Umberto Eco - Ulazak u Sumu

Ulazak u šumu



jedan

U lazak u šumu

Želio bih započeti prizivanjem uspomene na Itala Calvina, koji je prije osam godina [1985.] bio pozvan ovdje održati šest predavanja u ciklusu nazvanom u spomen na Charlesa Eliota Nortona, ali ih je bio dospio napisati samo pet prije nego što nas je napustio. Ne prizivam ga samo kao svoga prijatelja, nego i kao autora romana Ako jedne zimske noći neki putnik, jer se to djelo bavi prisutnošću čitatelja u pripovjednom tekstu, a moja će predavanja u velikoj mjeri biti posvećena tom predmetu.  Charles Eliot Norton (1827-1908), profesor povijesti umjetnosti na Sveučilištu Harvard 1875-1898; prevoditelj Dantea; prijatelj Longfellowa, Lowella, Carlylea i Ruskina. Njemu u spomen, od 1925. Sveučilište svake godine imenuje gostujućeg profesora poezije (u najširem značenju tog pojma). Tu su čast, među ostalima, imali T.S. Eliot, Igor Stravinski, E. E. Cummings, Aaron Copeland, Jorge Luis Borges, Lionel Trilling, Octavio Paz, Nothrop Frye, Leonard Bernstein, Frank Stella, Harold Bloom, Frank Kermode, John Cage, John Ashbery i George Steiner. Op. prev.  Italo Calvino: Ako jedne zimske noći neki putnik, preveo Pavao Pavličić (Zagreb: Znanje, 1981).

Six Walks.indd 9

08.11.05 16:11:45

10

Šest šetnji pripovjednim šumama

Iste godine kad je u Italiji objavljena Calvinova knjiga, izišla je i jedna od mojih knjiga – naime, Lector in fabula, djelomično kasnije prevedena na engleski pod naslovom The Role of the Reader. Engleski i talijanski naslov ovoga djela se razlikuju stoga što bi doslovan prijevod talijanskog (ili latinskog) naslova bio čitatelj u basni, što ne znači ništa. U Italiji se latinska sintagma lupus in fabula upotrebljava u slučajevima kad se osoba o kojoj se upravo govorilo nenadano pojavi. No dok se u izreci zaziva vuk, koji se javlja u svim bajkama, ja upućujem na čitatelja. Zapravo, u mnogim se slučajevima vuk uopće ne pojavljuje, a kao što ćemo uskoro vidjeti na njegovom se mjestu može naći Bauk. No u priči uvijek postoji čitatelj, i taj je čitatelj temeljni sastojak ne samo procesa pripovijedanja nego i same pripovijesti. Ako bi tkogod danas usporedio Lector in fabula i Ako jedne zimske noći neki putnik, mogao bi pomisliti kako je moja knjiga pisana kao odgovor na Calvinov roman. No, ta su dva djela bila objavljena otprilike u isto vrijeme i niti jedan od nas dvojice nije znao što radi onaj drugi, premda smo obojica dugo vremena bili duboko zaokupljeni istim problemima. Kad mi je Calvino poslao svoju knjigu, već je bio dobio moju, jer posveta koju mi je napisao glasi: Umbertu: superior stabat lector, longeque inferior Italo Calvino. Calvino je očigledno prilagodio tekst Fedrove basne o vuku i janjetu (Superior stabat lupus, longeque inferior agnus, ili “Vuk stajaše uzvodno, a janje nizvodno”) tako da aludira na moju knjigu Lector in fabula. Ali sintagma longeque inferior, koja znači i “nizvodno” i “inferioran” ili “manje važan”, svejedno je referencijalno dvosmislena. Ukoliko riječ lector valja shvatiti de dicto, tako da se odnosi na moju knjigu,  Umberto Eco: Lector in Fabula: la cooperazione interpretativa nei testi narrativi (Milano: Bompiani, 1979); The Role of the Reader (Bloomington: Indiana, 1979).

Six Walks.indd 10

08.11.05 16:11:45

Ulazak u šumu

11

Calvino je ili odabrao ironično skromnu ulogu ili pak ponosno preuzeo pozitivnu ulogu janjeta, ostavljajući teoretiku da igra Zločestog vuka. Ukoliko, naprotiv, riječ lector valja shvatiti de re, tako da znači Čitatelj, Calvino je izrekao važnu tvrdnju i odao počast ulozi čitatelja. Kako bih odao počast Calvinu, uzet ću za svoju polaznu točku drugi od njegovih “šest prijedloga za novo tisućljeće” (kako glasi podnaslov Američkih predavanja, što ih je trebao održati na ovom istome mjestu), “prijedlog” posvećen “brzini,” u kojem upućuje na pedeset i sedmu bajku u svojoj antologiji Talijanskih narodnih priča: Neki se kralj razbolje. Dođoše liječnici i rekoše mu: “Vaše veličanstvo, želite li ozdraviti, morate se domoći Baukovog pera: no do njega je teško doći, jer Bauk čim ugleda ljudskog stvora, odmah ga poždere.” Kralj to svima javi, no nitko se ne htjede tamo uputiti. Potom zapita nekog svog podanika, vjernog i hrabrog, i ovaj odgovori: “Poći ću.” Pokazaše mu put: “Na vrhu nekog brda ima sedam rupa: Bauk je u jednoj od njih.”

Calvino primjećuje kako “ništa nije rečeno o bolesti koja muči kralja, o tome kako je moguće da Bauk ima perje, kako izgledaju te rupe,” te hvali hitrost kojom se odlikuje pripovijedanje, premda tvrdi kako “ova apologija brzine nipošto ne želi poreći zadovoljstvo oklijevanja.” Svoje ću treće predavanje posvetiti raznim oblicima oklijevanja, odugovlačenja i odgode. Za sada će dostajati da primijetimo kako je svaka fikcionalna pripovijest nužno i fatalno hitra jer, gradeći  Italo Calvino: Američka predavanja: šest prijedloga za sljedeće tisućljeće, prevela Vanda Mikšić (Zagreb: Ceres, 2002).  Ibid., str. 48.  Ibid., str. 56-57.

Six Walks.indd 11

08.11.05 16:11:45

12

Šest šetnji pripovjednim šumama

svijet koji se sastoji od mnoštva događaja i likova, ne može izreći sve o tom svijetu. Samo nagovješćujući, ona neprestano traži da čitatelj popunjava čitav niz praznina. Naposljetku (kao što sam već napisao), svaki je tekst lijena mašina koja od čitatelja traži da obavlja dio njezinih zadaća. Kakav bi to bio problem kad bi tekst iskazivao sve što primatelj treba da razumije – bio bi beskonačan. Kad bih nazvao nekoga od vas i rekao: “Idem autoputom i stižem za jedan sat”, ne biste očekivali da dodam kako ću osim autoputom također ići i automobilom. U svom djelu Kolovoz kad dođe, ženo moja, ne poznam te više, veliki komički pisac Achille Campanile napisao je sljedeći dijalog: Gedeone je divlje mahao pokazujući prema kočiji koja je stajala na kraju ulice. Postariji kočijaš s mukom siđe sa svoga mjesta i zaputi se što je brže mogao prema našim prijateljima, pitajući: “Kako vam mogu pomoći?” “Ne!” vikne Gedeone nervozno. “Želim kočiju!” “O!” odvrati kočijaš razočarano. “Mislio sam da trebate mene.” Vratio se do kočije, popeo na vozačko mjesto i upitao Gedeonea, koji je bio sjeo u vozilo zajedno s Andreom: “Kamo?” “Ne mogu vam reći”, kazao je Gedeone, koji je svoj pothvat želio zadržati u tajnosti. Kočijaš, koji nije bio osobito ljubopitljiv, nije ustrajao. Svi su zajedno nekoliko minuta sjedili nepomično, promatrajući okolinu. Naposljetku Gedeone, ne mogavši se više suzdržavati, uzvikne: “U dvorac Fiorenzina!” – što je konja navelo da se trzne a kočijaša da prosvjeduje: “U ovo doba dana? Stići ćemo nakon mraka.” “Istina”, promumlja Gedeone. “Poći ćemo sutra ujutro. Dođite po nas točno u sedam sati.”

Six Walks.indd 12

08.11.05 16:11:45

Ulazak u šumu

13

“Kočijom?” upita kočijaš. Gedeone razmisli nekoliko minuta. Napokon reče: “Da, tako će biti bolje.” Zaputivši se natrag prema gostionici, okrenu se i vikne prema kočijašu: “Hej! Ne zaboravi konja!” “Ozbiljno?” reče ovaj iznenađeno. “No, kako želite.”

Odlomak je apsurdan jer protagonisti isprva kažu manje nego što bi trebali, a zatim osjećaju potrebu da kažu (i čuju) i ono što nije nužno izreći. Želeći reći mnogo toga, autor ponekad zna ispasti komič­ niji od svojih likova. Carolina Invernizio bila je vrlo popularna spisateljica u Italiji devetnaestoga stoljeća, othranivši čitave naraštaje proletera pričama pod naslovima kao što su Poljubac mrtve žene, Osveta luđakinje i Leš koji optužuje. Carolina Invernizio pisala je poprilično grozno, a primijećeno je i kako je imala hrabrosti, ili slabosti, da u književnost uvede jezik sitne birokracije novoosnovane talijanske države (birokracije kojoj je pripadao njezin muž, poslovođa vojne pekarne). Evo kako Carolina započinje svoj roman Krčma zločina: Večer je bila divna, premda je bilo vrlo hladno. Mjesec, visoko na nebu, osvjetljavaše ulice Torina kao pri danjem svjetlu. Stanični je sat pokazivao sedam sati. Pod velikim trijemom čula se zaglušujuća buka jer su se susretala dva direktna vlaka: jedan je upravo odlazio, a drugi je upravo stizao.

Ne treba preoštro suditi gospođu Invernizio. Nekako je osjećala da je brzina velika vrlina u pripovijedanju, ali nikada ne bi bila mogla započeti, kao što je to učinio Kafka u Preobražaju, rečenicom: “Kad se Gregor Samsa jednog jutra probudio iz  Achille Campanile: Agosto, moglie mia non ti conosco, u Opere (Milano: Bompiani, 1989), str. 830.  Carolina Invernizio: L’albergo del delitto (Torino: Quartara, 1954), str. 5.

Six Walks.indd 13

08.11.05 16:11:45

14

Šest šetnji pripovjednim šumama

nemirnih snova, našao se u svom krevetu, pretvoren u golema kukca.” Njezini bi se čitatelji odmah zapitali kako je i zašto Gregor Samsa postao kukcem i što je bio jeo prethodnog dana. S druge strane, Alfred Kazin pripovijeda kako je Thomas Mann posudio jedan Kafkin roman Einsteinu, koji mu ga je vratio rekavši: “Nisam to mogao čitati; ljudski um nije tako složen.”10 Einsteinu je možda smetalo što je priča prilično spora (no ja ću kasnije hvaliti umijeće odugovlačenja). Doista, čitatelj ne zna uvijek kako valja surađivati s brzinom teksta. U svom djelu Reading and Understanding, Roger Schank nam pripovijeda jednu drugu priču: Ivan je volio Mariju, ali ona se nije željela udati za njega. Jednog je dana zmaj oteo Mariju iz dvorca. Ivan je uzjahao konja i ubio zmaja. Marija se pristala udati za njega. I živjeli su dugo i sretno.11

U toj knjizi Schank se bavi pitanjem što djeca razumijevaju kad čitaju, te je o ovoj priči pitao trogodišnju djevojčicu. P: Zašto je Ivan ubio zmaja? C: Jer je ovaj bio zao. P: Po čemu je zmaj bio zao? C: Boljelo ga je. P: Zašto je Ivana boljelo? C: Vjerojatno je rigao vatru na njega. P: Zašto se Marija pristala udati za Ivana? C: Jer ga je jako voljela i jako se htjela udati za njega…  Franz Kafka: Preobražaj, prevela Iva Adum (Zagreb: Epoha, 1954), str. 5. 10 Alfred Kazin: On Native Grounds (New York: Harcourt Brace, 1982), str. 445. 11 Roger Schank: Reading and Understanding (Hillsdale, N.J.: Larence Erlbaum, 1982), str. 21.

Six Walks.indd 14

08.11.05 16:11:45

Ulazak u šumu

15

P: Kako to da se Marija pristala udati za Ivana kad isprva nije htjela? C: To je teško pitanje. P: Pa, što ti misliš da je odgovor? C: Jer ga tada jednostavno nije htjela a onda je on puno raspravljao i pričao s njom puno o ženidbi i onda se ona zainteresirala da se uda za nju, hoću reći njega.

Očigledno je kako znanje o svijetu ove djevojčice uključuje činjenicu da zmajevi rigaju vatru iz nosa, ali ne i da se netko može povinovati, iz zahvalnosti ili divljenja, ljubavi koju ne uzvraća. Priča može biti brža ili sporija – što će reći, više ili manje eliptična – ali koliko eliptična može biti, to određuje vrsta čitatelja kojima se obraća. Budući da nastojim opravdati sve naslove što sam ih bio dovoljno blesav dati svojim djelima, dopustite mi da opravdam i naslov ovog niza predavanja u ciklusu nazvanom u spomen na Charlesa Eliota Nortona. Šuma je metafora za pripovjedni tekst, ne samo za tekst bajki, nego za bilo koji pripovjedni tekst. Ima šumā kao što je Dublin, gdje umjesto Crvenkapice možemo sresti Molly Bloom, i šumā kao što je Casablanca, gdje čovjek može sresti Ilsu Lund ili Ricka Blainea. Da se poslužim metaforom što ju je smislio Jorge Luis Borges (još jedan duh vrlo prisutan u ovim izlaganjima, koji je svoj niz predavanja u ovome ciklusu održao prije dvadeset i pet godina12), šuma je vrt sa stazama koje se račvaju. Čak i kad u šumi nema utabanih staza, svatko može naći svoju stazu, odlučiti da kod kakvog drveta skrene lijevo ili desno i tako kod svakog drveta na koje naiđe. 12 Borgesova su predavanja objavljena tek 2000. pod naslovom This Craft of Verse (Cambridge, Mass.: Harvard University Press); usp. To umijeće stiha, preveo Dinko Telećan (Zagreb: Jesenski i Turk, 2002). Op. prev.

Six Walks.indd 15

08.11.05 16:11:45

16

Šest šetnji pripovjednim šumama

U pripovjednom tekstu čitatelj je neprestano prisiljen odabirati. Ta je obaveza biranja dapače prisutna i na razini pojedinačne rečenice – barem u onima u kojima se pojavljuje prijelazni glagol. Kadgod se govornik nalazi pred završetkom rečenice, mi se kao čitatelji ili slušatelji kladimo (doduše nesvjesno): predviđamo njegov ili njezin izbor, ili se zabrinuto pitamo što će biti odabrano (barem u slučaju dramatičnih rečenica, kao što su “Prošle noći sam na groblju župne crkve vidio…”). Pripovjedač nam ponekad želi pružiti slobodu da zamišljamo kako će se priča nastaviti. Pogledajmo, na primjer, kraj Poeove Pripovijesti Arthura Gordona Pyma: A zatim potrčasmo u zagrljaj vodopada, gdje se bezdan rastvori da nas primi. Ali na našem se putu pojavi plaštom zaogrnuta ljudska prilika, proporcija mnogo većih od bilo kojega ljudskog stvora. A boja kože te prilike bila je savršeno bijela poput snijega.13

Time što pripovjedač ovdje prekida svoje pričanje, autor nas želi natjerati da ostatak života provedemo pitajući se što se zatim zbilo; u strahu da nas žudnja da saznamo ono što nam nikada neće biti otkriveno još nije sasvim obuzela, autor, ne glas pripovjedača, dodaje na kraju bilješku u kojoj nam kaže kako je, nakon nestanka gospodina Pyma “nekoliko preostalih poglavlja koja su imala dovršiti njegovu pripovijest […] nepovratno nestalo”14. Nikada nećemo uteći iz te šume – kao što se dogodilo, na primjer, Julesu Verneu, Charlesu 13 Edgar Allan Poe: Narrative of A. Gordon Pym, u The Fall of the House of Usher and Other Tales, with an Afterword by R.P. Blackmur (New York: New American Library, 1960), str. 371. [Usp. Doživljaji Arthura Gordona Pyma, preveo Leo Držić, u Grad u moru, ur. Sonja Bašić (Zagreb: NZMH, 1986), str. 195] 14 Idem. [Usp. Doživljaji, str. 197]

Six Walks.indd 16

08.11.05 16:11:46

Ulazak u šumu

17

Romynu Dakeu i H.P. Lovecraftu, koji su odlučili ostati u njoj pokušavajući nastaviti Pymovu priču. No, ima slučajeva u kojima nam autor sadistički želi pokazati kako nismo Stanley nego Livingstone, te da nam je suđeno da zalutamo u šumi neprestano pogrešno birajući. Uzmite Laurencea Sternea, na početku Tristrama Shandyja: Da su moj otac ili moja majka, ili zapravo oni oboje, jer su na to po dužnosti bili obavezni, barem pripazili što čine kad su mene davali na svijet; da su čestito promislili što sve zavisi od onoga što u tom trenutku rade15…

Što je to par Shandy mogao raditi u tom delikatnom trenutku? Kako bi dao čitatelju vremena da smisli neke razumne mogućnosti (čak i one najnepriličnije), Sterne skreće s teme čitav odlomak (što pokazuje kako je Calvino bio u pravu što se nije s prezirom odnosio spram umijeća odugovlačenja), da bi zatim otkrio pogrešku počinjenu kod praiskonskog prizora: Molim te, dragi, reče moja majka, nisi li zaboravio naviti uru? – Gospode Bože, drekne moj otac glasno, ali nastojeći u isti mah da stiša glas, – Je li ikad od stvaranja svijeta žena prekinula čovjeka tako budalastim pitanjem?16

Kao što možete vidjeti, otac misli o majci upravo ono što čitatelj misli o Sterneu. Je li ikada postojao autor, kako god podao, koji je tako frustrirao svoje čitatelje? Nesumnjivo, nakon Sternea su avangardne pripovijesti često pokušavale ne samo iznevjeriti naša čitateljska očeki15 Laurence Sterne: Život i nazori gospodina Tristrama Shandyja, preveo Franjo Hartl, redigirao Tomislav Brlek (Zagreb: Ljevak, 2004), str. 11. 16 Ibid., str. 12.

Six Walks.indd 17

08.11.05 16:11:46

18

Šest šetnji pripovjednim šumama

vanja, nego štoviše stvoriti vrstu čitatelja koji od knjige koju čitaju očekuju da im pruži potpunu slobodu izbora. Ali tu je slobodu moguće uživati upravo stoga što su – na temelju nasljeđa starog tisuće godina, koje uključuje pripovijesti u rasponu od primitivnih mitova do suvremenog detektivskog romana – čitatelji u načelu spremni sami birati pretpostavkom da će neki izbori biti razboritiji od drugih. Kažem “razboritiji” kao da je riječ o izborima temeljenim na zdravom razumu. No bilo bi pogrešno pretpostaviti kako se fikcionalno djelo čita prema načelima zdravog razuma. To sasvim sigurno nije ono što od nas traže Sterne ili Poe ili čak autor (ako je takav izvorno postojao) Crvenkapice. Zdrav bi nas razum, naprotiv, naveo da odbacimo zamisao da se u šumi može naći vuk koji govori. Što, dakle, želim reći kad kažem da u pripovjednoj šumi čitatelj mora vršiti razborite izbore? Na ovom se mjestu moram pozvati na dva koncepta što sam ih raspravio na drugom mjestu – naime, model čitatelja i model autora.17 Model čitatelja u priči ne odgovara empirijskom čitatelju. Empirijski čitatelj ste vi, ja, svatko onaj tko čita kakav tekst. Empirijski čitatelji mogu čitati na razne načine i ne postoji zakon koji bi im propisivao kako valja čitati jer im tekst često služi kao spremnik za njihove vlastite strasti, kojima se izvor može nalaziti izvan teksta ili koje tekst može slučajno razjariti. Ako ste ikada gledali komediju dok ste bili iznimno potišteni, znate kako je u takvim trenutcima teško uživati u smiješnom filmu. To nije sve: ukoliko isti film ponovno vidite nekoliko godina kasnije, možda se još uvijek nećete 17 Umberto Eco: “Model čitatelja”, prevela Morana Čale Knežević, Republika 44 (1988) 9/10: 92-105.

Six Walks.indd 18

08.11.05 16:11:46

Ulazak u šumu

19

moći smijati jer će vas svaki prizor podsjećati na tugu koju ste osjećali prvi put. Očigledno je da biste kao empirijski čitatelj pogrešno “čitali” film. Ali “pogrešno” s obzirom na što? S obzirom na vrst gledatelja koji su se skloni smijati i slijediti priču koja ih se osobno ne tiče. Takvoga gledatelja (ili čitatelja knjige) nazivam modelom čitatelja – to je neka vrsta idealnog tipa čitatelja kojega tekst ne samo da predviđa kao suradnika nego ga štoviše nastoji stvoriti. Ukoliko tekst počinje s Bilo jednom, on šalje signal koji mu istog trena omogućuje da odabre svoj model čitatelja, koji mora biti dijete, ili barem netko tko je spreman prihvatiti nešto što je onkraj zdravorazumskog i razboritog. Moj prijatelj iz djetinjstva, kojega godinama nisam vidio, pisao mi je nakon što je objavljen moj drugi roman, Foucaultovo njihalo: “Dragi Umberto, ne sjećam se da sam ti ispričao jadnu priču o svome ujaku i ujni, ali smatram da je vrlo neumjesno što si je upotrijebio u svome romanu.” Pa, ja u svojoj knjizi pripovijedam nekoliko epizoda u kojima sudjeluju “stric Carlo” i “strina Caterina,”18 stric i strina protagonista, Jacopa Belba, i točno je da su ti likovi doista postojali: uz neke manje izmjene, pričam priču iz svog djetinjstva o stricu i strini – koji su, međutim, imali druga imena. Otpisao sam svom prijatelju kako su stric Carlo i strina Caterina moji rođaci, a ne njegovi, te da sam stoga ja vlasnik autorskih prava; čak nisam ni znao da on ima strica i strinu. Moj se prijatelj ispričao: bio je toliko zaokupljen pričom da je pomislio kako prepoznaje stvari koje su se dogodile njegovom stricu i strini – što nije nemoguće, jer se za vrijeme rata (a to je razdoblje na koje su se odnosile moje uspomene) slične stvari zbivaju raznim stričevima i strinama. 18 Usp. Umberto Eco: Il pendolo di Foucault (Milano: Bompiani, 1988), poglavlja 49, 55 i 119; Foucaultovo njihalo, prevela Lia Paić (Zagreb: Izvori, 2003). Op. prev.

Six Walks.indd 19

08.11.05 16:11:46

20

Šest šetnji pripovjednim šumama

Što se dogodilo mojem prijatelju? Tražio je u šumi nešto što zapravo bilo u njegovom vlastitom sjećanju. Šećući šumom imao sam pravo upotrijebiti svako iskustvo i svako otkriće kako bih naučio nešto o životu, o prošlosti i budućnosti. No, kako je šuma stvorena za svakoga, ne smijem u njoj tražiti činjenice i osjećaje koji se tiču samo mene. U suprotnom (kao što sam napisao u dvije novije knjige, I limiti dell’interpretazione i Interpretation and Overinterpretation19), ne tumačim tekst, već se njime koristim. Dakako da nije zabranjeno koristiti se tekstom za sanjarenje, i to često činimo, ali sanjarenje nije javna djelatnost; ono nas navodi da se pripovjednom šumom krećemo kao da je naš vlastiti vrt. Moramo, dakle, poštivati pravila igre, a model čitatelja predstavlja onoga tko je spreman igrati tu igru. Moj je prijatelj zaboravio pravila i projicirao svoja vlastita očekivanja empirijskog čitatelja na očekivanja što ih je autor želio pobuditi kod modela čitatelja. Autor, dakako, ima na raspolaganju specifične žanrovske signale kojima se služi kako bi davao upute svom modelu čitatelja; no ti signali nerijetko mogu biti višesmisleni. Pinocchio Carla Collodija, na primjer, počinje ovim odlomkom: Bio nekoć… … neki kralj! – reći će odmah moji mali čitaoci. Ne, djeco, pogriješili ste. Bio nekoć komad drva.20

To je vrlo složen početak. Isprva Collodi kao da daje do znanja da počinje bajka. Čim se njegovi čitatelji uvjere da je 19 Umberto Eco: I limiti dell’interpretazione (Milano: Bompiani, 1990) [Granice tumačenja, prevela Milana Piletić (Beograd: Paideia, 2001)]; Interpretation and Overinterpretation (Cambridge: Cambridge University Press, 1992). 20 Carlo Collodi: Pinokio: čudnovati doživljaji jednog lutka, preveo Vjekoslav Kaleb (Zagreb: Mladost, 1963), str. 5

Six Walks.indd 20

08.11.05 16:11:46

Ulazak u šumu

21

riječ o priči za djecu, djeca stupaju na scenu kao sugovornici autora i pritom, razmišljajući poput djece koja su navikla na bajke, griješe u predviđanju. Možda priča ipak nije namijenjena djeci? Ali autor se ponovno obraća djeci kako bi ispravio njihov pogrešan zaključak, te ona stoga mogu nastaviti čitati priču kao da je namijenjena njima, naprosto uvažavajući kako to nije priča o kralju, nego o lutku. A na kraju neće biti razočarani. Ali taj je početak svejedno i mig odraslim čitateljima. Nije li moguće da je bajka namijenjena i njima? I zar mig ne bi mogao ukazivati na to da bi je trebali čitati u drukčijem svjetlu, istodobno se pretvarajući da su djeca kako bi razumjeli alegorijska značenja priče? Takav je početak bio dostatan da nadahne čitav niz psihoanalitičkih, antropoloških i satiričkih čitanja Pinokija, koja nisu sva besmislena. Možda je Collodi želio igrati double jeu, na toj se pretpostavci velikim dijelom zasniva fascinacije tom malom velikom knjigom. Tko određuje ta pravila igre i ta ograničenja? Drugim riječima, tko je taj tko konstruira model čitatelja? “Autor”, reći će istog časa moji mali čitatelji. Možemo li, međutim, nakon što smo s toliko muke uveli razliku između modela čitatelja i empirijskoga čitatelja, o autoru misliti kao o empirijskoj jedinki koja piše priču i odlučuje koji model čitatelja treba da konstruira, iz razloga koji se možda ne mogu priznati te ostaju poznati samo njegovom ili njezinom psihonalitičaru? Odmah ću vam reći kako me uopće nije briga za empirijskog autora pripovjednoga teksta (odnosno, što se toga tiče, bilo kojega teksta). Svjestan sam da ću uvrijediti sve one, kojih je među mojom publikom možda priličan broj, koji mnogo vremena provode čitajući biografije Jane Austen ili Prousta, Dostojevskog ili Salingera, kao što vrlo dobro znam kako je divno i uzbudljivo zaviriti u privatni život stvarnih ljudi koje smo zavoljeli kao bliske

Six Walks.indd 21

08.11.05 16:11:46

22

Šest šetnji pripovjednim šumama

prijatelje. Spoznaja da je Kant svoje remek-djelo21 napisao u zreloj dobi od pedeset i sedam godina bila mi je u nestrpljivoj učenjačkoj mladosti velikim primjerom i utjehom; isto sam tako oduvijek bio strašno ljubomoran kad god bih se sjetio da je Raymond Radiguet svoj roman Đavo u tijelu 22 napisao kad mu je bilo dvadeset godina. Ali takvo nam znanje ne pomaže da odlučimo je li Kant bio u pravu kad je broj kategorija povećao s deset na dvanaest, niti je li Đavo u tijelu remek-djelo (bilo bi to i da ga je Radiguet napisao kad mu je bilo pedeset i sedam godina). Mogući hermafroditizam Mona Lise je zanimljiv predmet estetske rasprave, dok su seksualne navade Leonarda da Vincija, što se mog “čitanja” te slike tiče, običan trač. U sljedećim ću se predavanjima često baviti jednom od najvećih knjiga ikad napisanih, Sylvie Gérarda de Nervala. Pročitao sam je kad mi je bilo dvadeset godina i do danas je nisam prestao čitati.23 Kad sam bio mlad, napisao sam o njoj vrlo slab tekst,24 a 1976. sam na Sveučilištu u Bologni počeo držati seminare o njoj, što je urodilo trima doktorskim disertacijama, te 1982. posebnim brojem časopisa VS.25 Na Sveučilištu Columbia sam 1986. predavao diplomski kolegij posvećen Sylvie, iz čega su proizišli neki vrlo zanimljivi seminarski radovi. Sada poznajem svaki zarez i svaki tajni mehanizam te novele. To me je iskustvo ponovnog čitanja 21 Misli se, dakako, na Kritiku čistog uma, preveo Viktor D. Sonnenfeld, redigirao Vladimir Filipović (Zagreb: NZMH, 1984). Op. prev. 22 Raymond Radiguet: Đavo u tijelu, preveo Branimir Donat (Zagreb: Naprijed, 1985). 23 Nakon ove knjige, Eco će objaviti vlastiti analizom popraćeni prijevod Sylvie (Torino: Einaudi, 1999), a Nervalovom će se pripovijetkom ponovno baviti u tekstu “Le brume del Valois,” u Sulla letteratura (Milano: Bompiani, 2002), str. 35-69. Op. prev. 24 Umberto Eco: “Il tempo di Sylvie”, Poesia e critica 2 (1962): 51-65. 25 Sur Sylvie, VS 31/32 (1982), ed. Patrizia Violi.

Six Walks.indd 22

08.11.05 16:11:46

Ulazak u šumu

23

teksta tokom četrdeset godina naučilo kako su blesavi ljudi koji tvrde kako minuciozna analiza i pomno čitanje ubijaju magiju teksta. Premda tako dobro poznajem njezinu anatomiju – možda upravo zato što je tako dobro poznajem – kad god uzmem Sylvie u ruke, iznova se zaljubim, kao da je čitam prvi put. Evo početka Sylvie, te mogućeg prijevoda: Je sortais d’un théâtre où tous les soirs je paraissais aux avant-scènes en grande tenue de soupirant…26 Izlazio sam iz kazališta, u kojem sam se svake večeri pojavljivao u prvim redovima u ruhu čeznutljiva ljubavnika.

U engleskom jeziku ne postoji imperfekt,27 pa prevoditelju na raspolaganju stoje razne mogućnosti prijevoda francuskog imperfekta. Imperfekt je vrlo zanimljivo vrijeme jer je istodobno trajno i iterativno. Trajanje nam daje do znanja da se nešto događalo u nekom neodređenom prošlom vremenu, no ne i kada je to zbivanje počelo, odnosno završilo. Iterativnost nas upućuje na zaključak da se radnja ponavljala mnogo puta. No, nikad ne znamo pouzdano je li posrijedi iterativnost ili trajanje, ili pak i jedno i drugo. Na početku Sylvie, na primjer, prvi imperfekt, sortais, iskazuje trajanje, jer je izlazak 26 Gérard de Nerval: Sylvie. Souvenirs du Valois, u Les Filles du feu / Les Chimères, ed. Jacques Bony (Paris: Flammarion, 1994), str. 172. Izvorno objavljeno u Le Revue des deux mondes, 15. srpnja 1853, a zatim u izmijenjenom obliku u Les filles du feu (Paris: Giraud, 1854). [Usp. Silvija, preveo Božidar Marković, u Nerval: Odabrana dela (Beograd: Nolit, 1956), str. 101.] 27 U hrvatskom imperfekt, dakako, postoji, no budući da je izrazito stilski obilježen, običava ga se u prijevodu zamijeniti perfektom, kao u gornjem primjeru. Eco zadržava istu razradu i u talijanskoj verziji knjige, premda u talijanskom imperfekt funkcionira kao i u francuskom. Usp. Sei passegiate nei boschi narrativi: Harvard University, Norton Lectures 1992-1993 (Milano: Bompiani, 1994), str. 15-16. Op. prev.

Six Walks.indd 23

08.11.05 16:11:46

24

Šest šetnji pripovjednim šumama

iz kazališta radnja koja iziskuje određeno vrijeme. Ali drugi imperfekt, paraissais, istodobno iskazuje trajanje i ponavljanje. Iz teksta je jasno da je lik svake večeri odlazio u kazalište, ali upotreba imperfekta bi na to upućivala i bez dodatnog pojašnjenja. Temporalna dvosmislenost čini ovo glagolsko vrijeme najpogodnijim za prepričavanje snova i noćnih mora. A rabi se i u bajkama. Bilo jednom se na talijanskom kaže C’era una volta – una volta se može prevesti kao jednom, ali upotreba imperfekta daje naslutiti kako je vrijeme o kojem je riječ neodređeno, možda cikličko, što se na engleskom izražava s upon a time. Iterativno značenje francuskog paraissais u prijevodu je izraženo sintagmom svake večeri, a moglo bi se postići i upotrebom konstrukcije poput običavao sam. To nije trivijalno pitanje, jer užitak čitanja Sylvie uvelike proizlazi iz dobro sračunate naizmjenične upotrebe imperfektā i aoristā, pri čemu zbivanja ispripovijedana imperfektom zadobijaju snovitu atmosferu, kao da ih promatramo kroz poluzatvorene kapke. Nervalov model čitatelja nije bio anglofon, jer je engleski jezik bio odveć precizan za njegovu svrhu. Vratit ću se Nervalovoj upotrebi imperfekta u svom idućem predavanju, no ubrzo ćemo se uvjeriti kako je to vrijeme važno za našu raspravu o autoru i njegovom ili njezinom glasu. Pogledajmo sada Je kojim pripovijest počinje. Knjige pisane u prvom licu mogu naivne čitatelje navesti da pomisle kako se ja u tekstu odnosi na autora. To je očigledno pogrešan zaključak. Zamjenica se odnosi na pripovjedača, na glas koji pripovijeda, a da pripovjedni glas nije nužno glas autora nenadmašno je demonstrirao P.G. Wodehouse napisavši u prvom licu memoare izvjesnog psa. U Sylvie se susrećemo s tri entiteta. Prvi je gospodin koji je rođen 1808. i umro (od vlastite ruke) 1855., a koji se uopće nije zvao Gérard de Nerval, nego Gérard Labrunie.

Six Walks.indd 24

08.11.05 16:11:46

Ulazak u šumu

25

S turističkim vodičem u ruci, mnogi posjetitelji Pariza i dalje traže uličicu Vieille Lanterne u kojoj se objesio. Neki od njih nikada nisu shvatili ljepotu Sylvie. Drugi je entitet čovjek koji u pripovijetci govori ja. Taj lik nije Gérard Labrunie. Sve što znamo o njemu jest to da nam on pripovijeda priču i da na kraju priče ne počinja samoubojstvo, nego melankolično razmišlja: “Opsjene padaju jedna za drugom, poput ljuski kakvog voća, a to je voće iskustvo.”28 Moji studenti i ja nazvali smo ga Je-rard, no budući da je ta igra riječima moguća samo u francuskom, nazvat ćemo ga pripovjedačem. Pripovjedač nije gospodin Labrunie iz istog razloga iz kojeg osoba koja započinje Gulliverova putovanja29 pripovijedajući kako je bio treći od pet sinova, kako je njegov otac imao malo imanje u Nottinghamshireu, te kako ga je, kad mu je bilo četrnaest, poslao u Emanuel College, na Sveučilište Cambridge, nije Jonathan Swift, koji je pohađao Trinity College u Dublinu. Od modela čitatelja se traži da ga dirnu izgubljene iluzije pripovjedača, a ne gospodina Labruniea. Napokon, imamo i treći entitet, kojega je obično teško identificirati i kojega nazivam modelom autora, radi simetrije s modelom čitatelja. Labrunie je mogao biti plagijator a Sylvie je mogao napisati djed Fernanda Pessoe, ali model autora Sylvie svejedno bi bio anonimni “glas” koji započinje pripovijedanje govoreći Je sortais d’un théâtre, a završava ga riječima sâme Sylvie Pauvre Adrienne! elle est morte au convent de Saint-S…, vers 1832. Ništa drugo ne znamo o njemu, odnosno znamo samo ono što taj glas govori između 28 Gérard de Nerval: Sylvie. Souvenirs du Valois, u Les Filles du feu / Les Chimères, ed. Jacques Bony (Paris: Flammarion, 1994), str. 206. [Usp. Silvija, preveo Božidar Marković, u Nerval: Odabrana dela (Beograd: Nolit, 1956), str. 137] 29 Jonathan Swift: Gulliverovi putevi k raznim dalekim narodima na svijetu, preveo Iso Velikanović (Zagreb: Humoristična knjižnica, 1925).

Six Walks.indd 25

08.11.05 16:11:46

26

Šest šetnji pripovjednim šumama

prvog i četrnaestog poglavlja pripovijesti, a tom je završnom poglavlju naslov Dernier feuillet, posljednji listić: nakon toga preostaje samo šuma pripovijesti, a na nama je da u nju uđemo i da njome prođemo. Nakon što smo jednom prihvatili to pravilo igre, možemo se odvažiti da tom glasu damo ime, nom de plume. S vašim dopuštenjem, mislim da sam našao vrlo lijepo rješenje: Nerval. Nerval nije niti Labrunie, niti pripovjedač. Nerval nije on, kao što George Eliot nije ona (samo je Mary Ann Evans bila ona). Nerval bi na njemačkom bio Es, a na engleskom It (na talijanskom bismo mu, na žalost, iz gramatičkih razloga morali odrediti rod). Mogli bismo reći da će To – koje na početku pripovijesti još nije očito, ili se javlja tek u slabašnim tragovima – na kraju čitanja biti poistovjećeno s onime što sve estetske teorije nazivaju “stilom”. Naravno, nakon čitanja model autora može biti prepoznat kao stil, a taj će stil biti tako nepogrešivo prepoznatljiv da ćemo zaključiti kako je to isti glas koji započinje pripovijest Aurélia riječima Le rêve est une seconde vie,30 “San je drugi život”. No, pojam “stil” istodobno kazuje previše i premalo. Navodi nas da pomislimo kako model autora, da citiramo Stephena Dedalusa, usamljen u svom savršenstvu, “poput Boga stvaranja, ostaje unutar ili iza ili onkraj ili iznad djela svojih ruku, nevidljiv, pročišćen do nepostojanja, indiferentan, podrezujući si nokte”31. Model autora je, naprotiv, glas što nam se obraća s nježnošću (ili svisoka, ili pak prijetvorno), koji nas želi uza se. Taj se glas javlja kao pripovjedna strategija, kao 30 Gérard de Nerval: Aurélia, u Aurélia et autres textes autobiographiques, ed. Jacques Bony (Paris: Flammarion, 1990), str. 251. [Usp. Aurelija, preveo Božidar Marković, u Nerval: Odabrana dela (Beograd: Nolit, 1956), str. 31] 31 James Joyce: A Portrait of the Artist as a Young Man (Harmondsworth: Penguin, 1992), str. 233. [Usp. Portret umjetnika u mladosti, preveo Leo Držić (Zagreb: Alfa, 1999), str. 213]

Six Walks.indd 26

08.11.05 16:11:46

Ulazak u šumu

27

sklop uputa što ih dobivamo jednu po jednu i koje moramo slijediti kad se odlučimo ponašati kao model čitatelja. U širokom rasponu djelā posvećenih teoriji pripovijedanja, estetici recepcije i čitatelju usmjerenoj kritici, postoje različiti likovi poznati kao idealni čitatelji, implicitni čitatelji, virtualni čitatelji, metačitatelji, i tako dalje – a svakome od njih odgovara idealni ili implicitni ili virtualni autor.32 Ti pojmovi nisu uvijek istoznačni. Moj je model čitatelja, na primjer, vrlo sličan implicitnom čitatelju Wolfganga Isera. Međutim, za Isera je čitatelj taj koji “postiže da tekst otkrije potencijalnu višestrukost svojih sveza. Te su sveze proizvod rada čitateljevog uma na sirovom materijalu teksta, ali one nisu sâm tekst – jer se on sastoji samo od rečenica, iskaza, podataka, itd. […] Ta se međuigra očigledno ne zbiva u samom tekstu, nego može nastati isključivo kroz proces čitanja. […] 32 Svoje uvide u vezi s ovom problematikom dugujem sljedećim djelima, navedenim kronološkim redom: Wayne Booth: The Rhetoric of Fiction (Chicago: University of Chicago Press, 1961) [Retorika proze (Beograd: Nolit, 1976)]; Roland Barthes: “Introduction à l’analyse structurale des récits,” Communications 8 (1966) [“Uvod u strukturalnu analizu pripovjednih tekstova,” u Vladimir Biti (ur.): Suvremena teorija pripovijedanja (Zagreb: Globus, 1992)]; Tzvetan Todorov: “Les catégories du récit littéraire,” Communications 8 (1966); E.D. Hirsch: Validity in Interpretation (New Haven: Yale University Press, 1967) [Načela tumačenja (Beograd: Nolit, 1983)]; Michel Foucault: “Qu’est-ce-qu’un auteur?” Bulletin de la Société Française de Philosophie 63 (1969) [“Što je autor?” Književna kritika 5 (1983)]; Michael Riffaterre: Essais de stylistique structurale (Paris: Flammarion, 1971); Gérard Genette: Figures III (Paris: Seuil, 1972) [Figure (Beograd: Vuk Karadžić, 1985)]; Wolfgang Iser: The Implied Reader (Baltimore: Johns Hopkins University Press, 1974) [“Uloga čitatelja u Fieldingovom Tomu Jonesu,” u Miroslav Beker (ur.): Suvremene književne teorije (Zagreb: SNL, 1986)]; Maria Corti: Principi della communicazione letteraria (Milano: Bompiani, 1976); Michael Riffaterre: The Semiotics of Poetry (Bloomington: Indiana University Press, 1978); Seymour Chatman: Story and Discourse (Ithaca: Cornell University Press, 1978); Charles Fillmore: Lettori ideali e lettori reali (Parma: Zara, 1984); Paola Pugliatti: Lo sguardo nel racconto (Bologna: Zanichelli, 1985); Robert Scholes: Protocols of Reading (New Haven: Yale University Press, 1989).

Six Walks.indd 27

08.11.05 16:11:46

28

Šest šetnji pripovjednim šumama

Taj proces formulira nešto što je u tekstu neformulirano, no što svejedno predstavlja ‘namjeru’ teksta.”33 Takav je proces više nalik onome što sam ga izložio u svojoj studiji Opera aperta.34 Model čitatelja što sam ga kasnije predložio je, naprotiv, sklop tekstualnih uputa izloženih u linearnoj manifestaciji teksta upravo kao skup rečenica ili drugih signala. Kao što je primijetila Paola Pugliatti, u Iserovoj se fenomenološkoj perspektivi čitatelju dodjeljuje privilegija za koju se smatralo da pripada tekstu: naime, ustanovljavanje “točke gledanja,” a time i utvrđivanje značenja teksta. Ecov model čitatelja (1979.) nije samo netko tko surađuje i djeluje zajedno s tekstom; on/ona je mnogo više – a istodobno i mnogo manje – jer se rađa s tekstom, on/ona je tkivo njegove interpretativne strategije. Kompetencija modela čitatelja je određena vrstom genetičkog upisa što im ga je prenio tekst […] Stvoreni zajedno s tekstom – i zatočeni u njemu – imaju upravo onoliko slobode koliko im je tekst voljan dopustiti.35

Istina, u knjizi The Act of Reading, Iser tvrdi kako je “koncept implicitnog čitatelja stoga tekstualna struktura koja predviđa prisutnost primatelja”, ali dodaje, “bez da ga određuje”. Za Isera, “uloga čitatelja nije identična s fiktivnim čitateljem opisanim u tekstu. Potonji je tek jedan aspekt čitateljeve uloge.”36 33 Wolfgang Iser: The Implied Reader (Baltimore: Johns Hopkins University Press, 1974), str. 278-287. 34 Umberto Eco: Opera aperta: forma e indeterminazione nelle poetiche contemporanee (Milano: Bompiani, 1962). [Otvoreno djelo, preveo Nika Miličević, Sarajevo: Veselin Masleša, 1965.] 35 Paola Pugliatti: “Reader’s Stories Revisited: An Introduction,” u Il lettore: modelli, processi, ed effetti dell’interpretazione, VS 52-53 (1989), str. 5-6. 36 Wolfgang Iser: The Act of Reading (Baltimore: Johns Hopkins University Press, 1976), str. 34-36.

Six Walks.indd 28

08.11.05 16:11:47

Ulazak u šumu

29

Premda uzimam u obzir i sve druge aspekte što ih je Iser tako maestralno analizirao, u svojim ću se predavanjima uglavnom usredotočiti na tog “fiktivnog čitatelja” opisanog u tekstu, polazeći od pretpostavke da je glavni zadatak tumačenja dokučiti narav toga čitatelja, usprkos njegovoj fantomskoj pojavi. Ako hoćete, možete reći da sam veći “Nijemac” nego Iser, da je moj pristup apstraktniji, ili – kako bi rekli ne-kontinentalni filozofi – spekulativniji. U tom bih smislu govorio o modelu čitatelja ne samo u onim tekstovima koji su otvoreni mnogim gledištima, nego i u onima što predviđaju iznimno poslušnog čitatelja. Drugim riječima, postoji model čitatelja ne samo za Finnegans Wake nego i za željeznički red vožnje, a tekstovi očekuju različite vidove suradnje od svakoga od njih. Očigledno je da nas više uzbuđuju Joyceove upute za “idealnog čitatelja koji pati od idealne nesanice”37, ali trebali bismo obratiti pažnju i na skup uputa za čitanje što nam ih pruža vozni red. Nadalje, moj model autora nije nužno slavan glas, niti kakva sublimna strategija: model autora djeluje i otkriva se čak i u najjeftinijem pornografskom romanu, kako bi nam rekao da opisi koje čitamo služe tome da potaknu našu maštu i fizičke reakcije. Kao primjer modela autora koji se besramno otkriva čitateljima već od prve stranice, naređujući im kako bi se trebali osjećati čak i ako knjiga ne uspije izraziti odgovarajuće emocije, uzmimo početak romana Pištolj mi je brz Mickeyja Spillanea: Dok kod kuće sjedite udobno zavaljeni u fotelju pored kamina, pomislite li ikada na ono što se zbiva vani? Vjerojatno ne. Odaberete knjigu i čitate o ovome i onome, uzbuđuju vas ljudi i događaji koje se nikad nisu zbili… Zabavno, ne? … To su i stari Rimljani radili, sladili su 37 James Joyce: Finnegans Wake (London: Faber and Faber, 1939), str. 120. Op. prev.

Six Walks.indd 29

08.11.05 16:11:47

30

Šest šetnji pripovjednim šumama si život djelima, dok su sjedeći u Koloseju gledali kako divlje zvijeri trgaju ljude na komade i uživali u pogledu na krv i grozote… O, sjajno je promatrati, o tome nema sumnje. Život kroz ključanicu… Ali zapamtite: vani se nešto doista događa. Nema više Koloseja, ali grad je još veći kotao i u njega stane još više ljudi. Ne prijete oštre pandže divljih zvijeri, ali čovjek zna biti jednako oštar i dvaput podliji. Morate biti brzi, morate biti sposobni, ili postajete jedan od onih koje su proždrli… Morate biti brzi. I sposobni. Ili ste mrtvi.38

Ovdje je model autora eksplicitno prisutan i, kako sam rekao, besraman. Ima i drukčijih primjera, u kojima su, još bezočnije, ali istodobno i suptilnije, model autora, empirijski autor, pripovjedač i neka još teže uhvatljiva bića, predstavljeni u pripovjednom tekstu s izričitom namjerom zbunjivanja čitatelja. Vratimo se Poeovom Arthuru Gordonu Pymu. Dva nastavka tih pustolovina objavljena su 1837. u listu Southern Literary Messanger, u više-manje istom obliku u kojem ih i danas čitamo. Tekst je započinjao ovako: “Ime mi je Arthur Gordon Pym”, predstavljajući, dakle, pripovjedača u prvom licu, ali uz taj je tekst stajalo ime Poea kao empirijskog autora (vidi ilustraciju br. 1). Godine 1838. čitava je priča objavljena kao knjiga, no bez imena autora na naslovnoj stranici. Umjesto toga, u predgovoru, koji je bio potpisan s “A.G. Pym”, te su pustolovine predstavljene kao činjenične, a čitateljstvu je dano na znanje kako je u listu Southern Literary Messanger “člancima bilo pridodano ime g. Poea” stoga što, kako ionako nitko ne bi povjerovao u priču, nije ništa smetalo da ju se “odjene u ruho fikcije”39. 38 Mickey Spillane: My Gun Is Quick (New York: Dutton, 1950), str. 5. 39 Edgar Allan Poe: Narrative of A. Gordon Pym, u The Fall of the House of Usher and Other Tales, with an Afterword by R.P. Blackmur (New York: New American Library, 1960), str. 201. [Usp. Doživljaji Arthura Gordona Pyma, preveo Leo Držić, u Grad u moru, ur. Sonja Bašić (Zagreb: NZMH, 1986), str. 8]

Six Walks.indd 30

08.11.05 16:11:47

Ulazak u šumu

31

POE MODEL AUTORA

Ime mi je A.G. Pym.

(PRIČA)

PYM kao fiktivni lik i pripovjedač empirijski autor Ilustracija 1

Pymov paratekst: “Ovaj je tekst moj, a g. Poe ga je samo bio potpisao.”

Ime mi je A.G. Pym. (PRIČA) PYM kao empirijski autor

PYM kao pripovjedač i stvarna osoba

Ilustracija 2

Six Walks.indd 31

08.11.05 16:11:47

32

Šest šetnji pripovjednim šumama

Imamo, znači, izvjesnog g. Pyma, navodno empirijskog autora, koji je ujedno i pripovjedač istinite pripovijesti, i koji je, štoviše, napisao i predgovor koji nije dio pripovjednog teksta nego spada u paratekst.40 G. Poe se povlači u pozadinu, postaje nekom vrstom lika iz parateksta (vidi ilustraciju br. 2). Međutim, na kraju priče, upravo u trenutku kad se prekida, dodana je bilješka koja objašnjava kako su završna poglavlja izgubljena uslijed “nedavne iznenadne smrti g. Pyma”, smrti s kojom je javnost nesumnjivo “dobro upoznata kroz dnevni tisak”41. Ta se bilješka, ispod koje nema potpisa (a koju sasvim sigurno nije napisao g. Pym, o čijoj smrti govori), ne može pripisati g. Poeu, jer u njoj piše kako je g. Poe bio prvim urednikom teksta, te ga se čak optužuje da nije znao protumačiti kriptografske simbole što ih je Pym umetnuo u svoj tekst. Čitatelj je sada naveden da povjeruje kako je Pym fiktivni lik čiji se glas javlja ne samo u svojstvu pripovjedača, nego i na početku predgovora, koji time postaje dijelom priče, a ne parateksta. Tekst je nesumnjivo proizvod trećeg, anonimnog, empirijskog autora – autora bilješke (pravog parateksta), u kojem govori o Poeu na isti način na koji o njemu govori Pym u svom lažnom paratekstu; čitatelj se sad s pravom pita je li g. Poe stvarna osoba ili lik u dvjema različitim pričama, onoj koju iznosi Pymov lažni paratekst i onoj koju iznosi pravi, ali prijetvorni paratekst g. X-a (vidi ilustraciju br. 3). Da bi stvar bila još zagonetnija, taj tajanstveni g. Pym svoju priču započinje riječima “Ime mi je Arthur Gordon Pym” – incipit 40 Prema studiji Seuils (Paris: Seuil, 1987) Gérarda Genettea, paratekst se sastoji od čitavog niza poruka kojima je tekst popraćen u svrhu raznoraznih pojašnjenja – poruka kao što su reklame, omot, naslov, podnaslov, međunaslovi, uvod, prikazi, itd. 41 Edgar Allan Poe: Narrative of A. Gordon Pym, u The Fall of the House of Usher and Other Tales, with an Afterword by R.P. Blackmur (New York: New American Library, 1960), str. 371. [Usp. Doživljaji Arthura Gordona Pyma, preveo Leo Držić, u Grad u moru, ur. Sonja Bašić (Zagreb: NZMH, 1986), str. 197]

Six Walks.indd 32

08.11.05 16:11:47

Ulazak u šumu

33

koji ne samo da anticipira Melvilleov “Zovite me Ismael”42 (što nije osobito važno), nego, čini se, i parodira tekst u kojem je Poe, prije no što je napisao Pyma, bio parodirao izvjesnog Morrisa Mattsona, koji je jedan od svojih romana započeo ovako: “Ime mi je Paul Ulric.”43 Čitatelji bi opravdano mogli posumnjati kako je empirijski autor Poe, koji je izmislio fiktivnu stvarnu osobu, g. X-a, koji govori o lažnoj stvarnoj osobi, g. Pymu, koji je pak pripovjedač fikcionalne pripovijesti. Nezgodno je samo to što te fiktivne osobe govore o stvarnom g. Poeu kao da je stanovnik njihovog fiktivnog univerzuma (vidi ilustraciju br. 4). Tko je model autora u ovoj tekstualnoj zbrci? Tkogod da je, to je glas, ili strategija, koja brka različite pretpostavljene emprijske autore, na takav način da model čitatelja nikako ne može doskočiti tom katoptričkom triku. Vratimo se ponovnom čitanju Sylvie. Time što rabi imperfekt na početku, glas što smo ga odlučili zvati Nerval upozorava nas da se pripremimo na slušanje prisjećanja. Nakon četiri stranice, glas se odmah prebacuje iz imperfekta u aorist i prepričava noć provedenu u klubu nakon kazališta. Razumjeti nam je kako i ovdje također slušamo pripovjedačeva prisjećanja, no da se sada prisjeća točno određenog trenutka. To je trenutak u kojem, pripovijedajući prijatelju o glumici u koju je bio zaljubljen već neko vrijeme, a da joj nikada nije prišao, shvaća kako ne voli ženu, nego sliku (“Tek sliku slijedim, ništa više”44). Međutim, u zbilji precizno 42 Moby Dick ili Bijeli kit, preveli Zlatko Gorjan i Josip Tabak (Zagreb SN Liber, 1978), str. 21. 43 Harold Beaver, komentar u E.A. Poe: The Narrative of Arthur Gordon Pym (Harmondsworth: Penguin, 1975), str. 250. 44 Gérard de Nerval: Sylvie. Souvenirs du Valois, u Les Filles du feu / Les Chimères, ed. Jacques Bony (Paris: Flammarion, 1994), str. 175. [Usp. Silvija, preveo Božidar Marković, u Nerval: Odabrana dela (Beograd: Nolit, 1956), str. 106]

Six Walks.indd 33

08.11.05 16:11:47

34

Šest šetnji pripovjednim šumama Paratekst g. X-a: “Autor ovog teksta je g. Pym, koji je nedavno umro. Poe je priredio netočno prvo izdanje.” Pymov lažni paratekst: “Ovaj je tekst moj, a g. Poe ga je samo bio potpisao.” Ime mi je A.G. Pym.

PYM kao fiktivni lik

Pym kao pripovjedač

(PRIČA)

G. X empirijski autor Ilustracija 3

Poeov paratekst: Parodija teksta “Ime mi je Paul Ulric.” MODEL AUTORA Lažni paratekst g. X-a (završna napomena) Pymov lažni paratekst (predgovor): “Bio jednom E. A. Poe…”

POE empirijski autor Ilustracija 4

Six Walks.indd 34

G. X fiktivna stvarna osoba

Ime mi je A. G. Pym. Pym kao pripovjedač Pym kao fiktivna stvarna osoba koju je izmislio g. X

08.11.05 16:11:47

Ulazak u šumu

35

određenoj prošlim vremenom, pripovjedač čita u novinama kako se, u zbilji, te iste večeri u Loisyju, mjestu gdje je proveo djetinjstvo, održava tradicionalna svečanost strijelaca, na kojoj je i on običavao sudjelovati kao dječak, kad je bio zaljubljen u lijepu Sylvie. U drugom se poglavlju priča vraća u imperfekt. Pripovjedač provodi nekoliko sati u polusnu u kojem se prisjeća slične svečanosti, po svemu sudeći iz svojih dječačkih dana. Sjeća se nježne Sylvie, koja ga je voljela, i lijepe, ohole Adrienne, koja je te večeri pjevala na livadi; djelovala je poput kakve čudesne pojave, a zatim zauvijek nestala iza samostanskih zidina. Između sna i jave, pripovjedač se pita nije li još uvijek beznadno zaljubljen u istu sliku – to jest, nisu li, na neki neobjašnjiv način, Adrienne i glumica ista žena. U trećem poglavlju pripovjedač, obuzet iznenadnom željom da se vrati na poprište svojih dječačkih uspomena, izračuna da bi mogao stići onamo prije zore, izlazi, uzima kočiju, te za vrijeme vožnje, raspoznavajući ceste, brda i sela svoga djetinjstva, započinje novo prisjećanje – ovaj put na razdoblje koje prethodi putovanju tek oko tri godine. No, čitatelju je taj novi tok uspomena predstavljen rečenicom koja je, pročitamo li je pažljivo, doista zapanjujuća: Pendant que la voiture monte les côtes, recomposons les souvenirs du temps où j’y venais si souvent.45 Dok se kočija uspinje kosinom, prizovimo uspomene na vrijeme kad sam tako često dolazio ovamo.

Tko to izgovara (ili ispisuje) ovu rečenicu, pozivajući nas da mu se pridružimo? Pripovjedač? Ali pripovjedač bi, opisujući vožnju kočijom koja prethodi trenutka u kojem pripovijeda 45 Ibid., str. 180. [Usp. Silvija, str. 111]

Six Walks.indd 35

08.11.05 16:11:47

36

Šest šetnji pripovjednim šumama

nekoliko godina, morao reći nešto poput “Dok se kočija uspinjala kosinom, prizivao sam [ili “počeo sam prizivati” ili “rekoh sebi: ‘prizovimo’“] uspomene na dane kad sam tako često dolazio ovamo.” Tko je – ili prije, tko su – to “mi” koji zajedno prizivaju uspomene, pripremajući se tako za još jedno putovanje u prošlost? Tko su “mi” koji to moraju učiniti sada, “dok se kočija uspinje” (kočija se kreće istodobno dok mi čitamo), a ne onda, “dok se kočija uspinjala”, u trenutku dok nam pripovjedač govori da je prizivao uspomene? To nije glas pripovjedača; to je Nervalov glas, to govori model autora, koji na trenutak govori u prvom licu u pripovijetci, kazujući nama, modelu čitatelja: “Dok se pripovjedač uspinje kosinom u kočiji, obnovimo (skupa s njim, naravno, ali vi i ja, također) uspomene na vrijeme kad je tako često dolazio na ta mjesta” (vidi ilustraciju br. 5).

Labrunie

Model autora kao tekstualna strategija: NERVAL (“Opsjene padaju poput ljuski kakvog voća…”)

LIKOVI Bilo je to 1832

MODEL ČITATELJA

PRIPOVJEDAČ (“Opsjene padaju…”)

prije mnogo godina…

1853? prije 1853

“Izlazio sam iz kazališta, u kojem sam se…” 1853

Oblikovanje modela čitatelja: “Prizovimo uspomene…”

Ilustracija 5

Six Walks.indd 36

08.11.05 16:11:47

Ulazak u šumu

37

To nije monolog, već dio dijaloga koji ima tri sudionika: Nervala, koji se kriomice uvlači u diskurs pripovjedača; nas, koji smo jednako kriomice pozvani da sudjelujemo, a mislili smo da možemo promatrati zbivanja izdaleka (nas, koji smo bili uvjereni da nismo ni izašli iz kazališta); i pripovjedača, koji nije isključen, jer je on taj koji je tako često dolazio na ta mjesta: J’y venais si souvent. Valja također naglasti da bi se mnogo stranica moglo posvetiti tom j’y. Znači li to “ondje,” ondje gdje je pripovjedač bio te večeri? Ili znači “ovdje,” ovdje kamo nas Nerval nenadano dovodi? Na ovom se mjestu, u toj priči u kojoj su vrijeme i mjesto tako nerazmrsivo isprepleteni, čak i glasovi brkaju. No, ta je zbrka tako divno orkestrirana da se uopće ne primjećuje – ili gotovo uopće, s obzirom na to da smo je mi primijetili. Nije to uopće zbrka, nego upravo trenutak u kojem se jasno vidi – to je epifanija pripovijedanja, u kojoj se zajedno ukazuju tri lika narativnog trojstva: model autora, pripovjedač i čitatelj. Moraju se ukazati zajedno stoga što su model autora i model čitatelja entiteti koji se uzajamno definiraju, i to jedino u toku i po završetku čitanja. Držim da to vrijedi ne samo za pripovjedne tekstove, nego za tekstove bilo koje vrste. U svojim Filozofijskim istraživanjima (§66), Wittgenstein piše: Razmotri npr. jednom procese koje nazivamo “igrama.” Mislim na igre na ploči, igre kartama, igre loptom, borilačke igre, itd. Što je svima njima zajedničko? – Nemoj reći: “Mora im nešto biti zajedničko jer se inače ne bi zvale ‘igrama’“ – nego pogledaj je li svima njima nešto zajedničko. – Jer kad ih pogledaš, nećeš, doduše, vidjeti

Six Walks.indd 37

08.11.05 16:11:47

38

Šest šetnji pripovjednim šumama nešto što bi bilo zajedničko svima, ali vidjet ćeš sličnosti, srodnosti, i to čitav niz.46

Lične zamjenice u ovom odlomku ne odnose se na empirijsku osobu po imenu Ludwig, niti na empirijskog čitatelja; one su isključivo tekstualna strategija koja iskazu daje oblik izravnog obraćanja, poput početka dijaloga. Intervencija subjekta koji govori zbiva se istodobno s oblikovanjem modela čitatelja koji zna kako nastaviti igru ispitivanja prirode igara; a intelektualni je profil toga čitatelja (uključujući i nagon za sudjelovanjem u toj igri igranja igara) određen isključivo vrstom interpretativnih postupaka što ih njemu ili njoj nalaže taj glas: gledati, razmotriti, uviđati, nalaziti, uočavati odnose i sličnosti. I autor je jednako tako samo tekstualna strategija koja je sposobna uspostaviti semantičke korelacije i koja traži da ju se oponaša: kad taj glas kaže “mislim,” on nas poziva da se složimo, da riječ “igra” prihvatimo u značenju koje obuhvaća igre na ploči, igre kartama, i tako dalje. Ali taj glas ne definira riječ “igra” – on od nas traži da je definiramo, ili da uvidimo da se ona može na zadovoljavajući način odrediti jedino pomoću “obiteljskih sličnosti”. U ovom tekstu, Wittgenstein nije doli filozofijski stil, a njegov model čitatelja čine samo volja i sposobnost prihvaćanja tog stila, koji je uopće i moguć samo uz takvu suradnju. Tako i ja, glas bez tijela, bez spola (i bez povijesti, osim one koja je započela ovim prvim predavanjem, a završit će posljednjim), pozivam vas, poštovani čitatelji, da zaigrate sa mnom moju igru tokom naših narednih pet susreta.

46 Ludwig Wittgenstein: Filozofijska istraživanja, preveo Igor Mikecin (Zagreb: Globus, 1998), §66.

Six Walks.indd 38

08.11.05 16:11:47