riječ, ljudi koji bi me sada vidjeli pomislili bi da mi se dogodila kakva katastrofa! Na kraju krajeva, ako netko strada, to neće nikako biti mojom krivnjom. Providnost je sve to udesila. Očigledno je da ona to i hoće! Imam li prava da remetim što ona uradi! šta ja sada još tražim? U što se miješam? To me se ne tiče. Kako! Ja još nisam zadovoljan! Ali šta mi onda treba? Cilj kome težim već toliko godina, san mojih noći, predmet mojih molitava nebu, sigurnost, postigao sam je. Bog je tako htio. Ja ne mogu ništa protiv božje volje. A zašto bog tako hoće? Da nastavim ono što sam započeo, da činim dobra djela, da jednoga dana budem veliki i ohrabrujući primjer, da bi se moglo reći kako mi je ipak bilo suđeno malo sreće uz ovo ispaštanje koje sam podnosio i uz ovu vrlinu kojoj sam se vratio! Zaista, ne razumijem zašto sam se maločas bojao ući onom dobrom župniku i da mu sve kao ispovjedniku ispričam, da ga zamolim da me savjetuje; očevidno je da bi on to isto rekao. Odluka je donesena, pustimo stvari da idu svojim tokom! Nek bude po božjoj volji!

Ovako je on sam sebi govorio u dubinama svoje savjesti, nagnut nad onim što bi se moglo nazvati njegovom vlastitom provalijom. Podigao se sa stolice i počeo hodati po sobi. –. Dakle, reče, ne mislimo više na to. Odluka je donesena! – Ali nije osjetio nikakve radosti. Naprotiv. Ne može se spriječiti misao da se vrati samoj sebi, kao što se ne može spriječiti more da se vrati obali. Za mornara, to se zove plima; za krivca, to se zove grižnja savjesti. Bog podiže dušu kao i ocean. Pošto se nekoliko trenutaka uzalud opirao, on je nastavio mračni razgovor u kome je on govorio i slušao, izgovarajući ono što je htio prešutjeti, slušajući ono što nije htio da čuje, popuštajući pred onom tajanstvenom silom koja mu je govorila: misli! kao što je prije dvije hiljade godina jednom drugom osuđeniku govorila: stupaj! Prije nego što nastavimo, a da biste nas potpuno razumjeli, zadržimo se na jednoj potrebnoj primjedbi. Izvjesno je da čovjek govori sam za sebe; nema mislenog stvora koji to nije iskusio. Može se čak reći da riječ nije nikad veličanstvenija tajna nego kad polazi, unutarnjosti čovjeka, od misli savjesti i kad se vraća od savjesti misli. U tome smislu treba razumjeti riječi, koje su često upotrebljene u ovoj glavi, on reče, uzvikne. Čovjek priča, govori, uzvikuje sam za sebe, ne prekidajući vanjsku šutnju. Uzburkanost je velika; sve u nama govori, izuzev usta. Stvarnosti duše, iako su vidljive i opipljive, ne prestaju biti stvarnosti. On se, dakle, zapita na čemu je. Razmatrao je u sebi »donesenu odluku«. Samom sebi je priznao da je sve ono što je uradio u svom duhu čudovišno, da je »pustiti stvari da idu svojim tokom, da sve bude po božjoj volji« prosto naprosto užasno. Pustiti do kraja ovu zabludu sudbine i ljudi, ne spriječiti je, pomoći njenom održavanju svojom šutnjom, ukratko – ne uraditi ništa, to je isto što i sve uraditi! To je posljednji stupanj nedostojnosti! To je niski, podli, podmukli, odvratni, gnusni zločin! Prvi put poslije osam godina nesretni je čovjek osjetio gorku nasladu nevaljale misli i nevaljala djela. Ispljuvao ju je s gađenjem. Nastavio je s ispitivanjem samoga sebe. Strogo se zapitao što je mislio pod onim: »Moj cilj je postignut!« Samom sebi je izjavio da njegov život ima zaista jedan cilj. Ali koji cilj? Sakriti svoje ime? Prevariti policiju? Da li je za tako malu stvar uradio sve ono što je uradio? Zar on nije imao drugi cilj, veliki, pravi cilj? Spasiti, ne svoju ličnost, nego svoju dušu. Ponovo postati pošten i dobar. Biti pravednik! Zar nije bilo to ono, osobito i jedino, što je uvijek htio, što mu je biskup naredio?

– Zatvoriti vrata svojoj prošlosti? Ali ih on nije zatvarao, svemoćni bože, svemoćni bože! On ih je ponovo otvarao čineći jedno sramotno djelo! On je ponovo postajao lopov, i to najmrskiji od svih lopova! On je krao bližnjemu opstanak, život, mir, mjesto pod suncem! On je postajao ubojica! Ubijao je, ubijao moralno jednog nesretnog čovjeka! Predavao ga je onoj strahovitoj živoj smrti, onoj smrti pod otvorenim nebom, što se zove robija! Naprotiv, predati se, spasiti toga čovjeka, žrtvu tako mračne zablude, uzeti ponovo svoje ime, opet postati, po dužnosti, robijaš Jean Valjean, to uistini znači dovršiti svoj uskrs i zatvoriti zanavijek pakao iz koga je izišao! Pasti opet u taj pakao, prividno, značilo je zapravo izaći iz njega! Trebalo je to učiniti! Bez toga ništa ne bi učinio! Cijeli bi njegov život bio beskoristan, sve njegovo ispaštanje isprazno, i ostalo bi mu samo da kaže: – čemu sve to? – Osjećao je da je biskup tu, da je biskup utoliko bliži što je mrtav, da ga biskup gleda ravno u oči, da će mu odsad predsjednik Madeleine sa svim svojim vrlinama biti grozan, a da će robijaš Jean Valjean biti divan i čist pred njim, da ljudi vide njegovu masku, ali da biskup vidi njegovo lice. Da ljudi vide njegov život, ali da biskup vidi njegovu savjest. Mora, dakle, ići u Arras, osloboditi lažnog Jeana Valjeana, dostaviti pravoga! Jao! To je najveća od svih žrtava, najbolnija od svih pobjeda, posljednji korak koji je trebalo učiniti, ali se moralo. Bolna sudbina! Ne bi mogao postati svet u očima božjim ako ne postane beščastan u očima ljudi! – E, dobro, reče on, odlučimo se tako! Učinimo svoju dužnost. Spasimo toga čovjeka. Izgovorio je glasno ove riječi, ne primjećujući da glasno govori. Uzeo je svoje račune, pregledao ih i doveo u red. Bacio je u vatru svežanj priznanica koje su mu dali neki mali trgovci kad su bili u neprilici. Napisao je jedno pismo koje je zapečatio i na čijoj se koverti moglo pročitati, da je nekoga bilo tada u njegovoj sobi: – Gospodinu

Laffitteu, bankaru, ulica d’Artois, Pariz. Iz jednoga stola uzeo je lisnicu u kojoj je bilo nekoliko banknota i putnu ispravu kojom se služio te iste godine kad je išao na izbore. Tko bi ga vidio dok je vršio te razne poslove u koje je unosio ozbiljnu zamišljenost, ne bi ni slutio što se u njemu dešava. Samo bi se s vremena na vrijeme pomakle njegove usne; s vremena na vrijeme bi opet podigao glavu i upro pogled na neku tačku na zidu, kao da je baš tamo bilo nešto što je htio da objasni ili da pita. Pošto je svršio pismo g. Laffitteu, stavio ga je, zajedno s lisnicom, u džep, i ponovo počeo hodati po sobi. Njegovo maštanje nije bilo skrenuto s puta. On je i dalje jasno uviđao svoju dužnost ispisanu svjetlim slovima koja su sijala pred njegovim

očima i micala se svuda kuda je on gledao: – Idi! Kaži svoje ime! Prijavi se! Vidio je isto tako, i to kao da su se pred njim kretale u vidljivim oblicima, obje misli koje su mu dotada bile dvostruko pravilo u životu: sakriti svoje ime, posvetiti svoju dušu. Prvi su mu se put sada pojavile potpuno odvojene, i jasno je vidio razliku među njima. Uviđao je da je jedna od ovih misli sama po sebi dobra, dole druga može postati nevaljala; da je prva odanost, a druga samoživost; da jedna kaže bližnji, a druga ja; da jedna proizlazi iz svjetlosti, a druga iz mraka. One su se borile, i vidio ih je kako se bore. Ukoliko je više mislio, utoliko su više rasle pred njegovim duhovnim očima; sada su imale golem stas; i činilo mu se da vidi kako se u njemu bore, u onom beskraju o kome smo maločas govorili, usred pomrčine i sjaja, jedna boginja i jedna divovska žena. Bio je ispunjen strahom, ali mu se činilo da dobra misao odnosi pobjedu. Osjećao je da je dospio do drugog odlučnog trenutka svoje savjesti i svoje sudbine; da je biskup obilježio prvu fazu njegova novog života, a da ovaj Champmathieu obilježava drugu. Poslije velike krize, veliko iskušenje. Međutim, groznica koja je bila prestala za časak, ponovo se pomalo javljala. Hiljadu mu je misli prolazilo kroz glavu, ali su ga one i dalje učvršćivale u njegovoj odluci. Jednog trenutka je samom sebi rekao da možda i suviše k srcu uzima cijelu stvar, da je napokon taj Champmathieu beznačajan, i da je sve u svemu ipak kradljivac. Samom sebi je opet govorio: ako je taj čovjek ukrao nekoliko jabuka, to bi mu donijelo mjesec dana zatvora. Daleko je odatle do teške robije! A tko zna da li je on baš ukrao? Je li to dokazano? Ime Jeana Valjeana ga tereti pa kao da i ne treba drugih dokaza. Zar državni tužioci ne postupaju obično tako? Misli se da je ukrao, jer se zna da je bio robijaš. U jednom drugom trenutku pomislio je, kad bi se prijavio, da bi možda uzeli u obzir junaštvo njegova djela i njegov časni život za posljednjih sedam godina, i sve ono što je uradio za onaj kraj, pa bi ga pomilovali. Ali je ta pretpostavka brzo iščezla, i on se gorko osmjehnuo pri pomisli da je krađa četrdeset soua, izvršena nad Malim Gervaisom, zločin u povratu, da će to djelo biti objelodanjeno, i da je, po tačnim odredbama zakona, kažnjivo doživotnom tamnicom. Napustio je svaku iluziju, odvojio se sve više od zemlje i potražio na

drugoj strani utjehu i snagu. Rekao je sebi da mora vršiti svoju dužnost; a možda neće biti nesretniji ako izvrši svoju dužnost nego ako je izbjegne; da će, ako pusti da stvari idu svojim tokom, ako ostane u Montreuilu-naMoru, njegov ugled, njegov dobar glas, njegova dobra djela, uvaženje, poštovanje, njegovo milosrđe, njegovo bogatstvo, njegova popularnost, njegova vrlina, – da će sve to biti začinjeno jednim zločinom; i kakav bi ukus imale sve te svete stvari vezane za tako jednu gadnu stvar! Dok, međutim, ako bi podnio žrtvu, s robijom, sa stupom sramote, s okovima, sa zelenom kapom, s radom bez odmora, sa sramotom bez milosti bit će pomiješana jedna božanstvena ideja! Napokon je pomislio da sve to tako mora biti, da je takva njegova sudbina, da on nije vlastan da kvari ono što je ozgo dano, i da u svakom slučaju treba birati: ili vrlinu spolja, a užas unutra, ili svjetlost unutra, a sramotu spolja. Hrabrost ga nije izdala od previranja tolikih mračnih misli, ali mu se mozak zamarao. Počeo je i protiv svoje volje misliti na druge stvari, na beznačajne stvari. Žile su mu u sljepoočicama žestoko udarale. Išao je još tamo-amo po sobi. Ponoć je otkucala, najprije na župnoj crkvi, a zatim na općinskoj kući. Odbrojio je dvanaest udaraca s oba sata, i usporedio je njihove zvukove. Sjetio se tim povodom da je prije nekoliko dana vidio kod jednog trgovca željeznarije na prodaju jedno staro zvono na kome je bilo napisano ovo ime: Antoine Albin Romainville. Bilo mu je hladno. Naložio je malo vatre. Nije ni pomislio da zatvori prozor. Za to ga je vrijeme spopala neka obamrlost. Morao se je prilično napregnuti da bi se sjetio o čemu je mislio prije nego što je otkucala ponoć. Napokon uspije u tome. – Ah! da, reče u sebi, donio sam odluku da se prijavim. Zatim se odjednom sjetio Fantine. – Gle, reče, a ta jadna žena! Tada izbije u njemu nova kriza. – Gle ti mene! Dosad sam mislio samo na sebe! Vodio sam računa o onome što meni samo godi. Da li mi godi da šutim ili da se prijavim, – da sakrijem svoju ličnost ili da spasim svoju dušu, – da budem javni službenik vrijedan preziranja, a uvažavan, ili sramotan robijaš, a dostojan poštovanja? U pitanju sam ja, uvijek ja, samo ja! Ali, bože moj, sve je to sebičnost! Sve su to razni oblici sebičnosti, ali je to ipak sebičnost! Nego, da vidimo sada. Ako izuzmem sebe, ako izbrišem sebe, ako zaboravim sebe, šta će tada od svega toga biti? – Ako se prijavim?

Uhvatiti će me, pustit će Champmathieua, vratit će me u tamnicu, dobro. A onda? Šta će se ovdje dogoditi? Ah! ovdje, ovdje postoji čitav jedan kraj, jedan gradić, tvornice, industrije, radnici, muškarci, žene, starci, djeca, sirotinja! Sve sam ja to stvorio, od mene sve to živi; gdje god izbija dim iz dimnjaka, ja sam tu stavio ugarak u vatru i meso u lonac; stvorio sam blagostanje, promet, kredit; ničega nije bilo prije mene; podigao sam, oživio, zadahnuo, oplodio, podstreknuo, obogatio cijeli kraj; kad mene ne bi bilo, ne bi bilo duše. Ako nestanem, sve će izumrijeti. – A ta žena koja je toliko patila, koja je stekla toliko zasluga u svome padu, a čijoj sam nesreći bio nehotični krivac! Pa ono dijete koje sam htio dovesti, koje sam obećao majci! Zar ne dugujem nešto i toj ženi, kao odštetu za učinjeno joj zlo? Ako me nestane, šta će se dogoditi? Majka će umrijeti. Od djeteta će biti tko zna što. Evo što će se dogoditi ako se prijavim. – A ako se ne prijavim? Da vidimo, ako se ne prijavim! Pošto je sebi postavio to pitanje, prekinuo je samoga sebe; kao da je za trenutak oklijevao i uzdrhtao; ali je taj trenutak potrajao malo, i on mirno sebi odgovori: – Pa dobro, taj će čovjek otići na robiju, istina, ali, dovraga, on je ukrao! Uzalud uvjeravam samog sebe da nije ukrao, on je ukrao. A ja, ja ću ostati ovdje, nastavit ću kako sam započeo. Za deset godina zaradit ću deset milijuna, prosut ću ih po cijelom kraju, ništa mi neće ostati, ali što zato? Ja sve ovo ne radim za sebe! Blagostanje svih će se umnožiti, razne industrije će se probuditi i natjecati, radionice i tvornice će se umnožiti, obitelji, – stotinu obitelji, hiljadu obitelji! – bit će sretne; stanovništvo će se u cijeloj oblasti umnožiti; niknut će sela gdje su bila zasebna gospodarstva, niknut će gospodarstva gdje nije bilo ničega; nestat će bijeda, a s bijedom će nestati pokvarenost, prostitucija, krađa, ubojstva, svi poroci, sva zločinstva! Pa onda će ova jadna majka podići svoje dijete i eto, cijeli će taj kraj biti bogat i pošten! Ta bio sam lud; zar nije bilo besmisleno kad sam govorio da se prijavim? Treba paziti, zaista, i ništa se ne prenagliti, šta! Zar zato što mi se prohtjelo da učinim nešto veliko i plemenito, – sve je to melodrama, na kraju krajeva! – zato što sam mislio na sebe, samo na sebe, šta! da bih spasio od malo pretjerane možda, ali u osnovi pravedne kazne, ne znam ni sam koga, jednog lopova, neku bitangu, morat će očigledno čitav jedan kraj propasti, jedna će jadna majka morati crknuti u bolnici, a jedno jadno djevojče morat će svisnuti na ulici! kao psi! Ah! Pa to je grozno! I to prije nego što majka vidi svoje dijete! I sve to za tog starog nitkova i kradljivca jabuka koji je svakako zaslužio tamnicu i za nešto drugo, a ne baš za to! Divnih li skrupula što spasavaju jednog krivca, a žrtvuju nevine, što spasavaju jednog starog skitnicu kojem preostaje, na kraju krajeva, još samo koja godina života, a neće biti nesretniji na robiji nego što bi bio u svojoj kolibici, dok žrtvuje

čitav jedan svijet, majke, ženu, djecu! Pa ova jadna mala Cosetta koja ima samo mene na svijetu i koja je bez sumnje ovog trenutka sva pomodrela od zime u duplji tih Thénardierovih! A i to su neki nevaljalci! Pa zar da ne izvršim svoju dužnost prema svim tim jadnim stvorenjima! Da odem da se prijavim?! Da učinim takvu jednu besmislenu glupost! Procijenimo to s najgore strane. Pretpostavimo da u svemu tome postoji jedno nevaljalo djelo s moje strane i da će me jednog dana prekoriti zbog njega moja savjest, – primiti, radi dobra drugih, taj prijekor koji samo mene tereti, to nevaljalo djelo koje izlaže opasnosti samo moju dušu, pa to je prava dužnost prema bližnjemu, to je prava vrlina. Ustao je i počeo ponovo hodati po sobi. Ovoga puta mu se činilo da je zadovoljan. Dijamanti se nalaze samo u tamnim dubinama zemlje; istina se nalazi samo u dubinama misli. Činiio mu se, pošto je sišao u te dubine, pošto je dugo pipao po najcrnjoj tami, da je napokon našao jedan od tih dijamanata, jednu od tih istina, da je drži u ruci, i bio je zaslijepljen gledajući je. – Da, mislio je, tako je. Na putu sam istine. Došao sam do rješenja. Mora se čovjek napokon nečega držati. Odluka je donesena. Pustimo da stvari idu svojim tokom! Ne kolebajmo se više, ne uzmičimo više. To je u interesu svih, a ne u mome. Ja sam Madeleine, i ostajem Madeleine. Teško onome tko je Jean Valjean! Ja to više nisam. Ne poznajem toga čovjeka, ne znam sada ni što je to, i ako ima nekog tko je Jean Valjean u ovom trenutku, neka radi što zna, ništa me se ne tiče. To je jedno zlokobno ime koje lebdi u noći; ako se zaustavi i sruši na nečiju glavu, utoliko gore za nju! Pogledao se u malom ogledalu koje je bilo na kaminu i rekao: – Gle! Laknulo mi je što sam donio odluku! Sada sam sasvim drugi čovjek. Koračao je još malo, pa se odjednom zaustavio: – Ajde, reče, ne treba oklijevati ni pred jednom posljedicom donesene odluke. Ima još konaca koji me vezuju za toga Jeana Valjeana. Treba ih pokidati! Ima ovdje, u sobi čak, predmeta koji bi me teretili, nemilih stvari koje bi mogle biti svjedoci; svršeno je, sve to mora nestati. Zavukao je ruku u džep, izvadio novčanik, otvorio ga i uzeo jedan ključić. Stavio je taj ključić u jednu bravu čija se rupa jedva vidjela, tako se gubila u najmrkijim nijansama crteža koji je pokrivao papir izlijepljen po zidu. Otvorila se jedna skrivnica, neka vrsta ormara u zidu, koji je bio ugrađen između sobnog ugla i ploče kamina. U toj skrivnici je bilo nekoliko dronjaka, jedna široka plava bluza, stare jedne hlače, stara

vojnička vreća i jedna debela glogova toljaga okovana s obje strane. Oni koji su vidjeli Jeana Valjeana u ono vrijeme kad je prolazio kroz Digne, listopada 1815, lako bi prepoznali sve dijelove ove bijedne opreme. On ih je bio sačuvao kao što je sačuvao i srebrne svjećnjake, da se uvijek sjećao odakle je počeo. Samo, on je krio ono što je dolazilo s robije, a držao je na vidjelu svjećnjake koji su mu došli od biskupa. Bacio je pogled krišom na vrata, kao da se bojao da se ne otvore i pored toga što su bila zaključana; zatim živim i naglim pokretom, u jednom jedinom obuhvatu ruke, i ne bacivši čak ni jedan pogled na ove stvari koje je tako pobožno i uz toliko opasnosti čuvao toliko godina, on je uzeo sve, dronjke, toljagu, torbu, i sve bacio u vatru. Zatvorio je ponovo ormar i s udvostručenom opreznošću, koja je bila bespredmetna jer je ormar bio prazan, zaklonio mu je vrata iza nekog velikog fotelja koji je gurnuo do zida. Poslije nekoliko sekunda, soba i zid preko puta bili su osvjetljeni velikim crvenim i treperavim odsjajem. Sve je gorjelo. Glogova toljaga je pucketala i bacala iskre do nasred sobe. Iz torbe, koja je već sagorijevala sa strašnim krpetinama koje su u njoj bile, pojavilo se nešto što se sijalo u pepelu. Tko bi se sagnuo, lako bi vidio da je to srebrni novac.Bez sumnje komad od četrdeset soua koji je ukrao malom Savojcu. On nije gledao vatru i hodao je, idući tamo i amo po sobi istim korakom. Odjednom mu se pogled zadržao na dva srebrna svjećnjaka koji su na kaminu svjetlucali pomalo od odsjaja vatre. – Gle, pomisli on, cijeli je Jean Valjean još u njima. Treba i to uništiti. Zgrabio je oba svjećnjaka. Još jednu minutu, i oni su bili u vatri. U tom mu se trenutku učinilo da čuje nečiji glas koji mu je iznutra dovikivao:

Jeane Valjeane! Jeane Valjeane! Kosa mu se naježila, bio je nalik na čovjeka koji sluša nešto strašno. – Da! Tako je, idi do kraja! govorio je taj glas. Dovrši što si počeo! Uništi ove svjećnjake! Izbriši i tu uspomenu! Zaboravi biskupa! zaboravi sve! upropasti toga Champmathieua! Ajde, tako i treba, čestitaj samom sebi. Tako, utvrđeno je, odlučeno je, rečeno je, tu ti je eto jedan čovjek, jedan starac koji i ne zna što traže od njega, koji možda nije ništa učinio, jedno nevino stvorenje čija sva nesreća dolazi od tvog imena, koga pritiskuje tvoje ime kao neki zločin, za koga će misliti da si ti, koga će osuditi, koji će svršiti svoje dane u općem preziru i užasu! Tako i treba. A

ti, budi čestiti čovjek. Ostani gospodin predsjednik, ostani častan i poštovan, a za to vrijeme, dok ti živiš ovdje u radosti i svjetlosti, netko će se naći tko će mjesto tebe obući crveni gunj, tko će nositi u sramoti tvoje ime i tko će vući tvoje okove na robiji! Da, dobro je to tako udešeno! Ah, bijedniče... Znoj mu je curio s čela. Upro je na svjećnjake svoj prestravljeni pogled. Međutim, ono što je govorilo u njemu nije još bilo svršilo. Glas je nastavljao: – Jeane Valjeane! Bit će oko tebe mnogo glasova koji će podizati veliku buku, koji će govoriti vrlo glasno, i koji će te blagosiljati, i jedan jedini koji neće nitko čuti, a koji će te u mraku proklinjati. Ali, čuj, bestidniče! Svi će ti blagoslovi pasti prije nego što dopru do neba, a prokletstvo će jedino dospjeti do boga! Taj glas, najprije sasvim slab, i koji se čuo u najskrivenijem kutu njegove savjesti, postao je postepeno gromoglasan i strahovit, i on ga je sad čuo u svome uhu. Činilo mu se da je izašao iz njega i da sada govori izvan njega. Učinilo mu se da posljednje riječi čuje tako razgovjetno da je pogledao po sobi s nekim užasom. – Ima li koga ovdje? zapitao je glasno i sav izbezumljen. Zatim je nastavio i uz smijeh koji je bio nalik na smijeh nekog idiota. – Baš sam glup! Tko može biti ovdje! Bio je netko; ali onoga koji je tu bio nije moglo ugledati ljudsko oko. Stavio je svjećnjake na kamin. Tada je nastavio svoje jednoliko i mračno hodanje koje je remetilo san i naglo budilo čovjeka koji je spavao pod njim Od toga je hodanja osjećao olakšicu i ono ga je opijalo u isto vrijeme. Čini se da se ponekad, u krajnjoj nuždi, čovjek počne kretati da bi zatražio savjet od svega na što naiđe u tom pomicanju. Poslije nekoliko trenutaka više nije znao na čemu je. Uzmicao je sada, s podjednakim strahom, pred objema odlukama koje je donio jednu iza druge. Dvije misli koje su ga savjetovale izgledale su kobne i jedna i druga. Kakav udes! Kakav slučaj sa tim Champmathieuom za koga misle da je on! Strmoglaviti se u propast i to na taj način koji je, kako je izgledalo, providnost najprije upotrebila da njega učvrsti u njegovu položaju. Jednoga se trenutka zagledao u budućnost. Zar da se prijavi, gospode bože! Zar da se preda! Promatrao je s golemim očajanjem sve ono što je trebalo ostaviti, sve ono što je trebalo ponovo započeti. Trebalo je dakle reći zbogom ovom životu, tako dobrom, tako čistom, tako svijetlom, ovom općem poštovanju, časti, slobodi! Neće više ići u polja na šetnje! Neće više

čuti pjevanje ptica u mjesecu svibnju, neće više dijeliti milostinju maloj djeci! Neće više osjetiti na sebi nježne poglede zahvalnosti i ljubavi! Napustit će ovu kuću koju je sagradio, ovu sobu, ovu malu sobu! Sve mu je to izgledalo privlačno toga časa. Neće više čitati ove knjige, neće više pisati na ovom bijelom drvenom stolčiću! Njegova stara vratarka, jedina služavka koju je imao, neće mu više donositi kavu ujutru. Gospode bože! Mjesto svega toga: robijašnica, stup sramote, crveni robijaški gunj, okovi na nogama, umor, ćelija, drvena postelja, svi ti poznati užasi! I to u njegovim godinama poslije svega onoga što je bilo! Da je bar mlad! Ali sad, ovako star, da mu tko bilo kaže ti, da ga pregledava nadglednik robijašnice, da trpi batine, pandure, da na bose noge obuva potkovane cokule! Da jutrom i večerom pruža nogu pod čekić stražara koji pregledava da li su okovi dobro zakovani! Biti izložen radoznalosti stranaca kojima će govoriti: A ovaj, to je čuveni Jean Valjean, koji je bio predsjednik općine u Montreuilu-na-Moru. Uvečer, obliven znojem, premorene, sa zelenom kapom nabijenom na oči, penjat će se u redu po dva i dva, pod narednikovim bičem, uz obješene stube robijašnice koja se ljulja na vodi! Oh! kolika je to bijeda! Zar sudbina može biti zla kao neko razumno biće i postati čudovišna kao ljudsko srce! I ma što činio, zapadao je jednako u bolnu dilemu koja je bila u osnovi njegova razmišljanja: ostati u raju i u njemu postati demon! Vratiti se u pakao, i u njemu postati anđeo! Šta da radi, gospode bože, šta da radi! Oluja iz koje je bio s toliko muke izašao ponovo se razbjesnjela u njemu. Misli mu se ponovo počeše miješati. Postale su nekako ukočene i makinalne, što je svojstveno stanju očajanja. Ono ime Romainville neprestano mu se vrzlo po pameti zajedno s dva stiha jedne pjesme koju je nekada bio čuo. Zamišljao je da je Romainville mala šumica blizu Pariza u kojoj mladi zaljubljeni ljudi beru jorgovan u mjesecu travnju. Posrtao je i spolja kao i iznutra. Koračao je kao malo dijete koje su pustili da samo hoda. Na mahove, boreći se s umorom, naprezao se da prikupi svoje misli. Trudio se da sebi postavi posljednji put, i konačno, pitanje na kome je u neku ruku pao od iznemoglosti. Treba li se prijaviti? – Treba li šutjeti? – Nije ništa uspio da vidi razgovjetno. Neodređeni oblici svih rasuđivanja začetih u njegovu maštanju podrhtavali su i rasipali se kao dim jedan iza drugog. Jedino je osjećao da će, ma na što se odlučio, neminovno, i neizbježno, nešto od njega umrijeti; da silazi u grob, okrenuo se desno ili lijevo; da nastupa smrtni čas njegove sreće ili smrtni čas njegove vrline. Jao! Ponovo je zapao u potpunu neodlučnost. Nije bio ništa sigurniji u sebi no u početku.

Tako se otimala i bila pritješnjena ova nesretna duša. Hiljadu i osam stotina godina prije ovog nesretnog čovjeka, jedan tajanstveni stvor, u kome su spojene sve svetosti i sve patnje čovječanstva, isto je tako, dok su maslinove grane šumjele na divljem vjetru beskraja, dugo otklanjao rukom užasnu čašu žuči koja mu se pojavljivala obavijena tamom i prelijevala svoju crnu sjenu u dubine pune zvijezda.

IV OBLICI KOJE DOBIVA PATNJA ZA VRIJEME SNA Bijahu otkucala tri sata izjutra, a prošlo je bilo pet sati kako je on tako koračao, gotovo bez prekida, kad se sruši na svoju stolicu. Zaspao je na njoj i usnio jedan san. Taj san, kao i većina snova, odnosio se na položaj u kome je bio samo nečim zlokobnim i bolnim, ali je na njega ostavio snažan utisak. Ta teška mora ga je toliko uzbudila da je kasnije zapisao cijeli san. To je jedan od papira koji je ispisao svojom rukom i ostavio za sobom. Mislimo da moramo prepisati od riječi do riječi. Ma kakav bio taj san, historija ove noći bila bi nepotpuna ako bismo ga izostavili. To je mračni doživljaj jedne bolesne duše. Evo ga. Na zavoju je bio ispisan ovaj red:

San koji sam usnio one noći: »Bio sam u polju. Velika tužna ravan na kojoj nije bilo trave. Izgledalo mi je kao da nije bio ni dan ni noć. Šetao sam sa svojim bratom, bratom svoga djetinjstva, onim bratom na koga, moram priznati, nikad ne mislim i koga se više i ne sjećam. Razgovarali smo i susretali poznanike. Govorili smo o jednoj susjedi koju smo nekad imali i koja je, otkad je stanovala s ulice, uvijek radila pri otvorenom prozoru. Dok smo razgovarali, bilo nam je hladno zbog tog otvorenog prozora. Nigdje naokolo nije bilo drveća. Ugledali smo jednog čovjeka koji je prolazio pokraj nas. Bio je potpuno gol, pepeljave boje, i jahao je na konju zemljane boje. Čovjek nije imao kose; vidjela mu se lubanja i po njoj žile. U ruci je držao palicu vitku kao prut vinove loze, a tešku kao željezo. Konjanik je prošao i ništa nam nije rekao. Brat mi je rekao: Pođimo ovim izdubljenim putem.

Bio je tu jedan izdubljeni put pored koga nije bilo ni drača niti imalo mahovine. Sve je bilo zemljane boje, čak i nebo. Primijetio sam da moga brata nije više bilo sa mnom. Ušao sam u jedno selo koje sam spazio. Pomislio sam da to mora biti Romainville. (Zašto Romainville?)29 Prva ulica u koju sam ušao bila je pusta. Ušao sam u drugu ulicu. Iza ugla ovih dviju ulica, stajao je jedan čovjek uza zid. Pitao sam toga čovjeka: – Koje je ovo mjesto? Gdje sam? – čovjek mi nije odgovorio. Vidio sam da su vrata jedne kuće otvorena i ušao sam unutra. Prva je soba bila pusta. Ušao sam u drugu. Iza vrata ove sobe stajao je jedan čovjek uza zid. Zapitao sam toga čovjeka: – Čija je ovo kuća? Gdje sam? – čovjek nije odgovorio. Kuća je bila s vrtom. Izašao sam iz kuće i ušao u vrt. Vrt je bio pust. Iza prvoga drveta našao sam jednoga čovjeka koji je stajao. Pitao sam toga čovjeka: – Kakav je to vrt? Gdje sam? – Čovjek nije odgovorio. Lutao sam tako po selu, i primijetio da je to grad. Sve su ulice bile puste, sva su vrata bila otvorena. Nijedno živo biće nije prolazilo ulicama, nije hodalo po sobama niti se šetalo po vrtovima. Ali je iza svakog ugla, iza svakih vrata, iza svakog drveta stajao po jedan čovjek i šutio. Samo se po jedan mogao vidjeti u jednom trenutku. Svi su me ljudi gledali kako prolazim. Izašao sam iz grada i krenuo u polje. Poslije nekog vremena okrenuo sam se i vidio veliku gomilu svijeta koja je išla iza mene. Poznao sam sve ove ljude koje sam vidio u gradu. Nije se činilo da im se žuri, a ipak su išli brže od mene. Nisu se čuli kad su hodali. Za trenutak me ta gomila stigla i opkolila. Lica ovih ljudi su bila zemljane boje. Tada mi onaj koga sam prvog vidio i pitao u gradu, reče: – Kuda idete? Zar ne znate da ste odavno mrtvi? Otvorio sam usta da odgovorim i primijetio sam da nije bilo više nikoga oko mene«. Probudio se. Bio je sav sleđen. Vjetar, hladan kao da je jutarnji vjetar, okretao je na šarkama krila otvorenih prozora. Vatra se bila ugasila. Svijeća je dogorijevala. Bila je još mrkla noć. Ustao je, otišao do prozora. Nebo je još uvijek bilo bez zvijezda. 29

I ovo između zagrada je pisano rukom Jeana Valjeana. Bilješka piščeva.

S njegova se prozora vidjelo kućno dvorište i ulica. Oštar i jak udar koji je iznenada odjeknuo na popločenoj ulici privukao mu je dolje pogled. Vidio je pod sobom dvije crvene zvijezde čije su se zrake pružale i skupljale čudnovato u mraku. Kako mu je misao bila još napola obavijena maglom, – gle! pomisli, nema ih više na nebu. Sad su dolje na zemlji. Međutim se to bunilo razbistrilo, drugi ga je udar sličan prvom sasvim probudio, on je pogledao i vidio da su one dvije zvijezde svjetiljke nekih kola. Pri svjetlosti koju su bacale, mogao je raspoznati oblik tih kola. Bila je kočijica u koju je bio upregnut jedan bijelac. Udar koji je bio čuo bio je topot konjskih kopita po popločenoj ulici. – Kakva su to kola? reče u sebi. Tko to tako rano dolazi? Toga trenutka netko lako zakuca na vratima njegove sobe. Stresao se od glave do pete i povikao strašnim glasom: – Tko je to? Netko je odgovorio: – Ja, gospodine predsjedniče. Prepoznao je glas stare žene, svoje vratarke. – No, šta je? reče. – Gospodine predsjedniče, tek što nije pet sati. – Šta me se to tiče! – Gospodine predsjedniče, kola su tu. – Kakva kola? – Kočijica. – Kakva kočijica? – Zar gospodin predsjednik nije naručio da mu dođu? – Nisam, reče on. – Kočijaš kaže da je došao po gospodina predsjednika. – Koji kočijaš? – Kočijaš g. Scaufflairea. – G. Scaufflaire? Od ovog je imena uzdrhtao kao da mu je svanulo pred očima – Ah, da! nastavi on, g. Scaufflaire. Da ga je starica mogla vidjeti tog trenutka, spopao bi je strah. Nastao je dosta dug tajac. Piljio je tupim pogledom u plamen svijeće i uzimao oko fitilja rastopljeni vosak pa ga je gnječio među prstima. Starica je čekala. Ipak se usudila da još jenom progovori: – Gospodine predsjedniče, šta da odgovorim? – Recite da je u redu i da ću odmah sići.

V NEZGODE NA PUTU Poštanski saobraćaj između Arrasa i Montreuila-na-Moru vršio se još u to vrijeme malim kolima iz doba Carstva. Ta su kola bila taljige s dva točka, postavljene iznutra žućkastom kožom, na osobitim oprugama, sa svega dva sjedišta, jednim za poštara, drugim za putnika. Točkovi su bili snabdjeveni onim dugačkim prijetećim glavinama od kojih se druga kola drže na udaljenosti i koje se još mogu vidjeti po putovima u Njemačkoj. Sanduk za pisma, golema duguljasta kutija, nalazio se straga i s taljigama činio jednu cjelinu. Taj je sanduk bio obojen crno, a taljige su bile žute. Ova kola, kakvih danas nigdje nema, bila su nekako rugobna i grbava, i tko bi ih vidio izdaleka kako se penju uz kakav put na vidiku, bila bi mu nalik na one insekte koji se, mislim, zovu termitima, i koji su tanki u struku, a nerazmjerno debeli straga. Išla su, uostalom, vrlo brzo. Kola su polazila iz Arrasa svake noći u jedan sat, poslije dolaska pariške pošte, i stizala u Montreuil-na-Moru nešto prije pet sati ujutro. Te noći, poštanska kola, koja su se spuštala u Montreuil-na-Moru, putem iz Hesdina, zadjenula su na uglu jedne ulice, kada su ulazila u grad, o neku kočijicu u koju je bio upregnut jedan bijelac; taljige su išle u suprotnom pravcu i u njima je bila samo jedna osoba, neki čovjek zamotan u ogrtač. Točak kočijice pretrpio je dosta jak udar. Poštar dovikne čovjeku da zaustavi, ali putnik nije slušao i nastavio put u punom kasu. – Ovome se čovjeku vraški žuri! reče poštar. Čovjek koji se tako žurio bio je onaj isti koga smo vidjeli kako se muči u trzajima na koje bi se čovjek morao sažaliti. Kuda je išao? Ni on sam ne bi mogao reći. Zašto se žurio? Ni on nije znao. Išao je nasumce, s tim pravcem u Arras, bez sumnje; ali je možda išao i nekamo drugamo. Na mahove je to osjećao, pa bi uzdrhtao. Upadao je u tu noć kao u kakav ponor. Nešto ga je gonilo, nešto ga je privlačilo, šta se događalo u njemu, nitko to ne bi mogao iskazati, a svatko bi to razumio. Koji čovjek nije ušao, bar jednom u životu, u tu mračnu pećinu nepoznatoga? Uostalom, on nije bio ništa odlučio, ništa riješio, ništa utvrdio, niti učinio. Nijedan postupak njegove savjesti nije bio konačan. Ni u samom

početku nije bio neodlučniji negoli sada. Zašto je išao u Arras? On je u sebi ponavljao ono u što je sebe uvjeravao kad se pogađao za Scaufflaireovu kočijicu, – da, makar kakav bio ishod, nije zgoreg da sve vidi svojim očima, da sam ocijeni cijelu stvar; da je to čak mudro, da treba znati što se događa; – da se ništa ne može odlučiti prije nego što se sve vidi i ispita; – da izdaleka sve izgleda veće nego što je; da na kraju krajeva, kad bude vidio toga Champmathieua, bijednika jednog, lakše će mu biti na savjesti što ga pušta da ide u tamnicu mjesto njega; – da će, istina, tamo biti Javert, i taj Brevet, taj Chenildieu, taj Cochepaille, nekadanji robijaši koji su ga poznavali; ali da ga zacijelo sada neće prepoznati; gle! čudna ideja – Javertu to nije ni na kraj pameti; da su sva nagađanja i sve pretpostavke vezane za toga Champmathieua, i da ništa nije tako uporno kao pretpostavke i nagađanja; i da, dakle, nema nikakve opasnosti. Da je, nema sumnje, ovo jedan crni trenutak, ali da će se izvući; – da napokon on drži, ma kako bi htjeli da bude zla, svoju sudbinu u rukama; da je on njen gospodar. Hvatao se grčevito za tu misao. Zapravo budimo iskreni, on bi više volio da ne ide u taj Arras. Pa ipak je išao. Misleći neprestano o tome, šibao je konja, koji je kasao onim odmjerenim i sigurnim dobrim kasom kojim se prelaze dvije i po milje na sat. Što je kočijica više odmicala, on je sve više osjećao da nešto u njemu uzmiče. Kad je svanulo bio je već potpuno u polju; Montreuil-na-Moru je ostao dosta daleko za njim. Gledao je kako se na vidiku počinje bjelasati; gledao je i ne videći ih, kako mu pred očima prolaze svi hladni oblici jedne zimske zore. Jutro ima svoje sablasti kao i večer. On ih nije vidio, ali, i mimo njega, nekom vrstom gotovo fizičke probojnosti, ove crne silhuete drveća i brežuljaka dodavale su usijanom stanju njegove duše nešto tko zna što sumorno i kobno. Kad god bi pošao pored jedne od onih osamljenih kuća koje se nalaze pokraj putova, pomislio bi u sebi: »A tu ipak ima ljudi koji spavaju!« Konjski kas, praporci na hamu, tandrkanje točkova po cesti, slijevali su se u blag i jednolik šum, što je tako ugodno kad je čovjek veseo, a turobno kad je čovjek tužan. Bilo se potpuno razdanilo kad je stigao u Hesdin. Zaustavio se pred jednom krčmom da odmori konja i da mu naruči zob. Konj je ovaj bio, kako je rekao Scaufflaire, od one sitne pasmine iz Boulonnaisa, pretjerano velike glave i trbuha te kratka vrata, ali

razvijenih grudi, širokih sapi, tankih, finih i čvrstih nogu; ružna, ali snažna i zdrava pasmina. To izvrsno konjče prevalilo je pet milja za dva sata i nije imalo ni kapi znoja na sapima. On nije silazio s kočijice. Momak iz konjušnice koji je donosio zob sagnuo se iznenada i počeo da zagleda u lijevi točak. – Zar ste vi ovako krenuli na dalek put? reče taj čovjek. Odgovorio je, ne budeći se gotovo iz svoje rastresenosti: – Zašto? – Dolazite li izdaleka? nastavi momak. – Pet milja odavde. – Ah! – Zašto kažete: ah! Momak se ponovo sagne, ušuti za trenutak dok je gledao točak, zatim se digne i reče: – Ovaj je točak možda, prešao pet milja, ali on sad sigurno neće više izdržati ni četvrt milje. On skoči iz kočijice. – Šta velite prijatelju? – Velim da je pravo čudo kako ste prošli pet milja a da se ne survate, i vi i vaš konj, u neki jarak kraj puta. Pogledajte. Točak je bio zaista ozbiljno oštećen. Od sudara s poštanskim kolima napukla su bila dva paoca i glavina je bila tako razmrskana da se klin više nije držao. – Prijatelju, reče on momku, ima li ovdje kakav kolar? – Svakako, gospodine. – Učinite mi uslugu, pa ga dovedite. – Blizu je, dva koraka odavde. Ej, majstore Bourgaillard! Majstor Bourgaillard, kolar, bio je na vratima radionice. Došao je da pogleda točak i napravio grimasu kao kirurg koji razgleda prelomljenu nogu. – Možete li mi odmah popraviti ovaj točak? – Da, gospodine. – Kad ću moći krenuti dalje? – Sutra. – Sutra! – Ima tu dobar dan posla. Da li se gospodinu žuri? – Mnogo. Treba da nastavim put najdalje za jedan sat.

– Nemoguće, gospodine. – Platit ću što god hoćete. – Nemoguće. – E pa dobro, za dva sata. – Nemoguće za danas. Treba napraviti dva paoca i jednu glavinu. Gospodin će moći produžiti tek sutra. – Posao zbog koga idem ne može čekati do sutra. Bi li se ovaj točak, mjesto da se popravlja, mogao promijeniti? – Kako to? – Vi ste kolar? – Tako je, gospodine. – Zar ne biste imali jedan točak da mi prodate? Mogao bih odmah produžiti. – Točak za zamjenu? – Da. – Nemam gotov točak za vašu kočiju. Dva točka su par. Dva točka se ne mogu tek onako sastaviti. – Onda mi prodajte jedan par. – Gospodine svaki točak ne može na svaku osovinu. – Pokušajte ipak. – Ne vrijedi to, gospodine. Ja imam za prodaju samo točkove za taljige. Malo je ovo mjesto ovdje. – Da li biste imali da mi iznajmite kakva kola? Majstor kolar, na prvi pogled, bijaše vidio da je ta kočijica bila iznajmljena. Slegnuo je ramenima. – Dobro ste udesili kola koja su vam iznajmili! I kad bih imao kola ne bih vam ih iznajmio. – Dobro, prodajte mi. – Nemam ni za prodaju. – Šta! Ni kakve obične dvokolice? Nije mi teško ugoditi, kao što vidite. – Ovo je malo mjesto. Imam ja tu u šupi, doda kolar, neku staru kočiju, vlasništvo jednog građanina, koji mi ih je dao na čuvanje i koji se njome služi svakog trideset i šestog u mjesecu. Ja bih vam ih iznajmio, što me se tiče, ali ne bi trebalo da vas vlasnik vidi gdje prolazite; a onda, to je kočija, trebalo bi dva konja. – Uzet ću poštanske konje. – Kamo ide gospodin? – U Arras.

– I gospodin hoće da još danas stigne? – Pa da ... – S poštanskim konjima? – Zašto ne? – Je li gospodinu svejedno da stigne u četiri sata izjutra? – Svakako da nije. – Jer, znate, moram vam nešto reći, s poštanskim konjima... Ima li gospodin putnu ispravu? – Da. – E lijepo, s poštanskim konjima gospodin može stići u Arras tek sutra. Mi smo na glavnom putu. Stanice su slabo snabdjevene, konji su na njivama. Sad počinje vrijeme glavnog oranja, treba zaprega, i uzimaju se svuda konji, pa i poštanski. Gospodin će čekati najmanje tri ili četiri sata na svakoj stanici. A zatim, konji idu hodom. Ima mnogo uzbrdica. – Onda, jahat ću. Rasprežite. Valjda će mi netko ovdje prodati jedno sedlo? – Bez sumnje. Ali da li ovaj konj podnosi sedlo? – Doista, nisam na to mislio. Ne podnosi. – Pa... – Ali će mi netko u selu iznajmiti jednog konja? – Konja koji bi otišao do Arrasa bez predaha? – Da. – Za to bi bio potreban konj kakvih nema u ovom kraju. Trebalo bi ga najprije kupiti, jer vas ovdje nitko ne poznaje. Ali ni da kupite, ni da uzmete u najam, ni za pet stotina franaka, ni za hiljadu nećete ga naći. – Pa šta da radim? – Najbolje je, da vam pošteno kažem, da ja popravim točak, a vi odložite put za sutra. – Sutra će biti i suviše kasno. – Vraga! – Zar nema poštanskih kola koja idu u Arras? Kad ona prolaze? – Noćas. Obje pošte prolaze noću, i ona koja ide odozgo i ona koja ide odozdo. – Kako! Treba vam cijeli dan da popravite taj točak? – Cijeli dan, i to dobar dan. – A s dva radnika? – I s deset!

– Kad bi vezali paoce konopom? – Paoce, da; glavinu, ne možete. A zatim, i naplatak je u lošem stanju. – Ima li nekog tko iznajmljuje kola u mjestu? – Nema. – Ima li još koji kolar? Momak i majstor kolar odgovoriše u isto vrijeme, odmahnuvši glavom: – Nema. Osjetio je golemu radost. Očevidno je bilo da se providnost umiješala u cijelu stvar. Ona je slomila točak na kočijici i zaustavila ih na putu. On se nije predao tome tako reći prvom pozivu na predaju; učinio je sve moguće napore da produži put; on je pošteno i savjesno iscrpao sva sredstva; nije ustuknuo ni pred nevremenom, ni pred umorom, ni pred troškom; nije mogao ništa sebi zamjeriti. Ne tiče ga se što ne može nastaviti put. To nije više bilo njegovom greškom, to je bilo djelo, ne njegove savjesti, nego providnosti. Odahnuo je. Odahnuo je slobodno, i svim plućima prvi put poslije Javertova posjeta. Činilo mu se da ga željezna šaka, koja mu je stezala srce već dvadeset godina, sada pušta. Učinilo mu se da je sada bog uz njega, i da to objavljuje. Rekao je samom sebi da je uradio sve što je mogao, i da mu sada ne preostaje ništa drugo nego da se mirno vrati. Da se njegov razgovor s kolarom dogodio u nekoj sobi u kičmi, ne bi bilo svjedoka, nitko ga ne bi čuo, sve bi ostalo na tome, i vjerojatno je da mi ne bismo imali da pričamo nijedan od događaja o kojima će biti riječi; ali se taj razgovor dogodio na ulici. Svaki razgovor na ulici privuče neizbježno oko sebe gomilu. Ima uvijek ljudi koji jedva čekaju da budu promatrači. Dok je on ispitivao kolara, nekoliko se prolaznika skupilo oko njih. Pošto je slušao nekoliko minuta, jedan dečko, na koga nitko nije obraćao pažnju, izdvojio se iz gomile u trku. U trenutku kad se putnik, poslije unutarnjeg odlučivanja koje smo spomenuli, odlučivao da ode natrag odakle je došao dečko se vratio. S njim je bila i jedna stara žena. – Gospodine, reče žena, moje dijete mi kaže da želite uzeti u najam neka kola. Od ovih jednostavnih riječi, koje je izgovorila ova starica koju je vodilo jedno dijete, on se sav oznoji. Učinilo mu se da vidi šaku, koja ga je pustila, kako se u mraku opet pojavljuje na njega, gotova da ga ponovo ščepa. Odgovorio je:

– Da, dobra ženo, tražim da mi netko iznajmi kakva kola. I požuri se da doda: – Ali ih nema u ovom mjestu. – Bit će, reče starica. – A gdje to? prihvati kolar. – Kod mene, odgovori stara. On uzdrhta, zlokobna ga je ruka bila ščepala. Starica je zaista imala u šupi neku vrstu dvokolica od pletenog pruća. Kolar i gostionički momak, očajni što putnik hoće da im umakne, umiješaše se. – To su užasne taljige! Pa to je pribito izravno na osovinu, – istina, klupe su unutra obješene kožnim remenjem, ali prokišnjavaju, – točkovi su zarđali a vlaga ih izgrizla! – to ne može ići dalje od vaše kočijice, – prava krntija! – Pogriješit će gospodin ako se u njima poveze, itd., itd. Sve je to bila istina, ali te taljige, ta krntija, ta stvar ne znam kako da je nazovem, kakva god bila, kotrljala se na svoja dva točku i mogla je stići do Arrasa. Platio je koliko su tražili, ostavio je kočijicu kod kolara radi popravka i da ih uzme kad se bude vraćao, upregnuo je bijelca u dvokolice, popeo se i nastavio put koji je počeo tog jutra. U trenutku kad kola krenuše priznao je u sebi da je maločas osjetio neku radost pri pomisli da neće stići tamo kamo je pošao. Ispitivao je tu radost s nekom vrstom gnjeva i našao da je ona besmislena. Da se zato raduje povratku? Na kraju krajeva, on je poduzeo ovaj put slobodno. Nitko ga na to nije primorao. I, zaista, dogodit će se samo ono što on bude htio. Kad je izlazio iz Hesdina, čuo je kako mu netko dovikuje: – Stanite! stanite! – Zaustavio je dvokolice živim pokretom u kome je bilo još nečega, rekli bismo grozničavog i grčevitog što je bilo slično nadi. To je bio dečko one stare žene. – Gospodine, reče, ja sam vam pronašao kola. – Pa? – Niste mi ništa dali. On koji je bio tako darežljiv prema svakome, našao je da taj zahtjev prelazi granice i da je gotovo odvratan. – A, ti si to, nevaljalče? reče, ništa ti ne dam! Ošinuo je konja i produžio u punom kasu. Izgubio je dosta vremena u Hesdinu, htio ga je nadoknaditi. Konjče je

bilo srčano i vuklo je za dvojicu, ali je bio mjesec veljača, padala je kiša, putovi su bili loši. A onda, to sad nije bila ona kočijica. Dvokolice nisu bile gipke i bile su vrlo teške. Osim toga, mnogo uzbrdica. Trebalo mu je gotovo četiri sata da stigne iz Hesdina u Saint-Pol. Četiri sata za pet milja. U Saint-Polu je ispregnuo konja u prvoj krčmi koju je sreo i naredio da ga odvedu u konjušnicu. Kao što je bio obećao Scaufflaireu, ostao je blizu jasala dok je konj jeo. Mislio je na nešto tužno i neodređeno. Krčmareva žena uđe u konjušnicu. – Zar gospodin ne želi objedovati? – Gle, istina, reče, baš mi se jede. Otišao je sa ženom, koja je imala svježe i veselo lice. Ona ga je odvela u jednu nisku dvoranu sa stolovima pokrivenim stolnjacima od voštanog platna. – Pohitajte, reče, treba da odmah krenem dalje. Žuri mi se. Jedna debela služavka, Flamanka, postavila je stol na brzinu. Gledao je tu djevojku, osjećajući neku ugodnost. – Eto što mi je bilo, pomisli on. Nisam bio objedovao. Donesoše mu objed. Zgrabi kruh, zagrize jedan zalogaj, zatim vrati polako kruh na stol i više ga nije dirnuo. Jedan je kirijaš jeo za drugim stolom. On reče tome čovjeku: – Zašto je njihov kruh tako gorak? Kirijaš je bio Nijemac i nije razumio. Vratio se u konjušnicu svome konju. Jedan sat kasnije ostavio je Saint-Pol i uputio se prema Tinquesu koji je svega na pet milja od Arrasa. Šta je radio dok je prelazio taj put? Na što je mislio? Kao i ujutro, gledao je kako prolaze kraj njega drveta, slamni krovovi, njive, i kako iščezavaju pejzaši koji se šire na svakoj okuci puta. Takvo promatranje dovoljno je ponekad duši i gotovo joj rastjera misli. Vidjeti hiljadu predmeta prvi put, što ima od toga tužnijeg i dubljeg? Putovati, to je što i roditi se i umrijeti svakog trenutka. Možda je u najnejasnijem kutu svoga duha pravio usporedbe između ovih promljenljivih vidika i ljudskog života. Sve stvari u životu bježe neprestano pred nam Sjene i svjetlosfi se miješaju; nakon obasjanja, pomračenje; svaki je događaj jedna okuka puta; i odjednom ostarite. Osjetite kao neki potres, sve je crno, primijetite neka tamna vrata, mračni konj života koji vas je vukao zaustavi se, i vi vidite neku nepoznatu priliku zaklonjena lika koja se ispreže u pomrčini. Mrak se spuštao u trenutku kad su djeca, pri izlasku iz škole, gledala

ovog putnika koji je ulazio u Tinques. Istina, još su bili kratki dani. On se nije zaustavio u Tinquesu. Kad je izlazio iz sela, jedan putar, koji je nabijao kamen na putu, digao je glavu i rekao: – Ala je ovaj konj umoran! Jadna je životinja išla samo hodom. – Idete li vi u Arras? dodade putar. – Idem. – Ako budete ovako išli, nećete rano stići. On je zaustavio konja i zapitao putara: – Koliko ima još do Arrasa? – Gotovo punih sedam milja. – Kako to? Poštanski vodič bilježi samo pet milja i četvrt. Ah! prihvati putar, zar vi ne znate da se put popravlja? Vidjet ćete da je presiječen na četvrt sata odavde. Nemoguće je ići dalje. – Doista? – Okrenut ćete nalijevo, putem za Carency, prijeći ćete rijeku, a kad budete u Camblinu, okrenut ćete nadesno; to je put koji iz Mont-SaintÉloyja ide u Arras. – Ali noć je već, zalutat ću. – Vi niste iz ovog kraja? – Nisam. – Dodajte tome da su to sve sporedni putovi; čujte, gospodine, dodade putar, hoćete li da vam dam jedan savjet? Vaš je konj umoran, vratite se u Tinques. Ima tamo jedna dobra krčma. Prenoćite. Sutra ćete produžiti u Arras. – Treba da stignem večeras. – To je druga stvar. Ali ipak otiđite u tu krčmu i uzmite jednog pomoćnog konja. Momak koji se brine o konju vodit će vas tim sporednim putem. On je poslušao putarev savjet, vratio se natrag, i pola sata kasnije prolazio opet tuda, u punom kasu, s jednim dobrim pomoćnim konjem. Jedan konjušar, koji je sebe nazivao poštarem, bio je sjeo na rukunicu dvokolica. Osjećao je ipak da gubi vrijeme. Bila je mrkla noć. Zašli su na sporedni put. On je bio užasan. Dvokolice su zapadale iz jedne kolotečine u drugu. Rekao je poštaru: – Neprestano u kasu, dvostruka napojnica.

Pri jednom potresu slomi se ždrepčanik. – Gospodine, reče poštar, ždrepčanik se slomio, ne znam sada kako da upregnem svoga konja, ovaj je put vrlo loš noću; kad biste htjeli da se vratimo u Tinques, mogli bismo sutra ujutro rano biti u Arrasu. On odgovori: – Imaš li malo konopca i nož? – Imam, gospodine. On odsiječe jednu granu i od nje napravi ždrepčanik. Tu opet izgubi dvadeset minuta, ali produži u galopu. Ravnica je bila mračna. Niski, raščupani i crni oblaci puzili su po brežuljcima i od njih se odvajali kao dim. U oblacima je bilo neke bjeličaste svjetlosti. Jak vjetar koji je dolazio s mora svuda je na vidiku pravio šum kao netko tko pomiče namještaj. Sve što se moglo ugledati držalo se kao neko strašilo. Šta sve ne dršće pod tim dubokim dahom noći! Zima ga je hvatala. Nije bio jeo već čitav dan. Sjećao se neodređeno onog svog dugog noćnog putovanja po velikoj ravnici u okolici Dignea. Prošlo je otada osam godina, a izgledalo mu je kao da je bilo jučer. Izbijao je sat na nekom dalekom zvoniku. Zapitao je momka: – Koliko je to sati? – Sedam sati, gospodine. Bit ćemo u osam sati u Arrasu. Ostaje nam svega još tri milje. Toga mu trenutka prvi put dođe na pamet ova pomisao, – a začudio se što se toga nije već prije sjetio: – da je možda uzaludna sva ova njegova muka; – da on čak i ne zna tačan sat rasprave; – da se morao o tome bar obavijestiti; – da je ludo što on tako juri a ne zna da li će to čemu služiti. – Zatim je u sebi počeo računati: – da sjednice kaznenog vijeća počinju u devet sati ujutro; – da taj predmet ne može uzeti mnogo vremena; da će s krađom jabuka biti brzo gotovo; četiri ili pet svjedoka, a advokatima će ostati da malo što kažu; – da će on stići kad sve bude svršeno. Poštar je šibao konje. Bili su već prošli rijeku i ostavili za sobom Mont-Saint-filoy. Noć je bila sve dublja.

VI SESTRA SIMPLICIJA DOVEDENA U ISKUŠENJE Međutim, tog istog trenutka, Fantina je bila sva radosna. Noć je bila provela vrlo slabo. Užasan kašalj, pojačana groznica; mučili su je i snovi. Ujutro, kad je došao liječnik da je pregleda, buncala je. On se zabrinuo i preporučio je da mu jave čim dođe g. Madeleine. Cijelo jutro bila je sumorna, malo je govorila, pravila je nabore na svojim plahtama, šapućući pri tome tiho neke račune koji su se, kako se činilo, odnosili na sračunavanje nekih udaljenosti. Oči su joj bile upale i ukočene. Izgledale su gotovo uzvišene, zatim bi se, s vremana na vrijeme, upalile i gorjele zvijezde. Kad se bliži određeni mračni čas, čini se da nebeska svjetlost ispunjava one koje napušta zemaljska svjetlost. Kad god bi je sestra Simplicija zapitala kako joj je, odgovarala bi uvijek isto: – Dobro. Htjela bih da vidim g. Madeleinea. Nekoliko mjeseci prije toga, onda kad je Fantina izgubila svoj posljednji stid, svoj posljednji sram i svoju posljednju radost, ona je bila sjena same sebe. Sada je bila kao avet. Fizička bol je dovršila djelo moralne boli. Ovo stvorenje od dvadeset i pet godina imalo je naborano čelo, upale obraze, zašiljen nos, izvađene zube, modru boju lica, koščat vrat, ispale ključne kosti, slabašne ruke i tanke noge, kožu boje kao zemlja, a plava kosa koja je rasla bila je izmiješana sa sijedim vlasima. Jao! kako bolest brzo dovodi do starosti! U podne naišao je liječnik, dao nekoliko uputa, pitao da li se g. predsjednik pojavljivao u bolnici i odmahnuo glavom. G. Madeleine je obično u tri sata dolazio da posjeti bolesnicu. Kako je tačnost odlika dobrote, bio je tačan. Oko dva i po sata Fantina je počela da se uznemiruje. Za dvadeset minuta zapitala je više od deset puta koludricu: – Sestro, koliko je sati? Otkucaše tri sata. Na treći udar Fantina se sjedeći uspravi, ona koja se obično jedva mogla pomaknuti u krevetu; sklopi u neku vrstu grčevitoga stiska svoje koščate i žute ruke, i koludrica je čula kako joj se iz grudi oteo jedan od onih dubokih uzdaha koji kao da podižu neku tegobu. Zatim se Fantina okrene i pogleda na vrata.

Nitko ne uđe, vrata se i ne otvoriše. Ostala je tako četvrt sata, pogleda prikovana za vrata, nepokretna i zadržavajući svoj dah. Sestra se nije usuđivala da joj nešto kaže. Na crkvi otkuca tri sata i četvrt. Fantina klone i legne na jastuk. Ne reče ništa i ponovo poče da pravi nabore na plahti. Prođe pola sata, zatim i čitav sat. Nitko ne dođe. Kad god bi sat otkucavao, Fantina bi se pridigla i gledala u pravcu vrata, a zatim bi opet padala u postelju. Jasno se vidjela njena misao, ali ona nije izgovarala ničije ime, nije se žalila, nije prigovarala. Samo je zlokobno kašljala. Činilo se kao da se nešto mračno spuštalo na nju. Bila je modra, a usne su joj bile plave. Na mahove se osmjehivala. Pet sati otkucaše. Tada je sestra čula kako je vrlo tiho i blago rekla: – Ali kako odlazim sutra, griješi što ga nema danas! Čak je i sestra Simplicija bila začuđena što nema g. Madeleinea. Međutim je Fantina gledala u strop iznad kreveta. Kao da je htjela nečega se sjetiti. Odjednom je započela pjevati glasom slabim kao dah. Koludrica je slušala. Evo što je Fantina pjevala:

Kupit ćemo krasne stvari šetajući kroz grad stari, različak je cvijet ubavi, srce cvjeta od ljubavi. Pojavi se Djevica sveta pod velom usred moga stana i reče mi: evo čeda, što ga želiš svakog dana. – Brže u grad, platna dajte, s koncima ne oklijevajte, kupit ćemo krasne stvari šetajući kroz grad stari. Djevice sveta, pored peći metnula sam koljevčicu, i od zvijezde s neba volim više svoju djevojčicu. Šta će s tolikim platnom biti? Opremu ću joj načiniti.

Različak je cvijet ubavi, srce cvjeta od ljubavi. Skrojit ćemo od toga platna divnu suknju i prslučić, izvest ćemo po njem’ cvijeće da uživa moj anđelčić. – Jao, san vječni moje dijete sniva! Izradite pokrov da me on skriva. Kupit ćemo krasne stvari, šetajući kroz grad stari, različak je cvijet ubavi, srce cvjeta od ljubavi. Ova je pjesma bila neka stara uspavanka kojom je nekad uspavljivala svoju malu Cosettu, i koja joj nije padala na pamet već pet godina, otkad nije imala pored sebe svoje dijete. Pjevala je to tako tužnim glasom, a melodija je bila tako blaga da bi se svatko rasplakao, čak i koludrica. Sestra, naviknuta samo na ono što je strogo, osjeti kako joj navire suza na oko. Na tornju otkuca šest sati. Fantina kao da nije čula. Činilo se kao da više ne obraća pažnju ni na što oko sebe. Sestra Simplicija posla jednu služavku da u tvornici sazna od vratarke da li je g. predsjednik došao i da li će uskoro navratiti u bolnicu. Fantina je bila još uvijek nepomična i izgledalo je da je sva utonula u svoje misli. Služavka ispriča vrlo tihim glasom sestri Simpliciji da je g. predsjednik otputovao istoga jutra prije šest sati po onoj zimi, malom nekom kočijom u koju je bio upregnut jedan konj, da je otputovao sam, čak i bez kočijaša, da se ne zna kojim je putem pošao, da neke osobe govore da su vidjele kad je okrenuo putem u Arras, da drugi tvrde da su ga sreli na putu za Pariz. Da je pri odlasku bio kao uvijek vrlo blag, i da je samo rekao vratarki da ga ne čekaju te noći. Dok su ove dvije žene, leđima okrenute Fantininom krevetu, šaputale, i dok je sestra zapitkivala, a služavka nagađala, Fantina je s onom grozničavom živošću nekih bolesti organa koja užasnu mršavost smrti oživljuje snažnim pokretima zdravlja, klekla u postelji, naslonjena svojim stisnutim pesnicama na uzglavlje, i, promolivši glavu između

zavjesa, slušala. Odjednom poviče: – Vi to govorite o g. Madeleineu! Zašto govorite tako tiho? Šta on radi? Zašto ga nema? Glas joj je bio tako odsječan i tako hrapav da su obje žene pomislile da čuju muški glas; okrenule su se uplašeno. – Ta odgovarajte! poviče Fantina. Služavka promuca: – Vratarka mi je rekla da on danas neće moći doći. – Dijete moje, budite mirni, ležite opet. Fantina, ne mičući se s mjesta, nastavi glasno i s naglaskom u isto vrijeme zapovjedničkim i dirljivim: – Neće moći doći? Zašto to? Vi znate razlog. Šaputale ste o tome među sobom. I ja hoću znati. Sestra Simplicija malo pocrvenje; služavka joj je predlagala da slaže. S druge strane izgledalo joj je da će nanijeti bez sumnje strašan udarac bolesnici ako kaže istinu i da bi to bilo vrlo ozbiljno u stanju u kome se nalazi Fantina. To je crvenilo malo potrajalo. Sestra upravi na Fantinu svoj mirni i tužni pogled i reče: – Gospodin predsjednik je otputovao. Fantina se uspravi i sjedne na pete. Oči joj se zasijaše. Nečuvena neka radost obasja to bolno lice. – Otputovao! uzvikne. Otišao je da dovede Cosettu! Zatim podigne obadvije svoje ruke k nebu i cijelo joj lice dobije neki neizrecivi izraz. Usne su joj se micale; molila se bogu tihim glasom. Kad je svršila molitvu, reče: – Leći ću ponovo, sestro, radit ću što god hoćete; malo prije sam bila nevaljala, oprostite mi što sam onako vikala, ništa ne valja kad se viče, znam dobro, dobra moja sestro, ali vidite, ja sam vrlo zadovoljna. Dobri bog je dobar, gospodin Madeleine je dobar, zamislite, on je otišao u Mont-fermeil da dovede moju malu Cosettu. Ona ponovo legne, pomogne koludrici da namjesti jastuk i poljubi srebrni križić koji joj je visio o vratu a koji joj je sestra Simplicija bila dala. – Dijete moje, reče sestra, gledajte da se sada odmorite i ne govorite više. Fantina uzme u svoje vlažne ruke sestrine ruke, kojoj je bilo teško što osjeća znoj na Fantininoj ruci. – Otputovao je jutros u Pariz. Zapravo, nije ni potrebno da prođe kroz Pariz. Mont-fermeil je malo ulijevo kad se dolazi odovud. Sjećate li se kako mi je jučer rekao kad sam mu govorila o Cosetti: Uskoro, uskoro!

Hoće da mi priredi iznenađenje, Znate, dao mi je da potpišem jedno pismo da bi mu je dali Thénardierovi. Oni neće moći ništa reći, zar ne? Vratit će Cosettu. Isplaćeni su. Vlasti ne bi dopustile da netko zadrži dijete kad je isplaćen. Sestro moja, nemojte mi davati znak da ne treba da govorim. Beskrajno sam sretna, vrlo dobro mi je, ne osjećam ništa više, vidjet ću brzo Cosettu, čak sam vrlo gladna. Gotovo je pet godina kako je nisam vidjela. Vi ne možete zamisliti koliko vas djeca vezuju! A onda, ona će biti mila, vidjet ćete! Kad biste znali, ona ima tako lijepe rumene prstiće! Prije svega, imat će vrlo lijepe ruke. Kad joj je bila jedna godina, ručice su joj bile tako smiješne. Zaista! – Mora da je velika sada. To stvorenje ima sedam godina. Prava gospođica. Ja je zovem Cosetta, ali joj je ime Eufrazija. Čujte, jutros sam promatrala prašinu na kaminu i baš sam mislila da ću uskoro vidjeti Cosettu. Gospode bože! baš čovjek griješi što godinama ne vidi svoju djecu; trebalo bi da pomisli kako život nije vječan! O! kako je gospodin predsjednik dobar što je otišao! Je li istina da je vrlo hladno? Da li je bar uzeo svoj ogrtač? Sutra će biti ovdje, zar ne? Sutra će biti svetkovina. Sutra ujutro, sestro moja, podsjetit ćete me da metnem svoju malu kapicu sa čipkama. Mont-fermeil, to vam je pravo mjesto. Ja sam nekad prevalila taj put pješke. Bilo je to vrlo dugo za mene. Ali diližanse idu vrlo brzo! Sutra će biti ovdje s Cosettom. Koliko ima odavde do Mont-fermeila? Sestra, koja nije imala pojma o udaljenostima, odgovori: – O! i ja mislim zaista da će on sutra moći biti ovdje. – Sutra! Sutra! reče Fantina, vidjet ću Cosettu sutra! Vidite, dobra sestro dobroga boga, nisam više bolesna. Luda sam. Zaplesala bih, ako hoćete. Tko bi je vidio četvrt sata prije ne bi sada ništa razumio. Sad je bila sva rumena, govorila je živim i prirodnim glasom, sve njeno lice bilo je osmijeh. Na mahove se smijala, govoreći tiho za sebe. Materinska radost gotovo je kao i djetinja radost. – E, lijepo, reče koludrica, sad ste sretni, poslušajte me, ne govorite više. Fantina spusti glavu na jastuk i reče poluglasno: – Tako, lezi, pametna, jer ćeš vidjeti svoje dijete. Ima pravo sestra Simplicija. Svi ovi ovdje imaju pravo. I onda, ne mičući se, ne krećući glavom, ona poče svuda gledati svojim raširenim očima i vesela izraza, i ne govoreći više ni riječi. Sestra sklopi zavjese na krevetu, u nadi da će zaspati. Između sedam i osam sati došao je liječnik. Ne čujući nikakav šum, pomisli da Fantina spava, uđe polako i približi se krevetu, na vrhovima prstiju. Odškrine krevetske zavjese, i pri svjetlosti noćne svjetiljke ugleda

Fantinnine velike oči koje su gledale u njega. Ona mu reče: – Gospodine, je li, dopustit ćete mi da ona spava tu pored mene u jednom krevetu? Liječnik pomisli da ona bunca. Ona dodade: – Pogledajte samo, ima baš za nju mjesta. Liječnik odvede u stranu sestru Simpliciju, koja mu objasni cijelu stvar: da je g. Madeleine odsutan dan-dva, i da je ona, i ne znajući kamo je otišao, mislila da ne treba razuvjeravati bolesnicu koja misli da je gospodin predsjednik otputovao u Mont-fermeil; da je napokon moguće da je ona doista pogodila. Liječnik odobri njen postupak. Kad se približio Fantininom krevetu, ona nastavi: – Jer, znate, kad se ujutro probudi, ja ću joj moći reći dobro jutro toj jadnoj mačkici, a po noći, jer ja ne spavam, čut ću kako spava. Njeno tako slatko malo disanje činit će mi dobro. – Dajte mi ruku, reče liječnik. Ona pruži ruku i poviče uz smijeh: – A, gle, zapravo, istina, vi i ne znate! Ja sam ozdravila. Cosetta stiže sutra. Liječnik je bio iznenađen. Bilo joj je bolje. Pritisak je bio manji. Puls je bio u snazi. Neka vrsta naglo pridošlog života oživljavala je ovo jadno iscrpeno biće. – Gospodine doktore, nastavi ona, je li vam rekla sestra da je gospodin predsjednik otišao da dovede moju golubicu? Liječnik preporuči šutnju i naredi da se izbjegava svako mučno uzbuđenje. Prepisa joj napitak od čistog kinina, i, u slučaju da se preko noći groznica povrati, neko umirujuće sredstvo. Pri odlasku reče sestri: – Ide nabolje. Ako bude sreća da gospodin predsjednik dođe sutra s djetetom, tko zna? Ima tako čudnih kriza, bilo je slučajeva da velike radosti presijeku odjednom bolest; znam dobro da je ovo bolest organa, i to bolest koja je dobro poodmakla, ali je sve to velika jedna tajna. Možda je spasimo.

VII PUTNIK NAKON DOLASKA PODUZIMA MJERE ZA POVRATAK Bilo je gotovo osam sati kad su kola koja smo ostavili na putu ušla na zadnju kapiju hotela »Pošta« u Arrasu. Čovjek koga smo pratili do ovog trenutka sišao je s kola, rastreseno odgovorio na uslužne ponude hotelske posluge, otpustio pomoćnog konja, i sam odveo malog bijelca u konjušnicu; zatim je otvorio vrata jedne dvorane za biljar koja je bila u prizemlju, sjeo je tu i nalaktio se na stol. Prešao je ovaj put za četrnaest sati, a računao je da će putovati samo šest sati. Samom sebi je priznavao da to nije bilo njegovom krivnjom, ali se zapravo nije ljutio. Gazdarica hotela uđe. – Želi li gospodin prenoćište? Želi li gospodin večeru? On pokretom glave odgovori da ne želi. – Konjušar kaže da je gospodinov konj vrlo umoran. On sada prekine šutnju. – Zar konj neće moći sutra ujutro opet na put? – O! gospodine, trebat će mu bar dva dana odmora. On zapita: – Je li ovdje pošta? – Jest, gospodine. Gazdarica ga odvede u kancelariju; on pokaza svoje putne isprave i obavijesti se da li bi bilo moguće da se iste noći vrati poštanskim kolima u Montreuil-na-Moru; mjesto pored poštara bilo je baš slobodno; on ga zadrža za sebe i plati. – Gospodine, reče mu činovnik, treba da budete ovdje tačno u jedan sat ujutro. Poslije toga, on izađe iz hotela i uputi se u grad. Nije poznavao Arras, ulice su bile mračne, i on je išao nasumce. Izgledalo je ipak da on nikako neće pitati prolaznike za put. Prešao je preko rječice Crinchon i našao se u čitavom spletu uzanih ulica u kojima se izgubio. Jedan građanin je išao tuda i nosio fenjer. Poslije malog oklijevanja, odluči da se obrati tome građaninu, ali je prije toga pogledao ispred i iza sebe, kao da se bojao da ne čuje tkogod što će ga pitati.

– Gospodine, reče, molim vas, gdje je sud? – Vi kao da niste odavde, gospodine? odgovori građanin, koji je bio postariji čovjek, e onda, pođite sa mnom. Ja baš idem u tom pravcu, to jest prema zgradi okružnog načelstva. Jer sada popravljaju sud, i privremeno sve se sudske rasprave drže u okružnom načelstvu. – Jesu li tamo, zapita on, i rasprave kaznenog vijeća? – Svakako, gospodine. Znate, ova zgrada današnjeg načelstva bila je biskupija prije revolucije. Gospodin de Conzié, koji je bio biskup osamdeset i druge, sagradio je u njoj jednu veliku salu. U toj se sali sudi. Usput mu građanin reče: – Ako gospodin hoće prisustvovati kakvoj raspravi, sada je malo kasno. Obično se sjednice završavaju u šest sati. Međutim, kad su stigli na veliki trg, građanin mu pokaza četiri duga osvijetljena prozora na pročelju jedne prostrane mračne zgrade. – Boga mi, gospodine, stigli ste na vrijeme, imate sreće. Vidite li ova četiri prozora? Tu se drže sjednice kaznenog vijeća. Ima svjetlosti. Dakle, još nije gotovo. Bit će da se stvar otegla pa se drži i večernja rasprava. Zanima li vas ovaj slučaj? Je li to kakva kaznena rasprava? Da li ste vi svjedok? On odgovori: – Nisam došao ni na kakvu raspravu; treba samo da govorim s jednim advokatom. – To je drugo, reče građanin. Vidite, gospodine, ona vrata. Tamo gdje je stražar. Idite samo uz velike stube. On je postupio po uputama građaninovim, i nekoliko trenutaka kasnije bio je u sali u kojoj je bilo mnogo svijeta i po kojoj su, tu i tamo, šaputale izmiješane grupe advokata u službenim odorama. Čovjeku se uvijek stegne srce kad vidi ovo okupljanje ljudi obučenih u crno koji šapuću među sobom tihim glasom na pragu sudnice. Rijetko kada milosrđe i sažaljenje izbiju iz svih tih riječi. Iz njih izbiju najčešće unaprijed izrečene osude. Promatraču koji prolazi i sanja, sve te grupe izgledaju kao crne košnice u kojima neki uzrujani duhovi zajedno grade svakovrsne mračne zgrade. Ova dvorana, prostrana i osvijetljena samo jednom svjetiljkom, bila je nekada predsoblje u biskupiji, a sada je služila kao dvorana za razgovore. Jedna dvokrilna vrata, zatvorena tada, odvajala su je od velike dvorane u kojoj je zasjedavalo kazneno vijeće. Mrak je bio takav da se bez straha obratio prvom advokatu koga je sreo. – Gospodine, reče, dokle su došli?

– Gotovo je, reče advokat. – Gotovo! Ova je riječ bila ponovljena, s takvim naglaskom da se advokat okrenuo. – Oprostite, gospodine, vi ste možda neki rođak? – Nisam. Ne poznajem nikoga ovdje. Da li je tko osuđen? – Svakako. Drukčije nije moglo ni biti. – Na tešku robiju? ... – Doživotnu. Nastavio je tako slabim glasom da se jedva čuo: – Identičnost je dakle bila utvrđena? – Kakva identičnost? odgovori advokat. Nije trebalo ničiju identičnost utvrđivati. Slučaj je bio jednostavan. Ta je žena ubila svoje dijete, ubijstvo djeteta je dokazno, porota je našla da nije s predumišljajem, i osudili su je na doživotnu tamnicu. – To je dakle neka žena? reče on. – Pa da. Neka Limosin. A o čemu vi govorite? – Ni o čemu. Ali kad je sve gotovo, kako to da ima još osvjetljenja? – Radi druge rasprave, koja je počela ima gotovo dva sata. – Kakva druga rasprava? – O! Tu je stvar isto tako jasna. To je nekakva skitnica, nekadašnji robijaš koji je izvršio prestup u povratu; ukrao je nešto. Ne znam više ni kako se zove. Taj vam izgleda kao kakav razbojnik. Zbog njegove njuške samo poslao bih ga na robiju. – Gospodine, zapita on, može li se nekako ući u salu? – Sumnjam. Velika je navala. Sad je međutim odmor. Ima ih koji su izašli, pa poslije odmora pokušajte. – Kuda se ulazi? – Na ova velika vrata. Advokat ga ostavi. Za nekoliko trenutaka, osjetio je, gotovo u isto vrijeme i gotovo pomješana, sva moguća uzbuđenja. Riječi ovog ravnodušnog čovjeka probadala su mu srce čas kao ledene igle, čas kao usijana sječiva. Kad je vidio da ništa nije svršeno, odahnuo je; ali ne bi mogao reći da li je to bilo od osjećaja zadovoljstva ili bola. Prilazio je raznim grupama i slušao što se priča. Kako je ovo zasjedanje bilo pretrpano, predsjednik je za taj jedan dan bio odredio dva jednostavna i kratka procesa. Počeli su s djetetoubicom, a sad je bio red na robijaša koji je izvršio prestup u povratu, na »ćudljivog konja«. Taj je

čovjek ukrao jabuke, ali to izgleda nije bilo dokazano; dokazano je samo da je on bio na teškoj robiji u Toulonu. To mu je i činilo položaj teškim. Uostalom, s njegovim ispitivanjima bilo je svršeno, a jednako tako i sa svjedocima. Ostajalo je još da govore državni tužilac i advokat; to ne može biti gotovo prije ponoći. Čovjek će po svoj prilici biti osuđen; državni tužilac je vrlo sposoban da ne promašuje svoje optužene; ima duha, piše i stihove. Jedan je podvornik stajao kraj vrata sudske dvorane. Zapitao ga je: – Gospodine, hoće li se vrata skoro otvoriti? – Neće se uopće otvarati, reče podvornik. – Kako! Neće se otvarati poslije odmora? Zar rasprava nije prekinuta? – Rasprava je sada nastavljena, reče podvornik, ali se vrata neće otvarati. – Zašto? – Jer je dvorana puna. – Šta! Zar nema više nijednog mjesta? – Nijednog. Vrata su zatvorena. Nitko više ne može ući. Podvornik nastavi malo zatim: – Ima još dva-tri mjesta iza gospodina predsjednika, ali gospodin predsjednik tu pušta samo službene osobe. Pošto je to rekao, okrenuo je leđa. On se udalji oborene glave, prođe kroz predsoblje i siđe lagano niz stubište, kao da oklijeva na svakom koraku. Vjerojatno je da se sa samim sobom savjetovao. Žestoka borba koja se u njemu vodila od prošle večeri nije bila svršena; i svakog trenutka prolazio je kroz neku njenu novu mijenu. Kad je sišao do odmorišta na stubištu, naslonio se na ogradu i prekrižio ruke. Najednom je raskopčao redengot, uzeo iz njega svoju lisnicu, izvadio pisaljku, otkinuo jedan list i na njemu napisao brzo pri svjetlosti svjetiljke ovaj redak: – G. Madeleine, predsjednik općine u Montreuilu-na-Moru. Zatim se brzim koracima ponovo popeo uz stube, probio se kroz gomilu, otišao ravno k podvorniku, predao mu papir i rekao mu s visine: – Odnesite ovo gospodinu predsjedniku. Podvornik je uzeo papir, zagledao se u nj i posluša.

VIII IZUZETNA DOZVOLA ZA ULAZAK I ne sluteći to, predsjednik općine Montreuila-na-Moru bio je u neku ruku slavan. Već sedam godina glas o njegovim vrlinama širio se cijelim Donjim Boulonnaisom i napokon prešao preko granica toga malog kraja i rasprostro se u dva-tri susjedna okruga. Osim znatne usluge koju je učinio glavnom mjestu uzdižući u njemu industriju crne staklarije, nije bilo nijedne od sto četrdeset i jedne općine montrejskog kotara koju nije zadužio nekim dobročinstvom. On je čak ponekad, kad je trebalo, pomagao i pridonosio širenju industrije u drugim kotarima. Tako je, kad se pokazalo potrebnim, podupro svojim kreditom i svojim novcem tvornicu tila u Boulogneu, mehaničku predionicu lana u Freventu i hidrauličku radionicu platna u Boubers-sur-Canche. Svuda se izgovaralo s poštovanjem ime g. Madeleinea, Arras i Douai su zavidjeli sretnom gradiću Montreulu-na-Moru što ima takvog predsjednika. Član kraljevskog suda u Douaiu, koji je presjedavao na ovom zasjedanju kaznenog vijeća u Arrasu, poznavao je, kao i svi drugi, ovo tako duboko i tako opće poštovano ime. Kad se podvornik, otvarajući polako vrata koja idu iz vijećnice u sudsku dvoranu nagnuo iza predsjednikova fotelja i predao mu papir na kome je bilo napisano ono što smo maločas pročitali, dodajući: Ovaj gospodin želi prisustvovati raspravi, predsjednik je učinio živ pokret u kome se izražavalo poštovanje, uzeo pero, napisao nekoliko riječi na dnu papira, predao ga podvorniku i rekao mu: – Neka uđe. Nesretni čovjek čiju historiju pričamo bio je ostao pokraj vrata dvorane na istom mjestu i u istom položaju kako ga je podvornik bio ostavio, čuo je, kao kroz san, kako mu je netko rekao: – Hoće li mi gospodin učiniti čast da pođe sa mnom? – To je bio onaj isti podvornik koji mu je trenutak prije toga okrenuo leđa i koji mu se sada klanjao do zemlje. Podvornik mu je i isto vrijeme predao papirić. On ga je razvio i kako je slučajno bio pored svjetiljke mogao je pročitati: »Predsjednik kaznenog vijeća izražava svoje poštovanje g. Madeleineu«.

On je zgužvao papirić u ruci, kao da je tih nekoliko riječi imalo za njega neki čudan i gorak okus. Otišao je s podvornikom. Nekoliko trenutaka kasnije bio je sam u nekom kabinetu s ukrašenim zidovima, stroga izgleda, koji su osvjetljavale dvije svijeće namještene na stolu sa zelenom čohom. Još su mu u ušima odjekivale posljednje riječi podvornika, koji ga je ostavio: »Gospodine, sad ste u vijećnici; okrenite samo onu bakrenu kvaku na vratima, i bit ćete u sudskoj dvorani iza fotelja gospodina predsjednika«. – Ove su se riječi u njegovoj misli pomiješale s nejasnom uspomenom na uske hodnike i crne stube kojima je prošao. Podvornik ga je bio ostavio samog. Sudbonosni trenutak je bio došao. Nastojao je da se pribere, ali mu nije polazilo za rukom. Baš u časovima kad je čovjeku najpotrebnije da ih priveže za bolne stvarnosti života, svi se konci misli kidaju u mozgu. Nalazio se na onom mjestu gdje suci vijećaju i osuđuju. Gledao je s glupom spokojnošću ovu mirnu i strašnu sobu gdje je toliko života već slomljeno i u kojoj će još malo odjeknuti i njegovo ime. Gledao je zid, zatim je gledao samog sebe, čudeći se da je ovo ta soba i da je to on. Nije jeo već više od dvadeset i četiri sata, bio je izmučen od truckanja dvokolica, ali on to nije osjećao; činilo mu se da ništa ne osjeća. Približio se jednom okviru obješenom na zid, pod čijim je staklom bilo jedno staro svojeručno pismo Jeana Nicolasa Pachea, predsjednika pariške općine i ministra, datirano, omaškom bez sumnje, 9. lipnja II godine, kojim je Pache dostavio općini listu ministara i narodnih poslanika koji su stavljeni u kućni zatvor. Netko tko bi ga vidio i promatrao ovog časa pomislio bi bez sumnje da ga ovo pismo mnogo zanima, jer nije s njega skidao očiju i pročitao ga je dva ili tri puta. Čitao ga je i ne obraćajući na njega pažnju i ne znajući što radi. Mislio je na Fantinu i na Cosettu. Zanesen tako, okrenuo se, i njegove su oči spazile bakarnu kvaku na vratima koja su ga odvajala od sudske dvorane. Bio je gotovo zaboravio ta vrata. Njegov pogled, najprije spokojan, zadržao se na njima, ostao uperen na tu bakarnu kvaku, zatim je postao uplašen i ukočen, i ispunio se postepeno strahom. Kaplje znoja su mu izbile ispod kose i oblile mu slijepoočnice. Jednog je trenutka napravio, s nekom odlučnošću u kojoj je bilo i bunjenja, onaj neopisivi pokret koji hoće da kaže i koji tako dobro kaže: Dovraga! Pa tko me na to sili? Zatim se živo okrenuo, vidio je pred sobom vrata na koja je ušao, prišao im, otvorio ih, i izašao. Nije bio više u onoj sobi, bio je napolju, u nekom hodniku, dugačkom i uskom hodniku,

isprekidanom stubama i prozorčićima, krivudavom, osvijetljenom tu i tamo lampama sličnim bolničkim svjetiljkama, u onom istom hodniku kojim je i došao. Odahnuo je i osluhnuo; ništa se nije čulo za njim; ništa se nije čulo pred njim; stao je bježati kao da ga netko goni. Kad je odmakao iza nekoliko zavijutaka ovog hodnika, opet je osluhnuo. Još uvijek je bila ista tišina i isti mrak oko njega. Bio je zadihan, posrtao je, naslonio se na zid. Kamen je bio hladan, znoj mu je bio leden na čelu, on se uspravio treseći se. Tada, tu, sam, stojeći u tom sumraku, dršćući od hladnoće i možda nečeg drugog, stade razmišljati. Mislio je cijelu noć, mislio je cijeli dan; u sebi je čuo samo jedan glas koji je govorio: jao! Četvrt sata je tako proteklo. Napokon je oborio glavu, uzdahnuo sa strepnjom, spustio ruke i vratio se natrag. Koračao je lagano i kao da je utučen. Kao da ga je netko stigao u bijegu i sada se vraćao. Ušao je u vijećnicu. Prvo što je spazio bila je kvaka na vratima. Ta okrugla kvaka od uglačanog bakra sijala mu se kao neka strašna zvijezda. Gledao ju je kao što bi ovca gledala tigrovo, oko. Oči mu se nisu mogle od nje odvojiti. S vremena na vrijeme koraknuo bi i približio se vratima. Da je slušao, čuo bi kao neki neodređeni žagor koji je dolazio iz sudske dvorane; ali ga on nije slušao, on ga nije čuo. Odjednom, ne znajući ni sam kako, nađe se pored samih vrata. Uhvati grčevito kvaku; vrata se otvoriše. Bio je u sudskoj dvorani.

IX MJESTO GDJE SE DOLAZI DO UVJERENJA Zakoračio je, zatvorio nesvjesno za sobom vrata, i ostao na nogama, promatrajući ono što je vidio. Bilo je to jedno dosta prostrano odjeljenje, slabo osvijetljeno, ispunjeno naizmjenično žagorom i tišinom, gdje se čitav aparat jedne kaznene rasprave razvijao, usred gomile, sa svojom bijednom i grobnom ozbiljnošću. Na jednom kraju dvorane, tu gdje je on bio, suci rasijana izgleda, u iznošenim odorama, koji su grickali nokte ili žmirili; na drugom kraju, gomila u traljama; advokati u svim mogućim pozama; vojnici čestita i gruba lica; stari zaprljani drvorezi, prljavi strop, stolovi pokriveni više žutom no zelenom čohom, vrata zamazana od ruku; kavanske lampe koje su više dimile no svijetlile, obješene o klinove zabijene u ukrase na zidovima; na stolovima svijeće u bakarnim svjećnjacima; mračno, ružno, tužno; a iz svega toga se izdvajao ozbiljan i uzvišen utisak, jer se tu osjećala ona velika ljudska stvar što se zove zakon i ona velika božanska stvar što se zove pravednost. Nitko iz gomile nije na njega obratio pažnju. Svi su se pogledi stjecali u jednu jedinu tačku, drvenu jednu klupu prislonjenu na mala vrata, uza zid, lijevo od predsjednika. Na toj klupi, koju je više svijeća osvjetljavalo, nalazio se jedan čovjek između dva žandara. Taj čovjek, to je bio onaj čovjek. Nije ga tražio, vidio ga je. Njegove su se oči okrenule tamo prirodno, kao da su unaprijed znale gdje je to lice. Pomislio je da vidi samog sebe, ostarjela, svakako ne baš potpuno slična po liku, ali sasvim ista po držanju i izgledu, s nakostriješenom kosom, s onom žućkastom i uznemirenom zjenicom, u ovoj bluzi, istog onakvog kakav je bio onoga dana kad je ulazio u Digne, ispunjen mržnjom i krijući u svojoj duši odvratnu riznicu strašnih misli koje je skupljao devetnaest godina na tamničkom podu. Rekao je u samom sebi s užasavanjem: – Bože moj! Zar ću opet postati takav?

Ovo stvorenje izgledalo je kao da ima bar šezdeset godina. Imalo je neki grub, glup i prestravljen izgled. Na škripu vrata uklonili su se i napravili mu mjesto, predsjednik se okrenuo i, shvaćajući da je osoba koja je ušla g. predsjednik općine u Montreuilu-na-Moru, pozdravio ga. Državni tužilac, koji je vidio g. Madeleinea u Montreuilu-na-Moru kada su ga poslovi njegova poziva više puta tamo dovodili, prepoznao ga je i isto tako pozdravio. On je to jedva i primijetio. Bio je sav obuzet nekom vrstom halucinacije; gledao je. Suci, žandar, zapisničar, gomila okrutno radoznalih glava, on je to već jednom vidio, nekada, prije dvadeset i sedam godina. Te kobne stvari, sad ih je ponovo nalazio. Bile su tu, kretale se, postojale su. Nije to više bio samo napor njegova pamćenja, priviđenje njegove misli, bili su to istinski žandari i istinski suci i istinski ljudi od krvi i mesa. Svršeno, vidio je gdje se pojavljuju i oživljuju oko njega, sa svom strahotom stvarnosti, čudovišni oblici njegove prošlosti. Sve je to zjapilo pred njim. Bio je užasnut, zatvorio je oči i uzviknuo iz dna svoje duše: – Nikada! I nekom tragičnom igre sudbine, od koje su sve njegove misli drhtale, a on gotovo poludio, jedan drugi on je bio tu! Toga čovjeka kome su sudili svi su zvali Jean Valjean! Pred očima mu se zbivala, kakvo nečuveno priviđenje, neka vrsta predstave najstrašnijega časa njegova života, što ju je zaigrao njegov fantom. Sve je tu bilo, isti aparat, isti noćni sat, gotovo ista lica sudaca, vojnika i gledalaca. Samo, iznad glave predsjednikove, bilo je jedno raspelo, stvar koje nije bilo u sudovima u vrijeme njegova suđenja. Kad su mu sudili, bog je bio odsutan. Iza njega je bila jedna stolica; srušio se na nju, užasnut od pomisli da bi ga netko mogao vidjeti. Kad je sjeo, koristio se jednom gomilom akata koja je bila na sudačkom stolu da bi sakrio svoje lice od čitave dvorane. Mogao je sada gledati a da ga nitko ne vidi. Malo pomalo se vratio samom sebi. Vratilo mu se potpuno osjećanje stvarnosti, zadobio je onu mirnoću kad čovjek može slušati. G. Bamatabois je bio među porotnicima. Potražio je Javerta, ali ga nije vidio. Klupa svjedoka se nije vidjela iza zapisničareva stola. A onda, rekli smo već dvorana je bila slabo osvijetljena. Kad je ušao, branilac optuženoga dovršavao je svoju obranu. Svačija je pažnja bila do krajnosti napeta; rasprava je trajala već tri sata. Tri sata

je ova gomila gledala kako se pod teretom jedne strašne vjerojatnosti povija jedan čovjek, jedan nepoznati, neka vrsta bijednog stvorenja, krajnje glupog ili krajnje vještog. Taj je čovjek, zna se već, bio neka skitnica koju su našli u polju kako nosi granu zrelih jabuka, odlomljenu s drveta u nekom vrtu u blizini, zvanom vrt Pierron. Tko je bio taj čovjek? Istraga je vođena, svjedoci su saslušani, svi su bili jednodušni, iz cijele rasprave izbijala je istina. Optužba je govorila: – Nismo uhvatili samo jednog kradljivca voća, jednog pilićara; imamo u rukama jednog razbojnika, jednog robijaša koji je prekršio odredbe uvjetne slobode, jednog od najopasnijih zlikovaca, zločinca zvanog Jean Valjean koga pravda traži odavna i koji je, prije osam godina, nakon izlaska iz tulonske tamnice, izvršio nasred ceste, s oružjem u ruci, krađu jednom savojskom dečku zvanom Mali Gervais, zločin predviđen članom 383 Kaznenog zakona, za koji zadržavamo pravo da ga kasnije optužimo, kad njegova identičnost bude sudski dokazana. On je izvršio sada novu krađu. To je zločin u povratu. Osudite ga sada za novi prekršaj; kasnije će biti suđen za stari. – Pred tom optužbom, pred jednodušnošću svjedoka, optuženik je prije svega izgledao zapanjen. Pravio je pokrete i znakove koji su htjeli da kažu ne, ili je pak gledao u strop. Mučno je govorio, zbunjeno je odgovarao, ali čitava njegova osoba, od glave do pete, nije priznavala. Izgledao je kao kakav idiot pred svim ovim inteligencijama postavljenim za borbu oko njega, i kao kakav stranac usred ovog društva koje ga je hvatalo. Međutim, radilo se ovdje o budućnosti punoj prijetnje za njega, vjerojatnost je rasla svakog trenutka, i sva ta gomila gledala je sa više strepnje nego on sam ovu presudu punu nesreća koja se sve više spuštala nad njim. Mogla se nazrijeti, pored tamnice, i mogućnost smrtne kazne, ako identičnost bude ustanovljena i ako se slučaj s Malim Gervaisom bude kasnije završio osudom. Tko je taj čovjek? Kakve je prirode bila njegova apatija? Je li to bila glupost ili prepredenost? Je li on suviše dobro razumijevao, ili nije baš ništa shvaćao? Pitanja o kojima je gomila bila različitog mišljenja i na kojima se, kako se činilo, ni porota nije slagala. U ovoj raspravi nešto je užasavalo, a nešto kopkalo; drama nije bila samo mračna, bila je i nejasna. Branilac je dosta dobro govorio, onim jezikom kojim se govorilo u unutrašnjosti i koji je dugo vremena upotrebljavan u sudskom govomištvu i kojim su se nekad služili advokati, kako u Parizu tako i u Romorantinu ili Montbrisonu; njime danas, pošto je postao klasičan, govore samo službeni sudski govornici, kojima on pristaje svojom ozbiljnom zvučnošću i svojim svečanim ritmom; jezikom u kome se muž zove suprug, žena supruga, Pariz središte umjetnosti i civilizacije, kralj monarh, preuzvišeni biskup sveti prvosvećenik, državni tužilac rječiti tumač neumoljive

pravde, obrana akcenti koje ste čuli, vijek Louisa XIV veliki vijek, kazalište hram Melpomene, vladajuća obitelj uzvišena krv naših kraljeva, koncert muzička svečanost, gospodin general, komandant okruga, slavni ratnik koji, itd., učenici seminara ovi mladi Leviti, zablude za koje su krive novine obmana koja širi svoj otrov kroz stupce organa, itd., itd. – Advokat je, dakle, počeo objašnjavajući krađu jabuka, – što nije bilo lako iskazati lijepim stilom; ali i sam Bénigne Bossuet bio je primoran da usred posmrtnog slova napravi aluziju na nekakvu kokoš i on se iz te teškoće izvukao svečano. Advokat je utvrdio da krađa jabuka nije činjenički dokazana: – Njegova klijenta, koga je on, u svojstvu advokata, uporno nazivao Champmathieuom, nije nitko vidio da preskače zid i krši granu. – Uhvatili su ga s granom (koju je advokat radije nazivao grančicom); – ali on kaže da ju je našao na zemlji i podigao. – Gdje je dokaz za protivno mišljenje? – Svakako je ta grana mogla biti odlomljena i odnesena pošto je netko preskočio zid, a poslije ju je uplašeni kradljivac bacio; nema sumnje bilo je lopova. – Ali šta dokazuje da je taj lopov baš Champmathieu? Jedna jedina stvar. To što je bio nekad robijaš. Advokat nije poricao da je ta okolnost bila nažalost utvrđena; optuženi je živio u Faverollesu; optuženi je tamo bio potkresivač drveća; ime Champmathieu moglo je zaista imati svoje porijeklo od Jean Mathieu; sve je to tačno; napokon četiri svjedoka, bez oklijevanja i nedvosmisleno, vide u Champmathieuu robijaša Jeana Valjeana; tim obavještavanjima, tim svjedočenjima, advokat je mogao suprotstaviti samo odricanje svoga klijenta, zainteresirano odricanje; ali i pod predpostavkom da je bio robijaš Jean Valjean, je li tim dokazano da je ukrao i jabuke? To je u najgorem slučaju pretpostavka, ali ne i dokaz. Optuženi je, istina, i branilac je »dobronamjerno« to morao priznati, usvojio »jedan loš sistem obrane«. On uporno sve odriče, i da je ukrao i da je bio robijaš. Da je priznao ovo posljednje, više bi mu koristilo, zacijelo, i zadobilo bi mu naklonost njegovih sudaca; advokat mu je to savjetovao; ali je optuženi to uporno odbijao vjerujući nesumnjivo da će spasiti sve ako ne prizna ništa. On tu griješi; ali zar ne treba uzeti u obzir i njegovu zakržljalu inteligenciju? Ovaj čovjek je očevidno glup. Duga nesreća na robiji, duga bijeda poslije robije zatupjeli su ga, itd., itd. On se loše brani, ali je li to razlog da ga osude? što se tiče slučaja s Malim Gervaisom, advokat nije imao da ulazi u nj, on nije sad u pitanju. Advokat je, na svršetku, zaklinjao porotu i sud, ako im identičnost Jeana Valjeana izgleda očevidna, da primijene na njega laku, policijsku kaznu za prekršaj odredaba uvjetne slobode, a ne strašnu kaznu koja pogađa robijaša u povratu.

Državni je tužilac odgovorio braniocu. Bio je žestok i kitnjast, kao što su obično državni tužioci. Čestitao je braniocu na njegovoj »loajalnosti« i vješto je iskoristio tu loajalnost. Okrenuo je protiv optuženoga sve one ustupke koje je učinio advokat, čini se da je advokat priznavao da je optuženi Jean Valjean. Primio je to na znanje. Taj je čovjek, dakle, Jean Valjean. To je dokazano za optužbu i ne može biti osporavano. Tu, vješto jednom figurom, zahvaćajući do izvora i uzroka kaznenih djela, državni je tužilac zagrmio protiv nemoralnosti romantične škole koja je bila tada u povoju pod imenom Sotonske škole, koje su joj nadjenuli kritičari Dnevnika i Zastave; pripisao je, ne bez vjerojatnosti, utjecaju te pokvarene književnosti prestup Champmathieuov, ili, bolje reći, Jean Valjeanov. Pošto je završio s tim razmatranjima, prešao je na samog Jeana Valjeana. Tko je taj Jean Valjean? Opis Jeana Valjeana? Jedno izbljuvano čudovište, itd. Uzor opisa ove vrste nalazi se u priči Teramenovoj, koji nije od koristi tragediji, ali svakako čini velike koristi sudskom besjedništvu. Slušaoci i porota su »uzdrhtali«. Kad je završio opis, državni je tužilac nastavio, retorskim zanosom koji je imao sutradan raspaliti do vrhunca oduševljenje Okružnog dnevnika: – I tako jedan čovjek, itd., itd., – skitnica, prosjak, bez ikakvih sredstava za život, itd., itd., – naviknut svojim prošlim životom na prestupe, a koga nije popravio boravak na robiji, kao što to dokazuje zločin izvršen nad Malim Gervaisom, itd., itd., – takav jedan čovjek, koga su uhvatili javno na djelu krađe, na nekoliko koračaja od preskočenog zida, s ukradenim predmetom u raci, odriče očevidno djelo, krađu, preskakanje zida, poriče sve, poriče i svoje ime, poriče i svoju identičnost! Osim stotine drugih dokaza na koje se nećemo vraćati, četiri svjedoka ga poznaju. Javert, čestiti policijski inspektor Javert, i tri stara druga njegove sramote, robijaši Brevet, Chenildieu i Cochepaille. Šta on ističe protiv ove poražavajuće jednodušnosti? On poriče. Kakva okorjelost. Zadovoljit ćete pravdu, gospodo porotnici, itd., itd. – Dok je državni tužilac govorio, optuženi je slušao, otvorenih usta, s nekom vrstom začuđenosti u kojoj je bilo i divljenja. Bio je očevidno iznenađen da jedan čovjek može tako govoriti. S vremena na vrijeme, u »najenergičnijim« trenucima obrane, kada se rječitost koja se ne može uzdržati prelijeva kao neka poplava epiteta koji žigošu i obavija optuženoga kao oluja, on je vrtio lagano glavom s desna na lijevo i s lijeva na desno, što je bila neka vrsta tužnog i nijemog protesta kojim se zadovoljavao od početka rasprave. Dva li tri puta su ga gledaoci koji su bili blizu njega čuli kada je kazao poluglasno: – Tako je to kad nisu pitali g. Baloupa! – Državni tužilac je skremio pažnju porote na to tupo držanje, očevidno sračunato, koje je odavalo, ne glupost, nego vještinu, lukavstvo, naviku da se pravda vara, i koje je iznosilo na svjetlo dana »duboku pokvarenost« toga čovjeka.

Završio je, pridržavajući sebi pravo za slučaj s Malim Gervaisom i tražeći strogu kaznu. Tada je to bila, kao ćete se sjetiti, doživotna teška robija. Branilac je ustao, odao najprije laskavo priznanje »gospodinu državnom tužiocu« na njegovoj »divnoj riječi«, odgovorio zatim kako je znao i umio, ali je bivao sve slabiji, zemljište mu se očigledno izmicalo pod nogama!

X SISTEM PORICANJA Bio je došao trenutak da se zaključi rasprava. Predsjedavajući je pozvao optuženoga da ustane i uputio mu uobičajeno pitanje: – Imate li što dodati u svoju obranu? Čovjek, stojeći, okretao je u rukama groznu jednu kapu i kao da ništa nije čuo. Predsjednik je ponovio pitanje. Ovoga puta čovjek je čuo. Činilo se da je razumio, i napravio je pokret čovjeka koji se budi, pogledao je svuda oko sebe, pogledao je publiku, žandare, svoga advokata, porotnike, sud, spustio je svoju čudovišnu pesnicu na rub drvene ograde koja je bila ispred njegove klupe, pogledao je opet, i odjednom, uperivši pogled na državnog tužioca, počeo je da govori. To je bilo kao vulkan. Izgledalo je da su, po onome kako su izbijale iz usta, bez veze, plahovite, sudarajući se, izmiješane, njegove riječi navirale sve odjednom da bi izašle u isti mah. Rekao je: Imam reći ovo. Da sam kolarski radnik u Parizu, i baš kod g. Baloupa. Težak je to posao. Kao kolar, čovjek uvijek radi napolju, u dvorištima, pod šupama kod dobrih majstora, nikad u zatvorenim radionicama, jer treba dosta mjesta, znate. Zimi, tako vam je hladno da se morate udarati rukama da se ugrijete; ali majstori ne daju, kažu da se tako gubi vrijeme. Imati u rukama željezo kad se ledi na popločenom dvorištu, teško je to. Brzo vam to istroši čovjeka. Ostarite još dok ste mladi u tom zanatu. U četrdesetoj godini, svršeno je s vama. A ja sam imao pedeset i tri, i dosta mi je bilo zla. A onda, i radnici su tako loši! Kad već niste mladi, za svaku sitnicu vas zovu matora budalo, matora životinjo! Zarađivao sam trideset soua na dan, davali su mi najmanju nadnicu, majstori su iskorištavali moje godine. A uz to sam imao i kćerku, koja je bila pralja na rijeci. I ona je nešto zarađivala. U dvoje nekako se živjelo. I ona se mučila. Cijeli dan pored korita, presavijena do pasa, po kiši, snijegu, po vjetru koje šiba lice. I kad se smrzava, isto je tako, treba prati; ima ljudi koji nemaju mnogo rublja i čekaju da se opere; ako ne opereš, gubiš mušterije. Daske nisu dobro spojene i voda svuda curi. Cijela je suknja mokra, i ozgo i ozdo. To probija. Radila je u praonici Crvene Djece, gdje voda dolazi na slavine. Nema tu korita. Pereš pred sobom iz slavina, a zamačeš iza sebe u basenu. Tu je zatvoreno, pa je

manje hladno po tijelu. Ali je tu strašna para od vruće vode koja vam upropašćuje oči. Vraćala se u sedam sati uvečer, i brzo je lijegala; tako se zamarala. Muž ju je tukao. Umrla je! Nismo bili mnogo sretni. Bila je to valjana žena koja nije išla na zabave i bila je mirna. Sjećam se da je jednih poklada legla u osam sati. Eto. Istinu kažem. Možete se raspitati. Nego, koješta, raspitati se! Baš sam budala! Pariz vam je provalija. Tko tu poznaje čiku-Champmathieua? Ipak, kažem gospodin Baloup. Pitajte gospodina Baloupa. Poslije toga, ne znam što tražite od mene. Čovjek je ušutio i ostao stojeći. Sve je ovo izrekao glasno, brzo, hrapavim, grubim i promuklim glasom, s nekom vrstom ljutite i divlje naivnosti. Jednom se samo zaustavio da pozdravi nekoga u gomili. Ova nazovi tvrđenja, koja kao da je izbacivao slučajno, nailazila su mu kao neko štucanje, a svako je od njih popratio pokretom ruke čovjeka koji cijepa drva. Kad je završio, slušaoci su prasnuli u smijeh. On je pogledao publiku, i videći da se smije, i ne razumijevajući zašto, počeo se i sam smijati. Bilo je to stravično. Uzeo je riječ predsjednik, čovjek pažljiv i blagonaklon. Podsjetio je »gospodu porotnike« da je »imenovani Baloup, nekadašnji majstor kolar kod koga optuženi kaže da je služio, bio uzalud navođen kao svjedok. Bankrotirao je i nije mogao biti pronađen«. Zatim, okrećući se optuženome, pozvao ga je da sluša što će mu reći i dodao je: – Vi ste u teškom položaju pa treba da dobro razmislite. Najozbiljnije sumnje vas terete i mogu za vas imati najteže posljedice. Optuženi, u vašem vlastitom interesu, pozivam vas posljednji put da se jasno izjasnite o dvjema stvarima: – Prvo, jeste li vi, da ili ne, preskočili zid vrta Pierron, odlomili granu i ukrali jabuke, tj. izvršili zločin krađe s provalom? Drugo, jeste li vi, da ili ne, oslobođeni robijaš Jean Valjean? Optuženi je klimao glavom nekako određeno, kao čovjek koji je razumio i zna što će odgovoriti. Otvorio je usta, okrenuo se predsjedniku i rekao: – Najprije... Zatim je pogledao svoju kapu, pogledao u strop, i ušutio. – Optuženi, prihvati državni tužilac strogim glasom, pazite. Vi ne odgovarate ni na jedno pitanje. Vaša zbunjenost vas tereti. Očevidno je da se vi ne zovete Champmathieu, da ste vi robijaš Jean Valjean, koji se krio najprije pod imenom Champmathieu, obiteljskim imenom svoje majke, da ste išli u Auvergneu, da ste rođeni u Faverollesu, gdje ste bili potkresivač drveća. Očevidno je da ste preskočili zid i ukrali zrele jabuke iz vrta Pierron. Gospoda porotnici će to ocijeniti.

Optuženi je bio napokon sjeo; podigao se naglo kad je tužilac završio, i uzviknuo: – Vi, vi ste vrlo zli! Evo što sam htio da kažem. Najprije nisam mogao naći riječi. Ništa nisam ukrao. Ja ne jedem svakoga dana. Dolazio sam iz Aillyja, pješačio sam poslije jednog pljuska od koga je sve polje bilo požutjelo, i bare su se bile izlile pa se vidjelo samo malo travčice na nasipima pored puta, našao sam slomljenu granu s jabukama na zemlji, uzeo sam je i ne znajući da ću biti zbog toga kažnjen. Tri mjeseca sam već zatvoren i što me vucaraju po zatvoru. A zatim, ja se ne znam izraziti; govore protiv mene, kažu mi: – Odgovarajte! – žandar, dobar čovjek, vuče me za lakat i kaže mi tiho: – Ta odgovaraj. – Ne znam ja objasniti, nisam ja učio škole, siromah sam čovjek. Griješite što to nećete da vidite. Nisam ukrao, uzeo sam sa zemlje nešto što sam našao. Vi kažete Jean Valjean, Jean Mathieu! Ne poznajem te osooe. To su seljaci. Ja sam radio kod gospodina Baloupa, Bolnički bulvar. Zovem se Champmathieu. Vi ste đavolski vješti kad mi možete kazati gdje sam rođen. Ja to ne znam. Nema svatko kuće u kojoj će doći na svijet. Bilo bi to vrlo zgodno. Mislim da su mi otac i majka bili skitnice. Ne znam uostalom. Kad sam bio dijete, zvali su me Mali, sad me zovu Stari. Eto, to su moja krštena imena. Shvatite to kako hoćete. Bio sam u Auvergnei, bio sam u Faverollesu, dovraga! Pa dobro, zar čovjek ne može boraviti u Auvergnei i boraviti u Faverollesu ako nije bio na robiji? Kažem vam da nisam ukrao, i da sam ja čika Champmathieu. Bio sam kod g. Baloupa, imao sam stan. Gnjavite me samim glupostima! Zašto se cijeli svijet okomio na mene kao da je poludio? Državni tužilac ostao je bio stojeći; obratio se predsjedniku: – Gospodine predsjedniče, pred zbunjenim, ali vrlo vještim poricanjem optuženoga, koji se pretvara kao da je idiot, ali neće u tome uspjeti – o tome ga obavještavamo – molimo da izvolite i da izvoli sud ponovo pozvati u sudnicu osuđenike Breveta, Chenildieua i Cochepailla i policijskog inspektora Javerta, i da ih posljednji put upitate o identičnosti optuženoga s robijašem Jeanom Valjeanom. – Obraćam pažnju gospodinu državnom tužiocu, reče predsjednik, da je policijski inspektor Javert, koga je dužnost u glavnom mjestu jednog susjednog kotara pozvala natrag, napustio raspravu pa i grad, čim je dao svoj iskaz. Mi smo mu to dopustili, s pristankom gospodina državnog tužioca i branioca optuženoga. – Tako je, gospodine predsjedniče, odgovori državni tužilac. U odsutnosti rečenoga Javerta, mislim da mi je dužnost da gospodu porotnike podsjetim na ono što je on ovdje rekao prije neki sat. Javert je uvažen čovjek koji čini čast svojom ozbiljnom i strogom čestitošću nižim

ali važnim dužnostima koje vrši. Evo kako glasi njegov iskaz: – »Nisu mi potrebna ni moralna nagađanja ni stvarni dokazi koji pobijaju poricanja optuženoga. Ja ga savršeno poznajem. Ovaj se čovjek ne zove Champmathieu; to je nekadanji veoma zli i opasni robijaš po imenu Jean Valjean. Oslobodili su ga po isteku njegove kazne s velikim žaljenjem. Izdržao je devetnaest godina robije za opasnu krađu. Pet ili šest puta je pokušao da pobjegne. Osim onoga što je ukrao Malom Gervaisu i u vrtu Pierron, ja ga sumnjičim još i za krađu izvršenu kod njegove preuzvišenosti pokojnog biskupa u Digneu. Viđao sam ga često, u vrijeme kad sam bio kao narednik čuvar u tulonskoj tamnici. Ponavljam da ga savršeno poznajem.« Ova tako jasna izjava kao da je proizvela živ utisak na publiku i porotu. Državni tužilac je završio, ostajući pri tome da, u Javertovoj odsutnosti, tri svjedoka, Brevet, Chenildieu i Cochepaille budu iznova svečano preslušani i ispitani. Predsjednik je izdao naređenje jednom podvorniku, i trenutak zatim otvoriše se vrata odjeljenja za svjedoke. Podvornik, koga je pratio jedan žandar spreman da mu priskoči u pomoć, uvede osuđenika Breveta. Slušaoci su bili u neizvjesnosti i sve su se grudi nadimale kao da je u njima bila jedna jedina duša. Nekadašnji robijaš Brevet nosio je tamničarski crni i suri gunj. Brevet je bio čovjek šezdesetih godina koji je imao lice poslovnog čovjeka i prepreden izraz. To ponekad ide zajedno. U tamnici, kamo su ga doveli novi prestupi, bio je kao neka vrsta pomoćnika ključara. Bio je to čovjek o kome su starješine govorile: – Hoće da bude koristan. – Tamničarski svećenici su se dobro izražavali o njegovim religioznim navikama. Ne treba zaboraviti da se sve ovo događalo u doba Restauracije. – Brevet, reče predsjednik, vaša kazna povlači gubitak građanskih prava i ne možete položiti zakletvu. Brevet obori pogled. – Ipak, nastavi predsjednik, i u čovjeku koga je zakon unizio, može ostati, ako božanska milost to dopusti, osjećaj časti i pravednosti. Tom se osjećaju obraćam ovog odlučnog časa. Ako ga još u vama ima, a nadam se da ga ima, razmislite prije nego što mi odgovorite, pogledajte s jedne strane ovoga čovjeka koga jedna vaša riječ može upropastiti, a s druge strane pravdu kojoj jedna vaša riječ može osvijetliti put. Trenutak je svečan, i imate još uvijek vremena da povučete svoju riječ, ako mislite da ste se prevarili. – Optuženi, ustanite, – Brevet, pogledajte dobro optuženoga, saberite svoje uspomene, i recite nam, po svojoj duši i savjesti, da li i dalje u ovom čovjeku poznajete svog starog druga s robije, Jeana Valjeana.

Brevet pogleda optuženoga, zatim se okrene sudu: – Da, gospodine predsjedniče. Ja sam ga prepoznao i ostajem pri tome. Ovaj je čovjek Jean Valjean, koji je došao u Toulon 1796, a izišao 1815. Ja sam izašao godinu dana kasnije. Sada ima vrlo tup izgled, mora da su ga godine otupjele; na robiji je bio podmukao. Ja ga dobro poznajem. – Idite na svoje mjesto, reče predsjednik. Optuženi, ostanite stojeći. Uvedoše Chenildeua, doživotnog robijaša, kako se to vidjelo po crvenom gunju i zelenoj kapi. Izdržavao je svoju kaznu u tulonskoj tamnici, odakle su ga izveli radi ove rasprave. Bio je to čovječuljak pedesetih godina, živ, izboran, slabunjav, žut, bezočan, u grozničavom stanju, koji je u svim svojim udovima i cijeloj svojoj ličnosti imao neku bolešljivu slabost, a u pogledu golemu snagu. Drugovi s robije su mu dali nadimak Bezbožnik.30 Predsjednik mu je uputio iste riječi kao i Brevetu. U trenutku kad ga je predsjednik podsjetio da mu je njegova kazna oduzela časna prava pa i pravo da se zakune, Chenildieu je podigao glavu i pogledao ravno u gomilu. Predsjednik ga je pozvao da se pribere i zapitao ga je, kao i Breveta, da li ostaje pri tome da poznaje optuženoga. Chenildieu prasne u smijeh. – Vraga! Da li ga poznajem? Pet godina smo bili privezani za isti lanac, šta se mrštiš, stari moj? – Idite na svoje mjesto, reče predsjednik. Podvornik dovede Cochepailla. Ovaj drugi doživotni robijaš koji je kao i Chenildieu došao s robije i bio obučen u crveno, bio je seljak iz Lourda, a pomedvjed s Pirineja. Čuvao je stada po planini, a od pastira skliznuo do razbojnika. Cochepaille nije bio manje divalj, a izgledao je još gluplji nego optuženi. Bio je to jedan od onih nesretnika koje je priroda začela kao zvijeri, a koje društvo dovršava kao robijaše. Predsjednik pokuša da ga uzbudi s nekoliko patetičnih i ozbiljnih riječi i zapita ga, kao i drugu dvojicu, da li, bez oklijevanja i zabune, ostaje pri tome da poznaje ovoga čovjeka pred sobom. – To je Jean Valjean, reče Cochepaille. Zvali smo ga čak Jean-Kluba, toliko je bio jak. Svako od tvrđenja ove trojice, koja su očevidno bila iskrena i dobronamjerna, proizvelo je među slušaocima žamor koji je bio loš predznak za optuženoga, žagor koji je rastao i bivao sve duži poslije svake nove izjave. Optuženi ih je saslušao s onim istim začuđenim licem koje je, prema optužbi, bilo glavno sredstvo njegove obrane. Poslije prve izjave, žandari koji su bili pored njega čuli su kako je promrmljao kroz zube: – A 30

Igra riječi: Chenildieu – le nie Dieu, poričem boga. – Prcv.

tako! Gle ti njega! – Poslije druge, rekao je malo glasnije, gotovo zadovoljna izgleda: – Dobro! – Poslije treće, uzviknuo je: – Divota! Predsjednik ga je pozvao: – Optuženi, čuli ste. Šta imate reći? Odgovorio je: – Kažem i divota! žagor je izbio u publici i prenio se čak i na porotu. Bilo je očevidno da je s njim svršeno. – Podvornici, umirite publiku, reče predsjednik. Zaključit ću raspravu. Toga se trenutka nešto pokrenulo blizu predsjednika. Začuo se nečiji glas koji je povikao: – Brevet, Chenildieu, Cochepaille, pogledajte ovamo. Svi oni koji su čuli ovaj glas kao da su se sledili, toliko je bio žaloban i strašan. Oči se okrenuše prema mjestu odakle je dolazio. Jedan čovjek, između povlaštenih gledalaca koji su sjedili iza sudaca, bio je ustao, gurnuo vratašca koja odvajaju suce od svjedoka i publike, i došao nasred dvorane. Predsjednik, državni tužilac, g. Bamatabois, dvadeset osoba ga prepoznaše i uzviknuše u jedan glas: – Gospodin Madeleine!

XI CHAMPMATHIEU SE SVE VIŠE ČUDI To je doista bio on. Zapisničareva svjetiljka mu je osvjetljavala lice. Držao je šešir u ruci, odijelo mu je bilo potpuno uredno, redengot mu je bio pažljivo zakopčan. Bio je vrlo blijed i pomalo je drhtao. Kosa, koja mu je bila još prosijeda kad je stigao u Arras, bila je sada sasvim bijela. Pobijeljela je za jedan sat otkako je bio tu. Sve se glave podigoše. Utisak je bio neopisiv. Među prisutnima nastupi trenutak nedoumice. Glas mu je bio tako prodoran, čovjek je bio tako miran, da u prvi mah ništa ne shvatiše. Svatko je pitao tko je to viknuo. Nitko nije vjerovao da je ovaj mirni čovjek kriknuo onako užasno. Ova je neodlučnost potrajala sve nekoliko trenutaka. Prije nego što su predsjednik i državni tužilac mogli progovoriti ijednu riječ, prije nego što su žandari i podvornici mogli učiniti ijedan pokret, čovjeka koga su toga časa još svi zvali g. Madeleine bio se približio svjedocima Cochepaillu, Brevetu i Chenildieuu. – Vi mene poznajete? reče. Sva su trojica bili zapanjeni i pokretom glave su dali znak da ga ne poznaju. Cochepaille, zaplašem pozdravi ga vojnički. Madeleine se okrene porotnicima i sudu, pa reče blagim glasom: – Gospodo porotnici, oslobodite optuženoga. Gospodine predsjedniče, naredite da me uhapse. Čovjek koga tražite nije on, to sam ja. Ja sam Jean Valjean. Nitko nije disao. Poslije prvog uzbuđenja izazvanog čuđenjem, nastupila je grobna tišina. U dvorani se osjećala neka vrsta religiozne zanijemjelosti koja zahvaća gomile kad se dešava nešto veliko. Na licu se predsjednikovom međutim ocrtala simpatija i tuga; pokretom glave brzo se sporazumio s državnim tužiocem izmijenio tiho nekoliko riječi sa sucima. Obratio se publici i zapitao s naglaskom koji je svatko razumio: – Ima li ovdje liječnik? Državni je tužilac uzeo riječ. – Gospodo porotnici, tako čudan i tako neočekivan događaj koji je

pomutio ovu raspravu ulijeva nama, isto kao i vama, osjećaj koji nam nije potrebno izražavati. Vi svi poznajete, bar po čuvenju, uvaženoga g. Madeleinea, predsjednika općine u Montreuilu-na-Moru. Ako, ima liječnika u dvorani pridružujemo se gospodinu predsjedniku i molimo ga da izvoli ukazati pomoć g. Madeleineu i odvesti ga njegovoj kući. G. Madeleine nije dao državnom tužiocu ni da dovrši. Prekinuo ga je glasom punim blagosti i autoriteta. Ovo su riječi koje je izgovorio; navodimo ih doslovno, onako kako ih je zabilježio poslije rasprave jedan od svjedoka toga prizora, i kakve su još u ušima svih onih koji su ih čuli, ima već blizu četrdeset godina. – Zahvaljujem vam, gospodine državni tužioče, ali ja nisam lud. Htjeli ste da učinite jednu veliku pogrešku. Pustite ovoga čovjeka. Ja vršim jednu dužnost, jer ja sam taj nesretni osuđenik. Ja jedini vidim jasno u cjelokupnoj stvari, i govorim vam istinu. Ono što sada radim, bog, koji je gore, gleda, i to je dovoljno. Možete me uhvatiti, jer ja sam tu. Radio sam međutim što sam bolje mogao. Krio sam se pod jednim imenom; postao sam bogat, postao sam predsjednik općine; htio sam se vratiti u čestite ljude, čini mi se da to ne može biti. Napokon, ima mnogo stvari koje vam ne mogu reći, neću da vam pričam o svom životu, jednoga dana ćete sve znati. Pokrao sam preuzvišenoga biskupa, to je istina; pokrao sam Maloga Gervaisa, to je tačno. Imali su pravo kad su vam rekli da je Jean Valjean jedan vrlo opak nesretnik. Možda nije on za sve kriv. Čujte, gospodo suci, čovjek tako ponižen kao ja nema prava da zamjera providnosti niti da daje savjete društvu; ali, vidite, sramota iz koje sam pokušao izaći nešto je vrlo štetno. Robija pravi robijaše. Upamtite to, ako hoćete. Prije robije, bio sam siromah seljak, vrlo malo bistar, neka vrsta idiota; robija me izmijenila. Bio sam glup, pastao sam zao; bio sam cjepanica, postao sam žeravica. Kasnije su me blagost i dobrota spasile kao što me strogost upropastila. Ali, oprostite, vi ne možete razumijeti ono što ja govorim. Naći ćete u mom stanu, u pepelu kamina, komad novca od četrdeset soua koji sam ukrao prije sedam godina Malom Gervaisu. Nemam više što dodati. Uhvatite me. Bože moj! Gospodin državni tužilac vrti glavom, vi kažete: G. Madeleine je poludio, vi mi ne vjerujete! To boli. Ne osudite bar ovoga čovjeka! šta! Ovi me ne poznaju! Htio bih da je Javert ovdje. Taj bi me poznao! Ne bi se moglo iskazati koliko je bilo blagonaklone i sumorne tuge u naglasku kojim su praćene ove riječi. Okrenuo se trojici robijaša: – Ali ja vas poznajem! Brevet! Sjećate li se... Zastao je, oklijevao je trenutak i rekao: – Sjećaš li se onih pletenih kockastih naramenica koje si nosio na

robiji? Brevet kao da se stresao od iznenađenja pa ga je prestravljena izraza pogledao od glave do pete. On je nastavio: – Chenildieu, koji si samog sebe zvao Bezbožnik, cijela ti je desna lopatica duboko izgorjela, jer si je jednoga dana zalijepio na mangal pun žeravica da bi izbrisao žig V. R. koji se ipak još uvijek poznaje. Odgovori je li tako? – Tako je, reče Chenildieu. Okrenuo se Cochepaillu: – Cochepaille, tebi je blizu lakta lijeve ruke upisan jedan datum plavim slovima pomoću upaljena baruta. To je datum kad se car iskrcao u Cannesu, 1. ožujka 1815. Zavrni rukav. Cochepaille zavme rukav, svi pogledi oko njega okrenuše še na njegovu desnu ruku. Jedan žandar prinese svjetiljku; datum se nalazio na ruci. Nesretnik se okrene publici i sucima s osmijehom koji i danas još zaboli one koji su ga vidjeli kad ga se sjete. To je bio osmijeh trijumfa, ali isto tako i osmijeh očajanja. – Vidite sada, reče on, da sam ja Jean Valjean. U dvorani nije više bilo ni sudaca, ni tužioca, ni žandara; bilo je samo ukočenih pogleda i uzbuđenih srdaca. Nitko se više nije sjećao uloge koja je svakome bila namijenjena; državni tužilac je zaboravio da je tu da optužuje, predsjednik da je tu da predsjedava, branilac da je tu da brani, čudna stvar, nitko nije postavio nijedno pitanje, nijedna se vlast nije umiješala. Uzvišenim prizorima je svojstveno da obuzmu sve duše i da od svih svjedoka učine promatrače. Nitko možda nije bio načisto s onim što je osjećao; nitko, bez sumnje, nije pomišljao da vidi kako je jedna velika svjetlost bljesnula, svi su se u duši svojoj osjećali zaslijepljeni. Jasno je bilo da je pred njihovim očima Jean Valjean. To je zračilo. Pojava ovoga čovjeka bila je dovoljna da obasja svjetlošću ovaj događaj koji je malo prije bio tako taman. Bez ikakvog daljeg objašnjavanja, cijela ova gomila, kao nekim električnim otkrivenjem, razumjela je odmah i od prvog pogleda ovu jednostavnu i veličanstvenu historiju čovjeka koji se predaje vlastima da drugi jedan čovjek ne bi mjesto njega bio osuđen. Pojedinosti, kolebanja, mala moguća opiranja utonula su u tu veliku svjetlu činjenicu. Utisak koji je brzo prošao, ali je ovog trenutaka bio neodoljiv. – Neću više uznemirivati ovo vijeće, nastavi Jean Valjean. Odlazim, pošto me nitko ne hapsi. Imam još dosta stvari da posvršavam. Gospodin državni tužilac zna tko sam, zna kamo idem, naredit će da me uhapse

kada bude htio. Uputio se izlazu. Ničiji se glas nije podigao, ničija se ruka nije pružala da ga zadrži. Svi su se razmakli. U njemu je bilo ovoga trenutka nečega božanskoga od čega gomile uzmiču i sklanjaju se pred pojedinim ljudima. Prošao je kroz gomilu laganim korakom. Nikada se nije saznalo tko je otvorio vrata, ali je izvjesno da su vrata bila otorena kad je on naišao. Kad je došao do njih, okrenuo se i rekao: – Gospodine državni tužioče, stojim vam na raspolaganju. Zatim obraćajući se publici: – Svi vi, koliko vas je ovdje, mislite da sam dostojan sažaljenja, zar ne? Bože moj! A kad pomislim što sam htio učiniti, treba mi zavidjeti. Ipak bih više volio da se ovo nije dogodilo. Izašao je, i vrata su se zatvorila kao što su se i otvorila, jer svi oni koji urade nešto uzvišeno, sigurni su da će im se uvijek netko naći na usluzi iz gomile. Nije prošao ni jedan sat, a imenovani Champmathieu bio je odlukom porote oslobođen svake optužbe; i Champmathieu, pušten odmah na slobodu, otišao je zapanjen, vjerujući da su svi ljudi ludi i ništa ne shvaćajući od cijelog ovog priviđenja.

KNJIGA OSMA

Protiv udar

I U KOME OGLEDALU G. MADELEINE GLEDA SVOJU KOSU Počeo je svitati dan. Fantina je provela jednu grozničavu i besanu noć, uostalom punu sretnih slika; ujutro je zaspala. Sestra Simplicija koja je bdjela nad njom iskoristila je taj san da bi spremila nov napitak s kininom. Časna sestra bila je već nekoliko trenutaka u laboratoriju bolnice, nagnuta nad lijekovima i bočicama, gledajući sve izbliza zbog tame koju jutarnji sumrak prostire nad predmetima. Odjedanput se ona krene i ispusti tih uzvik. G. Madeleine se nalazio pred njom. Bio je tiho ušao. – Vi ste to, gospodine predsjedniče? poviče ona. On odgovori tihim glasom: – Kako je onoj jadnici? – Sada ne baš tako loše. Ali smo, znate, bili jako zabrinuti. Objasnila mu je što se dogodilo, da je Fantini bilo vrlo loše uoči toga dana i da joj je sada bolje, jer vjeruje da je gospodin predsjednik otišao da joj dovede dijete iz Mont-fermeila. Sestra se nije usudila da propitkuje gospodina predsjednika, ali je vidjela po njegovu izrazu da ne dolazi odanle. – Sve je to dobro, reče on. Dobro ste učinili što je niste razuvjeravali. – Da, prihvati sestra, ali sada, gospodine predsjedniče, kad vas bude vidjela i kad ne vidi i svoje dijete, šta ćemo joj reći? Ostao je časak zamišljen. – Bog će nas naučiti, reče. – Ne bismo mogli ipak lagati, promrmlja sestra poluglasno. U sobi se bilo potpuno razdanilo. Lice g. Madeleinea bilo je na vidjelu. Sestra je slučajno podigla oči. – Bože moj, gospodine! poviče ona. Šta vam se desilo? Kosa vam je sva bijela! – Bijela! reče on. Sestra Simplicija nije imala ogledala, potražila je u liječničkoj kutiji i izvukla otuda jedno ogledalce kojim se bolnički liječnik služio da bi utvrdio da je bolesnik mrtav i da više ne diše. G. Madeleine uzme

ogledalo, pogleda u njemu svoju kosu i reče: – Gle! Izgovorio je tu riječ ravnodušno, kao da je mislio na nešto drugo. Sestra se sledi od nečega nepoznatoga što je nazirala u svemu ovome. On zapita: – Mogu li je vidjeti? – Da li će joj gospodin predsjednik dovesti dijete? reče sestra, jedva se usuđujući da nešto zapita. – Bez sumnje, ali ćemo morati čekati bar dva-tri dana. – Kad za to vrijeme ne bi vidjela gospodina predsjednika, nastavi bojažljivo sestra, ona ne bi znala da se gospodin predsjednik vratio, bilo bi joj lako uliti strpljenje, i kad dijete bude došlo, pomislila bi prirodno da je gospodin predsjednik došao s djetetom. Ne bismo morali lagati. G. Madeleine kao da je razmišljao nekoliko trenutaka, zatim reče mirnom ozbiljnošću: – Ne, sestro, treba da je vidim. Možda mi se žuri. Koludrica kao da nije primijetila ovu riječ »možda«, koja je davala nejasni i čudni smisao riječima g. predsjednika. Ona odgovori s poštovanjem, obarajući pogled i spuštajući glas: – Kad je tako, ona spava, ali gospodin predsjednik može ući. On napravi primjedbu da se jedna vrata ne zatvaraju dobro i da bi njihova škripa mogla probuditi bolesnicu. Zatim uđe u Fantininu sobu, približe se krevetu i odgrne zavjesu. Spavala je. Dah joj je izlazio iz grudi s onim tragičnim šumom koji je svojstven ovim bolestima i koji dovodi do očajanja nesretne majke kada provode noć pored djeteta kome nema lijeka i koje spava. Ali je mučno disanje jedva remetilo neku vrstu neizrecivog mira, prelivenog preko njena lica, koji ju je u njenom spavanju preobražavao. Njena bljedoća se bila pretvorila u bjelinu; obrazi su joj bili rumeni. Njene duge plave trepavice, jedina ljepota koja joj je ostala od djevičanstva i mladosti, podrhtavale su, mada zatvorene i spuštene. Sva njena osoba drhtala je od širenja tko zna kakvih krila spremnih da se razviju i da je odnesu, krila čiji su drhtaji osjećali, ali koja se nisu vidjela. Tko bi je takvu vidio, ne bi mogao povjerovati da je ona beznadna bolesnica. Bila je nalik više na nešto što će odletjeti nego na nešto što će umrijeti. Grana, kad joj se primakne ruka da otkine cvijet, zadrhti, i kao da se u isti mah otima i nudi. Ljudsko tijelo zadrhti na sličan način kad dođe čas da tajanstveni prsti uberu dušu. G. Madeleine je neko vrijeme ostao nepomičan pored kreveta, gledajući čas bolesnicu, a čas raspelo, kao što je činio i dva mjeseca prije

toga, onoga dana kada je došao da je vidi prvi put u ovom skloništu. Bili su još tu u istom položaju; ona je spavala, on molio; samo sada, poslije dva mjeseca, njoj je kosa bila prosijeda, a njemu bijela. Sestra nije bila ušla s njim. On je stajao blizu kreveta, s prstom na ustima, kao da je trebalo ušutjeti nekoga u sebi. Ona otvori oči, vidje ga, i reče mirno, s osmijehom: – A Cosetta?

II FANTININA SREĆA Na njoj se nije primijetilo ni iznenađenje ni radost. Ona je sama bila radost. To jednostavno pitanje: – A Cosetta? bilo je učinjeno s tako dubokom vjerom, s toliko izvjesnosti, s tako potpunom odsutnošću uznemirenosti i sumnje, da on nije znao što da odgovori. Ona nastavi: – Znala sam da ste tu. Spavala sam, ali sam vas vidjela. Odavno vas već vidim. Pratila sam vas pogledom svu noć. Bili ste u nekoj slavi, a oko vas razne vrste nebeskih likova. On podigne svoj pogled raspelu. – Ali, nastavi ona, recite mi gdje je Cosetta? Zašto je niste stavili u moj krevet da je nađem kad se probudim? On je nesvjesno odgovorio nešto čega se nikad kasnije nije mogao sjetiti. Srećom, liječnik obaviješten, naišao je u taj čas. On je pomogao g. Madeleineu. – Dijete moje, reče liječnik, umirite se. Vaše je dijete ovdje. Oči se Fantinine zasijaše i obasjaše joj cijelo lice. Ona sklopi ruke s izrazom u kome je bilo sve što molitva može imati u isti mah i najžešćeg i najblažeg. – Oh! uzvikne ona, donesite mi je. Dirljiva majčina iluzija! Cosetta je još uvijek bila za nju malo dijete koje se nosi. – Još ne, odgovori liječnik, ne zasad. Imate još malo groznice. Viđenje s vašim djetetom uzbudilo bi vas i škodilo bi vam. Treba najprije da ozdravite. – Ali ja sam ozdravila! Kažem vam da sam ozdravila! Zar nije magarac ovaj liječnik! Pa što! Hoću da vidim svoje dijete! – Vidite li, reče liječnik, kako se žestite. Dokle god budete takvi, ja vam neću dati da vidite dijete. Nije sve u tome da vidite malu, treba za nju i živjeti. Kad se budete opametili, dovest ću vam je ja sam. Sirota majka obori glavu. – Gospodine doktore, molim vas da mi oprostite. Još malo prije ne bih govorila kao što sam maločas uradila, ali me snašla tolika nesreća da

ponekad ne znam što kažem. Razumijem, vi se plašite uzbuđenja – čekat ću koliko hoćete, ali vam se kunem da mi ne bi škodilo kad bih vidjela kćerku. Ja je vidim, ne puštam je iz očiju već od sinoć. Znate – sad da mi je donesete, ja bih joj tako tiho govorila. Tako vam je to. Zar nije potpuno prirodno što želim vidjeti svoje dijete koje su doveli naročito za mene iz Mont-fermeila? Ja se ne ljutim. Znam da ću biti sretna. Cijele sam noći gledala bijele stvari i lica koja su mi se smiješila. Kad bude gospodin doktor htio, donijet će Cosettu. Nemam više groznice, jer sam ozdravila; osjećam da mi ništa više nije; ali ja ću se ponašati kao da sam bolesna i neću se maknuti da bih učinila po volji ovim gospođama. Kad svi budu vidjeli da sam mirna, reći će – Treba joj dati dijete. G. Madeleine je bio sjeo na jednu stolicu pored kreveta. Ona mu se okrenula; očito se upinjala da izgleda mirna i »mudra«, kako je sama govorila u toj iznemoglosti od bolesti koja je nalik na djetinjstvo, da se ne bi, kad je vide tako mirnu, protivili da joj dovedu Cosettu. Ipak, iako se uzdržavala, nije mogla da g. Madeleineu ne uputi hiljadu pitanja. – Jeste li dobro putovali, gospodine predsjedniče? Oh! kako ste dobri što ste išli da mi je dovedete. Recite mi samo kako je. Je li dobro podnosila putovanje? Ah, ona me neće poznati! Davno je bilo, ona me je zaboravia, jadno moje ptiče. Djeca nemaju pamćenja. Ona su kao i ptice. Danas vide jednu stvar, a sutra drugu, i na što dalje ne misle. Je li bar imala bijelog rublja? Jesu li je ti Thénardierovi držali čisto? Kako su je hranili? Oh! Kako sam patila, da ste samo znali, kako bih sebi upućivala ta pitanja u doba svoje bijede! Sad je sve to prošlo. Ja sam radosna. Oh! Kako bih željela da je vidim! Gospodine predsjedniče, šta mislite? Je li lijepa? Je li da je lijepa moja kći? Mora da vam je bilo vrlo hladno u toj diližansi! Zar je ne biste mogli dovesti bar za trenutak? Odmah biste je poslije toga odveli. Je li, vi ste ovdje gospodar, samo kad biste htjeli! Uzeo ju je za ruke: – Cosetta je lijepa, reče on, Cosetta se dobro osjeća, vidjet ćete je uskoro, ali umirite se. Vi govorite suviše živo, a onda izvlačite i ruke iz kreveta, pa kašljete. Doista, kašalj je prekidao Fantinu gotovo iza svake riječi. Fantina se nije više žalila, bojala se da nije i suviše strastvenim žalbama uzdrmala povjerenje koje je htjela uliti, i počela je govoriti o potpuno ravnodušnim stvarima. – Mont-fermeil je dosta lijep kraj, zar ne? Ljeti ćemo tamo ići na izlete. Kako ide posao Thénardierovima? Ne prolazi mnogo svijeta kroz njihovo mjesto. Ona njihova krčma je neka prčvarnica. Gospodin Madeleine ju je držao još uvijek za ruku, promatrao ju je sa strepnjom. Očigledno je bio došao da joj kaže nešto pred čime se kolebala njegova misao. Pošto je svršio pregled, liječnik je bio otišao. Sestra

Simplicija je bila ostala sama pored njih. Međutim, sred te tišine, Fantina povika: – Čujem je! Bože moj! čujem je! Onda dade rukom znak da ušute oko nje, uzdrža se da ne diše, i poče slušati zadivljeno. Nečije se dijete igralo na dvorištu, dijete vratarkino ili neke radnice. To je jedan od onih slučajeva koji se uvijek sretnu i koji kao da su sastavni dio tajanstvene režije kobnih događaja. To dijete, jedna djevojčica, kretala se i trčala da bi se zagrijala, smijala se i pjevala glasno. Jao! U što se sve ne upletu dječje igre! Eto tu je djevojčicu Fantina čula kako pjeva. – Oh! nastavi ona, to je moja Cosetta! Poznajem joj glas! Dijete se udalji kao što je i došlo, glas se izgubi. Fantina je slušala neko vrijeme, zatim joj se lice zamrači, a g. Madeleine je čuo kako je tiho rekla: – Što je ovaj liječnik loš čovjek, pa ne da da vidim svoje dijete! I lice mu je pakosno! Ipak, njene se vesele misli opet povratiše. Ona nastavi govoriti samoj sebi, s glavom na jastuku: – Što ćemo biti sretne! Imat ćemo prije svega jednu bašticu, gospodin Madeleine mi je to obećao. Moja mala će se igrati po vrtu. Sad već, zacijelo, razaznaje slova, ja ću je tjerati da sriče. Jurit će za leptirima po travi. Ja ću je gledati. A onda, primit će prvu pričest. A da! Kad li će ona primiti prvu pričest? Ona poče računati na prste. – ... Jedan, dva, tri, četiri... sad joj je sedam godina. Kroz pet godina. Imat će bijeli veo, ažurirane čarape, izgledat će kao prava ženica. O, dobra sestro, ne znate kako sam glupa, ja već mislim na prvu pričest svoje kćerke. I ona se počne smijati. On je ostavio Fantininu ruku. Slušao je ove riječi kao što se sluša vjetar kad duva, pogleda uprta u zemlju, sa mislima zadubljenim u bezdan. Odjednom ona prestade govoriti, a on tada nesvjesno podiže glavu. Fantina je bila postala užasna. Ona nije više govorila, nije više disala; bila se napola podigla na svome uzglavlju, mršavo joj se rame promaljalo iz košulje, a lice, koje je svijetlilo trenutak prije toga, bilo je blijedo, i izgledalo je da je očima, razrogačenim od straha, gledala ukočeno u nešto strašno pred sobom, na drugom kraju sobe. – Bože moj! poviče on. Šta vam je, Fantina? Ona ne odgovori, nije digla oka s neke stvari koju kao da je gledala, jednom ga rukom dodirne, a drugom mu dade znak da pogleda za sobom. On se okrene i spazi Javerta.

III JAVERT ZADOVOLJAN Evo što se dogodilo. Pola sata poslije pola noći izbilo je kad je g. Madeleine izašao iz sudske dvorane u Arrasu. Došao je bio u gostionicu tačno na vrijeme kad je mogao da otputuje poštom, gdje je, sjetit ćete se, bio zadržao mjesto za sebe. Malo prije šest sati ujutro stigao je u Montreuil-na-Moru, i prva mu je briga bila da baci u poštanski sanduk pismo za g. Laffittea, a zatim da ode u bolnicu i vidi Fantinu. Međutim, tek što je bio ostavio sudsku dvoranu, državni tužilac, pošto je došao k sebi od prvog iznenađenja, uzeo je bio riječ da požali ovaj ludi postupak uvaženog predsjednika općine u Montreuilu-na-Moru, da izjavi da na njegovo uvjerenje nije niukoliko utjecao ovaj čudni događaj koji će se kasnije razjasniti, i da zahtijeva, zasada, osudu toga Champmathieua, očevidno pravoga Jeana Valjeana. Upornost državnog tužioca bila je očevidno u opreci s osjećajem svih, publike, suda, porote. Branilac nije imao mnogo muke da pobije ovaj govor i da pokaže kako je, poslije otkrića koje je učinio g. Madeleine, tj. pravi Jean Valjean, izgled cijelog ovog predmeta izmijenjen iz osnova, i da se pred porotom nalazi jedan nevin čovjek. Advokat je zaključio s nekoliko misli, nimalo novih nažalost, o sudskim zabludama, itd., itd., predsjednik se u svojoj završnoj riječi pridružio braniocu, i porota je za nekoliko minuta proglasila Champmathieua kao nevina. Međutim, državnom tužiocu je bio potreban Jean Valjean, i pošto nije više imao Champmathieua, uzeo je Madeleinea. Odmah poslije puštanja na slobodu Champmathieua, državni tužilac je ostao nasamo s predsjednikom. Oni su se dogovarali »o potrebi hvatanja ličnosti gospodina predsjednika općine Montreuila-na-Moru«. Ovu je rečenicu ovako sastavio g. državni tužilac i u cjelini napisao svojom rukom u kopiji svoga izvještaja g. državnom pravobraniocu. Pošto se umirio od prvog uzbuđenja, predsjednik nije pravio mnogo prigovora. Pravda je morala ići svojim tokom. A onda, ako hoćemo biti iskreni, iako je predsjednik bio dobar i dosta inteligentan čovjek, on je bio u isto vrijeme veliki i gotovo zatucani roajalist, pa ga je bunilo što je predsjednik općine Montreuila-na-Moru, govoreći o iskrcavanju u Cannesu, rekao car a ne Buonaparte.

Naredba za hvatanje je bila, dakle, upućena. Državni tužilac ju je poslao u Montreuil-na-Moru, po naročitom glasonoši, koji je pojahao u galopu, a zadatak hapšenja je povjerio policijskom inspektoru Javertu. Poznato je da se Javert vratio u Montreuil-na-Moru odmah pošto je dao svoj iskaz. Javert je baš ustajao iz postelje kad mu je glasonoša predao naredbu za hapšenje i za sprovođenje. Glasonoša je i sam bio iskusan policajac, pa je, u dvije-tri riječi, obavijestio Javerta o onome što se dogodilo u Arrasu. Naredba za hapšenje, koju je potpisao državni tužilac, glasila je ovako: »Inspektor Javert uhapsit će gospodina Madeleinea, predsjednika općine Montreuilana-Moru, za koga je, na današnjoj raspravi, ustanovljeno da je otpušteni robijaš Jean Valjean.« Netko tko ne bi poznavao Javerta pa bi ga vidio u trenutku kada je ušao u bolničko predsoblje, ne bi mogao ništa naslutiti od onoga što se događa. Pomislio bi da on izgleda ne može biti običnije. Bio je hladan, miran, ozbiljan, prosijeda kosa mu je bila savršeno začešljana na slijepoočicama, a uz stube se penjao lagano, kao i uvijek. Netko tko bi ga poznavao temeljito, pa bi ga pažljivo promatrao, uzdrhtao bi. Kopča na njegovu kožnom okovratniku, mjesto da mu bude na potiljku, bila mu je pod lijevim uhom. To je odavalo neku nečuvenu uzrujanost. Javert je bio potpun karakter, bez ikakve mrlje niti u vršenju dužnosti niti na svojoj uniformi; metodičan sa zločincima, strog prema dugmetima svoga odijela. Kad je tako naopako zakopčao svoj okovratnik, mora da je doživljavao jedno od onih uzbuđenja koje bi se moglo nazvati unutrašnjim potresom. Došao je jednostavno, pošto je uzeo iz susjedne stanice jednog kaplara i četiri vojnika, ostavio je vojnike u dvorištu, za Fantininu sobu zapitao vratarku, koja nije ništa posumnjala, jer je bila navikla da naoružani ljudi dolaze po g. predsjednika. Kad je došao do Fantinine sobe, Javert je uhvatio za bravu, gurnuo vrata oprezno kao kakva bolničarka ili žbir, i ušao. Pravo govoreći, on nije ušao. Ostao je upravo u poluotvorenim vratima, sa šeširom na glavi, a lijevom rukom u redengotu zakopčanom do brade. U prevoju ruke kod lakta mogla mu se vidjeti jabuka golemog štapa koji se nije vidio iza njega. Ostao je tako gotovo jednu minutu da ga nitko nije primijetio. Odjednom je Fantina digla oči, vidjela ga i dala znak Madeleineu da se okrene. U trenutku kad se Madeleineov pogled sreo sa Javertovim pogledom,

Javert je, ne okrećući se, ne mičući se, ne približujući se, postao strašan. Nikakav ljudski osjećaj ne može biti tako užasan kao radost. To je bilo lice jednog demona koji je došao po svog grešnika. Od izvjesnosti da napokon drži u rukama Jeana Valjeana na licu mu se izrazilo sve što je bilo u njegovoj duši. Uzburkano dno popelo se na površinu. Poniženje što mu je bio malo izgubio trag i prevario se neko vrijeme u tom Champmathieuu, iščezavalo je pred ohološću što je u početku tako dobro pogodio i što je tako dugo bio vođen pravim nagonom. Zadovoljstvo Javertovo izbijalo je u njegovom gordom držanju. Rugoba trijumfa razlila se po tom uskom čelu. To je bilo širenje užasa u potpunosti, kako može samo da se vidi na zadovoljnim licima. Javert je u tom trenutku bio na nebesima. Iako nije toga bio potpuno svjestan, ipak je s nejasnim uvjerenjem o svojoj dužnosti i svome uspjehu, oličavao, on, Javert, pravdu, svjetlost, istinu, sve njih u njihovoj nebeskoj ulozi gonjenja zla. Za sobom i oko sebe, imao je, do beskrajnih dubina, vlast, pravo, izrečenu presudu, zakonsku savjest, javnu odmazdu, sve ove zvijezde; on je štitio poredak, iz zakona izvlačio munju, osvećivao društvo, davao oružanu pomoć apsolutnome; on se uspravljao u slavi; u njegovoj pobjedi je bio kao neki ostatak izazivanja i borbe; uspravan, gord, obasjan, on je u jasnoj svjetlosti otkrivao nadljudsko životinjstvo jednog zvjerskog arkanđela; strahovita sjena posla koji je vršio činila je vidljivim u njegovoj stisnutoj pesnici nejasno blistanje društvenog mača; sretan i gnušajući se, on je gazio pod svojom petom zločin, porok, pobunu, propast, pakao, on se sijao, uništavao, smiješio se i bilo je neke nepobitne veličine u ovom čudovišnom svetom Mihajlu. Javert, užasan, nije bio nimalo gadan. Poštenje, iskrenost, bezazlenost, uvjerenje, ideja, dužnost, sve su to stvari koje, kad se prevare, mogu biti gadne, ali koje, čak i gadne, ostaju velike; njihova veličanstvenost, svojstvena ljudskoj savjesti, istrajna je u svojoj grozoti. To su vrline koje imaju jednu manu, zabludu. Neumoljivo čestito veselje kakvog fanatika, i kad je okrutan, zadržava neko zračenje, mračno, ali dostojno uvaženja. I ne sluteći, Javert je, u svojoj strahovitoj sreći, bio za žaljenje, kao i svi neprosvijećeni koji trijumfiraju. Ništa nije bilo tako dirljivo i strašno kao ovo lice na kome se izražavalo ono što bi se moglo nazvati svim zlom dobroga.

IV VLASTI DOLAZE DO SVOJIH PRAVA Fantina nije vidjela Javerta od onoga dana kad ju je g. predsjednik istrgao iz ruku toga čovjeka. Njen bolesni mozak nije ništa shvatio, ali ipak nije sumnjala da je došao po nju. Nije mogla podnijeti taj grozni lik, osjećala je da joj nestaje daha, objema rukama sakrila je lice i sa strepnjom povikala: – Gospodine Madeleine, spasite me! Jean Valjean – odsad ga drukčije nećemo zvati – bio je ustao. Rekao je Fantini što je blaže i mirnije mogao: – Budite mirni, ne dolazi on radi vas. Zatim se obratio Javertu i rekao mu: – Znam što hoćete. Javert je odgovorio: – Hajde, brzo! U načinu kako su izgovorene ove dvije riječi bilo je nečega divljega i bijesnoga. Javert nije rekao: – Hajde, brzo! – nego: – Ajbrzo! – Nikakav pravopis ne bi mogao zabilježiti naglasak kojim je to bilo izgovoreno; to nije više ljudska riječ, bila je to rika. On nije postupio kao obično; nije kazao o čemu se radi; nije pokazao naredbu za hapšenje. Za njega je Jean Valjean bio neka vrsta tajanstvenoga borca koji se ne može uhvatiti, mračan rvač koga on steže već pet godina ne mogući ga oboriti. Ovo hapšenje nije bilo početak, nego kraj. Zato je rekao: – Hajde, brzo! Govoreći to, nije učinio nijedan korak; bacio je na Jeana Valjeana onaj pogled koji je on bacao kao kuku kojom je on obično privlačio bijednike snažno sebi. To je bio isti pogled koji je Fantina, prije dva mjeseca, osjetila da joj prodire do srži kostiju. Na Javertov uzvik, Fantina je otvorila oči. Ali je g. predsjednik bio tu. Čega se imala plašiti?

Javert dođe nasred sobe i povika: – Gle ti njega! Hoćeš ići? Nesretnica je pogledala oko sebe. Nije bilo nikog osim koludrice i gospodina predsjednika. Kome se mogao na ovako gadan način obratiti sa ti? Samo njoj. Uzdrhtala je. Tada je ona vidjela nešto nečuveno, tako nečuveno da joj se ništa slično nije pojavilo ni u najcrnjem bunilu groznice. Vidjela je kako je žbir Javert uhvatio za okovratnik gospodina predsjednika; vidjela je gospodina predsjednika: kako povija glavu. Učinilo joj se da svijet propada. Javert je, zaista, bio uhvatio Jeana Valjeana za okovratnik. – Gospodine predsjedniče, uzvikne Fantina. Javert prasne u smijeh, u onaj užasni smijeh koji mu je razotkrivao sve zube. – Nema ovdje više gospodina predsjednika! Jean Valjean nije ni pokušao da pomakne ruku koja je držala okovratnik njegova redengota. Reče: – Javerte... Javert ga prekine: – Zovi me gospodine inspektore. – Gospodine, nastavi Jean Valjean, htio bih da vam kažem jednu riječ nasamo. – Glasno! govori glasno! odgovori Javert; sa mnom se govori glasno! Jean Valjean nastavi govoreći još tiše: – Imam jednu molbu na vas ... – Kažem ti da govoriš glasno. – Ali to možete samo vi čuti... – Šta me se to tiče? Neću da slušam! Jean Valjean mu se okrene i reče mu brzo i vrlo tiho: – Dajte mi tri dana! Tri dana da dovedem dijete ove nesretne žene! Platit ću koliko bude potrebno. Vi me možete pratiti ako hoćete. – Ti se rugaš! uzvikne Javert. Gle ti njega! Nisam vjerovao da si tako glup! Tražiš tri dana da odeš. Kažeš da hoćeš dovesti dijete ove djevojčure! Ha! Ha! Izvrsno! Fino si se sjetio! Fantina sva uzdrhta. – Moje dijete! uzvikne ona, da dovede moje dijete! Ona dakle, nije ovdje! Sestro, odgovorite mi, gdje je Cosetta? Hoću svoje dijete! Gospodine Madeleine! Gospodine predsjedniče! Javert lupi nogom.

– Gle ti sad ove druge! Hoćeš li šutjeti, gaduro! I to mi je neko mjesto gdje su robijaši visoki službenici, a gdje se javne ženturače njeguju kao grofice! No, sve će se to sada promijeniti, krajnje je vrijeme! Pogledao je ravno Fantinu i dodao zgrabivši šakom kravatu, košulju i okovratnik Jeana Valjeana. – Kažem ti da nema gospodina predsjednika Madeleinea i da nema gospodina predsjednika. Ima jedan lopov, ima jedan razbojnik, ima jedan robijaš koji se zove Jean Valjean! Njega sad držim! Eto što ima! Fantina se naglo uspravi, naslonjena na laktove svojih ukočenih ruku i na prste, pogleda Jeana Valjeana, pogleda Javerta, pogleda koludricu, otvori usta kao da hoće nešto reći, jedan hropac joj izbije iz dna grla, zubi joj zacvokotaše, spruži ruke sa strepnjom, otvarajući grčevito prste i pipajući oko sebe kao utopljenik, zatim naglo klone na jastuk i glava joj udari na šipke više uzglavlja, pa se odbije i padne na grudi, raširenih usta, otvorenih i ugašenih očiju. Bila je mrtva. Jean Valjean spusti svoju ruku na ruku Javertovu i otvori je kao što bi otvorio ruku nekog djeteta, zatim reče Javertu: – Vi ste ubili ovu ženu. – Dosta već! povika bijesno Javert. Nisam došao ovamo da mi držiš propovijedi. Prekinimo s tim. Straža je dolje. Pođimo odmah, ili ću lisice na ruke! U jednom kraju sobe bio je nekakav stari željezni krevet u dosta lošem stanju na kome su se odmarale sestre kad su noću čuvale bolesnike. Jean Valjean priđe krevetu, razglavi mu za tren oka već i inače labave šipke, što je bilo lako mišićima kao što su njegovi, ščepa glavnu prečagu i promjeri Javerta. Javert ustukne prema vratima. Jean Valjean, sa željeznom prečagom u ruci, pođe lagano Fantininom krevetu. Kad je do njega dospio, okrene se i reče Javertu jedva čujnim glasom: – Ne savjetujem vam da me sada uznemirujete. Izvjesno je da je Javert zadrhtao. Pomislio je najprije da ode i pozove stražare, – ali je Jean Valjean mogao iskoristiti taj trenutak da pobjegne. Ostao je, dakle, uhvatio svoj štap za tanji kraj, naslonio se leđima na dovratnik ne ispuštajući iz vida Jeana Valjeana. Jean Valjean nasloni se laktom na ogradu postelje a čelo podupre rakom, i stade promatrati nepomičnu i ispruženu Fantinu. Ostao je tako zanesen, nijem, i ne misleći očevidno ni na što više na ovom svijetu. Na licu mu se i u cijelom njegovu držanju izražavalo samo neko neizrecivo

sažaljenje. Poslije nekoliko trenutaka takvog zanosa, nagne se nad Fantinu i počne joj tiho govoriti. Šta joj je rekao? šta je mogao reći ovaj osuđeni čovjek ovoj mrtvoj ženi? Kakve su bile te riječi? Nitko ih na zemlji nije čuo. Da li ih je pokojnica čula? Ima dirljivih iluzija koje su možda uzvišene stvarnosti. Izvan sumnje je da je sestra Simplicija, jedini svjedok onoga što se dešavalo, često pričala da je u trenutku kada je Jean Valjean govorio na uho Fantini, ona jasno vidjela kako s ovih blijedih usana i ovih razrogačenih zjenica, punih grobne začuđenosti, izbija jedan neizrecivi osmijeh. Jean Valjean je u obje ruke uzeo Fantininu glavu, namjestio je na uzglavlje kao što bi majka namjestila svoje dijete, zavezao joj vrpcu na košulji i uvukao joj kosu pod kapu. Poslije toga, sklopio joj je oči. Fantinino lice u tom trenutku izgledao je čudno osvijetljeno. Smrt je ulazak u veliku svijetlost. Fantinina ruka visila je niz krevet. Jean Valjean klekne pred tu ruku, podigne je lagano i poljubi je. Zatim se uspravi i okrećući se Javertu reče: – Sad vam stojim na raspolaganju.

V GROB PO ZASLUZI Javert je Jeana Valjeana predao u gradski zatvor. Hapšenje g. Madeleinea izazvalo je u Montreuilu-na-Moru čitavu senzaciju ili bolje reći izvanredan potres. Tuga nas obuzima što ne možemo prikriti da ga je na ovu jednu riječ: bio je robijaš, svatko napustio. Za manje od dva sata sve dobro koje je učinio bilo je zaboravljeno, i on je sada bio samo »robijaš«. Treba reći doduše da nisu još bile poznate pojedinosti događaja u Arrasu. Cijeli su se dan u svim krajevima gradića čuli ovakvi razgovori: – Zar ne znate? On je bio nekad robijaš! – Tko to? – Predsjednik općine. – Koješta! G. Madeleine? – Da. – Istina? – Ne zove se Madeleine, ima neko strašno ime, Bejean, Bojean, Boujean. – Ah! Bože moj! – Uhapšen je! – Sada je u gradskom zatvoru dok ga ne odvedu dalje! I odvest će ga! Kamo će ga odvesti? – Bit će predan kaznenom vijeću za krađu koju je nekad počinio nasred ceste. – Pa da! Ja sam tako nešto i slutio. Ovaj je čovjek bio suviše dobar, suviše savršen, suviše sladak. Odbio je odlikovanje, dijelio je novce svima malim nitkovima koje bi sreo. Uvijek sam mislio da se ispod toga krije nešto loše. »Saloni« su osobito prednjačili u tom pogledu. Jedna stara dama, pretplatnica Bijele zastave, napravila je ovu primjedbu čiju je dubinu gotovo nemoguće sagledati: – Nije mi krivo. Bit će dobra lekcija za bonapartiste. Tako je u Montreuilu-na-Moru iščezlo ovo priviđenje koje se zvalo g. Madeleine. Tri-četiri osobe u cijelom gradu ostadoše vjerne njegovoj uspomeni. Među njima je bila i stara vratarka koja ga je služila. Toga istoga dana uvečer sjedila je u svojoj vratarskoj sobici, sva još usplahirena i tužno zamišljena. Tvornica je bila cijelog dana zatvorena, velika vrata zamandaljena, a ulica pusta. U kući su bile samo dvije koludrice, sestra Perpetua i sestra Simplicija, koje su bdjele kraj Fantininog tijela. U vrijeme kad se g. Madeleine obično vraćao kući, dobra je vratarka nesvjesno ustala, uzela iz jedne ladice ključe sobe g. Madeleinea i svjećnjak kojim se služio svake večeri da bi se popeo u svoju sobu, zatim objesila ključ o klin odakle ga je on obično uzimao, i namjestila svjećnjak

sa strane, kao da će on doista doći. Zatim je opet sjela i počela misliti. Jadna dobra starica sve je to bila uradila nesvjesno. Tek poslije više od dva sata ona se prene iz svoje zamišljenosti i uzvikne: – Gle! Isuse Kriste! A ja sam objesila ključ! Toga se trenutka otvori prozorčić vratarkine sobice, nečija se ruka provuče kroz prozor, uzme ključ i svjećnjak i upali svijeću na lojanici koja je već gorjela. Vratarka podigne oči i ostade zabezeknuta, a glas joj zape u grlu. Ona je poznavala tu šaku, tu ruku, taj rukav redengota. To je bio g. Madeleine. Nekoliko trenutaka prije nego što je mogla progovoriti, ona je bila zgranuta, kako je kasnije sama govorila pričajući taj doživljaj. – Bože moj, gospodine predsjedniče, uzvikne ona napokon, ja sam mislila da ste... Zastade. Kraj njene rečenice ne bi se slagao u pogledu poštovanja s njenim početkom. Jean Valjean je bio za nju još uvijek gospodin predsjednik. On dovrši njenu misao. – U zatvoru, reče on. Bio sam. Slomio sam željeznu šipku na prozoru, spustio sam se s vrha jednog krova, i sad sam ovdje. Idem u svoju sobu, zovite mi sestru Simpliciju. Ona je svakako pored one jadne žene. Stara hitro posluša. Nije joj ništa preporučio; bio je siguran da će ga bolje čuvati nego što bi se sam čuvao. Nikad se nije saznalo kako je uspio da upadne u dvorište, a da ne otvori velika vrata. On je imao, i nosio ga je uvijek sa sobom, otpirač koji je otvarao jedna mala pobočna vrata; ali su ga morali pretresti i uzeti mu otpirač. Ova je pojedinost ostala nerasvijetljena. Popeo se uz stube koje su vodile u njegovu sobu. Kad je došao gore, ostavio je svijećnjak na vrhu stuba, otvorio vrata bez mnogo škripe, i pipajući otišao da zatvori prozor i kapke, zatim se vratio da uzme svijećnjak i ušao u sobu. Ova je opreznost bila potrebna; sjetit ćete se da se njegov prozor vidio s ulice. Bacio je jedan pogled oko sebe na stol, na stolicu, na krevet, koji nije bio diran već tri dana. Nije bilo ni traga od nereda prošle noći. Vratarka je bila »spremila sobu«. Jedino je bila pokupila u pepelu, očistila i stavila na stol dva željeza s oba kraja njegove batine i komad novca od četrdeset soua pocrnio od vatre.

Uzeo je list papira i napisao: Ovo su okovi s moje batine i komad

novca od četrdeset soua ukraden Malom Gervaisu o kome sam govorio na sudu; zatim je stavio na taj papir srebrni komad novca i dva komada željeza, i tako ih namjestio da se odmah vide kad se uđe u sobu. Izvadio je iz ormara jednu svoju staru košulju i poderao je. U nekoliko krpa koje je tako dobio zavio je dva svijećnjaka. Uostalom nije se ni žurio ni uzbuđivao, i dok je zavijao biskupove svijećnjake, grizao je komad crnog kruha. Vjerojatno je to bio hapšenički kruh koji je ponio kad je pobjegao. To se utvrdilo po mrvamo koje su nađene na pločicama sobe, kada je kasnije izvršen pretres. Netko zakuca polako dvaput na vrata. – Slobodno, reče on. Bila je to sestra Simplicija. Bila je blijeda, oči su joj bile crvene, svijeća koju je držala prskala joj je u ruci. Žestoki potresi sudbine imaju to svojstvo da nam, ma koliko da smo savršeni ili hladni, vade iz dubine utrobe ljudsku prirodu i primoravaju je da se pojavi spolja. Usred uzbuđenja toga dana, koludrica je bila postala opet žena. Prije je plakala, a sada je drhtala. Jean Valjean je bio napisao nekoliko redaka na papiru koji je predao koludrici i rekao: – Sestro, dat ćete ovo gospodinu župniku. Razmotao je papir. Ona baci pogled na nj. – Možete pročitati, reče on. Ona pročita ovo:

»Molim gospodina župnika da vodi nadzor nad ovim što ovdje ostavljam. Bit će dobar da od toga isplati sve troškove oko moje rasprave i pogrebne troškove žene koja je danas umrla. Ostatak neka se razdijeli sirotinji.« Sestra je htjela nešto reći, ali je jedva mogla promucati nekoliko nerazgovjetnih riječi. Uspjela je ipak da izgovori: – Zar gospodin predsjednik ne želi da vidi i posljednji put ovu nesretnu siroticu? – Ne, reče on, u potjeri su za mnom, mogli bi me uhvatiti u njenoj sobi; to bi uznemirilo njen pokoj. Tek što je bio dovršio ove riječi, a na stubištu se začu neka velika buka; čula se lupa koraka koji su se penjali i stara vratarka koja je govorila što je više mogla svojim piskavim glasom: – Dobri moj gospodine, kunem vam se bogom da preko cijelog dana ni

cijele večeri nije ovamo nitko ulazio, i da se ja nisam odmicala od vrata! Neki čovjek odgovori: – Ali u ovoj sobi ima svjetlosti. Oni prepoznaše Javertov glas. Raspored sobe bio je takav da su vrata, kad su bila otvorena, zaklanjala ugao desnoga zida. Sestra Simplicija klekne pored stola. Vrata se otvoriše. Javert uđe. U hodniku se čulo šaputanje nekolicine ljudi i vratarkina uvjeravanja. Koludrica nije podigla očiju. Molila se bogu. Svijeća je bila na kaminu i slabo je osvjetljavala. Javert spazi sestru i zasta bez riječi. Sjetit ćete se da je u osnovi Javertove prirode, njegov element, sredina u kojoj je mogao disati, bilo poštovanje svake vlasti. Bio je jednostavan i nije trpio ni prigovora ni ograničenja. Za njega je, razumije se, crkvena vlast bila nad svima, on je bio religiozan, površan i ispravan u ovome kao i u svemu drugome. U njegovim očima svećenik je bio duh koji se nikad ne vara, koludrica je bila stvorenje koje nikad ne griješi. Bile su to za njega duše uzidane na ovom svijetu s jednim jedinim vratima koja su se otvarala da bi samo pustila istinu da izađe. Kad je primijetio sestru, htio je najprije da se odmah vrati. Jedna druga dužnost ga je ipak zadržavala i gurala zapovjednički u drugom pravcu. Druga jedna pobuda ga je gonila da ostane i da se usudi da postavi bar jedno pitanje. To je bila sestra Simplicija, koja nikad u životu nije lagala. Javert je to znao i osobito ju je poštovao zbog toga. – Sestro, reče on, jeste li sami u ovoj sobi? Nastupio je užasan trenutak, kad je sirota vratarka mislila da će se onesvijestiti. Sestra podigne oči i reče: – Jesam. – Oprostite mi onda, reče Javert, što i dalje pitam, to mi je dužnost; niste li večeras vidjeli jednu osobu, jednog čovjeka? Utekao je, tražimo ga; da niste vidjeli onoga koji se zove Jean Valjean? Sestra odgovori: – Nisam.

Slagala je. Slagala je dva puta uzastopce, bez oklijevanja, brzo, kao što se čovjek žrtvuje. – Oprostite, reče Javert, i izađe pozdravljajući duboko. O sveta Djevojko! Nema te više na ovom svijetu od prije mnogo godina; ti si se u svjetlosti sastala sa svojim sestrama djevicama i svojom braćom anđelima; budi zbog ove laži u raju nagrađena! Tvrđenje sestre bilo je za Javerta tako odlučno da on nije ni primijetio koliko je bila neobična ona ugašena svijeća koja je još dimila. § Jedan sat kasnije, jedan čovjek, idući kroz drveće i maglu, brzo se udaljavao iz Montreuila-na-Moru u pravcu Pariza. Ovaj je čovjek bio Jean Valjean. Utvrđeno je, iskazima dvojice-trojice kirijaša koji su ga sreli, da je nosio jedan zavežljaj i bio obučen u bluzu. Odakle je uzeo tu bluzu? Nikad se to nije saznalo. Međutim, jedan stari radnik je umro nekoliko dana prije u tvorničkoj bolnici i ostavio za sobom jednu bluzu. Možda je to bila ta bluza. Još jednu, posljednju riječ o Fantini. Mi svi imamo jednu majku, zemlju. Predali su Fantinu toj majci. Župnik je mislio da je dobro učinio, i možda je doista dobro i uradio, zadržavši, od ostavštine Jeana Valjeana, što je mogao više novca za sirotinju. Na kraju krajeva tko je bio u pitanju? Jedan robijaš i jedna javna žena. Zato je on i pojednostavio Fantinin pogreb, i sveo ga je na ono bez čega se ne može, tj. na zajednički grob. Fantina je, dakle, bila pokopana u onom besplatnom krajičku groblja koji je svačiji i ničiji, i gdje se trpaju siromasi. Srećom, bog zna gdje će pronaći dušu. Položiše Fantinu u mrak, na kosti prvog neznanca; pepeo joj se pomiješao s ma čijim tuđim pepelom. Baciše je u zajedničku raku. Grob joj je bio nalik na njenu nekadašnju postelju.

COSETTA Dex -www.Balkandownload.org

DRUGI SVEZAK

KNJIGA PRVA

Waterloo

I ŠTO SVE VIDITE KAD DOLAZITE IZ NIVELLESA Prošle (1861) godine, jednog lijepog svibanjskog jutra, jedan putnik, ovaj koji vam ovo priča, dolazio je iz Nivellesa i išao prema La Hulpe. Išao je pješke. Prolazio je između dva reda drveta, širokom popločenom cestom, usječenom preko brežuljaka koji se nižu jedan za drugim, po kojima se put penje i spušta, i koji tu izgledaju kao golemi valovi. Prešao je Lillois i Bois-Seigneur-Isaac. Na zapadu mu se pojavio zvonik od škriljevca u Braine-l’Alleud, koji ima oblik prevrnute vaze. Ostavio je za sobom šumarak na uzvišici i, na zavijutku jednog prečkog puta, pored neke natrule zabodene grede s natpisom: stara pregrada br. 4, ostavio je za sobom i jednu krčmu koja je na svom pročelju nosila ovaj natpis: Kod četiri strane svijeta. Échabeau, kavana za privatne. Pola četvrti milje od ove krčme došao je na kraj male doline gdje ima vode koja prolazi ispod jednog svoda probijenog kroz nasip puta. Šumarak, prorijeđen, ali jako zelen, koji ispunjava dolinu s jedne strane ceste, razbacan je s druge strane po livadama i gubi se dražesno, kao u neredu, prema Braine-l'Alleudu. Bila je tu, s desne strane, pokraj samog puta, jedna gostionica, pred njenim vratima taljige na četiri točka, veliki snop pritaka za hmelj, jedan plug, gomila suhog granja, pored jedne žive ograde, vapno koje se pušilo u jednoj četvorokutnoj rupi, ljestve naslonjene na neku staru šupu sa zidovima oblijepljenim balegom. Neka je djevojka pljevila na njivi, gdje je lepršala jedna velika žuta objava, vjerojatno od neke sajamske predstave održane prigodom proštenja. Na uglu gostionice, pored bare kojom je plovila flotila pataka, jedna slabo popločana staza probijala se u šipražju. Ovaj se putnik uputi tuda. Poslije stotinjak koraka, pošto je prošao pored zida iz XV vijeka sa šiljastom nadstrešnicom od cigala raznih boja, našao se pred jednim velikim nadsvođenim vratima, s pravokutnom nadvratnicom, u ozbiljnom stilu Louisa XIV, koja su imala na obje strane po jedan medaljon bez ispupčenja. Pročelje starog zida izdizalo se nad tim vratima; jedan zid išao je prema pročelju, doticao se gotovo vrata i naglo pravio pored njih pravi kut. Na livadi pred vratima ležale su tri drljače kroz koje su izbijale,

izmiješano, sve vrste majskog cvijeća. Vrata su bila zatvorena. Zatvarala su ih natrula krila, ukrašena starom i zarđalom alkom. Sve bijaše divno; na granama se primjećivalo ono blago svibanjsko podrhtavanje koje kao da izazivaju ptice, a ne vjetar. Dobra jedna ptičica, vjerojatno zaljubljena, pjevala je sva izgubljena na nekom velikom drvetu. Putnik se sagnuo i osmotrio s lijeve strane pri dnu dovratka okruglo izdubljenje koje je bilo nalik na dio šuplje lopte. Baš tada se otvoriše vrata i jedna seljanka izađe. Ona opazi putnika i primijeti što on promatra. – To je izdubio jedno tane iz francuskoga topa, reče mu ona. I dodade: – A ono gore što vidite, u vratima, pored klinca, to je rupa od velike biskajske puške. Biskajka nije probila drvo. – Kako se zove ovo mjesto? zapita putnik. – Hougomont, reče seljanka. Putnik se ispravi, pođe nekoliko koraka i stade gledati iznad ograde. Primijeti na obzorju kroz drveće neku vrstu brdašca i na tom brdašcu nešto što je, izdaleka, bilo nalik na lava. Bio je na vaterloškom bojištu.

II HOUGOMONT Hougomont je bio kobno mjesto, početka prepreke, prvi otpor na koji je naišao na Waterloo onaj veliki gorosječa Evrope koga su zvali Napoleon; prvi čvor pod udarcem sjekire. To je bio zamak, sada je samo majur. Hougomont je, za staretinara, Hugomons. Taj je dvor sagradio Hugo, gospodar Somerela, onaj isti koji je obdario šestu kapelaniju opatije u Villersu. Putnik gurne vrata, očeša se pod kapijom o neku staru kočiju, i uđe u dvorište. Prvo što mu je bilo palo u oči bila su jedna vrata iz šesnaestog vijeka koja su bila nalik na arkadu, jer se sve oko njih bilo srušilo. Ruševine daju često monumentalan izgled. Pored arkade u jednom zidu su probijena druga jedna vrata, zasvođena tesanim kamenom iz vremena Henrika IV, kroz koja se vidjelo drveće u dvorištu. Uz vrata pokazaše se jama za gnoj, trnokopi i lopate, nekoliko taljiga, stari jedan bunar sa svojom pločom i željeznom obrtaljkom, jedno ždrijebe koje je poskakivalo, puran koji se šepurio, kapela nad kojom se uzdizao zvonik, rascvjetala kruška s granama na zidu kapele, – eto kakvo je bilo ovo dvorište čije je osvajanje bio Napoleonov san. Ovaj bi mu hvat zemlje, da ga je mogao uzeti, donio možda cijeli svijet. Kokoši po njemu čeprkaju sada prašinu. Čuje se neko režanje; to je jedan velik pas koji pokazuje zube i tu zamjenjuje Engleze. Ovdje su Englezi bili dostojni divljenja. Četiri čete Cookeove garde odolijevale su tu sedam sati bespomoćnim napadima čitave vojske. Hougomont, viđen na karti, na nacrtu geometra, sa zgradama i dvorištem, predstavlja jednu vrstu nepravilnog pravokutnika s jednim zasječenim uglom. Na tom su uglu južna vrata, zaštićena zidom koji se nadnosi nad njom. Hougomont ima dvoja vrata, južna, vrata zamka, i sjeverna, vrata majura. Napoleon je poslao protiv Hougomonta svoga brata Jeromea; divizije Guilleminot, Foy i Bachelu tu su se slomile; gotovo cijeli Reilleov korpus bio je zaposlen tu i nastradao, Kellermannova tanad se istrošila na ovom junačkom okrajku zida. Jedva je uspjela Bauduinova brigada da prodre u Hougomont sa sjevera, a Soyeova brigada tek ga je načela s juga i nije ga mogla zauzeti. Majurske zgrade zatvaraju dvorište s juga. Jedan komad sjevernih

vrata, koja su slomili Francuzi, visi zakvačen o zid. To su četiri daske prikovane na dvije prečage, i na njima se raspoznavaju brazde koje je ostavio napad. Sjeverna vrata, koja su odvalili Francuzi, i na čijem se mjestu nalazi ograda koja zamjenjuje ono krilo koje visi o zidu, stoje odškrinuta u dnu dvorišta; ona su četvrtasto usječena u zidu, u kamenu dolje, od opeke gore, koji zatvara dvorište sa sjevera. To su obična vrata za kola, kakvih ima na svim salašima, dva široka krila sastavljena od grubih dasaka; iza njih, livade. Otimanje za ovaj ulaz bilo je bijesno. Dugo su se vidjeli na uzdužnom stupu vrata mnogi otisci krvavih ruku. Tu je bio ubijen Bauduin. Oluja borbe još se osjeća u ovom dvorištu; strahote se vide; lom meteža se tu skamenio; to živi; to umire; bilo je to jučer. Zidovi izdišu, kamenje pada, otvori zjape, rupe su kao otvorene rane; pognuto i uzdrhtalo drveće kao da se napreže da umakne. Ovo je dvorište, 1815, bilo više izgrađeno nego danas. Građevine koje su kasnije porušene služile su za podupiranje, pravile su uglove i zaklone. Englezi su tu načinili barikade; Francuzi su bili prodrli, ali se nisu mogli održati. Pored kapele, jedno krilo zamka, jedini ostatak koji je ostao od dvora u Hougomontu, diže se razrušen, moglo bi se reći provaljen. Zamak je služio kao kula, kapela je služila kao »blokhaus«. Tu je bilo pravo istrebljivanje. Francuzi, gađani sa svih strana, iza zidova, s vrha tavana, s dna podruma, kroz sve prozore, kroz sve otvore, kroz sve pukotine u kamenu, prinijeli su snopove pruća i upalili zidove i ljude; na metke je odgovorio požar. U porušenom krilu, kroz prozore sa željeznim šipkama, vide se razvaljene sobe jednog dijela zgrade od opeka; u tim je sobama bila u zasjedi engleska garda; spirala stepenica, koje su napukle od prizemlja do krova, izgleda kao unutarnjost neke slomljene školjke. Stepenice su na dva kata; Englezi, opkoljeni na stubištu, i zbijeni na gornjim stubama, bili su odsjekli donje stube. To su široke ploče od plavog kamena koje leže nagomilane u koprivama. Desetak stuba još se drže za zid; u prvoj je urezana slika jednog trozuba. Ove nepristupačne ploče još se čvrsto drže u svojim šupljinama. Sve ostalo nalik je na krezube vilice. Tu su još dva stara drveta; jedno je mrtvo, a drugo ranjeno pri dnu, a zazeleni u travnju. Poslije 1815. počelo je rasti kroz stube. U kapeli je bilo pravo krvoproliće. Nutarnjost, zadobivši ponovo mir, poprimila je čudan izgled. Poslije pokolja u njoj se više nije služila misa. Oltar je ipak ostao tu, oltar od prostog drveta naslonjen na pozadinu od grubog kamena, četiri bijelo okrečena zida, jedna vrata prema oltaru, dva mala prozora sa svodom, na vratima veliko drveno raspelo, a iznad

raspela četvorokutni prozorčić, začepljen snopom sijena, u jednom uglu, na zemlji, jedan stari ovkir s razbijenim staklom, eto kakva je ta kapela. Blizu oltara je zakovan jedan drveni kip svete Ane iz XV vijeka; glavu malog Isusa odnijela je biskajska puška. Francuzi, koji su držali jedno vrijeme kapelu, a zatim bili izbačeni, zapalili su je. Zgrada je bila sva u plamenu; bila je kao zažarena peć; vrata su izgorjela, pod je izgorio; samo drveni Krist nije izgorio. Vatra mu je nagrizla noge, od kojih se vide samo začađene batrljice, zatim se zaustavila, čudo, kako kaže narod iz okoline. Mali Isus, koji je izgubio glavu, nije imao istu sreću kao Krist. Zidovi su prekriveni napisima. Blizu nogu Kristovih može se pročitati ovo ime: Henquinez. Zatim ova druga: Condo de Rio Maior. Marques y Marquesa de Almagro (Habana). Ima francuskih imena sa znacima čuđenja, koji znače gnjev. Zid je bio premazan 1849. Narodi su se na njemu grdili. Na vratima ove kapele nađen je jedan leš sa sjekirom u ruci. To je bio leš potporučnika Legrosa. Pri izlazu iz kapele vidi se na lijevoj strani bunar. Ima ih dva u ovom dvorištu, čovjek se pita: zašto nema vedra i čekrka na ovome? Zato što je pun kostura. Posljednji koji je zahvatio vode iz ovog bunara zvao se Guillaume Van Kylsom. To je bio seljak koji je stanovao u Hougomontu i tu bio vrtlar. Njegova je obitelj, 18. lipnja 1815, pobjegla i sakrila se u šumu. Šuma oko vijerske opatije zaklanjala je više dana i noći ove nesretne izbjeglice. Još i danas neki vidni tragovi, kao stari nagorjeli trupci, označuju mjesto ovih jadnih zbjegova koji su drhtali u gustom šipražju. Guillaume Van Kylsom je ostao u Hougomontu »da bi čuvao zamak« i zgurio se u nekom podrumu. Englezi su ga tu otkrili. Izvukli su ga iz njegova skloništa, i, udarajući ga pljoštimice sabljom, borci su natjeravali ovog prestravljenog čovjeka da ih posluži. Bili su žedni; ovaj im je Guillaume donosio da piju. Vodu im je vadio iz ovog bunara. Mnogi su tu popili svoj posljednji gutljaj. Ovaj bunar, iz koga se napilo toliko mrtvih, morao je isto tako umrijeti. Poslije boja požuriše da zakopaju leševe. Smrt na svoj način uznemiruje pobjedu, i ona za slavom šalje kugu. Tifus je sastavni dio trijumfa. Ovaj je bunar bio dubok, od njega su stvorili raku. Bacili su u nj tri stotine mrtvih. Možda su suviše požurili. Da li su svi bili mrtvi? Legenda kaže da nisu. Čini se da su se, u noći nakon pokopa, čuli iz bunara slabi glasovi koji su dozivali. Ovaj je bunar usamljen usred dvorišta. Tri zida, pola od kamena pola od opeke, prelomljeni su kao strane španjolskog zida, te pružajući privid četverokutne kule, okruživali su ga s tri strane, četvrta je strana

otvorena. Tuda su vadili vodu. Najdalji zid ima neku vrstu bezobličnog prozorčića, možda rupu od topovskog taneta. Ova je kula imala tavan od koga su ostale samo grede. Željezo kojim se drži desni zid ima oblik križa. Čovjek se sagne i pogled se izgubi u dubokom valjku od opeka koji je ispunjen gustim mrakom. Svuda oko bunara, donji dio zidova obrastao je koprivom. Ovaj bunar nema s prednje strane široku plavu ploču koja ograđuje sve bunare u Belgiji. Plavu ploču tu zamjenjuje jedna prečaga na koju se naslanja pet ili šest nezgrapnih balvana, čvorugavih i kvrgavih, koji su nalik na velike koščurine. Nema više ni vedra, ni lanca, ni čekrka, ali je tu još kameno korito u koje se izlijevala voda. Kišnica se tu slijeva, i s vremena na vrijeme poneka ptica iz okolnih šuma dođe da se tu napoji, pa odleti. U jednoj kući ovih ruševina, u majurskoj kući, ima još stanovnika. Vrata te kuće gledaju u dvorište. Pored jedne lijepe gotske pločice s bravom, ima na tim vratima željezna kvaka u obliku djeteline, namještene ukoso. U času kada se hanoveranski poručnik Wilda dohvatio ove brave da bi pobjegao u majursku kuću, jedan francuski pionir odsjekao mu je ruku sjekirom. Nekadašnji vrtlar Van Kylson djed je obitelji koja stanuje u ovoj kući; on je odavno umro. Jedna prosijeda žena nam veli: – Ja sam bila ovdje. Imala sam tri godine. Moja veća sestra se plašila i plakala je. Odnijeli su nas u šumu. Bila sam u naručju svoje majke. Prislanjali su uho na zemlju da bi slušali. Ja sam oponašala pucanj topa i pravila bum, bum. Jedna vrata iz dvorišta, s lijeve strane, rekli smo, vode u voćnjak. Voćnjak je strašan. On je podijeljen na tri dijela, moglo bi se gotovo reći na tri čina. Prvi dio je vrt, drugi je voćnjak, a treći šuma. Ova tri dijela imaju zajedničku ogradu, sa strane ulaza zgrade zamka i majura, s lijeve strane plot, s desne zid, a u dnu opet zid. Zid s desna je od opeka, a u dnu od kamena. Najprije se ulazi u vrt. On je nizbrdast, zasađen ribizlima, obrastao divljim raslinjem, a ima na kraju monumentalno uzvišenje ograđeno tesanim kamenom na stupićima koji su dvaput pri dnu zadebljani. To je bio je velikaški vrt u onom prvom francuskom stilu koji je prethodio Lenotreu; danas ruševina i drač. Na stupićima su kugle koje su nalik na kamenu topovsku tanad. Još se mogu izbrojiti četrdeset i tri stupića na svojim kockastim postoljima; ostali leže u travi. Gotovo svi nose ogrebotine od puščanih zrna. Jedan slomljeni stupić položen je na ogradi kao prelomljena noga. U ovom su vrtu nižem od voćnjaka, šest strijelaca iz prvog lakog puka, koji su tu bili prodrli i nisu više mogli izaći, uhvaćeni i vijani kao

medvjedi u svojoj pećini, primili borbu s hanoveranskim četama od kojih je jedna bila naoružana karabinama. Hanoveranci, zaklonjeni stupićima, pucali su odozgo. Ovim strijelcima, koji su neustrašivo odgovarali odozdo, šest protiv dvije stotine, imajući za zaklan samo šiblje od ribizla, trebalo je četvrt sata da umru. Penjući se uz nekoliko stepenica, prelazi se iz vrta u pravi voćnjak. Tu, na tih nekoliko kvadratnih hvati palo je hiljadu i pet stotinu ljudi za nepun sat. Zid kao da je spreman da opet otpočne borbu. Trideset i osam puškamica, koje su probili Englezi, na nejednakim visinama, još tu stoje. Pred šesnaestom leže dva engleska groba od granita. Puškamice su samo na južnom zidu; glavni napad je dolazio s te strane. Ovaj je zid skriven spolja jednom velikom živicom; Francuzi su naišli; misleći da je pred njima samo živica, prešli su preko nje, i naišli na zid, prepreku i zasjedu, engleske gardiste iza njega, trideset i osam puškarnica koje su sipale vatru u isti mah, kišu željeza i zrna; i tu se slomila Soyeova brigada. Waterloo je tako počeo. Voćnjak je ipak bio osvojen. Nije bilo ljestvica, Francuzi su se uspuzali služeći se noktima. Hvatalo se u koštac pod drvećem. Sva je trava bila poškropijena krvlju. Jedan nasauski bataljon, sedam stotina ljudi, tu je bio satrven. Zid, protiv koga su bile uperene dvije Kellermannove baterije, bio je s vanjske strane izranjen topovskom tanadi. Ovaj voćnjak, kao i svi drugi, oživi u mjesecu svibnju. I on ima svoje ljutiće i svoje krasuljke, trava je u njemu visoka, konji iz pluga po njoj pasu, užad od strune, na kojemu se suši rublje, razapeto je tu između drveta i prolaznik se mora saginjati, gazi se po ovoj zapuštenoj zemlji i noga upada u krtičnjake. Usred trave vidi se jedno izvaljeno stablo koje je ozelenjelo. Major Blackman se na nj naslonio da umre. Pod jednim velikim susjednim drvetom pao je njemački general Duplat, potomak jedne francuske obitelji koja je pobjegla poslije ukidanja nantskog edikta. Pored njega se nagnula jedna stara bolesna jabuka zavijena slamom i ilovačom. Gotovo sve jabuke sahnu od starosti. Nema nijedne bez metka ili zrna od biskajke. Ovaj je voćnjak prepun kostura osušenog drveća. Gavrani lete u granju, a na kraju ima jedan šumarak pun ljubičica. Bauduin ubijen, Foy ranjen, pokolj, sječa, potok engleske, njemačke i francuske krvi, bijesno izmiješane, bunar zatrpan leševima, nasauski i braunšvajski pukovi uništeni, Duplat ubijen, Blackman ubijen, engleski gardisti grdno nastradali, dvadeset francuskih bataljona, od četrdeset koliko ih ima Reilleov korpus, desetkovani, tri hiljade ljudi samo u ovoj hougomontkoj razvalini, isječeni, izmesareni, zaklani, ubijeni, spaljeni; i sve to danas jedan seljak može reći nekom putniku: Gospodine, dajte mi

tri franka; ako želite, objasnit ću vam što se dogodilo u Waterloou.

III 18. LIPNJA 1815. Vratimo se unatrag, to je pravo svakog pripovjedača, i prenesimo se u godinu 1815, pa i u vrijeme prije nego što započnu događaji o kojima se priča u prvom dijelu ove knjige. Da nije padala kiša u noći između 17. i 18. lipnja 1815, budućnost Evrope bila bi izmijenjena. Nekoliko kapi vode više ili manje uzdrmalo je Napoleona. Da Waterloo bude završetak Austerlitza, providnosti je bilo potrebno samo malo kiše, i jedan oblak koji prolazi nebom u nevrijeme bio je dovoljan za rušenje čitavog jednog svijeta. Bitka kod Waterlooa, a to je Blücheru dalo vremena da dođe, mogla je početi tek u jedanaest i po sati. Zašto? Jer je zemlja bila raskvašena. Trebalo je čekati da se malo stvrdne da bi artiljerija mogla manevrirati. Napoleon je bio artiljerijski oficir i to je na njemu ostavilo traga. U osnovi ovog čudesnog vojskovođe bio je čovjek koji je, u izvještaju Direktoriju o Abukiru, kazao: Naša topovska tanad ubijala je po šest ljudi. Svi njegovi planovi za bitku bili skrojeni za topovsko zrno. Skupiti artiljeriju na jednu tačku, to je bio njegov ključ pobjede. Prema strategiji neprijateljskog generala odnosio se kao prema tvrđavi i tukao ju je topovima. Zasipao je slabu tačku željezom; topom bi zamrsio i razmrsio bitku. Bilo je nečega strelovitog u njegovu geniju. Provaliti karee, razbiti pukove, probiti linije, smrviti i rastjerati mase, sve je za njega bilo u tome, udarati, udarati bez prestanka, a taj je posao povjeravao topovskoj tanadi. Strahovita metoda, i koja je, udružena s genijem, učinila nepobjedivim čitavih petnaest godina ovog mračnog atleta pesničenja. 18. lipnja 1815. računa je tim više na artiljeriju što je za sebe imao broj. Wellington je imao samo sto pedeset i devet topovskih cijevi; Napoleon ih je imao dvije stotine i četrdeset. Pretpostavimo da je zemlja bila suha, da se artiljerija mogla kretati, stupilo bi se u djelovanje u šest sati ujutro. Bitka bi bila dobivena i svršena u dva sata, tri sata prije pruskog preokreta. Koliko krivnje ima do Napoleona što je ova bitka izgubljena? Treba li brodolom pripisati krmilaru? Da li je očigledno Napoleonovo fizičko opadanje bilo u to vrijeme spojeno s nekim nutarnjim popuštanjem? Da li je dvadeset godina

ratovanja otupjelo oštricu kao korice, dušu kao tijelo? Je li se već veteran nezgodno osjećao u vojskovođi? Jednom riječju, da li se ovaj genij, kao što je mnogo znatnih historičara to vjerovalo, već pomračavao? Da li se počeo zanositi da bi samom sebi prikrio svoje slabljenje? Da li se počeo kolebati, zaveden dahom pustolovine? Je li je postajao, što je ozbiljno za jednog generala, nesvjestan opasnosti? Za ovu vrstu velikih odlučnih ljudi koji bi se mogli nazvati divovima djelanja, postoji li granica kad nastupa kratkovidnost genija? Starost ne uzima maha nad genijima ideala; za Dantee i Michelangele stariti znači rasti: za Hanibale i Bonaparte, znači li to opadati? Je li Napoleon bio izgubio neposredni smisao za pobjedu? Je li bi došao dotle da više ne može spaziti greben pod vodom, da ne može više naslutiti zamku, da više ne razabire obronak koji se roni u provaliju? Je li mu nedostajao njuh za katastrofe? On koji je nekad poznavao sve putove trijumfa i koji ih je, s vrha svojih munjevitih kola, pokazivao svojim svemoćnim prstom, je li sada s kobnom zaglušenošću vodio u provaliju svoju bučnu zapregu legija? Da ga nije, u četrdeset i šestoj godini, zahvatilo neko krajnje ludilo? Je li ovaj divovski vozač sudbine postao običan vratolomnik? Ne mislimo tako. Njegov plan za bitku bio je, po priznanju svih, pravo remekdjelo. Otići ravno u središte savezničke linije, napraviti rupu u neprijateljskom stroju, presjeći ga na dvoje, pritisnuti britansku polovicu na Hal, a prusku polovicu na Tongres, napraviti od Wellingtona i Blüchera dva komada, oteti Mont-Saint-Jean, osvojiti Bruxelles, odbaciti Nijemce na Rajnu a Engleze u more. Sve je to, za Napoleona, bilo u toj bici. Poslije bi već vidio što će. Samo se po sebi razumije da nam nije namjera iznositi ovdje historiju Waterlooa; jedna od začetih scena drame koju pričamo vezuje se za tu bitku, ali ova historija nije naš predmet; ovu su historiju dali, i to majstorski dali, s jedne tačke gledišta Napoleon, a s druge tačke gledišta čitava plejada historičara. Što se nas tiče ostavljamo historičare da se bore; mi smo samo svjedok iz daljine, prolaznik u ravnici, istraživač, nagnut nad ovom zemljom zamiješenom ljudskim mesom, koji možda za priviđenja misli da su stvarnosti; mi nemamo pravo da se, u ime znanosti, opiremo čitavom skupu činjenica u kojima ima bez sumnje opsjene, mi nemamo ni vojne izvježbanosti ni strategijske kompetencije koje bi nam dopustile neki sistem; po našem mišljenju, jedan niz slučajnosti gospodari na Waterloou nad dvojicom vojskovođa; a kad se radi o udesu, tom tajanstvenom optuženiku, mi donosimo sud kao i narod, taj bezazleni sudac.

IV A Oni koji hoće sebi jasno predočiti bitku kod Waterlooa mogu u misli položiti na zemlju jedno veliko A. Lijeva noga toga A je put iz Nivellesa, desna noga put iz Genappea; tetiva toga A je usječeni put iz Ohaina u Braine-l’Alleuda. Vrh toga A je Mont-Saint-Jean, tu je Wellington; donji lijevi šiljak je Hougomont, tu je Reille sa Jeromom Bonapartom; donji desni šiljak je La Belle-Alliance, tu je Napoleon. Malo ispod tačke gdje tetiva toga A susreće i presijeca desnu nogu nalazi se La Haie-Sainte. U sredini tetive je baš ona tačka gdje je kazana posljednja riječ bitke. Tu su namjestili lava, nehotični simbol nenadmašivog junaštva carske garde. Trougao pri vrhu toga A, između dvije noge i tetive, jest zaravan Mont-Saint-Jean. Cijela je bitka protekla u otimanju oko te zaravni. Krila obiju vojski pružaju se s lijeve i desne strane dvaju putova iz Genappea i Nivellesa; d’Erlon se postavio prema Pictonu, a Reille prema Hillu. Iza vrha A, iza zaravni Mont-Saint-Jean, nalazi se šuma Soignes. Što se tiče same ravnice, zamislite prostrano valovito zemljište; svaki brežuljak još viši od slijedećeg brežuljka, i tako se sve valovito penje prema Mont-Saint-Jeanu, gdje se valovit teren svršava do šume. Dvije neprijateljske vojske na bojnom polju su kao dva rvača. To je hvatanje u koštac. Jedna se upinje da drugu obori s nogu. Hvata se za sve; na svaki se žbun naslanja, svaki je ugao zida grudobran; kada nema kakvog kućerka da se nasloni, puk odstupa; svako udubljenje u ravnici, svaki pregib zemljišta, svaka zgodna poprečna staza; svaka šuma, vododerina mogu zadržati petu ovog kolosa koji se zove vojska i spriječiti ga da ne uzmiče. Onaj koji napusti bojno polje potučen je. Otuda za odgovornog vojskovođu potreba da ispita najmanji žbun i da razmotri najmanje ispupčenje. Dva su generala pažljivo ispitala ravnicu Mont-Saint-Jeana, koja se danas zove vaterloška ravnica. Još prije godinu dana, Wellington, s pronicavom obazrivošću, ispitao ju je za slučaj neke velike bitke. Na ovom zemljištu, i za ovaj dvoboj, 18. lipnja, Wellington je imao dobru stranu. Napoleon slabu. Engleska vojska bila je na uzvišici, francuska vojska niže nje.

Ocrtati ovdje izgled Napoleonov na konju, s dogledom u ruci, na uzvišenju Rossomme, u zoru 18. lipnja 1815, gotovo je suvišno. Prije nego li se pokazao, svatko ga je vidio. Ovaj mirni profil pod malim šeširom iz brijenske škole, ova zelena uniforma, bijeli rever koji skriva zvijezdu, redengot koji skriva epolete, kraj crvene lente pod prslukom, kožne hlače, bijeli konj s pokrivačem od purpurne svile, koji ima na svim uglovima N, s krunama i orlovima, dugačke čizme na svilenim čarapama, srebrne mamuze, mač s Marenga, cio ovaj lik posljednjeg Cezara stoji uspravno u svim maštama, dok ga jedni glasno pozdravljaju, a drugi strogo gledaju. Ovaj je lik dugo vremena bio sav u svjetlosti; to je dolazilo od nekog legendarnog zamračivanja, koje se širi od većine heroja i koje zastire duže ili kraće vrijeme istinu; ali danas historija i dan izlaze na vidjelo. Ova svjetlost, historija, neumoljiva je; ona ima čudno božansko svojstvo, što, ma koliko bila svjetlost i baš zato što je svjetlost, često postavi sjenu ondje gdje su bile zrake; od istog čovjeka ona stvori dva različita fantoma, i jedan napada drugoga, i stavlja ga na svoje mjesto, i pomrčina despota bori se s bljeskom vojskovođe. Odatle i pravednija mjera u konačnoj ocjeni naroda. Opljačkani Babilon umanjio je Aleksandra; okovani Rim umanjuje Cezara; razoreni Jerusalem umanjuje Tita. Tiranija prati tiranina. Nesreća je za čovjeka što ostavlja iza sebe noć kojoj je on dao oblik.

V »QUID OBSCURUM«31 BOJEVA Svakome je poznata prva faza ove bitke; mutan, neizvjestan, kolebljiv početak koji je prijetio objema vojskama, ali više Englezima nego Francuzima. Kiša je padala cijele noći; zemlja je bila razglibljena od pljuska; voda se tu i tamo nakupila u udubljenjima ravnice kao u posudama; ponegdje je kolima komore dopirala do osovine; sa opruga ispod trbuha konjima se cijedilo žitko blato; da žito i raž koji su polegli ispod ovog mnoštva kola u pokretu nisu ispunili kolotečine i omogućili kretanje točkovima, svaki pokret, osobito u dolinama prema Papelotteu, bio bi nemoguć. Stvar je počela kasno; Napoleon, kako smo već objasnili, imao je običaj da drži cijelu artiljeriju u svojoj ruci kao pištolj, nišaneći čas na jednu čas na drugu tačku bitke, i on je htio pričekati dok zapregnute baterije budu u mogućnosti da se kreću i slobodno u trku premještaju; trebalo je zato da se pojavi sunce i osuši tlo. Ali se sunce nije pojavilo. To nije više bio austerlički sastanak. Kad je prvi topovski metak ispaljen. engleski general Colville je pogledao na svoj sat i utvrdio da je jedanaest sati i trideset i pet minuta. Boj je s bijesom, s možda više bijesa nego što je car i htio, skrenuo francusko lijevo krilo prema Hougomontu. U isto vrijeme Napoleon je napao u centar bacajući Quiotovu brigadu na Haie-Sainte, a Ney se probio s francuskim desnim krilom prema engleskom lijevom krilu koje se naslanjalo na Papelotte. Napad na Hougomont je bio samo manevar; privući tu Wellingtona, pomaknuti ga ulijevo, takav je bio plan. Taj bi plan bio uspio da četiri čete engleskih gardista i hrabri Belgijanci Perponcherove divizije nisu čvrsto držali položaj, i Wellington, umjesto da tu gomila snage, mogao se ograničiti da tu pošalje kao cijelo pojačanje još samo četiri čete gardista i jedan bataljon iz Braunschweiga. Napad francuskog desnog krila na Papelotte bio je temeljit; smrviti englesko lijevo krilo, presjeći briselski put, spriječiti prelazak Prusima 31

Nešto tamno - Prev.

koji su se mogli pojaviti, osvojiti Mont-Saint- Jean, odbaciti Wellingtona na Hougomont, odatle na Brainel’Alleud, odatle pak na Hal, ništa jednostavnije. Ovaj je napad, gotovo u cjelini, uspio. Papelotte je bio osvojen; Haie-Sainte je bio otet. Da spomenemo jednu pojedinost. Bilo je u engleskoj pješadiji, osobito u Kemptovoj brigadi, mnoštvo regruta. Ovi su mladi vojnici, pred našim strašnim pješacima, bili hrabri; u svome neiskustvu snašli su se neustrašivo; osobito su bili izvrsni u streljačkom stroju; vojnik kao strijelac, prepušten pomalo samom sebi, postaje tako reći svoj vlastiti general; ovi su regruti pokazali nešto od francuske dovitljivosti i francuskog bijesa. Ove novajlije, pješaci, imali su žara. To se nije dopalo Wellingtonu. Poslije zauzimanja La Haie-Sainte bitka se kolebala. Ima u ovom danu, od podne do četiri sata, jedan nejasan razmak vremena; sredina ove bitke je gotovo nerazgovjetna i ima u sebi nečega što je nalik na mračni metež. Sumrak ga obavija. Vide se velika talasanja u ovoj magli, vrtoglava jedna opsjena, tadašnja ratna oprema koja je danas gotovo nepoznata, kalpaci sa zastavicama, zavitlane kožne torbe, prekriženo bivolje remenje, fišeklije za ručne granate, husarske dolame, crvene čizme s hiljadu nabora, teške vojničke kape obavijene i iskićene resama, gotovo crna pješadija iz Braunschweiga izmiješana sa skerletnom engleskom pješadijom, engleski vojnici koji na šavovima za epolete imaju debele okrugle jastučiće, hanoveranski laki konjanici sa svojim duguljastim kožnim šljemom s bakarnim pločicama i grivama od crvene strune, Škoti s golim koljenima i kockastim ogrtačima, velike bijele gamaše naših grenadira, slike a ne strategijske linije, ono što treba Salvatoru Rosi, a ne ono što treba Gribeauvalu. Neka količina oluje miješa se uvijek u bitku. Quid obscurum, quid divinum.32 Svaki historičar povlači donekle kako hoće linije svih meteža. Makar kakva bila kombinacija generala, sudar oružanih snaga ima bezbrojne mijene; u boju, dva plana dvojice vojskovođa ulaze jedan u drugi i kvare se uzajamno. Neka tačka na bojištu proguta više boraca nego neka druga, kao ona više ili manje šupljikava zemljišta koja popiju brže ili sporije vodu koja se na njih izlije. Tu se mora sasuti više vojnika nego što bi se htjelo. Nepredviđeni izdaci. Linija bitke povija se i vijuga kao konac, tragovi krvi krivudaju nelogično, frontovi vojska se talasaju, pukovi koji se pojavljuju i nestaju imaju oblik rtova i zaljeva, svi se ovi podvodni grebeni okreću neprestano jedan pred drugim; gdje je bila pješadija, nadolazi artiljerija; gdje je bila artiljerija, dolazi u trku konjica, bataljoni su dimovi. Tu je bilo nešto, ali kad ga potražite, nestalo ga je; 32

Nešto tamno, nešto božansko. - Prev

razvedravanja se pomiču; mračne bore napreduju i uzmiču; neki grobni vjetar goni, suzbija, nadima i rastjeruje ove tragične gomile. Šta je ratni metež? Klaćenje. Nepomičnost jednog matematičkog plana izražava jednu minutu, a ne jedan dan. Da bi se naslikala jedna bitka, treba za to snažan slikar koji ima kaos u kičici; Rembrandt vrijedi više nego Van Der Meulen. Van Der Meulen, tačan u podne, laže u tri sata. Geometrija vara; orkan je jedini istinit. To je ono što daje pravo Folardu da protivriječi Polibiju. Dodajemo još da nastupi uvijek izvjestan trenutak kada se bitka izmetne u borbu, izdvoji se, rascjepka u bezbroj pojedinačnih činjenica koje, da se poslužimo izrazom samog Napoleona, »pripadaju prije biografiji pukova nego historiji vojske«. Historičar u tom slučaju ima očevidno pravo da skrati. On može uhvatiti samo glavne crte borbe, i nije dano nijednom pripovjedaču, ma koliko bio savjestan, da utvrdi u potpunosti oblik ovog užasnog oblaka što se zove bitka. Ovo, što je istina za sve velike oružane sukobe, osobito se može primijeniti na Waterloo. Ipak, poslije podne, jednog trenutka, bitka je postala određenija.

VI U ČETIRI SATA POSLIJE PODNE U četiri sata, položaj engleske vojske bio je ozbiljan. Knez od Orangea zapovijedao je centrom, Hill desnim krilom, Picton lijevim. Knez od Orangea, izbezumljen i neustrašiv, dovikivao je HolanđanimaBelgijancima: »Nassau! Braunschweig! Nitko nazad! – Hill, oslabljen, došao je da se nasloni na Wellingtona, Picton je bio mrtav. U istom trenutku kada su Englezi oteli Francuzima zastavu 105-tog boračkog puka, Francuzi su ubili Englezima generala Pictona metkom kroz glavu. Bitka je, za Wellingtona, imala dvije oslone tačke, Hougomont i La HaieSainte; Hougomont se još držao, ali je bio u plamenu; La Haie-Sainte je bio zauzet. Od njemačkog bataljona koji ga je branio, četrdeset i dva čovjeka samo ostala su na životu; svi oficiri, izuzev petorice, bili su poginuli ili zarobljeni. Tri hiljade boraca je sasječeno u tim ambarima. Jednoga engleskog gardijskog narednika, prvaka u boksu u Engleskoj, za koga su njegovi drugovi držali da ne može biti ranjen, ubio je jedan mali francuski bubnjar. Baring je bio izbačen iz položaja, Alten je bio raznesen sabljama. Više zastava je bilo izgubljeno, među njima je jedna bila iz Altenove divizije, a jedna iz Lüneburškog bataljona koju je nosio jedan knez iz obitelji Deux-Ponts. Sivi Škoti nisu više postojali; krupni draguni Ponsonbyja bili su sasječeni. Ova je hrabra konjica popustila pred Broovim kopljanicima i pred Traversovim oklopnicima; od hiljadu i dvije stotine konja ostalo je šest stotina; od tri potpukovnika dva su bila oborena, Hamilton ranjen, Mater ubijen. Ponsonby je poginuo od sedam proboda koplja. Gordon je bio mrtav. March je bio mrtav. Dvije divizije, peta i šesta, bile su uništene. Pošto je Hougomont bio načet, a La Haie-Sainte zauzet, ostajao je još samo jedan čvor, centar. Ovaj se čvor držao još uvijek. Wellington ga je pojačao. Pozvao je Hilla, koji je bio u Merbe-Braineu, pozvao je Chasséa, koji je bio u Braine-l’Alleudu. Centar engleske vojske, malo udubljen, vrlo gust i vrlo zbijen, bio je na jakom položaju. Zauzimao je zaravan Mont-Saint- Jean, a imao je za sobom selo, a pred sobom nagib koji je bio tada dosta strm. Naslanjao se na onu tvrdu kuću od kamena, koja je u to vrijeme bila nivelsko javno

zdanje i koja je obilježavala raskršće putova, čvrsta građevina iz XVI vijeka od koje se odbijala topovska tanad i nisu je načinjala. Svuda oko zaravni, Englezi su tu i tamo posjekli plotove, načinili otvore u glogovom trnju, namjestili topovsku cijev, između dvije grane, napravili puškarnice u šipražju. Njihova je artiljerija bila u zasjedi iza grmlja. Ovaj punski posao, neosporno dopušten u ratu, koji dopušta zamku, bio je tako dobro izveden da Haxo, koga je car poslao u devet sati ujutro da izvidi neprijateljske baterije, nije ništa od svega vidio i vratio se da kaže Napoleonu da nema zapreke, izuzev dvije barikade koje su zakrčile put za Nivelles i Genappe. To je bilo godišnje doba kad su žita visoka; na rubu zaravni, jedan bataljon Kemptove brigade, 95-ti, naoružan karabinama, bio je polegao u visokom žitu. Tako osiguran i ukopan, centar englesko-holandske vojske bio je u dobrom položaju. Opasnost za taj položaj bila je šuma Soignes, koja je tada dodirivala bojno polje i bila ispresijecana grenedelskim i boaforskim baruštinama. Nijedna vojska ne bi mogla tu izmaći da se ne rasprši; pukovi bi se tu odmah raspali; artiljerija bi se izgubila u baruštinama. Povlačenje bi se tu pretvorilo, po mišljenju mnogih ljudi od zanata, koje, istina, drugi osporavaju, u divlji bijeg. Wellington je dodao tome centru jednu Chasseovu brigadu, uzetu iz desnog krila, i jednu Winckeovu brigadu, uzetu s lijevog krila, a uz to Clintonovu diviziju. Svojim Englezima, Halkettovim pukovima, Mitchellovoj brigadi, Maitlandovim gardistima dao je kao zaštitu i naslon pješadiju iz Brauschweiga, nasauski odred, Kielman-seggeove Hanoverance i Omptedine Nijemce. Tako je sabrao pod rukom dvadeset i šest bataljona. Desno krilo, kako je rekao Charras, bilo je sklonjeno iza centra. Jedna golema baterija bila je prikrivena vrećama sa zemljom na mjestu gdje se danas nalazi ono što se zove »Vaterloški muzej«. Wellington je još imao u jednoj uvali Somersetove gardijske dragune, hiljadu i četiri stotine konja. To je bila druga polovica one engleske konjice koja je opravdano slavna. Pošto je Ponsonby uništen, ostajao je Somerset. Baterija, koja bi bila pravi redut da je bila potpuno utvrđena, bila je namještena iza jednog vrlo niskog vrtnog zida, poduprtog na brzinu vrećama pijeska i širokim opkopom zemlje. Ovo utvrđenje nije bilo savršeno; nije bilo vremena da se ono zaštiti koljem. Wellington, uznemiren, ali hladnokrvan, bio je na konju i na njemu je ostao cijeli dan u istom stavu, malo ispred starog mlina u Mont-SaintJeanu, koji još postoji, pod jednim brijestom, koji je, kasnije, jedan Englez, oduševljeni Vandal, kupio za dvije stotine franaka, raspilio ga i odnio.

Wellington je tu bio hladno junačan. Topovska je tanad pljuštala. Ađutant Gordon pao je pored njega. Lord Hill, pokazujući mu jedno tane koje se rasprskavalo, reče mu: – Milorde, koje su vaše upute i koja nam naređenja ostavljate, ako poginete? – Da radite što i ja, odgovori Wellington. – Clintonu je rekao latinski: – Izdržati ovdje do posljednjeg čovjeka. – Izgledalo je očevidno da će se dan slabo svršiti. Wellington je dovikivao svojim starim drugovima s Talavere, Vittorije i Salamanke: –

Momci, pada li kome na pamet da uzmakne? Pomislite na staru Englesku! Oko četiri sata engleska se linija zanjihala nazad. Najednom se na grebenu zaravni nije nitko vidio osim artiljerije i strijelaca, sve ostalo je iščezlo; pukovi, istjerani francuskim topovskim mecima i topovskom tanadi povukli su se u pozadinu gdje još danas prolazi staza koja ide iz majura u Mont-Saint-Jeanu; pokret unazad se ocrtao, engleska borbena fronta se pomakla. Wellington je uzmakao. – Početak povlačenja! uzviknuo je Napoleon.

VII NAPOLEON DOBRO RASPOLOŽEN Car, iako bolestan i mada se nelagodno osjećao na konju od nekog malog bola, nije bio nikad tako raspoložen kao toga dana. Od samog jutra smješkala se njegova neproničnost. 18. lipnja 1815. ova duboka duša, s maskom od mramora, slijepo je zračila. Čovjek koji je bio tako mračan kod Austerlitza bio je veseo kod Waterloo-a. Najveći izabranici sudbine pogriješe ponekad, ovako. Naše su radosti sjena. Posljednji je osmjeh božji. Ridet Caesar, Pompeius flebit,33 govorili su legionari Fulminatriksove legije. Pompej ovoga puta nije morao plakati, ali je izvjesno da se Caesar smijao. Već uoči toga dana, noću, u jedan sat, dok je obilazio na konju, po oluji i kiši, s Bertrandom, brežuljke koji graniče s Rossommom, zadovoljan što vidi dugu liniju engleskih vatara koje osvjetljavaju cijeli vidik od Frischemonta do Brain-l’Alleuda, izgledalo mu je da je usud, kojemu je zakazao određenog dana sastanak na vaterloškom bojnom polju, bio tačan; zaustavio je svoga konja i ostao neko vrijeme nepomičan, gledajući munje, slušajući grmljavinu, i čuli su tajanstvene riječi koje je ovaj fatalist izrekao u mraku: – »Slažemo se«. – Napoleon se varao. Oni se više nisu slagali. Nije sklopio oči nijednog trenutka, svi časovi te noći bili su obilježeni za njega radošću. Obišao je predstraže na cijeloj liniji, zadržavajući se ovdje-ondje da bi progovorio s konjanicima. U dva i po sata, blizu ugomonske šume, čuo je korake jedne kolone u hodu; pomislio je trenutno da Wellington odstupa. Rekao je: To je engleska zaštitnica koja počinje da

bježi. Zarobit ću šest hiljada Engleza koji tek što su stigli u Ostende. Govorio je poletno; bio je ponovo u onom zanosu u kojem je bio prilikom iskrcavanja 1. ožujka, kada je pokazivao velikom maršalu oduševljenog seljaka iz zaliva Juan, uzviknuvši: – Gle, Bertrande, evo već pojačanja! U noći između 17. i 18. lipnja podrugivao se Wellingtonu. – Tome malom

Englezu treba dati jednu lekciju, rekao je Napoleon. U tri i po sata ujutro izgubio je jednu iluziju; oficiri poslani u izviđanje javili su mu da neprijatelj ne poduzima nikakav pokret. Ništa se 33

Cezar se smeje, Pompej plače. - Prev.

nije micalo; nijedna logorska vatra nije bila ugašena. Engleska je vojska spavala. Duboka je tišina vladala na zemlji; tutnjava se čula samo na nebu. U četiri sata izviđači su mu doveli jednog seljaka; ovaj je seljak služio kao vođa jednoj brigadi engleske konjice, vjerojatno Vivianovoj brigadi, koja je išla da zauzme položaj u selu Ohain, na krajnjem lijevom krilu. U pet sati, dva belgijska bjegunca izvijestila su ga da su napustili svoj puk i da engleska vojska očekuje bitku. Utoliko bolje, uzviknuo je Napoleon. Još više volim da ih satrem nego da ih potisnem. Ujutro, na nasipu koji se nalazi na zavoju puta iz Plancenoita, sjahao je u blato, naredio da mu se donese iz rosomskog majura jedan kuhinjski stol i jedna seljačka stolica, sjeo je, sa snopom slame mjesto saga, raširio na stolu kartu bojišta, govoreći Soultu: Lijepe li šahovske table! Uslijed kiše koja je pala te noći, komora s hranom, zaglibljena na razlokanim putovima, nije mogla stići ujutro, vojnici nisu spavali, bili su pokisli i gladni; to nije smetalo Napoleonu da dovikne veselo Neyju: Imamo devedeset od sto izgleda na uspjeh. U osam sati donijeli su caru doručak. Pozvao je, da s njim jedu, nekoliko generala. Uz doručak pričalo se da je Wellington dva dana ranije bio na plesu u Bruxellesu kod vojvotkinje od Richmonda, a Soult, prekaljeni ratnik s biskupskim likom, rekao je: Ples je danas. Car se podrugivao Neyju koji je rekao: Wellington neće biti toliko glup da dočeka Vaše Veličanstvo. Tako je on uostalom postupao. Rado se šalio, kaže Fleury de Chaboulon. U osnovi, po svom karakteru, on je bio vesele ćudi, kaže Gourgaud. Sipao je šale koje su bile više čudne nego duhovite, kaže Benjamin Constant. Zaslužuje da se zadržimo na ovim šalama diva. On je nazvao svoje grenadire »gunđalima«, on ih je štipao za uho, on ih je vukao za brk. Car je neprestano pravio s nama nestašluke; to je rekao netko od njih. Za vrijeme tajanstvene plovidbe s otoka Elbe u Francusku, 27. veljače, kad je na morskoj pučini francuski ratni jedrenjak Zephir sreo jedrenjak Inconstant (Nepostojani), na kome je Napoleon bio sakriven, i kad je zapitao Inconstanta šta radi Napoleon, car, koji je toga časa imao još na svom šeširu bijelo-crvenu kokardu posutu pčelama, što ju je usvojio na otoku Elbi, uzeo je smijući se trubu za dozivanje i odgovorio sam: Caru je dobro. Tko se tako smije, taj se navikao na događaje. Napoleon je imao više nastupa smijeha za vrijeme vaterloškog doručka. Poslije doručka, pribrao se četvrt sata, zatim su dva generala sjela na snop sijena, s perom u ruci i listom papira na koljenu, i car im je izdiktirao bojnu zapovijed. U devet sati, u trenutku kad se francuska vojska, raspoređena i stavljena u pokret u pet kolona, razvila, s divizijama u dvije linije, artiljerijom između brigada, s muzikom na čelu, uz počasno udaranje i sviranje bubnja i truba, moćna, nepregledna, radosna, more šljemova, sabalja i bajoneta na obzorju, car, uzbuđen, uzviknuo je u dva maha: –

Veličanstveno! Veličanstveno! Od devet do deset i po sati, cijela vojska, što se čini nevjerojatno, uzela je položaje i poredala se u šest linija, učinivši da ponovimo carev izraz, »lik šest V«. Nekoliko trenutaka poslije obrazovanja bojne fronte, usred one duboke tišine kojom počinje oluja a koja prethodi sudarima, videći gdje defiliraju tri baterije od dvanaest topova, izdvojene po njegovoj naredbi iz tri korpusa, D’Erlonova, Reillejeva i Lobauova, i određene da zametnu borbu tukući Mont-Saint-Jean na mjestu gdje se križaju putovi iz Nivellesa i Genappea, car je udario Haxoa po ramenu, rekavši mu: Evo

dvadeset i četiri lijepe djevojke, generale. Siguran u ishod, on je osmijehom ohrabrio, kad je prolazila ispred njega, četu pionira iz prvog korpusa, koju je odredio da se zabarikadira na Mont-Saint-Jeanu, čim selo bude zauzeto. Sva je ova vedrina bila pomućena samo jednom riječju gordog sažaljenja; videći na lijevo od sebe, na jednom mjestu gdje se danas nalazi jedan veliki grob, kako se gomilaju na svojim krasnim konjima oni divni sivi Škoti, rekao je: šteta. Zatim je uz jahao i potjerao konja ispred Rossomma, izabravši za osmatračnicu jedno usko, travom obraslo uzvišenje s desne strane puta iz Genappea u Bruxelles, i to je bila njegova druga stanica za vrijeme bitke. Treća stanica, ona na kojoj je bio u sedam sati uvečer, između La BelleAlliance i La Haie-Sainte, strahovita je; to je povisok brežuljak koji još postoji i iza koga je bila skupljena garda na jednoj padini ravnice. Oko tog brežuljka, tanad je odskakivala od kamenova ugrađenih u cestu čak do Napoleona. Kao u Briennu, iznad njegove glave su zujala zrna pušaka i biskajka. Nađene su, gotovo na mjestu gdje su bile noge njegova konja, već iz jedene topovske kugle, stare oštrice sabalja, zrna koja su izgubila oblik, najedena rđom. Scabra rubigine.34 Prije neku godinu, iskopano je na tom mjestu jedno tane od šezdeset, još puno, čiji se upaljač prelomio baš ispred samog eksploziva. Na ovoj posljednjoj stanici, car je rekao neprijateljski raspoloženom i prestravljenom seljaku, privezanom za sedlo jednog husara, svome vođi Lacosteu, koji se okretao pri svakom pucnju i nastojao da se sakrije iza njega: Glupane! to je sramota, ubit će te s leđa. Onaj koji piše ove redove našao je sam na mrvijivoj padini ovog brežuljka, kopajući u pijesku, ostatke grlića jedne bombe, koja se raspala od oksidacije za vrijeme od četrdeset i pet godina, i stare komadićke željeza koje se lomilo kao bazgov prut u njegovim rukama. Valovi ravnica s različitim nagibima gdje je bio sukob između Napoleona i Wellingtona nisu više, svatko to zna, ono što su bili 1815. Uzimajući s ovog kobnog polja zemlju od koje bi mu se napravio spomenik, oduzeli su mu njegov istinski reljef, i historija je u zabuni i ne 34

Sve hrapavo od rđe. – Prev.

može se više tu snaći. Izobličili su ga, da bi ga slavili. Kad je Wellington, poslije dvije godine, ponovo vidio Waterloo, uzviknuo je: Izmijenili su mi moje bojište. Tu gdje se danas nalazi zdepasta piramida od zemlje s lavom na vrhu nje, bio je greben koji se, prema nivelskom putu spušta, pristupačnim prevojem, ali koji se, sa strane puta za Genappe, spušta gotovo potpuno strmo. Visina ove strmine može se još danas odmjeriti po humcima dviju velikih grobnica koje zatvaraju put iz Genappea za Bruxelles; jedna, engleski grob s lijeve strane; druga, njemački grob, s desne strane. Nema francuskog groba. Za Francusku je cijela ova ravnica grobnica. Zahvaljujući hiljadama i hiljadama kolica zemlje koja je upotrebljena da se podigne humak od sto i pedeset stopa visine i od pola milje opsega, visoravan Mont-Saint-Jean je pristupačna po blagom prevoju; na dan bitke, osobito prema La Haie-Sainte, ona je bila neravna i strma. Padina je bila tako nagla da engleski topovi nisu vidjeli ispred sebe majur koji leži u dnu doline, središte borbe. 18. lipnja 1815, kiše su još više razrile ovu strmen, blato je otežavalo penjanje, pa se ne samo veralo nego i zaglibljivalo. Duž grebena visoravni protezala se neka vrsta jarka koji nije mogao naslutiti neki promatrač s daljine. Kakav je bio taj jarak? Da kažemo. Braine-l’Alleud je belgijsko selo, a Ohain isto tako. Ova sela, oba sakrivena u udubljenjima zemljišta, spojena su putem dugim milju i po otprilike koji prolazi kroz valovitu ravnicu, i često ulazi u brežuljke i uvaljuje se u njih kao brazda, što čini da ovaj put na nekim mjestima postaje jaruga. 1815, kao i danas, ovaj je put presijecao greben zaravni Mont-Saint-Jean između ženapskog i nivelskog puta; samo, on je danas na istoj visini s ravnicom; tada je bio usječen put. Uzeli su njegova dva nasipa za humak-spomenik. Ovaj je put bio i još je rov u najvećem dijelu svoje dužine; rov usječen ponekad dvanaest stopa, a čiji su se strmi nasipi ovdje-ondje odronjavali, osobito zimi od naglih pljuskova. Dešavalo se tu nesreća. Put je bio tako tijesan na ulazu u Brainel’Alleud da su jednoga prolaznika zgniječila kola, kao što se to vidi na natpisu kamenog križa, koji stoji pored groblja i nosi ime pokojnikovo, Gospodin Bernard Debrye, trgovac iz Bruxellesa, i datum nesreće, veljača 1637. Bio je tako dubok na zaravni Mont-Saint-Jean da je jednog seljaka, Mathieua Nicaisea, tu prignječio, 1783, odvaljeni nasip, kao što to kazuje drugi jedan kameni križ čiji je vrh nestao kada se krčilo to zemljište, ali mu se izvrnuto podnožje još i danas vidi na kosi ledine s lijeve strane puta između La Haie-Sainte i majura Mont-Saint-Jean. Na dan bitke, ovaj usječeni put, o kome ništa nije odavalo njegovu prisutnost, a koji je išao sljemenom Mont-Sant-Jeana, jarak na vrhu strmeni, kolotečina skrivena u zemlji, bio je nevidljiv, to jest strašan.

VIII CAR POSTAVLJA PITANJE VOĐI LACOSTEU Ujutro, dakle, pred bitku kod Waterlooa, Napoleon je bio zadovoljan. Imao je pravo; plan bitke, koji je zamislio, kao što smo rekli, bio je takav da mu se čovjek morao diviti. Kad se već jednom bitka zametnula, njeni vrlo različiti preokreti, otpor Hougomonta, upornost La Haie-Sainte, Bauduinova smrt, Foyjovo izbacivanje iz stroja, neočekivana zidina o koju se slomila Soyeova brigada, kobna zaboravnost Guilleminotova, koji nije imao ni eksploziva ni vreća s barutom, zaglibljivanje baterija, petnaest topova bez pratnje koje je Uxbridge stjerao u jednu udubljenu stazu, slabo djelovanje bomba koje su padale u engleske redove, tu se zarivale u zemlju, raskvašenu od kiše, i uspijevale samo da dignu vulkane blata, tako da je mjesto željeza prskalo blato, beskorisnost Piréove demonstracije prema Braine-l’Alleudu, sva ova konjica, petnaest eskadrona, gotovo uništena, desno englesko krilo slabo uznemireno, lijevo krilo slabo načeto, čudno nesnalaženje Neyja, koji je zbijao, mjesto da ih razrijedi, četiri divizije prvoga korpusa, s dubinom od dvadeset i sedam redova, i frontama od dvije stotine ljudi izloženih tako ubistvenoj vatri, strašna pustoš od topovske tanadi u ovim masama, napadačke kolone razjedinjene, baterija ukoso od njih iznenada otkrivena na njihovu boku, Bourgeois, Donzelot i Durutte u škripcu, Quiot odbijen, poručnik Vieux, ovaj Herkul koji je svršio politehničku školu, ranjen u trenutku kad je sjekirom razvaljivao kapiju na La HaineSainte pod unakrsnom vatrom engleske barikade na okuci puta iz Genappea u Bruxelles, Marcognetova divizija, ukliještena između pješadije i konjice, koju su Best i Pack zasuli izbliza u žitu puščanom vatrom, a koju je sasjekao Ponsonby, njena baterija od sedam topova sa zaglavljenim cijevima, knez od Sachsen-Weimara, koji je držao i čuvao, usprkos napadu grofa de Erlona, Frischemont i Smohain, zastava 105-og puka oteta, zastava 45-og puka oteta, onaj crni pruski husar koga su uhvatili izviđači leteće kolone od tri stotine lovaca koji su krstarili između Wavrea i Plancenoita, uznemirujuće stvari koji je rekao ovaj zarobljenik, Grouchyjevo zakašnjenje, hiljadu i pet stotina ljudi poginulih za nepun sat u ugomonskom voćnjaku, hiljadu i osam stotina ljudi palih za još

manje vremena oko La Haie-Sainte, – svi ti burni događaji, koji su prolazili kao gusti oblaci bitke ispred Napoleona, jedva su pomutili njegov pogled i nisu bacili mračnu sjenu na ono carsko lice puno sigurnosti. Napoleon je bio vičan da gleda rat netremice; on nikad nije dodavao broj po broj da bi dobio bolni zbroj pojedinosti; brojevi su njemu malo značili pod uvjetom da dadu onaj zbroj: pobjedu; ako se u početku krene stranputicom, to ga nije bunilo, njega koji je vjerovao da je gospodar i posjednik svršetka; on je znao čekati, pretpostavljajući da on nije u pitanju, i on se ponašao prema usudu kao jednak prema jednakome; činilo se kao da kaže sudbini: Nećeš se usuditi. Podijeljen između svjetlosti i sjene. Napoleon se osjećao zaštićenim u dobru i zaklonjenim u zlu. Imao je ili je vjerovao da ima za sebe naklonost, moglo bi se gotovo reći saučesništva događaja, ravno starom vjerovanju o svojoj neranjivosti. Međutim, kad netko ima za sobom Berezinu, Leipzig i Fontainebleau, možda bi se mogao pribojavati Waterlooa. Tajanstvena mrštenje obrva postaje vidljivo u daljinama neba. U trenutku kad je Wellington uzmaknuo, Napoleon je zadrhtao. On je iznenada vidio gdje se zaravan Mont-Saint-Jean ispražnjava, a fronta engleske vojske iščezava. Ona se prikupljala, ali je izmicala. Car se napola podigao na svom stremenu. Munja pobjede mu je zasjala u očima. Sabiti Wellingtona u šumu Soignes i satrti ga, to je značilo da je Englesku Francuska konačno oborila; to je značilo da s u Crésy, Poitiers, Malplaquet i Ramillies osvećeni. Čovjek sa Marenga je izbrisao Azincourt. Car tada, snujući strašni preokret, prešao je posljednji put svoj im dogledom preko svih tačaka bojnog polja. Njegova garda, s puškom k nozi, iza njega, promatrala ga je ozdo s nekom vrstom pobožnosti. On je razmišljao; ispitivao je strane, bilježio kose, istraživao šumarke, njive raži, staze; činilo se da prebrojava svaki žbun. Pogledao je s nekom pažnjom engleske barikade na dva puta, dvije široke gomile oborenih stabala, jednu na putu za Genappe iznad La HaieSainte, s dva topa, jedina u cijeloj engleskoj artiljeriji koji su mogli sagledati do na kraj bojišta, a drugu na putu za Nivelles, gdje su se svjetlucale holandske bajonete Chasséove brigade. On je primijetio pored ove barikade staru kapelu svetog Nikole, bijelo obojenu, koja je na uglu prečice za Braine-l’Alleud. Sagnuo se i nešto poluglasno rekao vođi Lacosteu. Vođa je odrečno i vjerojatno lukavo odgovorio pokretom glave. Car se ispravio i zamislio. Wellington je uzmakao. Sada je samo trebalo ovaj uzmak dovršiti udarom. Napoleon se naglo okrenuo i poslao jednog glasonošu u Pariz da u

najbržem konjskom trku javi da je bitka dobivena. Napoleon je bio jedan od onih genija koji stvaraju grmljavinu. Bio je pronašao gdje će udariti gromom. Dao je zapovijest Milhaudovim oklopnicima da osvoje zaravan MontSaint-Jean.

IX NEOČEKIVANO Bilo ih je tri hiljade i pet stotina. Zauzimali su frontu od četvrt milje. Bili su to divovski ljudi na gorostasnim konjima. Bilo ih je dvadeset i šest eskadrona, a imali su za sobom, da ih podupire, diviziju LefebvreDesnouettesovu, sto i šest odabranih konjanika, gradske lovce, hiljadu sto i devedeset sedam ljudi, i gardijske kopljanike, osam stotina i osamdeset kopalja. Nosili su šljemove bez strune i oklope od kovanog željeza, s pištoljima u kožnim torbama na remenu i s dugom sabljom-mačem. Toga im se jutra cijela vojska divila, kad su, u devet sati, uz jeku truba, dok su sve muzike svirale: Bdimo nad spasom carstva, došli, u gustoj koloni, s jednom svojom baterijom na boku, a s drugom u centru, da se razviju u dva reda između ženapskog i frišmontskog puta, i da zauzmu svoje mjesto za bitku u onoj silnoj drugoj liniji, koju je Napoleon tako znalački sastavio, i koja je, s oklopnicima Kellermannovim na svom krajnjem lijevom krilu i s oklopnicima Milhaudovim na svom krajnjem desnom krilu imala, tako reći, dva krila od željeza. Ađutant Bernard im je odnio carevu zapovijest. Ney je izvukao svoj mač i stao na čelo. Golemi eskadroni su se zanjihali. Tada se vidio strahoviti prizor. Sva ova konjica s isukanim sabljama, s razvijenim zastavama i uz jeku truba, postrojena u kolonu po divizijama, sišla je jednim zamahom i kao jedan čovjek, s tačnošću brončanog malja koji prolama bedem, niz brežuljak La Belle-Alliance, sjurila se u strašnu uvalu gdje je toliko ljudi već bilo palo, nestala je tu u dimu, zatim, izlazeći iz te sjene, izbila je s druge strane doline, uvijek gusta i zbijena, penjući se brzim kasom, kroz kišu željeza što se na nju zasipala, uz strahovito blatnu kosu zaravni Mont-Saint-Jeana. Penjali su se, mrka izgleda, s prijetnjom u očima, ne trepćući; u razmacima između puščane i artiljerijske vatre, čuo se zaglušni topot. Kako su bile dvije divizije, bile su dvije kolone; Wathierova divizija bila je desno, Delordova divizija bila je lijevo. Izdaleka je izgledalo kao da se dvije goleme zmije od čelika pružaju prema grebenu zaravni. To je prošlo kroz bitku kao neko čudo. Ovako se nešto nije vidjelo otkad je teška konjica zauzela veliku moskovsku redutu; samo je tu nedostajao Murat, ali je Ney bio ovdje. Izgledalo je da je ova masa postala neko čudovište i da ima samo jednu

dušu. Svaki se eskadron vijugao i nadimao kao polipov krak. Mogli su se vidjeti kroz veliki dim koji je bio ovdje-ondje razderan. Mješavina šljemova, uzvika, sabalja, plaho trzanje konjskih sapi uz tresak topova i fanfara, strašna i disciplinirana lomljava; povrh toga oklopi, kao krljušti na hidri. Ove su priče kao iz nekog drugog doba. Nešto nalik na ovu sliku javljalo se bez sumnje u starim orfičkim epopejama koje su opjevale ljudekonje, drevne hipantrope, ove divote s ljudskim likom i konjskim grudima koji su se u trku popeli uz Olimp, grozni, neranjivi, uzvišeni; i bogovi i životinje. Čudno poklapanje brojeva, dvadeset i šest bataljona imalo je dočekati ovih dvadeset i šest eskadrila. Iza grebena zaravni, pod zaštitom skrivene baterije, engleska pješadija čekala je, u obliku trinaest carréa, dva bataljona po carréu, i u dvije linije, sedam u prvoj, šest u drugoj, s kundakom pri ramenu, nišaneći ono što je imalo doći, mirna, nijema, nepomična. Ona je vidjela oklopnike, a oklopnici je nisu vidjeli. Ona je slušala kako se diže ova plima ljudi. Ona je čula sve glasniji topot tri hiljade konja, naizmjenično i ravnomjerno udaranje kopita u brzom kasu, lom oklopa, zveket sabalja, i neku vrstu silnog divljeg daha. Nastupila je strahovita tišina, zatim, iznenada dug red uzdignutih ruku sa zavitlanim sabljama pojavi se iznad grebena, i šljemovi, i trube, i zastave, i tri hiljade glava sa sijedim brcima, uz klicanje: živio car! Sva je ova konjica izbila na zaravan, i to je bilo kao da počinje potres. Odjednom, tragična stvar, lijevo od Engleza, desno od nas, čelo kolone oklopnika propelo se uz užasnu viku. Stigavši na najvišu tačku grebena, neobuzdani, zanijeti bijesom i trkom za istrebljenje carréa i topova, oklopnici primijetiše između sebe i Engleza jarak, jamu. To je bio usječeni put za Ohain. Trenutak je bio užasan. Jaruga je bila tu, neočekivana, razjapljena, strma pod konjskim nogama, duboka dva hvata između svoga dvostrukog nasipa; drugi je red u nju gurnuo prvi, a treći je gurnuo drugi; konji su se propinjali, trzali nazad, padali na sapi, valjali se s nogama uvis, gnječeći i prevrćući konjanike; nije bilo moguće izmaći. Cijela je kolona bila kao izbačeni hitac, sila zahuktana da satre Engleze, satrla je Francuze, neumoljiva jaruga mogla se zauzeti tek kad se ispuni, konji i konjanici su se u nju kotrljali, lomeći jedni druge dok od njih nije načinjena jedna gomila mesa u toj provaliji, i kad je ova jama bila puna živih ljudi, stalo se po njima gaziti, pa ostali prođoše. Gotovo trećina Duboisove brigade stropoštala se u ovaj ponor. Ovim je počeo gubitak bitke. Jedno domaće predanje, koje očigledno pretjeruje, kaže da su dvije hiljade konja i hiljadu i pet stotina ljudi zakopani u usječenom putu što

vodi u Ohain. Ovaj broj vjerojatno obuhvaća i sve druge leševe koje su bacili u ovu jarugu sutradan poslije borbe. Zabilježimo uzgred da je ova Duboisova brigada, koja je bila u tako kobnom iskušenju, jedan sat ranije jurišala odvojeno i otela zastavu lineburškog bataljona. Napoleon, prije nego što će narediti ovaj juriš Milhaudovih oklopnika, ispitivao je zemljište, ali nije mogao vidjeti ovaj usječeni put koji nije pravio čak nijednu boru na površini zaravni. Ipak, upozoren i opomenut malom bijelom kapelom koja se nalazila na njenom uglu, on je postavio jedno pitanje vođi Lacosteu, vjerojatno o nekoj mogućnoj prepreci. Vođa je odgovorio da je nema. Moglo bi se gotovo reći da je iz tog pokreta glave jednog seljaka proizašla Napoleonova katastrofa. Morale su iskrsnuti još i druge fatalnosti. Je li bilo moguće da Napoleon dobije ovu bitku? Mi odgovaramo da nije. Zašto? Zbog Wellingtona? Zbog Blüchera? Ne. Zbog boga. Bonaparte kao pobjedilac kod Waterlooa, to nije više bilo u zakonu devetnaestog vijeka. Drugi se jedan niz događaja pripremao, u kojem Napoleonu više nije bilo mjesta. Loše raspoloženje događaja odavno se već javljalo. Vrijeme je već bilo da ovaj golemi čovjek već padne. Pretjerana težina ovog čovjeka u ljudskoj sudbini kvarila je ravnotežu. Ova ličnost sama za sebe više je značila nego sveljudska zajednica. Ovi izljevi cjelokupne ljudske vitalnosti sabrane u jednoj jedinoj glavi, svijet koji se penje u mozak jednog čovjeka, to bi bilo smrtonosno za civilizaciju, kad bi potrajalo. Bio je nastupio čas za opomenu nepodmitljive više pravičnosti. Vjerojatno je da su se požalili načela i elementi, od kojih zavise pravilne teze o moralnom kao i u materijalnom pokretu. Krv koja se puši, prepuna groblja, zaplakane majke, to su strahovite optužbe. Ima, kad zemlja trpi od preopterećenosti, tajanstvenih jecaja sjene, koje čuje provalija. Napoleona su bili potkazali u beskonačnosti, i bilo je odlučeno da padne. Smetao je bogu. Waterloo nije bitka; to je promjena fronte u svijetu.

X ZARAVAN MONT-SAINT-JEAN U isto vrijeme kad i jaruga, otkrila se i baterija. Šezdeset topova i trinaest carréa pokosiše oklopnike pred samim cijevima. Neustrašivi general Delord pozdravio je vojnički englesku bateriju. Sva engleska leteća artiljerija bila je ušla u galopu u carré. Oklopnici nisu mogli ni predahnuti. Pogibija kod usječenog puta desetkovala ih je, ali ih nije obeshrabrila. Bili su to ljudi koji postaju sve hrabriji što ih biva manje. Wathierova je kolona jedina stradala u pogibiji; Delordova kolona koju je Ney skrenuo u lijevo, kao da je predosjećala zamku, stigla je cijela. Oklopnici nasrnuše na engleske carrée. Na poleglim konjima, s otpuštenim uzdama, sa sabljom u zubima, s pištoljem u ruci, takav je bio napad. Ima trenutaka u bitkama kada duša toliko očvrsne čovjeku da se vojnik pretvori u kip, i kada ovo meso postane granit. Engleski bataljoni ne makoše se s mjesta pred bjesomučnim napadom. Tada nastupiše grozote. Sve strane engleskih carréa bile su napadnute u isti mah. Okružio ih je izbezumljeni vrtlog. Ova se hladna pješadija nije pokolebala. Prvi red, u klečećem stavu, dočekivao je oklopnike na bajonete, drugi red ih gađao iz pušaka; iza drugoga reda tobdžije su punile topove, fronta carréa se otvarala, propuštala izbačeno željezo i opet zatvarala. Oklopnici su odgovarali gaženjem. Njihovi su se krupni konji propinjali, koračali preko redova, skakali preko bajoneta i padali, gorostasni usred ova četiri živa zida. Tanad izbačena iz topova pravila je rupčage u redovima oklopnika, oklopnici su krčili otvore u carréima. Redovi ljudi su nestajali smrvljeni pod konjima. Bajonete su se zabadale u trbuhe ovih keantura. Tada je došlo do strašno iznakaženih rana kakve se nisu mogle vidjeti nigdje na drugom mjestu. Carréi, izjedani ovom pomamnom konjicom, skupljali su se bez kolebanja. Neiscrpne u željezu, sipali su ga usred napadača. Izgled ove borbe bio je čudovišan. Ovi carréi nisu više bili bataljoni, bili su to krateri; ovi oklopnici nisu više bili konjanici, to je bila oluja. Svaki carré bio je vulkan napadnut od jednog oblaka; lavina se borila s gromom.

Krajnji carré na desnom krilu, najizloženiji od svih i nezaštićen, bio je gotovo uništen u prvim sudarima. Njega je sačinjavao 75-ti puk highlandersa. Gajdaš u centru, dok su se oko njega uništavali, obarao je, ne pazeći ni na šta oko sebe, svoje melankolično oko puno odsjeva šuma i jezera, sjedio je na bubnju, i, držeći gaj de pod mišicom, svirao je planinske pjesme. Ovi Škoti umirali su misleći na Ben Lothiana, kao Grci sjećajući se Argosa. Sablja jednog oklopnika, odsjekavši gajde i ruku koja ih je nosila, prekinula je pjesmu ubivši pjevača. Oklopnici, razmjerno malobrojni, smanjeni katastrofom kod jaruge, imali su protiv sebe gotovo cijelu englesku vojsku, ali su se množili, jer je svaki od njih vrijedio za desetoricu. Ipak je nekoliko hanoveranskih bataljona popustilo. Wellington je to vidio i pomislio je na svoju konjicu. Da je Napoleon, toga istoga časa, pomislio na svoju pješadiju, on bi bio dobio bitku. Ova zaboravljivost bila je njegova velika sudbonosna pogreška. Odjednom oklopnici napadači osjetiše da su napadnuti. Engleska im je konjica bila iza leđa. Ispred njih carré, iza njih Somerset; Somerset, to je bilo hiljadu i četiri stotine dragona-gardista. Somerset je imao na svom desnom krilu Dornberga s njemačkim lakim konjanicima, a na svom lijevom krilu Tripa s belgijskim konjanicima naoružanim karabinima; oklopnici, napadnuti s boka i sa čela, sprijeda i straga, od pješadije i od konjice, morali su se svuda naći. Šta su morali? Bili su vihor. Hrabrost je postala nenadmašiva. Osim toga, imali su za sobom bateriju koja je neprestano grmjela. Trebalo je tako nešto da bi ovi ljudi bili ranjeni s leđa. Jedan od njihovih oklopa, koji je topovsko tane probušilo kod lijeve lopatice, sada je u zbirci muzeja u Waterloou. Takvima Francuzima bili su potrebni baš takvi Englezi. To nije bio više metež, to je bio mrak, vrtoglava jarost duša i hrabrosti, uragan mačeva-munja. Začas od hiljadu i četiri stotine dragona-gardista ostade samo osam stotina; Fuller, njihov potpukovnik, pogibe. Ney dojuri s kopljanicima i lovcima Lefebyre-Desnouettesovim. Zaravan Mont-Saint-Jean bila je oteta, preoteta, pa opet oteta. Oklopnici su napuštali konjicu da bi se vratili pješadiji, ili bolje reći, sva se ova strahovita gomila gušila i čovjek čovjeka nije puštao. Carréi su se još uvijek držali. Bilo je dvanaest juriša. Pod Neyjom su ubili četiri konja. Polovica oklopnika je ostala na zaravni. Ova je borba trajala dva sata. Englesku je vojsku ona duboko pokolebala. Nema sumnje da bi oklopnici, da ih nije oslabila u prvom sudaru katastrofa na usječenom putu, prolomili centar i odlučili pobjedu. Ova je izvanredna konjica skamenila Clintona, koji je vidio Talaveru i Bajadoz.

Wellington, na tri četvrtine pobijeđen, junački se divio. Govorio je poluglasno: Uzvišeno. Oklopnici su uništili sedam od trinaest carréa, uzeli su ili onesposobili šezdeset topova, i oteli engleskim pukovima šest zastava, koje su tri oklopnika i tri gardijska lovca odnijeli caru pred majur La BellAlliance. Wellingtonov položaj bio se pogoršao. Ova je čudna bitka bila kao dvoboj između dva nepopustljiva ranjenika, koji, svaki za sebe, boreći se i opirući se neprestano, gube svu svoju krv. Koji će od njih dvojice pasti prvi? Bitka na zaravni se produživala. Dokle su dolazili oklopnici? Nitko to ne bi mogao reći. Sigurno je samo da su, sutradan po bici, jedan oklopnik i njegov konj nađeni mrtvi u skeletu decimalne vage na kojoj su se vagala kola na Mont-Saint-Jeanu, baš na mjestu gdje se presijecaju i križaju četiri puta iz Nivellesa, Genappea, La Hulpea i Bruxellesa. Ovaj se konjanik bio probio kroz engleske linije i jedan od ljudi koji su digli ovaj leš živi još u Mont-SaintJeanu. Zove se Dehaze. Imao je tada osamnaest godina. Wellington je osjećao da je uzdrman. Kriza je bila blizu. Oklopnici nisu uspjeli, utoliko što centar nije bio probijen. Budući da je svatko imao zaravan, nitko je nije imao; ipak ona je većim dijelom bila u engleskim rukama. Wellington je držao selo i najvišu ravnicu; Ney je držao samo greben i kosu. Kao da su se na obadvije strane ukopali u to zlosretno tlo. Činilo se, međutim, da slabljenju Engleza nije bilo lijeka. Krvoproliće ove vojske bilo je strahovito. Kempt je, na lijevom krilu, tražio pojačanje. – Nema, odgovorio je Wellington, neka umre! – Gotovo u istom trenutku, jedinstvena sličnost koja najbolje ocrtava iscrpenost dviju vojski, Ney je tražio pješadije od Napoleona, a Napoleon je uzviknuo:

Pješadije! Gdje hoće da je nađem! Hoće li da je napravim? Ipak engleska vojska je bila načetija. Bijesni naleti ovih velikih eskadrona sa željeznim oklopom, a čeličnim grudima, bili su smrvili pješadiju. Po nekoliko ljudi oko jedne zastave obilježavali su mjesto gdje je bio puk, nekim su bataljonima zapovijedali kapetani ili poručnici; Altenova divizija, koja je već tako zlo prošla na La Haie-Sainte, bila je gotovo uništena; neustrašivi Belgijanci Van Kluzeove brigade prekrili su svojim leševima raž uzduž nivelskog puta; nije gotovo ništa preostalo od onih holandskih grenadira koji su se, 1811, u našim redovima u Španiji, borili protiv Wellingtona, i koji su se, 1815, prešavši na stranu Engleza, borili protiv Napoleona. Gubitak u oficirima bio je znatan. Lord Uxbridge, koji je sutradan dao da se pokopa njegova noga, imao je razmrskano koljeno. Ako su, sa francuske strane, u ovoj borbi oklopnika izbačeni iz

stroja Delord, Lheritier, Colbert, Dnop, Travers i Blancard, sa engleske strane Alten je bio ranjen, Barne je bio ranjen, Delancey je poginuo, Van Merlen je poginuo, Ompteda je poginuo, cijeli Wellingtonov štab je desetkovan, i Engleska je imala gori dio u ovoj krvavoj ravnoteži. Drugi gardijski pješadijski puk izgubio je pet pukovnika, četiri kapetana i tri zastavnika; prvi bataljon 36-og pješadijskog puka izgubio je dvadeset i četiri oficira i sto i dva vojnika; 79-ti planinski puk imao dvadeset i četiri ranjena oficira, četiri stotine i pedeset poginulih vojnika; Cumberlandovi hanoveranski husari, cijeli jedan puk, na čelu sa svojim pukovnikom Hackeom, kome su kasnije sudili i bio je lišen čina, okrenuli su se natrag pred navalom i pobjegli su u šumu Soignes, šireći rasulo do Bruxellesa. Komora, municijska kola, prtljag, pokrivena kola puna ranjenika, videći da Francuzi zadobivaju zemljište i da se približavaju šumi, pojurili su u nju; Holandezi, koje je sjekla francuska konjica, vikali su: – Bježi! – Od Vert-Coucoua do Groenendaela, na dužini od gotovo dvije milje u pravcu Bruxellesa, bio je, po kazivanju svjedoka koji još žive, sve zakrčeno bjeguncima. Panika je bila tolika da je zahvatila kneza od Condea u Malinesu i Louisa XVIII u Gandu. Izuzev slabe rezerve raspoređene iz previjališta koje je bilo smješteno u mon-sen-žanskom majuru i Vivianove i Vandeleurove brigade koje su štitile s boka lijevo krilo, Wellington nije više imao konjice. Mnoštvo baterija je ležalo razglavljeno. Ove činjenice priznaje Siborne, a Pringle, pretjeruje poraz, kaže čak da je engleskoholandska vojska bila je svedena na trideset i četiri hiljade ljudi. Željezni je vojvoda ostajao miran, ali su mu usne problijedile. Austrijski komesar Vincent, španjolski komesar Alava, koji su bili za vrijeme bitke u engleskom štabu, pomislili su da je vojvoda propao. U pet sati Wellington je izvadio svoj sat, i čuli su ga kako je promrmljao ove mračne riječi: Blücher, ili noć! Otprilike u tom trenutku jedan se daleki red bajoneta zablistao na visovima prema Frischemontu. Ovdje je preokret ove divovske drame.

XI SLAB VOĐA NAPOLEONU, DOBAR VOĐA BULOWU Poznato je kako se Napoleon ljuto prevario: nadao se Grouchyju, a iskrsnuo je Blücher; smrt mjesto života. Sudbina ima ovakvih preokreta; očekivao je da se popne na prijestolje svijeta; ugledao je Svetu Jelenu. Da je mali pastir savjetovao Bulowu, Blücherovu pomoćniku, kome je služio kao vođa, da izbije iz šume iznad Frischemonta, a ne ispod Plancenoita, pruska bi vojska dospjela do jaruge preko koje ne bi mogla prijeći artiljerija i Bulow ne bi bio stigao. Jedan sat zakašnjenja, to izjavljuje pruski general Muffling, i Blücher ne bi više našao Wellingtona na mjestu; »bitka bi bila izgubljena«. Bilo je krajnje vrijeme, kao što se vidi, da Bulow stigne. On je uostalom bio u velikom zakašnjenju. Logorovao je u Dion-le-Montu i krenuo čim je svanulo. Ali su putovi bili neprohodni i njegove su se divizije zaglibile. Kolotečine su dopirale do sredine topovskih točkova. Uostalom, trebalo je prijeći Dyleu preko tijesnog mosta kod Wavrea; ulicu koja ide prema mostu zapalili su bili Francuzi; komora i municijska kola, koja nisu mogli proći između dva reda kuća, morali su čekati dok se požar ne ugasi. Bilo je podne, a Bulowljeva prethodnica nije mogla dospjeti do Chapelle-Saint-Lamberta. Da je boj započeo dva sata ranije, završio bi se u četiri sata, a Blücher bi zatekao Napoleona koji je dobio bitku. Takve su ove goleme slučajnosti, razmjerne nečem beskonačnom što ne možemo dokučiti. Već u podne car je, prvi, sa svojim dogledom, primijetio na rubu obzorja nešto što je privuklo pažnju. Rekao je: – Vidim dolje jedan oblak za koji mi se čini da je vojska. – Zatim je zapitao vojvodu od Dalmacije: – Soult, šta vidite prema Chapelle-Saint-Lambertu? – Maršal, pošto je upravio svoj dalekozor, odgovorio je: – Četiri ili pet hiljada ljudi, Sire. Očigledno, Grouchy. – Međutim, to je ostajalo nepokretno u magli. Svi su dalekozori štaba proučavali »oblak« na koji je car upozorio. Neki su govorili: – To su kolone na odmoru. – Većina ih je rekla: – To je drveće. – Doista, oblak se nije pomicao. Car je uputio u izviđanje prema toj nejasnoj tački Domonovu diviziju lake konjice.

Bulow se zaista nije micao. Njegova je prethodnica bila vrlo slaba i ništa nije mogao. On je morao dočekati glavninu armijskog korpusa i imao je naređenje da prikupi vojsku prije nego što stupi u borbu; ali u pet sati, videći u kakvoj je opasnosti Wellington, Blücher je naredio Bulowu da napadne, i izrekao ove značajne riječi: »Treba dati zraka engleskoj vojsci«. Malo iza toga, Losthinova, Hillerova, Hackeova i Rysselova, divizija razviše se pred korpusom Lobaua, konjica pruskog kneza Wilhelma izbila je iz Pariške šume, Plancenoit je gorio, a pruska je tanad počela pljuštiti sve do redova garde koja je bila u rezervi iza Napoleona.

XII GARDA Ostalo se zna, upad jedne treće vojske, poremećena bitka, osamdeset i šest topovskih cijevi, koje su zagrmjele odjednom, Pirch I, koji je iznenada iskrsnuo s Bulowom, Zietenova konjica, koju je Blücher lično predvodio, potiskivanje Francuza, zaravan Ohaina s koje su odagnali Marcogneta, Durutte, koji je izbačen iz Papelottea, Donzelot i Quiot u povlačenju, Lobau obasut vatrom s boka, nova jedna bitka koja se u sumraku svalila na naše razbijene pukove, cijela engleska linija koja ponovo prelazi u napad i gura naprijed, divovski proboj napravljen u francuskoj vojsci, engleska i pruska topovska vatra koje se uzajamno pomažu, istrebljene, slom sa čela, slom s boka, garda koja stupa u tom strahovitom uništavanju. Kako je osjećala da ide u smrt, klicala je: – Živio car! U historiji nema ničeg uzbudljivijeg od ove agonije koja je izbijala u pokličima. Nebo je cijeli dan bilo pokriveno oblacima. Najednom, u tom istom času, bilo je osam sati uvečer, oblaci se na obzorju skloniše i propustiše, kroz brijestove nivelskog puta, veliko kobno crvenilo sunca koje je zalazilo. Rodilo se bilo kod Austerlitza. Svakim gardijskim bataljonom, za ovaj rasplet, zapovijedao je jedan general. Friant, Michel, Roguet, Harlet, Mallet, Poret de Morvan, bili su tu. Kad su se pojavile visoke kape gardijskih generala sa širokim grbom s orlom, simetrične, svrstane, mirne, uzvišene, u magli ovog meteža, neprijatelj je osjetio poštovanje prema Francuskoj; kao da je stupilo dvadeset pobjeda na bojište sa raširenim krilima, i oni koji su bili pobjednici, misleći da su pobijeđeni, ustuknuše; ali Wellington uzviknu: –

Na noge, gardisti, i gađajte ravno! Crveni se puk engleskih gardista, koji je bio polegao iza plotova, podiže, kiša metaka prorešeta trobojku koja je lepršala oko naših orlova, svi sjuriše, i započe posljednje klanje. Carska je garda osjetila kako u mraku oko nje uzmiče vojska, osjetila je golemu rasklimanost rasula, čula je gdje se kliče: – Bježi! – mjesto: – Živio car! i s bijegom iza sebe, ona je nastavila s napredovanjem, sve više i više tučena i ginući sve više na svakom koraku. Nije bilo ni kolebljivih ni plašljivih. Vojnik je u ovom odredu bio isto toliko junak kao i general! Nijedan čovjek nije propustio samoubojstvo.

Ney, izbezumljen, velik svom veličinom dragovoljno primljene smrti, izlagao se svima udarcima u ovoj oluji. Tu je bio pod njim ubijen peti konj. Sav u znoju, s vatrom u očima, s pjenom na usnama, s raskopčanom uniformom, s jednom svojom epoletom napola presječenom udarom sablje jednog »horse-guard-a«, sa zvijezdom velikog orla koju je prošarao jedan metak, krvav, blatan, veličanstven, sa skrhanim mačem u ruci, on je govorio: Pogledajte kako umire francuski maršal na bojnom polju! Ali uzalud; on nije poginuo. Bio je izvan sebe od gnjeva. Dobacivao je Drouetu d’Erlonu ovo pitanje: A ti, zar nećeš poginuti? Vikao je usred ove artiljerije koja je satirala jednu šaku ljudi: Nema dakle ništa za mene!

Oh! Kako bih želio da mi sva ova engleska tanad raznese utrobu! Bilo ti je suđeno da pogineš od francuskog metka, nesretniče!

XIII KATASTROFA Rasulo iza garde bilo je žalosno. Vojska je popustila naglo, odasvud u isti mah, s Hougomonta, sa La Haie-Sainte, iz Papelotta, iz Plancenoita. Iza uzvika: Izdaja! čuo se uzvik: Bježi! Vojska koja se raspada, to je kao led koji se topi. Sve popušta, prska, puca, plovi, valja se, pada, sudara se, žuri, strmoglavljuje se. Nečuveno raspadanje. Ney uzima nečijeg konja, skače na njega, i bez šešira, bez okovratnika, bez mača, postavlja se nasred briselskog puta, zaustavljajući u isti mah Engleze i Francuze. Pokušava zaustaviti vojsku, doziva je, grdi, grčevito se hvata za rasulo. Preplavljen je. Vojnici bježe od njega, vičući: – Živio maršal Ney! – Dva Duruttova puka jure amo-tamo preplašeni i kao odbacivani između ulanske sablje i pušaka Kemptove, Bestove, Packove i Rylandove brigade; bijeg je najgori metež; prijatelj ubija prijatelja da bi pobjegao; eskadroni i bataljoni se lome i rasijavaju jedni prema drugima, golema pjena bitke. Lobau na jednom kraju, kao i Reille na drugom, povučeni su u vrtlog. Uzalud Napoleon podiže zidove od ostataka garde; uzalud iscrpljuje u posljednjem naporu eskadrone koji su mu na službi. Quiot uzmiče pred Vivianom, Kellermann pred Vandeleurom, Lobau pred Bülowom, Morand pred Pirchom, Domon i Subervic pred pruskim knezom Wilhelmom. Guyot, koji je vodio na juriš careve eskadrone, pada pod kopitima engleskih dragona. Napoleon juri u galopu za bjeguncima, nagovara ih, tjera ih, prijeti im, zaklinje ih. Zaprege se ritaju, topovi bježe; vojnici od komore isprežu konje i uzimaju ih da umaknu, izvaljena pokrivena kola sa sva četiri točka uvis zakrčuju put i zgodna su prilika za sječu. Ljudi se gaze, gnječe, idu preko mrtvih i preko živih. Ruke izbezumljeno mlataraju. To je gomila koju je obuzela vrtoglavica, ona ispunjava putove, staze, mostove, ravnice, brežuljke, doline, šume, zakrčene ovim bježanjem četrdeset hiljada ljudi, l’ovici, očajanje, torbe i puške pobacane u raž, prolaz koji se krči mačem, nema više drugova, ni oficira, ni generala, užas koji se ne može iskazati. Zieten siječe Francusku do mile volje. Lavovi su postali jeleni. Takav je bio ovaj bijeg. U Genappeu su pokušali da se okrenu, da se suprotstave, da zadrže navalu. Lobau je prikupio tri stotine ljudi. Zapriječili su ulazak u selo; ali, na prvi pljusak pruskih metaka, sve opet počne bježati, i Lobau je bio

zarobljen. I danas se još vide tragovi ovih metaka na starom zabatu jedne kućerine od opeka desno od puta, na nekoliko minuta prije nego što se uđe u Genappe. Prusi jurnuše u Genappe, bijesni bez sumnje što su tako malo učestvovali u pobjedi. Gonjenje je bilo grozno. Blücher je naredio istrebljenje. Rouget je bio dao taj žalosni primjer kad je zaprijetio smrću svakom francuskom grenadiru koji mu dovede pruskog zarobljenika. Blücher je nadmašio Rougeta. General mlade garde, Duhesme, pritiješnjen uz vrata jedne krčme u Genappeu, predao je svoj mač jednom husaru smrti koji je uzeo mač i ubio zarobljenika. Pobjeda je završena ubijanjem pobijeđenih. Žigošimo, jer smo historija: stari se Blücher obeščastio. Ovi okrutni postupci dovršiše još više poraz. Očajni bijeg prošao je kroz Genappe, prošao kroz Quatre-Bras, prošao kroz Gosselies, prošao kroz Frasnes, prošao kroz Charleroi, prošao kroz Thuin i zaustavio se tek na granici. Jao! Tko je tako bježao? Velika vojska. Ova vrtoglavica, ova strahota, ovo propadanje najveće hrabrosti koja je zadivila historiju, da li je to bez uzroka? Ne. Sjena jedne goleme desnice nanosi se nad Waterloo. To je dan udesa. Nadljudska je snaga dala ovaj dan. Odatle prestrašeno priklanjanje glave; odatle i to što su ove velike duše predale svoj mač. Oni koji su pobijedili Evropu pali su satrveni, nemajući više ništa ni reći ni učiniti, osjećajući u mraku jednu strašnu prisutnost Hoc erat in fatis35. Toga se dana promijenila perspektiva ljudskog roda. Waterloo je šarka devetnaestog vijeka. Nestanak velikog čovjeka bio je potreban dolasku velikog vijeka. Netko tko ne trpi da mu se prigovara pobrinuo se za to. Panika junaka se objašnjava. U bici kod Waterlooa ima nešto više od oblaka, ima meteor. Bog je prošao. U sumraku, na jednoj njivi blizu Genappea, Bernard i Bertrand uhvatiše za skut njegova redengota i zaustaviše jednog prestrašenog, zamišljenog, mračnog čovjeka, koji je, povučen dotle bujicom bježanja, sjahao, uzeo pod pazuh uzdu svoga konja, i, izgubljena pogleda, vraćao se prema Waterloou. To je bio Napoleon, koji je još pokušavao da ide naprijed, golemi mjesečar ovoga razorenog sna.

35

To je bilo suđeno. - Prev.

XIV POSLJEDNJI CARRÉ Nekoliko carréa garde, nepomični u toj poplavi bježanja, kao stijene u vodi koja teče, držali su se do noći. Kada je naišla noć, a s njom i smrt, oni su dočekali ovaj dvostruki mrak, i, nepokolebljivo, pustili su da ih obavije. Svaki je puk, odvojen od ostalih i bez veze s vojskom razbijenom na sve strane, umirao za svoj račun. Zauzeli su bili položaje, za ovaj posljednji podvig, jedni na rosomskim visovima, drugi na mon-senžanskoj ravnici. Tu su, ostavljeni, pobijeđeni, strašni, ovi mračni carréi izdisali u strahovitom hropcu. Ulm, Wagram, Jena i Friedland su umirali u njima. U sumraku, oko devet sati uvečer, u podnožju mon-sen-žanske zaravni, bio je ostao još jedan carré. U toj kobnoj dolini, ispod ove kose kojom su se popeli oklopnici, a koja je sada bila preplavljena engleskim masama, pod unakrsnom navalom metaka, ovaj se carré borio. Njime je zapovijedao jedan nepoznati oficir po imenu Cambronne. Na svaki plotun carré je odgovarao i smanjivao se. Na topovsku tanad odgovarao je puščanom vatrom, sužavajući neprestano svoja četiri zida. Iz daljine, bjegunci, zaustavljajući se ponekad da predahnu, slušali su u mraku ovu jezivu tutnjavu koja je izdisala. Kad je od ove legije ostala samo šaka jada, kada se njihova zastava pretvorila u poderanu krpu, kada su se njihove puške kojima je nestalo metaka pretvorile u toljage, kad je hrpa leševa bila veća od žive družine, pobjednike je obuzeo neki sveti užas oko ovih uzvišenih samrtnika, i engleska artiljerija, zastavši da dođe do daha, ušuti. To je bila neka vrsta odmora. Ovi su borci vidjeli oko sebe aveti koje kao da gmižu, sjene ljudi na konju, crni profil topova, bijelo nebo koje se naziralo kroz točkove i lafete; gorostasna glava smrti koju junaci uvijek gledaju obavijenu dimom u jeku bitke, prilazila im je i promatrala ih. Mogli su čuti u sutonskom mraku kako se pune topovi, upaljeni fitilji slični tigrovim očima u noći vrtjeli su se u krugu oko njihovih glava, svi upaljači engleskih baterija približiše se topovima, i tada, uzbuđen, držeći smrt ovješenu nad ovim ljudima, jedan engleski general, Colville, tvrde jedni, Maitland, kažu drugi, doviknu im: – Hrabri Francuzi, predajte se! – Cambronne odgovori: – Merde!36

36

Govno – eto ti! – Prev.

XV CAMBRONNE Budući da francuski čitalac traži da se prema njemu ima obzira, mi ne možemo ponoviti najljepšu možda riječ koju je ikada ijedan Francuz izrekao. Zabranjeno je da se uzvišeno unosi u historiju. Na svoju ličnu odgovornost, prekršit ćemo tu zabranu. Dakle, među ovim divovima, bio je jedan titan, Cambronne. Izreći ovu riječ, i onda umrijeti, ima li što veće, jer htjeti umrijeti, to je umrijeti, i nije kriv ovaj čovjek ako je, obasut vatrom, ostao živ. Čovjek koji je dobio bitku kod Waterlooa, to nije poraženi Napoleon, niti Wellington, koji je uzmakao u četiri sata, a očajavao u pet, niti Blücher koji se nije niti tukao; čovjek koji je dobio bitku kod Waterlooa jest Cambronne. Smrviti takvom riječi grom koji vas ubija, to je isto što i pobjeda. Odgovoriti ovako katastrofi, reći ovo udesu, dati ovo podnožje budućem lavu, baciti ovaj odgovor noćnoj kiši, izdajničkom zidu Hougomonta, usječenom putu Ohaina, Grouchyjevu zakašnjenju, Blücherovu dolasku, biti ironija u grobu, postupiti tako da se čovjek održi na nogama pošto padne, utopiti u dva sloga evropsku koaliciju, ponuditi kraljevima ovaj nužnik koji su već cezari poznavali, učiniti od posljednje riječi prvu miješajući u nju bljesak Francuske, zaključiti drsko Waterloo pokladama, dopuniti Leonidu Rabelaisom, izraziti ovu pobjedu najvišom riječju koju je nemoguće izgovoriti, izgubiti zemljište i sačuvati historiju, poslije ovoga pokolja imati na svojoj strani šaljivce, to je golemo. To je uvreda gromu. To dostiže eshilsku veličinu. Cambronneova riječ pravi utisak lomljenja. To je lomljenje grudi prezirom; to je nadošla agonija koja eksplodira. Tko je pobijedio? Je li Wellington? Ne. Bez Blüchera, on bi bio izgubljen. Je li Blücher? Ne. Da Wellington nije započeo, Blücher ne bi završio. Taj Cambronne, taj namjernik posljednjeg časa, taj neznani vojnik, ta beskrajna malenkost u ratu, osjeća da u svemu tome ima jedna laž, laž u katastrofi, bolno udvostručavanje, i u času kad hoće puknuti od jeda, nude mu takvo ništavilo, život! Kako da ne pobjesni? Tu su svi kraljevi Evrope, sretni generali, Jupiteri gromovnici, ima sto hiljada pobjedonosnih vojnika, a iza sto hiljada milijun, njihovi topovi s upaljenim fitiljima zijaju, gaze carsku

gardu i veliku vojsku, satiru Napoleona, i ostaje još samo Cambronne; nema više nikog da se buni osim ovog zemnog crva. On će se buniti. Tada on traži jednu riječ kao što se traži mač. Pred ovom čudesnom i plitkom pobjedom, pred ovom pobjedom bez pobjednika, ovaj očajnik se isprsuje; on podnosi njenu golemost, ali utvrđuje njeno ništavilo; on ne samo da pljuje na nju nego i nešto više; i pod teretom broja, snage i materije, duša mu nalazi izraz, nalazi izmetinu. Da ponovimo: reći ovo, učiniti ovo, naći ovo, to znači biti pobjednik. Duh velikih dana ušao je u ovog nepoznatog čovjeka u tom kobnom času. Cambronne je pronašao vaterlošku riječ, kao što je Rouget de l’Isle pronašao Marseljezu, silaskom nadahnuća odozgo. Izljev božanskog vihora se izdvaja i prolazi kroz ove ljude, te oni uzdrhte, i jedan od njih pjeva najvišu pjesmu, a drugome se otkida strašan krik. Ovu riječ titanskog prezira Cambronne ne dobacuje samo Evropi u ime Carstva, to bi bilo malo; on je dobacuje prošlosti u ime Revolucije. Čuju ga, i u Cambronnu poznaju staru dušu divova. Reklo bi se da to znači biti pobjednik. Na Cambronneovu riječ engleski je glas odgovorio: – Pali! – Baterije zagrmješe, brežuljak se stresao, sve te cijevi od tuča izbljuvaše posljednji put strahovito željezo; golem dim, koji se nejasno zabijelio od svijetlosti mjeseca što se pojavio polegao je, i kada se dim raspršio, nije više bilo ničega. Ovaj strahoviti ostatak bio je uništen, garda je bila mrtva. Četiri zida živog reduta ležala su na zemlji; jedva se primjećivao tu i tamo koji trzaj među leševima; i tako francuske legije, veće od rimskih legija, izdahnuše na Mont-Saint-Jeanu, na zemlji raskvašenoj od kiše i krvi, u pocrnjelom žitu, na mjestu gdje sada prolazi u četiri sata ujutro, žviždeći i veselo šibajući bičem svoga konja, neki Joseph, koji tjera nivelska poštanska kola.

XVI QUOT LIBRAS IN DUCE37 Bitka kod Waterloo-a je jedna zagonetka. Ona je isto tako nejasna onima koji su je dobili kao i onima koji su je izgubili. Za Napoleona ona je panika; za Blüchera je ona samo pitanje vatre; Wellingtonu je potpuno nerazumljiva. Pogledajte izvještaje! Opisi su zbunjeni, tumačenja zamršena. Jedni tepaju drugi mucaju. Jomini dijeli bitku kod Waterlooa na četiri momenta; Muffling je siječe na tri peripetije; Charras, iako u nekim tačkama imamo drugo mišljenje nego on, jedini je obuhvatio svojim smjelim pogledom sve značajne linije ove katastrofe ljudskog genija koji se uhvatio u koštac s božanskim slučajem. Svi ostali historičari su nekako zaslijepljeni, i u toj zasljepljenosti oni lutaju. Munjevit dan, zaista, rušenje vojničke monarhije, koja je, na veliko zaprepaštenje kraljeva, povukla za sobom sva kraljevstva, pad sile, poraz rata. U ovom događaju, prožetom ljudskom nužnošću, udio ljudi je ništavan. Ne priznati Waterloo Wellingtonu i Blücheru, znači li to oduzeti što Engleskoj i Njemačkoj? Ne. Ni ova slavna Engleska ni ova uzvišena Njemačka nisu u pitanju u problemu Waterlooa. Hvala Svevišnjem, narodi su veliki izvan mračnih pustolovina mača. Ni Njemačka, ni Engleska, ni Francuska, ne mogu stati u njegove korice. U ovo doba kada je Waterloo samo zveket sabalja, iznad Blüchera Njemačka ima Goethea, a iznad Wellingtona Engleska ima Byrona. Jedno prostrano svitanje ideja svojstveno je našem vijeku, i u toj zori Engleska i Njemačka ima divnu svjetlost. One su veličanstvene jer misle. Dizanje nivoa koje one donose civilizaciji u njihovom je biću; ono dolazi od njih samih, a ne od slučajnosti. Ono čime su se one uvećale u devetnaestom vijeku ne izvire iz Waterlooa. Samo barbarski narodi naglo nabujaju poslije pobjede. To je prolazna taština bujica koje nadođu poslije oluje. Civilizirani narodi, osobito u naše dane, niti se uzdižu niti spuštaju dobrom ili lošom srećom jednog vojskovođe. Njihova specifična težina u ljudskom rodu proistječe iz nečega što je više nego vojni udar. Njihova čast, bogu hvala, njihovo dostojanstvo, njihova prosvjećenost, njihov genij nisu brojevi koje junaci i osvajači, ovi kockari, mogu metnuti na lutriju bitaka. Izgubljena bitka često je osvojeni 37

Koliko je težak vojvoda.

napredak. Manje slave, više slobode. Bubanj umukne, razum dolazi do riječi. To je igra gdje dobiva onaj tko gubi. Da govorimo, dakle, o Waterloou hladno promatrajući s obadvije strane. Dajmo slučaju ono što pripada slučaju, a bogu ono što je božje. Šta je Waterloo? Pobjeda? Ne. Lutrijska premija. Premija koju je dobila Evropa, a platila Francuska. Nije mnogo vrijedilo postaviti tu lava. Waterloo je uostalom najčudniji susret koji se dogodio u historiji. Napoleon i Wellington. To nisu bili neprijatelji, to su suprotnosti. Nikada bog, koji uživa u antitezama, nije stvorio uočljiviji kontrast ni izvanrednije suočenje. S jedne strane, tačnost, predviđanje, geometrija, obazrivost, osigurana odstupnica, sačuvana rezerva, uporna hladnokrvnost, nepokolebljiva metoda, strategija koja iskorišćuje zemljište, taktika koja uravnotežava bataljone, klanje udešeno kao po koncu, rat uređen sa satom u ruci, ništa hotimično prepušteno slučaju, stara klasična hrabrost, apsolutna ispravnost; s druge strane intuicija, vidovitost, vojnička nastranost, natčovječanski nagon, plameni pogled nešto što gleda kao orao a udara kao grom, čudesna vještina u prezrivoj napetosti snage, sve tajne jedne duboke duše, spoj s .udesom, rijekom, ravnicom, šumom, brijegom, kojima naređuje i u neku ruku ih primorava da ga slušaju; despot koji ide tako daleko da tiranizira bojno polje, vjera u zvijezdu pomiješana sa strategijskom znanošću koja je uveličava i remeti. Wellington je bio Baréme, a Napoleon Michelangelo, i genija je ovog puta pobijedio račun. S obiju strana čekali su nekog. Uspio je onaj koji je tačnije računao. Napoleon je čekao Grouchyja; on nije došao. Wellington je čekao Blüchera; on je došao. Wellington, to je klasični rat, koji se osvećuje. Bonaparte ga je, u svojoj zori, sreo u Italiji, i prekrasno tukao. Stara sova bježala je pred mladim kragujem. Stara je taktika bila ne samo smrvljena nego i sablažnjena. Tko je bio taj Korzikanac od dvadeset i šest godina? Šta je imao značiti taj sjajni neznalica koji se, imajući sve protiv sebe, ništa za sebe, bez hrane, bez municije, bez topova, bez obuće, gotovo bez vojske, sa šakom ljudi protiv masa, bacio na udruženu Evropu i besmisleno dobio pobjede u nemogućem? Odakle je izlazio taj munjeviti bjesomučnik koji je, gotovo bez predaha, i s istom igrom boraca u ruci, srhrvio jednu za drugom pet vojski njemačkog cara i oborio Beaulieua na Alvinzija, Wurmsera na Beauileua, Melasa na Wurmsera, Mačka na Melasa? Tko je bio taj ratni novajlija s drskošću jedne zvijezde? Akademijska vojnička škola ga je izopćivala dok je bježala. Odatle nesmiljena kivnost starog cezarizma protiv novoga, propisane sablje protiv blistavog mača, i

šahovske table protiv genija. 18. lipnja 1815. ta je kivnost imala posljednju riječ, i ispod Lodija, Montebella, Montenotte, Mantove, Marenga i Arcola napisala je: »Waterloo«. Trijumf prosječnih koji godi većinama. Udes je pristao na ovu ironiju. Na svom izmaku, Napoleon je našao pred sobom mladog Wurmsera. Da bi se dobio pravi Wurmser, dovoljno je obijeliti Wellingtonovu kosu. Waterloo je bitka prvoga reda koju je dobio vojskovođa drugoga reda. U boju kod Waterlooa treba se osobito diviti Engleskoj, engleskoj čvrstini, engleskoj odlučnosti, engleskoj krvi; Engleska je, neka mi to dopusti, imala uzvišenog tu sebe samu. Ne svoga vojskovođu, nego svoju vojsku. Wellington, čudno nezahvalan, izjavljuje u jednom pismu lordu Bathurstu da je njegova vojska, vojska koja se borila 18. lipnja 1815, bila »slaba vojska«. Šta o tome misli ona crna mješavina kostiju zakopanih pod brazdama Waterlooa? Engleska je bila suviše skromna prema Wellingtonu. Učiniti Wellingtona tako velikim, to znači učiniti Englesku malom. Wellington je samo junak kao mnogi drugi. Oni sivi Škoti, oni horse-guardi, oni Maitlandovi i Mitchellovi pukovi, ona Packova i Kemptova pješadija, ona Ponsonbyjeva i Somersetova konjica, oni highlandersi koji sviraju u gajde pod kišom metaka, oni Rylandovi bataljoni, oni sasvim novi regruti koji su jedva umjeli rukovati puškama, a održali su se pred starim četama s Esslinga i s Rivolija, eto to je veliko. Wellington je bio izdržljiv, tu je njegova snaga, i mi mu je ne osporavamo, ali najmanji njegov pješak i najmanji konjanik isto su tako čvrsti kao i on. Iron soldier (željezni vojnik) nije gori nego iron duke (željezni vojvoda). Što se nas tiče, sve naše slavopojke upućene su engleskom vojniku, engleskoj vojsci, engleskom narodu. Ako postoji trofej, zasluga je Engleske što ga ima. Waterloški stup bio bi pravedniji kad bi, mjesto lika jednog čovjeka dizao u oblake kip jednog naroda. Ali ova velika Engleska naljutiti će se na ovo što ovdje kažemo. Oni imaju još, poslije svoje 1688. i naše 1789, feudalnu iluziju. Ona vjeruje u naslijeđe i u hijerarhiju. Ovaj narod, koji nijedan drugi narod ne premašuje po slavi i snazi, cijeni sebe kao naciju, a ne kao narod. Kao narod, on se rado potčinjava i misli da je svaki lord glava. Kao workman (radnik) dopušta da ga preziru; kao vojnik pušta da ga batinaju. Sjetit ćete se, da, poslije bitke kod Inkermanna, jedan narednik, koji je, čini se, spasao vojsku, nije mogao dobiti pohvalnicu lorda Raglana, jer engleska vojna hijerarhija ne dopušta da se u izvještaju spominje ijedan junak koji nema oficirski čin.

Čemu se iznad svega divimo, u sukobu kao što je onaj kod Waterlooa, to je čudesna okretnost slučaja. Noćne kiše, hougomontski zid, usječeni put za Ohain, Grouchy koji ne čuje top, vođa koji vara Napoleona, vođa koji obavještava Bulowa; cijeli je taj kataklizam čudesno udešen. Sve u svemu, recimo to, na Waterloou je bilo više klanja nego bitke. Waterloo od svih pravilnih bitaka ima najmanju frontu prema tolikom broju boraca. Napoleon, tri četvrtine milje, Wellington, pola milje; sedamdeset i dvije hiljade boraca sa svake strane. Ta je zbijenost dovela do mesarenja. Napravljen je ovaj račun i ustanovljen ovaj razmjer: gubitak u ljudima: – kod Austerlitza, Francuzi, četrnaest posto; Rusi, trideset posto; Austrijanci, četrdeset i četiri posto; kod Wagrama, Francuzi, trideset i sedam posto; Rusi, četrdeset i četiri. Kod Bautzena, Francuzi, trinaest posto, Rusi i Prusi, četrnaest. Kod Waterlooa, Francuzi, pedeset i šest posto; saveznici, trideset i jedan. Svega kod Waterlooa, četrdeset i jedan posto; sto četrdeset i četiri hiljade boraca; šezdeset hiljada mrtvih. Na vaterloškom polju vlada danas mir koji je svojstven zemlji, neuzbudljivom čovjekovu osloncu, i to je polje nalik na sve ravnice. U noći ipak izbija iz njega neka vrsta vidovite magle, i ako se po njemu prošeta neki putnik, ako pogleda, ako prisluhne, ako se preda snovima, kao Virgil u kobnim filipskim ravnicama, obuzima ga halucinacija katastrofe. Užasni 18. lipnja oživljava, lažnog brijegaspomenika nestaje, ovaj kojekakvi lav nestaje, bojno polje dobiva svoj pravi izgled; pješadijski redovi se vijugaju po ravnici, bijesni galopi prolaze obzorjem; užasnuta sanjalica vidi sjevanje sabalja, svjetlucanje bajoneta, sijanje bomba, strašno ukrštavanje gromova; on čuje, kao hropac na dnu groba, nerazgovjetnu vrevu aveti od bitke; ove sjene, to su grenadiri; ovi bljesci, to su oklopnici; ovaj skelet, to je Napoleon; onaj kostur, to je Wellington; sve to više ne postoji, a sudara se i još se bori; i jaruge se crvene, i drveće podrhtava, i ima bijesa čak u oblacima. U mraku svi ovi podivljali visovi, Mont-Saint-Jean, Hougomont, Frischemon, Papelotte, Plancenoit, ukazuju se nejasno okruženi vihorima aveti koje se istrebljuju.

XVII TREBA LI MISLITI DA JE WATERLOO IMAO DOBRIH POSLJEDICA Postoji jedna vrlo uvažena liberalna škola koja ne mrzi Waterloo. Mi joj ne pripadamo. Za nas, Waterloo je samo preneraženi datum slobode. Da se takav orao izleže iz takvog jajeta, to je zaista neočekivano. Waterloo, ako se stavimo na najviše gledište pitanja, po svojoj namjeri je protiv-revolucionarna pobjeda. To je Evropa protiv Francuske. To je Petrograd, Berlin i Beč protiv Pariza, to je status quo protiv inicijative, to je 14. srpnja 1789. napadnut preko 20. ožujka 1815, to je pohod monarhije protiv neukrotive francuske bune. Ugasiti napokon taj golemi narod koji se komeša već dvadeset i šest godina, to je bio njihov san. Solidarnost Braunschweiga, Nassaua, Romanova, Hohenzollerna, Habsburga s Burboncima. Waterloo nosi božansko pravo na svom sedlu. Pošto je carstvo bilo despotsko, istina je da je kraljevstvo, po prirodnoj reakciji stvari, moralo nužno biti liberalno, i da je ustavni red mimo volje proizašao iz Waterlooa, na veliku žalost pobjedilaca. Jer revolucija ne može biti istinski pobijeđena, i pošto je ona djelo promisli i u potpunosti sudbinom određena, ona se uvijek ponovo javlja, prije Waterlooa u Bonapartu, koji ruši stara prijestolja, poslije Waterlooa u Louisu XVIII, koji daje ustav i priklanja se pred njim. Bonaparte penje jednog poštanskog kočijaša na napuljsko prijestolje i jednog narednika na švedsko prijestolje, služeći se nejednakošću da dokaže jednakost; Louis XVIII u Saint-Ouenu supotpisuje izjavu o pravima čovjekovim. Ako hoćete sebi predočiti napredak, nazovite ga Sutra. Sutra neodoljivo izvodi svoje djelo i izvodi ga već danas. Ono dospijeva do cilja uvijek, na čudan način. Ono upotrebljava Wellingtona da od Foyja, koji je bio samo vojnik, načini govornika. Foy propada na Hougomontu, a diže se na govornici. Tako postupa napredak. Nema lošeg alata za ovog radnika. On prilagođava svome božanskom poslu, bez ikakve zabune, čovjeka koji je prekoračio Alpe, i dobrog starog bolesnika, kome noge dršću, iz elizejske palače. On se služi kostobolnim kao i osvajačem; s osvajačem spolja, s kostobolnim unutra. Waterloo, prekidajući rušenje evropskih prijestolja mačem, pridonio je samo tome da se nastavi revolucionarni posao na

drugoj strani. Sa čizmama je svršeno, red je sada na mislioce. Vijek koji je Waterloo htio zaustaviti prešao je preko njega i produžio svoj put. Ovu kobnu pobjedu pobijedila je sloboda. Sve u svemu, i nepobitno, ono što je trijumfiralo kod Waterlooa, što se smiješilo iz Wellingtona, što mu je donijelo sve evropske maršalske titule, pa, vele, i palicu francuskog maršala, što je veselo vozilo kolica zemlje pune kostiju da se podigne humak za lava, što je trijumfalno ispisalo na tome podnožju ovaj datum: 18. lipnja 1815, što je ohrabrilo Blüchera da dade sasjeći vojsku koja je bježala, što se s vrha mon-sen-žanske zaravni nadnosilo nad Francusku, kao nad plijen, to je bila protivrevolucija. Protivrevolucija je mrmljala ovu besramnu riječ: raskomadati. Kad je stigla u Pariz, vidjela je izbliza vulkansko ždrijelo, osjetila je da joj ovaj pepeo prži noge i predomislila se. Odlučila se da promuca ustav. U Waterloou gledajmo samo ono što je u Waterloou. Namjernu slobodu, nikako. Protivrevolucija je bila nehotice liberalna, kao što je, sličnom jednom pojavom, Napoleon bio nehotice revolucionaran. Na dan 18. lipnja 1815, Robespierre konjanik izbačen je iz sedla.

XVIII JAČANJE BOŽANSKOG PRAVA Kraj diktature. Cijeli se jedan evropski sistem srušio. Carstvo je skliznulo u mrak koji je bio nalik na mrak rimskog carstva na izdisaju. Svijet se našao u ponoru kao u vrijeme barbara. Samo što je barbarstvo 1815, koje treba zvati njegovim pravim imenom, protivrevolucija, imalo malo daha, brzo se zaduvalo, i nije daleko odmaklo. Carstvo su, priznajmo, oplakivali; i oplakivale su ga junačke oči. Ako je slava u maču koji se pretvorio u žezlo, carstvo je bilo sama slava. Prosulo je po zemlji svu svjetlost koju tiranija može dati; tamnu svjetlost. Kad se usporedi s istinskim danom, to je noć. Ovaj nestanak noći davao je utisak pomračenja sunca. Louis XVIII vratio se u Pariz. Plesovi u kolu na dan 8. srpnja bacili su u sjenu oduševljenje dana 20. ožujka. Korzikanac je postao antiteza Beamezu. Zastava na kupoli Tuilerija bila je bijela. Progonstvo je zasjalo na prijestolje. Hartwellov stol od jelovine zauzeo je mjesto ispred fotelja Louisa XIV ukrašena ljiljanima. Govorilo se o Bouvinesu i Fontenoyju kao da su bili jučer, pošto je Austerlitz zastario. Oltar i prijestolje veličanstveno su se bratimili. Jedan od najneospornijih oblika društvenog spasa u devetnaestom vijeku uspostavio se nad Francuskom i nad kontinentom. Evropa je zadjenula bijelu kokardu. Trestaillon je bio slavan. Deviza non pluribus impar38 opet se pojavila u kamenim zrakama koje prikazuju sunce na pročelju kasarne na Orsejskom keju. Gdje god je bila carska garda, dizala se crvena kuća. Karuselski slavoluk, pretrpan pobjedama koje mu nisu pristajale, ne snalazeći se u ovim novinama, stideći se možda malo Marenga i Arcola, izvukao se iz neprilike kipom vojvode od Angoulema. Groblje crkve svete Magdalene, strašna zajednička raka iz Devedeset i treće, prekrilo se mramorom i jaspisom, jer su kosti Louisa XVI i Marije Antoinette bile u toj prašini. U jarku Vincennesa, nadgrobni je stup zaboden u zemlju, podsjećajući da je vojvoda od Enghiena poginuo istog mjeseca kada je Napoleon bio okrunjen. Papa Pio VII, koji je izvršio čin krunisanja, blizu te smrti, spokojno je blagoslovio pad, kao što je ranije blagoslovio uzdizanje. U Schonbrunnu je bila jedna mala sjena od četiri godine koju niste smjeli zvati Rimskim kraljem da ne biste bili proglašeni za buntovnika. I sve su 38

Ne nejednak s mnogima. – Prev.

se te stvari izvršile, i ti kraljevi ponovo zasjeli na svoje prijestolje, i gospodar Evrope je bio strpan u kavez, i stari je režim postao novi, i sav zemaljski mrak i sva zemaljska svjetlost izmijenili su mjesta, jer je, jedno ljetno popodne, jedan pastir rekao nekom Prusu u šumi: – Prođite ovuda, a ne onuda! Ta je 1815. bila neka vrsta sumornog travnja. Stare su i nezdrave otrovne stvarnosti dobile samo novi izgled. Laž se vjenčala sa 1789, božansko je pravo uzelo obrazinu ustava, izmišljotine su postale ustavne, predrasude, praznovjerja i zadnje misli, sa članom 14. u srcu, obojile su se slobodoumljem. Zmija je promijenila samo košuljicu. Napoleon je čovjeka u isti mah uzdigao i umanjio. Ideal je, u doba te vlade sjajne materije, dobio neobično ime ideologije. Ozbiljna je to neobazrivost velikog čovjeka što je izložio podsmijehu budućnost. Ipak su ga narodi, ta topovska hrana zaljubljena u tobdžiju, tražili očima. Gdje je? Šta radi? Napoleon je umro, rekao je jedan prolaznik nekom invalidu sa Marenga i sa Waterlooa. – On da umre! uzviknuo je ovaj vojnik, ta vi ga dobro znate! Mašte su uzdizale na stupanj božanstva ovog srušenog čovjeka. Evropa je u osnovi, poslije Waterlooa, postala mračna. Nešto golemo ostalo je zadugo prazno po Napoleonovu nestanku. Kraljevi su se smjestili u tu prazninu. Stara je Evropa to iskoristila da se preobrazi. Stvorena je Sveta Alijansa. La Belle Alliance , unaprijed je već kazalo sudbonosno vaterloško polje. U prisutnosti i baš pred tom starom obnovljenom Evropom, ocrtavale su se linije nove Francuske. Budućnost koju je ismijavao car ušla je. Na čelu je imala ovu zvijezdu, Slobodu. Vatrene oči mladih generacija okrenule su se prema njoj. Neobična stvar, ljudi zavolješe u isto vrijeme tu budućnost, Slobodu, i tu prošlost, Napoleona. Poraz je uvećao pobijeđenog. Pali Bonaparte izgledao je veći nego Napoleon na nogama. Oni koji su trijumfirali uplašili su se. Engleska je povjerila Hudsonu Loweu da ga čuva, a Francuska Montchenuju da ga vreba. Njegove su skrštene ruke uznemirivale prijestolje. Aleksandar ga je zvao: moja nesanica. Ta je prestravljenost dolazila od one količine revolucije koju je nosio u sebi. To objašnjava i oprašta bonapartističko slobodoumlje. Ta je utvara zadavala drhtavicu starome svijetu. Kraljevi su nelagodno vladali, sa Svetom Jelenom na vidiku. Dok je Napoleon izdisao u Longwoodu, šezdeset hiljada ljudi palih na vaterloškom polju mirno su trunuli, i nešto njihova mira širilo se po svijetu. Bečki kongres je načinio od toga ugovore 1815, a Evropa je to nazvala Restauracijom.

Eto što je Waterloo. Ali što se tiče beskonačnosti? Sva ta oluja, sav taj oblak, taj rat, zatim taj mir, sva ta sjena nije ni za čas pomutila sjaj velikog oka kojim je jedna bubica što skače s travke na travku jednaka orlu koji leti s jednog zvonika na drugi na tornjevima crkve Notre-Dame.

XIX BOJNO POLJE NOĆU Vratimo se, ova knjiga to neophodno zahtijeva, na ovo kobno bojno polje. 18. lipnja bio je pun mjesec. Njegova je svjetlost išla na ruku Blücherovu divljem gonjenju, otkrivala je tragove bjegunaca, predavala gomilu pomamnoj pruskoj konjici i pomogla pokolju. Ima ponekad u katastrofama ovakvih tragičnih usluga noći. Pošto je opaljen posljednji top, mon-sen-ženska ravnica ostala je pusta. Englezi su zauzeli francuski logor; to je uobičajena potvrda pobjede: spavati u krevetu pobijeđenoga. Smjestili su svoj logor iza Rossomma. Prusi, u potjeri za bjeguncima, jurili su naprijed. Wellington je otišao u selo Waterloo da sastavi svoj izvještaj lordu Bathurstu. Ako igdje, Sic vos non vobis39 može se primijeniti na ovo selo Waterloo. Waterloo nije ništa uradio, i ostao je na pola milje od borbe. Mont-Saint-Jean bio je tučen iz topova, Hougomont je izgorio, Papelotte je izgorio, Plancenoit je izgorio. La Haie-Sainte je zauzeta na juriš, La BelleAlliance je vidjela kako su se zagrlila dva pobjednika; za ova se imena jedva zna, a Waterloo, koji nije podnio nikakve muke u boju, nosi svu njihovu slavu. Nismo od onih koji laskaju ratu; kad se za to pokaže prilika, mi o njemu kažemo pravu istinu. Rat ima užasnih ljepota koje nismo prikrivali; on ima, priznajemo to, i ružnih strana. Jedna od onih koje najviše iznenađuje jest ono žurno pljačkanje poslije pobjede. Zora koja dolazi iza bitke sviće uvijek nad golim leševima. Tko to radi? Tko tako kalja trijumf? Koja je to gadna ruka koja se krišom uvlači u džep pobjede? Koji su to lopovi koji izvode svoje nedjelo iza slave? Neki filozofi, između ostalih Voltaire, tvrde da su to baš oni koji su stvorili slavu. To su isti, kažu, nema zamjene; oni koji stoje pljačkaju one koji leže. Junak dana je vampir noći. Na kraju krajeva, čovjek ima pravo da skine štogod s leša čiji je on tvorac, što se nas tiče, mi u to ne vjerujemo. Brati lovorike i ukrasti cipele s jednog mrtvaca, to nam izgleda nemoguće za istu ruku. 39

Tako vi (radite), ali ne za sebe. – Prev.

Sigurno je samo to, obično, da poslije pobjednika dolaze lopovi. Ali stavimo vojnika, osobito suvremenog vojnika izvan toga. Svaka vojska vuče repinu, i to treba optužiti. Stvorenja neka poput pacova, upola razbojnici a upola sluge, sve vrste slijepih miševa koji izlaze u sutonu što se zove rat, uniformirani ljudi koji se ne bore, lažni bolesnici, opasni šepavci, sumnjivi kantineri koji kaskaju, nekad sa svojim ženama, na malim kolicima i kradu da bi prodali, prosjaci koji se nude oficirima kao vođe, dripci, pljačkaši, – vojska je na svojim pohodima nekada, mi ne govorimo o sadašnjem vremenu, vukla sve to, tako da se to, osobitim jezikom zvalo »vucare«. Nijedna vojska i nijedan narod nije bio odgovoran za ova stvorenja; ona su govorila talijanski, a pratila Nijemce; govorila su francuski, a pratila Engleze. Takav je jedan bijednik, španjolska vucara koja je govorila francuski, ubio na prevaru i pokrao na samom bojištu, u noći poslije bitke kod Cerisolea, markiza de Fervacquesa, koga je prevario svojim pikardijskim natucanjem jer je mislio da je to naš čovjek. Iz pljačke se rađao pljačkaš. Odvratno pravilo: živjeti od neprijatelja, prouzrokovalo je ovu gubu koju je samo jaka disciplina mogla izliječiti. Ima slava koje varaju; ne zna se uvijek zašto su neki generali, veliki uostalom, bili tako popularni. Turennea su obožavali njegovi vojnici jer je trpio pljačku; dopušteno zlo je sastavni dio dobrote: Turenne je bio zato dobar što je pustio da se Palatinat sravni ognjem i mačem. Iza vojske se moglo vidjeti manje ili više pljačkaša prema tome da li je zapovjednik bio manje ili više strog. Hoche i Marceau nisu imali vucara; Wellington, odajemo mu rado to pravedno priznanje, imao ih je malo. Ipak, u noći između 18. i 19. lipnja mrtvaci su bili skinuti do kože. Wellington je bio strog; zapovijedio je da se strijelja svatko tko se uhvati na djelu; ali je grabež uporan. Pljačkaši su krali na jednom kraju bojnog polja dok su ih strijeljali na drugom. Mjesec je bio zloslutan nad ovom ravnicom. Oko ponoći, jedan se čovjek prikradao ili bolje vukao sa strane usječenog puta za Ohain. To je, kako po svemu izgleda, bio jedan od onih koje smo maločas ocrtali, ni Englez, ni Francuz, ni seljak, ni vojnik, manje čovjek nego vampir, privučen zadahom leševa, kome je pobjeda krađa, a koji je došao da pokrade Waterloo. Na sebi je imao bluzu koja je pomalo bila nalik na vojnički ogrtač; bio je uznemiren i smion, išao je naprijed a gledao iza sebe. Tko je bio taj čovjek? Noć je vjerojatno znala više o njemu nego dan. Nije nosio vojničku vreću, ali je očevidno imao velike džepove pod svojim ogrtačem. S vremena na vrijeme, on bi se zaustavio, ispitivao ravnicu oko sebe kao zato da vidi da ga netko ne gleda, saginjao se naglo, prevrtao po zemlji nešto što je bilo šutljivo i nepokretno. Zatim se uspravljao i gubio.

Po svome šuljanju, svome držanju, svojim brzim i tajanstvenim pokretima, bio je nalik na one sutonske aveti koje se miču po razvalinama i koje stare normanske legende nazivaju hodalicama. Neke noćne čaplje po baruštinama imaju sličan izgled. Nečije oko, koje bi pažljivo ispitalo svu tu maglu, moglo bi primijetiti, na nekoj udaljenosti, kako, kao skrivena iza kućerine koja na nivelskom putu obrubljuje ugao puta iz Mont-Saint-Jeana za Braine-l’Alleud, stoje nekakva mala kantinerska kola pokrivena trskom premazanom katranom, s upregnutim nekim gladnim kljusetom koje je paslo koprivu preko đema, a u kolima neku ženu koja je sjedila na sanducima i na zavežljajima. Možda je bilo neke veze između tih kola i one skitnice. Noć je bila vedra. Bez ijednog oblačka na vidiku, šta zato što je zemlja crvena – mjesec ostaje bijel. Tako nebo pokazuje svoju ravnodušnost. Po livadama, grane na drveću pokrhane od tanadi i metaka, ali koje nisu pale nego se za koru držale, njihale su se lagano na noćnom vjetru. Neki dah, gotovo disanje, pokretao je šiblje. U travi je bilo drhtaja koji su sličili odlascima duša. U daljini se čulo nejasno hodanje vojničkih i oficirskih patrola u engleskom logoru. Hougomont i La Haine-Sainte su i dalje neprestano gorjeli, praveći jedan na zapadu, drugi na istoku, dvije velike vatre, na koje se nadovezivao, kao raskopčani đerdan od rubina sa dva crvena kamena na krajevima, vijenac vatara u engleskom logoru, razasut u golemom polukrugu po brežuljcima na obzorju. Ispričali smo katastrofu na ohenskom putu. Šta je bila ova smrt za toliko junaka, srce prestane kad na to pomisli. Ako ima grozote, ako ima stvarnosti koja premaša san, to je ovo: živjeti, gledati sunce, biti u punoj muškoj snazi, biti zdrav i veseo, hrabro se smijati, hrliti prema slavi koja je pred vama, u svem sjaju, osjećati u grudima pluća kako dišu, srce koje bije, volju koja razmišlja, govoriti, misliti, nadati se, voljeti, imati majku, imati ženu, imati djecu, imati svjetlost, i najedanput, dok bi čovjek jauknuo, za manje od jednog trenutka, stropoštati se u provaliju, pasti, valjati se, smrviti, biti smrvljen, vidjeti klasje, cvijeće, lišće, granje, ne moći se uhvatiti se ni za što, osjećati da ti je sablja izlišna, ljude pod sobom, konje na sebi, koprcati se uzalud sa slomljenim kostima od kakva ritanja u pomrčini, osjetiti kopito od kojega vam oči iskaču, gristi u bijesu konjske potkove, gušiti se, urlati, grčiti se, biti ispod svega toga, i reći sebi: Maločas sam bio živ! Tamo gdje je uzdahnuo u hropcu ovaj tužni poraz, sve je sada bilo mimo. Udubljenje usječenog puta bilo je ispunjeno sve do vrha isprepletenim i nagomilanim konjima i konjanicima.

Strašna isprepletenost! Nije bilo više nasipa kraj puta, leševi su izravnali put s ravnicom i dopirali do ruba kao dobro napunjena mjerica ječma. Gomila mrtvih u gornjem dijelu, potok krvi u donjem dijelu; takav je bio ovaj put uvečer 18. lipnja 1815. Krv je otjecala sve do nivelskog puta i tu se razlijevala u široku baru na mjestu koje još danas pokazuju. Sjetit ćete se da je na protivnoj tački, prema putu za Genappe, bio slom oklopnika. Gustina leševa bila je razmjerna dubini usječenog puta. Prema sredini, na mjestu gdje je put postajao ravan, tamo kuda je prošla Delordova divizija, naslaga mrtvaca bila je tanja. Noćna skitnica na koga smo čitaocu obratili pažnju išao je u tom pravcu. On je prekapao po tom golemom grobu. Gledao je. Vršio je ne znam kakvu gnusnu smotru mrtvaca. Gazio je po krvi. Najednom se zaustavi. Na nekoliko koraka ispred njega, u usječenom putu, na mjestu gdje se završavala gomila mrtvaca, ispod te hrpe ljudi i konja, izvirivala je jedna otvorena ruka koju je osvjetljavao mjesec. Ta je ruka imala na prstu nešto što se sijalo, a to je bio zlatan prsten. Čovjek se sagnuo, ostao jedan trenutak čučeći, a kad se podigao, prstena nije više bilo na onoj ruci. On se zapravo nije digao; ostao je u položaju zvijeri koja je uplašena, okrećući leđa hrpi mrtvaca, ispitujući vidik, na koljenima, oslanjajući se prednjim dijelom tijela na dva kažiprsta uprta u zemlju, a s glavom koja je vrebala iznad ruba usječenog puta. Četiri šakalove šape dolikuju izvjesnim djelima. Onda, odlučivši se, on se ispravi. U tome času sav se strese. Osjetio je da ga netko drži straga. Okrenuo se. Otvorena ruka bila se zatvorila i ščepala skut njegova ogrtača. Pošten čovjek bi se uplašio. A ovaj se počeo smijati. – Gle, reče, to je onaj mrtvac. Više volim vampira nego žandara. Međutim je ruka malaksala i pustila ga. Napor se brzo iscrpljuje u grobu. – Stani! reče skitnica, da nije živ onaj mrtvac? Da vidimo. On se ponovo sagnuo, isprevrtao hrpu, uklonio sve što je smetalo, uhvatio za ruke, poduhvatio pod mišice, oslobodio glavu, izvukao tijelo, i nekoliko trenutaka iza toga on je vukao u sjenu usječenog puta jednog obamrlog ili bar onesviješćenog čovjeka. Bio je to oklopnik, oficir, čak oficir nekog višeg čina; velika zlatna epoleta pomaljala se ispod oklopa; ovaj oficir nije imao više šljema. Jedan bijesan udarac sablje rasjekao mu je lice, na kome se vidjela samo krv. Uostalom, izgledalo je da mu nije

ništa slomljeno, i nekim sretnim slučajem, ako je ta riječ moguća ovdje, mrtvaci su bili polegli po njemu tako da su ga zaštitili da bude pregažen. Oči su mu bile zatvorene. Na oklopu je imao srbrni križ Legije časti. Skitnica strgne taj križ, koji nestade u jednu od provalija pod njegovim ogrtačem. Poslije toga on opipa džep na prsluku oficirevom, osjeti tamo sat i uzme ga. Zatim zavuče ruku svuda po prsluku, nađe u njemu novčanik i strpa ga u džep. Dok je ovako pružao pomoć samrtniku, oficir otvori oči. – Hvala, reče on slabim glasom. Iznenadni pokret čovjeka koji ga je prevrtao, svježina noći, zrak koji je slobodno udisao, bili su ga trgli iz njegove obamrlosti. Skitnica ne odgovori. Samo je podigao glavu. Čuli su se nečiji koraci u ravnici; vjerojatno neka patrola koja se primicala. Oficir promrmlja, jer je još bila agonija u njegovu glasu: – Tko je dobio ovu bitku? – Englezi, odgovori skitnica. Oficir nastavi: – Potražite po mojim džepovima. Naći ćete novčanik i sat. Uzmite ih. To je već bilo učinjeno. Skitnica tobože uradi ono što je traženo od njega, i reče: – Nema ništa. – Pokrali su me, nastavi oficir, krivo mi je. To bi bilo za vas. Koraci patrole sve jasnije su se čuli. – Evo ih gdje dolaze, reče skitnica, pomičući se kao netko tko hoće otići. Oficir, podižući mučno ruku, zadrža ga. – Vi ste mi spasili život. Tko ste vi? Skitnica odgovori brzo i tiho: – I ja sam kao i vi iz francuske vojske. Moram vas ostaviti. Ako me uhvate, strijeljat će me. Spasio sam vam život. Sad kako znate! – Koji čin imate? – Narednik. – Kako se zovete? – Thénardier. – Neću zaboraviti to ime, reče oficir. A vi, zapamtite moje. Zovem se Pontmercy.

KNJIGA DRUGA

Brod Orion

I BROJ 24601 POSTAJE BROJ 9430 Jeana Valjeana su ponovo uhvatili. Čitaoci će nam biti zahvalni što brzo prelazimo preko nekih bolnih pojedinosti. Ograničiti ćemo se da prepišemo dvije bilješke koje su objavile tadašnje novine, nekoliko mjeseci poslije iznenadnih događaja koji su se odigrali u Montreuilu-na-Moru. Ovi su članci pomalo oskudni. Znate da u to doba još nisu postojale

Sudske novine. Prvi vadimo iz Bijele zastave. Nosi datum 25. srpnja 1823:

»Jedan kotar Pas-de-Calais-a bio je pozornica jednog nesvakidašnjeg događaja. Jedan čovjek koji nije iz okruga, po imenu g. Madeleine, bio je podigao ima već nekoliko godina, zahvaljujući novom načinu izrade, jednu staru mesnu industriju, fabrikaciju gagata i crne staklarije. Od toga se bio obogatio, a, spomenimo i to, s njim se obogatio i kotar. U znak zahvalnosti za njegove usluge postavili su ga bili za predsjednika općine. Policija je otkrila da g. Madeleine nije nitko drugi nego jedan bivši robijaš, koji je prekršio uvjetno puštanje na slobodu, osuđen 1796. radi krađe, a po imenu Jean Valjean. Jean Valjean je vraćen na robiju. Izgleda da mu je pošlo za rukom da prije hapšenja podigne od g. Laffittea jednu svotu od preko pola milijuna koju je na tom mjestu bio uložio, i koju je, uostalom, na potpuno zakonit način, kako kažu, bio stekao u svojoj trgovini. Nije se moglo saznati gdje je Jean Valjean sakrio svoju svotu otkako se vratio u tulonsku tamnicu«. Drugi članak, s malo više pojedinosti, izvađen je iz Pariškog lista od istog datuma.

»Jedan bivši oslobođeni robijaš, po imenu Jean Valjean, izveden je pred kazneno vijeće Vara pod okolnostima koje moraju privući pažnju. Ovome je zlikovcu pošlo za rukom da zavara budnu pažnju policije; promijenio je bio ime i uspio je da ga postave za predsjednika općine u jednom od naših sjevernih gradova. Udario je temelje u tom gradu jednoj dosta znatnoj trgovini. Na kraju je bio razgolićen i uhapšen, zahvaljujući neumornom trudu javnih organa. Imao je za priležnicu jednu javnu ženu koja je umrla od uzbuđenja u trenutku njegova hapšenja. Taj bijednik, herkulovske snage, našao je načina da umakne iz zatvora: ali, tri ili četiri dana poslije njegova bijega, policija ga je ponovo uhvatila, u samom Parizu, u trenutku kada se penjao u jedna od onih malih kola koja vrše prijevoz iz prijestolnice u selo Mont-fermeil (Seine i Oise). Priča se da je iskoristio ova tri ili četiri dana slobode da podigne jednu znatnu svotu koju je bio uložio kod jednog od naših glavnih bankara. Ta se svota cijeni na šest ili sedam stotina hiljada franaka. Ako je vjerovati optužnici, on ju je zakopao na jedno mjesto za koje samo on zna, pa je nisu mogli zaplijeniti. Bilo kako bilo, spomenuti Jean Valjean izveden je tu nedavno pred kazneno vijeće varskog okruga pod optužbom da je nasred ceste, s oružjem u ruci, izvršio krađu, prije nekih osam godina, jednom od onih čestitih dječaka o kojima femejski patrijarh veli u besmrtnim stihovima: Iz Savoje kreće svakog ljeta vrijedne djece dobroćudna četa, kad se lati njina ruka laka čađu ukloni brzo iz dimnjaka. Ovaj se razbojnik odrekao obrane. Vješti i rječiti predstavnik optužbe utvrdio je da je u krađi bilo saučesnika i da je Jean Valjean bio član jedne lopovske družine na jugu. Dosljeno tome, Jean Valjean je proglašen krivim, bio je osuđen na smrt. Ovaj je zločinac odbio da se žali višem sudu. Kralj je u svojoj neiscrpnoj milosti, blagoizvolio pretvoriti njegovu smrtnu kaznu u kaznu doživotne teške robije. Jean Valjean je odmah upućen u tulonsku tamnicu«. Niste zaboravili da je Jean Valjean u Montreuilu-na-Moru imao religiozne navike. Neke novine, među ostalima Constitutionnel, prikazale

su tu zamjenu kazne kao trijumf popovske stranke. Jean Valjean je promijenio broj na robiji. Zvao se 9430. Uostalom, recimo, da se na to ne bismo više vraćali, sa g. Madeleineom nestalo je i blagostanja u Montreuilu-na-Moru; sve što je bio predvidio u svojoj noći groznice i kolebanja ostvarilo se; bez njega bilo je kao bez duše. Poslije njegove nesreće, u Montreuilu-na-Moru izvršila se ona sebična dioba velikih propalih životnih djela, ono neumoljivo komadanje naprednih tekovina koje se svakog dana neprimjetno vrši u ljudskoj zajednici, a koje je historija primijetila samo jednom, jer je bilo izvedeno poslije Aleksandrove smrti: Doglavnici se krune za kraljeve; nadzornici radnika osvanuše kao tvorničari. Iskrsnuše zavidljivi takmaci. Zatvoriše se prostrane radionice g. Madeleinea, zgrade postadoše ruševine, radnici se raspršiše. Jedni napustiše mjesto, drugi napustiše zanat. Odsad se sve radilo na malo mjesto da se radi na veliko; za dobit, a ne za dobro. Nije više bilo središta, svuda konkurencija i pohlepa. G. Madeleine je bio iznad svega i upravljao je. Kad je pao, svatko je vukao na svoju stranu; duh borbe došao je mjesto duha organizacije, surovost mjesto srdačnosti, mržnja jednog na drugog mjesto blagonaklonosti osnivača prema svima; konci koje je g. Madeleine zavezao zamrsiše se i pokidaše; krivotvorio se način proizvodnje. Proizvodi se srozaše, ubi se povjerenje; smanji se broj izvoznih mjesta; manje se naručivalo; nadnice su pale, radionice se zatvorile, došao je bankrot. A onda, ništa nije ostalo za sirotinju. Sve je iščezlo. Sada je država primijetila da je netko negdje bio satrven. Nepune četiri godine poslije osude kaznenog vijeća, koje je, u prilog robiji, utvrdilo istovetnost g. Madeleinea i Jeana Valjeana, troškovi oko ubiranja poreza udvostručili su se u montrejskom kotaru, i g. de Villéle istakao je to s parlamentarne govornice mjeseca veljače 1827.

II GDJE ĆE SE PROČITATI DVA STIHA KOJI SU MOŽDA OD ĐAVOLA Prije nego što pođemo dalje, nije na odmet da ispričamo malo potanje jedan jedinstven slučaj koji se dogodio otprilike u isto doba u Montfermeilu i koji možda nije bez nekog poklapanja s nekim pretpostavkama državnog tužioca. U monfermejskom kraju očuvalo se jedno vrlo staro praznovjerje, utoliko zanimljivije i utoliko dragocjenije što je narodno praznovjerje u okolini Pariza isto tako rijetko kao aloja u Sibiriji. Mi smo od onih koji poštuju sve što je rijetka biljka. Evo, dakle, kakvo je monfermejsko praznovjerje. Vjeruje se da đavo, od pamtivijeka, ima običaj da u šumu krije svoje blago. Jednostavne žene tvrde da nije rijetko sresti, u suton, malo dublje u šumi, jednog crnog čovjeka koji ima izgled kočijaša ili drvosječe, sa drvenim cokulama, u hlačama i širokoj seljačkoj bluzi, i koga možete poznati po tome što mjesto kape ili šešira ima dva golema roga na glavi. Po tome ga je zaista lako poznati. Ovaj je čovjek obično zauzet kopanjem jedne jame. Na tri se načina možete snaći u tome susretu. Prvi je da pristupite čovjeku i da s njim govorite. Tada primijetite da je taj čovjek prosto naprosto seljak, da izgleda crn jer je suton, da ne kopa nikakvu jamu, već da kosi travu za svoje krave, i da su ono što ste mislili da su rogovi samo vile za gnoj koje nosi na leđima i čiji zupci, u večernjoj perspektivi, kao da mu izlaze iz glave. Poslije toga se vratite kući i umrete iste nedjelje. Drugi način je da ga promatrate, da pričekate dok ne iskopa jamu, dok je ne zatrpa i dok ne ode; zatim da pritrčite vrlo brzo jami, da je otvorite i da iz nje uzmete »blago« koje je crni čovjek svakako tu ostavio. U tom slučaju, umrijet ćete istog mjeseca. Napokon, treći je način da ne govorite sa crnim čovjekom, da ga ne pogledate, i da pobjegnete glavom bez obzira. Tada ćete umrijeti te godine. Budući da sva tri načina imaju svoje nezgode, najviše se prihvaća drugi način, koji bar pruža neke prednosti, između ostaloga i to što ste u posjedu blaga, bar za jedan mjesec. Smjeli ljudi, koji svuda okušaju sreću, dosta su često, dakle, kako se bar tvrdi, otvarali jame koje je kopao crni čovjek i pokušavali da pokradu đavola. Izgleda da posao ne donosi velike koristi. Bar ako je vjerovati predanju i osobito dvama zagonetnim

stihovima na barbarskom latinskom jeziku koje je ostavio o tome predmetu jedan loši normanski redovnik, pomalo vještac, zvani Tryphon. Ovaj Tryphon je pokopan u opatiji Svetoga Jurja u Bochervilleu blizu Rouena, a na njegovom se grobu legu žabe. Golem se, dakle, trud uloži, te su jame obično vrlo duboke, čovjek se znoji, prekopava, muči se cijelu noć, jer se to radi noću, okupa u vodi svoju košulju, izgori svoju svijeću, okrnji svoj pijuk, i kad je napokon došao do dna jame, kad poklopi rukom »blago«, šta nađe? Kakvo je to đavolovo blago? Jedan marjaš, ponekad jedan talir, kamen, kostur, krvavi leš, ponekad avet presavijena na četvoro kao list papira u lisnici, ponekad ništa. To, čini se, da nagovještaju radoznalim nametljivcima Tryphonovi stihovi:

Fodit, et in fossa thesauros condit opaca. As, nummos, lapides, cadayer,simidacra, nihilgue.40 Čini se da se u naše dane tu još nađe neka kesa s barutom i olovom, ponekad stare, masne i prijave karte kojima je igrao sam đavao. Tryphon ne bilježi ova dva naglaska, pošto je Trypphon živio u dvanaestom vijeku i pošto ne izgleda da je đavao imao duha da pronađe barut prije Rogera Bacona, a karte prije Karla VI. Uostalom, ako čovjek igra tim kartama, siguran je da će izgubiti; a što se tiče baruta u kesi, on ima to svojstvo da vam se od njega rasprsne puška pred nosom. Dakle, vrlo malo poslije onog vremena kada je izgledalo državnom tužiocu da je oslobođeni robijaš Jean Valjean, za vrijeme svoga bijega od nekoliko dana, lutao oko Mont-fermeila, primijećeno je da se u tom istom selu jedan stari putar, zvani Boulatruelle, »vrzmao« oko šume. U okolini se misli da je ovaj Boulatruelle bio nekad na robiji; on je bio pod izvjesnom paskom policije, i, kako nigdje nije mogao naći posla, radio je za najmanju nadnicu kao putar na sporednom putu iz Gagnyja u Lagny. Taj Boulatruelle, koga su mještani gledali poprijeko, bio je suviše smjeran, suviše ponizan, gotov da skine svakom kapu, dršćući i smiješeći se žandarima, vjerojatno jatak razbojničkih družina, kako se pričalo, pod sumnjom da čeka u zasjedi u šumarku kada pada mrak. Opravdavalo ga je samo to što je bio pijanica. Evo što je svijet mislio da je primijetio: Od prije nekog vremena, Boulatruelle je ostavljao vrlo rano svoj posao 40

Kopa i u mračnoj jami ostavlja blago, Novac, krupan i sitan, kamenje, leš, kipove i ništa. – Prev.

nasipanja i održavanja puta i odlazio u šumu s pijukom. Uvečer su ga sretali na najpustijim proplancima, u najdivljijim gusticima, i izgledalo je da traži nešto, a nekad je kopao jame. Žene koje su prolazile tuda mislile su najprije da je to Belzebub, zatim su vidjele da je to Boulatruelle, ali nikada se nisu osjećale mnogo sigurnije. Izgledalo je da se ovi susreti nikako ne dopadaju Boulatruellu. Bilo je očigledno da se trudio da se sakrije, i da je bilo obavijeno tajnom ono što je radio. Govorilo se po selu: – Jasno je da se đavao negdje pojavio. Boulatruelle ga je vidio, i traži. Zaista, taj je sazdan da se dočepa Luciferova zamotuljka. – Volterovci su dodavali: – Hoće li Boulatruelle splesti đavola ili će đavo smotati Boulatruella? – Stare su se žene mnogo križale. Međutim, Boulatruelle prestade sa svojim vrzmanjem po šumi, i vrati se na svoj redovni posao putara. Svijet je prešao na druge priče. Nekoliko je osoba ostalo ipak i dalje radoznalo, jer su mislile da je tu posrijedi, ne basnoslovno blago iz priča, nego kakva neočekivana korist ozbiljnija i opipljivija od đavolove banknote, a na čiju je tajnu putar bez sumnje napola nagazio. Najviše je to »zadavalo brige« učitelju i krčmaru Thénardieru, koji je bio prijatelj sa svakim i kome nije bilo ispod dostojanstva da se zbliži s Boulatruellom. – Bio je na robiji, govorio je Thénardier. E, bože moj! Ne može se znati ni tko je tamo, ni tko može tamo dospjeti. Jedne večeri učitelj je tvrdio da bi nekada vlasti istraživale što Boulatruelle radi u šumi, da bi on morao progovoriti, da bi ga u slučaju potrebe stavili na muke, i da Boulatruelle, na primjer, ne bi mogao izdržati muke bez vode. – Mučimo ga vinom, reče Thénardier. Sjedoše u četvoro i dadoše starom putaru da pije. Boulatruelle je pio mnogo, a malo govorio. On je spajao, divnom vještinom i u majstorskom razmjeru, žeđ jednog žderonje sa zakopčanošću suca. Ipak, poslije neumornog navaljivanja na njega, a dovođenejm u vezu i cijeđenjem onih nekoliko nejasnih riječi koje su mu umakle, evo što se Thénardier i učitelj mislili da su razumjeli. Jednog jutra, Boulatruelle, idući čim je svanulo na posao, bio je začuđen što vidi na jednom kraju šume, pod šibljem, jednu lopatu i jedan pijuk, regbi kao skrivene. Mislio je on, međutim, da su to lopata i pijuk čike Six-Foursa, vodonoše, i bio je na to zaboravio. Ali uvečer istoga dana, on je vidio, a da sam nije mogao biti viđen, jer ga je zaklanjalo jedno debelo drvo, gdje skreće s puta prema šumi, ondje gdje je ona najgušća, »jedna osoba koja nije nikako iz toga kraja, a koju on, Boulatruelle, vrlo dobro poznaje. U Thénardierovu prijevodu drug s robije. Boulatruelle je uporno odbijao da mu kaže ime. Ta je osoba nosila jedan zavežljaj, nešto

četverouglasto, kao neku veliku kutiju ili mali sanduk. Boulatruelle se iznenadio. Ipak mu je tek poslije sedam ili osam minuta palo na pamet da pođe za »tom osobom«. Ali je bilo kasno, ta je osoba bila već u gustišu, noć je bila pala, i Boulatruelle nije mogao da je stigne. Onda se odlučio da pazi na okrajak šume. »Bila je mjesečina«. Dva ili tri sata kasnije, Boulatruelle je vidio gdje izlazi iz šumarka njegova osoba i gdje sada nosi, ne više sandučić, nego lopatu i pijuk. Boulatruelle je pustio da prođe ta osoba i nije mu palo na pamet da joj priđe, jer je pomislio da je drugi tri puta jači od njega, i oružan pijukom, i da će ga sigurno ubiti kad ga pozna i vidi da ga je i on prepoznao. Dirljiv izljev osjećaja dvojice starih drugova koji se ponovo nađu. Ali su lopata i pijuk bila za njega otkriće; otišao je u šibljik rano ujutro, ali nije više našao ni lopate ni pijuka. Iz toga je zaključio da je njegova osoba, pošto je ušla u šumu, iskopala tamo jednu jamu pijukom, sakrila sandučić, i lopatom zatrpala jamu. No, kako je sandučić bio suviše malen da bi u njega mogao stati jedan leš, u njemu su, dakle, bili novci, Zato je on i tražio. Boulatruelle je pretražio, ispitao i iznjuškao cijelu šumu, i stao kopati svugdje gdje mu se učinilo da je zemlja tek nedavno bila prekopana. Uzalud. Nije ništa »iščačkao«. Nitko nije na to više mislio u Mont-fermeilu. Našlo se samo nekoliko ustrajnih blebetuša koje su govorile: – Znajte kao sigurno da ganjski putar nije sve to zamijesio ni za što; sigurno je dolazio đavo.

III KAKO SU OKOVI S ALKOM NA NOGAMA MORALI BITI NEKAKO UNAPRIJED PRIPREMLJENI KAD IH JE UDAR ČEKICA TAKO LAKO RAZBIO Krajem listopada te iste godine 1823. godine, tulonski stanovnici vidjeli su gdje ulazi u njihovu luku, usred bure i radi popravka nekog kvara, brod Orion, koji je kasnije upotrebljavan u Brestu kao školski brod, a koji je tada pripadao sredozemnoj eskadri. Taj brod, koliko god bio olupina, jer je stradao na moru, napravio je utisak ulazeći u zaljev. Nosio je ne znam čiju zastavu koja mu je donijela propisni pozdrav od jedanaest topovskih metaka na koje je odgovorio metak po metak; u svemu: dvadeset i dva. Izračunali su da za počasne paljbe, kraljevske i vojne počasti, izmjene raznih učtivih tutnjava, znakove etikete, formalnosti luka i utvrđenih mjesta, svitanje i zalaske sunca koje pozdravljaju svakoga dana sve tvrđave i svi ratni brodovi, i za otvaranje i zatvaranje vrata, itd., itd., civilizirani svijet ispali s barutom na cijeloj zemlji, svaka dvadeset i četiri sata, sto i pedeset hiljada nepotrebnih topovskih metaka. Računajući šest franaka topovski metak, to čini devet stotina hiljada dnevno, tri stotine milijuna godišnje, koji idu u dim. Ovo je samo sitnica. Za to vrijeme sirotinja umire od gladi. Godina 1823. bila je ono što je Restauracija nazvala »dobom španjolskoga rata«. Ovaj je rat nosio sobom mnogo događaja u jednom jedinom, i sijaset osobitosti. Veliki obiteljski slučaj za Burbonsku kuću; francuska grana koja pomaže i štiti madridsku granu, tj. ponaša se kao starija; vidno vraćanje na naše nacionalne tradicije koje ide s robovanjem i potčinjenošću sjevernim kabinetima; g. vojvoda od Angouléma, koga su liberalni listovi prozvali junakom s Andujara, koji ugušuje, strijumfalnim držanjem kome pomalo smeta njegov spokojni izgled, stari vrlo stvarni terorizam rimskog suda inkvizicije zapletenog u borbu s himeričkim terorizmom liberala; sankiloti koji su uskrsli na veliko užasavanje

aristokratskih banda pod imenom descamisados; monarhizam koji staje na put napretku obilježenom kao anarhija; teorije Osamdeset devete iznenada presječene u samom korijenu; evropska povika koja se digla na francusku ideju u njenom kruženju po svijetu; pored generalisima, sina Francuske, knez od Carignana, kasnije Charles-Albert, koji pristupa križarskom pohodu kraljeva protiv naroda kao dobrovoljac s grenardirskim epoletama od crvene čohe; vojnici Carstva ponovo se laćaju oružja, ali poslije osam godina mirovanja, ostarjeli, tužni, i pod bijelom kokardom; trobojna zastava koju razvija u inozemstvu jedna junačka šaka Francuza kao što su bijelu zastavu razvijali u Koblenzu trideset godina prije; redovnici izmiješani s našim vojnicima; duh slobode i novotarija urazumljen bajonetama; načela sabijena topovskim mecima; Francuska koja kvari svojim oružjem ono što je stvorila svojim duhom; uostalom, neprijateljski glavari prodani, vojnici kolebljivi, gradovi koje opsjedaju milijuni; bez vojnih opasnosti a ipak pred mogućnošću eksplozije kao u svakom miniranom podzemnom hodniku koji se osvoji na prepad; malo prolivene krvi; malo zadobivene časti, sramote za neke, slave ni za koga; takav je bio ovaj rat koji su izazvali vladaoci nasljednici Louisa XVI a vodili ga generali sljedbenici Napoleonovi. On je imao tu tužnu sudbinu što nije podsjećao ni na veliki rat ni na veliku politiku. Bilo je nekoliko ozbiljnih okršaja; zauzeće Trocadera, između ostalih, bio je jedan lijep vojni podvig; ali sve u svemu, ponavljamo, trube ovoga rata daju tanak zvuk, cjelina je bila sumnjiva, historija daje pravo Francuskoj što teško prima ovaj lažni trijumf. Bilo je očigledno da su neki španjolski oficiri kojima je povjeren otpor popuštali suviše lako, ideja podmitljivosti izbijala je iz pobjede; izgledalo je da su dobiveni više generali nego bitke, i pobjedonosni vojnik vratio se ponižen. Rat se zaista snižavao kad se moglo pročitati Fracuska banka između nabora zastave. Oficiri iz rata 1808, na koje se Saragona strahovito survala, mrštili su obrve 1823. pred lakim zauzimanjem tvrđava, i počinjali su žaliti za Palafoxom. Ćud Francuske je takva da više voli imati pred sobom Rostopčima ili Ballesteroza. S jedne još ozbiljnije tačke gledišta, na kojoj se treba također zadržati, ovaj rat, koji je u Francuskoj vrijeđao vojnički duh, bunio je njen demokratski duh. To je bio pothvat koji je išao za podjarmljivanjem. U ovom pohodu, cilj francuskog vojnika, sina demokracije, bio je osvajanje jarma za drugog. Gadan nesmisao. Francuska je stvorena da probudi dušu naroda, a ne da je uguši. Od 1792, sve evropske revolucije su Francuska revolucija; sloboda zrači iz Francuske. To je sunčana pojava. Slijepac je koji to ne vidi. Bonaparte je to kazao. Rat 1823. godine, atentat na plemeniti španjolski narod, bio je, dakle, u isti mah i atentat na Francusku revoluciju. Francuska je baš izvela ovaj

odvratni nasrtaj; silom, jer izuzev oslobodilačkih ratova, sve što vojske čine, čine silom. Na to nas upućuju riječi pasivna poslušnost. Jedna vojska je čudnovato remek-djelo složenosti gdje sila proizlazi iz jednog golemog zbroja nemoći. Tako se objašnjava rat, koji vodi čovječanstvo protiv čovječanstva usprkos čovječanstvu. Što se tiče Burbonaca, rat 1823. bio je po njih koban. Oni su ga shvatili kao uspjeh. Nisu uvidjeli koliko je opasno ubiti jednu ideju naredbom. U svojoj naivnosti toliko su se prevarili da su uveli u svoje pothvate kao element snage golemo slabljenje jednog zločinstva. Duh zasjede je ušao u njihovu politiku. 1830. imala je klicu 1823. Španjolski je narod u njihovom vijećanjima postao opravdanje za nasilna djela i za pustolovine božanskog prava. Francuska, pošto je uspostavila el reyneto u španiji, mogla je isto tako uspostaviti apsolutnog kralja u svojoj kući. Oni su pali u onu opasnu zabludu prema kojoj pokornost vojnika znači pristanak naroda. To pouzdanje dovodi do propasti prijestolja. Ne treba se uspavati, ni u sjeni otrovnog drveta, ni u sjeni jedne vojske. Vratimo se brodu Orionu. Za vrijeme operacije vojske kojom je zapovijedao knez-generalisimus, jedna je eskadra krstarila po Sredozemnom moru. Rekli smo da je Orion pripadao toj eskadri i da ga je nevrijeme na moru dovelo u tulonsku luku. Prisutnost ratnog broda u jednoj luci ima u sebi nešto što mami i zanima gomile. To je zato što je to veliko, i što gomila voli ono što je veliko. Bojni brod jedan je od najveličanstvenijih susreta koje su imali čovjekov genij i moć prirode. Bojni brod sastavljen je u isti mah od onoga što je najteže i od onoga što je najlakše, jer ima posla u isto vrijeme sa trima oblicima materije: sa čvrstim, s tekućim, sa zračnim, i što mora da se bori sa sva tri. On ima jedanaest željeznih pandža, da se njima zakvači za granit morskog dna, i više krila i više pipaka nego ma koja mušica da uhvati vjetar u oblacima. Njegov dah izlazi kroz njegovih sto i dvadeset topova kao kroz goleme trube, i gordo odgovara gromu. Ocean ga hoće zavesti u strahovitu istovetnost svojih valova, ali brod ima svoju dušu, svoju busolu koja ga savjetuje i pokazuje mu uvijek sjever. U crnim noćima njegove svjetiljke zamjenjuju zvijezde. I tako protiv vjetra on ima uže i platno, protiv vode drvo, protiv stijene željezo, bakar i olovo, protiv mraka svjetlost, protiv golemosti iglu. Ako hoćete sebi stvoriti predodžbu svih divovskih razmjera čija cjelina sačinjava bojni brod, dovoljno je samo da uđete u jedno od onih pokrivenih brodogradilišta, na šest katova, u luci Bresta ili Toulona. Brodovi u izgradnji su tu pod zvonom, tako reći. Ova gorostasna greda, to

je križak; ovaj veliki drveni stup što leži na zemlji u nedogled, to je veliki jarbol. Od svoga korijena u dnu lađe do svoga vrha u oblacima dug je šezdeset hvati, a promjer u njegovoj osnovici ima tri stope. Veliki engleski jarbol diže se na dvije stotine i sedamnaest stopa iznad vode. Mornarica naših otaca upotrebljavala je palamare, naša upotrebljava lance. Obična hrpa lanaca na jednom brodu sa stotinu topova ima četiri stope visine, dvadeset stopa širine, osam stopa dubine. A da bi se sagradio ovaj brod, koliko je potrebno drveta? Tri hiljade kubnih metara. To plovi čitava šuma. Uz to treba imati na umu da se ovdje radi samo o bojnom brodu od prije četrdeset godina, o običnom jedrenjaku; para, tada u povojima, dodala je kasnije nova čuda toj divoti što se zove bojni brod. U ovom času, na primjer, mješoviti brod na vijak jedna je čudna mašina koju vuku jedra od tri hiljade kvadratnih metara površine i kotao od dvije hiljade i pet stotina konjskih snaga. Da ne govorimo o ovim novim čudima, starinski brod Kristofora Kolumba i Ruytera jedno je od velikih čovjekovih remekdjela. On je neiscrpiv u snazi kao beskrajnost u duhovima, on nagomilava vjetar u svoja jedra, on je tačan u golemoj širini valova, on plovi i vlada. Dođe ipak jedan čas kada oluja krši kao slamu ovaj križak od šezdeset stopa dužine, kada vjetar savije kao trsku ovaj jarbol od četiri stotine stopa visine, kada se ovo sidro koje je teško deset hiljada previje u ždrijelu valova kao ribareva udica u čeljustima štuke, kada ovi grdni topovi nadadnu uzalud žalosnu riku koju uragan odnosi u bezdan i u noć, kada se sva ova sila i sve ovo veličanstvo surva u jednu višu silu i u jedno više veličanstvo. Kad god se jedna golema snaga razvija od goleme slabosti, to natjera ljude da se zamisle. Stoga, u lukama, toliko radoznalog svijeta, koji i ne zna zapravo sebi objasniti zašto je tu, oko ovih čudesnih strojeva za rat i za plovidbu. Svakog, dakle, dana, od zore do mraka, kejovi, nasipi i mola tulonske luke bili su prekriveni mnoštvom besposlenjaka i badavadžija, kako se veli u Parizu, čiji je cio posao bio promatrati Orion. Orion je bio već odavno bolestan brod. Prilikom njegovih prijašnjih plovidaba, toliko debeli slojevi školjaka naslagali su se na njegovu podvodnom dijelu da je izgubio polovicu svoje brzine; godinu dana prije bili su ga izvukli na suho da istružu ove školjke, a onda se ponovo otisnuo na more. Ali ovo je struganje oštetilo zavrtnje na živom dijelu broda. Kad je bio na visini balearskih otoka, okviri na vanjskom dijelu trupa bili su izdali i otvorili se, a kako tada nije bili čeličnih ploča iznutra, brod je počeo propuštati vodu. Najednom je žestoko dunuo ekvinocij i provalio na

lijevoj strani kljun i jedan prozorčić i oštetio užad prednjeg jarbola. Uslijed toga kvara Orion je doplovio u Toulon. Bio se ukotvio pored arsenala. Naoružavali su ga i popravljali. Trup nije bio oštećen s desne strane, ali je nekoliko drvenih ploča otkovano, po običaju, tu i tamo, da se može provjetriti skelet broda. Jednoga jutra gomila koja ga je promatrala bila je svjedok jednog nesretnog slučaja. Posada je bila zaposlena oko pričvršćivanja jedara, čuvar, jarbola, kome je stavljeno u dužnost da se dohvati kraja velikog četvrtastog jedra s desne strane, izgubio je ravnotežu. Vidjevši ga kako se zanio, gomila okupljena na keju arsenala vrisne; glava je pretegla naniže, čovjek se obrnuo oko kriška, s rukom ispruženom u ponor, i tako je ostao visjeti. More je bilo ispod njega u dubini od koje hvata vrtoglavica. Od potresa koji je izazvao njegov pad, ljestvice su se žestoko zanjihale poput ljuljaške. Čovjek se vitlao na kraju toga užeta kao kamen u praćki. Poći mu u pomoć, značilo je izložiti se strahovitoj opasnosti. Nijedan mornar, a svi su bili obalski ribari koji su nedavno, pozvani na dužnost, nije smio na to pomisliti. Nesretni čuvar, jarbola međutim se zamarao; nije mu se mogla vidjeti strava na licu, ali se primjećivalo po svim njegovim udovima da malaksava. Njegove su se mišice grčile od strahovitog naprezanja. Svaki napor, koji je činio da bi se popeo, povećavao je samo klaćenje ljestvica. Nije vikao od straha da ne utroši snagu. Čekao se samo trenutak kad će ispustiti uže, i na mahove bi se sve glave okrenule u stranu, da ga ne bi vidjele kako pada. Ima trenutaka kad su jedan kraj užeta, jedna motka, jedna grana, isto što i sam život, i grozno je to vidjeti kako se jedno živo biće od njih odvaja i pada kao zrelo voće. Odjednom svijet spazi jednog čovjeka koji se verao po užetima okretnošču divlje mačke. Ovaj je čovjek bio obučen u crveno, bio je dakle robijaš! imao je zelenu kapu, bio je, dakle, doživotni robijaš! Kad je stigao do visine koša, vjetar je dunuo i odnio mu kapu, otkrivši mu potpuno bijelu kosu; nije to bio mladić. Jedan robijaš doista, doveden da radi na brodu s drugovima, od prvoga je časa bio pritrčao dežurnom oficiru, i usred zabune i oklijevanja posade, dok su svi mornari drhtali i uzmicali, on je zatražio od oficira odobrenje da izloži svoj život da bi spasio čuvara. Na oficirev znak da odobrava, on je razbio jednim udarom čekića lanac za alku na svojoj nozi, zatim je zgrabio jedno uže i vinuo se među konope na jarbolima. Nitko toga časa nije primijetio kakvom je lakoćom taj lanac bio razbijen. Tek su se kasnije toga sjetili. Za tren oka dosegao je križak. Zaustavio se nekoliko trenutaka kao da

ga mjeri pogledom. Ovi su trenuci, dok je vjetar njihao čuvara koji je visio o koncu, izgledali kao vječnost onima koji su gledali. Napokon, robijaš digne oči prema nebu i zakroči jednom nogom naprijed. Gomila je odahnula. Vidješe ga kako je prešao križak u trku. Kad je stigao na kraj, privezao je za njega jedan kraj užeta koje je bio donio, a drugi kraj pusti da visi, zatim se počeo rukama spuštati niz ovo uže što je svijet obuzelo neizrecivom strepnjom: mjesto jednog čovjeka koji je visio nad provalijom vidjela su se dvojica. Rekao bi čovjek da to pauk hoće uhvatiti muhu, samo ovdje je pauk donosio život, a ne smrt. Deset hiljada pogleda bili su upereni u ovu grupu. Nijednog uzvika, nijedne riječi; od iste strepnje mrštile su se sve obrve. U svima je ustima zadržavan dah, kao da se svijet bojao da njime ne pojača vjetar koji je tresao dvojicu nesretnika. Međutim, robijaš je uspio približiti se mornaru. Bilo je krajnje vrijeme; još jedan časak i čovjek bi, iscrpen i u očajanju, popustio i pao u ponor; robijaš ga je svezao užetom, za koje se držao jednom rukom dok je drugom radio. Napokon ga vidješe kako se ponovo popeo na križak i tu povukao mornara; zadržao ga je tu jedan časak dok mu se nije povratila snaga, zatim ga je uzeo u naručje i ponio tako idući po krišku do jarbola, a odatle do koša gdje ga je predao u ruke njegovih drugova. U tome je času gomila zapljeskala, bilo je starih robijaških stražara koji su zaplakali, žene su se ljubile na keju, i čulo se kako su svi glasovi uzviknuli s nekom vrstom raznježenoga bijesa: – Pomilovanje za ovog čovjeka! On je, međutim, smatrao za dužnost da odmah siđe i pridruži se svojim drugovima na poslu. Da bi brže stigao, spusti se niz uže, i poče trčati po donjem krišku. Sve su ga oči pratile. Jednog trenutka strah je obuzeo prisutne; bilo od umora, bilo od vrtoglavice, izgledalo kao da oklijeva i kao da je posrnuo. Odjednom se gomili oteo silan krik; robijaš je bio pao u more. Pad je bio opasan. Fregata Algeziras bila je ukotvljena pored Oriona, a jadni je robijaš pao između dva broda. Trebalo se bojati da ne bude povučen pod jedan ili pod drugi. Četiri čovjeka skočiše užurbano u čamac. Gomila ih je hrabrila, strepnja je ponovo bila u svim dušama. Čovjek nije izašao na površinu. Nestao je u moru bez ikakva traga, kao da je pao u bačvu ulja. Tragali su, ronili su. Bilo je uzalud. Tražili su do same noći; nisu čak našli ni tijelo. Sutradan, tulonske novine donijele su ovih nekoliko redaka:

»17. studenoga 1823. Jučer je jedan robijaš, koji je s družinom radio na Orionu, pošto je pritekao u pomoć jednom mornaru, pao u more i utopio se. Nije se mogao pronaći njegov leš. Pretpostavlja se da ga je voda zanijela pod stupove na koje se naslanja istureni kej Arsenala; ovaj se čovjek vodio u zatvoru pod br. 9430 i zvao se Jean Valjean«.

KNJIGA TREĆA

Ispunjenje obećanja danog pokojnici

I PITANJE VODE U MONTFERMEILU Montfermil leži između Livryja i Chellesa, na južnom okrajku one uzdignute visoravni koja dijeli Ourcq od Marne. Danas je to prilično velik gradić, ukrašen preko cijele godine gipsanim vilama, a nedjeljom građanima koji se sjaju od zadovoljstva. Godine 1823. u Mont-fermeilu nije bilo ni toliko bijelih kuća ni toliko zadovoljnih građana. Bilo je to samo selo u šumi? Tu i tamo mogla se naći po koja kuća za uživanje iz prošlog vijeka, koja se mogla poznati po svom divnom izgledu, po svojim balkonima od svinutog željeza i po svojim dugačkim prozorima čija mala okna izazivaju na bjelini zatvorenih kapaka sve vrste raznih zelenih pjega. Suknarski trgovci koji su se povukli s posla i trgovački predstavnici koji idu na ljetovanje nisu ga još bili otkrili. Bilo je to mirno i divno mjesto, koje nije bilo ni na kakvom putu; živjelo se tu jevtino onim tako obilnim i tako lakim seljačkim životom. Samo je voda bila rijetkost zbog uzdignutosti visoravni. Trebalo je po nju ići dosta daleko. Onaj kraj sela koji je prema Gagnyju donosio je vodu iz prekrasnih jezeraca kojih ima u šumi, onaj drugi kraj oko crkve koji je prema Chellesu nalazio je pitku vodu samo na sredini padine, pored šelskog puta, na jedno četvrt sata od Mont-fermeila. Bio je, dakle, mučan posao za svaku kuću snabdjeti se vodom. Velike kuće, aristokracija, a Thénardierova krčma se u nju ubrajala, plaćale se po dva novčića za svako vedro vode nekom starčiću koji se bavio tim poslom i zarađivao u tom poduzeću montrejske vode oko osam soua na dan; ali je starčić radio ljeti samo do sedam sati uvečer, a zimi do pet sati; i kad bi jednom pala noć, te bi se kapci u prizemlju zatvorili, onaj tko nije imao vode za piće išao je po nju ili je ostao bez nje. To je bio bauk za ono siroto biće koje čitalac nije možda zaboravio, za malu Cosettu. Sjetit ćete se da je Cosetta bila od koristi Thénardierovima na dva načina: od majke su dobivali plaću, a dijete im je služilo. Tako, kad je majka sasvim prestala plaćati, a u pređašnjim ste glavama čitali zašto, Thénardierovi su zadržali Cosettu. Ona im je zamjenjivala služavku. U tom svojstvu ona je trčala na vodu kad god je ustrebalo. Stoga se dijete, plašeći se jako pomisli da ide noću na izvor, mnogo brinulo da nikad ne

ponestane vode u kući. Božić 1823. bio je osobito sjajan u Monfermeilu. Početak zime bio je blag; nije bilo još ni mraza ni snijega. Pelivani, koji su došli iz Pariza, dobili su od g. predsjednika općine odobrenje da podignu svoje barake u velikoj seoskoj ulici, a jedna je družina torbara, koristeći se tim istim odobrenjem, podigla svoje tezge na crkvenom trgu i sve do Pekarske ulice, gdje je bila, kao što se možda sjećate, Thénardierova krčma. To je punilo gostionice i krčme, i unosilo u ovo mirno mjestance bučan i veseo život. Moramo čak reći, da bismo bili vjerni historičari, da je među zanimljivostima izloženim na trgu bila jedna menažerija, u kojoj su rugobni pajaci, obučeni u dronjke i koji su došli tko zna odakle, pokazivali 1823. montfermejskim seljacima jednog od onih strašnih brazilijanskih kondora kakvoga je naš Kraljevski muzej nabavio tek 1845, a čije je oko kao trobojna kokarda. Prirodnjaci zovu, mislim, ovu pticu Caracara Polyborus; pripada vrsti grabljivica a obitelji lešinara. Nekoliko dobrih starih bonapartističkih vojnika koji su živjeli povučeno u selu išli su da pobožno gledaju ovu životinju. Pelivani su izjavljivali da je trobojna kokarda jedinstvena pojavi koju je dobri bog naročito stvorio za njihovu menažeriju. Na samo Badnje veče više ljudi, kirijaša i torbara, sjedili su za stolom i pili oko četiri ili pet svijeća u donjem odjeljenju Thénardierove gostionice; stolovi, kalajisani vrčevi, boce, ljudi koji piju i puše; malo svjetlosti, mnogo vike. Datum 1823, godine označavala su ipak dva predmeta tada u modi u građanskoj klasi, naime jedan kaleidoskop i jedna lampa od svjetlucavog lima. Thénardierovica je nadgledala pečenje za večeru koje se spremalo pored dobre svijetle vatre; Thénardier je pio sa svojim gostima i govorio o politici. U politička raspravljanja, kojih su glavni predmeti bili španjolski rat i g. vojvoda od Angoulema, umetali su se u galami i ovakvi lokalni razgovori: – Prema Nanterru i Suresnesu vina je bilo dosta. Gdje se računalo na deset buradi, dobilo se dvanaest. Mnogo je soka izlazilo pri cijeđenju. – Ali grožđe, zar ne, možda nije bilo zrelo? – U tom kraju ne treba čekati da sazri. Ako se bere kad je zrelo, odmah se u proljeće pokvari. – Onda je to vince tanko? – Još tanje nego ovdašnje vino. Grožđe se mora brati dok je zeleno, itd. Ili je opet jedan mlinar dovikivao: – Zar mi da odgovaramo za ono što je u vrećama? U njima ima mnoštvo sitnog zrnja koje moramo pustiti pod kamen, jer ne možemo dangubiti da ga uklonimo; tu vam je vrat, tu vam je kukolj, glavnica, grahorica, crnica, konopljeno sjeme, razne urodice i mnoštvo drugih

koještarija, a da ne govorimo o šljunku kojeg ima na pretek u nekim žitima, osobito u bretonskim žitima. Nemam volje da meljem bretonsko žito više nego što pilar koji pili drvo uzduž za daske ne voli grede u kojima ima klinaca. Zamislite samo koliko toga iz svega izađe loše prašine. A žale se poslije na brašno. Griješe. Nismo mi krivi za brašno. Između dva prozora, jedan kosac, sjedeći za stolom s jednim posrednikom s kojim se pogađao za rad na livadi, govorio je: – Ništa zato što je trava mokra. Lakše se kosi. Rosa je dobra, gospodine. Svejedno, ta trava, vaša trava, mlada je još i nezgodna. Ta kako je samo nježna, i kako se povija pod kosom, itd. Cosetta je bila na svom uobičajenom mjestu; sjedila je na poprečnoj donjoj dasci kuhinjskog stola pored peći. Bila je u dronjcima, imala je drvene cipele na bosim nogama i plela je pri svjetlosti vatre vunene čarape za Thénardierove djevojčice. Jedna sasvim mala mačkica igrala se po stolicama. Čula su se kako se smiju i brbljaju u susjednoj sobi dva svježa djetinja glasa; to su bile Eponina i Azelma. U uglu pored peći, visilo je o klinu nešto kao korbač. S vremena na vrijeme vriska vrlo malog djeteta, koje je bilo negdje u kući, probijala se kroz galamu u krčmi. Bio je to mali dečko koga je Thénardierovica rodila jedne od proteklih zima – »ne znam ni sama kako, govorila je ona; posljedica zime«, – i koji je sada imao nešto više od tri godine. Majka ga je bila dojila, ali ga nije voljela. Kad bi očajna dreka malog šmrkavca postala nesnosna, Thénardier bi rekao: – Sin ti se dere, idi pogledaj što mu je. – Ma je li! odgovarala je majka, već mi je dojadio. I mali, ostavljen tako, nastavljao je da se dere u mraku.

II DVA DOPUNJENA PORTRETA Dosada su se u ovoj knjizi Thénardierovi mogli vidjeti samo s profila; nastupio je trenutak da se osvrnemo na ovaj par i da ga zagledamo sa svih strana. Thénardier je bio prevalio pedesetu godinu, gospođa Thénardier primicala se četrdesetoj, a to je pedeset za ženu; tako da je između muža i žene postojala ravnoteža u godinama. Čitaoci se možda, od njene prve pojave, sjećaju ponešto te Thénardierovice, visoke, plave, debele, mesnate, četvorokutaste, goleme i okretne; bila je, rekli smo, od rase onih divovskih divljakinja koje se prse na sajmovima s kamenicama obješenim o kosu. Ona je svršavala sve poslove po kući, postelje, sobe, pranje, kuhinju, donosila kišu, lijepo vrijeme, đavola. Sva joj je posluga bila Cosetta; miš u službi slona. Sve je drhtalo na zvuk njena glasa, prozori, namještaj, ljudi. Njeno široko lice, išarano riđim pjegama, imalo je izgled velike šupljikave žlice. Bila je bradata. To je bio idealan tip nosača s glavnog trga preobučenog u žensko. Sjajno je psovala, hvalila se da može pesnicom razbiti orah. Da nije bilo romana koje je pročitala, i koji su s vremena na vrijeme, čudno otkrivali kaćiperku pod Likom žene-zvijeri što jede djecu, nikome ne bi palo na pamet da kaže o njoj: ovo je žena. Ova Thénardierovica bila je kao neki proizvod kalemljenja ulične gospođice na piljaricu. Tko bi je čuo gdje govori, rekao bi: pravi pandur; tko bi je vidio kako pije, rekao bi: pravi kočijaš; tko bi je vidio kako postupa s Cosettom, rekao bi: pravi krvnik. Kad bi mirovala, virio bi joj jedan zub iz usta. Thénardier je bio malen čovjek, mršav, blijed, uglast, koščat, kržljav, te je imao bolešljiv izgled, mada ga je zdravlje divno služilo, pa je tu već počinjala njegova prepredenost. Osmjehivao se obično iz obazrivosti i bio je pristojan gotovo sa svakim, čak i s prosjakom kome nije htio dati prebijene pare. Imao je pogled kune, a izgled nekog književnika. Bio je nalik na mnoge portrete popa Delillea. S kirijašima je pio da bi se istakao. Nitko ga nikada nije mogao opiti. Pušio je iz velike lule. Nosio je bluzu, a pod bluzom staro crno odijelo. Mislio je da se razumije u književnost i materijalizam, često je izgovarao, da bi dao važnosti koječemu što je govorio, razna imena: Voltaireovo, Raynalovo, Pamyjevo, i, čudnovata stvar, svetoga Augustina.

Tvrdio je da ima svoj »sistem«. Uostalom, bio je prevejana varalica. Nadrifilozof. Ta vrsta postoji. Sjetit ćete se njegova tvrđenja da je sudjelovao u ratu; pričao je s nekom razmetljivošću da je kod Waterlooa kao narednik 6-og ili nekakvog lakog konjičkog 9-og puka, sam protiv čitavog jednog eskadrona husara smrti, zaštitio svojim tijelom i spasio kroz kišu metaka »jednog opasno ranjenog generala«. Odatle mu je potjecala na zidu njegova blistava firma, a za njegovu gostionicu u tom mjestu ime »krčme narednika s Waterlooa«. Bio je liberal, pristalica klasičara i bonapartist. Dao je bio prilog za Azil invalida. Pričalo se u selu da je učio za popa. Mi mislimo jednostavno da je on učio u Holandiji za gostioničara. Ovaj nitkov složenog roda bio je, po svoj prilici, kakav Flamanac iz Lillea u Flandriji, Francuz u Parizu, Belgijanac u Bruxellesu, koji se dobro snalazio s jedne i druge strane obiju granica. Poznat vam je njegov podvig kod Waterlooa. Kao što vidite, pretjerivao je pomalo. Plima i oseka, krivudanje, pustolovina, bili su element njegova života; razderana savjest vuče za sobom rašiven život; i, vjerojatno, u burno doba 18. lipnja 1815, Thénardier je pripadao onoj vrsti kantinera pljačkaša o kojima smo govorili, koji se vuku po putovima, prodaju jednima, kradu drugima, i voze se s obitelji, čovjek, žena i djeca, u kojekakvim rasklimanim dvokolicama iza trupa u pokretu, s nagonom da se uvijek priključe pobjedničkoj vojsci. Kad se ovaj pohod završio, on je s »gotovinom« koju je imao, kako je govorio, došao da otvori krčmu u Mont-fermeilu. Ova gotovina koju je skupio iz lisnica i od satova, od zlatnog prstenja i srebrnih križeva, sabranih u vrijeme žetve u brazdama zasijanim leševima, nije predstavljala neku veliku svotu i s njom nije mnogo daleko odmakao ovaj kantiner koji se prometnuo u krčmara. Thénardier je imao ne znam čega odsječenog u gestama, što je, uz psovke, podsjećalo na kasarnu, a kad bi se prekrižio, na sjemenište. Bio je krasnorječiv. Nije se branio od toga što drugi vjeruju da je učen. Ipak, učitelj je primijetio da se »svađa s padežima«. Putnicima je sastavljao račune majstorski, ali vješte oči bi u njima ponekad našle koju pravopisnu grešku. Thénardier je bio podmukao, lijen i vješt. Nije prezirao svoje služavke, pa ih zbog toga njegova žena nije više ni držala. Ova je grdosija bila ljubomorna. Činilo joj se da taj mršavi žuti čovjek mora biti predmet opće požude. Thénardier, iznad svega prepreden i uravnotežen čovjek, bio je lopuža umjerena kova. Ta vrsta je najgora; u njoj je pomiješano licemjerstvo. Ovo ne znači da se Thénardier zgodnom prilikom nije umio naljutiti bar koliko i njegova žena; ali je to bilo vrlo rijetko, i u tim trenucima, kako je bio kivan na cio ljudski rod, kako je bio od onih ljudi koji se neprestano

osvećuju, koji optužuju sve što prolazi ispred njih za ono što im se srušilo na glavu, i koji su uvijek gotovi da prebace prvom namjerniku, kao opravdanu žalbu, sva razočaranja, banlkrotstva i nesreće života, kako se sav ovaj kvasac dizao u njemu i kipio mu u ustima i očima, on je bio strašan. Teško onome tko bi tada iskusio njegov bijes. Pored svojih drugih svojstava, Thénardier je bio pažljiv i pronicav, šutljiv ili brbljiv prema prilikama, i uvijek s visokim pojimanjem. Imao je nešto od pogleda mornara koji su navikli da žmire s dalekozorom na očima. Thénardier je bio slika državnika. Svaki novi došljak koji bi ušao u krčmu rekao bi videći Thénardierovu ženu: ovo je gazda u kući. Zabluda. Ona nije bila čak ni gazdarica. Ona je radila, on je stvarao. Svim stvarima je upravljao nekom vrstom nevidljivog i stalnog magnetskog djelovanja. Jedna riječ mu je bila dosta, ponekad jedan mig; mastodont je slušao. Thénardier je bio za svoju ženu, mada ona nije bila toga svjesna, neka vrsta jedinstvenog i vrhovnog bića. Ona je imala vrline koje su svojstvene takvoj prirodi; nikada, makar se ne slagala u nekoj sitnici sa »gospodinom Thénardierom«, što se uostalom ne može ni zamisliti, ona ne bi javno isticala krivnju svoga muža, o čemu bilo da se radilo. Nikada ona ne bi »pred strancima« učinila onu pogrešku koju tako često čine žene, i koja se parlamentarnim jezikom zove skinuti krmni s glave. Iako je njihovo slaganje imalo za posljedicu samo zlo, bilo je neke zablenutosti u potčinjenosti Thénardierovice svome mužu. Ova planina od galame i mesa kretala se pod malim prstom ovog nejakog despota. Kada se promatra sa svoje sićušne i smiješne strane, to je bila ona velika sveopća stvar: materija koja obožava duh, jer izvjesne ružnoće imaju svoj razlog za opstanak u samim dubinama vječne ljepote. Bilo je nečega nepoznatoga u Thénardieru; odatle apsolutna vladavina ovoga čovjeka nad ovom ženom. U izvjesnim časovima, on joj je izgledao kao zapaljena svijeća; drugi put ga je osjećala kao pandžu. Ova je žena bila jedno golemo stvorenje, koje je voljelo samo svoju djecu, a bojalo se samo svoga muža. Ona je bila majka, jer je pripadala sisavcima. Uostalom, njeno se materinstvo ograničavalo na njene kćeri, i kao što će se vidjeti, nije se protezalo na mušku djecu. A on, čovjek, imao je samo jedno na umu: obogatiti se. To mu nije polazilo za rukom. Dostojna pozornica nedostajala je ovom velikom talentu. Thénardier je u Mont-fermeilu propadao, ako nula može propadati; u švicarskoj ili Pirinejima ovaj bi golja postao milijunaš. Ali gdje sudbina priveže gostioničara, tu treba da brsti. Razumije se da se riječ gostioničar ovdje upotrebljava u jednom užem značenju, koje se ne odnosi na cio društveni red. Te iste 1823. godine, Thénardier je imao oko hiljadu i pet stotina

franaka letećih dugova, a to mu je zadavalo brigu. Ma koliko da, se nepravda sudbine na njega okomila, Thénardier je bio jedan od onih ljudi koji najbolje, najdublje i na najmoderniji način razumiju ono što se smatra vrlinom kod barbarskih naroda, a što postaje trgovački predmet kod civiliziranih naroda: gostoprimstvo. Uostalom, izvanredan zvjerokradica a na glasu kao strijelac. Imao je nekakav hladan i miran smijeh koji je bio osobito opasan. Njegove gostioničarske teorije sijevale su ponekad iz njega kao iskre. Imao je stručnih i mudrih misli koje je usađivao u duh svoje žene. »Dužnost gostioničara, govorio joj je jednoga dana, žestoko i tihim glasom, u tome je da prvom tko naiđe dopusti za novce da se gosti, da se odmori, da mu proda svjetlost, vatru, prljave stolnjake, služavku, buhe, osmijeh; da zaustavi prolaznike, da isprazni male kese, da pošteno olakša velike, da osigura s poštovanjem krov nad glavom obiteljima koje putuju, da odere čovjeka, da očerupa ženu, da očerupa dijete; da udari cijenu na otvoreni prozor, na mjesto pored vatre, na fotelj, stolicu, stolac, klupu, perjanu postelju, jastuk i naramak slame; da zna koliko sjena kvari ogledalo i da to unese u račun, i, pet stotina hiljada đavola mu, da putniku sve naplati, čak i muhe koje mu pas pojede«. Ovaj čovjek i ova žena spojili su zajedno lukavstvo i bijes, gadna i strašna zaprega. Dok je muž preživao i kombinirao, Thénardierovica nije mislila na odsutne vjerovnike, nije se brinula ni za jučer ni za sutra i živjela je sa zanosom u sadašnjici. Takva su bila ova dva bića. Cosetta je bila između njih, podnoseći njihov dvostruki pritisak kao stvorenje koje bi u isti mah mrvio mlinski kamen i raskidala kliješta. Čovjek i žena su imali svatko svoj način; Cosetta je dobivala batine, to je dolazilo od žene; zimi je išla bosonoga, to je dolazilo od muža. Cosetta je išla gore, dolje, ona je prela, četkala, trljala, brisala, trčala, posustajala od umora, bila zadihana, micala teške predmete, i, mada je bila slabašna, radila je grube poslove. Bez milosrđa; divlja gazdarica, otrovan gazda. Thénardierova krčma bila je kao paučina u koju se Cosetta uhvatila i gdje je drhtala. Ideal ugnjetavanja bio je ostvaren u tom jezivom služenju. To je bilo nalik na muhu koja služi pauke. Jadno dijete, pokorno, šutjelo je. Kad se tako nađu, od zore, sasvim male, potpuno gole, među ljudima, šta se dešava u tim dušama koje tek što su došle od boga?

III TREBA VINA ZA LJUDE I VODE ZA KONJE Bila su došla četiri nova putnika. Cosetta je bila tužno zamišljena; jer, iako je imala samo osam godina, ona je već toliko prepatila da je razmišljala s turobnim izrazom stare žene. Gornji joj je kapak bio modar od udara pesnicom koji joj je bila zadala gazdarica, što je Thénardierovoj ženi davalo povoda da kaže s vremena na vrijeme: – Što je ružna s ovim svojim naduvenim okom! Cosetta je, dakle, mislila kako se smrklo, odavno smrklo, kako je trebalo iznenada napuniti lonce i boce u sobama putnika koji su naišli i da više nema vode u velikoj kanti. Malo ju je umirivalo to što se nije pilo mnogo vode u Thénardierovoj kući. Bilo je tu žednih ljudi ali je to bila žeđ koja se radije gasila iz vrča nego iz bokala. Onaj koji bi zatražio čašu vode među ovim čašama vina izgledao bi kao divljak svim ovim ljudima. Jednoga trenutka dijete je ipak zadrhtalo; Thénardierovica je podigla poklopac s jedne zdjele koja je ključala na štednjaku, uzela je jednu čašu i približila se živo kanti s vodom. Okrenula je pipac, dijete je bilo podiglo glavu i pratilo sve njene pokrete. Slabi jedan mlaz potekao je iz pipca i napunio čašu do polovice. – Gle, reče ona, nema više vode; zatim ušuti za trenutak. Djetetu je prestao dah. – Ha! nastavi Thénardierovica, pogledavajući ispitljivim pogledom napunjenu čašu, bit će i ovo dosta. Cosetta nastavi svoj posao, ali više od četvrt sata ona je osjećala kako joj srce skače kao neki pramen u grudima. Brojila je minute koje su tako prolazile, željela je da već osvane jutro. S vremena na vrijeme, ponetko od gostiju pogledao bi na ulicu i uzviknuo: Ala je gusta noć kao tijesto! – ili: Treba biti mačka pa ići ulicom u ovo doba! – I Cosetta je drhtala. Najednom, jedan od trgovaca torbara koji su odsjeli u gostionici uđe i reče osornim glasom:

– Nitko nije dao vode mome konju. – Jest, reče Thénardierova žena. – Kažem vam, strina, da nije, produži trgovac. Cosetta se bila izvukla ispod stola. – O! da! gospodine! konj je pio, pio je iz čabra, pun čabar, i baš sam mu ja odnijela vode, i govorila sam mu. To nije bilo tačno. Cosetta je lagala. – Gle, ova vam nije veća od pesnice, a laže krupno kao kuća, uzvikne trgovac. Kažem ti da nije pio, nevaljalice mala! Kad moj konj nije napojen, on dašće na osobit način, koji mi je dobro poznat. Cosetta ostade pri svome i dodade glasom promuklim od strepnje, koji se jedva čuo: – I čaj je dobro pio! – Koješta, nastavi ljutito trgovac, pustimo to, dajte vode mome konju, pa gotov posao! Cosetta se uvuče pod stol. – Zaista, tako je, reče Thénardierova žena, ako životinja nije napojena, treba je napojiti. Zatim, osvrćući se oko sebe: – Gle, a što je s njom? Ona se sagnula i pronašla Cosettu šćućurenu pod drugim krajem stola, gotovo pod nogama gostiju koji su pili. – Hoćeš li doći ovamo! uzvikne Thénardierova žena. Cosetta se izvuče iz neke vrste rupe gdje se bila sakrila. Thénardierova žena nastavi: – Gaduro jedna, odnesi vode onom konju. – Ali, gospođo, reče Cosetta slabim glasom, nema vode. Thénardierova žena otvori širom vrata s ulice. – E pa idi i donesi! Cosetta pogne glavu i ode da uzme prazni čabar koji je bio pored ognjišta. Ovaj je čabar bio veći od nje, i dijete je lako moglo sjesti i stati u njega. Thénardierova žena ode do ognjišta i okusi drvenom žlicom ono što je bilo u zdjeli, gunđajući: – Ima vode na izvoru. To bar nije neka mudrost. Mislim da bih bolje uradila da procijedim svoj luk. Zatim počne premetati po ladici gdje je bilo sitna novca, papra i vlasca.

– Drži, žabo! Kad se budeš vraćala, kupit ćeš jedan veliki kruh kod pekara. Evo ti ovdje komad od petnaest soua. Cosetta je imala džepić sa strane na svojoj pregači; uzela je novac bez ijedne riječi, i stavila ga u svoj džep. Zatim je ostala nepomično, sa čabrom u ruci, blizu otvorenih vrata. Kao da je čekala da joj netko pjitekne u pomoć. – Odlazi! izdere se Thénardierova žena. Cosetta izađe, vrata se zatvoriše.

IV PRVA POJAVA JEDNE LUTKE Niz dućana na otvorenom prostoru, koji je počinjao od crkve, protezao se, ako se sjećate, do Thénardierove gostionice. Ovi su dućani, radi skorog prolaska građana na ponoćnu misu, bili svi osvijetljeni svijećama koje su gorjele u lijevcima od papira, što je, po riječima montfermejskog učitelja koji je toga časa sjedio za stolom kod Thénardiera, činilo »čaroban utisak«. Ali se zato na nebu nije vidjela nijedna zvijezda. Posljednja od ovih baraka, podignuta upravo preko puta Thénardierovih vrata, bio je dućan igračaka, koji se sav blistao od ljuskica, staklarije i divnih stvari od lima. U prvom redu, i najprije, trgovac je namjestio, na podlogu prekrivenu bijelim ubrusima, jednu golemu lutku visoku blizu dvije stope i obučenu u haljinu od ružičastog krepa sa zlatnim klasjem na glavi, a koja je imala pravu kosu i oči od emajla. Cio dan je ovo čudo bilo izloženo na udivljenje prolaznika ispod deset godina, ali se nije našla u Mont-fermeilu nijedna majka dovoljno bogata ili dovoljno rasipna da je kupi svome djetetu. Eponina i Anzelma provele su sate promatrajući je, pa čak i Cosetta, krišom istina, usudila se da je pogleda. U času kad je Cosetta izašla sa čabrom u ruci, koliko god da je bila sumorna i potištena, nije se mogla uzdržati da ne baci pogled na ovu čudesnu lutku, na gospođu, kako ju je ona zvala. Siroto je dijete zastalo kao ukočeno. Još nije bila vidjela ovu lutku izbliza. Cio joj je ovaj dućan izgledao kao neki dvor; ova lutka nije bila lutka, to je bilo priviđenje. Bila je to radost, sjaj, bogatstvo, sreća, koji su se pojavljivali u nekoj vrsti nadzemaljskog sjaja ovom nesretnom malom biću tako duboko utonulom u zlokobnu i hladnu bijedu. Cosetta je mjerila, bezazlenom i tužnom pameću djetinjstva, provaliju koja ju je dijelila od lutke. Govorila je samoj sebi da treba biti kraljica ili bar kneginjica pa imati jednu ovakvu »stvar«. Promatrala je ovu lijepu ružičastu haljinu, ovu lijepu glatku kosu, i mislila je: Što mora biti sretna ova lutka! Njene se oči nisu mogle odvojiti od ovog fantastičnog dućana. Što je više gledala, sve je više bivala zaslijepljena. Činilo joj se da vidi raj. Bilo je drugih lutaka iza velike, koje su joj se činile kao vile i čarobnice. Trgovac koji je koračao tamo-amo u dnu svoje barake ostavljao je na nju pomalo utisak kao da je bog otac. U ovom obožavanju, ona je sve zaboravila, čak i ono za što su je

poslali. Najednom, grubi glas Thénardierovice vrati je u stvarnost. – Šta, glupačo, još nisi otišla? Čekaj! Sad ću ti doći! Gledaj ti samo što ona tamo radi! Čekaj samo, mala nakazo! Thénardierova žena je bila bacila jedan pogled na ulicu i spazila Cosettu, koja je bila u zanosu. Cosetta pobjegne, noseći svoj čabar ii praveći što je mogla veće korake.

V MALA JE OSTALA SAMA Kako je Thénardierova gostionica bila u onom dijelu grada koji je blizu crkve, to je Cosetta morala ići po vodu na izvor u šumi prema Chellesu. Ona ne pogleda više nijedan izlog na trgovinama. Dok je bila u Pekarskoj ulici i nedaleko od crkve, osvijetljeni dućani obasjavali su put, ali uskoro nestade i posljednje svjetlosti iz posljednje barake. Siroto dijete nađe se u mraku. Ona je utonula u nj. Samo, kako ju je obuzimalo neko uzbuđenje, ona je idući mahala iz sve snage drškom na čabru. To je zvečalo pa joj se činilo da nije sama. Što je više koračala, to je mrak postajao sve gušći. Nije više bilo nikoga na ulici. Ipak, ona je srela jednu ženu koja se osvrnula za njom u prolazu i koja je ostala nepomična, mrmljajući kroz zube: – Kuda može ići ovo dijete? Da to nije kakva mala vještica? – A onda žena prepozna Cosettu: – Gle, reče ona, to je ševa! Cosetta prođe tako labirintom krivudavih i pustih ulica kojima se završava prema Chellesu selo Mont-fermeil. Dok je bilo kuća ili zidova s obiju strana puta, išla je dosta smjelo. S vremena na vrijeme, vidjela bi svjetlucanje kroz pukotine nekog kapka; to je bila svjetlost i život; tu je bilo ljudi; to ju je umirivalo. Ipak, ukoliko je odmicala, nesvjesno je usporavala korak. Kad je mimoišla ugao posljednje kuće, Cosetta se zaustavi. Otići dalje od posljednjih dućana, bilo je teško; otići dalje od posljednje kuće, to joj je izgledalo nemoguće. Ona spusti čabar na zemlju, zabode ruku u kosu i počne se polako češati po glavi, kako obično rade uplašena i neodlučna djeca. To nije više bio Mont-fermeil, to su bila polja. Crni i pusti prostor bio je pred njom. Ona pogleda s očajanjem ovaj mrak gdje nije više bilo nikog, gdje su bile životinje, gdje su možda bile aveti. Ona se dobro zagledala te čula životinje koje idu po travi i vidjela je razgovjetno aveti koje se miču po drveću. Tada ona ponovo dograbi svoj čabar, strah joj dade smjelosti: – Nego šta! reče, reći ću joj da nema više vode! – I ona se odlučno uputi u Mont-fermeil. Jedva što je odmakla sto koraka, ona se zaustavi i poče ponovo da se češe po glavi. Sada joj je izlazila pred oči Thénardierovica; odvratna Thénardierovica sa svojim ustima kao u hijene i s raspaljenim bijesom u očima. Dijete baci žalostan pogled naprijed i nazad, šta da se radi? Šta da

poduzme? Kuda da ide? Pred njom avet Thénardierovice; za njom sva noćna i šumska priviđenja. I ona ustukne ispred Thénardierovice. Ona se vrati prema izvoru i poče trčati. Izađe iz sela u trku, uđe u šumu u trku, ne gledajući više ništa, ne osluškujući više ništa, Prestade trčati kad joj nestade daha, ali se ne zaustavi, nego produži korakom. Išla je naprijed, izbezumljena. Dok je trčala bilo joj je došlo da plače. Svuda oko nje čuo se šum drveća. Ona više nije mislila, ona više nije gledala. Golema noć ispriječila se ispred ovog malog bića. S jedne strane, sve mrak; s druge, samo jedan atom. Bilo je svega sedam ili osam minuta od ruba šume do izvora. Cosetta je poznavala put, jer je njime prolazila više puta na dan. Čudna stvar, ona nije zalutala. Neki ostatak nagona vodio ju je nasumce. Nije se ipak okretala ni nadesno ni nalijevo, iz straha da što ne vidi u granju ili grmlju. I tako je stigla do izvora. Bilo je to usko prirodno korito koje je voda izdubla u ilovači, duboko oko dvije stope, okruženo mahovinom i onom velikom izrezuckanom travom koju zovu ogrlicom Henrika IV, a popločano s nekoliko velikih kamenova. Odatle je izvirao potok tiho žuboreći. Cosetta ne dopusti sebi ni da odahne. Bio je gust mrak, ali se ona bila navikla da dolazi na ovaj izvor. Potražila je lijevom rukom u mraku mali hrast koji se nadnio nad izvor i na koji se obično naslanjala, napipala je jednu granu, objesila se o nju, sagnula se i zahvatila čabrom vodu. Bila je u tako napetom stanju da su joj se snage utrostručile. Dok je bila tako nagnuta, nije ni primijetila da se džep njene pregače okrenuo prema izvoru. Komad novca od petnaest soua pao je u vodu. Cosetta ga nije ni vidjela ni čula kad je pao. Izvukla je gotovo pun čabar i stavila ga na travu. Kad je to svršila, primijetila je da je bila malaksala od umora. Htjela je da se što prije vrati; ali je napor dok je punila čabar bio toliki da joj je bilo nemoguće koračati. Bila je primorana da sjedne. Spusti se na travu i tu je ostala šćućurena. Zatvorila je oči, zatim ih je opet otvorila, ne znajući ni sama zašto, ali nije mogla drukčije uraditi. Pored nje je uzburkana voda u čabru pravila kolute koji su bili nalik na bijele usijane zmije. Iznad njene glave, nebo je bilo pokrivena grdnim crnim oblacima koji su bili kao goleme krpe od dima. Izgledalo je da se tragična obrazina mraka naginje nejasno nad ovim djetetom. Jupiter je zalazio u dubine. Djevojčica je gledala prestravljenim

pogledom ovu veliku zvijezdu koju nije poznavala i koja ju je plašila. Planet je, zaista, u tome času bio vrlo blizu obzorja i probijao se kroz gust sloj magle koji mu je davao neko užasno crvenilo. Pod maglom, jezivo crvenom, zvijezda je bila uveličana. Čovjek bi rekao da je to neka obasjana rana. Hladan vjetar duvao je iz ravnice. Šuma je bila mračna, bez šuštanja lišća, bez one nejasne i svježe ljetne vidljivosti. Veliko granje strašno je stršilo. Kržljavo i nakazno grmlje zviždalo je po proplancima. Visoka trava povijala se pod sjevercem kao jegulja. Trnje se grčilo kao duge ruke čije bi pandže htjele dograbiti neki plijen. Nekoliko suhih vrijesova, koje je gonio vjetar, brzo se lelujalo i izgledalo je kao da bježi s užasom ispred nečega što nastupa. Na sve strane sumorno prostranstvo. U mraku hvata vrtoglavica. Čovjeku je potrebna svjetlost. Svakome tko se zagnjuri u ono što je suprotno danu srce se steže. Kad oko vidi crno, duh vidi mutno. U pomračenju, u noći, u čađavoj neprovidnosti, čak i najjači počnu zepsti. Svatko mora da se strese tko prođe noću sam kroz šumu. Sjene i drveće, dva opasna guštika. Himerična stvarnost javlja se u nerazgovjetnoj dubini. Neshvatljivo se ocrtava na nekoliko koraka od vas s avetinjskom jasnoćom. Vidite gdje lebdi, u prostoru ili u vašem upravo mozgu, tko bi znao što to nejasno i nedokučivo kao san uspavanog cvijeća. Ima divljih pojava na obzorju. Dišete isparenja velike crne praznine. Hvata vas strah i želja da pogledate iza sebe. Šupljine noći, predmeti koji su postali unakaženi, nijemi profili koji iščeznu kad im priđete, mračne razbarušenosti, nakostriješeno žbunje, modre bare, sumor, koji se ogleda u turobnoj jezi, grobna golemost tišine, nepoznata bića omogućena, tajanstveno savijanje, grana, užasni trupovi drveća, dugi strukovi trava koje podrhtavaju, – protiv svega toga ne možete se braniti. Nema smjelosti koja se ne bi stresla i koja ne bi osjetila blizinu strepnje. Čovjeka uhvati neka groza, kao da se duša spaja s mrakom. Ovo upijanje pomrčine neizrecivo je jezivo u jednom djetetu. Šume su apokalipse; i lepršanje krila jedne male duše čuje se kao šum agonije pod njihovim grobnim svodom. Ne znajući tačno što se s njom događa, Cosetta je osjećala da ju je zgrabila ona crna golemost prirode. Nije je samo strah hvatao, nego nešto strašnije od samoga straha. Podilazila ju je jeza. Nema riječi koje bi izrazile što je bilo čudno u toj jezi koja ju je ledila do dna srca. Oko joj je bilo podivljalo. Mislila je da osjeća da se možda neće moći uzdržati da se tu ne vrati sutradan u to isto doba. Tada po nekom nagonu, da bi izašla iz ovog čudnog stanja koje nije razumijevala, ali koje joj je ulijevalo strah, ona je počela glasno brojiti jedan, dva, tri, četiri, do deset, i kad je svršila, opet je počela. To joj je povratilo pravi dojam o stvarima koje su je okružavale. Osjeti da joj zebu

ruke, koje je nakvasila vadeći vodu. Ustala je. Strah ju je bio ponovo obuzeo, prirodni i nesavladljivi strah. Imala je sada samo jednu misao: pobjeći, pobjeći glavom bez obzira, kroz šumu, kroz polja, do kuća, do prozora, do upaljenih svijeća. Pogled joj padne na čabar koji je bio pred njom. Toliki je bio strah koji joj je ulijevala Thénardierovica da se nije usudila pobjeći bez čabra vode. Uhvati držak objema rukama. S mukom je podigla čabar. Išla je tako dvanaest koraka, ali je čabar bio pun, bio je težak, i ona je bila primorana đa ga spusti na zemlju. Odahnula je jedan časak, zatim ponovo podigla držak, i ponovo počela ići, ovoga puta malo duže. Ali se morala opet zaustaviti. Poslije nekoliko trenutaka odmora, ona opet krene. Išla je pogurena, pognute glave, kao kakva starica; težina je čabra zatezala i kočila njene mršave ruke; od željeznog drška njene mokre ruke još su više trnule i ledile se. S vremena na vrijeme bila je primorana da se zaustavi i, kad god bi se zaustavila, hladna voda joj se izlijevala iz čabra i padala joj na gole noge. To se dešavalo usred šume, noću, zimi, daleko od svakog ljudskog oka; ona je bila dijete od osam godina. Samo je bog toga časa vidio ovu tužnu stvar. – I jao! njena majka bez sumnje. Jer ima stvari koje otvore oči pokojnicima u njihovom grobu. Dah joj je šištao s nekim bolnim hripanjem; jecaji su joj stezali grlo, ali nije smjela plakati, toliko se plašila Thénardierovice, čak i kad je bila daleko od nje. Navika joj je bila da uvijek zamišlja da je Thénardierovica tu. Ipak, ona nije mogla brzo stići na taj način, i odmicala je vrlo sporo. Uzalud se sve manje odmarala i sve duže išla između jedne i druge stanke. Zebnja ju je uhvatila kad bi pomislila da će joj trebati više od jednog sata da se tako vrati u Mont-fermeil i da će je Thénardierovica tući. S tom se zebnjom miješao užas što je sama noću u šumi. Bila je sva slomljena od umora, a još nije bila izašla iz šume. Kad je stigla do jednog starog kestena koji je poznavala, zaustavila se posljednji put i to duže nego prije da bi se dobro odmorila, zatim je prikupila sve svoje snage, uzela čabar i opet hrabro krenula. Ipak, siroto malo biće nije se moglo uzdržati da ne uzvikne u očajanju: – O bože moj! bože moj! U tom trenutku ona osjeti da čabar nije više nimalo težak. Jedna ruka, koja joj se učini golema, uhvatila je bila držak i snažno je podizala. Ona je digla glavu. Neka velika crna prilika, uspravljena i visoka, koračala je pored nje u mraku. Jedan čovjek bio je došao iza nje i ona ga nije čula. Taj je čovjek, bez ijedne riječi, dohvatio držak čabra koji je ona nosila. Ima neki nagon za svaki susret u životu. Dijete se nije uplašilo.

VI GDJE SE MOŽDA DOKAZUJE BOULATRUELLEOVA DOSJETLJIVOST Toga istog božičnog dana 1823, poslije podne, jedan se čovjek šetao dosta dugo po najosamljenijem dijelu Bolničkog bulvara u Parizu. Taj je čovjek bio nalik na nekog tko traži stan i izgledalo je da se zadržava najradije pred najskromnijim kućama ovog zapuštenog kraja na rubu predgrađa Saint-Marceau. Vidjet će se dalje da je taj čovjek zaista uzeo pod najam jednu sobu u toj usamljenoj gradskoj četvrti. Ovaj je čovjek, po svojoj odjeći kao i cijelom svom izgledu, oličavao tip onoga što bi se moglo nazvati pristojnim prosjakom; krajnju »bijedu udruženu s krajnjom čistoćom. To je dosta rijetka mješavina koja u srca razumnih ljudi ulijeva ono dvostruko poštovanje koje osjećaju prema onom tko je vrlo siromašan i prema onom tko je vrlo dostojanstven. Imao je okrugao šešir, vrlo star i dobro iščetkan, jedan do potke izlizan redengot od grube čohe žute kao ilovača, boja koja nije u to doba bila nimalo čudnovata, veliki prsluk s džepovima prastarog oblika, crne hlače koje su na koljenima postale sive, crne vunene čarape, i debele cipele s bakrenim kopčama. Čovjek bi pomislio da je to neki domaći učitelj u boljoj kući koji se vratio iz izbjeglištva. Po njegovoj sasvim bijeloj kosi, po njegovu naboranom čelu, po njegovim pomodrelim usnama, po njegovu licu gdje je sve odisalo iznurenošću i umorom od života, čovjek bi mu dao mnogo više od šezdeset godina. Po njegovu čvrstom, iako laganom koraku, po neobičnoj snazi koja je izbijala iz svih njegovih pokreta, čovjek bi mu dao jedva pedeset godina. Bore na njegovu čelu dobro su mu pristajale, i netko tko bi ga pažljivo promatrao stekao bi mišljenje koje bi mu išlo u prilog. Usna mu se skupljala i pravila čudnu boru, koja je izgledala stroga, a koja je bila ponizna. U dubini njegova pogleda bila je neka sumorna vedrina. Nosio je u lijevoj ruci zavežljaj zamotan u rubac; desnom se oslanjao na neku vrstu toljage otkinute u nekoj ogradi. Ova je toljaga bila izdjelana s nekom pažnjom, i nije izgledala loše; iskorišćeni su bili čvorovi, a od crvenog voska napravljena je bila neka ručka od koralja; bila je to toljaga, a opet je bila slična štapu.

Malo je prolaznika na ovom bulvaru, osobito zimi. Reklo bi se da ih je ovaj čovjek prije izbjegavao nego da ih je tražio, i u tome nije bilo nikakve izvještačenosti. U to vrijeme je kralj Louis XVIII išao gotovo svaki dan u Choisy-leRoi. To je bila jedna od njegovih omiljenih šetnja. Oko dva sata, gotovo bez promjene, mogla se vidjeti kraljevska kočija i pratnja na konjima gdje prolaze trkom Bolničkim bulvarom. To je služilo kao džepni sat i zidna ura sirotim ženama te četvrti, koje su govorile: – Dva sata je, eno ga gdje se vraća u Tuilerije. I jedni bi pritrčali, a drugi bi se svrstali u red; jer kad jedan kralj prolazi, uvijek ima gungule. Uostalom, pojava i položaj Louisa XVIII činili su izvjestan utisak po pariškim ulicama. To je bivalo brzo, ali veličanstveno. Ovaj je nemoćni kralj uživao u velikom galopu; pošto nije mogao hodati, on je htio trčati; ovaj bogalj uzetih nogu rado bi dopustio da ga munje voze. On je prolazio, miroljubiv i strog, između golih sabalja. Njegova teška pozlaćena kočija, s velikim naslikanim granama krinova sa strane, bučno se kotrljala. Jedva je čovjek imao vremena da na njih baci jedan pogled. Duboko u desnom uglu, na jastucima presvučenim bijelim satinom, vidjelo se široko, puno i rumeno lice, svježe čelo nabijeljeno kraljevskim puderom, gordo, hladno i fino oko, osmijeh ljubitelja književnosti, dvije velike epolete s resama koje su padale na građansko odijelo, orden Zlatnog runa, križ Svetog Louisa, križ Legije časti, srebrna zvijezda Svetog duha, debeo trbuh i široka plava lenta; to je bio kralj. Izvan Pariza, držao je svoj šešir s bijelim perjem na koljenima uvijenim u visoke engleske dokoljenice; kad se vraćao u grad, stavljao je svoj šešir na glavu, i rijetko pozdravljao. Gledao je hladno narod, koji mu je to vraćao istom mjerom. Kad se prvi put pojavio u četvrti SaintMarceau, cio uspjeh koji je tada požnjeo bile su ove riječi jednog čovjeka s periferije svome drugu: »Eno onaj debeljko je vlast!« Ovaj neizostavni kraljev prolazak u isti sat bio je, dakle, svakodnevni događaj Bolničkog bulvara. Prolaznik u žutom redengotu nije očigledno bio iz te četvrti, a vjerojatno ni iz Pariza, jer mu ta pojedinost nije bila poznata. Kad u dva sata kraljevska kola, okružena eskadronom tjelesne garde sa srebrnim gajtanima, izbiše na bulvar, pošto su zaobišla bolnicu Salpetriere, on je izgledao iznenađen i gotovo prestrašen. Nije bilo nikog osim njega na sporednoj stazi; on se brzo skloni iza ugla ozidane ograde, ali nije umakao oku g. vojvode od Havrea, koji je kao dežurni gradski kapetan, sjedio istoga dana u kolima prema kralju. On reče Njegovom Veličanstvu: Onaj mi čovjek ima sumnjiv izgled. – Policajci koji su išli ispred kralja kao izvidnica, primijetili su ga isto tako, i jedan od njih dobi naredbu da pođe

za njim. Ali se čovjek udalji malim pustim ulicama predgrađa, i, kako je dan bio na izmaku, policajac mu izgubi trag, kako se tvrdilo u jednom izvještaju upućenom te iste večeri g. grofu Anglesu, državnom ministru, prefektu policije. Kad je čovjek u žutom redengotu zavarao trag policajcu, on pođe brže, ali se osvrnuo nekoliko puta da bi se uvjerio da ga nitko ne progoni. U četiri sata i četvrt, to jest u mrklu noć, prolazio je ispred kazališta kod vrata Saint-Martin, gdje su se davala toga dana Dva robijaša. Taj oglas, koji su osvjetljavali kazališni fenjeri, padne mu u oči, jer iako je išao brzo, zaustavi se da ga pročita. Trenutak kasnije, bio je u zatvorenoj uličici Planchette, i ušao je Kod kalajisanog tanjira, gdje se nalazila kancelarija za poštanska kola za Lagny. Ova su kola polazila u četiri i po sata. Konji su bili upregnuti, a putnici, koje je dozivao kočijaš, penjali su se žurno uz visoke željezne stepenice kola. Čovjek zapita: – Imate li jedno mjesto? – Jedno jedino, pored mene, na boku, reče kočijaš. – Uzimam ga. – Penjite se! Ipak prije polaska, kočijaš promjeri pogledom pohabano putnikovo odijelo, njegov mali zavežljaj, i naplati mu podvoz. – Idete li do Lagyja? upita kočijaš. – Da, reče čovjek. Putnik plati do Lagyja. Krenuše. Kad su prošli mitnicu, kočijaš pokuša zapodjeti razgovor, ali putnik odgovori samo jednosložnim riječima. Kočijaš na to stade zviždati i psovati konje. Kočijaš se zamota u svoj ogrtač. Bilo je hladno, čovjek kao da na to nije mislio. Prođoše tako kroz Gournay i Neuilly na Marni. Oko šest sati uvečer bili su u Chellesu. Kočijaš se zaustavi, da mu se konji izduvaju, pred kirijaškom gostionicom smještenom u starom zdanju kraljevske opatije. – Ovdje ću sići, reče čovjek. On uzme svoj zavežljaj i svoju toljagu i skoči s kola. Trenutak kasnije, nigdje ga nije bilo. Nije bio ušao u gostionicu. Kada, poslije nekoliko minuta, kola krenuše u Lagny, ona se ne mimoiđoše s njim na glavnoj selskoj ulici. Kočijaš se okrenuo putnicima unutra.

– Ovaj čovjek, reče on, nije odavde, jer ga ja ne poznajem. Izgleda kao da je bez prebijene pare; a ipak mu nije stalo do novca; plaća za Lagny, a ide samo do Chellesa. Noć je, sve su kuće zatvorene, on ne ulazi u gostionicu, i nigdje ga nema. Kao da je u zemlju propao. Čovjek nije propao u zemlju, nego je projurio u mraku glavnom selskom ulicom; zatim je, prije nego što je stigao do crkve, skrenuo ulijevo općinskim putem koji vodi u Mont-fermeil, kao netko tko dobro pozna ovaj kraj i koji je ovamo i dosad dolazio. Pošao je brzo tim putem. Na mjestu gdje se presijeca starinski put s drvoredom s obje strane, koji ide iz Gagnyja u Lagny, začuo je gdje netko nailazi. Sakrio se naglo u jedan jarak, i tu je sačekao dok se prolaznici ne udaljiše. Obazrivost je ta, uostalom, bila suvišna, jer, kao što smo već rekli, bila je to vrlo crna prosinačka noć. Jedva su se vidjele dvije-tri zvijezde na nebu. Od toga se mjesta brežuljak počinje penjati. Čovjek se više nije vratio na montfermejski put; on je skrenuo nadesno, kroz polja, i brzim se koracima dohvatio šume. Kada je bio u šumi, usporio je hod i počeo pažljivo gledati svako drvo, obazirući se na svakom koraku, kao da traži i prolazi nekim tajanstvenim putem koji samo on poznaje. Jednoga časa kao da je bio zalutao i on se neodlučno zaustavi. Naposljetku, neprestano pipkajući, stiže do jednog proplanka na kome je bila hrpa krupnog bjeličastog kamenja. Uputi se hitro ovom kamenju i ispita ga pažljivo kroz noćnu maglu, kao da je vršio neki pregled. Jedno veliko drvo, s odebljanom korom na pojedinim mjestima koja izgledaju kao bradavice biljnog svijeta, bilo je na nekoliko koraka od gomile kamenja. On dođe do tog drveta i prijeđe rukom po kori debla kao da je htio izvidjeti i izbrojiti sve bradavice. Prekoputa ovog drveta, koje je bilo jasen, nalazio se jedan kesten s oguljenom korom, na koji je kao zavoj bilo prikovan komadićak cinka. Zatim je neko vrijeme tapkao po zemljištu koje se nalazi između drveta a kamenja, kao netko tko se hoće uvjeriti da zemlja tu nije tek nedavno prekapana. Pošto je s tim svršio, pogledao je još jednom da vidi gdje je i produžio je dalje kroz šumu. Idući cestom u pravcu Mont-fermeila, on je zapazio tu malu sjenu koja se kretala stenjući, koja je stavljala teret na zemlju, zatim ga uzimala i opet polazila. Približio se i vidio da je to jedno sasvim malo dijete s teretom golemog čabra vode. Tada je prišao djetetu i šutke uzeo čabar za držak.

VII COSETTA U MRAKU PORED NEPOZNATA ČOVJEKA Rekli smo da se Cosetta nije bila uplašila. Čovjek je zapodio s njom razgovor. Govorio je ozbiljnim i gotovo tihim glasom. – Dijete moje, ovo što nosiš preteško je za tebe! Cosetta podigne glavu i odgovori: – Jest, gospodine. – Dajder, nastavi čovjek, ja ću ti to odnijeti. Cosetta pusti čabar, čovjek se uputi s njom. – Ovo je zaista vrlo teško, reče on kroz zube. Zatim dodade: – Mala, koliko ti je godina? – Osam godina, gospodine. – A ideš li ovako izdaleka? – Sa izvora u šumi. – Ideš li daleko? – Dobru četvrt sata odavde. Čovjek zašuti na trenutak, pa zatim reče naglo: – Ti, dakle, nemaš majke? – Ne znam, odgovori dijete. Prije nego što je čovjek imao vremena da ponovo dođe do riječi, ona dodade: – Ne vjerujem. Drugi je imaju. Ja je nemam. I pošto je malo pošutjela, ona nastavi: – Mislim da je nisam nikad ni imala. Čovjek se zaustavi, metne čabar na zemlju, sagne se i stavi obje ruke djetetu na rame, naprežući se da se u nju zagleda, da joj vidi lice u mraku. Mršavi i slabašni Cosettin lik ocrtavao se nejasno pri olovnoj svjetlosti neba. – Kako se zoveš? reče čovjek. – Cosetta.

Čovjek se strese kao od električnog spoja. Opet je pogleda, zatim skine ruke s Cosettinih ramena, uzme čabar i nastavi koračati. Malo poslije on zapita: – Mala, gdje stanuješ? – U Mont-fermeilu, ako vam je poznato. – Je li tamo idemo? – Da, gospodine. On ponovo ušuti, zatim opet započne: – A tko te je poslao u ovo doba po vodu u šumu? – Gospođa Thénardier. Čovjek nastavi glasom za koji se trudio da bude ravnodušan, a koji je ipak čudno podrhtavao. – A šta je ta tvoja gospođa Thénardier? – To je moja gazdarica, reče dijete. Drži gostionicu. – Gostionicu, reče čovjek. Baš dobro, tamo ću noćas prenoćiti. Povedi me. – Tamo idemo, reče dijete. Čovjek je išao dosta brzo. Cosetta ga je bez muke stizala. Nije više osjećala umor. S vremena na vrijeme, dizala je prema ovom čovjeku svoje oči s nekim neizrecivim mirom i povjerenjem. Nikad je nisu učili da se obrati providnosti i da moli. Međutim, ona je osjećala u sebi nešto što je bilo nalik na nadu i na radost i što se dizalo u nebo. Prođe nekoliko trenutaka. Čovjek produži: – Kod gospođe Thénardier nema sluškinje? – Nema, gospodine. – Ti si sama? – Da, gospodine. Opet nastupi prekid. Cosetta progovori: – To jest, ima dvije djevojčice. – Koje djevojčice? – Ponina i Zelma. Dijete je tako skraćivalo knjiška imena koja su bila draga Thénardierovici. – Tko su Ponina i Zelma? – To su gospođice Thénardier, to jest njene kćeri. – A šta one rade? – O! reče dijete, one imaju lijepe lutke, stvari sa zlatom, svega i svačega. One se igraju, one se zabavljaju.

– Cio dan? – Da, gospodine. – A ti? – Ja radim. – Cio dan? Dijete podigne svoje velike oči u kojima je bila jedna suza koja se nije vidjela u noći, i blago odgovori: – Da, gospodine. Pa nastavi poslije kratke šutnje: – Ponekad, kad svršim posao i kad mi dopuste, i ja se zabavljam. – Kako se zabavljaš? – Kako znam. Ostave me. Ali ja nemam mnogo igračaka. Ponina i Zelma ne dadu da se igram njihovim igračkama. Imam samo jednu malu sablju od olova, ne dužu no ovo. Dijete je pokazivalo svoj mali prst. – I koja ne siječe? – Siječe, gospodine, reče dijete, siječe salatu i glave muhama. Stigoše do sela; Cosetta je vodila stranca ulicama. Prođoše ispred pekare, ali Cosetta i ne pomisli na kruh koji je trebalo da donese. Čovjek je bio prestao zapitkivati i sada je sumorno šutio. Kad su ostavili crkvu za sobom, čovjek, videći sve ove dućane na otvorenom prostoru, zapita Cosettu: – Ovo je, rekao bih, sajam? – Nije, gospodine, Božić. Kako su se približavali gostionici, Cosetta mu se dotakne bojažljivo ruke. – Gospodine? – Šta, dijete moje? – Evo nas sasvim blizu kuće. – Pa onda? – Hoćete li me pustiti da ja sada uzmem čabar? – Zašto? – Zato što će me gospođa izbiti ako vidi da mi ga je netko nosio. Čovjek joj predade čabar. Trenutak iza toga, bili su na vratima krčme.

VIII NEPRIJATNO JE PRIMITI NA STAN SIROMAHA KOJI JE MOŽDA BOGATAŠ Cosetta se nije mogla uzdržati da se ne obazre na onu stranu gdje je velika lutka bila još uvijek izložena kod prodavača igračaka; zatim je zakucala. Vrata se otvoriše. Pojavi se Thénardierovica sa svijećom u ruci. – A! Ti sa to, mala gaduro! Boga mi, dobro Si se zadržala! Zabavljala si se nevaljalice! – Gospođo, reče Cosetta, dršćući cijelim tijelom, evo jednog gospodina koji želi prenoćiti. Na mrgodnom licu Thénardierovice brzo se pojavi ljubazan izraz, nagla promjena koja je svojstvena gostioničarima, i ona lakomo potraži pogledom novoga došljaka. – To ste vi, gospodine? reče ona. – Da, gospođo, odgovori čovjek, prinoseći ruku svome šeširu. Bogati putnici nisu tako učtivi. Taj pokret ruke i strančeva odjeća i prtljag, koje je Thénardierova žena osmotrila jednim pogledom, zbrisaše ljubaznost s njena lica i vratiše joj mrgodan izraz. Ona produži suho: – Uđite, čiko. »Čika« uđe. Thénardierovica ga osmotri po drugi put i ispita osobito njegov redengot, koji je bio potpuno pohaban, i njegov šešir, koji je bio malo udubljen, i, klimajući glavom, mršteći nos i namigujući očima, obrati se za mišljenje svom mužu, koji je još uvijek pio s kirijašima. Muž odgovori onim neprimjetnim pokretom kažiprsta koji, zajedno s pućenjem usana, znači: Potpuna bijeda. Thénardierovica na to uzviknu: – Ah, dobri čovječe, žao mi je, ali nemam više mjesta. – Smjestite me gdje god hoćete, reče čovjek, na tavan, u konjušnicu. Platit ću kao za sobu. – Dva franka. – Dva franka. Dobro. – U redu, dakle.

– Dva franka! reče tiho jedan kirijaš Thénardierovici, ali to stoji svega jedan franak. – Za njega je dva franka, odgovora Thénardierovica istim tonom. Jeftinije ne puštam siromahe. – Istina je, doda muž blago, takav svijet ubija ugled kuće. Pošto je stavio na klupu svoj zavežljaj i svoju toljagu, čovjek je, međutim, sjeo za jedan stol gdje se Cosetta požurila da donese bocu vina i čašu. Trgovac koji je tražio čabar vode otišao je da ga sam odnese svome konju. Cosetta je ponovo otišla na svoje mjesto pod kuhinjski stol i nastavila s pletenjem. Čovjek, koji je samo kvasio usne u čaši vina koju je sebi nalio, promatrao je dijete nekom čudnovatom pažnjom. Coseta je bila ružna. Da je bila sretna, možda bi bila lijepa. Mi smo već površno ocrtali ovaj mali sumorni lik. Cosetta je bila mršava i blijeda; imala je blizu osam godina, ali bi joj čovjek jedva dao šest. Njene velike oči upale kao u neku sjenu bile su se ugasile od plakanja. Uglovi njenih usana dobili su od svakodnevne strepnje onu krivu liniju koju možete vidjeti kod osuđenika i kod očajnih bolesnika. Ruke su joj bile, kako je njena majka bila pogodila, »upropašćene od mraza«. Od vatre koja ju je obasjavala toga časa bili su iskočili uglovi njenih kostiju, a njena je mršavost bila strahovito uočljiva. Kako je uvijek drhtala od zime, bila je stekla naviku da stegne koljena jedno uz drugo. Sva je njena odjeća bila sami dronjak koji bi ljeti ulio sažaljenje, a koji je zimi izazivao užasavanje. Na sebi je imala samo poderano platno; nijedne vunene krpe. Tu i tamo joj se vidjela koža, a svuda se po njoj razaznavahu modre ili crne pjege koje su označavale mjesta gdje ju je Thénardierovica tukla. Gole su joj noge bile crvene i tanke. Udubljenja koje su pravile njene ključne kosti natjerale bi suze na oči. Cijelo biće ovoga djeteta, njen hod, njeno držanje, zvuk njena glasa, prekidi između jedne i druge riječi, njen pogled, njena šutnja, njen najmanji pokret, izražavali su i iskazivali jednu jedinu misao, strah. Strah ju je svu obuzimao; strah ju je tako reći pokrivao; od straha je laktovima stezala bokove, uvlačila pete pod suknju, zauzimala što je mogla manje mjesta, zadržavala dah do najpotrebnije mjere, i strah je bio postao ono što bi se moglo nazvati njenom navikom tijela, koja se mogla uvećati ali ne i smanjivati. U dnu njene zjenice bio je jedan začuđeni kutak gdje se ugnijezdio užas. Ovaj strah je bio toliki da se po dolasku, koliko god da je bila mokra, Cosetta nije usudila otići da se osuši pokraj vatre i ona se šuteći vratila svome poslu. Izraz pogleda ovog djeteta od osam godina bio je obično tako mračan i ponekad tako tragičan da je izgledalo, u izvjesnim trenucima, da

je na putu da poblesavi ili da postane demon. Nikada, rekli smo, ona nije znala što je to moliti se bogu, nikada ona nije kročila u crkvu. – Zar je imala vremena? govorila je Thénardierovica. Čovjek u žutom redengotu nije skidao očiju s Cosette. Najednom Thénardierovica uzvikne: – Ah da! A kruh? Cosetta, kao i uvijek kad bi Thénardierovica podigla glas, izađe brzo ispod stola. Bila je potpuno zaboravila na kruh. Pribjegla je dovijanju djece koja žive u neprestanom strahu. Slagala je. – Gospođo, pekar je bio zatvoren. – Trebalo je lupati. – Lupala sam, gospođo. – Pa? – Nije otvorio. – Doznat ću sutra je li to tačno, reče Thénardierovica, a ako si slagala, lijepo ćeš se provesti. A sad mi vrati onih petnaest soua. Cosetta zavuče ruku u džep svoje pregače i pozelenje. Novca od petanaest soua tu više nije bilo. – Vidi ti nje! reče Thénardierovica, jesi li me čula? – Cosetta izvrne džep. Nije bilo u njemu ničega. Šta se desilo s tim novcem? Nesretna mala nije znala što da kaže. Bila se skamenila. – Da nisi izgubila onih petnaest soua? prodere se promukla Thénardierovica, – ili da ne misliš da ćeš mi ih ukrasti? U isto vrijeme ona pruži ruku prema korbaču koji je visio na zidu pored ognjišta. Ovaj strašni pokret ruke ulije Cosetti snagu da poviče: – Milost! gospođo! gospođo! neću nikad više! Thénardierovica je skinula korbač. Čovjek u žutom redengotu je međutim prebirao u džepu svoga prsluka a da nitko nije primijetio taj pokret. Drugi su putnici uostalom pili i igrali karata i nisu ni na šta obraćali pažnju. Cosetta se skutrila sa zebnjom u uglu pored ognjišta, trudeći da skupi i da sakrije svoje jadne polugole ruke i noge. Thénardierovica digne ruku. – Oprostite, gospođo, reče čovjek, ali maločas sam vidio kako je nešto palo iz džepa pregače ove male i otkotrljalo se. To je možda novac koji tražite. U isto se vrijeme on sagne i izgledalo je kao da je nešto tražio po podu.

– Doista, evo ga, produži on ispravljajući se. I on pruži srebrni novac Thénardierovici. To nije bilo ono, jer je to bio novac od dvadeset soua, ali je za Thénardierovicu to bila dobit. Ona stavi novac u džep, i pogleda samo divljački dijete, rekavši: – Da ti se to više nikad ne dogodi! Cosetta se vrati u ono što je Thénardierovica zvala »njenom štenarom« a velike oči, čiji pogled je bio uperen na nepoznatog putnika, počeše dobivati neki izraz koji dotada nisu nikada imale. To je još bilo samo bezazleno čuđenje, ali je ono bilo pomiješano s nekim zabezeknutim povjerenjem. – Zbilja, želite li večerati? upita Thénardierovica putnika. On ne odgovori. Izgledao je duboko zamišljen. – Kakav je to čovjek? reče ona između zuba. To je neki puki siromah. Nema ni prebijene pare za večeru. Da li će mi uopće platiti prenoćište? Sreća je samo što mu nije palo na pamet da ukrade novac koji je bio na podu. Jedna su se vrata međutim otvorila, i u gostionicu uđoše Eponina i Azelma. Bijahu to doista dvije lijepe djevojčice, više građanke nego seljanke, dražesne, jedna sa svojim veoma sjajnim kestenjastim uvojcima, druga sa svojim crnim pletenicama koje su joj padale niz leđa, obadvije žive, čiste, punačke, svježe i zdrave da ili je bilo milina pogledati. Bile su toplo obučene, ali s toliko materinske vještine da debljina odjeće nije ništa smetala koketnosti njihova izgleda. Zima je bila predviđena, ali proljeće nije bilo potisnuto. Iz ovih je dviju malih izbijala svjetlost. Osim toga, one su gospodarile. U njihovoj odjeći, u njihovoj veselosti, u graji koju su dizale bilo je nečega vladarskog. Kad uđoše, Thénardierovica im reče prijekornim glasom u kome se osjećalo obožavanje: – A, vi ste to! Zatim, pošto ih je privukla na koljena jednu za drugom, zagladila im kosu, ponovo im vezala vrpce, a onda ih pustila, blago ih odgurnuvši kao što samo majke umiju, ona uzvikne: – Ala su se naružile! One sjedoše pored vatre. Imale su jednu lutku koju su okretale i obrtale na koljenima, cvrkućući pri tom veselo na sve moguće načine. S vremena na vrijeme Cosetta bi podigla oči sa svoga pletiva i sumorno pogledala kako se igraju. Eponina i Azelma nisu gledale Cosettu. Za njih je ona bila kao pseto. Ove tri djevojčice nisu imale sve tri zajedno dvadeset i četiri godine, a već su oličavale cijelo ljudsko društvo; s jedne strane zavist, s druge strane preziranje.

Lutka sestara Thénardier bila je vrlo pohabana i vrlo stara i sva izlomljena, ali zato ona nije izgledala manje divna Cosetti, koja nije u svom životu imala lutku, pravu lutku, da se poslužimo jednim izrazom koji će sva djeca razumjeti. Najednom, Thénardierovica, koja je još uvijek išla gore-dolje po gostionici, spazi da se Cosetta zabavlja i da, mjesto da radi, gleda kako se male igraju. – A! Uhvatila sam te! vikne ona. Zar ti tako radiš? Pokazat ću ti ja korbačem kako se radi. Stranac, ne ustajući sa stolice, okrene se prema Thénardierovici. – Gospođo, reče on smiješeći se gotovo bojažljivo, ta pustite je neka se igra! Kad bi potjecala od nekog putnika koji bi pojeo komad ovčjeg buta i popio dvije boce vina za večerom i koji ne bi imao izgled nekog pukog siromaha, takva jedna želja bila bi zapovijest. Ali da se jedan čovjek s takvim šeširom usudi imati neku želju i da se čovjek s takvim redengotom usudi imati neki prohtjev, Thénardierovica je mislila da to ne može podnijeti. Ona odvrati jetko: – Treba da radi kad jede. Ja je ne mogu hraniti da ništa ne radi. – A šta ona to radi! nastavi stranac onim blagim glasom koji je bio u takvoj čudnoj protivnosti s njegovom prostačkom odjećom i s njegovim nosačkim ramenima. Thénardierovica ga udostoji odgovora. – Čarape, molim lijepo, čarape za moje kćerčice koje ih gotovo i nemaju, i koje će zamalo ići bosonoge. Čovjek pogleda jadne Cosettine crvene noge, i nastavi: – Kad će završiti taj par čarapa? – Imat će da radi bar tri ili četiri dobra dana, ljenjivica. – A koliko može vrijediti taj par čarapa kad bude gotov? Thénardierovica ga pogleda prezrivo. – Najmanje trideset soua. – Biste li ga dali za pet franaka? nastavi čovjek. – Vraga! uzvikne uz grohotan smijeh jedan kirijaš, koji je slušao, pet franaka? Koješta, kako da neće dati! pet franaka. Thénardier je mislio da treba da se umiješa. – Da, gospodine, ako vam je po volji, dat ćemo vam taj par čarapa za pet franaka. Mi ne možemo ništa odbiti putnicima. – Trebat će odmah platiti, reče Thénardierovica, kako je to ona umjela, kratko i odlučno.

– Kupujem taj par čarapa, odgovori čovjek, i vadeći iz džepa petofranak koji stavi na stol, doda: – Plaćam ga. Zatim se okrene prema Cosetti. – Sada tvoj rad pripada meni. Igraj se, dijete moje. Kirijaša je toliko uzbudio petofranak da je ostavio svoju čašu i dotrčao. – Ipak je to istina! uzvikne on ispitujući ga. Pravi okrugli petofranak! I nije lažan! Thénardier se približi i metne šutke novac u džep svoga prsluka. Thénardierovica nije imala što odgovoriti. Ujede se za usne, a na licu joj se pojavi izraz mržnje. Cosetta je međutim drhtala. Ona se usudi da zapita: – Gospođo, je li to istina? Smijem li se igrati? – Igraj se! reče Thénardierovica strašnim glasom. – Hvala, gospođo, reče Cosetta. I, dok su se njena usta zahvaljivala Thénardierovici, sva se njena mala duša zahvaljivala putniku. Thénardier je nastavio piti. Njegova mu žena reče na uho: – Kakav je ovo žuti čovjek? – Vidio sam, odgovori s visine Thénardier, milijunaše koji su imali ovakve redengote. Cosetta je bila ostavila svoje pletivo, ali se nije micala sa svoga mjesta. Cosetta se kretala što je moguće manje. Uzela je bila iz jedne kutije iza sebe neke stare krpe i svoju malu sablju od olova. Eponina i Azelma nisu obraćale nikakve pažnje ni na šta što se dešavalo. One su izvele jedan vrlo važan pothvat; bile su uhvatile mačku. Lutku su bile bacile na zemlju, i Eponina, koja je bila starija, umotavala je mačkicu, mada je ona mijaukala i previjala se, u razne haljetke i plave i crvene krpe. Radeći ovaj ozbiljni i teški posao ona je govorila svojoj sestri onim nježnim, i divnim jezikom djece čija draž, slično sjaju leptirovih krila, iščezava kad hoćete da ga uhvatite: – Vidiš, sekice, ova je lutka ljepša od one. Ona se miče, ona viče, ona je topla. Hajde, sekice, da se s njom poigramo. Neka ona bude moja kćerčica. Ja ću biti gospođa. Doći ću ti u posjet i ti ćeš je gledati. Malo pomalo pa ćeš vidjeti brkove i to će te začuditi. I reći ćeš mi: Ah! bože moj! a ja ću ti reći: Da, gospođo, takvu imamo djevojčicu. Djevojčice su sada takve. Azelma je slušala Eponinu s divljenjem. Međutim, oni koji su pili počeli su pjevati neku besramnu pjesmu

kojoj su se smijali da se tresao strop. Thénardier ih je poticao i pratio. Kao što ptice naprave gnijezdo od svačega, tako i djeca naprave lutku od ma čega. Dok su Eponina i Azelma umotavale mačku, Cosetta je opet bila umotala sablju. Poslije toga ju je položila na ruke i pjevala je tiho da bi je uspavala. Lutka je jedna od najneodoljivijih potreba i u isto vrijeme jedan od najdivnijih nagona ženskog djetinjstva. Njegovati, odijevati, kititi, oblačiti, svlačiti, opet oblačiti, učiti, pomalo karati, njihati, uljuljkivati, uspavljivati, uobražavati da je to nešto netko, sva budućnost žene je u tome. Dok sanjari i brblja, dok pravi malu dječju opremu i pelenice, dok šije haljinice, prslučiće i zobunčiće, dijete postaje djevojčica, djevojčica postaje velika djevojka, velika djevojka postaje žena. Prvo dijete nastavlja posljednju lutku. Djevojčica bez lutke je gotovo tako nesretna i isto tako nemoguća kao žena bez djece. Cosetta je bila danas načinila sebi lutku od sablje. A Thénardierovica se bila približila žutom čovjeku. – Moj muž ima pravo, promrmljala je ona, to je možda gospodin Laffitte. Ima bogataša tako šaljivih. Ona dođe i nalakti se na njegov stol. – Gospodine, reče ona. Na tu riječ gospodine, čovjek se okrene. Thénardierovica ga je dotada zvala samo dobri čovječe ili čiko. – Vidite, gospodine, produži ona sada s nekim sladunjavim izrazom koji je bilo još neprijatnije vidjeti nego njen okrutni izraz, ja bih baš željela da se dijete igra, ali to se može jedanput, jer ste vi plemeniti. Vidite, ona nema ništa. Treba da radi. – Ovo dijete, dakle, nije vaše? zapita čovjek. – Oh! Bože moj, nije, gospodine! To je jedno siromašno dijete koje smo uzeli tako, iz milosrđa. To vam je neko blesavo dijete. Mora da ima vode u glavi. Ima veliku glavu, kao što vidite. Činimo za nju što možemo, jer mi nismo bogati. Uzalud smo pisali u njeno mjesto, evo već šest mjeseci nemamo odgovora. Mora da je njena majka umrla. – Ah? reče čovjek, i ponovo se zamisli. – Nije bila nešto osobito ta njena majka, doda Thénardierovica. Napustila je svoje dijete. Za vrijeme cijelog ovog razgovora, Cosetta, kao da je po nekom nagonu pogađala da se o njoj govori, nije skidala očiju s Thénardierovice.

Slušala je nerazgovjetno. Čula bi tu i tamo po koju riječ. Međutim, oni koji su pili, svi već gotovo pijani, ponavljali su svoj gadni napjev s udvostručenom veselošću. To je bilu neka masna pjesma čudna ukusa u koju su bili umiješani majka božja i dijete Isus. Thénardierovica je bila pošla da se i sama grohotom nasmije. Cosetta, ispod stola, gledala je vatru koja je bacala svoj odbljesak na njeno ukočeno oko; ona je i dalje njihala onaj zamotuljak koji je bila napravila, i, dok ga je njihala, pjevala je tihim glasom: – Moja majka je umrla! Moja majka je umrla! Na novo gazdaričino navaljivanje, žuti čovjek, »milijunaš«, pristade, napokon, da večera. – Šta želi gospodin? – Kruha i sira, reče čovjek. – Ipak je ovo neki golja, pomisli Thénardierovica. Pijanci su pjevali i dalje svoju pjesmu, a dijete je, pod stolom, pjevalo također svoju pjesmu. Najednom je Cosetta prestala pjevati. Ona se bila okrenula i spazila lutku malih Thénardierovih djevojčica, koju su one ispustile da bi uzele mačku i ostavile je na zemlji na nekoliko koraka od kuhinjskog stola. Tada ona ispusti zamotanu sablju, koja ju je tek upola zadovoljavala, a onda prijeđe polako očima po gostionici. Thénardierovica je nešto tiho govorila sa svojim mužem i brojila sitan novac. Ponina i Zelma su se igrale s mačkom, putnici su jeli, ili pili, ili pjevali, nijedan pogled nije bio uperen na nju. Nije smjela izgubiti nijednog trenutka. Ona izađe ispod stola, puzeći na koljenima i na rukama, uvjeri se još jednom da je nitko ne gleda, zatim se brzo privuče do lutke i dograbi je. Trenutak iza toga bila je na svom mjestu, sjedeći nepokretna, okrenuta samo tako da joj sjena pada na lutku koju je držala u naručju. Ta sreća da se igra s lutkom bila je tako rijetka za nju da je imala svu jačinu naslade. Nitko je nije vidio, izuzev putnika, koji je polako jeo svoju mršavu večeru. Ta je radost trajala gotovo četvrt sata. Ali, ma koliko da je Cosetta bila oprezna, ona nije primjećivala da je jedna lutkina noga virila, da ju je vatra s ognjišta vrlo živo osvjetljavala. Ta ružičasta i osvijetljena noga koja se pomaljala iz sjene padne iznenada u oči Azelmi, koja reče Eponini: – Gle! Sekice! Obje djevojčice se zaustaviše, zabezeknute. Cosetta se usudila uzeti im lutku! Eponina ustane i, ne ispuštajući mačku, pođe svojoj majci i počne je vući za suknju.

– Ta pusti me, reče majka. Šta ćeš sa mnom? – Mama, reče dijete, pogledaj samo! I prstom je pokazivala na Cosettu. A Cosetta, sva zanesena što ima lutku, nije više vidjela ni čula ništa. Lice Thénardierove žene poprimi onaj osobiti izraz koji izgleda strašan i u sitnim događajima života i zbog koga su takve žene nazvane aspidama. Ovoga je puta uvrijeđen ponos još više raspaljivao njenu srdžbu. Cosetta je prešla preko svih obzira, Cosetta je dirnula lutku »gospođica«. Ruska carica ne bi drukčije izgledala kada bi vidjela kako neki mužik meće na sebe plavu lentu njena carskog sina. Ona poviče glasom promuklim od bijesa: – Cosetta! Cosetta je zadrhtala kao da se zemlja pod njom potresla. Okrenula se. – Cosetta! ponovi Thénardierovica. Cosetta uzme lutku i stavi je lagano na zemlju s nekom vrstom obožavanja pomiješanog s očajanjem. Tada, ne odvajajući od nje očiju, ona sklopi ruke, i, što je strašno reći za dijete u ovim godinama, ona ih stade lomiti; zatim, ono što joj nije moglo izmamiti nijedno uzbuđenje toga dana, ni odlazak u šumu, ni teret čabra vode, ni gubitak novca, ni pogled na korbač, ni jeziva čak riječ koju je čula od Thénardierovice, – ona je zaplakala. Zajecala je. Međutim, putnik je bio ustao. – Šta je to? reče on Thénardierovici. – Zar ne vidite? reče Thénardierova žena pokazujući rukom corpus delicti koji je ležao ispod Cosettinih nogu. – Pa što? odvrati čovjek. – Ova se nevaljalica, odgovori Thénardierovica, usudila da se dotakne dječje lutke! – Pa sva ta vika oko toga! reče čovjek. A ako se i poigrala s lutkom, šta onda? – Ona ju je dodirnula svojim prljavim rukama! produži Thénardierovica, svojim gadnim rukama! Tada Cosetta zajeca dvostruko više. – Hoćeš li šutjeti! drekne Thénardierovica. Čovjek pođe ravno vratima s ulice, otvori ih i izađe. Čim je on bio izašao, Thénardierovica iskoristi tu zgodu da se nogom ispod stola ritne na Cosettu, tako da je dijete zajaukalo.

Vrata se opet otvoriše, čovjek se ponovo pojavi; nosio je u naručju onu lutku iz bajke o kojoj smo govorili i koju su sva seoska dječurlija promatrala od jutra, i stavi je uspravno pred Cosettu govoreći: – Pogledaj, ovo je za tebe. Vjerojatno je on, za nešto više od jednog sata što je bio tu, usred svoje zamišljenosti, kao kroz maglu bio opazio ovaj dućan igračaka osvijetljen tako sjajno lampionima i svijećama da se kroz gostioničko okno mogao vidjeti kao osvjetljenje za neku svečanost. Cosetta podigne oči, – vidjela je bila kako joj pristupa čovjek s ovom lutkom kao što bi vidjela sunce da joj prilazi, – čula je ove nečuvene riječi: Ovo je za tebe, pogleda njega, pogleda lutku, zatim polagano ustukne i pođe te se sasvim sakrije pri kraju pod stolom u kutu prostorije. Nije više plakala, nije više jaukala; izgledala je kao da više ne smije disati. Thénardierovica, Eponina, Azelma ukočiše se kao kipovi. I ljudi su bili prestali piti. U gostionici je bila nastala svečana tišina. Thénardierovica, skamenjena i zanijemjela, ponovo je počela razmišljati: – Šta li može biti ovaj stari? Da li siromah? Da li milijunaš? Možda oboje, to jest lopov. Na Thénardierovom licu pojavi se ona izrazita bora koja ističe čovjekov lik svaki put kad se probudi onaj nagon koji zagospodari svom svojom životinjskom snagom. Krčmar je promatrao čas lutku, čas putnika; izgledalo je da njuši ovoga čovjeka kao što bi njušio vreću novaca. To je potrajalo svega jedan tren. Približio se svojoj ženi i rekao joj tiho: – Taj đavao košta bar trideset franaka. Ne pravi gluposti. Ponizno pred ovim čovjekom! Prostačke prirode imaju to zajedničko s bezazlenim prirodama što ni kod njih nema prijelaza. – No, Cosetta, reče Thénardierovica glasom koji je htio biti blag i koji je sav bio od onog oporog meda zlih žena, – zar nećeš uzeti svoju lutku? Cosetta se usudila da izađe iz svoje rupe. – Mala moja Cosetta, nastavi Thénardierovica s maznim izrazom, gospodin ti daje lutku. Uzmi je. Tvoja je. Cosetta je promatrala čudesnu lutku s nekom vrstom strahovanja. Lice joj bilo još obliveno suzama, ali su joj se oči počinjale ispunjavati, kao u praskozorje, čudnim zračenjem radosti. U tome je času osjećala nešto nalik na ono što bi osjećala kad bi joj iznenada rekli: Mala, vi ste kraljica Francuske! Ako dodirne lutku, izgledalo joj je da će grom udariti iz nje. To je donekle bilo istina, jer je ona samoj sebi govorila da će je

Thénardierovica grditi i tući. Ipak, bilo je jače ono što ju je vuklo. Ona se napokon primakla i promrmljala plašljivo okrećući se prema Thénardierovici: – Smijem li, gospođo? Nikakvim se riječima ne bi mogao opisati onaj izraz očajan, prestravljen i ushićen. – Nego šta! reče Thénardierovica, to je tvoje. Jer gospodin ti je daje. – Zaista, gospodine? prihvati Cosetta, je li to istina? Je l' moja Gospođa? Izgledalo je da stranac ima oči pune suza. Kao da je bio uzbuđen do onog stupnja kad čovjek ne govori da ne bi plakao. Klimne glavom Cosetti i stavi »gospođinu« ruku u njenu malu ruku. Cosetta trgne živo svoju ruku kao da ju je gospođina ruka opekla i stane gledati u pod. Moramo dodati da je toga časa bila pretjerano isplazila jezik. Najednom se okrene i zgrabi lutku sa zanosom. – Zvat ću je Katarina, reče ona. Čudno je to izgledalo kad Cosettini dronjci dodirnuše i stegnuše vrpce i svježi ružičasti muslin na lutki. – Gospođo, nastavi ona, smijem li je metnuti na stolicu? – Smiješ, dijete moje, odgovori Thénardierovica. Sada je bio red na Eponinu i Azelmu da gledaju na Cosettu sa zavišću. Cosetta posadi Katarinu na stolicu, zatim sjedne na zemlju ispred nje, i ostane nepomična, bez riječi, u stavu promatranja. – Ta igraj se, Cosetta, reče stranac. – Oh! igram se ja, odgovori dijete. Taj stranac, taj nepoznati kojega kao da je sama providnost poslala Cosetti u posjet, bio je u tome času ono što je Thénardierovica mrzila najviše na svijetu. Trebalo se ipak svladati. Navrlo je više uzbuđenja nego što je mogla podnijeti, ma koliko da je bila navikla na pretvaranje, brinući se da se ugleda na svoga muža u svima njegovim postupcima. Ona požuri da pošalje svoje kćeri na spavanje, zatim zatraži od žutog čovjeka dozvolu da pošalje isto tako i Cosettu – koja je danas imala pune ruke posla, dodala je ona s materinsikom izrazom. Cosetta ode na spavanje, odnijevši Katarinu u naručju. Thénardierovica je odlazila s vremena na vrijeme na drugi kraj krčme gdje je bio njen čovjek, da bi joj laknulo na duši, kako je govorila. Izmijenila bi sa svojim mužem po nekoliko riječi utoliko bješnjih što ih nije smjela glasno izgovoriti.

– Matora životinja! Šta ga je to spopalo? Doći da nas ovdje uznemiri! Htjeti da se ovo malo čudo igra! Davati joj lutke! Davati lutke od četrdeset franaka kučki jednoj koju bih ja dala za četrdeset soua! Zamalo pa će joj reći Vaše Veličanstvo kao vojvotkinji od Berryja. Ima li to smisla? Da se nije pomamio taj tajanstveni starkelja? – Zašto? to je sasvim jednostavno, odgovaraše Thénardier. Ako mu se tako dopada! Tebi se hoće da mala radi, njemu se hoće da se ona igra. On je u svom pravu. Svaki putnik može činiti što hoće kad plati. Ako je taj stari kakav filantrop, šta te se to tiče? Ako je budala, to nije tvoja stvar. U šta se miješaš kad on ima novaca? Riječi gospodara i umovanje gostioničara; ni jedno ni drugo nije trpjelo prigovora. Čovjek se bio nalaktio na stol i ponovo zauzeo isti stav zamišljenosti. Svi su se drugi putnici, trgovci i kirijaši bili pomalo odmakli i nisu više pjevali. Promatrali su ga izdaleka s nekom vrstom strahopoštovanja. Ova osoba tako jadno obučena, koja je vadila iz svoga džepa s toliko lakoće prave pravcate franke i koja je razdavala goleme lutke malim sudoperama, bio je zaista divan i strašan čovjek. Više sati prođe. Ponoćna misa bila je odslužena. Badnje veče bilo je svršeno, ljudi koji su pili bijahu otišli, gostionica je bila zatvorena, donje odjeljenje prazno, vatra se bila ugasila, stranac je bio uvijek na istom mjestu i u istom položaju. S vremena na vrijeme naslonio bi se na drugi lakat. To je sve. Ali nije progovorio nijedne riječi otkad je Cosetta bila otišla. Samo su Thénardier i njegova žena bili ostali u gostionici iz učtivosti i iz radoznalosti. – Da li će ovako provesti noć? gunđala je Thénardierovica. Kad je otkucalo dva sata izjutra, ona prizna da je svladana i reče svome mužu: – Idem ja da legnem. Radi s njim što hoćeš. – Muž sjedne za jedan stol u uglu, zapali svijeću i počne čitati Francuski glasnik. Prođe tako dobar sat. Dostojanstveni gostioničar pročitao je tako barem tri puta Francuski glasnik od naslova do imena štampara. Stranac se nije micao s mjesta. Thénardier se pokretao, kašljao, pljuvao, osjećao se, škripao stolicom. Čovjek se nije ni pokrenuo. – Da ne spava? pomisli Thénardier. – Čovjek nije spavao, ali ga ništa nije moglo probuditi. Napokon Thénardier skine svoju kapu, približi se lagano i usudi se da kaže: – Zar se gospodin neće odmoriti? Neće spavati učinilo mu se neodmjereno i familijarno. Odmoriti se mirisalo je na raskoš i izražavalo poštovanje. Ovakve riječi imaju to

tajanstveno i divno svojstvo što sutradan ujutro naduvaju iznos računa. Soba u kojoj se spava stoji dvadeset soua; soba u kojoj se odmara stoji dvadeset franaka. – Gle! reče stranac, imate pravo. Gdje je vaša konjušnica? – Gospodine, reče Thénardier s osmijehom, ja ću odvesti gospodina. On uzme svijeću, čovjek uzme svoj zavežljaj i svoju toljagu, i Thénardier ga odvede u jednu sobu na prvom katu koja je bila rijetko raskošna, s namještajem od mahagonija, s krevetom u obliku lađe i zavjesama od crvenog pamučnog platna. – Šta je ovo? reče putnik. – To je naša vjenčana soba, reče gostioničar. Mi stanujemo u jednoj drugoj, moja supruga i ja. Ovamo se ulazi samo tri-četiri puta godišnje. – Sve bi mi jedno bilo da ste mi dali konjušnicu, reče naglo čovjek. Thénardier se pravio kao da ne čuje ovu nimalo uljudnu primjedbu. On zapali dvije potpuno nove svijeće od voska koje su krasile kamin. Dosta dobra vatra buktala je na ognjištu. Bio je na tom kaminu, pod staklenim zvonom, jedan ženski šešir od srebrnih žica i s narančinim cvijećem. – A šta je ovo? nastavi putnik. – Gospodine, reče Thénardier, to je svadbeni šešir moje žene. Pogled kojim je putnik osmotrio taj predmet kao da je htio reći: zar je ikada to čudovište bilo djevica? Uostalom, Thénardier je lagao. Kad je uzeo u zakup ovaj kućerak da u njemu smjesti krčmu, ovu je sobu našao tako namještenu, pa je otkupio taj namještaj, a kod staretinara uzeo je ovo cvijeće od naranče, smatrajući da će time pasti ljupko svjetlo na »njegovu suprugu« i da će iz toga proizaći za njegovu kuću ono što Englezi zovu ugled. Kad se putnik okrenuo, gazde je bilo nestalo. Thénardier se izgubio neopaženo, ne usuđujući se da kaže laku noć, jer nije htio da se odnosi s nepristojnom srdačnošću prema čovjeku koga je namjeravao sutradan ujutro propisno oderati. Gostioničar se povukao u svoju sobu. Žena mu je bila legla, ali nije spavala. Kad je čula korake svoga muža, okrenula se i rekla mu: – Znaš da ću sutra najuriti Cosettu? Thénardier joj odgovori hladno: – Jako si brzopleta! Nisu više ništa progovorili, i nekoliko trenutaka kasnije svijeća je u njihovoj sobi bila ugašena. Putnik je pak bio stavio u jedan kraj svoju toljagu i svoj zavežljaj.

Pošto je otišao gazda, on je sjeo u fotelj i ostao neko vrijeme zamišljen. Zatim je skinuo svoje cipele, uzeo jednu od dviju svijeća, ugasio drugu, otvorio vrata i izašao iz sobe, obzirući se oko sebe kao da nešto traži. Prešao je preko hodnika i došao do stepenica. Tu mu dođe do ušiju neki tihi šum koji je bio nalik na dječje disanje. On pođe u tom pravcu i dospije do neke vrste trouglastog udubljenja načinjenog ispod stepenica ili bolje reći od samih stepenica. Ovo je udubljenje bilo, dakle, ispod stuba, tu, između raznovrsnih starih kotarica i staklarije, u prašini i paučini, nalazio se jedan krevet, ako se može nazvati krevetom slamnjača iz koje je virila slama i jedan poderani pokrivač kroz koji se vidjela slamnjača. Nije bilo plahte. Sve je to bilo položeno dolje na pod. U tome je krevetu spavala Cosetta. Čovjek se približi i počne je promatrati. Cosetta je duboko spavala, bila je obučena. Zimi se nije svlačila da bi joj bilo manje hladno. Ona je bila prigrlila lutku, čije su velike otvorene oči sijale u mraku. S vremena na vrijeme oteo bi joj se dubok uzdah kao da će se probuditi, a lutku je stezala u naručju gotovo grčevito. Pored kreveta joj je stajala samo jedna drvena cipela. Kroz jedna otvorena vrata blizu Cosettina skrovišta vidjela se povelika mračna soba. Stranac uđe unutra. U dnu, kroz staklena vrata, vidjela su se dva mala vrlo bijela kreveta jedan pored drugoga. To su bili Azelmin i Eponinin krevet. Iza tih kreveta jedva se vidjela kolijevka od trske bez zavjesa u kojoj je spavao mali dečko koji je drečao cijelo veče. Stranac je nagađao da se iz te sobe ide u sobu bračnog para Thénardier. Upravo se htio povući kad mu se pogled zaustavi na kaminu, jednom od onih velikih krčmarskih kamina u kojima je uvijek slaba vatra, kad ima vatre, i koji su tako hladni za oko. U ovom nije bilo vatre, nije bilo čak ni pepela; nešto što se u njemu nalazilo privuče ipak pažnju putnika. To su bile dvije dječje cipelice gizdava oblika i nejednake veličine. Putnik se sjeti ljupkog i vajkadašnjeg običaja djece da o Božiću ostave svoju obuću u kamin da bi dočekali u mraku neki blistavi poklon svoje dobre vile. Eponina i Azelma nisu propustile da to učine, i bile su stavile svaka po jednu cipelu u kamin. Putnik se sagne. Vila, to jest majka, bila ih je već posjetila, i u svakoj se cipeli svijetlila po jedna potpuno nova moneta od deset soua. Čovjek se uspravljao i htio je već otići kad opazi u dnu, po strani, u najmračnijem uglu ognjišta, drugi jedan predmet. Pogleda je i vidje da je to drvena cipela, grozna cipela od najobičnijeg drveta napola prelomljena i sva pokrivena pepelom i osušenim blatom. To je bila Cosettina drvena

cipela. Cosetta, s onim dirljivim pouzdanjem djece, koju možete obmanuti ali nikada obeshrabriti, stavila je također svoju drvenu cipelu u kamin. Uzvišena i blaga stvar je nada kod djeteta koje je znalo samo za očaj. Nije bilo ničega u drvenoj cipeli. Stranac potraži u svom prsluku, sagne se i metne u Cosettinu drvenu cipelu jedan zlatnik. Zatim se na vrhovima prstiju vrati u svoju sobu.

IX THÉNARDIER IZVODI Sutradan ujutro, najmanje dva sata prije svanuća, Thénardier, sjedeći pored svijeće dolje u krčmi, s perom u ruci, sastavljao je račun za putnika u žutom redengotu. Žena, koja je stajala napola nagnuta nad njim, pratila ga je očima. Nisu progovarali nijedne riječi. S jedne strane bilo je duboko razmišljanje, s druge ono pobožno divljenje s kojim čovjek gleda kako se rađa i razvija kakvo čudo ljudskoga duha. Čuo se neki šum u kući: to je Ševa čistila stubište. Poslije dobre četvrti sata i nekoliko brisanja, Thénardier stvori ovo remek-djelo: Račun za gospodina iz sobe br. 1 Večera...............................Fr. 3 Soba..................................Fr. 10 Svijeća..............................Fr. 5 Loženje.............................Fr. 4 Posluga............................ Fr. 1 _____________ Svega................................Fr. 23 Posluga je bilo napisano po sluga. – Dvadeset i tri franka! uzvikne žena s oduševljenjem koje je bilo pomiješano s izvjesnim kolebanjem. Kao i svi veliki umjetnici, Thénardier nije bio zadovoljan. – The! izgovori. To je bio naglasak Castlereagha kad je spremao na Bečkom kongresu račun koji je imala platiti Francuska. Thénardier se hladno nasmije kako je on umio, i reče: – Platit će. Ovaj je smijeh bio najviši znak sigurnosti i autoriteta. Ono što je bilo tako rečeno, moralo je biti. Žena je prestala da o tom dalje govori. Počela

je poredavati stolove: muž je išao gore-dolje po krčmi. Trenutak kasnije, on dodade: – A zar ja ne dugujem hiljadu i pet stotina franaka! On sjedne pored kamina, razmišljajući, s nogama nad toplim pepelom. – A da! počela je žena, nisi zaboravio da ću danas najuriti Cosettu? To čudovište! Dušu mi je izvadila s tom svojom lutkom. Radije bih se udala za Louisa XVIII nego da je zadržim u kući i jedan dan više! Thénardier zapali lulu i odgovori između dva dima: – Predat ćeš račun čovjeku. Zatim izađe. Tek što je izašao iz krčme, putnik uđe unutra. Thénardier se za tren oka pojavi iza njega i ostade nepomičan iza odškrinutih vrata, tako da ga je mogla vidjeti samo njegova žena. Žuti čovjek je nosio u svojoj ruci toljagu i svoj zavežljaj. – Zar tako rano! reče Thénardierova žena, da li nas gospodin već ostavlja? Dok je tako govorila, obrtala je zbunjeno račun u rukama i noktima ga presavijala. Na njenom grubom licu pojavi se jedan izraz koji se kod nje nije obično viđao, bojažljivost i obzir. Podnijeti ovakav račun čovjeku koji je do te mjere imao izgled »siromaha«, učini joj se sasvim mučno. Putnik je izgledao zamišljen i rasijan. On odgovori: – Da, gospođo, ja odlazim. – Gospodin, dakle, nema nikakva posla u Mont-fermeilu? – Ne, ovdje sam u prolazu. To je sve. – Gospođo, doda on, koliko dugujem? Thénardierova mu žena, bez odgovora, pruži presavijen račun. Čovjek odvije papir, pogleda ga, ali su mu misli očigledno bile na drugoj strani. – Gospođo, produži on, ide li vam dobro posao ovdje u Mont-fermeilu? – Kako se uzme, gospodine, odgovori Thénardierova žena, zapanjena što nije drukčije prasnuo. Ona nastavi tužnim i plačnim naglaskom: – Oh, gospodine, vremena su tako teška! A onda, tako je malo imućnog svijeta u našem mjestu. Sve je to sitni svijet, znate. Kad ne bi s vremena na vrijeme naišao po neki plemenit i bogat putnik kao gospodin! Toliko smo opterećeni. Uzmite samo, ona mala nas skupo stoji kao oči u

glavi. – Koja mala? – No, ona mala, znate! Cosetta! Ševa, kako je ovdje u mjestu zovu. – A! reče čovjek. Ona produži: – Baš su glupi ti seljaci sa svojim nadimcima! Ona je prije nalik na slijepog miša nego na ševu. Vidite, gospodine, mi ne traiiimo milostinje, ali je ne možemo ni davati. Ne zarađujemo ništa, a imamo mnogo plaćati. Porez na krčmu, razni nameti, porez na vrata i prozore, prirezi! Gospodin zna da vlada traži strašno mnogo novaca. A onda, ja imam kćeri. Ne treba mi da hranim tuđe dijete. Čovjek prihvati onim glasom za koji se trudio da bude ravnodušan i koji je podrhtavao: – A kad bi vam je netko skinuo s vrata? – Koga? Cosettu? Po crvenom i razljućenom licu krčmarke razli se neki grozni sjaj. – Ah! gospodine! Moj dobri gospodine! Uzmite je, zadržite je, odnesite je, zašećerite je, začinite je, popijte je, pojedite je, i neka vas blagoslovi presveta i preblaga majka božja i svi sveci božji! – Neka tako bude! – Zaista! vi ćete je odvesti? – Odvest ću je. – Odmah? – Odmah. Pozovite dijete. – Cosettu? uzvikne Thénardierova žena. – Dok ne dođe, nastavi čovjek, platit ću što sam potrošio. Koliko je to? On baci pogled na račun, i nije se mogao uzdržati da ne pokaže iznenađenje: – Dvadeset i tri franka! On pogleda krčmaricu i ponovi: – Dvadeset i tri franka? U izgovoru ovih riječi koje je tako ponovio bio je naglasak koji je na granici između uzvičnika i upitnika. Thénardierovica je imala vremena da se pribere od toga udara. Ona odgovori sa sigurnošću: – Nego što, gospodine! Dvadeset i tri franka. Stranac metne na stol pet komada novca od po pet franaka. – Idite i dovedite malu, reče on.

U tome trenutku Thénardier se pojavi nasred gostionice i reče: – Gospodin duguje dvadeset i šest soua. – Dvadeset i šest soua! uzvikne žena. – Dvadeset soua za sobu, nastavi hladno Thénardier, a šest za večeru. Što se tiče male, potrebno je da malo razgovaram o tome s gospodinom. Ostavi nas, ženo. Thénardierovici bljesne pred očima kao kad sine neka nepredviđena munja talenta. Osjetila je da veliki glumac stupa na pozornicu, ne odgovori ni riječi i izađe. Čim ostadoše sami, Thénardier ponudi stolicu putniku. Putnik sjedne; Thénardier ostade stojeći, a lice mu dobi neki osobit izraz dobroćudnosti i prostodušnosti. – Gospodine, reče, čujte da vam kažem; znajte da ja obožavam ovo dijete. Stranac ga pogleda ravno u oči. – Koje dijete? Thénardier produži: – Kako je to čudno! čovjek se tako srodi. Kakav je to novac tu? Uzmite natrag petofranke. Ja obožavam to dijete. – Ma koga to? zapita stranac. – Ehe, našu malu Cosettu. Zar je vi ne želite odvesti? E, lijepo, ja govorim iskreno, ne mogu na to pristati. Nedostajalo bi mi to dijete. Gledao sam je dok je još bila mala. Istina je da nas ona stoji novaca, istina je da ima mana, istina je da mi nismo bogati, istina je da sam platio više od četiristo franaka za ljekarije, i to samo prilikom jedne njene bolesti! Ali treba učiniti nešto i za to da se ugodi bogu. Ona nema ni oca ni majke, ja sam je podigao. Imam kruha za nju i za sebe. Eto, zapravo, stalo mi je do toga djeteta. Razumjet ćete, čovjek tako zavoli nekoga; ja sam vam kao neka dobra životinja; ja vam ne razmišljam; ja volim tu malu; moja je žena žestoka, ali je ona također voli. Vidite li, ona je kao naše dijete. Potrebno mi je da mi brblja po kući. Stranac ga je gledao još uvijek ravno u oči. On produži: – Oprostite, ne zamjerite mi, gospodine, ali čovjek ne može dati tako lako dijete jednom prolazniku. Zar ja nemam pravo? Ne kažem, vi ste bogati, i imate izgled čestita čovjeka, i ako bi se radilo o njenoj sreći? Ali trebalo bi vidjeti. Razumijet ćete! Uzmimo da je pustimo da ode i da se ja žrtvujem, htio bih ipak znati kuda ide, ne bih htio da je izgubim iz vida, htio bih znati kod koga je, da bih je vidio s vremena na vrijeme, da ona zna da je tu njen dobri otac hranitelj, da bdi nad njom. Napokon, ima stvari koje su nemoguće. Ja čak ne znam ni vaše ime. Vi biste je odveli, a

ja bih rekao: gle, Ševa, pa kamo je ona otišla? Trebalo bi bar vidjeti kakav mu drago komad papira, kakvu putnu ispravu, zar ne? Stranac, neprestano ga gledajući onim pogledom koji prodire, takoreći, do dna savjesti, odgovori mu ozbiljnim i čvrstim glasom: – Gospodine Thénardier, čovjek ne uzima putnu ispravu da se udalji pet milja iz Pariza. Ako odvedem Cosettu, odvest ću je, to je sve. Vi nećete saznati moje ime, vi nećete saznati moj stan, vi nećete saznati gdje je ona, i moja je namjera da vas ona ne vidi više nikad u životu. Ide li vam to u račun, da ili ne? Isto kao što demoni i duhovi poznaju po izvjesnim znacima prisutnost jednog višeg boga, Thénardier je shvatio da ima posla s nekim tko je vrlo jak. To je bilo kao neko nadahnuće; on je to razumio svojom bistrom i pronicavom pameću. Kad je uoči toga dana pio s kirijašima, pušio i pjevao raskalašene pjesme, on je cijelo veče promatrao stranca, vrebajući ga kao mačka i proučavajući ga kao matematičar. On ga je u isti mah promatrao krišom za svoj račun, iz uživanja, i po nagonu, i špijunirao ga je kao da je bio za to plaćen. Nijedan pokret, nijedan mig čovjeka u žutom kaputu nije mu umakao. Prije nego što je neznanac tako jasno ispoljio svoj interes za Cosettu, Thénardier ga je naslutio. On je uhvatio duboke poglede ovoga starca koji su se neprestano navraćali na dijete. Otkuda taj interes? Tko je bio taj čovjek? Kako to, pored toliko novaca u novčaniku, tako bijedno odijelo? Pitanja koja je on sam sebi postavljao ne mogući ih riješiti, i koja su ga dražila. Mislio je na to cijelu noć. To nije mogao biti Cosettin otac. Da nije bio koji djed? Onda zašto da se odmah ne kaže? Kad čovjek ima neko pravo, on ga pokaže. Ovaj čovjek očigledno nije imao prava na Cosettu. Onda tko bi to bio? Thénardier je nagađao u beskraj. On je nazirao sve, a nije vidio ništa. Bilo kako bilo, kad je zapodjeo razgovor s ovim čovjekom, siguran da u tome ima neka tajna, siguran da je čovjeku bilo stalo da ostane u sjeni, on se osjetio jakim; kad je čuo jasni i odrešiti odgovor strančev, kad je vidio da je ova tajanstvena ličnost tako jednostavno tajanstvena, on se osjeti slabim. Nije očekivao ništa slično. Njegove su pretpostavke bile promašene. On je pribrao svoje misli, sve je on to odmjerio u jednoj sekundi. Thénardier je bio jedan od onih ljudi koji jednim pogledom procijene položaj. On je osjetio da je kucnuo čas da pođe ravno i brzo. Postupio je kao velike vojskovođe u onom odlučnom času za koji jedino oni znaju kad naiđe, pa je naglo otkrio svoju bateriju. – Gospodine, reče on, treba mi hiljadu i pet stotina franaka. Stranac izvuče iz svoga džepa sa strane staru novčarku od crne kože, otvori je i izvadi iz nje tri banknote koje metne na stol. Zatim on pritisne svojim velikim palcem te banknote, i reče krčmaru: – Dovedite Cosettu.

Dok se to dešavalo, šta je radila Cosetta? Cosetta, kad se probudila, dotrčala je do svoje drvene cipele. Našla je u njoj zlatnik. To nije bio napoleon, nego jedan od onih sasvim novih komada novca od dvadeset franaka iz doba restauracije na čijem je liku mali pruski rep zamijenio lovorov vijenac. Cosetta je bila zaslijepljena od svjetlosti. Njen ju je udes počinjao opijati. Ona nije znala što je to zlatan novac, nikada ga nije vidjela, brzo ga je sakrila u svoj džep, kao da ga je ukrala. Ona je ipak slutila da je to njeno, pogađala je odakle joj dolazi taj poklon, ali je osjećala neku radost ispunjenu strahom. Ona je bila zadovoljna; ona je osobito bila zabezeknuta. Ove tako veličanstvene i tako lijepe stvari nisu joj izgledale stvarne. Lutka joj je ulijevala strah, zlatnik joj je ulijevao strah. Drhtala je neodređeno pred ovom raskoši. Jedino joj stranac nije ulijevao strah. Naprotiv, on joj je ulijevao pouzdanje. Od prošle večeri, kroz svoja čuđenja, kroz svoj san, ona je mislila u svom malom dječjem duhu na toga čovjeka koji je imao stari siromašan i tako tužan izgled, a koji je bio tako bogat i talko dobar. Otkad je srela toga čiču u šumi, za nju kao da je bilo sve izmijenjeno. Cosetta, manje sretna od najmanje laste na nebu, nije nikad znala što to znači skloniti se pod majčin skut i pod nečije okrilje. Već pet godina, to jest toliko koliko je dopiralo njeno pamćenje, ovo siroto dijete je drhtalo i zeblo. Ona je bila uvijek potpuno gola pod oštrim sjevernjakom nesreće, a sad joj se učinilo da je obučena. Nekad je njenoj duši bilo zima, sad joj je bilo toplo. Nije se više toliko plašila Thénardierovice. Nije više bila sama; netko je bio tu. Ona se ubrzo bacila na svoj svakodnevni jutarnji posao. Ovaj zlatnik, koji je imala pri sebi, u onom istom džepu pregače odakle joj je uoči toga dana ispalo onih petnaest soua, smetao ju je u poslu. Nije se usuđivala da ga dira, ali je provodila po čitavih pet minuta promatrajući ga, mora se reći, s isplaženim jezikom. Dok je čistila stube, zaustavljala bi se, i ostajala tako, nepomična, zaboravljajući na svoju metlu i na cijeli svijet, gledajući netrenimice kako se ova zvijezda sija u dnu njena-džepa. Thénardierovica je nađe kad je bila zanesena jednim takvim promatranjem. Na zapovijest svoga muža, bila je otišla da je potraži. Nečuveno nešto, niti ju je pljusnula niti ju je opsovala. – Cosetta, reče ona gotovo blago, dođi odmah. Trenutak kasnije Cosetta je ulazila u gostionicu. Stranac uzme zavežljaj koji je donio i odveže ga. U zavežljaju je bila vunena haljinica, pregača, prslučić od parheta, donja suknja, rubac, čarape, cipele, potpuna odjeća za sedmogodišnju djevojčicu. Sve je to bilo crne boje. – Dijete moje, reče čovjek, uzmi ovo i brzo se obuci.

Dan je svitao kada su oni monfermejski stanovnici koji su tada počinjali otvarati svoja vrata vidjeli gdje prolazi Pariškom ulicom jedan siromašno odjeven starac, vodeći za ruku djevojčicu u crnini koja je nosila ružičastu lutku u naručju. Išli su u pravcu Livryja. To je bio naš čovjek s Cosettom. Nitko nije poznavao čovjeka; pošto Cosetta nije više bila u dronjcima, mnogi je nisu prepoznali. Cosetta je odlazila. S kim? Ona to nije znala. Kuda? Ni to nije znala. Sve što je shvatila, bilo je da ostavlja za sobom Thénardierovu krčmu. Nitko nije pomislio da joj kaže zbogom, a ni ona da kome kaže zbogom. Izlazila je iz ove omrznute kuće s mržnjom. Siroto nježno stvorenje čije je srce do toga časa bilo samo pritiskivano! Cosetta je koračala ozbiljno otvarajući svoje velike oči i promatrajući nebo. Metnula je bila svoj zlatnik u džep svoje nove pregače. S vremena na vrijeme sagnula bi se i pogledala ga, a zatim je gledala starca. Osjećala je nekako kao da je blizu blagog boga.

X TKO TRAŽI BOLJE MOŽE SE NAMJERITI I NA GORE Thénardierovica, po svom običaju, pustila je muža da radi kako zna. Očekivala je krupne događaje. Kad su čovjek i Cosetta otputovali, Thénardier pusta da prođu dobra četvrt sata, zatim je odvede na stranu i pokaže joj hiljadu i pet stotina franaka. – Zar samo to! reče ona. To je bilo prvi put, otkad su živjeli zajedno, da se ona usudila ocjenjivati neki postupak gazdin. To je upalilo. – Doista, imaš pravo, reče on, ja sam zvekan. Daj mi šešir. On presavije tri banknote, ugura ih džep i izađe što je brže mogao, ali se prevari jer je okrenuo najprije desno. Neki susjedi kod kojih se raspitao vratiše ga na trag. Ševu i čovjeka vidjeli su gdje idu u pravcu Livryja. On pođe tim tragom, idući krupnim koracima i govoreći sam za sebe: – Ovaj je čovjek očevidno neki milijunaš obučen u žuto, a ja sam magarac. Najprije je dao dvadeset soua, zatim pet franaka, onda pedeset franaka, pa hiljadu i pet stotina franaka, i to bez ikakve teškoće. Dao bi tako i petnaest hiljada franaka. Ali, stići ću ga ja. A onda ovaj zavežljaj s haljinama unaprijed spremljen za malu, sve je to bilo čudnovato; u svemu je tome puno tajna. Čovjek ne pušta tajne kad ih već ima u rukama. Tajne bogataša su spužve pune zlata; treba ih samo umjeti iscijediti. Sve su mu se ove misli vrzle po glavi. – Ja sam magarac, govorio je. Kad se izađe iz Mont-fermeila i dođe do okuke koju pravi put za Livry, vidi se kako se put pružio pred vama vrlo daleko po visoravni. Kad je tu stigao, računao je da mora spaziti čovjeka i malu. Pogledao je dokle mu pogled dopire, ali nije vidio ništa. Opet se raspitao. Gubio je međutim vrijeme. Neki prolaznici rekoše da su se čovjek i dijete koje je on tražio uputili prema šumama kod Gagnyja. On pohita u tom pravcu. Bili su odmakli ispred njega, ali dijete hoda polako, a on je išao brzo. A onda, kraj mu je bio dobro poznat. Najednom se on zaustavi i udari po čelu kao čovjek koji je zaboravio

ono što je glavno, i koji je gotov da se vrati natrag. – Morao sam uzeti pušku! reče on samom sebi. Thénardier je bio jedna od onih dvostrukih priroda koje prođu ponekad između nas a da mi ne znamo, i koje iščeznu a da ih mi i ne upoznamo, jer ih je udes pokazao samo s jedne strane. Sudbina mnogih ljudi je da žive tako upola skriveni. U jednoj mirnoj i jednostavnoj situaciji, Thénardier je imao sve što treba da od njega postane – ne kažemo da bude – ono što se obično zove pošten trgovac, dobar građanin. U isto vrijeme, pod određenim okolnostima, kad bi neki potresi iznijeli na površinu naličje njegove prirode, on je imao sve što treba da bude zlikovac. To je bio dućandžija u kome je bilo nešto čudovišno. Sotona se mora ponekad zguriti u nekom uglu jazbine u kojoj je živio Thénardier i zamisliti se pred ovim odvratnim remek-djelom. Poslije trenutnog oklijevanja: – Koješta! pomisli on, dobili bi na vremenu da umaknu! I on produži dalje, idući brzo, i na izgled gotovo siguran, s pronicavošću lisice koja njuši jato jarebica. I zaista, kad je prošao jezerca i prešao ukoso velikim proplankom koji se nalazi s desne strane ceste za Bellevue, i kad je prispio na onu travom obraslu stazu koja ide gotovo oko cijelog brežuljka i koja pokriva svod starog vodenog kanala što pripada opatiji u Chellesu, on spazi ispod šiblja jedan šešir na kome je već bio sazidao tolike pretpostavke. To je bio šešir onog čovjeka. Šiblje je bilo nisko. Thénardier pogodi da su čovjek i Cosetta tu sjedili. Dijete se nije vidjelo jer je bilo malo, ali se promaljala lutkina glava. Thénardier se nije varao, čovjek je bio sjeo da bi dopustio Cosetti da se malo odmori. Krčmar zaobiđe šiblje i pojavi se iznenada pred očima onih koje je tražio. – Oprostite, ne zamjerite mi, gospodine, reče on sav zadihan, ali evo vaših hiljadu i pet stotina franaka. Dok je to govorio, pružao je strancu tri banknote. Čovjek je digao oči. – Šta to znači? Thénardier odgovori s poštovanjem: – Gospodine, to znači da uzimam natrag Cosettu. Cosetta zadrhta i prisloni se uz starca. A on odgovori, gledajući oštro Thénardieru u oči, i rastavljajući sve slogove: – Vi u-zi-ma-te na-trag Cose-ttu?

– Da, gospodine, uzimam je natrag. Reći ću vam. Razmislio sam. Ja, zapravo, nemam nikakva prava da vam je dam. Ova mala nije moja, ona je majčina. Njena mi ju je majka povjerila, ja je mogu predati samo njenoj majci. Vi ćete mi reći: Ali majka je umrla. Dobro. U tom slučaju ja mogu predati dijete samo onoj osobi koja mi donese napismeno s majčinim potpisom da imam predati dijete toj osobi. To je jasno. Čovjek, ne odgovarajući, potraži po džepu i Thénardier opazi kako se ponovo pojavila novčarka s banknotama. Krčmar uzdrhta od radosti. – Dobro! pomisli, držimo se. Hoće da me podmiti? Prije nego što je otvorio novčarku, putnik se obazreo oko sebe. Mjesto je bilo potpuno pusto. Nije bilo žive duše ni u šumi ni u dolini. Čovjek otvori novčarku i izvadi iz nje, ne pregršt banknota koje je očekivao Thénardier, nego jedan običan papir koji je razvio i otvoreno ga podnio krčmaru govoreći: – Imate pravo. Čitajte. Thénardier uzme papir i pročita:

Montreuil-na-Moru, 25. ožujka 1823. Gospodine Thénardier, Predat ćete Cosettu ovoj osobi. – Bit će vam isplaćene sve sitnice. Čast mi je pozdraviti vas s uvažavanjem. FANTINA – Poznajete li ovaj potpis? produži čovjek. To je zaista bio Fantinin potpis. Thénardier ga je prepoznao. Nije se imalo što prigovoriti. On se osjetio dvostruko i žestoko ozlojeđen, jedno što će se odreći mita kome se nadao, a drugo što je bio potučen. Čovjek je dodao: – Možete zadržati ovaj papir za svoje opravdanje. Thénardier se povuče u dobrom redu. – Ovaj je potpis dosta dobro imitiran, progunđa on između zuba. Na kraju krajeva, neka bude tako! Zatim on pokuša očajnički napor. – Gospodine, reče on, u redu, pošto ste vi ta osoba. Ali mi treba isplatiti »sve sitnice«. Meni se duguju veliki novci. Čovjek ustade, i reče čisteći udarom prsta svoj otrcani rukav na kome je bilo prašine: – Gospodine Thénardier, u siječnju je majka računala da vam duguje

sto i dvadeset franaka; vi ste joj poslali u veljači jedan račun na pet stotina franaka; vi ste primili tri stotine franaka krajem veljače i tri stotine franaka početkom ožujka. Prošlo je otada devet mjeseci po petnaest franaka, ugovorena cijena, što čini sto trideset i pet franaka. Bili ste primili sto franaka više. Duguje vam se još trideset i pet franaka. Maločas sam vam dao hiljadu i pet stotina franaka. Thénardier osjeti ono što osjeća vuk u času kad se u njega zarije i ščepa ga čelična čeljust zamke. – Kakav je ovo đavolski čovjek? pomisli on. Uradio je ono što uradi i vuk; strese se što je jače mogao. Smjelost mu je jednom već bila donijela ploda. – Gospodine be-zi-me-ni, reče on odlučno i odbacujući ovoga puta sve obzire, ja ću uzeti natrag Cosettu ili ćete mi dati hiljadu talira. Stranac reče mirno: – Hajde, Cosetta. On uzme Cosettu lijevom rukom, a desnom podigne svoju toljagu koja je bila na zemlji. Thénardier primijeti veličinu batine i usamljenost mjesta. Čovjek zađe u šumu s djetetom, ostavivši krčmara nepomičnog i zapanjenog. Dok su se udaljavali, Thénardier je promatrao njegova široka, malo pognuta leđa i njegove krupne šake. Zatim, njegove oči, vraćajući se sebi samom, padale su na njegove slabe mišice i nejake ruke. – Mora da sam zaista vrlo glup, kad nisam uzeo pušku, pomisli on, a krenuo sam u lov! Ipak se krčmar nije odrekao plijena. – Hoću znati kuda ide, reče on. – I on počne ići za njima na nekoj udaljenosti. Ostajale su mu dvije stvari u rukama, ironija, komad papira s potpisom Fantina, i utjeha, hiljadu i pet stotina franaka. Čovjek je odvodio Cosettu u pravcu Livryja i Bondyja. Koračao je lagano, pognute glave, zamišljen i tužan. Zima je bila prorijedila šumu, tako da ih Thénardier nije gubio iz vida, iako je zaostajao dosta daleko. S vremena na vrijeme čovjek se okretao i gledao da ne ide tko za njim. Najednom on spazi Thénardiera. Uđe naglo s Cosettom u gustu šumu, gdje su mogli oboje nestati. Vraga! reče Thénardier. I on ubrza korak. Gustina šume primorala ga je da im se približi. Kad je čovjek bio u najgušćoj česti, on se okrene. Thénardier se uzalud krio iza grana, nije mogao izbjeći da ga čovjek ne vidi. Čovjek ga uznemireno pogleda, zatim zavrti glavom i produži svojim putem. Krčmar je ponovo krenuo za njima. Prijeđoše tako dvije ili tri stotine koraka. Najednom se čovjek opet okrene. Primijetio je krčmara. Ovoga puta on ga je premjerio tako mrko da je Thénardier smatrao »izlišnim« da ide dalje. Thénardier se vratio.

XI BROJ 9430 PONOVO SE POJAVLJUJE I COSETTA GA IZVLAČI NA LUTRIJI Jean Valjean nije bio umro. Pavši u more, ili bolje škočivši u more, on je bio, kao što smo vidjeli, bez okova. Doplivao je između dvije struje do pod jedan ukotvljeni brod, uz koji je bio privezan jedan čamac. Našao je načina da se prikrije u tom čamcu do uveče. Kad je pala noć, ponovo je zaplivao, i stigao tako do obale na mjesto koje nije mnogo udaljeno od Bruna. Tu, pošto nije oskudijevao u novcu, mogao je nabaviti odjeću. Jedna krčmarica u okolici Balaguiera snabdijevala je tada odijelom odbjegle robijaše, a to je bio unosan posao. Onda je Jean Valjean, kao i svi ovi tužni bjegunci koji nastoje da izbjegnu progon zakona i društvene fatalnosti, pošao neodređenim i vijugavim putem. Našao je pravo utočište u Pradeauxu, kod Beausseta. Zatim se uputio prema Grand-Villardu, kod Briancona, u Gornjim Alpama. Kolebljivo i nemirno bježanje, krtičnjak čiji se hodnici pružaju u nepoznatim pravcima. Kasnije su mogli naći neki trag njegova prolaska u Ainu, na području Civrieuxa, u Pirinejima, u Acconsu na mjestu zvanom Grange-de-Doumecq, blizu zaseoka Chavailles, i u okolici Perigueuxa, u Bruinesu, općina Chapelle-Gonaguet. Tako je dospio u Pariz. A sad smo ga upravo vidjeli u Mont-fermeilu. Čim je došao u Pariz, prva mu je bila briga da kupi crninu za djevojčicu od sedam godina, zatim da nađe stan. Kad je to svršio, pošao je u Mont-fermeil. Sjetit ćete se da je već, prigodom svog pređašnjeg bježanja, dolazio tajanstveno u Mont-fermeil ili u njegovu okolicu, i da su vlasti bile o tome nešto načule. Uostalom, mislili su za njega da je mrtav, i to ga je obavijalo još gušćim mrakom. U Parizu su mu došle do ruku jedne novine koje su zabilježile taj slučaj. On se osjeti sigurnim i gotovo umirenim kao da je zaista umro. Uvečer onoga istoga dana kad je Jean Valjean istrgao Cosettu iz Thénardierovih pandža, on se vraćao u Pariz. Vraćao se u sam mrak, s djetetom, pored mitnice Monceaux. Tu se popeo u jedna mala kola koja su

ga odvezla do šetališta pred Opservatorijem. Tu je sišao s kola, platio kočijašu, uzeo Cosettu za ruku, i oboje su se u mrkloj noći uputili, pustim ulicama koje prolaze pored Ourcine i Glacière, u pravcu Bolničkog bulvara. Dan je bio čudan i pun uzbuđenja za Cosettu; jeli su iza ograda sira i kruha koji su kupovali u usamljenim krčmama, često su mijenjali kola, po koji komadić puta išli su pješke. Ona se nije žalila, ali je bila umorna, i Jean Valjean je to primijetio po njenoj ruci, koja mu se vješala sve više dok je išla. Uzeo ju je na leđa; Cosetta, ne puštajući Katarinu, položi glavu na rame Jeana Valjeana i tako je zaspala.

KNJIGA ČETVRTA

Kućerina Gorbeau

Dex-www.Balkandownload.org

I GOSPODIN GORBEAU Prije četrdeset godina, osamljeni šetač koji bi zabasao u zabačeni kraj Salpetriere i koji bi uz bulvar pošao do Talijanskih vrata, stigao bi do mjesta za koje bi se moglo reći da tu Pariza nestaje. To nije bila pustoš, jer je bilo prolaznika; to nije bila poljana, jer je bilo kuća i ulica; to nije bio grad, jer su ulice imale kolotečine kao ceste, i trava je po njima rasla; to nije bilo selo, jer su kuće bile i suviše visoke. Šta je onda to bilo? To je bilo nastanjeno mjesto gdje nije bilo nikoga, to je bilo pusto mjesto gdje je bilo nekoga; to je bio veliki gradski bulvar, pariška ulica, stravičnija noću od šume, turobnija danju od groblja. To je bila stara četvrt Konjskog sajmišta. Šetač koji bi se usudio proći mimo četiri zida Konjskog sajmišta, ako bi pristao da pođe dalje do ulice Malog bankara, pošto bi ostavio nadesno jednu bašticu ograđenu zidovima, zatim jednu livadu s visokim stogovima kore od drveća za štavljenje kože, nalik na kolibe gorostasnih dabara; zatim jedan ograđen prostor zakrčen građom i hrpama panjeva, opiljaka i iverja, sa čijeg je vrha lajao jedan veliki pas; zatim jedan dugački, niski i sasvim razvaljeni zid, s malim crnim vratima kao u žalosti, zarastao mahovinom kroz koju je u proljeće nicalo cvijeće; zatim, ondje gdje je najpustije, jednu groznu napuklu zgradurinu na kojoj se moglo čitati velikim slovima: Zabranjeno lijepiti oglase, taj bi smjeli šetač došao do ugla ulice Vignes-Saint-Marcel, a to su bili malo poznati krajevi. Tu pored jedne tvornice između dva vrtna zida, vidjela su se u ono doba jedna kućerina koja je, na prvi pogled, izgledala malena kao kakva krovinjara, a koja je zapravo bila velika kao neka katedrala. Prema uličnom putu bila je okrenuta poprijeko zabatom; zato je bila naoko uska. Gotovo cijela kuća bila je zaklonjena. Vidjela su joj je samo vrata i jedan prozor. Ova je kućerina imala samo jedan kat. Tko bi ispitivao, pala bi mu najprije u oči ova pojedinost, da su ta vrata mogla biti samo vrata jedne duplje, dok je prozor, da je usječen u tesanom kamenu a ne u običnom, mogao biti prozor na kakvom dvorcu. Ova su vrata bila spoj natrulih dasaka grubo povezanih prečagama koje su bile nalik na slabo otesane cjepanice. Ona su se otvarala neposredno na strmo stubište s visokim stubama, prljavo, poprskano

žbukom, prašno, iste širine kao i vrata, koje se vidjelo s ulice kako se penje poput ljestava i kako iščezava u mraku između dva zida. Gornji dio nepravilnog otvora koji su zatvarala ova vrata bio je pokriven uskom šindrom usred koje je bio usječen trouglasti otvor, u isto vrijeme prozorčić i rupa kad su vrata bila zatvorena. Na samim vratima četkica zamočena u tintu bila je povukla s dva poteza broj 52, a iznad šindre ista četkica nadrljala je broj 50, tako da se čovjek kolebao gdje se nalazi. Ono iznad vrata kaže: broj 50; ono na vratima odgovara: ne, broj 52., Neke krpetine prašljive boje visile su kao zavjesa na trouglastom prozorčiću. Prozor je bio širok, dovoljno uzdignut, s roletama i velikim oknima; samo su ta velika okna nosila raznolike rane, koje je u isti mah skrivao i pokazivao vješto zalijepljen papir, a rolete, razvaljene i rasklimane, više su ugrožavale prolaznike nego što su čuvale žitelje. Ponegdje nije bilo horizontalnih prečaga i one su bile naprosto zamijenjene daskama prikovanim uspravno, tako da je počinjalo kao da su rolete a svršavalo se kao kapci. Ova vrata koja su imala gadan izgled i ovaj prozor koji je imao pristojan izgled, iako je bio trošan, viđeni tako na istoj kući, ostavljali su utisak dvojice razjednačenih prosjaka koji bi išli zajedno i koračali jedan pored drugoga, sa dva različita lika pod istim dronjcima, jer je jedan bio uvijek golja, a drugi je bio plemić. Stubište je vodilo u jednu vrlo prostranu građevinu koja je bila nalik na neku golemu šupu od koje je netko načinio kuću. Ova je građevina imala kao kobasicu dugačak hodnik u koji se, s desna i s lijeva, ulazilo iz svakojakih odjeljenja različite veličine, gdje se za nevolju moglo stanovati i koja su više sličila dućančićima nego ćelijama. Ove su sobe bile okrenute prema pustom zemljištu okoline. Sve je to bilo mračno, neprijatno, mutno, tužno, grobno; kroz sve su to prolazile, prema tome da li su pukotine bile na krovu ili na prozorima, hladne zrake ili ledeni sjevernjak. Jedna zanimljiva i živopisna pojedinost ove vrste stanova su golemi pauci. S lijeve strane ulaznih vrata, prema bulvaru, na čovječjoj visini, jedan prozorčić koji je bio zazidan pravio je četverouglasto udubljenje ispunjeno kamenjem koje su djeca bacala u prolazu. Jedan dio te zgrade bio je nedavno porušen. Po onome što je ostalo do danas od nje, ne može se suditi o onome što je ona bila. Sto godina, to je mladost za jednu crkvu, a starost za jednu kuću. Izgleda da je dom čovjekov primio nešto od njegove kraktotrajnosti, a dom božji nešto od njegove vječnosti. Pismonoše su nazivale ovu kućerinu broj 50-52; ali je u tom kraju bila poznata pod imenom kuća Gorbeau. Skupljači malih događaja, koji se pretvaraju u herbarije anegdota i

koji pribadačama zabadaju u svojoj pameti prolazne događaje, znaju da su bila u Parizu, prošlog vijeka, oko 1770, dva državna tužioca kod suda u tvrđavi Chatelet, nazvani jedan Gorbeau (gavran), a drugi Renard (lisica). Dva imena koja je predvidio La Fontaine. Prilika je bila suviše zgodna za sudsku mlađariju da se na njihov račun malo ne naruga. Odmah je počela kružiti parodija, u stihovima koji su hramali, kroz sudska odjeljenja:

Gospodin Corbeau, na vrhu akta, Drzaše u kljunu sudsku zabranu; Gospodin Renard, namamljen mirisom, Stade mu pričati otprilike ovo: Ej, dobar dan! itd. Ova dva čestita službenika, kojima su dodijale takve pošalico i koji su saginjali glavu pod grohotnim smijehom što ih je pratio, odlučiše da se otresu svojih imena i zaključiše da se obrate kralju. Molba je bila predana kralju onoga istoga dana kada su papinski nuncij, s jedne strane, i kardinal La Roche-Aymon, s druge strane, klečeći pobožno obojica, navukli, u kraljevoj prisutnosti, svaki po jednu papuču na dvije bose noge gospođe Du Barry kad je ustajala iz postelje. Kralj, koji se smijao, nastavio je smijati se, prijeđe veselo sa dvojice biskupa na dva tužioca, i smilovao se imenima ovih sudskih mantijaša, ili bar donekle. Tako je bilo dopušteno, od strane kraljeve, gospodinu Corbeauu da promijeni početno slovo i da se nazove Gorbeau; gospodin Renard je bio gore sreće, jer je dobio samo dozvolu da metne jedno P pred svoje R i da se nazove Prenard; tako da drugo ime41 nije bilo baš manje neprilično nego prvo. Nego, po mjesnom predanju, ovaj gospodin Gorbeau bio je vlasnik zgrade koja je nosila broj 50-52 na Bolničkom bulvaru. On je bio čak tvorac monumentalnog prozora. Odatle ovoj kućerini ime kuće Gorbeau. Preko puta broja 50-52 diže se, među drugim bulvarskim drvećem, jedan veliki brijest na tri četvrtine osušen; gotovo nasuprot počinje ulica vrata Gobelinsa, ulica tada bez kuća, nepopločana, zasađena slabo izraslim drvećem, zelena ili blatna, prema godišnjem doba, koja je vodila baš do pariških bedema. Smrad vitriola osjećao se na mahove s krovova jedne susjedne tvornice. Vrata su bila sasvim blizu. Godine 1823. gradski bedem je još postojao. 41

Prenard bi otprilike moglo značiti onaj koji uzima, primalac. – Prev.

Sama ova vrata izazivala su u pameti zlokobne slike. To je bio put za Bicêtre. Tuda su, u doba carstva i restauracije, ulazili u Pariz osuđenici na smrt na dan izvršenja smrtne kazne. Tu je bilo izvršeno oko 1820. ono tajanstveno ubojstvo nazvano »Ubojstvo fontenbloskih vrata«, čije izvršioce pravda nije mogla otkriti, mračan problem koji nije bio rasvijetljen, strašna zagonetka koja nije odgonetnuta. Nekoliko koraka dalje, nalazite onu kobnu ulicu Croulebarbe gdje je Ulbach probo kozaricu iz Ivryja, dok se prolamala grmljavina, kao u nekoj melodrami. Još nekoliko koraka dalje, i doći ćete do groznih potkresanih brijestova vrata Saint-Jacques, sredstva kojim filantropi sakrivaju stratište, do ovog sićušnog i sramotnog trga Grève jednog društva dućandžija i buržuja, koje je ustuknulo pred smrtnom kaznom, ne usuđujući se ni da je ukine s veličinom, ni da je zadrži s autoritetom. Prije trideset i sedam godina, ako se ostavi na stranu ovaj trg SaintJacques kome kao da je sudbina bila namijenila tu ulogu i koji je uvijek bio grozan, najturobnija tačka cijelog ovog turobnog bulvara bilo je mjesto, i danas tako malo privlačno, gdje še nalazila kućerina broj 50-52. Građanske su kuće tu počele nicati tek dvadeset i pet godina kasnije. Mjesto je bilo sumorno. Po mračnim mislima koje tu salijeću, čovjek je osjećao da je između Salpetriere, čije je kube nazirao, i Bicêtre, čija je vrata dodirivao, to jest između ludila žene i ludila čovjeka. Dokle god je pogled dopirao, vidjele su se samo klaonice, gradski bedemi i nekoliko tvorničkih zidova, nalik na kasarne ili na samostane; svuda barake i gomile žbuke, stari zidovi crni kao mrtvački poklopac, novi zidovi bijeli kao mrtvački pokrovi; svuda drvoredi drveća, zgrade kao da su konopcem svrstane, ravna zdanja, duge hladne linije, i sumorno tužni izgled pravih kutova. Nijednog pregiba zemljišta, nijednog iznenađenja arhitekture, nijednog nabora. To je bila ledena, pravilna, odvratna cjelina. Ništa ne guši srce kao simetrija. Jer simetrija je dosada, a dosada je u osnovi mrtvačkog raspoloženja. Očajanje zijeva? Može se zamisliti nešto još strasnije od pakla u kojem se mučite, to je pakao u kojem bi vam bilo dosadno. Kad bi takav pakao postojao, ovaj komad Bolničkog bulvara mogao bi mu biti prilaz. Ipak, u sumrak, kada nestaje svjetlost, osobito zimi, u času kada sutonski sjevernjak otkida s brijestova njihovo posljednje požutjelo lišće, kada je mrak duboik i bez zvijezda, ili kad mjesec i vjetar provaljuju rupe u oblacima, ovaj je bulvar odjednom postao strašan. Crne linije su tonule i gubile se u pomrčini kao komadi beskonačnog. Prolaznik se nije mogao uzdržati da ne pomisli na bezbrojna predavanja o pogubljenjima na tom mjestu. Napuštenost toga kraja, gdje je bilo izvršeno toliko zločina, imala je nečega groznoga. Čovjek kao da je predosjećao zamke u ovoj pomrčini, – svi neodređeni oblici mraka izgledaju sumnjivi, – i duge četvrtaste jame

koje se viđahu između svakog drveta izgledale su kao rake. Danju je ovdje bilo ružno; uvečer, turobno; noću, grozno. Ljeti, u suton, mogla se vidjeti ovdje-ondje poneka stara žena gdje sjedi pod brijestom na klupi istruljeloj od kiše. Ove dobre starice rado su prosjačile. Uostalom, ova četvrt, koja je imala prije zastarjeli nego starinski izgled, počinjala se je otad preobražavati. Već u to doba, ko je htio da je vidi, morao je pohitati. Svakog dana nestajalo je poneke pojedinosti iz ove cjeline. Danas, i od prije dvadesetak godina, kolodvor orleanske željeznice nalazi se tu pored starog predgrađa i nagriza ga. Gdje god se na rubu prijestolnice sagradi željeznička stanica, ona znači smrt za predgrađe i rađanje novoga grada. Čini se da oko ovih velikih središta kretanja naroda, uz tutnjavu ovih moćnih mašina, uz dahtanje ovih čudovišnih konja civilizacije, koji jedu ugalj a bljuju vatru, klicama ispunjena zemlja podrhtava i otvara se da proguta stare stanove ljudi i da pusti nove da izađu. Stare se kuće ruše, nove se kuće dižu. Otkada je zgrada orleanske željezničke stanice zaposjela zemljište Salpetriere, starinske tijesne ulice u blizini opkopa Saint-Victor i Botaničkog vrta uzdrmane su jer kroz njih protječu silovito tri ili četiri puta na dan one bujice diližansa, kola i omnibusa, koje s vremenom potisnu kuće na desno i na lijevo; jer ima stvari čudnih o kojima se ima pričati, ali strogo tačnih, i kao što je istina kad se kaže da u velikim gradovima lica kuća okrenuta jugu ožive i rastu pod suncem, isto tako je sigurno da često prolaženje kola proširuje ulice. Znaci novoga života su očigledni. U ovom starom provincijskom kraju s najdivljijim kutovima, pojavljuju se popločane ulice, pločnici pored kuća počinju se vijugati i izduživati se, čak i ondje gdje nema prolaznika. Jednoga jutra, srpnja 1845, vidjeli su se tu crni kazani katrana gdje se puše; toga se dana moglo reći da je civilizacija došla u ulicu Ourcine i da je Pariz ušao u predgrađe Saint-Marceau.

II GNIJEZDO ZA SOVU I SJENICU Pred ovom kućerinom Gorbeau, Jean Valjean se zaustavio. Kao kakva ptica grabljivica, on je izabrao ovo pusto mjesto da u njemu savije svoje gnijezdo. On potraži u svom prsniku, izvadi iz njega neku vrstu otpirača, otvori vrata, uđe, zatvori ih zatim pažljivo, i popne se uz stube noseći neprestano Cosettu. Navrh stubišta, on izvadi iz svoga džepa jedan drugi ključ kojim otvori jedna druga vrata. Soba u koju je ušao i koju je odmah zaključao bila je neka vrsta dosta prostrane tavanske odaje u kojoj su bili smješteni jedan jastuk na zemlji, stol i nekoliko stolica. Naložena peć, u kojoj je vidio žar, bila je u uglu. Svjetiljka s bulvara nejasno je osvjetljavala ovaj ubogi stan. U dnu je bilo jedno malo odjeljenje u zidu s jednim poljskim krevetom. Jean Valjean odnese dijete na taj krevet i tu ga ostavi, a ono se i ne probudi. Ukresao je upaljač i zatim zapalio svijeću; sve je to bilo unaprijed spremljeno na stolu; i, kao što je radio uoči toga dana, on stade promatrati Cosettu pogledom punim zanosa, čiji je izraz dobrote i raznježenosti išao gotovo do izbezumljenosti. Djevojčica, s onim mirnim povjerenjem koje je svojstveno samo krajnjoj snazi i krajnjoj nejakosti, bila je zaspala ne znajući ni s kim je, i nastavila je da spava ne znajući ni gdje je. Jean Valjean se sagnuo i poljubio ruku ovom djetetu. Devet mjeseci prije toga poljubio je ruku majci koja se, isto tako, bila uspavala. Isto bolno, pobožno, prodirno osjećanje ispunilo mu je srce. On klekne pored Cosettina kreveta. Davno se već razdanilo, a dijete je još spavalo. Blijeda zraka prosinačkog sunca prolazila je kroz okno odaje i osvjetljavalo je po tavanu duge tragove sjena i svjetlosti. Odjednom jedna kola iz kamenoloma, teško natovarena, koja su prolazila sredinom bulvara, zatresoše kućerinu kao huk oluje i uzdrmaše je od vrha do dna. – Tu sam, gospođo! vikne Cosetta, iznenada probuđena, evo! evo!

I ona skoči iz kreveta, s još napola zatvorenim kapcima od teškoga sna, pružajući ruke prema uglu zida. – Ah! Bože moj! Moja metla! reče ona. Ona otvori potpuno oči, i ugleda nasmiješeno lice Jeana Valjeana. – Ah! Gle, doista! reče dijete. Dobar dan, gospodine. Djeca primaju odmah i kao stari poznanici radost i sreću, pošto su prirodno ona sama sreća i radost. Cosetta spazi Katarinu na krevetu pored nogu, privuče je, i dok se igrala, postavila je stotinu pitanja Jeanu Valjeanu. – Gdje se nalazi? Da li je Pariz velik? Da li je gospođa Thénardier vrlo daleko? Da se neće vratiti? itd., itd. Odjednom ona uzvikne: kako je ovdje lijepo! To je bila grozna rupa, ta prostorija; ali se ona osjećala slobodna. – Treba li počistiti? reče ona na kraju. – Igraj se, reče Jean Valjean. Prođe tako dan. Cosetta, ne brinući se da išta shvati, bila je neizrecivo sretna između ove lutke i ovoga starca.

III DVIJE NESREĆE U ZAJEDNICI ČINE SREĆU Sutradan, čim je svanulo, Jean Valjean bio je opet pored Cosettina kreveta. On je čekao tu, nepomičan, i gledao ju je kako se budi. Nešto novo mu je ulazilo u dušu. Jean Valjean nije nikad nikog volio. Od prije dvadeset i pet godina on je bio sam na svijetu. Nikad nije bio otac, ljubavnik, muž, prijatelj. U tamnici je bio zao, mračan, nevin, neznalica i divljak. Srce ovog starog robijaša bilo je puno djevičanstva. Njegova sestra i djeca njegove sestre ostavili su mu samo nejasnu i daleku uspomenu koja je na kraju gotovo potpuno izblijedjela. Poduzeo je sve što je mogao da ih pronađe, a kako ili nije mogao pronaći, on ih je zaboravio. Takva je ljudska priroda. Druga nježna uzbuđenja njegove mladosti, ako ih je imao, bila su utonula u ponor. Kad je vidio Cosettu, kad ju je uzeo, odnio i oslobodio, osjetio je kako se nešto komeša u njemu. Sve što je u njemu bilo strastveno i nježno probudilo se i ustremilo prema tome djetetu. Dolazio je do kreveta gdje je ona spavala i tu je drhtao od radosti; grčio se od uzbuđenja kao majka i nije znao što je to; jer su ovi snažni i čudni drhtaji srca koje počinje da voli nešto jako neodređeno i slatko. Siroto staro sasvim novo srce! Samo, kako je on imao pedeset i pet godina a Cosetta osam, sve što je moglo biti ljubavi u cijelom njegovu životu stopi se u neku vrstu neizrecivog svjetla. To je bila druga bijela pojava koju je sreo. Biskup je na njegovu obzorju izazvao zoru vrline; Cosetta je tu sada izazivala zoru ljubavi. Prvi dani protekoše u toj zasljepljenosti od sjaja. S druge strane, i Cosetta je postajala drukčija, a ona to nije ni znala, siroto malo biće! Ona je bila tako mala kad ju je majka ostavila da se nje nije više ni sjećala. Kao i sva djeca, nalik na mlade izdanke loze koji se pripiju za sve, ona je bila pokušala da zavoli. Nije u tome mogla uspjeti. Svi su je odbili, Thénardierovi, njihova djeca, druga djeca. Voljela je psa, koji je uginuo. Poslije toga nitko i ništa nije za nju marilo. Grozno je to

reći, a to smo već rekli, u osmoj godini imala je hladno srce. Nije to bila njena krivnja, nije joj nedostajalo sposobnosti da voli; jao! nedostajala joj je mogućnost. Zato, od prvog dana, sve što je osjećalo i mislilo u njoj stalo je voljeti ovoga čiču. Ona je sada iskusila ono što nikad prije nije bila iskusila, razdraganost u duši. Starac joj nije čak više ostavljao utisak da je star ni da je siromah. Nalazila je da je Jean Valjean lijep, kao što je nalazila da je lijepa ona rupa gdje se smjestila. Tako djeluju zora, djetinjstvo, mladost, radost. Nov izgled zemlje i nov život pridonose nešto tome. Ništa nije divnije od obojenog odsjeva sreće u odaji pod krovom. Svi mi imamo tako u svojoj prošlosti jednu plavu odaju na tavanu. Priroda, pedeset godina razmaka, duboko su razdvojile Jean a Valjeana i Cosettu; tu je razdaljinu udes popunio. Udes je naglo sjedinio svojom neodoljivom moći ova dva iščupana života nejednaka po godinama, slična po žalosti. Jedan je zapravo dopunjavao drugi. Cosettin nagon tražio je oca, kao što je nagon Jeana Valjeana tražio dijete. Sresti se, značilo je naći se. U tajanstvenom času kad su se dotakle njihove ruke, one su se srasle. Kad su se ove dvije duše spazile, one su upoznale jedna drugu jer je jedna bila potrebna drugoj, i one su se grčevito zagrlile. Uzimajući riječi u njihovom najrazumljivijem i najpotpunijem značenju, moglo bi se reći da je, odvojen od svih zidova groba, Jean Valjean bio udovac kao što je, na isti način, i Cosetta bila sirotica. Zbog takvog položaja Jean Valjean je postao na nebeski način Cosettin otac. I doista, tajansteni utisak koji je proizvela na Cosettu, u dubini selske šume, ruka Jeana Valjeana kad je uzela njenu ruku u mraku, nije bio obmana, nego stvarnost. Ulazak ovoga čovjeka u udes ovoga djeteta bio je dolazak boga. Uostalom, Jean Valjean je dobro izabrao svoje utočište. Bio je tu u sigurnosti koja je mogla izgledati potpuna. Soba s malim odjeljenjem koju je zauzimao s Cosettom bila je ona soba čiji je prozor bio prema bulvaru. Pošto je ovo bio jedini prozor na kući, nije se trebalo bojati ničijeg pogleda iz susjedstva, ni sa strane ni s lica. Prizemlje broja 50-52, neka vrsta zapuštene šupe, u koju su vrtlari smještali svoja kolica, nije imalo nikakve veze s prvim katom. Od njega je bilo odvojeno podom koji nije imao ni otvora ni stuba i koji je bio kao neki ošit te kućerine. Na prvom katu bilo je, kao što smo rekli, više soba i nekoliko tavanskih odajica, od kojih je samo u jednoj stanovala neka starica koja je vodila kućanstvo Jeanu Valjeanu. Nitko drugi nije stanovao u kući. Ova starica, koju je krasilo ime glavne stanarke, a koja je zapravo

vršila dužnost vratarke, iznajmila mu je ovaj stan na Badnjak. On joj se predstavio kao rentijer koga su upropastile španjolske obveznice i koji će tu doći stanovati s unukom. Platio je šest mjeseci unaprijed i povjerio starici da mu namjesti sobu s odjeljenjem onako kako ste vidjeli. Ta dobra žena je naložila peć i sve spremila u večeri njihova dolaska. Nedjelja je za nedjeljom prolazila. Ova su dva bića stretno živjela u ovoj bijednoj rupčazi. Od zore, Cosetta se smijala, brbljala, pjevala. Djeca pjevaju od ranog jutra kao i ptice. Događalo se ponekad da joj je Jean Valjean uzimao njenu malu ruku, pocrvenjelu i ispucanu od mraza, i ljubio je. Siroto dijete, naviklo na batine, nije znalo što to znači, i odlazilo je postiđeno. Ponekad je postajala ozbiljna i promatrala svoju crnu haljinicu. Cosetta više nije bila u dronjcima, bila je u crnini. Izlazila je iz bijede, a ulazila u život. Jean Valjean je pregao da je nauči čitati. Ponekad, dok je dijete s njim sricalo slova, pomišljao je da je na robiji naučio čitati s namjerom da čini zlo. Ta namjera se obrnula u namjeru da čitanju nauči jadno dijete. Tada se stari robijaš osmjehivao zamišljenim osmijehom anđela. U tome je osjećao neku višu namjeru, odozgo, volju nekoga tko nije čovjek, i upuštao se u beskrajna razmišljanja. Dobre misli imaju svoje provalije kao i loše. Naučiti Cosettu da čita i pustiti je da se igra, u tome je Jeanu Valjeanu sada bio gotovo cio život. A zatim joj je govorio o njenoj majci i navodio ju je na to da se moli bogu. Ona ga je zvala: oče, i nije mu znala drugog imena. Provodio je sate promatrajući je kako oblači i svlači svoju lutku, i slušajući je kako cvrkuće. Život mu je odsad izgledao da ima neki smisao, ljudi su mu se činili dobri i pravedni. On u svojim mislima nije više nikome ništa predbacivao, nije više vidio nikakvog razloga da ne dočeka vrlo duboku starost sada kada ga je ovo dijete voljelo. Vidio je pred sobom cijelu jednu budućnost koju obasjava Cosetta kao neka divna svjetlost. Ni najbolji nisu lišeni neke sebične misli. Ponekad je pomišljao s nekom vrstom radosti da će biti ružna. Ovo je samo osobno mišljenje; ali da kažemo cijelu svoju misao, nije nam dokazano da, onakav kakav je bio kad je zavolio Cosettu, Jean Valjean nije imao potrebe za ovim okrepljenjem da bi istrajao u dobru. On je u novim oblicima bio vidio zloću ljudi i bijedu društva, oblicima nepotpunim i koji su neizbježno pokazivali samo jednu stranu istine, udes

žene sadržan u Fantini, državnu vlast oličenu u Javertu; on se bio vratio na robiju, ovoga puta zato što je činio dobro; zadojio se novim ogorčenjem; gađenje i zamorenost su ga ponovo obuzimali; čak i uspomena na biskupa bila je možda dospjela do neke tačke gdje se stala mračiti, ako ni za što onda zato što se kasnije ponovo pojavila svijetla i pobjednička; ali napokon, ta je sveta uspomena slabila. Tko zna da Jean Valjean nije bio gotov da malakše i ponovo padne? On je zavolio i postao je jak. Jao! on gotovo nije bio manje slab od Cosette. On ju je štitio i ona ga je učvrstila. Zahvaljujući njemu, ona je mogla stupiti u život; zahvaljujući njoj, on je mogao nastaviti da živi u vrlini. On je bio podrška ovoga djeteta, a ovo je dijete bilo njegov oslonac. O, nepronicljiva i božanska tajno ravnoteže sudbine!

IV OPAŽANJA GLAVNE STANARKE Jean Valjean bijaše toliko oprezan da nije nikad danju izlazio. Svake večeri, u sumrak, on se šetao sat ili dva, često s Cosettom, tražeći sporedne staze najosamljenijih bulvara i ulazeći u crkve kad se smrkavalo. Išao je rado u crkvu sv. Medarda, koja je bila najbliža. Kad nije vodio sobom Cosettu, ona je ostajala sa staricom, ali je za dijete bila radost da izađe s dobrim starcem. Više je voljela biti s njime jedan sat negoli i divnu razonodu nasamo s Katarinom. Koračao je držeći je za ruku i govoreći joj nježne riječi. Slučaj je htio da je Cosetta bila vrlo vesela. Stara je spremala stan, kuhala i išla po namirnice. Živjeli su umjereno, imajući uvijek malo vatre, ali kao vrlo stješnjeni ljudi. Jean Valjean nije ništa promijenio u namještaju koji su imali prvoga dana; samo je zamijenio drvenim vratima staklena vrata Cosettina odjeljenja. Nosio je neprestano svoj žuti redengot, svoje crne hlače i svoj stari šešir. Na ulici su mislili da je neki siromašak. Dešavalo se ponekad da su se dobre žene okretale i davale mu koji novčić. Jean Valjean je primao novac i duboko zahvaljivao. Dešavalo se također katkad da je sretao kakvog bijednika koji je prosio; tada se on okretao da pogleda da ga tko ne vidi, stavljao mu je u ruku novac, često srebrni, i udaljavao se brzo. To je imalo svoje nezgode. Počeo je bivati poznat u ovoj četvrti pod imenom

prosjaka koji dijeli milostinju. Stara glavna stanarka, mrzovoljno stvorenje, sva obuzeta prema bližnjemu pažnjom zavidljivca, ispitivala je mnogo Jeana Valjeana, a on to nije ni slutio. Bila je nagluha, pa otuda i brbljiva. Iz svoje prošlosti sačuvala je dva zuba, jedan gore, drugi dolje, koje uvijek udarala jedan o drugi. Zapitkivala je Cosettu, koja, ne znajući ništa, nije mogla ništa reći, osim da je došla iz Mont-fermeila. Jednog jutra, ovo njuškalo spazi Jeana Valjeana kad je ulazio s izrazom koji se učinio ovoj babetini neobičan, u jedno nenastanjeno odjeljenje kućerine. Ona pođe za njim oprezno kao stara mačka; mogla ga je promatrati, potpuno zaklonjena, kroz vrata koja su bila sasvim blizu. Jean Valjean, da bi se, bez sumnje, što više osigurao, bio je okrenuo leđa tim vratima. Stara ga je vidjela kako premeće po svom džepu i vadi iz njega kutiju za igle, škare i konac, a zatim je počeo rašivati

postavu jednog skuta svoga redengota da zatim izvadi iz otvora komadić žućkastog papira koji je razvio. Stara razazna s užasavanjem da je to banknota od hiljadu franaka. To je bila druga ili treća koju je vidjela otkako je ugledala svijeta. Stara pobježe jako uplašena. Trenutak kasnije, Jean Valjean joj priđe i zamoli je da ode da mu promijeni ove banknotu od hiljadu franaka, dodajući da je to njegova polugodišnja renta koju je primio uoči toga dana. – Gdje? – pomisli stara. Izašao je tek u šest sati uvečer, a državna blagajna zacijelo nije u to doba otvorena. – Stara ode da promijeni ovu banknotu i poče nagađati. Ova banknota od hiljadu franaka, o kojoj je govorila tako da je od jedne postalo njih i više, izazvala je mnogo razgovora među zaprepašćenim kumama ulice Vignes-Saint-Marcel. Idućeg dana desilo se da je Jean Valjean, bez kaputa, rezao drva u hodniku. Stara je bila u sobi i spremala. Bila je sama. Cosetta je gledala s divljenjem kako se režu drva. Stara je vidjela redengot obješen o klin i pažljivo ga promjerila pogledom. Postava je bila ponovo zašivena. Baba je pažljivo opipa, i učini joj se da je pod prstima u skutovima i pod izrezima za rukav osjetila naslage papira. Druge banknote od hiljadu franaka, bez sumnje! Ona opazi osim toga da je uvijek bilo i drugih stvari po džepovima. Ne samo igle, škare i konac, koje je već prije bila vidjela, nego i jedna debela novčarka, jedan vrlo veliki nož, i sumnjiva pojedinost, više vlasulja u raznim bojama. Svaki džep na ovom redegotu izgledao je da je nekako opremljen za slučaj nepredviđenih događaja. Stanovnici kućerine dočekaše tako posljednje dane zime.

V JEDAN JE PETOFRANAK PAO NA ZEMLJU I ZVEKNUO Bio je pored crkve sv. Medarda jedan siromah koji je čučao na kamenom rubu jednog zazidanog javnog bunara i kome je Jean Valjean rado dodjeljivao milostinju. Nije gotovo nikad prošao pored toga čovjeka da mu nije dao koji novčić. Ponekad je s njim i razgovarao. Zavidljivci su govorili o tome prosjaku da je od policije. To je bio neki stari crkvenjak od sedamdeset i pet godina koji je mrmljao neprekidno molitve. Jedne večeri kad je Jean Valjean tuda prolazio, bez Cosette uza se, opazio je prosjaka na njegovom uobičajenom mjestu pod svjetiljkom koja tek što je bila upaljena. Izgledalo je da se ovaj čovjek, po svom običaju, moli, i bio je sav zgrčen. Jean Valjean mu priđe i stavi mu u ruku svoju uobičajenu milostinju. Prosjak digne naglo oči, pogleda ravno Jeana Valjeana, zatim sagne brzo glavu. Taj je pokret bio brz kao munja. Jean Valjean sav pretrne. Učini mu se da je uočio, pri svjetlosti lampe, ne smireno i blaženo lice crkvenjaka, nego jedan strašan i poznat lik. Imao je utisak koji bi imao čovjek kada bi se našao iznenada u mraku oči u oči s tigrom. On ustukne, užasnut i skamenjen, ne usuđujući se ni da diše, ni da govori, ni da ostane, ni da bježi, promatrajući prosjaka koji je sagnuo glavu pokrivenu jednom krpom i za koga bi se reklo da ne zna više da je netko još tu. U tom čudnom trenutku, neki nagon, možda tajanstven nagon samoodržanja, učini da Jean Valjean nije progovorio ni riječi. Prosjak je imao isti stas, iste dronjke, isti izgled kao i svaki dan. – Koješta! ... reče Jean Valjean, ja sam lud! Ja sanjam! Nemoguće! Jedva je samom sebi smio priznati da je ovaj lik, koji mu se učinilo da je vidio, bio lik Javertov. Noću, razmišljajući o tome, zažalio je što nije zapitao nešto toga čovjeka da bi ga primorao da digne glavu po drugi put. Sutradan u sumrak, on ponovo prođe onuda. Prosjak je bio na svom mjestu. – Dobar dan, čiča, reče odlučno Jean Valjean dajući mu jedan sou. Prosjak digne glavu i odgovori žalostivim glasom: – Hvala, dobri moj gospodine. – To je bio zaista stari crkvenjak. Jean Valjean se osjeti potpuno umirenim. On se stao smijati. – Kako sam, vraga, ja tu mogao vidjeti Javerta? pomisli on. Makar

što, da mi se samo neće početi priviđati? – On nije više na to mislio. Nekoliko dana iza toga, moglo je biti osam sati uvečer, bio je u svojoj sobi. Cosetta se s njim igrala glasno, kad je čuo da se otvaraju, zatim zatvaraju vrata kućerine. To mu se učini neobično. Stara koja je jedino stanovala s njim u kući išla je uvijek u krevet u sumrak da ne bi trošila svijeću. Jean Valjean dadne Cosetti znak da šuti. Čuo je gdje se netko penje uz stubište. Strogo uzev, to se stara mogla razboljeti i ići do apotekara. Jean Valjean prisluhne. Korak je bio glomazan i udarao je kao korak čovjeka; ali je stara nosila teške cipele te ništa nije nalik na muški korak kao korak stare žene. Ipak je Jean Valjean ugasio svijeću. Cosettu je poislao u krevet, rekavši joj tiho: – Lezi sasvim polako; i, dok ju je ljubio u čelo, koraci su se bili zaustavili. Jean Valjean je umuknuo, i ostao nepomičan, leđima okrenut prema vratima, sjedeći na stolici s koje se nije makao, zadržavajući dah u mraku. Poslije dosta dugog vremena, ne čujući više ništa, okrene se bez šuma, i, kad je podigao oči prema vratima svoje sobe, on vidje svjetlo kroz ključanicu. To je svjetlo pravilo neku vrstu zlokobne zvijezde u crnini vrata i zida. Očevidno je bio netko tko je tu držao svijeću u ruci i tko je prisluškivao. Prošlo je nekoliko časaka i svjetla nestade. Samo, sad nije čuo nikakve lupe koraka, po čemu bi izgledalo da je onaj tko je došao prisluškivati na vrata izuo svoje cipele. Jean Valjean se sruši obučen na krevet i nije mogao sklopiti oka cijele noći. Kad je svanulo, pošto je bio zadrijemao od umora, probudi ga škripa vrata koja su se otvarala na nekoj tavanskoj sobi u dnu hodnika, zatim je začuo isti muški korak koji se penjao uza stube uoči toga dana. Korak se približavao. On skoči s kreveta i prisloni oko na ključaniou, čiji je otvor bio dosta velik, nadajući se da će vidjeti u prolazu to stvorenje koje se uvuklo noću u kućerinu i koje je prisluškivalo na vratima. To je bio zaista muškarac, koji je prošao, ovoga puta bez zaustavljanja, ispred sobe Jeana Valjeana. Hodnik je bio još suviše mračan da bi se moglo razaznati njegovo lice; ali kad je čovjek došao do stuba, jedna zraka spolja uokviri ga kao silhuetu, i Jean Valjean ga je potpuno vidio s leđa. Čovjek je bio visoka rasta, obučen u dug redengot, s batinom pod pazuhom. To je bio strahoviti Javertov oblik. Jean Valjean je mogao pokušati da ga ponovo vidi kroz svoj prozor koji gleda na bulvar. Ali je trebalo otvoriti taj prozor, a on se nije usuđivao. Bilo je očevidno da je taj čovjek ušao s ključem, i kao u svoju kuću. Tko mu je dao taj ključ? Šta je to značilo? U sedam sati ujutro, kad je stara došla da sprema, Jean Valjean ju je

pogledao ispitivački, ali joj nije progovorio ni riječi. Starica je bila kao i obično. Dok je čistila, ona mu reče: – Gospodin je možda čuo da je netko ulazio noćas? Za čeljad tih godina i na tome bulvaru, u osam sati uvečer je najmrklija noć. – Jest, istina, odgovori on najprirodnijim glasom. A tko je to bio? – To je jedan novi stanar, reče stara, uselio u kuću. – A kako se zove? – Ne sjećam se više. Gospodin Dumont ili Daumont, tako mu je nekako ime. – A šta je taj gospodin Dumont? Stara se zagleda u njega svojim sitnim očima kao u kune i odgovori: – Rentijer kao i vi. Možda je to rekla bez ikakve zadnje namjere. Jeanu Valjeanu se učini sumnjiv taj odgovor. Kad je stara izašla, on napravi fišek od nekih stotinjak franaka koje je imao u jednom ormaru i stavi ga u džep. Ma koliko da je ovo radio obazrivo, da se ne bi čulo da premeće novac, jedan mu je petofranak iskliznuo iz ruku i otkotrljao se zvečeći po pločicama. Kad je pao sumrak, on siđe pred kuću i zagleda se po bulvaru na sve strane. Nije vidio nikoga. Bulvar je izgledao potpuno pust. Istina, na njemu čovjek može biti sakriven iza drveta. On se vrati u sobu. – Hodi, reče Cosetti. Uzme je za ruku i oboje iziđoše.

KNJIGA ČETVRTA

Nijema hajka nocnog lova

Dex-www.Balkandownload.org

I STRATEGIJSKA KRIVUDANJA Ovdje, radi stranica koje ćete čitati i radi drugih na koje ćete kasnije naići, potrebna je jedna primjedba. Ima već dosta godina kako je pisac ove knjige, primoran sa žaljenjem da govori o sebi, odsutan iz Pariza. Otkad ga je ostavio, Pariz se izmijenio. Iznikao je novi grad koji mu je u neku ruku nepoznat. Nije mu potrebno reći da voli Pariz; Pariz je rodno mjesto njegova duha. Uslijed rušenja i obnavljanja, Pariz njegove mladosti, onaj Pariz koji je on pobožno odnio u svojoj pameti, ovoga je časa nekadašnji Pariz. Neka mu je dopušteno da govori o tome Parizu kao da još postoji. Moguće je da ondje kamo će pisac odvesti čitaoce govoreći: »U toj i toj ulici ima ta i ta kuća«, nema danas ni kuće ni ulice. Čitaoci će provjeriti, ako budu htjeli da se oko toga pomuče; što se njega tiče, on ne poznaje novi Pariz, i on piše imajući pred očima stari Pariz u iluziji koja mu je draga. Slatko mu je sanjati da ostaje iza njega nešto od onoga što je gledao kad je bio u svojoj zemlji, i da sve nije iščezlo. Dokle god se čovjek kreće po svom rodnom kraju, umišlja sebi da su mu ove ulice ravnodušne, da mu ovi prozori, ovi krovovi i ova vrata nisu ni za što, da su mu ovi zidovi tuđi, da ovo drveće stoji tu tek onako, da su ove kuće u koje ne ulazi izlišne, da je ovo popločenje po kojem gazi obično kamenje. Kasnije kad čovjek više nije tu, primijeti da su mu te ulice drage, da mu nedostaju ti krovovi, ti prozori i ta vrata, da su mu te zidine potrebne, da mu je to drveće drago, da je u te kuće, u koje nije ulazio, svaki dan ulazio, i da je svoju utrobu, svoju krv i svoje srce ostavio na tom popločenju. Sva ta mjesta koja sada ne vidi, koja neće možda nikada vidjeti, i čiju je sliku sačuvao, imaju neku bolnu draž, vraćaju mu se s melankolijom jednog priviđenja, otvaraju mu pred očima svetu zemlju, i takoreći, to su pravi pravcati oblici Francuske; izaziva ih u pameti; čovjek ih voli, sva ta mjesta, onakva kakva jesu, onakva kakva su bila, i pri tome uporno ostaje i ništa neće izmijeniti, jer drži do lika domovine kao do lica svoje majke. Neka nam je, dakle, dopušteno da govorimo o prošlosti u sadašnjosti. Pošto smo to rekli, molimo čitaoca da to primi na znanje, i nastavljamo. Jean Valjean je odmah ostavio bulvar i dohvatio se ulice, mijenjajući što je više mogao smjer svoga hoda i vraćajući se ponekad natrag da bi se uvjerio da nitko ne ide za njim.

Ovakav manevar je svojstven jelenu koga vijaju. Na zemljištu na kome ostaje trag, ovaj manevar, između ostalih prednosti, ima i to što lovce i pse zavara protivnim smjerom. To se u lovačkom jeziku zove

zametanje traga. Te noći bio je pun mjesec. Jeanu Valjeanu to nije bilo krivo. Mjesec, još vrlo blizu obzorja, ostavljao je po ulicama velike površine mraka i svjetlosti. Jean Valjean se mogao šuljati pored kuća i zidova po mračnoj strani i promatrati svijetlu stranu. On nije možda dovoljno razmislio da mu je mračna strana izmicala pogledu. Ipak, u svim pustim ulicama u susjedstvu ulice Poliveau mislio je da je siguran da nema nikoga za sobom. Cosetta je koračala ne zapitkujući ništa. Patnje prvih šest godina njezina života bile su unijele nešto pasivno u njenu prirodu. Uostalom, a to je zapažanje na koje ćemo imati više nego jednom priliku da se vratimo, ona je bila navikla, iako nije bila toga svjesna, na starčeve osobitosti i na čudne ćudi udesa. A onda, ona se osjećala sigurnom, pošto je bila s njim. Jean Valjean, kao ni Cosetta, nije znao kuda ide. On se uzdao u boga kao što se Cosetta uzdala u njega. Činilo mu se da je on držao nekoga većega od sebe za ruku; mislio je da osjeća neko biće koje ga vodi, nevidljivo. Uostalom, ništa nije bio jasno odlučio, nije imao ni plana ni namjere. Nije bio čak potpuno siguran da je ono bio Javert, a zatim ono je i mogao biti Javert, a da Javert ipak ne zna da je on Jean Valjean. Zar nije bio prerušen? Zar nisu vjerovali da je mrtav?! Ipak već nekoliko dana dešavale su se stvari koje su postajale čudnovate. Bilo ma je toga dosta. Odlučio je da se više ne vrati u Kuću Gorbeau. Kao životinja istjerana iz legla, tražio je rupu gdje da se sakrije, u očekivanju da nađe jednu gdje bi se smjestio. Jean Valjean je opisao nekoliko različitih labirinata po četvrti Mouffetard, koja je bila uspavana kao da je još potpadala pod disciplinu srednjeg vijeka i snosio jaram obaveznog gašenja vatre i svjetlosti; kombinirao je na različite načine, znalačkom strategijom, ulicu Censier i ulicu Copeau, ulicu Battoir-Saint-Victor i ulicu Puits-l’Ermite. Tu je bilo soba za izdavanje, ali on nije čak ni ulazio u njih ne nalazeći ništa što bi bilo za njega. Eto, on nije ni sumnjao da bi ga izgubili ako bi slučajno tragali za njim. Kad je izbijalo jedanaest sati na crkvi Saint-Étienne du Mont, prolazio je ulicom Pontoise ispred policijske stanice koja se nalazi na broj 14. Nekoliko trenutaka iza toga, nagon o kome smo prije govorili opomenuo ga je da se okrene. U tome času, on je razgovjetno vidio, zahvaljujući lampi s policijske strane koja ih je odavala, kako tri čovjeka koji su ga izbliza pratili prelaze jedan za drugim ispod lampe na mračnu

stranu ulice. Jedan od ove trojice uđe u hodnik policijske stanice. Onaj koji je išao na čelu učini mu se sasvim sumnjiv. – Hajde, dijete, reče on Cosetti, i pohita da napusti ulicu Pontoise. Napravio je krug, obiđe prolaz Patrijarha, koji je bio zatvoren u te pozne sate, prođe velikim koracima ulicu Épée-de-Bois i ulicu Arbalète i zađe u ulicu Pošte. Ima tu jedno raskršće, ondje gdje je danas gimnazija Rollinova i gdje izbija ulica Neuve-Sainte-Geneviève. (Samo se po sebi razumije da je ulica Neuve-Saint-Geneviève stara ulica, i da nijednom u deset godina ne prođu poštanska kola ulicom Pošte. U ovoj ulici Pošte stanovali su u trinaestom vijeku lončari i njeno je pravo ime ulica Lončara.) Mjesec je bacao jasnu svjetlost na ovo raskršće. Jean Valjean se sakrio pod jednim vratima, računajući da će moći vrlo dobro vidjeti one ljude, ako idu još za njim, kad budu prolazili kroz tu svjetlost. Zaista, ne prođe ni tri minute, a ljudi se pojaviše. Sad su bili četvorica; svi visoki, obučeni u duge sive redengote, s okruglim šeširima, i s debelim štapovima u ruci. Oni su izazivali nespokojstvo ne samo svojim visokim stasom i svojim velikim pesnicama nego i svojim jezivim hodom u tami. Čovjek bi rekao da su to četiri aveti prerušene u građane. Zaustaviše se nasred raskršća i okupiše se kao ljudi koji se dogovaraju. Imali su neodlučan izgled. Onaj za koga je izgledalo da ih vodi okrenuo se i pokazao živo desnom rukom pravac kojim je bio pošao Jean Valjean; drugi jedan kao da je tvrdoglavo pokazivao u suprotnom pravcu. U trenutku kad se prvi okrenuo, mjesec je potpuno obasjao njegovo lice. Jean Valjean je potpuno jasno prepoznao Javerta.

II SREĆA JE STO PREKO AUSTERLIČKOG MOSTA PRELAZE KOLA Neizvjesnost je prestala potpuno za Jeana Valjeana; srećom, ona je još trajala za one ljude. On iskoristi njihovo kolebanje; za njih je to bio gubitak, a za njega dobitak na vremenu. Izašao je ispod vrata pod koja se bio šćućurio, i okrenuo u ulicu Pošte prema Botaničkom vrtu. Cosetta se počela zamarati. Uzeo ju je u naručje i ponesao. Nije bilo nijednog prolaznika, a lampe nisu bili upalili zbog mjesečine. On ubrza korak. S nekoliko dugih koračaja stigne on do tvornice lonaca Goblet, na čijem se pročelju mogao pri mjesečini pročitati vrlo uočljiv stari natpis:

Ovdje je tvornica Gobleta sina; Dođite i izaberite krčage i vrčeve, Lonce za cvijeće, cijevi, cigle, Svakome tko dođe Srce prodaje Kocke.42 On ostavi za sobom ulicu Ključa, zatim česmu Saint-Victor, prođe pokraj Botaničkog vrta donjim ulicama i stigne na kej. Tu se okrenuo. Kej je bio pust. Ulice su bile puste. Nilkoga za njim. On odahne. Došao je do Austerličkog mosta. Prijelaz se u to doba još plaćao. On dođe do blagajne čuvara i dadne mu jedan sou. – Dva soua, reče invalid s mosta. Vi nosite dijete koje može hodati. Platite za dvoje. On plati, ali mu nije bilo po volji što je njegov prolazak dao povoda za primjedbe. Svako bježanje mora biti nečujno. 42

Na francuskom igra riječi, jer kocka, carréau, znači i jednu boju u kartam* za igranje. – Prev.

Jedna su velika kola prelazila preko Seine u isto vrijeme kad i on i išla su kao i on na desnu obalu. To mu je bilo od koristi. Mogao je prijeći preko cijelog mosta u sjeni ovih kola. Negdje na sredini mosta, Cosetta, čije su noge bile utrnule, zaželi da hoda. On je spusti na zemlju i uzme je za ruku. Kad su prešli preko mosta, on spazi neke šupe malo udesno pred sobom, i pođe tamo. Da dođe do njih, trebalo je prijeći preko jednog dosta širokog, otvorenog i osvijetljenog mjesta. On se nije dvoumio. Oni koji su ga gonili bili su očigledno izgubili njegov trag i Jean Valjean je vjerovao da je izvan opasnosti. Tražili su ga, da; ali ga nisu pratili. Jedna uličica, ulica Chemin-Vert-Saint-Antoine, otvarala se između dvije šupe ograđene zidom. Ova je ulica bila tijesna, mračna i kao naručena za njega. Prije nego što će u nju ući, on pogleda za sobom. S mjesta na kome je bio, on je vidio u cijeloj njegovoj dužini Austerlički most. Četiri sjene bijahu tek stupile na most. Te su sjene okretale leđa Botaničkom vrtu i upućivale se prema desnoj obali. Te su četiri sjene bila četiri čovjeka. Jean Valjean protrne kao zvjerka koju ponovo gone. Ostajala mu je jedna nada, da ovi ljudi nisu još bili naišli na most niti ga vidjeli onoga trenutka kad je on prolazio, držeći Cosettu za ruku, preko velikog osvjetljenog trga. U tome slučaju, zalazeći u uličicu koja je bila pred njim, on je mogao umaći, ako bi mu pošlo za rukom da se dohvati šupa, bara, vrtova i pustog zemljišta. Učinilo mu se da se mogao povjeriti ovoj maloj šutljivoj ulici. On uđe u nju.

III VIDJETI PLAN PARIZA IZ 1727. Poslije tri stotine koraka, on je stigao do jednog mjesta gdje se ulica razdvajala. Ona se dijelila na dvije ulice, od kojih je skretala jedna nalijevo, druga nadesno. Jean Valjean je imao pred sobom kao dvije grane jednog Y-a. Koju da izabere? Bez dvoumljenja, on pođe nadesno. Zašto? Jer je lijeva grana išla prema predgrađu, to jest prema nastanjenim mjestima, a desna prema polju, to jest prema pustim mjestima. Ipak oni nisu išli tako brzo. Cosettin je korak usporavao korak Jeana Valjeana. On ju je ponovo uzeo u naručaj. Cosetta je prislanjala glavu na starčevo rame i nije progovarala ni riječi. On se osvrtao s vremena na vrijeme i gledao. Pazio je da se uvijek drži mračne strane ulice. Ulica je bila ravna iza njega. Kad se dva-tri puta osvrnuo, nije vidio ništa. Bila je gluha tišina. Nastavio je put malo umiren. Najednom, poslije nekog vremena, kad se okrenuo, učinilo mu se da vidi u onom dijelu ulice kuda je prošao, daleko u mraku, nešto što se micalo. On ne pođe nego pojuri naprijed, nadajući se da će naići na neku bočnu ulicu, da će tuda umaći, i da će još jednom zavarati svoj trag. Stigao je do nekog zida. Taj zid ipak nije onemogućavao da se pođe dalje; on je ograđivao jednu poprečnu ulicu u koju je ulazila ulica kojom je pošao Jean Valjean. Ovdje se opet trebalo odlučiti: poći nadesno ili nalijevo. On pogleda nadesno. Taj dio uličice se produžavao između zgrada koje su bile šupe ili ambari, a na završetku nije bilo izlaska. Jasno se vidio kraj slijepe ulice; jedan veliki bijeli zid. On pogleda nalijevo. Uličica je s te strane bila otvorena, i, poslije nekih dvjesta koraka, ulazila je u ulicu čija je bila pritoka. Na toj je desnoj strani bio spas. U trenutku kad je Jean Valjean mislio da skrene nalijevo, s namjerom da se dohvati ulice koju je nazirao na kraju ulice, on spazi, na

uglu uličice i one ulice prema kojoj je mislio da krene, nešto kao crn nepomičan kip. To je bio netko, čovjek neki koga su očigledno tu namjestili, i koji je, zakrčujući prolaz, tu čekao. Jean Valjean ustukne. Kraj Pariza između predgrađa Saint-Antoine i La Râpée, u kome se Jean Valjean nalazio, jedan je od onih krajeva koje su iz osnova izmijenili nedavni radovi, još veća rugoba, kako kažu jedni, preobražaj, kako kažu drugi. Vrtovi, drvene i stare zgrade su iščezle. Danas su tu velike, sasvim nove ulice, arene, cirkusi, hipodromi, utovarne željezničke stanice, jedna tamnica – Mazas; napredak, kao što se vidi, sa svojim ispravkom. Prije pola vijeka, na ovom uobičajenom narodskom jeziku koji je sav od tradicija i koji tvrdoglavo naziva Institut imenom Četiri Naroda, a Komičnu operu Feydeau, ono mjesto na koje je bio stigao Jean Valjean zvalo se Petit-Picpus. Vrata Saint-Jaques, Pariška vrata, žandarmerijska mitnica, Porcherons, Galiote, Célestins, Capucins, Mail, Bourbe, Arbrede-Cracovie, Petite-Pologne, Petit-Picpus, to su imena starog Pariza koja nisu potonula u novom. Narodno pamćenje plovi po ovim olupinama prošlosti. Petit-Picpus, koji je uostalom jedva postojao i bio samo začetak jedne četvrti, imao je gotovo samostanski izgled španjolskoga grada. Putovi su bili slabo popločeni, a ulice slabo izgrađene. Izuzev dvije ili tri ulice o kojima ćemo govoriti, sve je to bilo zidina i samoća. Nijednog dućana, nijednih kola, jedva tu i tamo po koja upaljena svijeća na prozorima; sve svjetlosti pogašene poslije deset sati. Vrtovi, samostani, drvare, baruštine; rijetke niske kuće i veliki zidovi, isto toliko visoki koliko i kuće. Takva je bila ta četvrt u prošlom vijeku. Revolucija ga je već jako načela. Republikanska uprava ga je rušila, probijala, bušila. Ostaci od ruševina su se tu gomilali. Prije trideset godina, ova je četvrt nestajala jer su je brisale nove građevine. Danas je potpuno izbrisan. Petit-Picpus, čiji se plan nije sačuvao ni u jednom sadašnjem planu, dosta je jasno naznačen u planu iz 1727, objavljenom u Parizu kod Denisa Thierryja, ulica Saint-Jacques, preko puta ulice Plâtre, i u Lyonu kod Jeana Girina, ulica Mercière, u Prudence. Petit-Picpus imao je ono što smo nazvali Y od ulica, koje je činila ulica Chemin-Vert-Saint-Antoine razdvajajući se u dvije grane i noseći nalijevo ime male ulice Picpus, a nadesno ime ulice Polonceau. Dvije grane toga Y bile su sastavljene na vrhu kao jednom polugom. Ta se poluga zvala ulica Droit-Mur. Ulica se Polonceau tu završavala; mala ulica Picpus prolazila je i penjala se prema trgu Lenoir. Onaj koji bi, dolazeći od Seine, stigao na kraj ulice Polonceau, imao je s lijeve strane od sebe ulicu Droit-Mur koja naglo okreće pod pravim kutom,

pred sobom zid ove ulice, a sa svoje desne strane isprekidano produženje ulice Droit-Mur, koje nije imalo izlaska, a nazvano ćorsokak Genrot. Eto tu je bio Jean Valjean. Kao što smo rekli, spazivši tamnu silhuetu, koja je stršila na uglu ulice Droit-Mur i male ulice Picpus, on je ustuknuo. Nije bilo sumnje. Ova ga je avet vrebala. Šta da radi? Nije bilo više vremena za uzmicanje. Ono što je vidio maločas da se miče u mraku na nekoj udaljenosti od njega, njemu iza leđa, to je bio bez sumnje Javert i njegovi ljudi. Javert je bio vjerojatno na početku ulice na čijem se kraju nalazio Jean Valjean. Javert je, po svoj prilici, poznavao ovaj mali splet ulica i poduzeo je bio mjere opreza poslavši jednog od svojih ljudi da čuva izlaz. Ova nagađanja, koja su bila slična očiglednosti, zavitlaše se odmah, kao šaka prašine koju razgoni iznenadni vjetar, u patničkom mozgu Jeana Valjeana. On ispita ćorsokak Genrot; tu je bila pregrada. On ispita malu ulicu Picpus; tu je bila straža. Vidio je kako ova mračna prilika strši crna na bijelom popločenju, po kome se prosula mjesečina. Ići naprijed, značilo je nagaziti na toga čovjeka. Uzmaći, značilo je pasti u naručje Javertovo. Jean Valjean se osjećao kao da je uhvaćen u mrežu koja se polako stezala. On pogleda u nebo s očajanjem.

IV BJEGUNČEVA PIPANJA Da bi čovjek razumio ono što dolazi iza ovoga, treba da tačno zamisli uličicu Droit-Mur, a osobito ugao koji je ostajao nalijevo kad se izađe iz ulice Polonceau da bi se ušlo u ovu uličicu. Uličica Droit-Mur bila je gotovo potpuno obrubljena s desne strane do male ulice Picpus kućama ubogog izgleda; s lijeve strane jednom jedinom zgradom strogih linija, sastavljenom iz više zasebnih dijelova koji su se nadovezivali uzdižući se postepeno za jedan ili dva kata ulkoliko su se približavali maloj ulici Picpus, tako da je ova zgrada, vrlo visoka sa strane ulice Picpus, bila dosta niska sa strane ulice Polonceau. Tu, na uglu o kome smo govorili, ona se spuštala toliko da je imala samo jedan zid. Taj zid nije dopirao ravno do ulice; on je zacrtavao jedan zasječeni, unatrag pomaknuti dio, koji su zaklanjala njegova dva ugla dvojici promatrača od kojih bi se jedan nalazio u ulici Polonceau, a drugi u ulici Droit-Mur. Od dvaju uglova toga zasjeka, zid se produžavao u ulici Polonceau do jedne kuće koja je nosila broj 49, a u ulici Droit-Mur, gdje je njegov krak bio mnogo kraći, do mračne zgrade o kojoj smo govorili i na čiji se zabat naslanjao. Taj je zabat bio sumornog izgleda; na njemu se vidio samo jedan jedini prozor, ili bolje reći, dva kapka prevučena tankim cinkom, i uvijek zatvorena. Izgled toga mjesta iznosimo ovdje sasvim tačno i pobudit će svakako jasnu uspomenu u pameti starih stanovnika ove četvrti. Zasječeni dio zida bio je potpuno ispunjen nečim što je ličilo na golema i bijedna vrata. To je bio velik, bezobličan skup isprekrižanih dasaka, od kojih su one gore bile šire od onih dolje, povezanih dugim poprečnim željeznim prečagama. Sa strane bila je jedna kolska kapija običnih razmjera i koja je očigledno bila probijena prije ne više od pedeset godina. Jedna je lipa pokazivala svoju krunu iznad zasječenog zida, a zid je bio pokriven bršljanom sa strane ulice Polonceau. U neposrednoj opasnosti u kojoj se nalazio Jean Valjean, ova je mračna zgrada imala neki napušten i osamljen izgled koji ga je mamio. Brzo ju je premjerio očima. Mislio je sam u sebi da bi bio možda spasen kad bi mu pošlo za rukom da prodre u nju. Dođe mu najprije jedna misao i jedina nada.

U srednjem dijelu pročelja ove zgrade na ulici Droit-Mur, na svim prozorima raznih katova bili su namješteni stari olovni sudovi u obliku lijevka. Razgranatost mnogih oluka koji su vodili od jednog središnjeg oluka i dopirali do svih ovih sudova ocrtavala je na pročelju neku vrstu drveta. Ovo grananje cijevi s njihovih stotinu koljena bilo je nalik na onu staru ogoljelu lozu koja se grči na prednjim zidovima starih kuća na seoskim imanjima. Ovo čudnovato račvanje limenih i željeznih grana bio je prvi predmet koji je pao u oči Jeanu Valjeanu. On posadi Cosettu naslonivši joj leđa na zid i, preporučivši joj da šuti, otrči do mjesta gdje je oluk dopirao do uličnog popločenja. Možda je bilo načina da se tuda popne i da uđe u kuću. Ali je oluk bio raskliman i izvan upotrebe i jedva se držao za zid. Uostalom, svi su prozori ovog šutljivog doma bili osigurani debelim željeznim šipkama, čak i oni sa sobama pod krovom. A onda, mjesec je potpuno obasjavao ovo pročelje, i čovjek koji bi gledao s ulice vidio bi kako se Jean Valjean propinje. Napokon, šta da radi s Cosettom? Kako da je popne na vrh kuće od tri kata? On odustane od penjanja preko oluka i promakne pored zida da bi se vratio u ulicu Polonceau. Kad je stigao do zasjeka zida gdje je ostavio Cosettu, on primijeti da ga tu nitko nije mogao vidjeti. Izmicao je, kao što smo objasnili, svima pogledima, ma s koje strane oni dolazili. Osim toga bio je u sjeni. Napokon, tu su bila dvoja vrata. Možda su se mogla probiti. Iza zida iznad koga je vidio lipu i bršljan bio je očigledno vrt gdje bi se bar mogao sakriti, iako još nije bilo lišća na drveću, i provesti tako ostatak noći. Vrijeme je odmicalo. Trebalo se žuriti. On opipa kolska vrata i odmah shvati da su ona zazidana unutra i izvana. Približi se drugim velikim vratima s više nade. Ona su bila strašno trošna, njihova ih je glomaznost činila manje čvrstim, daske su bile natrule, željezne prečage, bilo ih je svega tri, zarđale. Izgledalo je da bi se mogla probiti ova natrula ograda. Ispitujući ih, on vidje da ta vrata nisu vrata. Nisu imala ni šarke, ni željezne poluge koje se oslanjaju na šarke, ni razrez u sredini. Željezne šipke su bile prikovane s kraja na kraj preko njih bez prekida. Kroz pukotine dasaka on spazišljunak i grubo cementirano kamenje koje su prolaznici tu mogli vidjeti još prije deset godina. Bio je primoran da sebi prizna sa zaprepašćenjem da su ta tobožnja vrata samo drvena obloga jedne zgrade na koju su bila naslonjena. Lako je bilo izvući jednu dasku, ali je tada čovjek stajao pred zidom.

V OVO BI BILO NEMOGUĆE DA JE POSTOJALO PLINSKO OSVJETLJENJE U tom času tupo i ujednačeno koračanje čulo se na nekoj nevelikoj udaljenosti. Jean Valjean se usudi da baci malo pogled preko ugla ulice. Sedam-osam vojnika, koji su išli u redovima, bili su izbili u ulicu Polonceau. Vidio je kako im se sjaju bajonete. Išli su prema njemu. Ovi vojnici, na čijem je čelu razaznavao Javertov visoki stas, primicali su se polako i oprezno. Često su se zaustavljali. Bilo je očigledno da su pretraživali svaki skriveni kutak zidova i sva udubljenja vrata i prozora. To je bila, i ovdje se nije mogao prevariti u nagađanjima, neka patrola koju je Javert sreo i od koje je zatražio da ga prati. Dva Javertova pomoćnika išli su u njihovim redovima. Onako kako su išli i sa svima zastajkivanjima, trebalo im je oko četvrt sata da dođu do mjesta gdje se nalazio Jean Valjean. To je bio strašan trenutak. Nekoliko minuta je razdvajalo Jeana Valjeana od one strašne provalije koja se otvarala pred njim po treći put. I robija sada nije bila samo robija, to je bila Cosetta koju gubi zauvijek; to jest život koji je bio sličan unutrašnjosti nekog groba. Sada je još samo jedno bilo moguće. Jean Valjean se odlikovao time što se za njega moglo reći da nosi dvije torbe; u jednoj je imao misli pravoga sveca, u drugoj opasnu obdarenost robijaša. On je premetao po jednoj i po drugoj, prema potrebi. Između ostalih sredstava, zahvaljujući svojim mnogobrojnim bježanjima iz tulonske tamnice, on je, sjetit ćete se, postao bio pravi majstor u onoj nevjerojatnoj vještini da se, bez ljestava, bez kuka, jedino snagom mišića, podupirući se potiljkom, ramenima, bokovima i koljenima, iskorišćujući jedva koje rijetko ispupčenje kamenja, popne uz pravi ugao zida, po potrebi do visine šestoga kata; vještina koja je učinila tako strahovitim i tako slavnim ugao u dvorištu pariške Conciergerie, odakle je utekao, prije dvadeset godina, osuđenik Battemolle. Jean Valjean odmjeri očima zid iznad koga je vidio lipu. Bio je visok

oko osamnaest stopa. Ugao koji je pravio sa zabatom velike zgrade bio je ispunjen, u donjem dijelu, jednom glomaznom naslagom kamenja, kojoj je vjerojatno bilo namijenjeno da čuva onaj suviše zgodni kutak od zastajkivanja onih insekata što se bave po izmetinama, a koji se zovu prolaznici. Ovo popunjavanje zidnih uglova, iz opreznosti, vrlo je uobičajeno u Parizu. Ova je naslaga kamenja bila visoka oko pet stopa. S njenog vrha, da se dođe do zida trebalo je prijeći razdaljinu koja jedva da je imala četrnaest stopa. Na vrhu zida bio je plosnati kamen bez drvene nadstrešnice. Teškoću je zadavala Cosetta. Cosetta nije znala da se popne preko zida. Da je ostavi? Jean Valjean nije na to ni pomislio. Da je ponese bilo je nemoguće. Sve snage jednoga čovjeka potrebne su mu da se izvede kako treba ovo čudno penjanje. Najmanji bi teret pomakao njegovu ravnotežu i strmoglavio ga. Potrebno je bilo jedno uže. Jean Valjean ga nije imao. Gdje da se nađe uže u ponoći, u ulici Polonceau? Zaista ovoga časa, da je Jean Valjean imao kraljevinu, dao bi je za jedno uže. Svi do krajnjih granica teški položaji imaju svoje munje koje na čas zaslijepe, a čas osvijetle. Očajni pogled Jeana Valjeana zaustavi se na stupu sa svjetiljkom u slijepoj ulici Genrot. U to vrijeme nije bilo plinskog osvjetljenja po pariškim ulicama. U prvi mrak, palili su lampe, razmještene na određenoj udaljenosti jedna od druge, koje su dizali i spuštali pomoću jednog užeta što je bilo zategnuto s jednog na drugi kraj ulice i koje se uglavljivalo u žljeb na stupu. Sprava s koje se odmotavalo ovo uže bila je zaključana ispod svjetiljke u jednom malom željeznom sandučiću čiji je ključ držao čovjek koji pali lampe, a samo je uže bilo zaštićeno metalnim oblogom. Jean Valjean, s energijom koju daje posljednja borba, prijeđe ulicu jednim skokom, uđe u ćorsokak, vrhom svoga noža izbije jezičac na bravi malog sandučića, i trenutak iza toga bio je opet kod Cosette. Imao je uže. Brzi su na poslu ovi mračni dovitljivi pronalazači kad se uhvate u koštac sa sudbinom. Objasnili smo da svjetiljke nisu bile zapaljene te noći. Svjetiljka u slijepoj uličici Genrot bila je, dakle, prirodno ugašena kao i ostale, i čovjek je mogao proći pored nje, a da i ne primijeti da nije više bila na svom mjestu. Ipak, u to pozno doba, to mjesto, onaj mrak, ona zaposlenost Jeana

Valjeana, njegovi čudni pokreti, njegovo kretanje, sve je to počelo uznemirivati Cosettu. Svako drugo dijete, osim nje, već bi odavno bilo vrisnulo. Ona samo povuče Jeana Valjeana za skut njegova redengota. Sve su se razgovjetnije čuli koraci patrole koja se približavala. – Oče, reče ona tiho, plašim se. Tko to dolazi? – Pst! odgovori nesretni čovjek, to je Thénardierovica. Cosetta je zadrhtala. On dodade: – Ne govori ništa, pusti samo mene. Thénardierovica te vreba, ako budeš vikala, ako budeš plakala. Ona dolazi da te opet uzme. Tada, bez hitanja, ali tako da ne bi dvaput ponavljao isti posao uzalud, sa čvrstom i odlučnom tačnošću kojoj se čovjek utoliko više morao diviti u tome trenutku što su patrola i Javert mogli iskrsnuti svakog časa, on razveže svoju kravatu, obavije je Cosetti oko tijela ispod pazuha pazeći da njom ne povrijedi dijete, priveže ovu kravatu za jedan kraj užeta onim čvorom koji pomorci nazivaju lastavičin čvor, uzme drugi kraj užeta u zube, skine cipele i čarape koje baci preko zida, popne se na naslagu kamenja, i počne da se penje uglom zida i zabata s toliko čvrstine i sigurnosti kao da je imao ljestvice pod nogama i pod laktovima. Ni pola minute nije bilo prošlo, a on je bio na koljenima na zidu. Cosetta ga je promatrala sa zaprepaštenjem, bez ijedne riječi. Savjet Jeana Valjeana i ime Thénardierovice sledili su je. Najednom začuje ona glas Jeana Valjeana, koji joj je dovikivao, iako sasvim tiho: – Prisloni se leđima na zid. Ona posluša. – Da nisi progovorila ni riječi i ne boj se, dodao je Jean Valjean. I ona osjeti da je dignuta sa zemlje. Prije nego što je imala vremena da se snađe, bila je na vrhu zida. Jean Valjean je zgrabi, metne je na leđa, uzme joj obje ručice u svoju lijevu ruku, legne potrbuške i dopuže gornjim rubom zida do njegovog zasječenog dijela. Kao što je slutio, bila je tu jedna zgrada čiji je krov počinjao na vrhu drvene ograde i spuštao se vrlo blizu zemlje, u dosta blagom nagibu, dotičući se lipe. Sretna okolnost, jer je zid bio mnogo viši s te strane nego prema ulici. Stigao je bio do nagiba krova i još nije bio ostavio rub zida kada žestoka graja objavi dolazak patrole. Začuo se gromki Javertov glas: – Pretražite ćorsokak! U ulici Droit-Mur ima straža, u maloj ulici Picpus također. Jamčim da je u ćorsokaku! Vojnici nagnuše u ćorsokak Genrot.

Jean Valjean se spusti klizanjem niz krov, pridržavajući Cosettu, dohvati se lipe i skoči na zemlju. Bilo od straha, bilo od hrabrosti, Cosetta nije pisnula. Ruke su joj bile malo ogrebene.

VI POČETAK JEDNE ZAGONETKE Jean Valjean se nalazio u nekakvom vrtu, vrlo prostranom i čudnog izgleda; jednom od onih tužnih vrtova koji kao da su stvoreni da ih gledate zimi i noću. Ovaj je vrt bio duguljastog oblika, s jednom alejom velikih topola u dnu, s dosta visokim drvećem u uglovima, i s jednim vidnim prostorom u sredini, gdje se razabiralo jedno vrlo veliko osamljeno stablo, zatim nekoliko voćaka zgrčenih i nakostriješenih kao visoki vrijes, lijehe povrća, dinjište čiji su se stakleni poklopci sjali na mjesečini, i jedan stari bunar s kišnicom. Tu i tamo bilo je kamenih klupa koje su izgledale crne od mahovine. Aleje su bile obrubljene malim tamnim i potpuno ravnim žbunjem. Polovica vrta bila je zarasla travom, a neka zelena plijesan pokrivala je ostali dio. Pored Jeana Valjeana bila je zgrada čiji krov mu je poslužio da se spusti, onda gomila granja, a iza granja, sasvim uza zid, jedan kameni kip čije je unakaženo lice sada bilo samo kao neka bezoblična obrazina što se nejasno pojavljivala u mraku. Zgrada je bila neka razvalina na kojoj su se raspoznavale sobe bez zidova, od kojih jedna, sva pretrpana, kao da je služila mjesto šupe! Veliko zdanje iz ulice Droit-Mur koje se prelamalo u malu ulicu Picpus imalo je prema ovom vrtu dva pročelja pod pravim kutom. A ona pročelja iznutra bila su još tragičnija nego ona izvana. Svi su prozori imali željezne rešetke. Kroz njih se nije vidjela nikakva svjetlost. Na gornjim katovima bili su dimnjaci kao u tamnicama. Jedno od ovih pročelja bacalo je svoju sjenu na drugo, a onda se odatle odbijala na vrt kao golemo crno sukno. Nije bilo druge kuće. Kraj vrta gubio se u magli i noći. Ipak su se nejasno razabirali neki zidovi koji su se presijecali kao da je bilo drugih vrtova iza njih, i niski krovovi ulice Polonceau. Nije se moglo zamisliti nešto više divlje i osamljenije od ovoga vrta. Nije bilo nikog, što je bilo sasvim prirodno zbog poznog sata; ali kao da ovo mjesto nije bilo stvoreno da netko tuda ide ni usred dana. Prva briga Jeana Valjeana bila je da pronađe svoje cipele i da se obuje, zatim da uđe u šupu s Cosettom. Onaj koji bježi vjeruje da nije nikad dovoljno sakriven.

Dijete, misleći uvijek na Thénardierovicu, imalo je isti nagon da se šćućuri što je više moguće. Cosetta je drhtala i pripijala se uz njega. Čula se buka patrole koja je pretraživala ćorsokak i ulicu, udarci kundaka o kamenje, Javertovo dozivanje stražara koje je bio razmjestio, i njegove psovke pomiješane riječima koje se nisu mogle razabrati. Poslije četvrt sata kao da se ova bučna tutnjava počela udaljavati. Jeanu Valjeanu je bio zastao dah. Metnuo je bio polako svoju ruku na Cosettina usta. Uostalom, samoća u kojoj se nalazio bila je tako čudnovato tiha da sva ta grozna galama, tako bjesomučna i tako bliska, nije u nju bacala ni sjenu nemira. Kao da su ovi zidovi bili sagrađeni od onog gluhog kamenja o kome govori Sveto pismo. Najednom, usred ovog dubokog mira, podigne se neko novo brujanje, isto toliko divno koliko je ona tutnjava bila grozna. To je neka himna izlazila iz mraka, bljesak molitve i sklada u mračnoj i strašnoj tišini noći; glasovi žena, ali glasovi u kojima se spajao u isti mah čisti naglasak djevica i bezazlen naglasak djece, glasovi koji nisu zemaljski nego slični glasovima koje novorođenčad još čuju, a koje samrtnici već čuju. To je pjevanje dolazilo iz mračnog zdanja koje se nadnosilo nad vrtom. U trenutku kad se udaljavala galama, čovjek bi rekao da se kor anđela približavao u mraku. Cosetta i Jean Valjean kleknuše. Oni nisu znali što je to, nisu znali gdje su, ali su oboje osjećali – čovjek i dijete, pokajnik i nevino biće – da treba u taj čas kleknuti. Ovi su glasovi imali čudno svojstvo da je i pored njih zgrada izgledala pusta. To je bilo kao neko natprirodno pjevanje u nekom pustom domu. Dok su ovi glasovi pjevali, Jean Valjean nije mislio ni na šta. Nije više vidio noć, vidio je plavo nebo. Kao da su mu se raširila bila ona krila koja svi mi nosimo u sebi. Pjevanje je umuknulo. Možda je dugo trajalo. Jean Valjean ne bi mogao reći koliko, časovi ekstaze uvijek su samo jedan trenutak. Sve je utonulo u tišinu. Ničega više na ulici, ničega više u vrtu. I ono što je prijetilo, i ono što je umirivalo, sve je iščezlo. Vjetar je povijao na rubu zida neku osušenu travu pa se čulo njeno tiho i sumorno šuštanje.

VII NASTAVAK ZAGONETKE Dizao se noćni vjetar, a to je značilo da je moralo biti između jedan i dva sata po ponoći. Sirota Cosetta nije progovarala nijedne riječi. Kako je bila sjela pored njega i kako je bila naslonila svoju glavu na njega, Jean. Valjean pomisli da je zaspala. On se sagne i pogleda je. Cosetta je imala širom otvorene oči i zamišljen izraz koji je zabolio Jeana Valjeana. Ona je još uvijek drhtala. – Da li ti se spava? reče Jean Valjean. – Zima mi je, odgovori ona. Trenutak kasnije ona doda: – Je li ona još uvijek tu? – Tko, reče Jean Valjean. – Gospođa Thénardier. Jean Valjean je već bio zaboravio sredstvo kojim se bio poslužio da ušuti Cosettu. – Ah! reče, otišla je. Ne plaši se više ničega. Dijete odahne kao da mu je pao neki teret sa srca. Zemlja je bila vlažna, šupa otvorena sa svih strana, vjetar sve svježiji. Starac skine svoj redengot i njim ogrne Cosettu. – Je li ti ovako manje zima? reče on. – O, jeste, oče! – Onda, pričekaj me jedan časak. Vratit ću se. On izađe iz ruševine, i uputi se pored zgrade, tražeći neki bolji zaiklon. Naiđe na vrata, ali su ona bila zatvorena. Na svim prozorima u prizemlju bile su željezne prečage. Kad je prošao unutrašnji ugao zdanja, primijeti da je došao do nekih svedenih prozora gdje se vidjela neka svjetlost. Popne se na vrhovima prstiju i proviri kroz jedan od ovih prozora. Svi su oni gledali u jednu dosta prostranu dvoranu, popođenu velikim pločama, ispresijecanu arkadama i stupovima, u kojoj se nije ništa razabiralo osim svjetlucanja i velikih sjena. Svjetlucanje je dolazilo od kandila koje je gorjelo u jednom uglu. Ova je dvorana bila pusta i ništa se u njoj nije micalo. Međutim, poslije dužeg gledanja, učini mu se da vidi na zemlji, na pločama, nešto

što je izgledalo zastrto pokrovom, a što je sličilo ljudskoj prilici. To je bilo ispruženo potrbuške, s licem prema ploči, s prekrštenim rukama, u nepomičnom stavu mrtvaca. Nešto nalik na zmiju protezalo se po pločama i po tome bi čovjek rekao da je ona grozna prilika imala uže o vratu. Sva je dvorana bila u onom sutonu jedva osvijetljenih mjesta koji povećava užas. Jean Valjean je kasnije često govorio, iako je doživio dosta jezivih prizora, da nije nikad ništa vidio što bi mu tako sledilo krv u žilama i bilo strašnije od ove zagonetne prilike koju je nazreo tako u noći i koja je vršila neku nepoznatu tajnu u ovom mračnom mjestu. Strašno je bilo pretpostaviti da je to možda mrtvo, a još strašnije pomisliti da je to možda živo. On je imao hrabrosti da prisloni svoje čelo na staklo i da vreba da li će se stvar pomaći. Uzalud je tako ostao neko vrijeme koje mu se učini vrlo dugo, ispružena se prilika nije micala. Najednom osjeti da ga hvata neizreciva groza, i on pobjegne. Počeo je trčati prema šupi ne usuđujući se da pogleda za sobom, činilo mu se, kad bi okrenuo glavu, da bi vidio onu priliku kako ide za njim krupnim koracima mlatarajući rukama. On dođe zadihan do ruševina. Koljena su mu klecala; znoj ga je svega oblivao. Gdje je bio? Tko bi ikad mogao zamisliti nešto nalik na ovu vrstu grobnice usred Pariza? Kakva je to bila čudnovata kuća? Zgrada puna noćne tajne, koja u mraku priziva duše glasom anđela, a kada one dođu, pruža im iznenada ovu strašnu viziju, koja im je obećala da će im otvoriti zračne dveri neba, a otvorila im je grozna vrata groba! A ipak, to je bila zaista zgrada, kuća koja je imala svoj broj u jednoj ulici! To nije bio san! Trebalo mu je da dotakne njeno kamenje da bi u to povjerovao. Od zime, strepnje, uznemirenosti, od uzbuđenja te večeri, dobio je bio pravu groznicu, i sve su mu se ove misli lomile u mozgu. Približi se Cosetti. Ona je spavala.

VIII ZAGONETKA POSTAJE JOŠ ZAMRŠENIJA Djevojčica je bila položila glavu na jedan kamen i zaspala. On sjedne pored nje i počne je promatrati. Malo pomalo, dok ju je gledao, on se umirivao, i vraćala mu se prisebnost. Jasno je poimao ovu istinu, suštinu svoga života odsad, da dokle god ona bude tu, dokle god je bude imao pored sebe, neće mu trebati ništa osim što je za nju, neće se bojati ničega osim zbog nje. Nije čak osjećao ni da mu je zima iako je bio skinuo svoj redengot da je pokrije. Ipak, kroz sanjarenje u koje je bio utonuo, čuo je već izvjesno vrijeme neko zveckanje svoje vrste, kao da je netko zamahivao praporcima. To je zveckanje dolazilo iz vrta. Čulo se razgovjetno, iako slabo. Bilo je nalik na one male neodređene zvukove od klepetuša na stoci po pašnjacima. Jean Valjean se osvrnuo na to zveckanje. On pogleda i vidje da nekoga ima u vrtu. Neko stvorenje koje je bilo nalik na čovjeka išlo je između staklenih zvona dinjišta, dižući se, saginjući se, zaustavljajući se, pravilnim pokretima, kao da je vuklo ili razastiralo nešto po zemlji. To je stvorenje izgledalo šepavo. Jeana Valjeana podiđe ona neprekidna drhtavica koja hvata nesretnike. Sve im je neprijateljski raspoloženo i sumnjivo. Zaziru od dana jer pomaže da ih vide, od noći jer pomaže da ih uhvate. Maločas je strepio jer je vrt bio pust; sad je strepio što u njemu ima nekoga. Iz zamišljenog straha padne u pravi strah. Pomisli u sebi da Javert i žbiri nisu možda otišli, da su bez sumnje ostavili na ulici ljude da paze, da će ovaj čovjek, ako ga otkrije u vrtu, vikati da drže lopova, i da će ga izdati. Polako je uzeo uspavanu Cosettu u naručaj i ponio je iza jedne gomile starog neupotrebljivog namještaja, u najosamljeniji ugao šupe. Cosetta se nije ni pomakla. Odatle je promatrao kretanje onoga stvorenja koje je bilo u dinjištu. Čudnovato je bilo da je zveckanje praporaca pratilo sve pokrete toga čovjeka. Kad se čovjek približavao, zveckanje se približavalo, kad se udaljavao, i zveckanje se udaljavalo; ako bi napravio neki nagao pokret,

treperenje praporaca bi popratilo taj pokret; kad bi se zaustavio, zveckanje bi prestalo. Izgledalo je očigledno da je praporac bio obješen na ovom čovjeku, ali šta je to moglo značiti? Tko je taj čovjek kome su objesili zvonce kao ovnu ili volu? Dok je samom sebi postavljao ta pitanja, on dodirne Cosettine ruke. Bile su ledene. – Oh, bože moj! reče on. On ju je pozvao tihim glasom: – Cosetta! Ona nije otvorila oči. On je živo prodrma. Ona se ne probudi. – Da nije umrla! reče on, i uspravi se, protrnuvši od glave do pete. Najstrašnije misli nagrnuše mu u glavu. Ima trenutaka kad nas jezovite pretpostavke opsjedaju kao gomila furija i razbiju silovito pregrade našeg mozga. Kad se radi o onima koje volimo, naša bojazan izmišlja sve ludosti. On se sjeti da spavanje može biti smrtonosno pod vedrim nebom u hladnoj noći. Cosetta, blijeda, ležala je spružena pred njim na zemlji ne mičući se. Prisluhnuo je njen dah; disala je, ali mu je to disanje izgledalo slabo i kao da će se ugasiti. Kako da je zagrije? Kako da je probudi? Sve što nije bilo s tim u vezi iščezlo je iz njegovih misli. Jurnuo je izbezumljen iz ruševine.

IX ČOVJEK S PRAPORCEM On pođe ravno prema čovjeku koga je spazio u vrtu. Uzeo je u ruku fišek novca koji mu je bio u džepu od prsnika. Ovaj čovjek je bio sagnuo glavu i nije ga vidio gdje dolazi. U nekoliko koračaj a Jean Valjean stigne do njega. Jean Valjean ga oslovi vičući: – Sto franaka! čovjek se trgne i podigne oči. – Sto franaka možete zaraditi, nastavi Jean Valjean, ako mi date sklonište za noćas. Mjesec je potpuno obasjavao prestrašeno lice Jeana Valjeana. – Gle, to ste vi, čiča-Madeleine! reče čovjek. Na to ime, tako izgovoreno, u taj mrkli sat, na ovom nepoznatom mjestu, od ovog nepoznatog čovjeka, Jean Valjean ustukne. Na sve je bio spreman, osim na ovo. Onaj koji mu je govorio bio je pogrbljen i šepav starac, obučen gotovo po seljački, a imao je preko koljena jednu kožnu podvezicu na kojoj je visilo dosta veliko zvono. Nije se razgovjetno vidjelo njegovo lice, koje je bilo u sjeni. Starac je međutim bio skinuo svoju kapu i uzvikivao je dršćući: – Ah, bože moj! Odakle vi ovdje, čiča-Madeleine? Kuda ste ušli, Isuse Kriste! Kao da ste pali s neba! To nije nikakva smetnja za vas, ako ikada padnete, odatle ćete pasti. A kako samo izgledate! Nemate kravate, nemate šešira, nemate kaputa! Znate da bi se uplašio od vas netko tko vas ne bi poznavao? Bez kaputa! Gospode bože, da li danas sveci postaju luđaci? Ali kako ste to mogli ući? Jedna je riječ stizala drugu. Starac je bio seljački govorljiv, ali u tome nije bilo ničega što bi uznemirivalo. Sve je to izrečeno s mješavinom zaprepaštenja i bezazlene dobroćudnosti. – Tko ste vi? i kakva je ovo kuća? zapita Jean Valjean. – Sto mu gromova, ovo ti je da se čovjek prekriži od čuda! Pa ja sam onaj koga ste vi namjestili ovdje, a ovo je kuća u kojoj ste me vi namjestili, šta! ne možete li me prepoznati? – Ne, reče Jean Valjean. A odakle me vi poznajete? – Vi ste mi spasili život, reče čovjek.

On se okrene, jedna zraka mjesečine mu padne na lice i Jean Valjean prepozna starog Faucheleventa. – Ah! reče Jean Valjean, vi ste to? Jest, poznajem vas. – Slava bogu! reče stari prijekorno. – A šta radite ovdje? nastavi Jean Valjean. – Pa eto, pokrivam svoje dinje! Stari je Fauchelevent zaista držao u ruci, u času kad mu je Jean Valjean prišao, kraj jedne ponjave kojom je htio pokriti dinjište. Već ih je nekoliko bio prostro za jedan sat otprilike otkad je u vrtu. Eto, taj je posao zahtijevao one osobite pokrete koje je Jean Valjean motrio iz šupe. On nastavi: – Pomislio sam u sebi: mjesečina je, bit će mraza. Kad bih ja obukao svoje dinje? A bolje da ste i vi tako nešto uradili! doda on, gledajući Jeana Valjeana i smijući se grohotom. Jean Valjean, osjećajući da ga ovaj čovjek poznaje, bar pod imenom Madeleinea, upuštao se i dalje u razgovore obazrivo. Postavljao je pitanja jedno za drugim. Čudna stvar, kao da su uloge bile izmijenjene. On, uljez, postavljao je pitanja. – A kakvo vam je to zvonce na koljenu? – Ovo? odgovori Fauchelevent, to je da bježe od mene. – Kako? Da bježe od vas?! Stari Fauchelevent namigne s izrazom koji se ne da opisati. – Ah, vraga! U ovoj su kući same žene; mnogo djevojaka. Izgleda da bi me bilo opasno sresti. Kad ja nailazim, one se sklanjaju. – A kakva je ovo kuća? – Gle, pa vi to ne znate? – Ne, ne znam. – Pa vi ste me tu namjestili kao vrtlara! – Odgovorite mi kao da ništa ne znam. – Pa to vam je samostan Maloga Picpusa! Uspomene su oživjele u Jeanu Valjeanu. Slučaj, to jest providnost, bacila ga je u ovaj samostan u četvrti Saint-Antoine gdje je stari Fauchelevent, osakaćen kad je pao s kola, bio primljen na njegovu preporuku, prije dvije godine. On ponovi kao da govori sam za sebe: – Samostan Maloga Picpusa! – Ali, pobogu, reče Fauchelevent, kako ste vraga mogli ovamo ući, čiča-Madeleine? Ništa ne pomaže što ste svetac, vi ste ipak muškarac, a muškarci ovamo ne ulaze.

– Vi ste međutim ovdje. – Samo ja. – Ipak, nastavi Jean Valjean, morat ću i ja tu ostati. – Ah, bože moj! uzvikne Fauchelevent. Jean Valjean se približi starcu i reče mu ozbiljnim glasom: – Čiča Fauchelevente, ja sam vam spasao život. – Ja sam se toga prvi sjetio, odgovori Fauchelevent. – Onda možete danas uraditi za mene ono što sam ja nekad učinio za vas. Fauchelevent uzme u svoje staračke navorane ruke, koje su drhtale, obje snažne šake Jeana Valjeana, i ostane tako nekoliko trenutaka kao da nije mogao progovoriti. Napokon uzvikne: – Oh! To bi bio blagoslov višnjega boga kad bih vam to nekako mogao vratiti. Ja! ja da vam spasim život. Gospodine predsjedniče, raspolažite starim siromahom! Neka divna radost bila je kao preobrazila ovoga starca. Kao da mu je lice bilo obasjano. – Šta hoćete da učinim? reče. – Objasnit ću vam to. Imate li jednu sobu? – Imam tu odvojen kućerak, iza ruševine starog samostana, u jednom uglu koji nitko ne vidi. Ima tri sobe. Kućerak je bio zaista tako dobro skriven iza ruševine i tako zgodno postavljen da ga nitko ne može vidjeti, te ga ni Jean Valjean nije vidio. – Dobro, reče Jean Valjean. Sada zahtijevam od vas dvije stvari. – Koje, gospodine predsjedniče? – Prvo, da nikome ne kažete što o meni znate. Drugo, nemojte tražiti da više saznate. – Kako vam je volja. Znam da ne možete ništa učiniti što nije pošteno i da ste uvijek bili pravi bogougodnik. A onda, uostalom, vi ste me ovdje namjestili. To je vaša stvar. Ja sam vaš. – Dobro. A sada, pođite sa mnom. Da potražimo dijete. – Ah! reče Fauchelevent. Ima i neko dijete? On ne progovori više ni riječi i pođe za Jeanom Valjeanom kao pas za svojim gospodarom. Nepuno pola sata iza toga, Cosetta, kojoj se vratila rumen u lice pored plamena dobre vatre, spavala je u postelji starog vrtlara. Jean Valjean je namjestio svoju kravatu i svoj redengot; bačen preko zida, bio je pronađen; dok je Jean Valjean oblačio svoj redengot, Fauchelevent je

skinuo svoju podvezu sa zvoncem, koja je sada, obješena pored dimnjaka, ukrašavala zid. Oba čovjeka su se grijala nalakćena na stol, na koji je Fauchelevent bio stavio komad sira, crna kruha, bocu vina i dvije čaše, i stari je govorio Jeanu Valjeanu, stavljajući mu ruku na koljeno: – Ah! čiča-Madeleine! vi me niste odmah prepoznali! Spasite ljudima život, a poslije ih zaboravite! Ah! ne valja to! oni se vas sjećaju! Vi ste nezahvalni.

X GDJE SE OBJAŠNJAVA KAKO JE JAVERTU IZMAKLA DIVLJAČ Događaji kojih smo naličje, takoreći, vidjeli, dogodili su se pod najjednostavnijim okolnostima. Kad je Jean Valjean, onoga istog dana kad ga je Javert uhapsio pokraj Fantinina odra, utekao noću iz općinskog zatvora u Montreuilu-naMoru, policija je pretpostavljala da se odbjegli robijaš uputio prema Parizu. Pariz je vrtlog u kome se sve gubi i sve iščezava kao u morskim dubinama. Nijedna šuma ne može sakriti čovjeka kao ova gomila. Svakovrsni bjegunci to znaju. Oni odlaze u Pariz kao u neko ždrijelo; ima ždrijela koja spasavaju. Policija to također zna, i ona traži u Parizu ono što je izgubila na drugom mjestu. Tu je ona potražila bivšeg predsjednika općine u Montreuilu-na-Moru. Javert je bio pozvan u Pariz da pomogne u traganju. Javert je doista silno pomagao da uhvate Jeana Valjeana. Javertovu revnost i bistrinu u ovoj prilici zapazio je g. Chabouillet, sekretar prefekture pod grofom Anglésom. G. Chabouillet, koji je uostalom i prije štitio Javerta, dodijelio je inspektora iz Montreuila-naMoru pariškoj policiji. Tu se Javert pokazao mnogostruko i, recimo to, iako riječ izgleda neočekivana za takve usluge, časno koristan. Nije više mislio na Jeana Valjeana, – psi koji neprestano love zaborave na jučerašnjeg vuka zbog današnjega – dok nije u prosincu 1823. pročitao jedne novine, on koji nije nikad čitao novine; ali je Javert, monarhist, smatrao da treba da zna pojedinosti o trijumfalnom ulasku »princa generalisima« u Bayonne. Kad je dovršavao čitanje članka koji ga je zanimao, jedno ime, ime Jeana Valjeana, pri dnu stranice, privuče njegovu pažnju. Novine su javljale da je robijaš Jean Valjean umro, i tako su nedvosmisleno govorile o događaju da Javert nije u to posumnjao. Samo je rekao: E, to mu je najbolji zatvor. Zatim je bacio novine i nije više na to mislio. Neko vrijeme iza toga desilo se da je prefektura Seine i Oise obavijestila jednim aktom policijsku prefekturu u Parizu o otmici jednoga djeteta, koja je izvedena, kako je tu stajalo, pod naročitim okolnostima, u monfermejskoj općini. Jednu djevojčicu od sedam-osam godina, navodilo se u spisu, koju je njena majka povjerila jednom tamošnjem gostioničaru,

ukrao je nepoznati čovjek; ta se mala zvala Cosetta i bila je dijete jedne javne ženske zvane Fantine, koja je umrla u bolnici, ne zna se kada ni gdje. Taj je spis došao Javertu do očiju, i on se nad njim zamislio. Fantinino ime bilo mu je dobro poznato. Sjetio se kako je prasnuo u smijeh, on Javert, kad ga je Jean Valjean zamolio da odloži za tri dana njegovo hapšenje da bi mogao otići da dovede dijete ove djevojčure. Prisjetio se da je Jean Valjean bio uhapšen u Parizu u trenutku kad se penjao u kola za Mont-fermeil. Prema nekim znacima, pomišljalo se u ono vrijeme da se on tada po drugi put penjao u ta kola, i da je već, uoči toga dana, dolazio prvi put u Okolinu toga sela, jer ga u samom selu nisu vidjeli. Šta je to tražio u tom kraju? Nitko to nije mogao pogoditi? Javertu je to sada bilo jasno. Tu je bila Fantinina kćerka. Jean Valjean je išao po nju. A baš je to dijete ukrao neki nepoznati čovjek. Tko je mogao biti taj nepoznati čovjek? Da nije Jean Valjean? Ali Jean Valjean je bio umro. – Javert, ne govoreći nikome ni riječi, uzeo je omnibus kod Kalajisanog lonca, u slijepoj ulici Planchette, i otišao u Mont-fermeil. Očekivao je da će mu se tamo sve rasvijetliti, a naišao je na gustu tamu. Prvih dana, Thénardierovi, ljutiti, mnogo su brbljali. O nestanku Ševe mnogo se govorilo u selu. Odmah je na razne načine prepričavan cio taj događaj i napokon je prikazan kao krađa djeteta. Tako je i potekao policijski spis. Međutim, kad je prošao prvi jed, Thénardier je, sa svojim zadivljujućim nagonom, vrlo brzo shvatio da nikada nije dobro uznemirivati gospodina kraljevskog državnog tužioca, i da bi njegove žalbe u pogledu Cosettine otmice mogle, kao prva posljedica, da skrenu na njega, Thénardiera, i na mnogo drugih mutnih stvari u vezi s njim, blistavu zjenicu pravde. Manje no išta, sove ne žele da im se prinosi svijeća. Prije svega, kako da se ispetlja što je primio onih hiljadu i pet stotina franaka koje je primio? On naglo odustane od svega, začepi usta svojoj ženi, i počne da izigrava začuđenog čovjeka kad bi mu netko govorio o ukradenom djetetu. Pravio se kao da o tome čuje prvi put; on se svakako onda žalio što mu »otimaju« tako brzo ovu milu malu; on je želio iz ljubavi da je zadrži još dva-tri dana; ali je njen »djeda« došao da je odvede, što ne može biti prirodnije. Izmislio je djeda, jer tako izgleda ljepše. Eto tako je stvar stajala kad je Javert stigao u Mont-fermeil. Djed je istisnuo Jeana Valjeana. Javert je ipak spustio nekoliko pitanja, kao sondu, u Thénardierovu priču. – Tko je bio taj djed, i kako se zvao? – Thénardier je odgovorio prostodušno: – to je jedan bogati poljoprivrednik. Vidio sam njegovu putnu ispravu. Mislim da se zove g. Guillaume Lambert.

Lambert je dobroćudno prezime i ulijeva povjerenje. Javert se vratio u Pariz. – Jean Valjean je zaista umro, reče on sebi, a ja sam zvekan. Već je počeo da zaboravlja cijelu ovu stvar, kad je u toku ožujka 1824. Čuo da svijet priča o jednoj čudnoj ličnosti koja stanuje oko župe sv. Medarda i kojoj su dali nadimak »prosjaka koji dijeli milostinju«. Govorilo se da je ta ličnost rentijer, čije ime nije nitko zapravo znao i koji je živio sam s jednom djevojčicom od osam godina koja opet ništa nije znala, osim da dolazi iz Mont-fermeila. Mont-fermeil! To se ime neprestano vraćalo, pa je Javert naćulio uši. Stari jedan prosjak u službi tajne policije, bivši crkvenjak, kojemu je ta ličnost dijelila milostinju, davao je još neke druge pojedinosti. – Taj je rentijer jedno vrlo divlje stvorenje, izlazi samo uvečer, ne govori ni s kim, nekad samo sa sirotinjom, i ne da da mu se itko približi. Nosi strašan žuti stari redengot koji vrijedi milijune jer je sav postavljen banknotama. – To je sad potaklo Javertovu radoznalost. Da bi vidio toga fantastičnoga rentijera, a da ga ne uplaši, on je jednoga dana od crkvenjaka pozajmio njegove dronjke i sjeo na mjesto gdje je stari dostavljač čučao svake večeri pjevušeći kroz nos molitve i špijunirajući kroz molitve. »Sumnjivi individuum« priđe zaista ovako prerušenom Javertu i udijeli mu milostinju. U tom je trenutku Javert podigao glavu, potres koji je Jean Valjean osjetio misleći da je prepoznao Javerta osjeti i Javert misleći da je prepoznao Jeana Valjeana. Ipak ga je mrak mogao zavesti; smrt Jeana Valjeana je bila službeno objavljena; Javert je još ozbiljno sumnjao, a kad je sumnjao, Javert, čovjek bez obzira, nije nikada hvatao nekog za ovratnik. Išao je za svojim čovjekom do kućerine Gorbeau i potaknuo je »staru« da priča, što njoj nije bilo teško. Stara mu potvrdi činjenicu o redengotu koji je postavljen milijunima i ispriča mu onu pojedinost o banknoti od hiljadu franaka. Ona ju je vidjela! Ona ju je opipala. Javert uzme jednu sobu u najam. U nju se useli iste večeri. Prišao je da prisluškuje na vratima tajanstvenog stanara, nadajući se da će mu čuti glas, ali je Jean Valjean primijetio njegovu svijeću kroz ključanicu i osujetio špijunovu namjeru ne progovorivši ni riječi. Sutradan je Jean Valjean strugnuo. Ali je zveket petofranka koji mu je ispao primijetila stara; čujući da se premeće novac, pomislila je da će joj se stanar iseliti i pohitala je da izvjest i Javerta. U noći, kad je Jean Valjean izašao, Javert ga je čekao iza drveća bulevara sa dva čovjeka. Javert je zatražio od prefekture oružanu pomoć, ali nije kazao ime osobe koju se nadao uhvatiti. To je bila njegova tajna, i on ju je čuvao iz tri razloga: prije svega, što bi i najmanje odavanje tajne moglo probuditi

opreznost Jeana Valjeana; zatim, što bi hvatanje jednog starog odbjeglog robijaša za koga se misli da je mrtav, jednog osuđenika kojega su nekad sudski spisi svrstali zauvijek u red zlikovaca najopasnije vrste, značilo veličanstven uspjeh koji stari pariški policisti ne bi sigurno prepustili jednom došljaku kao Javertu, te se bojao da mu ne preotmu njegovog teškog robijaša; napokon, jer je Javert, kao umjetnik, uživao u nepredviđenim stvarima. Mrzio je one prije vremena objavljene uspjehe kojima se oduzima djevičanstvo kad se o njima dugo vremena unaprijed govori. Njemu je bilo stalo da izrađuje svoja remek-djela u sjeni i da ih na kraju naglo otkrije. Javert je pratio Jeana Valjeana od drveta do drveta, zatim od ugla ulice do ugla ulice, i nije ga gubio iz vida nijednog trenutka. Čak u časovima kad se Jean Valjean osjećao najsigurniji, Javertovo ga oko nije ostavljalo. Zašto Javert nije hapsio Jeana Valjeana? Zato što je još sumnjao. Treba se sjetiti da se u to vrijeme policija nije baš lagodno osjećala; slobodna štampa ju je sputavala. Nekoliko samovoljnih hapšenja, koja je štampa žigosala, našli su odjeka i u parlamentu, pa je policijska prefektura postala bojažljivija. Udarati na ličnu slobodu bila je ozbiljna stvar. Policisti su se bojali da se ne prevare; prefekt je njih činio odgovornim; jedna je zabluda povlačila otpuštanje iz službe. Možete zamisliti kakav bi utisak proizvela u Parizu ova kratka bilješka koju bi objavilo dvadeset novina: – Jučer je jedan stari čiča sijede kose, ugledan rentijer, koji se šetao sa svojom osmogodišnjom unukom, bio uhapšen i odveden u zatvor prefekture kao odbjegli robijaš! Ponovimo osim toga da je Javert bio sam po sebi obazriv, preporuke njegove savjesti dopunjavale su preporuke prefektove. On je istinski sumnjao. Jean Valjean je okretao leđa i koračao u mraku. Tuga, nemir, strepnja, utučenost, ova noćna nesreća koja ga tjera da bježi noću i da nasumce traži sklonište u Parizu z a Cosettu i za sebe, potreba da prilagodi svoj korak djetinjem koraku, sve je to, i nehotice, izmijenilo hod Jeana Valjeana, i dalo tako nešto staračko njegovu držanju tijela da se i sama policija, utjelovljena u Javertu, mogla prevariti, i prevarila se. Nemogućnost da mu priđe sasvim blizu, njegovo odijelo starog učitelja izbjeglice, Thénardierova izjava po kojoj bi to bio djed, naposljetku vjerovanje da je umro na robiji, pridonosili su još neizvjenostima koje su se gomilale u Javertovoj glavi. U jednom času dođe mu na pamet da naglo zatraži od njega isprave. Ali ako ovaj čovjek nije Jean Valjean, i ako ovaj čovjek nije neki dobroćudni stari čestiti rentijer, onda je vjerojatno neki »delija« duboko i

znalački umiješan u mračnu zavjeru pariških prestupa, neki opasni razbojnički vođa, koji dijeli milostinju da sakrije svoje druge sposobnosti. Stara pjesma. On je imao drugova, saučesnika, stanova za razne prilike kuda je išao bez sumnje da se skloni. Sva ta njegova zaobilaženja po ulicama kao da su značila da to nije neki obični čiča. Uhapsiti ga prerano, značilo bi »zaklati kokoš sa zlatnim jajima«. U čemu je bila nezgoda da se pričeka? Javert je bio potpuno siguran da mu neće umaći. Išao je tako u nedoumici, postavljajući sebi stotinu pitanja o ovoj zagonetnoj ličnosti. Tek dosta kasno, u ulici Pontoise, zahvaljujući živoj svjetlosti koja je izbijala iz jedne krčme, on je konačno prepoznao Jeana Valjeana. Na ovom svijetu ima dva bića koja mogu duboko uzdrhtati: majka kad pronađe svoje dijete i tigar kad pronađe svoj plijen. Javert je na ovaj način duboko zadrhtao. Čim je nedvosmisleno prepoznao Jeana Valjeana, opasnog robijaša, on primijeti da ih je samo trojica, pa je poslao po pojačanje kod policijskog komesara u ulici Pontoise. Prije nego što se uhvatio za trnov štap, čovjek je navukao rukavice. Ovo zakašnjenje i zadržavanje na Rollinovom raskršću radi dogovora s policistima zamalo što nije imalo za posljedicu gubitak njegovog traga. On je ipak brzo pogodio da Jean Valjean hoće da stavi rijeku između sebe i onih koji ga progone. On obori glavu i poče razmišljati, kao lovački pas koji prinosi njušku zemlji da pronađe pravi trag. Javert, sa svojom silnom tačnošću nagona, pođe ravno prema Austerličkom mostu. Samo što je progovorio sa čuvarom mosta, bio je obaviješten: – Jeste li vidjeli jednog čovjeka s jednom djevojčicom? – Naplatio sam im dva soua, progovori čuvar. Javert je na most stigao još na vrijeme, pa je mogao vidjeti preko vode Jeana Valjeana kako vodi za ruku Cosettu prostorom koji je osvjetljavao mjesec. Vidio ga je kako ulazi u ulicu Chemin-Vert-SaintAntoine, pomislio je na ćorsokak Genrot koji je tu namješten kao klopka i na jedini izlazak ulicom Droit-Mur u ulicu Petit Picpus. On je osigurao pravi doček, kako kažu lovci; poslao je hitno zaobilaznim putem jednog policista da čuva taj izlaz. Jednoj patroli koja se vraćala u stanicu Arsenal, on naredi da mu se stavi na raspolaganje i da ga prati. U ovakvim igrama vojnici su jaki aduti. Uostalom, da bi se izašlo na kraj s divljim veprom, pravilo je da treba imati vještinu hajkača i snagu pasa. Pošto je izvršio ovaj raspored, osjećajući da je Jean Valjean uhvaćen između slijepe ulice Genrot s desne strane, njegova policista s lijeve, i njega, Javerta, straga, on je šmrknuo malo burmuta. Zatim se stao igrati. Imao je jedan čarobni i paklenski trenutak; pustio je svoga čovjeka da ide pred njim znajući da ga drži u rukama, ali

želeći da odgodi što više može čas kad će ga uhvatiti, sretan što osjeća da je ulovljen, a vidi ga slobodnog, gutajući ga očima s nasladom pauka koji pušta da mu se muha koprca i mačke koja pušta miša da trčkara. Šape i pandže imaju čudovišnu putenost, onaj jezoviti trzaj životinje uhvaćene u njihovim kliještima. Koliko slasti u tome gušenju! Javert je uživao. Konci njegove mreže bili su čvrsto zavezani. Bio je siguran u uspjeh; sada je imao još samo da sklopi šaku. Pored pratnje koju je Javert imao, svaka pomisao na otpor bila je nemoguća, ma koliko energičan i snažan i očajan bio Jean Valjean. Javert je išao naprijed lagano, ispitujući i pretražujući sve skrivene uglove ulica kao džepove nekog lopova. Kad je stigao do sredine paučine, nije tu više našao muhe. Može se zamisliti koliki ga je bijes spopao. On ispita svoju stražu u ulicama Droit-Mur i Picpus; ovaj policist, koji je ne mičući se ostao na svom mjestu, nije vidio da je čovjek prošao. Dešava se ponekad da jelen umakne iako mu je hajka za stopama, i tada ni najstariji lovci ne znaju što da kažu. Duvivier, Ligniville i Desprez ostanu praznih ruku. Prilikom jednog razočaranja ove vrste Artonge je uzviknuo: To nije jelen, to je vještac. Javert bi drage volje bio uzviknuo iste riječi. Njegovo je razočaranje jednoga trenutka prelazilo u očajanje i bijes. Izvjesno je da je Napoleon napravio poneku pogrešku u ruskom ratu, da je Aleksandar napravio poneku pogrešku u pohodu na Indiju, da je Cezar napravio poneku grešku u afričkom ratu, da je Kir napravio poneku pogrešku u skitskom ratu, i da je Javert napravio poneku pogrešku u ovom pohodu protiv Jeana Valjeana. On je možda pogriješio što se kolebao da li je to stari robijaš. Prvi mu je pogled morao biti dovoljan. Pogriješio je što ga nije jednostavno uhvatio u kućerini. Pogriješio je što ga nije uhapsio kad ga je nedvosmisleno prepoznao u ulici Pontoise. Pogriješio je što se dogovarao sa svojim pomoćnicima pri jasnoj mjesečini na Rollinovom raskršću. Svakako, tuđa su mišljenja korisna, i dobro je upoznati i ispitati pse koji zaslužuju povjerenje; ali lovac ne može nikada biti suviše obazriv kada lovi prepredene životinje, kao što su vuk i robijaš. Javert, u nastojanju da navede lovačke pse na trag, uzbunio je životinju otkrivši joj se i otjerao je. Pogriješio je osobito, čim je naišao na trag na Austerličkom mostu, što je igrao onu opasnu i djetinjastu igru da drži jednoga takvoga čovjeka na koncu. Računao je da je jači nego što je bio, i mislio je da se može igrati s lavom kao s mišem. U isto vrijeme, potcijenio je sebe kad je smatrao potrebnim da traži pojačanje. Kobna opreznost, gubitak dragocjenog vremena. Javert je počinio sve ove pogreške, a ipak je

bio jedan od najznalačkijih i najispravnijih njuškala koja su ikad postojala. Bio je, u najjačem značenju te riječi, ono što se lovačkim jezikom zove mudro pseto. Ali tko je savršen? Veliki stratezi imaju svoja pomračenja. Velike su gluposti često sastavljene, kao i velika užad, od mnoštva vlati. Uzmite kabel žicu po žicu, uzmite odvojeno sve male odlučujuće pobude, prelomit ćete ih jednu za drugom i reći ćete: Zar je to sve! Spletite ih i savijte ih zajedno, golema je to greška; to je Atila koji se koleba između Marcijana na istoku i Valentinijana na zapadu; to je Hanibal koji se dugo zadržava u Kapui; to je Danton koji se uljuljkuje u Arcis-surAube. Bilo kako bilo, u onom času kad je primijetio da mu Jean Valjean izmiče, Javert nije izgubio glavu. Siguran da odbjegli robijaš nije mogao biti daleko, on je postavio straže, namjestio klopke i zasjede i cijele noći tragao po gradskoj četvrti. Prva stvar koju je vidio bio je poremećeni fenjer čije je uže bilo odsječeno. Dragocjeni znak koji ga je ipak zaveo s pravog puta jer je skrenuo sva njegova istraživanja prema slijepoj uličici Genrot. U toj slijepoj uličici ima dosta niskih zidova iza kojih su vrtovi čije ograde dopiru do prostranog neobrađenog zemljišta. Jean Valjean je očigledno morao tuda pobjeći. Jasno je da bi on to učinio da je ušao malo dublje u slijepu ulicu Genrot, i da bi bio izgubljen. Javert je pretražio te vrtove i te njive kao da je tražio iglu. U svitanje, ostavio je dva svoja bistra čovjeka da paze, a on je otišao u policijsku prefekturu, postiđen kao policist koga bi uhvatio lopov.

KNJIGA ŠESTA

Mali Picpus

Dex-www.Balkandownload.org

I MALA ULICA PICPUS, BROJ 62 Ništa nije, prije pola vijeka, više sličilo bilo kojem kolnom ulazu kao kolni ulaz broj 62 u maloj ulici Picpus. Kroz ovaj ulaz, koji je obično bio napola otvoren i na najgostoljubiviji način pozivao unutra, mogle su se vidjeti dvije stvari koje nisu bile suviše turobne, jedno dvorište okruženo zidovima pod vinovom lozom i lice jednog vratara koji se šetka. Iznad ruba zida vidjelo se visoko drveće. Kad bi neka zraka sunca davala veseo izgled dvorištu, kad bi čaša vina oraspoložila vratara, teško bi bilo proći pored broja 62 male ulice Picpus, a da ne ostane čovjeku u vedroj uspomeni. Pa ipak je čovjek prošao pored jednog sumornog mjesta. Prag se osmjehivao; kuća se molila i plakala. Ako bi čovjeku pošlo za rukom, što nije bilo lako, da prodre mimo vratara, – što je čak za svakog gotovo bilo nemoguće, jer je trebalo znati jedno Sezame, otvori se; ako bi, kad prođe vratara, čovjek ušao nadesno u jedno malo predsoblje do koga su dovodile stube prikliještene između dva zida i tako uske da se na njima nije moglo mimoići, ako se čovjek ne bi uplašio boje žute kao kanarinac, a ispod ruba boje čokolade kojima su bile premazane te stube, ako bi se upustio dalje i počeo se penjati, prošao bi jedno prvo odmorište na stubištu, zatim jedno drugo, i došao bi na prvi kat u jedan hodnik gdje ga je mirnim inatom pratila žuta boja i boja čokolade. Dva lijepa prozora su osvjetljavala stubište i hodnik. Hodnik je pravio zavijutak i postajao mračan. Ako bi čovjek svladao i tu teškoću, stigao bi poslije nekoliko koračaja do jednih vrata utoliko tajanstvenijih što nisu bila zatvorena. Gurnuo bi ih, pa bi se našao u jednoj maloj sobi od nekih šest kvadratnih stopa, popločanoj pločicama, opranoj, čistoj, hladnoj, sa zidovima prevučenim nankinškim papirom sa zelenim cvjetićima, od petnaest soua po omotu. Bijela i pritajena svjetlost dolazila je s jednog velikog prozora s malim oknima koji je bio s lijeve strane i zauzimao cijelu širinu sobe. Čovjek bi gledao i ne bi vidio nikoga; slušao bi i ne bi čuo ni koraka ni ljudskog glasa. Zid je bio gol; u sobi nije bilo namještaja; čak ni stolice. Kad bi i dalje gledao, čovjek bi vidio na zidu prema vratima jednu četvorouglastu rupu od jedne kvadratne stope otprilike, sa željeznom rešetkom od isprekrižanih prečaga, crnih, čvorugavih, čvrstih, koje su činile četvorokutna okna, zamalo ne rekoh četvorokutne prstene manje od

palca i to u dijagonali. Mali zeleni cvjetići na nankinškom papiru dopirali su spokojno i u redu do ovih željeznih prečaga čiji ih grobni dodir nije uplašio niti raspršio. Pod pretpostavkom da je jedno živo biće bilo tako čudno mršavo da bi moglo pokušati da izađe kroz ovu četvrtastu rupu, ova mu rešetka to ne bi dala. Ona nije propuštala tijelo, ali je propuštala oči, tojest duh. Čini se da su i na to mislili, jer je malo iza rešetke bila namještena limena ploča koja je bila usađena u zid, i po kojoj je bilo isprobijano hiljadu rupica mikroskopskijih od rupica na cjcdiljci. Pri dnu te ploče bio je probušen jedan otvor sasvim nalik na prorez na poštanskom sandučiću. Jedna uzica privezana za ručicu zvonceta visila je s desne strane ove rupe s rešetkom. Kad biste povukli za konop, zazvonilo bi zvonce i čuli biste nečiji glas, sasvim blizu sebe, da biste protmuli. – Tko je to? upitao bi glas. To je bio ženski glas, nježan glas, toliko nježan da je zato bio jezovit. I ovdje je trebalo imati jednu čarobnjačku riječ. Ako je ne biste znali, glas bi umuknuo, a zid bi ponovo postao nijem kao da se preplašena pomrčina groba nalazi s druge strane. Ako biste znali riječ, glas bi odgovorio: – Uđite desno. Primijetili biste tada s desne strane, prema prozoru, jedna staklena vrata sa staklenim okvirom iznad njih i sivo obojena. Podigli biste kvaku, prešli preko praga, i dobili potpuno isti utisak kao kad u kazalištu uđete u partersku ložu s rešetkom prije nego što je rešetka spuštena a luster upaljen. Bili ste doista kao u nekoj kazališnoj loži, jedva osvijetljenoj nejasnom svjetlošću staklenih vrata, uskoj, koja je imala od namještaja dvije stare stolice i jednu potpuno raspletenu asuru, u pravoj loži s prednjom stranom visokom do lakata na kojoj je bila jedna pločica od crnog drveta. Na ovoj je loži bila rešetka, samo ne rešetka od pozlaćenog drveta kao u operi, već jedan nakazni splet grozno isprepletenih željeznih prečaga ulemi jenih u zid kao pesnica golemom naslagom olova. Poslije nekoliko časaka kad bi se pogled počeo navikavati na taj podrumski mrak, pokušao bi da prodre iza rešetke, ali ne bi dopro dalje od šest palaca. Tu bi sreo pregradu crnih kapaka koji su bili osigurani i pojačani drvenim prečagama žuto obojenim kao kruh, začinjen mirodijama. Ti su kapci bili načinjeni na sastavke, od dugih tankih dasaka, i zaklanjali su cijelu dužinu rešetke. Bili su uvijek zatvoreni. Poslije nekoliko trenutaka, čuli biste glas koji vas je zvao iza kapaka i koji vam je govorio: – Tu sam. Šta želite od mene?

To je bio voljeni, katkad obožavani glas. Nikoga niste vidjeli. Jedva ste čuli dah. Kao da je to bio neki prizvani duh koji vam govori kroz pregradu groba. Ako biste ispunili izvjesne tražene uvjete, što je vrlo rijetko bilo, uska tanka daska na kapcima otvarala se ispred vas, i prizvani duh bi postao priviđenje. Iza rešetke, iza kapka, primijetili biste, ukoliko se to moglo od rešetke, jednu glavu od koje su se vidjeli samo usta i brada; ostalo je bilo pokriveno crnim velom. Nazirao se crni grudnjak i jedna jedva vidljiva prilika obavijena crnim pokrovom. Ta vam je glava govorila, ali vas nije gledala i nije vam se nikad osmjehivala. Svjetlost koja je padala iza vas bila je tako udešena da vam je glava izgledala bijela, a vi njoj crni. Ta je svjetlost bila simbolična. Oči bi se ipak požudno zagnjurile kroz ovaj otvor koji se bio napravio u ovom mjestu zatvorenom za sve poglede. Duboka neodređena tama obavijala je ovu priliku obučenu u crninu. Oči su ispitivale tu neodređenu tamu i trudile se da otkriju što ima oko toga priviđenja. Poslije vrlo malo vremena čovjek bi primijetio da ne vidi ništa. Vidio bi samo noć, prazninu, pomrčinu, zimsku maglu pomiješanu s grobnim isparenjem, neku vrstu strašnog mira, tišinu iz koje nije ništa izbijalo, čak ni uzdasi, mrak u kome se nije ništa razabiralo, čak ni aveti. To se vidjela unutrašnjost jednog samostana. To je unutrašnjost one sumorne i stroge kuće koja se zove samostan bernardinaka vječnog klanjanja. Ova loža je bila soba za razgovore. Ali glas, prvi glas koji vam je progovorio, bio je glas koludrice vratarke koja je uvijek sjedila, nepomična i šuteći, s druge strane zida, kraj četvrtastog otvora, zaštićena željeznom rešetkom i pločom s hiljadu rupa kao dvostrukim vizirom. Mrak u koji je bila utonula loža s rešetkama dolazio je otuda što je soba za razgovore imala jedan prozor prema svijetu, a nijedan prema samostanu. Neposvećene oči nisu smjele ništa vidjeti u tom svetom mjestu. Ipak, bilo je nešto iza ovog mraka, bila je jedna svjetlost; bio je neki život u toj smrti. Iako je ovaj samostan bio najzazidaniji od svih, pokušat ćemo da prodremo unutra i da uvedemo čitaoca, i da kažemo, ne zaboravljajući mjeru, stvari koje pripovjedači nisu nikada vidjeli, pa prema tome nikad ni kazali.

II OBEDIJENCIJA MARTINA VERGE Ovaj samostan, koji je prije 1824. postojao već duži niz godina u maloj ulici Picpus, bio je zajednica bernardinaka obedijencije43 Martina Verge. Ove bernardinke, prema tome, nisu bile u vezi Clairvauxom, kao bernardinci, nego sa Citeauxom, kao benediktinci. Drugim riječima, one su bile podanice ne sv. Bernarda, nego sv. Benedikta. Tko je god malo prelistavao velike in-folio knjige zna da je Martin Verga osnovao 1425. jednu kongregaciju bernardinaka-benediktinaka čiji je red imao glavno sjedište u Salamanci a filijalu u Alkali. Ova je kongregacija raširila svoje ogranke po svim katoličkim zemljama Evrope. Ova kalamljenja jednog reda na drugi nisu imala ničeg neobičnog u latinskoj crkvi. Da govorimo jedino o redu sv. Benedikta, koji nas sada zanima; s tim redom su bile u vezi, ne računajući obedijenciju Martina Verge, četiri kongregacije: dvije u Italiji, Monte Cassino i sv. Justina u Padovi, dvije u Francuskoj, Cluny i Saint-Maur; i devet redova, Valombrosa, Grammont, celestinci, kalmadolci, kartuzijanci, ponizni, pomazanici, silvestrovci i, napokon, Citeaux; jer sam Citeaux, stablo za druge redove, samo je izdanak za sv. Benedikta. Citeaux počinje sa sv. Robertom, opatom Molesma u biskupiji Langres, godine 1098. Međutim, đavola, koji se bio povukao u pustinju Subiacoa (bio je star; da nije bio otišao u pustinjake?), istjerao je 529. iz staroga Apolonova hrama, gdje je stanovao, sv. Benedikt, koji je imao sedamnaest godina. Poslije pravila karmelićanka, koje idu bosonoge, nose prut trske na grlu i nikada ne sjedaju, najstroža su pravila bernardinakabenediktinaka Martina Verge. Obučene su u crno s grudnjakom koji se, po izričitom propisu sv. Benedikta, penje do podbratka. Haljina od grube vunene tkanine sa širokim rukavima, veliki vuneni veo, grudnjak koji se penje do podbratka a izrezan je četvrtasto na grudima, traka na glavi koja silazi do očiju, to je njihova odjeća. Sve je crno, izuzev trake koja je bijela. Iskušenice nose istu odjeću potpuno bijelu. Redovnice imaju osim toga čisto sa strane. 43

Obedijencija u ovom kontekstu znači podružni samostan, filijala vjerskog reda kome je daleko sjedište njegove uprave (može biti i u drugoj zemlji). – Primj. izdav.

Bernardinke-benediktinke Martina Verge obavljaju Vječno klanjanje, kao i benediktinke zvane gospe od sv. Otajstva, koje su početkom ovog vijeka imale u Parizu dvije kuće, jednu u Templu, drugu u ulici Nove svete Genoveve. Uostalom bernardinke-benediktinke iz Maloga Picpusa, o kojima govorimo, bile su sasvim drugi red nego gospe od sv. Otajstva sa samostanom u ulici Nova sveta Genoveva i u Templu. Postojale su mnogobrojne razlike u pravilima; bilo ih je u odjeći. Bernardinkebenediktinke iz Maloga Picpusa nosile su crni grudnjak, a benediktinke od sv. Otajstva iz ulice Nove svete Genoveve nosile su bijeli, i imale pored toga na grudima raspelo visine tri palca otprilike od pozlaćenog srebra ili od pozlaćenog bakra. Koludrice iz Malog Picpusa nisu nosile ovo raspelo. Iako je Vječno klanjanje zajedničko kući Maloga Picpusa i kući Templa, ova su dva reda potpuno odvojena. Postoji samo sličnost u tome obredu između gospa od sv. Otajstva i bernardinaka Martina Verge, kao što postoji sličnost u izučavanju i slavljenju svih misterija koje se odnose na djetinjstvo, život i smrt Isusa Krista i na djevicu Mariju, između dva reda, koji su međutim podvojeni a ponekad i u neprijateljstvu, između talijanskog Oratorija, koji je osnovao u Firenci Filip de Neri, i francuskog Oratorija, koji je osnovao u Parizu Pierre de Berulle. Pariški je Oratorij prisvajao prvenstvo, pošto je Filip de Neri bio samo svetac, a Berulle je bio kardinal. Vratimo se strogim španjolskim pravilima Martina Verge. Bernardinke-benediktinke ove obedijencije skromno se hrane cijele godine, poste o korizmi i mnogih drugih dana koji su za njih osobito određeni, ustaju iz prvog sna od jedan sat do tri sata po ponoći da bi čitale iz molitvenika i prisustvovale jutrenjima, pokrivaju se tankim pokrivačem u svako doba godine i spavaju na slami, ne kupaju se, ne pale nikad vatru, šibaju se svakog petka, šute po pravilu, govore samo za vrijeme odmora, koji su vrlo kratki, i nose mrku suknenu košulju šest mjeseci, od 14. rujna, dana uzdizanja svetoga križa, pa do Uskrsa. Ovih šest mjeseci znače ublaženje strogosti; pravila kažu cijele godine; ali ova suknena košulja, nepodnošljiva u ljetnim vrućinama izazivala je groznicu i nervozne grčeve. Moralo se ograničiti njeno nošenje, čak i s tim ublaženjem, 14. rujna, kada koludrice obuku ovu košulju, one tri-četiri dana imaju groznicu. Poslušnost, siromaštvo, nevinost, odlučnost da ostanu u samostanu: to su njihovi zavjeti, znatno pooštreni pravilima. Nadstojnicu biraju na tri godine časne majke, koje zovu izbornice, jer imaju pravo glasa. Nadstojnica može biti ponovo izabrana samo još dva puta, tako da nijedna ne može ostati duže od devet godina na upravi. One ne vide nikada svećenika koji služi misu i vrši obrede, i njega uvijek sakriva tanka tkanina razapeta do devet stopa u visinu. Za vrijeme propovijedi, kada je propovjednik u kapeli, one spuštaju veo preko lica.

Moraju uvijek tiho govoriti, hodati gledajući u zemlju, pognute glave; jedan jedini čovjek može ući u samostan, nadbiskup dijeceze. I još jedan čovjek, a to je vrtlar; ali je on uvijek starac, i da bi uvijek bio sam u vrtu, i da koludrice mogu na vrijeme da ga izbjegavaju, vješaju mu zvonce na koljeno. One su podvrgnute nadstojnici apsolutnom i pasivnom potčinjenošću. To je kanonska potčinjenost sa svim njenim samoodricanjem. Kao na Kristov glas, ut voce Christi, na pokret, na prvi znak, ad natum, ad primum signum, odmah veselo, istrajno, s nekom pasivnom poslušnošću, prompte, hilarite, perseveranter et coeca quadam obedientia, kao turpija u ruci radnika, quasi limam in manibus fabri, ne smijući ni čitati ni pisati bilo što bez osobitog odobrenja, legere vel scribere non addiscerit sine expressa superioris licentia. Svaka od njih naizmjenično vrši ono što oni zovu okajanje. Okajanje, to je molitva za grijehove, za sve pogreške, za sve nerede, za sva nasilja, za sve nepravde, za sve zločine na zemlji. Kroz dvanaest uzastopnih sati, od četiri sata po podne do četiri sata po ponoći, ili od četiri sata po ponoći do četiri sata po podne, sestra koja vrši okajanje kleči na kamenu pred svetim otajstvom, sklopljenih ruku s užetom o vratu. Kada umor postane nesnosan, ona se pruži potrbuške, skrštenih ruku; to joj je sve olakšanje. U tom položaju ona se moli za sve grešnike svijeta. To je veliko do uzvišenosti. Kako se ovaj čin obavlja pred jednim stupom na vrhu koga gori svijeća, kaže se podjednako vršiti okajanja ili biti na stupu. Kaludrice vole čak više, iz poniznosti, ovaj posljednji izraz, koji sadrži predodžbu mučenja i poniženja. Vršiti okajanja služba je u koju se unosi cijela duša. Sestra na stupu ne bi se okrenula ni kad bi grom udario iza nje. Pored toga, uvijek jedna koludrica kleči pred svetim otajstvom. Ona tu ostaje jedan sat. Izmjenjuju se kao vojnici na straži. U tome se sastoji Vječno klanjanje. Nadstojnice i časne majke nose gotovo uvijek imena koja odaju osobitu ozbiljnost, koja podsjećaju ne na svetice i mučenice, nego na razne trenutke iz života Isusa Krista, kao majka Nativita, majka Koncepcija, majka Prezentacija, majka Pasija. Ipak, imena svetica nisu zabranjena. Kad ih čovjek vidi, vidi im samo usta. Sve imaju žute zube, Četkica za zube nije nikad ušla u samostan. Oprati zube, to je grijeh na vrhu ljestvice, na dnu koje stoji: izgubiti svoju dušu. Ni za što ne kažu moja, moje ili moj. One nemaju ničega svoga i ne smije im biti ni do čega ni stalo. One za svaku stvar kažu naša; tako: naš veo, naša krunica; kad bi govorile o svojoj košulji, rekle bi naša košulja. Ponekad zavole neki mali

predmet, križić, blagoslovljenu medalju. Čim primijete da im se počinje javljati želja za tim predmetom, moraju ga dati. One se sjećaju riječi sv. Tereze, kojoj je jedna velika gospođa ulazeći u njen red kazala: Dopustite mi, časna majko, da pošaljem po jednu svetu Bibliju do koje mi je mnogo stalo. – Ah! vama je stalo do nečega! U tom slučaju ne ulazite ovamo. Zabranjeno je svakoj bez razlike da se zaključa, da ima svoj stan, sobu. One žive u otvorenim ćelijama. Kad pristupe jedna drugoj, jedna kaže: hvaljeno i slavljeno presveto otajstvo na oltaru! Druga: Navijeke! Ista ceremonija kada jedna drugoj zakuca na vrata. Tek što jedna dotakne vrata, čuje se s druge strane kako jedan blagi glas naglo kaže: Navijeke! Kao sve što se često ponavlja, to postaje iz navike mehanično; i neka ponekad kaže navijeke prije nego što je druga imala vremena da kaže, što je dosta dugačko uostalom: hvaljeno i slavljeno presveto otajstvo na oltaru! Kod vizitandinaka, ona koja ulazi kaže: Ave Maria, a ona koja dočekuje kaže: gratia plena. To je njihovo »dobar dan«, koje je zaista »puno gracije«. Svakoga sata čuju se tri dopunska udarca na zvoniku samostanske crkve. Na taj znak, nadstojnica, izbornice, redovnice, radnice, iskušenice, pripravnice, prekidaju ono što govore, ono što rade, ono što misle, i sve zajedno u isti mah reknu ako je, na primjer, pet sati: – U pet sati i svakog časa hvaljeno i slavljeno presveto otajstvo na oltaru! Ako je osam sati: – U osam sati i svakog časa, itd., i tako redom, prema tome koliko je sati. Ovaj običaj, čiji je cilj da prekine misao i da je uvijek privede bogu, postoji u mnogim zajednicama; samo formula je različita. Tako se u redu Maloga Isusa kaže: ovoga i svakoga sata neka ljubav Isusova zagrije moje

srce! Benediktinke-bernardinke Martina Verge, nastanjene u samostanu Picpus prije pedeset godina, pjevaju mise ozbiljnom psalmodijom, čisto gregorijansko pjevanje, i uvijek iz svega glasa za sve vrijeme mise. Svuda gdje ima zvjezdica u molitveniku, one zastaju i tiho kažu: Isuse, Marijo, Josipe. Prilikom zadušnica ton im je tako nizak da je čudo da se ženski glas može toliko spustiti. To ostavlja potresan i tragičan utisak. Koludrice iz Maloga Picpusa bile su naručile da se izgradi nad njihovim glavnim oltarom jedna grobnica da bi se u njoj sahranjivale pripadnice njihove zajednice. Vlada, kako one kažu, nije dopustila da se u toj grobnici sahranjuju mrtvaci. One su, dakle, izlazile iz samostana nakon smrti. To ih je žalostilo i porazno na njih djelovalo kao neko krnjenje prava njihova reda. Dopušteno im je, a to je bila slaba utjeha, da ih pokapaju u izvjesni sat i u određenom krajičku starog groblja Vaugirard, koji je bio na zemljištu što je nekad pripadalo njihovoj zajednici.

Četvrtkom ove koludrice prisustvuju velikoj misi, večernjici i svim službama kao nedjeljom. Osim toga, one se savjesno pridržavaju svih malih svetkovina gotovo nepoznatih svjetovnim ljudima, a kojima je crkva nekada obilovala u Francuskoj, a sada još obiluje u španiji i u Italiji. Njihove službe u kapeli su beskonačne. Što se tiče broja i trajanja njihovih molitava, dat ćemo o njima najbolji pojam ako navedemo bezazlene riječi jedne od njih: Molitve kandidatkinja su strašne, molitve iskušenica su još

gore, a molitve redovnica još gore. Jedanput nedjeljno drži se zbor kaludrica; nadstojnica predsjedava, izbornice prisustvuju. Svaka sestra dolazi redom da klekne na kamenu i da ispovijedi glasno, pred svima, pogreške i grijehove koje je počinila preko nedjelje. Izbornice se savjetuju poslije svake ispovijesti, i glasno izriču kazne. Pored glavne ispovijedi, za koju ostavljaju sve iole ozbiljne pogreške, za sitne grijehove one imaju ono što nazivaju pokajanje grijeha. Pokajati grijehe znači pasti ničice za vrijeme službe božje i ostati pred nadstojnicom dokle god ona, koju nikad ne zovu drukčije nego naša majka, ne obavijesti pokajnicu, kucnuvši lagano po drvetu svoje stolice, da može ustati. Pokajanje grijeha se vrši za malu stvar; razbijena čaša, razderani veo, nehotično zakašnjavanje od nekoliko sekunda na misu, pogrešna nota u crkvi itd., dovoljni su za pokajanje. Pokajanje grijeha dolazi iz lične pobude; grešnica (ova je riječ ovdje etimološki na svom mjestu) sama sebi sudi i izriče kaznu. Praznikom i nedjeljom četiri majke pjevačice pjevaju na misi pred velikim štiočkim stalkom sa četiri pulta. Jednoga je dana jedna majka pjevačica započela jedan psalam koji je počinjao sa Ecce i mjesto Ecce rekla je glasno ove tri note: ut, si, sol; za ovu rastresenost ona je sebe kaznila pokajanjem za vrijeme cijele službe. Tu je pogrešku učinilo velikom to što se cijeli zbor nasmijao. Kada koludricu pozovu u sobu za razgovore, pa bila to sama nadstojnica, ona spušta svoj veo tako, kao što se sjećate, da joj se vide samo usta. Jedino nadstojnica može općiti sa strancima. Druge se mogu vidjeti samo sa članovima svoje najuže obitelji, i to vrlo rijetko. Ako slučajno neka osoba izvana zatraži da vidi jednu koludricu koju je poznavala ili voljela ranije u društvu, treba da se oko toga vode pravi pregovori. Ako se radi o ženi, odobrenje se ponekad može dati; koludrica tada dođe i s njom se razgovara kroz kapke, koji se otvaraju samo za majku ili sestru. Samo se po sebi razumije da se odobrenje ne da nikad muškarcu. Takva su pravila sv. Benedikta, koja je još pooštrio Martin Verga. Ove koludrice nisu vesele, rumene i svježe kao što su često djevice iz drugih redova. One su blijede i ozbiljne. Između 1825. i 1830. tri su poludjele.

III STROGOSTI Trajanje roka za kandidatkinju je dvije godine, često četiri; četiri za iskušenicu. Rijetko se koja može konačno zavjetovati prije dvadeset treće ili dvadeset četvrte godine. Bernardinke-benediktinke Martina Verge ne dopuštaju udovicama da uđu u njihov red. U svojim ćelijama one muče svoje tijelo na razne načine o kojima ne smiju nikad govoriti. Onoga dana kada se neka iskušenica zavjetuje, oblače joj što najljepše ima, zadjenu joj u kosu bijele ruže, kosi dadnu sjaj i naprave kovrče, zatim ona pada ničice; prostru po njoj velik crni veo i održe opijelo. Tada se koludrice podijele u dva reda, jedan red prolazi pored nje izgovarajući žalobnim glasom: Naša je sestra umrla, a drugi red odgovara gromskim glasom: Živi u Isusu Kristu. U vrijeme kad se događa ova naša historija, uz samostan je bio jedan penzionat. Penzionat djevojaka plemićkog porijekla, većinom bogatih, među kojima su se isticale gospođice de Sainte-Aulaire i de Belissen i jedna Engleskinja koja je nosila slavno katoličko ime Talbot. Ove djevojke, koje su koludrice odgajale između četiri zida, rasle su grozeći se života i svijeta. Jedna od njih nam je rekla jednoga dana: Kad bih vidjela popločenje na ulici, protrnula bih od glave do pete. Bile su obučene u plavo s bijelom kapom i sv. duhom od pozlaćenog srebra ili bakra nagrudima. Na određene velike praznike, osobito na sv. Martu, dopuštali su im, a to je za njih bila visoka milost i najveća sreća, da se obuku kao koludrice i da vrše službu i obrede sv. Benedikta cijeli dan. U prvo vrijeme koludrice su im pozajmljivale svoje crno odijelo. To je izgledalo kao oskvrnjivanje, i nadstojnica je to zabranila. To pozajmljivanje su dopustili samo iskušenicama. Vrijedno je spomenuti da su ova prikazivanja koja su u samostanu trpjeli i izvirala bez sumnje iz potajne želje za prozelitizmom, i da bi ovoj djeci unaprijed omiljeli sveto ruho, bila prava sreća i istinska razonoda za pitomice. To im je naprosto bila zabava. To je bilo novo, to je bila promjena. Bezazleni razlozi djetinjstva koji ne mogu uostalom nama svjetovnjacima objasniti ono blaženstvo koje se osjeća kad se drži škropilo u ruci i stojeći na nogama čitave sate pjeva u četvoro pred štiočkim stalkom. Učenice, s izuzetkom mučenja, podvrgavale su se svima obredima

samostana. Ponekad mlada žena, pošto bi se vratila u svijet i nakon više godina bračnoga života, nije se mogla još odviknuti da ne kaže užurbano kad bi god zakucali na njena vrata: Navijeke. Kao i koludrice, pitomice su mogle vidjeti svoje roditelje samo u sobi za razgovore. Čak ni njihovim majkama nisu dopuštali da ih poljube. Evo dokle je išla strogost u tom pogledu. Jednoga dana neku je djevojku posjetila njena majka u pratnji male sestrice od tri godine. Djevojka je plakala jer je htjela da zagrli svoju sestricu. Nemoguće. Zaklinjala je da djetetu dopuste da provuče ručicu kroz prečage da bi je poljubila. Ta je molba bila odbijena sa zgražanjem.

IV VESELJA Pored svega toga ove su djevojke ispunile ovu ozbiljnu kuću divnim uspomenama. U određene sate, djetinjstvo je blistalo u samom samostanu. Zvonilo je za odmor. Jedna vrata su se okretala na šarkama. Ptice su govorile: Gle! evo djece! Mladež koja je provaljivala plavila je ovaj vrt preko koga je bio usječen križ kao na mrtvačkom pokrovu. Lica koja su se sijala, bijela čela, bezazlene oči pune vesele svjetlosti, sve vrste zora, raspršile bi se u tom mraku. Poslije pjevanja, udaranja i brujanja zvona, posmrtnog odzvanjanja služba, odjednom je odjekivao ovaj žagor djevojčica, umilniji od zujanja pčela. Košnica radosti se otvarala, i svaka je donosila svoj med. Igrale su se, dozivale se, skupljale se, trčale; lijepi bijeli zubići čavrljali su po uglovima; velovi su izdaleka nadgledali smijeh, sjene su vrebale zrake, ali tko je za to pitao! Sve se sijalo i smijalo. Ova četiri sumorna zida imala su svoj trenutak blistanja. Prisustvovali su, nejasno obasjani odsjevom tolikog veselja, onom blagom komešanju rojeva. Kao da je kiša ruža padala na tu posmrtnu žalost. Djevojke su se nestašno igrale pod okom koludrica, pogled nepogrešnosti ne smeta nevinosti. Zahvaljujući ovoj djeci, pored toliko strogih časova, bio je jedan bezazleni čas. Male su skakale, velike su plesale. U ovom samostanu, u igru se bilo umiješalo nebo. Ništa nije bilo divno i uzvišeno kao ove svježe rascvjetale duše. Homer bi se tu nasmijao s Perraultom; bilo je u tom crnom vrtu mladosti, zdravlja, graje, vikanja, razonode, uživanja, sreće, da se razvedri lice prababa, onih iz epopeje i iz priča, onih sa prijestolja i onih ispod slamnog krova od Hekube do Bake. U ovoj je kući izgovoreno više možda nego igdje na drugom mjestu onih dječjih riječi koje su toliko ljupke i na koje se nasmijete sanjareći. Između ta četiri grobna zida jedno petogodišnje dijete uzviknulo je jednoga dana: – Majko! jedna velika mi kaže da imam ostati ovdje samo još devet godina i deset mjeseci! Kakva sreća! Tu se također održao ovaj razgovor vrijedan spomena: Jedna majka izbornica: – Zašto plačete, dijete moje? Dijete (šesta godina), jecajući: Rekla sam Alixi da znam francusku historiju. Ona mi kaže da je ne znam, a ja je znam. Alix (velika devet godina): – Ne. Ne zna je.

Majka: – Kako to, dijete moje? Alix: – Rekla mi je da otvorim knjigu gdje bilo i da joj postavim pitanja iz knjige, a ona će mi odgovoriti. – Pa? – Ona nije odgovorila. – No, a šta ste je pitali? – Otvorila sam knjigu gdje bilo kao što je rekla, i postavila sam joj prvo pitanje na koje sam naišla. – A koje pitanje je to bilo? – O v o : Šta se dogodilo iza toga? Tu je pala i ona duboka primjedba o jednom malom proždrljivom papagaju jedne gospođe iz internata: – Što je zlatan! Jede ono što je namazano na kruhu, baš kao velika osoba! Na jednoj ploči u ovom samostanu nađena je jedna ispovijest, koju je napisala unaprijed, da je ne bi zaboravila, jedna grešnica od sedam godina: – Oče, optužujem sebe za škrtost. – Oče, optužujem sebe za preljubu. – Oče, optužujem sebe što sam dizala oči na gospodu. Sjedeći na busenju u ovom vrtu izmislila su jedna rumena usta od šest godina ovu priču koju su slušale plave oči od četiri-pet godina: »Bila jednom tri pijetlića koji su imali jednu zemlju u kojoj je bilo mnogo cvijeća. Brali su cvijeće i stavljali ga u džep. Poslije toga, kidali su lišće i stavljali ga u igračke. U toj zemlji bio je jedan vuk, i bilo je mnogo šume, i vuk je bio u šumi; i on je pojeo pjetliće«. I još ovu drugu poemu:

»Netko je dobio batine. Polichinelle je udario mačku. To joj nije bilo ugodno, to ju je zaboljelo. Tada je jedna gospođa strpala Polichinellea u zatvor«. Tu je jedna napuštena mala, nahoče koje je samostan držao iz milosrđa, rekla ove nježne i dirljive riječi. Slušajući kako druge govore o svojim majkama, ona je u jednom kutu promrmljala: – A moje majke nije bilo kada sam se rodila! Bila je jedna debela koludrica-domaćica koju ste mogli vidjeti kako se

žuri hodnicima sa svežnjem ključeva i koja se zvala Agata. Velike odrasle, – iznad deset godina, – zvale su je Agatokles. Blagovaonica, velika, duguljasta četverokutna odaja koja je dobivala svjetlost iz dvorišta, preko jedne galerije s isprekrižanim lukovima koja je stajala s njima u istoj visini, bila je mračna i vlažna, i, kako djeca kažu, puna životinja. Sva okolna mjesta davala su svoj dio kukaca. Svaki od četiri kuta dobio je bio, u govoru pitomica, osobito i izrazito ime. Bio je kut Paukova, kut Gusjenica, kut Stonoga i kut Zrikavaca. Kut zrikavaca bio je uz kuhinju i jako cijenjen. Tu je bilo manje hladno nego na drugom kojem mjestu. Iz blagovaonice ta su imena prešla u internat i po njima su se, kao u staroj Mazarinovoj gimnaziji, razlikovale četiri narodnosti. Svaka je učenica bila jedna od ovih narodnosti prema kutu blagovaonice u kome je sjedila dok su jele. Jednoga dana, g. nadbiskup, prilikom svoga pastirskog posjeta, opazi kako ulazi u razred u kom je on bio jedna lijepa rumena djevojčica s divnom plavom kosom, pa zapita neku drugu pitomicu, ljupku crnku svježih obraza koja je bila pored njega: – Tko li je ovo? – Ona je pauk, preuzvišeni. – Ta-ko! a ova druga? – Ona je zrikavac. – A ova? – Ona je gusjenica. – Zbilja, a vi? – Ja sam stonoga, preuzvišeni. Svaka ovakva kuća ima svoje osobitosti. Početkom ovoga vijeka, Ecouen je bio jedno od onih strogih i ljupkih mjesta u kojima raste, u gotovo uzvišenoj sjeni, djetinjstvo djevojaka. U Ecouenu, kada bi se svrstale za povorku svete pričesti dijelile su se na djevice i cvjećarice. Bilo je također »baldahina« i »kadionica«, jedne su nosile vrpce baldahina, druge su kadile svetu pričest. Cvijeće je s pravom pripadalo cvjećaricama. Četiri »djevice« su stupale naprijed. Toga velikoga dana ujutro često se moglo čuti kako pitaju u spavaonici: – Koja je djevica? Gospođa Campan pričala je kako je jedna »mala« od sedam godina rekla jednoj »velikoj« od šesnaest, koja je krenula na čelu povorke dok je ona, mala, ostajala na kraju: – Ti si djevica, a ja nisam.

V RAZONODE Iznad vrata blagovaonice velikim crnim slovima bila je napisana ova molitva, koju su nazvali bijeli očenaš, a koja je imala tu moć da odvede ljude ravno u raj:

»Mali bijeli očenaše, koji je bog stvorio, koji je bog kazao, koji je bog metnuo u raj. Uvečer kad sam otišla na spavanje, ja nađoh gdje spavaju tri anđela u mom krevetu, jednog ispod nogu, dva na uzglavlju, blagu Djevicu Mariju u sredini, koja mi reče da zaspim, da se ničega ne bojim. Dobri bog je moj otac, blaga Djevica je moja majka, tri apostola su moja braća, tri djevice su moje sestre. Košuljom na kojoj se bog rodio, moje je tijelo obavijeno; križ sv. Margarete na mojim grudima je ispisan; gospođa Djevica otišla je u polja, plačući. Bog sretne sv. Ivana. Gospodine sv. Ivane, odakle dolazite? Idem iz Ave Salus. Da niste vidjeli dobroga boga, negdje? On je na drvetu križa, s nogama koje vise, s rukama koje su zakovane, s malim šeširom od bijelog trnja oko glave. Tko je izgovorio triput uvečer, triput ujutro, doći će zatim u raj«. 1827. ova karakteristična molitva iščezla je bila sa zida pod trostrukim slojem premazanog vapna. Sad se već potpuno gubi iz sjećanja nekih tadašnjih djevojaka, danas starih žena. Jedno veliko raspelo prikovano za zid dopunjavalo je ukras ove blagovaonice, čija su se jedna vrata, mislimo da smo to kazali, otvarala u vrt. Dva uska stola, pored kojih su bile po dvije drvene klupe, pravila su dvije duge paralelne linije s jednog kraja blagovaonice na drugi. Zidovi su bili bijeli, stolovi su bili crni; ove dvije pogrebne boje jedino je što se odmjenjuje u samostanima. Obroci su bili opori, a dječja čak hrana stroga. Jedno jedino jelo, meso s povrćem zajedno, ili slana riba, to je bio svečani obrok. Ovaj obični jelovnik, sastavljen samo za pitomice, bio je ipak izuzetak. Djeca su jela i šutjela pod pažljivim okom časne majke reduše, koja je, s vremena na vrijeme, kad bi kojoj muhi palo na pamet da leti i da zuji protiv pravila, otvarala i zatvarala lupom neku knjigu povezanu u drvo. Ova je tišina bila začinjena životom svetaca, čitanih glasno s jedne

male katedre s pultom ispred raspela. Čitala je jedna velika učenica po nedjelju dana. Na nezastrtom stolu nalazile su se na određenim udaljenostima gleđeisane zdjele gdje su same učenice prale svoje metalne čaše i svoje tanjire i pribor za jelo, tvrdo meso ili pokvarenu ribu. Te su se zdjele zvale okrugle vodenjače. Djevojčica koja bi poremetila tišinu morala bi učiniti »križ jezikom«. Gdje? Na zemlji. Lizala bi pod. Prašina, ovaj kraj svih radosti, imala je kazniti ove jadne male ružine listove kojih je grijeh bio cvrkutanje. U samostanu je bila jedna knjiga koja je bila štampana samo u jednom jedinom primjerku, i koju je bilo zabranjeno čitati. To su bila pravila sv. Benedikta. Tajanstvena stvar u koju nijedno neposvećeno oko nije smjelo proniknuti. Nemo regulas, seu constitutiones nostras, externis

communicabit.44 Pitomice su uspjele jednog dana da se dokopaju te knjige, i stale su je žudno čitati, prekidane često strahom da ne budu uhvaćene pa su je zato žurno zatvarale. U toj velikoj opasnosti kojoj su se izlagale, našle su dosta mršavo uživanje. Nekoliko nerazumljivih stranica o grijesima dječaka bilo je od svega na što su naišle »najzanimljivije«. Igrale su se u jednoj aleji vrta obrubljenog s nekoliko zakržljalih voćaka. Usprkos najvećem nadzoru i strogosti kazne, kada bi vjetar tresao drveće, uspjele bi ponekad krišom pokupiti koju zelenu jabuku, ili trulu kajsiju, ili crvljivu krušku. Sada neka govori jedno pismo koje mi je pred očima, pismo koje je napisala prije dvadeset i pet godina jedna bivša pitomica, danas gospođa vojvotkinja de ...; – jedna od najelegantnijih pariških žena. Navodimo ovo od riječi do riječi: »Krijemo krušku ili jabuku, kako tko zna. Kad bismo se penjale da metnemo veo na krevet, čekajući na večeru, strpale bismo ih pod jastuk i uvečer jele u krevetu, a kada to nismo mogle, jele bismo ih u nužniku«. To im je bila jedna od najvećih naslada. Jednom, to je bilo opet za vrijeme jednog posjeta g. nadbiskupa samostanu, jedna djevojka, gospođica Bouchard, koja je bila pomalo Montmorency, okladila se da će zatražiti od njega jednodnevan dopust, nečuveno nešto u jednoj tako strogoj vjerskoj zajednici. Oklada je bila prihvaćena, ali nijedna od njih koje su se kladile nisu vjerovale da će do toga doći. U danom času, kad je nadbiskup prolazio ispred pitomica, gospođica Brouchard, na neopisivi užas svojih drugarica, izađe iz reda i reče: – Preuzvišeni, jedan dan dopusta. – Gospođica Brouchard bila je svježa i visoka, s najljepšim rumenim licem što se da zamisliti. G. de Quélen se osmjehne i reče: Koješta, drago moje dijete, jedan dan dopusta! Tri dana ako je po volji. Dajem vam tri dana. Nadstojnica je bila nemoćna, 44

Nitko onima koji su izvana neće saopćiti naša pravila ili naše ustanove. – Prev.

nadbiskup je rekao svoje. Samostan se zgražao, ali su se pitomice veselile. Zamislite samo kakav je bio utisak. Ovaj mrgodni samostan nije bio ipak tako jako zazidan da život strasti spolja, da drama, pa i roman, ne prodru unutra. Da dokažemo to, ograničit ćemo se da utvrdimo i ukratko iznesemo jednu stvar i neospornu činjenicu, koja uostalom sama po sebi nema nikakve veze s događajima koje ovdje pričamo i ne drži se njih nijednom niti. Spominjemo ovu činjenicu da bismo dopunili u duhu čitaoca lik samostana. Dakle, u to doba bila je u samostanu jedna tajanstvena osoba koja nije bila koludrica, s kojom su postupali s velikim poštovanjem, i koju su zvali gospođa Albertina. O njoj se znalo samo to da je luda, i da su u društvu mislili da je umrla. Govorilo se da se iza toga slučaja krije neka nagodba oko imanja, koja je bila neophodna za neki visoki brak. Ova žena, kojoj je bilo jedva trideset godina, crnomanjasta, dosta lijepa, gledala je izgubljeno svojim velikim crnim očima. Da li je vidjela? Sumnjalo se u to. Klizila je kao sjena a nije išla; nije nikad govorila; čovjek nije bio siguran ni da li diše. Nozdrve su joj bile zašiljene i pomodrele kao poslije izdisaja. Kad biste joj dotakli ruku, kao da ste dotakli snijeg. Imala je čudnu draž aveti. Kud god je ona ušla, bilo je zima. Jednoga dama neka sestra, videći gdje prolazi, reče drugoj sestri: – Misle da je umrla. – Možda jeste, odgovori druga. O gospođi Albertini pronosilo se sto raznih priča. Ona je bila predmet vječne radoznalosti pitomica. Postojala je u kapeli jedna pregrada koju su zvali volujsko oko. Iz te je pregrade koja je imala samo jedan okrugao otvor, volujsko oko, gospođa Albertina prisustvovala crkvenim obredima. Bila je obično sama, jer se iz te pregrade, smještene na prvom katu, mogao vidjeti propovjednik ili svećenik koji je vršio obred; to je bilo zabranjeno koludricama. Jednoga je dana na propovjedaonici bio jedan mladi svećenik visokog roda, g. vojvoda de Rohan, francuski per, oficir crvenih mušketira 1815, kad je bio knez de Léon, a koji je preminuo poslije 1830. kao kardinal i nadbiskup u Besançonu. Tada je gospodin de Rohan prvi put propovijedao u samostanu Mali Picpus. Gospođa Albertina prisustvovala je obično propovijedi i službi božjoj savršeno mirna i potpuno nepomična. Toga dana, čim je spazila g. de Rohana, ispravila se napola, i rekla glasno u tišini kapele: Gle! Auguste! Sva je zajednica sa zaprepaštenjem okrenula glavu, propovjednik je digao oči, ali je gospođa Albertina opet bila zapala u svoju nepomičnost. Jedan dah vanjskog svijeta, jedna zraka života prošla je bila jednog trenutka po ovom ugašenom i ledenom liku. Zatim je sve iščezlo i luđakinja je ponovo postala leš. Ove su dvije riječi međutim dale povoda za ćaskanje svakom tko je

mogao govoriti u samostanu. Čega sve nije bilo u tome Gle! Auguste! Koliko otkrića! G. de Rohan se zaista zvao Auguste. Bilo je očigledno da je gospođa Albertina potjecala iz najviših krugova, jer je poznavala g. de Rohana, da je u tom društvu zauzimala visoko mjesto, jer je o jednom tako velikom plemiću govorila tako familijarno, i da je s njim bila u nekoj, možda rođačkoj, ali svakako vrlo tijesnoj vezi, jer mu je znala i »krsno ime«. Dvije vrlo stroge vojvotkinje, gospođa de Choiseul i de Sérent, posjećivale su često samostan, u koji su ulazile bez sumnje na osnovu povlastice Magnates mulieres,45 i zadavale su mnogo straha pitomicama. Kad su dvije stare gospođe prolazile, sve su ove sirote djevojke drhtale i gledale pred sebe. G. de Rohan je bio uostalom, i bez svoga znanja, predmet pažnje pitomica. U to je vrijeme, u očekivanju biskupske stolice, bio postavljen za velikog vikara pariške nadbiskupije. Imao je i tu naviku da dolazi dosta često služiti misu u kapeli koludrica u Malog Picpusu. Nijedna ga mlada usamljenica nije mogla vidjeti, zbog tanke vunene zavjese, ali je on imao blag i pomalo tanak glas, te su ga one na kraju poznavale i razlikovale od drugih. On je bio mušketir; a onda pričalo se da je kicoš; da je lijepo počešljan i da mu je lijepa kestenjasta kosa oko glave sva u kovrčicama, i da ima divan širok pojas koji se prelijeva, i da mu je crna sutana skrojena najelegantnije što može biti. On je jako obuzimao sve ove mašte od šesnaest godina. Nikakav glas izvana nije dolazio u samostan. Ipak jedne godine prodro je unutra zvuk jedne flaute. To je bio događaj, i tadašnje se pitomice toga još sjećaju. Na toj je flauti netko svirao u susjedstvu: flauta je svirala uvijek istu pjesmu, jednu pjesmu koja je danas već stara: Zetulbo moja, dođi i vladaj mojom dušom, a čula se dva ili tri puta na dan. Djevojke su provodile čitave sate slušajući je, majke izbornice su bile uzbuđene, mozgovi su bili na mukama, kazne su pljuštale. To je potrajalo više mjeseci. Sve su pitomice bile više-manje zaljubljene u nepoznatog muzičara. Svaka je sanjala da je Zetulba. Zvuk flaute je dolazio sa strane ulice Droit-Mur; one bi dale sve na svijetu, stavile sve na kocku, sve pokušavale da vide makar za jedan trenutak, da sagledaju, da spaze »mladića« koji je tako divno svirao na flauti i koji se, i ne znajući, poigravao svima ovim dušama. Bilo je pitomica koje su se prokrale kroz jedna sporedna vrata i popele se do trećeg kata prema ulici Droit-Mur da bi pokušale vidjeti kroz otvore na rešetkama. Jedna je tako daleko otišla da je provukla svoju ruku iznad glave kroz rešetku, pa je zatim mahala svojim bijelim 45

Velikaške žene. – Prev.

rupčićem. Dvije su bile još smjelije. Našle su načina da se uspužu do krova, osmjelile se da se na njemu pojave i uspjele napokon da vide »mladića«. Bio je to jedan stari plemić emigrant, slijep, propao, koji je svirao na flauti u svojoj sobici pod tavanom da bi rastjerao dosadu.

VI MALI SAMOSTAN Bile su u ograđenom prostoru Maloga Picpusa tri potpuno zasebne zgrade, veliki samostan gdje su stanovale koludrice, zavod gdje su bile smještene učenice, i napokon takozvani mali samostan. To je bilo odvojeno krilo s vrtom, gdje su zajednički slanovale svakojake stare koludrice raznovrsnih redova, ostaci samostana koje je razbila revolucija; skup svih crnih, sivih i bijelih mješavina, svih vjerskih zajednica i svih vrsta; to bi se moglo nazvati, ako je dopušteno zadržati ovakve riječi, nekom vrstom lakrdijaškog samostana. Već u doba Carstva, dopušteno je svima ovim sirotnim raštrkanim beskućnicima da se tu sklone pod okrilje benediktinaka-bernardinaka. Vlada je za njih plaćala neko malo izdržavanje; gospe iz Malog Picpusa primile su ih objeručke. To je bila čudna mješavina. Svaka se od njih držala svojih pravila. Dopuštali su ponekad učenicama pitomicama, kao veliku razonodu, da im odu u posjet; i tako su ovi mladi mozgovi sačuvali između ostalih uspomenu na majku Svetu Baziliju, na majku Svetu Skolastiku i na majku Jakob. Jedna od ovih izbjeglica bila je ovdje gotovo kao kod svoje kuće. To je bila jedna koludrica Svete Aure, jedina od svog reda koja je bila ostala u životu. Stari samostan gospe Svete Aure bio je od početka osamnaestog vijeka baš u ovoj istoj kući Malog Picpusa koja je pripala kasnije benediktinkama Martina Verge. Ova sveta žena, odviše siromašna da bi mogla nositi divno odijelo svoga reda, koje se sastojalo iz bijele haljine sa skrletnim plaštom na ramenima, obukla je pobožno u nju jednu malu lutku koju je rado pokazivala, i koju je na samrti oporukom ostavila samostanu. Godine 1824. od ovoga reda je preostajala samo jedna koludrica; danas od njega ima samo jedna lutka. Osim ovih časnih matera, nekoliko starih žena iz visokog društva dobile su bile, kao gospođa Albertina, dopuštenje od nadstojnice da se povuku u samostan. Među njima je bila gospođa de Beaufort d’Hautpoul i gospođa markiza Dufresne. Jedna druga bila je poznata u samostanu samo po strašnom bučnom šmrkanju kad je brisala nos. Učenice su je zvale gospođa Galamini. Oko 1820. ili 1821. gospođa de Genlis, koja je u to doba uređivala jedan mali povremeni zbornik pod naslovom: Neustrašivi, zamolila je da

se useli u samostan Mali Picpus. Imala je preporuku gospodina vojvode od Orleansa; košnica se uskomešala; majke izbornice su se uzbudile. Gospođa de Genlis je pisala nekad romane. Ali je izjavila da ih ona sada, više no itko drugi, mra iz dna duše, a zatim je ona bila dospjela u fazu neobuzdane pobožnosti. Božjom a također i kneževom pomoći ušla je u samostan. Napustila ga je poslije šest ili osam mjeseci, navevši kao razlog da u vrtu nema hladovine. Koludrice su bile očarane njenim odlaskom. Iako je bila vrlo stara, svirala je još na harfi, i to vrlo dobro. Odlazeći ostavila je svoj biljeg u ćeliji. Gospođa de Genlis je bila praznovjerna i latinac. Ove dvije riječi daju dosta dobro njen lik. Još prije neku godinu mogli su se vidjeti, prilijepljeni u jednom malom ormaru u njenoj ćeliji, gdje je sklanjala svoj novac i nakit, ovih pet latinskih stihova koje je sama ispisala crvenom tintom na žutom papiru, i koji su, po njenom mišljenju, imali moć da zaplaše lopove:

Imparibus meritis pendent tria corpora ramis: Dismas et Gesmas, media est divina potestas; Alta petit Dismas, infelix, infima, Gesmas. Nos et res nostras conservet summa potestas. Hos versus dicas, ne tu furto tua perdas«.46 Ovi stihovi na latinskom jeziku šestoga vijeka pokreću pitanje da li su se dva razbojnika s Golgote zvali, kao što se obično misli, Dimas i Gestas ili Dismas i Gesmas. Ovaj posljednji oblik u prošlom vijeku bi smetao pretenzijama koje je imao vicomte de Gestas da je potomak zlog razbojnika. Uostalom, u redu koludrica bolničarka vjerovalo se u korisnu moć koja se pripisuje ovim stihovima. Crkva u samostanu, sagrađena tako da, kao pravi prosjek, odvaja veliki samostan od internata, bila je, razumije se, zajednička internatu, velikom samostanu i malom samostanu. U nju su puštali čak i svijet izvana kroz neku vrstu bolničkog ulaza koji je bio probijen prema ulici. Ali je sve bilo tako udešeno da nijedna stanovnica samostana nije mogla vidjeti neko lice izvana. Zamislite jednu crkvu čiji bi kor ščepala nedivovska ruka i tako ga presavila da on predstavlja, ne više kao u ostalim crkvama produženje iza oltara, nego neku vrstu dvorane ili mračne pećine s desne strane svećenika koji služi; zamislite tu dvoranu 46

Tri tijela vise na granama prema nejednakim zaslugama: Dismas i Gesmas, u sredini je božanska moć; U visinu teži Dismas, a nesretni Gesmas u dubinu. Nas i sve naše neka sačuva božanska moć. Okrenut nama govori da prevarom ne upropastiš sebe. – Prev.

zatvorenu zavjesom od sedam stopa visine o kojoj smo već govorili; smjestite u sjeni te zavjese, na drvenim sjedištima, koludrice koje pjevaju na lijevo, pitomice na desno, koludrice domaćice i iskušenice u dnu, i dobit ćete neki pojam o koludricama Malog Picpusa kad prisustvuju službi božjoj. Ovu pećinu, koju su zvali kor, vezivao je sa samostanom jedan hodnik. Crkva je dobivala svjetlost iz vrta. Kad bi koludrice prisustvovale službama na kojima im je njihovo pravilo nametalo šutnju, ostali je svijet u crkvi bio obaviješten da su one prisutne udaranjem drvenih sjedišta koja su se dizala i spuštala uz lupu.

VII NEKOLIKO SILHUETA TE SJENE Za šest godina koje razdvajaju 1819. od 1825, nadstojnica Malog Picpusa bila je gospođica Blemeur, koja se kao koludrica zvala majka Inocencija. Ona je bila iz obitelji Margarite de Blemeur, koja je napisala Život svetaca reda sv. Benedikta. Ponovo su je birali. Bila je to žena od svojih šezdeset godina, mala, debela, a pjevala je »kao napukao lonac«, kaže se u pismu koje smo malo prije naveli; odlična u ostalom, jedina koja je bila vesela u cijelom samostanu, pa su je zato svi obožavali. Majka Inocencija umetnula se bila na svoju prababu Margaritu, koja je bila Dacier47 svoga reda. Bila je književno obrazovana, erudit, učena, znalac, radoznala kao historičar, nadjevena latinskim, nakljukana grčkim, nabijena židovskim, i više benediktinac nego benediktinka. Podnadstojnica je bila jedna stara, gotovo slijepa španjolska koludrica, majka Cineres. Najistaknutije među majkama izbornicama bile su majka sv. Honorina, blagajnik, majka sv. Gertruda, prva učiteljica iskušenica, majka sv. Anđeo, druga učiteljica, majka Anuncijacija, bolničarka, jedina u cijelom samostanu koja je bila pakosna; zatim majka sv. Mechtilda (gospođica Gauvain), koja je bila sasvim mlada i imala divan glas; majka Anđela (gospođica Drouet), koja je bila u samostanu Kćeri Gospodnjih i u samostanu Blaga između Gisorsa i Magnyja; majka sv. Josip (gospođica de Cogolludo); majka sv. Adelaida (gospođica d’Auverney); majka Mizerikordija (gospođica de Cifuentes, koja nije mogla izdržati isposništvo); majka Kompasija (gospođica de la Miltiere, koja je ušla u red u šezdesetoj godini, protiv pravila, vrlo bogata); majka Prezentacija (gospođica de Siguenza), koja je bila nadstojnica 1847; napokon majka sv. Selinja (sestra kipara Ceracchija), koja je poludjela; majka sv. Chantal (gospođica de Suzon), koja je poludjela. Među najljepšim bila je jedna krasna djevojka od dvadeset i tri godine, porijeklom iz Burbonskog otoka i potomak vitez a Rozea, koja bi se u svijetu zvala gospođica Rose, a zvala se majka Asumpcija. Majka sv. Mechtilda, kojoj je bilo povjereno pjevanje i kor, 47

Anne Dacier (1651–1720), žena francuskog filologa Andréa Daciera (1651–1722), i sama učena žena, helenist i latinist, prevela je na francuski Homerovu Ilijadu i Odiseju. – Izdavač.

upotrebljavala je rado za to pitomice. Od njih je obično uzimala potpunu skalu, tojest'sedam, od deset do šesnaest godina zaključno, čiji su se glasovi i uzrast slagali, koje su pred njom pjevale stojeći, poredane jedna do druge po godinama, od najmanje do najviše. Za oko je to bila kao neka frula od djevojaka, neka vrsta Panove frule, načinjene od anđela. Od sestara domaćica pitomice su najviše voljele sestru sv. Eukraziju, sestru sv. Martu, koja je bila podjetinjila, sestru sv. Margaritu, i sestru sv. Mihajla, čijem su se dugom nosu smijale. Sve su ove žene bile nježne s ovim djevojčicama. Koludrice su bile stroge samo prema sebi. Vatra se ložila samo u internatu, a tu je i hrana, kad se usporedi s hranom u samostanu, bila birana. Uz to još hiljadu obzira. Jedino, kad bi neko dijete prolazilo pored koludrice i obratilo joj se, koludrica nije nikad odgovarala. Ovo pravilo šutnje imalo je kao posljedicu da je, u cijelom samostanu, riječ bila oduzeta ljudskim stvorovima a dana mrtvim predmetima. Cas je govorilo crkveno zvono, čas vrtlarev praporac. Jedna vrlo zvučna sprava, namještena pored vratara i koja se čula po cijeloj kući, objavljivala je raznolikim udaranjem, koje je bilo neka vrsta akusflčnog telegrafa, sve poslove materijalnog života koje treba obaviti, i pozivala je u sobu za razgovore po potrebi ovu ili onu stanovnicu kuće. Svaka osoba i svaka stvar imala je svoj način udaranja. Nadstojnica je imala jedan i jedan; podnadstojnica jedan i dva. Šest-pet je pozivalo u školu, tako da učenice nisu nikad govorile ići u razred, nego ići na šest-pet. Četiri-četiii je bilo udaranje za gospođu Gerilis. Ono se često čulo. To je đavao u četvoro, govorile su one koje nisu bile milosrdne. Devetnaest udaraca objavljivalo je jedan veliki događaj. Tada su se otvarala vrata na ogradi, strašna željezna ploča s mnogobrojnim šipkama, koja su se otvarala na svojim šarkama samo pred nadbiskupom. Osim njega i vrtlara, rekli smo, nijedan čovjek nije ulazio u samostan. Pitomice su viđale još dvojicu drugih; jedan od njih je bio ispovjednik, velečasni Banes, star i ružan, koga su mogle promatrati u koru kroz jednu rešetku; drugi je bio učitelj crtanja, g. Ansiaux, koga pismo što smo već navodili naziva g. Anciot, i opisuje ga kao starog užasnog grbonju. Kao što se vidi, svi su ljudi bili probrani. Takva je bila ova čudna kuća.

VIII POST CORDA LAPIDES48 Pošto smo ocrtali njen moralni lik, neće biti naodmet da obilježimo u nekoliko riječi njen materijalni sklop, čitalac ima već o tome neki pojam. Samostan Mali Picpus Svetog Antuna ispunjavao je gotovo potpuno prostrani trapez koji je nastao presjecima ulice Polonceau, ulice DroitMur, male ulice Picpus i zazidane uličice koja se zove u starim planovima ulica Aumarais. Ove su četiri ulice, kao neki jarak, okružavale ovaj trapez. Samostan se sastojao iz više zgrada i vrta. Glavna zgrada, uzeta u cjelini, bila je sastavljena od raznorodnih dodavanih građevina, koje su, gledane iz visine, ocrtavale dosta tačno vješala položena na zemlju. Velik krak vješala zauzimao je cio onaj dio ulice Droit-Mur koji se nalazi između male ulice Picpus i ulice Polonceau; mali je krak bio jedno visoko, sivo i strogo pročelje s prečagama na otvorima, koje je gledalo na malu ulicu Picpus; vrata br. 62 nalazila su se na njegovom kraju. Negdje u sredini toga pročelja, od prašine i pepela su se bijelila jedna niska stara vrata sa svodom u kojima su pauci preli svoje paučine i koja su se otvarala jedan do dva sata nedjeljom i u rijetkim prilikama kada je tuda prolazio mrtvački lijes neke koludrice iz samostana. To je bio javni ulaz u crkvu. Na uglu ovih vješala bila je jedna četvorougaona dvorana koja je služila kao soba za ostavu blagovaoničkog pribora i koju su koludrice zvale spremnica. U velikom kraku bile su ćelije časnih majka, sestara i odjeljenje za iskušenice. U malom kraku, kuhinje, blagovaonica s galerijom i crkva. Između vrata br. 62 i ugla zatvorene uličice Aumarais bio je internat, koji se nije vidio izvana. Ostatak trapeza zauzimao je vrt koji je bio mnogo niži od ulice Polonceau, zbog čega su zidovi bili mnogo viši iznutra nego izvana. Vrt, vrlo malo ispupčen, imao je u sredini, na vrhu jednog humka, lijepu šiljastu i čunjastu jelu, od koje su se odvajale, kao zašiljene sredine nekog štita, četiri velike aleje i osam malih, raspoređene dvije po dvije između velikih, tako da kad bi vrt bio okrugao, geometrijski plan aleja bio bi nalik na križ postavljen na jedan točak. Pošto su sve aleje dopirale do vrlo nepravilnih zidova vrta, one su bile nejednake dužine. Uz njih su bili zasađeni grmovi ribizla. Na kraju je jedna aleja velikih topola išla od ruševina starog samostana, koji je bio na uglu ulice Droit-Mur do kuće malog samostana, koji je bio na uglu ulice 48

Poslije srdaca kamenje. – Prev.

Aumarais. Ispred malog samostana bila je takozvana mala bašta. Dodajte ovoj slici dvorište, svakovrsne raznolike uglove koji su stvarali dijelovi zgrada s unutrašnje strane, prave tamničke zidine, što je sve imalo kao jednu perspektivu i kao jedino susjedstvo dugu crnu liniju krovova koja je ograđivala drugu stranu ulice Polonceau, i onda ćete moći dobiti potpun pojam o onome što je bila, prije četrdeset i pet godina, kuća bernardinaka Malog Picpusa. Ova sveta kuća bila je sagrađena baš na mjestu jedne kuglane koja je bila glasovita od četrnaestog do šesnaestog vijeka, a koju su zvali igralište jedanaest đavola. Sve ove uličice uostalom bile su jedne od najstarijih u Parizu. Imena ulica Droit-Mur i Aumarais vrlo su stara; ulice koje nose ta imena još su starije. Uličica Aumarais zvala se uličica Maugout; ulica Droit-Mur zvala se ulica Divljih ruža, jer je bog dao da se otvori cvijeće prije nego što je čovjek počeo tesati kamenje.

IX JEDAN VIJEK POD VELOM Kako smo već počeli iznositi pojedinosti o onome što je nekad bio samostan Mali Picpus i kako smo se usudili da zagledamo kroz jedan prozor ovog skrivenog skloništa, neka nam čitalac dopusti još jedno malo udaljavanje od predmeta, koje zaista nema veze s ovom knjigom, ali je karakteristično i korisno utoliko što nam otkriva da čak i samostan ima svoje originalne ličnosti. Bila je u malom samostanu jedna koludrica od sto godina koja je došla iz opatije Fontevrault. Prije revolucije ona je čak pripadala visokom društvu. Mnogo je govorila o g. de Miromesnilu, čuvaru državnog pečata pod Louisom XVI, i o nekoj predsjednikovici Duplat, s kojom je bila u tijesnim vezama. Njeno uživanje i njena taština su bili da svakim povodom spomene ova dva imena. Pričala je čuda o opatiji Fontevrault, i govorila da je to pravi grad, i da ima ulica u samostanu. Govorila je pikardijskim narječjem koje je razveseljavalo pitomice. Svake je godine ona svečano obnavljala svoj zavjet i u ča^u kada je polagala zakletvu govorila svećeniku: – Preuzvišeni sv. Franjo dao ju je preuzvišenom sv. Julijanu, preuzvišeni sv. Julijan dao ju je preuzvišenom sv. Euzebiju, preuzvišeni sv. Euzebije dao ju je preuzvišenom sv. Prokopiju, itd., itd., tako je i ja vama dajem, moj oče. – I pitomice su na to praskale u smijeh na koji su se izbornice mrštile obrvama. Drugiput, stogodišnja starica pričala je zgode. Govorila je da u njenoj mladosti bernardinci nisu ni u čemu ustupali mušketirima. To je čitav jedan vijek govorio, ali je to bio osamnaesti vijek. Pričala je o jednom šampanjskom i burgonjskom običaju sa četiri vina koji je postojao prije revolucije. Kad je neka velika ličnost, kakav francuski maršal, knez, vojvoda i per, prolazila kroz neki burgonjski i šampanjski grad, gradski predstavnici su izlazili da je pozdrave i iznosili joj četiri srebrna pehara napunjena sa četiri različita vina. Na prvom peharu je pisalo: majmunsko vino, na drugom: lavlje vino, na trećem: ovčje vino, na četvrtom: svinjsko vino. Ova četiri natpisa izražavala četiri stupnja kroz koje prolazi pijanica: prvo pijanstvo, koje razveseli; drugo, koje razbjesni; treće, koje zaglupi; posljednje, napokon, koje sasvim zatupi. Imala je u jednom ormaru, pod ključem, neki tajanstveni predmet do koga joj je bilo mnogo stalo. Pravila opatije Fontevrault nisu joj to branila.

Nikome nije htjela pokazati taj predmet. Ona se zaključavala, a to su joj pravila dopuštala, i krila se svaki put kad je htjela da ga promatra. Kad bi nekog čula da prolazi hodnikom, ona je zatvarala ormar što je brže mogla svojim staračkim rukama. Čim bi joj netko o tome progovorio, ona, koja je bila inače tako razgovorna, ušutjela bi. One koje su bile na j radoznali je doživješe neuspjeh pred njenom šutnjom, a naj izdržljivi je pred njenom upornošću. I o tome su mnogo govorile sve one koje su bile besposlene ili kojima je bilo dosadno u samostanu. Šta je mogla biti toliko dragocjena i skrivana stvar koja je predstavljala blago za ovu staricu od sto godina? Bez sumnje, neka sveta knjiga? neka jedinstvena krunica? neki pravi sveti predmet? Pravljene su bezbrojne pretpostavke. Kad je umrla sirota starica, pritrčali su ormaru brže možda no što je pristojnost dopuštala i otvorili su ga. Našli su predmet umotan triput u platno kao blagoslovena plitica. To je bio tanjir iz Faenze na kome su bili naslikani amori s raširenim krilima koje progone apotekarski momci naoružani golemim štrcaljkama. U tome gonjenju ima dosta kreveljenja i smiješnih položaja. Jedan divlji mali amor već je potpuno proboden. On se otima, maše svojim malim krilima i još pokušava da leti, ali se lakrdijaš smije sotonskim smijehom. Moralna pouka: grčevi u želucu su jači od ljubavi. Ovaj tanjir, vrlo zanimljiv uostalom, a koji je možda imao čast da nadahne Molierea, postojao je još u rujnu 1845; izložen je bio prodaji kod jednog trgovca starim stvarima na bulevaru Beaumarchais. Ova dobra starica nije htjela primati nikakve posjete izvana zbog toga, govorila je, što je soba za razgovore suviše tužna.

X PORIJEKLO VJEČNOG KLANJANJA Uostalom, ova gotovo grobna soba za razgovore čiju smo sliku pokušali dati nešto je sasvim lokalno što se ne ponavlja s istom strogošću u drugim samostanima. U samostanu u ulici Temple osobito, koji je, istina, pripadao drugom jednom redu, mjesto crnih kapaka bile su mrke zavjese, a i sama je soba bila parketdrani salon čiji su prozori bili ukrašeni zavjesama od bijelog muslina a na čijim su zidovima bili razni okviri, slika jedne benediktinke s otkrivenim licem, naslikane kite cvijeća, pa i glava jednog Turčina. U vrtu toga samostana u ulici Temple nalazio se onaj indijski kesten koji je vrijedio kao najljepši i najveći u cijeloj Francuskoj i koji je među jednostavnim svijetom u osamnaestom vijeku uživao glas da je otac svih

kestena u kraljevstvu. Rekli smo da su ovaj samostan u Templeu zauzimale benediktinke vječnog klanjanja, benediktinke sasvim drukčije od onih koje zavise od Cîteauxa. Ovaj red vječnog klanjanja nije vrlo star i nema više od dvije stotine godina. Godine 1649, sveta pričest bila je dvaput oskvrnuta u razmaku od nekoliko dana, u dvjema pariškim crkvama, Saint-Sulpice i Saint-Jean en Grève, strašno i rijetko oskvrnuće koje je uzbudilo cijeli grad. G. prior, veliki vikar opatije Saint-Germain-des-Prés, naredio je da se održi svečana procesija cijelog svećenstva time da će obrede vršiti papinski nuncij. Ali ova pokora nije zadovoljila dvije žene, gospođu Courtin, markizu de Boucs, i groficu de Châteauvieux. Ova uvreda, nanesena »vrlo uzvišenom svetootajstvu oltara«, iako prolazna, nije davala mira ovim dvjema svetim dušama, i izgledalo im je da može biti okajana samo »vječnim klanjanjem« u nekom ženskom samostanu. Obadvije su, jedna 1652, druga 1653, oporučno ostavile znatne svote časnoj majci Katarini de Bar, benediktinskoj kaluđerici prozvanoj majka sv. Pričesti, da bi, u tom pobožnom cilju, osnovala samostan reda sv. Benedikta; prvo dopuštenje za to osnivanje dao je majci Katarini de Bar g. de Metz, opat Saint-Germaina, »s tim da se nijedna djevojka ne može primiti ako ne donese tri stotine livara godišnje, što čini šest hiljada livara glavnice«. Poslije sen-žermenskog opata, kralj je dao svoje pismeno

odobrenje, i sve su to, opateku ispravu i kraljevsku dozvolu, potvrdili 1654. Računski sud i Parlament. Tako je potekao i bio ozakonjen red vječnog klanjanja svetootajstvu u Parizu. Njihov prvi samostan bio je »novopodignut« u ulici Cassette, novcem gospođe de Boucs i Châteauvieux. Ovaj red, kao što se vidi, ne treba miješati s benediktinkama zvanim iz Cîteauxa. On je zavisio od opata crkve Saint-Germain-des-Prés, kao što gospe sv. srca zavise od jezuitskog generala i sestre milosrđa od lazarističkog generala. On je bio i sasvim drukčiji od bernardinaka Malog Picpusa, u čiji smo samostan zagledali. Godine 1657, papa AleksandarVII naročitim pastirskim pismom dozvolio je bernardinkama Malog Picpusa da vrše obred vječnog klanjanja kao i benediktinke sv. pričesti. Ali i pored toga ova dva reda ostala su i dalje različita.

XI KRAJ MALOG PICPUSA Od početka Restauracije samostan Malog Picpusa je u opadanju; to je u vezi s općim umiranjem reda, kojeg nestaje, poslije osamnaestog vijeka, kao i svih vjerskih redova. Udubljivanje u samog sebe je, isto kao i molitva, potreba čovječanstva; ali, kao i sve ono čega se dotakla revolucija, ono će se preobraziti, i, mjesto da bude protivno društvenom napretku, postat će mu naklonjeno. Kuća Malog Picpusa brzo je opadala. Godine 1840, malog samostana nije bilo, internata nije bilo. Nije više bilo ni starica, ni djevojaka; jedne su umrle, druge su otišle. Volaverunt.49 Pravila vječnog klanjanja tako su stroga da ulijevaju strah; teško se tko osjeća pozvanim, red se ne obnavlja. Godine 1845. još je poneka išla u sestre domaćice, ali nitko u korske koludrice. Prije četrdeset godina bilo je gotovo stotinu koludrica; prije petnaest godina bilo ih je dvadeset i osam. Koliko ih je danas? G. 1847. nadstojnica je bila mlada, znak da se sužavao krug onih koje su mogle biti izabrane. Ona nije imala ni četrdeset godina. Ukoliko se broj smanjuje, utoliko zamorenost raste; dužnosti svake pojedine postaju mučnije; već se moglo vidjeti da se približavao trenutak kad neće tu biti više nego dvadesetak napaćenih i pognutih ramena da nose teško pravilo sv. Benedikta. Breme je neumoljivo i ostaje isto, bilo njih malo ili mnogo. Ono je prije bilo teško, sada satire. Zato i umiru. Dok je pisac ove knjige stanovao u Parizu, dvije su umrle. Jedna je imala dvadeset i pet godina; druga dvadeset i tri. Ova može reći kao Julija Alpinula: Hic jaceo. Vixi annos viginti et tres.50 Zbog toga opadanja samostan je morao odustati da se bavi i odgajanjem djevojaka. Nismo mogli proći pored ove neobične kuće, nepoznate, skrivene, a da u nju ne uđemo i da u nju ne uvedemo u mislima one koji nas prate i koji nas slušaju kako pričamo, na korist ponekog možda, sjetnu povijest Jeana Valjeana. Prešli smo preko praga one vjerske zajednice, prepune onih starih obreda koji izgledaju danas talko novi. To je zatvoren vrt. Hortus conclusus. Govorili smo o ovom jedinstvenom mjestu u pojedinostima, ali s poštovanjem, ukoliko se poštovanje i pojedinosti mogu pomiriti. Ima stvari koje tu ne razumijemo, ali nećemo ništa vrijeđati. Isto smo toliko 49 50

Odletjele su. Prev. Ovdje ležim. Živjela sam dvadeset i tri godine. – Prev.

daleko od slavopojki Josepha de Maistrea, koji priznaje dostojanstvo krvnikovo, i od cerekanja Voltaireova, koji ide dotle da ismijava križ. Voltaireova nelogičnost, uzgred budi rečeno; jer bi Voltaire branio Isusa kao što je branio Calasa; čak i za one koji ne priznaju natčovječanska utjelovljenja, šta predstavlja križ? Ubijenoga mudraca. U devetnaestom vijeku vjerska ideja preživljuje krizu. Čovjek se vremenom oduči od nekih stvari i to mu je dobro, ako se oduči od ovoga da nauči ono. Ne može biti praznine u ljudskom srcu. Izvode se neka rušenja, i dobro je što se izvode, ali pod pogodbom da se poslije toga zida. U tom očekivanju, proučavajmo stvari kojih više nema. Potrebno ih je poznati, ako ni za što drugo, bar da bismo ih izbjegavali. Izvrtanja prošlosti uzimaju lažna imena i rado se nazivaju budućnošću. Ta avet, prošlost, voli falsificirati svoju putnu ispravu. Prozrimo klopku. Budimo nepovjerljivi. Prošlost ima jedno lice, praznovjerje, i jednu obrazinu, licemjernost. Otkrijmo to lice i zderimo obrazinu. Što se tiče samostana, oni postavljaju jedno zamršeno pitanje, pitanje civilizacije, koja osuđuje; pitanje slobode, koja ih štiti.

KNJIGA ČETVRTA

U zagradama

I SAMOSTAN, APSTRAKTNI POJAM Ova je knjiga drama čiji je prvi junak beskonačnost. Čovjek je drugi. Kad je to tako, a kako se jedan samostan namjerio na našem putu, morali smo ući unutra. Zašto. Zato što je samostan, koji je odlika istoka kao i zapada, drevnih kao i novih vremena, poganstva, budizma, islama, kao i kršćanstva, jedna od optičkih sprava koje čovjek upravlja na beskonačnost. Nije ovdje mjesto da preko mjere razvijamo određene ideje; ipak, ostajući u potpunosti kod svojih ograda, svojih ograničenja i čak kod svojih gnušanja, moramo reći da svaki put kad sretnemo u čovjeku beskonačnost, dobro ili loše shvaćenu, osjetimo da smo obuzeti poštovanjem. Ima u sinagogi, u džamiji, u pagodi, u vigvamu, jedna odvratna strana koju mrzimo i jedna uzvišena strana koju obožavamo. Koliko udubljivanja u samog sebe za duh i kakva beskrajna sanjarenja! Odbljesak boga na ljudskom zidu.

II SAMOSTAN, HISTORIJSKA ČINJENICA S gledišta historije, razuma i istine, redovništvo je odbačeno. Samostani su, kad ih jedan narod ima premnogo, čvorovi na koje se spotiče sloboda kretanja, ustanove koje smetaju, središta lijenosti mjesto da budu središta rada. Redovnička bratstva su za veliku društvenu zajednicu ono što je imela na hrastu, ono što je bradavica na ljudskom tijelu. Njihovo blagostanje i njihovo debljanje znače osiromašenje za zemlju. Redovnička ustanova, dobra u početku civilizacije, korisna da surovost ublaži duhovnošću, loša je u muževno doba naroda. Osim toga, kad popusti u strogosti, i kad uđe u svoju periodu razuzdanosti, pošto i dalje služi kao primjer, postaje loša iz svih onih razloga koji su učinili da je bila blagodat u njenoj periodi čistoće. Povlačenje u samostan preživjelo je. Samostani, korisni za prvo odgajanje modeme civilizacije, postali su smetnja za njen porast i štetni za njen razvitak. I kao ustanove i kao sredstvo za čovjekovo uobličavanje, samostani su dobri u desetom vijeku, sporni u petnaestom, vrlo su loši u devetnaestom. Redovnička guba izgrizla je gotovo do kostiju dvije divne nacije, Italiju i Španiju, od kojih je jedna bila svjetlost a druga sjaj Evrope kroz vjekove, a u naše vrijeme ova se dva slavna naroda počinju liječiti zahvaljujući samo zdravoj i snažnoj higijeni 1789. godine. Samostan, osobito stari ženski samostan, onakav kakav se još vidi na početku ovoga vijeka u Italiji, u Austriji, u Španiji, jedno je od najmračnijih zgušnjavanja srednjeg vijeka. Samostan, takav samostan, tačka je u kojoj se presijecaju užasi. Pravi katolički samostan sav je ispunjen crnim zračenjem smrti. Španjolski samostan je osobito groban. Tamo se dižu u mraku, pod svodovima punim magle, pod kubetima u kojima je toliko mraka da su mutna, gromadni babilonski oltari, visoki kao katedrale; tu vise na lancima u pomrčini golema bijela raspela; tu su izloženi, goli na ebanovini, veliki Kristovi od slonovače, koji su više nego krvavi, koji krvare; grozni i veličanstveni, s kostima koje vire na laktovima, s kožom prilijepljenom za čašicu na koljenu, s ranama iz kojih zjapi meso, s vijencem od srebrnog trnja, prikovani zlatnim klinovima, s kapljama krvi

od rubina na čelu a sa suzama od dijamanata u očima. Dijamanti i rubini izgledaju vlažni, i tjeraju na plač dolje u mraku bića u velovima čije su slabine izranjene od kostrijeti i od biča, sa željeznim šiljcima, čije su dojke stegnute pletenom trskom, a koljena oguljena od klečanja; žene koje misle da su supruge; aveti koje misle da su serafimi. Da li te žene misle? Ne. Imaju li volju? Ne. Da li vole? Ne. Da li žive? Ne. Živci su im postali kosti; kosti su im postale kamenje. Veo im je satkan od noći. Dah im pod velom liči na tko zna kakvo tragično disanje smrti. Opatica, prava avet, posvećuje ih i ulijeva im strah. Neokaljani je tu, neobuzdan. Takvi su stari samostani u Španiji. Jazbine za strašnu pobožnost; pećine za djevice; divlja mjesta. Katolička španija bila je veći katolik od samog Rima. Španjolski samostan bio je uzor katoličkog samostana. Tu se osjećao istok. Nadbiskup, nebeski kislar-aga, zatvarao je i uhodio ovaj harem duša, namijenjen bogu. Koludrica je bila odaliska, svećenik je bio eunuh. Revnosne su bile birane u snu i imale su u sebi Krista. Lijepi i nagi mladić silazio je s križa i zanosio je ćeliju. Visoke su zidine čuvale od svake razonode mističnu sultaniju čiji je sultan bio razapet na križu. Pogled napolje bilo je nevjerstvo. In-pace je zamjenjivao kožnu vreću. Ono što se bacalo u more na istoku bacalo se u zemlju na zapadu. Na obadvije strane, žene su lomile ruke; val za jedne, grob za druge; ovdje potopljene, ondje ulkopane. Čudovišni paralelizam. Danas, budući da ne mogu poricati ove stvari, branioci prošlosti odlučili su se da im se podsmjehuju. Raširen je lak i čudan način kojim se nište historijska otkrića, pobijaju tumačenja filozofije, i odstranjuju sve nezgodne činjenice i sva moguća pitanja. Prilika da se deklamira, kažu vješti. Deklamacije, ponavljaju blesavi. Jean-Jancques, deklamator; Diderot, deklamator; Voltaire, kad govori o Calasu, Labarreu i Sirvenu, deklamator. Ne znam tko je tu nedavno pronašao da je Tacit deklamator, da je Neron žrtva i da se čovjek zaista mora »smilovati ovom jadnom Holofernu«. Ipak se činjenice teško zbunjuju, i one su uporne. Pisac ove knjige vidio je, svojim rođenim očima, na osam milja od Bruxellesa (to je srednji vijek koji je svakom pri ruci), u villerskoj opatiji, rupu podzemnih tamnica usred livade koja je bila samostansko dvorište, a na obali Dyle, četiri tamničke ćelije od kamena, upola pod zemljom, upola pod vodom. To su bili spomenuti in-pace. Svaka od ovih ćelija ima ostatak željeznih vrata, nužnik i prozorčić s rešetkama koji je izvana dvije stope nad rijekom, a unutra šest stopa nad tlom. Četiri stope rijeke teku spolja pored zida. Pod je uvijeik mokar. Stanovnik toga in-pace imao je tu mjesto kreveta mokru zemlju. U jednoj od ovih ćelija ima jedan komad uzidanog lanca; u jednoj drugoj vidi se neka vrsta četvorokutne kutije načinjena od četiri granitne

ploče, suviše kratke da se čovjek može u njoj ispružiti, suviše niske da bi se u njoj mogao ispraviti. Tu isu unutra stavljali jedno biće s kamenim poklopcem ozgo. To je tako. To se vidi. To se može opipati. Ovi in-pace, ove ćelije, ove željezne šarke, ovi lanci, ovaj visoki prozorčić pored koga teče rijeka, ova kamena kutija koju zatvara granitni poklopac kao pravi grob, s tom razlikom što je mrtvac ovdje bio živ, ovo tlo koje je blatno, ova nužnička rupa, ovi zidovi što prokapljuju, kakvi deklamatori!

III POD KOJIM SE UVJETOM MOŽE POŠTOVATI PROŠLOST Redovništvo, onakvo kakvo je postojalo u španiji i onakvo kakvo postoji u Tibetu, predstavlja za civilizaciju neku vrstu sušice. Ono otvoreno koči život. Ono naprosto pustoši. Zatvaranje, škopljenje. Ono je bilo prava napast u Evropi. Dodajte tome nasilje koje se često izvodi nad savješću, prisiljavanje na to zvanje, feudalnost koja se oslanja na samostan, pravo starješinstva koje šalje suvišak obitelji u samostan, okrutnosti o kojima smo govorili, spomenuti in-pace, zapečaćena usta, zazidane mozgove, toliko unesrećenih inteligencija strpanih u ćeliju vječnih zavjeta, navlačenje redovničkog odijela, zakopavanje potpuno živih duša. Dodajte mučenja pojedinaca nacionalnim poniženjima, i, makar tko vi bili, morat ćete uzdrhtati pred mantijom i velom, ovim pokrovima koje je čovjek izumio. Ipak, ponegdje i u nekim mjestima, i pored filozofije i pored napretka, samostanski se duh održava usred devetnaestog vijeka, i čudnovato neko novo izbijanje asketizma začuđava u ovom času civilizirani svijet. Tvrdoglavost kojom se zastarjele ustanove hoće održati slična je upornosti užeženog mirisa koji bi tražio našu kosu, zahtjevu pokvarene ribe koja bi htjela da bude pojedena, nametljivost djetinjeg odijela koje bi htjelo odjenuti čovjeka, i nježnosti lešina koje bi se vratile da zagrle žive. Nezahvalnici! Kaže odijelo, ja sam štitilo u zlim vremenima, zašto me više nećete? Dolazim iz debelog mora, kaže riba. Bio sam ruža, kaže miris. Volio sam vas, kaže lešina. Ja sam vas civilizirao, kaže samostan. Na to ima jedan jedini odgovor: Bilo pa prošlo. Sanjati o beskonačnom produženju pokojnih stvari i o vladanju nad ljudima pomoću balzamiranja, obnavljati dogme koje su u lošem stanju, ponovo pozlaćivati okvire, ponovo ožbukavati samostane, ponovo osvećivati kutije za svete utvare, ponovo smještati praznovjerja, davati hrane fanatizmima, praviti nova držala za škropilice i za sablje, uspostavljati redovništvo i militarizam, vjerovati da se društvo može spasiti umnožavanjem parazita, nametati prošlost sadašnjosti, to se čini čudnovato. Ima ipak teoretičara i za ove teorije. Ovi teoretičari, ljudi od duha, uostalom, postupaju na vrlo jednostavan način, oni premazuju

prošlost jednom mašću koju nazivaju društvenim redom, božanskim pravom, moralom, obitelju, poštovanjem predaka, drevnim autoritetom, svetom tradicijom, Legitimnošću, vjerom; i viču na sve strane: – Gledajte! Uzmite ovo, dobri ljudi. – Ovu su logiku poznavali stari. Njom su se služili rimski žreci. Oni su premazivali kredom jednu junicu, i govorili: – Ona je bijela. Bos cretatus51. Što se nas tiče, ovdje-ondje mi poštujemo a svuda štedimo prošlost, samo kad pristaje da je mrtva. Ako hoće da je živa, mi je napadamo, i nastojimo da je ubijemo. Praznovjerja, bigotizmi, licemjerstva, predrasude, ove aveti, koliko god da su aveti, vrlo su žilave, imaju zube i nokte u svojoj zaslijepljenosti, i treba se s njima uhvatiti u koštac, i s njima voditi rat bez predaha, jer je jedna od fatalnosti čovječanstva u tome što je osuđeno na vječnu borbu sa sablastima. Sjenu je teško uhvatiti za gušu i oboriti je. Samostan u Francuskoj, usred devetnaestog vijeka, to je skup sovuljaga koje prkose danu. Samostan, u kome se otvoreno njeguje asketizam usred samoga grada iz koga je potekla 1789, 1830. i 1848, Rim koji se širi po Parizu, to je anahronizam, dovoljno je dati mu da sriče godinu u kojoj se nalazimo. Ali mi ne živimo u redovnim prilikama. Napadajmo. Napadajmo, ali razlikujmo. Odlika istine je u tome da nikad ne pretjeruje. Zašto joj je potrebno da pretjeruje? Postoji ono što treba razoriti, a postoji ono što treba jednostavno prosvijetliti i gledati. Blagonaklon i ozbiljan ispit, kakva snaga! Ne unosimo vatru ondje gdje je dovoljna i svjetlost. Dakle, u devetnaestom vijeku, u kome živimo, mi smo protivni, u načelu, i kod svih naroda, u Aziji kao i u Evropi, u Indiji kao i u Turskoj, asketskim zatvaranjima u samostan. Kad se kaže samostan, kaže se baruština. Njihova trulež je očigledna, njihova je ustajalost nezdrava, a od njihova previranja narodi dobivaju groznicu i venu, njihovo množenje postaje egipatska rana. Ne možemo pomisliti bez užasavanja na one zemlje u kojima fakiri, bonzi, santoni, kaluđeri, marabuti, talapoeni i derviši mile kao prava gamad. I poslije ovoga što sam rekao, vjersko pitanje postoji. To pitanje ima neke tajanstvene, gotovo opasne izglede; neka nam bude dopušteno da mu pogledamo ravno u oči.

51

Govedo premazano kredom. – Prev.

IV SAMOSTAN S NAČELNOG GLEDIŠTA Ljudi se udružuju i stanuju u zajednici. Po kome pravu? Po pravu udruživanja. Oni se zatvaraju u svoje kuće. Po kome pravu? Po pravu koje ima svaki čovjek da otvori ili zatvori svoja vrata. Oni ne izlaze. Po kome pravu, Po pravu koje ima svaki čovjek da se kreće, a tu ulazi i pravo da ostane kod kuće. Šta rade tu kod kuće? Oni govore tiho, obaraju oči, posluju. Oni se odriču svijeta, grada, čulnosti, uživanja, taština, gordosti, interesa. Oni se oblače u grubo sulkno ili u grubo platno. Nijedan od njih nema ništa što bi bilo njegovo. Ulazeći tu, onaj koji je bio bogat postaje siromah. Ono što ima daje svima. Onaj koji je bio ono što se zove plemić, vlastelin i gospodar, jednak je s onim koji je bio seljak. Ćelija je istovetna za sve. Svi su oni na isti način postriženi, nose istu mantiju, jedu isti crni kruh, spavaju na istoj slami, umiru na istom pepelu. Ista im je torba na leđima, isto uže oko struka. Ako je određeno da idu bosonogi, svi idu bosonogi. Može među njima biti neki knez, taj knez je ista sjena kao i drugi. Nema više titula. Čak su i prezimena nestala. Ostala su samo imena. Svi su pognuti pod jednakošću krsnih imena. Oni su razvrgli tjelesnu obitelj i osnovali u svojoj zajednici duhovnu obitelj. Sada nemaju drugih rođaka osim svih ljudi. Oni pomažu siromahe, oni njeguju bolesnike. Oni biraju one kojima se pokoravaju. Oni jedan drugome kažu: moj brate. Prekidate me, uzvikujete mi: – Pa to je idealan samostan! Dovoljno je da takav samostan bude moguć pa da ja o njemu vodim računa. Eto zašto sam u prošloj knjizi govorio o jednom samostanu s naglaskom poštovanja. Kad se odbaci srednji vijek, kad se odbaci Azija, kad se ostavi na (stranu političko i historijsko pitanje, sa čisto filozofskog gledišta, izvan potreba borbene politike, pod uvjetom da samostan bude potpuno dobrovoljan i da ima u sebd samo pristanke, promatrajući samostansku zajednicu s određenom pažljivom ozbiljnošću i, u nekom pogledu, s nekim poštovanjem.

Tu gdje postoji zajednica, postoji općina, postoji pravo. Samostan je proizvod formule: Jednakost, bratstvo. Oh! kako je sloboda velika! kakvo sjajno preobraženje! Sloboda je dovoljna da preobrazi samostan u republiku. Produžimo. Ali ovi ljudi, ili ove žene, koji se naiaze iza ova četiri zida, oblače se u grubo sukno, oni su jednaki, oni se nazivaju braćom; to je lijepo; ali rade li oni što drugo! Da. Šta? Oni gledaju u mrak, bacaju se na koljena, i sklapaju ruke. Šta to znači?

V MOLITVA Oni se mole. Kome? Bogu. Moliti se bogu, šta znače te riječi? Postoji li beskonačnost izvan nas? Je li ta beskonačnost jedna, u prirodi stvari, stalna, nužno bitna, jer je beskonačna, i jer bi se kad bi joj materija nedostajala tu ograničila, neophodno razumna, jer je beskonačna, i kad bi joj razum nedostajao tu završila? Da li ta beskonačnost budi u nama pojam o bitnosti, dok mi sami po sebi možemo uzeti samo pojam o postojanju? Drugim riječima, je li ona apsolutnost čija smo mi relativnosti U isto vrijeme s beskonačnošću izvan nas, ne postoji li neka beskonačnost u nama? Ove dvije beskonačnosti (kakva strašna množina) ne poklapaju li jedna drugu? Nije li ta druga beskonačnost utkana tako reći u prvu? Nije li ona njeno ogledalo, odbljesak, odjek, koncentrični ponor u jednom drugom ponoru? Da li je ova druga beskonačnost razumna? Da li misli? Da li voli? Da li hoće? Ako su obje beskonačnosti razumne, svaka od njih ima jedan voljni princip, i postoji jedno ja u beskonačnosti gore, kao što postoji jedno ja u beskonačnosti dolje. Ovo ja dolje, to je duša; ono ja gore, to je bog. Svojom mišlju vezati beskonačnost dolje s beskonačnošću gore, to se zove moliti. Ne oduzimajmo ništa ljudskom duhu; zlo je poništavati. Treba preustrojavati i preobražavati. Neke čovjekove sposobnosti upravljene su prema Nepoznatome: misao, sanjarenje, molitva. Nepoznato je ocean. Šta je to savjest? To je busola Nepoznatoga. Misao, sanjarenje, molitva, to su veličanstvena zračenja duše. U mrak, to jest u svjetlost. Veličina demokracije je u tome što ništa ne poriče i što se ničega u čovječanstvu ne odriče. Pored prava čovjekova, bar po strani, postoji pravo duše. Satrti fanatizme, i obožavati beskonačnost, eto to je zakon. Ne zadovoljimo se samo time da padnemo ničice pred drvetom Stvaranja, i da promatramo njegovo golemo granje zvijezda. Mi imamo jednu dužnost:

obrađivati ljudsku dušu, braniti tajnu protiv čuda, obožavati nerazumljivo i odbacivati besmisleno, prihvatiti, kad je u pitanju neobjašnjivo, samo neophodno, pročistiti vjerovanje, skinuti praznovjerja s vjere; otrijebiti boga od gusjenica.

VI APSOLUTNA DOBROTA MOLITVE Što se tiče načina moljenja, svi su dobri, samo kad su iskreni. Okrenite knjigu naopako, i budite u beskonačnosti. Ima, znamo, jedna filozofija koja poriče beskonačnost. Ima također jedna filozofija, označena kao patološka, koja poriče sunce; ova se filozofija zove sljepoća. Pretvoriti u izvor istine jedno osjetilo koje nam nedostaje, to je sljepačka drskost. Zanimljivo je da ova filozofija koja pipa po mraku uzima, prema filozofiji koja vidi boga, oholo, naduveno i sažaljivo držanje. Čovjek bi rekao da čuje krticu gdje uzvikuje: Kako su jadni sa svojim suncem! Ima, mi znamo, slavnih i silnih ateista. Oni su, zapravo, prišli istini svojom vlastitom snagom, i nisu baš sigurni da su ateisti; kad se o njima radi, u pitanju je samo definicija, i u svakom slučaju, ako ne vjeruju u boga, pošto su veliki duhovi, dokaz su da ima boga. Pozdravljamo u njima filozofe, iako nemilosrdno ocjenjujemo njihovu filozofiju. Nastavimo. Divna je također i lakoća kojom se skupo prodaju riječi. Jedna sjeverna metafizička škola, pomalo obavijena maglom, mislila je da će izvesti revoluciju u ljudskom shvaćanju kad zamijeni riječ Snaga riječju

Volja. Reći: biljka hoće, umjesto biljka raste, – to bi bilo zaista plodno kad bi se dodalo: svemir hoće. Zašto? Zato što bi iz toga proizašlo ovo: biljka hoće, dakle ima jedno ja; svemir hoće, dakle postoji jedan bog. Što se tiče nas, koji ipak, protivno ovoj školi, ne odbacujemo ništa a priori, izgleda nam da je teže prihvatiti volju u biljci, koju prima ta škola, nego volju u svemiru, koju ona poriče. Poricati volju beskonačnosti, tojest boga, to se može samo pod uvjetom da se poriče beskonačnost. Mi smo to pokazali. Poricanje beskonačnosti vodi ravno nihilizmu. Sve postaje »pojam duha«.

S nihilizmom se ne može nikako raspravljati. Jer logički nihilist sumnja da njegov subesjednik postoji, i nije baš siguran da on sam postoji. S njegovog gledišta moguće je da je i on za samoga sebe »pojam svoga duha«. Ali, on ne primjećuje da prima u cjelini sve ono što je poricao, čim izgovori ovu riječ: duh. Sve u svemu, ona filozofija u kojoj se sve svršava jednosložnom riječi Ne ne otvara misli nikakav put. Na taj Ne ima samo jedan odgovor: Da. Nihilizam nije dalekosežan. Nema ništavnosti. Ne postoji ništa. Sve je nešto. Nešto, to nije ništa. Čovjek živi više od tvrđenja nego od kruha. Vidjeti i pokazati, ni to nije dovoljno. Filozofija mora biti energija; njen napor i njeno djelovanje moraju ići za tim da poprave čovjeka. Sokrat mora ući u Adama i dati Marka Aurelija; drugim riječima, iz čovjeka blaženstva izvući čovjeka mudrosti. Pretvoriti Eden u gimnaziju. Znanost mora biti sredstvo za okrepljenje. Uživati, kakav žalostan cilj i kakva jadna ambicija! životinja uživa. Misliti, to je pravi trijumf duše. Ponuditi misao žeđi ljudi, dati im svima kao slikar pojam o bogu, zbratimiti u njima savjest i znanost, uliti im osjećaj pravednosti tim tajanstvenim suočenjem, takva je dužnost istinske filozofije. Moral je rascvjetavanje istine. Udubljivanje u samog sebe vodi djelanju. Apsolutno mora biti praktično. Treba da čovječji duh može usisati, pifi i jesti ideal. Ideal ima pravo reći: Primite, ovo je tijelo moje, ovo je krv moja. Mudrost, to je sveža pričest. Pod tim uvjetom ona prestaje biti jalova ljubav za znanost i postaje prvi i najviši način čovjekova otkupljenja, i ona se tako uzdiže i od filozofije postaje religija. Filozofija ne smije biti balkon podignut nad tajnom samo zato da bi je mogla lako promatrati, i bez drugog cilja osim da zadovolji radoznalost. Ostavljajući da razvijemo svoju misao drugom jednom prilikom, mi ćemo se zadovoljiti da kažemo da ne razumijemo ni čovjeka kao polaznu tačku, niti napredak kao cilj, bez ovih dviju sila koje su dva pokretača: vjerovati i voljeti. Napredak je cilj, ideal i uzor. Šta je ideal? Bog. Ideal, apsolutno, savršenstvo, beskonačnost; istovetne riječi.

VII NE PRENAGLITE U OSUDI Historija i filozofija imaju vječne dužnosti koje su u isto vrijeme i jednostavne dužnosti; boriti se protiv Kajafe kao biskupa, protiv Drakona kao suca, protiv Trimalhiona kao zakonodavca, protiv Tiberija kao cara, to je jasno, neposredno i bistro, i tu nema nikakve nejasnosti. Ali pravo da čovjek živi po strani, čak sa svojim nezgodama i sa svojim zloupotrebama, hoće biti priznato i pošteđeno. Povučeni život u samostanima je čovječanski problem. Kad se govori o samostanima, ovim mjestima zablude, ali nevinosti, lutanja, ali dobre volje, neznanja, ali predanosti, mučenja, ali mučeništva, treba uvijek gotovo reći da i ne. Samostan je prava protivrječnost. Kao cilj, spas; kao sredstvo, žrtva. Samostan je kranji egoizam koji ima za rezultantu kranje samoodricanje. Odricanje radi vladanja, kao da je deviza redovništva. U samostanu se trpi da bi se uživalo. Daje se nalog za isplatu u korist smrti. Eskontira se u zemaljskoj noći nebeska svjetlost. U samostanu, pakao se prima kao predujam rajskog naslijeđa. Navlačenje vela ili mantije samoubijstvo je koje se nagrađuje vječnošću. Ne čini nam se da ima mjesta podsmjehivanju kad se o ovom radi. Sve je tu ozbiljno, dobro kao i zlo. Pravedan čovjek mršti obrve, ali se nikada pakosno ne osmjehne. Mi razumijmo srdžbu, ali ne zlobu.

VIII VJERA, ZAKON Još nekoliko riječi. Mi osuđujemo crkvu kad je zasićena spletkama, mi preziremo duhovno koje se grabi o svjetovno; ali svuda poštujemo misaonog čovjeka. Mi pozdravljamo onoga koji kleči. Vjera, to je čovjekova potreba. Teško onom koji ni u što ne vjeruje! Onaj tko je zadubljen u samoga sebe nije besposlen. Ima vidljivi posao i nevidljivi posao. Ponirati u samoga sebe, to je poslovati; misliti, to je djelati. Slcrštene ruke rade, sklopljene ruke čine. Pogled k nebu jest djelo. Tales je ostao četiri godine nepomičan. On je udario temelje filozofiji Za nas redovnici nisu besposličari, a pustinjaci nisu lijenčina. Misliti na mrak ozbiljna je stvar. Ne pobijajući ništa od onoga što smo rekli, mi mislimo da neprekidno podsjećanje na grob priliči živima. U tom se pogledu svećenik i filozof slažu. Treba umrijeti. Opat reda trapista odgovara Horaciju. Unijeti u svoj život nešto grobnog daha, zakon je mudraca; a to je zakon asketa. U tom pogledu, asket i mudrac idu uporedo. Ima materijalno uzdizanje, mi ga hoćemo; ima također moralna veličina; stalo nam je do nje. Nepromišljeni i brzopleti duhovi kažu: – Našto te nepomične prilike okrenute tajni? Čemu one služe? Šta one čine? Jao! pred mrakom koji nas okružava i koji nas čeka, ne znajući što će od nas učiniti to golemo raspršivanje, mi odgovaramo: Nema možda uzvišenijeg djela od onog koje vrše ove duše. I mi dodajemo: Nema možda korisnijeg posla. Treba doista da ima onih koji se uvijek mole za one koji se nikad ne mole. Za nas, cijelo je pitanje u tome koliko se misli unosi u molitvu. Kad se Leibnitz moli, to je veliko; kad Voltaire obožava, to je lijepo.

Deo erexit Voltaire52. Mi smo za vjeru protiv vjere.

52

Bogu je podigao Voltaire. – Prev.

Mi smo od onih koji vjeruju u bijednost naučenih molitava a u uzvišenost molitve. Uostalom u ovom času koji proživljavamo, času koji srećom neće dati svoj oblik devetnaestom vijeku, u ovom času kad toliko ljudi ima pognuto čelo i ne mnogo visoku dušu, među tolikim živima čiji je moral da uživaju, i koji su zanijeti sitnim i ružnim stvarima materije, svaki onaj koji sam ode u progonstvo čini nam se dostojnim poštovanja. Samostan je odricanje, žrtvu koja je promašila cilj ostaje žrtva. Nametnuti sebi kao dužnost jednu strogu zabludu, to ima svoju veličinu. Promatran za sebe, i idealno, – i da bismo se zadržali oko istine dok se nepristrano ne iscrpu svi njeni vidovi, samostan, osobito ženski samostan, jer u našem društvu žena najviše strada, a u tome samostanskom progonstvu ima protesta, – ženski samostan ima nedvoumno neku veličanstvenost. Ovo tako strogo i turobno samostansko živovanje, čijih smo nekoliko oblika ocrtali, to nije život, jer nije sloboda; to nije grob, jer nije potpunost; to je čudnovato mjesto odakle se vidi, kao s grebena visoke planine, s jedne strane provalija u kojoj se nalazimo, s druge strane provalija u kojoj ćemo biti; to je uska i maglovita međa koja dijeli dva svijeta, a koju oni oba u isti mah osvjetljavaju i zamračuju, gdje se izblijedjela zraka života miješa s nejasnom zrakom smrti; to je suton groba. Što se tiče nas koji ne vjerujemo u ono što ove žene vjeruju, ali koji živimo kao i one od vjere, mi nismo nikada mogli promatrati bez neke vrste vjerskog i nježnog užasavanja, bez nekog sažaljenja u kome je puno zavisti, ova skrušena stvorenja, uzdrhtala i predana, ove ponizne i uzvišene duše koje se usuđuju da žive na samom rubu tajne, u očekivanju, između svijeta koji je zatvoren i neba koje je otvoreno, okrenute prema svjetlosti koje se ne vidi, sretne samo što misle da znaju gdje je, težeći ponoru i nepoznatome, s okom koje je upereno na nepomičan mrak, na koljenima, izbezumljene, zaprepaštene, dršćući napola zanesene u određene sate dubokim dahom vjernosti.

KNJIGA OSMA

Groblja uzimaju sto im se da

I GDJE SE RASPRAVLJA O NAČINU KAKO DA SE UĐE U SAMOSTAN Eto u tu je kuću Jean Valjean, kao što je kazao Fauchelevent, »pao s neba«. On je preskočio preko vrtnog zida koji je pravio ugao ulice Polonceau. Ona himna anđela koju je čuo usred noći, to je bilo pjevanje koludrica, kako su uvijek pjevale na jutrenjima; ona dvorana koju je nazreo u mraku, bila je kapela; ona avet koju je vidio spruženu na zemlji, bila je sestra koja je vršila okajanje; onaj praporac čiji ga je zveket tako neobično iznenadio, bio je vrtlarov praporac obješen na koljeno starca Faucheleventa. Pošto je Cosetta legla da spava, Jean Valjean i Fauchelevent, kao što smo vidjeli, večerali su čašu vina i komad sira pored dobrog snopa granja koje se razgorjelo; zatim, kako je jedini krevet u baraci bila zauzela Cosetta, oni su se obojica ispružili svaki na jedan naramak slame. Prije nego što je sklopio oči, Jean Valjean je rekao: – Morat ću odsad ostati ovdje. – Ove su se riječi vrzle cijele noći Faucheleventu po glavi. Istinu da kažemo, ni jedan ni drugi nije spavao. Osjećajući se da je otkriven i da mu je Javert na tragu, Jean Valjean je shvatio da su on i Cosetta izgubljeni ako se vrate u Pariz. Pošto ga je oluja koja ga je zahvatila bacila u ovaj samostan, Jean Valjean je imao samo jednu misao, da tu ostane. A za jednog nesretnika u njegovu položaju, ovaj je samostan bio u isto vrijeme i najsigurnije mjesto; najopasnije, jer, ako ga otkriju, bit će uhvaćen na djelu budući da nijedan muškarac nije mogao ovamo ući, i Jeanu Valjeanu bi ostao samo jedan korak iz samostana u tamnicu; najsigurnije, jer ako bi uspio da ga prime i da tu ostane, tko bi došao da ga tu traži? Stanovati na nemogućem mjestu, to je bio spas. Sa svoje strane, Fauchelevent je razbijao sam sa sobom glavu. Samom sebi je najprije priznao da tu ništa ne razumije. Kako se g. Madeleine našao tu, pored onakvih zidova? Samostanski se zidovi ne mogu prekoračiti. Kako se on tu našao s jednim djetetom? Ne preskače se jedan strmi zid s djetetom u naručju. Tko je to dijete? Otkad je

Fauchelevent došao u samostan, nije više čuo ni riječi o Montreuilu-naMoru, i nije ništa znao što se tamo događalo. Čiča-Madeleine je imao izraz čovjeka kome se ne usuđuje postavljati nikakva pitanja; uostalom, Fauchelevent je samom sebi govorio: ne zapitkuje se svetac. G. Madeleine je za njega sačuvao sav svoj ugled. Jedino, po nekim riječima koje su izmakle Jeanu Valjeanu, vrtlar je mislio da može zaključiti da je g. Madeleine vjerojatno bankrotirao u ovim teškim vremenima i da ga gone vjerovnici; ili pak da je upleten u neku političku aferu i da se krije; a to je bilo po volji Faucheleventu, koji je, kao mnogo naših seljaka sa sjevera, bio u dnu duše bonapartist. Krijući se, g. Madeleine je izabrao samostan kao utočište, i bilo je razumljivo što je htio da tu ostane. Ali neobjašnjiva stvar, na koju se Fauchelevent neprekidno vraćao i o kojoj je lupao glavu, bila je u tome što je g. Madeleine tu, što je tu s ovom malom. Fauchelevent ih je gledao, dodirivao, govorio s njima, i nije u to vjerovao. Nerazumljivo se uselilo u Faucheleventovu kolibicu. Fauchelevent se zaplitao u svoje pretpostavke, i bilo mu je samo ovo jasno: g. Madeleine mu je spasio život. Ta jedina izvjesnost bila je dovoljna da utječe na njegovu odluku. On reče za sebe: Sad je red na mene. U svojoj je savjesti dodao: G. Madeleine nije toliko razmišljao kad je trebalo da se ugura pod kola da me ispod njih izvuče. On odluči da spasi g. Madeleina. On ipak postavi sebi nekoliko pitanja i dade nekoliko odgovora: poslije onog što je učinio za mene, da li bih ga spasio i kad bi bio lopov? Svakako. Da li bih ga spasio i kad bi bio ubojica? Svakako. Da li da ga spasi pošto je on svetac? Svakako. Ali zadržati ga u samostanu, kakav problem! Pred tim gotovo nemogućim pokušajem Fauchelevent nije ustuknuo; ovaj siroti pikardijski seljak, bez drugih mjerila za stvari osim svoga požrtvovanja, svoje dobre volje, i malo one stare seljačke prepredenosti koju je ovoga puta stavio u službu jedne plemenite namjere, poduzeo je da se popne preko nemogućnosti samostana i teških pravila sv. Benedikta. Čiča-Fauchelevent je bio starac; na kraju svoga života on je, onako šepav, bogalj, nemajući više ništa što ga veže za ovaj svijet, našao da je slatko biti zahvalan, pa kako je vidio da bi mogao učiniti neko dobro djelo, bacio se na to da ga izvrši kao čovjek koji bi na samrti imao pri ruci jednu čašu dobra vina kakvog nikad nije okusio a koju bi željno ispio. Može se dodati da je zrak koji je udisao već više godina u ovom samostanu uništio u njemu ličnost, i na kraju mu učinio neminovnim jedno dobro djelo. On donese dakle odluku: sav se posvetiti g. Madeleineu. Mi smo za njega rekli: siroti pikardijski seljak. Naziv je tačan, ali nepotpun. Na ovom mjestu naše priče, potrebno je malo fiziologije čičeFaucheleventa. On je bio seljak, ali je nekad bio seoski pisar, a to je

pridonijelo da je u njegovoj prepredenosti bilo advokatskih smicalica, a pronicavosti u njegovoj bezazlenosti. Kako je iz raznih uzroka propao u svojim poslovima, pao je naniže, i od pisara postao taljigaš i običan radnik. Ali i pored psovaka i udaranja bičem, što je, čini se, potrebno konjima, ostalo je u njemu nešto pisarskog. Imao je nešto prirodne bistrine; nije govorio kao seljak; bio je razgovoran, što je rijetkost u selu, te su se drugi seljaci izjašnjavali o njemu: govori gotovo kao neki gospodin kaputaš. Fauchelevent je bio doista od one vrste koju je drski i površni rječnik prošlog vijeka označio kao: pola-građanin, pola-seljačina, i koju su metafore što su padale iz dvorca na krovinjaru označavale u spisku neplemića: pomalo prostak, pomalo građanin, papar i sol. Iako je mnogo patio i imao zao udes, Fauchelevent, neka vrsta jedne stare duše koja pokazuje svoje ožiljke, bio je ipak čovjek koji se mnogo ne odlučuje i vrlo neposredan; dragocjena odlika koja sprečava čovjeka da bude loš. Njegove mane i poroci, jer on ih je imao, bili su površni; sve u svemu, njegov lik dobivao je kad bi se bolje promotrio. Njegovo staračko lice nije imalo nijednu od onih nemilih bora na vrhu čela koje znače zlobu ili glupost. U svitanje, pošto je bio vrlo mnogo razmišljao, čiča-Fauchelevent otvori oči i spazi g. Madeleinea, koji je, sjedeći na svom naramku slame, promatrao kako Cosetta spava. Fauchelevent se ispravi sjedeći i reče: – Sada kad ste već ovdje, šta ćete poduzeti da uđete unutra? Ove su riječi ukratko objašnjavale cio položaj, i prenuše Jaena Valjeana iz njegova sanjarenja. Dva starca se posavjetovaše. – Najprije, reče Fauchelevent, ne smijete nikako ni stope kročiti iz ove sobe, ni mala Cosetta ni vi. Samo jedan korak u vrtu i mi smo propali. – Tako je. – Gospodine Madeleine, nastavi Fauchelevent, došli ste u jedan vrlo dobar čas, hoću reći vrlo loš čas, jedna od ovih gospa vrlo je bolesna. Zato se neće na ovu stranu mnogo ni obazirati. Čini se da je na umoru. Čitaju joj molitve od četrdeset sati. Sva se zajednica uskomešala. Ona što se sprema da ode svetica je. Zapravo, svi smo mi ovdje sveti. Sva razlika između njih i mene je u tome što one kažu: naša ćelija, a ja kažem moj sobičak. Bit će molitva za samrtnike, a zatim molitva za mrtve. Za danas ćemo biti mirni, ali ne jamčim za sutra. – Međutim, primijeti Jean Valjean, ova baraka je na mjestu gdje je zid uvučen, prikrivena je nekom vrstom razvalina, ima ovdje drveća, ne vidi se iz samostana. – A ja dodajem da joj se koludrice nikada ne primiču. – Pa onda? reče Jean Valjean.

Upitnik koji je potkrijepio ovo: pa onda, značio je: čini mi se da se tu može ostati sakriven. Na taj upitnik Fauchelevent odgovori: – Tu su male. – Kakve male? zapita Jean Valjean. Kad je Fauchelevent otvarao usta da objasni riječi koje je izgovorio, začulo se kako je zvono jedanput odjeknulo. – Koludrica je umrla, reče on. Ovo je posmrtno zvonjenje. I on dade znak Jeanu Valjeanu da sluša. Zvono odjekne drugi put. – To je posmrtno zvonjenje, gospodine Madeleine. Ono će se nastaviti svake minute čitavih dvadeset i četiri sata, sve dok ne iznesu tijelo iz crkve. Znate, dječurlija se igra. Za vrijeme odmora, dovoljno je da se lopta otkotrlja pa da one dođu, pored svih zabrana, da je traže i pretražuju svuda ovuda. Đavoli su vam ti kerubini. – Koji? zapita Jean Valjean. – Male. Otkrili bi vas brzo, još kako. One bi povikale: Gle! evo jednog čovjeka. Ali danas nema opasnosti. Neće biti odmora. Cijeli dan će proći u molitvama. Čujete li zvono? Kao što sam vam kazao, svake minute. To je posmrtno zvono. – Razumijem, čiča-Fauchelevente. Ovdje ima pitomica. I Jean Valjean pomisli u sebi: – Taj bi odgoj bio kao naručen za Cosettu. Fauchelevent uzvikne: – Vraga! Da li ima djevojčica! I još kako bi zapijukale oko vas! I pobjegle bi! Ovdje je čovjek kao kuga. Vidite li da su mi privezali praporac oko šape kao da sam divlja životinja. Jean Valjean je razmišljao sve dublje. – Ovaj bi nas samostan spasio, mrmljao je on. Onda podigne glas: – Da, teško je to, ostati ovdje. – Nije, reče Fauchelevent, nego izaći. Jean Valjean osjeti kako mu je krv udarila u lice. – Izaći! – Da, gospodine Madeleine, da biste ušli, treba da izađete. I, pošto je pričekao kad je još jednom udarilo posmrtno zvono, Fauchelevent nastavi: – Ne možete se odjednom naći ovdje tek onako. Odakle dolazite? Za mene, vi ste pali s neba, jer vas poznajem; ali za koludrice treba da uđete kroz vrata.

Odjednom se začulo jedno dosta složeno udaranje drugog jednog zvona. – Ah! reče Fauchelevent, zovu majke izbornice. Idu na zbor. Drži se uvijek zbor kad netko umre. Umrla je u samo svitanje. Obično se umire u svitanje. Ali zar vi ne biste mogli izaći onuda kuda ste bili ušli? Čujte, nije što bih htio da vas zapitkujem, ali kuda ste ušli? Jean Valjean problijedi. Od same pomisli da siđe u ovu strašnu ulicu zadrhtao je. Izađite iz jedne šume pune tigrova i, kad budete napolju, zamislite da vas neki prijatelj nagovara da se vratite natrag. Jean Valjean je zamišljao kako još sva policija gmiže u toj četvrti, gledao je policiste koji vrebaju, svuda straže, grozne šake koje se primiču njegovu ovratniku, Javerta, koji je možda na uglu raskršća. – Nemoguće! reče on. Čiča-Fauchelevente, uzmite da sam pao s neba. – Ali vjerujem, vjerujem, odgovori Fauchelevent. Ne treba da mi to kažete. Bit će da vas je blagi bog uzeo u svoju ruku da vas pogleda izbliže, a onda vas je ispustio. Samo, on je htio da vas smjesti u jedan muški samostan, pa se prevario. Eno, još jedno zvonjenje. Ovo je poziv vrataru da pođe i obavijesti općinu da bi ona obavijestila liječnika koji utvrđuje smrt da dođe i da vidi da je jedna umrla. Sva je ta ceremonija oko umiranja. Ove dobre gospe ne vole mnogo taj posjet. Liječnik, taj vam ne vjeruje ni u šta. On podiže veo. On čak podiže ponekad i nešto drugo. Kako su se ovoga puta požurile da obavijeste liječnika, šta im to znači? Vaša mala još uvijek spava. Kako se zove? – Cosetta. – To je vaša kći, tojest, kako bi se reklo: vi ste kao njen djed? – Da. – Za nju će biti lako da izađe odavde. Ja imam vrata za poslugu koja izlaze na dvorište. Lupam. Vratar otvori. Imam košaricu na leđima, mala je unutra. Izađem. Čiča-Fauchelevent izlazi s košaricom, to je obična stvar. Vi ćete reći maloj da bude mirna. Ona će biti pod pokrivalom. Ostavit ću je koliko bude trebalo kod jedne dobre stare prijateljice, piljarice u ulici Chemin-Vert, koja je gluha i kod koje ima jedan krevetić. Proderat ću se na uho piljaričino da je to moja nećakinja, i da mi na nju pripazi do sutra. Zatim će se mala vratiti s vama. Jer ja ću vas uvesti. To se mora. Ali, kako ćete se vi snaći da izađete? Jean Valjean zavrti glavom. – Nitko ne smije vidjeti, u tome je sve, čiča-Fauchevente. Nađite neki način da me izvedete kao Cosettu u košarici i pod pokrivačem.

Fauchelevent se češkao ispod uha srednjim prstom lijeve ruke, znak da je bio u ozbiljnoj neprilici. Treće zvonjenje skrene pažnju na drugu stvar. – Ovo odlazi liječnik-mrtvozornik, reče Fauchelevent. On je pogledao i rekao: Mrtva je, dobro. Kad je liječnik ovjerio putnu ispravu za raj, pogrebno poduzeće šalje mrtvački lijes. Ako je to majka, majke je sahranjuju; ako je to sestra, sestre je sahranjuju. Poslije toga ja zakivam. To ulazi u moje vrtlarske dužnosti. Vrtlar je pomalo i grobar. Namjeste je u jedno nisko odjeljenje crkve koje izlazi na ulicu i u koje ne može ući nijedan muškarac osim liječnika koji utvrđuje smrt. Ne računam u ljude grobare i sebe. U tome odjeljenju zakivam sanduk. Grobari dođu da ga uzmu, i tjeraj, kočijašu! eto tako se ide na nebo. Donesu jednu kutiju u kojoj nema ništa, a iznesu je s nečim unutra. Eto što je pogreb. De profundis. Jedna zraka sunca koja je ravno padala dodirivala je lice uspavane Cosette, koja je pomalo otvarala usta, i naličila na anđela koji pije svjetlost. Jean Valjean ju je stao gledati. Nije više slušao Faucheleventa. Kad nekoga ne slušaju, to nije razlog da ušuti. Čestiti stari vrtlar nastavljao je mirno svoje preklapanje: – Grob se kopa na vožirarskom groblju. Kažu da će ukinuti to vožirarsko groblje. To je staro groblje koje ne odgovara propisima, koje nije odjeveno kako treba; i koje će otići u penziju. Šteta je, jer je zgodno. Ja imam tamo jednog prijatelja, starca Mestiennea, grobara. Ovdašnje koludrice imaju povlasticu da ih nose na groblje u sumrak. Ima za njih osobito rješenje prefekture. Ali koliko događaja od jučer! Majka Krucifiksija umrla, a čiča-Madeleine ... – Zakopan, reče Jean Valjean tužno. Fauchelevent se uhvati za tu riječ. – Dabome! Kad biste bili potpuno ovdje, to bi bio pravi ukop. Odjeknulo je i četvrto zvonjenje. Fauchelevent skine brzo s klina podvezicu s praporcem i priveže je oko svoga koljena. – Ovo sada, to je za mene. Majka nadstojnica me zove. Gle, ubo sam se u svoju kopču. Gospodine Madeleine, ne mičite se, i čekajte me. Ima nešto novo. Ako ste gladni, tu je vino, kruh i sir. On izađe iz kolibice govoreći: Evo me! evo! Jean Valjean ga je vidio kako se žuri kroz vrt što je brže mogao sa svojom sakatom nogom, pogledajući usput svoje dinje. Nepunih deset minuta iza toga čiča-Fauchelevent, od čijeg su praporca pri njegovu prolasku bježale koludrice, zakuca polako na jedna vrata, a jedan blagi glas odgovori:

Navijeke. Navijeke, tojest: Slobodno. To su bila vrata jedne sobe koja je određena za poslovne razgovore s vrtlarom. Ta je soba bila pokraj dvorane za sestrinske zborove. Nadstojnica, koja je sjedila na jednoj stolici u sobi, čekala je Faucheleventa.

II FAUCHELEVENT PRED TEŠKOĆOM Imati uzbuđen i ozbiljan izraz, to je svojstveno, u kritičnim prilikama, određenim karakterima i određenim zanimanjima, osobito svećenicima i redovnicima. Kad je Fauchelevent ušao. ovaj dvostruki oblik zabrinutosti bio je ocrtan na licu nadstojnice, one krasne i učne gospođice de Blemeur, majke Inocencije, koja je obično bila vesela. Vrtlar bojažljivo pozdravi i zastade na pragu ćelije. Nadstojnica, koja je nizala svoje brojanice, podigne oči i reče: – Ah, to ste vi, čiča Fauvent. U samostanu su bili usvojili tako skraćeno ime. Fauchelevent je još jednom pozdravi. – Čiča-Fauvent, dala sam vas pozvati. – Evo me, časna majko. – Imam s vama da razgovaram. – I ja s vama, reče Fauchelevent sa smjelošću od koje se u sebi uplašio, imam nešto reći prečasnoj majci. Nadstojnica ga pogleda. – Ah! imate mi nešto saopćiti. – Jednu molbu. – Dobro, recite. Čiča-Fauchelevent, bivši pisar, pripadao je onom redu seljaka koji se umiju snaći. Izvjesno lukavo neznanje predstavlja snagu; čovjek prema njemu nije nepovjerljiv pa mu nasjedne. Za malo više od dvije godine što je bio u samostanu, Fauchelevent je imao uspjeha u ovoj zajednici. Uvijek osamljen, on, pored svoga vrtlarstva, nije imao drugoga posla osim da bude radoznao. Na udaljenosti na kojoj je bio od svih ovih žena pod velom koje su išle tamo-amo, on je vidio pred sobom samo kretanje sjena. Pažnjom i pronicavošću, on je uspio da ova priviđenja zaodjene mesom, i ove mrtve žene bile su za njega žive. On je bio kao gluh čovjek čiji se vid izoštrava i kao slijepac čiji se sluh istanjuje. On se potrudio da pogodi značenje raznih zvonjava, i u tome je uspio, tako da ovaj zagonetni i šutljivi samostan nije imao tajne za njega; ova mu je sfinga došaptavala sve svoje tajne. Fauchelevent, znajući, sve, krio je sve.

To je bila njegova vještina. Cijeli je samostan mislio da je glup. Velika zasluga u crkvenim redovima. Majke izbornice cijenile su Faucheleventa. To je bio rijetko šutljiv čovjek. Ulijevao je povjerenje. Osim toga, bio je uredan i izlazio samo radi dokazanih potreba za voćnjak i dinjište. Ipak je umio da povuče za jezik dva čovjeka: u samostanu vratara, pa je znao za pojedinosti iz sobe za razgovore; a na groblju grobara, pa je znao sve sitnice oko pogreba; tako je u pogledu ovih koludrica imao dvostruka obavještenja; jedna o životu, druga o smrti. Ali on nije ništa zloupotrebljavao. Star, šepav, ništa ne videći, vjerojatno pomalo gluh, koliko dobrih osobina! Teško bi ga bilo zamijeniti. Starac, sa sigurnošću čovjeka koji zna da ga cijene, počne, pred časnom majkom, jedan seljački govor, dosta rasplinut i vrlo dubok. Govorio je dugo o svojim godinama, o svojim tjelesnim nedostacima, o teretu godina koje se za njega odsad dvostruko računaju, o sve većem poslu, o prostranstvu vrta, o noćima koje mora provoditi u radu, kao, na primjer, posljednjoj kad je trebalo da pokriva dinje asurama zbog mjesečine, i na kraju završio time da ima jednog brata, (nadstojnica se trgla) – jednog brata koji nije mlad, – (nadstojnica se ponovo trgla, ali je njen trzaj sada umirivao) – da bi, ako bi htjeli, ovaj brat mogao doći da s njim stanuje i da mu pomaže, da je odličan vrtlar, da bi ga u samostanu mogli korisno upotrebiti, bolje nego njega; – da bi, u protivnom slučaju, ako ne bi primili njegovog brata, pošto se on, stariji, osjeća oronuo i nedovoljan za posao, bio primoran, na svoju veliku žalost, da ode; – i da njegov brat ima jednu unuku koju bi doveo sa sobom, koja bi se odgajala po božjim zakonima u ovoj kući, i koja bi možda, tko zna? postala jednog dana koludrica. Kad je prestao govoriti, nadstojnica prestade s premetanjem svoje krunice između prstiju, i reče mu: – Da li biste mogli do večeras nabaviti jednu željeznu polugu? – Za kakav posao? – Da bi se njome nešto podiglo. – Mogu, časna majko, odgovori Fauchelevent. Nadstojnica, bez ijedne dalje riječi, ustane i uđe u susjednu sobu, koja je bila dvorana za sestrinske zborove i gdje su majke izbornice bile vjerojatno okupljene. Fauchelevent je ostao sam.

III MAJKA INOCENCIJA Proteklo je oko četvrt sata. Nadstojnica se vrati i sjedne opet na stolicu. Činilo se da su oboje njih obuzeti svojim mislima. Prenosimo što bolje možemo razgovor koji se među njima zapodjeo. – Čiča-Fauvent? – Časna majko? – Poznata vam je kapela? – Imam u njoj jednu malu pregradu odakle slušam misu i obrede. – A jeste li ulazili u kor poslom? – Dva, tri puta. – Treba podići jednu ploču. – Tešku? – Ploču s poda pored oltara. – Ploču što zatvara grobnicu? – Da. – Eto baš jedne prilike za koju bi bilo dobro da ima dva čovjeka. – Majka Ascenzija, koja je jaka kao pravi čovjek, pomoći će vam. – Žena nije nikad što i čovjek. – Imamo samo ženu da vam pomogne. Svako čini što može. Zato što je don Mabillon da četiri stotine sedamnaest poslanica sv. Bernarda, a Merlonus Hostius samo tri stotine šezdeset i sedam, ja ne prezirem Merlonusa Hostiusa. – Ja još manje. – Svatko je zaslužan tko radi prema svojim snagama. Samostan nije isto što i radionica. – A žena nije isto što i čovjek. Moj brat vam je jak! – A zatim, imat ćete polugu. – To je jedini ključ koji pristaje za takva vrata. – Ima jedna karika na ploči. – Provući ću kroz nju polugu.

– A ploča je tako udešena da se okreće. – Dobro, časna majko, otvorit ću grobnicu. – I četiri majke pjevačice će vam pomoći. – A kad grobnica bude otvorena? – Trebat će je zatvoriti. – Je li to sve? – Ne. – Zapovjedajte, prečasna majko. – Fauvente, mi imamo povjerenja u vas. – Ja sam ovdje da sve uradim. – I da o svemu šutite. – Da, časna majko. – Kad grobnica bude otvorena... – Zatvorit ću je ... – Ali prije toga ... – Šta, časna majko? – Trebat će u nju nešto spustiti. Nastala je šutnja. Nadstojnica, pošto je napućila donju usnu kao da oklijeva, prekine je. – Čiča-Fauvente? – Časna majko? – Znate da je jedna majka umrla jutros? – Ne znam. – Niste, dakle, čuli zvona? – Ne čuje se ništa na kraju vrta. – Doista? – Jedva razabirem kad mene pozove zvono. – Umrla je u samo svitanje. – A onda, jutros vjetar nije duvao prema meni. – To je majka Krucifiksija. Blažena. Nadstojnica ušuti, usne joj se stadoše pomicati kao da se moli u sebi, pa nastavi: – Prije tri godine, samo što je vidjela majku Krucifiksiju kako se moli, jedna jansenistkinja, gospođa de Bethune, prešla je na pravu vjeru. – A jest, sad čujem posmrtno zvono, časna majko. – Majke su je odnijele u mrtvačku sobu iz koje se ulazi u crkvu.

– Znam. – Nijedan drugi čovjek osim vas ne može i ne smije ući u tu sobu. Pamtite to dobro. Lijepo bi bilo vidjeti jednoga muškarca da uđe u mrtvačku sobu! – Ni pomisliti više! – A? – Ni pomisliti više! – Šta kažete? – Velim ni pomisliti više. – Ni pomisliti više, a šta? – Časna majko, ne kažem ni pomisliti više šta, velim ni pomisliti više. – Ne razumijem vas. Zašto kažete ni pomisliti više? – Ja kažem što i vi, časna majko. – Ali ja nisam rekla ni pomisliti. – Niste rekli, ali ja sam rekao da kažem što i vi. U tom je trenutku izbilo devet sati. – U devet sati ujutro i u svaki čas neka bude hvaljeno i slavljeno presveto svetootajstvo u oltaru, reče nadstojnica. – Amen, reče Fauchelevent. Sat je izbio u pravi čas. On je prekinuo s onim »ni pomisliti više«. Vjerojatno da se bez toga nadstojnica i Fauchelevent ne bi nikad izvukli iz tog zapetljanog klupka. Fauchelevent obriše znoj sa čela. Nadstojnica ponovo promrmlja u sebi, vjerojatno neku molitvu, a zatim podigne glas. – Za života majka Krucifiksija preobraćala je. Poslije smrti činit će čudesa. – Svakako! odgovori Fauchelevent žureći se da potvrdi, i s tvrdom odlukom da se više ne zaleti. – Čiča-Fauvent, naša je zajednica blagoslovena u majci Krucifiksiji. Bez sumnje, nije dano svakome da umre kao kardinal de Berulle, služeći svetu misu i da pošalje svoju dušu bogu izgovarajući ove riječi: Hane igitur oblationem.53 Ali, iako nije postigla toliku sreću, majka Krucifiksija dočekala je divnu smrt. Ostala je pri svijesti do posljednjeg časa. Razgovarala je s nama, a zatim je razgovarala s anđelima. Dala nam je svoje posljednje zapovijesti. Da ste imali malo više vjere, i da ste mogli biti u njenoj ćeliji, ona bi vam izliječila nogu samo što bi je dotakla. 53

Dakle ovu žrtvu. – Prev.

Osmjehivala se. Osjećala je da uskrsava u gospodu. Bilo je nečega rajskog u toj smrti. Fauchelevent pomisli da je to kraj neke molitve. – Amen, reče on. – Čiča-Fauvent, treba ispuniti ono što mrtvi hoće. Nadstojnica premetne preko prstiju nekoliko zrna na svojoj krunici. Fauchelevent je šutio. Ona nastavi. – Tražila sam da vidim što misli o ovom pitanju više duhovnika koji rade u gospodu bogu i bave se u vršenju svojih dužnosti crkvenim životom s divnim uspjehom. – Časna majko, ovdje se posmrtno zvono čuje bolje nego u vrtu. – Uostalom, ona je više nego mrtva, ona je sveta. – Kao i vi, časna majko. – Ona je ležala u svom mrtvačkom lijesu od prije dvadeset godina, po osobitom dopuštenju našeg svetog oca Pija VII. – Onoga koji je okrunio impe ... Buonaparta. Za lukavog čovjeka kakav je bio Fauchelevent, ovo je podsjećanje bilo nezgodno. Sreća, nadstojnica, zanesena svojini mislima, nije čula. Ona nastavi: – Čiča-Fauvent? – Časna majko? – Sv. Diodor, kapadokijski nadbiskup, zahtijevao je da na njegovoj grobnici napisu ovu jednu riječ: Acarus, što znači zemaljski crv; to je bilo učinjeno. Je li istina? – Jest, časna majko. – Blaženi Mezzocane, aquilski opat, zahtijevao je da ga pokopaju pod vješalima; tako je bilo urađeno. – Istina je. – Sv. Terencije, biskup u Portu na utoku Tibra u more, zatražio je da na njegovu ploču urežu znak koji se stavlja na grob oceubojica, u nadi da će prolaznici pljunuti na njegov grob. Tako je bilo učinjeno. Treba slušati mrtve. – Neka tako bude. – Tijelo Bernarda Gidonisa, koji je rođen u Francuskoj blizu RocheAbeillea, bilo je, kao što je on naredio, a protiv volje kastiljskog kralja, preneseno u crkvu dominikanaca u Limogesu, iako je Bernard Gidonis bio tujski biskup u Španiji. Može li se to poricati? – To nikako, časna majko.

– Tu činjenicu svjedoči Plantavit de la Fosse. Opet se nekoliko zrna na krunici tiho odvojiše. Nadstojnica nastavi: – Čiča-Fauvent, majka Krucifiksija bit će pokopana u mrtvačkom lijesu u kome je ležala već dvadeset godina. – Tako je i pravo. – To je produženje sna. – Dužnost mi je, dakle, da je zakujem u tom lijesu. – Da. – A ostavit ćemo na stranu lijes pogrebnog poduzeća? – Tačno tako. – Slušam zapovijesti prečasne zajednice. – Četiri majke pjevačice će vam pomoći. – Da zakujem lijes? Nisu mi potrebne. – Ne. Da ga spustite. – Kuda? – U grobnicu. – Koju grobnicu? – Pod oltarom. Fauchelevent se trgne. – U grobnicu pod oltarom! – Pod oltarom. – Ali... – Imat ćete željeznu polugu. – Da, ali... – Podići ćete ploču polugom kroz kariku. – Ali... – Treba se pokoriti mrtvima. Da je ukopamo pod oltarom kapele, da je ne nosimo na neosvećeno zemljište, da ostane mrtva ondje gdje se molila živa, to je bila posljednja želja majke Krucifiksije. Ona je to od nas tražila, tojest zapovjedila nam. – Ali to je zabranjeno. – Zabranjeno od ljudi, naređeno od boga. – Ako se to sazna? – Imamo u vas povjerenja. – Oh, ja, šutjet ću kao zaliven. – Zbor se sastao. Majke izbornice, koje sam opet pitala za savjet i koje još vijećaju, odlučile su da se majka Krucifiksija, kao što je željela, pokopa

u svom lijesu pod našim oltarom. Pomislite, Čiča-Fauvent, kad bi se dogodila ovdje čudesa? Kakva slava u gospodu za zajednicu! Čudesa se dešavaju na grobovima. – Ali, časna majko, ako predstavnik komisije za javno zdravlje... – Sv. Benedikt II, u pitanju pogreba, odupro se Konstantinu Pogonatu. – Ipak, policijski komesar ... – Honodemar, jedan od sedam njemačkih kraljeva koji su prodrli u Galiju za vlade imperatora Konstancija, izričito je priznao pravo duhovnicima da budu pokopani u vjeri, tojest pod oltarom. – Ali .policijski inspektor... – Svijet nije ništa pred križem. Martin, jedanaesti general kartuzijanaca, dao je svome redu ovu devizu: Stat crux dum volvitur

orbis54. – Amen, reče Fauchelevent, koji se uvijek, bez oklijevanja na taj način izvlačio kad bi čuo latinski. Kakvi drago slušaoci dovoljni su onome koji je suviše dugo šutio. Onoga dana kad je retor Gimnastoras izašao iz tamnice, s mnogo dilema i silogizama u sebi, on se zaustavio pred prvim, drvetom na koje je naišao, počeo da mu govori, i učinio vrlo velike napore da ga uvjeri. Nadstojnica, obično pritiješnjena branom šutnje, tako da se iz nje prelijevalo, podigne se i uzvikne s govorljivošću dignutih ustava: – Imam s desne strane Benedikta, a s lijeve Bernarda. Tko je Bernard? To je prvi opat Clairvauxa. Fontaines u Burgundiji blagosloven je kraj jer je zaslužan za to što se on tamo rodio. Njegov se otac zvao Técelin a njegova majka Alètha. Počeo je sa Cîteauxom da završi s Clairvauxom; zaredio ga je za svećenika Guillaume de Champeaux biskup u Châlon-sur-Saône; okupio je sedam stotina iskušenica i osnovao stošezdeset samostana; on je smrvio Abeilarda na koncilu u Sensu 1140, i Pierrea de Bruysa te Henryja, njegovog učenika, i jednu drugu vrstu zabludjelih koje su zvali Apostolicima; on je zbunio Arnauda de Brescea, šatro redovnika Raoula, ubojicu Židova, izdizao se nad svima na koncilu u Reimsu 1148, utjecao na osudu Gilberta de la Porée, biskupa u Poitiersu, zauzeo se da bude osuđen Éon de l’Étoile, izmirio razmirice između kneževa, prosvijetio kralja Ljudevita Mladog, savjetovao papu Eugena III, uveo red u Templeu, propovijedao križarski rat, izvršio dvije stotine i pedeset čudesa u svom životu. Nekad i trideset i devet u jednom danu. Tko je Benedikt? To je patrijarh Monte-Cassina; to je drugi osnivač svetačkog samostanskog života, to je Vasilije Zapada. Njegov je red dao 54

Stoji križ dok se svijet okreće. – Prev.

četrdeset papa, dvije stotine kardinala, pedeset patrijarha, hiljadu i šest stotina nadbiskupa, četiri hiljade i šest stotina biskupa, četiri cara, dvanaest carica, četrdeset i šest kraljeva, četrdeset i jednu kraljicu, tri hiljade i šest stotina kanoniziranih svetaca, a postoji već hiljadu i četiri stotine godina. S jedne strane sv. Bernard; s druge strane predstavnik javnog zdravlja! S jedne strane sv. Benedikt; s druge strane inspektor za čistoću! Država, nadzor nad čistoćom, pogrebi, uredbe, uprava, zar mi o tome vodimo računa! Ponekad bi se namjernik gnušao kad bi vidio kako se s nama postupa. Mi čak nemamo prava da damo svoj prah Isusu Kristu! Vaše javno zdravlje je revolucionarna izmišljotina. Da se bog podvrgava policijskom inspektoru; takav je ovaj vijek. Šutite, Fauvente! Fauchelevent, pod ovim pljuskom, nije se baš ugodno osjećao. Nadstojnica nastavi: – Pravo samostana na pokop za svakog je nesumnjivo. Mogu ga poricati samo fanatici i zabludjele duše. Živimo u vremenima strahovite zbrke. Zaboravlja se na ono što treba znati, a zna se ono što treba zaboraviti. Svijet je ogrezao u neznanju i bezbožan je. Ima u naše doba ljudi koji ne prave razliku između prevelikog sv. Bernarda i Bernarda zvanog Bernar siromašnih katolika, nekog dobrog duhovnika koji je živio u trinaestom vijeku. Drugi su toliko bogohulni da uspoređuju stratište Louisa XVI s križem Isusa Krista. Louis XVI bio je samo kralj. Čuvajmo se boga! Ne zna se više ni sto je pravedno ni što je nepravedno. Zna se za ime Voltairea, a ne zna se za ime Césara de Busa. Međutim César de Bus je svetac, a Voltaire je nesretnik. Posljednji nadbiskup, kardinal od Périgorda, nije čak znao da je Charles de Gondren naslijedio Bérullea, a François Bourgoin Gondrena, a Jean François Senault Bourgoina, a otac de Sainte-Marthe Jeana Françoisa Senaulta. Zna se za ime oca Cotona, ne zato što je bio jedan od trojice koji su pridonijeli osnivanju Oratorija, nego zato što je njegovim imenom psovao liugenotski kralj Henrik IV. Sv. François de Sales svidio se svjetskim ljudima zato što je varao na kartama. A napadaju onda i vjeru. Zašto? Zato što je bilo nevaljalih isvećenika, zato što je Sagittaire, biskup u Gapu bio brat Salonea, biskupa u Embrunu, i što su obojica bili sljedbenici Momolovi. Šta to znači? Zar i pored toga Martin tourski nije svetac? I zar nije dao polovicu svoga ogrtača jednom siromahu? Progone se sveci. Zatvaraju se oči pred istinama. Mrak je navika. Najokrutnije su slijepe životinje. Nitko ozbiljno ne misli na pakao! Oh! nevaljala li naroda! U ime kralja danas znači u ime revolucije. Ne zna se više što se duguje ni živima ni mrtvima. Zabranjeno je umrijeti svetački. Pogreb je građanska stvar. To je užasno. Sv. Lav II napisao je dva osobita pisma, jedno Pierreu Notaireu, drugo vizigotskom kralju, da bi pobio i odbacio, u pitanjima koja se tiču mrtvih, autoritet egzarha i prevlast kraljevu. Gautier, biskup u Châlonsu,

nije popuštao u ovom pitanju pred Otonom, burgundskim vojvodom. Staro sudstvo je bilo s tim suglasno. Nekad su nas pitali za savjet i u svjetovnim stvarima. Opat Citeauxa, general reda, bio je po svom položaju savjetnik u burgonjskom parlamentu. Mi radimo s našim pokojnicima što hoćemo. Zar si i tijelo samog sv. Benedikta ne nalazi u Francuskoj, u opatiji Fleury, nazvanoj Saint-Benoit-sur-Loire, iako je umro u Italiji, u MonteCaisinu, u subotu 21. ožujka 543? Sve je ovo nepobitno. Grozim se psalanata, ne podnosim priore, mrzim heretike, ali bih mrzila još više svakoga tko b;i mi tvrdio protivno. Treba samo čitati Arnoula Wiona, Gabrijela Bucelina, Trithemea, Maurolicusa i don Luc d’Acheryja. Nadstojnica predahne, zatim se okrene Faucheleventu: – Čiča-Fauvent, rekli smo? – Rečeno je, časna majko. – Može li se na vas računati? – Slušat ću. – To je lijepo. – Ja sam potpuno odan samostanu. – Dobro. Vi ćete zakovati lijes. Sestre će ga odnijeti u kapelu. Obavit će se zadušnica. Zatim će se vratiti u samostan. Između jedanaest i pola noći, doći ćete sa željeznom polugom. Sve će se obaviti u najvećoj tajnosti. U kapeli će se nalaziti samo četiri majke pjevačice, majka Ascenzija i vi. – I sestra koja će biti na stupu. – Ona se neće okretati. – Ali će čuti. – Ona neće slušati. Uostalom, što samostan zna, svijetu je nepoznato. Opet je nastao tajac. – Skinut ćete onaj praporac. Ne treba da sestra na stupu primijeti da ste tu. – Časna majko? – Šta, Čiča-Fauvent? – Da li je dolazio liječnik koji ustanovljuje smrt? – Doći će danas u četiri sata. Zvonilo je da dođe taj liječnik. Ali vi ne čujete nikad kad zvoni? – Ja pazim samo kad za mene zvoni. – Tako i treba, Čiča-Fauvent. – Časna majko, trebat će jedan otpirač od najmanje šest stopa. – Gdje ćete ga naći?

– Gdje ima željeznih ograda, tu ima i željeznih poluga. Imam hrpu gvožđarije na kraju vrta. – Oko četiri sata prije ponoći; ne zaboravite. – Časna majko? – Šta? – Ako ikad budete imali sličnih poslova, moj brat je jak. Pravi Turčin! – Radit ćete što najbrže budete mogli. – Sa mnom ne ide jako brzo. Ja sam bogalj; zato bi mi bio potreban jedan pomoćnik. Ja šepam. – Biti šepav nije grijeh i možda je blagoslov. Car Henrik II, koji se borio protiv antipape Grgura i vratio prava Benediktu VIII, imao je dva nadimka: Sveti i Šepavi. – Dobro je to imati dvije navlake, promrmlja Fauchelevent, koji je uistinu bio malo tvrd na ušima. – Čiča-Fauvent, predomislila sam se, neka bude cio sat. To nije suviše. Budite kod glavnog oltara sa željeznom polugom u jedanaest sati. Posmrtni obred počinje u ponoć. Treba da sve bude gotovo dobrih četvrt sata prije. – Sve ću učiniti da dokažem koliko sam odan zajednici. Dao sam riječ. Zakovat ću mrtvački lijes. Tačno u jedanaest sati bit ću u kapeli. Tu će biti majke pjevačice, tu će biti majka Ascenzija. Dva čovjeka bi više vrijedila. Napokon, nije važno! Imat ću svoju polugu. Otvorit ćemo grobnicu, spustit ćemo lijes i zatvorit ćemo grobnicu. Poslije toga, nikakvog traga neće ostati. Vlada neće ništa ni slutiti. Časna majko, je li sve gotovo? – Nije. – A šta ima još? – Ostaje prazni mrtvački lijes. Tu je nastao zastoj. Fauchelevent je razmišljao. Nadstojnica je razmišljala. – Čiča-Fauvent, šta ćemo s mrtvačkim lijesom? – Zakopat ćemo ga. – Prazan? Opet tajac. Fauchelevent odmahne lijevom rukom kao da odgoni neko pitanje koje zadaje brigu. – Časna majko, ja ću zakovati lijes u niskom crkvenom odjeljenju, tu nitko ne može ući osim mene, i pokrit ću lijes mrtvačkim pokrovom. – Jest, ali nosači, kad ga budu stavljali u mrtvačka kola i spuštali u grob, osjetit će da nema ništa unutra.

– Ah! dođa ... uzvikne Fauchelevent. Nadstojnica je počela da se križa i u isti mah gledala ravno u vrtlara. Ono .. .vola mu je zapelo u grlu. On se požuri da nešto izmisli da bi zabašurio psovku. – Časna majko, stavit ću zemlje u lijes. Bit će kao da ima netko unutra. – Imate pravo. Zemlja vam je isto što i čovjek. Tako, vi ćete udesiti i prazni lijes? – Primam i to na sebe. Lice nadstojnice, koje je dotle bilo mrgodno i mračno, razvedri se. Ona mu dadne znak koji daje stariji kad otpušta mlađeg. Fauchelevent se uputi vratima. Kad je htio izaći, nadstojnica blago progovori: – Čiča Fauvent, zadovoljna sam s vama; sutra poslije podne dovedite mi svoga brata i recite mu da mi dovede svoju kćer.

IV GDJE POTPUNO IZGLEDA KAO DA JE JEAN VALJEAN ČITAO AUSTINA CASTILLEJA Koračanje šepava čovjeka isto je kao i namigivanje ćorava čovjeka; ono ne stiže brzo na cilj. Osim toga, Fauchelevent je bio u nedoumici. Trebalo mu je gotovo četvrt sata da se vrati u kolibu u vrtu. Cosetta je bila budna. Jean Valjean ju je namjestio pored vatre. U trenutku kad je Fauchelevent ulazio, Jean Valjean joj je pokazao vrtlarsku košaricu koja je visila o zidu i govorio joj je: – Čuj me dobro, moja mala Cosetta. Trebat će da odemo iz ove kuće, ali ćemo se mi u nju vratiti i bit će nam tu vrlo dobro. Ovaj čika će te odnijeti odavde u košarici. Čekat ćeš me kod jedne gospođe. Ja ću doći po tebe. Pazi dobro, ako nećeš da te Thénardierovica opet uzme, slušaj i ne govori ništa! Cosetta klimne glavom s ozbiljnim izrazom. Na škripu vrata kad ih je Fauchelevent otvorio, Jean Valjean se okrenuo: – No? – Sve je u redu i ništa nije u redu, reče Fauchelevent. Imam dopuštenje da vas uvedem; ali prije nego što vas uvedem treba da vas izvedem. Tu vam je čvor. Što se male tiče, za nju je lako. – Vi ćete je odnijeti?

– A ona će šutjeti. – Za to ja odgovaram. – Ali vi, čiča-Madeleine? A nakon šutnje iz koje je izbijala zebnja, Fauchelevent uzvikne:

– Pa izađite kuda ste i ušli! Jean Valjean, kao i prvi put, odgovori samo: – Nemoguće! Fauchelevent, govoreći više za sebe nego Jeanu Valjeanu, progunđa: – Jedna me druga stvar još muči. Rekao sam da ću u lijes staviti

zemlje. Nego tako mislim da zemlja u lijesu, mjesto tijela, neće biti nalik, tako to neće ići, to će se pomicati, to će se pokretati. Ljudi će to osjetiti. Razumijete li, Čiča-Madeleine, vlada će to uhvatiti. Jean Valjean ga pogleda ravno u oči i pomisli da bunca. Fauchelevent nastavi: – Kako ćete đa... vraga izaći odavde? A sve to treba biti sutra! Sutra treba da vas dovedem. Nadstojnica će vas čekati. Onda on objasni Jeanu Valjeanu kako je to nagrada za jednu uslugu koju on, Fauchelevent, čini zajednici. Kako spada u njegovu nadležnost da sudjeluje u pogrebima, kako on zakiva mrtvačke sanduke i pomaže grobaru na groblju. Kako je koludrica koja je umrla toga jutra tražila da bude ukopana u grobnicu pod oltarom kapele. Kako to zabranjuje policijska uredba, ali kako je to jedna od onih pokojnica kojima se ne može ništa odbiti. Kako nadstojnica i majke izbornice namjeravaju ispuniti pokojničinu želju. Kako ih nije briga za vladu. Kako će on, Fauchelevent, zakovati sanduk u ćeliji i spustiti pokojnicu u grobnicu. I kako je, iz zahvalnosti, nadstojnica primila u kuću njegovog brata kao vrtlara, a njegovu nećakinju kao pitomicu. Kako je njegov brat g. Madeleine, a njegova nećakinja Cosetta. Kako mu je nadstojnica rekla da dovede brata sutradan uvečer poslije tobožnjeg ukopa na groblju. Ali kako on ne može govesti g. Madeleinea izvana ako g. Madeleine nije vani. Kako je to prva nezgoda. A onda, kako ima još jedna nezgoda, prazan mrtvački sanduk. – Kakav je to mrtvački sanduk? zapita Jean Valjean. Fauchelevent odgovori: – Državni lijes. – Kakav lijes? Otkuda državni? – Umre jedna koludrica. Općinski liječnik dođe i kaže: umrla je jedna koludrica. Vlada pošalje mrtvački lijes. Sutradan pošalje mrtvačka kola i grobare da uzmu lijes i da ga odnesu na groblje. Grobari će doći i podići lijes; u njemu neće biti ničega. – Stavite nešto unutra. – Mrtvaca? Nemam ga. – Ne mrtvaca. – Nego šta? – Živog čovjeka. – Koga živog čovjeka? – Mene, reče Jean Valjean. Fauchelevent, koji je bio sjeo, podigne se kao da ga netko bocnuo ispod stolice.

– Vas? – Zašto ne? Na licu Jeana Valjeana pojavi se jedan od onih rijetkih osmijeha što su izbijali kao provedravanje na zimskom nebu. – Znate, Fauchelevente, da ste rekli: Majka Krucifiksija je umrla, a da sam ja dodao: A čiča-Madeleine je pokopan. Tako će i biti. – A, dobro, vi se šalite, vi ne govorite ozbiljno. – Vrlo ozbiljno. Treba da izađem odavde? – Bez sumnje. – Rekao sam vam da nađete i za mene jednu košaricu i neko pokrivalo. – Pa? – Košarica će biti od jelovine, a pokrivalo će zamijeniti crni pokrov. – Prije svega pokrov je bijel. Koludrice se pokapaju u bjelini. – Dobro, neka bude bijeli pokrov. – Vi niste kao ostali ljudi, čiča-Madeleine. Naići na takvu maštu, koja je samo plod divljih i drsko smionih zamisli što zaokupljaju robijaše, odvojiti se od spokojnih stvari koje su ga okružavale i umiješati se u ono što je on nazivao »sitnim, svakodnevnim samostanskim poslićima«, to je Faucheleventa zaprepastilo isto tako kao i nekog prolaznika kad bi vidio galeba gdje lovi ribu u odvodnom kanalu u ulici Saint Denis. Jean Valjean nastavi: – Stvar je u tome da odavde izađem neopaženo. To je jedan način. Ali prije svega, dajte mi potrebna obavještenja. Kako se to vrši? Gdje je taj mrtvački sanduk? – Onaj prazni? – Da. – Dolje u mrtvačkoj sobi, kako je zovu. Položen je tamo na nogare i pod pokrovom. – Koliko je dugačak lijes? – Šest stopa. – Kakva je mrtvačka soba? – To je jedna soba u prizemlju koja ima prozor s rešetkama prema vrtu, koji se zatvara izvana jednim kapkom, i dvoja vrata; jedna koja vode u samostan, druga vode u crkvu. – U koju crkvu? – U crkvu s ulice, u crkvu koja je svačija.

– Imate li ključeve jednih i drugih vrata? – Nemam. Kod mene su ključevi vrata koja idu u samostan; kod vratara je ključ od onih vrata koja vode u crkvu. – Kada vratar otvara ta vrata? – Jedino da propusti grobara koji dolazi po lijes. Kad iznesu lijes, vrata se zatvaraju. – Tko zakiva lijes? – Ja. – Tko stavlja pokrov preko njega? – Ja. – Jeste li sami? – Nijedan drugi čovjek, osim policijskog liječnika, ne može ući u mrtvačku sobu. To čak piše na zidu. – Da li biste me mogli noćas, kad svi spavaju u samostanu, sakriti u toj sobi? – Ne, ali vas mogu sakriti u jednom malom mračnom sobičku iz kojeg se ulazi u sobu i gdje ja ostavljam svoj alat za pogreb; taj sobičak ja čuvam i zaključavam. – U koliko će sati doći sutra kola po mrtvaca? – Oko tri sata po podne. Pokop se vrši na groblju Vaugirard, nešto prije mraka. To nije tako blizu. – Ostat ću sakriven u vašem sobičku za alat cijelu noć i cijelo jutro. A šta ću s jelom? Gladovat ću. – Donijet ću vam što je potrebno. – Vi biste mogli doći da me zakujete u dva sata. Fauchelevent ustukne, lomeći prste na rukama. – Ali to je nemoguće! – Koješta! Uzeti čekić i zabiti klin u dasku! Ovo što se činilo nečuveno Faucheleventu, bilo je, ponavljamo, jednostavno za Jeana Valjeana. Jean Valjean je prošao kroz sito i rešeto. Tko je god bio zatvorenik zna kako čovjek umije sebe smanjiti prema promjeru onog otvora kroz koji može pobjeći. Zatvoreniku je svojstveno bježanje kao bolesniku kriza koja ga spasava ili uništava. Bijeg je iscjeljenje. Na što sve čovjek nije gotov da bi se izliječio? Pustiti da ga zakuju i odnesu u sanduku kao poštanski paket, živjeti dugo u nekoj kutiji, naći zraka i ondje gdje ga nema, štedjeti satima u disanju, umjeti se ugušiti a ne umrijeti, u tome je, između ostalog, pokazivao svoju mračnu obdarenost Jean Valjean.

Uostalom, mrtvačkom sanduku u kome se nalazi živi stvor pribjegavao je ne samo robijaš nego i imperator. Ako je vjerovati redovniku Austinu Castillejou, Karlo V, kad je htio poslije svoga odstupanja s prijestolja da vidi još jednom svoju Plombes, upotrebio je to sredstvo da je uvede u samostan sv. Justa i da je iz njega izvede. Fauchelevent, kad je malo došao k sebi, uzvikne: – Ali kako ćete disati? – Disat ću. – U toj kutiji! Kad na to pomislim, ja se gušim. – Imate sigurno neko svrdlo, probušit ćete tu i tamo nekoliko rupica oko usta, a poklopac ozgo nećete mnogo stegnuti. – Dobro! a ako vam se zakašlje ili vam dođe da kihnete? – Onaj koji bježi niti kašlje niti kiše. I Jean Valjean doda: – Čiča Fauchelevent, treba se odlučiti: ili da me ovdje uhvate, ili da pristanete da me izvedu mrtvačka kola. Svatko je primijetio onu sklonost mačke kad se zadrži i obazre na pragu polu otškrinutih vrata. Tko nije kazao mački: – Ta ulazi već jednom! Ima ljudi koji, kad pred njih iskrsne otvorena nezgoda, po prirodi ostanu neodlučni između dvije odluke, i izlože se opasnosti da ih usud prignječi zatvarajući naglo vrata onoga što se dešava. Suviše obazrivi ljudi, koliko god bili mačke, i baš zato što su mačke, izlažu se ponekad većoj opasnosti nego oni koji su smjeli. Fauchelevent je imao tu kolebljivu prirodu. Međutim, hladnokrvnost Jeana Valjeana prelazila je nehotice i na njega. On progunđa: – Doista, kad nema drugog načina. Jean Valjean nastavi: – Jedina mi je briga što će biti na groblju. – To me baš ništa ne buni, uzvikne Fauchelevent. Ako se pouzdate da ćete se izvući iz sanduka, ja sam siguran da ću vas izvući iz groba. Grobar je pijanac i moj prijatelj. To je čiča Mestienne. Stara je loza taj starac. Grobar meće mrtvace u raku, a ja ću strpati grobara u džep. Reći ću vam što će se desiti. Stići ćemo prije sumraka, tri četvrti sata prije zatvaranja groblja. Mrtvačka kola vode do groba. Ja ću ići s njima; to je moja dužnost. Imat ću čekić, škare i kliješta u džepu. Kola se zaustave, grobari vam vežu konop oko lijesa i spuste vas. Svećenik održi molitvu, prekriži vas i polije svetom vodom te ode. Ja ostanem sam sa čiča Mestienneom. To mi je prijatelj, kažem vam. Od dvije stvari jedna: ili će biti pijan ili

neće biti pijan. Ako ne bude pijan, reći ću mu: Hajde da popijemo jednu kaplju dok je još Dobra dunja otvorena. Odvest ću ga, opit ću ga, čiča Mestienneu ne treba dugo da se opije, on je uvijek načet, past će mi pod stol, uzet ću mu kartu za ulazak na groblje, i vratit ću se bez njega. Imat ćete onda posla samo sa mnom. Ako bude pijan, reći ću mu: Odlazi, ja ću svršiti tvoj posao. On će otići, a ja ću vas izvaditi iz rupe. Jean Valjean mu pruži ruku, koju Fauchelevent zgrabi s dirljivim seljačkim ushićenjem. – Onda gotovo, čiča Fauchelevent. Sve će dobro ići. – Ako se ništa ne poremeti, pomisli Fauchelevent. A ako to okrene, zlo i naopako!

V NIJE DOVOLJNO BITI PIJANICA PA DA ČOVJEK BUDE BESMRTAN Sutradan, pred zalazak sunca, vrlo rijetki prolaznici na bulvaru Main skidali su šešire jednim starinskim mrtvačkim kolima, ukrašenim mrtvačkim glavama, cjevanicama i suzama. U tim kolima bio je lijes prekriven bijelim pokrovom na kome se širio golemi crni križ, nalik na nekog mrtvaca čije ruke vise. Jedna kočija, zavijena u crno, u kojoj se vidio svećenik u ornatu i dječak-ministrant sa crvenom kapom, išla je za njima. Dva grobara u sivoj uniformi sa crnim obrubima išli su s desne i s lijeve strane kola. Iza njih je stupao jedan starac u radničkom odijelu koji je šepao. Čovjeku su virili iz džepa držak jednog čekića, oštri vrh jednog dlijeta i kvake jednih kliješta. Groblje Vaugirard bilo je izuzetak među pariškim grobljima. Imalo je svoje osobite običaje, kao što je imalo svoja kolska vrata i svoja manja vrata, koja su, u toj četvrti, stari ljudi, privrženi starim riječima, zvali konjanička vrata i pješačka vrata. Bernardinke-benediktinke Malog Picpusa imale su povlasticu, rekli smo, da budu sahranjene u jednom uglu po strani i uvečer, pošto je to zemljište nekad pripadalo njihovoj zajednici. Budući da su grobari na taj način imali posla na groblju ljeti uvečer a zimi noću, za njih su vrijedile naročite odredbe. Vrata pariških groblja zatvarala su se u to doba kad sunce zađe, a kako je to bio općinski propis, on je obuhvaćao groblje Vaugirard kao i sva druga. Konjanička vrata i pješačka vrata bile su dvije željezne ograde jedna pored druge, a uz njih je bio jedan paviljon koji je sagradio arhitekt Perronnet i gdje je stanovao grobljanski vratar. Ove su se ograde neumoljive stale okretati na svojim šarkama onoga časa kad je sunce zalazilo iza kubeta Invalida. Ako bi se neki grobar našao toga časa na groblju, on je imao samo jedan način da izađe, svoju grobarsku kartu koju mu je izdala uprava pogrebnog poduzeća. Neka vrsta sandučića za pisma bila je namještena na kapku vratareva prozora. Grobar bi bacio kartu u taj sandučić, vratar bi je čuo kad padne, povukao bi za konop, i pješačka su se vrata otvarala. Ako grobar nije imao svoje karte, kazivao bi svoje ime, a vratar, koji je bio ponekad legao i zaspao, digao bi se, izašao da vidi grobara, i otvarao vrata

ključem; grobar je izlazio, ali je plaćao petnaest franaka globe. Ovo groblje, sa svojim osobitostima koje prkose pravilima, smetalo je administrativnoj simetriji. Ono je ukinuto malo poslije 1830. Monpamasko groblje ga je zamijenilo i naslijedilo od vožirarskog groblja onu znamenitu zajedničku krčmu, iznad koje je bila jedna naslikana dunja na dasci; krčma je jednom stranom bila okrenuta stolovima za goste, drugom grobovima, a imala je natpis: Kod dobre dunje. Za vožirarsko groblje moglo bi se reći da je bilo uvelo groblje. Rđa ga je napadala, cvijeće ga je napuštalo. Buržuji se nisu otimali da budu zakopani na Vaugirardu; to je bilo sirotinjski! Père Lachaise, to da! Biti pokopan na Père Lachaiseu bilo je isto što i imati namještaj od mahagonija. To je odavalo otmjenost. Groblje Vaugirard, dostojno uvaženja, bilo je uređeno kao stari francuski vrt. Ravne staze, zimzelen, tu je, božikovina, stari grobovi pod starom tisovinom, vrlo visoka trava. Večer je ovdje bila tragična. Bilo je tu vrlo mračnih linija. Sunce još nije bio zašlo kad mrtvačka kola s bijelim pokrovom i sa crnim križem uđoše u ulicu koja vodi na vožirarsko groblje. Šepavi čovjek koji je išao za njima nije bio nitko drugi do Fauchelevent. Pogreb majke Krucifiksije u grobnici pod oltarom, Cosettin izlazak, uvođenje Jeana Valjeana u mrtvačku sobu, sve se to izvelo bez smetnje i ništa nije zapelo. Recimo uzgred, sahrana majke Krucifiksije pod samostanskim oltarom nije za nas neki neoprostivi grijeh. To je jedna od onih grešaka koje nalikuju na dužnost. Koludrice su je izvršile ne samo bez uzbuđenja nego uz odobravanje svoje savjesti. U samostanu, ono što se zove »vlada« samo je uplitanje u višu vlast, uplitanje koje se može uvijek osporavati. Prije svega, pravilo reda; što se tiče zakonika, to se ima vidjeti. Ljudi, pravite koliko god hoćete zakona, ali držite ih za sebe. Danak caru daje se tek kad se plati danak bogu. Vladalac se gubi pred načelom. Fauchelevent je šepao iza kola, vrlo zadovoljan. Njegove dvije istovremene zavjere, jedna s koludricama, druga s g. Madeleineom, jedna u korist samostana, druga protiv, uspjele su obadvije. Spokojstvo Jeana Valjeana bilo je takvo da je snažno djelovalo. Fauchelevent nije više sumnjao u uspjeh. Ono što je preostalo da se učini nije bilo ništa. Za posljednje dvije godine on je opio deset puta grobara, čestitoga čiču Mestiennea, jednog bucmastog dobričinu. Vukao je za nos čičuMestiennea. Radio je s njim što je htio. Nametao mu je svoju volju i svoje prohtjeve. Mestienneova glava prilagođavala se Faucheleventovoj kapi: Fauchelevent je bio potpuno siguran. U času kad je sprovod ušao u ulicu koja vodi na groblje, Fauchelevent, sretan, pogleda mrtvačka kola i počne trljati svoje ruke govoreći

poluglasno: – Prava komendija! Najednom se kola zaustaviše; bila su pred ogradom. Trebalo je pokazati odobrenje za pokop. Čovjek iz pogrebnog poduzeća priđe grobljanskom vrataru. Za vrijeme njihovog razgovora, koji izazove zastoj od jedne ili dvije minute, netko, jedan nepoznat čovjek, dođe i stade iza mrtvačkih kola pored Faucheleventa. To je bio neki radnik koji je imao kratak kaput sa širokim džepovima i budak pod pazuhom. Fauchelevent pogleda ovog nepoznatog čovjeka. – Šta ste vi? zapita ga on. Čovjek odgovori: – Grobar. Kad bi netko ostao živ pošto dobije topovsko zrno ravno u grudi ne bi se više zabezeknuo nego Fauchelevent. – Da. – Vi! – Ja. – Grobar je čiča Mestienne. – Grobar! – Bio je. – Kako! bio je? – Umro je. Fauchelevent je očekivao sve drugo, samo ne ovo, da jedan grobar može umrijeti. Ipak je to istina; i grobari umiru. Kopajući grob drugima, iskopaju i svoj. Fauchelevent osta razjapljenih usta. Imao je svega snage da promuca: – Ali to nije moguće! – To je tako. – Ali, nastavi on slabim glasom, grobar je čiča Mestienne. – Poslije Napoleona, Louis XVIII. Poslije Mestiennea Gribier. Seljače, ja se zovem Gribier. Fauchelevent, blijed kao krpa, promatrao je toga Gribiera. To je bio dugačak čovjek, mršav, modar, potpuno grobna izgleda. Imao je izraz propalog liječnika koji je otišao u grobare. Fauchelevent prasne u smijeh. – Ah! kakva ti se sve čuda dešavaju! čiča Mestienne je umro, ali neka živi čičica Crnjak! Znate li što je čičica Crnjak? To je krčag crnog vina po šest soua na tezgi kod kase. To je krčag sirenskog, vraga! pravog

sirenskog iz Pariza! Ah! umro je stari Mestienne. Žao mi ga je; bio je veseljak. Zar nije tako, druže? Otići ćemo da popijemo jednu kapljicu zajedno! Čovjek odgovori: – Ja sam učio školu. Svršio sam četiri razreda gimnazije. Nikad ne pijem. Kola su ponovo krenula i išla velikom alejom groblja. Fauchelevent je bio usporio korak. Šepao je sada više od straha nego od mane na nozi. Grobar je koračao ispred njega. Fauchelevent promjeri još jednom neočekivanog Gribiera. To je bio jedan od onih ljudi koji, mladi, izgledaju stari, i koji su, iako mršavi, vrlo jaki. – Druže vikne Fauchelevent. Čovjek se okrene. – Ja sam samostanski grobar. – Moj kolega, reče čovjek. Fauchelevent, nepismen, ali vrlo bistar, shvatio je da ima posla s opasnom vrstom ljudi, s lijeporječivim čovjekom. On progunđa: – Dakle, čiča Mestienne je umro. Čovjek odgovori: – Potpuno. Blagi bog je zagledao u svoju bilježnicu. Bio je red na čiča Mestiennea. Čiča Mestienne je umro. Fauchelevent ponovi nesvjesno: – Blagi bog... – Blagi bog, reče čovjek važno. Za filozofe, vječni otac; za jakobince vrhovno biće. – Zar nećemo sklopiti poznanstvo? promuca Fauchelevent. – Sklopljeno je. Vi ste seljak, ja sam Parižanin. – Ljudi se ne upoznaju dok ne popiju koju čašicu zajedno. Tko isprazni čašu otvori i srce. Doći ćete da popijete koju sa mnom, to se ne odbija. – Prije svega posao. Fauchelevent pomisli: Propao sam. Trebalo je samo da se nekoliko puta okrene točak na kolima pa da stignu do male aleje koja vodi do grobova koludrica. Grobar progovori: – Seljače, imam sedam mališana koje treba hraniti. Kako treba da

jedu, ja ne smijem piti. I on dodade sa zadovoljstvom čovjeka koji se lijepo izražava: – Njihova je glad neprijatelj moje žeđi. Mrtvačka kola obiđoše jedan šumarak čempresa, napustiše veliku aleju, okrenuše u malu, prijeđoše na livadu i zađoše u gustik. To je nagovještavalo neposrednu blizinu groba. Fauchelevent je usporavao korak, ali nije mogao usporiti mrtvačka kola. Srećom meka zemlja, i još mokra od zimskih kiša, lijepila se za točkove i usporavala vožnju. On se približi grobaru. – Tako je dobro ono vince iz Argenteuila, promrmlja Fauchelevent. – Seljače, nastavi čovjek, nije trebalo da budem grobar. Moj otac je bio vratar u Pritaneju. On je bio odredio da se posvetim književnosti. Ali zadesile su ga nesreće. Izgubio je na burzi. Morao sam se odreći zvanja pisca. Ali sam ipak još javni pisac. – Pa vi, dakle, niste grobar? odgovori Fauchelevent, hvatajući se za tu lomnu grančicu. – Jedno ne smeta drugom. Kumuliram. Fauchelevent nije razumio ovu posljednju riječ. – Hajdemo da pijemo, reče on. Ovdje je potrebna jedna primjedba. Fauchelevent, pored svega svoga straha, pozivao je na piće, ali se nije izjašnjavao o jednoj pojedinosti: tko će platiti? Obično je Fauchelevent pozivao, a čiča Mestienne plaćao. Poziv na piće proizlazilo je očigledno iz novog stanja koje je stvorio novi grobar, i taj je poziv trebalo učiniti, ali je stari vrtlar ostavljao namjerno po strani poslovičnu četvrt sata, poznatu po Rabelaisu, kad treba plaćati. Što se njega tiče, koliko god je bio uzbuđen, on nije mislio na to da plati. Grobar nastavi osmjehujući se s visine: – Treba jesti. Primio sam naslijeđe čiča Mestienneovo. Kad je čovjek skoro svršio gimnaziju, onda je filozof. Poslu prstiju dodao sam posao mišića. Imam svoju daščaru na trgu Severske ulice. Znate? Trg kišobrana. Sve se kuharice iz Crvenog križa obraćaju na mene. Ja im sklepam njihove izjave draganima što tu služe u pješadiji. Ujutro pišem ljubavna pisma, poslije podne kopam grobove. Takav je život, seljače. Mrtvačka kola odmicahu. Fauchelevent, uznemiren do krajnosti, gledao je na sve strane oko sebe. Krupne graške znoja curile su mu sa čela. – Ipak, nastavi grobar, ne mogu se služiti dvije gospodarice. Morat ću izabrati pero ili budak. Budak mi kvari ruku. Mrtvačka kola stadoše.

Ministrant izađe iz kola obavijenih crninom, a za njim svećenik. Jedan mali prednji točak na kolima bio se malo ispeo na hrpu zemlje iza koje se vidio otvoreni grob. – Baš komendija! ponovi preneraženi Fauchelevent.

VI IZMEĐU ČETIRI DASKE Tko je bio u mrtvačkom sanduku? Zna se. Jean Valjean. Jean Valjean se bio snašao unutra, i on je disao gotovo kao i obično. Čudnovato je to do kog stupnja sigurnost savjesti daje sigurnost svemu ostalom. Sve ono što je zamislio Jean Valjean razvijalo se, razvijalo se dobro, od prethodne večeri. On je računao, kao i Fauchelevent, na čiču Mestiennea. On nije sumnjao u dobar svršetak. Nikada opasnijeg položaja, nikad potpunijeg spokojstva. Četiri daske mrtvačkog sanduka razvijaju neku vrstu strašnog mira. Činilo se kao da neki mrtvački odmor ulazi u mir Jeana Valjeana. Sa dna ovog lijesa on je mogao pratiti i pratio je sve mijene ove strašne drame koju je igrao sa smrću. Malo pošto je Fauchelevent zakovao gornju dasku na lijesu, Jean Valjean je osjetio kako ga odnose, zatim kako ga voze. Po manjem truckanju, osjetio je da prelaze s popločene ulice na nabijenu zemlju, tojest da ostavljaju ulice i da prelaze na bulvar. Po tupom topotu, naslutio je da prelaze preko Austerličkog mosta. Pri prvom zastoju, shvatio je da ulaze u groblje; pri drugom zastoju, rekao je sebi: evo groba. Najednom je osjetio kako ruke hvataju lijes, zatim neko hrapavo trljanje po daskama; bilo mu je jasno da vezuju konop oko lijesa da bi ga spustili u jamu. Zatim ga obuze kao neka nesvjestica. Vjerovatno se momku pogrebnog poduzeća i grobaru okliznuo lijes pa su spustili glavu prije nogu. Osvijestio se potpuno čim je osjetio da leži vodoravno i da je nepomičan. Dodirivao je dno. Osjetio je neku studen. Jedan glas se digao iznad njega, leden i svečan, čuo je kako prolaze, toliko lagano da ih je mogao razabrati, jednu iza drage, latinske riječi koje nije razumijevao: – Qui dormiunt in terrae pulvere, evigilabunt; alii in vitarn

aeternam, et alii in opprobrium, ut videant semper55. 55

Koji spavaju u zemnom prahu, probudit će se; jedni u vječni život, a drugi na sramotu da vide.

Dječji glas reče: – De profundis.56 Ozbiljan glas nastavi: – Requiem aeternam dona ei, Domine57. Dječji glas odgovori: – Et lux perpetua luceat ei.58 Čuo je kako po dasci koja je bila nad njim tiho udara nekoliko kapljica kiše. To je vjerojatno bila sveta voda. On pomisli: Sad će biti gotovo. Još malo strpljenja. Svećenik će otići. Fauchelevent će odvesti Mestiennea da piju. Ostavit će me. Zatim će se Fauchelevent vratiti sam i ja ću izaći. To će sve potrajati dobar jedan sat. Ozbiljan glas produži: – Requiescat in pace59. A dječji glas reče: – Amen. Jean Valjean, naćulivši uši, razabra nešto kao korake koji se udaljuju. Evo odlaze, pomisli on. Sám sam. Najednom začuje on nad glavom neku lupu koja mu se učini kao grmljavina. To je jedna lopata zemlje pala na lijes. Padne i druga lopata zemlje. Jedna od rupa kroz koje je disao začepi se. Treća lopata zemlje padne. Zatim četvrta. Ima stvari koje su jače od najjačeg čovjeka. Jean Valjean se onesvijesti.

Početak jednog psalma koji se umeće u molitve pogrebnog obreda: De profundis clamavi – iz dubine ponora dozivao sam. 57 Pokoj vječni daj mu, gospodine. 58 I svjetlost vječna neka mu svijetli. 59 Neka počiva u miru. – Prev. 56

VII GDJE CETE NAĆI PORIJEKLO IZREKE: NE VALJA IZGUBITI KARTU Evo što se dešavalo iznad lijesa u kome je bio Jean Valjean. Kad su se mrtvačka kola udaljila, kad su se svećenik i ministrant popeli u svoja kola i otišli, Fauchelevent, koji nije grobara ispuštao iz vida, opazi ga gdje se saginje i dohvata lopatu koja je bila zabodena i stajala uspravno u hrpi zemlje. Tada se Fauchelevent odluči na posljednji pokušaj. On stade između groba i grobara, prekriži ruke, i reče: – Ja plaćam! Grobar ga pogleda začuđeno, i odgovori: – Šta, seljače? Fauchelevent ponovi: – Ja plaćam! – Šta? – Vino. – Kakvo vino? – Argenteuilsko. – Gdje je taj Argenteuil? – Kod Dobre dunje. – Idi dođavola! reče grobar. Lijes odjekne potmulo. Fauchelevent osjeti kako mu noge dršću i kako će pasti u grob. On vikne glasom koji se počeo gušiti kao u hropcu. – Druže, prije nego se Dobra dunja zatvori! Grobar zahvati zemlju lopatom. Fauchelevent produži: – Ja plaćam! I ščepa grobara za mišicu. – Čujte me, druže, ja sam samostanski grobar, došao sam da vam

pomognem. Taj se posao može obaviti noću. Hajde najprije da ispijemo kapljicu. I dok je govorio, hvatajući se grčevito za to očajno navaljivanje, prođe mu kroz glavu ova mračna misao: A i kad bi pio, hoće li se opiti? – Provincijalče, reče grobar, kad baš toliko navaljujete, pristajem. Pit ćemo. Kad svršimo posao, nikako prije. I on zamahne lopatom. Fauchelevent ga zadrži. – To je argenteuilsko po šest soua! – Vidi ti njega, reče grobar, pa vi kao neko zvono. Bim-bam, bim-bam; vi samo to znate. Idite vi k vragu! I on baci drugu lopatu zemlje. Fauchelevent je bio dotle došao da nije više znao što da kaže. – Ali hajdete da pijemo, vikne, kad ja plaćam! – Kad pošaljemo dijete na spavanje, reče grobar. I baci treću lopatu zemlje. Zatim zabode lopatu u zemlju i dodade: – Vidite li, bit će hladno ove noći, i pokojnica bi vikala za nama kad bismo je ostavili bez pokrivača. U tom trenutku, zahvatajući lopatom, grobar se sagnuo, a džep se njegove bluze otvorio. Izbezumljeni Faucheleventov pogled padne nesvjesno na ovaj džep i tu se izgubi. Sunce se još nije bilo sakrilo za obzorjem; bilo je još dosta vidno da je čovjek mogao razaznati nešto bijelo na dnu ovog razjapljenog džepa. Sav bljesak što ga može imati oko jednog pikardijskog seljaka zasija u Faucheleventovoj zjenici. Na pamet mu je bila pala jedna zamisao. Grobaru, koji je bio sav zauzet svojom lopatom, te nije mogao ništa primijetiti, on zavuče odostrag ruku u džep, i izvuče iz njega bijelu stvar koja je bila na dnu. Grobar posla u grob četvrtu lopatu. U trenutku kad se okrenuo da uzme petu, Fauchelevent ga pogleda s dubokim mirom i reče mu: – Dobro sam se sjetio, novajlijo, imate li vi svoju kartu? Grobar zaistade. – Kakvu kartu? – Sunce će skoro zaći. – Pa dobro, neka stavi svoju kapu za spavanje. – Zatvorit će ogradu na groblju.

– Pa šta s tim? – Imate li svoju kartu? – Ah, moju kartu, reče grobar. I on poče premetati po džepu. Pošto je premetnuo po jednom džepu, on je stao premetati i po drugom. – Ali ne, reče, nema mi karte. Mora da sam je zaboravio. – Petnaest franaka globe, reče Fauchelevent. Grobar pozelenje. Zelena boja je blijedilo modrih ljudi. – Ah, gospode bože, sto mu nebeskih gromova! uzviknu on. Petnaest franaka globe! – Tri petofranka, reče Fauchelevent. Grobar ispusti lopatu. Sad je bio došao red na Faucheleventa. – Ajde, ajde, novajlijo, reče Fauchelevent, nemojte očajavati. Nije baš došlo dotle da se ubijete i iskoristite ovaj grob. Petnaest franaka je petnaest franaka, a uostalom možete da ih i ne platite. Ja sam star, vi ste nov. Ja poznajem sve doskočice, zavrzlame, zapetljancije i zamotancije. Dat ću vam jedan prijateljski savjet. Jedna je stvar jasna, da sunce zalazi, da dodiruje kube i da će se groblje zatvoriti za pet minuta. – To je istina, reče grobar. – Za tih pet minuta nemate vremena da napunite grob, on je đavolski dubok, i da stignete na vrijeme izaći prije nego što se ograda zatvori. – Tako je. – U tom slučaju, petnaest franaka globe. – Petnaest franaka. – Ali vi imate vremena ... Gdje stanujete? – Na dva koraka od mitnice. Na četvrt sata odavde. Ulica Vaugirard broj 87. – Imate vremena, ako ispružite korak, da odmah izađete. – To je tačno. – Kad izađete iz ograde, otrčat ćete kući, uzet ćete svoju kartu, vratit ćete se, grobljanski vratar će vam otvoriti. S kartom, ništa se ne plaća. I pokopat ćete svog mrtvaca. A ja ću vam ga za to vrijeme čuvati da ne pobjegne. – Spasili ste mi život, seljače. – Kidajte, reče Fauchelevent. Izvan sebe od zahvalnosti, grobar mu prodrma ruku, i ode trčeći.

Kad je grobara nestalo u guštiku, Fauchelevent je prisluškivao dok se korak nije izgubio, zatim se nagno nad grob i rekao poluglasno: – Čiča Madeleine! Nitko ne odgovori. Faucheleventa prođe jeza. On se više skotrlja nego što siđe u grob, baci se na čelni dio lijesa i uzviknu: – Jeste li tu? Tišina u lijesu. Fauchelevent, kome se dah prekinuo od drhtanja, uzme svoje dlijeto i svoj čekić, i odbije gornju dasku. Lice Jeana Valjeana pojavi se u mraku, sa zatvorenim očima, blijedo. Faucheleventu se kosa nakostriješi, on se ispravi, zatim se zanjiše i nasloni na zid groba, gotov da se stropošta u lijes. On pogleda Jeana Valjeana. Jean Valjean je ležao, blijed i nepomičan. Fauchelevent promrmlja glasom tihim kao dah: – Umro je. I uspravljajući se, on prekriži ruke tako žestoko da mu obje pesnice udariše u ramena, pa uzvikne: – Evo kako ga ja spasavam. Tada siroti čovjek počne jecati. Govorio je sam za sebe, jer zabluda vjerovati da monolog nije prirodi čovjeka. Jaka uzbuđenja govore često glasno. – Krivnja je do čiče Mestiennea. Zašto je umrla ta budala? Zar je morao da crkne u času kad se čovjek nije nadao? On je usmrtio gospodina Madeleinea. Čiča Madeleinea! On je u lijesu. On je gotov. Svršeno je. – Pa zar sve ovo ima smisla? Ah! bože moj! on je umro! a onda, a njegova mala, šta ću s njom učiniti! Šta će reći piljarica? Je li, zaboga, moguće da jedan takav čovjek umre! Kad pomislim da se on bacio pod moja kola! ČičaMadeleine! Čiča-Madeleine! Nego šta, ugušio se, rekao sam ja to. Nije mi htio vjerovati. No, lijepo smo to udesili. Umro je taj divni čovjek, najbolji čovjek koji se može naći među dobrim ljudima dobroga boga! A njegova mala! Ah! Prije svega, ja se neću tamo vratiti. Ostat ću ovdje. Učiniti tako nešto. Zar su potrebna dva starca da ispadnu dva stara magarca! Ali, prije svega, kako je on mogao ući u samostan? To je već bio početak. Ne smije se raditi takve stvari, Čiča-Madeleine! Čiča-Madeleine! ČičaMadeleine! Madeleine! Gospodine Madeleine! Gospodine predsjedniče! Ne čuje me! Ispetljaj se sada iz toga! I on poče sebi čupati kosu.

Daleko u drveću čulo se oštro škripanje. Zatvarala se grobljanska ograda. Fauchelevent se nagne nad Jeana Valjeana i odjednom odskoči i odmakne se što je dalje mogao u grobu. Jean Valjean je imao otvorene oči i gledao ga je. Strašno je vidjeti smrt, a gotovo isto tako i uskrsnuće. Fauchelevent kao da se skamenio, problijedio, razrogačio oči, izvan sebe od uzbuđenja, ne znajući da li ima posla sa živim čovjekom ili s mrtvacem, gledajući Jeana Valjeana koji ga je gledao. – Uspavao sam se, reče Jean Valjean. I sjedne. Fauchelevent padne na koljena. – Pravedna i predobra majko božja, ala ste mi zadali straha! Zatim se digne i vikne: – Hvala, Čiča-Madeleine! Jean Valjean se bio samo onesvijestio. Čist zrak ga je razbudio. Radost je oseka straha; Faucheleventu je trebalo gotovo isto tako kao i Jean Valjeanu da dođe k sebi. – Vi, dakle, niste umrli! Oh, što vi imate daha! Toliko sam vas zvao da ste oživjeli. Kad sam vidio zatvorene oči, rekao sam: naravno, ugušio se. Postao bih bijesni luđak, pravi luđak za luđačku košulju. Strpali bi me u Bicetre. Šta bih mogao raditi da ste umrli? A vaša mala? Piljarica tu ne bi ništa razumjela. Utrapili joj dijete, a djed umro! To ti je za priču! Dobri moji rajski sveci! To ti je za priču! Ah! vi ste živi, to je najljepše. – Hladno mi je, reče Jean Valjean. Ova riječ podsjeti potpuno Faucheleventa na stvarnost, koja je bila hitna. Ova dva čovjeka, čak i pošto su došla k sebi, imali su, i ne znajući, nemir u duši, a u sebi nešto čudno što je dolazilo od grozne stravičnosti toga mjesta. – Hajdemo brzo odavde, vikne Fauchelevent. On potraži u svom džepu, i izvuče jednu čuturicu koju je bio ponio. – Najprije jednu kapljicu, reče. Čuturica dovrši ono što je bio počeo svježi zrak. Jean Valjean ispije gutljaj rakije i potpuno se povrati. Izađe iz sanduka, i pomogne Faucheleventu da nanovo prikuje poklopac. Tri minuta iza toga bili su izvan rake. Uostalom, Fauchelevent je bio miran. Nije žurio. Groblje je bilo zatvoreno. Nije se trebalo bojati da će naići grobar Gribier. Ovaj

»novajlija« bio je kod kuće, zauzet traženjem karte, koju zaista nije mogao naći u svom stanu, jer je ona bila u Faucheleventovom džepu. Bez karte on se nije mogao vratiti na groblje. Fauchelevent uzme lopatu a Jean Valjean trnokop, i obojica zatrpaše prazni sanduk. Kad je grob bio izravnan, Fauchelevent reče Jeanu Valjeanu: – Hajdemo. Ja ću uzeti lopatu; vi odnesite trnokop. Noć je pala. Jean Valjean se s mukom kretao i išao. U onom sanduku bio se ukočio i postao pomalo leš. Uzetost smrti bila ga je zahvatila između one četiri daske. Trebalo je, na neki način, da se raskravi od groba. – Vi ste se ukočili, reče Fauchelevent. Šteta je što sam šepav, inače bismo se udarali tabanima da se zagrijemo. – The! odgovori Jean Valjean, poslije četiri-pet koraka rasklimat će mi se noge. Oni odoše alejama kuda su mrtvačka kola prošla. Kad su stigli pred zatvorenu ogradu i vratarev paviljon, Fauchelevent, koji je držao u ruci grobarsku kartu, baci je u sandučić, vratar povuče za uzicu, vrata se otvoriše, oni izađoše. – Kako sve to dobro prolazi! reče Fauchelevent; što ste imali dobru zamisao, Čiča-Madeleine! Prođoše vaugirardsku mitnicu ne može biti jednostavnije. U blizini groblja, lopata i trnokop su dvije putnice. Ulica Vaugirard bila je pusta. – Čiča Madeleine, reče Fauchelevent gacajući i dižući oči prema kućama, bolje su vam oči nego moje. Recite mi kad stignemo do broja 87. – Baš je tu reče Jean Valjean. – Nema nikoga na ulici, nastavi Fauchelevent. Dajte mi trnokop i pričekajte me dvije minute. Fauchelevent uđe u broj 87, popne se sasvim gore, vođen nagonom koji siromaha uvijek vodi na tavan, i zakuca u mraku na vrata jedne tavanske sobe. Nečiji glas odgovori: – Slobodno. To je bio Gribierov glas. Fauchelevent gurne vrata. Grobarev stan bio je, kao svi ovi nesretni stanovi, bez namještaja a pretrpan. Jedan sanduk iz kakve trgovine – možda mrtvački sanduk – zamjenjivao je ormar, jedan lonac za maslac zamjenjivao je bunar, jedna slamnjača zamjenjivala je krevet, a ploče su bile stolice i stol. U jednom uglu na nekoj prnji koja je bila stari ostatak

ćilima bila je jedna mršava žena i puno djece, u gomili. Cijeli ovaj jadni stan nosio je tragove nekog loma. Čovjek bi rekao da je tu bio neki mali potres. Poklopci su bili razbacani, dronjci razmetani, krčag razbijen, majka je plakala, djeca su vjerojatno bila dobila batine; tragovi očajnog i mrgodnog pretraživanja. Bilo je očigledno da je grobar tražio izbezumljeno svoju kartu, i za njen nestanak bacao odgovornost na sve u ovoj rupi, od krčaga do žene. Imao je očajnički izgled. Ali se Fauchelevent i suviše žurio prema raspletu ovog doživljaja da bi mogao primijetiti ovu tužnu stranu svoga uspjeha. On uđe i reče: – Donosim vam vaš trnokop i lopatu. Gribier ga pogleda zaprepašćeno. – To ste vi, seljače? – A sutra ćete ujutro kod grobljanskog vratara naći svoju kartu. I on stavi lopatu i trnokop na pod. – Što to ima da znači? zapita Gribier. – To ima da znači da vam karta ispala iz džepa, da sam je ja našao na zemlji kad ste otišli, da sam ja zakopao mrtvaca, da sam poravnao grob, da sam svršio vaš posao, da će vam vratar vratiti vašu kartu i da nećete platiti petnaest franaka. Eto, novajlijo. – Hvala, seljače! uzvikne zablenuti Gribier. Idući put, ja ću platiti piće.

VIII USPIO ISPIT Jedan sat kasnije, dva čovjeka i jedno dijete pojaviše se pred brojem 62 male ulice Picpus. Stariji čovjek podigne čekić i zakuca. To su bili Fauchelevent, Jean Valjean i Cosetta. Dva su starca bila otišla po Cosettu kod piljarice u ulici Chemin-Vert gdje ju je Fauchelevent navečer uoči toga dana bio ostavio. Cosetta je provela ova dvadeset i četiri sata, ništa ne shvaćajući, dršćući i šuteći za sve vrijeme. Ona je toliko drhtala da nije ni plakala. A nije ni jela ni spavala. Čestita piljarica postavila joj je stotinu pitanja, ne mogući dobiti drugog odgovora osim mrkog i vazda istog pogleda. Cosetta nije odala ništa od svega onoga što je čula i vidjela posljednja dva dana. Ona je nagađala da prolaze kroz jednu krizu. Duboko je osjećala da treba da bude »pametna«. Tko nije osjetio svemoćnu snagu ovih triju riječi izgovorenih s izvjesnim naglaskom u uho malog uplašenog bića: Ne govori ništa! Strah je nijem. Uostalom, nitko ne čuva tajnu kao dijete. Samo kad je, poslije ovih sumornih dvadeset i četiri sata, opet ugledala Jeana Valjeana, oteo joj se jedan takav krik radosti da bi svako misaono biće koje bi je čulo, pogodilo po tom vrisku da izlazi iz provalije. Fauchelevent je bio samostansko čeljade i znao je lozinke. Sva se vrata otvoriše. Tako je bio riješen dvostruki i strašni problem: izići i ući. Vratar, koji je dobio upute, otvori vratašca za poslugu, koja su išla iz dvorišta u vrt i koja su se prije dvadeset godina još mogla vidjeti s ulice, na zidu u dnu dvorišta, prema velikim vratima. Vratar ih uvede sve troje kroz ova vrata, a odatle oni uđoše unutra u onu naročitu sobu za razgovore gdje je Fauchelevent, uoči toga dana, primio naredbe od nadstojnice. Nadstojnica, s krunicom u ruci, čekaše ih. Jedna majka izbornica, sa spuštenim velom, stajaše pored nje. Jedna slaba svijeća osvjetljavaše, gotovo bi se moglo reći pravljaše se da osvjetljava sobu za razgovore. Nadstojnica promjeri Jeana Valjeana. Ništa tako ne ispituje kao oboreno oko. Zatim počne s pitanjima: – Vi ste njegov brat?

– Da, časna majko, odgovori Fauchelevent. – Kako se zovete? Fauchelevent odgovori: – Ultime Fauchelevent. On je doista imao jednog brata, po imenu Ultime, koji je umro. – Odakle ste? Fauchelevent odgovori: – Iz Picquignyja kod Amiensa. – Koliko vam je godina? Fauchelevent odgovori: – Pedeset. – Šta ste po zanimanju? Fauchelevent odgovori: – Vrtlar. – Jeste li dobar kršćanin? Fauchelevent odgovori: – Svi su u našoj obitelji dobri kršćani. – Ova je mala vaša? Fauchelevent odgovori: – Da, časna majko. – Vi ste joj otac? Fauchelevent odgovori: – Djed. Majka izbornica prišapne majci nadstojnici: – Dobro odgovara. Jean Valjean nije bio progovorio ni riječi. Nadstojnica pogleda pažljivo Cosettu, i reče tiho majci izbornici: – Bit će ružna. Dvije majke su razgovarale nekoliko minuta vrlo tiho u uglu sobe za razgovor, zatim se nadstojnica okrene i reče: – Čiča Fauvente, dobit ćete još jednu podvezicu s praporcem. Trebat će sada dvije. I zaista, sutradan su se čula dva praporca u vrtu, a koludrice se nisu mogle uzdržati da ne podignu krajičak svoga vela. U dnu vrta pod drvećem vidjela su se dva čovjeka gdje kopaju jedan pored drugoga, Fauvent i još jedan. Golem događaj, šutnja se toliko poremetila da su

međusobno govorile: To je vrtlarev pomoćnik. Majke izbornice su dodavale: To je brat Čiča-Fauventov. Jean Valjean je bio doista namješten po svima pravilima; imao je kožnu podvezicu i praporac; bio je odsad pozakonjen. Zvao se Ultime Fauchelevent. Ono što je najviše preteglo u korist njegova prijema bila je primjedba nadstojnice o Cosetti: Bit će ružna. Poslije ove dijagnoze, nadstojnica je bila odmah naklonjena Cosetti, i primi je u zavod kao pitomicu u sirotištu. Sve je ovo sasvim logično. Ne smeta što u samostanu nema ogledala, žene su sve svjesne kakvo im je lice; prema tome, djevojke koje osjećaju da su lijepe teško će postati koludrice; i pošto je poziv za samostanski život obično u obrnutom razmjeru prema ljepoti, nade se polažu više u ružne nego u lijepe. Otuda tako živa naklonost prema ružnima. Cijela ova pustolovina podigla je ugled starom dobrom Faucheleventu; postigao je trostruki uspjeh: kod Jeana Valjeana, koga je spasio i zaštitio; kod grobara Gribiera, koji je mislio: uštedio mi je plaćanje globe; u samostanu, koji je, zahvaljujući njemu, sačuvao mrtvački sanduk majke Krucifiksije pod oltarom, obišao Cezara i ugodio bogu. Bio je jedan lijes s lešem u Malom Picpusu i jedan lijes bez leša na groblju Vaugirard, javni poredak je bio bez sumnje time duboko poremećen, ali se to nije primijetilo, što se tiče samostana, njegova zahvalnost prema Faucheleventu bila je velika. Fauchelevent postade najbolji služitelj i najdragocjeniji vrtlar. Pri prvom nadbiskupovu posjetu, nadstojnica ispriča cijelu stvar njegovoj preuzvišenosti, ispovijedajući se malo i hvališući se uz to. Nadbiskup, po odlasku iz samostana, govorio je o tome, s odobrenjem i u povjerenju, s g. de Latilom, ispovjednikom Gospodina brata kraljevog, kasnijim reimskim nadbiskupom i kardinalom. Faucheleventova slava se širila, jer je došla u Rim. Imali smo pred očima jedno pismo koje je uputio tada vladajući papa, Lav XII, jednom svom rođaku, monsinjoru u pariškoj nuncijaturi, koji se preživao kao i on Della Genga; tu su bili ovi redovi: »čini se da u jednom pariškom samostanu ima jedan izvanredan vrtlar, koji je sveti čovjek i zove se Fauvent«. Ništa od svega toga slavljenja nije došlo do Faucheleventa u njegov kućerak; on je i dalje kalemio, pljevio i pokrivao svoje dinjište, nemajući ni pojma o svojim izvanrednim osobinama i o svojoj svetosti. On je isto tako malo znao o svojoj slavi koliko neki vol iz Durhama ili Surreyja čija je slika objavljena u Londonskim ilustriranim novostima s ovim natpisom: Vol koji je dobio prvu nagradu na izložbi

rogate stoke.

IX ZATVOR Cosetta je i u samostanu šutjela. Cosetta je, sasvim prirodno, mislila da je kći Jeana Valjeana. Uostalom, ne znajući ništa, ona nije mogla ništa ni reći, a onda, ni u kom slučaju, ona ne bi ništa ni rekla. Malo prije smo spomenuli da ništa tako djecu ne navikne na šutnju kao nesreća. Cosetta je toliko patila da se je bojala, svega, čak i da govori, čak i da diše. Zbog jedne riječi toliko se puta na nju svalila oluja! Počela se tek umirivati otkad ju je uzeo Jean Valjean. Ona se brzo navikla na samostan, žalila je samo za Katarinom, ali se nije usuđivala da to rekne. Jedanput ipak reče Jeanu Valjeanu: – Oče, da sam znala, povela bih je. Cosetta, postajući pitomica samostana, morala je navući odijelo samostanskih učenica. Jean Valjean isposlova da mu vrate odijelo koje je skinula. To je bilo ono isto odijelo za korotu u koje ju je odjenuo kada je ostavila Thénardierovu krčmu. Još nije bilo sasvim pohabano. Jean Valjean zaključa te prnje, zajedno s vunenim čarapama i cipelama, posuvši ih sa dosta kamfora i svima mirisima kojih ima u izobilju u samostanima, u jedan mali kovčeg koji je nekako nabavio. Metne taj kovčeg na stolicu pokraj svoga kreveta, a ključ je nosio uvijek sa sobom. – Oče, zapita ga jednoga dana Cosetta, kakva je to kutija što tako lijepo miriše? Osim one slave o kojoj smo maločas govorili, a o kojoj on nije ništa znao, čiča Fauchelevent je bio nagrađen za svoje dobro djelo: prije svega, bio je zbog njega sretan; zatim, imao je mnogo manje posla, jer ga je dijelio. Napokon, kako je volio mnogo duhan, on je pored g. Madeleinea imao tu prednost što ga je pušio triput više nego prije i u njemu je neizmjerno više uživao, jer mu ga je g. Madeleine plaćao. Koludrice nisu primile ime Ultime; one prozvaše Jeana Valjeana

drugi Fauvent. Da su ove svete djevice imale nešto od Javertova pogleda, one bi na kraju mogle primijetiti da, kad je trebalo da se svrši neki posao izvan samostana, odnosno izvan vrta, uvijek je izlazio pravi Fauchelevent, onaj stari, bogaljasti, hromi, a nikad onaj drugi; ali, bilo što su oči uvijek upravljene bogu ne znaju uhoditi, bilo što su radije zaokupljene međusobnim vrebanjem, one nisu na to obraćale pažnju.

Uostalom, Jean Valjean je dobro uradio što je ostao miran i što se nije odatle makao. Javert je motrio po toj gradskoj četvrti više od mjesec dana. Ovaj je samostan bio za Jeana Valjeana kao otok okružen provalijama. Ova su četiri zida bila odsada za njega cio svijet. On je tu vidio dosta neba da bude vedar, a gledao je dovoljno Cosettu da bude sretan. Počeo je ponovo za njega vrlo blažen život. Stanovao je sa starim Faucheleventom u kućici u dnu vrta. Ova čatrlja, sagrađena od trošnog materijala, koja je postojala još 1845, sastojala se, kao što znamo, iz tri sobe, koje su bile prazne i imale gole zidove, čiča Fauchelevent je silom ustupio glavnu sobu g. Madeleineu, jer se Jean Valjean uzalud opirao. Zid ove sobe, osim dva klina za koje se vješale podvezice s praporcem i košarica, imala je kao ukras roajalistički bon iz 1793. pribijen za zid iznad kamina, a čiji je vjerni faksimil ovakav:

Dex Ovu vandejsku asignaciju pribio je na zid pređašnji vrtlar, bivši chouan koji je umro u samostanu i koga je zamijenio Fauchelevent. Jean Valjean je radio svakog dana u vrtu i bio u njemu vrlo koristan. Bio je nekad potkresivač, a sad se dobro snašao kao vrtlar. Sjetit ćete se da je znao svakovrsne recepte i odgajivačke tajne. Sad ih je primijenio. Gotovo sva drveta u voćnjaku bila su divljake; on ih je nakalemio pa su rađala izvrsno voće. Cosetta je imala dozvolu da može svakog dana provesti pored njega jedan sat. Kako su sestre bile tužne a on dobar, dijete je pravilo usporedbe i obožavalo ga. U određeni čas, ona bi dotrčala kućici. Kad bi ušla u tu ruševinu, napunila bi je rajem. Jeanu Valjeanu su se nadimale grudi, i osjećao je kako mu sreća raste sa srećom koju je donosio Cosetti. Radost koju ulijevamo ima tu draž da ne samo što ne slabi kao svaki odsjaj nego nam se vraća još zračnija. Za vrijeme odmora, Jean Valjean je gledao iz daleka kako se Cosetta igra i trči, i razaznavao je njen smijeh od smijeha druge djece. Jer sad se Cosetta smijala. Čak se i lice Cosettino donekle izmijenilo. Sumor je s njega nestao. Smijeh je sunce; on odgoni zimu s čovječjeg lica.

Poslije odmora, kad bi se Cosetta vratila, Jean Valjean je gledao prozore njene učionice, a noću se dizao da bi promatrao prozore njene spavaonice. Uostalom, bog ima svoje putove. Samostan je pridonio, kao i Cosetta, da se održi i dopuni u Jeanu Valjeanu biskupovo djelo. Izvjesno je da jednom stranom vrlina vodi oholosti. Ima lu jedan most koji je podigao đavao. Jean Valjean je bio možda i nesvjesno dosta blizu te strane i toga mosta kad ga je providnost bacila u samostan Malog Picpusa. Dok je sebe uspoređivao s biskupom, on se osjećao nedostojnim i bio je skrušen; ali od prije nekog vremena on se počeo uspoređivati s ljudima i oholost je rasla u njemu. Tko zna? On bi se možda malo pomalo vratio mržnji. Samostan ga je zadržao na toj nizbrdici. Tu je upoznao drugo mjesto robovanja. U svojoj mladosti, u ono doba koje je za njega bilo početak života, i kasnije, tu još nedavno, upoznao je bio i drugo jedno, grozno mjesto, strašno mjesto, čije su mu strogosti uvijek izgledale kao nepravda suda i kao zločin zakona. Danas, poslije robije, on je vidio samostan; i misleći na to da je bio zatočenik na robiji a da je sada, tako reći, promatrač samostana, on je to dvoje sa strepnjom upoređivao u svojim mislima. Ponekad bi se nalaktio na svoju lopatu i silazio polako zavojima sanjarenja kojima nije bilo kraja. Sjećao se svojih starih drugova; kako su bili bijedni; dirali su se prije zore i radili do noći; jedva bi im ostavili vremena za spavanje; spavali su na vojničkim krevetima čiji jastuci nisu smjeli biti deblji od dva palca, u odjeljenjima koja su grijali samo u najhladnijim mjesecima godine; bili su obučem u odvratne crvene gunjeve; dopuštali su im, kao milost, da navuku platnene hlače na velikoj žezi i vunene bluze na velikoj studeni; pili su vina i jeli mesa samo kad bi išli na najzamornije radove. Živjeli su, nemajući više imena, samo s oznakom broja i pretvoreni tako reći u brojeve, oborena pogleda, pritajena glasa, ošišane kose, pod batinom, u sramu. Zatim se njegov duh vraćao bićima koje je imao pred očima. Ova dva bića življahu, također, ošišane kose, oborena pogleda, pritajena glasa, ne u sramu, ali okružena osmjehivanjima svijeta, ne s ozlijedama od batina na leđima, ali s tragovima mučenja na lopaticama. I njima je također iščezlo ime među ljudima; i ona su postojala samo pod strogim nazivima. Ona nikad nisu jela mesa i nikad nisu pila vina; ostajala su često do uvečer bez hrane; obučena su bila ne u crveni gunj, nego u crni pokrov od vune, težak ljeti, lak zimi, ne smijući od njega ništa oduzeti i ništa mu dodati; nemajući, prema godišnjem dobu, izbor između platnenog odijela i vunenog ogrtača; a šest mjeseci godišnje nosila su

košulju od sivog sukna koja im je izazivala groznicu. Ona su stanovala ne u odjeljenjima koja su se zagrijavala samo na oštroj zimi, nego u ćelijama u kojima se nije nikad ložilo; ona su ležala ne na jastucima debelim dva palca, nego na slami. Napokon, nikad ih ne puštahu ni da mirno spavaju; svake noći, poslije dnevnih tegoba, trebalo je, kad padnu od umora, u trenutku kad ih savlada prvi san i kad se jedva malo zagriju, da se probude, da ustanu i da idu da se klečeći na kamenu mole u hladnoj i mračnoj kapeli. Određenih dana, kad mu dođe red, svako od ovih bića moralo je da dvanaest sati bez prekida kleči na pločama ili da leži ničice s prekriženim rukama. Ono su bili muškarci; ovo žene. Šta su učinili ovi muškarci? Krali su, napastovali, pljačkali, ubijali, klali. To su bili razbojnici, falsifikatori, trovači, palikuće, ubojice, ocoubojice. Šta su učinile ove žene? Ništa nisu učinile. Na jednoj strani razbojništvo, prevara, podvala, nasilje, razvrat, ubojstvo, sve vrste huljenja, svi rodovi prestupa; na drugoj jedna jedina stvar, nevinost. Savršena nevinost, dignuta kao u neko tajanstveno uzašašće, s vrlinom koja je još privezana za zemlju i svetošću koja već dodiruje nebo. Na jednoj strani u povjerenju i šapatom priznati zločini. Na drugoj glasna ispovijest pogrešaka. A kakvi zločini! A kakve pogreške! Na jednoj strani trulež, na drugoj neizrecivi miris. Na jednoj strani moralna kuga, koju čuvaju budno, okruženu topovima, i koja polako proždire one koji su okuženi, na drugoj strani čedni požar svih duša na istom ognjištu. Tamo mrak; ovdje sjena; ali sjena puna svjetla, a svjetlo puno blistanja. Dva mjesta robovanja; ali u prvom moguće oslobođenje, jedan zakonski rok kome možemo vidjeti kraj, a onda i bijeg. U drugom, do kraja života; a kao sva nada, na dalekom izmaku budućnosti, ona iskra slobode koju ljudi zovu smrt. U prvom vežu samo lanci, u drugom veže vjera. Šta je izbijalo iz prvog? Golemo prokletstvo, škrgut zuba, mržnja, očajna zloba, bijesna povika protiv ljudskog društva, poruga na račun neba. Šta je izlazilo iz drugog? Blagoslov i ljubav. I u ta dva mjesta tako slična i tako raznolika, ove dvije vrste bića, tako različite, obavljale su isto djelo ispaštanja. Jean Valjean je mogao razumjeti ispaštanje prvih; ispaštanje lično, ispaštanje za samog sebe. Ali on nije mogao razumjeti ispaštanje ovih

drugih, ispaštanje ovih stvorenja bez prijekora i mrlje, i pitao se dršćući: Ispaštanje čega? Kakvo ispaštanje? Jedan je glas u njegovoj svijesti odgovarao: Najbožanstvenija ljudska plemenitost, ispaštanje za drugog. Ovdje je svaka lična teorija isključena, mi smo samo pripovjedač; mi se stavljamo na gledište Jeana Valjeana, i mi iznosimo njegove utiske. Imao je pred očima uzvišeni vrh samoodricanja, najviši vrhunac moguće vrline; nevinost koja oprašta ljudima njihove pogreške i ispašta ih za njih; robovanje koje se svojevoljno podnosi, mučenje koje se prima, kazna koju traže duše koje nisu griješile da bi od nje oslobodile duše koje su griješile; ljubav prema čovječanstvu koja se utapa u ljubav prema bogu, ali koja tu ostaje odvojena, i zaklinjući; mila slaba bića ,koja podnose bijedu onih koji su kažnjeni a imaju osmijeh onih koji su nagrađeni. I on se sjetio kako se usuđivao da se žali! Često, usred noći, digao bi se da čuje pjesmu zahvalnosti ovih nevinih stvorenja ophrvanih strogim životom, i žilama bi mu prostrujala jeza kad bi pomislio da oni koji su pravično kažnjeni podižu glas nebu samo da bi hulili i da je on bijednik, prijetio pesnicom bogu. Evo što ga je zapanjilo i bacilo u duboke misli, kao da mu sama providnost, opominjući ga, govori tihim glasom: sve ono penjanje, ono preskakanje ograda, ona pustolovina koju je bio poduzeo s opasnošću po život, teško i mučno uspinjanje, svi oni napori koje je učinio da izađe iz onog drugog mjesta okajanja – sve je to sada učinio da uđe u ovo ovdje. Je li to bio simbol njegove sudbine! I ova je kuća bila tamnica, i očajno je naličila na onaj drugi dom iz kojega je pobjegao, a ipak nije mogao zamisliti tako nešto. On je sad ponovo vidio rešetke, šipke, željezne poluge, da čuvaju koga? Anđele. Ove visoke zidine koje je vidio oko tigrova sada je vidio oko ovaca. Ovo je bilo mjesto okajanja, a ne kazne; a ipak je bilo još strože, sumornije i neumoljivije nego ono drugo. Ove su djevice bile još teže pognute nego robijaši. Ledeni i surovi vjetar, onaj vjetar koji je sledio njegovu mladost, duvao je ograđenom i lokotom zatvorenom pećinom lešinara; još oštriji i bolniji sjevernjak duvao je u ovom kavezu golubica. Zašto? Kad je mislio na te stvari, sve što je bilo u njemu propadalo je u bezdan pod ovom tajnom uzvišenosti. U ovim razmišljanjima oholost iščezava. On je na sve načine ispitivao samog sebe; osjetio se slab i zaplakao se toliko puta. Sve što je ušlo u

njegov život za ovih šest mjeseci vraćalo ga je svetim biskupovim zapovijestima; Cosetta ljubavlju, samostan poniznošću. Ponekad, uvečer, u suton, u času kad je vrt bio pust, čovjek ga je mogao vidjeti gdje kleči usred aleje koja je išla pored kapele, pred prozorom kroz koji je gledao one noći kad je došao, okrenut mjestu gdje je znao da sestra koja vrši okajanje leži ničice i moli se. On se molio, klečeći tako pred tom sestrom. Činilo se kao da nije smio kleknuti neposredno pred boga. Sve što ga je okružavalo, ovaj mirni vrt, ovo mirisno cvijeće, ova djeca koja veselo kliču, ove ozbiljne i jednostavne žene, ovaj tihi samostan, sve ga je to polako prožimalo, i malo pomalo njegova se duša punila tišinom kao ovaj samostan, mirisom kao ovo cvijeće, mirom kao ovaj vrt, jednostavnošću kao ove žene, radošću kao ova djeca. A zatim, on je razmišljao da su ga dvije božje kuće jedna za drugom primile u dva kritična trenutka njegova života, prva kad su se sva vrata zatvorila i kad ga je ljudsko društvo odgurnulo, druga u času kad se ljudsko društvo ponovo dalo u potjeru za njim i kad se robijašnica ponovo pred njim otvarala; i da bi bez prve ponovo upao u zločin, a bez druge ponovo dopao muka. Cijelo se njegovo srce topilo od zahvalnosti i on je volio sve više i više. Nekoliko je godina proteklo tako; Cosetta je rasla...

Nastaviće se...

**************** MMXV