VANJA SPIRIN Hrvatski Mitovi i Legende

[email protected]

[email protected]

[email protected]

HRVATSKI MITOVI I LEGENDE PRIČE O BOGOVIMA TEKST VANJA SPIRIN IDEJA I ILUSTRACIJE ROMAN MARKUŠ

Izdavač: “PEGAZ” d.d. Ilica 26, Zagreb Za izdavača: Ankica Kutle Glavni urednik Jadranka Conrad Redakcija Jadranka Conrad, Branislav Galevski, Lidija Ivšak, Ankica Kutle, Roman Markuš, Nada Raše, Vanja Spirin, Ante Zorić Ideja i ilustracije Roman Markuš Autor teksta: Vanja Spirin Idejno likovno rješenje, oprema i obrada Markus Studio d.o.o. B.Magovca 16a, Zagreb Electronic by Petasatus

[email protected]

PREDGOVOR

O

va je knjiga prvi pokušaj da se mitovi, legende i priče najranijih stanovnika hrvatske zemlje predstave čitatelju na jasan, jednostavan i, nadam se, razumljiv i zanimljiv način. Ona, naravno, nema pretenzija biti znanstvenom knjigom, iako se u potpunosti temelji na motivima "Hrvatske mitologije" doktora Nikole Sučića, objavljene davne 1943. godine. Doktor Sučić uspio je hrvatsku mitologiju rasplesti iz zamršenog konteksta staroslavenske mitologije i dati joj samostalno mjesto uz ostale svjetske mitologije. No, sama činjenica da je hrvatska mitologija objavljena u bibiloteci "Psihologija i psihopatologija čovječanstva", svrstava ju van sustava redovne literarne, kulturne i civilizacijske povijesti našeg naroda. Osim toga, knjiga je fragmentarna, mnogo toga je nedorečeno i neobjašnjeno, a likovi ostaju izolirani i nedefinirani. Naša je ţelja ponovno oţivjeti hrvatsku mitologiju, upoznati čitatelje s njezinim bogovima, divovima, vilama, čovuljcima, palčićima, malčićima, zlim maljuzima i ostalim fantastičnim bićima, kao i s prvim ljudima - Sunčevim ratnicima i njihovim moćnim ţrecima...

[email protected]

Da bismo u tome uspjeli, morali smo se posluţiti ne samo znanstvenim izvorima već i maštom autora koja je popunila praznine, dodala sjaja, iskričavosti i boje okrhnutim i polovičnim arhetipskim likovima i situacijama. Nadam se, meĎutim, da smo uspjeli očuvati i prikazati otvoreni, hrabri, hedonistički i, u suštini, protejski duh starih Hrvata koji prosijava kroz mitologiju u kojoj se već značajno miješaju paganske i kršćanske teme. To se osobito vidi u oštroj dihotomiji dobra i zla: svijetlog i stvaralačkog svijeta nebeskih bogova i mračnog, neumoljivo zlog donjeg svijeta. Tako, priča o našim dalekim precima nije samo romantična bajka, već i saga o krvavim sukobima, osveti i okrutnosti. Evo, dakle, pustolovina naših dobrih i zlih bogova svijetlih junaka i prelijepih im djeva, mudrih ţreca, luĎaka, ljubavnika i magičnih bića koja su nestala s našeg svijeta kada smo ga počeli razumijevati.

[email protected]

Urednik

[email protected]

[email protected]

SEOBA SUNČEVA NARODA

U

vremena sakrivena tminom prošlosti ţivio je narod snaţnih, junačnih muţeva i prelijepih ţena. Bili su oni nepobjedivi ratnici prokušani kako u mnogim bojevima sa stranim zavojevačima, tako i s protivnicima koji nisu bili od ovoga svijeta. Njihove ţene, premda ljupke kao vile, očiju blistavih poput zmajskih dragulja, znale su katkad i same, u slučaju velike opasnosti ili borbe s brojnijim neprijateljem, uzeti u ruke britki mač ili bojno koplje i stati rame uz rame sa svojim vitezovima. U ta davna vremena često se ratovalo i ljudski je ţivot bio u opasnosti i od ljudi i od tada još divljih i neukroćenih prirodnih elemenata. Voljeli su ţivot ispunjen udobnostima i trudili se da im takav i bude, ţiveći svaki dan kao da im je posljednji, ravnajući se po staroj izreci: Svatko umire, ali rijetko tko stvarno ţivi. Uţivali su u jelu, piću i Ijubavi što su više mogli, jer, bijući ratnički narod, nikad nisu znali hoće li iz neke od čestih bitaka izvući ţivu glavu. Ţreci, njihovi svećenici, govorili su im da će ţiveći na taj način navući bijes bogova, ali ta njihova upozorenja rijetko su imala nekog stvarnog odjeka u dušama ratnika, jer, kao što se znalo, i njihovi su bogovi ţivjeli sličnim ţivotom i nitko u tome nije vidio neko zlo. Omiljena zabava bio im je lov, a najdraţi ulov sočan vepar, ukusna srna ili košuta pripravljena na stari način, začinjena mirisnim travama i premazana smrekinim medom.

[email protected]

[email protected]

Porijetko bi odlazili u lov na bizone i dabrove koji su tada još nastanjivali područje njihove pradomovine, jer su i tada to bile rijetke ţivotinje koje se posebno štovalo. U lov su često išle i ţene i bile su poznate po vještu rukovanju lukom i strijelom koji im bijahu omiljeno oruţje. Lukovi naših starih bili su cijenjeno i vrlo vrijedno oruţje, prava umjetnička djela izraĎena od drveta koje nikad nije trunulo - otrovnih tisovih grana. Zbog drevne legende o tisovu otrovu smatrano je smrtonosnim po samoj svojoj prirodi jer se u njemu nalazi moćna čarolija prokletih duša. Od drugog oruţja koristili su još bojna i lovačka koplja, buzdovane i mačeve nadaleko znane po kvaliteti i ljepoti izrade. Tajna visoko vrijednog čelika, uzeta od bogova i čovuljaka, podzemnih patuljastih kovača, čuvana je bolje od blaga kraljevskih riznica. Štovanje čelika bilo je uobičajeno a zakon je kazivao da će onaj tko tajnu oda nekom strancu, biti pogubljen, proklet za sva vremena i spaljen, a pepeo mu bačen u rijeku tako da mu duša, razasuta na sve strane, nikad ne uţije dom drveta. Narod toliko sklon udobnostima, posvećivao je mnogo truda i vremena i lijepom odijevanju. Ljeti su ţene nosile prozračne naljine satkane od tkanina dobavljenib iz dalekib zemalja, a muškarci udobne široke blače i rino vezene košulje. Zimi bi obuvali visoke čizme i odjevali koţne blače i plašteve najčešće zemljane boje, satkane od plemenitib sukana ukrašenin bogatim vezenim obrubom. Budući da su bili strastveni lovci, gotovo svaki zimski odje\Tii predmet imao je neki dodatak ili ukras od krzna, a ţene su znale nositi i neku vrstu zimske tunike bogato podstavljene krznom kunića ili vidre.

Obitavali su u udaljenim krajevima, prostranim ravnicama podno visokog gorja prefcrivenog gustim bjelogoričnim šumama. Borili - e protiv napada stranib naroda, a kad nije bilo i, uzgajali su stoku, obraĎivali zemlju i ţivjeli mimo i u srazmjernoj udobnosti, prireĎujući gozbe pos\rećene kako sjećanju na slavne dogadaje iz aavnib vremena, tako i moćnim bogovima i prirodnim mijenama uzrokovanim njibovim utjecajem. Vesele i vedre ćudi, Sunčev je narod često .Kovao, a medovina i rujno vino tekli bi potocima, dok bi zvuci gozbe, pjesme i plesa odjekivali prostranim šumama i lugovima dugo u noč. Kao ţrtve bogovima, ţreci su prinosili stoku i usjeve, a u slučaju teške nepogode ili rata, i ljude, najčešće razbojnike ili ratne zarobljenike. Mnogi su bogovi bili predmet njihova štovanja, a najveći i najmoćniji od njih bio je Svarog, zvan još Svarun ili Stari Vid, prapočelo i tvorac neba i zemlje, oličenje časti i pravde. Njegova suprotnost i neprijatelj bio je Crnobog, sila mraka, patnje i nedaće, utjelovljeno zlo, moćno toliko da je u davnim vremenima svijet uvijek bio u opasnosti od remećenja ravnoteţe u prirodi i pada u eru mraka i patnje. Svarog je, premda dobroćudne i blage prirode, znao Crnom stati na kraj, jer kad bi gospodar tame krenuo sa svojim rabotama, on bi, od kako je svijeta i vijeka, snagom svog boţanskog bijesa suzbijao njegovo djelovanje. Kao štovatelji sunca i sunčeva boţanstva, najmlaĎeg Svarogova sina Svantevida, zvani su štićenici staroga boga Sunčevim ratnicima,

[email protected]

[email protected]

imenom koje je kod drugih ratničkih naroda izazivalo strah i poštovanje, jer malo je bilo ratnika koji bi se s njima mogli mjeriti u smionosti i vještini ratovanja. Sunce koje je stvorio Svarog, a čije je boţanstvo bio najmlaĎi i najmiliji njegov sin, imalo je zelena dvojnika, djelo Crnoboga koji ga je stvorio tek da napakosti Starom Vidu, ponesen jalovom nadom da će ratnici štovati i njegovo sunce i da će na taj način porasti njegov utjecaj na zemlji. Ratnici, koji su bili u stalnom dodiru sa svijetlim boţanstvima, a naročito njibovi ţreci, zazirali su od zelenog sunca jer su znali da se iza tog čudnog, zastrašujućeg nebeskog tijela krije sam Gospodar tamne strane. Posebice ih je jezom ispunjavala pojava vezana uz prvo pojavljivanje zelenog sunca: naime, na nekim magičnim mjestima, danas znanim tek najupućenijim poznavaocima, kada bi ljudska sjena, nastala svjetlom zelenog sunca, pala na tlo, stvorila bi u utrobi zemlje ţive sjene, avetinjska bića velikih magičnih moći. Ta stvorenja, sazdana od ţive sjene, znala su ući u san čovjeka i bezmjerno ga mučiti, a ponekad ga, ako je čovjek bio star ili bolestan, otjerati u ludilo i samo su se najmoćniji ţreci znali boriti protiv naroda sjena i povremeno čak koju od njih za sva vremena protjerati sa zemlje. I danas se zna naći neka od njih, ali ipak vrlo rijetko.

Priča se da meĎu njima postoji i jedna dobra sjena, ali o tome će kasnije biti govora. Zbog pojave tih mračnih i neugodnih stvorenja, kao i zbog njegove čudne i ncprirodne svjetlosti, ljudi su zeleno sunce, taj poklon gospodara tame, mrzili i prezirali. Vrijeme je prolazilo, a zeleno sunce nije steklo niti jednog poštovatelja meĎu ljudskim bićima. Crnobog, bijesan zbog neuspjela pokušaja utjecaja na ljude, odluči srušiti sunce, tako da bude uzrokom njihove propasti kad već nije postalo predmetom oboţavanja. Tu je odluku svojim nadzemaljskim čulima osjetila Svarogova sluţbenica, vatrena ptica Alemperka, stanovnica krošnje Drveta svijeta poznata po moći čitanja misli, te obavijestila staro boţanstvo o podlom naumu vladara tamne strane. Svarog je, zabrinut za sudbinu svojih štićenika, hitro poslao vile sanjarice da obavijeste njegove usnule miljenike o nadolazećoj opasnosti. Poručio im je preko tih divnih djevojaka, prozračnih kao jutarnja magla da, što je prije moguće uzmu ono najpotrebnije i izbjegnu pogibelji. U snove Sunčevih ratnika poslaše vile slike razaranja i propasti koja se sprema izlaskom novog dana. Žreci su, probudivši se, uzbunili tada još ne vrlo brojan narod sunčevih ratnika i oni se pripremiše za odlazak, osjećajući opasnost koja se poput tamnih krila nadvila nad njima. Ratnici i druţice im bez pogovora su učas zbrinuli djecu, spremili nuţne stvari, odvezali stoku i, spremni za put, upitali ţrece kamo im je krenuti. Na to pitanje čak niti mudri svećenici nisu imali odgovora te zazvaše velikog Svaroga da ga upitaju za odredište svoga puta. S neba se začu grmljavina i nebo zasja neprirodnim svjetlom, a narod u strahopoštovanju pade na koljena. S crnih oblaka, okruţen bljeskom munja siĎe Stari Vid i prozbori:

[email protected]

[email protected]

- Djeco moja, dični vitezovi i zanosne gospe, vile suĎenice rekle su mi vašu sudbu, a zna se, što suĎenica veli, to ni ljudsko ni boţansko biće ne moţe promijeniti. Okrene se stari bog prema štićenicima, a pogled mu bljesne poput stotine sunaca. Ratnici i njinove djeve zakloniše rukama oči, jer samo su ţreci i vladari mogli bez opasnosti duţe gledati izravno u boga. Svarog nastavi: - Nakon dugog i napornog puta i svakojakih dogaĎaja punih misterija i junačkih čina, naići ćete na zemlju neviĎene ljepote; iza sedam gora i sedam ravnica osma je ravnica, sočna i plodna, ispresijecana širokim i dubokim rijekama bogatim ribom. Tu podignite naselja, zaorite brazde svojih njiva, othranite stoku i posijte usjeve i, koji od vas voli, neka tamo i ostane.

Iza ravnice nalazi se visoko gorje, prekriveno sjenitim gustim šumama, ponegdje pravim prašumama, podno čijih gordih i ponositih stabala vrvi ţivot prepun divljači i ljekovitog bilja, osvjeţen bistrim potocima punim ukusne ribe i rakova. Koji od vas voli, neka ostane i nastani taj gorski kraj ugodan oku i duši. Ako pak koji od vas krene još dalje i siĎe s vilovitih gora, naići će na obalu mora kakve nema pod krošnjom drveta svijeta. More je tamo plavo i bistro, bogato ribom a obala je prepuna prelijepih otoka i uvala ugoanih za stanovanje i pogodnih za uzgoj mirisnih i plemenitih vina. Tako, koji od vas doĎe do mora, neka se tamo nastani i postane ribar i moreplovac. Svarog mahne rukom i u iskričavu se sjaju pred ratnicima ukazaše slike opisanih krajeva.

[email protected]

[email protected]

- Na dugom putu koji je pred vama čekat će vas svakojake nedaće, ali borba s njima jest posao ratnika. Djeco moja, slijedite sjajnu zvijezdu i krenite! To rekavši stari bog postavi na nebeski noćni plašt mirohrane dive malu vilu koja je blistala poput zvijezde. Potom uz grmljavinu s nebesa ode ka Navu i Svitogoru, stanu bogova. Tako je narod dičnih muţeva i prelijepih im druţica krenuo slijedeći zvijezdu, uz budnu paţnju nebeskih bića i vila bojovnica, stanovnica potoka i usamljenih vrletnih gudura prepunih jeke, prijateljica junaka. Kad je Crnobog u svitanje drugog dana podigao na nebo svoje zeleno sunce, Sunčeva naroda više nije bilo u starome kraju. U silnome bijesu srušio je sunce na zemlju. NeviĎen pomor uništi sve ţivotinje i bilje, no ne naškodi ljudima koji su već dobrano poodmakli. Na mjestu gdje je palo ostala je tek spaljena pustoš i zeleno sunce, koje je i dalje svijetlilo trujući zemlju svojim opakim zemnim plamenom. I tako je zeleno sunce godinama sjalo u pustoši, sve dok ga nisu pojeli Troglava ala, koja je tako dobila moć vatre, i velika trooka zmijolika neman, zvana Jal, koja je time dobila otrov. Jedan dio zelenog sunca upio se u tlo i dodirnuo dobre čovuljke-kovače, koji su se od dodira zle tvari pretvorili u gadne i nakazne maljuge, izrazito opake ćudi. Oni su kasnije ljudima činili neviĎene pakosti, ali to jc već druga priča. Pogledajmo sada kako je sve to počelo!

[email protected]

[email protected]

S T V A R A NJ E S V I J E T A

U

početku nije bilo ničega, tek beskrajna mračna praznina nad morem, koje je počivalo na zgusnutoj sili tmine. More je bilo silno duboko i usud je odredio da samo boţansko biće moţe dosegnuti do njegova dna posuta magičnim zlatnim prahom stvaranja i iznijeti ga nad površinu. Ponad voda postojala je tek jedna stvar utkana u sveopću tminu, stapajući se s bezdanom Pramraka. Bilo je to veliko jaje, a u jajetu počivaše Svarog, boţanski tvorac, koji je okruţen silom tame eonima snivao san o postanku svijeta. Pod utjecajem ţivotnih sila u trenu boţanskog roĎenja pojavi se na ljusci jajeta pukotina i iz nje sinu osloboĎeno svjetlo koje je dotad blagotvorno okruţivalo usnulo boţanstvo. Svjetlost udari o tminu

[email protected]

[email protected]

pokrenuvši u njoj silu stvaranja, zvanu boţanskim Ţibogom, boţanstvom bez stvarna oblika, silu koja će voljom Svarogovom stvoriti tvar od koje će biti sazdan svijet. OsloboĎena u trenu Svarogova roĎenja, sila je pokrenula i ţivot u Pratmini i iz nje stvorila boga zla, oca patnje i zle kobi. Od Svarogove sjene rodio se Crnobog, sila nastala iz početne Tmine, bog koji bijaše potpuna suprotnost Starome Vidu. Kako su u početku oba boga bila tek bezoblične sile, stvorili su dvojnike, boţanska bića sazdana od tvari, od kojih je Volos, znan kao skotski bog, bio Svarogov dvojnik, golem i moćan.

Volos bijaše bog ljudskog obličja, guste brade i prekrit lakom dlakom od snaţnih nogu pa do uznosite glave koju su krasili veliki rogovi. Premda zastrašujuća obličja i katkad divljačnog ponašanja, Volos bijaše dobre ćudi, znan kao zaštitnik rogatih ţivotinja, šuma i svekolike prirode. Crnobog stvori Črta, crnu krilatu spodobu prekrivenu čekinjavom dlakom, kravljeg repa i oštrozube vučje gubice. Rastom bijaše golem a na ljudskim mu rukama, sjajile kandţe crne i oštre kao u grabeţljive zvijeri. Črt je utjelovljavao zlo,

[email protected]

tminu, nedaću i gubitak. Njegova je moć bila i boţanska, a mogao je poprimiti svakolika obličja, najčešće ono ogromna ognjenog zmaja, katkad troglavog, prekritog krljušti sjajnom poput dragulja. Zbog opake Črtove moći nad podzemnim dobrima dragulji, blago gospodara tame, znaju donositi zlu kob i nesreću. Sklon prerušavanju i svakojakim pakostima katkad, ako mu je to zbog čega bilo potrebno, znao bi Črt poprimiti oblik lijepa mladića i unijeti nemir i tugu u njeţno srce kakve naivne, mlade djevojke. Čim se u Pratmini utjelovio Črt, Svarog mu naredi da zaroni do dna mora i donese zlatni prah

od kojeg će stvoriti svijet. Črt, natjeran silom Staroga Vida, a jalan i prepreden već od iskona, ţelio je oponašati moć i boţanske vještine Svarogove, tako da je, kad je zaronio do dna mora, u gubici sačuvao nešto magičnog praha stvaranja. Uzevši od boga tmine prah, prospe ga Svarog po površini vode. Kako je davao imena stvarima, tako su one od praha i nastajale. Prvo su nastala brda i doline te se stadoše širiti u daljinu, potaknute silom stvaranja i moći boţanskog Ţiboga. Na svoje čudenje, Črt u trenu stvaranja osjeti kako mu u gubici počinje rasti prah i hitro ga ispljunu, a od toga praha nastaše bezvodne pustare, tmurne gudure, močvare i svakojaka gadna mjesta. Da bi biljni i ţivotinjski ţivot na zemlji mogao rasti, ploditi se i u obilju ţivjeti, Svarog na dnevno nebo stavi sunce, izvor ţivota, a na plašt noćnog neba postavi mjesec, tajanstvenog sunčeva brata, pokretača sila plime i plodnosti. Svaki njegov pogled na svijet stvorio bi po jednu zvijezdu koja bi nastanila nebo, prvobitno proţeto jalovom prazninom. Od odraza Svarogova lika, osvijetljena svjetlošću zvijezda i nebeskih tijela, u prvobitnom moru nastaše Vodan, moćno boţanstvo voda i vodenih stvorenja. Bijaše on snaţne graĎe i dugih kosa, oboruţan magičnim trozubom kojim je mogao upravljati morskim silama i mijenama. Malo koji od njegovih neprijatelja bi preţivio udarac tim moćnim oruţjem. Vodan je, nastavši na sličan način kao Crnobog, zauvijek zadrţao neku mračnu i ozbiljnu crtu. Iz nebeskih visina, privučena zemljinom tvari, pala je donja ljuska Prajajeta i razbila se u tisuće komada. Od svakog komada pod pogledom Ţiboga nastao je po jedan div ili divka. Od najsitnijih komadića Prajajeta nastala su malena magična stvorenja, čovuljci, malčići, palčići i patuljci.

[email protected]

Bijahu oni čuvari čarobnih tajni, obdareni duhovnim moćima. Patuljci su imali svoje kraljeve, a od njih najslavniji bijaše sitni vladar Lakatbrade Pedaljmuţa, maleno biće velike moći i ugleda, kako u podzemlju, tako i na zemlji. Osim divova i patuljaka, nastadoše i svakojaka druga stvorenja, što dobre, što loše naravi, a najprije od svih vile, koje, kao što je znano, ne moţemo nazvati niti dobrim niti lošim stvorenjima jer one nemaju ljudske poglede na dobro ili zlo. Bijabu to prvi stanovnici svijeta. Od gornje ljuske Svarogova jajeta nastalo je Drvo svijeta, krošnjati jasen, koji je rastući odvojio nebo od zemlje i stvorio sadašnji red u svijetu. U njegovoj se krošnji nalazi sveti Nav u kojem stoluje Svarog, a najmanji mu korjenčići podrastaju mračno carstvo Crnoboga. Podno krošnje stabla iz tvrde kamene ţile izvire vrelo ţive vode zvano Vrutak ţivota iz kojeg istječe Potok radosti i slijeva se u Jezero Istine po kojem plove labudovi, galebovi i ostale vodene ptice. Na jezeru se nalaze tri otoka, Otok uspomena, Otok sreće i Otok spokoja.

Otok uspomena šumovit je i proţet mekim neznanim tajanstvom. Na njemu ne postoje obale, jer gusta šuma počinje od samog dodira kopna s vodom. U šumama Otoka uspomena, kroz magle koje se provijaju izmeĎu vlaţnog raslinja, struji čudna sila koja tjera namjernika da, okruţen silinom sočne ţivuće prirode, osjeti mir, sjedne uz kakav šumski potok i porazmisli o svom bivšem i sadašnjem ţivotu. Govori se da šume Otoka uspomena ćini drveće u kojem su prebivale mnoge generacije duša i na taj način je i drevno drveće zasluţilo svoj mir u Navu. Otok sreće čudnovato je mjesto i svatko tko se vratio s njega drukčije bi ga

[email protected]

[email protected]

opisivao, tako da nije znan njegov pravi izgled. Mudri ţreci govorili su da samo bog ili čovjek visoke mudrosti moţe sagledati pravi izgled Otoka sreće, jer svi ostali na njemu vide sreću onako kako su je, dok bijahu ţivi, zamišljali Otok spokoja mjesto je prekrasnih vrtova i sjenovitih lugova koje posjećuju mudraci i svakojaka navska bića, sita zemaljskih i nebeskih radosti, u ţelji da naĎu smirenje. Katkad je otok sluţio i bogovima za odmor od bučnih i napornih gozbi u dvorima boga vina i svetkovanja, Rujimira. Sve su to mjesta koja posjećuju bogovi, vile i junaci, ali i Ognjeni zmaj koji se povremeno dovuče iz carstva Crnoboga, sve u ţelji da ţivi ugodno kao junaci i dobre vile, ali svaki njegov dolazak završi kobno po njega i mračni stanovnik podzemlja bude sramno otjeran. U prostranoj krošnji stabla svijeta ţivi Svarogova Div-ptica, ogroman orao, vjeran pomoćnik i glasnik staroga boga. Do tog drveta su Rojenice, tri vile suĎenice, glasnice sudbine Ijudi i bogova, koje pjevaju o prošlim, sadašnjim i budućim vremenima, vilinska stvorenja obdarena moćima odreĎivanja sudbine. Sudbinu koju odrede vile pri raĎanju bilo kojeg bića ne moţe promijeniti nitko, čak ni one same. Svitogor je grad bogova, boţica i njihovih junaka. Jedini smrtnici koji nastavaju Svitogor kćeri su i sinovi Sunčeva naroda koji su učinili velika djela ili poginuli junačkom smrću. Njima je na dnu Nava dodijeljen Dom junaka, a dvore ih vile junakinje ili bojovnice. Vladar Svitogora Stari je Vid ili Svarog, otac svih ostalih bogova i magičnih stvorenja, stanovnika Nava i svitogorskih dvora. Svitogorske dvore od dolina, mora i planina zemaljskog svijeta

dijeli pust bezdan, sazdan od bijelog dana i mrkle noći. Vrhovno mjesto u Svitogoru pripada ocu bogova, Starome Vidu. To je Vidova Svitogorska gora, Koja se uzdiţe do najviših nebesa u Navu. Tamo je i njegov dvor koji se uzdiţe do sedmog neba, a u sedmom nebu nalazi se dom Staroga Vida. Iz Svitogora u svijet vode dvoja vrata. Jedna su jutarnja vrata na istoku Svitogora, što se otvaraju bijelom danu pri svitanju, a ime im je Svitava. Na jutarnja vrata, čuvana od psoglavca Ogara, umiljatog ţutog hrta danjeg neba, izlaze boţanski Svantevid i ţena mu Zora, nosioci danjeg svjetla. Druga su večernja vrata, na zapadu, koja sutonom otvaraju prostor mraku noći a njihov čuvar je Zagar, opak i mrk kao noć. Oba pobočnika boţanskog Svaroga su psoglavci, djeca nebeske kučke Zarame, boţanski divovi i čuvari Svitogorskih dveri u Navu. Na sedmom nebu, u krošnji Drveta svijeta nalazi se gnijezdo Svarogove pomoćnice, ptice Alemperke. Od sjaja njena perja koje svijetli vlastitom blještavom svjetlošću, krošnja Drveta svijeta osvijetljena je i danju i noću, a sjene nastale letom nebeske ptice pričaju priče o zbivanjima nastalim u umovima okolnih bića. Taj čudesan stvor ima svojstvo da čuje misli iz svoje okolice i, kako ne zna čuvati tajnu, odmah na sve strane razglasi sve što smatra posebno zanimljivim ili zbog nečega bitnim. Tako često odaje i mnoge boţanske misli, pa bi joj Svarog, za svaki slučaj, kad god bi se našla u njegovoj pratnji, prstenovao kljun kako ne bi gdje štogod neprimjereno ispričala. Svarogova se kula poput sure litice izdiţe iznad oblaka. Svaki joj je kat jedno nebo, svako nebo po

[email protected]

jedna vrata za koja postoji po jedan ključ. Zato je Stari Vid katkad znan i kao Čuvar sedam ključeva. Na sedmom nebu nalazi se Svarogov bijeli dvor Vidin i u njemu kameno prijestolje s kojeg on ponire u cijeli svijet, a najmiliji mu je boravak na istočnoj kuli sedmoga neba, gdje svaki dan s prozora gleda raskoš Svitogorskin dvora i divi se ljepoti svog boţanskog djela. Podno Vidove gore nalazi se izvor ţive vode što se slijeva u jezero oko kojeg se steru gajevi i prostrani ljetnikovci ostalih bogova. Na liticama strmih, glatkih klisura uzdiţu se dvorovi boţanskin stanovnika. Mnogi nebeski zamci uronjeni su u guste šume, tako da im se vidi tek dio moćnih zklova, dok je ostatak skriven deblima i krošnjama stoljetnik stabala kakvih nema na ovome svijetu. Bile su to Šume misli sazdane od svetin stabala podno kojih su, u sjeni ogromnih krošnji, oplakujući oble kamene gromade prekrivene povijušama, tekli potoci u kojima su se nazirale predivne ribe duginih boja, dok se šumom razlijegao pjev bezbrojnih ptica. Bogovi su voljeli te šume i divili se njihovoj divljoj snazi i ljepoti. Tik pored veličanstvenih dvora Svarogovih isticahu se strme zidine Perunovih dvora, a Svitava i Zarovo, dvori Svantevida i Zore, prosijavahu taj čudesni kraj zrakama ţive svjetlosti. Svitava je tvrd grad, uvijek osvijetljen, dom boga sunca Svantevida, nosioca svjetla, sina Svaroga i Vide, u Sunčeva naroda znana pod imenom Vid. On stolovaše na svitavskoj kuli u odaji obloţenoj zlatom. U njoj je i oštro plameno koplje i njegovo slavno oruţje, nepobjedivi ognjeni mač iskovan u podzemnoj radionici čoviljaka pod budnim nadzorom dobrog diva Troglava. Mač je ujutro ţut kao zlato i presijava se okupan jutarnjim svjetlom. Ponaša se kao ţivo biće koje sluša svaku zapovijed mladoga boţanstva i uvijek se vraća Svantevidu u ruke, ma kako daleko bio od njega. Njime Svantevid siječe tamu i oslobaĎa svjetlo pobjeĎujući noć, vrijeme zlih vila, magičnih bića tame i samoga vladara mraka, Crnoboga. Na vrletnim liticama uzdiţu se nedostiţni dvori gromonosca Peruna i njegove divske ţene Strijelke. Zidine im dopiru do petog Svarogova kata, a iza njihovih zidina prostiru se zidine Zarova i ostalin Svitogorskin dvorova. Nasuprot Zarovu nalazi se Dom junaka, najveća i najsjajnija dvorana

[email protected]

[email protected]

u Svitogoru. U sredini je sjajni prijesto Svarogov, s desna i s lijeva su sjedala Peruna i Svantevida, a uokolo su smješteni boţanska svita i boţanski posvećena bića. Njihovi su gosti ponajprije ratni junaci i njihove djeve, zatim vile bojovnice, a naĎe se i poneki smrtnik koji je mudrošću i znanjem pomogao svome narodu u napretku i boljem ţivotu. Sjajne su dvorane uvijek pune, a stolovi se povijaju pod teretom najbolje pripremljene hrane i boţanske okrijepe, slasnim vinima i boţanskom medovinom. Iz dvorana odjekuje gromoglasni pijev veselih i junačkih grla kao odjek pobjedničkih pohoda koji su im donijeli slavu i vječnost. Ţelja je bila svakog čovjeka Sunčeva naroda da bar jednom kroz mijene povijesti postane stanovnikom Doma junaka.

[email protected]

[email protected]

[email protected]

BOGOVI, DIVOVI I LJUDI

N I

a suprotnom kraju Drveta svijeta nalazi se mračno carstvo Crnoboga, Trtar, mjesto koje sunce nikad nije dotaklo svojim zlaćanim zrakama. U maglenim dubinama Trtara nalazi se Temnava, otok smrti na kojem se uzdiţe mračna Lelej gora. Na samom vrnu gore je Tamnograd, čelični dvori u kojima stoluje Crnobog i njegova opaka svita. Onkraj duboka bezdana, uz samo korito Rijeke zaborava, nalazi se ulaz u donji svijet. Preko njenih mutnih voda dolazi se u svijet podzemlja i carstvo Crnoboga. Mrki dvori sazdani su od čelika, a oko njih struji plava ognjena rijeka uništenja. U čeličnim dvorima stanuju pomoćnici Crnog: Mrţnja,

[email protected]

[email protected]

Zločin i Nesloga, puzave sluge koje se brinu za njegove dvore. Tu je i stan prelijepe Morane, donositeljice noćnih mora, odmetnute boginje, vladarice smrti, studeni i zime. Doba Moranine moći je zima; tada je snaţna i prijeteći se nadvija nad zemlju i njezine stanovnike. Pod okriljem noći zna se ušuljati u usnule domove i pojesti djecu ili mladiće, a njezin poljubac čini djevojke mahnitima i neobuzdano pohotnima. Često mijenja oblik i medu ljudima se prikazuje kao zla, ruţna starica, Baba Jaga. U proljeće, kad se povlače snage LeĎana i slabi njezina moć, mijenja se i sama Morana. Kako joj opadaju snage, tako joj i zloća gubi na pogubnosti. Tada ona, u liku prelijepe djevojke dugih kosa bijelik kao snijeg, izlazi na zemlju i zavodi nesmotrene mladiće svojim predivnim likom i umilnim govorom. Od njih traţi iskrenu Ijubav i paţnju, ali kako ju kao vladaricu tame prati usud tuge i samoće, nikad ne dobiva ono što ţeli. Te mladiće ne ubija kao ostale, već ih, kad vidi da ne moţe u njima probuditi taj, njoj neznani osjećaj, napušta ostavljajući u njibovim srcima beskrajnu tugu koja je odraz njezine i koja ih prati cijelog ţivota. Stanovnik Temnave je i mračna sila Bijes, a iz odnosa Morane i Bijesa rodio se i opaki Bjesomor, mračna neman promjenjiva oblika, boţanstvo mučke smrti i mahnita bijesa. Njegove su prijateljice zle vile Ljutice, vladarice kletvi, mučenja i bezumlja. Njihovoj opakosti nema kraja i koga one pohode poţeli da se nikad nije rodio. Na izlazu iz podzemnog svijeta, uz samo mutno jezero, nalazi se roĎak trookog Jala, troglavi zmaj, odvratna neman koja pazi da onaj tko doĎe

[email protected]

[email protected]

u carstvo Crnoboga u pratnji Demonskog jahača nikad više iz njega ne izaĎe. Malo je tko uspio prijeći na tamnu stranu i iz nje izaći neozlijeĎen i čista uma. Vjerni pomoćnik Crnog koji često izlazi iz carstva tame na zemlju, medu ljude, je i Ognjeni zmaj, jedan od oblika koje poprima Črt, bijesna neman prekrivena krljušti, koja iz ralja baca plamen. Poznat je po pohotnoj ţudnji za boginjom Zorom, koja uvijek uz pomoć neizmjerne sreće, nekako uspijeva pobjeći njegovu gadnom zagrljaju. Od svih Črtovin oblika pojavljivanja najzlokobniji je Demonski janač, crna spodoba koja jaše konjsku sjenu praćena crnim lovačkim psom. U tom obliku Črt odlazi u lov na duše prokletih i zlih ljudi koje u strahu lunjaju svijetom. Kada umre kakav zao čovjek duša mu luta šumama i lugovima u ţelji za smirujućim domom kakvoga drveta, ali drveće ne prihvaća duše zlih i nečasnih ljudi i ubojica. Tako duše, bez mjesta gdje će se skrasiti, kao uklete oblijeću šume i gudure skrivajući se od Demonskog jahača koji ih lovi i odvodi na tamnu stranu, carstvo patnje i ledene hladnoće. Stara legenda govori da je u davna vremena kada su se ljudi tek pojavili na zemlji, jedna prokleta duša došla do mladog tisova stabla i zamolila ga za utočište od gospodara tame i njegova psa. Tisa je u ta vremena drukčije izgledala i teško ju je bilo razlikovati od jele, osim po slatkim crvenim bobicama. Tisa sasluša uspaničenu ukletu dušu i osjeti nadolazak Demonskog jahača. Ipak se naivno drvo smiluje jadu i strahu nesretne duše i udomi nesretnicu. U tom trenu od utjecaja zle duše potamni tisi lišće, a svaki njezin dio postade otrovan. Tuţno je molilo siroto drvo dušu da je napusti i

vrati joj njezinu nevinost i svjetlost, ali duša ne htjede izaći. Kad je Demonskom janaču koji je stao pred drvetom i čekao da duša iziĎe dosadilo čekanje, baci na stablo kletvu i ono od tog trena postade otrovno, tamno zelene boje, i od njegova drva stadoše ljudi izraĎivati predmete vezane uz patnju i smrt. Od tada tise više ne primaju niti jednu dušu u strahu od novog prokletstva koje im mogu donijeti liudi. U početku je ţivot na nebu i na zemlji tekao laganim tokom, bez značajnih dogaĎaja i uzbuĎenja, jer su bogovi bili zaposleni stvaranjem svojih carstava, a divovi ţivjeli raskalašenim ţivotom ispunjenim pijankama i tučnjavom. Taj ţivot, koji im je inače u potpunosti odgovarao ipak im je vremenom dosadio i poţeljeli su nova uzbuĎenja. Ljubomorni na Svaroga koji je stvorio svijet, pristali su uz Crnoboga i uz njegovu moćnu potporu počeli snovati svakojake pakosti svijetlim stanovnicima Nava. Divovi su bića nastala pri stvaranju svijeta od donje ljuske Prajajeta Staroga Vida. Uz rijetke iznimke, bijahu oni gadne i naopake naravi, ljubomorni na moć i udoban ţivot bogova tako da su im pakostili kad god bi im se za to pruţila prilika. premda ne baš pretjerano pametni, posjedovali su moći gotovo ravne boţanskima, jer su poput sitnih bića, njihove prabraće, i oni bili magična stvorenja. Moć divova vidljiva je na mnogim mjestima, od planinskih sedla koja su im sluţila kao sjedala, do zelenih pašnjaka koji su im bili leţajevi. Katkada uz rub pašnjaka vidimo nakupinu kamenja, što je takoĎer djelo divova: znali bi oni počupati drveće i njime pomesti pašnjak od kamenja kako bi sebi

[email protected]

[email protected]

učinili udoban leţaj. U mnogim krajevima još i danas postoje ogromne rupe u zemlji koje su otisci stopala i ruku divova. Njihova prebivališta bila su brijegovi, mora, šume, podzemlje, pećine, snijeg i ledenjaci. Prema tome razlikuju se i brdski, vodeni, ognjeni i ledeni divovi. Katkad bi drveće koristili i u borbi protiv ljudi kao što je poznato u legendi u kojoj se spominje dobri div Veli Joţe. Divovi bijabu čudnovata bića, znana po neumjerenom i raskalašenom ţivotu i nedostatku svakog obzira prema ljudima koje najčešće nisu primjećivali, mada bi ih kadšto znali uzeti i nositi u dţepovima kao mezimce. Uobičajeni obrok sastojao im se od medvjeda, par srna, divljih svinja i bivola, a popiti su mogli vode u kojoj bi se mnogo ljudi moglo okupati. U davno doba, u carstvu sumraka, plamena i leda vladali su divovi Ognjan, Svitogor i Ledan, svaki sa svojom svitom, ognjeni div Ognjan na jugu, a ledeni Ledan na sjeveru. Svitogor i njegova svita bili su divovi od soja koji nije mrzio bogove, već se s njima povezao krvnim bratstvom. Svitogorova kći Strijelka bijaše divka nezemaljske ljupkosti na koju je zli LeĎan bacio oko, ali Svitogor mu ne htjede dati ruku svoje kćeri, poznavajući njegovu opaku ćud. To je toliko razbjesnilo LeĎana da je Svitogora,prikravši mu se u mraku, mučki u snu ubio bojnom sjekirom zdrobivši mu glavu.

[email protected]

[email protected]

Iz njegova tijela isteklo je more krvi, meso mu se pretvorilo u zemlju a kosti u suri kamen, tako da je njegovo tijelo kao planina ostalo stršiti u visine. Kasnije je planinu od tijela Svitogora Stari Vid odnio na nebo i na njoj izgradio svoje dvore nazvavši ih po nesretnom divu. Svitu moćnog i okrutnog LeĎana činili su Snjeţana i Snjeţnik, divovi koji nisu bili osobito zle prirode, ali su, u strahu od opakog silnika, ispunjavali sve njegove zabtjeve. Bila je tu i čudnovato lijepa Morana, boginja koju je Črt oteo i otrovao napitkom spravljenim od magičnog mogranja, te je tako učinio svojom druţicom, zlom nositeljicom nevolje i ljubavne tuge. Bila je znana po ljepoti s kojom se mogla mjeriti rijetko koja djevojka, divka pa čak i svijetla boginja, ali i po nezajaţljivoj pohoti kojoj je mogao na kraj stati samo muţevni Tatomir, bog mjeseca. Mogaše on svakoj ţeni zavrtjeti glavom, pa tako i boţanskoj pakosnici. Ljubomorna zbog Črtove neskrivene ţelje za Zorom, ljupkom Svantevidovom nevjestom, Morana ga je napustila i udruţila se s okrutnim LeĎanom, privučena njegovom veličinom, snagom i moćima ravnim boţanskima. Tiranin divova i neprijatelj bogova, LeĎan se divio njezinoj ljepoti i laskao joj, nastojeći u svakoj prigodi da joj se što više umili. Uz pomoć Morane, Snjeţane, Snjeţnika i ostalih pokorenih divova, postade tako LeĎan najmoćnijim divom na svijetu. Njegova premoć ispunila ga je tolikim samozadovoljstvom i bahatošću da je učas okovao cijelo svoje carstvo debelim pojasom leda kako bi pokazao svoju moć. Nezasitan u ţelji za vlašću, nastanio se usred zemlje diva Ognjana, koji je pred njegovom silom morao ustuknuti, i naredio Mrazu da ohladi i smrzne zemlju i

tako zatre sav ţivot na njoj. Gdje god se prostirala moć LeĎana i Morane sve je bilo pusto, ledeno, mrtvo i kruto. To doba u kojem su LeĎan i Morana nametnuli svoju vlast drugim divovima zovemo doba oledbe. Od tih vremena smrtonosne pukotine u ledenjacima zovu se morenama, po zimskoj boginji. Strijelka bijaše divka, kći dobrog Svitogora, koji je jadno zaglavio kada ga je LeĎan mučki ubio na spavanju. Bio je to još jedan od razloga zbog kojih prelijepa i ţivahna Strijelka, vlasnica gromove strijele, nije ţeljela imati veze sa zlim i nepristojnim divovima i teţila prema čistoći nebeskin prostranstava. U vrijeme dok još bijaše mlada djevojka ţivjela je kao obična planinka u brdskim visovima. Odlikovala se izuzetnom stasitošću i jedrinom, a kao prava brdska divka nosila je luk, tobolac i gromove strijele. Jednom, gledajući kako LeĎan pakosno sapinje zemlju u ledene okove i pritom ukroćuje njezinu gromovitu snagu, u očajanju zazove Peruna: Perune, pomozi, silnik LeĎan pomalo uništava zemlju koju je stvorio Svarog, a i moju ljubav - gromove snage. LeĎan je, svjestan da poslije Svitogorove smrti nikad neće moći osvojiti Strijelku, koristio svaku priliku da joj napakosti liječeći na taj način svoju ranjenu taštinu. Perun je slučajno bio u blizini i čuo vapaj prelijepe divke. Učini se da ne primjećuje kako Strijelka svoju ljubav poistovjećuje s gromom, a zna se tko je gospodar groma, i mirno joj odvrati: Ne brini Strijelko, što se oni više trude to su jadniji. Potcjenjuju snage koje imaš i vrijednosti koje nosiš. Ali stalno su mi za petama, nikad od njih mira, - plane Strijelka.

[email protected]

[email protected]

- Neka, neka. Kad ja postanem gospodar nebeskih visina, - odvrati Perun, - nećeš se trebati nikoga bojati, ali, da je meni još i tvoje munjevne ruke, Strijelko, nadvladali bismo ne samo LeĎana i njegove Mrazoviće, već i samog Crnoboga. To reče Perun i ode uz grmljavinu svojih ognjenih kola. Strijelka, premda za ljudske pojmove zastrašujuća i ogromna, bila je vrlo osjetljiva, kao svaka mlada djevojka. Ostavši sama, nesigurna u značenje Perunovih riječi, prvo se razljuti vjerujući da se Perun poigrava s njom, a zatim brizne u plač. Inače, nije ona često tako plakala, ali nešto ju je čudno smekšavalo kada je Perun bio u blizini i svaki njegov pokret našao bi odjeka u njenom biću. Pod njegovim pogledom zasjale bi joj oči kao dragulji, a u srce ušao ugodan nemir. Ako bi neka vila oblakinja malo dulje gledala u Peruna, Strijelka bi bitnula svoju gromovitu strijelu u oblak i temeljito prodrmala drznicu. Tako je prolazio dan za danom, a čeţnja mlade divke nikako nije dopirala do srca Perunova. Dugo je to trajalo sve dok jednog dana Strijelka, u trenu dok se kupala u zlatnom rumenilu sunca, onako jedra i rumena, nije u očaju zazvala Staroga Vida: Svaroţe, moćni i poštovani Praboţe, usliši mi ţelju i zagrij srce svoga sina, moćnoga Peruna, zagrij mu srce i uputi njegove misli i ţelje prema meni! Svarog ču te riječi i sa zanimanjem pogeda prelijepu divku koja odisaše jedrinom mladosti. Boţanska Vida od tog pogleda osjeti ugriz ljubomore u svojem dobrom srcu i pribliţi se Svarogu kako bi mu odvratila paţnju od divke koja je svojom nagom ljepotom mogla taknuti srce svakog muškarca, a ni stari bog, kako se činilo, nije bio otporan na njene draţi. Uznemiri se kad vidje da Svarog ne skida pogleda s mlade ljepotice. Zazove stari bog vilu sanjaricu i naloţi joj neka priĎe Perunu kad bude spavao i spomene mu

[email protected]

riječi mlade divke, ali da pazi da ga ne probudi. Perun, iza sna, odluči da bi mogao prići prelijepoj gromovnici. Čak je i moćni gospodar groma imao svojih nedostataka. Naime, on je uza svu ratničku hrabrost i neustrašivost bio vrlo srameţljiv i nespretan u razgovoru sa ţenskim bićima, a to je skrivao ponositim i oholim drţanjem. Strijelka je u meĎuvremenu sanjala kako joj prilazi moćni Perun i uzima je u naručje. Mislila je da je to san, ali nešto je polagano stade buditi. Prene se i vidje kako je Perun odistinski grli na oblaku u kojem su se kovitlale dugine boje, Svarogov poklon. Baš kad je Stari Vid ntio reći koju očinsku riječ, začu se brujanje i iz oblaka izide mlaĎi Perunov brat, Svantevid i progovori: Evo, donio sam ukras, da okitimo nevjesticu. U rukama je nosio dugu koju mu uze Vida, kojoj je laknulo u duši, i okiti Strijelku dok se Svarog samo zadovoljno smiješio. Pojavi se i boţanski Tatomir i s udivljenjem pogleda predivnu divku, što odmah naljuti Peruna, jer je poznavao ćud svoga brata koji je slomio srce mnogoj njeţnoj mladici. Za Tatomira, zaštitnika lisica i vukova, pričalo se da, kao ni Morana, nije mogao naći mir u svome srcu. Vile suĎenice podarile su mu čudnu sudbinu; lijep i snaţan, bio je vrstan ratnik, lukav posrednik i zanimljiv govornik. Njegova ljepota i tajanstvena mjesečava snaga budila je ţelju u mladim djevojkama, ali Tatomir se nije mogao skrasiti ni s jednom. Ako bi mjesečev bog ostao dvije noći s jednom djevojkom, cijelog bi je ţivota pratila mala lisica koja ju je štitila od opakih ljudi, vila i svakojakih zala. Tren kad su Perun i Strijelka pruţili ruke jedno drugom bio je početak kraja LeĎanove vladavine. Njegova tiranija dodijala je pomalo i ostalim divovima i jedva su čekali čas kad će njegovoj stezi doći kraj. To zadovoljstvo pruţio im je Perun, krenuvši u odlučnu borbu protiv gospodara leda i smrti. Prvi se pobunio div Snjeţnik koji je govorio: Ja snijegom prekrivam zemlju i štitim usjeve i bića od hladnoće, a Ledan i Morana sve okivaju u led i smrt. Drugi se okomljuju na mene i govore da sam ja za to kriv, što me smeta i takvo stanje je za mene poniţavajuće i nepodnošljivo. Tako to dalje više neće ići, vrijeme je da se dignemo protiv tiranina i svrgnemo ga s njegova ledenog trona.

[email protected]

[email protected]

[email protected]

Kasnije kako je vrijeme prolazilo, LeĎan je postajao sve nesnošljiviji i drskiji i sticao sve više neprijatelja, tako da su se Snjeţniku pridruţili i drugi divovi. Prvi poraz, meĎutim, doţivi LeĎan od bogova: gromovima ga napade Perun u pratnji Strijelke. Od siline njihova napada raspolutili su se ledeni dvori i oslobodili ţivotne sile koje su dugo stenjale sputane ledenim okovima. Tom početnom udarcu pridruţili su se i ostali Svaroţići. Svantevid je sunčanim sjajem topio led, Stribor raspuhivao snjeţne bedeme, a Tatomir djelovao tamo gdje sila ne moţe, ali moţe domišljatost i lukavstvo. Pobunio je ostale divove, koji su, premda su mrzili bogove, ipak stali na njihovu stranu i pomogli rušenju LeĎanove vlasti. Bjeţeći od sile bogova i divova, LeĎan se povukao daleko na sjever, a tek poneki ostaci njegove vladavine još se vide po visokim gorama. Od velebnih ledenih dvora ne ostade ništa, jer su se otopili i prouzrokovali potop o kojem se kasnije dugo pričalo. Morana pak, prijetvorna i nevjerna kakva već jest, napusti LeĎana, rekavši mu kako ne voli gubitnike i vrati se u carstvo mračnih vladara Črta i Crnoboga. Snjeţana i Snjeţnik vratili su se u svoj grad Snjeţan i više nisu sluţili okrutnom divu. Ostaci LeĎanove svite svake godine uzaludno pokušavaju ovladati zemljom, ali im to uspijeva samo djelomično, jer su sile nebeskih bogova jače. Za uspomenu na veliku pobjedu Svarog pokloni Strijelki dvopreţna kola na kojima je poput munje ponosno jurila oblacima, kao što se i dostoji pobjednici LeĎana, ţeni Perunovoj. Ipak, od sviju dobrih divova, najviše se isticala Koleda, divka nezemaljske ljepote. Spazivši je kako prolazi šumom, odjevena u halje satkane od magle koje

su joj isprele vile, Svarog se zaljubio na prvi pogled. Tvorac svijeta i svih dobrih stvari potrudio se da joj stalno bude u blizini i zabavljao ju je veselim pričama, ugaĎajući joj predivnim poklonima i paţnjom kakvu nije posvećivao nikom drugom. Kako je vrijeme prolazilo, tako se srce prelijepe divke počelo priklanjati Svarogu. Kad su se njihova srca posve zbliţila, upita Svarog Koledu bi li mu htjela postati ţenom i Boţanskom druţicom. Polaskana boţanskom paţnjom, Koleda je sa zadovoljstvom pristala i Svarog je odvede u Nav i učini je svojom ţenom i boginjom. Otad su je svi zvali Boţanskom Vidom. Plodovi njihove ljubavi bijahu tri sina: Perun, moćni bog groma i oluje, Svantevid ili Vid, svijetli bog sunca i Tatomir, tajanstveni i nemirni bog mjeseca koji se još kao dijete u pelenama iskrao iz kolijevke i ukrao Morani čarobni biser. Morana ga je od bijesa rastrgala na četiri dijela, ali su ga njegovi boţanski roditelji ponovo sastavili i oţivjeli. Od tog doba se Tatomir pojavljuje u četiri različita oblika koja bi poprimao dok bi hodao zemljom. Četvrti sin Svarogov nastao je kada je bog sa zadovoljstvom uzdabnuo gledajući na zemlju, plod svoga stvaranja. Od njegova dana nastao je Stribog, nama znaniji kao Stribor, bog vjetra. Boţanska porodica nazvana je, po starom bogu, Svaroţićima. Čim bi Svarog stvorio štogod lijepo i dobro, zli bi Crnobog odmah odgovorio nečim ruţnim i zlim. Kad bi svijetli bog stvorio kakvu lijepu ţivotinju, Crni bi stvorio neku gadnu i opasnu neman; kad bi Svarog stvorio voćku, snaţno drvo ili cvijet, Crni bi stvorio trnje, smrdljive ţabokrečine ili kakvu privlačnu, ali otrovnu biljku. Tako su nastale lijepe i ruţne stvari na zemlji.

[email protected]

Kad je Svarog završio stvaranje svijeta, siĎe on s nebeskih visina na zemlju u pratnji ţene mu, Boţene Vide kako bi pogledao svoje djelo. Tu i tamo promijenio bi oblik kojeg brda, biljke ili ţivotinje, ili pak uništio kakvu neman, proizvod Črta ili Crnoboga. Ipak, bio je zadovoljan, sve je tu bilo lijepo stvoreno. Svarog je zadovoljno uzdahnuo, u miru snatreći ispod drveta. Divio se stari bog lijepoj prirodi koja je pred njim onako beskrajno divlje bujala u sočnim šumama i gajevima i u kojoj je sve je bilo spremno i dato ţivotu. Vida, umorna od duga puta s neba, kratko zadrijema ppd obliţnjim stablom. Usnuvši čudan san, vidjela je bića boţanskog izgleda kako ţive radosnim i punim ţivotom. Trgne se iza sna i reče Starome Vidu: Svijet je prekrasan, ali na njemu ţive samo ţivotinje, divovi i magična stvorenja. Moţda bi imao više svrhe da postoje i bića koja bi imala boţanski izgled, i negdje u dubini i boţanski značaj? Svarog, pomalo zatečen svojim propustom, u nelagodi pogleda prema boţici i prozbori gromkim glasom: Pa to sam ja, dok si ti snivala, baš i mislio. Promatram prirodu kako cvate, buja i raste i mislim da joj tieba dodati još neku svrhu. Eto, stvorit ćemo stvorenja koja će upravljati svijetom, to će biti moj dar tebi, kao i uspomena na naš prvi zajednički boravak na zemlji. Eto, vidiš! Iz ovih dvaju stabala što ovdje bez svrhe i cilja rastu, nek postanu ljudi i neka nam budu na sliku i priliku! I tako, od stasita duba, kojem je Svarog udahnuo ljudski duh, nasta prvi muškarac, a od moćne lipe nastade prva ţena, pod boţanskim utjecajem Vide. Od mirisa lipinog cvijeta potječe i ţenska sklonost ka mirisima, a od krošnjatog hrasta potječe muško štovanje snage i čvrstoće. Od kore stabala bogovi dadoše ljudima prvo runo: muškarcu od kore duba, ţeni od lipova lika. Otada se lipa i dub smatraju plemenitim stablima koje su štovali naši stari i pod njihovim krošnjama odrţavali svoje sabore i vršili magične obrede, vezane uz rat ili štovanje boţanstava. Kako su stabla tvar iz koje je nastao ţivot, tako se ljudska duša nakon smrti vraća u stablo u kojem ostaje sve do prigode novog roĎenja, a katkad i cijelu vječnost. Velika je nevolja posjeći drvo u kojem se nalazi ljudska duša, jer, ako duša nema u blizini neko drugo ljubazno drvo koje

[email protected]

će joj postati novim domaćinom, beznadno umire zajedno sa stablom. Zato su Sunčevi ratnici čuvali gajeve s duhovima predaka, a pristup su im imali samo ţreci, proročice i junaci. U gajevima duhova moglo se naići na svakojaka vilinska bića, patuljke ili malčiće koje je neodoljivo privlačila magična ţivotna sila gajeva. To je katkad uzrokovalo čarke izmeĎu ţreca i vila koje su neprestano oblijetale oko gajeva. To, meĎutim, nisu bili kobni sukobi jer su ţreci nevoljko napadali vile, zazirući od njihove kadšto naopake ćudi, dok su vile poštovale magijske moći ţreca koji su, premda ljudi, znali čarolije koje su ih branile od magičnih bića. Kako vile, kao i sva nezemaljska stvorenja, ne vole kada se netko čudno ponaša ili oblači, zazirale su od svetih ljudi koji su uvijek nekako odudarali od ostalih, a katkad su, na sveopći uţas vila i patuljaka, znali odjeću obući naopačke, što bijaše pouzdan štit protiv djelovanja neljudskih bića i sila. Ljudi su, premda su posljednji od svih bića došli na svijet, vrlo brzo našli svoje mjesto na Drvetu ţivota, štujući bogove i uzimajući od prirode dobra koja im je namijenio boţanski Svarog.

[email protected]