Van Gogh Prezentacija

Vincent Van Gogh (1853-1890.)

•

Nakon što je 30. marta 1852. godine Teodorusov i Anin sin prvijenac rođen mrtav, tačno godinu

dana poslije, 30. marta 1853., Ana je donjela na svijet drugog dječaka, zdravog i snažnog, koga su nazvali Vinsent Vilem, u znak sjećanja na prvijenca ali i na obojicu deda. Poslije kratkog vremena došli su Ana, Teodorus zvani Teo, Elizabeta, Huberta, Vilhelmina i Kornelijus. •

Na krštenju dobio je ime Vinsent, od latinskog vincente, onaj koji pobjeđuje, u njegovom slučaju

to zvuči paradoksalno, paradoksalno, jer se osjećao kao rođeni gubitnik. •

•

•

Imao je sretno i bezbrižno djetinstvo među žutim poljima i borovim šumama oko Groot Zunderta, te su ga ostavila nezaboravna sjećanja na taj period i neka vrsta nostalgije .

Vinsent nije pokazivao nikakve naročite sklonosti ni afinitete. Imao je veoma nestabilan karakter, često je mijenjao raspoloženja, tako da ga je ponekad bilo teško trpjeti. U Zevenbergu je radio školske crteže prema stvarnim modelima i to mu je išlo od ruke, ali se samo na osnovu toga nije moglo zaključiti da bi slikarstvo moglo da postane njegovo buduće zanimanje. Uz preporuku strica Senta, 1869. odlazi u Hag da radi u okviru kuće Goupil and Cie koja se bavila trgovinom umjetničkih djela.

•

•

•

•

Vinsent se ovdje iskazao veoma dobro, čak su ga opisivali kao službenika za primjer; odgovoran, tačan, radan, ozbiljan, perspektivan i spreman da uči, koje je pisao njegov pretpostavljeni .

Kao nagradu za trud, Vinsent biva premješten u London 1873. godine. Poslije jednog ljubavnog razočarenja, uoči ljetnjeg odmora, Vinsent pakuje kofere i juna 1874. dolazi kod roditelja depresivan, tužan, bezvoljan i neutješan .

Posto je depresivniji, razdražljiv i lijen. Pisma bratu Teo i roditeljima sve su mračnija i očajnija. Ni na poslu nije bio kao ranije, nekada uzoran radnik, sada je postao bezvoljen, odsutan.

•

Zabrinuti roditelji obraćaju se za pomoć stricu Sentu, koji je uspio da mu obezbjedi privremeni

premještaj u francusku filijalu Gupila u Parizu. •

•

Pred polazak iz Londona svoje duševno stanje piše bratu Teu „Čovjek nije došao na zemlju da bi bio samo sretan i iskren. Došao je na svijet da bi uradio nešto veliko za čovječanstvo....“ U Parizu religija postaje njegova opsesija, koja prerasta u fanatizam. Njegova pisma bratu i roditeljima bila su puna biblijskih citata.

•

Posao mu je padao sve teže, pa je sebe doveo u apsurdnu sitaciju da preporučuje klijentima da ne kupuju djela koja nisu bila po njegovom ukusu. Nastavio je da se interesuje za slikarstvo i da

posjećuje pariške izložbe i muzeje, naročito Luvr. •

Želići se baviti propovjedanjem odlazi u Amsterdam da bi položio ispti na Teološkom fakultetu, izuzev strica Senta koji se jedini protivio toj odluci ostali članovi porodice su mu pružili podršku i hrabrili ga da istraje u svojoj namjeri.

•

•

•

Vinsent je žestoko i hrabro pristupio studijama ali rezultati su bili poražavajući. Tako da 1878. napušta fakultet. Ipak se ne odriče svojih planova pa u augustu upisuje tromjesečni kurs u Školi za jevanđelizaciju u Briselu da bi stekao diplomu koja će mu omugućiti da predaje Jevanđelje i širi hrišćanstvo. Mada  je bio najspremniji u pogledu naučnog gradiva, njegovi nastavnici su procjenili da nije podoban za propovjednika zato što nije dovoljno pokoran . Ipak januara 1879. možda pod pritiskom pastora Van Gogha, komitet Škole za jevađelizaciju u Briselu povjerava mu privremeni šestomjesečni posao propovjednika laika u Vasmesu

•

Zima 1879-1880. bila je natužniji i najstašniji period u njegovom životu. Jula 1880. godine nakon 9 -

to mjesečnog prekida, obnavlja odnose s bratom Teom. Tu mu piše jedno potresne ali trezveno pismo u kome iskreno objašnjava svoje duševno stanje. •

•

 „Tačno, bilo je trenutaka kada sam zaradio koru kljeba, ali su mi ponekad i prijatelji davali... Tačno, u mnoge sam se razočarao, ostao sam bez prebijene pare, a sve je moglo da bude drugačije, bolje... Tačno, da bih zaradio za parče hljeba, gubio sam mnogo vremena, a moje studije su pale na najniže grane i tu više ništa nije moglo da se uradi. No zar bi trebalo da dignem ruke od svega, da padnem na dno, da ne pokušam da se izvučem?... Ako ništa ne radim, ako ne studiram, ako  prestanem da tragam, ja sam izgubljen čovjek“. Kako onda dalje? „Zarekoh se da ću se ponovo latiti olovke i da ću nastaviti da crtam. Od tog trenutka, kao da se sve promijenilo“  Oktobra 1880. godine prelazi u Brisel i upisuje Akademiju umjetnosti.

•

Na svoja djela čuveni francuski umjetnik je prenosio mistične ideje istoričara Žila Mišlea

 „Seljaci nisu samo najbrojnije stanovništvo, već i najsnažnije i najzdravije, i kad bi se vrednovale sve karakteristike, fizičke i moralne, oni bi bili najbolji dio nacije“.

Ljudi koji jedu krompir, april 1885. Ulje na platnu, Amsterdam, Van Goghov muzej.

•

•

•

•

•

1885. godine umire Van Goghov otac, da bi skrenuo misli sa očeve smrti Van gogh je neumorno radio. U septembru uspavane žitelje sela uzdrmao je skandal .

Nakon toga ide u Antverpen. Upisuje se u školu likovnih umjetnosti, ali nije bio zadovoljan, pa je uveče odlazio u atelje Franca Vinka gdje je ostajao do sitnih sati. Uprkos želji da napreduje, pobunio se protiv apsurdnosti sistema, počeo je da se svađa nastavnicima. Školski odbor nižeg akademskog kursa ubrzo je riješio da ga otjera, uz obrazloženje da ne zna da slika. Za tu odluku nije saznao, pošto je otišao već bio u Parizu da bi polagao prijemni ispit iz crtanja, kako bi se upisao na viši kurs. Nije vjerovao da će uspjeti: „Juče sam završio crtež za konkurs za večernje kurseve, lik Germanika... koga ti znaš. Siguran sam da ću biti na posljednjem mjestu,  pošto su svi ostali crteži slični, samo se moj razlikuju.“ Pa dodaje: „Vidio sam kako se radi crtež koji će biti najbolje plasiran... Korektan je, na njemu je sve kako bi trebalo da bude, ali je mrtav, nema dušu.“  Zahvaljujući Teu upoznaje se s najprastižnijim imresionistima, od Monea do Pisaroa, od Degaa do Seraa, od Renoara do Sinjaka.

Mrtva priroda sa otvorenom Biblijom, ugašenom svijećom i romanom; oktobar 1885. Amsterdam, Van Goghov muzej

Žena za stolom u kafani Tamburin; 1887. Amsterdam, Van Goghov muzej

Čiča Tangi; 1887. privatna zbirka

Dva ubrana suncokreta; 1887. New York, Metropolitanski muzej umjetnost

U japanskom stilu: oiran (kurtizana) prema Keisaju Eisenu); jul-septembar 1887. Amsterdam, Van Goghov muzej

Žuta kuća na uglu; septembar 1888. Amsterdam, Van Goghov muzej

“Težio sam da zelenom i crvenom izrazim strašne ljudske strasti. Svuda je borba i suprostavljanje

najrazličitijih crvenih i zelenih, u malim likovima usnulih beskućnika, u praznoj i tužnoj prostoriji... Na mojoj slici Kafana noću pokušao sam da izrazim ideju da je kafana mjesto gdje se čovjek može upropastiti, poludjeti, počiniti zločine. Najzad, nastojao sam da kontrastima između boja, nježnoružičaste i crvene boje krvi i vinskog taloga, zlataste i Veronezove svijetlozelene, naspram

žutozelene i jarke plavozelene, u sumporastoj atmosferi užarene paklene peći, izrazim mračnu silu gotovo kao u klanici“ (Pisma Teu).

Kafana noću; septembar 1888. New Hejven, Umjetnička galerija Univerziteta Jejl

Terasa kafane noću, septembar 1888. Oterlo, Kroler-Milerov muzej

Van Gogh je pisao Gogenu : „Naslikao sam moju

spavaću sobu, s namještajem od bijelog drveta, kao što znate. Pa dobro, zabavio sam se slikajući ovaj oskudni enterijer, s onom Seraovom

 jednostavnošću; ravnim, ali grubo nanijetim slojevima nerastvorene boje... Htio sam da

izrazim apsolutni počinak tim tako različitim tonovima, među kojima je i malo bijele u ogledalu sa crnim ramom“ 

Spavaća soba, oktobar 1888. Amsterdam, Van Goghov muzej

Portret pacijenta u bolnici Sen Pol, oktobar 1888. Amsterdam, Van Goghov muzej

 „Nekoliko dana prije nego što sam zbog bolesti smješten u  jednu duševnu bolnicu, pokušao sam, nakon njegovog odlaska, da naslikam  prazno mjesto koje je za sobom ostavio. To  je studija od

smeđecrvenkastog drveta sa sjedištem od zelenkaste slame na koje sam, umjesto Gogena, postavio

svijećnjak sa upaljenom svijećom i nekoliko modernih

romana“ 

Gogenova stolica, decembar 1888. Amsterdam, Van Goghov muzej

Vinstentova stolica, 1888.

Autoportret sa zavijenim uhom, januar 1889. privatna zbirka

 .  e   k  u     m  i   a  l   o    b  d    o  e    n   e   v   r  c i  č    o ,  d   e  l  g    o    p    n   a   v   a   r    o    b   a   z  e    N  .  a    n   e   g    o    G  a  l   o    P  a   z i l  a   v  i  z  e   v  a    h   g    o    G    n   a    V  u   s i j   o   k ,  u  j   n   a   r  a   č    o   z  a   r i   u   s  e  j i   b  ,  u  j   n   e    đ   u    b   z  u i i  d   a    n , i  v   a    b   u  j l j   o   k   s j l  e   t  a  j i  r    p j   o    n   r  u    b    o i  č i  r    p ,  u  j  a    đ   a   g    o   d     m    o    n   č i  g   a   r   t   o i  č    o   d   e  j  v   s  a   k  i l  S .    m    o    h   u    m  i   n   e  j i  v   a   z  a   s  t  e   r   t   r    o    p    o   t  u    A

Autoportret sa zavijenim uhom, januar 1889.

Zvjezdana noć i čempres, januar 1889. New York, Muzej moderne umjetnosti

Autoportret 1889.

Musee d‘Orsay, Paris.

•

•

17. maja 1890, pošto se savim stabilizovao, otputovao je na tri dana kod brata u Pariz. Tada je upoznao snahu Johanu i video malog bratanca, rođenog 31. januara, koji je ime dobio po njemu, Vinsent Vilem. U bebinoj sobi dva brata su se zagrlila plačući. Nakon posjete Parizu, Vinsent se preselio u simpatično mjestašce Over na Oazi, gdje je živio doktor Pol Gaše, prijatelj Sezana i Pisaroa i ostalih impresionista. Doktor je bio slikar amater, pa je prihvatio da se brine o Van Goghu. Fasciniran novim abijentom, toliko

različitim od Provanse, s poljima na strmnim planinama i krovovima od slame, počinje odmah da slika gradske kuće, okolne brežuljke, nepregledna pšenična polja pod ulujnim nebomi mnogobrojne portrete među kojima i onaj doktrora Gašea. U tom periodu uradio  je preko osamdeset slika, što znači da je u prosjeku dnevno slikao jedno i po platno.

•

U januaru 1890. likovni kritičar Alber Orje objavio je članak o njemu u jednom od

najuglednijih francuskih časopisa o kulturi Merkir de Frans, pod naslovom „Izolovan u svome slikarstvu“. Bio je to jedini novisnki natpis o Vinsentu dok je bio živ. U februaru mu  je Teo javio da je sestra njegovog prijatelja, slikara Ežena Boša, kupila sliku Crveni vinograd za četiri stotine franaka. Mada su ga ova dva događaja privremeno utješila, ubro piše Teu da ubjedi likovnog kritičara da se njime više ne bavi, pošto ga muče bolovi, pa mu ne bi prijao publicitet koji bi neminovno uslijedio.

•

28. jula izašao je iz pansiona bračnog para Ravu gdje je stanovao, ponio je štafelaj i pištolj u džepu. Kao i obično krenuo je prema žitnim poljima, vjerovatno da bi slikao. Zašto je ponio pištolje vjerovatno u tom trentku ni on sam nije znao. Htio je da ispali metak u srce ali je pogodio diafragmu i tu je zastao. Teško ranjen vratio se u pansion, pošto se nije pojavio na večeri, odmah su svi shvatili šta se desilo, Vinsent im je otvoreno rekao da se želio ubiti, doktor Gaše je odmah stigao, i pozvao Tea, koji je već narednog jutra stigao. Vinsent je umro 29. jula, šest mjeseci poslije umire i Teo. Sada počivaju zajedno, jedan pored drugog na malom groblju u Overu, među pšeničnim poljima i srebrenastim lišćem maslina. Njihovi su grobovi označeni sa dva ista nadgrobna kamena obrasla bršljanom koji ih spaja, kao da su braća ispružila ruke da se zagrle.

Crveni vinograd

Novembar, 1888,

•

Teo u očajavanju piše sestri: „Za mene je to jedna od najstrašnijih stvari na svijetu, čini mi se da je on pripadao onim mučenicima koji umiru s osmijehom na licu“