Vedanta Glas Slobode

SVĀMI VIVEKĀNANDA

VEDĀNTA: GLAS SLOBODE

Redakcija i uvod SVĀMI ĆETANANANDA

Prevela s engleskoga KSENIJA PREMUR

Naprijed ZAGREB, 1992.

1

GLAS VIVEKĀNANDE UVODNA RIJEĈ Sastavljanjem ovog izbora iz osam svezaka Svami Vivekanandijevih predavanja, napisa i pisama, Svami Ćetanananda je izvršio najdragocjeniji zadatak. Ovaj je zadatak zasigurno bio vrlo teţak jer je zahtijevao odluĉan intelektualni zahvat u Vivekanandinu poruku njegovim slušaocima i ĉitaocima — poruku koja je morala biti izraţena Vivekanandinim vlastitim rijeĉima. Parafraziranje je valjalo odbaciti (ma koliko prikladno ono ponekad bilo) kako Vivekanandin glas — njegov naĉin izraţavanja, ţivopisni stil, njegova duhovitost, strast njegove vjere i snaţno djelovanje njegove otvorenosti — ne bi bio izgubljen za volju puke jasnoće. Ne valja smetnuti s uma da je većina ove tekstualne graĊe po prvi puta bila izloţena slušateljstvu u govornoj formi — ponekad improvizirano, pa ĉak i bez najgrublje skice onoga što je Vivekananda ţelio reći. U takvim su sluĉajevima bilješke stenografski zapisivali njegovi štovaoci — kojima dugujemo, nikada na dostatan naĉin iskazanu, zahvalnost. Na ovaj smo naĉin i svjedoci svjeţine Svamijeva, do sada još neobjavljena, ţiva govora. Vivekanandina ţiva prisutnost tako ĉesto postaje izrazito jasnom s onu stranu njegovih rijeĉi. Poput svih ostalih, nema sumnje, koji su ih naglas javno ĉitali, ĉesto sam postajao svjestan da tu prisutnost dijelim s onima koji su me slušali. Ĉak i ako samima sebi, osamljeni u svojoj sobi, pokušate naglas ĉitati Vivekanandu, po svoj ćete prilici i vi imati isti doţivljaj. Christopher Isherwood

2

PREDGOVOR Ne znam za bolji put izlaganja predgovora ovoj korisnoj knjizi od triju kljuĉnih pojmova kojima je urednik skovao njezin naslov, Vedanta: Glas slobode. U obrnutom slijedu, ponajprije sloboda. Sluĉaj je htio da ove retke ispisujem na onaj povijesni dan1 kada su astronauti kroĉili na svoj prvi nesputani hod u kozmiĉkom prostoru. Lebdjeti kao što to oni lebde, poput ptica s cijelim prostranstvom neba u kojem mogu letjeti, na prvi se pogled moţe uĉiniti nalik potpunoj slobodi. Mi, dakako, znamo da nas njihovo lebdenje tek podsjeća na duhovnu slobodu za kojom istinski tragamo. Naša je ţudnja za slobodom, naime, nadasve ţudnja za Bogom, apsolutnom slobodom kao aspektom boţanstva. U tom smislu hinduizam i govori o krajnjoj slobodi koja oznaĉava kraj mistiĉkog puta kao osloboĊenja (mokša) jer je ono stanje sjedinjenja (yoga) s apsolutnim, beskrajnim i vjeĉnim, te stoga i osloboĊenje od svih spona uvjetovanosti. Na tu je slobodu ponad svega i Krist upućivao rekavši: „Istina će vas uĉiniti slobodnima.― Drugo, glas. Sve dok nismo slobodni, potrebni su nam glasovi kako bi svjedoĉili o mogućnosti slobode, te nas upućivali njezinoj svjetlosti. Glasovi, meĊutim, podrazumijevaju i pjevaĉe, što, u kontekstu ove knjige, otvara i jedno zanimljivo pitanje. Glas slobode koji odjekuje ovim stranicama, naime, nema izvora koji bi se mogao posve jasno ustanoviti; ako ga pravilno ĉujemo, uvidjet ćemo kako on, iz svjetske perspektive, izvire niotkuda. Ne navodim to zato da bih porekao kako jedan odredivi ĉovjek, k tome vrlo slavan, iznosi ili ispisuje rijeĉi koje ispunjavaju ove stranice. Ako, meĊutim, s onu stranu rijeĉi osluškujemo misli koje one izraţavaju, znat ćemo da je Vivekananda samo njihov prenosilac, a ne i tvorac. Etimološki, vedanta znaĉi »vrhunac Veda«, ali niti same Vede nisu ništa više doli utoci sanatana dharme, »nestvorene mudrosti« ili »daha vjeĉnosti« koja je oduvijek bila i uvijek će biti. I tako nas naše posizanje za slobodom, putem u manjoj mjeri bestjelesnog, Vivekanandinog, vodi do posve neotjelotvorenog glasa, vedante, koji svjedoĉi o zbiljnosti slobode. O ovom prostranijem glasu, jedan je od najoštroumnijih ţivućih komparativnih filozofa zapisao: »MeĊu izriĉitim se naucima vedanta pojavljuje kao

1

7. oţujak 1984.

3

jedna od najizravnijih mogućih formulacija o onome što tvori samu bit naše duhovne stvarnosti.«2 Što bi još valjalo dodati? Samo izraze zahvalnosti. Zahvalnosti, ponajprije, Svami Ćetananandi Vedanta društva St. Louisa, nasljedniku mog voljenog uĉitelja, Svami Satprakašanande, za proĉišćavanje opseţnih napisa Svami Vivekanande u ove pristupaĉne razmjere. I izuzev uredniku knjige, zahvalnost samom Vivekanandi. Govori se da je Vivekananda, došavši nepozvan i nenajavljen na Vjersku skupštinu u Chicagu, taj skup ĉasomice osvojio. Zbilo se to 1893. godine, a taj je skup ujedno postao i simbol harmonije vjera u ĉije su utemeljenje nade polagali njegovi sazivaĉi. Budući da se pribliţavamo stogodišnjici ovog povijesnog dogaĊaja, ponovno izdanje ovih kljuĉnih stranica Vivekanandinih napisa smatram prigodnim jer, premda je naše stoljeće donijelo napredak u meĊusobnom razumijevanju vjera, preostaje još mnogo toga što valja uĉiniti. Pomnjivost spram glasa slobode što se razlijeţe ovim stranicama moţe nam pomoći da to doista i ostvarimo. Huston Smith Hanna Professor of Philosophy Hamline University

2

Schuon Frithjof, The Language of the Self, (Madras: Ganesh-Co., Pvt. Ltd., 1959), 15.

4

BILJEŠKA UREDNIKA Kada me netko upita, »Što je vedanta?«, to me pitanje podsjeti na jednu pripovijest. Jednom je veliki uĉitelj vedante pozvan da o vedantinskom nauku odrţi predavanje. Došavši u dvoranu, obratio se prisutnima pitanjem: »Znate li o ĉemu ću vam govoriti?« Svi su odgovorili nijeĉno. »U tom vam sluĉaju ni o ĉemu neću govoriti, jer vi nemate predznanja«, te, rekavši to, napustio dvoranu. Narednog je tjedna iznova pozvan, ali su ovoga puta organizatori njegova predavanja unaprijed razradili plan, naputivši prisutne da, ukoliko im uĉitelj postavi isto pitanje, odgovore potvrdno. Uĉitelj je, uveden u dvoranu, doista i postavio isto pitanje, no ovoga su puta na njegov upit prisutni odgovorili potvrdno, našto je uĉitelj smjesta rekao: »Vi, dakle, znate sve, te ja, prema tome, nemam što reći«, te, rekavši to, napustio dvoranu. Iznova su organizatori razradili plan sljedećeg uĉiteljevog posjeta, zamolivši prisutne da na uĉiteljev upit polovina od njih odgovori potvrdno, a polovina nijeĉno. Došavši i po treći put, uĉitelj je ponovio isto pitanje: »Znate li o ĉemu ću vam govoriti?« našto su prisutni odgovorili onako kako su bili poduĉeni. Ovoga je puta, meĊutim, uĉitelj rekao: »One koji su odgovorili nijeĉno, molim da uĉe od onih koji su odgovorili potvrdno«, te, bez ijedne rijeĉi više, napustio dvoranu. Svi su bili zbunjeni i nisu znali što ĉiniti, te su naposljetku odluĉili da sljedeći puta naprosto šute. Nakon mnogih ponovljenih molbi, uĉitelj je došao još jednom i postavio isto pitanje, no ovoga puta zauzvrat nije dobio odgovor. Zamijetio je da su svi prisutni obuzeti dubokom šutnjom i u tom je trenutku znao da je to pravo vrijeme da im govori o vedanti. Doba u kojem ţivimo vrijeme je mlaznih aviona, raketa i satelita. Ĉovjek se ţeli kretati brzo, te oĉekuje da će sve i postići brzo, ako već ne i istog ĉasa. Onaj koji je neupućen u vedantu, ne uviĊa kako u stvari u pet minuta pokušava saznati sve o duhovnoj tradiciji koja nam je u baštinu predavana tokom minulih pet tisuća godina. Svjestan sam da prema vedanti, u trenutku kada je nastojim ocrtati u okviru ove kratke bilješke, ne postupam pravedno, ali ću, i unatoĉ tome, ipak pokušati odgovoriti na pitanje: »Što je vedanta?« Vedanta je vrhunac spoznaje, sveta mudrost hinduskih mudraca, transcendentalno iskustvo proroka istine. Ona je bit ili kraj Veda. I kao što Upanišade dolaze na kraj Veda, tako se i ovaj nauk naziva vedantom. Veda doslovce znaĉi »znanje«, a ãnta »kraj«.

5

Osnovna su naĉela vedante: 1. Brahman je vrhovna stvarnost, jedinstvo bez drugotnosti. On je egzistencija — svijest — blaţenstvo apsolutnog, on je s onu stranu imena i oblika, lišen svojstava, bez poĉetka i kraja. On je nepromjenjiva istina, s onu stranu prostora, vremena i uzrokovanja. Ovaj se neizmjerni, beskrajni brahman, posredstvom svoje nedostiţive moći, maye, manifestira kao kozmos i cjelina pojedinaĉnih bića, te tako jedno postaje mnoštvo. Kada se brahman povezuje sa svojom mayom, naziva se Bogom ili Išvarom. 2. Kozmos je privid, nalik prikazi vode u pustinji, i u stalnoj je promjeni, a opaţamo ga posredstvom prostora, vremena i uzrokovanja. Prostor nastaje sa zadobivanjem tijela, vrijeme zapoĉinje sa zaĉetkom mišljenja, a uzrokovanje s nastankom ograniĉenja. Ovaj lijepi, dodirljivi kozmos nestaje iz svijesti ulaţenjem u stanje sna ili utonućem u samadhi, da bi se iznova pojavio u stanju budnosti. Ovaj je svijet, dakle, dat u umu. 3. Ljudska su bića boţanske prirode. Njihova je istinska priroda atman koji je beskrajan, vjeĉan, proĉišćen, pun svjetlosti, uvijek slobodan, blaţen i istovjetan s brahmanom. Nitko nije grešnik, već griješi i ispašta zbog neznanja. I kao što tama išĉezava sa svitanjem, tako i neznanje nestaje s pojavljivanjem spoznaje. I ropstvo i sloboda dati su u umu. Razmišljajući o slabosti i ropstvu, ĉovjek i postaje slab i zarobljen, ali razmišljajući o snazi i slobodi, on postaje snaţan i slobodan. Nitko ne ţeli ropstvo, jer ono je bolno. Radost je dana samo u slobodi koja je, kako to vedanta tumaĉi, inherentna priroda svih bića. Cilj je ljudskog ţivota u obistinjenju boga, a svrha je religije u nauĉavanju puta kojim se to boţansko oĉituje u unutrašnjem svijetu. 4. Na koji se naĉin boţansko oĉituje u unutrašnjem svijetu? Vedanta predlaţe ĉetiri yoge: (a) karma yogu, put nesebiĉnog djelovanja, (b) jnana yogu, put spoznaje, (c) rađa yogu put meditacije i (d) bhakti yogu, put odanosti. Rijeĉ oznaĉava sjedinjenje individualne s kozmiĉkom dušom 5. Istina je jedna i univerzalna. Ona se ne moţe o£ na jednu zemlju, rasu ili pojedinca. Sve religije svije zuju jednaku istinu razliĉitim jezicima i na razliĉite n kao što sunce nije niĉija svojina, tako niti istina nije jednoj odreĊenoj religiji ili filozofiji. Nitko ne moţe je sunce kršćansko, hindusko, buddhistiĉko, Ţidov: muslimansko sunce. Vedanta, ustvari, objavljuje sklad ja. Poput razliĉitih rijeka koje potjeĉu iz razliĉitih vre se naposljetku, gubeći svoja imena i oblike, sjedinjuju anu, tako i svi religijski putevi kojima ĉovjek, potaknut svojim razliĉitim sklonostima, kroĉi, vode bogu ili istini.

6

Ako bi me, dakle, netko upitao: »Što biste mi preporuĉili da ĉitam kako bih upoznao vedantu?«, bilo bi mi teško odgovoriti. Vedanta je vrlo opseţna tema. Njezini su se sveti spisi stvarali tokom minulih pet tisuća godina. Tri su temeljna vedantinska sveta spisa Upanišade (objavljene istine), Brahma sutre (dokazane istine) i Bhagavad Gita (praktiĉne istine. Bit je ovih svetih spisa, meĊutim, teško dokuĉiti bez pomoći uĉitelja i potankog raspravljanja komentara. Za literaturu ponekad preporuĉujemo Sri Ramakršnin »The Great Master« i »The Gospel of Sri Ramakrišna« jer je Ramakršnin ţivot i nauk bio proţet vedantom. Ili, pak, preporuĉujemo The Complete Works of Swami Vivekananda jer je Svami Vivekananda bio onaj koji je poruku vedante izloţio Zapadu. Ugledavši te, vrlo opseţne sveske »Great Master«, »Gospel« »Complete Works«, od kojih se svaki sastoji od 1081, 1063 i 4363 stranice, uvijek smo iznova, meĊutim, bili svjedocima obeshrabrenosti onoga koji se zanimao za vedantu. Mnogi su svamiji Ramakršna reda, dakako, napisali izvrsne kraće preglede vedante i yoge koji su nesumnjivo od velike pomoći. Jednom sam se, meĊutim, iznenada dosjetio proroĉanske izreke Svami Vivekanande: »Ja donosim poruku Zapadu, kao što je Buddha imao poruku za Istok.« Kakva je bila njegova poruka? Bila je to vedanta, poruka koju sam, Vivekanandinim vlastitim rijeĉima, sastavio za ĉitaoce iz njegova djela, »The Complete Works«. Svaki sam odabrani ulomak nadopunio naslovom, dok su tumaĉenja za neke od manje poznatih sanskrtskih termina dana u glosariju na kraju knjige. Za volju jasnoće i ĉitljivosti, na ponekim sam mjestima skratio jednu ili više reĉenica, ili, pak, uvodnih naznaka, te modernizirao punktaciju bez posebne oznake tih izmjena ili razlika u odnosu na original. Na nekoliko sam mjesta usporedio verziju »The Complete Works of Swami Vivekananda« sa Swami Nikhilanandinim djelom »Vivekananda: The Yogas and Other Works«, te prihvatio onu verziju koja je zapadnim ĉitateljima mogla biti jasnija. Na kraju svakog odabranog ulomka date su naznake sveska i broja stranice izvornika »Complete Works« iz kojeg je dati ulomak preuzet. Redni su brojevi svezaka oznaĉeni rimskim, a brojevi stranica arapskim brojkama. Navodim, naposljetku, i oznake izdanja koja su korištena za svaki od osam svezaka: Za ĉitanje rukopisa, mnoge dragocjene savjete, te nadahnute uvodne rijeĉi, posebne zahvale dugujem Christopheru Isherwoodu, dok za poticajni predgovor i mnoge korisne sugestije moja iskrena zahvalnost pripada Hustonu Smithu. Za privolu ponovljenoj

7

objavi ovih izbora iz izvornika »The Complete Works of Swami Vivekananda« zahvalnost, naposljetku, dugujem i Advaita Ašramu, Mayavati, Himalaje. Ćetanananda

8

UVOD VEDANTA I VIVEKANANDA Rijeka ne pije svoju vlastitu vodu, kao što se ni stablo ne hrani svojim plodovima, već ţive za druge. Na podjednak se naĉin, s vremena na vrijeme, raĊaju i velike duše ĉiji su ţivoti ţivljeni za dobro drugih. Oni donose mir i sreću ĉovjeĉanstvu. Prešavši zastrašujući ocean maye (relativne egzistencije), lišeni ikakva sebiĉna motiva, oni pomaţu drugima da ga prebrode. Nije vaţno kada i gdje je roĊena takva velika liĉnost, ili koliko je dugo ţivjela; njihovi su ţivoti i poruke vrela nadahnuća svim ljudima za sva vremena. Pred kraj je devetnaestog stoljeća Svami Vivekananda izloţio zapadnom svijetu vjeĉnu poruku vedante. Njegov mu je uĉitelj, Sri Ramakršna povjerio u poslanstvo prenošenje ĉovjeĉanstvu plemenitog nauka vedante — jedinstvenosti istine, boţanske prirode ĉovjeka i sklada religija. Već je i u doba rane mladosti u Svamija pronicala intuitivna spoznaja njegova usuda da bi kasnije, nalik proroku u osvit svog poslanstva, navijestio: »Ja donosim poruku Zapadu, kao što je Buddha imao poruku za Istok.«1 U nekoliko je navrata Sri Ramakršna doţivio vizije o Vivekanandi i prije negoli ga je ikada upoznao. Jednom se, u stanju samadhija, Sri Ramakršnin um vinuo u visine, sve više i više, transcendirajući carstvo bogova i boginja, sve dok nije dosegao samo podruĉje transcendentalnog. U njemu je zatekao sedam poštovanja dostojnih mudraca, utonulih u samadhi, te spoznao kako ovi mudraci, u spoznaji i svetosti, odricanju i ljubavi, nisu nadvisili samo ĉovjeka, već i bogove. Zapazio je potom boţanska djeĉaka kako prilazi jednom od mudraca, te, zagrlivši ga i obraćajući mu se milozvuĉnim glasom, pokušavao otrgnuti njegov um iz samadhija. U trenutku kada je ĉarobni dodir prenuo mudraca, djeĉak mu se obrati: »Silazim u svijet. Hoćeš li poći sa mnom?« Dobrostiva izraza lica mudrac je dao svoju prešutnu privolu i iznova utonuo u samadhi. »Nikada ranije nisam vidio Narenu (Vivekanandu) do trenutka kada sam ga prepoznao u tom mudracu«, rekao je Sri Ramakršna, kasnije odavši, na ponovljeni upit, kako boţanski djeĉak nije bio nitko drugi doli on sam. 2 U drugoj je viziji Sri Ramakršna ugledao trak svjetlosti što je promakao nebom od Varanasija prema Kalikatu (Calcutti). »Moja je molitva uslišana«, uskliknuo je, »moj čovjek jednoga dana mora stići meni ususret.«3

9

I Bhuvanešvari Devi, Vivekanandina majka, doţivjela je viziju o svom sinu i prije njegova roĊenja. Nadajući se da će Bog blagosloviti nju i njezino muško dijete, zamolila je jednu od svojih roĊakinja u Varanasiju da u njezino ime obavlja molitve i prinosi ţrtve u svetištu Virešvar Šive, dok je ona, u to vrijeme, provodila dane u postu i meditaciji. Ubrzo nakon toga, u snu, ugledala je boga Šivu kako, prenut iz meditacije, poprima lik djeteta koje je bilo njezin sin. Vivekananda je roĊen u Kalikatu (Calcutti) 12. sijeĉnja 1863. godine, te mu je nadjenuto ime Narendranath Datta. Mnogo godina kasnije o svom je predredovniĉkom imenu zapisao u pismu upućenom Mary Hale u Chicagu: »To je vrlo poetiĉno ime. Narendra, koje znaĉi 'poglavar ljudi' (nara znaĉi ĉovjek, a indra vladar ili poglavar), vrlo duhovito, zar ne? No, takva se imena nadijevaju u našoj zemlji; ne moţemo tu ništa izmijeniti, no, i unatoĉ tome, drago mi je što mi je nadjenuto upravo to ime.«4 Rijeĉ je o drevnoj tradiciji Indije u skladu s kojom društvo i narod predvode oni koji su se posvetili samoodricanju, a ne oni koji posjeduju bogatstvo. Ogromna je moć koju su duhovni velikani poput Buddhe, Šankare, Ćaitanye i Nanake imali nad milijunima ljudi, a njihov je utjecaj na mnijenje širokih slojeva dublji i dugotrajniji od onog kraljeva i careva. Već je i kao djeĉak Vivekananda pokazivao sklonost da postane lutajući redovnik. Pokazujući na crtu na svom dlanu, govorio bi svojim mladim prijateljima: »Zacijelo ću postati redovnik. Hiromant je to prorekao.«5 U narednoj bi prilici, pak, izjavljivao: »U najboljem ćete sluĉaju postati odvjetnici, lijeĉnici ili suci. Priĉekajte samo, ja ću već iznaći svoj put.«6 Vivekananda je bio prerano sazreo djeĉak neukrotive snage. Njegova priroĊena sklonost meditaciji pokazala se k tome već u ranom razdoblju njegova ţivota, ona je bila jedna od njegovih djeĉaĉkih igara. Jednom se tako, zajedno sa svojim prijateljima, zadubio u meditaciju, kada se u tom trenutku pojavila kobra. Drugi su se djeĉaci uplašili, povikom ga upozorili i pobjegli; on je, meĊutim, ostao nepomiĉan. Kasnije je svojim roditeljima rekao: »Nisam bio svjestan ni zmije, niti bilo ĉega drugog. Osjećao sam samo neizrecivu radost.«7 Odgojen i obrazovan u Kalikatu (Calcutti) devetnaestog stoljeća, Vivekananda je već u ranoj dobi upoznao temeljna naĉela zapadnog mišljenja koja su upućivala na stav u skladu s kojim ništa ne valja prihvatiti a da za to ne budu dati dokazi. Premda nadaren uĉenik i vrlo dobro upućen u povijest, filozofiju, knjiţevnost i suvremenu zapadnu

10

misao, odluĉno se drţao stava: »Ne vjeruj niĉem samo zato što si tako proĉitao u knjizi. Ne vjeruj niĉem samo zato što su drugi rekli da je tome tako. Sam otkrij istinu i to će biti ispunjenje.«8 Potaknut snaţnom ţudnjom za spoznajom istine, Vivekananda je meditirao; prouĉavao je razliĉite vjerske tradicije i filozofske sisteme Istoka i Zapada; upoznao je razne vjerske poglavare, ali ništa od toga nije bilo od koristi, ništa nije moglo utoliti njegovu sveproţdiruću glad za istinom. Naposljetku je, u hramskom parku Dakšinesvara u blizini Kalikata (Calcutte), upoznao Sri Ramakršnu, te mu postavio ovo jednostavno pitanje: »Gospodine, jeste li vidjeli Boga?« Ne oklijevajući ni trenutka, Sri Ramakršna je odvratio: »Da, ugledao sam Boga. Vidim ga kao što ovdje vidim i tebe, samo jasnije. Bog se moţe vidjeti, s njime se moţe govoriti. Ali, tko brine za Boga? Ljudi prolijevaju potoke suza za svojim ţenama i djecom, bogatstvom i imetkom, ali tko tuguje za vizijom Boga? Ako netko istinski ţudi za Bogom, on će ga zasigurno uzmoći i vidjeti.«9 Sri Ramakršnin je odgovor bio prekretnica u Vivekanandinom ţivotu, no on je ipak na svakojake naĉine iskušavao Sri Ramakršnu sve dok ga napokon nije prihvatio za svog uĉitelja. Kasnije je ustvrdio: »Vojevao sam sa svojim uĉiteljem punih šest godina da bih naposljetku bio svjestan svakog djelića prijeĊenog puta.«10 Za Vivekanandina prvog posjeta, Sri Ramakršna mu zaneseno reĉe: »Ah! Stigao si tako kasno. Bezobzirno je od tebe što si me pustio ĉekati tako dugo! Moja je paţnja gotovo posve razorena slušanjem besmislica profanog svijeta. Oh, kako sam ĉeznuo da povjerim svoj um onome tko će razumjeti moje misli!« Potom je, sklopljenih ruku, oslovio zaĉuĊenog mladog ĉovjeka: »Boţe! Znam da si ti drevni mudrac, Nara — otjelotvorenje Naravane — roĊen na zemlji kako bi otklonio patnje ĉovjeĉanstva.«11 Sri Ramakršnina postojana ljubav i skrb uĉinili su da mu Vivekananda bude odan zauvijek. On je poduĉavao Vivekanandu brojnim znanstvenim podruĉjima, te mu naposljetku, pred smrt, prenio i svoju vlastitu duhovnu moć. Sri Ramakršna je znao da je Vivekanandin um prirodno naklonjen putu spoznaje, te ga je stoga upućivao u nauk nedualistiĉke vedante. Ponekad je od Vivekanande traţio da naglas ĉita odlomke Aštavakra samhite i drugih vedantinskih rasprava kako bi uzmogao pojmiti bit vedantinske filozofije. U nedualistiĉkoj je vedanti brahman vrhovna stvarnost, egzistencija — spoznaja — blaţenstvo apsolutnog. Svijet nije ništa drugo doli ime i oblik u kojem je sve privid i

11

ništa nije stvarno, posjedujući tek relativnu egzistenciju. S apsolutnog je stanovišta, meĊutim, sve brahman — jedinstvo bez drugotnosti. Pojedinaĉna duša nije ništa drugo doli brahman. Ime i oblik nastaje i nestaje, ali sopstvo, istinska priroda svakog bića, besmrtno je i nepromjenjivo. Nakon spoznaje svoje istovjetnosti s brahmanom posredstvom meditacije, ĉovjek je u stanju u svemu sagledati brahmana ili Boga. Vivekanandi je isprva bilo teško prihvatiti nedualistiĉko gledište u skladu s kojim je »sve doista brahman« budući da je u to vrijeme bio vjerni sljedbenik Brahmo Samaja koji je nauĉavao teistiĉku filozofiju. U tom je smislu i rekao Sri Ramakršni: »To je klevetniĉko gledište jer u njemu ne postoji nikakva razlika izmeĊu takve filozofije i ateizma. Nema većeg grijeha na svijetu doli o sebi misliti kao o biću istovjetnom s tvorcem. Ja sam bog, ti si bog, sve stvorene stvari su bog — što moţe biti besmislenije! Mudraci koji su takvo što zapisali, mora da su bili ludi.« Budući da je Sri Ramakršna znao put kojim valja odgajati um, prostodušnost mladog ĉovjeka nije ga odvratila. Smiješeći se, odgovorio je: »Ne moraš prihvatiti gledišta proroka. Ali, na koji ćeš ih naĉin opovrći ili, pak, ograniĉiti boţju beskonaĉnost? Nastavi s molitvama bogu istine i vjeruj u svako njegovo obliĉje koje će ti se razotkriti.«12 U skladu s vedantinskom tradicijom, razumijevanje filozofije valja postići posredstvom sruti/a/svetih spisa/, yuktija /dokaza/ i anubhave /iskustva/. Vivekanandina se nepokoriva priroda nije lako predavala, on je bio strasni poklonik istine. Sve što nije bilo provjereno dokazom i iskustvom, smatrao je neistinitim, u njegovoj je prirodi bilo da se protivi laţi. Jednog je dana o vedantinskom iskustvu jedinstva, razgovarajući s jednim od svojih prijatelja u Dakšinesvaru, Vivekananda podrugljivo primijetio: »Kako to moţe biti? Ovaj vrĉ je bog, ova je šalica bog i mi sami smo bog! Ništa ne bi moglo biti besmislenije!« Sjedeći u svojoj sobi, Sri Ramakršna zaĉuje Vivekanandin smijeh, iziĊe i zapita: »Hej! O ĉemu razgovarate?« Potom dotaknu Vivekanandu i zadubi se u samadhi.13 Propovjednici samo raspravljaju o religiji, ali inkarnacije poput Buddhe, Krista i Ramakršne u stanju su transmitirati religiju posredstvom pogleda ili dodira. Uĉinak je tog dodira Vivekananda i slikovito opisao: Magiĉan uĉiteljev dodir tog dana, donijevši ĉudesnu promjenu, u trenutku je preobrazio moj um. Bio sam zapanjen uvidjevši kako u kozmosu doista ne postoji ništa drugo doli Bog. Sagledao sam to posve jasno, ali sam nastavio šutjeti ne bih li se uvjerio da li će ta

12

misao potrajati. Dojam, meĊutim, u toku dana nije jenjavao. Vratio sam se kući, ali se i ovdje sve što sam ugledao doimalo brahmanom. Sjeo sam za obrok, ali sam i u taj tren ustanovio kako sve — hrana, pladanj, osoba koja je posluţivala, pa ĉak i ja sam — nije ništa drugo doli To. Progutao sam zalogaj ili dva, te nastavio nepokretno sjediti. Prenule su me tek majĉine rijeĉi: »Zašto sjediš tako nepokretno? Završi s obrokom«, te sam iznova nastavio jesti. Sve sam vrijeme, meĊutim, bilo da sam ruĉao, odmarao se ili išao na sveuĉilište, bio proţet istim doţivljajem, te stalno osjećao neku vrst obamrlosti. Šetajući ulicama, primjećivao sam kako koĉije naviru odasvud, ali me to nije nagonilo da im se sklonim s puta. Imao sam osjećaj da smo i koĉije i ja sazdani od iste tvari. Nikakvog osjeta nije bilo u mom tijelu koje je, ĉinilo mi se, postajalo sve slabije. Hrana mi više nije prijala, već sam imao osjećaj kao da to netko drugi uzima obrok namjesto mene. Ponekad bih prilegao u vrijeme ruĉka, te, nakon nekoliko minuta, ustao i iznova poĉeo jesti. Posljedica je bila ta, što sam neko vrijeme ruĉao isuviše mnogo, a da mi to nije nimalo naškodilo. Moja je majka postala zabrinuta, te ustvrdila kako nešto mora da nije u redu sa mnom. Bojala se da moţda više i neću poţivjeti zadugo. Kada se to stanje pomalo izmijenilo, svijet mi se poĉeo priĉinjati nalik snu. Setajući niz Cornvvallis Square, dogaĊalo se da udarim glavom o ţeljezne rešetke ne bih li se uvjerio da li su doista stvarne ili su tek san. Takvo je stanje stvari potrajalo nekoliko dana. Kada sam iznova postao uravnoteţen, shvatio sam kako mora biti da sam u proteklo vrijeme doţivio odsjaj advaita-stanja, te podjednako tako, iznenada jasno spoznao kako rijeĉi svetih spisa nisu bile laţne. Od tog trenutka više nisam bio u stanju poreći stavove advaita filozofije.14 Kako je vrijeme odmicalo, a Vivekanandu proţimale raznolike vrsti doţivljaja, njegov se buntovni stav, intelektualni skepticizam i narav sklona raspravljanju postepeno preoblikovala u samoodricanje, vjeru i privrţenost. Brajendra Nath Seal, jedan od njegovih prijatelja koji je kasnije postao priznati sveuĉilišni profesor, bio je svjedokom te promjene, te o njoj primijetio: »RoĊeni je ikonoklast i slobodni mislilac poput Vivekanande, taj stvaralaĉki i dominantni duh, krotitelj duša, sam uhvaćen u mreţu neĉeg što me se doimalo ĉudnim i nadnaravnim misticizmom, bio zagonetka koju je moja filozofija ĉistog razuma u to vrijeme tek s mukom mogla odgonetnuti.«15 Poĉetkom 1884. godine, Vivekanandin je otac nenadano umro od srĉanog napada. Za sobom je, naţalost, ostavio mnogo nepodmirenih dugova, te se tako nekoć imućna

13

obitelj iznenada našla u krajnjoj neimaštini. Da nevolja bude veća, neki su roĊaci podnijeli protiv njih tuţbu s namjerom da im oduzmu kuću. Budući da je Vivekananda bio najstariji sin, on je morao snositi odgovornost za porodiĉnu dobrobit. U to je vrijeme, meĊutim, tek poloţio prijemni ispit, te bio primljen na pravni fakultet. Nije imao posla, a, povrh toga, niti ranijeg praktiĉnog iskustva. No, prisiljen okolnostima, poĉeo je obilaziti urede, bosonog i bijedno odjeven, u potrazi za poslom. U mnogo je navrata predavanja polazio gladan, te bio ĉesto i klonuo od gladi i slabosti. Samo jedan od njegovih prijatelja, koji je bio upućen u svu teţinu njegova poloţaja, ponekad bi anonimno poslao nešto novca Vivekanandinoj majci kako bi mogli preţivjeti. Njegovi su ga prijatelji s vremena na vrijeme pozivali svojim kućama i nudili ga hranom, ali je pomisao na majku i braću koji kod kuće gladuju odvraćala Vivekanandu od ponuĊenog jela. Kod kuće bi objedovao što je manje mogao, kako bi drugi imali dovoljno. Ovaj je prvi doticaj s okrutnim ţivotnim patnjama uvjerio Vivekanandu da je nesebiĉno suosjećanje rijetkost u svijetu, u njemu nema mjesta za slabe, nesretne i siromašne. Nesreća nikada ne dolazi sama. Vivekananda o tome kaţe: »Snalazila su me svakojaka iskušenja. Jedna mi je bogata ţena ponudila odvratan prijedlog kojim bi dani moje oskudice bili dokonĉani, a koji sam, s prezirom, nepokolebljivo odbio. I druga je ţena imala sliĉne prijedloge. Rekoh joj: 'Protratili ste svoj ţivot u potrazi za uţicima puti. Mraĉne su sjenke smrti pred vama. Jeste li uĉinili bilo što da se s time suoĉite? Odrecite se svih tih besramnih ţudnji i sjetite se Boga.'«16 U nemogućnosti da pronaĊe trajno rješenje financijskih problema svoje obitelji, Vivekananda je jednom posjetio Sri Ramakršnu, te ga zamolio da se u njegovo ime pomoli Bogu. Uĉitelj mu nato odvrati neka poĊe u hram i pomoli se sam za pomoć Boţici majci, uvjeravajući ga pritom kako će njegova molitva biti uslišana. Vivekananda se, ispunjen nadom, zaputi u hram no, onoga trena kada je stupio pred lik Boţice majke, uvidio je da je ona uistinu ţiva i svjesna. Zaboravio je na svijet, zaboravio na nesretni poloţaj svoje majke i braće. Zanesen ekstatiĉkim ushitom, pao je na koljena pred njom, te stao moliti: »Bogorodice, prosvijetli me! Uputi me u samoodricanje! Podari mi spoznaju i odanost! Dopusti mi da pred sobom uzmognem nesmetano zadrţati tvoju viziju.« Vrativši se Sri Ramakršni, ispriĉao mu je sve što se dogodilo. Sri Ramakršna uputi Vivekanandu da se vrati u hram, te da iznova moli, ali sve što se već dogodilo, ponovilo se i ovoga puta. Došavši u hram i po treći puta,

14

Vivekananda se sjeti svoje nakane, ali se zastidi moliti za nešto tako neznatno od Majke kozmosa. Naposljetku, na Vivekanandinu molbu, Sri Ramakršna ga blagoslovi: »U redu, dakle, tvoja obitelj nikada više neće oskudijevati u skromnom obroku i odjeći.«17 Od svog je uĉitelja Vivekananda bio poduĉen sintezi spoznaje i odanosti, skladu religija, istinskom znaĉenju svetih spisa, te štovanju Boga u ĉovjeku. Vivekananda je, u trenutku kada je Sri Ramakršna leţao na samrtnoj postelji u ljetnikovcu u Cossiporu, zamolio od njega blagoslov kako bi, tokom tri ili ĉetiri dana uzastopce, uzmogao ostati zadubljen u nirvikalpa samadhiju, vrhuncu vedantinskog iskustva. U tom su stanju onaj koji spoznaje, spoznaja sama i ono što se moţe spoznati postajali jedno. Sri Ramakršna ga, meĊutim, prekori: »Srami se! Traţiš od mene nešto tako beznaĉajno. Oduvijek sam mislio da ćeš biti nalik velikom smokvinom stablu u ĉijoj će sjenici poĉinak potraţiti na tisuće ljudi. Sada, meĊutim, vidim da ti tragaš samo za svojim vlastitim osloboĊenjem.«18 Sri Ramakršna je znao za predstojeće Vivekanandino poslanstvo, koje se sastojalo u sluţenju ĉovjeĉanstvu, te ga je u tom smislu i upućivao. No, i unatoĉ tome, Vivekananda je nagovorio svog uĉitelja da mu izloţi bit znamenitog vedskog dictuma Aham Brahmasmi (Ja sam Brahman). Jedne veĉeri, meditirajući sa jednim od svojih prisnih prijatelja i suuĉenika u Cossiporu, nenadano je postao svjestan svjetlosti što se prosipala iza njegovih leĊa kao da se na tom mjestu nalazila kakva svjetiljka. Svjetlost je postupno postajala sve sjajnija, sve dok se, naposljetku, nije ĉinilo da plamti. Posve obuzet njome, Vivekananda je izgubio tjelesnu svijest. Nakon nekog vremena, iznova se povrativši u stanje prirodne svijesti, zaviknuo je: »Gdje je moje tijelo?« Zapanjen ga prijatelj stane uvjeravati: »Ovdje je. Zar ga ne osjećaš?«, te potom jurnu uza stepenice u Sri Ramakršninu sobu i reĉe mu u kakvu je stanju Vivekananda. »Pusti ga neka za neko vrijeme ostane u tom stanju«, odvrati Sri Ramakršna. »Dovoljno mi je dugo zbog njega dodijavao.«19 Nakon Sri Ramakršnine smrti 16. kolovoza 1886. nekolicina je mladih uĉenika, pod vodstvom Svami Vivekanande, u blizini Baranagore osnovala samostan u kojem su se posvetili ţivotu odricanja, te prihvatili konaĉni redovniĉki zavjet, kao što je to i Sri Ramakršna uĉinio, u skladu s redom Šankare, velikog uĉitelja nedualistiĉke vedante. Tako je, dakle, nastao Ramakršnin red, preuzevši za svoj motto stav: »Nastojati na svom vlastitom osloboĊenju i posvetiti se ĉinjenju dobra svijetu.«

15

Postoji izreka, »Istinski je redovnik onaj koji putuje, kao što je ĉista rijeka ona koja protjeĉe.« Nakon nekog vremena Vivekananda je napustio samostan kako bi se odao ţivotu putujućeg redovnika. Proputovao je, većinom pješice, gotovo cijelu Indiju, obilazeći hodoĉasniĉka mjesta, te je tako stekao i neposredno iskustvo o ţivotu ljudi. Suoĉivši se s bijednim ţivotnim uvjetima naroda, bio bi ponekad ganut i do suza. Samo onaj tko je sam patio, moţe razumjeti patnje drugih. Jednom je tako, na svoj uobiĉajeno odluĉan naĉin primijetio, kako onom bogu koji u ovom ţivotu ne moţe dati niti koru kruha, ne valja o kraljevstvu nebeskom vjerovati niti u budućem. Napomenuo je, takoĊer, kako religija ne predstavlja prijeku potrebu Indije, te podsjetio na Sri Ramakršninu jezgrovitu misao: »Religija nije za prazan ţeludac.« Vivekananda je pokušao svratiti pozornost mjesnih vlasti na bijedni poloţaj naroda, ali zauzvrat nije nailazio na zadovoljavajući odgovor. Svoja je osjećanja kasnije izrazio ovim rijeĉima: »Mogu li se raĊati sve iznova i iznova, te trpjeti na tisuće patnji kako bih uzmogao slaviti jedinog Boga koji postoji i jedinog u kojeg vjerujem, sveukupnost svih duša — a da je ponad svega, moj Bog poroĉni, moj Bog nesretni, moj Bog ubogi svih rasa i sveg ljudskog roda, osobiti predmet mog štovanja―20 Za svog je putovanja Indijom Vivekananda doznao za Vjersku skupštinu koja se trebala odrţati u rujnu 1893. godine u Chicagu. Mnogi su ga indijski vladari i uglednici pozivali da prisustvuje tom skupu i zastupa hinduizam (vjersku tradiciju vedante), ali je on to odbijao, sve dok u Madrasu nije usnio simboliĉan san u kojem ga je, koraĉajući ponad oceana, Sri Ramakršna pozivao da ga slijedi. Zaĉuo je i uĉiteljev glas kako mu govori: »Idi.« Na kraju, Vivekananda prihvati poziv. Za vršenja priprema oko Vivekanandina odlaska, RaĊa Ajit Singh iz Khetrija, Vivekanandin uĉenik, zamoli ga da doĊe i blagoslovi njegova novoroĊenog sina, ujedno predloţivši da će se pobrinuti za njegovu putnu kartu za Ameriku. Vivekananda pristane, te se zaputi u Khetri na roĊendansku sveĉanost. Jedne veĉeri za njegova boravka Maharaja ga pozva da prisustvuje muziĉkoj priredbi koju će izvesti jedna plesaĉica, ali mu Vivekananda zauzvrat poruĉi kako njemu, kao redovniku, nije dozvoljeno iskušavanje svjetovnih uţitaka. Djevojka se, ĉuvši njegovu poruku, osjeti povrijeĊenom, te zapjeva ovu tuţnu pjesmu koja dospije i do Svamija:

16

Ne gledaj, o Boţe, s prezirom na moje grijehe! Nije li Tvoja slava u svemu prisutna? Jedno je olovo ugraĊeno u kip u hramu, A drugo — noţ u ruci krvnika, Pa ipak se oba pretvaraju u zlato Na dodir kamena mudraca. Zato, Boţe, ne gledaj s prezirom na zlo u meni...

Vivekananda bi duboko potresen. Ova ga je plesaĉica, koju je društvo smatralo grešnom, poduĉila vaţnoj poduci: »Brahman je, sveproĉišćen, svagda slobodan, zauvijek prosvijetljen, bit svih bića.« Vivekananda u trenu shvati svoju zabludu, iziĊe iz svoje sobe i pridruţi se zabavi, da bi kasnije ustvrdio: »Taj je sluĉaj raspršio moje nedoumice. Uvidjevši kako je sve uistinu oĉitovanje Jednog, nisam više mogao nikoga osuĊivati. »2I Vivekananda napušta Bombav 31. svibnja 1893, putujući preko Japana i Pacifika u Chicago. Svjetska je Vjerska skupština u Chicagu bila jedan od znaĉajnih dogaĊaja u svjetskoj povijesti. Na uvodnom je zasjedanju ove Skupštine Vivekananda iznova izloţio vjeĉnu poruku vedante: »Poput razliĉitih rijeka koje, s vrelima iz kojih izviru na raznim mjestima, sjedinjuju svoje vode u oceanu, tako, o Boţe, i raznoliki putevi kojima ĉovjek kroĉi, ponukan svojim razliĉitim sklonostima — šaroliki, kakvim se ĉine, zaobilazni ili izravni — svi vode Tebi!«22 Kasnije je gospoda S.K. Blodgett, Amerikanka, o tome govorila: »Bila sam na Vjerskoj skupštini u Chicagu 1893. godine. U trenutku kada je taj mladi ĉovjek [Vivekananda] ustao i izgovorio 'Sestre i braćo Amerike', sedam se tisuća ljudi diglo na noge kao da odaju poĉast neĉem za što nisu znali što je; i nakon toga, ugledala sam mnoštvo ţena kako prelaze preko klupa da bi mu prišle i tada rekoh sebi, 'Ako, moj mladiću, uspiješ odoljeti ovoj najezdi, onda si zaista Bog.'«23 Ameriĉke su novine pridale Vivekanandi velik publicitet, te je tako postao poznat u širokim krugovima. Domovi nekih od najbogatijih ljudi ameriĉkog društva bili su za njega otvoreni i ondje je doĉekivan kao poĉastan gost. Nikada, meĊutim, nije napustio svoje redovniĉke ideale i sluţenje bogu koje je jednom zapoĉeo vršiti. Drţao je predavanja posvuda na zapadu, te na Istoĉnoj obali i nekim juţnim drţavama SAD. Osnovao je vedantinsko društvo u New Yorku, te u Thousand Island Parku poduĉavao nekolicinu odanih uĉenika. Posredstvom svojih predavanja, kao i osobnih susreta, Vivekananda je zapadnom svijetu otkrivao duhovno blago vedante. Sestra je Nivedita (Margaret Noble) o tome zapisala: »Tamo gdje bi drugi govorili o putevima i svrhama,

17

on bi znao kako rasplamsati vatru. Gdje su drugi davali upute, on je ukazivao na samu stvar.«24 Bio je govornik »boţanskog dara«25 — tako ga je opisao jedan ameriĉki novinski izvjestitelj. Istina je uvijek jednostavna, kako to pokazuju nauci svih velikih uĉitelja svijeta. Vivekananda je sam iskusio vrhovnu stvarnost, te je tako i istine vedante mogao uĉiniti razumljivim svima. U tom je smislu pisao jednom od svojih uĉenika: »Prevesti hinduistiĉku misao na engleski, te iz nje izvesti suhoparnu filozofiju, zamršenu mitologiju i neobiĉnu, zapanjujuću psihologiju, religiju koja će biti laka, jednostavna i pristupaĉna, a u isto vrijeme udovoljiti i zahtjevima najuzvišenijih umova — to je zadatak koji mogu razumjeti samo oni koji su se u njemu okušali. Suhoparna, apstraktna advaita mora postati ţivom — poetiĉnom — u svakidašnjem ţivotu; od beznadno zamršene mitologije moraju nastati zbiljske ćudoredne forme; i, naposljetku, od zbunjujućeg jogizma mora proizaći u najvećoj mjeri znanstvena i praktiĉna psihologija — i sve to u takvom obliku koji bi i dijete moglo razumjeti. U tome je i moje ţivotno djelo.«26 Vivekananda se susreo s mnogim istaknutim liĉnostima zapadnog svijeta, kao što je Max Müller, Paul Deussen, William James, Robert Ingersoll, Nikola Tesla, Sarah Bernhardt i madame Emma Calve. Madame Calve, ĉuvena operna pjevaĉica, zapisala je u svojoj autobiografiji kako Vivekanandi duguje svoj mir i blagostanje. Ispripovijedala je i zanimljivu pripovijest o susretu Johna D. Rockefellera i Vivekanande u Chicagu. Svami je uvjeravao Rockefellera da mu je Bog podario bogatstvo kako bi imao priliku pomoći i ĉiniti dobro drugima. Rockefeller je bio ljut što se netko usudio govoriti s njime na takav naĉin, upućujući ga što da ĉini. Napustio je sobu, a da se nije ni pozdravio. No, tjedan je dana kasnije iznova došao Svamiju s potvrdom kojom su bile izloţene njegove namjere da javnim ustanovama daruje vrlo veliku svotu novca. »Evo vam, dakle«, reĉe. »Morali biste biti zadovoljni i mogli biste mi za to zahvaliti.« Vivekananda je mirno proĉitao ispravu, te rekao: »Vi biste morali zahvaliti meni.« To je bila prva Rockefellerova velika darovnica javnom dobru. 27 Vivekananda se vratio u Indiju 1897, nakon što je posjetio i odrţao predavanja u nekim evropskim zemljama. Trijumfalni je Vivekanandin doĉek u Indiji bio izvanredan. Milioni su ljudi iskazali poštovanje Svamiju, te su se ĉak i radţe poklonili pred njim.

18

Putovao je i predavao posvuda u Indiji, no ovoga puta kao junak naroda. Jasnim je pozivom vedante poĉeo buditi uspavani, podjarmljeni narod. Probudite se! Ustanite! I ne prestajte sve dok cilj ne bude postignut. 28 Snaga, snaga je ono o ĉemu mi Upanišade progovaraju sa svake svoje stranice. Ne budite slabi. Da li će se grijehom lijeĉiti grijeh, a slabošću slabost? Ustanite i budite snaţni.29 Prvi je korak postizavanje snage u pridrţavanju Upanišada i vjerovanju: »Ja sam duša.« »Sablja me ne moţe sasjeći; niti oruţje dirnuti; vatra me ne moţe saţeci; vjetar me ne moţe sasušiti; Ja sam svemoguć, ja sam sveznajuć.« Ponavljajte ove blagoslovljene, spasonosne rijeĉi. Ne recite kako smo slabi; mi moţemo uĉiniti sve i sva. Svi mi posjedujemo istu, uzvišenu dušu. Vjerujmo u to.30 Ova shvaćanja vedante moraju izići na svjetlost dana, ne smiju ostati samo u šumi, samo u spilji, već moraju djelovati u sudištu i sudu, propovjedaonici i kolibi siromašnog ĉovjeka.31 Pronosite svjetlost i ţivot vedante do svakih vrata i uskrsnite boţansko, skriveno u svakoj duši.32 1897. godine Vivekananda je osnovao Ramakršna Math i Mission, te uobliĉio njihova pravila i odredbe. Ocrtao je ciljeve i ideale Ramakršna reda koji su doista posve duhovni i humani. Posjed je zakupljen u Beluru, s one strane rijeke iz pravca Kalikata (Calcutte) na kojem je mjestu utemeljeno i sjedište reda, te na kojem je Vivekananda dao postaviti i relikvije Sri Ramakršne. »Uĉitelj mi je jednom rekao«, govorio je Vivekananda, »da ću ići i ţivjeti ma gdje me ti poveo, noseći me na svojim ramenima, bilo to pod drvetom ili u najskromnijoj kolibi«.33 Dva dana pred smrt Vivekananda je proroĉanski izjavio: »Duhovni utjecaj koji je dospio ovdje, u Belur, potrajat će tisuću i petstotina godina — i ovo će mjesto postati znamenito sveuĉilište. Nemojte misliti da ja to tek zamišljam — ja to vidim.«34 Vivekananda je pokrenuo osnivanje i druga dva centra — jedan u Mayavati u Himalajama, u kojem su zapadni uĉenici bili poduĉavani nedualistiĉkoj vedanti, te drugi u Madrasu. Pokrenuo je i objavljivanje triju ĉasopisa koji su bili namijenjeni širenju misli i ideala vedante. Njegovo je zdravlje, meĊutim, zbog neprekidnog rada, ubrzo bilo narušeno, te mu je odmor bio prijeko potreban. Njegovi su ameriĉki uĉenici i prijatelji

19

traţili od njega da se vrati u Ameriku, a i njegova su subraća-uĉenici predosjećali da bi mu putovanje morem dobro ĉinilo. 20. lipnja 1899. godine Vivekananda je, dakle, po drugi puta krenuo za Zapad u pratnji Svami Turivanande i sestre Nivedite. Na ovom se putovanju Svami povjerio Nivediti: »Što postajem stariji, to mi se sve više i više priĉinja kako je sve u hrabrosti. To je moj novi credo.«35 Nekoliko je dana proboravio u Londonu, te potom nastavio put za Ameriku. »Volim ovu jenkijevsku zemlju«, pisao je jednoj Amerikanki. »Volim vidjeti nove stvari. Nimalo ne drţim do lutanja starim ruševinama, zanemarivanja ţivota zbog drevne povijesti i uzdisanja za davninom. U mojoj krvi kipti isuviše ţivota za takvo što. U Americi postoji prostor, postoje ljudi i prilike za sve što je novo. Postao sam silno radikalan.«36 Kako je nastavio putovati, nauĉavati, promatrati, pisati i meditirati, tako je rasla i Vivekanandina vjera u djelotvornost vedante koju nije razumijevao samo kao puku religiju ili filozofiju, već radije kao naĉin na koji bi se znanost i religija mogle dovesti u sklad, stvarni napredak i duhovno jedinstvo. Zamijetio je kako su na Istoku, tako ispaćenom muĉnim siromaštvom, bile izraţene uzvišene religijske i duhovne tradicije, dok je Zapad, i povrh sveg svog tehnološkog napretka i bogatstva, bio gubitnik zbog svog duhovnog siromaštva. Nije postojao razlog, mislio je on, zbog kojeg se Istok i Zapad ne bi mogli meĊusobno okoristiti snagama, otklanjajući svaki svoje slabosti. U svojem je nauku, napisima i predavanjima Vivekananda iskazivao svoju vjeru u davanje-snage, racionalna i praktiĉna naĉela vedante koja bi mogla pomoći napretku ĉovjeĉanstva u njegovim sklonostima, duhu i znanosti. »Propovijedanjem beskrajnih tajni vedante u zapadnom svijetu«, govorio je, »pobudit ćemo uzajamnu sklonost i poštovanje ovih dvaju velikih naroda, zadrţavajući za sebe mjesto njihovih duhovnih uĉitelja; neka oni ostanu naši uĉitelji u svim oblastima tvarnoga. Nijedna ih od vapijućih potreba neće zateći, 'Daj mi ovo' ili 'Daj mi ono!' Kada se, posredstvom ovakvog odnosa davanja — i — primanja, uĉvrsti spona uzajamne naklonosti i poštovanja ovih dvaju naroda, neće postojati niti potreba za ovakvim galamljivim vapajima. Oni će, svojom voljom, sami sve uĉiniti. Vjerujem da će gajenjem religije i znatnijim širenjem vedante i naša zemlja, kao i Zapad, imati neizmjeran probitak.«37

20

Ovoga je puta Vivekananda proboravio na Zapadu godinu i pol. Propovijedao je većinom u New Yorku i na Zapadnoj obali. U pravilu, nije obraćao paţnju na stalne napore koje je teret njegova rada predstavljao za njegovo zdravlje. Trošio je svoju energiju u neprestanom sluţenju ĉovjeĉanstvu. U San Franciscu rekao je jednoj uĉenici: »Znate, ja ću se moţda morati ponovo roditi. Vidite, zaljubio sam se u ĉovjeka.«38 U srpnju 1900. godine napustio je New York kako bi sudjelovao na Kongresu povijesti religija u Parizu gdje je dva puta istupao. Zatim je putovao u Beĉ, Istambul, Atenu i Kairo u pratnji madame Calve i gospoĊice Josephine MacLeod. Po povratku u Indiju, u prosincu 1900, Svami Vivekananda se usredotoĉio na završno oblikovanje »religije koja stvara ĉovjeka«. Iz svog je iskustva znao da se idealni karakter moţe oblikovati spregom ĉetiriju yoga — putevima djelovanja, spoznaje, odanosti i meditacije — i u skladu s time je odgajao redovnike. No, kako je znao da se pribliţava kraju svoga poslanja, vodio je i nadahnjivao svoju braću-redovnike i svoje vlastite uĉenike kako bi ga mogli osloboditi njegovih duţnosti. Jednom je rekao gospoĊici MacLeod: »Neću doĉekati ĉetrdesetu. Predao sam svoju poruku i moram otići.« Na njezin upit: »Zašto?« odgovorio je: »Sjena velikog drveta neće dozvoliti malom drveću da naraste. Moram otići kako bih ustupio prostor.«39 Posavjetovao se s Bengali almanahom i izabrao datum svog konaĉnog odlaska: 4. srpanj 1902, a da to nitko nije znao. Sestra Nivedita je ostavila ovaj zapis: »Proveo je sate i sate u uobiĉajenoj meditaciji, te je zatim odrţao dugo predavanje iz sanskrta. Naposljetku je prošetao od samostanskih vrata do udaljene ceste. Po povratku sa šetnje, zvono je pozivalo na veĉernju molitvu, a on je otišao u svoju sobu i sjeo, licem okrenut prema Gangesu kako bi meditirao. Bilo je to po posljednji puta. Došao je trenutak koji je njegov uĉitelj proricao od poĉetka. Proteklo je pola sata, a onda, na krilima meditacije, njegov je duh poletio onamo odakle više nema povratka, dok je tijelo bilo ostavljeno na zemlji poput sloţene halje.«40 Jednom, pri kraju svoga poslanja, rekao je zapadnom slušateljstvu: »Moţe se desiti da ću smatrati dobrim napustiti tijelo, odbaciti ga poput iznošene halje. Ali, neću prestati djelovati! Posvuda ću nadahnjivati ljude sve dok svijet ne spozna da je jedno s Bogom.«41

21

BILJEŠKE 1. The Complete Works of Sivami Vivekananda (Mayavati Memorial Edition) (Calcutta: Advaita Ashrama, 1969—72), sv. V, 314. 2. Vivekananda: The Yogas and Other Works, ed. by Svvami Nikhilananda (New York: RamakrishnaVivekananda Center, 1953), 14. 3. The Life of Swami Vivekananda, by His Eastern and Western Disciples (Calcutta: Advaita Ashrama, 1979—81), sv. I, 81. 4. Complete Works, VIII, 304. 5. Vivekananda: The Yogas, 5. 6. Life, I, 143. 7. Life I, 19. 8. Life I, 31. 9. Vivekananda: The Yogas, 13. 10. Nivedita, Sister, The Master As I Saw Him (Calcutta: Udbodhan Office, 1977), 10, 11. 11. Vivekananda: The Yogas, 13. 12. Life, I, 96. 13. Life, I, 96. 14. Life, I, 96—97. 15. Life, I, 111. 16. Life, I, 124. 17. Life, I, 128. 18. Vivekananda: The Yogas, 31. 19. Life, I, 178. 20. Complete Works, V, 137. 21. Life, I, 286. 22. Complete Works, I, 4. 23. Life, I, 418. 24. Nivedita, 82. 25. Burke, Marie Louise, Swami Vivekananda In America: New Discoveries (Calcutta: Advaita Ashrama, 1958), 85. 26. Complete Works, V, 104—5. 27. Burke, 113-114. 28. Complete Works, III, 193. 29. Complete Works, III, 237. 30. Complete Works, III, 244. 31. Complete Works, III, 245. 32. Complete Works, III, 199. 33. Vivekananda: The Yogas, 146.

22

34. Reminiscences of Swami Vivekananda, by His Eastern and Western Admirers (Calcutta: Advaita Ashrama, 1964), 249. 35. Nivedita, 145. 36. Complete Works, VII, 495-6. 37. Complete Works, VI, 448—9. 38. Ashokananda, Swami, Swami Vivekananda In San Francisco (San Francisco: Vedanta Society of Northern California, 1969), 13. 39. Reminiscences, 248. 40. Nivedita, 331-2. 41. Complete Works, V, 414.

23

I. Što je vedanta?

VEDANTA: VRHUNAC VEDA Rijeĉ hindu, kojom se i dan-danas obiĉavamo nazivati, posve je izgubila svoje znaĉenje jer su tom rijeĉju, u njezinu pravu znaĉenju, nazivani oni koji su ţivjeli s onu stranu rijeke Indus (sanskrtski, Sindhu). Drevni su Perzijanci izobliĉili ovaj naziv u hindu, te su tako sve one što su ţivjeli s onu stranu rijeke Sindhu nazivali Hindusima. Na taj je naĉin, dakle, ovaj naziv predajom dospio i do nas da bismo ga, tokom muhamedanske vladavine, i mi sami naposljetku posve preuzeli. Iz korištenja ovog naziva, dakako, ne bi smjelo proizići nikakvo zlo, ali, kako sam to već rekao, on je izgubio svoje znaĉenje, te se tako njime moţe podrazumijevati i da svi oni što ţive s ovu stranu Indusa u današnja vremena više ne slijede istu vjersku tradiciju što su je slijedili u davnini. Ovom se rijeĉju, dakle, ne zahvaća samo ono što je svojstveno hindusima, već i muhamedancima, kršćanima, dainima i svima drugima što ţive u Indiji. Naziv hindu, stoga, ovdje nemam namjeru navoditi. Koju bismo rijeĉ, u tom sluĉaju, mogli koristiti? Drugi su nazivi, koje bismo jedine mogli navesti, bilo vaidike, pristaše Veda, ili pak, još bolje, vedantisti, sljedbenici vedante. Većina velikih svjetskih religija odaje svoj dug odanosti odreĊenim svetim spisima za koje vjeruju da su rijeĉi Boţje ili nekih drugih nadnaravnih bića, te koja ujedno predstavljaju i temelj njihovih vjerskih tradicija. Od svih su tih svetih spisa, u skladu s mišljenjem suvremenih znanstvenika Zapada, najstarije Vede Hindusa, te nam se stoga opći uvid u nauk Veda ĉini neophodnim. Ova skupina tekstova što se naziva Vedama ne predstavlja izrijek koji bi se mogao pripisati odreĊenim licima. Njihova starost nikada nije bila, niti bi ikada mogla biti utvrĊena, te su stoga, kako mi to mislimo, Vede vjeĉne. Njihova se bitna odlika, za koju bih ţelio da je zapamtite, sastoji u tome što sve ostale svjetske religije utemeljuju svoj autoritet time, što se smatraju objavom personalnog Boga, niza personalnih bića, Boţjih navjesnika ili, pak, osobitih Boţjih glasnika odreĊenim osobama, dok je pozivanje na vjerodostojnost Hindusa utemeljeno time što Vede nikome ne duguju svoj autoritet. One su same po sebi autoritet, time što su vjeĉne -spoznaja Boga. Nikada zapisane, nikada stvorene, promicale su kroz vrijeme. I kao što je stvaranje beskrajno i vjeĉno, bez

24

poĉetka i kraja, tako niti spoznaja Boga nema ni poĉetka ni kraja. Takva je spoznaja ono što se podrazumijeva nazivom Veda (vid — znati). Mnoštvo su spoznaja, nazvanih vedantom, ustanovili odliĉnici što su se nazivali rišijima, a pobliţe su odreĊeni kao mantra-drašta, proroci misaonog svijeta - a ne njihova vlastitog mišljenja. Ma kada da ĉujete kako se odreĊeni odlomak Veda pripisuje odreĊenom rišiju, nikada nemojte pomisliti da ga je on sam i zapisao ili, pak, stvorio iz nastojanja svog uma. On je bio prorok misaonog svijeta je već postojao — postojao u kozmosu oduvijek. Taj je mudrac, dakle, bio pronalazaĉ — rišiji su duhovni pronalazaĉi Ova se skupina tekstova, Vede, dijeli ponajprije na dva dijela — karma kandu i jnãna kandu, ĉinidbeni i spoznajni, redni i duhovni dio. Ĉinidbeni se dio sastoji od razliĉitih ţrtvenih obreda. Većina je od njih, kao neizvediva pod današnjim okolnostima, odnedavno napuštena, dok su se ostali ţrtveni obredi, u ovom ili onom obliku, zadrţali i do današnjih dana. Temeljna su naĉela karma kande koja obuhvaća propisivanje ĉovjekovih duţnosti — duţnosti uĉenika, domaćina, pustinjaka, te raznolike duţnosti tokom razliĉitih razdoblja ţivota — bila, u većoj ili manjoj mjeri, prihvaćena sve do današnjih dana. Duhovni je aspekt naše religije, meĊutim, obuhvaćen drugim dijelom, jnãna kandom, vedantom krajem Veda — biti i svrhom Veda. Suština se vedske spoznaje nazivala vedantom koja obuhvaća Upanišade. Sve indijske vjerske sljedbe — dualisti, osvjedoĉeni monisti, monisti ili, pak, šaivite, vaišnavite, šakte, saure, ganapatye i svaka ona vjerska sljedba koja se odvaţi potraţiti okrilje hinduizma moraju prihvatiti Upanišade Veda. Sve ove vjerske sljedbe dakako, mogu imati svoje vlastite interpretacije, te ih i interpretirati na svoj vlastiti naĉin, a da pritom moraju poštovati autoritet. To je ujedno i razlog zbog kojeg, namjesto hindu nastojimo koristiti naziv vedãntist. Svi su ortodoksni indijski filozofi duţni priznavati autoritet vedante. (III. 118— 120)

VEDE: BEZ POĈETKA I KRAJA Svoju su religiju hindusi primili posredstvom otkrovenja Veda, za koje smatraju da su bez poĉetka i kraja. Moţda će to ovom slušateljstvu zazvuĉati i pomalo smiješno, kako knjiga moţe biti bez poĉetka i kraja. Vedama se, meĊutim, ne podrazumijevaju nikakve knjige, već nataloţeno blago duhovnih zakona koje su u razliĉita vremena otkrivale razne liĉnosti. Nalik zakonu gravitacije koji je postojao i prije svog otkrića, te će postojati i ako ga cijelo ĉovjeĉanstvo zaboravi, tako postoje i zakoni što vladaju

25

duhovnim svijetom. Ćudoredni su, moralni i duhovni odnosi izmeĊu duša, te individualnih sopstava i Oca svih duša postojali i prije svog otkrića, te će, kad bismo ih i svi zaboravili, i nadalje postojati. Obretnici se ovih zakona nazivaju rišijima, te su poštovani kao savršena bića. Sretan sam što ovom slušateljstvu reći da su neke od najvećih meĊu njima bile ţene. Na ovom mjestu valja ustvrditi kako ovi zakoni, kao zakoni, mogu biti beskrajni, ali su jednom ipak morali imati i svoj poĉetak. Stvaranje je, kako nas poduĉavaju Vede, bez poĉetka i kraja. Govori se kako je znanost dokazala da je sveukupnost kozmiĉke energije uvijek istovjetna. Ako je, dakle, bilo vrijeme kada ništa nije postojalo, gdje se tada nalazila sva ova ispoljena energija? Neki tvrde da je u potencijalnoj formi bila u Bogu. U tom bi sluĉaju, meĊutim, Bog bio ĉas potencijalan, ĉas kinetiĉan, što bi ga ĉinilo nepostojanim. Sve što je promjenjivo istodobno je i sastavljeno, a sve se sastavljeno mora podvrći promjeni što se naziva razaranjem. Bog bi, dakle, mogao umrijeti — što je apsurdno. Nikada, dakle, nije postojalo vrijeme u kojem nije bilo stvaranja. Stvaranje i stvoritelj, ako mi dozvolite da navedem ovu usporedbu, predstavljaju dvije linije, bez poĉetka i kraja, što se, jedna naspram druge, paralelno proteţu. Bog je uvijek djelatna providnost ĉijom su moći iz kaosa stvarani sustav za sustavom što se odvijaju u vremenu da bi iznova bili uništeni. Time je iskazano upravo ono što brahminski uĉenik ponavlja svakoga dana: »Sunce i mjesec, Bog stvoren poput sunaca i mjeseca prethodnik ciklusa.« (I. 6—7) RAZMIŠLJANJE O VEDAMA I UPANIŠADAMA Vedski je ţrtveni oltar prauzor geometrije. Prizivanje je devã ili prosvijetljenih osnov poklonstva. Misao se vodilja sastoji u tome da je onaj koji se priziva i potpomognut i istodobno pomaţe. Hvalospjevi nisu samo rijeĉi veliĉanja, već i, izgovorene ispravnom sklonošću uma, rijeĉi moći. Nebeska su carstva tek druga stanja egzistencije pridodatih ĉula i produbljenih moći. I sva su uzvišenija bića predmet raspadanja kao i ona tjelesna. Smrt snalazi sve oblike bića u ovom i drugim ţivotima. I devas su smrtne, te mogu pruţiti samo nasladu. Povrh svih je deva Jedinstveno biće — Bog — kao što i povrh ovog tijela postoji nešto uzvišenije što osjeća i vidi.

26

Moći stvaranja, odrţanja i razaranja kozmosa, te atributi poput sveprisutnosti, sveznanja i svemoći ĉine Boga svih bogova. Na zemlji umiremo. U nebesima umiremo. U najvišim nebeskim carstvima umiremo. Tek kada dosegnemo Boga dopiremo i do ţivota, te postajemo besmrtni. Upanišade samo o tome raspravljaju. Upanišadski je put proĉišćen put. Mnoge je obiĉaje, navike i osobne aluzije danas nemoguće razumjeti. Posredstvom njih, meĊutim, istina postaje jasnom. I nebesa i svijet su odbaĉeni kako bi se dospjelo do Svjetlosti. Upanišade tumaĉe: »On je, Bog, proniknuo kozmos i on je sav njegov.« »On, Sveprisutan, Jedinstvo bez drugotnosti, Jedinstvo bez tjelesnosti, proĉišćen, veliki Pjesnik kozmosa ĉije su mjerilo sunca i zvijezde, daje svakome po njegovoj zasluzi.«1 »Oni koji svjetlost nastoje dosegnuti obredima, lutaju u posvemašnjoj tami. I oni što misle kako je ova priroda sve, u tami su. I oni što nastoje izići iz prirode posredstvom ove misli, lutaju u još dubljoj tami.«2 Jesu li, prema tome, obredi bezvrijedni? Ne, oni će donijeti probitak onima što dolaze. U jednoj je od Upanišada [Katha] mladić Naćiketa postavio ovakvo pitanje: »O umrlome neki kaţu, 'Nestao je', a drugi pak, 'On i dalje ţivi.' Ti si Yama, Smrt, ti znaš istinu. Odgovori mi.« Yama odvrati: »Ĉak i deve, mnogi od njih, ne znaju — mnogo manje [mogu znati] ljudi. Mladiću, ne traţi od mene odgovor.« Naćiketa je, meĊutim, ostao uporan. Yama mu odgovori: »Boţanske naslade, ĉak ti i njih nudim. Ne ustrajavaj na svom pitanju.« Naćiketa bi postojan poput stijene. Nato mu bog smrti reĉe: »Mladiću, i po treći si puta odbacio bogatstvo, moć, dug ţivot, slavu i porodicu. Dovoljno si hrabar da pitaš o najvišoj istini. Pouĉit ću te. Postoje dva puta: jedan istine i drugi naslade. Ti si odabrao onaj prvi.« Na ovom mjestu valja napose zamijetiti uvjete pod kojima se istina iskazuje. Ponajprije, nevinost — mladić, ĉista i jasna duša, traga za tajnom kozmosa. I drugo, on mora prihvatiti istinu za volju istini samoj. Sve dok istina nije posredovana onim tko o njoj posjeduje jasnu spoznaju, onim što je sam stekao njezino razumijevanje, ona ne moţe postati plodnom. Takvu istinu ne mogu pruţiti knjige, niti je dokazivanje moţe utvrditi. Istina dolazi onome tko zna njezinu tajnu.

27

Nakon što ste je prihvatili, budite spokojni. Neka vas ne uznemirava uzaludno dokazivanje. Ostvarite svoju vlastitu spoznaju. Samo vi to moţete uĉiniti. Ni blaţenstvo, ni bol, ni porok, ni vrlina, znanje ni neznanje nije to [Istina]. Valja vam je uvidjeti. Kako bih vam je opisao? Onaj što vapi svom svojom dušom: »O Boţe, ne ţelim ništa doli Tebe« — onome se Bog objavljuje. Budite proĉišćeni, budite spokojni. U uznemirenom se umu Bog ne zrcali. »Onaj kojeg tumaĉe Vede, Onaj kojem, da bismo ga dosegli, sluţimo molitvama i ţrtvovanjima, Om je sveto ime tog neopisivog Jednog. Ono je najsvetije od svih rijeĉi. Onaj što poznaje tajnu ove rijeĉi dobiva ono što ţeli.«3 PronaĊite utoĉište u ovoj rijeĉi. Onome koji u njoj pronaĊe utoĉište, njemu se otvara put. (VI. 86—88) »DJECA BESMRTNOG BLAŢENSTVA« Ljudska je duša vjeĉna i besmrtna, savršena i bezgraniĉna, te smrt znaĉi tek promjenu njezina sjedišta iz jednog u drugo tijelo. Sadašnjost je predodreĊena našim minulim djelima, a budućnost sadašnjim. Duša će se i nadalje, od roĊenja ka roĊenju i od smrti do smrti, razvijati ili vraćati u prethodna stanja. Na ovom mjestu, meĊutim, iskrsava drugo pitanje: Da li je ĉovjek uistinu krhka laĊa, izgubljena u bjesnilu oluje, što se jednog trena uzdiţe na pjenušavoj kresti valovlja, da bi se već sljedećeg ĉasa survala u razjapljeni bezdan, kotrljajući se gore-dolje na milosti dobrim i lošim djelima — nemoćna, bespomoćna olupina u pobjesnjelo], nasrćućoj, nepomirljivoj struji uzroka i posljedice — maleni noćni leptir zateĉen pod kolom uzrokovanja što neprestano satire sve na svom putu, ne obazirući se na udoviĉine suze i plaĉ siroĉadi? Duša pati pod teretom ovakve predodţbe. Pa ipak, ona je zakon prirode. Zar nema nade? Zar nema izbavljenja? — bio je krik što se prolomio iz dna duša oĉajnika. On dospije do trona milosrĊa odakle potekoše rijeĉi nade i utjehe koje nadahnu vedskog mudraca, te on stade pred svijet i njegov zvuĉni glas objavi radosnu vijest: »Poĉujte vi, djeco besmrtnog blaţenstva, i vi koji prebivate u višim sferama! Pronašao sam drevnog Jednog što je s one strane svih tmina, svih opsjena. Spoznavši Njega jedinog bit ćete izbavljeni od smrti što uvijek iznova nadolazi.«4 »Djeca besmrtnog blaţenstva« — kakvo milozvuĉno ime prepuno pouzdanja! Dopustite mi, braćo, da vas nazivam tim milozvuĉnim imenom — baštinika besmrtnog blaţenstva.

28

Doista, Hindusi se protive nazivati vas grešnici-ma.Vi ste boţja djeca, djelioci besmrtnog blaţenstva, sveta i savršena bića. Vi, boţanstva na zemlji — grešnici! Grijeh je ĉovjeka tako nazvati; uvijek je to kleveta ljudskoj prirodi. DoĊite, o lavovi, i oslobodite se opsjene da ste stado ovaca. Vi ste duše besmrtne, duhovi slobodni, blaţeni i vjeĉni. Vi niste tvar, vi niste tijela. Tvar je vaš sluga, a ne vi sluga tvari. Tako Vede objavljuju, ne zastrašujući spoj zakona koji ne praštaju, niti vjeĉitu tamnicu uzroka i posljedice, već spoznaju da povrh svih tih zakonitosti i unutar svake ĉestice tvari i moći, stoji Jedno »na ĉiju zapovijest vjetrovi pušu, vatre plamte, iz naoblaĉenih nebesa kiše pljušte i smrt kradom pohodi zemlju.« A kakva je Njegova priroda? On je posvuda, proĉišćeno Jedno bez obliĉja, Svemoćan i Svemilostiv. »Ti si naš otac, Ti si naša majka, Ti si naš voljeni prijatelj. Ti si vrelo sve snage: podari nam snagu. Ti si Onaj koji nosi breme kozmosa: pomozi nam ponijeti malen teret ovog ţivota.«5 Tako su pjevali vedski rišiji. A kako ga štovati? Ljubavlju. »Njega valja štovati kao onog tko je ljubljen, miliji od svega u ovom i budućem ţivotu.« (I. 10—11) SLOBODA JE PJESMA DUŠE Divovska je lokomotiva protutnjala prugom, a maleni je crvić, što je puzio na jednoj od traĉnica, spasio svoj ţivot otpuznuvši s puta lokomotive. Ovaj je sićušni crvić, premda toliko beznaĉajan da moţe biti pregaţen u jednom jedinom trenu, ipak nešto ţivuće, dok je lokomotiva, tako divovska i golema, tek stroj, sprava. Reći ćete kako je jedan od njih ţiv, a drugi tek mrtva tvar i kako sve njegove moći, snaga i brzina potjeĉu tek od mrtva stroja, mehaniĉke naprave. Nesretni je mali crv, što se uspinjao na traĉnicu i kojeg bi i najneznatniji dodir lokomotive lišio ţivota, veliĉanstveno biće u usporedbi s tom divovskom lokomotivom. On je maleni djelić Beskrajnog i stoga znaĉajniji od snaţnog stroja. Zašto bi tome bilo tako? Kako moţemo razlikovati ţivo od mrtvog? Stroj mehaniĉki vrši sve pokrete za koje ga je tvorac naĉinio da ih vrši; njegovi pokreti nisu nadahnuti ţivotom. Kako bismo, dakle, mogli provesti razlikovanje ţivućeg i mrtvog? U ţivućem obitava sloboda i razum. U mrtvom je, pak, sve omeĊeno i nikakva sloboda nije moguća jer ne postoji razum. Sloboda, koja nas razlikuje od pukih strojeva, jest upravo ono za ĉime svi teţimo. Biti slobodniji — to je cilj svih naših nastojanja jer

29

tek u posvemašnjoj slobodi moţe biti i savršenstva. Ova teţnja za postignućem slobode u pozadini je svih oblika štovanja, bili mi toga svjesni ili ne. Dijete se protivi zakonu od dana kada je roĊeno. Njegov je prvi govor plaĉ, protest protiv zarobljenosti u kojoj se našao. Ţudnja za slobodom rada ideju o Biću koje je posve slobodno. Predodţba o Bogu temeljni je konstituent ljudske prirode. Satćitananda [egzistencija — spoznaja — blaţenstvo] u vedanti je najuzvišenija predodţba Boga koja u umu moţe postojati. Ona je bit spoznaje i, po svojoj prirodi, bit blaţenstva. Pokušavali smo prigušiti taj unutarnji glas dovoljno dugo, nastojeći slijediti zakon i umrtviti svoju ljudsku prirodu, ali je i povrh svega toga opstojao onaj iskonski ljudski nagon što se protivi zakonima prirode. Moţda i nećemo uzmoći shvatiti smisao, ali i povrh toga postoji ta nesvjesna borba ljudskog s duhovnim, niţeg s višim umom, i ta teţnja vodi nastojanju za odrţanjem zasebnog ţivota koji nazivamo našom »samosviješću«. Ĉak i podzemni svjetovi zaziru od te nadnaravne spoznaje da smo roĊeni buntovnici. I prvoj se ĉinjenici ţivota — nadiranju ţivota sama — protivimo i uzvikujemo: »Nikakvih zakona nad nama.« Toliko dugo dok smo poslušni spram zakona, nalik smo strojevima, dok se kozmos i nadalje kreće i njegovo kretanje ne moţemo prekinuti. Zakoni, po svojoj prirodi zakona, postaju ĉovjekova priroda. Prvi je nagovještaj ţivota na njegovoj višoj ravni dat u uviĊanju tog nastojanja unutar nas za raskidanjem okova prirode i postajanjem slobodnim. »Slobodo, o slobodo! Slobodo, o slobodo!« — to je pjesma duše. (I. 333—35) PROBUDITE SEBE Treba li ljude savjetovati da pokleknu i zavape: »O, nesretni smo grešnici!« Ne. Radije ih podsjetimo na njihovu boţansku prirodu. Ispriĉat ću vam jednu pripovijest. U potrazi za plijenom, lavica jednom naiĊe na stado ovaca i tek što je zaskoĉila jednu od njih, donese na svijet mladunĉe i na mjestu umre. Mladi je lav, hraneći se travom i blejeći poput ovce, othranjen u stadu, nikada ne saznavši da je lav. Jednog je dana, meĊutim, drugi lav naišao na stado i zapanjeno stao promatrati snaţnog lava kako jede travu i bleji poput ovce. Spazivši ga, stado se razbjeţi i lav-ovca pobjeţe s njima. No, lav je vrebao povoljnu priliku i tako jednog dana zateĉe lava-ovcu na spavanju. Probudi ga i reĉe mu: »Ti si lav«, no ovaj odvrati: »Ne«, te stane blejati poput ovce. Lav-stranac ga nato povede do jezera i zatraţi od njega da se zagleda u svoj odraz u vodi i ustanovi

30

nije li nalik njemu, lavu-strancu. Lav-ovca se doista zagleda u svoj odraz i potvrdi da mu je uistinu nalik. Nato lav-stranac stane rikati i zatraţi od lavića da ga oponaša. Lavovca pokuša oponašati snaţan glas lava i uskoro je već rikao podjednako silovito kao i on. I otada više nije bio ovca. U tome je bit. Mi smo lavovi u ovĉjoj koţi navika, utonuli u slabost pod bremenom svog okruţja. Poziv je vedante u samoosloboĊenju. Valja li vam tumarati sobom, utonulom u tamu, i, udarajući se o prsa, vapiti: »Mraĉno je, mraĉno, mraĉno!« Ne. Jedini naĉin da se do svjetlosti dospije jest zapaliti je, i tada će tama nestati. Jedini naĉin da se obistini svjetlost nad vama jest upaliti duhovnu svjetlost u samima sebi, i tada će mrak grijeha i neĉisti išĉeznuti. Mislite na svoje više, a ne na niţe sopstvo. (I. 326-27, VIII. 257)

ZAGOVOR SNAGE Muţevnost, muţevnost je to za ĉime se ţudi — sve bi drugo već bilo na dohvatu, ali snaţni, jaki, mladi ljudi nepokolebljive vjere i proţeti odanošću, za takvima se ţudi. Stotinu takvih i svijet bi bio posvema izmijenjen. Volja je snaţnija od bilo ĉega drugog, pred njom sve mora pokleknuti jer ona potjeĉe od Boga, Boga sama. Proĉišćena je i snaţna volja svemoćna. Snaga je ono za ĉime ţudimo i stoga valja vjerovati u sebe same. Postali smo slabi i to je razlog što su nam se i okultizam i misticizam — te jezovite ideje — neopazice prikrali. Moţda su u njima skrivene i velike istine, no one su nas zamalo i posve uništile. Uĉinite svoj duh snaţnim. Potrebna nam je ţeljezna snaga i duh jak poput ĉelika. Dovoljno smo dugo tugovali i stoga više nećemo jadikovati, već ćemo stati na svoje noge i biti muţevni. Vjera koja stvara ĉovjeka ono je za ĉime ţudimo. Znanstvena spoznaja koja gradi ĉovjeka ono je za ĉime tragamo. Svekoliko obrazovanje koje sazdaje ĉovjeka ono je što nam je potrebno. Postoji k tome i naĉin provjere istinitosti ovih tvrdnji: Sve ono što nas ĉini slabima tjelesno, umno i duhovno valja odbaciti poput otrova jer u njemu nema ţivotnosti, te stoga ni istinitosti. Istina osnaţuje. Istina je proĉišćenost: ona je sve-znanje. Istina mora biti ona koja krijepi, prosvjetljuje i osnaţuje. Vratite se svojim Upanišadama — filozofiji što prosvjetljuje, osnaţuje i proţima ţivotnošću — udaljite se od svih ovih mistiĉnih zamisli što slabe duh. Prihvatite ovu filozofiju. Najuzvišenije su istine ujedno i najjednostavnije na

31

svijetu, jednostavne poput vašeg vlastitog postojanja. Upanišadske su istine pred vama. Prihvatite ih: ţivite u skladu s njima. Snaga, snaga je ono o ĉemu mi Upanišade progovaraju sa svake svoje stranice, ona je jedna od onih uzvišenih spoznaja koje valja zauvijek zapamtiti. Jedna je od znaĉajnih poduka kojima sam bio poduĉen u ţivotu bila upravo poduka o snazi. Snage, poduĉava ona, snage, o ĉovjeĉe, ne budi slab. Zar nema ljudske slabosti — progovara ĉovjek. Ona postoji, odgovaraju Upanišade, ali zar će više slabosti iscijeliti ĉovjeka? Zar biste neĉist pokušali isprati neĉisti? Zar se grijeh lijeĉi grijehom, a slabost slabošću? Snaga, o ĉovjeĉe, snaga — govore Upanišade. Ustanite i budite snaţni. Upanišade su doista jedina knjiţevna kultura na svijetu u kojoj se rijeĉ abhih, »neustrašivi« susreće posvuda, uvijek iznova. Niti u jednom se drugom svetom spisu na svijetu ovaj pridjev ne vezuje ni uz Boga, ni uz ĉovjeka. Abhih, [budite] neustrašivi! Iz drevnih vremena uskrsava u mom duhu utvara znamenitog vladara Zapada, Aleksandra Velikog, i ja vidim, u sasma zornoj predodţbi, velikog cara kako stoji na obali Inda i obraća se jednom od naših sanvasija [redovnika], šumskih pustinjaka — starac kojem se vladar obraća, moţda je neodjeven i ĉak posve nag, sjedi na razvalini stijene, dok ga vladar, zadivljen njegovom mudrošću, zlatom i poĉastima nagovara da krene s njim u Grĉku. A starac se podsmjehuje njegovu zlatu, smješka na njegova nagovaranja i naposljetku ih odbija. Nato vladar, pozivajući se na svoj carski autoritet, zaprijeti: »Ako ne podeš sa mnom, dat ću te smaknuti!«, našto starac prasnu u smijeh i odvrati: »Nikad dosad, za sveg svog ţivota, nisi izrekao takvu laţnu izmišljotinu kao ovog trena. Tko me moţe smaknuti? Ti, vladar tvarnog svijeta! Nikada! Jer ja sam Duh, neroĊen i neprolazan. Niti sam ikada roĊen, niti ću ikada umrijeti. Ja sam Beskrajan, Sveprisutan i Sveznajući. A dijete, kakvo si ti, misli da me moţe ubiti!« Upanišade su plemenito vrelo snage, u njima je snage dovoljno da okrijepi cijeli svijet. Posredstvom njih, cijeli svijet moţe biti oţivljen, osnaţen, proţet snagom i ţivotom. Svojim će zvonkim glasom dozvati slabe, nesretne i podjarmljene svih rasa, svih vjera i svih vjerskih sljedbi da stanu na svoje noge i budu slobodni. Sloboda — tjelesna, duševna i duhovna sloboda — poziv je Upanišada. (III. 223—25, 237—38)

32

SMIONA PORUKA ISTOKA Oko 1400. godine prije naše ere u Indiji je u naponu snage stvarao veliki filozof Patanjali. On je prikupljao sve ĉinjenice, dokaze i istraţivanja u oblasti psihologije, te je tako osmislio sva praktiĉna zapaţanja, nataloţena tokom proteklih vremena. Prisjetite se, ovaj je svijet vrlo star i nije stvoren tek prije dvije ili tri tisuće godina. Ovdje se, na Zapadu, obiĉava govoriti kako je društvo stvoreno prije tisuću i osamstotina godina, s Novim zavjetom, te da prije tog doba nije postojalo. Ova tvrdnja moţda i vrijedi za Zapad, ali zasigurno nije valjana za cijeli svijet. Ĉesto je, za mojih predavanja u Londonu, jedan od mojih produhovljenih i vrlo razboritih prijatelja obiĉavao zapodjenuti prepirku sa mnom, te je tako jednom, nakon što je upotrijebio sve svoje oruţje protiv mene, odjednom uzviknuo: »Ali zašto vi, rišiji, niste u tom sluĉaju došli u Englesku da nas poduĉite?«, našto odgovorih: »Jer u to vrijeme nije niti bilo Engleske. Zar bi propovijedali šumama?« »Prije pedeset godina«, rekao mi je jednom Ingersoll, »da ste došli ovamo propovijedati, bili biste u ovoj zemlji obješeni, ţivi spaljeni ili kamenovanjem protjerani iz sela.« Nekim drugim prigodama govorio sam vam već o odreĊenju Boga i ĉovjeka. Ĉovjek je beskrajan krug ĉija se obodnica ne nalazi nigdje, ali je središte smješteno u jednoj jedinoj toĉki; Bog je beskrajan krug ĉije obodnice nema, ali je središte zato posvuda. On djeluje svim rukama, vidi svim oĉima, hoda svim nogama, diše u svim tijelima, ţivi svim ţivotima, govori kroz svaka usta i misli u svakom umu. Ĉovjek moţe postati nalik Bogu i steći moć nad svekolikim svemirom ako beskrajno umnoţi središte svoje samosvijesti. Velika se zabluda svih etiĉkih sustava, bez izuzetka, sastojala u neuspjeloj pouci o naĉinima na koje bi se ĉovjek mogao suzdrţati od ĉinjenja zla. Svi ćudoredni sustavi pouĉavaju: »Ne kradi!« Vrlo dobro. Ali zašto ĉovjek krade? Jer su sve krade, razbojništva i druga zla djela u pravilu postala nesvjesno automatska. Razbojnik, kradljivac, laţac, nepravedni ljudi i ţene — svi su oni to što jesu za inat samima sebi! Doista je to iznimno velik psihološki problem. Na ĉovjeka valja gledati u najmilosrdnijem svjetlu. Nije lako biti dobar. Niste li tek puki strojevi sve dok niste slobodni? Zar bi valjalo da ste ponosni zato što ste dobri? Ne, dakako. Dobri ste jer u tome ne moţete ništa izmijeniti. Netko drugi je zao jer u tome ne moţe ništa izmijeniti.

33

Da ste se našli u njegovu poloţaju, tko zna kakvi biste bili? Ţena na ulici ili kradljivac u zatvoru Krist je koji je bio ţrtvovan kako biste vi bili dobar ĉovjek. Takav je zakon ravnoteţe. Svi kradljivci i ubojice, svi griješnici, najslabiji, najporoĉniji, zli ljudi — svi su oni moj Krist! Poklonstvo dugujem Bogu Kristu i demonu Kristu! To je moj nauk — i ja sam tu nemoćan bilo što izmijeniti. Padam niĉice pred dobrim i svetim, kao i pred poroĉnim i Ċavoljim! Svi su oni moji uĉitelji, moji duhovni oci, moji spasitelji. Mogao bih prokleti jednog od njih, pa ipak imati i koristi od njegovih propusta; mogao bih blagosloviti drugog i okoristiti se njegovim dobrim djelima. U tome ima onoliko istine kao što je istina i da sada stojim pred vama. Ţeninu se zavoĊenju na ulici moram podrugivati jer to društvo zahtijeva od mene. Njoj, mom spasitelju, njoj, ĉije je zavoĊenje uzrok ĉednosti drugih ţena! Promislite o tome. Promislite svojim razborom, ljudi i ţene, o tome. Jer, to je istina — potpuna, smiona istina. Što više upoznajem svijet i što više ljudi i ţena upoznajem, moje uvjerenje postaje sve snaţnije. Koga bih mogao prekoriti? Koga veliĉati? Valja vidjeti obje strane medalje. (II. 27, 33-34) BILJEŠKE 1. Iša Upanišad, 8, adaptirano 2. Iša Upanišad, 9. 3. Katha Upanišad, 1.2.15—16. 4. Švetašvatara Upanišad, 2.5,3.8. 5. Pandava Gita, adaptirano 6. Robert Ingersoll, poznati ameriĉki predavaĉ i agnostik devetnaestog stoljeća.

34

II. Filozofija vedante

DUH I UTJECAJ VEDANTE Došao sam ovamo kako bih izloţio indijsku filozofiju koja se naziva vedantinskom filozofijom. Ova je filozofija vrlo stara, te predstavlja izdanak sveukupnosti drevne arijske knjiţevnosti, poznate pod imenom Veda. Ona je, kao što je to oduvijek i bila, sama srţ svih promišljanja, iskustava i rašĉlambi, utjelovljenih u sveukupnosti knjiţevne tradicije što je sakupljana i odabirana stoljećima. Filozofiju vedante odlikuju i stanovite osobitosti. Ponajprije, ona je posvema impersonalna. Svoje porijeklo ne duguje ni jednoj osobi ili proroku, u njezinu središtu ne stoji ĉovjek oko kojeg bi se ona izgraĊivala. No, i unatoĉ tome, ona ne spori s filozofijama koje se doista izgraĊuju oko odreĊenih osoba. Kasnije su se u Indiji pojavile i druge filozofije i sustavi, izgraĊeni oko stanovitih osoba — primjerice, buddhizam, te mnoge naše današnje sljedbe. Svaka od njih ima svoga vodu kojem duguje vjernost, podjednako tako kao što je to sluĉaj i s kršćanima ili muhamedancima. Filozofija vedante, meĊutim, stoji u pozadini svih ovih raznovrsnih sljedbi, te izmeĊu nje i bilo kojeg drugog sustava na svijetu nema ni sukoba ni suparništva. Vedanta nauĉava da je ĉovjek boţanske prirode, te da je sve što oko sebe zapaţamo izdanak svjesnosti o tom boţanskome. Sve što je snaţno, dobro i djelatno u ljudskoj prirodi ishod je boţanskoga. Premda kod mnogih postoji ta mogućnost, izmeĊu ĉovjeka i ĉovjeka u biti nema razlike, budući da su sva bića u podjednakoj mjeri boţanske prirode. S onu stranu, meĊutim, postoji, kao što je to oduvijek i postojao, beskrajan ocean ĉiji smo mnogobrojni valovi i vi i ja, neprestance proizlazeći iz tog beskrajnog oceana. I svaki od nas daje sve od sebe kako bi ispoljio tu unutarnju beskrajnost. Na taj naĉin, dakle, svatko od nas potencijalno posjeduje taj beskrajni ocean egzistencije, spoznaje i blaţenstva kao svoje prirodno pravo i istinsku prirodu, te su razlike meĊu nama prouzrokovane tek većom ili manjom sposobnošću ispoljavanja boţanskoga. Vedanta stoga nauĉava kako ĉovjek ne bi trebao biti smatran onime što ispoljava, već onime što sam znaĉi. Svako je ljudsko biće boţanske prirode, te bi stoga svaki uĉitelj mogao biti od koristi, ne da bi kudio ĉovjeka, već da mu pomogne dozvati boţansko što je u njemu dato.

35

Vedanta povrh toga nauĉava kako neizmjerna koliĉina snage što se oĉituje u društvu i na bilo kojoj ravni djelovanja doista izbija iz unutrašnjosti, te zbog toga vedantist sebi uzima slobodu da ono što ostale sljedbe nazivaju nadahnućem nazove izdahnućem. U isti mah, meĊutim, vedanta ne spori s ostalim sljedbama. Ona nema što zamjeriti onima koji ne razumiju ĉovjekovu boţansku prirodu. Svjesno ili nesvjesno, svaki ĉovjek pokušava razotkriti to boţansko što je u njemu skriveno. Ĉovjek nalikuje beskrajnoj opruzi, smotanoj u malenoj kutiji, što se neprestance pokušava rastvoriti. Sve su društvene pojave ishod takvog pokušaja rastvaranja. Sva nadmetanja, borbe i zla što ih oko sebe zapaţamo nisu ni uzroci tih rastvaranja, ni njihove posljedice. Kao što je to jedan od naših velikih mislilaca ustvrdio — kod navodnjavanja polja spremište vode nalazi se na višoj razini, a voda što se nastoji obrušiti u polje zaslonjena je branom. Onog trena kada se brana podigne, voda nadire po svojoj vlastitoj prirodi, ispirući svu neĉist na putu. No, neĉist i pogan nisu ni ishod ni uzrok rastvaranja ĉovjekove boţanske prirode, one su istodobno postojeće okolnosti, te se stoga mogu i otkloniti. Ovu misao, kako tvrdi vedanta, valja pronaći u svim vjerskim tradicijama, bilo u Indiji ili izvan nje — samo je u ponekima od njih ona izraţena posredstvom mitologije, dok je u drugima pronašla svoj simboliĉki izraz. Vedanta nadalje nauĉava kako ne postoji jedno vjersko nadahnuće, jedno oĉitovanje boţanske prirode ĉovjeka, ma koliko on uzvišen bio, već postoji tek izraz beskrajnog jedinstva u ĉovjekovoj prirodi. Sve što nazivamo etikom, ćudorednošću i ĉinjenjem dobra drugima nije ništa drugo doli oĉitovanje tog jedinstva. U ţivotu svakog ĉovjeka postoje trenuci kada on osjeti da je istovjetan s kozmosom, te pojuri da to izrazi, bio toga svjestan ili ne. Ovaj je izraz jedinstva ono što nazivamo ljubavlju i suosjećanjem, te predstavlja osnovu sve naše etike i ćudorednosti. U vedantinskoj je filozofiji ova misao saţeta u glasovitom aforizmu: Tat Tvam Asi, »To ti jesi«. Svakog se ĉovjeka poduĉava: Ti si istovjetan s ovim univerzalnim bićem, i budući takav, svaka je duša što postoji tvoja duša, i svako tijelo što postoji tvoje je tijelo. PovreĊivanjem ma kojega ĉovjeka, povreĊuješ sebe sama. Oboţavanjem ma kojeg ĉovjeka, oboţavaš sebe sama. Onoga trena kada je struja mrţnje dokinuta, ma koga boljelo, boljet će i tebe. Ako ljubav proistjeĉe iz tebe, zasigurno će ti se i vratiti. Jer ja sam kozmos. Ovaj je kozmos moje tijelo. Ja sam beskrajno, samo što toga u ovom trenu

36

nisam svjestan. Borim se, meĊutim, da zadobijem tu svijest o beskrajnom. Savršenstvo se dostiţe kada se pojavi puna svijest o beskrajnom. Naredna se osobita ideja vedante sastoji u našem priznavanju beskonaĉne mijene u religijskom mišljenju i odustajanju od nastojanja da svakoga dovedemo do istog suda, jer cilj je svima isti. U tom se smislu vedantist pjesniĉki ovako izrazio: »Kao što mnogobrojne rijeke, sa svojim vrelima u razliĉitim planinama, teku razliĉitim tokovima, zaobilaznim ili izravnim, te naposljetku sjedinjuju svoje vode u oceanu — tako i sve ove raznolike vjerske tradicije i vjerovanja, izvirući iz razliĉitih stanovišta i protjeĉući zaobilaznim ili izravnim putevima, naposljetku doseţu Tebe!«1 Kao oĉitovanje ovog stava uviĊamo i kako je ova najdrevnija filozofija svojim utjecajem izravno nadahnula buddhizam, prvu misionarsku religiju svijeta, te je posredno, putem djelovanja aleksandrista, gnostika i evropskih mislilaca Srednjeg vijeka, utjecala i na kršćanstvo. Kasnije je, utjeĉući na njemaĉku misao, prouzrokovala gotovo revoluciju u oblastima filozofije i psihologije. Pa ipak, svo je ovo djelovanje na svijet proteklo gotovo neprimjetno. Poput njeţnog sipljenja rose u noći što biljni svijet dariva vitalnim tvarima, ova se boţanska filozofija, polako i nezamjetno, proširila svijetom za dobrobit ĉovjeĉanstva. Strojni korak vojski ovu religiju nije propovijedao. U Indiji tako nikada nije bilo vjerskih proganjanja od strane Hindusa, naprotiv, oni su iskazivali divljenja vrijedno poštovanje svim vjerskim tradicijama i religijama svijeta. Velikom su broju Ţidova pruţili utoĉište nakon što su bili protjerani iz svoje vlastite domovine, a postojanje malabarskih Zidova zapravo je ishod toga ĉina. Drugom su prilikom prihvatili preostali perzijski narod kada su ovi bili gotovo uništeni, a koji i danas postoje kao Parsi u Bombavu, kao dio nas, kao oni koje volimo. Postojali su i kršćani koji su tvrdili da su stigli sa Sv. Tomom, uĉenikom Isusa Krista, te im je bilo dozvoljeno naseliti se u Indiji, te zadrţati svoja vlastita vjerovanja. Njihova naseobina u Indiji postoji i danas. Duh meĊusobne tolerancije nije se ugasio, tamo on neće i ne moţe izumrijeti. Ovo je jedna od onih uzvišenih pouka kojima poduĉava vedanta. Znajući da, svjesno ili nesvjesno, stremimo ka postizanju istoga cilja, zašto bismo bili nestrpljivi? Ako je jedan ĉovjek sporiji od drugoga, ne valja biti nestrpljiv, ne valja ga proklinjati, niti kuditi. Kada su naše oĉi otvorene, a srce proĉišćeno, djelovanje istog boţanskog upliva,

37

rastvaranje istog boţanskog u svakom ljudskom srcu, postat će oĉigledno, a jedino ćemo mi biti u stanju zahtijevati bratstvo ljudi. Kada ĉovjek dostigne najuzvišenije, ne videći više ni ĉovjeka niti ţenu, ni sljedbu niti vjeru, ni boju koţe niti podrijetlo, niti bilo koje od ovih razlikovanja, već stremi s onu stranu i razotkriva ono boţansko koje jest istinski ĉovjek s onu stranu svakog ljudskog bića — tek je tada dostigao sveopće bratstvo, te samo takav ĉovjek moţe biti vedantist. Ovo su samo neki od praktiĉnih povijesnih uspjeha koje je postigla vedanta. (I. 387-92)

OSNOVE VEDANTE Vedantist tvrdi kako se ĉovjek niti rada, niti umire, niti njegova duša odlazi u nebesko carstvo, te je reinkarnacija u pogledu duše uistinu tek mit. Posluţimo se primjerom knjige što se prelistava. Knjiga je ta što se rastvara, a ne ĉovjek. Svaka je duša sveprisutna — kamo, dakle, moţe stići ili otići? Sva su roĊenja i smrti promjene u prirodi što ih pogrešno tumaĉimo kao promjene u nama samima. Reinkarnacija je razvoj prirode i oĉitovanje Boga u njoj. Vedanta tvrdi kako je svaki ţivot sazdan na prošlosti, te slobodni postajemo tek onda kada se moţemo osvrnuti na svu prošlost. Ţudnja za slobodom poprimit će oblik sklonosti ka religiji već u djetinjstvu. Nekoliko će godina, kao što je to oduvijek i bilo, rasvijetliti ĉovjeku istinu, a nakon napuštanja ovog ţivota i oĉekujući naredni, ĉovjek će se još uvijek nalaziti u pojavnom. Dušu moţemo ovako opisati: ovu dušu maĉ ne moţe sasjeći, niti koplje probosti. Vatra je ne moţe saţeci, niti voda rastvoriti. Neuništiva, sveprisutna je ova duša. Stoga ne tugujte za njom. Ako je do sada bilo zlo, vjerujemo da će u vremenima što nadolaze biti bolje. Osnovno se naĉelo sastoji u tvrdnji da postoji vjeĉna sloboda za svakoga. Svatko je mora doseći. Nagnani ţudnjom za slobodom, valja se boriti, a svaka je druga ţudnja izuzev ove prividna. Svako je pozitivno djelovanje, kako tvrdi vedantist, oĉitovanje te slobode. Ne vjerujem u nadolazak vremena kada će sve zlo svijeta nestati. Kako bi to bilo moguće? Ova se struja nastavlja. Mase voda proistjeĉu na jednom kraju, no na drugom nove mase već nadolaze.

38

Vedanta tvrdi da ste proĉišćeni i savršeni, te da postoji stanje s onu stranu dobra i zla, koje je vaša vlastita priroda, uzvišenija ĉak i od dobra. Dobro se tek neznatno razlikuje od zla. Ne postoji nikakva teorija zla, već zlo nazivamo neznanjem. Sve dokle dopire, sve je naše bavljenje drugim ljudima i sva etika u pojavnom svijetu. Kao najpotpunija istinosna tvrdnja, mi uopće ne pomišljamo na to da takva svojstva poput neznanja pripišemo Bogu. Za njega tvrdimo da je egzistencija, spoznaja i blaţenstvo apsolutnoga. Svako nastojanje mišljenja i govorenja uĉinilo bi apsolutno pojavnim, te tako izmijenilo njegovu prirodu. Jednu misao valja zapamtiti: tvrdnja »Ja sam Bog« ne moţe biti uspostavljena s obzirom na osjetilni svijet. Ukoliko u osjetilnom svijetu ustvrdite da ste Bog, što vas moţe odvratiti od zablude? Stoga se potvrĊivanje vaše boţanstvenosti odnosi iskljuĉivo na noumenalno. Ako sam Bog, tada se nalazim s onu stranu tokova osjetila i neću ĉiniti zla. Ćudorednost, dakako, nije cilj ĉovjeka, već sredstvo posredstvom kojeg se dostiţe sloboda. Vedanta nauĉava kako je yoga jedan od puteva koji navode na jasnu spoznaju te boţanstvenosti. Vedanta nadalje nauĉava kako se to postiţe obistinjenjem slobode u unutrašnjem svijetu, dok će sve ostalo pred tim uzmaknuti. Ćudorednost i etika tako će zauzeti svoja odgovarajuća mjesta. Sve zamjerke upućene advaita filozofiji mogu se saţeti u stavu kako ona ne vodi ka osjetilnim uţicima, a nama je drago što to moţemo priznati. Vedantinski sistem otpoĉinje strahovitim pesimizmom, te završava istinskim optimizmom. Mi poriĉemo optimizam osjetila, ali stoga zastupamo istinski optimizam nadosjetilnog. Istinska sreća nije u osjetilima, već ponad njih, a postoji u svakom ĉovjeku. Ona je vrst optimizma koju zapaţamo u svijetu ono što će putem osjetila voditi u propast. Odricanje je u našoj filozofiji od najvećeg znaĉaja. Poricanje ukljuĉuje i potvrĊivanje istinskog sopstva. Vedanta je pesimistiĉna utoliko što poriĉe svijet osjetila, ali je optimistiĉna u svom potvrĊivanju istinskog svijeta. U znatnoj mjeri vedanta cijeni ĉovjekovu moć mišljenja, premda tvrdi kako postoji nešto uzvišenije od uma. Put, meĊutim, vodi kroz um. Razum nam je potreban kako bismo protjerali sva stara praznovjerja, a ono što preostaje jest vedantizam. Postoji jedna prekrasna sanskrtska pjesma u kojoj mudrac

39

ovako progovara samome sebi: »Zašto tuguješ, prijatelju moj? Za tebe ne postoji strah niti smrt. Zašto plaĉeš? Za tebe ne postoji patnja, jer ti si nalik beskrajnom modrom nebu, nepromjenjivu u svojoj prirodi. Oblaci svih boja nadiru, poigravaju se na tren, da bi potom išĉezli. Ponovno je to ono isto nebo. Na tebi je tek da rastjeraš oblake.«2 Valja rastvoriti vrata i utrti put. Voda će nadrijeti i, po svojoj vlastitoj prirodi, sve ispuniti jer ona tamo već jest. Vedanta nauĉava kako se nirvana moţe dostići ovdje i sada, te kako ne moramo ĉekati na smrt da bismo je dostigli. Nirvana je spoznaja sopstva. Nakon što smo to jednom spoznali, makar i za tren, nikada više ne moţemo biti zavarani opsjenom osobnosti. Prividno, budući da imamo oĉi, moramo vidjeti, ali stoga sve vrijeme znamo što ono jest, jer smo spoznali njegovu istinsku prirodu. Ono što zaklanja nepromjenjivo sopstvo krinka je. Skinemo li je, pronaći ćemo sopstvo. Sva promjena leţi u krinci. Za sveca je ona tanka i zbiljnost gotovo prosijava. Za grešnika je krinka gusta, te stoga postoji opasnost da ćemo iz vida izgubiti istinu kako i tamo postoji atman, podjednako kao i iza sveĉeve krinke. Kada je krinka posvema uklonjena, spoznajemo kako je nikada nije ni bilo — kako smo bili atman i ništa drugo. Ĉak se i krinka zaboravlja. Dvije su faze razlikovanja u ţivotu: prva, na ĉovjeka koji je spoznao istinsko sopstvo ništa ne moţe utjecati; druga, samo takav ĉovjek moţe ĉiniti dobro svijetu. On će uvidjeti pravi motiv ĉinjenja dobra drugima jer samo jedan i postoji. Ne moţemo ga nazvati egoistiĉkim jer bi to bilo razlikovanje. To je jedino nesebiĉnost, opaţanje sveopćeg, a ne pojedinaĉnog. Svaka je ljubav i suosjećanje iskazivanje tog sveopćeg. »Ne ja, već ti.« Filozofski bismo to ovako izrazili: pomozi drugome jer ti si u njemu i on u tebi. Bez ikakva će se predomišljanja samo istinski vedantist odreći svoga ţivota u korist svoga bliţnjeg jer zna da neće umrijeti. Sve dok na svijetu ţivi i jedan jedini kukac, ţivi i on. Sve dok jedna usta jedu, jede i on. Tako nastavlja ĉiniti dobro drugima, te nikada neće biti ometen današnjim predodţbama o zanimanju za tjelesno. Kada ĉovjek dosegne ovaj stupanj odricanja, on dospijeva s onu stranu moralne borbe, s onu stranu svega. U najuĉenijem redovniku, kravi, psu, u najbjednijem mjestu on ne vidi ni uĉenog redovnika, ni kravu, ni psa, ni bijedno mjesto, već istu boţanstvenost koja se u svemu oĉituje. On je sam sretan ĉovjek. A ĉovjek koji je postigao tu istovjetnost, ĉak je i u ovom ţivotu nadvladao sve postojanje. Bog je proĉišćen; za takva se ĉovjeka stoga kaţe da ţivi u Bogu. Isus je rekao: »I prije no što je Abraham postojao, postojao sam

40

ja«, što znaĉi da su Isus i njemu sliĉni slobodni duhovi. Isus Nazarećanin poprimio je ljudsko obliĉje, ne pod pritiskom svojih minulih djela, već da bi ĉinio dobro ĉovjeĉanstvu. Nije toĉno da će ĉovjek, kada postane slobodan, stati i pretvoriti se u mrtvu tvar, naprotiv, bit će djelatniji od ma kojeg bića jer svako drugo biće djeluje iskljuĉivo pod prinudom — tek on sam posredstvom slobode. Ako smo neodjeljivi od Boga, znaĉi li to da ne posjedujemo samosvijest? Naprotiv. Ona je Bog. Naša je samosvijest Bog. To nije samosvijest koju u ovom trenu posjedujete; vi tek koraĉate njoj ususret. Samosvijest je ono što ne podlijeţe promjeni. Kako biste ovo nazivali samosviješću? Jednog trena razmišljate na jedan, da biste već narednog razmišljali na drugi naĉin, a dva sata kasnije posvema drugaĉije. Samosvijest je ono što se ne mijenja — [ono što je] s onu stranu svega, postojano. Ostajanje u nepromijenjenom obliku za ovo bi stanje bilo iznimno opasno jer bi tada lupeţ zauvijek ostao lupeţ, a podlac podlac. Ako dijete umre, moralo bi zauvijek ostati dijete. Istinska je samosvijest ono što se nikada ne mijenja i što se nikada neće promijeniti, a to je Bog u nama. Vedantizam je širok ocean na ĉijoj se površini ratni brod moţe zateći pored splavi. Tako se u vedantinskom oceanu istinski yogin moţe zateći pored idolopoklonika ili ĉak bezboţnika. Štoviše, u vedantinskom su oceanu hindus, muhamedanac, kršćanin i pars jedno, svi su oni djeca svemogućeg Boga. (V. 281—86). TRI GLAVNE ŠKOLE VEDANTE MeĊu vedantistima postoje tri glavne razlike, no u jednome se pogledu svi oni slaţu: svi oni vjeruju u Boga. Prva škola o kojoj ću vam govoriti naziva se dualistiĉkom školom. Dualisti vjeruju da je Bog, tvorac kozmosa i njegov vladar, vjeĉito odijeljen od prirode, vjeĉno odijeljen od ljudske duše. Bog je vjeĉan, priroda je vjeĉna, a takve su i sve duše. Dok se priroda i duše oĉituju i mijenjaju, Bog ostaje nepromijenjen. Prema tumaĉenju dualista, Bog je personalan, ne zbog toga što posjeduje tijelo, već stoga što se odlikuje svojstvima. On posjeduje ljudska svojstva: milostiv je, pravedan, snaţan, svemoguć. Njemu se moţemo obratiti, moliti se, voljeti Ga, On nam uzvraća ljubav, i tako dalje. Jednom rijeĉju, On je ljudski Bog, samo neizmjerno uzvišeniji od ĉovjeka. On ne posjeduje ni jednu lošu

41

osobinu što ih imaju ljudi. »On je riznica beskonaĉnog broja blaţenih svojstava« — takvo je dualistiĉko odreĊenje Boga. Naredno osobito naĉelo dualizma sastoji se u tome što svaka duša naposljetku mora pronaći izbavljenje. Nitko neće biti izostavljen. Putem brojnih sudbina, posredstvom razliĉitih patnji i naslada, svatko će naposljetku doprijeti do osloboĊenja. » Istinska vedantinska filozofija otpoĉinje s onima što su poznati kao osvjedoĉeni nedualisti. Oni tvrde kako se posljedica nikada ne razlikuje od uzroka; posljedica je samo uzrok, ponovno dat u drugom obliku. Ako je kozmos posljedica, a Bog uzrok, kozmos mora biti sam Bog — ništa drugo ne moţe biti. Osvjedoĉeni nedualisti zapoĉinju s tvrdnjom da je Bog i djelotvoran i tvaran uzrok kozmosa, On sam je i tvorac i tvar od koje je stvorena cjelokupna priroda. U skladu s vjerovanjem ove sljedbe, dakle, sav je kozmos sam Bog. On je tvar sveg kozmosa. Iz Veda doznajemo: »Kao što urnanabhi [pauk] ispreda nit iz svog vlastitog tijela... upravo je tako i sav kozmos proizašao iz bitka.«3 Nedualisti nauĉavaju kako su tri bivstva — Bog, priroda i duša — jedno. Bog je, kao što je to oduvijek i bio, duh, a priroda i duše su njegovo tijelo. Podjednako tako kao što ja imam tijelo i dušu, tako i sav kozmos i sve duše saĉinjavaju tijelo Boga, a sam je Bog duša svih duša. I dualisti i osvjedoĉeni nedualisti priznaju kako je duša po svojoj prirodi proĉišćena, a svojim vlastitim djelima postaje grešna. Svako grešno djelo ograniĉava prirodu duše, dok je svako plemenito djelo razvija. Sve su duše dijelovi Boga. »Kao što iz rasplamtjele vatre proniĉu na tisuće varnica iste prirode, tako su i duše proizašle iz ovog beskrajnog bića, Boga.«4 Svaka je duša iste svrhe. Sada nadolazimo na advaitu, posljednju vedantinsku školu, na, kako to smatramo, najljepši cvijet filozofije i religije koji je jedna zemlja ikada uzgojila, gdje ljudska misao dostiţe svoj najuzvišeniji izraz i preseţe s onu stranu tajne što se doima nedokuĉivom. To je nedualistiĉka vedanta, isuviše skrovita i preuzvišena da bi bila religija širokih slojeva. Što tumaĉi advaitist? On tvrdi: »Ako postoji Bog, on mora biti i tvaran i djelatan uzrok kozmosa. Ne samo što je tvorac, on je i stvoreno. On je sam kozmos« Kako je to moguće? Zar je Bog, proĉišćeni, duh, postao kozmos? Da, oĉito je tako. Ono što svi neuki vide kao kozmos, zbiljski ne postoji. Što ste vi, što sam ja, i sve ove

42

stvari što ih opaţamo? Puka samoobmana. Postoji samo jedna egzistencija, beskrajno, svagda blaţeno jedinstvo. U tom postojanju snivamo sve naše šarolike sanje. To je atman, ponad svega, beskrajno, s onu stranu spoznatog, s onu stranu svega što se dade spoznati. U tome i kroz to sagledavamo kozmos. To je jedina zbilja. To je ovaj stol, slušateljstvo ispred mene, zid, to je sve bez imena i oblika. Oduzmite stolu oblik i ime — ono što preostaje jest atman. Vedantist se atmanu neće obratiti niti kao muškoj niti kao ţenskoj osobi jer to su opsjene i zablude ljudskoga uma. Duša nema spola. Samo oni što su u zabludi, što su postali nalik ţivotinjama vide ţenu ili muškarca. Ţivući bogovi ne vide ni muškarca niti ţene. Kako bi oni što su ponad svega mogli imati zamisli o spolnosti? Svatko i sve je atman, sopstvo — bespolno, proĉišćeno, svagda blaţeno. Ono što je tvarno, i što ĉini razliku, ime je, oblik i tijelo. Oduzmete li ove dvije razlike, ime i oblik, svekolik kozmos postaje jedinstven. Ne postoji dvojakost, već posvudašnje jedinstvo. Vi i ja smo jedno. Što propovijeda advaitist? Svrgavajući s prijestolja sve bogove što su ikada postojali ili će ikada postojati u kozmosu, on uzdiţe na prijestolje sopstvo ĉovjeka, atman, uzvišenijeg od Sunca i Mjeseca, višeg od nebesa, uzvišenijeg od samog uzvišenog kozmosa. Nikakve knjige, nikakvi sveti spisi, nikakva znanost ne moţe iznaći slavu sopstva što se pojavljuje kao ĉovjek, najuzvišeniji Bog što je ikada postojao, jedini Bog koji je postojao, postoji i svagda će postojati. Stoga neću štovati nikoga doli svog sopstva. »Ja štujem svoje sopstvo«, tvrdi advaitist. »Pred kim da padam niĉice? Iskazujem poĉast svom sopstvu. Kome ću se obratiti za pomoć? Tko moţe pomoći meni, beskrajnom biću kozmosa?« Sve su to besmislene sanje, prividi. Tko je ikada ikome pomogao? Nitko. Gdje god da ugledate slaba ĉovjeka, dualistu, kako plaĉe i jadikuje za spasom odnekud ponad nebesa, sve je to stoga što on ne spoznaje da su nebesa i u njemu samom. On traţi pomoć s nebesa i pomoć stiţe. Opaţamo kako ona pristiţe, ali iz njegove vlastite unutrašnjosti, što on pogrešno tumaĉi kao nadolazak odnekud izvana. Ponekad, leţeći u krevetu, bolestan ĉovjek moţe zaĉuti kucanje na vratima. Ustaje i otvara, no ne nalazi nikoga pred vratima. Vraća se u krevet i ponovno zauje kucanje. Ustaje i otvara vrata. Pred vratima nema nikoga. Naposljetku uviĊa kako je to bilo kucanje njegova vlastita srca što je uobrazio kao kucanje na vratima.

43

Tako ĉovjek, nakon zaludna traganja za razliĉitim bogovima van sebe sama, dovršava krug, te se vraća na toĉku od koje je pošao — ljudsku dušu. Spoznaje naposljetku kako je Bog za kojim je tragao po brdima i dolinama, kojeg je traţio u svakom potoku, u svakom hramu, u crkvama i na nebesima, kojeg je ĉak zamišljao kako sjedi na nebu i vlada svijetom, njegovo vlastito sopstvo. Ja sam on, a on je ja. Nitko doli mene nije bio Bog, a ovaj maleni ja nikada nije postojao. »Spoznaj istinu i oslobodi se u trenu.« Sva će tama tada nestati. Kada ĉovjek sagleda svoju istovjetnost s beskrajnim bićem kozmosa, kada prestane sva odjelitost, kada se svi muškarci i ţene, svi bogovi i nebeski navjesnici, sve ţivotinje i biljke i svekolik kozmos stope u jedinstvo, nestat će straha. Mogu li sebi naškoditi? Mogu li se ubiti? Mogu li se ozlijediti? Pred kim da osjećam strah? Bojite li se vi samih sebe? Tada će nestati sva patnja. Što moţe prouzroĉiti moju patnju? Ja sam jedinstveno biće kozmosa. Tada će i sva ljubomora išĉeznuti. Na koga da budem ljubomoran? Na sama sebe? Tada će nestati i sve zlonamjernosti. Prema kome bih mogao biti zlonamjeran? Prema samome sebi? U kozmosu ne postoji nitko doli mene sama. Vedanta nauĉava kako je ovo jedini put do spoznaje. Iskorijenimo ovo razlikovanje, iskorijenimo praznovjerje o postojanju mnoštva. »Njemu, koji u ovom svijetu mnoštvenosti sagledava jedinstvo; njemu, koji u mnoštvu neosjetljivosti opaţanja sagledava jedinstveno biće što osjeća; njemu, koji u ovom svijetu sjenki shvaća zbiljnost, njemu pripada vjeĉni mir, samo njemu, samo njemu.«5 Advaitist ili osvjedoĉeni advaitist ne tvrdi kako je dualizam pogrešan; on je posvema ispravno stanovište, tek na niţem stupnju. On je na putu ka istini, stoga dozvolimo svakome da u skladu sa svojim vlastitim stanovištima razvije svoje vlastito viĊenje ovoga kozmosa. Ne ozljeĊujte nikoga, ne poriĉite niĉije stanovište. Prihvatite ĉovjeka takva kakav on jest. Ako moţete, pomozite mu i uspnite ga na višu razinu, ali ne ranjavajte i ne uništavajte. Naposljetku, sve će doseći istinu. (II. 239-40, 242, 245-53) MONISTIĈKA VEDANTA Tumaĉenje se vedante sastoji u tome što nismo sputani — naprotiv, već sada smo slobodni. Štoviše, opasno je ustvrditi ili pomisliti da smo sputani — takvo je gledište pogrešno. To je samoobmana. Ĉim ustvrdite, »Ja sam sputan«, »Ja sam slab«, »Ja sam bespomoćan«, jao vama! Okivate se još jednim lancem. Ne govorite i ne mislite tako.

44

Jednom sam ĉuo za ĉovjeka koji je ţivio u šumi i danomice obiĉavao ponavljati: »Šivoham« — »Ja sam blaţeni«. Jednoga ga je dana napao tigar i odvukao ga da ga ubije. Vidjeli su to ljudi s druge obale rijeke i zaĉuli njegov glas, dokle god je u njemu glasa bilo, kako izgovara »Šivoham« — ĉak i u samim tigrovim raljama. Takvih je ljudi bilo mnogo. Bilo je i sluĉajeva kada su ljudi, bivajući raskomadani, blagosiljali svoje neprijatelje. »Ja sam on, ja sam on, a to si i ti. Ja sam proĉišćen i savršen, a takvi su i svi moji neprijatelji. Ti si on, to sam i ja.« To je pretpostavka snage. Unatoĉ tome, postoje i plemenite i uzvišene postavke u vjerskim tradicijama dualista. Ĉudesna je predodţba o osobnom Bogu, odvojenom od prirode, kojeg štujemo i volimo. Ponekad je ova predodţba izuzetno umirujuća. MeĊutim, kako tvrdi vedanta, taj osjećaj pomalo nalikuje djelovanju opijata. On je neprirodan, te naposljetku donosi slabost, a ono za ĉime ovaj svijet danas ţudi, više no ikada, jest snaga. Slabost je, tvrdi vedanta, uzrok svim patnjama ovoga svijeta, jedini uzrok boli. Zbog svoje slabosti postajemo bijedni. Laţemo, krademo, ubijamo i ĉinimo druga zlodjela jer smo slabi. Patimo jer smo slabi. Umiremo jer smo slabi. Tamo gdje nema niĉega što bi nas uĉinilo slabima ne postoji ni smrt ni patnja. Slabi smo zbog zablude. Ostavimo li se zablude, sva će opsjena nestati. To je doista jednostavno. Putem svih ovakvih filozofskih rasprava i silnih mentalnih vjeţbi nadolazimo na ovu religijsku misao što je najjednostavnija na cijelome svijetu. Monistiĉka je vedanta najjednostavniji oblik u kojem se istina moţe podastrijeti. Pouĉavanje je dualizmu bila neizmjerno velika greška što je poĉinjena u Indiji i drugdje, jer ljudi nisu sagledavali temeljna naĉela, već su razmišljali o uistinu nerazumljivom procesu. Kod mnogih su ove zastrašujuće filozofske i logiĉke tvrdnje izazvale strah. Smatralo se kako ove postavke ne mogu biti rasprostranjene, prihvaćene i slijeĊene u svakodnevnom praktiĉnom ţivotu, te da bi se pod izlikom takve filozofije u ţivljenju pojavilo mnogo raspuštenosti. Ja, meĊutim, uopće ne vjerujem da bi monistiĉka poimanja, propovijedana svijetu, izazvala nemoral i slabost. Naprotiv, imam razloga da vjerujem kako su ona jedini postojeći lijek. Ako je to istina, zašto pustiti da ljudi ispijaju ţabokreĉinu, dok mimo njih protjeĉe potok ţivota? Ako je istina da su svi oni proĉišćeni, zašto ne bismo ovoga trena tome poduĉili cijeli svijet? Zašto, glasom groma, tome ne poduĉiti svakog ĉovjeka koji je ugledao svjetlost ţivota, svece i grešnike, muškarce, ţene i djecu, ĉovjeka na tronu i ĉovjeka što mete ulicu?

45

U ovom se trenutku to ĉini vrlo velikim i uzvišenim pothvatom — kod mnogih izaziva zaprepaštenje. Uzrok tome nije ništa drugo doli praznovjerje. Hraneći se svakovrsnom lošom i neprobavljivom hranom ili posteći, postali smo nesposobni pojesti dobar obrok. Od malih smo nogu slušali rijeĉi slabosti. Ĉut ćete ljude kako govore da ne vjeruju u duhove, ali je istovremeno vrlo malo onih koji u mraku ne dozive lagan osjećaj jeze. To je jednostavno praznovjerje. Tako je i sa svim religijskim praznovjerjima. U ovoj zemlji [Engleskoj] postoje ljudi, koji bi, kada bih im rekao kako ne postoji biće nalik Ċavlu, smatrali da je time sva religija dokinuta. Mnogi su mi rekli: »Kako moţe postojati religija bez Ċavla? Kako moţe postojati religija bez nekoga tko bi nas usmjeravao? Kako moţemo ţivjeti a da nitko nad nama ne vlada? Volimo da se s nama tako postupa jer smo na to navikli. I nismo sretni sve dok ne osjetimo da nas netko svakodnevno prekorava.« Iznova isto praznovjerje! No, ma kako se to sada ĉinilo strašnim, nadoći će vrijeme kada će se svatko od nas osvrnuti i podrugljivo nasmiješiti takvom praznovjerju što je zakrivalo proĉišćenu i vjeĉnu dušu, te će ponavljati s radošću, istinom i snagom, »Ja sam slobodan, bio sam i svagda ću biti slobodan.« Ova monistiĉka zamisao proizlazi iz vedante, i to je zamisao koja zasluţuje ţivot. Jer ovo je istina, a istina je vjeĉna. Sama istina pouĉava kako ona nije zasebna odlika ni jednog pojedinca ili naroda. Ljudi, ţivotinje i bogovi, svi su oni zajedniĉki primaoci ove jedine istine. Neka je svi oni prihvate. Zašto ţivot pretvarati u patnju? Zašto puštati ljude da upadaju u svakojake zamke praznovjerja? Dat ću deset tisuća ţivota ako dvadeset od njih napusti svoja praznovjerja. Razloţite li ljudima ovu istinu, ne samo u ovoj, već i u zemlji svoga samoga zaĉetka, bit će prestravljeni. Oni tvrde: »Ova je zamisao za sannvasine [redovnike], što napuštaju svijet i ţive u šumama, za njih je to ispravno. Ali za nas, jadne domaćine? Svi mi moramo doţivljavati neku vrst straha, moramo slijediti obrede«, i tako dalje. Dualistiĉka su poimanja dovoljno dugo vladala svijetom, a ovo je njihova posljedica. Zašto ne izvesti nov pokus? Moţda će proteći i stoljeća dok svi razbori ne prihvate monizam, ali zašto s time ne zapoĉeti ovoga trena? Ako smo tokom svog ţivota ovom poimanju poduĉili dvadesetak osoba, uĉinili smo veliko djelo . (II. 197—200)

46

APSOLUT I NJEGOVA MANIFESTACIJA Pitanje je koje je u razumijevanju advaita filozofije najteţe pojmiti, pitanje što će uvijek iznova biti postavljeno i koje će zauvijek ostati otvoreno: kako je beskonaĉno, apsolutno, postalo konaĉno? Pozabavit ću se ovim pitanjem, a da bih ga razjasnio posluţit ću se crteţom:

(a) apsolut (c) vrijeme prostor uzrokovanje (b) kozmos

Ovdje je apsolut (a), a ovo je kozmos (b). Apsolut je postao kozmosom. Time nije mišljen samo tvarni svijet, već i mentalni, duhovni svijet — nebesa i zemlja, te, u stvari, sve što postoji. Um je naziv za mijenu, a tijelo naziv za drugu promjenu i tako dalje, a sve ove promjene tvore naš kozmos. Apsolut (a) je postao kozmosom (b) prolazeći kroz vrijeme, prostor i uzrokovanje (c). U tome se sastoji središnja postavka advaite. Vrijeme, prostor i uzrokovanje nalik su staklu kroz koje se ogleda apsolut, a kada ga promatramo s donje strane, ukazuje se kao kozmos. Iz ovoga odmah razabiremo kako u apsolutu ne postoji ni vrijeme, ni prostor, ni uzrokovanje. Pojam vremena ovdje ne moţe biti prisutan, budući da ovdje nema ni uma, ni mišljenja. Pojam prostora ovdje takoĊer ne moţe biti prisutan jer nema vanjske promjene. Ono što nazivate kretanjem i uzrokovanjem ne moţe postojati ondje gdje je samo jedno. Valja pojmiti i zapamtiti da ono što nazivamo uzrokovanjem zapoĉinje nakon, ako smijemo tako reći, degeneracije apsoluta u pojavno — a ne ranije, te da naša volja, naša ţudnja i sve ostalo uvijek nadolaze nakon toga. Sada se postavlja pitanje: što su to vrijeme, prostor i uzrokovanje? Advaita znaĉi nedualnost, drugim rijeĉima, ne postoji dvojnost, već jedinstvo. No ipak zapaţamo kako ovdje vrijedi tvrdnja da se apsolut oĉituje kao mnoštvo, kroz koprenu vremena, prostora

47

i uzrokovanja. Stoga se i ĉini da ovdje postoji dvoje: apsolut i maya, sveukupnost vremena, prostora i uzrokovanja. Postojanje dvojnosti zasigurno se ĉini vrlo uvjerljivim. Na to će advaitist odgovoriti kako dvojnost ne moţe postojati. Da bismo imali dvojnost, moramo imati dva apsolutna, nezavisna bića koja ne mogu biti uzrokovana. No za vrijeme, prostor i uzrokovanje nemoguće je ustvrditi da su nezavisna postojanja. Ponajprije, vrijeme je posvema zavisno postojanje koje se mijenja sa svakom mijenom našeg uma. Ponekad se kome u snu priĉinja kako proţivljava cijeli niz godina, drugom prilikom nekoliko mjeseci promiĉe poput sekunde. Tako je vrijeme posvema zavisno od našeg stanja duha. Drugo, pojam vremena ponekad nestaje u cijelosti, a tako je i s prostorom. Ne moţemo proniknuti što je prostor, pa ipak, on je ovdje, neodrediv i ne moţe postojati od ma ĉega odvojen. Tako je i s uzrokovanjem. Sveukupnost ovog kozmosa, dakle, predstavlja, kao što je to oduvijek i predstavljala, osobit oblik [apsoluta]. Apsolut je ocean u kojem smo vi i ja, kao i sunca i zvijezde, i sve ostalo, samo šaroliko valovlje. A što valovlje ĉini razliĉitim? Samo oblik — taj oblik ĉine vrijeme, prostor i uzrokovanje, potpuno zavisni od vala. Ĉim val nadire, oni nestaju. Ĉim pojedinac napušta ovu mayu, ona za njega išĉezava, te on postaje slobodan. (II. 130, 135—36) ANALIZA OPAŢANJA Promatram vas. Koliko je toga nuţno ovom viĊenju? Ponajprije, oĉi. Jer ako sam u svakom drugom pogledu savršen, a nemam oĉiju, neću vas moći vidjeti. Drugo, zbiljski organ vida. Jer oĉi nisu organi, one nisu ništa drugo doli instrumenti vida, a tek se iza njih nalazi pravi organ, nervni centar u mozgu. Povrijedi li se taj centar, ĉovjek moţe imati najoštrovidnije oĉi, pa ipak neće biti sposoban vidjeti. Stoga je nuţno da se centar, zbiljski organ, nalazi ondje gdje i jest. Na podjednak naĉin, vanjsko uho nije ništa drugo doli instrument za prenošenje zvuĉnih titraja u unutrašnjost, u smjeru centra, a tako je i sa svim našim osjetilima. Pa ipak, to nije dovoljno. Pretpostavimo da se nalazite u svojoj knjiţnici, te da ste usredotoĉeni na ĉitanje knjige. Sat otkucava vrijeme, no vi ne ĉujete njegovo odbijanje. Zvuk postoji, titraji što se prenose zrakom postoje, i uho i nervni centar takoĊer postoje, titraji se putem uha prenose do centra, pa ipak vi ne ĉujete. Što nedostaje? Duh je odsutan. UviĊamo, dakle, kako je treća stavka što je neophodna prisutnost duha. Ponajprije mora postojati vanjski instrument, zatim organ

48

kojem će vanjski instrument prenijeti osjet, te naposljetku, sam organ mora biti sjedinjen s duhom. Nije li tome tako, organ i uho mogu primiti osjet, pa ipak nećemo toga biti svjesni. Duh je podjednako tako samo prenosilac. Njegov je zadatak da osjet prenese razumu koji je odreĊujuća moć. Razum je taj koji odluĉuje o onome što je pred njega predmetnuto. Pa ipak, ni to nije dovoljno. Razum mora prenijeti osjet još dalje, te sve podastrijeti pred vladara tijela, ljudsku dušu, ustoliĉenog kralja. Podastrijevši to pred njega, od duše dolazi naredba što ĉiniti, a što ne ĉiniti. Ta naredba istim redoslijedom doseţe razum, duh, organe koji prenose poruku instrumentima, te je time naposljetku opaţanje dovršeno. UviĊamo, dakle, kako tijelo, vanjski oblik, ne posjeduje prosvijetljenost kao svoju vlastitu bit, ono nije samo-pro-svjetljujuće, te ne moţe spoznati sama sebe, podjednako tako kao što to ne moţe ni duh. Zašto ne? Jer duh narasta i nestaje, jednom snaţan, drugi put slab; jer na njega moţe djelovati sve i sva. Svjetlost stoga što prosijava duhom nije njegova vlastita svjetlost. Ĉija je, dakle, svjetlost? Ona mora pripadati onome što je posjeduje kao svoju vlastitu bit, i kao takvo, nikada ne moţe propasti ili umrijeti, nikada ne moţe postati snaţnije niti slabije — svjetlost moţe pripadati samo duši. Ona je samoprosvjetljujuća. Ona sama jest svjetlost . (II. 213-16)

DOBRO I ZLO Svjedoci smo kako u ovom svijetu svu sreću prati patnja, poput njezine sjenke. Ţivot je praćen svojom sjenkom — smrću. Oni moraju biti sjedinjeni jer nisu ni suprotstavljeni, niti dva odvojena postojanja, već razliĉita oĉitovanja iste tvari — ţivot i smrt, tuga i sreća, dobro i zlo. Dualistiĉko poimanje o tome kako su dobro i zlo dvije odvojene bitnosti, te da se oba nastavljaju u vjeĉnost, na prvi je pogled apsurdno. Oni su samo razliĉita oĉitovanja jedne i iste zbilje, jednom se pojavljujući kao dobro, drugi put, pak, kao zlo. Razlika nije u prirodi, već u stupnju — jedno se od drugog razlikuje po stupnju svog intenziteta. UviĊamo, dakle, kako isti nervni sustavi na podjednak naĉin prenose i pozitivne i negativne osjete. Ukoliko su nervi povrijeĊeni, ni jedan od osjeta neće doprijeti do nas. Ista će pojava kod jednog pobuditi uţitak, a kod drugoga izazvati bol. Hranjenje mesom ĉovjeku će pruţiti uţitak, a zadati bol ţivotinji koju on jede. Nikada nije postojalo nešto

49

što bi svima pruţilo jednak uţitak. Jedni su zadovoljni, drugi nezadovoljni, a tako će tome i nadalje biti. Povijest svijeta pokazuje kako je zlo, podjednako tako kao i dobro, stalno narastajući kvantitet. Uzmimo primjerice najprimitivnijeg ĉovjeka koji ţivi u šumi. Njegov je smisao za uţitak neznatan, a takva je i njegova sposobnost da pati. Njegova je patnja posvema na razini osjetilnog. Ne dobije li dovoljno hrane, patit će. Zadobivši, meĊutim, mnogo hrane i slobodu da luta i lovi, bit će posvema sretan jer njegova se sreća sastoji samo u osjetilima, podjednako tako kao i njegova patnja. No, uznapreduje li taj ĉovjek u spoznaji, porast će i njegova sreća, razum će se pred njim razotkriti, a njegov će se osjetilni uţitak razviti u duhovni uţitak. Osjetit će zadovoljstvo ĉitajući prekrasnu pjesmu, a matematiĉki će problem u njemu pobuditi zanimanje. No, i pored toga, istanĉani će nervi postajati sve osjetljiviji na patnje duševnog bola o kojima primitivan ĉovjek ni ne razmišlja. Uzmite za primjer svoju zemlju [Englesku], najbogatiju na svijetu, raskošniju od mnogih drugih, te sagledajte koliko je patnja ţestoka, koliko je umobolnih u usporedbi s drugim rasama, samo zbog toga što su ţudnje tako snaţne. Vedanta ne tvrdi kako je ovaj svijet samo bijedan jer to ne bi bilo istinito. U isti mah, meĊutim, pogrešno bi bilo reći kako je ovaj svijet prepun sreće i milosti. Uzaludno je, dakle, poduĉavati djecu kako je ovaj svijet sav dobar, sav posut ruţama, sav med i mlijeko — ono o ĉemu smo ustvari svi sanjarili. Podjednako tako, pogrešno je misliti kako je sav svijet zao samo zbog toga što je jedan ĉovjek patio više od drugoga. Upravo je ta dualnost, igra dobra i zla ono što saĉinjava naš iskustveni svijet. Uza sve to, vedanta tvrdi: »Ne smatrajte da su dobro i zlo dvoje, dvije odvojene biti jer dobro i zlo ĉine jednu i istu pojavu tek na razliĉitim stupnjevima, u razliĉitim pojavnim oblicima, izazivajući razliĉitosti osjećanja u istom umu.« Osnovna se misao vedante, dakle, sastoji u pronalaţenju jedinstva u pojavnom — jedinstvene egzistencije koja se oĉituje, ma koliko se razliĉitom ona ĉinila u svom oĉitovanju. Razmislite o drevnoj teoriji Perzijanaca: dva boga stvaraju ovaj svijet, bog dobra koji ĉini sve što je dobro, te bog zla koji ĉini sve što je zlo. Već na prvi pogled zapaţate besmislenost, jer ako se na taj naĉin provodi, svaki zakon prirode mora imati dva dijela: jedan, kojim upravlja bog dobra, te drugi, kojim upravlja bog zla, nakon što je prvi bog

50

prestao djelovati. Ovdje nastaje poteškoća: oba djeluju u istom svijetu, a meĊusoban sklad odrţavaju povreĊivanjem jednih i ĉinjenjem dobra drugima. Ovo je, dakako, surov sluĉaj, najgrublji naĉin izraţavanja dualnosti egzistencije. No, uzmite za primjer jednu napredniju, apstraktniju teoriju — kako je svijet dijelom dobar, a dijelom zao. Raspravljajući s istog stanovišta i ovo je besmisleno. Ista je sila koja nam daje hranu i ubija mnoge u nezgodama i nesretnim sluĉajevima. Stoga uviĊamo kako ovaj svijet nije ni dobar ni zao, već mješavina obojega. I kako odmiĉemo sve dalje i dalje, tako ćemo otkrivati da je sva krivica uklonjena s prirode i namaknuta na naša leda. U isti mah, meĊutim, vedanta ukazuje na izlaz — ali ne putem poricanja zla, jer ona odvaţno rašĉlanjuje zbilju kakva jest i ne nastoji ništa zatajiti. To nije credo beznaĊa, to nije agnosticizam. Ona iznalazi lijek, ali ga ţeli uspostaviti na nerazorivim temeljima — ne putem zatvaranja djetetovih usta, niti zasljepljivanjem njegova vida neĉim što je neistinito i što će dijete za kratko vrijeme otkriti. Sjećam se jednog dogaĊaja iz svoje mladosti. Mladome ĉovjeku umre otac, ostavivši ga u bijednim imovinskim prilikama, s brojnom porodicom koju je valjalo uzdrţavati. Mladić shvati da mu oĉevi prijatelji ne ţele pomoći. Tada poraz-govori sa svećenikom koji mu ponudi ovakvu utjehu: »O, sve je to dobro. Sve je to poslano za naše dobro.« Ovo je stara metoda kojom se zlatnim listićem nastoji obloţiti stara rana, priznanje slabosti i besmislenosti. Mladić otiĊe, a šest mjeseci kasnije svećeniku se rodi sin. Povodom tog dogaĊaja on priredi svetkovinu zahvalnosti na koju je i mladić bio pozvan. Svećenik je molio: »Bogu hvala za njegove milosti«, našto mladić ustane i reĉe: »Stani! Sve je to patnja.« Svećenik upita zašto. »Kada je umro moj otac, rekao si kako je to dobro, iako oĉigledno zlo, te je tako i sada ovo prividno dobro, no istinski zlo.« Da li je ovo put izljeĉenja patnji svijeta? Budite dobri i imajte milosti prema onima koji pate. Ne pokušavajte to prikriti. Ništa ne moţe izlijeĉiti ovaj svijet. Uputite se s onu stranu njega. Ovo je svijet dobra i zla. Gdje god da postoji dobro, slijedi zlo, ali s onu stranu i iza svih takvih oĉitovanja, svih proturjeĉja, vedanta pronalazi jedinstvo. Ona nauĉava: »Ostavi ono što je zlo i napusti ono što je dobro.« Što onda preostaje? S onu stranu dobra i zla stoji nešto što je tvoje, istinsko »ti« — s onu stranu svakoga zla, podjednako tako kao i s onu stranu svakoga dobra — a to je ono što se oĉituje kao dobro i zlo. Spoznaj to ponajprije, te ćeš tada i samo tada postati istinski optimist, ne ranije; jer tada ćeš biti u stanju nad svime vladati. Vladaj ovim oĉitovanjima i bit ćeš slobodan

51

oĉitovati istinskog »sebe«. Ponajprije postani gospodar samoga sebe, ustani i budi slobodan, kroĉi van granica ovih zakona, jer oni ne upravljaju tobom neograniĉeno, već su samo dio tvoga bića. Ponajprije otkrij kako nisi rob prirode, nisi to nikada bio, niti ćeš ikada biti. Ova je priroda, koliko god je smatrao beskrajnom, samo konaĉna, kap u oceanu, a tvoja je duša ocean. Ti si s onu stranu zvijezda, Sunca i Mjeseca što se, u usporedbi s tvojim beskrajnim bićem, ĉine nalik pukim mjehurićima. Spoznaj to i uzmoći ćeš vladati i nad dobrim i nad zlim. Tek će se tada svekoliko viĊenje promijeniti a ti ćeš ustati i reći: »Kako je lijepo dobro, a ĉudesno zlo!« U tome se sastoji nauk vedante. Ona ne pruţa nikakav površan lijek, poput prekrivanja rane zlatnim listićem, a što je rana više upaljena, to se dodaje više zlatnih listića. Ovaj je ţivot muĉna zbilja. Smiono prokrĉite svoj put kroz njega, iako to moţe biti vrlo teško. Nije vaţno! Duša je jaĉa. Vedanta ne polaţe odgovornost na male bogove, jer vi ste tvorci svoje vlastite sreće. Sami sebi prouzrokujete patnju, ĉinite dobro i nanosite zlo, i vi ste oni što zaklanjate oĉi rukama i govorite kako je tamno. Sklonite ruke i ugledajte svjetlost. Već sada, pa i od samoga poĉetka savršeni ste i sjajni. Sada razumijemo znaĉenje stiha: »Onaj koji u ovom svijetu sagledava mnoštvenost ide od smrti do smrti.« Sagledajte jedinstvo i budite slobodni. (II. 178—82)

PROMJENA JE UVIJEK SUBJEKTIVNA U ĉemu se sastoji teorija evolucije? Postoje dva ĉinioca: prvi, strahovita potencijalna snaga što se nastoji iskazati, i drugi, okolnosti koje je zatomljuju, njezina okolina koja joj ne dozvoljava da se izrazi. Kako bi se borila protiv svoje okoline, snaga neprestance poprima nova obliĉja. U svojoj borbi, ameba poprima jedan oblik kako bi nadvladala odreĊene prepreke, da bi zatim poprimila drugi oblik, i tako dalje sve dok ne postane ĉovjek. Ako ovu misao razvijate do njezina logiĉkog zakljuĉka, mora nadoći i trenutak kada će ta snaga, što je postojala u amebi i razvila se u ĉovjeka, nadvladati sve zapreke što ih priroda moţe pred nju postaviti i tako izbjeći svim svojim okruţenjima. Ova će misao, izraţena metafiziĉki, poprimiti sljedeći oblik: postoje dvije komponente svakog djelovanja — jedna je subjekt, druga objekt — a jedina je svrha ţivota uĉiniti subjekt gospodarom objekta. Primjerice, nesretan sam jer me netko prekorava. Moja će se borba sastojati u tome, da uĉinim sebe dovoljno snaţnim kako bih nadvladao okolinu, tako da me netko moţe prekoravati a da ja to ne osjećam. Na taj naĉin svi mi pokušavamo

52

nadvladati prirodu.

Što

se smatra ćudorednim? Ĉinjenje subjekta snaţnim

prilagoĊavajući ga apsolutu, tako da konaĉna priroda prestane vladati nad nama. Logiĉki je zakljuĉak naše filozofije dat u tome, kako mora nadoći vrijeme kada ćemo nadvladati sva okruţenja jer priroda je konaĉna. Postoji još nešto što valja nauĉiti. Kako znate da je priroda konaĉna? Jedini je naĉin da to spoznate posredstvom metafizike. Priroda je ono beskrajno što se oĉituje u granicama, te je stoga konaĉna. Tako mora nadoći i vrijeme kada ćemo nadvladati sva okruţenja. Ali kako da ih nadvladamo? Nikako ne moţemo nadvladati sva objektivna okruţenja. Ne moţemo. Malena riba nastoji umaći svojim neprijateljima u vodi. Kako to ona ĉini? Razvijanjem krila i postajanjem pticom. Riba ne mijenja vodu ili zrak, promjena se odvija u njoj samoj. Promjena je uvijek subjektivna. Do pobjede nad prirodom u toku cijele evolucije dolazi promjenom subjekta. Primijenite li to na religiju i moralnost, otkrit ćete kako do pobjede nad zlom dolazi iskljuĉivo promjenom samog subjekta. Na taj naĉin sustav advaite zadobiva svoju punu snagu — na subjektivnoj strani ĉovjeka. Govoriti o zlu i patnji je besmisleno, jer oni ne postoje van ĉovjeka. Ako sam otvrdnuo na sav gnjev, nikada neću biti gnjevan. Ako sam neosjetljiv na mrţnju, nikada je neću osjetiti. Ovo je, dakle, proces kojim se postiţe ta pobjeda — putem subjektivnog, usavršavanjem subjektivnog. UsuĊujem se reći kako je advaita jedina religija koja je u suglasnosti sa suvremenim istraţivanjima, štoviše, kako ide i dalje od njih, i to kako na tvarnim, tako i na moralnim stanovištima. To je i razlog zašto se ona toliko sviĊa suvremenim znanstvenicima. (II. 136—38)

DUŠA, BOG I RELIGIJA Na prvom, odnosno dualistiĉkom stupnju ĉovjek spoznaje kako je on mala osobna duša — John, James ili Tom — te tvrdi: »Bit ću John, James ili Tom u vjeĉnost, i ništa drugo.« Podjednako bi tako mogao naići i ubojica i reći: »Ja ću zauvijek ostati ubojicom.« No kako vrijeme odmiĉe, Tom nestaje i vraća se prvobitnom ĉistom Adamu. »Blaţeni oni ĉista srca, jer oni će ugledati Boga.« Moţemo li ugledati Boga? Ne, dakako. Moţemo li ga spoznati? Ne, dakako. Kada bi se Bog mogao spoznati, on više ne bi bio Bog. Spoznaja je ograniĉenje. Ali moj otac i ja smo jedno. Ja otkrivam zbiljnost u svojoj duši. U nekim su religijama ovakva shvaćanja pronašla svoj izraz, dok se u drugima na njih samo ukazuje. Iz nekih su vjerskih tradicija, meĊutim, ona sasma

53

prognana. Kristova su uĉenja u ovom trenu vrlo slabo shvaćena u ovoj zemlji [Americi]. Oprostite mi što ću reći da ona nikada nisu ni bila pravilno shvaćena. Razliĉiti stupnjevi razvitka apsolutna su nuţnost postignuća proĉišćenosti i savršenstva. Raznoliki su religijski sustavi u biti zasnovani na istim idejama. Isus je rekao: »Kraljevstvo je nebesko u vama.« Na drugom mjestu, pak, govori: »Oĉe naš koji jesi na nebesima.« Kako uskladiti ove dvije izjave? Ovako: kazujući ovo drugo, obraćao se neobrazovanom mnoštvu, širokim masama koje ne poznaju religiju. Na tom je mjestu bilo nuţno obratiti im se njihovim vlastitim jezikom jer oni ţele konkretne misli, nešto što se dade pojmiti osjetilima. Ĉovjek moţe biti najveći filozof svijeta, ali dijete u pitanjima religije, i tek kada razvije visoko stanje duhovnosti moţe shvatiti da se kraljevstvo nebesko nalazi u njemu samom. To je istinsko kraljevstvo duha. Odatle uviĊamo kako oĉigledna proturjeĉja i zabune u religiji ne oznaĉavaju ništa drugo doli razliĉite stupnjeve razvitka. I kao takvi, nemamo prava okrivljavati ma koga zbog njegove religije. Postoje stupnjevi razvitka na kojima su oblici i simboli nuţnost; oni su jezik koji duše na tom stupnju mogu razumjeti. Naredna je misao koju vam ţelim iznijeti ta, da se religija ne sastoji od doktrina ili dogmi. Ona nije ono što ĉitate, niti dogma za koju vjerujete da je od posebnog znaĉaja, već ono što spoznajete. »Blaţeni su oni ĉista srca jer oni će ugledati Boga«, — jest, u ovom ţivotu. A to je spasenje. Postoje oni koji pouĉavaju kako se do spasenja moţe stići nerazumljivim mrmljanjem rijeĉi. Ni jedan veliki uĉitelj, meĊutim, nikada nije pouĉavao da su za spasenje nuţni vanjski oblici. Moć dostizanja spasenja dato je u nama samima. U Bogu ţivimo i krećemo se. Vjere i sljedbe imaju svoje uloge, no, budući prolazne, one su za djecu. Sveti spisi nikada ne stvaraju religije, već religije stvaraju svete spise. Ne smijemo to zaboraviti. Ni jedan sveti spis nije nikada stvorio Boga, već je Bog nadahnuo sve velike svete spise. I ni jedan sveti spis nije nikada stvorio dušu. Ne smijemo to zaboraviti. U svim religijama naposljetku se obistinjuje Bog u duši i to je jedna, sveopća istina svih religija. Ako u svim religijama postoji jedna, sveopća istina, smjestit ću je ovdje — u obistinjenje Boga. Uzori se i metode mogu razlikovati, ali ovo je središnja toĉka. Mogu postojati tisuće razliĉitih radijusa, ali svi se oni meĊusobno stjeĉu u jednoj toĉki, u jednom središtu — obistinjenju Boga — koje je s onu stranu ovog osjetilnog svijeta, svijeta neprestanog jela i pića i priĉanja besmislica, ovog svijeta laţnih sjena i sebiĉnosti. Tamo se ono nalazi, s onu stranu svih

54

svetih spisa, svih vjera, s onu stranu ispraznosti ovoga svijeta, obistinjenje Boga u vama samima. Ĉovjek moţe vjerovati u sve crkve ovoga svijeta, moţe u svojoj glavi nositi sve svete spise ikada napisane, moţe se krstiti u svim rijekama na zemlji — pa ipak, ne opaţa li Boga, svrstat ću ga u isti red s krajnjim ateistom. Drugi pak ĉovjek moţda nikada nije kroĉio u crkvu ili dţamiju, niti izveo ma kakav obred, ali ako osjeća Boga u sebi i time biva uzdignut ponad ispraznosti svijeta, on je posvećen ĉovjek, svetac, ma kako ga nazvali. Ĉim ĉovjek ustane i kaţe kako je u pravu ili kako je njegova crkva ispravna, a svi ostali to nisu, istoga je trena on sam posve u krivu, jer ne spoznaje da njegova vlastita potvrda ovisi o potvrdi svih drugih. Ljubav i milosrĊe prema cijelom ljudskom rodu — u tome je prosuĊivanje istinske religioznosti. Ne mislim pritom na sentimentalnu izjavu kako su svi ljudi braća, već na to da se jedinstvo ljudskog ţivota mora osjetiti. Dokle god one nisu iskljuĉive, sve sljedbe i vjere pripadaju meni; sve su one uzvišene jer pomaţu na putu prema istinskoj religiji. Pridodat ću tome kako je dobro biti roĊen u crkvi, ali je zlo tamo umrijeti. Dobro je roditi se kao dijete, no zlo ostati djetetom. Crkve su, obredi i simboli dobri za djecu, meĊutim kada dijete odraste ono mora nadvladati crkvu ili sebe samo. Ne smijemo zauvijek ostati djeca jer je to nalik nastojanju da jedan kaput pristaje svim veliĉinama i stasovima. Ne osuĊujem postojanje sljedbi u svijetu. Kamo sreće da ih ima još dvadeset milijuna, jer što ih je više, to je veće podruĉje odabiranja. Ono ĉemu se zaista protivim jest nastojanje da se jedna religija prilagodi svakom sluĉaju. Premda su sve religije u biti iste, one moraju imati mnoštvo oblika prouzrokovanih nejednakim okolnostima meĊu razliĉitim narodima. Svatko od nas mora imati svoju vlastitu osobnu religiju — osobnu u toj mjeri dokle doseţu njezine vanjske okolnosti. Prije mnogo godina posjetio sam velikog mudraca naše zemlje, iznimno sveta ĉovjeka. Razgovarali smo o našim svetim spisima, Vedama, o vašoj Bibliji, o Kuranu, te općenito o svetim spisima. Na kraju našeg razgovora ovaj me je dobri ĉovjek zamolio da odem do stola i uzmem knjigu. Bila je to knjiga koja je, izmeĊu ostalog, navodila i prognozu koliĉine kiše koja će pasti tokom godine. Mudrac mi naloţi da to proĉitam. I ja proĉitah koliĉinu kiše koja će pasti. Potom on reĉe: »Sada uzmi knjigu i iscijedi je.« Tako sam uradio, a on mi reĉe: »Zašto, djeĉaĉe moj, iz nje ne izlazi niti kaplja vode? Dok ne prokaplje voda, ovo je samo knjiga.« Tako je i s vašom religijom. Sve dok vas

55

ne navede na spoznaju Boga, ona je beskorisna. Onaj koji zbog religije samo prouĉava knjige podsjeća me na basnu o magarcu koji je na svojim leĊima nosio teţak teret šećera, a da za njegovu slatkoću nije ni znao. (I. 323-26) BILJEŠKE 1. »Siva Mahimnah Stotram«, 7. 2. Avadhuta Gita, adaptirano. 3. Mundaka Upanišad, 1.1.7. 4. Mundaka Upanišad, 2.1.1. 5. Katha Upanišad, 2.2.13.

56

III. Religija vedānte

MNOGOBROJNA LICA ISTINE Ĉovjek je oduvijek ţudio snatriti s onu stranu, ţelio se razviti, te se sve što nazivamo napretkom i razvojem oduvijek mjerilo tim traganjem — traganjem za ljudskom sudbinom, traganjem za Bogom. UviĊamo kako, iako ne postoji ništa što bi ĉovjeku pruţilo više sreće od religije, podjednako tako ne postoji i ništa što bi mu donijelo više uţasa od religije same. Ništa nije više pridonijelo miru i ljubavi od religije; ništa nije izazvalo ţešću mrţnju do religija. Ništa nije bratstvo ljudi uĉinilo opipljivijim do religije; ništa nije izazvalo veće neprijateljstvo meĊu ljudima od religije. Ništa nije osnovalo više dobrotvornih ustanova, više bolnica za ljude, pa ĉak i za ţivotinje, do religije; ništa nije natopilo svijet s više krvi negoli religija. U isti mah, meĊutim, uviĊamo kako je oduvijek postojala skrivena struja mišljenja, kako su oduvijek postojale grupe istomišljenika, te filozofi i prouĉavaoci komparativne religije koji su nastojali, a nastoje i danas, postići sklad meĊu svim ovim protivnim i neskladnim sljedbama. U nekim su zemljama ovi pokušaji bili plodonosni, ali u pogledu cijeloga svijeta uspjeh je izostao. Ne smijemo smetnuti s uma kako su sve velike svjetske religije vrlo stare — ni jedna se nije stvorila u današnje vrijeme — te kako svaka religija svijeta duguje svoje porijeklo zemlji što se proteţe izmeĊu Gangesa i Eufrata. Ni jedna velika religija nije ponikla u Evropi ili Americi, baš ni jedna. Svaka je od njih azijatskog porijekla i pripada tom dijelu svijeta, kao što je i propovijedanje oduvijek bilo posao Azijata. Zapadnjaci su veliĉanstveni u pogledu organizacije — socijalne ustanove, vojske, vlade i drugo. Radi li se, meĊutim, o propovijedanju religije, ne mogu se mjeriti s Azijatima ĉiji je to zadatak oduvijek bio — što oni uostalom i znaju, te i ne ulaţu odviše snage u to. Ĉinjenica je sadašnje povijesti ljudske rase, dakle, kako sve ove velike religije postoje, šire se i umnoţavaju. Tome, dakako, postoji razlog. Da je ţelja sveznajućeg i svemilostivog tvorca bila da jedna od tih religija postoji a druge izumru, odavno bi već postala zbiljom. Da je bila istina kako je samo jedna od tih religija zbiljska, a sve ostale pogrešne, ona bi se do sada već proširila cijelim svijetom. Tome, meĊutim, nije tako;

57

niti jedna nije zadobila potpuni primat. Sve religije ponekad uznapreduju, a ponekad nazaduju. Kada bi se vodila statistika, u svakoj biste zemlji, po svoj prilici, otkrili kako se religije ponekad razvijaju, a ponekad zaostaju. Sljedbe se sve vrijeme umnoţavaju. Ako su toĉne tvrdnje jedne religije da je u njoj data cjelokupna istina i da joj je Bog podario svu istinu, zašto onda postoji toliko mnogo sljedbi? Ne proĊe niti pedeset godina, a već dvadeset sljedbi biva zasnovano na jednom svetom spisu. Ako je Bog stavio istinu u odreĊene svete spise, nije nam ih darovao da bismo se sporili nad njihovim postavkama. Ĉini se da je to istinito. Zašto? Ĉak ako je Bog i dao knjigu koja u sebi nosi cjelokupnu istinu o religiji, ona ne bi sluţila svojoj svrsi jer je nitko ne bi mogao razumjeti. Uzmite, primjerice, Bibliju i sve sljedbe što postoje meĊu kršćanima. Svatko istome tekstu dodaje svoje vlastito tumaĉenje, te tvrdi kako iskljuĉivo on razumije tekst, dok su svi ostali u krivu. Tako je u sluĉaju svake religije. Postoje brojne sljedbe meĊu muhamedancima, buddhistima i stotine meĊu Hindusima. Iznosim vam ove ĉinjenice kako bih vam pokazao da se svaki pokušaj dovoĊenja ĉovjeĉanstva do jedinstvene metode razmišljanja u pogledu duhovnog pokazao neuspješnim i da će kao takav uvijek i biti neuspješan. Ne moţete prisiliti sve da se pokore istim idejama. To je ĉinjenica i hvala Bogu što je tako. Ja nisam protivnik niti jedne sljedbe. Drago mi je što one postoje i jedino priţeljkujem da se nastave sve više umnoţavati. Zašto? Iz jednostavnog razloga: kada bismo vi i ja i svi ovdje prisutni morali misliti potpuno istovjetne misli, ne bismo imali o ĉemu razmišljati. Znamo da se dvije ili više sila moraju sukobiti kako bi prouzrokovale kretanje. Ono što pobuĊuje mišljenje jest sraz misli, razlikovanje misli. Kada bismo svi razmišljali na isti naĉin, bili bismo nalik egipatskim mumijama u muzeju što bezizraţajno gledaju jedne druge — i ništa više doli mumije! Vrtlozi se i virovi pojavljuju jedino u šumećim, ţivim potocima. U ustajaloj ih, mrtvoj vodi nema. Kada izumru sve religije neće više postojati niti sljedbe. Bit će to savršeni mir i sklad smrti. No tako dugo dok ĉovjeĉanstvo razmišlja, sljedbe će postojati. Mijena je znak ţivota i ona ovdje mora biti prisutna. Molim Boga da se sljedbe do te mjere umnoţavaju dok ih naposljetku ne bude koliko i ljudskih bića, jer svatko će tada imati svoju vlastitu metodu, svoj osobni naĉin razmišljanja o religiji. (II. 359-64)

58

RELIGIJA JE OBISTINJENJE Religija je pitanje istine, a ne raspri. Valja stoga rašĉlaniti naše vlastite duše i iznaći što se u njima nalazi. To valja shvatiti i shvaćeno obistiniti. U tome se sastoji religija. Nikakva raspra neće prouzrokovati religiju. Pitanje da li Bog postoji ili ne nikada ne moţe biti potvrĊeno dokazom jer su dokazi s jedne strane podjednako tako valjani kao i oni s druge strane. Ali ako postoji Bog, on je u našim vlastitim srcima. Jeste li ga ikada ugledali? Samo mudraci ovoga svijeta imaju pravo reći kako su rašĉlanili svoj duh i razotkrili ove ĉinjenice. Uĉinimo li isto, ne ranije, i mi ćemo vjerovati. Ovo je sve što je dato u religiji. Ali jedno valja zapamtiti: u biti, devedesetdevet posto onih koji osporavaju religiju nikada nisu rašĉlanili svoj duh, niti se borili da dostignu istinu. Tako njihovi argumenti protiv religije nemaju više teţine nego što bi nas dirnule rijeĉi slijepca što izvikuje: »Svi ste vi budale što vjerujete u postojanje Sunca!« Obistinjenje je velika misao koju valja nauĉiti i nje se pridrţavati. Sav ovaj meteţ, sukobljavanja i razlike u pogledu religijskog prestat će tek onda kada shvatimo da vjera nije data u svetim spisima i hramovima, već u stvarnom zapaţanju. Samo onaj koji je istinski shvatio Boga moţe imati vjeru. Ne postoji bitna razlika izmeĊu najuzvišenijeg duhovnog gorostasa koji moţe govoriti s uvjerenjem i najprizemnijeg, najneukijeg materijalista. Priznajmo da smo svi bezboţnici, jer nas puko intelektualno odobravanje ne ĉini religioznima. Uzmite za primjer kršćanina, muhamedanca ili sljedbenika bilo koje vjerske tradicije na svijetu. Svaki ĉovjek koji je zbiljski spoznao istinu Propovijedi na gori bio bi savršen i istog bi trena postao Bog. Pa ipak, reĉeno je kako u svijetu postoji nekoliko milijuna kršćana. On što se pod tim razumijeva sastoji se u tome kako ĉovjeĉanstvo jednom moţe pokušati shvatiti tu Propovijed. Ĉak ni jedan meĊu dvadeset milijuna vjernika nije istinski kršćanin. Tako je i za Indiju reĉeno kako postoji tri stotine milijuna vedantista. No kada bi samo jedan od tisuću uistinu spoznao religiju, svijet bi se u velikoj mjeri promijenio. Svi smo mi ateisti, pa ipak pokušavamo suzbiti ĉovjeka koji tu ĉinjenicu priznaje. Svi mi lutamo u mraku. Religija je za nas puko intelektualno odobravanje, puki razgovor, puko ništavilo. Ĉovjeka koji umije dobro govoriti ĉesto smatramo religioznim. To, meĊutim, nije religija. »Ĉudesni naĉini vezivanja rijeĉi, retoriĉke sposobnosti i tumaĉenje tekstova

59

svetih spisa na razliĉite naĉine sluţe jedino uţitku uĉenih, ali ne predstavljaju religiju.« Vjera nastupa s poĉetkom istinskog obistinjenja u našim vlastitim dušama. To će biti osvit vjere i tek ćemo tada postati moralni. U sadašnjem trenutku nismo mnogo moralniji od ţivotinja. Jedino što nas zatomljuje osude su društva. Kada bi društvo danas izjavilo »Neću te kazniti ako kradeš«, navalili bismo na tuĊe vlasništvo. Policajac je onaj koji nas ĉini moralnima. Javno nas mnijenje ĉini moralnima, dok smo istinski neznatno bolji od ţivotinja. U tajanstvenosti naših srca proniĉemo u istinitost ove tvrdnje. Stoga ne budimo licemjerni. Priznajmo da nismo religiozni i da nemamo prava s prijezirom gledati na ostale. Svi smo mi braća, a uistinu ćemo postati moralni tek kada obistinimo vjeru. Ako ste vidjeli odreĊenu zemlju, a netko vas prisili na izjavu da je niste vidjeli, u dubini duše znat ćete što je istinito. Podjednako tako, kada shvatite religiju i Boga u snaţnijem smislu no što sagledavate ovaj pojavni svijet, ništa neće moći oslabiti vaše vjerovanje. Jer vi posjedujete istinsku vjeru. U tome se sastoji ono što u sebi nose rijeĉi vašeg EvanĊelja: »Ako posjeduješ vjeru kao zrno gorušice«. Tada ćete spoznati istinu jer ste istinom i postali. Misao je vodilja vedante: Obistinite religiju. Nikakva raspra ne moţe biti dostatna. (II. 163—65)

RELIGIJA DANAŠNJICE UviĊamo kako gotovo u svakoj religiji postoje ove tri osnovne postavke što ih nalazimo u štovanju Boga: obredi ili simboli, imena i ljudi-bogovi. Sve ih religije posjeduju, pa ipak ste svjedocima i kako se sukobljavaju. Jedna tvrdi: »Moje je ime jedino ime, moj je obred jedini obred, a moji ljudi-bogovi jedini su ljudi-bogovi na svijetu. Sve je vaše tek mit.« Sve su to pojavni oblici odanosti kroz koje ĉovjek mora proći. Ako je iskren, ako uistinu ţeli dostići istinu, uzdiţe se ponad njih sve do razine na kojoj su obredi ništavni. Hramovi i crkve, sveti spisi i obredi, samo su djeĉji vrtić religije koji duhovno dijete mora uĉiniti dovoljno snaţnim kako bi poduzelo daljnje korake. Ovi su prvi koraci nuţni ukoliko ono ţeli religiju. Istinska odanost, istinski bhakti nastupa sa ţudnjom, ĉeţnjom za Bogom. Samo, tko ţudi? To je pitanje. Religija se ne nalazi u doktrinama, dogmama, niti u intelektualnom dokazivanju. Ona postoji i postaje. Ona je obistinjenje.

60

Ĉujemo mnoge kako govore o Bogu, o duši i zagonetkama kozmosa, ali pitate li jednog po jednog: »Jesi li spoznao Boga? Jesi li ugledao svoju dušu?« — koliko ih moţe potvrdno odgovoriti? A opet se meĊusobno sukobljavaju. Jednom su se prilikom u Indiji sastali zagovaratelji razliĉitih sljedbi i zapoĉeli raspravu. Jedan reĉe kako je jedini Bog Šiva, drugi pak da je to Višnu i tako unedogled. Njihovom raspravljanju nije bilo kraja. Prolazio je tim putem mudrac, a oni što su raspravljali pozvaše ga da presudi. Mudrac ponajprije postavi pitanje ĉovjeku koji je tvrdio da je Šiva najveći Bog: »Jesi li vidio Šivu? Da li se poznajete? Ako ne, kako onda znaš da je on najveći Bog?« Obraćajući se štovaocu Višima upita ga: »Jesi li ti vidio Višnua?« I postavljajući isto pitanje svima otkri kako ni jedan od njih nije znao ništa o Bogu. Zbog toga su i raspravljali toliko dugo jer da su uistinu znali, ne bi ni raspravljali. Kada se posuda puni vodom ĉuje se zvuk, no kada je napunjena, zvuka više nema. Tako i sama ĉinjenica raspravljanja i sukobljavanja meĊu sljedbama pokazuje kako oni o religiji ne znaju ništa. Ona je za njih tek puko mnoštvo zapjenjenih rijeĉi koje valja zapisivati u knjige. Svatko se poţuruje napisati što deblju knjigu, naĉiniti je zamašnijom što je više moguće, potkradajući pritom graĊu iz svakog spisa kojeg se uspije domoći, ne priznajući nikada svoju zaduţenost. Tada je izbacuje u svijet, povećavajući time već postojeći meteţ. Velika većina ljudi su bezboţnici. Drago mi je što se u suvremenom zapadnom svijetu raĊa njihova nova vrst — materijalisti, jer oni su istinski ateisti. Bolji su od religioznih ateista koji su neiskreni, koji se sukobljavaju i raspravljaju o religiji, a opet je ne ţele, nikada ne nastojeći spoznati je, niti je razumjeti. Prisjetite se rijeĉi Kristovih: »Zamoli i bit će ti da-to; traţi i naći ćeš; pokucaj i vrata će se pred tobom otvoriti.« Ove su rijeĉi doslovce istinite — nisu figure, niti izmišljotine. Tko ţudi za Bogom? To je pitanje. Smatrate li kako ĉitavo ovo mnoštvo ljudi u svijetu ţeli Boga, a ne moţe ga zadobiti? To ne moţe biti. Kakva je to potreba bez svog objekta u pojavnom svijetu? Ĉovjek ţeli disati i postoji zrak kojeg će udisati; ĉovjek ţeli jesti i postoji hrana kojom će se nahraniti. Što stvara te ţudnje? Postojanje pojavnog. Svjetlost je bila ta koja je stvorila vid, zvuk je bio taj koji je stvorio sluh. Tako je i svaku ţudnju u ljudskom biću stvorilo nešto što je u pojavnom svijetu već postojalo. Ova ţudnja za savršenstvom, za dostizanjem cilja i dospijevanjem s onu stranu prirode — kako ona moţe postojati dok

61

je nešto ne stvori, ne usadi u ĉovjekovu dušu i tamo je ne oţivotvori? Stoga će onaj u kojem je probuĊena ova ţudnja i doseći svoj cilj. Ţelimo sve doli Boga. Sve što oko sebe zapaţate nije vjera. Gospoda u svojem salonu ima namještaj iz cijeloga svijeta, a budući da je sada moderno imati nešto japansko, kupuje vazu i smješta je u svojoj sobi. Tako i velika većina gleda na vjeru — posjeduje sve moguće za vlastitu nasladu, ali ne dodaju li tome dašak vjere, ţivot neće biti skladan jer će ih društvo prekorijevati. Oni moraju imati malo vjere jer društvo od njih tako oĉekuje. Takvo je trenutno stanje religije u svijetu. (II. 42-45) O ĈINJENJU DOBRA SVIJETU Postavljeno nam je pitanje: »Koju korist ima društvo od vaše religije?« Društvo je podvrgnuto provjeri istine, što je, meĊutim, vrlo nelogiĉno. Društvo je samo stupanj razvitka kojeg svi prolazimo. Podjednako bismo tako mogli prosuĊivati smisao i svrhu znanstvenog otkrića posredstvom koristi koju od njega ima dijete. To je naprosto besmisleno. Kada bi društveni poloţaj bio stalan, bilo bi to podjednako tako kao da dijete zauvijek ostane dijete. Ne postoji savršen ĉovjek-dijete jer rijeĉi su pojmovno proturjeĉje. Ne moţe, dakle, postojati niti savršeno društvo. Ĉovjek mora, i hoće, poniknuti iz takvih ranih stupnjeva. Društvo je na odreĊenom stupnju dobro, ali ono ne moţe biti naš ideal. Ono je stalna mijena. Sadašnja merkantilna civilizacija mora odumrijeti zajedno sa svim svojim teţnjama i besmislicama — sve je to vrst povorke naĉelnika Londona. Ono što svijet ţeli jest moć mišljenja posredstvom osobnosti. Moj je uĉitelj obiĉavao reći: »Zašto ne pomogneš svom lotosovom cvijetu procvjetati? Pĉele će tada dolaziti same od sebe.« Svijetu su potrebni ljudi mahniti od ljubavi prema Bogu. Valja vjerovati u sebe same jer ćete tada vjerovati i u Boga. Povijest svijeta je povijest šestorice ljudi punih vjere, šestorice ljudi duboke, proĉišćene naravi. Potrebno nam je troje: srce da bismo osjećali, mozak da bismo shvatili i ruke da bismo djelovali. Ponajprije moramo izaći iz svijeta i prilagoditi se instrumentima. Pretvorite se u dinamo. Ponajprije osjećajte za svijet. U trenutku kada su svi ljudi spremni da djeluju, gdje je ĉovjek osjećaja?Gdje je osjećaj koji je stvorio jednog Ignatiusa Loyolu? Iskušajte svoju ljubav i poniznost. Ĉovjek koji je ljubomoran nije smjeran niti vjeran. Ljubomora je uţasan, straviĉan grijeh. Tako tajanstveno prodire u ĉovjeka. Upitajte se da li vaš um reagira mrţnjom ili ljubomorom? Velike koliĉine

62

mrţnje i gnjeva, izlijevajući se na svijet, neprestance razaraju dobra djela. Ako ste proĉišćeni, ako ste snaţni, tada ste vi, jedan ĉovjek, istovjetni cijelom svijetu. Mozak za shvaćanje, sljedeći uvjet ĉinjenja dobrih djela, naposljetku je tek suha Sahara. Ne postoji li u njegovoj pozadini osjećaj, on sam ne moţe uĉiniti ništa. Uzmite ljubav, koja nije nikada izostala, i tada će mozak shvatiti, a ruke oţivotvoriti pravednost. Mudraci su sanjali o Bogu i imali viĊenje Boga. »Oni ĉista srca ugledat će Boga.« Svi uzvišeni tvrde kako su ga ugledali. Tisuće godina ranije viĊeno je i prepoznato jedinstvo što se prostire s onu stranu, a jedino što sada moţemo uĉiniti jest ispunjavanje tih veliĉanstvenih obrisa. (VI. 144-45)

CILJ RELIGIJE Kada ne bismo mogli spoznati drugi svijet, ţivot bi nalikovao pustinji, a ljudski ţivot bio uzaludan. Pravilno je reći: »Budi zadovoljan onime što jest.« Krave i psi to jesu, kao i sve ostale ţivotinje i to je ono što ih ĉini ţivotinjama. Miruje li ĉovjek zadovoljan sadašnjim i napusti svako traganje za drugim svijetom, ĉovjeĉanstvo će se morati iznova vratiti na razinu ţivotinja. Religija je traganje za drugim svijetom, ono što ĉini razliku izmeĊu ĉovjeka i ţivotinje. Religija ne ţivi od kruha, ne prebiva u kući. Uvijek iznova ĉujete kako se iznosi primjedba: »Koja je korist od religije? Moţe li ona siromašne lišiti bijede?« Pretpostavljajući da ne moţe, da li bi to dokazalo neistinitost religije? Pretpostavimo da dijete ustane u trenutku kada pokušavate razjasniti astronomski teorem i kaţe: »Donosi li on medenjake?« »Ne, ne donosi«, glasit će vaš odgovor. »Onda je on beskoristan«, reći će dijete. Djeca prosuĊuju cijeli svijet sa svojeg vlastitog stanovišta, onog koji pravi medenjake i tako ĉine sva djeca svijeta. Ne smijemo prosuĊivati više pojmove sa stanovišta niţih. Sve se mora prosuĊivati svojim vlastitim mjerilima i beskonaĉno mora biti prosuĊivano mjerilima beskonaĉnosti. Religija proţima sveukupnost ĉovjekova ţivota — ne samo sadašnjost, već prošlost, sadašnjost i budućnost. To je, dakle, vjeĉna veza izmeĊu vjeĉne duše i vjeĉnog Boga. Da li je logiĉno mjeriti njezinu vrijednost njezinim djelovanjem na par trenutaka ljudskog ţivota? Ne, dakako. Svi su ovi argumenti negativni. Na ovom mjestu iskrsava pitanje: Moţe li religija uistinu nešto postići? Moţe. Ona ĉovjeku donosi vjeĉni ţivot. Ona je uĉinila ĉovjeka onim što jest i od ovog će ljudskog

63

bića naĉiniti Boga. To je ono što religija moţe uĉiniti. Oduzmete li je ljudskom društvu, što će preostati? Ništa doli mora neljudi. Osjetilna sreća nije cilj ĉovjeĉanstva. Svrha je sveg postojanja mudrost (jnana). UviĊamo kako ĉovjek uţiva u svom umu više no što ijedna ţivotinja uţiva u svojim osjetilima. UviĊamo takoĊer kako ĉovjek u svojoj duhovnoj prirodi uţiva ĉak i više negoli u svojoj razumskoj prirodi. Najuzvišenija mudrost, dakle, mora biti ova duhovna spoznaja. S ovom će spoznajom nadoći i blaţenstvo. Sve su stvari na ovom svijetu tek sjenke istinske spoznaje i blaţenstva, njezina oĉitovanja trećeg i ĉetvrtog stupnja. Još jedno pitanje: Što je svrha? U današnje se vrijeme tvrdi kako ĉovjek beskrajno napreduje, sve dalje i dalje, i kako ne postoji svrha savršenstva koje se moţe postići. Stalno se pribliţavajući i nikada ne dostiţući — ma što to znaĉilo i koliko god se ĉinilo ĉudesnim — besmisleno je već na prvi pogled. Nosi li pravac u sebi kretanje? Pravac, projiciran u beskraj, postaje krug i vraća se na svoju ishodišnu toĉku. Morate završiti tamo gdje ste zapoĉeli, a budući da ste zapoĉeli u Bogu, morate mu se i vratiti. Što preostaje? Podrobno djelovanje. Kroz svu vjeĉnost valja podrobno djelovati. I još jedno pitanje: Hoćemo li daljnjim nastojanjem u religiji otkriti nove istine? I da i ne. U prvom redu, o religiji ne moţemo više ništa novo spoznati. Sve je već spoznato. U svim ćete svjetskim vjerskim tradicijama pronaći tvrdnju o postojanju jedinstva u nama. Budući istovjetno s boţanskim, u tom smislu ne moţe biti daljnjeg napretka. Spoznaja znaĉi pronalaţenje tog jedinstva. Naredno pitanje glasi: Moţe li se pronaći takvo jedinstvo? Od najranijih se vremena u Indiji pokušavalo doseći spoznaju religije i filozofije — Hindusi, naime, ne razdvajaju religiju od filozofije, kao što je to uobiĉajeno u zapadnim zemljama. Religiju i filozofiju uzimamo kao dva aspekta istog stava koji se u podjednakoj mjeri temelje na razumu i znanstvenoj istini. Vedanta se ne zadovoljava završetkom u dualizmu, već nastavlja svoje traganje za konaĉnim jedinstvom koje je u podjednakoj mjeri cilj i religije i znanosti. (III. 3—5) TEMELJNA NAĈELA RELIGIJE Sve religije svijeta, drevne ili suvremene, odumrle ili ţivuće, moj će um ponajbolje shvatiti kroz ovu ĉetverostruku podjelu:

64

1. Simbolika — upotrebljavanje razliĉitih vanjskih pomagala u svrhu oĉuvanja i razvijanja religijske sposobnosti ĉovjeka. 2. Povijest — filozofija svake religije kakva je prikazana u ţivotopisima boţanskih ili ljudskih uĉitelja koje priznaje svaka religija. Ona ukljuĉuje mitologiju jer ono što je jednoj rasi ili u jednom razdoblju mitologija ili je to bilo, drugim rasama i u drugim razdobljima predstavlja povijest. Ĉak i u pogledu ljudskih uĉitelja kasnije su generacije velik dio svoje povijesti shvatile kao mitologiju. 3. Filozofija — logiĉki temelj cjelokupnog djelokruga religije. 4. Misticizam — priznavanje neĉega što je nadmoćno osjetilnoj spoznaji i razumu, što poneki, pa i svi ljudi u odreĊenim okolnostima posjeduju. [Ovo] se proteţe i kroz ostale podjele. Sve vjerske tradicije svijeta, pripadale one prošlosti ili sadašnjosti, sadrţavaju u sebi jedno ili više ovih naĉela, a one visoko razvijene i sva ĉetiri. (IV. 374) VEDANTA: NESREĐENA RELIGIJA Religija je obistinjenje duha kao duha. Što sada ĉinimo? Upravo suprotno, obistinjujemo duh kao tvar. Od besmrtnog Boga proizvodimo smrt i tvar, a od neţive, beţivotne tvari stvaramo duh. Religija je [pitanje] razvitka, a ne mnoštva besmislenih rijeĉi. Prije dvije tisuće godina ĉovjek je ugledao Boga. Mojsije ga je ugledao u gorućem grmu. Da li to što je uĉinio Mojsije kad je vidio Boga spašava i vas? Niĉije opaţanje Boga ne moţe vam pomoći, osim što vas moţe potaknuti i nagnati na ĉinjenje istog. U tome se sastoji cjelokupna vrijednost primjera koje daju drevni. Ni u ĉemu drugom. Oni su [samo] znakovi na putu. Ĉinjenica da jedan ĉovjek jede ne moţe utaţiti glad drugoga. Tako ni ĉinjenica da je jedan ĉovjek ugledao Boga ne moţe spasiti drugoga. Vi sami morate vidjeti Boga. I svi ovi ljudi koji se spore nad pitanjem što je Boţja priroda — da li on ima tri glave na jednom tijelu ili pet glava na šest tijela . . . Jeste li vidjeli Boga? Ne . . . Ali oni ni ne vjeruju da će ga ikada vidjeti. Kakve smo budale mi smrtnici! Upravo tako, luĊaci! [U Indiji] je već postalo tradicijom uvjerenje da, ako postoji Bog, on mora biti tvoj i moj Bog. Kome pripada Sunce? Kaţete da je ujak Sam svaĉiji ujak. Ako postoji Bog morali biste ga moći vidjeti. Ako ne, okanite ga se.

65

Svatko smatra kako je njegova metoda najbolja. Vrlo dobro! No zapamtite, ona se moţe pokazati dobrom za vas. OdreĊena vrsta hrane koju jedan ĉovjek teško probavlja, lako je probavljiva drugom. Zbog toga što je vaša metoda dobra vama, ne prenagljujte sa zakljuĉkom kako je upravo ona pravilna metoda za svakoga, ili kako Jackov kaput pristaje Johnu ili Mary. Svi neobrazovani, nekulturni muškarci i ţene koji ne razmišljaju sputani su tom vrstom luĊaĉke košulje! Razmišljajte za sebe. Postanite ateisti! Postanite materijalisti! Bit će to bolje. Vjeţbajte svoj um!. . . Što vam daje pravo da ustvrdite kako je metoda ovog ĉovjeka pogrešna? Za vas ona moţe biti pogrešna. Drugim rijeĉima, preuzmete li je, bit ćete poniţeni. No to istovremeno ne znaĉi da će i taj ĉovjek biti poniţen. Stoga, kako govori Krišna, ako imate spoznaju i ugledate slaba ĉovjeka, ne osuĊujte ga. Spustite se na njegovu razinu i pomozite mu ako uzmognete. On se tek mora razviti. Pokrećemo religiju i saĉinjavamo izvjestan broj dogmi, te izdajemo cilj ĉovjeĉanstva postupajući sa svakim kao [da svi imaju] istu prirodu. Ne postoje dvije osobe istoga uma, ili istog tijela . . . Niti postoje dvije osobe iste religije . . . Ţelite li postati religiozni, ne kucajte na vrata ni jedne sreĊene religije. One ĉine stotinu puta više zla nego dobra jer zaustavljaju napredovanje osobnog razvitka. Prouĉavajte sve ali budite ĉvrsto i nepokolebljivo pri svome. Poslušajte moj savjet i ne gurajte glavu u stupicu. Onog trenutka kada vas pokušaju u nju uhvatiti, sklonite glavu i poĊite drugdje. [Kao] pĉela što sakupljajući med po brojnom cvijeću ostaje slobodna, nesputana ni jednim cvijetom, ne budite ni vi sputani . . . Ne kucajte na vrata ni jedne sreĊene religije jer [religija] postoji samo izmeĊu vas i vašeg Boga i nijedna se treća osoba ne smije isprijeĉiti izmeĊu vas. Pogledajte što su sve uĉinile sreĊene religije! Zar je Napoleon bio strasniji od vjerskih proganjanja? . . . Organiziramo li se vi i ja, poĉinjemo mrziti svakoga. Bolje je i ne voljeti ako ljubav znaĉi jedino mrţnju prema drugima. To nije ljubav, već pakao! Ako ljubav prema našem vlastitom narodu znaĉi mrţnju prema svim ostalima, onda je to sama suština sebiĉnosti i brutalnosti, a posljedica je toga vaše pretvaranje u neĉovjeka. Ne budimo više štovaoci vjera ili sljedbi s uskim, ograniĉenim poimanjima Boga, već ga sagledajmo u svemu što postoji u kozmosu. Ako ste spoznali Boga, posvuda ćete otkriti štovanje istovjetno onome u vašem vlastitom srcu.

66

Oslobodite se ponajprije svih ograniĉenih pogleda i sagledajte Boga u svakoj osobi — djelujući svim rukama, hodajući svim nogama, jedući svim ustima. U svakom biću ţivi Bog, svim umovima razmišlja on. On je samoobjavljujući, nama bliţi nego što smo to sami. Spoznaja je ova religija, vjera što je Bogu ugodna i što nam je on daruje. Kad osjetimo to jedinstvo, postat ćemo besmrtni. (I. 469—70, 473—74, 341.)

RAZUM I RELIGIJA Pitanje što na ovom mjestu iskrsava glasi: Da li se religija moţe pravdati otkrićima razuma kojima se svaka druga znanost pravda? Valja li i u religijskom znanju primijeniti iste one metode istraţivanja koje primjenjujemo u znanostima i spoznajama pojavnog svijeta? Po mojem mišljenju valja tako uĉiniti i vjerujem da što se to prije uĉini, to bolje. Ako takva istraţivanja mogu razoriti religiju, onda je ona sve vrijeme bila nekorisno, bezvrijedno praznovjerje, i što prije išĉezne, to bolje. Posvema sam uvjeren da bi njezino uništenje bilo najbolje što se moţe dogoditi. Sve što je neĉisto nesumnjivo bi bilo otklonjeno, a bit religije pobjedniĉki bi proizašla iz ovakvog istraţivanja. Ne samo da bi to bilo uĉinjeno znanstvenim — znanstvenim, u najmanjoj mjeri, kao bilo koji zakljuĉak fizike i kemije — već bi posjedovalo i veću snagu, budući da fizika i kemija nemaju nutarnji nalog da jamĉe za svoju istinu, dok religija to ima. Religija je vedante u stanju zadovoljiti zahtjeve znanstvenog svijeta u pogledu najviše generalizacije i zakona evolucije. Vedanta ĉak i potpunije udovoljava zahtjevu da tumaĉenje stvari proizlazi iz same njezine unutrašnjosti. Brahman, Bog vedante, ne posjeduje ništa van samoga sebe, baš ništa. Sve je ovo, dakako, on. On je dat u kozmosu, on sam jest kozmos. »Ti si ĉovjek, ti si ţena, ti si mladić što koraĉa s mladalaĉkim ponosom, ti si starac što koraĉa teturajući.«1 On je ovdje. Vidimo ga i osjećamo. U njemu ţivimo, krećemo se i postojimo. Takvo se poimanje nalazi i u vašem Novom zavjetu. To je ta misao — Bog imanentan kozmosu, sama bit, srţ, duša stvari. U ovom se kozmosu on oĉituje, kao što se oduvijek i oĉitovao. Vi i ja smo sitni djelići, sitne toĉke, uski kanalići, maleni izrazi što ţivimo unutar beskrajnog oceana egzistencije, spoznaje i blaţenstva. Razlika izmeĊu ĉovjeka i ĉovjeka, izmeĊu Boţjih navjesnika i ĉovjeka, izmeĊu ĉovjeka i ţivotinje, izmeĊu ţivotinja i biljaka, izmeĊu biljaka i kamenja, nije u vrsti — jer svatko, od najuzvišenijeg Boţjeg navjesnika do najniţeg djelića tvari nije ništa drugo

67

doli izraz tog beskrajnog oceana — već samo u stupnju. Ja sam nisko oĉitovanje, vi ste moţda uzvišenije, ali u oba je oĉitovanja tvar ista. I vi i ja smo odlivi istog kanala, a to je bog; i kao takvi, vaša priroda jest Bog, a takva je i moja. Nasljednim pravom poprimate Boţju prirodu, a tako je i ja poprimam. Vi moţete biti Boţji navjesnik proĉišćenosti, ja mogu biti najcrnji od svih demona. Usprkos tome, moje je nasljedno pravo taj beskrajni ocean egzistencije, spoznaje i blaţenstva, a takvo je i vaše. Danas ste se vi više oĉitovali, no priĉekajte, ja ću se tek oĉitovati, jer sve je to dato u meni. Nikakvo se izvanjsko tumaĉenje ne traţi — nitko za njega nije ni pitao. Sveukupnost je ovog kozmosa sam Bog. Da li je Bog, prema tome, tvar? Dakako da nije, jer tvar je taj Bog opaţen posredstvom pet osjetila. Taj Bog, opaţen intelektom, predstavlja razbor, a kada duh vidi, on je i viĊen kao duh. On nije tvar, no štogod je u tvari istinsko jest on. (I. 367, 374—75)

OSNOVE ETIKE Vedantinski su mislioci otkrili osnove etike. Iako su sve vjerske tradicije pouĉavale etiĉkim propisima poput ovih: »Ne ubij, ne ranjavaj, ljubi bliţnjega svoga kao sebe sama« i tako dalje, pa ipak ni jedna religija nije navela razlog tome. Zašto ne bih smio raniti svoga bliţnjega? Zadovoljavajući ili uvjerljiv odgovor na ovo pitanje nije bio na pomolu sve dok nije proizašao iz metafiziĉke spekulacije Hindusa koji se nisu zadovoljavali pukim dogmama. Tako Hindusi tvrde kako je atman apsolutan i sve-proţimajući, te stoga i beskrajan. Ne mogu postojati dva beskraja jer bi jedan drugog ograniĉili i tako postali konaĉni. Podjednako tako, svaka je osobna duša dio te sveopće duše koja je beskrajna. Ranjavajući svoga bliţnjega, dakle, pojedinac zapravo ranjava sebe. Ovo je osnovna metafiziĉka istina koja stoji u pozadini svih etiĉkih propisa. Preĉesto se vjeruje kako osoba u svom napredovanju ka savršenstvu prelazi put od pogreške do istine, te kada jedna misao smjenjuje drugu, neminovno mora odbaciti prvu. Nikakva pogreška ne moţe voditi ka istini. Prolazeći razliĉite stupnjeve, duša ide od istine do istine, a svaki je stupanj istinit. Put vodi od niţe istine ka uzvišenijoj. Ovaj se pogled dade posvjedoĉiti sljedećim primjerom: Ĉovjek putuje ka Suncu i na svakom koraku snima fotografiju. Kako će razliĉita biti prva fotografija od druge, još razliĉitija od treće ili od posljednje kada dostigne istinsko Sunce! Iako se silno razlikuju jedna od

68

druge, sve će one biti istinite, samo će ih promjenjivi vremenski i prostorni uvjeti uĉiniti naizgled razliĉitima. Priznavanje ove istine omogućilo je Hindusima da opaze sveopću istinu svih religija, od najniţe do najuzvišenije. Ono ih je uĉinilo jedinim narodom u kojem nikada nije bilo vjerskih proganjanja. (I. 384—85)

MORALNOST U VEDANTI Jednom je [u Indiji] uĉinjen izniman pokušaj propovijedanja vedantinske etike i u odreĊenoj mjeri bio uspješan tokom nekoliko stotina godina — iz povijesti znamo kako su te godine bile najbolje razdoblje ovog naroda. Mislim pritom na buddhistiĉki pokušaj dokidanja povlastica. Ovo su samo neki od najljepših epiteta upućenih Buddhi kojih se prisjećam: »Ti, koji si srušio kaste, dokinuo povlastice, propovijedao jednakost svih bića.« On je propovijedao ovu ideju jednakosti. Njezinu su moć u bratstvu šramana [buddhistiĉkih redovnika] u odreĊenoj mjeri krivo protumaĉili, te nalazimo kako su uĉinjene stotine pokušaja osnivanja crkve koja bi ukljuĉivala nadreĊene i podreĊene. Ne moţete osnovati crkvu ako ljudima kaţete da su svi oni bogovi. Jedan od pozitivnih uĉinaka vedante je sloboda religijskog mišljenja koju je Indija uţivala kroz svu svoju povijest. Valja nam likovati nad ĉinjenicom kako u ovoj zemlji nikada nije bilo vjerskih proganjanja, gdje je ljudima dozvoljena potpuna sloboda u vjerskim pitanjima. Ova praktiĉna strana vedantinske moralnosti nuţna je danas kao što je to oduvijek i bila — moţda i nuţnija jer se ovo prisvajanje povlastica strahovito pojaĉavalo usporedo s proširivanjem spoznaje. Pojam o Bogu i Ċavlu, odnosno o Ahuri Mazdi i Ahrimanu, nosi u sebi dobar dio pjesniĉke ljepote. Razlika izmeĊu Boga i Ċavla ne oĉituje se ni u ĉemu doli u nesebiĉnosti i sebiĉnosti. Đavo ima saznanja koliko i Bog, moćan je koliko i Bog, samo što nema svetosti, i to je ono što ga ĉini Ċavlom. Primijenite istu ovu misao na današnji svijet: preobilje spoznaje i moći bez svetosti ĉini ljudska bića Ċavlima. Oni meĊu vama koji su prouĉavali Gitu prisjetit će se znamenitog odlomka: »Onaj koji istim oĉima gleda uĉenog brahmina, kravu, slona, psa i prognanika uistinu je mudrac i razborit ĉovjek. Ĉak i u ovom ţivotu, onaj ĉiji se um nepokolebljivo odluĉio za istovjetnost pobjeĊuje relativno postojanje, jer Bog je jedan i isti za sve, a Bog je ĉist. Stoga za one koji imaju istovjetnosti za sve i proĉišćeni su, za njih kaţemo da ţive u Bogu.«2 Istovjetnost za sve bit je vedantinske moralnosti. Uvidjeli smo kako subjektivni svijet vlada nad objektivnim. Promijeni li se subjekt, i objekt se neminovno mora

69

promijeniti. Proĉistite li se, i svijet se neminovno mora proĉistiti. Ovome sada valja pouĉavati više no ikada. Sve više i više bavimo se našim bliţnjima, a sve manje samima sobom. Svijet će se promijeniti ako se i mi promijenimo. Ako smo proĉišćeni, i svijet će postati takvim. Postavlja se pitanje zašto bismo morali vidjeti zlo u drugima. Ne vidim zlo sve dok i sam nisam zao. Ne mogu biti patnik ako nisam slab. Stvari što su me obiĉno dovodile do patnje u djetinjstvu sada više ne djeluju. Subjekt je doţivio promjenu, te je neminovno i objekt morao doţivjeti — tako nas pouĉava vedanta. Kada dosegnemo to ĉudesno stanje jednakosti, istovjetnosti, smijat ćemo se svemu onome što sada nazivamo uzrocima patnje i zla, a to je ono što se u vedanti naziva dostizanjem slobode. Znak je pribliţavanja slobodi sve veća prisutnost istovjetnosti i jednakosti. Jednak u patnji i sreći, u uspjehu i porazu — takav je um što se pribliţava stanju slobode. (I. 424—26) PRAKTIĈKA RELIGIJA Ĉitamo mnoge knjige, mnoge svete spise. Od malih nogu imamo najrazliĉitija mišljenja i stalno ih mijenjamo. Razumijemo što se misli pod teoretskom religijom, te smatramo da razumijemo i što se misli pod praktiĉkom religijom. Sada ću vam izloţiti moje poimanje praktiĉke religije. Što je svrha ţivota? Je li ovaj svijet svrha ţivota? Ništa drugo? Moramo li biti to što jesmo i ništa više? Mora li ĉovjek biti stroj što glatko radi, bez ikakva zastoja? Jesu li sve patnje koje on danas doţivljava sve što on moţe imati, i ne ţeli li nešto više? Najuzvišeniji je san mnogih religija svijet. Velika većina ljudi sniva trenutak kada će nestati bolesti, slabosti, bijede i patnje svake vrste i kako će tada posve uţivati. Praktiĉka religija, prema tome, jednostavno znaĉi: »Oĉistite ulice! Uljepšajte ih!« Uvjereni smo kako će u tome svi uţivati. Je li naslada svrha ţivota? Kada bi to bilo istinito, straviĉna bi pogreška bila uopće postati ĉovjekom. Moţe li ĉovjek uistinu uţivati u jelu s većim tekom nego pas ili maĉka? PoĊite do menaţerije i pogledajte [divlje ţivotinje] kako trgaju meso s kostiju. Vratite se i postanite pticom!... Kakve li pogreške postati ĉovjekom! Uzaludne su bile moje godine — stotine godina — nastojanja da postanem ĉovjekom osjetilnih uţitaka.

70

Upamtite stoga svakidašnju teoriju praktiĉke religije i ono ĉemu ona vodi. MilosrĊe je sjajno, no onog trenutka kada ustvrdite kako je to sve, izloţit ćete se riziku ulijetanja u materijalizam. To više nije religija, i nije ništa bolje od ateizma. Što je onda ideal religije ako to ne moţe biti praktiĉka [religija]? Ona to zasigurno ne moţe biti. Zbog ĉega smo ovdje? Zbog slobode, zbog spoznaje. Ţelimo spoznati kako bismo se oslobodili. Naš je ţivot jedinstveni vapaj za slobodom. Koji je razlog nicanja biljke iz sjemena, prevrćući zemlju i uzdiţući se ka nebu? Koji je dar sunca zemlji? Što je vaš ţivot? Ta ista borba za slobodom. Priroda nas u cijelosti pokušava zaustaviti, a duša se ţeli izraziti. Tako se borba u prirodi nastavlja. Priroda tvrdi, »Pobijedit ću.«, a duša odvraća, »Pobjednikom moram postati ja.« Priroda nato ponudi, »Stani! Pruţit ću ti malo naslade da te uspokojim.« Za trenutak duša uţiva, zavedena, no već idućeg trenutka [ponovo vapi za slobodom]. Jeste li opazili vjeĉni vapaj što se razlijeţe stoljećima otimajući se iz svih grudi? Beskrajna se ljudska duša nikada ne moţe zadovoljiti ma ĉime doli samim beskrajem... Beskrajna se ţudnja moţe uto-liti jedino beskrajnom spoznajom — niĉim drugim. Što je prema tome praktiĉka religija? Dostizanje tog stanja — slobode — dosezanje slobode. Ovaj je svijet dobar, ukoliko nam pomaţe na putu prema cilju. U suprotnom, poĉinje li nametati još jednu koprenu na tisuću već postojećih, on postaje zao. Tako dugo dok nam pomaţu ka cilju — svojine, uĉenje, ljepota i ostalo — od praktiĉne su vrijednosti. Prestanu li nam pomagati, postaju zbiljska opasnost. Što je onda praktiĉka religija? Iskoristite ovaj i idući svijet za postizanje jednog cilja — dosezanje slobode. Odrecite se niţega kako biste postigli uzvišenije. Što su temelji društva? Moralnost, etika, zakoni. Odrecite ih se! Odolite svakom iskušenju da otmete svojinu svoga bliţnjega, da s njim loše postupate, odrecite se svih naslada što ih pruţa tiranija nad slabima, svih naslada što ih pruţa varanje drugih kazujući im laţi. Nije li moralnost temelj društva? Što je brak doli odricanje od neĉednosti? Primitivan se ĉovjek ne ţeni. Ĉovjek se ţeni jer se odriĉe. I tako dalje. Odrecite se! Napustite! Ţrtvujte! Ne ni zbog ĉega, već zbog dostizanja uzvišenijeg. Ali tko je u stanju to uĉiniti? Vi niste, sve dok ne posjedujete uzvišenije. Moţete govoriti, moţete nastojati, moţete ĉiniti mnoge stvari, ali odricanje dolazi samo po sebi kada posjedujete uzvišenije. Sve što je niţe od toga otpast će samo od sebe.

71

Ovo je praktiĉka religija. Što je još ona? Ĉišćenje ulica i graĊenje bolnica? Njihova se vrijednost sastoji jedino u odricanju. A odricanju nema kraja. Teškoća postoji u tome što se odricanju pokušavaju postaviti granice — dotle i ne dalje. Ovo odricanje ne poznaje granice. Tamo gdje postoji Bog nema drugotnosti. Gdje postoji svijet nema Boga. Ovo se dvoje nikada neće sjediniti — [kao] ni svjetlost i tama. U tome se sastoji ono što sam shvatio iz kršćanstva i ţivota uĉiteljeva. Nije li to buddhizam? Nije li to hinduizam? Nije li to muhamedanstvo? Nije li to uĉenje svih velikih mudraca i uĉitelja? Svi ste vi materijalisti, jer vjerujete da ste tijelo. Zada li mi ĉovjek oštar udarac šakom, reći ću da sam udaren. Probode li me, reći ću da sam proboden. Ako nisam tijelo, ĉemu bih to trebao reći? Nema nikakve razlike kaţem li da sam duh. Samo sam sada tijelo, jer sam se preobratio u tvar. Zbog toga se moram odreći tijela, kako bih se vratio onome što uistinu jesam. Ja sam duh — duša koju nikakav predmet ne moţe probosti, nikakva sablja na dvoje rasjeći, nikakva vatra saţeci, nikakav zrak sasušiti. NeroĊen i nestvoren, bez poĉetka i kraja, besmrtan i sveprisutan — takav sam ja. I sva patnja nastaje samo zato što mislim da sam malena grudica gline. Poistovjećujem se s tvari i snosim sve posljedice. Praktiĉka religija je poistovjećivanje samoga sebe s vlastitim sopstvom. Prekinite to pogrešno poistovjećivanje! Koliko daleko ste u tome uznapredovali? Mogli ste sagraditi dvije tisuće bolnica, pedeset tisuća cesta, kakva li korist od toga ako niste spoznali svoju duhovnost? Umirete psećom smrću, s istim osjećanjima kao i pas. Pseto zavija i cvili jer zna da je samo tvar koja će se rastvoriti. Morate ugledati Boga, obistiniti duh, jer to je praktiĉka religija. Ono što je propovijedao Krist vi ne nazivate praktiĉkom religijom: »Blaţeni neka su oni slaboga duha, jer njihovo je kraljevstvo nebesko.« Je li to bila šala? Koja je praktiĉka religija što je vi imate na umu? Boţe, pomozi nam! »Blaţeni neka su oni ĉista srca, jer oni će ugledati Boga.« Znaĉi li to ĉišćenje ulica, podizanje bolnica i ostalo? Dobra djela, kada ih ĉinite ĉistoga duha. Ne dajte ĉovjeku dvadeset dolara i ne kupujte sve novine u San Franciscu kako biste u njima pronašli svoje ime! Kraljevstvo je nebesko u nama. Bog se u njemu nalazi. On je duša svih duša. Sagledajte ga u svojoj vlastitoj duši. To je praktiĉka religija. To je sloboda. Upitajmo se meĊusobno koliko smo daleko u tome odmakli — koliko smo štovaoci tijela, a koliko

72

istinski vjernici u Boga, u duh, i koliko uistinu smatramo same sebe duhom. To je nesebiĉnost. To je sloboda. To je istinsko štovanje. Spoznajte sami sebe. To je sve što se dade uĉiniti. Spoznajte sebe kao to što jeste — beskrajan duh. U tome se sastoji praktiĉka religija. (IV. 238—41, 243-46) VEDANTINSKO VIĐENJE PORODIĈNOG ŢIVOTA Prema hinduskim svetim spisima ţivot svakog pojedinca odlikuje se osobitim duţnostima, pored onih što su zajedniĉke cijelom ĉovjeĉanstvu. Hindus zapoĉinje ţivot kao uĉenik, zatim sklapa brak i postaje domaćinom. U starosti se povlaĉi u mirovinu, te naposljetku napušta svijet i postaje sannyasin. Svakom se od ovih ţivotnih razdoblja pripisuju odreĊene duţnosti, no ni jedan od njih nije stvarno nadreĊen drugome. Ţivot oţenjena ĉovjeka podjednako je uzvišen kao i ţivot neoţenjena koji se posvetio religijskom djelovanju. Ĉovjek koji mete ulicu podjednako je uzvišen i veliĉanstven kao i kralj na svom prijestolju. Besmisleno je reći kako je ĉovjek koji ţivi van svijeta uzvišeniji od ĉovjeka koji ţivi u svijetu. Mnogo je teţe ţivjeti u svijetu i štovati Boga nego napustiti sve i voditi slobodan i lagodan ţivot. Ĉetiri su ţivotna razdoblja kasnije u Indiji bila svedena na dva: razdoblje domaćina i razdoblje redovnika. Domaćin sklapa brak i izvršava svoje obaveze kao graĊanin, a duţnost drugoga jest posvećivanje svoje cjelokupne snage religiji, propovijedanju i štovanju Boga. Proĉitat ću vam nekoliko odlomaka iz Mahanirvana Tantre, koja se bavi ovim predmetom, i uvidjet ćete kako biti domaćin i izvršavati sve duţnosti predstavlja vrlo teţak zadatak: Domaćin bi morao biti odan Bogu — spoznaja Boga trebala bi predstavljati svrhu njegova ţivota. Pa ipak on mora neprestano djelovati, te izvršavati sve svoje duţnosti. Plodove svojih ĉinova mora prepustiti Bogu. Velika je duţnost domaćina zaraĊivanje za ţivot, no mora pripaziti da to ne bi ĉinio kazujući laţi ili varanjem i pljaĉkanjem ostalih ljudi. Ne smije zaboraviti da mu je ţivot dat na sluţbu Bogu i siromašnima. Spoznajući da su njegova majka i otac vidljivi predstavnici Boga, domaćin im uvijek i u svakom sluĉaju mora ugoditi. Ugodi li majci i ocu, ugodio je i Bogu. Dobro je dijete ono koje svojim roditeljima nikada ne upućuje ruţne rijeĉi.

73

Pred roditeljima se ne zbijaju šale, ne smije se pokazati nemir, ljutnja ili razdraţenost. Pred svojim se roditeljima dijete mora prignuti, u njihovoj prisutnosti mora ustati i ne smije sjesti dok mu to oni ne naloţe. Posjeduje li domaćin hranu i piće, te odjeću, a da se nije ponajprije pobrinuo da su snabdjeveni njegovi roditelji, njegova djeca, njegova ţena i siromašni, poĉinit će grijeh. Majka i otac stvoritelji su ovoga tijela. Tako ĉovjek mora proći tisuću poteškoća kako bi im ĉinio dobro. Takva je i njegova duţnost prema vlastitoj ţeni. Nijedan ĉovjek ne bi trebao prekoravati svoju ţenu, već je mora uzdrţavati kao svoju vlastitu majku. Ĉak i kada proţivljava najveće poteškoće i probleme on ne smije iskaljivati svoj bijes na njoj. Onaj koji pored svoje ţene snatri o drugoj, takne li je makar svojom mišlju — takav će ĉovjek skonĉati u najcrnjem paklu. Pred ţenama muškarac ne smije upotrebljavati nepristojne rijeĉi i nikada se ne smije hvaliti svojim sposobnostima. On ne smije reći: »Uĉinio sam ovo, uĉinio sam ono.« Domaćin svoju ţenu mora obasipati novcem, odjećom, ljubavlju, vjernošću i rijeĉima slatkim poput nektara, i nikada ne smije uĉiniti ma što što bi je uznemirilo. Ĉovjek koji je uspio u zadobivanju ljubavi ĉedne ţene uspio je i u svojoj vjeri, te posjeduje sve vrline. Duţnosti su ĉovjeka prema svojoj djeci sljedeće: Sina valja s ljubavlju podizati do njegove ĉetvrte godine ţivota. Školovati ga valja dok ne napuni šesnaestu. S dvadeset ga godina valja zaposliti. Njegov ga otac tada odano treba smatrati sebi ravnim. Na potpuno jednak naĉin valja odgajati kćer i najpomnije je školovati. A kada se uda, njezin joj otac treba podariti dragulja i dragocjenosti. Neumjerenu sklonost k jelu, odjeći, te prekomjerno njegovanje tijela i ureĊivanje kose valja izbjegavati. Domaćin mora imati proĉišćeno srce i ĉisto tijelo, biti uvijek djelatan i spreman na djelovanje. Pred svojim se neprijateljima mora pokazati kao junak. Njima se mora suprotstaviti, jer takva je njegova duţnost. Ne smije sjesti u ugao i tugovati, niti govoriti besmislice o nepruţanju otpora. Ne pokaţe li se svojim neprijateljima kao junak, nije ispunio svoju duţnost. No prema svojim prijateljima i roĊacima mora biti njeţan poput janjeta.

74

Duţnost je domaćina i neiskazivanje poštovanja bezboţnima. Iskazuje li on poštovanje takvima, štiti bezboţnost. Velika bi pogreška bila podcjenjivati i zanemarivati dobre ljude, vrijedne poštovanja. Domaćin je središte ţivota i društva. Za njega je štovanje zapravo stjecanje i trošenje bogatstva na plemenit naĉin, jer domaćin, koji nastoji na pozitivan naĉin i u pozitivne svrhe postati bogat, ĉini u pogledu dosezanja spasa praktiĉki isto što i pustinjak dok moli u svojoj ćeliji. Jer u njima sagledavamo samo razliĉite aspekte iste vrline — samopredavanja i ţrtvovanja sama sebe, pobuĊene osjećajem odanosti prema Bogu i svemu što je njegovo. U svakom sluĉaju, domaćin se mora boriti da stekne dobro ime. Ne smije kockati, ne smije se kretati u društvu nemoralnih, ne smije govoriti laţi i ne smije biti uzrok patnji drugih. Domaćin mora kazivati istinu i govoriti blago, upotrebljavajući rijeĉi koje su ljudima drage, koje će drugima ĉiniti dobro. On ne smije govoriti o osobnim stvarima drugih. Kopajući bunare za vodu, sadeći drveće pokraj ceste, podiţući odmorišta za ljude i ţivotinje, izgraĊujući ceste i mostove, domaćin ide k istom cilju kao i najuzvišeniji yogin. (I. 42-46) JEDINSTVO U MNOŠTVU Na samom poĉetku mogu vam reći da u Indiji nema politeizma. U svakom ćete hramu, stanete li i poslušate, ĉuti kako štovaoci sva svojstva Boga, ukljuĉujući i posvudašnjost, upućuju oblicima. To nije politeizam, niti bi naziv henoteizam objasnio ovu situaciju. »Što nazivljemo ruţom, slatko bi mirisalo i s drugim imenom.« Imena nisu tumaĉenja. Sjećam se kako sam jednom kao djeĉak ĉuo kršćanskog misionara kako propovijeda mnoštvu. IzmeĊu ostalih milozvuĉnih stvari govorio im je i ovo: zada li on udarac štapom njihovom idolu, što idol moţe uĉiniti? Jedan od slušalaca oštro odvrati: »Oskvrnem li tvog Boga, što on moţe uĉiniti?« »Kada umreš, bit ćeš kaţnjen«, reĉe propovjednik. »Tako će i moj idol kazniti tebe kada ti umreš«, uzvrati hindu. Stablo se poznaje po svojim plodovima. Kada sam meĊu onima što se nazivaju štovaocima vidio ljude, kakve u pogledu moralnosti, duhovnosti i ljubavi nikada ranije nisam sreo, stao sam i upitao se: »Moţe li grijeh stvoriti svetost?«

75

Praznovjerje je velik neprijatelj ĉovjeka, no bogomoljstvo još je i veći. Zašto kršćanin odlazi u crkvu? Zašto je kriţ svet? Zašto se lice za vrijeme molitve podiţe k nebu? Zašto u katoliĉkoj crkvi postoji toliko mnogo kipova? Zašto se u svijesti protestanata javlja toliko mnogo slika dok mole? Braćo moja, ni o ĉemu ne moţemo razmišljati a da pritom nemamo predodţbe, jednako kao što ne moţemo niti ţivjeti bez disanja. Po zakonu asocijacija, materijalna slika priziva mentalnu ideju i obrnuto. To je razlog zašto hindu koristi vanjski simbol dok štuje. Reći će vam kako mu on pomaţe da svoj um odrţava usredotoĉenim na biće kojem se moli. Podjednako tako kao i vi zna i on da slika nije Bog, i da nije sveprisutna. Naposljetku, koliko sveprisutnost znaĉi većini svijeta? Ona postoji kao puka rijeĉ, puki simbol. Posjeduje li Bog svoje pojavno podruĉje? Ako ne, ponavljajući rijeĉ sveprisutni, mislimo na prostrano nebo ili prostor — i to je sve. Kao što nalazimo da na jedan ili drugi naĉin, po zakonima našeg mentalnog ustrojstva, moramo povezivati naše pojmove beskonaĉnosti sa slikom plavoga neba ili mora, tako prirodno povezujemo i naše poimanje svetosti s predodţbom crkve, dţamije ili kriţa. Hindusi su poimanja svetosti, proĉišćenosti, istine, sveprisutnosti i ostala doveli u vezu s razliĉitim kipovima i obredima, no s jednom razlikom: dok neki ljudi sav svoj ţivot posvećuju svom idolu crkve i nikada se ne uzdiţu ponad njega, jer za njih religija znaĉi intelektualni pristanak na odreĊene doktrine i ĉinjenje dobra svojim bliţnjima, cjelokupna je religija hindusa, pak, usredotoĉena na obistinjenje. Ĉovjek će postati boţanskim obistinjenjem boţanskoga. Idoli, hramovi, crkve i sveti spisi samo su potpore, pomoć njegovom duhovnom djetinjstvu, no on mora napredovati sve dalje i dalje, i nigdje ne smije stati. »Vanjsko štovanje, materijalno štovanje«, kako kazuju hinduistiĉki sveti spisi, »najniţi je stupanj; nastojanje da se izdigne, duševna molitva, sljedeći je stupanj; no najviši se stupanj postiţe tek s obistinjenjem Boga.«3 Zapamtite, isti taj revni ĉovjek koji pada niĉice pred idolom kazuje: »Njega ne moţe iskazati ni Sunce, ni Mjesec, ni zvijezde, ni grom, o vatri da se i ne govori. Kroz njega oni isijavaju svoju svjetlost.« MeĊutim, on ne skrnavi tuĊeg idola niti tuĊe štovanje naziva grijehom. U tome on raspoznaje nuţno razdoblje ţivota. »Dijete je otac ĉovjeka.« Bi li starac imao pravo reći kako je djetinjstvo, ili mladost, grijeh? Ako je ĉovjek u stanju svoju boţansku prirodu obistiniti uz pomoć neke predodţbe, da li bi bilo ispravno nazvati to grijehom? Ili ĉak i kada je okonĉao taj stadij nazvati ga

76

greškom? Kako hindu smatra, ĉovjek ne putuje od greške k istini, već od istine k istini — od niţe k uzvišenijoj istini. Za njega sve religije, od najniţeg fetišizma do najuzvišenijeg apsolutizma, znaĉe mnoštvo pokušaja ljudske duše da pojmi i obistini beskrajno, pri ĉemu je svaka ljudska duša odreĊena uvjetima svoga porijekla i društva, a svaki od njih oznaĉava razdoblje napretka. I svaka je duša mladi orao što teţi k sve višem i višem, sakupljajući sve više i više snage dok napokon ne dosegne veliĉanstveno Sunce. Jedinstvo u mnoštvu zamisao je prirode, koju je hindu prepoznao. Svaka druga religija propisuje odreĊene ĉvrste dogme i pokušava prisiliti društvo na njihovo usvajanje. Pred društvo ona stavlja samo jedan kaput, koji mora podjednako pristajati i Jacku i Johnu i Henryju. Ne odgovara li on Johnu, ili Henryju, ovaj će morati ići bez kaputa. Hindusi su iznašli da se apsolut moţe obistiniti, da se o njemu moţe razmišljati, da ga se moţe potpuno izloţiti jedino putem relativnog, a kipovi, kriţevi i polumjeseci samo su mnoštvo simbola — mnoštvo klinova za vješanje duhovnih ideja. Nije toĉno da je ovakva pomoć nuţna svakome, ali oni kojima nije potrebna nemaju pravo reći da je ona pogrešna. U hinduizmu ona nije niti obavezna. Jedno vam još moram reći. Idolopoklonstvo u Indiji nije ništa strašno. Ono nije majka bludnica. Naprotiv, ono je pokušaj nerazvijenih umova da shvate uzvišene duhovne istine. Hindusi imaju svoje greške — ponekad imaju i iznimke. No zapamtite: oni su uvijek pristalice kaţnjavanja svojih vlastitih tijela, a nikada presijecanja grkljana svojim bliţnjima. Ako se hindu fanatiĉno spali na lomaĉi, on nikada ne pali vatru inkvizicije. A ĉak se i ovo [samoţrtvovanje] ne moţe više pripisati njegovoj religiji nego što se spaljivanje vještica moţe pripisati kršćanstvu. Za hindusa, prema tome, cijeli religijski svijet predstavlja samo putovanje, izdizanje razliĉitih muškaraca i ţena, u razliĉitim uvjetima i okolnostima, do istoga cilja. Svaka religija samo stvara Boga iz tvarnog ĉovjeka, a taj isti Bog sve njih nadahnjuje. Ĉemu onda postoji toliko mnogo proturjeĉja? Ona su samo prividna, reći će hindu. Proturjeĉja proizlaze iz iste istine što se prilagodava raznolikim prilikama u razliĉitim prirodama. To je isto svjetlo što dopire kroz raznobojna stakla, a sitne su razlike nuţne za svrhu prilagoĊavanja. No u srţi svega vlada ista istina. U svojem utjelovljenju u Krišnu Bog je navijestio ĉovjeku: »Postojim u svakoj religiji kao što u nizu bisera postoji konac.«4

77

»Gdje god ugledaš neobiĉnu svetost i izuzetnu snagu kako se uzdiţe i proĉišćava ĉovjeĉanstvo, znaj da sam to ja.«5 (I. 15—18) BILJEŠKE 1. Švetašvatara Upanišad, 4.3. 2. Bhagavad Gita, 5.18—19. 3. Atmajnana Nirnaya, 14. 4. Bhagavad Gita, 7.7. 5. Bhagavad Gita, 10.41.

78

IV. Bog i čovjek u vedanti

BOG: PERSONALAN I IMPERSONALAN Sistem je advaite nerazarajući. Njegova je veliĉanstvenost u tome, što ima smionosti propovijedati: »Ne prijeĉite niĉiju vjeru, ĉak niti vjeru onih koji su se zbog svog neznanja priklonili niţim oblicima štovanja.«1 U tome se sastoji što ovaj sistem nauĉava — ne prijeĉite, već pomozite svima da se izdignu sve više i više; obuhvatite cjelokupno ĉovjeĉanstvo. Ova filozofija propovijeda Boga koji je sveukupnost. Tragate li za sveopćom religijom što se moţe odnositi na svakoga, morate znati da ta religija ne smije biti saĉinjena iskljuĉivo od djelića, već da mora biti njihova cjelokupnost, obuhvaćajući sve stupnjeve religijskog razvitka. Ovako jasno izloţena ova se misao ne nalazi niti u jednom drugom religijskom sustavu. Svi su oni samo dijelovi, koji svi podjednako nastoje dostići sveukupno. Samo zbog toga postoje dijelovi. Tako, od samoga poĉetka, advaita nije bila ni u kakvom sukobu s razliĉitim postojećim sljedbama u Indiji. Danas u Indiji postoje dualisti, a njihov broj daleko nadilazi sve ostale, jer dualizam po svojoj prirodi odgovara slabije obrazovanim umovima. On je vrlo prikladno, prirodno, razborito tumaĉenje kozmosa. No advaita nije u zavadi s ovim dualistima. Dualist smatra kako Bog postoji van kozmosa, negdje na nebu, dok advaitist drţi da je Bog njegova vlastita duša, te da bi bilo klevetniĉki nazvati ga neĉim udaljenijim. Svaka pomisao na odjeljivanje bila bi strašna. Bog je najbliţe od bliskog. Ni u jednom jeziku ne postoji rijeĉ kojom bi se dala izraziti ta bliskost, osim rijeĉi jedinstvo. Advaitist nije zadovoljan niti jednom drugom mišlju, podjednako tako kao što je i dualist uţasnut poimanjem advaite, te ga smatra klevetniĉkim. No, unatoĉ tome, advaitist spoznaje kako i druga poimanja moraju postojati, i nije u zavadi s dualistom, koji je na pravom putu. Sa svoga će stanovišta dualist morati sagledati mnoštvo, jer to je priroĊena nuţnost njegova stanovišta. Dozvolimo mu da ga zauzme. Advaitist zna da, ma kakva god dualistova teorija bila, on ide prema istom cilju. U tom se pogledu advaitist potpuno razlikuje od dualista kojeg njegovo stanovište prisiljava na vjerovanje da su svi putevi što odstupaju od njegova vlastita pogrešni. Dualisti cijeloga svijeta prirodno vjeruju u personalnog Boga, posve antropomorfnog, koji je kao uzvišeni vladar u ovom svijetu nekima zadovoljan, a drugima nezadovoljan.

79

Samovoljno je zadovoljan nekim narodima ili rasama, te ih obasipa milostima. Prirodno, dualist dolazi do zakljuĉka kako Bog ima svoje miljenike, te se nada da je i on sam jedan od njih. Otkrit ćete kako gotovo u svakoj religiji postoji ovakvo poimanje: »Mi smo miljenici našega Boga, i samo vjerovanjem kako i mi vjerujemo moţeš steći njegovu naklonost.« Neki dualisti toliko usko razmišljaju da ustraju pri tvrdnji kako samo malobrojni, predodreĊeni za Boţju naklonost, mogu biti spašeni; ma koliko ostali pokušavali, ne mogu biti prihvaćeni. Pozivam vas da mi pokaţete jednu dualistiĉku religiju koja nema u većoj ili manjoj mjeri izraţenu ovu iskljuĉivost. Stoga, u prirodi stvari, dualistiĉke će religije zasigurno biti u suprotnosti i sukobu jedna s drugom i one to odista oduvijek i jesu. Pa ipak dualisti zadobivaju puĉku naklonost obraćajući se ispraznosti neobrazovanih, koji vole osjećaj uţivanja posebnih povlastica. Dualist smatra kako ne moţete biti moralni sve dok vaš Bog ne drţi prut u ruci, spreman da vas kazni. Mnoštvo koje ne razmišlja u pravilu su dualisti, i kao takvi su, jadnici, tisućama godina bili proganjani po svim zemljama. Njihovo je poimanje spasenja, stoga, sloboda, zbog straha od kazne. Jedan me je svećenik u Americi upitao: »Što? Vi nemate Ċavla u svojoj religiji? Kako to moţe biti?« UviĊamo, meĊutim, da su najbolji i najuzvišeniji ljudi ikada roĊeni u svijetu djelovali s tom uzvišenom neosobnom misli. Ĉovjek koji je rekao: »Ja i moj otac smo jedno«, bio je taj ĉija se snaga spustila do milijuna. Dvije tisuće godina djelovao je za dobro. I znamo kako je taj isti ĉovjek bio milostiv prema ostalima, jer nije bio dualist. Mnoštvu je, koje ne moţe zamisliti ništa uzvišenije od personalnog Boga, rekao: »Molite se svom ocu na nebesima.« Drugima je, koji su bili u stanju razumjeti i uzvišeniju misao, rekao: »Ja sam loza, a vi ste mladice.« No svojim je uĉenicima, posve se razotkrivši, obznanio najuzvišeniju istinu — »Ja i moj otac smo jedno.« Vedantist Bogu ne pridaje nikakvih svojstava doli sljedeća tri: beskrajna egzistencija, beskrajna spoznaja i beskrajno blaţenstvo. Ova tri svojstva on smatra jednim. Egzistencije bez spoznaje i ljubavi ne moţe biti. Spoznaje bez ljubavi, kao ni ljubavi bez spoznaje, ne moţe biti. Ono što ţelimo, jest sklad egzistencije, spoznaje i beskonaĉnog blaţenstva, jer to je naš cilj. (II. 141—43)

80

BOG U SVEMU Još od djetinjstva slušam o sagledavanju Boga posvuda i u svemu, i o tome kako tek tada mogu istinski uţivati svijet. No ĉim se pomiješam sa svijetom i zadobijem nekoliko udaraca, ova misao išĉezava. Koraĉam ulicom razmišljajući kako Bog postoji u svakom ĉovjeku, kad naiĊe snaţan ĉovjek i gurne me. Padam na ploĉnik koliko sam dug i širok. Brzo se pridiţem stisnutih pesti, krv mi navire u glavu i slijedi refleksna kretnja. Istoga sam trena pobjesnio. Otkako smo roĊeni, govorili su nam da u svemu vidimo Boga. Ovome pouĉava svaka religija — sagledaj Boga u svemu i posvuda. Zar se ne sjećate da u Novom zavjetu i Krist kazuje tako? Svi smo mi tome pouĉavani, no kad doĊemo do praktiĉne strane nastaju poteškoće. Svi se vi sjećate kako u Ezopovim basnama prekrasni jelen gleda svoj lik što se odraţava u jezeru i kazuje svojem mladuncu: »Kako sam snaţan! Pogledaj moju predivnu glavu. Pogledaj moje noge, kako su samo jake i mišićave. I kako hitro mogu trĉati.« Tada zaĉuje pseći laveţ u daljini i istoga se trena dade u bijeg. Trĉavši tako nekoliko kilometara dahćući se vrati. Mladunac nato reĉe: »Upravo si mi govorio kako si snaţan. Kako to da si pobjegao kada si ĉuo pse što laju?« »Da, sine, samo što kad psi zalaju, nestane sve moje pouzdanje.« Takvi smo i mi. Imamo visoko mišljenje o ĉovjeĉanstvu, osjećamo se jakima i smionima, donosimo velike odluke, ali kad zalaju psi iskušenja i napasti, postajemo poput jelena iz basne. Ako je tako, koja je, prema tome, korist od pouĉavanja? Postoji najveća korist: ĉvrstoća će i stalnost u vjeri naposljetku pobijediti. Ništa ne moţe biti postignuto u jednom danu. »O ovom Sopstvu valja najprije slušati, zatim ga valja pouĉavati, te se naposljetku valja u njega zadubiti.«2 Svatko moţe vidjeti nebo. Ĉak i crvić, puţući po zemlji, vidi plavo nebo — ali kako je samo ono daleko! Tako je i s našim idealom. Vrlo je udaljen, nema sumnje, no svejedno znamo da ga moramo posjedovati. Na nesreću, velika većina ljudi u ovom ţivotu tapka u mraku, bez ikakva ideala. Ako ĉovjek s idealom ĉini tisuću pogrešaka, siguran sam da ĉovjek bez ideala ĉini pedeset tisuća. Stoga je bolje posjedovati ideal. Ideal je ĉovjeka u svemu vidjeti Boga. Ako ga, meĊutim, ne moţete vidjeti u svemu, ugledajte ga u jednoj stvari, u onome što najviše volite, a potom ga sagledajte i u drugoj.

81

I tako moţete nastaviti. Pred dušom stoji beskonaĉan ţivot. Ne ţurite se, i postići ćete svoj konaĉni cilj. (II. 151—53)

POKLONSTVO IMPERSONALNOM BOGU Kada vedanta kaţe kako smo vi i ja Bog, ona pritom ne misli na personalnog Boga. Posluţimo se primjerom: od velike koliĉine gline izraĊen je golemi glineni slon, i od iste te gline naĉinjen je mali glineni miš. Hoće li ikada glineni miš biti u stanju postati glineni slon? No, stavite li ih oba u vodu, oni se obojica pretvaraju u glinu. U obliku gline obojica su jedno, ali dok postoje u obliku slona i miša, meĊu njima će uvijek postojati razlika. Beskrajno, impersonalno nalik je glini iz našeg primjera. Mi smo i vladar kozmosa jedno, ali kao oĉitovana bića, ljudi, mi smo njegovi vjeĉni robovi, njegovi štovaoci. Na taj naĉin uviĊamo kako personalni Bog preostaje. Sve ostalo u ovom relativnom svijetu preostaje, dok je religija stvorena kako bi bila zasnovana na ĉvršćim temeljima. Stoga je nuţno da ponajprije spoznamo impersonalno kako bismo spoznali personalno. Molitva će takoĊer ostati, samo što će zadobiti šire znaĉenje. Sva besmislena poimanja molitve, molitve na niskom stupnju, koje jednostavno predstavljaju pridavanje rijeĉi besmislenim ţudnjama u našem umu, moţda će morati otpasti. Zamoliti Boga da vam dade malo zraka, da pošalje kišu, da uĉini da voće u vašem vrtu okrupnja, i tako dalje, priliĉno je neprirodno. Moliti se vladaru kozmosa, naklapati o svakoj našoj sitnoj potrebi, i od djetinjstva govoriti »O, Boţe, daj da me proĊe glavobolja«, uistinu je smiješno. Bogu nam se valja obraćati radi uzvišenijih stvari. Budala je dakako onaj, koji poĉivajući na obalama Gangesa kopa maleni zdenac. Budala je dakako i onaj koji, ţiveći u blizini rudnika dijamanata, traga za komadićima kristala. Dakako, i mi ćemo biti budale ako se zbog trivijalnih, ovozemaljskih stvari budemo obraćali ocu posvemašnje milosti, ocu posvemašnje ljubavi. Njemu ćemo se, stoga, obratiti za svjetlost, snagu, ljubav. Ali tako dugo dok u nama postoji slabost i ĉeţnja za podloţnom zavisnošću, postojat će i ovakve sitne molitve i poimanja poklonstva personalnom Bogu. Oni koji su se visoko izdigli ne mare za takve sitne pripomoći. Oni su već gotovo zaboravili na zahtijevanje stvari za sebe, na traţenje stvari zbog svojih potreba. Njihova je dominantna misao »Ne ja, već ti, brate.« Takve su osobe dostojne štovanja impersonalnog Boga. A što je to poklonstvo impersonalnom Bogu? Tu nema

82

ropstva — »O, boţe, ja sam nitko. Imaj milosti prema meni.« Zasigurno znate staru perzijsku pjesmu: DoĊoh vidjeti moju ljubljenu. Vrata bijahu zatvorena. Pokucah i zaĉuh glas što dopiraše iz unutrašnjosti: »Tko si?« »Ja sam taj i taj.« Vrata se ne otvoriše. DoĊoh po drugi put i pokucah. Isto pitanje bijaše mi postavljeno, i ja dadoh isti odgovor. Vrata se ne otvoriše. DoĊoh tako i po treći put i ĉuh isto pitanje. Odgovorih, »Ja sam ti, ljubavi moja.« I vrata se otvoriše. Impersonalnog se Boga štuje istinom. A što je istina? Istina je da sam ja on. Neistinito je kada kaţem da ja nisam ti. Laţ, strašna je laţ kada kaţem da sam odvojen od tebe. Ja sam jedno s ovim kozmosom — potpuno jedno. Mojim je osjetilima samima po sebi oĉito da sam jedno s kozmosom. Jedno sam sa zrakom što me okruţuje, jedno sa snagom, jedno sa svjetlošću, dovijeka jedno sa cijelim sveopćim bićem koje se naziva kozmosom, koje se pogrešno smatra kozmosom. Jer sveopće biće je on i ništa doli on, vjeĉan subjekt u biti, koji u svakom srcu kazuje »Ja jesam«, — besmrtno jedinstvo, besano jedinstvo, uvijek budno, besmrtno, ĉija slava nikada ne umire, ĉije moći nikada ne iznevjeruju. Ja sam jedno s time. U tome se sastoji sve poklonstvo impersonalnom. Koji je ishod? Cijeli će se ĉovjekov ţivot izmijeniti. Snaga, snaga je ono za ĉim toliko strasno ţudimo u ţivotu. Jer ono što nazivamo grijehom i patnjom ima samo jedan uzrok, a to je naša slabost. S njom nadolazi i neznanje, a s neznanjem patnja. Impersonalno će nas uĉiniti snaţnima. Tada ćemo se moći nasmijati patnjama, nasmiješiti se podlosti zlih, a okrutni će tigar, iza svoje tigrovske prirode, razotkriti moje vlastito sopstvo. Takav će biti ishod. Ova je duša dovoljno snaţna da postane jedno s Bogom; ništa doli nje nije snaţno. Što smatrate uzrokom snage Isusa Nazarećanina u vašoj Bibliji, te neizmjerne, beskonaĉne snage koja se smijala izdajnicima i blagosiljala one koji su ga ţeljeli ubiti? Bilo je to »Ja i moj otac smo jedno.« Bila je to molitva: »Oĉe, kao što sam ja jedno s tobom, uĉini da svi budu jedno sa mnom.« To je poklonstvo impersonalnom bogu. (I. 379—81) POKLONSTVO ŢIVOM BOGU Ţudimo za štovanjem ţivoga Boga. Ĉitav ţivot nisam vidio ništa drugo doli Boga, niti ste vi vidjeli išta drugo. Da biste vidjeli ovu stolicu najprije ćete vidjeti Boga, a tek potom stolicu u njemu i kroz njega. Tvrdeći »Ja jesam« on je posvuda. Onoga trena

83

kada osjetite »Ja jesam« svjesni ste postojanja. Kamo bismo pošli vidjeti Boga ako ga ne moţemo vidjeti u našim vlastitim srcima i u svakom ţivom biću? »Ti si muškarac, ti si ţena, ti si djevojĉica, ti si djeĉak. Ti si starac koji teturajući hoda oslanjajući se na svoj štap. Ti si mladić koji koraĉa ponosan na svoju snagu. Ti si sve što postoji« — ĉudesni ţivi Bog, jedina zbilja u kozmosu. Mnogima se to moţe uĉiniti kao strašna proturjeĉnost tradicionalnom Bogu, koji ţivi negdje iza vela i kojega nitko nikada ne vidi. Svećenici nam jedino obećavaju: slijedimo li ih, prihvaćamo li njihove savjete i kroĉimo li putem koji su nam oni odabrali, tada će nam oni, nakon naše smrti, dati preporuku što će nam omogućiti da ugledamo lice Boţje! Što su sva ova razmišljanja o nebesima doli puke preinake besmislenog miješanja svećenstva u svjetovno? Dakako, misao o impersonalnom vrlo je razarajuća, ona svećenicima, crkvama i hramovima oduzima svaku njihovu funkciju. U Indiji danas vlada opća glad, ali podjednako tako postoje hramovi s draguljima neprocjenjive vrijednosti. Da su svećenici pouĉavali narod ovoj ideji impersonalnog, njihovo bi zvanje već davno nestalo. Pa ipak valja je nesebiĉno pouĉavati, bez miješanja svećenstva u svjetovno. Vi ste Bog i ja sam Bog. Tko koga sluša? Tko koga štuje? Vi ste najviši hram Boga. Radije bih štovao vas nego ikoji hram, kip ili Bibliju. Zašto su neki ljudi tako proturjeĉni u svojim razmišljanjima? Nalik su ribi što isklizava iz naših ruku. Tvrde kako su praktiĉni i lukavi. Vrlo dobro. No ima li štogod praktiĉnije od štovanja ovdje, od štovanja vas? Ja vas vidim, osjećam i spoznajem da ste vi Bog. Muhamedanac tvrdi kako nema Boga do Alaha. Vedanta pak tvrdi kako ne postoji ništa što nije Bog. Većinu od vas to moţe zastrašiti, ali postepeno ćete to razumjeti. Ţivi je Bog dat u vama, pa ipak podiţete crkve i hramove, i vjerujete u svakojake prividne besmislice što postoje jedino u vašoj uobrazilji. Jedini Bog kojeg valja štovati je ljudska duša u ljudskom tijelu. Dakako, i sve su ţivotinje hramovi, no ĉovjek je najuzvišeniji od njih, Taj Mahal svih hramova. Kad ne bih mogao štovati u njemu, nijedan mi drugi hram ne bi bio od koristi. Onoga trena kada spoznam Boga koji stoluje u hramu svakog ljudskog tijela, onoga trena kada iskaţem poštovanje svakom ljudskom biću i u njemu sagledam Boga, toga sam trena slobodan od svake prisile. Ovo je štovanje najpraktiĉnije od svih. Ono nema nikakve veze s teoretiziranjem i spekulacijom. Pa ipak ono mnoge zastrašuje. Oni tvrde kako ovakvo štovanje nije

84

pravilno i nastavljaju nizati teorije o davnim idealima o kojima su slušali od svojih djedova — kako je negdje u nebesima Bog nekome rekao da je on Bog. Od tada imamo samo teorije. Prema njihovom mišljenju u tome se sastoji praktiĉnost, a naše su zamisli nepraktiĉne. Nesumnjivo, tvrdi vedanta, svatko mora imati svoj vlastiti put, ali put nije i cilj. Štovanje Boga koji postoji na nebesima i tome sliĉno nije loše, ali to su samo stepenice na putu prema istini, a ne sama istina. Sve je to dobro i divno, postoje tu i neke ĉudesne zamisli, ali vedanta na svakom mjestu kazuje: Prijatelju, njega kojeg štuješ kao nespoznatog, njega ja štujem kao tebe. On, kojeg štuješ kao neotkrivenog, za kojim tragaš posvuda po kozmosu, s tobom je sve vrijeme. Postojiš kroz njega, a on je vjeĉan svjedok kozmosa. On, kojeg sve Vede štuju, ne, štoviše, on koji je svagda prisutan u vjeĉnom »ja« — postoji li on, postoji i cijeli kozmos. On je svjetlo i ţivot kozmosa. Kada »ja« ne bi bilo prisutno u tebi, ti ne bi vidio sunce, sve bi bilo tamna gomila. Sjaji li on, ti vidiš svijet.

Pitanje koje ovdje općenito iskrsava glasi: Neće li to dovesti do silnog mnoštva teškoća? Svatko će od nas razmišljati: »Ja sam Bog, i što god ĉinio ili mislio mora biti dobro, jer Bog ne moţe ĉiniti zlo.« Ponajprije, ĉak i uzimajući opasnost pogrešnog tumaĉenja za gotovo, moţe li se provjeriti da na drugoj strani ova ista opasnost ne postoji? Oni su štovali Boga na nebesima odvojenog od njih samih i kojega se uistinu boje. RoĊeni su drhteći od straha, i cijeli će svoj ţivot tako drhtati. Je li time svijet uĉinjen mnogo boljim? Neistinito je reći kako će poimanje neosobnog dovesti do zastrašujućeg porasta zla u svijetu, kao da druge doktrine nikada nisu sluţile zlim djelima, kao da one nisu dovele do sektaštva, natapajući svijet krvlju i potiĉući ljude da jedni druge raskomadaju. »Moj Bog je najveći Bog. Odluĉimo o tome u otvorenoj borbi.« To je rezultat dualizma po cijelome svijetu. IziĊite na jasno svjetlo dana. SiĊite s uskih puteva. Jer kako beskrajna duša moţe mirovati zadovoljna da ţivi i umire kao dio koloteĉine? IziĊite u kozmos svjetlosti. Sve što postoji u kozmosu pripada vama. Ispruţite ruke i s ljubavlju ga prigrlite u svoje naruĉje. Ako ste ikada osjetili da to ţelite uĉiniti, osjetili ste Boga. (II. 320—23)

85

ISTINSKA PRIRODA ĈOVJEKA Tijelo nije istinski ĉovjek, niti je to um, jer um raste i opada. Istinski je ĉovjek duh, s onu stranu, koji sam moţe postojati dovijeka. Tijelo se i duh neprestano mijenjaju, te su, ustvari, samo nazivi za niz promjenjivih pojava, nalik rijekama ĉije su vode u neprestanom stanju kretanja, pa ipak ostavljaju dojam nerazbijenih tokova. Svaka se ĉestica ovoga tijela neprestano mijenja, nitko ne zadrţava isti oblik kroz dulje vrijeme, pa ipak ga smatramo istim tijelom. Tako je i s umom: ĉas sretan, ĉas nesretan; ĉas snaţan, ĉas slab — poput vira što se stalno mijenja. To ne moţe biti beskrajni duh, jer promjena je moguća jedino u ograniĉenom. Apsurdno je reći kako se beskrajno na bilo koji naĉin mijenja, jer to nije moguće. Vi se krećete i ja se krećem, krećemo se kao ograniĉena tijela — a svaka ĉestica u ovom kozmosu u neprestanom je stanju kretanja. Smatrajući kozmos jedinstvom, sveukupnošću, on se ne moţe kretati, niti mijenjati. Kretanje je uvijek relativno. Krećem se u odnosu na nešto drugo. Svaka se ĉestica u ovom kozmosu moţe mijenjati u odnosu na bilo koju drugu ĉesticu. Uzmete li sveukupan kozmos kao jedno, u odnosu na što se on moţe kretati? Pored njega ne postoji ništa drugo. Tako je ovo beskrajno jedinstvo nepromjenjivo, postojano, apsolutno, i ono je istinski ĉovjek. Naša se zbiljnost, prema tome, sastoji u sveopćem, a ne u ograniĉenom. Stare su zablude, ma koliko utješne one bile, misliti kako smo ograniĉena bića koja se neprestano mijenjaju. Ljudi su zastrašeni kada im se kaţe da su oni sveopće biće, u svemu prisutno. U svemu što ĉinite, u svakoj nozi kojom kroĉite, u svakim usnama kojima govorite, u svakom srcu kojim osjećate. Ljudi su prestravljeni kada im se to kaţe. Oni će vas uvijek iznova pitati da li će tada zadrţati svoju samosvijest. Što je samosvijest? Volio bih to vidjeti. Dijete nema brkova. Kada postane ĉovjekom moţda će imati bradu i brkove. Njegova bi se samosvijest izgubila kada bi ona bila u tjelesnom. Izgubim li oko, ili jednu ruku, moja bi se samosvijest izgubila kada bi bila data u tijelu. U tom se sluĉaju alkoholiĉar ne bi smio ostaviti pića, jer bi time izgubio svoju samosvijest. Lopov ne bi smio postati dobar ĉovjek, jer bi time izgubio svoju samosvijest. Zbog straha od gubljenja samosvijesti nijedan ĉovjek ne bi smio promijeniti svoje navike. Nema druge samosvijesti doli one u beskrajnom. To je jedini nepromjenjivi uvjet, a sve je ostalo u stanju neprestanog kretanja. Samosvijest ne moţe biti ni u pamćenju. Pretpostavimo da uslijed udarca u glavu zaboravim cijelu svoju prošlost — time sam izgubio i cijelu svoju

86

samosvijest, nestao sam. Ne sjećam se dviju ili triju godina svog djetinjstva, a ako su pamćenje i postojanje jedno, tada je sve što sam zaboravio izgubljeno. Onaj dio ţivota kojega se ne sjećam nisam ni ţivio. Takvo je vrlo usko poimanje samosvijesti. Još uvijek nismo samosvjesni. Borimo se za samosvijest, a to je beskrajno, to je istinska priroda ĉovjeka. Ţivi samo onaj ĉiji je ţivot dat u cijelom kozmosu, a što više usredotoĉujemo naše ţivote na ograniĉene stvari, to brţe idemo ka smrti. Ţivimo samo one trenutke kada su naši ţivoti u kozmosu, u drugima, a ţivjeti ovaj maleni ţivot je smrt — naprosto smrt — i to je razlog zašto nastaje strah od smrti. On se moţe pobijediti jedino spoznajom da, sve dok postoji i jedan ţivot u kozmosu, ţivi i ĉovjek. Kada ĉovjek moţe reći: »Ja sam u svemu, u svakome; ja postojim u svakom ţivotu, ja sam kozmos«, samo tada nastaje stanje neustrašivosti. Apsurdno je govoriti o besmrtnosti u stvarima što se neprestano mijenjaju. I kao što reĉe jedan stari sanskrtski mislilac: »Samo je duh samosvjestan, jer je beskrajan.« Beskrajnost je nedjeljiva, ona ne moţe biti razbijena na komade. Ona je uvijek ista, nedjeljivo jedinstvo, i to je samosvjestan ĉovjek, istinski ĉovjek. Nezbiljski je ĉovjek tek puko nastojanje da se izrazi i oĉituje ova samosvijest što leţi s onu stranu. Evolucija nije u duhu. Ove promjene što se dogaĊaju — zli postaju dobri, ţivotinja postaje ĉovjek; smatrajte ih za što god vam drago, nisu promjene u duhu, već evolucija prirode i oĉitovanje duha. Pretpostavimo da postoji zaslon što vas zakriva od mene, i na njemu malena rupica kroz koju mogu vidjeti neka lica ispred sebe, zapravo samo nekoliko njih. Pretpostavimo da se rupica poĉne sve više i više širiti i da se tako prizor sve više razotkriva pred mojim oĉima. Naposljetku, cijeli zaslon nestaje i ja stojim oĉi u oĉi s vama. U ovom se sluĉaju vi niste niti najmanje promijenili. Rupica je bila ono što se razvijalo, a vi ste se postepeno oĉitovali. Tako je i s duhom. Nikakvo se savršenstvo ne moţe dostići, jer ste već sada slobodni i savršeni. Što su ove misli o religiji i Bogu i o traganju za onim što dolazi poslije? Zašto ĉovjek traţi Boga? Zbog ĉega u svakom narodu, u svakom društvenom staleţu, ĉovjek priţeljkuje savršen ideal, bilo u ĉovjeku ili Bogu, ili bilo gdje drugdje? Zbog toga što je ta misao u vama. Vaše je vlastito srce kucalo a da vi to niste znali; zabunom ste ga smatrali neĉim što dopire izvana. Bog u vama samima je to što vas nagoni na traganje za njim, što vas tjera da ga spoznate. Nakon dugih posvudašnjih traganja, po hramovima i crkvama, na zemlji i nebesima, na kraju se opet vraćate, zatvarajući krug u toĉki iz

87

koje ste krenuli, svojoj vlastitoj duši, te nalazite da je on, za kojim ste tragali širom svijeta, zbog kojeg ste zaklinjali i molili po crkvama i hramovima, koga ste gledali kao tajnu svih tajni, zastrtu oblacima, da je on najbliţe od bliskog, da je on vaše vlastito sopstvo, zbiljnost vašeg ţivota, tijela i duše. To je vaša vlastita priroda. Potvrdite i oĉitujte to. Vi ne morate postati ĉisti, jer to ste već sada. Vi ne morate postati savršeni, jer to ste već sada. Priroda je poput onog zaslona što zakriva zbiljnost s onu stranu. Svaka dobra misao koju mislite ili u skladu s kojom djelujete jednostavno je skidanje koprene, dok se proĉišćenost, beskonaĉnost i Bog s onu stranu sve više oĉituju. U tome se sastoji cjelokupna povijest ĉovjeka. Što prozirnija postaje koprena, to sve više i više svjetla dopire kroz nju, jer u njegovoj je prirodi da sja. Njega [sopstvo] ne moţemo spoznati, uzaludno to pokušavamo. Kada bi se ono dalo spoznati, ne bi više bilo to što jest, jer ono je vjeĉni subjekt. Spoznaja je ograniĉavanje, spoznaja je konkretiziranje. Vaše vlastito sopstvo je vjeĉan subjekt svega, vjeĉan svjedok ovoga kozmosa. Spoznaja je, kao što je to oduvijek i bila, niţi stupanj, degeneracija. Mi smo već sada taj vjeĉni subjekt, kako ga onda moţemo spoznati? To je istinska priroda svakog ĉovjeka, a on je nastoji iskazati na najrazliĉitije naĉine. U suprotnom, zašto onda postoji toliko mnogo etiĉkih propisa? Gdje je tumaĉenje cjelokupne etike? Jedna se ideja izdvaja kao središte svih etiĉkih sustava, izraţena u najrazliĉitijim oblicima — naime, ĉinjenje dobra drugima. Vodeći motiv ĉovjeĉanstva valjalo bi biti milosrĊe prema ljudima, te prema svim ţivotinjama. No to su samo razliĉiti izrazi vjeĉne istine: »Ja sam kozmos, a ovaj je kozmos jedinstven.« Ili drugim rijeĉima, gdje je razum? Zašto bih trebao ĉiniti dobro drugima? Što me na to primorava? Suosjećanje, osjećaj posvudašnje istovjetnosti. Ponekad i najokrutnija srca osjećaju sklonost k ostalim bićima. Ĉak i ĉovjek koji se prestravi ako kaţete da je ova prividna samosvijest uistinu zabluda — da je bezvrijedno pokušavati se drţati te prividne samosvijesti — ĉak i taj ĉovjek će vam reći kako je krajnje samoodricanje središte cjelokupne moralnosti. A što je to savršeno samoodricanje? Ono znaĉi odricanje od ovog oĉigledno prividnog sopstva, odricanje od svake sebiĉnosti. Pojam »mene« i »mojega« — ahamkara i mamata — ishod je davnog praznovjerja i što više ovo današnje sopstvo išĉezava, to se jaĉe oĉituje istinsko sopstvo. To je istinsko samoodricanje, središte, osnova i srţ svih moralnih uĉenja, te, bio ĉovjek toga svjestan ili ne, cijeli svijet ide prema tome, upraţnjavajući ga u većoj ili manjoj mjeri. Samo što

88

to ogromna većina ĉovjeĉanstva ĉini nesvjesno. Uĉinimo da to ĉine svjesno. Navedimo ih na ţrtvovanje, znajući da ovo »mene i mojega« nije istinsko sopstvo, već samo ograniĉavanje. Samo jedan letimiĉan pogled na tu beskrajnu zbiljnost što se prostire u pozadini — samo jedna iskra beskonaĉne vatre koja je zapravo sve — predstavlja današnjeg ĉovjeka. Beskonaĉno je njegova istinska priroda. (II. 79—83) SLOBODNO ŢIVLJENJE Štujući Boga oduvijek smo zapravo štovali naše vlastito skriveno sopstvo. Najgora je laţ koju uopće moţete izreći da ste roĊeni grešnik ili zao ĉovjek. Grešnik je samo onaj koji u drugom ĉovjeku vidi grešnika. Zamislite da je ovdje jedno dijete, a vi postavljate vreću sa zlatom na stol. Pretpostavite da naiĊe kradljivac koji odnosi zlato. Djetetu je to potpuno svejedno: u njegovoj unutrašnjosti ne postoji kradljivac, pa ga ono ne vidi niti u vanjskom svijetu. Za grešnike i zle ljude zlo postoji u vanjskom svijetu, no ne i za dobre ljude. Tako zao ĉovjek ovaj kozmos vidi kao pakao, djelomiĉno dobar ga vidi kao raj, dok ga savršena bića shvaćaju kao i sam Bog. Samo onda kada ĉovjek ovaj kozmos vidi kako ga vidi i Bog, samo tada nestat će koprene ispred njegovih oĉiju; tek će tada ĉovjek, proĉišćen i izbavljen, cijelo svoje viĊenje smatrati promijenjenim. Tada išĉezavaju svi ruţni snovi što su ga morili milijunima godina, a on, koji je sebe smatrao ili ĉovjekom ili Bogom ili demonom, koji je smatrao da ţivi na niskim mjestima, na uzvišenim mjestima, na zemlji, na nebesima i tako dalje, otkriva da je uistinu sveprisutan; da je u njemu sadrţano sve vrijeme, a ne on u vremenu; da su sva nebesa data u njemu, ali on nije ni u jednom od njih, te da su svi bogovi koje je ĉovjek ikada štovao dati u njemu, a da on nije ni u jednom od njih. On je tvorac bogova i demona, ljudi i ţivotinja, biljaka i kamenja. Istinska priroda ĉovjeka stoji pred njim otvorena, uzvišenija od nebesa, savršenija od našeg kozmosa, beskonaĉnija od beskonaĉnog vremena, sveprisutnija od sveprisutnog etera. Jedino tako ĉovjek postaje neustrašiv i slobodan. Tada prestaju sve zablude, išĉezavaju sve patnje, i svim je strahovanjima zauvijek kraj. RoĊenje odlazi, s njim i smrt. Patnje nestaju, s njima i naslade; zemlja išĉezava, s njom i nebesa; nestaje tjelesnost, a s njom i um. Za takva ĉovjeka nestaje sav kozmos. Zauvijek prestaje traganje, kretanje i neprekidna borba meĊu silama, a ono što se oĉitovalo kao sila i tvar, kao srazovi prirode, kao priroda sama, kao nebesa i zemlja, biljke i ţivotinje, ljudi i

89

nebeski namjesnici — sve se to preobraţava u jednu beskonaĉnu, nesalomljivu, nepromjenljivu egzistenciju, a ĉovjek koji spoznaje otkriva kako je jedinstven s njom. »Kao što najraznobojniji oblaci izlaze pred nebeski svod, zadrţavaju se na tren, a potom išĉezavaju«, tako i pred ovu dušu izlaze sva ova viĊenja, — viĊenja zemlje i nebesa, mjeseca i bogova, naslada i patnji. No sve one nestaju, ostavljajući jedan beskonaĉan, postojan, nepromjenljiv duh. Nebo se nikada ne mijenja, već oblaci. Pogrešno je, prema tome, smatrati da se duh mijenja. Pogrešno je takoĊer smatrati da smo grešni, ograniĉeni, da smo odvojeni. Istinski je ĉovjek jedna jedinstvena egzistencija. Na ovom mjestu iskrsavaju dva pitanja. Prvo: »Da li je to moguće obistiniti? Za sada je to doktrina, filozofija. No, je li to moguće uistinu obistiniti?« Moguće je. U ovom svijetu još uvijek postoje ljudi za koje je zabluda zauvijek nestala. Drugo pitanje glasi: »Umiru li oni neposredno nakon takvog obistinjenja?« Ne tako brzo kao što to mi mislimo. Dva kotaĉa spojena jednom osovinom zajedno se kreću. Uhvatim li se za jedan kotaĉ i sjekirom presijeĉem osovinu napola, kotaĉ se, koji sam uhvatio, zaustavlja. No na drugi kotaĉ još uvijek djeluje prošli moment sile, tako da on nastavlja kretanje još nekoliko trenutaka, te naposljetku pada. Duša, to proĉišćeno i savršeno biće, jedan je kotaĉ, a ovaj vanjski privid tijela i duha je drugi, dok je ono što ih spaja osovina djelovanja, karme. Spoznaja je sjekira što će raskinuti vezu izmeĊu njih, a kotaĉ duše će se zaustaviti — zaustaviti u razmišljanju kako ona dolazi i odlazi, ţivi i umire, prestat će razmišljati kako je ona priroda, kako ima svoje ţelje i ţudnje — i otkrit će da je savršena i da više ni za ĉim ne ţudi. No na drugi će kotaĉ, kotaĉ tijela i duha, još uvijek djelovati moment sile minulih djela. Tako će on postojati još neko vrijeme, sve dok se moment sile minulih djela ne istroši i ne iscrpi. Tek nakon toga past će tijelo i duh, i duša će postati slobodnom. Ne postoji više nikakvo odlaţenje u nebo i vraćanje — ĉak niti odlaţenje u Brahmaloku ili bilo koju od najuzvišenijih sfera. Jer otkuda on to moţe doći i kamo to moţe otići? Ĉovjek koji je u ovom ţivotu dostigao ovo stanje, kome se, makar i na tren, izmijenila uobiĉajena slika svijeta, i zbilja postala oĉiglednom, naziva se ĉovjekom »slobodnog ţivljenja«. To je cilj vedantista, postizanje slobode za ţivota. Jednom sam u zapadnoj Indiji putovao kroz nenapuĉeno pusto podruĉje. Danima sam pješaĉio kroz pustoš, i na moje iznenaĊenje svakoga sam dana viĊao prekrasna jezera, oko kojih je raslo drveće, i odraze drveća kako titraju na površini vode. »Kako prekrasno izgledaju ova jezera, a oni to nazivaju pustinjom!« rekoh samom sebi.

90

Putovao sam tako gotovo mjesec dana, neprestano viĊajući predivna jezera, drveće i biljke. Jednoga sam dana bio vrlo ţedan i poţelio napiti se vode, te tako krenuh prema jednom od tih bistrih, prekrasnih jezera. Ali pribliţivši se vidjeh kako je ono nestalo. Odjednom mi je doprlo do svijesti, »Ovo je obmana o kojoj sam ĉitao cijelog ţivota.« Tako mi se pojavila i pomisao kako sam tokom ĉitavih mjesec dana, svakodnevno, viĊao utvaru, a da toga uopće nisam bio svjestan. Sljedećeg sam jutra nastavio svoje putovanje. Ponovo se pojavilo jezero, ali usporedo s njim i misao da je to privid, a ne stvarno jezero. Tako je i s ovim kozmosom. Dan za danom, mjesec za mjesecom, godinu za godinom, svi mi putujemo kroz ovu iluziju svijeta, ne znajući da je ona uistinu samo privid. Jednog će se dana ona raspršiti, no ipak će se ponovo pojaviti. Tijelo mora ostati pod utjecajem minule karme, i iluzija će se ponovo pojaviti. Ovaj će nam se svijet vraćati sve dok budemo pritiješnjeni karmom. Muškarci, ţene, ţivotinje, biljke, naše sklonosti, ljubavi i duţnosti — sve će se vratiti k nama, no ne i s istom snagom. Pod utjecajem nove spoznaje oslabit će snaga karme, njezin će se otrov izgubiti. Ona će se preobraziti, jer zajedno s njom pojavljuje se i ideja da mi to već sada znamo, da je oštra razlika izmeĊu zbilje i obmane već spo svijet više neće biti isti kao prije. Što ostaje privrţeno onome koji je dostigao sopstvo? Malo karme, djelić momenta sile njegova minulog ţivota, no sve je to pozitivan moment sile. Sve dok se negativan moment sile posvema ne iscrpi i ne sagore svi poĉinjeni grijesi, ĉovjeku neće biti moguće vidjeti i spoznati zbilju. Stoga, ono što ĉovjeku koji je dostigao sopstvo i vidio istinu preostaje jest ostatak pozitivnih utisaka o njegovom proteklom ţivotu, pozitivan moment sile. Ĉak i ako ţivi u svom tijelu i neprekidno djeluje, on djeluje samo radi ĉinjenja dobra. Njegove usne izgovaraju jedino blagoslove. Njegove ruke ĉine jedino dobra djela. Njegov um moţe misliti jedino dobre misli. Kamo god išao, njegova je prisutnost blagoslov. On sam je ţivući blagoslov. Samom svojom prisutnošću, takav će ĉovjek najporoĉnije ljude preobratiti u svece. Ĉak i ako ne progovara, sama njegova prisutnost bit će blagoslov ĉovjeĉanstvu (II. 279-82, 284) ŠTO NAS ĈINI NESRETNIMA? Što nas ĉini nesretnima? Uzrok je svim nevoljama zbog kojih patimo ţudnja. Vi ţudite za neĉim, a ţudnja ne biva ispunjena — ishod je tjeskoba. Ne postoji li ţudnja, ne

91

postoji ni patnja. I na ovom mjestu, meĊutim, postoji opasnost da me pogrešno razumijete. Stoga je neophodno objasniti što po razumijevam pod napuštanjem ţudnje i postajanjem slobodnim od svake patnje. Zidovi nemaju ţudnje i nikada ne pate. Istina, no oni se nikada niti ne razvijaju. Ova stolica nema ţudnje, nikada ne pati, ali je uvijek stolica. U sreći postoji veliĉanstvenost, podjednako tako kao i u patnji. I u zlu, ako smijem tako reći, postoji korist. Veliku smo poduku iz patnje već svi nauĉili. Tokom našeg ţivota poĉinili smo stotine stvari za koje bismo poţeljeli da ih nikada nismo uĉinili, no koje su istovremeno bile veliki uĉitelji. Što se mene tiĉe, drago mi je što sam ponešto uĉinio dobro i mnogo toga loše; drago mi je što sam ponešto uĉinio pravilno i što sam napravio mnogo grešaka, jer svaka je od njih bila velika pouka. Takav kakav sam sada, ja sam ishod svega što sam poĉinio, svega što sam mislio. Svaki ĉin i svaka misao imali su svoj uĉinak, a ti uĉinci ĉine sveukupnost mog razvitka. Svi mi shvaćamo da su ţudnje pogrešne, no što je mišljeno pod napuštanjem? Kako nastaviti ţivot? Bio bi to vrlo poguban savjet, koji bi uništio ţudnju, a s njom i ĉovjeka. Rješenje je sljedeće: nije toĉno da vi ne biste trebali imati vlasništvo, niti da ne biste trebali imati nuţne stvari, pa ĉak i bogatstva — imajte sve što poţelite, ĉak i više, samo spoznajte istinu i obistinite je. Bogatstvo nikome ne pripada. Ne razmišljajte o vlasništvu, o svojini. Vi ste nitko, ja nisam ma tko, niti je to bilo tko drugi. Sve pripada Bogu. Bog je u bogatstvu što ga uţivate. On je u ţudnji što buja u vašem umu. On je u stvarima koje kupujete da biste utolili svoju ţudnju. On je u vašoj prekrasnoj odori, u vašim predivnim ukrasima. To je tok mišljenja. Sve će se preobraziti ĉim poĉnete sagledavati stvari u ovom svjetlu. Stavite li Boga u svaki vaš pokret, u svaki vaš razgovor, u svaki vaš obred, u sve, ĉitav će se prizor izmijeniti, a svijet, namjesto da se doima kao jad i bijeda, postat će raj. »Kraljevstvo je nebesko u vama«, rekao je Isus, a tako kazuje i vedanta i svaki veliki uĉitelj. »On koji ima vid da bi gledao, neka vidi, on koji ima sluh da bi slušao, neka ĉuje.« Vedanta dokazuje da je istina za kojom smo sve vrijeme tragali prisutna u ovom trenutku i da je neprestance i bila s nama. U našem smo neznanju smatrali da smo je izgubili i tako smo plaĉući i tugujući lutali svijetom, nastojali otkriti istinu, a sve to vrijeme ona je prebivala u našim vlastitim srcima. Jedino je tamo moţemo pronaći. Shvatimo li napuštanje svijeta u starom, grubom smislu, desit će se sljedeće: ne smijemo djelovati — moramo utonuti u dokolicu, mirujući poput grumena zemlje, ne

92

razmišljajući ni o ĉemu, niti išta radeći — već moramo postati fatalisti, nošeni svakim sluĉajem, vodeni zakonima prirode, lutajući od mjesta do mjesta. Takav bi bio ishod. No to nije ono što se pod time razumijeva. Mi moramo djelovati. Obiĉni ljudi, posvuda nošeni laţnim ţudnjama — što oni znaju o djelovanju? Ĉovjek gonjen svojim vlastitim osjećajima i svojim razborom — što on zna o djelovanju? Djeluje onaj koji nije gonjen svojim vlastitim ţudnjama, niti bilo kakvom sebiĉnošću. Djeluje onaj koji nema nikakvih daljnjih motiva na umu. Djeluje onaj koji od djelovanja nema što dobiti. Uroni li ĉovjek glavu u budalaste raskoši ovoga svijeta, a da nije spoznao istinu, izgubit će tlo pod nogama. On ne moţe dostići cilj. I proklinje li ĉovjek svijet, povlaĉi li se u šumu, muĉi li svoje tijelo i ubija li se malo-pomalo izgladnjivanjem, pretvara li svoje srce u jalovu pustaru, iskorjenjuje li sve osjećaje i postaje li osoran, krut i prazan, promašit će put. To su dvije krajnosti, dvije pogreške na oba kraja. Obojica su pogriješila put. Obojica su promašila cilj. Djelujte, kazuje vedanta, stavljajući tako Boga u sve i znajući kako je on u svemu prisutan. Djelujte neprekidno, smatrajući ţivot neĉim oboţavanim, neĉim što je proglašeno Bogom, smatrajući ga samim Bogom, i znajući da je to sve što moramo uĉiniti i da je to sve što smijemo traţiti. Bog je u svemu. Gdje bismo ga drugdje pošli traţiti? Već sada se nalazi u svakom ĉinu, u svakoj misli, u svakom osjećaju. Spoznavši to, moramo djelovati, jer to je jedini put. Drugi ne postoji. Tako nas posljedice djelovanja neće sputavati. Vidjeli smo kako su laţne ţudnje uzrok svih patnji i zala, no proglašene boţanstvom, proĉišćene kroz Boga, one ne donose zlo, niti patnju. Oni koji nisu doznali ovu tajnu bit će prisiljeni ţivjeti u okrutnom svijetu sve dok ga ne uvide. Mnogi niti ne znaju kakav obilan izvor blaţenstva leţi u njima, oko njih, posvuda. Oni ga još nisu uvidjeli. Što je demonski svijet? Vedanta tvrdi da je to neznanje . (II. 147—50)

PATNJA: NJEZIN UZROK I LIJEK Preispitamo li naše vlastite ţivote, otkrit ćemo da se najveći uzrok patnje krije u sljedećem: latimo se neĉega i uloţimo u to svu našu snagu — moţda se radi i o neuspjehu, pa ipak to ne moţemo napustiti. Svjesni smo da nam to ĉini naţao, i da će svako daljnje ustrajanje na tome jednostavno donijeti sa sobom patnju, no svejedno se ne moţemo otrgnuti. Pĉela doleti srkati med, ali se njezine noţice prilijepe za vrĉ s medom i ona ne moţe više umaći. Iznova i iznova nalazimo se u tom stanju. To je

93

ĉitava tajna postojanja. Zbog ĉega smo ovdje? Došli smo ovamo da bismo srkali med, i otkrivamo kako nam se ruke i stopala lijepe za njega. Uhvaćeni smo, premda doĊosmo uhvatiti. DoĊosmo uţivati, a uţivaju nas. DoĊosmo vladati, a vladaju nama. DoĊosmo djelovati, a djeluje se na nas. Neprestance to otkrivamo. I to prodire u svaku pojedinost našeg ţivota. Na nas djeluju drugi umovi, a mi uvijek nastojimo djelovati na druge umove. Ţelimo naći zadovoljstvo u nasladama ţivota, a one se nagrizanjem uvlaĉe u našu srţ. Ţelimo prirodi uzeti sve, no otkrivamo kako na koncu priroda nama oduzima sve — iscrpljuje nas i odbacuje. Kada ne bi bilo svega ovoga, ţivot bi bio pun radosti. Ništa zato! Sa svim svojim uspjesima i neuspjesima, radostima i tugovanjima, ţivot moţe biti jedan niz veselja, samo ako nismo zarobljeni. Jedan je uzrok patnje: privrţeni smo, zarobljeni smo. Zato Gita kazuje: djelujte neprestano, djelujte, no ne budite privrţeni, ne budite zarobljeni. Pridrţite za sebe pravo odvajanja od svega, ma kako ljubljenog, ma koliko duša ţudjela za tim, ma koliko jake duševne boli osjetili ako to napustite. Ipak pridrţite pravo napuštanja kad god to poţelite. Slabima ovdje nema mjesta, kako u ovom tako ni u jednom drugom ţivotu. Slabost vodi k ropstvu. Ona vodi k svakojakim patnjama, tjelesnim i duševnim. Slabost je smrt. Stotine tisuća mikroba nas okruţuju, ali nam ne mogu naškoditi sve dok ne postanemo slabi, sve dok tijelo nije pripravno i predisponirano da ih prihvati. Moţe postojati i milijun mikroba patnje što lebde oko nas. Ništa zato! Oni se nama ne usuĊuju pribliţiti, oni nemaju snage da nas dohvate sve dok um nije oslabljen. To je velika istina: snaga je ţivot, slabost je smrt. Snaga je blaţenstvo, vjeĉan, besmrtan ţivot; slabost je neprestana napetost i patnja. Slabost je smrt. Privrţenost je izvor svih naših sadašnjih uţitaka. Privrţeni smo našim prijateljima i našoj rodbini. Privrţeni smo našim intelektualnim i duhovnim djelima. Privrţeni smo vanjskim predmetima koji nam pruţaju zadovoljstvo. Sto, meĊutim, donosi patnju doli sama ta privrţenost? Moramo se odvojiti da bismo stekli radost. Samo kad bismo imali snage da se po našoj vlastitoj volji odvojimo, ne bi bilo ni patnje. Najbolje od prirode dobit će samo onaj ĉovjek koji, imajući sposobnost da se prikloni neĉemu ulaţući u to cjelokupnu svoju snagu, ima i snagu da se od toga odvoji kada je to potrebno. Poteškoća je u tome što mora postojati podjednako mnogo sposobnosti privrţenosti kao i odvojenosti. Ima ljudi koje nikada ništa ne privlaĉi. Oni nikada ne mogu voljeti.

94

Bezosjećajni su i bezvoljni. Oni izmiĉu većini ţivotnih patnji. Zid nikada neće osjetiti patnju, zid nikada ne voli, nikada nije povrijeĊen. No to je napokon samo zid. Svakako je bolje biti privrţen i zarobljen nego biti zid. Prema tome, ĉovjek koji nikada ne voli, okorio i tvrd, izmiĉući većini ţivotnih patnji, izmiĉe i njegovim radostima. To nije ono što mi ţelimo. To je slabost, to je smrt. Duša koja nikada ne osjeti slabost i patnju nije probuĊena. To je bešćutno stanje. Mi to ne ţelimo. Istodobno, mi ne ţelimo samo silnu moć ljubavi, silnu moć privrţenosti, sposobnost ulaganja sve naše duše u jedan jedini predmet, gubeći pritom sebe i prepuštajući se da nas unište zbog drugih duša — što je moć bogova — već ţelimo postati uzvišeniji i od samih bogova. Savršen ĉovjek moţe unijeti svu svoju dušu u jedan trenutak ljubavi, a da unatoĉ tome ostane neprivrţen. Kako se to dogaĊa? Postoji još jedna tajna koju valja doznati. Prosjak nikada nije sretan. On jedino dobiva milostinju, sa saţaljenjem i pritajenim prijezirom — ili barem sa skrivenom pomisli kako je on zapravo priprost stvor. On nikada uistinu ne uţiva ono što je dobio. Svi smo mi prosjaci. Što god ĉinili, ţelimo nešto zauzvrat. Svi smo mi trgovci. Trgovci smo u ţivotu, u vrlini, u vjeri. Naţalost, trgovci smo i u ljubavi. Stignete li do trgovine, radi li se o pitanju davanja i uzimanja, kupovanja i prodavanja, ostanite pri zakonima kupovanja i prodavanja. Postoje loša i dobra vremena, cijene rastu i padaju. Uvijek oĉekujete udarac što će uslijediti, što je nalik gledanju u zrcalu. Vaše se lice odraţava: uĉinite li grimasu — grimasa je i u zrcalu, smijete li se — i zrcalo se smije. To je kupovanje i prodavanje, davanje i uzimanje. Zarobljeni smo. Kako? Ne onim što dajemo, već onim što oĉekujemo. Kao naknadu za našu ljubav dobivamo patnju — ne zbog toga što volimo, već zbog toga što zauzvrat ţelimo ljubav. Tamo gdje nema ţelje nema niti patnje. Ţudnja, ţelja, otac je svih patnji. Ţudnje su nametnute zakonima uspjeha i neuspjeha. One moraju donijeti patnju. Velika je tajna istinskog uspjeha, istinske sreće, prema tome, ova: najuspješniji je ĉovjek koji ne traţi ništa zauzvrat, savršeno nesebiĉan ĉovjek. To se doima paradoksom. Zar ne znamo da svaki ĉovjek koji je nesebiĉan u ţivotu biva prevaren, povrijeĊen? Oĉigledno znamo. Krist je bio nesebiĉan, pa ipak je raspet na kriţu. Istina, no mi znamo da je njegova nesebiĉnost bila povod, uzrok velike pobjede: vrhunac milijuna i milijuna ţivota s blagoslovom istinskog uspjeha.

95

Ne traţite ništa, ne ţelite ništa zauzvrat. Dajte što morate dati. Vratit će vam se, samo ne razmišljajte o tome ovog trena. Vratit će vam se stostruko umnoţeno, no vaša paţnja ne smije biti usredotoĉena na to. Ipak, imajte snage da dajete. Dajte, i dopustite da s time završi. Nauĉite da se sveukupnost ţivota sastoji u davanju, da će vas priroda prisiliti na davanje. Stoga dajte s veseljem. Prije ili kasnije, morat ćete odustati. Stupate u ţivot da biste sakupljali. Stisnutih šaka ţelite uzimati. No priroda stavlja svoje ruke oko vašeg vrata i prisiljava vas da otvorite šake. Ţeljeli to ili ne, morate dati. Onog trenutka kada kaţete »neću« slijedi udarac, i vi ste povrijeĊeni. Ne postoji nitko tko naposljetku neće biti prinuĊen od svega odustati. I što se više ĉovjek bori protiv tog zakona, to se nesretnijim osjeća. To je stoga što se ne usuĊujemo davati, jer nismo dovoljno predani da bismo pristali na velik zahtjev prirode, da smo nesretni. Šume je nestalo, a zauzvrat dobivamo toplinu. Sunce upija vodu iz oceana kako bi je u obliku kiše vratilo na zemlju. Vi ste stroj za uzimanje i davanje. Uzimate da biste davali. Ne zahtijevajte stoga ništa zauzvrat, jer što više dajete više će vam biti uzvraćeno. Što brţe moţete isprazniti zrak iz ove prostorije, to brţe će se ona napuniti zrakom izvana. Zatvorite li sva vrata i zaĉepite li svaku pukotinu, ono što je unutra zadrţat će se, no ono što je izvana neće prodrijeti unutra. Ono što je unutra stagnirat će, degenerirati i postati zatrovano. Rijeka se neprestano izlijeva u ocean i neprestano se iznova puni. Ne prijeĉite izlaz u ocean. Onoga trenutka kada to uĉinite, smrt vas se domogla. Ne budite, dakle, prosjak. Budite samostalni. To je najteţi zadatak kojeg pred vas postavlja ţivot. (II. 2—6) ĈOVJEK, TVORAC SVOJE SUDBINE Susreo sam neke astrologe koji su predskazivali ĉudesne stvari, no nemam razloga vjerovati da su ih proricali iskljuĉivo iz zvijezda ili ma ĉega sliĉnoga. U mnogim se sluĉajevima jednostavno radi o ĉitanju tuĊih misli. Ponekad se uistinu predskazuju ĉudesne stvari, no u većini sluĉajeva to su notorne besmislice. Ljudi koji stare oni su koji govore o sudbini. Mladi ljudi u pravilu ne dolaze do astrologije. Mi možda i jesmo pod planetarnim utjecajem, ali nam to ne bi trebalo mnogo znaĉiti. Buddha je rekao: »One koji se prehranjuju proraĉunavanjem zvijezda, sliĉnim smicalicama i ostalim laţnim vještinama valja izbjegavati.« Morao je to znati, jer on je najveći hindu koji je ikada roĊen. Neka budu zvijezde. U ĉemu je zlo? Ako

96

zvijezda moţe omesti moj ţivot, on je posve bezvrijedan. Uvidjet ćete kako su astrologija i sve takve mistiĉne stvari uglavnom znakovi slaba duha. Prema tome, ĉim oni postanu nadmoćni u našem umu, posjetite lijeĉnika, uzimajte zdravu hranu i poĉivajte. Što dulje ţivim, svakoga sam dana sve više uvjeren u to da je svako ljudsko biće boţansko. Ni u jednom muškarcu ni u jednoj ţeni, ma kako zli oni bili, ne umire boţanstvenost. Samo što on ili ona ne zna kako je doseći, te ĉekaju istinu. Zli ih ljudi pokušavaju zavesti svakojakim budalaštinama. Prevari li jedan ĉovjek drugoga za novac, reći ćete da je jedan podlac, a drugi nasamaren. Koliko je veći grijeh onog koji pokušava druge duhovno varati! To je šteta. Jedini je pokazatelj da vas istina mora uĉiniti snaţnima i izdići vas iznad praznovjerja. Duţnost je mislioca da vas izdigne iznad praznovjerja. Ĉak su i ovaj svijet, ovo tijelo i ovaj um praznovjerja. Kakve ste vi beskrajne duše! I da vas prevare svjetlucave zvijezde! Sramno je to stanje. Vi ste boţanstva, a blistajuće zvijezde svoje postojanje duguju vama. Jednom sam tako putovao Himalajama, a duga se cesta pruţala pred nama. Mi, ubogi redovnici, nismo mogli pronaći nikoga tko bi nas prevezao, te smo bili prisiljeni ĉitav put prevaliti pješice. S nama je bio i jedan starac. Cesta se spuštala i dizala stotinama kilometara, a kad starac vidje što ga oĉekuje reĉe: »O, gospodine, kako prijeći ovaj put? Ne mogu više hodati. Moja će se pluća rasprsnuti.« Odvratih mu: »Pogledaj svoja stopala«. On uĉini tako, a ja mu rekoh: »Put pod tvojim nogama je put što si prevalio i isti je taj što ga vidiš pred sobom. Uskoro će i on biti pod tvojim nogama.« Najuzvišenije su stvari pod vašim nogama, jer vi ste boţanstvene zvijezde. Sve je to pod vašim nogama. Moţete progutati pregršt zvijezda ako to ţelite — takva je vaša istinska priroda. Budite snaţni, doprite s onu stranu svih praznovjerja i postanite slobodni. (VIII. 183, 184, 186-87)

BILJEŠKE 1 Bhagavad Gita, 3.26. 2 Brihadaranvaka Upanišad, 2.4.5.

97

V. Pojam māye ŠTO JE MAYA? Gotovo svatko od vas ĉuo je za rijeĉ maya. Ona se uglavnom, iako nepravilno, upotrebljava za oznaĉavanje obmane ili opsjene. Teorija maye, meĊutim, tvori jedan od stupova na kojima poĉiva vedanta. Stoga je nuţno pravilno razumijevanje ovog pojma. Zamolit ću vas za malo strpljenja, jer postoji velika opasnost da me pogrešno shvatite. Najstarija je upotreba [rijeĉi] maya, koju pronalazimo u vedskoj knjiţevnosti, u smislu zablude. No u to vrijeme istinska teorija još nije bila dokuĉena. Pronalazimo ovakve odlomke, »Indra je putem svoje maye poprimio raznolike oblike.« Ovdje rijeĉ maya uistinu znaĉi nešto poput ĉarolije, te pronalazimo razliĉite odlomke koji u sebi stalno nose isto znaĉenje. Rijeĉ maya se nakon toga u cijelosti izgubila iz vida. U meĊuvremenu se ideja maye razvijala. Kasnije se pojavilo pitanje: »Zašto ne moţemo spoznati tajnu kozmosa?« Odgovor na ovo pitanje bio je vrlo znaĉajan: »Zbog toga što govorimo uzalud, zbog toga što smo zadovoljni osjetilnim stvarima, i zbog toga što jurimo za ţudnjama. Prema tome, mi zbiljnost prekrivamo velom.« Ovdje se rijeĉ maya uopće ne upotrebljava, ali nam se javlja pomisao da je uzrok našeg neznanja neka vrsta koprene što se isprijeĉila izmeĊu nas i istine. Mnogo kasnije, u jednoj od najnovijih Upanišada, ponovo pronalazimo rijeĉ maya, no do tog doba u njoj se odigrala promjena, te je rijeĉi pripojeno mnoštvo novih znaĉenja. Teorije su bile predlagane i ponavljane, druge su bile zapoĉete, sve dok se naposljetku nije ustalila ideja maye. U Švetaš-vatara Upanišadi pronalazimo sljedeću misao: »Spoznaj da je priroda maya, a vladar ove maye sam Bog.« Kod kasnijih mislilaca pronalazimo da je rijeĉ maya bila preudešavana na razliĉite naĉine, te tako dolazimo i do velikog Šankaraćarye. Teoriju maye u manjoj su mjeri preudesili i buddhisti, no u njihovim je rukama ona postala veoma nalik onome što se naziva idealizmom, i upravo se to znaĉenje danas uglavnom pridaje rijeĉi maya. Kada hindu kaţe da je svijet maya, ljudi istoga trena pomišljaju da je svijet opsjena. Pojavljujući se kod buddhistiĉkih filozofa, ovo tumaĉenje ima svojevrsnu osnovu, jer je postojala grupa mislilaca koji uopće nisu vjerovali u postojanje vanjskog svijeta. No maya vedante, u svom posljednjem razvijenom obliku, ne predstavlja ni idealizam ni

98

realizam, niti je ona teorija. Ona je jednostavno oĉitovanje ĉinjenice — što mi jesmo i što opaţamo oko sebe. Kao što nijedan ĉovjek ne moţe iskoĉiti iz svog vlastitog sopstva, tako nijedan ĉovjek ne moţe doprijeti s onu stranu ograniĉenja koja su mu nametnuta zakonitostima vremena i prostora. Svaki bi pokušaj razrješavanja zakona uzrokovanja, vremena i prostora bio uzaludan, jer bi se sam pokušaj morao odvijati tako da se bez razmišljanja prihvati postojanje uzrokovanja, vremena i prostora. »Ovaj svijet nema postojanja.« Što je time mišljeno? To znaĉi da on nema apsolutnog postojanja, već da postoji jedino u odnosu na moj um, na vaš um, te u odnosu na um bilo koga drugog. Ovaj svijet opaţamo s naših pet osjetila, i kad bismo imali još koje osjetilo, u njemu bismo vidjeli još i nešto drugo. I kad bismo imali još koje osjetilo, svijet bi nam se opet ĉinio neĉim drugaĉijim. Svijet stoga, nema istinskog postojanja, niti nepromjenjive, postojane, beskrajne egzistencije. A ne moţe biti nazvan ni nepostojanjem, jer vidimo da on postoji i da moramo u njemu i kroz njega djelovati. On je spoj postojanja i nepostojanja. (II. 88—89, 91)

TO JE MAYA Svako je dijete roĊeni optimist. Ono sanja zlatne snove. U mladosti postaje još optimistiĉnije. Mladom je ĉovjeku teško vjerovati u postojanje stanja kao što su smrt, poraz i poniţenje. Tako dolazi starost, a ţivot postaje gomila ruševina. Snovi su se rasplinuli u zraku, i ĉovjek postaje pesimist. Tako kroĉimo od jedne do druge krajnosti, primajući udarce što nam ih nanosi priroda i ne znajući kamo idemo. Nadalje, postoji ta uţasna zbilja smrti. Cijeli svijet ide k smrti. Sve umire. Sav naš napredak, sve naše samodopadnosti, poboljšanja, duševne naslade, bogatstva, naše spoznaje — sve ima isti kraj — smrt. Jedino je ona zajamĉena. Gradovi nastaju i nestaju, carstva se uzdiţu i padaju, planete se razbijaju na komade i mrve u prah da bi bile raznesene atmosferama ostalih planeta. I tako to traje sve od pamtivijeka. Smrt je kraj svega. Smrt je kraj ţivota, ljepote, bogatstva, moći, kreposti. Umiru sveci i grešnici, umiru kraljevi i prosjaci. Svi oni idu prema smrti. Pa ipak postoji grĉevito prianjanje za ţivot. Na svojevrstan naĉin, ne znajući zašto, prianjamo za ţivot. Ne moţemo ga se odreći. A to je maya.

99

S najvećom briţnošću majka odgaja dijete. Sva je njezina duša, sav njezin ţivot, u tom djetetu. Dijete odrasta, postaje ĉovjek, i moţda sluĉajno postaje podlac i neĉovjek, udara je i tuĉe svakodnevno, pa ipak majka ostaje privrţena svom djetetu. A kada se njezin razum osvijesti, ona prikriva svoju privrţenost zamišlju ljubavi. Ona malo razmišlja o tome da se ovdje ne radi o ljubavi već o neĉem drugom, što se doĉepalo njezinih nerva i ĉega se ona ne moţe osloboditi. Ma koliko pokušavala, ona ne moţe raskinuti vezu koja je sputava. A to je maya. Svi mi tragamo za zlatnim runom i svatko od nas smatra kako će biti upravo njegovo. Svaki razuman ĉovjek vidi da je njegova vjerojatnost moţda jedan naprama dvadeset milijuna, pa ipak stremi k zlatnom runu. A to je maya. Smrt se danonoćno rasprostranjuje ovom našom zemljom, no mi svejedno vjerujemo da ćemo ţivjeti dovijeka. Jednom su upitali kralja Yudhišthiru: »Koja je najljepša stvar na Zemlji?« Kralj je odvratio: »Svakog dana ljudi oko nas umiru, pa ipak vjeruju da nikada neće umrijeti.«1 A to je maya. Silna su proturjeĉja u našem umu, u našoj spoznaji, i dakako u svim ĉinjenicama našeg ţivota s kojima se posvuda susrećemo. Pojavljuje se reformator i ţeli ukloniti sva zla što postoje u jednom narodu, no prije nego što se ona uklone na drugom mjestu pojavljuje se tisuću novih zala. Nalik je to staroj ruševnoj kući. Popravite jedno mjesto, a ruševina se proširi na drugo. Naši se reformatori u Indiji zaklinju i propovijedaju protiv zala prisilnog udovištva. Na zapadu je nesklapanje braka velik grijeh. S jedne strane pomozite nevjenĉanima, jer oni pate. S druge strane, pomozite udovcima i udovicama, jer oni pate. Ovo je poput kroniĉnog reumatizma, zalijeĉite ga u glavi, a on prijeĊe na tijelo, zalijeĉite ga ondje, a on prelazi na stopala. Reformatori ustaju i propovijedaju kako se uĉenje, bogatstvo i kultura ne bi trebali nalaziti u rukama nekolicine odabranih, te daju sve od sebe kako bi ih uĉinili dostupnim svima. Oni mogu nekima donijeti sreću, no moţda se s nadolaskom kulture umanjuje tjelesna sreća. Spoznaja sreće donosi sa sobom spoznaju nesreće. Kojim nam putem, prema tome, valja krenuti? Najmanja koliĉina tvarnog blagostanja koju uţivamo donosi drugdje istu koliĉinu patnje. To je pravilo. Mladi ga ljudi moţda ne uviĊaju jasno, ali oni koji su dovoljno dugo ţivjeli i oni koji su se dovoljno borili shvatit će ga. A to je maya. Ove se stvari danonoćno odvijaju, a pronaći rješenje ovog problema je nemoguće. Zašto bi tome trebalo biti tako? Nemoguće je dati odgovor, jer samo pitanje ne moţe

100

biti logiĉki sroĉeno. Ne postoji ni kako ni zašto. Jedino što znamo jest to da problem postoji i da tu ne moţemo ništa promijeniti. Ĉak i naše shvaćanje problema, stvaranje njegove precizne slike u našem vlastitom umu je van naše moći. Kako ga onda moţemo riješiti? Maya je oĉitovanje istine ovog kozmosa i naĉina na koji se on nastavlja. Ljudi su uglavnom zastrašeni kada im se kaţu takve stvari. Ali mi moramo biti hrabri. Sakrivanje ĉinjenica nije put do pronalaska lijeka. Svi vi znate da zec, gonjen psima, spušta svoju glavu misleći kako je siguran. Traţimo li utoĉište u optimizmu, ponašamo se jednako kao i zec. To, meĊutim, nije lijek. Ima i prigovora ovoj zamisli, no moţete primijetiti kako ih uglavnom postavljaju oni koji posjeduju većinu dobrih stvari u ţivotu. U ovoj zemlji [Engleskoj] vrlo je teško postati pesimist. Svatko mi kazuje kako ĉudesno svijet opstoji, kako napreduje. Ali ono što sam taj ĉovjek jest to je njegov vlastiti svijet. Ponovo se pojavljuju stara pitanja: kršćanstvo mora biti jedina istinska religija svijeta, jer su kršćanski narodi napredni! Ova je tvrdnja proturjeĉna sama sebi, jer napredak kršćanskog naroda ovisi o nesreći ne-kršćanskih naroda. Mora postojati netko od kojeg bi se otimalo. Pretpostavite da je cijeli svijet trebao postati kršćanski. U tom bi sluĉaju i kršćanski narodi osiromašili, jer ne bi bilo nekršćanskih naroda koje bi oni pljaĉkali. Prema tome, ovaj argument oslabljuje samog sebe. Ţivotinje se prehranjuju biljkama, ljudi ţivotinjama i, što je najgore od svega, jedni ljudi drugim ljudima — jaki slabima. To se posvuda dešava. A to je maya. Koje rješenje ovdje moţete iznaći? Svakog dana ĉujemo mnoštvo objašnjenja i svakog nam se dana kazuje kako će naposljetku sve biti dobro. Uzimajući za gotovo da je to moguće, ĉemu bi trebao postojati ovaj bezboţni naĉin ĉinjenja dobra? Zašto se dobro ne bi moglo ĉiniti dobrim umjesto ovim opakim metodama? Potomci današnjih ljudskih bića bit će sretni. Ali ĉemu danas mora postojati sva ova patnja? Rješenja nema. To je maya. Kako povećavamo našu sposobnost da budemo sretni, povećavamo i našu sposobnost da patimo. Ponekad sam sklon pomisliti da ćemo, povećavajući aritmetiĉkom progresijom naše sposobnosti da postanemo sretni, s druge strane, geometrijskom progresijom, povećati našu sposobnost da budemo nesretni. Mi koji napredujemo znamo da što više napredujemo, to se više puteva otvara patnji, jednako kao i nasladi. A to je maya.

101

Stoga smatramo kako maya nije teorija objašnjenja svijeta. Ona je jednostavno iskazivanje ĉinjenica kakve jesu — da je sama osnova našeg postojanja proturjeĉje, da se posvuda moramo kretati kroz to strahovito proturjeĉje, da gdje god postoji dobro mora postojati i zlo, i da gdje god postoji zlo mora postojati i nešto dobro. Gdje god ima ţivota, smrt mora slijediti kao njegova sjenka. I svatko tko se smije morat će i plakati, i obrnuto. Ovo se stanje stvari ne da popraviti. Uzaludno zamišljamo da će postojati mjesto gdje će biti samo dobro i gdje neće biti zla, gdje ćemo se samo smješkati i nikada nećemo tugovati. U samoj je prirodi stvari to nemoguće, jer će uvjeti uvijek ostati isti. Gdje god u nama postoji sposobnost smiješenja, pritajena je i sposobnost plakanja. Gdje god postoji moć pruţanja sreće, prikriva se i moć koja će nas uĉiniti nesretnima. Ista pojava koja nam se sada ĉini dobrom sutra se moţe ĉiniti lošom. Ista pojava koja kod jednog izaziva patnju, kod drugog moţe izazvati sreću. Vatra što je opekla dijete moţe posluţiti za spravljanje dobrog obroka za ĉovjeka koji gladuje. Isti nervi koji prenose osjećaje patnje prenose i osjećaje sreće. Jedini naĉin da se zlu stane na kraj je, prema tome, da se isto to uĉini i dobru. Drugog naĉina nema. Da bismo zaustavili smrt morali bismo zaustaviti i ţivot. Ţivot bez smrti i sreća bez patnje su proturjeĉja, i nijedno se ne moţe pronaći odvojeno od drugog, jer svako je od njih samo razliĉito oĉitovanje istoga. Dozvolite mi da još jednom ponovim kako vedantinsko gledište nije ni pesimistiĉno ni optimistiĉno. Vedanta ne kazuje ni da je sav ovaj svijet zao ni da je on sav dobar. Ona kazuje da naše zlo nije ništa manje vrijedno od našeg dobra, i obrnuto. Dobro i zlo su povezani. Ovo je svijet, i spoznajući ga, djelujete strpljivo. Ova je maya sveprisutna. Strahovita. Pa ipak putem nje moramo djelovati. Ĉovjek koji kazuje da će djelovati kada svijet postane posvema dobar i da će tada uţivati blaţenstvo, ima izgleda da uspije koliko i ĉovjek koji sjedi pored Gangesa i kazuje: »Prijeći ću rijeku kada sva voda oteĉe u ocean.« Put nije djelovanje s mayom, već protiv nje. Ovo je sljedeća ĉinjenica koju valja nauĉiti. Mi nismo roĊeni kao pomagaĉi prirode, već kao njezini konkurenti. Mi smo njezini gospodari, pa ipak se stavljamo u podreĊeni poloţaj. Zbog ĉega je ovdje ova kuća? Priroda je nije sagradila. Priroda kazuje, »PoĊi ţivjeti u šumu«. Ĉovjek uzvraća, »Sagradit ću kuću i suprotstaviti se prirodi«, te tako i uĉini. Sveukupna je povijest ĉovjeĉanstva neprestana borba protiv takozvanih zakona prirode, a ĉovjek naposljetku iz borbe izlazi kao pobjednik. U unutrašnjem se svijetu

102

odvija ista borba — borba izmeĊu animalnog i duhovnog ĉovjeka, izmeĊu svjetla i tame. I ovdje ĉovjek biva pobjednikom. On probija sebi put, iz prirode ka slobodi. (II. 91-95, 97-98, 102, 104)

ZAMKA MAYE Jednom Narada [veliki mudrac] reĉe Krišni: »Gospodine, pokaţi mi mayu.« Proteklo je tako nekoliko dana, a Krišna upita Naradu da li bi pošao s njim do pustinje. Nakon što su hodali nekoliko kilometara Krišna reĉe: »Narada, ţedan sam. Moţeš li mi donijeti malo vode?« »Poći ću smjesta, gospodine, i donijeti ti vode.« I tako Narada ode. Nedaleko odatle nalazilo se selo. Narada je u potrazi za vodom došao u selo i zakucao na jedna vrata. Otvorila mu je prekrasna mlada djevojka. Ugledavši je, Narada je istoga trena zaboravio da njegov uĉitelj ĉeka vodu, i da moţda umire od ţeĊi. Zaboravio je na sve i zapodjenuo razgovor s djevojkom. Cijelog se dana nije vraćao svom uĉitelju. Sutradan je ponovo bio u toj kući i razgovarao s djevojkom. Razgovor se razvio u ljubav. Narada je tada zamolio djevojĉina oca za njezinu ruku, te se njome oţenio, ţivio u selu i s njom izrodio djecu. Proteklo je tako punih dvanaest godina. Njegov je tast umro, a Narada naslijedio svu njegovu imovinu. Ţivio je, kako se ĉinilo da vjeruje, vrlo sretan ţivot sa svojom ţenom i djecom, poljima i stokom. Tada je nadošla poplava. Jedne se noći rijeka podigla, preplavila svoje obale i potopila cijelo selo. Kuće su se rušile, ljudi su bili nošeni i potapljani, sve je bilo nošeno bujicom. Narada je morao bjeţati. Jednom je rukom drţao svoju ţenu, a drugom svoje dvoje djece. Treće je dijete bilo na njegovim ramenima, te su tako pokušali prijeći strašnu bujicu. Nakon nekoliko koraka Narada je uvidio da je struja prejaka, a dijete koje je sjedilo na njegovim ramenima palo je, te bje odneseno bujicom. Vapaj oĉaja ote se iz Naradinih grudi. Pokušavajući spasiti nesretno dijete popustio je ostale, te su i oni bili izgubljeni. Naposljetku je i njegovu ţenu, koju on stezaše svom snagom, odnijela bujica, a njega izbacila na obalu rijeke, gdje je u dubokoj ţalosti plakao i tugovao. Uto zaĉuje njeţan glas iza svojih leda: »Dijete moje, gdje je voda? Pošao si po vrĉ vode, a ja ĉekam. Otišao si prije gotovo pola sata.« »Pola sata« uzvikne Narada. Punih je dvanaest godina prošlo njegovim umom, a svi ovi prizori odigrali su se u pola sata! I to je maya. (II. 120—21)

103

RASKIDANJE KOPRENE MAYE Ja sam potpun i savršen, i nikada nisam bio sputan — smiono propovijeda vedanta. Mislite li da ste sputani, takvi ćete i ostati. Spoznate li da ste slobodni, slobodni ćete i biti. Prema tome, cilj i svrha ove filozofije jest da nas navede na spoznaju kako smo oduvijek bili slobodni, i kako ćemo takvi zauvijek i ostati. Nikada se ne mijenjamo, nikada ne umiremo, niti smo se ikada rodili. Što su, dakle, sve ove promjene? Što nastaje od ovog pojavnog svijeta? Ovaj je svijet priznat kao prividan svijet, sputan vremenom, prostorom i uzrokovanjem, što se u vedanti naziva vivartavada: prividno dodavanje imena i oblika apsolutu. Apsolut se ne mijenja. U sićušnoj je amebi skriveno beskrajno savršenstvo. Amebom se naziva zbog svoje vanjštine. A od amebe do savršenog ĉovjeka, promjena se ne odvija u unutrašnjosti — ona ostaje ista, nepromjenjiva — već u vanjštini. Ovdje postoji jedan zaslon i neki prekrasan krajolik izvana. Na zaslonu postoji jedna malena rupica kroz koju moţemo samo na tren ugledati krajolik. Zamislimo da se rupica poĉne povećavati. S njezinim povećavanjem ukazuje se sve više i više krajolika, a kada zaslon posvema nestane, suoĉeni smo sa sveukupnošću krajolika. Ovaj prizor izvana je duša, a zaslon izmeĊu nas i krajolika maya — vrijeme, prostor i uzrokovanje. Negdje postoji malena rupica kroz koju mogu na ĉas ugledati dušu. Kako se rupica povećava, tako vidim sve više i više, a kada zaslona nestane, spoznajem da sam ja duša. Promjene u kozmosu, dakle, nisu promjene u apsolutu. One se odvijaju u prirodi. Priroda se razvija sve više i više sve dok se naposljetku apsolut ne poĉne oĉitovati. On postoji u svakome. Kod nekih se on jasnije oĉituje nego kod drugih. Cjelokupan je kozmos uistinu jedan. Govoreći o duši, reći da je ĉovjek nadmoćniji od ţivotinje ili od biljke potpuno je besmisleno. Sav je kozmos jedan. Kod biljaka je zapreka oĉitovanju duše vrlo velika, kod ţivotinja nešto manja, kod ĉovjeka još manja, kod uĉenih, duhovnih ljudi još manja, a kod savršenog ĉovjeka ona je posvema nestala. Sve naše borbe, vjeţbe, patnje, naslade, suze i osmijesi, sve što ĉinimo ili mislimo, usmjereno je tom cilju — raskinuću zaslona, povećavanju rupice i stanjivanju slojeva koji preostaju izmeĊu oĉitovanja i zbiljnosti s onu stranu. Naše djelovanje, stoga, nije osloboĊenje duše, već oslobaĊanje od spona. Slojevi oblaka zakrivaju Sunce, pa ipak ono ostaje nepromijenjeno. Djelovanje se vjetra sastoji u rastjerivanju oblaka, i što više oblaci

104

nestaju, to se više sunĉeva svjetla ukazuje. U duši nema nikakve promjene — ona je beskrajna, apsolutna, vjeĉna egzistencija, spoznaja i blaţenstvo. (I. 419—21) BOŢJA IGRA Ne krivite nikoga. Desi li se zlo, znajte da se Bog poigrava s vama, i budite iznimno sretni zbog toga. Nakon svake sreće dolazi patnja; one mogu biti daleko jedna od druge ili blizu jedna drugoj. Što je duša naprednija, to se brţe izmjenjuju sreća i patnja. Ono za ĉim ţudimo nije ni sreća ni patnja. Obje nas navode na zaborav naše istinske prirode. Obje su lanci — jedna ţeljezni, druga pak zlatni. S onu stranu obje nalazi se atman, koji ne poznaje ni sreću ni patnju. To su stanja, no stanja su u vjeĉnoj mijeni, a priroda je duše nepromjenjivo blaţenstvo i mir. Ne moramo to doseći, jer to već posjedujemo. Valja nam samo isprati neĉist i ugledati blaţenstvo. Ustrajte na sopstvu, jer samo tada moţete istinski voljeti svijet. Zauzmite vrlo, vrlo visoko stajalište. Spoznavši našu sveopću prirodu, na panoramu svijeta valja nam gledati sa savršenom mirnoćom. No to je samo djeĉja igra, i znamo da nas to ne moţe uznemiriti. Ako je umu drago veliĉanje, ozlojedit će ga prekoravanje. Svi su osjetilni uţici prolazni, ĉak i naslade uma. U nama samima jedini je uţitak, koji ne stoji u vezi ni sa ĉim, niti je o ma ĉemu ovisan. Savršeno je slobodan. To je blaţenstvo. Što nam je naše blaţenstvo dohvatljivije, to smo nadahnutiji. Naslada je sopstva ono što svijet naziva religijom. Unutrašnji, istinski kozmos neizmjerno je veći od vanjskog, koji je samo nejasna projekcija istinskog kozmosa. Svijet nije ni istinit ni neistinit, on je sjenka istine. »Fantazija je pozlaćena sjenka istine«, kazuje pjesnik. Ulazimo u svijet, i tada on za nas oţivljava. Same po sebi, stvari su neţive, jedino im mi darujemo ţivot, a potom se poput budala okrećemo, bojimo ih se ili u njima uţivamo. Ne budimo nalik onim ribaricama, koje su se, zadešene olujom na putu od trţnice do kuće, sklonile u cvjećarevom domu. Noćile su u sobi tik do vrta, a zrak je bio zasićen miomirisom cvijeća. Uzaludno su pokušavale otpoĉinuti, sve dok jedna od njih ne predloţi da nakvase svoje košare za ribu i postave ih pored svojih glava. Uĉinivši tako, sve su utonule u dubok san. Svijet je naša košara za ribu. Ne smijemo ovisiti o svijetu zbog našeg uţitka. Oni koji su o tome uistinu ovisni su tamasike, sputani. Pored njih postoje rajasike, samoljubivi,

105

koji uvijek govore samo o svom vlastitom ja. No ponekad oni ĉine dobra djela i mogu postati duhovni. Najuzvišeniji su, meĊutim, sattvike, u-sebe-zadubljeni, koji ţive iskljuĉivo u sopstvu. Ova tri svojstva — tamas, rajas i sattva [ništavnost, djelovanje i nadahnuće] — data su u svakoj osobi, a razliĉite osobine prevladavaju u razliĉitim sluĉajevima. Nemoguće je doţivjeti nasladu bez boli, dobro bez zla, jer ţivot je sam po sebi tek izgubljena ravnoteţa. Ono što mi ţelimo jest sloboda, a ne ţivot, naslada ili dobro. Svijet je beskrajan, bez poĉetka i kraja, vjeĉno mreškanje vode na beskrajnom jezeru. U ovom jezeru ima još nedokuĉenih dubina u kojima je ravnoteţa ponovo uspostavljena, no mreškanje na površini uvijek je prisutno. Napori da se ponovo uspostavi ravnoteţa proteţu se u vjeĉnost. Da bismo ponovo uspostavili izgubljenu ravnoteţu valja nam odolijevati tamasu putem rajasa, a potom pobijediti rajas putem sattve, mirnog stanja koje će rasti sve dok sve ostalo ne išĉezne. Napustite veze. Postanite sinom Boţjim, budite slobodni, i tek tada ćete moći »ugledati oca«, kao što je to uzmogao Isus. Beskrajna je snaga u vjeri i Bogu. Izbjegavajte slabost i ropstvo. Vi ste duša jedino ako ste slobodni, bit ćete besmrtni jedino ako ste slobodni, Bog postoji jedino ako je slobodan. Svijet postoji zbog mene, a ne ja zbog svijeta. Dobro i zlo naši su suţnji, a ne mi njihovi. U prirodi je neĉovjeka da ostane tamo gdje jest. U prirodi je ĉovjeka da teţi k dobru i izbjegava zlo. U prirodi je Boga da ne traţi niti jedno, već da bude blaţen u vjeĉnost. Budimo Bog! Uĉinite svoje srce oceanom, poĊite s onu stranu svih triĉarija ovog svijeta. Budite ludo sretni ĉak i onda kada se radi o zlu. Sagledajte svijet poput slike i uţivajte potom u njegovoj ljepoti, znajući da na vas ništa ne moţe štetno djelovati. Znate li što je dobro? Ono je poput staklenih perli koje djeca pronalaze u kaljuţi. Gledajte svijet s mirnom samodopadnošću. Sagledajte dobro i zlo kao istovrsno, i jedno i drugo jedino kao »Boţju igru«. Uţivajte u svemu . (VII. 11—13) BILJEŠKA 1.

Mahabharata, Vanaparvan, 313.116.

106

VI. Karma Yoga (Put djelovanja) KARMA I NJEZIN UĈINAK NA KARAKTER Rijeĉ karma izvedena je iz sanskrtske rijeĉi kri koja znaĉi »ĉiniti, raditi«. Sve je djelovanje karma. U tehniĉkom smislu, ova rijeĉ podjednako oznaĉava posljedice djelovanja. S obzirom na metafiziku, ona ponekad znaĉi posljedice ĉiji su uzroci bila naša minula djela. U karma yogi jednostavno se radi o rijeĉi karma sa znaĉenjem »djelovanje«. Svrha je ĉovjeĉanstva spoznaja. Ona je jedini ideal koji pred nas postavlja istoĉnjaĉka filozofija. Cilj ĉovjeka nije naslada, već spoznaja. Naslada i sreća imaju svoj kraj. Pogrešno je smatrati da je naslada cilj. Uzrok je svim patnjama koje susrećemo u svijetu pogrešno mišljenje kako je naslada ideal za koji se valja boriti. Nakon nekog vremena ĉovjek otkriva da ono prema ĉemu ide nije sreća, već spoznaja, da su naslada i bol veliki uĉitelji, te da od zla uĉi koliko i od dobra. Promiĉući njegovom dušom, naslada i bol ostavljaju u njoj razliĉite prizore, a rezultat tih sjedinjenih dojmova je ono što nazivamo ĉovjekovim »karakterom«. Uzmete li karakter ma kojeg ĉovjeka, uvidjet ćete da je on tek skupnost teţnji, sveukupnost sklonosti svog uma. Otkrit ćete da su patnja i sreća podjednaki ĉimbenici u uobliĉavanju karaktera. Dobro i zlo imat će jednakog udjela u oblikovanju karaktera, a u nekim sluĉajevima patnja će biti veći uĉitelj nego sreća. Prouĉavajući najveće karaktere koje je ovaj svijet dao, usuĊujem se reći, u najvećem broju sluĉajeva ustvrdit ćemo kako je patnja pruţila veću pouku nego sreća. Siromaštvo je bolje pouĉavalo nego bogatstvo. Udarci su rasplamsavali unutrašnji plam više no što je to uĉinilo veliĉanje. Ova je spoznaja, iznova, svojstvena ĉovjeku. Nijedna spoznaja ne dolazi izvana, sve je dato u unutrašnjosti. Ono za što kazujemo da ĉovjek spoznaje, valjalo bi, izraţeno strogo psihološkim jezikom, znaĉiti ono što on uviđa ili razotkriva. Ono što ĉovjek saznaje uistinu je ono što otkriva skidajući koprenu sa svoje vlastite duše, rudnika beskonaĉne spoznaje. Kaţemo da je Newton otkrio gravitaciju. Je li ona sjedila negdje u kutu, oĉekujući Newtona? Ona je postojala u njegovu vlastitom umu. U pravom trenutku on ju je otkrio. Sva spoznaja do koje je svijet ikada došao dolazi iz

107

uma. Beskonaĉna biblioteka kozmosa data je u vašem vlastitom umu. Vanjski je svijet samo poticaj, prilika koja vas navodi na prouĉavanje vašeg vlastitog uma, dok je predmet vašeg prouĉavanja stalno prisutan u vašem umu. Padanje jabuke sa stabla dalo je Newtonu poticaj da se dade na prouĉavanje svog vlastitog uma. Preinaĉivši sve prethodne spone mišljenja u svom umu, otkrio je meĊu njima novu vezu, koju nazivamo zakonom gravitacije. U pitanju nije bila ni jabuka, ni bilo što u središtu Zemlje. Spoznaja postoji u umu poput vatre u komadiću kremena. Poticaj je trenje koje je iznosi na vidjelo. Tako je i sa svim našim osjećajima i djelima. Naše suze i osmijesi, naše radosti i jadi, naše jadikovke i smijeh, naše klevete i dobroĉinstva, naša veliĉanja i prekoravanja — spokojno prouĉavajući naša vlastita sopstva otkrit ćemo da je svaki od ovih osjećaja pod utjecajem mnogobrojnih udaraca proizašao iz naše unutrašnjosti. Ishod je ono što mi jesmo. Svi udarci, zajedno uzeti, nazivaju se karmom — djelovanjem. Svaki je mentalni i tjelesni udarac zadan duši, kojim je u njoj kresnuta vatra, putem kojeg je otkrivena njezina vlastita snaga i spoznaja, karma — rijeĉ koja se upotrebljava u svom najširem smislu. Prema tome, svi mi sve vrijeme ĉinimo karmu. Govorim vama: to je karma. Vi slušate: to je karma. Dišemo: to je karma. Hodamo: to je karma. Sve što ĉinimo, bilo u tjelesnom ili mentalnom smislu, jest karma, koja na nama ostavlja svoje tragove. (I. 27—29)

TAJNA KARME Ma kojim se poslom bavili naš je um baĉen u valovlje, a kad posao privedemo kraju, pomislit ćemo kako je valovlje išĉezlo. Ne, ono nije nestalo, ono je postalo profinjenije, [jedva zamjetljivo], no još uvijek prisutno. Pokušavamo li se prisjetiti posla, valovlje se ponovo pojavljuje. Prema tome, ono je bilo ovdje — u protivnom ne bi bilo sjećanja. Svako djelo, svaka misao, pozitivna ili negativna, ostaje zapamćena, jedva zamjetljiva, te se pohranjuje u sjećanju. I sretne i nesretne misli nazivaju se bolnim zaprekama, jer, u skladu s yoginima, na kraju nanose bol. Svaka sreća koja proizlazi iz osjetila naposljetku će sa sobom donijeti bol. Svaka će nas naslada uĉiniti pohlepnima, a posljedica je naše pohlepnosti bol. Ljudskim ţudnjama nema granice. Ĉovjek nastavlja ţudjeti, a kada stigne do toĉke u kojoj ţudnja ne moţe biti utoljena, osjetit će bol kao posljedicu. Stoga, sveukupnost dojmova, dobrih ili zlih, yogini smatraju bolnim zaprekama. Oni zapreĉuju put k slobodi duše. (I. 243)

108

FILOZOFIJA KARME Uĉenik: Gospodine, zbog ĉega je nuţno drugima ĉiniti dobro? Svami Vivekananda: Nuţno je za vaše vlastito dobro. Razmišljajući o tijelu kao neĉemu što je posvećeno sluţenju drugima — tijelu, koje samodopadljivo poistovjećujemo sa ja — zaboravljamo naš vlastiti ja, što će naposljetku uzrokovati gubitak svjesnosti o tjelesnom. Što usredotoĉenije razmišljamo o dobrobiti ostalih, to smo zaboravljiviji prema nama samima. Na ovaj ćete naĉin, proĉišćavajući postepeno svoje srce putem djelovanja, osjetiti da vaše vlastito sopstvo proţima sva bića i sve stvari. Upravo ĉinjenje dobra drugima otvara put, naĉin otkrivanja vlastitog sopstva ili atmana. Spoznajte to kao jedan od duhovnih postupaka, disciplinu obistinjenja Boga. Svrha je ovog postupka, pored toga, i obistinjenje vlastitog sopstva. Podjednako kao što se ovaj cilj postiţe jnanom (spoznajom), bhaktijem (odanošću) i tako dalje, postiţe se i djelovanjem za dobro drugih. Uĉenik: Ali gospodine, nastavim li se predavati danonoćnom razmišljanju o drugima, kada ću razmišljati o atmanu? Ostanem li i dalje potpuno zaokupljen pojedinim i relativnim, kako ću spoznati atman, koji je apsolutan? Svamiji: Najviši je cilj svih disciplina, svih duhovnih puteva, postizanje spoznaje atmana. Kada biste putem odanosti sluţenju drugima i proĉišćavanjem svoga srca takvim djelovanjem postigli viziju svih bića kao vlastitog sopstva, što bi preostalo na putu dostizanja obistinjenja sopstva? Biste li rekli da je obistinjenje sopstva stanje u kojem se postoji poput nedjelatne tvari, poput ovog zida ili ovog komada drva? Uĉenik: Premda to nije pravo znaĉenje, ipak se ono, o ĉemu sveti spisi govore kao o povlaĉenju sopstva u svoju istinsku prirodu, sastoji u obustavljanju svih funkcija uma i sveg djelovanja. Svamiji: Da, stanje samadhija o kojem govore sveti spisi uistinu nije lako postići. Kada se ono, iako vrlo rijetko, pojavi kod nekoga, ne potraje zadugo. Prema tome, ĉime će ta osoba biti nadalje zaokupljena? Nakon spoznavanja stanja koje opisuju sveti spisi, svetac sagledava sopstvo u svim postojećim bićima, i u tom se saznanju posvećuje sluţenju, tako da se svaka karma što je preostala za rješavanje putem tijela moţe iscrpiti. To je stanje upravo ono što ga autori šastri [svetih spisa] opisuju kao đivanmukti, »slobodan za ţivota«.

109

Uĉenik: Tako se naposljetku, gospodine, radi o tome, da bez postizanja stanja Ċivanmuktija djelovanje za dobro drugih nikada ne moţe biti izvršavano u svom najtoĉnijem smislu. Svamiji: Da, tako kazuju šastre. No one isto tako kazuju da djelovanje, ili sluţenje, za dobro drugih vodi k stanju Ċivanmuktija. U protivnom ne bi bilo potrebno od strane šastri da nas pouĉavaju zasebnom putu vjerske djelatnosti, zvanom karma yoga . (VII. 111-13)

ĈIN I NJEGOVA TAJNA Jedna je od najvećih pouka koju sam dobio u ţivotu poklanjanje paţnje naĉinu rada podjednako kao i njegovom konaĉnom cilju. Ĉovjek koji me je tome pouĉio bio je velik, a njegov vlastiti ţivot praktiĉko je dokazivanje ovog uzvišenog naĉela, iz kojeg sam uvijek zadobivao vrijedne pouke. I ĉini mi se da u njemu leţi sva tajna uspjeha: poklanjati naĉinu onoliko paţnje koliko i konaĉnom cilju. Velika greška u našem ţivotu sastoji se u tome da smo izuzetno privuĉeni idealom; cilj toliko opĉinjava, toliko je zamaman, toliko je velik na našem mentalnom obzorju, da detalje posvema gubimo iz vida. No kada god doĊe do neuspjeha, analiziramo li ga kritiĉki, otkrit ćemo da je u devedeset i devet posto sluĉajeva uzrok tome bilo nepoklanjanje paţnje naĉinu. Prikladna paţnja posvećena uglaĊivanju i jaĉanju naĉina jest ono što nam je potrebno. Odgovarajućim naĉinom konaĉni se cilj mora postići. Zaboravljamo da je uzrok taj koji izaziva posljedicu. Posljedica ne moţe nastati sama po sebi. Ako uzroci nisu ispravni, stvarni i uplivni, posljedice neće biti. (II. 1)

NAUK KARMA YOGE Karma yoga nauĉava: »Ne napuštajte svijet. Ţivite u njemu, upijajte utjecaje što je više moguće, no ako je to zbog vaše vlastite naslade, uopće ne djelujte.« Naslada ne bi smjela biti ciljem. Zatomite ponajprije svoje sopstvo i shvatite tada cjelokupan svijet kao svoje vlastito biće. Kao što su stari kršćani obiĉavali govoriti: »Starac mora umrijeti.« Ovaj je starac sebiĉna pomisao kako je sav svijet stvoren za naš uţitak. Budalasti roditelji pouĉavaju svoju djecu molitvi: »O Boţe, koji si stvorio ovo Sunce i ovaj Mjesec za mene,« — kao da Bog nije imao što drugo ĉiniti već sve stvarati za tu djecu. Ne pouĉavajte svoju djecu takvim besmislicama. A opet postoje ljudi budalasti u

110

drugom pogledu. Oni nas uĉe tome kako su sve ove ţivotinje stvorene da bismo ih mi ubijali i njima se prehranjivali, te da ovaj kozmos postoji zbog ĉovjekove naslade. Sve su to budalaštine. Tigar bi tako mogao reći: »Ĉovjek je stvoren zbog mene,« te moliti: »O Boţe, kako su zli ovi ljudi koji ne dolaze i ne postavljaju se pred mene da ih proţdrem! Oni krše tvoj zakon.« Ako je svijet stvoren zbog nas, i mi smo stvoreni zbog njega. Najgrešnija pomisao koja nas pritišće jest ta da je svijet stvoren zbog naše naslade. Ovaj svijet ne postoji zbog nas. Milijuni ljudi umiru i nestaju iz svijeta svake godine, a svijet to ne osjeća, jer ih milijuni drugih zamjenjuju na njihovom mjestu. Svijet je stvoren za nas jednako tako kao i mi za njega. Da bi se pravilno djelovalo potrebno je, stoga, ponajprije odbaciti misao sklonosti. Zatim, ne valja se upletati u sukob. Ponašajte se kao svjedok i nastavite djelovati. Moj je uĉitelj obiĉavao govoriti: »Odnosite se prema svojoj djeci poput dadilje.« Dadilja će prihvatiti vaše dijete, maziti ga, igrat će se s njim i odnosit će se prema njemu s takvom njeţnošću kao da je njezino vlastito. No ĉim joj otkaţete, ona je spremna sa svim svojim stvarima krenuti iz kuće. Sve što je postojalo u obliku sklonosti biva zaboravljeno. Ostavljanje vaše djece i preuzimanje druge, prosjeĉnoj dadilji neće zadati ni najmanji duševni bol. Tako biste se i vi trebali odnositi prema svemu što smatrate svojim vlastitim. Vi ste nalik dadilji. Vjerujete li u Boga, vjerujte da sve ove stvari koje smatrate svojima zapravo pripadaju njemu. (I. 88—89)

KARMA YOGA U SKLADU S GlTOM Koje je znaĉenje ideje »djelovati bez motiva«? U današnje je vrijeme mnogi shvaćaju u smislu da se djelovati mora na takav naĉin kako ni naslada ni patnja ne bi mogle utjecati na um. Ako je ovo pravo znaĉenje, za ţivotinje bi se moglo reći da djeluju bez motiva. Neke ţivotinje proţdiru svoje vlastito potomstvo i pritom ne osjećaju baš nikakvih duševnih boli. Kradljivci upropaštavaju druge ljude lišavajući ih njihova vlasništva, no kada bi oni bili bešćutni za uţitak ili bol, takoĊer bi djelovali bez motiva. Ako je to znaĉenje, tada bi se onaj koji ima bešćutno srce, najgori od svih zloĉinaca, mogao smatrati osobom koja djeluje bez motiva. Zidovi nemaju osjećaja naslade niti patnje, nema ga niti kamen, pa ipak se ne moţe reći da oni djeluju bez motiva. U gore izloţenom smislu, nauk je moćan instrument u rukama bezboţnika. Oni će nastaviti

111

ĉiniti zla djela i tvrditi kako djeluju bez motiva. Kada bi smisao djelovanja bez motiva uistinu bio takav, uĉenja Gite izlagala bi strašan nauk. Dakako, to nije pravo znaĉenje. Gita pouĉava karma yogi. Djelovati bismo trebali putem yoge [koncentracije]. Kod takve koncentracije pri djelovanju [karma yoga] nema svjesnosti o prisutnosti niţeg ja. Svjesnost da se ĉini ovo ili ono nikada nije prisutna ako se djeluje putem yoge. Zapadni ljudi ovo ne razumiju, te kazuju: »Ako nema svjesnosti o ja, ako je ovaj ja nestao, kako onda ĉovjek moţe djelovati?« Djeluje li se, meĊutim, s koncentracijom, gubeći pritom svu svjesnost o samom sebi, ĉin koji se vrši bit će neizmjerno bolji, što je svatko mogao osjetiti u vlastitom ţivotu. Mnoga djela ĉinimo podsvjesno, primjerice probavljanje hrane, mnoga druga svjesno, a neka pak udubljujući se u samadhi, gdje nema svjesnosti o niţem ja. Zadubi li se slikar u svoje platno u potpunosti, gubeći pritom svjesnost o svom ja, bit će u stanju stvarati remek-djela. Dobar kuhar usredotoĉuje sve svoje sopstvo na hranu koju pripravlja, te tako za neko vrijeme gubi svjesnost o svemu ostalom. No takvi su ljudi u stanju obavljati samo jedan ĉin savršeno, ĉin na koji su navikli. Gita pouĉava da bi na taj naĉin valjalo vršiti sva djela. Onaj koji putem yoge postaje jedno s Bogom, izvršava sav svoj ĉin toneći u koncentraciju, i ne traţi pritom nikakvu osobnu korist. Takvo izvršavanje ĉina donosi svijetu samo dobro — iz njega ne moţe proizaći nikakvo zlo. Oni koji djeluju tako, nikada ne ĉine ništa zbog sebe samih. Ishod svakog djelovanja izmiješan je s dobrom i zlom. Nema dobrog djela koje u sebi ne nosi i primjesu zla. Nalik dimu što okruţuje vatru, nešto zla uvijek prianja uz djelovanje. Trebali bismo se upustiti u takvo djelo koje donosi najveću koliĉinu dobra i najmanju mjeru zla. Arjuna je ubio Bhišmu i Dronu. Da se to nije dogodilo, Durvodhanu ne bi bilo moguće pobijediti, a snaga zla trijumfirala bi nad snagom dobra, te bi tako velika nevolja snašla cijelu zemlju. Ĉitamo Gitu uz svjetlost svijeće, a brojne kukce plamen saţiţe nasmrt. Tako postaje vidljivo da zlo uvijek prianja uz djelovanje. Oni koji djeluju bez svjesnosti o svom niţem ja nisu pod utjecajem zla, jer djeluju za dobrobit svijeta. Djelovanje bez motiva, nezavisno djelovanje, donosi najuzvišenije blaţenstvo i slobodu. Ovoj nas tajni karma yoge u Giti pouĉava Sri Krišna. (V. 247-49)

112

DJELOVANJE RADI DJELOVANJA Ĉovjek djeluje potaknut razliĉitim motivima. Djelovanje lišeno motiva ne postoji. Neki ljudi ţele steći slavu i djeluju za nju. Drugi pak ţele novac i djeluju za njega. Neki drugi ţele posjedovati moć i zato djeluju. Neki ţele dospjeti u carstvo nebesko i djeluju kako bi to i ostvarili. Ostali pak ţele ostaviti za sobom ime, nakon svoje smrti, kao što je to obiĉaj u Kini, gdje ĉovjek ne stjeĉe titulu sve dok ne umre, što je naposljetku i bolje nego kod nas. Kada tamo ĉovjek uĉini nešto vrlo dobro, njegovom pokojnom ocu ili djedu dodjeljuju plemićku titulu. Neki ljudi djeluju radi toga. Neki sljedbenici odreĊenih muhamedanskih sljedbi tokom cijelog ţivota djeluju da bi stekli veliku grobnicu. Drugi pak djeluju za pokoru. Ĉine najrazliĉitije nemoralne stvari, zatim podiţu hram ili darivaju svećenike kako bi se iskupili i dobili od njih propusnicu za carstvo nebesko. Smatraju kako će ih ovakva dobroĉinstva oĉistiti, i kako će, usprkos svojoj grešnosti, proći bez kazne. Takvi su neki od motiva djelovanja. Djelujte radi samog djelovanja. U svakoj zemlji postoje pojedinci koji su uistinu sol zemlje, koji djeluju radi samog djelovanja i ne mare ni za ime, ni za slavu, niti za dospijevanje u nebesko carstvo. Oni djeluju samo radi toga što će iz njihovog djelovanja proizaći dobro. Drugi ĉine dobro siromašnima i pomaţu ĉovjeĉanstvu potaknuti još uzvišenijim motivima, jer vole dobro i vjeruju u ĉinjenje dobra. Ţudnja za imenom i slavom u pravilu rijetko donosi trenutne rezultate, oni će nas stići tek kada ostarimo i kada smo gotovo skonĉali sa ţivotom. Ne zadobiva li ĉovjek nešto iako djeluje bez ikakva sebiĉnog motiva na umu? Dakako, zadobiva najuzvišenije. Nesebiĉnost je daleko unosnija, samo što ljudi nemaju strpljenja provesti je u djelo. Unosnija je ĉak i u pogledu zdravlja. Ljubav, istina i sebiĉnost nisu samo moralni slikoviti izrazi. One oblikuju naš najuzvišeniji ideal, jer u njima leţi oĉitovanje snage. Sva se proizlazeća snaga što proistjeĉe iz sebiĉnog motiva rasipa. Ona neće biti uzrokom vraćanja vaše snage. No obuzda li se sebiĉnost, snaga će se razvijati. Ovaj samonadzor teţit će k stvaranju moćne volje karaktera koji moţe tvoriti jednog Krista ili Buddhu. Budalasti ljudi ne znaju ovu tajnu. (I. 31-33)

BITI NEZAVISAN Budite nezavisni. Pustite stvari da djeluju; pustite moţdane centre da djeluju; djelujte neprekidno, no ne dozvolite da valovi nadvladaju vaš um. Djelujte poput stranca u ovoj

113

zemlji, poput posjetioca. Djelujte neprestano, no ne vezujte se. Ropstvo je straviĉno. Ovaj svijet nije naše stanište, već samo jedna od brojnih postaja kroz koje prolazimo. Zapamtite staru izreku sankhva filozofije: »Sva priroda postoji radi duše, a ne duša radi prirode.« Istinski je razlog postojanja prirode odgajanje duše. Drugog znaĉenja nema. Priroda je ovdje jer duša mora crpiti spoznaju, i putem nje se osloboditi. Zapamtimo li ovo zauvijek, nikada nećemo zavisiti od prirode. Spoznat ćemo da je priroda knjiga koju nam valja proĉitati, te da ona za nas nema više vrijednosti od onog trena kada smo stekli potrebno znanje. Djelujte poput gospodara, a ne poput roba. Djelujte neprestano, no ne obavljajte posao roba. Zar ne vidite kako svi djeluju? Nitko ne moţe biti posvema miran. Devedeset i devet posto ĉovjeĉanstva djeluje poput robova, a rezultat toga je patnja. Sve je to sebiĉno pregnuće. Djelujte kroz slobodu! Djelujte kroz ljubav! Rijeĉ ljubav iznimno je teško shvatiti. Ljubav nikada ne nadolazi sve dok ne postoji sloboda. U robu ne moţe postojati istinska ljubav. Kupite li roba, okujete li ga u lance i natjerate li ga da radi za vas, radit će kao rob, no u njemu neće biti ljubavi. Tako je i s nama. Kada mi sami, poput robova, djelujemo za stvari ovoga svijeta, u nama ne moţe biti prisutna ljubav, i naše djelovanje nije istinsko. To vaţi za djelo za naše roĊake i prijatelje i za djelo za nas same. Sebiĉno je djelo djelo roba. A ima i naĉina da se to ispita: svaki ĉin ljubavi zauzvrat donosi sreću i blaţenost. Stoga, istinska ljubav ne moţe nikada djelovati tako da nanese bol ljubavniku ili ljubljenom. Pretpostavimo da muškarac voli ţenu. Priţeljkuje je svu posjedovati samo za sebe i neizmjerno je ljubomoran na svaki njezin pokret. On ţeli da ona sjedi pored njega, da stoji pored njega, da jede i da se kreće na njegovu zapovijed. On je njezin rob i ţeli je imati za svog roba. To nije ljubav, već vrsta morbidne ljubavi roba, koja se neopazice podmeće kao ljubav. To ne moţe biti ljubav, jer ona je bolna. Ne ĉini li ţena ono što muškarac ţeli, njemu to nanosi bol. U ljubavi nema tegobnog djelovanja, ljubav donosi jedino djelovanje blaţenstva. Nije li tako, onda to nije ljubav, već pogrešno shvaćanje ljubavi. Ako ste uspjeli zavoljeti svog muţa, svoju ţenu, svoju djecu, cijeli svijet, kozmos, na takav naĉin da se u vama ne poraĊa bol i ljubomora, i nikakav sebiĉan osjećaj, tada ste pripravni biti nezavisni. Krišna kazuje: »Pogledaj me, Arjuna! Prestanem li djelovati makar na tren, sav će kozmos umrijeti. Djelovanjem ništa ne mogu zadobiti. Ja sam jedini Bog. Ali zašto djelujem? Zato što volim svijet.«2 Bog je nezavisan jer voli. Upravo nas ta istinska

114

ljubav ĉini nezavisnima. Gdje god postoji zavisnost, prianjanje uz stvari ovog svijeta, valja vam znati da je sve to samo tjelesno privlaĉenje sklopova ĉestica tvari — nešto što dva tijela sve vrijeme privlaĉi sve bliţe i bliţe, te ako oni ne doĊu dovoljno blizu jedno drugom, izazvat će bol. No tamo gdje postoji istinska ljubav, ona ne poĉiva na tjelesnoj zavisnosti. Takvi ljubavnici mogu biti udaljeni tisućama kilometara jedno od drugog, no njihova će ljubav svejedno biti ista. Ona ne umire i nikada neće izazvati bol. Postizanje ovakve nezavisnosti gotovo da je ţivotno djelo, no ĉim smo dotle pristigli, postigli smo cilj ljubavi i postali slobodni. Traţite li od svoje djece nešto zauzvrat za ono što ste im darovali? Djelovati za njih vaša je duţnost i tu je tome kraj. Ma što god ĉinili za odreĊenu osobu, grad ili drţavu, zauzmite isti stav što ste ga zauzeli u pogledu svoje djece — ne oĉekujte ništa zauzvrat. Uzmognete li postojano zauzimati stav davaoca, u kojem je sve što dajete svijetu dar bez uzdarja, bez ikakve pomisli na uzvraćanje, tada će vam vaše djelovanje donijeti nezavisnost. Zavisnost postoji jedino tamo gdje oĉekujemo uzvraćanje . (I. 56—59)

SVATKO JE VELIK NA SVOM VLASTITOM MJESTU Jedan se kralj obiĉavao propitivati kod svih sannvasina koji su pristizali u njegovu zemlju: »Koji je ĉovjek uzvišeniji — onaj koji napušta svijet, te postaje sannvasin, ili onaj koji nastavlja ţivjeti u svijetu, te obavlja svoje duţnosti domaćina?« Mnogi su mudri ljudi tragali za rješenjem ovog pitanja. Neki su tvrdili kako je sannvasin uzvišeniji, našto je kralj zahtijevao dokaze njihovim tvrdnjama. Kako nisu mogli podastrijeti nikakvih dokaza, kralj im naloţi da se oţene i postanu domaćini. Tada pristigoše drugi i rekoše: »Domaćin koji izvršava svoje duţnosti je uzvišeniji ĉovjek.« I od njih je kralj zahtijevao dokaze. Kako ne uzmogoše dati dokaza, kralj ih prisili da se oţene i smire kao domaćini. Naposljetku pristigne mlad sannvasin, a kralj se sliĉno propita i u njega. Mladić odgovori: »Svatko je, kralju, velik na svom vlastitom mjestu.« »Dokaţi mi«, zahtijevao je kralj. »Dokazat ću ti«, uzvrati sannvasin, »no ti najprije moraš ţivjeti nekoliko dana kao što ja ţivim, kako bih ja bio u stanju dokazati ono o ĉemu govorim.« Kralj pristade i pode sa sannvasinom van granica svog kraljevstva. Prošli su tako mnoge zemlje, dok naposljetku nisu stigli u veliko kraljevstvo. U prijestolnici toga kraljevstva upravo se odvijala velika sveĉanost. Kralj i sannvasin zaĉuše zvuk bubnjeva i glazbu, te

115

izvikivaĉe. Ljudi su se u sveĉanim odorama okupili na ulicama. U toku je bilo sveĉano proglašenje. Kralj i sannvasin zastadoše da vide što se to ovdje zbiva. Izvikivaĉ je glasno obznanjivao da se kraljevna, kći kralja te drţave, sprema izabrati supruga, izmeĊu mnogobrojnih što se pred njom okupiše. Bio je to drevni obiĉaj u Indiji da kraljevne na ovakav naĉin biraju sebi supruţnike. Svaka je kraljevna imala odreĊene predodţbe o tome kakvog bi ĉovjeka ţeljela za supruga. Neke bi uzimale najljepšeg muškarca, neke najuĉenijeg, druge pak najbogatijeg i tako dalje. Svi kraljevići iz susjednih kraljevstava odijevali bi svoja najbolja odijela i predstavljali se kraljevni. Ponekad su i oni imali svoje vlastite izvikivaĉe koji su nabrajali njihove vrline i razloge zbog kojih su se nadali da će ih kraljevna izabrati. Kraljevnu su, u najsjajnijoj odori, nosili na nosiljci, dok je ona gledala kraljeviće, i o njima slušala. Ako nije bila zadovoljna onim što je vidjela ili ĉula, rekla bi svojim nosaĉima, »Dalje«, te se ne bi više obazirala na odbijenog prosca. Ako je pak bila zadovoljna jednim od njih, bacila bi mu oko vrata vijenac cvijeća, te bi izabrani postao njezinim muţem. Kraljevna zemlje u koju su naš kralj i sannvasin prispjeli upravo je priredila jednu takvu zanimljivu sveĉanost. Ona bijaše najljepša kraljevna na svijetu, a njezin je suprug nakon smrti njezina oca trebao postati vladarom kraljevstva. Zamisao ove kraljevne bila je udati se za najljepšeg mladića, no nije mogla naći ni jednog ĉija bi je ljepota zadovoljila. Ovakva su se okupljanja odrţala već nekoliko puta, ali kraljevna nije mogla izabrati muţa. Ovo je okupljanje bilo najsveĉanije od svih dotad odrţanih, i prisustvovalo je više ljudi no ikada ranije. Kraljevna je tako stupila na nosiljku, a nosaĉi je ponesoše od mjesta do mjesta. Ĉinilo se da ona ne mari ni za koga, i svi bijahu razoĉarani uvidjevši da će i ovaj skup završiti neuspjehom. Upravo tada jedan mladić, sannvasin, ĉija je ljepota sjala kao da se Sunce spustilo na Zemlju, pristupi i stade u ugao meĊu okupljene, promatrajući što se zbiva. Kraljevnina nosiljka bijaše upravo u blizini, a ĉim ona ugleda prekrasnog sannvasina stade i baci mu cvjetni vijenac oko vrata. Mladi sannvasin uto dohvati vijenac, te ga odbaci uzvikujući: »Kakva je ovo glupost? Ja sam sannvasin. Što meni znaĉi brak?« Kralj te zemlje pomisli da je mladić moţda siromašan, pa se ne usuĊuje oţeniti kraljevnom, te mu reĉe: »S mojom kćeri ide i pola mojeg kraljevstva, a ĉitavo nakon moje smrti!«, i stavi mu

116

ponovo vijenac. Mladić ga ponovo odbaci, rekavši: »Glupost! Ne ţelim se oţeniti«, te ţurnim koracima napusti skup. Uto se kraljevna toliko silno zaljubi u ovog mladića, da reĉe: »Udat ću se za ovog ĉovjeka ili ću umrijeti!«, te poĊe za njim ne bi li ga povratila. Naš drugi sannvasin, koji je doveo kralja, nato reĉe: »Kralju, poĊimo za ovim parom.« Hodali su tako za njima, na priliĉnom odstojanju. Mladi sannvasin koji je odbio oţeniti kraljevnu, zamaĉe nekoliko kilometara izvan grada. Kada je stigao do šume, uĊe u nju. Kraljevna ga je slijedila, a naša su dvojica slijedila oboje. Mladi je sannvasin dobro poznavao šumu i znao sve zamršene šumske puteve. Naglo je krenuo jednim od njih i nestao, a kraljevna više nije mogla pronaći izlaz. Nakon dugotrajnog traganja ona sjedne pod drvo i zaplaka, jer se više nije znala vratiti. Uto pristigoše naš kralj i drugi sannvasin, te joj rekoše: »Ne plaĉi. Mi ćemo ti pokazati izlaz iz šume, samo sada je premraĉno da bismo pronašli put. Ovdje je veliko drvo. Hajdemo poĉinuti pod njim, a izjutra ćemo rano poći i pokazati ti put.« Na drvetu pod kojim se oni smjestiše ţivio je ptić sa svojom ţenom i tri mlada u gnijezdu. Maleni ptić pogleda dolje, te ugleda troje ljudi kako sjede pod drvetom, pa reĉe svojoj ţeni: »Draga moja, što da napravimo? Ovdje su neki gosti u kući, a zima je, i mi nemamo vatre da se ogriju.« Rekavši to, odleti i donese malo gorućeg drveta za potpalu u svom kljunu, te ga ispusti pred svoje goste, koji dodadoše nešto ogrjeva i naloţiše razbuktalu vatru. Ali ptić nije bio zadovoljan uĉinjenim, pa ponovo reĉe ţeni: »Draga moja, što da napravimo? Nemamo baš ništa da im dademo za jelo, a oni su zacijelo gladni. Mi smo domaćini, naša je duţnost nahraniti svakoga tko stigne u kuću. Moram uĉiniti ono što je u mojoj moći. Dat ću im svoje tijelo.« Tako se baci posred vatre i izdahne. Gosti ga vidješe kako pada, pokušaše ga spasiti, no on bijaše za njih prebrz. Ţena malenog ptića vidje što je njezin muţ uĉinio, pa reĉe: »Ovdje ih je troje, a samo jedna malena ptiĉica za jelo. To neće biti dovoljno. Moja je duţnost kao ţene ne dozvoliti da napori mog muţa budu uzaludni. Neka im i moje tijelo.« Tako i ona pade u vatru i nasmrt se opeĉe. Vidjevši što se dešava, te da svejedno nema dovoljno jela za sva tri gosta, troje mladunaca rekoše: »Naši su roditelji uĉinili što su mogli, pa opet to nije dovoljno. Naša

117

je duţnost nastaviti djelo naših roditelja. Neka im i naša tijela.« Tako i oni jurnuše u vatru. Zapanjeni prizorom, troje ljudi nikako nije moglo izjesti ove ptiĉice. Provedoše tako noć bez hrane, a izjutra kralj i sannvasin pokazaše kraljevni put, te se ona vrati svom ocu. Tada sannvasin reĉe kralju: »Kralju, vidio si da je svatko velik na svom vlastitom mjestu. Ţeliš li ţivjeti u svijetu, ţivi poput ovih ptica, u svakom trenutku pripravan ţrtvovati sebe radi drugih. Ţeliš li se odreći svijeta, budi poput onog mladića kojem najljepša ţena i kraljevstvo nisu znaĉili ništa. Ţeliš li biti domaćin, smatraj svoj ţivot ţrtvom za dobrobit drugih, a izabereš li ţivot odricanja, ne gledaj ljepotu, bogatstvo i moć. Svatko je velik na svom vlastitom mjestu, a duţnost jednog nije i duţnost drugog.« (I. 47—51) OSVJEDOĈENOST KARMA YOGINA Za uzvišena djela potrebno je troje. Prvo, osjećajte iz srca. Što je to u intelektu ili razumu? Ide nekoliko koraka naprijed, a zatim stane. No nadahnuće dolazi iz srca. Ljubav otvara i najjaĉa vrata. Ljubav predstavlja ulaz u sve tajne kozmosa. Osjećajte, stoga, moji toboţnji reformatori, moji toboţnji rodoljubi! Osjećate li? Osjećate li da su milijuni i milijuni potomaka bogova i mudraca postali bliski susjedi neljudima? Osjećate li da danas gladuju milijuni ljudi, i da su milijuni gladovali stoljećima? Osjećate li da se neznanje nadvilo nad Zemljom poput tmastog oblaka? Uznemiruje li vas to? Ne da li vam usnuti? Je li se to uvuklo u vašu krv, jureći vašim venama, postajući suglasno s otkucajima vašeg srca? Je li vas nagnalo na mahnitost? Jeste li jasno sagledali pomisao na patnju koju sa sobom donosi stradavanje, i jeste li zaboravili sve o vašem imenu, vašoj slavi, vašim ţenama, vašoj djeci, vašoj svojini, ĉak i o vašim vlastitim tijelima? Jeste li to uĉinili? To je prvi korak u postajanju rodoljubom, prvi korak. Umjesto trošenja snage u zapjenjenom govoru, moţete osjetiti — jeste li pronašli kakav izlaz, kakvo praktično rješenje, kakav izlaz umjesto prijekora, kakve milozvuĉne rijeĉi što će ublaţiti patnje i izvesti iz ove ţive smrti? Pa ipak to nije sve. Imate li volje savladati zapreke, visoke poput planinskih lanaca? Kada bi se ĉitav svijet, s maĉem u ruci, digao protiv vas, biste li se i onda usudili ĉiniti

118

to u što vjerujete da je ispravno? Kada bi vaše ţene i vaša djeca bila protiv vas, kada bi nestalo svog vašeg novca i bogatstva, kada bi izumrlo vaše ime, biste li i dalje bili nepopustljivi? Biste li i dalje išli za tim i nepokolebljivo nastavljali putem prema vašem vlastitom cilju? Kao što kazuje veliki kralj Bhartrihari: »Pustimo da mudraci kude ili hvale; pustimo da boţica sreće doĊe i pustimo je da ode kamo god ţeli; pustimo smrt da doĊe danas ili za stotinu godina; nepokolebljiv je onaj ĉovjek koji ne odmiĉe ni centimetra s puta istine.«3 Posjedujete li takvu nepokolebljivost? Posjedujete li to troje, svatko od vas će ĉiniti ĉuda. Ne morate pisati u novinama, ne morate ići uokolo i drţati predavanja, vaše će lice sjati. Ţivite li u spilji, vaše će misli prodirati kroz kamene stijene, titrati širom svijeta stotinama godina, sve dok se ne uhvate za jedan um i u njemu ostvare. Takva je snaga mišljenja, iskrenosti i ĉistoće namjere . (III. 225—27) PRIĈA O SAMOŢRTVOVANJU Nakon bitke kod Kurukšetre petorica pandavske braće prinijela su veliku ţrtvu i darivala siromašne veliĉanstvenim darovima. Svi su ljudi bili zapanjeni veliĉinom i raskošnošću ţrtve, te govorili kako ovakvu ţrtvu svijet još nije vidio. No nakon sveĉanosti prispije tamo maleni mungo, ĉija je jedna polovica tijela bila zlatna, a druga smeĊa, te se stade valjati po podu dvorane u kojoj je ţrtva bila prinijeta. Tako reĉe okupljenima: »Svi ste vi lašci! Ovo nije bila nikakva ţrtva.« »Što?« uzviknuše oni. »UsuĊuješ se reći da ovo nije bila nikakva ţrtva! Zar ne znaš koliko je novaca i dragulja pljuštalo pred siromašne i kako su svi postali bogati i sretni? Ovo je bila najveliĉanstvenija ţrtva što ju je ĉovjek ikada prinio.« Mungo, meĊutim, reĉe: »Bijaše jednom jedno maleno selo, u kojem je prebivao siroti brahmin sa svojom ţenom, sinom i snahom. Bijahu vrlo siromašni i ţivljahu tako od sitnih darova što su ih dobivali za propovijedanje i uĉenje. SnaĊe tako zemlju opća glad i potraje tri godine, a siroti je brahmin patio više no itko drugi. Naposljetku, nakon višednevnog gladovanja, donese otac jednog jutra malo jeĉmenog brašna, što je srećom dobio, te ga razdijeli na ĉetiri dijela, po jedan za svakog ĉlana obitelji. Pripremiše oni tako svoj obrok, i upravo kada se spremiše objedovati, zaĉu se kucanje na vratima. Otac otvori vrata, a vani stajaše gost.« (U Indiji je gost sveta osoba. Za vrijeme svog posjeta on je poput Boga i kao takvom se prema njemu valja i odnositi.) »Siroti brahmin reĉe: 'UĊi, gospodine. Dobro došao.' I postavi pred gosta svoj obrok, koji ovaj u tren pojede,

119

rekavši: 'O gospodine, gotovo si me ubio. Gladovao sam deset dana, a ova je malenkost samo razbuktala moju glad.' Nato ţena reĉe svom muţu: 'Daj mu moj dio.' Muţ joj odvrati: 'Ne', ali je ona ipak ustrajala pri svom, rekavši: 'Ubog je ĉovjek, a naša je duţnost kao domaćina pobrinuti se da ga nahranimo. Moja duţnost ţene nalaţe mi da mu dadem svoj obrok, jer ti više nemaš da mu ponudiš.' I tako ona dade svoj dio gostu, koji ga pojede i reĉe da njegova glad još nije utoljena. Uto sin reĉe: 'Uzmi i moj obrok. Duţnost je sina pomoći svom ocu u ispunjavanju njegovih duţnosti.' Gost pojede i to, no još uvijek bijaše gladan, pa mu i sinova ţena dade svoj obrok. To bijaše dovoljno, pa se gost, blagosiljajući ih, uputi dalje. »Iste je noći ovo ĉetvoro ljudi umrlo od gladi. Nekoliko zrna brašna palo je na pod, a kada sam se valjao po tom podu, polovica se mog tijela pozlatila, kao što i sami vidite. Otada putujem širom svijeta, nadajući se da ću pronaći još jednu ţrtvu nalik toj. No nigdje je ne pronaĊoh, ĉak se ni ovdje druga polovica mog tijela nije pozlatila. Stoga kaţem da ovo ovdje nije ni bila ţrtva.« (I. 60—61) POMAŢEMO SEBI, A NE SVIJETU Naša duţnost prema drugima znaĉi pomaganje, ĉinjenje dobra svijetu. Ĉemu bismo trebali ĉiniti dobro svijetu? Oĉigledno da bismo mu pomogli, no zapravo da bismo pomogli sebi samima. Uvijek bismo trebali nastojati pomoći svijetu, i to bi trebao biti najuzvišeniji motiv koji nosimo u sebi. Ali razmotrimo li bolje, vidjet ćemo da svijet uopće niti ne zahtijeva našu pomoć. Ovaj svijet nije stvoren da bismo se pojavili vi i ja i pomogli mu. Jednom sam ĉitao propovijed u kojoj je stajalo: »Ĉitav je ovaj prekrasni svijet dobar, jer nam daje vremena i mogućnosti da pomaţemo drugima.« Ovo je zacijelo prekrasan osjećaj, no nije li klevetniĉki reći da je svijetu potrebna naša pomoć? Ne moţemo poreći da u svijetu ima mnogo patnje. Izaći i pomoći drugima, prema tome, najbolje je što moţemo uĉiniti, iako ćemo naposljetku otkriti da je pomaganje drugima zapravo samo pomaganje nama samima. Kao djeĉak imao sam nekoliko bijelih miševa. Drţao sam ih u maloj kutiji u kojoj su se nalazili i maleni kotaĉi. Kada su miševi pokušali prijeći kotaĉe, oni su se okretali i okretali, a miševi nikada nisu nikamo stizali. Tako je i sa svijetom i našim pomaganjem. Jedina je pomoć u tome što dobivamo moralnu pouku.

120

Ovaj svijet nije niti dobar niti zao. Svaki ĉovjek stvara svijet za sebe. Razmišlja li slijepac o svijetu, svijet će biti mek ili tvrd, ili pak hladan ili topao. Mi smo skupnost patnje ili sreće, iskusili smo to stotinu puta u toku ţivota. U pravilu su mladi ljudi optimistiĉni, a stari pesimistiĉni. Pred mladima je ţivot. Stari jadikuju kako je njihovo vrijeme prošlo; stotine se ţudnji, koje ne mogu utaţiti, sukobljavaju u njihovim srcima. Ipak, i jedni i drugi su budalasti. Ţivot je dobar ili zao već prema našem stanju duha dok ga sagledavamo. Sam po sebi, ţivot nije ni dobar ni zao. Sama po sebi, vatra nije niti dobra niti zla. Dok nas grije reći ćemo: »Kako li je prekrasna vatra!« Kad na njoj opeĉemo prste, okrivljavat ćemo je. Pa ipak, sama po sebi, ona nije ni dobra ni zla. Kakav će osjećaj ona u nama izazvati, ovisit će o tome kako je upotrebljavamo. Tako je i s ovim svijetom. On je savršen, a pod savršenstvom podrazumijevamo da je savršeno pristao ispunjavanju svoje svrhe. Svi mi moţemo biti savršeno sigurni da će ovaj svijet nastaviti svoje prekrasno postojanje i bez nas, te se ne trebamo zamarati ţeljama da mu priskoĉimo u pomoć. Pa ipak, dobro moramo ĉiniti: Ţudnja da se ĉini dobro najuzvišenija je pokretaĉka snaga koju posjedujemo, ako smo pritom sve vrijeme svjesni da je pomagati drugima naša povlastica. Nemojte stajati na visokom pijedestalu uzimajući pet centi i govoriti: »Evo, siroti moj prijatelju.« Naprotiv, budite zahvalni što je siroti ĉovjek prisutan, i da, darivajući ga, moţete pomoći samom sebi. Nije primalac dara taj koji je blaţen, već darovatelj. Budite zahvalni što vam je dozvoljeno ispoljiti svoju moć dobroĉinstva i milostivosti u svijetu, te tako postanite ĉisti i savršeni. Sva dobra djela teţe k tome da nas uĉine ĉistima i savršenima. (I. 75—76) SVIJET: PSEĆI KUDRAVI REP Bijaše jednom siroti ĉovjek koji je ţelio nešto novaca. Negdje je tako ĉuo, da će, uhvati li duha, moći zapovijedati da mu ovaj donese novaca ili bilo što što poţeli, pa je jedva ĉekao da ga uhvati. Tumarao je tako tragajući za nekim tko bi mu udijelio duha, a naposljetku pronaĊe mudraca silnih moći, te ga usrdno zamoli za pomoć. Mudrac ga zapita što bi ĉinio s duhom. »Ţelio bih duha koji bi radio za mene. Nauĉi me, gospodine, kako da ga se domognem. Silno ga ţelim« odvratio je ĉovjek. Nato mudrac reĉe: »Ne uznemiravaj se. Radije poĊi kući.« Sljedećeg je dana ĉovjek ponovno došao k mudracu, te stao plakati i zaklinjati: »Podari mi duha. Moram ga imati, gospodine, da

121

mi pomogne.« Na koncu mudrac osjeti gaĊenje prema svemu i reĉe: »Uzmi ovu amajliju, ponavljaj ĉarobnu rijeĉ i duh će se pojaviti. Što god mu naloţiš, on će i uĉiniti. Ali pazi! Duhovi su uţasna bića i valja ih neprestano drţati zaposlenima. Ne daš li mu posla, oduzet će ti ţivot.« Ĉovjek odvrati: »To je lako. Dat ću mu posla za sav njegov ţivot.« I ode ĉovjek tako u šumu, te nakon dugog ponavljanja ĉarobne rijeĉi pred njim se pojavi divovski duh, te reĉe: »Ja sam duh. PobijeĊen sam tvojom magijom, ali me moraš neprestano zapošljavati. Onoga trena kada propustiš zadati mi zadatak, ubit ću te.« Ĉovjek nato reĉe: »Sagradi mi palaĉu,« a duh odvrati: »Reĉeno — uĉinjeno. Palaĉa je sagraĊena.« »Donesi mi novaca,« opet će ĉovjek. »Ovdje je tvoj novac,« uzvrati duh. »Sasjeći ovu šumu i podigni na njezinom mjestu grad.« »To je uĉinjeno,« reĉe mu duh i zapita ga: »Još nešto?« Ĉovjek se nato prestraši i pomisli kako nema više ništa što bi mogao duhu zadati. Sve je uĉinio u tren oka. Duh mu reĉe: »Daj mi nešto da radim, ili ću te proţdrijeti.« Siroti ĉovjek nije mogao pronaći nikakvog daljnjeg posla, te se nasmrt prestravi i pobjeţe. Trĉao je tako k mudracu, a kad stiţe k njemu, reĉe: »O gospodine, spasi mi ţivot!« Mudrac ga upita o ĉemu se zapravo radi, a ĉovjek objasni: »Nemam više nikakvih zadataka za duha. Sve što mu naloţim da uradi, on uradi u trenu, a sada mi prijeti da će me proţdrijeti ako mu ne dam novog posla.« U tom trenu stigne i duh, viĉući: »Proţdrijet ću te!«, te se spremi da proţdre ubogog ĉovjeka. Ĉovjek stade drhtati od straha i preklinjati mudraca da ga spasi. Mudrac nato reĉe: »Pronaći ću izlaz. Pogledaj onog psa s kudravim repom. Isuĉi brzo svoj maĉ i odsijeci psu rep, te ga daj duhu, nalaţući mu da ga za tebe ispravi.« Tako je i bilo. Duh uze rep i polako i paţljivo stade ga izravnavati, no ĉim ga je ispustio, rep se ponovno zakovrĉa. Još ga je jednom marljivo izravnao, te vidio kako se, ĉim ga je pokušao ispustiti, rep ponovno zakovrĉao. Duh strpljivo pokuša još jednom. Trajalo je to danima, sve dok iscrpljen ne reĉe: »Nikada se u ţivotu nisam našao u ovakvoj neprilici. Ja sam star, isluţen duh, ali ovo još nisam doţivio. Nagodit ću se s tobom. Pusti me, a ja ću ti dozvoliti da zadrţiš sve što sam ti dao, i obećavam da te neću povrijediti.« Ĉovjek bijaše silno zadovoljan i razdragano prihvati nagodbu. Ovaj je svijet nalik kudravom psećem repu, a ljudi su se stotinama godina trudili da ga izravnaju. No ĉim ga ispuste, on se ponovo zakovrĉa. Kako bi drukĉije moglo biti? Ponajprije je potrebno spoznati kako djelovati bez zavisnosti, tek tada nećete postati

122

fanatikom. Kada spoznamo da je ovaj svijet nalik kudravom psećem repu i da ga nikada nećemo moći izravnati, nećemo postati fanatiĉni. Kada u svijetu ne bi postojala fanatiĉna zaslijepljenost, svijet bi mnogo više napredovao nego što danas napreduje. Pogrešno je smatrati kako fanatiĉnost moţe pridonijeti napretku ĉovjeĉanstva. Naprotiv, ona je usporavajući ĉimbenik, koji stvara mrţnju i bijes, uzrokuje borbe i sukobe meĊu ljudima i ĉini ih bezosjećajnima. Smatramo da je sve što ĉinimo ili posjedujemo najbolje na svijetu, a da je ono što ne ĉinimo i što ne posjedujemo bezvrijedno. Primjera s psećim kudravim repom prisjetite se uvijek kada osjetite sklonost da postanete fanatiĉni. Ne trebate se zabrinjavati zbog svijeta. On će i nadalje postojati i bez vas. Tek kada ste izbjegli fanatiĉnost, djelovat ćete pravilno. Razborit je i smiren ĉovjek, zdravog prosuĊivanja i staloţenih nerava, velike milostivosti i ljubavi, onaj koji ĉini dobra djela, i na taj naĉin ĉini dobro sebi. Fanatik je budalast i bezosjećajan. On nikada neće moći ispraviti svijet, niti sam moţe postati ĉist i savršen. (I. 77—79) SAVRŠENI KARMA YOGIN Dozvolite mi da kaţem nekoliko rijeĉi o ĉovjeku koji je nauk karma yoge uĉinio praktiĉnim. Taj je ĉovjek Buddha. On je jedini ĉovjek koji je ovaj nauk ikada proveo u savršenu praksu. Svi su proroci svijeta, izuzev Buddhe, imali neke izvanjske motive koji su ih potakli na nesebiĉno djelovanje. Proroke svijeta, s ovom jednom iznimkom, moţemo podijeliti u dvije grupe: prvu, koja je smatrala da su utjelovljenja boga koji je sišao na zemlju, i drugu, koja je smatrala da su oni samo boţji glasnici. A obje grupe svoju pokretaĉku snagu crpe iz djelovanja u vanjskom svijetu i oĉekuju nagradu, ma koliko silno duhovan bio jezik što ga upotrebljavaju. No Buddha je jedini prorok koji je kazivao: »Ne zanimaju me vaše raznolike postavke o bogu. Koja je korist od raspravljanja svih tih domišljatih naĉela o duši? Ĉinite dobro i budite dobri, i to će vas dovesti do slobode i istine.« U voĊenju svog ţivota nije imao nikakvih osobnih motiva. I koji je ĉovjek djelovao više od njega? Pokaţite mi u povijesti ma i jednog ĉovjeka koji se toliko silno vinuo iznad svih ostalih. Sav ljudski rod dao je samo jednog takvog ĉovjeka, takvu uzvišenu filozofiju, tako široko suosjećanje. Ovaj je uzvišeni mislilac propovijedao najuzvišeniju filozofiju, a ipak je osjećao najdublje suosjećanje s najniţim ţivotinjskim vrstama i nikada nije iskazao nikakvih zahtjeva za samoga sebe. On je idealan karma yogin,

123

djelujući bez ikakva motiva, a povijest ĉovjeĉanstva pokazala ga je najvećim ĉovjekom koji je ikada ugledao lice zemlje — neusporedivi najuzvišeniji spoj srca i uma koji je ikada postojao, najsnaţnija snaga duše koja se ikada oĉitovala. On je najveći reformator kojeg je svijet ikada vidio. On je bio prvi koji se usudio reći: »Ne vjerujte zato što su bili napisani neki stari rukopisi. Ne vjerujte zato što je to vaše nacionalno vjerovanje, zato što su vas od malih nogu prisiljavali da vjerujete. Argumentirano porazmislite o svemu, i nakon što ste proveli rašĉlambu, otkrijete li da će to ĉiniti dobro svima, vjerujte, ţivite u skladu s time i pomognite i drugima da i oni tako ţive.« Najbolje djeluje onaj koji to ĉini bez ikakva motiva — niti zbog novca, niti zbog slave, niti zbog iĉega drugog. A kada je ĉovjek u stanju uĉiniti takvo nešto, postat će Buddha, i iz njega će proizaći snaga da djeluje tako kao da će promijeniti svijet. Takav ĉovjek predstavlja najuzvišeniji ideal karma yoge. (I. 116-18) BILJEŠKE 1. Svami Vivekananda se takoĊer naziva i Svamiji. 2. Bhagavad Gita, 3.22, 24 3. Bhartrihari, Nitišatakam, 74.

124

VII. Jnāņa Yoga (Put spoznaje) VJEĈNO PITANJE Silna je upornost kojom se ĉovjek priklanja osjetilima. Pa ipak, ma koliko zbiljskim smatrali pojavni svijet u kojem se kreću i postoje, u ţivotu pojedinaca i naroda postoji trenutak kada se i nehotiĉno zapitaju: »Da li je ovo stvarnost?« Smrt stiţe ĉak i onog koji nikada ne nalazi vremena da preispita vjerodostojnost svojih osjetila, ĉiji je svaki trenutak ţivota ispunjen nekom vrstom osjetilnog uţitka, te je i takav prinuĊen postaviti sebi isto pitanje: »Da li je ovo stvarnost?« Religija otpoĉinje ovim pitanjem i završava njegovim odgovorom. Ĉak i u dalekoj prošlosti, u kojoj nam zabiljeţena povijest ne moţe pomoći, pod tajanstvenim svjetlom mitologije, u tamnom sutonu civilizacije, nalazimo postavljeno isto pitanje: »Što nastaje iz ovoga? Što je stvarno?« Jedna od najpoetiĉnijih Upanišada, Katha Upanišada, zapoĉinje pitanjem: »Kada ĉovjek umre, nastaje prepirka. Jedna strana tumaĉi da je otišao zauvijek, a druga ustraje u vjerovanju da još uvijek ţivi. Što je istinito?« Na ovo su pitanje pruţani razliĉiti odgovori. Sva sfera metafizike, filozofija, i religija doista su proţete razliĉitim odgovorima na ovo pitanje. U isti je mah uĉinjeno i mnogo pokušaja da se pitanje potisne, da se stane na kraj nemiru duha koji ustraje: »Što se nalazi s onu stranu? Što je stvarno?« No tako dugo dok postoji smrt, svi pokušaji zatomljavanja tog pitanja pokazat će se neuspješnima. Mi moţemo govoriti kako s onu stranu ne vidimo ništa, kako sva naša nadanja i teţnje ograniĉavamo na ovaj trenutak, te se svim silama odupiremo razmišljanju o bilo ĉemu s onu stranu osjetilnog svijeta. A moţda i sve što se nalazi u pojavnom svijetu pridonosi tome, ograniĉenju svojim uskim okvirima. Sav se svijet moţe udruţiti da nas odvrati od širenja s onu stranu trenutnog. Pa ipak, dokle god postoji smrt, jedno se pitanje uvijek iznova mora pojavljivati: »Da li je smrt kraj svih ovih stvari uz koje prianjamo, kao da su one najzbiljskije od svih zbiljnosti, najtvarnije od svih tvari?« Svijet nestaje u trenutku, i više ga nema. Stojeći na rubu provalije s onu stranu koje je beskraj, razjapljen bezdan, svaki će um, ma kako snaţan, ustuknuti i upitati se: »Da li je ovo stvarno?« Nadanja ţivotnoga vijeka, izgraĊivana malo po malo svom energijom uzvišena uma, nestaju u trenu. Jesu li ona stvarna? Na ovo pitanje valja

125

dati odgovor. Vrijeme nikako ne umanjuje njegovu snagu, naprotiv, ĉini ga još snaţnijim. Zatim postoji i ĉeţnja za srećom. Teţimo za svim onim što nas moţe uĉiniti sretnima. Nastavljamo naše sulude sudbe u pojavnom svijetu osjetila. Upitate li mlada ĉovjeka, ĉiji je ţivot uspješan, izjavit će da je svijet stvaran. On uistinu tako i misli. Kada taj isti ĉovjek ostari i ustanovi kako mu sreća neprestano izmiĉe, moţda će tada izjavljivati kako je to usud. Naposljetku otkriva kako se njegove ţudnje ne mogu obistiniti. Gdje god prolazio, postoji nerazoriv zid s druge strane kojeg ne moţe doprijeti. Svako osjetilno djelovanje ima za posljedicu reakciju. Sve je prolazno. Naslada, patnja, obilje, bogatstvo, moć, siromaštvo — ĉak i sam ţivot — sve je prolazno. Ĉovjeĉanstvu preostaju dvije mogućnosti. Jedna je vjerovati nihilistima kako je sve ništavilo, kako ništa ne znamo, te kako nikada ništa ne moţemo spoznati o budućnosti, o prošlosti, pa ĉak ni o sadašnjosti. Ne smijemo smetnuti s uma da je luĊak onaj koji poriĉe prošlost i budućnost, te se ţeli prikloniti sadašnjosti. Podjednako tako netko moţe osporavati oca i majku, te zahtijevati dijete. Bilo bi to podjednako nelogiĉno. S osporavanjem prošlosti i budućnosti neizbjeţno se mora osporiti i sadašnjost. Takva je mogućnost koju nude nihilisti. Nikada nisam vidio ĉovjeka koji bi istinski mogao postati nihilist, makar na tren. Govoriti je vrlo lako. Druga je mogućnost traganje za objašnjenjem, za zbiljom, otkrivanje bilo ĉega što je u ovom svijetu vjeĉne mijene i prolaznosti istinsko. Postoji li u ovom tijelu, skupu molekula tvari, nešto što je stvarno? U tome je dato traganje što traje svom poviješću ljudskog uma. U najstarijim vremenima pronalazimo traĉke svjetla što prodire u um ĉovjeka. Ĉak i onda nalazimo one koji su naĉinili korak s onu stranu ovog tijela, otkrivajući nešto što nije ovo pojavno obliĉje, iako mu je veoma nalik, nešto mnogo cjelovitije, mnogo savršenije, nešto što ostaje ĉak i nakon što se ovo tijelo rastvori. U hvalospjevu Rg Vede, upućenom bogu vatre koji spaljuje mrtvo tijelo, nalazimo: »Ponesi ga, o vatro, njeţno na svojim rukama. Podari mu savršeno tijelo, sjajno tijelo. Ponesi ga ondje, gdje ţive oci, gdje više nema patnje, gdje više nema smrti.« Ovu istu misao pronaći ćete u svakoj religiji. Na nju se nadovezuje još jedna misao. Znaĉajna je ĉinjenica da sve religije, bez izuzetka, ĉovjeka smatraju degeneracijom onoga što je on nekoć bio, zaodijevale one to u mitološke rijeĉi, jasan jezik filozofije ili prekrasne izraze poezije. Jedna je ĉinjenica koja progovara iz svakog svetog spisa i iz

126

svake mitologije: ĉovjek je degeneracija onoga što je bio. To je sama srţ istine u priĉi o Adamovu padu u ţidovskom svetom spisu. (II. 70-72) ŠTO JE ATMAN U toku je dugaĉka rasprava o tome, da li je skup tvari koji nazivamo tijelom uzrok oĉitovanja sile koju zovemo dušom, mišljenjem, i tako dalje, ili je mišljenje ono što oĉituje ovo tijelo. Religije svijeta, dakako, smatraju da je sila nazvana mišljenjem ta koja oĉituje tijelo, a ne obrnuto. Postoje škole moderne misli koje smatraju da je ono što nazivamo mišljenjem jednostavno posljedica udešavanja dijelova stroja koji nazivamo tijelom. Druga mogućnost — da je duša, ili skup misli, ili kako god to nazivali, ishod ovog stroja, ishod kemijskih i fiziĉkih spojeva tvari koja saĉinjava tijelo i mozak — ostavlja pitanje otvoreno. Što saĉinjava tijelo? Koja sila sjedinjuje molekule u tjelesno obliĉje? Kakva je to sila koja iz mase tvari, što se posvuda nalazi, upija graĊu, te moje tijelo oblikuje na jedan, drugo tijelo na drugi naĉin, i tako dalje? Što ĉini te beskonaĉne razlike? Reći da je sila koju zovemo dušom posljedica kombinacija molekula tijela nalik je postavljanju kola ispred konja. Kako dolazi do kombinacija? Gdje je bila sila koja ih ĉini? Reći da je neka druga sila bila uzrok ovim kombinacijama, da je duša ishod te tvari, te da je duša sama ishod tih kombinacija — nikakav je odgovor. Valja prihvatiti onu teoriju koja razjašnjava većinu ĉinjenica, ako već ne sve, a da pritom nije opreĉna ostalim postojećim teorijama. Logiĉnije je reći da je sila koja upija materiju i oblikuje tijelo ista [onoj] koja se kroz to tijelo oĉituje. Besmisleno je, stoga, reći da su sile mišljenja što ih tijelo oĉituje ishod rasporeda molekula, te da nemaju zasebnog postojanja. Sila se ne moţe razviti niti od materije. Veća je mogućnost pokazati da ono što nazivamo tvari uopće niti ne postoji. Tvar je samo odreĊeno stanje sile. Moguće je dokazati da su ĉvrstoća, tvrdoća ili bilo koje stanje tvari posljedica kretanja. Povećavanje brzine vrtloţnog kretanja fluidima podaje snagu krutih tijela. Masa zraka koja struji u obliku vrtloga, poput tornada, postaje nalik krutom tijelu, te svojim djelovanjem lomi ili presijeca kruta tijela. Kada bi se nit paukove mreţe mogla kretati neograniĉenom brzinom, bila bi podjednako ĉvrsta kao i ţeljezni lanac, i presijecala bi hrastovo deblo. Gledajući na ovakav naĉin, bilo bi lakše dokazati da ono što nazivamo tvar uopće ne postoji. No drugi se naĉin ne moţe dokazati.

127

Koja je to sila koja se oĉituje kroz tijelo? Ma što god ona bila, svima je oĉigledno da ona uzima ĉestice i iz njih stvara oblike — ljudska tijela. Ovdje nema nikoga drugog tko bi za vas i za mene stvorio tijela. Nikada nisam vidio nekog tko bi za mene uzimao hranu. Ja sam taj koji je mora asimilirati, te iz nje proizvesti krv i kosti i sve ostalo. Kakva je to tajanstvena sila? Poznato nam je kako se nekada, u svim drevnim svetim spisima, ova snaga, ovo oĉitovanje moći smatralo ţivom tvari koja ima oblik tijela, te koja je preostajala ĉak i nakon što tijelo propadne. Kasnije, dakako, nalazimo i uzvišeniju ideju — da to ţivo tijelo nije predstavljalo silu. Sto god ima oblik mora biti ishod kombinacija ĉestica i zahtijeva još nešto ponad sebe što bi ga pokrenulo. Ako ovo tijelo mora imati nešto što nije tijelo da ga stvori, ţivo će tijelo istom nuţnošću zahtijevati još nešto osim sama sebe što će ga stvoriti. To nešto nazivalo se dušom, ili sanskrtski atman. Atman je bilo ono što je putem ţivog tijela djelovalo na opipljivo tijelo u vanjskom svijetu. Ţivo se tijelo smatra prebivalištem duše, a atman se nalazi s onu stranu toga. Ono ĉak nije niti um. On oblikuje duh, a putem duha i tijelo. Vi imate atman, ja imam atman. Svatko od nas ima zasebnog atmana i posebno profinjeno tijelo, te putem toga djelujemo na opipljivo vanjsko tijelo. Mnogobrojna su pitanja bila postavljena o ovome atmanu, o njegovoj prirodi. Što je atman, duša ĉovjeka, koja nije ni tijelo ni um? Uslijedile su dugotrajne rasprave. Spekuliralo se, nastajale su teorije, te se pojavljivale raznolike sljedbe filozofskih istraţivanja. Pokušat ću vam izloţiti neke od zakljuĉaka do kojih se o ovom atmanu stiglo. Ĉini se da se razliĉita filozofska uĉenja slaţu u mišljenju kako ovaj atman, ma što on bio, nema ni lika ni oblika, te da ono što nema ni lika ni obliĉja mora biti posvudašnje. Vrijeme zapoĉinje s umom, a i prostor je dat u umu. Bez vremena uzrokovanje ne moţe postojati, a bez ideje slijeda ne moţe biti ni ideje uzrokovanja. Vrijeme, prostor i uzrokovanje, dakle, dati su u umu. Budući da se ovaj atman nalazi s onu stranu uma, i bezobliĉan, mora da se nalazi i s onu stranu vremena, prostora i uzrokovanja. Prema tome, nalazi li se on s onu stranu vremena, prostora i uzrokovanja, mora da je beskrajan. Sada dolazi trenutak najuzvišenije spekulacije u našoj filozofiji: beskrajno ne moţe biti dvojako. Ako je duša beskrajna, moţe postojati samo jedna duša, a sva shvaćanja razliĉitih duša prema kojima vi imate jednu dušu a ja drugu, nisu stvarna. Istinski je ĉovjek stoga jedan, beskonaĉan, posvudašnji duh, a prividan je ĉovjek samo ograniĉenje

128

istinskog ĉovjeka. U tom su pogledu mitologije u pravu kada kazuju da je prividni ĉovjek, ma koliko uzvišen, samo nejasna refleksija istinskog ĉovjeka, koji se nalazi s onu stranu svega. Istinski ĉovjek, duša, s onu stranu uzroka i posljedice, nesputan vremenom i prostorom, mora stoga biti slobodan. On nikada nije bio sputan, niti bi takav mogao biti. Oĉigledni je, prividni ĉovjek, refleksija, ograniĉen vremenom, prostorom i uzrokovanjem, dakle, sputan. Izreĉeno rijeĉima ponekih naših mislilaca, ĉini se da je sputan, no zapravo nije. Ova je ozbiljnost prisutna u našim dušama, ova posvudašnjost, ova duhovna priroda, ova beskonaĉnost. Svaka je duša beskonaĉna. Stoga ne postoji pitanje roĊenja i smrti. (II. 75—78)

PUT PREMA SLOBODI Istina je da smo svi mi suţnji maye, u njoj roĊeni, u njoj i ţivimo. Nema li dakle izlaza, ni nade? Stoljećima je poznato da smo svi nesretni, da je ovaj svijet uistinu tamnica, da ĉak i naša takozvana treptava ljepota nije ništa doli kaznionica te da su i naši umovi i naš duh kaznionice. Nikada nije bilo ĉovjeka, ni ljudske duše koja to bar jednom nije osjetila, ma što god govorila. Ponajviše tako osjećaju stari, jer se u njima nagomilalo iskustvo sveg ţivota, te ih laţi prirode ne mogu lako prevariti. Zar nema izlaza? Vjerujemo da usprkos svemu, i pored ove uţasne ĉinjenice pred nama, usred tuge i patnje, ĉak i u ovom svijetu gdje su ţivot i smrt istoznaĉni, ĉak i ovdje postoji sićušan glas koji odjekuje svim stoljećima, svakom zemljom i u svakom srcu: »Ova, moja maya, je boţanstvena, saĉinjena od odlika, i vrlo se teško moţe prijeći. Pa ipak oni koji dolaze k meni prelaze rijeku ţivota.« »DoĊite k meni svi vi koji patite i silno trpite pod teškim bremenom, i ja ću vam pruţiti poĉinak.« To je glas koji nas vodi naprijed. Ĉovjek ga je ĉuo i sluša ga stoljećima. To je glas koji do ljudi dopire onda, kada se ĉini da je sve izgubljeno i da je svaka nada napuštena, kada je ĉovjekovo pouzdanje u vlastitu snagu splasnulo, i kada se ĉini da se sve topi u njegovim rukama, te da je ţivot beznadna ruševina. Tada ga on ĉuje. Ovo se naziva vjerom. S jedne strane, stoga, nalazimo smionu tvrdnju da je sve ovo besmisleno, da je ovo maya. No usporedo s njom postoji i tvrdnja koja ulijeva najviše nade, da s onu stranu maye ipak postoji izlaz. Na drugoj strani, praktiĉni nam ljudi kazuju: »Ne razbijajte sebi glavu takvim besmislicama kao što je religija ili metafizika. Ţivite ovdje. Ovaj je svijet

129

dakako vrlo loš, no uĉinite ga najboljim što je moguće.« Izreĉeno jednostavnim jezikom ovo znaĉi: Ţivite licemjeran ţivot, ţivot ispunjen neprestanim prijevarama, prikrivajući sve rane na najbolji mogući naĉin. Nastavite dodavati zakrpu na zakrpu, sve dok sve nije izgubljeno, a vi se pretvorite u krpeţ. To je ono što se naziva praktiĉnim ţivotom. Oni koji se zadovoljavaju takvim krpeţom nikada neće stići do vjere. Religija zapoĉinje strahovitim nezadovoljstvom trenutnim stanjem stvari, našim ţivotima i mrţnjom — ţestokom mrţnjom — prema krpljenju ţivota, te neizmjernom odvratnošću prema prijevari i laţi. Religiozan moţe biti jedino onaj ĉovjek koji se usuĊuje reći, kao što je moćni Buddha rekao jednom prilikom ispod Bo drveta: »Smrt je bolja od monotonog, neukog ţivota. Bolje je umrijeti na bojnom polju nego voditi ţivot pun poraza.« Ovo je temelj religije. Kada ĉovjek zauzme ovakav stav, na putu je da iznaĊe istinu, na putu je prema bogu. Ta odluka mora biti prvi poticaj na putu postajanja religioznim. Prokrĉit ću sebi put. Spoznat ću istinu ili ću se odreći ţivota u pokušaju. Jer, s ove strane gledano, ţivot je ništa, on je prošao, on nestaje iz dana u dan. Prekrasan, nadobudan mlad ĉovjek današnjice veteran je sutrašnjice. Sva nadanja, veselja i naslade uvenut će poput cvijeća pogoĊenog mrazom sutrašnjice. Takva je jedna strana. Na drugoj pak, nalaze se silne ĉari pobjede, pobjede nad svim nedaćama ţivota, pobjeda nad samim ţivotom, osvajanja kozmosa. To je strana kojoj se ĉovjek moţe prikloniti. Oni koji se stoga usuĊuju boriti za pobjedu, za istinu, za religiju, na pravom su putu, i to je ono što propovijedaju Vede: »Ne oĉajavaj. Put je vrlo teţak, nalik koraĉanju po oštrici noţa. Ipak, ne oĉajavaj. Ustani, osvijesti se i pronaĊi ideal, pronaĊi cilj.« Neobiĉna ĉinjenica, prisutna u svim našim radovanjima i tugovanjima, teškoćama i borbama, sastoji se u tome što nesumnjivo putujemo prema slobodi. Pitanje je praktiĉki bilo ovo: »Što je ovaj kozmos? Otkud potjeĉe? U što ide?« A odgovor je bio: »U slobodi se uzdiţe, u slobodi poĉiva i u slobodi nestaje.« Ovu ideju slobode ne moţete napustiti. Vaša djela, sami vaši ţivoti, bez nje će biti izgubljeni. Svakog nam trenutka priroda pokazuje da smo robovi i da nismo slobodni. Pa ipak, istovremeno se pojavljuje druga misao: da smo usprkos tome slobodni. Na svakom nas koraku obara maya i pokazuje nam kako smo sputani. Pa ipak, istoga trena, usporedo s tim udarcem i osjećajem da smo sputani, pojavljuje se drugi osjećaj — da smo slobodni. Neki nam unutrašnji glas kazuje da smo slobodni. No pokušamo li obistiniti tu slobodu, uĉiniti je

130

oĉevidnom, nailazimo na gotovo nesavladive poteškoće. Pa ipak ĉovjek u sebi ustraje u tvrĊenju: »Ja sam slobodan, ja sam slobodan.« Prouĉavate li razliĉite vjerske tradicije svijeta, posvuda ćete pronaći izraţenu ovu misao. Ne samo religija — ne smijete ovu rijeĉ shvaćati u njezinom uţem znaĉenju — već i ĉitav ţivot društva tvrĊenje je jednog naĉela slobode. Svi su pokreti dokazivanje naĉela te jedne slobode. Ovaj su glas ĉuli svi, spoznali oni to ili ne, glas koji izjavljuje: »DoĊite k meni svi vi koji patite i trpite pod teškim bremenom.« Ovo ne mora biti izreĉeno istim jezikom ili istim naĉinom govora, ali u ovom ili onom obliku glas ustraje u tome da je sloboda s nama. Uistinu, roĊeni smo za volju tog glasa, svaki naš pokret jest za volju njega. Svi mi jurimo za slobodom, svi mi slijedimo taj glas, bili toga svjesni ili ne. Kao što je seosku djecu privukla glazba frulaša, tako i mi slijedimo glazbu tog glasa, a da toga nismo niti svjesni. Što se potom dogaĊa? Prizor se poĉinje mijenjati. Ĉim spoznate glas i shvatite što on jest, ĉitav se prizor mijenja. Isti svijet koji je jednoć bio sablasno bojno polje sada se promijenio u nešto dobro i divno. Više ne proklinjemo prirodu, niti kazujemo da je svijet uţasan, te da je sve uzaludno. Ne trebamo više kukati niti jadikovati. Ĉim shvatimo glas, uviĊamo zbog ĉega je potrebna ova borba — borba, nadmetanje, teškoća, okrutnost, sitne naslade i veselja. UviĊamo da je sve ovo prisutno u prirodi stvari, jer bez njih ne bismo išli prema glasu koji nam je suĊeno dostići, spoznali mi to ili ne. Sav je ljudski ţivot, sva priroda, prema tome, borba da se dostigne sloboda. Sunce se kreće prema svom cilju, tako i Zemlja u svom kruţenju oko Sunca, tako i Mjesec u kruţenju oko Zemlje. Prema tom cilju kreće se planeta i zrak puše. Sve se bori na putu prema njemu. Svetac ide prema tom glasu i on tu ne moţe baš ništa, što mu ne sluţi baš na ĉast. Tako je i s grešnikom. Milosrdan ĉovjek ide izravno prema tom glasu i ništa ga ne moţe sprijeĉiti. Škrtac takoĊer hita prema istom cilju. Najuzvišeniji dobroĉinitelj ĉuje u svoj nutrini isti glas, ne moţe mu odoljeti, te mora krenuti prema njemu. Tako je i s najbesramnijim besposliĉarem. Jedan griješi više od drugoga, a onog koji griješi više nazivamo zlim, dok onog koji griješi manje nazivamo dobrim. Dobro i zlo nikada nisu dvije razliĉite stvari, već jedno te isto. Razlika meĊu njima nije u prirodi, već u stupnju. (II. 122—27)

131

ZAVLADAJTE SVOJIM VLASTITIM CARSTVOM Kada ĉovjek uĉini nešto zlo, njegova se duša poĉinje grĉiti, a snaga mu opada i smanjuje se sve više i više, sve dok on ne uĉini neko dobro djelo, kada se duša ponovno razvija. Ĉini se da je jedna misao zajedniĉka svim indijskim sustavima, a po mom mišljenju i svim sustavima svijeta, znali to oni ili ne, a to je ono što ja nazivam boţanstvenošću ĉovjeka. Ne postoji niti jedan sustav na svijetu, niti jedna istinska religija koja ne smatra da je ljudska duša — ma što ona bila ili ma kakav njezin odnos prema bogu bio — u biti proĉišćena i savršena; bila [ova misao] izraţena jezikom mitologije, alegorije ili filozofije. Njezina je istinska priroda blaţenstvo i moć, a ne slabost i patnja. Ipak, na ovaj ili onaj naĉin, patnja je ovdje. Jedna je uzvišena ideja koja mi se ĉini jasnom i koja se pokazuje kroz mnoštvo praznovjerja u svakoj zemlji i svakoj vjerskoj tradiciji: da je ĉovjek boţanstven, i da je ta boţanstvenost naša priroda. Što se god još pojavljuje, puko je dodavanje, kako to smatra vedanta. Nešto je još dodano, no ta boţanstvena priroda nikada ne umire. U najniţem biću, kao i u najsvetijem, uvijek je podjednako prisutna. Valja je izazvati i ona će se razviti. Moramo zatraţiti, i ona će se oĉitovati. Ljudi su u prošlosti spoznali da vatra postoji u kremenu i u suhom drvu, no bilo je potrebno trenje da bi se izazvao plamen. Tako je i ova vatra slobode i proĉišćenosti priroda svake duše, a ne njezino svojstvo, jer svojstva se mogu steći, pa prema tome i izgubiti. Duša sa slobodom ĉini jedno, i duša je jedno s egzistencijom, kao što je i jedno sa spoznajom. Sat-ćit-ananda — egzistencija — spoznaja — blaţenstvo apsolutnog — je priroda duše, njezino nasljedno pravo, a sva oĉitovanja koja vidimo njezini su izrazi, dok se nejasno ili jasno oĉituje. Vedantist smiono tvrdi da svi uţici ovoga ţivota, ĉak i najprizemnije radosti, nisu ništa drugo doli oĉitovanja jednog boţanskog blaţenstva, apsolutnog bića duše. Ĉini se da je ova ideja misao vodilja u vedanti, i kao što sam već rekao, ĉini mi se da takvo mišljenje dijeli svaka vjerska tradicija. Još nisam ĉuo za religiju koja ne promišlja na taj naĉin. Jedna je općenita misao koja djeluje kroz sve religije. Uzmite primjerice, Bibliju. Tamo ćete pronaći alegorijske tvrdnje da je prvi ĉovjek, Adam, bio proĉišćen, te da je njegova bezgrešnost kasnije bila uništena njegovim grijesima. Ova nam alegorija zorno pokazuje kako su Hebrejci vjerovali da je prvotna ĉovjekova priroda savršena. Razvratnosti koje vidimo, slabosti koje osjećamo samo su nadodane toj prirodi. I kasnija povijest kršćanske religije nam pokazuje da su takoĊer vjerovali u mogućnost, toĉnije,

132

neizvjesnost ponovnog zadobivanja tog starog stanja. Takva je cjelokupna povijest Biblije, Starog i Novog zavjeta. Tako je i s muhamedancima. Oni takoĊer vjeruju u Adama i njegovu ĉistoću, a kroz Muhameda otvorio im se put da ponovno zadobiju izgubljeno stanje. Jednako je i s buddhistima koji vjeruju u stanje zvano nirvana, što se nalazi s onu stranu relativnog svijeta, ono je identiĉno onome što vedantisti nazivaju Brahmanom. I ĉitav je sistem buddhista zasnovan na ideji ponovnog zadobivanja izgubljenog stanja nirvane. U svakom sustavu nalazimo prisutnu ovu teoriju: da se ne moţe zadobiti ništa što već nije vaše. Nikome u ovom kozmosu niste duţni. Zahtijevajte svoje nasljedno pravo, kao što je to najpjesniĉkije izrazio veliki vedantinski mislilac u naslovu jedne svoje knjige, »Svarajvasiddhi« (Postizanje našeg vlastitog carstva). To je carstvo naše, mi smo ga izgubili i njime moramo ponovno zavladati. Mayavadin, naprotiv, kazuje da je gubljenje carstva samo tlapnja, te da ga nikada nismo izgubili. U tome je jedina razlika. Premda se svi sustavi dosada slaţu u tome da smo imali carstvo i da smo ga izgubili, daju nam raznolike savjete u pogledu njegovog ponovnog zadobivanja. Jedan kazuje da moramo izvršavati odreĊene obrede, darivati odreĊene idole odreĊenim svotama novca, jesti odreĊenu vrstu hrane, te ţivjeti posebnim stilom da bismo iznova zadobili svoje carstvo. Drugi nam sustav pak kazuje da ćemo ga ponovno zadobiti ako jadikujemo, padnemo na koljena i ponizimo se pred nekim bićem s onu stranu prirode. Treći pak uĉi da ćemo našim izgubljenim carstvom zavladati ako ljubimo to biće svim svojim srcem. Svi ovi raznoliki savjeti dati su u Upanišadama. Nastavite li, pronaći ćete ih. No posljednji i najznaĉajniji savjet je taj da uopće ne trebate jadikovati. Ne morate prolaziti kroz sve te obrede i ne trebate se obazirati na to kako ponovno steći izgubljeno carstvo, jer ga nikada niste ni izgubili. Zašto biste trebali nastojati pronaći ono što niste niti izgubili? Već sada ste proĉišćeni. Već sada ste slobodni. Vjerujete li da ste slobodni, slobodni ste već ovog trena, vjerujete li da ste sputani, sputani ćete i ostati. Ovo je vrlo smiona tvrdnja, te kao što sam vam na poĉetku ovog predavanja već rekao, morat ću vam se vrlo smiono obraćati. Sada vas to moţe plašiti, no kada o tome porazmislite i obistinite to u vašem vlastitom ţivotu, spoznat ćete da je ovo o ĉemu vam govorim istina. Jer ako ta sloboda nije vaša priroda, ni na koji naĉin ne moţete postati slobodni. Ili, pretpostavivši da ste jednom bili slobodni i da ste nekako izgubili tu slobodu, to nam pokazuje da niste bili slobodni da od njeg zapoĉnete. Da ste bili slobodni, što bi vas

133

moglo lišiti te slobode? Zavisno nikada ne moţe postati nezavisnim. Ako je ono uistinu zavisno, njegova je zavisnost bila privid. (II. 192—96)

KORACI DO OBISTINJENJA Prvo meĊu svojstvima koje mora posjedovati aspirant za jnanu, ili mudrost, su sama i dama, koje moţemo razmatrati zajedno. Ona znaĉe odrţavanje organa u njihovim centrima pri ĉemu im se ne dozvoljava da zastrane. Ponajprije ću vam objasniti što znaĉi rijeĉ organ. Uzmimo primjerice oĉi. Oĉi nisu organi vida, već samo instrumenti. Ukoliko nisu i organi prisutni, ja ne vidim, ĉak i ako imam oĉi. No pored organa i instrumenata, vida neće biti ako se i um ne veţe uz njih. Dakle, u svakom ĉinu opaţanja potrebno je troje: prvo, vanjski instrumenti, drugo, unutrašnji organi, te treće, um. Um djeluje putem dva posrednika — jednog vanjskog i jednog unutrašnjeg. Kad vidim stvari, moj um izlazi, postaje vanjskim. No pretpostavimo da sklopim oĉi i poĉnem razmišljati. Um ne izlazi, on je aktivan u unutrašnjosti. U oba je sluĉaja prisutna aktivnost organa. Prema tome, da bismo kontrolirali um, ponajprije moramo biti sposobni kontrolirati organe. Spreĉavanje uma od tumaranja van i unutra, te zadrţavanje organa u njihovim odgovarajućim centrima jest ono što je mišljeno rijeĉima šama i dama. Sama se sastoji u tome, da se umu ne dozvoli da postane vanjskim, a dama u provjeravanju vanjskih instrumenata. Tako dolazimo do uparatija, koji se sastoji u tome, da ne razmišljamo o osjetilnim stvarima. Većinu vremena provodimo u razmišljanju o predmetima opaţanja, stvarima koje smo vidjeli ili ĉuli, koje ćemo vidjeti ili ĉuti, stvarima koje smo jeli, jedemo ili ćemo jesti, mjestima gdje smo ţivjeli i tako dalje. Većinu našeg vremena o njima razmišljamo ili govorimo. Onaj tko ţeli postati vedantist mora se toga odviknuti. Sljedeća je priprema najteţa od svih (Teţak je zadatak mislioca!) — titikša. Ona nije ništa manje nego idealno uzdrţavanje — »Ne opiri se zlu.« Ova misao zahtijeva objašnjenje. Mi se ne moramo oduprijeti zlu, no istovremeno, moţemo se osjećati vrlo nesretnima. Neki ĉovjek mi moţe izgovoriti vrlo neugodne stvari, ja ga moţda neću vidljivo mrziti zbog toga, moţda mu neću drsko odgovoriti, moţda ću obuzdati svoju oĉitu ljutnju, ali ljutnja i mrţnja mogu biti prisutne u mojemu umu, te se mogu osjećati vrlo loše u pogledu toga ĉovjeka. To nije nepruţanje otpora. Ne bih trebao ništa osjećati, niti mrţnju niti ljutnju, te niti ne pomišljati na pruţanje otpora. Moj um mora

134

biti tako smiren kao da se ništa nije niti dogodilo. I tek onda kada sam dospio u to stanje, postigao sam nepruţanje otpora, prije nikako. Uzdrţavanje od svake patnje, ĉak i bez same pomisli na pruţanje otpora ili istjerivanje patnje, bez ikakva muĉnog osjećaja u umu i bez griţnje savjesti — to je titikša. Sljedeća potrebna osobina je šraddha, vjera. Valja nam imati strahovitu vjeru u religiju i boga. Sve dok je nemamo, ne moţemo teţiti da postanemo jnani. Veliki mi je mudrac jednom rekao da ĉak niti jedan od dvadeset milijuna na ovom svijetu nije vjerovao u boga. Upitao sam ga zašto, a on mi je odvratio: »Uzmimo da je u ovoj sobi lopov, koji saznaje da se u susjednoj sobi nalazi mnogo zlata, a od ove je dijeli samo vrlo tanka pregrada. Kakav će biti poloţaj tog lopova?« »On uopće neće moći spavati. Njegov će mozak aktivno razmišljati o naĉinu kako da se domogne zlata. Ni o ĉemu drugom neće razmišljati« odgovorio sam. Mudrac nato uzvrati: »Vjeruješ li da ĉovjek moţe vjerovati u boga i pritom ne sići s uma u nastojanju da ga dosegne? Vjeruje li ĉovjek iskreno da taj neograniĉeni, beskrajni rudnik blaţenstva postoji, te da ga se moţe doseći, neće li taj ĉovjek poludjeti u svojoj borbi da ga dosegne?« Snaţna vjera u boga i dosljedna ţudnja da ga dosegne saĉinjavaju šraddhu. Sada dolazimo do pojma samadhana, ili neprestanog vjeţbanja zadrţavanja uma u bogu. Ništa se ne moţe uĉiniti u jednom danu. Religiju ne moţemo progutati u obliku pilule. Ona zahtijeva upornu i neprekidnu vjeţbu, jer um se moţe osvojiti jedino polaganim i stalnim vjeţbanjem. Sljedeće je svojstvo mumukšutva, ţestoka ţudnja za slobodom. Sva je naša patnja naš vlastiti izbor, jer takva je ĉovjekova priroda. Stari je Kinez, nakon šezdeset godina provedenih u zatvoru, bio osloboĊen na dan krunjenja novog cara. Izašavši iz zatvora uzviknuo je kako on ne moţe ţivjeti. On se mora vratiti u svoju straviĉnu tamnicu, meĊu štakore i miševe. Danje svjetlo više nije podnosio. Tako je zatraţio da ga ubiju ili da ga vrate u tamnicu. Vratili su ga u zatvor. Podjednako je tako i sa svim ljudima. Nesmotreno teţimo za svim mogućim oblicima patnje i opiremo se oslobaĊanju od njih. Svakodnevno teţimo za uţicima i, prije nego što ih osjetimo, otkrivamo da ih nema. Izmakli su nam iz ruku. Svejedno ne odustajemo od naših suludih nastojanja, već nastavljamo dalje, zaslijepljene budale kakve već jesmo. Malo je ljudi koji spoznaju da uz nasladu postoji i bol, a uz bol naslada; koliko je bol odvratan toliko je odvratna i naslada, jer ona je sestra blizanka bolu. Ĉovjekovoj slavi

135

škodi ĉinjenica da on teţi za patnjom, i podjednako tako škodi mu njegova teţnja za nasladom. Ljudi uravnoteţena uma trebali bi otkloniti i patnju i nasladu. Zašto se ĉovjek ne ţeli osloboditi od toga da se njime netko poigrava? Ovog smo trena biĉevani, i poĉnemo li plakati, priroda će nam udijeliti dolar. Ponovno smo šibani, i kada zaplaĉemo, priroda nam daje komadić paprenjaka. Mi se ponovo poĉinjemo smiješiti. Mudrac ţeli slobodu, jer nalazi da su svi predmeti opaţanja uzaludni, te da nasladama i patnjama nema kraja. Kako samo bogati ljudi silno ţele pronaći nove naslade! Sve su naslade poznate, a oni ipak ţele nove. Zar ne vidite koliko budalastih stvari svakodnevno izmišljaju samo da bi na trenutak nadraţili nerve; a kada je to uĉinjeno, kako dolazi do reakcije? Većina ljudi nalik je stadu ovaca. Upadne li ovan predvodnik u jamu, ĉitavo će ga stado slijediti i sve će ovce polomiti vratove. Podjednako tako, što ĉini vodeći ĉlan društva ĉine i svi ostali a da pritom niti ne razmišljaju što ĉine. Kada ĉovjek poĉinje uviĊati ispraznost svjetovnih stvari, osjetit će da ne bi trebao dozvoliti da se priroda njime poigrava, niti da ga nosi sa sobom. To je ropstvo. Uputi li se ĉovjeku nekoliko ljubaznih rijeĉi, on se poĉinje smiješiti, a kada zaĉuje nekoliko neugodnih rijeĉi, poĉinje plakati. On je rob komadiću kruha, udisaju zraka — rob odijelu, rob rodoljublju, domovini, imenu i slavi. On se, dakle, nalazi usred ropstva, a njegovo je ropstvo zakopalo istinskog ĉovjeka. Onaj kojeg nazivate ĉovjekom zapravo je rob. Kada ĉovjek shvati svo svoje ropstvo, javlja se ţelja, ţestoka ţudnja za slobodom. Poloţite li komad gorućeg ugljena na ĉovjekovu glavu, pogledajte kako se ĉovjek trudi da ga zbaci. Sliĉne će biti i borbe za slobodu onog ĉovjeka koji istinski razumije da je rob prirode. Sljedeća je disciplina takoĊer vrlo teška: nityanityaviveka — razlikovanje izmeĊu onoga što je istinsko i onoga što je ne-istinsko, izmeĊu neprolaznog i prolaznog. Jedino je bog vjeĉan, sve je ostalo prolazno. Sve umire. AnĊeli umiru, ljudi umiru, ţivotinje umiru, svjetovi umiru, sunce, mjesec i zvijezde, sve umire; sve je podloţno neprestanoj mijeni. Planine današnjice bile su oceani juĉerašnjice i bit će oceani sutrašnjice. Sve je u stanju strujanja. Ĉitav je kozmos skupina promjena. No postoji jedno koje se nikada ne mijenja, a to je bog. I što mu se više pribliţavamo, bit će manje promjene za nas, priroda će biti sve manje sposobna djelovati na nas, a kada ga dosegnemo i stanemo

136

pokraj njega, pobijedit ćemo prirodu. Bit ćemo vladari nad pojavama prirode i one više neće imati upliva na nas. Zbog ĉega je ova disciplina tako vaţna? Zbog toga što se religija ne dostiţe putem ušiju, niti putem oĉiju, a niti putem mozga. Nikakvi nas sveti spisi ne mogu uĉiniti religioznima. Moţemo prouĉiti sve knjige što postoje na svijetu, a da ipak ne razumijemo rijeĉ religije ili boga. Moţemo govoriti cijeloga ţivota, a opet se nećemo opametiti. Moţemo biti najuĉeniji ljudi koje je svijet ikada vidio, a da moţda uopće nikada niti ne dosegnemo boga. Gdje je bog? Gdje se nalazi polje religije? Ono se nalazi s onu stranu osjetila, s onu stranu svijesti. Svijest je samo jedan od mnogih stupnjeva na kojima djelujemo. Morat ćete prekoraĉiti polje svijesti, zaći s onu stranu osjetila, pribliţavati se sve više i više vašem vlastitom središtu, a kada tako uĉinite, pribliţit ćete se sve više i više bogu. Što je potvrda boga? Neposredno opaţanje, pratvakša. Dokaz ovog zida jest taj da ga ja opaţam. Tisuće i tisuće su ranije tako opaţale boga, i opaţat će ga oni koji ga ţele opaziti. No ovo opaţanje nikako nije osjetilno. Ono nadilazi osjetila i svijest, a sve vjeţbanje nuţno je da bi nas odvelo s onu stranu osjetila. Sva naša minula djela i sklonosti vuku nas prema dolje. Ove će nas pripreme uĉiniti proĉišćenima i laganima. Stege ropstva će popuštati same od sebe, a mi ćemo se uzdići s onu stranu ove razine osjetilnog opaţanja za koju smo priĉvršćeni. Tada ćemo vidjeti, ĉuti i osjetiti stvari koje ljudi u tri svakidašnja stanja — buĊenju, snivanju i spavanju — niti osjećaju, niti vide, niti ĉuju. Tada ćemo progovoriti neobiĉnim jezikom, a svijet nas neće razumjeti, jer i ne zna za ništa drugo doli osjetimo. Istinska je religija potpuno transcendentalna. Svako biće u kozmosu posjeduje skrivenu moć prevazilaţenja osjetila. Ĉak će i sićušni crv jednog dana prevazići svoja osjetila i dostići boga. Niti jedan ţivot neće biti neuspjeh, jer neuspjeh u kozmosu ne postoji. Stotinu će se puta ĉovjek ozlijediti, tisuću puta će se spotaći i pasti, no naposljetku će shvatiti da je on bog. Poznato nam je da se uspjeh ne postiţe idući ravnom linijom. Svaka se duša kreće u krug i morat će ga zatvoriti, i nijedna duša ne moţe ići tako nisko jer će doći trenutak kada će se morati uzdići. Nitko neće biti izgubljen. Svi smo mi stvoreni iz jednog zajedniĉkog središta, a to je bog. Najuzvišeniji, kao i najprizemniji ţivot koji je bog ikada stvorio vratit će se ocu svih ţivota. »Onaj od

137

kojeg su stvorena sva bića, u kojem ţive sva bića i kojem se sva ona vraćaju — to je bog.« (I. 405-8, 410-12, 415-16)

U POTRAZI ZA SOPSTVOM Bog i Ċavo poĊoše uĉiti o sopstvu od velikog mudraca. Uĉiše tako s njim dugo vremena. Naposljetku im mudrac reĉe: »Vi sami ste bića za kojima tragate.« Obojica vjerovaše da su njihova tijela sopstvo. Đavo se vrati svome narodu posvema zadovoljan i reĉe: »Nauĉio sam sve što se dalo nauĉiti: jedi, pij i budi veseo. Mi smo sopstvo. S onu stranu nas nema niĉega.« Đavo po svojoj prirodi bijaše neuk, pa se nikada ne upita ništa više, već bijaše savršeno zadovoljan idejom da je on bog, te da je pod pojmom sopstva mišljeno tijelo. Bog imaše proĉišćeniju dušu. U poĉetku on poĉini grešku ovako razmišljajući: »Ja sam, ovo tijelo. Brahman. Dozvoli mi da ga odrţim snaţnim i zdravim, i dobro odjevenim, te mu pruţi sva uţivanja.« No uskoro otkri da to ne moţe biti ono što mišljaše mudrac, njihov uĉitelj. Mora postojati nešto uzvišenije. Tako se bog vrati mudracu i reĉe: »Gospodine, jesi li me uĉio da je ovo tijelo sopstvo? Ako je tako, vidim da sva tijela umiru. Sopstvo ne moţe umrijeti.« Mudrac mu nato odgovori: »IznaĊi to sam. To ti jesi.« Tada bog pomisli da je ono što je mudrac podrazumijevao pod sopstvom ţivotna snaga koja pokreće tijelo. Ipak, nakon nekog vremena otkrije da vitalna snaga ostaje snaţna ako jede, dok za gladovanja njegova vitalna snaga slabi. Bog se ponovno vrati mudracu, te mu reĉe: »Gospodine, jesi li htio reći da je vitalna snaga sopstvo?« Mudrac mu ponovno uzvrati: »IznaĊi to sam. To ti jesi.« Bog se tako vrati kući, razmišljajući o tome da je moţda um sopstvo. No doskora ustanovi da su misli tako raznolike — sad dobre, sad zle. Um bijaše i previše nestalan da bi bio sopstvo. Vrati se tako mudracu i reĉe: »Gospodine, ne vjerujem da je um sopstvo. Jesi li mislio na um?« »Ne«, odgovori mudrac. »To ti jesi. IznaĊi to sam.« Bog se vrati, te naposljetku otkri da je on sopstvo, s onu stranu mišljenja, jedinstvo bez roĊenja i smrti, koje maĉ ne moţe sasjeći, niti vatra saţeći, koje zrak ne moţe sasušiti niti voda istopiti, bez poĉetka i kraja, postojano, nedodirljivo, sveznajuće, svemoguće biće — da sopstvo nije niti tijelo niti duša, već nešto s onu stranu svega. Time bijaše zadovoljan. Siroti Ċavo nije dosegao istinu, zahvaljujući svojoj naklonosti tijelu.

138

Ovaj svijet posjeduje ĉitavo mnoštvo takvih demonskih naravi, no ima i dobrih. Predloţi li ĉovjek ostalima da ih poduĉi nekom nauku kako bi povećali snagu osjetilnog uţitka, naći će mnoštvo ljudi spremnih za to. Lati li se drugi pokazivanja najvišeg cilja, naći će samo nekolicinu spremnih da ga saslušaju. Vrlo je malo onih koji imaju moć shvaćanja uzvišenog — još manje je onih koji imaju strpljenja da ga i postignu. (I. 14042)

TO TI JESI Na istom drvetu ţivljahu dvije ptice, jedna na vrhu, druga podno nje. Ptica na vrhu bijaše spokojna, tiha, veliĉanstvena, utonula u svoju vlastitu blaţenost. Ptica na niţim granama bijaše ĉas sretna ĉas nesretna, jedući ĉas slatke ĉas gorke plodove i skakućući s grane na granu. Nakon nekog vremena niţa ptica pojede izuzetno gorak plod, te osjeti gaĊenje. Pogleda tada prema gore i ugleda drugu pticu, zaĉudne ljepote, zlatnog perja, koja ne jede ni slatkih ni gorkih plodova, koja nikada nije ni sretna ni nesretna, već smirena, utonula u samu sebe, te ne vidi ništa s onu stranu vlastitog sopstva. Niţa ptica priţeljkivaše takvo stanje, no uskoro na nj zaboravi, te ponovno poĉne jesti plodove. Doskora tako pojede izuzetno gorak plod, koji je uĉini nesretnom, iznova pogleda nagore, te se pokuša pribliţiti uzvišenoj ptici. Još jednom tako zaboravi, te nakon nekog vremena pogleda gore. Donja ptica nastavi tako ţivjeti sve dok se nije priliĉno pribliţila prekrasnoj ptici. Tada ugleda odraz svjetla od njezina zlatnog perja kako se poigrava oko njezina vlastitog tijela, osjeti promjenu i uĉini joj se da će se rasplinuti. Prišavši još bliţe, sve se oko nje rasplinjavalo, te donja ptica naposljetku shvati ovu zaĉudnu promjenu. Donja je ptica bila samo sjena koja se doimala stvarnom, odraz uzvišene ptice. Ona sama bijaše, u biti, sve vrijeme ta uzvišena ptica. Jedenje plodova, slatkih i gorkih, i mala prizemna ptica koja se naizmjence raduje i tuguje bijahu samo isprazna tlapnja, san. Sve je vrijeme istinska ptica bila gore, smirena i tiha, uzvišena i veliĉanstvena, s onu stranu jada, s onu stranu patnje. Gornja je ptica bog, gospodar ovog kozmosa, a donja je ptica ljudska duša koja jede slatke i gorke plodove ovoga svijeta. S vremena se na vrijeme duši zadaje teţak udarac. Za odreĊeno vrijeme ona prestaje jesti, krene prema nepoznatom bogu, i tada nadolazi bujica svjetla. Ĉovjek smatra da je ovaj svijet uzaludna predstava. Pa ipak, osjetila ga poteţu prema dolje, te on ponovno, kao i prije, poĉinje jesti gorke i slatke plodove

139

ovoga svijeta. I ponovno usljeĊuje izuzetno jak udarac. Njegovo se srce iznova otvara boţanskom svjetlu. Pribliţavajući se tako postepeno bogu, prilazeći sve bliţe i bliţe, ĉovjek otkriva da njegovo staro sopstvo nestaje. Kada priĊe dovoljno blizu, uviĊa da on nije nitko drugi doli bog, te uzvikuje: »On koga sam ti opisao kao ţivot ovog kozmosa, prisutnog u svakom atomu, u suncima i mjesecima — on je osnova našeg vlastitog ţivota, duša naše duše. Ne, to ti jesi.« (II. 394-96) BILJEŠKA 1. Taittiriva Upanišada, 3.1.

140

VIII. Bhakti Yoga (Put odanosti) ŠTO JE BHAKTI? Bhakti yoga je istinska, prava potraga za bogom, potraga koja zapoĉinje, traje i završava u ljubavi. Jedan jedini trenutak zanosa ljubavi prema bogu donosi nam vjeĉnu slobodu. »Bhakti«, kazuje Narada u svom objašnjenju bhakti aforizama, »jest predana ljubav prema bogu.« »Kada je ĉovjek zadobije, on voli svakoga, ne mrzi nikoga. Tako je zauvijek zadovoljan.« »Ovu se ljubav ne moţe svesti ni na koju svjetovnu dobrobit«, jer tako dugo dok traju svjetovne ţudnje, ovakve ljubavi nema. »Bhakti je uzvišenija od karme, uzvišenija i od yoge«, jer su one namijenjene nekom cilju u vidu, dok je bhakti njegovo vlastito uţivanje, »njegova vlastita svrha i cilj.« Najbolje odreĊenje bhaktija dao je kralj bhakti, Prahlada: »Ta besmrtna ljubav koju neuki osjećaju prema prolaznim osjetilnim stvarima — i dok meditiram o tebi, ne daj da ta ljubav izmakne iz mog srca!« »Boţe, oni podiţu visoke hramove u tvoje ime, oni prinose raskošne darove u tvoje ime — ja sam siromašan, nemam ništa, prema tome, uzmi ovo moje tijelo i poloţi ga pred svoje noge. Ne napuštaj me, o boţe.« Takva molitva proizlazi iz dubine bhaktina srca. Onom koji je to iskusio, ova je vjeĉna ţrtva sopstva voljenom bogu daleko uzvišenija od svog bogatstva i moći, ĉak i od svih uzvišenih misli o slavi i nasladi. Spokojnost bhaktine smirene odanosti je mir koji nadvisuje svo shvaćanje i od neusporedive je vrijednosti. Njegova apratikulva [samopredavanje] je takvo stanje duha u kojem on nema interesa i prirodno ne spoznaje ništa što je u suprotnosti s njim. U tom stanju uzvišene odanosti sve što ima oblik sklonosti potpuno nestaje, osim sveupijajuće ljubavi prema bogu u kojem sve stvari ţive, kreću se i imaju svoje postojanje. Ova ljubav prema bogu, dakako, ne sputava dušu, već djelotvorno kida sve njezine stege. Devi Bhagavata daje nam sljedeće odreĊenje uzvišene ljubavi (para-bhakti): »Kao što ulje prelijevano iz jedne posude u drugu pada u neprekidnoj liniji, tako je i s umom koji u neprekidnom strujanju razmišlja o bogu — to je ono što nazivamo para-bhakti ili najviša ljubav.« Ovo nesmetano, uvijek nepromjenjivo usmjerenje uma i srca prema

141

bogu, s neodvojivom odanošću, svakako je najuzvišenije oĉitovanje ĉovjekove ljubavi prema bogu. (III. 31—32, 36, 84—86)

TAJNA LJUBAVI Ljubav vidimo posvuda u prirodi. Što je god u društvu dobro, uzvišeno i dostojanstveno, ostvarenje je te ljubavi. Što je god u društvu loše, toĉnije bezboţno, takoĊer je loše upravljeno ostvarenje istog tog osjećaja ljubavi. Isti je osjećaj koji nam daje proĉišćenu i svetu braĉnu ljubav izmeĊu muţa i ţene, kao i onu ljubav koja zadovoljava najniţe oblike animalne strasti. Osjećaj je isti, samo je njegovo oĉitovanje razliĉito u razliĉitim sluĉajevima. Isti je osjećaj ljubavi, dobro ili loše upravljen, koji nagoni ĉovjeka da ĉini dobro, da siromašnima daje sve što posjeduje, a drugog ĉovjeka da presijeca grkljan svojoj braći i uzima sve što oni posjeduju. Prvi ĉovjek voli druge u onoj mjeri koliko drugi ljubi samoga sebe. Usmjerenje ljubavi u drugoga je loše, no ispravno i doliĉno u sluĉaju prvoga. Ista vatra koja priprema objed moţe opeci dijete, i nije greška vatre ako uĉini tako; razlika se krije u naĉinu na koji je upotrijebljena. Stoga, ljubav — ţestoka ţudnja za zdruţivanjem, jaka ţelja od strane dvaju bića da postanu jedno, i naposljetku, od svih bića da se sjedine u jedno — oĉituje se posvuda u uzvišenijem ili prizemnijem obliku, već prema sluĉaju. Bhakti yoga je nauk uzvišenije ljubavi. Ona nam pokazuje kako je usmjeriti. Pokazuje nam kako je obuzdati, kako njome rukovati, kako je upotrebljavati, kako joj podariti novu svrhu, te nam podaje najuzvišenije i najveliĉanstvenije ishode — kako uĉiniti da nas povede k duhovnom blaţenstvu. Bhakti yoga ne uĉi »Odustani,« ona jedino kazuje: »Ljubi — ljubi najuzvišenije!« I sve prizemno prirodno otpada s onoga ĉije je predmet oboţavanja najuzvišenije. »Ništa drugo ne mogu reći o tebi osim da si moja ljubav. Ti si prekrasna! O, kako si divna! Ti si ljepota sama.« Ono što se naposljetku u ovoj yogi od nas zahtijeva jest upravljanje naše ţudnje za ljepotom prema bogu. Što je uistinu ljepota u ljudskom licu, u nebu, u zvijezdama, u mjesecu? Ona je samo djelomiĉno opaţanje istinske, sveobuhvatne boţanske ljepote. »Sjaji li on, sve sjaji. Njegovim svjetlom sve svijetli.« Zauzmite ovaj uzvišeni stav bhaktija, koji će vas navesti na trenutno zaboravljanje svih vaših sitnih osobnosti. Udaljite se od svih sitnih sebiĉnih veza u svijetu. Ne gledajte na ljudsku prirodu kao na središte svih vaših ljudskih i uzvišenijih teţnji. Stanite kao

142

svjedok, kao uĉenik, i promatrajte prirodne pojave. Osjećajte osobnu nesklonost prema ĉovjeku, i vidjet ćete kako se ovaj silni osjećaj ljubavi razvija u svijetu. Ponekad postoje i trvenja, no ona se javljaju jedino u toku nastojanja da se dostigne uzvišenija, istinska ljubav. Ponekad dolazi i do lagane borbe ili pada, no sve je to samo uzgredno. Stanite u stranu i slobodno se prepustite teškoćama, neka one nadoĊu. Osjetit ćete ih samo dok ste u strujanju svijeta, no kada ste van njega, kao svjedok ili uĉenik, bit ćete u stanju sagledati milijune i milijune puteva u kojima se bog oĉituje. »Ma gdje god postojalo ikakvo blaţenstvo, ĉak i u najĉulnijim stvarima, postoji iskra vjeĉnog blaţenstva koja je sam bog.« Ĉak i u najprizemnijim oblicima privlaĉnosti postoji zametak boţanske ljubavi. Jedno od imena boga u sanskrtu jest Hari, koje znaĉi »onaj koji sve privlaĉi«. Njegova je privlaĉnost jedina vrijedna ljudskog srca. Tko moţe uistinu privući dušu? Samo on. Smatrate li da mrtva tvar uistinu moţe privući dušu? Ona nikada nije privukla dušu, niti će to uĉiniti. Kada ugledate ĉovjeka privuĉenog prekrasnim licem, smatrate li da je pregršt poredanih molekula tvari bilo ono što ga je istinski privuklo? Nikako. Iza tih tvarnih ĉestica mora postojati, i jest, igra boţanskog upliva i boţanske ljubavi. Neuk ĉovjek to ne spoznaje, no ipak svjesno ili nesvjesno biva time, i samo time, privuĉen. Tako i najniţi oblici privlaĉnosti crpe svoju snagu iz samog boga. Bog je veliki magnet, a svi mi nalik smo ţeljeznoj piljevini. On nas neprestano privlaĉi, i svi ga mi nastojimo doseći. Sva naša stremljenja u ovom svijetu nikako nisu upravljena sebiĉnim ciljevima. Budale ne znaju što ĉine. Cilj je njihova ţivota naposljetku pribliţiti se velikom magnetu. Sve ovo silno nastojanje i stremljenje u ţivotu upravljeno je k tome, da nas naposljetku uputi bogu da bismo se s njim sjedinili. (III. 73-75)

RELIGIJA LJUBAVI Jedna se zvijezda rada, druga veća nadolazi, a onda još veća, dok se naposljetku ne pojavi Sunce, a sva manja svjetla išĉeznu. To Sunce je bog. Zvijezde su manje ljubavi. Kada to Sunce obasja ĉovjeka, on pomahnita — Emerson ga naziva »ĉovjekom opijenim bogom«. On se preobraţava u boga. Sve biva stopljeno u jedan ocean ljubavi. Svakidašnja je ljubav puka animalna privlaĉnost. Zašto bi inaĉe postojala razlika meĊu spolovima? Kleĉi li netko ispred kipa, to je uţasna idolatrija, no klekne li netko ispred supruga ili supruge, to je sasvim dopustivo!

143

Svi smo mi djeca koja se s mukom podiţu na noge. Milijuni su ljudi od religije napravili posao. Samo je nekoliko ljudi u jednom stoljeću dostiglo ljubav boga, a ĉitava je zemlja postala blaţena i posvećena. Kada se pojavi boţji sin, ĉitava zemlja postaje blagoslovljena. Istina je da se u jednom stoljeću u ĉitavom svijetu rada samo nekolicina takvih, no svi bi morali nastojati doseći boţju ljubav. Tko zna, moţda ćete vi ili ću moţda ja biti sljedeći koji će to postići. Dakle, borimo se. U Propovijedi na gori ĉitamo: »Zamoli, i bit će ti dato; traţi, i pronaći ćeš; kucaj, i vrata će ti se otvoriti.« Teškoća se sastoji u tome, da ne znamo tko traţi i tko ţeli. Bhakti je religija, a religija nije za mnoštvo. To je nemoguće. OdreĊena tjelovjeţba, ustajanje i sjedanje, moţe biti pogodno za mnoštvo, ali religija je za nekolicinu. U svakoj zemlji postoji samo nekoliko stotina onih koji mogu biti, i bit će, religiozni. Ostali ne mogu biti religiozni jer neće biti probuĊeni, jer to niti ne ţele. Glavno je ţeljeti boga. Ţelimo sve osim boga, jer naše svakidašnje potrebe zadovoljava vanjski svijet. Tek onda kada naše potrebe zaĊu s onu stranu pojavnog svijeta, traţimo zadovoljenje iz unutrašnjosti, od boga. Postoji i takva religija koja je pomodna. Moja prijateljica ima mnogo namještaja u svom salonu. Moderno je imati japansku vazu, te ona mora imati jednu, pa makar stajala tisuću dolara. Podjednako tako ona ţeli malo religije i pristupa crkvi. Bhakti nije za takve. To nije potreba. Potreba je ono bez ĉega ne moţemo ţivjeti. Što ţelimo? Postavljajmo sebi svakodnevno ovo pitanje: Ţelimo li boga? Moţete proĉitati sve knjige na ovom svijetu, ali ovu ljubav ne moţete zadobiti s moći govora, niti najuzvišenijim umom, niti prouĉavanjem razliĉitih nauka. Onaj koji istinski ţudi za bogom zadobit će ljubav. Njemu se bog podaje. Ljubav je uvijek obostrana i odraţavajuća. Moţete me mrziti, no ako vas ja ţelim ljubiti, vi me odbijate. Ustrajem li, za mjesec ili godinu sigurno ćete me zavoljeti. To je poznati psihološki fenomen. Kao što vjerna ţena razmišlja o svom pokojnom muţu, tako s podjednakom ljubavlju i mi moramo ţeljeti boga, te ćemo ga i pronaći. A sve knjige i najrazliĉitije nauke niĉemu nas neće poduĉiti. Ĉitanjem knjiga postajemo papige, nitko ne postaje uĉen ĉitanjem knjiga. Proĉita li ĉovjek samo jednu rijeĉ ljubavi, on dakako postaje uĉen. Tako ponajprije ţelimo steći tu ţudnju. Nalazimo ljude koji idu u crkvu i govore: »Boţe, podari mi ovo i ono. Boţe, izlijeĉi me.« Oni ţele lijepa, zdrava tijela, i zbog toga što su ĉuli da će netko uĉiniti to umjesto

144

njih idu u crkvu i mole se bogu. Bolje je biti nevjernik nego tako poimati religiju. Kao što sam vam već rekao, bhakti je najuzvišeniji ideal. Ne znam da li ćemo ga dostići ili ne kroz milijune godina koje nadolaze, ali ga moramo uĉiniti svojim najuzvišenijim idealom, te naša osjetila upraviti k najuzvišenijem. (IV. 16-21)

LJUBAVNI TROKUT Ljubav se moţe prikazati u obliku trokuta, ĉiji svaki kut odgovara jednoj od njezinih neodvojivih osobina. Nema trokuta koji nema sva svoja tri kuta, kao što nema niti istinske ljubavi bez njezina tri svojstva: prvi kut našeg ljubavnog trokuta je taj da ljubav ne poznaje pogaĊanje; drugi, da ljubav ne poznaje straha; i treći, da ljubav ne poznaje suparnika, jer u njoj je zauvijek utjelovljen ljubavnikov najuzvišeniji ideal. O ljubavi se posvuda govori. Svatko kazuje: »Ljubi boga.« Ljudi ne znaju što valja voljeti. Da znaju, ne bi o ljubavi govorili tako olako. Svaki ĉovjek tvrdi kako moţe voljeti, a onda doskora otkriva da u njegovoj prirodi nema ljubavi. Svaka ţena tvrdi da moţe voljeti i uskoro ustanovljuje da ne moţe. Svijet je prepun govora o ljubavi, no uistinu voljeti je teško. Gdje je ljubav? Kako znate da ljubav postoji? Prvo iskušenje ljubavi je to da ona ne poznaje pogaĊanje. Tako dugo dok vidite da jedan ĉovjek voli drugoga samo da bi od njega nešto dobio, znajte da to nije ljubav. To je trgovanje na malo. Gdje god postoji pitanje kupovanja i prodavanja, tu nema mjesta ljubavi. Tako kada ĉovjek moli boga: »Podari mi ovo, podari mi ono«, to nije ljubav. Kako bi mogla biti? Ja ti nudim molitvu, a ti mi daješ nešto zauzvrat. To je puko trgovanje. Jedan se veliki kralj uputi u lov u šumu, te tamo sluĉajno susretne mudraca. Zapodjenuše tako razgovor, a kralj se silno oduševi mudracem i zamoli ga da prihvati jedan dar od njega. »Ne«, reĉe mudrac, »ja sam potpuno zadovoljan svojim stanjem. Ovo mi drveće daje dovoljno plodova za jelo. Ovi predivni bistri potoci daju mi dovoljno vode. Spavam u ovim spiljama. Ne marim za tvoje poklone, premda si kralj.« Kralj tada odvrati: »PoĊi sa mnom u moj grad i uzmi dar, samo da bi me proĉistio i razveselio.« Naposljetku mudrac pristade da poĊe s kraljem. Odvedoše ga u kraljevsku palaĉu, gdje bijaše zlata, dragulja, mramora i drugih predmeta zaĉudne ljepote. Bogatstvo i moć bijahu posvuda oĉigledni. Kralj zamoli mudraca neka priĉeka trenutak dok on ne ponovi svoju molitvu, te ode u ugao i poĉne moliti: »Boţe, podari mi još bogatstva, još djece, još zemalja.« U meĊuvremenu, mudrac ustade i poĊe. Kralj

145

primijeti da se ovaj sprema otići, te poĊe za njim. »Ostani, gospodine. Nisi uzeo moj dar, a već odlaziš.« Mudrac se okrene k njemu i reĉe: »Prosjaĉe, ja ne prosim od prosjaka. Što ti moţeš dati? Cijelo si vrijeme prosio samoga sebe.« To nije jezik kojim progovara ljubav. Kakva je razlika izmeĊu ljubavi i trgovanja na malo ako traţite boga da vam podari ovo i ono? Prvo je iskušenje ljubavi to da ona ne poznaje pogaĊanja. Ljubav uvijek daje i nikada ne uzima. Dijete boţje govori ovako: »Zaţeli li bog tako, dat ću mu sve, ali od njega ne ţelim ništa. Ne ţelim ništa u ovom kozmosu. Volim ga, jer ga ţelim voljeti, i ne traţim blagonaklonosti zauzvrat. Tko mari da li je bog svemoćan ili ne? Ja ne ţelim nikakve moći od njega, niti oĉitovanja njegove moći. Dovoljno mi je da je on bog ljubavi. I više ne traţim.« Drugo je iskušenje ljubavi to da ljubav ne poznaje straha. Tako dugo dok ĉovjek promatra boga kao biće koje sjedi ponad oblaka, s nagradama u jednoj ruci i kaznama u drugoj, ljubavi ne moţe biti. Moţete li nekoga zastrašivanjem natjerati da voli? Voli li janje lava? Miš maĉku? Rob gospodara? Suţnji ponekad hine ljubav, no je li to ljubav? Gdje ste ikada vidjeli ljubav u strahu? To je uvijek varka. Uz ljubav se nikada ne pojavljuje strah. Zamislite mladu majku na ulici. Zalaje li na nju pas, ona će pobjeći u najbliţu kuću. Sljedećeg dana, ona ide ulicom sa svojim djetetom, i zamislimo da lav napadne dijete. Kako će se ona ponijeti? Skoĉit će u lavlje ralje da bi zaštitila svoje dijete. Ljubav je nadvladala sav njezin strah. Tako je i s ljubavlju prema bogu. Tko mari da li bog nagraĊuje ili kaţnjava? Onaj koji ljubi tako ne razmišlja. Sjetite se suca koji dolazi kući. Što njegova ţena vidi u njemu? Ne suca, onog koji oslobaĊa ili kaţnjava, već svog muţa, svoju ljubav. Što njegova djeca vide u njemu? Svojeg vjernog oca — ne onoga koji oslobaĊa ili kaţnjava. Tako ni djeca boţja nikada u bogu ne vide onoga koji nagraĊuje ili kaţnjava. Strahuju i drhte samo oni ljudi koji nikada nisu osjetili ljubav. Odbacite sav strah — premda ta zastrašujuća poimanja boga kao onog koji kaţnjava i nagraĊuje mogu biti od koristi u primitivnim umovima. Neki ljudi, ĉak i najuĉeniji, su duhovni barbari, i ovakve im ideje mogu pomoći. No duhovnim ljudima, ljudima koji se pribliţavaju religiji, u kojima je probuĊena duhovna sposobnost opaţanja, takva su poimanja jednostavno djetinjasta i budalasta. Takvi ljudi odbijaju svaku pomisao na strah. Treće je iskušenje još uzvišenije. Ljubav je uvijek najuzvišeniji ideal. Kada je netko prošao prva dva stupnja, kada je odbacio svo trgovanje i sav strah, poĉinje shvaćati da je

146

ljubav uvijek najuzvišeniji ideal. Koliko smo puta vidjeli da prekrasna ţena ljubi ruţnog muškarca! Koliko smo puta vidjeli da lijep muškarac ljubi ruţnu ţenu! U ĉemu se krije privlaĉnost? Promatraĉi jedino vide ruţnog muškarca ili ruţnu ţenu, dok ljubavnik tako ne gleda. Ljubavniku je ljubljeni najdivnije biće koje je ikada postojalo. Kako to? Ţena koja voli ruţnog muškarca uzima ideal ljepote iz svog vlastitog uma i projicira ga na ovog ruţnog muškarca, a ono što ona oboţava i voli nije ruţan muškarac, već njezin vlastiti ideal. Taj je muškarac samo pobuda, na kojeg ona projicira svoj vlastiti ideal i njime ga zakriva, te on postaje njezin predmet štovanja. Ovo se odnosi na svaki sluĉaj gdje volimo. Najuzvišeniji se ideal svakog ĉovjeka naziva bogom. Neuk ili mudar, svetac ili grešnik, muškarac ili ţena, obrazovan ili neobrazovan, profinjen ili nekultiviran — ma kakav bio ĉovjek, njegov je najuzvišeniji ideal bog. Spoj svih najuzvišenijih ideala ljepote, uzvišenosti i moći daje nam najpotpuniju predodţbu boga, punog ljubavi i vrijednog ljubavi. (III. 86—89, II. 47-49, III. 89) POTREBA ZA UĈITELJEM Svakoj je duši suĊeno da bude savršena, i svako će biće naposljetku dostići to stanje. Što god smo ovog trena, posljedica je onoga što smo bili ili što smo mislili u prošlosti, i što god ćemo biti u budućnosti, bit će posljedica onoga što ĉinimo ili mislimo ovog trena. No ovo ne iskljuĉuje naše primanje pomoći izvana. Mogućnosti su uvijek oţivljavane neĉim izvana — koliko-toliko, u većini sluĉajeva u svijetu pomoć iz vanjskog svijeta je gotovo uvijek neophodna. Poticajni utjecaj dolazi iz vanjskog svijeta, i djeluje na naše skrivene snage. Tada zapoĉinje razvitak, nadolazi duhovni ţivot, a ĉovjek naposljetku postaje svet i savršen. Takav nam poticaj ne mogu dati knjige. Duša moţe primiti poticaj jedino od druge duše, niĉega drugog. Sveg ţivota moţemo prouĉavati knjige, moţemo postati vrlo uĉeni, no naposljetku otkrivamo da uopće nismo razvili duhovnost. Iz toga ne slijedi da visok stupanj intelektualnog razvoja uvijek ukazuje na jednak razvoj duhovne strane ĉovjeka. Naprotiv, gotovo svakodnevno nalazimo sluĉajeve gdje se um vrlo razvio na teret duha. U intelektualnom razvoju knjige nam mogu mnogo pomoći, ali u duhovnom razvoju gotovo uopće ne. Prouĉavajući knjige ponekad smo zavedeni na mišljenje da uţivamo pomoć u pogledu duhovnog. No analizirajući sami sebe otkrit ćemo da je jedino naš um

147

bio pomognut, a ne duh. To je razlog zbog kojeg gotovo svatko od nas moţe najljepše govoriti o duhovnim temama, ali kada doĊe trenutak stupanja u djelovanje, otkrivamo da smo bijedno nepotpuni. To je stoga što nam knjige ne mogu pruţiti poticaj iz vanjskog svijeta. Da bi potaknuo duh, impuls mora doći iz druge duše. Duša od koje dolazi poticaj naziva se guru, uĉitelj, a duša na koju se impuls prenosi je uĉenik, sljedbenik. Da bi prenijela impuls duša od koje on dolazi, mora prije svega posjedovati moć prenošenja. Nadalje, objekt na koji se impuls prenosi mora biti sposoban da ga primi. Sjeme mora imati moć klijanja, a polje mora biti dobro uzorano, a kada su oba uvjeta ispunjena dolazi do zaĉudnog razvijanja religije. »Zagovornik religije mora biti zaĉudan, takav mora biti i sljedbenik«, a kada su obojica uistinu zaĉudni, izuzetni, samo će tada uslijediti veliĉanstveni duhovni razvoj, nikako drugaĉije. Takvi su istinski uĉitelji i istinski uĉenici. Kako ćemo prepoznati uĉitelja? Ponajprije, Sunce ne treba baklju da bi se uĉinilo vidljivim. Nije nam potrebna svijeća da bismo vidjeli Sunce. Kada Sunce izlazi, instinktivno postajemo svjesni njegova izlaţenja, a kada uĉitelj ljudi doĊe da nam pomogne, duša će instinktivno znati da je pronašla istinu. Istina poĉiva na svojim vlastitim dokazima. Ona ne traţi nikakvog drugog svjedoĉanstva da je potvrdi. Ona je samo-oĉitujuća. Ona prodire u najskrovitije dubine naše prirode, a ĉitav kozmos ustaje i kazuje: »Ovo je istina.« Takvi su najuzvišeniji uĉitelji, ali nama mogu pomoći i manji. A budući da mi sami nismo uvijek dovoljno intuitivni da bismo bili sigurni u vlastito prosuĊivanje ĉovjeka od kojeg primamo pomoć, potrebna su nam odreĊena iskušenja. Postoje odreĊeni uvjeti koji su neophodni, kako kod uĉenika tako i kod uĉitelja. Uvjeti neophodni za uĉenika jesu proĉišćenost, istinska ţudnja za spoznajom i ustrajnost. Za uĉitelja nam ponajprije valja sagledati ĉinjenicu da on zna tajnu svetih spisa. Sav svijet ĉita svete spise — Biblije, Vede, Kurane i druge — no oni su samo rijeĉi, vanjsko ureĊenje, sintaksa, etimologija, filologija, gole kosti religije. Uĉitelj moţe biti u stanju otkriti starost pojedinog svetog spisa, ali rijeĉi su samo pojavni oblici u kojima se stvari pojavljuju. Oni koji se previše bave rijeĉima i puštaju um da uvijek vrluda nošen silom rijeĉi gube duh. Stoga uĉitelj mora biti u stanju spoznati duh svetih spisa. Drugi uvjet koji je neophodan kod uĉitelja jest njegova bezgrešnost. Jednom me je prijatelj zapitao u Engleskoj: »Zašto nam valja gledati na liĉnost uĉitelja? Jedino

148

moramo prosuĊivati ono što kazuje i to prihvatiti.« Nije tako. Ţeli li me ĉovjek poduĉiti dinamici ili kemiji, ili bilo kojoj drugoj fiziĉkoj nauci, njegov je karakter nevaţan, jer je spoznaja kakvu fiziĉke nauke zahtijevaju jednostavno intelektualna, te ovisi o intelektualnoj moći. Ĉovjek tako moţe posjedovati gigantsku intelektualnu snagu a da pritom u pogledu vlastite duše nije daleko odmakao. U duhovnim je naukama od poĉetka do kraja nemoguće da u neproĉišćenoj duši moţe postojati imalo duhovne prosvjećenosti. Ĉemu nas takva duša moţe poduĉiti? Ona ne zna ništa. Duhovna istina je proĉišćenost. »Blaţeni su oni ĉista srca, jer takvi će ugledati lice boţje.« U ovoj je reĉenici sadrţana bit svih vjerskih tradicija. Ako ste to shvatili, sve ono što je izreĉeno u prošlosti i što je moguće izreći u budućnosti spoznali ste. Ne morate se udubljivati u ništa više, jer sve nuţno sadrţano je u toj reĉenici. Ona bi mogla spasiti svijet, makar se svi ostali sveti spisi izgubili. Treći je uvjet motiv. Valja vam sagledati da uĉitelj ne poduĉava iz neke skrivene pobude — zbog imena ili slave, ili neĉega sliĉnog — već iz ljubavi, ĉiste ljubavi prema vama. Kada se duhovne sile prenose od uĉitelja do uĉenika, mogu biti prenijete jedino putem medija ljubavi. Ne postoji nikakav drugi medij koji bi ih mogao prenijeti. Svaki drugi motiv, poput dobitka ili slave, istoga bi trenutka uništio medij koji prenosi. Stoga sve mora biti uĉinjeno iz ljubavi. Uĉitelj moţe biti samo onaj tko je spoznao boga. Kada vidite da su ovi uvjeti kod uĉitelja ispunjeni, sigurni ste. Nisu li oni ispunjeni, nerazumno je prihvatiti takva uĉitelja. Slijep ĉovjek moţe doći u muzej, ali on samo dolazi i odlazi. Ako mu valja vidjeti, njegove oĉi moraju ponajprije biti otvorene. Ono što otvara oĉi u vjeri je uĉitelj. Naš odnos s uĉiteljem je dakle odnos pretka i potomka, pri ĉemu je uĉitelj duhovni predak, a uĉenik duhovni potomak. Posve je u redu govoriti o slobodi i nezavisnosti, ali bez poniznosti, pokornosti, oboţavanja i vjere neće biti religije. Znaĉajna je ĉinjenica da gigantske duhovne duše poniĉu jedino ondje gdje još uvijek postoji takav odnos izmeĊu uĉenika i uĉitelja. Kod onih koji su ga odbacili, religija se pretvara u razonodu. U narodima i vjerama gdje se ovaj odnos izmeĊu uĉitelja i uĉenika ne odrţava, duhovnost je gotovo nepoznata veliĉina. Ona se nikada ne pojavljuje bez tog osjećaja. Ne postoji netko tko bi je prenio, niti netko tko bi je prihvatio, jer su svi nezavisni. Od koga oni mogu uĉiti? A ako i uĉe, oni nauk kupuju. »Dajte mi religije za dolar. Ne mogu je dobiti za dolar?« Na takav je naĉin nemoguće postići religiju!

149

Moţete poći i razbijati sebi glavu posvuda po svijetu, tragati po Himalajama, Alpama, Kavkazu, pustinji Gobi ili Sahari, po morskom dnu, no religije neće biti sve dok ne pronaĊete svog uĉitelja. PronaĊite uĉitelja, sluţite mu kao dijete, otvorite svoje srce njegovom uplivu, sagledajte u njemu boga koji se oĉituje. (IV. 21—28)

O MOLITVI Bog je personalan i impersonalan kao što smo i mi personalni i impersonalni. Molitva i veliĉanje prvi su naĉini razvitka. Ponavljanje boţjih imena ima zaĉudnu snagu. Mantra je posebna rijeĉ, sveti tekst ili boţje ime, koju guru bira da bi je uĉenik ponavljao i o njoj razmišljao. Uĉenik se u molitvi i slavljenju mora usredotoĉiti na liĉnost, a to je njegova Išta. Ove rijeĉi (mantre) nisu zvukovi, već bog sam, i imamo ih u sebi. Razmišljajte o njemu, govorite o njemu. Ne ţudite za svijetom! Buddhina Propovijed na gori bila je sljedeća: »Kako misliš, takav i jesi.« Nakon postizanja nadsvjesnosti bhakta se ponovno vraća na ljubav i štovanje. Proĉišćena ljubav nema motiva. Ona nema što zadobiti. Nakon molitve i slavljenja dolazi meditacija. Nakon toga dolazi razmišljanje o imenu i o Išti pojedinca. Molite da ono oĉitovanje koje je naš otac i naša majka raskine naše stege. Molite: »Povedi nas kao što otac vodi svog sina, i ne napuštaj nas.« Molite: »Ne ţelim bogatstvo niti ljepote, ovaj svijet niti drugi, već tebe, o boţe! Boţe! Umoran sam. Uzmi me za ruku, boţe. Traţim utoĉište u tebi. Uĉini me svojim slugom. Budi moje utoĉište.« Molite: »Ti si naš otac, naša majka, naš najdraţi prijatelj! Ti koji nosiš teret ovog kozmosa, pomozi nam da nosimo neznatan teret ovog našeg ţivota. Ne napuštaj nas. Ne daj da nas ikada rastave od tebe. Podaj nam vjeĉno prebivalište u sebi. Daj da vjeĉno uzmognemo u tebi prebivati.« Kada je ljubav prema bogu objavljena i jest sve, ovaj se svijet doima kapljicom. PrijeĊite s nepostojanja na postojanje, iz tame u svjetlo. (VI. 90-91)

150

NAJVIŠE POKLONSTVO Religija postoji u ljubavi a ne u obredu — u proĉišćenoj i iskrenoj ljubavi u srcu. Sve dok ĉovjek nema proĉišćeno tijelo i proĉišćen duh, njegovo dolaţenje u svetište i štovanje Šive posve je beskorisno. Šiva će uslišati molitve onih koji imaju proĉišćena tijela i duh, a oni poroĉni koji ipak pokušavaju drugima propovijedati religiju naposljetku će propasti. Vanjsko štovanje samo je simbol unutarnjeg štovanja, dok su unutarnje štovanje i proĉišćenost istinske stvari. Bez njih, vanjsko štovanje bilo bi beskorisno. Stoga vam valja ovo imati na umu. Biti proĉišćen i ĉiniti dobro drugima bit je svog štovanja. Uistinu štuje Šivu samo onaj koji ga moţe sagledati u siromašnom, u slabom, u bolesnom i nemoćnom. Vidi li Šivu jedino u kipu, njegovo je štovanje samo pripremno. Šivi je daleko više po volji onaj koji je sluţio i pomogao jednom siromahu, sagledavajući u njemu Šivu, ne razmišljajući pritom o svojoj kasti, vjeri, rasi ili bilo ĉemu drugom, nego ĉovjek koji ga vidi jedino u hramovima. Bogataš je imao vrt i dva vrtlara. Jedan je od njih bio vrlo lijen i ništa nije radio. Ali kada vlasnik doĊe u vrt, lijeni bi vrtlar ustajao, sklopio ruke i rekao: »Kako je prekrasno lice moga gospodara«, te bi pred njim plesao. Drugi vrtlar nije mnogo govorio, već bi naporno radio i uzgajao svo moguće voće i povrće, te bi ga na glavi odnosio svom gospodaru koji je ţivio daleko odatle. Kojeg će vrtlara gospodar više voljeti? Šiva je taj gospodar, a ovaj je svijet njegov vrt. Postoje dvije vrste vrtlara — jedan koji je lijen, licemjeran i ništa ne radi, već samo govori o Šivinim prekrasnim oĉima, nosu i ostalim crtama lica, i drugi koji se brine o Šivinoj djeci, svim siromašnima i slabima, o svim ţivotinjama i o svemu što je Šiva stvorio. Kojeg će vrtlara Šiva više voljeti? Svakako onog koji sluţi njegovoj djeci. Onaj koji ţeli sluţiti ocu ponajprije mora sluţiti djeci. Onaj koji ţeli sluţiti Šivi mora ponajprije sluţiti njegovoj djeci i svim stvorenjima na ovom svijetu. U šastrama [svetim spisima] reĉeno je da su oni koji sluţe boţjim podanicima njegovi najuzvišeniji podanici. Ovo ćete imati na umu. (III. 141—42)

LJUBAV, LJUBAVNIK I LJUBLJENI Ovaj je pojavni svijet samo svijet pobuda. Sve što vidimo, zapravo projiciramo iz našeg vlastitog uma. Zrnce pijeska biva naneseno u ljušturu školjke bisernice i nadraţuje ju. To nadraţivanje stvara u školjci izluĉinu koja prekriva zrnce pijeska, a

151

ishod toga je prekrasan biser. Sliĉno tome, vanjske nam stvari pruţaju poticaje na koje projiciramo naše vlastite ideale i stvaramo naše predmete. Bezboţnici vide ovaj svijet kao potpuni pakao, a dobri kao savršeno nebesko carstvo. Ljubavnici ga vide punog ljubavi, a mrzitelji punog mrţnje. Borci ne vide ništa doli borbu, a miroljubivi ništa doli mir. Savršen ĉovjek ne vidi ništa drugo doli boga. Tako uvijek štujemo naš najuzvišeniji ideal, a kada dosegnemo toĉku gdje ideal ljubimo kao ideal, sve rasprave i sumnje zauvijek išĉezavaju. Tko mari za to da li se boga moţe dokazati ili ne? Ideal nikada ne moţe nestati, jer je dio moje vlastite prirode. Valjalo bi mi jedino ispitati ideal dok ispitujem moju vlastitu egzistenciju, a kako ne mogu posumnjati u jedno, tako ne mogu sumnjati niti u drugo. Tko mari da li bog moţe istovremeno biti svemoćan i svemilostiv ili ne? Tko mari za to da li je on taj koji nagraĊuje ĉovjeĉanstvo, da li nas gleda oĉima tiranina ili oĉima blagotvornog vladara? Ljubavnik je zašao s onu stranu svega toga, s onu stranu nagraĊivanja i kaţnjavanja, s onu stranu straha i sumnje, s onu stranu znanstvenog ili bilo kojeg drugog dokazivanja. Ideal ljubavi njemu je dostatan. I nije li oĉigledno samo po sebi da ovaj kozmos nije ništa drugo doli oĉitovanje te ljubavi? Što je to što primorava atome da se sjedinjuju s atomima, molekule s molekulama, te uzrokuje da se planete kreću jedna prema drugoj? Što je to što privlaĉi ĉovjeka k ĉovjeku, muškarca k ţeni, ţenu k muškarcu, ţivotinje k ţivotinjama, privlaĉeći pritom sav kozmos prema jednom središtu? To je ono što nazivamo ljubavlju. Njezino je oĉitovanje vidljivo od najniţeg atoma do najuzvišenijeg bića. Svemoguća, sveproţimajuća je ova ljubav. Ono što se oĉituje kao privlaĉenje u onog koji osjeća i u onog koji ne osjeća, u pojedinom i u univerzalnom, jest ljubav boţja. To je jedina pokretaĉka sila koja postoji u ovom kozmosu. Pod impulsom te ljubavi Krist daje svoj ţivot za dobrobit ĉovjeĉanstva, Buddha ĉak i za ţivotinju, majka za svoje dijete, muţ za svoju ţenu. Zahvaljujući impulsu te iste ljubavi ljudi su spremni poloţiti svoje ţivote za dobrobit domovine. Iako se to moţe ĉiniti neobiĉnim, impuls te iste ljubavi nagoni kradljivca na kraĊu, ubojicu na ubojstvo. I u tim je sluĉajevima duh isti, samo je oĉitovanje drugaĉije. To je jedina pokretaĉka sila u kozmosu. Kradljivac osjeća ljubav prema zlatu. Ljubav postoji, samo je krivo usmjerena. Tako je u svim zloĉinima, kao i u svim kreposnim djelima — u njihovoj je pozadini ta vjeĉna ljubav. Pretpostavimo da neki ĉovjek ispiše ĉek na tisuću dolara za dobrobit siromašnih u New Yorku, a istovremeno, u istoj sobi, drugi ĉovjek krivotvori ime prijatelja. Svjetlo pod

152

kojim obojica pišu je isto, ali svaki će od njih biti odgovoran za korist koju će iz tog ĉina izvući. Svjetlo ne treba slaviti niti okrivljavati. Nepripadajuća, pa ipak prisutna u svemu je ljubav, pokretaĉka sila kozmosa, i bez nje bi se kozmos u trenutku raspao u komade. Ta je ljubav bog. »Nitko, o voljeni, ne voli muţa zbog njega samog, već zbog njegova sopstva. Nitko, o voljeni, ne voli ţenu zbog nje same, već zbog njezina sopstva. Nitko ne voli iz nikakve druge pobude doli zbog samog sopstva.«1 Ĉak i sebiĉnost, tako silno osuĊivana, nije ništa doli oĉitovanje te iste ljubavi. Stanite postranu ove igre. Ne miješajte se u nju, već sagledajte ovu zaĉudnu panoramu, ovu veliĉanstvenu dramu što se odvija prizor za prizorom, osluhnite ovu prekrasnu harmoniju. Sve je ovo oĉitovanje iste ljubavi. Ĉak i u sebiĉnosti to će se sopstvo umnoţavati i silno rasti. To jedno sopstvo, jedan ĉovjek, postat će dva sopstva kada se ĉovjek oţeni, a nekoliko kada izrodi djecu. I tako se on razvija sve dok ne osjeti da je ĉitav svijet, ĉitav kozmos, njegovo sopstvo. Razvija se u mnoštvo sveopće ljubavi, beskonaĉne ljubavi, ljubavi koja je bog. U poĉetku bijaše ljubav prema sopstvu, ali su zahtjevi tog sićušnog sopstva ljubav uĉinili sebiĉnom. Na kraju dolazi pun sjaj svjetla, kada je sopstvo postalo beskrajno. Bog, koji je ponajprije bio biće, rastvara se u beskrajnu ljubav. I ĉovjek se preobrazio. Pribliţavao se bogu, odbacivao sve isprazne ţudnje kojih je nekoć bio prepun. Sa ţudnjama je išĉezla i sebiĉnost, a na samom vrhuncu pronašao je da su ljubav, ljubavnik i ljubljeni jedno. (II. 49—51, 53) BILJEŠKA 1.

Brihadaranvaka Upanišada, 2.4.5.

153

IX. Rađa yoga (Put meditacije) NAUK RAĐA YOGE Uĉitelji nauka raĊa yoge kazuju da, ne samo da se religija osniva na iskustvima drevnih vremena, već da nijedan ĉovjek ne moţe biti religiozan dok nije sam stekao ista iskustva. Yoga je nauk koji nas uĉi kako steći takva iskustva. Nikakva je korist govoriti o religiji sve dok je nismo sami osjetili. Ako postoji bog, mi ga moramo vidjeti; ako postoji duša, mi je moramo zamijetiti; u suprotnom bolje je ne vjerovati. Bolje je biti otvoreni ateist nego licemjer. Ĉovjek ţeli istinu, ţeli je sam iskusiti. Kada je shvati, obistini je, osjeti je u dubini svog srca, tada će — samo tada, kazuju Vede — nestati svake sumnje, sva će se tama raspršiti, i svaka će pokvarenost biti ispravljena. Nauk raĊa yoge predlaţe da pred ĉovjeĉanstvo izloţi praktiĉnu i znanstveno razraĊenu metodu dosezanja ove istine. Ponajprije, svaka znanost mora imati svoju vlastitu metodu istraţivanja. Ţelite li postati zvjezdoznanac a sjednete i zavapite: »Astronomija! Astronomija!«, astronomije nikako neće biti. Podjednako je tako i s kemijom. OdreĊenu metodu valja slijediti. Valja vam poći u laboratorij, uzeti razliĉite supstance, pomiješati ih i sastaviti, vršiti na njima pokuse, i iz toga će proizaći znanje kemije. Ako ţelite postati zvjezdoznanac, valja vam poći do zvjezdarnice, uzeti teleskop i prouĉavati zvijezde i planete, i tek tada ćete postati zvjezdoznanac. Svaka znanost mora imati svoje vlastite metode. Mogao bih vam propovijedati tisuće propovijedi, ali one vas neće uĉiniti religioznima sve dok sami ne provedete metodu u djelo. Ovo su istine mudraca svih zemalja i svih vremena, istine koje su iznašli proĉišćeni, nesebiĉni ljudi, bez ikakvog drugog motiva doli ĉinjenja dobra svijetu. Svi oni tvrde da su iznašli istinu uzvišeniju od onog što nam mogu donijeti osjetila, i pozivaju na provjeru istine. Oni zahtijevaju da prihvatimo metodu i da je pošteno provodimo u djelo, a tada, ako ne otkrijemo tu uzvišeniju istinu, imat ćemo pravo reći da u tvrdnji niti nema istine. Prije nego što to uĉinimo, nerazumno je od nas poricati istinu njihovih tvrdnji. Prema tome, moramo iskreno djelovati, koristeći propisane metode i prosvjećenost će doći.

154

U stjecanju znanja koristimo se uopćenjem, a ono se zasniva na promatranju. Ponajprije promatramo ĉinjenice, zatim ih uopćavamo, i potom donosimo zakljuĉke ili naĉela. Spoznaju uma, unutrašnje ĉovjekove prirode i mišljenja nemoguće je postići bez prethodne moći promatranja ĉinjenica što se unutra odvijaju. Relativno je lako promatrati ĉinjenice u pojavnom svijetu, jer je u tu svrhu izumljeno mnogo pomagala, ali u promatranju unutrašnjeg svijeta takvog instrumenta koji bi nam mogao pomoći jednostavno nema. Ipak, znamo da je promatranje nuţno ako ţelimo imati istinsku nauku. Bez pomne analize svaka će nauka biti beznadna — puko teoretiziranje. Iz tog se razloga psiholozi meĊusobno prepiru stoljećima, od poĉetka svijeta, izuzev onih malobrojnih koji su pronašli naĉin promatranja. Nauk raĊa yoge predlaţe ponajprije naĉin promatranja unutrašnjih stanja. Instrument promatranja je sam duh. Moć paţnje, pravilno vodena i usmjerena prema unutrašnjem svijetu, analizirat će duh i razjasniti nam ĉinjenice. Moći uma nalik su raspršenim zrakama svjetla. Kada su koncentrirane, one rasvjetljuju. U tome se sastoji naš jedini naĉin spoznaje. Kako su sve spoznaje u svijetu postignute nego koncentracijom moći uma? Svijet je spreman odati svoje tajne samo ako znamo kako pokucati, kako mu zadati neophodan udarac. Snaga i sila udarca dolaze iz koncentracije. Moći ljudskog uma nema granice. Što je moć koncentriranija, to je više moći usmjereno na jednu toĉku. U tome je tajna. Um je lako usmjeriti na vanjske stvari, jer on po svojoj prirodi teţi prema van. No tome nije tako u sluĉaju religije, psihologije ili metafizike, gdje su subjekt i objekt jedno. Objekt je unutarnji — sam um je taj objekt. Stoga je nuţno prouĉavati sam um — um koji prouĉava um. Poznata nam je moć uma koju nazivamo refleksijom. Ja govorim vama. Istovremeno, stojim po strani kao druga osoba koja spoznaje i ĉuje što ja govorim. Vi djelujete i razmišljate istovremeno, dok dio vašeg uma stoji po strani i promatra što vi razmišljate. Moći uma se moraju koncentrirati i ponovno vratiti u um. I kao što najmraĉnija mjesta otkrivaju svoje tajne pred prodornim sunĉevim zrakama, tako će i koncentrirani um prodrijeti u svoje vlastite najskrivenije tajne. Na taj ćemo naĉin stići do osnove vjerovanja, do istinske, prave religije. Sami ćemo opaziti da li imamo duše ili ne, da li ţivot traje nekoliko minuta ili ĉitavu vjeĉnost, da li u kozmosu postoji bog ili ne. Sve će nam se ovo otkriti.

155

U tome se sastoji ono što raĊa yoga predlaţe da nas poduĉi. Cilj sveg ovog nauka je taj, kako koncentrirati um, kako otkriti najdublja skrovišta našeg vlastitog uma, te kako uopćiti njegov sadrţaj i oblikovati vlastite zakljuĉke. Ona ne postavlja pitanje koja je religija naša — da li smo deisti, ateisti, kršćani, Hebrejci ili buddhisti. Mi smo ljudska bića i to je dovoljno. Svako ljudsko biće ima pravo i moć da traga za vjerom. Svako ljudsko biće ima pravo traţiti razlog i samo pronaći odgovor na pitanje — samo ako se oko toga potrudi. Do sada smo vidjeli da u prouĉavanju raĊa yoge nikakva vjera niti religija nije nuţna. Ne vjerujte u ništa dok to sami ne otkrijete. U tome se sastoji nauk raĊa yoge. Istina ne zahtijeva uporište da bi stajala. Ţelite li reći da istine našeg probuĊenog stanja zahtijevaju nekakve snove ili fantazije da bismo ih dokazali? Dakako da ne. Prouĉavanje raĊa yoge zahtijeva mnogo vremena i neprekidnu vjeţbu. Dio te vjeţbe je fiziĉke prirode, no uglavnom je ona mentalna. (I. 127—32) MOĆI UMA Da li ste ikada primijetili fenomen koji nazivaju prijenosom misli? Neki ĉovjek ovdje o neĉemu razmišlja, a njegova se misao oĉituje u nekoj drugoj osobi, na nekom drugom mjestu. Vršeći pripreme — nikako sluĉajno — jedan ĉovjek ţeli odaslati misao drugom umu na odreĊenoj udaljenosti, a taj drugi um zna da misao stiţe, te je prima podjednako onako kako je i bila odaslana. Udaljenost ne ĉini razliku. Misao putuje i doseţe drugog ĉovjeka koji je razumijeva. Ovaj nam primjer pokazuje kako postoji stalnost uma, kako to yogini nazivaju. Um je univerzalan. Vaš um, moj um, svi ti sitni umovi, dijelovi su univerzalnog uma — oni su sitni valovi u oceanu. Zbog stalnosti uma u stanju smo neposredno prenositi misli jedan drugom. Vidite što se sve dogaĊa oko nas. Ovaj je svijet - svijet utjecaja. Dio naše energije biva potrošen u odrţavanju naših vlastitih tijela. S onu stranu toga, svaka ĉestica naše energije danonoćno biva trošena u utjecanju na druge. Naša tijela, naše vrline, naš razum i naša duhovnost, sve ovo neprestano utjeĉe na druge, i podjednako tako oni utjeĉu na nas. Ovo se odvija posvuda oko nas. Uzmimo konkretan primjer: dolazi ĉovjek. Znate da je on vrlo uĉen. Govori prekrasnim jezikom, govori vam satima, ali ne ostavlja nikakav dojam. Dolazi drugi ĉovjek i progovara svega nekoliko rijeĉi, ne baš

156

pomno sroĉenih, moţda i gramatiĉki neovjerenih — no ipak on o-stavlja dubok dojam. Mnogi su od vas ovo doţivjeli. Oĉigledno je da same rijeĉi ne mogu uvijek ostaviti dojam. Rijeĉi, ĉak i misli, pridonose samo jednu trećinu utjecaja u ostavljanju dojma, dok ĉovjek pridonosi dvije trećine. Ono što nazivate osobnom privlaĉnošću — to je ono što izlazi i na vas ostavlja dojam. U našim obiteljima postoje glave. Neke su glave obitelji uspješne, druge pak ne. Zašto? U našim se neuspjesima tuţimo na druge. Onog trenutka kada doţivim neuspjeh kazujem da je ovo i ono bilo tome uzrok. U neuspjesima ĉovjek nerado priznaje vlastite greške i slabosti. Svaka osoba pokušava prikriti vlastite mane i svaliti krivicu na nekog drugog ili nešto drugo. Sklona je ĉak neuspjeh pripisati lošoj sreći. Kada glave obitelji ne uspiju u svojim zadaćama, trebale bi se zapitati zašto neke osobe upravljaju svojim obiteljima tako uspješno, druge pak ne. Tada ćete uvidjeti da se razlika krije u ĉovjeku — u njegovu ponašanju, u njegovoj liĉnosti. Ideal svakog obrazovanja, svakog vjeţbanja moralo bi biti stvaranje ĉovjeka. MeĊutim, umjesto toga stalno pokušavamo uljepšati vanjštinu. Koja je korist od uljepšavanja vanjštine kad ne postoji nutrina? Cilj i svrha svog vjeţbanja je nagnati ĉovjeka na razvijanje. Ĉovjek koji ispoljava utjecaj, koji svojom magijom obasipa svoje bliţnje, generator je moći, a kada je taj ĉovjek spreman, on moţe ĉiniti sve što ţeli. Takva će liĉnost djelovati ma kako se s njom postupalo. Usporedimo velike uĉitelje religije s velikim misliocima. Mislioci su jedva utjecali na bilo ĉiju dušu, a ipak su pisali divne knjige. Uĉitelji su religije pak za svog ţivota pomicali zemlje. Liĉnost jest ono što ĉini razliku. Liĉnost koja ispoljava utjecaj u mislioca je slaba, u velikih proroka ona je snaţna. Kod prvog dotiĉemo razum, kod drugog pak dotiĉemo ţivot. Nauk raĊa yoge tvrdi da je ona otkrila zakonitosti koje razvijaju tu liĉnost, a posvećivanjem paţnje tim zakonima i metodama svatko moţe razviti i ojaĉati svoju liĉnost. U tome se sastoji jedna od uzvišenih praktiĉnih stvari, i to je tajna svog uĉenja. Ona ima sveopću primjenu: u ţivotu domaćina, u ţivotu siromaha, bogataša, poslovnog ĉovjeka, duhovnog ĉovjeka, u svaĉijem ţivotu ona je velika stvar, jaĉanje njegove liĉnosti. Neprestano se tuţimo da ne moţemo ovladati našim djelima i mislima. No kako bismo i mogli? Kad bismo mogli ovladati profinjenim pokretima, kada bismo mogli

157

uhvatiti naše misli u korijenu, prije nego što su one postale mišljenje i prije nego što su postale djela, bilo bi nam moguće ovladati time u cijelosti. Sobom bi bilo moguće ovladati samo ako postoji metoda kojom bismo mogli analizirati, istraţivati, razumijevati i naposljetku se uhvatiti ukoštac s tim profinjenim silama, profinjenim uzrocima. A ĉovjek koji je ovladao svojim vlastitim umom nesumnjivo će moći ovladati i svakim drugim umom. Zbog toga su proĉišćenost i ćudorednost oduvijek bile predmeti religije. Proĉišćen, moralan ĉovjek uvijek uspijeva vladati sobom. A svi su umovi istovjetni — oni su samo razliĉiti dijelovi jednog uma. Onaj tko poznaje jedan grumen gline, spoznao je svu glinu u kozmosu. Onaj tko spoznaje i ovladava svojim vlastitim umom, spoznaje tajnu svakog uma i nad njim vlada. (II. 13—17)

KAKO BITI YOGIN? Yogin mora neprestano vjeţbati. Valjalo bi mu pokušati ţivjeti u osami. Društvo razliĉitih vrsta ljudi odvraća um. Yogin ne bi trebao mnogo govoriti, jer govorenje odvraća um; ne raditi previše, jer previše rada podjednako tako odvraća um. Umom se ne moţe vladati nakon cjelodnevnog napornog rada. Onaj tko se pridrţava ovih pravila postaje yogin. Snaga yoge je takva da i najmanje vjeţbanje donosi višestruke koristi. Ona ne škodi nikome, već mu ĉini dobro. Ponajprije, ona će ublaţiti nervnu razdraţenost, donijeti smirenost i omogućiti da stvari jasnije sagledamo. Narav će nam biti bolja, a poboljšat će nam se i zdravlje. Dobro zdravlje bit će jedan od prvih znakova poboljšanja, podjednako tako i prekrasan glas. Nedostaci u našem glasu će nestati. Ovo će biti prvi od mnogobrojnih uĉinaka koji će uslijediti. Oni koji marljivo vjeţbaju primijetit će i mnoge druge znakove. Ponekad će ĉuti zvukove, nalik zvonjavi zvona što se ĉuje na velikoj udaljenosti, miješajući se s drugim zvukovima i dopirući do uha kao jedan neprekidan ton. Ponekad ćemo nešto primijetiti — recimo sićušne toĉke svjetla koje plove i postaju sve veće — a kada se ovakve stvari pojave, znajte da brzo napredujete. Oni koji ţele postati yogini, i u tom pogledu marljivo vjeţbaju, moraju prije svega povesti raĉuna o svojoj prehrani. No podjednako tako, i oni koji ţele samo malo vjeţbe za svakidašnji ţivot, poslovan ţivot, takoĊer ne bi trebali previše jesti, jer bi inaĉe mogli jesti sve što im je po volji. Za one koji ţele naglo napredovati i marljivo vjeţbaju, stroga je dijeta neophodno potrebna.

158

Kada se ĉovjek poĉinje koncentrirati, padanje igle ĉinit će se poput groma koji odjekuje mozgom. Kako organi postaju sve osjetljiviji, tako i opaţanja postaju izoštrenija. Ovo su stupnjevi koje moramo proći, a svi koji ustraju naposljetku će i uspjeti. Odbacite sva dokazivanja i sve ono što vam odvraća paţnju. Postoji li štogod u suhoparnom intelektualnom ţargonu? On jedino izbacuje um iz njegove ravnoteţe i uznemirava ga. Valja obistiniti stvari na profinjenim razinama. Hoćemo li to postići govorom? Dakle, napustite sav isprazan govor. Ĉitajte samo one knjige što su napisale osobe koje su doţivjele obistinjenje. Oni koji uistinu ţele postati yogini moraju jednom za svagda napustiti nagrizanje više stvari odjednom. Prihvatite jednu ideju i uĉinite je svojim ţivotom. Razmišljajte o njoj, sanjajte je, ţivite od nje. Pustite da se vaš mozak, vaši ţivci, vaši mišići i svaki dio vašeg tijela njome napuni, i ostavite svaku drugu ideju po strani. Ovo je put do uspjeha koji su utrli veliki duhovni divovi. Ostali su strojevi koji govore. Ţelimo li uistinu postati blaţeni, i uĉiniti takvima i druge, moramo poći dalje od toga. Prvi se korak sastoji u neuznemiravanju uma. Ne valja se druţiti s ljudima ĉije ideje uznemiravaju. Svi vi znate da vas odreĊene osobe, odreĊena mjesta i odreĊene vrste hrane odbijaju. Izbjegavajte ih. Oni koji ţele doprijeti do najuzvišenijeg moraju izbjegavati svako društvo, bilo ono dobro ili loše. Marljivo vjeţbajte. Nije vaţno da li ţivite ili umirete. Valja vam se zadubiti i djelovati bez razmišljanja o rezultatu. Ako ste dovoljno hrabri, za šest mjeseci bit ćete savršen yogin. No oni koji prihvate samo djelić toga, i po djelić od svega, neće napredovati. Nikakva je korist od uzimanja satova. Onima koji su prepuni tamasa [lijenost], koji su neuki i tupi — ĉiji se umovi nikada ne prihvaćaju neke ideje, koji jedino ţude za razonodom — takvima su religija i filozofija samo predmeti zabave. Takvi su ljudi neustrajni. Oni saslušaju govor, smatraju da je divan, a zatim poĊu kući i sve zaborave. Za uspjeh je potrebna strahovita ustrajnost i silna volja. »Popit ću svu vodu oceana«, kazuje duša koja ustraje. »Po mojoj će se volji planine raspasti.« Imajte takvu energiju, takvu volju i marljivo djelujte, pa ćete postići cilj. (I. 175—78) VJEŢBA YOGE Tijelo valja pomno njegovati. Ljudi koji muĉe svoje tijelo bezboţni su i opaki. Odrţavajte neprekidno svoj um radosnim. Pojave li se sjetne misli, odbacite ih. Yogin

159

ne smije previše jesti, ali podjednako tako ne smije niti postiti. On ne smije previše spavati, ali ne smije niti bdjeti. Yogin moţe postati jedino onaj ĉovjek koji se u svim stvarima pridrţava zlatne sredine. Koje je najpogodnije vrijeme za vjeţbanje yoge? Svitanje i sumrak, kada se cijela priroda smiruje. Prihvatite pomoć prirode. Zauzmite najprirodniji sjedeći poloţaj. Izravnajte sljedeća tri dijela tijela: rebra, ramena i glavu. Kiĉma mora biti slobodna i ravna, ne pognuta naprijed ili natrag. Tada mentalno doţivljavajte svoje tijelo kao savršeno, dio po dio. Zatim pošaljite struju ljubavi ĉitavom svijetu. Nakon toga molite za prosvjećenost. Sposobnost koju koristimo u snivanju i mišljenju — mašta — takoĊer će biti naĉin stizanja do istine. Ako je mašta dovoljno ţiva, predmet biva doĉaran. Prihvatite ideju, posvetite joj se, strpljivo nastavite nastojati i sunce će vam se pokazati. Što je um proĉišćeniji to je lakše njime vladati. Ako ţelite vladati svojim umom, morate ustrajati na njegovoj proĉišćenosti. Ne razmišljajte poţudno o pukim mentalnim moćima. Pustite ih. Onaj koji traga za moćima uma njima i podlijeţe. Gotovo svi koji ţude za moćima bivaju uhvaćeni u njihovu zamku. Svaki val strasti koji uspijete otkloniti je vaša prednost. Stoga je dobro pravilo ne uzvratiti na gnjev gnjevom, kao što je to kod cijele istinske moralnosti. Ne govorite nikada o greškama drugih ljudi, ma kako krupne one bile. Time se nikada ništa ne postiţe. Nikome nećete pomoći ako mu govorite o njegovim greškama. Povrijedit ćete ga, a podjednako tako povrijedit ćete i samoga sebe. Ĉovjeka ne moţete prosuĊivati po njegovim greškama. Zapamtite, bezboţni su posvuda po svijetu jednaki. Kradljivac i ubojica jednaki su u Aziji i u Evropi, pa i u Americi. Oni ĉine narod za sebe. Jedino ćete u dobrima, proĉišćenima i snaţnima pronaći raznolikost. Ne prepoznavajte zloću u drugima. Zloća je neukost, slabost. Koje li je dobro govoriti ljudima da su slabi? Prijekor i prokletstvo nisu od koristi. Moramo im ponuditi nešto uzvišenije. Govorite im o njihovoj vlastitoj veliĉanstvenoj prirodi i njihovom nasljednom pravu. Nikada se ne prepirite o religiji. Sve prepirke i rasprave u pogledu religije jednostavno pokazuju da duhovnost nije prisutna. Religijske rasprave i prepirke uvijek su svaĊe za mrvice nakon objeda. One zapoĉinju tek onda kada nestaje pro-ĉišćenosti i duhovnosti i kada duša ostaje jalova. (VI. 130, 133, 135, 126, 136, 127, 141-42, 127)

160

SAMOKONTROLA Usred svih nevolja valja ustrajati na našem bogu. Priroda od nas zahtijeva da reagiramo, da na udarac uzvratimo udarcem, prijevarom na prijevaru, laţi na laţ, da uzvratimo iz sve snage. Ne uzvratiti udarac zahtijeva nadboţansku snagu. To je vrlo teško, no neprekidnim vjeţbanjem moţemo prevladati teškoće. Moramo nauĉiti da nam se ništa ne moţe dogoditi ako se prethodno ne uĉinimo na to prijemljivim. Dobivamo samo ono za što smo sposobni. Napustimo naš ponos i shvatimo da patnja nikada nije nezasluţena. Nikada nismo primili nezasluţen udarac. Nikada nije bilo zla kojem ja sam, svojim vlastitim rukama, nisam utro put. Ovo moramo spoznati. Analizirajte sami sebe i uvidjet ćete da je svaki udarac koji ste pretrpjeli uslijedio samo zbog toga što ste se za nj pripremili. Vi ste uĉinili polovinu, a drugu polovinu uĉinio je vanjski svijet. Tako je došlo do udarca. No uza sve to, iz te iste analize proizaći će poruka nade, a ona glasi ovako: »Ja ne vladam vanjskim svijetom, ali vladam onim što se nalazi u meni i što je meni blisko, svojim vlastitim svijetom. Ako su za neuspjeh potrebni vanjski i moj unutrašnji svijet, ako su nuţni da bi mi zadali udarac, neću pridonijeti onom kojim vladam — kako u tom sluĉaju moţe uslijediti udarac? Uzmognem li istinski ovladati sobom, udarca nikada neće biti.« Sve vrijeme, još od najranijeg djetinjstva, pokušavamo svaliti krivnju na nešto izvan nas samih. Neprestance ustajemo da bismo druge ljude ispravljali, a ne same sebe. Ako smo nesretni, kazujemo: »O, ovaj je svijet Ċavolje djelo.« Preklinjemo druge ljude i kazujemo: »Kakve zaslijepljene budale!« No zašto bismo ţivjeli u takvom svijetu ako smo uistinu tako dobri? Ako ovaj svijet pripada Ċavolu, mora da smo i mi sami Ċavoli. Zašto bismo inaĉe bili ovdje? »O, ljudi ovoga svijeta su tako sebiĉni!« Istina. No zašto bismo se nalazili u takvom društvu ako smo uistinu bolji od njih? Sjetite se toga. Dobivamo samo ono što zasluţujemo. Laţ je kada kaţemo da je ovaj svijet zao, a da smo mi dobri. To je nemoguće. To je uţasna laţ koju ponavljamo sami sebi. Ovo je prva lekcija koju vam valja nauĉiti: ni pod kakvu cijenu ne proklinjite nešto u vanjskom svijetu, ne svaljujte krivnju na nekoga izvana, već budite ĉovjek, ustanite i preuzmite krivnju na sebe. Uvidjet ćete da je to uvijek istina. Uhvatite sami sebe. (II. 6-8)

161

KAKO VLADATI OSJEĆAJIMA Ćitta-vrittis, goleme valove mišljenja, moţemo uvidjeti i osjetiti. Njima je lako upravljati. No što s profinjenijim instinktima? Kako ovladati njima? Kada sam gnjevan, ĉitav se moj um pretvara u ogromni val gnjeva. Ja ga osjećam, vidim, opipavam, mogu njime lako upravljati, mogu se s njime boriti, ali ga neću potpuno nadvladati sve dok se ne latim njegovih uzroka. Neki mi ĉovjek moţe reći nešto vrlo oštro i ja poĉinjem osjećati kako se uzbuĊujem. Ĉovjek nastavlja sve dok ne postanem potpuno gnjevan, zaboravljam na sebe i sebe samog poistovjećujem s gnjevom. Kada me on zapoĉeo vrijeĊati pomislio sam: »Razbjesnit ću se.« Gnjev je bio jedno, a ja drugo. No kada sam se razbjesnio, ja sam bio gnjev. Ovakve osjećaje valja obuzdati u srţi, u njihovom korijenu, u njihovim profinjenim oblicima, ĉak i prije nego što postajemo svjesni da oni djeluju na nas. Kod velike većine ĉovjeĉanstva ovakva profinjena stanja emocija ĉak nisu niti poznata — stanja s onu stranu svjesnosti iz koje izbijaju. Kada se mjehurić uzdiţe s dna jezera mi ga ne vidimo — ĉak niti onda kada je već gotovo na površini. Tek kada se rasprsne i površina se vode namreška, mi spoznajemo da je to bio mjehurić zraka. U borbi s valovljem moţemo uspjeti jedino ako uzmognemo zgrabiti ih u njihovim profinjenim oblicima. Sve dok ih ne zgrabite i ne savladate prije no što su postali golemi, nema nade da ćete potpuno pobijediti nad ţudnjama. Da bismo uzmogli obuzdati naše ţudnje, moramo ih obuzdati u njihovom samom korijenu. Samo tada bit ćemo u stanju uništiti njihovo sjeme. Sagorjelo sjeme posijano u zemlju nikada neće niknuti, tako se niti naše ţudnje neće pojaviti. Meditacija je jedan od uzvišenih naĉina obuzdavanja uzdiţućeg valovlja. Meditacijom moţete postići da vaš um uzmogne obuzdati takvo valovlje. I nastavite li s meditacijom danima, mjesecima, godinama — sve dok ona ne postane navika, dok se ne pojavljuje usprkos vašoj vlastitoj volji — gnjev i mrţnja bit će nadvladani i ukroćeni. (I. 241—43)

KONCENTRACIJA Koncentracija je bit svake spoznaje. Bez nje se ništa ne moţe postići. Obiĉan ĉovjek uludo potrati devedeset posto svoje snage mišljenja, i zbog toga neprestano ĉini pogreške. Uĉen ĉovjek, odnosno um, nikada ne ĉini pogreške. Kada je naš um

162

koncentriran i okrenut samome sebi, sve što je u nama sluţit će nam, bit će naše sluge, a ne gospodari. Stari su Grci koncentraciju primjenjivali na vanjski svijet, a rezultat toga bilo je savršenstvo u umjetnosti, knjiţevnosti i drugdje. Hindusi su se koncentrirali na unutrašnji svijet, na neistraţena podruĉja sopstva, i razvili nauk yoge. Yoga vlada osjetilima, voljom i umom. Korist njezinog nauka je ta da nauĉimo kako vladati umjesto da se nama vlada. Um se doima slojevitim. Naš je istinski cilj prijeći sve te slojeve što se prostiru izmeĊu i pronaći boga. Cilj i svrha yoge je obistinjenje boga. Da bismo to postigli, moramo zaci s onu stranu relativne spoznaje, s onu stranu osjetilnog svijeta. Svijet je svjestan osjetila. Djeca boţja na toj razini spavaju. Svijet spava u pogledu vjeĉnog, a upravo u tom podruĉju budna su djeca boţja. Takvi su sinovi boţji. Postoji samo jedan put ovladavanja osjetilima — sagledati boga koji je zbiljnost ovoga kozmosa. Tada, i samo tada, moţemo uistinu pobijediti naša osjetila. Koncentracija je zadrţavanje uma u sve uţim i uţim granicama. Osam je stupnjeva za takvo zadrţavanje uma: prvi je vama — obuzdavanje uma putem izbjegavanja vanjskih okolnosti, u ĉemu je ukljuĉena cijela moralnost. Ne ĉinite zla. Ne ranjavajte nijednog ţivog stvora. Ne ranite li nikoga tokom dvanaest godina, ĉak i lavovi i tigrovi će tada pred vama pokleknuti. Vjeţbajte istinitost. Dvanaest godina potpune istinitosti u misli, rijeĉi i djelu daje ĉovjeku ono što on ţeli. Budite ĉisti u misli, rijeĉi i djelovanju. Ĉistoća je osnova svih religija. Osobna proĉišćenost je imperativ. Sljedeći je stupanj niyama — nedozvoljavanje umu da vrluda u bilo kojem smjeru. Nakon toga — asana — poloţaj tijela. Postoje osamdeset i ĉetiri poloţaja, ali najprikladniji je onaj koji je pojedincu i najprirodniji — to jest, onaj koji je moguće najdulje odrţavati s najvećom lakoćom. Nakon toga slijedi pranayama — sus-prezanje daha. Zatim pratvahara — ograniĉavanje organa od njihovih objekata. Zatim dharana — koncentracija, te dhvana — kontemplacija ili meditacija. (Ovo je srţ sistema yoge.) Najzad dolazi samadhi— nadsvjesnost. Što su tijelo i um proĉišćeniji to se brţe postiţe ţeljeni rezultat. Morate biti potpuno proĉišćeni. Ne razmišljajte o zlim stvarima, jer će vas takve misli sigurno unazaditi. Ako ste potpuno proĉišćeni i odano vjeţbate, vaš će um naposljetku postati reflektorom beskrajne moći, ĉijem dosegu nema granica. No vjeţbati valja neprestano i ne valja se priklanjati svijetu. Kada ĉovjek postigne nadsvjesno stanje, nestaje sav osjećaj tijela. Samo tada ĉovjek postaje slobodan i besmrtan. Po svim vanjskim prilikama nesvjesnost

163

i nadsvjesnost se ĉine istim, ali se zapravo razlikuju kao što se grumen gline razlikuje od grumena zlata. Onaj ĉija je sva duša predana bogu dosegao je razinu nadsvjesnog. (VI. 123—25)

MEDITACIJA Ponajprije, meditacija bi morala biti negativne prirode. Otjerajte u mislima sve. Rašĉlanjujte sve što u um dopire pukim djelovanjem volje. Sljedeće, ustrajte na onome što uistinu jesmo: egzistencija, spoznaja i blaţenstvo — postojanje, spoznavanje i štovanje. Meditacija je naĉin sjedinjenja subjekta i objekta. Meditirajte: Iznad, sve je prepuno mene; ispod, sve je prepuno mene; u sredini, sve je prepuno mene. Ja sam prisutan u svim bićima i sva su bića prisutna u meni. Om Tat Sat. Ja to jesam. Ja sam egzistencija povrh duha. Ja sam jedini duh kozmosa. Ja nisam ni naslada ni patnja. Tijelo pije, jede i tako dalje. Ja nisam tijelo. Ja nisam um. Ja sam on. Ja sam svjedok. Ja promatram. U zdravlju, ja sam svjedok. U bolesti, ja sam svjedok. Ja sam egzistencija, spoznaja, blaţenstvo. Ja sam srţ i sok spoznaje. Kroz vjeĉnost ja se ne mijenjam. Ja sam smiren, blistav i nepromjenjiv. (VI. 91—92) STALOŢENOST UMA JE YOGA U Indiji je ţivio veliki mudrac po imenu Vyasa. Poznat je kao tvorac vedantinskih aforizama, i bijaše svet ĉovjek. Njegov je otac pokušao postati savršen ĉovjek, ali nije uspio. Njegov je djed takoĊer pokušavao, ali ni on nije uspio. I njegov je pradjed pokušao sliĉno, ali ni on nije uspio u svom naumu. Ni sam Vyasa nije potpuno u tome uspio, no njegov sin, Šuka, roĊen je savršen. Vyasa je sina poduĉio mudrosti, a nakon što ga je sam poduĉio spoznaji istine poslao ga je na dvor kralja Janake. Janaka je bio moćan kralj, a zvali su ga Janaka Videha. Videha znaĉi »bestjelesan«. Iako je bio kralj, Janaka je posvema zaboravio da ima tijelo. Sve je vrijeme osjećao da je duh. Šuka bijaše k njemu poslan kako bi od njega uĉio. Kralj je znao da Vyasin sin dolazi k njemu da bi uĉio o mudrosti, te je unaprijed izvršio odreĊene pripreme. Kada se djeĉak predstavio pred dverima palaĉe, straţari se

164

na njega nisu ni obazirali. Jedino su ga posjeli. Tako je djeĉak sjedio tri dana i tri noći, nitko s njim nije razgovarao, niti ga pitao tko je i otkuda dolazi. Djeĉak je bio sin uzvišenog mudraca. Njegovog je oca slavila cijela zemlja, a i sam je bio vrlo ugledna osoba, pa ipak priprosti se straţari uopće nisu na njega obazirali. Nakon toga, odjednom su se pojavili kraljevi ministri i svi visoki uglednici, te ga primili uz najviše poĉasti. Uveli su ga u palaĉu, i u najsjajnije odaje, priredili mu najmirisnije kupke i dali prekrasna odijela, i u takvoj su ga raskoši drţali punih osam dana. Na smirenom, dostojanstvenom Šukinom licu ova se promjena u postupanju niti najmanje nije odraţavala. Bio je isti usred ove raskoši kao i za vrijeme ĉekanja pred vratima. Tada su ga doveli pred kralja. Kralj je bio na svom tronu, glazba je svirala, a bilo je i plesa i druge zabave. Kralj tada dade djeĉaku šalicu mlijeka, napunjenu do ruba, i zamoli ga da sedam puta obiĊe dvoranu ne prolivši pritom ni kapi. Djeĉak uze šalicu i krene posred glazbenika i privlaĉnih plesaĉica prekrasnih lica. Prema kraljevoj ţelji obiĊe tako dvoranu sedam puta i ne prolije ni kapi mlijeka. Djeĉakov um nije moglo privući baš ništa ako on sam nije dozvolio da to na njega djeluje. A kada je vratio šalicu kralju, kralj mu reĉe: »Ono ĉemu te je otac poduĉio i što si sam nauĉio ja mogu samo ponoviti. Spoznao si istinu. PoĊi sada kući.« Dakle, ĉovjek koji je ovladao samim sobom ne moţe biti podloţan utjecaju vanjskog svijeta. Za njega više nema ropstva. Njegov je um postao slobodan. (I. 90—92)

165

X. Vedanta u praksi PRIPREME ZA PLEMENITIJI ŢIVOT Prva je nuţnost spokojan, jednostavan i miran ţivot. Ako se moram potucati uokolo po ĉitav dan da bih se prehranio, teško mi je postići nešto uzvišeno u ovom ţivotu. Moţda ću u drugom ţivotu biti roĊen pod milostivijim okolnostima. Ali ako sam dovoljno ozbiljan, ovakve će se okolnosti promijeniti već za ovoga ţivota. Uĉitelj je rekao uĉeniku: »Dijete moje, ţudiš li za bogom, bog će doći k tebi.« Uĉenik nije u potpunosti razumio svog uĉitelja. Jednog su dana obojica pošla do rijeke da se okupaju, a uĉitelj reĉe: »Zaroni«, te djeĉak tako i uĉini. Sljedećeg je trenutka njegov uĉitelj već bio na njemu, drţeći ga pod vodom. Nije dozvolio djeĉaku da izroni na površinu vode. Kako se djeĉak borio i iscrpio, uĉitelj ga pusti. »Onda, dijete moje, kako si se osjećao pod vodom?« »O, osjetih ţudnju za zrakom!« Nato ga uĉitelj upita: »Osjećaš li takvu ţudnju i za bogom?« »Ne, gospodine«, odvratio je djeĉak. »Osjećaj takvu ţudnju za bogom i imat ćeš ga.« Ako ţelite postati yogin, ponajprije morate biti slobodni, te se morate dovesti u takvo stanje u kojem ćete biti sami i osloboĊeni od svake tjeskobe. Onaj koji ţudi za lagodnim i udobnim ţivotom i istovremeno ţeli obistiniti sopstvo nalik je budali koja se, htijući prijeći rijeku, uhvatila za krokodila, zamijenivši ga deblom. Tragajte ponajprije za kraljevstvom boţjim i njegovom pravednošću, a sve će drugo doći samo po sebi. Onome koji za ništa ne mari, sve dolazi. Sudbina je nalik dopadljivoj djevojci. Ona ne voli onoga koji je ţeli, već se stavlja na raspolaganje onom koji ne voli nju. Novac dolazi i pljušti pred onim koji za njega ne mari. Tako dolazi i slava, u izobilju, sve dok ne postane problem i teret. Sve ovo uvijek dolazi svom gospodaru, a podanik nikada ništa ne dobiva'. Gospodar je onaj koji usprkos tim stvarima moţe ţivjeti, ĉiji ţivot ne ovisi o sitnim, budalastim stvarima ovoga svijeta. Ţivite za ideal, za samo jedan ideal. Neka on bude tako uzvišen i tako snaţan da u umu ne preostane ništa drugo — da u njemu nema mjesta ni vremena za bilo što drugo. Kako neki ljudi ulaţu svu svoju snagu, svoje vrijeme, mozak, tijelo i sve ostalo da bi se obogatili! Nemaju vremena niti za doruĉak! Rano ujutro oni izlaze iz svojih kuća da bi otišli na posao! Oni umiru u pokušaju — devedeset posto njih — a ostatak, kada

166

zaradi novce, ne moţe u njima uţivati. To je nevjerojatno! Ne kaţem da je loše pokušati biti bogat. To je sjajno, ĉudesno! Ali zašto, što to pokazuje? To nam pokazuje da jedan ĉovjek moţe posjedovati istu koliĉinu energije i nastojati doseći slobodu kao što drugi ĉovjek nastoji steći bogatstvo. Znamo da se moramo odreći bogatstva i drugih stvari nakon smrti, pa ipak pogledajte koliko energije trošimo da bismo to stvorili. Zar mi — ta ista ljudska bića — ne bismo trebali uloţiti tisuću puta više snage i energije u stjecanje onoga što nikada ne blijedi, već ostaje u nama zauvijek? Jer naša su dobra djela, naše duhovno savršenstvo, jedini istinski prijatelji koji nas slijede i s onu stranu smrti. Sve ostalo ostavljamo za sobom, zajedno s našim tijelom. Ovo je prvi veliki korak — istinska ţudnja za idealom. Teškoća je na Zapadu u tome što se sve moţe lako uraditi. Uzvišena svrha nije istina, već razvitak. Borba je strašna lekcija. Pazite, velik je dobitak u ovom ţivotu borba. To je ono kroz što prolazimo. Ako postoji put do nebeskog carstva, on zasigurno vodi kroz pakao. Put je uvijek takav. Kada se duša uhvatila ukoštac s okolnostima i susrela smrt — tisuću puta na svom putu — i unatoĉ tome se nije obeshrabrila, te se i dalje borila — tada duša izlazi kao pobjednik i podsmjehuje se idealu za koji se borila, jer otkriva koliko je uzvišenija od njega samog. Ja sam kraj, moje vlastito sopstvo i ništa više. S ĉime bih mogao usporediti moje vlastito sopstvo? Moţe li vreća zlatnika biti ideal moje duše? Dakako da ne! Moja je duša najuzvišeniji ideal koji mogu imati. Obistinjenje moje vlastite prirode jedini je cilj mojeg ţivota. Ne postoji ništa što je potpuno zlo. Davao ovdje ima svoje mjesto, podjednako kao i bog, jer ga u protivnom ovdje ne bi niti bilo. Kao što sam vam već rekao, u nebesko carstvo stiţemo jedino kroz pakao. Naše su greške na mjestu. Nastavite! Ne osvrćite se ako smatrate da ste uĉinili nešto loše. Vjerujete li da biste bili to što ste danas da niste do sada uĉinili sve te greške? Blagoslovljene neka su vaše greške. One su nehotice odigrale ulogu vaših anĊela ĉuvara. Blagoslovljena neka je patnja! Blagoslovljena neka je sreća! Ne marite za vašu sudbinu. Drţite se ideala. Naprijed marš! Usporedo s tim valja meditirati. Meditacija je jedina vaţna stvar. Meditirajte! Ona je najuzvišenija. To je najlakši pristup duhovnom ţivotu — um koji meditira. Meditacija je jedini trenutak našeg svakidašnjeg ţivota u kojem uopće nismo tvarni — duša koja razmišlja o sebi, osloboĊena od svake tvari — taj ĉudesni izraz duše! (V. 250—53)

167

NAGOVJEŠTAJI PRAKTIĈNE DUHOVNOSTI Zadatak pred nama je nepregledan: prije svega, moramo nastojati obuzdati ogromnu koliĉinu potonulih misli kojih smo postali nesvjesni. Zla su djela nesumnjivo na razini svjesnoga, ali ono što je prouzroĉilo zlo djelo bilo je daleko s onu stranu toga, u podruĉjima nesvjesnog, nevidljivog, pa je stoga bilo i mnogo utjecajnije. Praktiĉna psihologija ponajprije usmjerava svoju sposobnost na obuzdavanje nesvjesnog, i mi znamo da to moţemo uĉiniti. Zašto? Zato što znamo da je uzrok nesvjesnog svjesno. Nesvjesne misli zapravo su milijuni naših davnih potonulih misli — stari svjesni ĉinovi koji su se okamenili. Mi ih ne gledamo, ne znamo za njih, zaboravili smo na njih. Ali pazite, ako je moć zla u nesvjesnom, znaĉi da je i moć dobra isto u nesvjesnom. Mnogo je stvari u nama pohranjeno, kao u dţepu. Mi smo ih zaboravili, ĉak niti ne razmišljamo o njima. A mnogo je i onih koje trunu i postaju uistinu opasne. One izlaze, ti nesvjesni uzroci koji uništavaju ĉovjeĉanstvo. Istinska će ih psihologija, stoga, pokušati staviti pod kontrolu svjesnog. Teţak je zadatak oţiviti sveukupnog ĉovjeka kako bi ga se uĉinilo potpunim gospodarom samoga sebe. Ĉak i ono što nazivamo automatskim ĉinom organa unutar našeg tijela, poput djelovanja jetre, i tako dalje, moţe biti prisiljeno da izvršava naše naredbe. Ovo je prvi dio nauka — obuzdavanje svjesnog. Sljedeći je korak zaci s onu stranu svjesnog. Kao što je nesvjesno djelovanje ispod svjesnosti, tako postoji i drugo djelovanje koje je iznad nje. Kada se dostigne to nadsvjesno stanje, ĉovjek postaje slobodan i boţanstven. Smrt postaje besmrtnost, slabost postaje beskrajna snaga, a ţeljezna stega postaje osloboĊenje. To je cilj — beskrajno podruĉje nadsvjesnog. Svatko bez izuzetka, baš svatko od nas, moţe doseći ovaj vrhunac yoge. To je vrlo teţak zadatak. Ako netko ţeli doseći istinu, morat će uĉiniti mnogo više od slušanja predavanja i upraţnjavanja vjeţbi disanja. Tajna se krije u pripremi. Koliko je vremena potrebno da se upali svjetlo? Samo trenutak. A koliko je vremena potrebno da se naĉini svijeća! Koliko nam je vremena potrebno da objedujemo? Otprilike pola sata. A sati da pripremimo objed! Ţelimo upaliti svjetlo za tren, ali zaboravljamo da je najvaţnija stvar pravljenje svijeće. Premda je cilj teško postići, ĉak ni najmanji napori nisu uzaludni. Znamo da ništa nije izgubljeno. U Giti Arjuna upita Krišnu: »Oni koji u ovom ţivotu ne uzmognu dostići savršenstvo u yogi, bivaju li takvi razneseni poput ljetnih oblaka?«1 Krišna odgovara:

168

»Ništa, prijatelju moj, nije u ovom svijetu izgubljeno. Ma što god netko ĉinio, to ostaje kao njegovo vlastito. I ako se uţivanje u yogi ne postigne u ovom ţivotu, valja je se ponovno prihvatiti u sljedećem.«2 Kako inaĉe objašnjavate ĉudesno djetinjstvo Isusovo, Buddhino ili Šankarino? Najveća pomoć duhovnom ţivotu je meditacija (dhyana). U meditaciji se odriĉemo svih materijalnih stanja i osjećamo našu boţansku prirodu. U njoj ne zavisimo ni od kakve vanjske pomoći. Traĉak duše moţe naslikati najsjajniju boju ĉak i na najtamnijim mjestima, najopakije stvari moţe zaodjenuti u miomiris. Duša moţe bezboţne uĉiniti boţanskim — i sva mrţnja, sva sebiĉnost biva zasjenjena. Što je manje mišljenja o tijelu, to bolje. Jer tijelo jest ono što nas vuĉe nazad. Sklonost i poistovjećivanje je ono što nas ĉini nesretnima. U tome se krije tajna: misliti da sam duh, a ne tijelo, te da sveukupnost ovog kozmosa, sa svim svojim odnosima, sa svim svojim dobrom i zlom, nije ništa drugo doli niz slika — prizora na platnu — kojih sam ja svjedok. (II. 34—37) DUHOVNA VJEŢBA U SKLADU S VEDANTOM Istinu najprije valja ĉuti, zatim valja o njoj razmišljati, te je naposljetku neprestano dokazivati. Mislite uvijek na sljedeći naĉin: »Ja sam brahman.« Svaku drugu misao valja odbaciti, jer nas oslabljuje. Odbacite svaku misao koja kazuje da ste muškarci ili ţene. Napustite tijelo, um, bogove i duhove. Napustite sve osim te jedne egzistencije. »Gdje jedan ĉuje drugog, gdje jedan vidi drugog, to je maleno. Gdje jedan ne ĉuje drugog, gdje jedan ne vidi drugog, to je beskrajno.«3 Najuzvišenije se postiţe kada subjekt i objekt postanu jedno. Strah prestaje samo onda kada sam istovremeno slušatelj i govornik, kada sam uĉitelj i uĉenik, kada sam stvoritelj i stvoreno. Ne postoji ništa drugo što bi nas zastrašilo. Ne postoji ništa drugo doli ja sam. Što me moţe zastrašiti? Ovo valja slušati danomice. Oslobodite se svake druge misli. Sve ostalo valja odbaciti, a ovo valja stalno ponavljati, ulijevati u uho, sve dok ne dopre do srca, sve dok svaki ţivac i svaki mišić, svaka kap krvi, ne zadrhti pri pomisli da sam ja on. Prije nego što zapoĉnete vjeţbati, oslobodite svoj um od svake sumnje. Borite se, razmišljajte i raspravljajte, a kada u svom umu ustanovite da samo to i to moţe biti istina, i ništa osim toga, više ne raspravljajte. Ne govorite dalje. Ne slušajte više obrazlaganja, niti sami raspravljajte. Koja je korist od daljnjih dokazivanja? Vi ste zadovoljeni. Odluĉili ste. Što preostaje? Istinu sada valja obistiniti. Zašto onda gubiti

169

dragocjeno vrijeme na isprazna dokazivanja? O istini sada valja meditirati, i valja prihvatiti svaku misao koja vas ĉini snaţnijim, te odbaciti svaku koja vas oslabljuje. Bhakta štovalac meditira o obredima i kipovima i sliĉnim stvarima, kao i o bogu. To je prirodan naĉin, no priliĉno spor. Yogin meditira o razliĉitim središtima u svom tijelu i upravlja moćima u svom umu. Jnani kazuje: »Um ne postoji, podjednako tako niti tijelo.« Ovakva misao o tijelu i umu mora nestati, ona mora biti prognana. Stoga je glupo o njima razmišljati. Bilo bi to nalik lijeĉenju jedne bolesti tako da se zarazimo drugom. Njegova je meditacija, dakle, najteţa, negativna. On poriĉe sve, a ono što preostaje jest sopstvo. Ovo je najanalitiĉkiji pristup. Jnani ţeli pukom silom analize otrgnuti kozmos od sopstva. Vrlo je jednostavno reći: »Ja sam jnani«, no teško je to uistinu i biti. »Put je dug.« Ovo je nalik koraĉanju po oštrici noţa. Ipak, ne oĉajavajte. »Probudite se, ustanite i ne zaustavljajte se sve dok ne dostignete cilj«, kazuju Vede. 4 Prema tome, kakva je meditacija jnanija? On se ţeli uzdići iznad svake ideje tijela i uma, te ţeli odagnati svaku pomisao da je on tijelo. Primjerice, kada kaţem, »Ja, Svami«, istoga se trena javlja pomisao na tijelo. Što mi tada valja uĉiniti? Moram zadati oštar udarac svom umu i reći: »Ne, ja nisam tijelo. Ja sam sopstvo.« Tko mari za to da li se bolest javlja ili smrt dolazi u svom najuţasnijem obliku? Ja nisam tijelo. Zašto ga onda uljepšavati? Da bismo još jednom uţivali privid? Da bi se naše ropstvo nastavilo? Pustite to. Ja nisam tijelo. Ovo je put jnanija. Bhakta kazuje: »Bog mi je podario ovo tijelo da uzmognem sigurno prijeći ocean ţivota, i moram ga njegovati sve dok se ovo putovanje ne privede kraju.« Yogin pak kazuje: »Moram biti paţljiv prema svom tijelu, da uzmognem nepokolebljivo nastaviti i naposljetku dostići osloboĊenje.« Jnani osjeća da ne moţe ĉekati. On mora doseći cilj ovoga trena. Stoga kazuje: »Ja sam slobodan u vjeĉnost. Nikada nisam sputan. Ja sam bog kozmosa u vjeĉnost. Tko će me uĉiniti savršenim? Već sada sam savršen. Jnani se nastoji otrgnuti od ove tvarne stege, ovog tvarnog ropstva, putem snage razumskog osvjedoĉenja. Ovo je negativan put — neti, neti— »ne ovo, ne ovo«. (III. 25—28)

170

OBISTINJENJE I NJEGOVA METODA Beskrajno oĉitovanje koje se dijeli uvijek ostaje beskrajno, i svaki je njegov dio beskrajan.5 Brahman je isti iako se pojavljuje u dva oblika — promjenjivom i nepromjenjivom, izraţenom i neizraţenom. Znajte da su spoznavatelj i spoznato jedno. Trojstvo — spoznavatelj, spoznato i spoznavanje — oĉituje se kao ovaj kozmos. Boga kojeg vidi u svojoj meditaciji yogin vidi putem moći svog vlastitog sopstva. Ono što nazivamo prirodom i sudbinom jednostavno je boţja volja. Tako dugo dok tragamo za nasladama, ropstvo ostaje netaknuto. NaslaĊivati se moţe jedino nesavršeno biće, jer naslada je ispunjenje ţudnje. Ljudska duša uţiva u prirodi. Zbiljnost je prirode, duše i boga, koja se nalazi u pozadini, brahman, ali njega ne vidimo sve dok ga ne iznesemo na vidjelo. Moţemo ga iznijeti na vidjelo putem pramanthe, ili trenja, podjednako tako kao što putem istog trenja moţemo izazvati vatru. Tijelo je najobiĉniji komad drveta, Om je zaoštren komad, a meditacija je trenje. Putem trenja, odnosno putem meditacije, svjetlo koje je spoznaja brahmana provalit će u dušu. Traţite ga putem tapasa. Drţeći tijelo uspravno, ţrtvujte osjetilne organe u svom umu. Osjetilni su centri iznutra, a njihovi organi izvana. Satjerajte ih stoga u um i putem dharane, koncentracije, uĉvrstite svoj um u dhyani, meditaciji." Brahman proţima kozmos, kao što maslac proţima mlijeko, ali ga trenje oĉituje na jednom mjestu. Kao što bućkanje pravi maslac od mlijeka, tako dhyana donosi obistinjenje brahmana u duši. Brahman je bez djelovanja. Atman je brahman, a mi smo atman — spoznaja nalik ovoj uklanja svaku pogrešku. Ovo valja ĉuti, razumski shvatiti i naposljetku obistiniti. Razmišljanje je primjenjivanje razuma i utemeljenje ove spoznaje u nama putem razuma. Obistinjenje je stvaranje toga dijelom našeg ţivota putem neprestanog razmišljanja o tome. Ova neprekinuta misao, dhvana, nalikuje neprekidnom toku ulja kada ga prelijevamo iz jedne posude u drugu. Dhvana danomice zadrţava um na toj misli i tako nam pomaţe da dostig-nemo osloboĊenje. Uvijek mislite »Soham, Soham«, [ja sam on, ja sam on]. Ovo je gotovo isto tako dobro kao i osloboĊenje. Ponavljajte to danju i noću. Obistinjenje će doći kao posljedica ovog neprekidnog razmišljanja. (VII. 35—38)

171

PRAKTIĈNA VEDANTA - I Zamolit ću vas da shvatite da je vedanta, iako silno praktiĉna, uvijek takva u smislu idealnog. Ona ne propovijeda nemoguć ideal, ma kako uzvišen on bio, makar je dovoljno uzvišen da bi bio ideal. Jednom rijeĉju, ideal se sastoji u tome da ste boţanske prirode. »To ti jesi.« Ovo je srţ vedante. Nakon svih tih razgranjivanja i intelektualne gimnastike spoznajete da je ljudska duša proĉišćena i sveznajuća. UviĊate da su praznovjerja poput roĊenja i smrti potpuna besmislica kada se govori o duši. Duša nikada nije bila roĊena i nikada neće umrijeti, a sve ove ideje o tome kako ćemo svi umrijeti i kako se svi toga pribojavamo puka su praznovjerja. I sve su ideje o tome kako ovo moţemo uĉiniti, a ono ne moţemo, praznovjerja. Mi moţemo uĉiniti sve. Vedanta pouĉava ljude da ponajprije imaju vjeru u same sebe. Kao što odreĊene religije svijeta kazuju da je ĉovjek koji ne vjeruje u personalnog Boga izvan sebe samoga ateist, tako vedanta nauĉava da je ateist onaj ĉovjek koji ne vjeruje u samoga sebe. Ne vjerovati u slavu naše vlastite duše je ono što vedanta naziva ateizmom. Mnogima se, nesumnjivo, ovo doima strašnom pomisli, i većina nas smatra kako se ovaj ideal nikada ne moţe dostići. No vedanta ustraje u vjerovanju da ga svatko moţe obistiniti. Bez obzira na to da li ste muškarac, ţena ili dijete, pripadali bilo kojoj rasi — ništa neće biti zapreka obistinjenju ovog ideala, jer, kako vedanta pokazuje, on je već sada obistinjen, on je već sada ovdje. Vedanta ne priznaje grijeh. Ona priznaje jedino pogrešku. A najveća je pogreška, kako tvrdi vedanta, smatrati sebe slabim, smatrati se grešnikom, bijednim stvorom, smatrati da nemate snage i da ne moţete uĉiniti ovo i ono. Svaki put kada tako razmišljate zakivate još jednu kariku u lancu koji vas sputava. Dodajete još jedan sloj hipnotizma na vašu vlastitu dušu. Stoga, tko god vjeruje da je slab u krivu je, tko god smatra da je neproĉišćen u krivu je i širi negativnu misao u svijetu. Valja nam uvijek imati na umu da u vedanti nema pokušaja pomirenja ovog sadašnjeg ţivota — hipnotiziranog ţivota, prividnog ţivota kakav smo pretpostavili — s idealom. Ali ovaj prividni ţivot mora nestati, a istinski ţivot, kakav je oduvijek postojao, mora se oĉitovati i prosjati. Nijedan ĉovjek ne postaje proĉišćeniji i proĉišćeniji. To je pitanje jasnijeg oĉitovanja. Koprena pada, a priroĊena se proĉišćenost duše poĉinje oĉitovati. Sve već sada pripada nama — beskrajna proĉišćenost, sloboda, ljubav i snaga.

172

Središnji je ideal vedante jedinstvenost. Ne smijemo gledati na ljude s prezirom. Svi mi idemo ka istom cilju. Razlika izmeĊu slabosti i snage je razlika u stupnju. Razlika izmeĊu vrline i poroka takoĊer je u stupnju. Razlika izmeĊu nebesa i pakla takoĊer je u stupnju. Razlika izmeĊu ţivota i smrti takoĊer je u stupnju. Sve su razlike u ovom svijetu razlike u stupnju, a ne u naĉinu, jer jedinstvo je tajna svega. Sve je jedno, koje se oĉituje kao misao, kao ţivot, kao duša ili tijelo, a razlika postoji samo u stupnju. Kao takvi, mi nemamo prava s prezirom gledati na one koji se nisu razvili do istog stupnja. Ne osuĊujte nikoga. Ako moţete priskoĉiti u pomoć, uĉinite tako. Ako ne moţete, sklopite ruke, blagoslovite svoju braću i pustite ih da poĊu svojim vlastitim putem. Zadrţavanje i osuĊivanje nije put ka djelovanju. Djelovanje se nikada ne vrši na takav naĉin. Trošimo našu energiju na proklinjanje drugih. Prijekor i osuda su uzaludan naĉin trošenja naše energije, jer naposljetku shvaćamo kako svi sagledavamo istu stvar, kako se svi manje-više pribliţavamo istom idealu i da je većina naših razlika puka razlika u izrazu. Slabosti moţe biti, kazuje vedanta, ali nema veze; mi ţelimo sazrijevati. Lijek slabosti nije mozganje nad njom, već razmišljanje o snazi. Pouĉite ljude snazi koja je već sada u njima. Nikada ne recite »ne«, nikada ne recite »ne mogu«, jer vi ste beskrajni. U usporedbi s vašom prirodom ĉak i vrijeme i prostor su ništavni. Moţete uĉiniti sve i sva. Vi ste svemoćni. »O ovom atmanu valja najprije slušati.« Slušajte danomice da ste vi duša. Ponavljajte to danju i noću sve dok se ta misao ne uvuĉe u vaše vene, dok ne poĉne gorjeti u svakoj kapi vaše krvi, dok ne postane vaša krv i vaše meso. Neka se cijelo vaše tijelo ispuni jednim idealom: »Bez roĊenja i bez smrti, blaţena, sveznajuća, svemoguća, uvijek uzvišena duša — to sam ja.« Razmišljajte o ovom danju i noću. Razmišljajte o tome sve dok to ne postane sastavnim dijelom vašeg ţivota. Meditirajte o tome i iz toga će proizaći djelovanje. »Srce progovara iz iskrenih osjećaja srca«, a iz iskrenih osjećaja srca ruka poseţe za ĉinom. Djelovanje će nadoći. Ispunite se ovim idealom. Što god ĉinili, o tome mislite dobro. Sva će se vaša djelovanja uveliĉati, preobraziti, proglasiti boţanstvom, samom silom ove misli. Kaţite ovo slabim ljudima i ustrajte u kazivanju: »Ti si proĉišćen. Probudi se i ustani, o moćni! Ovo ti snivanje ne dolikuje. Probudi se i ustani. Ovo ti ne pristaje. Nemoj

173

misliti da si slab i nesretan. Svemoćni, ustani i probudi se, oĉituj svoju istinsku prirodu. Nepriliĉno je to što vjeruješ da si grešnik. Nepriliĉno je to što smatraš da si slab.« Kaţite ovo svijetu, kaţite ovo samima sebi, i pogledajte do kakvog praktiĉnog rezultata dolazite. Pogledajte kako se s bljeskom oĉituje istina, kako se sve mijenja. Recite to ĉovjeĉanstvu i pokaţite mu njegovu snagu. Tada ćemo nauĉiti kako da je primjenjujemo u našem svakidašnjem ţivotu. Da bismo bili u stanju koristiti ono što nazivamo vivekom, razlikovanjem, da bismo znali kako da u svakom trenutku našeg ţivota, u svakom našem djelu, razlikujemo ono što je pravilno od onoga što je nepravilno, istinsko od laţnog, morat ćemo spoznati iskušenje istine, a to je proĉišćenost, jedinstvo. Sve što pridonosi jedinstvu je istina. Ljubav je istinita, a mrţnja laţna, jer mrţnja pridonosi mnogostrukosti. Mrţnja je ono što ĉovjeka odvaja od drugog ĉovjeka, stoga je ona pogrešna i laţna. Ona je sila što rastavlja. Ona razdvaja i uništava. (II. 294—97, 299—300, 302—4) PRAKTIĈNA VEDANTA - II U razliĉitim Upanišadama pronalazimo kako ova vedantinska filozofija nije samo ishod meditiranja u šumama, već da su se njezinim ponajboljim dijelovima domislili, i izrazili ih, umovi koji su bili upravo najzauzetiji svakodnevnim ţivotnim stvarima. Ne moţemo zamisliti zauzetijeg ĉovjeka doli apsolutnog vladara, ĉovjeka koji vlada milijunima ljudi, pa ipak neki su od tih vladara bili duboki mislioci. Sve ukazuje na to da ova filozofija mora biti vrlo praktiĉna. Kasnije, kada stignemo do Bhagavad Gite — većina ju je od vas vjerojatno ĉitala, jer ona je najbolji komentar na vremena apsolutistiĉke monarhije, a ne kao danas, kada je kralj u najvećoj mjeri puka figura. Pa ipak takvi su ljudi pronalazili vremena domisliti se svim ovim idejama, obistinili ih i njima poduĉili ĉovjeĉanstvo. Ovakva poimanja vedante moraju izaći na vidjelo, ne smiju ostati skrivena u šumama ili spiljama; ona moraju izaći van da bi djelovala na optuţeniĉkoj i sudaĉkoj klupi, s propovjedaonice, u kolibi siromaha, kod ribara koji love ribu i uĉenika koji uĉe. Ona se obraćaju svakom muškarcu, ţeni i djetetu, bez obzira na njihovo zanimanje i ma što god oni bili. Ĉega se imamo pribojavati? Kako ribari i svi ostali mogu ideale Upanišada provesti u djelo? Put nam je pokazan. Beskrajan je, jer religija je beskrajna. Nitko ne moţe zaci s onu stranu. I što god iskreno uĉinite za vas je dobro. Ĉak i najmanja sitnica,

174

dobro uĉinjena, donosi silne rezultate. Stoga, pustimo svakoga da uĉini ono malo što je u njegovoj moći. Misli li ribar da je on duh, bit će bolji ribar. Misli li uĉenik da je duh, bit će bolji uĉenik. Misli li odvjetnik da je duh, bit će bolji odvjetnik, i tako dalje.

(II.

292—93, 296, III. 245)

ZADOVOLJSTVO U ODRICANJU Svijet je prepun zla; stoga, napustite svijet — ovo je velika pouka, nesumnjivo i jedina. Napustite svijet. Nema dvojbe o tome da zbog razumijevanja istine svatko od nas mora napustiti pogrešku. Nema dvojbe da svatko od nas tko ţeli imati dobro, mora napustiti zlo. Nema dvojbe da svatko od nas tko ţeli ţivjeti, mora napustiti ono što predstavlja smrt. Pa ipak, što nam preostaje ako ova teorija ukljuĉuje napuštanje osjetilnog ţivota, ţivota kakav mi poznajemo? I što još podrazumijevamo pod ţivotom? Ako napustimo ovo, što nam preostaje? Ovo ćemo bolje razumjeti kada kasnije stignemo do mnogo filozofskijih dijelova vedante. No za sada dopuštam tvrdnju da razumsko, racionalno rješenje problema pronalazimo jedino u vedanti. Na ovom vam mjestu mogu jedino izloţiti ono ĉemu vedanta nastoji pouĉiti, a to je proglašavanje svijeta bogom, apoteoza svijeta. Vedanta, u zbilji, ne otkazuje svijet. Ideal odricanja nigdje ne dostiţe takve visine kao u nauku vedante. No podjednako tako, time nije mišljen grubi, poguban savjet. Ovo uistinu znaĉi proglašavanje svijeta bogom — napuštanje onakvog svijeta kakvim ga mi smatramo, kakav poznajemo, kakav se on nama doima, i spoznavanje onoga što on uistinu jest. Štujte ga, jer je on sam bog. Na poĉetku jedne od najstarijih Upanišada ĉitamo sljedeće: »Sve što postoji u ovom kozmosu valja prekriti bogom.« Sve nam valja prekriti bogom, ali ne laţnim optimizmom, niti tako da zatvaramo oĉi pred zlom, već istinskim sagledavanjem boga u svemu. Stoga, svijet moramo napustiti. A kada tako uĉinimo, što nam preostaje? Bog. Što to znaĉi? Moţete imati ţenu. To ne znaĉi da vam je valja napustiti, već da vam u njoj valja sagledavati boga. Napustite svoju djecu — što to znaĉi? Izbaciti ih pred vrata, kao što to neki neljudi ĉine? Svakako ne. To je štovanje Ċavla. To nije religija. Sagledajte boga u svojoj djeci. Tako i u svemu drugom. Bog je podjednako prisutan u ţivotu i u smrti, u sreći i u patnji. Sav je svijet njime ispunjen. Otvorite oĉi i ugledajte ga.

175

U ovome se sastoji nauk vedante. Napustite svijet koji ste naslućivali, jer je vaše naslućivanje bilo zasnovano na vrlo pristranom iskustvu, na vrlo slabom rasuĊivanju i na vašoj vlastitoj slabosti. Napustite to. Svijet o kojem smo tako dugo razmišljali, kojem smo tako dugo bili privrţeni, prividan je svijet kakav smo sami stvorili. Ostavite se toga. Otvorite oĉi i pogledajte kako takav nikada nije niti postojao. Bio je to san, maya. Ono što je uistinu postojalo bio je sam bog. On je taj koji postoji u svakom djetetu, u svakoj ţeni, u svakom muţu. On je taj koji postoji u dobru i u zlu. On postoji u grijehu i grešniku. On postoji u ţivotu i u smrti. Silna tvrdnja! Pa ipak to je predmet koji nam vedanta ţeli pokazati, kojom nas ţeli poduĉiti i koji ţeli propovijedati. Tko uţiva u slici — onaj koji je prodaje ili onaj koji je promatra? Prodavalac je zaokupljen svojim proraĉunima, raĉunanjem dobitka i profita koji će ostvariti prodavanjem slike. Njegov je mozak ispunjen proraĉunima. On promatra ĉekić draţbovatelja i paţljivo motri na ponuĊaĉe. Usredotoĉen je na slušanje kako se ponude brzo podiţu. U slici istinski uţiva ĉovjek koji je na draţbu došao bez namjere da kupi ili proda. On promatra sliku i u njoj uţiva. Tako je i sav ovaj kozmos slika. Kada ţudnje posvema išĉeznu, ljudi će uţivati svijet, i ovom će kupovanju i prodavanju i svim budalastim idejama o posjedovanju doći kraj. Kada ode lihvar, kada odu i kupac i prodavalac, ovaj će svijet ostati prekrasna slika. Nikada nisam proĉitao ljepše tumaĉenje boga od ovog: »On je veliki pjesnik, drevni pjesnik. Sav je kozmos njegova pjesma, u stihovima i rimama i ritmovima, napisana u beskrajnom blaţenstvu.« Tek kada napustimo naše ţudnje, bit ćemo u stanju ĉitati i uţivati ovaj kozmos boga. Tada će sve postati boţanstvo. Kutići i zakuci, preĉaci i sjenovita mjesta koja smo smatrali mraĉnima i profanima, postat će boţanstvom. Sve ovo otkrit će svoju istinsku prirodu, a mi ćemo se smješkati sami sebi i misliti kako sve ovo jadikovanje i plakanje nije bilo ništa drugo doli djeĉja igra, koju smo mi po-strani promatrali. Stoga djelujte, kazuje vedanta. Ona nas ponajprije savjetuje kako da to uĉinimo: napuštanjem — napuštanjem oĉiglednog, prividnog svijeta. Što je time mišljeno? Sagledavanjem boga posvuda. Dakle, djelujte. Ţudite za ţivotom koji će potrajati stotinu godina. Ţudite za svim svjetovnim ako ţelite, samo proglasite ga boţanstvom, preobratite ga u nebesa. Ţudite za dugim ţivotom, ispunjenim korisnošću, blaţenstvom i

176

djelovanjem u ovom svijetu. Ĉineći tako, pronaći ćete izlaz. Drugog puta nema. (II. 145—47, 149—50)

BOG GOVORI KROZ SRCE Jedno od zala vaše zapadnjaĉke civilizacije je vaša neprekidna teţnja za intelektualnim obrazovanjem, pri ĉemu zapostavljate svoje srce. To vas ĉini deset puta sebiĉnijima i to će biti vaša propast. Kada doĊe do sukoba izmeĊu vašeg srca i uma, slijedite svoje srce, jer um ima samo jedno stanje, razum, unutar kojeg djeluje um i ne moţe zaci s onu stranu. Srce je ono što vas vodi do najuzvišenije razine, a nju um nikada ne moţe doseći. Ono zalazi s onu stranu uma i doseţe ono što nazivamo nadahnućem. Um nikada ne moţe biti nadahnut. Jedino prosvijetljeno srce biva nadahnuto. Intelektualan, bezosjećajan ĉovjek nikada ne biva nadahnut. Ono što progovara iz ĉovjeka ljubavi uvijek je srce. Ono otkriva uzvišeniji instrument od onoga koji vam um moţe dati — instrument nadahnuća. I kao što je um instrument spoznaje tako je srce instrument nadahnuća. U niţem obliku ono je mnogo slabiji instrument od uma. Neuk ĉovjek ne zna ništa, ali je po svojoj prirodi pomalo osjećajan. Usporedite ga s glasovitim profesorom — kakvu zaĉudnu snagu ovaj drugi posjeduje. Ali profesor je sputan svojim umom, i istovremeno moţe biti i Ċavo i intelektualan ĉovjek. Ĉovjek srca nikada ne moţe biti Đavo. Nijedan ĉovjek s osjećajima nije nikada to bio. Pomno odgajano, srce se moţe promijeniti, te zaći s onu stranu uma; jer ono će djelovati putem inspiracije. Ĉovjek će naposljetku morati zaći s onu stranu uma. Ĉovjekova spoznaja, njegova moć opaţanja i rasuĊivanja, te njegov um i srce, zauzeti su bućkanjem mlijeka ovoga svijeta. Dugotrajnim se bućkanjem stvara maslac, a to je bog. Ljudi srca dobivaju maslac, a mlaćenica ostaje umnima. Sve su ovo pripreme za srce — za ljubav, za silnu sklonost prema srcu. Uopće nije nuţno biti obrazovan ili uĉen da bi se dostiglo boga. Jedan mi je mudrac jednom rekao: »Da biste nekoga ubili morate biti opremljeni maĉevima i štitovima, ali da bi se poĉinilo samoubojstvo dovoljna je igla. Da bi se, dakle, pouĉavalo druge potrebno je mnogo uma i uĉenosti, no ne i za naše vlastito prosvjećivanje.« Jeste li proĉišćeni? Ako jeste, doseći ćete boga. »Blaţeni neka su oni ĉista srca, jer oni će ugledati boga.« Ako niste proĉišćeni, ĉak ni vaše poznavanje svih nauka svijeta neće vam pomoći. Moţete biti zadubljeni u knjige koje prouĉavate, ali to neće biti od koristi. Srce je ono što postiţe

177

cilj. Slijedite srce. Proĉišćeno srce vidi s onu stranu uma. Ono biva nadahnuto. Ono spoznaje stvari koje razum nikada ne moţe spoznati. Kad god postoji sukob izmeĊu proĉišćenog srca i uma, uvijek stanite na stranu srca, ĉak i ako vjerujete da je ono što vaše srce ĉini nerazumno. Kada ono ţeli ĉiniti dobro drugima, vaš vam um govori da to nije razborito, slijedite svoje srce i otkrit ćete da tada ĉinite manje pogrešaka nego što biste ĉinili slijedeći svoj um. Proĉišćeno je srce najbolje ogledalo za odrţavanje istine, stoga sve ove discipline sluţe proĉišćavanju srca. I ĉim je ono proĉišćeno, sve istine sinu u trenutku. Sva će se istina u kozmosu oĉitovati u vašem srcu, samo ako je ono dovoljno proĉišćeno. Problem patnje ne moţe se riješiti putem uma, već srcem. Da je sva ova silna koliĉina nastojanja bila potrošena na to da se ljude uĉini proĉišćenijima, blaţima, strpljivijima, obzirnijima, ovaj bi svijet bio tisuću puta sretniji nego što je to danas. Uvijek oplemenjujte svoje srce. Bog govori kroz srce, a kroz srce govorite vi sami. (I. 412—15)

KAKO PREVLADATI SLABOST Ovo pitanje postavljam svakom muškarcu, svakoj ţeni i svakom djetetu dok upraţnjavaju fiziĉke, mentalne ili duhovne vjeţbe. »Jeste li snaţni? Osjećate li snagu?« —jer znam da jedino istina ulijeva snagu. Jedino nam istina moţe uliti snagu i ništa nas drugo doli stremljenje prema zbiljnosti ne moţe uĉiniti snaţnima. Nitko neće doseći istinu sve dok ne postane snaţan. Ne sviĊa mi se, stoga, niti jedan sistem koji oslabljuje duh, ĉini ĉovjeka praznovjernim, potištenim, nagoni ga na ţudnju za svim nemogućim stvarima, tajnama i praznovjerjima, jer djelovanje takvog sistema je opasno. Takvi sistemi nikada ne donose ništa dobra. Oni uzrokuju nezdravost duha, oslabljuju ga — i to do te mjere da će tokom vremena takvom oslabljenom duhu biti gotovo nemoguće prihvatiti istinu i u skladu s njom ţivjeti. Snaga je, stoga, jedina nuţnost. Ona je lijek za bolesti svijeta. Ona je lijek za siromašne kada pate pod tiranijom bogatih. Ona je lijek za neuke kada ih ugnjetavaju uĉeni, i lijek za grešnike koje tiraniziraju drugi grešnici. Ništa ne ulijeva takvu snagu kao ova ideja monizma. Ništa nas ne ĉini tako moralnima kao ova ideja monizma. Ništa nas neće nagnati na takvo dobro djelovanje, najbolje što moţemo, kao kada odgovornost poĉiva na nama samima. Kada je sva odgovornost prebaĉena na naša leda dajemo sve od sebe. Kada nemamo niĉega prema ĉemu polako i oprezno traţimo put, nikakvog

178

Ċavla na kojeg bismo svalili našu krivnju, nikakvog personalnog boga koji bi ponio naše breme, kada smo mi sami odgovorni, uzdići ćemo se do svog vrhunca. »Odgovoran sam za svoju sudbinu. Ja sebi ĉinim dobro. Ja sebi nanosim zlo. Ja sam proĉišćen i blaţen.« Valja nam odbaciti sve pomisli koje potvrĊuju suprotno. »Ja nemam smrti ni straha, nemam kaste ni vjere, nemam ni oca ni majke ni braće, nemam ni prijatelja ni neprijatelja, — jer ja sam egzistencija, spoznaja i blaţenstvo apsoluta. Ja sam blaţen, ja sam blaţen. Ja sam nesputan vrlinom ili porokom, srećom ili patnjom. Hodoĉašća, sveti spisi i obredi nikada me ne mogu sputati. Ne mori me glad ni ţeĊ. Ovo tijelo nije moje, niti sam podloţan praznovjerjima i propadanju koje snalazi ovo tijelo. Ja sam egzistencija, spoznaja i blaţenstvo apsoluta. Ja sam blaţen, ja sam blaţen.« Ovo je, kazuje vedanta, jedina molitva koju bismo trebali imati. Ovo je jedini put ka postizanju cilja — reći samome sebi i drugima da smo boţanske prirode. I nastavljajući to ponavljati osjećamo kako nam nadolazi snaga. Onaj koji posrne na samom poĉetku postajat će sve snaţniji i snaţniji, glas će dobiti punoću, sve dok istina u svoj posjed ne zauzme naša srca i pojuri našim venama, te proţme naša tijela. Privid nestaje kako svjetlost postaje sve sjajnija i sjajnija, teret neukosti nestaje i tako će nadoći trenutak kada sve nestaje, a samo sunce zasja. (II. 201—2)

OTVORENA TAJNA Nitko ne moţe umrijeti. Nitko ne moţe biti zauvijek umanjen. Ţivot nije ništa drugo doli igralište, ma kako se grubom igra ĉinila. Ma kako zadobivali udarce i ma kako bili udarani, duša je ovdje i nikada ne biva ranjena. Mi smo taj beskraj. Tako vedantist pjeva: »Nikada nisam imao straha ili sumnje. Smrt me nikada nije zadesila. Nikada nisam imao oca ni majke, jer nikada nisam ni bio roĊen. Gdje su moji neprijatelji — jer ja sam sve. Ja sam egzistencija, spoznaja, blaţenstvo apsoluta. To sam ja. To sam ja. Bijes, pohota i ljubomora, zle misli i sve takve sliĉne stvari nikada me nisu snašle, jer ja sam egzistencija, spoznaja i blaţenstvo apsoluta. To sam ja. To sam ja.«7 Ovo je lijek za svaku bolest, nektar koji lijeĉi smrt. Mi smo ovdje, u ovom svijetu, a naša se priroda tome protivi. No ponavljajmo: »To sam ja. To sam ja. Nemam straha niti sumnje, niti me smrt moţe zadesiti. Nemam spola, vjere, niti rase. Kakvu bih vjeru

179

mogao imati? Kakvoj bih to sljedbi trebao pripadati? Koja bi me sljedba mogla privući? Ja sam prisutan u svakoj sljedbi.« Ma koliko se tijelo i um protivili, usred najdublje tame, usred bolnih muĉenja, u krajnjem oĉaju, ponavljajte ovo jednom, dvaput, triput, ponavljajte ovo u vjeĉnost. Prosvijećenost nadolazi mirno, polako, ali zasigurno dolazi. Mnogo sam puta bio u raljama smrti, izgladnio, ranjavih nogu i klonuo. Danima i danima nisam jeo i ĉesto nisam mogao više hodati. Sjeo bih tako pod drvo i ĉinilo se da ţivot otjeĉe. Nisam mogao govoriti, jedva da sam mogao i razmišljati. No, naposljetku, um se vraća ovoj misli: »Ja nemam straha, ja ne mogu umrijeti. Nikada me ne mori glad niti ţed. To sam ja! To sam ja! Ĉitava me priroda ne moţe satrti, jer ona je moj podanik. Dokaţi svoju snagu, ti boţe svih bogova i gospodaru svih gospodara! Povrati svoje izgubljeno carstvo! Ustani, kreni i nemoj stati!« I ja bih ustajao, okrijepljen, i evo me, ovdje sam, ţiv. Dakle, kad god nastane tama, branite zbiljnost i sve će suprotno morati nestati. Jer, naposljetku, to je samo san. Ma kako nesavladive se teškoće isprijeĉile, ma kako se strašne i mraĉne stvari doimale, one nisu ništa drugo doli maya. Ne bojte se — jer to je odagnano. Satrite je i ona išĉezava. Zgazite je i ona umire. Ne bojte se. Ne mislite o tome koliko puta niste uspjeli. Nema veze — vrijeme nema granica. PoĊite dalje. Dokazujte se uvijek iznova i svjetlo mora zasjati. Moţete moliti svakoga tko je ikada roĊen, ali tko će vam priteći u pomoć? I kakve veze ima put smrti s kojeg zna umaći? »Pomozi sam sebi. Nitko ti drugi ne moţe pomoći, prijatelju. Jer ti si sam svoj najveći neprijatelj i svoj najveći prijatelj.« s Zgrabite onda svoje sopstvo. Ustanite. I nemojte se bojati. Usred svih patnji i sve slabosti pustite sopstvo da izaĊe, iako će ono u poĉetku biti nejasno i nezamjetljivo. Steći ćete hrabrost i, naposljetku, rikat ćete poput lava: »To sam ja! To sam ja! Ja nisam niti muškarac niti niti ţena, niti bog niti Ċavo, ne, nisam niti ţivotinja niti biljka, bogat niti siromašan, niti uĉen niti neuk. Sve je ovo neznatno u usporedbi sa mnom, jer to sam ja! To sam ja! Pogledajte sunce, mjesec i zvijezde. Ja sam svjetlost koja u njima sja. Ja sam ljepota plamena! Ja sam snaga u ovom kozmosu. To sam ja! To sam ja! »Moje istinske naslade nikada nisu bile u svjetovnim stvarima — u muţu, ţeni, djeci i drugome. Jer ja sam nalik beskrajnom plavom nebu: raznobojni oblaci plove po njenu poigravaju se na tren, zatim se udaljavaju, a iza njih ostaje isto nepromjenjivo plavetnilo. Sreća i patnja, dobro i zlo, mogu me na tren zakriti, zastirući sopstvo, ali ja

180

sam još uvijek prisutan. Oni nestaju jer su podloţni promjeni. Ja sjam, jer sam nepromjenjiv. Zadesi li me patnja, znam da je ona konaĉna, stoga mora umrijeti. SnaĊe li me zlo, znam da je ono konaĉno. Ono mora nestati. Jedino sam ja beskrajan i netaknut. Jer ja sam beskrajno, vjeĉno, nepromjenjivo sopstvo.« Ovako pjeva jedan naš pjesnik.9 Pijmo iz ove ĉaše — ĉaše koja vodi k svemu besmrtnom svemu nepromjenjivom. Nemojmo se bojati. Ne vjerujmo da smo zli, da smo konaĉni i da ćemo umrijeti. Jer to nije istina »O ovome valja slušati, o ovome valja razmišljati, o ovome valja najzad meditirati.«10 Dok su ruke zauzete, um bi morao ponavljati: »To sam ja. To sam ja.« Razmišljajte o tome, sanjajte to, sve dok to ne postane krv vaše krvi i meso vašeg mesa, sve dok ovi strašni snovi o neznatnosti, slabosti, patnji i zlu posvema ne išĉeznu, i tada vam ništa više, niti na tren, ne moţe sakriti istinu. (II. 402—5) BILJEŠKE 1. Bhagavad Gita, 6.38. 2. Bhagavad Gita, 6.40. 3. Ćandogva Upanišad, 7.24.1. 4. Katha Upanišad, 1.3.14. 5. Beskrajnost je jedinstvo, bez drugotnosti, uvijek nedjeljiva i neoĉitova-na. Pod »beskrajnim oĉitovanjem« Svami podrazumijeva kozmos, vidljiv i nevidljiv. Iako je on saĉinjen od nebrojenih oblika, ograniĉenih samom svojom prirodom, ipak kao cjelina on je uvijek beskonaĉan, štoviše, svaki je njegov dio beskonaĉan, jednako kao što je i s njim neodvojivo sjedinjen. 6. Kada se struja mišljenja prekida, nazivamo ga koncentracijom; kada je tok neprekinut, nazivamo ga meditacijom. 7. Šankara, »Nirvanašatkam«, adaptirano. 8. Bhagavad Gita, 6.5. 9. Dattatreva Avadhuta u Avadhuta Giti. 10. Brihadaranvaka Upanišad, 4.5.6.

181

XI. Cilj vedante DA LI JE NEBESKO CARSTVO CILJ? Vidjeli smo da se najstarija ideja u Samhiti, dijelu Veda, bavila jedino nebeskim carstvom, gdje su ljudi imali sjajna tijela i ţivjeli pored svojih oĉeva. Postepeno su se javljale i druge ideje, ali one nisu bile zadovoljavajuće. Još uvijek je postojala potreba za neĉim uzvišenijim. Ţivljenje u nebeskom carstvu ne bi se mnogo razlikovalo od ţivota u ovom svijetu. U najboljem sluĉaju bio bi to samo zdrav ţivot bogataša, ispunjen osjetilnim uţicima, i sa zdravim tijelom koje ne zna za bolesti. Bio bi to ovaj tvarni svijet, samo nešto malo profinjeniji. I tu uviĊamo teškoću: vanjski, materijalni svijet ne moţe riješiti problem, jednako kao što to ne moţe niti nebesko carstvo. Ako ovaj svijet ne moţe riješiti problem, nikakvo njegovo umnoţavanje to ne moţe uĉiniti, jer je tvar, a to nam valja stalno imati na umu, samo neizmjerno malen dio prirodnih pojava. Velik dio pojava koje uistinu zapaţamo nisu tvari. Primjerice, kakvu veliku ulogu, u svakom trenutku našeg ţivota, odigravaju mišljenje i osjećanje, u usporedbi s materijalnim pojavama u vanjskom svijetu! Kako je samo prostran ovaj unutrašnji svijet sa svojim silnim djelovanjem! Osjetilne su pojave neznatne u usporedbi s njim. Objašnjenje nebeskog carstva ĉini ovu pogrešku: ono ustraje na tome da je sveukupnost pojava jedino u dodiru, okusu, vidu, i tako dalje. Tako ovakvo poimanje nebeskog carstva nije moglo pruţiti potpunu zadovoljštinu svima. Mudraci su boga obistinili putem moći introspekcije i doprli s onu stranu radosti i patnje, s onu stranu onoga što nazivamo vrlinom i porokom, s onu stranu dobrih i zlih djela, s onu stranu postojanja i nepostojanja. Onaj koji je vidio njega vidio je zbilju. Ali što onda s nebeskim carstvom? Nebesko je carstvo ideja sreće umanjena za nesreću. Drugim rijeĉima, ono za ĉime ţudimo su radosti ovog ţivota umanjene za njegove patnje. Ovo je nesumnjivo vrlo dobra zamisao — ona se prirodno pojavljuje — no ona je posvema pogrešna, jer apsolutno dobro, kao niti apsolutno zlo, ne postoji. Svi ste ĉuli za onog bogataša u Rimu koji je jednog dana saznao da mu je preostalo samo milijun funti. Rekao je: »Što ću sutra?« i smjesta poĉinio samoubojstvo. Milijun je funti za njega znaĉilo siromaštvo.

182

Što je radost, i što je tuga? One su samo bitnosti koje išĉezavaju, neprestano išĉezavaju. Dok sam bio dijete, snatrio sam o tome da jednom postanem koĉijaš. Smatrao sam da bi vrhunac sreće bio vozikati se unaokolo. Danas tako ne mislim. Kojoj ćete se radosti prikloniti? Ovo moramo svi pokušati razumjeti, i ovo je jedno od posljednjih praznovjerja koje će nas napustiti. Svaĉije je poimanje naslade drugaĉije. Vidio sam ĉovjeka koji nije sretan ako svakoga dana ne proguta kocku opijuma. On moţda sniva o nebeskom carstvu u kojem je zemlja saĉinjena od opijuma. Što se mene tiĉe, bilo bi to vrlo loše nebesko carstvo. Stalno iznova ĉitamo u arapskoj poeziji o nebeskom carstvu s prekrasnim vrtovima kroz koje protjeĉu rijeke. Proveo sam velik dio ţivota u zemlji gdje je vode previše. Mnogobrojna sela bivaju preplavljena i tisuće ţivota bivaju ţrtvovane svake godine. Prema tome, moje nebesko carstvo ne bi imalo vrtove kroz koje teku rijeke. Ja bih imao zemlju gdje pada vrlo malo kiše. Naši se uţici neprestano mijenjaju. Snatri li mladić o nebeskom carstvu, u njegovom će nebeskom carstvu obitavati prekrasna ţena. Kada taj isti ĉovjek ostari, on više ne ţeli ţenu. Naše potrebe stvaraju naše nebesko carstvo, a ono se mijenja s promjenom naših potreba. Kada bismo imali nebesko carstvo nalik onom kakvo priţeljkuju oni kojima je osjetilni uţitak sam kraj postojanja, tada ne bismo napredovali. To bi bila najstrašnija kletva kojom moţemo prokleti dušu. Da li je ovo sve do ĉega moţemo stići — malo tugovanja i malo veselja, a nakon toga umrijeti kao pseto? Kakvom kletvom proklinjete ĉovjeĉanstvo ako ţudite za takvim stvarima! To je ono što ĉinite dok plaĉete za radostima ovoga svijeta, jer ne znate što je istinska sreća. Ono na ĉemu ustraje filozofija nije odricanje od radosti, već spoznavanje istinske sreće. Drevno je norveško nebesko carstvo bilo strašno borilište gdje su svi sjedili pred Odinom. Lovili su divljeg vepra, a potom otišli u rat i raskomadali jedan drugoga. No, na ovaj naĉin ili neki drugi, nakon nekoliko sati borbe rane su bivale zacijeljene, a oni su ulazili u dvoranu gdje se pekao divlji vepar, te imali pijanku. A nakon toga divlji bi vepar ponovno poprimio svoje obliĉje, spreman da ga sutradan ponovno love. Ovo je potpuno isto kao i naše nebesko carstvo, nimalo gore, samo što su naša poimanja nešto profinjenija. Mi ţudimo za lovljenjem divljeg vepra i stizanjem do mjesta gdje će se sve naše naslade nastaviti, jednako kao što su Norveţani zamišljali da divlji vepar biva ulovljen i izjeden svakoga dana, a da se sutradan iznova pojavljuje.

183

Stoga, filozofija ustraje na tome da radost bude apsolutna, te da se nikada ne mijenja. Ta radost ne mogu biti radosti i naslade ovoga ţivota, pa ipak nam vedanta pokazuje da je sve što izaziva radost u ovom ţivotu djelić te istinske radosti, jer ona je jedina radost što postoji. Svakog trena, uistinu, uţivamo apsolutno blaţenstvo, iako je ono prikriveno, pogrešno shvaćeno i karikirano. (II. 158—59, 165—67) ISKUSTVO KOZMIĈKE SVIJESTI Uĉenik: Gospodine, postoji li u Upanišadama tvrdnja da je Išvara [bog] svemoćna osoba? Ljudi općenito vjeruju u takvu Išvaru. Svamī Vivekananda: Najuzvišenije naĉelo, bog svih, ne moţe biti osoba. Jiva je pojedinac, a sveukupnost svih jiva saĉinjava Išvaru. U jivi prevladava avidva, ili neznanje, ali Išvara kontrolira mayu, sastavljenu od avidye i vidve [spoznaje], te nezavisno stvara iz sebe ovaj svijet pokretnih i nepokretnih stvari. Ali brahman natkriljuje i pojedine i kolektivne, zajedniĉke aspekte, jivu i Išvaru. U brahmanu nema dijela. Samo za volju lakšeg shvaćanja u njemu se zamišljaju dijelovi. O onom dijelu brahmana u kojem postoji dodavanje stvaranja, odrţavanja i nestajanja kozmosa, u svetim se spisima govori kao o Išvari, dok se drugi, nepromjenjivi dio, po kojem nema ni pomisli na dvojnost, oznaĉava kao brahman. Ali ne pomišljajte zbog toga da je brahman razliĉita ili odvojena materija od jive ili kozmosa. Osvjedoĉeni monisti smatraju da je brahman taj koji se preobrazio u jive i kozmos. Advaitisti, s druge strane, tvrde da su jive i kozmos samo dodani brahmanu. Ali u samoj zbilji nije bilo promjene u brahmanu. Advaitist kazuje da se kozmos sastoji jedino od imena i oblika. On traje tako dugo dok postoji ime i oblik. Kada se putem meditacije i drugih vjeţbi ime i oblik rasplinu, preostaje jedino transcendentni brahman. Tada se zasebna zbiljnost jiva i kozmosa više ne osjeća. Tada biva obistinjeno da je to jedinstvo vjeĉna, proĉišćena bit duha, odnosno brahmana. Istinska je priroda jive brahman. Kada putem meditacije i drugih duhovnih vjeţbi išĉezne koprena imena i oblika, tada ova ideja jednostavno biva obistinjena. Ovo je bit ĉiste advaite. Vede, vedanta i svi ostali sveti spisi, samo objašnjavaju ovu ideju na razliĉite naĉine. Uĉenik: Kako onda moţe biti istina da je Išvara svemoćna osoba? Svamiji: Ĉovjek je ĉovjek u onolikoj mjeri koliko je osvjedoĉen ograniĉenjem nebitnih osobina uma. Putem uma on mora sve razumjeti i shvatiti, dakle, što god on

184

mislio mora biti ograniĉeno umom. Stoga, prirodna je sklonost ĉovjekova da liĉnost Išvare [boga] zamišlja na osnovi svoje vlastite liĉnosti. O svome idealu ĉovjek moţe misliti samo kao o ljudskom biću. Kada je, šiban nedaćama u ovom svijetu bolesti i smrti, satjeran do oĉaja i bespomoćnosti, on traţi utoĉište u nekome, [uz] kojeg se moţe osjećati sigurnim. Ali gdje naći to utoĉište? Sveprisutni je atman, koji ne ovisi ni o ĉijoj podršci, jedino utoĉište. U poĉetku ga ĉovjek ne nalazi. Ĉovjek to spoznaje kada se pojave razlikovanje i nepristranost, u toku meditacije i duhovnih vjeţbi. U ma kojem pravcu napredovao na putu duhovnosti, on nesvjesno budi brahmana u sebi. Ali naĉini mogu biti razliĉiti u razliĉitim sluĉajevima. Oni koji vjeruju u personalnog Boga moraju se podvrgnuti duhovnim vjeţbama pridrţavajući se pritom te ideje. Ako postoji iskrenost putem duhovne vjeţbe probudit će se brahman lavlje snage. Spoznaja je brahmana jedini cilj svih bića, ali razliĉite ideje su i razliĉiti putevi do nje. Iako je istinska priroda jive brahman, on ipak, budući da se poistovjećuje s osvjedoĉenjem nebitnih osobina uma, pati od svakojakih sumnji, teškoća, naslada i patnji. Ali svatko, od Brahme [stvoritelja] do vlati trave, napreduje prema obistinjenju svoje istinske prirode. I nitko ne moţe izbjeći krugu roĊenja i smrti sve dok ne uvidi svoju istovjetnost s brahmanom. Kada ĉovjek dostigne to troje — roĊenje ĉovjeka, silnu ţudnju za osloboĊenjem i skladnost prosvijetljene duše — tada se njegova ţudnja za samospoznajom pojaĉava. Inaĉe, umovi ljudi, odanih strasti i poţudi, nikada ne krenu tim putem. Kako bi se ţudnja za spoznajom brahmana mogla javiti u onog koji osjeća ţudnju za uţicima obiteljskog ţivota, za bogatstvom i slavom? Onaj koji je spreman svega se odreći, koji je usred snaţne struje dvojnosti dobra i zla, sreće i patnje, smiren, pouzdan, uravnoteţen i svjestan svog ideala, jedino on ustraje u dostizanju samospoznaje. Jedino on, silom vlastite moći, kida na komadiće mreţu svijeta. »Slamajući zapreke maye, on se uzdiţe kao moćni lav.« Uĉenik: Da li je, prema tome, istina da bez sannvase [odricanja] nema spoznaje brahmana? Svamiji: To je tisuću puta istina. U duhovnom se ţivotu baš ništa ne moţe postići bez nepristranosti prema svijetu, bez odricanja i bez napuštanja ţudnje za nasladom. »To nije nalik poslastici u rukama djeteta koju moţete ugrabiti na prijevaru.« Uĉenik: Ali gospodine, u toku duhovnih vjeţbi to se odricanje moţe pojaviti.

185

Svamiji: Pustimo one kojima će se odricanje postepeno pojavljivati. Neka im bude. Ali zašto bi ti trebao sjediti i na to ĉekati? Zapoĉni smjesta kopati kanal kojim će u tvoj ţivot stići vode duhovnosti. Sri Ramakrišna je obiĉavao osuĊivati mlakost u duhovnim dostignućima, kao što je, primjerice, kazivanje da će religija doći postepeno i da tu nema mjesta ţurbi. Ako je ĉovjek ţedan, moţe li dokono sjediti? Ne trĉi li on amo-tamo u potrazi za vodom? Ti još ne osjećaš ţeĊ za duhovnošću, stoga i sjediš dokono. Ţudnja za spoznajom još nije ojaĉala. Zbog toga si i zadovoljan sitnim uţicima obiteljskog ţivota. Uĉenik: Uistinu ne shvaćam zašto ne mogu spoznati ideju odricanja od svega. Molim te, uĉini da u tome uspijem. Svamiji: Cilj i sredstva u tvojim su rukama. Ja ih mogu samo potaknuti. Prouĉio si tako mnogo svetih spisa, te sluţiš i druţiš se s takvim sadhuima [redovnicima] koji su spoznali brahmana, pa ako ĉak ni to ne objašnjava ideju odricanja, onda je tvoj ţivot uzaludan. No on neće biti posvema uzaludan. Posljedice će se oĉitovati s vremenom, na ovaj ili onaj naĉin. Uĉenik bijaše vrlo potišten, te reĉe Svamiju: Gospodine, u tebi sam našao utoĉište. Otvori mi put muktija [osloboĊenja] — da u ovom tijelu uzmognem obistiniti istinu. Svamiji: Ĉega se bojiš? Uvijek razlikuj — tvoje tijelo, tvoja kuća, ove jive i svijet potpuno su nestvarni, nalik snu. Uvijek imaj na umu da je ovo tijelo samo trom instrument. A samosadrţajna je puruša [sopstvo] u unutrašnjosti tvoja istinska priroda. Pratilac je uma njegov prvi, tanki plašt. Zatim dolazi ovo tijelo, njegov opipljivi omotaĉ. Nedjeljiva, nepromjenjiva, samooĉitujuća puruša leţi skrivena iza tih varljivih koprena. Zbog toga je tebi tvoja vlastita priroda nepoznata. Um koji uvijek ide za osjetilima stoga valja usmjeriti prema unutrašnjem svijetu. Um valja uništiti. Ali tijelo je neosjetljivo, opipljivo — ono umire i rastvara se u pet elemenata. Ali gomila mentalnih dojmova, koja je zapravo um, ne umire tako brzo. Ona ostaje još neko vrijeme prisutna u obliku sjemena, zatim izniĉe i izrasta u drvo. Ona poprima drugo fiziĉko obliĉje i nastavlja krug roĊenja i smrti, sve dok se ne pojavi samospoznaja. Stoga kaţem, meditacijom, koncentracijom i silom filozofskog razlikovanja, uroni ovaj um u ocean egzistencije — spoznaje — blaţenstva apsoluta. Kada umre um, nestaju svi ograniĉavajući domeci, i vi ste uĉvršćeni u brahmanu. Uĉenik: Gospodine, tako je teško usmjeriti ovaj neobuzdani um prema brahmanu.

186

Svamiji: Postoji li išta što je junaku teško uĉiniti? Samo kukavice tako govore. »Mukti je lako dohvatljiv jedino junaku — ne i kukavici.« Gita kazuje, »Odricanjem i vjeţbom zavladavamo umom, o Arjuna.« Ćitta, ili tvar od koje je graĊen duh, nalik je prozirnom jezeru, a valovi koji se na njemu uzdiţu izazvani utjecajem osjetilnih dojmova ĉine manas, odnosno um. Um se prema tome, sastoji od niza valova mišljenja. Iz ovih se mentalnih valova uzdiţe ţudnja. Zatim se ta ţudnja pretvara u volju i djeluje putem svog opipljivog instrumenta, tijela. Ponovno, budući daje ovo djelo beskrajno, i njegovi su plodovi i rezultati beskrajni. Stoga, um uvijek biva potresan bezbrojnim valovima — plodovima djelovanja. Ovaj um valja lišiti svih valova misli u umu [vrittis] i preobraziti u prozirno jezero tako da u njemu ne ostane niti jedan jedini val misli. Tada će se brahman oĉitovati. Sveti nam spisi daju letimiĉan uvid u takvo stanje u ovakvim odlomcima: »Tada svi ĉvorovi srca bivaju razrezani na komadiće«, i tako dalje. Razumiješ li? Uĉenik: Da, gospodine. Ali meditacija se mora temeljiti na nekom predmetu. Svamiji: Ti sam bit ćeš predmet svoje meditacije. Razmišljaj i meditiraj o tome da si sveprisutni atman. »Ja nisam niti tijelo niti duh, niti buddhi [odluĉujuća sila], niti grubo niti profinjeno tijelo«2 — ovim procesom oslobaĊanja uroni svoj um u transcendentnu spoznaju, koja je tvoja istinska priroda. Ubij svoj um tako što ćeš ga stalno iznova u to uranjati. Samo tada shvatit ćeš bit uma i bit ćeš ustanovljen u svojoj istinskoj prirodi. Spoznavatelj i spoznato, meditant i predmet meditacije sjedinit će se u jedno i uslijedit će prestanak svih pojavnih dodavanja. Ovo se u šastrama naziva transcendentnošću trojstva relativne spoznaje [triputibheda.] U ovom stanju nema relativne ili uvjetovane spoznaje. Ako je atman jedini spoznavatelj, kako biste ga samo mogli spoznati? Atman je spoznaja, atman je duh, atman je satćidananda. Putem nedokuĉive moći maye, za koju se ne moţe reći da postoji ili ne postoji, relativna je svijest došla do jive, koja nije drugo doli brahman. Ovo je općenito poznato kao svjesno stanje. A stanje u kojem ova dvojnost relativnog postojanja postaje jedno u proĉišćenom brahmanu u svetim se spisima naziva nadsvjesnim stanjem, opisanim sljedećim rijeĉima: »Ono je nalik oceanu, potpuno mirnom i bez imena.«3 Svamiji je izgovorio ove rijeĉi kao da one dolaze iz beskrajnih dubina njegovog obistinjenja brahmana.

187

Svamiji: Sva filozofija i svi sveti spisi proizašli su iz razine relativne spoznaje subjekta i objekta. Ali nijedna misao i nijedan govor ljudskog uma ne moţe u potpunosti izraziti zbiljnost što leţi s onu stranu razine relativne spoznaje. Znanost, filozofija i drugo, samo su nepotpune istine. Tako one nikada ne mogu biti prikladni putevi za izraţavanje transcendentne zbilje. Dakle, promatrano s transcendentnog stanovišta, sve se doima nestvarno — religijska vjerovanja i djela, ja, vi, kozmos — sve je nezbiljsko! Tek se tada opaţa: ja sam jedina zbilja. Ja sam sveproţimajući atman, ja sam dokaz svog vlastitog postojanja. Gdje je mogućnost za zaseban dokaz da bi se ustanovila zbiljnost mog postojanja? Ja sam, kako stoji u svetim spisima, »uvijek sebi spoznat kao vjeĉan subjekt«.4 Doţivio sam i obistinio to stanje. I ti ćeš ga uvidjeti i obistiniti, te promicati ovu istinu brahmana ostalima. Samo tada postići ćeš mir. Dok je izgovarao ove rijeĉi, Svamijevo je lice imalo ozbiljan izraz i bio je zadubljen u misli. Nakon nekog vremena nastavio je: Obistini u svom vlastitom ţivotu ovu spoznaju brahmana, koja usklaĊuje sve teorije i ĉini osnovno naĉelo svih istina, te je propovijedaj svijetu. To će pridonijeti tvom vlastitom dobru, kao i dobru svih ostalih. Danas sam ti rekao bit svih istina. Ne postoji ništa uzvišenije od ovog. Uĉenik: Gospodine, sada govoriš o jnani, no ponekad zagovaraš nadmoćnost bhaktija, ponekad karme, a ponekad pak yoge. Ovo oteţava naše razumijevanje. Svamiji: Dobro, istina je ova: spoznaja je brahmana krajnji cilj — najuzvišeniji usud ĉovjeka. Ali ĉovjek ne moţe zauvijek ostati upijen brahmanom. Kada on izaĊe iz njega, mora imati nešto ĉime će se zaokupiti. Tada bi trebao ĉiniti takva djela koja će pridonijeti istinskoj dobrobiti ljudi. Stoga vas nagovaram na sluţbu jiva u duhu jedinstva. Ali, sine moj, zamršenosti djelovanja su takve da ĉak i veliki sveci bivaju u njih uhvaćeni, te postaju pristrani. Zbog toga djelovati valja bez ikakve ţudnje za rezultatima. Takav je nauk Gīte. Ali znaj da u spoznaji brahmana nema ni traĉka nekoj vezi s djelovanjem. Dobra djela, u najboljem sluĉaju, proĉišćavaju um. Zbog toga je tumaĉ Šankara tako oštro kritizirao nauk koji spaja jnanu i karmu. Spoznaju brahmana neki doseţu putem nesebiĉnog djelovanja. Ovo je takoĊer naĉin, ali cilj je obistinjenje brahmana. Znajte da je cilj puta razlikovanja i svih drugih oblika vjeţbanja obistinjenje brahmana. Uĉenik: A sada mi, gospodine, reci nešto o prednosti raĊa yoge i bhakti yoge.

188

Svamiji: Nastojeći tim putevima, neki dostiţu obistinjenje brahmana. Put bhaktija, ili odanosti prema bogu, polagan je proces, ali vrlo jednostavan za provoĊenje. Na putu yoge postoje mnoge prepreke. Moţda um stremi za fiziĉkim moćima i tako vas odvlaĉi od dostizanja vaše vlastite prirode. Jedino je put jnane put brzog uţivanja i osnovno naĉelo svih ostalih vjerovanja. Zbog toga je jednako cijenjen u svim zemljama i svim vremenima. Ali ĉak i kod puta razlikovanja postoji mogućnost da će se um zaplesti u beskrajnu mreţu ispraznih dokazivanja. Stoga, usporedo s njim, valja vjeţbati meditaciju. Putem razlikovanja i meditacije, cilj, odnosno brahman, mora biti postignut. Ako ovako vjeţbate, budite sigurni da ćete postići cilj. Ovo je, po mom mišljenju, lagan put, koji donosi brz uspjeh. Uĉenik: Reci mi, molim te, još nešto o nauku inkarnacije boga. Svamiji: Ĉini se da ţeliš svime ovladati u jednom danu! Uĉenik: Gospodine, ako se sumnje i teškoće uma otklone u jednom danu, onda ti neću morati uvijek iznova dosaĊivati. Svamiji: Oni, po ĉijoj se milosti spoznaja atmana, toliko veliĉana u svetim spisima, postiţe u trenu, su pokretne tirthe [svetilišta] — odnosno inkarnacije. Od samog svog roĊenja oni su spoznavatelj i brahmana, a izmeĊu brahmana i njegovog spoznavatelja nema ni najmanje razlike. »Onaj koji spoznaje brahmana postaje brahman.«5 Atmana se ne moţe spoznati umom, jer je on sam spoznavatelj — kao što sam već rekao. Stoga ĉovjekova relativna spoznaja doseţe sve do avatara — onih koji su zauvijek ustanovljeni u atmanu. Najuzvišeniji ideal Išvare kojeg ljudski um moţe shvatiti je avatara. S onu stranu toga nema relativne spoznaje. Ovakvi se spoznavatelji brahmana vrlo rijetko raĊaju u svijetu. I vrlo ih malo ljudi moţe razumjeti. Oni sami su dokaz istina koje iznose sveti spisi — svjetionici na oceanu svijeta. Putem druţenja s takvim avatarama i po njihovoj milosti tama u umu nestaje u trenu, a obistinjenje istoga trena plane u srcu. Zašto i kako do toga dolazi ne moţemo sa sigurnošću tvrditi. Ali do toga zacijelo dolazi. Vidio sam kako se to dogaĊa. Sri Krišna je izgovarao Gitu, ustanovljujući se u atmanu. Oni odlomci Gite gdje on progovara s rijeĉju »Ja«, neprestano ukazuju na atmana: »Nadi utoĉište u meni«, znaĉi »Prebivaj u atmanu.« Ova spoznaja atmana najuzvišenija je svrha Gite. Sve što se odnosi na yogu, i tako dalje, nije ništa drugo doli sporedna stvar u pogledu obistinjenja atmana. Oni koji nemaju ovakve spoznaje atmana su »samoubojice«. »Ubijaju se prianjanjem uz nezbiljsko.«6 Gube

189

ţivot u zamci osjetilnih uţitaka. I vi ste ljudi, prema tome, zar ne moţete ne uzeti u obzir ovo smeće od osjetilnih uţitaka koje neće potrajati niti dva dana? Hoćete li i vi pridonijeti povećanju redova onih koji se raĊaju i umiru u potpunom neznanju? Prihvatite blagotvorno i odbacite ugodno. Govorite o atmanu svima, ĉak i onim najprizemnijima. Neprestanim govorenjem razbistrit će se i vaš vlastiti um. I uvijek poznavljajte uzvišene mantre: »Ti to jesi«, »To sam ja« i »Sve je ovo doista brahman«, te imajte lavlju hrabrost. Ĉega se imate plašiti? Strah je smrt — strah je najveći grijeh. Uĉenik: Gospodine, moţe li ĉovjek djelovati i nakon obistinjenja? Svamiji: Nakon obistinjenja, ono što se obiĉno naziva djelovanjem nije postojano. Ono mijenja svoj karakter. Djelovanje jnanija jedino pridonosi dobrobiti svijeta. Što god ĉovjek obistinjenja kaţe ili uĉini pridonosi dobrobiti svih. (VII. 191-200) TAJNA ROĐENJA I SMRTI Atman nikada ne dolazi niti odlazi, nikada nije roĊen niti ikada umire. Priroda je ono što se kreće pred njim, a odraz tog kretanja pada na njega, te atman neuko smatra da se on kreće, a ne priroda. Kada atman tako smatra, on je u ropstvu, ali kada otkrije da se nikada ne kreće, da je sve-prisutan, nastupa sloboda. Atman u ropstvu nazivamo jivom. Tako uviĊate da kazivanje da atman dolazi i odlazi jest takvo jedino zbog lakšeg razumijevanja, podjednako kao što ste zbog praktiĉnosti u prouĉavanju astronomije zamoljeni da pretpostavite kako se sunce okreće oko zemlje, premda to nije istina. Tako jiva, duša, postiţe uzvišenija i niţa stanja. U tome se sastoji općepoznati zakon reinkarnacije, i taj zakon vezuje sav svijet. Ljudi u ovoj zemlji [Americi] smatraju uţasnim to što je ĉovjek potekao od ţivotinje. Zašto? Što će biti kraj milijuna ţivotinja? Jesu li one ništa? Ako mi posjedujemo dušu, posjeduju je i one, a ako je mi nemamo, nemaju je ni one. Besmisleno je reći da samo ĉovjek posjeduje dušu. Vidio sam mnoge ljude koji su gori od ţivotinja. Ljudska duša prebiva u niţim i višim oblicima, seli se iz jednog u drugi, već prema samskarama, ili dojmovima. Ali samo u svojem najuzvišenijem obliku, odnosno u ĉovjeku, dostiţe slobodu. Ovo putovanje od roĊenja prema smrti jest ono što se u sanskrtu naziva samsara — doslovce, krug roĊenja i smrti. Sav će svijet, putujući tim krugom, prije ili kasnije doseći slobodu.

190

Svaki oblik, od sićušnog crva do ĉovjeka, nalik je jednoj kabini velikog kola. Kabine su u neprestanom kretanju, ali se izmjenjuju oni koji ih zauzimaju. Ĉovjek ulazi u kabinu, vozi se jedan krug i naposljetku izlazi. Kolo nastavlja svoju putanju. Duša poprima jedan oblik, neko se vrijeme u njemu nalazi, zatim ga napušta, poprima drugi oblik, potom napušta i njega da bi poprimila treći oblik. Tako se krug nastavlja sve dok ona ne izaĊe iz kola i postane slobodna. Što, prema tome, nastaje od ove trostruke eshatologije dualista, da kada ĉovjek umire on odlazi u nebesko carstvo, u ovu ili onu sferu, te da bezboţni postaju duhovi, ţivotinje i sliĉno? Nitko ne dolazi i nitko ne odlazi, kazuje nedualist. Kako moţete doći i otići? Vi ste beskrajni. Kamo moţete otići? U jednoj je školi odreĊen broj male djece bio ispitivan. Ispitivaĉ je budalasto postavljao svakojaka teška pitanja maloj djeci. IzmeĊu ostalog, bilo je postavljeno i ovo pitanje: »Zašto zemlja ne moţe pasti?« Njegova je namjera bila izazvati kod male djece pomisao na gravitaciju ili neku drugu zamršenu znanstvenu istinu. Većina njih nije uopće mogla shvatiti pitanje, te su tako davali svakojake netoĉne odgovore. Ali jedna je bistra djevojĉica odgovorila protupitanjem: »A gdje bi zemlja mogla pasti?« Samo ispitivaĉevo pitanje bila je na prvi pogled besmislica. U kozmosu ne postoje gore i dolje — poimanje je tek relativno. Tako je i u pogledu duše. Samo pitanje roĊenja i smrti u pogledu duše potpuna je besmislica. Tko odlazi i tko dolazi? Gdje vi to niste? Gdje je nebesko carstvo u kojem vi niste već sada? Posvudašnje je sopstvo ĉovjeka. Gdje ono moţe otići? Ono je svuda. Za savršena ĉovjeka svi ovi djetinjasti snovi, ovi djetinjasti prividi roĊenja i smrti, nebeskog carstva, uzvišenijeg neba i niţih svjetova nestaju u trenu. Za gotovo savršenog, oni nestaju nakon što im se pokaţe nekoliko prizora do Brahmaloke. No za neukog oni nastavljaju svoje postojanje. Kako to da sav svijet vjeruje u odlaţenje u nebeske carstvo, u umiranje i raĊanje? Ĉitam knjigu; stranicu za stranicom ĉitam i okrećem. Tu je nova stranica, zatim i ona biva proĉitana i okrenuta. Tko se mijenja? Tko dolazi i odlazi? Ne ja, već knjiga. Cijela ova priroda nije ništa drugo doli knjiga otvorena pred dušom. Ĉitamo poglavlje za poglavljem, okrećemo stranicu za stranicom, a s vremena na vrijeme ukazuje se prizor koji biva proĉitan i s kojega se prelazi dalje. Dolazi novi, a duša je uvijek ista — vjeĉna. Priroda je ono što se mijenja, a ne ĉovjekova duša. Ona se nikada ne mijenja. RoĊenje i smrt su dati u prirodi, a ne u vama. Pa ipak neuki su u zabludi. Jednako kao što i mi, u

191

zabludi, vjerujemo kako se sunce kreće, a ne zemlja, jednako kao što vjerujemo da smo mi ti koji umiru, a ne priroda. Sve su ovo, dakle, tlapnje. Podjednako tako priviĊenje je i kada vjerujemo da se polja kreću, a ne vlak, potpuno isto priviĊenju roĊenja i smrti. (I. 257-61, 276-78)

REINKARNACIJA: PUT PREMA CILJU Ljudsko je biće ponajprije sastavljeno od ovog vanjskog pokrova, odnosno tijela, zatim od profinjene [njeţne] jezgre, koja se sastoji od duha, razuma, uma i ega. Iza njih je istinska ĉovjekova priroda. Vidjeli smo kako su sve moći grubog tijela posuĊene od duha, a duh, odnosno profinjeno tijelo, posuĊuje svoje moći i blistavost od duše koja stoji iza njega. Ovdje se postavlja vrlo mnogo pitanja o prirodi duše. Ako je postojanje duše priznato na osnovi argumenta da je ona samoprosvjetljujuća, da su spoznaja, egzistencija i blaţenstvo njezina bit, iz toga prirodno slijedi da ova duša nije mogla biti stvorena ni iz ĉega. Samoprosvjetljujuća egzistencija, neovisna o bilo kojoj drugoj egzistenciji, nikada ne bi mogla imati nepostojanje za svoju svrhu. Vidjeli smo da ĉak niti fiziĉki kozmos nije mogao proizaći ni iz ĉega, o duši da se i ne govori. Ona je oduvijek postojala. Na ovom mjestu iskrsava vrlo zanimljivo pitanje, općenito poznato kao reinkarnacija duše. Ponekad se ljudi prestraše pri toj pomisli, a praznovjerje je tako snaţno da ĉak i umni ljudi vjeruju da su izdanak ništavila, a tada, s najvećom logikom, [oni] pokušavaju izvesti sljedeću teoriju: iako su proizašli iz ništice, bit će vjeĉni u sve vijeke. Oni koji su proizašli iz ništice zacijelo će se tamo morati i vratiti. Niti vi, niti ja, niti bilo tko ovdje prisutan nije proizašao iz ništice, niti će se vratiti k ništici. Postojali smo vjeĉno, i postojat ćemo, i nema sile pod suncem ili iznad njega koja bi mogla poništiti vaše ili moje postojanje, te nas ponovno vratiti k ništici. Prema tome, ova ideja reinkarnacije ne samo da nije zastrašujuća, naprotiv, ona je najbitnija za moralnu dobrobit ljudske rase. To je jedini logiĉki zakljuĉak do kojeg ljudi zaokupljeni mislima mogu stići. Ako ćete postojati u vjeĉnost, mora da ste vjeĉno postojali i u prošlosti, drugaĉije ne moţe biti. Pokušat ću odgovoriti na nekoliko primjedbi koje se općenito stavljaju protiv ove teorije. Prva je primjedba ova: zašto se ne sjećamo naše prošlosti? Ali da li se zaista sjećamo sve naše prošlosti u ovom ţivotu? Koliko se vas sjeća onoga što ste ĉinili dok ste bili mala djeca? Nitko se od vas ne sjeća svog minulog djetinjstva, a ako vaše

192

postojanje ovisi o sjećanju, tada ovaj argument dokazuje da kao djeca niste ni postojali, jer se ne sjećate svog djetinjstva. Jednostavno, potpuna je besmislica reći da naše postojanje ovisi o našem sjećanju na njega. Kako se moţemo sjećati našeg minulog ţivota? Taj je mozak nestao, razbio se na komade, a stvoren je novi. Ono što je doprlo do ovog mozga ishod je, sveukupnost je dojmova koje smo stekli u našoj prošlosti, i s [tim dojmovima] duh nastanjuje novo tijelo. Ovakav kakav sam sada ja sam posljedica, rezultat cjelokupne beskonaĉne prošlosti spojene uz mene. Snaga praznovjerja je toliko silna da mnogi koji poriĉu nauk reinkarnacije vjeruju kako smo potekli od majmuna. Ali oni nemaju hrabrosti zapitati se zašto se ne sjećamo našeg majmunskog ţivota! Kada uzvišeni drevni mudrac, vidovnjak ili prorok davnih vremena koji se suoĉio s istinom nešto kaţe, ovi moderni ljudi ustaju i kazuju: »Ah, on je bio budala!« Ali upotrijebite li neko drugo ime — Huxley ili Tyndall — tada to mora biti istinito, i oni to prihvaćaju kao ĉinjenicu. Na mjestu davnih praznovjerja podigli su moderna praznovjerja, na mjestu drevnih papa religije ustoliĉili su moderne pape znanosti. Prema tome, uviĊamo da ova primjedba u pogledu sjećanja nije osnovana, i to je jedina ozbiljna primjedba suprotstavljena ovoj teoriji. Iako smo uvidjeli da za prihvaćanje ove teorije nije nuţno sjećanje na minule ţivote istovremeno smo pak u stanju tvrditi da postoje razlozi koji pokazuju da sjećanje nadolazi i da će u trenutku osloboĊenja, kada otkrijemo da ovaj svijet nije ništa drugo doli san, svatko od nas ponovno zadobiti sjećanje. Tek tada, u duši svoje duše, shvatit ćete da niste ništa drugo doli glumci, a da svijet nije ništa doli pozornica, tek tada sa snagom groma pojavit će vam se ideja nesputanosti; tek tada zauvijek će nestati ova ţed za nasladama, ovo prianjanje uz ţivot i ovaj svijet; tada će um jasno kao dan vidjeti koliko je puta sve ovo već postojalo za vas — koliko ste milijuna puta imali oĉeve i majke, sinove i kćeri, muţeve i ţene, roĊake i prijatelje, bogatstvo i moć. Oni su došli i prošli. Koliko ste puta bili na najvišem vrhu vala i koliko ste se puta survali na dno oĉaja! Kada vam vaše sjećanje donese sve ovo, tek ćete tada stajati poput junaka i smiješiti se ĉak i onda kada vas svijet bude poprijeko gledao. Tek tada ćete ustati i reći: »Ne marim ĉak niti za tebe, o smrti! Kakve mi strahote spremaš?« Ovo će se svima pokazati.

193

Ima li kakvih argumenata, kakvih racionalnih dokaza za reinkarnaciju duše? Do sada smo iznosili negativnu stranu, pokazujući da su suprotni argumenti koji bi je opovrgnuli nevaţeći. Postoje li kakvi pozitivni dokazi? Postoje — ĉak i najvaljaniji. Nijedna druga teorija osim teorije reinkarnacije ne objašnjava ogromne razlike koje nalazimo izmeĊu ĉovjeka i ĉovjeka u pogledu njegove moći spoznaje. Razmotrimo najprije proces kojim se stjeĉe spoznaja. Pretpostavimo da idem ulicom i ugledam psa. Kako znam da je to pas? Upućujem ga na moj um, u kojem se nalaze grupe svih mojih minulih iskustava, poredane i svrstane. Ĉim se pojavi novi dojam, prihvaćam ga i upućujem na jednu od već postojećih pregrada, te ĉim pronaĊem grupu istih, već postojećih dojmova, smještavam ga u tu grupu. Tada sam zadovoljan. Znam da je to pas jer se on podudara s već postojećim dojmovima. A kada u unutrašnjosti ne pronaĊem srodnika novom iskustvu postajem nezadovoljan. Kada ne nalazeći srodnika dojma postanemo nezadovoljni, takvo se stanje duha naziva neznanjem, ali kada pronalazeći srodnike već postojećeg dojma postajemo zadovoljni, takvo stanje nazivamo spoznajom. Kada je pala jedna jabuka, ljudi su postali nezadovoljni. Tada su postepeno otkrili da niz istih dojmova ĉini lanac. Što je bio lanac koji su oni otkrili? Da su sve jabuke pale. Ovo su nazvali gravitacijom. Tako uviĊamo da je svako novo iskustvo nemoguće bez fonda već postojećih iskustava, jer bez njih ne bi bilo niĉega na što bismo mogli uputiti nove dojmove. Kada bi dijete, kao što smatraju neki evropski mislioci, ugledalo svijet kao tabula rasa, kako oni to nazivaju, takvo dijete nikada ne bi dostiglo nikakav stupanj intelektualne moći, jer ne bi imalo ništa na što bi moglo upućivati svoja nova iskustva. Vidimo da se moć stjecanja spoznaje razlikuje od pojedinca do pojedinca, što nam pokazuje da je svatko od nas došao na svijet sa svojim vlastitim fondom spoznaja. Spoznaja se moţe steći na jedan jedini naĉin, putem iskustva. Nema drugog naĉina spoznavanja. Ako nismo imali iskustvo u ovom ţivotu, mora da smo ga imali u drugim ţivotima. Kako to da je strah od smrti posvuda prisutan? Sićušno se pile upravo ispililo iz jajeta, a kada se pojavi orao pile u strahu bjeţi k svojoj majci. Postoji jedno staro objašnjenje (teško da bih mu trebao iskazati poštovanje pod takvim imenom) — ono se naziva instinktom, prirodnim nagonom. Što to nagoni maleno pile, tek izašlo iz jajeta, na strah od smrti? Kako to da paĉe koje je izlegla kokoš ĉim ugleda vodu skaĉe u nju i

194

pliva? Nikada ranije ono nije plivalo, niti je vidjelo bilo što da pliva. Ljudi ovo nazivaju prirodnim nagonom. To je velika rijeĉ, ali nas ostavlja tamo gdje smo i bili. Pozabavimo se pojavom prirodnog nagona. Dijete poĉinje uĉiti svirati klavir. U poĉetku ono mora pripaziti na svaku dirku koju dotiĉe, i kako nastavlja vjeţbati mjesecima i godinama, sviranje postaje gotovo nenamjerno, instinktivno. Ono što se u poĉetku ĉinilo sa svjesnom voljom, kasnije neće zahtijevati snagu volje. Ovo još nije potpun dokaz. Jedna polovina ostaje, a to je [ĉinjenica] da gotovo sva djelovanja koja su sada instinktivna mogu biti stavljena pod kontrolu volje. Svaki mišić u tijelu moţe biti obuzdan. Ovo je općepoznato. Tako ovom dvostrukom metodom dokaz postaje potpun, da je ono što nazivamo prirodnim nagonom zapravo degeneracija hotimiĉnih djela. Stoga, ako se analogija odnosi na ĉitav svijet, ako je sva priroda istovjetna, tada ono što je u niţim ţivotinjama, jednako kao i u ĉovjeku, prirodni nagon mora biti degeneracija volje. Iz prouĉavanja makrokozmosa otkrili smo da svaka evolucija pretpostavlja involuciju, a svaka involucija evoluciju. Kako se u svjetlu ove spoznaje objašnjava prirodni nagon? Ono što nazivamo instinktom posljedica je hotimiĉnog djelovanja. Stoga mora da je prirodni nagon u ljudima ili ţivotinjama bio stvoren njihovim minulim hotimiĉnim djelima. Kada govorimo o hotimiĉnim djelima, priznajemo minulo iskustvo. To prethodno iskustvo, dakle, stvara prirodni nage Strah malenog pileta od smrti, plivanje paĉeta, i sva nehotiĉna djela ljudskog bića, koja su rezultat minulih iskustava, sada su postala nagonska. Do sada smo vrlo jasno napredovali, i do sada najnovija je znanost bila na našoj strani. Najnoviji znanstvenici7 vraćaju se drevnim mudracima, i tako dugo dok to ĉine nema teškoća. Oni priznaju da se svaki ĉovjek i svaka ţivotinja raĊa fondom iskustava, te da su svi prirodni nagoni u umu posljedica prijašnjeg iskustva. »Ali koja je korist«, pitaju oni, »od kazivanja da to iskustvo pripada duši? Zašto ono, recimo, ne pripada tijelu, i samo tijelu? Zašto ne bismo mogli reći da je to pitanje nasljeĊivanja?« Ovo je posljednje pitanje. Zašto ne reći da je svo iskustvo s kojim sam roĊen posljedica svih prethodnih iskustava mojih predaka? Sveukupnost iskustava od sićušne protoplazme pa sve do najuzvišenijeg ljudskog bića data je u meni, ali je iz jednog tijela prelazila u drugo u toku nasljeĊivanja. Gdje će nastati poteškoće?

195

Ovo je zgodno pitanje, i mi djelomiĉno priznajemo ovo nasljeĊivanje. Ali u kojoj mjeri? U onolikoj mjeri koliko ono daje tvar tijela. Djelovanjem naših prethodnih djela roĊeni smo u odreĊenom tijelu, a prikladan materijal za to tijelo dolazi od naših roditelja koji su se uĉinili spremnim za to da im naša duša bude potomak. Ali jednostavna teorija nasljeĊivanja prihvaća kao gotovu ĉinjenicu, bez ikakva dokaza, najzaĉudniju propoziciju: da se mentalno iskustvo moţe zadrţati u tvari, da mentalno iskustvo moţe biti u nju ukljuĉeno. Dok vas gledam, u jezeru mog uma diţe se val. On opada, ali ostaje prisutan u profinjenom obliku, kao dojam. Shvaćamo da fiziĉki dojam ostaje u tijelu. Ali što dokazuje pretpostavku da mentalni dojam ostaje prisutan u tijelu kada se tijelo raspada na komade? Što ga prenosi? Pretpostavivši i to da je moguće da svaki mentalni dojam ostane prisutan u tijelu — svaki dojam, od prvog ĉovjeka do mog oca, bio je prisutan u tijelu mog oca — kako se on prenosi u moje tijelo? Putem bioplazmiĉke stanice? Kako bi to moglo biti? Oĉevo tijelo ne dolazi djetetu in toto. Isti roditelji mogu imati nekoliko djece. Prema tome, iz ove teorije nasljeĊivanja, gdje su dojam i dojmljeni jedno, jer su oboje tvarni, slijedi da roĊenjem svakog djeteta, roditelji moraju izgubiti dio svojih vlastitih dojmova, ili, ako roditelji prenose sveukupnost svojih dojmova, tada, nakon roĊenja prvog djeteta, njihovi umovi moraju postati potpuna praznina. Ponovno, ako je u bioplazmiĉku stanicu ušlo beskonaĉno mnoštvo dojmova iz svih vremena, gdje i kako oni mogu postojati ovdje? Ovo je vrlo nemoguć stav i sve dok fiziolozi ne dokaţu kako i gdje ti dojmovi ţive u bioplazmiĉkoj stanici, njihov se stav neće moći prihvatiti. Do sada je jasno da su ovi dojmovi dati u umu, da se um javlja od roĊenja do roĊenja, i upotrebljava najprikladniji materijal, te da će um, koji se uĉinio spremnim za odreĊenu vrstu tijela, morati ĉekati dok ne pronaĊe takav materijal. Ovo razumijemo. Teorija, meĊutim, dolazi do sljedećeg: nasljeĊivanje postoji u onolikoj mjeri koliko se ono odnosi na davanje materijala duši. No duša se seli i stvara tijelo za tijelom; a svaka misao koju mislimo i svako djelo koje ĉinimo biva u njoj pohranjeno u svom profinjenom obliku, spremno da ponovno iskrsne i poprimi novi oblik. Dok vas gledam u mom se umu diţe val. Zatim se spušta, postaje sve profinjeniji i profinjeniji, ali ne nestaje. Spreman je da se ponovno pojavi kao val u obliku sjećanja. Tako su svi ovi dojmovi prisutni u meni, a kada umrem njihova će ishodišna sila djelovati na mene.

196

Ovdje je lopta, i svatko od nas uzima u ruke palicu te udara loptu sa svih strana. Lopta leti prostorijom od jedne toĉke do druge, a kada dotakne vrata, izlijeće napolje. Što je tjera napolje? Rezultat svih ovih udaraca. To će je usmjeriti. Što, prema tome, usmjerava dušu nakon što tijelo umre? Rezultanta, sveukupnost svih djela koja je uĉinila, svih misli koje je mislila. Ako je rezultanta takva da zbog budućeg iskustva mora stvoriti novo tijelo, duša će prijeći k onim roditeljima koji su spremni opskrbiti je odgovarajućim materijalom za to tijelo. Tako će ona ići od tijela do tijela, ponekad do nebesa, a zatim ponovno na zemlju, postajući ĉovjekom ili nekim niţim bićem. Ona će ovako putovati sve dok ne završi svoje iskustvo i ne zatvori krug. Tada spoznaje svoju vlastitu prirodu, spoznaje što ona uistinu jest, a neznanje nestaje. Njezine se moći oĉituju, ona postaje savršena. Duši tada više nije potrebno da djeluje putem fiziĉkih tijela, niti joj je potrebno djelovati putem profinjenih, mentalnih tijela. Ona prosijava svojim vlastitim svjetlom i posvema je slobodna — nikada više roĊena, nikada više smrtna. Nećemo zalaziti u pojedinosti, ali ću vam iznijeti još jednu stvar u pogledu teorije reinkarnacije. To je teorija koja pospješuje slobodu ljudske duše. Ona je jedina teorija koja ne svaljuje krivnju svih naših slabosti na nekog drugog, što je osjećaj koji dijele svi ljudi. Mi ne gledamo vlastite greške. Oĉi ne vide same sebe, one vide oĉi drugih ljudi. Mi, ljudska bića, vrlo sporo priznajemo naše vlastite slabosti i greške, tako dugo dok našu krivnju moţemo svaljivati na druge. Ljudi općenito okrivljavaju svoje bliţnje, ili, ne uspijevajući u tome, krivnju pripisuju bogu, pa ĉak i dozivaju duha zvanog sudbina. Gdje je sudbina i što ona zapravo jest? Kako sijemo tako ćemo i ţeti. Mi smo kovaĉi svoje vlastite sreće. Niti krivnja niti pohvala ne pripadaju drugima. Puše vjetar; oni brodovi ĉija su jedra razvijena brzo se kreću na svom putu, ali oni ĉija su jedra smotana i privezana uz jarbol od njega nemaju koristi. Je li to greška vjetra? Je li to greška milostivog oca, ĉiji vjetar milosti puše bez prestanka, danju i noću, ĉija milost nema kraja — je li njegova greška to što su neki od nas sretni, drugi pak nesretni? Oni koji okrivljuju druge, a njihov se broj naţalost povećava iz dana u dan, nesretne su duše, s bespomoćnim mozgovima, koji su se vlastitim greškama doveli u taj poloţaj. Premda okrivljavaju druge, to svaljivanje krivnje nimalo ne mijenja njihov poloţaj. Ni u kojem pogledu im to ne koristi. Sam pokušaj pripisivanja krivnje drugima još više

197

oslabljuje njih same. Stoga, ne okrivljavajte nikoga zbog vaših vlastitih grešaka, već stanite na vlastite noge i preuzmite svu odgovornost na sebe. Recite: »Ova patnja što je proţivljavam moje je vlastito djelo i sama ta ĉinjenica dokazuje da ću je sam morati i ukloniti. Ono što sam sam stvorio mogu razoriti, ono što je stvorio netko drugi nikada neću moći uništiti.« Stoga ustanite, budite smioni i snaţni. Preuzmite svu odgovornost na svoja vlastita ramena i znajte da ste tvorci vlastite sudbine. Sva snaga i pomoć koju priţeljkujete data je u vama samima. Stvorite, dakle, svoju vlastitu budućnost. Neka mrtva prošlost sahrani svoje mrtve. Beskrajna je budućnost pred vama, i valja vam uvijek imati na umu da svaka rijeĉ, svaka misao i svako djelo za vas sprema zalihe, te da jednako kao što su zle misli i zla djela spremna zaskoĉiti vas poput tigra, tako postoji i ohrabrujuća nada da su dobre misli i dobra djela spremna braniti vas snagom stotinu tisuća anĊela, uvijek i svagda. (II. 216—25)

NADAHNUTI GOVORI Dobro je blizu istini, ali nije još sama istina. Nakon što smo nauĉili da nas zlo ne smije uznemiravati, moramo nauĉiti da nas ni dobro ne smije ĉiniti sretnima. Moramo otkriti da se nalazimo s onu stranu i dobra i zla. Moramo prouĉiti njihovo pomirenje i uvidjeti da je oboje nuţno. Uistinu, dobro i zlo ĉine jedno, i kao takvi dati su u našem umu. Kada je um samouravnoteţen, na njega ne djeluje niti dobro niti zlo. Budite potpuno slobodni — jer tada na vas ništa ne moţe djelovati, i uţivat ćete slobodu i blaţenstvo. Zlo je ţeljezni lanac, dobro je zlatni. Ali oba su stege. Trn zla u vašem je mesu. Uzmite stoga drugi trn s istoga grma i izvadite onaj prvi, zatim odbacite oba i budite slobodni. Postoji samo jedna moć, a ona se oĉituje kao dobro ili zlo. Bog i Ċavo su ista rijeka, samo njihove vode teku u suprotnim smjerovima. (VII. 4,5, 22) U svijetu zauzmite stav davaoca. Dajte sve i ne traţite ništa zauzvrat. Pruţajte ljubav, pruţajte pomoć, pruţajte usluge, dajte i najmanju sitnicu koju moţete dati, ali odbacite trgovanje. Ne postavljajte uvjete i uvjeti vam neće biti nametnuti. Dajmo iz naše vlastite dobrostivosti, jednako kao što bog daje nama. (VII. 5) Budite hrabri i iskreni, slijedite s odanošću bilo koji put, i doseći ćete boga. Uhvatite li jednu kariku lanca, cijeli će lanac uskoro spasti. Zalijevajte korijenje stabla —

198

odnosno dosegnite boga — i cijelo će stablo biti napojeno. Dobivajući boga dobivamo sve. Jednostranost je propast svijeta. Što više strana razvijete to više duša posjedujete, i kroz njih sagledavate kozmos. Odredite svoju vlastitu prirodu i nje se drţite. Ništha [odanost jednom idealu] je za poĉetnika jedina moguća metoda, ali s odanošću i iskrenošću dovest će ga do svega. Crkve, nauci i obredi samo su ograde što zaštićuju njeţnu biljĉicu, ali ih kasnije valja srušiti kako bi biljĉica izrasla u stablo. Tako su i razliĉite vjerske tradicije, Biblije, Vede i vjerska naĉela samo posude za malenu biljku, iz kojih ona naposljetku mora izaći. (VII. 6—7) Klonite se lošeg društva, osobito u poĉetku. Izbjegavajte svjetovno društvo — ono će odvratiti vaš um. Odbacite svaku pomisao na »sebe i svoje«. Bog se ukazuje onom koji u ovom kozmosu ništa ne posjeduje. Presijecite spone svih svjetovnih sklonosti. ZaĊite s onu stranu tromosti i s onu stranu svih zabrinutosti u pogledu toga što će biti s vama. Nikada se ne osvrćite da biste vidjeli posljedice vaših djela. Prepustite sve bogu i nastavite na to ne misleći. Kada se sva duša u neprekidnom strujanju slijeva u boga, kada više nema vremena za traganje za novcem, imenom ili slavom, kada više nema vremena za razmišljanje ni o ĉemu drugom doli o bogu samom, tada će se u vašim srcima pojaviti to beskrajno, zaĉudno blaţenstvo ljubavi. Sve ţudnje nisu ništa drugo doli stakleni biseri. (VII. 10) Moj je uĉitelj [Sri Ramakrišna] obiĉavao govoriti: »Bog je sve, ali boga-tigra valja izbjegavati. Sva je voda - voda, ali izbjegavamo piti neĉistu vodu.« Sav je nebeski svod boţje kadilo za tamjan, a sunce i mjesec su svjetiljke. Koji nam je drugi hram potreban? Sve su oĉi tvoje, pa ipak ti nemaš oka. Sve su ruke tvoje, pa ipak ti nemaš ruke. (VII. 13—14) Nemojte tragati ni za ĉim, niti išta izbjegavajte. Uzimajte ono što dolazi. Nemojte samo ustrajati — budite nepristrani. Prisjetite se priĉe o biku. Jedan je komarac dugo sjedio na bikovom rogu. Tada ga poĉne peći savjest, pa reĉe: »Gospodine biku, sjedim ovdje već duţe vrijeme. Moţda vas smetam. Oprostite. Smjesta ću otići.« Nato bik odvrati: »Ali ne, uopće me ne smetaš. Dovedi cijelu svoju obitelj i nastanite se na mojem rogu. Što biste mi smetali?« (VII. 14) Bog se najbolje prikrio i njegovo je djelo najbolje. Stoga, najviše će postići onaj tko se najbolje sakrije. Pobijedite sebe i sav će kozmos pripasti vama. (VII. 15)

199

U stanju sattve uviĊamo samu prirodu stvari; zalazimo s onu stranu osjetila i s onu stranu razuma. Nerazoriv zid koji nas zatvara je samoljublje. Sve pripisujemo samima sebi, razmišljajući: ja ću uĉiniti ovo, ja ću uĉiniti ono. Oslobodite se tog slabašnog »ja«. Ubijmo to štovanje Ċavla u nama. »Ne ja, već ti« — izrecimo to, osjetimo to, ţivimo u skladu s tim. Sve dok ne napustimo svijet kojega je stvorio naš ego nećemo moći stupiti u kraljevstvo nebesko. Nitko to nikada nije mogao, niti će to moći. Napuštanje svijeta je zaboravljanje na ego. Napuštanje svijeta znaĉi zaboravljanje na ego, znaĉi uopće ne znati za njega — ţivjeti u tijelu, ali ne od tijela. Taj nitkovski ego mora biti uništen. Blagoslovite ljude koji vas grde. Razmislite o dobru koje vam pritom ĉine. Oni mogu povrijediti jedino same sebe. PoĊite ondje gdje vas ljudi mrze. Dozvolite im da iz vas istjeraju ego i pribliţit ćete se bogu. (VII. 15) Materijalizam kazuje: »Glas slobode je tlapnja.« Idealizam kazuje: »Glas koji govori o ropstvu je opsjena.« Vedanta kazuje: »Slobodni ste i sputani istovremeno — nikada niste slobodni na svjetovnoj razini, ali ste uvijek slobodni na duhovnoj razini.« (VII. 32) Religija se bez filozofije pretvara u praznovjerje. Filozofija bez religije postaje puki ateizam. (VII. 36) Religija, velika krava muzara, zadala je mnogo udaraca nogom ali ništa zato — ona takoĊer daje i vrlo mnogo mlijeka. Mljekar se ne obazire na udarac krave koja daje mnogo mlijeka. (VII. 44) Ĉak i kada ne bi bilo boga, drţite se ĉvrsto ljubavi. Bolje je umrijeti tragajući za bogom, nego ţivjeti kao pseto, tragajući za otpacima. Izaberite najuzvišeniji ideal i svoj ţivot njemu posvetite. »Budući da je smrt tako sigurna, najuzvišenija je stvar napustiti ţivot zbog uzvišene svrhe.«8 (VII. 45) Religija vam ne pruţa ništa nova. Ona jedino uklanja prepreke i pušta vas da sagledate svoje sopstvo. (VII. 62) Išvara [bog] je atman kakvog um vidi i shvaća. Njegovo je najuzvišenije ime Om. Ponavljajte ga stoga, meditirajte o njemu, i razmišljajte o svoj njegovoj zaĉudnoj prirodi i svojstvima. Neprestano ponavljanje Oma jedino je istinsko štovanje. To nije rijeĉ — to je sam bog. (VII. 62) Vede vam ne mogu pokazati brahmana — jer vi ste već sada brahman. One vam mogu jedino pomoći skinuti koprenu koja sakriva istinu od vašeg pogleda. Prva koprena koja će nestati je neznanje, a s njezinim nestankom nestat će i grijeh. Nadalje, ţudnja

200

prestaje, sebiĉnost prestaje, i svaka patnja išĉezava. Do prestanka neznanja dolazi jedino s mojom spoznajom da smo bog i ja jedno. Drugim rijeĉima, poistovjetite se s atmanom, a ne s ljudskim ograniĉenjima. Ne poistovjećujte se s tijelom i svake će boli nestati. U tome je tajna ozdravljenja. Kozmos je sluĉaj uspavanosti. Probudite se i prestanite patiti. (VII. 46)

Da bismo postali slobodni moramo proći sve od poroka do vrline, a potom se moramo obojega

osloboditi.

Tamas

[inerciju,

nedjelatnost]

valja

pobijediti

rajasom

[djelovanjem], a oboje mora biti uronjeno u sattvu [dobrotu]. Potom zaĊite s onu stranu svih ovih triju svojstava. Dosegnite stanje u kojem je samo vaše disanje molitva . (VII. 46) Sa svim moćima nadolazi daljnja patnja, stoga ubijte ţudnju. Zadobivanje ţudnje nalik je guranju štapa u osinjak. Vairagya [odricanje] je otkrivanje da ţudnje nisu ništa drugo doli pozlaćene kuglice otrova. (VII. 46) Sve što postoji u ovom kozmosu nastoji zatvoriti krug, vratiti se svom poĉetku, vratiti se svom jedinom istinskom izvoru — atmanu. Potraga za srećom je nastojanje da se postigne ravnoteţa, da se ona ponovno uspostavi. Najsretniji su trenuci koje poznajemo oni kada u potpunosti zaboravimo na sebe. (VII. 48—49) Cjelokupna tajna postojanja je nemati straha. Nikada se nemojte bojati što će od vas biti. Ne ovisite ni o kome. Slobodni ste jedino onoga trena kada odbijete svaku pomoć. Puna spuţva više ne upija. (VII. 49) I vedanta i suvremena znanost kao polazišnu toĉku postavljaju samorazvitak. U njemu postoje svi sporedni uzroci. Uzmimo, primjerice, grnĉara koji oblikuje lonac. Grnĉar je prvotni uzrok, glina je materijalni uzrok, a grnĉarsko kolo instrumentalni uzrok. Ali atman je sve troje. Atman je i uzrok i oĉitovanje. Vedantist tvrdi da ovaj kozmos nije zbiljan, već da je samo prividan. Priroda je bog sagledan kroz prizmu neznanja. Panteisti kazuju da je bog postao prirodom ili ovim svijetom. Advaitisti tvrde da se bog pojavljuje kao ovaj svijet, ali da on to ustvari nije. (VII. 50) Slijep ĉovjek ne moţe razaznati boje; kako, prema tome, moţemo prepoznati zlo ako ono nije u nama? Ono što vidimo u vanjskom svijetu usporeĊujemo s onim što nalazimo u sebi i u skladu s tim donosimo sud. Ako smo proĉišćeni ne moţemo vidjeti razvratnost. Ona moţe postojati, ali ne za nas. U svakom ĉovjeku, svakoj ţeni i svakom djetetu sagledavajte jedino boga. Sagledajte ga putem antarjvotisa, unutrašnjeg svjetla, i

201

sagledavajući njega ne moţemo vidjeti ništa drugo. Nemojte ţeljeti ovaj svijet, jer ono za ĉim ţudite i dobivate. Tragajte za bogom i jedino za bogom. (VII. 63—64) Pojedite voće i pustite ostale da se prepiru oko košare. Sagledajte Krista — i postat ćete kršćaninom. Sve je ostalo samo prazan govor. Što manje govora to bolje. Uĉite sve dok slava boţja ne prosija kroz vaše lice. (VII. 65) U istini nema nagodbe. Prouĉavajte istinu i nemojte se ispriĉavati ni zbog kakvog praznovjerja. Isto tako, nemojte spuštati istinu na razinu slušaĉa. (VII. 70) Upotrijebite sve moći — filozofiju, djelovanje, molitvu, meditaciju. Razvijte sva jedra, krenite punom parom i dosegnite cilj. Što prije to bolje. (VII. 71) »Samo istina pobjeĊuje, a ne neistina.«9 Ustrajte na istini i imat ćete boga. (VII. 72) Posvema napustite nadu — to je najuzvišenije stanje. Ĉemu se moţemo nadati? Raskinite sve spone nadanja, ustrajte na vlastitom sopstvu i budite mirni. Nije vaţno što ĉinite. Sve prepustite bogu, ali nemojte biti licemjerni u pogledu toga. (VII. 82) »Loš je dan onaj kada ne govorimo o bogu, a ne olujan dan.« (VII. 82) Onaj koji ţeli ući u carstvo prosvijetljenosti mora od sve ove religije što trguje na malo naĉiniti sveţanj i odbaciti ga prije nego što proĊe kroz dveri. Nije istina da ne dobivate ono za što molite. Dobivate sve, ali to je niska, priprosta vjera — religija prosjaka. »Budala je dakako onaj koji ţiveći na obalama Gangesa kopa maleni zdenac. Budala je dakako i onaj koji došavši do rudnika dijamanata poĉinje tragati za staklenim biserima.« Ove molitve za zdravlje, bogatstvo i materijalno blagostanje nisu bhakti [odanost]. (VII. 83—84) Nikada ne gubite vjeru u sebe — moţete uĉiniti sve u ovom kozmosu. Nikada ne gubite snagu. Sva je snaga u vama. (VII. 85) »Ispijajući ĉašu ţudnje svijet postaje mahnit.« Kao što se dan i noć nikada ne podudaraju, tako se niti ţudnja ne moţe podudarati s bogom. Napustite ţudnju. (VII. 91) Ne ostajte pri starim praznovjerjima. Budite uvijek spremni za nove istine. »Budale su oni koji bi pili lošu vodu iz zdenca što su ga iskopali njihovi preci, a ne bi pili vodu iz zdenca koji je iskopao netko drugi.« Sve dok sami ne spoznamo boga o njemu ne moţemo ništa znati. Kako moţemo shvatiti da je Mojsije vidio boga ako i sami ne vidimo? Ako se bog ikada nekome ukazao ukazat će se i meni. Poći ću ravno k njemu. Neka govori sa mnom. Ne mogu kao temelj prihvatiti vjerovanje — to je ateizam i

202

bogohuljenje. Ako se bog obratio ĉovjeku u arapskoj pustinji prije dvije tisuće godina, moţe se obratiti danas i meni, kako bih inaĉe znao da on nije umro? (VII. 96-97) Razmišljajte danju i noću: »Ovaj je kozmos ništavilo. Samo bog jest.« Osjećajte ţestoku ţudnju za slobodom. Recite, »Soham, Soham« [ja sam on, ja sam on], ma što se god dogodilo. Neka tijelo umre. Ova je ideja o tijelu samo otrcana laţ. Budite mirni i spoznajte da ste vi bog. (VII. 92) Neka malobrojni istupe, ţive jedino za boga i spase religiju za svijet. Ţrtvujte na boţjem oltaru najĉistije i najbolje što je ova zemlja dala. Onaj koji nastoji bolji je od onoga koji nikada niti ne pokušava. Ĉak i samo promatranje onoga koji se odrekao ima proĉišćavajuće djelovanje. Zauzmite se za boga. Neka svijet ide. Ne pristajte na pogodbe. (VII. 100—101) ŠEST STROFA O NIRVANI Ja nisam niti um niti razum niti ego niti razbor; Ja nisam ni tijelo niti njegove mijene; Ja nisam niti osjetilo sluha, okusa, mirisa ili vida, Niti sam eter, zemlja, vatra, zrak; Ja sam egzistencija apsoluta, spoznaja apsoluta, blaţenstvo apsoluta — Ja sam on, ja sam on (Šivoham, Šivoham). Ja nisam ni prana niti pet ţivotnih sokova; Ja nisam ni grada tijela niti pet osjetila; Niti sam organi djelovanja niti predmet opaţanja; Ja sam egzistencija apsoluta, spoznaja apsoluta, blaţenstvo apsoluta — Ja sam on, ja sam on (Šivoham, Šivoham). Ja nemam ni nesklonosti niti sklonosti, ni pohlepe niti priviĊenja; Niti sebiĉnosti niti zavisti, ni dharme niti mokše; Niti sam ţudnja niti predmet ţudnje; Ja sam egzistencija apsoluta, spoznaja apsoluta, blaţenstvo apsoluta — Ja sam on, ja sam on (Šivoham, Šivoham). Nisam ni grijeh niti vrlina, niti naslada niti patnja, Niti hram niti štovanje, niti hodoĉašće niti svete knjige, Niti ĉin naslade, ono što se uţiva niti uţivalac; Ja sam egzistencija apsoluta, spoznaja apsoluta, blaţenstvo apsoluta — Ja sam on, ja sam on (Šivoham, Šivoham). Ja nemam ni smrti, niti straha od nje, niti kaste; Niti sam ikad bio roĊen, niti sam imao roditelje, prijatelje ili rodbinu; Nemam ni gurua niti uĉenika; Ja sam egzistencija apsoluta, spoznaja apsoluta,

203

blaţenstvo apsoluta — Ja sam on, ja sam on (Šivoham, Šivoham). Ja nisam pod utjecajem osjetila; ja nisam ni mukti niti spoznatljivo; Ja sam bez obliĉja, bez ograniĉenja, s onu stranu prostora, s onu stranu vremena; Ja sam u svemu; ja sam temelj kozmosa; posvuda sam ja. Ja sam egzistencija apsoluta, spoznaja apsoluta, blaţenstvo apsoluta — Ja sam on, ja sam on (Šivoham, Šivoham). (IV. 391-92)

BILJEŠKE 1. Mundaka Upanišad, 2.2.8. 2. Šankara, »Nirvanašatkam« 1. 3. Šankara, Vivekachudamani, 410. 4. Šankara, Vivekachudamani, 409. 5. Mundaka Upanišad, 3.2.9. 6. Iša Upanišad, 3. 7. Najvjerovatnije je Svamī Vivekananda aludirao na Charlesa Darwina (1809. - 1882), Thomasa Huxleyja (1825. - 1895) i Herberta Spencera (1820. - 1903). U skladu s mnogim zapadnim znanstvenicima, borba za postojanje, preţivljavanje najsnaţnijih, prirodna selekcija, i tako dalje, uzroci su uzdizanja niţih vrsta u više. S druge strane, u skladu s Patanjalijem, drevnim indijskim evolucionistom, preobraţaj jedne vrste u drugu uzrokovan je »popunjavanjem prirode«. Kao što nabujala rijeka preplavljuje polje, rušeći pritom sve prepreke na svom putu, tako i boţanska priroda svakog bića neprestano potiĉe to biće prema savršenstvu, sklanjajući pritom zapreke na njegovom razvojnom putovanju. Evolucija se odvija u carstvu tvari, ali tvar je neosjetljiva. Njoj je stoga potrebna posredna ili neposredna pomoć svjesnog principa. Bez njega evolucije neće biti. Štoviše, evolucija pretpostavlja involuciju. Primjerice, razvije li se ameba u visoko razvijenog ĉovjeka, mora biti da je taj ĉovjek bio ukljuĉen u amebi. Ako se svjesnost i inteligencija razvijaju iz tvari, mora da su u njoj bile i sadrţane. Godine 1859. Darwinovo Porijeklo vrsta (Origin of Species) uzvitlalo je mnogo prašine meĊu misaonim ĉovjeĉanstvom. Brojni su znanstvenici, filozofi, psiholozi i teolozi raspravljali o ovoj temi. Evo i nekoliko novijih gledišta: Sir Julian Huxley je zapisao, »Ona [evolucijska istina] otkriva duh ustoliĉen iznad tvari, kvantitetu podreĊenu kvaliteti.« (Evolution After Darwin [Chicago: The Universitv of Chicago, 1960], Svezak III., 260-61). Pierre Teilhard de Chardin je spomenuo, »Svjesnost znatno nadmašuje smiješno uske okvire unutar kojih je naše oĉi mogu neposredno opaziti.« (The Phenomenon of Man [New York: Harper & Bros., 1961], 300). Prema L. S. Bergu, »Evolucija je u znatnoj mjeri predodređena, razvijanje ili očitovanje prethodno postojećih rudimenata.« (Nomogenesis [Cambridge: The M.I.T. Press, 1969], 403). 8. Iz Hitopadeše. 9. Mundaka Upanišad, 3.1.6. 10. Šankarina himna, »Nirvanašatkam«, preveo Svamī Vivekananda.

204

XII. Univerzalnost vedante KAKO VEDANTA PROSUĐUJE DRUGE VJERE? Jesu li sve religije svijeta uistinu proturjeĉne? Ne mislim pritom na vanjske oblike kojima su zaodjevene velike misli. Ne mislim niti na razliĉite graĊevine, jezike, obrede, knjige i tako dalje, što se upotrebljavaju u razliĉitim religijama, već mislim na unutrašnju dušu svake religije. Svaka religija ima u svojoj pozadini dušu koja se moţe razlikovati od duše druge religije. No jesu li one proturjeĉne? Protuslovljuju li one jedna drugoj ili se pak nadopunjavaju — to je pitanje. Prihvatio sam se tog pitanja u vrijeme dok sam još bio djeĉak i prouĉavao sam ga cijelog ţivota. Vjerujući da vam moj zakljuĉak moţe biti od pomoći, sada vam ga ţelim iznijeti. Vjerujem da razliĉite religije nisu proturjeĉne — one se nadopunjuju. Svaka religija prihvaća jedan dio velike univerzalne istine i svu svoju snagu ulaţe u utjelovljavanje i simboliĉko izraţavanje tog dijela velike istine. To je, dakle, dodavanje, a ne iskljuĉivanje. U tome je bit. Pojavljuje se tako sistem za sistemom, svaki od njih utjelovljuje veliku ideju, a ideali se moraju dodavati idealima. Ovo je napredovanje ĉovjeĉanstva. Ĉovjek nikada ne napreduje od pogreške ka istini, već od istine ka istini — od niţe ka uzvišenijoj istini — nikada od pogreške ka istini. Ponovno, znamo da mogu postojati gotovo proturjeĉna stanovišta u pogledu neke stvari, ali sva će ona ukazivati na istu stvar. Pretpostavimo da ĉovjek putuje prema suncu, i kako napreduje tako na svakom novom stupnju snima fotografiju sunca. Kada se vrati, imat će mnoštvo fotografija sunca koje će nam pokazati. Vidimo da ne postoje dvije sliĉne, pa ipak tko moţe poreći da su sve ovo snimci istog sunca, snimljeni iz razliĉitih kutova, s razliĉitih gledišta? Snimite ĉetiri fotografije ove crkve iz ĉetiri razliĉita ugla. Kako će samo razliĉite one biti, pa ipak sve one prikazuju istu crkvu. Podjednako tako, svi mi promatramo istinu s razliĉitih gledišta, koja se razlikuju prema našem roĊenju, obrazovanju, okruţenju i tako dalje. Moja je ideja, stoga, ta da su sve ove religije razliĉite sile u sistemu boga, koje djeluju za dobrobit ĉovjeĉanstva, te da se niti jedna od njih ne moţe ugasiti, da niti jedna ne moţe biti istrijebljena. Podjednako kao što ne moţete uništiti niti jednu prirodnu silu, tako ne moţete uništiti niti jednu od ovih duhovnih sila.

205

Ta univerzalna religija, o kojoj su mislioci i ostali u svakoj zemlji snivali, već sada postoji. Ona je ovdje. Kao što postoji univerzalno bratstvo ljudi, tako postoji i univerzalna religija. Što je veći broj sljedbi, to je više mogućnosti da ljudi steknu vjeru. U hotelu, u kojem se nude raznovrsna jela, svatko ima mogućnost zadovoljenja svog apetita. Stoga ţelim da se u svakoj zemlji sljedbe umnoţavaju, da više ljudi zadobije mogućnost da budu duhovni. Nemojte misliti da ljudi ne vole religiju. Nemojte u to vjerovati. Propovjednici im ne mogu pruţiti ono što im je potrebno. Isti ĉovjek kojeg se ţigoše kao ateista, kao materijalista ili što sve ne, moţe susresti ĉovjeka koji će mu dati ono što mu je potrebno, te se ovaj moţe pokazati najduhovnijim ĉovjekom u zajednici. Svaki narod ima u ovom skladu rasa svoju vlastitu misiju koju mu valja izvršiti, te tako dugo dok taj narod ostaje privrţen tom idealu ništa ga ne moţe uništiti. Ali ako narod odustane od svoje misije i pode za neĉim drugim, njegov ţivot postaje kratak, te on nestaje. Tako je i s religijama. Ĉinjenica da sve te drevne vjerske tradicije postoje i danas dokazuje da mora biti da su svoju misiju odrţale netaknutom. Usprkos svim njihovim greškama, usprkos svim teškoćama, usprkos svim svaĊama i svim optoĉivanjima likova i kipova, srce svakog ponaosob je zdravo — ţivo srce koje kuca i udara. Nitko od njih nije izgubio misiju zbog koje je došao. I sjajno je prouĉavati te misije. Uzmimo primjerice muhamedanstvo. Islam ĉini svoje sljedbenike ravnopravnima. Ono što muhamedanstvo ţeli propovijedati svijetu jest to praktiĉno bratstvo svih onih koji pripadaju njihovoj vjeri. To je bit muhamedanske religije. Kod hindusa ćete pronaći jednu nacionalnu ideju: duhovnost. Ni u jednoj drugoj religiji i nijednom svetom spisu svijeta nećete pronaći da toliko mnogo energije biva potrošeno na definiranje ideje boga. Pokušali su definirati ideju duše tako da je nijedan zemaljski dodir ne moţe narušiti. Odricanje i duhovnost dvije su uzvišene misli Indije, i upravo zbog toga što je tako silno privrţena ovim idejama sve su njezine greške nebitne. Kod kršćana, središnja misao koju oni propovijedaju je ista: »Gledaj i moli — jer kraljevstvo je nebesko blizu«, — što znaĉi, proĉistite svoj duh i budite spremni! A taj duh nikada ne umire. Sjetite se da se kršćani, ĉak i u najteţim danima, ĉak i u najpraznovjernijim kršćanskim zemljama, uvijek pokušavaju pripremiti za dolazak boţji

206

tako što pomaţu drugima, podiţu bolnice i sliĉno. Tako dugo dok kršćani ostaju vjerni tom idealu njihova religija ţivi. Naša će lozinka stoga biti prihvaćanje, a ne iskljuĉivanje. Ne samo snošljivost, jer takozvana je tolerancija ĉesto puta huljenje, a ja u to ne vjerujem. Ja vjerujem u prihvaćanje. Zašto bih trebao tolerirati? Tolerancija znaĉi da ja mislim kako ste vi u krivu, no ja vas svejedno puštam ţivjeti. Nije li kletva vjerovati da vi i ja dozvoljavamo drugima da ţive? Ja prihvaćam sve religije koje su postojale u prošlosti i sa svima od njih štujem. Štujem boga sa svakom od njih, ma u kojem ga obliĉju one štovale. Poći ću u dţamiju muhamedanca, ući ću u kršćansku crkvu i kleknuti pred raspelom, ući ću u buddhistiĉki hram i naći utoĉište u Buddhi i njegovom zakonu. Poći ću u šumu i meditirajući sjediti s hinduom, koji pokušava vidjeti svjetlo što prosvjetljuje svaĉije srce. Ne samo što ću uĉiniti sve ovo; već ću otvoriti svoje srce svemu što će moţda u budućnosti nadoći. Je li boţja knjiga završena? Ili se otkrivenje i dalje nastavlja? To je sjajna knjiga — ta duhovna otkrivenja svijeta. Biblije, Vede, Kuran, i sve ostale svete knjige imaju toliko silno mnogo stranica, pa ipak beskonaĉan broj stranica ostaje još da se otvori. Ostavit ću svoje srce otvorenim za sve njih. Stojimo u sadašnjosti, ali se otvaramo prema beskonaĉnoj budućnosti. Prihvaćamo sve ono što je bilo u prošlosti, uţivamo svjetlost sadašnjosti i otvaramo svaki prozor našeg srca onome što će doći u budućnosti. Pozdravljenje svim prorocima prošlosti, svim velikim prorocima sadašnjosti i svima onima koji će doći u budućnosti! (II. 365-68, 371-74) VEDANTA I VELIKI UĈITELJI SVIJETA Kozmos se, u skladu s hinduistiĉkim tumaĉenjem, kreće u ciklusima u obliku valova. On se uzdiţe, dostiţe svoj vrhunac, zatim opada i ostaje neko vrijeme u udubini da bi se još jednom uzdigao, i tako dalje, val za valom i pad za padom. Ono što je istina za kozmos istina je i za svaki njegov djelić. Takvo je napredovanje ĉovjeĉanstva. Takva je povijest naroda: oni se uspinju i padaju. Nakon uspona dolazi pad. I opet će iz pada proizaći uspon, još silniji. Ovo se kretanje vjeĉno ponavlja. U religijskom svijetu postoji isto kretanje. U duhovnom ţivotu svakog naroda postoji pad jednako kao što postoji i uspon. Narod će pokleknuti i ĉinit će se kao da se sve raspada. No tada on ponovno skuplja snagu i uzdiţe se. Dolazi golemi val — ponekad

207

val zanosa — na ĉijem se najuzvišenijem vrhu uvijek nalazi sjajna duša, glasnik. Stvoritelj i stvoreno naizmjence, on je pokretaĉka sila koja nagoni valove na uzdizanje, narod na uspon. Istovremeno, on je stvoren istim silama koje stvaraju val, što naizmjence djeluju i meĊusobno djeluju. On upotrebljava svu svoju silnu snagu da bi djelovao na društvo, a društvo ga ĉini onim što on uistinu jest. Takvi su veliki mislioci svijeta. To su proroci svijeta, glasnici ţivota, utjelovljenja boga. Ĉovjek ĉesto vjeruje da moţe postojati samo jedna religija, samo jedan prorok i samo jedno utjelovljenje, ali takvo vjerovanje nije toĉno. Prouĉavajući ţivote svih ovih velikih glasnika, nalazimo da je svakom od njih bilo suĊeno da odigra svoju veliku ulogu, samo jednu — da se sklad sastoji u sveukupnosti, a ne samo u jednom tonu. Tako je i s postojanjem rasa — niti jedna rasa nije roĊena da bi sama uţivala svijet. Nitko se to ne usuĊuje reći. Svaka rasa ima svoju ulogu koju joj valja odigrati u ovom boţanstvenom skladu naroda. Svaka rasa ima svoju misiju koju mora izvršiti, svoju duţnost koju mora ispuniti. Sveukupnost je veliki sklad. Niti jedan od tih proroka nije roĊen da bi vladao svijetom dovijeka. Nitko još nije u tome uspio, niti će itko biti vladar dovijeka. Svaki od njih pridonosi samo dio, i u pogledu tog dijela, istina je da će naposljetku svaki prorok vladati svijetom i njegovim sudbinama. Ovi su veliki glasnici i proroci uzvišeni i istiniti. Zašto? Zbog toga što je svaki od njih došao propovijedati uzvišenu ideju. Uzmimo, ponajprije, Krišnu. Oni koji su ĉitali Gitu znaju da je središnja misao koja se javlja kroz cijelu knjigu nepristranost. Budite neskloni. Ljubav srca postoji zahvaljujući samo jednom. Kome? Onome koji se nikada ne mijenja. Tko je on? On je bog. Nemojte poĉiniti grešku poklanjajući svoje srce neĉemu što se mijenja, jer to je sigurna patnja. Moţete ga dati ĉovjeku, ali ako on umre, posljedica je ponovno patnja. Moţete ga dati prijatelju, ali već sutra on moţe postati vaš neprijatelj. Dadete li ga vašem muţu, on se jedni dana moţe posvaditi s vama. Moţete ga dati svojoj ţeni, ali ona moţe već prekosutra umrijeti. Ovako se odvija svijet. Tako kazuje Krišna u Gīti. Bog je jedini koji se nikada ne mijenja. Njegova ljubav nikada ne presušuje. Ma gdje da smo ma što ĉinili, on je svagda isto milostivo, vjerno srce, prepu no ljubavi.

208

Slušajte Buddhinu poruku — silnu poruku. Ona ima mjesta u našim srcima. Buddha kazuje: »Iskorijenite sebiĉnost i sve ono što vas ĉini sebiĉnima. Ne imajte ţene, djeteta, niti obitelji. Ne budite svjetovni. Postanite potpuno nesebiĉni.« Pogledajte drugog glasnika, Isusa od Nazareta. On pouĉava: »Budite spremni, jer kraljevstvo je nebesko ovdje.« Duboko sam razmišljao o Krišninoj poruci i pokušavam djelovati bez sklonosti, ali ponekad se zaboravljam. Tada mi odjednom sine poruka Buddhe: »Pripazi, jer sve je u ovom svijetu prolazno, i u ovom ţivotu uvijek postoji patnja.« Slušam to i nisam siguran koju mi valja prihvatiti. Tada ponovno, poput munje, dolazi poruka: »Budite spremni, jer kraljevstvo je nebesko ovdje.« Ne oklijevajte niti trena. Ništa ne ostavljajte za sutra. Pripremite se za konaĉan trenutak, koji vas moţe odmah zateći, ĉak i sada. Ova poruka takoĊer ima svoje mjesto, i mi to priznajemo. Pozdravljamo glasnika. Pozdravljamo boga. Zatim dolazi Muhamed, glasnik jednakosti. On nam je svojim ţivotom pokazao kako bi meĊu muhamedancima morala vladati potpuna jednakost i bratstvo. Rasa, kasta, vjera i spol nisu bili u pitanju. Tako uviĊamo da svaki prorok, svaki glasnik ima odreĊenu poruku. Kada najprije saslušate poruku, a potom pogledate njegov ţivot, uviĊate da je njom objašnjen cjelokupan njegov ţivot koji zraĉi. Ako se dva ĉovjeka prepiru oko vjere, samo ih upitajte: »Jesi li vidio boga? Jesi li vidio te stvari?« Jedan ĉovjek kazuje da je Krist jedini prorok. Dobro, da li ga je on vidio? »Da li ga je tvoj otac vidio?« »Ne, gospodine.« »Da li ga je tvoj djed vidio?« »Ne, gospodine.« »Jesi li ga ti vidio?« »Ne, gospodine.« »Pa oko ĉega se onda prepirete? Voće je palo u jarak a vi se prepirete oko košare!« Razboriti bi se ljudi morali sramiti takvog prepiranja! Prema tome, kada ĉovjek ustane i kaţe: »Moj je prorok jedini istinski prorok«, on nije u pravu — on o religiji ne zna baš ništa. Religija nije glas, niti teorija, niti intelektualni pristanak. Ona je obistinjenje u srcu naših srca. Ona je doticanje boga. Ona je osjećanje, shvaćanje da sam ja duh, u vezi s univerzalnim duhom i svim njegovim uzvišenim oĉitovanjima. Ako ste uistinu ušli u kuću oĉevu, kako ste mogli vidjeti njegovu djecu a ne prepoznati je? Ako ih ne prepoznajete niste ni ušli u kuću oĉevu. Majka prepoznaje svoje dijete ma kako ono bilo odjeveno ili prerušeno. Prepoznajte sve velike duhovne

209

ljude i ţene u svakom vremenu i u svakoj zemlji, i uvidite da se oni uistinu ne razlikuju jedan od drugoga. (IV. 120—21, 125—26, 128—29, 131—33) ZAŠTO SE PROTIVIMO Ispriĉat ću vam jednu malu pripovijest. Ĉuli ste uvjerljivog govornika koji je svoj govor završio rijeĉima: »Prestanimo zlostavljati jedni druge.« Bilo mu je silno ţao što će uvijek biti tako mnogo nesloge. Ali mislim da bih vam trebao ispripovijedati priĉu koja će pokazati uzrok tog razilaţenja. Ţaba je ţivjela u zdencu. Ţivjela je u njemu već dugo vremena. Bila je tamo roĊena, tamo je odrasla, a ipak bijaše samo malena, sićušna ţaba. Naravno, tada tamo nije bilo evolucionista koji bi nam rekli da li je ţaba izgubila vid ili ne, ali za volju naše priĉe uzmimo da je imala oĉi i da je svakodnevno ĉistila vodu od crva i bacila koji su u njoj ţivjeli, i to s takvom silnom energijom koja bi sluţila na ĉast našim suvremenim bakteriolozima. Tako se nastavilo, a ţaba je s vremenom postala glatka i debela. Jednoga je dana stigla druga ţaba, koja je inaĉe ţivjela u moru, i pala u zdenac. »Otkuda si ti?« »Ja sam iz mora.« »Iz mora! Koliko je veliko? Je li tako veliko kao moj zdenac?« I skoĉi tako s jednog kraja zdenca na drugi. »Prijatelju«, reĉe ţaba iz mora, »kako moţeš usporeĊivati more sa svojim malenim zdencem?« Naša ţaba skoĉi još jednom i upita, »Je li tvoje more ovoliko?« »Kakve gluposti govoriš; usporeĊivati more sa zdencem!« »Onda dobro«, reĉe ţaba iz zdenca, »ništa ne moţe biti veće od mog zdenca. Ne postoji ništa veće od njega. Ovaj je momak laţov, izbacit ću ga.« Ova se poteškoća neprestano javlja. Ja sam hindu. Sjedim u svom vlastitom malenom zdencu i mislim da je on ĉitav svijet. Kršćanin sjedi u svom malenom zdencu i smatra kako je ĉitav svijet njegov zdenac. Muhamedanac sjedi u svom malenom zdencu i smatra ga ĉitavin jetom. Moram zahvaliti vama u Americi na znaĉajnom pokušaju [Vjerska skupština, Chicago, 1893] da srušite zapreke ovog našeg malenog svijeta, i nadam se da će vam ubuduće bog pomoći da ostvarite svoju nakanu. (I. 4—5)

210

IDEAL UNIVERZALNE RELIGIJE Stotine su pokušaja uĉinjene u Indiji, u Aleksandriji, u Europi, u Kini, u Japanu, na Tibetu i naposljetku u Americi, da se sistematski prikaţe skladno religijsko vjerovanje, da se sve religije sjedine u ljubavi. Svi su pokušaji bili neuspješni jer nisu prihvatili nikakav praktiĉni plan. Mnogi su priznali da su sve religije svijeta ispravne, ali nisu pokazali nikakav praktiĉni put ka njihovom sjedinjenju, u pogledu omogućavanja svakoj ponaosob da u tom sjedinjenju zadrţi svoje osobitosti. Praktiĉan je plan jedino onaj koji ne uništava individualnost vjernika, a istovremeno mu ukazuje na toĉku sjedinjenja sa svima ostalima. I ja imam svoj maleni plan. Ne znam da li će djelovati il ne, ali vam ga ţelim izloţiti kako bismo ga raspravili. U ĉemu se sastoji moj plan? Ponajprije, zamolit ću ĉovjeĉanstvo da prihvati ovu maksimu — »Ne razaraj.« Ikonoklastiĉki reformatori ne ĉine svijetu dobro. Ne lomite, ne razarajte ništa, već gradite. Pomozite, ako to moţete. Ako ne moţete, sklopite ruke, stanite postrani i promatrajte kako se stvari odvijaju. Ne ranjavajte ako niste u stanju pruţiti pomoć. Ne proturjeĉite uvjerenjima i nijednog ĉovjeka tako dugo dok su ona iskrena. Drugo, uzmite ĉovjeka ondje gdje on jest i priskoĉite mu u pomoć. Ako je istina da je bog središte svih religija i da se svatko od nas kreće prema njemu duţ tih krugova, onda je sigurno da svi moramo doseći to središte. A u njemu, gdje se spajaju svi krugovi, nestat će svih naših razlika. Sve dok tamo ne stignemo, razlike moraju postojati. Svi krugovi teţe prema istom središtu. Jedan, već prema svojoj prirodi, putuje jednom putanjom, drugi pak drugom. Poţurimo li svi mi našim vlastitim putanjama, sigurno ćemo stići do središta, jer »svi putevi vode u Rim«. Što moţemo vi i ja uĉiniti? Vjerujete li da moţete pouĉavati ĉak i dijete? Ne moţete. Dijete se pouĉava samo. Vaša je duţnost pruţiti priliku i ukloniti zapreke. Biljka raste. Da li je vi na to nagonite? Vaša je duţnost ograditi je, te paziti da je nijedna ţivotinja ne pojede. Time završava vaša duţnost. Tako je i u pogledu duhovnog rasta svakog ĉovjeka. Nitko vas ne moţe pouĉiti. Nitko od vas ne moţe uĉiniti duhovnog ĉovjeka. Morate se sami pouĉavati. Vaš razvoj mora proizaći iznutra. Što moţe uĉiniti vanjski uĉitelj? On moţe malo odstraniti prepreke i time njegova duţnost završava. Pomozite, stoga, ako moţete, ali nemojte uništavati.

211

Napustite svaku pomisao da vi moţete ljude uĉiniti duhovnim. To je nemoguće. Vi nemate drugog uĉitelja doli vlastitu dušu. Priznajte to. Što s tim biva? U društvu vidimo tako mnogo razliĉitih priroda. Postoje tisuće i tisuće razliĉitih umova i sklonosti. Njihovo posvemašnje uopćenje je nemoguće, ali zbog praktiĉnosti dovoljno ih je razvrstati u ĉetiri kategorije. Ponajprije, postoji djelatan ĉovjek, radnik. On ţudi za radom, i u njegovim je mišićima i ţivcima neslućena snaga. Njegov je cilj raditi — graditi bolnice, ĉiniti milosrdna djela, graditi ulice, planirati i organizirati. Zatim postoji osjećajan ĉovjek, koji neobiĉno voli uzvišenost i ljepotu. On voli razmišljati o lijepom, uţivati estetsku stranu prirode, oboţavati ljubav i boga ljubavi. Svim svojim srcem on ljubi velike duše svih vremena, proroke religija i utjelovljenja boga na zemlji. On ne mari za to da li razum moţe ili ne moţe dokazati da su Buddha i Krist uopće postojali. On ne mari za toĉan datum kada je propovijedana Propovijed na gori, niti za toĉan trenutak Krišnina roĊenja. Ono za što on mari jesu njihove liĉnosti, njihovi likovi vrijedni ljubavi. To je njegov ideal. Takva je priroda ljubavnika, osjećajnog ĉovjeka. Zatim postoji mistik, ĉiji um ţudi za prouĉavanjem vlastitog sopstva, za razumijevanjem djelovanja ljudskog uma — koje su to sile što unutra djeluju, kako ih spoznati, kako njima upravljati i steći kontrolu nad njima. Takav je mistiĉan um. Zatim je tu prisutan mislilac, koji ţudi da sve odvaţe, te da svoj um upotrijebi ĉak i s onu stranu mogućnosti svog ljudskog mišljenja. Da bi zadovoljila najveći dio ĉovjeĉanstva, religija mora biti u stanju osigurati hranu za sve ove raznolike tipove duha. A gdje ta sposobnost nedostaje, sve postojeće sljedbe postaju jednostrane. Ono što ja ţelim širiti jest religija koja će biti jednako prihvatljiva svim duhovima. Ona mora biti podjednako filozofska, podjednako osjećajna, podjednako mistiĉna i mora podjednako pridonositi djelovanju. DoĊu li amo profesori s univerziteta — znanstvenici i fiziĉari — oni će ustrajati na razumu. Neka im ga koliko god ţele. Pojavit će se mjesto s onu stranu kojeg, vjerovat će, neće moći doprijeti bez raskidanja s razumom. Tada će reći: »Ove misli o bogu i spasenju su praznovjerja. Ostavimo ih se.« A ja ću reći: »Gospodine filozofe, ovo vaše tijelo još je veće praznovjerje. Ostavite ga se. Ne idite kući na ruĉak — ili na svoju filozofsku stolicu. Napustite tijelo, a ako to ne moţete, predajte se traţeći milost i sjednite.« Jer religija mora biti u stanju pokazati nam kako obistiniti filozofiju što pouĉava da je ovaj svijet jedno, da u kozmosu postoji samo

212

jedna egzistencija. Sliĉno tome, doĊe li amo mistik, moramo mu poţeljeti dobrodošlicu, spremni da mu pruţimo razumijevanje mentalne analize i da mu je praktiĉki pokaţemo. DoĊu li osjećajni ljudi, sjednimo s njima, smijmo se i plaĉimo u boţje ime zajedno s njima. Moramo »iskapiti ĉašu ljubavi i postati mahniti«. DoĊe li pak djelotvorni radnik, radimo zajedno s njim sve dok ne iscrpimo i posljednji atom snage. Ova će kombinacija biti ideal pribliţavanja univerzalnoj religiji. Daj boţe da su svi ljudi tako stvoreni da su u njihovim umovima svi ovi elementi — filozofija, misticizam, osjećaji i djelovanje — podjednako zastupljeni! To je ideal, moj ideal savršenog ĉovjeka. Svakog koji posjeduje samo jedan ili dva od ovih elemenata karaktera smatram jednostranim. Svijet je gotovo prepun ovakvih jednostranih ljudi, koji poznaju samo jedan put kojim se kreću, i kojima se sve ostalo ĉini opasno i strašno. Moj je ideal religije postati skladno uravnoteţen u sva ova ĉetiri smjera. A takva se religija postiţe onim što mi u Indiji nazivamo yogom — sjedinjenjem. Za radnika, to je sjedinjenje njega samoga i cijelog ĉovjeĉanstva; za mistika, to je sjedinjenje njegovog niţeg sopstva i uzvišenijeg sopstva; za ljubavnika, to je sjedinjenje njega samoga s bogom ljubavi; za filozofa, to je sjedinjenje svog postojanja. Ovo je mišljeno pod yogom. (II. 384—88) VEDANTA I POVLASTICA Ideja povlastice otrov je ljudskog ţivota. Dvije sile neprestano djeluju — jedna što stvara kaste i druga što ih razara; drugim rijeĉima, jedna što pridonosi povlastici i druga što je dokida. I svaki put kada povlastica biva ukinuta, sve je više svjetla i napretka u rasi. Ovu borbu opaţamo posvuda oko sebe. Naravno, ponajprije je tu okrutna ideja povlastice — prevlasti snaţnih nad slabima. Zatim postoji povlastica bogatstva. Ima li jedan ĉovjek više novaca od drugog, zahtijevat će za sebe sitnu povlasticu. Postoji još profinjenija i snaţnija povlastica — povlastica uma. Ĉovjek koji zna više od ostalih zahtijevat će za sebe povlasticu. Naposljetku, najgora od svih, zato što ukljuĉuje i najviše tiranije, je povlastica duhovnosti. Ako neki ljudi smatraju da o duhovnosti i bogu znaju više od ostalih, zahtijevat će za sebe veću povlasticu, odnosno prevlast nad svima. Takvi ljudi kazuju: »DoĊite amo i štujte nas, vi obiĉno stado. Mi smo glasnici boţji, i vi nas morate štovati.« Nitko ne moţe biti vedantist a istovremeno priznavati povlastice, bile one mentalne, tjelesne ili duhovne — nema apsolutno nikakve povlastice ni za koga. Ista je snaga data

213

u svakom ĉovjeku, samo što se u jednom više oĉituje, u drugom pak manje. Ista je sposobnost, skrivena moć djelovanja u svakome. Gdje je pravo na povlastice? Sva je spoznaja data u svakoj duši, ĉak i kod onog najneukijeg. On je nije oĉitovao, ali moţda za to nije niti imao prilike — moţda mu okruţenje nije pogodovalo. Ĉim se ukaţe prilika on će je oĉitovati. Ideja o priroĊenoj nadmoći jednog ĉovjeka nad drugim u vedanti je posvema besmislena. (I. 423)

VEDANTA I NAUK Advaiti nikada nije bilo dozvoljeno da zaĊe meĊu ljude. U poĉetku su je se doĉepali neki redovnici i uzeli je sa sobom u šumu, te je tako bila nazvana »šumskom filozofijom«. Milošću boga pojavio se Buddha i propovijedao je narodu, pa je tako ĉitav narod prihvatio buddhizam. Dugo nakon toga, kada su ateisti i agnostici ponovno uništili narod, otkrilo se kako je advaita jedini put spasenja Indije od materijalizma. Tada se pojavio Šankaraćarva i još jednom oţivio filozofiju vedante, on ju je uĉinio racionalistiĉkom filozofijom. Argumenti su u Upanišadama vrlo ĉesto nejasni. Buddha stavlja naglasak na moralnu stranu filozofije, Šankaraćarva pak na intelektualnu. On je razradio, pojednostavio i ljudima iznio zaĉudan, skladan sistem advaite. Danas u Evropi prevladava materijalizam. Moţete moliti za spasenje modernih skeptika, ali oni se ne predaju. Oni ţude za razumom. Spasenje Evrope ovisi o racionalistiĉkoj religiji, a advaita — nedvojnost, jedinstvo, ideja impersonalnog boga — jedina je religija koja moţe utjecati na sve razborite ljude. Ona se pojavljuje gdje god se ĉini da religija nestaje i zavladava bezvjerje, i to je razlog zašto je ona našla plodno tlo u Evropi i Americi. Rekao bih još nešto u pogledu ove filozofije. U drevnim Upanišadama nalazimo uzvišenu poeziju. Njihovi su tvorci bili pjesnici. Platon tvrdi da nadahnuće ljudima dolazi kroz poeziju, i ĉini se da su se ti drevni rišiji, proroci istine, izdigli iznad ĉovjeĉanstva, kako bi mu te istine kroz poeziju i pokazali. Oni nikada nisu propovijedali, filozofirali niti pisali. Glazba je proizašla iz njihovih srca. U Buddhi smo imali uzvišeno, univerzalno srce i beskrajnu strpljivost, što je religiju uĉinilo praktiĉnom i dovelo je pred svaĉija vrata. U Šankaraćaryji vidimo silnu intelektualnu snagu koja sve osvjetljava snaţnom svjetlošću razuma. Ono za ĉime mi sada ţudimo je ta sjajna svjetlost razumskog shvaćanja sjedinjenja sa srcem Buddhe, zaĉudnim,

214

beskrajnim srcem, prepunim ljubavi i milostivosti. Ovo će nam sjedinjenje pruţiti najuzvišeniju filozofiju. Znanost i religija će se susresti i pruţiti jedna drugoj ruku. Poezija i filozofija postat će prijateljice. Takva će biti religija budućnosti i ako je moţemo razraditi, moţemo biti sigurni da će to biti religija za sva vremena i sve ljude. Ovo je jedini put koji će se pokazati prihvatljivim za suvremenu znanost, jer do toga je već gotovo došlo. Kada uĉitelj--znanstvenik tvrdi da su sve stvari oĉitovanje jedne sile, ne podsjeća li vas njegova tvrdnja na boga o kojem ste slušali u Upanišadama? »Kao što se jedna vatra što stupa u kozmos iskazuje u razliĉitim oblicima, tako se i ta jedna duša iskazuje u svakoj duši, pa ipak pored ostaje još beskonaĉno mnogo.«1 Zar ne vidite kamo znanost smjera? Hinduski je narod napredovao kroz izuĉavanje uma, putem metafizike i logike. Evropski narodi poĉinju s vanjskom prirodom, a sada takoĊer i oni dolaze do istih rezultata. Otkrivamo da, tragajući kroz duh, naposljetku stiţemo do tog jedinstva, do univerzalnog jednog, do unutrašnje duše svega, do biti i zbiljnosti svega, do vjeĉno slobodnog, svagda blaţenog i uvijek postojećeg. Putem materijalne znanosti stiţemo do istog jedinstva. Znanost nam danas tumaĉi da su sve stvari samo oĉitovanje jedne energije koja je sveukupnost svega što postoji, a nastojanje je ĉovjeĉanstva sloboda, a ne ropstvo. (II. 138—41)

ISTOK I ZAPAD SE MORAJU SRESTI »Kada god vrlina popušta i porok poĉinje prevladavati, ja dolazim ĉovjeĉanstvu u pomoć«, obznanjuje Krišna u Bhagavad Giti. Kada god ovaj naš svijet zbog svog razvoja, zbog dodatnih okolnosti, traţi novo poravnanje, pojavljuje se val moći, i kao što ĉovjek djeluje na dvije razine, duhovnoj i tvarnoj, tako se i valovi poravnanja diţu na obje razine. Na jednoj strani, strani poravnanja materijalne razine, u suvremeno je doba Evropa bila preteţno osnova, dok je na drugoj strani, na duhovnoj razini, kroz ĉitavu povijest svijeta Azija bila ta osnova poravnanja. Danas ĉovjek traţi još jedno poravnanje na duhovnoj razini. U današnje doba, kada su ideje materijalnog na vrhuncu slave i moći, kada je moguće da ĉovjek zaboravi svoju boţansku prirodu svojom sve većom zavisnošću od tvari i kada je moguće da se pretvori u puki stroj za pravljenje novaca, poravnanje je svakako nuţno. I glas je progovorio. Stiţe snaga što će odagnati oblake nabujalog materijalizma. Pokrenuta je snaga što će

215

uskoro još jednom podsjetiti ĉovjeĉanstvo na njegovu istinsku prirodu. I ponovno je mjesto otkuda snaga kreće Azija. U ovom našem svijetu vlada podjela rada. Uzaludno je reći da će jedan ĉovjek posjedovati sve. Pa ipak, kako smo samo djetinjasti! Maleno dijete u svom neznanju vjeruje da je njegova lutka jedina svojina koju u cijelom ovom kozmosu valja priţeljkivati. Tako i narod koji posjeduje silnu materijalnu moć vjeruje da je ona sve što valja priţeljkivati, da je ona sve ono što je mišljeno pod napretkom, da je ona sve što je mišljeno pod civilizacijom, te da ako i postoje drugi narodi koji ne mare za posjedovanje, i ne posjeduju takvu snagu, oni nisu sposobni ţivjeti; njihova je egzistencija posve bezvrijedna. S druge pak strane, neki narod moţe smatrati da je puka materijalna civilizacija posvema bezvrijedna. S istoka je došao glas koji je jednom izjavio svijetu: ako ĉovjek posjeduje sve pod ovim suncem, a pritom ne posjeduje duhovnost, koja je korist od svega? Takav je istoĉnjaĉki tip, drugi je zapadni. Svaki od ova dva tipa ima svoju veliĉinu, svoju slavu. Ovo će izravnanje biti usklaĊivanje, sjedinjenje ovih dvaju ideala. Istoĉnjaĉkom je tipu ĉovjeka svijet duha jednako stvaran kao što je zapadnom ĉovjeku svijet osjetila. Istoĉnjaĉki tip u duhovnom nalazi sve za ĉim ţudi i ĉemu se nada. U njemu nalazi sve ono što njemu ţivot ĉini zbiljskim. Zapadni ga tip smatra sanjarom. Istoĉnjaĉkom je tipu pak ovaj zapadni sanjar, koji se igra s prolaznim igraĉkama, te se smije pri pomisli da se odrasli muškarci i ţene toliko muĉe da bi stekli pregršt tvari koju će prije ili kasnije ionako morati napustiti. Svaki od njih naziva drugoga sanjarom. Ali istoĉnjaĉki je ideal za napredak ljudske rase jednako toliko vaţan koliko i zapadni; ja vjerujem da je ĉak i potrebniji. Strojevi nikada nisu usrećili ĉovjeĉanstvo, niti će to uĉiniti. Onaj koji nas pokušava nagovoriti da u to povjerujemo tvrdi da je sreća u strojevima. Ali ona je uvijek u duhu. Sretan moţe postati jedino onaj ĉovjek koji vlada svojim umom, nitko drugi. I u ĉemu je, naposljetku, sva ta snaga strojeva? Zašto bi se ĉovjeka koji moţe putem ţice odaslati elektriĉnu struju nazivalo silno velikim i inteligentnim ĉovjekom? Zar priroda svakog trena ne ĉini milijun puta više od toga? Zašto onda ne kleknuti i štovati prirodu? Koja je korist od toga ako ste stekli prevlast nad cijelim svijetom, ako ste zagospodarili svakim atomom u kozmosu? Ništa vas od toga neće usrećiti ako sposobnost doţivljavanja sreće nemate u sebi samom, ako niste pobijedili sebe samog. Ĉovjek je stvoren da bi pobijedio prirodu, to je toĉno, ali pod »prirodom« zapadni tip

216

podrazumijeva jedino fiziĉku ili vanjsku prirodu. Istina je da je vanjska priroda veliĉanstvena, sa svojim planinama, oceanima i rijekama, i sa svojom beskrajnom snagom i raznolikošću. Pa ipak postoji još veliĉanstvenija, unutrašnja priroda ĉovjeka, uzvišenija od sunca, mjeseca i zvijezda, uzvišenija od ove naše zemlje, uzvišenija od ovog fiziĉkog kozmosa, koja nadmašuje ove naše neznatne ţivote, i ona pruţa novo podruĉje prouĉavanja. Istoĉnjaĉki se ljudi u njoj odlikuju, podjednako kao što se zapadni ljudi odlikuju u onoj drugoj. Stoga je pogodno, kada god doĊe do duhovnog poravnanja, da ono krene od istoka. TakoĊer je prikladno, kada istoĉnjaĉki ĉovjek ţeli uĉiti o gradnji strojeva, da sjedne pod noge zapadnog ĉovjeka i uĉi od njega. Kada pak zapad ţeli uĉiti o duhu, o bogu, o duši, o znaĉenju i tajni ovog kozmosa, on mora sjesti pod noge istoka. (IV. 154—56) ISTOĈNI I ZAPADNI POGLEDI Općenito ćete imati prilike ĉuti kako ova vedantinska filozofija i svi ostali istoĉnjaĉki sistemi upravljaju svoj pogled samo s onu stranu, napuštajući naslade i nastojanja ovoga ţivota. Takvo je poimanje potpuno pogrešno. Samo će vam neuki ljudi koji ne znaju ništa o istoĉnoj misli i koji nikada nisu imali dovoljno mozga da shvate njezin istinski nauk reći takvo nešto. Naprotiv, u našim svetim spisima ĉitamo da naši mislioci ne ţele poći u druge svjetove, već ih kude kao mjesta gdje ljudi samo malo plaĉu i smiju se neko vrijeme, a potom umiru. Tako dugo dok smo slabi morat ćemo prolaziti kroz takva stanja, ali što je god istinsko to je ovdje — a to je ljudska duša. I na tome se ustraje da poĉinjavanjem samoubojstva ne moţemo izbjeći neizbjeţno. To ne moţemo izbjeći. Ali pravi je put teško pronaći. Hindu je jednako praktiĉan koliko i zapadni ĉovjek, samo se njihovi pogledi na ţivot razlikuju. Jedan kazuje, »Sagradi dobru kuću, imaj dobra odijela i dobro se hrani, imaj dobru intelektualnu kulturu i tako dalje, jer ovo je sav ţivot«, i u tome je on silno praktiĉan. Hindu pak kazuje, »Istinska spoznaja svijeta znaĉi spoznaju duše, metafiziku«, i on ţeli uţivati takav ţivot. U Americi je ţivio veliki agnostik2, vrlo plemenit ĉovjek, vrlo dobar ĉovjek i izuzetan govornik. Predavao je o religiji za koju je govorio da je beskorisna — zašto se opterećivati drugim svjetovima? Upotrebljavao je ovu metaforu: »Imamo ovdje ovu naranĉu i ţelimo iscijediti iz nje sav sok.« Jednom sam ga prilikom susreo i upitao: »Potpuno se slaţem s vama. I ja imam nešto voća i ţelim iz njega iscijediti sok. Razlika

217

meĊu nama krije se u odabiru voća. Vi ţelite naranĉu, a ja više volim mango. Vi smatrate da je dovoljno ovdje ţivjeti, jesti, piti i imati nešto znanstvene spoznaje, ali nemate prava reći da će to zadovoljiti svaĉiji ukus. Takvo poimanje meni ne znaĉi ništa. Kada bih jedino trebao nauĉiti kako jabuka pada na tlo i kako elektriĉna struja djeluje na moje ţivce, poĉinio bih samoubojstvo. Ţelim shvatiti srce stvari, prodrijeti u samu srţ stvari. Vaše je prouĉavanje oĉitovanje ţivota. Moje je ţivot sam. Moja filozofija kazuje da to morate spoznati i iz svog uma istjerati sve pomisli o nebeskom carstvu, paklu i ostala praznovjerja, iako ona postoje u istom smislu kao što postoji i ovaj svijet. Ja moram spoznati srţ ovog ţivota, samu njegovu bit, što on jest — ne samo kako djeluje i što su njegova oĉitovanja. Ţelim znati zašto svega. Kako prepuštam djeci.« Na svoj vlastiti naĉin ja sam vrlo, vrlo praktiĉan. Prema tome, vaše vjerovanje kako je samo zapad praktiĉan je besmislica. Vi ste praktiĉni na jedan naĉin, ja na drugi. Postoje razliĉiti tipovi ljudi i umova. Ako na istoku kaţete ĉovjeku da će iznaći istinu stajanjem na jednoj nozi do kraja ţivota on će prihvatiti tu metodu. Ako na zapadu ljudi ĉuju da u nekoj neciviliziranoj zemlji postoji rudnik zlata, tisuće njih izloţit će se tamošnjim opasnostima u nadi da će se domoći zlata, a moţda će samo jedan u tome i uspjeti. Isti su ljudi ĉuli da posjeduju duše, ali su zadovoljni time da brigu o njima prepuste crkvi. Istoĉni ĉovjek neće ići u blizinu bezboţnika, jer vjeruje da to moţe biti opasno. Ali ako mu kaţemo da na vrhu visoke planine ţivi ĉudesni mudrac koji mu moţe podariti spoznaju duše, pokušat će se uspeti do njega, iako u tom pokušaju moţe izgubiti ţivot. Oba tipa ljudi podjednako su praktiĉni, ali pogreška se krije u tome što se prema ovom svijetu odnose kao prema ţivotu u cijelosti. Vaše je poimanje osjetilne naslade toĉka koja išĉezava — u njoj nema niĉega stalnog. Ona jedino donosi nove patnje. Moje poimanje donosi vjeĉan mir. Ne kaţem da je vaš pogled pogrešan. Dobro došli u njega. Iz njega proizlazi silno dobro i blagoslov. Ali nemojte, stoga, osuĊivati moj pogled. Moj je pogled takoĊer praktiĉan na svoj vlastiti naĉin. Djelujmo svi na našim vlastitim nakanama. Kamo sreće da smo svi jednako praktiĉni na obje strane! Vidio sam neke znanstvenike koji su jednako praktiĉni i kao znanstvenici i kao duhovni ljudi, i moja je velika nada da će u toku vremena cijelo ĉovjeĉanstvo postati na isti naĉin djelatno. Kada promatrate ĉajnik s vodom što će upravo prokljuĉati, opazit ćete da se najprije pojavljuje jedan mjehurić, potom drugi i tako dalje, sve dok se naposljetku svi mjehurići ne pridruţe i ne nastane

218

silno komešanje. Ovaj je svijet veoma nalik tome. Svaki je pojedinac poput mjehurića, a ovaj narod nalikuje mnoštvu mjehurića. Postepeno se ovi narodi zdruţuju, i siguran sam da će doći dan kada će odvojenosti nestati i da će se oĉitovati jedinstvo kojem svi mi idemo. Mora doći vrijeme kada će svaki ĉovjek biti jednako praktiĉan u znanstvenom svijetu kao i u duhovnom. Tada će jedinstvo, sklad jedinstva, proţeti sav svijet. Cijelo će ĉovjeĉanstvo postati jivanmukti — slobodan za ţivota. Svi se mi borimo za taj jedan cilj, putem naših ljubomora i mrţnji, putem naše ljubavi i meĊusobnog pomaganja. Silna bujica teĉe prema oceanu, noseći nas sa sobom. Iako ponekad bivamo nošeni bez cilja, nalik slamkama i komadićima papira, naposljetku moţemo biti sigurni da će se sjediniti u oceanu ţivota i blaţenstva. (II. 185—88) BUDUĆNOST VEDANTE Na poĉetku, mogu vam reći da ne znam da li će ona [vedanta] ikada biti religija velike većine ljudi. Hoće li ona ikada biti u stanju obuzeti jedan cijeli narod, kao primjerice Sjedinjene Ameriĉke Drţave? Moţda i hoće. Pa ipak, to pitanje ţelim danas raspraviti. Zapoĉet ću kazivanjem što vedanta nije, a potom ću vam reći što ona jest. Ali valja vam imati na umu da sa svim svojim naglascima na impersonalna naĉela, vedanta nije u suprotnosti ni sa ĉim, iako ne ugroţava niti ne napušta istine koje smatra temeljnim. Svima vam je poznato da su odreĊene stvari nuţne da bismo imali religiju. Ponajprije, nuţan je sveti spis. Moć svetog spisa jednostavno je fantastiĉna! Ma što on bio, sveti je spis središte oko kojeg se skuplja ljudska odanost. Nijedna religija koja danas postoji u svijetu nije bez svetog spisa. Usprkos svem racionalizmu i uzvišenim govorima, ĉovjeĉanstvo je još uvijek privrţeno svetim spisima. Svaki pokušaj pokretanja religije bez svetog spisa u vašoj je zemlji bio osuĊen na neuspjeh. U Indiji se uzdiţu sljedbe sa silnim uspjehom, ali nakon nekoliko godina one odumiru, jer iza njih ne stoji nikakav sveti spis. Tako je i u svakoj drugoj zemlji. Promatrajte paţljivo uspon i pad unitaristiĉkog pokreta. On predstavlja najbolje misli vašeg naroda. Zašto se on nije mogao proširiti kao metodizam, baptizam ili ostale kršćanske vjere? Jer nije bilo svetog spisa. S druge pak strane, pogledajte Ţidove. Šaĉica ljudi, tjerana iz jedne zemlje u drugu, još se uvijek odrţava zajedno, jer imaju sveti spis. Sjetite se Parsa — svega ih je stotina tisuća u ĉitavom svijetu. A znate li da se

219

ta pregršt Parsa i Jaina odrţava zahvaljujući svojim svetim spisima? Sve religije koje danas ţive imaju svoje svete spise. Drugi je uvjet religije štovanje neke liĉnosti. Liĉnost je štovana kao bog ili kao veliki uĉitelj svijeta. Ljudi moraju štovati utjelovljenja. Moraju imati inkarnaciju, proroka ili velikog uĉitelja. Ovo nalazite u svakoj današnjoj religiji. Hindusi i kršćani imaju inkarnacije. Buddhisti, muhamedanci i Zidovi imaju proroke. No sve je to otprilike jednako — svo se njihovo štovanje isprepliće oko neke liĉnosti ili više njih. Treći uvjet postojanja religije je taj da ona, da bi bila snaţna i sigurna u sebe, mora vjerovati kako je samo ona istinita. Drugaĉije ona ne bi bila u stanju utjecati na ljude. Liberalizam odumire jer je jalov, jer ne moţe pobuditi zanos u ljudskom duhu, jer ne moţe iskazati mrţnju prema niĉemu osim prema samom sebi. Zbog toga je sigurno da će liberalizam sve više i više propadati. On moţe izvršiti utjecaj jedino na mali broj ljudi. Razlog je teško otkriti. Liberalizam nas pokušava uĉiniti nesebiĉnima. Ali mi ne ţelimo biti nesebiĉni. Ne uviĊamo nikakvog neposrednog dobitka u nesebiĉnosti — dobivamo više ako smo sebiĉni. Liberalizam prihvaćamo tako dugo dok smo siromašni i ništa nemamo. Onoga trena kada steknemo bogatstvo i moć postajemo vrlo konzervativni. Siromašni je ĉovjek demokrat. Kada se obogati, postaje aristokrat. U religiji, takoĊer, ljudska priroda sliĉno djeluje. Pojavljuje se prorok, obećava svakojake nagrade onima koji će ga slijediti i vjeĉno prokletstvo onima koji to neće. I tako se njihova religija širi. Sve su postojeće religije što se šire neobiĉno fanatiĉne. Što više jedna sljedba mrzi ostale sljedbe, to je veći njezin uspjeh i više je ljudi koje uzima u svoje okrilje. Nakon mnogo putovanja po dobrom dijelu svijeta i ţivljenja meĊu razliĉitim rasama, te u svjetlu prilika koje vladaju u svijetu, moj je zakljuĉak da će se sadašnje stanje stvari nastaviti, usprkos mnogom pripovijedanju o univerzalnom bratstvu. Vedanta ne vjeruje ni u jedan od ovih nauka. Ponajprije, ona ne vjeruje u sveti spis, što je poteškoća na poĉetku. Ona negira autoritet svakog svetog spisa nad nekim drugim svetim spisom. Ona izriĉito poriĉe da jedan sveti spis moţe sadrţavati sve istine o bogu, duši i krajnjoj zbiljnosti. Oni od vas koji su ĉitali Upanišade prisjetit će se da one uvijek iznova kazuju: »Sopstvo se ne moţe spoznati ĉitanjem spisa.« Drugo, štovanje neke liĉnosti ĉini se da je još teţe podrţati. Oni od vas koji su uĉenici vedante — a pod vedantom se uvijek podrazumijevaju Upanišade — znat će da je ona

220

jedina religija koja nije privrţena samo jednoj osobi. Nikada meĊu vedantistima nijedan ĉovjek i nijedna ţena nisu mogli postati predmetom štovanja. To ne moţe biti. Ĉovjek nije dostojniji štovanja nego što je to ptica ili crv. Svi smo mi braća. Razlika je jedino u stupnju. Potpuno sam jednak najniţem crviću. Vidite kako je u vedanti malo mjesta za ĉovjeka koji bi stao pred nas i kojeg bismo štovali — on nas umara, ali bivamo od njega spašeni. Vedanta vam to ne daje. Nikakvog svetog spisa, nikakvog ĉovjeka kao predmeta štovanja, ništa. Još je veća poteškoća bog. Vi ţelite biti demokratiĉni u ovoj zemlji. Bog kojeg vedanta propovijeda je demokratiĉan. Vi imate vladu, ali je ona impersonalna. Vaša vlada nije autokratska, pa ipak snaţnija je od bilo koje monarhije u svijetu. Ĉini se da nitko ne shvaća da su istinska moć, istinski ţivot i istinska snaga u nevidljivom, impersonalnom, u nikome. Kao puka osoba odvojena od drugih vi ste ništa, ali kao impersonalna jedinica naroda koja vlada sama sobom vi ste silni. Svi ste vi jedno u vladi — vi ste strahovita snaga. Ali gdje je uistinu ta snaga. Svaki je ĉovjek snaga. Kralja nema. Svakoga doţivljavam posvema jednakim. Ne moram skinuti svoj šešir niti se pokloniti. Pa ipak u svakom ĉovjeku postoji silna snaga. Vedanta je upravo to. Njezin bog nije vladar koji sjedi na svom tronu, posvema odvojen od ostalih. Postoje oni koji svog boga upravo tako ţele doţivljavati — boga kojeg se valja bojati i ĉiju naklonost valja steći. Oni pale svijeće i puţu pred njim u prašini. Oni ţele kralja koji će njima vladati — oni vjeruju u kralja nebeskog koji svima njima vlada. Kralj je barem iz ove zemlje nestao. Gdje je kralj nebeski sada? Upravo ondje gdje je i zemaljski kralj. U ovoj je zemlji kralj ušao u svakoga od vas. Svi ste vi kraljevi u ovoj zemlji. Tako je i s religijom vedante. Svi ste vi bogovi. Jedan bog nije dovoljan. Svi ste vi bogovi, kazuje vedanta. Koja je ideja boga na nebesima? Materijalizam. Vedantinska je ideja beskrajno naĉelo boga utjelovljenog u svakom od nas. Bog koji sjedi na oblaku! Razmislite o potpunoj kletvi koju u sebi nosi takva ideja. To je materijalizam — oĉiti materijalizam. Kada djeca tako misle, to još moţe biti u redu, ali kada odrasli ljudi pokušavaju pouĉavati takvim stvarima, to je odvratno — eto što je to. Sve je to tvar, ideja tjelesnog, ideja opipljivog, ideja osjetilnog. Svaki je komadić toga glina i ništa drugo doli glina. Je li to religija? Bog je duh, i njega valja štovati u duhu i istini. Ţivi li duh jedino u nebesima?

221

Što je duh? Svi smo mi duh. Zašto mi to ne shvaćamo? Što vas to ĉini razliĉitima od mene? Tijelo i ništa više. Zaboravite na tijelo i sve će biti duh. U tome se sastoji ono što vedanta ne pruţa. Nikakvog svetog spisa. Nikakvog ĉovjeka izdvojenog od ostatka ĉovjeĉanstva — »Vi ste crvi, a mi smo gospodin bog!« — ništa od toga. Ako ste vi gospodin bog, i ja sam gospodin bog. Tako vedanta ne poznaje grijeh. Postoje pogreške, ali ne postoji grijeh, a naposljetku će ionako sve biti dobro. Nikakvog sotone — ništa od tih besmislica. Vedanta vjeruje u samo jedan grijeh, jedini na svijetu, a on je sljedeći: Onoga trena kada pomislite da ste griješni, ili da je bilo tko drugi grešnik, to je grijeh. Iz toga slijedi svaka druga pogreška, ili ono što se obiĉno naziva grijehom. U našim je ţivotima bilo mnogo pogrešaka. Ali mi nastavljamo ţivjeti. Slava nama da smo ih poĉinili! Ako je vaše trenutno stanje dobro, ono je bilo uzrokovano svim poĉinjenim pogreškama, jednako kao i poluĉenim uspjesima. Slava našem uspjehu? Slava našim pogreškama! Ne osvrćite se za onim što je već uĉinjeno. Krenite naprijed! Kao što vidite, vedanta ne postavlja nikakav grijeh niti grešnika. Nikakvog boga pred kojim valja osjećati strah. On je jedino biće kojeg se nikada nećemo bojati, jer on je naše vlastito sopstvo. Samo je jedno pred kojim nikako ne moţete osjećati strah — to je on. Nije li najpraznovjernija osoba ona koja se boji boga? Moţe postojati netko tko se boji svoje sjenke, ali ĉak ni on se ne boji sebe. Bog je samo ĉovjekovo sopstvo. On je to jedino biće pred kojim ne moţete osjećati strah. Ĉemu sve te besmislice, o tome kako se strah od boga uvlaĉi u ĉovjeka, nagoni ga na drhtavicu i tako dalje? Blagoslovi boţe da nismo svi dospjeli u ludnicu! Ali ako većina nas nije luda, zašto onda smišljati takve ideje kao što je strah od boga? Gospodin Buddha je rekao da je cjelokupna ljudska rasa u većoj ili manjoj mjeri luda. Ĉini se da je to posvema toĉno. Nikakvog svetog spisa, nikakve liĉnosti, nikakvog personalnog Boga. Sve to mora nestati. Još jednom, osjetila moraju nestati. Ne moţemo biti njima sputani. Ovoga smo trena vezani — poput ljudi koji umiru od hladnoće na ledenjacima. Oni osjećaju silnu ţudnju za snom, a kada ih prijatelji pokušavaju probuditi, ukazujući im na smrtnu opasnost, kazuju: »Pusti me da umrem, ţelim spavati.« Svi mi ostajemo privrţeni sitnim stvarima osjetilnog, ĉak i ako time bivamo uništeni, jer zaboravljamo da postoje mnogo uzvišenije stvari.

222

Postoji jedna hinduska legenda o tome kako se bog jednom pojavio utjelovljen u svinju. Imao je svoju ţenku i tokom vremena oprasilo se nekoliko malenih prašĉića. Bio je vrlo sretan sa svojom obitelji, ţiveći u kaljuţi, skviĉeći od radosti i zaboravljajući na svoju boţansku veliĉanstvenost i gospodstvo. Bogovi su se izuzetno zabrinuli i sišli na zemlju da ga zamole da napusti svinjsko obliĉje, te da se vrati na nebo. Ali bog nije htio niti ĉuti. Otjerao ih je. Govorio je da je silno sretan i da ne ţeli da ga itko uznemirava. Ne nalazeći drugog naĉina, bogovi su uništili svinjsko tijelo boga. Istog je trena ponovno poprimio svoje boţansko veliĉanstvo i zaĉudio se kako je mogao uţivati u tome da bude svinja. Ljudi se jednako tako ponašaju. Kada god ĉuju za impersonalnog boga kazuju: »Što će biti s mojom individualnošću? — Ona će nestati!« Kada vam sljedećeg puta takvo nešto padne na um, sjetite se svinje, a tada pomislite kakav beskrajan izvor sreće nosite u sebi, svatko od vas. Kako ste samo zadovoljni sadašnjim stanjem. Ali kada spoznate ono što uistinu jeste, zaĉudit ćete se da ste nerado pristajali na odricanje od osjetilnog ţivota. Što je to u vašoj liĉnosti? Je li ona štogod bolja od tog svinjskog ţivota? I to vi ne ţelite napustiti! Blagoslovi nas boţe! Vedanta ne iznosi univerzalno bratstvo, već univerzalno jedinstvo. Ja sam isti kao i svaki drugi ĉovjek, kao bilo koja ţivotinja — dobar, loš, bilo kakav. Jedno je tijelo, jedan um, jedna duša u svemu. Duh nikada ne umire. Smrti nema nigdje, ĉak niti za tijelo. Um takoĊer ne umire. Kako bi ĉak i tijelo moglo umrijeti? Jedan list pada — umire li pritom stablo? Kozmos je moje tijelo. Pogledajte kako se nastavlja. Svi su umovi moji. Koraĉam svim stopalima. Kroz sva usta progovaram. U svakom tijelu prebivam. Zašto to ne osjećam? Zbog te individualnosti, te svinjskos-ti. Usko ste povezani s ovim umom i moţete biti jedino ovdje, nikako ondje. Što je besmrtnost? Kako malobrojni odgovaraju: »To je sama naša egzistencija!« Većina ljudi smatra kako je sve ovo smrtno i mrtvo — da bog nije ovdje, te da će odlaskom u nebesko carstvo postati besmrtni. Zamišljaju da će nakon smrti ugledati boga. Ali ako ga ne vide ovdje ovoga trena, neće ga ugledati nakon svoje smrti. Iako svi vjeruju u besmrtnost, oni ne znaju da se ona ne postiţe umiranjem i odlaţenjem u nebesko carstvo, već napuštanjem ove svinjske individualnosti i nevezivanjem za to sićušno tijelo. Besmrtnost je spoznavanje sebe kao jednog sa svim, prebivanje u svim tijelima, opaţanje kroz sve umove. Moramo

223

osjećati i u drugim tijelima, ne samo u ovom jednom. Što je suosjećanje? Ima li granice ovom suosjećanju, ovom osjećanju u našim tijelima? Posvema je moguće da će doći trenutak kada ću osjećati kroz sav kozmos. Koji je dobitak? Svinjsko je tijelo teško napustiti. Ţao nam je izgubiti nasladu tog našeg jednog sićušnog svinjskog tijela! Vedanta ne kazuje, »Napusti ga,« — ona kazuje, »PrevaziĊi ga.« Nema potrebe za isposništvom — bolje je uţivati dva tijela, još bolje tri, bolje je ţivjeti u više tijela nego u jednom? Ako mogu uţivati kroz cjelokupan kozmos, cjelokupan je kozmos moje tijelo. Mnogo je onih koji su prestravljeni kada ĉuju ovakav nauk. Ne sviĊa im se kazivanje da oni nisu samo sićušna svinjska tijela, koja je stvorio bog tiranin. Kazujem im, »Popnite se!« Oni pak odgovaraju da su roĊeni u grijehu — da se ne mogu uzdići ako im se ne ukaţe neĉija milost. Kazujem im, »Vi ste boţanstveni!«, a oni odgovaraju, »Ti, klevetniĉe, kako se usuĊuješ tako govoriti? Kako bi ubogi stvor mogao biti bog! Mi smo grešnici!« Ponekad sam vrlo obeshrabren, znate. Stotine muškaraca i ţena mi kazuju, »Ako nema pakla, kako onda moţe biti religije?« Ako takvi ljudi idu u pakao svojom vlastitom voljom, tko ih moţe od toga odvratiti? Što god sanjate i o ĉemu god razmišljate sami stvarate. Ako je to pakao, onda umirete i vidite taj pakao. Ako je to zlo i sotona, dobit ćete sotonu. Ako su to duhovi, bit će duhovi. Što god pomišljate, to ćete i postati. Ako morate razmišljati, mislite dobre misli, uzvišene misli. Ali uzimanje za gotovo da ste slabašni sitni crvi! Izjavljujući da smo slabi, slabima i postajemo — ne postajemo nimalo bolji. Pretpostavimo da ugasimo svjetlo, zatvorimo prozore i kaţemo da je soba mraĉna. Kakve li besmislice! Koje dobro mi ĉini reći da sam grešnik? Ako sam u tami, dozvolite mi da upalim svjetiljku. Cijela je stvar nestala. Pa ipak kako je neobiĉna ĉovjekova priroda! Iako je ĉovjek neprestano svjestan da je univerzalni duh u pozadini njegova ţivota, on više razmišlja o sotoni, tami i laţima. Otkrijete li ĉovjeku istinu, on je neće uvidjeti. On mnogo više voli tamu. U tome se sastoji jedino veliko pitanje koje postavlja vedanta: zašto se ljudi toliko boje? Odgovor se krije u tome da su oni sami sebe uĉinili bespomoćnima i zavisnima od drugih. Mi smo tako lijeni i ne ţelimo uĉiniti baš ništa za sebe same. Ţudimo za personalnim Bogom, spasiteljem ili prorokom koji će sve uĉiniti umjesto nas. Vrlo bogat ĉovjek nikada ne ide pješice, uvijek se vozi u koĉiji. Ali tokom godina, jednoga se jutra probudi posve oduzet. Tada poĉinje osjećati da naĉin na koji je ranije ţivio nije bio

224

dobar. Nijedan ĉovjek ne moţe hodati umjesto mene. Svaki put kada je to netko ĉinio bilo je to na moju vlastitu štetu. Ako jedan ĉovjek sve ĉini umjesto drugoga, ovaj će drugi izgubiti svrhu svojih vlastitih udova. Sve što ĉinimo sami jedino je što ĉinimo. Sve što drugi ĉine za nas nikada ne moţe biti naše. Duhovne istine ne moţete nauĉiti iz mojih predavanja. Ako ste nešto nauĉili, bila je to samo iskra koja je uĉinila da to plane, da se ukaţe i izaĊe na vidjelo. Sva ova jurnjava za pomoći je ludost. Poznato vam je da u Indiji postoje bikovske zaprege. Obiĉno su dva bika upregnuta, a ponekad je i sveţanj sijena obješen na vrh ruda, malo ispred ţivotinje, ali ipak van njihova dosega. Bikovi neprestano pokušavaju dohvatiti sijeno, ali u tome nikada ne uspijevaju. Jednako tako smo i mi pomognuti! Vjerujemo kako ćemo izvana dobiti sigurnost, snagu, mudrost, sreću. Uvijek se nadamo, ali nikada ne obistinjava-mo naša nadanja. Pomoć nikada ne dolazi izvana. Ĉovjeku nema pomoći. Nikada je nije bilo, nema je i neće je ni biti. Zašto bi je i bilo? Niste li vi muškarci i ţene? Trebaju li gospodare zemlje pomagati drugi? Nije li vas sram? Bit će vam pomognuto kada se pretvorite u prah. Ali vi ste duh. Izvucite se sami iz teškoća! Spasite sami sebe! Ne postoji nitko tko bi vam mogao pomoći — niti je ikada postojao. Smatrati da netko takav postoji je slatka zabluda. Ona ne vodi dobru. Što je bog vedante? On je naĉelo, a ne liĉnost. I vi i ja smo personalni Bogovi. Apsolutan bog kozmosa, tvorac, zaštitnik i razoritelj kozmosa, je impersonalno naĉelo. Vi i ja, maĉka, štakor, Ċavo i duh, svi smo mi samo njegove liĉnosti — svi smo personalni Bogovi. Ţudite za štovanjem personalnih Bogova. To je štovanje vašeg vlastitog sopstva. Prihvatite li moj savjet nikada nećete kroĉiti ni u jednu crkvu. IzaĊite, poĊite i operite se. Perite se iznova i iznova, sve dok se ne oĉistite od svih onih praznovjerja koja su uz vas stoljećima prianjala. Mnogo su me puta pitali: »Zašto se toliko smijete i zbijate toliko šale?« Ponekad se uozbiljim — kada me boli trbuh! Bog je posvemašnje blaţenstvo. On je zbilja s onu stranu svega što postoji. On je dobrota, istina, on je u svemu. Vi ste njegova utjelovljenja. U tome se sastoji veliĉanstvenost. Što ste bliţe njemu, to manje prilike ćete imati plakati i jadikovati. Što smo udaljeniji od njega, to će više kiselih lica biti. Što više ga spoznajemo, to više patnje će nestajati. Ako je netko tko prebiva u bogu nesretan, koje li koristi od njegova ţivljenja u bogu? Koje li koristi od takva boga? Bacite ga u Tihi ocean! Takvog boga mi ne trebamo!

225

Jedinstvo je spoznaja, razliĉitost je neznanje. Ova je spoznaja vaše prirodno pravo. Ne moram vas tome pouĉavati. U svijetu nikada nisu postojale razliĉite vjerske tradicije. Svima nam je suĊeno dostići spasenje, ţeljeli mi to ili ne. Naposljetku ga morate dostići i postati slobodni, jer u vašoj je prirodi da budete slobodni. Već sada smo slobodni, samo što toga nismo svjesni, i ne znamo što ĉinimo. Ista se ćudorednost proteţe kroz sve religijske sisteme i ideale. Samo se jedno propovijeda: »Budite nesebiĉni. Ljubite svoje bliţnje.« Jedan ĉovjek dodaje, »Jer tako je zapovjedio Jehova.« »Alah«, viĉe Muhamed. Treći pak kazuje, »Isus.« Ako je to bila jedino Jehovina zapovijed, kako je do nje moglo doći u onih koji nikada nisu za njega ĉuli? Ako je Isus bio jedini koji je tako zapovjedio, kako je takvu zapovijed mogao dobiti onaj koji nikad nije ĉuo za Isusa? Ako je to bio samo Višnu, kako su je Ţidovi mogli dobiti, koji tog gospodina nikada nisu upoznali? Postoji drugi izvor, uzvišeniji od svih. Gdje je? U vjeĉnom hramu boga, u dušama svih bića, od najniţeg do najuzvišenijeg. Tamo je on — beskrajna nesebiĉnost, beskrajna ţrtva, beskrajna prisila, da bi se vratio sjedinjenju. Kako se ĉini, mi smo podijeljeni, ograniĉeni zbog našeg neznanja i naše neukosti, i postali smo mala gĊa ta i ta i mali gosp. taj i taj. Ali sva priroda neprestano optuţuje ovaj privid da laţe. Ja nisam taj mali ĉovjek ili mala ţena, odvojen od svih. Ja sam jedna univerzalna egzistencija. U svojoj vlastitoj veliĉanstvenosti duša se svakog trena uzdiţe i nagovještava svoju vlastitu unutrašnju boţanstvenost. Ova je vedanta posvudašnja, samo nje morate postati svjesni. Ovo mnoštvo budalastih vjerovanja i praznovjerja spreĉava nas u našem napredovanju. Uzmognemo li, odbacimo ih i shvatimo da je bog duh, da ga valja štovati u duhu i u istini. Pokušajte prestati biti materijalisti! Odbacite svu tvarnost! Poimanje boga mora uistinu biti duhovno. Sve raznolike ideje o bogu koje su manje ili više materijalistiĉke moraju nestati. Kako ĉovjek postaje sve duhovniji, mora odbaciti sva takva poimanja i ostaviti ih za sobom. Uistinu, u svakoj je zemlji uvijek postojala nekolicina onih koji su bili dovoljno snaţni da odbace svu tvar i stanu pod blistavo svjetlo, štujući duh duhom. Proširi li se vedanta — ova svjesna spoznaja da je sve jedan duh — ĉitavo će ĉovjeĉanstvo postati duhovno. No je li to moguće? Ne znam. Niti za tisuće godina koje nadolaze. Stara praznovjerja moraju nestati. Svi ste vi zainteresirani kako spasiti od zaborava sva vaša praznovjerja. Zatim su tu još i ideje o bratu u obitelji, o bratu u kasti i

226

o bratu u narodu. Sve su ovo prepreke na putu ka obistinjenju vedante. Religija je religija samo malobrojnima. Većina onih koji su djelovali na polju religije širom svijeta uistinu su bili politiĉki radnici. Takva je bila povijest ljudskog roda. Ljudi su rijetko pokušavali ţivjeti u skladu s istinom, bez kompromisa. Oduvijek su štovali boga zvanog društvo. Silno su se trudili odrţati ono u što su vjerovale mase — njihova praznovjerja, njihove slabosti. Oni nisu pokušavali pobijediti prirodu, već se njoj prilagoditi, i ništa više. PoĊite u Indiju i propovijedajte novu vjeru — nitko vas neće slušati. Ali kaţete li im da je to iz Veda, reći će: »To je dobro!« Ja ovdje propovijedam ovaj nauk, a vi — koliko vas me shvaća ozbiljno? No istina je ovdje posvuda, i ja vam je moram reći. Postoji i druga strana ovog pitanja. Svatko kazuje da ne mogu svi obistiniti najuzvišeniju, proĉišćenu istinu odjednom, već da se ljude k njoj mora voditi postepeno, putem štovanja, molitve i drugih uplivnih religijskih vjeţbi. Nisam siguran da li je to pravilna metoda ili nije. U Indiji ja djelujem na oba naĉina. U Kalikati imam sve te kipove i hramove — u ime boga i Veda, Biblije i Krista i Buddhe. Neka ona budu iskušana. No, u visinama Himalaja imam mjesto gdje svakako ţelim da ništa drugo ne ude osim proĉišćene istine. Tamo ţelim razraditi ovu ideju o kojoj sam vam danas govorio. Svrha je vjeţbati one koji tragaju za istinom, te odgajati djecu bez straha i bez praznovjerja. Oni neće slušati o Kristovima, Buddhama, Šivama i Višnuima — ni o ĉemu od toga. Od samoga poĉetka oni će uĉiti kako stajati na vlastitim nogama. Od malih nogu oni će uĉiti da je bog duh, te da ga valja štovati u duhu i u istini. Na svakoga valja gledati kao na duh. U tome je ideal. Ne znam kakav će biti uspjeh. Danas propovijedam stvar koja mi se sviĊa. Ţelio bih da sam bio odgajan posvema u tome, bez svih tih dualistiĉkih praznovjerja. Ponekad se slaţem da u dualistiĉkoj metodi postoji nešto dobro — ona pomaţe mnogima koji su slabi. Ako ĉovjek ţeli da mu pokaţete polarnu zvijezdu, pokaţite mu najprije sjajnu zvijezdu pored nje, zatim manje sjajnu zvijezdu, zatim nejasnu zvijezdu, te naposljetku polarnu zvijezdu. Ovaj će mu proces olakšati da je opazi. Sve raznolike vjeţbe, Biblije i bogovi, nisu ništa drugo doli rudimenti religije, djeĉji vrtići religije. Ali tada razmišljam i o drugoj strani. Koliko će dugo svijet morati ĉekati da dosegne istinu ako slijedi ovaj polagani, postepeni proces? Koliko dugo? Postoji li jamstvo da će u znatnoj mjeri i uspjeti? Do sada ne. Naposljetku, postepena ili ne postepena, lagana ili

227

ne, za slabe, nije li dualistiĉka metoda zasnovana na laţi? Nisu li sve moćne religijske vjeţbe ĉesto oslabljujuće i stoga pogrešne? One su zasnovane na pogrešnoj ideji, pogrešnom ĉovjekovom gledištu. Da li bi dvije pogrešne stvari mogle ĉiniti jednu ispravnu? Bi li laţ mogla postati istina? Bi li tama mogla postati svjetlo? Krist je rekao: »Ja i moj otac smo jedno.« Vi to ponavljate. Pa ipak to nije pomoglo ĉovjeĉanstvu. U tisuću i devet stotina godina ljudi nisu shvatili ovu izreku. Oni Krista doţivljavaju kao spasitelja ĉovjeĉanstva. On je bog, a mi smo crvi! Sliĉno je tome i u Indiji. U svakoj je zemlji ova vrsta vjerovanja srţ svake sljedbe. Tisuće i tisuće godina milijuni su ljudi širom svijeta bili pouĉavani da štuju boga svijeta, utjelovljenja, spasitelje i proroke. Bili su pouĉavani tome da sebe smatraju bespomoćnim, bijednim stvorenjima, te da njihovo spasenje ovisi o milosti neke osobe ili nekih osoba. Nesumnjivo u takvim vjerovanjima postoje i mnoge ĉudesne stvari. Ali i na svojem vrhuncu, ona su samo djeĉji vrtići religije, i vrlo su malo pomogla. Ljudi su još uvijek opĉinjeni prezrenim poniţenjem. No ipak, postoje i snaţne duše koje će savladati ovaj privid. Dolazi trenutak kada će uzvišeni ljudi ustati i odbaciti sve ove djeĉje vrtiće religije, oţivjeti i osnaţiti istinsku religiju, štovanje duha duhom. (VIII. 122—34, 138-41) BILJEŠKE 1. Katha Upanišad, 2.2.9. 2. Robert Ingersoll (1833—1899).

228

GLOSARIJ advaita — nedvojnost. Naziv škole vedanta filozofije koja nauĉava jedinstvo boga, duše i univerzuma. Glavni su predstavnici advaita vedante Gaudapada i Šankara. Ahriman — ime zloduha zoroastrijske vjerske tradicije koji je odgovoran za sve zlo u svijetu. Ahura Mazda — ime boţanstva zoroastrijske vjerske tradicije koje je odgovorno za sve dobro u svijetu Arjuna — jedan od pet Pandava vladara i slavni junak indijskog epa Mahabharata. Na bojnom polju, neposredno pred poĉetak rata Kurukšetra nauk je Bhagavad Gite Arjuni izloţio Sri Krišna asana — stav, drţanje tijela atman — sopstvo ili duša. Oznaĉava i vrhovno sopstvo koje je, u skladu s advaita vedantom, istovjetno s individualnom dušom, avatarah — otjelotvorenje, inkarnacija boga avidva — neznanje, kozmiĉko ili individualno, koje je odgovorno za neshvaćanje stvarnosti. Belur — selo u kojem je smješteno sjedište Ramakršna Math i pokreta misije. Nalazi se na otprilike 4 milje sjeverno od Calcutte, na drugoj obali Gangesa. Bhagavad Gita — lit., »Pjesma o boţanstvu«. Jedno od najznaĉajnijih djela vedantinske filozofije, Bhagavad Gita ili, skraćeno, Gita, sastoji se od nauĉavanja Sri Krišne, upućenog Arjuni, o naĉinu obistinjenja boga tokom vršenja ţivotnih duţnosti. Osamnaest poglavlja ovog djela predstavljaju dio indijskog epa Mahabharate. bhakti — privrţenost bogu bhakti yoga — put privrţenosti. Jedna od ĉetiriju glavnih yoga ili puteva sjedinjenja s bogom Bhartrihari — kralj drevne Indije koji se odrekao prijestolja kako bi vodio redovniĉki ţivot. Postao je poznat sanskrtski pjesnik i filozof. Bhišma — jedan od velikih junaka indijskog epa Mahabharata, glasovit po svojoj odanosti istini.

229

Brahma — bog kao stvaralac univerzuma. Prvo boţanstvo hinduskog trojstva, od kojeg su druga dva Višnu i Šiva. brahma sutre — autoritarna rasprava vedantinske filozofije, pripisana Vjasi. Putem dokaza brahma sutre tumaĉe duhovna iskustva opisana u Upanišadama. brahmaloka — podruĉje Brahme, koje pribliţno odgovara najvišem nebeskom carstvu dualistiĉkih vjerskih tradicija, u kojem nakon smrti obitavaju duhovno usavršene duše. brahman — apsolut. Vrhovna stvarnost advaita vedante brahmano — pripadnik svećeniĉke kaste, najviše kaste hinduske zajednice Brahmo samaj — socijalno-religijski reformistiĉki pokret Indije kojeg je utemeljio raja Rammohan Rov (1774. – 1833.) Buddha — lit., »prosvijetljeni«. Naziv se posebice odnosi na Gautama Buddhu, oko 6. stoljeća pr. n. e. RoĊen kao princ Siddhattha, na podruĉju današnjeg Nepala, odrekao se svjetovnih uţitaka kako bi postao jedan od najvećih duhovnih uĉitelja svih vremena i utemeljitelj buddhizma. buddhi — odredujuća moć uma koja donosi odluke. Ponekad se prevodi i kao »intelekt«. ćittam — misaona svijest. Dio unutarnjeg organa koji predstavlja riznicu pamćenja ili, pak, koji traga za predmetima uţitka. ćittam vritti — strujanje misli uma, prouzrokovano ţudnjama Dakšinesvar — selo na Gangesu, otprilike pet milja sjeverno od Calcutte. Većinu je svog ţivota Sri Ramakršna proveo u Dakšinesvaru. dama — zatomljivanje djelatnosti osjetnih organa za sve predmete osjeta demonska priroda — ĉovjek je demonske prirode razvratan, poroĉan, laţljiv, pohotan, ĉastohlepan, ohol, proţet licemjerjem, taštinom i osornošću. Detaljnije vidi šesnaesto poglavlje Bhagavad Gite Devas — boţanstva hinduske mitologije dharana — koncentracija paţnje. Šesti od osam stupnjeva rada yoge i stadij u procesu meditacije. Dharana je stadij usredotoĉenja uma na toĉku ili predmet. dhvana — meditacija ili produbljena koncentracija. Dhyanu, sedmi od osam stupnjeva raĊa yoge Patanjali odreĊuje kao »neprekinuto strujanje misli, usmjereno predmetu koncentracije«.

230

Drona — junak indijskog epa Mahabharata, slavni uĉitelj ratnih vještina Durvodhana — najstariji od Kaurava vladara koji je naumio prijevarom preoteti kraljevinu koja po pravu pripada njegovim roĊacima Pandava. Povijest njihove zavade i rata koji je otuda proizašao, opisana je u znamenitom indijskom epu Mahabharata. Danaka, kralj — uzorni kralj hinduske mitologije koji je, utvrĊen u spoznaji brahmana, ipak ostao u svijetu, vršeći svoje kraljevske duţnosti. divah — lit., »ţivo biće«. Individualna duša koja je, u svojoj biti, jedinstvena s univerzalnom dušom, divanmukta — onaj koji je dosegao osloboĊenje za ţivota u tijelu divanmukti — stanje osloboĊenja za ţivota u tijelu Ganapatva — poklonik Ganapate, tj., bog kao uklonitelj svih zapreka Gita — vidi Bhagavad Gita guru — duhovni uĉitelj. Gu znaĉi tama, a ru razoritelj. Onaj koji razara tamu ili neznanje uĉenika je guru. Išta — izabrano boţanstvo. Onaj aspekt personalnog boga o kojem štovalac meditira kako bi postigao prosvjećenje. Išvara — Bog sa svim svojim atributima. Personalni bog jnana kanda — filozofski ili spoznajni ulomak Veda. Odnosi se posebice na Upanišade. jnana yoga — put spoznaje i razlikovanja. Jedna od ĉetiriju glavnih yoga ili puta sjedinjenja s bogom karma — djelovanje koje ĉiniocu donosi rezultate ili, pak, koje je posljedica njegovih prethodnih djela. TakoĊer, ţrtvene radnje koje su propisane svetim spisima karma-yoga — put nesebiĉnog djelovanja. Jedna od ĉetiriju glavnih yoga ili puteva sjedinjenja s bogom Krišna — jedno od najštovanijih otjelovljenja ili boţjih inkarnacija u hinduizmu. Sri Krišna je svom prijatelju Arjuni objavio poruku Bhagavad Gite na bojnom polju Kurukšetra. manas — moć sumnje i htijenja. Ponekad se prevodi i kao »um«, mantra — sveta rijeĉ, stih ili vedska himna. TakoĊer, ime boga koje guru nadijeva uĉeniku u vrijeme inicijacije,

231

mantra — drašta — lit., »prorok mantra«. Odnosi se posebice na rišije drevne Indije kojima su himne i molitve Veda objavljene u njihovim meditacijama, maya — termin vedantinske filozofije koji oznaĉava neznanje što zamućuje viĊenje stvarnosti. TakoĊer, kozmiĉka opsjena zbog koje se jedno pojavljuje kao mnoštvo, apsolut kao relativan. Rijeĉ se koristi i za iskaz vezanosti, mayavadin — osoba koja vjeruje da je svijet igra nestvarne maye, te da se za nju ne valja vezivati. Mayavati — vedantinsko središte u Himalayama, osnovano 1899. od. na poticaj Svami Vivekanande. Rijeĉ je o sjedištu Advaita Ašrama, ogranku Ramakršna reda, te uredništvu ĉasopisa Prabuddha Bharala. mokšah — isto što i mukti mukti — osloboĊenje od karme i kruga roĊenja, smrti i ponovnog roĊenja posredstvom sjedinjenja s bogom ili spoznaje vrhovne stvarnosti. Mukti je cilj duhovne vjeţbe. mumukšutra — snaţna ţudnja za osloboĊenjem Narada — veliki mudrac i štovalac boga, spomenut u hinduskim svetim spisima nirvanam — krajnje udubljivanje u brahmana ili sveproţimajuću stvarnost posredstvom ukinuća individualnog jastva, ţudnje i sklonosti. Oznaĉava i osloboĊenje, nirvikalpa samadhi — najviše stanje samadhija u kojem onaj koji meditira ostvaruje posvemašnje jedinstvo s brahmanom ništha — postojana, nepokolebljiva odanost bogu ili idealu nityanitya — viveka — razlikovanje stvarnog i nestvarnog, kao što je to stav u skladu s kojim je samo brahman stvaran, dok su sve druge stvari u ovom svijetu nestvarne Nivedita, sestra — Margaret Noble (1867. – 1911.). Irska sljedbenica Svami Vivekanande koja je svoj ţivot posvetila radu za dobrobit Indije. niyama — obuzdavanje uma. Drugi od osam stupnjeva raĊa yoge om — u pisanoj se formi ponekad pojavljuje kao aum. Najsvetija rijeĉ Veda. Predstavlja simbol za personalno boţanstvo i apsolut. osvjedoĉeni advaitist — vidi osvjedoĉeni monist osvjedoĉeni monist — sljedbenik »osvjedoĉenog monizma«, škole vedante koju je utemeljio RamanuĊa. U skladu s postavkama ove škole, duša i priroda predstavljaju modalne oblike brahmana, dok je individualna duša dio brahmana.

232

para-bhakti — najviša ljubav prema bogu koju karakterizira posvemašnja nesebiĉnost Patandali — tvorac Yoga sutrii utemeljitelj yoga sistema, jednog od šest sistema ortodoksne hinduske filozofije koji raspravlja o ovladavanju umom, koncentraciji paţnje, meditaciji, itd. personalno boţanstvo — boţanstvo sa svim svojim atributima kao opreka impersonalnom apsolutu. Bog kao tvorac, zaštitnik i razoritelj kozmosa kojem se vjernici klanjaju i štuju ga Prahlada — sin demonskog kralja, Hiranyakašipu i veliki štovatelj Višnua ĉiji je ţivot opisan u hinduskoj mitologiji. Unatoĉ stalnim pritiscima svog oca zbog svoje poboţnosti, Prahlada je ostao postojan u svojoj ljubavi prema Višnuu. Višnu se ukazao u obliku ĉovjeka-lava, te ubio Prahladinog oca. prana — ţivotni dah koji odrţava ţivot u fiziĉkom tijelu. TakoĊer, prvobitna energija ili snaga ĉije su manifestacije ostale fiziĉke snage pranayama — ovladavanje ţivotnom energijom posredstvom provoĊenja vjeţbi disanja. Ĉetvrti od osam stupnjeva raĊa yoge pratyahara — povlaĉenje uma od osjetilnih objekata. Peti od osam stupnjeva raĊa yoge pratvakša — neposredno opaţanje ili predstavljanje purušah — lit., »ĉovjek«. Termin sahkhva filozofije koji oznaĉava osnov individualne svijesti. U vedanti ovom je rijeĉju oznaĉeno sopstvo ili atman. raĊa yoga — jedna od ĉetiriju glavnih yoga ili puta sjedinjenja s boţanstvom. RaĊa yogu je izloţio Patandali u Yoga sutrama u kojima je istaknuto ovladavanje sabranošću uma i meditacijom koja vodi samadhiju. raĊaš — princip djelovanja ili nespokojnosti. Jedna od triju zna ki koje obuhvaćaju kozmos uma i tvari. Vidi i sattva i tamas raĊasika — onaj ĉija je priroda obiljeţena svojstvima rajasa Ramakrišna, Sri — 1836. - 1886. Krist Indije ĉiji je ţivot nadahnuo modernu renesansu vedante. Nakon provoĊenja intenzivne i duhovne discipline i ostvarenja jedinstva s bogom posredstvom razliĉitih puteva unutar hinduizma, kao i kršćanstva i islama Sri Ramakrišna je ustvrdio: »Koliko vjera, toliko i puteva« Ramakrišna Math i Misija — dvojaka institucija, osnovana u ime Sri Ramakrišne (1836. - 1886). Jezgru Math (lit., samostan) utemeljio je sam Sri Ramakrišna, dok je misiju (filantropsko podruĉje djelovanja) osnovao Svami Vivekananda 1897. god.

233

Posvuda u svijetu postoje na stotine ogranaka Ramakrišna reda, ukljuĉujući tu i 12 u SAD. Rig Veda — jedna od ĉetiriju Veda. Vede su najsvetiji spisi Hindus i vrhovni autoritet hinduske religije i filozofije. Preostale su tri Vede Jajur veda, Sama veda i Atharva veda. riši — prorok istine kojem je objavljena mudrost Veda. TakoĊer, opći naziv za sveca ili isposnika samadhana — neprekidna sabranost uma, usredotoĉena na sopstvo samadhi — nadsvjesno stanje u kojem ĉovjek doţivljava svoju istovjetnost s vrhunskom stvarnošću. U skladu s PatanĊalijem, rijeĉ je o stanju u kojem »istinska priroda objekta sjaji neiskrivljena umom onoga koji opaţa«. samhita — odlomak Veda koji sadrţi himne i molitve, korištene tokom ţrtvovanja samsara — odnosna rijeĉ. TakoĊer, neminovni krug roĊenja, smrti i ponovnog roĊenja ĉiji je subjekt ĉovjek onoliko dugo koliko ostaje neupućen u svoju istovjetnost s brahmanom samskara — utisak ili sklonost u umu ĉovjeka, stvoren kao posljedica djelovanja ili misli. Sveukupnost ĉovjekovih samskara, ukljuĉujući tu i one iz prethodnih roĊenja, oblikuju njegov karakter. sanatana dharma — dosl., »vjeĉna religija«. Religija Hindusa koju su izloţili rišiji Veda sankhya — jedan od šest sistema hinduske filozofije, pripisan mudracu Kapili. Kozmologija je sankhve vrlo sistematiĉna. U njoj je razloţen naĉin na koji je stvaranje proisteklo iz sjedinjenja Puruše (svijesti) i Prakriti (tvari). sannyasa — redovniĉki ţivot sannyasin — redovnik. Onaj koji je primio zavjete sannvase sat-ćit-ananda — vidi satćitananda satćitananda, takoĊer i sat-ćit-ananda — apsolutna egzistencija, apsolutna svijest i apsolutno blaţenstvo. Izraz oznaĉuje Brahmana, vrhunsku stvarnost. sattvah — princip spokojnosti i proĉišćenja. Jedna od triju znaĉajki koje obuhvaćaju kozmos uma i tvari. Vidi i radas i tamas sattvika — onaj ĉija je priroda obiljeţena svojstvima sattve Saura — poklonik Surve; bog predoĉen kao sunce

234

soham — dosl., »Ja sam On«. Rijeĉ koju ponavljaju sljedbenici advaita vedante kako bi se podsjetili na svoju istovjetnost s brahmanom svami — ime kojim se oslovljava hinduski redovnik šaivite — poklonik Šive šakta — poklonik šakti, bog kao majka kozmosa sama - disciplina uma koja obustavlja teţnje za svjetovnim uţicima Śankara, takoĊer i Śankaraćarya — 688. - 720. Jedan od najvećih svetaca i filozofa Indije, te najistaknutiji predstavnik advaita vedante Śankaraćarya — vidi Śankara śastra — sveti spisi, posvećene knjige ili kodeks zakona Šiva — Bog kao razoritelj kozmosa. Treće boţanstvo hinduskog trojstva od kojeg su druga dva Brahma i Višnu. Štovan je i kao vrhunska stvarnost. Ilšivoham — dosl., »Ja sam Šiva«. Rijeĉ koju ponavljaju sljedbenici advaita vedante kako bi se podsjetili na svoju istovjetnost s brahmanom. Ilšraddha — vjerovanje u istine svetih spisa i nauĉavanje gurua šramana — buddhistiĉki redovnik šruti — znanje koje je nauĉeno ĉuvenjem, tj. Vede Šuka — sin Vyase i pripovjedaĉ Šrimad Bhagavatam. Smatran je uzornim redovnikom Indije. tamas — princip pasivnosti ili tromosti. Jedna od triju znaĉajki koje obuhvaćaju kozmos uma i tvari. Vidi i raĊas i sattvah tamasika — onaj ĉija je priroda obiljeţena svojstvima tamasa tapas — strogost ili duhovna disciplina Tat tvam asi — dosl., »To ti jesi«. Sveta izreka Veda kojom je izraţena istovjetnost individualnog i vrhovnog sopstva titikša — podnošenje toplote i hladnoće, zadovoljstva i boli, dobitaka i gubitaka, te ostalih parova suprotnosti triputibheda — tri diobe, tj. onaj koji zna — znanje — ono što se moţe znati ili onaj koji meditira — meditacija — predmet meditacije, što postaje sjedinjeno u vrijeme nirvikalpa samadhija Turivananda, Svami — 1863. - 1922. Redovniĉki uĉenik Sri Ramakrišne. U Sjedinjene je Ameriĉke Drţave došao 1899. godine zajedno sa Svami

235

Vivekanandom, te se neposredno nakon osnutka Santi ašrama povukao u San Antonio Vallev u sjevernoj Kaliforniji. U Indiju se vratio 1902. godine. Upanišade — sveti spisi koji obuhvaćaju filozofijske aspekte Veda. Upanišade su većinom posvećene spoznaji boga i zapisivanju duhovnih iskustava mudraca drevne Indije. Postoji otprilike stotinu i osam upanišada od kojih se jedanaest smatraju starijim. uparati — djelatnost uma koja zadrţava zatomljene organe od ponovnog vraćanja predmetima osjetila vairagya — odricanje, bestrasnost spram svijeta Vaišnavite — poklonik Višnua, posebice u jednom od njegovih otjelovljenja kao Rama, Krišna ili Ćaitanya Varanasi — sveti grad na Gangesu u sjevernom centralnom dijelu Indije. Vjeruje se da svatko tko ondje umre neumitno postiţe osloboĊenje, te se ne mora ponovno roditi. Grad je poznat i kao Benaras, Benares ili Kaši. Vedanta — dosl., »kraj Veda«. Jedan od šest sistema ortodoksne hinduske filozofije koji se ponajvećma zasniva na nauku Upanišada, Bhagavad Gite i Brahma sutri. Vede — najsvetiji spisi Hindusa i vrhovni autoritet hinduske religije i filozofije. Ĉetiri su Vede Rig veda, Sama veda, Jajur veda i Atharva veda. vidya — znanje. TakoĊer, znanje koje vodi obistinjenju vrhunske stvarnosti. Virešvar Šiva — aspekt Šive, štovan u Varanasiju. Virešvar doslovce znaĉi »bog junaka«. Višnu — bog kao zaštitnik kozmosa. Drugo boţanstvo hinduskog trojstva od kojeg su druga dva Brahma i Šiva. Štovan je i kao vrhovna stvarnost, vivartavada — pojavljivanje objekta kao neĉeg drugog bez njegove prethodne preobrazbe, kao što uţe stvara opsjenu zmije u tami. viveka — razlikovanje stvarnog i nestvarnog vritti — strujanje misli u umu Vyasa — glasoviti mudrac koji je svrstao Vede u njihovoj današnjoj formi. On je i autor Mahabharate, Brahma sutri, Šrimad Bhagavatam i ostalih purana. Yama — bog smrti u hinduskoj mitologiji. — dosl., samoovladavanje. Prvi od osam stupnjeva raĊa yoge. Yoga — sjedinjenje individualne i vrhunske duše. TakoĊer, disciplina kojom se postiţe takvo sjedinjenje. Yoga sistem filozofije, pripisan Patandaliju, jedan je od šest

236

sistema ortodoksne hinduske filozofije, te je posvećen obistinjenju istine posredstvom koncentracije, meditacije, itd. Yudhišthira — najstariji od pet Pandava vladara ĉiju su kraljevinu prevarom preoteli njihovi roĊaci Kaurave. Povijest njihove zavade i rata koji je otuda proizašao opisana je u znamenitom indijskom epu Mahabharata.

237