Veljko Stijepovic - Kristina i Ja

Kristina I ja

Kristina I jA

Nikad nisam volio avione. Cak ni igracke, bilo to avioni, helikopteri, zapravo bilo sta sto leti, izazivalo mi je neku vrstu gnusanja, i mucnine u stomaku. Nikad nisam pouzdano znao zasto je to tako, pogotovo sto me visine i nije strah Bog zna koliko, ali sama pomisao na tu hrpu gvozdja, lima i olova, koja pluta vazduhom, na hiljade kilometara iznad zemlje utjeravala mi je nemir. Uvijek sam avione i aerodrome povezivao sa necim sto je mnogo vise od straha, necim sudbinskim, misticnim. Kao da oni sluze da simbolizuju neke nase etape, prekretnice, bitne smjernice, nekad i zadnje stanice. Kao dijete, cesto sam imao neki bizarni scenario u svojoj glavi, vezan bas za avione. U toj mojoj masti, ja se spremam da udjem u njega, kad odjednom iz cista mira cujem neki glas iz dubine, koji mi kaze da ne ulazim, i ja kao ne udjem, a na kraju se taj avion srusi posred Atlantika. To je bio onaj bolji scenario, a onaj manje dobri, odnosio se moju nagluvost na taj unutrasnji glas i moj ulazak u avion, gdje na pola leta javljaju putnicima da su otkazali motori. U takvom razvoju misli, maksimalno sjeban sto sam usao u avion, iako sam cuo glas koji mi je govorio da ne udjem, krecem da sizim i galamim na sve zivo u avionu. Znajuci sebe, ni u takvom tenutku ne bih prihvatio neki dostojanstven odlazak, nego bi se obrusio na stjuardese i pilote, tjerajuci u picku materinu cijelu avio industriju i njihove inzinjere kurtone

Kristina I ja

koji nisu u stanju konstruisati jedan siguran avion. Jednom pizda, vazda pizda. Kreiranje tih misli ipak sam zavrsavao onog trenutka kada avion krece da pada. Osim tih misli, takodje sam aerodrome zamisljao kao lokacije velikih ljudskih previranja i dilema. U tih par minuta do ulaska u avion, vidio bih covjeka u kome se vodi najveca bitka koja postoji, bitka koja ce mu odrediti dalji tok zivota, da li uci ili ne uci u taj avion. Ulazak predstavlja oprostaj od svega starog, voljenog, poznatog…a neulazak opet neki novi nemir i vjecito pitanje koje ce se postavljati - E sta bi bilo da sam usao u taj avion? - I jedna i druga strana vuku za rukav sa svojim prednostma, kao neki odlicni trgovacki putnici koji se bore za nasu paznju i eventualnu zaradu, skrivajuci lukavo mane svojih proizvoda kao zmija noge, a ubrzo kojoj god se strani privoljeli , vec je kasno. Ili iz aviona sa sjetom gledamo ono sto ostavljamo, ili pak sa sjetom gledamo u taj avion, kako nam odlazi neki novi pocetak, neka nasa zlatna sansa. Kao da su aerodromi i predvidjeni za kajanja, kako god okrenes, uvijek se zali za onim ko ostaje, i strepi od onoga sto nas ceka, ali tako nazalost biva i ako ne udjemo u tu letjelicu. Uvijek je mnogo lakse reci vozacu autobusa da stane, iskociti iz voza na nekoj usputnoj stanici, nego u avionu posumnjati u ispravnost svoje odluke i tog puta, jer tada nema natrag. Avion se nece samo zbog nas okrenuti natrag, niti ce sletjeti da nas ostavi na nekoj stanici… bicemo njegovi zatocenici koliko traje put, ali i zatocenici sopstvenih misli koje nam nece dozvoliti luksuz da tek tako ponistimo odluku zbog koje smo krenuli na put. A onda kada stignemo na to odrediste, uvijek je lakse samo se prepustiti novonastaloj situaciji, nego li se iznova i iznova boriti sa svojim mislima. Ne zaboravite i onu najrealniju soluciju vezane za ljude i letenje, a da to nije nista od onoga sto sam ja rekao, vec prosto ljudi putuju, vracaju se i tako u krug, ali posto sam ja po prirodi serator i palamud, prasta mi se za ranije napisano.

Kristina I ja

Nisam mnogo puta letio avionom, ali i to malo, bilo je krajnje stresno i traumaticno po mene. Sto zbog oceve price, koju sam kao klinac cuo milon puta, o navodnoj visecasovnoj borbi aviona sa losim vremenon za vrijeme njegovog leta, sto zbog gomile pogledanih filmova pa i par procitanih knjiga na tu temu. Rekli su mi da je najbolji nacin da pobijedis strah, da se sa njim suocis, tako da sam posteno par puta stao svom srahu na crtu, ali svaki put kad sam to uradio, bio sam jos sjebaniji i preplaseniji, tako da sam digao ruke od svega i voznju avionom stavio pod definiciju krajnje nuzde i necega sto bi valjalo izbjegavati. Obicno, pred let bih dosao na aerodrom nekih par sati ranije.Samo bih sjedio gledao u ljude koji dolaze, odlaze, valjda sam na njihovim licima zelio da procitam tu banalnost, kakvu prestavlja let avionom. Imao bih obicaj da se zagledam u lica tih ljudi, probam da citam u njima, ili ono sto se nazire, ili ono sto bih volio da bude. Cesto bi konstruisao filmske price u obicnom zagrljaju momka i djevojke, prije nego on udje u avion, smisljao savrsene recenice kojima je on poziva na njegovo cekanje, pa makar bilo i visegodisnje. Dumao bih o nekom deki sa sesirom, koji odlucuje da u svojoj osamdesetoj godini ispuni san iz djetinjstva i zaputi se ka velikoj avanturi u prasumama Amazona, ostavivsi iza sebe dzangrizavu porodicu i njihove sebicne prohtjeve. Ne bih postedio imaginacije ni klinca koga roditelji salju kod tetke na raspust, zamisljajuci da je mozda bas taj slinavi sestogodisnjak buduci genije, koji ce promjeniti buducnost nase planete,a ja kao imam cast da ga gledam kako bojazljivo ulazi u avion, okrecuci se da mase roditeljima. Pogledom uspjevam da registrujem i mladu djevojku sa azijskog podneblja, u kojoj vidim teroristu, koja uspjeva sa eksplozivom uci u avion i u slavu svojih mrtvih predaka i momka Dzasmina koji je u Teheranu, dici avion u vazduh, i naciniti sve njih ponosnim.

Kristina I ja

Eto o tome cesto znam mozgati, cekajuci svoj avion. O svemu, sem o sebi. Svojih misli sam postedjen, bar na aerodromu. Strahujem od razmisljanja o svojim problemima jer se strepim da bi u takvoj atmosferi mogli postati jos veci, okrutniji; i da mi ne bi dali mira dugo po napustanju aerodroma. A opet, i o ljepim stvarima nesto specijalno ne dumam, jer uvijek nad njima osjecam neku skrivenu zebnju, sto vec ide na dusu mom strahu od buduceg leta, ili jednostavno sto sam takav kakav jesam. Tog dana i nisam toliko rano stigao na aerodrom, koliko sam ranije znao da poranim. Svega dva i po sata, sasvim dovoljno, da se pripremim, malo ispalamudim i da se konacno spremim za let. Putujem kod sestre u Cirih. Ona tamo radi neko vrijeme, roditelji penzioneri borave kod nje i njene porodice, tako da se s vremena na vrijeme i ja zaputim ka njima, budem koji dan i odmah se izgubim. Moji roditelji i sestra takodje znaju za moju ljubav sa vazduhoplovstvom, tako da me i ne cimaju mnogo da im dolazim u posjetu. Obostrano se zadovoljimo vidjenjem dva puta godisnje. O sebi vam nemam nesto posebno reci, ono sto treba da znate, to cete saznati citajuci ove redove. Zasad vam je dovoljno to da se spremam za put, jedem neki bajati sendvic sa kulenom ,pominjem lopove koji su me odrali za sendvic, U u kojem ima vise svega nego kulena, i ispijam kiselu vodu Knjaz Milos. Jun je mjesec. Iako je jutarnji let, mnogo je vruce. Improvizovo sam lepezu od nekih novina i pored toga sto smatram da je to pederski, masem tim novinama pokusavajuci sebi priustiti malo osvjezenja. Nije guzva na aerodromu, cak je i premalo ljudi, s obzirom koliko sam ih ranije znao da zaticem. Nekih par metara od mene, djevojcica od nekih 2-3 godine, igra se sa visokim procelavim ocem igre skrivanja. Ona se krije iza majke, a otac je kao trazi i ne moze da je

Kristina I ja

nadje. Djevojcica se smije, gotovo grohotom…Glavna je atrakcija na cekalistu. To malo ljudi i ja, gledamo djevojcicu. Svi bi je ustinuli za obraz i pomilovali koliko je slatka, ali necemo, onda bi otac znao gdje se ona sakrila i igra vise ne bi imala smisla. Smijem se i ja, gledajuci tu plavusicu, iako bas nisam ljubitelj male djece, stavise, i pored toga sto sam ujak godinama i dalje nemam neki odnos prema djeci, i dalje ih smatram malim razmazenim davezima, koji jedu, seru i kenjkaju. Djevojcica je primjetila da se i ja smijem, pokazuje mi prstom da cutim, da je tata ne bi razotkrio. Namigujem joj i time dogovaram cutanje. Njen otac, dobrocudni rmpalija, sad je vec trazi na nekoj drugoj strani a ona i dalje srecna, smije se i cupa majku sa ledja da je dobro prikriva. - ‘’Sanja, ne guzvaj me. Budi dobra’’ , vice joj majka, i dalje joj ne otkrivajuci poziciju. Odjednom sam stao kao oparen, zbunjen, taj glas mi je i te kako bio poznat… Nisam vidio facu djevojcicine majke, vidio sam djevojcicu i njenu majku sa ledja kako je skriva, ali taj glas… znam ga, ne da ga znam, nego… Onda se majka okrenula. Samo sam stigao reci, ni sam ne znam koliko glasno, ali sasvim dovoljno da me ona i svi u blizini cuju : -

Kristina… jebote… ti si…

*

Gdje stanuju sjecanja? Ni dan danas ne znam odgovor na ovo pitanje. Na mnoge stvari je bolje ne znati odgovor, sto zbog toga sto nam se mozda nece svidjeti, a i zbog toga sto neke stvari treba drzati neotkrivene, i u njihovoj tajnovitosti

Kristina I ja

nalaziti resenje, i to na osnovu onoga sto nam treba u tom trenutku. ‘Oces srece, ‘oces tuge, ali da ne znas kako je istinski. Da li se trebamo truditi da neke stvari koje su godinama daleko iza nas zaboravimo, odlozimo u ladicu davno proslog vremena, gdje vladaju samo paucina i zutilo neminovnosti, odakle se ne izvlace nikad, cak i po cijenu povremenog osjecaja praznine… ili pak trebamo uspomenama dozvoliti da uvijek budu prisutne, tu negdje, pa ma kakve bile , lijepe ili lose? Ubijedjen sam da one lijepe uspomene vremenom postaju jos ljepse. Kao da im proteklo vrijeme da samo na cari i neodoljivosti, dok one manje lijepe , zavisno od nas samih kakvi smo, ostanu ruzne, ili i njima damo sansu i pripisemo ih ludosti, nezrelosti, trenutnom spletu okolnosti, ili ko zna cemu… Ukratko, i njih prihvatimo kao dio nas samih, nesto sto nas opisuje podjednako kao i lijepa sjecanja. Nacuo sam od starijih ljudi da se u nekim vaznim trenucima zivota, kad nam se desavaju neke za nas bitne stvari, rijetko kad sjetimo stvari koje smo toliko tezili da sacuvamo u sjecanju, zatvorivsi vrata zaboravu… U takvim trenima se sjetimo onih malih, sitnih stvari, za koje smo mislili da su previse beznacajne da bi uopste mogle da stanuju u nama toliko dugo. Sjetimo se banalnosti, nekadasnje svakodnevnice, i ko zna cega jos, na prvu loptu tako nebitnog i neshvatljivog, koje tek kad predje kroz to sito vremena, postaje nesto najljepse, nesto sto nas je zapravo i odredilo, ali sto u tom trenutku nismo mogli da znati, sve dok nam vrijeme ne ukaze na to. Pokojni djed je znao da kaze : -Sad kad sprcah devedesetu, niti se sjecam škola koje sam ucio, niti gradova i zemalja kojima sam lutao, a tako bi volio znati… Samo se sjecam ovih suma kuda sam k’o dijete hajdukov’o,v ase pokojne babe kad dovede ovce na potok, njenog crvenog vunenog prsluka, bijele haljine sa tufnama.

Kristina I ja

Zamisli toga se sjecam, a ne sjeca se bena matora, nicega van ove sume i planine, i vase babe. E Ljuso , Ljuso…- rekao bi djed dozivajuci babu, drhtavog glasa, skrivajuci suzu u oku da ne primjete njegovi unuci. Ordenovan prvoborac a pusta suze. Djed je tek pred smrt saznao da njegova svrha nije bila proci rat, dobiti ordenje, obici zemlju i svijet, upoznati nove ljude. Svrha su tako male stvari, koje su ga cinile srecnim a da on to nije znao. Smatram da je umro srecan, jer je otkrio to. Neki to ne otkriju nikad. Ljepa sjecanja su tu da nam predstavljaju vjeciti pokretac u zivotu, ali ne u smislu da u njih bjezimo kad god nam je tesko. Najgore je ogrnuti se plastom dobrog starog vremena, i tu se skrivati od neprijatne sadasnjosti. Ne… ona su tu da nam daju snagu, da na krilima tih prijatnih osjecaja hrabro koracamo kroz zivot, u potrazi za nekim novim stvarima koje ce jednog dana takodje biti etiketirana kao lijepa sjecanja, ko zna mozda i prešišati prosla lijepa sjecanja. Tako se krug nastavlja, uspomene radjaju nove uspomene. U tom krugu nam prolazi zivot, i samo od nas zavisi, da li cemo jednog dana biti ponosni starci, sa hrpom dozivljaja iz mladjih dana, ili iskompleksirani matorci, neizivljeni, prazni, koji do podne mrze sebe, a od podne citav svijet. Covjek bez uspomena, otprilike bi bio kao covjek bez imena, zavicaja… nekako prazan, napusten, prepusten samo culima, logici, ali bez onog unutrasnjeg damara, koji je tu da nas drzi, baca u visine, spusta u provalije. Taj damar su upravo sjecanja, nekako vjecito prisutna, tu negdje, naizgled nekad zaboravljena, pritajena, ali opet tu.

*

Kristina I ja

Kad se sjetim Kristine, cesto ne bih znao gdje bih je skladistio… Isprepletani osjecaji ljubavi, srece, tuge, ljubomore, povremene mrznje, gotovo svih osjecanja koja prosta ljudska dusa moze registrovati, vezani su za Kristinu. Dugo sam se trudio da je zaboravim, i dobar period se zanosio tom tvrdnjom, lazuci druge, ali najvise sebe. Posto to nisam uspio, odlucio sam da igram drugacije, i da je smjestim na stranu losih sjecanja, nadajuci se da ako je priklonim necemu sto se ne pamti po lijepom, naci cu neki unutrasnji sklad sve dok vremenom nisam shvatio istinu, od koje sam toliko dugo pokusavao da pobjegnem… da se ona ne moze zaboraviti,jer stvari koje vas odredjuju bilo za citav zivot, bilo za jedan njegov dio, se ne mogu zametnuti slobodnom voljom, prisilom, jer odricati se tih stvari iz tog perioda zivota, bilo bi kao odricati se sebe, i svega onoga sto si bio, sto si radio, sto si volio… A onaj ko se odrekne sebe da bi se sklonio od bola, sujete, ili ko zna cega, taj je picka i nula od covjeka, kakve iskreno ne zelim da vidim medju stranicama ove price. Oni ako se i zadese ovdje, citace hladno, povremeno se tek boreci sa svojim nemirima proslosti, i tek povremeno upadatii u dileme nekog proslog vremena, kome su tako bezdusno zatvorili vrata… Ali ne ocekujem da budu poljuljani u svojim mislima, jer onaj ko je bio u stanju odreci se sebe, sta njemu moze pricica nekog insana, koji na sva usta blebece o svojoj proslosti, ne stideci se nijednog poraza, blama, pa i katastrofe… jer kakve god da su - moje su. Ova prica je za one iskrene, pa i naivno iskrene, koje nece biti sramota da sebi i drugima priznaju svoje gluposti ,padove, ispale, velika osjecanja prema nekome, pa bilo ona uzvracena ili neuzvracena, ali i one koje nece precutjeti ni po koji trijumf, pa ma koliko skromni bili, treba ga reci, pa makar stidljivo i sa vidnom tisinom u glasu, ali opet treba.

Kristina I ja

Kristina…nije htjela u zaborav, nije htjela medju losa sjecanja…mislim da vam ne ostavljam veliki izbor gdje bi je stavili, jer je to previse ocigledno. Ona je obiljezje moje proslosti, kao da su svi minuli dani obojeni njenim glasom, ocima, bojama… Ona je povremeno tumbanje sadasnjosti, jer i dalje povremeno uhvatim sebe da razmisljam o njoj, sto mi kadkad zakomplikuje svakodnevnicu… Ona je veliki vodic buducnosti, jer saznanje da sam bio u stanju da se nadljudski dam nekome, i nesebicno to isto dobijem, daje nadu da jos postoje ljudi od kojih ocekujes, kojima das, a da to nije nesto sto te kosta slomljenog srca. Ona je moje najljepse sjecanje…

* Jos prije naseg rodjenja, htjeli mi to ne htjeli, Kristina i ja smo bili gurnuti jedno prema drugom. Ne kapirate o cemu govorim… Kristinina majka Nadica i moja Nevena najbolje su prijateljice jos od srednjoskolskih dana, kasnije cimerke i koleginice na istom fakultetu, poslije kume jedna drugoj, i vjecite sestre - sto bi znale nerijetko da kazu. Ni Nadica ni Nevena nisu imale rodjenih brace i sestara, sto je samo uticalo da jedna u drugoj pronadju sestru koju nikad nisu imale. Gledajuci slike iz skolskih dana Nadice i Nevene, rijetko kada uspijevam da se ne zacenem od smijeha. Bile su u nekom svom fazonu, pocevsi od nekih ludackih tapiranih hipi frizura, preko odjece, koja definitvno nije cesto vidjana tih godina barem u nasem gradu, pa do same muzike koju su slusale. Iako to nikad nisu priznale, kao da su i djecu dobijale po nekom dogovoru, ali ne njihovom , vec vise sudbinskom. Sanjale su da imaju djevojcice koje ce se voljeti i druziti kao njihove majke, i da ce se ta veza nastaviti. Medjutim oba puta kad su ostajale trudne,

Kristina I ja

dobijale su suprotne polove. 1978 godine rodila se moja sestra Nasija, a iste godine Nadicin sin Marko, da bi ’84-te Nadica dobila cerku Kristinu a moja stara mene. I pored te nepodudarnosti polova, prijateljstvo nasih majki je nastavljeno istim intezitetom, tako da mogu reci da sam do trece godine mislio da su Marko i Kristina moji brat i sestra kao i Nasija, ali da spavaju svojoj kuci. Moja Nevena i teta Nadica, odmalena su mi dokaz kako mozes voljeti nekoga, a da taj neko ti nije krvni srodnik, zapravo samo prijatelj, ako to ‘’samo’’ vazi za prijatelja. * Kristina je bila muskobanjasta djevojcica. Punacka, okruglih obraza, kratke kose, bila mi je kao drug, pravi muski. Niko u ulici me nije zadirkivao sto se druzim sa njom, jer je vecina mislila da je ona djecak. Cak na moju sramotu, mene su zadirkivali da sam djevojcica u odnosu na nju. Jednom prilikom , nismo imali ni pune cetiri godine, igrali smo se u parku, kad je jedna babetina nasim majkama rekla, da nije vidjela ljepsu djevojcicu od mene – ‘’Joj, kako lijepa mala, crnkica, napumpane usne, lice k’o u andjela, treba vas dvije zene da se prijateljite, kad odrastu das ovu malu za ovog krkana’’ – Ne moram da vas podsjecam da je krkan u ovom slucaju bila Kristina. Nase stare su se na to smijale, dok sam ja na glas sizio i psovao svakog ko me nazove djevojcicom. Sem Kristinu. Na nju nisam smio da udarim, bila je dovoljno krupnija od mene, da bih zacutao samo kad bi me namrsteno pogledala. Ionako me par puta posteno pocupala za kosu. Stavise, bilo me cesto i strah da boravim sa Kristinom u drustvu, tako da sam izbjegavao da se igram sa njom, kad tu ne bi bio neko od starijih da nas nadgleda, jer je njoj bilo znatno

Kristina I ja

zanimljivije da mene ugrize, udari, gurne, nego li da se igramo s loptom ili necim drugim. Nekih par mjeseci po proslavi cetvrtog rodjendana, Kristina se razboljela, dobila je tezak oblik bronhitisa, pa je sa majkom morala da se privremeno preseli na more. Ljekari su rekli da je jedini nacin da se u tom uzrastu dijete obracuna sa upalom bronhija, da se sto vise izlaze morskoj klimi i da ce se bolest povuci vremenom. Nadica se spakovala sa Kristinom,?????????????? i gotovo osam mjeseci provele na moru, dok su cika Stanko i sin Marko ostali u Pljevljima. Za to vrijeme uopste nisam video Kristinu. Moja majka im je mjesecno isla u posjetu, dok sam ja u medjuvremenu krenuo u vrtic i samo s vremene na vrijeme bih se sjetio Kristine. Novo drustvo u vrticu, fudbal za koji sam poceo sve vise da se zanimam, gotovo da su je i potisnuli iz mog sjecanja. Sve do jednog jutra… Majka me probudila ranije, rekla mi da se brzo spremim, hoce neko da me pozdravi. Bio sam ubijedjen da je to oceva sestra Zorka, jer je ona bila sklona da me budi kad god doputuje odnekle, a zadrzi se i ne vidi me dugo. Zorka me je uvjek balavila kad krene da me ljubi, ali bih to uvijek junacki istrpio jer sam znao da oni silni pokloni na krevetu, nisu bas za svakoga. Zorka je arhitekta, putuje svuda po svijetu, i donosi mi poklone, kakvi bas nisu mogli da se nadju kod nas u prodaji. Posle njenih poklona, uvijek bi bio glavni baja u ulici, jer bi se svi sjatili kod mene da vide sve te silne igracke, za koje nisu znali ni da postoje. Medjutim, Zorki nije bilo ni traga ni glasa. Kad sam usao u dnevnu sobu moja majka je u krilu grlila i ljubila djevojcicu duge plave loknaste kose, lijepog osuncanog lica i nevjerovatno ocaravajuceg osmijeha… Nesumnjivo, bila je to Kristina, ali ne Kristina koju sam zapamtio, debela ruznjikava… Ispred mene je stajala najljepsa djevojcica koju sam ikad u zivotu vidio. Zbog nje sam istog

Kristina I ja

trena zaboravio Andju iz vrtica, dotadasnju simpatiju. Stajao sam ukopan, samo je gledao ispitivacki, kukavicki drzeci distancu. –‘’Zar neces pozdraviti drugaricu?’’- rekla je majka. Na te majcine rijeci, smugnuo sam u kupatilo, zakljucao se i dugo nisam izlazio. Nisam mogao da vjerujem da je to ona. Kao da je neko kidnapovao staru Kristinu, i umjesto nje, njenim roditeljima podmetnuo novu, ljepsu, mrsaviju, sa zubima… Nekoliko dana mi je trebalo da prihvatim novu Kristinu. Da bi koji dan kasnije stvari koliko toliko krenule da se vracaju u normalu, ako se to sto je sledilo kasnije moze smatrati normalom. Bio sam zaljubljen u Kristinu. (mozda je bolje reci, Zaljubio sam se u Kristinu)??????????????????? Tad sam naucio istinu koja ce se prije ili kasnije cesto potvrditi svakom muskarcu, a to je, da smo mi muski vise nego vizuelna bica, i da bi mi bili peceni treba nam samo lijepa zenska pored sebe, zajebi me sa onim vrijedna, dobra dusa, osjecajna, to su smislili oni tipovi da opravdaju sebe, sto nisu ulovili dobru ribu, ‘kao nije sve u ljepoti’. I nije, da ne bude zabune, ali realno i bez ikakvog dodvoravanja zenskom svijetu, zenski izgled je pokretac svega, ali zato je i Bog dao zenama da su ljepsi pol, jer uostalom da nisu, potpisujem da se zbog zena, ne bi vodili ratovi, niti bi mi muskarci bili borci za zenska srca. Tek u nekom ozbilnijem dobu shvatio sam da je ovo moje razmisljanje obicna zabluda. Sa Kristinim povratkom, odjednom je sve vise djecaka pocelo da zalazi u nasu ulicu. Svi oni su se trudili da na neki

Kristina I ja

nacin privuku njenu paznju. Neki je imao najbolje patike, neko je najbolje imitirao duska dugouska, neko od njih je imao ujaka fudbalera… Odjednom sam shvatio da su svi oni moji neprijatelji i da cu morati sa svakim da se izborim, da bi ih drzao podalje od Kristine. Borba je krenula… Pretvorio sam se u zlobnog orlica, spremnog da svakom ko bi joj se priblizio skoci za vrat. Djecacima iz ulice nije trebalo mnogo da shvate da imaju posla s nekim ko nece ustuknuti cak i u slucaju da dobije batine od starijeg od sebe, tako da su se povlacili, pravdajuci se da onaj mali profesorski sin ima nesto ludacko u sebi, i da ce nekome izbiti oci ako mu stane na put. Tih dana sam dobijao dobre batine od roditelja, jer bi se na svakih par dana, novi roditelj zalio mojim roditeljima, da sam nacinio neku pakost njegovom sinu, bilo da sam ga udario, gurnuo u blato, iscijep’o mu majcu… Niko nije mogao da pretpostavi da je to zbog Kristine. Svoju naklonost prema njoj izrazavao sam nesebicnoscu po pitanju dijeljenja slatkisa, igracaka, slikovnica… a ona? pa ne znam, uvijek bi mi drzala stranu kad bi se tukao sa drugim djecacima, jer je osjecala da se tucem zbog nje, ali nesto bas i nije bila velikodusna da sa mnom dijeli njene kolace… * Prvi pravi incident u javnosti, zbog Kristine, desio se na zajednickoj proslavi sedmog rodjendana. Ona je starija 23 dana od mene, tako da su nasi roditelji odlucili da zajednicki proslavimo rodjendan u lokalnom restoranu. Tu se skupilo dosta rodjaka, komsija sa obadvije strane, djece iz ulice. Sve je bilo spremno za proslavu rodjendana, koji je ujedno znacio i nasu proslavu zbog polaska u prvi razred osnovne skole. Problem je nastao kad sam poslusao savjet lokalnih tinejdzera besposlicara, koji su mi rekli da kad ti se svidja djevojka, treba da joj ga pokazes, jer sve zene luduju za onim sto mi muskarci

Kristina I ja

imamo u gacama. Nije mi bas bilo jasno, zasto je to tako, ali sam htio da vjerujem tim 15-godisnjacima, koji su me uvjeravali da tako funkcionise svijet izmedju zena i muskaraca. Da ih citiram ,, ‘oces trebu, pokazi stojka, bez stojka neces uloviti trebu’’. Odlucio sam da riskiram, uradim sta treba i ulovim ,,trebu’’. Poenta je bila uhvatiti vrijeme kad niko ne gleda i pokazati Kristini ‘stvar’. Smatrao sam da je rodjendan idealna prilika. Uhvatio sam je samu iza nekog stuba, dok je bio njen red da zmuri, odrasli su bili zauzeti icem i picem, tako da niko nije puno mario za nas. Osmotrio sam da slucajno neko ne baci baci pogled na nas i kada sam bio ubjedjen u bezbjednost ‘operacije’ krenuo sam u realizaciju. -‘’Kristina, imam nesto za tebe, vidi’’- rekao sam i zamahao joj nekom stvarcicom, tik pored nogu. Ne znam sto, ali sam se osjecao krajnje opusteno dok to radim, smatrajuci da je to jedini i najbolji nacin da kazem a i da pokazem Tini kako stoje stvari. Ona je prvo zbunjeno gledala, a onda rekla da zna da je to pisa, i da to svi djecaci imaju, i da je vidjela kad je bila na moru, kod Stojana, djecaka koji se kupao go na plazi. Ubjedjen sam da se kojim slucajem Kristina nasmijala na moj ‘ponos’, ili rekla kako je pisa u Stojana veca nego u mene, gotovo sam siguran da bi u buducnosti sa mnogo manje samopouzdanja istu stvar pokazivao djevojkama. Da ne bude zabune, ja nisam izrastao u perverznjaka koji golog tijela, ogrnut u kaput, pokazujem djevojkama medjunozje. Iako djecji naivno, osjecao sam ipak neki znacaj tog trenutka, neko saznanje da me oni mladici iz ulice i nisu toliko presli. Ne vjerujem da sam je pitao ista vise jer se vec sledeceg trena pojavila moja sestra iza ledja i lupila mi takvu samarcinu, da sam skoro sjeo na dupe. -‘’Kretenu majmunski sta radis to? Jesi ti normalan-‘’ vristala je Nasija.

Kristina I ja

Zbunjen, a i posramljen sestrinom reakcijom zbunjeno sam cutao, gledajuci cas u Tinu, cas u moju sestru. Nista nisam kapirao. Htio sam da sestri kazem, da ovako idu stvari izmedju zena i muskaraca, i sta ima ona tu da se mijesa.Njeno vristanje me bunilo, a ona samarcina od maloprije jos vise. I dalje sam osjecao neka zujanja u lijevom uvu. I taman kada sam pomislio da ce se to na tome zavrsiti i da cu se vratiti svojoj udobnoj rodjendanskoj proslavi, tek je slijedio vrhunac. Sestra me je tuzila majci, koja me je u kupatilu restorana grdila i tukla prutom, trazeci da joj kazem ko me je nagovorio da to uradim. Dok sam ja kukao iz sveg glasa, teta Nadica me je branila i klela moju majku da prestane da me bije, pravdajuci me da sam dijete, ‘a sta djeca znaju’. Kristina je kroz otvorena vrata kupatila gledala moje muke, nijednom ne pokazavsi saosjecanje, kao da sam dobio sto sam zasluzio. Ne smijem se zakleti,ali cak mislim da se i smijala. Jebote, uradis sve zbog nje, isplaniras situaciju, stvoris atmosferu, pokazes joj mamac, a dobijes blamiranje i jos podsmjeh. Tad sam naucio lekciju broj jedan. Zene ne vjeruju muskim suzama, i zasto ih onda za dzaba prolivati. Od tada, nikada vise nisam pustio suzu, a da je zbog zene u pitanju. * Skola… fuj. Polazak u skolu nije jedno od mojih ljepsih sjecanja, sem Kristine naravno, sa kojom sam djelio djacku klupu. Sam prvi dan polaska u skolu i ona cuvena svecanost kad ucitelji vrse prozivku svojih djaka, sve u pratnji svojih roditelja, nagovjestila je probleme, koji ce me kroz skolu pratiti. Roditelji su od mog prvog dana u skoli napravili veselje u malom, ili jos preciznije circus u malom.

Kristina I ja

Dok su drugu djecu na svecanu prozivku pratili po jedan, ili eventualno oba roditelja, iza mene je isao citav garnizon, sastavljen od tetki, kumova, komsija. Oni su bili krajnje bucni, veseli, isticuci mene i Kristinu u prvi plan, kao najljepse, najpametnije i jos ne znam kakve. Mada realno, Kristina i jeste bila najljepsa, crta lica koje samo Bog moze kreirati i to jednom u ko zna koliko, obucena u neku svjetloplavu haljinu sa tregerima, pravog djackog drzanja, dok se za mene, onakvog kakvog jesam i pored najbolje volje mojih najblizih, to tesko moglo reci. Obukli su mi neko debilno odjelce, sve sa sakoom i leptir masnom, dok je kum pratio svaki Kristinin i moj korak kamerom. Sto je najgore, morao sam non-stop da se smjeskam u kameru i da glumim da je to sve super oko mene????????????????? iako bih najradije kuma sutnuo u jaja i nabio mu tu kameru u dupe. Unosio mi je kameru u facu i tjerao me da recitujem neku pjesmicu o petlicu pevacu, a ja ne da nisam znao tu pjesmicu, nego nisam znao kako se zovem u tom trenutku. I dan danas se jezim kad pogledam sedmogodisnjeg sebe, skrbavog, bez prednje dvojke, zalizane kose, se nastelovanim kezom u kameru. Jedno je definitvno, bio sam mnogo ruzan prvak. Iako svi tvrde krajnje suprotno, moje misljenje se ovde najvise uvazava. Drugovi iz odeljenja,u svoj toj saradi oko mene,prepoznali su u meni sminkera i razmazenog klinca, koji voli da skrece paznju na sebe. Vjerujte, najmanje sam zelio po tome da se istaknem. Jedino se nisam bunio kada sam morao Kristinu da drzim za ruku, jer smo u redu po dvoje ulazili u ucionicu.U jednom trenutku,umoran od cijele situacije i pritiska kome sam bi izlozen, opsovao sam nesto na glas, pomijuci ‘’kurceve i picke’’. Ta psovka je bila aktuelna medju klincima u ulici. Kad ‘oces nekoga da sjebes, kazes da su oni ‘’kurcevi i picke’’. To sam rekao i ubrzo se pokajao, ali na moju srecu to niko nije cuo. Ali i danas je tu corpus delikti u vidu vhs kasete, gdje se sa mojih usana jasno cita moj pozdrav cijelom auditorijumu.

Kristina I ja

Cale je prso kad je kuci procitao moje rijeci sa usana,ali sam dobro prosao. Samo jedna sklempa. * Imao sam nezgodu da upadnem u odeljenje gdje je bila skupina od desetak djecaka koji su bili drugari i prije polaska u skolu, i na moju jos vecu nezgodu od prvog dana me uzmu na zub, sto zbog Kristine, a sto zbog mog stava ‘ja sam ovdje glavni’ . Drugi dan sam umalo dobio batine na odmoru. Sacekali su me kod kioska za sendvice i krenuli na mene. Trojica su dezurala da ko ne naidje, a cetvorica su krenula prema meni. Najvisociji od njih mi je rekao

-Kako cemo pretuci manekena,pisaces placuci sta cemo ti uraditiU strahu nadolazecih batina, primjetio sam staru granu naslonjenu o neku plocu, uzeo je, i svom silinom odvalio jednog ‘u glavu’. Isti taj djecak kome sam napravio veliku cvorugu na celu,posle je postao moj najbolji prijatelj, ili vise brat, Borko. Slucajno je napipao cvorugu,i tek kad je video da tu ima i krvi,poceo je da se dernja i placuci krenuo da me prijavi uciteljici.Ja sam I dalje stajao ukopan u mjestu drzeci granu I cekajuci sledeceg…sledeceg nuje bilo jer su se

Kristina I ja

munjevitom brzinom razbjezali. Ne moram vam reci, da me je Borko maksimalno zajebao po pitanju placa, drao se vise nego ja posle onog ‘incidenta’ sa Kristinom u restoranu. Epilog svega, opet sam ja najeb’o. Uciteljica mi je iscupala usi, pozvala moje i Borkove roditelje, dobio neku kaznu od direktora, a vrhunac je slijedio kuci. Ne znam ko me je vise tukao, otac ili majka. Ukratko, jad. Danima nisam mogao k’o covjek da sjednem na stolicu. Roditelje zabolje sto sam se samo branio, oni su povjerovali u pricu da sam njih sedmoricu jurio skolskim dvoristem sa granom u ruci. Dolasci u skolu mi nisu bili prijatni, jer sam se plasio Borkove osvete, ali na moje iznenadjenje, nje nikad nije bilo. Mnogo godina kasnije su mi priznali, da su od osvete odustali iz dva razloga, prvog- znali su koliko sam nadrljao u cijeloj situaciji , a drugi… kad je budala imala muda da udari granom ko zna sta mu moze pasti na pamet… Situacija sa drugovima se ubrzo smirila,i postali smo pravi prijatelji,mada u tom periodu drugarstvu je kumovalo sto ja njih nisam zelio za protivnike,jer sam bio usamljen a oni u gomili,mada bez ikakvog kurcenja,nisu ni oni zeljeli mene za suparnika,znali su da imam svoje bubice,I da je bolje ne udarati na mene.Za prva dva dana boravka u skoli,dao sam povod da me upamti citava skola,sto zbog glamurozno seljackog prvog dana u skoli,sto vec sutradan zbog udaranja druga iz razreda.Ni malo mi nije prijala popularnost te vrste,jer sam prosto zelio da sve mirnije tece,da idem u skolu,vrtim se oko Kristine I da igram sa ortacima iz ulice fudbal.Tada sam shvatio da se nekad najmanje mi sami,pitamo za svoje postupke,kao da pod kapom skrivamo neku avet,koja I pored svih nasih nastojanja da radimo jedno,ona nas vuce na suprotno.Istinu govoreci,vrijeme ce pokazati,da sam jedina avet u cijeloj ovoj prici ja sam,a ne neko stvorenje koje mi kreira neprilike.

Kristina I ja

Uciteljicu od prvog dana nisam gotivio,ne znam sto.Ta netreperljivost je posebno produbljena posle onog cupanja usiju kad sam udario Borka,nisam veliko zlopamtilo,ali po dobro mi je usi otegla,da sam u tom periodu cak pomisljo na neku osvetu,ali naravno kad porastem.Zbog uciteljica sam zamrzo,sve sto je bilo vezano za skolu.Sam pogled na tu visoku,msavu prosjedu zenu,stvarao mi je neku neprijatnost a I podsjetnik kako se izivljavala nad mojim usima.Mada,ni ona mene nije nesto posebno mirisala,pogotovo sto mi je od drugog dana zadenula etiketu,,razmazeni problemcic,,koga ce ona dovesti u red kad vec nisu roditelji.Moje muke su posebno podmazivali moji roditelji,koji su rekli uciteljici posle sukoba sa Borkom,da ja jesam bezobrazan,I da ona ima svako pravo I njihov blagoslov,da me za najmanji problem kazni nekom ,,fizickom disciplinskom mjerom,,Matora krava je to obilatao koristila,bio je dovoljan nekad I obican trenutak nepaznje dok nesto uciteljica prica,da me kucka necim potkaci,pa bio to drveni lenjir,ili nesto drugo.Ali jebiga,ona je mudo,u cjeloj prici,ona pise pravila,ona je ta koja cupa usi,sasvim dovoljno da se povinujem I smirim.I smirio sam se,ako se uopste moze reci da sam napravio I jedno sranje.Dolazio sam u skolu,nosio uredno svoj pribor sa knjigama,izbjegavo grane I tudje glave,I sve je u jednom trenutku izgledalo tako normalno,sto bi rekli klasicno djacki.Ubrzo sam shvatio da to nije moje prirodno stanje,to biti normalan,ali opet krivca nisam trazio ni u sebi,ni u onom djavolku sto mi cuci na ramenu,vec prosto u spletu okolnosti. Ta nova nevolja se zvala Kristina, tacnije djecak iz drugog odeljenja u koga se ona zaljubila. Zvao se Janko, preselio se iz Svedske, gdje je rodjen, vrativsi se u rodni grad svoga oca, da zavrsi skolu. Majka mu je bila Svedjanka, tako da je od nje nasledio dugu plavu kosu, koja mu se kovrdzala oko usiju, nevjerovatno svijetle oci, zbog kojih su sve prvakinje padale u trans. Na moju nevolju i Kristina.Imao sam I ranije, prije skole sukobe sa drugim djecacima zbog

Kristina I ja

Kristine,I mnogo mi je olaksavala cinjenica,da je ona bila ravnodusna na sve te djecake,ali sad…tu je bio neko ko joj se mnogo svidja,zapravo neko na koga ona otkida.Janko je bio najljepsi djecak,Kristina najljepsa djevojcica u generaciji,I medju djacima su kruzile price I o Jankovim simpatijama prema Tini. Odmah mi je padalo na um da bi tu bubasvabu iz Skandinavije trebalo nauciti pameti. Razlog…pa nema razloga. Kristina.Posto nisam znao kako drugacije mu dolijati,odlucio sam se za staru dobru metodu,koja rijetko kad omane,bezobrazluk-provokacija-pesnica. Nisam mogao iz cista mira da udarim na njega, trebalo mi je nesto sto bi me opravdalo ako dodje do nasih roditelja. Smislio sam… Jednog proljecnog popodneva, moja i Jankova uciteljica izvele su svoje razrede na lokalni fudbalski stadion da se djevojcice igraju izmedju dvije vatre, a djecaci fudbala. Ne moram vam reci na koga sam najvise nasrtao… sve u nadi da ce me taj djecak odgurnuti ili opsovati, da bih imao razlog da krenem na njega. Medjutim, djecak mi nije dao ni najmanji povod, uvijek bi se sklanjao, cak i izvinjavao za ono sto nije njegova krivica. Stvari se nisu odvijale po planu… Djevojcice su prestale da igraju izmedju dvije vatre i dosle da gledaju nasu utakmicu, djevojcice oba odeljenja su navijale za Janka,ali ne za njegovu ekipu, vec za njega, medju i njima i moja Kristina, koja je svom snagom klicala Janku… -‘’Zajebi ovo’’-rekao sam, i iz cista mira svom snagom udario Janka, nogom u stomak. Djecak se uhvatio za stomak,pao na zemlju i poceo da place… ostalo mozete pretpostaviti, izvlacenje usiju od strane uciteljice,jos silovitije nego posle Borka, batinanje od roditelja, opet neki ukor od direktora… skolski psiholog je pozvao moje roditelje da im prenese da imam velikih problema sa agresivnoscu,i da probamo da zajednicki rijesimo problem. Roditelji su ugledni clanovi zajednice, niko nije sumnjao u njih kao vaspitace, znali

Kristina I ja

su da je problem u meni. Odlucili su da mi zaprijete da ce me istjerati iz skole i poslati u neku skolu van Pljevalja, e to je upalilo, bar na kratko.Udaranjem Janka,apsolutno nista nisam postigao,sem kranje suprotan efekat.On je bio jos omiljeniji medju djevojcicama,naravno I medju mojom Kristinom,gotovo su se utrkivale koja ce mu prici,pitati dali ga jos boli,usput mu nudeci svoju uzinu,I slatkise.Nije vam tesko da pretpostavite,da sam posle toga definitivno postao omrazen u cijelom kolektivu.Uciteljica me nije gotivila te nije,posle toga ni djevojcice,direktoru nisam bio simpatican,jer me precesto gledao za nekoga ko je tek prvi razred osnovne skole,jedino…medju drugovima iz odeljenja krenuo sam da se namecem kao lider.Dvije tuce za kratko vrijeme,dali su mi reputaciju u odeljenju nekoga,s kim se ne treba kaciti.To me bunilo,jer sam bio siguran da bi me par drugova iz odeljenja po dobro istreslo iz gaca kad bi se potukli,ali se nisam bunio zbog njihovog misljenja,cak stavise,prijalo mi je. * Taj strah od izbacivanja iz gracke skole,I slanja u neku seosku ,drzali su me podalje od nevolje tacno godinu dana,kada me je pronasla nova neprilika.Posto sam u to vrijeme,imao neku hronicnu prehladu grla,nacuo sam roditelje da sapucu nocu,kako me treba odvesti u Beograd kod nekog pravog ljekara,jer ovi nasi vec dugo mi lijece obicnu prehladu bez uspjeha.Posto sam cuo,da majka,pominje neke sinuse,bio sam siguran da je to neka neizlijeciva bolest,da mi spasa nema,I da je Beograd I njihovi ljekari jedini izlaz.Sjutradan sam uciteljici na odmoru rekao,da sam tesko bolestan,da moram na mucnu terapiju,a da roditelji to kriju od mene,I da sigurno necu dolaziti,izvjesno vrijeme u skolu.Prvo mi nije vjerovala,I njena reakcija bila je-Sta sad smjeras-u tom trenutku,iako mi se nije plakalo,krenuo sam da kenjkam,da sam uspio da raznjezim uciteljicu,da I ona zaplace,zagrli me,I

Kristina I ja

posalje kuci,uz ispracaj,da ne brinem zbog izostanka,jer ce sve biti sredjeno,ona I director ce se za sve postaratii.Dosao sam ranije kuci,roditelji su me zacudjeno gledali,jer su znali da srijedom imam 4 casa,a ja se pojavio vec posle odmora.Odma sam im rekao -Necu da idem u skolu,dok ne ozdravim,znam da morate u BG da me vodite,I znam da je nesto mnogo opasno. Roditelji su na to,poceli da se smiju,gotovo grohotom…nista nisam kapirao.Rekao sam povisenim glasom -Ljudi,pa zar ja nemam sinuse,a to je bolno,I ja osjecam kako me boli,posebno nocuOtac mi je na to rekao -A gdje te boliStao sam u cudu…dje li je taj sinus,djavoli ga cijedili.Stvari mi se uopste nisu svidjele kakav su tok primile…ocekivao sam odlazak u Bg,lijecenje necega sto me ne boli,I ono najbolje,nema skole danima,ko zna,mozda I nedeljama,a trenutno jedino sto dobijam je roditeljska smijurija.Morao sam u trenutku da pokazem taj sinus sto me boli,inace roditelji mI nece povjerovati.Dje li moze biti sinus,razmisljao sam trista na sat,a onda sam prelomio -Ovde me boli,tu je taj sinus,nocima mi ne da, da spavam,a ja vam nisam rekao,jer necu da vas sjekiram-rekao sam I pokazao na stomak,moleci sve zivo,da se tu nalazi taj sinus. Cale I majka su se prevrnuli od smijeha.Matori su se smijali,kao ludaci,pokazujuci prstom na mene,I suzdrzavajuci se novih napada smijeha.Bio sam provaljen.E jebiga…nista od lijecenja u Bg,zapravo ono najbitnije,nista od izostanka iz skole.Majka mi je objasnila da hocu ici u BG,ali na rutinski pregled grla,I to na jedan vikend.Razocarala me kad mi je rekla,da imam obicnu smrkavicu,koja ne prolazi neko vrijeme,I da hoce da me neki specijalista pogleda,da mi vise ne bi curio nos.Ja ocekivao jebeni sinus,a dobio smrkavicu,ocekivao izostanke iz skole nedeljama,a dobio vikend,gdje cak ni onaj petak necu izostati iz skole…jebem ti zivot.A onda mi je sinula

Kristina I ja

genijalna ideja…uciteljica I dalje misli da sam tesko bolestan,mozda bih mogao da joj precutim,saznanje da mi nije nista,bar neko vrijeme.Otisao sam sjutradan u skolu,nastelovane face,,ja sam mnogo bolestan,I sve me boli,,uciteljica me docekala kao heroja,koji uprkos bolesti,koristi svaki dan da dodje u skolu,dok se definitivno ne zaputi u BG na lijecenje.Prvo sto mi je rekla,bilo je -Pozvacu danas tvoje roditelje,da podrzim ljude,a I da pitam sta je sa tobom,da im ne treba nesto,podrska znaci-odmah sam se snasao,I zamolio je da ne zove neko vrijeme,jer su mnogo utuceni,a I mnogo ljudi zivka,a njih to sve boli,jer svakom objasnjavaju isto I iznova prolaze kroz agoniju.Imao sam 8,5 godina,I jebes me,ako nisam bio namazaniji,nego sad,konj od 27 godina.Uciteljica je rekla da je to u redu,I da ja mogu kuci,kad god hocu,ako imalo osjetim bolove.U medjuvremenu sam se naruzao znanjem,i od roditelja saznao da su sinusi u glavi,a ne u stomaku,I da kad oni bole,glava puca.Taj dan sam otisao jos ranije kuci,prije odmora,jer sam se pozalio da,,opet krece glavobolja,,E sad je bio problem…nisam mogao kuci,jer su tamo bili roditelji,odlucio sam da odem na bilijar,sacekam da se zavrse casovi,I vratim se kuci regularno,kao da sam dosao sa nastave.Narednih 10 dana trajala je jedna od mojih najvecih podvala ,moji kuci su mislili da sam u skoli,a ovi u skoli da se lijecim,a ja sam svako jutro kretao u skolu,ali mjesto u nju svracao u bilijar klub,tu provodio vrijeme dok traju casovi,a onda se produzenim putem vracao kuci,da me ne bi primjetili drugovi iz razreda.Znao sam da jedina opasnost da budem otkriven prije vremena,prijeti od Kristine,tacnije od njenih tuzibabskih sklonosti prema meni.Olaksavajuca okolnost za mene,bila je njena okupiranost Jankom tih dana,tako da nije mnogo marila zasto mene nema,pa to sigurno nije pominjala svojima kuci,jer bi njeni odma zvali ,da pitaju sta je samnom.Mojima kuci je postajalo sumnjivo,da u zadnje vrijeme nemam nikakve domace zadatke,I slabo sta za ucenje…ja bih uzeo knjigu iz matematike u nju stavio strip

Kristina I ja

Zagora,ili Dilan Doga,I isao u sobu kao da ucim,povremeno nesto naglas pricajuci,da bi moji mislili da se preslusavam.A onda…Kristina je progovorila,tacnije, cutala je dovoljno dugo,zatim lancanom reakcijom sve u jednom satu je razotkriveno,a taj lanac je isao ovim smjerom,Kristina-njeni roditelji-moji roditelji-uciteljica,a onda povratnom reakcijom uciteljica-moji roditelji-njeni roditelji- Kristna,trazila se informacija gdje sam ja,posto se to sve saznalo bas za vrijeme mog odsustva iz kuce.Pronasli su me u sred bilijarske partije…Ovo je moj kraj,bila je prva reakcija kad sam na vratima kluba primjetio roditelje sa uciteljicom.Bilo je lijepo dok je trajalo,moralo se kad tad zavrsiti.Onda su oni u dogovoru,roditelji,uciteljica I director,spremili mi takav scenario,da nisam znao gdje se nalazim.Iscenirali su,da sam izbacen iz skole,I da mogu do mile volje da bjezim iz nje,sve dok me ne uhapsi milicija,I posalje u zatvor,zato sto djeca koja ne idu u skolu,ubrzo postanu kriminalci.Vise nisu ni pominjali seoske skole…znaci najebo sam.Poceo sam da placem,I da ih molim da to ne rade,jer cu se popraviti,I da se to vise nece ponoviti.Driblali su me kao magarca dva sata,cekavsi da isplacem sve suze,pa mi tek onda rekli,kao pruzice mi jos jednu priliku,ali zadnju,da zadnje ne moze biti.Majka I pored svega,nije propustila priliku,da me pred uciteljicom I punim bilijar klubom isara rukom po dupetu,I dodatno izblamira.Moram vam priznati da se to sve desavalo za jednim stolom u bilijarnici,gdje sam ja,koji placem , I kumim da me ne izbacuju iz skole,bio glavna atrakcija ljudima u klubu.Otac je smisleno zelio da se to sve desi,bas tamo,jer je znao da posle te sramote,koju sam dozivio,vise mi nece pasti na pamet da udjem u taj klub.Matori je bio u pravu,od tad sam zamrzio bilijar.Opet sam morao da idem kod skolskog psihologa,2 puta nedeljno,I trpim tog matorca,kome je nevjerovatno smrdilo iz usta,em to,em mi je jebao glavu o nekim glupostima.Po njegovom misljenju,osim agresivnosti,imao sam I drugi problem,hiperaktivnost,zbog koje me mjesto ne drzi,a

Kristina I ja

pogotovo skola.Smatrao je da visak energije koji imam,treba ispravno da kanalisem,a ne tako sto cu se non stop tuci,I bjezati iz skole.Preporucio je mojima da me daju na neki sport,I da ce to sigurno pomoci.Zelio sam da krenem na karate,zbog opcinjenosti Nindzama I Brus LIjem,medjutim to nije dolazilo u obzir,jer su smatrali da bi me to dodatno nacinilo ratobornim.Dali su me na stoni tenis. Dosadnijeg sporta u zivotu nisam video,obicno prebacivanje ping ponga preko mrezice,toliko me izludjivalo,da sam svojim nezalaganjem nervirao trenera,da me je jednom najurio sa treninga,I rekao da se vise ne vracam.Ko ga jebe,to sam I htio da postignem…ali iskreno,bio sam I totalni antitalenat za taj sport.Dok su se ostala djeca trudila da precizno prebacuju loptice u polje protivnika,moja verzija te igre bila je,lupiti po loptici iz sve snage,I njome gadjati protivnika,po mogucnosti u glavu.To me je zabavljalo,I zasmijavalo,skrivanje tudjih glava medju rukama,kad bi bio moj red da serviram.Trener je ubrzo provalio sto moj antitalenat,sto moju verziju tog sporta,da mi je rekao da se gubim,I vise ne pojavljujem,jer ako jos jednom se pojavim,on ce mi mojom metodom odrubiti glavu.Nisam rizikovao,I tako je zavrsena moja prva sportska misija.Porazavajuce.Opet sam molio roditelje,da me daju na karate,ali od toga nije bilo nista. Narednih godinu dvije , drzao sam se po strani.Totalno zatisje. Nisam mogao u kupatilo otici a da me neko ne prati od strane roditelja.Izgubio sam bio njihovo povjrenje do kraja,nisam znao gdje je veca tamnica,dali u skoli ili medju roditeljima kuci. Roditelji su me dovodili u skolu, cesto i odvodili, to im je bio jedini garant da ne napravim neku novu glupost. U medjuvremenu sam postao jedan od boljih djaka u generaciji,bio sam bukvalno nadzorisan I tjeran da ucim, Kristinu gledao svaki dan ali sam odlucio da je se klonim dok smo u skoli, jer njena blizina je za mene uvijek znacila potencijalnu nevolju.

Kristina I ja

Kristina je postajala ljepotica u koju su bili zaljubljeni svi od prvog do cetvrtog razreda,a ja sam bio osudjen da gledam kako se oko nje vrte razni tipovi,kojima bih najradije glavu iscupao,ali zbog problema u kojima sam bivao,morao sam da okrecem glavu od cjele situacije.Janko koji je bio faca broj jedan medju djecacima,klonio se Kristine,jer umio je bolje od bilo koga da cita moje krvnicke poglede i prijetece stisnute usne.U jeku mog potisnutog bijesa,sto ne mogu na moj nacin da se borim za kristinu,I udjem u okrsaj sa konkurencijom,oko mene je pocela da se vrti djevojcica iz odeljenja Svetlana.Iskreno ja ni jednu djevojcicu sem Kristine nisam primjecivao,tako da mi je bilo cudno sta ta mala sa frizurom ,,ala pipi duga carapa,,hoce od mene,sve dok mi jednom na likovnom nije rekla. -Veljo,ja sam tebe zaljubilaSamo sam je gledao,potpuno zbunjen,ne znajuci sta da kazem.Ona je u ruci drzala neku kovertu, sa nacrtanim srcem na njoj,dala mi je,I rekla da procitam kad dodjem kuci.Svetlana je bila najbolji djak u odeljenju,djelovala je zrelije od svih nas u svakom pogledu,I miljenica uciteljice I skolsokog osoblja.Do tad sa Svetlanom,jedva da sam komunicirao,tacnije bio sam jedan od inicijatora da je zovemo bubalica I streberka,tako da sam u prvi mah sumnjao,da nije u pitanju neki trik,da bi mi se osvetila za uvrede.Posto sam se uvjerio da nije trik,rekao sam -Sta ti hoces od mene,zar vi sve ne ludujete za JankomOna mi je na to rekla,da Janko jeste ubedljivo najlepsi decak u generaciji,ali da se njoj ne svidja.Rekla mi je,da joj se svidja moja nepredvidivost,I to sto delujem mnogo ratoborno.Strpao sam pismo u dzep I pomjerio se od nje.Procitao sam ga kuci na miru,tu je bilo svega, od ljubavnih stihova Mike Antica,do njenih izjava naklonosti prema meni,mnoge recenice nisam razumio,al sam preretpostavio da je nesto umjetnicki,I da to mora biti dobro.Jedna njena

Kristina I ja

izjava,mi je bila posebno nerazumljiva,da ono sto nam najvise treba je cesto tu ispred nas,a da toga nismo svjesni.Pismo sam iscijepao posle citanja,jer mi je odma Kristina pala na pamet,I to kako mi je ona oduvjek pred ocima,I kako oduvjek znam sta zelim sa njom.Svetlanu sam vidjeo sutradan u skoli I rekao joj -Da znas koliko se meni neko drugi svidja,ne bi ti palo ono pismo na pametona mi je rekla da je mislila da sam drugaciji,zaplakala I pobegla u wc.Ubrzo se proculo da me Svetlana simpatise,I na moje cudjenje navukao Kristinin gnijev na mene,koja je I za najmanji moj nestasluk,bila spremna da me tuzibaka kod roditelja I ocrni.I pored svega,kuju nisam mogao da mrzim,u trenu bi mi doslo da je zadavim, a vec iduceg trena,sanjao bi kako je drzim za ruku,I hodamo nedje u prazno bez cilja..Ako je lekcija broj jedan o musko zenskim odnosima,naucena u kupatilu onog restorana,za vrijeme mog batinanja sto sam Kristini pokazao sta sam pokazao,lekcija broj dva je naucena otprilike u vrijeme kristininih ispada prema meni,a to je…da su neke ljubavi bezuslovne,da takve ljubavi ne zahtjevaju da sve bude bajno,krasno,cak I ono najbitnije,da te druga strana voli.To su ljubavi koje postoje,same zbog sebe,zbog te osobe,kojoj I ide ta silna doza osjecaja,koja prijeti da razori grudi onome ko emituje tu ljubav.Te bezuslovne ljubavi,cesto ostanu takve kakve jesu,nesretne,jer jedino u toj formi,u vidu tuge,one mogu I da postoje.Tuga I patnja radjaju tou bezuslovnost,nista drugo.Nekad prizovemo I drugu stranu,tog nekog kog bi mi zeleli da nas zavoli,ali imam utisak da vec tada malo gubi na tezini,jer covjeku je mnogo prirodnije stanje da nesto zeli I da za tim pati,nego da mu to samo das.Tada sam shvatio I prihvatio istinu,koja ce me pratiti citav zivot,a to je da cu Kristinu uvjek voljeti,pa nebitno,dali ona bila uz mene ili ne,ako bude,bice voljena,a ako ne bude,isto joj se hvata.Ono sto je sledilo kasnije,samo je utemeljilo moju tvrdnju,zapravo

Kristina I ja

ono sto sam tako osjecao.Kristina je svojim boravkom u mom zivotu,budila u meni sve porive,koje djecak bubuci muskarac mora da ima,da bi prigrabio stvari,za koje misli da mu punim pravom sleduju.Iako nisam bio bas najponosniji na probleme koji su me pratili,jer sam njima kidao I sjekirao roditelje,Imao sam utisak da sam pre Kristine,bio kukavica,plasljivko od batina druge djece,a njenim postojanjem,postao sam borac,mozda ne uvijek pravican I posten,ali opet borac koji uopste ne haje za fizicku bol I koji se ne plasi nikoga.Nisam imao Jankovu ljepotu,moje oci nisu bile fatalne za devojcice,one se nisu zbijale hodnikom kao kad prodje on,ali sam osjecao da I ja imam konja za trku,nesto sto nece razoruzati ljude kao Jankove oci,na prvi pogled…moje oruzje je postalo srce.Uvidio sam da su mogucnosti svacijeg srca,ne samo mojeg, neogranicene,ako se samo ima petlja da se slede njegovi nagoni,I da se ide do kraja,cesto zanemarujuci glasove realnosti,koji su tu,nekad da nas prizovu pameti,ali I vise da nas sputaju.Ima nesto,I u onom probijanju zidova glavom,ako znate na sta mislim.Iako tom zidu na kraju nece biti nista… Kristina,tacnije moja osjecanja prema njoj, nacinili su od mene tipa,koji se nikad nece ni pred kim povucii,pa ma ko bio sa druge strane.Ne mislite da sam nesto specijalno hrabar,daleko od toga.Bilo da se povucem,il od tog nekog zaradim bol,kad stavim na neku imaginarnu vagu neprijatnosti,I jedno I drugo boli,ali mnogo vise,onaj tas iznad koga stoji,povukao se.Bol prodje,ali zulj povlacenja,zulja dugo..Zbog osjecaja prema njoj,imao sam utisak da sve mogu,udariti na jaceg,istrpiti veliku bol,uraditi najvecu ludost,istrpiti najvecu kritiku,mogao sam sve…a opet nisam mogao nista,sve sam mogao,sem njoj se svidjeti… Sve je ukazivalo da sam se konacno pronasao,a onda…

Onda je muzika usla u moj zivot. Imao sam deset godina kada sam rovareci po sestrinim muzickim kasetama, pronaso

Kristina I ja

jednu kasetu cudnog naziva –Zabranjeno Pusenje-, sama rijec da je nesto zabranjeno, natjerala me da je tu kasetu ukljucim u kasetofon. Od tad pa nadalje nista nije moglo ostati isto. Opcinjenost je najmanje sto sam osjecao, dok su se predamnom nizale sve te fantasticne pjesme… Sate i sate sam provodio slusajuci o tim neobicnim likovima o kojima su pjevali momci iz benda. Ubrzo sam pustio duzu kosu, kupio lanac za farmerke, pocijepao teksas jaknu, farmerice, odjecu za koju nisu znali ni roditelji a ni uciteljica. Polazio sam u skolu u jednoj odjeci,u onoj koju bi mi spremila majka, kod druga se presvlacio u odjecu koju sam nosio u rancu,moju rokersku, i do skolskog kupatila je nosio gdje sam opet oblacio staru odjecu, bivao sam roker s kojim se nije bilo pozeljno kaciti. Kakav je to roker koji ne pusi… ubrzo sam nabavio neku paklu cigara i pred ostalom djecom puckao, pokazujuci im da sam ‘mnogo zajeban’, jer sam sa sobom nosio neku staru britvu.Poceo sam medju drugovima I ostalim djacima da propagiram drugaciju muziku,od one kojoj smo bili gurnuti uciteljicinom voljom.Do tad, morali smo da slusamo djecje pjesmice,nase stare izvorne,I pjesme za igru.Iskreno,jos tada a i ranije,me je boleo kurac za nekog vuka,koji je buba lenja,I sta ce reci njegova pokolenja,a podjednako za neke pjesme dje pominju Mitu bekriju,Dimitrija sina Mitra,iako su mi danas sve te pjesme super,cak ih rado slusam.Donosio sam vokmen u skolu,I svima pustao muziku koju ja slusam,a tu je bilo svega, Zabranjenog pusenja najvise,ali I nekih stranih grupa kojima nisam ni naziv znao pravilno da izgovorim,ali im je muzika ubijala,a za rjeci tih pjesam sam se snalazio preko sestre,koju sam tjerao da mi prevodi o cemu pjevaju.Ubrzo sam nabavio neki zeleni sprej,njime sarao svoju rokersku garderobu I ispisivao muzicke parole po njoj.Jedna od njih je glasila,ZNANJEM KARATI SELJAKE,po naslovu jedne pjesme od grupe VIOR.Ne moram vam reci da nisam imao pojma sta znaci karati. Nevolje su opet bile na vidiku… a ko bi mi nevolje donio nego stara voljena Kristina. Prenijela je svojoj majci, ova mojoj ,a ja

Kristina I ja

debelo platio i cigare i britvu, bacilli mi rokersku garderobu, jedino sto je dobro bilo je da me nisu tjerali da se osisam, a lanac sam uspio da sakrijem. Tad sam definitivno bio ubijedjen da ce me Kristina obiljeziti na neki nacin, na koji, to tad nisam znao. * Onda je na red dosao pubertet,I sve one divne,traumaticne,slatke I ogavne stvari koje on nosi sa sobom.Zanimljivo,pubertet je poput starenja,primjecujemo sve te promjene na drugima,sem na nama samima,mada,I pubertet je vrsta starenja.Primjetimo porasli nos,na najboljem prijatelju,ne na nama,ostru adamovu jabucicu,neki glas ko iz bureta,dok sebe I dalje vidimo bar fizicki,kao nevina derista,sa po kojom bubuljicom na licu,koja ce naravno proci pitanje vremena.Pubertet nekome prodje lagano,da ne osjetis promjene,dok nekoga tresne poput zemljotresa,sa svim mogucim posledicama I promjenama. Velicina moje glave,nikad nije bila sporna,bio sam glavonja I prije puberteta,dok sam u njemu jos vise oglavico,I potvrdio status glavasa.Otac je na to znao da kaze,da je za muskarca,bolje da ima vecu vugla,nego da ima malu okruglu,skladnu glavu,nisam ga razumio,ali dobro.Moj otac takodje ima respektabilno pozamasnu velicinu glave,tako da geni nisu postedili ni mene te,,privilegije,,Osim ,,glavice,,kosa je pocela da dobija neku crnu ugljen nijansu,a uporedo sa kosom,ten je krenuo da tamni.Bio sam preslikani otac Niko iz tog perioda.Jedino sto sam od majke nasledio,bile su neke usne,koje su mi pogotovo u tom dobu pravile velike probleme.Majka ima pune,prirodne jarko crvene usne,tako da smo I ja I sestra,to nasledili od nje.Uvjek sam izgledao kao nasminkan,tako das u djeca prosula foru da koristim sminku,tako da sam tu prvu godinu puberteta proveo,tukuci se I svadjajuci sa drugom djecom,ujedno braneci svoju cast,jer

Kristina I ja

karmin nisam u zivotu drzao u ruci.Ubrzo sam se ipak izborio,I zezanja u vezi usana su prestala.Kristina je jedna od onih srecnica,koje pubertet jedva da je pipao.Lijepa kao I uvjek,bez ijedne bubuljice,ili bilo koje tinejdzerske nepravilnosti na licu,I dalje je bila djevojcica o kojoj su sanjali svi,samo osim njenih vrsnjaka I malo mladjih,o njoj su poceli da mastaju I osmaci,vidno stariji djecaci.Nevolja je htjela,da njenim odrastanjem sve vise I vise protivnika,kacim sebi na vrat,jer me I dalje bjesnilo hvatalo, ako bi neko zadrzao pogled na njoj duze od onog dozvoljenog,slucajnog u prolasku.Kristina je oduvjek sumnjala,da sam zaljubljen u nju,to joj nikad nisam rekao,niti bilo kojom rjeci,to nagovjestio,a svoju blagonaklonost I obzir prema njoj pravdao sam velikim prijateljstvom izmedju nasih porodica,I sto to tako mora biti. I Kistina i ja, smo u medjuvremenu koliko toliko sazreli. Ja sam sve manje i manje upadao u neprilike, a Kistina je odjednom postala pazljiva prema meni.Valjda joj je trebalo vremena da shvati da sam joj maksimalno naklonjen,I da nema potrebe da bude toliko zla I okrutna prema meni.Tome su doprinijeli I njeni roditelji,koji su primjetili da sam mnogo pazljivi I osjecajniji prema njoj,nego ona prema meni,tako da su cesto znali da uticu da jedna djevojcica ne smije da bude bezobrazna prema nekome ko joj je pravi drug.Totalno neocekivano,Kristina je pocela da se mijenja…Cak me u jednom leksikonu,kod neke drugarice iz odeljenja ,potpisala kao njenog druga.Ruku na srce, bio sam zadovoljan I tim ,,drug,,cak I bez onog ,,najbolji,,Samo kad bih se sjetio koliko sam toga prosao,da bi me uopste nazvala drugom,stvaralo je opet blago zadovoljstvo.Po mojoj slobodnoj procjeni,ako mi je desetak godina trebalo,da bi me nazvala drugom,za nekih jos deset mozda budem I najbolji drug,a ko zna, mozda za nekih trideset,cetrdeset, budem nazvan I momkom,nikad se ne zna.Prestala je da me otkucava za incidedente u koje bi s vremena na vrijeme upadao, cak me i branila za neke moje

Kristina I ja

gluposti.E to su vec bile novosti.Prosto nisam mogao da vjerujem,da ona,koja je bila zaduzena za moja tuzibakanja,I spijuniranja,odjednom postaje zastitnik,I pred roditeljima I pred nastavnicima,I neko ko me iskreno savjetuje,da moram mnogo bolje da se ponasam,nego li to trenutno radim. Poceli smo i zajedno u skolu da idemo, uopste nas nije bio blam da nas zadirkuju ostali, ono djecje da smo momak i djevojka.Stvari posle toliko godina,konacno su dobijale,ako ne nista drugo,onda barem neki normalan tok. Poceli smo da se zanimamo za iste stvari. Nije mi trebalo mnogo vremena da joj prenesem svoju strast prema muzici, omiljenim knjigama, filmovima…pjevusio bi joj,sve te divne pjesme,koje sam slusao,I bukvalno je tjerajuci,da cuje ,,evo jos samo ovu,,prepricavao knjige koje sam citao,a filmovi su postalI stvar,koje nismo propustali.Imali smo samo dva kanala na tv-u,tako da nisi smio dozvoliti luksuz,da se daje neki film,a ti da ga ne pogledas.Roditelji nam nisu dali da iznajmljujemo vhs kasete,kada je radna nedelja,tako da Smo hvatali,,daj sta das,,Odmah posle filma,ako ga nismo gledali zajedno,vec odvojeno,svak svojoj kuci,odmah smo zvali jedno drugo telefonom,da sumiramo utiske. Zbog mene je zavoljela i sport… zajedno smo isli da gledamo Rudara, gotovo da nismo propustali utakmice. Zavukli bi se u potkrovlje tribine, kupili masu sjemenki i sokova i kao kakvi divljaci dernjali se i navijali citavu utakmicu.Imali smo nasu poziciju,u samoj blizni komentatorske loze,odakle bi imali najbolji pregled,I gotovo bez prestanka bodrili nase Polimlje do pobjede.To mi je bilo posebno fascinantno…Kristina koja je skroz mirna, dok ne dodjemo na tribinu,I dok ne pocne utakmica,a onda se pretvara,u takvog navijaca,koji zna I sudiji da dobaci,ako smatra da je pogrijesio.Sta reci…bio sam totalno zaljubljen,bio sam I ranije,I tada mislio da ne moze vise,ali upoznajuci neke nove momente u vezi nje,koje nisam znao ni da ima,to vise nije bila samo zaljubljenost,vec ludilo.Posmatrajuci njenu strast,koju iskazuje bodreci samnom nas gracki klub,dalo mi je

Kristina I ja

taku ideju,koja mi nije dala mira,sve dok nisam krenuo u njenu realizaciju.Poceo sam da treniram fudbal…Naravno da osim ljubavi prema fudbalu,najveci pokretac mog pocetka treniranja,bila je upravo ona.Zapravo,kad vam posteno priznam,samo ona.Jesam ja volio fudbal,ali ni priblizno kao sto sam volio nju.Sanjao sam da me bodri,kad dam gol,potrcim ka onoj strani tribine,gdje je ona,podignem majicu na kojoj bi bilo ispisano njeno ime,I neka parola tipa,,Ovo je za tebe,,Tako da nosen svojom zaludjenoscu sto prema njoj I mnogo manje prema fudbalu,upisao sam se u pionire Polimlja,I krenuo da treniram. * Uvijek sam bio dobar ulicni fudbaler,medju drustvom iz ulice,I drugovima iz odeljenja,ali se nikad nisam zanosio da sam neki kalibar veci od toga.Nikad nisam bio hitar I brz,solidno sam baratao loptom,dobro driblao,I reko,da malo probam,da bi me Kristina pratila.Naado sam se da ce vristati kad dam gol,pa barem duplo jace,nego li, kad neko drugi da gol.Totalno neocekivano,vec posle prvog treninga,ispostavilo se da nisam toliko los,I da predstavljam ozbiljnog konkurenta,I za djecake koji su trenirali,dugo prije mene.Posle par treninga,trener nase selekcije,pozvao je moje roditelje da im saopsti,da posjedujem talenat I da bi trebali I oni da me motivisu,da budem redovan na treninzima,I da sve to mnogo ozbiljnije shvatim.Moji su konacno odahnuli,pomislili su,da sam se konacno pronasao u necemu,pa makar to bio i hobi,I da ce me ta obuzetost fudbalom,u slobodne sate,odvuci od problema I mangupisanja kojima sam bio sklon. Generacija 84 godiste podmladak FK Polimlje,bila je jedna od talentovanijih generacija,jos od generacje 75 godiste,koja je svojevremeno osvojila trofej na nekom jakom turniru u Beogradu.Moji saigraci su bili Murat Junkovic,I Sale

Kristina I ja

Cacic,danas fudbaleri eminentnih evropskih liga,I svakako dva nasa najbolja fudbalera u tom uzrastu. Krenuo sam ozbiljno da treniram ali iz nekog cudnog,ni danas meni jasnog razloga, i da dobijam kilograme. Posle svakog treninga roditelji nisu mogli da me odvoje od stola, tako da sam i pored zavidne fudbalske vjestine, postao bucko koji juri za loptom. Trener u dogovoru sa roditeljima,bacali su me na razne dijete, ali ja sam uvijek nalazio nacina da se dokopam masnih vjesalica, euro kremova, ili vec neceg drugog. Dobio sam nadimak Toputic, po bivsem fudbaleru Polimlja, koji je i pored vidljivog viska kilograma, uspjesno igrao lopte.Taj nadimak mi je bio prihvatljiv do nekle,jer je Toputic stvarno dobro igrao,ali s druge strane bio je stijena,sa ne malom stomacinom,tako da taj dio sa trbuhom ,mi nije dao puno uzivanje u tom nadimku,tacnije nadimak mi je vise smetao nego imponovao. Da bi ubrzo poslije tog nadimka, dosao novi, Debelcevic, koji me je nervirao do te mjere, da sam opet upadao u tuce, kad god bi me neko nazvao tako.I pored problema sa tezinom,nisu me otpisivali u klubu,smatrali su da je to samo faza,koja ce mi omoguciti da vremenom ojacam muskulaturu,I postanem robusni centarfor,kakvim su zeljeli da me naprave. Krenuli smo da igramo takmicarske utakmice sirom Srbije I Crne Gore.Zbog viska kilograma,trener mi je dao mali radijus kretanja,moja uloga je bila napadac-egzekutor, da primam lopte u sesnaestercu na gotovo,I da ih probam sprovesti u mrezu.Kristina nije mogla iscekati prvu utakmicu na domacem terenu,a mi smo ko u inat prvih ko zna koliko utakmica, igrali na strani.Iako sam se fudbalu,posebno privolio zbog nje,iz treninga u trening pocinjao sam sve vise I vise da volim taj sport,i postajao gotovo zavistan od njega. Posebno sam zavolio trenera,Djola Lakica,tek penzionisanog fudbalera,koji je sa velikom strascu,prenosio nam znanje,I trudio se da od nas napravi prvo ljude,pa tek onda fudbalere.Djole nije imao neku veliku karijeru kao igrac,igrao je za male klubove u

Kristina I ja

zemlji,najveci uspjeh mu je bila jedna drugoligaska sezona u Vranjanskom Dinamu a ostalo nije ni vrijedno pomena,ali I pored toga,ja nisam imao dilemu,ko je moj heroj,I fudbalski uzor.Zelio sam da sutiram lijevom kao Djole,iako sam izraziti desnjak,da se radujem na nacin na koji se on raduje,neki su me zafrkavali da sam cak skidao I njegov hod.On je jedan od onih ljudi,koji te podstice,hrabri,motivise,jer smatra da za sve postoji resenje,I pravi put,ako samo ulozis sebe u to,ali do kraja,ne stedeci se ni malo.Nije bio najponosniji na svoj fudbalski staz,ali je rekao,da je uvijek mirno spavao jer je davao sve od sebe,I da zna da nije mogao bolje od toga,jer prosto ne mozemo svi biti veliki fudbaleri.Svaki trening bi pocinjao nekom njegovom pricom,anegdotom iz karijere,salom…to su bile zivotne stvari,kojima je pokusavao da nam predstavi kakav je u stvari zivot,kakvi su ljudi koje srecemo u njemu,cemu treba teziti u zivotu,I kako kroz njega hodati.Posle treninga,posjedali bi na centru igralista oko njega,I slusali ga,cesto ga tjerajuci da nam iznova I iznova prica neke price.Nikome nije padalo na um da ide kuci,a da nam trener, barem nesto ,opet ne isprica.Iz velikog postovanja prema Djolu,gotovo,bilo je nemoguce,na svakom treningu,utakmici,ne dati svoj maksimum.Posmatrajuci njega,koji se toliko trudi oko nas,kome apsolutno nista nije tesko,neko ko sve radi neisfoliranim osmijehom na licu,I velikom ljubavlju,sto prema profesiji,sto prema nama,budilo je kod nas potrebu,da ga sopstvenim zalaganjem I trudom cinimo posebnim.Voljeli smo ga kao oca. Posebno mi je ostala u sjecanju njegova izjava na poluvremenu jedne utakmice. Igrali smo u Niksicu,protiv podmladka FK CELIK,u pitanju je bio turnir za igrace do 14 god.Ni malo prijatno gostovanje za mene,jer su me neki sa tribina,uporno zezali,Debeli,debeli,da ja od treme I zbunjenosti,nisam umio da se sastavim sa loptom.Nikad nisam umio da funkcionisem pod pritiskom.Ja jesam bio dosta krupniji od drugih,ali nisam

Kristina I ja

bio bas toliko debeo,kako ma publika prozvala.Promasio sam masu prilika za gol,I time sebi stvorio jos vecu nervozu I pritisak,koje su me dodatno vukle u nove promasaje.Cak I saigraci su postajali nervozni zbog moje igre,koja je vise nego stetila timu.Vise bi koristio ekipi,da su igrali bez mene,nego samnom na toj utakmici.Publika ko u inat,nije prestajala da mi se smije,I da me cascava sve kreativnijim I kreativnijim nadimcima,vezanim za moju tezinu.Ljudi,cisti pakao…ja masim neku izglednu priliku,a publika koju cine klinci nasih godina pjevaju-dajte loptu debelom-Molio sam se u sebi,da me trener izvede iz igre,I prekrati mi muke,agonija je dugo trajala,a tek je bilo prvo poluvrijeme.Nisam mogao da zamislim da I dalje ostanem na terenu.Na poluvremenu,rekao sam treneru -Izvlaci me iz igre,ovo nije moj dan,ne mogu da podnesem,one sto me pljuju-a on mi je na to rekao,nesto,sto cu pamtiti citav zivot,I sto ce mi biti zvijezda vodilja za neke buduce okrsaje,I sto ce,slobodno cu reci,postati moj zivotni moto. -SINE,AKO SE SAD POVUCES IZ IGRE,POVLACICES SE IZ SVAKE BORBE U ZIVOTU,BJEZACES KAD GOD OSJETIS TESKOCU I FRKU…AKO SAD POKAZES DA IMAS MUDA,I OD CEGA SI STVOREN,VELIKU SI STVAR ZA SEBE NAPRAVIO.JA TE NECU IZVODITI IZ IGRE,TI KAKO HOCESVratio sam se na teren,jer nisam zelio Djola da razocaram.Po holivudskom scenariju,ova prica bi isla u tom smjeru,da se ja ,pun prkosa,ponosa,I nadljudske snage vratim na teren,I utisam publiku svojom preporodjenom igrom,golovima,da I protivnicka publika stane na moju stranu.Medjutim,u stvarnom zivotu…tako ne biva.Ja na toj

Kristina I ja

utakmici , ne da nisam dao gol,nego sam bio gori nego li u prvom poluvremenu,ocaj,najgora ikad odigrana utakmica…ali sam uspio jedno…ostao sam citavu utakmicu na terenu,I nisam se povukao I pored ismijavanja sa tribina,kojima sam bio izlozen citavu utakmicu.Mi smo na kraju ubjedljivo izgubili,I svi se slozili da je to najgore odigrana utakmica ove generacije,a njen najgori pojedinac na terenu,nije bilo tesko zakljuciti ko je to bio.Postidjeno,zelio sam sto prije,da se pojavim kuci,I poceo da razmisljam, dali ikad vise da se pojavim na terenu,ili uopste treningu.Pred vratima svlacionice,cekao me Djole.Trener me zagrlio , toliko jako, kao da mi cestita golove,saigraci su bili u cudu,jer su smatrali da sam zasluzio kritiku I ribanje,a ne zagrljaj.Za njega sam bio pobjednik,iako sam ubjedljivo izgubio I bio najgori,bio je srecan jer sam ostao na terenu uprkos svemu.Ja tad nisam osjecao tezinu Djoletovih rjeci.Tek kad sam pocinjao da zrim,shvatio sam znacaj svega onoga,sto je trener pokusavao da mi kaze.Shvatio sam,koliko je bitno ostati u igri do kraja,ne povuci se ni onda kad izgleda da ladje odavno plutaju morskim dnom,ni onda kad si izlozen ruglu I ismijavanju od drugih,ni onda kad drugi sumnjaju u tvoj kvalitet I podsticu te da se manes svega,jer ti nisi za to…ni tad ne treba odustati,jer se igra nastavlja samo ako mi ostanemo njeni ucesnici,bez nas-nema ni igre,ali…bez igre ni mi ne postojimo.Naucio sam,da nije jedina borba u zivotu,ona za Kristinu,takmicenja sa vrsnjacima u nekim klinackim igrama ko je bolji,borba u zivotu je nesto mnogo vise…Za 4 godine treniranja fudbala,nikad nisam sanjao da postanem profesionalni fudbaler,iako sam volio tu igru, imao solidan kvalitet I podrsku celnika u klubu,koji su zeljeli da izguram do statusa seniorskog prvotimca.To su zeljeli ne samo meni,vec cijeloj mojoj generaciji,da nas Djole izvede u profesionalne fudbalere.Osjecao sam da volim taj sport,ali da nikad necu moci da mu se predam,koliko je neophodno,iz prostog razloga,sto sam fudbal zelio da igram za dusu,ali ne da mi bude sve u zivotu,I da od njega zivim.Djole

Kristina I ja

je primjetio da nemam ambiciju,kojoj su tezili neki iz ekipe,ali mi to nije zamjerao.Rekao mi je da kada osjetim da mi fudbal nije u vrhu prioriteta,slobodno napustim citavu stvar,jer se taj sport, igra iz velike strasti,a ne polovinom srca,gdje drugu polovinu cine fudbalu skroz suprotne stvari. Kristina je naravno pratila moje igre u Polimlju,dok na kraju joj nisam rekao da ne dolazi na utakmice,jer bolje igram kad ona nije tu.Valjda od velike potrebe da se dokazem pred njom,nisam uspijevao da pokazem ni procenat koliko sam mogao.Uz negodovanje,ipak me poslusala. Tih dana,ona I ja , Postali smo toliko bliski, da je to postalo sumnjivo i nasim roditeljima. Kad nismo bili u skoli, visili smo po ulici ili po cijeli dan se zivkali telefonom. Ja sam u nju bio zaljubljen, te zaljubljen, ali sam odlucio da cutim o tome, i da je imam pored sebe pa makar i na ovaj nacin. Znao sam da nemam nista od toga da joj kazem,jer tad bi mozda izgubili odnos kakav sam sanjao da cu imati jednom sa njom. Postala je moja najbliza osoba, moje sve. Ti dani sestog na sedmi razred,prolazili su mi u velikom zadovoljstvu,jer sam konacno uspio,posle toliko godina vrzmanja oko Kristine,da je privolim,da me prihvazti sebi,a da znam da mi nece nesta napakostiti,ili me roditeljima ospijunati.U jeku tih prijatnih osjecanja koja su se desavala,uspio sam da napravim incident u skoli,koji me umalo nije kostao prebacivanjem iz mog razreda u neki iz druge smjene.O izbacivanjima iz skole,tad se nije pricalo,jer sam bio medju najboljim djacima,tako da mi nisu mogli nista.Pozadina incidenta,Kristina naravno. Bili smo na nekoj eskurziji na Zlatiboru,jedan dan sa prenocistem,I sve je ukazivalo na idealno proveden dan na planini.Cjeli dan smo jurili gradom,vozili pedaline na jezeru,imali izlet u sumI,a uvece umorni dosli da prespavamo u hotelu,I ujutru natrag kuci.Bio sam u sobi sa Alenom I Pedjom,tipovima iz drugog odeljenja sa kojima su me stavili da spavam.Razdvojili su me za prenociste od drugova iz mog razreda ,jer me razredni staresina

Kristina I ja

toga dana cuo kako pjevam bezobraznu pjesmu o nekom malom postaru,I o njegovim aktivnostima sa zenama kod kojih svraca dok djeli postu,pa za kaznu morao sam da spavam sa drugim odeljenjem.Alen je bio ok tip,ali sa Pedjom se nisam razumio…Pred samo gasenje svjetla,I polaska na spavanje,Pedja je izasao iz kupatila blazenog osmjeha na licu.Bez ikakve zelje da bi me provocirao,jer nije znao da ja uopste poznajem Kristinu,rekao je -Joj ljudi,kako sam ga izdrko,bruka…zamisljo sam da jebem,onu plavusu iz 7-b,onu lijepu sa loknamameni u tom trenutku pocinje kuvanje,ali ne krecem na njega,dok ne budem sto posto siguran,na koju misli,iako sve ukazuje na Tinu. -Da se ne zove ta mala Kristina-pitao sam ga,stezuci desnu pesnicu u dzepu,I pokusavajuci da obuzdam bjes. -Ja,ja,Kristina se zove,rekao je crni Pedja,ne sumnjajuci sta mu se sprema.Samo sam ustao,I zaletio se na njega -Na kojoj si ga izdrko,majku ti jebem-rekao sam I svom silinom ga odvalio pesnicom po nosu.Krv je siknula ko luda,djecak se zateturao I poceo da place.Alen je sokiran lezao na njegovom krevetu,potpuno uplasen da reaguje I kaze bilo sta.Nepun minut kasnije,svi nastavnici su se nacrtali u sobi.Nasto je haos, Pedja place,nastavnica tehnickog sva sokirana,pokusava da mu zaustavi krvarenje,a mene sobom juri razredni,I nastavnik fizike da mi usi razvuku.Nevjerovatno sam se isprepadao tu noc,sto zbog Pedje kome sam nagrdio nos,sto zbog 2 grmalja od nastavnika koja me jure da naplate pravdu.Tu noc se tek pred zoru zaspalo,jer sam morao da napisem izvjestaj na licu mjesta,zasto sam to uradio,I da u ponedeljak u pratnji roditelja to predam direktoru,I ostavim nastavnickom vjecu da odluce o svemu.Vise od svega,bilo me

Kristina I ja

strah sta ce otac na to reci,tacnije koliko ce poludjeti kad cuje sta sam uradio.Plasio sam se,sta ce biti sa mojim nosem,kad obavjeste cala…Ni malo manja frka te noci,bila je kako sastaviti izvjestaj.Nisam mogao da napisem,,udario sam ga,jer je izdrkao kurac,zamisljajuci kako jebe moju simpatiju,,to bi definitivno,bio najgori napisan skolski izvjestaj u istoriji obrazovanja.Trebalo mi je nesto,da me opravda,ali sta moze opravdati incident koji sam napravio.Pretpostavljo sam,da ni Pedja kad bude pisao svoju verziju dogadjaja,sigurno nece pomenuti drk-sesn vezan za Kristinu,nego ce prosto napisati,da sam ga udario iz cista mira.Alen uplasen cijelim razvojem situacije,branio se neznanjem za citav slucaj,kao nije bio u toku…to je vec islo meni u korist.Napisao sam da sam ga udario,zato sto mi je opsovao sestru,a ja sam kao mnogo osjetljiv kad mi neko pomene porodicu u tom kontekstu.Medjutim,ni u najvecim kosmarima,nisam mogao pretpostaviti sta ce se desiti kad Pedja dostavi izvjestaj.Taj ludi seronja,doslovce je napisao kako je bilo,sta je on rekao,a sta sam ja uradio.Da pojasnim,on je ispao drkadzija u bukvalnom smislu te rijeci,a ja siledzija,ali ne u toliko bukvalnom smislu.Na kraju kad se te 2 stvari stave na vagu,ja najebavam maksimalno,a on biva vracen u njegov onanija svijet,bez ikakve kritike,sa svom mogucom paznjom,jer je bio na meti manijaka,a manijak sam naravno ja. Scena kad je moj razredni pred punom zbornicom,morao da procita Pedjin izvjestaj,odnosno njegovu verziju dogadjaja,stvar je koja je preko noci, postala kultna,mnogo dalje od nase skole.To se saznalo, jer je nastavnik fizickog,odsevljen komikom siuacije,cijelu stvar,prepricavao po gradu,iako je ta stvar morala da ostane,u okvirima skole.Moj razredni je bio veliki covjek,pravican,preposten tip,sklon da pohvali I pomogne,ali I da kazni I povuce za usi,za neki baksuzluk.Volio me je kao djaka,ali nije podnosio stvari koje sam bio sklon,da uradim,sto iz sopsvene gluposti I nemara,sto iz potrebe,da drugu djecu nasmijem svojim

Kristina I ja

stosom.To sto se desilo te veceri u zbornici,sto je slobodno mogu reci uslo u anale,svih besposlicara I problemcica,islo je otprilike ovako Prvo je razredni pred punom zbornicom,procitao moj izvjestaj.On je bio folerski,I nafilovan,kako samo ja umijem da iskenjam.Lupetao sam o svojoj vezi sa porodicom,koliko nam oni znace,I kako ne smijemo da dozvolimo bilo kome,da nam na bilo koji nacin dira u najmilije.To sam napisao,kao uvod,a onda pomenuo,da sam htio da odbranim sestrinu cast,jer je Pedja opsovao.Znao sam, da se nece niko upecati od nastavnika na moje gluposti,jer su me dovoljno dobro poznavali,da bi uopse povjerovali u to.Svi su znali da ce Pedjin izvjestaj dati realnu sliku,I da ce to biti dokaz,po kome ce nastavnicko vjece odrediti kaznu za mene.Pedja uostalom nikad nije napravio ni najmanji problem,tako da su svi znal,i da je sve moje maslo,od pocetka do kraja.Onda je dosao na red citanje Pedjinog izvjestaja…Razredni je uzeo Pedjin list iz koverte ne sluteci sta u njemu pise.Krenuo je da cita,dok nije zastao na recenici koja je trebala,da rasvijetli cijeli slucaj. Pedja je doslovce napisao,da je izdrkao,tim rijecima,jer ni on ni ja,niti bilo ko od nas,iz tog uzrata,nije znao za druge termine ,poput masturbacija,onanija,ili sta vec.Razredni je stao,zagledao se u papir,I poceo da se meskolji,kao nesto ne moze da procita,sve u nadi,da ce za to vrijeme,smisliti neki adekvatan izraz,koji ce zamjeniti Pedjin.Nesto mu nije islo…Vrijeme je prolazilo,I svi su cekali da cuju to sto trebaju.Onda je posteni razredni starjesina,iskoristio izraz,koji je sve muske nastavnike,koji su donekle bili verzirani u pozadinu incidenta,gotovo rasplakao od smijeha.Rekao je,svoju verziju Pedjinog izvjestaja -On me je krvnicki udario iz sve snage,po nosu I donjem delu cela,samo zato sto sam se malo ceskao u kupatiluNastavnica Ruskog nista nije kapirala,rekla je

Kristina I ja

--Iju,jeste ono dijete divlje,udarilo druga,jer se pocesao u kupatilu,jeli on normalanTe izjave nastavnice Ruskog jezika,izazvali su jos vecu smijuriju medju muskim nastavnicima,dok se razredni preznojavao,drzeci papir u ruci.Pretpostavljam,da mi je u njegovim mislima,pravio leptir masnu od usiju,jer sam ga uvalio u nevidjena govna,I nacinio ga predmetom komedije,pred samu penziju.Nastavnik fizickog,koji je posle,I sirio pricu po gadu,od smijeha je napustio sjednicu,I otisao vani da se smiri.Posle te situacije, I do samog kraja male mature,nastavnik fizickog,I mene I Pedju oslovljavao je nadimkom ,,Cesko,,Onda su svi definitivno znali sta znaci,,ceskanje,, Taj period je bio toliko neprijatan za mene,sa svake strane,sto od roditelja,nastavnika,skolskih psihologa,da sam mislio ,da se to nikad nece zavrsiti.Svi su bili nefer,niko nije potencirao Pedjine dogodovstine sa desankom,I pominjanje Kristine kao sredstva za postizanje efikasnijeg orgazma,sva koplja su se lomila oko mene,I onoga sta sam ja uradio.Onda sam shvatio jos jednu istinu…vecina ljudi su drkadzije,i teze da zastite svoga,koji je takodje drkos,tako sto ce preci preko njegovih drk izleta,I jezgro problema,naci na drugoj strani.A ovde problem nisam bio samo ja,vec I masturbator,koji je u njegovim mislima,Kristinu razvaljivao od znate cega.Pedja je naravno precutao Kristinu u njegovom izvjestaju,I da sam ga udario,jer se ,,ceskao,,zamisljajuci nju.To je izgleda nebitno.Kad sad razmisljam o toj situaciji,dodje mi nekako gej Pedjin izvjestaj, jer ispada da sam ga udario,jer on to ne teba da radi,mislim na drkanje,ako ja nisam ukljucen u to,drugo objasnjenje ne vidim,zasto bi ja tukao nekoga,kad svak ima pravo da se,,dira,,koliko zeli I gdje zeli.Ispada kao pederska sujeta,drkao a nije me zvao,jebote pi…Naravno da ce neko od vas reci…pa sta si I ti,nego 14-GODISNJI DRKADZIJA,ok ljudi,istina je to,ali za sebe sam smatrao da sam posteniji

Kristina I ja

drkadzija,ja sam to radio kad iznajmim xxl filmove,jer tim djevojkama I stoji u opisu radnog mjesta,da milionima napaljenih klinaca,omoguce ljepse I manje stresno sazrijevanje.Kristina je bila nesto cisto,gdje su samo emocije radile,nesto sto sam drzao podalje od cijele price vezane za porno filmove I casopise.Imao sam utisak da zene iz pornica sluze za praznjenje tjelesnog,a Kristina sluzi da se voli,I nju nisam mogao uopste da zamislim u seksualnom smislu.Medjutim,nedugo kasnije stvari su se I na tom polju promjenile…ali otom potom. Ubrzo je citava skola saznala za razloge incidenta sa Pedjom,I nacinili mi jos vecu neprijatnost.Tada je definitivno svak znao,koliko sam slab na Kristinu,ali sam im zato tim dogadjajem poslao jasnu poruku -SJEBACU VAS SVE,AKO I SAMO POMISLITE DA DRKATE NA NJU,DA NE KAZEM VISETih dana Borko I ekipa cesto su me zafrkavali,na racun toga.Kad god bi neko iz odeljenja,od muskih naravno,pitao nastavnika da izadje u wc,oni su mi govorili da je sumnjiv,I da bi trebao za njim da krenem,,kao,,predhodno je krisom gledao Kristinu,stavio je u drk memoriju,I otiso u kupatilo da se olaksa,,Iako mi je Borko najbolji prijatelj,rekao sam mu da obrati paznju sta prica,da ne bi opet radila ,, grana u glavu,,Znao je da se ne zajebavam,tako da je prestao.Najteze mi je padalo,kad sam morao da se izvinim Pedji,jer je to bio uslov da me ne prebacuju u drugo odeljenje.Zapravo siguran sam,da bi me prebacili,ali samo par mjeseci,prije tog incidenta,zaduzio sam skolu,jer sam bio 2 na regionalnom takmicenju iz hemije,tako da su bili blazi nego inace.Jednog vikenda,majka I cale,kupili su gomilu slatkisa,I zaputili se samnom,kod Pedjinih roditelja da se ja pred njima iskreno pokajem,zbog onoga sta sam uradio.Pedjini matori su se znali sa mojima,tacnije moj cale I Pedjin,obadvojica su Zabljacani,I

Kristina I ja

cesto su znali da njeguju zemljacke odnose,ako ne cestim druzenjem,onda velikim medjusobnim uvazavanjem.Boravak u Pedjinoj kuci,definitivno je bio jedan od gorih momenata sto se mene tice.Samo sam sjedio na nekoj fotelji.blenuo u pod,gotovo rijec nisam progovarao,sem naravno kada sam Pedji procijedio ono izvini,pretjero sam.Ono sto me brinulo,to je da se nisam uopste pokajao,iako sam masu losih stvari platio tim incidentom,gotovo sam bio siguran,da bi to opet uradio,pogotovo ako bi on pomenuo onu koju nije smio,barem dok sam ja tu.Pedjini roditelji su dobri ljudi,uopste nisu dramili oko citave stvari,smatrali su da je to obicna djecja stvar,kroz koju svi mi prodjemo.Docekali su nas sve sa mezom,kolacima,I osim mojih roditelja koji su potencirali moj bezobrazluk,oni nisu pominjali nista,tacnije inicirali su da ja I Pedja treba da postanemo drugovi,pogotovo sto smo obojica porijeklom Durmitorci,I da treba da pazimo jedan na drugoga,a ne da se bijemo.Sto se mene tice,nije bilo sanse da postanem drug sa tim drkadzijom,jer uvijek kad bih ga pogledao,pred ocima bi mi izasla slika Pedje,kako spustenih gaca,sa vrsnjakom u ruci,orgazmicno se trese,zamisljajuci moju Kristinu ispod sebe.Uh,tad bi smatrao I da je dobro prosao,samo sam mu nos nagnjecio.Pedja je naravno,glumio zrtvena jagnje u cijeloj prici,vise nego sto je trebao,cesto je potencirao desetodnevne bolove u nosu,I kao povremene vrtoglavice,koje je imao.Znao sam da kreten laze,da se ova prica ne bi tako brzo zavrsila,I da bi ja jos nosio parolu nasilnika,a on skromnog decka,koji je u svojoj naivnosti dobio sta je dobio.Pedjin cale Gvozden,toliko je insistirao da nas dvojica,treba da postanemo prijatelji,da nas je poslao napolje,na ulicni kos da igramo basket.Pedja je bio folirant,pred mojim I njegovi roditeljima,glumio je raspad sistema,od bolova,a predamnom nista,ukratko,nije ga boljelo,a I ako ga je boljelo malo u pocetku,to je do sad prestalo.Odigrali smo miroljubiv basket,posle koga sam mu rekao prijateljskim tonom

Kristina I ja

-Pedja,sve je ok medju nama,ali zapamti…mozes ga drkati na koju hoces djevojku,sem na Kristinu,Ako li probas jos jednom da to uradis,ja cu saznati,vjeruj mi saznacu,ne pitaj kako,a onda ce biti bezveze, ne zezam sePedja me na to zgranuto gledao,definitivno uvidjevsi da ima posla sa ludakom,koga ne bi trebalo imati u svojoj blizini.Naravno da ja nisam mogao znati ko na koga drka,ali mi je olaksavala cinjenica,da ga barem istraumiram,I da mu se moja faca nacrta svaki put pred ocima,ako bi pomislio na Tinu u drk smislu.Pruzio mi je ruku I rekao -Nema problema,necu vise nikad obecavamBio sam zadovoljan postignutim,njegov pogled mi je otkrivao da je bio vise nego ozbiljan,uostalom,bio sam I ja…Tako sam I pored problema,uspio da izguram citavu stvar,I frku privedemo kraju.Kadkad bi mi mi neki drug srao,da mi nista od toga,nije trebalo,da sam citav posao mogao zavrsiti,tako sto bi Pedji uzvratio istom mjerom,a ne da ga bijem.Ista mjera podrazumijevala je,da ja izdrkam na njegovoj simpatiji Nati iz 7-a,I to mu kazem.To je padalo u vodu, jer sam bio ubjedjen I da sam to uradio,to Pedju ne bi toliko pogodilo.

Kristina je znala za incident,ali o njemu nikad nismo pricali,zbog medjusobne neprijatnosti o cijelom dogadjaju.Kad sam vec poceo da pisem I neke vulgarnosti,kojih je nesumnjivo bilo u zivotu,posebno nas muskih,ne sumnjajte da se necu ovde zaustaviti.U periodu sazrijevanja,gotovo svi mi,mislim na momke,prodjemo kroz fazu maksimalnog poistovjecivanja sa sopstvenim medjunozjem.Mislim,o cemu pricam,to sam znao I kao klinac kad sam imao onaj problem,zbog pokazivanja Kristini . Te stvari posebno kulminiraju u pubertetu,kad svako od nas,u svom probudjenom I tek stasalom vrsniku,pronadje najboljeg prijatelja,cesto I nekoga ciji zov,bude mnogo glasniji

Kristina I ja

nego li zov samog srca,ali to valjda nekad I tako mora.Da ne bude da vam palamudim,I drzim casove biologije,ili seksualnog obrazovanja,jer to sigurno ne znam ni vise ni manje od vas,hocu da kazem po mojoj cinjenicki ne toliko potkovanoj logici,da mi muskarci,cesto zbog svoje zanesenosti I ponesenosti polnim organom,ispadamo u zenskim ocima ili ranjivi ili nesigurni.Recicu da svaki muskarac laze,ako kaze da ga nikad nije mjerio pred drugovima,I da nije bio ucesnik prestizne igre,kome je veci.Necu pominjati takmicenja,ko ce prije da svrsi pri drkanju,I ko koliko vise puta to isto moze.Znalo se,pobjednik uzima sve lavorike,I veliko postovanje okoline,a onaj sa najmanjim biva osudjen na podsmjeh,I gubitak postovanja,pa ma koliko on bio dobar u nekim drugim stvarima.Stanko i Borko bili su inicijatori,da se u odeljenju postavi,,kurceviti poredak,,I da svak na osnovu velicine istog,zna svoje mjesto u odeljenju.Neki su pristali,ali vecina nije,sto smo mi pripisali tome,da im je mnogo mali pa ne smiju uci u okrsaj.Zbog moje,cesto patoloske potrebe za dominacijom,I biti neko oko koga se sve vrti u drustvu,strepio sam od tog takmicenja,iz prostog razloga,sto nisam znao sta drugi imaju u gacama,I sta mi to takmicenje moze donijeti.Plasio sam se,da mi sva reputacija koju sam imao,ne nestane,ako ne pokazem potencijal I dolje.Ukratko,ugasio sam ga,ako ne budem talentovan I u gacama.Od 17 djecaka iz odeljenja,7 nas je pristalo na takmicenje,sve junak do junaka,ili drugacije receno…budala do budale.Sam pogled na skupinu,koji smo pristali na to nadmetanje,govorio je vise od svega.Tu nije bio niko,a da do tad nije imao gomilu problema,sto sa problematicnoscu poput mene I Borka,ili ocjenama Srdjana I Zokija,ostala trojica su imala problem manje vise jedne I druge vrste.Takmicenje je odrzano u starom kabinetu tehnickog,koji je tada sluzio kao magacin.Nekako sam najvise strepio od Srdjana,a cinilo mi se I ostala takmicarska ekipa.Zasto od Srdjana…on je bio krajnje miran,povucen djecak,nikad se nije ni u cemu isticao,nije bio

Kristina I ja

neki djak,niti je bio neki sportista,niti imao neki hobi kojim bi skretao poznju,apsolutno ,,nacionalno prosjecan,,jedino… bio je najveci flegmatik koga sam u zivotu video,covjek kome se faca,nikad nije mjenjala,pa ma kako mu bilo raspolozenje.Mrsave konstitucije,ne malo nizi od nas ostalih,uvjek je izbjegavao nevolje a I takmicenja bilo koje vrste,kad odjednom,medju prvima se prijavio za okrsaj.To mi je mnogo smrdilo,pa sam predlozio da ga pokazujemo,jedan po jedan,ali da krenemo od Srdjana,mjesto dogovorene procedure da ga svi vadimo na jedan,dva,tri.Ekipa je znala da na nesto sumnjam,pa su uvazili moj predlog.A onda…onda se desio jedan od kosmarnijh trenutaka,koji je prijetio da nam slomi samopouzdanje do kraja zivota,svim akterima te bitke u centimetrima,sem Srdjanu.Srdjan je izvadio stvar,tacnije stvarinu,koja se njihala na mrsavoj konstituciji,poput nekog ogromnog valjka nasadjenog na sitno tjelo.Stanko je zaprepasceno vrisnuo I rekao -AAAAAAAAAAAAAAA,Sta je jebote to,jel to cudo zivoJa sam samo cutao,jer iz soka me nista nije moglo povratiti,ta stvar je govorila sama za sebe.Da mi je u tom trenutku,neko rekao da ta stvar ujeda,vjerujte da bih odmah povjerovao.Srdjan je ponosno stajao,svjestan da ce po prvi put ponijeti neki trijumf,ali trijumf koji ce ga obiljeziti i nadoknaditi sve dotadasnje propuste.Postao je car….Posle 10minutnog iscudjavanja Srdjanovoj alatki,nekako sam se dozvao sebi,I rekao da je on pobjednik,ali da bi nas 6 trebalo da nastavimo igru,I proglasimo najboljeg posle ubjedljivo najboljeg,I utanacimo sta kome centimetri mogu donijeti.Nas 6-ica smo se pogledivali,niko nije imao petlju da krene prvi…Srdjan nam je sjebao takmicenje,I uvukao strah,koji je kvario srz nadmetanja.Borko je onda rekao -Ljudi,ajmo na tri…jedan,dva,tri…-

Kristina I ja

Tada je ostatak nase skupine , usao u neku utjesnu borbu za ,,mjesto pod suncem,,sem Srdjana koji se kao kralj povukao sa strane,da gleda nadmetanje konkurencije,koja ga ni priblizno ne moze ugroziti.Onda smo ga svi bacilli na vidjelo…odahnuo sam, kad sam video da nema ,,jos jednog Srdjana,, medju ostatkom,jer sigurno ne bi preziveo jos jednog tronosca toga dana.Iako bez nekih velikih razlika u velicini,Borko,Zoki I ja,na kraju smo bili zadovoljnija polovina,takmicarskog nadmetanja,jer smo imali vece nego ostala trojica,a medju nama je bila mrtva trka,tako da smo odlucili da podijelima 2 mjesto na 3 dijela.Zoki se malo bunio,jer je smatrao da mu je za nijansu veci od mog I Borkovog,ali ja to nisam htio da uvazim,jer se racunalo cisto meso,a ne I visak kozice na mesu,koji je on bas imao.Te kriterijume,sam ja izmisljao I prosipao mu da su to standardne procedure u mjerenju penisa,koje koristi neka komisija,koja mjeri iste.Povjerovao mi je,jer sam koristio neke termine,kao,,SPPM-STANDARDNA PROCEDURA PENISOVOG MJERENJA.Kad se sad prisjecam tih stvari,pomislim da bih I ja iz ove perspective,sebi povjerovo na tome.I pored pocetne traume,na kraju se sve dobro zavrsilo… Ubrzo su I djevojcice iz odeljenja saznale za nas,,okrsaj u podne,,u starom kabinetu tehnickog,ali su se pravile da smo budaletine,I da njih to uopste ne tangira,jer smo klinci I nezreli.Da li je to bila moja sugestija,ili prosto ziva istina,ali Srdjan vise nije bio neko ko prolazi,a nevidljiv je,prica a ne cuje se…postao je Srka boj,neko ko zasluzuje postovanje svih nas.Sto bi rekao Stanko,,uvjek cu ustajati,kad taj covjek prodje pored mene,,Ja sam cak I spjevao pjesmu,koju je vecina iz drustva rado pjevusila.Sjecam se samo dijela te pjesme,znam da je bilo nesto ovako -BILO NA SNU,BILO NA JAVI -SRKA BIJE,KURCEM PO GLAVI

Kristina I ja

Narednih godinu dana,tacnije sve do zavrsetka male mature,Srdjan je postao jedan od tipova,koji je neocekivano,iz totalane margine,u kojoj je godinama boravio,dospjeo do same pozornice.Posmatrajuci Srku,imali smo utisak,da taj covjek nece morati da za nista konkretno zapne u zivotu,bice dovoljno da ga pokaze,I da stvari idu svojim tokom.Kristina je od nekih djevojcica saznala da sam I ja bio ucesnik cuvenog mjerenja ponosa,I bas se razocarala u mene.Da me pogresno ne shvatite,nije se razocarala sto mi nije ko Srdjanov,vec kako mogu biti toliko glup I primitivan.Rekla je da je nekad,za mene pomisli kako nema pametnijeg I talentovanijeg,a onda je iznenadim nekom gluposcu poput ove,da pomisli da glupljeg I prostijeg od mene nema.Naravno da nju ta ljutnja I razocaranost,ne bi drzala dugo,zato sto bi je ubrzo iznenadio nekom lijepom stvari,da bi ona zaboravljala predhodno ucinjeno.Tacnije prastala mi je, jer je smatrala,da sam brzoplet I nepromisljen,a uz to I impulsivan,tako da me nevolje I neprilike brzo pronalaze.Tada sam pocinjao da vjerujem,da bi se nekad sa Kristinom,stvari mogle odvijati drugim tokom,a ne samo prijateljskim.Osjecao sam da brine o meni,na nacin koji to rade samo ljudi koji me mnogo vole,tipa roditelji,sestra,najuza rodbina…a opet nisam mogao biti sto posto siguran u to,jer mi je cesto padalo na um,da sam predugo prisutan u njenom zivotu,pa valjda nekad I tako mora biti.Radovala se mojim uspjesima nekad I vise od mene,a moje nevolje I padove,dozivljavala kao svoje.Htjela je da postanem fin decko,koji se svugdje pristojno I odgovorno ponasa,a ne samo pred njom.Tesko vam je da shvatite da djevojcica,od 14 godina,moze biti tako ozbiljna,zrela,iskrena…ko god je poznavao,ili poznaje nju,znace o cemu pricam.Vi ostali,pretpostavljajte… U najblizem drustvu a I medju ostalom djecom iz generacije,uvijek sam slovio za cudaka.Ne mislim na frika,koji je prica za sebe,I koga svi izbjegavaju,vec na nekoga

Kristina I ja

ko je prepun kontrasta za jednu licnost.Sa jedne strane sam bio odlican djak,umjetnicki skoln,fudbaler,a sa druge strane bio sam problematican,ekscentrican,cesto preagresivan,I sklon navodjenju druge djece da me slijede u mojim zamislima.Mnogi su smatrali I da sam krajnje zao I pokvaren,drugacije nisu mogli da objasne neke moje postupke.Krivili su I moju majku,koja me razmazila,I smatrali da je ona kriva zasto sam postao djavo,a velicali oca Nika koji me lesio od batina,jer su smatrali da je to jedini nacin da se izadje na kraj samnom. Medju skolskim vijecem,uvijek sam bio jedna od debata,sta I kako postupati samnom.Mnogo bi im lakse bilo da sam bio los djak,tada bi slika bila potpuna,ali ovako,stavljao sam ih u mat poziciju.Pitate se kako sam bio dobar djak…prosto…nisam volio da ucim,I ja se nikad ne bih sjetio sam da uzmem knjigu,ali sam uvjek,bar sto se ucenja tice bio kontrolisan,da ne kazem prisiljavan,od strane roditelja.Oni su imali toliko strpljenja da rade samnom,bilo koji predmet,ili da dezuraju u sobi dok ucim,da je to prosto bilo nevjerovatno.Naravno uvijek sam morao da budem preslusavan,na kraju svega,nekad su mi vece sito bila roditeljska pitanja,nego li nastavnici u skoli.Roditelji su znali da sam budalaste naravi,neozbiljan,sklon svemu I svacemu,I znali su da ako jos skoli okrenem ledja,propadam nacisto.Otac se posebno iscudjavao mojoj potrebi da uvijek imam publiku pored sebe,I nekoga kome ce biti zanimljivo I smijesno,to sto ja radim.Mislio je da sve radim,jer hocu po svaku cjenu,da budem glavni u drustvu,pa ne bitno,dali to bilo dobro ili lose.Roditelji su primjetili,da jedino transformaciju dozivljavam,kada se Tina nadje u blizini.Tada nisam bio ni nemaran,nekulturan,pretvarao sam se u djecaka,za primjer.Moji su znali o cemu se tu radi,uostalom kao sto su znali oduvjek,ali nista nisu pricali,znali su da mi nije lako,zbog svega toga sa njom,sto traje godinama,tako da mi bar oni nisu stajali na zulj.

Kristina I ja

Cak I najbolje prijatelje sam znao da bunim svojim ponasanjem.Nekad bih bio veseo,komunikativan,a nekad bih upadao u svoje faze,kad danima ne bih s nikim komunicirao,I na bilo koga ko bi probao da mi se priblizi prosto bih se neprijateljski obrusio,sem na Kristinu naravno,ona je uvijek kidala pravila.Zbog takvih izliva ponasanja,cak sam dobijao neke upute da me pregledaju djecji psihijatri,I to oni priznati u svojim regijama.Odma da vam kazem,nisam caknut,to su potrdili pregledi,a smek cijeloj situaciji dao je bolnicki psiholog svojom izjavom -Svi smo mi malo luckasti,ali to primjetimo samo kod onih,ne koji su ludji,nego upadljivijiPsiholog bolnicki koji je cesto pricao samnom,u jednom razgovoru,izvukao je iz mene,ono sto nije uspjevalo ni mnogo strucnijm od njega.Posle nekih njegovih lukavih I dvosmislenih pitanja,I mojih odgovora na ista,ispricao je moju pricu,kao da sam mu je ja predhodno napisao na neki papir,a on to samo iscitao.Pricao mi je o roditeljima,ljudima koji su mi sve pruzili,i njihovoj sjekiraciji,sto imaju rdjavog sina,o skoli,kako je mnogo lakse lijepo se ponasati nego uciti,I da mogu biti po ponasanju kakav sam i djak,a stigao je I nju da pomene…znate na koga mislim.Tinu.Rekao je da je tesko,biti zaljubljen I voljeti nekoga toliko dugo,I zivjeti za tog nekog,a biti toliko frustriran,jer su mozda sva ta osjecanja uzaludna,ako ona ne osjeca isto.Taj nemir posebno nagriza djecaka,koji tek postaje muskarac,koji tek pocinje da shvata zakonitosti I pravila ovoga svijeta.Psiholog je znao za moje I Tinino prijateljstvo,I da je ja zelim,na bilo koji nacin kraj sebe,ali da nije isto biti drug s nekim koga volis,Ili mu biti par I voljeti ga.Rekao mi je da ima I mnogo drugih djevojcica,osim Tine,I da to tako gledam,a ne samo,ona,ona I ona. Drugih je bilo oduvjek oko mene,u skoli,ulici,parkovima,one su zapravo uvijek bile tu,djevojcice koje prolaze,s kojima ides u skolu,I sve su to drugarice,poznanice…ali samo jedna je stanovala tamo,gdje ni

Kristina I ja

jedna od njih ne bi mogla nikad,u srcu.Jednostavno,bio sam slijep,za sve ono sto nema veze sa Kristinom.Pricao sam mu,da ne postoji stvar na svijetu,koju ne bih uradio za nju,pominjao sam mu odred vojnika,na koje bi se zaletio goloruk s namjerom da ih unistim,iako sam klinac I za njih nejak,ako bi probali da mi naskode Kristini na neki nacin.Govorio sam mu,o mom strahu od aviona,dubokih voda,ali da bih se zbog nje,vinuo avionom,pa I u svemir ako treba,I prepustio se vodi,sve bez peraja I pomocnih slaufa.Slusao me je pazljivo, taj dobrocudni covjek,strogih crta lica,pustivsi me da pricam o bilo cemu,I sta god bi mi palo na pamet.Osjetio sam veliko povjerenje prema njemu,I pricao mu nesto,o cemu sam samo sam sa sobom dumao.Rekao je da ja nisam los djecak,kako drugi pricaju,I da treba u inat svima da dokazem,da nisam baksuz,nego skroz suprotno.Kristinu je pomenuo,u smislu,sta bude bice,I da to ne uzimam srcu. * Prisnost je vrlina koja se ne dokazuje,u trenucima kad su kockice slozene, kad sve ide pravim putem,I kada nista ne ukazuje na zlo.Ona se dokazuje u trenucima,kad sve puca po savovima,kada glava gubi razum,srce volju,kada spasa nema ni u najavi.Moj ni malo drag period zivota,koji bi najpribliznije pokazao stanja,u kojima je prisnost dragih ljudi neophodna,bio je vrijeme zavrsne godine osnovne skole.Otac se razbolio…Medicinski problem koji je ukazivao na rutinsku intervenciju,i nesto sto ljekari odrade gotovo zmureci,odjednom je poprimilo skroz drugaciju konataciju.Ljudi oko mene,mislim na majku I tetke,postajali su mi krajnje sumnjivi,kao da su nesto tajili od mene.Po prvi put na majcinom licu,primjecivao sam neke sijenke,koje su ga mracile do neprepoznatljivosti,kao da je preko noci postala 15 godina starija.Odjednom je vodila neke tihe telefonske razgovore,trudeci se da ja ne cujem ni rijec onoga sto se

Kristina I ja

prica.Majka je mnogo losa glumica,ako je mislila da moze takvu stvar da zataji od mene,to da cale nije dobro.Osjetio sam se nacisto pogubljeno…sestra je te godine upisala farmaceutski fakultet u Beogradu,nije bila kuci,I nije bilo fer da nju zivkam u Bg I da me ona tjesi da ce cale ozdraviti,posto je majka radila to mnogo lose.Tu je bila samo Kristina…Ona je bila totalno nenaviknuta,na mene u tom izdanju,nekoga ko je danima izgledao kao da je greskom sletio na planet zemlju I jedva da sta uspijeva I da registruje I da shvati.Za sve sam izgubio interesovanje,I samo mislio o tome da cale ozdravi I izadje iz bolnice.Iako je moj otac Niko,po prici do sad predstavljen kao neko ko je bio tu,samo da bije I kaznjava moje baksuzluke,on je mnogo,mnogo vise…Ma koliko ja,nebrojeno puta trazio I upadao u nevolju,za to bio kaznjavan od njega,uvjek sam osjecao, da iza, tih njegovih velikih saka koje su iks puta prangijale po mom dupetu,nogama,usima…uvjek mogu da se sklonim I sakrijem,i osjecam beskrajno voljeno.Sa njim sam jaci od cijelog svijeta,a bez njega sam slabic,koga I najmanji povjetarac oduva.Iako sam cesto znao da budem ljut na oca,jer sam smatrao da me prestrogo kaznjava za neke stvari,tih dana mi je I te kako nedostajalo,da ja napravim neko sranje,a on me udari iza usiju.Shvatio sam koliko je ocinska figura bitna u odrastanju svakog djecaka,jer otac ne predstavlja samo model po kome se kllinac pretvara u muskarca,vec I najveci temelj koji je uvjek tu da te drzi,I ma kakve okolnosti u zivotu bile,da ti ne da da padnes. Mene u to vrijeme,ni od koga nije bilo strah,jer sam znao,ma koliko ja bio nestasan I zato tucen od oca,znao sam ono najbitnije…da ako iko proba,da me na neki nacin sasjece,povrijedi,spusti,na tog nekog,otac ce se baciti poput tigra,kidajuci ga I lomeci,za svaku moju suzu.Mrzio sam to,sto je Kristina prvi put vidjela moju ranjivost I veliki strah,I da nisam ni priblizno silan I zestok kakvim sam zelio da se predstavljam u drustvu. Dani su prolazili,a situacija se nije mjenjala,Niko je bio operisan,I cekalo se neko vrijeme koje mora da prodje,da bi se

Kristina I ja

znalo sta dalje.Kristina me tjesila,da moram da budem jak,sta god bude,iako me uvjeravala da je moj Niko stijena covjek,koji ce nadvladiti I pobjediti cjelu situaciju.Pocinjao sam da joj vjerujem,jer sam znao koji je on borac,I da za njega ne postoje nepremostive prepreke.U pocetku mi nisu dali da mu idem u posjetu u bolnici,jer nije lezao u grackom domu zdravlja,vec cak u Podgorici.Zamisljao sam ga,kako lezi u bolnickom kevetu,skroz savijen I utisan od bolesti,nekako manj,i mrsaviji,blijedji,ali sam znao da I u takvom stanju,on misli I moli se za mene,I briga moje brige,vise nego li svoju bol.Znao sam da on zna,koliko mi je potreban,I da zna za tamne oblake koji me prate od njegove bolesti,I koji ne daju suncu ni da mi priviri pod prozor,znao sam da on zna…za zid bez vrata I prozora,koji mi je odjednom preprecio put,I ne da mi ni korak naprijed ni nazad,i ono najbitnije…znao sam da on zna,koliko ga volim I sta bi sve uradio za njega.Daj Niko…ozdravi mi…molim te. Kad sam mu prvi put otisao u posjetu,u Kragujevacki klinicki centar,skupljao sam snagu jos od Prijepoljske autobuske stanice,da pred njim budem jak,I pokazem mu da nisam uplasen,jer duboko vjerujem da ce on ozdraviti.Pravio sam adekvatne face pred ogledalom,koje ce vjesto pred njim prikriti, moj unutrasnji vulkan I veliku jezu koju sam osjecao.Najveca bol koja postoji, je ona kad gledas nekog svog koliko pati,a ti mu ne mozes pomoci.U takvim trenucima ne pomaze skretanje misli na druge teme,niti mirenje sa sopstvenom bespomocnoscu u kojoj se nalazis.Ne,tada se traze resenja, koja nece imati svoju svrhu,niti ce promjeniti situaciju…ali opet se traze.To vam je kao kad plutate okeanom,nalazite se na sred njega,bez camca,hrane,vode,drugih ljudi,samo vi i veliko nista,ali opet odlucujete da plivate,pa dokle stignete,iako znate da ce vas okean kad tad progutati.Cini mi se se da bi u takvim momentima,kad bi mogao,covjek upio svu bol svog voljenog,da bi njega postedio,a taj teret bola,stavio sebi na

Kristina I ja

pleca.Jacina te boli ne bila milostiva,prema onome, koje mjesto oboljelog je preuzeo,ali ta punoca srca da tog nekog tvog vise ne boli,nadjacavala bi svaki bol,pa ma koliko tijelo pucalo.Da se to moze uraditi,imali bi utisak da smo I onaj okean savladali,doplivali do obale,I snasli I nasli izlaz u svoj toj bezizlaznosti. Samo 2 puta u zivotu sam imao taj osjecaj,a prvi put dozivljavao sam ga upravo tad.Bio sam samo klinac koji stoji pred njim,I prihvata oceve lazi,da ga nista ne boli,a njegova faca se krivi od naleta muke. Gotovo sat vremena sam se pred njim drzao junacki,pricajuci mu,o novostima u skoli,o tome kako je Crvena Zvezda izgubila od naseg Rudara,golu koji sam dao Mogrenu u Budvi,o anegdotama iz ulice…a onda pred polazak…rasplakao sam se I sav predhodni trud,tek tako,bacio u vodu -Niko,kad ces vise kuci-pitao sam ga,guseci se u suzama. -Niko,kad cemo u Zabljak na skijanje,ove godine veliki snijeg napado— Niko,kad cemo u Beograd kod sestre,I tamo kupimo adidasove kopackea onda sam pred njim rekao,ono sto sam do tad,million puta ponavljao,sto u sebi,sto na glas -Niko…ozdravi mi…molim te,ali molim te. Gotovo sam ridao, dok sam ga sve to pitao,natjeravsi cjelu bolesnicku sobu I meni nepoznate ljude u njoj, da placu samnom.Zaplakao je I moj Niko.Po prvi put u zivotu,video sam njemu suze u ocima.Covjek koji mi je uvjek bio drugo ime,za snagu,skrivanje emocija,gordost…plakao je gledajuci me u oci.Moje predhodno izgovoreno,bilo je previse I za njega,za to veliko srce,koje umije beskonacno da voli,ali odlicno istrenirano da bi to pokazalo bilo kome,pa makar to bio I rodjeni sin.Srce mu je gubilo bitku sa razumom,po prvi put u njegovom zivotu,zeleo je jedno,a desavalo se skroz suprotno.Znam da je on najmanje zelio da zaplace,zelio je da ostane pribran,smiren,kao I uvjek…ali srce je probilo u

Kristina I ja

paramparcad te silne celicne okove,koje su ga godinama drzale,I konacno ga pokazalo u svom pravom svijetlu.Znao sam koliko me Niko voli,I da sam njegova svrha zivota, jos od onoga dana kad sam zakmecao prvi put u bolnici,sve sam to znao…samo nisam znao do tad,koliko smo slicni,I preslicni,I da osim tih velikih glava,spojenih vucjih obrva,izrazenih jagodica…imamo mnogo vise zajednickog,nego sto sam mogao da pretpostavim.Bio sam njegova kopija u svemu,od izgleda,preko vrsnog skrivaca emocija,koji uvjek djeluje kruto I hladno…gdje je trebalo da se desi,da se on razboli,da bi mi jedan drugome,suzama rekli,ono sto nismo nikad, koliko volimo jedan drugoga,I koliko bi citav svijet izgubio poentu,ukoliko bi me on napustio.Zapravo,svijet ne bi izgubio poentu,nego ga vise,ne bi uopste bilo.Suze su fukarska stvar…ne postoji njihov dozvoljen broj,vezan za neku situaciju,vec kad krenu kao da ona koja sleti sa lica,pravi prohodan put za deset novih,I tako u krug,suzama nema kraja. Spremao sam se da krenem,vrijeme posjeta je bilo zavrseno.Poljubio sam ga,I opet suznih ociju, krenuo ka vratima.Pred sami izlazak iz bolnicke sobe,on mi je gotovo glasno rekao -Legendo,na proljece sigurno…snijeg nece otopiti prije aprila,prvo skijamo,pa onda kopacke I ostalo… Stao sam u cudu…Znao sam da on to ne kaze tek tako,on je neko ko svoju rijec ispuni,pa ne znam kakve okolnosti bile.On ne daje obecanja reda radi,niti se brani od starih obecanja,servirajuci nova obecanja.Ne..Pogledao sam ga nepovjerljivo,I pored svega sto ga najbolje poznajem.Zelio sam istinost te njegove tvrdnje da procitam I na licu,a ne samo u rjeci.Lice je bilo izmuceno,da bi moglo reci nesto vise…I sa osmijehom I suzama,napustio sam bolnicu. Tom recenicom povratio mi je nadu,da stvari nece biti onakve kako su ljudi saputali u Prijepolju,da mu nema spasa I ne znam sta vec…vratio mi je nadu da ce se vratiti.Otac me uvijek zvao a I zove me I dalje,legendo.Znate sta sam htio da

Kristina I ja

kazem sa ovim da me zove I,, dalje,,Legenda je nadimak,koji sam dobio odma po rodjenju,a to je ujedno I prvo Nikovo obracanje meni.Zbog rizicne trudnoce,majka je gotovo 5 mjeseci lezala u Beogradu,pokusavajuci da iznese trudnocu samnom.Posle rodjenja sestre,6 godina ranije majka je imala vise spontanih pobacaja,tako da te 84 godine,roditelji su na savjet Pljevaljskih ljekara,odlucili da zbog mogucih komplikacija u porodjaju,majka dobar period trudnickog staza provede u prestonickoj bolnici,ujedno me I tamo rodi.Rodio sam se prije vremena,tako da je I pored svih mogucih muka I napora,koje je majka prosla odrzavajuci trudnocu,opet bilo malih bojazni za moje zdravlje,upravo zbog tog prevremenog rodjenja.Na kraju su ljekarske kontrole ipak pokazale da sam krajnje zdrav,sem neke neobicne situacije,koja je bunila I najeminentnije specijaliste.Drzao sam oci zatvorene.Uopste nisam otvorio oci,tacnije jos od izlaska iz utrobe,pa par dana kasnije,samo sam zmurao.Ljekari su isprva sumnjali na neki problem sa ocima.Posle tih par dana,pojavio se I otac,koji nije prisustvovao porodjaju zbog obaveza u inostranstvu,koje je imao kao tada inzenjer metalurske industrije .Kad me je on prvi put uzeo u ruke,na iznenadjenje citavog medicinskog osoblja,ja sam otvorio oci,I krenuo da trepcem.Gledao sam u njega.On je na to poceo da se smije,I glasno rekao -ljudi,on je legendaI tako sam ja ostao legenda,naravno,samo me on tako zvao. Tu pricu sam saznao,od njegovog prijatelja,tacije ljekara koji je poradjao majku,inace cimera mu iz studentskih dana,jednom prilikom kad je boravio kod nas u Prijepolju.Osim legendo,tu su bili I drugi nadimci,poput rdjo,pogani,nitkove…ali oni su bili nadimci koji bi predhodili batinanju,a posledica,moje neposlusnosti.Ja njega oslovljavam,odmalena isto,Niko,onako kako se I zove.Znao sam da mogu da ga zovem I tata,oce,cale,babo,kako vec djeca zovu svoga oca,ali meni je nekako najvise lezalo,bas to Niko.Kad bih kao klinac,pred drugom djecom,morao da se

Kristina I ja

zakunem u clana familije,da bi mi uvazili pricu koju bih im pricao,ja bi samo rekao-Nika mi mog,istina je-niko nije sumnjao,dali govorim pravo,jer su svi znali koliko sam ponesem sa njim,I da se ne bih kleo u njega,da nije tako kako je.Ne sjecam se,koji sam razred osnovne skole bio,imali smo za pismeni zadatak,da napisemo o svom ocu.Uciteljica je bila iznanadjena,jer nijednom u sastavu,nisam upotrebio rijec tata,vec samo moj Niko,moj Niko,a opet je bila odusevljena sastavom,da je vjezbanku nosila da citaju njeni kuci. Niko I ja,I pored povremenih neslaganja,oduvjek smo bili zanimljiv sagovornik jedan drugome.Obojica volimo slicne stvari,a ono sto nas najvise objedinjuje je ljubav prema sportu,muzici I sahu.Od mojih djecjih dana,ljuti smo protivnici,ko je bolji poznavalac sporta,I ko je bolji sahista.U tinejdzerskim danima sam preuzeo primat I na jednom I drugom polju,I pored njegovih saljivih opovrgavanja da je tako.Kasnije a povremeno I danas,prepiremo se,ko je bolji muzicar.On je guslar,koji je oduvjek hodao na tankoj liniji,izmedju guslanja sa jedne I prave profesije na drugoj strani.Dugo je imao dileme,kom jatu se privoljeti.Na kraju je pobijedila osnova razuma,a ne srca,jer je zelio stalno placen posao,a ne zbijanja po zadimljenim guslarskim vecerima.Muskarac ne zeli da je iko na svijetu bolji od njega,pa cak ni rodjeni brat,jer cesto I tu se rode rivalstva,koja kadkad ruse porodice I kidaju veze.Jedina osoba kojoj muskarac istinski zeli da bude bolja od njega,je njegov sin.Razlog je jednostavan,sinov uspjeh otac dozivljava kao svoj,jer zna da ga je on nacinio,on je formirao pobjednika,koji je I oca premasio,a to vise nije poraz,vec dupla pobjeda. Otac je ispunio obecanje,kao I uvjek.Nosen nadljudskom voljom,kakvu imaju samo ljudi ne od celika,nego od velikog srca,upustio se u beskompromisnu borbu sa bolescu.Znao je da ima cerku studenta,koja je tek upisala fakultet,kojoj sledi 5godisnje studiranje,I da joj je neophodan,I znao je za mene…da sam vjecito sklon problemima,I lutanju, cak I po

Kristina I ja

stazama,koje mi je on tabao,nije smio ni da pomisli da sam krenem.Moj otac nije bio izuzetak,svak se bori za svoju djecu,I u casovima sopstvene bolesti,situacija je takva da se neko izbori sa bolescu,neko ne,a to zavisi od mnogo stvari,na nesrecu,nekad najmanje od samog covjeka.Te godine sredinom marta,on,Kristina,njen brat Marko I ja,otisli smo na skijanje.Nije me iznevjerio.Omogucio mi je,da I dalje ostanem klinac,da ne odrastem prije vremena,I da zadrzim onu djecju naivnost,koju samo roditelji mogu pruziti djetetu,stiteci ga od tereta zivota,koje tjera da se odraste pre vremena,nekad I preko noci.Cemu sluze roditelji…da ih nerviramo,sjekiramo,kontriramo,da se ne slazemo sa njima,ne malo puta u zivotu ih posteno razocaramo,zaboravljamo,smjestamo u staracke domove…da bi oni I pored svega tu bili za nas,ne sjecajuci se nijedne nase nepravde prema njima,jer njihova ljubav nema granice,ona ostaje takva kakva je.Mnogi ljudi roditeljstvo shvate,tek onda kad sami to postanu,I kad predju taj put,uzgoja covjeka od pocetnih kilo mesa sa rodjenja. Kad je Niko izasao iz bolnice,obecao sam da cu postati bolji nego do tad.Dali sam ispunio obecanje…naravno da nisam.Posle nekog vremena,stvari se vracaju u normalu,svakodnevnica tjera da se krse I zavjeti,iako su u trenutku izricanja,imali taj svecan ton u glasu I ukazivali na moje definitivne promjene.Na kraju krajeva,zavjet iz djecjih usta,se I ne uzima za ozbiljno,ili ovo ja sad hocu sebe da opravdam. *Osim Kristine,koja je tu bila uvjek,prijatelji su mi dokazali sta znaci biti podrska I istinski se naci za druga.Naucio sam da samo jaka osjecanja prave mostove medju ljudima,ali one neraskidive mostove.Ako porodicu cine ljudi,koji ce nas voljeti sta god mi radili,I kakvi god bili prema njima,prijatelji su poput cvijeca koje se mora njegovati I zalivati,jer samo tako

Kristina I ja

moze opstati.Roditelji,sestra,brat,nece se naljutit,ako tek tako nestanemo,nema nas dugo,pa se odjednom pojavimo,oni ce biti srecni sto smo se uopste pojavili.Za prijatelje nije tako.I najbolja prijateljstva popustaju pod teretom prostornih razdaljina,godina negledanja,necujanja…ili ko zna vec cega.Odgojen sam pricama koliko su prijatelji bitni u zivotu,I kako posle porodice predstavljaju nas najveci oslonac.Uvijek sam imao dobre drugove,velike ljude uvjek spremne da stanu iza mene,za bilo koju stvar u zivotu.Tu njihovu naklonost,kupovao sam istovjetnim odnosom prema njima.Borko je oduvjek bio najbolji prijatelj,to je I danas,gotovo 20 godina od onog naseg sukoba,kada sam ga udario granom u glavu.On je jedini od svih drugova, oduvjek znao moja osjecanja prema Kristini,iako ja to nikad nisam pred njim pricao,niti bilo sta potencirao u vezi nje.Kao pravi drug,postovao je moje cutanje,ne zelivsi,cak ni jedinom rijeci,da zalazi u ono,za sta je on znao,da je meni vise nego sveto.Borko je najvise od bilo svega zelio,da budem kao on,da djelim sve tajne,I da nema apsolutno nikakvih nepoznanica medju nama.Uostalom tako je I bilo, ja nisam imao tajne,jedina moja tajna je bila samo ona,ako se to moze nazvati tajnom,ono sto svako zna,ali se pravi lud da ne zna.Mada kad covjek ima jednu tajnu,uvjek sumnjas da to nije jedina,nego jedna od ko zna koliko…Mnogo smo lijepih stvari zajedno prosli,ali I mnogo puta smo jedan drugog uvalili u nevolju.On je covjek,koji osjeca prirodnu potrebu da se nadje prijatelju u nevolji,a tom prilikom,ne ocekuje, ni hvala da mu kazes,jer nije pomogao,da bi mu se ti oduzio,ili zahvalio,vec zato sto je on zelio uraditi.Iskreno smatram,da sam postao mnogo bolji covjek,druzeci se sa njim,I opazajuci Borkove postupke,razmisljanja,njegovo srce,koje citav svijet gleda jednim drugacijim ocima,nego li ja sam.Ja sam znao biti pun predrasuda,povremene pakosti prema drugima,pogotovo ako bih osjetio da me taj neko ugrozava na bilo kom polju,dok u njemu, nista nije bilo od toga.On je bio za sve isti,prostodusna

Kristina I ja

cesto I naivna dobricina,koji vise voli sve ljude,nego li sebe samog.Posle porodice,Kristinu I Borka,dozivljavam kao ljude,koji su me najvise predodredili za mnoge stvari u zivotu.Preko Kristine sam naucio kako voljeti,I uvijek se naci za tog nekog,pa cak iako taj neko to ne vidi,ili nedovoljno postuje,pogotovo mislim na onaj raniji period,dok preko Borka…naucio sam da budem prijatelj,I da se trudim da to I ostanem,pogotovo jer je on neko vrijedan? Utisak vecine,uvjek je bio,da sam ja mnogo lose djelovao na Borka.To donekle jeste tacno,ali I on je imao u sebi tu vragolastu, nepromisljenu zivahnost.Ja nikad nisam mogao sa strane da gledam Borkovu tucu,a da se u nju ne umijesam,ali posteno da kazem,ne da razdvajam,nego da udarim na njegovog protivnika.On je bio isti.Nas je najvise spajala potreba za adrenalinom,od koga smo bili,pogotovo kao klinci,zavisni.Neke stvari me je sramota I da pomenem,sta smo radili,jer to nisu bile samo djecje gluposti,vec nekad I pravi prestupi.Nase prijateljstvo,posebno je bilo na iskusenju,kad smo imali nekih 13-14 godina,kad smo sa jos jednim drugom,napali jednog srednjoskolca,koji je dan ranije,Borka udario iz cistog mira.Ni malo nismo bili blagi,prema tom tipu.Naoruzani motkama,tukli smo ga dok momak nije poceo placuci da moli da prestanemo.Saznalo se ko su bili vinovnici ekcesa,I sva trojica smo morali da damo izjave u miliciji.Privedeni smo u stanicu,kao najgori kriminalci,a ne djeca osnovci.Dosla su dva pandura na skolski odmor,I u dogovoru sa direktorom priveli nas na razgovor.Isprepadali smo se kao picke,jer su nam prijetili da ce nas poslati u popravni dom,a posle njega u zatvor.U to vrijeme,medju osnovcima, aktuelan je bio neki film sa zatvorskom tematikom,o mladicu koji dospjeva iza resetaka, zbog problema sa zakonom,I o njegovoj mucnoj borbi da bi se izborio za autoritet medju zatvorenicima.U toj njegovoj borbi,on je par puta silovan od strane drugih robijasa,sto smo mi odma povezali sa tim,da i nama to ne gine, ako nas posalju

Kristina I ja

tamo.Jedan inspector prvo sto nam je rekao,kad nas je video,bilo je -Jebali ste jeza u ledjaSto sam ja pogresno protumacio tipa-Jebace vas,jez u ledja-Sama pomisao,,da tu neko nekoga jebe,,bila je dovoljna da se useremo u gace.Totalna trauma.U nasim glavama,vidjeli smo scenario…velika soba popravnog doma,I kako neki osamnaestogodisnjaci pokusavaju bilo milom,ili silom,da nas ubjede,da postanemo njihove kucke,a onda koju godinu kasnije…zatvor, velika sala za tusiranje,nabildovani,istetovirani,celavi zatvorenici,I nas trojica u cosku,sa sapunima u rukama,koje stezemo svom snagom,da nam ne ispadnu.Znate sta znaci kad padne sapun…. Inspektor je posebno mene sikanirao,jer sam bio odlican djak,pa je mislio ,da sam ja organizator svega,,najlukaviji u drustvu,I vucem naivne drugove da najebavaju samnom,,Odlucili smo,da je bolje da se izblamiramo,pred inspektorom,nego da nas jebava u dupe,belosvecka hulja.Poceli smo da placemo sva trojica,I preklinjemo ga,da nas postedi sad,jer cemo se popraviti,I da nikad necemo napraviti ni najmanju glupost,cak ni na casu.Celavi onizi inspector,je kao upisao nasa imena,rekao da cemo biti pod prismotrom milicije svaki dan,cak I kad je mi ne vidimo,I da najmanje sranje ako napravimo,ne gine nam,,Zabela ili Spuz,,Onda je on,opet kao, pricao sa nekim komandirom,pa su jedva odlucili da nas puste.Mozete pretpostaviti,koliko je dugo trajalo,onih dva ninuta,kada je inspector ko fol pricao sa komandirom.Imali smo itisak da u ta dva minuta,nam staje citav zivot…sa jedne strane,ili samo da nas zulja skolska klupa,sto je bolja varijanta,ili ona crna..da nas zulja dupe u zatvoru.Majka je znala,sta bi mi Niko uradio da je saznao,da sam bio u miliciji na razgovoru,tako da smo citavu stvar sakrili od njega.Pred Kristinom sam se vadio,da jesam bio u miliciji,ali u svojstvu svjedoka tuce,nije mi padalo na pamet,da joj priznam pravi razlog mog boravka tamo,jer sam

Kristina I ja

znao da bi mi to opasno zamjerila.Slagao sam je..po mojoj verziji,ja sam zapravo branio tog tipa,I kritikovao drugove zasto ga biju.Ona je bila odusevljena mojim gestom,,jer je uvijek znala da se u meni krije velika dusa,,Borka sam zamolio da tako prica pred njom.To je bila moja prva I zadnja laz,prema njoj.Stvarno nisam zelio,da mi sad okrene ledja,kad smo postali toliko prisni I vezani,I da mi jedna glupost poremeti sav trud.Na kraju je sve ispalo super,jer je ona pomislila,da sam ja jos I zastitnik nevinih,I brojcano slabijih,a ne picic,koji sa dva druga,plus naoruzani motkama,tukao jednog,pa makar on bio I stariji dosta od nas. Moja stara je u dogovoru sa Borkovom starom,dogovorila,da je najbolje da se on I ja,ne druzimo van skole,jer uvjek napravimo neku glupost kad smo zajedno,mada iskreno,mi smo u problem upadali I kad nismo skupa.Ta ideja nasih majki,nije mogla da zazivi,jer smo se on I ja previse gotivili,da bi prekinuli druzenje.Vrijeme je pokazalo da smo bili u pravu sto nismo prekinuli prijateljstvo. Fraza da se suprotnosti privlace,ne vazi samo u ljubavi,vec I u mnogim medjuljuckim odnosima.Borko I ja nismo imali apsolutno ni jednu zajednicku osobinu,totalno razlicita interesovanja ,suprotne poglede na zivot,a opet smo bili nerazdvojni pajtosi.Nit koja nas je najvise spajala,osim gore recenog u vidu potrebe za adrenalinom ,bila je i uvrnut smisao za humor,podjebavanje I podvaljivanje onom drugom,naravno liseno svake pakosti I prepredenosti.Mene nista na ovome svijetu nije moglo da zasmije kao zbunjena Borkova faca kad mu priredim neku glupost,dok je on dobijao napade smjeha na moj smjeh,I na moje iznenadjene face,I smijehu nikad kraja.Igra koju smo posebno cesto igrali,I koja je,slobodno mogu reci obiljezila veci dio naseg drugovanja,bila je igra cikanja.Da vam pojasnim,to je igra kad jedan od nas dvojice zadaje neke zadatke,koje onaj drugi bi trebao da ispuni,jer ako to ne uradi on je kukavica I,, bezmudas,, kako smo cesto znali da kazemo.Onaj koji zadaje zadatak govori-Ajde cik uradi ono-dok je na na drugom da na osnovu procjene sopstvene

Kristina I ja

hrabrosti I svih mogucih posledica,to uradi ili ne.Ono sto je u pocetku imalo samo formu djecjeg zezanja,vremenom nas je toliko obuzelo,da je to bilo sve vise nego igrarija.Naravno,imali smo tabelu I racunali pobjede,jer onaj koji ne bi ispunio zadatak on je izgubio.Borko je posebno bio nadaren za podrigivanje I prdeze.Ovim necu da osporim,mnogo drugih kvaliteta koje ima moj prijatelj,ali u tom dobu po tome je bio poznat. Bio je u stanju da ti podrigom izgovori ime I prezime,a kad je vise inspirisan,cak I da vodi razgovor na taj nacin.Ako je podrig bilo zastitni znak,po prdezima je takodje bio prepoznatljiv.Te njegove ,,talente,,ja sam obilato koristio za nasu igru cikanja.Posebno bi dobio inspiraciju na casovima kod opasnih nastavnika gdje vlada mrtva tisina.Iscimao bi ga,da nema muda,odnosno da je bezmudas, ako ne snije iz sve snage da podrigne,al onako bas da se otegne.Posto ni Borko ne voli da gubi,uradio bi to…ostalo zamislite,grobna tisina,nastavnik mirno sjedi,mi ucimo lekciju koju ce on da pita,a onda se prolomi podrig,kakav sigurno nikad u zivotu niste culi.To je neki zvuk iz utrobe,koji vam stvara podjeljena osjecanja,cas nevjerovatne gadosti,cas erupcije smijeha.Posle tog podriga,ja od smijeha ne bi uspjevao da se smirim,I pored Kristininog prijekornog pogleda,pa je nastavnik obadvojicu izbacivao napolje sa casa.Jednom sam ga ubjedio da prdne na likovnom,jer sam ga izazivao,,da nema sanse,da moze prdnuti,da zasmrdi do prvog reda,,inace on I ja,sjedjeli smo u zadnjoj klupi.Borko je I tu odnio trijumf,pustio je goluba,koji je prijetio da razori I najneosetljivija cula,jedna drugarica iz odeljenja cak je I povratila,na Borkov glas iz zadnjice.Ni on meni nije ostajao duzan.Njegovi zadaci su bili tu I tamo ostvarivi,al mi je posebno u sjecanju pecetiran jedan,koji samo sticajem okolnosti,nije nam napravio nevolju,koja bi nas bez ikakve dileme mozda I lisila daljeg obrazovanja.U to vrijeme,bio sam jedan od zagovornika,da svi djecaci iz drustva treba da nosimo,,kurtone,,sa sobom,jer je pitanje vremena,kad cemo

Kristina I ja

pojebati nesto.Znate da sam ja znao samo za Kristinu,I da je tu pocinjao a I zavrsavao se moj vidokrug,ali cisto da bi se pokazao pred drustvom,I glumio opasnog tipa,potencijalnog jebaca,bio sam u stanju Izgovoriti takvu glupost.Kondome smo nabavljali od nekih osmaka,koji su fino zaradjivali na nama.Kupovali su ih po jednoj cijeni,a nama prodavali po paprenoj.Nas je bio blam,da kupimo kondome,tako da smo morali nekako da se snalazimo.Naravno kad smo prvi put dobili kondome,prvo smo ih isprobali,cisto da vidimo kako baratamo stavljanjem oruzja u futrolu,da se ne obrukamo pred djevojkama,kada dodje dan d.Ps.ne moram vam reci,da u ovu pricu sa prezervativima,uopste nisam zelio da ukljucim Srku boja,jer nisam zelio da gledam prizor,I njegove mucne pokusaje da ugura svoje 2xl crijevo u slavinu normalne velicine.Kada smo naucili tehnike stavljanja,drustvo iz ekipe me je pitalo -I sta sadRuku na srce,ni ja nisam znao sta tad,jer sam se ocigledno zajebao u procjeni,da je najteze nabaviti I staviti kondom,a da ce ostalo samo doci po sebi.Kondomi su stajali na nama,a to sto je trebalo da dodje,jos nije dolazilo.Djevojaka nije bilo,ni u najavi,ni u visegodisnjoj najavi -I kad cemo karatiPitao se Stanko,ocigledno predvidjevsi cinjenicu,koga ,I gdje ,ali mnogo vise ono prvo,koga.. -Uskoro Staki,dje si poletio…danas smo naucili lekciju kako se stavlja,sad kad cure namirisu,sta sve znamo,lijepice se za nas…a onda cemo da rasturamo-probao je Borko da me vadi,svjestan da sam lupio da posle stavljanja kondoma,odma dolazi sex -A kad ce one to namirisati-nije se dao Stanko. -Kako jebote kad,pa odma…dobro ne mozda cim izadjemo iz kupatila,ali vjeruj mi osjetice.Alo jebote,nas 5 je stvilo kondom,ubjedjen sam da niko drugi iz generacije nije-opet sam ja krenuo da lupam,I da se probam izvaditi iz govana,u

Kristina I ja

koja sam se sam upleo.Strahovo sam da ne kazu da sam svirokurac,I da lupam gluposti,a to nije smjelo da se desi. -A da mi njima kazemo,da smo stavljali kurtone,mozda je tako bolje-umjesao se Zoran,nimalo mi ne olaksavsi stanje. -Kako bolan da kazemo…jesi ti normalan…da kazemo da smo stavljali kondome,jedni pred drugima.Jeli ti to ne djeluje malo pederski-rekao sam ja. -Ja bi rekao da sam to uradio kuci,a recite I vi-opet ce Stanko -Vi recite,ja necu…radje cu cekati da one same saznaju,nego da lupam okolo-rekao sam samozadovoljno,svjestan da se koliko toliko vadim iz neprilike,jer ortaci nece provaliti da sam seronja koji je cjelu pricu izmislio,ili ono gore,lupio iz sopstvenog neznanja.Neko ko bude ovo citao,na malopredjasnju izjavu,o mom cutanju pred djevojkama, da sam nosio kondom,pomislice da ipak imam malo pameti,medjutim…istina je bila skroz drugacija,nisam zelio da Kristina sazna sta sam radio,tako da sam lupetao neke razloge.Ubrzo smo shvatili istinu,da doci do kondoma,predstavlja najlaksi deo,a najtezi je zapravo onaj kako iskoristiti taj kondom.Posto smo vidjeli da nema nista od konkretne upotrebe kondoma,koristili smo ih za neke druge stvari,punili vodom,medjusobno se gadjali,I sto sta drugo.Sve ovo sto vam pricam o prezervativima,pricam u kontekstu moje I Borkove igre cikanja,I jednog Borkovog morbidnog zadatka,koji niko sa malo pameti i mozga u glavi,ne bi prihvatio. Ped sami zimski raspust,I dodjelu knjizica,na casu geografije,Borko je drzeci kondom u rukama,pitao me -Imas li muda da se ispisas u ovaj kondom,I bacis ga sa prozora ucioniceBio sam na svasta spreman,ali na prvu loptu,to je bilo previse I za mene,ali samo na prvu…U pocetku sam sokiran odbijao to da uradim,a onda sam poceo da razmisljam…Ako to uradim zapusicu Borku usta na dugo,I bicu definitivni pobjednik u ,,cikanju,,a sa druge strane,razmisljao sam koliko bi me sjebali

Kristina I ja

svi iz skole,ukoliko bi se to saznalo.Odlucio sam da rizikujem,jer ulog je bio preveliki.Uzeo sam mu kurton iz ruke,ispisao se obazrivo ispod klupe,motreci da me neko od drugova ili nastavnica ne primjeti ,I dobro ga zavezao kad sam zavrsio nuzdu.Sjedjeli smo u zadnjoj klupi,tako da je to dosta olaksavalo operaciju.Sad je isao tezi dio,otvoriti prozor,I to izbaciti.Stvarno nisam bio kreten,da to nekome prospem na glavu,I zelio sam da dolje ne bude nikoga,kad to izbacim.Provirivao sam dolje ispod prozora,djelovalo je mirno I tiho…otvorio sam polako manji prozorcic,koji je bio ispod velikog,I polako progurao napunjeni kondom I bacio ga .U prvi mah je djelovalo,da je sve ok proslo…da bi se koji sekund kasnje zaculo -Ti jebem majku,izadjite picke dolje,da vas sve pobijemSvi su izasli na prozore da vide o cemu se radi,I nastavnici I djaci,medju tim ,,zacudjenima,,bili smo Borko I ja.Na skolskom dvoristu,stajao je domar Ismet,mokar do gole koze,psujuci I prijeteci na sav glas.Ismet je bio pijandura,koji je po citav dan pio zestinu,I rijetko kad bio trijezan,ali opet posten I dobrocudan tip,koga smo svi voljeli.On je bio pod gasom,I nije kapirao da je gadjan ,,pisackom u kondomu,,vec vodom u balonu.Bilo mi je krivo sto sam zalio, starog dobrog Ismeta,ali I pored svega,nisam mogao da zaustavim smijeh kao ni vecina djaka,koji su izasli na prozore.To vam je onaj smijeh,svjesni ste da cete mozda tako nadrljati,da je to strasno,ali opet ne mozete da prestanete da se smijete,I pored svega.Direktor je sproveo istragu,da se sazna ko je to uradio.Taj dan dozivio sam toliki stres,da sam obecao sebi,ako samo sad prodjem nekaznjeno,smiricu se I postati bolji,definitivno.Na moju srecu nije se otkrilo.Ismet je bio predobar da bi ulazio u trazenje kivca,koji je mogao ozbiljno da najebe od direktora,tako da je on na kraju rekao da nije siguran odakle je dosao ,,balon,,pomenuo je da ga je gadjao neko ,mozda van skole,tako sto je bio bacio u visinu balon,pa se njemu ucinjelo da je dosao iz ucionice.Borko je izgubio igru

Kristina I ja

cikanja,ali od toga dana,postidjeni I posramljeni, onim sto smo uradili,vise je nikada nismo igrali.To je bila nasa zadnja partija.Bilo mi je krivo,zasto je bas Ismet morao da bude dolje,I dobrodusna ispicutura poput njega najebe.Zasto dolje nije bio u tom trenutku, nastavnik muzickog,nastavnica Istorije,pa da ti ne bude zao,jer smo njih najvise mrzili,nego plemeniti Ismet.Tad sam shvatio,da u zivotu,uvjek budu popisani oni nevini,preposteni,ljudi koji ne bi ni mrava zgazili,niti bilo kome naudili,dok oni koji zasluzuju da im prospes,urin za vrat,to se ne desi nikad,jer govna su uvjek dobro skrivena,kamuflirana medju drugim govnima,obezbijedjena I maksimalno pazljiva za svoju bezbijednost.Posle tog cina,kraj osnovne skole se mirno privodio kraju,grizla me savjest zbog onoga sto sam uradio,da nista nije moglo uciniti da se osjecam bolje.Posebno me porazavala cinjenica,da je Ismet prepoznao pocinioca,kad su on I director usli u nasu ucionicu,video je moju poziciju pored samog prozora,I veliki strah koji mi se ocitavao na licu.Znao je da sam ja to uradio,jer se samo za mene I moglo pretpostavljati da bi mogao da uradim tako nesto,ali nije nista rekao,njegova ljutnja je odma prosla kad je video moju uplasenu facu,I naslucene probleme koje bi mi doneo,ako bi pokazao prstom na mene I rekao direktoru.Napravio se lud I smislio nekog drugog pocinioca,koji nije iz skole.Bio sam porazen…porazen ljuckoscu I dobrotom covjeka,koji je u svojoj sramoti,kad te neko doslovce pljune I popisa,stize da razmislja o drugom covjeku,o njegovim osjecanjima,iako je taj neko mu nanio tu podlost.-Kakav sam ja to uopste covjek-to je pitanje koje sam toliko cesto postavljao sebi,da sa time nisam uspijevao da se nosim ni malo.Nisam bio vise klinac,skoro sam punio 15 godina,to me nije pravdalo ni malo.O sebi sam poceo da razmisljam kao ogavnom kretenu,koji sve radi da udovolji sebi,svom takmicarski nastrojenom egu,koji jedinu ljuckost umije pokazati kada se Kristina nacrta prednjim,a sve ostalo je totalno ljucko dno,ne vrijedno pomena.Razmisljao

Kristina I ja

sam da ja nisam samo nestasan I ziv,kako su me predstavljali ljudi koji me vole,poceo sam da slusam stranu onih koji mi nisu bili toliko naklonjeni,a na cije rjeci sam zelio da budem gluv.Po toj drugoj strani,ja sam bio zao,neobziran,sklon svemu da bih sacuvao misljenje o sebi…Jebote dali su u pravu,dali sam ja jedan od onih losih ljudi,koji su kao djeca bili upravo kao ja,a posle postajali to sto jesu…osobe koje svi izbjegavaju,koji gdje god se pojave,donose losu karmu I zrace negativnom energijom.To su profili prevaranata,korumpiranih mocnika,lopova,lazova,ubica,siledzija…dali je to jedno od mojih buducih djelatnosti.Tek sam shvatao da nijedno Nikovo batinanje nije bilo uzaludno.Trebao me tuci jos vise,vise…ne samo po zadnjici,nogama,vec I po glavi.Da me je tukao po glavi,mozda bi mi istjerao I iskorijenio ovo zlo,koje nema veze vise sa nestaslukom,vec sa samim djavolom.Stojeci pred Ismetom,video sam veliki barikadu,koja stoji medju nama.On jeste bio matori pijanac,koga rijetko je ko od odraslih ozbiljno shvatao,ali on je stajao sa one strane ,gdje sija sunce,gdje pravicnost,dobrota I ljucki obzir vladaju,sa one strane gdje oprostaj I samilost brisu sujetu, ljutnju,zlobu…dok sam ja stajao sa one pogresne strane,one mracne,gdje mi se naziru djavolji rogovi,kad malo bolje progledas,I mnostvo sitnih demona koji tumaraju oko mene.Mislio sam da ce me taj osjecaj ubrzo pustiti,I da cu nastaviti kao da nista nije bilo…Morao sam da odem kod Ismeta,I izvinim se,drugacije nisam video izlaz,sem izaci pred tog covjeka,I iskreno se pokajati.Nisam ni malo nalazio opravdanje,u tome sto to nisam namjerno uradio,bio sam svjestan prostatluka,pa I da nisam nikoga pogodio.Otisao sam jedan dan kod njega u podrum,I bez ikakvog okolisanjavanja,rekao mu da mi je zao,I da mi nije bila namjera da ga pogodim,I da mi je krivo sto sam to uradio I da niko nije bio pogodjen.Srcem je primio izvinjenje.On mi je rekao da zna da sam se pokajao,I da mi to bude nauk za ubuduce,jer mladost treba da zna i za moguce posledice,a ne samo se glupirati,I ici ko bez mozga.Pomenuo je da je I on bio

Kristina I ja

mlad,I stosta radio,i da mora misliti I otome,a ne istjerivati pravdu sa balavurdijom u svojim poznim godinama.Stegao sam mu ruku I krenuo.Osjecao sam se preporodjeno,kao da sam ispunio neko obecanje,koje me godinama tistilo I proganjalo.Shvatio sam da nisam los toliko,I da mogu biti pazljiv I osjecajan,I kada nisam sa Kristinom. * Onda je dosao 24 mart,sirene,sklonista…poceo je rat.Ono sto je ranije bilo moguce vidjeti samo na filmu,I nekim dalekim zemljama,preselilo se u nasu svakodnevnicu.Lose raspolozenje medju ljudima,zebnja koja sa svakom sirenom vijori iznad nasih glava,jezivi prizori sa tv dnevnika,sve je stvaralo kosmarnu sliku,koja je odjednom zamijenila idilu naseg malog grada.Svi smo bili zbunjeni pogotovo klinci,,jer smo mislili da rata nece biti,I da ce u zadnjem trenu doci do nekog dogovora,mada nekad bih pomisljao,I da su mnogi odrasli ljudi,jos zbunjeniji bili nego li mi klinci.Prije pocetka agresije,danima smo u skoli pricali o tome.Pricali smo,kako je bolje za svijet,da se ne kace sa nama,jer cemo ih sve I poniziti,ne samo pobjediti.Pominjali smo,da bi I mi,mogli sudjelovati u ratu,ako da njega dodje,jer znamo gdje nam ocevi kriju puske I pistolje,I da mozemo skinuti nekog Amera,ako dodje do Prijepolja.Kad je krenuo rat,svi smo zanijemili…I plasljivo se privili uz roditelje,trazeci odgovor od njih za ono sto se desava,I obecanje da ce se taj pakao sto prije zavrsiti. Za vrijeme bombardovanja,Kristina I ja nismo se vidjeli tri mjeseca. Njeni roditelji u stahu od granata i mogucnosti od mobilizacije sina Marka ,otisli su u Italiju, i ostali tamo do samog kraja agresije.Kristina u Padovi ima rodjenog strica,tako da su se sklonili kod njega. Preko noci je sve postalo bezveze… Dane sam provodio u sklonistu ,pogotovo u pocetku ,na ulici sa drustvom, igrao fudbal i veci dio dana, mislio o njoj.Najvise kada sam zelio da provodim vrijeme sa njom,nje nije bilo tu.Plasio sam se,da se nikad ne vrati,da ne

Kristina I ja

postane odusevljena zivotom u Italiji,I da odluci da tamo nastavi skolovanje.S obzirom,koliko su njeni roditelji slabi na nju,ne bi me cudilo,da zbog nje I ostanu tamo,samo kad bi ona to zeljela.Strepio sam da ne upozna nekog Paola,koji ce joj prodrmati tlo pod nogama,I vise nego li je to ucinio Janko kad smo bili djeca,a podjednako sam strahovao I od njenog povratka,gdje ona sanja,da se vrati u Italiju,jer je tamo ceka ljubav njenog zivota.Zamrzio sam Zabare,jer sam bio ubjedjen kako se oko nje vrzmaju ti mali zalizani latini,trudeci se da je pridobiju na njihov italijano smek.Zamrzeo sam ih vise I od Amerikanaca I njihovih granata.BoIjelo me to,je sam bio ubjedjen da nju muvaju momci,dok ja boravim u memljivom sklonistu,osluskujuci,da se oglasi sirena za kraj bombardovanja,da bi bar malo isao da igram fudbal,sve do nove sirene,nove muke…Majka se cesto cujala sa Kristininom majkom,prenoseci joj ,kako je stanje,atmosfera medju ljudima,kako se drzimo.Osluskivao sam hoce li me Kristina zvati da se javim na telefon.Ja nisam zelio prvi da je zovem,jer sam smatrao da ona prva treba mene da trazi,jer ovde padaju bombe,a ne tamo.Onda me jednoga dana pozvala…bio sam van sebe od srece.Pricala mi je,kako joj je lijepo kod strica u Italiji,kako je stric drzi kao malo vode na dlanu,I da joj ispunjava svaku zelju I hir.Pominjala mi je odlazak u Rim,I sva divna mjesta koja je posjetila…ali I pored svega toga rekla je,da jedva ceka da se vrati,jer joj mnogo nedostaje grad,skola,drustvo,I ono sto me umalo nije oborilo na zemlju kada je rekla…ja.JA JOJ NEDOSTAJEM,AAAAAA.Trudio sam se da ostanem pribran,I da tome ne pridajem neki znacaj,barem pred njom,ali mislim da je ona osjetila ushicenje.Ja sam njoj pricao o tome sta se sve desavalo od kad je ona otisla,o sklonistu,o Borku koji je operisao slijepo crijevo,o filmovima koje sam gledao…Pitao sam je onako usput kakve su Italijanke I Italijani,da nisu momci previse napadni,sve kao kroz salu,ali I te kako sam bio ozbiljan.Rekla je,da je oni ne zanimaju,I da su mnogo ljepsi na tv-u nego u

Kristina I ja

prirodi,I onda rekla nesto totalno zbunjujuce…. kako je njoj srce u Prijepolju ostalo.Zacutao sam ja,zacutala je ona.Posle toga jedva smo jos koju rijec progovorili,I ubrzo oborili vezu.Nisam znao sta da pomislim,ni sta da kazem.Odma sam analizirao,sta joj to znaci,,srce joj u Prijepolju,,Tina nije imala momka nikad,posle Janka,I nesto kratko Stefana,nije imala ni simpatije,skroz me zbunila onakvom izjavom.Razmisljao sam da ne postoji neka njena tajna simpatija iz naseg grada,neko za koga je znala samo ona I pokoja njena drugariva.Tek ponekad bi mi padala na um,da sam mozda ja,taj koji cuva njeno srce,dok ona nije ovde.Samo koji dan posle toga,dozivio sam jos jedan pozitivan šok.Borko je nacuo I prenijeo mi,da je Kristina,jos prije 5 mjeseci, priznala nekoj njegovoj komsinici na njenom rodjendanu,kako je izvjestan period zaljubljena u mene.Osjetio sam se,kao da je neko uzeo malj,najveci koji postoji,I njime me osinuo po glavi. -Ne igraj se sa tim stvarima,o cemu pricas-planuo sam na Borka,zeleci da odma,sredim situaciju,ako je neka zajebancija u pitanju. -Koji ti je kurac…nije zajebancija,rekla mi komsinica Selma juce,da joj je Tina priznala kad su pricale.Ti se napravi lud,kao da ne znas nista,da ne bi ja ispao tracara-rekao mi je Borko zbunjen mojom reakcijom.Htio sam da ga zagrlim,izljubim,ali to nisam uradio,jer bi time potvrdio ono sto on zna,a sto mu ja nisam priznao,to da oduvjek otkidam na Kristinu. Pokusao sam glumiti kulera -Pa dobro ok, sta sad,svidjam se,svidjam…Medjutim,to sto sam rekao,ispalo je tako trulo I smijesno ,da smo obojica se prevrnuli od smijeha.U tom trenutku sam pomislio,da sam konacno na putu za krov svijeta,posle toliko jebenih, preteskih godina,provedenih u Tininoj blizini,konacno sam cuo ono sto sam toliko zelio da cujem…da se I ja njoj svidjam.Mislio sam,da bih mogao jednim skokom se vinuti put neba,I na tom putu sresti neki nato

Kristina I ja

avion,raketu,satelit…konacno nisam osjecao prepreke I stege koje ti ne daju da poletis...tu noc,bio sam najbolji na svijetu. * Nisam mogao iscekati kada ce ona da se vrati,ali sam bio I zbunjen,kako dalje.Do tad sam bio navikao,na nju u smislu,da samo ja tu volim,a da me ona gotivi kao druga.Ovo je bila neka nova uloga. Odlucio sam da se zaposlim nekim stvarima,da bi mi dani brze prosli,I da ne bih osjetio vrijeme koje prestoji do njenog povratka.Poceo sam da pisem…I to sasvim slucajno, spletom hiljadu okolnosti.Dobar dio vremena,poceli smo da ostajemo bez struje,a na taj nacin,bez tv-a,video rekordera,radia…treninzi u fudbalskom klubu su bili otkazani do daljnjeg,a vecina drugova otisla kod rodbine na selo…I u takvoj situaciji,u kojoj sam se nasao,krenulo je totalno umiranje od dosade.Igrao bih sah sa Nikom,dok se on ili ja ne bi smorili,I opet praznina I veliko nista.Onda sam u tom bjegu od dosade,uzeo neku svesku,I krenuo da pisem.Prvo sam napisao neko moje vidjenje o stradanju zemlje u ratu,I to pokazao nastavnici Srpskoh jezika.Zena nije vjerovala da je to moje,pa je zvala moje kuci da provjeri.Moji nisu znali da sam ista napisao,tako da je nesporazum brzo otklonjen.Mislio sam da se to na tome zavrsilo,sve dok u nekim dnevnim novinama,nije osvanuo taj rad,sa mojim podacima i velikim naslovom-I OVAKO SE BRANI DOMOVINA-Roditelji su bili prvi put odusevljeni necim sto sam ja uradio,da mi je prosto bilo cudno vidjeti ih tako ponosne,jer je ponos obicno bio rezervisan za sestru I njena djela,a za mene razocaranja I kaznjavanja.Sacuvao sam taj primjerak novina,I s ludackim nestrpljenjem ocekivao Kristinu da se pojavi,I da joj to pokazem.Znao sam koliko ce se ona obradovati kada to vidi,da me je vise radovalo njeno ushicenje,nego li je to nesto mene posebno tangiralo. Imao sam 15 godina,i zbog prevelike zanesenosti Kristinom, nikad se nisam ljubio sa djevojkama, iako sam i

Kristina I ja

pored solidne velicine stomaka, dobijao ljubavna pisma od nekih. Zanimala me je samo ona. Znao sam da joj moram sve priznati,pogotovo ohrabren onim sto mi je ona rekla,I sto je Borko cuo.Morao sam joj reci,pa I po cjenu,da je po srijedi veliki nesporazum,I da ja nisam taj kome ona zuri,niti taj koji joj se svidja.Ovo predugo traje,ovo mora izaci iz mene,jer ako ne kazem,I to odma,kad je vidim…necu joj nikad ni reci. A onda se ona vratila… dva dana pred njen dolazak,gotovo da nisam spavao.Tad sam tek video koliko sati,pa I minuti,znaju biti dugi,dok cekas onoga,koga je srce toliko zeljno.Odma sam pojurio kod nje,kad je stigla.Hiljadu puta sam bio kod Tine,I znam da je njen stan udaljen od moga tacno 4 minuta I 28 sekundi brzosrednjeg hoda,toga dana ja sam record oborio,nacrto sam se kod nje,za manje od minuta. Bez kucanja I zvonjenja,usao sam kod nje,iako to nikad nigdje nisam uradio,nervoza jebiga…Pojavila se predamnom,gotovo ljepsa,nego li je zapamtio pre odlazak,ako se uopste moze biti ljepse od toga -Tina,jebote,gdje si-rekao sam I krenuo da je grlim,gotovo da je udavim stiskom.Ona se nasmijala na moj vidno smusen pozdrav,I rekla da nikad nisam umio biti formalan,niti glumacki nastrojen,I prepustila se mom zagrljaju,stiskajuci me takodje snazno za jednu djevojcicu.Pomislio sam da u tom trenutku,slobodno moze da nastupi smak svijeta,da krenu poplave,zemljotresi,oluje,NLO unisti zemlju…za sve mi se jebalo,kad je ona tu.Ubrzo su I njeni krenuli da me grle,posadili me za sto u trpezariji,I poceli da iznose raznu hranu,I poklon koji mi je kupila teta Nadica.To je bio ni malo jeftin,lijep sat.Malo sam odglumio odusevljenost satom na krilima odusevljenosti sto je Tina dosla…jer kome je padao na um sat pored nje.Cim smo jeli,otisli smo napolje,I narednih ne znam koliko sati,proveli u setnji,dok nam noge od bola nisu otpale.Pricali smo o svemu,novim muzickim grupama koje smo otkrili u medjuvremenu,mom radu koji je bio objavljen u novinama,procitanim knjigama.Price su isla jedna za

Kristina I ja

drugom,nesvjesni da je dan odavno zavrsen,I da smo presisali dozvoljeni termin za ostanak napolju.Teska srca smo se razdvojili. I pored siline osjecanja koja su me vodila prema njoj, primjetio sam neku sitnicu,koja mi do tad nikad nije bola oci… Kristina je imala tijelo. I to kakvo… Da li zbog toga sto sam je uvjek gledao samo u facu, cesto zanesen njenom ljepotom, primjetio sam da ona ima i druge stvari, koje sam primjecivao kod drugih djevojaka, ali ne i kod nje. Stvarno velike sise i dobru guzu… Kad smo se vidjeli posle tri mjeseca, umjesto da je samo grlim,I nista drugo, ja nisam mogao odvojiti pogled od njene majice, koja je pokrivala vise nego dobre grudi, i nekog sorcica koji je otkrivao prelijepo isklesane butine. Bio sam u cudu, i osim osjecanja, dobio i nove prioritete u vezi nje.I pored nelagodnosti,I neodlucnosti,jer Tinu nikad nisam pominjao pred bilo kim,zeleci da otkloni dilemu,nacinio sam presjedan i pitao Borka i ekipu, da li su primjetili kako je Kristina dobila dupe i sise.Htio sam da znam njihov odgovor,jer mi je bilo cudno,da nikad ranije nisam primjetio I ,,njene druge kvalitete,, Oni su rekli da su to primjetili jos prije tri godine, ali da ih je bilo strah da to pominju preda mnom, jer su znali kakav sam kad je ona u pitanju. Opet sam bio u cudu… * Njen dolazak je donio ocekivane promjene.To se tako naslucivalo…Ljeto pred polazak u gimnaziju, prvi put smo se poljubili. Sjedjeli smo na nekoj klupi, a ja je satima davio kako cu da kupim gitaru, oformim bend i postanem mnogo popularan. Tu tvrdnju sam bazirao na izjavama nastavnika muzickog, da sam nesumnjivo talentovan i da treba da sviram neki instrument. Klasika me nije zanimala, zelio sam da uzmem gitaru i da prasim rok. Ona me je samo slusala,i pitala sta cu sa njom kad postanem popularan...

Kristina I ja

‘’Pa kako sta cu sa tobom, ides sa mnom, eto sta! Ne bih ja tebe ostavio ovdje.’’ – krenuo sam da je grlim ali u tom trenu ni ona ni ja, nicim izazvani, spojili smo usne. Bez prekida smo se ljubili ni sam ne znam koliko… znate da u takvim trenucima,vrijeme ne postoji,nema ga…postoji samo jedno praznilo I voljena osoba,zbog cijih usana ne vidite niti osjecate bilo sta sem nje.Onda su tu magiju prekinula neka djeca,koja su se pojavila,I krenula da nam se smiju I da nas zezaju. Zagrljeni smo otisli… Prva ljubav, godinama cekana, sanjana i dosanjana, nasla me je u njenom zagrljaju.Ako sam na putu za krov svijeta,bio onda,kada mi je rekla da joj je srce u Prijepolju ostalo,I kada mi je Borko prenio njene simpatije…na krov sam se popeo onog trena kada sam je poljubio.Vise nije postojalo nista iznad,nista visocije,I nista vise nemoguce.Konacno sam uspio…konacno je moja….Jebite se svi…moja je. * Nasa veza nikoga nije iznenadila, I onako smo stalno visilo zajedno, kao da je bilo ocekivano da onaj nekad problematicni deckic, koji se koliko toliko prizvao pameti,konacno povuce potez i zgrabi je sebi.Nasi roditelji su bili zbunjeni u pocetku,ali su posle pristali na jedini logican korak,ne mijesati se u to.Znali su za moju visegodisnju slabost prema njoj,I da nemaju prava,niko od njih,da mi kaze,niti da mi zamjera bilo sta.Dovoljno dugo sam cutao,trpio,osjecao u sebi,mnogi bi odusili mnogo ranije. Drugovi kad su nas prvi put vidjeli zajedno,samo su procijedili -E vala neka je vise smuvo-ja sam bivao iznenadjen na te komentare,jer sam mislio da je to rijetko ko znao za moje osjecaje prema njoj…kakav debilizam od mene,a cim malo vratim film unatrag,zapitao bi se,dali je postojao neko ko to nije znao.Imao sam skoro 16 godina,od zivota sam video go kurac,jedva da sam ikad izasao iz Prijepolja,I video nesto van

Kristina I ja

njega,nisam imao pojma ni o cemu…jedino sto sam znao bila je Tina,da sam je zasluzio posle tolike borbe,I da sad ne dam nikome,da mi je oduzme,ili da mi stane na put. * Nisam se ni osvijestio posteno,od naleta emocija koje su me preplavile tih dana,zbog konacnog osvajanja Kristine,kad me je Niko jedno jutro ranije probudio,I rekao da se spremim,da ne zakasnim na nastavu…Onako bunovnom,I neispavanom,rekao mi je,da ocekuje od mene konacno pamet u glavu,I da mi gimnazija prodje mnogo manje burno nego li je to bio slucaj sa osnovnom skolom.Mehanicki sam klimao glavom,nemajuci pojma o cemu prica,kakva gimnazija,kakvi bakraci,a onda veliko tup po glavi,cim sam krenuo da se razbudjujem…Covjece gimnazija,Niko je u pravu. Skroz sam previdio I skolu I sve…postao sam gimnazijalac. Prvi dan kad sam krenuo u gimnaziju,bio sam mnogo rasterecenij,jer sam znao da ce to sve proci bez rodbine,kamere I slicnog.Jebote,srednja skola…ko bi rekao,pa do juce sam bio u mladjim razredima osnovne skole.Kad prolece to vrijeme… Za razliku od osnovne skole,kada me za prvih par,vezuju samo traume i blamovi,polazak u gimnaziju,bio je skroz opustena stvar.Pred vratima skole,pojavio sam se sa Tinom,I zagrljeni usli u nju.Bez treme,napetosti,nervoze,bilo cega,sto obicno prati neke krupne promjene u zivotu,samo smo otvorili vrata,I zaputili se da trazimo nase odeljenje.Sve je odjednom postalo tako lako I ostvarivo.Saznanje da necemo ici u isti razred u gimnaziji,kao sto je to bio slucaj,osam godina u osnovnoj skoli,samo je na kratko pomutilo nasu euforiju,ali I preko toga smo brzo presli,jer smo znali,da tih sest sati u skoli,ne racunajuci dva odmora naravno,mozemo provesti ne gledajuci se.Tina je zapala u odeljenje koju su cinili vecinom drugovi iz razreda iz osnovne,dok sam ja bacen u skroz neko

Kristina I ja

drugo odeljenje,gdje sam samo poznavao jednu djevojku,I to iz vidjenja. -Ko su jebote ovi-bila mi je prva reakcija kad sam video sve te nepoznate ljude oko sebe.Ps.pretpostavljam da ste primjetili,moje cesto upotrebljavanje psovke,,jebote,,zbog te moje ,,uzrecice,,koju koristim I danas,posebno u situacijama iznenadjenja I I uzbudjenja,imao sam nadimak-Bote-koji me pratio cijelo obrazovanje osmoljecko I srednjskolsko.Malo sam se izbedacio ,kad sam shvatio,da ni Borko,niti I jedan pajtos sa koji sam bio nerazdvojan,nece biti tu.Odmah sam posumnjao da je to Nikovo djelo,jer je zelio da me razdvoji od stare ekipe,da bi bio siguran da necemo praviti sranja,pa je urgirao kod direktorke,da samo mene otcijepe od stare klape,ili pak su se neke rdjave stvari o meni iz osnovne,procule I do gimnazije,pa su me njihovom voljom bez Nikovog sudjelovanja,bacilli u nepoznato odeljenje.Nije mi bilo svejedno,ali se nisam ni traumirao zasto je to tako,znao sam da cu ionako na svim odmorima I pauzama, visiti sa Tinom,I starim drustvom. Posmatrao sam te nove likove,koji su se drzali u grupicama,I koji su me povremeno gledali ispitivacki.Vecinom je rijetko ko od njih, bio iz samog Prijepolja,najcesce su dolazili iz okolnih sela I prigradskih naselja.S obzirom,da sam znam biti krajnje nepristupacan I drzak,sklon predrasudama,pogotovo dok ne upoznam okolinu,odmah mi je pala na um,ona pjesma,ciji sam refren kao klinac bio ispisao zelenim sprejom-Znanjem karati seljakesamo sto sam ja za ovu priliku,izostavio to,,znanje,,tako da je ispalo samo-Karati seljake-Zbog takvog mog stava I razmisljanja,svjesno je I vama I meni,da sam jedini seljak,zapravo seljacina, u svemu tome,bio samo ja,I niko drugi.Ja zapravo nisam bio takav,ali u situacijama,kad bih osjetio necije ,,sumnjive,, poglede,pa makar oni bili nevinoispitivacki,pretvarao sam se u nadrkanka,koji zeli da zastiti sebe.Istog dana,I pored obostranog garda I sa moje strane I strane vecine drugova u odeljenju ,upoznao sam se sa njima,I

Kristina I ja

na moje iznenadjenje,zagotivio ih sve istog trena,a do kraja srednje skole,upisao ih u onu listu ljudi,koji se nikad ne smiju zaboraviti,pa ne znam na koju stranu da nas zivot odvede.To su bili skroz drugacija djeca,od onih sa kojima sam do tad visio.Rijetko kome od njih,je skola bila jedina obaveza u zivotu.Za razliku od mene,kome je najveci napor u zivotu predstavljalo,,dizanje kasike,,I ostalog pribora za jelo,oni su imali mnogo drugih obaveza,pri kojima je skola,dolazila kao rekreativna stvar.Poslovi obradjivanaja zemlje,cuvanje stoke,pomaganje roditeljima u radu na pijaci,konstantni kucni poslovi…prerano ustajane izjutra,da bi stigli na nastavu.Ne spominjem one drugove,koji su cak morali po snijegovima,kad sve zivo zametne i prekrije mecava,pjeske putuju u skolu,I satima se bore sa nanosima.Oni I pored toga nikad nisu kasnili u skolu,dok ja,koji vidim gimnaziju sa prozora,I koja mi je daleko pola minuta,laganog hoda,uvijek sam kasnio,ili cak nedolazio na prvi cas,ostajuci nekad I duze da spavam,pogotovo ako bi moj roditeljii bili prva smjena.Prvi put u zivotu,dobio sam heroje,a da to nisu moj otac Niko,neki poznati muzicar,fudbaler,trener Djole Lakic,priznati kik-boks tabadzija…to su postali ortaci iz odeljenja.Osjetio sam se posramljeno pred njima,jer moje jedine obaveze u zivotu su bile,da se ponasam uljudno,I budem dobar djak,jer mi je sve drugo bilo obezbijedjeno od roditelja,a ja ni to nisam mogao I umio da ostvarim.Razmazena stoka,drugog logicnog objasnjenja nema.Druzenje sa takvim ljudima,I boravak sa njima na casovima,nesto su najbolje sto je moglo da mi se desi u to vrijeme.Ti ,,seljaci,,kako sam ih ja nazvao u sebi prvi dan,nacinili su od mene mnogo ozbiljnijeg,boljeg,marnijeg momka.Preko njih sam ucio,o trudu,pozrtvovanju,odgovornosti,odricanju mnogih uzitaka,da bi krucijalne stvari jednom mogle da zazive.Ja sam jedino pred Kristinom bio covjek,a pred drugima nalicje covjeka,koje svojim ponasanjem samo umije da zgrane,a ne I da odusevi,a zbog njih…postajao sam odjednom stabilan,svoj,manje zao,jer

Kristina I ja

me bilo sramota,biti sa njima u drustvu,a biti toliko losiji od njih.Osim par ekcesa koje sam napravio kasnije,ali ne bistre glave,procitacete o tome kasnije,nisam vise napravio ni jednu glupost,a moju promjenu dugovao sam samo tim ljudima.Niko je konacno postajao zadovoljan,ali je cutao o tome,jer nije bio siguran koliko ce me to stanje drzati.Bivalo mu je cudno gledati mene,koji odjednom ustajem na vrijeme u skolu,a da me on bukvalno ne cupa iz kreveta,jos cudnije,da ja uzimam knjigu u ruke,a da on I majka,ne klicu I ne vrse pritisak da to uradim,a najcudnije da ja odjednom pitam,treba li kakva pomoc u kuci.Jebote,jeli to odrastanje…jeli ja to postajem bolji…u kako sam se zajebao,ako sam samo pomislio da je tako,saznacete uskoro. * Fudbal je odjedno poceo sve manje I manje da me zanima.Otkidao sam ja I dalje na njega,ali samo u smislu,da sa ortacima,igram na male golove,u parku,ali ne I da idem 4 puta nedeljno na treninge.Primjetio sam da idem na treninge,samo zbog ljubavi I postovanja prema treneru,I drugarima iz kluba,zbog sebe samog to nisam radio.Dolazio sam da bi se druzili,pricali,slusali Djola,ali zbog igre…uopste mi se nije dolazilo.Bio sam spreman radije nedje tumarati sa Tinom,nego li se znojiti na pripremama na plus 30,ili smrzavati na minus temperaturama.Morao sam da prestanem da igram,I odluka kao odluka nije bila mnogo teska,ali je najteze tek dolazilo…kako to reci treneru I saigracima.Za te cetiri godine treniranja,postali smo porodica u malom,I osjecali mnogo vise jedni prema drugima,nego li puko igranje fudbala.Polazio sam od sebe,pre godinu dana kad je takodje jedan drug,prekinuo da trenira,to smo mu zamjerili,cak stavise,osjetili smo se izdanim,napustio je porodicu.Sad je bio na mene red,da uradim isto,I nisam imao pojma kako to da uradim.Nisam mogao tek tako,da prestanem da se pojavljujem na treninzima,jer bi to bilo fuserski,ti ljudi su zasluzivali da izadjem pred njih,I da im to saopstim u oci.Polazio sam od onoga,sto mi je trener davno rekao,a to da

Kristina I ja

se fudbal igra strascu,a ako strasti vise nema,treba ga se okanuti.Pojavio sam se na treningu,s namjerom da im to saopstim.Prvi put sam dosao bez torbe,I kopacki I dresa u njoj.Djole kad me video,odmah je provalio o cemu se radi,znao je da sam dosao da se oprostim,I da nema vise fudbala.Jedva sam suze suzdrzavao,pricajuci sa njim,cak u jednom trenutku, sam zelio da se predomislim od svega,I odem kuci po opremu…ali sam znao da bi to kratkog maha,I samo odlaganje neminovnog.Bilo mu je zao zasto je to tako,cak me nagovorao da dobro razmislim o svemu,da je to mozda samo tinejdzerska faza,koja ce brzo proci.Pricao mi je o hormonima,koji luduju u tjelu,I koji ne daju mladom covjeku,da se sam pita sa svojom glavom.Ne zelim da citajuci ovo,pomislite kako me trener ubjedjivao da ostanem,jer sam ja bio vrhunski talenat,koji kuca na vrata prvog tima,pa kao steta sto odustajem na korak do cilja…Ne,to uopste nije po srijedi.Iz aviona se u startu vidjelo,da I pored nadarenosti moje generacije,samo dva tri igraca,mogu nesto ozbiljnije uraditi u fudbalu,dok ostali mogu da eventualno probaju,ili se zadovolje amaterskim nivoom u nekim nizerazrednim ligama,dok I oni ne dignu ruke od svega.Medju ta dva-tri igraca,nisam bio ja.Bio sam dobar igrac,snazan,kapirao igru….ali bio sam jedan od mase njih,koje svaki grad ima u sebi, kojima I pored svega,hvali neki factor,da bi mogli do kraja da se izdvoje iz velike gomile.Ovde po srijedi nije bilo trenerovo ubjedjivanje da ostanem,iz razloga,sto klub gubi vanserijski biser,vec jednostavno…bio sam njegov mali…kao svi ostali iz tima.Neko ko je tu dosao sa nepunih dvanaest godina,I za te cetiri I po godine,postao skoro covjek,odrastajuci tu pred njim,I upijajuci njegove savjete,mozda I vise nego li rodjenog oca.Djole je posebno volio nasu ekipu,jer smo mu bili prva generacija,koju je preuzeo,posle igracke penzije.Kako smo mi sazrijevali,pored njega kao ljudi I igraci,on je sazrijevao pored nas kao trener,zato je srcu primao sve to.Izgrlio sam se sa njim,saigracima,I napustio stadion.Iako sam bio izdajica,jer

Kristina I ja

napustam,kada se to najmanje ocekuje,bez ljutnje su me pustili.Trenirajuci fudbal,cesto sam Tini znao reci,klinackim zanosom,da kad postanem profesionalac,I budem zaigrao u Italiji,Romi ili Interu,I zaradim gomilu para,ispunicu joj svaku zelju.Od toga nije bilo nista,ali njoj nikad I nije ni bilo stalo do novca,tada sam vec bio voljen od nje,tako da mi nisu trebali bazeni,vile,sefovi sa novcem. * Po samom prestanku treniranja fudbala,odjednom sam se nasao u nekom praznilu.Osim skole,povremenog pisanja,Tine,od koje se nisam razdvajao,nista se drugo nije desavalo.Ako je osnovna skola,prolazila u velikom ludilu,I spidu,koji bi rijetko ko normalan,uspio da isprati,u gimnaziji je bilo skroz drugacije,zatekao sam se,u nekom,za mene,nepoznatom stanju.Sve nekako mirno,usporeno,staticno.Ruku na srce,svo to klinacko osnovnoskolsko ludilo,ne bih mjenjao za dan jedan sa Kristinom u vezi,ali opet…trebalo mi je nesto da me pokrene zbog sebe samog,jer sam sebi postajao smoren,a na taj nacin se plasio da to ne postanem I drugima.Nju nisam mogao smoriti nicim,jer je ona uvjek bila spremna ili da me slusa I pricamo satima o bilo cemu,ili da prosto,satima cutimo bez rjeci progovorene.U tim casovima cutnje,sve vise,I vise,poceo sam da razmisljam o gitari.Nije mi dala mira,ta potreba,sto da se necim novim bavim,sto zbog toga,sto sam stvarno volio taj instrument,I zelio ga nauciti svirati. Miziku sam uvjek,ne volio,nego obozavao,tako da je bio normalan tok dogadjaja,da jednom zazelim,da nesto sviram.Roditelji su mi bez pogovora,kupili gitaru,I to model,po mojoj zelji.Niko je uvjek zelio,da naucim svirati gusle kao on,I ko zna,da povremeno sviram sa njim na guslarskim vecerima,medjutim nije mi uspio prenijeti tu ljubav prema guslama,zelio sam samo gitaru.Prvih ne znam koliko dana,gitaru sam samo drzao na krevetu,divio se njenoj ljepoti,glatkoci,uzivao u nekom za mene opojnom

Kristina I ja

mirisu drveta,pozivao Tinu I drugove da je vide.Plasio sam se,gotovo da je uzmem,da ne bi, bilo kako,ostetio instrument.Tek koju nedelju posle kupovine gitare,krenuo sam uciti je svirati… Nisam zelio ici na casove gitare,vise me obuzimala zelja,da se ona I ja,upoznajemo natenane,bez ikakve zurbe,I pritska da je moram savladati,I nauciti dobro svirati po svaku cjenu.Nabavio sam neku pjesmaricu,sa iscrtanim akordima,I polako krenuo.Ako sam znao,da vrijeme nije postojalo,kad god bih bio sa Kristinom,otkrio sam I drugu stvar u zivotu,koja umije da ucini vremensku obmanu,ukrade ti sate I sate,a da pomislis,da su minuti prosli.Pred Kristinim ocima I sluhom,prosao sam veliki put,sto se tice gitare.Od onoga nivoa,kad joj ja,nevjesto okidajuci po zicama,pokusavam odsvirati poznatu pjesmu,koja nema veze sa originalom,pa do stadijuma,kad vec to pocinje da lici necemu,iako daleko od prijanja usima,pa vec do toga kada je to postajalo u najmanju ruku,lijepo.Kada sam vec poprilicno,savladao vjestinu sviranja,ona I ja se nismo umjeli zaustaviti u sviranju I pjevanju.Ja bih svirao,zajedno pjevali,to snimali na starom kasetofonu,I posle preslusavali,trazeci greske,I potencijalne ispravke.Spojio sam dvije velike ljubavi,u jednu,jer je I Kristina zavoljela gitaru,I uz mene pocela da se zanima,da I ona nesto nauci.Tih dana,nas svijet,cinila je samo skola,brzinsko ucenje,I gitara kojoj smo nestrpljivo hitali. * Nekih godinu I po dana,od pocetka sviranja,oformio sam prvi bend.Dva druga iz generacije,takodje su svirali,jedan klavijaturu,drugi bubnjeve,tako da smo odlucili da probamo,kako bi to zvucalo,ako bi se spojili.Bili smo skeptici,do prve probe,a onda vidjeli da to sve zvuci,krajnje zadovoljavajuce,I ono najvaznije,da ima mnogo prostora,za dalji napredak.Nasli smo nekog pjevaca,takodje vrsnjaka,I bez bas gitare,oformili sastav-LETOJEBCI-mi smo zapravo zeljeli da imamo basistu,ali posto nismo znali nikoga ko svira bas,a

Kristina I ja

da I hoce da svira sa nama,u pricu smo usli,za bend bez bitnog istrumenta,ali smo govorili da I The Doors,nisu imali basistu,pa im to nije smetalo,da postanu jedan od najvecih bendova ikada.Kristina…odusevljena,ocekivano.Kao I svaki mladi,krajnje pocetnicki bend,za mnogo stvari,pogotovo u pocetku,nismo mogli da se slozimo.Jedan od njih je bio naziv benda,bilo ih je mnogo u opticaju,dok nismo nasli kompromisno resenje u –LETOJEBCIMA-Zanr muzike,koji smo trebali da sviramo,takodje je bio diskutabilan.Svi smo slusali drugaciju miziku.Ervin,klavijaturista, je bio vise sevdah,sansona tip,koji je volio da slusa I svira,Arsena Dedica,Davorina Popovica,Djordja Balasevica…Bubnjar Coa,kao tipican bubnjar,volio je pjesme,u kojima ce biti vise nego zaposlen,krvnicki lupajuci po bubnjevima,nije mogao sebe da zamisli,da samo miluje po njima.Ja sam bio nesto izmedju,kod mene je moglo da prodje,I jedno I drugo.Ujutru sam znao da budem panker,I kacim katanac oko vrata,kao Sid iz Sex Pistolsa,I citav sistem u kome zivimo,tjeram u deset picki materina,smatrajuci da je anarhija,jedino stanje prijemcivo covjekovom duhu…dok bi uvece,znao da se raznjezim na Masima Savica,Legende,frulu Bore Dugica.Pjevaca nista nismo pitali za misljenje,on je morao pjevati sta mi odlucimo,ako uopste misli da bude sa nama.Svirali smo obrade,vidjene na svakom koraku toliko puta,ubacujuci po par omiljenih pjesama za nasu dusu,koje nisu bile bas toliko komercijalne.Krenuli smo uskoro I da sviramo po klubovima.Nismo izuvali,kako smo svirali,daleko od toga,jer smo bili I dalje novi I zeleni u tome,ali je to sve zvucalo korektno,prijemcivo usima I nasim vrsnjacima,koji bi dolazili da nas slusaju.Uz pjevaca,mal pomalo,I ja sam se hvatao mikrofona,I postajao prateci vocal,hrabreci se sve vise,da jednom zapjevam I kao glavni.Na tim svirkama,bili smo I predmet obozavanja od djevojcica,koje su svrsavale na Bajagine,Bebekove,Nirvanine pjesme,ali smo I bili predmet pljuvanja od malo starijih,I boljih sviraca,koji su dolazili da

Kristina I ja

nam traze mane u sviranju,I da se time nasladjuju I nama sprdaju.To mi je tad smetalo,da bi tek, ko zna,koliko godina kasnije shvatio da je sujeta muzicara nevjerovatna stvar,mozda sam to shvatio,onda kada sam I sam postajao sujetan prema drugima.Bilo na svirkama,ili probama,moj najljuci kriticar,ali istovremeno I najveci fan I podrska,bila je Tina.Znala je da mi kaze,kad nisam bio na nivou,kada sam mogao mnogo bolje,ali kakav god bio…ona me smatrala najtalentovanijim,najoriginalnijim,najljepsim,I ko zna kakvim.Voljena Kristina,nije umijela drugacije da misli,pa nebitno,koliko to imalo veze sa realnoscu I istinom. * Dani su prolazili klasicno gimnazijski, skola, izlasci, muzika i naravno Kristina. I dalje smo bili nerazdvojni,ili jedno kod drugoga visili,ili smo se vodali se kao dva slijepca gradom, potpuno gluvi za komentare,da se ponasamo nedolicno za tako malu sredinu. U ljeto poslije treceg razreda srednje skole, otisli smo zajedno na more.To je bio veliki korak,ne za nas…koliko za nase roditelje .Ja sam momak,to nije strasno,ali za Tinu,I njenog oca,naravno da to nije bilo tek tako jednostavno.Do tad,I pored nasih cestih,non stop gledanja,nikad nismo prespavali,jedno kod drugoga,niti smo spavali u onom drugom smislu.To vec ide na dusu nasim roditeljima,koji iako se nisu mjesali,u nasu vezu,I te kako su nas imali na radaru.Kod nje, kad bih bio,uvijek bi ,,kao slucajno,banuo njen otac Stanko, trazeci neke novine,ili bilo sta drugo,usput stigavsi da mi uputi znacajan pogled tipaMali,pazi sta radis,ja te posmatram-Jeste mene volio cika Stanko,jer sam mu bukvalno odrastao pred ocima,ali sto je sigurno,sigurno je…Za njega sam u to vrijeme,pretpostavljam,bio,,napaljeni glavolja,,koji se ne razdvaja od njegove kceri,pa tek onda,klinac iz prijateljske kuce.Moji kuci,nisu bili nista bolji,I dalje sumnjam na majku,da je namjerno sjebala,bravu na vratima moje sobe,da

Kristina I ja

ne bi mogla da se zatvore vrata,I da bi ona I Niko uvjek imali uvida,sta se tamo radi.Niko mi je filovao pamet,da to ne moze da se popravi,jer fali neki dio,koji nema vise nidje da se kupi,dok novu bravu nije spominjao. Znao sam,da ce se kadtad morati desiti,ono sto predstavlja vrhunac odnosa dvoje mladih,ali time se nisam opterecivao,nego sam to prepustio spontanosti,mada su nasi roditelji,zeljeli tu ,,spontanost,,da odgode,sto je duze moguce.Ruku na srce,uspijevali su u tome.Posle dugih pregovora,datih obecanja o ponasanju,Kristijna I ja,otisli smo zajedno na more.Ona se tad prvi put odvojila od roditelja,dok sam ja trenirajuci fudbal,znao cesto da odsustvujem.Glupo reci,I malo bezveze…ali ta ,,spontanost,,desila nam se prve noci u hotelu.Cim smo odjurili od kuce,I svih onih nadgledanja I kontrola,kojima smo bili izlozeni u nasem Prijepolju,podlegli smo strasti prvu noc.Osim pomena,da se to desilo,necu vam vise nista reci o tome.Sta je pacenici,a…mislim na momke…ocekivali ste da vam opisujem,kako je bilo,jeli…malo drkanja uz laku literature,e pa pusite mi kurac za to, nista vam necu reci. * U toj svakodnevnici u kojoj smo boravili, nismo ni postali svjesni da smo vec postajali maturanti.Tri godine su minule,da to nismo ni osjetili.Za te tri godine,osim pomenutih promjena,nije bilo jos nisto vrijedno pomena.Osjecala se matura,I neke bitne stvari u vazduhu,svi su krenuli da pricaju o fakultetima,neki uveliko spremali prijemne ispite,a ja sam stajao sa strane,zatvarajuci usi,na takve price. Bilo mi je dobro,tako kako jeste,da bih uopste razmisljao o promjenama.Bio sam I dalje odlican ucenik,roditelji me nisu bas ganjali da ucim,kako su to radili u osnovnoj skoli,ali nadzorisanje I povremeno ceranje uvjek su bili prisutni, dok je Tina ucila vrijedno,savjesno, i sanjala da upise stomatologiju u prestonici.Razmisljanja o faksu i svemu tome,odlucio sam da

Kristina I ja

odlozim,za onda,kad to vise ne budem mogao odlagati,za sami kraj srednje skole. * Sve sto sam vam pricao I do sada rekao,o Kristini I meni ,receno je iz mog ugla,a da niko od vas pojma nema,kakva su bila Kristinina osjecanja prema meni.Dali je ona bila samo gracka ljepotica,koja je vremenom pala na nekoga ko je cjeli zivot u njenoj bliznii I trudio se da pridobije njenu naklonost,ili je pak svih tih godina I ona osjecala nesto prema meni.Ja nisam od onih koji umiju nekome da kazu,volim te,sto zbog toga sto bih se osjecao glupo I neprijatno dok to izgovaram,sto zbog totalne besmislenosti te dvije rijeci.To su sigurno najvise izgovorene I eksploatisane rjeci,odkad je ljudi.Cak dok ovo pisem,mogu zamisliti pecinskog covjeka,kako sve sa onom tojagom na ramenu,njegovoj ljepsoj dlakavoj polovini,dzamrga nesto tipa volim te,pa je tek udari tojagom po glavi.Kako sam mogao onu plam,koja mi pece utrobom na sam pomen,Kristinog imena,reci sa to, volim te.Mnogo je trulo,ne da nije nista receno,nego I minimalizujem postojece.E sad…Kad mi je Tina prvi put put rekla da me voli,zamolio sam je da mi to vise nikad ne kaze.Zelio sam da to osjecam,nacinom na koji me slusa,pogledom koji nadmasuje svaki stih,dodirom koji svojom vrelinom,ostavlja crveni trag na kozi…to njeno volim te,nalazio sam u tome,ne u rjeci.Rjeci prije ili kasnije sve upropaste.Teta Nadica,Tinina majka,kad je postala svjesna cerkinih osjecanja prema meni,rekla je da tek sad vidi da se nista u zivotu ne desava slucajno I da sav put koje su nase majke zajedno presle,kao da nije bio zbog njih samih,nego da bi njihova djeca se tako nasla.Ja sam zelio manje sudbinskog u tome,pa sam to povezivao spletom okolnosti,I nicim drugim,iako nisam mogao ostati slijep za koincidencije.Plasilo me,da razmisljam,da je sve ovo,unaprijed smisljeno,I da se sve u zivotu,desava po nekom odlicno smisljenom scenariju,gdje se mi ,ne pitamo nizasta,vec samo igramo svoje role.Meni se svidjalo kako su stajale stvari

Kristina I ja

trenutno,ali me je I mnogo plasilo…nisam imao pojma kako ce se sve izmedju nas dvoje zavrsiti,a sve sto je nepoznato,osim velikoj nadi…vodi I velikom strahu. * Prvi ozbiljniji test,koji je zivot bacio pred nas,kao iskusenje nase ljubavi i vezanosti,bio je problem u koji sam poceo da upadam.Uporedo kako sam pocinjao da dobijam umjetnicki izraz,I radim na prvim autorskim pjesmama,poroci su poceli da ulaze u moj zivot,tacnije jedan,ali nimalo naivan,alcohol.Dok su neki ljudi oko mene,cak I drugovi iz benda,poceli da se zanimaju za lake droge,povremeno trazeci,sve veca I veca iskusenja,moja ahilova peta postao je alcohol.Droga me je bilo mnogo strah,pogotovo sto sam kao osnovac,imao prilike da vidim sestru jednog druga,posle izvjesnog perioda uzivanja droga.To nije bila djevojka,koju sam znao od ranije,nego hodajuci les,koji svojim uzasom plasi ljude oko sebe.Tako da sam od tih stvari,odlucio da se branim,jedinim logickim recenjem,ne probati nikad.O alcoholu,drugacije sam razmisljao,I to je porok,koji te takodje da unistiti,srozati na najnize grane,pogotovo ako te savlada,ali opet cinio mi se manjim uzasom od droga,zbog kojih gubis vezu,ne samo sa okolinom,vec I sa samim sobom. Primjetio sam veliki stepen tolerancije na pice ,I da mogu mnogo da popijem a da ostanem trijezan,I tek poneko primjeti stanje u kome jesam.Onda sam to poceo da zloupotrebljavam,I pocinjao doslovce da se nalivam raznim picima.Nisam bio probirljiv,bilo mi je bitno samo da ima alkohola u sebi. Sto je najgore,nisam pio,ono klinacki I pubertetski, da bi bio u fazonu,umjetnik koji pije,vec sto sam istinski uzivao,sto u zestini koja mi para grlo,sto u osjecaju koji sledi kasnije.Prvo sam pio samo vikendima,na probama I izlascima,a onda krisom od roditelja I tokom radne nedelje.Kristina je odmah vidjela da vrag nosi salu,I od starta krenula u incijativu,da se

Kristina I ja

manem svega.Gotovo uvjek se desavalo,da me posle svirke,ili nekog druzenja u gradu, Tina I Borko nose kuci,jer sam ja bio odvaljen da bih mogao da stojim na nogama.Lagao sam Kristinu,da cu prestati,jer pijem da bih se kao malo opustio.Ubrzo je usledila neka glupost,u vidu tucnjave,naravno posle mog pijanisanja,uhapsen sam I proveo noc na trijeznjenju u policijskoj stanici.Tek izjutra,kada sam se dozvao sebi,uveliko u stanici milicije,postao sam svjestan,kakvu sramotu,sam nanio I sebi,ali I roditeljima.Trenutak kad roditelji I Tina dolaze po mene,nikad necu zaboraviti.Otac me nijednom pogledao nije,niti mi sta rekao,ali je njegova faca odavala vulkan koji puca.Taman sam pokazao znake poboljsanja,posle toliko godina,vratio njegovu vjeru u mene…I onda mu priredim ovakvu stvar,koja lomi roditeljska srca.Majka me psovala,govorila da vece bruke u porodici nema od mene,da cu dati povod gradu opet da prica,kako djete iz dobre kuce a opija se I pravi probleme.Sta je te noci bilo,ja se ne sjecam,rekli su mi da sam se potukao sa nekim tipom policiji od ranije poznatim,I da su u tucu uletjeli I moji I njegovi drugovi,I da je nastala opsta tucnjava,gdje je bilo posla I za ljekare.Zigosan sam kao krivac,jer da nisam bio pijan,od tuce ne bi bilo nista.Kristina je dosla sa suzama u policiju,nije zeljela da me vidi unutra,cekala me ispred zgrade.Kad me zagrlila,pocela je doslovce da se trese i jeca,I da mi govori da je najbitnije da mi nije nista I da je ona ubjedjena da cu se promjeniti njoj za ljubav.Od stida sam htio u zemlju da propadnem.Tog vrelog martovskog jutra kad su se ljudi gotovo u majicama setali gradom,meni nije bilo nikad hladnije,kao da sam bacen u neku zonu gdje sija sunce,a ja okovan ledom,kome toplina nista ne moze.Nisam zasluzivao ni takve roditelje, nju,niti drugove koji su uletjeli problematicnog prijatelja da vade iz nevolje,iako je on za to kriv.Nisam bio alkoholicar,ali sam definitivno previse I cesto pio za mladu osobu,da nisam umio mimoici nevolju.Obecao sam sebi I drugima,da je pijancenje za mene zavrsena stvar,ali opravdano

Kristina I ja

nisam smio obecati da nikad necu piti….pitate se zasto,prosto…mnogo mi je prijalo lokati,pa sam se nadao da bih jednoga dana,mozda I naucio normalno piti I uzivati u alkoholu,a ne samo pretjerivati I opijati se. Izgleda,da ima nesto,u onoj izreci,kad kola jednom krenu nizbrdo,da ih nista vise ne moze zaustaviti.Pad je neminovan.Posle hapsenja,I velike bruke kojom sam pocastio ljude koji me mnogo vole,krenulo je blago zatisje.Povukao sam se izvjesno vrijeme,I rjetko gdje isao,osim u skolu.Nisam isao ni kod Kristine,nego je ona dolazila kod mene,bilo me sramota ici kod njenih,I suociti se sa njihovim prijekornim pogledima.U dugoj istoriji moje porodice,od svih mogucih predaka koliko ih u lozi znam,nijedan nije imao problem sa zakoknom,da ne pominjem dali je kad bio privodjen,dok sam ja za osamnaest godina,staigao dva puta da se pojavim tamo.Pitao sam se,kako sam dozvolio sebi,takvu glupost,kako nemam obzira prema ljudima,koji se toliko trude oko mene u svakom pogledu,a ja im vracam na takav nacin.Nije opravdanje da sam bio pijan,jer se odma postavlja pitanje,zasto sam bio pijan,zasto osamnaestogodisnji skolarac,dozvoljava sebi takav luksuz,da uopste bude pod gasom.Primjetio sam,koliko su moji roditelji,tih dana,izbjegavali druge ljude,bilo im je neprijatno na ulicu izaci,jer su sve komsije se zanimale,sta se to desilo sa samnom te noci.Krenuo sam polako da okrecem novi list,u nadi da ce me sjecanje na jutro u stanici milicije,kad tad osloboditi bolnog podsjetnika.Poceo sam da se vracam normalnim aktivnostima.U tome su mi pomogli ko drugi nego roditelji I Kristina.Bili su svjedoci mojih unutrasnjih previranja od te noci,velike grize savjesti,cak sam I smrsao dosta,da su se trudili po svaku cjenu,da mi pomognu da to prije zaboravim,I vratim se na stari kolosjek. E sad se vracam na ona kola,koja jure strmoglavo,bez mogucnosti,da se zaustave…Taman,sto sam poceo da se vracam u normalu,I hvatam opet normalan ritam sa

Kristina I ja

svakodnevnicom,desila se stvar,koja je na prvu loptu trebala da bude moja velika sansa.Stvar koja je trebala,da me izdigne iznad cijele situacije,I pokaze da sam ja mnogo vise od onoga sto pokazujem,i kako pricaju moja djela.Dobio sam poziv,da se sa svojim bendom pojavim na demo festivalu u Podgorici,na kome smo, koji mjesec ranije,konkurisali sa autorskom pjesmom I par odsviranih obrada.Bio sam odusevljen,kako ja,tako drugovi iz benda,Kristinu naravno ne pominjem,jer je ona bila van sebe od srece.Dobio sam novu priliku…sansu da dokazem,da nisam nadobudni seronja,koji samo zna problem izazvati,vec neko,ko ima sta ponuditi.Za pametne ljude,nove ukazane prilike,znace sansu,koja se mora iskoristiti,ili ako ne,dati sve od sebe u tome,pa sta bude.Za glupe I nezrele ljude,nove sanse,su prilike za nova srljanja,nove padove,I nove ambise.Ono sto je trebalo da mi da snagu,da se konacno dozovem,jos vise me gurnulo ka dnu,podjednako,koliko I hapsenje. Stigli smo u Podgoricu,s nestrpljenjem ocekivali pocetak manifestacije,a pogotovo nas izlazak na binu.Osjecali smo se kao pravi bend,neko ko je prosao konkurs u ne maloj konkurenciji,I ko je sada tu,da se bori za glavnu nagradu.Onda sam totalno neocekivano, postao akter ponovljene istorije,ali sa mnogo drugacijim ishodom…5 godine kasnije od one utakmice u Niksicu,kad sam bio citavu utakmicu provociran,od strane publike,desilo se nesto slicno,samo predmet provokacije nije bila moja debljina,nego prosto izazivanje nervoznih momaka, da se potucemo,a glavni ucesnici, opet Niksicani I ja.Nevjerovatno da nikako I nikad nisam uspijevao,da se skapiram sa ljudima,koji dolaze odatle.Momci iz Niksica,dosli su u svojstvu publike,na festival u Podgoricu,da bodre neki njihov bend,koji je takodje ucestvovao na festivalu.Oni su provocirali,koga su stigli,ali ja sam im nekako najvise djelovao podobno,za frku koju su trazili.Provokacija sluzi kao najbolji zov za nepriliku,I ona kad se uputi moze izazvati dvojni efekat,ili ce biti iskulirana,ili pozvati na bojno polje.Ubjedjen

Kristina I ja

sam, da bih ja presao preko njihovih,ni malo prijatnih parola upucenih meni,da tu nije bila Kristina,I da I nju nisu zakacili svojim skandiranjem,jer su primjetili da smo u vezi.Tina me molila,da ne obracam paznju,I da se usredsredim na ono zbog cega sam dosao…ali nisam izdrzao.Nisam mogao da istrpim smradove,koji diraju u ono,sto se ne smije dirati,u ono jedino, sto je jos ostalo cisto i neukaljano u meni, Kristinu.Majku vam jebem,zajebali ste se,sve cu vas pobiti.Oteo sam Ervinu boksera iz jakne,koji je u to vrijeme nosio sa sobom,I zaletio se na njih,spreman da ubijem,pokidam,satrem,ne razmisljajuci,sta bi se posle toga moglo desiti.Danas sam jedino srecan,sto je to bio samo bokser,jer da sam imao noz ili pistolj,ova prica bi se pisala iz zatvorske celije.Nisam u tom trenu,video roditelje kuci,koji se mole, da se jednoga dana dozovem sebi,nisam video ni Kristinu,koja je samo zeljela da ne obracam paznju,na uvrede tih momaka,niti sam registrovao drugove iz benda,koji su me molili,da ne napravim glupost u danu,koji smo toliko sanjali I cekali.Nista nisam video…samo sam video tri momka,sa pivom u rukama,koji bez ikakvog razloga,vrijedjaju Kristinu I mene.Najvecu snagu koju covjek moze osjetiti,nazalost,ne radja ljubav,vec bijes I prkos.Nosen nevjerovatnom mrznjom prema tim momcima,upao sam medju njih,I ne gledajuci gdje,krenuo da masem rukama,I bijem bokserom.Jednog sam odma borio,da se bukvalno vise nije dizao,za vrijeme tuce,dok su ostala dvojica se odmakla I povadila neke lance,kojima su krenuli da me biju,po glavi I po tjelu.U takvim momentima,bol se ne osjeca,osjeca se samo potreba da udaris jos jace,vise,podmuklije…Odmah se umjesalo obezbijedjenje,izvuklo me iz okrsaja,a momke udaljilo na distancu. Organizator je bio van sebe od bijesa, rekao je,da je ovo poslednji put da ja ucestvujem,na tom festivalu,jer se nikad nije desio ni najmanji incident,sve dok se ja nisam pojavio.Mnogi su odmah predlozili,da zbog incidenta,disfalifikuju moj bend,I odma napustimo prostor,da

Kristina I ja

bi posle povukli tu odluku,prvenstveno,zbog drugova iz benda,koji su bili nevini u cijeloj prici.Ipak su nam dozvolili da sviramo,ali se unaprijed znalo,to nam je bio zadnji put da ucestvujemo na toj manifestaciji,pa sve I da u buducnosti postanemo ne znam kaav bend.Na tom takmicenju sam odsvirao prvu autorsku pjesmu koju sam uradio,a cak I taj, za mene veliki trenutak nije mogao da ublazi osjecaj gorcine koji sam osjecao zbog cijele stvari.Pjesma je bila o Kristini.Na moju zalost osim pjesme,koju je cula I koja je trebala,da bude moje najvece iznenadjenje za nju do tad,bila je svjedok mog obracuna sa tim momcima,ali I onoga za nju mnogo goreg,kako su me ti momci I pored toga,sto su I oni dobili batina,bukvalno iskidali.Lanci po glavi,vise su boljeli Kristinu,nego li sam ja,u onom bijesu,osjecao bol.Tina je nanovo bila razocarana u mene…nije mogla da vjeruje kako neko poput mene,ko apsolutno nije djubre I pokvaren,moze da ispada negativac,I to samo zato sto ne umije prvo da razmisli I kulturno se povuce,kad primjeti da ga provociraju.Mnogo godina mi je trebalo da shvatim,da u duelu sa primitivcima,postajes veci divljak od njih,ako se upustis u duel sa njima.Kuliranjem konflikta,ipak pravis neku distancu izmedju njih I tebe,postavljas granicu koja vas nikad nece moci dovesti na isti nivo.Opet sam zelio da stavim tacku na sve te stvari,ostavih ih iza sebe I produzim dalje. Jedino sto je lijepo na kraju ispalo u citavoj stvari je trenutak kada sam odsvirao tu autorsku stvar-SAMO JA SAM TE ODUVJEK VOLIO-Iako je Kristina bila ljuta na mene zbog gluposti,koju sam napravio neposredno pre izvodjenja pjesme,nije mogla sakriti odusevljenje na tu pjesmu.U toj pjesmi sam opisao samo onako kako je oduvjek bilo izmedju mene I nje,I da ma kakve okolnosti u zivotu bile,ja cu I dalje raditi ono sto cinim od svojih ranih djecjih dana,to,da cu zauvjek je voljeti I biti odan.Ta pjesma nikada nije snimljena u profi studiju,jedini snimak te pjesme je video zapis upravo sa tog festival.Ljudi sve brzo zaboravljaju,pjesme pogotovo se

Kristina I ja

zamjene nekim novijim,aktuelnim,a ta pjesma I pored zazivljenosti u to vrijeme medju gimnazijalcima I grackim muzicarima,ubrzo se zaboravila.Na kraju se svela na onoga ko je uradio tu pjesmu,I onoga kome je ta pjesma posvecena, ali I to je bila njena poenta.Vise od toga nisam ni zelio. Roditeljima nisam rekao za ono sto se desilo u Podgorici.Masnice na licu,pravdao sam padom na basketu,koji smo kao odigrali,dok smo cekali festival.Inace dosli smo dan ranije na festival,da bi se odmorili I spremni docekali pocetak. To je bila istina,ali laz je bila da smo,da bi prekratili to vrijeme,igrali basket,na kome sam ja navodno pao.Nisu povjerovali u to.Majka je tih dana,zbog sjekiracije dobila visok pritisak,imala probleme sa srcem,par puta zavrsila u hitnoj pomoci,a ja I pored svega toga,nisam umio da povucem rucnu I okanem se nevolja Moji problemi sa naravi,koju u tom periodu nisam uspjevao da obuzdam,zabrinjavali su sve oko mene,plasili su se da jednom ne naidjem na nekog ko ce me brutalno pretuci,da ne kazem nesto vise.Ja nisam bio neki tucaros,iako sam se cesto tukao.Dok su drugi momci koji vole da se makljaju,bar radili na tome,vjezbali kuci,isli na kik boks,ili na neku drugu borilacku vjestinu,ja sam bio iz druge price.Nisam imao nikakvu tehniku u tuci,osim mahanja rukama I nogama,I mnogo sam djelovao snaznije,nego sto sam to realno bio.Jesam bio solidno snazan,ali ni priblizno,kako je porucivala moja konstitucija.Velika glava,sirok rameni pojas,misicave noge od fudbala,stomacina,miks, vise sala nego misica,pozivali su protivnika na oprez i respect.U stvarnosti,iole jak protivnik,koji malo zna da udari kako valja,obara me na zemlju,bez problema.Moj adut u ,,saketanju,,posebno sa jacim od sebe,bio je krajnje bizaran metod,trpljenje bola.Nikad nisam odustajao u tuci,pa nebitno koliko tip bio jaci od mene.Proradio bi neki inat,pogotovo ako bi video da je frajer jaci od mene,I da mu ne mogu nista.Iznova I iznova,bih kretao na njega,svaki put dobijajuci batine,ali nisam odustajao,sve u

Kristina I ja

nadi da ce protivnik prvi odustati.Nekad bi se I povlacili,plaseci se da ne nagrde budalu od batina,a nekad su uzivali u dzaku za batinanje,koji se uvjek sam,potura pod sake. Kao sin u izrazitoj patrijahalnoj porodici,sve sam dobio I sve mi je omoguceno od roditelja,apsolutno sve…jedino sto moji roditelji nisu mogli da trpe I jedino zbog cega sam dobijao kritike I batine ,bile su upravo tucnjave u koje sam upadao sa drugom djecom.Moji roditelji ne vjeruju u nasilje,smatraju da se svaka nevolja mora izbjeci,I da je bolje povuci se I progutati ponos,nego li uci u konflikt,koji tek nikome ne moze dobra donijeti. * Dani zavrsne godine srednje skole,proticali su onako,kako vecini mladih, koji osjecaju trenutak kraja jednog razdoblja zivota,prelijepo I nezaboravno.Svi smo pretpostavljali a I znali,da ce nas zivot rastrkati,na hiljadu strana,da ce mnogi kontakti biti pogubljeni,I kao da smo u saznanju te neminovnosti, svi u generaciji,od zivota grabili kao ludi.Postajali smo nezadrzivi,htjeli smo sve I odma.To vrijeme,kad se uziva u zivotu,ali I naslucuju I sanjaju neki buduci koraci, meni I Tini,donijelo je prve sumnje I nemire po pitanju zajednicke buducnosti.Imao sam 19 godina I nije me bilo sramota da priznam,da sam bio samo sa jednom zenom,da drugu nijednu nisam probao bar poljupcem ili dodirom,I bio sam spreman da tako I ostane.Sto se Tine tice,ona je to zeljela bar podjednako kao ja,da ne kazem vise.Znam da ce muski citaoci ovog stiva,za ove moje zadnje recenice reci-Joj koja picka papucarska-ok ljudi,mislite sta hocete,necu vas ubjedjivati u suprotno.Zbog Tine,za mene nisu postojale druge.To nije bila samo stvar povjerenja ili lojalnosti,pa necu da je prevarim,nego jednostavno, previse mi je bila zastupljena u zivotu,da bi ostavio prostora,da druga makar priviri.Naravno da nisam mogao da ne primjetim,kad neka dundara,zamase grudima ulicom,ili pak prodje sa minicem do usiju,to su stvari

Kristina I ja

koje refleksno primjetis,I to nema veze sa tim dali bi ti nacinio prevaru.ili ne.Mislim,nije da ja ne bih tu radio nesto nevaljalo,ali cim bi se Kristina pojavila,ja sam zaboravljao na sve.Kazu,da svaki umjetnicki nadaren tip licnosti,ima svoju muzu,vjecitu inspiraciju,koja ga nosi u kreativnom smislu,I predstavlja more nadahnuca,koje nikad ne presusuje.Za mene,nije bilo dileme,ko je moja muza,jer mi je bio dovoljan,nekad samo jedan pogled na nju,da mi glavom prodje million ideja,melodija,pjesama,slika,da cesto ni djelic tog inspirativnog poleta,ne bih uspjevao da uhvatim,I u konkretno pretvorim.Bilo svojim izgledom,glasom,osmijehom,karakteristicnim nacinom cesanja nosa,pokretima usana kad se naljuti, nesvakidasnjom pozom kad spava…ona je budila u meni…iskreno ne znam,sta da vam kazem,sta god bih rekao,bilo bi malo. Tada sam bio vise nego siguran,da I Tina nije bila ljepa koliko jeste,cak da je bila krajnje neupadljiva djevojka,ubjedjen sam da bi je pronasao vremenom , pa bilo kako.Mozda je ne bi jurio citav zivot, I kao klinac,ali bi na kraju bila moja,iako ovim opovrgavam,ono sto sam rekao da je nama muskarcima zenski izgled presudan,tada sam shvatio da ima nesto mnogo vise…ali mnogo… poznavajuci nju, veliku licnost I dusu kakvu ima ona,shvatite da Bog nekima da veliku dobrotu,ali I veliku ljepotu,jer dobrota andjeoski sija,samo iz prelijepog lica,nikako ne obicnog.Cesto sam je znao pitati,zasto je bila zla prema meni u klinackom periodu,I kako je moguce da je od razmazene I arogantne djevojcice,mogla postati takva kakva je sada.Priznala mi je jednu za mene,krajnje neocekivanu stvar,a to je,da je oduvjek imala potrebu,da bude uz mene,pa bilo da me iz prikrajka gleda sta radim,ili da me prosto otkucava za moje vragolije.Rekla mi jeNit si mi bio drug,ni brat,ni simpatija,nista od toga,a uvjek me vuklo nesto ka tebi,a posle si mi postao sve to I ono najvece…ljubav zivota. *

Kristina I ja

Nase strepnje u vezi zajednicke buducnosti ispostavilo se da nisu bile bez osnova…Ni ona ni ja,nismo uspijevali da zatvorimo oci,na neki nama do tad,nepoznat nemir,nemir koji je slutio nesto nezamislivo,da ce posle srednje skole,svak uhvatiti svoj voz sudbine,I da u njemu nece biti mjesta za ono drugog.Uvjek sam u glavi imao dvije krajnjosti,vezanu za Kristinu.Prva,da cemo ostati zauvijek zajedno,da se nikad necemo razdvojiti,pa ne znam kakve okolnosti,u zivotu bile.Da cemo jednoga dana,dobiti djecu,dati im imena koja smo zeljeli,I kada odrastu…sa njima se smijati na gluposti,koje je radio njihov otac u mladosti, da bi im osvojio majku.Druga,nazalost gora slutnja..bila je neko prohladno jesenje maglovito vece,pusta zeljeznicka stanica,I ona I ja.Voz koji uskoro krece,I nas oprostaj,koji odlazemo da samoga polaska voza.Ona negdje odlazi,gubi se,nestaje tim vozom u magli,ostavljajuci me samog na stanici,da dugo gledam za njim. Ma koliko sebi to nikad nisam zelio da priznam,znao sam za price drugih ljudi,koji su nerjetko znali da kazu,da najvece ljubavi uvjek dozive svoj kraj,I da vremenom izgore u svojoj silini.Priroda nam je dala da budemo umjereni u svemu,I da se neumjerenosr svake vrste kaznjava,u bilo cemu…nazalost I u ljubavi.Voljeti nekog previse,a biti voljen mozda jos vise,to su stvari,koje odnose prevagu nad prirodom,I svim onim sto nam je ona dala,a nista ne smije biti iznad zakona koja diktira majka priroda.Tada zivotne okolnosti u ime pravila prirode,serviraju situacije ciji je cilj da stvari vrate u normalu,I poprave pogresno ucinjeno. Znali smo da sanjamo drugacije snove….ali I da se toliko volimo,da tu ljubav ne mogu ugroziti neistovjetni snovi.Snovi su krajnje cudna stvar…sa njima nikada nismo nacisto.Tu su da nam podare nevjerovatne stvari,I predstave pokretac ka njihovom dostignucu,ali tu su nekada,nazalost,da nas samo zanose,I ucine gubitak sa realnoscu,koji ce nas sputavati hodom kroz zivot.Ne vjerujem da je ikada postojao,ili

Kristina I ja

postoji,covjek koji moze reci da je ostvario sve svoje snove.Moze on to reci medju drugim ljudima,naci opravdanje u mnogim velikim stvarima koje je napravio,ali dali je bas tako.Uvjek ce postojati onaj dio nas,koji ce nas podsjecati na nesto ucinjeno ili neostvareno,a u to vrijeme toliko zeljeno.Neki ljudi ce utjehu za neostvarene snove,naci u nekim drugim poljima,I na taj nacin naciniti kompenzaciju,mjenjati istinsko zeljeno,za ono trenutno postignuto,ubjedivsi sebe da je zapravo to pravo,a ne nesto, za cim smo zudjeli nekada davno.Takodje ima ljudi,koji svoje neostvarene snove,samo odloze nedje,na sigurno,na prvi pogled zametnuto mjesto,cekajuci pravu priliku,da snove vrate na velika vrata,I krenu u pohod ka njihovom ostvarenju. Zbog tih snova,Kristina I ja se nismo razumjeli… Tina je zeljela da zajedno odemo u Bg, tamo studiramo, zivimo zajedno, i da to bude to do zavrsetka faksa.Vidjela nas je,kako zajedno zivimo,u nekom stancicu,odmicemo sa studijama,vjencavamo se..Jasno mi je rekla,da ne zeli da se razdvajamo za vrijeme studiranja,I da ako ja ne zelim u Beograd,ona ce poci samnom gdje ja hocu.Ja sam zelio nju u svim svojim planovima,ali…Moj problem je bio sto nisam imao pojma sta cu sa sobom.Dok je ona jos od 8 razreda sanjala da postana zubarka,I da u svom gradu otvori stomatolosku ordinaciju,stvari samnom nisu bile ni izbliza takve.Prvo sam htio muzicku akademiju,pa knjizevnost,u jednom periodu sportsko novinarstvo,pod impresijom tetke Zorke pomislio da je arhitektura prava stvar za mene,pa me medicina naglo zainteresovala.Profesije su se smenjivale kao na traci,a vec je bio maj mjesec kad ljudi ulaze u zavrsne faze spremanja prijemnih ispita.Nisam imao predstavu,sta zelim od zivota,niti sam se smatrao dovoljno zrelim,da sa devetnaest godina,prelomim,sta ce mi biti buduci poziv.Jedino u sta sam bio siguran da zelim,to su bili Kristina I muzika,ostalo me nije tangiralo. Smatrao sam da mi je vojska idealna prilika,za taj period zivota,odsluzim je I konacno shvatim sta hocu od

Kristina I ja

svega.Bio sam ubjedjen,da mi treba neki mnogo strog ritam,koji ce me dovesti u red I srediti mi misli.Osim vojske,zelio sam da skupim i novac za profesionalnu muzicku opremu,I bavljenju muzikom dam mnogo ozbiljniji smisao,a u medjuvremenu osluskujem sebe,I odlucim sta hocu od zivota.Bio sam spreman,da pustim Kristinu da ide bez mene,naravno ne da raskinemo,vec da odrzavamo vezu na daljinu,gdje bih joj ja,cesto dolazio u posjetu,a mozda vec iduce godine I pridruzio u Beogradu.To mi je bilo najlogicnije,zadrzavam je kraj sebe,a u medjuvremenu dumam o svemu. Ona nije mogla da prihvati takav model veze,jej je smatrala da je to samo uvod u ono sto se desi kad ljudi nisu stalno zajedno.Htjela je,ili da zajedno pauziramo,ili zajedno studiramo…To uopste nisam mogao pretpostaviti da ce reci.Bila je spremna da se zaposli kod ujaka u radnji,dok ja,preko kumove veze,sluzim vojsku u nasem gradu.Ej…da gubi godinu dana zivota, zbog moje nezrelosti,sto ne znam sta cu sa sobom,koji idot bi dozvolio tako nesto za osobu,kojoj samo lijepo zeli.Nisam zelio da bude tako… Ne bih mogao da podnesem,da gledam Kristinu,koja radi u poslasticarnici,zarobljena tu, mojom nemarnoscu I ljubavlju prema meni.Ona da placa cehove,moje nezrelosti I neozbiljnosti,kad moze da bude na putu svojih snova,I ne odlaze njihov pocetak,zbog nekog,ko nista ne sanja.Kako ja,koji je volim,najvise na ovome svijetu,da dozvolim to mojoj Kristini…kako….ali opet…nisam mogao ni tek tako,da upisem bilo koji fakultet,I posle se vjecito kajem.Boze…daj mi pameti. Prvi put za cetiri godine veze,citav zivot poznanstva,krenuli smo ozbiljno da se svadjamo.Nisam pristajao,ni pod razno,da ona pauzira zbog mene,a ona nije pristajala da ode sama da studira,I da se gledamo u petnaest,ili mjesec dana,jer se plasila da ce to biti pocetak kraja.Strahovala je od mog hladjenja,promjena koje me nekad znaju,bacati iz krajnosti u krajnost…I da joj je mnogo lakse,kad zna da sam

Kristina I ja

uvijek tu,nego da strijepi od mojih,,ludosti,,Tada me je I prvi put povrijedila…sumnjom,da se mogu ohladiti od nje.Kristina…kako...pa jedino,na ovome svijetu,u vezi mene,sto je sigurno,I sto ce biti uvjek....to je ljubav prema tebi.Vjerovatnije mi je bilo,da nekad golim rukama,medvjedu u borbi,srce iscupam,nego tebe da prestanem voljeti.Prije bih se kladio,da ce neki veliki oblak,zauvjek prekriti sunce,nego na to,da te bar manje volim. -‘’Tvoj problem je sto nikog ne slusas osim sebe samog. Mislis da ti sve znas, ne das nikom da dopre do tebe, ni roditeljima ni meni. Ta tvoja narav ide mi na zivce, covjece, ja samo zelim da budem sa tobom, da se ne razdvajamo, ako ne moramo, a ne moramo… zasto da ides u jebenu vojsku, kad nece niko drugi da ide, ukidaju je iduce godine, zasto hoces bespotrebno da gubis vrijeme? Hajde da upisemo neki fakultet, ne moramo u Bg, studiracemo, ti ces svirati.Ako neces tako,ok…Pusti me da budem ovde sa tobom.Radicu,ti ces odsluziti vojsku,I necemo se ni okrenuti godina ce proci,I mi upisujemo faks.Sta je godina dana…molim te,ne tjeraj me od sebe… - placnim glasom preklinjala me Tina. * Raskinuli smo noc prije maturske veceri.Setali smo kraj Lima,drzali se za ruke,I nadali se,da ce ona druga strana popustiti u svojim namjerama.To se nije desilo…Dopratio sam je do kuce,poljubio je,I krenuo.Oboje smo znali da je to kraj. Ni ona,ni ja,nismo se pojavili na maturskoj veceri,I pored kupljene haljine,odijela,cipela…Oni su ostali u ormarima,fiokama,da cekaju neke nove prilike,a ko zna…mozda I neke nove ljude. * Ne moram vam reci kako je izgledalo,odjednom biti bez nekoga,ko vam je do tad bio sve.Prvi dan posle raskida,nisam bio svjestan,ni naredni dan, ni onaj sledeci,ni onaj posle sledeceg,pa ni onog dana,sledeceg od sledeceg,sve dok jedne

Kristina I ja

noci nisam klonuo I definitivno postao svjestan bez koga sam ostao.Tek sam shvatio,da ona nije otisla kod babe u selo,kod brata u Novi SAD,kod drugarice u Bijelo POLJE…ona je otisla iz mog zivota,I to zauvjek.Danima nisam iz kuce izlazio,zabarikadirao se u sobi,I trazio mislima barem jednu stvar u zivotu,za koju mogu da se uhvatim poput davljenika,I nastavim dalje…trazio sam svoju slamka spasa.Kako produziti dalje…u cemu naci smisao,volju,neki unutrasnji pokretac….Razmisljao sam o roditeljima,sestri,njihovoj,ponekad I neopravdanoj,velikoj ljubavi prema meni…oni su najvise zasluzivali,da se trgnem iz tog stanja,I konacno uradim nesto sa samim sobom.Nikad nisam bio dobar sin,nikad nisam uradio neku ljepu stvar za njih,da ih ucinim ponosnim,kako to samo roditeljima mogu pruziti uspjesi djece.Ono malo ljepih stvari,sto bih im,povremeno priustio,odmah bi ponistio nekim idiotizmom,I ubijao njihovu nadu,da izlazim na pravi put.Znao sam to,da imam I neke talente,nesto sto su uvjek drugi,primjecivali vise,nego li ja sam,I da mozda konacno treba da radim na sebi,I u tom licnom napretku,postanem bolji I tako nadjem svoj izlazak iz bede…tako se otrgnem od Kristine. Citav zivot sam imao jednu borbu, I jedan san u zivotu,osvojiti I ostati sa Kristinom,tu su pocinjale,I zavrsavale se moje ambicije.Kao dijete odrastao sam,ne sanjajuci,o tome da cu postati pilot,astronaut,Sale Djordjevic…mastao sam samo o njoj.Zbog obuzetosti Tinom,mozda sam I zato postao totalni luzer,jer su se svi moji snovi zavrsili ,onog trena kada me ona zavoljela.Kad sam ostvario,ono sto sam kao klinac zelio,samo sam stao.Vise nije bilo teznji,novih vrhova koje treba osvojiti,novih pobjeda…sve van nje,su bile sporedne stvari,koje ce se ostvariti,ili ne ostvariti,ali imajuci nju,za sve me je boleo kurac.Da se razumijemo,nisam mislio da jednoga dana,zivim od vazduha I ljubavi prema njoj,I ja sam duboko u sebi,zeleo,pa makar I minorno, da postanem neko I nesto,ali

Kristina I ja

onog trena,kada sam o tome poceo bar malo vise da razmisljam, kuda cu I kako cu,mi smo se mimoisli... Kada sam konacno smogao snage,I izasao iz sobe,gdje sam danima boravio,nisam mogao sakriti iznanadjenje.Mislio sam da je citav svijet, stao onog dana,kada smo mi nestali.Nije bilo tako…Komsije Refik I Dzenana plijevili su bastu,istog raspolozenja kao I uvjek,lokalni postar pijan se vukao ulicom,nesto pjevuseci sebi u bradu,djeca su se vracala iz skole,Sunce je bilo na istom odstojanju kao I ranije,ni vazduh nije bio drugaciji…zivot je tekao kao I ranije,samo sam ja bio stao,mrtav u svom tom zivilu,crn u svom tom sarenilu. Trebalo je poceti sve iz pocetka…nauciti spavati,a da znas da je ujutru neces vidjeti nauciti hodati,a da znas da ne ides ka njoj, nauciti jesti,a da ne zuris jer te ona ceka na uglu,nauciti raditi ljepe stvari,a da znas da ih ona vise nece hvaliti,I na kraju…nauciti ostati priseban,I sa tom prazninom ici zivotom.Svi su me tjerali da pricam o tome,da ce biti lakse,ako se nekome izjadam,ako se isplacem…a nista od tog nisam mogao.Sta mi ko moze pomoci…nisam trazio saosjecanje,drugarski udarac u rame,roditeljsi zagrljajaj,jer te stvari,nece vratit nju,niti ce meni biti I malo bolje,vec cu osjetiti tudje sazaljenje,a to mi sigurno ne treba.Ljudi odjebite,ok sam,nista mi ne fali… a suze…ko u inat ,nijedna nije htjela vani,kao da tugu moram da nosim poput bremena na ledjima,bez imalo olaksanja,bez imalo mira.Kao da sam ih trosio,I potrosio,na nebitne stvari u zivotu,odavno ispucao bonus,I onda kada mi najvise trebaju,njih vise nema,salter zatvoren. Vrijeme mi je postala jedina utjeha…saznanje da ce bol izgubiti tu trku sa vremenom,I da cu sa godinama steci mudrost,ne da je zaboravim,vec da tu prazninu nosim, barem dostojanstveno u grudima.Da nikad niko ne primjeti ,ni tracak tuge na mom licu,da sjete ne bude u mom pogledu…da niko ne primjeti Kristinine ostatke u meni.Neka se bar ne vidi spolja,a to sto se kuva u meni,neka ostane moja stvar,to nek ide meni na dusu.Mrzeo sam jedino,sto da bih dosao do tog nivoa,kada

Kristina I ja

proteklo vrijeme utisava bol…treba vrijeme I vrijeme da prodje.Nisam mogao zaspati tek tako,I probuditi se,pet godina stariji,gdje sam u snu,ostavio vremenu zavijet,da bez mene I moga ucesca u bici,pobijedi bol,I dozvoli mi,jednog jutra da se probudim,vidno stariji,ali oslobodjen od svega,ali ne I uspomena.Uspomene na nju ne dam…jer ako je cijena lisavanja bola,odreci se I njih,zajebi sve,neka boli,neka otkida,neka me ubije…ali uspomene necete dobiti.Bez njih,za mene se moze reci,da sam taj I taj,I nista vise…nema me. Ni malo mi nije olaksavalo saznanje,koliko je I ona patila posle razlaza…lose raspolozenje u koje je pala,silni izgubljeni kilogrami,sjekiracija njenih roditelja da ce izgubiti zdravlje.Sve to me dodatno kidalo,jer sam zelio da ona bude srecna,I da nekad shvati,da je ovako ispalo samo iz moje ljubavi prema njoj,ni iz cega vise.Ona je zasluzivala sve najbolje,I da otkrije svoju novu srecu,sto je prije moguce. * To ljeto,posle zavrsetka srednje skole I razlaza sa Kristinom,proveo sam radeci na gradjevini.Ono sto je trebalo da traje tri mjeseca,do polaska u vojsku,potrajalo je mnogo duze.U vojsku na kraju nisam ni otisao.Zaposlio sam se kao fizikalac kod nekog privatnog preduzimaca,I u nimalo laganom radnom ritmu,trosio dane.Zapinjao sam iz petnih zila radeci,nekih puta mnogo vise od kapaciteta sopstvene snage,kao da sam time zelio sebe da kaznim za sve propuste koje sam napravio zadnjih mjeseci.Ne znam koliko sam puta sebi ponovio pitanje-Zasto samnom nikad nije tako lako,kao kod kod drugih ljudi.Zasto u svemu idem nekim tezim,zaobilaznim putem,a opet nigdje ne stignem na kraju.Zasto nisam mogao biti,kao sav normalan svijet,koji je imao sansu,I tu sansu bar probao da iskoristi.Moj poraz su bili Kristina,neupisan fakultet,I sveukupna razocaranost u mene,sto od porodice,drugova,I ona najgora…od sebe samog.Sretao bih s vremena na vrijeme,drugove koji bi povremeno dolazili kuci

Kristina I ja

vikendima.Svi su oni studirali,ponosno pokazivali prve ocjene u indeksima,zivjeli neki sladak studentski zivot,o tome mi pricali sa odusevljenjem…a ja sam bio jedno veliko nista,koji ih slusa,jos vise zaleci,za svojim prilikama. Iskreni prijatelji su se saosjecali samnom,jer jedini iz starog drustva nisam otisao na fakultet,ali su I oni oduvjek znali, da ih od mene nista ne moze iznenaditi,bili su spremni da cuju il da sam zavrsio u blatu,il da sam dotakao zvijezde,zlatna sredina,kojoj sam se uvijek nadao,prosto nije bila za mene.Bilo je I onih koji su znali da prokomentarisu,da se nista nije moglo vise ocekivati od mene,da sam predodredjen za dno,I da je moje ponasanje oduvjek nagovjestavalo nekoga,kome je bliskiji pad,nego li let.Moja sramota,nije bio rad na gradjevini,znojem i prasinom zamazano lice,dok svi moji prijatelji ponosno marsiraju amfiteatrima,I u glavama prave sliku izvjesno lijepe buducnosti,ne…jer je I to profesija kao I svaka druga…moja kazna je bila,totalna beznadeznost I nedostatak cilja,kao da su sve moje ambicije,pocinjale I zavrsavale se,tu na skeli.Kao da nekada boraveci sa Tinom,nisam zelio da postanem veliki pjesnik,muzicar,romanopisac…nicega od toga,vise nije bilo u meni,kao da mi je sve sa njom nestalo,kao da to nisam zelio zbog sebe samog,vec prvenstveno I samo zbog nje…da bi nju ucinio ponosnom.Tu se opet vracam na vec receno,da osim nje,nisam imao,nijedan san u zivotu.Samnom na gradjevini radilo je par vrsnjaka,ali su oni za razliku od mene,imali svoje planove,kovali ideje za odlazak preko grane,nadali se necemu pa I sedmici na lotou…svi su mislima lutali na neka bolja mjesta,poslove koje ih cekaju,pa makar se to nikad ne desilo,I zauvjek ostali na gradilistu,oni su ipak sanjali…Brojao sam dvadeset godina,a nisam ni dalje znao sta zelim od zivota,gotovo osam mjeseci od kraja mature,I prve propustene prilike da nesto studiram.Razlog da jednu godinu pauziram da bih razmislio o svemu,bilo je samo mazanje ociju samom sebi, uzaludan bijeg od bunila, kome ni godinu dana kasnije,nisam uspio da pobjegnem.Kristinu sam izgubio,ne da bih pronasao

Kristina I ja

sebe,vec da bih nastavio da budem to,sto sam oduvjek bio…totalni gubitnik. Roditelji kad vide lose stanje,u kome se djete nadje,na sve nacine pokusavaju da ga dozovu,ne birajuci sredstva za spas.Pokusavaju da te trgnu ,izbave,opamete…ali na kraju shvate,da se nalaze u situaciji bespomoci,osjete da su im ruke vezane,I da sam ja zapravo jedini, koji moze da pomogne samom sebi.Sjekiracija nastaje,ne kada se nize poraz za porazom,vec kada ne postoji ni najmanja zelja,da se bilo sta promjeni.Porazi zabole,kada se dese,s vremena na vrijeme,kad si nenaviknut na njih,kada se u nizu povremenih ili cestih pobjeda usunja koji poraz,ali kada se desavaju stalno…vise ih ne dozivljavas kao lomove,vec kao nesto tako normalno,neiznenadjujuce,nesto sto ocekujes I uknjizis, I prije no se latis necega.Zadnja roditeljska solucija kad vide da oni tu vise ne mogu pomoci,I kad je ocigledno da onaj kome treba pomoc,ne preuzima nista,da to stanje promjeni,jeste ono roditeljsko,,samo nek je ziv I zdrav,,Tada su vec svjesni,gdje vode stvari,mire se sa tim,prihvataju da njihovo dijete,ne da nece ostvariti roditeljske potajne zelje,sopstvene ambicije,vec nece ni ono najosnovnije,sto se bar za toliko podrazumijevalo…da postane covjek na mjestu.Prioriteti se mijenjaju, kriterijumi padaju,zelje nestaju…ostaje samo roditeljska ljubav,koja tezi bar da ne izgubi dijete,pa ma koliko bilo neprilagodjeno i neostvareno.Niko je pocinjao doslovce da me moli,da odem iz Prijepolja,da upisem neku visu skolu,samo da nestanem odatle,pa bilo gdje.Znao je kako na mene djeluje okruzenje u kome sam ostao,boravak na mjestu,u kome nista drugo ne uspijevam da nadjem,do bola I zbunjenosti.Poceo je da prica samnom,cesto ulazeci u teme,koje smo tako vjesto izbjegavali jedan od drugoga.Pricao je o zivotu,o svojim trijumfima,I padovima,dilemama…I o mnogim stvarima,za koje sam mislio da nikad necu cuti iz njegovih usta.O zivotu je govorio,kako neke ljude proslavi,neke satre,a da to uopste nije do zivota,iako on nije za sve isti,nego do ljudi koji ga zive,I

Kristina I ja

nacina na koji se postavljaju prema njemu.Za neke je maceha,za neke majka,ali kakav god da je,svak ima priliku da ga zivi,I proba nesto uraditi u njemu.Niko I ja,apsolutno nikad ranije nismo pricali o Kristini.On je znao oduvjek,da je Kristina najsnaznija nit,koja me drzala nekom pravcu,pa ma koliko on bio krivudav.Znao je, da sam preko nje sve otkrio,svako osjecanje koje postoji na ovome svijetu,I koliko god on volio sto imam Kristinu za sebe,strepio je dana,ako ona vise ne bude bila tu…I kako cu se ja snaci u svemu tome.Pricao je o svojim djevojkama,mnogo prije majke.Zelio je to da predstavi,kao nesto tako jednostavno,usputno,cesto se sluzeci frazom,,da je valjalo to bi trajalo,,ali matori me nije mogao prevariti.U njegovom glasu,se I te kako naziralo prisustvo neke osobe,koju je on zeleo da precuti…I jeste uspio,ali samo glasom.Shvatio sam,da je I on u mladosti imao svoju ,,Kristinu,,onu najvise voljenu,tesko prezaljenu,ali vremenom,ipak izbledjelu.Odlucio sam da ga poslusam,odem iz Prijepolja. * Odlazak iz rodnog grada,je jedino mogao uciniti potrebnu promjenu,koja bi me trgla od razmisljanja o njoj,I pokazati neke nove vidike,tacnije,pokazati mi spas..Nas grad je bio previse obojen uspomenama,da u njemu, osim njih,nista drugo ne bih uspio da pronadjem.Od mjesta koje sam toliko volio,gotovo krvlju vezan za njega,preko noci je postala mala depresivna,vjecito maglom okovana kotlina.To vise nije bila to Prijepolje,ili to vise nisam bio isti ja…Otisao sam,nisam se okrenuo,kao da ne napustam kucu,roditelje,sve poznato…zelio sam sto prije da dodjem negdje,gdje cu biti dovoljno daleko.Otisao sam u Novi Sad,upisao neku visu skolu.Tina je jos krajem septembra prosle godine napustila Prijepolje,godinu dana prije mene,krenula je stazama onih stvari,kojima je uvjek tezila,sa nadom da ce sve postati bolje,I da ce ubrzani zivot

Kristina I ja

koji prestonica nosi sa sobom,pomoci joj da proteklo ostavi iza sebe.Nadao sam se da je uspjela…Majka je znala da mi prenese za njene desetke na fakultetu,titulu najljepse brucoskinje, koju je ponijela boraveci na nekoj brucosijadi.Sve su to bile lijepe stvari…ali sam slutio I u njoj bol,ali I veliki ponos,da bi dozvolila bilo kome,da to primjeti. Kazu da je ljubav sebicna igra…I da se ucesnici u njoj kostantno bore za nevidljivu prevlast nad onim drugim.Svak se bori,da kad jednom dodje do raskida,da on bude taj,koji manje pati,on bude taj koji prije sve zaboravi,I naravno,on bude taj koji trijumfuje.Ispada da je ljubav,samo spremanje za raskid,I reakcije koje ce nastupiti posle njega.To mi mnogo ljigavo zvuci,jer da je tako ,ispada da su sva osjecanja unaprijed smisljena djelatnost,koja samo sluze da zavaruju drugu stranu,I na slavi te prevare zavrede tudja osjecanja,koja opet imaju neke skrivene motive.Ljudi,cemu to…ma koliko me tuklo po srcu,to sto nismo skupa,podjednako me tuklo saznanje,da je ona mnogo osjetljiva,I da joj sve ovo tesko palo.Da sam mogao,kunem se,meni najsvetijim-Kristinom,preuzeo bih njenu polovinu bola,da sam mogao, jer mi je uvjek,bio ljepsi prizor u sjecanju,nje nasmijane,nikako uplakane,pa makar ja time,dobio oznaku porazenog I ne znam kakvog. Mi nismo znali za igre,mozda smo I zato,skupo platili odvajanje.Jednom joj rekoh ‘’Ljepoto, nema meni srece,ako znam da i ti to nisi’’ Znam da cete reci, patetika do bola, ali iskreno puca mi kurac sta vi mislite.Uvijek mozete da prestanete ovo citati. * Turbulentnih,prebrzih,vise lijepih a manje ruznih dvadeset godina zivota,ostavio sam u rodnom gradu,I otisao…sve posle toga,djeovalo je mnogo sporije,mirnije,ali…to mi je I tako trebalo.Nisam ocekivao promjene,koje su tako brzo me nasle.Nasao sam se u krugu ljudi,koji su me prihvatili sebi,kojima nisam morao pricati nista, sta sam prosao I sta radio.Ljude koji su proslost,ostavili u proslosti,u

Kristina I ja

sjecanjima,tamo odakle se ne vadi.Posle godinu dana uzeo sam gitaru u ruke,krenuo opet da sviram i pisem pjesme,iako sam bio ubjedjen da je to za mene zavrena stvar.Bio sam ziv… Kristina je I dalje bila tu,njoj jedino nisam uspio pobjeci,bjezeci iz Prijepolja…ali to nisam ni zelio.Cesto sam u mislima razgovarao sa njom,prenosio joj novosti o svom zivotu,zamisljao njene reakcije,na moje nove pjesme…I dalje nisam mogao da zamislim da sve ovo tece I odvija se bez nje.Kao da je bila negdje skrivena,posmatra me,ali ja ne uspijevam da je vidim iako je uporno osjecam…cak se I ljutim,na nju,govoreci joj da sve ovo predugo traje,I da izadje na vidjelo vec jednom…Ona naravno,ne bi izasla… * Pjesme iz mene,krenule su da teku kao lude.Opet sam pocinjao da osjecam onu staru zelju za muzikom,kao da sam gitaru samo bio odlozio na kratko,posle je uzeo,obrisao prasinu I nastavio gdje sam stao.Postao sam bolji,iako godinu dana, je nisam ni pipnuo.Ljudi oko mene,kolege sa fakulteta,bili su odusevljeni pjesmama,uporno se pitajuci,odakle mi inspiracija,I koje ta osoba,koja se provlaci svakim mojim tonom I stihom.Na jednom nastupu,u studentskom klubu,prisla mi je jedna djevojka,sa suzama u ocima -Sta ti se desilo-pitala me je,gledajuci me pravo u oci. -Zasto toliko bola u tim pjesmama…zasto si mene tako rastuzio…treba da pjevas ,,tra-la-la,,a ne tuzne pjesme…ti si samo klinac…zivi.Bio sam zbunjen I nisam znao sta da kazem.Djevojka je doslovce brisala suze rukama,I ljutito-tuznim tonom pricala samnom.Zapravo,pricala je samo ona,ja sam cutao,vise iznenadjen situacijom.Iz publike su dobacivali saljive komentare,tipa, da je ona obozavateljka koja ugovara vidjenje posle nastupa.Niko nije imao pojma,sta se desava na bini.Od ne znam koliko ljudi,sto su se te noci skupili,u studentskom

Kristina I ja

klubu,da popiju pice,malo posjede I cuju nekog tipa sa gitarom,samo jedna djevojka je osjetila o cemu sam pjevao. Nista nisam stigao da joj kazem,ni kada se vracala na mjesto gdje je sjedjela.Posmatrao sam je samo…djevojka je bila u pravu. * Poceo sam da se smijem…I primjecujem druge djevojke.Posteno da priznam,to je bilo vise osmatranje sa one fizioloske strane,nego li sam zelio a I mogao,da idem emocijama.Prvi put kada sam spavao sa djevojkom,a da to nije Tina,bio sam skroz u nekom cudnom raspolozenju.Kristina je I dalje bila,gdje je bila,naravno da nije mogla nestati posle petnaestominutnog valjanja sa nekom brinetom,ali sam se osjetio sa muske strane,olaksano…ili prostije receno,da ne jedem govna…seksualno zadovoljeno.Svideo mi se osjecaj,biti sa te strane,bar svoj na svome,pa sam odlucio da bi taj osjecaj mogao da me drzi duze,a ne samo povremeno.Pocele su druge djevojke da ulaze u moj zivot… * Ako je borba za Kristinu,bila toliko duga,povremeno I mucna,jer znate sta sam sve prosao da bi je prigrlio sebi,prica sa ostalim djevojkama,odvijala se mnogo jednostavnije.To mi je bilo nezamislivo…smuvati djevojku,a da ne treba da budes deset godina zaljubljen,a usput upadnes u toliko nevolja.Stvari su isle mnogo prostije.Neke djevojke osvojis,neke ne,ali sve u svemu,uvijek budes u poziciji da se nesto desava,I naravno da budes zadovoljan.Postao sam mnogo opusteniji na svakom polju,nisam lose ucio,kostantno svirao,gledao se sa djevojkama…Moji kuci su se osjetili blago olaksanje,ali znajucu mene,I da samnom se nikad ne zna,bili su krajnje oprezni I uopste nisu isli pred rudu. Sta je bilo u pitanju,ne znam,ali I da sam zelio,nikako nisam mogao da se zaljubim.Sad je vec isticala, treca godina bez Kristine,a ja sam neocekivano s obzirom na cinjenicu,da

Kristina I ja

sam osim nje,bio skroz neiskusan,odjednom usao u solidno stanje sa ,,kvantitetom djevojaka,,Imao sam I losih trenutaka… zapadao sam u faze, kada bih danima zivio u proslosti,pitajuci se sta je sve ovo,gdje sam ja,ko su ovi ljudi,I naravno trazeci Kristinu kao utociste od svega.Osjecao sam se kao da sam zivio dva zivota…jedan u Prijepolju,I gorak I sladak u isto vrijeme,ali ispunjen Kristinom,kao necim najvrijednim u njemu,I onaj drugi zivot…koji nema nikakve slicnosti,sa proslim,kao da ga zivi neki strani covjek,ali koji ima najvecu kaznu,jer nije postedjen sjecanja na prosli zivot,I u takvoj nedoumici,izmedju proslosti I stvari koje se trenutno desavaju,ne umije da nadje balans.Apsolutno niko,koga sam poznavao,nije boravio u mojoj blizini,cak ni na ulici nisam sretao poznate ljude,I pored toga sto je solidan broj Prijepoljaca studirao ovdje.Kao da sam dobio drugu sansu,priliku za novi pocetak,svoju kartu za bijeg od necega,sto je moglo da me unisti do kraja.Postavljao sam sebi pitanja…ako vec sve ide ovako,zasto Tine,bar nisam oslobodjen…vrijeme je neumitno teklo,a ja od njega,nisam dobijao,ono jedino sto sam trazio…ne da je zaboravim,vec da me manje boli. Praznina u grudima I dalje je samovala u meni,ni plica ni dublja,ali I dalje je bila tu. * Onda se I to moralo desiti…upoznao sam Milicu,skroz drugaciju djevojku,od onih,sa kojima sam se gledao do tad.Djevojku,koja je od prvog dana,krenula da me pridobija svojom spontanoscu,cudnim smislom za humor,I naravno izgledom.Poceli smo da se druzimo,ali sam odmah znao da zelim vise od toga,nadajuci se da je obostrano.Desilo se ono nepojmivo…nesto u grudima,je opet krenulo da se meskolji,koprca…Iako su to stvari,koje se ne mogu tempirati,predvidjeti,niti je srce sat,koji navijas, da krene opet da osjeca,onda kada mi to zazelimo,pocelo je da se desava nesto za mene nemoguce…zeljeti prepustit se nekome, a da taj

Kristina I ja

neko nije Kristina.Koliko ljudi, je srce sposobno da voli u jednom trenutku?Dali je moguce voljeti,istovremeno,nekoga ko ce to biti uvjek,I nekoga ko se tek mozda sprema,da udje u srce,ne znajuci da to srce nikad nece biti oslobodjeno,te druge strane,koja je uvjek bila,I bice tu?Nisam znao,ali sam morao saznati… S obzirom,da nikad nisam bio sklon ljubavnom taktiziranju,ne sto sam ja nesto posebno,posten I dobar,vec prosto,sto to nikad nisam umio,prenio sam Milici simpatije I trenutna osjecanja,mnogo brze nego sto to inace ide…treci dan.Znam da cete se smijati,I reci koji kreten,ali sta je tu je…vise nisam imao strpljenja,cak sam smatro I sa trecim danom,da sam podobro oduzio.Mnogo sam lakse I rasterecenije igrao,kad mi se djevojka svidi,samo u fizickom smislu,tad bi bila pjesma,ali uvjek kada bi malo emocije proradile,postajao sam cudak,sklon pretjerivanju…ili jurim deset godina jednu djevojku,kao Kristinu,ili Milici istrtljam neke stvari na trecem vidjenju.Slucaj za analizu,definitivno. Milica je u pocetku bila krajnje zbunjena,nedorecena.Prva reakcija,na moju objavu osjecanja,bila je ,da me uopste ne poznaje dovoljno,ali svaka sledeca reakcija, je I vise nego jasna porucivala…nisam imao sanse kod nje.Lopata brate,ili da vam jos vise priblizim…pedala,korpa,sut,noga, kako hocete…meni se isto hvata,odbijen,te odbijen.Prvo sam bio zbunjen,pokusavajuci to nevjesto da prikrijem,a onda sam umalo dobio napad smijeha.Iako sam osjecao veliku nelagodu,sjetio sam se neocekivano dogadjaja iz djetinjstva,koji mi je razvukao smjeh od uva do uva.Druga Iz osnovne skole,Zokija,iskulirala je neka djevojcica,kojoj je on putem ljubavnog pisma,pokusao da iskaze osjecanja.Djevojcica je bila krajnje kulturna,pa je pozvala Zokija, zahvalila mu se na pismu,ali mu I rekla,da osim drugarskih,nema drugacija osjecanja prema njemu.Zoki se sav sjeban,jadao Borku I meni,jer ga je ,,ljubav zivota,, iskulirala.Ja sam ga slucajno pitao,sta joj je on rekao,na to

Kristina I ja

sve.I Borko I ja,ocekivali smo odgovor tipa,,nista,otisao sam,,ali dobili smo odgovor,koji nas je prvo shokirao,a onda kad smo se pribrali,nasmijao do suza.Zoki je rekao,da joj je opsovao majku, okrenuo se I otisao. Stojeci pred Milicom,upravo odbijen,pao mi je Zokijev,,metod,,na pamet,iz cista mira.Naravno da nisam pomisljao,da ,,pominjem Milicinu majku,,ali u trenutku,nisam mogao ni prestati da se smijem.Ubjedjen sam da je djevojka pomislila,da nesto nije u redu samnom.Prijateljski smo se rastali. * Bio sam nekako srecan,ne umijem to objasniti,I pored toga sto na kraju, nista nije bilo sa tom malom, srecan, jer nisam izgubio osjecaj za druge djevojke,a dobio saznanje da na svijetu ima jos Kristina,iako originalnu,moju Kristinu,uvjek moram drzati iznad svega.Na prvu loptu,Milica jeste bila moj poraz,ali I moja pobjeda u isti mah.Nije se htjelo,da budemo skupa,ali jeste,da se ona pojavi niodkud,iznenada,I toliko godina posle svega,pokaze mi obrise staze,kojom bez straha mogu da krenem,I onda se izgubi,isto iznenada,kao sto se I pojavila. Do tad,prije upoznavanja Milice,gotovo svaki dan mi je pocinjao nekim mislima o Kristini,pa bilo da se pitam,sta li trenutno radi,ima li nekoga kraj sebe,dali se koliko promjenila… nebitno sa kojom djevojkom se bar povremeno gledao,ili bio nekoj vezici,Tina me na pocetku I kraju, uvjek cekala,tacnije nije ni odlazila.Ta nova djevojka oko koje sam se trudio,uspjela je na kratko,pa makar tih neuspjesnih par dana,moga truda,skrene misli od Tine.Ni jedna djevojka,sa kojom sam bio,nije uspjela da me okrene od Tine,a to je uspjela,bar na kratko,djevojka koju nisam mogao da imam.To tako ne biva u zivotu,ali zivot nema pravila,svakom je prica za sebe,I kako mu se namjesti,ali bas zbog toga,zivot je divan.Milicu vise nisam probao kontaktirati,samo sam

Kristina I ja

nestao,nije bilo potrebe da to nagovjestavam,jer sam siguran da time ne bih nista postigao.Jesmo imali dogovor,da cemo ostati u kontaktu,ali od toga nije bilo nista.Niti sam ja bio dovoljno veliki,da bih sebe lisio povrijedjene muske sujete,niti je I ona,nesto specijalno insistirala na drugarstvu. Sa situacijama,koje ne budu prijatne za mene,vremenom sam ottkrio, uspjesan mehanizam preko koga se branim od njih,a to je sala na sopstveni racun,I naravno na situaciju u kojoj bih se zadesio.Na glas bih rekao -Care,njoj ne da puca kurac za tebe,nego joj puca,pa otkidaili prevedeno na knjizevni jezik,ne zanimam je nimalo,ali nimalo..Poceo bih naglas da se smijem na svoju izjavu,nimalo ukiseljeno niti od muke,tome pridodao jos koju izjavu, slicnog tipa,ali naravno na moj racun,bez ikakvog pomena,osobe koja me upravo odbila,I ubrzo bi krajnje raspolozen,presao preko citave stvari.Ubjedjen sam,da bi na ove moje izjave,psihijtri dodali I to -KRAJNJE USPJESAN VID SUOCAVANJA SA NEGATIVNIM EMOCIJAMA,METODOM HUMORISTICKIH PORIVA I PROCESOM UNUTRASNJEG POTISKIVANJA SVOGA NAGONA,SUPER EGO JE NADVLADANopet se zajebavam I smijem dok ovo pisem,ali moze mi se,citao sam dosta psiho literature.PS.nemam pojma ovo sto sam rekao iz psihologije, dali je tacno,tacnije izmislio sam,ali posto nemate ni vi pojma o tome,sta vas boli kurac da o tome razmisljate.Ono za citanje psiholoske literature, I za to sam vas slagao.Probao sam citati jednu,ali sam se smorio vec na desetoj strani.Nacin da se salim u krajnje ne saljivim situacijama,ostala mi je iz ranih djecackih dana. Stvar koja je Kristinu izludjivala od mene,bilo je upravo to,sto sam u bezizlaznim sutuacijama bivao nikad inspirisaniji za salu,a u obicnim bivao pribran,iako bi trebalo da je obrnuto.Dobijao bih napade glupiranja,pred neki tezak pismeni rad,dok svi gledaju uplaseni u pod,dok na

Kristina I ja

nekim zabavama I ortackim okupljanjima,pogotovo ako bi bio u nekom tripu,cutao bih I bio ozbiljan. Vecina ljudi,koju neko iskulira,tacnije odbije,brani se onim receptom -TA OSOBA,NIJE VRIJEDNA MENE,CIM NE VIDI MOJE KVALITETEja sam smislio svoju verziju iste -DOK VI RAZMISLJATE,ZASTO VAS TA OSOBA NIJE HTJELA,llI ZASTO NIJE UVIDJELA VASE KVALITETE,NJOJ SE JEBE ZA VAS,AKO VAS SE I DALJE SJECANaravno da nisam robot,niti osmjeh moze zavarati gorak ukus odbijanja,ali moze naciniti bolje.Na kraju krajeva,tu su ostale djevojke,koje te ubrzo dovedu pameti,sto bi reko drug Cile -PROTIV ROMANTIKE KA JEDNOJ OSOBI,AKO SI ISKULIRAN,BRANIS SE SEKSUALNOM RADNJOM SA DRUGOM OSOBOMmoram vam priznati,ja ne poznajem nikakvog Cila,niti je on moj drug,ovo sam ja rekao,ali mi prvo glupo bilo,da kazem da je to moje,pa reko da kazem da je to nekog Cila,da ne kazete da sam sirovina koja mnogo psuje.Ionako sta se svakakvih psovki,naslusali da sad…Jedno je kada mi ostanemo hladni,na tudju izjavu emaocija prema nama,osjecamo samo imponovanje,potvrdu velicine I vrijednosti,rijetko se tada stavimo,u poziciju tog nekog,ko u sebi dozivljava buru stojeci pored nas,I pokusavajuci,da prelomi te rjeci preko usta…ali kada se nama to desi,odnosno,kada mi budemo sa te strane zbunjenosti I postidjenosti…tada nam se lomi citav svijet,ali to vec ide na dusu,ljuckoj sebicnosti I bezobzirnosti.Takvi smo,kakvi smo… * Znate ono kad kazu ljudi-Prvih 18 godina zivota,tako mi je sporo prolazilo,a onda,godine samo proletjese-I kod mene je bio takav slucaj.Svega sam se sjecao ranije dozivljenog,kao da

Kristina I ja

se to vrijeme,tako sporo vuklo,I time mi ostavljalo dovoljno vremena,da sve registrujem I pamtim,nekad I do pojedinosti.Mnogi ljudi oko mene,za tu moju osobinu da sve pamtim,cesto su pripisivali tome,,majstor u pamcenju nebitnih stvari,,a kadkad su I sumnjali u vjerodostojnost mog sjecanja,jer su smatrali da mnoge stvari izmisljam,koristeci nesjecanje drugih,pa im prosipam pricu.Nisam se mnogo obazirao na takva misljenja.Cesto bih se pitao, dali sam blagoslovljen ili proklet,cuvajuci u glavi toliko pojedinosti iz rane proslosti.Jedno je bilo pamtiti stvari koje se ne daju zaboraviti,poput Kristine,prvih pocetaka na raznim poljima,velikih poraza,pokoje pobjede,ali dali su bas mnoge stvari zasluzivale da budu sacuvane od vremena.Citao sam o nekoj zeni,koja ima foto sjecanje svoje proslosti,I da zbog tog,,dara,,ne moze da bude srecna u zivotu,zato sto bolne stvari prozivljava svaki dan,a onda opet sjeca se dana koje propatila zbog losih sjecanja,I tako citav zivot…strasno.Ja daleko od toga,da sam imao takav tip memorije,ali sam imao sasvim solidno sacuvane mnoge stvari iz proslosti.Neke sam pamtio doslovce onakve kakve su bile,slikovito,a neke pamtio po ,svom raspolozenju tih dana,cak I po mirisima.Jednom sjedeci u nekom kaficu,kao oparen,okrenuo sam se iza sebe,da sam iznenadio ljude koji su sjedjeli samnom.Osjetio sam zenski,,hugo boss,,parfem,koji je Kristina koristila,I najvise voljela.Iza mene je stajala neka nepoznata djevojka,I sama iznenadjena mojim naglim okretom.Nisam nista rekao,samo sam se vratio za sto.Uvjek osjecajuci miris tog parfema,ja bih neocekivano postao putnik u nekoj vremenskoj masini,koja me cesto I mimo moje volje vracala u proslost.Tada bih se nasao u mnogim situacijama od ranije,posmatrajuci ih iz ugla,potpuno skriven od pogleda ljudi iz te proslosti.Video bih sve… Proslo je nekih vec sest godina od odlaska iz Prijepolja,a te godine su tako brzo proletjele,da bih cesto zamisljeno znao da stanem,ne vjerujuci u brzinu vremena.Za tih sest godina,samo tri puta sam otisao kuci,a od toga,dva puta jer sam

Kristina I ja

morao…prvi put kad je Borku umro deda,za koga je on bio izuzetno vezan,a drugi put,kad majka nije bila dobro.Treci put je bila u pitanju neka nova godina.Sa roditeljima sam se ipak cesto gledao,zasto je sestra zivjela u Beogradu,sa djecom I muzom,tako da je sestrina kuca, bila lokacija gdje sam se cesto sastajao sa njima.Nikad me nisu kritikovali zasto ne dolazim cesce kuci.Znali su oni,podjednako koliko I ja,da dolje za mene vise nema nicega.Takodje su I strepili I od to, par puta,kada sam se pojavio u Prijepolju.Plasili su se,da ne pronadjem opet stare okove,koji ce me opet vezati I zarobiti,samo mozda jos silnije,jace…Kao da je u Prijepolju ostala da zivi,neka zver,koja je svih tih minulih godina,samo skupljala snagu,jacala u svojoj samoci I gladi,I cekala mene…njenu zrtvu.Roditelji su znali o svemu I vise nego dobro. Kristinu nisam video sest godina…Ni ona nije cesto dolazila kuci kod njenih.Kao da smo potpisali precutni dogovor o izbjegavanju jedno drudog…Majka me obavjestavala o njenim novinama u zivotu,jer je znala koliko meni znaci sve o njoj, ali naravno, samo ljepe stvari, druge nisam zelio da znam.Roditelji su znali, da rjec Kristina,I sve vezano za nju,nikada nece biti zabranjeno spominjati u nasoj kuci.Znao sam za sve Kristinine desetke na faksu,dva ispita koja je djele od diplome,ali sam saznao I za stvar,koju su roditelji uporno pokusavali da mi precute,cesto se praveci nevjesti… trogodisnju vezu sa kolegom sa fakulteta,koja ide ka smo jednom,braku.On je vec bio zavrsio,cekala se Tinina diploma,I da se formalnosti srede.Skoro godinu dana su zivjeli zajedno.To sam saznao,od druga iz generacije,koji mi je slucajno spomenuo,,znas koga sam sreo,Tinu I buduceg muza,,Taj ortak nije imao losu namjeru,jer je u pitanju dobrocudan tip,brzeg jezika od pameti.Kad sam saznao…u trenu je sve stalo.Taj drug je nastavio dalje da prica,a ja sam video tipa koji prica,a rijeci kao da nisu izlazile.Ljudi su prolazili oko mene,nekako usporeno,kao da je svako od njih

Kristina I ja

prepoznao moje stanje,pa hodaju sporije da bi mi osmotrili facu.Ulica se odjednom izduzila,kao da joj kraja nema,I da tog dana,I pored moje dobre volje,ja necu neci izlazak iz nje. Bio sam razocaran u sebe.Znam da odma sledi vase pitanje,o cemu pricam,da nisam mozda zbunjen,pa pod naletom emocija,govorim gluposti.Ne ljudi…savrseno sam znao o cemu pricam.Tini sam uvjek lijepo zelio,I njenu srecu prizeljkivao kao jedini uslov,da I ja to budem jednog dana,ali odjednom…nisam znao o cemu da mislim.Znao sam da ce jednoga dana,doci I taj ,kad cu cuti I da ona ima momka,posle da se udaje,dobija djecu,pa nebitno,dali ja to sve uradio prije je…sve sam znao,I spremao sam se za to.Zamisljao sam taj trenutak,kad ja to saznajem,kako puno srca konstatujem,da je srecu pronasla osoba,koja je najvise na svijetu zasluzuje,I kako u to ime,uzimam nesto I da popijem.Pojma nisam imao… Saznajuci za njenu udaju…umro sam po drugi put.Ako je prvi put,dio mene nestao,prije tih davnih sest godina,posle one setnje kraj Lima,I svega onoga sto je posle bilo…drugi put sam umirao tu,na ulici,pred drugom,svim tim nepoznatim ljudima koji uporno hodaju I hodaju…Shvatio sam,da sam je tek tog popodneva izgubio.Nju kao nju,izgubio sam posle razlaza…ali onu ludu nadu,koja je zivjela u meni svih tih godina,krijuci se od se od mog razuma tako vjesto… izgubio sam je tad.Nadu…da jednoga dana,na ulici prepoznam Kristinu,I nastavimo tamo gdje smo stali.Zanimljivo,nisam ni znao da tu nadu imam,sve dok nije nestala,u saznanju Kristine udaje.Osjecao sam kako me napusta,izlazi iz mene,penje se visoko ka zgradama,oblacima…daleko od mene. * Vremenom sam Novi Sad prihvatio kao svoj grad.Za tih sest I po godina,solidno smo se razumjeli.Ja sam bio izgubljen za svoj rodni grad,a Novi Sad tako lijep I veliki da mi pruzi utociste.Svirao sam,nikad ozbiljnije.Imao sam vise iskustava sa bendovima,ali se vise nisam prolazio u toj prici.Zelio sam,

Kristina I ja

sam da budem,to mi je bilo jedino razumno resenje,jer na bini ili na probi,ljude iz benda,nisam osjecao.Oni su bili puki sviraci,muzicari koji su tu,da bi se nesto sviralo,nisu ulazili dublje u pricu koju sam pokusavao da izguram,pa sam shvatio sa njima ili bez njih,da sam u tome sam,pa zasto onda ne bi bukvalno sam svirao.Zaradio sam solidan respect medju gradskim muzicarima,I malobrojnom publikom koja me pratila po nastupima.Zelio sam vise od toga…Osjecao sam da mogu otici mnogo dalje,da te pjesme moze slusati daleko veci broj,nego li to trenutno cini.Te pjesme su zasluzivale da se cuju,pjevuse,jer sam znao da u ovoj zemlji,od tolko ljudi,postoji neko,ko ce u njima,pronaci nesto I za sebe,pa makar se nikad I ne saznalo ime autora koji stoji iza tih njih. Zbog te obuzetosti muzikom,fakultet sam bio stavio skroz u drugi plan,I takvim pristupom prema njemu,opet pocinjao roditelje I sestru da sjekiram,koji su opravdano, opet strijepili sta ce samnom na kraju biti.Ocekivali su od mene konacno neku izvjesnost,I sve ono sto nju prati,poput diplome fakulteta,veze sa ozbiljnom djevojkom,posla…Moji prijatelji uveliko su zavrsavali skolavanja,zaposljavali se,kretali da se zene,dobijali djecu,dok sa ja,po kriterijumima okoline ispadao neko totalno neozbiljan,ko I pored dovodjenja u red za neka pitanja,uveliko kaska za svojom generacijom.Nisu mi prijali takvi komentari.Jeste da me boleo kurac,sta misli onaj,koji je dezurni prepricavac tudjih zivota I stvari,bilo mi je krivo sto je to,osim moje porodice,bilo I misljenje nekih drugih ljudi,do cijih mi je misljenja veoma stalo,prijatelja.Oni su prepoznavali moju zelju da istinski izgaram da prestavim muziku sirem auditorijumu,I to su postovali,ali se nisu slagali sa mojim zanemarivanjem primarnih obaveza,vaznijih od muzike I svega.Smatrali su da previse rizikujem,I da sam mnogo godina provedenih na fakultetu stavio na kocku,zbog necega,sto bi trebao da mi bude hobi I nista vise.Svi oni su voljeli moje pjesme,citali price koje sam pisao,ali su ipak od mene zeljeli prvo diplomu pa tek onda sve ostalo.Znao sam da su u

Kristina I ja

pravu.Uvrnuta logika koja je mene nosila,bila je, da za fakultet ce uvjek biti vremena,a da sve ovo sa muzikom treba da probam dok sam jos mlad I pun elana.Nisam vidio sebe,u nekim ozbiljnijim zivotnim godinama,kako I dalje se lozim da nesto uradim u muzici,nesvjestan godina koje su prosle, I koje mi za to vrijeme nista donijele.Uzasavao sam se slike iz glave zamisljajuci buducnost,kako neki procelavi debeli ja,sa gitarom u ruci,pravim neke pjesme,za koje mislim da ce mi konacno prokrciti put.Smatrao sam da je bolje u mladosti saznati kako stoje stvari,dali se sta moze ili ne moze uraditi,I u saznanju te istine,znati kako dalje…ili nastaviti svirati I sanjati neka bolja vremena,ili se povuci,posvetiti struci,a muzikom se baviti samo iz ljubavi I licne satisfakcije.Cesto mi je padala na um jedna Kristinina izjava,pred sami nas raskid,vezana bas za moju muziku I za potencijalno zanimanje u vidu upisanog fakulteta.Govorila je, da sve sto nosim u sebi,jeste dar I talenat,ali je isto I smatrala, da je jedini nacin da ne tresnem nosem o zivotni pod,da imam ozbiljno zanimanje,I nesto sto je krajnje suprotno od onoga sto ja istinski jesam.Nikada nisam sumnjao u njene najbolje namjere prema meni,I znao sam da je u pravu,na isti nacin,na koji su to I roditelji I prijatelji,ali opet…Kako je ispravnije postupiti,poslusati najdraze,utisati snove,I krenuti putem sigurnosti i manjeg rizika,ili bataliti sve i poci onom stazom,koja neminovno vodi vise padu,nego li uspjehu,ali stazom koju srce navodi jedinu kao ispravnu,pa nebitno sta se desilo posle toga?Srecan sam bio,sto sam konacno posle toliko godina koje sam u proslosti proveo nesanjajuci I nezeleci nista,konacno imao nesto ispred sebe.Imao sam cilj…koliko ostvariv,to je vec manje bitno. Ubijala me istina,da manje vrijedni ostvaruju moje snove.Sa svojim polukvalitetom,u najboljem slucaju,uzimali su sve ono sto mi pripada.Nisam nikad smatrao da sam najbolji,ali sam znao da nisam ni mnogo losiji.Nisam sanjao novinske stupce,prepoznavanje od drugih ljudi,niti bilo sta slicno,vec obicnu sansu,da pokazem sta znam ,I nista vise.Problem je

Kristina I ja

bio,sto nisam znao od koga da trazim tu sansu.Na tom nimalo lakom putu,boraveci u studijima,snimajuci pjesme,placajuci ljude koji mi rade aranzmane,stizao sam da upoznajem umjetnike raznih bransa.Svi neafirmisani.Tu je bilo slikara,vajara,pjesnika,muzicara…neki od njih, zasluzivali su ne samo slavu na nivou Srbije,regiona,balkana…zasluzivali su svecko priznanje.Spoznajem te istine,bio sam I odusevljen i razocaran.Odusevljen kvalitetom ljudi koje mozes upoznati,ne pretpostavljajuci sta sve kriju u sebi,I koliko toga mogu…ali I razocaran saznanjem I nevjericom da oni od toga,mahom nisu imali nista.Sta jebote ja da ocekujem…Njihova najveca tragedija,bila je sto su rodjeni ovde,pod ovim nebom I suncem,djeleci vazduh sa ljudima koji prave vrijednosti umiju samo da gaze I ismijavaju,a mulj I talog,stavljaju na vrh,I njemu se klanjaju.Kakva smo jebena zemlja…kakva usrana zabluda da smo nebeski narod…kakvo bucanje u patriotizam a za svog covjeka,gori smo nego li prema najcrnjem dusmaninu…najgori smo. * Tih dana,poceo sam da patim od velike nesanice.Strasno saznanje,koliko noc moze biti duga,ako si svjestan svakog minuta u njegovom sporom odmicanju.Kad shvatis da te noci,od spavanja,nece biti nista,prepustis se razmisljanju o bilo cemu,u nadi da ce sto prije svanuti.Misli se razviju,prodje neko vrijeme,pogledas u sat,u nadi da si uzeo od vremena bar par sati,a onda se neocekivano sjebes…ispadne da je proslo jedva nekih 45 minuta.Sta dalje?Previse si umoran da bi ustao iz kreveta,I bilo sta radio,a previse razbudjen da bi mogao da spavas.Misli se potrose posle nekog vremena,kao da noc ne da,da u njenoj smijeni, glava bude bili cim zaposlena,a ako ti to I dozvoli,to su neka bezvezna,crna razmisljanja,koja te vise pokopaju,nego li ti dobra donesu. U to vijeme, bio sam u vezi sa izvjesnom Marom.Novosadjanka,ne malo mladja od mene,sa kojom sam bio u najduzoj vezi posle Kristine,5 mjeseci.Ona je stvarno bila

Kristina I ja

dobra djevojka.Lijepa,neiskvarena, odmjerenog ponasanja,prestavljala je nekoga,koga vrijedi imati kraj sebe.Jesmo bili suprotni svjetovi totalno,ali smo se nalazili na nekom ljudskom nivou,da sam je prihvatio sebi.Nije isto nekog prihvatiti,I tog nekog zavoljeti, to su razlicite stvari iako mnogi to mjesaju,jer se podrazumijeva,da kad nekog prihvatis,onda ga I volis.U mom slucaju,prihvatanje je znacilo biti s nekim,ko ce mozda vremenom,ili sticajem okolnosti,prirasti srcu.Vodio sam je kod Borka na svadbu,na kojoj sam ujedno bio kum.Svi nasi drugovi,kao I sam Borko,bili su šokirani. Marom.Smatrali su da je preslikana Kristina.Mene nije posjecala ni malo.Jesu obje plavuse,upadljivo punih usana I krupnih ociju,ali apsolutno nisu imale nekih slicnosti,svaka je bila prica za sebe.Na kraju krajeva,to je uopste nebitno.Maru sam zelio za sebe,sto zbog osjecanja kojima sam se nadao ka njoj jednog dana,sto iz potrebe da sebe smatram konacno ozbiljnim momkom,a ne samo palamudom.Mozda sam Maru I zato poveo na svdbu,da bih I pred drugovima pokazao naznake stabilnosti.Svadba je prosla kao I svako veselje,pijano I ludo.Trudio sam se da budem veseo I dzek na svadbi najboljeg prijatelja,iako sam istinu govoreci,jedva stajao na nogama.Nazalost ne zbog pica,vec zbog insomnije,koja me doslovce kidala.Posle zavrsetka svadbe,nisam ostajao u Prijepolju,odma smo se Mara I ja zaputili u Novi Sad.Roditelji nisu bili u Prijepolju,vec kod sestre u Cirihu,koja se te godine sa porodicom preselila tamo.Da su oni bili tu,upoznao bih Maru sa roditeljima,ovako nije bilo potrebe da ostajem,tako da smo bez zadrzavanja,krenuli natrag. Nisam se osjecao najprijatnije zbog Mare u jednom trenutku.Ona nije znala,da je kao prvo moj pokusaj da se dozovem za neke stvari,a tek onda djevojka koja boravi samnom.Pitao sam se dali je fer to sto radim.Polazio sam od toga,kako bi meni bilo,da moje emocije predstavljaju polgon drugoj strani,na kome ta osoba uvjezbava funkcioninje u stabilnoj vezi.Znao sam da me Mara voli,bio sam joj

Kristina I ja

prvi,srcem je ulazila u sve ovo samnom,a ja sam I dalje robovao sopstvenim dilemama I nemirinma,nadajuci se da ce one jednom proci,I da ce na kraju ostati ljubav prema Mari.Imala je 19 godina,I vec je radila u firmi svoga oca,dok sam ja imao skoro 26,a I dalje sam studirao I zanosio se muzickom proboju.Samu cinjenicu da sam je poveo na svadbu najboljeg prijatelja,Mara je povezivala sa tim,da smo ona I ja,takodje u stabilnoj vezi,koja ima veliku tendenciju da jednoga dana predje u nesto vise.Probao sam da se zamislim,da jednoga dana budem u braku sa njom.Sve je to bilo prihvatljivo,ona je dobra,pedanatna,privlacna,obozava da kuva I da mi sve zelje ispunjava.Pored nje bih bio ususkan u pravoj kucnoj idili,bez svadja I prepucavanja,ali opet tu nesto hvali…osjecanja.Odlucio sam da dam vremenu da mi ih stvori,jer valjda kad provodis s nekim dosta vremena zajedno,moras ga vremenom zavoljeti.Mislio sam… Ona je cesto spavala kod mene,cak se I solidarisala,I zbog moje insomnije namjerno ostajala budna,da mi noci ne bi bile dosadne. Nista nije pomagalo,da san dodje na oci.Cajevi,toplo mlijeko,perseni…postajao sam neko ko sanja da spava.Kod ljekara nisam zelio da idem,em ih onako ne volim,em sam se plasio da mi ne smisle neku dijagnozu dugackog naziva,zbog koje cu se jos vise usrati u gace,pa tek necu zaspati.Nisam neko ko voli tablet,tako da je I to padalo u vodu. Jedne noci iz revolta,sto to vec dugo traje,nisam ni legao u krevet.Odlucio sam cjelu noc nesto raditi,tumarati,citati,u nadi da ce me san zateci neocekivano.Opet sam pizdeo,jer nista nije pomagalo.Onda sam pred samu zoru uzeo gitaru.Oko cjele frke sa Borkovom svadbom,nesanicom,nisam dugo svirao.Svirao sam nesto neobavezno.Odjednom sam,krenuo da pjevam uz jednu temu na gitari,slucajno smisljenoj.Osjecao sam kao da mi neko sapuce te rijeci.Kao da je neki nevidljivi vilenjak mi sjedio na ramenu,I odlucio da mi pokloni pjesmu.Za manje od 5 minuta,pjesma je bila gotova.Cetiri kratke strofe,refren koji se ponavlja dva puta,I to je bilo to.Zvala se-Nedostajes-Kad

Kristina I ja

sam je koji put jos odsvirao,nije bilo dileme o kome pjesma govori.Kristina…dokle vise. Kipeo sam od bjesa na sebe.Imao sam djevojku,koja me voljela,spremna sve da uradi za mene,a ja sam pjevao pjesmu o djevojci,za koju nisam bio siguran,dali me posle toliko godina,ikad prizove u svoje misli.Sta je vise ovo,gdje vodi?Jeli ovo moja kazna za grijehove nekog proslog zivota,jeli andjelima zanimljivo da testiraju,po slucajnom uzorku odabranog covjeka,dokle moze da gura sa osjecanjima prema jednoj osobi,I dali mu taj teret moze ili ne moze sjebati zivot. * Ubrzo sam se rastao sa Marom.Smatrao sam da ona zasluzuje da bar na kraju budem iskren.Rekao sam bez okolisavanja,da godinama stojim u jednoj tacki,da nikad nisam nacisto sa samim sobom,a kamoli sa drugima,I da nije fer da ona bude neko ko ispasta zbog takvih stvari.Mara je bila spremna da se bori,kako ona kaze,,da se uhvati u kostac I samnom I mojim problemima,jer ona zna da se u meni krije neko vrijedan,,Nije mi olaksavala takvim stavom ni malo.Na kraju ipak nije imala kud.Otisla je. Dali zbog toga sto sam se bio navikao na njeno prisustvo,prvih par dana mi je bilo neobicno bez nje,cak sam sumnjao u ispravost svoje odluke,da bi vremenom ipak shvatio da je to bila prava odluka. Probao sam da se vratim u korak sa fakulteto,ali to je islo mnogo kilavo.Fakultet je zahtjevao vrijeme,koje ja zbog precestog sviranja nisam imao,I zahtjevao je radnu naviku,koja ja nikad nisam imao.Nazirao se zavrsetak fakulteta I pored svega,ali s obzirom na vrijeme koje sam mu posvecivao,to je djelovalo I te kako daleko. Svirao sam svuda po Srbiji.Jednostavno gitara na rame,I kretao bih da sviram po klubovima,kojima je odgovarao moj metod,a on je bio, ljudi koji udobno sjede u piblici ispijajuci svoja pica,I ja koji sviram I pjevam.Krajnje prijatan I opusten ambijent,bez ikakvog jaza izmedju bine I publike.Cesto iz zelje

Kristina I ja

da se sto bolje opustim,jer je veca opustenost,znacila mnogo kvalitetnijeg mene na bini,pocinjao sam opet solidno da cirkam,sto prije nastupa,sto za vrijeme trajanja svirke.Opet su se naslucivali problemi…Kao da sam probudio onog pritajenog djavola u meni,kome je trebalo mojih par pijanstava,da opet stvari uzme u svoju ruku.Probleme sam izbjegavao,nisam zelio da se sukobljavam sa drugima,I trudio sam se da pijem na solidnoj distanci od drugih,pa bilo to prije ili posle nastupa.Posle jednog nastupa u Cacku,I pretjreranog udaranja po lozi,samo sam pao.Mrak.Sledi rupa u sjecanju od skoro 36 casova,kad sam se probudio u Cacanskoj bolnici.Rekli su mi da sam toliko pretjerao sa picem,da su u prvi mah pomislili da se necu probuditi.Nisam mogao da vjerujem…bio sam na ivici da umrem. Zelio sam da to ostane moja tajna i za prijatelje I roditelje,medjutim predvidio sam cinjenicu u daljnjem ujaku Iz Cacka,kod koga sam bio pre svirke na rucku.On je obavijestio moje roditelje,koji su odmah se zaputili iz Svajcarske.Njihova lica kada se pojavljuju na vratima sobe,bila su mi nekako skroz drugacija,u odnosu na ranije.Strepio sam od Nikovih psovki,kritika,majcinih prekornih pogleda…ali od svega toga nije bilo nista.Video sam dva preplasena bica,koja me suznih ociju pitaju zasto sam to uradio,zasto sam pio a rekao da necu vise nikada.Nisam znao sta da kazem.Dovoljno me ubijalo saznanje,da sam im skratio zivot ni sam ne znam koliko godina.Dojurili sui z Svajcaraske a danisu znali dali sam ziv ili mrtav.Opet smo bili na pocetku svega…samo sta je njihovo povjerenje zauvjek nestalo. * Izasao sam iz bolnice,I sa roditeljima otisao za Novi Sad.Oni su zeljeli da krenem sa njima u Cirih na jedno vrijeme,ali zbog moje ,,ljubavi,,prema avionima,od toga nije bilo nista.Plasili su se da me ostave samog u Srbiji.Mjesto nazad kod sestre,odlucili su da odu u Prijepolje.

Kristina I ja

Uplasen svim sto se desilo,narednih dana sam proveo razmisljajuci o svemu.Zamisljao sam kako bi sve izgledalo da se nisam probudio.Ko bi me najvise zalio,ko ne bi uopste,kako bi reagovali mali sestrici koji me mnogo vole.Kao klinac znao sam da razmisljam o smrti.Pitao sam se kako to izgleda napustiti osvaj svijet,koja je sledeca stanica,gdje to covjek boravi kad umre.Covjek mi je djelovao tako slozeno bice,da nisam mogao zamisliti da kad umre, to sve nestaje.Padalo mi je na um,da je I smrt samo usputno mjesto,za ono sto se desava kasnije,kao jedan od mnogobrojnih nivoa koje prolazimo,a da mi za zivota predjemo tek prvi nivo,nesvjesni koliko nas jos ceka toga.Mislio sam da kada I predjemo sve te nivoe,opet ne pise,,game ower,,,nego da opet sledi nesto novo…sve sam prije mogao zamisliti,sem da smrt bude prosto kraj,gasenje svjetla I laku noc,nema vise. Bilo je sranje kao dijete razmisljati o tim stvarima,jer bih se uvjek izbedacio kad bi pomislio da cu I ja jednoga dana umrijeti.Covjek je u sustini velika picka,citav zivot kenja kako se najmanje plasi za svoj zivot,a onda se desi neka neprijatna situacija,gdje on bukvalno cmizdri I na pomisao da nestane sa ovoga svijeta.Dobro nisam bas cmizdrio,posle onog u bolnici,ali da sam se usrao, jesam. * Neki dan posle tog dogadjaja,zazvonio mi je telefon.Javio sam se ocekujuci roditelje,koji su me tih dana,zvali dvadeset puta dnevno.Nisu bili oni. -Sasa ti si… Kristina ovdeJeli ima smisla reci,koliko je srce u tom trenu zalupalo…trebam li vam crtati ,koliko je sve odjednom postalo nevazno,kao sam citav zivot zivio da bih ga prodao za zvuk tog glasa. -Ja samOnda slijedi dugacka sutnja I sa jedne I druge strane,oboje crpimo snagu za jos jednu rijec,a da ta rijec nije nase ime.Mnogo bi lakse sve teklo,kad bi tim disanjem u

Kristina I ja

telefon,mogli reci sve sto treba,I to sustanje bi bilo dovoljno.Bola bi I tada bilo,ali sigurno manje. -Sto si to uradio,kako si mogao da budes tako glup…reci miplacucim glasom punim ljutnjem I brige pitala me je Kristina.Ja ne znam sta da odgovorim,kao prvo ne vjerujem da je to I dalje ona…kao da neko koristi moju slabost prema njoj pa se surovo sali samnom,ne mareci za posledice te sale po onoga,kome je upucena.Hiljade misli glavom mi prolece,lutaju tom brzinom,da nijednu ne vidim,nazirem samo obrise ljudi…ko su oni?Ko sam ja?Jesam li ja uopste prezivio onu komu od pijanstva?Da nisam umro,pa sad neupokojena dusa prolazi kroz iskusenja,a prvo I najteze iskusenje,upravo mi Kristina.Daj dozovi se,reci nesto u telefon,ona ceka…da nije mozda prekinula vezu? -Tino…desilo se…ne znam kako…Tino…Zbunjeno pricam,zastajkujem,uzimam vazduh,izgovaram jednu rijec,I sa veliki naporom smisljam drugu koju bih da izgovorim,ali mnogo mi slabe ide.Tinin sad vec glasan plac odzvanja telefonom -Kako mozes tako da ubijas roditelje,Nasiju…sto hoces mene da ubijes…Sta joj reci…daj majmune smisli nesto…ajde,ajde…ali rijeci naravno zakazu kada su najpotrebnije,I od velikog,,govornika,,nastaje nijem tip koji ne zna ili ne moze da kaze bilo sto.Odjednom mi pada na um ljutnja…razmisljam da bih mozda trebao ljut da budem,I na taj nacin odagnam ovu bol,koja vise ugrozava da ubije srce,nego li ono pijanstvo od pre neki dan…ali kako…kako I zbog cega biti ljut na nekoga ko te oduvjek iskreno volio,a ko to izgleda nikad nije ni prestao.Razmisljao sam da joj kazem,Kristina sta ti znas o ubijanju…ubijen sam vec osam godina…daj mi razliku izmedju toga,da mrtav zivis Ili da budes stvarno mrtav.Zapravo razlika postoji,mnogo je gore ovo prvo…kad si stvarno mrtav bar si postedjen svega,a kad mrtav zivis, ne zivis zbog sebe vec zbog ljudi u oklinini,iako ti dusa vene I vene…To joj nisam

Kristina I ja

mogao reci,jer znam da nije tako,znao sam koliko sam se prepao posle onoga u Cacku…ali nisam ni totalno omanuo istinu,godinama sam pokusavao da se snadjem u necemu,prihvatim pravila sredine kao jedini ispravan put,ali opet nesto ne stima,opet lutam tamo vamo,nikako da se dozovem u bilo cemu.Nisam bio srecan…dali zbog toga,sto posle Kristine pravu srecu nisam osjetio,ili zbog toga sto sam mozda bjezao od radosti,a da to nisam ni znao.Za okolinu,nisam imao razloga da budem tuzan,jer sam imao roditelje,sestru,njenu djecu,ujaka,tetku,ljude koji me vole…I zbog toga sam bio srecan jer ih imam,ali zbog svojih stvari,onih samo mojih…to nikad nisam mogao.Otac je imao majku,majka oca,sestra zeta,zet sestru…svi smo u porodici imali jedni druge,ali su svi oni imali I nekoga samo svog…ja tog nekog nisam imao,jer je to bila samo Kristina. Pokusavajuci da ostanem pribran po svaku cjenu,rekao sam joj -Tino…desilo se sta se desilo…bitno je da sam sada dobro.Bice mi to veliki nauk…ma bitno je samo da je sad sve u reduOna ne prestaje da place,osjecam njenu ljutnju na sebe samu,jer je prije poziva,jedini zadatak sebi zadala…da ne smije biti suza I da treba biti pribrana.Nije ocekivala da ce biti toliko slaba.Zamisljam je dok pricamo…imala je ranije obicaj kada zeli da zaustavi plac,pocne iz sve snage da grize usne,iz nekog njenog ubjedjenja,da ce tad prestati suziti,jer ce fizicka bol odagnati onu drugu.Nije se promjenila…znao sam da I dalje to radi.Nije mi tesko da provalim,da je preko moje majke saznala,sta je bilo te noci u Cacku.Majka je pomenula njenoj majci Nadici,a ona je morala tu stvar da prenese Kristini,a ona vec nije mogla da predje preko saznanja,da sam svojom krivicom mogao da skoncam.Zeljela je ono sto I ja,da budem bilo gdje na planeti,radim sta hocu…ali da budem ziv I srecan.Znala je dok god sam tu negdje,pa nebitno dali bile stotine,ili hiljade kilometara izmedju nas…znala je da sam opet tu.Da zivim neki svoj zivot,da se smijem,povremeno

Kristina I ja

placem, sviram,radim negdje,druzim sa Borkom,igram sah sa Nikom,volim neku djevojku…htjela je to da zna,a ne da me oplakuje sto me nema.Znao sam koliko je I ona propatila kada smo se razisli,svjestan sam bio da joj nisam podario ni jednu jedinu stvar,za koju je mogla da se uhvati I da kaze da sam bio los prema njoj,I na osnovu toga nadje razlog da me brze preboli.Kao I svi parovi,I mi smo se znali svadjati…ali to su uvjek bile smijesne stvari,koje te kasnije vise zasmiju,nego li bilo sta drugo. Polako je krenuo da se stisava onaj najsnazniji talas emocija,sa samog pocetka razgovora.I dalje je bilo kriticno,ali prezivljen najopasniji deo,obecavao je koliko toliko mirniju luku.Uspjeli smo da pitamo jedno drugo,za neke stvari.Rekla je da je udata za Vuka,kolegu iz struke, vec godinu I po dana,imaju cerku Sofiju.Zivjeli su privatno,iscekivali da podignu krevet za stan.Pricala je o Sofiji,da je ista ona iz tog uzrasta,I da nije uopste nemirna beba,kakve one znaju biti.Pricala je o Vuku,covjeku velikog srca,koji joj svojom dobrotom prema njoj I Sofiji,zivot cini idilicnim I skladnim.Rekla je kako sa nekim stvarima iz proslosti,nikad nije uspjela da se obracuna,I da ih je zive zakopala duboko u sebi,nadajuci se da ce tu zauvjek ostati.Znao sam koje su to,,neke stvari,,ali nisam zelio da pitam,jer smo I ona I ja savrseno znali na sta misli kad kaze.Njenih pitanja za mene,nije bilo,jer znam da se plasila onoga sto bi mogla cuti…strijepila je od moje totalne iskrenosti prema njoj,I saznanja,da nikad nisam napravio neki veliki korak u zivotu,mozda upravo zbog tih,,nekih stvari,,Znala je koliko bi joj tesko palo,da to cuje,iako je mogla da pretpostavi da je to jedan od razloga,ako ne najveci,da ne kazem jedini .Ja nisam imao svog,,Vuka,,koji bi mi pomogao u toj mucnoj borbi sa proslim vremenom,iako je solidan broj djevojaka uspjeo da prodje za tih minulih godina.Dali je Mara trebala da bude moj,,Vuk,,jeli to ona bila?Razgovor je koliko toliko normalno tekao,I opet neocekivano,Kristina je odjednom rekla

Kristina I ja

-Kumim te I molim…dozovi se…reci mi da neces vise priredjivati onakve stvari.Daj mi obecanje da ces biti srecan,da ces se truditi…-suze su opet kretale,a onda je rekla I to,sto je doslovce moglo u trenu da ubije -Kako meni da bude dobro u zivotu,ako mi ti propadasRekla je ono, sto sam ja njoj znao da kazem ranije,samo malo prilagodjenije situaciji…da jedino njena sreca, uslovljava I moju srecu.Nije zaboravila tu recenicu,koju sam joj tako davno rekao,da je zbog nje, ona tada zaplakala,I trazila garanciju ,da se nikad necemo rastati.Garancije ne postoje nizasta u zivotu,a ja sam joj te godine dao.. -Tino…vjeruj mi,sve je dobro…budi srecna I zbog sebe I meneRekao sam to,I oborio vezu,vise nisam izdrzao. Sta je teze u rastanku…voljeti nekog,ko tebe vise ne voli,pa se kidas tom nepravdom,ali je vremenom prihvatis…ili voljeti nekog,ko I tebi dalje voli,a da se natrag vise nikad nece moci.Ljudi,dajte mi prvo… * Danima posle tog razgovora sa Kristinom,osjecao sam se krajnje utuceno.Nikad vise nisam bio prisutniji u proslosti,nego li tih dana.Pitao sam se,sta bi se desilo,da sam je samo poslusao I te godine sa njom upisao fakultet.Pustio sam Kristinu od sebe,u nekoj teznji da se pronadjem u necemu,a ja sam se posle nje izgubio nikad vise.Kao da je ona bila jedina baklja u toj mracnoj pecini kojom sam tumarao…a ja se tako naivno odrekao toga svijetla,u nadi da cu ipak nekako ubosti put.Znao sam, da sam krenuo sa njom te godine, sve bi mozda bilo drugacije…bilo je sad kasno o tome razmisljati.Posle nekog vremena provedenog u takvom raspolozenju,odjednom sam poceo da osjecam neko rasterecenje.U svim tim godinama bez Kristine,znao sam se pitati,dali cu je ikada vise u zivotu cuti ili vidjeti.Saznanje da sam je cuo,budilo je opet neki spokoj,I pored bujice nemira koje je izazvao njen poziv.Znate da nikada nisam volio da razmisljam o sudbini…da bi

Kristina I ja

odjednom,potpuno neocekivano sve ovo izmedju Kristine I mene,poceo da pripisujem necemu,sto je van nasih moci.Razmisljao sam o tome,da moja sudbina mozda jeste,da mi jedna osoba odredi zivot,prodrma ga,izbaci iz tezista,putanje…da bi opet nastavio da se trazim,u nadi da cu to I uspjeti jednoga dana…Zelio sam da se pronadjem vise od svega.Neki se uspeju pronaci tako brzo,noseni samo voljom I zeljom da rade na sebi,dok pak drugi to ucine kasnije,ili ono najgore…nikad.Zelio sam da vjerujem,morao sam. * Najveca teznja koju sam zelio da ostvarim,tih mjeseci,bila je uskladiti neke stvari,koje do tad nikako nisam uspijevao:fakultet,muzika I pisanje.Zanimljivo,ovo drugo dvoje, tako sam savrseno uklapao jedno sa drugim,mislim na sviranje I pisanje,dok se fakultet slabo uklapao u bilo kojoj kombinaciji.Morao sam da pocinjem da izgaram na svakom polju,u nadi da cu nekako uspijeti.Pisao sam pripovijetke I kratke price,I skupljao ih u prvu zbirku,dok je sa muzicke strane takodje bilo pristojno,bar sto se tice stalnog snimanja pjesama,i rada na novima. Upoznao sam Jelenu,I sa njom bez suvisnih razmisljanja I nepotrebnih tripova krenuo da se zabavljavam.Tri godine mladja, apsolvent na arhitetekturi,bila je krajnje korektna na svakom polju.Ona je isto mislila I za mene,tako da nije bilo razloga da nam ne bude dobro jedno sa drugim.Osjecala se ipak neka zrelost,kao da su godine ipak odlucile da daju malo pameti.Posle duzeg vremena vezao sam dva data ispita,bez visemjesecne pause,I pored dugogodisnjeg I nemarnog studiranja opet bio tu blizu.Uspio sam da se natjeram,I cak dva puta u godini letio avionom do sestre I roditelja.Necu da pomislite,da je sve bilo idealno,ali s obzirom na neke ranije periode,bilo je ipak bolje.Otisao sam par puta I do Prijepolja,jer je Borko postao otac,dvije preslatke bliznakinje.On je bio totalno promijenjen u odnosu na ranija izdanja,tacno se vidjelo kako brak I djeca,ne dozvoljavaju da

Kristina I ja

drugacije bude.Uopste mi nije licio na Borka,koji me nekada davno nagovorio da se ispisam u kondom,bacim ga kroz prozor I pogodim dobrog Ismeta.Cak sam otisao u posjetu I bivsem treneru Djolu Lakicu.Mnogo se obradovao kada me video.Satima smo pricali, sto evocirajuci stara vrtemena,sto pricajuci o novim stvarima.Pricao je o mojoj generaciji sa velikom ljubavlju,da smo bili posebni svi do jednog,svak na svoj nacin,I da bi zelio jednog dana da se okupimo I udarimo jednu partiju na male golove.Zelio sam I ja to…ali svi smo bili rastrkani na hiljadu strana,da nisam znao koliko je to realno,mada nikad se ne zna… * Ljudi…I to bi bilo to.Vise nema.Sad vas moram vratiti na sami pocetak,I ono junsko jutro na aerodromu,kada sam posle punih deset godina video Kristinu. * -Kristina…jebote…ti siGledala je u mene šokirano…kao da je sve vise mogla da ocekuje da vidi na aerodromu,do mene.Kao da se sam duh pojavio pred njom,prijeteci da ce je odvesti u svoje tamne odaje,odakle nema povratka.Stezala je Sofiju za ruku,koja je gledala naizmjenicno,cas u mene cas u majku.Djevojcica je osjecala da se desava nesto bitno. -Mama,ko je ovo-pitala je Sofija sad gledajuci samo u mene.Primjetio sam I Vuka kako prilazi njima dvoma. Na nekih 4-5 metara od mene stajala je ona,I dalje…moja Kristina.Vidno punija nego li sam je zapamtio,krace kose nego li je ranije nosila…ali nesumnjivo, bila je to ona.Citaoci…da vas pitam nesto,postoji li nacin da se izbjegne zbunjenost u ovakvim trenucima?Postoje li savrsene recenice,koje se mogu izgovoriti I osjecaj totalne dezorijentisanosti bar malo ublaziti?Sta uraditi…a ne ispasti istovremeno I tuzan I smijesan. Gledao sam u to, I dalje prelijepo lice… za mene toliko drago I voljeno.U trenu mi je proslo glavom,da se ovde zavrsava

Kristina I ja

svijet…da posle ovoga susreta, ce se neka ogromna ljubicasta zavjesa spustiti preko neba,a neki glas samo reci-the end-I sve odjednom nestati.Gledajuci je sa te kratke prostorne distance ,koja ce svakog casa biti narusena,kad krenemo jedno prema drugom u zagrljaj,shvatio sam…covjece…Ne volim je manje , ni posle toliko godina.Posmatrajuci nju,imao sam utisak kao da sam prespavao zadnjih deset godina,kao jedan dan,probudio se,I opet stao pored nje,ne znajuci da je proslo toliko dugo. Krenuo sam prema njoj…znam da moram biti odmjeren zbog njenog muza I kcerke,I da moram paziti sta I kako govorim…ali kako da kontrolisem sve ovo.Drzeci Sofiju za ruku,I ona je krenula koji korak prema meni.Zagrlio sam je iz sve snage,moleci sebe samog,da jos sad,samo sad, suze ne pustim,I da cu se cim zamaknem od nje,isplakati kao nikad.Zagrlila je I ona mene…osjetio sam njeno tesko duboko disanje,I cesto ponavljano,jedva cujno sa njenih usana-O moj Boze-Ne bih se nikada istrgao iz tog zagrljaja,ostao bih tu ,sve dok me ne pronadje sudnji dan…ali morao sam da razmisljam I o njenoj porodici.Odmah posle zagrljaja sa Tinom,pruzio sam ruku Vuku,I rekao -Drago mi je,Sasa-gledao je u mene neko vrijeme,a onda snaznim srdacnim stiskom stegao mi ruku I rekao -Drago je I meni,VukVuk me nije gledao onim krvnickim pogledom kako muz zna gledati bivseg momka njegove zene…gledao me blago,pun nekog respekta,kao da konacno upoznaje nekog o kome je toliko cuo.Nije imao razloga da me mrzi.Znao je dobro,koliko sam volio,sad njegovu Kristinu,I da sam mu je predao neiskvarenu,nerazocaranu…I da je iz te ljubavi,ona mozda I ostala takva kakva je danas,jer mi sazrijevajuci jedno uz drugo,ni za sta, osim voljeti se,nismo ni znali. Cucnuo sam pored Sofije,pomazio je po kosi I pitao je,na koga je tako lijepa.Djevojcica se postidjela,zaronila glavom u majcinu suknju,smijuci se na glas.Zarovio sam po torbici koju sam nosio sa sobom,,iz nje izvadio snikers I jedan privezak za

Kristina I ja

kljuceve,brodic sa sidrom napunjen vodom I ukrasnom plastikom. -Sofija,vidi sta imam za tebe-Djevojcica se okrenula uzela poklone I odmah krenula da se zanima dobijenim.Zamolila me je da joj snikers odma otvorim.Kristina I Vuk su se nasmijali. Nepun minut kasnije cuo se dispecer koji poziva putnike za Cirih,to je bio moj let.Uspravio sam se,stigavsi prije toga, jos jednom da pomilujem Sofiju.Trebao sam da krenem.Gledao sam opet u Kristinu,morao sam reci nesto…a rjeci opet nije bilo.Oci su oboma vec bile vlazne…znao sam da se opet borimo protiv suza,svak na svoj nacin.Ona grizom usana,a ja molbama samom sebi,da izdrzim jos taj koji trenutak.Razmisljao sam,dali je ovo onaj momenat kada ja odlazim srecan I ostavljam nju srecnu takodje. Zbog Sofije I Vuka,I morala je biti srecna…a znate ono u ovoj prici ipak toliko puta receno…moje srece bez tvoje nema. -Kristina…vidimo se-rekao sam,I zaputio se ka pultu.

-

Kristina I ja