Veliki Mir

Alija H. DUBOČANIN

VELIKI MIR Živjeti, znači – biti

na svetom putu!

*** „Postoji genijalni pjesnik Alija H. Dubočanin .“ Abdulah Sidran (2014.)

*** „ Alija H. Dubočanin je praktično jedan instrument... /.../ I ja čujem da taj instrument prekrasno svira muziku koju ja osjećam kao relevantnu kosmičku muziku. Osjećam je u svom njenom bogatstvu i razuđenosti neopisivoj.“ Abdulah Sidran (2014.)

I

VELIKI MIR

S tvojim rođenjem došla je i tvoja smrt. S tvojom smrću doći će i rođenje.

DOK ZEMLJA PJEVA

Zemlja mi pokazuje bujna polja pšenice, i kaže: vidiš, to je moja pjesma. A u mene, još mnogo, čarobnih pjesama ima. Ne znam, šta se tu događa sa vama ljudima. Dok su živi, ljudi, rijetko me se sjete. Ali, lahka mu zemlja, kažete, kada umirete.

SVETI KRUH

Znam, to su krupne teme: čovjek, ili ratuje, ili se zabavlja. Više volim gledati onu rumenu kuharicu kako sveti kruh spravlja, i diviti se pokretima njenim, i rukama, do lakata, u tijesto zamočenim. Ako te dobra sreća vodi, ona će, i da te nahrani, i da te rodi!

MOJA BIOGRAFIJA

Moja biografija se mijenja svakog časa, trena, udisaja. Upravo gledam bijelog konja, u čisto planinsko jutro, koji juri po zelenim brežuljcima, mijenja moju biografiju, jer, pokazuje mi djelom, kako ne želi biti ništa drugo nego konj. Mladi bijeli konj, na zelenoj livadi, u čisto planinsko jutro. Gledam kako slavi činjenicu što je mlad i moćan konj.

CRTAČ

Crtao sam kameni zid. Zid od stvarnog tvrdog kamena. Nisam osjetio kad sam prestao biti crtač, a postao zidar. Sporo i mučno klesao sam i dizao svoje kamenje. Kada sam zidao vijenac iznad prozora, pao je neki kamenčić, i uplašio sam se da neću imati dovoljno kamena. A lijep je bio moj kameni zid. Tu se umiješa razboritost i moje zidanje pokvari. Ubijedi me da, stvarno, ne zidam, nego crtam, crtam kamenje. Umoran, završih posao. Onaj dio zida koji sam zidao bio je mnogo ljepši od zida kojeg sam crtao.

ZAVRŠEN ČOVJEK

Ovdje se, još ponešto, na meni, može popraviti. I, na tome predano radim. Želim biti završen čovjek. Ali, završen čovjek ne mogu biti, bez smrti. Zemaljskog čovjeka smrt završava. U ovom času, ličim, na dobru, nezavršenu pjesmu. Ono što nedostaje, smrt će, pouzdano, donijeti. Ona će utisnuti, onu sudbinsku, posljednju tačku. Tada, na meni se ništa više neće moći popraviti. Bit ću, lijep i potpun, završen čovjek. Ali, bez mene, moja smrt nije moguća. I, neće je biti da udivljeno gleda kako uzlijeće nedokučivi dio mene. Tu, ona ne postoji, jer, po tom biću, ispisani su, nečiji besmrtni znakovi.

VJEČNI ZAVIČAJ

Mudar je onaj potok. Gledaj, kako je sebi prokopao put do rijeke. Mudra je i mala rijeka. Proderala je sebi put do veće rijeke. A tek ta velika rijeka! Ona je sebi udubila put do prvog mora. Ni more ne miruje. Uporno, i duboko, ono se kreće prema okeanu. Znam i neke ljude koji su kroz tvrdu tamu prosjekli put koji će ih među zvijezde uvesti. Ni gore neće mirovati. Tražit će onu svjetlosnu rijeku kojom će uploviti u vječni zavičaj.

POHVALA MOME SRCU

Dobro je moje srce. Ono je bezmjerno voljelo. Od čijeg zagrljaja može još živjeti, od čijeg namah umrijeti, konačno, i to je saznalo. U njemu stanuje pjesma velika. U njemu stanuje iskra božanska. Dobro je moje srce. Podnijelo je strahove i mrakove, događaje teške i jezive. Veliki mir, pamti. Priča mi o velikom srcu koje daje krv cijelom bitisanju. Oprostilo je i zemlji i nebu, oprostilo je svemu, jer, iskra božanska živa je u njemu.

GREHOTA

Bila bi grehota to ne zapisati. Tu igru svjetlosti iznad kućnog krova. Krilo lastavice u majčinom oku. Jesenski sok što se niz stabla sliva. Miris djece u ljetno predvečerje. Onu šutnju mudraca na obali velike rijeke. Ozareni, tihi osjećaj, da je tu živa Istina. Da, bila bi grehota to ne zapisati.

CVJETNA OPOMENA

A gdje je previše svjetlosti

ništa se ne vidi!

Imaju li ljudi svoj dio kod tebe? Jer, i s drveta se nešto pojede. Iz zemlje se radost izvadi. I zraka se čovjek nasiti. Hajvan te i životom počasti. I zvijer te kožom utopli. A može li na tebi insan makar oči da odmori. Ne brani djeci da s tebe naberu svoje radosti. Nisi sačinjen tako da cvjetaš zlima i otrovima. Jer, i onaj cvijet pod prozorom, u tebi udjela ima. Priznaj nebu da piješ na zvjezdanoj sisi, po tebi je proliveno nebesko mlijeko, i osluškuj ono veliko pitanje, koje ni od tebe nije daleko!

ČOVJEKOV ČOVJEK Gordani Kiseljak, sačovjeku

Prikloni glavu na srce svijeta i čut ćeš kako umorno lupa. Ali, i leptir ima svoju vječnost. A ti si trenutak, utkan, u vječnost vode i zvijezda. Ono što možeš postići, utkano je u veliko postignuće. I ruža ima svoju vječnost. A ti si nagrađen. Mada ne pripadaš samo sebi, ti si i čovjekov čovjek. Valjda smo se razumjeli. Ovo ti govori biće, koje i tebi pripada. I ono dolazi od onog koji je sakriven u svjetlosti.

LAĐAR

Ne okreći se. To si vidio u djetinjstvu. Lađar koji upravlja lađom gleda naprijed. Ne okreći se. Prebogata su ljudska groblja. Ti si lađar. Svoju lađu moraš privesti do luke daleke. A na dnu rijeke puno je priča o čovjeku. Njih rado pričaju stari lađari. Oni prosto kažu: voda guta, ne žvače! Na dnu svih voda, leži, cijelo jedno čovječanstvo. Jedni do drugih, izmireni, tiho leže prijatelji. A kažu, dolje se njihove kosti grle sa kostima neprijatelja. I, uopće, oni više ne govore tvojim jezikom.

ELEGIJA OD BILJA I OBILJA

Biće još novog kamenja,

i lišća, oblaka i trava, biće novog bilja i obilja, samo, neće biti tvojih očiju, da taj vidik naiskap popiju. Biće još novih sunaca, izlazaka i zalazaka, i onog tajanstvenog nebeskog žilja, biće i poslije smaka, samo, neće biti tvoga srca, da sve to iznese iz mraka.

SMEĆE I CVIJEĆE

Na planini, pod Igmanom,

prije dolaska poznanika iz grada, u hladu dobrih vrba, načinio sam zanimljiv veseli eksperiment: na travi, napravih lijepu gomilicu smeća, a uz nju, postavih raskoš od živog poljskog cvijeća. I, susret je počeo. Cijelo vrijeme čovjek gleda u smeće. Ne primjećuje boje koje pjevaju u krugu od živog poljskog cvijeća. I, njemu su oči pune smeća. I sve što kaže, takođe je smeće. I dok se rastajemo, on gleda u smeće. Sam, vraćajući se pod vrbe, primijetih, ipak, zbunjen, gomilica smeća je znatno porasla, i liči na čovjeka. A vidi, cvijeće mi se, zbog nečega, izvinjava i stidi.

SMIRAJ

Igra se dugorepi

list trepetljike. Kupa se u zraku i sunčevom zlatu. Ali, na kraju, i on će se smiriti u blatu. I gavran je staru glavu oborio, žalostan što je išta govorio.

II

STARI ZANAT

Cio život, bavim se, ovim prastarim zanatom. Idem kroz šumu, kuckam po stablima, osluškujem, u kojem će propjevati moja violina. Tom violinom, djetinje čist, odsvirat ću ti, izlazak sunca na planini. Potom, zgulit ćemo masku sa lica svijeta. Iza maske, to lice, tužno je krvavo. Pokušat ćemo, uporno i vješto, osloboditi moju okovanu slobodu. A neke moje zablude potući do nogu. A, nadati se, pošto bez vrhovne riječi, nije, ni ovoga zanata, na kraju, da nam se otvore, i ona svjetlosna vrata.

A MOGLA BI I KIŠA

Valja podignuti što je rođeno. Sahraniti što je umrlo. Obležati što treba rađati. Okopati što je niklo. Podabrati što je rodilo. Posjeći što se osušilo. Uzorati što se smirilo. Život jest veseli radiša. I tvoje će ruke noćas olistati. Da se mi pod riječ sklonimo. Mogla bi dobra kiša.

ZELENA MOLITVA LIŠĆA

Dva čovjeka, koji jedan drugom imaju šta reći, sjede pod klenom, na planini, i šute. Između njih su otvorene sve teme. Rasporen je svijet. Nudi im se povijest čovjekova. Oni jednako šute. Dišu pod krošnjom klena. Izgleda, lišće malo zatreperi, kada oni udahnu krupne zalogaje zraka. Ispred njih je komadić kruha. Netaknut. Posut mrvicama neba. I, što duže šute, od njih se počinju otkidati oblaci mrtvih riječi. Ponekad, čuje se, i cijela planina zaječi. Kruh je netaknut, riječi su netaknute, a njih dvojica, siti, tečnom tišinom napiti, u središtu svog bića, slušaju, zelenu molitvu lišća.

SNIMAK

Tresu se države. Drhte cijeli narodi. A početak je vijeka dvadeset i prvog. U svim velikim gradovima najveće građevine posvećene su veselim igrama. I niko ne sanja da negdje naprave tako veliku i moćnu kuću znanja. Od dosade, planeta odvratno zijeva, pola čovjeka plače, a pola pjeva.

RASPJEVANI TRKAČ

Čovjek trči prema svome grobu, i razdragano pjeva! Potom, bez prestanka, razdragano pjeva, i trči prema svome grobu! Ne obzire se, ne traži druge ljude, jer, čini mu se, niko nema tako veličanstvenog cilja! S tajnom u mislima, s nebeskim smiješkom, kao da otima korake, dok mu srce pjeva, trči, prema svome grobu!

BLAGO

To je moje blago. Lica koja su cijeloga života pisala po mom licu. Ni kiše, ni mrazevi, to ne mogu saprati. A samo rijeka pamti sva moja lica, od starca, do mladića. I, da ne bih vječno zalutao, dok nebeska studen prži, evo se, za stabljiku kukuruza – držim! Nešto od tog blaga, jer tuče zemaljski damar, prinosim, nesitom, životu na dar.

PUNA JE PRIČA OVA NOĆ

Puna je priča ova noć. Čuju se krici sa starih ratišta. Čuju se uzdasi iz ljetne noći na obali djevojačke rijeke. Oslušni topot slobodnih konja. Oslušni topot djevojačkih nogu u onom kolu nasred druma. Čuješ li kako se mudrac susreće sa noćnim radostima svoga uma. Kroz crne puteve crnih noći čuju se riječi davnoga pjesnika: nikada niste bili, samo, mrtvi ljudi na mrtvoj zemlji. Zna za vas i ono drugo Sada. A po tužnom čovjeku tužan snijeg pada.

BAJKA O SRETNIM LJUDIMA

Kamenje se okrunilo, koža je istruhla, papiri se raspali, stijene su popucale, pećine zatrpale, nebo se opralo... Gdje da nađem trag o sretnim ljudima. Predanje pouzdano svjedoči da su ovdje živjeli. Onda, iz stare ženske pjesme, riječ zaječa: ti sretni ljudi, čovječe, bili su djeca!

SVJETLOSNA NIT

Gledaš u čisto planinsko nebo. Svjetlosna nit, po plavetnilu piše: ako te Bog poslao ovamo, onda, miriš se ... Sve ima lijepog smisla. Ali, užasneš se od pomisli, a i to je moguće, da si ovamo, sam, odnekud zalutao. Ako je tako, strepiš, kako ćeš se, znati, vratiti stvarnoj kući. I dok s tobom, sve što jesi, diše, svjetlosna nit, po plavetnilu, staru priču piše.

MUTNA SAVA NOSILA JABLANA / sevdalinka , obrada /

Mutna Sava nosila jablana. Uzela ga od bjesnog Vrbasa. Gledala ga miloduh-djevojka, pa ovako njemu govorila: moj jablane, da za tobom krenem, da ja nađem svojega dragana. I njega su vode odnijele, niz želje je svoje optlivao, pa se mlađan, vratit nije znao!

SEDAM VRBA

Pod planinom ima kuća. Ispred kuće sedam vrba. Sedam vrba za sedam nebesa. I, kad svih sedam zapjevaju veliku pjesmu u slavu bilja, po njima padne plava radost sa dalekog svjetlosnog obilja. Ispod vrba ima čovjek. Na stolu mudra, stara knjiga. A kada knjiga progovori čovjekovu vječnu muku, uokolo svi borovi drhte, i lome se, u struku.

PJESNIK – PUTNIK!

Kemalu Mahmutefendiću, pjesniku

Putovao je daleko od sebe. Svaka nova misao otvarala je novo nebo. Rečeno mu je da ne gleda radosti od kojih se umire. Takav, vraćen je u svoj svijet, dok ne procvjeta iz samog sebe. Sad, iskusan putnik, bez pratnje, bez zaštite, goloruk, gologlav, sprema se, za još dalje putovanje. Kreće, kroz neprohodnu prašumu, daleko u sebe!

VELIKI SAN

Ako bi čovjek, nekako, domašio do one velike, konačne istine, on bi prestao biti čovjek. I, pošto više ne bi bio čovjek, to više i ne bi bilo ljudsko pitanje. A, pjesniku, nije se s tim igrati, jer, nestao bi i onaj veliki, ljudski san. Pitanje je, da li, probuđen čovjek, uopće zna, šta je to pjesnik. Zato, skromno i zahvalno, odmori se na onoj, izbeharaloj, nebeskoj grani. Jer, ima snova, iz kojih se, ne možeš probuditi kao čovjek. A samo čovjek zna šta je pjesnik. A pjesnik, ponekad, zna, šta je čovjek!

NIJE BEZ LJEPOTE! Osim Njega, sve se gasi!

A slučaj čovjeka nije bez ljepote. Među zvjezdanim gudurama, ruje po pijesku, podiže kamenje, i, nekog davnog života, traži živo i zdravo sjemenje. Ipak, sunce, ma šta da si, osim Njega, sve se gasi! A slučaj čovjeka nije bez ljepote. U carstvu mraka, ma šta bio, zemlja, voda, drvo, biljka, na kraju, u moćnoj milosti, može postati i svjetiljka. I kad krene da se spasi, riječ će zvučati, kroz prostore: osim Njega, sve se gasi!

POSLJEDNJI ČOVJEK

Uskoro, mogao bi se roditi

posljednji čovjek. Ljudstvo je kratkoročno. Naravno, dogodit će se i posljednji lav. Neke ptice o tome već pričaju. One znaju kako će izgledati posljednja ptica. A konja se više niko neće sjećati. Taj posljednji čovjek, bit će lijep, na naročit način, i, imat će nebesa u očima. Tada, cijela Zemlja, jednino će za Boga nešto da vrijedi.

ŠAPAT U NOĆI Ljetna noć. U avliji. Stojim pod dudom. Šutim.

Obuzele me teške misli. A miriše mladost. Diše noć. Čini mi se da, odnekud, sve ljude poznajem. I one koji su ovdje živjeli kad je na nebu bilo proljeće, i one koji će tu biti kada na nebu bude jesen. Od toga, obuzima me i topla, i ledena jeza. Za mladu glavu, stare su to misli. Kraj prozora sjedi mati. Šuti. Gleda me kroz ruže. I, tiho, šapatom, progovori: „Sine, podili to po svitu. Nije to sve tvoje.“

TO NEĆEŠ ZNATI

Kad ga bude dostojan,

čovjek će dobiti novo znanje. To znanje će ga osloboditi nekih teških zabluda, i nekih bolesti. A nerazumno je tražiti mir u onome što je, i samo, nemirno! Ljepota je u ovome: ako ga ikada nađeš, nećeš ni znati da si ga tražio.

RIJEČI NA DJELU

Na početku 21. vijeka,

moćnici su zaključili: na Zemlji ima ogroman višak ljudi! I, proizvodnja smrti naglo je povećana. Kako oni vole reći, veoma je sofisticirana. Ubijaju i lijekovima. Ako ovako nastave, ubiće i pjesmu u čovjeku. A davno su utvrdili prevelik broj životinja, bilja, i zvjerinja. Ali, i smrt zaslužuje živu pjesmu. Zato, koračam gradom, zagledam se u ljudska lica. Ne vidim da je iko višak. U Bosni nema nepotrebnih ljudi. Naprotiv, ima onih koji nedostaju. Mnogo ih, mnogo nedostaje. Za njima se misli i srca lome. Bosna je veća od same sebe. Ovdje bi još mogli živjeti oni koji će uskoro doći. Za njima se pružaju prazne ruke. Ne, ovdje ne vidim nepotrebne ljude. A, moguće je, da Bosna bude zemlja, u kojoj će se, i u smrt, koliko soli u kruh, dodavati ljubavi.

TUŽAN LEGNE, ŽALOSTAN USTANE

U noći, stajati nag, nasred svijeta, uzdignutih ruku, predavajući sve svoje nebu, a slušati, kako polako, otičeš u zemlju. Ako tada ne poletiš, to znači, da slušaš nečuvene riječi koje padaju iz visina, i, od tih riječi, gradiš, novi rječnik za čovjeka koji tužan legne, žalostan ustane. Ipak, morao bi znati da se opasno zabavljaš. Jer, i po nebeskim drumovima ima busija iz kojih iskaču stvarne ljepotice, i, ne puštaju te, dok se ne sjetiš gdje si prvi puta rođen.

ZNAKOVI „ A znaju oni ne samo za Veliki rat već i za Veliki mir, koji se doseže kada srece opaža Um kao čistu Svjetlost.“

Rusmir Mahmutćehajić

Išao sam razgovarati sa proljećem. Grane još nisu olistale, ali su vrlo uznemirene. U cijeloj šumi, priprema se veliko slavlje. I ptice su nemirne, i pričaju o velikoj radosti. Kažu, bili su tu, mlad čovjek, i mlada žena, i tiho su se ljubili riječima. Otišli su onim putem, to ptice znaju, koji vodi u veliki mir.

SVE MANJE RAZUMIJEM

Jezik ljudi sve manje razumijem. Živog, niko me nije htio. Pitam se, treba li, ikome, grob, moj grob, skroman, od zemlje, sa nešto drveta. Ako ima neki grad, varošica, ako ima planina, dolina, molim da mi se javi. Da se o svemu dogovorimo. Obećavam, bit ću, sasvim tih, pristojan mrtvac. Kažem, da se dogovorimo, dok još imalo, razumijem, jezik ljudi.

ON JOŠ NE VIDI

Otrovna je i tvrda ova tuga. A ovaj govor neće nimalo pomoći da čovjek otkrije čovjeka. Da zadivljeno pogleda tu božansku ljepotu stvaranja. Znam, da može, nekako, on bi preklao i ovo jutro. Umišljao bi svoju moć gledajući kako svjetlost krvari. Jest, to je otrovna tuga. A svjetlost stvarno krvari. I, oni, koji posmatraju čovjeka, tužni se razilaze, jer, čovjek je još daleko od onoga što mu je stavljeno pred oči, da vidi, i da se ozari. Ne, on još ne vidi!

RODIT ĆE SE DIJETE

Rodit će se dijete. Izrast će drvo uz kuću.

U grčkim mitovima ništa se neće promijeniti. Hoće se oblikovati novi nevjerovatni mitovi. Pjesnici će dovijeka, ozbiljni, nebu šaputati. Jedna žena će pokušati i mjesec da zavede. Sve više će ljudi, pokušati, bježati sa Zemlje. Po livadama će početi rasti, nova, otrovna trava. A ono dijete neće da se smiri dok ne vidi kako se i beskraj širi.

UTJEHA

Čovjek ne može znati gdje ga sve, i koliko ima.

Mi se mislima držimo jedni za druge. Možda, noćas, neko, već star, misli na tebe mladu. Iako si već starica, ne možeš znati, koliko ljeta imaš u očima davnih mladića. Možda, tako, živiš sve svoje dane i negdje upravo cvjetaš. Neko neće znati da li si uopće živa, a sebi će oživjeti tebe djevojčicu. I, kad posljednja misao o tebi, odavde ode, jedna nebesa će sebi opet da te rode.

OPOMENA

Dušo, ni pred ovim kamenom ne smijem, do kraja,

pustiti riječ sa istinom, jer, moguće je, da se raspadne. Ni u ovoj trošnoj kući, ne smiju polijetati teške riječi da udaraju u stare zidove, jer, čujem, iz temelja, kuća se ljulja, i škripe njena drvena rebra. Ponekad, zdravo je izgovoriti riječ, od koje krov ne prokišnjava, od koje voćka behara, a čovjek osjeća da je od njega miran i kamen, i zvijer. U takvu riječ čovjek može ući živ, a iz nje još življi izići.

III

TEBI SU GOVORILI

Tebi je govorio Bog! Nije li to divna i strašna istina. Tebi je govorio i čovjek. Mudraci drevni, i luđaci. Pred tobom su pucale stijene. Tek da ti izgovore kamenu riječ. Tebi su govorile vode. One koje vječno putuju i ophode. Bez prestanka su ti govorile šume. Za tobom je mahalo lišće. Tebi su govorile ptice. Govorile ono što one vide. Pričala ti je zemlja pod nogama. O tome kako se rastala sa zvijezdama. A zvijezde te nikada nisu kudile, o tebi su nebu lijepo govorile. Iz velikih daljina, izvan tvoga uma, dolazili su ti gosti. Pokušali su, tebi, jer i ti si nečiji dan, predati svjetlosni čudotvoran dar. I ponavljam: tebi je govorio Bog! I tebi je data moć govora. Ti, koji mnogo zemlju preturaš, sjedi u to besmrtno blato, pa mirno reci, da li uopće znaš, šta ti je sve dato. Evo, i pjesnik, kao zemljodjelac, u vrijeme sjetve, zagrće ti sjemenske riječi, kao ostatke neke stare molitve.

IMA TU LJEPOTE

„Pogledaj još, iza sebe, onaj beskrajni prostor prošlosti i zagledaj u još beskrajniji prostor budućnosti, u koji sve iščezava.“ Marko Aurelije

A sad mi reci: ima li kakve ljepote u čovjekovom boravku ovdje. Ima. Inače, ne bi vam bilo dopušteno obitavati u ovim prostorima. A ako vam se vrijeme čini dugo, i bez smisla, morali biste znati ljepotu iznad vaše ljepote. Jer, sve te hiljade godina, u konačnom rasporedu, ne znače mnogo. I, blisko je vašim očima, jedino čovjek može biti beskućnik. Zato, šuti, budi tiho, i s pažnjom zakopavaj te kruškine mladice.

OČI DJETINJE

Abdulahu Sidranu

Od onih mojih djetinjih ne imadoh mudrijih očiju. Vidio sam ono čudo koje se otkida od života. I vidio sam gdje se svjetovi mire, dok jedan u smrt, a drugi u život uvire. Tada, kad sam gledao pticu, zaista sam vidio pticu, i onaj čudni tajni smiješak na mirnom nebeskom licu. Ulazio sam bez straha u vrijeme gdje radosti noćuju. Ne, od onih djetinjih, ne imadoh mudrijih očiju.

MOMAČKI MONOLOG

Vidiš li ovu zemlju pod mojim nogama. To je moja zemlja. Pa, vidiš li ovo zdravo i duboko korijenje. To je moje korijenje. A ovo stablo, vitko, zdravo, moćno. To je moje stablo. A vidiš li ove grane, čvrste, orođene. To su moje grane. Pa sve ove grančice, i sav moj behar, vidiš li. I ovo lišće koje gleda gore. To je moje lišće. Vidiš, ja ću bujno roditi, jer, zdravi su moji plodovi, i nahranit ću i crva, i tebe, i pticu. I svojim životom ispisat ću priču i po tvome licu. A, krasotice, ispod krošnje ove, ja vidim naše kćeri i sinove. ( 2015.)

U SLAVU ŽIVOTA

Život, polako, otkida od čovjeka. Otkida uporno, bez zlobe, neumorno. Upravo sad, puče jedna grana. Bez krika, krvi i rana. A sve se, već, u groblju događa. Ovdje više niko bolestan nije. Osvetili su se svojim bolestima. Ali, život još uvijek ima posla s njihovim kostima. Mogle bi se od tih bijelih kostiju napraviti čudesne svirale. I, u proljeće, svima njima, to bi voljela i ova gluhota, zasvirati onu vječno živu, raskošnu pjesmu, u slavu života!

U MOME VRTU

U mome vrtu sakriveno je blago. Staro blago ispod stare zemlje. Kad ne tražim ništa, u njemu čuda nađem. Kažu, ovdje je, davno, živio stari pjesnik. Bio je znanac i sretnik. Učio je pjevati od vode i kamenja. Čitao je neka daleka znamenja. Za blago i on je znao. Ali, nikad ga nije otkopao. Ni ja ga neću uznemiravati. Ovdje, djevojčice vole razgovarati s jagodama. A blago će biti otkopano sirotim ženskim ručicama.

KAD OSTANE VJETAR

Ovako, svi bismo mogli biti uspavani. I naše žene, i djeca naša razigrana. Ostali bi iza nas dvori naši pozlaćeni. Ne bismo znali ni ko smo, tihi, mirni, uspavani. Ostala bi otvorena vrata riznica naših punih blaga. Kroz njih bi ulazio samo vjetar. A vjetar ne razlikuje obično kamenje, od dragog, punog taštine i sjaja. I, ne bi se mislima imao za šta prihvatiti. Jer, ni misli ne bi imao. Jednom, saznaćemo šta je ništa. A mogli smo se držati za misao, koja jest srećna, jest čvrsta, čista od čovjeka.

POSLIJE DUGA ĆUTANJA

Poslije duga ćutanja, riječi su mi slađe. Izgovaram ih polako, svaku okusim, kao da ću njima hraniti dijete, ili, davati lijek teškom bolesniku. Ako će te riječi, poslije duga ćutanja, biti pjesma, izgovaram ih kao da sadim drveće, u golom kamenjaru, sadim, sve što tu može rasti, i, dok to činim, molim, kada ta stabla narastu, da se na njima niko ne objesi. Jer, znam, u svemu što čovjek radi, sakriveno je i zrnce nevolje. Poslije duga ćutanja, osjetim, s tugom, šutjeti je bilo bolje.

SUSRET U SNU

Kad bih mogao, bar u snu, sresti onog lijepog, mladog, načitanog A.H.Dubočanina, pitao bih ga, bez osude, kako je uspio od mog života napraviti ovakav čemer i zgarište. Možda bi mi rekao da su mu pomagale cijele države, cijeli narodi, i pojedinaca cijele horde. Ali, podsjetio bi me, zbog životnog jedinstva, da je to, ipak, sve vrijedilo, zbog onog sunčanog djetinjstva.

STARA TIŠINA

Pod planinom, ima, drvena kućica. Skovana od samog života. U njoj govori prastara tišina. U njoj se smije zvijezda s čovjekom rođena. Tu se ne živi samo od života. I tu ne žive samo živi. Ne plaši se kiše, vjetra, ne plaši se zemljotresa. Samo nek se brda ne valjaju i cijepaju, ona će sve izdržati. I nikog neće ubiti. Takav mi je dom. E, da mi je, takva domovina!

DAVNI PJESNICI

Pjesma nije kuća od zlatnih cigli. A stari pisci su svako slovo rukama okopavali i zalivali da procvjeta. Iz njihovih pjesama nama se vječnost javlja, jer, oni su znali, da svako dijete, pri rođenju, život plačem pozdravlja. A njihovi pogledi, jesu, daleko uprti, jer, vidjeli su radost, sakrivenu u smrti.

ČIJA SAM PRIČA!

Možda, još uvijek, ovaj život, vrijedi bar jednu pjesmu. I, kad god krenem da završim ovu priču, sjetim se onih događanja u kojima sam bio mnogo bliže smrti, nego životu. Tačnije, iz same smrti, nečija volja me živog iznosila. Znači, postoje važne priče koje čovjek, svojom slabom voljom, ne bi smio završavati. Tu priču, nije sam počeo, i ne bi smio da je sam završava. Pitanje je, koliko je čovjek, zaista, sam, svoja, lična priča. Jer, on je slovo, on je riječ, jasna riječ, u priči koja je veća od njega, i, on ne može biti autor tog velikog smisla.

NE IGRAJ SE

Svu noć ratuju vjetrovi. Nebo se uznemirilo. Sudbine se otimaju za svoj komad čovjeka. Ne igraj se, srce. I ti ćeš sa mnom umrijeti. A duša ima svoje razloge. Ona pjeva, jer, njena radost nije od našeg tijela. Zato, ne igraj se. Jer, ti ćeš padati kao besmislena grudva, kad ona bude letjela. A nebo jest uznemireno. I svu noć ratuju svjetovi.

KO JE CITIRAO NEBO

U spomen čitaoca Ćamila Merdžanovića Pište

Jesi li čuo, prijatelju, da je iko, ikada, citirao uzdah djevojački. I, jesi li, ikada, pokušao citirati noćno nebo. Bez uspjeha, i pjesnici pokušavaju tačno navesti riječi zvijezda. Ne znamo u čemu je nevolja. Gledamo, čujemo, ali ne možemo tačno ponoviti pjesmu vjetra. Ne, ne govorimo različitim jezicima. Cio život govori jezikom koji razumije sve što učestvuje u životu. A, zamisli, tek, kako bi bilo ponoviti čudesne riječi jedne šume. I, šta više, da li se ti, i drugi čovjek, sasvim sličan tebi, možete citirati bez grešaka i nevolja. A, možda, ovo, uopće nije jezik kojim se mi moramo razumjeti. Možda bi se, u vezi sa temom, valjalo posavjetovati sa djecom. Još uvijek, djeca znaju jezik koji dolazi iz jedinstva svijeta.

NA ZEMLJI

U Bosni se može dobro odmoriti s nekom planinom pod glavom. Tako, često, stavim Igman pod glavu, i zaspim. Tijelo mi primi oblik brda i dolina. I, ne znam, umirem li, ili takav, odavno postojim. Ne odlazim, ne dolazim, ne padam, ne otičem. San dugo traje. Toliko dugo da mi ispod nogu izraste cijela šuma. Nema mira, nema nemira. Oko glave mi i snijeg padne, a dolje, niz bregove, beharaju bagremi i divlje trešnje. Nebo tu raskoš podstiče i moćno podržava.

IV

DJECA RADOSTI „... materija teče neprestano kao neka ogromna rijeka.“ Marko Aurelije

Nebesa su ispisana najvećim pjesmama. Noćas ćemo čitati nebesa. U tišini i pokornosti pognut ćemo glave dječije. Zar zaista čitamo najveća uzvišena djela. Mi smo vječna djeca radosti. I gledaj čuda: nebeska slova, ne mogu, pisati o smrti. Znači, mi nismo mrtvi. U svakoj riječi nešto se veliko rađa. Čuju se glasovi crne materije. Čuje se crna materija dok postaje biće. Kao da su se udružile sve ljepote, i bezmjerne moći, da se baš tebi, u ljudsko srce, istina saopći.

STARO PITANJE

Smrt mi oduševljeno priča o životu. Kaže, ona mu je vjerna. I život se upoznaje preko smrti. A čovjek, još nije pročitao ni ono što je po njemu ispisano. Velike istine zove. A još nije pročitao ni svoje dlanove. Ali, čovjek, jest, i nužan, i tužan. I, bez njega, nad svijetom, ne bi bilo velikog pitanja. A ni odgovora ne bi bilo koji je od početka zamotan u njegovu kožu. On traži daleko od sebe, opčinjen tugom u ljepotom, a odgovor može platiti jedino starim životom. I, dok mu se otključavaju svjetovi, on ključ ne smije vidjeti. S tim znanjem, više, ne bi mogao živjeti.

AKO SI ME ŽEDNA

A ti, ako si me žedna, pođi gore uz vodu, napij se na mome izvoru. Gore sam čist i ljekovit. Jer, dugo ja tečem, i sve sam dublji i mutniji. Istina, i sve sam mirniji. Ovdje, gdje me ima sve više, zapravo, ima me sve manje. Ako me se ovdje napiješ, mogla bi se otrovati. Dobro, ako već moraš, onda, tek toliko da u sebi ugasiš vatru. Želiš li zaista piti, idi prema izvoru, što možeš bliže, Izvoru!

ŽIVA RIJEČ

Pjesnik riječ ne ubija. Kad je vjenčava sa drugom riječi, ostavlja je živu. I, još se nada, da će njih dvije, roditi treću riječ. Ta treća riječ, nova, mlada, mliječna, ako je sretna, može čovjeku pokazati polja rodna, i vječna. Ne, pjesnik ne ubija riječ. U stvarnoj pjesmi, svaka riječ, krv živog smisla, upija! S tom riječju, prirodno, pjesnik se miri i divi. Jer, i on, tim znacima, osvjetljava se, i živi!

NEBO JE MOJA ZASTAVA

Nebo je moja zastava. I ja, cijelog života, pred vama mašem njome. I moje granice nisu mojom kožom omeđene. I kad me odnesu, šuteći, uz strašnih nebesa huku, moja zastava mi, ni tada, neće ispasti iz ruku!

SLIKE I VIDICI

Ovdje je svaki čas ozbiljan. A toliko toga je u meni umrlo. Ipak, u svijesti, ima slika i vidika koji će tek sa mojom smrću umrijeti. A možda neće nikad. Moguće je, da budu sačuvani u nekoj nebeskoj arhivi. Jer, ja nikako ne mogu znati, gdje, kako, i zbog čega se živi. Znam, za tebe, mene neće biti. Ali, zbog toga, bilo bi sebično pisati, crnu liriku smrti. Jer, ko je, samo jednom čuo, kako se i smrt smije, on zna, da za veliki mir, damar života bije.

KRALJICA GOVORA

A književnost, još uvijek, smatram umjetnošću. Mada, priznajem, razlozi, sve su lomniji i tanji. Jer, evo, čitam književnika, koji, ne pitajući ni Boga ni čovjeka, umjetnošću podstiče vjerske ratove. Pisac je, dakle, davno, odustao od čovjeka. Time, odustao je i od Boga! On, očito ne priznaje, da mu je riječ od Boga ovjerena i darovana. Gledaš, liči zaista na čovjeka, dok se u lice istini smije, a iz usta mu zaudara stara laž, i izlaze zmije. Ipak, u svojim vrhuncima, i to se vidjeti mora, poezija jeste kraljica ljudskoga govora.

DVA ROBA

Cijele noći gorjela je svjetiljka. Cijele noći postavljao je pitanja. Sve to, na osami, pod planinom, dok se napolju događalo bivanje. Pisao je pitanja mučna i teška od kojih bi se i nebesa uznemirila, a gdje ne bi on, krhki čovjek. Pred zoru je zaspao glavom pritisnuvši svoj papir sa strašnim pitanjima. Sa razdanjem, došao je susjed, veseo čovjek, nakićen jutarnjom svjetlošću, i, ispod onih pitanja, granatim rukopisom napisao: o, ti jadni, robe mišljenja!

ZEMALJSKO JUTRO

Ovo što je čovjek do sada, pokazao, nije mnogo. A u osnovi je podlo. Čovjek još nije vidio svoje zemaljsko jutro. Ako ga, ikada, doživi, ako mučnim koracima do njega ikada dođe, pitanje je, hoće li, još uvijek biti čovjek. Ovaj, sigurno, neće!

DOK DIŠEŠ U MRAKU

Možeš li, na trenutak, umrijeti, da bi se mogao probuditi. Tada, možda bi, jasnije vidio osvijetljene puteve i ulice nebeske. Mogao bi se početi diviti. Takav, misleći da si živ, sigurno to ne možeš. Možda bi, s lica mnogih stvari, izbrisao svoje mišljenje. Možda bi prestao i drveće učiti svome jeziku. Znam, s mukom bi sricao neobična nova slova. Dakle, ako se odrekneš, onog što čuvaš kao ljudsko, mogao bi, miran, otkriti, nešto živo, božansko.

O TOME NEBO PRIPOVIJEDA „ Svićeš, sjajiš, odlaziš daleko i vraćaš se, Rastvoren u bezbroj oblika, A uvijek jedan ostaješ...“ Ikhnaton iz Karnaka, 1380. pr.n.e.

Čuješ li šta nebo pripovijeda. Neće tu ni kamen na kamenu ostati. I kap će se s kapima rastati. I drvo će pitati za drveće. Ali, ona vrhovna prvotna ljepota prelit će se preko onoga što jest. U onome što jest bit će i zdravo sjeme čovjekovo. I bit će pronađena sva tijela. I bit će pronađene sve duše. I bit će opet sve što je ikad bilo. I ukazat će se zemlja, čista, kao od majke rođena. I na njoj, tada, neće biti traga. Ni zvijeri, niti čovjeka. I neće biti očiju koje su to ikada vidjele. A jesu sanjale. I jedino tada, plač djeteta, bit će moćniji, od urlika ratnika. O tome nebo pripovijeda.

SKLAD

I ovo je veliko čudo: ovako lijep svijet – dati čovjeku! Ali, ovdje se, i ove misli pletu: ovako lijepog čovjeka – dati ovakvom svijetu! Ipak, gledajući svrhu u uzvišenom radu, tu nema greške, sve je u divnom skladu. A čovjekovom riječju ne mogu se sva vrata otvoriti, ali, moguće je pojmiti kako se može – biti! I pored predivnog čuda živ čovjek mora proći – čudo je stavljeno pred njegove oči!

STARINSKI STIHOVI

Volim starinske stihove. One u kojima miriše tek pečen kruh, a djevojka okom zapali mrak noćni. A mogu planuti i cijeli gradovi. U njima se ponekad čuje onaj samotnički krik bića među blagim zvijezdama. Cijele godine, u tim stihovima, ljulja se pšenica, a plave ptice radosti uzlijeću sa dječijih lica. Na mirisnim posteljama, posutim ružinim lišćem, nevjeste mliječne spavaju, a šta je fašizam – ne znaju! Čovjek osjeća da u njemu duboko more plovi. A na dnu mora, potonuli su, s dalekih nebesa brodovi.

KRILATI SVIJET

A jesi li se ikad zahvalio pticama? Cijelom tom krilatom svijetu. Zar ne misliš da si i njima nešto dužan. Kroz tvoj život, prolijetale su, u lakom letu. Njima su ukrašene šume, vrtovi, gradovi. U velikoj ideji stvaranja i one su poletjele oživljene. I, ako na život pogledaš kao orao, onda, značaj obične lastavice, beskrajnu važnost slavuja, galeba, albatrosa, vidjet ćeš ako obrišeš obično nebesko lice. Zato, zahvali se, i pticama. I njihovi su životi pomiješani s nama! A da ovdje ne pominjem slavne ptice, orlove, gavrane, carske ptice, mudrace. Istina, ni svaka ptica nije ista, ali, nijedna nije ateista. Ima i riječ, koja iz strašnih daljina puše: u nekima od njih, negdje, stanuju ljudske duše. Zato, nek bi bilo više mira, u zraku, zemlji, kamenu i nama, zahvali se i pticama!

VJEŽBA IZ PROLAZNOSTI

Priznao sam da mi se, već, drugo nebo javlja u očima, i da ovdje ništa, ni veliko, ni malo, baš ništa nije moje. Niti jedna kapljica vode, niti, bar jedan list, na krošnji starog hrasta, nije ni toliko. Slamčica, kamenčić, trun zemlje, krhotina dijamanta, pramen oblaka ispod noćnih kapaka, ništa, baš ništa nije moje. Ipak, ostavljam ovdje nešto što zaista jeste moje. Time, potvrđujem svoj boravak ovdje. Ne, ništa ne želim odavde ponijeti. Ničiji osmjeh, niti svoju sliku u nekom mladom srcu, ničiji šapat u dobroj ljetnoj noći, ne želim. Ostavljam ti cijele i dane i noći. Bude li meni nešto potrebno, tamo gdje budem bio, za mnom će drugim putem doći. A ćutiš li ti, kako bestidno miriše ova ruža, mijenja ti lice, kao da je nikla iz tijela carice.

SMIJEH KROZ PROSTORE

Dinku Deliću, pjesniku

Izmakni se. Još se izmakni. Izmakni se više hiljada godina. Odatle, u miru, posmatraj svoje i radosti i nevolje. Pa, i ti, koji želiš s pjesmom da putuješ, izmakni se i ti koju hiljadicu godina, pa reci, da li sebe čuješ! I ako ne želiš da pišeš mrtve pjesme, onda, ne pij s mrtve česme. A ljudske riječi ne govore kroz cijelo vrijeme. I onaj, koji se ičemu nada, zna, riječi imaju svoje Sada. Želiš li, da se kroz daljine, i ljudske riječi ore, onda, nasmij se iz bića, kroz sve prostore.

SLIKA SA ISTOKA

Kroz pustinjski pejzaž, pravo, kao tamna zraka, probija se nov asfaltni put. Pored puta, u pijesku, stoji krupna, bijela, ljudska lobanja. Modernim putem tutnji moderno doba. Žućkasti pijesak, polako, zasipa ljudsku glavu koja je izgubila svoje tijelo. Medju zubima stisnut je skupocijen i namirisan papir. Na njemu piše: Ubio si svoj život. Svoju smrt nisi mogao.

DARUJ SE!

Od onog najboljeg što imaš daruj životu. Ti si tu, samo zato, jer činiš jedan glas, u svetoj pjesmi života. Možeš li sebe ikako zamisliti izvan tog jedinstva i sklada. Zato, daruj! Otkidaj goleme komade radosti, okupane u oprostu, i daruj. Nemoj zaboraviti ni one čarobne riječi, koje su drhtale iznad vode, u onom velikom jutru tvoga djetinjstva. A koliko jezik može izdržati, nova će ti se pjesma dati. Sve ćeš to, jednom, kad budeš odlazio, naći netaknuto i pozlaćeno, sa druge strane vrata.

SREĆNA VOĆKA

Šta znači ona noć? I šta znači ovaj dan? Ima i konja sretnih. Oni kraljevski prožive svoj tašti konjski život. Ima i pasa sretnih, Oni carski zadovoljni, i zadovoljeni, prožive svoj pasji život. Ima i ptica sretnih. One šire svoja krila preko cijelog svog života. I voćaka ima sretnih. Provedu rodan i plodan život, držeći se korijenjem za isto mjesto na zemlji. Zato, šutim i pitam: šta znači ona noć? I šta znači ovaj dan?

ŽENA SA DJETETOM

U Sremu, krajem septembra 2015. godine

Ne razaznaje se doba dana. Liči na dan vječni, dan koji se danas ne misli pokrenuti. Jasno se vidi groblje. A iza groblja polje kukuruza. U prednjem planu dominira kapelica. Zidana. Ovalna. Svježe obojena. U vrhu kapelice je križ. Stiliziran. Urezan u zid. Ispod križa, na dnu kapelice, na uglačanoj stepenici, sjedi žena sa djetetom. Ne, nije to, govoreći kršćanski, Majka Božija sa djetetom. Ova žena nije izvajana. Živa je. Miče se. Nije kip. I dijete se miče. Žena sa djetetom, pod strehom kapelice, izbjeglica je iz Sirije. Pod kapelicu se sklonila od hladnoće svijeta.

Bilješka o piscu Alija H. DUBOČANIN ( H. – Hasagić ) rođen je 2. maja l949. godine u Bosanskom Dubočcu, na Savi. Školovao se u rodnom mjestu, Koraću kod Bos. Broda, Kranju i Sarajevu. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (književnost i jezik ) Živi u Sarajevu i Hadžićima. Dubočanin je pjesnik, pripovjedač, romanopisac, književni kritičar, esejist, novinar, autor antologija i različitih izbora, publicist. Dobitnik je ugledne književne nagrade ''Neven'' za knjigu pripovjedaka ''Brod na vidiku'', književne nagrade ''Oktobarska poetska drugovanja'' za knjigu pripovjedaka ''Vatre na rijeci'', književne nagrade izdavačke kuće ''Bosanska riječ'' za knjigu izabranih pjesama ''Pamćenje vode'', za 1999. godinu, (Das Gedächtnis des Wassers).Višestruki je dobitnik prvih nagrada za kratku priču.Pjesme i priče Alije H. Dubočanina uvrštavane su u različite izbore, čitanke, antologije, preglede, a mnoge su prevedene na makedonski, turski, bugarski, albanski, slovenski, njemački, francuski, holandski, španski, i engleski jezik. Njegovo najznačajnije uredničko djelo je edicija ''Dječija književnost naroda i narodnosti BiH u 2o knjiga'' (199o). Radio je kao urednik u izdavačkoj kući ''Veselin Masleša'', kasnije '' Sarajevo – Publishing'' u Sarajevu.U toku rata pokrenuo je i uređivao list za mlade ''Lastavica'' (1994-l996), kao i dječije novine ''Vrelo Bosne''. Piše za odrasle i za djecu, mada svoja djela nikada sam ne dijeli na toj osnovi. Godine 2014. dobio je nagradu “Mali princ”, za doprinos dječijoj književnosti ( nagrada za životno djelo ). Nominovan je za Astrid Lindgren Memorial Award 2015, Stockholm, Swedish Arts Council.

Objavljena djela za odrasle: ''Svakodnevni Prometej'', pjesme (l977), ''San u čamcu'', priče (1987), ''Hod za tobom'', pjesme (1989), ''Slika na vodi'', pjesme (1995), drugo dopunjeno izdanje (2000), ''Sveta kruška'', pjesme (1996), ''Kupačica'', priče (1996), ''Behar u Sarajevu'', roman (1998, 2008), ''Orkestar'', pjesme (1999), ''Pamćenje vode'', pjesme, dvojezično: bosanski – njemački, ''Das Gedächtnis des Wassers'' (1999), ''Sačovjek'', pjesme (2003), ''Sedam otvorenih vrata'', pjesme (2006), '' Noć zlatnih gromova'', roman ( 2008), “Ljetnikovac pod planinom”, poezija (20ll), “San o ženi”, roman (2012), “ Planinska jabuka”, poezija (2013), „ Miloduh“, poezija (2014), „Zemaljsko sjeme“, izabrane pjesme (2015), i druga djela. Objavljena djela za djecu: ''Zagrljeni vidik'', pjesme (1978), ''Brod na vidiku'', priče (1982), ''Vatre na rijeci'', priče (1984), ''Lađa za daljine'', priče (1985), ove tri knjige čine trilogiju; ''Da hoće nešto da ti se desi'', pjesme (1986), ''Nemirno ljeto'', roman (1988), ''Lađarski put'', priče (1988, 1995, 1998,2002,2006), ''Tiha rijeka djetinjstva'', pjesme (l997, 2003,2005,2008,2009), ''Jedna mama i dvanaest sinova'', proza (1997),''Pas pismonoša'', slikovnica (1998), ''Šarko'', slikovnica (2004), ''Pjesme sa lijepim očima'', pjesme (2001), ''Ljubav na vidiku'', poezija (2006), ''Srećine igračke'', slikovnica (2009), “ Brod na vidiku”, izbor pripovjedaka (2010), “Danas ću biti dijete”, pjesme i priče (2012), i druga djela.

Sadržaj

I Veliki mir ................................................................ Dok zemlja pjeva..................................................... Sveti kruh................................................................ Moja biografija........................................................ Crtač........................................................................ Završen čovjek........................................................ Vječni zavičaj ......................................................... Pohvala mome srcu .................................................. Grehota ..................................................................... Cvjetna opomena ..................................................... Čovjekov čovjek ...................................................... Lađar ........................................................................ Elegija od bilja i obilja ............................................. Smeće i cvijeće ........................................................ Smiraj .......................................................................

II Stari zanat ................................................................. A mogla bi i kiša ...................................................... Zelena molitva lišća ................................................. Snimak ..................................................................... Raspjevani trkač........................................................ Blago......................................................................... Puna je priča ova noć................................................ Bajka o sretnim ljudima ........................................... Svjetlosna nit ............................................................ Mutna Sava nosila jablana ....................................... Sedam vrba ............................................................... Pjesnik – putnik! ...................................................... Veliki san ................................................................. Nije bez ljepote! ....................................................... Posljednji čovjek ...................................................... Šapat u noći .............................................................. To nećeš znati .......................................................... Riječi na djelu ..........................................................

Tužan legne, žalostan ustane .................................... Znakovi .................................................................... Sve manje razumijem ............................................... On još ne vidi ........................................................... Rodit će se dijete ...................................................... Utjeha ....................................................................... Opomena ..................................................................

III Tebi su govorili......................................................... Ima tu ljepote ........................................................... Oči djetinje ............................................................... Momački monolog ................................................... U slavu života .......................................................... U mome vrtu ............................................................ Kad ostane vjetar ...................................................... Poslije duga ćutanja ................................................. Susret u snu .............................................................. Stara tišina ................................................................ Davni pjesnici .......................................................... Čija sam priča .......................................................... Ne igraj se ................................................................ Ko je citirao nebo...................................................... Na zemlji ..................................................................

IV Djeca radosti............................................................. Staro pitanje ............................................................. Ako si me žedna ....................................................... Živa riječ................................................................... Nebo je moja zastava ............................................... Slike i vidici ............................................................. Kraljica govora ......................................................... Dva roba.................................................................... Zemaljsko jutro ........................................................ Dok dišeš u mraku ................................................... O tome nebo pripovijeda ......................................... Sklad ........................................................................ Starinski stihovi .......................................................

Krilati svijet ............................................................. Vježba iz prolaznosti ................................................ Smijeh kroz prostore ................................................ Slika sa Istoka .......................................................... Daruj se! .................................................................. Srećna voćka ............................................................ Žena sa djetetom ......................................................

*** „Postoji genijalni pjesnik Alija H. Dubočanin!“ Abdulah Sidran (2014.)

***

„ Alija H. Dubočanin je praktično jedan instrument... /.../ I ja čujem da taj instrument prekrasno svira muziku koju ja osjećam kao relevantnu kosmičku muziku. Osjećam je u svom njenom bogatstvu i razuđenosti neopisivoj. Abdulah Sidran (2014.)