Usporedni esej: Dundo Maroje i Suze sina razmetnoga

6. travnja 2015.

Borna Katović, 2.i

Usporedni esej: Dundo Maroje i Suze sina razmetnoga Dundo Maroje, komedija erudita (karakteristike: 5 činova, ustaljeni likovi poput škrtog starca i lukavog sluge) Marina Držića, jedno je od najvažnijih djela hrvatske renesanse, a potječe iz dubrovačkog književnog kruga. Suze sina razmetnoga Ivana Gundulića, također iz Dubrovnika, jedno je od najpoznatijih djela cjelokupne hrvatske književnosti. To je religiozna barokna poema ili plač, lirsko-epska vrsta koja nastaje u razdoblju baroka, a iznosi temu grešnika koji se kaje plačući. Držić je odlučio napisati komediju zbog renesansnog utjecaja tog vremena, koji se temelji na čovjeku, njegovoj sreći i užitcima te naizgled neograničenoj moći. Njegovo djelo napisano je prvenstveno s ciljem da zabavi i nasmije publiku, ali i da prenese pouku o lošim osobinama čovjeka vezanim uz materijalna dobra - rasipnosti i škrtosti. U djelu se događa sukob škrte, konzervativne starije generacije (Držić ovdje zapravo opisuje zaostalu dubrovačku vlastelu) i liberalne mlađe generacije, koja pod svaku cijenu teži za vlastitom slobodom, čak i kada to znači uništavanje obiteljskih odnosa zbog materijalnog dobitka. Ravnoteža se postiže kroz lik Pometa, pravog renesansnog nazbilj-čovjeka koji teži za životnim užitcima i svojom prilagodljivošću i lukavošću uvijek okrene sreću u svoju korist. Smatram da nas Držić kroz svoje djelo želi naučiti da se svojom inteligencijom i umjerenošću odupremo materijalnim ekstremima poput rasipnosti i škrtosti te da ćemo tada moći uživati u životu, kao i Pomet. Suze sina razmetnoga djelo je mnogo ozbiljnije i usudio bih se reći strože u pouci od Dunda Maroja. Gundulić ne samo da osuđuje ovisnost o materijalnom, nego povrh toga renesansne užitke svrstava kao grijehe. Cilj njegovog djela jest da potakne čitatelje da počnu živjeti u duhu kršćanstva, da se odreknu zemaljskih užitaka koji su prevladavali u renesansi te da se pokore Bogu, a svakom grešniku koji se iskreno pokaje bit će oprošteno, što je usko povezano s kršćanskom protureformacijom u to doba, kada Crkva vraća svoj utjecaj koji je izgubila u renesansi, upozoravajući čovjeka da nije svemoćan te da se ne može oduprijeti svojoj prolaznosti. Maro i sin iz Gundulićevog djela, na početku su vrlo slični. Oba se udaljavaju od obitelji, točnije očeva, zbog materijalnog (novčanog) i ljubavnog dobitka, obojicu ih zavode gospe opisane petrarkističnim elementima, kojima se Držić ruga kroz lik Laure koja je kurtizana, dok Gundulić do krajnosti osuđuje zemaljsku ljepotu i prikazuje ju s prijezirom do Skrušenja, trećeg plača, u kojem ju izjednačava sa slikom Božje ljepote. Sin se od Mara razlikuje po tome što je izuzetno samokritičan, u Sagrješenju hiperbolizira svoje grijehe. On je istinski požalio svoju odluku da napusti oca i obiteljsku sigurnost zbog kratkotrajnih, prolaznih zemaljskih

užitaka, kao što je bila zaljubljenost u ženu koja ga je iskorištavala zbog novca. Citat:"Za na svrhu doć žuđenu, / Ja šiljem opet s veće zlata / Dragi kamen u prstenu, / Biser za ures bijela vrata, / Na riječi me ona drži, / Obećava, a ne vrši." Želi se iskupiti, ne zbog vlastite koristi, nego zbog krivnje i duhovnog pročišćenja. Spreman je odreći se svog luksuza svog prijašnjeg života s ocem i živjeti kao običan radnik na njegovom posjedu. Dakle, iako ga je bezosjećajno napustio, kasnije mu se u potpunosti pokorava i moli ga za oprost. Maro, s druge strane, pokazuje male znakove žaljenja tek na kraju djela, nemoćan je, a do njegovog ga zadovoljstva na kraju djela, kao i sve druge likove, dovodi Pomet. Sinu na kraju pomaže veliko Božje milosrđe, Bog (u doslovnom smislu njegov otac) oprašta mu sve grijehe i vraća mu stari život, iako on to nikako nije očekivao. Maro na kraju djela naslijedi imanje od preminule tete i vraća se svojoj zaručnici. Karakter Marova oca i Mare dobro opisuje uzrečica "Kakav otac, takav sin", oba su ekstremno opsjednuti materijalnim, Maro je rasipnik, a Marov otac škrtac. On ne dolazi u Rim pronaći sina, nego da vrati novac koji mu je on ukrao. Citat: "Maroje: (Ajme, moji dukati! Bogme ih će kupit!)" Maro svog oca uopće ne poštuje, do mjere da se pravio da ga ne pozna kad su se susreli. Otac iz Gundulićevog djela potpuna je suprotnost, on u potpunosti zanemaruje činjenicu da ga je sin napustio, veseli se što mu je sin živ i što se vratio. Kod Dunda Maroja bih kao tipično obilježje renesanse naveo slikovito opisivanje brojne hrane i pića te uživanja u njima. Citat: "Maro: (...) i na tri škude kupi par fadžana; i kupi par kapuna velicijeh, da znaš škud za nje dat; i kup' animelâ, i pođ' u picikarula moga, da ti da mortadelâ i salčicâ, što će biti za svu ovu nedjelju, i čin' da ti dâ dudzinu provardurâ, i svrati se u moga spičara; reci mu da mi pošlje jedan vruć marcapan." U Suzama sina razmetnoga često se koriste antiteze, jedno od glavnih obilježja baroknog stila:"Nje mraz oganj moj razgara, / Nje gnjiv ljubav moju uzmnaža; / Žeravom me led satvara / S omraze mi sve je draža" Smatram da su sretni završetci ovih dvaju djela izrazito nevjerojatni, kod Držića se jednostavno previše stvari poklopilo i svi likovi na kraju su bili zadovoljni, što je u životu gotovo neizvedivo. Gundulićev završetak djela mogu još teže zamisliti, u današnjim vremenima ne samo da je rijetko da otac oprosti sinu što ga je napustio, nezamislivo je i nelogično da mu vrati sve što je imao i prije. Oba djela esencijalno nose istu poruku: ekstremni materijalizam je loš, ali uz volju da promijenimo sebe i svoje navike možemo doživjeti sreću. Kod Držića, sreća je zemaljsko: smijeh, veselje, hrana, piće, zemaljska ljubav i ljepota. Gunduliću je sreća uz Boga, Njegova ljepota i milosrđe ne mogu se usporediti sa takvim ljudskim karakteristikama. Iako se osobno slažem sa Držićem, mislim da bismo Gundulićevu poruku o važnosti pokajanja i oprosta trebali ozbiljno shvatiti i primjeniti u našim životima, pogotovo danas kada izgleda da se sve više vraćamo unatrag.