Vernor Vinge - Vatra nad dubinom.pdf

1

Vernor Vinge - Vatra nad dubinom

proudli presents by [email protected]

Mojem ocu, s ljubavlju. Zahvalan sam na pomoći i savjetima koje su mi pružili: Jeff Allen, Robert Cademv, John Carroll, Howard L. Davidson, Michael Gannis, Gordon Garb, Corky Hansen, Dianne L. Hansen, Sharon Jarvis, Judy Lazar i Joan D. Vinge. Veliku zahvalnost dugujem i Jamesu R. Frenkelu za izvrsno odrađen uređivački posao na ovom romanu. Hvala Poulu Andersonu na citatu koji upotrebljavam kao moto Qeng Hoa. Tijekom ljeta 1988. posjetio sam Norvešku. Mnoge stvari koje sam tamo vidio utjecale su na ovu priču. Vrlo sam zahvalan Johan-nesu Bergu, Heidi Lvshol i udruženju Aniara Society što su mi pokazali Oslo i iskazali veliku gostoljubivost; također i organizatorima Arctic '88 tečaja o distribuiranim sustavima na Sveučilištu u Trom-sovu, a posebno Dagu Johansenu. Što se tiče Tromsoya i susjednih krajeva: nisam ni slutio da u polarnom pojasu može postojati tako ugodno i lijepo mjesto. Znanstvena je fantastika izrodila brojna izvanzemaljska stvorenja; to je ujedno i jedna od najprivlačnijih strana tog žanra. Ne znam što me neposredno nadahnulo na stvaranje Jahača u ovom romanu, ali znam daje Robert Abernathy o sličnoj rasi pisao u svojoj kratkoj priči "Junior" (Galaxy, siječanj 1956.). "Junior" je divan osvrt na duh života. V.V. PROLOG Kako to objasniti? Kako to opisati? Čak i sa Svevišnjeg gledišta, osjeća se oklijevanje. Usamljena zvijezda, crvenkasta i zamagljena. Naplavina asteroi-da i jedan jedini planet, više nalik na mjesec. U ovoj se eri zvijezda držala blizu galaktičke ravnine, tek nešto dalje od vanjskog ruba Daljina. Površinske strukture su nestale, samljevene u regolit pod mlinskim kamenom eona. Blago je ležalo duboko ispod zemlje, pod mrežom hodnika, u izdvojenoj prostoriji ispunjenoj crnilom. Podaci nezamislive gustoće, neoštećeni. Od trenutka kada je arhiv nestao s mreže možda je proteklo i pet milijardi godina. Prokletstvo mumijina groba, komična sličica iz ljudske prapovijesti, izgubljena u davninama. Smijali su se kada su ga spomenuli, smijali su se od radosti pri pogledu na blago... i zaključili da će ipak biti oprezni. Živjet će ovdje godinu ili pet, mala družba sa Strauma, programeri-arheolozi, njihove obitelji i škole. Godina ili pet bitće dovoljni za ručnu izradu protokola, razgrtanje površinskog sloja, identifikaciju izvorišta blaga u prostoru i vremenu, spoznaju poneke tajne koja će Straumsko Carstvo učiniti bogatim. A kada završe, prodat će lokaciju; možda će izgraditi mrežnu vezu (ali, o tom potom - ovo je bilo dalje od Daljina; tko zna koja bi Sila mogla prigrabiti njihovo otkriće). I tako je nastalo malo naselje koje su prozvali Dalekim Laboratorijem. Zapravo, to su bili samo ljudi koji su se igrali jednom starom knjižnicom. Sve je trebalo biti sigurno: koristili su vlastitu auto-matiku, čistu i dobroćudnu. Ova knjižnica nije bila živo biće; čak nije niti posjedovala vlastitu automatiku (što je ovdje moglo podrazumijevati nešto više, mnogo više od ljudskog). Razgledavat će, birati i odabirati i paziti da se ne opeku... Ljudski rod će paliti vatre i igrati se plamenom. Arhiv je oblikovao automatiku. Izgrađene su strukture podataka, primijenjene recepture. Formirana je lokalna mreža, brža od bilo čega na Straumu, ali posve sigurna. Čvorovi su dodavani i modificirani drugim recepturama. Arhiv je bio ugodno mjesto, pun hijerarhijski organiziranih ključeva za prevođenje koji su ih vodili cijelim putem. Straum će zbog ovoga postati slavan. Prošlo je šest mjeseci. Pa godina dana. Svevišnji pogled. Ne baš svjestan samoga sebe; svijest o vlastitu postojanju uvelike je precijenjena. Većina automatike daleko bolje radi kao dio cjeline, a čak i kada je moćna poput čovjeka, nije nužno da bude svjesna same sebe. Ali, lokalna je mreža u Dalekom Laboratoriju transcendirala, a ljudi gotovo da to nisu ni primijetili. Procesi koji su kružili njezinim čvorovima bili su složeni, nadmašujući sve što bi moglo zaživjeti na računalima koja su ljudi donijeli. Ovi su jedva vidljivi uređaji sada predstavljali tek sučelja uređaja koje su recepture nudile. Procesi su imali potencijale za svijest o samima sebi... a povremeno i potrebu za njom. "Ne bismo trebali." "Ovako razgovarati?" "Uopće razgovarati." Veza među njima bila je nit, jedva nešto više od uske spone između dvaju ljudskih bića. Ali, bio je to način da se premosti nadređe-nost lokalne mreže, potreba koja im je nametnula izdvojenu svijest. Lutali su od čvora do čvora, virili kroz kamere montirane na sletiš-tu. Tamo se nalazila samo jedna naoružana fregata i jedan prazan kontejnerski teretnjak. Od posljednjeg je opskrbnog leta proteklo šest mjeseci. Mjera opreza koju je arhiv odavno predložio, trik koji će omogućiti postavljanje zamke. Tiho, tiho. Mi smo nametnici koje Nadređenost - Sila u nastajanju - ne smije primijetiti. Na pojedinim su se čvorovima sveli na mrvice i na trenutak se gotovo prisjetili ljudskosti, pretvorili se u odjeke... "Siroti ljudi; svi će umrijeti." "Siroti mi, koji nećemo."

2

"Mislim da sumnjaju. Barem Sjana i Arne." Nekoć davno mi smo bili kopije ovog para. Nekoć davno, prije jedva nekoliko tjedana, kada su arheolozi pokrenuli programe na razini ega. "Naravno da sumnjaju. Ali, što mogu učiniti? Probudili su staro zlo. Sve dok ne bude spremno, ono će ih hraniti lažima putem slike sa svake kamere, putem svake poruke od kuće." Misao zamre na trenutak u kojem je iznad čvorova koje su koristili prolazila sjena. Nadređenost je već bila prerasla sve ljudsko, sve što bi ljudi uopće mogli zamisliti. Čak je i njezina sjena predstavljala nešto veće od čovjeka; boga koji traga za dosadnim nametnicima. Potom se duhovi vratiše razgledavajući podzemno školsko igralište. U tom svojem seocetu ljudi su bili tako samouvjereni. "Ipak," pomisli onaj optimistični, onaj koji je uvijek tražio najluđe izlaze, "ne bismo trebali biti. Zlo nas je već odavno trebalo pronaći." "Zlo je još mlado, jedva su mu tri dana." "Ipak. Mi postojimo. To nešto dokazuje. Ljudi su u ovom arhivu pronašli više od velikog zla." "Možda su pronašli dva zla." "Ili serum." Sto god bilo posrijedi, Nadređenosti su neke pojedinosti promicale, dok je druge pogrešno tumačila. "Dok postojimo i kad već postojimo, trebali bismo činiti što god možemo." Duh se proširi preko desetak radnih stanica i svojem sudrugu pokaže prizor duž jednog starog tunela, daleko od ljudskih artefakata. Taj je hodnik pet milijardi godina bio napušten, lišen zraka i svjetlosti. Sada su tamo dva ljudska bića stajala u mraku, tako da su im se kacige dodirivale. "Vidiš? Sjana i Arne kuju zavjeru. Mogli bismo i mi." Drugi nije odgovorio riječima. Muk. Ljudi su kovali zavjeru, skrivajući se u tami i misleći da ih nitko ne gleda. Ipak, nije bilo sumnje da se sve što su govorili prenosilo natrag do Nadređenosti, pa makar i samo posredstvom prašine pod njihovim nogama. "Znam, znam. No, ti i ja ipak postojimo, a i to bi trebalo biti nemoguće. Sve u svemu, možda možemo ostvariti nešto još nevjerojat-nije." Možda možemo naškoditi zlu koje se ovdje upravo rodilo. Zelja i odluka. Dvojac je svoje umove razvodnio širom lokalne mreže blijedeći do najblaže nijanse svijesti. Na koncu je nastao plan, varka - beskorisna ako se glas o njoj ne uspije neovisno probiti do vanjskog svijeta. Je li preostalo dovoljno vremena za to? Prolazili su dani. Za zlo koje je raslo u novostvorenim strojevima, svaki je sat bio dulji od sveg do tada proteklog vremena. Novorođenče je sada tek jedan sat dijelio od njegova velikog procvata, sigurnog širenja međuzvjezdanim prostranstvima. Uskoro će se moći riješiti ljudi na licu mjesta. Čak i sada su predstavljali gnjavažu, iako bezopasnu. Neki od njih su čak razmišljali o bijegu. Danima su svoju djecu ušuškavali u hibernaciju i ukrcavali ih na teretnjak. "Pripreme za redoviti odlazak", tako su svoje poteze opisivali u programima za planiranje. Danima su opremali fregatu pod maskom prozirnih laži. Dio ljudi je shvatio da bi ono što su probudili moglo značiti kraj i za njih i za njihovo Straumsko Carstvo. Takve su katastrofe imale presedane, primjere rasa koje su se igrale vatrom i u toj igri izgorjele. Nitko od njih nije pogodio istinu. Nitko od njih nije naslutio čast koja će im pripasti, čast da izmijene budućnost tisuća milijuna zvjezdanih sustava. Sati su se sveli na minute, minute na sekunde. Sada je svaka sekunda bila duga poput sveg do tada proteklog vremena. Procvat je stigao tako blizu, tako blizu. Vladavina od prije pet milijardi godina bit će ponovno uspostavljena, a ovoga puta i zadržana. Nedostajala je samo jedna stvar, i to nešto što nije bilo povezano sa shemama ljudi. U arhivu, duboko među recepturama, trebalo se nalaziti još nešto. Moguće je da se tijekom milijardi godina nešto izgubilo. Novorođenče je osjećalo potencijal za sve svoje moći... pa ipak, trebalo je postojati još nešto, nešto što je naučilo tijekom svojeg pada ili nešto što su ostavili njegovi neprijatelji (ako su takvi ikad postojali). Duge sekunde ispitivanja arhiva. Bilo je pukotina, oštećenih podataka. Dio štete nastao je zbog zuba vremena... Vani su teretnjak i fregata upravo polijetali uzdižući se na tihom krilu agrava iznad ravnice sivoga na sivome, pet milijardi godina starih ruševina. Gotovo polovica ljudskih bića nalazila se na tim brodovima. Njihov pokušaj bijega, tako pažljivo prikrivan. Njihovi napori do sada nisu bili ugrožavani; još nije bilo vrijeme za procvat, a ta su stvorenja još uvijek mogla biti djelomično korisna. Ispod najviše razine nadmoćne svijesti, njezine su paranoične manifestacije harale ljudskim bazama podataka. Provjera, za svaki slučaj. Za svaki slučaj. Najstarija ljudska lokalna mreža koristila je veze brzine svjetlosti. Tisuće mikrosekundi potrošene su (protraćene) na skokove od jednog do drugog kraja, bavljenje tričarijama... dok se nije ukazala jedna nevjerojatna stavka: Inventar: kvantni kontejner za podatke, količina (1), ukrcan na fregatu prije stotinu sati! Sva se pozornost novorođenčeta okrenula brodovima koji su se udaljavali. Mikrobi koji su iznenada postali opasni. Kako se ovo moglo dogoditi? Milijunima procesa smještaje dodijeljen viši prioritet. Redovan procvat više nije dolazio u obzir; preostali ljudi u laboratoriju postali su suvišni. Promjena je bila mala, unatoč svojem značenju u svemirskim razmjerima. Za preostala ljudska bića, tek trenutak užasa pri pogledu na zaslone i spoznaja da su svi njihovi strahovi bili opravdani (i odsutnost spoznaje o tome koliko je još gorih strepnji također bilo opravdano).

3

Pet sekundi, deset sekundi... više promjena nego tijekom deset tisuća godina ljudske civilizacije. Milijarda trilijardi konstrukcija, kalupi koji izviru iz svakog zida gradeći nešto posve nadljudsko. Ovo nije bilo ništa manje moćno od pravilnog procvata, iako ne tako dobro ugođeno. I ni na trenutak nije zanemaren razlog žurbe: fregata. Prebacila se na raketni pogon, bezbrižno se udaljavajući od tromog teretnja-ka. Na neki način, ovi su mikrobi znali da spašavaju više od samih sebe. Ratni brod je raspolagao najboljim navigacijskim računalima koje su mali umovi mogli konstruirati, ali proći će još tri sekunde dok ona budu spremna za prvi ultrapogonski skok. Nova Sila na tlu nije imala oružja, ništa osim komunikacijskog lasera koji na toj udaljenosti nije mogao čak niti rastaliti čelik. Ipak, laser je naciljao, dobroćudno ugođen na prijamnik broda u povlačenju. Nema odziva. Ljudi su znali što bi im komunikacija donijela. Laserska je svjetlost treptala amo i tamo po trupu, osvjetljavajući glatke dijelove i deaktivirane senzore, milujući ultrapogonska rebra broda. Istražujući, ispitujući. Sila nije ni pokušala oštetiti oklop, ali to joj niti nije bilo potrebno. Čak i ovaj nezgrapan stroj na površini je nosio tisuće robotskih senzora koji su dojavljivali stanje ili znakove opasnosti te pokretali pomoćne programe. Većina njih sada je bila isključena, tako da je brod letio gotovo naslijepo. Mislili su da će, ne budu li gledali, biti sigurni. Još jedna sekunda, i fregata bi se dokopala međuzvjezdane sigurnosti. Laser je trepnuo na senzoru kvara, senzoru koji je dojavljivao kritične promjene na nekom od ultrapogonskih rebara. Za uspješan zvjezdani skok njegovi se prekidni zahtjevi nisu mogli zanemariti. Prekidni zahtjev usvojen. Prekidna rutina pokrenuta, pogled unatrag, primitak još malo svjetla od lasera daleko dolje... stražnji ulaz u brodski programski kod, instaliran kada je novorođenče preuzelo kontrolu nad ljudskom opremom na tlu... ... i Sila se ukrcala, tek nekoliko milisekundi prije no što bi bilo prekasno. Njezini agenti - koji na ovako primitivnom hardveru nisu bili ravni čak ni ljudima -jurili su brodskom automatikom, isključujući je, zaustavljajući procese. Neće biti nikakvog skoka. Kamere na komandnom mostu prikazivale su širenje očiju, začetke krikova. Ljudi su znali, u mjeri u kojoj užas uopće može zaživjeti u djeliću sekunde. Neće biti nikakvog skoka. No, ultrapogon je već bio pripremljen. Bit će pokušaja skoka, bez automatske kontrole osuđenog na propast. Manje od pet milisekundi do pražnjenja pri skoku, mehaničkog koraka koji nikakav softver ne može kontrolirati. Novorođenčetovi agenti su švrljali po svim računalima letjelice, uzaludno pokušavajući odustati od skoka. Gotovo svjetlosnu sekundu dalje, ispod sivih krhotina Dalekog Laboratorija Sila je mogla samo gledati. Eto. Fregata će biti uništena. Tako sporo i tako brzo. Djelić sekunde. Vatra se proširila iz srca fregate, brišući i prijetnju i nadu. Dvjesto tisuća kilometara dalje nespretni kontejnerski teretnjak je izveo vlastiti ultrapogonski skok i nestao iz vida. Novorođenče jedva daje i opazilo. Dakle, nekoliko ljudskih bića je pobjeglo; svemir ih je čekao raširenih ruku. Tijekom sljedećih sekundi novorođenče je osjetilo... emocije?... stvari koje su bile i više i manje od onoga što bi moglo osjetiti ljudsko biće. Pokušajmo s emocijama. Ushićenje. Novorođenče je sada znalo da će opstati. Užas. Kako je malo nedostajalo do ponovne smrti. Frustracija. Možda i najjača, najbliža svojem ljudskom ekvivalentu. S fregatom je umrlo nešto važno, nešto iz ovog arhiva. Sjećanja su izvučena iz konteksta, rekonstruirana: ono što je izgubljeno možda bi učinilo novorođenče još moćnijim... ali je ipak vjerojatnije da se radilo o smrtonosnom otrovu. Na kraju krajeva, ova je Sila već jednom zaživjela, da bi potom bila svedena na ništavilo. Uzrok tome možda je bilo upravo ono što je sada izgubljeno. Sumnja. Novorođenče nije smjelo dopustiti da bude tako zavarano, barem ne od strane običnih ljudskih bića. Ono se stegne u grč samoispitivanja i panike. Da, postojali su paravani koje je netko - a to nisu bili ljudi - pažljivo postavljao od samog početka. Ovdje je rođeno dvoje. Ono samo... i otrov, uzrok njegova ranijeg pada. Novorođenče se preispitivalo kao nikada ranije, sada znajući što treba tražiti. Uništavajući, pročišćujući, ponovno provjeravajući, tražeći znakove otrova i ponovno uništavajući. Olakšanje. Poraz je bio tako blizu, ali sada... Prolazile su minute i sati, golema vremenska razdoblja potrebna za fizičku izgradnju: komunikacijski sustavi, transport. Raspoloženje nove Sile se mijenjalo, smirivalo. Ljudsko biće ovaj bi osjećaj moglo nazvati trijumfom, iščekivanjem. Obična glad, to bi možda bio precizniji opis. Što vam drugo treba kad nemate neprijatelja? Novorođenče pogleda prema zvijezdama, planirajući. Ovoga puta stvari će biti drukčije. PRVI DIO 1. U hibernaciji nije bilo snova. Prije tri dana još su se spremali za odlazak, a sad su već bili ovdje. Mali Jefri se žalio što je propustio najzanimljiviji dio, ali Johanni Olsndot je bilo drago što je spavala; poznavala je neke od odraslih s drugog broda. Sada je Johanna lebdjela medu nizovima spavača. Toplina koju su isijavali rashladni uređaji činila je tamu pakleno vrućom. Na zidovima je rasla krastava siva plijesan. Kovčezi za hibernaciju bili su gusto zbijeni, s uskim prostorom za

4

lebdenje iza svakog desetog reda. Postojala su mjesta koja je samo Jefri mogao doseći. Ovdje je ležalo tri stotine i devetero djece; svi osim nje i njezina brata Jefrija. Kovčezi su pripadali kategoriji bolničkih modela za kraću upotrebu. Uz odgovarajuću ventilaciju i održavanje mogli bi trajati stotinama godina, ali... Johanna obriše lice i provjeri očitanja na kovčegu: poput većine onih u unutarnjim redovima, i ovaj je bio u lošem stanju. Dvadeset dana je dječaka, koji je u njemu ležao, održavao sigurno uspavanim, ali će ga vjerojatno ubiti ostane li ovaj tamo još makar jedan dan. Rashladni ventili su bili čisti, ali ona još jednom pokuša iz njih usisati prašinu - više molitva za sreću negoli učinkovito održavanje. Mama i tata nisu bili krivi za to, iako je Johanna sumnjala da osjećaju krivicu. Bijeg je bio osmišljen na temelju materijala koje su imali pri ruci, u posljednjem trenutku, kada se pokus okrenuo protiv njih. Osoblje Dalekog laboratorija dalo je sve od sebe da spasi svoju djecu i zaštiti svijet od još gore katastrofe. Unatoč svemu, mogli su uspjeti da su— "Johanna! Tata kaže da nema više vremena. Rekao je da dovršiš to što radiš i dođeš ovamo gore." Jefri je promolio glavu kroz otvor kako bi joj ovo doviknuo. "Dobro!" Ionako nije trebala biti ovdje; nije mogla učiniti ništa čime bi pomogla svojim prijateljima. Tami i Giske i Magda... oh, molim vas, nemojte da vam se nešto dogodi. Johanna se povuče kroz prolaz, gotovo se sudarivši s Jefri-jem, koji je dolazio iz suprotnog smjera. On je uhvati za ruku i ostane uz nju dok su lebdjeli prema otvoru. Zadnja dva dana nije plakao, ali je izgubio velik dio samostalnosti koju je stekao tijekom prošle godine. Sada su mu oči bile široko otvorene. "Spuštamo se blizu Sjevernog pola, među sve one otoke i led." U kabini iza otvora njihovi su se roditelji vezivali u sjedalima. Trgovac Arne Olsndot pogleda prema njoj i nasmiješi se. "Bok, limačica. Sjedni ovamo. Za manje od jednog sata bit ćemo na tlu." Johanna mu uzvrati osmijeh, gotovo svladana njegovim entuzijazmom. Ako se zanemari zbrda-zdola prikupljena oprema i mirisi dvadesetodnevnog zatočeništva, tata nije izgledao ništa lošije od bilo kojeg putnika-avanturista. Svjetlost sa zaslona je svjetlucala na šavovima njegova skafandera. Upravo je bio stigao izvana. Jefri se odgurne preko kabine, vukući Johannu za sobom, te se priveže u spone između nje i njihove majke. Sjana Olsndot provjeri njegove pojaseve, a zatim i Johannine. "Jefri, ovoće biti zanimljivo. Nešto ćeš naučiti." "Da, sve o ledu." Sada je držao majčinu ruku. Mama se nasmiješi. "Ne danas. Govorim o slijetanju. Ovo neće biti nalik na balističke ili na one uz pomoć agrav pogona." Agrav je bio mrtav. Tata je njihovu kapsulu upravo bio odspojio od pregrade za teretni prostor. Nikada ne bi uspjeli prizemljiti cijelu letjelicu na samo jednom raketnom motoru. Tata učini nešto s miješanom salatom kontrola koje je povezao sa svojim datasetom. Njihova su se tijela utisnula u sjedala. Kapsula oko njih je vrištala, a kostur polica za kovčege za hibernaciju stenjao i pucketao. Nešto je zazvečalo i prasnulo "padajući" duž cijele kapsule. Johanna je pretpostavljala da ubrzavaju otprilike kao pod utjecajem gravitacijske sile. Jefrijev pogled je lutao s prikaza vanjskog svemira do majčina lica i natrag. "Kakvo će onda biti?" Zvučao je radoznalo, ali u glasu mu se osjećao mali drhtaj. Johanna se gotovo smiješila; Jefri je znao da mu odvraćaju pozornost i pokušavao je dobro odigrati svoju ulogu u tome. "Ovo će biti čisto raketno spuštanje, uz gotovo stalnu primjenu pogona. Vidiš li srednji prozor? Ta kamera gleda direktno prema dolje. I sam možeš vidjeti da usporavamo." Doista se vidjelo. Johanna je računala da ne mogu biti na više od dvjesto kilometara visine. Arne Olsndot je koristio raketu pričvršćenu na stražnji kraj kapsule kako bi anulirao njihovu orbitalnu brzinu. Nisu imali drugog izbora. Bili su odbacili teretni modul, zajedno s agravom i ultrapogonom. Ti su ih uređaji odveli daleko, ali sada je njihova kontrolna automa-tika počela zakazivati. Nekoliko stotina kilometara iza njih, ovi su precizno slijedili njihovu orbitu. Sve što im je preostalo bila je teretna kapsula. Bez krila, bez agrava, bez atmosferskog oklopa. Bila je to stotinu tona teška kutija s jajima, koja se održavala na jednoj usijanoj baklji. Mama Jefriju situaciju nije opisala baš tim riječima, iako je sve stoje rekla bilo istina. Nekako je uspjela postići da Jefri naizgled zaboravi na opasnost. Sjana Olsndot bila je popularno-znanstveni pi-sac-arheolog u Straumskom Carstvu prije no što su se preselili u Daleki Laboratorij. Tata je ugasio mlaz motora i opet su bili u slobodnom padu. Johanna osjeti val mučnine; obično je nije mučila svemirska bolest, ali ovo je bilo nešto drugo. Slika tla i mora pod njima polako je postajala sve veća. Na nebu je bilo samo nekoliko raštrkanih oblaka, a obalu je sačinjavala beskrajna rekurzija otočića, prolaza i uvala. Tamno zelenilo protezalo se duž obale i prema dolinama, prelazeći u crno i sivo u planinama. Bilo je snijega - a vjerojatno i Jefrijeva leda - razbacanog u lukovima i mrljama. Sve je bilo tako lijepo... a oni su padali ravno na to! Ona začuje metalno lupkanje po oplati dok su pomoćni mlazovi Ijuljuškali kapsulu, poravnavajući glavni mlaz okomito prema tlu. Sada je prozor s desne strane prikazivao površinu planeta. Baklja se opet upali uz silu od oko jedne gravitacijske. Rub zaslona se zacrni u spaljenu aureolu. "Hej", reče Jefri, "ovo je poput dizala: dolje i dolje i dolje i..." Stotinu kilometara prema dolje, dovoljno sporo da ih zračne sile ne rastrgaju u komadiće. Sjana Olsndot imala je pravo: ovo je bio nov način silaska iz orbite, način koji u uobičajenim okolnostima nitko ne bi odabrao. Naravno, to nije bio dio izvornih planova bijega. Trebali su se naći s fregatom - i svim odraslima koji su uspjeli pobjeći iz Dalekog Laboratorija - i to, naravno, u svemiru, gdje bi prekrcavanje bilo lako izvesti. Ali, fregata je bila uništena i

5

sada su bili prepušteni samima sebi. Njezine se oči nehotice okrenuše ka dijelu oplate iza njezinih roditelja. Tamo se nalazila dobro joj poznata mrlja. Nešto poput sivih gljivica... koje izbijaju iz čiste keramičke površine. Roditelji čak ni sada nisu mnogo pričali o tome, osim kada bi Jefrija opominjali da se drži podalje. Ali, Johanna je čula njihov razgovor jednom kada su mislili da su ona i njezin brat na daljem kraju broda. Tatin je glas od ljutnje gotovo prelazio u plač. "Sve ovo ni za što!" rekao je meko. "Stvorili smočudovište, pobjegli i sada smo izgubljeni na Dnu." Mamin je glas bio još mekši. "Po tisućiti put, Arne, nije bilo ni za što. Imamo svu ovu djecu." Mahnula je prema bezobličnoj masi na zidu. "A uzmu li se u obzir snovi... upute... koje smo dobili, mislim da je ovo najviše čemu smo se mogli nadati. Na neki način, mi nosimo odgovor na sve zlo koje smo probudili." Uto se Jefri počeo bučno odbijati duž hodnika, najavljujući svoj skori ulazak, pa su roditelji zašutjeli. Johanna nije imala hrabrosti upitati ih o tom razgovoru. U Dalekom laboratoriju su se počele zbivati neobične, a pred kraj i neke pomalo zastrašujuće stvari; čak ni neki ljudi više nisu bili isti kao prije. Prolazile su minute. Sada su se već nalazili duboko u atmosferi. Oplata je zujala od siline zračnih struja - ili turbulencija mlaznice? Ipak, stvari su se odvijale dovoljno stabilno da bi Jefri postao nemiran. Dobar dio pogleda prema tlu bio je sakriven svjetlucanjem zraka oko mlaznice. Ostatak prikaza je pak bio jasniji i detaljniji od svega što su bili vidjeli iz orbite. Johanna se pitala koliko su često ljudi slijetali na novi svijet o kojem su unaprijed znali manje nego oni o ovome. Na ovoj letjelici nije bilo teleskopskih kamera niti sondi. Fizički, planet je bio blizu ljudskog ideala - tračak nevjerojatno dobre sreće u tolikom crnilu zle. U usporedbi sa zrakopraznim stjenovitim sustavom mjesta na kojem je bio zakazan prvobitni sastanak, ovo je bio raj. S druge strane, ovdje je postojao i inteligentan život: iz orbite su mogli vidjeti gradove i ceste. Ali, nije bilo dokaza o postojanju tehničke civilizacije; nikakvih znakova letjelica, radio valova ili jakih izvora energije. Spuštali su se u rijetko nastanjen kutak kontinenta. Uz malo sreće, nitko neće primijetiti slijetanje između zelenih dolina i crnih i bijelih vrhova - a Arne Olsndot je mogao koristiti mlazni motor do samog tla bez straha da će ozlijediti mnogo više od komadića šume i trave. Priobalni otoci promicali su pred objektivom bočne kamere. Jefri uzvikne, pokazujući nešto. Pogled kamere kliznuo je dalje, ali i ona je bila vidjela isto: na jednom od otoka nalazio se nepravilan poligon zidova i sjena. To je podsjeti na dvorce iz Doba princeza na Nvjori. Sada je već mogla razaznati pojedina stabla, čije su se sjenke produljile pod zrakama sunca nad samim obzorom. Rika mlaznog motora bila je glasnija od bilo čega stoje ikad čula; bili su duboko u atmosferi i nisu mogli pobjeći od zvuka. "... stvari postanu problematične", vikao je tata. "A nemamo programa koji bi ih vratili u normalu... Kamo, ljubavi?" Mama je gledala čas jedan, čas drugi prozor. Prema Johanninim saznanjima, nije bilo načina da pomaknu kamere ili aktiviraju neke druge. "... tog brda, iznad linije krošnji, ali... mislim da sam vidjela skupinu životinja kako bježe od našeg mlaza... zapadno od nas." "Aha", poviče Jefri, "vukovi." Johanna je siluete u pokretu uočila samo na trenutak. Sada su nepomično lebdjeli, možda tisuću metara iznad vrhova brda. Buka je bila bolna, beskrajna; dalji razgovor nije bio moguć. Polako su plutali iznad krajolika, dijelom kako bi ga ispitali, a dijelom da bi umakli oblaku pregrijanog zraka koji se odbijao od tla. Zemljište je bilo više valovito negoli kvrgavo, a "trava" je nalikovala na mahovinu. Ipak, Arne Olsndot je oklijevao. Glavna mlazni-ca je bila namijenjena usklađivanju brzine nakon međuzvjezdanih skokova; mogli su se prilično dugo održavati u ovom položaju. Ali, kada jednom dotaknu tlo, bolje im je da to učine kako treba. Jednom je čula roditelje kako razgovaraju o tome - dok je Jefri nešto radio s kovčezima za hibernaciju, daleko od njegovih ušiju. Ako u tlu ima previše vlage, reakcijski bi se mlaz mogao pretvoriti u parni top i probiti njihovu oplatu. Slijetanje među drvećem moglo bi imati nekih dvojbenih prednosti, možda malo ublažavajući kontakt i udaljavanje od reakcijskog mlaza. No, sada su išli na neposredan dodir. Ako ništa drugo, barem će vidjeti kamo slijeću. Tristo metara. Tata je vukao vrh mlaza preko kore tla. Meki krajolik se rasprskavao. Sekundu kasnije, njihova se letjelica zaljulja u stupu pare. Kamera koja je snimala tlo zamre. Ipak, nisu ustuknuli, i nakon nekoliko trenutaka lupa utihne; mlaz je spalio sloj vode ili permafrosta pod njima. Zrak u kabini bivao je sve topliji. Olsndot ih polako spusti kroz oblak pare, navođen bočnim kamerama i zvukom reakcijskog mlaza. On ugasi motor. Zastrašujućih pola sekunde su padali, a tada se začuje tupi udar potpornjeva o tlo. Brod se na trenutak umiri, a zatim jedna strana zaškripi, malo potonuvši. Tišina, osim metalnog pucketanja vreline na oplati. Tata pogleda njihov na brzinu sklepani mjerač potiska i naceri se mami. "Nismo otišli u crveno. Kladim se da bih ovu lutkicu čak mogao natjerati i da ponovno prhne u zrak." Jedan sat ovamo ili onamo, i život Peregrina Wickwrackruma mogao je krenuti posve drugim tijekom. Tri su se putnika kretala prema zapadu, u smjeru od Ledenih očnjaka prema Skalperovu dvorcu na Skrivenom otoku. U njegovom životu bilo je razdoblja u kojima ne bi mogao podnijeti suputnike, ali tijekom posljednjeg desetljeća Peregrin je postao mnogo druže-ljubiviji. Sada mu se sviđalo putovati s drugima. Na posljednjem prolasku kroz Veliki pješčani društvo mu je pravilo čak pet čopora. Dijelom i zbog sigurnosti: kada udaljenosti među - ionako kratkovjekim - oazama dosežu i do tisuću kilometara, poneki smrtni slučaj je neizbježan. No, osim sigurnosti, u razgovorima s drugima doznao je i mnogo toga. Sa svojim trenutnim suputnicima nije bio prezadovoljan. Niti jedan od njih nije bio pravi lutalac; oboje su krili svoje tajne. Scrib-ner Jaqueramaphan bio je zanimljiv, zabavan šašavac, a ujedno i izvor nekoordiniranih informacija... a

6

postojala je i velika vjerojatnost da je u stvari špijun, što bi bilo u redu sve dok ljudi ne počnu misliti da mu je Peregrin ortak u toj raboti. Onaj koji mu je doista smetao bio je treći član ove skupine. Tvrathect je bila svjež čopor, još uvijek ne posve svoja i još uvijek bez nadimka. Tvrdila je da je učiteljica, ali negdje u njoj (njemu? niti spolna orijentacija još nije bila najjasnija) tinjao je ubojica. Stvorenje je očito bilo skalperovski fanatik, većinu vremena hladno i ukočeno. Gotovo sigurno, bježala je pred čistkom koja je uslijedila nakon Skalperova neuspješnog pokušaja da osvoji vlast na istoku. Na ovo je dvoje naletio kod Istočnih Vrata, na republikanskoj strani Ledenih očnjaka. Oboje su željeli poći u dvorac na Skrivenom otoku. Hajde dobro, to je ionako značilo samo stotinjak kilometara skretanja s glavnog puta za Drvodjeljsku; ionako su morali prijeći planine. Uz to, već je godinama želio posjetiti Skalperovu Domenu;možda ga netko iz ovog dvojca uspije progurati unutra. Mnogo se ljudi gnušalo Skalperovaca, ali Peregrin Wickwrackrum je imao podijeljeno mišljenje o zlu: kada se prekrši dovoljno pravila, katkad se medu hrpama leševa nađe i nešto dobro. Ovog su popodneva konačno ugledali priobalne otoke. Peregrin je na istom mjestu bio i prije samo pedeset godina, no ipak nije bio pripravan na ljepotu ovog kraja. Sjeverozapadna obala bila je daleko najblaže polarno područje na planetu. Usred ljeta i beskrajnog polarnog dana, površine ledenjačkih dolina postajale su nestvarno zelene. Bog klesar spustio se na koljena da bi oblikovao ove predjele... a njegova su dlijeta bila načinjena od leda. Sve što je sada ostalo od snijega i leda bili su magloviti lukovi na istočnom obzorju i zaostale krpice razbacane po okolnim brdima. Te su se krpice tijekom cijelog ljeta topile i topile, stvarajući potočiće koji su se spajali i u slapovima jurili niz strme obronke koji su okruživali doline. Na desnoj strani Peregrin je gazio preko male zaravni natopljene stajaćom vodom. Osjet hladnoće na stopalima bio je divan; nisu mu smetali čak ni papatači koji su se rojili oko njega. Tvrathect se držala smjera paralelnog s njegovim, ali iznad linije rasta vrijesaka. Bila je prilično razgovorljiva sve dok se dolina nije zavinula i dok se nisu ukazale plodne površine i otoci. Tamo negdje su je čekali Skalperov dvorac i njezin mračni sastanak. Scribner Jaqueramaphan bio je posvuda, bezumno jurcajući uokolo. Povremeno bi se okupio u parove ili trojce koji bi izveli kakvu psinu koja bi nasmijala čak i mrgodnu Tvrathect, a potom bi se popeo malo više i izvijestio ih o onome što je vidio na njihovu putu. On je prvi ugledao obalu, i to ga je donekle otrijeznilo. Njegove su cirkusarije bile dovoljno opasne i kada se nisu izvodile u susjedstvu ozloglašenih razbojnika. Wickwrackrum je zapovijedio stanku i okupio se kako bi namjestio naramenice na svojim naprtnjačama. Ostatak poslijepodneva bit će napet. Morao je odlučiti želi li doista ući u dvorac sa svojim prijateljima. Svaki avanturistički duh ima svoje granice, čak i u jednog lutaoca. "Hej, čuješ li nekakav dubok zvuk?" obrati mu se Tvrathect. Peregrin posluša. Do njih je dopiralo nešto poput grmljavine - moćno, ali gotovo ispod frekvencijskog praga čujnosti. Na trenutak njegovu zbunjenost zamijeni strah. Stoljeće ranije bio se zatekao usred golema zemljotresa. Ovaj je zvuk bio sličan, ali zemlja pod njegovim nogama ostajala je mirna. Je li to značilo da neće biti klizanja tla i plimnih valova? On čučne i ogleda se u svim smjerovima. "Dolazi s neba!" pokazivao je Jaqueramaphan. Sjajna je točka lebdjela gotovo točno iznad njihovih glava, sićušno koplje svjetlosti. Do Wickwrackrumove svijesti nisu dopirala nikakva sjećanja, pa čak ni legende. On se raštrka, svih očiju uperenih u svjetlo koje se polako pomicalo. Božanski zbor. Mora da je bilo kilometrima iznad njih, a on ga je ipak mogao čuti. On odvrati pogled, osjećajući kako mu slika blještave točke i dalje bolno pleše pred očima. "Postaje sve blještavije i glasnije", reče Jaqueramaphan. "Mislim da se spušta na ona brda, tamo na obali." Peregrin se okupi i potrči ka zapadu, vičući ostalima. Htio je prići što je bliže moguće, ali ipak ostati na sigurnoj udaljenosti, i promatrati. Više nije pogledavao u nebo; svjetlost je bila prejaka. Bacala je sjene usred bijela dana! Trčao je nešto manje od kilometra. Zvijezda je i dalje lebdjela. Nije se mogao sjetiti niti jedne koja je padala tako sporo, iako su neke od najvećih uzrokovale strašne eksplozije. Zapravo... nije bilo priča onih koji su se zatekli blizu takvih događaja. Njegova divlja, lu-talačka radoznalost izblijedi pred tom činjenicom i on se ogleda oko sebe. Tvrathect nije bilo na vidiku, a Jaqueramaphan se skutrio iza nekakvih stijena malo ispred njega. Svjetlost je sada bila već tako jaka da je, na mjestima gdje ga odjeća nije štitila, osjećao dah vreline. Buka je prerastala u bol. Peregrin pojuri preko ruba doline te se otkotrlja, zaljulja i pade niz strmu kamenu padinu. Sada je bio u sjeni: osvjetljavalo gaje samo sunce! Udaljenija strana doline je blještala; oštro ocrtane sjene su se kretale s objektom iza njega, koji mu je sada bio nevidljiv. Buka se i dalje sastojala od duboke tutnjave, ali je bila toliko jaka daje mutila svijest. Peregrin otetura do prvih stabala i nastavi tim putem sve dok ga nije štitio pojas drveća širok stotinjak metara. To je trebalo biti od velike pomoći, ali buka je i dalje bivala sve glasnija... Srećom, on se onesvijesti na trenutak ili dva. Kada je došao k sebi, zvuka zvijezde više nije bilo. Zvonjava koju mu je ostala u bubnjićima, izazivala je gadnu zbunjenost. Teturao je u izmaglici. Činilo mu se da kiši - osim što su neke od kapljica sjale. Po šumi su se tu i tamo palili manji požari. On se sakrije ispod stabala s gustim krošnjama, čekajući da užareno kamenje prestane padati. Požari se nisu širili; ovo je ljeto bilo relativno vlažno. Peregrin je tiho ležao čekajući novi nalet gorućeg kamenja ili zvjezdane buke. Ništa. Vihor u vrhovima krošnji se stišao. Mogao je čuti ptice, cvrčke i crvotočce. On pođe do ruba šume i na nekoliko mjesta proviri van. Izuzmu li se mjestimična područja spaljenog vri-jeska, sve je izgledalo normalno. Ali, njegova je promatračnica bila vrlo ograničena: mogao je vidjeti samo visoke zidove doline i nekoliko vrhova brda. Ha! Eno Scribnera Jaqueramaphana, tristo metara dalje uzbrdo. Većinom se prikrio u rupama i udubljenjima, ali dva su njegova člana gledala prema mjestu

7

na koje je zvijezda pala. Peregrin zaškilji. Scribner je veći dio vremena bio veliki komedijaš, ali ponekad se činilo daje sve to samo maska; ako je doista bio luda, bio je luda u kojoj se krije dašak genija. Wicky ga je više puta mogla vidjeti kako u daljini u parovima radi s nekim neobičnim oruđem... Kao i sada: drugi član para pred okom je držao nekakav dugačak predmet. Wickwrackrum se izvuče iz šume, držeći se na okupu i praveći što manje buke. Pažljivo se penjao oko stijena, šuljajući se od jednog do drugog humka prekrivenog vrijeskom, sve dok nije stigao nadomak najvišeg dijela doline i na kojih pedesetak metara od Jaqueramap-hana. Mogao je čuti njegove misli. Još korak, i Scribner bi čuo njega, čak i ovako zbijenog i pritajenog. "Psst!" reče Wickwrackrum. Zujanje i mumljanje se smjesta prekide u šoku. Jaqueramaphan ugura tajnoviti alat za gledanje u naprtnjaču te se okupi, razmišljajući vrlo tiho. Na trenutak su se netremice promatrali, a zatim Scribner stade činiti smiješne kružne geste oko svojih ramenih bubnjića. Slušaj. "Možeš li govoriti ovako?" Njegov je glas bio iznimno visok, na razini na kojoj pojedinci nisu mogli razgovjetno komunicirati i za koju su uši prilagođene nižim tonovima bile gluhe. Visokotonski govor je mogao zvučati zbunjujuće, ali se dao precizno usmjeriti i brzo se stišavao s udaljenošću; nitko drugi ih neće moći čuti. Peregrin kimne. "Visokotonski govor mi ne predstavlja problem." Trik je bio u tome da se koriste tonovi dovoljno čisti da ne stvaraju zabunu. "Pogledaj preko vrha obronka, prijatelju lutaoče. Nešto je novo pod suncem." Peregrin se uspne još tridesetak metara, ostavljajući straže u svim smjerovima. Sada je mogao vidjeti tjesnac koji je pod popodnevnim suncem sjao poput grubog srebra. Iza njega, sjeverna se strana doline gubila u sjeni. On pošalje jednog svojeg člana naprijed, kako bi se provukao između humaka i bacio pogled na zaravan na koju je zvijezda sletjela. Božanski zbor, mislio je u sebi (ali tiho). Sada je gore doveo još jednog člana radi osjećaja perspektive. Stvar je izgledala poput goleme zemljane kolibe postavljene na stupove... Ali ovo je bila zvijezda padalica: tlo ispod nje tinjalo je tamnim crvenilom. Zavjese magle izdizale su se s vlažnog vrijeska svuda uokolo. Iskopana zemlja protezala se u dugim linijama koje su se širile od mjesta neposredno ispod zvijezde. On kimnu u smjeru Jaqueramaphana. "Gdje je Tvrathect?" Scribner slegne ramenima. "Daleko otraga, kladim se. Jednim okom je stalno pokušavam pronaći... Ali, vidiš li ostale, izvidnike iz Skalperova dvorca?" "Oh, ne!" Peregrin pogleda na zapad od mjesta prizemljenja. Eno ih. Bili su udaljeni više od kilometra, odjeveni u maskirne odore, pužući na trbusima preko valovitog terena. Mogao je vidjeti barem tri izvidnika. Bili su to veliki momci, po šest članova svaki. "Kako su mogli stići ovamo tako brzo?" On baci pogleda ka suncu. "Nije moglo proći ni pola sata otkako je sve ovo počelo." "Imali su sreće." Jaqueramaphan se vrati na uzvisinu i pogleda preko. "Kladim se da su već bili na kopnu u trenutku kada se zvijezda pojavila. Sve ovo je Skalperov teritorij; sigurno imaju patrole." On se sagne tako da su odozdo bila vidljiva samo dva para njegovih očiju. "Znaš, ovo je formacija za zasjedu." "Ne izgledaš mi presretan što ih vidiš. To su tvoji prijatelji, sjećaš se? Oni koje si došao posjetiti." Scribner sarkastično nakrivi glave. "Je, je. Ne moraš mi to naturati na nos. Mislim da si od početka znao da nisam baš lud za Skal-perom." "Slutio sam." "E, pa, igra je gotova. Što god da se ovdje danas spustilo... hm, mojim prijateljima... vrijedi više od biločega što sam mogao doznati na Skrivenom otoku." "AštojesTvrathect?" "He, he. Naša uvažena družica je, bojim se, i više nego autentična. Kladio bih se da je zapravo Skalperov Lord, a ne niži sluga, kakvim se na prvi pogled doima. Pretpostavljam da se ovih dana preko planina slijeva još mnogo sličnih njoj, sretnih što su utekli iz Republike Dugih Jezera. Sakrij svoje stražnjice, stari. Ako nas ona opazi, nema sumnje da će nas se oni izvidnici dočepati." Peregrin se sabije dublje u udubljenja i male tunele u humcima. Imao je odličan pogled otraga prema dolini. Ako Tvrathect još nije bila stigla do poprišta zbivanja, on će je ugledati mnogo prije nego što ona ugleda njega. "Peregrine?" "Da?" "Ti si lutalac. Putovao si svijetom... od pradavnih vremena, tako si barem nama dao naslutiti. Koliko daleko u prošlost sežu tvoja sjećanja?" S obzirom na okolnosti, Wickwrackrum je bio sklon iskrenom odgovoru. "Kao što možeš i očekivati, nekoliko stotina godina. Dalje od toga govorimo o legendama, prisjećanjima na stvari koje su se vjerojatno dogodile, ali su se pojedinosti ispremiješale i zamutile." "Pa, ja nisam mnogo putovao i prilično sam mlad. Ali, čitam. / to mnogo. Nikada nije bilo ničega nalik ovome. Ono tamo je umjetan predmet, koji je stigao iz visina većih od onih koje ja mogu izmjeriti. Jesi li čitao Aramstriquesu ili Astrološki Belelele? Znaš li što bi ovo moglo biti?" Wickwrackrumu ovi nazivi nisu značili ništa. Ali, on jest bio lutalac. Bilo je zemalja tako dalekih da tamo nitko nije govorio niti jedan od jezika koje je on poznavao. Na južnim morima sretao je ljude koji su mislili da dalje od njihovih

8

otoka nema živih stvorenja i koji su bježali iz svojih čamaca kada je on stigao do obale. Štoviše, dio njega je nekoć bio jedan od otočana koji su promatrali to pristajanje. On proviri jednom glavom i ponovno pogleda palu zvijezdu, posjetitelja pristigla iz daljina koje on još nikada nije dosegao... i upita se gdje bi ovo lutanje moglo završiti. Pet je sati bilo potrebno da se tlo ohladi dovoljno da tata do njega spusti silaznu rampu. On i Johanna pažljivo siđoše, skačući preko zemlje iz koje se pušilo kako bi došli do relativno neoštećene podloge. Proći će još mnogo vremena dok se sve ne ohladi; potisni mlaz je bio vrlo "čist", jedva se upuštajući u međudjelovanje s običnim tvarima - što je u biti značilo da se stupac vraški vrućeg kamenja od mjesta na kojem je letjelica počivala protezao tisućama metara u dubinu kore planeta. Mama je sjedila na izlazu iz broda i promatrala krajolik pred njima. U ruci je držala tatin stari pištolj. "Ima li čega?" poviče prema njoj tata. "Ne. A ni Jefri ništa nije uočio kroz prozore." Tata je šetao oko teretne kapsule, ispitujući potpornjeve za pristajanje koji su, eto, dobili namjenu drukčiju od uobičajene. Svakih su deset metara zastajali i postavljali odašiljače zvuka. To je bila Jo-hannina zamisao. Osim tatina pištolja, zapravo nisu imali nikakvog oružja. Odašiljači su bili slučajan teret, dio inventara iz stacionara. Uz malo programiranja, mogli su emitirati divlju vrisku duž cijelog zvučnog spektra, a to bi moglo biti dovoljno da zastraši lokalne životinje. Johanna je, pogleda uprta u okolinu, slijedila oca, osjećajući kako nervoza u njoj ustupa mjesto divljenju. Bilo je tako lijepo, tako privlačno. Stajali su na širokom polju među visokim brdima. Na zapadu su se ta brda spuštala prema tjesnacu i otocima, a na sjeveru je zemlja naglo nestajala iza ruba prostrane doline; na suprotnoj je strani mogla vidjeti vodopade. Tlo pod njezinim nogama bilo je poput spužve. Mjesto prizemljenja bilo je namreškano u tisuće malenih humaka, poput valova uhvaćenih u smrznutom kadru. Na višim brdima su se tu i tamo opažale stidljive snježne mrlje. Johanna stisnutih očiju pogleda prema suncu, na sjever. Sjever? "Tata, koliko je sati?" Olsndot se nasmije, još uvijek proučavajući donju stranu teretne kapsule. "Ponoć po lokalnom vremenu." Johanna je odrasla na srednjim zemljopisnim širinama Strauma. Većina njezinih školskih izleta za cilj je imala svemir, gdje su neobične geometrijske kombinacije sunaca zapravo bile uobičajena pojava, ali nekako nikad nije zamišljala da se takvo što može vidjeti i s čvrstog tla... Zamisli, gledati u sunce točno iznad vrha planeta. Prvi je posao bilo iznošenje polovice kovčega za hibernaciju na otvoren prostor i razmještanje onih koji će ostati u unutrašnjosti broda. Mama je smatrala da će u tom slučaju problemi s hlađenjem nestati, čak i kod onih koji ostanu unutra: "Odvojeni izvori napajanja i prozračivanja sada će nam ići u prilog. S klincima će sve biti u redu, Johanna; pođi provjeriti kako Jefri napreduje s onima unutra, može?" Druga će zadaća biti pokretanje programa za odašiljanje signala na Relej i uspostava ultrasvjetlosne komunikacije. Tog se koraka Johanna pomalo bojala. Što će doznati? Već su znali da se Daleki Laboratorij povampirio i da je katastrofa koju je mama predviđala već započela. Koliki je dio Straumskog Carstva već bio mrtav? Svi u Dalekom Laboratoriju su mislili da čine toliko toga dobroga, a sada... Ne razmišljaj o tome. Možda ljudi s Releja mogu pomoći. Negdje u svemiru mora postojati netko tko zna iskoristiti ono što su njezini starci odnijeli iz Laboratorija. Oni će biti spašeni, a ostala djeca ponovno oživljena. Zbog toga je osjećala krivicu. Naravno, mami i tati je bila potrebna pomoć u završnim fazama leta - a Johanna je bila jedna od najstarijih u školi. Ipak, činilo joj se nepravednim da su ona i Jefri bili jedino dvoje djece koji su u ovo krenuli otvorenih očiju. Tijekom spuštanja osjećala je majčin strah. Kladim se da su htjeli da budemo zajedno, makar nam to bilo i posljednji put. Prizemljenje je doista bilo opasno, koliko ga god tata učinio prividno bezazlenim. Johanna je vidjela mjesto na kojem je reakcijski mlaz ulubio oplatu; da je išta od toga prošlo kroz potisni mlaz do ispušne komore, svi bi oni sada bili tek oblačići vodene pare. Gotovo polovica kovčega za hladni san sada je bila na tlu, pokraj istočne strane broda. Mama i tata su ih raspoređivali tako da rashladni uređaji nemaju poteškoća. Jefri je i dalje bio unutra, provjeravajući ima li još kovčega za koje se treba pobrinuti. Kada nije bio razmaženo derište, bio je prilično dobar dečko. Ona se okrene prema sunčevim zrakama i osjeti svjež povjetarac koji je dolazio preko brda. U zraku začuje nešto poput ptičjeg pjeva. Kada je prepad započeo, Johanna se nalazila na otvorenom, pokraj jednog od odašiljača zvuka. Upravo je bila spojila svoj dataset s upravljačkim sklopom odašiljača te se bavila zadavanjem novih uputa. Činjenica daje čak i njezin stari dataset sada bio važan najbolje je oslikavala kako su slabo bili opremljeni. Ali, tata je želio da odašiljači prelaze najširim mogućim rasponom frekvencija, stalno stvarajući mnogo buke na svakoj od njih, kao i da povremeno oda-šilju snažne impulse; njezin Ružičasti Elefant s tim je nesumnjivo mogao izaći na kraj. "Johanna!" Mamin se vrisak poklopio s lomljavom keramike. Zvono odašiljača kraj nje raspalo se u komadiće. Johanna pogleda prema gore. Nešto joj propara prsa tek malo ispod ramena i obori je na tlo. Tupo je gledala u prut koji joj je stršao iz tijela. Strijela! Zapadni dio njihova sletišta vrvio je... nečim. Poput vukova ili pasa, ali duljih vratova, ova su stvorenja brzo napredovala, jureći od humka do humka. Sivkasto zelenilo njihova krzna podudaralo se s bojom obronaka, osim oko kukova, gdje je vidjela bijele i crne mrlje. Ne, ono zeleno bila je odjeća, prsluci. Johanna je bila u šoku; pritisak sulice koja joj je probola prsa još se nije bio pretvorio u bol. Pala je tako da se leđima oslonila o malu uzvisinu te je na

9

trenutak mogla vidjeti cijeli napad. Vidjela je kako je u zrak sunulo novo more strijela, crnih linija koje su razrezale nebo. Sada je mogla vidjeti i strijelce. Opet psi! Kretali su se u čoporima. Lukom su rukovala dvojica-jedan gaje držao, a drugi zatezao strunu. Treći i četvrti su nosili tobolce sa strijelama i kao da su samo promatrali odapinjanje. Strijelci zastadoše, uglavnom se držeći zaklona. S bokova su se okupljali novi čopori, koji su sada preskakali humke. Mnogi od njih su u njuškama nosili sjekirice, a na šapama su im se ljeskali metalni zupci. Čula je ks-ks tatina pištolja. Valovi napadača su posrtali kako bi pojedini članovi čopora padali. Ostali su i dalje srljali naprijed, sada režeći. Bili su to zvuči ludila, a ne pseći lavež. Zvuk je, poput žestoke glazbe iz golema zvučnika, osjećala u zubima. Čeljusti, pandže, noževi i buka. Ona se okrene na bok, pokušavajući vidjeti brod. Bol je sada postala stvarna. Vikala je, ali se zvuk gubio u bezumlju. Mnoštvo je jurilo pokraj nje koncentrirajući se na mamu i tatu. Njezini su roditelji čučali iza potpornja, a pištolj u ruci Arne Olsndota stalno je svjetlucao. Njegov ga je skafander štitio od strijela. Tijela napadača su se gomilala. Pištolj i pripadajuće inteligentno streljivo bili su ubojito učinkoviti. Vidjela gaje kako predaje pištolj mami i istrčava iz zaklona ispod broda te kreće prema njoj. Johan-na ispruži slobodnu ruku prema ocu i poviče, vrisne tražeći od njega da se vrati na sigurno. Trideset metara. Dvadeset i pet. Vatra kojom ih je mama štitila širila se oko njih i držala vukove na odstojanju. Dok je trčao, na Olsndota se sruči pljusak strijela i on podiže ruke kako bi zaštitio glavu. Dvadeset metara. Vuk skoči visoko preko Johanne. Nakratko je mogla vidjeti njegovu kratku dlaku i ožiljak iza boka. Pojurio je ravno prema tati. Olsndot se pomakne u stranu, pokušavajući svojoj ženi dati priliku za čisto ciljanje, ali vuk je bio prebrz. On se ukloni u stranu zajedno s Olsndotom, jurcajući razdaljinom koja ih je još dijelila, te na koncu skoči, a metal na njegovim šapama bljesne na suncu. Johan-na je vidjela kako crveni mlaz izbija iz tatina vrata, a potom obojica padoše na tlo. Sjana Olsndot na trenutak prestane pucati. To je bilo dovoljno. Gomila se razdvoji i velika grupa ciljano nagrne prema brodu. Na leđima su imali nekakve rezervoare, a vodeća životinja je u ustima nosila crijevo iz kojeg pokulja tamna tekućina... koja uto nestade u vatrenoj eksploziji. Čopor vukova je svojim primitivnim bacačem plamena šarao po tlu, preko potpornja kraj kojeg je stajala Sjana Olsndot, preko redova školaraca u hibernaciji. Johanna je kroz plamenove i gusti dim vidjela kako se nešto pomiče i trza te kako se lagana plastika kovčega za hibernaciju sliježe i topi. Johanna okrene lice prema tlu te se osloni na zdravu ruku i pokuša otpuzati prema brodu i vatri. A onda je obavije milostiva tama, nakon čega se više ničega nije sjećala. Peregrin i Scribner cijelo su poslijepodne promatrali pripreme za zasjedu: pješaštvo se gomilalo na obronku zapadno od mjesta slijetanja, iza njih strijelci, vatrobacači u jurišnoj formaciji... Jesu li Lordovi u Skalperovu dvorcu bili svjesni kome se suprotstavljaju? Dvojac se svako malo vraćao na raspravu o tom pitanju. Jaqueramaphan je smatrao da jesu, ali i daje njihova arogancija tako golema da su očekivali da jednostavno dođu i pokupe glavnu nagradu. "Oni skaču za vrat prije nego što protivnik uopće shvati da je uvučen u borbu. Ta se strategija do sada pokazivala uspješnom." Peregrin nije odmah odgovorio. Scribner bi mogao biti u pravu. Prošlo je pedeset godina otkako je posljednji put boravio u ovom dijelu svijeta, a u to je doba Skalperski kult bio tek opskuran pokret (i ne baš previše zanimljiv u usporedbi s događanjima drugdje). Putnicima se događalo da upadnu u zamku, ali ne onako često kako su to neupućeni pretpostavljali. Većina ljudi se ponašala prijateljski i uživala u pričama o dalekim krajevima - osobito ako posjetitelj nije predstavljao prijetnju. Kada je do izdaja i dolazilo, to se najčešće zbivalo nakon prvotnog "ocjenjivanja", kojim bi se odredilo koliko je gost moćan i u kojoj se mjeri može profitirati od njegove smrti. Trenutan napad bez konverzacije bio je vrlo rijetka pojava. To je obično značilo da ste se namjerili na divljake koji su istovremeno bili i nasilni i... ludi. "Ne znam. To jest formacija za zasjedu, ali možda će je Skalperovci držati u pričuvi i najprije pokušati razgovorom." Prolazili su sati; sunce je kliznulo prema sjeveru. S udaljenije strane pale zvijezde dopirala je buka. Sranje. S ovog mjesta ništa nisu mogli vidjeti. Skrivene trupe nisu se ni pomaknule. Minute su protjecale... a onda su konačno prvi put ugledali posjetitelje s neba, ili barem njihove dijelove. Svaki je član imao četiri noge, ali su hodali samo na stražnjima. Kakvih li klaunova! Pa ipak... prednje su šape koristili za pridržavanje predmeta. Niti jedan jedini put nije primijetio da su za to upotrijebili usta; pitao se može li ravna njuška uopće išta čvrsto držati. Ali, prednje šape su bile zadivljujuće vješte; svaki je pojedini član mogao s lakoćom upotrebljavati alate. Čulo se mnogo konverzacijskih zvukova, iako su bila vidljiva samo tričlana. Nakon nekog vremena začuli su i daleko više tonove organiziranog razmišljanja; zaboga, ovo je stvorenje bilo doista bučno. S ove udaljenosti zvukovi su se doimali prigušenima i izobličenima. Ipak, mogao je ocijeniti da ne nalikuju niti na jedan um koji je do tada čuo, kao ni zbunjujućoj buci nekih čopora u potrazi za partnerom za parenje. "Onda?" prošapće Jaqueramaphan. "Prošao sam cijeli svijet - ali ovakvo stvorenje tamo nisam vidio." "Aha. Pa, mene podsjećaju na bogomoljke. Znaš, otprilike ovako visoke—" on nekoliko centimetara raširi usta. "Odlične su za čuvanje vrta od nametnika... savršeni mali ubojice."

10

Ajoj. Peregrin do tada nije razmišljao o toj sličnosti. Bogomoljke su bile simpatične i bezopasne - barem za ljude. Ali, znao je da njihove ženke proždiru vlastite partnere. Sada zamislite takva stvorenja u gigantskom izdanju i opremljena mentalitetom čopora. Možda i nije bilo tako loše što nisu mogli pojuriti dolje i poželjeti im dobrodošlicu. Prošlo je pola sata. Dok je došljak iznosio svoj teret, Skalperovi su se strijelci približili, a pješački čopori se rasporedili u napadačka krila. Kiša strelica u luku je premostila udaljenost između Skalperova-ca i pridošlice. Jedan od njegovih članova odmah je pao na zemlju, a misli su mu utihnule. Ostatak se sklonio iza leteće kuće, tako da ih više nisu mogli vidjeti. Jurišnici su se zaletjeli prema naprijed, raspoređeni u formacije s očuvanjem identiteta; možda su željeli biće uhvatiti živo. ... No, napadačka se linija raspala daleko ispred uljeza: nije bilo strijela niti plamena - jurišnici su naprosto popadali. Na trenutak Peregrin pomisli da su Skalperovci možda zagrizli prekrupan zalogaj, ali onda drugi val pretrči preko leševa prvoga. Članovi su i dalje padali, ali sada su bili u ubilačkoj groznici, u kojoj im je preostala samo animalna razina discipline. Napad se polako kotrljao prema naprijed, pozadinskim linijama penjući se preko palih. Još jedan došljakov član na tlu... Čudno, još uvijek je mogao čuti daške misli onoga drugog. Zvuk i ritam odgovarali su onima prije napada. Kako itko može zadržati toliku prisebnost pod prijetnjom potpune smrti? Oglasi se borbena zviždaljka i masa se razdvoji. Jedan jurišnik prođe naprijed i rasprši tekuću vatru čim je prešao prvu liniju. Uz vatru i dim koji su se uzdizali oko nje, leteća kuća je nalikovala na komad mesa u tavi. Wickwrackrum opsuje u sebi. Zbogom, strance. Razbijeni i ranjeni nalazili su se nisko na listi prioriteta Skalpe-rovaca. Teže ranjene trpali su na nosila i odnosili dovoljno daleko da njihovi jauci ne bi uzrokovali zbrku. Ekipe za čišćenje rastjerivale su fragmente jurišnika dalje od leteće kuće. Fragovi su lutali hum-kastom poljanom, tu i tamo okupljajući se u improvizirane čopore. Neki su odlutali među ranjene, ignorirajući krikove pred potrebom da nađu ostatak sebe. Kada je vreva utihnula, pojaviše se tri čopora u bijelim odorama. Skalperovi Sluge hodali su ispod leteće kuće. Jedan od njih na dulje je vrijeme nestao s vidika; možda je čak i ušao unutra. Pougljenjena tijela dvaju pridošličinih članova pažljivo su smjestili na nosila -pažljivije nego ranjene jurišnike - i nekamo odnijeli. Jaqueramaphan je svojom alatkom za gledanje proučavao ostatke. Odustao je od pokušaja daje sakrije od Peregrina. Bijele odore nešto su iznosile iz prostora ispod kuće. "Psst! Ima još mrtvih. Možda od vatre. Izgledaju kao mladunci." Male su figure imale oblik bogomoljki. Pojasevima su ih pričvrstili uz nosila i odnijeli preko ruba brda. Tamo dolje su ih nesumnjivo čekale zaprege s kerhozima. Skalperovci su postavili krug stražara oko mjesta slijetanja. Vanjski krug činili su deseci svježih jurišnika na obroncima. Tuda se nitko neće provući. "Dakle, potpuno ubojstvo", uzdahne Peregrin. "Možda i nije... Mislim da prvi član kojeg su pogodili nije baš posve mrtav." Wickwrackrum stisne svoj najbolji par očiju. Ilije Scribner govorio ono u što je želio vjerovati, ili mu je njegov alat davao nevjerojatno oštar vid. Prvi pogođeni član nalazio se s druge strane letjelice. Prestao je razmišljati, ali to nije bio siguran znak smrti. Oko njega su sada stajale bijele odore. Stavili su ga na nosila i ponijeli ga s poprišta bitke prema jugozapadu... putem različitim od onoga kojim su nosili ostale. "Taj doista jest još živ! Ima strijelu u prsima, ali vidim kako diše." Scribnerove glave se okrenuše prema Wickwrackrumu. "Mislim da bismo ga trebali spasiti." Peregrin na trenutak nije mogao smisliti odgovor; samo je buljio u svojeg suputnika. Svjetsko središte Skalperovog pokreta nalazilo se tek nekoliko milja sjeverozapadno, moć Skalperovaca nitko nije osporavao još desecima kilometara prema unutrašnjosti, a oni su bili praktički okruženi cijelom njihovom vojskom. Scribnerov je zanos malo jenjao pred Peregrinovom reakcijom, ali bilo je jasno da se ne šali. "Naravno, znam da je rizično, ali u tome i jest smisao života, zar ne? Ti si lutalac. Ti to razumiješ." "Hm. Istina, to jest reputacija lutalaca. Ali, nitko ne može opstati nakon potpune smrti - a za takvu anihilaciju na lutanjima je bilo mnoštvo prigoda. Lutaoci znaju za oprez." Pa ipak, ovo je bio najfantastičniji susret u svim stoljećima njegovih lutanja. Upoznati ove došljake, postati dio njih... bio je to izazov koji je nadjačavao sve glasove zdravog razuma. "Gledaj," reče Scribner, "mogli bismo se jednostavno spustiti dolje i pomiješati se s ranjenima. Uspijemo li preći čistinu, mogli bismo bolje pogledati tog posljednjeg člana, a da ne riskiramo previše." Jaqueramaphan se već spuštao sa svoje promatračnice, kru-žeći u potrazi za stazom koja neće odati njegovu siluetu. Wick-wrackrum je bio kao rastrgan; jedan je njegov dio ustao kako bi slijedio suputnika, dok je ostatak čopora oklijevao. Dovraga, Jaque-ramaphan je priznao da je špijun, a sa sobom je nosio izum koji je vjerojatno potjecao direktno od najlukavijih obavještajaca Dugih jezera. Tip mora da je rutinirani profesionalac... Peregrin se na brzinu ogleda duž njihove strane brda i preko doline. Ni traga od Tvrathect ili bilo koga drugoga. On se izvuče iz svojih skrovišta i krene za špijunom. Koliko god je bilo moguće, držali su se dubokih sjena koje je sunce bacalo spuštajući se ka sjeveru, a kada sjene nije bilo, napredovali su od humka do humka. Trenutak prije no što su stigli do prvog ranjenika, Scribner doda još nešto najstrašnije riječi tog poslijepodneva: "Hej, ne brini. Puno sam čitao o ovakvim pothvatima!" Mnoštvo fragova i ranjenika predstavlja zastrašujuć, šokantan prizor. Samci, dueti, trojci i nekolicina četveraca besciljno su lutali, nekontrolirano zapomažući. U većini bi situacija ovoliki broj ljudi na tako maloj površini sačinjavao

11

improvizirani zbor. Zapravo, doista je i uočio mjestimičnu seksualnu aktivnost i organizirano traženje partnera, ali uglavnom je tu još uvijek bilo previše boli za normalne reakcije. Wickwrackrum se na trenutak upita da li - unatoč svim svojim pričama o racionalnosti - Skalperovci naprosto puštaju ostatke svojih trupa da se sami pokrpaju. Ako je tako, mora da dobivaju neke čudne i osakaćene novočopore. Zašavši nekoliko metara u gomilu, Peregrin Wickwrackrum osjeti kako mu se svijest muti. Kada bi se jako koncentrirao, mogao se sjetiti tko je i da mora prijeći poljanu ne privlačeći previše pažnje. Istovremeno ga zaspu druge misli, glasne i nesputane... ... Žeđ za krvlju i klanje... Sjajni metal u ruci izvanzemaljke. ..bolu njezinim prsima... iskaš-Ijava krv,pada... ... U kampu za obuku, a i ranije, moj spojni brat bio je tako dobar prema meni... Lord Čelik je rekao da smo dio velikog pokusa... Trčim preko vrijeska prema čudovištu štapićastih udova. Skok, bodlje na šapi. Prerezi čudovištu vrat. Krv je jako šiknula. ... Gdje sam?... Mogu li biti dio vas... molim vas? Peregrin se lecne na ovo posljednje pitanje. Bilo je usmjereno i dolazilo je izbliza. Jedan gaje samac njuškao. On ga vriskom otjera i otrči na otvoren prostor. Malo pred njim je Jaque-kako-se-već-zove imao tek nešto više uspjeha. Nije bilo vjerojatno da će ih ovdje netko opaziti, ali počinjao se pitati hoće li se uspjeti probiti na drugu stranu. Peregrin je imao samo četiri člana, a samaca je bilo posvuda. S njegove desne strane jedan je kvartet silovao sve duete i samce koji bi mu se našli u blizini. Wic, Kwk, Rac i Rum pokušavali su se sjetiti zašto su ovdje i kamo idu. Koncentriraj se na izravne osjete, na ono stoje doista ovdje: miris čađe iz tekuće vatre bacača... bezbroj mušica koje se jate na lokvicama krvi i bojaju ih u crno. Prošlo je strašno mnogo vremena. Minute. Wic-Kwk-Rac-Rum pogleda prema naprijed. Bio je nadomak izlaza -južnog ruba unezvjerene gomile. On se odvuče do krpice čistog tla. Neki njegovi dijelovi stadoše povraćati, i on se sruči na zemlju. Svijest mu se polako vraćala. Wickwrackrum pogleda nagore i u mnoštvu ugleda Jaqueramaphana. To je bio brojan momak, šestčlanova, ali nije mu bilo ništa lakše nego Peregrinu. Teturao je od kraja do kraja, širom otvorenih očiju, režeći i na sebe i ostale. Ipak, prešli su dobar dio livade, i to dovoljno brzo da sustignu čopor bijelih odora koji je nosio posljednjeg člana došljaka. Ako su željeli vidjeti išta više od toga, morali su smisliti kako da se izdvoje iz mase ne privlačeći pažnju. Hmmm. U okolici je bilo mnogo skalper-skih uniformi... na mrtvim vlasnicima. Peregrin pošalje dva svojačlana do mrtvog jurišnika. "Jaqueramaphan! Ovamo!" Veliki špijun je gledao u njegovu smjeru, i u pogled mu se vrati tračak inteligencije. On se posrćući izdvoji iz gomile i sjedne nekoliko metara od Wickwrackruma. Bili su udaljeni mnogo manje nego što bi obojica inače voljela, ali nakon svega što su upravo bili prošli, ovo je bilo jednako dobro kao da ih dijele kilometri. Na trenutak je ležao, pokušavajući doći do daha. "Oprosti, nisam ni slutio da će biti tako gadno. Bio sam izgubio jedan svoj dio... mislio sam da ga više neću uspjeti pronaći." Peregrin je promatrao napredovanje bijelih odora s nosilima. Nisu se kretali s ostalima; za koji trenutak će nestati s vidika. Dobro maskirani, možda bi ih mogli slijediti i - ne, ne, to bi bilo suviše riskantno. Počinjao je razmišljati kao veliki špijun. Peregrin svuče maskirni prsluk s mrtvog tijela. Maska će im ipak biti potrebna. Možda bi se mogli motati ovuda cijelu noć i iz bližeg pogledati leteću kuću. Trenutak kasnije Scribner je shvatio što Peregrin radi te je i sam počeo prikupljati prsluke. Šuljali su se između nagomilanih tijela, tražeći odjeću koja nije bila suviše umrljana krvlju i za koju je Jaqueramaphan smatrao da ima ujednačene oznake. Uokolo je ležalo mnoštvo čeličnih pandži i borbenih sjekirica. Na koncu su bili naoružani do zuba, ali morali su odbaciti dio sadržaja iz svojih naprtnjača... Trebao mu je samo još jedan prsluk, ali njegov je Rum imao tako široka ramena da mu niti jedan nije pristajao. Peregrin je tek kasnije doista shvatio što se potom dogodilo: veliki fragment, trojac, ležao je nezamijećen na gomili leševa. Možda je oplakivao pokojnog člana, dugo nakon njegova posljednjeg daha; bilo kako bilo, praktički nije pokazivao znakove svijesti sve dok Peregrin nije s ovoga počeo svlačiti prsluk. Tada se začulo: "Nećeš pljačkati moje!". U blizini je čuo mrmor bijesa, a onda je osjetio prodornu bol u Rumovoj utrobi. Peregrin se tržne u agoniji i navali na napadača. Na trenutak su se borili u bezumnom gnjevu. Peregri-nove sjekirice su zadavale udarac za udarcem, a njuške mu je prekrivala krv. Kada se smirio, jedan član trojca bio je mrtav, a ostali su otrčali u gomilu ranjenika. Wickwrackrum se skupio oko boli koju je osjećao u Rumu. Napadač je nosio bodlje na pandžama. Rumovo je tijelo bilo raspore-no od rebara do prepona. Wickwrackrum posrne; nekim šapama gazio je vlastitu utrobu. Pokušavao je ostatke njuškom ugurati u trbušnu šupljinu svojeg člana; bolje popuštala, a nebo se polako gasilo u Rumovim očima. Peregrin potisne krikove koji su mu se penjali u grlo. Samo sam četverac, a sada jedan od mene umire! Godinama je sam sebe upozoravao da su četiri člana premalo za jednog lutaoca. Sad je platio cijenu, uhvaćen u zamku i obezglavljen u tiranskoj zemlji. Na trenutak bol popusti i misli mu se razbistre. U kolopletu ža-lopojki, silovanja i običnih ispada ludila njihova borba nije privukla mnogo pozornosti; bila je tek nešto veća i krvavija od uobičajenih. Bijele odore koje su se nalazile pokraj leteće kuće nakratko su pogledale u njihovom smjeru, ali sada su se vratile poslu otvaranja došljačkog tereta.

12

Scribner je sjedio u blizini i užasnuto gledao što se zbiva. Dio njega bi se malo primaknuo, a potom povukao. Borio se sam sa sobom, pokušavajući odlučiti da li da pomogne. Peregrin gotovo da ga je molio, ali to bi ipak bilo previše. Uz to, Scribner nije bio luta-lac. Odreći se dijela sebe nije bilo nešto što bi Jaqueramaphan dobrovoljno učinio... Sad su ga zapljuskivale uspomene, Rumovi pokušaji da sredi misli i ostatku čopora prenese sve što se ranije događalo. Na trenutak je katamaranom jedrio preko Južnog mora, mlad čopor u kojem je Rum bio mladunac; sjećanja na otočana koji je rodio Ruma te na čopore prije toga. Prešli su cijeli put oko svijeta, opstajući u slamo-vima tropskog kolektiva i u ratu Ravničarskih stada. Ah, sve te priče koje su čuli, trikovi koje su naučili, ljudi koje su upoznali... Wic Kwk Rac Rum je bio odlična kombinacija; bistra, vesela, obdarena neobičnom sposobnošću čuvanja svih uspomena; to je ujedno i bio razlog što je tako dugo ostao na samo četiri člana. A sada će možda morati platiti i najvišu cijenu... Rum uzdahne, a nebo mu nestane iz očiju. Wickwrackrumova svijest se zamuti, ne kao u žaru borbe, kada se misli izgube, niti kao u ugodnom snenom mrmljanju. Iznenada više nije bilo četvrtog dijela, samo njih troje koji se pokušavaju spojiti u cjelovitu osobu. Trojac je stajao i nervozno se tapšao. Sa svih je strana vrebala opasnost, ali to je nadilazilo njegovu sposobnost poimanja. S mnogo nade je krenuo prema šestercu koji je sjedio u blizini - Jaqueramaphan? - ali gaje ovaj otjerao. On nervozno baci pogled prema mnoštvu ranjenika. Tamo je mogao naći cjelovitost... ili ludilo. Golemi mužjak s dubokim ožiljkom na stražnjici sjedio je na rubu gomile. Uhvatio je pogled trojca i polako počeo puzati preko otvorenog prostora koji ih je dijelio. Wic, Kwk i Rac uzmaknu na-kostriješivši dlaku od straha i fasciniranosti; fragment s ožiljkom težio je barem upola više od svakog od njih. ... Gdje sam ?... Mogu li biti dio vas... molim vas? Njegova molba nosila je sjećanja, izmiješana i uglavnom nedostupna, sjećanja na krv, borbu i vojnu obuku koja im je prethodila. Na neki način, stvorenje se tih ranih sjećanja plašilo više nego ičega drugog. Ono spusti svoju od krvi skorenu njušku na tlo i stade na trbuhu puzati prema njima. Trojac je gotovo pobjegao; slučajno stapanje bilo je nešto čega su se svo troje užasavali. Malo-pomalo povlačili su se prema otvorenoj poljani. Samac ih je slijedio, ali polako, i dalje puzeći. Kwk obliže usne i vrati se strancu. Ispružila je vrat i njušila ga duž grla. Wic i Rac mu se približe s bokova. Na trenutak su bili djelomično sjedinjeni. Znojni, krvavi, ranjeni - stapanje iz noćnih mora. Misao kao da je došla niotkuda, zasjavši u četvercu u trenutku ciničnog humora. Uto jedinstva nestane, i na livadi ostadoše samo tri životinje koje su četvrtoj lizale lice. Peregrin pogleda poljanu novim očima. Bio je rastrojen samo nekoliko minuta; ranjenici iz Desete jurišne pješačke za to se vrijeme nisu nimalo oporavili. Skalperovi sluge još uvijek su bili zabavljeni teretom iz broda neznanaca. Jaqueramaphan se polako povlačio s izrazom u kojem su se miješali čuđenje i užas. Peregrin spusti jednu glavu i procijedi prema njemu: "Neću te izdati, Scribner." Špijun se smrzne. "To si ti, Peregrine?" "Više-manje." Još uvijek Peregrin, ali više ne Wickwrackrum. "K-kako ti je to uspjelo? U-upravo si izgubio..." "Ja sam lutalac, sjećaš se? Mi se cijeli život suočavamo s ovakvim situacijama." U njegovom se glasu nazirao sarkazam; ovo je u manjoj ili većoj mjeri bio kliše kakav je ranije dopirao iz Jaqueramap-hanovih usta. Ipak, u njemu je bilo i istine. Peregrin Wickwrack... scar se već osjećao osobom. Možda je ova nova kombinacija imala šanse. "Auh. Da, dobro... Što da sad radimo?" Špijun se nervozno ogledavao u svim smjerovima, ali oči kojima je gledao Peregrina odavale su najveću zabrinutost. Sada je na Wickwrackscaru bio red da bude zbunjen. Zašto je uopće bio ovdje? Da ubije čudnog neprijatelja... Ne. Time se bavila Jurišna pješačka. To nije imalo veze s njim, bez obzira na sjećanja člana s ožiljkom. On i Scribner došli su ovamo da bi... spasili izvan-zemaljca, odnosno što više njegovihčlanova. Peregrin zgrabi ovo sjećanje i bespogovorno ga prigrli; bilo je to nešto stvarno, nešto iz njegova prošlog identiteta stoje morao očuvati. On pogleda prema mjestu na kojem je posljednji put vidio izvanzemaljskogčlana. Više nije mogao vidjeti bijele odore i njihova nosila, ali bilo je očigledno kojim su putem krenuli. "Još uvijek se možemo dokopati onoga preživjelog", reče on Jaqueramaphanu. Scribner udari nogama o tlo i odmakne se malo u stranu. Više nije bio onaj isti entuzijast od ranije. "Poslije tebe, prijatelju." Wickwrackscar zategne svoje borbene prsluke i s njih otrese sa-sušenu krv, a potom pompozno odšeta preko poljane, prolazeći tek stotinjak metara od Skalperovih slugu koje su okruživale neprijatelja - leteću kuću. On ih pozdravi odrješitim salutiranjem, koje su ovi ignorirali. Jaqueramaphan krene njegovim stopama, noseći dva samostrela. Pokušavao je što bolje oponašati Peregrinovo držanje, ali nije mu išlo baš najbolje. Uskoro su prošli najvišu vojnu kotu na brdu i počeli se spuštati prema sjenovitom dijelu. Zvuči ranjenika su utihnuli. Wickwrack-scar ubrza korak, kaskajući od jedne do druge serpentine na silasku niz grubu stazu. Odavde je mogao vidjeti luku u kojoj se ništa nije događalo; čamci su još bili privezani za dok. Iza njega Scribner je nervozno blebetao. Peregrin samo potrči brže, samopouzdanja potaknutog općom zbunjenošću tipičnom za nov čopor. Njegov novi član, onaj s ožiljkom, bio je pokretačka snaga jednog časnika pješaštva. Taj je čopor poznavao raspored luku i dvorca, a znao je i sve lozinke koje su vrijedile tog dana. Dvije serpentine dalje prestigli su Skalperovog slugu i njegova nosila. "Halo!" poviče Peregrin. "Donosimo nove upute Lorda Čelika." Sada se prvi put prisjetio Čelika, a na spomen tog imena niz kralježnicu mu prođu žmarci. Sluga ispusti

13

nosila i okrene se prema njima. Wickwrackscar se nije sjećao njegova imena, ali je poznavao tog tipa: prilično visoko rangirana, arogantna gomila kujina nakota. Iznenadilo ga je što ovaj osobno vuče nosila. Peregrin se zaustavio na samo dvadeset metara od bijelih odora. Jaqueramaphan je promatrao prizor s gornje serpentine, a njegovi su samostreli bili skriveni od pogleda. Sluga je nervozno pogledavao prema Peregrinu, pa gore prema Scribneru. "Što hoćete vas dvojica?" Je li već posumnjao? Nije važno. Wickwrackscar se napne pripremajući se za ubilački nasrtaj... a onda mu se najednom slika pred očima učetverostruči, a svijest zamuti novačkom vrtoglavicom. Sada, kada je morao ubiti, užasavanje Scara od tog čina omelo gaje u vlastitu naumu. Prokletstvo! Wickwrackscar je grozničavo smišljao odgovor. Budući da je odustao od ubojstva, sjećanja su mu navirala s lakoćom: "Želja Lorda Čelika je da nas dvojica odvedemo stvorenje do luke. Ti, ah, ti se trebaš vratiti do uljezove leteće naprave." Bijela odora obliže usne. Očima je oštro ispitivao Peregrinovu i Scribnerovu odoru. "Uljezi!" poviče on, istovremeno šaljući jednog svojeg člana prema nosilima. U prednjoj šapi tog člana svjetlucao je metal. Ubit će došljaka! Odozgo se začuje zvuk odapinjanja i trkač se sruši, oka probode-nog strijelom. Wickwrackscar navali na ostale, gurajući člana s ožiljkom u prvi plan. Na trenutak ga je obuzela slabost, a potom je opet bio cjelovit, ubilački urlajući na četverac. Dva čopora se sudariše, a Scar odvuče dva slugina člana preko ruba staze. Oko njih su pljuš-tale strijele. Wic Kwk Rac se uvijao udarajući sjekirama sve što je još ostalo na nogama. Tada sve utihne, a Peregrinu se vrati sposobnost razmišljanja. Tri slugina člana su se trzala na stazi, a tlo oko njih bilo je klisko od krvi. On ih odgurne sa staze, blizu mjesta na kojem je Scar ubio drugu dvojicu. Nitko od sluge nije preživio; bila je to potpuna smrt, za koju je on bio odgovoran. On se priljubi uz zemlju, opet gledajući s četiri para očiju. "Pridošlica. Još je živ", reče Scribner. Stajao je oko nosila, njuškajući tijelo nalik bogomoljki. "Ali, u nesvijesti." On čeljustima zgrabi motke za nošenje i pogleda Peregrina. "Što... što sada, Pe-regrine?" Peregrin je ležao u prašini pokušavajući ponovno srediti svoju svijest. Doista, što sada? Kako se našao u ovom metežu? Novačka zbunjenost bila je jedini odgovor. Naprosto je bio zaboravio sve razloge zbog kojih je spašavanje došljaka bilo nemoguće, i sada je bio tu gdje je bio. U debelim govnima. Dio njega otpuže do ruba staze i ogleda se uokolo: ništa nije ukazivalo na to da su privukli nečiju pažnju. Čamci u luci i dalje su stajali prazni; većina je pješaštva bila u brdima. Nema sumnje da su sluge odnijele mrtve u lučku utvrdu, ali kada su ih namjeravali prevesti preko tjesnaca na Skriveni otok? Jesu li čekali da donesu i ovoga? "Možda bismo mogli ukrasti neki čamac i pobjeći na jug", reče Scribner. Genijalnog li momka. Zar mu nije padalo na pamet da će oko luke biti raspoređeni stražari? Iako su znali lozinke, njihovo će kretanje biti objavljeno čim prođu prvu kontrolu. Imali bi šanse od jedan naprema milijun. No, prije nego što mu se Scar pridružio, takvo što bilo je posve nemoguće. Proučavao je stvorenje koje je ležalo na nosilima. Tako neobično, a ipak stvarno. No, nije se radilo samo o stvorenju, iako je ono predstavljalo najspektakularniju neobičnu pojedinost. Vlakna njegove krvlju umrljane odjeće bila su finija od bilo čega što je Peregrin ikad bio vidio. Pričvršćen uz tijelo stvorenja nalazio se ružičasti jastuk s finim uzorkom. Izmijenivši perspektivu, on zaključi da se radi o izvanzemaljskoj umjetnosti - licu životinje s dugom njuškom koje je netko ugravirao u jastuk. Bijeg kroz luku možda je imao šanse od jedan naprema milijun, ali ima nagrada koje su vrijedne takvih izgleda. "... Nastavit ćemo prema dolje", reče on. Jaqueramaphan je vukao nosila. Wickwrackscar je stupao pred njim pokušavajući izgledati važno i časnički. S Scarom u čoporu to i nije bilo tako teško. Taj je član bio slika i prilika borbene spremnosti; morali ste ga vidjeti iznutra da biste spoznali i njegovu mekšu stranu. Stigli su gotovo do razine mora. Staza je sada bila šira i grubo popločana. Znao je da se nad njima, skrivena drvećem, nadvija lučka utvrda. Sunce je već bilo dobrano odmaknulo od sjevera, uzdižući se k istoku. Sve je bilo posuto bijelim, crvenim i ljubičastim cvjetovima čije se bogatstvo latica ljuljuškalo na vjetru - arktička je flora koristila prednosti dugih ljetnih dana. Hodajući po, od sunca izbljedjelim, oblucima gotovo da ste mogli zaboraviti na scenu na brdu. Uskoro su stigli do stražarske linije. Linije i prstenovi su zanimljivi ljudi; ne osobito inteligentni, ali zato ponajveći učinkoviti čopori koji se mogu naći izvan tropskog pojasa. Kružile su priče o linijama koje su se protezale i po petnaest kilometara i sastojale se od tisuća članova. Najveća koju je Peregrin ikad vidio brojala je njih manje od stotinu: uzmite skupinu običnih ljudi i uvježbajte ih da se postave u niz, ne u čoporima, već kao pojedinačni članovi. Ako svaki od njih ostane na samo nekoliko metara od najbližeg susjeda, mogli su zadržati nešto nalik mentalitetu trojca. Grupa u cjelini jedva da je bila išta bistrija - teško je pričati o dubljim mislima kada su potrebne sekunde da bi vam ideja prostrujala umom. Pa ipak, linije su imale odličan osjećaj za ono što se događalo duž njih, a ako bi bilo koji član bio napadnut, svi bi ostali to doznali brzinom zvuka. Peregrin je imao iskustva sa službom u linijama; bila je to jadan oblik egzistencije, ali ni približno tako dosadan kao obična straža. Teško je osjećati dosadu kada ste tupi kao linija. Evo ga! Usamljeni član je promolio glavu iza jednog drveta i zaustavio ih. Wickwrackscar je, naravno, znao lozinku, i tako su prošli prvu liniju. No, taj prolazak i njihov opis sada su bili poznati cijeloj liniji, a sigurno i običnim vojnicima u lučkoj utvrdi.

14

Dovraga. Sad više nije bilo druge; morat će nastaviti s ovim ludim planom. On, Scribner i izvanzemaljac prošli su i dvije unutarnje straže. Sada je već mogao namirisati more. Izašli su iz šume i došli do kamenim zidovima opasane luke. Voda je svjetlucala srebrom u milijunima nemirnih mrljica. Između dva doka zibao se veliki više-trupni brod; njegovi su jarboli podsjećali na šumu lelujava drveća bez lišća. Tek milju preko vode vidio se Skriveni otok. Dio Peregri-na zanemari prizor kao posve uobičajen, a dio ostade osupnut. To je bilo to: središte cjelokupnog svjetskog Skalperovskog pokreta. Gore u tim zlokobnim tornjevima, izvorni je Skalper vršio svoje opite, pisao eseje... i kovao planove da zavlada svijetom. Na dokovima je bilo samo nekoliko ljudi. Većina njih se bavila održavanjem: krpali su jedra, ponovno povezivali katamarane. Promatrali su nosila s velikom radoznalošću, ali nijedan od njih nije im se približavao. Dakle, sve što trebamo učiniti jest odšetati do kraja doka, prerezati konope zadnjeg katamarana i otploviti. Već na samom tom doku bilo je vjerojatno dovoljno čopora da to spriječe - a njihovi bi povici bez sumnje privukli trupe koje su vidjeli pokraj utvrde. Zapravo, bilo je pomalo neobično da ih tamo još nitko nije bio ozbiljnije zapazio. Ovi su brodovi bili siroviji od onih s južnih mora. Dio razlike bio je posve površinske naravi: skalperovska doktrina zabranjivala je beskorisne ukrase na trupu. Dio je pak ležao u funkcionalnosti: ova su plovila bila projektirana i za zimske i za ljetne uvjete te za prijevoz postrojbi. No, bio je siguran da bi, pruži li mu se prilika, mogao njima upravljati. On odšeta do kraja doka. Hmm. Malo sreće. Kata-maran koji je činio pramac i desni bok višetrupca, privezan tik do mjesta na kojem je stajao, doimao se brzim i dobro opremljenim. Bio je to vjerojatno izviđ ački brod većeg dometa. "Psst. Ovdje se nešto događa." Scribner jednom glavom tržne prema utvrdi. Trupe su zbijale redove - zajednički pozdrav? Petero Slugu projuri pokraj pješaštva, a s tornjeva utvrde oglase se trublje. Scar je već viđao ovakve događaje, ali Peregrin nije vjerovao tom sjećanju. Kako je to— Nad utvrdom se pojavi crvena zastava sa žutom ružom. Vojnici i pomoćni radnici na dokovima bace se na trbuh. Peregrin učini isto i sikne na prijatelja: "Lezi!" "Št—" "To je Skalperova zastava... oznaka njegove osobne prisutnosti." "To je nemoguće!" Skalper je bio ubijen u Republici prije šest desetodnevica. Masa koja gaje rastrgala istovremeno je pobila i desetke njegovih najviše pozicioniranih pobornika... Ali tvrdnja Republikanske političke policije da su pronašli sva Skalperova tijela nije imala čvrstih dokaza. Gore pokraj tvrđave, jedan se čopor šepurio pred redovima vojnika i bijelih odora. Na njegovim je ramenima sjalo srebro i zlato. Scribner odšulja jednim članom iza birve i potajice izvuče svoju alatku za gledanje. Trenutak kasnije, on reče: "Za čopora miloga... to je Tyrathect." "Ona je Skalper isto koliko i ja", reče Peregrin. Zajedno su putovali od Istočnih Vrata cijelim putem preko Ledenih očnjaka. Očigledno se radilo o novočoporu, i to ne baš predobro integriranome. Doimala se rezervirano i povučeno, ali imala je i napade bijesa. Peregrin je znao da se negdje u njoj krije ubilačka crta... a sada je znao i otkuda je potjecala. Barem dio Skalperovih članova izbjegao je smrt, a on i Scribner proveli su tri desetodnevice u njihovu društvu; Peregrin zadrhti pred tom pomisli. Na portalu utvrde čopor zvan Tvrathect okrenuo se prema vojnicima i Slugama. Dao je znak, i trublje se ponovno oglase. Novi Peregrin je razumio taj signal: Okupljanje. On potisne iznenadan poriv da slijedi ostale s doka, koji su trbuha priljubljenog uz tlo kretali prema utvrdi, svih očiju uprtih u Gospodara. Scribner ga pogleda, a Peregrin mu kimne. Bilo im je potrebno čudo, i evo ga - zahvaljujući samom njihovom neprijatelju! Scribner se polako kretao prema kraju doka seleći nosila od jednog do drugog sjenovitog dijela. Još uvijek nitko nije gledao unatrag. Za to je postojao dobar razlog; Wickwrackscar se sjećao što se događalo onima koji bi pokazali nedostatak poštovanja pri Okupljanju. "Odvuci stvorenje na pram-čani katamaran", reče Jaqueramaphanu te skoči s doka i raštrka se po višetrupcu. Bio je to divan osjećaj, ponovno se ljuljuškati na palubama, sa svakim od članova raspoređenim na drugu stranu broda! On onjuši prostor oko pramčanih katapulta te osluhne trupove i cviljenje konopa. No, Scar nije bio mornar i nije mu padalo na pamet ono što je možda bilo i najvažnije. "Sto tražiš?" začuje Scribnerovo visokotonsko cijukanje. "Brtve za potapljanje." Ako su i postojale, nisu nimalo nalikovale onima na Južnim morima. "Oh", reče Scribner, "to je jednostavno. Ovo su sjevernjački presretači. Nemaju brtve nego zaštitne ploče iza kojih je tanka oplata." Dva njegova člana na trenutak nestadoše s vidika, a odnekle se začuje prasak. Glave se ponovno pojave otresajući vodu sa sebe. Iznenađeno se nasmiješi, zatečen vlastitim uspjehom. Njegov izraz kao daje govorio: "Hej, pa to je doista baš kao u knjigama!" Wickwrackscar ih je sada pronašao; ploče su izgledale kao od-morišta za posadu, ali ih se moglo lako izvući, a drvo iza njih lako se lomilo borbenom sjekiricom. Jednom je glavom i dalje motrio privlače li nečiju pažnju, istovremeno razbijajući oplatu iza zaštitnih ploča. Peregrin i Scribner obavljali su svoje na pramčanim pločama višetrupca; uspiju li potopiti njegove pramce, katamaranima koji ostanu blokirani iza njih, bit će potrebno više vremena za isplovlja-vanje. Uups. Jedan od brodskih mehaničara pogledao je prema njima. Dio njega je nastavio prema brdu, a dio se odvojio da bi se vratio na dok. Uto se trublje još jednom oglase svojim imperativom i mornar se pokori tom zovu, ali je njegovo gunđavo upozorenje navelo još mnogo glava da se okrenu.

15

Nije bilo vremena za djelovanje iz potaje. Peregrin odjuri natrag na pramac desnog trupa katamarana; Scribner je rezao čvrste pletene spone koje su njihov katamaran spajale s ostatkom višetrupca. "Imaš li kakvog iskustva s jedrenjem?" upita ga Peregrin. Glupo pitanje. "Pa, čitao sam o tome—" "Dobro!" Peregrin potjera sve njegovečlanove u desni trup katamarana. "Pazi na neznanca. Čučni dolje i budi što tiši." Mogao je i sam upravljati katamaranom, ali za to se morao raštrkati po cijelom brodu; što manje zbunjujućih misaonih zvukova, tim bolje. Peregrin odgurne njihov čamac od višetrupca. Ovaj još nije tonuo na očigled, ali u njegovim se pramčanim trupovima nazirala voda. On preokrene motku kojom se odgurivao i kukom povuče najbliži čamac u prazan prostor nastao njihovim isplovljavanjem. Još pet minuta i iz vode će viriti samo niz jarbola. Pet minuta. Ne bismo imali nikakvih izgleda za uspjeh... da nije bilo Skalperova poziva na okupljanje: gore kod utvrde, vojnici su se okretali i jedan drugom pokazivali prema luci. Ipak, morali su doći pred Skalpe-ra/Tyrathect. Koliko vremena treba proći da bi netko značajan zaključio da se čak ijedno Okupljanje ponekad može odgoditi? Peregrin podiže jedra. Vjetar napuni rastegnuto platno, i oni se odvoje od doka. Peregrin je plesao amo-tamo po palubi, čvrsto držeći Škote u njuškama. Čak i bez Ruma, okus soli i konopa budio je mnoštvo uspomena! Osjećao je kako napetost, odnosno opuštenost uzda pokazuje da vjetar daje sve od sebe. Trupovi-blizanci bili su vitki i uski, a jarbol od grabovine škripao je pod opterećenjem vjetra koji je napinjao jedra. Skalperovci su se sada već slijevali niz brdo. Strijelci su se zaustavili i u nebo sune kiša strelica. Peregrin tržne jedrima, naginjući brod u lijevi okret na jednom trupu. Scribner skoči kako bi zaštitio neznanca. Desno od njih voda je gotovo proključala, ali samo nekoliko strelica pogodi trup. Peregrin još jednom okrene jedra i oni opet promijene smjer. Još nekoliko sekundi i naći će se izvan dometa strijelaca. Vojnici pojure prema dokovima, vrišteći kada su shvatili što je ostalo od njihova broda. Pramci njihovih brodova bili su potopljeni; cijeli prednji dio sidrišta pretvorio se u groblje potopljenih čamaca. A svi katapulti su bili smješteni baš na pramcu. Peregrin vrati brod na kurs, jureći ravno na jug, van luke. Po desnom je boku mogao vidjeti kako promiču uz južni rub Skrivenog otoka. Tornjevi Dvorca doimali su se visoko i prijeteće. Znao je da tamo imaju teške katapulte, kao i brze brodove u luci na otoku, ali, još nekoliko minuta i ni to više neće biti važno. Postupno je shvaćao kako je zapravo brzo njihovo plovilo. Mogao je i pretpostaviti da će najbolji čamac smjestiti na sam prednji ugao višetrupca; vjerojatno se koristio za izviđanje i presretanje. Jaqueramaphan se skutrio na krmi svojega trupa, gledajući preko mora luku na kopnu. Vojnici, radnici i bijele odore na krajevima dokova gomilali su se u zaglušujuću masu. Čak i odavde se jasno vidjelo daje tamo nastala ludnica bijesa i frustracije. Kada je shvatio da će doista uspjeti, cijelim se Scribnerom proširi blesavi smiješak. On se popne na ogradu i jednim članom skoči i napravi salto u smjeru njihovih neprijatelja. Zbog te opscene geste umalo je pao u more, ali postigao je što je želio: bijes je u daljini na trenutak buknuo još jače. Sada su bili već dosta južnije od Skrivenog otoka; čak ni tamošnji katapulti više ih nisu mogli doseći. Čopori na kopnu nestali su s vidika. Skalperova osobna zastava još uvijek je radosno vijorila na jutarnjem povjetarcu, sve manji kvadrat crvenog i žutog na zelenoj šumskoj pozadini. Svi Peregrinovi članovi gledali su prema tjesnacu na mjestu gdje se Otok kitova približavao kopnu. Scar se sjećao daje točka na rubu tjesnaca jako utvrđena. U normalnim okolnostima, to bi značilo njihov kraj, ali tamošnji su strijelci bili povučeni kako bi sudjelovali u prepadu, a katapulti su im bili na remontu. ... i tako, čudo se dogodilo. Bili su živi i slobodni, a sa sobom su nosili najveće otkriće svih njegovih dosadašnjih lutanja. On klikne od radosti, tako glasno da se Jaqueramaphan lecnuo, a zvuk odzvanjao od zelenih i mjestimično snijegom prekrivenih brda. Jefri Olsndot slabo se sjećao prepada i nije vidio ništa od nasilja. Čuo je samo nekakvu buku vani, i mamin uplašeni glas koji mu je dovikivao da ostane unutra. Potom je nastao golem oblak dima. Sjećao se gušenja i pokušaja da dopuže do čistog zraka. Tada se onesvijestio. Kada se probudio, bio je pojasevima pritegnut uz neku vrst sanitetskih nosila, a svuda oko njega bila su velika, psima slična stvorenja. Izgledali su tako smiješno s tim bijelim odorama i vrpcama. Sjećao se da se pitao gdje li su njihovi vlasnici. Ispuštali su svakakve čudne zvukove: ćurlikanje, mumljanje, piskutanje... Neki od tih tonova bili su tako visoki da ih je jedva mogao čuti. Neko je vrijeme bio na brodu, a potom na nekakvim kolima. Do tada je dvorce bio viđao samo na slikama, ali mjesto na koje su ga odveli bilo je stvarno, mračnih, nadvisujućih tornjeva te golemih, oštro nagnutih kamenih zidina. Penjali su se sjenovitim ulicama koje su pod kotačima kola odzvanjale s takata-takata. Dugovrati psi mu nisu naudili, ali pojasevi su bili strašno zategnuti. Nije se mogao uspraviti niti pogledati u stranu. Pitao je za mamu i tatu i Johannu i malo zaplakao. Pokraj lica mu se pojavila dugačka njuška koja ga je mekim nosom gurkala u obraz. To je bilo popraćeno mumljavim zvukom koji je osjetio sve do kostiju. Nije bio siguran je li to bila gesta utjehe ili prijetnja, ali je uzdahnuo i pokušao suspregnuti suze. Plakanje ionako nije dolikovalo dobrom Straumeru. Sada je vidio još pasa u bijelim odorama, samo što su ovi na ramenima nosili nekakve bedaste zlatne i srebrne oznake. Njegovu su ležaljku ponovno vukli, ovaj put duž bakljama osvijetljenog tunela. Zaustavili su se pokraj dvostrukih vrata širokih dva, a visokih jedva jedan metar. Na svijetlom drvetu isticalo se nekoliko metalnih trokuta. Kasnije je Jefri doznao da predstavljaju broj - 15, odnosno 33, ovisno o tome brojite li na osnovi nogu ili prednjih pandži. Mnogo,

16

mnogo kasnije doznao je i daje njegov čuvar brojao na noge, a graditelj dvorca na pandže, i tako je završio u pogrešnoj prostoriji. Ta će pogreška promijeniti sudbinu mnogih svjetova. Psi su nekako otvorili vrata i uvukli Jefrija unutra. Okupili su se oko nosila, njuškama otpuštajući spone. Na trenutak je ugledao redove zuba oštrih poput britve. Ćurlik i mrmljanje bili su vrlo glasni. Kada se Jefri uspravio u sjedeći položaj, psi ustuknuše. Dvojica su pridržavala vrata dok su preostalih četvero izlazili. Kada su se vrata konačno zalupila za čoporom, cirkuska je točka bila završena. Jefri je dugo zurio u vrata. Znao je da to ipak nije bila cirkuska točka. Psetolika stvorenja morala su biti inteligentna; nekako su uspjela iznenaditi njegove roditelje i sestru. Gdje li su oni? Umalo je ponovno počeo plakati. Nije ih primijetio pokraj svemirskog broda. Mora da su i njih zarobili. Sve su ih doveli u ovaj dvorac, ali su ih rasporedili u zasebne tamnice. Moraju se nekako međusobno pronaći! On se osovi na noge, na trenutak se zaljuljavši pod naletom vrtoglavice. Još uvijek je sve imalo miris dima. Nije važno; vrijeme je da počne raditi na planu za bijeg. Hodao je prostorijom. Bila je golema i nimalo nalik na tamnice o kakvima je čitao u pričama. Strop je bio vrlo visok i oblikovan kao kupola s lukovima, a presijecalo ga je dvanaest okomitih procjepa. Kroz jedan od njih je u prašinom ocrtanom snopu dopirala sunčeva svjetlost koja se odbijala od presvučenog zida. Bio je to jedini izvor svjetla, ali ovog sunčanog dana i više nego dovoljan. U četiri kuta su se, neposredno ispod kupole, nad prostorijom nadvijali nisko ograđeni balkoni. Na zidovima iza njih mogao je uočiti vrata. Sa strane svakog od balkona visjeli su teški svici na kojima je - golemim slovima - nešto pisalo. On pođe do zida i opipa krutu tkaninu. Slova su bila naslikana. Jedini način na koji se slika na ovakvom dipeju mogla izmijeniti bilo je struganje. Opa. Baš kao u drevna vremena na Nvjori, prije Straumskog Carstva! Dio zida ispod svitaka bio je od sjajnog crnog kamena. Netko je komadićima krede crtao po njemu. Crteži pasa bili su tek grube skice sačinjene od nekoliko crta; Jefrija su podsjećali na radove djece u vrtiću. On zastane, prisjećajući se sve one djece koju su ostavili u unutrašnjosti broda i na tlu oko njega. Prije samo nekoliko dana bio se igrao s njima u školi u Dalekom laboratoriju. Zadnja godina je bila tako neobična - istovremeno dosadna i prepuna avantura. Naselje je bilo zabavno zbog toga što su tamo živjele sve obitelji, ali odrasli jedva da su ikad imali vremena za igru. A noću je nebo bilo toliko drugačije od onoga na Straumu. "Sada smo dalje od Daljina", bila mu je rekla mama, "i stvaramo Boga," Kada je to prvi put izgovorila, smijala se. Kada su ljudi to kasnije ponavljali, izgledali su sve uplašenije. Posljednji sati bili su ludnica; vježbe hibernacije konačno primijenjene u stvarnosti. U tim su se kovčezima nalazili svi njegovi prijatelji... Njegov plač utihne i ustupi mjesto strašnoj tišini. Nitko ga nije mogao čuti, nitko mu nije mogao pomoći. Nakon nekoliko trenutaka on se opet baci na razmišljanje. Ako psi nisu pokušali otvoriti kovčege, s njegovim bi prijateljima sve trebalo biti u redu. Kad bi mama i tata mogli psima objasniti... Širom prostorije bio je tazbacan neobičan namještaj: niski stolovi i ormarići te rešetkasta struktura nalik penjalicama za djecu - sve načinjeno od istog svijetlog drveta kao i vrata. Oko najšireg stola ležali su crni jastuci. Taj je stol bio pretrpan svicima ispunjenima tekstom i crtežima. On prekorači udaljenost duž jednog zida, desetak metara. Pod tu više nije bio popločan kamenom; tamo gdje su se zidovi spajali postojalo je područje veličine dva sa dva metra ispunjeno kamenčićima i oblucima. Ovdje je nešto mirisalo još jače od dima. Miris zahoda. Jefri se nasmije: ovi su doista bili poput pasa! Presvučeni zidovi upijali su njegov smijeh ne odzvanjajući ni najmanjom jekom. Nešto... navede Jefrija da pogleda prema gore i preko cijele prostorije. Bio je naprosto pretpostavio da se ovdje ne nalazi nitko osim njega, no zapravo je ova "tamnica" obilovala mjestima za skrivanje. On na trenutak zadrži dah i osluhne. Sve je bilo tiho... ili gotovo tiho: na gornjoj granici čujnosti, na frekvenciji kojom piste pojedini strojevi - a koju mama, tata, pačak ni Johan-na nisu mogli čuti - do njega je dopirao nekakav zvuk. "Z-znam da si ovdje", brzo procijedi Jefri piskutavim glasom. On načini nekoliko koraka postrance, pokušavajući zaviriti sa svih strana namještaja, a da mu se ne približi. Zvuk je i dalje bio tu, posve jasno čujan otkako je na njega počeo obraćati pažnju. Sitna glavica s velikim tamnim očima proviri iza jednog od ormarića. Bila je mnogo manja od stvorenja koja su Jefrija dovukla ovamo, ali oblik njuške im je bio isti. Na trenutak su se netremice promatrali, a onda Jefri polako krene prema njemu. Štene? Glavica se povuče, a potom još jače izviri. Krajičkom oka Jefri opazi nekakav pokret - promatralo ga je još jedno crno stvorenje, skriveno ispod stola. Jefri se na trenutak sledi, boreći se s panikom. Ali, nije imao kamo pobjeći, a stvorenja mu možda pomognu pronaći mamu. Jefri se spusti na jedno koljeno i polako ispruži ruku. "Dođi... dođi, peso." Štene ispuže iz svojeg skrovišta ispod stola, neprestano držeći na oku Jefrijevu ruku. Fascinacija je bila obostrana; štene je bilo prekrasno. S gledišta tisuća godina tijekom kojih su ljudi (i ostali) uzgajali pse, ovaj bi primjerak vjerojatno svrstali u neku čudnu, ali ne i nemoguću rasu. Dlaka mu je bila kratka i gusta, fini baršun crnog i bijelog. Dva su se tona prostirala u širokim potezima i bez sivih nijansi na prijelazima boja. Ovome je cijela glava bila crna, a slabine napola bijele, napola crne. Rep mu je služio tek kao kratko, ne odviše impresivno pokrivalo za stražnjicu, a na ramenima i glavi bilo je područja bez dlake, na kojima je Jefri mogao uočiti crnu kožu. No, najčudniji na njemu bio je dug, savitljiv vrat, koji bi bolje pristajao kakvom morskom stvorenju negoli psu. Jefri zamigolji prstima, a štenetove se oči prošire otkrivajući bijeli rub oko šarenica.

17

Uto mu nešto pogurne lakat i Jefri samo što ne skoči na noge. Koliko ih je! Još dva su puzala kako bi izbliza proučili njegovu ruku. A tamo gdje je na početku bio vidio jednoga, sada su trojica mirno sjedila i promatrala. Gledano na otvorenom prostoru, u njima nije bilo ničega neprijateljskog ili zastrašujućeg. Jedan od štenaca stavi šapu na Jefrijev zglavak i lagano ga pritisne nadolje. Istovremeno, drugi ispruži njušku i obliže mu prste. Jezik mu je bio ružičast i hrapav, zaobljen i uzak. Visokotonsko pisku-tanje se pojača; sva su se trojica približila, pokušavajući uhvatiti njegovu ruku. "Pazite!" reče Jefri, trznuvši šaku prema sebi. Sjećao se kakve su zube imali odrasli. Zrak se iznenada ispuni ćurlikom i mrmorom. Hmp. Zvučali su sličnije kakvim šašavim pticama nego psima. Jedan iz skupine preostalih štenaca krene prema njemu, pružajući svoj tanki nos. "Pazite!" reče on, savršeno reproducirajući dječakov glas... ali zatvorenih usta. Vrat je nagnuo unatrag... da bi se dao pomaziti? Jefri posegne prema stvorenju; krzno je bilo tako meko! Mrmljanje je postalo vrlo glasno i Jefri ga je mogao osjetiti preko dlake, ali ono nije dopiralo samo od jedne životinje; zvuk je potjecao sa svih strana. Štene pomakne vrat u drugom smjeru, kližući njuškom preko dječakove ruke. Ovoga puta je Jefri dopustio da mu uzme ruku u usta. Mogao je jasno vidjeti zube, ali štene je jako pazilo da njima ne dotakne Jefrijevu kožu. Vrh štenetove njuške pružao mu je osjećaj kao da par malih prstiju steže i otpušta one na njegovoj šaci. Pod drugu mu se ruku uvuku još tri životinje, kao da su se i one željele maziti. Osjećao je noseve koji su ga gurkali u leđa, pokušavajući mu izvući košulju iz hlača. Njihovi su napori bili nevjerojatno koordinirani, gotovo kao daje to svojim dvjema rukama činio neki čovjek. Pa koliko ih doista ima? Na trenutak je zaboravio gdje se nalazi i zanemario oprez. Okrenuo se i počeo maziti ove dosadnjako-viće. Iz svih smjerova dopre iznenađeno cijukanje. Dvojica su mu se zavukla ispod laktova, a barem tri skočila na leđa i legla tako da su nosevima dodirivali njegov vrat i uši. Uto Jefriju sine misao koja mu se učini savršeno logičnom: odrasli izvanzemaljci su shvatili da je on dijete, ali nisu mu mogli točno procijeniti dob i stoga su ga smjestili u jedan od svojih dječjih vrtića! Mama i tata vjerojatno upravo sada razgovaraju s njima. Na kraju će ipak sve dobro završiti. Lord Čelik to ime nije odabrao slučajno: čelik, najsuvremeniji metal; čelik, koji je moguće najbolje naoštriti i koji zadržava svoju oštrinu; čelik, koji niti kad je zagrijan do usijanja ne gubi svoju moć; čelik, sječivo kojim skalperi režu. Čelik je bio umjetno oblikovana osoba, Skalperov najveći uspjeh. U nekom smislu, oblikovanje duša nije bilo ništa novo. Uzgoj čopora je predstavljao njegov ograničeni oblik, iako uglavnom vezan za općenite fizičke karakteristike. Čak su se i uzgajivači slagali u ocjeni da mentalne sposobnosti čopora ne potječu od svih njegovih članova u jednakoj mjeri. Gotovo uvijek jedan je par ili trojac bio odgovoran za elokvenciju, a drugi za prostornu inteligenciju. S vrlinama i manama situacija je bila još složenija. Niti jedan pojedinačni član nije predstavljao pretežiti izvor hrabrosti ili savjesti. Skaplerov doprinos ovom polju - kao i većini drugih - u suštini se svodio na krajnju nemilosrdnost i uklanjanje svih, osim onih doista važnih. Eksperimentirao je do beskraja, odbacujući sve rezultate svojih pokusa, osim onih najuspješnijih. Ovisio je o disciplini, potiskivanju i djelomičnoj smrti koliko i o mudrom odabiru članova. Kada je stvorio Čelika, već je imao sedamdeset godina iskustva. Prije nego što je mogao uzeti to ime, Čelik je godine proveo u postupku potiskivanja, određujući koja će kombinacija njegovih članova proizvesti željeno biće. To bi bilo nemoguće izvesti bez Skalpe-rove prisile. (Primjer: ako se riješite onog dijela sebe u kojem je koncentrirana upornost, kako ćete smoći volju da nastavite sa skal-piranjem samog sebe?) Za dušu u nastajanju, taj je proces značio mentalni kaos, splet užasa i amnezije. Tijekom dvije godine iskusio je više promjena nego što ih većina ljudi doživi u dva stoljeća - a sve su one bile planski provođene. Prekretnicu je označio trenutak kada su on i Skalper identificirali trojac koji gaje opterećivao i savješću i intelektualnom sporošću. Jedan od članova tog trojca predstavljao je vezu između preostala dva. Njegovim utišavanjem i zamjenom odgovarajućim elementom, ostvarenje golem napredak. Nakon toga je sve bilo jednostavno;Čelik je rođen. Kada je Skalper pošao pokoriti Republiku Dugih Jezera, bilo je savršeno prirodno da njegovu ulogu ovdje preuzme njegova najbri-ljantnija kreacija. Pet je godina Čelik vladao Skalperovom postojbinom, a tijekom tog vremena ne samo stoje očuvao Skalperovu tvorevinu, već ju je i proširio preko granica iz doba njezinih stidljivih početaka. No, danas bi, u jednom jedinom krugu koji će sunce opisati oko Skrivenog otoka, mogao sve to izgubiti. Čelik uđe u dvoranu za sastanke i pogleda oko sebe. Osvježenja su bila već pripremljena, a sunčeva je svjetlost kroz procijep na stropu padala baš tamo gdje je on želio. Dio Shrecka, njegova pomoćnika, stajao je na drugom kraju prostorije. On mu reče: "S posjetiteljem ću razgovarati nasamo." Nije koristio ime "Skalper".Čopor u bijelim odorama duboko se pokloni, a njegovi nevidljivi članovi otvoriše vrata na udaljenijem kraju dvorane. Kroz ta vrata u snop sunčevih zraka uđe petorka - tri mužjaka i dvije ženke. Individua nije djelovala impresivno, ali Skalper ionako nikada nije imponirao pojavom. Dvije se glave usprave kako bi bacile sjenu na oči ostalih. Čopor se ogleda po dvorani uočavajući Lorda Čelika dvadesetak metara dalje. "Aaah... Čelik." Glas mu je zvučao nježno, poput skalpela koji vam miluje kratko krzno na vratu. Čelik je, u trenutku kada je ovaj ušao, izveo formalan naklon. No, glas koji je tada začuo, proizvede iznenadan grč u njegovu želucu i on se podsvjesno spusti tako da je trbusima dodirivao tlo. To je doista bio njegov glas! U ovom se čoporu nalazio barem jedan fragment izvornog Skalpera. Zlatne i srebrne naramenice, osobna zastava... to je u napadu samoubilačke neustrašivosti mogao krivotvoriti bilo tko, aliČelik se sjećao Skalperovih manira. Nije ga iznenadilo što je prisutnost ovog čopora jutros bila uništila disciplinu u luci na kontinentu.

18

One glave čopora koje su bile obasjane suncem, nisu odavale nikakav izraz. Je li na licima onih u sjeni titrao smiješak? "Da li moj Lord Čelik to zna? Ovo što se danas dogodilo predstavlja najveću priliku u našoj povijesti." Čelik podigne trbuhe i stane pokraj ograde. "Gospodaru. Prije toga bismo nas dvojica nasamo trebali raspraviti nekoliko pitanja. Očigledno, u vama ima mnogo toga Skalperovog, ali koliko—" Njegov se sugovornik sada naočigled cerio kimajući glavama u sjeni. "Da, znao sam da će moja najbolja kreacija potegnuti to pitanje... Jutros sam tvrdio da sam pravi Skalper, poboljšan jednom ili dvjema zamjenama. Istina je... složenija. Cuo si za Republiku." To je bio Skalperov najsmjeliji pokus: skalpirati cijelu jednu naciju-dr-žavu. Milijuni su morali umrijeti, ali ipak je taj poduhvat podrazumijevao više kombiniranja nego ubijanja. Krajnji rezultat trebao je biti prvi kolektiv izvan tropskog pojasa. A Skalperova država ne bi bila tek bezumna gomila koja luta nekakvom džunglom: njezina bi vrhuška bila genijalnija i nemilosrdnija od bilo kojeg drugog čopora u povijesti. Nitko na svijetu ne bi se mogao oduprijeti takvoj sili. "Bio je to nevjerojatan rizik u svrhu još nevjerojatnijeg cilja. Ali, poduzeo sam mjere opreza. Imali smo tisuće pristaša; od toga mnogo onih koji nisu bili u stanju spoznati naše stvarne ambicije, ali ipak odanih i požrtvovnih - upravo kakvi su i trebali biti. Posebnu skupinu takvih sam stalno držao u svojoj blizini. Politička policija je povukla lukav potez kada je na mene nahuškala masu; to je bilo posljednje što bih očekivao -ja, koji sam tu masu stvorio. No, moji su tjelesni čuvari bili dobro uvježbani. Kada su nas okružili u Sabornici, oni su pobili po jednog ili dva člana tih posebnih čopora... i ja sam naprosto prestao postojati, raspršivši se u tri uspaničena obična čovjeka koja su pokušavala pobjeći od krvoprolića." "Ali, svi oko vas su bili pobijeni; masa nikoga nije poštedjela." Skalperoliko stvorenje slegne ramenima. "To je dijelom bila republikanska promidžba, a dijelom moje djelo: svojim sam čuvarima zapovijedio da ubiju sve čopore u kojima nema mene, kao i da se potom međusobno pobiju." Čelik samo što nije glasno izrazio svoje divljenje. Plan je bio karakterističan za Skalperovu genijalnost i snagu duše. Kod ubojstava je uvijek postojala mogućnost da fragmenti izmaknu smrti, a postojale su i poznate legende o junacima koji su se kasnije ponovno okupili. U stvarnom su životu takvi događaji bili rijetki, i obično su se događali kada bi žrtvine snage bile u stanju brinuti se za svojeg vođu do njegove reintegracije. Ali, Skalper je ovu taktiku spremao od samog početka, planirajući ponovno ujedinjenje gotovo dvije tisuće kilometara daleko od Dugih Jezera. Pa ipak... Lord Čelik je kalkulirao promatrajući svojeg sugovornika. Zanemari glas i manire. Razmišljaj o moći, a ne o tuđim željama, makar one bile i Skalperove. Čelik je u ovom čoporu prepoznao samo dva člana. Ženke i mužjak s bijelim vršcima ušiju vjerojatno su potjecali od žrtvovanog sljedbenika. Najvjerojatnije je bio suočen samo s dvama članovima izvornog Skalpera; to je teško moglo predstavljati prijetnju... osim u vrlo opipljivom smislu same njegove pojave. "A vaših ostalih četvero, gospodaru? Kada možemo očekivati vašu punu prisutnost?" Polu-Skalper se nasmije. Koliko god bio okljaštren, imao je dobar osjećaj za ravnotežu moći. Ovo je bilo gotovo kao u stara dobra vremena: kada dva čovjeka raspolažu dobrim poimanjem moći i izdaje, sama izdaja postaje gotovo nemoguća. Postoji samo redovit slijed događanja, koji ide u prilog onima koji zaslužuju vlast. "Ostali su opremljeni jednako dobrim... pratiocima. Razradio sam detaljne planove: tri različita puta, tri različita skupa agenata. Ja sam stigao bez poteškoća. Uopće ne sumnjam da će se isto dogoditi i s ostalima, u najgorem slučaju za nekoliko desetodnevica. Do tada", on okrene sve glave prema Čeliku, "do tada, dragi moj Lorde, ne namjeravam polagati pravo na punu ulogu Skalpera. Danas sam to učinio kako bih utvrdio prioritete i zaštitio ovaj fragment do dolaska ostalih. No, ovaj je čopor namjerno mentalno oslabljen; znam da ne bi opstao kao vladar mojih ranijih kreacija." Čelik se morao diviti. Iako prepolovljena uma, ovo je stvorenje razrađivalo savršene spletke. Gotovo savršene. "Dakle, sljedećih nekoliko desetodnevica želite provesti u pozadini? Učinit ćemo tako. Ali, najavili ste se kao Skalper. Kako da vas sada predstavim?" Ovaj nije oklijevao ni trenutka. "Tvrathect, Skalper u Očekivanju." Kripto: 0 Zaprimljeno na: Prijenosnik Re!ejO3 na Releju Jezični put: samnorski -» triskvelinski, SjK: jedinice s Releja Predano od: Glavne straumske jezgre Tema: Otvoren arhiv u Donjem Transcendu! Sažetak: Naše veze prema Poznatoj Mreži bit će privremeno prekinute Ključne fraze: transcendencija, dobre vijesti, poslovne prilike, nov arhiv, poteškoće u komunikaciji Proslijeđeno: Interesna konferencija Gdje su nestali Interesna konferencija Homo sapiens Administratorska konferencija Međurasno nasljeđe Prijenosnik RelejO3 na Releju Prijenosnik Pjesma vjetra na Donjem Deblevu Prijenosnik Ne-zadugo na Privremenoj postaji Datum: 11:45:20 prema vremenu na Dokovima, 01/09 Orgove godine 52089. Tekst poruke: S ponosom objavljujemo da je istraživačka tvrtka iz Straumskog Carstva u području Donjeg Transcen-da otkrila dostupni arhiv. Ovo nije objava transcendencije ili nastanka nove Sile. Zapravo, ovu smo objavu odgađali sve dok nismo osigurali vlasnička prava i sigurnost arhiva. Instalirali smo sučelja koja bi arhiv trebala učiniti interoperabilnim sa standardnom sintaksom mrežnih upita. Za nekoliko dana ova će vrsta pristupa postati i komercijalno dostupna. (Vidi komentar poteškoća s vremenskim planiranjem dalje u tekstu.) Sigurnost, razumljivost i starost ovog arhivačine ga

19

iznimnim otkrićem. Vjerujemo da se u njemu nalaze do sada izgubljeni podaci o upravljanju arbitražom i međurasnoj koordinaciji. Pojedinosti će biti poslane u odgovarajuće konferencije. Veoma smo uzbuđeni zbog ovog otkrića. Napominjemo da za to nije bila potrebna nikakva interakcija sa Silama; niti jedan dio Straumskog Carstva nije transcendirao. A sada i loša vijest: sheme arbitraže i prevođenja naišle su na nezgodne kleniracije(?) u prijelaznoj armiflaži(?). Pojedinosti bi mogle biti zabavne ekipi na konferenciji Prijetnje komunikacijama, gdje ćemo ih uskoro i podastrijeti. No, sljedećih sto ili nešto više sati sve će naše veze (glavne i sporedne) s Poznatom Mrežom biti u prekidu. Dolazne će se poruke skladištiti, ali bez jamstva dostave. Prosljeđivanje poruka neće biti moguće. Ispričavamo se zbog neugodnosti koje ovo može izazvati; u najskorije vrijemećemo se iskupiti za njih. Ove poteškoće neće ni na koji način utjecati na fizičku trgovinu. Straumsko Carstvo i dalje želi dobrodošlicu svim turistima i poslovnim ljudima. Gledajući unatrag, Ravna Bergsndot uviđala je da je bilo neizbježno da postane knjižničarka. Kao dijete na Sjandri Kei bila je zaljubljena u priče iz Doba princeza. Bilo je to vrijeme avantura, era u kojoj je nekolicina hrabrih dama povukla čovječanstvo do stvarne veličine. Ona i njezina sestra bezbrojna su poslijepodneva provele zamišljajući da su Dvije Velike, koje spašavaju Kontesu od Jezera. Kasnije su spoznale da su Nvjora i njezine princeze ostale izgubljene negdje u mutnim dubinama prošlosti. Lynne se okrenula praktičnijim stvarima, ali Ravna je i dalje žudjela za avanturom. Tijekom tinejdžerskih godina sanjala je o preseljenju u Straumsko Carstvo. To je bilo nešto posve stvarno. Zamislite samo: nova i pretežno ljudska kolonija smještena na samom Rubu Daljina. A na Straumu su škvadru iz postojbine dočekivali raširenih ruku; njihova tvorevina još nije bila stara niti stotinu godina. Oni ili njihova djeca postat će prva ljudska bića u cijeloj galaksiji koja će transcendirati preko granica svojih ljudskih osobina. Mogla bi postati bog, i tako steći bogatstvo kakvo joj se ne bi nudilo na milijunima drugih svjetova u Daljinama. Taj je san bio dovoljno stvaran da izazove stalne nesuglasice s njezinim roditeljima. Jer, tamo gdje je raj, lako se može naći i pakao. Straumsko Carstvo koketiralo je s Transcendom, a tamošnji su se ljudi igrali s "tigrovima koji šeću iza rešetaka". Tata je doista rabio tu otrcanu metaforu. Neslaganje je nekoliko godina uzrokovalo razdor među njima. Tada je Ravna u sklopu seminara iz Računalnih znanosti i Primijenjene teologije počela čitati o nekima od starih užasa. Možda, možda... bi trebala biti malo opreznija. Najprije se malo osvrnuti oko sebe. A postojao je način da se pregleda sve što ljudi u Daljinama uopće mogu razumjeti: Ravna je postala knjižničarka. "Profesionalni knjiški moljac!" zadirkivala ju je Lynne. "Istina, pa što?" gunđanjem je odgovarala Ravna, ali san o dalekim putovanjima još je životario u njoj. Život na Sveučilištu Herte na Sjandri Kei trebao joj je savršeno odgovarati. Stvari bi se tamo sretno odvijale još tko zna koliko dugo - samo da se one godine, kada je završavala studij, nije otvorio Vri-nimi Orgov natječaj za pripravnike u Udaljenim službama. Nagrada je bila trogodišnji studij uz rad na Releju. Pobjeda na ovom natječaju bila je njezina životna prilika; vratila bi se s više iskustva od bilo kojeg lokalnog akademika. I tako je Ravna Bergsndot završila više od dvadeset tisuća svjetlosnih godina daleko od kuće, na mrežnom koncentratoru milijuna svjetova. U trenucima dok je Ravna polako plovila Gradskim parkom prema rezidenciji Grondra Vrinimikalira, bio je prošao već jedan sat od zalaska sunca. Otkako je stigla u sustav Releja, samo je nekoliko puta bila na samom planetu. Većina njezina posla odvijala se u arhivima - tisućama svjetlosnih sati dalje. Ovaj dio Čvrstog Tla bio je ušao u ranu jesen, iako je sumrak boje drveća sveo na sive tonove. Na Ravninoj visini, stotinu metara iznad tla, u zraku se mogao naslutiti tračak nadolazećih mrazova. Ispod stopala mogla je vidjeti vatre za piknike i igrališta. U Vrinimi Organizaciji nisu mnogo vremena provodili na planetu, ali ovaj je svijet bio prekrasan. Sve dok je pogled upirala u tlo koje se mračilo, Ravna je gotovo mogla zamisliti da gleda neki predio njezine rodne Sjandre Kei. A onda bi pogledala u nebo... i znala bi daje daleko od kuće: dvadeset tisuća svjetlosnih godina daleko, galaktički se vrtlog protezao prema zenitu. Ovako u sumrak, izgledao je bljedunjavo, a noćas možda niti neće postati svjetliji: nisko na zapadnom nebu nakupina sistemskih tvornica sjala je jače od svakog mjeseca. Postrojenje se pokazivalo blistavim treptanjem zvijezda i zraka koje je katkad bivalo tako intenzivno da je od planina Gradskog parka na istok bacalo jake sjene. Tijekom sljedećih pola sata izaći će i Dokovi. Oni nisu bili tako blještavi kao tvornice, ali zajedno s njima sjat će jače od bilo koje udaljene zvijezde. Ona se promeškolji u svojem antigravitacijskom odijelu i spusti se niže; mirisi jeseni i piknika postadoše jači. Iznenada je okruži pucketavi zvuk kalirskog smijeha - zalutala je u utakmicu lebdjelj-ke. Ravna raširi ruke u znak isprike i makne se s puta igračima. Vernor Vinge Njezina šetnja parkom samo što nije bila završila; pred sobom je nazirala svoj cilj. Dom Grondra 'Kalira predstavljao je rijetkost u krajoliku Gradskog parka - bila je to prepoznatljiva zgrada koja je datirala iz doba kada je Org kupio udio u Releju. Gledana s visine od samo osamdeset metara, izgledala je kao čvrsta silueta na pozadini neba. Glatki zidovi tog monolita uljasto su se prelijevali na bljeskovima tvorničkih svjetala. Grondr je bio šef šefa njezina šefa. Tijekom ove dvije godine s njim je bila razgovarala okruglo tri puta. Nema više odgađanja. Nervozna i vrlo radoznala, Ravna smanji visinu i prepusti elektronici kuće da je kroz tri etaže provede do ulaza.

20

Grondr Vrinimikalir prema njoj se odnosio s uljudnošću standardnom unutar Organizacije, zajedničkim nazivnikom koji je bio prihvatljiv svim rasama koje su je sačinjavale: prostorija za sastanke bila je opremljena namještajem pogodnim i za ljude i za Vrinimije. Slijedilo je osvježenje, pa pitanja o njezinu poslu u arhivu. "Miješani rezultati, gospodine", odgovori iskreno Ravna. "Naučila sam mnogo toga; pripravnički staž je posve opravdao sve što je obećavao. Ipak, bojim se da će nova podjela zahtijevati dodatni indeksni sloj." Sve je to pisalo u izvješćima koja je stari gospodin mogao dobiti na uvid jednim potezom ticala. Grondr je rukom odsutno trljao segmente svojeg oka. "Da, očekivano razočaranje. S ovim proširenjem dosegli smo granice upravljanja informacijama. Egravan i Derche - to su bili Ravnin šef i šef njezinog šefa - prilično su zadovoljni vašim napretkom. Došli ste s dobrom podlogom i brzo ste učili. Vjerujem da u Organizaciji ima mjesta za ljudska bića." "Hvala vam, gospodine." Ravna se zacrveni. Grondrova procjena je bila izrečena usputno, ali je njoj mnogo značila. A to je vjerojatno podrazumijevalo i dolazak drugih ljudi, možda čak i prije nego što istekne njezin pripravnički staž. Što je onda mogao biti povod ovom razgovoru? Pokušavala je ne zuriti u svojeg sugovornika. Do sada je već bila u dobroj mjeri navikla na većinsku Vrinimi rasu. Izdaleka je Kalir djelovao humanoidno, ali izbliza su razlike bile itekako uočljive. Rasa je potjecala od nečega nalik kukcima. S vremenom je evolucija bila primorana potpornjeve kostura preseliti u unutrašnjost tijela, dok se vanjština pretvorila u kombinaciju čvornovate kože i listova blijedog hitina. Na prvi pogled, Grondr je bio posve običan primjerak svoje rase, ali njegovi su pokreti, makar i samo da bi zategnuo odijelo ili počešao segment oka, odisali neobičnom preciznošću. Egravan joj je rekao da je Grondr vrlo, vrlo star. Grondr naglo promijeni temu. "Svjesni ste... promjena u Straum-skom Carstvu?" "Mislite na pad Strauma? Da." Iako me čudi da vi obraćate pažnju na to. Straumsko Carstvo bilo je značajna kolonija ljudskih bića, ali je ostvarivalo zanemariv postotak mrežnog prometa na Releju. "Molim vas da prihvatite izraze moje sućuti." Unatoč vedrim objavama sa Strauma, bilo je očigledno da je Straumsko Carstvo zadesila katastrofa golemih razmjera. Gotovo svaka rasa bi prije ili kasnije upala u Transcend, najčešće prerastajući u superinteligen-ciju, Silu. No, sada je već bilo jasno da su Straumeri stvorili - ili probudili - ubilački raspoloženu Silu. Njihova je sudbina bila upravo onako strašna kako je bio predviđao Ravnin otac, a ta se nesreća pretvorila u katastrofu koja se proširila svim dijelovima koji su sačinjavali Straumsko Carstvo. Grondr nastavi: "Hoće li ove vijesti utjecati na vaš rad?" Sve zanimljivije i zanimljivije; Ravna bi se bila zaklela da se njezin sugovornik bliži biti svojeg izlaganja. Možda je ovo bila suština? "Oh, ne, gospodine. Događaji na Straumu su nešto strašno, osobito za ljudski rod, ali moj je dom Sjandra Kei. Straumsko Carstvo je naš potomak, ali u njemu nisam imala niti jednog rođaka." Iako sam i sama mogla završiti tamo da me mama i tata nisu spriječili. Zapravo, kad je glavna straumska domena ispala iz mreže, Sjandra Kei bila je nedostupna gotovo četrdeset sati. To ju je bilo jako zabrinulo, jer su se istog trenutka trebale uspostaviti alternativne rute. Komunikacija je na koncu uspostavljena; problem je bio u neispravnim podacima u preusmjerivačkim tablicama na alternativnoj ruti. Ravna je čak bila spiskala polugodišnju ušteđevinu na povratnu poštu okolnim putovima. Lynne i njihovi roditelji bili su dobro; straumska katastrofa bila je vijest stoljeća za ljude na Sjandri Kei, ali ipak se radilo o katastrofi koja se dogodila jako daleko od njih. Ravna se pitala jesu li ijedni roditelji ikad svojem djetetu dali bolji savjet od onog koji je ona bila dobila od svojih. "Odlično, odlično." Kretnje dijelova njegovih usta odgovarale su ljudskom kimanju glavom. Nagnuo je glavu tako da ju je gledao samo perifernim segmentima oka; činilo se da zapravo oklijeva! Ravna mu je bez riječi uzvraćala pogled. Grondr 'Kalir bio je možda i najneobičniji dužnosnik Organizacije. Bio je jedini čija je glavna rezidencija bila smještena na Čvrstom Tlu. Bio je formalno zadužen za arhive, no zapravo je upravljao vrinimijevskim odjelom Promidžbe (točnije, obavještajnom službom). Kružile su priče daje bio posjetio Rub Daljina; Egravan je tvrdio da mu je ugrađen umjetni imunološki sustav. "Vidite, straumska katastrofa je, stjecajem okolnosti, vas učinila jednom od najznačajnijih djelatnica Organizacije." "N-ne razumijem." "Ravna, glasine iz Konferencije o prijetnjama su istinite. Strau-meri su imali laboratorij u Donjem Transcendu. Igrali su se recep-turama iz nekog izgubljenog arhiva i tako stvorili novu Silu. Čini se da se radi o devijaciji klase dva." Poznata Mreža je registrirala pojavu devijacija klase dva otprilike svakih sto godina. "Životni vijek takvih Sila bio je uobičajen -oko deset godina - ali sve su one bile izrazito zloćudne, i u tom su razdoblju mogle načiniti golemu štetu. "Stoga vam je jasno da se ovdje krije ogroman potencijalan profit ili gubitak. Ako se katastrofa proširi, izgubitćemo mrežnu klijentelu. S druge strane, svi u blizini Straumskog Carstva zainteresirani su za praćenje daljih zbivanja. To može promet poruka povećati za nekoliko postotaka." Grondr je ovo iznio malo prehladnokrvno za njezin ukus, ali imao je pravo. Zapravo, prilika za profit bila je neposredno vezana za kroćenje devijacije. Da nije bila tako okupirana radom u arhivu, i sama bi sve to bila zaključila. A sada, kad je počela razmišljati o situaciji: "Tu su i još spektakularnije mogućnosti. Povijesno gledano, ove su devijacije bile zanimljive ostalim Silama. One će tražiti podatke s Mreže i... informacije o rasi koja je devijaciju stvorila." Njezin glas zamre u trenutku kada je shvatila pravi razlog ovog sastanka. Grondrova usta pucnu u znak slaganja. "Istina. Mi na Releju dobro smo pozicionirani za prijenos vijesti u Transcend, a imamo i ljudsko biće medu osobljem. Tijekom zadnja tri dana primili smo nekoliko desetaka upita od civilizacija u

21

Rubnim Daljinama, pri čemu neke od njih tvrde da predstavljaju Sile. Ovo bi zanimanje tijekom sljedećeg desetljeća moglo donijeti veliko povećanje prihoda Organizacije." "Sve ovo ste mogli pročitati i u Konferenciji o prijetnjama, ali tu je još jedan detalj, nešto za što ću vas zamoliti da za sada držite u tajnosti: prije pet dana u naše je područje ušao brod pristigao iz Transcenda. Na tom brodu tvrde da ga izravno kontrolira jedna Sila." Zid iza njega pretvori se u prozor s pogledom na posjetitelja. Letjelica se doimala poput nepravilne nakupine rebara i kvrga. Mjerilo je govorilo da je cijela naprava dugačka jedva pet metara. Ravna osjeti kako joj se koža na vratu ježi. Ovdje, u Srednjim Daljinama trebali su biti relativno sigurni od hirova Sila. Pa ipak... posjet je bio uznemirujuć događaj. "Sto žele?" "Podatke o straumskoj devijaciji. Konkretno, posebno su zainteresirani za vašu rasu. Spremni su skupo platiti živi primjerak..." Ravna naglo odvrati: "Nisam zainteresirana." Grondr raširi svoje bljedunjave ruke. Svjetlost se odbijala od hi-tina na gornjoj strani njegovih prstiju. "Bila bi to jedinstvena prilika. Pripravništvo kod bogova. Ovi su zauzvrat obećali ovdje uspostaviti most." "Ne!" Ravna napola ustane sa svojeg stolca. Bila je jedino ljudsko biće na mjestu dvadeset tisuća svjetlosnih godina udaljenom od kuće, i ta ju je pomisao prvih dana pripravništva užasavala. Od tada je stekla prijatelje, naučila više o etici Organizacije, počela vjerovati ovim stvorenjima gotovo jednako kao i ljudima na Sjandri Kei. Ali... danas je na Mreži postojao samo jedan polupouzdan most -mjesto komunikacije s jednom Silom - a i taj je bio star gotovo deset godina. Ova je Sila Vrinimi Orgu nudila nevjerojatno blago. Grondr nelagodno zapucketa i mahne joj da sjedne. "Bio je to samo prijedlog. Mi ne zlorabimo svoje djelatnike. Ako ste voljni naprosto poslužiti kao naš interni stručnjak..." Ravna kimne glavom. "Odlično. Iskreno, nisam ni očekivao da prihvatite ponudu. Imamo mnogo vjerojatnijeg dobrovoljca kojem je, međutim, potrebna poduka." "Ljudsko biće? Ovdje?" Ravna je u lokalnom popisu stanovništva imala stalno otvoren upit za traženje drugih ljudskih bića. Tijekom ove dvije godine pojavilo se troje, a svi su oni bili samo u prolazu. "Koliko je već dugo ona - on? ovdje?" Grondr se oglasi nečim između smiješka i hihota. "Malo više od jednog stoljeća, iako do prije nekoliko dana to nismo ni znali." Slike oko njega se izmijene. Ravna prepozna "potkrovlje" Releja, smetlište napuštenih brodova i teretnjaka koji su lebdjeli tisuću svjetlosnih sekundi dalje od arhiva. "Primamo mnogo jednosmjernih pošiljki, predmeta poslanih u nadi da ćemo posredovati u njihovoj prodaji." Prikaz se usredotoči na oronulu letjelicu dugačku oko dvjesto metara, suženu u sredini kako bi za sobom vukla skupljački pogonski stroj. Od ultrapogonskih rebara ostali su samo batrljci. "Pridneni luger?" Grondr zapucketa negaciju. "Bager. Brod je star tridesetak tisuća godina. Većinu tog vremena proveo je u dubokim prodorima kroz Sporu Zonu, a deset tisuća godina u Tupim Dubinama." Gledajući izbliza, uočila je daje oplata puna sitnih udubljenja -rezultat milenija relativističke korozije. Čak i bez pilota, takve su ekspedicije bile rijetke; iz dubokih prodora nije bilo povratka u Daljine tijekom životnog vijeka tvoraca broda. Neki se takvi brodovi nisu uspjeli vratiti u Daljine niti unutar životnog vijeka svoje rase. Ljudi koji su pokretali takve misije bili su naprosto malo uvrnuti; oni koji bi se kasnije dokopali broda mogli su na njemu dobro zaraditi. "Ovaj je došao iz goleme udaljenosti, ali nije osobito vrijedan. U Tupim Dubinama nije uočio ništa zanimljivo - što i ne čudi, uzmemo li u obzir da tamo prestaje funkcionirati i najjednostavnija auto-matika. Većinu tereta odmah smo rasprodali. Ostatak smo katalogizirali i zaboravili... sve do ove straumske priče." Svemirski prizor nestane. Sada su gledali u medicinski zaslon, razbacane udove i druge dijelove tijela. Izgledali su posve nalik ljudskima. "U sunčanom sustavu vrlo blizu dna Sporosti bager je pronašao olupinu koja nije raspolagala nikakvim ultrapogonom; pravi primjerak iz Spore Zone. Sustav nije bio naseljen. Pretpostavljamo daje brod otkazao ili su posadi naudile Dubine. U svakom slučaju, završili su u smrznutoj kaši." Tragedija na dnu Sporosti stara tisućama godina. Ravna se natjera da odvrati pogled od krvave mase. "Računate da biste ovo mogli prodati našem posjetitelju?" "Još bolje od toga. Kad smo počeli njuškati, otkrili smo veliku pogrešku pri katalogizaciji. Jedan od leševa bio je gotovo netaknut. Zakrpali smo ga nekim dijelovima drugih. Postupak je bio skup, ali dobili smo živo ljudsko biće." Slika ponovno zatreperi i Ravna zadrži dah. U medicinskoj animaciji dijelovi tijela uredno su se pospa-jali. Sada je to bilo kompletno tijelo, djelomično rastrgano na trbuhu. Djelići slagalice došli su na svoje mjesto i... ovo nije bila "ona". Lebdio je posve gol, kao da spava. Ravna nije sumnjala u njegovo ljudsko podrijetlo, ali svi ljudi u Daljinama potjecali su s Nvjore. Ovaj dečko nije imao ništa od tih crta. Koža mu je bila siva poput dima, a ne smeđa. Kosa mu je imala svijetli crvenkasto-smeđi odsjaj, boju koju je vidjela samo u prednvjorijanskoj povijesti. Kosti lica malo su se razlikovale od onih kod suvremenih ljudi. Male razlike su joj upadale u oči više od nepobitne različitosti njezinih kolega iz drugih rasa. Figura je sada bila odjevena. U nekim drugim okolnostima Ravna bi se bila nasmijala. Grondr 'Kalir je odabrao apsurdnu odjeću, nešto iz nvjorijanske ere. Lik je nosio mač i pištolj s olovnim streljivom... Uspavani kraljević iz Doba princeza. "Evo pra-čovjeka", reče Grondr.

22

"Relej" je uobičajen naziv za naselje, koji u gotovo svim okruženjima pronalazi svoje značenje. Poput Novogradova i Novodomova, redovito se javlja kada se rase presele ili koloniziraju neko područje, odnosno kada pristupe nekakvoj komunikacijskoj mreži. Možete putovati milijardu svjetlosnih godina daleko ili milijun godina dugo, i opet ćete kod rasa prirodne inteligencije naići na takve nazive. No, trenutačno je jedan Relej bio neusporedivo poznatiji od svih drugih. To se mjesto javljalo u opisu rute čak dva posto cjelokupnog prometa u Poznatoj Mreži. Smješten dvadeset tisuća svjetlosnih godina izvan osnovne galaktičke ravnine, Relej je raspolagao otvorenom linijom pogleda na trideset posto Daljina, uključujući i mnoge zvjezdane sustave na samom njihovu dnu, gdje su brodovi mogli prevaljivati samo po jednu svjetlosnu godinu na dan. Nekoliko metalima bogatih zvjezdanih sustava imalo je jednako dobar položaj i konkurencija je postojala, no dok su druge civilizacije gubile interes, kolonizirale Transcend ili ginule u apokalipsama, Vrinimi Organizacija je trajala. Nakon pedeset tisuća godina, u njezinom je članstvu preostalo samo nekoliko rasa prisutnih od samih početaka. Niti jedna od njih više nije imala vodeću ulogu; ipak, izvorna polazišta i politika ostali su neizmijenjeni. Pozicija i trajnost: Relej je sada bio glavna međupostaja u smjeru Magelanovih oblaka i jedna od rijetkih lokacija s bilo kakvom vezom s Daljinama u galaksiji Skulptor. Na Sjandri Kei reputacija Releja bila je fantastična, a u svoje dvije godine pripravništva Ravna je shvatila da je istina i nadmaši-vala tu reputaciju. Relej se nalazio u Srednjim Daljinama, a jedini izvozni proizvod Organizacije bila je funkcija prijenosa podataka i pristupa lokalnom arhivu. Pa ipak, uvozili su najfiniju biološku i informatičku opremu iz Rubnih Daljina. Dokovi Releja predstavljali su ekstravaganciju kakvu su si mogli priuštiti samo apsolutno najbogatiji. Protezali su se tisućama kilometara: vezovi, garaže za popravke, središta za pretovar, parkovi i igrališta.Čak i na Sjandri Kei postojala su daleko veća naselja. Ali, Dokovi nisu lebdjeli u orbiti; uzdizali su se tisuću kilometara iznad Čvrstog Tla na najvećem an-tigravitacijskom okviru koji je Ravna ikad vidjela. Na Sjandri Kei godišnja je zarada jednog akademika bila dovoljna za kupnju kvadratnog metra agrav tkanine - krpice koja možda neće potrajati niti godinu dana. Ovdje su se prostirali milijuni hektara tog materijala, na kojima su počivale milijarde tona. Samo zamjena mrtve tkanine zahtijevala je veći trgovinski promet s Rubnim Daljinama od onoga koji bi mogle ostvariti cijele skupine drugih zvjezdanih sustava. A sada ja ovdje imam vlastiti ured. Rad pod neposrednom upravom Grondra 'Kalira imao je svojih prednosti. Ravna se zavali u svoj stolac i zagleda se preko središnjeg mora. Na visini Dokova gravitacija je bila okočetvrtinu slabija nego na površini planeta. Zračne fontane održavale su atmosferu i omogućavale disanje na središnjem dijelu platforme. Dan ranije bila je na jedrenju preko mora s prozirnim dnom. To je doista bilo neobično iskustvo: oblaci planeta ispod brodskog trupa, a zvijezde i nebo boje indiga iznad glave. Jutros je aktivirala valove -jednostavno pitanje opuštanja agrav vlakana ispod morem ispunjene depresije - koji su se pravilno razbijali o njezinu plažu. Čak i trideset metara od vode, u zraku se osjećao miris soli. Redovi bijelih krijesta su se protezali prema pučini. Ona ugleda figuru koja joj se teška koraka približavala duž plaže. Prije samo nekoliko tjedana ovakvu situaciju ne bi mogla ni zamisliti. Prije samo nekoliko tjedana bila je zakopana u arhivu, obuzeta radom na njezinu unapređivanju, sretna što ima pristup jednoj od najvećih baza podataka na Poznatoj Mreži. A sada... kao daje na neki način prošla puni krug, natrag do djevojačkih snova o avanturama. Jedini je problem bio u tome što se povremeno osjećala kao negativac: Pham Nuwen je bio živa osoba, a ne predmet na prodaju. Ona ustade i krene u susret svojem crvenokosom posjetitelju. Pham Nuwen nije nosio mač i pištolj iz Grondrove ušminkane animacije. Ipak, njegova je odjeća odisala pletivom drevnih avantura, a držanje lijenim samopouzdanjem. Nakon sastanka s Grond-rom malo je proučila antropologiju Stare Zemlje. Crvena kosa i okrugle oči tamo su se znali pojavljivati, iako rijetko kod istog pojejekom samo jednog životnog vijeka, Pham Nuwen je postigao praktički sve što je jedan stanovnik Sporosti uopće mogao postići. Cijelog je života žalila civilizacije zarobljene tamo dolje. Oni možda nikada neće spoznati veličanstvenost i istinu. Pa ipak, zahvaljujući sreći, vještini i pukoj snazi volje, ovaj je momak preskakao jednu zapreku za drugom. Je li Grondr znao istinu kada je sliku crvenoko-soga ukrasio mačem i starinskim pištoljem? Jer, Pham Nuwen je doista bio barbar. Rodio se u propaloj koloniji koju je nazivao Can-berra. Mjesto je opisom poprilično podsjećalo na srednjovjekovnu Nvjoru, ali bez matrijarhata. Pham je bio kraljev najmlađi sin. Odrastao je uz mačeve, otrove i intrige, živeći u hladnim dvorcima smještenima pokraj hladnog, hladnog mora. Nema nikakve sumnje da bi, da se život nastavio srednjovjekovnim tijekom, ovaj mali princ skončao kao žrtva ubojstva - ili veliki kralj. No, kada mu je bilo trinaest godina, sve se promijenilo. Svijet koji se zrakoplova i radio komunikacija prisjećao samo kroz legende našao se na ruti među-zvjezdanih trgovaca. Tijekom jedne godine trgovanja, feudalna politika Canberre preokrenuta je naglavce. "Qeng Ho je bio investirao tri broda u ekspediciju na Canberru. Bili su bijesni; vjerovali su da će zateći višu tehnološku razinu. Nismo ih mogli opskrbiti potrebnim materijalom pa su dva broda ostala tamo i vjerojatno zauvijek izmijenila moj siroti svijet. Ja sam otputovao onim trećim - suludi dogovor koji je uključivao taoce, i za koji je moj otac vjerovao da im ga je nametnuo. Imao sam sreće što me nisu nogirali u svemir." Qeng Ho se sastojao od nekoliko stotina brodova sa skupljačkim pogonom koji su se kretali prostorom promjera nekoliko stotina svjetlosnih godina. Njihove su letjelice mogle doseći gotovo trećinu brzine svjetlosti. Uglavnom su se bavili trgovinom, katkad spašavanjem, a vrlo rijetko osvajanjem. Zadnje sjećanje Phama Nuwena datiralo je iz doba kada je ta civilizacija bila naselila trideset svjetova i dosegla dob od gotovo tri tisuće godina. Bili su ekstravagantni

23

koliko god je ijedna civilizacija u Sporosti to mogla biti... I, naravno, dok nisu oživjeli Phama Nuwena, nitko u Daljinama za njih nije niti čuo. Qeng Ho je bio poput milijuna drugih beznadnih civilizacija zakopanih tisućama svjetlosnih godina duboko u Sporosti. Tek pukom srećom mogli su se jednog dana probiti do Daljina, gdje je bilo moguće putovati brže od svjetlosti. No, za trinaestogodišnjaka odraslog među mačevima i oklopima, Qeng Ho je predstavljao veću promjenu od one koju će većina ljudi ikad iskusiti. U samo nekoliko tjedana od srednjovjekovnog kraljevića prometnuo se u malog od palube najednom svemirskom brodu. "Isprva nisu znali što bi sa mnom. Razmišljali su o tome da me bace u zamrzivač i iskrcaju na sljedećoj postaji. Što učiniti s klincem koji misli da postoji samo jedan planet - i to ravan - i koji je cijeli život proveo učeći mahanje mačem?" On naglo zastane, kao što je to činio svakih nekoliko minuta, kada bi mu tijek sjećanja zašao u oštećena područja. Uto njegov pogled naglo skrene na Ravnu, a na usne mu se vrati uobičajeno bahat smiješak. "Bio sam divlja životinja. Mislim da civilizirani ljudi ne shvaćaju kako je odrastati dok vlastite tetke i ujaci kuju planove kako da te ubiju, a ti vježbaš kako bi ih preduhitrio. Kasnije sam sretao i gore nasilnike - tipove koji bi raznijeli cijeli planet i to nazvali 'konačnim rješenjem' - ali kada je riječ o čistoj, rafiniranoj izdaji, mojem djetinjstvu nije bilo ravnoga." Prema pričama Phama Nuwena, samo je sreća spasila posadu od njegovih spletki. Tijekom sljedećih godina, naučio je kako se uklopiti i prihvatio mnoge civilizirane vještine. Propisno ukroćen, mogao je postati idealan zapovjednik nekog qeng-hoovskog broda, što je mnogo godina i bio. Qeng Ho zajednica uključivala je i nekoliko drugih rasa te brojne, od strane ljudi, kolonizirane svjetove. Putujući brzinom od tri desetine brzine svjetlosti, Pham je desetljeća provodio u hibernaciji na putu između zvijezda, a potom godinu ili dvije boravio u svakoj luci, pokušavajući zaraditi na proizvodima i informacijama koje bi mogle biti smrtonosno zastarjele. Reputacija Qeng Hoa nudila je kakvu-takvu zaštitu. "Politika dođe i prođe, ali pohlepa je vječna" bila je krilatica flote koja je doista nadživjela većinu svojih klijenata. Čak su i vjerski fanatici postajali nešto oprezniji kada bi počeli razmišljati o Qeng Hoovoj osveti. Ipak, situaciju su najčešće spašavale vještina i snalažljivost zapovjednika, a malo se njih moglo mjeriti s onim dječakom u Phamu Nuwenu. "Bio sam gotovo savršen kapetan. Gotovo. Oduvijek sam želio doznati što se nalazi iza granica svemira o kojem smo imali pouzdane podatke. Svaki put kada bih postao doista bogat, tako bogat da sam mogao formirati vlastitu podflotu, zaigrao bih na neku ludu kartu i sve izgubio. Bio sam jo-jo Flote. U jednoj turi pod mojim bi zapovjedništvom bilo pet letjelica, dok bih se u drugoj bavio programiranjem održavanja na nekom rutinskom zadatku. S obzirom na to kako se vrijeme rastegne pri putovanju sporijem od svjetlosti, bilo je cijelih generacija koje su me smatrale legendarnim genijem, kao i onih kojima je moje ime bilo sinonim za šeprtlju." On zastane, a oči mu se rašire u izraz ugodnog iznenađenja. "Ha! Sjetio sam se kako sam zapravo stigao ovamo. Bio sam u onom 'šeprtljavom izdanju', ali to i nije važno. Imali smo tog zapovjednika dvadeset brodova, još lu đeg od mene... Ne mogu se sjetiti njezina imena. Njezina? Nemoguće; nikada ne bih pristao da mi zapovijeda neka žena." Gotovo daje govorio sam sebi. "Bilo kako bilo, taj je tip bio sposoban sve staviti na kocku zbog nečega o čemu su normalni ljudi polemizirali uz kriglu piva. Svoj je brod nazvao... hm, prijevod bi bio nešto kao 'bezumna divlja ptica' to će vam ga prilično dobro dočarati. On je bio uvjeren da negdje u svemiru moraju postojati tehnološki doista visokorazvijene civilizacije. Problem je bio kako ih pronaći. Na neki način, gotovo da je pogodio da postoje Zone. No, ipak nije bio dovoljno lud; previdio je jednu sitnicu. Pogađate li koju?" Ravna kimne. S obzirom na to gdje su pronašli Phamovu olupinu, odgovor je bio očigledan. "Naravno. Kladim se daje ta teorija starija od svemirskih letova: "starije rase" moraju obitavati bliže galaktičkoj jezgri, tamo gdje su zvijezde zbijenije i gdje crne rupe osiguravaju dovoljno energije. Poveo je cijelu svoju flotu od dvadeset brodova namjeravajući ići naprijed sve dok nekoga ne pronađe ili ne bude prisiljen stati i kolonizirati neki planet. Taj je kapetan smatrao da nije vjerojatno da uspijemo tijekom naših života, ali, i da bismo uz pravilno planiranje mogli završiti u gusto naseljenom području gdje će biti lako utemeljiti novi Qeng Ho, koji će nastaviti još dalje." "Uglavnom, imao sam sreće da me uzmu makar i kao programera; kapetan je znao za sve crne točke u mojoj karijeri." Ekspedicija je trajala tisuću godina i odvela ih dvjesto pedeset svjetlosnih godina u smjeru središta galaksije. Qeng Hoova flota približila se dnu Sporosti više i od lokacije Stare Zemlje, i još uvijek je napredovala. Pa ipak, to što su nakon samo dvjesto pedeset svjetlosnih godina naletjeli na rub Dubina bila je tek stvar loše sreće. Bezumna divlja ptica gubila je vezu s jednim po jednim pratećim brodom. Ponekad se to događalo bez najave, a ponekad bi se pojavili dokazi računalne greške ili teških kvarova. Preživjeli su uočili pravilnost i naslutili da svima otkazuju iste komponente. Naravno, nitko te poteškoće nije povezao spodručjem svemira u koje su ulazili. "Odustali smo od skupljačkih brzina i pronašli sustav s polunase-ljivim planetom. Bili smo izgubili vezu sa svima ostalima... ali nije mi baš najjasnije što smo tada učinili." On se suho nasmije. "Mora da smo se našli na samom rubu teturajući negdje oko IQ-a 60. Sjećam se da sam se zafrkavao sa sustavom za održavanje života. Vjerojatno nas je upravo to ubilo." Na trenutak se doimao tužno i zbunjeno. On slegne ramenima. "A onda sam se probudio u brižnim pandžama Vrinimi Orga, ovdje, gdje je putovanje brže od svjetlosti moguće... i gdje mogu vidjeti sam rub Raja." Ravna na trenutak ništa ne odgovori. Gledala je preko plaže u valove. Već su dugo razgovarali. Sunce je provirivalo ispod latica raslinja, a njegove su zrake šibale Ravninim uredom. Je li Grondr bio svjestan što je dobio? Gotovo sve iz Spore Zone imalo je kolekcionarsku vrijednost. Ljudi tek pristigli iz Sporosti bili su još vredniji, no Pham Nuwen bi mogao biti nešto posve jedinstveno. Osobno je iskusio više od cijelih nekih civilizacija, a u Dubine je bio zašao do

24

samog dna. Sada je shvaćala zašto je gledao u Transcend i nazivao ga "Rajem". To nije bilo posve naivno, niti se radilo o propustu u obrazovnim programima Organizacije. Pham Nuwen je već bio prošao dvije transformacije, od srednjeg vijeka do meduzvjezdanih putovanja i od tih putovanja do čovjeka iz Daljina. Svaka od tih promjena predstavljala je gotovo nezamisliv skok, a sada je uviđao da postoji i korak dalje, za koji se bio spreman bez razmišljanja prodati. Zašto bih onda riskirala svoj posao kako bih ga odgovorila od toga? Ali, njezina su usta živjela vlastitim životom. "Phame, zašto ne odgoditi put u Transcend? Uzmite malo vremena kako biste shvatili kako se živi ovdje, u Daljinama. Bit ćete dobrodošli u gotovo svakoj civilizaciji, a na planetima naseljenim ljudima bit ćete senzacija cijele ere." Tračak nenvjoranske humanosti. U lokalnim konferencijama su Ravninu odluku da prihvati pripravnički staž dvadeset tisuća svjetlosnih godina daleko od kuće smatrali radikalno ambicioznom. Nakon takvog iskustva mogla bi birati između vrhunskih akademskih poslova na bilo kojem od desetaka svjetova. No, u usporedbi s Phamom Nuwenom to nije bilo ništa; bilo je ljudi dovoljno bogatih da mu poklone cijeli planet, samo kako bi ostao ondje. "Možete sami diktirati cijenu." Lijeni osmijeh crvenokosoga najednom se raširi. "Ali, vidite, ja sam već izdiktirao svoju cijenu, i mislim da ju je Vrinimi spreman platiti." Doista bih voljela da mu mogu maknuti taj smiješak s lica, razmišljala je Ravna. Karta Phama Nuwena za Transcend temeljila se na iznenadnom zanimanju jedne Sile za straumsku devijaciju. Ego ovog jadnička mogao bi završiti razmazan u milijune mrtvih kockica, kao materijal za milijune milijuna simulacija ljudske prirode. Grondr je nazvao manje od pet minuta nakon odlaska Phama Nuwena. Ravna je znala da će Org prisluškivati, a i samom je Gron-dru već bila iznijela svoje dvojbe o ovakvoj "prodaji" jednog inteligentnog bića. Pa ipak, njegov je poziv dočekala s ponešto nervoze. "Kada će zapravo krenuti u Transcend?" Grondr je trljao oči. Nije izgledao ljutito. "Ne za manje od deset ili dvadeset dana. Sila koja pregovara oko njega više se zanima za pretraživanje naših arhiva i promatranje prometa preko Releja. Uz to... unatoč ljudskom entuzijazmu spram putovanja, on je ipak prilično oprezan." "Da?" "Da. Inzistirao je na dodjeli budžeta za upotrebu biblioteke i dopuštenju da neograničeno seta cijelim sustavom. Razgovarao je sa zaposlenicima koje je slučajno sretao duž cijelih Dokova. Osobito je želio razgovarati s vama." Dijelovi Grondrovih usta zapucketaju smiješkom. "Osjećajte se slobodnom da mu iskreno kažete sve što mislite. U biti, on kuša ovo i ono tragajući za skrivenim otrovom. Ako od vasčuje ono najgore, trebao bi nam početi vjerovati." Pomalo je shvaćala Grondrovu samouvjerenost. Do vraga, taj je Pham Nuwen doista bio tvrdoglav tip. "Da, gospodine. Zamolio me da mu večeras pokažem Četvrt stranaca." Kao što i sami vrlo dobro znate. "Odlično. Nadam se da će se i ostatak plana odvijati tako glatko." Grondr se okrene tako da ju je gledao samo perifernim segmentima očiju. Bio je okružen statusnim zaslonima Orgovog komunikacijskog prometa i operacija s bazama podataka. Koliko je mogla ocijeniti, taj je promet bio iznimno gust. "Možda ne bih trebao načinjati ovu temu, ali nije isključeno da nam možete pomoći... Posao cvate kao nikada." Činilo se da Grondr nije presretan što iznosi tako dobru vijest. "Imamo devet civilizacija s Ruba Daljina koje licitiraju za visokopropusne veze. S tim možemo izaći na kraj. Ali ta Sila koja je ovamo poslala brod..." Ravna ga prekine gotovo bez razmišljanja; takve se neopreznosti još prije samo nekoliko dana grozila. "Usput, o kome se radi? Postoji li mogućnost da zabavljamo straumsku Devijaciju?" Naježila se od pomisli da bi to moglo dobiti crvenokosog. "Ne, osim ako su uspjeli zavarati i Sile. Odjel promidžbe našeg trenutnog posjetitelja naziva 'Starci'." On se nasmiješi. "To je dijelom šala, ali je posve umjesna. Poznajemo ih već jedanaest godina." Nitko nije pouzdano znao koliko dugo žive transcendentna bića, ali bila je rijetkost da neka Sila ostane komunikabilna dulje od pet ili deset godina. Sile su gubile zanimanje, prerastale u nešto drugo - ili naprosto umirale. Postojali su milijuni objašnjenja, od čega su na tisuće navodno potjecale od samih Sila. Ravna je pretpostavljala daje pravo objašnjenje bilo ono najjednostavnije: inteligencija je poticaj za prilagodljivost i razvoj. Neinteligentne životinje mogu se mijenjati samo ritmom prirodne evolucije. Ljudima ekvivalentne rase bi, kada krenu u tehnološki razvoj, tijekom nekoliko tisuća godina dosegle ograničenja svoje zone. U Transcendu se nadljudskost može postići tako brzo da njezini tvorci budu uništeni. Uopće nije bilo čudno što i Sile nestaju. Stoga je nazivanje jedanaest godina stare Sile "Starcima" bilo gotovo logično. "Vjerujemo da su Starci inačica uzorka Tipa 73. Takve su Sile rijetko kada zlonamjerne, a znamo i od koje su rase transcendirali. Ipak, trenutačno nam uzrokuju velike probleme. Već dvadeset dana monopoliziraju enorman i sve veći postotak propusne moći Releja. Otkako je njihov brod pristao, ne skidaju se s našeg arhiva i lokalnih mreža. Zamolili smo Starce da nekritične podatke pošalju brodom, ali su to odbili. Ovo je najgore poslijepodne do sada. Gotovo pet posto ukupnih kapaciteta Releja okupirano je njihovim potrebama. A ta stvorenja šalju gotovo jednako mnogo podataka ovamo koliko ih i preuzimaju k sebi." To jest bilo čudno, ali: "Ipak još uvijek plaćaju svoje račune, je li tako? Ako Starci mogu platiti najvišu cijenu, zašto vas to smeta?" "Ravna, mi se nadamo da će naša Organizacija postojati još mnogo godina nakon što Starci odu. Nema ničega što bi nam oni mogli ponuditi, a što bi moglo biti korisno tijekom cijelog tog razdoblja." Ravna kimne. U stvari, postojala je

25

pojedina "čarobna" au-tomatika koja bi funkcionirala i ovdje dolje, ali njezina dugoročna učinkovitost bila bi dvojbena. Ovo je bio komercijalni problem, a ne vježba na tečaju Primijenjene teologije. "Starci lako mogu nadjačati svaku ponudu iz Srednjih Daljina. Ali, damo li im sve usluge koje zahtijevaju, postat ćemo praktički beskorisni našim ostalim korisnicima, a to su ljudi na koje moramo računati u budućnosti." Njegovu sliku zamijeni izvješće o pristupanju arhivu. Ravni je format izvješća bio vrlo dobro poznat, a Grondrove su pritužbe bile posve na mjestu. Poznata Mreža bila je golema tvorevina, hijerarhijska anarhija koja povezuje stotine milijuna svjetova. Pa ipak, čak i kod glavnih odsječaka propusna se moć mogla usporediti s onom iz drevnih vremena na Zemlji; na lokalnoj mreži bi i ručni dataset bio učinkovitiji. Stoga se i najveći dio pristupa Arhivu odvijao lokalno prema teretnjacima za prijenos podataka, koji bi posjetili sustav Re-leja. Ali sada... tijekom zadnjih stotinu sati daljinski su pristupi Arhivu i opsegom i brojem nadmašivali one lokalne! A devedeset posto tih pristupa potjecalo je od jednog jedinog korisnika - Staraca. Grondr se opet oglasi, zaklonjen grafičkim prikazima. "Trenutačno je jedan od temeljnih prijenosnika posvećen isključivo ovoj Sili... Iskreno govoreći, takvo stanje ne smije potrajati dulje od nekoliko dana; dugoročna će šteta naprosto biti prevelika." Na zaslonu se opet pojavi Grondrovo lice. "Bilo kako bilo, mislim da razumijete da je dogovor oko tog barbara doista najmanji među našim problemima. Naš prihod tijekom posljednjih dvadeset dana nadmašio je onaj od posljednje dvije godine - to je daleko više od onoga što smo u stanju verificirati i apsorbirati. Ugroženi smo vlastitim uspjehom." On se ironično nasmiješi, ali i namršti. Još su nekoliko minuta razgovarali o Phamu Nuwenu, a onda se Grondr oprosti. Nakon toga Ravna je krenula u šetnju duž plaže. Sunce je već bilo nisko nad obzorom, a pijesak je pod njezinim stopalima odisao ugodnom toplinom; Dokovi su dovršavali krug oko planeta svakih dvadeset sati, obilazeći pol na otprilike 40 stupnjeva sjeverne zemljopisne širine. Hodala je uz sam rub vode, gdje je pijesak bio ravan i vlažan. Morska pjena joj je vlažila kožu. Plavo nebo, koje se protezalo nad samim bijelim vrhovima, brzo je mijenjalo nijansu u indigo, a zatim u crnu. Gore u visinama kretale su se srebrnkaste točkice - agrav jedrilice koje su svemirske brodove dovodile do Dokova. Cijela je konstrukcija bila tako nevjerojatno i nepotrebno skupa daje Ravna naizmjence osjećala gađenje i divljenje. Ipak, nakon dvije godine provedene na Releju, počinjala je uviđati smisao. U Vrinimi Orgu su željeli da Daljine znaju da na Releju imaju dovoljno resursa da udovolje bilo kakvim zahtjevima za komunikacijama i arhivima koji bi se pred njih mogli postaviti. Uz to, željeli su da se u Daljinama rodi sumnja da se ovdje mogu naći i skriveni darovi iz Transcenda, stvarčice koje bi se pokazale itekako opasnima za potencijalne osvajače. Zurila je u izmaglicu osjećajući kako joj se na trepavicama skupljaju kapljice. Grondr je sada bio suočen s teškim problemom: kako jednoj Sili reći da se skloni? Sve što je mučilo Ravnu Bergsndot bio je jedan prepotentni gnjavator koji se doimao više nego odlučnim u namjeri da se definitivno uništi. Ona se okrene i opet krene paralelno s vodom. Svaki treći val prelazio joj je preko zglobova. Ona uzdahne. Pham Nuwen je nesumnjivo bio gnjavator... ali ipak gnjavator vrijedan divljenja. Teoretski, oduvijek je znala da nema razlike između moguće inteligencije bića iz Daljina i primiti-vaca iz Sporosti. Većina automatike bolje je radila u Daljinama; tamo je bilo moguće i nadsvjetlosno putovanje. No, da biste sagradili doista nadljudske umove, morali ste preći u Transcend. Stoga nikoga nije trebalo čuditi što je Pham Nuwen bio sposoban. Vrlo sposoban. Triskvelinski jezik je naučio s nevjerojatnom lakoćom. Nije ni sumnjala daje doista onako dobar kapetan kako sam za sebe tvrdi. A biti trgovac u Sporosti, riskirati stoljeća među zvijezdama zbog odredišta koja su za to vrijeme mogla postati napuštena ili nesklona posjetima... to je zahtijevalo teško zamislivu hrabrost. Mogla je shvatiti da on odlazak u Transcend shvaća kao tek još jedan izazov. Na raspolaganju je imao oko dvadeset dana da upije cijeli jedan novi svemir. To jednostavno nije bilo dovoljno vremena da bi se shvatilo da se pravila igre mijenjaju kada igrači nisu samo ljudi. Ali, preostalo mu je još nekoliko dana. Ona će ga navesti da se predomisli. A nakon maloprijašnjeg razgovora s Grondrom, nije zbog toga osjećala prejaku grižnju savjesti. Četvrt stranaca zapravo je obuhvaćala oko trećinu Dokova. Graničila je s izvanatmosferskom periferijom - mjestom na koje su brodovi doista pristajali - i protezala se prema unutrašnjosti do jednog dijela središnjeg mora. Vrinimi Org je uspio popriličan broj rasa uvjeriti daje ovo područje pravo čudo Srednjih Daljina. Osim trgovačkog prometa, ovuda su se smucali i turisti, među kojima i neka od najbogatijih stvorenja u Daljinama. Pham Nuwen imao je slobodan pristup svim tamošnjim čudesima. Ravna ga je povela na neka od spektakularnijih, uključujući agravni skok preko Dokova. Barbarina su više impresionirala njihova džepna svemirska odijela nego sami Dokovi. "Dolje u Sporosti sam viđao i strukture veće od ovoga." E, pa, sigurno ne kako lebde u gravitacijskom polju planeta. Činilo se da Pham Nuwen tijekom večeri omekšava. Ako ništa drugo, njegovi su komentari postajali dublji i ne tako oštri. Želio je vidjeti kako žive pravi trgovci u Daljinama pa mu je Ravna pokazala burzu i kafić u kojem su se okupljali. Neposredno nakon ponoći po vremenu na Dokovima, završili su u Lutajućoj družini. Ovo mjesto nije potpadalo pod teritorij Organizacije, ali je Ravni ipak bilo jedno od najdražih; privatna rupa koja je privlačila trgovce s Ruba Daljina. Pitala se kako će se uređenje lokala dopasti Phamu Nuwenu: kao uzor je poslužilo sastajalište na nekom od svjetova

26

Spore zone. Nad glavnim podijem visio je tri metra velik model broda na skupljački pogon. Plavo-zelena pogonska polja svjetlucala su iz svakog kutka broda i njegovog skup-ljačkog mehanizma blijedo se razlijevajući po gostima. Ravni se činilo da su zidovi načinjeni od teškog i grubo obrađenog drveta; ljudi poput Egravana vidjeli su kamene zidine i uske tunele - dio nasljeđa koje je njegova rasa zadržala i na davnim pohodima. Trik je bio optičke naravi i nije uključivao nikakve psihološke igrice; bilo je to manje-više najbolje što se moglo postići u Srednjim Daljinama. Ravna i Pham hodali su između široko razmaknutih stolova. Vlasnici se zvukom nisu iskazali kao slikom: glazba je bila jedva čujna i varirala je od stola do stola. Mijenjali su se i mirisi, a neke od njih bilo je malo teže podnijeti. Sustav prozračivanja je davao sve od sebe da očuva zdravlje svih gostiju, kad im već nije mogao zajamčiti savršenu udobnost. Večeras je sve bilo puno; na drugom kraju podija su separei s posebnim atmosferama - visok pritisak, nizak pritisak, visok postotak dušičnih oksida, akvariji - svi redom bili su zauzeti. Pojedini gosti nazirali su se tek kao nejasni obrisi u uzmu-ćenim atmosferama. S jedne strane, to je mogao biti i lučki bar na Sjandri Kei. Pa ipak... ovo je bio Relej. Mjesto koje je privlačilo ekipu iz Rubnih Daljina koja nikada ne bi zašla u zabit kao što je Sjandra Kei. Većina Rubnjaka nije izgledala jako neobično; civilizacije na Rubu uglavnom su bile tek kolonije potekle iz donjih područja. No, povezi koje su nosili oko glava nisu predstavljali nakit; veze uma i računala nisu bile učinkovite u Srednjim Daljinama, ali većina Rubnjaka nije ih se željela odreći. Ravna krene prema skupini tronožnih stvorova s povezima i njihovim strojevima. Neka Pham Nuwen malo popriča s bićima koja su balansirala na rubu veleinteligencije. Na njezino iznenađenje, Pham joj dotakne ruku i povuče je natrag. "Prošetajmo još malo." Ogledavao se po dvorani kao da traži poznata lica. "Pronađimo najprije još neko ljudsko biće." Kada bi se u munjevitom obrazovanju Phama Nuwena pokazale rupe, bili su to pravi ponori. Ravna se trudila zadržati ozbiljan izraz lica. "Još neko ljudsko biće? Mi smo jedini takvi na Releju, Phame." "Ali, što je s prijateljima o kojima si mi pričala... Egravan, Šarale?" Ravna samo zatrese glavom. Na trenutak se barbarin doimao ranjivim. Pham Nuwen je proveo cijeli život puzeći sporije od svjetlosti među zvjezdanim sustavima koje su nastanjivali ljudi. Znala je daje tijekom cijelog svojeg životnog vijeka sreo samo tri druge rase, a sada je bio izgubljen u oceanu drukčijih bića. Ona svoje suosjećanje zadrži za sebe; jedno ovakvo prosvjetljenje moglo bi na tog tipa utjecati više od svih njezinih argumenata. Ali, trenutak je prošao i on se opet smiješio. "Tim veća avantura." Napustili su glavnu etažu i prošli pokraj separea s posebnim atmosferama. "Bože moj, kako bi Qeng Ho ovdje uživao." Ljudi nigdje na vidiku, a ipak je Lutajuća družina bila najugodnije sastajalište za koje je znala; mnogi Orgovi korisnici susretali su se samo na Mreži. Osjećala je kako je obuzima nostalgija. Pogled joj privuče zastavica s grbom koju je uočila na drugoj etaži. Nešto slično tome bila je vidjela na Sjandri Kei. Ona povuče Phama Nuwena za sobom i uputi se gore po drvenim stepenicama. Iz pozadinskog žamora do njezinih se ušiju probije visokotonsko cvrkutanje. Nije to bio triskvelinski jezik, ali riječi su imale smisla! Tako mu Sila, bio je to samnorski: "Mislim da je to doista Homo Sap! Ovamo, moja gospo." Prate ći zvuk, ona stigne do stola sa zastavicom. "Smijemo li sjesti do vas?" upita ona, uživajući u poznatom jeziku. "Dakako." Cvrkutavac je izgledao poput malog ukrasnog drvca posađenog u kolima sa šest kotačića. Kolica su bila okićena ukrasnim trakama i resama, a gornja ploha veličine 150 sa 120 cm bila je prekrivena maramom s uzorkom identičnim onome na zastavici. To je stvorenje bilo Viši Jahač: njegova je rasa trgovala širom većeg dijela Srednjih Daljina, uključujući Sjandru Kei. Skrodojahačev visoki glas dopirao je iz njegova sintetizatora. No, govoreći samnorski, i on je zvučao bliskije od bilo čega što je odavno bila čula. Unatoč mentalnim specifičnostima Skrodojahača, ona osjeti navalu tople nostalgije kao daje u dalekom gradu naletjela na starog prijatelja iz školskih dana. "Moje je ime—" zvuk se sastojao od šuškanja njegova lišća, nalik onome kod paprati, "ali bit će vam lakše zvati me Plavokras. Lijepo je sresti poznato lice, hahaha." Plavokras je smijeh izgovarao kao riječ. Pham Nuwen je sjeo pokraj Ravne, ali nije razumio ni riječi samnorskog pa su mu nijanse ponovnog susreta promakle. Jahač se prebaci na triskvelinski i predstavi svoja tri sudruga: još jednog Skrodojahača i tri humanoida koji su se radije držali u sjeni. Nitko od te trojice nije govorio samnorski, ali je svima do triskvelinskog bio potreban samo jedan prevoditeljski prijelaz. Skrodojahači su bili vlasnici i posada malog međuzvjezdanog te-retnjaka nazvanog Slobodnjak II. Humanoidi su bili vjerodajci za dio trenutnog brodskog tereta. "Moja partnerica i ja u poslu smo već gotovo dvjesto godina. Uz vašu nas rasu vežu lijepe uspomene, moja gospo. Naši su se prvi letovi odvijali na relaciji Sjandra Kei -Forste Ugrep. Vaši su ljudi dobri klijenti i jedva da se ikad dogodilo da nam pošiljka propadne..." On malo odmakne svoj skrod od stola, a potom se doveze natrag - ekvivalent blagog naklona. Ipak, nije sve prolazilo u prijateljskim tonovima. Jedan od huma-noida je progovorio. Zvuk gotovo kao daje dolazio iz ljudskog grla, ali je bio posve nerazumljiv. Prošao je trenutak u kojem je lokalni automatski prevoditelj obrađivao njegove riječi, a tada broš na njegovoj jakni progovori na razgovijetnom triskvelinskom: "Plavokras kaže da ste iz roda Homo Sapiens. Znajte da ste nam zbog toga jako antipatični. Osiromašeni smo i gotovo nasukani ovdje, a sve zahvaljujući opakoj tvorevini vaše rase, straumskoj Devijaciji." Riječi su zvučale bezlično, ali Ravna je mogla uočiti napeto držanje bića i prste kojima je grčevito stezalo čašu.

27

S obzirom na njegov stav, vjerojatno ne bi pomoglo objašnjavati daje, iako je ona sama pripadala ljudskom rodu, Sjandra Kei bila tisućama svjetlosnih godina udaljena od Strauma. "Stigli ste ovamo iz Carstva?" upita ona Skrodojahača. Plavokras nije odmah odgovorio. Tako to ide s njegovom rasom; vjerojatno se pokušavao sjetiti tko je ona i očemu su uopće razgovarali. Uto se začuje: "Tako je, tako je. Molim vas da ne zamjerite na neprijateljskom držanju mojih vjerodajaca. Naš je glavni teret jednokratna kriptografska pločica. Izvor je Flota za osiguranje trgovine na Sjandri Kei, a odredište kolonija ovih vjerodajaca u Rubnim Daljinama. Bio je to uobičajen aranžman: mi nosimo jednu xor trećinu pločice. Neovisni transporteri nose preostale dvije. Na odredištu će se primijeniti xor operacija između sva tri dijela, a rezultat će namiriti mrežne kriptografske potrebe desetaka svjetova za sljedećih—" Negdje dolje došlo je do komešanja. Netko je pripalio nešto pre-snažno za klimatizacijske filtere. Do Ravne je stigao tek dašak, ali i to je bilo dovoljno da joj se pred očima zamagli. Na glavnom podiju nekoliko je gostiju palo u nesvijest, a uprava je raspravljala s krivcem. Plavokras se oglasi iznenadnim šumom. On odmakne svoj skrod od stola i odveze se do ograde. "Ne bih volio da me zateknu nespremnog. Neki ljudi znaju biti tako nagli..." Kada se situacija stišala, on se vrati. "Uh, gdje sam ono stao?" Na trenutak je vladala tišina dok se on konzultirao s kratkoročnim pamćenjem ugrađenim u skrod. "Da, da... Kada bi se naši planovi ostvarili, postali bismo relativno bogati. Nažalost, zaustavili smo se na Straumu kako bismo iskrcali nekakve podatke." Okretao se lijevo-desno načetiri stražnja kotača. "To je trebalo biti sigurno mjesto. Straum je više od stotinu svjetlosnih godina udaljen od njihova laboratorija u Transcendu. Pa ipak—" Jedan od vjerodajaca se glasno ubaci. Lokalni prevoditelj se oglasi trenutak kasnije: "Da. Trebalo je biti sigurno. Nismo uočili tragove nasilja. Brodski sustav nadzora pokazivao je da naša sigurnost nije bila ugrožena. Ipak, proširile su se glasine. U mrežnim konferencijama tvrdi se daje Straumsko Carstvo u vlasti devijacije. Apsurd. No, te su glasine Mrežom stigle i do našeg odredišta. Naš teret nije pouzdan, što znači da je uništen: sada je to tek nekoliko grama podatkovnog medija punog beskorisnih—" Usred ravnodušnog prijevoda humanoid iskoči iz sjene. Ravna je na trenutak ugledala njegova usta iza kojih su se skrivale desni oštre poput britve. On zavitla svoju čašu prema dijelu stola pred njom. Ruka Phama Nuwena munjevito sijevne i uhvati piće prije udara o stol - prije nego što je ona uopće posve shvatila što se dogodilo. Crvenokosi se polako uspravi. Iz sjene izrone i druga dva humanoi-da te priđu svojem prijatelju. Pham Nuwen nije izgovorio ni riječ. On pažljivo spusti čašu na stol i tek se malo nagne prema izazivaču, ruku posve opuštenih, ali potencijalno ubojitih. U jeftinim romanima piše se o "pogledu punom smrtonosnih prijetnji", ali Ravna nije očekivala da će tome i uživo svjedočiti. I humanoidi su razmišljali slično: ona dvojica lagano odvukoše svojeg prijatelja od stola. Brb-Ijavac se nije opirao, ali kada je izašao iz Phamova dosega, on plane u bujicu cijuka i siktanja pred kojima je lokalni prevoditelj zanijemio. On načini odsječnu gestu s tri prsta i ušuti te trojac u tišini si đe niz stepenice i udalji se. Pham Nuwen sjedne, a njegove su sive oči djelovale mirno i bezbrižno. Možda je doista imao razloga biti arogantan! Ravna pogleda u smjeru dvaju Skrodojahača. "Zao mi je što je vaš teret postao bezvrijedan." Većina Ravninih ranijih kontakata uključivala je Niže Skrodoja-hače, čiji su refleksi tek malo nadilazili njihovo biljno nasljeđe. Jesu li ovo dvoje uopće zamijetili izgred? No, Plavokras spremno odgovori: "Ne trebate se ispričavati. Ta se trojica neprestano žale otkako smo stigli. Bili oni ugovorni partneri ili ne, popeli su mi se na vrh stabljike." On se opet pretvori u sadnicu. Trenutak kasnije progovori drugi Jahač - Zelenlatica, zar ne? "Uz to, naša komercijalna situacija možda i nije tako loša. Sigurna sam da se preostale dvije trećine pošiljke nisu ni približile Straum-skom Carstvu." To je ionako bio uobičajen postupak: svaki dio pošiljke povjeravao se zasebnoj kompaniji, a svaka od njih putovala je posve različitom rutom. Budu li te dvije trećine ovjerene, posada Slobodnjaka možda ipak neće ostati praznih ruku. "Za-zapravo možda postoji i način da dođemo do pune ovjere. Istina je da smo posjetili Glavni Straum, ali—" "Kada ste otišli od tamo?" "Prije šesto pedeset sati. Otprilike dvjesto sati nakon što su ispali iz Mreže." Ravni konačno sine da zapravo razgovara s manje-više očevicima. I nakon trideset dana, konferencije o Prijetnjama još uvijek su bile prepune priča o događajima na Straumu. Zajednički zaključak bio je da je stvorena devijacija klase dva u to su vjerovali čak i u Vrinimi Orgu. Ipak, sve se temeljilo uglavnom na nagađanjima... a ona je upravo razgovarala s bićima koja su bila tamo. "Ne vjerujete da su Straumeri stvorili devijaciju?" Ovog puta je odgovorio Plavokras. "Uzdah", reče on, "naši vje-rodajci to poriču, ali ovdje osjećam prigovor savjesti. Straum se jest doimao pomalo čudno... jeste li se ikad sreli s umjetnim imunološkim sustavima? Oni koji bi radili u Srednjim Daljinama nisu vrijedni tolikog truda, stoga vjerojatno niste. Nedugo nakon njihovog velikog otkrića, kod pojedinih sam službenika kriptografskih službi uočio značajne promjene. Činilo se da su iznenada postali dijelom neke loše kalibrirane automatike, kao da su nečije, hm, marionete... Nema sumnje da su se igrali u Transcendu i da su tamo nešto pronašli - izgubljeni arhiv. Ali, poanta nije u tome." On napravi dugu stanku; Ravna je već gotovo pomislila da je rekao sve što je želio. "Vidite, prije nego što smo otišli s Glavnog Strauma, mi smo—" Sada je progovorio i Pham Nuwen. "To je ono što mi nikako nije jasno. Svi govore kao da je Straumsko Carstvo bilo otpisano onog trenutka kada su počeli s istraživanjem u Transcendu. Slušajte, ja sam se igrao sa softverskim hirovima i čudnim oružjima, i znam da vas to lako može ubiti. No, čini mi se da su Straumeri pazili na to da svoj laboratorij

28

odmaknu daleko od doma. Gradili su nešto što lako može poći naopako, ali očigledno se radilo o već izvođenom pokusu - kao što je, uostalom, i sve ostalo u ovom dijelu Daljina. Do samog kraja su mogli obustaviti radovečim dođe do bilo kakvog odstupanja od zapisa. Kako su mogli napraviti takvu grešku?" Pitanje je Skrodojahača ukopalo u mjestu. Za odgovor vam nije bio potreban doktorat iz primijenjene teologije. Trebali su ga znati čak i ti vražji Straumeri. No, s obzirom na porijeklo Phama Nuwena, to je pitanje bilo razumno. Ravna je šutjela. Sama pojava Skrodojahača mogla je na Phama djelovati uvjerljivije od još jedne lekcije koju bi mu ona očitala. Plavokras na trenutak zadrhti, nesumnjivo koristeći svoj skrod kako bi lakše artikulirao svoje argumente. Kada je konačno progovorio, činilo se da ga upadica nije zasmetala. "Ovdje čujem nekoliko pogrešnih pretpostavki, moja gospo Phame." Nije najbolje razlikovao nijanse u drevnim nvjoranskim izrazima poštovanja. "Jeste li proučavali arhiv na Releju?" Pham odgovori potvrdno. Ravna je pretpostavljala da nikada nije otišao dalje od sučelja za početnike. "U tom slučaju znate daje arhiv neusporedivo veći od baze podataka na klasičnoj lokalnoj mreži. Kod onih najvećih ne postoji Čak ni praktičan način kojim bi ih se iskopiralo. Najvažniji arhivi stari su milijune godina, a održavale su ih stotine različitih rasa, od kojih je većina do danas izumrla ili transcendirala u Sile. Čak i arhiv na Releju je golema salata u kojoj jedan indeksni sustav služi tek za indek-siranje drugog indeksnog sustava, i tako dalje. Takva masa može se dobro organizirati tek u Transcendu, a čak i tada bi je mogle pojmiti samo Sile." "Pa što?" "U Daljinama postoje tisuće arhiva - deseci tisuća ako ubrojimo i one koji su postali zapušteni ili su ispali iz Mreže. Osim beskraja beznačajnih sitnica, oni sadrže i značajne tajne i značajne laži. Puni su zamki i klopki." Milijuni rasa igrali su se s preporukama koje bi nepozvane izronile u Mreži. Na taj način su se opekli deseci tisuća njih. Ponekad je šteta bila relativno mala; dobra otkrića koja nisu bila posve primjerena okolišu kojem su ih namijenili. Katkad se radilo o zloćudnim tvorevinama, virusima koji bi tako temeljito zakr-čili lokalnu mrežu da su civilizacije morale kretati od samog početka. Konferencije Gdje-su-sad i Prijetnje pune su priča o još težim tragedijama: o planetima do koljena prekrivenima replikantskom sluzi i rasama čije su mozgove uništili pogrešno programirani imunološki sustavi. Pham Nuwen je sve ovo slušao sa svojim skeptičnim izrazom lica. "Naprosto trebate stvari testirati u sigurnom okruženju i biti spremni na lokalne katastrofe." To bi obično bilo dovoljno da prekine bilo kakvu dalju raspravu, ali Ravna nije mogla ne osjetiti divljenje prema Skrodojahaču: ovaj je zastao i spustio se na razinu još elementarnijih pojmova. "Istina, jednostavne mjere opreza mogu spriječiti brojne katastrofe. A ako se vaš laboratorij nalazi u Srednjim ili Donjim Daljinama, ništa više od toga vam i nije potrebno, bez obzira na sofisticiranost prijetnje. Ali, svi smo upoznati s prirodom Zona..." Ravna nije znala gotovo ništa o govoru tijela kod Jahača, ali mogla se zakleti daje Plavokras pažljivo promatrao barbarina, pokušavajući procijeniti dubinu njegova neznanja. Čovjek nestrpljivo kimne. Plavokras nastavi. "U Transcendu visoko sofisticirana oprema može upravljati uređajima koji su bitno inteligentniji od bilo kojih koje imamo ovdje. Naravno, u gotovo svakom ekonomskom ili vojnom sukobu pobje đuje ona strana koja ima nadmoćne računalne resurse, a takvi su resursi dostupni u Rubnim Daljinama i Transcendu. Rase redovito migriraju onamo, nadajući se da će izgraditi vlastite utopije. Ali, što možete učiniti kada su vaše nove tvorevine inteligentnije od vas? U tom slučaju nastaju neograničene mogućnosti za katastrofu, čak i ako postojeća Sila nije zloćudna. I tako, postoje bezbrojne recepture za sigurno iskorištavanje Transcenda, ali, naravno, njih je moguće isprobati samo u Transcendu. A kada se pokrenu na uređajima koje su same opisale, i same te recepture postaju svjesne." Na licu Phama Nuwena počinjali su se ocrtavati tragovi razumijevanja. Ravna se nagne naprijed i skrene pažnju crvenokosog. "U arhivima ima složenih stvari. Niti jedna od njih nije svjesna, ali neke imaju potencijala za to, u slučaju da neka naivna rasa povjeruje njihovim obećanjima. Mislimo da se upravo to dogodilo Straumskom Carstvu. Zavarala ih je dokumentacija koja je obećavala čuda, i tako su stvorili transcendentno biće, Silu - i to Silu koja uništava inteligentni život u Daljinama." Nije spomenula kako se rijetko pojavljuju takve devijacije. Sile su znale biti zlonamjerne, razigrane, nezainteresirane, ali praktički sve su one imale pametnijeg posla od uništavanja žohara u zabačenim predjelima. Pham Nuvven zamišljeno protrlja lice. "Dobro, mislim da shvaćam. Ipak, imam osjećaj da je to svima poznato. Ako je stvar tako smrtonosna, kako se ekipa sa Strauma dala navući?" "Loša sreća i kriminalna nesposobnost." Riječi su joj izletjele iznenađujućom žestinom. Nije bila svjesna da ju je situacija sa Strau-mom toliko pogodila; negdje duboko njezini su stari osjećaji za Straum i dalje tinjali. "Slušaj, operacije u Rubnim Daljinama i Transcendu jesu opasne. Civilizacije tamo ne traju dugo, ali uvijek će biti onih koji će pokušavati. Vrlo malo prijetnji aktivno zloćudno djeluje. Ono što se dogodilo Straumerima... Naletjeli su na ovaj recept koji im je obećavao čudesna blaga. Lako je moguće daje tamo ležao milijunima godina, malo prerizičan da bi ga netko drugi isprobao. U pravu si, Straumeri su bili svjesni opasnosti." No, bila je to klasična situacija vaganja rizika i pogrešnog odabira. Možda se i cijela trećina primijenjene teologije bavila problematikom plesa oko vatre i izbjegavanja opekotina. Nitko nije bio upućen u pojedinosti straumskog debakla, ali mogla je zaključivati na temelju stotina sličnih slučajeva:

29

"Tako su u Transcendu osnovali bazu na mjestu izgubljenog arhiva - ako se uopće radilo o arhivu. Počeli su primjenjivati sheme koje su tamo pronašli, no možeš biti siguran da su najveći dio vremena proveli tražeći znakove prevare. Nema dvojbe da je receptura bila sastavljena od niza manje-više razumljivih koraka s jasno definiranom prijelomnom točkom. Rane faze su uključivale računala i programe učinkovitije od bilo kojih u Daljinama - ali još uvijek pristojne i poslušne." "... Aha. Čak i u Sporosti veliki program može biti pun iznenađenja." Ravna kimne. "A neki od ovih po složenosti se mogu uspoređivati s čovjekom. Naravno, Straumeri su to znali i pokušavali su izolirati svoje tvorevine. Ali, s obzirom na zloćudan i lukav dizajn... ne bi bilo čudno da su se uređaji probili do lokalne mreže laboratorija i modificirali tamošnje informacije. Od tog trenutka Straumeri više ne bi imali nikakvih izgleda. Najoprezniji dio osoblja bio bi proglašen nesposobnim. Otkrivale bi se fantomske prijetnje i zahtijevala hitna rješenja. Gradili bi se još složeniji uređaji s manje sigurnosnih ograda. Pretpostavljam da su ljudska bića uništena ili reprogramirana prije nego što je Devijacija uopće postigla veleinteligenciju." Nastade duga tišina. Pham Nuwen je izgledao krotko. Pa da. Ima mnogo toga o čemu nemaš pojma, stari. Razmisli o tome što Starci planiraju učiniti s tobom. Plavokras savije jednu viticu kako bi okusio smeđu smjesu koja je mirisala na morske trave. "Lijepo rečeno, draga gospo Ravna. Ipak, trenutna situacija se razlikuje u jednoj pojedinosti, koja bi mogla predstavljati važnu sretnu okolnost... Vidite, neposredno prije odlaska s Glavnog Strauma, sudjelovali smo na jednoj zabavi nižih Jahača. Oni do tog trenutka gotovo da uopće nisu bili pogođeni zbivanjima; većina nije niti primijetila kraj neovisnosti Strauma. Uz malo sreće, oni će biti posljednja porobljena rasa." Njegov se kreštavi glas snizi za jednu oktavu i zamre u tišini. "Gdje sam stao? Aha, zabava. Tamo je bio jedan tip koji je pokazivao malo više živahnosti od ostalih. Nekoliko godina ranije bio se upario s jednim putnikom u službi straumskih mrežnih konferencija. Sada je njegov posao bio poslužiti kao tajno odlagalište podataka, tako pritajen da se nije nalazio čak ni na popisima lokalne mreže te službe..." "No, dakle, istraživači u straumskom laboratoriju - ili barem nekolicina njih - nisu bili tako neoprezni. Posumnjali su daje Devijacija izmakla kontroli te su je odlučili sabotirati." Ovo je doista bila novost, ali - "Ne bi se reklo da su bili jako uspješni u tome, zar ne?" "Kimam u znak slaganja. Nisu uspjeli spriječiti njezinu pojavu, ali planirali su pobjeći s planeta-laboratorija u dva broda, a glasine o svojem pokušaju uspjeli su plasirati do kanala na čijem se kraju nalazi moj poznanik sa zabave. Sada slijedi značajan dio: barem jedan od brodova trebao je sa sobom odnijeti neke od završnih elemenata devijacijske recepture - i to prije nego što ovi budu uključeni u njezinu izgradnju." "Sigurno su postojale pričuvne kopije—" započe Pham Nuwen. Ravna mu mahne da ušuti. Za jednu večer bilo je i previše objašnjenja na razini osnovne škole. Ovo je bilo nevjerojatno. Ravna je pažljivo pratila vijesti o Straumskom Carstvu, kao i svi drugi. Carstvo je bila prva rubna kolonija Sjandre Kei; bilo je strašno čuti vijesti o njezinu uništenju. No, nigdje u konferencijama o Prijetnjama nije bilo čak ni glasina o ovome: Devijacija nije cjelovita? "Ako je ovo istina, Straumeri bi još mogli imati izgleda. Sve ovisi o tome koji dijelovi projekta nedostaju." "Baš tako. Naravno, i ljudi su to shvatili. Namjeravali su krenuti direktno na Dno dubina i tamo se naći sa svojim suradnicima sa Strauma." Sto se - s obzirom na konačan opseg katastrofe - nikada neće dogoditi. Ravna se zavali u sjedalo, prvi put nakon mnogo sati posve zaboravivši na Phama Nuvvena. Do sada su najvjerojatnije oba broda bila uništena. A ako nisu - pa, Straumeri su barem bili dovoljno lukavi da krenu prema Dnu. Ako su imali ono za što je Plavokras tvrdio da imaju, Devijacija bi bila itekako zainteresirana da ih pronađe. Nije bilo čudno što Plavokras i Zelenlatica nisu ovo objavili po konferencijama. "Dakle, vi znate gdje bi trebalo doći do sastanka?" upita ona tiho. "Otprilike." Zelenlatica nešto promrmlja u njegovu smjeru. "Ne osobno", reče on. "Koordinate su pohranjene u sigurnosti našeg broda. Ali, to nije sve. Straumeri su imali i pričuvni plan za slučaj da sastanak ne uspije. Namjeravali su putem ultravala sa svojeg broda poslati signal prema Releju." "Čekajte malo. Koliki je zapravo taj brod?" Ravna nije bila inženjer, ali znala je da se temeljni prijenosnici na Releju sastoje od prašume antenskih elemenata raspršenih na prostoru promjera nekoliko svjetlosnih godina, kao i da je svaki od tih elemenata širok desetak tisuća kilometara. Plavokras se provoza naprijed-natrag u brzoj gesti nervoze. "Ne znamo točno, ali nije osobito velik. Ako ga precizno ne naciljate velikom antenom, odavde ga nikada ne biste otkrili." Zelenlatica doda: "Vjerujemo da je to bio dio njihova plana, iako se radi o mjeri očaja nad očajima. Otkako smo stigli na Relej razgovaramo s Orgom—" "Diskretnije! Tiše!" iznenada se ubaci Plavokras. "Da. Zamolili smo Organizaciju da osluhne signal s ovog broda, ali bojim se da smo razgovarali s pogrešnim ljudima. Čini se da nam nitko baš previše ne vjeruje. Uostalom, priča je i potekla od jednog nižeg Jahača." Naravno. Koji podatak mladi od stotinu godina oni uopće mogu upamtiti? "To što tražimo i u normalnim bi okolnostima podrazumijevalo golem trošak, a čini se da su cijene ovih dana posebno visoke."

30

Ravna pokuša obuzdati svoj entuzijazam. Daje sve ovo pročitala u nekoj od konferencija, bila bi to tek još jedna zanimljiva glasina. Zašto bi je sve to zaškakljalo samo stoga što je priču čula u direktnom razgovoru? Tako mu Sila, koje li ironije. Stotine klijenata s Ruba i iz Transcenda - pa čak i Starci - zagušivalo je resurse Rele-ja svojom radoznalošću glede straumske katastrofe. A što ako im odgovor leži pred nosom, potisnut upravo revnošću njihovih istraživanja? "S kim ste točno razgovarali? Nema veze, nema veze." Možda bi cijelu priču trebala ispričati Grondru 'Kaliru. "Mislim da biste trebali znati da sam ja—" vrlo nisko rangirana! "—djelatnica Vrini-mi Organizacije. Možda bih vam mogla pomoći." Očekivala je nekakav znak iznenađenja zbog ovako sretne okolnosti, ali umjesto toga nastade stanka. Činilo se da je Plavokras izgubio nit razgovora. Konačno, Zelenlatica progovori. "Crvenim... Vidite, mi smo to već znali. Plavokras vas je pronašao na popisu djelatnika; vi ste jedino ljudsko biće u cijeloj Organizaciji. Ne radite u Službi za korisnike, ali vjerovali smo da biste bili spremni saslušati nas kada bismo se - nazovimo to tako - slučajno sreli." Plavokrasove vitice naglo zašušure. Uznemirenost? Ili je konačno bio spreman ponovno se uključiti u razgovor? "Da. No, kad smo već svi tako iskreni, pretpostavljam da bismo trebali priznati da bismo nas dvoje od svega ovoga mogli imati i koristi. Ako izbjeglički brod može potvrditi da Devijacija nije puni predstavnik klase dva, možda bismo i mi mogli uvjeriti naše kupce da teret nije bio ugrožen. Kad bi samo znali išta od ovoga, moji vjerodajni prijatelji bi puzali pred vašim nogama, draga gospo Ravna." U Lutajućoj družini su se zadržali dobrano poslije ponoći. Posje-ćenost je narasla u doba vrhunca dnevnog ciklusa nekih od novih gostiju, a po podu i stolovima odvijale su se razuzdane predstave. Phamove su oči bljeskale u svim smjerovima, pokušavajući sve upiti. Ipak, kao da su ga najviše fascinirali Plavokras i Zelenlatica. Ovaj se dvojac posve razlikovao od ljudskih bića; štoviše, u pojedinim su detaljima bili neobični koliko god to jedna strana rasa može biti. Skro-dojahači su bili jedna od rijetkih rasa koje su u Daljinama ostvarile dugoročnu stabilnost. Evolucija je svoje odradila još odavno, a različite su se vrste raširile područjem ili izumrle, no još je uvijek bilo onih čiji su se skrodovi podudarali s drevnim dizajnom u kojem se na jedinstven način postizala ravnoteža između promatračnice i strojnog sučelja starog više od milijardu godina. No, Plavokras i Zelenlatica ujedno su bili i trgovci čiji su pogledi na svijet imali mnogo zajedničkog s onim što je Pham Nuwen poznavao u Sporosti. Pa iako se Pham ponašao uobičajeno ignorantski, u njemu se nazirala nova diplomatska crta. A možda je i svijest o nevjerojatnoj prirodi Daljina konačno uspjela prodrijeti u njegovu tvrdu glavu. U svakom slučaju, nije mogao naći bolje društvo za piće. Kao rasi, Skrodojaha-čima je razbibriga u vidu lijenog evociranja uspomena uglavnom bila draža od bilo kakve druge aktivnosti. Nakon što su prenijeli svoju temeljnu poruku, dvojac se posve zadovoljio razgovorima o svojem životu u Daljinama, ulazeći u pojedinosti do one mjere do koje su barbarina one zanimale. Vjerodajci s čeljustima oštrima poput britve držali su se podalje. Ravna je kroz blagu alkoholnu izmaglicu promatrala trojac kako pretresa teme iz trgovačke struke. Ona se nasmije u sebi. Sada je ona bila autsajder, osoba koja to još nikada nije iskusila. Plavokras i Zelenlatica prošli su sito i rešeto, a neke od njihovih priča čak su i njoj zvučale nevjerojatno. Ravna je imala teoriju (inače ne baš široko prihvaćenu) da, kada bića mogu dobro komunicirati, gotovo ništa više od toga nije ni potrebno. Za dvoje iz ovog tročlanog društva netko bi mogao pomisliti da se radi o sadnicama na kotačima, a treći nije bio nalik ni jednom ljudskom biću koje je ikad srela. Sporazumijevali su se posredstvom umjetnog jezika, a dva "glasa" zapravo su se sastojala od škripavih, hrapavih zvukova. Pa ipak... nakon nekoliko minuta slušanja, njihove su se crte osobnosti uklopile u oko njezina uma, zanimljivije od onih kod mnogih njezinih školskih kolega, i ne toliko drukčije. Dvoje Skrodojahača činili su par. Nije to smatrala osobito značajnim; kod Jahača se spolna aktivnost svodila na susjedski život u odgovarajuće doba godine. No, ovdje je postojala duboka privrženost. Činilo se da je Zelenlatica osobito draga osoba. Bila (bio?) je stidljiva, ali tvrdoglava, a crta iskrenosti mogla joj je ozbiljno otežavati trgovački život. Ali, Plavokras je nadoknađivao taj nedostatak. On (ona?) bi mogao biti blagoglagoljiv i prič-ljiv, prilično sposoban okrenuti vodu na svoj mlin. Ispod takve površine, Ravna je naslućivala impulzivnu osobu nezadovoljnu vlastitom prijetvornošću i u suštini zahvalnu Zelenlatici na tome što ga obuzdava. A što reći o Phamu Nuwenu? Doista, što vidiš u dubini njegova bića? Na neobičan način, on joj je bio zagonetniji. Arogantni bedak, večeras kao da se pritajio. Možda je to bila tek maska za nesigurnost. Dečko se rodio u kulturi kojom su dominirali muškarci, praktičkoj suprotnosti matrijarhatu iz kojeg su potekle sve ljudske kolonije u Daljinama. Ispod arogancije je mogla obitavati i vrlo ugodna osoba. Zatim, bio je tu i način na koji se suprotstavio onom vjero-dajcu. Pa način na koji je razvezao usta Skrodojahačima... Ravna je shvatila da je, nakon toliko pročitanih ljubavnih romana, naletjela na svojeg prvog pravog junaka. Kad su konačno krenuli iz kafića, bilo je već 2:30. Za manje od pet sati sunce će izaći iza zaobljenog obzora. Dvoje Skrodojahača izašlo je za njima kako bi ih ispratili. Plavokras se vratio samnor-skom kako bi Ravnu počastio pričom o svojem zadnjem posjetu Sjandri Kei - i kako bi je podsjetio da se raspita o izbjegličkom brodu. Skrodojahači su se smanjivali u daljini ispod njih dok su se Ravna i Pham dizali u sve rjeđi zrak i kretali prema stambenim tornjevima. Dvoje ljudi nekoliko je minuta šutjelo. Možda je čak i Pham Nu-wen bio impresioniran pogledom. Prelazili su procijepe u jarko osvijetljenim Dokovima, mjesta na kojima su kroz parkove ičistine mogli - kojih tisuću kilometara niže - nazrijeti površinu Čvrstog Tla. Tamošnji su oblaci bili tek spirale tame na tamnoj pozadini.

31

Ravnin se stan nalazio na vanjskom rubu Dokova. Ovdje zračne fontane nisu bile od koristi; toranj u kojem je živjela uzdizao se u čisti vakuum. Skliznuli su na njezin balkon, zamjenjujući atmosferu svojih odijela onom koja je vladala u stanu. Ravnina su usta živjela vlastitim životom: objašnjavala je kako su joj taj stan dodijelili dok je radila u arhivu i kako se to uopće ne da usporediti s njezinim novim uredom. Pham Nuwen je bezizražajno kimao glavom. Nije ju počastio niti jednom od mudrih primjedbi tipičnih za njihove dotadašnje obilaske okolice. Ona je i dalje trabunjala, no već su bili unutra i... ona zašuti i pogledi im se sretnu. Na neki način, željela je ovog klauna još od prve Grondrove smiješne animacije, ali sve do ove večeri u Lutaju-ćoj družini nije osjetila poriv da ga dovede kući sa sobom. "Pa, ovaj, ja..." Onda, Ravna, velika zavodnice... kamo se sada skrio tvoj vješti jezik? Ona se zadovolji pružanjem ruke i stavljanjem svojeg dlana na njegovu šaku. Pham Nuwen joj uzvrati osmijeh... tako mu Sila, i on se sramio! "Mislim da imaš lijep stan", reče on. "Uredila sam ga u tehno-primitivističkom stilu. Život u zabiti ruba Dokova ima svojih prednosti: svjetla grada ne kvare pogled. Dođi, pokazat ću ti." Ona ugasi svjetla i razmakne zastore. Prozor se sastojao od prirodno prozirnog materijala kroz koji je pucao pogled kao sa samog ruba Dokova. Večeras bi to trebao biti sjajan prizor. Putem od Družine nebo je bilo izrazito mračno. Mora da su tvornice razmještene u ovom Sunčevom sustavu trenutačno neaktivne ili su ostale skrivene iza Čvrstog Tla. Čak je i brodski promet bio prilično rijedak. Ona se vrati kako bi stala uz Phama. Prozor se doimao tek kao nejasan pravokutnik u njezinu vidnom polju. "Moraš malo pričekati da ti se oči prilagode. Nema nikakvih pojačala." Krivulja Čvrstog Tla sada se jasno ocrtavala; oblaci i mjestimični ubodi svjetla. Ona klizne rukom preko njegovih leđa i trenutak kasnije osjeti njegovu na svojim ramenima. Dobro je pretpostavljala: večeras je Galaksija carevala nebom. Bio je to prizor koji su glavešine Vrinimija spremno ignorirale, dok je Ravni predstavljao najljepšu stvar na Releju. Bez pojačavanja, svjetlost je bila blijeda. Dvadeset tisuća svjetlosnih godina je jako, jako daleko. Isprva se nazirala samo nekakva maglica i gdjekoja zvijezda. Kako su joj se oči prilagođavale, izmaglica je poprimala oblik: zavinuti lukovi, neka mjesta svjetlija, neka tamnija. Još minuta i... u magli su se pojavili oblici... pojasevi potpune tame koji razdvajaju vijugave ogranke... složenost povrh složenosti, u vijuganju prema bljedunjavoj nakupini koja je činila Jezgru. Oluju. Vrtlog. Smrznut, nepomičan, rastegnut preko pola neba. Čula je kako je Phamu dah zastao u grlu. Nešto je izgovorio, nekoliko melodičnih slogova koji nisu pripadali trisku, a jamačno niti samnorskom. "Cijeli sam život proveo u jednom sićušnom djeliću toga, a mislio sam da sam gospodar svemira. Nikada nisam ni sanjao da bih mogao jednim pogledom obuhvatiti cijelu tu zadivljujuću tvorevinu." Njegova se ruka blago stegne oko njezinih ramena, a zatim popusti, milujući joj vrat. "A bez obzira koliko dugo promatrali, nećemo nazrijeti nikakav znak granica Zona?" Ona polako odmahne glavom. "Ali, nije ih teško zamisliti." Ona načini gestu slobodnom rukom. Općenito, Zone misli slijedile su razdiobu mase u galaksiji; Tupe Dubine su se prostirale dolje sve do mekog svjetlucanja galaktičke jezgre. Više prema van, Velika Sporost, u kojoj je začeta ljudska rasa, u kojoj ne postoje nadsvjetlosna putovanja i u kojoj su se civilizacije rađale i umirale u neznanju i anonimnosti. A zatim Daljine, zvijezde udaljene od središta oko četiri petine polumjera, često raštrkane izvan osnovne galaktičke ravnine, obuhvaćajući i mjesta poput Releja. U Daljinama je Poznata Mreža u nekom obliku postojala već milijardama godina. Nije se radilo o jednoj civilizaciji; civilizacije su rijetko opstajale dulje od milijun godina. Ali, povijesni zapisi su bili prilično potpuni. Katkad ih je bilo moguće protumačiti, no najčešće se radilo o prijevodima prevedenih prijevoda, koji su se prenosili od jedne do druge izu-mrle rase bez ikakve ovjere - gore od bilo kakvog zamislivog multi-skok.a u prijenosu mrežne poruke. Pa ipak, neke stvari nisu ostavljale mjesta dvojbama: Zone misli su oduvijek postojale, iako su se do sada njihove granice možda malo pomaknule prema središtu. Oduvijek je bilo i ratova i mira, rasa koje su isplivale iz Velike Sporosti, kao i tisuća malih carstava. Rase su oduvijek selile u Trans-cend, gdje bi se pretvorile u Sile... ili njihov plijen. "A Transcend?" reče Pham. "Je li to samo ona daleka tama?" Tama između galaksija. Ravna se nježno nasmije. "On uključuje i sve to, ali... pogledaj vanjske rubove spirale. Te su zvijezde također u Transcendu." Kao, uostalom, i manje-više sve što je od središta galaksije bilo udaljeno više odčetrdeset tisuća svjetlosnih godina. Pham Nuwen je dugo šutio. Osjetila je kako je na trenutak zadrhtao. "Nakon razgovora s onima na kotačima, mislim mislim da mi je jasnije zašto si me upozoravala. Postoji mnogo stvari o kojima ništa ne znam, stvari koje bi me mogle ubiti... ili učiniti nešto još gore." Zdrav razum je napokon pobijedio. "Istina", odgovori ona tiho. "Ali ne radi se samo o tebi i kratkoći vremena koje si ovdje proveo. Mogao bi proučavati stvari cijelog života, a da ipak ništa ne doznaš. Koliko bi dugo riba morala učiti kako bi shvatila ljudske motive? To nije baš najbolja analogija, ali je jedina sigurna; mi u usporedbi sa Silama iz Transcenda/esrao poput priprostih životinja. Sjeti se samo svega onoga što ljudi čine životinjama - genijalnih, sadističkih, milostivih, genocidnih postupaka - svaki od njih bi u Transcendu imao milijun objašnjenja. Zone su prirodna zaštita; bez njih inteligencija na ljudskoj razini vjerojatno ne bi uopće postojala." Ona zamahne prema izmaglici zvjezdanih rojeva. "Daljine i sve što je bliže središtu galaksije nalik su oceanskim dubinama, a mi smo poput stvorenja koja plivaju tim prostranstvima. Tako smo duboko da bića s površine - koliko god bila superiorna - nemaju učinkovitog načina da dođu do nas. O, da, ona bace poneku udicu ili zagade gornje slojeve otrovima koje nismo u stanju čak niti pojmiti. No, dubine ostaju relativno sigurno mjesto." Ona zastane. U toj je analogiji bilo još nečega. "I baš kao kod oceana, postoji stalan dotok olupina s površine. Postoje stvari koje je moguće konstruirati samo na Rubu,

32

stvari koje zahtijevaju upotrebu gotovo svjesnih tvornica, a koje ipak mogu funkcionirati i ovdje dolje. Plavokras je u razgovoru s tobom spomenuo neke od njih: agrav vlakna, svjesni uređaji. Takvi predmeti u Daljinama predstavljaju najveće fizičko bogatstvo, jer ih sami ne možemo proizvesti. A potraga za njima je smrtonosno riskantan pothvat." Pham se okrene prema njoj skrenuvši pogled s prozora i zvijezda. "Dakle, uvijek ima 'riba' koje streme ka površini." Na trenutak je pomislila da ga je izgubila, da se prepustio romantičnoj viziji samoubilačkog poriva prema Transcendu. "Ribica koje su spremne sve riskirati za djelić božanskog... i koje nisu u stanju razlikovati raj i pakao čak ni onda kada ih pronađu." Osjećala je kako on drhti, a onda je obuhvatiše njegove ruke. Ona podiže glavu i preda se njegovim iščekujućim usnama. Prošlo je već dvije godine otkako je Ravna napustila Sjandru Kei. Na neki način, to je vrijeme proteklo brzo, ali sada joj je vlastito tijelo govorilo koliko je to razdoblje zapravo bilo dugo. Svaki je dodir bio tako živ, budio pažljivo potisnute želje. Iznenada joj je cijela koža treperila. Bila joj je potrebna velika snaga volje da se svuče, a da ne podere ništa od odjeće. Ravna nije baš bila u formi, a, naravno, nije imala svježih iskustava za usporedbu, ali... Pham Nuwen je bio jako, jako dobar. Kripto: 0 Zaprimljeno na: Prijenosnik RelejOl na Releju Jezični put: akileronski -» triskvelinski, SjK: jedinice s Releja Predano od: Mrežni administrator prijenosnika Pjesma vjetra na Donjem Debleyu Tema: Pritužbe na Relej i jedan prijedlog Sažetak: Stvari postaju sve gore; pokušajte kod nas Ključne fraze: poteškoće u komunikaciji, nepouzdanost Releja, Transcend Proslijeđeno: Posebna interesna konferencija Troškovi komunikacije Interesna konferencija Homo Sapiens Administratorska konferencija Međurasno nasljeđe Prijenosnik RelejOl na Releju Prijenosnik Ne-zadugo na Privremenoj postaji Odgovori na: Interesna konferencija Širenje Pjesme vjetra Datum: 07:21:21 prema vremenu na Dokovima, 36/09 Orgove godine 52089. Tekst poruke: Tijekom posljednjih petsto sati, služba Troškova komunikacije zabilježila je 9834 pritužbi na zagušenje na razini prijenosnika na vrinimijanskim instalacijama na Releju. Svaka od ovih pritužbi uključuje usluge koje se pružaju desecima tisuća planeta. Vrinimi opetovano tvrdi da je zagušenje tek posljedica privremenog porasta upotrebe iz područja Transcenda. Kao Relejev glavni konkurent u ovoj regiji, mi na Pjesmi vjetra blago smo profitirali od ovih događaja; ipak, do sada smo smatrali neumjesnim predlagati koordinirani odgovor na ova zbivanja. Događaji tijekom posljednjih sedam sati ponukali su nas da izmijenimo politiku. Oni koji čitaju ovaj članak već su upoznati s incidentom; većina vas osjetila ga je na vlastitoj koži. Počevši od (00:00:27 prema vremenu na Dokovima), Vrinimi Org je počeo nenajavljeno isključivati prijenosnike. ROI je isključen u 00:00:27, R02 u 02:50:32, R03 i R04 u 03:12:01. Vrinimi tvrdi da je transcendentni klijent hitno zahtijevao veću propusnu moć. (R00 je od ranije bio posvećen isključivo upotrebi od strane te Sile.) Klijent je zahtijevao punu upotrebu oba smjera prijenosa, a prema vlastitom Orgovom priznanju, nenajavljeni upad premašio je šezdeset posto njihovih ukupnih kapaciteta. Imajte na umu da su ekscesi tijekom prethodnih petsto sati - a koji su izazvali lavinu posve opravdanih pritužbi - nikada nisu obuhvaćali više od pet posto Orgovih kapaciteta. Dragi prijatelji, mi na Pjesmi vjetra već smo dugo u poslu s komunikacijama i znamo kako je teško održavati prijenosnike koji teže koliko i prosječan planet. Znamo i da u našoj struci dobavljači naprosto ne mogu uvijek čvrsto poštivati sve ugovorne obaveze. No, istovremeno smatramo da je ponašanje Vrinimi Orga neprihvatljivo. Istina je da je tijekom zadnja tri sata Org vratio prijenosnike od ROI do R04 u javnu upotrebu te obećao dio doplate od strane Sile proslijediti svim stranama kojima je ovo "izazvalo poteškoće". Samo Vrinimi, međutim, zna kolika je doista bila ta doplata, a nitko (pa čak ni Vrinimi!) ne zna je li ovo kraj zagušenjima. Ono što je za Vrinimi iznenadna i nevjerojatna lavina gotovine, vama ostalima predstavlja nepredviđenu katastrofu. Stoga Pjesma vjetra na Donjem Deblevu razmatra mogućnost velikog - i trajnog - proširenja opsega svojih usluga: izgradnje pet dodatnih temeljnih prijenosnika. Očigledno, to će biti nevjerojatno skupo. Prijenosnici nikada nisu jeftini, a Donji Deblev ne uživa sve geometrijske prednosti Releja. Vjerujemo daće se ulaganje morati otplaćivati tijekom desetljeća uspješnog poslovanja te se u njega ne možemo upustiti bez jasnih jamstava naših klijenata. Kako bismo utvrdili opseg zanimanja i bili sigurni da gradimo nešto što nam je doista potrebno, kreirali smo privremenu konferenciju, Interesnu konferenciju Sirenje Pjesme vjetra, koja će se moderirati i arhivirati na Pjesmi vjetra. Cijena usluga slanja i primanja poruka iz ove Konferencije za klijente će na razini prijenosnika iznositi samo deset posto one uobičajene. Dragi kupci na razini prijenosnika, pozivamo vas da putem ove usluge međusobno porazgovarate i zaključite što ubuduće možete sa sigurnošću očekivati od Vrinimi Orga i što mislite o našim prijedlozima. Čekamo vaše reakcije. Ravna je nakon svega odlično spavala. Tek kasno ujutro postupno se približila budnom stanju. Zvonjava telefona bila je monotono uporna i dovoljno glasna da prodre i u najugodnije snove. Ona otvori oči, dezorijentirana i sretna. Ležala

33

je objema rukama čvrsto grle-ći... veliki jastuk. Prokletstvo. Već je otišao. Na trenutak je zastala, prisjećajući se: posljednje dvije godine bila je usamljena, ali sve do sinoć nije bila svjesna razmjera te usamljenosti. Sreća koja se pojavi tako neočekivano i s takvim intenzitetom... kako neobično. Telefon je i dalje neumorno zvonio. Ravna se naposljetku isko-trlja iz kreveta i nesigurno krene preko sobe; takvim bi tehnoprimi-tivističkim besmislicama doista trebalo stati na kraj. "Da?" Bio je to jedan od Skrodojahača. Zelenlatica? "Oprostite što smetam, Ravna, ali -jeste li dobro?" prekide Jahačica vlastitu rečenicu. Ravna iznenada spozna da možda izgleda pomalo neobično: zadovoljan smiješak joj se protezao od uha do uha, a kosa stršala u svim smjerovima. Ona prevuče rukom preko usana, suzdržavajući smijeh. "Da, dobro sam." Da dobro! "Što ima novoga?" "Željeli bismo vam zahvaliti na pomoći. Nismo ni sanjali da je vaš položaj tako visok. Potrošili smo stotine sati pokušavajući uvjeriti Org da sasluša izbjeglice, a samo jedan sat nakon razgovora s vama doznali smo daće smjesta organizirati izviđanje." "A-ha." Molim? "Pa to je fantastično, ali nisam baš sigurna -nego, tko će to platiti?" "Ne znam, ali zato znam da će ta igra itekako koštati. Čuli smo da će potrazi posvetiti jedan cijeli temeljni prijenosnik. Ako itko odašilje signal, to ćemo doznati u roku od nekoliko sati." Čavrljali su još nekoliko minuta. Razdvajajući pojedine aspekte svega što se događalo tijekom zadnjih desetak sati na posao i užitak, Ravna se postupno razbudivala. Napola je i očekivala da Org prisluškuje njezine razgovore u Lutajućoj družini. Možda je Grondr cijelu priču čuo tek tada - i odmah u nju povjerovao. Ali, još jučer je cvilio nad preopterećenjem prijenosnika. U svakom slučaju, ovo su bile dobre vijesti - možda čak i odlične. Ako je nevjerojatna priča Jahača istinita, straumska Devijacija bi mogla predstavljati nešto manje od Transcendentnog. A ako je u brodovima bjegunaca bilo ikakvih natruha koje bi pružile priliku za njezino zaustavljanje, možda bi čak i Straumsko Carstvo moglo biti spašeno. Dovršivši razgovor sa Zelenlaticom, Ravna je lutala stanom dovodeći se u red i važući različite mogućnosti razvoja događaja. Njezine su akcije postajale smislenije, gotovo dosežući uobičajenu razinu. Čekalo ju je toliko toga provjeriti. A tada je telefon ponovno zazvonio. Ovoga je puta najprije provjerila tko zove. Ooopa! Bio je to Grondr Vrinimikalir. Ona na brzinu rukom prođe kroz kosu, ali frizura joj je i dalje bila jeziva, a ovaj uređaj nije bio sklon stvaranju optičkih varki. Iznenada, Ravna shvati da niti Grondr nije baš u svojem najboljem izdanju. Hitin na njegovom licu bio je zamrljan, čak i na nekima od očnih segmenata. Ona prihvati poziv. "Ah!" on gotovo propiskuta, a zatim mu se vrati uobičajeni glas. "Hvala vam što ste se odazvali. Bio bih nazvao i ranije, ali stvari su poprimile karakteristike... kaotičnog." Kamo je, zaboga, nestala njegova hladna distanciranost? "Samo bih želio da znate da Org nema ništa s ovim. Do prije samo dva sata bili smo posve zagušeni." On nastavi s rastrganim opisom goleme navale koja je zagušila Orgove resurse. Dok je tako blebetao, Ravna je na terminalu pregledavala sažetak najnovijih zbivanja u poslovanju Releja. Tako mu svih Sila: šez-desetpostotno zauzeće kapaciteta? Isječci iz konferencije Troškovi komunikacije: ona na brzinu preleti članak poslan s Pjesme vjetra. Napuhanci su bili uobičajeno pompozni, ali njihova je ponuda da uskoče na mjesto Releja vjerojatno bila stvarna. Bilo je to upravo ono čega se Grondr pribojavao. "—Starci su neprestano zahtijevali sve više i više. Kada smo napokon shvatili što se zbiva i kada smo im se suprotstavili... pa, nije mnogo nedostajalo do prijetnji fizičkom silom. Mi imamo resurse za uništenje njihova poslaničkog broda. Tko zna kakva bi nas osveta zbog toga mogla snaći, ali objasnili smo Starcima da nas njihovi zahtjevi i ovako uništavaju. Hvala Silama, čini se da ih je to zabavilo pa su se povukli. Sada su ograničeni na jedan prijenosnik posvećen potrazi za nekakvim signalom, a mi s tim nemamo ništa." Hmmm. Time smo riješili jedan misterij. Starci su jamačno njuškali oko Lutajuće družine i tako načuli priču Skrodojahača. "Možda to znači da će se situacija ipak srediti. No, važno je da ostanemo jednako čvrsti i ako nas Starci ponovno pokušaju zloupotrijebiti." Riječi su joj izletjele i prije no što je razmislila kome zapravo daje savjet. Činilo se da Grondr to nije zamijetio. Štoviše, on je bio taj koji će se brže-bolje složiti: "Tako je, tako je. Kažem vam, da se umjesto Staraca radi o bilo kojem običnom korisniku, zbog ovakve bismo ga obmane zauvijek smjestili na crnu listu... Ali, da su Starci obični, ionako nas nikada ne bi uspjeli prevariti." Grondr pređe preko lica svojim debelim prstima. "Niti jedan običan Daljinaš ne bi uspio izmijeniti naše zapise o ekspediciji onog bagera. Čak niti oni s Ruba ne bi mogli prodrijeti na otpad i manipulirati ostacima, a da mi niti ne posumnjamo." Bager? Ostaci? Ravna poče shvaćati da ona i Grondr govore o dvije različite stvari. "Što su Starci zapravo učinili?" "Pojedinosti? Sada su nam već prilično jasne. Još od pada Strau-ma, Starci su bili iznimno zainteresirani za ljudski rod. Nažalost, ovdje nisu mogli pronaći primjerak spreman na suradnju. Stoga su počeli manipulirati nama, mijenjajući zapise s našeg otpada. Domogli smo se nedirnute sigurnosne kopije iz jedne od podružnica: bager je doista naišao na olupinu broda koji je pripadao ljudima; u njemu su pronađeni i dijelovi ljudskih tijela - ali ništa što bismo mi bili u stanju oživjeti. Mora da su Starci nešto sastavili iz onoga što su zatekli. Možda su proizveli sjećanja ekstrapolirajući iz podataka o ljudskoj kulturi koje su pronašli u arhivima. Gledano unatrag, njihovi se prvi zahtjevi vremenski podudaraju s invazijom na naš otpad."

34

Grondr je i dalje pričao, ali Ravna ga više nije slušala. Njezine su oči tupo zurile kroz zaslon telefona. Mi smo sitne ribe u podmorskom ponoru, dubinama zaštićene od ribara s površine. No čak i ako ne mogu živjeti ovdje, lukavi ribolovci ipak raspolažu mnogim mamcima i smrtonosnim trikovima. I tako je Pham - "Pham Nuwen je, dakle, obi čan robot", reče ona tiho. "Nije baš tako. On je ljudsko biće koje je sa svojim lažnim sjećanjima sposobno neovisno funkcionirati. Ali, kada Starci zaposjednu pune prijenosne kapacitete, to se stvorenje pretvara u puki poslanički uređaj." Ruka i oko jedne Sile. Dijelovi Grondrovih usta su pucketali u krajnjoj nelagodi. "Ravna, ne znamo sve što se noćas događalo; nije bilo razloga da vas stavimo pod neprekidan nadzor. No, Starci nas uvjeravaju da su njihove potrebe za neposrednim istraživanjem zadovoljene. U svakom slučaju, nikada im više nećemo odobriti kapacitete potrebne da bi pokušali ponovno." Ravna jedva daje kimnula glavom. Najednom joj se vlastito lice učini ledenim; još nikada nije istovremeno osjećala toliku ljutnju i toliki strah. Zahvati je nalet vrtoglavice i ona se udalji od telefona ignorirajući Grondrove zabrinute povike. Mislima su joj prolijetale priče s fakulteta i legende iz desetaka ljudskih religija. Posljedice, posljedice. Od pojedinih se mogla obraniti; neke druge već su sada bile neizbrisive. Uto se, iz nekog mračnog zakutka njezina uma, preko barikada užasa i bijesa promoli nevjerojatna i nezamisliva pomisao. Provela je osam sati licem u lice s jednom Silom. Bilo je to iskustvo kojem su se posvećivala poglavlja udžbenika, pojava koju su opisivala uvijek daleka i nepouzdana svjedočanstva. Doživljaj kakav nitko sa Sjan-dre Kei nikada nije ni pokušao pripisati vlastitom iskustvu. Sve do danas. Johanna je već dugo bila na brodu. Za sve to vrijeme sunce nijednom nije zašlo, iako se pojavljivalo sad nisko na obzoru iza nje pa zatim visoko pred njezinim očima, da bi potom ustupilo mjesto oblacima i kiši koja je ispirala nepromočivi sloj s njezinih pokrivača. Provela je sate u bolnoj izmaglici. Mora daje sanjala sve ono što joj se događalo: stvorenja koja su joj skidala odjeću, krv koja je posvuda probijala, nježne ruke i štakorske njuške koje su joj viđale rane i natjerale je da proguta malo hladne vode. Kada se stala bacakati, mama je došla namjestiti joj pokrivače i utješiti je nekakvim nevjerojatnim zvukovima. Satima je pokraj nje ležalo neko toplo tijelo. Povremeno je to bio Jefri, aličešće se radilo o velikom psu, psu koji je preo poput mačke. Kiša je prestala. Sunce je sada bilo s lijeve strane broda, ali je ostalo skriveno iza hladne, blještave sjene. Bol joj se činila sve izraženije dvojaka: dio je potjecao iz prsa i ramena, u kojima je osjećala probadanje pri svakom ljuljuškanju plovila, a dio se preselio u želudac, kao nekakva praznina koja se ne bi mogla nazvati mučninom... osjećala je takvu glad i žeđ. Sve se više i više prisjećala, a sve manje sanjala. Bile su to noćne more koje će je pratiti cijelog života. Nešto što se doista dogodilo. I što se još uvijek događalo. Sunce je provirivalo i skrivalo se iza razbacanih oblaka. Polako je klizilo naniže sve dok se nije smjestilo gotovo posve iza broda. Pokušavala se sjetiti što je još tata govorio samo trenutak prije nego što je... sve pošlo po zlu. Bili su na arktiku ovog planeta, u ljetno doba, stoga najniži položaj sunca mora označavati sjever, a njihov je dvotrupac jedrio manje-više prema jugu. Kamo god da su išli, svake su se minute sve više udaljavali od letjelice i svake nade da bi mogli pronaći Jefrija. Voda je povremeno nalikovala na otvoreno more, s brežuljcima izgubljenima u daljini ili skrivenima ispod niske naoblake. Povremeno bi prolazili kroz tjesnace i jurili uz bedeme golih stijena. Nije imala pojma da se jedrenjak može kretati tako brzo i da to može biti tako opasno. Četiri dlakava stvorenja očajnički je pokušavalo spriječiti da se razbiju o hridi, munjevito se krećući između jarbolske platforme i ograde, ponekad se penjući jedno drugome na ramena kako bi povećali doseg šapa. Dvotrupni se brod ljuljao i stenjao u vodi koja je iznenada postala uzburkana, a onda bi i to prošlo, i brda bi se opet izmakla na sigurnu udaljenost, lijeno promičući po njihovim bokovima. Johanna je prilično dugo glumila delirij. Stenjala je i izvijala se, istovremeno promatrajući. Trupovi katamarana bili su izduženi i uski, gotovo poput kanua, a jedro je bilo montirano između njih. Sjena koju je vidjela u snovima zapravo je bilo baš to jedro, koje je vijorilo na hladnom, britkom vjetru. Nebo je bilo lavina sivih nijansi, svjetla i tame. Bilo je tamo gore i nekakvih ptica: neprekidno su promicale pokraj jarbola obrušavajući se u vodu, a onda opet poli-jetale. Svuda oko nje čuo se cvrkut i piskutanje, ali ti zvukovi nisu dopirali od ptica. Bila su to čudovišta. Motrila ih je kroz napola spuštene trepavice. Ista ona vrsta koja je ubila mamu i tatu. Čak su nosili i iste smiješne odore, sivo-zelene jakne okićene stremenima i džepovima. Psi ili vukovi, mislila je do tada. Ali, to zapravo nije bio dobar opis. Istina, imali su četiri tanke noge i male šiljate uši, ali, onako dugih vratova i povremeno zacrvenjenih očiju, mogli su isto tako biti i golemi štakori. A što ih je dulje gledala, činili su joj se sve strasnijima. Zaustavljena slika nikada ne bi mogla prenijeti taj užas; morali ste ih vidjeti na djelu. Promatrala je njih četvero - one na njezinoj strani broda -kako se igraju s njezinim datasetom. Ružičasti Elefant bio je svezan u mrežastoj vreći nedaleko od krme, a sada su ga zvijeri poželjele proučiti. Isprva je to nalikovalo cirkuskoj točki, s toliko vratova koji su se izvijali u svim smjerovima. Ipak, svaka je kretnja bila tako precizna, tako koordinirana sa svim drugima. Nisu imali ruku, ali znali su razmrsiti čvorove držeći dijelove niti u ustima i manevrirajući vratovima jedan oko drugoga. Istovremeno, pandže jednoga od njih slobodni su dio mreže čvrsto pritiskale uz ogradu. Bilo je to kao da gledate grupu marioneta kojima upravlja samo jedančovjek.

35

Za samo nekoliko sekundi dataset je bio izvučen iz vreće. Psi bi ga pustili da otkliže do dna trupa, a potom ga gurkali njuškama, ali to nije vrijedilo i za ova stvorenja: dvojica su ga smjestila na poprečnu klupicu, dok ga je treći umirivao šapama. Ispitivali su rubove, koncentrirajući se na podstavljena zadebljanja i klempave uši. Njuškali su i gurkali, ali s jasnom namjerom. Pokušavali su ga otvoriti. Dvije se glave promoliše preko ograde na drugom trupu. Proizvodile su grgljave i piskutave tonove koji su podsjećali na nešto između ptičjeg pjeva i zvuka povraćanja. Jedan od onih na njezinoj strani nakratko se osvrne i uzvrati sličnom bukom. Ostala tri su se nastavila igrati sa zasunima na datasetu. Naposljetku oni istovremeno povukoše velike, klempave uši i dataset se otvori, a gornji prozor započe s izvođenjem Johannine početne rutine - animacije njezinog lica koje izgovara "Sram te bilo, Jefri! Ne diraj moje stvari!"Četiri stvorenja na trenutak se skamene, a oči im se iznenada proširiše. Johannina je četvorka okrenula dataset tako da su ga i ostali mogli vidjeti. Jedan gaje držao na mjestu, dok je drugi proučavao gornji prozor, a treći nešto šeprtljao po prozoru s tipkovnicom. Bića u drugom trupu bila su izvan sebe, ali nitko od njih nije se ni pokušavao približiti. Slučajno nabadanje ove četvorke naglo je prekinulo njezin uvodni pozdrav. Jedan od njih bacao je poglede na drugi trup, a dvoje je promatralo Johannu koja je i dalje ležala gotovo posve sklopljenih očiju. "Sram te bilo, Jefri! Ne diraj moje stvari!" ponovno se začuje Jo-hannin glas, ali ovoga je puta dopirao od jedne od životinja. Zvuk je bio savršeno reproduciran. Potom uslijedi glas uplakane djevojčice: "Mama, tata!" I ovo je bio njezin glas, ali uplašeniji i djetinjastiji nego što bi ga ikad poželjela čuti. Činilo se da čekaju da im dataset odgovori. Kada se ništa nije dogodilo, jedan od njih opet stade njuškom pritiskati prozore na zaslonu. Sve vrijedno, kao i svi opasni programi, bilo je zaštićeno lozinkama. Iz kutije provali bujica uvreda i kreštavih zvukova, sva ona mala iznenađenja koja je bila pripremila za svojeg pretjerano radoznalog malog brata. Oh, Jefri, hoću li te ikad više vidjeti? Zvuči i videoisječci uspjeli su nekoliko minuta zadržati pozornost čudovišta. Na koncu su njihovi nasumični pokušaji uvjerili dataset daje kutiju otvorilo neko doista malo dijete, te se uređaj prebacio na način rada namijenjen najmlađima. Stvorenja su znala da ih ona promatra. Jedan od četvorice koji su prčkali po njezinom Elefantu, jedan od njih - ali ne uvijek isti - stalno ju je promatrao. Igrali su psihološku igru, pretvarajući se da ne znaju da se i ona pretvara. Johanna širom otvori oči i zagleda se u stvorenje. "Proklet bio!" Ona okrene glavu na drugu stranu i vrisne. Skupina u drugom trupu držala se na okupu, a njihove glave i zavojiti vratovi stršali su iz gomile. Ovako, uz sunce nisko nad obzorom, oči su im sjale crvenkasto: leglo štakora ili zmija već je tko zna koliko dugo nijemo zurilo u nju. Glave se na zvuk njezina vriska nagnuše naprijed, i ona začuje jeku svojeg glasa. Iza nje, njezin je vlastiti glas vikao: "Proklet bio!" S nekog trećeg mjesta čula je sebe kako doziva "Mama" ili "Tata". Johanna vrisne još jednom, a stvorenja joj odgovore jekom. Ona proguta strah i ostane nijema. Čudovišta su još pola minute izvodila geste i mješavinu svih drugih stvari koje je vjerojatno bila činila u snu. Kada su shvatili da je time više ne mogu zaplašiti, glasovi prestadoše nalikovati na ljudske. Nabacivali su se svojimćurlikanjem, kao da skupine međusobno pregovaraju, ili nešto tome slično. Naposljetku četverac na njezinoj strani broda zatvori dataset i zaveže ga natrag u mrežastu vreću. Onih šest se razmakoše jedan od drugoga, a troje odjuri do udaljenije strane trupa. Kandžama su se čvrsto pridržavali za rub oplate, naginjući se u vjetar. Sada su doista nalikovali na prave pse - one velike koji sjede uz prozor automobila, njuškajući zračne struje. Dugi su se vratovi njihali naprijed-natrag. Svakih nekoliko sekundi jedan od njih spustio bi glavu izvan njezina vidnog polja, u vodu. Da bi pio vodu? Lovio ribu? Da bi lovio ribu. Glava se tržnu prema gore, ubacujući nešto maleno i zeleno u čamac. Preostale tri životinje njuškajući su pokušavale uhvatiti ulov. Na trenutak je mogla vidjeti njihove tanušne noge i sjajna pleća. Jedan od štakora držao je ribu krajičkom usta, dok su je druga dvojica trgala. Cijeli se postupak odvijao s već uobičajenom upadljivom preciznošću. Čopor se doimao poput jedinstvenog bića, a svaki od vratova poput debelog ticala koje je završavalo čeljustima. Želudac joj se žestoko zgrči na samu tu pomisao, ali nije imala što povratiti. Ribolov se nastavio još petnaestak minuta. Ulovili su barem sedam zelenih stvorenja, ali ih nisu pojeli; barem ne sve primjerke. Rastrgani ostaci su se gomilali u maloj drvenoj posudi. Između dviju strana ponovno se razvije ćurlikava diskusija. Jedan iz šestorke ustima uhvati rub posude i otpuže preko jarbolne platforme. Četvorka na Johanninoj strani stisnula se kao da se pribojava došljaka. Tek nakon što je ovaj ostavio posudu i vratio se na svoju stranu, četiri se glave u ovom trupu opet promoliše. Jedan od štakora pokupi posudu. On i još jedan pripadnik čopora krenu prema njoj. Johanna proguta knedlu. Kakvo je ovo mučenje? Njezin se želudac još jednom zgrči... bila je tako gladna. Pogled joj ponovno pade na posudu i ona shvati da je zapravo pokušavaju nahraniti. Sunce se upravo bilo promolilo ispod oblaka na sjeveru. Nisko je svjetlo ostavljalo dojam vedrog jesenskog poslijepodneva neposredno nakon kiše: tamno nebo nad glavom, a ipak sve u blizini sja i blista. Krzno ovih stvorenja bilo je fino i gusto. Jedno od njih držalo je posudu pred njom, dok je drugo njuškom posegnulo unutra i izvuklo... nešto ljigavo i zeleno. Pažljivo je pridržavalo zalogaj samim rubovima svojih izduženih usta. Ono se okrene i pogurne zelenu stvar prema njoj. Johanna ustukne. "Ne!" Stvorenje zastane. Na trenutak je mislila da će joj uzvratiti jekom, ali ono samo ispusti bezobličnu masu natrag u posudu. Prva životinja spusti posudu na klupu do Johanne, časkom podiže pogled prema njoj, a zatim pusti držak

36

posude, smješten na njezinom rubu i savršeno prilagođen širini njihovih čeljusti. Nakratko je mogla vidjeti fine, zašiljene zube. Johanna je zurila u posudu, a u njoj su se borile mučnina i glad. Naposljetku ona izvuče ruku ispod deke i posegne za hranom. Glave oko nje živnuše, a među dvjema stranama broda krenuše ćurli-kavi komentari. Prsti joj se sklope oko nečega mekog i hladnog. Ona podiže ruku prema suncu; tijelo je bilo sivo-zelenkasto, a bokovi su mu se presijavali na svjetlu. Stvorenja iz drugog trupa počupala su kratke noge i otkinula glavu. Ono što je ostalo bilo je dugačko tek dva ili tri centimetra, a nalikovalo je filetima školjaka. Nekada je voljela tu vrstu hrane. Ali, kuhanu. Kada među prstima osjeti migoljenje, ona umalo ispusti zelenu stvar. Sada ju je prinijela ustima i dodirnula jezikom. Slano. Na Strau-mu bi vam većina školjaka gadno naškodila da ih pojedete sirove. Kako može znati, posve sama, bez roditelja i lokalne komunikacijske mreže? Osjeti kako joj naviru suze. Tada izgovori prostu riječ, ugura ono zeleno u usta i pokuša žvakati. Blag okus, teksture nalik na loj ili mekanu hrskavicu. Ona se zagrcne, ispljune... i pokuša pojesti drugi komadić. Ukupno je uspjela progutati dva komadića dvaju komadića. Možda je to i bilo najpametnije; sada će pričekati i vidjeti koliko će povratiti. Nasloni se i susretne pažljiv pogled nekoliko pari očiju. Ćurlikanje na drugoj strani broda postane intenzivnije, a potom jedno od njih klizne prema njoj noseći kožnu torbu s pipom. Mješina. Ovo je bilo najveće stvorenje u čoporu. Vođa? Ono približi svoju glavu njezinoj, prinoseći mješinu njezinim ustima. Ovaj veliki se doimao podmuklim, i pristupao joj je opreznije od ostalih. Johannin je pogled klizio duž njegovih bokova. Dalje od ruba jakne koža na stražnjici bila mu je uglavnom bijela... i označena dubokim ožiljkom u obliku ipsilona. To je onaj koji je ubio tatu. Johannin napad nije bio planiran; možda je upravo zato bio tako uspješan. Ona sune pokraj mješine i slobodnu ruku mu omota oko vrata. Prevrnula se preko životinje, prikliještivši je uz pod. Stvorenje je bilo manje od nje i nedovoljno snažno da bi joj se othrvalo. Osjećala je njegove pandže kako grebu ispod pokrivača, ali nekim čudom je niti jedna od njih nije zahvatila. Ona svom težinom optereti kralježnicu životinje, zgrabi je na mjestu na kojem joj se vrat spajao s vilicom i stade žestoko udarati njezinom glavom po podu čamca. Tada je zaskočiše ostali, gurajući njuške ispod nje i zubima je hvatajući za rukav. Osjećala je kako se nizovi igličastih zuba promaljaju kroz tkaninu. Tijela su im zujala zvukom koji je čula u snu, tonovima koji su prodirali kroz odjeću i tjerali njezine kosti na drhtanje. Odvukli su joj ruku od vrata njihova sudruga i okrenuli je od njega; osjećala je kako je vrh strelice probada u prsima. Ipak, još je mogla učiniti jednu stvar: ona se snažno odgurne nogama i jednom životinjskom glavom, čije su joj ralje počivale na tjemenu, tresne o oplatu broda. Tijela oko nje žestoko zadrhtaše, i ona pade na leđa. Sada je osjećala samo bol; ni bijes ni strah više je nisu mogli pomaknuti. Pa ipak, dio nje je i dalje bio svjestan četvorke. Ozlijedila ih je. Ozlijedila ih je. Sve ih je ozlijedila. Trojica su pijano bauljala ispuštajući zvižduke koji kao da su ovaj puta dopirali iz njihovih usta. Onaj s brazgotinom na stražnjici ležao je na boku i drhturio. Nanijela mu je zvjezdoliku ranu na tjemenu, a krv mu se slijevala pokraj očiju poput crvenih suza. Minute su prolazile, i zvižduk utihne. Četiri stvorenja su se ponovno okupila i nastavila s uobičajenim siktanjem. Rana na njezinim prsima opet stade krvariti. Neko su vrijeme zurili jedno u drugo. Ona se nasmiješi svojim neprijateljima. Moglo im se nauditi. Ona im je mogla nauditi. Sada se osjećala bolje no ikad otkako su sletjeli. Prije Skalperskog pokreta, Drvodjeljska je bio najpoznatiji grad--država zapadno od Ledenih očnjaka, a vijek njegova utemeljitelja protezao se čak šest stoljeća unatrag. U to je doba život na sjeveru bio teži; snijeg je većim dijelom godine prekrivao čak i nizine. Čopor zvan Drvodjelja sve je započeo sam, kao usamljenik u maloj brvnari u jednom uvučenom zaljevu. Taj je čopor istodobno bio i lovac, i mislilac, i umjetnik. Stotinama kilometara uokolo nije bilo nikakvih naselja. Tek je nekoliko ranih Drvodjeljinih uradaka napustilo brvnaru u kojoj su stvoreni, a ipak su udarili temelje slavi svojeg autora. Tri kipa su postojala i dan-danas; kod Dugih Jezera nalazio se grad nazvan po jednome od njih, koji se čuvao u lokalnom muzeju. Sa slavom su stigli i šegrti. Jedna se brvnara pretvorila u njih deset, raštrkanih po Drvodjeljinom fjordu. Prošlo je stoljeće ili dva i, naravno, Drvodjelju su zahvatile promjene. Bojao se promjena, tog osjećaja da mu vlastita duša izmiče. Pokušavao je zadržati sebe, kao što to, u manjoj ili većoj mjeri, pokušavaju i svi drugi. U najgorem slučaju, čopor zapada u perverziju, a možda i duhovnu prazninu. Za Drvodjelju je i sama ta misija predstavljala promjenu. Proučavao je kako se svaki od njegovih članova uklapa u dušu. Proučavao je štenad i njihov odgoj, i kako naslutiti kako će čoporu doprinijeti svako od njih. Naučio je oblikovati dušu dresurom vlastitih članova. Naravno, u tome i nije bilo nečeg revolucionarnog. Na sličnim se načelima temeljila većina religija, a svako je naselje imalo savjetnike za parenje i uzgajivače čopora. Takvo je znanje, bilo ono stvarno ili ne, imalo značenja u svim kulturama. No, Drvodjelja je krenuo ispočetka, bez tradicionalne pristranosti. Pažljivo je eksperimentirao sa samim sobom i drugim umjetnicima iz svoje kolonije. Analizirao je rezultate, koristeći ih da bi osmislio nove opite. Vodio se onim što je vidio, umjesto onoga u što je želio vjerovati. Prema različitim standardima koji su se smjenjivali tijekom njegova života, njegovi su napori mogli predstavljati herezu ili običnu ludost. Tijekom ranih godina kralja Drvodjelju mrzili su gotovo isto koliko će mrziti Skalpera tri stoljeća poslije. Ali, daleki je sjever još prolazio kroz doba teških zima, i narodi s juga nisu mogli samo tako poslati

37

vojsku sve do Drvodjeljske. Kada su jednom to i pokušali, doživjeli su težak poraz. A mudri Drvodjelja nikada nije pokušavao pokoriti jug, barem ne izravno. No, njegova je naseobina rasla i rasla, a njegova je slava glede umjetnosti i namještaja pala u sjenu slave ostvarene na temelju drugih postignuća. Duhovno ostarjeli čopori putovali su k njemu i vraćali se ne samo pomlađeni, već i pametniji i sretniji. Iz grada su navirale nove ideje: tkalački strojevi, strojni mehanizmi i vjetrenjače, tvornička postrojenja. Tamo se događalo nešto posve novo. Nisu to, međutim, bila otkrića, već ljudi koje je Drvodjelja uzgojio i perspektiva koju je stvorio. Wickwrackscar i Jaqueramaphan stigli su u Drvodjeljsku kasno poslijepodne. Veći dio dana je kišilo, ali sada su se oblaci razišli i nebom se razlijevalo netaknuto plavetnilo koje se, nakon niza oblačnih dana, doimalo još ljepšim. Drvodjeljino područje bilo je raj za Peregrinove oči. Bio je već umoran od pustih divljina, umoran od brige o izvanzemaljcu. Dvotrupci su ih sumnjičavo slijedili zadnjih nekoliko kilometara. Ti su brodovi bili naoružani, a Peregrin i Scribner su stizali iz vrlo nepopularnog smjera. No, bili su posve sami i očigledno bezopasni. Dovikivači su zavijali, prenoseći priču prema obali. U trenutku kada su pristali u luku, već su bili heroji, dva čopora koja su uspjela ukrasti nepoznato blago divljacima sa sjevera. Zaobišli su lukobran kojeg nije bilo za Peregrinova zadnjeg putovanja i pristali na vez. Gat je vrvio vojnicima i vozilima, a građanstvo se natiskalo duž cijele ceste koja je vodila do gradskih zidina. Nije bilo moguće zamisliti prizor gušće rulje u kojoj bi se još moglo nesmetano razmišljati. Scribner je iskočio s broda i skakutao okolo, očigledno ushićen ovacijama s obronka. "Brzo! Moramo razgovarati s Drvodjeljom." Wickwrackscar pokupi platnenu vreću s izvanzemaljčevom živom slikovnicom i pažljivo siđe s plovila. Još je bio ošamućen od batina koje je dobio od stvorenja. Scarovi prednji bubnjići su stradali u napadu, i svijest mu se na trenutak pomuti. Gat je izgledao vrlo neobično - na prvi pogled kamen, ali obložen crnim spužvastim materijalom koji nije vidio još od Južnih mora; ovdje bi trebao biti cement... Gdje sam? Trebao bih biti sretan zbog nečega, nekakve pobjede. On zastane da bi se pribrao. Uskoro mu se i bol i misli izoštre; trebat će mu barem još nekoliko dana da se oporavi. Pomozi izvanzemaljcu. Izvedi ga na obalu. Lord Komornik u službi Kralja Drvodjelje bio je manje-više običan debeli kicoš; Peregrin nije očekivao da će sresti nekoga takvog u Drvodjeljskoj. Ali, kada je ugledao izvanzemaljca, tip je smjesta postao susretljiv. Doveo je liječnika da pregleda Dvonošca, a usput i Peregrina. Svemirac je u posljednja dva dana ojačao, ali više nije bilo nasilja. Izveli su stvorenje na obalu bez previše muke, a ono je svojim plosnatim licem zurilo u Peregrina pogledom u kojem je ovaj osjećao bespomoćni bijes. On brižno dotakne Scarovu glavu... Dvo-nožac je samo čekao najbolju prigodu da ga još jače ozlijedi. Nekoliko minuta poslije putnici su već bili u zaprežnim kolima, uspinjući se šljunčanom cestom ka gradskim zidinama. Vojnici su krčili put među gomilom. Scribner Jaqueramaphan mahao je u svim smjerovima poput kakvog uzvišenog heroja. Peregrin je do sada već bio upoznao stidljivu nesigurnost koja se krila u Scribneru. Ovo je možda bio najsvjetliji trenutak njegova cijelog dosadašnjeg života. Čak i da je želio, Wickwrackscar se nije mogao ponašati tako otvoreno. S ranom na jednom od Scarovih bubnjića, pri neobuzdanim je kretnjama gubio nit vlastitih misli. Umjesto toga, skutrio se na sjedalima zaprege i ogledavao se u svim smjerovima. Ako se izuzme oblik vanjskog dijela pristaništa, mjesto je vrlo malo nalikovalo na ono od prije pedeset godina. U većini dijelova svijeta to nije bilo razdoblje u kojem bi došlo do velikih promjena. Lutalac koji bi navratio nakon toliko dugog razdoblja mogao bi se čak i dosađivati jer se ništa ne bi izmijenilo. Ali ovo... ovo je bilo gotovo zastrašujuće. Golemi lukobran je bio nov. Broj gatova se udvostručio, a uz njih su bili privezani i višetrupci okićeni zastavama koje nikada nije vidio na ovom kraju svijeta. Cesta je postojala i ranije, ali bila je uža i s jedva trećinom sadašnjeg broja odvojaka. Nekada su zidine više služile tome da kerhoge i froghene zadrže unutra negoli potencijalne osvajače vani, a sada su bile visoke tri metra, a crni se kamen protezao dokle god je Peregrinov pogled dosezao... Uostalom, zadnji put jedva da je i vidio ponekog vojnika, a sada ih je bilo posvuda. To nije bila promjena nabolje. Osjetio je neugodu u Scarovom želucu; vojnici i borbe nisu bili dobra vijest. Prošli su gradska vrata i labirint tržnice, koja se protezala hektarima. Ulice su bile široke jedva petnaestak metara, pa i manje tamo gdje su prostor zauzimale vješalice s odjećom, izloženi namještaj i kutije svježeg voća. Zrak je bio natopljen mirisima voća, začina i politure. Prostor je bio toliko napučen da se cjenkanje umalo pretvaralo u orgiju i Peregrin se gotovo onesvijestio. Zatim su zašli u usku uličicu koja je krivudala nizovima poluutvrđenih zdanja pod čijim su se krovovima nazirala teška ojačanja. Deset minuta poslije bili su u dvorištu dvorca. Oni siđoše s kola, a Lord Komornik zapovijedi da Dvonošca smjeste na nosila. "Hoće li nas Njegova Visost Drvodjelja sada primiti?" upita Scribner. Birokrat se nasmije. "Njezina Visost. Drvodjelja je promijenila spol prije više od deset godina." Peregrin zavrti glavama u nevjerici. Što bi to točno trebalo značiti? Većina čopora se s vremenom mijenja, ali nikada nije čuo da se o Drvodjelji govori ikako drugačije osim u muškom rodu. Gotovo mu je promakla sljedeća rečenica Lorda Komornika. "Neće vas primiti samo ona. Cijelo njezino savjetničko vijeće mora vidjeti... što ste donijeli. Uđite." On mahne stražarima da se sklone s puta. Hodali su hodnikom gotovo dovoljno širokim da se mimoiđu dva čopora u punoj širini. Komornik je vodio, a slijedili su ga putnici i liječnik s nosilima i izvanzemaljcem. Zidovi su bili visoki, obloženi posrebrenim presvlakama. Sve je

38

izgledalo mnogo veličanstvenije nego prije... a ipak uznemirujuće. Jedva daje igdje bilo kipova, a i ti su bili stari stoljećima. No, bilo je slika. On posrne kada je ugledao prvu među njima, a iza sebe je čuo Scribnerov uzdah. Peregrin se nagledao umjetničkih djela diljem svijeta: mase u tropima najviše su voljele apstraktne murale, gomile psihodeličnih boja. Otočani s Južnih mora nikada nisu otkrili perspektivu; u njihovim su akvarelima udaljeni objekti naprosto plutali u gornjoj polovici slike. U Republici Dugih Jezera trenutačno je najomiljeniji bio realizam, osobito višedijelne slike koje su omogućavale gledanje cijelom čoporu. Peregrin, međutim, nikada nije vidio ništa nalik ovome. Slike su zapravo bile mozaici, a svaki djelić keramički kvadratić širine oko pola centimetra. Nije bilo boja, tek četiri sive nijanse. S udaljenosti od nekoliko metara zrnatost se gubila i... otkrivali su se najsavrše-niji krajolici koje je Peregrin ikad vidio. Sve su to bili prizori s brda oko Drvodjeljske. Da im nisu nedostajale boje, mogli biste pomisliti da su to zapravo prozori. Donji rub svake slike bio je ograničen pravokutnim okvirom, ali odozgo su bile nepravilne; mozaici su naprosto nestajali u obzoru. Tamo gdje bi slika trebala prikazati nebo, nastavljali su se obloženi zidovi dvorane. "Evo nas, prijatelju! Mislim da si želio vidjeti Drvodjelju." Opaska je bila upućena Scribneru. Jaqueramaphan se rasporedio duž krajobraza, tako da je po jedan njegov član sjedio pred svakom od slika. On okrene jednu od glava i pogleda prema komorniku. Glas mu je zvučao ošamućeno. "Za čopora miloga! Ovo je kao da sam Bog, da jednim članom sjedim na svakom od brda i mogu vidjeti sve odjednom." Uto on skoči na noge i požuri kako bi ih dostigao. Hodnik se najednom proširi u jednu od najvećih prostorija za sastanke koje je Peregrin ikad vidio. "Ovo je veće od svega što postoji u Republici", reče Scribner s očiglednim divljenjem, podižući pogled uvis duž tri razine balkona. Oni i izvanzemaljac stajali su sami u dnu dvorane. "Hmf." Uz komornika i liječnika, u prostoriji je bilo već pet drugih čopora. Dok su ih gosti promatrali, stiglo ih je još nekoliko. Većina ih je bila odjevena poput plemstva u Republici, okićena draguljima i krznom. Nekolicina ih je nosila jednostavne odore kakvih se sjećao od svojeg zadnjeg posjeta. Uzdah. Drvodjeljino je seoce preraslo u grad, a sada i u naciju-državu. Peregrin se pitao ima li Kralj - točnije Kraljica - više ikakve stvarne moći. On jednu glavu usredotoči isključivo na Scribnera i obrati mu se visokogovorom. "Za sada uopće ne spominji slikovnu kutiju." Jaqueramaphan se istodobno doimao i zbunjeno i urotnički. On odvrati visokogovorom, "Da... da. Adut za cjenkanje?" "Nešto slično." Peregrinove su oči šarale amo-tamo po balkonima. Većina čopora stigla je s izrazom važnih moćnika koje su omeli u kakvom poslu. On se nasmiješi u sebi. Jedan pogled u jamu u dnu prostorije bio je dovoljan da razbije njihovu bahatost. Zrak iznad njih titrao je od zujanja razgovora. Niti jedan od čopora nije nalikovao Drvodjelji. No, u njoj je ionako ostalo malo nekadašnjih članova; mogao bi je prepoznati samo po načinu ophođenja i držanju. To ti ne bi trebalo smetati. Neka su se njegova prijateljstva protezala daleko dalje od životnog vijeka bilo kojeg od njihovih članova. No, u drugim bi se slučajevima prijatelj izmijenio u roku od jednog desetljeća, a s njim i njegova stajališta, te bi se naklonost pretvorila u antipatiju. Bio je računao da se Drvodjelja nije izmijenio. Ali sada... Na trenutak se začuje zvuk trublji, gotovo poput poziva na red. Javna vrata donjeg balkona se otvore, a u dvoranu zakorači peteroč-lani čopor. Peregrin osjeti drhtavicu užasa. Ovo jest bila Drvodjelja, ali tako... sklepana. Jedan je član bio tako star da su mu ostali morali pomagati pri kretanju. Dvoje su bili jedva nešto odrasliji od običnih štenaca, a jedan je neprestano slinio. Najveći član bio je slijepac u čijim očima nije uopće bilo šarenica. Prizor je nalikovao nečemu što bi se moglo sresti u slamovima uz samu obalu, u zadnjem incestuoznom naraštaju. Ona pogleda Peregrina i nasmiješi se kao da je ona prepoznala njega. Kada je progovorila, riječi su dopirale od slijepca. Glas je bio jasan i čvrst. "Vendacije, molim te, nastavi." Komornik kimne. "Kako želite, Vaša Visosti." On pokaže prema jami, u smjeru izvanzemaljca. "Ovo je razlog ovako hitnog sastanka." "Čudovišta možemo gledati i u cirkusu, Vendacije." Glas je dopirao od napirlitanog čopora na najgornjem balkonu. Sudeći prema povicima koji su uslijedili sa svih strana, ovakvo je mišljenje bilo u manjini. Jedan od čopora s nižeg balkona skoči preko ograde i pokuša otjerati liječnika od nosila s uljezom. Komornik podiže glavu zahtijevajući tišinu i pogleda ka osobi koja je uskočila u jamu. "Skrupilo, mogu li zamoliti za malo strpljenja? Svi ćete dobiti priliku da ga pogledate." Skrupilo gunđavo propišta, ali ustukne. "Fino." Vendacije svu pažnju ponovno usmjeri na Peregrina i Scribnera. "Vaš je brod bio brži od bilo kakvih vijesti sa sjevera, prijatelji moji. Nitko osim mene ne zna baš mnogo o vašoj priči - a jedino što i ja imam jesu stražarske šifre koje su se prenosile preko zaljeva. Kažete daje ovo stvorenje doletjelo s neba?" Bilo je to davanje riječi gostima, a Peregrin je taj zadatak prepustio Jaqueramaphanu. Scribner je uživao. Ispričao je sve o letećoj kući, zasjedi, ubojstvima i spašavanju. Pokazao im je svoj daleko-gled i predstavio se kao tajni agent Republike Dugih Jezera. Ma, koji bi pravi špijun to učinio? Oči svih čopora koji su sačinjavali Savjet bile su uprte u izvanzemaljca, neke pune straha, neke - poput Skrupilovih - izbezumljeno znatiželjne. Drvodjelja je gledala samo dvjema glavama; ostale kao da su zaspale. Izgledala je onako umorno kako se Peregrin osjećao. Njegove su glave počivale na šapama. Bol u Scaru bila je poput pulsirajućeg doboša; bilo bi mu najlakše da taj član zaspe, ali onda bi razumio vrlo malo od svega što se govorilo. Hej! Možda to ipak i nije tako loša ideja. Scar stade tonuti u san, i bol se utiša.

39

Razgovor se nastavio još nekoliko minuta, teško razumljiv Wick-wrack trojcu. Ipak, mogao je razaznati ton glasova. Skrupilo - čopor koji je bio s njima u jami - nekoliko se puta nestrpljivo požalio. Vendacije reče nešto, suglasivši se sa Skrupilom. Liječnik se povuče, a Skrupilo krene ka Wickwrackovu izvanzemaljcu. Peregrin se prene. "Pripazi. Stvorenje nije prijateljski raspoloženo." Skrupilo na to odreže: "Tvoj me prijatelj već upozorio." Kružio je oko nosila, zureći u izvanzemaljčevo smeđe, glatko lice. Ovaj mu je bezizražajno uzvraćao pogled. Skrupilo oprezno posegne ka nosilima i povuče uljezov pokrivač. / dalje nikakve reakcije. "Vidiš?" reče Skrupilo. "Zna da mu ne želim zlo." Peregrin ga nije ni pokušao razuvjeriti. "To doista hoda na samo dvije stražnje šape?" reče jedan od ostalih savjetnika. "Možete li zamisliti kako bi izgledao tako nadvijen nad nama? Jedan mali udarac bi ga srušio." Smijeh. Peregrin se sjećao kako je ovo bogomoljkasto stvorenje izgledalo kada je stajalo uspravno. Skrupilo nabora njušku. "Stvorenje je prljavo." Bio je okružio iz-vanzemaljca sa svih strana, a Peregrin je znao da Dvonošcu takva situacija nije nimalo ugodna. "Znate, tu strelicu treba izvaditi. Krvarenje je prestalo, ali ako želimo da nam dulje pozivi, bit će mu potrebna medicinska pomoć." On prezrivo pogleda Scribnera i Pe-regrina, kao da ih krivi što nisu odmah na dvotrupcu izveli operaciju. Uto opazi nešto zbog čega mu se ton dramatično izmijeni: "Čopora mu svih čopora! Pogledajte mu prednje šape." On olabavi konopce oko uljezovih prednjih nogu. "Dvije ovakve šape bile bi učinkovite koliko i pet pari usana. Zamislite samo što bi čopor ovakvih stvorenja mogao učiniti!" On se približi šapi koja je završavala s pet ticala. "Budi—" oprezan, htio je reći Peregrin. Izvanzemaljac iznenada skupi ticala u toljagu, a njegova podlaktica sune pod nemogućim kutom, zabijajući kraj šape u Skrupilovu glavu. Udarac nije mogao biti osobito jak, ali je pogodio točno u bubnjiće. "Au! Uh! Joj. Joj." Skrupilo odskakuće unatrag. I izvanzemaljac je vikao. Taje buka dopirala iz usta, slabašna i visoke frekvencije. Neobičan je zvuk natjerao sve glave da se podignu, uključujući i one Drvodjeljine. Peregrin ga je već bio čuo mnogo puta. U njegovim mislima nije bilo dvojbi - to je bio način komunikacije među čoporima izvanzemaljaca. Nakon nekoliko sekundi zvuk pređe u ritmičan kašalj koji polako prestane. Jedan dug trenutak nitko nije progovorio ni riječi, a tada dio Drvodjelje ustane. Ona pogleda ka Skrupilu. "Jesi li dobro?" Bio je to prvi put da je progovorila od samog početka sastanka. Skrupilo je lizao čelo. "Da. Malo me pecka, to je sve." "Tvojaće ti radoznalost jednoga dana doći glave." Ovaj nezadovoljno puhne, ali činilo se da mu ovakvo proročanstvo na neki način i laska. Kraljica Drvodjelja pogleda svoje savjetnike. "Ovdje vidim važno pitanje. Skrupilo smatra da bi jedan izvanzemaljski član mogao biti jednako spretan kao i cijeli čopor nas. Je li doista tako?" Pitanje nije bilo postavljeno Scribneru, već Peregrinu. "Da, Vaša Visosti. Daje mogao dohvatiti ovaj čvor na sponama, vjerojatno bi ga lako odvezao." Znao je kamo ovo vodi; imao je tri dana da i sam dođe do istog zaključka. "A zvukovi koje ispušta meni nalikuju na koordiniran govor." Kada su ostali shvatili o čemu se radi, u prostoriji nastade žamor. Jedan član sa sposobnošću govora često i sam može polusmis-leno razgovarati, ali obično nauštrb fizičke okretnosti. "Da... Stvorenje koje nije nalik ničemu u našem svijetu, i čiji je brod sletio s vrha neba. Razmišljam o inteligenciji takvog čopora, kad je i jedan usamljeni član inteligentan gotovo koliko i svi mi." Njezin slijepi član se ogledao okolo dok je izgovarao ove riječi, gotovo kao da ih gleda. Dvojica drugih brisala su slinavkovu njušku. Kraljica baš i nije predstavljala poticajan prizor. Skrupilo promoli jednu glavu. "Od ovoga mi ne dopire ni najmanji misaoni zvuk. Uostalom, nemačeonih bubnjića." On pokaže prema rastrganoj odjeći oko rane od strelice. "A ne vidim traga ni bubnjićima koji bi trebali biti ramenima. Možda to doista jest nekakav čopor koji ostaje inteligentan i kao samac... a možda svi izvan-zemaljci i funkcioniraju samo kao samci." Peregrin se nasmije u sebi; ovaj tip Skrupilo je bio prgav gizdavac, ali nije se slijepo držao tradicije. Stoljećima su akademici raspravljali o razlici između ljudi i životinja. Neke su životinje imale veći mozak, a neke šape ili usta vještija od onih kod pojedinačnih članova ljudskih čopora. U savanama Istoka mogla su se naći čak i stvorenja koja su nalikovala na njegovu rasu i kretala se u skupinama, ali nisu bila sposobna za dublje razmišljanje. Ako se zanemare vučja legla i kitovi, samo su oni bili čopori. Koordinacija misli među članovima bila je ono što ih je činilo superiornima. Skrupilova teorija bila je pravo svetogrđe. Jaqueramaphan reče: "Ali, čuli smo zvuke misli, i to glasne, tijekom prepada. Možda je ovaj nalik našim nedoraslima, nesposoban za razmišljanje—" "Pa ipak gotovo je jednako inteligentan kao cijeli čopor", mračno ga nadopuni Drvodjelja. "Ako ova bića nisu inteligentnija od nas, možda bismo mogli ovladati njihovim uređajima. Bez obzira koliko veličanstveni bili, u konačnici bismo im bili ravni. Ali, ako je ovo tek jedan član superčopora... " Razgovor na trenutak zamukne; čulo se samo prigušeno razmišljanje njezinih savjetnika u pozadini. Ako su izvanzemaljci bili superčopori i ako je njihov izaslanik bio ubijen, možda nije postojalo ništa što bi mogli učiniti da se spase. "Dakle, naš prvi cilj trebao bi biti spasiti ovo stvorenje, sprijateljiti se s njim i spoznati njegovu pravu prirodu." Njezine se glave pognuše, te se činilo da se izgubila u vlastitim mislima - ili da je naprosto umorna. Iznenada, ona okrene nekoliko glava ka svojem komorniku. "Premjestite stvorenje u nastambu do moje."

40

Vendacije se iznenađeno tržne. "Ne mislite valjda ozbiljno, Vaša Visosti! Već smo se uvjerili da je neprijateljski raspoloženo, a potrebna mu je i liječnička njega." Drvodjelja se nasmiješi, a glas joj postane umiljat. Peregrin je od ranije pamtio taj ton. "Jesi li možda zaboravio da sam i ja kirurg? Jesi li možda zaboravio... da sam ja Drvodjelja?" Vendacije obliže usne i pogleda ostale savjetnike. Nakon sekunde stanke, on odgovori: "Ne, Vaša Visosti. Bit će kako ste poželjeli." Peregrin poželi zapljeskati. Možda je Drvodjelja ipak još uvijek držala stvari pod svojom kontrolom. Kada gaje sutradan Drvodjelja došla posjetiti, Peregrin je sjedio leđa-uz-leđa na stepenicama svojih odaja. Kraljica je stigla sama, odjevena u jednostavne zelene odore koje je pamtio od svojeg prethodnog posjeta. Nije joj se naklonio niti joj krenuo ususret. Ona gaje na trenutak hladno promatrala, a zatim sjede nekoliko koraka dalje. "Kako je Dvonožac?" upita on. "Izvadila sam mu strelicu i zašila ranu. Mislim da će preživjeti. Moji su savjetnici zadovoljni: stvorenje se nije ponašalo kao inteligentno biće. Borilo se i nakon što smo ga svezali, kao da mu je ideja kirurgije posve strana... Kako je tvoja glava?" "Dobro dok se ne krećem." Ostatak njega - Scar - ležao je iza vrata u tamnoj unutrašnjosti ložnice. "Čini mi se da bubnjić dobro zarasta. Za nekoliko ću dana biti kao nov." "Fino." Oštećen bubnjić mogao je značiti trajne mentalne teškoće ili potrebu za novim članom i muku potrage za načinom da se iskoristi samac koji je završio u svijetu tišine. "Sjećam te se, Peregri-ne. Svi tvoji članovi su se promijenili, ali ti doista jesi onaj nekadašnji Peregrin. Ispričao si mi nekoliko izvrsnih priča. Uživala sam u tvojem posjetu." "A ja sam uživao u upoznavanju s velikim Drvodjeljom. Zato sam se i vratio." Ona neobično nakrivi jednu glavu. "Velikim Drvodjeljom, kakav je bio tada, za razliku od ove olupine?" On slegne ramenima. "Što se dogodilo?" Ona mu ne odgovori odmah. Na trenutak su sjedili i gledali preko grada. Ovo je popodne bilo oblačno, i spremala se kiša. Povjetarac je s kanala donosio hladno bockanje u usnama i očima. Drvodjelja zadrhti i malo nakostriješi krzno. Konačno, ona progovori: "Sačuvala sam svoju dušu šest stotina godina, i to brojeći na prednje pandže. Mislim da je prilično očigledno u što sam se pretvorila." "Perverzija ti nikada prije nije štetila." Peregrin obično nije govorio ovako otvoreno, ali nešto u njoj ga je navodilo na iskrenost. "Da, obično kod incesta osoba degradira do mog stanja tijekom nekoliko stoljeća, a davno prije postane čisti idiot. Moje su metode, međutim, bile mnogo suptilnije. Znala sam koga pariti i s kim, koje štence zadržati, a koje uključiti u druge čopore. Stoga je to oduvijek bilo samo moje potomstvo, koje je preuzimalo moja sjećanja, pa mi je duša ostajala neizmijenjena. Ali, moje znanje nije bilo dovoljno temeljito, ili sam pak pokušala ostvariti nemoguće. Izbori su postajali sve teži, da bih na kraju bila prisiljena birati između uma i fizičkih nedostataka." Ona obriše slinu, a svi osim slijepca ponovno okrenuše pogled prema njezinu gradu. "Znaš, ovo su najljepši dani ljeta. Život se odvija u zelenom ludilu, pokušavajući iscijediti i posljednju mrvicu topline iz ovog godišnjeg doba." I doista, zelenilo kao daje ispunjavalo svaki zamislivi prostor: pernatolisto raslinje na obroncima i u gradu, paprati po okolnim brežuljcima i vrijes, koji se s druge strane kanala probijao ka sivim planinskim vrhovima. "Obožavam ovaj kraj." Nikada nije očekivao da će jednoga dana tješiti Drvodjelju, vladara Drvodjeljske. "Ovdje si učinila čudo o kojem sam slušao i na drugom kraju svijeta... A kladim se daje polovina ovdašnjih čopora u rodu s tobom." "D-da, postigla sam više no stoje itko uopće mogao sanjati. Nije mi nedostajalo ljubavnika čak i ako mi štenci nisu bili od koristi. Ponekad mi se čini da je moje potomstvo bilo moj najveći opit. Skru-pilo i Vendacije najvećim su dijelom moja djeca... ali isto vrijedi i za Skalpera." Auh! Peregrin nije bio svjestan ovog zadnjega. "Posljednjih nekoliko desetljeća manje-više sam prihvatila svoju sudbinu. Ne mogu nadmudriti vječnost; uskoro ću se morati odreći svoje duše. Savjetu prepuštam sve više i više ovlasti; kako da zahtijevam vlast nad državom ako više ne budem ono što sam bila? Vratila sam se umjetnosti - vidio si one jednobojne mozaike." "O, da! Prekrasni su." "Jednom ću ti pokazati alat za njihovu izradu. Postupak je mukotrpan, ali gotovo automatiziran. Bio je to zgodan projekt za posljednje godine moje duše. Ali sada - ti i tvoj izvanzemaljac sve ste izmijenili. Dovraga! Da se barem sve to dogodilo prije stotinu godina; što bih sve mogla učiniti! Znaš, igrali smo se s tvojom 'slikovnom kutijom'. Te su slike finije od svega što postoji na našem svijetu. Djelomično su nalik na moje mozaike - onako kako sunce nalikuje na krijesnicu. Svaku sliku sačinjavaju milijuni obojenih točkica, tako sitnih da ih ne možeš vidjeti bez jednog od Scribnerovih povećala. Meni su za nekoliko desetaka mozaika bile potrebne godine. Slikovna kutija ih može napraviti bezbroj, i to tako brzo da se čini da se kreću. Tvoji izvanzemaljci čine da moj život izgleda poput grebuc-kanja tek okoćenog šteneta po njegovoj kolijevci." Kraljica Drvodjeljske je tiho plakala, ali glas joj je bio ljutit. "A sada će se cijeli svijet izmijeniti, ali prekasno za ruševinu poput mene!"

41

Gotovo ne razmišljajući, Peregrin uputi jednog svojeg člana prema Drvodjelji. Prišao joj je nepristojno blizu: osam metara, pet. Njihove se misli iznenada zamute zbog međusobnih smetnji, ali je osjećao da se ona smiruje. Drvodjelja se bezizražajno nasmije. "Hvala ti... Neobično je da sućut dolazi baš od tebe. Najveći problem mog života jednom lutao-cu mora biti posve nepoznat." "Osjetio sam tvoju bol." Bilo je to jedino što mu je padalo na pamet. "Ali, vi lutaoci neprestano se mijenjate, i mijenjate, i mijenjate—" Ona pusti jednog svojeg člana bliže njemu. Sada su se gotovo dodirivali, i bilo je još teže razmišljati. Peregrin je govorio polako, koncentrirajući se na svaku riječ i nadajući se da neće zaboraviti što je htio reći. "Ali i ja zadržavam dio duše. Dijelovi koji ostaju sačinjavati lutaoca moraju imati nekakvu osobnost." Ponekad veliki zaključci zabljesnu u buci bitke ili intimnosti. Ovo je bio jedan od takvih trenutaka. "Uostalom... mislim da je sada, kad nam je Dvonožac pao s neba, cijeli svijet zreo za promjenu duše. Ima li uopće boljeg trenutka da se Drvodjelja oprosti s prošlošću?" Ona se nasmiješi, a kaos se pojača, ali na ugodan način. "Ja... nisam o tome razmišljala na taj način. Vrijeme je za promjene..." Peregrin ušeta u njezin čopor. Na trenutak su dva čopora stajala na mjestu, istežući vratove, miješajući se u slatkom kaosu. Posljednje čega su se jasno sjećali bilo je penjanje u njegovu spavaonicu. Kasnije tog poslijepodneva Drvodjelja je donijela slikovnu kutiju u Skrupilov laboratorij. Kada je stigla, Skrupilo i Vendacije su već bili tamo. S njima je bio i Scribner Jaqueramaphan, koji se držao dalje no što je nalagala puka pristojnost. Prekinula ih je u nekakvoj razmirici. Prije nekoliko dana takvo što bi je bilo oneraspoložilo, no sada je dovukla svojeg šepavca u prostoriju, pogledala ih očima slinavca - i nasmiješila se. Drvodjelja se ovako dobro nije osjećala već godinama. Donijela je odluku, postupila u skladu s njom, i sada su je čekale nove avanture. Njezin ulazak razvedri Scribnera. "Jeste li obišli Peregrina? Kako je on?" "On je dobro; jako, jako dobro." Ooopa, ne moraš im baš nacrtati koliko mu je dobro! "Hoću reći, u potpunosti će se oporaviti." "Vaša Visosti, vrlo sam zahvalan vama i vašim liječnicima. Wick-vvrackscar je dobar čopor i... hoću reći, čak niti lutalac ne može mijenjati članove baš svaki dan, poput odjeće." Drvodjelja kratko odmahne u znak potvrde. Ona se uputi ka sredini prostorije i tamo postavi izvanzemaljčevu slikovnu kutiju na stol. Naprava se doimala kao najobičniji veliki ružičasti jastuk, klempavih ušiju i s neobičnim životinjskim uzorkom utkanim u gornju stranicu. Nakon što se nekoliko dana igrala njome, Kraljica ju je naučila vrlo dobro... otvarati. Kao i uvijek, pojavi se lice Dvonošca iz čijih su usta dopirali nekakvi zvukovi. Kao i uvijek, Drvodjelja osjeti trenutno divljenje pred pomičnim mozaikom. Da bi iluzija bila savršena, milijun obojenih djelića moralo se preokrenuti i pomaknuti sa savršenom preciznošću i usklađenošću, pa ipak se to uvijek događalo na potpuno istovjetan način. Ona okrene zaslon tako da su ga mogli vidjeti i Skrupilo i Vendacije. Jaqueramaphan se približi ostalima i istegne dvije glave da bi bolje vidio. "Misliš li još uvijek daje kutija nekakva životinja?" upita on Vendacija. "Možda bi joj mogao dati kakav slatkiš da nam oda svoje tajne, ha?" Drvodjelja se nasmije u sebi. Scribner nije bio lutalac; lutaoci previše ovise o dobroj volji da bi išli okolo i bockali lokalne moćnike. Vendacije ga je jednostavno ignorirao. Sve njegove oči počivale su na njoj. "Vaša Visosti, molim da se ne uvrijedite, ali ja - mi, vaši savjetnici - moramo vas još jednom zamoliti. Ova slikovna kutija je suviše važna da bismo je prepustili ustima samo jednog Čopora, čak i tako veličanstvenog kao što ste vi. Molim vas, ostavite je nama, barem kada spavate." "Neću se uvrijediti. Ako inzistirate, možete sudjelovati u mojim istraživanjima, ali to je najviše na što ću pristati." Ona mu uputi nedužan pogled. Vendacije je bio vrhunski tajni agent, osrednji birokrat i nesposoban znanstvenik. Prije jednog stoljeća takvima poput njega dopustila bi samo da se bave poljoprivredom, i to ako bi uopće željeli ostati tu. Eh, kako su se stvari izmijenile. Ona je odsutno gurkala slikovnu kutiju; možda se slike opet izmijene. Skrupilo je Scribnerovo pitanje shvatio ozbiljno. "Gospodine, ja vidim tri mogućnosti. Prva je da se radi o čaroliji." Vendacije se smjesta odmakne. "Doista, kutija bi mogla biti toliko iznad naših moći poimanja da doista/ert čarobna. Ali, to je svetogrđe kakvo Drvodjelja nikada nije prihvaćala pa ću ga uljudno preskočiti." On Drvodjelji uputi ciničan osmijeh i nastavi. "Drugo, to je životinja. Nekoliko članova Savjeta to je zaključilo kada ju je Scribner prvi put naveo da progovori. Ali, stvar nalikuje jastuku, čak i po ukrasnom liku izvezenom na jednoj strani. Sto je još važnije, sa savršenom pra-vilnošću odgovara na podražaje, a to je nešto što mi je dobro poznato. To je ponašanje svojstveno strojevima." "To je tvoja treća mogućnost?" odvrati Scribner. "Ali, strojevi moraju imati pomične dijelove, a osim—" Drvodjelja mahne jednim repom u njihovu smjeru. Skrupilo je ovako mogao pričati satima, a očigledno mu je Scribner u tome bio sličan. "Ja kažem, najprije doznajmo više, a potom nagađajmo." Ona potapša ugao kutije, baš kao stoje Scribner učinio pri prvoj demonstraciji. Izvanzemaljčevo lice iščezne, a zamijeni ga vrtoglavi obojeni uzorak. Uslijedi kratki nalet zvuka, a potom ništa osim zujanja srednje frekvencije, koje je iz kutije dopiralo kada god je bila otvorena. Znali su da kutija može čuti niskofrekventan zvuk i da osjeća dodir na kvadratičnom području blizu prednjeg ruba. No, i samo to područje bilo je svojevrstan slikovni zaslon: pojedine su naredbe mrežu točaka osjetljivih na dodir pretvarale u sasvim nove oblike. Kada su to prvi put učinili, kutija više nije reagirala ni na kakve naredbe. Vendacije je bio siguran da su "ubili malog izvanze-maljca". Ali, kada su zatvorili i ponovno otvorili kutiju, ona se opet počela ponašati

42

na uobičajen način. Drvodjelja je bila gotovo sigurna da nikakve usmene naredbe ili dodirivanje ne mogu naškoditi ovoj napravi. Drvodjelja ponovi poznate signale uobičajenim redoslijedom. Ishod je bio spektakularan i identičan onom ranijem. Ali, ako se redoslijed izmijeni, učinak je bio drugačiji. Nije bila sigurna slaže li se s Skrupilom: ponašanje kutije jest pokazivalo pravilnost tipičnu za strojeve... pa ipak, raznolikost njezinih reakcija bila je daleko bliža životinjskom svijetu. Iza nje su Scribner i Skrupilo rasporedili članove dalje po prostoriji, a glave podigli visoko u zrak, napinjući se da bi došli do neometanog pogleda na zaslon. Zujanje njihovih misli postajalo je sve glasnije i glasnije. Drvodjelja se pokušavala prisjetiti što je sljedeće namjeravala pokušati. Naposljetku buka postade prejaka. "Možete li se, lijepo molim, vas dvojica malo odmaknuti! Nečujem vlastite misli." Ovo nije orgija, znate. "Oprostite... je li sada bolje?" Ustuknuli su kojih pet metara. Drvodjelja kimne. Dva njihova člana bila su udaljena manje od šest metara; Skrupilo i Scribner mora da su doista željeli vidjeti zaslon. Vendacije je održavao optimalnu udaljenost i izraz budnog entuzijazma. "Imam prijedlog", reče Scribner. Glas mu je bio pomalo neartikuliran od napora da se koncentrira u buci Skrupilovih misli. "Kada dodirnete kvadratić tri/četiri i kažete—" on proizvede izvanzemaljski zvuk; sve te zvukove je bilo vrlo lako oponašati"—na zaslonu se prikaže zbirka slika koje, čini se, odgovaraju pojedinim kvadratima. Mislim da... to znači da nam se pruža mogućnost odabira." Hm. "Na kraju će ispasti da ovaj stroj podučava nas. "Ako je ovo doista stroj, trebat će nam neke nove definicije. "... No, dobro, poi-grajmo se s njim." Prošla su tri sata. Pred kraj je čak i Vendacije primaknuo jednog člana bliže zaslonu; buka u sobi graničila je s kaosom bezumlja. Svi su imali nekakav prijedlog; "recite ovo", "pritisnite ono", "zadnji put je reklo ovako, mi smo bili učinili to i to". Pojavljivali su se složeni obojeni uzorci posuti simbolima koji su vjerojatno predstavljali pismo. Maleni, dvonožni likovi skakutali su zaslonom pomičući simbole, otvarajući male prozore... Scribner Jaqueramaphan je bio u pravu. Prve slike/esu predstavljale raspoložive izbore, a neki od njih vodili su do novih slika s izborima. Izbori su se dalje širili - poput stabla, kako je to opisao Scribner. No, u tome nije bio sasvim u pravu; ponekad bi se vratili na točku na kojoj su već bili. Bila je to me-taforička mreža uličica - četiri puta su zaglavili u slijepom odvojku te su morali zatvoriti kutiju i krenuti od početka. Vendacije je manijakalno iscrtavao mape staza kojima su prolazili. Toće im pomoći; bilo je mjesta koja će poželjeti ponovno posjetiti. Ipak, i njemu je bilo jasno da postoji još bezbroj drugih staza i mjesta do kojih istraživanjem naslijepo nikada neće stići. A Drvodjelja bi bila spremna odreći se dobrog dijela svoje duše samo za slike koje je do tada vidjela. Bili su tu prizori zvjezdanog neba, mjeseci koji su sjali plavo i zeleno, ili narančastim nijansama. Pokretne slike izvanzemaljskih gradova, tisuće izvanzemaljaca koji su se natiskivali tako da su se dodirivali. Ako su se kretali u čoporima, ti su čopori bili veći od svih na svijetu, čak i onih u tropima... A možda je to pitanje bilo posve nevažno; i sami su gradovi nadilazili sve što je ikad mogla zamisliti. Naposljetku Jaqueramaphan ustukne. Okupio je svoje članove, a glas mu je bio drhtav. "U-unutra je cijeli svemir. Mogli bismo ga slijediti zauvijek, i nikada ne spoznati..." Ona pogleda ostalu dvojicu. Vendacije je, za promjenu, odbacio svoju umišljenost. Na svim njegovim usnama bile su vidljive mrlje od tinte. Obližnje klupice za pisanje bile su zatrpane desecima manje ili više jasnih skica. On ispusti pero i uzdahne. "Predlažem da uzmemo i proučimo ovo što smo do sada dobili." On stade skupljati skice, gomilajući ih u uredan snop. "Sutra, nakon što se dobro naspavamo, glave će nam biti bistrije i—" Skrupilo se odmakne i raširi. Oči su mu bile uokvirene uzbuđenim crvenilom. "Može, ali ostavi skice, dragi naš Vendacije." On posegne prema snopu. "Vidiš li ovu i ovu? Očito je da naše nabadanje često ne daje nikakav rezultat. Ponekad nas kutija naprosto isključi, ali daleko češće pojavi se nekakva slika: nikakvi izbori, samo dva izvanzemaljca koja plešu u šumi i ispuštaju ritmične tonove. Ako tada kažemo—", i on ponovi dio niza, "—dobivamo sliku hrpe štapića. Najprije s jednim, potom s dva, i tako dalje." I Drvodjelja je to bila uočila. "Da, i pojavljuje se lik koji pokazuje na hrpe i izgovara kratak zvuk za svaku od njih." Ona i Skrupilo se pogledaše, opažajući isti bljesak u očima onoga drugoga: uzbuđenje učenja, pronalaženja smisla u onome što je izgledalo kao kaos. Prošlo je stotinu godina otkako se zadnji put ovako osjećala. "Što god ova stvar bila, pokušava nas podučiti jeziku Dvonožaca." Tijekom sljedećih dana, Johanna Olsndot imala je mnogo vremena za razmišljanje. Bol u prsima i ramenu postupno je popustila; ako se kretala oprezno, osjećala je samo pulsirajuće žarenje. Izvadili su joj strelicu i sašili ranu. Kada su je bili svezali, kada je vidjela noževe u njihovim ustima i čelik na pandžama, strahovala je od najgoreg. A tada su počeli rezati; nije znala da je moguće podnijeti toliku bol. I sada bi stala drhtati od pomisli na tadašnju agoniju. Ali, ta joj se sjećanja barem nisu vraćala u noćnim morama, kao... Mama i tata su bili mrtvi; vlastitim je očima vidjela kako umiru. A Jefri? Jefri bi mogao još uvijek biti živ. Ponekad je Johanna cijelo poslijepodne bila puna nade. Vidjela je zapaljene kovčege za hiber-naciju na tlu ispod broda, ali oni u brodu su možda mogli preživjeti. Potom bi se sjetila bezobzirnog načina na koji su napadači palili i rezali, ubijajući sve u blizini broda. Bila je zatočenik. Ipak, za sada joj ubojice nisu željele nauditi. Čuvari nisu bili naoružani - ako se ne računaju zubi i bodlje na pandžama - a od nje su se držali što su dalje mogli. Znali su da ona može ozlijediti njih.

43

Držali su je u velikoj, mračnoj brvnari. Kada je bila sama, hodala bi njome od kraja do kraja. Psetoliki su bili barbari. Operacija bez anestezije vjerojatno čak i nije trebala predstavljati oblik mučenja. Nije bila vidjela niti jednu letjelicu niti bilo kakav trag električne energije. Kao toalet služio je otvor izrezan u mramornoj ploči, a rupa je sezala tako duboko da je jedva bilo moguće čuti tupi udar u dno. Ipak, gadno je zaudaralo. Ova su stvorenja bila jednako nazadna kao ona u najmračnijim razdobljima na Nvjori. Mora da nikada nisu imali tehnologiju, ili su potpuno zaboravili da su je imali. Johanna se umalo nasmiješi. Mama je voljela romane o nasukanim brodovima i junakinjama koje su zaglibile u izgubljenim kolonijama. Obično je najveći izazov bio kako ponovno stvoriti tehnologiju i popraviti svemirski brod. Mama je... bila... tako zagrijana za povijest znanosti; obožavala je pojedinosti iz takvih priča. E, pa, Johanna je sada to doživjela, uz nekoliko značajnih razlika. Željela je biti spašena, ali žudjela je i za osvetom. Ova stvorenja nisu nimalo nalikovala na ljude. Zapravo, nije se uopće mogla sjetiti da je čitala o nečemu poput ovoga. Potražila bi ih u svojem da-tasetu, ali njega su joj uzeli. Ha. Neka se samo igraju; brzo će naletjeti na zamke koje je postavila i ostati blokirani. Isprva su je grijali samo pokrivačima, no kasnije su joj dali odjeću krojenu poput kombinezona, ali s debelom podstavom. Taje odjeća bila topla i čvrsta, a šavovi su bili izvedeni finije od svih ručno izrađenih koje je mogla zamisliti. Sada je mogla bez teškoća šetati okolicom. Vrt iza njezine brvnare bio je najbolji dio smještaja. Zauzimao je oko sto kvadratnih metara i slijedio je nizbrdicu obronka. Bio je pun cvijeća i drveća dugih, pernatih listova. Kamene stazice vijugale su u svim smjerovima preko tla prekrivenog mahovinom. Odluči li ga tako doživljavati, ovo bi moglo biti mirno mjesto, pomalo nalik na njihovo dvorište na Straumu. Postojali su i zidovi, ali s udaljenijeg kraja vrta mogla je vidjeti preko njih. Zidovi su skretali pod raznim kutovima, i mjestimično im je mogla vidjeti i vanjsku stranu. Prozorski prorezi nalikovali su na nešto iz njezinih lekcija iz povijesti; omogućavali su vam da ispu-cavate strelice ili metke ne izlažući se protivničkoj vatri. Kada je sunce bilo vidljivo, Johanna je voljela sjediti tamo gdje je miris pernatih listova bio najjači i gledati preko donjih zidova ka zaljevu. Još uvijek nije bila baš sigurna što zapravo promatra. Bila je tu luka; šuma jarbola podsjećala je na marine na Straumu. Ulice grada bile su široke, ali su išle u cik-cak, a sve građevine uz njih bile su nepravilnog oblika. Mjestimično bi uočila kamene labirinte bez krova; s ove udaljenosti uzorak je bio jasno vidljiv. A bio je tamo i još jedan zid, vijugava pojava koja se protezala dokle god joj je pogled sezao. Okolna brda bila su okrunjena sivim stijenjem i tragovima snijega. Dolje u gradu mogla je vidjeti psetolika stvorenja. Gledajući pojedinačno, gotovo da ste ih mogli zamijeniti za pse (neku pasminu zmijolikih vratova i štakorskih glava), ali iz daljine se očitavala njihova stvarna narav. Uvijek su se kretali u malim skupinama, rijetko više od šest jedinki. Unutar takvih čopora članovi bi se doticali i surađivali s inteligentnom gracioznošću, ali nikada nije vidjela da jedna skupina priđe drugoj na manje od desetak metara. S ovako udaljenog gledišta činilo se da se članovi čopora stapaju u jedno... i mogla je zamisliti da gleda u zvijer s mnoštvom nogu, koja oprezno hoda pazeći da se suviše ne približi drugome, sličnom čudovištu. Više nije moglo biti nikakve sumnje u zaključak: jedan čopor, jedan um. Umovi tako zli da ne mogu podnijeti da se približe jedan drugome. Njezin peti posjet vrtu bio je najugodniji do sada, i nije se mogla oduprijeti osjećaju radosti. Cvijeće je u zrak razbacalo svoje paper-jaste sjemenke, a niske zrake sunca su se lomile na tisućama sitnih padobranaca koji su na laganom povjetarcu plutali poput grudica u kakvom nevidljivom sirupu. Zamislila je što bi Jefri učinio da se nađe ovdje: najprije bi glumio ozbiljnost odrasloga, a onda bi počeo skakutati s jedne noge na drugu. Na koncu bi se zaletio niz brežuljak, pokušavajući uhvatiti što više letećih čuperaka i smijući se, smijući se— "Jedan, dva, tri, kako si mi ti?" Bio je to dječji glas iza njezinih leđa. Johanna skoči tako naglo da su joj umalo popucali šavovi na rani. Doista, iza nje je stajao jedan čopor. Bili su to oni onaj? - koji joj je iščupao strelicu iz prsa. Šugava skupina. Pet bića je stajalo pognuto, spremno na bijeg. Izgledali su gotovo jednako iznenađeni kao i Johanna. "Jedan, dva, tri, kako si mi ti?" Glas se opet oglasi, identično prethodnom pokušaju. Zvučalo je poput snimke, osim što su ove životinje nekako uspijevale proizvesti zvuk vibriranjem dijelova kože na ramenima, bokovima i glavi. Papagajska ponavljanja je bila čula i ranije, ali ovoga puta... riječi gotovo da su se uklapale u kontekst. Glas nije bio njezin, ali već ga je bila čula. Ona nasloni ruke na kukove i zagleda se u čopor. Dvije životinje su joj uzvraćale pogled; ostale kao da su se divile prizoru. Jedna je nervozno lizala šapu. Dvoje u pozadini držali su njezin dataset! Iznenada se sjetila odakle su pokupili ovo banalno predstavljanje. A znala je i kakav odgovor očekuju. "Ja sam dobro; jesi li i ti?", reče ona. Čopor gotovo komično razrogači oči. "Dobro sam ja, dobro si ti - dobro smo svi!" on dovrši igru i stade žestoko ćurlikati. Iz podnožja brijega netko mu odgovori. Tamo je još jedan čopor vrebao iz grma. Znala je da se taj neće približavati zadrži li se ona u blizini svojeg gosta. Tako su se, dakle, Bodljasti - uvijek ih je zamišljala s tim oružjem na prednjim šapama; oružjem koje nikada neće zaboraviti - igrali s Ružičastim Elefantom, a zamke ih nisu uspjele zaustaviti. Ovo je bilo više no što je Jefri ikad uspio postići. Bilo je očigledno da su upali u programe za učenje jezika, koji se aktiviraju u dječjem načinu rada. Trebala se i sama toga sjetiti. Kada bi dataset uočio dovoljno besmislene unose, prilagodio bi vlastito ponašanje, najprije do razine male djece, a potom - ako niti to ne bi pomoglo - do malaca koji uopće nisu govorili samnorski. Uz samo malo suradnje s Jo-hannine strane, mogli su naučiti njezin jezik. Je li to uopće željela?

44

Čopor se još malo približio, a barem dva njegovačlana nisu skidala pogled s nje. Činilo se da više nisu baš tako napeti i plahi. Onaj najbliži se spusti na trbuh i podiže pogled prema njoj. Doimao se vrlo slatko i bespomoćno ako mu niste vidjeli pandže. "Ja se zovem—" Johanna začuje kratak rafal ćurlikanja i popratni ton koji kao daje zujao u cijeloj njezinoj glavi. "Kako se ti zoveš?" Johanna je znala daje sve to dio lekcije iz jezika. Nije bilo moguće da stvorenje razumije pojedine riječi koje je izgovaralo. Djeca su u tim lekcijama stalno ponavljala te fraze "ja se zovem, ti se zoveš"; i biljka bi prije ili kasnije dokučila što to znači. Pa ipak, izgovor Bod-ljastoga bio je tako savršen... "Ja se zovem Johanna", odgovori ona. "Djohanna", reče čopor Johanninim glasom i nepravilnim naglaskom. "Johanna", ispravi ga ona. Nije ni pokušavala izgovoriti ime Bodljastoga. "Zdravo, Johanna. Igrajmo se igre imena!" I ovo je bio dio lekcije, preslikan tako doslovno da je uključivao čak i smiješni entuzi-jastični ton. Johanna sjedne. Naravno, učenje samnorskog bi Bod-ljastima dalo moć nad njom... ali to je bio jedini način da ona nešto dozna o njima, jedini način da dozna nešto o Jefriju. A što ako su ubili i Jefrija? Pa, u tom slučaju će morati naučiti kako da ih ozlijedi na način koji su zaslužili. U Drvodjeljskoj, a potom - nekoliko dana poslije - i na Skalpe-rovu Skrivenom otoku, dugodnevica arktičkog ljeta je završila. Isprva se samo negdje oko ponoći javljao blagi sumrak, u kojem su čak i najviša brda ostajala u sjeni, a onda su se sati mraka stali brzo gomilati. Dan je vodio borbu s noći, i noć je pobjeđivala. Perolišće u nižim dolinama poprimilo je boje jeseni. Pogled uz fjord pri dnevnom je svjetlu odavao narančasto crvenilo na nižim brežuljcima, a nad njim zelenilo vrijesa koje se neprimjetno stapalo sa sivilom liša-jeva i još tamnijom nijansom golog kamena. Ostaci snijega čekali su svoj trenutak, a taj se neumitno približavao. Prije zalaska sunca, svakoga dana po nekoliko minuta ranije, Tvrathect je obilazila grudobrane Skalperovih vanjskih zidina. Bila je to pet kilometara duga šetnja. Niže razine branili su linearno raspoređeni čopori, ali ovdje gore bilo je tek nekoliko straža. Dok bi im prilazila, izmicali bi se vojničkom preciznošću. Bilo je to i više od vojničke preciznosti; vidjela je strah u njihovu pogledu. Bilo je teško naviknuti se na to. Gotovo onoliko daleko u prošlost koliko su sezale njezine uspomene - dvadeset godina - Tvrathect je živjela u strahu od drugih, u sramoti i krivnji, u potrazi za nekim koga će slijediti. Sada se sve to preokrenulo naglavce, ali ne i nabolje. Sada je u sebi osjećala kakvom se zlu prepustila. Znala je zašto su je se stra-žari bojali. Za njih ona jest bila Skalper. Naravno, nikada nije dala naslutiti da se bori s takvim mislima. Život joj je bio siguran onoliko koliko je uvjerljiva bila njezina pre-vara. Tvrathect se jako trudila potisnuti svoje prirodno, povučeno ponašanje. Niti jednom od povratka na Skriveni otok nije samu sebe uhvatila u staroj, poniznoj navici spuštanja glava i sklapanja očiju. Umjesto toga, Tvrathect je raspolagala Skalperovim pogledom -i koristila ga je. Njezin je obilazak gornjeg pojasa zidina bio jednako strog i zastrašujuć kao i nekadašnji Skalperovi. Svoj je teritorij promatrala istim onim nekadašnjim tvrdim zurenjem, svim glavama naprijed, kao da joj se ukazuje vizija koja nadilazi sitničave sljedbe-ničke umove. Nikada ne smiju naslutiti pravi razlog ovih inspekcija u suton: neko su vrijeme dan i noć bili baš poput onih u Republici, i gotovo da je mogla zamisliti da je još uvijek ondje, prije Pokreta i pokolja u Parlamentu, prije nego što su joj prerezali vratove i na batrljke njezine duše nasadili komadiće Skalpera. U zlatno i brončano obojenim poljima iza kamenih zastora mogla je vidjeti seljake koji obrađuju polja i čuvaju stada stoke. Skalper je vladao prostorom koji se protezao mnogo dalje od njezina vidokruga, ali nikada nije uvozio hranu. Žitarice i meso u njegovim skladištima potjecali su samo iz područja unutar dva dana hoda od tjesnaca. Strateška je zamisao bila jasna, no sada je u predvečerje unosila i mir i prizivala uspomene iz njezina doma i škole. Sunce klizne iza planina, a usjeve prekriju dugačke sjene. Skalpe-rov je dvorac ostao poput otočića u moru sjena. Tvrathect je mogla namirisati hladnoću. Noćas će opet biti mraza. Sutra će polja biti prekrivena lažnim snijegom koji neće potrajati ni sat dulje od izlaska sunca. Ona pritegne dugačku odoru i krene ka istočnoj promat-račnici. Tamo preko tjesnaca, jedan od obližnjih brežuljaka još uvijek je bio okupan suncem. Tamo je sletio izvanzemaljski brod. Još se nalazio na istom mjestu, ali sada zaklonjen drvetom i kamenom. Čelik je započeo gradnju neposredno nakon slijetanja. Kamenolomi na sjevernom kraju Skrivenog otoka sada su bili zaposleniji no ikad u Skalperovo doba. Teretnjaci koji su prenosili kamen na kopno neumorno su prelazili sjedne strane tjesnaca na drugu. Čak i sada, kada dnevno svjetlo više nije bilo neprekidno, Radovi se ni na trenutak nisu zaustavljali. Okupljanja i manje inspekcije Lorda Čelika bili su još stroži od nekadašnjih Skalperovih. Lord Čelik je bio ubojica i, što je još gore, manipulator. Ipak, otkako su stigli izvanzemaljci, Tvrathect je znala da je Čelik i nasmrt preplašen, a za to je imao i dobar razlog. Pa iako su ih oni od kojih je strahovao mogli na kraju sve pobiti, u tajnom dijelu svoje duše željela im je dobro. Čelik i njegovi Skalperovci napali su došljake bez upozorenja, više iz pohlepe nego iz straha. Pobili su na desetke tih bića. Na neki način, ta su ubojstva bila gora od onoga što je Pokret učinio njoj. Tvrathect je slijedila Skalpera na temelju vlastite slobodne volje. Imala je prijatelje koji su je upozoravali na Pokret. O Skalperu su kružile mračne priče, a sve to nije mogla biti puka vladina propaganda. Ali, ona je željela slijediti, predati se Višem Cilju... U najdoslovnijem smislu, iskoristili su je kao svoju alatku, no ona je to ipak mogla izbjeći. Ljudi sa zvijezda nisu imali tu mogućnost; Čelik ih je naprosto izmasakrirao. I tako je Čelik sada djelovao potaknut strahom. Tijekom prva tri dana prekrio je letjelicu krovom: iznenada je na vrhu brda osvanula smiješna farmerska kuća. Još malo, i došljački će brod biti skriven iza kamenih zidina. Kada sve bude

45

gotovo, nova bi utvrda mogla biti i veća od one na Skrivenom otoku. Čelik je znao da će, ako ga ovaj akt nasilja ne uništi, nakon ovoga postati najmoćniji čopor na svijetu. A upravo je to bio Tvrathectin razlog za ostanak, za produljenje maskerade. Nije mogla ovako unedogled. Prije ili kasnije, i ostali će fragmenti stići do Skrivenog otoka; Tvrathect će biti uništena, a Skalper će opet oživjeti u punoj snazi. Možda neće doživjeti čak ni taj trenutak. Dva člana Tvrathect jesu potjecala od Skalpera, ali Gospodar se preračunao u procjeni da će oni dominirati nad preostalom trojkom. Umjesto toga, savjest trojca se obogatila genijalnošću tog para. Sjećala se gotovo svega što je Veliki Skalper znao, svih trikova i izdaja. Ova su joj dvojica donijeli usredotočenost kakvu još nikada nije imala. Tvrathect se nasmije u sebi. Na neki način, dobila je ono stoje tako naivno tražila od Pokreta, a veliki Skalper je načinio upravo onakvu pogrešku kakvu je u svojoj bahatosti smatrao nemogućom. Sve dok je mogla držati dvojac pod kontrolom, imala je šanse. Kada je bila budna svim svojimčlanovima, nije imala mnogo poteškoća; i dalje se smatrala ženskim bićem, a sjećanja iz života u Republici nadjačavala su ona koja su potjecala od Skalpera. Kada je spavala, stvari su bile drukčije. Imala je noćne more. Uspomene na patnju koju je izazvao iznenada su postajale ugodne. Seks prije spavanja trebao bi djelovati smirujuće; u njezinom slučaju to je bila bitka. Budila bi se izmučena i izgrebana, kao da se borila sa silovateljem. Ako se dvojac ikad oslobodi, ako se ikad probudi kao muško... Ovima će trebati samo nekoliko sekundi da razotkriju maskeradu i tek malo više da pobiju ostala tri člana i članove Skalpera smjeste u prikladniji čopor. Pa ipak, ostala je tu. Čelik je namjeravao izvanzemaljce i njihov brod upotrijebiti kako bi skalperovsku noćnu moru proširio na cijeli svijet. No, njegov je plan stajao na krhkim nogama i obilovao rizicima. Pruži li joj se bilo kakva prigoda da uništi taj plan i Skalperovski pokret, to će i učiniti. Na drugoj strani dvorca samo je još zapadni toranj upijao zrake sunca. Na prorezima koji su služili umjesto prozora nije se vidjelo nikakvo lice, ali oči su gledale prema zidinama: Čelik je promatrao Skalperov fragment - Skalpera-uOčekivanju, kako je samoga sebe nazvao - dok je ovaj obilazio grudobrane. Svi su zapovjednici prihvatili fragment; štoviše, kod njih je izazivao strahopoštovanje gotovo jednako onome koje je okruživalo punog Skalpera. Na neki način, Skalper je bio tvorac svih njih, stoga ne čudi što su ih u prisutnosti Gospodara podilazili žmarci. Čak je i Čelik osjećao isto. Dok gaje stvarao, Skalper je Čelika-u-nastajanju prisiljavao da ga pokuša ubiti; ovaj je svaki put bio uhvaćen, a njegovi najslabiji članovi podvrgnuti mučenju. Čelik je bio svjestan uvjetovanog refleksa koji mu je na taj način usađen, i to mu je pomagalo da se s tim refleksom bori. Ako ništa drugo, mislio je u sebi, to je dodatno ugrožavalo Skalperov fragment: u pokušajima da nadvlada strah, Čelik bi mogao naprosto pogrešno procijeniti svoju reakciju i djelovati nasil-nije nego što je potrebno. Prije ili kasnije, Čelik je morao odlučiti. Ako ga ne ubije prije nego što ostali fragmenti stignu do Skrivenog otoka, ovdje će ponovno biti cijeli Skalper. Ako su već i dva člana uspijevala dominirati Čelikovim režimom, svih šest bi ga potpuno anuliralo. Je li želio Gospodarevu smrt? I, ako jest, je li postojao siguran i pouzdan put do tog cilja?... Čelikove su misli plesale oko tog pitanja dok je promatrao u crno ogrnut čopor. Čelik je bio naviknut na igru s visokim ulozima. Bio je rođen za takve igre. Strah, smrt i pobjeda činili su cijeli njegov život. No, ulog nikada nije bio ovako visok. Skalper je došao nadomak pokoravanju najveće nacije na kontinentu i sanjao je o vladanju svijetom... Lord Čelik pogleda brežuljke s druge strane tjesnaca, novi dvorac koji je gradio. U igri koju je upravo igrao, pobjeda bi donijela lako osvajanje svijeta, a poraz njegovo uništenje. Čelik je posjetio leteći brod nedugo nakon prepada. Tlo se još uvijek dimilo, i sa svakim satom kao daje postajalo sve toplije. Seljaci s kontinenta pričali su o probuđenim demonima u utrobi zemlje; ni Čelikovi savjetnici nisu mogli reći nešto puno pametnije od toga. Čopori u bijelim odorama trebali su podložene čizme da bi se mogli približiti. Čelik je zanemario paru, obuo čizme i prošetao ispod zaobljene oplate. Donji dio je, zanemare li se potpornjevi, pomalo podsjećalo na trup broda. Blizu središta nalazilo se ispupčenje nalik bradavici; tlo neposredno ispod tog dijela klokotalo je rastalje-nim kamenjem. Spaljeni kovčezi nalazili su se na uzbrdo položenom dijelu broda. Nekoliko trupala odneseno je na obdukciju. Tijekom prvih nekoliko sati, njegovi su savjetnici bili prepuni maštovitih teorija: bogomoljke su bile ratnici koji su pobjegli iz bitke, došli pokopati svoje mrtve... Još nitko nije uspio pažljivo proučiti unutrašnjost broda. Sive stepenice bile su načinjene od nečega čvrstog poput čelika, ali laganog kao perce. Bilo je očigledno da se radi o stepenicama, iako je svaka od njih bila visoka kao prosječan član čopora. Čelik se s naporom uspeo, ostavljajući Shrecka i ostale savjetnike na otvorenom. Nakratko je promolio glavu kroz otvor, i još je brže povukao natrag. Akustika je bila neizdrživa. Sada mu je bilo jasno na što su se žalile bijele odore. Kako su izvanzemaljci to mogli podnositi? Jedan po jedan, on se natjera da uđe unutra. Jeka mu je parala uši, gore nego da se našao okružen kvarcnim stijenama. On utiša samoga sebe, kao što je točesto činio pred Gospodarom. Jeka oslabi, iako je i dalje podsjećala na hordu koja bubnja po svim okolnim zidovima. Čak ni njegovi najbolji ljudi u bijelim odorama ovdje nisu mogli izdržati više od pet minuta. Jedna pomisao natjera Čelika da se ponosno uspravi. Disciplina. Tišina ne mora uvijek značiti potčinjavanje; koristi se i u lovu. On pogleda uokolo, ignorirajući zavijanje i mrmljanje. Svjetlo je dopiralo iz plavih traka na stropu. Kako su mu se oči prilagođavale, opažao je ono što su mu već bili opisali: unutrašnjost se sastojala od samo dviju soba. Stajao je u onoj većoj - odjeljku za teret? Na suprotnom zidu nalazio se otvor koji je vodio u drugu prostoriju. Spojevi zidova bili su nevidljivi, no kutovi pod kojima su se spajali nisu odgovarali vanjskom obliku trupa; morali su postojati skriveni prostori. Na mahove bi prostoriju osvježio povjetarac,

46

no zrak je bio daleko topliji od vanjskoga. Nikada se nije našao u prostoru koji bi jače odisao moći i zlom. To mora da je bila akustička varka. Donijet će nešto apsorpcijskih presvlaka i bočne reflektore, i taj će osjećaj nestati. Pa ipak... Prostorija je bila puna mrtvačkih kovčega, onih koji nisu bili spaljeni. Mjesto je zaudaralo tjelesnim vonjem došljaka. U udaljenim uglovima razvijala se plijesan. Na neki način, bilo je to utješno: izvanzemaljci su disali i znojili se kao i druga živa bića, a unatoč svim svojim zadivljujućim izumima, nisu uspijevali ni vlastitu jazbinu održavati čistom. Čelik je šetao između kovčega. Kutije su bile montirane na šipkaste nosače. Dok su ovdje bili i oni izvana, prostorija mora da je bila dupkom puna. Ovako neoštećeni, kovčezi su predstavljali čudo preciznosti izrade. Iz bočnih utora izlazio je topao zrak. On ga onjuši: složen miris, blago opijajući, ali ne nalik na zadah smrti. I definitivno ne izvor dominantnog vonja bogomoljki, koji kao daje dopirao odasvud. Na gornjoj plohi svakog mrtvačkog kovčega postojao je prozorčić. Kolikog li napora da se iskaže počast ostacima pojedinih članova! Čelik skoči na jedan od njih i pogleda unutra. Leš je bio savršeno očuvan; zapravo, plavičasto svjetlo je ostavljalo dojam smrznutosti. On nakrivi drugu glavu kako bi pogledao preko ruba i stekao uvid u unutrašnjost s dviju strana. Ovo je tijelo bilo daleko manje od ona dva koja su ubili ispred broda. Bilo je manje čak i od onoga koje su zarobili. Neki od Čelikovih savjetnika vjerovali su da su ovi malci mladunčad, možda još neraspoređena u čopore. U tome je bilo logike: njihov zarobljenik nikada nije ispuštao misaone zvukove. Djelomično iskušavajući svoju snagu volje, dugo je zurio u izvan-zemaljčevo čudno, plosnato lice. Odjek vlastitih misli izazivao je neprekidnu bol i razbijao mu koncentraciju, zahtijevajući da odmah izađe iz tog prostora. Neka boli još malo. Izdržao je i gore stvari, a oni čopori vani moraju znati daje Čelik jači od bilo kojega od njih. Mogao je nadvladati bol i bolje proučiti situaciju... a zatim će im dati posla preko glave, kako bi presvukli zidove ovih prostorija i proučili njihov sadržaj. I tako je Čelik, gotovo praznog uma, zurio u lice. Urlanje zidova kao da se malo stišalo. Lice je bilo tako ružno... Bio je pogledao pougljenjena tijela vani i uočio njihova mala usta i nepravilno oblikovane zube. Kako se to stvorenje hranilo? Prošlo je nekoliko minuta; buka i odvratnost prizora miješali su se u neku vrstu sna... A onda, usred transa u kojem se našao, Čelik osjeti užas iz noćnih mora: Lice se pomaknulo. Promjena je bila jedva vidljiva i odvijala se vrlo, vrlo sporo, ali tijekom nekoliko minuta, izraz lica se izmijenio. Čelik pade s kovčega; zidovi užasom zaurlaše na njega. Nekoliko je sekundi mislio da će ga buka ubiti, a potom utiša misli i pribere se. Opet je uspuzao na kovčeg. Svim je očima zurio kroz kristal, čekajući poput čopora u lovu... Promjena se događala u pravilnim razmacima. Izvanzemaljac u kutiji je disao, iako pedeset puta sporije od normalnog člana. On se premjesti do druge kutije i stade promatrati drugo stvorenje. Na neki način, sva su ona bila živa. Unutar ovih kutija njihov se život samo usporavao. On podigne pogled, gotovo u izmaglici. Pomisao da prostorija zaudara na zlo bila je zvukovna iluzija... i potpuna istina. Bogomoljkasti uljez se prizemljio daleko od tropskih predjela, daleko od kolektiva; možda je mislio da je arktički sjeverozapad zaostala divljina. Stigao je u brodu nakrcanom stotinama mladih bogomoljki. Ove kutije bile su poput kukuljica kakvih ličinki: čopor je namjeravao sletjeti i uzgojiti mlade do odrasle dobi daleko od očiju civilizacije. Čelik je osjećao kako mu se koža ježi od te pomisli. Da nisu iznenadili čopor bogomoljki, da su Čelikove trupe bile samo malo manje agresivne... bio bi to kraj svijeta. Čelik otetura do izlaznog otvora osjećajući kako se njegov strah sve glasnije odbija od zidova. Ipak, na trenutak opet zastane među sjenama i krikovima. Kada su njegovi članovi napokon sišli niz stepenice, kretao se smireno, odora besprijekorno utegnutih. Uskoro će savjetnici doznati za opasnost, ali kod njega nikada neće primijetiti strah. Lagano je hodao preko kipućeg tla, izlazeći iz sjene brodskog trupa. Ipak, nije odolio a da ne baci brz pogled u nebo. Ovo je bio jedan brod, jedan čopor izvanzemaljaca koji je imao nesreću da naleti na Pokret. Čak i tako, njegov je poraz djelomično valjalo zahvaliti sreći. Koliko će drugih brodova sletjeti, koliko ih je već sle-tjelo? Hoće li imati vremena nešto naučiti iz ove pobjede? Čelikove se misle vrate u sadašnjost, na njegovu orlovsku pro-matračnicu nad dvorcem. Prvi susret s brodom odvijao se prije mnogo desetodnevica. Prijetnja je i dalje postojala, ali sada ju je bolje razumio, a - kao što je slučaj sa svim velikim prijetnjama - skrivala je i velike mogućnosti. Na grudobranu je Skalper-u-očekivanju klizio kroz sve jaču tamu sumraka. Čelikove su oči pratile čopor kako hoda ispod baklji i jedan po jedan nestaje niz stube. U tome je fragmentu bilo strašno mnogo toga Gospodarevog; mnoge aspekte dolaska izvanzemaljaca shvatio je prije svih ostalih. Čelik posljednji put baci pogled na brežuljke u sumraku te se okrene i pođe niz spiralne stepenice. Bilo je to dugačko i skučeno spuštanje; promatračnica je bila postavljena na vrhu dvanaestmetar-skog tornja. Stube su bile široke jedva četrdesetak centimetara, a strop postavljen na manje od tri četvrt metra iznad njih. Hladni kamenje pritiskao sa svih strana, tako blizu da nije bilo jeke koja bi ometala misli, ali i tako blizu da se um rastezao u dugačku nit. Penjanje uz spiralu zahtijevalo je izobličen i iscrpljujući raspored članova koji bi svakog potencijalnog napadača pretvorio u lak plijen za nesuđenu mu žrtvu gore, u orlovu gnijezdu. To je bila tipična vojna arhitektura. Za Čelika je puzanje tijesnim, mračnim prolazom predstavljalo tek ugodnu vježbu. Stube se proširiše u javni hodnik širok tri metra i s ugibalištima raspoređenima na svakih petnaestak metara. Shreck i tjelesni čuvar su ga čekali. "Imam najnovije vijesti iz Drvodjeljske", reče Shreck. Držao je listove svilom protkanog papira.

47

Otmica drugog izvanzemaljca i njegovo odvođenje u Drvodjelj-sku svojedobno se činilo teškim udarcem, i tek je postupno poimao kakve bi sve koristi to moglo donijeti. Imao je svoje špijune u Dr-vodjeljskoj. Isprva je namjeravao ubiti drugog izvanzemaljca; to se moglo vrlo lako srediti. Ali, informacije koje su stizale na sjever bile su vrlo zanimljive. U Drvodjeljskoj je bilo vrlo inteligentnih ljudi, koji su uočili stvari koje su Čeliku i Gospodaru -fragmentu Gospodara - bile promakle. Tako je Drvodjeljska praktički postala Čeli-kov drugi laboratorij za ispitivanje izvanzemaljaca, a protivnici Pokreta služili su mu jednako dobro kao i svi drugi alati. Teško je bilo ne zamijetiti ironiju u tome. "Odlično, Shreck. Odnesi ih u moju jazbinu. Ja ću začas doći." Čelik zamahom šape otjera bjeloodoraša u ugibalište i projuri pokraj njega. Čitanje izvješća uz čašu rakije bit će ugodna nagrada za današnje napore. U međuvremenu, čekale su ga druge obaveze i drugi užici. Gospodar je započeo s izgradnjom dvorca na Skrivenom otoku prije više od jednog stoljeća, ali ovaj se i dalje širio. Na najstarijim temeljima, tamo gdje bi kakav običan vladar možda smjestio tamnice, nalazili su se prvi Skalperovi laboratoriji. Mnoge od njih doista bi bilo lako zamijeniti tamnicama - a to su, po onima koji su u njima obitavali, i bili. Čelik je osobno obilazio sve laboratorije barem jednom u dese-todnevici. Sada je prolazio najnižim razinama. Krikeri su bježali hodnicima prije nego što bi ih osvijetlile baklje njegove pratnje, a u zraku se osjećao zadah trulog mesa. Čelikove su pandže klizale na mjestima na kojima je kamen već bio dobro uglačan. Na podu su u pravilnim razmacima bile razmještene jame na čijim su se poklopcima nalazili maleni otvori za zrak, a u koje se, nogu pripijenih uz tijelo, mogao stisnuti jedan član. Prosječni bi član poludio nakon otprilike tri dana provedena u izolaciji, a tako dobivena "sirovina" mogla se koristiti za izradu mentalno praznih čopora. Takvi načelno nisu bili mnogo napredniji od biljaka, ali, s druge strane, u mnogim je slučajevima Pokret upravo to i želio. A ponekad bi iz ovih jama izronile i nevjerojatne kreacije: na primjer Shreck. Bezbojni Shreck, kako su ga neki nazivali. Otupjeli Shreck. Čopor s onu stranu boli i želja. Shreck je bio živo utjelovljenje lojalnosti satnog mehanizma. Nije bio genij, ali Čelik bi se svejedno smjesta bio odrekao jedne istočne provincije za još pet takvih. A slutnja novih uspjeha te vrste poticala je Čelika da jame za izolaciju koristi opet i opet iznova. Na taj je način reciklirao i većinu ostataka od prepada... Celik se popne natrag na više razine, gdje su se odvijali oni doista zanimljivi opiti. Skriveni otok je u očima ostatka svijeta izazivao mješavinu fascinacije i užasa. Znalo se za niže razine, ali većina nije bila svjesna kako malen dio znanosti Pokreta zauzimaju ta mračna mjesta. Da biste pravilno secirali dušu, potrebno vam je više od stola i oštrog skalpela. Rezultati s nižih razina bili su stoga tek prvi korak Skalperove intelektualne misije. Postojala su velika pitanja, stvari koje su čopore mučila već tisućama godina. Kako, zapravo, razmišljamo? Zašto vjerujemo? Zašto je jedančopor genijalac, a drugi idiot? Prije Skalpera filozofi su o tome raspravljali u beskraj, a da se nisu nimalo približili istini. Čak je i Drvodjelja plesala oko ovih problema, nespremna odreći se svoje tradicionalne etike. Skal-per je bio spreman pronaći odgovore. U ovim je laboratorijima nemilosrdnom ispitivanju bila podvrgnuta sama priroda. Čelik pređe preko prostorije široke stotinjak metara, čiji je svod podupiralo dvanaest kamenih stupova. Na svakoj su strani postojali mračni odjeljci, zidovi od škriljevca montirani na kotačiće. Prostorija se na taj način mogla pregraditi poput labirinta i u bilo koju inačicu. Skalper je eksperimentirao s najraznovrsnijim postavama za razmišljanje. U prethodnim stoljećima bilo je otkriveno tek njih nekoliko učinkovitih: instinktivno okupljanje glava, stražarski prsten i neke radne postave. Skalper ih je isprobao još na desetke: zvijezde, dvostruke prstenove, mreže. Većina ih je bila beskorisna i izazivala je zbunjenost. U zvijezdi je samo jedan član mogao čuti sve ostale, koji bi pak čuli samo njega, što je u praksi značilo da su sve misli morale proći preko tog središnjeg člana. On sam nije mogao doprinijeti ničime inteligentnim, ali je zato sve pogrešne spoznaje uredno prosljeđivao svima ostalima. Rezultat je bio pijana nerazumnost... Naravno, informacije o tom opitu puštene su u svijet. No, zato je barem jedan od preostalih -još uvijek obavijen velom tajne - funkcionirao iznenađujuće dobro: Skalper je razmjestio osam čopora po podu i privremenim platformama, razdvojivši ih škriljastim pregradama, a zatim ječlanove iz svakog od čopora povezao s njihovim parnjacima iz tri druga čopora. Na neki način, stvorio je čopor od osam čopora. Čelik je još uvijek eksperimentirao s tom postavom. Ako su poveznici bili dovoljno kompatibilni (a to je bio najteži dio), dobiveno stvorenje je bilo daleko inteligentnije od stražarskog prstena. U većini slučajeva nije nadmašivalo standardan čopor s glavama na okupu, ali bi ponekad od njega potekla kakva odlična ideja. Prije nego stoje otišao prema Dugim Jezerima, Gospodar je razvio plan za rekonstrukcijom glavne dvorane dvorca kako bi se odluke savjeta donosile uz ovakvu postavu čopora. Čelik nije prigrlio i proveo tu ideju zbog njezine rizičnosti; dominacija Čelika nad ostalim čoporima ipak nije bila tako potpuna kao Skalpe-rova... Nema veze. Bili su tu drugi, značajniji projekti. Prostorije pred njim predstavljale su stvarno srce Pokreta. U njima je bila rođena Celikova duša, kao i sve druge Skalperove najveće tvorevine. Tijekom zadnjih pet godina Čelik je nastavio tradiciju... i unaprijedio je. Hodao je prolazom koji je povezivao razdvojene odaje označene pozlaćenim brojkama. Kod svake je otvorio vrata i djelomično ušao unutra. Njegovo je osoblje na samom ulazu ostavljalo izvješća o posljednjoj desetodnevici. Čelik bi ih brzo pročitao, a zatim jednom njuškom provirio preko balkona kako bi bacio pogled na opit u tijeku. Balkoni su bili dobro presvučeni i zaštićeni velom; bilo je lako promatrati, a ne biti primijećen. Jedina Skalperova slabost (prema Čelikovu mišljenju) bila je njegova želja za stvaranjem superiornog bića. Gospodareva je samouvjerenost bila tako golema da je vjerovao da bi se eventualni takav uspjeh mogao odmah primijeniti i na njegovu dušu. Čelik nije imao takvih iluzija. Opće je poznato da učitelje njihove tvorevine - učenici,

48

otrgnuta djeca, posvojčad ili što već - redovito nadmašuju. On, Čelik, bio je savršena ilustracija tog pravila, iako Gospodar to još nije znao. Čelik je odlučio stvarati bića koja će biti superiorna u jednom specifičnom pogledu, a opterećena nedostacima i podložna utjecajima u ostalima. Tijekom Gospodareve odsutnosti započeo je s nizom opita. Krenuo je od nule, identificirajući linije nasljeđivanja neovisne o članovima čopora. Njegovi su agenti kupovali ili otimali štenad koja bi mogla imati potencijala. Ali, za razliku od Skalpera, koji je obično ubacivao mladunče u postojeće čopore oponašajući prirodu, Čelik je svoje stvarao od samog početka. Njegovi mladunci nisu imali pamćenja niti fragmenata duše; mogao je od prvog trenutka imati punu kontrolu nad njima. Naravno, većina takvih tvorevina brzo bi uginula. Štenad se odvajala od ženki koje su ih dojile prije nego što bi počela sudjelovati u svijesti odraslog bića. Tako nastali čopor bio je podučavan isključivo govorom i pismom. Sve ulazne informacije bilo je moguće kontrolirati. Čelik se zaustavi pred vratima broj trideset tri: opit Admirani-fani, matematička genijalnost. Ovo nije bio jedini pokušaj u tom smjeru, ali je zato bio daleko najuspješniji. Čelikovi su agenti pretražili Pokret tražeći čopore sa smislom za apstrakciju. Štoviše, otišli su i korak dalje: najpoznatija svjetska matematičarka živjela je u Republici Dugih Jezera. Taj se čopor već bio pripremao za razdvajanje: imala je nekoliko mladunaca s ljubavnikom nadarenim za matematiku. Čelik je uzeo te mladunče, koji su se s ostalima koje je prikupio tako dobro uklopili daje odlučio napraviti osmorku. Ako sve ispadne dobro, njihova bi inteligencija mogla nadmašiti sve do sada viđeno. Čelik pokaže svojim čuvarima da zaklone baklje. On otvori vrata trideset tri i jednim članom tiho se prikrade rubu balkona. Potom pogleda dolje, pažljivo utišavajući čeone bubnjiće tog člana. Osvjetljenje je bilo slabo, ali mogao je vidjeti mladunče okupljene oko... svojeg novog prijatelja. Bogomoljke. Nevjerojatna sreća; bio je to jedini pravi naziv za ovu nagradu jednom dovoljno upornom i pažljivom istraživaču. Bio se suočavao s dva problema. Prvi je bivao sve veći tijekom zadnjih godinu dana: Admiranifani je polako blijedio, tonući u autizam uobičajen za posve novostvorene čopore. Drugi je bio zarobljeni izvanzemaljac; golema prijetnja, golema tajna i golema prilika. Kako komunicirati s njim? Bez komunikacije su mogućnosti manipulacije bile vrlo ograničene. Pa ipak, posve slučajnim iskazom vlastite nesposobnosti, jedan od slugu mu je ukazao na način kako da riješi obje poteškoće. Sada, kada su mu se oči naviknule na polumrak, Čelik je mogao vidjeti iz-vanzemaljca pod gomilom štenaca. Kada je prvi put bio čuo da su ovo stvorenje smjestili u istu prostoriju s opitom, Čelik se nezamislivo razbjesnio; sluga koji je načinio grešku smještaje recikliran. Ali, dani su prolazili, a opit Admiranifani počeo je pokazivati više živosti no ikad otkako su mladunci odbijeni od sise. Uskoro je postalo očigledno - na temelju obdukcija drugih izvanzemaljaca i promatranja ovoga - da bogomoljasti nisu živjeli učoporima. Čelik je imao cjelovitog izvanzemaljca. Zarobljenik se pomakne u snu i ispusti dubok ton iz usta; to je bio jedini način na koji je mogao proizvoditi zvukove. Štenci se premjeste u drugi položaj. I oni su spavali, djelomično međusobno razmišljajući. Donji kraj frekvencijskog raspona njihovih glasova bio je savršena imitacija izvanzemaljca... i upravo je to bio najveći postignuti uspjeh. Opit Admiranifani učio je izvanzemaljčev jezik. Za čopor sastavljen od mladunaca to je bio naprosto još jedan oblik sporazumijevanja s drugim čoporima, a ova bogomoljka mu se očito činila zanimljivijom od tutora koji su se pojavljivali na balkonima. Skalpe-rov fragment je tvrdio da je stvar bila u fizičkom kontaktu, da su mladunci reagirali na izvanzemaljca kao na surogat za roditelja, iako im od njega nisu dopirale nikakve misli. Sve to zapravo i nije bilo važno. Čelik promoli još jednu glavu preko ruba balkona. Stajao je u tišini, ne dopuštajući niti jednom od članova da direktno razmišlja s drugima. Zrak je blago zaudarao na znoj štenaca i bogomoljke. Ovaj je dvojac bio najveće blago Pokreta: ključ za opstanak, i više od toga. Do sada je Čelik već shvatio da svemirski brod nije dio flote koja sprema invaziju; njihovi su se posjetitelji prije mogli opisati kao loše pripremljeni izbjeglice. Nije bilo nikakvih vijesti o novim prizemljenjima, a mreža špijuna Pokreta bila je i te kako razgranata. Njihova pobjeda nad svemircima bila je tijesno izborena: jedno jedino oružje došljaka pobilo je veći dio odreda. U odgovarajućim ustima, takvo bi oružje moglo pobijediti cijelu vojsku. Nije uopće sumnjao da se u brodu kriju i moćnije - i još uvijek funkcionalne -sprave za uništenje. Samo čekaj i promatraj, savjetovao je Čelik samoga sebe. Pusti da ti Admiranifani pokaže poluge kojima ćeš upravljati ovim stvorenjem. Za nagradu ćeš dobiti cijeli svijet. Mama je ponekad znala reći da je nešto "zgodnije od pune košare štenadi". Jefri Olsndot nikada nije istodobno imao više od jednog kućnog ljubimca, i samo jednom je to bio pas, ali sada je shvaćao što je time htjela reći. Od prvoga dana, čak i kada je bio tako umoran i uplašen, osjećao je očaranost ovim mladuncima. Kao, uostalom, i oni njime. Stalno su skakali po njemu, navlačeći njegovu odjeću, odvezujući mu cipele, sjedeći mu u krilu ili naprosto trčeći oko njega. Troje ili četvero gaje uvijek netremice promatralo, a njihove su oči bile posve smeđe ili ružičaste i naizgled prevelike za glave u kojima su se nalazile. Od samog početka štenci su ga oponašali. U tome su bili uspješniji od ptica pjevica na Straumu; mogli su ponoviti ili naknadno reproducirati sve što bi on izgovorio, a kada bi plakao, i štenci su plakali s njim, privijajući se uz njegovo tijelo. Bilo je tu i drugih pasa, onih velikih i odjevenih, koji su ulazili u prostoriju kroz vrata postavljena visoko na zidovima. Oni su im spuštali hranu i ponekad ispuštali čudne zvukove. No, hrana je bila odvratna okusa, a na Jefrijeve povike nisu odgovarali čak niti oponašanjem.

49

Prošla su dva dana, a zatim i tjedan. Jefri je već bio istražio cijelu sobu. To zapravo nije bila tamnica; bila je prevelika za tu namjenu, a zarobljenici obično ne dobivaju kućne ljubimce. Shvatio je da ovaj svijet nije civiliziran i da ne pripada Carstvu, pa čak da možda i nema vezu s Mrežom. Ako u blizini nema mame, tate ili Johanne, moguće je da ovdje nema nikoga tko bi pse podučio samnorskome jeziku! U tom slučaju bi na Jefriju Olsndotu bilo da pse nauči govoriti i da pronađe svoju obitelj... Sada, kad su se na balkonima u uglovima pojavili psi u bijelim odorama, Jefri im stade dovikivati svoja pitanja. Od toga baš i nije bilo neke koristi. Nije mu odgovoriočak niti onaj s crvenim prugama. Ali, zato jesu štenci! Vikali su uglas s Jefrijem, ponekad ponavljajući njegove riječi, a ponekad ispuštajući besmislene zvukove. Jefriju nije trebalo dugo da shvati da su štenci vođeni zajedničkim umom. Kada su trčali oko njega, neki bi uvijek sjeli malo po strani, izvijajući svoje elegantne vratove u svim smjerovima - a trkači kao da su točno znali što ovi vide. Nije mogao ništa skrivati iza leđa kad god bi barem jedan od njih mogao upozoriti ostale. Neko je vrijeme bio uvjeren da na neki način međusobno razgovaraju, ali ovdje se događalo nešto više od toga. Kada ih je gledao kako mu razvezuju cipele ili nešto crtaju, uočavao je kako se glave, usta i šape kreću savršenom usklađenošću, poput prstiju na ljudskoj ruci. Jefri nije zamišljao tako precizne analogije, ali tijekom nekoliko dana počeo je razmišljati o svim štencima kao cjelini, jednom jedinom prijatelju. Istodobno je primijetio i da čopor miješa njegove riječi, i tako ponekad stvara nova značenja. "Ti ja igrati." Riječi su zvučale poput jeftinog sintetizatora zvuka, a obično su prethodile bjesomučnoj igri "lovice" oko namještaja. "Ti ja crtati." Ploče od škriljevca prekrivale su najniži dio zida cijelim opsegom prostorije. Bio je to zaslon kakav Jefri još nikada nije bio vidio: prljav, neprecizan, nepotpuno izbrisiv i lišen bilo kakve mogućnosti pohranjivanja podataka. Jefriju se jako sviđao. Njegovo lice i ruke - te usta većine štenaca - bili su prekriveni mrljama od krede. Crtali su jedan drugoga ili same sebe. Crteži koje su izrađivali štenci nisu bili precizni kao Jefrijevi; njihovi su likovi pasa imali velike glave i šape, a tijela su im se gubila u velikoj mrlji. Kada su crtali Jefrija, njegove bi ruke bile velike, a prsti pažljivo iscrtani. Jefri je crtao svoju obitelj i pokušavao to objasniti štencima. Dan za danom, sunce je na zidovima opisivalo sve viši krug. Sada bi prostorija ponekad i utonula u mrak. Barem jednom dnevno neki bi čopori dolazili razgovarati sa štencima. To je bila jedna od rijetkih stvari koje su mogle psiće odvojiti od Jefrija. Smjestili bi se ispod balkona, krešteći i grakćući na odrasle. Bio je to školski sat! Učitelji bi im odozgo razmotavali svitke koje su mladunci trebali proučiti, a zatim prikupljali one koje su ovi označili. Jefri je tiho sjedio i promatrao lekcije. Meškoljio se, ali više nije vikao na učitelje. Još samo malo, i on i štenci će doista moći razgovarati. Još samo malo, i štenci će se u njegovo ime moći raspitati gdje su mama, tata i Johanna. Ponekad su zastrašivanje i bol najjača oružja, ali prevara, kada je uspješna, ipak predstavlja najelegantnije i najjeftinije sredstvo za postizanje cilja. Kada je Admiranifani naučio tečno se sporazumijevati jezikom bogomoljki,Čelik mu je naložio da objasni "tragičnu smrt" Jefrijevih roditelja i njegovog legloblizanca. Skalperov Fragment se tome protivio, ali Čelik je želio brzu i neospornu kontrolu. Sada se činilo da je Fragment možda ipak bio u pravu; u najmanju ruku, trebao je održati nadu da bi legloblizanac mogao još biti živ. Čelik je naizgled iskreno gledao u opit Admiranifani. "Kako možemo pomoći?" Mladi čopor s povjerenjem podiže pogled. "Jefri je strašno uznemiren zbog svojih roditelja i sestre. "Admiranifani je koristio mnogo riječi iz jezika bogomoljki, često posve nepotrebno: sestra umjesto legloblizanac. "Slabo jede i ne želi se igrati. Zbog toga sam jako tužan." Čelik je stalno motrio nasuprotni balkon. Skalperov Fragment je bio tamo. Nije se skrivao, iako se većina njegovih lica nalazila van domašaja svjetlosti svijeća. Neki njegovi dosadašnji zaključci i ideje bili su fantastični. No, Fragmentov je pogled bio onaj stari, kod kojega je pogreška mogla značiti unakaženje, ili nešto još gore. Pa, neka bude tako. Ulog je sada bio viši no ikad prije; ako je nož pod vlastitim vratom Čeliku mogao pomoći da uspije, bio je dobro došao. On skrene pogled s balkona i svim svojim licima složi izraz nježnog suosjećanja za stanje u kojem se našao siroti Jefri. "Moraš ga naprosto navesti da to shvati. Nitko ne može oživjeti njegove roditelje ili sestru, ali znamo tko su njihovi ubojice i činimo sve da se od njih obranimo. Objasni mu kako je to teško. Drvodjeljska je carstvo staro stotinama godina, i u borbi im nismo dorasli. Stoga nam je potrebna njegova maksimalna pomoć. Mora nas naučiti da koristimo brod njegovih roditelja." Čopor štenaca spusti jednu glavu. "Da. Pokušat ću, ali..." Tri člana koji su se nalazili pokraj Jefrija ispuste nekakve niskofrekvent-ne gunđave zvukove. Bogomoljkaš je sjedio pognute glave i očiju prekrivenih prednjim šapama. U sličnom je položaju proveo već nekoliko dana, a njegovo povlačenje u sebe kao daje bivalo sve gore. Sada je žestoko odmahivao glavom i proizvodio oštre zvukove frekvencije više od za njega uobičajenog raspona. "Jefri kaže da ne razumije kako funkcioniraju stvari na brodu. On je..." čopor zastane u potrazi za odgovarajućim prijevodom. "... on je vrlo, vrlo mlad. Znate, kao i ja." Čelik kimne s razumijevanjem. Bila je to očigledna posljedica usamljeničke prirode izvanzemaljaca, ali ipak svojevrsno čudo: svi su oni život započinjali kao potpuno mlado biće. Svaki od njih bio je poput Čelikovih opita s čoporima štenaca. Roditeljsko znanje se prenosilo ekvivalentom međučoporskog sporazumijevanja. Zbog toga je ovo stvorenje bilo lako zavaravati, ali to je ujedno činilo trenutnu situaciju vrlo nepraktičnom. "Pa ipak, ako postoji išta što bi nam mogao barem djelomično objasniti."

50

Još malo bogomoljkinog gunđanja. Čelik bi trebao naučiti taj jezik. Zvukovi su bili jednostavni; ove su uboge kreature govorile ustima, poput ptica ili šumskih puževa golaća. Trenutačno je ovisio o Admiranifaniju. Za sada je to bilo dovoljno; štenečopor mu je vjerovao. Još jedan dodir providnosti. U nekolicini novijih opita, Čelik je pokušao s ljubavlju umjesto Skalperove izvorne kombinacije strah/ /ljubav; postojala je mala vjerojatnost da bi to moglo donijeti bolje rezultate. Zahvaljujući golemoj količini sreće, Admiranifani se ubrajao u skupinu takvih opita. Čak su i njegovi učitelji izbjegavali kažnjavanje. Taj je čopor vjerovao svakoj njegovoj riječi... a isti će slučaj, nadao se Čelik, biti i s bogomoljkom. Admiranifani prevede: "Još jedna stvar, o kojoj me pitao i ranije. Jefri zna kako probuditi ostalu djecu—" riječ je u doslovnom prijevodu značila 'čopore štenaca'"—koja su ostala na brodu. Izgledate iznenađeno, Lorde?" Iako više nije strahovao od ovih čudovišnih umova, Čeliku je ipak bilo milije nemati još stotinjak izvanzemaljaca koji se muvaju uokolo. "Nisam mislio da ih je tako lako probuditi... Ali, to još ne bismo trebali činiti. Teško nam je pronaći hranu koju Jefri može jesti." To je bila istina; stvorenje je bilo nevjerojatno izbirljivo. "Mislim da ne bismo mogli hraniti još kojega od njih." Opet gunđanje. Opet Jefrijevi oštri jecaji. Na koncu: "Još nešto, Lorde. Jefri misli da bismo mogli upotrijebiti brodski ultraval da pozovemo pomoć srodnika njegovih roditelja." Skalperov Fragment izroni iz sjene. Dvije njegove glave su gledale bogomoljku, a treća je sa zanimanjem promatrala Čelika. Ovaj nije reagirao; mogao je ostati hladnokrvniji od nekog tamo pokrpa-nogčopora. "To je nešto o čemu bismo trebali razmisliti. Možda biste ti i Jefri mogli još malo porazgovarati o tome. Ne bih htio ništa isprobavati dok ne budemo sigurni da nećemo oštetiti brod." To je bio labav izgovor. Vidio je kako se jedna Fragmentova njuška trza pod navalom smijeha. Dok je Čelik govorio, Admiranifani je prevodio. Jefri odgovori gotovo smjesta. "Oh, nema problema. Mislio je na posebnu vrstu poziva. Jefri kaže da brod... sam od sebe... odašilje signale otkako je sletio." Čelik se pitao je li ikad ranije čuo smrtonosnu prijetnju izgovorenu s takvom slatkom nevinošću. Počeli su puštati Amdija i Jefrija da se igraju na otvorenom. U početku je Amdi nije bio sklon izlasku van. Nije bio navikao nositi odjeću, a cijeli svoj život - četiri godine - proveo je u toj velikoj prostoriji. Čitao je o vanjskom svijetu i bio radoznao spram njega, ali istodobno i pomalo uplašen. No, činilo se da dječak to želi. Svakim danom je bivao sve manje povučen i sve je manje plakao. Većinom je tugovao za roditeljima i sestrom, ali ponekad je plakao i zato što je zaključan tako duboko u tamnici. Stoga je Amdi razgovarao s gospodinom Čelikom, i sada su izlazili gotovo svakog dana, barem do unutrašnjeg dvorišta. Isprva je Jefri samo sjedio, uopće ne gledajući oko sebe. No, Amdi je otkrio da se njemu jako sviđa biti vani, i svaki je put uspijevao navesti svojeg prijatelja da se igraju malo duže. Čopori učitelja i stražara stajali su u uglovima područja požutjele mahovine i promatrali. Amdi - a uskoro i Jefri posebno su uživali u tome da ih gnjave. Dolje u prostoriji, gdje su se posjetitelji ukazivali na balkonima, toga nisu bili svjesni, ali većina odraslih je postajala nemirna u blizini Jefrija. Dječak je bio upola viši od normalno uspravljenog člana čopora. Kada bi mu se Jefri približio, prosječan čopor bi se stisnuo i uzmaknuo. Nije im bilo drago gledati prema gore da bi mu vidjeli lice. Baš smiješno, mislio je Amdi. Jefri je tako visok i mršav da sečini da bi se svakog trenutka mogao spotaknuti, a kada je trčao, izgledao je kao da bjesomučno pokušava spriječiti da padne na tlo, nikada posve uspijevajući u tome. Stoga je Amdi-jeva omiljena igra tih prvih dana bila igra "lovice". Kad god bi on lovio, naveo bi Jefrija da protrči točno kroz onog bjeloodoraša koji bi mu se doimao najpriprostije. Kad bi sve učinili kako treba, on i Jefri mogli su ovo pretvoriti u igru za tri igrača, u kojoj bi Amdi lovio Jefrija, a bjeloodoraši bježali održavajući se na dovoljnoj udaljenosti od njih obojice. Katkad bi žalio stražare i bijele odore. Bili su tako ukočeni i odrasli. Zar nisu shvaćali kako je zabavno imati prijatelja koji može hodati tik do tebe i kojeg možeš dodirnuti? Sada je već uglavnom vladala noć. Dnevno svjetlo bi se pojavilo na nekoliko sati oko podneva, a sumrak prije i poslije bio je dovoljno jasan da zakloni zvijezde i polarno svjetlo, no preslab da bi se pokazale boje. Iako je Amdi cijeli život proveo u zatvorenom prostoru, bila mu je jasna geometrijska pozadina situacije, i volio je promatrati svjetlosne mijene. Jefri nije baš bio oduševljen tminom zime... dok nije pao prvi snijeg. Amdi je dobio svoj prvi komplet odora, a gospodin Čelik dao je načiniti i posebnu odjeću za dječaka, velik i dobro podstavljen kombinezon koji mu je prekrivao cijelo tijelo i čuvao toplinu bolje od bilo koje prirodne kože i krzna. Na jednoj strani dvorišta snijeg je bio dubok samo petnaestak centimetara, no drugdje se gomilao u nanosima višima od Amdije-ve glave. Na zidovima iza vjetrobrana gorjele su baklje; njihova se svjetlost zlaćano caklila na snijegu. Amdi je znao stoje snijeg, ali ga nikada do tada nije bio vidio. Uživao je raspršivati ga na jednoj od svojih odora. Zurio bi i zurio, pokušavajući vidjeti pahuljice, a da ih ne otopi vlastitim dahom. Šesterokutni uzorak ga je izluđivao, pojavljujući se u samom uglu njegova vidnog polja. Ali, igra lovice više nije bila zabavna; čovjek je mogao trčati kroz nanose u kojima bi Amdi ostao plivati. Bilo je i drugih fantastičnih stvari koje je ljudsko biće moglo činiti. Jefri je mogao praviti i bacati kugle od snijega. Stražare je ovo jako uzrujavalo, posebno nakon što je Jefri pogodio nekoliko njihovihčlanova. Bilo je to prvi put da je nekoga od njih vidio ljutitoga.

51

Amdi je jurio vjetrom očišćenom stranom dvorišta izbjegavajući grude i boreći se s frustracijom. Ljudske ruke su bile opako, opako oružje. Kako bi samo volio imati par takvih -četiri para! On okruži Jefrija s tri strane i zaleti se izravno prema njemu. Jefri ustukne ka dubljem snijegu, ali prekasno. Amdi ga je pogodio i u viši i u niži dio nogu, prevrćući ga u snijeg. Nastade hinjena borba u kojoj je usnama i šapama navaljivao na Jefrijeve šake i stopala. No, ovoga puta Amdi je bio u prednosti. Dječak je platio za sve one grude -Amdi mu je nagurao gomilu snijega ispod stražnjeg dijela kombinezona. S vremena na vrijeme samo bi sjedili i promatrali nebo sve dok im slabine i šape ne bi odrvenjele. Sjedeći iza najvećeg nanosa bili su zaklonjeni od baklji iz dvorca i mogli su jasno vidjeti prirodna svjetla na nebu. Isprva je Amdi - pa čak i neki od njegovih učitelja - bio očaran polarnim svjetlom. Govorili su daje ovaj dio svijeta jedno od najboljih mjesta za promatranje sjaja na nebu. Ponekad je taj sjaj bio tako blijed da bi ga nadjačao i svjetlucavi odsjaj baklji na snijegu, a u drugoj bi se prilici protezao od jednog do drugog obzora: zeleno svjetlo mjestimično omeđeno ružičastim, izvijeno kao da ga raznosi kakav spori vjetar. On i Jefri su sada vrlo lako mogli razgovarati, iako samo na Jef-rijevu jeziku.Čovjek nije mogao proizvesti baš mnogo zvukova kojima su se sporazumijevaličopori; čak i njegov izgovor Amdijeva imena bio je jedva razumljiv. No, Amdi je prilično dobro razumio samnorski; bilo je to zabavno, kao da su imali vlastiti tajni jezik. Jefri nije bio osobito impresioniran aurorom. "Kod kuće imamo mnogo toga. To je najobičnija svjetlost—" On izgovori novu riječ i pogleda Amdija. Bilo je smiješno kako dječak nije mogao istodobno gledati u više smjerova; njegove oči i glava su stalno bili u pokretu. "—znaš, mjesta na kojima ljudi proizvode stvari. Mislim da plinovi i otpad cure van, a onda ih sunce osvijetli, ili postanu—" nerazumljivo. "Mjesta na kojima ljudi proizvode stvari? Na nebu? Amdi je imao globus; znao je veličinu i orijentaciju svojeg svijeta. Ako je aurora odsjaj sunca, moralo bi se nalaziti stotinama kilometara iznad tla! Amdi se jednim leđima prisloni uz Jefrijevu odjeću i ispusti zvuk vrlo sličan ljudskom zvižduku. Njegovo poznavanje zemljopisa nije se moglo mjeriti s onim u geometriji, ali: "Čopori ne rade na nebu, Jefri. Mi čak nemamo ni leteće brodove." "Uh, da, vi to nemate... Onda ne znam o čemu se radi. U svakom slučaju, ne sviđa mi se. Zaklanja pogled na zvijezde." Amdi je znao sve o zvijezdama; Jefri mu je pričao o njima. Tamo negdje su se nalazili prijatelji Jefrijevih roditelja. Jefri je nekoliko minuta nijemo sjedio. Više nije gledao u nebo. Amdi se ugnijezdi još malo bliže, promatrajući pomicanje svjetlosti na nebu. Iza njih je vjetrom odrezani vrh nanosa bio obrubljen žu-tilom svjetla baklji. Amdi je mogao zamisliti o čemu razmišlja njegov prijatelj. "Zar komunikacijski uređaji na brodu doista nisu dovoljno dobri za poziv u pomoć?" Jefri udari po tlu. "Ne! Rekao sam ti. To su obični radio uređaji. Mislim da ih mogu aktivirati, ali koja korist od toga? Ultravalna stanica još je na brodu, a prevelika je da bismo je premjestili. Naprosto ne razumijem zašto mi gospodin Čelik ne dopušta da uđem tamo... Znaš, meni je već osam godina. Snašao bih se s tom spravom. Mama je već sve bila pripremila prije nego što..." Njegove riječi zamru u poznatoj, očajničkoj tišini. Amdi se protrlja jednom glavom po Jefrijevu ramenu. On je imao vlastitu teoriju o nevoljkosti gospodinaČelika. Bilo je to objašnjenje koje do tada još nije bio ponudio Jefriju: "Možda se boji da ćeš naprosto odletjeti i napustiti nas." "To je glupost! Tebe nikada ne bih napustio. Uostalom, tim je brodom doista teško upravljati. On uopće nije bio predviđen da ikad sleti na neki planet." Jefri je znao izgovoriti razne čudne stvari; ponekad je ispadalo tako jer bi Amdi nešto krivo shvatio, ali ponekad se radilo o doslovnim istinama. Jesu li ljudi doista imali brodove koji nikada nisu slijetali na tlo? Kamo su onda uopće išli? Amdi gotovo da je mogao osjetiti nove stepenice u poimanju kako niču u njegovoj svijesti. Zemljopisni globus gospodina Čelika nije predstavljao cijeli svijet, već nešto vrlo, vrlo maleno u stvarnoj strukturi svih stvari. "Znam da nas ne bi napustio, ali valjda razumiješ zašto gospodin Čelik ima razloga za strah. On ne može niti razgovarati s tobom, osim preko mene. Moramo mu pokazati da zaslužujemo njegovo povjerenje." "Valjda je tako." "Ako ti i ja osposobimo radio uređaje, to bi nam moglo pomoći. Znam da moji učitelji još nisu uspjeli ovladati njima. Gospodin Čelik ima jedan primjerak, ali mislim da niti on ne razumije kako to radi." "Aha. Kad bismo uspjeli natjerati onaj drugi da proradi..." Tog su poslijepodneva stražari dobili priliku za odmor: dvojica njihovih štićenika brzo su se povukla s hladnoće. Stražari nisu postavljali suvišna pitanja o sreći koja im se nenadano ukazala. Čelikove su odaje izvorno pripadale Gospodaru i uvelike su se razlikovale od prostorija za sastanke u dvorcu. Izuzmu li se zborovi, u svaku od soba mogao je stati samo jedančopor. To ne znači da je prostor bio malen: sastojao se od pet soba i kupaonice. Niti jedna od njih, međutim, nije bila šira od pet metara. Stropovi su bili niski, niži od metar i pol, i nije bilo prostora za balkone za posjetitelje. Sluge su uvijek spremno čekali u dvama hodnicima koji su imali po jedan zajednički zid s odajama. Blagovaonica, spavaonica i kupaonica bile su opremljene malim otvorima kroz koje su se mogle izdavati zapovijedi, naručivati hrana i piće, ili su mogle služiti kao garderoba. Glavni ulaz s vanjske su strane čuvala tri čopora-vojnika. Naravno, Gospodar nikada ne bi obitavao u odajama sa samo jednim izlazom; Čelik je bio pronašao osam tajnih prolaza (od čega tri u spavaonici) koji su se mogli otvoriti samo iznutra, a vodili su u labirint koji je Skalper ugradio u zidine dvorca. Nitko, pa čak niti Gospodar, nije znao dokle se taj

52

labirint proteže. Tijekom godina proteklih od Skalperova odlaska, Čelik je preoblikovao neke njegove dijelove, osobito hodnike koji su vodili iz njegovih odaja. Ova je jazbina bila praktički neosvojiva. Čak i ako bi dvorac pao u neprijateljske ruke, smočnica je sadržavala zalihe za pola godine, a prozračivanje je bilo osigurano putem mreže kanala koja slože-nošću nije mnogo zaostajala za Gospodarevim tajnim prolazima. Sve u svemu,Čelik se ovdje osjećao samo prihvatljivo sigurnim. Uvijek je postojala mogućnost da postoji više od osam tajnih ulaza, uključujući možda i neke koji se mogu otvoriti izvana. Naravno, zborovi nisu dolazili u obzir, bilo ovdje ili bilo gdje drugdje. Jedini vančoporski seks u koji se Čelik upuštao bio je onaj sa samcima, i to u sklopu vlastitih opita; bilo je naprosto preopasno miješati se s drugima. Nakon večere Čelik odšeta do knjižnice i stade se opuštati oko stola za čitanje. Dva njegova člana pijuckala su rakiju dok je treći pušio južnjačke trave. Ovo je bilo zadovoljstvo, ali na proračunat način: Čelik je točno znao koji i na kojim članovima primijenjeni poroci njegovu maštu mogu uzdići do najviše razine. ... A sve više i više je uviđao da je u igri koju je trenutačno igrao mašta bila barem jednako važna kao i sirova inteligencija. Stol pred njim bio je prekriven mapama, izvješćima s juga, internim špijunskim bilješkama. Ali, u toj gomili svilenog papira, poput bjelokosnog golaća u svojem gnijezdu, ležao je izvanzemaljski radio. Iz broda su bili izvukli dva takva uređaja. Čelik podigne napravu i nosom klizne duž njezinih glatkih, zaobljenih ploha. Samo se najbolje obrađeno drvo - ono koje se koristilo u glazbenim instrumentima i statuama - moglo finoćom mjeriti s ovim. A bogomoljkaš je tvrdio da se time može razgovarati na udaljenostima od više desetaka kilometara i brzinom sunčeve zrake. Ako je to istina... Čelik se pitao koliko je izgubljenih bitaka mogao dobiti pomoću ovoga, i koliko bi se novih osvajanja na taj način dalo organizirati. A tek kad bi naučili izrađivati dalekoglase... poslušnici Pokreta raspoređeni širom kontinenta bili bi mu blizu kao i čuvari pred vlastitim odajama. Niti jedna sila na svijetu ne bi im se mogla suprotstaviti. Čelik uzme najnovije izvješće iz Drvodjeljske. Oni su sa svojom bogomoljkom imali više uspjeha negoliČelik. Čini se da je njihov primjerak bio gotovo odrastao. Što je još važnije, sa sobom je imao ičudesnu knjižnicu koju je bilo moguće ispitivati gotovo kao da se radi o živom biću. Na brodu su postojala još tri druga dataseta. Če-likovi bjeloodoraši njihove su ostatke pronašli u spaljenoj masi oko broda. Jefri je smatrao da su brodski procesori nalik datasetu, iako "nešto gluplji" (Amdijev najbolji mogući prijevod), no za sada su se procesori pokazali beskorisnima. Zahvaljujući njihovom datasetu, nekolicina Drvodjeljinih ljudi već su naučili jezik bogomoljki. Svakog su dana o civilizaciji izvan-zemaljaca otkrivali više nego što suČelikovi ljudi mogli doznati u deset. On se nasmiješi. Nisu imali pojma da se sva važna otkrića uredno dojavljuju na Skriveni otok... Za sada će im dopustiti da zadrže svoju igračku, svoju bogomoljku; već su bili uočili nekoliko stvari koje su njemu promakle. Pa ipak, proklinjao je zlu sreću. Čelik prolista izvješće... Odlično. Izvanzemaljac u Drvodjeljskoj još uvijek nije bio sklon suradnji. On osjeti kako mu se smiješak širi u smijeh: radilo se o sitnici, riječi kojom je stvorenje nazivalo čopore. U izvješću se navodilo kako bi se riječ trebala pisati, no to nije bilo važno; prijevod je glasio "pandže" ili "bodlje". Bogomoljka se posebno užasavala oštrih produžetaka koje su vojnici nosili na prednjim šapama. Čelik zamišljeno lizne crni lak na svojim manikiranim pandžama. Zanimljivo. Pandže su mogle izgledati prijeteće, ali su ujedno bile i dio pojedine osobe. Bodlje su bile njihovi - potencijalno još opasniji - mehanički produžeci. Bio je to naziv koji bi se dao pripisati kakvoj elitnoj smrtonosnoj jedinici... ali nikako svim čoporima. Na kraju krajeva, rasa čopora je uključivala i slabe, jadne, ljubazne, naivne... kao i osobe poput Čelika i Skalpera. Činjenica da je stvorenje odabralo bodlje kao temeljnu karakteristiku čopora odavala je nešto vrlo zanimljivo o psihologiji bogomoljki. Čelik se odmakne od stola i zagleda se u krajolik kojim su bili oslikani zidovi knjižnice. Bio je to pogled s tornjeva dvorca. Ispod sloja boje zidovi su bili iscrtani uzorcima minerala, kvarca i vlakana; odjeci su blago sugerirali što biste mogli čuti gledajući preko kamena i praznine. Audiovizualne kombinacije su u dvorcu bile rijetke, a ova je bila posebno dobro izvedena; Čelik je osjećao kako se opušta gledajući u nju. Na trenutak on dopusti svojoj mašti da odluta. Bodljasti. To mi se sviđa. Ako su ih izvanzemaljci tako vidjeli, to je morao biti odgovarajući naziv za njegovu rasu. Njegovi bijedni savjetnici - a ponekad čak i Skalperov Fragment - još uvijek su se bojali broda koji je došao s neba. Bez pogovora, u tom je brodu ležala moć veća od svega na ovome svijetu, ali nakon početne panike, Čelik je shvatio da izvanzemaljci nemaju natprirodne moći. Oni su naprosto uznapredovali - u smislu kojem je Drvodjelja pridavala toliki značaj - daleko iznad trenutnog stanja znanosti na njegovom planetu. Nema sumnje daje izvanzemaljska civilizacija u ovom trenutku predstavljala smrtonosnu prijetnju i nepoznanicu. Doista, oni možda mogu pretvoriti ovaj svijet u prah i pepeo. Pa ipak, što gaje više promatrao, Čelik je sve više uviđao neizbježnu inferiornost uljeza: kakva li je to bizarna zaostalost bila, rasa inteligentnih samaca. Svaki od njih morao se odgajati kao potpuno novorođen čopor, a sjećanje se moglo prenositi samo glasom i pismom. Svaka je jedinka starila, pačak i umirala kao cjelina. Usprkos svojoj samodisciplini, Čelik zadrhti. Daleko je otišao od svojih početnih zabluda i strahova; sada je već trideset dana planirao kako iskoristiti brod da bi zavladao svijetom. Bogomoljčić je rekao da brod odašilje signale ostalima. To je neke od njegovih slugu natjeralo da se doslovno pomokre u gaće. Dakle, prije ili kasnije, stići će još brodova. Vladanje svijetom više nije bilo praktičan cilj... Bilo je vrijeme za još više aspiracije, ciljeve o kakvimačak niti Gospodar nikada nije ni sanjao. Oduzmi im tehnološku prednost, i bogomoljci su postajali tako nježna i krhka bića. Ne bi ih trebalo biti teško pokoriti. Čini se da su čak i oni toga bili svjesni. Bodljasti, tako nas zovu ta stvorenja. Pa neka onda bude tako. Jednoga dana Bodljasti će hodati među zvijezdama i vladati tim prostranstvima.

53

No, u godinama koje će tome prethoditi, život će biti vrlo opasan. Poput novorođenog štenca, sav njihov potencijal mogao bi biti uništen jednim malim udarcem. Opstanak Pokreta - opstanak svijeta - ovisitće o superiornoj inteligenciji, mašti, disciplini i varkama. Srećom, sve su to oduvijek bile Čelikove najjače strane. Čelik je sanjario u svjetlosti svijeća i izmaglici koja mu je obavijala um... Inteligencija, mašta, disciplina, prevara. Ako se primijene na odgovarajući način... ne bi li se možda moglo nagovoriti iz-vanzemaljce da uklone sveČelikove neprijatelje... a onda i da pred njim ogole vlastite vratove? Bila je to smjela, gotovo nerazumna pomisao, ali možda je postojao način. Jefri je tvrdio da može upravljati brodskim odašiljačem. Sam samcat? Čelik je sumnjao u to. Izvanzemaljac je bio temeljito zavaran, ali ne osobito sposoban. Amdirani-fani je već druga priča. U njemu se nazirala sva genijalnost genetskih linija od kojih je potekao, a načela lojalnosti i samoprijegora koja su mu usadili njegovi učitelji naišla su na plodno tlo, iako je još uvijek bio pomalo... zaigran. Njegova poslušnost nije se odlikovala bezuvjetnošću koju donosi strah. Nema veze. Kao alat bio je korisniji od svih ostalih. Amdiranifani je razumio Jefrija, a činilo se i da izvanzemaljske artefakte razumije čak i bolje od male bogomoljke. Situacija je bila vrijedna rizika. Pustit će ovu dvojicu na brod, a oni će umjesto automatskog poziva u pomoć emtitirati njegovu poruku. Samo, kako bi ta prva poruka trebala glasiti? Svaka njezina riječ bit će nešto najvažnije i najopasnije što je ijedan čopor ikad izgovorio. Tri stotine metara dalje, duboko u krilu za opite, dječaku i čoporu štenadi osmjehnula se sreća: naišli su na otključana vrata i priliku da se poigraju s Jefrijevim komunikatorom. Telefon nije pripadao kategoriji najjednostavnijih uređaja. Bio je namijenjen za upotrebu u bolnicama i na terenu, i za daljinsko upravljanje uređajima i za glasovnu komunikaciju. Metodom pokušaja i pogrešaka dvojac je konačno smanjio broj mogućnosti. Jefri Olsndot je pokazivao na brojeve koji su se pojavili na boku uređaja. "Mislim da to znači da smo se uskladili s nekim prijamni-kom." On nervozno baci pogled k vratima. Nešto mu je govorilo da nipošto ne bi smjeli biti ovdje. "To je uzorak identičan onome na radio uređaju koji je uzeo gospodin Čelik", reče Amdi. Niti jedna od njegovih glava nije gledala prema vratima. "Kladim se da će se, ako pritisnemo ovo ovdje, sve što kažemočuti na njegovom uređaju. Tako će znati da mu želimo pomoći... Dakle, što ćemo učiniti?" Tri Amdijeva člana ustrče se prostorijom poput pasa koji se ne mogu usredotočiti na razgovor. Jefri je do sada već naučio da je to ekvivalent ljudskog pogledavanja uokolo i mumljanja pri razmišljanju. Druga gesta bio je kut pogleda, koji je u ovom slučaju odgovarao sve širem vragolastom smiješku. "Mislim da bismo ga trebali iznenaditi. On je uvijek tako ozbiljan." "Aha." Gospodin Čelik je bio prilično uštogljen. No, takvi su bili svi odrasli. Podsjećali su ga na starije znanstvenike u Dalekom laboratoriju. Amdi zgrabi radio i uputi mu "pazi sad ovo" pogled. On njuškom preklopi sklopku za govor i u mikrofon otpjeva nešto nalik otegnutom zavijanju, tek djelomično nalik jeziku čopora. Jedan od Amdi-jevih članova šapne prijevod Jefriju na uho. Dječak osjeti kako mu se grlo ispunjava smijehom. U svojim odajama, Lord Čelik se gubio u vlastitim spletkama. Njegova je mašta - osokoljena travama i rakijom slobodno plutala, poigravajući se mogućnostima. Smjestio se duboko u baršunaste jastuke, osjećajući udobnost u sigurnosti svoje jazbine. Preostale su svijeće slabašno osvjetljavale mural s krajolikom, svjetlucajući na lakiranom namještaju. Priča koju će ispričati izvanzemaljcima bila je gotovo spremna... Buka na njegovu stolu počela je kao nešto što se jedva probijalo kroz njegove sanjarije. Uglavnom se radilo o niskim frekvencijama, ali tu i tamo probio bi se i koji ton u pojasu misli, poput kriške tuđeg uma. Bila je to strana prisutnost koja je jačala. Netko je u mojim odajama! Pomisao je parala um poput Skalperove ubojite oštrice.Čelikovi članovi se stadoše grčiti u panici, dezorijentirani od dima i alkohola. Usred ludila odzvanjao je izobličen glas u čijem su govoru nedostajali pojedini neophodni tonovi. Zavijajući i podrhtavajući, govorio je: "Lorde Čelik! Pozdravlja te Čopor svih čopora, sam Svemogući Gospod Bog!" Dio Čelika već je izjurio kroz glavni otvor, razrogačenih očiju zu-reći u svoje stražare u hodniku koji se otuda nastavljao. Prisutnost vojnika na trenutak mu je donijela smirenje i ledenu posramljenost. Ovo je besmisleno. On prigne glavu ka izvanzemaljskom uređaju na stolu. Jeka je odzvanjala odasvud, ali zvuk je potjecao od dalekogla-sa... Trenutačno nije bilo glasanja čopora, samo visokofrekventni zvučni isječci, besmisleni šum usred frekvencijskog raspona misli. Stani malo. Iza svega toga, prigušeno i nisko... čulo se kašljucavo gunđanje u kojem je odmah prepoznao bogomoljkin smijeh. Čelik je rijetko dopuštao da njime ovlada bijes. To je trebao biti alat kojim će se služiti, a ne gospodar njegovog ponašanja. Ali, slušajući ovaj smijeh i prisjećajući se riječi... Čelik osjeti neumoljivu krvožednost kako raste u jednom, a zatim i drugom od njegovih članova. Gotovo bez razmišljanja, on snažno zamahne i tresne po ko-munikatoru. Ovaj smjesta zašuti. Zurio je u stražare koji su u hodniku stajali u stavu mirno. Buka njihovih misli bila je prigušena potisnutim strahom. Netko će zbog ovoga izgubiti glavu. Gospodin Čelik razgovarao je s Amdijem i Jefrijem dan nakon njihova uspjeha s radio uređajem. Uvjerili su ga. Preselit će ih na kopno, a Jefri će dobiti svoju priliku da uputi poziv u pomoć!

54

Čelik se držao još svečanije nego inače; naširoko je objašnjavao kako je važno pozvati pomoć kako bi se uspješno obranili od napada iz Drvodjeljske, ali nije izgledao ljutit zbog Amdijeve male nepodopštine. Jefri je u sebi odahnuo. Kod kuće bi mu tata zbog nečeg takvog dobro isprašio tur. Čini se da je Amdi u pravu. Gospodin Čelik bio je ozbiljan zbog svih svojih obaveza i opasnosti koje su im prijetile, ali ispod te vanjštine krila se vrlo draga osoba. Kripto: 0 Zaprimljeno na: Prijenosnik RelejO3 na Releju Jezični put: vatrojezik -» oblakoznak -» triskvelinski, SjK jedinice (vatrojezik i oblakoznak su trgovački jezici Rubnih Daljina; u ovom je prijevodu sačuvano tek osnovno značenje.) Predano od: Korporacija za arbitražne vještine u vatrenom oblaku Nebula (Vojna(?) organizacija iz Rubnih Daljina. Poznata dob —100 godina) Tema: Razlog za zabrinutost Sažetak: Čini se da su tri jednostrukosustavne civilizacije uništene Ključne fraze: veće međuzvjezdane katastrofe, veći međuzvjezdani suboki? straumska Devijacija Proslijeđeno: Interesna konferencija Analitičari ratova Interesna konferencija Prijetnje Interesna konferencija Homo Sapiens Datum: 53,57 dana od pada Straumskog Carstva Tekst poruke: Nedavno je jedna slabo poznata civilizacija objavila da je stvorila novu Silu u Transcendu, da bi se potom "privremeno" odspojila od Poznate Mreže. Od tada je u Prijetnjama prikupljeno oko milijun poruka o ovom incidentu među kojima i mnoštvo spekulacija o rođenju devijacije klase dva - ali bez dokaza o njezinom eventualnom djelovanju izvan granica nekadašnjeg "Straumskog Carstva". Arbitražne Vještine su se specijalizirale za razrješavanje sporova, i kao takve imaju malo zajedničkih poslovnih interesa s prirodnim rasama iz konferencije Prijetnje. No, to bi se stanje moglo izmijeniti: prije šezdeset i pet sati uočili smo znakove izumiranja triju izoliranih civilizacija u Rubnim Daljinama u blizini Straumskog Carstva. Dvije od njih djelovale su kao vjerske sonde, a treća je bila pentragijanska tvornica. Njihova ranija glavna veza prema Mreži bilo je Straumsko Carstvo. Iz tog su razloga bili odsječeni od Mreže od pada Strauma, ako se izuzme povremeno pinganje s naše strane. Skrenuli smo tri misije kako bi proletjele tim područjem. Analiza signala otkrila je širokopojasnu komunikaciju koja više nalikuje neuralnoj kontroli nego lokalnom mrežnom prometu. Uočena je nekolicina novih velikih struktura. Svi naši brodovi uništeni su prije nego što su nam mogli dojaviti detaljnije informacije. Uzimajući u obzir podrijetlo tih nastambi, zaključujemo da se neradi o uobičajenim posljedicama transcendencije. Ova opažanja podržavaju teoriju o napadu klase dva iz Transcenda (iako pritajenom). Najočigledniji izvor bila bi nova Sila koju je stvorilo Straumsko Carstvo. Pozivamo sve civilizacije iz ovog dijela Rubnih Daljina na posebnu budnost. Mi, veći, ne bismo se trebali previše bojati, ali prijetnja je i više nego očigledna. Kripto: 0 Zaprimljeno na: Prijenosnik RelejO3 na Releju Jezični put: vatrojezik -» oblakoznak -> triskvelinski, SjK jedinice (vatrojezik i oblakoznak su trgovački jezici Rubnih Daljina; u ovom je prijevodu sačuvano tek osnovno značenje.) Predano od: Korporacija za arbitražne vještine u vatrenom oblaku Nebula (Vojna(?) organizacija iz Rubnih Daljina. Poznata dob —100 godina) Tema: Nova usluga u ponudi Sažetak: Arbitražne Vještine nude uslugu Mrežnog prijenosa Ključne fraze: promotivne cijene, inteligentni prevoditeljski programi, idealno za civilizacije Rubnih Daljina Proslijeđeno: Interesna konferencija Troškovi komunikacije Administratorska konferencija Međurasno nasljeđe Datum: 61 dan od pada Straumskog Carstva Tekst poruke: Arbitražne Vještine s ponosom predstavljaju uslugu na razini prijenosnika posebno projektiranu za lokacije u Rubnim Daljinama (tarife su navedene u tablici u privitku). Visokointeligentni programi će osigurati kvalitetne prijevode i preusmjeravanje. Proteklo je gotovo stotinu godina otkako je ijedna civilizacija iz Rubnih Daljina pokušala nuditi komunikacijsku uslugu ove vrste. Svjesni smo činjenice da se radi o dosadnom poslu i da armiflaža nije u skladu s potrebnim naporima, ali svi vjerujemo da bismo imali koristi od protokola usklađenih sa Zonom u kojoj obitavamo. Pojedinosti slijede prema sintaksi 8139... (Oblakoznak: program za prevođenje na triskvelinski blokiran pri pokušaju interpretacije sintakse 8139.) Kripto: 0 Zaprimljeno na: Prijenosnik RelejO3 na Releju Jezični put: oblakoznak -» triskvelinski, SjK jedinice (oblakoznak je trgovački jezik Rubnih Daljina; unatoč kolokvijalnom prijevodu, može se jamčiti tek osnovno značenje.) Predano od: Trgovačka udruga Transcendentne zapreke iz Središnjeg Oblaka Tema: Pitanje života i smrti Sažetak: Arbitražne Vještine pale pod vlast straumske Devijacije posredstvom mrežnog napada. Upotrebljavajte prijenosnike u Srednjim Daljinama do prestanka neposredne opasnosti!

55

Ključne fraze: mrežni napad, veći međuzvjezdani sukobi, straumska Devijacija Proslijeđeno: Interesna konferencija Analitičari ratova Interesna konferencija Prijetnje Interesna konferencija Homo Sapiens Datum: 61,12 dana od pada Straumskog Carstva Tekst poruke: UPOZORENJE! Mrežni čvor koji se predstavlja kao Arbitražne Vještine sada je pod kontrolom straumske Devijacije. Njihova nedavna promidžba komunikacijskih usluga je smrtonosni trik. Štoviše, imamočvrste dokaze da je Devijacija koristila inteligentne mrežne pakete kao bi napala i onesposobila obrambene snage Vještina. Čini se da su veliki dijelovi Arbitražnih Vještina sada pod neposrednim nadzorom straumske Sile. Dijelovi Vještina koji nisu bili zahvaćeni prvobitnom invazijom možda su uništeni od strane pre-obraćenih dijelova. Preleti tog područja pokazali su nekoliko stelifikacija. Sto možete učiniti: Ako ste tijekom zadnjih tisuću sekundi primili bilo kakve pakete s rubnodaljinskim protokolima poslane od strane Arbitražnih Vještina, smjesta ih izbrišite. Ako su paketi već obrađeni, lokacije obrade i druge lokalno umrežene lokacije moraju smjesta biti fizički uništene. Svjesni smo činjenice da to znači uništenje cijelih solarnih sustava, ali razmislite o razmjerima moguće katastrofe. Suočeni ste s napadom iz područja Transcendencije. Ako preživite početnu izloženost (sljedećih tridesetak sati), postoje očigledne procedure koje vam mogu pružiti relativnu sigurnost: ne prihvaćajte pakete s rubnodaljinskim protokolima. U najmanju ruku, preusmjeravajte svu komunikaciju preko lokacija u Srednjim Daljinama uz prevođenje dolje na, a zatim natrag gore s lokalnih trgovačkih jezika. Na dulji rok: očigledno je da je u našem dijelu galaksije procvjetala iznimno moćna devijacija klase dva. Sljedećih trinaestak godina sve će napredne civilizacije u našoj blizini biti u velikoj opasnosti. Uspijemo li identificirati podrijetlo trenutne devijacije, možda otkrijemo njezine slabosti i moguću obranu. Sve devijacije klase dva sadrže deformiranu Silu koja stvara simbiotske strukture u Rubnim Daljinama, ali se ujedno i odlikuju iznimnom raznolikošću korijena. Neke od njih su tek loše oblikovane neslane šale odavno nestalih Sila, dok druge predstavljaju nikada do kraja onesposobljena oružja koja su izgradili svježi transcendenti. Neposredan izvor ove opasnosti je dobro dokumentiran: riječ je o Homo sapiensu, vrsti koja je nedavno izronila iz Srednjih Dubina i osnovala Straumsko Carstvo. Skloni smo vjerovati teoriji sugeriranoj u porukama (...) prema kojoj su straumski istraživači eskperimentirali s nečim u Prečacima, a receptura je sadržavala upute za stvaranje samouzdižućeg zla iz povijesti. Još jedna mogućnost: neki je gad iz davne prošlosti na Mrežu (ili u neki izgubljeni arhiv) pohranio recepte koje će jednog dana iskoristiti njegovi potomci. Stoga smo zainteresirani za sve informacije vezane uz vrstu Homo sapiens. Sutradan je Amdi pošao na najdulje putovanje u svojem kratkom životu. Ušuškani u vjetrovke, putovali su duž širokih, oblucima popločenih ulica do tjesnaca ispod dvorca. Gospodin Čelik je predvodio kolonu u kočiji koju su vukla tri kerhoga. Izgledao je veličanstveno u svojim odorama s crvenim prugama. Stražari odjeveni u bijelo krzno pratili su ih s obiju strana, a smrknuta je Tvrathect bila na začelju. Aurora je bila ljepša od svih koje je Amdijefri ikad vidio, u cjelini svjetlija od punog mjeseca koji je počivao nad sjevernim obzorjem. S nadstrešnica građevine, ponegdje sve do tla, visjele su ledene sige: sjajni, zelenkasto-srebrni stupovi u svjetlu. Potom su se ukrcali na brodove i na vesla krenuli preko tjesnaca. Voda je promicala pokraj brodskih trupova poput hladnog crnog kamena. Kada su došli do druge strane, nad njima se nadvilo Svemirsko brdo, više od bilo kojeg dvorca. Svaka je minuta otkrivala nove prizore, nove svjetove. Iako su kola vukli kerhozi i nitko nije pješačio, trebalo im je pola sata da se popnu na vrh brda. Amdi se ogledao u svim smjerovima, zadivljen krajolikom koji se, osvijetljen polarnim svjetlom, protezao ispod njih. Isprva se Jefri doimao jednako uzbuđenim, ali kada su stigli na vrh, prestao je gledati okolo te se okrenuo i do bola snažno zagrlio svojeg prijatelja. Gospodin Čelik je oko svemirskog broda izgradio zaklonište. U njegovoj unutrašnjosti zrak je bio miran i nešto topliji. Jefri je stajao pred mrežastim stepenicama, promatrajući svjetlost koja se razlijevala odozgo, iz otvorenog ulaza u brod. Amdi je osjećao njegovo drhtanje. "Zar se boji vlastite letjelice?" upita Tvrathect. Do sada je Amdi upoznao većinu Jefrijevih strahova i shvaćao velik dio njegova očaja. Kako bih se ja osjećao da ubiju gospodina Čelika? "Ne, ne boji se. Radi se o sjećanju na sve što se ovdje dogodilo." Čelik nježno reče: "Reci mu da se možemo i kasnije vratiti. Ne mora ući odmah danas." Jefri odmahne glavom na taj prijedlog, ali ne smogne snage da odmah odgovori. "Moram ći i dalje. Moram biti hrabar." On polako krene stubama, zastajući na svakoj od njih kako bi se uvjerio da je čitav Amdi uz njega. Stenci su bili razapeti između brige za Jefrija i želje da se luđački zalete u srce ove predivne, tajanstvene stvari. Najzad su prošli kroz ulaz i našli se među čudima svijeta Dvono-žaca: jako plavkasto svjetlo, zrak topao poput onoga u dvorcu... i deseci tajnovitih oblika. Oni pređu na drugu stranu prostorije, a gospodin Čelik promoli nekoliko glava kroz ulaz. Zvukovi njegovih misli glasno su odjekivali oko njih. "Presvukao sam zidove, Amdi, ali usprkos tome ovdje ne može istodobno boraviti više od jednog od nas." "D-da." Uz ovolike odjeke, Celikove su misli zvučale neobično žestoko.

56

"Na tebi je da zaštitiš svojeg prijatelja i da me izvijestiš o svemu što budeš vidio." On ustukne tako da je u unutrašnjost gledala još samo jedna glava. "Da. Da! Učinit ću to." Bilo je to prvi put da je bio stvarno potreban nekome osim Jefrija. Jefri je u tišini šetao prostorijom punom njegovih usnulih prijatelja. Više nije plakao niti je opet bio zapao u malodušni muk koji gaje često obuzimao; radilo se više o tome da nije mogao vjerovati gdje se nalazi. Rukama je lagano prelazio preko kovčega, gledajući lica u njima. Toliko prijatelja, razmišljao je Amdi, koji čekaju na buđenje. Kakvi će oni biti? "Zidovi? Ovoga se ne sjećam..." reče Jefri dotičući teške presvlake koje je po njima objesio Čelik. "To je zato da bi ovo mjesto bolje zvučalo", odgovori Amdi. On povuče presvlaku, pitajući se što se nalazi iza nje. Zeleni zid, istodobno nalik i čeliku i kamenu... prekriven malenim sivim kvržicama i vijugama. "Što je ovo?" Jefri mu je gledao preko ramena. "Fuj. Plijesan. Raširila se posvuda. Baš mije drago da ju je gospodin Čelik nečim prekrio." Dječak se udalji, a Amdi ostade na mjestu još nekoliko sekundi, približavajući nekoliko glava neobičnoj tvari. Plijesan i gljivice bili su stalan problem u dvorcu; stanari su ih se neumorno - po Amdijevu mišljenju i opsesivno pokušavali riješiti. Njemu su se gljivice činile zgodnima kao primjer nečega stoje u stanju rasti i na najtvrđem kamenu, a ove su bile sasvim posebne. Pojedine nakupine bile su visoke gotovo centimetar, ali paperjaste, poput dima u krutom stanju. Onaj dio njega koji je gledao iza, opazio je da je Jefri krenuo ka unutrašnjoj kabini. Iako nevoljko, Amdi pođe za njim. U prvom posjetu na brodu su se zadržali samo jedan sat. U unutrašnjoj kabini Jefri je uključio čarobne prozore koji su gledali u svim smjerovima. Amdi je sjedio posve opčinjen; ovo je bio put u nebesa. Za Jefrija je to bilo nešto sasvim drugo. Zgurio se u visećoj mreži i zurio u kontrole. Napetost na njegovu licu polako je popuštala. "S-sviđa mi se ovdje", reče Amdi nesigurno i poluglasno. Jefri se lagano ljuljao u mreži. "... Da." On uzdahne. "Tako sam se bojao... ali kada sam ovdje, osjećam se bližim..." On posegne rukama kako bi pomilovao ploču koja je visjela blizu mreže. "Moj tata je prizemljio ovaj brod; sjedio je baš ovdje." On se okrene i pogleda u bljedunjavo polje svjetala iznad njega. "A mama je podesila ultra-val... Sve su to učinili oni. A sada smo tu samo ti i ja, Amdi. Čak ni Johanne više nema... Sve je samo na nama." Klasifikacija prema Vrinimiju: Korporacijska TAJNA. Nije za distribuciju preko Prstena I na lokalnoj mreži. Dnevnik pretraživanja na prijenosniku RelejOO: Vrijeme početka: 19:40:40 prema vremenu na Dokovima, 17/01 Orgove godine 52090 (128,13 dana od pada Straumskog Carstva) Uočena je petlja poruke sa sintaksom povezne razine 14 na praćenom izvoru. Jakost signala i serijski broj odgovaraju prethodno uočenom lokacijskom signalu. Jezični put: samnorski, SjK: jedinice Releja Predano od: Jefri Olsndot od nemam pojma kuda Tema: Bok. Jaše zovem Jefri Olsndot. Naš brodje ranjnen i trebamo pomoć. mMolim odgovbor. Sažetak: Neljutite se ako nešto pieše krivo. Ova tpkovnca je KOMA! Ključne fraze: Neznam Za: Prijenos bilo kome Tekst poruke: (nema) Dva Skrodojahača igrala su se na obali. "Misliš li da mu je život u opasnosti?" upita onaj s duguljastim zelenim laticama. "Kome?" odgovori drugi, veliki Jahač s plavkastom temeljnom školjkom. "Jefriju Olsndotu, ljudskom djetetu." Plavokras tiho uzdahne i obrati se svojem skrodu. Na plažu čovjek dolazi da bi zaboravio svakodnevne brige, ali Zelenlatica se nije dala. On potraži opasnost-po-Jefrija: "Naravno da je u opasnosti, ludo! Pogledaj samo njegove zadnje poruke." "Oh." Zelenlatičin ton je odavao neugodu. "Oprosti mi na djelomičnom sjećanju", sjećanju koje je davalo razloga za brigu, ali nije sezalo dalje od toga. Ona utihne; trenutak kasnije mogao je čuti njezino zadovoljno mumljanje. Pokraj njih je more neumorno zapljuskivalo obalu. Plavokras se prepustio vodi, kušajući život koji je bujao u snazi valova. Bila je to prekrasna plaža. Vjerojatno i jedinstvena, iako je ta tvrdnja zvučala ekstremno kada se odnosila na bilo što u Daljinama. Dok bi se pjena povlačila s njihovih tijela, mogli su vidjeti nebo boje indiga kako se prostire od jednog do drugog kraja Dokova, kao i blještave točkice svemirskih brodova. Kada bi se val vratio, dvoje Jahača preplavila bi zamućena svježina, a okružile bi ih koraljaste strukture i stvorenja koja su živjela u pojasu plime i oseke. U doba pune "plime" zaobljenost bazena ne bi se mijenjala oko jedan sat. Za to vrijeme voda bi se razbistrila, i ako bi trenutačno bio dan, mogli su nazrijeti dijelove staklastog morskog dna... a ispod njih, tisuću kilometara niže, i površinu Čvrstog Tla. Plavokras pokuša zaboraviti na svoju zabrinutost. Tijekom svakog sata mirne kontemplacije nakupitće se još nekoliko prirodnih sjećanja... Nije dobro. Sada više nije mogao potisnuti brige ništa bolje od Zelenlatice. Trenutak kasnije, on reče: "Ponekad poželim da sam Niži Jahač." Provesti cijeli život na jednom mjestu i s minimalnim skrodom.

57

"Da", odgovori Zelenlatica. "Ali, mi smo se sami odlučili za lutanje. To uvijek znači odricanje od nečega. Ponekad moramo pamtiti stvari koje su se dogodile samo jednom ili dvaput. Ponekad se upustimo u velike avanture: Plavokrase, drago mi je što smo prihvatili ugovor za spašavanje." Dakle, nijedno od njih danas nije bilo baš raspoloženo za more. Plavokras spusti kotačiće skroda i dokotura se malo bliže Zelenla-tici. On se zagleda duboko u mehaničku memoriju svojeg skroda, pretražujući općenite baze podataka. Tamo je bilo mnogo toga o katastrofama. Tko god da je kreirao izvorne baze podataka u skro-dovima, mora da je ratove i pošasti smatrao vrlo značajnima. To su bile uzbudljive, ali i smrtno opasne stvari. Ipak, Plavokras je bio u stanju vidjeti i da su u relativnim razmjerima takve tragedije predstavljale tek djelić civiliziranog života. Masivna devijacija pojavljivala se samo jednom u otprilike tisuću godina, a to što su se i sami zatekli u blizini jedne takve pojave bila je samo njihova loša sreća. Tijekom zadnjih deset tjedana dvanaest civilizacija iz Rubnih Daljina ispalo je iz Mreže, apsorbirano u simbiotski amalgam koji se sada nazivao Straumskom pošasti. Trgovina u Rubnim Daljinama bila je uzdrmana. Otkako su dobili kredit za dalje letove, on i Zelenlatica su odradili nekoliko poslova, ali samo u Srednjim Daljinama. Njih su dvoje oduvijek bili vrlo oprezni, ali sada - kao što je Zelenlatica rekla - bi im mogla biti povjerena uloga za vječnost. Vrini-mi Org im je želio povjeriti tajni let na Dno Daljina. Budući da su on i Zelenlatica već bili temeljito upućeni u tajnu, predstavljali su prirodan izbor za obavljanje tog posla. Trenutačno se Slobodnjak II nalazio u vrinimijevskim garažama, gdje su ga opremali poboljšanjima s pridnenog lugera i velikim zalihama antena. U jednom potezu, vrijednost Slobodnjaka povećana je desetke tisuća puta. Čak se nisu morali niti cjenkati!... a to je ujedno bilo i ono što ih je najviše plašilo. Svaki dodatak bio je neophodan za ovo putovanje. Spuštat će se prema rubu Sporosti. I u najboljim uvjetima to bi bilo zamorno iskustvo, a posljednja ispitivanja pokazivala su i pomake granica Sporosti. Uz malo loše sreće, mogli bi se naći s pogrešne strane, tamo gdje je brzina svjetlosti konačna. Dogodi li se to, jedina će im nada biti njihov novi skupljački pogon. Sve se to ubrajalo u Plavokrasov raspon prihvatljivih načina poslovanja. Prije nego što je upoznao Zelenlaticu putovao je pridnenim lugerima, a jednom ili dvaput je čak i ostao nasukan. Ali: "Volim avanture koliko i ti", rekao je Plavokras s mrzovoljnim prizvukom. "Putovanje na Dno, spašavanje sofonta iz pandži divljaka: uz dovoljno novca, sve je to možda razumno. Ali... što ako je straumski brod doista toliko važan kao što Ravna vjeruje? Nakon sveg ovog vremena to se čini apsurdnim, ali ona je uvjerila Vrinimi Org u tu mogućnost. Ako tamo dolje postoji nešto što može nauditi Straum-skoj pošasti—" Ako Pošast makar i posumnja u takvu mogućnost, mogla bi prema njihovom cilju poslati flotu od deset tisuća bojnih brodova. Dolje na Dnu ti bi brodovi vrijedili tek nešto više od konvencionalnih letjelica, ali on i Zelenlatica ne bi zbog toga bili ništa manje mrtvi. Izuzme li se slabašno sanjalačko mumljanje, Zelenlatica je bila tiha. Je li izgubila nit razgovora? Uto do njega kroz vodu dopre njezin glas, umirujuće nježan. "Znam, Plavokrase, to bi mogao biti naš kraj. Ali ipak želim poći tamo. Ako nema opasnosti, ostvarit ćemo ogromnu zaradu. Ako pak naš put može nauditi Pošasti... pa, to znači daje strašno važan. Naša pomoć može spasiti desetke civilizacija - milijune plaža za Jahače u prolazu." "Hmpf. Sada razmišljaš laticama, a ne skrodom." "Vjerojatno imaš pravo." Pratili su napredovanje Pošasti od samog početka. Osjećaji užasa i suosjećanja obnavljali su se dan za danom sve dok nisu prešli u njihove prirodne umove, i tako su Zelenlatica (i Plavokras; to se nije moglo poreći) više mislili na to kako da zaustave Pošast nego na opasnost koju njihov novi ugovor donosi. "Vjerojatno imaš pravo. Moji strahovi od ovog spašavanja su analitičke prirode", još uvijek ograničeni na njezin skrod. "Pa ipak... mislim da bismo, da ostanemo ovdje godinu dana i pričekamo da nam se slegnu osjećaji spram svega što ovo donosi... mislim da bismo ipak odlučili krenuti na taj put." Plavokras se nervozno Ijuljuškao naprijed-natrag. Pijesak je šarao duž i između njegovih listova. Bila je u pravu, bila je u pravu. No, nije mogao to glasno izreći; misija ga je još uvijek užasavala. "I razmisli o ovome, stari: ako je ovo tako važno, moždaćemo moći dobiti pomoć. Znaš da Org pregovara s Poslaničkim Uređajem. Uz malo sreće, imat ćemo pratnju koju je konstruirala jedna Transcendentna Sila." Pomisao gotovo natjera Plavokrasa u smijeh. Dva mala Skrodo-jahača na putu ka Dnu Daljina, u društvu pomoći iz Transcenda. "Nadat ću se toj mogućnosti." Skrodojahači nisu bili jedini koji su se nadali. Malo dalje na istoj plaži, Ravna Bergsndot je spremala svoj ured. Koje li strašne ironije da čak i najgroznije tragedije mogu otvoriti priliku pristojnim ljudima! Njezin je prelazak u odjel Marketinga nakon pada Arbitražnih Vještina postao trajan. Kako se Pošast širila, a tržišta u Rubnim Daljinama nestajala, Org je postajao sve zainteresiraniji za nuđenje informacijskih usluga vezanih za straumsku Devijaciju. Njezina "posebna" stručnost po pitanjima ljudskog roda iznenada je postala nevjerojatno važna; nikoga nije bilo briga stoje Straumsko Carstvo predstavljalo tek djelić onoga što je Pošast sada obuhvaćala. Ono malo što je odavala o sebi, Pošast je obično priopćavala na samnor-skom, i Grondr i ostali i dalje su bili iznimno zainteresirani za njezine analize. Pa, učinila je i nešto korisno. Uspjeli su uloviti "Ovdje sam" poruku s odbjeglog broda, a potom - devedeset dana kasnije - i poruku preživjelog ljudskog bića, Jefrija Olsndota. Razmijenili su jedva četrdeset poruka, ali i to je bilo dovoljno da čuju o Bodljastima i gospodinu Čeliku i zloj Drvodjeljskoj. Dovoljno da doznaju da će mladi ljudski život bez njezine pomoći biti okončan. Ironično, ali prirodno: često joj je pomisao na jedan jedini izgubljeni život padala teže od svih strahota Devijacije, pa čak i pada Straumskog Carstva. Hvala Silama što je Grondr prihvatio zamisao o spasilačkoj misiji: to je bila prilika da se nauči nešto značajno o straumskoj Devijaciji. A činilo se da ga zanimaju i

58

čopori Bodljastih; kolektivni umovi bili su vrlo rijetki u Daljinama. Grondr je cijelu priču držao tajnom te je uspio svoje šefove uvjeriti da podrže misiju. Ipak, niti sva njegova pomoć možda neće biti dovoljna. Ako je izbjeglički brod bio tako važan kao što je Ravna mislila, spasitelje bi moglečekati strašne opasnosti. Ravna pogleda preko ruba vode. Kad bi se valovi povukli niz pijesak, mogla je vidjeti listove Skrodojahača kako proviruju iz pjene. Kako im je samo zavidjela; kada bi ih napetost počela smetati, mogli su je naprosto isključiti. Skrodojahači su bili jedni od najučestalijih sofonta u Daljinama. Bilo ih je u mnogo inačica, ali analize su podupirale legendu: jednom vrlo davno postojala je samo jedna vrsta. Negdje u prošlosti koja je prethodila Mreži, njihovi su se nasadi protezali morskim obalama. Prepušteni sami sebi, razvili su oblik inteligencije gotovo potpuno lišen kratkoročnog pamćenja. Stajali su u vodi, baveći se mislima koje nisu ostavljale nikakav trag u njihovim umovima. Tek bi se ponovljeni podražaj s vremenom uspio probiti do uma. Ipak, priroda njihove inteligencije i pamćenja bili su od presudnog značaja za opstanak: oni su im omogućili da odaberu najbolja moguća mjesta za polaganje sjemenki, lokacije koje su značile sigurnost i hranu za sljedeći naraštaj. Tada je neka nepoznata rasa naletjela na ove sanjare i odlučila im "pomoći". Netko ih je smjestio na pokretne platforme, skrodo-ve. Na kotačima su se mogli kretati duž obala, približavati se jedni drugima i rukovati stvarima pomoću svojih listova i vitica. Pomoću mehaničkog kratkoročnog pamćenja u skrodovima, mogli su i učiti dovoljno brzo da ih novostečena mobilnost ne ubije. Ravna svrne pogled sa Skrodojahača - netko je lebdio iznad drveća. Poslanički Uređaj. Možda bi trebala pozvati Zelenlaticu i Plavokrasa da izađu iz vode. Ne. Neka još malo uživaju. Ne uspije li nabaviti posebnu opremu, uskoro će im postati dovoljno teško... Uostalom, bolje da ovo obavim bez svjedoka. Ona prekriži ruke na prsima i zagleda se u nebo. Vrinimi Org je pokušao sa Starcima razgovarati o ovome, ali u posljednje vrijeme Sila im se obraćala isključivo putem svojeg Poslaničkog Uređaja... a on je inzistirao na sastanku licem-u-lice. Poslanik se prizemlji nekoliko metara dalje te se nakloni. Njegov nepravilni smiješak kvario je dojam. "Pham Nuwen, vama na usluzi." Ravna mu uzvrati blagim naklonom te ga uvede u sjenu unutarnjeg dijela svojeg ureda. Ako je mislio da će je susret licem u lice uznemiriti, bio je upravu. "Hvala vam na dolasku, gospodine. Vrinimi Organizacija ima važan zahtjev za vašeg principala", vlasnika? gospodara? operatera? Pham Nuwen sjedne, nehajno se protežući. Držao se podalje od nje od one večeri u Lutajućoj Družini. Grondr joj je rekao da su ga Starci ipak zadržali na Releju, gdje je prekopavao po arhivima u potrazi za podacima o ljudskoj rasi i njezinim korijenima. Nakon što su Starce natjerali da ograniče upotrebu Mreže, to je imalo smisla: Poslanik je mogao vršiti lokalnu obradu, tj. ljudskom inteligencijom pretraživati i rezimirati, a potom prosljeđivati samo podatke koji su Starcima doista bili potrebni. Ravna gaje promatrala krajičkom oka i pretvarala se da proučava nešto na svojem datasetu. Pham nije skidao svoj stari, lijeni smiješak. Pitala se hoće li ikad smoći snage da ga upita koliko je u njihovom... odnosu... bilo doista ljudskoga. Je li Pham Nuwen išta osjećao za nju? Dovraga, je li se barem dobro zabavio? S gledišta Transcendenata, on je mogao biti običan koncentrator podataka, ali s njezinog stajališta još uvijek je bio previše nalik ljudskom biću. "Hm, da. E, pa... Org je nastavio motriti izbjeglički straumski brod iako je vaš principal izgubio zanimanje za to." Phamove se obrve podigoše u znak pristojnog zanimanja. "Aha?" "Prije deset dana uobičajeni 'Ovdje sam' signal prekinut je novom porukom, očigledno poslanom od strane preživjelog člana posade." "Čestitam. Uspjeli ste sačuvati tu tajnu čak i od mene." Ravna nije progutala udicu. "Činimo sve što možemo daje sačuvamo od svih, gospodine. I to iz razloga koje morate znati." Ona prikaže do tada primljene poruke na zaslonu između njih. Šačica poziva i odaziva tijekom deset dana. Pri prijevodu na triskvelinski za Phama izvorne su gramatičke i pravopisne greške uklonjene, ali je ton ostao neizmijenjen. Ravna je bila odgovorna za Orgov udio u konverzaciji. Bilo je to poput razgovora s nekim u tamnoj komori, s osobom koju nikada niste vidjeli. Većinu toga bilo je lako zamisliti: nesiguran, piskutav glasić koji se krio iza velikih slova i uskličnika. Nije imala videozapis dječaka, ali posredstvom arhiva o ljudskom rodu sa Sjandre Kei, u Marketingu su uspjeli iskopati slike njegovih roditelja. Nalikovali su tipičnim Straumerima, ali su imali smeđe oči Linden klanova. Mali Jefri mora da je bio mršav i tamnokos. Pogled Phama Nuwena je šarao tekstom, a onda kao da se zaustavio na zadnjih nekoliko linija: Org(l7): Cilj(l8): 0rg(l8): Org(l9): Jefri, koliko imaš godina? Imam osam. Mislim, osam godina. NISAM MALI, ALI TREBAM POMOĆ. Pomoći ćemo ti. Stižemo što prije možemo, Jefri. Žao mi je što jučer nisam mogao pričati. Na brdu su bili zločesti ljudi. Nije bilo sigurno ići do broda. Zar su oni zločesti tako blizu?

59

Aha. Vidim ih s otoka. Sada sam s Amdijem u brodu, ali na putu do gore vidjeli smo mnogo mrtvih vojnika. Drvodjelja često izvodi prepade na ovom mjestu. Mama i tata su mrtvi. Johanna je mrtva. GospodinČelik će me zaštititi koliko god može. On kaže da moram biti hrabar. Njegov se smiješak na trenutak izgubi. "Siroti dječak", reče on nježno. Potom slegne ramenima i uperi prst u jednu od poruka. "Pa, drago mije što Vrinimi šalje spasilačku misiju. To je vrlo velikodušno od vas." "Nije baš tako, gospodine. Pogledajte replike od broja šest od broja četrnaest. Dječak se žali na automatiku broda." "Da, prema njegovim riječima to nalikuje nečemu iz prapovijesti: tipkovnice i video, nema raspoznavanja glasa. Vrlo neprilagođeno sučelje. Čini se da je u padu gotovo sve stradalo, zar ne?" Pravio se blesavim, ali Ravna je odlučila biti beskrajno strpljiva. "Možda i ne, ako se uzme u obzir podrijetlo broda." Pham se samo nasmiješio, pa je Ravna nastavila s detaljnim objašnjenjima. "Procesori su vjerojatno rubnodaljinskog ili transcendentnog podrijetla, pa su u trenutnom okruženju praktički svedeni na same osnove." Pham Nuwen uzdahne. "Sve se to podudara s teorijom Skrodo-jahača, zar ne? Još uvijek se nadate da ta krama nosi neku nevjerojatnu tajnu koja će otpuhnuti Pošast." "Tako je!... Gledajte. U jednom trenutku Starci su bili jako zainteresirani za sve ovo. Otkuda sad takva ravnodušnost? Postoji li neki razlog zbog kojega taj brod ne bi mogao biti ključ u borbi protiv Devijacije?" To je bilo Grondrovo tumačenje gubitka zanimanja od strane Staraca. Cijelog svojeg života Ravna je slušala priče o Silama, i to uvijek s velike distance. Sada je bila strašno blizu toga da jednu od njih izravno ispituje. Bio je to vrlo neobičan osjećaj. Trenutak kasnije, Pham odgovori: "Ne. Nije baš jako vjerojatno, ali moguće je da ste u pravu." Ravna ispusti dah posve nesvjesna da ga je uopće bila zadržavala. "Odlično. U tom slučaju naš zahtjev nije nerazuman. Pretpostavimo da se u prizemljenom brodu nalazi nešto što Devijacija treba ili neštočega se plaši. U tom je slučaju vjerojatno da Devijacija zna za postojanje toga - da možda čak i motri ultrapogonski promet u tom dijelu Dna. Spasilačka ekspedicija mogla bije odvesti izravno tamo. U tom slučaju, misija bi bila ravna samoubojstvu njezine posade, a mogla bi i povećati ukupnu moć Pošasti." "Dakle?" Ravna zatvori svoj dataset, osjećajući kako njezina odlučna strpljivost nestaje. "Dakle, Vrinimi Org od Staraca traži pomoć pri opremanju ekspedicije koju Pošast neće moći uništiti!" Pham Nuwen samo zatrese glavom. "Ravna, Ravna. Govorite o ekspediciji na Dno Daljina. Ne postoji Sila koja bi vas tamo mogla voditi za ruku. Čak bi i Poslanički Uređaj tamo bio uglavnom prepušten sam sebi." "Ne ponašajte se kao veća budala od one kakva jeste, Pham Nuwen. Tamo dolje će i Pošast biti isto toliko oslabljena. Ono što tražimo jest oprema proizvedena u Transcendu, namijenjena takvim dubinama i isporučena u značajnim količinama." "Budala?" Pham Nuwen ustane, ali na licu mu je još titrao tračak onog osmijeha. "Je li to vaš uobičajen način obraćanja jednoj Sili?" Do ove godine, prije bih bila umrla negoli se na bilo koji način obratila jednoj Sili. Ona se nagne unatrag, uzvraćajući mu vlastitom verzijom indolentnog osmijeha. "Vi, gospodine, možda imate otvorenu liniju s bogovima, ali odatću vam malu tajnu: ja znam kada je ona aktivna, a kada nije." Opet uljudna radoznalost: "Oh? A kako?" "Pham Nuwen - prepušten sam sebi -je inteligentan egoist suptilan koliko i šaka u glavu." Misli joj se vrate na vrijeme koje su proveli zajedno. "Sve dok su tu arogancija i cinične primjedbe, nemam razloga za brigu." "Hm. Vaša logika ima slabih točaka. Ako Starci izravno upravljaju mnome, mogli bi jednako dobro oponašati budalu kao i," on nakrivi glavu, "vaš princ na bijelom konju." Ravna stisne zube. "Možda je tako, ali imam i malu pomoć svojeg šefa. On mi je dopustio praćenje upotrebe prijenosnika." Ona pogleda svoj dataset. "Trenutačno vaši Starci sa svih izvora na Re-leju primaju ukupno manje od deset kilobita u sekundi... što, prijatelju moj, znači da sada niste na daljinsko upravljanje. Svako odvratno ponašanje u kojem danas imam čast uživati djelo je Phama Nuvvena osobno." Crvenokosi se isceri, ne uspijevajući prikriti blagu neugodu. "Ulovili ste me. Sada sam na samostalnoj dužnosti; zapravo, tako je sve otkad je Org uvjerio Starce da se malo smire. Ipak, volio bih da znate da je svih tih 10 Kb/s posvećeno ovom neodoljivom razgovoru." On zastane kao da osluškuje, a zatim mahne rukom. "Starci kažu 'Bok'." Ravna se nasmije i protiv svoje volje; bilo je nečega apsurdnog u toj gesti i u samoj pomisli da bi se jedna Sila upuštala u tako trivijalan humor. "Dobro. Drago mi je, hm, da su tu. Gledaj, Phame, ne tražimo mnogo po standardima Transcenda, ali to bi moglo spasiti cijele civilizacije. Dajte nam nekoliko tisuća brodova; oni robotski vodeni za jednokratnu upotrebu bit će sasvim dovoljni." "Starci mogu proizvesti tolike brodove, ali oni ne bi bili ništa bolji od onih koje je moguće sagraditi ovdje. Nadmudrivanje—" on zastane, iznenađen vlastitim izborom riječi, "nadmudrivanje Zona je vrlo pipav posao." "Tako dakle. Kvaliteta ili kvantiteta. Odabrat ćemo što god Starci smatraju—" "Ne." "Phame! Govorimo o nekoliko dana posla za Starce, koji su već potrošili daleko više da bi doznali nešto o Pošasti." Samo njihovo tulumarenje one večeri možda je stajalo više - ali to ipak nije glasno rekla. "Da, a Vrinimi je već potrošio veći dio toga." "Isplaćujući odštete korisnicima kojima ste uzurpirali resurse!... Phame, zar nam ne možete barem reći zašto?"

60

Lijeni smiješak je nestao s njegova lica. Ona na brzinu pogleda u svoj dataset. Ne, Pham Nuwen nije bio daljinski upravljan. Sjećala se izraza na njegovu licu dok je čitao poruke Jefrija Olsndota; iza sve te arogancije skrivalo se pristojno ljudsko biće. "Pokušat ću. Ne zaboravi - iako sam i ja dio Staraca, moje pamćenje i objašnjenja ograničeni su ljudskim mogućnostima." "Imaš pravo. Devijacija žvače Rub Daljina. Možda će pedeset civilizacija umrijeti prije nego što ovoj Sili dosadi zafrkancija, a tijekom sljedeća dva milenija osjećat će se 'odjeci' katastrofe, otrovani solarni sustavi, umjetne rase s krvožednim idejama. Ali - mrzim kada to moram ovako reći - koga briga? Starci o ovom problemu u manjoj ili većoj mjeri razmišljaju već više od stotinu dana. To je jako dugo vrijeme za jednu Silu, osobito za Starce, koji postoje već više od deset godina i čije misli lutaju ka... promjenama... koje će ih odmaknuti od svakog oblika komunikacije. Zašto bi se oni imalo uznemiravali zbog svega ovoga?" Ovo je bila standardna tema iz školskog gradiva, ali Ravna si nije mogla pomoći. Ovoga puta radilo se o stvarnoj prijetnji. "Ali povijest je puna primjera u kojima su Sile pomagale rasama iz Daljina, ponekadčak i pojedincima." Ona je već potražila rasu iz Daljina koja je stvorila Starce. Bila su to vraški brbljava stvorenja. Njihove su mrežne poruke uglavnom ostajale neshvatljive i nakon najboljih prijevoda na Releju. Čini se da nisu imali posebnog utjecaja na Starce. Neposredan apel bio je manje-više jedino što joj je preostajalo. "Pazi, pogledajmo stvar s druge strane:čak ni obični ljudi ne trebaju posebna objašnjenja da bi pomogli ranjenim životinjama." Smiješak se počeo vraćati na Phamovo lice. "Analogije ti jako dobro idu, ali ne zaboravi da nema savršene analogije i da stoje složenija automatika, složeniji postaju i mogući motivi. Ali... dobro, što kažeš na ovakvu analogiju: Starci su u suštini pristojni ljudi s lijepom kućicom u finom dijelu grada. Jednoga dana oni opaze da im se doselio novi susjed, neuredan tip čiji je imanje krcato otrovnim otpadom. Da si na mjestu Staraca, zabrinula bi se, zar ne? Možda bi malo ispitivala tlo u svojem dvorištu. Također, pročavrljala bi s novim susjedom i provjerila odakle dolazi te pokušala shvatiti što se događa. Vrinimi Org je bio svjedok dijela tih istraživanja." "I tako otkriješ da novi susjed nije blagotvoran. U biti, njegov stil života svodi se na trovanje močvarnih predjela i hranjenje tako nastalim muljem. To je pomalo nezgodno: ružno zaudara i šteti mnoštvu bezopasnih životinjica. No, ispitivanje pokazuje da nastala šteta neće utjecati na tvoju parcelu i uspijevaš nagovoriti susjeda da poduzme mjere za smanjenje smrada. Uostalom, žderanje otrovnog mulja ionako jamči kratak životni vijek." On zastane. "Koliko je to kod analogija već moguće, rekao bih da je ova prilično dobra. Nakon početne neupućenosti, Starci su zaključili da ova Devijacija pripada jednoj od uobičajenih vrsta, tako beznačajnih i banalnih da čak i stvorenja poput tebe i mene mogu vidjeti daje zla. U ovom ili onom obliku, ona se iz arhiva u Daljinama širi već stotinu milijuna godina." "Dovraga! Ja bih okupila susjede i pervertita prognala iz grada." "Razgovaralo se i o tome, ali to bi bilo skupo... a mogli bi nastradati i neki stvarni ljudi." Pham Nuwen hitro ustane i osmjehne joj se u znak završetka razgovora. "Pa, to je otprilike sve što smo ti imali reći." On izađe iz zaklona pod drvećem. Ravna skoči na noge kako bi ga slijedila. "Moj osobni savjet: Ravna, ne primaj to tako teško. Znaš, sve sam to ja već vidio. Od dna Sporosti do srca Transcendentne Sile, svaka Zona nosi svoje specifične neugodnosti. Cjelokupni temelji Devijacije - termodinamički, ekonomski, kako god ih želiš zamisliti - svode se na visoku kvalitetu razmišljanja i komunikacije na Rubu Daljina. Devijacija nije ni dirnula niti jednu civilizaciju u Srednjim Daljinama. Ovdje dolje su kašnjenja u komunikaciji i troškovi preveliki, a čak i najbolja oprema prestaje biti inteligentna. Da bi ovdje upravljao stvarima, moraš imati ratnu mornaricu, tajnu policiju, glomazne prijenosnike - bilo bi to jednako nepraktično kao i bilo koje carstvo u Daljinama, a jednoj Sili ne bi donijelo nikakvu korist." On se okrene i ugleda njezin smrknuti izraz. "Hej, pokušavam ti reći da je tvoja slatka guza na sigurnom." On posegne dolje da bi je potapšao po stražnjici. Ona mu odgurne ruku i odmakne se. Pokušavala je smisliti neki pametan argument koji bi ga mogao navesti na razmišljanje: bilo je slučajeva u kojima su Poslanički Uređaji uspijevali izmijeniti odluke svojih principala. Sada su sve njezine poludorečene ideje isparile, i jedino čega se mogla dosjetiti bilo je: "Hm, a koliko je siguran tvoj rep? Kažeš da su Starci gotovo spremni za pakiranje kofera i odlazak kamo ostarjele Sile već odlaze. Hoće li i tebe povesti sa sobom, ili će te uspavati, kao kućnog ljubimca koji im sada zadaje poteškoće?" Bio je to očajnički pokušaj, i Pham Nuwen se samo nasmije. "Još malo analogija? Ne... najvjerojatnije će me naprosto ostaviti ovdje. Znaš, kao robotsku sondu koja nakon posljednje upotrebe ostaje slobodno letjeti." Opet jedna analogija, ali ovoga puta njemu bliska. "Zapravo, ako se to dogodi dovoljno skoro, možda bihčakya bio voljan preuzeti spasilačku ekspediciju. Čini se daje Jefri Olsndot zapeo u srednjovjekovnoj civilizaciji, a kladim se da nitko u Orgu takvo okruženje ne razumije bolje od mene. A dolje na Dnu tvoja posada teško bi mogla poželjeti boljeg suputnika od osobe starog Qeng Ho kova." Govorio je živahno, kao daje pokupio svu hrabrost i iskustvo svemira -čak i ako su svi ostali ljudi bili tek bijedne kukavice. "A da?" Ravna se sada podboči i nakrivi glavu na jednu stranu. Ovo je ipak bilo malo previše od nekoga čije je cijelo postojanje bilo lažno. "Ti si mali princ koji je odrastao okružen intrigama i umorstvima, da bi potom odletio među zvijezde s Qeng Hoom... Jesi li ikad stvarno razmišljao o toj prošlosti, Phame Nuwene? Ili je to nešto što ti Starci taktično onemogućuju? Nakon naše vesele večeri u Lutajućoj Družini, ja sam razmišljala o tome. I znaš što? Samo je nekoliko stvari u koje možeš biti siguran: ti doista jesi bio svemirski putnik u Sporoj Zoni - zapravo, vjerojatno njih dvojica ili trojica, jer nijedan od leševa nije bio kompletan. Ti i tvoji pajdaši nekako ste zaginuli u donjem dijelu

61

Sporosti. Sto još? Pa, tvoj brod nije imao memoriju kojoj bi se moglo pristupiti. Jedini zapisi do kojih se dalo doći bili su, izgleda, napisani nekim zemaljskim azijskim jezikom. I to je sve -sve - što su Starci imali na raspolaganju da bi sastavili laž-njaka poput tebe." Phamov smiješak kao da se blago smrznuo. Ravna nastavi prije nego stoje on uspio progovoriti. "Ali, nemoj kriviti Starce. Njima se ipak malo žurilo, zar ne? Morali su uvjeriti Vrinimi i mene da si stvaran. Prekopavali su arhive, na brzinu složili nekakvu stvarnost u koju ćeš se uklopiti. Možda im je za to trebalo cijelo jedno poslijepodne -jesi li im zahvalan na tolikom trudu? Komadić odavde, komadić od tamo. Qeng Ho je doista postojao, znaš? Na Zemlji, tisuću godina prije doba svemirskih letova. Jamačno su postojale i zvjezdane kolonije azijatskog podrijetla, iako je to već očigledna ekstrapolacija od strane Staraca. Ti dečki doista imaju dobar smisao za humor. Cijeli tvoj život su pretvorili u nevjerojatnu romantičnu avanturu, sve do te posljednje, tragične ekspedicije. Usput, baš to mi je trebalo otvoriti oči radi se o kombinaciji nekoliko prenvjo-ranskih legendi." Ona zastane da bi udahnula i nastavi s bujicom riječi. "Žalim te, Phame Nuvvene. Sve dok previše ne razmišljaš o sebi, možeš biti najsamouvjereniji čovjek u svemiru. Ali, sve te vještine, sva postignuća - pogledaš li ih ikad detaljnije? Kladim se da ne. Biti velik ratnik i genijalan pilot - to je nešto što zahtijeva milijun podvještina, sve tamo do podsvjesnih kinestetskih pojedinosti. Podvala Staraca zahtijevala je samo površna prisjećanja i grubu osobnost. Pogledaj ispod površine, Phame. Mislim da ćeš naći gomilu ničega." Prebrzo razbijen san o velikim sposobnostima. Crvenokosi je bio prekrižio ruke i prstom tapkao po jednom od rukava. Kada joj je konačno ponestalo riječi, njegov osmijeh se raširi u pokroviteljsku inačicu. "Ah, šašava Ravna. Ti čak niti sada ne shvaćaš koliko su Sile superiorne. Starci nisu nekakva tiranija iz Srednjih Daljina, koja svojim žrtvama ispire mozak površnim sjećanjima. Čak i lažnjak u Transcendenciji ima dubinu veću od privida stvarnosti u ljudskome umu. A kako ti možeš znati da ovo jest laž? Pretražila si arhive i nisi pronašla moj Qeng Ho." Moj QengHo. On zastane. Prisjećajući se? Pokušavajući se prisjetiti? Na trenutak Ravna uoči tračak panike na njegovu licu, koji začas nestane, a zamijeni ga lijeni osmijeh. "Može li itko od nas zamisliti arhive u Transcendu, sve one stvari koje Starci jamačno znaju o ljudskom rodu? Vrinimi Org bi Starcima trebao biti zahvalan što su im objasnili moje podrijetlo; do toga možda nikada ne bi došli vlastitim snagama. "Gledaj, stvarno mi je žao što ne mogu pomoći. Čak i ako je to po drugim pitanjima beskoristan poduhvat, volio bih spasiti te klince. Ali, ne brini zbog Pošasti. Ona se približava svojem vrhuncu. Čak i kad bi je uspjela uništiti, time ne bi pomogla sirotim ljudima koje je ona već apsorbirala." On se nasmije, trunčicu preglasno. "Pa, sada moram ići. Starci su za mene ovog poslijepodneva predvidjeli nekoliko izleta. Nisu bili sretni što će ovo biti sastanak licem u lice, ali ja sam inzistirao na tome. Prednosti dislocirane službe, znaš već? Ti i ja... ti i ja smo proveli neke vrlo ugodne trenutke i smatrao sam da bi bilo lijepo da porazgovaramo. Nisam te htio razljutiti." Pham uključi svoj agrav i uzdigne se iznad pijeska. Odmahnuo joj je lakonskim pozdravom. Zureći u nebo, Ravna podigne ruku da bi mu odmahnula. Njegov se lik smanjivao, pretvarajući se u jedva vidljivi nimbus dok je napuštao atmosferu Dokova, aktivirajući svoje svemirsko odijelo. Ravna je ostala zagledana još nekoliko trenutaka, sve dok figura nije postala tek još jedan putnik na nebu boje indiga. Dovraga. Do-vraga. Dovraga. Iza nje čuo se zvuk kotačića koji prelaze po pijesku. Plavokras i Zelenlatica su izašli iz vode. Kapljice su blistale na bokovima njihovih skrodova, pretvarajući ukrasne pruge u nazubljene duge. Ravna krene prema njima. Kako da im kažem da im nitko neće priskočiti u pomoć? Kada ih je predstavljao netko poput Phama Nuwena, Starci su izgledali toliko drukčije od svega što je zamišljala kod kuće na Sjan-dri Kei. Gotovo da je bila pomislila da nešto može izmijeniti pukim razgovorom. Kakve li zablude. Tek sad joj je pred očima bljesnula slika u pozadini: slika bića koja se mogu poigravati dušama na način na koji se programer poigrava lijepim grafičkim oblicima, bića toliko superiornih da ju je od njih štitila tek njihova nezainteresiranost. Ravna, mala leptiriće, budi sretna; plamen svijeće te samo ošamutio. Sljedećih nekoliko tjedana proteklo je iznenađujuće dobro. Unatoč debaklu s Phamom Nuwenom, Plavokras i Zelenlatica su još uvijek bili voljni voditi spasilačku misiju. Vrinimi Org je pod račun ubacio još nešto dodatnih resursa. Ravna je svakoga dana odlazila na teleizlet do brodogradilišta. Slobodnjak II možda neće biti opremljen nikakvim Transcendentnim unapređenjima, ali kada opremanje bude dovršeno, taj će brod biti vrlo neobičan. Sada je lebdio u zlatnoj izmaglici 'struktora, milijardi sićušnih robota koji su dijelove oplate preobličavali u formu tipičnu za pridnene lugere. Brod je Ravnu katkad podsjećao na krhkog leptira... a katkad na dubinsku ribu. Obnovljena letjelica mogla je preživjeti u širokom rasponu okruženja: imala je rebra poput ultrapogonskih brodova, ali joj je trup bio aerodinamičan i u sredini sužen poput ose - tipično za brodove na skupljački pogon. Pridneni lugeri lutaju opasno blizu Spore Zone, čiju je granicu teško izdaleka otkriti i još teže mapirati, a k tome na njoj dolazi i do kratkoročnih pomaka. Nije bilo nemoguće da luger ostane zarobljen jednu ili dvije svjetlosne godine unutar Sporosti, a tada biste zahvaljivali nebesima na skupljačkom pogonu i kovčezima za hibernaciju. Naravno, do trenutka povratka u civilizaciju bili biste posve zastarjeli, ali ste se barem mogli vratiti. Ravna pomakne svoje vidno polje kroz pogonska rebra koja su stršala iz trupa. Bila su šira od onih na većini brodova koji su stizali na Relej. Nisu bila optimizirana za Srednje ili Rubne Daljine, ali uz odgovarajuća (čitaj: nižedaljinska) računala, ovaj će brod na Dnu letjeti jednako brzo kao i bilo koji drugi.

62

Grondr joj je dopuštao da pola radnog vremena provodi na projektu, a nakon nekoliko dana Ravna je shvatila da to ne čini samo da bi njoj učinio uslugu. Ona/e« bila najbolja osoba za tu zadaću. Poznavala je ljudsku rasu, kao i upravljanje arhivima. Jefriju Olsndotu bila je potrebna svakodnevna potvrda da mu netko dolazi u pomoć, a ono što je on dojavljivao njoj, moglo je biti od trenutačne važnosti. Čak i ako se sve odvijalo po planu - čak i ako se Devijacija ni na koji način ne umiješa - ovo će spašavanje biti problematično. Dječak i njegov brod su se, čini se, našli usred krvavog rata. Njihovo izvlačenje značilo je potrebu za trenutnim donošenjem pravilnih odluka i djelovanjem u skladu s njima. Bit će im potrebna djelotvorna brodska baza podataka i program za strategiju. No, nije se moglo računati da će previše toga funkcionirati na Dnu, a memorijski kapaciteti bit će ograničeni. Na Ravni je bilo da odluči koji će se materijali iz knjižnice prenijeti na brod kako bi se prednost lokalne dostupnosti uravnotežila s bogatstvom resursa kojimaće moći ultra-valno pristupati na Releju. Grondr je bio dostupan na lokalnoj mreži, često u stvarnom vremenu. Bilo mu je stalo da ovo uspije: "Ne brinite, Ravna. Ovoj misiji ćemo posvetiti dio komunikacijskih resursa. Ako njihovo anten-sko polje bude pravilno funkcioniralo, Jahači bi trebali imati vezu od 30 Kb/s prema Releju. Vi ćete biti njihova glavna ovdašnja osoba za kontakt i imat ćete pristup našim najboljim stratezima. Ako nam ništa... ne stane na put, ne biste trebali imati teškoća s upravljanjem ovim spašavanjem." Jedva četiri tjedna ranije, Ravna ne bi ni pomišljala na to da traži nešto više. A sada: "Gospodine, imam bolju ideju. Pošaljite mene s Jahačima." Svi dijelovi Grondrovih usta istodobno lupnuše. Takvu gestu iznenađenja viđala je kod Egravana, ali nikada kod staloženog Gron-dra. Na trenutak nije ništa govorio. "Ne. Trebamo vas ovdje. Kada se radi o pitanjima o ljudskoj rasi, vi ste naš najbolji barometar." Konferencije zainteresirane za straumsku Devijaciju primale su više od sto tisuća poruka dnevno, od čega je oko jedna desetina bila vezana za ljudski rod. Tisuće poruka svodile su se na prežvakavanje starih ideja, očigledne apsurde ili vjerojatne laži. Automatika Marketinga prilično je uspješno filtrirala redundanciju i dio apsurda, ali kada se radilo o pitanjima ljudske prirode, Ravni nije bilo premca. Oko polovice svojeg vremena trošila je na vođenje takvih analiza i rukovanje upitima o ljudskoj rasi upućenima u arhive. Sve to bilo bi gotovo nemoguće ako otputuje sa Skrodojahačima. Tijekom sljedećih nekoliko dana Ravna je i dalje pritiskala svojeg šefa s istim pitanjem. Tko god vodio misiju, trebao je trenutačnu vezu s ljudima - točnije, ljudskim djetetom. Jefri Olsndot vjerojatno nikada nije niti vidio Skrodojahača. Taje poanta imala svoju težinu, koja ju je postupno tjerala u očaj, ali to nije bilo dovoljno da stari Grondr promijeni mišljenje. Za to su bili potrebni neki događaji izvana: kako su tjedni prolazili, širenje Pošasti se usporavalo. Baš kao što je zdrava logika (i Starci posredstvom Phama Nuvvena) tvrdila,čini se da su postojale prirodne granice širenja zanimanja Devijacije. Nerazumna panika postupno je nestala iz komunikacije u Rubnim Daljinama, a broj glasina i izbjeglica s apsorbiranih planeta gotovo da se sveo na nulu. Ljudi u poharanim područjima bili su prošlost, ali sada je pomisao na njihovu smrt više budila asocijacije na groblje nego na zaraznu trulež. Konferencije koje su se bavile Pošašću nastavile su blebetati o katastrofi, ali razina beskorisnog ponavljanja ravnomjerno se povećavala. Naprosto se gotovo ništa novoga nije događalo. Tijekom sljedećih desetak godina poharanim područjima proširit će se fizička smrt. Uslijedit će ponovna kolonizacija, pažljivo ispipavanje među ruševinama i informacijskim zamkama, kao i rezidualne rase. No, sve je to bilo još daleko, i trenutačno je fama oko Pošasti na Releju počela gubiti na važnosti. ... A Marketing je bio još više zainteresiran za straumski izbjeglički brod. Niti jedan od programa za strategiju - a još manje Grondr - nije vjerovao da bi tajna tog broda mogla nauditi Pošasti, ali postojala je dobra šansa da bi mogla donijeti komercijalnu prednost kada Devijaciji konačno dosadi njezina igra u Transcendenciji. Također, zaintrigirali su ih i čopor-umovi Bodljastih. Činilo se primjerenim da se ulože maksimalni napori i da Ravna ostavi svoj posao na Dokovima i krene na teren. I tako je, nekim čudom, njezina djetinja maštarija o avanturi sa spašavanjem i potragom, došla nadomak ostvarenju. A što je još čudnije, ta me mogućnost tek djelomično užasava! Cilj(56): Zao mije što neko virjeme nisam odgovarao. Neosječam se baš dobro. Gospodin Čelik kaže da trebam rpričati svama. Kaže da mi treba još priatelja pa ćemi biti bolje. I amdi kaže tako a on je moj naljbolji priatelj... kao čopor pasa samo pametan i zabavan. Volio bi damogu poslati slike. GospodinČelik će potražiti ogovore nasva vaša pitanja. On radi sve što može dabi pomogao ali zli čopori ćese vratiti. Amdi i ja smo probali ono što ste rekli na brodu. Žao mije ali i dalje neradi. Mrzim ovu glupu tpkovnicu. Org(57): Org(58): Zdravo, Jefri. Amdi i gospodin Čelik su u pravu, ja sam uvijek raspoložena za razgovor, a ti ćeš se bolje osjećati nakon toga... Postoje izumi koji bi mogli pomoći gospodinu Čeliku. Razmislili smo o nekim poboljšanjima za njegove lukove i bacače plamena. Također, šaljem i neke podatke o arhitekturi utvrda. Molim te, reci gospodinu Čeliku da mu ne možemo reći kako da pokrene brod. Takav bi pokušaj bio preopasan i za vrlo iskusnog pilota... Je, i Tata se mučio da sleti. ikocvljikersz89iou43e5 Mislim da Gospodin Čelik to ne razumje i daje već skoro očajan... Je li ne postoje druge stvari, kao u starijo doba, znaš, bombe i avijoni koej bi mogli napraviti? Postoje drugi izumi, ali gospodinu Čeliku bi trebalo mnogo vremena da ih napravi. Naš brod uskoro polazi s Releja, Jefri. Stići ćemo tamo davno prije nego što bi drugi izumi mogli pomoći... Vi dolazite? Vi konačno dolazite!!! Kad krećete? Kad ćete stići ovamo???

63

Ravna je svoje poruke Jefriju obično pisala na tipkovnici; to joj je davalo kakav-takav osjećaj za situaciju u kojoj se dječak našao. Činilo se da se dobro drži, iako je još bilo dana kada joj ne bi pisao (bilo je neobično razmišljati o "mentalnoj depresiji" u kontekstu jednog osmogodišnjaka). U drugim navratima činilo se da se iska-ljuje na tipkovnici, i na daljinu od dvadeset i jedne tisuće svjetlosnih godina mogla je vidjeti kako male šake lupaju po tipkama. Ravna se nasmije u zaslon. Danas mu je konačno mogla dati nešto više od maglovitih obećanja: imala je konačno vrijeme polaska. Jefriju će se dopasti poruka (59). Ona upiše: "Polazak je predviđen za sedam dana, Jefri. Vrijeme putovanja iznosit će oko trideset dana." Ne bi li trebala to ublažiti? Najnovije poruke u konferencijama o granicama zona govorile su daje Dno neuobičajeno aktivno. Svijet Bodljastih nalazio se tako blizu Sporoj Zoni... Ako se "oluja" pojača, vrijeme putovanja će se produljiti. Postojao je otprilike jedan postotak šansi da će putovati dulje od šezdeset dana. Ona se odmakne od tipkovnice. Je li mu to doista željela reći? Dovraga. Bolje je biti iskren; ovi datumi mogu utjecati na lokalne stanovnike koji pomažu Jefriju. Ona mu objasni sve "ako" i "ali", a zatim prijeđe na opisivanje broda i čudesa koja će donijeti sa sobom. Dječak obično nije pisao jako opširno (osim kada je prenosio informacije od Čelika), ali činilo se da doista voli njezine duge poruke. Slobodnjak II se upravo podvrgavao završnim ispitivanjima. Njegov je ultrapogon obnovljen i testiran; Skrodojaha či su napravili krug od nekoliko tisuća svjetlosnih godina kako bi provjerili anten-sko polje. I ono je savršeno funkcioniralo. Ona i Jefri će tijekom većeg dijela putovanja moći razgovarati. Od jučer je brod bio snabdjeven i zalihama. (To je zvučalo poput nečega prispodobivog srednjovjekovnoj avanturi, ali kada ste kretali tako duboko da se nije moglo vjerovati mapama, morali ste imati kakve-takve zalihe.) U neko doba sutra, Grondroviće ljudi teretni prostor broda napuniti sitnicama koje bi im mogle jako dobro doći pri spašavanju. Da li da spomene i to? Neke od njih mogle bi Jefrijevim lokalnim prijateljima zazvučati pomalo zastrašujuće. Te su večeri ona i Skrodojahači priredili zabavu na plaži. Tako su je barem nazvali, iako je daleko više nalikovala na ljudsku inačicu nego na izvornu Jahačku. Plavokras i Zelenlatica su se dokotrljali daleko izvan vode, sve do mjesta na kojem je pijesak bio suh i topao. Ravna je na Plavokrasov šal za teret poslagala zakusku. Sjedili su na pijesku i divili se zalasku sunca. Bila je to uglavnom proslava; kako Ravninog dobivenog dopuštenja za odlazak na Slobodnjaku, tako ičinjenice da je brod bio gotovo spreman za odlazak. Ipak, "Jeste li doista sretni što polazite na taj put, moja gospo?" upita Plavokras. "Nas dvoje ćemo na tome dobro zaraditi, ali vi—" Ravna se nasmije. "Ja ću dobiti dnevnice." Toliko se borila za dopuštenje za odlazak da joj nije preostalo mnogo manevarskog prostora za cjenkanje oko plaće. "I, odgovor je: da. To je ono što doista želim." "Drago mije daje tako", reče Zelenlatica. "Moram se nasmijati", doda Plavokras. "Moja družica je posebno zadovoljna što naš putnik neće biti osoran. Nakon putešestvija s vjerodajcima gotovo da smo izgubili svoju sklonost dvonošcima. No, sada nema ničega čega bismo se trebali bojati. Jeste li u posljednjih petnaestak sati čitali konferenciju Prijetnje? Pošast je prestala rasti, a njezine su granice postale čvrsto definirane. Devijacija postaje sredovječna dama. Spreman sam smjesta krenuti." Plavokras je bio pun spekulacija o "čoporima" Bodljastih i mogućim shemama za izvlačenje Jefrija i drugih preživjelih. Zelenlatica je tu i tamo ubacila koju misao. Više nije bila tako sramežljiva, ali se još uvijek doimala nježnijom i suzdržanijom od svojeg partnera. Uostalom, i razina njezinog samopouzdanja je bila nešto realnija. Bilo joj je drago što još tjedan dana neće nikamo krenuti. Na Slobodnjaku je još trebalo obaviti završne testove - a Grondr je nagovorio Org i na financiranje male flote brodova-mamaca. Trenutačno je bilo dovršeno njih pedeset; do kraja tjedna bit će ih stotinu. Dokovi su tonuli u noć. Uz ovako plitku atmosferu sumrak je trajao kratko, ali su boje bile spektakularne. Plaža i drveće blistali su pod vodoravnim zrakama, a parfem cvijeća miješao se s oštrim mirisom morske soli. Na suprotnoj strani mora vladao je kontrast jarkih svjetala i tame, siluete koje su mogle potjecati od vriminijev-skih ukrasa ili funkcionalne opreme dokova - Ravna nikada nije shvatila što je od toga istina. Sunce je potonulo pod more, a iza njih se raširila paleta narančastog i crvenog s širokom zelenom prugom, vjerojatno od ioniziranog kisika. Jahači nisu okrenuli svoje skrodove da bi imali bolji pogled - koliko je ona mogla procijeniti, cijelo su vrijeme bili gledali u tom smjeru - ali su prestali razgovarati. Kako se sunce spuštalo, valovi su ga lomili u tisuću sličica, u točkice zelenog i žutog koje su se na-zirale kroz pjenu. Pretpostavljala je da bi dvojac u ovom trenutku radije bio tamo.Često ih je viđala u zalazak sunca kako namjerno sjede tamo gdje su valovi bili najjači. Kada bi se voda povukla, njihove stabljike i listovi stajali su uzdignuti poput ruku u molitvi. U takvim trenucima gotovo daje mogla razumjeti Niže Skrodojahače; oni su cijeli život provodili pamteći takve ponovljene trenutke. Ona se nasmije zelenkastom sumraku. I poslije će biti dovoljno vremena za brigu i planiranje. Mora da su tako sjedili kojih dvadesetak minuta. Duž zaobljene linije plaže vidjela je male vatre u sve gušćoj tami: uredske zabave. Negdje vrlo blizu odjekivalo je hrsk, hrsk stopala na pijesku. Ona se okrene i spazi Phama Nuwena. "Ovamo", pozove ga ona. Pham se lijeno dovuče do njih. Od njihove posljednje razmirice Ravna gaje rijetko viđala; pretpostavljala je da su se neke od njezinih strelica duboko žarile. Za promjenu, ovaj put se nadam da su ga Starci natjerali da zaboravi sve to. Pham Nuwen je imao potencijala da bude stvarna osoba; nije bilo u redu povrijediti ga samo zato što je njegov principal bio izvan domašaja.

64

"Sjedni. Za pola sata izlazi galaksija." Skrodojahači se uzmuvaše, toliko opčinjeni zalaskom da su tek sada primijetili posjetitelja. Pham Nuvven napravi korak ili dva iza Ravne i zastane, podbo-čivši se i zureći preko mora. Potom opet svrne pogled na nju, a zeleni sumrak njegovom licu podari izraz sablasne oštrine. On nabaci svoj stari, iskrivljeni osmijeh: "Mislim da ti dugujem ispriku." Starci će ti naposljetku ipak dopustiti da se pridružiš ljudskom rodu? Ali, Ravna je bila dirnuta. Ona spusti pogled. "Valjda bih i ja mogla reći isto. Ako Starci ne žele pomoći, to je to; nisam smjela izgubiti živce." Pham Nuvven se tiho nasmije. "To je nesumnjivo bila manja greška. Ja još uvijek pokušavam shvatiti u kojem sam trenutku zastranio, ali... mislim da više nemam vremena da to utvrdim." On opet pogleda more. Trenutak kasnije Ravna ustane i krene prema njemu. Izbliza se njegov pogled doimao staklastim. "U čemu je problem?" Starci, vrag vas odnio! Akoćete ga već napustiti, nemojte dopustiti da se raspadne u komadiće! "Ti si veliki stručnjak za Transcendentne Sile, ha?" Opet sarkazam. "Pa—" "Postoje li među tim velikim dečkima ratovi?" Ravna slegne ramenima. "Postoje glasine o koječemu. Vjerujemo da dolazi do konflikata, ali previše suptilnih da bi ih se nazivalo ratovima." "Uglavnom si u pravu. Postoji borba, ali nju treba promatrati s više aspekata nego ovdje dolje. Prednosti suradnje su obično tako velike da... djelomično je i to razlog što Devijaciju nisam shvatio tako ozbiljno. Uz to, to je stvorenje vrijedno žaljenja: jadni izrod koji zagađuje vlastitu jazbinu. Čak i kada bi htjelo ubiti druge Sile, takvo što u tome ne bi moglo uspjeti. Niti za milijun godina... " Plavokras se dokotrlja do njih. "Tko je to, moja gospo?" Bila je to ona vrsta blokade u konverzaciji s Jahačima na koju se teško privikavala. Kad bi se Plavokras samo sinkronizirao s memorijom svojeg skroda, znao bi. Uto je pogodi suština pitanja. Tko je to zapravo? Ona baci pogled na dataset na kojem se cijelo vrijeme otkako je Pham Nuvven došao prikazivao status prijenosnika. I... tako mu svih Sila, tri prijenosnika je okupirao jedan jedini korisnik! Ona brzo ustukne. "Vi!" "Mi! Opet licem u lice, Ravna." Grimasa je bila parodija Phamo-va samouvjerenog smiješka. "Ispri čavam se što mi večeras nedostaje šarma." On se na čudan način udari po prsima. "Koristimo podsvjesne instinkte ovog bića... moramo se jako truditi da se održimo na životu." Niz Phamovu bradu je curila slina. Njegove bi se oči na trenutak fokusirale na njezine, a zatim bi odlutale. "Što to radite Phamu?" Poslanički Uređaj zakorači prema njoj i posrne. "Oslobađamo prostor", oglasi se glas Phama Nuwena. Ravna izgovori Grondrov telefonski kod. Nije bilo odgovora. Poslanički Uređaj zatrese glavom. "Vrinimi Org je trenutačno strašno zauzet, pokušavajući nas uvjeriti da oslobodimo njihovu opremu, pokušavajući prikupiti hrabrost i otjerati nas. Ne vjeruju u ono što im upravo govorimo." On se nasmije ispuštajući kratak zvuk nalik gušenju. "Nema veze. Sada nam je jasno da je napad ovamo bio tek smrtonosno odvraćanje pozornosti... Što kažete na to, Mala Ravna? Vidite, Pošast nije devijacija klase dva. Za ono malo vremena što nam je preostalo možemo samo nagađati što ona doista jest... Nešto vrlo staro, vrlo veliko. No, što god da jest, žive nas proždire." Plavokras i Zelenlatica su se dokotrljali do Ravne. Njihovi su listovi ispuštali slabašan cvilež. Tisućama svjetlosnih godina dalje, duboko u Transcendu, jedna se Sila borila za vlastiti život, a sve što su oni od toga mogli vidjeti bilo je kako se jedan čovjek pretvara u slinavog epileptičara. "Stoga i naše isprike, Mala Ravna. Da smo vam pomogli, to nas vjerojatno ne bi spasilo." Njegov glas zamre dok se borio za zrak. "Ali pomoć koju ćemo vam pružiti sada bit će izraz - osveta bi bio najbliži vama shvatljiv motiv. Pozvali smo vaš brod ovamo. Budete li djelovali brzo i ne koristeći agrav, možda ćete preživjeti sljedećih sat vremena." Plavokrasov glas bio je istodobno sramežljiv i žestok. "Preživjeti? Ovdje dolje mogao bi funkcionirati samo konvencionalan napad, a nečemu takvome nema ni traga." Manijak u blagoj, tihoj noći. Ravnin dataset nije pokazivao ništa neobično osim uzurpacije komunikacija od strane Staraca. Pham Nuwen se kašljucavo nasmije. "Oh, pa on je itekako konvencionalan, ali vrlo lukav. Nekoliko grama replikantskog nereda, nanesenog tijekom tjedana. Sada su ti elementi procvjetali, usklađeni s napadom koji gledate... Nametnici će umrijeti za nekoliko sati, čim pobiju svu za Relej tako dragocjenu Visoku automatiku... Ravna! Uzmite brod ili ćete umrijeti u roku od tisuću sekundi. Uzmite brod. Ako preživite, pođite na Dno. Sredite..." Poslanički Uređaj se zagrcne na kraju rečenice. On se malo uspravi i uputi im svoj posljednji zelenkasti smiješak. "A evo i našeg poklona vama, najveća pomoć koju vam još možemo pružiti." Smiješak nestade, a staklasti pogled zamijeni upitan izraz... a potom i rastući užas. Pham Nuwen duboko udahne i uhvati vremena za vrisak nalik lavežu prije nego što će se srušiti. Pao je licem prema zemlji, trzajući se i gušeći na pijesku.

65

Ravna ponovno povikom pozove Grondrov kod te potrči do Phama Nuwena. Okrenula ga je na leđa i pokušala mu očistiti usta. Napad je trajao nekoliko sekundi, razbacujući Phamove udove na sve strane. Ravna je, pokušavajući ga smiriti, zaradila nekoliko dobrih udaraca. Potom se Pham smiri, tako da je jedva mogla osjetiti njegov dah. Plavokras reče: "Nekako su se uspjeli domoći Slobodnjaka. Brod se trenutačno nalazi četiri tisuće kilometara iznad nas, i ide ravno prema Dokovima. Avaj, uništeni smo." Neovlašteni letovi u blizini Dokova kažnjavali su se zapljenom. Ravna je nekako slutila da to više nije važno. "Vidite li ikakve znakove napada?" dovikne im ona preko ramena. Držala je Phamovu glavu u položaju u kojem je najlakše mogao disati. Skrodojahači su razmjenjivali šuškave zvukove. Zelenlatica: "Događa se nešto neobično. Obustavljene su sve usluge na glavnim prijenosnicima." Znači li to da Starci još uvijek nešto emitiraju? "Lokalna mreža je jako zakrčena. Velik dio automatike i ljudstva je pozvan na posebnu dužnost." Ravna se nagne unatrag. Nebo je bilo crno poput noći, istočka-no nekolicinom piknjica jarkog svjetla - brodovima navođenima na Dokove. Sve je izgledalo vrlo uobičajeno. Ipak, i njezin je dataset pokazivao ono o čemu je govorila Zelenlatica. 190 Vernor Vinge "Ravna, ne mogu sada razgovarati." Grondrov pucketavi glas oglasi se iz njezine blizine. Ovo je morao biti njegov pomoćni program. "Starci su okupirali većinu Releja. Pripazite na Poslanički Uređaj." Sada je malo prekasno za to! "Izgubili smo kontakt s nadzornom ogradom pred prijenosnicima. Očitavamo greške u programima i hardveru. Starci tvrde da smo napadnuti." Nastala je pauza od pet sekundi. "Vidimo dokaze djelovanja bojnih brodova na unutarnjoj crti obrane." To je bilo jedva pola svjetlosne godine ispred njih. "Brap!" Sada se oglasio Plavokras. "Na unutarnjoj crti obrane! Kako su vam se uspjeli neopaženo prikrasti?" Nervozno se kotrljao naprijed-natrag i u mjestu. Grondrov program prečuje ovo pitanje. "Barem tri tisuće brodova. Uništenje prijenosnika je neizbjež—" "Ravna, jesu li Skrodojahači s vama?" To je još uvijek bio Grondrov glas, ali više isprekidan, više angažiran. Ovo je bila stvarna osoba. "D-da." "Lokalna mreža otkazuje. Sustavi za održavanje života otkazuju. Dokoviće se srušiti. Bili bismo jači od napadačke flote, ali raspadamo se iznutra... Relej umire." Njegov glas postade oštriji i puc-ketaviji. "Ali Vrinimi neće umrijeti, a ugovor je ugovor! Recite Jahačima da ćemo im platiti... nekako, jednog dana. Zahtijevamo... molimo... da odrade misiju kao stoje dogovoreno. Ravna?" "Ovdje sam. Oni vas čuju." "Dakle, krećite!" I glas nestane. Plavokras reče: "Slobodnjak će biti ovdje za dvjesto sekundi." Pham Nuwen se smirio, a disanje mu je postalo lakše. Dok su dva Jahača razmjenjivala zvižduke i šuškanje, Ravna se ogleda oko sebe - i iznenada shvati da su sve vijesti o smrti i razaranju dolazile izdaleka. Plaža i nebo bili su gotovo jednako mirni kao i uvijek. Posljednje zrake sunca zašle su za valove, čija je pjena bila tek maglovita pruga u niskom zelenom svjetlu. Tu i tamo među drvećem i udaljenijim tornjevima svjetlucali su žućkasti plamenovi. Ipak, uzbuna se očito proširila. Mogla je čuti paljenje datasetova. Neke od vatri na plaži su se gasile, a figure koje su sjedile oko njih trčale su ka drveću ili polijetale prema gore, u smjeru udaljenijih ureda. Sada su se već i svemirski brodovi stali uzdizati iz svojih garaža s druge strane mora, podižući se sve više i više i pojavljujući se kao blistave točke u zalazećoj sunčevoj svjetlosti. Bio je to posljednji trenutak mira na Releju. Preko neba se raširi mrlja pulsirajuće tame. Ona ostade bez daha pred prizorom svjetla tako izobličenog daje trebalo proći nezamijećeno. Njegov sjaj kao da ju je više pogađao u mali mozak nego u oči. Kasnije se nije mogla sjetiti što gaje zapravo činilo objektivno različitim od crnila. "Evo još jednoga!" reče Plavokras. Ovo je bilo blizu obzorja Dokova, mračna pruga širine možda jedan stupanj. Njezini su se rubovi doimali poput nejasnog prelijevanja crnog u cr-no. "Što je to?" Ravna nije bila fascinirana ratovima, ali je bila pročitala svoju porciju avanturističkih romana. Znala je za antimaterij-ske bombe i zrna s relativističkom kinetičkom energijom. Iz daljine bi takva oružja nalikovala jarkim točkama svjetla, a katkad i sinkroniziranom treptanju. Iz nešto bliže perspektive, uništavači svjetova razlili bi svjetlost bijelog usijanja preko cijele krivulje planeta, zapljuskujući globus poput kapljice vode, ali sporije, daleko sporije. To su bili prizori na koje je bila spremna. No, ovo stoje sada gledala bilo je sličnije optičkoj varci negoli prizoru rata. Samo Sile znaju što su vidjeli Skrodojahači, ali: "Vaši glavni prijenosnici... mislim da se pretvaraju u paru", reče Plavokras. "Ali, to je svjetlosnim godinama daleko! Nema teorije da vidimo—" Pojavi se još jedna mrlja koja sečak nije niti nalazila u njezinom vidnom polju. Boja je neodređeno lebdjela u prostoru. Pham Nuwen se opet grčio, ali slabo. Nije joj bilo teško zadržati ga na mjestu, ali... iz usta mu je curila krv, a košulja mu je na leđima bila namočena nečim što je zaudaralo na raspadanje. "Slobodnjak će biti ovdje za sto sekundi. Imamo dovoljno vremena, sasvim dovoljno vremena." Plavokras se kotrljao oko njih, ponavljajući umirujuće tvrdnje koje su samo pokazivale koliko je nervozan. "Da, moja gospo, svjetlosnim

66

godinama daleko. I godinama nakon ovoga, bljesak njihovog uništenja osvjetljavatće nebo nad onima koji prežive ovdje. No, samo se dio energije pretvara u svjetlost; ostalo je ultravalna bujica toliko snažna da utječe na materiju. .. Ona škaklja optičke živce... u tolikoj mjeri da vaš živčani sustav postaje prijamnik." On se okrene oko svoje osi. "Ali, ne brinite. Mi smo lukavi i brzi. Nismo se jednom za dlaku izvukli iz nevolje." Bilo je nečega apsurdnog u slici stvorenja bez kratkoročnog pamćenja koje se hvali svojom munjevitom snalažljivošću. Nadala se daje njegov skrod dorastao ovom izazovu. Zelenlatičin glas je zujao bolnom glasnoćom: "Gledajte!" Rub vode se povlačio dalje no što je ikad vidjela. "More pada!" poviče Zelenlatica. Valovi su se povukli stotinu, dvije stotine metara. Zelenkasto obojeni obzorje tonuo. "Brod je udaljen još pedeset sekundi. Poletjet ćemo prema njemu, Ravna!" Ravnina hrabrost u tom trenutku nestane. Grondr je rekao da će se Dokovi srušiti! Pojas neba nad njima sada je bio krcat desecima bića koja su hitala ka sigurnosti. Stotinjak metara dalje pijesak se kretao; lavina koja se približava ponoru. Ona se sjeti nečega što su rekli Starci i spozna da letači čine kobnu grešku. Pomisao probije oklop njezinog straha. "Ne! Samo se pomaknimo na neko više područje." Noć više nije bila tiha. S mora je dopiralo zavijanje nalik zvonima. Zvuk se širio oko njih. Večernji povjetarac se pretvorio u vihor koji je savijao drveće prema vodi i šibao ih grančicama i pijeskom. Ravna je i dalje klečala, dlanovima pritišćući Phamove mlohave ruke. Nije osjećala dah niti puls, a njegove su oči bezizražajno zurile. Poklon Staraca za nju. Dovraga sa svim Silama! Ona uhvati Phama Nuwena ispod ramena i prebaci ga na svoja leđa. Posrnula je i umalo izgubila uporište. Ispod njegove košulje osjećala je šupljine na mjestima gdje bi trebalo biti tkivo. Nešto mokro i smrdljivo slijevalo joj se niz bokove. Ona se s mukom uspravi, napola noseći, a napola vukući Phamovo tijelo. Plavokras je vikao: "—satima da se otkotrljamo bilo kamo." On stade lebdjeti, usmjeravajući svoj agrav nasuprot vjetru. Na trenutak su skrod i Jahač pijano lelujali... a potom se sruče na tlo, nekontrolirano se prevrćući ka odredištu vjetra, zavijajućoj jami na mjestu gdje je donedavno bilo more. Zelenlatica pojuri ka njegovoj strani bližoj moru, blokirajući mu put ka uništenju. Plavokras se uspije uspraviti i dvojac se opet stade kotrljati prema Ravni. Glas Jahača je bio slabašan na ovakvom vjetru: "... agrav... otkazuje!" A s njim i sama struktura Dokova. Svi zajedno se odmaknuše od usisavajućeg mora. "Pronađi mjesto na koje će se Slobodnjak spustiti." Rub šume sada se pretvorio u nepravilni niz brdašaca. Krajolik se mijenjao pred njihovim očima i pod njihovim nogama. Okruživao ih je jecajući zvuk, mjestimično tako glasan da je zujao u Ravninim cipelama. Izbjegavali su mjesta koja su tonula -jame koje su se otvarale na sve strane. Više nije vladala tama: bilo da se radilo o svjetlima za uzbunu ili nuspojavi otkazivanja agrava, oko jama je bilo zamjetno plavičasto svjetlucanje. Kroz te jame mogli su vidjeti oblacima djelomično zaklonjenu noć na Čvrstom Tlu, tisuću kilometara niže. Niti prostor između nije bio prazan; ispunjavali su ga trep-tavi fantomi: milijuni tona vode i zemlje... i stotine umirućih letača. Vrinimi Org je plaćao cijenu izgradnje svojih Dokova na agravu umjesto u inercijalnoj orbiti. Trojacje nekako uspijevao napredovati. Pham Nuwen je bio gotovo pretežak za nošenje/tegljenje; Ravna je krivudala ulijevo i udesno tek nešto manje no stoje napredovala prema naprijed. Ipak, činio joj se lakšim nego stoje pretpostavljala, a to je opet bio razlog za strah: zar su i viši dijelovi počeli propadati? Većina agravnih elemenata je otkazala, ali neki od njih su se i bacili u destruktivni bijeg: nakupine stabala i tla otkidale su se s vrhova brežuljaka i polijetale uvis. Vjetar je mijenjao smjer; naprijed--natrag, gore-dolje. Ravnino džepno svemirsko odijelo je radilo već nekoliko minuta, ali sada je slabilo. Za nekoliko minuta ono će biti mrtvo kao i agravi... kao i ona sama. Negdje u pozadini pitala se kako je Pošast ovo uspjela izvesti. Poput Staraca, vjerojatnoće umrijeti, a da nikada neće dobiti odgovor na to pitanje. Vidjela je tragove baklji; bili su to svemirski brodovi. Većina je uletjela u inercijalnu orbitu ili smjesta uključila ultrapogon, no nekolicina ih je lebdjela iznad raspadajućeg krajolika. Plavokras i Zelenlatica su predvodili njihovu malu povorku. Dvojac je koristio svoje treće osovine na načine koje Ravna nije ni naslućivala, podižući se i odguravajući kako bi prešli uzbrdice koje su za nju, s Pha-movom težinom na leđima, bile na granici savladivosti. Stigli su do vrha brda, ali ne zadugo. Ovo je nekada bio dio uredske šume, a sada je drveće stršalo u najrazličitijim smjerovima, poput dlake na šugavu psu. Osjećala je kako tlo pod njezinim nogama pulsira. Što sad? Skrodojahači su se kretali od jedne do druge strane zaravni. Mogli su se spasiti ovdje ili nigdje. Ona klekne, oslanjajući najveći dio Phamove težine na tlo. Odavde se moglo vidjeti daleko uokolo. Dokovi su nalikovali sporovijorećoj zastavi, a sa svakim golemim zamahom strukture od nje su se odvajali odlomljeni fragmenti. Sve dok je među agrav elementima vladala kakva-takva sloga, ploha je bila uglavnom ravna, no sad je i to nestajalo. Oko njihovog otočića šume nicale su jame. Ravna je vidjela kako se suprotni kraj Dokova otkida i polako okreće bočno. Dug stotinu kilometara i širok još deset, sručio se dolje na nesuđene spasilačke brodove. Plavokras se očeše o njezin lijevi bok, a Zelenlatica o desni. Ravna se okrene, oslanjajući dio Phamove težine na oplate njihovih skrodova. Ako sve četvero ujedine svoja svemirska odijela, moći će zadržati svijest još nekoliko sekundi. "Slobodnjak je tu; upravo ga spuštam", reče on. Nešto se doista spuštalo. Plamen broda je plavičasto-bijelo osvijetlio tlo, stvarajući oštre i pomične sjene. Nije zdravo boraviti u blizini raketnog pogona broda koji lebdi u gravitacijskom polju od gotovo 1G; prije samo sat vremena taj bi

67

manevar bio nemoguć, ili bi se smatrao teškim kaznenim djelom. No, sada više nije bilo važno hoće li plamen probušiti rupu u Dokovima ili spržiti teret dopremljen s druge strane galaksije. Pa ipak... gdje bi Plavokras mogao prizemljiti letjelicu? Bili su okruženi jamama i plešućim stijenama. Ona sklopi oči kada se pla-meni bljesak stao spuštati pred njih... da bi potom gotovo nestao. Plavokrasov povik bio je prigušen u njihovoj zajedničkoj atmosferi. "Idemo svi skupa!" Ona se čvrsto uhvati za Jahače, a oni otpužu ili se otkoturaju niz brežuljak. Slobodnjak IIlebdio je usred jedne od nastalih jama. Njegov mlazni plamen bio je skriven od pogleda, ali sjaj oko rubova jame stvarao je oštru siluetu broda, pretvarajući njegova ultrapo-gonska rebra u perolike bijele lukove. Golemi noćni leptir svjetlucavih krila... i malo izvan domašaja. Ako njihova odijela izdrže, mogli bi se dovući do ruba jame, ali što onda? Rebra su onemogućavala brodu da im se približi na manje od stotinu metara. Neko atletski građeno (i suludo) ljudsko biće moglo bi pokušati zgrabiti rebro i spuznuti niz njega. No, Skrodojahači su se odlikovali vlastitom vrstom ludila. Baš kada je svjetlo - odbijeno svjetlo - postalo neizdrživo, plamen baklje se ugasi, i Slobodnjak propadne kroz jamu. Jahače to, međutim, nije zaustavilo. "Brže!" poviče Plavokras. Ravna je sada već pogodila što namjeravaju. Prilično brzo za tako neobičnu mješavinu udova i kotačića, oni stigoše do ruba zacrnjene jame. Ravna osjeti kako joj tlo izmiče pod nogama i kako počinju padati. Dokovi su bili debeli stotinama - mjestimično i tisućama - metara. Sada su padali kroz taj sloj, a pokraj njih su promicali zlokobni blagi bljeskovi interne destrukcije. Napokon su propali kroz strukturu, i dalje padajući. Osjećaj neobuzdane panike na trenutak je nestao. Na kraju krajeva, ovo je bilo obično bestežinsko stanje, nešto uobičajeno i neusporedivo mirnije od Dokova u raspadanju. Sada joj je bilo lakše držati se za Jahače i Phama Nuvvena, a čak i njihova zajednička atmosfera kao da se malo zgusnula. Valja napomenuti nešto o vakuumu i slobodnom padu. Izuzme li se utjecaj ponekog podivljalog agrava, sve je padalo s istim ubrzanjem, a ruševine su se sada činile mirnima. Za četiri ili pet minuta stići će do atmosfere Čvrstog Tla, i dalje padajući gotovo okomito, ulaznom brzinom od oko tri ili četiri kilometra u sekundi. Hoće li izgorjeti? Možda. Iznad sloja oblaka javljali su se kratki bljeskovi. Otpad oko njih bio je uglavnom taman, tek sjena nasuprot predstavi na nebu iznad njih, ali oblik pod njima bio je velik i pravilan... nebesa mu, bio je to Slobodnjak! Brod je padao s njima, a svakih nekoliko sekundi upalila bi se jedna od pomoćnih mlaznica, bljedunja-vo-crvenkast bljesak. Brod im se približavao. Da je imao otvor na nosu, našli bi se točno na njemu. Uskoro ih osvijetliše upravo upaljena svjetla za slijetanje. Još deset metara. Pet. Tamo ipak jest bio otvor, i to otvoren! Mogla je vidjeti posve običnu zračnu komoru na... Sto god da ih je pogodilo, bilo je veliko. Ravna je kroz maglu uočila velik komad plastike iznad svojeg ramena. Otpadak se sporo okretao i jedva da ih je očešao, ali i to je bilo dovoljno. Udarac joj je iz ruku istrgnuo Phama Nuvvena. Njegovo se tijelo načas izgubilo u sjeni, da bi ga potom jarko osvijetlio brodski reflektor za traženje. U istom trenutku zrak izleti iz Ravninih pluća. Spali su na tri svemirska odijela koja su popuštala; to više nije bilo dovoljno. Ravna je osjećala kako je svijest napušta, a osjet vida joj se sužava u tunel. Nedostajalo im je tako malo. Jahači se razdvojiše. Ravna se držala za oplate skrodova, i oni se uspiju rastegnuti do komore broda. Plavokrasov se skrod sudarao s njezinim tijelom dok se ovaj vezivao za otvor. Taj je udar preokrene i odbaci Zelenlaticu prema gore. Sve se pretvaralo u izmaglicu. Gdje je panika kada je čovjeku potrebna? Čvrsto se drži, čvrsto se drži, čvrsto se drži, pjevušio je glasić, posljednji preostali trag njezine svijesti. Bum, tras. Jahači su je odgurivali i povlačili. A možda je i brod to činio sa svima njima zajedno. Bili su marionete privezane na zajedničke niti. ... Duboko u tunelu njezinog viđenja, jedan od Jahača je ugrabio padajuću figuru Phama Nuvvena. Ravna nije primijetila kada je izgubila svijest, ali sljedeće što je vidjela bilo je da udiše zrak i iskašljava sadržaj svojeg želuca - i to u zračnoj komori broda. Jednolično zeleni zidovi pružali su sigurnost sa svih strana. Pham Nuwen je ležao na nasuprotnom zidu, privezan za ormarić s prvom pomoći. Lice mu je imalo plavkastu nijansu. Ona se nespretno odgurne preko komore u smjeru zida s Pha-mom Nuwenom. Prostorija je bila neuredno natrpana, nimalo nalik putničkim i sportskim brodovima kojima je do tada putovala. Uz to, radilo se o Jahačkom projektu. Zidovi su obilovali mjestima za lijepljenje "na čičak"; Zelenlatica je upravo montirala svoj skrod na jednu takvu nakupinu. Ubrzavali su s otprilike jednom dvadesetinom zemaljske gravitacije. "Još uvijek padamo?" "Da. Ako počnemo lebdjeti ili se uspinjati, sudarit ćemo se", sa svim onim smećem koje još uvijek pljušti odozgo. "Plavokras nas pokušava izvući." Padali su sa svime ostalim, ali pokušavajući se izmaknuti iz tog slapa prije nego što dođu do Čvrstog Tla. Na trupu se povremeno mogločuti zveckanje i kuckanje. Ubrzanje bi nakratko nestalo ili promijenilo smjer. Plavokras je pazio da izbjegne veće komade. ... Iako ne s potpunim uspjehom. Začuli su i otegnut, hrapav zvuk koji je završio treskom, a prostorija se polako okrene oko njih. "Brap! Upravo smo izgubili jedno ultrapogonsko rebro", oglasi se Plavokras. "Još dva su oštećena. Molim, privežite se, moja gospo." Stotinu sekundi kasnije dotaknuli su atmosferu uz jedva čujno mrmorenje pod oplatom. Za ovakav brod to je bio glas smrti; on je bio opremljen za zračno kočenje koliko i pas za skok preko Mjeseca. Buka postade glasnija. Plavokras je zapravoponirao, pokušavajući se otresti smeća koje ih je okruživalo. Slomili su još dva rebra, a zatim osjetiše dugo

68

djelovanje sile od ubrzanja duž glavne osi. Slobodnjak II se izvukao iz smrtonosne sjene Dokova i poletio daleko, daleko, u sigurnost inercijalne orbite. Ravna je gledala preko Plavokrasovih listova i kroz vanjske prozore. Upravo su bili prošli rubČvrstog Tla te su kružili u inercijal-noj orbiti. Opet su bili u bestežinskom stanju, ali ova krivulja se zatvarala u samu sebe bez velikih i tvrdih prepreka na putu - poput, na primjer, Čvrstog Tla. Ravna o svemirskim putovanjima nije znala mnogo više od onoga što se moglo očekivati od čestog putnika i ljubitelja avanturističke literature, ali bilo je očigledno da je Plavokras uspio izvesti još jedno čudo. Kada mu je pokušala zahvaliti, Jahač se samo koturao naprijed-natrag po čičak-poljima, tiho mumljajući sebi u bradu. Neugoda? Ili tek tipična Jahačka odsutnost? Zelenlatica progovori, napola sramežljivo, a napola ponosno: "Znate, daljinska trgovina je naš život. Ako smo oprezni, naši će životi biti uglavnom sigurni i mirni, ali uvijek će biti i teških situacija. Plavokras stalno vježba za njih, programirajući u svoj skrod svaki trik kojeg se može dosjetiti. Majstor je u tome." U svakodnevnom životu Jahače je krasila neodlučnost, ali u stisci su bili spremni sve staviti na kocku. Pitala se koliko je u takvim situacijama skrod nadjačavao svojeg vlasnika? "Pih", reče Plavokras. "Naprosto sam odgodio veće nevolje. Slomio sam nekoliko ultrapogonskih rebara. Sto ako se ne uspiju sama popraviti? Što ćemo onda? Sve u blizini Čvrstog Tla je uništeno; smeće se prostire u krugu od stotinu polumjera planeta. Ne tako gusto kao oko Dokova, ali ima daleko veću brzinu." Ne možete u orbite za let velikim brzinama uštrcati milijarde tona otpada i očekivati sigurnu navigaciju. "A svakoga trenutka ovdje će biti stvorenja iz Devijacije koja će požderati sve što je preživjelo." "Fuj." Zelenlatičini se listovi ukoče u komičnom neskladu. Na trenutak je zviždukala sama sebi. "Imaš pravo... Zaboravila sam na to. Mislila sam da smo pronašli otvoreni prostor, ali..." Ovo jest otvoreni prostor, ali onaj na streljani. Ravna vrati pogled na prozore na upravljačkoj palubi. Sada su se nalazili na strani s dnevnim svjetlom, možda petsto kilometara iznad najvećeg oceana na Čvrstom Tlu. U prostoru iznad maglovito plavog obzora nije bilo bljeskanja i sjaja. "Ne vidim nikakve borbe", reče Ravna s mnogo nade. "Ispričavam se." Plavokras prebaci prikaz na važnije prizore. Većina njih bili su podaci za navigaciju i ultrapraćenje, Ravni potpuno nerazumljivi. Oči joj zastadoše na medicinskoj statistici: Pham Nu-wen je ponovno disao. Brodski medicinski automat je smatrao da ga može spasiti. No, bio je tu i prozor s komunikacijskim statusom, na kojem je napad bio bolno uočljiv. Lokalna mreža se raspala u stotine vrištećih fragmenata. S površine su dopirali samo automatski glasovi koji su tražili medicinsku pomoć. Grondr se nalazio tamo dolje. Nekako je sumnjala da niti njegovi visoki dužnosnici Marketinga nisu preživjeli. Što god da je pogodilo Čvrsto Tlo, bilo je još smrto-nosnije od kvarova na Dokovima. U prostoru bliže planetu nalazila se šačica preživjelih u brodovima i fragmentima naseobina, većina njih u putanjama u kojima su bili osuđeni na smrt. Bez masovne i dobro koordinirane pomoći, umrijet će za nekoliko minuta ili, u najboljem slučaju, sati. Direktori Vrinimi Orga su nestali, uništeni prije nego što su uopće uspjeli shvatiti što ih je snašlo. Krećite, bio je rekao Grondr, krećite. Izvan planetarnog sustava vodile su se borbe. Ravna je mogla vidjeti promet poruka između vrinimijevskih obrambenih jedinica. Čak i bez kontrole i koordinacije, neke od njih još su se suprotstavljale floti Devijacije. Svjetlost njihovih bitaka stići će davno nakon poraza, davno nakon što se neprijatelj osobno ukaže. Koliko još imamo? Nekoliko minuta? "Brrap. Pogledajte ove zapise", reče Plavokras. "Devijacija ima gotovo četiri tisuće brodova. Oni naprosto zaobilaze obranu." "Ali sada tamo jedva da ikoga još i ima", odvrati Zelenlatica. "Nadam se da nisu svi mrtvi." "Nisu svi. Vidim nekoliko tisuća brodova u bijegu; to su svi oni koji su imali sredstava i imalo soli u glavi." Plavokras se ljuljuškao naprijed-natrag. "Avaj! Mi imamo soli u glavi... ali pogledajte ovo izvješće o popravcima." Jedan se prozor znatno poveća i ispuni obojenim uzorcima koji su Ravni značili manje od trunke prašine. "Dva su rebra još uvijek slomljena i ne mogu se popraviti. Tri su djelomično popravljena. Ako ne zacijele do kraja, ostat ćemo prikovani za ovo mjesto. To ne može tako!" Njegov sintetizirani glas zazuji visokim tonom. Zelenlatica se doveze do njega i oni zašuškaju listovima jedno prema drugome. Proteklo je nekoliko minuta. Kad je Plavokras ponovno progovorio na samnorskom, njegov je glas bio tiši. "Jedno rebro je popravljeno. Možda, možda, možda..." On prebaci na prirodni prikaz s kamere. Slobodnjak je prelazio preko južnog pola planeta, opet ulazeći u noć. Orbita koju su odabrali trebala im je pomoći da izbjegnu najgori dio smeća s Dokova, ali vožnja je obilovala trzajima dok je brod zaobilazio ostali otpad. Vriskovi užasa bitke iz daljina su utihnuli. Vrinimi Organizacija sad je bila jedno golemo, trzajuće truplo... koje će ubojica uskoro doći onjušiti. "Dva su popravljena." Plavokras je postao vrlo tih... "Tri! Tri rebra su popravljena! Još petnaest sekundi za rekalibraciju, i možemo u prvi skok!" Činilo se dulje... no tada se svi prozori prebaciše na prirodni prikaz. Čvrsto Tlo i njegovo sunce nestadoše, a prozore ispune zvijezde i tama. Tri sata poslije Relej je bio sto pedeset i pet svjetlosnih godina iza njih. Slobodnjak se držao glavnine odbjeglih brodova. Što zbog arhiva, a što zbog turizma, na Releju se u času napada zatekao izniman broj međuzvjezdanih brodova: u krugu od nekoliko svjetlosnih godina sada ih je bilo desetak tisuća. No, ovako daleko od galaktič-ke ravnine zvijezde su bile rijetke i stoga su još uvijek bili barem stotinjak sati leta udaljeni od najbližeg odmorišta.

69

Za Ravnu je to značilo početak nove bitke. Gledala je preko palube prema Plavokrasu. Skrodojahač je drhtao, a listovi su mu se preplitali na način koji je tada prvi put vidjela. "Vidite, moja gospo Bergsndot, Visoka Točka je ljupka civilizacija koju djelomično sačinjavaju i dvonožni stanovnici. Tamo je sigurno, a nije niti daleko. Mogli biste se prilagoditi." On zastane. Je li moguće da je pročitao moj izraz lica? "Ali - ali ako vam to nije prihvatljivo, povestćemo vas nekamo dalje. Samo nam dajte priliku da sklopimo ugovor za odgovarajući teret, i odvest ćemo vas sve do Sjandre Kei. Što kažete na to?" "Ne. Već imate sklopljen ugovor, Plavokrase. Ugovor s Vrinimi Organizacijom. Nas troje—" / ono što je ostalo od Phama Nuwena "—idemo na Dno Daljina." "Moram zatresti glavom u nevjerici! Istina, dobili smo predujam, ali sada kad je Vrinimi Organizacija mrtva, nema nikoga tko bi jamčio za ostatak ugovora. To znači da taj ugovor ne obvezuje niti nas." "Vrinimi nije mrtav. Čuli ste Grondr 'Kalira. Org je imao - ima -podružnice posvuda u Daljinama. Vaše obveze i dalje vrijede." "Tehnički gledano. Oboje smo svjesni da te podružnice nikada ne bi bile u stanju izvršiti konačnu isplatu." Ravna nije imala dobar odgovor na to. "Imate obvezu", reče ona, ali bez pripadajuće žestine. Uvjeravanje bez podloge joj nikada nije išlo od ruke. "Moja gospo, govorite li vi doista s gledišta Orgove etike ili puke humanosti?" "Ja—" Zapravo, Ravna nikada nije u potpunosti razumjela Or-govu etiku. To i jest bio jedan od razloga zbog kojih se nakon svojeg pripravništva namjeravala vratiti na Sjandru Kei i zbog kojeg se Org vrlo pažljivo odnosio spram ljudskog roda. "Nije bitno s kojeg gledišta govorim! Ugovor je sklopljen, i vi ste ga se sa zadovoljstvom pridržavali dok su stvari dobro izgledale. E, pa, stvari su u međuvremenu postale smrtonosne - ali ta je mogućnost ionako bila dio ugovora." Ravna baci pogled na Zelenlaticu. Ona je do sada stajala u tišini, čak niti šuškanjem ne komunicirajući sa svojim partnerom. Listove je držala priljubljene uz stabljiku. Možda - "Slušajte, postoje i drugi razlozi osim ugovorne obveze. Devijacija je moćnija nego što je itko mogao pomisliti. Danas je ubila jednu Silu. A sada djeluje i u Srednjim Daljinama... Jahači imaju dugu povijest, Plavokrase, du Iju od postojanja čitavih drugih rasa. Devijacija bi mogla biti dovoljno jaka da okonča sve to." Zelenlatica se dokotrlja do nje i malo se otvori. "Vi - vi doista mislite da bismo na tom brodu na Dnu Daljina mogli pronaći nešto što će nauditi Sili nad Silama?" Ravna zastane. "Da. A i Starci su u svojim posljednjim trenucima mislili isto to." Plavokras se još jače omota oko sebe, neprekidno se uvijajući. Od muke? "Moja gospo, mi smo trgovci. Živjeli smo dugo i putovali daleko... i preživjeli jer smo gledali svoja posla. Bez obzira što romantici mislili o tome, trgovci ne kreću u križarske pohode. To što tražite... je nemoguće. Obični Daljinaši nemaju šansi pobijediti jednu Silu." Pa ipak, to je bio rizik u koji ste se sami upustili. Ravna to ipak nije glasno izrekla. Možda Zelenlatica jest: njezini listovi zašuštaše, a Plavokras se još jače stisne. Zelenlatica je na trenutak šutjela, a zatim učini nešto neobično sa svojim osovinama, oslobađajući se či-čaka. Njezini kotači su se vrtjeli u prazno dok je lebdjela u blagom luku. Na koncu se našla naglavce, vlastitih listova ispruženih nadolje kako bi češkala Plavokrasove. Tako su šuškali gotovo pet minuta, sve dok se Plavokras nije polako opustio, smirujući listove i tapšući svoju partnericu po leđima. Naposljetku on progovori: "No, dobro... Jedan pohod. Ali, upozoravam vas! Prvi i posljednji." Proljeće je stizalo mokro, hladno i očajno sporo. Posljednjih je osam dana kišilo, i Johanna je već poželjela nekakvo drugačije vrijeme, pa makar to opet bilo i zimsko crnilo. Teško se vukla kroz blato koje je nekad bilo mahovina. Bila je sredina dana, što je značilo da će sumorno svjetlo potrajati još tri sata. Onaj žulj Scar je tvrdio da bi ovih dana ugledali i koji tračak izravne sunčeve svjetlosti, samo da nije tako oblačno. Ponekad se i sama pitala hoće li ikad opet vidjeti sunce. Ogromno dvorište dvorca prostiralo se na padini u čijem su se podnožju blato i bljuzgavica gomilali uz brvnare. Prošlog se ljeta odavde pružao veličanstven pogled, a zimi je aurora obasjavala snijeg zeleno i plavo, ljeskajući se u zamrznutoj luci i ocrtavajući udaljene brežuljke na pozadini neba. No, sada se kiša pretvorila u gustu maglu, i nije mogla vidjeti čak niti grad izvan zidina. Oblaci su joj visjeli iznad glave poput niskog i oronulog stropa. Znala je da duž cijelih kamenih zidina, koje su opasavale dvorac, dežuraju stražari, ali danas mora da su se i oni stisnuli i provirivali samo kroz puškar-nice. Nigdje nije bilo niti jedne životinje, niti jednog jedinog čopora. U usporedbi sa Straumom, Svijet Bodljastih bio je pust - ali ipak ne kao Daleki laboratorij. Daleki laboratorij bio je asteroid bez atmosfere u orbiti oko crvenog patuljka. Svijet Bodljastih bio je živ, i u pokretu; ponekad se doimao krasnim i prijaznim poput kakvoga odmarališta na Straumu. Doista, Johanna je shvatila da je ovaj svijet ugodniji od mnogih koje je ljudski rod naselio; zasigurno nježniji od Nvjore, a možda i lijep poput Stare Zemlje. Johanna je stigla do svojeg bungalova. Na trenutak zastane ispod njegovih zaobljenih zidova i pogleda niz dvorište. Da, pomalo je nalikovalo srednjovjekovnoj Nvjori. Ipak, u ovakvom svijetu priče iz Doba Princeza nisu ostavljale onako upečatljiv dojam: kiša je pljustala svuda dokle joj je sezao pogled. A bez odgovarajuće tehnologije, čak bi i hladna kiša mogla biti smrtonosna. Kao, uostalom, i vjetar. Niti more nije nalikovalo mjestu za opušteno popodnevno jedrenje; razmišljala je o nezaustavljivim ledenim valovima začinjenima kišom... kako u beskraj ponavljaju svoj divlji ples. Čak su i šume u okolici grada izgledale prijeteće. Bilo je lako odlutati u njih, ali tamo vas nisu čekali radio lokatori niti mjesta za okrepu maskirana u panjeve. Ako se jednom izgubiš, naprostoćeš umrijeti. Nyjo-ranske bajke za nju su sada

70

dobile poseban smisao: za poimanje snage vjetra, kiše i mora nije joj bila potrebna bujna mašta. Ovo je bilo iskustvo iz predtehnološkog doba, spoznaja da te, čak i ako nemaš nikakvih neprijatelja, sam ovaj svijet može ubiti. A ona jest imala mnogo neprijatelja. Johanna otvori malena vrata i uđe. Čopor Bodljastih, koji je sjedio oko vatre, osovi se na noge i pomogne Johanni da se izvuče iz kabanice. Više nije uzmicala pred njuškama punim fino oblikovanih zuba. Osim toga, ovo je bio jedan od njezinih redovitih pomoćnika, i njegove je čeljusti, koje su joj niz ruke spretno povlačile vodootpornu jaknu te je vješale pokraj vatre, već gotovo počela smatrati rukama. Johanna svuče čizme i hlače te prihvati podstavljeni ogrtač koji joj je čopor "uručio". "Večera. Odmah", obrati se ona čoporu. "U redu." Johanna se smjesti na jastuku ispred ognjišta. Bodljasti su zapravo bili još primitivniji od ljudi na Nvjori - njihov svijet nije bio posrnula kolonija. Nisu imali čak niti legendi koje bi ih vodile. Medicina im je bila zastarjela. Prije Drvodjeljine vladavine liječnici Bodljastih su svojim pacijentima/žrtvama puštali krv... Znala je da živi na mjestu koje je bilo njihov ekvivalent luksuznog apartmana, jer sjajno polirano drvo nije bilo uobičajena pojava, a u ukrase na stupovima i zidovima moralo je biti uloženo mnogo sati truda. Johanna nasloni bradu na ruke i zagleda se u vatrene jezičke, jedva osjećajući prisustvo čopora koji se muvao oko nje, vješajući lonce nad vatru. Ovaj je čopor vrlo slabo govorio samnorski; vjerojatno stoga što nije bio uključen u Drvodjeljin projekt s datasetom. Još prije mnogo tjedana Scarbutt je upitao može li se useliti k njoj -je li bilo boljeg načina da se ubrza učenje? Johanna zadrhti prisje-tivši se. Znala je daje onaj s brazgotinom tek jedan član čopora i da je čopor koji je ubio tatu i sam umro. Johanna je razumjela, ali svaki put kad bi ugledala "Peregrina", vidjela je i ubojicu svojeg oca, kako sjedi debeo i sretan, razmišljajući kako da se sakrije iza svoja tri manja sudruga. Johanna se nasmije u plamen, prisjećajući se kako je odalamila Scarbutta kada je iznio svoj prijedlog. Bila je izgubila kontrolu, ali vrijedilo je - nakon toga više nitko nije predlagao da "prijatelji" dijele ovu nastambu s njom. Većinu su je večeri ostavljali na miru. Ali, ponekih noći... Činilo joj se da su tata i mama tako blizu, možda ispred kuće, i da čekaju da ih ona primijeti. Iako je vidjela kako umiru, nešto u njoj ih nije željelo pustiti. Mirisi kuhanja nadjačali su poznato sanjarenje. Večeras su na jelovniku bili meso i grahorice s nečim poput luka, i to je bilo iznenađenje. Jelo je mirisalo dobro, i daje bilo većeg izbora namirnica, Johanni bi jako prijalo. Ovako, već šezdeset dana nije vidjela svježe voće, a usoljeno meso i povrće bili su jedina hrana tijekom zime. Da je Jefri bio ovdje, istesao bi liniju. Prošli su već mjeseci otkako su Drvodjeljini špijuni donijeli vijest sa sjevera: Jefri je poginuo u napadu... Johanna je vijest polako prebolijevala, stvarno jest. A na neki način, to što je ostala sama kao da je činilo stvari... jednostavnijima. Čopor stavi pladanj s mesom i grahom pred nju, zajedno s nečim što je trebalo poslužiti kao nož. Ah, što se može. Johanna uhvati izobličenu dršku (savijenu postrance, kako bije Bodljasti mogli držati) i navali na hranu. Bila je već gotovo pri kraju kada na vratima začuje uljudno gre-banje. Njezin sluga nešto ćurlikne. Posjetitelj odgovori, a zatim na prilično dobrom samnorskom (i glasom koji je neobično nalikovao njezinom vlastitom) reče: "Zdravo, ja se zovem Scribner. Htio bih malo popričati, može?" Jedan od slugu okrene se kako bi je pogledao, dok su ostali promatrali vrata. Scribner je bio onaj kojega je u sebi nazivala Pompoznim Klaunom. On se nalazio u blizini Scarbutta tijekom prepada, ali je bio takva budala da se u njegovoj blizini Johanna gotovo uopće nije osjećala ugroženom. "Može", odgovori ona krenuvši prema vratima. Njezin sluga (čuvar) čeljustima zgrabi samostrijele i sa svih pet članova po stepenicama šmugne u potkrovlje; u prizemlju nije bilo mjesta za više od jednogčopora. S posjetiteljem u sobu nahrupe i hladnoća i vlaga. Dok je Scrib-ner skidao svoje kišne kabanice, Johanna se povuče na drugu stranu vatre. Članovi čopora otresoše se na način na koji to rade psi; bio je to bučan i zabavan prizor, koji je bilo najbolje promatrati sa sigurne udaljenosti. Konačno Scribner dobaulja do ognjišta. Ispod kabanica je nosio odore s uobičajenim stremenjem i otvorenim dijelovima iza ramena i na slabinama. No, činilo se da Scribner na ramenima nosi jastučiće, kako bi njegovi članovi bili naizgled krupniji nego što doista jesu. Jedan od njih ponjuši njezin pladanj, dok su ostale glave gledale na sve strane... ali nikada izravno u nju. Johanna spusti pogled na čopor. Još uvijek je imala problema razgovarajući s više lica, pa bi obično naprosto odabrala neko koje je gledalo u nju. "Dakle? O čemu si došao razgovarati?" Jedna od njegovih glava konačno je pogleda i obliže usne. "U redu. Da. Htio sam vidjeti kako si. Hoću reći..." ćurlik. Njezin sluga odgovori odozgo, vjerojatno izvješćujući kakvog je ona raspoloženja. Scribner se uspravi. Četiri od njegovih šest glava gledalo je u Jo-hannu. Preostala dva člana šetala su gore-dolje, kao da o nečemu dubokoumno razmišljaju. "Pazi ovamo. Ti si jedini čovjek kojeg poznajem, ali oduvijek sam bio dobar u procjenjivanju karaktera. Znam da ovdje nisi sretna—" Pompozni Klaun je istodobno bio i stručnjak za otkrivanje očiglednoga. "—i razumijem te. Ali, mi se trudimo koliko god možemo kako bismo ti pomogli. Mi nismo zla stvorenja koja su ubila tvoje roditelje i brata." Johanna se rukom nasloni na niski strop te se nagne naprijed. Svi ste vi divljaci, samo što ti i ja slučajno imamo zajedničke neprijatelje. "Znam to, i surađujem. Da nema mene, još biste se igrali s predškolskim modom na datasetu.

71

Pokazala sam vam lekcije iz čitanja; ako imate imalo mozga, do ljeta ćete imati i barut." Elefant je bio igračka njezinog djetinjstva, najdraža stvar za grljenje, koju je trebala prerasti još prije mnogo godina. Ali, u njemu se čuvala povijest - priče o kraljicama i princezama iz Mračnog doba, i njihovim naporima i trijumfu u borbi protiv džungle, sve do ponovne izgradnje gradova, a zatim i svemirskih brodova. Poluskriveni u opskurnim digresijama, promaljali su se i konkretni brojevi, povijest tehnologije. Barut je bio jedna od najjednostavnijih stvari. Kad se vrijeme smiri, čekalo ih je nekoliko obećavajućih ekspedicija. Drvodjelja je bila upoznata sa sumporom, ali ga u gradu nije bilo dovoljno. Izrada topa bila bi veći problem. A onda... "Onda će vaši neprijatelji biti pobijeni. Tvoji ljudi od mene dobivaju ono što žele. Dakle, koja je tvoja pritužba?" "Pritužba?" glave Pompoznog Klauna naizmjence su kimale gore-dolje. Takve podijeljene geste mora da su bile ekvivalentne izrazima lica, iako većinu njih Johanna još nije shvatila. Ova bi mogla značiti neugodu. "Nemam pritužbi. Znam da nam pomažeš. Ali, ali..." Sad su već tri njegova člana hodala uokolo. "Stvar je samo u tome što ja vidim više nego većina ljudi, možda pomalo nalik na ono kako je nekoć vidjela Drvodjelja. Ja sam - vidio sam vašu riječ za to - 'sveznalica'. Znaš, osoba koja proučava sve, i koja je za sve nadarena. Imam samo trideset godina, ali sam pročitao gotovo sve knjige na svijetu i—" njegove se glave pognuše, možda zbog sramežljivosti? "—čak planiram i sam napisati jednu; možda istinitu priču o tvojoj avanturi." Johanna se smiješila. Bodljaste je najčešće smatrala divljim strancima, ni tijelom ni duhom nimalo nalik na ljude. No, kad bi zatvorila oči, gotovo daje mogla zamisliti Scribnera kao sunarodnjaka sa Strauma. Mama je imala nekoliko prijatelja koji su bili podjednako tupi i bezopasno samouvjereni kao i ovaj; bili su to muškarci i žene sa stotinama grandioznih projekata koji baš nikada neće prerasti u nešto materijalno. Na Straumu su to bile dosadne napasti koje je izbjegavala, a sada... pa, Scribnerova šašavost na neki način kao da ju je vraćala kući. "Došao si da bi me proučavao za svoju knjigu?" Još malo naizmjeničnog kimanja glavama. "Zapravo, da. A usput sam htio s tobom popričati o mojim ostalim planovima. Znaš, ja sam uvijek bio neka vrsta izumitelja, ali znam da to više ne znači mnogo, kada izgleda da je sve što se može izumiti ionako već u datasetu. Tamo sam vidio i mnoge od mojih najboljih zamisli." On uzdahne, ili samo proizvede takav zvuk. Sada je oponašao jedan od popularno-znanstvenih glasova iz dataseta. Oponašanje zvuka bilo je za Bodljaste prava šala - a to je moglo biti prokleto zbunjujuće. "U svakom slučaju, baš sam se pitao kako unaprijediti neke od tih ideja—" četiri Scribnerova člana spustiše trbuhe na klupu blizu vatre; činilo se da se priprema za dug razgovor. Preostala dvojica obidoše ognjište kako bi joj uručili svežanj papira u brončanim obručima. Dok je jedan od članova s druge strane vatre nastavljao pričati, ova dvojica su pažljivo listala stranice i pokazivala joj kamo da gleda. Pa, doista je imao mnogo zamisli: upregnute ptice koje bi vukle leteće brodove, divovske leće koje bi fokusirale sunčeve zrake na neprijatelje i tako ih zapalile. Iz nekih se slika moglo zaključiti daje pretpostavljao da se atmosfera proteže i dalje od Mjeseca. Seribner je svaku ideju objašnjavao do najsitnijih detalja, pokazujući crteže i oduševljeno joj tapšući ruke. "Vidiš li kakve nam se mogućnosti pružaju? Moja jedinstvena pronicljivost u kombinaciji s dokazanim otkrićima iz dataseta. Tko zna kamo nas to može odvesti?" Johanna zahihoće, zapljusnuta vizijom Scribnerovih divovskih ptica koje kilometar široku leću vuku prema Mjesecu. "Da! Genijalno, ha? A moja najnovija zamisao, koje se nikada ne bih sjetio da nema dataseta. Taj 'radio', on širi zvuk jako daleko i brzo, ha? Zašto ga ne kombinirati sa snagom našeg načina razmišljanja? Čopor bi mogao razmišljati kao jedan, makar bio raširen stotinama, ovaj, kilometara." Ovo je već imalo smisla! Ali, ako su im za proizvodnju baruta bili potrebni mjeseci -čak i s točnom formulom - koliko bi desetljeća trebalo proći prije nego što čopori naprave radio? Seribner je bio neiscrpno vrelo poludovršenih zamisli. Pustila ga je da je dulje od sat vremena zasipa riječima. Sve su to bile ludosti, ali mnogo bliskije od većine onoga što je proživjela tijekom posljednjih godinu dana. Činilo se da mu konačno ponestaje materijala - sve je češće pravio dulje pauze i pitao je za mišljenje. Na kraju reče, "Pa, ovo je sigurno bilo zabavno, ha?" "Hmm, da, fascinantno." "Znao sam da će ti se svidjeti. Stvarno mislim da si ti baš poput nas. Nisi sva ljuta, barem ne cijelo vrijeme..." "Što si time zapravo htio reći?" Johanna odgurne meku njušku i ustane. Psetoliki uzmakne oslonjen na slabine kako bije pogledao. "Ja, pa... znam da imaš mnogo razloga za mržnju. Ali, cijelo vrijeme izgledaš tako ljuta na nas, a mi ti pokušavamo pomoći! Nakon dnevnih poslova ostaješ ovdje, ne želiš razgovarati s nama - iako sada vidim daje to naša krivnja. Željela si da mi dođemo k tebi, ali si bila preponosna da to i kažeš. Znaš, ja mogu tako procijeniti osobu. Prijateljice moja, onaj kojega ti nazivaš Scarbutt je stvarno dobar momak. Znam da ti to mogu iskreno reći, a ti ćeš u to - kao moja nova prijateljica-vjerovati. On bi te također jako volio posjetiti... burp." Johanna je polako obilazila ognjište, prisiljavajući ova dva člana da uzmiču pred njom. Seribner je sada sav gledao u nju, uvijajući vratove jedan oko drugoga i širom razrogačenih očiju. "Ja nisam poput tebe. Ja ne trebam razgovor s tobom, niti tvoje glupe zamisli." Ona baci Scribnerovu bilježnicu u vatru. Seribner smjesta sune do njezinog ruba, očajnički posežući za gorućim zabi-Iješkama. Većinu je izvukao i priljubio na prsa.

72

Johanna mu se i dalje približavala, sudarajući se s njegovim nogama. Seribner je uzmicao, padajući na leđa i izvijajući se po podu. "Glupi, prljavi koljači. Ja nisam poput vas." Ona rukom pljusne stropnu gredu. "Ljudi ne vole živjeti poput životinja. Mi ne posvaja-mo ubojice. Reci to Scarbuttu, reci mu. Ako ikad svrati na čašicu razgovora, ja ću - razbit ću mu glavu; razbit ću ih sve!" Seribner je sada bio satjeran uza zid, nekontrolirano okrećući glave na sve strane i proizvodeći veliku buku. Dio onoga što je govorio bio je na samnorskome, ali previsoke frekvencije da bi bilo razumljivo. Jedna njegova usta pronađoše zasun na vratima. On po-gurne vrata i svih šest članova istrči u sumrak, zaboravljajući svoje kabanice. Johanna klekne i promoli glavu kroz vrata. Zrak je zapravo bio magla nošena vjetrom, i njezino je lice začas bilo tako hladno i mokro da uopće nije osjećala suze. Od Scribnera je ostalo samo šest sjena u sve tamnijem sivilu, sjena koje su jurile nizbrdo povremeno se spotičući u žurbi. Nestao je u trenutku. Više nije bilo ničega osim blijedih obrisa obližnjih brvnara i žutog svjetla vatre koje se prosipalo oko nje. Čudno. Neposredno nakon prepada osjećala je strah. Bodljasti su bili nezaustavljivi ubojice. A onda, na brodu, kada je udarila Scar-butta... to je bilo tako divno: cijeli se čopor srušio i odjednom je znala da im može uzvratiti, da im može polomiti kosti. Nije bila prepuštena njihovoj milosti i nemilosti... A večeras je naučila još nešto. Mogla im je nauditi i bez fizičkog dodira. Ili, barem nekima od njih. Sama njezina antipatija bila je previše za Pompoznog Klauna. Johanna se povuče natrag u zadimljenu toplinu i zatvori vrata. Trebala bi se osjećati trijumfalno. Scribner Jaqueramaphan nikome nije pričao o svojem susretu s Dvonožnom. Naravno, Vendacijevčuvar je sve čuo. Momak možda nije dobro govorio samnorski, ali je jamačno naslutio svađu. S vremenom će ljudi doznati za to. Nekoliko se dana motao po dvorcu te je mnogo sati proveo zgu-ren nad ostacima svoje bilježnice, pokušavajući ponovno iscrtati grafikone. Proći će dosta vremena prije nego što se opet odluči prisustvovati radnim seansama s datasetom, pogotovo kad je tamo i Johanna. Scribner je znao da odaje dojam nametljive osobe, ali zapravo je morao prikupiti mnogo hrabrosti da tako pristupi Johanni. Znao je da u njegovim zamislima ima genijalnosti, ali su ga oni bez mašte cijeloga života uvjeravali u suprotno. Na mnogo je načina Scribner bio vrlo sretna osoba. Rođenje kao izdvojeni čopor u Rangathiru, na istočnoj granici Republike. Njegov je roditelj bio imućni trgovac. Jaqueramaphan je naslijedio neke njegove karakterne osobine, ali ne i slijepo strpljenje potrebno za klasičan svakodnevni rad. Njegov čopor-blizanac je tu osobinu dobio u mjeri i većoj nego što je bilo potrebno; obiteljski je posao rastao, i prvih mu je godina brat davao njegov dio bogatstva. Od svojih prvih dana, Scribner je bio intelektualac. Čitao je sve: prirodne znanosti, biografije, knjige o uzgoju čopora. Na kraju je posjedovao najveću knjižnicu na Rangathiru, s više od dvije stotine knjiga. Već je tada Scribner imao veličanstvenih zamisli koje bi ih - da su bile pravilno primijenjene - učinile najimućnijim trgovcima svih istočnih provincija. Nažalost, loša sreća i bratov nedostatak mašte upropastile su njegove najranije pokušaje. Na kraju je njegov brat sam preuzeo posao, a Jaqueramaphan se preselio u Glavni grad. Sve su to bile pozitivne promjene. Do tog je trenutka Scribner već imao šest članova, i morao je vidjeti svijet. Osim toga... tamošnja je knjižnica imalapet tisuća knjiga punih iskustava cjelokupne povijesti cijelog svijeta! Njegove bilježnice postale su knjižnica za sebe. Pa ipak, čopori na fakultetu nisu mogli odvojiti vrijeme za njega. Njegov nacrt pregleda cjelokupnih prirodnih znanosti odbili su svi izdavači, no on je platio kako bi neki manji dijelovi bili objavljeni. Bilo je očigledno da mora postići uspjeh u konkretnom svijetu da bi njegove zamisli privukle zasluženu pažnju, i tako je započeo njegov špijunski zadatak - sam Parlament bi ga nagradio vrati li se s tajnama Skalperovog Skrivenog otoka. To je bilo prije gotovo godinu dana. Sve što se od tada dogodilo - s letećom kućom, Johannom i datasetom - nije mogao zamisliti niti u najluđim snovima (a Scribner je bio siguran da su ti snovi ionako već prilično ekstremni). Datasetova knjižnica sastojala se od milijuna knjiga. Kad bi mu Johanna pomogla da dotjera svoje zamisli, pomeli bi Skalperizam s lica zemlje. Ponovno bi izgradili njezinu leteću kuću. Čak niti nebo više ne bi predstavljalo granicu. Način na koji mu je sve to bacila natrag u lice... ponukao ga je na razmišljanje o samome sebi. Možda je samo bila ljuta na njega jer je pokušavao opravdati Peregrina. Bio je siguran da bi joj se Peregrin svidio, samo kad bi si to dopustila. A opet... možda njegove zamisli i nisu bile toliko dobre, barem ne u usporedbi s ljudskima. Ta ga je misao prilično deprimirala, ali je dovršio obnavljanje grafikona, pa čak i dobio neke nove zamisli. Možda bi trebao nabaviti još svilenog papira. Uto je navratio Peregrin i nagovorio ga da pođu u grad. Jaqueramaphan je izmislio tucet izgovora kako bi opravdao svoje izbivanje sa sastanaka s Johannom. Dva ili tri je isprobao dok je sa Peregrinom niz Dvorsku ulicu silazio prema pristaništu. Nakon minutu ili dvije, njegov prijatelj okrene jednu glavu prema njemu. "Sve je u redu, Scribner. Kad budeš spreman, voljeli bismo da opet prisustvuješ sastancima." Scribner je oduvijek dobro procjenjivao tuđe držanje, osobito kada je bilo pokroviteljsko. Vjerojatno se malo namrštio, jer Peregrin nastavi. "Doista to mislim. Čak je i Drvodjelja pitala za tebe. Sviđaju joj se tvoje zamisli." Bile to utješne laži ili ne, Scribner se razvedri. "Stvarno?" Danas je pogled na Drvodjelju bio otužan, ali Drvodjelja iz povijesnih knjiga bio je jedan od Jaqueramaphanovih velikih junaka. "Nitko se ne ljuti na mene?" "Pa, Vendacije je malko ozlojeđen, jer ga odgovornost za sigurnost Dvonožne čini vrlo nervoznim. Ali, ti si samo pokušao nešto što smo svi htjeli učiniti."

73

"Aha." Čak i da nije bilo dataseta i da Johanna Olsndot nije stigla sa zvijezda, ona bi i dalje bila najfascinantnije stvorenje na svijetu: um ekvivalentan umu čopora, pohranjen u samo jednom tijelu. Mogli ste hodati tik do nje, pa čak je i dodirnuti bez i najmanje zbunjenosti. U početku je to bilo zastrašujuće, ali ubrzo su svi osjetili privlačnost. Za čopore je fizička bliskost oduvijek značila bezumlje - bilo zbog seksa ili bitke. Zamislite da s prijateljem možete sjediti pokraj vatre i inteligentno razgovarati! Drvodjelja je imala teoriju daje civilizacija Dvonožaca možda prirodno učinkovitija od one čopora, te da je suradnja za ljudsku vrstu bila nešto toliko jednostavno da su oni učili i gradili znatno brže nego što su to mogli čopori. Jedina prepreka toj teoriji bila je Johanna Olsndot. Ako je Johanna normalno ljudsko biće, bilo je pravo čudo kako je ta rasa uopće mogla surađivati. Katkad kao da je bila druželjubiva - najčešće na sastancima s Drvodjeljom - i činilo se da shvaća da je Drvodjelja slaba i da propada. No, češće se držala pokroviteljski i sarkastično, a njihovo najljubaznije ophođenje smatrala je uvredom. A ponekad je bila baš kao sinoć. "Kako ide to s datasetom?", upitao je. Peregrin slegne ramenima. "Otprilike kao i prije. I Drvodjelja i ja sad već možemo prilično dobro čitati samnorski. Johanna nas je naučila - mene preko Drvodjelje, valja napomenuti - kako koristiti većinu datasetovih mogućnosti. Tamo ima toliko stvari koje će izmijeniti svijet. No, za sada se moramo koncentrirati na izradu baruta i topova. Praktična izvedba je ono što nam ide sporo." Scribner kimne s razumijevanjem. I u njegovom životu je to predstavljalo središnji problem. "U svakom slučaju, uspijemo li sve to učiniti do sredine ljeta, možda ćemo se moći suočiti sa Skalperovom vojskom i ponovno osvojiti leteću kuću prije sljedeće zime." Peregrin se isceri od lica do lica. "A tada će, prijatelju moj, Johanna svoje prijatelje pozvati u pomoć... a mi ćemo moći cijeli život proučavati došljake. Ja bih mogao malo hodočastiti svjetovima oko drugih zvijezda." To je bila zamisao o kojoj su razgovarali već i ranije. Peregrin se toga dosjetio čak i prije Scribnera. S Dvorske ulice skrenuli su u Rubored. Scribner je osjetio više entuzijazma za obilazak štandova tiskara - morao je postojati način na koji i on može pomoći. Gledao je oko sebe sa zanimanjem, onako kako to već danima nije činio. Drvodjeljska je bila grad pristojne veličine, velik gotovo kao Rangathir - među njegovim zidinama i u okolnim domovima živjelo je možda i dvadeset tisuća čopora. Tog je dana bilo malo hladnije nego onih proteklih, ali barem nije kišilo. Hladan, čist vjetar pomeo je ulicu u kojoj se nalazila tržnica, donoseći slabe mirise plijesni i kanalizacije, začina i svježe is-piljenih drva. Tamni su oblaci plovili nisko, zamagljujući brda oko luke. Proljeće se definitivno osjećalo u zraku. Scribner je razigrano gacao kroz bljuzgavicu duž rubnika. Peregrin ga je odveo u pokrajnju ulicu - tamo je vladala velika gužva; stranci su prilazili na udaljenost od sedam ili osam metara. Na tiskarskim štandovima bilo je još gore - osjećalo se da pregrade nisu baš jako debele, a zanimanje za literaturu kao da je u Drvo-djeljskoj bilo veće no igdje gdje je Scribner ikad bio. Dok se cjenkao s izdavačem, jedva daje čuo vlastite misli. Trgovac je sjedio na izdignutoj platformi s debelom presvlakom; njega metež nije pretjerano smetao. Scribner je glave držao blisko na okupu, koncentrirajući se na cijene i proizvode. Još od svojeg ranijeg života bio je dobar u ovakvim stvarima. Na kraju je dobio željene dokumente po prihvatljivoj cijeni. "Hajdemo natrag na Čoportrg", reče on. To je bio dug put kroz samo središte tržnice. Kad je bio dobro raspoložen, Scribner je prilično volio gužve; bio je sjajan proučavatelj ljudi. Drvodjeljska nije toliko odisala kozmopolitizmom kao neki drugi gradovi uz Duga Jezera, ali trgovci su pristizali odasvud. Vidio je nekoliko čopora koji su nosili kape tropskih zajednica. Na jednom raskrižju je čovjek u crvenoj odori Istočnog Doma opušteno čavrljao s jednim nadzornikom radova. Kad bi se čopori ovoliko međusobno približili, i to u tolikom broju, izgledalo je da gomila balansira na rubu zbora. Svaka se osoba tijesno zbijala pokušavajući održati misli netaknutima. Bilo je teško hodati, a da se ne spotičete o vlastita stopala. Ponekad bi se zvukovi misli u pozadini probili, i na trenutak bi se više čopora nekako sinkroniziralo. Svijest bi se zamaglila, i na trenutak biste postali tek dio goleme cjeline, super-čopor koji bi mogao biti i bog. Jaqueramaphan zadrhti. To je bila osnovna draž Tropskih predjela. Tamo su se gomile pretvarale u rulju, goleme skupne umove koji su bili glupi koliko i ekstatični. Ako su priče bile istinite, neki od južnijih gradova nalikovali su neprekidnim orgijama. Skoro su sat vremena lutali tržnicom kada mu je palo na pamet. Scribner žestoko zatrese glavama, okrene se i jedan za drugim od-maršira sa Čoportrga u sporednu ulicu. Peregrin ga je slijedio. "Je li gužva prevelika?", zapitao je. "Upravo sam se dosjetio", odgovori Scribner. Nije bilo neobično da se takvo što dogodi u velikim gužvama, ali ovo je doista bila jako zanimljiva pomisao... Idućih nekoliko minuta nije rekao niti riječi. Sporedna ulica se strmo uspinjala, da bi potom u serpentinama vijugala Dvorskim brdom. Viša strana ulice bila je načičkana domovima lokalnih stanovnika, a na dijelu okrenutom ka luci pogled je milovao strme krovove od crijepa na kućama koje su pripadale donjem zavoju. To su bili veliki i elegantni domovi, s cvjetnim ornamentima. Samo je njih nekoliko imalo trgovine na ulici. Scribner uspori i raširi se dovoljno da si ne gazi po nogama. Sada je uviđao daje pogriješio kada je pokušavao s Johannom uspostaviti kreativnu suradnju. U datasetu je naprosto bilo previše otkrića. Ipak, još uvijek im je bio potreban, a ponajviše Johanni. Problem je bio u tome što oni toga još nisu bili svjesni. Naposljetku, on se obrati Peregrinu: "Nisi li se zapitao kako to da Skalperovci još nisu napali grad? Ti i ja smo Lorda Skrivenog otoka osramotili više no itko u njihovoj povijesti. Ključevi njihovog potpunog poraza su u našim rukama." Johanna i dataset.

74

Peregrin je oklijevao. "Hmm, pretpostavio sam da njihova vojska nije tome dorasla. Da jest, oni bi već odavno porazili Drvodjeljsku." "Možda i bi, ali uz velike gubitke. No, sada bi im se to ipak isplatilo." On ozbiljno pogleda Peregrina. "Ne, ipak mislim da postoji neki drugi razlog... Oni imaju leteću kuću, ali nemaju pojma kako je upotrijebiti. Johannu žele dobiti živu gotovo jednako kao što sve nas žele pobiti." Peregrin gorko odvrati. "Da Čelik nije bio tako nestrpljiv da pokolje sve dvonožno, mogao je imati neograničenu pomoć." "Istina, i Skalperovci to zasigurno znaju. Okladio bih se da su oduvijek imali svoje špijune među ljudima ovdje u gradu, ali sada ih imaju više no ikad. Jesi li vidio sve one čopore iz Istočnog Doma?" Istočni Dom je bio izvorište Skalperovih ideja. Oni su čak i prije Pokreta bili okrutan narod, koji je rutinski žrtvovao štenad koja nije zadovoljavala njihove uzgajivačke standarde. "Jednoga sam vidio. Razgovarao je s nadzornikom." "Točno. Tko zna što sve dolazi zamaskirano u čopore za posebne namjene? Okladio bih se u vlastiti život da planiraju oteti Johannu. Shvate li što mi planiramo s njom, možda će je jednostavno pokušati ubiti. Zar ne shvaćaš? Moramo upozoriti Drvodjelju i Vendacija i organizirati ljude koji će paziti na špijune." "Ti si sve to primijetio tijekom jedne šetnje Čoportrgom?" U njegovom glasu osjećalo se čuđenje ili nevjerica; Scribner nije mogao točno odrediti što od toga. "Pa, hm, ne. Inspiraciju nisam dobio tako izravno, ali to su razumne pretpostavke, ne misliš li tako?" Nekoliko su minuta hodali u tišini. Ovdje gore vjetar je bio jači, a pogled spektakularniji. Na mjestima gdje nije bilo mora, u beskraj se prostirala siva i zelena šuma. Sve je bilo tako mirno... jer ovo je bila igra skrivača. Na svu sreću, Scribner je bio nadaren za takve igre. Naposljetku, nije li ga sama Politička policija Republike ovlastila za motrenje Skrivenog otoka? Trebalo mu je nekoliko desetod-nevica strpljivog uvjeravanja, ali na kraju su postali zagrijani za tu ideju. Sve što uspiješ otkriti, mi ćemo vrlo rado proučiti. To su bile njihove točne riječi. Naizgled osupnut Scribnerovim prijedlogom, Peregrin je vrludao cestom. Na koncu on reče: "Mislim da... postoji nešto što bi ti trebao znati, ali to mora ostati apsolutna tajna." "Kunem se! Peregrine, ja ne odajem tajne." Scribner je bio malo povrijeđen - nedostatkom povjerenja, ali i činjenicom da je netko možda otkrio nešto više od njega. No, ovo drugo ga nije trebalo previše mučiti. Pretpostavljao je da između Peregrina i Drvodjelje ima nečega; tko zna što mu je ona mogla povjeriti ili kakvi su podaci od nje mogli procuriti. "U redu... Nabasao si na nešto što se ne smije pročuti. Znaš da je Vendacije zadužen za Drvodjeljinu sigurnost?" "Naravno." To se podrazumijevalo u uredu Lorda Komornika. "A imajući u vidu količinu stranaca koji se motaju uokolo, ne bi se moglo reći da baš dobro radi svoj posao." "Zapravo, on odlično radi svoj posao. Vendacije ima svoje agente u vrhu Skrivenog otoka - korak do samog Lorda Čelika." Scribner osjeti kako mu se oči šire. "Da, vidim da razumiješ što to znači. Preko Vendacija Drvodjelja pouzdano zna sve planove njihovog visokog vijeća. Uz pametno širenje lažnih informacija možemo voditi Skalperovce kao froghene u magli. Uz Johannu, to bi mogla biti najveća Drvodjeljina prednost." "Ja—" Nisam imao pojma. "Znači daje nesposobno lokalno osiguranje samo krinka." "Ne baš. Trebalo bi izgledati čvrsto i inteligentno, ali s dovoljno iskoristivih slabosti da Pokret odgodi izravan napad u korist špijunaže." On se nasmiješi. "Mislim da će Vendacije biti jako zatečen tvojom kritikom." Scribner se slabašno nasmije. Bio je istodobno polaskan i zbunjen. Vendacije se ubrajao među najveće špijunske stručnjake ovog doba, a ipak ga je on - Scribner Jaqueramaphan, skoro razotkrio. Ostatak puta do dvorca Scribner je uglavnom šutio, ali njegov je um nezaustavljivo radio. Peregrin nije niti bio svjestan koliko je bio u pravu - tajnovitost je bila presudna. Nepotrebne rasprave, makar i one između starih prijatelja, valja izbjegavati. Da! Ponudit će svoje usluge Vendaciju, pa iako bi ga nova uloga mogla zadržati u pozadini, tamo ipak može najviše pridonijeti. A s vremenom će čak i Jo-hanna vidjeti koliko on može biti koristan. U dubinu bunara noći. Čak i kad nije gledala kroz prozore, ta se slika zadržavala u Ravninim mislima. Relej se nalazio daleko izvan galaktičke ravnine, a Slobodnjak se sada spuštao prema toj ravnini, a istodobno i prema dubinama Sporosti. Ipak, barem su uspjeli pobjeći. Slobodnjak je bio oštećen, ali Relej su napustili brzinom od gotovo pedeset svjetlosnih godina na sat. Svakoga su sata bili sve dublje u Daljinama, i vrijeme proraču-navanja mikroskokova je raslo, a pseudobrzina se smanjivala. No, napredovali su, i sada su se već nalazili duboko u Srednjim Daljinama. I, hvala bogu, nije bilo nikakvih znakova potjere za njima. Štogod daje Pošasti privuklo pažnju na Releju, to nisu bila neka posebna saznanja o Slobodnjaku. Nada. Ravna je osjećala kako raste u njoj. Brodska srednjovjekovna automatika tvrdila je da Pham Nuwen može biti spašen, i da mu je mozak još aktivan. Užasne rane na njegovim leđima bile su implanti koje su mu ugradili Starci, organsko sklopovlje koje je Pha-ma izravno povezivalo s lokalnom mrežom na Releju, a od tamo i sa samom Silom. A kad je ta Sila umrla, oprema u Phamu se na neki način pretvorila u gnjile ostatke. Dakle, Pham bi kao osoba trebao još uvijek postojati. Moli se da još postoji. Liječnički program je procijenio da trebaju proći tri dana prije nego što njegova leđa zacijele dovoljno da ga pokušaju oživjeti.

75

A u međuvremenu... Ravna je doznavala sve više o apokalipsi koja se nadvijala nad nju. Svakih dvadeset sati Zelenlatica i Plavokras trznuli bi brod nekoliko svjetlosnih godina postrance, do neke od važnijih linija Poznate Mreže, kako bi pogledali što se zbiva na Konferencijama. To je bila uobičajena procedura tijekom svakog putovanja duljeg od nekoliko dana, a usput i jednostavan način kojim su trgovci i putnici ostajali u tijeku s događajima koji bi mogli utjecati na ishod njihova putovanja. Prema Konferencijama (točnije, prema golemoj većini izraženih mišljenja), pad Releja je već bio okončan. Oh, Grondre. Oh, Egrava-ne i Šarale. Jeste li mrtvi ili vas sada netko posjeduje? Dijelovi Poznate Mreže trenutačno nisu bili dostupni, a neke od izvangalaktičkih veza možda još godinama neće biti obnovljene. Prvi put u nekoliko tisućljeća pouzdano se da znalo da je jedna Sila ubijena. Postojali su deseci tisuća teorija o motivu napada i isto toliko pretpostavki što će se sljedeće dogoditi. Ravna je programirala sustav tako da filtrira bujicu informacija, nastojeći izdvojiti suštinu spekulacija. One koje su potjecale iz samog Straumskog Carstva bile su smislene koliko i sve ostale: Robovi Devijacije veličali su dolazak nove ere, spoj Transcendentnih bića s rasama Daljina. Ako je Relej mogao biti uništen - ako je jedna Sila mogla biti ubijena - onda ništa ne može spriječiti širenje pobjede. Neki su pošiljatelji smatrali da je Relej od davnina bio meta onoga što je ovladalo Straumskim Carstvom. Možda je napad bio samo točka na "i" nekog davnog rata, tragedija koja je nepravedno sustigla potomke nekih zaboravljenih rasa. Ako je tako, robovi iz Straumskog Carstva mogli bi malo-pomalo nestati, i ustupiti mjesto novoj, izvornoj ljudskoj kulturi. Mnogi su članci upućivali na to daje cilj napada bila pljačka Re-lejevih arhiva, ali samo se u jednom ili dva tvrdilo da je Pošast željela pronaći neki konkretan artefakt, ili pak spriječiti Relejce da ga sami pronađu. Te su tvrdnje stizale od vječitih teoretičara, one vrste civilizacija kojima već i konferencijska automatika za sudjelovanje u raspravi odmah naplaćuje višu cijenu. Ipak, Ravna je vrlo pažljivo pregledavala te poruke. Niti jedna od njih nije upućivala na artefakt u Nižim Daljinama; ako su i tvrdili štogod takvoga, ograničavali su se na to da Pošast nešto traži u Rubnim Daljinama ili Nižem Trans-cendu. Mrežni promet je stizao i iz područja koja je poharala Pošast. Njezine poruke temeljene na visoko inteligentnim protokolima odbijali su svi osim samoubilački nastrojenih primatelja. Iako nitko nije dobivao naknadu za njihovo prosljeđivanje, strah i radoznalost su neke od poruka ipak proširile nadaleko. Postojala je i videosnim-ka Pošasti: gotovo četiristo sekundi sveosjetilnih podataka bez ikakvog sažimanja. Ta nezamislivo skupa poruka postala je možda naj-prosljeđivanija gromada u cijeloj povijesti Mreže. Da bi zaprimio cijelu poruku, Plavokras je Slobodnjaka gotovo dva dana održavao na glavnoj podatkovnoj trasi. Čini se da su svi pijuni Devijacije bili pripadnici ljudske rase. Gotovo polovina konferencijskih članaka koji su stizali iz Carstva bili su videoisječci, doduše nešto kraći, ali svi su prikazivali ljudske govornike. Ravna je onaj najdulji gledala iznova i iznova: čak je i prepoznala govornika. 0vn Nilsndot bio je prvak Straumskog Carstva u trael trčanju. Sad nije nosio nikakvu titulu, a vjerojatno niti ime, te je govorio iz ureda koji je isto tako mogao biti i vrt. Kad bi Ravna iskoračila sa strane slike, preko njegovog je ramena mogla vidjeti razinu čvrstog tla. Tamo se nalazio grad koji je odgovarao videoza-pisima prijestolnice Strauma. Prije mnogo godina Ravna i njezina sestra sanjarile su o tom gradu, središtu pustolovine čovječanstva u Transcendu. Središnji trg bio je replika Polja princeza s Nvjore, a promidžbeni oglasi za useljenike su tvrdili da će, ma koliko daleko Straumljani otišli, vodoskok u Polju uvijek teći, kao simbol njihove odanosti korijenima ljudske vrste. Sada nije bilo vodoskoka, i Ravna je iza Nilsndotova zurenja osjećala umrtvljenost. "Ovaj govori u ime Sile koja pomaže", deklamirao je nekadašnji junak. "Želim da svi vide što možemo učiniti čak i za trećerazrednu civilizaciju. Pogledajte djelo moje pomoći..." Kadar se premjesti prema nebu. Sunce je upravo zalazilo, a niz agrav-nih struktura prostirao se ka svjetlu, megametar za megametrom. Bila je to najveličanstvenija agravna struktura koju je Ravna ikad vidjela, veća čak i od one na Dokovima. Zasigurno si niti jedan svijet u Srednjim Daljinama ne bi mogao priuštiti uvoz tog materijala u tolikim količinama. "Ono što vidite iznad mene tek su radničke barake za gradnju koja ću uskoro započeti u straumskom sustavu. Kada ona bude završena, pet zvjezdanih sustava činit će jedinstveno naselje, a njihovi će planeti i prekomjerna zvjezdana masa biti raspoređeni tako da omoguće život i tehnologiju kakva je na ovim dubinama do sada bila nezamisliva - i kakva se rijetko viđa čak i u samom Transcendu." Kadar se vratio na Nilsndota, čovjeka koji je služio kao mikrofon bogova. "Neki od vas bi se mogli pobuniti protiv zamisli da sebe posvetite meni. Dugoročno, to ništa ne mijenja na stvari, jer je simbioza moje Sile i ruku rasa u Daljinama nešto čemu se nitko ne može oduprijeti. Ipak, ja vam se sada obraćam kako bih vam umanjio strah. Ono što vidite u Straumskom Carstvu u jednakoj je mjeri i radost i čudo. Rasama u Daljinama transcen-dentnost više nikad neće izmaći. Oni koji mi se pridruže - a na kraju će mi se pridružiti svi - bit će dio Sile. Imat ćete pristup artefaktima uvezenima iz Višeg i Nižeg Transcenda. Reproducirat ćete se preko granica koje vaša vlastita tehnologija može podnijeti. Apsorbiratćete sve koji mi se opiru. Donijet ćete novu stabilnost." Pri trećem ili četvrtom gledanju Ravna je pokušala ignorirati riječi i usredotočiti se na Nilsndotov način izražavanja, uspoređujući ga s govorima koje je imala u osobnoj datoteci. Razlika je postojala; to nije bio plod njezine mašte. Duša stvorenja koje je gledala bila je mrtva. Na neki čudan način, Pošast nije marila što je to bilo tako očigledno... a možda je to ionako bilo očigledno samo promatračima koji su pripadali ljudskoj rasi, i koji su predstavljali tek beznačajan djelić gledateljstva. Kadar se usredotočio na Nilsndotovo uobičajeno tamno lice i njegove uobičajeno ljubičaste oči:

76

"Neki od vas mogli bi se zapitati kako je sve ovo moguće, i zašto su protekle milijarde godina anarhije bez pomoći neke od Sila. Odgovor je... složen. Poput mnogih inteligentnih konstrukcija, i ova ima visok prag. Na jednoj strani toga praga konstrukcija se doima krajnje nevjerojatnom, a na drugoj neminovnom. Simbioza pomoći ovisi o učinkovitoj širokopropusnoj komunikaciji između mene i bića kojima pomažem. Stvorenja poput ovoga koje trenutačno izgovara moje riječi moraju reagirati brzo i poslušno poput ruke ili usta, a njihove oči i uši moraju izvještavati na daljinu od mnogo svjetlosnih godina. To je bilo vrlo teško postići, pogotovo stoga što sustav mora biti praktički osposobljen i prije nego što će proraditi. Ali, sada kad je simbioza ostvarena, napredak će stići daleko brže. Gotovo svaka rasa može biti modificirana kako bi bila u stanju prihvatiti pomoć." Gotovo svaka rasa može biti modificirana. Riječi je izgovorilo poznato lice, i to na Ravninom materinjem jeziku... ali te su riječi poticale iz čudovišnih daljina. Mnogo se analiziralo. Bila je oformljena cijela konferencija: Prijetnja od Pošasti se izdvojila iz konferencije Prijetnje, Interesne konferencije Homo Sapiens i Simbiotske automatike. Tih je dana na njoj vladala gužva veća nego na bilo kojih pet drugih konferencija zajedno. U ovom dijelu galaksije značajan je udio sveukupnog mrežnog prometa činila nova konferencija. Više je bita poslano u svrhu analize govora sirotog 0vna Nilsndota, nego što ih je sadržavao sam njegov govor. Sudeći po žučnoj raspravi i proturječnostima, odnos signala i šuma bio je vrlo nizak: Kripto: 0 Zaprimljeno na: Slobodnjak u tranzitu Jezični put: akileronski -» triskvelinski, SjK jedinice Predano od: Sveučilište Khurvark (navodno habitatsko sveučilište iz Srednjih Daljina) Tema: Videoisječak Pošasti Sažetak: Poruka dokazuje prevaru Proslijeđeno: Interesna konferencija Analitičari ratova Interesna konferencija Gdje su sad Prijetnja od Pošasti Nadnevak: 7,06 dana od pada Releja Tekst poruke: Očigledno je da je ovaj "Pomagač" prevara. Problem smo pažljivo istražili... lako nije imenovan, govornik je visoki dužnosnik bivšega straumskog režima. Postavlja se pitanje - ako "Pomagač" naprosto rukuje ljudima kao daljinski upravljanim robotima - zašto je ranija socijalna struktura ostala sačuvana? Odgovor bi trebao biti jasan svakoj budali: Pomagač nema moć teleupravljanja velikim brojem svjesnih bića. Očigledno se pad Straumskog Carstva sastojao od preuzimanja ključnih elemenata strukture moći te civilizacije. Za ostatak rase baš ništa se nije promijenilo. Naš zaključak: ova "Pomagačka simbioza" samo je još jedna od mesijanskih religija, još jedno uvrnuto carstvo koje opravdava svoje ispade i pokušava prevariti one koje ne može izravno pokoriti. Ne dajte se zavarati! Kripto: 0 Zaprimljeno na: Slobodnjak u tranzitu Jezični put: optima -»akileronski -»čergelenski -»triskvelinski, SjK jedinice Predano od: Društvo za racionalna istraživanja (Vjerojatno jednostruki sustav u Srednjim Daljinama, 7500 svjetlosnih godina suprotno od smjera rotacije od Sjandre Kei) Tema: Rasprava o videoisječku Pošasti, Sveučilište Khurvark I Ključne fraze: (vjerojatna prostota) trošenje našeg dragocjenog vremena Proslijeđeno: Udruga za racionalno upravljanje mrežom Prijetnja od Pošasti Nadnevak: 7,91 dana od pada Releja Tekst poruke: Tko je budala? (vjerojatna prostota) (vjerojatna prostota) Idioti koji ne prate sve pripadajuće rasprave na konferencijama ne bi smjeli trošiti moje dragocjene uši na svoje (nedvojbena prostota) smeće. Vi, dakle, mislite da je "Pomagačka simbioza" podvala Straumskog Carstva? A što je, po vašem mišljenju, uzrokovalo pad Releja? Ako ste glavu zabili preduboko u vlastitu stražnjicu (