Umberto-Eco-Baudolino.pdf
April 28, 2017 | Author: Adnan Bajrovic | Category: N/A
Short Description
Download Umberto-Eco-Baudolino.pdf...
Description
Knjigoteka
~1~
Knjigoteka
UMBERTO ECO
Baudolino
Prevela Lia Paić
~2~
Knjigoteka
1. Baudolino počinje pisati Regenspurg Anno Dommini Domini mense decembri mclv cronika Baudolini prezimenom de Aulario ja Baudolino od Galiauda od Aularijih s glavom koja slična lavu jest aleluja neka bidne Hvala gosponu koj mi oprašta a yo face habeo facto najveliku krađu u mom šivotu to jest uzo sam iz jedne škrinje biskupa Ota mnoge listive koji možda stvari su iz carske cancel kancelarije i sastrugo sam ih gotovo sve osim tamo gdje nije odlazilo i sad imam mnogo Pergaminta za pisati po njima toga što hoću to jest moje khronike iako ne znam pisati po latinski ako onda otkriju da nema više listova ko zna kakva će galama izaći i misle da možda ima Špijun rimskih biskupa koji žele zlo caru fridriku ali možda nisu važni nikome, u khancelariji pišu svašta čak i kad ne služi ništa i ko ih nađe [ove listove] nek-si-ih uvuče u rup od guz nek s njima ne napravi ništa ncipit prologus de duabus civitatibus historiae AD mexliii conscript saepe multumque volvendo mecum de rerum temporalium motu ancipitq to su crte koje su bile prije i nisam mogo dobro postrughati pa moram preskočivati ih ako onda nađu se ti Listivi poslije nego sam ih ispiso neće ih shvatiti ni kancelar jer je ovo jezik koji govore oni iz Fraskete ali ga niko nikada nije piso ali ako je to jezik koji niko ne razumie pogoditće odma da sam ja jer svi kažu da u frasketi govoramo Jezik koji nije kršćanski dakle moram dobro sakriti ih osljepio dabogda kakav je to napor pisati već me bole svi prsti je moj otac Galiaudo to uvijek reko da to mora biti dar od Sveta marija iz Roboreta da otkad sam bio djeca čim bi čuo jednog da govori paet quinkue V riječi odmah sam ponavljo njegov govor bio on bio iz Terdone ili iz Gavija i čak ako je dolazio iz Mediolanuma gdje govoraju Ydiom kojim ne govore njime ni psi sve u svemu čak kad sam sreo prve alamane u svom životu koji su bili oni koji su obsjedali Terdonu svi Tiusche i prostaci i govorili rausz i min got nakon pola dana govorio sam raus i Maingot ija i oni su mi govorili Kint idi i potraži nam jedna lijepa frouwe da radimo fiki-fuki nije važno slaže li se ona dosta da nam kažeš gdje bude i mi ćemo je zadržati ali što je to jedna frouwe govorio sam ja i oni su govorili jedna domina jedna femena jedna ženskinja du verstan i pokazivali su velike Sise jer u ovoj Obsadi mi smo u nestašici sa ženama a one iz Terdone su unutra i kad uđemo nutra prepusti ih nama ali za sada one se ne dadu vidjeti vani i psuju tako da mi dođe koža od guske čak i meni razbojnici Švabi od Govana to govorim samo si vi zamislite da ću vam kazati gdje su frouwe nisam ja nijedan špijun sami si ga drkajte mama mija odmah će me ubit
~3~
Knjigoteka
bijaju ili ubijaju ili necabant sada gotovo pishem Latinski nije da ne razumiem latinski jer sam naučio čitati iz jedhne latinske knjige i kad mi govore latinski razumiem ali pisanje ne znam kako se pišu glagoli golibože neznam nikad je li equus ili equum i griešim uvjek dok je kod nas caballo uviek chivaus i nikad ne griešim jer niko ne piše Kojn čak ne piše baš ništa jerbo ne zna čitati ali taj put je prošlo dobro i njemci mi nisu ni dotaknuli ni dlaku jer su upravo u taj puncto stigli milites koji su vikali idemo idemo opet se napadava a onda se dogodijo kupleraj Miserije i ja nisam više shvaćao ni događanja sa štitonošcima koji su odlazili odoavde i pješcima s helebardama koji su išli odoande i zvukovi trube i kule od drva visoke kao stabala u Burmiji što se kretale su se kao i kolica s katapultima i gore strijelci i drugi koji su nosavali ljestve a su po njima padale strijele mnogo kao da je bila tuča i oni koji su bacavali kamenčuge nekom vrstom velike Žlice a nad glavom mi zujale jesu sve strijele koje su ih derthonci bacavali sa zidina, kakva bitka! a ja sam mene postavio na dva sata ispod jednog grma govoreći dievice sveta pomozi meni ti možeš sve onda je se sve smirilo i trčili su pored mene oni s govorom Papije koji su vikali jesu da su mnogo ubili derthonaca da je Tanaro izgledao kao od Krvi i bili su zadovoljni kao na kalenda maia jer tako Terdona uči biti uz mediolance budući da su se zatim vraćali nazad i alamani sišli sa frouwe možda malo manje njih nego prije jer ni derthonci nam to ne bili rekli osobno i ja sam si sebi reko bolje da si otresem blato s cipela i odem i hod-hod vratio sam si sebe kući kad je već bila skoro jutro izpričati sve svom ocu Galiaudu koji je reko mi bravo postavio si sebe usred Obsada pa ćeš jednoaga dana dobiti koplje u tu guzicu ali znaš da to stvari za gospodu jesu pusti ih nek sebe kuhavaju u njihovoj juhi jer mi moramo misliti na karave krave i ozbiljni smo ljudi jesmo a ne kao Fredericus koji prvo dođe pa ode pa se vrati i ne složi ni hostiju ali onda Terdona nije opala jer su zauzeli samo selo ali ne Citadelu i još je nastavijo Obsadu i onda dolazi kraj moje cronikhe kada su im uzeli vodu i oni umiesto da piju svoju pišalinu rekli su Fridericusu da su mu najvjerniji, on ih je pustio izaći ali je grad najprvo zapalijo a onda smrvijo u komade to jest učinili su to sve oni iz Papije koji su s derthoncima imali zatrovani zub a ovdje kod nas ni est kao alamani koji se svi vole jedan s drugim et uvjek su kao ova dva prsta međutim kod nas oni iz Gamondija ako vide jednog iz Bergolija već mu okrenu jaja ali sada ponovno počinjam objašnjivati chroniku jer kad idem po šumama fraskete osobitno ako Magla jest od onih pravih kad si sebi ne vidiš vrh nosa et stvari dolaze iznaneda da ih nisam vidio dolaziti to jest takve vizije kao taj put kad jesam vidio jednoroga et drugi put kad sam vidio Svetog Baudolina koji mi je pričo et rekao mi kurvin sine ići ćeš u pakao jer je priča o jednorogogu išla tako da se dobro znalo da za uloviti Jednoroga treba staviti nerazdjevičenu djevojku u dnu drveta et zvjer osjeti miris dievice et dođe joj staviti glavu na trbuh et onda sam uzeo Nenu iz bBergolija koja je tamo došla sa svojim ocem kupiti karavu kravu od mog otca et rekao sam joj dođi u šumu da lovamo jednorogoga onda sam je stavio ispod Drva jer sam bio siguran da je ona bila dievica et reko sam joj ostani liepo tako et raširi noge da napraviš mjesto gdje će zvjer staviti glavu et ona je rekla šta širim et ja sam govorio tamo onaj puncto eto raširi dobro et dodirivao sam je et ona je počela izvoditi take pokrete da je izgledala kao koza koja sebe koti et više nisam ništa vidio ukratko došla mi je kao neka apocalypsin i onda više nije bila čista kao ljiljan et tada je rekla diomadonna kako ćemo sad dovesti jednoroga et u taj puncto čuo sam glasa s Neba koji mi je meni rekao da sam lioncornus qui tollit peccaia mundis et skočio sam u grmlje et vikao hip hiii frr Jrr jer sam bio zadovoljniji od pravog jednoroga koji je djevici stavio roga u trbuha zbog toga Sancto Baudolino mi je rekao filio et coetera ~4~
Knjigoteka
ali mi je poslie oprostio et vidio sam ga još više puta u sumrak ali samo ako je bilo mnogo magle ili barem izmaglice a ne kad sunce prži oves et Boves ali kad sam ispričao svom otcu Galiaudu da sam vidio San Baudolina dao meni je trideset udaraca bantinom po leđama govoreći o kospodine baš se meni morao dogoditi sin koji vidi vizije et ne zna ni pomuzati karavu Krauvu ili ću mu razbijavati glavu batinom ili ga dati jednom od onih koji odlaze po sajmovima et tržnicama gdje tjeravaju afričke majmunove da plešu et moja sveta mama mi je vikala ljenčinetino ti gori jesi od svih što sam učinila gospodinu da imam sina koji viđa svetce et moj otac Galiaudo rekao je nije istina da vidi svece ovaj je više lažljif od jude et izmišljava svašta da ne bi radio ništa
~5~
Knjigoteka
***
pričkam ovu Khroniku jer ako se ne sfvaća kako je završilo ona večer kad je magluština bila koja se rezavala nožom et reći ću da je već bio travanj ali kod nas magla i u kolovozu jest et ako neko nije iz ovih krajova lako se razumije da se izgubi između Burmije et Fraskete osobito ako nema nekog sancto koji ga vuče za žvale i evo mene kako sam išo kući kad sam vidio ispred sebe baruna na konjini u željezu barun ne konj je bio sav u željezu s mačom pa je ličio na kralja Ragone et odjednom mi se činilo mama mija vidjeti da je to stvarno San Baudolino koji me voda u pakao ali je on rekao Kleine kint Bitte et odmah sam shfatio da je to gospodin alaman koji se zbog magle izgubio u šumi et više ne nalazi svoje prijateljeve et bila je već skoro noć et pokazao meni je Monetu kakvu ja još nisam nidokada vidio onda je bio zadovoljan što jesam odgovarao njegovim jezikom et govorio sam mu Diutch ako ideš naprijed tako ćeš završiti u močvari liepoj kao sunce nisam trebao reći liep kao sunce po magli koja se rezala Nožom ali on je shvatio svejedno et onda sam reko da znam da njemci dolaze iz predjelova gdje je uvijek proljeće et modža tamo cvjetaju citroni iz Libanusa ali u nas u Paléi je magla et u toj magli kružidu bastardi koji su još unuci unuka arabitza koje ovdje pobijedio jest karloveliki et su lošo ljudi koji kako ugledadu jednog Pelegrina mu daju dva udaraca štapom po zubima et odnose mu čak i kapu koju ima na gloavi dakle ako dođete u kolibu moga otca Galiauda, šalicu toplu juhu naći ćete et slamu za prespavat noć u štali a onda sutra po danu pokazatću vam Puta osobito ako imate onu monetu grade benedicite siromašni smo ali smo pošteni tako sam ga odveo ga mom ocu Gaiaudu Galiaudu koji je počao vikati glavo od kurca i nisi drugo što imaš u glavi zašto jesi rekao moje ime jednokome koji prolazi s tim ljudima nikad se ne zna modža je vazal markiza od Monferata koji će onda od mene traživati desetinu de fructibus et sijena et leguminibus ili splavarinu ili danak za oranje ili bikovinu eto uništeni smo et taman da će uzeti Batinu ja sam mu reko njemu da je gospotin alaman et ne iz Mon Ferato on je rekao da je to još gore nego hodati noćom ali onda kada sam mu rekao za Monetu umirio je se jer oni iz Marengo imaju tvrdu glavu kao govedo ali finu kao konj et shvatio je da može izvući netšo dobro et rekao mi je ti što govoriš sve reci mu ovo item, da smo siromašni ljudi ali pošteni to sam mu već ja rekao nije važno bolje da ponoviš item gratie za solad ali košta nas i Sijeno za konja item toploj zdjeli udodamo sir et kruh et edan bokal onog dobrog item da ga stavim spavat gdje spavaš ti upravo blizu fatre vatare vatre et ti za večeras ajde u štalu item mi pokaži Monetu jer ja želim čvrst đenovin et fiat kao jedan od obitelji jer je nama iz Marengo gost svetinja gospodin je reko haha lukavi ste fi iz Marincum ali trgofanje je trgofanje i ja vam dajem dvije od ovih kovanica i ti ne pita je li čvrst đenovin jer s jednim čvrstim đenovinom ja sebi kaufo fas kuću i sve faše beštije a ti usmi i šuti jer uviek zaradiš moj je ocat ušutio i uzeo dvije kovanice što mu je kospodin bacio na stola jer oni iz Marengo imadu tvrdu gloavu ali lukavu i jeo je kao vuk (gospodin) čak kao dva (vuka) onda dok su moj otac i moja majaka odilazili spavati jer su sebi savijali Leđa cijeli dan dok sam ja hodio frasketom herre je rekao dobar ofo vino još ću malo popiti ofdje uz fatru ispričaj mi kint ispričaj mi kako to dobro goforiš moji jezik
~6~
Knjigoteka
ad petitionem tuam frater Ysingrine carissime primos libros chronicae meae missur ne humane pravitate ni ovdje nisam uspio ovo izbrisatiti sada ponovo započinjem khroniku od te večeri s tim alamanskim gospodinom koji je htio znati kako to da govorim njegov jezika et ja sam mu ispričo da toga dara za jezika imam kao apostoli et taj dar Vizije kao u magdalene jer idem šumom et vidim svetog Baudolina na konju jednorogu boje mljeka s njegovim zavojitim Rogom upravo tamo gdje koniji imaju ono što za nas Nos jest ali konj nema nosa inatče bi ispod imo brkove kao one gospodinove koji je imao i liepu bradu boje mjedenog lonaca dok drugi alamani koje sam vidio imali su žute dlake čak i u ušima a on mi je reko u redu ti vidiš ono što zovaš jednorog et možda hoćeš reći Monokeros ali gdje si sazno da ima jednoroga na svijetu et ja sam reko da sam pročito u jednoj knjigi koju je imao pustinjak iz Fraskete et on s dva razrogačena oka da je izgledalo kao sova govorio je Ma kako ti znaš i čitati dovraga rekao sam mu sada pričam Historiu dakle historia kaže da je bio jedan sancto pustinjak blizu Šume kojem su često ljudi donosivali jedna kokoša ili jedana zeca et on bi molio iznad napisane knjige i kad ljudi odu on lupa se o prsa Kamenom ali ja kažem da je gruda zemlje id est samo zemlja tako da si napravi manje loše dakle taj dan su mu donijeli dva jajaca et ja dok je on čito sam si rekao jedno meni jedno tebi ko dobri kršćani dovoljno da on ne vidi ali on ne znam kako je to učinio jer je čito ali me ščepo za Vrat a ja sam mu reko diviserunt vestimenta mea et on počeo se smijati et govoriti ali znaš da si nteligentan puerulo dođi ovamo svaki dan da te naučim čitati tako me naučio Slova pisana uz zvuke Pljusaka po gloavi samo što nakon što smo postali prisni počeo govoriti jest kakav si ti lijep čvrst dječak kakva liepa glava Lava ali daj da vidim jesu tebi ruke jake et kakve su grudi dotakni sebe ovdje gdje počimaju Noge da vidiš je li zdrav jesi tada sam shvatio kuda cilja i dao sam mu udarac koljenima u jaja ili u testicula et on je sebe presavinuo i govorio lažnogatiboga ja idem kod onih iz Marengo et rečem da si opsjednut i tada će te spaljivati et dobro rečem ja ali prvo kažem ja da sam tebe vidio noćom kako ga stavljaš u Rupu vještice ili vračare a onda ćemo gledati za koga će misliti da opsjednut jest et tada je rekao ali čekaj to reko sam za šalu et želio sam gledati jesi li se uplašio gospodina ne govorimo više o tomu dođi sutara da te počnem učavati pisati jer čitanje je stvar koja ništa ne košta dovoljno je gledati et micati ustama ali ako pišeš u knjigu trebaju nam listovi et tinta et calamus što alba pratalia arabat et nigrum semen seminabat jer on uvijk govorio latinski jest et ja sam mu reko dovoljno je znati čitat da naučiš ono što još nis znao dok ako pišeš pišeš samo ono što već znaješ dunca patientia melio pa bolje da ostanem da ne znam pisat ali dupe je dupe dok sam mu pričo gospodin alaman smijao je sebe kao Luđak et govorio bravo mali vitez pustinjaci su allesammt Sodomiten ali reci mi što još u šumi vidio jesi et ja misleći da je jedan od oni koji žele zauzeti Terdonu nakon Federicusa Imperatora rekao sam sebi bolje da ga zadovoljim et možda mi da još jedna Moneta et reko sam mu da dvije noći prije mi se pojavio Sancto Baudolino et rekao mi da car ima veliku pobjeda u Terdoni jer je Fridericus bio jedini i pravi gospodar cijele Langobardje uključivajući Frasketu
~7~
Knjigoteka
et tada je gospodin reko ti kint poslan s neba želiš li poći u carski logor kazati ono što ti je rekao San Baudolino et ja sam reko da ako hoće govoritću da mi je San Baudolino bio rekao da nam s obsadom dolazi i sveti petarpavao voditi carske vojnike a on je kazo Ach wie Wunderbar meni dosta i samo Petar jest kint dođi samnom et tvoja sreća facta est smjesta et to jest gotovo smjesta et to jest sljedeće jutro taj kospodin kaže mom otcu da me uzima sa sebom et me vodi na jedno mjesto dje ću naučit čitati et pisat et možda postat Ministerijalac moj ocat Galiaudo nije dobro znao šta to znači al shvatio jest da si oduzima iz kuće jedna usta koja izdajničaki jedu kruha et nije više moro trpiti jer sam odilazio preskakavati ograde ali je mislio da taj gospodin može bit možda jedan od oni koji ide po sajmovama i tržnicama s Majamunom et modža će me kasnije rukama dodirivati et to mu nie bilo drago ali taj gospodin je reko da je on velki comes palatinus et da među alamanima ne rade Sodomiten što su te sodomite pito ga je moj otac et objasnio sam mu da su to pederi ma zamisliš samo reko je on pedera ima svugdje al budući da je gospodin izvukao drugih pet Moneta osim one dvije od večeri prije koje više nisam vidio et mi je reko sine moj idi jer to tebi sreća jest et možda i za nas ali s obzirom da se ti alamani vrte vrte i uviek su u našim krajovima to znači da ćeš nas svakih čas doilaziti nalaziti et ja sam reko kunem se et odilazim ali malo mi je dolazio Plač jer sam vidio da mi majka plače kao da idem u smrta et tako smo otišli et gospodin mi govorio jest da ga odovedem tamo gdje je Tabor carskih vojanika ništ lakše kažem ja dovoljno je sljediti sunce ili ići prema onotamo odokuda dolazite et dok smo idšli a već se vidio logora stigne jedna družima konjanika pod punom opremom koji u trenudku kad su nas vidjeli su bacali sebe na koljena et spuštavaju kopalja et zastave et dizaju mačeve ali šta je sad to rekao sam sebi et oni viču Chaiser Kaisar ovdje i Keiser tamo et Sanctissimus Rex et ljubaju ruku tom kospodinu et meni skoro ispade čeljust kroz usta otvorena kao pećnica jer tek sadatada shvaćam da je taj gospoda s crvenom bradom car Fridericus glavom a ja sam mu pripovijedavao izmišljenotine cijelu večeri kao da je bilo koj glupan sad će mi dati odrezirati glavu kažem sebi et ipak sam ga koštalo VII kofanica pa ako je želio glavu mogo ju je odreziti sinoć gratis et amoredei et on kaže ne zabrinjavajte sebe sve je u redu donosam velike vijesti o Viziji mali puer reci svima viziju koju jesi imo u šumi et ja sebe bacam dole kao da imam padavicu et prevrtnem oči et ispustim zraka iz usta et vičem ja vidjeh ja vidjeh et ispričam cijelu historia o San Baudolinu koji mi govori proročanastvo et svi hvale domineddio Domine Iddio et govore Čudo čudo gottstehmirbei et bili su tu i glasnici iz Terdone koji se još nisu izodlučili hoće sebe predati ili neće se ali kad su čuli mene ispruživali su se po zemalji et govorili da ako se čak i svetci stavljadu protiv njih bolje je predati se jer to ionakako nije moglo dugo trajati et ondak sam vidio derthonce kako svi izlazaju iz Grada muškaraci žene djeca staraci et plakali su si na leđima dok ih alamani odnosaju kao da su beeekala ili ofce et universa pecora et oni iz Papije koji su trk trk nagrnuli u Turtonu kao ludi sa svežnjovima prutća et čekićima et toliagama et budacima jer njima je rušenje grada do temelja činilo da svršavaju i prema večeri sam vidio na brižuljku velikoga dima et Terdone gotovo više nije bilo rat je takaf kako kaže moj otac Galiaudo ružna Beštija ali bojle oni nego mi ~8~
Knjigoteka
et nevečer car se vraća saf zadovoljan u Tabernacule et me ščipne za obraza kao što moj otac nikada nije činio et onda zova nekog kospodina koji je onda bio dobri kanonik Rahewinus et mu kaže da želi da naučim pisati et abacus et čak i gromatiku što tada nisam znao što je ali sada malo pomalo znam et moj otac Galiaudo nije si mogao ni zamisliti kako je liepo biti učen ko bi to ikad rekao gratia agamus domini dominus sve u svemu neka je hvala Gospodinu ali kad se piše kronika dolaze mi navale vrućine čak i zimi et i čak i strah jer se gasi uljana svjetiljka et kako je govorio onaj neki boli me palac
~9~
Knjigoteka
2. Baudolino susreće Niketasa Choniatesa “Što je ovo?” upita Niketas nakon što je rukama preokrenuo pergament i pokušao pročitati pokoji redak iz njega. “To je moja prva vježba pisanja,” odgovori Baudolino, “i otkad sam je napisao - a imao sam, vjerujem, četrnaest godina i još sam bio dijete šume - nosio sam je sa sobom kao hamajliju. Kasnije sam ispunio mnoge druge pergamente, ponekad dan za danom. Činilo mi se da postojim samo zato kako bih navečer mogao ispričati ono što mi se dogodilo ujutro. Zatim su mi bili dovoljni mjesečni sažeci, nekoliko redaka, da me podsjete na glavne događaje. I, govorio sam si, kad budem u godinama - a bilo bi to sada - na temelju tih bilješki napisat ću Gesta Baudolini. Tako sam tijekom svojih putovanja sa sobom nosio pripovijest svoga života. Ali u bijegu iz kraljevstva Patera Ivana...” “Patera Ivana? Nikada nisam čuo za njega.” “Pričat ću ti o njemu, možda čak i previše. Ali rekao sam: bježeći, izgubio sam te papire. Bilo je to kao izgubiti sam život.” “Ispričat ćeš meni ono čega se sjećaš. Ja dobivam djeliće činjenica, komadiće događaja i iz toga izvlačim priču, isprepletenu crtežom providnosti. Spasivši me, ti si mi poklonio ono malo budućnosti što mi preostaje, a ja ću ti to naknaditi vraćajući ti prošlost koju si izgubio.” “Ali možda je moja pripovijest bez smisla...” “Nema pripovijesti bez smisla. A ja sam jedan od onih ljudi koji ga znaju pronaći čak i tamo gdje ga drugi ne vide. Kad pripovijest postane knjiga živih, poput zvonke trube od koje uskrsavaju iz groba oni koji su već stoljećima prah... Samo što nam treba vremena, treba razmotriti zbivanja, povezati ih, otkriti veze, čak i one manje vidljive. Ali ionako nemamo drugog posla, tvoji Đenovljani kažu da moramo čekati dok se bijes tih pasa ne smiri.” Niketas Choniates, nekoć besjednik dvora, vrhovni sudac carstva, sudac od Vela, logotet tajni, ili - kako bi se reklo među Latinima - kancelar basileusa od Bizanta, a također i povjesničar mnogih Komnena i Angela, znatiželjno je gledao čovjeka koji je stajao pred njim. Baudolino mu je rekao da su se već bili sastali u Gelibolu, u vrijeme cara Fridrika, ali kad je Baudolino bio tamo, bio je pomiješan među mnogim ministerijalcima, dok je Niketas koji je pregovarao u ime basileusa, bio mnogo uočljiviji. Lagao je? U svakom slučaju on je bio taj koji ga je izbavio od bijesa napadača, odveo na sigurno mjesto, nanovo sjedinio s njegovom obitelji i obećavao mu kako će ga izvesti iz Konstantinopola... Niketas je promatrao svoga spasitelja. Sada je više nalikovao Saracenu nego kršćaninu. Lice opaljeno suncem, blijedi ožiljak preko cijeloga obraza, kruna još uvijek riđe kose koja mu je davala lavovski izgled. Niketas će se kasnije zapanjiti, shvativši da taj čovjek ima više od šezdeset godina. Ruke su mu bile krupne i kad ih je držao skupljene na krilu odmah su se vidjeli kvrgavi zglobovi. Ruke seljaka, stvorene više za lopatu nego za mač. Pa ipak, govorio je tečnim grčkim, ne prskajući pljuvačkom pri svakoj riječi kako obično čine stranci i Niketas ga je upravo čuo kako se obraća nekim napadačima na ~ 10 ~
Knjigoteka
njihovom kuštravom jeziku, koji je govorio brzo i suho, kao netko tko ga zna koristiti i za vrijeđanje. No, prethodne mu je večeri rekao da posjeduje dar: dovoljno mu je čuti dvije osobe kako razgovaraju na bilo kojem jeziku i nakon kratkog vremena bio je sposoban govoriti kao oni. Jedinstveni dar, za kojega je Niketas vjerovao kako je dodijeljen samo apostolima. Život na dvoru, i to kakvom dvoru, naučio je Niketasa procjenjivati ljude hladnokrvnom sumnjičavošću. Kod Baudolina je upadalo u oči kako je, štogod govorio, gledao svoga sugovornika ispod oka, kao da ga upozorava neka ga ne shvaća ozbiljno. Navada dopuštena bilo kome, osim onome od koga očekuješ istinito svjedočenje koje treba pretočiti u Povijest. Ali s druge strane, Niketas je po prirodi bio znatiželjan. Volio je slušati druge kako pričaju i ne samo o stvarima koje nije znao. Čak i ono što je nekoć vidio vlastitim očima, kada bi mu netko drugi o tome ponovno govorio, izgledalo mu je kao da to gleda s nekog drugog stajališta, kao da se nalazi na vrhu jedne od onih planina sa svetačkih slika i vidi stijene kako su ih vidjeli apostoli na planini, a ne kao vjernik, odozdo. A i sviđalo mu se ispitivati Latine, toliko različite od Grka, počevši od onih njihovih najnovijih Jezika, jednog različitog od drugog.
Niketas i Baudolino sjedili su jedan nasuprot drugome, u prostoriji malog tornja s biforama koje su otvarale pogled na tri strane. Jedna je gledala na Zlatni rog i obalu suprotnu Peri, s Galata tornjem koji se isticao među svojom pratnjom predgrađa i kućeraka; s druge se vidio kanal luke koji se ulijeva u Rukavac svetog Jurja; i konačno treća je gledala na zapad, odakle bi se trebao vidjeti cijeli Konstatinopol. Ali toga je jutra nježna boja neba bila zasjenjena gustim dimom dvoraca i bazilika uništenih vatrom. Bio je to treći požar koji je zadesio grad u posljednjih devet mjeseci; prvi je uništio skladišta i dvorske pričuve od Blacherni do Konstantinovih zidina, drugi je progutao sva skladišta Venecijanaca, Amalfićana, Pizanaca i Židova, od Perama gotovo do obale, poštedjevši samo četvrt Đenovljana gotovo u podnožju Akropole, a treći je upravo plamtio posvuda. Nisko dolje bila je prava rijeka plamenova koji su uništavali palače, na zemlju su padali trijemovi, slamali su se stupovi, usijane kugle koje su se otrgnule iz sredine toga požara proždirale su udaljene kuće, potom su se plamenovi, potaknuti vjetrovima koji su tvrdoglavo napajali taj pakao, vraćali progutati ono što su prije bili poštedjeli. U visinu su se dizah gusti oblaci, još uvijek pri dnu crvenkasti od odsjaja vatre, ali drugačije boje, ne razabire se je li zbog varke zraka izlazećeg sunca ili zbog prirode začina, drva i drugih zapaljenih tvari od kojih su nastajali. Uz to, ovisno o tome kako je vjetar puhao, iz različitih dijelova grada dolazili su mirisi muškatnog oraha, cimeta, papra i šafrana, gorušice ili đumbira - tako je najljepši grad na svijetu plamtio, da, ali kao grijač mirišljivih začina. Baudolino je okrenuo leđa trećoj bifori i doimao se tamnom sjenom okruženom dvostrukim sjajem, i dana i požara. Niketas ga je dijelom slušao, a dijelom nanovo sebi predočavao događaje prethodnih dana. Sada, u to jutro srijede 14. travnja ljeta Gospodnjeg 1204., ili šest tisuća sedamsto dvanaestog od početka svijeta, kako se običavalo računati u Bizantu, barbari su otprije dva dana konačno osvojili Konstantinopol. Bizantinska vojska, tako blistava od oružja i mačeva i štitova kad je bila na paradi, i carska straža engleskih i danskih plaćenika, oboružanih svojim strašnim dvobridim sjekirama, koje su još u petak odolijevale neprijatelju odvažno se boreći, popustiše u ponedjeljak, kada neprijatelji konačno oskvrnuše zidine. Bila je to tako iznenadna pobjeda da se i sami pobjednici bojažljivo ~ 11 ~
Knjigoteka
predvečer zaustaviše očekujući napad, a kako bi branitelje zadržali daleko, podmetnuše novi požar. Ali u srijedu ujutro cijeli je grad primijetio kako je uzurpator Aleksije Ducas Murtzuflo noću pobjegao u unutrašnjost. Građani, sada osiromašeni i poraženi, prokleli su toga kradljivca prijestolja kojega su bili slavili sve do prethodne večeri, onako kako su mu laskali kada je zadavio svoga prethodnika, i ne znajući što da rade (strašljivci, strašljivci, strašljivci, kakva sramota, žalio se Niketas zbog bruke te predaje) okupiše se u veliku povorku, s patrijarhom i svećenicima svih vrsta u ritualnom ruhu, redovnicima koji su brbljali o milosrđu, spremni prodati se novim moćnicima kao što su se uvijek prodavali starima, križevi i slike Gospodina Našega vinuti uvis barem onoliko koliko i njihovi povici i jadikovanje, postaviše se nasuprot osvajačima nadajući se da će ih ukrotiti. Kakva ludost nadati se milosrđu od tih barbara, kojima nije trebalo da se neprijatelj preda kako bi učinili ono što su sanjali mjesecima: uništiti najprostraniji, najgušće naseljen, najbogatiji, najplemenitiji grad na svijetu i međusobno podijelili ratni plijen. Golema povorka plačućih nalazila se pred nevjernicima srditih mrkih pogleda, mačeva još crvenih od krvi, s topotajućim konjima. Kao da ova povorka nikada i nije postojala, započe pljačka. O Kriste Gospodine, kakve tada bijahu oskudice i muke naše! Ali kako i zašto nam hučanje mora, pomrčina ili potpuna lama sunca, crveni kolobar mjeseca, kretanje zvijezda ne nagovijestiše ovu posljednju nesreću? Tako je plakao Niketas u srijedu navečer, zbunjeno koračajući po onome što je nekada bio glavni grad posljednjih Rimljana, sjedne strane pokušavajući izbjeći horde nevjernika, a s druge nalazeći put zapriječen uvijek novim žarištima požara, očajan što ne može krenuti put kuće i u strahu kako će dotle neki od tih nitkova ugroziti njegovu obitelj. Konačno, predvečer, ne usuđujući se prijeći vrtove i otvorene prostore između Svete Sofije i Hipodroma, potrčao je prema hramu vidjevši otvorene njegove velike portale i ne pretpostavljajući da će pomama barbara stići obeščastiti čak i to mjesto. Ali, čim je ušao u hram, već je problijedio od užasa. Taj |e veliki prostor bio pokriven leševima, među kojima su skakutali odvratno pijani neprijateljski konjanici. Tamo dolje, ološ je udarcima toljaga razbijao srebrnu rešetkastu ogradu propovjedaonice obrubljenu zlatom. Čudesnu su propovjedaonicu povezali konopcima kako bi je povorka mazgi iščupala i odvukla. Nakresana rulja kunući je podbadala životinje, ali su kopita klizila po glatkome podu; vojnici su najprije vrškom, a potom sječivom gonili zlosretnu živinu koja je zbog straha provaljivala bujicama izmeta, a neke su životinje pale na pod i lomile noge, tako da je cijelo područje oko propovjedaonice bilo u glibu krvi i govana. Skupine tih Antikristovih prethodnica bjesnile su po oltarima i Niketas ih vidje kako rastvaraju tabernakul, grabe kaleže, bacaju na zemlju svete mirise, bodežom vade drago kamenje koje je ukrašavalo pehare, sakrivaju ga u odjeću i bacaju kaleže na zajedničku hrpu, namijenjenu taljenju. A neki su ranije, grohotom se smijući, uzimali sa sedla svojih konja mješine pune vina, točili ga u svetu posudu i iz nje otpijali, parodirajući držanje svećenika koji služi misu. Još gore, na glavnom oltaru sad već ogoljenom, raspojasana prostitutka, izopačena pokojim likerom, plesala je bosih nogu na euharistijskom stolu ismijavajući svete obrede, dok su se muškarci smijali i poticali je da skine i posljednje komade odjeće; malo po malo se razgolitivši, zaplesala je pred oltarom antički grešni i razuzdani šaljivi ples i najzad se bacila, podrigujući umorno, na patrijarhov stolac. Plačući zbog onoga što je vidio, Niketas se požurio prema dnu hrama, gdje se uzdizalo ono što je narodno milosrđe nazivalo Stupom Znoja - i koji je doista pri dodiru pokazivao mistični i neprestani znoj, ali Niketas nije želio stići do njega iz mističnih razloga. Napola njegova hoda put mu zapriječe dvojica osvajača velikog stasa - njemu se učiniše ~ 12 ~
Knjigoteka
divovima - koji su mu nešto vikali zapovjedničkim tonom. Nije bilo nužno znati njihov jezik kako bi se shvatilo da su po njegovoj odjeći čovjeka s dvora pretpostavili kako je krcat zlatom, ili bi im mogao reći gdje ga je sakrio. Niketas se u tom trenutku osjeti izgubljenim jer, kao što je već bio vidio u svom trku bez daha ulicama osvojenoga grada, nije bilo dovoljno pokazati kako imaš samo nešto kovanica, ili zanijekati da negdje imaš neko blago: obeščašćeni plemići, uplakani ugledni starci, posjednici lišeni posjeda, bivali su na smrt mučeni kako bi otkrili gdje su posakrivali svoju imovinu i ubijani ako, nemajući je više, nisu mogli ništa otkriti, a ostavljeni na zemlji kada bi je otkrili, nakon što su pretrpjeli takva i tolika zlostavljanja da su u svakom slučaju umirali, dok su njihovi mučitelji podizali kamen, rušili lažni zid, razvaljivali podstrop i stavljali svoje grabežljive ruke među dragocjeno posuđe, trljali svilu i baršun, gladili krzno, prebirali među prstima dragulje i ogrlice, njušili posude i vrećice rijetkih mirodija. Tako se u tom trenu Niketas vidje mrtvim, oplače obitelj koja ga bijaše izgubila i zatraži od Boga Svemogućega oprost za svoje grijehe. I dogodilo se da u tom času u Svetu Sofiju uđe Baudolino.
Pojavi se lijep kao Saladin, na konju pokrivenom podsedlicom, s velikim crvenim križem na grudima, isukana mača, urlajući “trbuha vam božjega, gospe vam vučice, smrti vam Božje, odvratni bogohulnici, simonijački prasci, zar se tako postupa sa stvarima našeg gospodina?” i nastavi udarati plosnatom stranom mača sve one bogohulne, poput njega križem označene, s tom razlikom što on nije bio pijan nego razjaren. Stigavši do drolje izvaljene na patrijarhovoj stolici, sagnuo se, uhvatio je za kosu i odvukao u balegu mazgi, vičući joj užasne stvari o majci koja ju je začela. Ali oko njega, svi oni za koje je mislio kako će ih time kazniti, bijahu tako pijani ili tako zaokupljeni skidanjem dragulja iz svake materije koja je bila njima optočena, da nisu ni primjećivali ono što je radio. Učinivši to, stiže pred dvojicu divova koji su taman htjeli mučiti Niketasa, pogleda jadnika koji je molio milost, ispusti uvojke kurtizane koja pade na zemlju sad već nagrđena i reče odličnim grčkim: “Tako mi svih dvanaest Mudraca, pa ti si gospodin Niketas, basileusov ministar! Što mogu učiniti za tebe?” “Brate u Kristu tkogod da si,” uzviknuo je Niketas, “oslobodi me ovih latinskih barbara koji me žele mrtvog, spasi moje tijelo i spasit ćeš svoju dušu!” Iz ove razmjene istočnjačkih vokalizacija dvojica hodočasnika nisu razumjela bogznašto i za razlog tome upitali su Baudolina koji im se činio njihovim, dok je govorio provansalski. Na odličnom provansalskom Baudolino je uzviknuo da je taj čovjek zatočenik grofa Baldovina iz Flandrija, po čijem ga je nalogu upravo bio tražio i za arcana imperii, što dvojica bijednih nasilnika kao što su oni ne bi nikada shvatili. Ova dvojica ostadoše na tren zapanjena, potom ustanoviše kako gube vrijeme raspravljajući, dok su bez natezanja mogli potražiti druga blaga i udaljiše se prema glavnome oltaru. Niketas se ne sagnu poljubiti noge svoga spasitelja zato što je već ionako bio na zemlji, a bio je previše smućen da bi se ponašao s dostojanstvom koje bi njegov položaj zahtijevao: “O moj dobri gospodine, hvala na tvojoj pomoći, nisu dakle svi Latini razjarene zvijeri lica izobličena mržnjom. Tako nisu radili čak ni Saraceni kada su ponovno osvojili Jeruzalem, kada se Saladin zadovoljio s nekoliko kovanica kako bi pustio stanovnike da se izbave! Kakva sramota za cijelo kršćanstvo, braća protiv naoružane braće, hodočasnici koji su trebali ići ponovno osvojiti Sveti Grob i koji su pustili da ih zaustavi pohlepa i zavist, pa uništavaju rimsko carstvo! O Konstantinopole, Konstantinopole, majko svih crkava, princezo vjere, voditeljice savršenih mišljenja, hraniteljice svih znanosti, odmoru svake ljepote, popio si dakle ~ 13 ~
Knjigoteka
kalež bijesa iz ruke Božje i zapalio se plamenom mnogo većim od onoga koji je spalio Pentapoli! Koji to zavidni i neumoljivi demoni prosuše na tebe pretjeranost svojeg pijanstva, koji su ti to mahniti i odvratni prosci zapalili svadbenu baklju? O majko već odjevena u carsko zlato i purpur, sada uprljana i iscrpljena i lišena svoje djece, poput ptica zarobljenih u kavezu ne nalazimo puta da napustimo ovaj grad koji bijaše naš, ni karaktera da u njemu ostanemo, nego se uvučeni u mnoge pogreške kao lutajuće zvijezde krećemo!” “Gospodine Niketas,” rekao je Baudolino, “govorili su mi kako vi Grci govorite mnogo i o svemu, ali nisam to vjerovao sve do ovoga časa. Sada je pitanje kako izvući stražnjicu odavde. Mogu te smjestiti na sigurno u četvrti Đenovljana, ali mi moraš savjetovati najbrži i najsigurniji put do Neoriona, jer ovaj križ koji imam na grudima štiti mene ali ne i tebe: ovdje su ljudi izgubili svjetlo razuma, ako me vide s grčkim zarobljenikom mislit će da nešto vrijedi i otet će mi ga.” “Što se tiče puta znam za jedan dobar, ali ne vodi ulicama,” reče Niketas, “i morao bi ostaviti konja...” “Pa ostavimo ga,” reče Baudolino, s nehajem koji zapanji Niketasa, jer još nije znao koliko povoljno ovaj bijaše pribavio konja. Tada Niketas dopusti da mu pomogne pridići se, uhvati ga za ruku i krišom se približi Stupu Znoja. Ogleda se naokolo: po cijelome prostranstvu hrama hodočasnici, koji su se gledani iz daleka kretali poput mrava, bili su zaokupljeni nekim poslom i nisu se osvrtali na njih dvojicu. Klekne iza stupa i gurne prste u malčice razdvojen procjep ploče na podu. “Pomozi mi,” reče Baudolinu, “možda ćemo udvoje moći.” I doista, nakon nekoliko upinjanja ploča se podiže, pokazujući mračni otvor. “Tu su stube,” reče Niketas, “ja ulazim prvi jer znam kamo staviti noge. Ti zatim zatvori kamen iznad sebe.” “I što ćemo sada?” upita Baudolino. “Sići ćemo,” reče Niketas, “a zatim ćemo pipajući pronaći udubinu, a u njoj su luči i kremen.” “Stvarno je lijep ovaj Konstantinopol i pun iznenađenja,” progovori Baudolino dok je silazio zavojitim stubama. “Šteta što ove svinje neće od njega ostaviti ni kamen na kamenu.” “Ove svinje?” zapita Niketas. “Pa zar ti nisi njihov?” “Ja?” zapanji se Baudolino. “Ne! Ako ciljaš na ovu odjeću, posudio sam je. Kad su oni ušli u grad, ja sam već bio unutar zidina. Ali gdje su te luči?” “Smiri se, još pokoja stuba. Tko si ti, kako se zoveš?” “Baudolino iz Aleksandrije, ali ne one u Egiptu, već iz one koja se sada zove Cesarea, možda se čak više nikako ne zove i netko ju je spalio kao i Konstantinopol. Tamo gore, između planina na Sjeveru i mora, blizu Mediolana, znaš li?” “Znam za Mediolano. Jednom njegove zidine bijaše razorio kralj Alemana. A kasnije je naš basileus dao novac kako bi im pomogao da ih nanovno sagrade.” “Eto, ja sam bio s carem Alemana prije nego što je umro. Ti si ga susreo kada je prelazio Propontidu, prije gotovo petnaest godina.” “Fridrik Vinobradi. Veliki i vrlo plemeniti knez, blag i milosrdan. Ne bi nikada učinio kao ovi...” “Kad bi osvajao neki grad ni on nije bio nježan.” Konačno bijahu na dnu stuba. Niketas pronađe luči i njih dvojica, držeći ih visoko nad glavom prijeđoše dugački kanal, dok Baudolino ne ugleda sami trbuh Konstantinopola, tamo gdje se, gotovo pod najvećom crkvom na svijetu, protezala neviđena druga bazilika, šuma stupova koji su se, izvirući iz vode, gubili u mraku poput mnogih stabala jezerske šume. Sasvim izokrenuta bazilika ili opatijska crkva, jer ni svjetlost koja bi tek ~ 14 ~
Knjigoteka
okrznula kapitele koji su iščezavali u sjeni vrlo visokih lukova, nije dolazila iz rozeta ih staklenih prozora, nego iz vodenog poda koji je odražavao plamen kojeg su pomicah posjetitelji. “Grad je izbušen cisternama,” reče Niketas. “Parkovi Konstantinopola nisu dar prirode nego djelo umjetnosti. Ali vidiš, sad nam voda dolazi samo do polovice nogu, jer je gotovo sva upotrijebljena za gašenje požara. Ako osvajači unište i vodovode, svi će umrijeti od žeđi. Obično se ne može pješice i treba čamac.” “Zar se ovo nastavlja sve do luke?” “Ne, prestaje mnogo prije, ali poznajem prolaze i stube koje je povezuju s drugim cisternama i drugim tunelima, tako da ćemo, ako ne baš do Neoriona, moći hodati pod zemljom sve do Prosphoriona. “Ali,” reče tjeskobno, i kao da se tek u tom trenu sjetio nekog drugog posla, “ja ne mogu poći s tobom. Pokazat ću ti put, ali se onda moram vratiti natrag. Moram smjestiti na sigurno svoju obitelj, sakrivenu u maloj kući iza Svete Irene. Znaš,” izgledalo je kao da se ispričava, “moja je palača uništena u drugom požaru, onom u kolovozu...” “Gospodine Niketas, ti si lud. Prvo, natjeraš me da dođem ovamo dolje i napustim svoga konja, dok sam bez tebe mogao stići do Neoriona idući cestom. Drugo, misliš li da ćeš doći do svoje obitelji prije nego što te zaustave druga dvojica nasilnika, poput onih s kojima sam te zatekao? A ako i uspiješ, što ćeš potom učiniti? Prije ili kasnije netko će vas istjerati, a ako misliš povesti svoje i otići, kamo ćeš?” “Imam prijatelje u Selimbriji,” reče Niketas zbunjen. “Ne znam gdje je to, ali prije nego što tamo stigneš morat ćeš izaći iz grada. Slušaj me, ti svojoj obitelji nimalo ne koristiš. Međutim tamo gdje te ja vodim naći ćemo prijatelje Đenovljane, koji u ovome gradu vedre i oblače, vični su pregovaranju sa Saracenima, Zidovima, svećenicima, carskim stražama, perzijskim trgovcima, a sada i s latinskim hodočasnicima. To su lukavi ljudi, ti im kažeš gdje ti je obitelj i oni je sutradan dovedu tamo gdje smo mi; kako će to napraviti, ne znam, ali napravit će. Učinili bi to u svakom slučaju za mene, koji sam im stari prijatelj i za ljubav Božju, ali ipak su samo Đenovljani i ako im nešto pokloniš tim bolje. Zatim ostajemo tamo dok se stvari ne smire, obično pljačka ne traje duže od nekoliko dana, vjeruj meni koji sam ih mnoge vidio. A onda, u Selimbriju ili kamo budeš htio.” Niketas se zahvali, uvjeren. I dok su išli dalje upita ga zašto je u gradu, ako nije hodočasnik, obilježen križem. “Stigao sam kad su se Latini već bili iskrcali na drugoj obali, s drugim ljudima... kojih sada više nema. Dolazimo iz velike daljine.” “Zašto niste napustili grad dok ste još imali vremena?” Baudolino oklijevaše odgovoriti: “Zato... zato što sam morao ostati ovdje kako bih nešto shvatio.” “Jesi li shvatio?” “Nažalost jesam, ali tek danas.” “Još jedno pitanje. Zašto se toliko brineš za mene?” “Što bi drugo dobar kršćanin trebao učiniti? Ali zapravo imaš pravo. Mogao sam te osloboditi one dvojice i pustiti te pobjeći kako znaš i umiješ, a evo ostajem ti privržen kao pijavica. Vidiš, gospodine Niketas, znam da si ti pisac pripovijesti, kao što je to bio biskup Oto iz Frisinge. Ali kad sam poznavao biskupa Ota, prije no što je umro, bio sam dijete i nisam imao što pričati, htio sam samo upoznati pripovijesti drugih. Sada bih mogao imati svoju pripovijest, ali ne samo da sam izgubio sve ono što sam bio napisao o svojoj prošlosti, nego ako se toga pokušam sjetiti brkaju mi se misli. Nije da se ~ 15 ~
Knjigoteka
ne sjećam činjenica, ali nisam sposoban dati im smisla. Nakon ovoga što mi se danas dogodilo, moram razgovarati s nekim, inače ću poludjeti.” “Što ti se dogodilo danas?” upita Niketas teško hramajući u vodi - bio je mlađi od Baudolina, ali ga je život učenjaka i dvoranina učinio debelim, lijenim i tromim. “Ubio sam čovjeka. Onoga koji je prije gotovo petnaest godina ubio moga poočima, najboljega od svih kraljeva, cara Fridrika.” “Ali Fridrik se utopio u Ciliciji!” “Tako su svi vjerovali. A zapravo je bio ubijen. Gospodine Niketas, ti si me večeras vidio razjarenog kako udaram mačem u Svetoj Sofiji, ali znaj da u svome’ životu nikada nisam prolio ničiju krv. Ja sam čovjek mira. Ovaj put sam morao ubiti, bio je to jedini način da se izvrši pravda.” “Ispričat ćeš mi. Ali reci mi kako to da si u Svetu Sofiju stigao baš u pravo vrijeme kako bi mi spasio život?” “Dok su hodočasnici počinjali pljačkati grad, stupio sam na jedno mračno mjesto. Iz njega sam izašao kad je već bio mrak, prije jednog sata i zatekao sam se blizu Hipodroma. Gotovo me pregazila rulja Grka koji su bježali urlajući. Povukao sam se u trijem poluizgorene kuće, kako bih ih pustio proći, a kada su prošli vidio sam da ih hodočasnici slijede. Shvatio sam što se događa i u trenu mi je kroz glavu prošla ova lijepa istina: da, jesam Latin, a ne Grk, ali prije nego što ovi pobješnjeli Latini to primijete, između mene i mrtvoga Grka više neće biti nikakve razlike. Pa ipak nije moguće, govorio sam sebi, ovi valjda ne žele uništiti najveći grad kršćanstva upravo sada kada su ga osvojili... Zatim sam razmišljao kako su, kada su njihovi preci ušli u Jeruzalem u vrijeme Gottfrieda iz Buglionea, iako je potom grad postao njihovim, poubijali sve, žene, djecu i domaće životinje i draga milosti da pogreškom nisu zapalili i Sveti Grob. Istina je da su to bili kršćani koji su ulazili u grad nevjernika, ali upravo sam na svome putovanju vidio kako se kršćani mogu međusobno poklati zbog jedne riječce, a dobro se zna da se naši svećenici godinama prepiru s vašim svećenicima o stvarima iz Filioque. I konačno, pustih li priča, kada ratnik uđe u neki grad nema te vjere koja će se održati.” “Što si tada učinio?” “Izašao sam iz trijema hodajući sasvim uza zid sve dok nisam stigao do Hipodroma. A tamo sam vidio ljepotu kako postaje ocvalom i teškom. Znaš, otkako sam u gradu povremeno sam odlazio tamo dolje promatrati kip one djevojke dobro zaobljenih nogu, ruku nalik snijegu i crvenih usta, onaj osmijeh i one grudi, odjeću i kosu koji su plesali na vjetru, za koju se, gledajući je iz daleka, nije moglo vjerovati da je iz bronce, jer je izgledala kao iz živoga mesa...” “To je kip Helene Trojanske. Ali što se dogodilo?” “U nekoliko sekundi vidio sam kako se stup na kojem je stajala naginje poput stabla ispiljenog pri dnu i pada na zemlju, u velikom oblaku prašine. U komadima, tamo dolje tijelo, nekoliko koraka od mene glava, i tek sam tada primijetio koliko je taj kip velik. Glava, ne bi se mogla zagrliti dvjema raširenim rukama, piljila je u mene iskrivljeno, onako kako to čini polegnuta osoba, vodoravna nosa i okomitih usana koje su, oprosti mi, izgledale poput onih koje žene imaju između nogu, iz očiju je iskočila zjenica i odjednom se činila slijepa, Isuse najsvetiji, kao ova ovdje!” I poskoči unatrag prskajući na sve strane, jer je u vodi luč odjednom osvijetlila kamenu glavu, veliku kao deset ljudskih glava, koja je držala stup, i ta je glava bila polegnuta, još vulvastijih usta, poluotvorenih, s mnogo zmija na glavi kao da su uvojci, i mrtvačke bljedoće stare bjelokosti. Niketas se osmjehnu. “Ova je ovdje stoljećima; to su glave Meduze koje dolaze ne znam odakle i graditelji su ih koristili kao podnožja. Lako se prestrašiš...” “Ne strašim se. Nego ovo sam lice već vidio. Drugdje.” ~ 16 ~
Knjigoteka
Zamijetivši da je Baudolino uznemiren, Niketas promijeni razgovor: “Pričao si mi da su oborili kip Helene...” “Da su barem samo taj. Sve, sve kipove između Hipodroma i Foruma, barem sve metalne. Verali su se po njima, povezivali ih konopcima ili lancima oko vrata, a po zemlji su ih vukli s dva ili tri para volova. Vidio sam kako padaju svi kipovi vozača bornih kola, sfinga, staroegipatski vodeni konj i krokodil, velika vučica s Romulom i Remom obješenima o sise i kip Herkula za kojega sam otkrio da je toliko velik da mu je palac bio kao poprsje normalna čovjeka... A zatim onaj obelisk iz bronce sa svim onim reljefima, onaj koji na vrhu ima malu ženu što se okreće ovisno o vjetru...” “Prijateljica Vjetra. Kakva propast. Neki su bili djela antičkih poganskih kipara, stariji i od samih Rimljana. Ali zašto, zašto?” “Zbog njihova taljenja. Prva stvar koju učiniš kad opljačkaš grad je da istališ sve ono što ne možeš prevoziti. Posvuda se prave lonci za taljenje, a zamisli ovdje, sa svim tim lijepim kućama u plamenu koje su poput prirodnih peći. A osim toga vidio si one u crkvi, pa ne mogu valjda ići naokolo i pokazivati kako su uzeli pikside i patene iz tabernakula. Taliti, to odmah treba taliti. Pljačka je,” objašnjavao je Baudolino kao netko tko dobro poznaje zanat, “kao berba, treba podijeliti čak i zadatke, ima tu onih koji gnječe grožđe, onih koji prenose mošt u badnjevima, onih koji spremaju hranu onima koji gnječe, onih koji idu po dobro vino od prethodne godine... Pljačka je ozbiljan posao barem ako hoćeš da od grada ne ostane ni kamen na kamenu, kao u moje vrijeme u Mediolanu. Ali za to bi nam trebali Pavijci, oni su stvarno znali kako uništiti neki grad. Ovi moraju još mnogo toga naučiti, jer kad bi oborili kip, posjedali bi na njega i počeli piti, onda bi stigao jedan vukući za kosu djevojku vičući da je djevica i neka svi gurnu prst unutra kako bi vidjeli vrijedi li truda... U dobro izvedenoj pljački moraš odmah sve počistiti, kuću po kuću, a zabavljaš se kasnije, inače oni najlukaviji uzmu najbolje. Dakle, moj je problem bio što takvim ljudima nisam na vrijeme ispričao da sam i ja rođen na području markezata od Monferrata. Tada sam mogao učiniti samo jedno. Pritajio sam se iza ugla dok u uličicu nije ušao konjanik, koji od pijanosti nije ni znao kamo ide i pustio je da ga konj vodi. Trebao sam ga samo povući za nogu i taj je pao s konja. Skinuo sam mu kacigu i dopustio da mu kamen padne na glavu...” “Ubio si ga?” “Ne, bio je krhka roba, samo sam ga ostavio onesviještenog. Ohrabrio sam se jer je počeo bljuvati nešto boje šeboja, skinuo sam mu kratku vunenu košulju i ogrtač, kacigu, oružje, uzeo sam konja i krenuo dalje kroz četvrti, sve dok nisam stigao na vrata Svete Sofije, vidio sam kako unutra ulaze s mazgama, a ispred mene je prošla skupina vojnika koja je odnosila velike srebrne svijećnjake s lancima debelima kao ruka, a govorili su kao Lombardijci. Kad sam vidio to razbijanje, tu sramotu, to nedopušteno odnošenje, izgubio sam glavu, jer su oni koji su uništavali ipak bili ljudi iz mojih krajeva, sinovi odani papi u Rimu...” Tako razgovarajući, upravo kad su luči dogorijevale, bijahu ponovno izašli iz cisterne u sad već punu noć i pustim uličicama stigli do tornjića Đenovljana. Zalupali su na vrata, netko je sišao, prihvatiše ih i okrijepiše uz grubu srdačnost. Baudolino, koji kao da je medu tim ljudima bio kod kuće, odmah im je preporučio Niketasa. Jedan je od njih rekao: “To je bar lako, mi ćemo se pobrinuti za to, a sada pođite spavati”, a izgovorio je to s tolikom sigurnošću, da ne samo Baudolino, nego i sam Niketas provedoše noć spokojni.
~ 17 ~
Knjigoteka
3. Baudolino objašnjava Niketasu što je pisao kao mali Sljedećeg jutra Baudolino je sazvao najokretnije među Đenovljanima: Peverea, Boiamonda, Grilla i Taraburla. Niketas im je rekao gdje bi mogli pronaći njegovu obitelj i oni su otišli, opet ga umirujući. Niketas je tada zatražio vina i Baudolinu natočio pehar: “Ako ti se sviđa ovo, koje miriše na smolu. Mnogi ga Latini smatraju neukusnim i kažu da se osjeća plijesan.” Dobivši od Baudolina uvjeravanja da je taj grčki nektar njegovo omiljeno piće, Niketas je bio spreman saslušati njegovu pripovijest. Baudolino je imao potrebu porazgovarati s nekim, kao da se želi osloboditi nečega što je držao u sebi tko zna otkada. “Eto, gospodine Niketas,” reče otvarajući kožnu vrećicu koju je nosio ovješenu o vrat i pružajući mu pergament. “Ovo je početak moje priče.” Niketas - koji je također znao čitati latinska slova - pokušao ga je odgonetnuti, ali nije shvatio ništa. “Što je ovo?” zapitao je. “Hoću reći, na kojem jeziku je napisano?” “Jezik ne znam. Počnimo ovako gospodine Niketas. Ti znaš gdje su Ianua, ili Genova i Mediolano ili Mayland kako kažu Teutom ili Germani ili Alemani kako vi kažete. Eto, na pola puta između ta dva grada dvije su rijeke, Tanaro i Bormida, a između njih nalazi se ravnica na kojoj je magla, ako nije tako vruće da možeš ispeći jaje kad ga staviš na kamen, a kad nije magla, pada snijeg, kad ne pada snijeg onda je led, a kad ne ledi svejedno je hladno. Tamo sam ja rođen, u pustari koja se zove Frascheta Marincana, a tu je i lijepa baruština između dviju rijeka. Nije baš kao obale Propontide...” “Mogu to zamisliti”. “Ali meni se sviđala. Tamo ti zrak pravi društvo. Mnogo sam putovao, gospodine Niketas, možda sve do Velike Indije...” “Zar nisi siguran?” “Ne, ne znam točno gdje sam stigao; sigurno tamo gdje su ljudi s rogovima i oni s ustima na trbuhu. Proveo sam tjedne u beskrajnim pustinjama, po prerijama koje su se protezale dokle pogled seže i uvijek sam se osjećao kao zarobljenik nečega što nadilazi moći moje mašte. Međutim u mom kraju, kada po magli hodaš šumama, čini ti se da si još uvijek u trbuhu svoje majke, ne bojiš se ničega i osjećaš se slobodnim. A kada nisu magle, ako ožedniš dok hodaš odlomiš ledenu svijeću s drveća, zatim pušeš u prste jer su puni geloni-ja...” “Što su ti to... što nasmijava?” “Ne, nisam rekao gheloioi! Ovdje kod vas niti ne postoji ta riječ i morao sam upotrijebiti svoju. To su rane koje ti se naprave na prstima, i na zglavcima prstiju zbog velike hladnoće, i svrbe, a ako ih češeš bole...” “Pričaš o tome kao da se toga rado sjećaš...” “Hladnoća je lijepa.” “Svatko voli svoje rodno mjesto. Nastavi.” “Dobro, tamo su nekoć bili Rimljani, oni iz Rima, oni koji su govorili latinski, ne Rimljani kakvima se smatrate vi koji govorite grčki, a koje mi zovemo romari ili grekuli, ako mi opraštaš tu riječ. Onda je carstvo tih tamo Rimljana nestalo, u Rimuje ostao samo papa, a po cijeloj su se Italiji viđali razni narodi koji su govorili raznim jezicima. Ljudi u ~ 18 ~
Knjigoteka
Frascheti govore jednim jezikom, ali već oni u Terdoni govore nekim drugim. Putujući s Fridrikom po Italiji čuo sam vrlo ljupke jezike, u usporedbi s kojima onaj naš iz Fraschete čak nije ni jezik nego pasji lavež, niti itko tim jezikom piše, jer se to još uvijek radi na latinskom. Pa dakle kad sam ja mrljao taj pergament bio sam možda prvi koji je pokušavao pisati onako kako smo govorili. Zatim sam postao učen čovjek i pisao na latinskom.” “Ali ovdje, što govoriš?” “Kao što vidiš, živeći među učenim ljudima znao sam čak koja je godina. Pisao sam u prosincu ljeta Gospodnjeg 1155. Nisam znao koliko godina imam, moj je otac govorio da mi je dvanaest, moja je majka htjela da mi bude trinaest, jer su možda njeni napori da me odgoji bogobojažljivim učinili da joj one Izgledaju duže. Kad sam pisao sigurno sam već bio četrnaestogodišnjak. Od travnja do prosinca naučio sam pisati. Tome sam se posvetio svim žarom, nakon što me car poveo sa sobom; trudio sam se u svakoj prilici, u logoru, pod šatorom, naslonjen na zid razrušene kuće. Uglavnom na pločicama, rijetko na pergamentu. Već sam se privikavao živjeti kao Fridrik, koji nikada nije boravio duže od nekoliko mjeseci na istome mjestu, i to uvijek i jedino zimi, a ostatak godine na putu, spavajući svake noći na drugome mjestu.” “Da, ali što pripovijedaš?” “Početkom te godine još sam živio sa svojim ocem i majkom, ponekom kravom i vrtom. Pustinjak iz toga kraja naučio me čitati. Obilazio sam šumu i baruštinu, bio sam maštovit dječak, viđao jednoroge i (govorio sam) u magli mi se ukazivao sveti Baudolino...” “Nisam nikada čuo da se spominje taj svetac. Stvarno ti se ukazivao?” “To je jedan svetac iz našega kraja, bio je biskup u Villa del Foro. Ako sam ga kasnije i vidio, to je druga priča. Gospodine Niketas, problem mog života je što sam uvijek miješao ono što vidim i ono što želim vidjeti...” “Događa se mnogima...” “Da, ali meni se uvijek događalo da čim kažem kako sam nešto vidio, ili kako sam našao pismo u kojem tako piše (makar ga ja bio napisao), ostali kao da ništa drugo nisu ni očekivali. Znaš, gospodine Niketas, kad kažeš nešto što si zamislio, a drugi ti kažu da je upravo tako, na kraju i ti u to povjeruješ. Tako sam hodao Fraschetom i viđao u šumi svece i jednoroge, a kad sam susreo cara, ne znajući tko je, govorio sam mu na njegovom jeziku i rekao kako mi je sveti Baudolino rekao da će osvojiti Terdonu. Tako sam govorio da mu udovoljim, ali njemu je odgovaralo da to kažem svima, a nadasve glasnicima iz Terdone, kako bi se time uvjeriti da su i sveci protiv njih, i eto zašto me kupio od mog oca, koji me prodao ne toliko zbog onih nekoliko novčića koje je dobio, nego zbog usta koje je trebalo hraniti, a koja su odvedena. Tako se promijenio moj život.” “Postao si njegov sluga?” “Ne, sin. U to doba Fridrik još nije bio postao ocem i vjerujem da me zavolio, jer sam mu govorio ono što su mu drugi iz poštovanja prešućivali. Postupao je sa mnom kao da sam njegovo dijete, hvalio je moje šaranje, prve račune koje sam znao činiti prstima, znanja koja sam stekao o njegovu ocu i ocu njegova oca... Možda misleći kako ne razumijem, katkada mi se povjeravao.” “Jesi li toga oca volio više nego svoga pravoga ili si bio očaran njegovim veličanstvom?” “Gospodine Niketas, do tada se nikada nisam upitao volim li svoga oca Gagliauda. Samo sam pazio da ne budem na dosegu njegovih udaraca nogom ili štapom i to mi se činilo normalnim za sina. Da ga volim, shvatio sam tek kad je umro. Prije toga ne vjerujem da sam ikada zagrlio oca. Radije sam odlazio plakati na grudi majke, jadna ~ 19 ~
Knjigoteka
žena, bilo je mnogo životinja o kojima je trebala brinuti pa je imala malo vremena za tješenje mene. Fridrik je bio lijepa stasa, lica bijelog i crvenog, a ne boje kože poput lica mojih zemljaka, plamteće kose i brade, dugih ruku, tankih prstiju, dobro njegovanih noktiju, bio je siguran u sebe i ulijevao je sigurnost, bio je veseo i odlučan i ulijevao je veselje i odlučnost, bio je hrabar i ulijevao je hrabrost... Lavić ja, lav on. Znao je biti okrutan, ali s ljudima koje je volio bio je vrlo blag. Volio sam ga. Bio je prva osoba koja je slušala ono što govorim.” “Koristio te kao glas naroda... Dobar je vladar onaj koji ne pruža uho samo dvorjanima nego nastoji shvatiti kako razmišljaju njegovi podanici.” “Da, ali ja više nisam znao ni tko sam ni gdje sam. Otkako sam sreo cara, od travnja do rujna, carska je vojska bila dvaput prošla Italijom, jednom od Lombardije do Rima, a drugi put u suprotnom smjeru, napredujući poput zmije od Spoleta do Ancone, otuda do Apulije i zatim još po Romaniji, pa još prema Veroni, Tridentumu i Bauzanu, prelazeći konačno planine i vraćajući se u Njemačku. Nakon dvanaest mučnih godina provedenih između dviju rijeka, bio sam bačen usred svijeta.” “Tako je to tebi izgledalo.” “Znam, gospodine Niketas, da ste centar svijeta vi, ali svijet je prostraniji od vašeg carstva, postoji Posljednja Thula i zemlja Hibernijaca. Naravno da je u usporedbi s Konstantinopolom Rim gomila ruševina, a Pariz blatno selo, ali i tamo se ponekad nešto dogodi, u vrlo prostranim predjelima svijeta ne govori se grčkim, a ima čak i ljudi koji kad žele reći da se slažu kažu: oc.” “Oc?” “Oc.” “Čudno. No, nastavi.” “Idem dalje. Vidio sam cijelu Italiju, nova mjesta i lica, odjeću kakvu nikada nisam vidio, damaste, vezove, pozlaćene plašteve, mačeve, ratnu opremu, iz dana u dan sam slušao glasove s kojima sam se namučio oponašati ih. Samo se zbrkano sjećam kada je Fridrik u Paviji primio željeznu krunu talijanskih kraljeva, zatim silaska prema Italiji koju zovu ovostranom, puta prevaljenog francigenskom cestom, cara koji susreće papu Hadrijana u Sutri, krunidbe u Rimu...” “A taj tvoj basileus, ili car kako vi kažete, je li bio okrunjen u Paviji ili u Rimu? I zašto u Italiji, ako je basileus Alemana?” “Hajdemo redom, gospodine Niketas, kod nas Latina nije tako lako kao u vas romara. Kod vas netko iskopa oči trenutačnom basileusu, sam postane basileusom, svi se s time slože, pa čak i patrijarh Konstantinopola radi ono što mu kaže basileus, inače basileus i njemu iskopa oči...” “Nemoj sada pretjerivati.” “Pretjerujem? Čim sam stigao odmah su mi objasnili kako se basileus Aleksije III. popeo na prijestolje, jer je bio oslijepio zakonitog basileusa, svoga brata Izaka.” “Zar kod vas nijedan kralj ne ukloni onog prethodnog kako bi mu oteo prijestolje?” “Da, ali ga ubije u bitci, ili otrovom, ili bodežom.” “Vidite, barbari ste, ne uspijevate smisliti manje krvav način kako biste sredili stvari oko vladanja. A osim toga Izak, je bio Aleksijev brat, a brata se ne ubija.” “Shvatio sam, bio je to čin dobrohotnosti. U nas nije tako. Car Latina, koji još od vremena Karla Velikoga nije Latin, nasljednik je rimskih careva, onih iz Rima, hoću reći, ne onih iz Konstantinopola. Ali kako bi bio siguran da to jest, mora ga okruniti papa, jer je Kristov zakon pomeo zakon himbenih i lažljivih bogova. Ipak, kako bi ga papa okrunio, cara moraju priznati i gradovi Italije, od kojih svaki pomalo radi za svoj račun, i tada ~ 20 ~
Knjigoteka
može biti okrunjen za kralja Italije - naravno samo ako su ga odabrali teutonski prinčevi. Jasno?” Niketas je već odavno bio shvatio da su Latini, iako barbari, vrlo složeni; nevježe u stvarima finoće i razlike kad je u igri neko teološko pitanje, ali sposobni rascijepiti dlaku na četvero po pitanju prava. Tako da za svih onih stoljeća što su ih bizantski romari potrošili na plodonosne crkvene sabore, ne bi li odredili prirodu Gospodina Našega, ne dovodeći u pitanje moć koja je još dolazila izravno od Konstantina, zapadnjaci prepustiše teologiju svećenicima iz Rima i potrošiše svoje vrijeme uzajamno se trujući i zadajući si udarce ubojitim sjekirama kako bi utvrdili ima li još cara i tko je taj, s lijepim rezultatom da pravog cara više nisu imali. “Dakle, Fridriku je trebala krunidba u Rimu. To mora da je bilo svečano...” “Samo donekle. Prvo, zato što je Sveti Petar u Rimu u usporedbi sa Svetom Sofijom koliba, i to prilično zapuštena. Drugo, jer je stanje u Rimu bilo vrlo zbrkano; tih je dana papa bio smješten u svome dvorcu blizu Svetog Petra, a Rimljani preko rijeke kao da su postali gospodarima grada. Treće, jer se nije dobro razumjelo prkosi li papa caru ili car papi.” “U kom smislu?” “U smislu da su, kako sam od njih samih čuo, dvorski prinčevi i biskupi bili bijesni zbog načina na koji je papa postupio s carem. Krunidba je trebala biti u nedjelju, a napravili su je u subotu, car mora biti pomazan na glavnom oltaru, a Fridrik je bio pomazan na bočnom oltaru i to ne po glavi, kako se nekoć događalo, nego između ruku i pleća, ne svetim uljem nego uljem katekumena - ti možda ne razumiješ razliku, u ono vrijeme ni jaje nisam shvaćao, ali na dvoru su svi bili smrknutih lica. Očekivao sam da će i Fridrik biti bijesan kao ris, a umjesto toga bio je sav ljubazan prema papi, a papa je naprotiv bio smrknut, kao da je napravio loš posao. Otvoreno sam upitao Fridrika zašto baruni gunđaju, a on ne, a on mi je odgovorio da moram shvatiti vrijednost liturgijskih simbola, pri čemu je dovoljno gotovo ništa da se sve promijeni. Njemu je trebala krunidba koju je obavio papa, ali nije smjela biti previše svečana, inače bi to značilo kako je on car samo milošću pape, međutim on je to već bio voljom germanskih prinčeva. Rekao sam mu da je lukav baš kao kuna bjelica, jer je sve bilo kao da je rekao: gledaj papa, ti si ovdje samo bilježnik, ali ja sam već potpisao pogodbu s Bogom ocem. On se nasmije, blago me lupnuvši po glavi i reče: bravo, bravo, ti odmah nađeš pravi način kazivanja stvari. Zatim me upitao što sam radio tih dana u Rimu, jer je bio toliko zauzet svečanostima da me bio izgubio iz vida. Vidio sam kakvu ste svečanost napravili, rekao sam mu. Rimljanima se - mislim onima iz Rima - nije sviđalo to s krunidbom u Svetom Petru, jer je rimski senat, koji je želio biti važniji od prvosvećenika, želio okruniti Fridrika na Campidogliu. On je to međutim odbio, jer ako bi kasnije pričao kako ga je okrunio narod, ne samo germanski prinčevi nego i kraljevi Francuske i Engleske rekli bi, krasnog li pomazanja kojeg je obavio sveti puk, a ako bi rekao da ga je pomazao papa svi bi to shvatili ozbiljno. Ali sve je bilo zamršenije od toga, a Ja sam to shvatio tek kasnije. Germanski su prinčevi odskora počeli govoriti o translatio imperii, a to je kao da se kaže da je nasljedstvo rimskih careva prešlo na njih. Pa sad, ako je Fridrik dao da ga okruni papa, to je kao da kažeš kako njegovo pravo priznaje i Kristov namjesnik na zemlji, koji bi to bio čak i da stanuje u, recimo, Edessi ili Regensburgu. Ali kad bi dao da ga okruni senat i rimski populusque, bilo bi to kao da kažeš kako je carstvo još tu, a translatio se nije dogodio. Pravi lukavac, kako je govorio moj otac Gagliaudo. Naravno da u tom trenu car nije pristao. Eto zašto su, dok je trajao veliki krunidbeni banket, razbješnjeli Rimljani prešli Tiber i ubili ne samo pokojeg svećenika, koji su bili svakodnevna roba, nego i dva ili tri carska vojnika. Fridrik zaslijepljen bijesom, prekinuo je banket, htio ih je sve vidjeti ~ 21 ~
Knjigoteka
mrtve i ubijene, nakon čega je u Tiberu bilo više leševa nego riba i na kraju dana Rimljani su shvatili tko je gazda, ali sigurno da svetkovina baš nije bila veliko veselje. Otuda Fridrikovo loše raspoloženje prema tim gradovima ovostrane Italije i eto zašto se, kada je krajem srpnja stigao pred Spoleto i zatražio da mu pruže gostoprimstvo, a Spolećani stvarali nered, Fridrik razbjesnio jače nego u Rimu i napravio pokolj prema kojem je ovaj u Konstantinopolu samo igrarija... Moraš shvatiti, gospodine Niketas, da se car mora ponašati kao car, ne mareći za osjećaje... Tih sam mjeseci naučio mnoge stvari; nakon Spoleta došlo je do susreta s glasnicima iz Bizanta u Anconi, zatim povratak prema onostranoj Italiji, sve do padina Alpa koje je Oto zvao Pirinejskim i bilo je to prvi put da sam vidio vrhove planina pokrivene snijegom. A u isto doba, dan za danom, kanonik Rahewino me uvodio u umijeće pisanja.” “Težak početak za jednog dječaka...” “Ne, ne težak. Istina je da bi mi, ako nešto nisam shvaćao, kanonik Rahewino zadavao udarac šakom u glavu, ali mene je to ostavljalo ravnodušnim nakon očevih pljuski, no što se ostaloga tiče svi su me pozorno slušali. Ako bi mi se prohtjelo reći da sam vidio morsku sirenu - nakon što me car bio doveo tamo kao onoga koji je viđao svece - svi bi u to povjerovali i govorili mi bravo, bravo...” “Bit će da te to naučilo odvagivanju riječi.” “Naprotiv, to me naučilo uopće ih ne vagati. Ionako, mislio sam, štogod bih rekao bila je istina jer sam to rekao... Dok smo išli prema Rimu, svećenik imenom Corrado pričao mi je mirabilia toga grada, o sedam lutaka Campidoglia koje su predstavljale pojedine dane tjedna i svaka je od njih zvoncem najavljivala pobunu u nekoj pokrajini carstva, ili o kipovima iz bronce koji su se sami kretali, ili o palači punoj čarobnih zrcala... Potom smo stigli u Rim, i toga dana kada su se ubijali uzduž Tibera odmaglio sam i lutao gradom. Hodajući tako, među antičkim sam ruševinama vidio samo stada ovaca, a ispod trijemova pučane koji su govorili jezikom Židova i prodavali ribe, ali od mirabilia baš ni jednu, osim kipa konjanika na Lateranu, a i taj mi se nije činio bogznakakvim. Pa ipak, kada su me na povratku svi pitali što sam bio vidio, što sam im mogao reći, da su u Rimu samo ovce među ruševinama i ruševine među ovcama? Ne bi mi povjerovali. Pa sam tako pričao mirabilia o kojima su meni bili govorili i još bih pokoju dodavao, na primjer kako sam u lateranskoj palači vidio zlatni relikvijar ukrašen dijamantima, a u njemu pupak i prepucij Našega Gospodina. Svi su me pozorno slušali i govorili šteta je što smo toga dana morali ubijati Rimljane i nismo vidjeli sve te mirabilia. Tako sam svih ovih godina i dalje slušao kako pričaju bajke o divotama grada Rima, u Njemačkoj i u Burgundiji, pa čak i ovdje, samo zato što sam im o tome ja bio pričao.”
U međuvremenu su se vratili Đenovljani odjeveni u svećenike, snažnom zvonjavom predvodeći skupinu bića zaogrnutih prljavim bjelkastim tkaninama koje su pokrivale i lica. Bili su to Niketasova trudna žena, s posljednjerođenim djetetom još na rukama te ostali sinovi i kćeri, vrlo dražesne djevojke, poneki rođak i nekoliko slugu. Đenovljani su ih proveli gradom kao da su skupina gubavaca, a pri njihovom su se prolasku čak i hodočasnici držali podalje. “Kako su vas samo uspjeli ozbiljno shvatiti?” pitao je smijući se Baudolino. “Prošli su kao gubavci, ali vi, čak ni tako odjeveni ne nalikujete baš na svećenike!” “Uz svo poštovanje, ali hodočasnici su rulja abelinata,” rekao je Taraburlo. “A osim toga, nakon toliko vremena koliko smo ovdje, toliko grčkog koliko treba znamo čak i mi. Ponavljali smo kgrieleison pighé pighé, svi zajedno tihim glasom, kao da je litanija i oni su se povlačili u stranu, netko bi se prekrižio, netko bi pokazao rogove, a netko bi dotaknuo jaja.” ~ 22 ~
Knjigoteka
Sluga je Niketasu donio kutiju i Niketas se povukao u dno prostorije kako bi je otvorio. Vratio se s nekoliko zlatnika za gazde kuće, koji su se rasipali blagoslovima i tvrdili da je sve do svog odlaska on ovdje gospodar. Velika obitelj bijaše raspodijeljena u obližnje stanove u prljavim uličicama, gdje ni jednom Latinu ne bi palo na pamet ući potražiti plijen. Sada zadovoljan, Niketas je pozvao Peverea, koji je među njegovim domaćinima izgledao najpouzdanijim i rekao kako se, ako već mora ostati sakriven, zbog toga ne želi odreći svojih uobičajenih zadovoljstava. Grad je gorio, ali u luku su i dalje stizali brodovi trgovaca i čamci ribara, koji su se najprije morali zaustaviti na Zlatnom rogu, jer nisu mogli istovariti svoju robu u skladištima. Ako si imao novaca, mogao si jeftino kupiti stvari potrebne za udoban život. A što se tiče kuhanja kakvo dolikuje, među upravo spašenim rođacima bio je i šurjak Teofil koji je bio izvrstan kuhar i bilo je dovoljno da kaže koji su mu sastojci potrebni. I tako oko poslijepodneva, Niketas je svome gostu mogao ponuditi ručak logotete. Bio je to masni kozlić nadjeven češnjakom, lukom i porilukom, prekriven umakom od marinirane ribe. “Prije više od dvjesto godina,” reče Niketas, “u Konstantinopol je došao vaš biskup Liutprand, kao ambasador vašeg kralja Ota, i bijaše gost basileusa Nicefora. To nije bio lijep susret, a kasnije smo doznali kako je Liutprand bio napisao izvještaj o svome putovanju, u kojem je nas Rimljane opisao kao prljave, neotesane, nekulturne, odjevene u trošnu odjeću. Nije mogao podnijeti čak ni vino s okusom smole, a izgledalo mu je kao da se sva naša hrana utapa u ulju. Samo je o jednoj stvari pričao s oduševljenjem, a to je bilo ovo jelo.” Baudolinu se kozlić sviđao i on nastavi odgovarati na Niketasova pitanja.
“Dakle, živeći s vojskom, naučio si pisati. Ali već si znao čitati.” “Da, ali pisati je zamornije. I još na latinskom. Jer ako je car morao poslati u neku zemlju vojnike, to im je govorio na alemanskom, ali ako je pisao papi ih rođaku Jasormigottu, morao je to učiniti na latinskom, pa tako i sve isprave iz kancelarije. Namučio sam se pišući prva pisma, prepisivao sam riječi i fraze kojima nisam razumio značenje, ali sve u svemu, na kraju te godine znao sam pisati. Ali Rahewino još nije imao vremena podučiti me gramatici. Znao sam prepisivati, ali ne i izražavati se iz svoje glave. Eto zašto sam pisao na jeziku Fraschete. Ali je li to uistinu bio jezik Fraschete? Miješao sam sjećanja iz drugih narječja koja sam čuo oko sebe, narječja Astijaca, Pavijaca, Milanaca, Đenovljana, ljudi koji se ponekad nisu među sobom razumjeli. Kasnije smo u tim krajevima sagradili grad, s ljudima koji su dolazili odavde i odande, ujedinjeni u gradnji bedema i svi su govorili na isti način. Vjerujem da je to pomalo bio način koji sam ja izmislio.” “Bio si nomotet,” reče Niketas. “Ne znam što to znači, ali možda i jest tako. U svakom slučaju, sljedeći su listovi već bili na osrednjem latinskom. Bio sam već u Regensburgu, u mirnom samostanu, povjeren skrbi biskupa Ota, i u tom sam miru imao listova i listova za listanje... Učio sam. Primijetit ćeš, među ostalim, kako je pergament loše sastrugan i još se naziru dijelovi teksta koji je bio ispod. Bio sam uistinu lopov, potkradao sam svoje učitelje, proveo sam dvije noći stružući ono za što sam vjerovao da su stari spisi, kako bih imao mjesta na raspolaganju. Narednih je dana biskup Oto očajavao, jer više nije nalazio prvu verziju svoje Chronica sive Historici de duabus civitatibus, koju je bio pisao već duže od dvanaest godina i optuživao je jadnog Rahewina da ju je izgubio na nekom putovanju. Dvije godine kasnije uvjerio je samoga sebe da je ponovno napiše, a ja sam mu bio prepisivač i nikada se nisam usudio priznati kako sam prvu verziju njegove Chronica ja sastrugao. Kao što ~ 23 ~
Knjigoteka
vidiš, ima pravde, jer sam kasnije i ja izgubio svoju kroniku, samo što više nemam hrabrosti nanovo je pisati. Ali znam da je, nanovo pišući, Oto ponešto izmijenio...” “U kom smislu?” “Ako čitaš Otovu Chronica, koja je povijest svijeta, vidiš da on, kako da kažem, o svijetu i o nama ljudima nije imao dobro mišljenje. Svijet je možda i započeo dobro, ali je postajao sve gorim; sve u svemu, mundus senescit, svijet stari, približavamo se kraju... No, upravo te godine kada je Oto ponovno započinjao pisati Chronica, car je od njega zatražio da slavi i njegove pothvate i Oto je počeo pisati Gesta Friderici koju nije završio, jer je umro nešto više od godinu dana kasnije, pa ju je završio Rahewino. Ali ne možeš pričati podvige svoga vladara ako nisi uvjeren kako s njime na prijestolju počinje novo stoljeće, da je dakle riječ o historia iucunda...” “Povijest vlastitih careva može se pisati bez odricanja od strogosti, objašnjavajući kako i zašto idu prema svojoj propasti...” “Možda ti radiš tako, gospodine Niketas, ali ne i dobri Oto, a ja ti samo govorim kako su se stvari odvijale. Tako je taj sveti čovjek s jedne strane ponovno pisao Chronica, u kojoj je svijet bivao sve gorim, a s druge strane Gesta, u kojoj svijet nije mogao drugo nego postajati sve boljim. Ti ćeš reći: protuslovio si je. E da je samo to. Sumnjam kako je u prvoj verziji Chronica svijet bio još gorim, a da si ne bi previše proturječio, malo po malo dok je nanovno pisao Chronica, Oto je postao popustljivijim prema nama jadnim ljudima. A to sam izazvao ja, sastrugavši prvu verziju. Možda, da je ona ostala, Oto ne bi imao hrabrosti pisati Gesta, a budući da će se zbog tih Gesta sutra pričati što Fridrik jest učinio, a što nije, da ja nisam bio sastrugao prvu Chronica ispalo bi kao da Fridrik nije učinio sve ono što govorimo da jest.” “Ti si,” govorio je Niketas samome sebi, “poput krećanskog lašca, kažeš mi da si prepredeni lažljivac i zahtijevaš da ti vjerujem. Želiš da ti povjerujem kako si pričao laži svima osim meni. Za mnogih godina na dvoru svih tih careva naučio sam izvući se iz stupica majstora laži podmuklijih od tebe... Po tvome priznanju, ti više ne znaš tko si, možda upravo zato što si ispričao previše laži, čak i samome sebi. Tražiš od mene da ti sastavim priču koja tebi izmiče. Ali ja nisam lažljivac tvoga kova. Cijeloga života ja ispitujem tuđe pripovijesti kako bih iz njih izvukao istinu. Možda od mene tražiš priču koja bi te razriješila toga što si nekoga ubio, kako bi osvetio smrt svoga Fridrika. Gradiš tu ljubavnu priču sa svojim carem korak po korak, kako bi kasnije bilo jednostavno objasniti zašto ti je bila dužnost osvetiti ga. Pretpostavimo da ga jesu ubili i da ga je ubio onaj kojega si ti ubio.” Zatim Niketas pogleda van: “Vatra stiže do Akropole,” reče. “Ja donosim nesreću gradovima.” “Ti sebe smatraš svemogućim. To je grijeh oholosti.” “Ne, to je čin mučenja. Cijeloga svog života, čim bih se približio nekom gradu, on bi bivao uništen. Rođen sam u kraju po kojemu su razasuta seoca i poneki skromni dvorac, gdje sam slušao kako trgovci u prolazu veličaju ljepotu urbis Mediolani, ali nisam znao što je to grad, ne bijah stigao čak ni do Terdone, čije sam tornjeve vidio iz daleka, a vjerovao sam kako su Asti i Pavia na granicama Zemaljskog Raja. Ali kasnije, svi gradovi koje sam upoznao tek što nisu bili uništeni ili su već bili sasvim spaljeni: Terdona, Spoleto, Crema, Milano, Lodi, Iconija, a potom i Pndapetzim. A isto će se dogoditi i ovome. Jesam li - kako biste rekli vi Grci - polioclasta na temelju uroka?” “Ne budi onaj koji kažnjava samoga sebe.” “Imaš pravo. Barem sam jednom jedan grad, a bio je to moj, spasio lažju. Kažeš li ti da je jednom dovoljno kako bi se isključio urok?” “Želim reći da nema usuda” ~ 24 ~
Knjigoteka
Baudolino nakratko zašuti. Zatim se okrene i pogleda ono što je bilo Konstantinopol. “Svejedno se osjećam krivim. Oni koji upravo ovo čine su Venecijanci i narodi Flandrija, a prije svega konjanici iz Champagne i iz Bloisa, iz Troyesa, iz Orleansa, iz Soissonsa, da i ne govorim o svojim Monferaćanima. Više bih volio da su ovaj grad uništili Turci.” “Turci to ne bi nikada učinili,” reče Niketas. “S njima smo u odličnim odnosima. Morali smo se čuvati kršćana. Ali možda ste vi ruka Božja, možda vas je poslao kao kaznu za naše grijehe.” “Gesta Dei per Francos,” reče Baudolino.
~ 25 ~
Knjigoteka
4. Baudolino razgovara s carem i zaljubljuje se u caricu Poslijepodne je Baudolino ponovno započeo brže pripovijedati, a Niketas je odlučio više ga ne prekidati. Želio ga je vidjeti kako na brzinu odrasta, ne bi li došao do bitnih stvari. Nije shvatio da toga časa dok je pričao, Baudolino još nije stigao do bitnoga, a pričao je upravo zato kako bi do toga stigao.
Fridrik je Baudolina povjerio biskupu Otu i njegovu pomoćniku kanoniku Rahewinu. Oto je, iz velike obitelji Babenberg, bio carev stric po majci, iako je imao jedva desetak godina više od njega. Vrlo učen čovjek, bijaše studirao u Parizu s velikim Abelardom, a zatim je postao cistercitom. Bio je vrlo mlad kada je uzdignut na čast biskupa Frisinge. Tom vrlo plemenitom gradu nije baš posvetio mnogo snage ali, Baudolino je objašnjavao Niketasu, u zapadnjačkom kršćanstvu potomci plemenitih obitelji bili su postavljani za biskupe ovog ili nekog drugog mjesta, a da nisu morali zaista tamo ići i bilo im je dovoljno uživati u godišnjem prihodu. Oto još nije imao pedeset godina, ali je već godinama izgledao kao da ih ima stotinu; uvijek je bio pomalo kašljav, šepav u izmjenične dane zbog bolova sad u kuku sad u ramenu, bolovao je od kamenca i bio pomalo krmeljiv zbog puno čitanja i pisanja, što je radio bilo na danjem svjetlu bilo pri svjetlosti svijeće. Vrlo razdražljiv, kao što se događa s kostobolnima, prvi put kad je progovorio s Baudolinom rekao mu je, gotovo režeći: “Osvojio si cara pripovijedajući mu hrpu izmišljotina, nije li istina?” “Učitelju, kunem se da nije,” pobunio se Baudolino. A Oto: “Upravo tako, lažac koji poriče, potvrđuje. Pođi sa mnom. Naučit ću te onome što znam.” Što pokazuje kako je, naposljetku, Oto bio čovjek vrlo dobre ćudi i kako je odmah zavolio Baudolina, jer ga je smatrao osjetljivim i sposobnim zadržati u pamćenju sve ono što čuje. Ali je primijetio kako Baudolino glasno objavljuje ne samo sve ono što je naučio nego i ono što je izmislio. “Baudolino,” govorio mu je, “ti si rođeni lažljivac.” “Zašto takvo što govorite, učitelju?” “Zato jer je istina. Ali nemoj misliti da te prekoravam. Želiš li postati učenim čovjekom i možda jednoga dana pisati Povijesti, moraš čak i lagati i izmišljati priče, u suprotnome bi tvoja povijest postala dosadnom. Ali morat ćeš to raditi umjereno. Svijet osuđuje lažljivce koji ne čine ništa drugo nego lažu čak i o najbeznačajnijim stvarima, a nagrađuje pjesnike koji lažu samo o najvećim stvarima.” Baudolino je izvlačio korist iz tih poduka svoga učitelja, a koliki je lažljivac on bio shvatio je malo po malo, uočivši kako samome sebi proturječi, prelazeći s Chronica sive Historia de duabus civitatibus na Gesta Friderici. Zbog toga je odlučio da mora, želi li postati savršenim lažljivcem, slušati i tuđe razgovore, ne bi li vidio kako se ljudi uzajamno uvjeravaju o jednom ili drugom pitanju. Primjerice, prisustvovao je raznim razgovorima između cara i Ota o gradovima Lombardije. “Ali kako mogu biti takvi barbari? Nisu uzalud njihovi Mudraci nekoć nosili željeznu krunu!” srdio se Fridrik. “Zar ih nitko nikada nije naučio da se caru mora ukazivati poštovanje? Baudolino, shvaćaš li to? Uvježbavaju regalije!” ~ 26 ~
Knjigoteka
“A što su ti te regalioli, moj dobri oče?” Svi su se počeli smijati, a Oto još i više, jer je još znao onaj dobri latinski iz prošlih vremena i znao je da je regaliolus ptičica. “Regalia, regalia, iura regalia, Baudolino tikvane!” vikao je Fridrik. “To su prava koja mi pripadaju, kao na primjer imenovati činovnike, ubirati namete na javne puteve, na tržnice, na plovne rijeke i pravo na kovanje novca, i zatim, i zatim... i zatim što još Rainaldo?” “...i dobiti koje potječu od kazni i osuda, od prisvajanja imovine koja nema zakonskog nasljednika ili od zapljene zbog kriminalnih djela, ili zbog ugovaranja rodoskvrnih brakova, prinosi koji potječu od prihoda rudnika, solana i ribnjaka, postoci od blaga iskopanih na javnim mjestima,” nastavljao je Rainaldo iz Dassela, koji će za kratko vrijeme biti imenovan kancelarom, pa dakle drugom osobom carstva. “Eto. A ovi su gradovi prisvojili sva moja prava. Zar nemaju osjećaj pravde i dobra, kakav im je to zloduh do te mjere pomračio pamet?” “Nećače i caru moj,” umiješao se Oto, “ti, međutim, razmišljaš o Milanu, Paviji i Đenovi kao da su Ulm ili Augusta. Njemački su gradovi nastali voljom princa i od početka se po princu prepoznaju. Ali ovi su gradovi drugačiji. Podignuti su dok su njemački carevi bili vrlo zaposleni drugim poslovima i izrasli su okoristivši se odsustvom svojih prinčeva. Kada stanovnicima govoriš o gradskim načelnicima koje bi im htio nametnuti, oni tu potestatis insolentiam osjećaju kao nepodnošljivi jaram, a daju da njima upravljaju konzuli koje sami odabiru.” “A ne sviđa im se osjetiti zaštitu princa i sudjelovati u dostojanstvu i slavi carstva?” “Jako im se sviđa i ni za što na svijetu se ne bi htjeli odreći te prednosti, inače bi pali plijenom nekog drugog vladara, cara Bizanta ili čak sultana od Egipta. Ali samo ako princ ostane dovoljno daleko. Ti živiš okružen svojim plemićima, možda i ne shvaćaš da su odnosi u ovim gradovima drukčiji. Oni ne priznaju velike vazale kao gospodare polja i šuma, jer čak i polja i šume pripadaju gradovima - osim možda posjeda markiza od Monferrata i još nekih. Gledaj kako u gradovima mladi koji se bave mehaničarskim zanatima i koji na tvoj dvor nikada ne bi mogli stupiti nogom, upravljaju, naređuju i ponekad se izdignu do časti viteza...” “Dakle, svijet ide naopako!” vikao je car. “Moj dobri oče,” Baudolino je tada podigao prst, “ti postupaš sa mnom kao da sam jedan iz tvoje obitelji, a ipak sam do jučer živio među steljom. A onda?” “A onda ja, ako hoću, tebe proglasim čak vojvodom, jer ja sam car i svojom naredbom mogu bilo koga učiniti plemićem. Ali to ne znači da bilo tko sam sebe može proglasiti plemićem! Zar ne shvaćaju da ako svijet ide naopako, čak i oni trče prema svojoj propasti?” “Izgleda da baš i ne, Fridriče,” umiješao se Oto. “Ovi gradovi, sa svojim načinom vladanja, već su mjesta kroz koja prolazi svako bogatstvo, trgovci se sakupljaju odasvud i njihove su zidine ljepše i čvršće od zidina mnogih dvoraca.” “Za koga si ti, striče?” urlao je car. “Za tebe, moj carski nećače, i upravo zbog toga dužnost mi je pomoći ti razumjeti kolika je snaga tvoga neprijatelja. Ako ustraješ na tome da od tih gradova dobiješ ono što ti ne žele dati, izgubit ćeš ostatak svoga života opsjedajući ih, pobjeđujući ih i gledajući ih kako se za nekoliko mjeseci uzdižu još ponosniji nego prije, i morat ćeš opet prijeći Alpe kako bi ih ponovno pokorio, dok je tvoje carsko odredište negdje drugdje.” “A gdje bi to bilo moje carsko odredište?” “Fridriče, napisao sam u svojoj Chronica - koja je nekom neobjašnjivom nezgodom nestala i morat ću se pripremiti ponovno je napisati, neka Bog kazni kanonika Rahewina koji je zasigurno odgovoran za taj gubitak - kako je prije nekog vremena, kada je sveti ~ 27 ~
Knjigoteka
otac bio Eugen III., sirijski biskup iz Gabale, koji je s armenskim izaslanstvom bio u posjeti papi, njemu ispričao da na Dalekom Istoku, u zemljama vrlo blizu Raju zemaljskom, cvate kraljevstvo jednog Rex Sacerdos, Presbytera Johannesa, zasigurno kršćanskoga kralja, iako sljedbenika Nestorijeve hereze, čiji su preci oni Mudraci, i sami kraljevi i svećenici, ali i čuvari najdrevnije mudrosti, koji posjetiše maloga Isusa.” “A kakve veze imam ja, car svetoga i rimskog carstva, s tim Paterom Ivanom, neka ga Gospodin dugo sačuva kraljem i svećenikom tamo dolje gdje se dovraga već nalazi, među svojim Maurima?” “Vidiš, moj mnogo štovani nećače, kad kažeš “Mauri” misliš onako kako misle drugi kršćanski kraljevi, koji se iscrpljuju u obrani Jeruzalema - najpobožnijem pothvatu, to ne poričem, ali prepusti ga kralju Francuske, jer ionako sada u Jeruzalemu zapovijedaju Franci. Sudbina je kršćanstva i svakog carstva koje hoće biti sveto i rimsko, da bude dalje od Maura. Postoji jedno kršćansko kraljevstvo, s one strane Jeruzalema i zemalja nevjernika. Car koji bi znao ujediniti ta dva kraljevstva, sveo bi carstvo nevjernika i samo bizantsko carstvo na dva otoka, napuštena i izgubljena u velikom moru njegove slave!” “Maštarije, dragi striče. Zadržimo noge na zemlji, ako hoćeš. I vratimo se ovim talijanskim gradovima. Objasni mi, striče najdraži, zašto se, ako je njihovo stanje tako poželjno, neki od njih udružuju sa mnom protiv drugih, a ne svi skupa protiv mene.” “Barem ne još,” komentirao je, razborito, Rainaldo. “Ponavljam,” objašnjavao je Oto, “oni ne žele zanijekati svoj podanički odnos prema carstvu. I zato traže pomoć od tebe kada ih neki drugi grad tlači, kao što Milano čini s Lodijem.” “Ali ako je idealno biti gradom, zašto svaki od njih želi tlačiti susjedni grad, kao da želi progutati njegov teritorij i pretvoriti se u kraljevstvo?” Tada se upleo Baudolino, sa svojom mudrošću domaćeg informatora. “Oče moj, radi se o tome što ne samo gradovi nego i sela s one strane Alpa osjećaju najveće zadovoljstvo u podastiranju... aj!...” (Oto je podučavao i štipanjima) “...to jest, jedan ponižava drugoga. U našim je krajevima tako. Može se mrziti stranca, ali više od sviju mrzi se susjeda. A ako nam stranac pomogne učiniti susjedu zlo, dobrodošao je.” “Ali zašto?” “Zato što su ljudi nevaljali, govorio je moj otac, a oni iz Astija su nevaljaliji od Crvenobradoga.” “A tko je taj Crvenobradi?” bjesnio je Fridrik. “To si ti, oče moj, tamo dolje te tako zovu, a s druge strane ne vidim u tome nikakva zla, jer ti je brada uistinu crvena i odlično ti pristaje. A da su htjeli reći da ti je boje mjedi, bi li ti se sviđalo Mjedobradi? Ja bih te jednako volio i poštovao i kad bi imao crnu bradu, ali budući da je crvena, ne vidim zašto se moraš nervirati što te zovu Crvenobradi. Ono što sam ti htio reći, da se nisi naljutio zbog brade, jest da moraš ostati miran jer se, po meni, nikada neće svi udružiti protiv tebe. Boje se kako bi, ako pobijede, jedan od njih postao jačim od drugih. Pa im je onda bolje s tobom. Ne budeš li tražio da ti previše plaćaju.” “Ne vjeruj svemu onome što ti kaže Baudolino,” smijao se Oto. “Momak je lažljiv po prirodi.” “Ne gospodine,” odgovorio je Fridrik, “kad je riječ o Italiji obično kaže najprimjerenije stvari. Recimo, sad nas uči kako je naša jedina mogućnost s talijanskim gradovima podijeliti ih što je više moguće. Samo što nikada ne znaš tko je s tobom, a tko s druge strane!” ~ 28 ~
Knjigoteka
“Ako je naš Baudolino u pravu,” podsmjehivao se podrugljivo Rainaldo iz Dassela, “hoće li stati uz tebe ili protiv tebe ne ovisi o tebi, nego o gradu kojemu toga trenutka žele nanijeti zlo.” Baudolinu je bilo žao toga Fridrika koji, velik, debeo i moćan, ipak nije uspijevao prihvatiti način razmišljanja tih podanika. I uz to, provodio je više vremena na talijanskom poluotoku nego u svojim zemljama. On voli naš narod, govorio si je Baudolino, i ne razumije zašto ga izdaju. Možda ga zato i ubija, poput ljubomornog muža. U mjesecima nakon povratka, Baudolino je imao malo prilika viđati Fridrika, koji je pripremao zemaljski sabor u Regensburgu i zatim drugi u Wormsu. Morao je udobrovoljiti dvojicu vrlo opasnih rođaka, Henrika Lava, kojemu je konačno dao vojvodstvo Bavarske i Henrika Jasormigotta, za kojega je naprosto izmislio vojvodstvo Austrije. Početkom proljeća sljedeće godine, Oto je najavio Baudolinu kako će u lipnju svi krenuti za Herbipolis, gdje će se Fridrik sretno oženiti. Car je već imao ženu, od koje se bio rastavio nekoliko godina ranije i sada je namjeravao oženiti Beatrice iz Burgundije, koja mu je u miraz donosila tu grofoviju, sve do Provanse. Uz takav miraz, Oto i Rahewino su mislili da je riječ o braku iz interesa, a u tom se duhu i Baudolino, opskrbljen novom odjećom kao što je sretna prigoda nalagala, požurio vidjeti svog poočima pod ruku s burgundskom usidjelicom, poželjnijom zbog dobara svojih predaka nego zbog vlastite ljepote.
“Bio sam ljubomoran, priznajem,” govorio je Baudolino Niketasu. “Napokon, tek sam nedavno pronašao drugog oca i evo već mi ga, makar djelomično, otima maćeha.” Ovdje Baudolino učini stanku, pokaza neku zbunjenost, prstom prijeđe preko ožiljka pa zatim otkri strašnu istinu. Stigao je na mjesto vjenčanja i vidio da je Beatrice iz Burgundije dvadesetogodišnja djevojka izuzetne ljepote - ili se barem njemu takvom učinila, pa nakon što ju je ugledao više nije uspijevao pomaknuti ni jedan mišić i zurio je u nju raskolačenih očiju. Imala je kosu blistavu poput zlata, prelijepo lice, usta mala i crvena poput zrelog ploda, zube bijele bjelcate i dobro poredane, uspravan stas, čedan pogled, svijetle oči. Sramežljiva i uvjerljiva u govoru, vitka tijela, izgledalo je kao da sjajem svoje ljupkosti gospodari svima koji su je okruživali. Umijela se prikazati (što je najveća vrlina buduće kraljice) podložnom mužu, pokazivala mu je da ga se boji kao gospodara, ali bila je i njegovom gospodaricom pokazujući mu svoju volju supruge; činila je to toliko ljupko da bi svaka njena molba bila odmah shvaćena kao zapovijed. Ako bi se htjelo nešto dodati njoj u pohvalu, trebalo bi reći kako je bila upućena u književnost, vješta u sviranju i najljupkija u pjevanju. Tako, završavao je Baudolino, noseći ime Beatrice, uistinu je bila najblaženija. Niketasu je malo trebalo pa da shvati kako se mladić na prvi pogled zaljubio u maćehu, samo - budući da se zaljubio prvi put - nije znao što mu se to događa. Kad se seljačić zaljubi prvi put u seljančicu s prištićima, već je to blistav i nesnosan događaj, a zamislimo što je moglo značiti seljaku zaljubiti se po prvi put u dvadesetogodišnju caricu, kože bijele poput mlijeka. Baudolino je odmah shvatio da ono što osjeća predstavlja neku vrstu potkradanja oca i pokušavao se uvjeriti kako je, zbog njene mladosti, gleda kao sestru. Zatim je, iako nije učio mnogo moralne teologije, shvatio kako mu nije dopušteno voljeti ni sestru - barem ne takvim intenzitetom strasti i srsima kakve mu je pogled na Beatrice izazivao. Spustio je dakle glavu pocrvenjevši upravo kad je Beatrice, kojoj je Fridrik predstavljao svoga malog Baudolina (čudan i najvoljeniji vragolan iz padske nizine, kako je rekao), nježno pružila ruku i gladila ga najprije po obrazu, a zatim po glavi. ~ 29 ~
Knjigoteka
Baudolino se gotovo onesvijestio, osjetio je kako se oko njega sve zamračuje, a uši mu zvone kao uskršnja zvona. Probudila ga je teška Otova ruka kojom ga je lupkao po vratu i gunđao kroz zube: “Na koljena, živino!” Sjetio se da je pred svetom i rimskom caricom, također i kraljicom Italije, savio je koljena i od tog se trenutka vladao kao savršeni dvorski čovjek, osim što noću nije uspijevao zaspati i umjesto da slavi zbog tog neobjašnjivog puta u Damask, plakao je zbog nesnosnog žara te nepoznate strasti.
Niketas je promatrao svog lavovskog sugovornika, cijenio je tankoćutnost njegova izraza, suzdržanu retoriku na gotovo književnom grčkom i pitao se pred kakvim se to stvorenjem nalazi, sposobnim upotrijebiti jezik čuvara volova kad govori o seljacima, i onaj kraljeva kad govori o vladarima. Ima li dušu, pitao se, taj lik koji zna skrenuti vlastitu priču kako bi izrazio različite duše? A ako ima različite duše, kroz usta koje od njih će mi ikada ispričati istinu?
~ 30 ~
Knjigoteka
5. Baudolino daje mudre savjete Fridriku Narednog je jutra grad još uvijek bio pokriven jednim jedinim oblakom dima. Niketas je kušao nešto voća, uznemireno je koračao prostorijom, a zatim je upitao Baudolina može li se nekoga od Đenovljana poslati potražiti onoga Archita, koji bi mu trebao očistiti lice. Ma gledaj ti to, govorio si je Baudolino, ovaj je grad otišao k vragu, na ulicama kolju ljude, još prije dva dana isti ovaj ovdje bio je u opasnosti da izgubi cijelu obitelj, a sada želi nekoga tko će mu očistiti lice. Vidi se da su ljudi iz palače, u ovom pokvarenome gradu, naučeni na ovakav način - Fridrik bi nekog takvog već izbacio kroz prozor. Kasnije je stigao Archita, s košaricom srebrnih instrumenata i posudica s najneočekivanijim mirisima. Bio je umjetnik koji bi najprije omekšavao lice toplim suknom, zatim bi ga stao pokrivati kremama za omekšavanje, potom gladio kako bi ga očistio od svake nečistoće i najzad pokrio bore bjelilom, lagano obojio oči i blago zarumenio usta, depilirao unutrašnjost ušiju, a da se i ne govori o onome što je činio bradi i kosi. Niketas je bio zatvorenih očiju, milovan tim znalačkim rukama, uljuljkivan Baudolinovim glasom koji je i dalje pričao svoju pripovijest. Baudolino bi povremeno zastajao, kako bi shvatio što taj majstor ljepote upravo čini, primjerice, kada bi iz neke posudice vadio guštericu, rezao joj glavu i rep, sjeckao je dok je ne bi gotovo samljeo i smjesu stavio kuhati u lončić ulja. Kakvo je to pitanje, bio je to uvarak za održavanje na životu ono malo vlasi koje je Niketas još nosio na glavi i učinio ih sjajnima i mirišljavima. A one ampulice? Bile su to esencije muškatnog oraha ili kardamona, ili ružine vodice, a svaka od njih davala bi krepkost nekom dijelu lica; ona krema od meda bila je za jačanje usana, a ona druga, čiju tajnu nije mogao otkriti, za učvršćivanje desni. Na kraju je Niketas bio divota, kakva je i trebao biti sudac od Vela i logotet tajni, i gotovo preporođen, blistao je vlastitim svjetlom tog blijedog jutra, na rastuženoj pozadini zadimljenog Bizanta u agoniji. A Baudolino je osjećao određenu suzdržanost u pričanju o svom životu adolescenta u samostanu Latina, hladnom i negostoljubivom, gdje ga je Otovo zdravlje prisiljavalo da s njim dijeli obroke sačinjene od kuhanog povrća i pokoje juhice.
Baudolino je te godine malo vremena mogao provesti na dvoru (po kojemu je, kada bi bio tamo, uvijek tumarao bojažljivo, a istovremeno željan susresti Beatrice i bio je ljuta bol). Fridrik je najprije morao srediti račune s Poljacima (Polanos de Polunia, pisao je Oto, gens quasi barbara ad pugnandum promptissima), u ožujku je odredio novi zemaljski sabor u Wormsu kako bi pripremio još jedan silazak u Italiju, gdje je, uobičajeno, Milano sa svojim satelitima postajao sve samovoljniji, potom zemaljski sabor u Herbipolisu u rujnu, u Besanconu u listopadu; sve u svemu, izgledalo je kao da ima đavla u tijelu. Baudolino je najvećma ostajao u opatiji Marimonda s Otom, nastavljao je svoje učenje s Rahewinom i bio je prepisivač sve boležljivijemu biskupu. Kada su stigli do one knjige Chronica u kojoj se pripovijeda o Presbyteru Johannesu, Baudolino ga je upitao što znači biti kršćaninom sed Nestorianus. Zar su dakle ti nestorijanci malo bili kršćani a malo ne? ~ 31 ~
Knjigoteka
“Sinko moj, istinu govoreći, Nestorije je bio heretik, ali mu dugujemo mnogo zahvalnosti. Znaj da su u Indiji, nakon propovijedanja apostola Tome, nestorijanci branili kršćansku vjeru, sve do granica onih dalekih zemalja iz kojih dolazi svila. Nestorije je počinio samo jednu, iako vrlo tešku pogrešku prema Isusu Krisu Našem Gospodinu i njegovoj najsvetijoj majci. Gledaj, mi čvrsto vjerujemo da postoji jedinstvena božanska priroda i da se Trojstvo svejednako, u jedinstvu te prirode, sastoji od tri različite osobe, Oca, Sina i Duha Svetoga. Ali osim toga vjerujemo kako su u Kristu samo jedna osoba, ona božanska, i dvije prirode, ona ljudska i ona božanska. Nestorije je međutim tvrdio kako su u Kristu, da, dvije prirode, ljudska i božanska, ali i dvije osobe. Prema tomu, Marija je rodila samo ljudsku osobu, pa je se nije moglo proglasiti majkom Boga nego samo majkom Krista čovjeka, ne Theotokos, ili bogorodicom, onom koja je rodila Boga, nego u najboljem slučaju Christotdkos.” “Je li loše tako misliti?” “l jest loše i nije loše...” Oto je gubio strpljenje. “Svetu Djevicu možeš jednako voljeti i ako o njoj misliš kao Nestorije, ali je sigurno da joj tako ukazuješ manje poštovanja. A osim toga, osoba je pojedinačna bit racionalnog bića, pa ako su u Kristu bile dvije osobe jesu li tada bile dvije pojedinačne biti dvaju racionalnih bića? Gdje ćemo završiti idući tim putem? Govoriti kako je Isus jednog dana mislio na jedan način, a drugog na drugi? Govoreći to ne mislim kako je Presbyter Johannes vjerolomni heretik, ali bilo bi vrlo dobro da stupi u vezu s kršćanskim carem koji bi ga naveo da cijeni pravu vjeru, a budući da je zasigurno častan čovjek ne bi mogao ne preobratiti se. Ali sigurno je, ako se ne prihvatiš proučavanja malo teologije nikada nećeš shvatiti te stvari. Ti si bistar, Rahewino je dobar učitelj kad je riječ o čitanju, pisanju, pomalo računanju i znanju ponekog gramatičkog pravila, ali trivij i kvadrivij su sasvim druge stvari; kako bi stigao do teologije morao bi proučavati dijalektiku, a to su stvari koje nećeš moći naučiti ovdje u Morimondu. Trebat ćeš otići u neki studium, u školu kakvih ima u velikim gradovima.” “Ali ja ne želim ići u neki studium za koji čak ni ne znam što je.” “Kad budeš shvatio što je to, bit ćeš zadovoljan što si tamo otišao. Vidi sine moj, svi običavaju reći da se ljudsko društvo temelji na trima silama: ratnicima, svećenicima i seljacima, i možda je to bilo istina do jučer. Ali živimo u novom vremenu, u kojemu jednako važnim postaje učen čovjek, čak i ako nije svećenik, koji proučava pravo, filozofiju, kretanje zvijezda i mnoge druge stvari i ne polaže uvijek račune o onome što radi ni svome biskupu ni svome kralju. A ti studia koji se malo po malo pojavljuju u Bologni ili Parizu, mjesta su na kojima se njeguje i prenosi znanje, koje je jedan oblik moći. Ja sam bio učenik velikog Abelarda, neka Bog ima milosti prema tom čovjeku koji je mnogo griješio, ali i mnogo propatio i ispaštao. Nakon nesreće, kada je zbog osvete pune mržnje bio lišen svoje muškosti, postade svećenikom i opatom i živješe daleko od svijeta. Ali na vrhuncu svoje slave bio je učitelj u Parizu, studenti su ga obožavali, a moćnici poštovali upravo zbog njegova znanja.” Baudolino si je govorio kako nikada ne bi napustio dota, od kojega je i dalje učio mnoge stvari. Ali prije nego što je drveće procvjetalo četvrti put otkako ga je bio susreo, Oto se već sveo na žižak, od malarične groznice, bolova u svim zglobovima, krvarenja iz grudi i naravno, od bolesti kamenca. Brojni liječnici, među kojima neki arapski i neki židovski, dakle najbolje što je jedan kršćanski car mogao ponuditi biskupu, mrcvarili su njegovo već slabo tijelo nebrojenim pijavicama, ali - zbog razloga koje te mudre glave nisu mogle sebi rastumačiti - nakon što su mu izvukli gotovo svu krv bilo je gore nego da su mu je bili ostavili. Oto je pozvao k uzglavlju najprije Rahewina, kako bi mu povjerio nastavak svoje pripovijesti o Fridrikovim junačkim djelima, govoreći mu kako je to lako: neka ispriča ~ 32 ~
Knjigoteka
činjenice i stavi caru u usta razgovore izvučene iz antičkih tekstova. Zatim je pozvao Baudolina. “Puer dilectissimus,” rekao mu je, “ja odlazim. Moglo bi se reći i da se vraćam, i nisam siguran koji je izraz prikladniji, jednako kao što nisam siguran je li točnija moja priča o dva grada ili ona o Fridrikovim junaštvima...” (Razumiješ gospodine Niketas, govorio je Baudolino, život dječaka može biti obilježen ispoviješću umirućeg učitelja, koji više ne zna razlikovati dvije istine.) “Nisam baš zadovoljan što ću otići ili se vratiti, ali tako se sviđa Gospodinu, a raspravljajući o njegovim odlukama ipak se izlažem opasnosti da me ovoga časa ošine gromom, pa je stoga bolje iskoristiti ovo malo vremena što mi ga ostavlja. Slušaj. Ti znaš da sam pokušavao objasniti caru prava gradova s one strane Pirinejskih Alpa. Car ne može učiniti drugo nego podvrći ih svojoj vlasti, ali ima načina i načina priznavanja pokornosti, i možda se može pronaći način koji nije opsada i pokolj. Dakle, ti kojega car sluša, a koji si ipak dijete onih krajeva, učini štogod možeš kako bi pomirio potrebe našega gospodara s onima tvojih gradova, tako da umre što je moguće manje ljudi i svi na kraju budu zadovoljni. Da bi to postigao, moraš naučiti razmišljati kako Bog određuje, i zatražio sam od cara da te pošalje učiti u Pariz. Ne u Bolognu, gdje se bave samo pravom, a takav lopov kakav si ti ne smije gurati nos u pandektu, jer se Zakonu ne može lagati. U Parizu ćeš proučavati retoriku i čitati pjesnike: retorika je umijeće dobrog kazivanja onoga što nije sigurno da je istina, a pjesnici imaju dužnost izmišljati lijepe laži. Bilo bi dobro da zatim malo proučavaš i teologiju, ali nemoj pokušavati postati teologom, zato što se sa stvarima Boga svemogućega ne treba šaliti. Uči dovoljno kako bi kasnije ostavio dobar dojam na dvoru, gdje ćeš zasigurno postati ministerijalcem, što je najviše čemu sin seljaka može težiti; kao vitez, bit ćeš dorastao mnogim plemićima i moći ćeš vjerno služiti svome poočimu. Sve to učini meni u spomen i neka mi Isus oprosti ako sam nehtijući upotrijebio njegove riječi.” Zatim ispusti hropac i ostade nepomičan. Baudolino se baš spremao zatvoriti mu oči, vjerujući kako je ispustio posljednji dah, ali iznenada Oto ponovno otvori usta i prošapta, koristeći posljednju snagu: “Baudolino, upamti kraljevstvo Presbytera Johannesa. Samo tražeći ga, bojne zastave kršćanstva moći će otići s one strane Bizanta i Jeruzalema. Čuo sam te kako izmišljaš mnoge priče kojima je car povjerovao. Pa dakle, ako nemaš drugih vijesti o tom kraljevstvu, izmisli ih. Pazi, ne tražim od tebe da svjedočiš o onome što smatraš lažnim, što bi bio grijeh, nego da lažno svjedočiš o onome za što vjeruješ da je istina - a to je čin pun vrlina, jer zamjenjuje nedostatak dokaza o nečemu što zasigurno postoji ili se dogodilo. Molim te, sigurno postoji neki Johannes, potomak Mudraca, s one strane zemalja Perzijanaca i Armenaca, dalje od Bacte, Ecbatana, Persepolisa, Suše i Arbele... Natjeraj Fridrika na istok, jer odande dolazi svjetlost koja će ga obasjati kao najvećeg među svim kraljevina... Izvuci cara iz one kaljuže koja se proteže od Milana do Rima... Mogao bi sve do smrti ostati oblijepljen njome. Neka se drži podalje od kraljevstva u kojemu naređuje i papa. Bit će uvijek napola car. Upamti, Baudolino... Presbyter Johannes... Put Istoka...” “Ali zašto to govoriš meni, učitelju, a ne Rahewinu?” “Zato što Rahewino nema mašte, može ispričati samo ono što je vidio, a mnogo puta niti to, jer ne razumije što je vidio. Ti međutim možeš zamisliti ono što nisi vidio. Oh, kako to da je postalo tako mračno?” Baudolino, budući da je bio lažljivac, rekao mu je neka se ne uznemiruje, jer se spušta noć. Upravo kada je odzvonilo podne, Oto ispusti šuštaj iz već hrapava grla, a oči mu ostadoše otvorene i nepomične, kao da gleda svoga Patera Ivana na prijestolju. Baudolino mu ih je zatvorio i isplakao iskrene suze. ~ 33 ~
Knjigoteka
Tužan zbog Otove smrti, Baudolino se na nekoliko mjeseci vratio Fridriku. Isprva se tješio mišlju kako će, videći ponovno cara, vidjeti i caricu. Vidje je, i još se više rastuži. Ne zaboravimo da se Baudolino približavao svojoj sedamnaestoj godini i ako je prije njegova zaljubljenost mogla izgledati kao djetinjasti nemir, o kojemu je i on sam malošto shvaćao, sada je ona postajala svjesnom željom i dovršenom patnjom. Kako ne bi ostao venuti na dvoru, uvijek je slijedio Fridrika u logor i bio svjedokom stvari koje mu se uopće nisu sviđale. Milanci su po drugi put razorili Lodi; najprije su ga opljačkali, odvodeći životinje, stočnu hranu i pokućstvo iz svake kuće, potom su sve Lodijce prognali izvan zidina i rekli im da će ih, ako ne odu tamo gdje je vrag rekao laku noć, sve propustiti preko oštrice mača, žene, starce i djecu, uključujući i onu još u kolijevkama. Lodijci su u gradu ostavili samo pse i krenuh put sela, pješke po kiši, čak i gospoda koja su ostala bez konja, žene s dječicom oko vrata, ponekad bi padali po cesti, ili bi se protiv volje otkotrljali u jarke. Sklonili su se između Adde i Serija, gdje su na jedvite jade pronašli bijedne nastambe u kojima su spavali jedni na drugima. To nije posve umirilo Milance, vratili su se u Lodi, zarobili one malobrojne koji ne htjedoše otići, odrezali su svu vinovu lozu i raslinje, a potom zapalili kuće, pobivši najvećim dijelom čak i pse. To nisu stvari koje jedan car može podnijeti i evo zbog čega se Fridrik još jednom spustio u Italiju, s velikom vojskom sastavljenom od Burgundijaca, Lotarinžana, Čeha, Mađara, Švaba, Franaka i svih ostalih koje je moguće zamisliti. Najprije je u Montegezzoneu ponovno utemeljio Lodi, zatim se ulogorio ispred Milana, oduševljeno potpomognut Pavijcima i Kremonjanima, Pizancima, Lukežanima, Firentincima i Sijenjanima, Vičentincima, Trevižanima, Padovancima, Ferrarcima, Ravenjanima, Modenjanima i tako dalje, svima udruženima s carem, samo kako bi ponizili Milano. I uistinu su ga bili ponizili. Krajem ljeta grad se predao, i kako bi ga spasili, Milanci su se podvrgli obredu koji je ponizio i samoga Baudolina, koji s Milancima nije imao nikakvih veza. Pobijeđeni su prošli u žalosnoj povorci ispred svoga gospodara, kao netko tko moli za oprost, svi bosih nogu i odjeveni u vreće, uključujući i biskupa, s vojnicima koji su mačeve nosili obješene o vratu. Fridrik, koji je u tome trenutku ponovno postao velikodušnim, dao je poniženima poljubac mira. “Je li vrijedilo truda,” govorio si je Baudolino, “biti toliko drzak prema Lodijcima, a potom tako spustiti gaće? Vrijedi li truda živjeti u ovim krajevima, gdje svi kao da su se zavjetovali na ubojstvo, i jedni drugima pomažu ubijati se? Želim otići odavde.” Zapravo se želio udaljiti i od Beatrice, jer, konačno, negdje je bio pročitao da udaljenost ponekad može donijeti ozdravljenje od ljubavne bolesti (ali još nije bio pročitao druge knjige u kojima se, suprotno tome, govori kako upravo udaljenost potpiruje vatru strasti). Tako je otišao do Fridrika, kako bi ga podsjetio na Otov savjet da ga pošalje u Pariz. Cara je našao tužnog i gnjevnog, hodao je naprijed natrag po sobi, dok je u kutu Rainaldo iz Dassela čekao da se smiri. Fridrik se u jednom trenutku zaustavi, pogleda Baudolina u oči i reče mu: “Ti si mi svjedok, momče, ja se mučim kako bih gradove Italije stavio pod samo jedan zakon, ali svaki put moram počinjati iz početka. Možda je moj zakon pogrešan? Tko mi kaže da je moj zakon pravedan?” A Baudolino, gotovo bez razmišljanja: “Gospodaru, ako počneš tako razmišljati nikada nećeš s time prestati; no car upravo zbog toga postoji, on nije car zato što mu dolaze pravedne zamisli, nego su zamisli pravedne zato jer dolaze njemu, i gotovo.” Fridrik ga pogleda, zatim reče Rainaldu: “Ovaj momak govori bolje od svih vas! Kad bi se ove riječi samo preokrenule u dobar latinski, činile bi se čudesnima!” ~ 34 ~
Knjigoteka
“Quod principi plaquit legis habet vigore, to jest, ono što se sviđa princu ima snagu zakona,” reče Rainaldo iz Dassela. “Da, zvuči vrlo mudro i konačno. Ali trebalo bi to napisati u Evanđelju, kako ih inače sve uvjeriti da prihvate tu prekrasnu misao?” “Lijepo smo vidjeli što se dogodilo u Rimu,” govorio je Fridrik, “ako dopustim da me papa pomaže, priznajem ipso facto kako je njegova moć veća od moje, zgrabim li papu za vrat i bacim ga u Tiber, postajem bič Božji kojeg ni Atila dobrodušni... Gdje ću dovraga naći nekoga tko može odrediti moja prava, a da si ne zamišlja kako je iznad mene? Ne postoji takav na svijetu.” “Možda ne postoji takva moć,” rekao mu je tada Baudolino, “ali postoji znanje.” “Što hoćeš reći?” “Kada mi je biskup Oto pričao što je to studium, objasnio mi je da te zajednice učitelja i učenika djeluju za svoj račun: učenici dolaze iz cijeloga svijeta i nije važno tko je njihov vladar; oni plaćaju svoje učitelje, koji dakle ovise samo o svojim učenicima. Tako stoje stvari s učiteljima prava u Bologni, a jednako se već odvija i u Parizu, gdje su učitelji najprije podučavali u katedralskoj školi, pa su dakle ovisili o biskupu, potom su jednog lijepog dana otišli podučavati na planinu svete Genoveve, gdje nastoje otkriti istinu ne slušajući ni biskupa ni kralja.” “Da sam njihov kralj, lijepo bih ja njima pokazao. Pa što i da bude tako?” “Bilo bi tako kad bi ti napravio zakon u kojem priznaješ da su učitelji u Bologni uistinu neovisni o bilo kojoj vlasti, o tebi ili o papi, ili o bilo kojem drugom gospodaru i jedino su u službi Zakona. Jednom kad budu odlikovani tom čašću, jedinstvenom na svijetu, oni će potvrditi kako je - prema pravičnom razlogu, prirodnom razumu i tradiciji - jedini zakon onaj rimski, i jedini koji ga zastupa je sveti rimski car - i da naravno, kao što je tako dobro rekao gospodin Rainaldo, quod principi plaquit legis habet vigorem.” “A zašto bi oni to morali reći?” “Zato što im ti zauzvrat daješ pravo da to mogu reći, a to nije malo. Tako si zadovoljan ti, zadovoljni su oni i, kao što je govorio moj otac Gagliaudo, svi ste sigurni sa svih strana.” “Neće prihvatiti da učine takvo što,” gunđao je Rainaldo. “Hoće,” ozarilo se Fridrikovo lice, “ja ti kažem da će prihvatiti. Osim što najprije oni moraju dati tu izjavu, a zatim im ja dajem neovisnost, inače će svi misliti da su to napravili kako bi platili moj dar.” “Po meni, čak i da se situacija preokrene, bude li netko htio reći da ste se dogovorili, reći će to svejedno,” sumnjičavo je komentirao Baudolino. “Ali htio bih vidjeti tko bi to ustao i rekao da doktori prava iz Bologne ne vrijede ni pišljiva boba, nakon što je čak i car otišao ponizno zatražiti od njih mišljenje. U tom slučaju, ono što bi rekli jest Evanđelje.” I bilo je upravo tako, te iste godine u Roncagli, gdje je po drugi put bio veliki zemaljski sabor. Za Baudolina je to bila prije svega velika predstava. Kao što mu je Rahewino objašnjavao - kako ne bi mislio da je sve ono što vidi samo cirkuska igra, s barjacima koji su posvuda vijorili, grbovima, obojenim šatorima, trgovcima i komedijašima - Fridrik je na jednoj strani rijeke Po dao ponovno sagraditi tipičan rimski logor, kako bi podsjetio da njegovo dostojanstvo dolazi iz Rima. U sredini logora bio je njegov carski šator, poput hrama, okružen šatorima feudalaca, vazala i podvazala. S Fridrikove su strane bili nadbiskup iz Kolna, biskup iz Bamberga, Daniel iz Praga, Corrado iz Auguste i ostali. S druge su strane rijeke glavni izaslanik apostolske stolice, patrijarh iz Acquileje, nadbiskup iz Milana, biskupi iz Torina, Albe, Ivreje, Astija, Novare, Vercellija, Terdone, Pavije, Coma, Lodija, Cremone, Piacenze, Reggia, Modene, Bologne i tko se više sjeća tko još. Sjedeći na tom veličanstvenom i doista općem zboru, Fridrik je započeo razgovore. ~ 35 ~
Knjigoteka
Ukratko (rekao je Baudolino, kako ne bi Niketasa zamarao remek-djelima carskog, pravničkog i crkvenog govorništva), car je bio pozvao četvoricu najčuvenijih doktora iz Bologne, učenika velikoga Irnerija, da iskažu neosporno naučno mišljenje o njegovim moćima; trojica od njih, Bulgaro, Jacopus i Hugo iz Porta Ravegnane, izrazili su se onako kako je Fridrik htio, to jest da se pravo cara temelji na rimskom zakonu. Različitog je mišljenja bio samo onaj Martinus. “Kojemu je Fridrik sigurno dao iskopati oči,” komentirao je Niketas. “Baš i ne, gospodine Niketas,” odgovorio mu je Baudolino, “vi romari kopate oči ovome i onome i zaboravljajući svoga velikoga Justinijana, više ne shvaćate gdje pravo jest. Odmah zatim Fridrik je proglasio Constitutio Habita, kojim se priznavala autonomija bolonjskog učilišta, a ako je učilište bilo autonomno, Martinus je mogao reći ono što je htio i čak mu ni car nije mogao skinuti niti dlaku s glave. Jer ako bi mu je skinuo, onda doktori više nisu autonomni, ako nisu autonomni njihov sud ne vrijedi ništa, a Fridrik se izlaže opasnosti da ga proglase uzurpatorom.” Odlično, mislio je Niketas, gospodin Baudolino mi želi sugerirati kako je carstvo zapravo osnovao on, i da je - koju god rečenicu on izgovorio - njegova moć bila tolika da bi postajala istinom. Poslušajmo ostatak. U međuvremenu su ušli Đenovljani i donijeli košaricu voća, jer je bila polovica dana i Niketas se morao okrijepiti. Rekli su kako se pljačka nastavlja i da je bolje još ostati u kući. Baudolino je ponovno počeo pripovijedati. Fridrik je zaključio da, ako još gotovo golobradi dječak kojega podučava budala kakva je Rahewino, gaji tako oštroumne misli, tko zna što će se dogoditi ako ga uistinu pošalje učiti u Pariz. Zagrli ga s ljubavlju, preporučujući mu da stvarno postane učenim, budući da on, zbog briga oko vladanja i vojnih pothvata, nikada nije imao vremena izobraziti se kako je trebalo. Carica se oprostila od njega poljupcem u čelo (zamislimo samo Baudolinovu nesvjesticu), rekavši mu (ta izvanredna žena, iako velika dama i kraljica, znala je čitati i pisati): “I piši mi, pričaj mi o sebi i što ti se događa. Život na dvoru je dosadan. Tvoja će mi pisma biti utjeha.” “Pisat ću, kunem se,” rekao je Baudolino, sa žarom koji je trebao izazvati sumnju kod nazočnih. Nitko od prisutnih nije posumnjao (tko se još brine za uzbuđenje momka koji upravo odlazi u Pariz?), osim možda Beatrice. Naime, pogledala ga je kao da ga vidi prvi put i vrlo bijelo lice prekrije joj se iznenadnim rumenilom. Ali Baudolino je, uz naklon koji ga je prisiljavao gledati u pod, već napustio dvoranu.
~ 36 ~
Knjigoteka
6. Baudolino odlazi u Pariz Baudolino je stigao u Pariz s izvjesnim zakašnjenjem, jer se u te škole ulazilo i prije četrnaeste godina, a on ih je imao dvije više. Ali mnoge je stvari već bio naučio od Ota, pa si je mogao dopustiti da ne prati sve poduke kako bi radio nešto drugo, kao što će se vidjeti. Doputovao je s jednim prijateljem, sinom viteza iz Kolna, kojem je bilo draže posvetiti se slobodnim znanostima nego vojsci, ne bez srdžbe svoga oca, ali uz podršku majke koja je uznosila njegove vrline vrlo rano sazrelog pjesnika, tako da je Baudolino zaboravio, ako je ikada i znao, njegovo pravo ime. Zvao ga je Poeta, jednako kao i svi drugi koji su ga kasnije upoznali. Baudolino je prilično brzo otkrio da Poeta nije nikada napisao nijednu pjesmu, nego je samo govorio kako bi ih htio pisati. Budući da je uvijek recitirao tuđe pjesme, na kraju se čak i otac uvjerio kako sin treba slijediti Muze i pustio ga je otići, dajući mu u džep tek toliko da preživi, s posve pogrešnom predodžbom kako je ono malo koliko je dostajalo za život u Kolnu dovoljno ili previše za život u Parizu. Čim je stigao, Baudolino je jedva čekao da posluša caricu i napisao joj je nekoliko pisama. U početku je vjerovao kako će, odazivajući se tom pozivu, smiriti svoje strasti, ali je primijetio koliko je bolno pisati, a ne moći joj reći ono što uistinu osjeća, sastavljajući savršena i uljudna pisma u kojima je opisivao Pariz, grad već bogat lijepim crkvama, u kojemu se udisao najbolji zrak, s nebom širokim i vedrim, osim kada je kišilo, ali to nije bilo više od jednom ili dvaput dnevno i za nekoga tko je dolazio iz gotovo vječne magle bilo je to mjesto vječnoga proljeća. Tu je tekla krivudava rijeka s dva otoka u sredini i vodom odličnom za piće, a odmah iza zidina protezala su se mirisna mjesta, poput livade u blizini opatije svetog Germana, gdje su se provodila prekrasna poslijepodneva u igranju loptom. Ispričao joj je o svojim mukama prvih dana, jer je trebalo pronaći sobu koju će dijeliti sa svojim prijateljem, a da ih stanodavci ne pokradu. Uz visoku cijenu pronašli su prilično prostranu prostoriju, s jednim stolom, dvije klupe, policama za knjige i sandukom. U njoj se nalazio visoki krevet s perinom iz nojeva perja i još jedan niži na kotačićima, s perinom iz guščjeg perja, koji bi danju bivao sakriven ispod onog većeg. Pismo nije govorilo kako je, nakon kratkog kolebanja oko podjele kreveta, odlučio da će svake večeri njih dvojica igrati šah za udobniji krevet, jer se na dvoru šah smatrao igrom koja se baš ne preporučuje. Drugo je pismo govorilo kako se budio ranom zorom, jer su poduke počinjale u sedam i trajale do kasnog poslijepodneva. Na slušanje učitelja pripremao se dobrim obrokom kruha i zdjelom vina, u nekoj vrsti štale u kojoj je bilo hladnije nego vani, budući da su sjedili na malo slame na zemlji. Beatrice je bila ganuta i preporučila je neka ne škrtari na vinu, inače se momak cijeloga dana osjeća posve iscrpljenim, i neka si uzme slugu, ne samo da bi mu nosio knjige koje su vrlo teške, a da ih nosi sam nedostojno je osobe od položaja, nego koji bi mu i kupovao drva i na vrijeme zapalio ognjište u sobi, kako bi navečer bila ugodno topla. A za sve te troškove poslala je četrdeset solida iz Suše, s kojima se moglo kupiti vola. ~ 37 ~
Knjigoteka
Sluga nije uzet i drva nisu kupljena, jer su noću sasvim dostajale dvije perine, a iznos je potrošen pametnije, s obzirom na to da su se večeri provodile u krčmama koje su bile izvrsno zagrijane, a dopuštale su okrepljivanje nakon cijelog dana učenja, uz pipkanje poslužiteljica po stražnjicama. Osim toga, na tim mjestima živahne okrepe kakva su bila Srebrni štit, Željezni križ, ili Kod tri kandelabra, između jednog i drugog vrča okrjepljivalo se paštetama od svinje ili kokoši, pečenjem od dva goluba ili guske, a ako si bio siromašniji, s filekima ili ovčetinom. Baudolino je pomagao Poeti, bez prebijene pare, kako ne bi živio samo od fileka. Ali Poeta je bio skup prijatelj, jer je količina vina koju je ispijao na očigled mršavila onog vola iz Suše. Preskočivši te pojedinosti, Baudolino je prešao na opisanje svojih učitelja i lijepih stvari koje je učio. Beatrice je bila vrlo prijemljivija za ta otkrića koja su joj omogućavala da zadovolji svoju želju za znanjem i više je puta čitala pisma u kojima joj je Baudolino pričao o gramatici, dijalektici, retorici, o aritmetici, geometriji, glazbi i astronomiji. No, Baudolino se osjećao sve jadnijim, jer joj je prešućivao i ono što ga je gušilo u srcu i sve ostale stvari koje je činio, a koje se ne mogu reći ni majci, ni sestri, ni carici, a još manje ljubljenoj ženi. Prije svega smo se igrali loptom, istina je, ali smo se i tukli s ljudima iz opatije svetog Germana, ili s učenicima različitog porijekla, ili recimo Pikardijci protiv Normana, i vrijeđali smo se na latinskom, kako bi svatko shvatio da ga vrijeđaš. Sve ove stvari nisu se sviđale Gran Prevostu, koji bi slao svoje strijelce da uhite one najnemirnije. Naravno, učenici bi u tom času zaboravljali sve podjele i udruživali se kako bi namlatili strijelce. Nitko na svijetu nije bio potkupljiviji od Prevostovih strijelaca: dakle, ako bi neki učenik bio uhićen, svi su morali zavući ruku u torbu kako bi naveli strijelce da ga puste. To je pariška zadovoljstva činilo još skupljima. S druge strane, onoga koji nema ljubavnih doživljaja prijatelji ismijavaju. Nažalost, za jednoga učenika žene su bile najmanje dostupna stvar. Viđalo se vrlo malo učenica i još su kružile legende o lijepoj Eloisi, koja je svog ljubavnika stajala rezanja uda, iako je jedno kad si učenik, i stoga po definiciji na zlu glasu i teško te podnose, a drugo kad si profesor, kao veliki i nesretni Abelard. U plaćenoj se ljubavi nije moglo previše uživati, jer je bila skupa pa je stoga trebalo biti blizu neke sluškinjice u krčmi ili neke pučanke iz četvrti, ali u četvrti je uvijek bilo više učenika nego cura. Osim ako si znao kružiti rastresena izgleda i pogleda uprtog na Ile de la Cite, i uspio zavesti gospođe iz viših slojeva. Vrlo su čeznutljive bile žene mesara iz Grevea koji, nakon čestite karijere u svome zanatu, više nisu odstreljivali životinje nego su upravljali tržištem mesa, ponašajući se kao gospoda. Uz muža rođenog za razmahivanje goveđim četvrtinama i u poznoj dobi stiglog do blagostanja, žene su bile osjetljive na privlačnost najljepših učenika. Ali te su dame odijevale raskošne haljine ukrašene krznom, sa srebrnim remenima i nakitom, zbog čega ih je na prvi pogled bilo teško razlikovati od raskošnih prostitutki koje su se, iako su zakoni to zabranjivali, usuđivale odijevati na jednaki način. To je učenike izlagalo zlosretnim nesporazumima, zbog kojih bi ih kasnije prijatelji ismijavali. Ako bi im ipak uspjelo osvojiti pravu gospođu, ili naprosto neporočnu djevojku, prije ili kasnije muževi ili očevi bi to primijetili, pograbili bi ih rukama ako ne i oružjem, i bježali bi mrtvi ili ranjeni, gotovo uvijek muž ili otac, a učenici bi se vraćali zametati svađu s Prevostovim strijelcima. Baudolino nije nikoga ubio i obično se držao podalje čak i od tučnjava, ali je imao posla s jednim mužem (i mesarom). Odvažan u ljubavi, ali razborit u stvarima rata, kad je muž ušao u sobu mašući jednom od onih kuka za vješanje životinja, odmah je pokušao skočiti kroz prozor. Ali, dok je razumno procjenjivao visinu ~ 38 ~
Knjigoteka
prije no što će se baciti, u tren je zadobio posjekotinu na obrazu, ukrasivši tako zauvijek lice ožiljkom dostojnim vojnika. S druge strane, i osvojiti pučanku nije bila svakodnevna stvar i zahtijevalo je duge zasjede (na štetu poduka) i cijele dane motrenja s prozora, što je uzrokovalo dosadu. Tada su se napuštali snovi o zavođenju, a na prolaznike se izlijevala voda, ili se žene gađalo ispuhivanjem graška iz puhaljke, ili se naprosto rugalo učiteljima koji bi ispod prolazili, a ako bi se ovi naljutili slijedilo ih se u povorci do kuće, bacalo im se kamenje u prozore, jer su ipak učenici uvijek bili oni koji su ih plaćali i imali su neka prava.
Baudolino je u stvari Niketasu govorio ono što je bio prešutio Beatrici, a to je da je upravo postajao jednim od onih klerika koji proučavaju slobodne znanosti u Parizu, ili pravo u Bologni, ili medicinu u Salernu, ili magiju u Toledu, ali ni na jednome mjestu nisu naučili dobre običaje. Niketas nije znao bi li se sablaznio, začudio ili zabavljao. U Bizantu su postojale samo privatne škole za mlade iz imućnih obitelji, gdje se od najranije dobi učila gramatika, čitala pobožna djela i vrhunska djela klasične kulture; od jedanaeste godine proučavala se poezija i retorika, učilo pisati na literarnim modelima predaka, i što su riječi koje su upotrebljavali bile rjeđe, a sintaktičke strukture složenije, držalo ih se spremnijima za sjajnu budućnost u carskoj upravi. A kasnije, ili bi postajali naučnicima u nekom samostanu, ili bi od privatnih učitelja učili predmete poput prava ili astronomije. No, učilo se ozbiljno, dok je izgledalo kao da se u Parizu učenici bave svime osim učenjem. Baudolino ga je ispravio: “U Parizu se radilo vrlo mnogo. Na primjer, nakon prvih se godina već uzimalo učešća u raspravama, a u raspravi se uči stavljati primjedbe ili davati određenja, to jest konačno rješenje neke zadaće. Osim toga, ne smiješ misliti da su učenicima poduke bile najvažnije, niti da je krčma bila mjesto gdje se samo gubilo vrijeme. Ono što je lijepo u studiumu jest učenje, da, od učitelja, ali još više od prijatelja, osobito onih starijih od tebe, kada ti prepričavaju ono što su pročitali i ti otkriješ da svijet mora biti pun čudesnih stvari, a kako bi ih sve upoznao, budući da ti život neće dostajati za prelaženje cijele zemlje, ne preostaje ti ništa drugo nego pročitati sve knjige.” Baudolino je kod Ota mogao pročitati mnoge knjige, ali nije zamišljao da ih na svijetu može biti toliko kao u Parizu. Nisu bile svima na raspolaganju, ali su ga sreća, ili pak često pohađanje poduka, upoznali s Abdulom. “Kako bih objasnio kakve veze Abdul ima s bibliotekama, moram se vratiti korak unatrag, gospodine Niketas. Dakle, dok sam pratio poduku, kao i uvijek pušući u prste kako bih ih zagrijao, i smrznute stražnjice jer je slama slabo štitila od tog poda, sleđenog kao cijeli Pariz tih zimskih dana, jednoga sam jutra promatrao dječaka blizu sebe koji je po boji lica nalikovao Saracenu, ali je imao crvenu kosu, što se Maurima ne događa. Ne znam je li pratio poduku ili ganjao vlastite misli, ali imao je pogled izgubljen u praznini. Ponekad bi drhteći skupljao odjeću na sebi, potom bi opet gledao po zraku, pa bi iznenada nacrtao nešto na pločici. Istegao sam vrat i primijetio kako je do polovice crtao one kakice od muha kakva su arapska slova, a ostatak je pisao jezikom koji je nalikovao latinskom ali to nije bio, i čak me podsjećao na narječja mojih krajeva. Ukratko, kad je poduka završila pokušao sam zapodjenuti razgovor; odgovorio je ljubazno, kao da je već neko vrijeme želio naći nekoga s kime će razgovarati; sprijateljili smo se, šetali uzduž rijeke i on mi je ispričao svoju priču.” ~ 39 ~
Knjigoteka
Dakle dječak se zvao Abdul, upravo kao neki Maurin, ali ga je rodila majka koja je dolazila iz Hibernije, što je objašnjavalo tu crvenu kosu, jer su takvi svi oni koji dolaze s tog udaljenog otoka, a bije ih glas da su čudni i sanjari. Otac je bio Provansalac, iz obitelji koja se nakon osvojenja Jeruzalema smjestila s one strane mora, prije pedeset i više godina. Kako je Abdul pokušavao objasniti, ti plemeniti Franci iz kraljevstava s one strane mora, bili su poprimili običaje naroda koje su osvojili, ukrašavali su se turbanima i drugom turskom odjećom, govorili su jezikom svojih neprijatelja i malo je nedostajalo da slijede učenja Kur'ana. To je bio razlog zbog kojeg je jedan (napola) Hibernijac crvene kose bio nazvan Abdulom i imao lice opaljeno suncem iz one Sirije gdje je rođen. Mislio je na arapskom, a na provansalskom su se pripovijedale antičke sage o ledenim morima Sjevera, koje je čuo od svoje majke. Baudolino ga je odmah upitao je li u Pariz došao ponovno postati dobrim kršćaninom i naučiti govoriti tako dobro latinski kao vodu piti. Abdul je ostajao prilično suzdržan kad se radilo o razlozima zbog kojih je došao u Pariz. Govorio je o nečemu što mu se bilo dogodilo, uznemirujućem kako se činilo, o nekoj strašnoj kušnji kojoj je još kao dijete bio izvrgnut, tako da su njegovi plemićki roditelji odlučili poslati ga u Pariz, kako bi ga izbavili od tko zna kakve osvete. Govoreći o tome Abdul se natmurio, pocrvenio koliko jedan Maurin može pocrvenjeti, ruke su mu se tresle i Baudolino je odlučio promijeniti temu. Dječak je bio pametan, a nakon nekoliko mjeseci provedenih u Parizu govorio je latinski i lokalni pučki govor, stanovao je kod jednog ujaka, kanonika opatije Svetoga Viktora, jednog od svetišta znanja toga grada (i možda cijeloga kršćanskoga svijeta), s bibliotekom bogatijom od one u Aleksandriji. I eto objašnjenja kako su preko Abdula narednih mjeseci i Baudolino i Poeta imali pristup u to spremište univerzalnog znanja. Baudolino je upitao Abdula što je to pisao tijekom poduke i prijatelj mu je kazao kako se bilješke na arapskom odnose na nešto što je učitelj govorio o dijalektici, jer je arapski zasigurno najprikladniji jezik za filozofiju. A što se ostalih stvari tiče, bile su na provansalskom. Nije želio pričati o tome, dugo je to izbjegavao, ali s izrazom onoga tko očima moli da ga ponovno pitaš, konačno je preveo. Bili su to stihovi i kazivali su otprilike: O, ljubavi moja iz zemlje daleke - moje srce zbog tebe boli... o cvjetni moj bedeme, o moja neznanko, o moja družice. “Pišeš stihove?” upitao je Baudolino. “Pjevam pjesme. Pjevam ono što osjećam. Volim jednu daleku princezu.” “Princezu? Tko je ona?” “Ne znam. Vidio sam je - ili, ne baš, ali kao da je jesam vidio - dok sam bio zarobljenik u Svetoj Zemlji... ukratko, dok sam proživljavao pustolovinu o kojoj ti još nisam pričao. Srce mi se zapalilo i zakleo sam se na vječnu ljubav toj Gospi. Odlučio sam posvetiti joj svoj život. Možda ću je jednoga dana pronaći, ali se i bojim toga. Tako je lijepo čeznuti za nemogućom ljubavi.” Baudolino mu se upravo spremao reći: bravo glupane, kako je govorio njegov otac, ali se tada sjetio kako i sam čezne za nemogućom ljubavi (iako je on Beatrice zasigurno vidio i njezin mu je lik opsjedao noći), pa se raznježio nad sudbinom prijatelja Abdula. Eto kako započinje jedno lijepo prijateljstvo. Te se iste večeri Abdul pojavi u Baudolinovoj i Poetinoj sobi s glazbalom kakvo Baudolino nije nikada vidio, u obliku badema, s mnogo napetih žica i prebirući prstima po tim žicama zapjevao je: Kad iz vrela potočić kao sunce bistar postane i raspupa divlju ružu,
~ 40 ~
Knjigoteka
tad slavuj na grani pjeva pjesmu raznoliku i tihu, a njegov slatki pjev nježni i moju pjesmu prati.
O, ljubavi moja iz zemlje daleke, moje srce zbog tebe boli, i ne nalazim mu lijeka, ako zbog boje uvojaka tvojih i na poziv tvoj ne dođem. O cvjetni bedeme moj, o neznana moja, o družice moja. Ne možeš uz mene biti, u vatri gorim i žudim. Nikad ne vidjeh kršćanku, koja živi Bog kako hoće, ni Židovku ni Saracenku, tvoje nenadmašne ljepote. Tko će ljubav tvoju zaslužiti?
Večerima i jutrom, o ljubavi moja, ja te zovem; duh moj bolnim postaje, žudnja moja sunce zatamnjuje. I već me kao trn bode ta bol koja me izlječuje, i jedna me suza kupa.
Napjev je bio nježan, akordi su budili nepoznate i uspavane strasti, i Baudolino je mislio na Beatrice. “Kriste Gospodine,” rekao je Poeta, “zašto ja ne znam pisati tako lijepe stihove?” “Ja ne želim postati pjesnikom. Pjevam za sebe i to je sve. Ako hoćeš, poklonit ću ti ih,” rekao je Abdul, sad već raznježen. “Pa da,” uzvratio je Poeta, “ako ih ja prevedem s provansalskog na njemački, postaju govno...” Abdul postade trećim u toj družini i kad bi Baudolino pokušavao ne misliti na Beatrice, taj kažnjeni Maurin crvene kose uzimao bi svoje prokleto glazbalo i pjevao pjesme koje su Baudolinu izjedale srce: Ako slavuj među grančicama mladim ljubav daruje a ne zahtjeva, a družica mu odgovara, i s njim već združuje pjev svoj i potočića valove s radošću livade, u srcu radost osjećam. Od prijateljstva se topi
~ 41 ~
Knjigoteka
duša moja i većeg dara ne tražim od ljubavi koju ona pruža, obuzimajući u trenu s okusom bola srce moje izmučeno.
Baudolino si je govorio kako će jednoga dana i on pisati pjesme za svoju daleku caricu, ali nije znao kako se to dobro radi, jer niti Oto niti Rahewino mu nikada nisu govorili o poeziji, osim kad su ga podučavali nekoj svetoj pjesmi. Za sada je Abdula radije koristio za pristup biblioteci Svetoga Viktora, gdje je provodio duga jutra ukradena od poduka, mozgajući poluotvorenih usta o nevjerojatnim tekstovima, ne o priručnicima gramatike, nego o Plinijevim pričama, Aleksandrovom romanu, Solinovom zemljopisu i Izidorovim etimologijama... Čitao je o dalekim zemljama gdje žive krokodili, velike vodene zmije koje plaču nakon što su proždrle ljude, miču gornjom čeljusti i nemaju jezika; vodeni konji, napola muškarci napola konji; leukokroka životinja magarećeg trupa, jelenje pozadine, lavljih grudiju i bedara, konjskih nogu, rašljasta roga, usta razrezanih sve do ušiju iz kojih izlazi gotovo ljudski glas, a umjesto zuba ima samo jednu kost. Čitao je o zemljama gdje žive ljudi bez zglobova na koljenima, ljudi bez jezika, ljudi golemih ušiju kojima štite tijelo od hladnoće, i skijapodi koji vrlo brzo trče na samo jednoj nozi. Ne mogavši Beatrici poslati pjesme koje nisu njegove (a da ih je i napisao, ne bi se usudio) odlučio je kako će joj, kao što se ljubljenoj šalju cvijeće i nakit, podariti ove divote koje upravo osvaja. Tako joj je pisao o pustarama na kojima rastu stabla brašna i meda, o planini Ararat na čijem su se vrhu za jasnih dana raspoznavali ostaci Noine arke, a oni koji su stigli tamo gore pričaju kako su dotakli otvor iz kojeg je vrag pobjegao kada je Noa kazivao Benedictus. Govorio joj je o Albaniji, gdje su ljudi bjelji nego drugdje i imaju kosu tanku kao mačje brkove; o zemlji u kojoj ako se okreneš na istok bacaš svoju sjenu na vlastitu desnu stranu; zatim o nekoj drugoj, nastanjenoj vrlo okrutnim ljudima, gdje se žaluje kada se djeca rode, a slavi kad umru; o zemljama u kojima se uzdižu ogromne zlatne planine koje čuvaju mravi veliki kao psi i gdje žive amazonke, žene ratnice koje muškarce drže dalje od sebe, a ako rode dječaka šalju ga ocu ili ga ubijaju, ako rode djevojčicu užarenim joj mačem odrežu grudi, ako je visoka roda lijevu dojku kako bi mogla nositi štit, ako je niska roda desnu kako bi mogla odapinjati luk. Naposljetku joj je pričao o Nilu, jednoj od četiriju rijeka koje izbijaju iz planine u Raju zemaljskom, koji teče pustinjama Indije, ponire u podzemlje, ponovo uzlazi kod planine Atlas, a potom se, prelazeći preko Egipta, ulijeva u more. No, kada je stigao do Indije, Baudolino je gotovo zaboravio Beatrice, a njegov se um okrenuo drugim sanjarijama, jer si je utuvio u glavu kako bi u tim krajevima trebalo biti, ako je ikada bilo, kraljevstvo onog Presbytera Johannesa o kojem mu je bio govorio Oto. Baudolino nikada nije prestao misliti na Johannesa: mislio je o njemu svaki put kada bi čitao o nekoj nepoznatoj zemlji, a još više kada bi se na pergamentima pojavljivale šarene minijature čudnih bića, poput ljudi s rogovima, ili pigmejaca koji život provode boreći se protiv ždralova. Toliko je o tome razmišljao da je u sebi već govorio o Pateru Ivanu kao da je obiteljski prijatelj. Stoga je za njega bilo veoma važno saznati gdje se on nalazi, a ako nije bio nigdje, morao je ipak naći neku Indiju u koju će ga smjestiti, jer se osjećao vezanim prisegom (iako je nikada nije bio dao) dragome umirućem biskupu. ~ 42 ~
Knjigoteka
O Pateru je pričao dvojici svojih prijatelja, koje je ta igra odmah privukla i priopćavali su Baudolinu svaki neodređeni i neobični podatak kojeg su nalazili prelistavajući rukopise, a mogao bi mirisati na tamjan iz Indije. Abdulu je sinula misao kako je njegova daleka princeza, ako je već morala biti daleko, svoju blistavost zacijelo sakrila u najudaljeniju od svih zemalja. “Da,” odgovarao je Baudolino, “ali kuda se prolazi kako bi se došlo do Indije? Ne bi smjela biti daleko od Raja zemaljskog i stoga na istoku Istoka, upravo tamo gdje završava zemlja i počinje Ocean...” Još nisu bili počeli pratiti poduke iz astronomije i imali su samo neodređene predodžbe o obliku Zemlje. Poeta je još bio uvjeren kako je to duga ravna površina, na čijim su granicama vode Oceana padale Bog zna kamo. Međutim, Baudolinu je Rahewino bio rekao - iako s ponešto sumnje - kako su ne samo veliki filozofi starine, ili Ptolomej otac svih astronoma, nego i Sveti Izidor bili tvrdili da je to kugla; dapače, Izidor je bio toliko kršćanski siguran da je čak odredio širinu ekvatora na osamdeset tisuća stadija. Ali, Rahewino je pružao ruke naprijed, bilo je jednako tako istina kako su neki Oci, poput velikog Lattanzia, podsjećali da prema Bibliji zemlja ima oblik tabernakula, pa stoga nebo i zemlja zajedno izgledaju kao sanduk, hram sa svojom lijepom kupolom i svojim podom, ukratko kao velika kutija, a ne lopta. Kao vrlo oprezan čovjek, Rahewino se držao onoga što je bio rekao sveti Augustin, kako su možda bili u pravu poganski filozofi i zemlja jest okrugla, dok je Biblija na slikovit način govorila o tabernakulu, ali činjenica da se zna kakva ona jest nije pomagala u rješavanju jedinog ozbiljnog problema svakog dobrog kršćanina, a to je kako spasiti dušu, pa je stoga makar i samo pola sata posvećenog mozganju o obliku zemlje bilo sasvim izgubljeno vrijeme. “To mi se čini točnim,” govorio je Poeta, kojemu se žurilo u krčmu, “a i beskorisno je tražiti Raj zemaljski, jer to je morala biti divota od visećih vrtova, a ostao je nenastanjen još od vremena Adama, nitko više nije pazio da terase učvrsti ogradama i palisadama i za vrijeme poplave vjerojatno se sve obrušilo dolje u Ocean.” Abdul je pak bio vrlo siguran kako je zemlja stvorena u obliku kugle. Da je samo ravna površina, obrazlagao je nedvojbenom odlučnošću, moj bi pogled - kojega moja ljubav čini vrlo oštrim, poput onog svih ljubavnika - uspio vidjeti daleko daleko, bilo kakav znak nazočnosti moje ljubljene tamo gdje ona jest, a umjesto toga zakrivljenost zemlje oduzima je mojoj želji. I prekopavao je po biblioteci opatije Svetoga Viktora, nalazeći tamo zemljovide koje je pomalo napamet bio rekonstruirao svojim prijateljima. “Zemlja se nalazi u središtu velikog prstena Oceana i podijeljena je trima velikim tokovima vode, Helespontom, Sredozemljem i Nilom.” “Samo čas, gdje je tu Istok?” “Naravno, ovdje gore, gdje se nalazi Azija, a na kraju Istoka, upravo tamo gdje izlazi sunce, Raj zemaljski. Lijevo od Raja je planina Kavkaz, a tamo blizu Kaspijsko more. Sada morate znati da postoje tri Indije, Velika Indija, najtoplija, točno desno od Raja, Sjeverna Indija, s one strane Kaspijskog mora, pa dakle ovdje gore lijevo, gdje je tako hladno da voda postaje kristalna i gdje su narodi Gog i Magog koje je Aleksandar Veliki zatvorio iza zida, i najzad Umjerena Indija, blizu Afrike. Afriku se vidi desno dolje, prema jugu, gdje teče Nil i gdje se otvaraju Arapski i Perzijski zaljevi, upravo na Crvenom moru iza kojega je pustinja, najbliža suncu ekvatora i tako vrela da se tamo nitko ne odvažuje otići. Zapadno od Afrike, blizu Mauritanije, evo Sretnih otoka, ili Izgubljenog otoka, kojeg je prije mnogo stoljeća otkrio jedan svetac iz mojih krajeva. Tamo dolje, na sjeveru, nalazi se zemlja gdje mi živimo, s Konstantinopolom na Helespontu, Grčka i Rim, a na krajnjem sjeveru su Germani i Otok Hibernia.” ~ 43 ~
Knjigoteka
“Ali kako možeš ozbiljno shvaćati takvu kartu,” podrugljivo se smijao Poeta, “koja ti prikazuje ravnu zemlju, dok zastupaš mišljenje da je ona kugla?”
“Kako to rasuđuješ?” ljutio se Abdul. “Zar bi uspio prikazati kuglu tako da se vidi sve ono što je na njoj? Zemljopisna karta mora poslužiti za traženje puta, a kada hodaš, zemlju ne vidiš okruglom nego ravnom. A osim toga, čak ako ona jest kugla, cijeli onaj donji dio je nenaseljen i zauzima ga Ocean, jer kad bi netko tamo morao živjeti živio bi s nogama na gore, a s glavom na dolje. Pa je dakle za prikazivanje gornjeg dijela dovoljan krug poput ovoga. Ali htio bih bolje proučiti zemljovide iz opatije, pogotovo zato što sam u biblioteci upoznao klerika koji sve zna o Raju zemaljskom.” “Da, bio je tamo dok je Eva davala jabuku Adamu,” govorio je Poeta. “Nije neophodno biti na nekom mjestu kako bi o njemu sve znao,” odgovorio je Abdul, “inače bi mornari bili učeniji od teologa.”
Sve ovo, objašnjavao je Baudolino Niketasu, govorim zato da bih objasnio kako su od prvih godina u Parizu, i još gotovo golobradi, naši prijatelji počeli u sve to vjerovati, što će ih mnogo godina kasnije odvesti na krajnje granice svijeta. ~ 44 ~
Knjigoteka
7. Baudolino piše ljubavna pisma Beatrici i pjesme Poeti U proljeće je Baudolino otkrio kako njegova ljubav sve više raste, kao što se u to godišnje doba događa ljubavnicima, i nisu ga smirivali blijedi doživljaji s ne osobito vrijednim curama, štoviše, u usporedbi s njima ljubav se povećavala, jer je Beatrice, osim ljupkosti, pameti i kraljevskog pomazanja, imala i prednost nenazočnosti. Abdul ga nije prestajao mučiti čarima nenazočnosti, provodeći večeri u milovanju svog glazbala i pjevajući razne pjesme, tako da je Baudolino već naučio i provansalski kako bi u njima u potpunosti uživao. Kada su u svibnju dani dugi sladak mi je pjev ptica iz daleka, jer otkako započe ovo putovanje, uvijek se sjećam te ljubavi daleke. Zbog patnje svoje hodam pognute glave, ni pjevanje mi ne pomaže više, ni glog...
Baudolino je sanjao. Abdul se prestao nadati kako će jednoga dana vidjeti svoju nepoznatu princezu i govorio je sebi samome: O, Blago njemu! Moja je patnja teža, jer ću sigurno svoju ljubljenu prije ili kasnije sresti i nemam tu sreću da je nikada nisam vidio, nego nesreću da znam tko je i kakva je. Ali ako je Abdul nalazio utjehu u pričanju svoje patnje nama, zašto je i ja ne bih našao u pričanju svoje patnje njoj? Drugim riječima, Baudolino je naslutio kako bi mogao ukrotiti otkucaje srca pišući ono što osjeća, tim više ako predmet njegove ljubavi bude lišen te riznice nježnosti. Dakle, noću, dok je Poeta spavao, Baudolino je pisao. “Zvijezda obasjava pol i mjesec boji noć. Ali mene vodi samo jedna zvijezda i ako će se, rastjeravši tminu, moja zvijezda pojaviti s istoka, moj će um zanemariti tminu bola. Ti si moja zvijezda nositeljica svjetlosti, koja će otjerati noć, bez tebe noć je svjetlo samo, dok je s tobom i sama noć prekrasno svjetlo.” A zatim: “Ako sam gladan, samo ti me možeš zasititi; ako sam žedan, samo ti mi gasiš žeđ. Ali što to govorim? Ti krijepiš, ti ne utoljuješ. Nikada nisam bio sit tebe, niti ću ikada biti...” I još: “Tolika je tvoja milina, tako čudesna tvoja postojanost, toliko neizreciv zvuk tvojega glasa, tolike ljepota i dražest koje te okružuju, da bi velika neuljudnost bila pokušati ih izraziti riječima. Sve više raste plam koji nas novim žarom izjeda i što duže ostane sakriven, toliko više osmuđuje i obmanjuje zavidnike i zaplotnjake, i uvijek ostaje sumnja kojega od nas dvojice voliš više, tako da se između nas uvijek odvija prekrasna borba u kojoj obojica pobjeđujemo...” Bila su to lijepa pisma, i ponovno ih čitajući Baudolino je drhtao i sve se više zaljubljivao u stvorenje koje je znalo potaknuti takve strasti. U određenom trenutku više nije mogao prihvatiti činjenicu da ne zna kako bi Beatrice reagirala na toliku slatku žestinu i odluči potaknuti je da na to odgovori. Pokušavajući oponašati njezino pisanje, napisao je samome sebi: ~ 45 ~
Knjigoteka
“Od ljubavi koja mi dolazi iz srca, koja miriše više od bilo kojeg mirisa, ona koja je tvoja tijelom i dušom, žednim cvjetovima tvoje mladosti želi svježinu vječne sreće... Tebi, moja vedra nado, nudim svoju odanost i sa svom privrženošću sebe samu, dokle god živim...” “Oh,” bijaše joj odmah odgovorio, “stoj mi dobro, jer u tebi je moje dobro, u tebi moja nada i moj odmor. Ne uspijevam se na vrijeme probuditi da te moja duša ponovno nađe, čuvanu u sebi...” A ona, vrlo odvažno: “Od onog prvog trenutka kad se vidjesmo samo sam tebe najvoljela, osobito te ljubeći željela sam te, želeći te tražila sam te, tražeći našla sam te, našavši voljela sam te, voleći željela sam te, želeći postavila sam te u svom srcu iznad svega... i uživala sam tvoj med... Pozdravljam te, srce moje, tijelo moje, moja jedina radosti...” Ovo dopisivanje, koje je potrajalo nekoliko mjeseci, najprije je pružilo utjehu Baudolinovoj ogorčenoj duši, potom najveću radost i naposljetku neku vrstu plamtećeg ponosa, budući da ljubavnik nije uspijevao shvatiti kako ga ljubljena toliko voli. Kao i svi zaljubljeni, Baudolino je postao umišljen, kao i svi zaljubljeni, pisao je kako ljubomorno želi s ljubljenom uživati u zajedničkoj tajni, ali je istodobno zahtijevao da cijeli svijet bude upućen u njegovu sreću, zabezeknut neodoljivom ljupkošću one koja ga je voljela. Tako je jednoga dana tu zbirku pisama pokazao prijateljima. Bio je neodređen i suzdržan oko te razmjene pisama. Nije lagao, štoviše, rekao je kako ta pisma pokazuje upravo zato što su tvorevina njegove mašte. Ali druga su dvojica bila povjerovala kako upravo i samo u ovom slučaju laže i još su više zavidjela njegovoj sreći. Abdul je u svom srcu pisma pripisao svojoj princezi i trzao se od boli kao da ih je on primio. Poeta, koji se pretvarao kako ne pridaje važnost toj književnoj igri (ali se u svom srcu izjedao što on nije napisao tako lijepa pisma, potičući još ljepše odgovore), nemajući nikoga u koga bi se zaljubio, zaljubio se u sama pisma - što nije bilo neobično, komentirao je smijući se Niketas, jer u mladosti smo skloni zaljubiti se u ljubav. Možda kako bi iz njih izvukao nove pobude za svoje pjesme, Abdul je brižljivo prepisao pisma, da bi ih noću ponovno čitao u Svetom Viktoru. Sve dok jednog dana nije primijetio kako mu ih je netko oduzeo i bojao se da ih je sad već neki raskalašeni kanonik, nakon što ih je noću neobuzdano sricao, odbacio među tisuću opatijskih rukopisa. Protrnuvši, Baudolino je svoju zbirku pisama zaključao u sanduk i od toga dana nije napisao više ni jednu poslanicu, kako onu s kojom se dopisivao ne bi izložio opasnosti.
Morajući na bilo koji način dati oduška svojim nemirima sedamnaestogodišnjaka, Baudolino se bacio na pisanje stihova. Ako je u pismima govorio o svojoj najčišćoj ljubavi, u ovim je sastavcima vježbao birtašku poeziju kojom su klerici toga doba slavili svoj raskalašeni i bezbrižni život, ne bez poneke potištene nagovijesti o rasipništvu koje su njime činili. Želeći dokazati svoju nadarenost Niketasu, izrecitirao je nekoliko polustihova: Feror ego veluti - sine nauta nauis, ut per vias aeris - vagafertur avis... Quidquit Venus imperat - labor est suavis, quae nunquam in cordibus - habitat ignavis.
Opazivši da Niketas slabo razumije latinski, približno mu prevede: “Bivam nošen strujom kao brod bez kormilara, onako kako ptica leti nebeskim putima... Kakva li ugodna napora slušati naredbe Venere, nepoznatog divljim zvijerima...” ~ 46 ~
Knjigoteka
Kada Baudolino ove i druge stihove pokaza Poeti, ovaj usplamtje od zavisti i srama, pa zaplaka i prizna sušu koja mu je isušivala maštu, proklinjući svoju nemoć, vičući kako bi radije da ne zna prodrijeti u ženu, nego bio tako nesposoban izraziti ono što osjeća u sebi - a to je upravo ono što je Baudolino toliko dobro izrazio, tako da mu se nametalo pitanje nije li mu to pročitao u srcu. Potom je pomislio kako bi njegov otac bio ponosan kad bi znao da on sastavlja tako lijepe stihove, budući da će prije ili kasnije ipak morati opravdati, pred svojom obitelji i pred svijetom, taj nadimak Poeta koji mu je još laskao, ali zbog kojeg se osjećao kao poeta gloriosus, hvalisavac koji prisvaja čast koja nije njegova. Kad ga je Baudolino vidio tako očajnog, stavio mu je u ruke pergament, nudeći mu svoje pjesme da ih pokaže kao svoje. Dragocjeni dar, jer se dogodilo da je Baudolino, kako bi Beatrici ispričao štogod novoga, poslao svoje stihove pripisujući ih prijatelju. Beatrice ih je pročitala Fridriku, Rainaldo iz Dassela ih je čuo i kao ljubitelj književnosti, iako uvijek obuzet dvorskim spletkama, rekao kako bi mu bilo drago imati Poetu u svojoj službi... Rainaldo je upravo te godine odlikovan visokom čašću nadbiskupa u Kolnu, a pomisao da postane pjesnikom jednog nadbiskupa, pa stoga Nadpoetom, kako je govorio pomalo se šaleći, a pomalo šepireći, Poeti nije bila previše mrska, pa budući da je imao vrlo malo volje za učenjem, a očevi novci mu u Parizu nisu dostajali, stvorio si je predodžbu - ne pogrešnu - kako dvorski pjesnik cijeloga dana jede i pije i ne mora brinuti ni za što drugo. Osim što, hoće li se biti dvorskim pjesnikom, treba pisati pjesme. Baudolino je obećao da će mu ih napisati barem tucet, ali ne sve odjednom: “Gledaj,” rekao mu je, “veliki pjesnici nisu uvijek proljevni, ponekad su začepljeni, a ipak su najveći. Morat ćeš izgledati kao da te muče Muze, povremeno sposoban iscijediti samo dvostih. S onima koje ću ti dati moći ćeš dalje nekoliko mjeseci, ali daj mi vremena, jer ja neću biti začepljen, ali nisam ni dijareičan. Dakle, odgodi polazak i pošalji Rainaldu neki stih, kako bi ga odobrovoljio. Za sada bilo bi dobro da se predstaviš nekom posvetom, pohvalom svome dobročinitelju.” Razmišljao je cijelu noć i poklonio mu je nekoliko stihova za Rainalda: Presul discretissime - veniam te precor, morte bona morior - dulci neće necor, meum pectum sauciat - puellarum decor, et quas tacto nequeo - saltem chorde mechor,
ili: “Vrlo plemeniti biskupe oprosti mi, jer se suočavam s lijepom smrću i izjeda me prilično slatka rana: ljepota djevojaka cijepa mi srce, a one koje ne mogu dotaknuti posjedujem barem u mislima.”
Niketas primijeti kako se latinski biskupi zabavljaju ni najmanje svetim pjesmama, ali mu Baudolino reče kako prije svega mora shvatiti što je latinski biskup, od kojeg se ne zahtijeva da svakako bude svetac, osobito ako je i kancelar carstva, a drugo, tko je Rainaldo: vrlo malo biskup i vrlo mnogo kancelar, zasigurno ljubitelj poezije, ali još skloniji korištenju darovitosti nekog pjesnika čak i za svoje političke ciljeve, kao što će se kasnije pokazati. “Tako je Poeta postao slavan s tvojim stihovima.” “Upravo tako. Gotovo godinu dana Poeta je slao Rainaldu, uz pisma prepuna odanosti, stihove koje sam mu malo pomalo pisao i na kraju Rainaldo zatraži da mu taj ~ 47 ~
Knjigoteka
neuobičajeni talent dođe po svaku cijenu. Poeta otputova s dobrom zalihom stihova, barem kako bi mogao preživjeti godinu dana, kao začepljenik kakvim se izdavao. Bio je to trijumf. Nikada nisam shvatio kako se može biti ponosan na slavu primljenu kao milostinju, ali Poeta je time bio zadovoljan.” “Čuđenje za čuđenje, ja se pitam kakvo si zadovoljstvo ti osjetio kad si vidio svoje tvorevine pripisane drugome. Nije li grozno kad otac plod svoje utrobe drugima poklanja kao milostinju?” “Sudbina je birtaške pjesme da prelazi s usta na usta i sreća je kad čuješ da je pjevaju, a bilo bi sebično htjeti je pokazati samo zato da bi povećao vlastitu slavu.” “Ne vjerujem da si tako skroman. Ti si sretan što si još jednom bio Princ Laži i time se ponosiš, jednako kao što se nadaš da će jednog dana među policama Svetoga Viktora netko ponovno naći tvoja ljubavna pisma i pripisati ih tko zna kome.” “Ne namjeravam izgledati skroman. Sviđa mi se raditi tako da se stvari dogode i biti jedini koji zna da su moje djelo.” “Time se stvar ne mijenja, prijatelju moj,” reče Niketas. “Dobrohotno sam prišapnuo kako želiš biti Princ Laži, a sada mi daješ mig kako hoćeš biti Gospodin Bog.”
~ 48 ~
Knjigoteka
8. Baudolino u Raju zemaljskom Baudolino je učio u Parizu, ali je bio obaviješten o onome što se događalo u Italiji i u Njemačkoj. Pokoravajući se Otovim nalozima, Rahewino je nastavio pisati Gesta Friderici, ali je, stigavši već na kraj četvrte knjige, odlučio prestati, jer mu se činilo bogohulnim premašiti broj Evanđelja. Napustio je dvor, zadovoljan izvršenom dužnošću i dosađivao se u bavarskom samostanu. Baudolino mu je pisao kako su mu na dohvat ruke knjige goleme biblioteke Svetoga Viktora i Rahewino ga zamoli da mu spomene neki rijetki traktat koji bi mogao obogatiti njegovo znanje. Baudolino je, dijeleći Otovo mišljenje o siromašnoj mašti jadnoga kanonika, smatrao korisnim malo je nahraniti i nakon što mu je javio nekoliko naslova rukopisa koje je vidio, naveo mu je i druge koje je lijepo izmislio, kao na primjer De optimitate triparum od Venerabilea Beda, Ars honeste petandi, De modo cacandi, De castramentandis crinibus i De patria diabolorum. Sva ta djela izazvala su čuđenje i znatiželju dobroga kanonika, koji se bio požurio zatražiti prijepise tih nepoznatih riznica znanja. Usluga koju bi mu Baudolino drage volje napravio, kako bi izliječio grizodušje zbog onih Otovih pergamenata koje je bio izbrisao, ali baš i nije znao što prepisati, pa je morao izmisliti kako ta djela zaista jesu u opatiji Svetoga Viktora, ali su ih držali herezom i kanonici ih nikome nisu davali gledati. “Zatim sam saznao,” govorio je Baudolino Niketasu, “kako je Rahewino pisao nekom učenom Parižaninu kojega je poznavao, moleći ga da te rukopise zatraži od Viktorinaca, koji im očigledno nisu našli ni traga; optužili su svoga bibliotekara za nemar, a jadnik se zaklinjao kako ih on nikada nije vidio. Pretpostavljam da je na kraju neki kanonik, kako bi to sredio, potom uistinu napisao te knjige i nadam se kako će ih jednoga dana netko pronaći.” Poeta ga je u međuvremenu obavještavao o Fridrikovim junaštvima. Talijanski gradovi nisu ispoštovali sve one prisege dane na zemaljskom saboru u Roncagli. U sporazumima je traženo da neposlušni gradovi poruše zidine i unište ratne strojeve, a stanovnici su se pretvarali kako uklanjaju opkope oko grada, ali opkopi su i dalje bili tamo. Fridrik je poslao izaslanike u Cremu, kako bi ih potaknuo da se požure, a Kremažani su zaprijetili da će ubiti carske glasnike, a da ovi nisu pobjegli, stvarno bi ih ubili. Zatim su u Milano poslani ni manje ni više nego Rainaldo i jedan dvorski grof kako bi imenovali gradskog načelnika, da se Milanci ne bi pretvarali kako priznaju carska prava, a zatim si sami izabrali konzule. I tamo je malo nedostajalo da ubiju obojicu poslanih, i to ne bilo koje glasnike, nego kancelara carstva i jednog od grofova Palače! Nezadovoljni, Milanci su opsjeli dvorac Trezzo, a njegov garnizon zarobili. Zatim su ponovno napali Lodi, a kada bi mu dirali Lodi caru bi pao mrak na oči. Zato je, kako bi im dao primjer, Cremu pritisnuo opsadom. U početku se opsada odvijala prema ratnim pravilima među kršćanima. Kremažani su, potpomognuti Milancima, izvodili uspješne napade i zarobili mnoge carske vojnike. Kremonjani (koji su tada zbog mržnje prema Kremažanima, zajedno s Pavijcima i Lodijcima stali na stranu carstva) sagradiše vrlo moćne strojeve za opsadu - koji su ~ 49 ~
Knjigoteka
koštali života više opsadnike nego opsjednute, ali tako su se stvari odvijale. Bilo je vrlo lijepih okršaja, pripovijedao je s užitkom Poeta, i svi su se sjećali kad je onomad car zatražio od Lodijaca da mu daju dvije stotine praznih bačava, napunio ih zemljom i bacio u opkop, zatim ih je dao prekriti zemljom i drvima koje su Lodijci donijeli u više od dvije tisuće teretnih kola, tako da je bilo moguće proći s velikim batovima, ili “mačkama”, kako bi se srušile zidine. Ali kada se jurišalo s najvećim od drvenih tornjeva, onim koji su sagradili Kremonjani, a opsjedani su svojim strojevima počeli bacati toliko mnogo kamenja da je postojala opasnost da sruše toranj, car je izgubio glavu od velika bijesa. Naredio je da uhvate ratne zarobljenike, Kremažane i Milance i dade ih svezati ispred i sa strana tornja. Mislio je kako se, budu li opsjedani pred sobom vidjeli svoju braću, rođake, sinove i očeve, neće usuditi gađati. Nije računao na to koliko je velik bijes Kremažana - onih na zidinama i onih vezanih izvan zidina. Ovi posljednji vikali su svojoj braći neka ne budu u brizi zbog njih, a oni na zidinama, stisnutih zuba, sa suzama u očima, krvnici vlastitih rođaka, nastaviše gađati toranj ubivši devetoricu svojih. Milanski učenici pristigli u Pariz zaklinjali su se Baudolinu kako su za toranj bila vezana i djeca, ali ga je Poeta uvjerio da je glasina lažna. Činjenica je da je u tom trenutku čak i car bio potresen i dao je odvezati ostale zarobljenike. Ali Kremažani i Milanci, bijesni zbog načina na koji su skončali njihovi suborci, uhvatiše u gradu alemanske i lodijske zatvorenike, staviše ih na bedeme i hladnokrvno ih ubiše pred Fridrikovim očima. Ovaj tada dade dovesti pod bedeme dvojicu kremaških zatvorenika, pod zidinama ih je ispitivao kao bandite i krivokletnike, i osudio ih na smrt. Kremažani dadoše na znanje kako će, ako Fridrik objesi njihove, oni objesiti one njegove koje su još držali kao taoce, a Fridirik odgovori kako bi to baš htio vidjeti i objesi dvojicu zatvorenika. Kao odgovor, Kremažani objesiše coram populo sve svoje taoce. Fridrik, koji više nije mogao rasuđivati, naredi da izvedu sve Kremažane koje je još imao i dade podići mnoštvo vješala ispred grada u namjeri da ih sve objesi. Biskupi i opati požuriše na mjesto kazne zaklinjući ga da se on, koji bi morao biti izvorom milosrđa, ne smije ugledati na pakost svojih neprijatelja. Fridrik je bio dirnut tim posredovanjem, ali svoju odluku nije mogao povući, zbog čega odluči pogubiti barem devetoricu od tih nesretnika. Kad je sve to čuo, Baudolino je zaplakao. Budući da je po prirodi bio čovjek mira, pomisao da se njegov vrlo voljeni poočim zaprljao brojnim zločinima navede ga da ostane u Parizu učiti, a na prilično nejasan način to ga je uvjerilo, iako toga nije bio svjestan, kako nije kriv što voli caricu. Ponovno je započeo pisati sve strastvenija pisma i odgovore, od kojih bi ustreptao i pustinjak. Osim što ovaj put nije ništa pokazao svojim prijateljima. Osjećajući se ipak krivim, odlučio je učiniti nešto u slavu svoga gospodara. Oto mu je bio ostavio sveti zavjet da iz tame izvuče glasine o Pateru Ivanu. Baudolino se dakle posvetio traženju nepoznatoga Patera, ali - Oto je bio svjedok - sigurno vrlo poznatog. Budući da su se, završivši godine trivija i kvadrivija, Baudolino i Abdul izobrazili u raspravi, najprije su se upitali postoji li uistinu Pater Ivan? Ali o tome se započeše pitati u okolnostima zbog kojih je Baudolino, dok je to objašnjavao Niketasu, bio suzdržan. Kada je Poeta otputovao, Abdul je već stanovao s Baudolinom. Jedne se večeri Baudolino vratio izvana i zatekao Abdula kako sasvim sam pjeva jednu od najljepših pjesama, u kojoj je priželjkivao susresti svoju daleku princezu, ali iznenada, dok ju je gledao gotovo izbliza, činilo mu se kako hoda natraške. Baudolino nije shvaćao je li to zbog glazbe ili zbog riječi, ali lik Beatrice koji mu se odmah pojavio dok je slušao tu ~ 50 ~
Knjigoteka
pjesmu, izmicao je njegovu pogledu, iščezavajući u ništavilu. Abdul je pjevao, a njegovo se pjevanje nikada nije činilo tako zavodljivim. Završivši pjesmu, Abdul je iscrpljen klonuo. Baudolino se na trenutak pobojao da će se onesvijestiti i nagnuo se nad njim, ali Abdul podiže ruku kao da ga smiruje i poče se potiho smijati, sam i bez razloga. Smijao se i drhturio cijelim tijelom. Baudolino je pomislio da ima groznicu, ali Abdul mu reče, stalno se smijući, neka ga ostavi na miru, već će se on smiriti i kako dobro zna o čemu je riječ. Na kraju, pritisnut Baudolinovim pitanjima, odlučio je priznati svoju tajnu. “Slušaj, prijatelju moj. Uzeo sam malo zelenoga meda, samo malo. Znam da je to vražje iskušenje, ali ponekad mi treba zbog pjevanja. Slušaj, i nemoj me koriti. Još dok sam bio dječak, u Svetoj Zemlji sam čuo divnu i užasnu priču. Pripovijedale su se bajke o tome kako nedaleko od Antiokije živi rasa Saracena, koja boravi među planinama u utvrdi dostupnoj samo orlovima. Njihov se gospodar zvao Aloadin i izazivao je najveći strah i kod saracenskih i kod kršćanskih prinčeva. Naime, u sredini njegove tvrđave, govorilo se, bijaše vrt pun svih vrsta voća i cvijeća, kojim su prolazili kanali puni vina, mlijeka, meda i vode, a posvuda naokolo plesale su djevojke neusporedive ljepote. U vrtu su mogli živjeti samo mladi koje je Aloadin dao ugrabiti i na tom ih je mjestu naslada poučavao uživanju. Kažem uživanju, zato što su, kako sam čuo šaptati odrasle - i zbog toga je crvenio smeten - te djevojke bile velikodušne i spremne zadovoljiti ove goste, priskrbljivale su im neizrecive radosti, i pretpostavljam, iscrpljujuće. Naravno, onaj tko bi ušao na to mjesto ne bi nipošto htio iz njega izaći.” “Nije ni loš taj tvoj Aloadin, ili kako se već zvaše,” nasmijao se Baudolino, prelazeći vlažnom krpom preko prijateljeva čela. “Tako misliš,” reče Abdul, “jer ne znaš pravu priču. Jednog lijepog jutra jedan od tih mladića probudi se u suncem obasjanu pustom dvorištu, u kojem se nalazio u lancima. Nakon nekoliko dana te patnje biva odveden pred Aloadina, baca mu se pred noge prijeteći samoubojstvom i zaklinjući ga da mu vrati naslade bez kojih više nije mogao. Aloadin mu tada otkrije da je pao u nemilost proroka i naklonost može povratiti samo ako se pokaže spremnim izvršiti veliki pothvat. Dao mu je zlatni bodež i rekao neka otputuje i uputi se na dvor jednog gospodina, njegova neprijatelja, i ubije ga. Na taj bi način ponovno mogao zaslužiti ono što je želio, a čak i ako u pothvatu pogine, bit će uzdignut u Raj, u svemu i po svemu jednak mjestu iz kojega je isključen, dapače, još i boljem. Eto zašto je Aloadin imao vrlo veliku moć i plašio sve prinčeve iz okolice, maurske ili kršćanske što već bijahu, jer su njegovi izaslanici bili spremni na bilo koju žrtvu.” “Dakle,” komentirao je Baudolino, “bolja je jedna od onih lijepih krčmi u Parizu i njihove djevojke, koje se mogu imati bez plaćanja zaloga. A ti, kakve veze imaš ti s tom pričom?” “Imam veze, jer kada sam imao deset godina oteli su me Aloadinovi ljudi. I pet godina ostadoh kod njih.” “I s deset godina si uživao u svim tim djevojkama o kojima mi pričaš? I zatim su te poslali da ubiješ nekoga? Abdule, što mi to govoriš?”, zabrinjavao se Baudolino. “Bio sam premlad da bih odmah bio pripušten među blažene mladiće i povjerili su me kao slugu jednome eunuhu u tvrđavi, koji se brinuo za njihova zadovoljstva. Ali slušaj što sam otkrio. Ja u tih pet godina vrtove nikada nisam vidio, jer su mladići bili uvijek u povorci i vezani lancima u tom dvorištu po kojem je tuklo sunce. Eunuh je svakoga jutra iz jednoga ormara uzimao srebrne lončiće koji su sadržavali kremu gustu kao med, ali zelenkaste boje, prolazio ispred svakog od zatvorenika i hranio ga tom tvari. Oni bi je okusili i započinjali sebi samima i drugima pričati o svim onim nasladama o kojima ~ 51 ~
Knjigoteka
govori legenda. Shvaćaš, provodili su dan otvorenih očiju, smiješeći se blaženi. Predvečer bi se osjećali umornima, počeli bi se smijati, katkada potiho, katkada prekomjerno, a zatim bi zaspali. Tako sam, polagano odrastajući, shvatio zabludu kojoj ih je Aloadin podvrgao: živjeli su u lancima obmanuti da žive u Raju, a kako ne bi izgubili to dobro, postajali su sredstvom osvete njihova gospodara. Ako bi se zatim vratili živi iz svojih pothvata, opet bi završili u kladama za sužnje, ali bi ponovno vidjeli i osjetili ono što su snivali od zelenog meda.” “A ti?” “Ja sam se jedne noći, dok su svi spavali, ubacio tamo gdje su se čuvali srebrni lončići koji su sadržavali zeleni med i kušao sam ga. Kušao, kažem? Progutao sam dvije žlice i odjednom sam počeo vidjeti čudesne stvari...” “Osjećao si se kao u vrtu?” “Ne, možda su oni sanjali o vrtu, jer im je pri dolasku Aloadin o njemu pričao. Vjerujem kako zeleni med čini da vidiš ono što u dubini srca želiš. Ja sam se zatekao u pustinji, ili bolje u oazi, i vidio sam kako dolazi blistava karavana, deve okićene perjanicama i mnoštvo Maura sa šarenim turbanima, koji su udarali po bubnjevima i svirali cimbale. A iza njih, na baldahinu kojeg su nosila četvorica gorostasa, dolazila je Ona, princeza. Ne znam ti više reći kakva je bila, bila je tako... kako to reći... blistava, da se sjećam samo zabliještenosti, zasljepljujućegblještavila...” “Ali kakvo je lice imala, je li bila lijepa?” “Nisam joj vidio lice, bila je zastrta koprenom.” “Pa onda, u koga si se zaljubio?” “U nju, zato što je nisam vidio. U srce mi je, ovdje, razumiješ, ušla beskonačna milina, čežnja koja se više nikada nije ugasila. Karavana se udaljavala prema dinama, shvaćao sam da se ta vizija više nikada neće vratiti, govorio sam sebi kako bih morao slijediti to stvorenje, ali sam se pred jutro počeo smijati; tada sam mislio da je to od radosti, ali je to bio učinak koji izaziva zeleni med kada se njegova moć gasi. Probudio sam se kada je sunce već bilo visoko i zamalo me eunuh iznenadio još uspavanog na tom mjestu. Od tada sam si govorio da moram pobjeći, kako bih ponovno pronašao daleku princezu.” “Ali, jesi li shvatio da je to samo učinak zelenog meda...” “Da, vizija je bila iluzija, ali ne i ono što sam već osjećao u sebi, bila je to prava želja. Kad osjetiš želju, ona nije iluzija, ona postoji.” “Ali bila je to želja za iluzijom.” “Ali ja tada više nisam želio izgubiti tu želju. Bila je dovoljna da joj se posveti život.” Ukratko, Abdul je uspio pronaći način bijega iz utvrde i uspio je doći do svoje obitelji koja ga je već smatrala izgubljenim. Njegov se otac zabrinuo zbog Aloadinove osvete i udaljio ga je iz Svete Zemlje, poslavši ga u Pariz. Prije nego što je pobjegao od Aloadina, Abdul se bio dočepao jednog od lončića zelenoga meda ali, objašnjavao je Baudolinu, više ga nikada nije kušao, zbog straha da će ga prokleta tvar vratiti u onu istu oazu, da do beskonačnosti nanovo oživljava svoj zanos. Nije znao bi li mogao odoljeti uzbuđenju. Princeza je sad već bila s njim i nitko mu je više ne bi mogao oduzeti. Bolje je priželjkivati je kao cilj, nego je posjedovati u lažnom sjećanju. Zatim se, kako je vrijeme prolazilo i kako bi smogao snage za svoje pjesme u kojima je princeza bila tu, prisutna u svojoj udaljenosti, katkada jedva jedvice usuđivao kušati med, uzimajući ga vrškom žličice onoliko koliko je dostajalo da jeziku dade okus. Imao je kratkotrajne zanose, a tako bijaše učinio i te večeri. Abdulova je priča zaintrigirala Baudolina i privlačila ga je mogućnost postizanja makar i kratke vizije u kojoj bi mu se ukazala carica. Abdul mu nije mogao odbiti to ~ 52 ~
Knjigoteka
kusanje. Baudolino je osjetio samo laganu obamrlost i želju za smijanjem. Ali osjetio je uzbuđenje duha. Čudno, ne od Beatrice, nego od Patera Ivana - tako da se zapitao nije li njegov pravi predmet želje to nedostižno kraljevstvo, više nego gospa njegova srca. I tako se te večeri dogodilo da su, Abdul već gotovo oslobođen od učinka meda, a Baudolino blago opijen, ponovo započeli raspravljati o Pateru, postavljajući si pitanje o njegovome postojanju. Budući da se činilo kako je moć zelenog meda u tome da može učiniti opipljivim ono što nikada nije viđeno, eto, odlučili su da Pater postoji. On postoji, donio je odluku Baudolino, zato što nema razloga koji se suprotstavljaju njegovu postojanju. Postoji, složio se Abdul, zato što je od nekog klerika bio čuo kako s one strane zemlje Medijaca i Perzijanaca postoje kršćanski kraljevi koji se bore s poganima iz tih krajeva. “Tko je taj klerik?” upita Baudolino zaneseno. “Borone,” odgovorio je Abdul. I evo ih kako se dan kasnije dadoše u potragu za Boroneom. To je bio klerik iz Montbéliarda koji bi, lutajući kao i njemu slični, sada bio u Parizu (i posjećivao biblioteku Svetoga Viktora), a sutra tko zna gdje, zato što se činilo da slijedi svoj plan o kojemu nikada nikome nije govorio. Imao je veliku glavu raščupane kose i oči crvene od previše čitanja uz svjetlo uljanice, ali izgledao je kao mudra glava. Očarao ih je pri prvom susretu, naravno, u jednoj krčmi, postavljajući im oštroumna pitanja o kojima bi njihovi učitelji bili potrošili dane i dane rasprava: može li se sperma zalediti, može li prostitutka zatrudnjeti, zaudara li znoj s glave više nego znoj s udova, crvene li uši kada se sramimo, rastuži li se muškarac više zbog smrti ili zbog vjenčanja svoje ljubljene, moraju li plemići imati viseće uši i pogorša li se luđacima stanje za vrijeme punoga mjeseca. Problem koji ga je najviše intrigirao i u kojem se smatrao učenijim od bilo kojeg drugog filozofa, bilo je pitanje postojanja praznine. “Praznina,” govorio je Borone već slijepljenih usta, “ne postoji, jer je se priroda užasava. Da ne postoji, očito je i iz filozofskih razloga, jer da postoji bila bi ili tvar ili pojava. Materijalna tvar nije, jer bi inače bila tijelo i zauzimala bi prostor, a nije ni bestjelesna tvar jer bi, kao i anđeli, bila inteligentna. Nije pojava, jer pojave postoje samo kao atributi tvari. S druge strane, praznina ne postoji zbog fizičkih razloga: uzmi cilindričnu posudu...” “Ali zašto te,” prekine ga Baudolino, “toliko zanimaju dokazi da praznina ne postoji? Zašto ti je važna praznina?” “Važna je, važna. Zato što praznina može biti ili međuprostorna, to jest ona među tijelima na našoj Zemlji, ili protegnuta, s one strane cijeloga svijeta kojega vidimo, zatvorenoga velikom kuglom nebeskih tijela. Kad bi bilo tako, u toj bi praznini mogli postojati drugi svjetovi. Ali ako se dokaže da ne postoji međuprostorna praznina, s još većim razlogom neće moći postojati ni ona protegnuta.” “Ali zašto je tebi važno postoje li drugi svjetovi?” 'Važno je, važno. Jer ako postoje, naš bi se Gospodin morao žrtvovati u svakome od njih i u svakome posvetiti kruh i vino. Stoga, vrhovni predmet koji je svjedočanstvo i trag toga čuda, ne bi bio jedini, nego bi bilo mnogo njegovih kopija. A kakvu bi vrijednost imao moj život kada ne bih znao da negdje postoji vrhovni predmet kojega treba pronaći?” “A koji bi to vrhovni predmet bio?” Ovdje Borone naprečac prekine: “Moji posli,” govorio je, “stvari koje nisu dobre za uši neupućenih. Ali razgovarajmo o nečemu drugom: kada bi bilo drugih svjetova, bilo bi mnogo prvih ljudi, mnogo Adama i mnogo Eva koji su bezbroj puta izvršili istočni grijeh. Dakle bilo bi i mnogo Rajeva zemaljskih iz kojih su bili istjerani. Možete li zamisliti da ~ 53 ~
Knjigoteka
umjesto jedne tako uzvišene stvari kakav je Raj zemaljski može postojati mnogo njih, kao što postoje mnogi gradovi s rijekom i brežuljkom poput onog Svete Genoveve? A Raj zemaljski postoji samo jedan, u nekoj udaljenoj zemlji, s one strane kraljevstva Medijaca i Perzijanaca.” Stigli su do bitnoga i ispričali su Boroneu svoja umovanja o Pateru Ivanu. Da, Borone je od nekog svećenika čuo govoriti o kršćanskim kraljevima s Istoka. Pročitao je izvještaj o posjeti, prije mnogo godina, patrijarha iz Indija papi Callistu II. U njemu se pričalo o naporu koji je papa učinio kako bi se s njim razumio, zbog vrlo različitih jezika. Patrijarh je opisao grad Hulnu kroz koji protječe Phylos, jedna od rijeka koje izbijaju u Raju zemaljskom, koju će drugi zvati Ganges, i gdje se na planini izvan grada uzdiže svetište koje čuva tijelo apostola Tome. Taje planina bila nepristupačna, jer se uzdizala u sredini jezera, ali osam dana godišnje voda jezera se povlačila, pa su dobri kršćani od tamo odozdo mogli ići obožavati tijelo apostola, još netaknuto kao da uopće nije mrtvo, štoviše, kako je kazivao tekst, lica sjajna poput zvijezde, crvene brade i kose duge sve do ramena, a odjeća mu je izgledala kao da je upravo sašivena. “Ništa nam ne govori da je taj patrijarh bio Pater Ivan,” oprezno zaključi Bor one. “Ne, sigurno,” odvrati Baudolino, “ali nam govori kako se naokolo već odavno priča o nekom udaljenom kraljevstvu, blaženom i nepoznatom. Slušaj, u svojoj Historia de duabus civitatibus, moj najdraži biskup Oto izvješćuje da je Ugo iz Gabale rekao kako je Ivan, nakon pobijede nad Perzijancima, nastojao uputiti pomoć kršćanima iz Svete Zemlje, ali se morao zaustaviti na obalama rijeke Tigris jer nije imao brodova kojima bi prebacio svoje ljude. Dakle, Ivan živi s one strane Tigrisa. U redu? Ali neobično je što su to svi morali znati još i prije nego što je Ugo o tome govorio. Pročitajmo dobro ono što je pisao Oto, koji nije pisao slučajno. Zašto bi ikada taj Ugo morao ići objašnjavati papi razloge zbog kojih Ivan nije mogao pomoći kršćanima iz Jeruzalema, kao da ga je morao opravdavati? Jer mu je očigledno netko u Rimu hranio tu nadu. A kada Oto govori kako Ugo imenuje Ivana, zapisuje: sic enim eum nominare solent, kako su ga običavali zvati. Što znači ta množina? Očigledno ne samo Ugo, nego i drugi solent, običavaju - pa su dakle običavali već i u ona vremena - tako ga nazivati. Oto uvijek piše kako Ugo tvrdi da se Ivan, kao i Mudraci od kojih potječe, želio uputiti u Jeruzalem, ali onda ne piše da je Ugo ustvrdio kako u tome nije uspio, nego fertur, kaže se i da su neki drugi, u množini, asserunt, uvjeravali da u tome nije uspio. Učimo od naših učitelja da nema boljeg dokaza istine,” zaključivao je Baudolino, “od neprekidnosti tradicije.” Abdul šapnu Baudolinu na uho kako je možda i biskup Oto povremeno uzimao zelenoga meda, ali ga Baudolino munu laktom po rebrima. “Ja još nisam shvatio zašto je taj Pater toliko značajan za vas,” rekao je Borone, “ali ako treba tražiti, neka to ne bude uzduž rijeke koja dolazi iz Raja zemaljskog, nego u samom Raju zemaljskom. I o tome bih imao mnogo toga za ispričati...” Baudolino i Abdul su pokušali natjerati Boronea da kaže nešto više o Raju zemaljskom, ali Borone je već previše zloupotrijebio bačve iz Tri kandelabra i govorio je kako se više ničega ne sjeća. Kao da su pomislili na istu stvar, a da jedan drugome ništa nisu rekli, dvojica prijatelja uhvatiše Boronea ispod pazuha i odvedoše ga u svoju sobu. Tamo mu Abdul, iako štedljivo, ponudi nešto malo zelenoga meda, vršak žličice, a drugi vršak podijeliše među sobom. Borone, nakon trenutka zapanjenosti, ogledavajući se naokolo kao da ne shvaća dobro gdje je, ugleda nešto od Raja. Govorio je i pripovijedao o izvjesnom Tugaldusu, koji je čini se razgledao i Pakao i Raj. Nije vrijedilo truda pričati kakav je bio Pakao, ali Raj je bio mjesto puno milosrđa, ugode, radosti, poštenja, ljepote, svetosti, sloge, jedinstva, milosti i vječnosti bez kraja, zaštićen zlatnim zidom, a prelazeći na onu stranu zamjećivale su se mnoge stolice ukrašene ~ 54 ~
Knjigoteka
dragim kamenjem, na kojima su sjedili muškarci i žene, mladi i stari, odjeveni u svilene stole, lica blistavih poput sunca i kose od najčišćeg zlata, i svi su pjevali aleluja čitajući knjigu ukrašenu minijaturama zlatnih slova. “Sada,” govorio je Borone razborito, “u Pakao mogu ići svi, dovoljno je to htjeti, a ponekad se onaj koji je tamo bio vrati štogod ispričati, u obliku zloduha, vampirice ili druge neugodne vizije. Ali može li se stvarno vjerovati da onaj tko je te stvari vidio bude pripušten u Raj nebeski? Da se to i bilo dogodilo, živa duša ne bi nikada imala dovoljno bestidnosti to ispričati, zato što bi skromna i poštena osoba neke tajne trebala zadržati za sebe.” “Dao Bog da se na licu zemlje nikada ne pojavi biće toliko nagrizeno taštinom,” komentirao je Baudolino, “da se pokaže nedostojnim povjerenja koje mu je Gospodin udijelio.” “Dakle,” rekao je Borone, “sigurno ste čuli priču o Aleksandru Velikome, koji je stigao na obalu Gangesa i obreo se uz bedem koji je slijedio tok rijeke, ali nije imao nikakvih vrata i nakon tri dana plovidbe vidio je u zidu mali prozor na kojemu se pomolilo lice starca; putnici zatražiše da grad plati danak Aleksandru, kralju kraljeva, ali starac odgovori kako je to grad blaženih. Nije moguće da je Aleksandar, veliki kralj, ali poganin, stigao u nebeski grad, pa je tako ono što su on i Tugaldus vidjeli bio Raj zemaljski. Ono što ja vidim ovoga trena...” “Gdje?” “Tamo,” i pokazivao je kut sobe. “Vidim mjesto gdje rastu ubave i zelene livade, ukrašene cvijećem i mirišljivim travama, dok naokolo posvuda lebdi ugodan miris, i udišući ga ne osjećam više nikakvu želju za hranom ili pićem. Tu je prekrasna livada s četiri muškarca časnoga izgleda, sa zlatnim krunama na glavama i granama palme u rukama... Čujem pjesmu, zamjećujem miris melema, o moj Bože, osjećam u ustima slatkoću kao od meda... Vidim kristalnu crkvu s oltarom u sredini iz kojega izlazi voda bijela kao mlijeko. Na sjevernoj strani crkva izgleda poput dragog kamena, na južnoj je strani boje krvi, na zapadu bijela kao snijeg, a iznad nje trepere bezbrojne zvijezde, sjajnije od onih koje se vide na našem nebu. Vidim muškarca kose bijele kao snijeg, pernatog kao ptica, oči mu se gotovo i ne primjećuju, onako prekrivene snježnim obrvama koje se spuštaju. Prstom mi pokazuje drvo koje nikada ne stari, a onoga tko sjedi u njegovoj sjeni iscjeljuje od svake bolesti, a zatim jedno drugo, listova u svim duginim bojama. Ali zašto večeras vidim te stvari?” “Možda si ih negdje pročitao, a vino je učinilo da ti se ponovno pojave na pragu duše,” rekao je tada Abdul. “Taj krepostan čovjek koji je živio na mom otoku bio je Sveti Brandan, plovio je morem sve do posljednjih granica zemlje i otkrio je otok posve prekriven zrelim grožđem, jednim plavim, drugim ljubičastim i trećim bijelim, sa sedam čudesnih fontana i sedam crkava, jednom iz kristala, drugom iz granata, trećom iz safira, četvrtom iz topaza, petom iz rubina, šestom iz smaragda, sedmom iz koralja, svaka sa po sedam oltara i sedam svjetiljaka. A ispred crkve, u sredini trga, uzdizao se stup iz kalcedona koji je na vrhu imao kotač pun praporaca koji se okretao.” “Ne, ne, ovo moje nije otok,” usplamtio je Borone, “to je zemlja blizu Indije, gdje vidim ljude ušiju većih od naših i dvostruka jezika, tako da odjednom mogu razgovarati s dvije osobe. A kolike su ljetine, čini se kao da tamo rastu same od sebe...” “Sigurno,” tumačio je Baudolino, “ne zaboravimo kako je nakon Egzodusa Božjemu narodu bila obećana zemlja u kojoj teku med i mlijeko.” “Ne brkajmo stvari,” govorio je Abdul, “ona iz Egzodusa je obećana zemlja, i to obećana nakon pada, dok je Raj zemaljski bio zemlja naših pradjedova prije pada.” ~ 55 ~
Knjigoteka
“Abdule, nismo u disputatio. Ovdje nije riječ o utvrđivanju mjesta na koje ćemo ići, nego o razumijevanju kakvo bi trebalo biti idealno mjesto u koje bi svatko želio poći. Ako takve divote jesu postojale i još postoje, ne samo u Raju zemaljskom, nego i na otocima na koje Adam i Eva nikada nisu stupili nogom, očito je kako bi Ivanovo kraljevstvo trebalo prilično nalikovati tim mjestima. Pokušavamo shvatiti kakvo je kraljevstvo izobilja i kreposti, gdje ne postoje laž, pohlepa, pohota. Zašto bi se inače tome trebalo težiti kao prema kršćanskom kraljevstvu u pravom smislu riječi?” “Ali bez pretjerivanja,” preporučivao je mudro Abdul, “inače nam više nitko ne bi vjerovao; hoću reći, više nitko ne bi vjerovao da je moguće otići tako daleko.” Rekao je “daleko”. Do malo prije Baudolino je vjerovao kako je, zamišljajući Raj zemaljski, Abdul barem na jedno veće zaboravio svoju nemoguću strast. Ali nije. Uvijek je na nju mislio. Vidio je Raj, ali je tamo tražio svoju princezu. Počeo je mrmljati, dok je malo po malo nestajao učinak meda: “Možda ćemo jednog dana tamo poći, langan li jorn son long en mai, znaš, kada su dani dugi u svibnju...” Borone se počeo tiho smijati. “Eto gospodine Niketas,” reče Baudolino, “kada nisam bio plijenom napasti ovoga svijeta, posvećivao sam noći zamišljanju drugih svjetova. Malo uz pomoć vina, malo uz pomoć toga zelenoga meda. Nema ničeg boljeg od zamišljanja drugih svjetova,” reče, “kako bi se zaboravilo koliko je bolan onaj u kojemu živimo. Barem sam tada tako mislio. Nisam još bio shvatio da, zamišljajući druge svjetove, završiš tako da promijeniš i ovaj.” “Za sada pokušajmo živjeti vedro u ovome, kojega nam je božja volja dodijelila,” reče Niketas. “Evo naši su nam neusporedivi Đenovljani priredili neke divote naše kuhinje. Kušaj ovu juhu od raznih riba, iz mora i rijeke. Možda dobre ribe imate i u vašim krajevima, iako pretpostavljam kako im vaša silna hladnoća ne dopušta da narastu tako bujne kao u Propontidi. Mi juhu začinjamo lukom namočenim u maslinovo ulje, komoračem, drugim travama i s dvije čaše suha vina. Prelij je preko ovih kriški kruha, a možeš si staviti i avgolemona, to je ovaj umak od žutanjaka jaja i limunova soka, ublažen s malčice juhe. Vjerujem da su tako jeli Adam i Eva u Raju zemaljskom. Ali prije istočnoga grijeha. Kasnije su se možda zadovoljili time da jedu fileke, kao u Parizu.”
~ 56 ~
Knjigoteka
9. Baudolino ukorava cara i zavodi caricu Baudolino je, između ne baš jako ozbiljnog učenja i maštanja o rajskom vrtu, u Parizu proveo već četiri zime. Bio je željan vidjeti Fridrika, još i više Beatrice, koja je u njegovu uznemirenom duhu već bila izgubila sve zemaljske crte lica i postala stanovnicom onoga Raja, kao i Abdulova daleka princeza. Jednoga dana Rainaldo od Poete zatraži odu caru. Poeta, očajan i pokušavajući dobiti na vremenu govoreći svome gospodaru kako čeka pravo nadahnuće, posla Baudolinu poziv upomoć. Baudolino napisa sjajnu pjesmu Salve mundi domine, u kojoj je Fridrik bio stavljen iznad svih drugih kraljeva i koja je govorila kako je njegov jaram najslađi. Nije se usudio poslati je preko glasnika i naumio je vratiti se u Italiju, gdje su se u međuvremenu bile dogodile brojne stvari, koje se trudio ukratko izložiti Niketasu.
“Rainaldo je svoj život posvetio stvaranju slike cara kao gospodara svijeta, princa mira, izvora svakog zakona koji ne podliježe nijednome, rex et sacerdos istodobno, kao Melchisedeq, pa stoga nije mogao ne sukobiti se s papom. Tada, u vrijeme opsade Creme, umro je papa Hadrijan, onaj koji je bio okrunio Fridrika u Rimu i većina kardinala izabrala je kardinala Bandinellija kao Aleksandra III. Za Rainalda je to bila nesreća, jer je s Bandinellijem bio baš kao pas i mačka, a taj nije popuštao po pitanju papinskog primata. Ne znam što je Rainaldo skovao, ali uspio je postići da neki kardinali i ljudi iz senata izaberu drugoga papu, Viktora IV., kojim su on i Fridrik mogli upravljati kako su htjeli. Naravno, Aleksandar III. je odmah ekskomunicirao i Fridrika i Viktora, i nije bilo dovoljno samo reći kako Aleksandar nije pravi papa, pa stoga njegova ekskomunikacija ništa ne vrijedi, zato što su s jedne strane kraljevi Francuske i Engleske bili skloni priznati ga, a s druge strane, za talijanske je gradove bila blagodat imati papu koji govori kako je car otpadnik pa mu stoga više nitko nije dužan biti poslušnim. Osim toga, stizale su vijesti kako Aleksandar nešto kuje s vašim basileusom Manuelom, tražeći neko carstvo veće od onog Fridrikovog na koje bi se oslonio. Ako je Rainaldo htio da Fridrik bude jedini sljednik rimskoga carstva, morao je pronaći vidljivi dokaz porijekla. Eto zašto je zaposlio čak i Poetu.” Niketas se trudio pratiti Baudolinovu priču, godinu po godinu. Izgledalo mu je kako ne samo da njegov svjedok pomalo brka što se dogodilo prije, a što poslije, nego je izgledalo i da se Fridrikovi doživljaji ponavljaju uvijek jednaki, pa više nije shvaćao kada su Milanci ponovno uzeli oružje, kada su ponovno zaprijetili Lodiju, kada se car ponovno spustio u Italiju. “Da je ovo kronika,” govorio je, “dostajalo bi nasumce uzeti jednu stranicu i tu bi se uvijek našlo istih pothvata. Izgleda kao da je to jedan od onih snova u kojima se uvijek ponavlja ista priča, a ti se moliš da se probudiš.” Kako bilo da bilo, Niketasu se činilo da shvaća kako su Milanci već dvije godine ponovno stvarali poteškoće Fridriku, što neugodnostima što okršajima, pa je sljedeće godine car, uz pomoć Novare, Astija, Vercellija, markiza od Monferrata, markiza od Malaspine, grofa od Biandratea, Coma, Lodija, Bergama, Cremone, Pavije i još nekih, nanovo postavio opsadu Milana. Jednoga lijepoga proljetnog jutra Baudolino je, sad već ~ 57 ~
Knjigoteka
dvadesetogodišnjak, sa Salve mundi domine za Poetu i svojom prijepiskom s Beatrice, koju nije želio ostaviti u Parizu na milost i nemilost lupeža, stigao pred zidine toga grada. “Nadam se da se Fridrik u Milanu ponašao bolje nego u Cremi,” reče Niketas. “Još gore, sudeći po onome što sam čuo govoriti kad sam dolazio. Dao je iskopati oči šestorici zatvorenika iz Melza i Roncatea, a jednome je Milancu iskopao samo jedno oko, kako bi ostale ponovno odveo u Milano, ali mu je umjesto toga odrezao nos. A kada bi uhvatio nekoga tko pokušava unijeti trgovačku robu u Milano, dao bi mu odrezati ruke.” “Dakle, vidiš da je i on vadio oči!” “Ali običnim ljudima, a ne gospodi, kao vi. I to svojim neprijateljima, ne svojim rođacima!” “Opravdavaš li ga?” “Sada da, onda ne. Tada sam bio ozlojeđen. Nisam ga htio čak ni susresti. Ali ipak sam morao otići iskazati mu poštovanje, nisam to mogao izbjeći.”
Kako ga je ugledao nakon mnogo vremena, car ga je veoma radostan upravo namjeravao zagrliti, ali Baudolino se nije mogao svladati. Uzmaknuo je, zaplakao, rekao mu da je žao i kako si ne može umišljati da je izvor pravde ako se ponaša kao nepravedan čovjek, i da se srami što mu je sin. Da mu je to rekao bilo tko drugi, Fridrik bi mu dao iščupati ne samo oči i nos, nego i uši. Umjesto toga bio je pogođen Baudolinovim bijesom, pa se on, car, pokušao opravdati. “To je bila pobuna, pobuna protiv zakona, Baudolino, a ti si bio prvi koji mi je rekao da sam ja zakon. Ne mogu oprostiti, ne mogu biti dobar. Moja je dužnost biti nemilosrdan. Zar misliš da mi je to drago?” “Jest, drago ti je, oče moj; jesi li morao poubijati sve one ljude prije dvije godine u Cremi, i obogaljiti one druge u Milanu, ne u borbi nego hladnokrvno, za inat, iz osvete, zbog uvrede?” “A, ti pratiš moje pothvate, kao da si Rahewino! Onda znaj kako to nije bio inat nego primjer. To je jedini način da pokoriš ovu neposlušnu djecu. Misliš li da su Cezar i August bili milostiviji? Znaš li ti, Baudolino, što je rat? Ti koji izigravaš velikoga mudrijaša u Parizu, znaš li da te, kada se vratiš, želim na dvoru među svojim ministerijalcima, a možda ću te učiniti čak i vitezom? Misliš li kako ćeš jahati sa svetim rimskim carem bez prljanja ruku? Gadi ti se krv? Onda mi to reci i dat ću te zarediti. Ali onda ćeš morati biti neporočan, pazi dobro, a pričali su mi tvoje dogodovštine u Parizu, pa te nekako i ne vidim kao redovnika. Gdje si stekao taj ožiljak? Čudim se što ga imaš na licu, a ne na stražnjici!?” “Tvoje su ti uhode ispričale priče o meni u Parizu, a ja sam bez potrebe za uhodama posvuda čuo prepričavati jednu lijepu priču o tebi u Hadrijanapolisu. Bolje su moje priče s pariškim muževima, nego tvoje s bizantskim svećenicima.” Fridirh se ukočio i problijedio. Dobro je znao o čemu govori Baudolino (koji je to bio doznao od Ota). Kada je još bio vojvoda od Švapske, uzeo je križ i sudjelovao u drugom prekomorskom pohodu, kako bi pružio pomoć kršćanskom kraljevstvu Jeruzalema. I dok je kršćanska vojska s mukom napredovala, kod Hadrijanapolisa su jednog od njenih plemića, koji se bio udaljio od vojske, napali i ubili, možda mjesni banditi. Između Latina i Bizantinaca već je bilo mnogo napetosti i Fridrik ovaj neugodni događaj shvati kao tešku uvredu. Kao u Cremi, njegov bijes postade neukrotivim: nasrnuo je na obližnji samostan i sasjekao sve svećenike. Epizoda je ostala kao mrlja na Fridrikovu imenu; svi su se pretvarali da su je zaboravili, čak ju je i Oto prešutio u Gesta Friderici, spominjući odmah potom kako je mladi vojvoda bio izbavljen od silne poplave nedaleko Konstantinopola - znak da mu ~ 58 ~
Knjigoteka
nebo nije oduzelo svoju zaštitu. Jedini koji nije zaboravio bio je Fridrik, i rana od tog zlog djela nije nikada zarasla, što je dokazala i njegova reakcija. Od blijedog kakav je bio, postade crven, pograbi brončani svijećnjak i baci se na Baudolina kao da će ga ubiti. Jedva jedvice se suzdrža, spusti oružje kad ga je već pograbio za odjeću, te mu reče stisnutih zuba: “Za sve vragove Pakla, ne reci više nikada ono što si rekao!” Zatim izađe iz šatora. Na pragu se okrene na trenutak: “Otiđi iskazati počast carici, a onda se vrati među one ženskice od tvojih pariških klerika.”
“Pokazat ću ja tebi jesam li ženskica, pokazat ću ti što znam raditi,” mozgao je Baudolino napuštajući logor, a ni sam nije znao što bi to mogao učiniti, osim što je osjećao kako mrzi svoga poočima i želio mu je učiniti nešto nažao. Još bijesan, došao je do Beatricinog konaka. Uljudno poljubi skut haljine, zatim ruku carice, a ona se zapanji zbog ožiljka, zabrinuto postavljajući pitanja. Baudolino nehajno odgovori kako je to bio okršaj s nekim uličnim razbojnicima, stvari koje se događaju onome tko putuje po svijetu; Beatrice ga pogleda s divljenjem i treba reći kako je taj dvedesetogodišnjak, lavovskog lica koje je zbog ožiljka postalo još muževnije, već bio onakav za kakvog se običava reći: lijep vitez. Carica ga potakne da sjedne i ispriča svoje posljednje dogodovštine. Dok je carica vezla, nasmijana, sjedeći ispod dražesna baldahina, on se šćućurio pokraj njenih nogu i pričao, i ne znajući što govori, samo da smiri svoju napetost. Ali, malo pomalo, kako je pričao, kriomice je promatrao, odozdo prema gore, njeno prelijepo lice i ponovno osjetio sve strasti tih godina - ali svih zajedno, ustostručenih - sve dok mu Beatrice nije rekla, uz jedan od svojih najzavodljivijih osmijeha: “Ali nisi pisao onoliko koliko sam ti naredila i koliko bih željela.” Možda je to rekla s uobičajenom sestrinskom brižljivošću, možda je to bilo samo zbog poticanja razgovora, ali Beatrice nije mogla reći ništa, a da njene riječi Baudolinu ne budu istodobno i melem i otrov. Rukama koje su drhtale izvuče iz njedara svoja pisma njoj i njezina njemu i pružajući ih prošapta: “Ne, pisao sam, i to mnogo, a ti si mi, Gospo, odgovarala.” Beatrice nije razumijela, uzela je listove i počela ih čitati u pola glasa, kako bi bolje mogla dokučiti taj dvostruki rukopis. Baudolino je na dva koraka od nje kršio ruke znojeći se, govorio si je kako je bio lud, kako će ga ona potjerati pozivajući svoje stražare, htio je imati oružje kako bi si ga zario u srce. Beatrice je nastavljala čitati, njeni su obrazi sve više dobivali boju, glas joj je treperio dok je sricala te užarene riječi, kao da služi bogohulnu misu; ustala je, dva puta je izgledalo kao da tetura, dva puta je udaljila Baudolina koji je stupio naprijed da je podupre, zatim jedva čujno reče: “O dječače, dječače, što si učinio?” Baudolino se ponovno približi kako bi joj uzeo te listove iz ruke, sav drhtav, sva drhtava ona ispruži ruku kako bi mu pogladila zatiljak, on joj okrene profil, jer se nije usuđivao pogledati je u oči, a ona mu jagodicama pomiluje ožiljak. Kako bi izbjegao i taj dodir, on ponovno okrene glavu, ali ona se već previše približila i nađoše se nosom uz nos. Baudolino stavi ruke iza leđa, kako bi spriječio zagrljaj, ali su se njihove usne već bile dotakle, a nakon što su se dotakle malo su se rastvorile, tako da su se na tren, samo jedan tren od vrlo malo njih koliko je potrajao taj poljubac, preko pritvorenih usana dotakli i jezici. Kada je završila ta munjevita vječnost, Beatrice se povuče, sada bijela kao bolesnica, zureći Baudolinu u oči i oporo mu reče: “Za sve svece Raja, nemoj više nikada učiniti ovo što si učinio.” Rekla je to bez ljutnje, gotovo bez osjećaja, kao da će se upravo onesvijestiti. Zatim su joj se oči ovlažile i dodala je, blago: “Molim te!” ~ 59 ~
Knjigoteka
Baudolino klekne, čelom gotovo dotičući pod i izađe ne znajući kamo ide. Kasnije je shvatio kako je u samo jednom trenutku počinio četiri zločina: uvrijedio je veličanstvo carice, uprljao se preljubom, izdao povjerenje svoga oca i popustio sramotnoj napasti osvete. “Osveta?” pitao se, “Da Fridrik nije izvršio ono klanje ne bi me bio uvrijedio, a ja u svome srcu ne bih bio iskusio osjećaj mržnje, ali bih li svejedno učinio ono što sam učinio?” Pokušavajući izbjeći odgovor na to pitanje, shvatio je kako bi, ako bi odgovor bio onakav kakvoga se bojao, tada počinio peti i najgori od grijehova - neizbrisivo uprljao krepost vlastitoga idola samo da zadovolji svoju mržnju i u bijedno oruđe pretvorio ono što je postalo svrhom njegova postojanja.
“Gospodine Niketas, ta me sumnja pratila mnoge godine, iako nisam uspijevao zaboraviti srceparajuću ljepotu onog trenutka. Bio sam sve zaljubljeniji, ali ovaj put bez ikakve nade, čak i u snovima. Jer, ako sam želio bilo kakav oprost, njezin je lik morao nestati i iz mog sna. Naposljetku, rekao sam si tijekom mnogih i dugih besanih noći, imao si sve i ne možeš drugo željeti.” Noć se spuštala na Konstantinopol, a nebo se više nije rumenilo. Požar se već počeo gasiti i samo se na nekim brežuljcima grada vidjelo kako se povremeno pojavljuje, ne plamen, nego žar. Niketas je u međuvremenu naručio dva pehara slatka vina. Baudolino ga je pijuckao očiju izgubljenih u praznini. “To je vino s Thasosa. U zemljanu se posudu stavi krema od krupnika poškropljena medom. Potom se jako i mirisno vino miješa s jednim lakšim. Slatko je, zar ne?” upita ga Niketas. “Da, vrlo slatko,” odgovori mu Baudolino, koji je izgledao kao da misli na nešto drugo. Zatim odloži pehar. “Te sam se večeri,” zaključio je,” zauvijek odrekao osuđivanja Fridrika, jer sam se osjećao više krivim od njega. Je li gore odrezati neprijatelju nos ili poljubiti u usta ženu svoga dobročinitelja?” Dan kasnije ode zatražiti oprost od svog poočima, zbog grubih riječi koje mu je bio izrekao i pocrveni primijetivši kako je Fridrik taj koji osjeća grizodušje. Car ga zagrli, ispričavajući se zbog svoje ljutnje i govoreći kako mu je, od stotine laskavaca koje ima oko sebe, draži sin poput njega, koji mu je kadar reći kada pogriješi. “Čak ni moj ispovjednik nema hrabrosti to učiniti,” reče mu smijući se. “Ti si jedina osoba u koju se pouzdaj em.” Baudolino je počeo plaćati svoj zločin, goreći od srama.
~ 60 ~
Knjigoteka
10. Baudolino nalazi Mudrace i posvećuje Karla Velikoga Baudolino je stigao pred Milano kada su se Milanci, i zbog unutarnjih razdora, već prestali odupirati. Na kraju su poslali izaslanstva ne bi li ugovorili predaju, a uvjeti su i dalje bili oni isti utvrđeni na saboru u Roncagli, to jest kao da je četiri godine kasnije, uz tolike mrtve i sva pustošenja, još uvijek sve bilo kao četiri godine ranije. Ili još bolje, bila je to predaja sramnija od one prethodne. Fridrik je ponovno htio udijeliti svoj oprost, ali Rainaldo je nemilosrdno raspirivao vatru. Trebalo je dati lekciju koju će svi upamtiti, a trebalo je dati i zadovoljštinu gradovima koji su se borili uz cara, ne zbog ljubavi prema njemu, nego zbog mržnje prema Milanu. “Baudolino,” reče car, “ovoga se puta nemoj ljutiti na mene. Ponekad čak i car mora raditi ono što traže njegovi savjetnici.” I doda tihim glasom: “Više se bojim toga Rainalda nego Milanaca.” Tada naredi da Milano bude zbrisan s lica zemlje i da iz grada izađe sva čeljad, i muškarci i žene. Polja oko grada sada su vrvjela Milancima koji su se motali bez cilja, neki su se sklonili u obližnje gradove, drugi su ostali utaboreni ispred zidina, nadajući se kako će im car oprostiti i dopustiti da uđu. Padala je kiša, izbjeglice su noću drhtale od hladnoće, djeca su se razbolijevala, žene su plakale, muškarci su stajali razoružani i potišteni uzduž rubova cesta, podižući pesnice prema nebu, budući da je bilo uputnije proklinjati Svemogućega nego cara, jer je car imao svoje ljude koji su kružili naokolo i pitali za razloge previše žestokih pritužaba. Fridrik je najprije pokušavao uništiti nepokorni grad paleći ga, zatim pomisli kako je bolje ostaviti stvar u rukama Talijana, koji su Milano mrzili više nego on. Lodijcima je dodijelio zadaću da unište cijela istočna vrata, koja su se zvala vrata Renza, Kremonjanima da razvale Rimska vrata, Pavijcima neka učine da na Tičinskim vratima ne ostane ni kamen na kamenu, Novaranima da sa zemljom sravne Vercellinska vrata, Komljanima da uklone Comska vrata, a onima iz Seprija i Martesane da od Novih vrata naprave samo ruševinu. Zadaća koja se jako svidjela građanima tih gradova, koji, štoviše, platiše caru mnogo novaca kako bi mogli uživati u povlastici da vlastitom rukom podmire svoje račune s poraženim Milanom. Dan nakon početka rušenja, Baudolino se izložio pogibelji i ušao unutar zidina. Na nekim se mjestima nije vidjelo ništa, osim ogromnog oblaka prašine. Kad bi se ušlo u taj oblak, ovdje su se razaznavali neki koji su vezali pročelje velikim konopcima i skladno ih vukli, sve dok se ono ne bi srušilo, ondje su drugi stručnjaci zidari udarali pijucima po krovu jedne crkve sve dok ne bi ostala otkrivena, a zatim su velikim batovima razbijali zidove, ili su čupali stupove umećući klinove u osnovu. Baudolino provede nekoliko dana kružeći opustošenim ulicama i vidje kako pada zvonik glavne crkve, a drugog tako lijepog i silnog nije bilo u Italiji. Najmarljiviji su bih Lodijci, koji su čeznuli jedino za osvetom: oni su prvi svoj dio sravnili sa zemljom, a zatim su otrčali pomoći Kremonjanima ukloniti Rimska vrata. Ipak Pavijci su se činili najstručnijima, nisu udarali nasumce i gospodarili su svojim bijesom: mrvili su žbuku ~ 61 ~
Knjigoteka
tamo gdje je kamenje njome bilo povezano, ili su kopali temelje zidina, a ostalo bi se rušilo samo. Ukratko, za onoga tko nije shvaćao što se tu upravo zbiva, Milano se doimao živahnom radionicom, gdje je svatko žustro radio slaveći Gospodina. Osim što se činilo kako vrijeme ide natraške, izgledalo je kao da iz ničega nastaje novi grad, ali umjesto toga stari je grad upravo postajao prahom i golom zemljom. Praćen tim mislima, Baudolino se na dan Uskrsa, kad je car zakazao velike proslave u Paviji, požurio otkriti mirabilia urbis Mediolani, prije nego što Milana više ne bude. Tako se dogodilo da je naišao na prekrasnu, još netaknutu baziliku i da je u okolici ugledao neke Pavijce koji su vrlo radišno završavali rušenje palače, iako je bio zapovijeđen blagdan. Od njih je saznao da je to bazilika Sant'Eustorgio i da će se sljedećega dana pobrinuti i za nju: “Previše je lijepa da bije se ostavilo, zar ne?” reče mu uvjerljivo jedan od rušitelja. Baudolino uđe u lađu bazilike, svježu, tihu i praznu. Netko je već oštetio oltare i bočne kapelice, a neki psi pristigli tko zna otkuda, kad su pronašli to ugodno mjesto od njega učiniše svratište, pišajući po podnožju stupova. Pokraj glavnog oltara motala se tužna krava. Bila je to lijepa životinja i Baudolino je imao priliku razmisliti o mržnji koja je sokolila rušitelje grada, koji su zanemarili čak i tako poželjan plijen samo da bi grada što prije nestalo. U bočnoj kapelici, pokraj kamenog sarkofaga, ugleda staroga kapelana koji je ispuštao jecaje očaja, ili bolje, cvilio kao ranjena životinja; lice mu je bilo bjelje od bjeloočnica očiju, a njegovo bi vrlo mršavo tijelo zadrhtalo pri svakom jauku. Baudolino mu pokuša pružiti pomoć, nudeći mu plošku vode koju je imao sa sobom. “Hvala, dobri kršćanine,” reče starac, “ali sad mi ne preostaje ništa drugo doli čekati smrt.” “Neće te ubiti,” reče mu Baudolino, “opsada je gotova, mir potpisan, oni vani samo hoće srušiti tvoju crkvu, a ne oduzeti tebi život.” “A što će biti moj život bez moje crkve? To je pravedna kazna neba, jer sam zbog ambicije, prije mnogo godina, htio da moja crkva bude najljepša i najslavnija od svih i počinio sam grijeh.” Kakav je grijeh mogao počiniti taj jadni starac? Baudolino ga je to upitao. “Prije mnogo godina jedan mi je istočnjački putnik predložio da kupim najdivnije relikvije kršćanstva, netaknuta tijela triju Mudraca.” “Sveta tri kralja? Sve trojice? Cijelih?” “Trojice, Mudraca i to cijelih. Izgledaju živi, hoću reći da izgledaju kao netom umrli. Znao sam da to ne može biti istina, jer o Mudracima govori samo jedno Evanđelje, ono Matijino, i to vrlo malo. Ne govori koliko ih je bilo, odakle su dolazili, jesu li bili kraljevi ili mudraci... Kaže samo da stigoše u Jeruzalem slijedeći zvijezdu. Ni jedan kršćanin ne zna odakle su došli i kamo su se vratili. Tko bi mogao pronaći njihov grob? Zbog toga se nikada nisam usudio reći Milancima da sam tajio to blago. Bojao sam se kako će zbog pohlepe iz toga izvući priliku da privuku vjernike iz cijele Italije, dobivajući novac za lažnu relikviju...” “Dakle nisi zgriješio.” “Jesam zgriješio, jer sam ih držao sakrivene na ovom posvećenom mjestu. Stalno sam očekivao neki znak s neba, a on nije došao. Sada neću da ih pronađu ovi vandali. Mogli bi si razdijeliti ove posmrtne ostatke kako bi izvanrednom čašću odlikovali neke od ovih gradova koji nas danas uništavaju. Molim te, učini da nestane svaki trag moje nekadašnje slabosti. Neka ti netko pomogne, dođi do večeri preuzeti ove nesigurne relikvije, učini da nestanu. S malo napora osigurat ćeš si Raj, što mi se ne čini malenkošću.” ~ 62 ~
Knjigoteka
“Vidiš, gospodine Niketas, tada sam se sjetio kako je Oto o Mudracima govorio u vezi s kraljevstvom Patera Ivana. Da ih je taj jadni kapelan bio pokazao takvima kao da su došli niotkuda, zacijelo mu nitko ne bi povjerovao. Ali, da bi relikvija bila prava, je li stvarno morala potjecati od sveca ili događaja čijim je dijelom bila?” “Zasigurno ne. Mnoge relikvije koje se čuvaju ovdje u Konstantinopolu vrlo su sumnjiva podrijetla, ali vjernik koji ih ljubi osjeća kako iz njih struje natprirodni mirisi. Vjera je ta koja ih čini istinitima, a ne čine one istinitom vjeru.” “Upravo tako. I ja sam mislio kako relikvija vrijedi ako nađe svoje pravo mjesto u pravoj priči. Izvan priče o Pateru Ivanu, ti su Mudraci mogli biti obmana trgovca sagovima, a unutar istinite priče o Pateru postaju sigurnim svjedočanstvom. Vrata nisu vrata ako uokolo nema palače, inače bi bila samo otvor, što to govorim, čak ni to, jer praznina bez punine koja je okružuje nije ni praznina. Tada shvatih kako imam priču unutar koje Mudraci mogu nešto značiti. Pomislih, ako već moram reći nešto o Ivanu kako bih caru otvorio puteve Istoka, moj bi dokaz pojačalo posjedovanje potvrde o Mudracima, koji su sigurno potjecali s Istoka. Ta su jadna tri kralja spavala u svome sarkofagu i puštala da Pavijci i Lodijci u komade razore grad koji ih je ugostio i ne znajući to. Nisu mu ništa dugovali, bili su tu u prolazu, kao u nekoj gostionici, u očekivanju da odu negdje drugdje, konačno, po prirodi su bili svjetske skitnice, nisu li se pokrenuli tko zna otkuda kako bi slijedili zvijezdu? Na meni je bio red da tim trima tijelima dam novi Betlehem.”
Baudolino je znao kako dobra relikvija može promijeniti sudbinu grada, učiniti da postane metom neprekidnog hodočašća te pretvoriti župnu crkvu u svetište. Koga su mogli zanimati Mudraci? Padne mu na pamet Rainaldo: dobio je nadbiskupiju u Kolnu, ali je još morao otići tamo kako bi bio službeno posvećen. Ući u vlastitu katedralu noseći za sobom Mudrace, bio bi to pravi pogodak. Nije li Rainaldo tražio simbole carske moći? I evo, pod rukom je imao ne jednoga, nego tri kralja, koji su istodobno bili i svećenici. Upita kapelana može li vidjeti tijela. Ovaj zatraži da mu pomogne, jer je trebalo okretati poklopac sarkofaga sve dok se ne otkrije kovčeg u kojem su bila čuvana tijela. Bilo je naporno, ali vrijedilo je truda. O divote: tijela trojice Kraljeva izgledala su još živa, iako se koža bila sasušila i požutjela kao pergament. Ali nije posmeđila, kao što se događa mumificiranim tijelima. Dvojica od Mudraca imala su još gotovo mliječno bijela lica, jedan s velikom bijelom bradom koja se spuštala sve do grudi i još je bila cijela, iako stvrdnuta, pa je izgledala kao šećerna vata, a drugi bez brade. Treći je bio boje ebanovine, ne zbog vremena, nego zato što je još za života morao biti tamnoput: izgledao je kao kip iz drveta i čak je imao kao neku pukotinu na lijevome obrazu. Imao je kratku bradu i dvije mesnate usne koje su se izdizale pokazujući samo dva zuba, životinjska i bijela bjelcata. Sva su trojica imala širom otvorene oči, velike i začuđene, zjenica sjajnih kao staklo. Bili su omotani u tri plašta, jednim bijelim, drugim zelenim i trećim purpurnim, a iz plašteva su se pomaljala tri para nogavica, kao u barbara, ali od čistoga damasta prošivenoga nizovima bisera. Baudolino brzo opet ode u carski logor i otrči razgovarati s Rainaldom. Kancelar odmah shvati koliko vrijedi Baudolinovo otkriće, pa reče: “Sve treba napraviti krišom i brzo. Nećemo moći odnijeti cijeli kovčeg, previše je vidljivo. Ako netko drugi od ovih uokolo shvati što si pronašao, neće oklijevati da nam to otme, kako bi ga odnio u svoj grad. Dat ću prirediti tri lijesa iz gologa drva, pa ćemo ih noću odnijeti izvan zidina, govoreći kako su to tijela trojice hrabrih prijatelja palih u opsadi. Radit ćete samo ti, Poeta i jedan moj rođak. Zatim ćemo ih bez žurbe ostaviti ondje gdje ih budemo prenijeli. Prije nego ih budem mogao odnijeti u Köln, treba proizvesti istinite dokaze o ~ 63 ~
Knjigoteka
porijeklu relikvije i o samim Mudracima. Sutra ćeš se vratiti u Pariz, gdje poznaješ učene ljude i pronađi sve što možeš o njihovoj povijesti.” Noću su prenijeli trojicu kraljeva u jednu kriptu crkve Svetoga Jurja, izvan zidina. Rainaldo ih je želio vidjeti i zatim je prasnuo nizom kletvi nedostojnih jednoga nadbiskupa: “U hlačama? I s tom kapom koja izgleda kao kapa komedijaša?” “Gospodine Rainaldo, očigledno su se u ono doba mudraci Istoka tako odijevali; prije mnogo godina bio sam u Ravenni i vidio mozaik gdje su tri Mudraca na plaštu carice Teodore prikazana otprilike jednako tako.” “Upravo tako, to može uvjeriti grekule iz Bizanta. Ali možeš li zamisliti da u Kolnu prikažem Mudrace odjevene kao žonglere? Presvucimo ih.” “Kako?” upita Poeta. “Kako? Ja sam ti dopustio da jedeš i piješ kao neki vazalni gospodar da bi napisao dva ili tri stiha godišnje, a ti sad ne znaš kako ćeš mi odjenuti onoga tko je prvi obožavao Gospodina Našega Isusa Krista?! Odjeni ga onako kako ljudi zamišljaju da je bio odjeven, kao biskupa, kao papu, kao arhimandrita, što ja znam!” “Opljačkane su glavna crkva i biskupija. Možda možemo dobiti natrag sveto crkveno ruho. Pokušat ću,” reče Poeta. Bila je to grozna noć. Crkveno je ruho pronađeno, pa čak i nešto što je nalikovalo trima tijarama, ali problem je bio razodjenuti tri mumije. Ako su lica još i bila kao živa, tijela su - osim ruku, sasvim sasušenih - bila svedena na kostur od vrbova pruća i slame, koja su se cijepala pri svakom pokušaju skidanja odjeće. “Nije važno,” govorio je Rainaldo, “ionako kad jednom budu u Kolnu nitko neće otvarati kovčeg. Uvucite kolce, nešto što će ih držati uspravnima, kao što se to radi sa strašilima. S poštovanjem, savjetujem.” “Isuse Gospodine,” jadikovao je Poeta, “ni trešten pijan nikada nisam zamišljao da bih mogao nabosti tri Mudraca odostraga.” “Šuti i oblači ih,” govorio je Baudolino, “radimo za slavu carstva.” Poeta je izgovarao strašne psovke, a Mudraci su već izgledali kao kardinali svete rimske crkve. Dan kasnije Baudolino je otputovao. U Parizu ga je Abdul, koji je mnogo znao o stvarima Istoka, spojio s jednim kanonikom iz Svetoga Viktora koji o tome znao više nego on. “Mudraci, eh!” govorio je. “Predaja ih stalno spominje i mnogi su nam Oci govorili o njima, ali tri evanđelja o tome šute, a navodi iz Izaije i drugih proroka kazuju i ne kazuju: netko ih je protumačio kao da govore o Mudracima, ali mogli su govoriti i o nečemu drugome. Tko su bili, kako su se stvarno zvali? Netko kaže Hormidz iz Seleucije, kralj Perzije, Jazdegard kralj od Sabe i Peroz kralj Sebe; drugi kažu Hor, Basander, Karundas. Ali prema nekim vrlo vjerodostojnim autorima, zvali su se Melkior, Gašpar i Baltazar, ili Melco, Caspare i Fadizzarda. I još: Magalath, Galgalath i Saracin. Ili možda Appelius, Amerus i Damascus...” “Appelius i Damascus su prekrasni, dozivaju u pamet daleke zemlje,” govorio je Abdul gledajući tko zna kamo. “A zašto ne i Karundas?” odgovorio je Baudolino. “Ne trebamo tražiti tri imena koja se tebi sviđaju, nego tri prava imena.” Kanonik je nastavljao: “Ja bih bio sklon Bithisareu, Melichioru i Gatasphu, prvi je kralj Godolije i Sabe, drugi kralj Nubije i Arabije, treći kralj Tharsisa i Otoka Egriseula. Jesu li se međusobno poznavali prije nego što su krenuli na put? Ne, susreli su se u Jeruzalemu i čudesno su se prepoznali. Ali drugi kažu da su bili mudraci koji su živjeli na Monte Vittoriale ili Monte Vausu, s čijega su vrha temeljito istraživali znakove neba, i vratili se ~ 64 ~
Knjigoteka
na Monte Vittoriale nakon posjete Isusu, a kasnije su se pridružili apostolu Tomi kako bi preobratili Indije, samo što nisu bila trojica nego dvanaestorica.” “Dvanaest Mudraca? Nije li to previše?” “To kaže i Ivan Crisostomo. Prema drugima zvali bi se Zhrwndd, Hwrmzd, Awstsp, Arsk, Zrwnd, Aryhw, Arthsyst, Astnbwzn, Mhrwq, Ahsrs, Nsrdyh i Mrwdk. Ali treba biti oprezan, jer Origen kaže da ih je bilo troje kao i Noinih sinova, ili kao i tri Indije iz kojih su potjecali.” Mudraca je moglo biti i dvanaestoro, primijeti Baudolino, ali u Milanu ih je tri i o toj trojici se trebala sastaviti prihvatljiva priča. “Recimo da su se zvali Baltazar, Melkior i Gašpar, jer mi se čini da je ta imena lakše izgovoriti od onih divnih kihanja što je malo prije naš prečasni učitelj ispustio iz sebe. Problem je kako su stigli u Milano.” “To mi se ne čini problemom,” reče kanonik, “budući da jesu stigli. Uvjeren sam kako je njihov grob na Monte Vittoriale otkrila kraljica Jelena, Konstantinova majka. Žena koja je znala ponovno pronaći Pravi Križ, bila je također sposobna pronaći prave Mudrace. A Jelena je donijela tijela u Konstantinopol, u Svetu Sofiju.” “A ne, jer će nas car Istoka pitati kako smo mu ih uzeli,” reče Abdul. “Ne boj se,” reče kanonik. “Ako su bili u bazilici Sant'Eustorgio, sigurno ih je tamo donio taj sveti čovjek koji je iz Bizanta otišao osvojiti biskupsku stolicu u Milanu, u vrijeme basileusa Mauricija i to mnogo vremena prije nego što je u nas živio Karlo Veliki. Eustorgio nije mogao ukrasti Mudrace pa ih je dakle dobio na dar od basileusa Istočnoga carstva.”
S tako dobro sastavljenom pričom, Baudolino se krajem godine vratio Rainaldu i podsjetio ga kako su, prema Otu, Mudraci morali biti preci Patera Ivana, kojemu su povjerili svoje dostojanstvo i službu. Iz toga proizlazi moć Patera Ivana nad sve tri Indije, ili barem nad jednom od njih. Rainaldo je sasvim zaboravio te Otove riječi ali je, pri spomenu patera koji vlada carstvom (opet jedan kralj sa svećeničkim dužnostima, papa i vladar istodobno), bio uvjeren kako je već izazvao poteškoće Aleksandru III. Mudraci su i kraljevi i svećenici, Ivan je kralj i svećenik, čudesnog li lika, alegorije, proricanja, proročišta i predosjećaja onoga carskoga dostojanstva koje on korak po korak prišiva Fridriku na leđa! “Baudolino,” reče odmah, “o Mudracima se sada ja brinem, ti moraš misliti na Patera Ivana. Po onome što mi pričaš, za sada imamo samo glasine, a to nije dovoljno. Treba nam isprava koja dokazuje njegovo postojanje, koja kaže tko je, gdje je, kako živi.” “A gdje ću je naći?” “Ako je ne nađeš, napravi je. Car te poslao učiti i sad je trenutak da iskoristiš svoje talente. I da zaslužiš položaj viteza, čim završiš ta tvoja učenja, koja su po meni i predugo potrajala.”
“Jesi li shvatio, gospodine Niketas?” reče Baudolino. “Pater Ivan je za mene već postao obvezom, ne igrom. I više ga nisam morao tražiti u spomen Otu, nego pokoravajući se Rainaldovoj zapovijedi. Kako je govorio moj otac Gagliaudo, uvijek sam bio protivan svemu. Prisiliš li me da nešto učinim, odmah me prođe volja. Poslušah Rainalda i vratih se odmah u Pariz, ali samo zato da ne moram susresti caricu. Abdul je ponovno započeo skladati pjesme i opazio sam da je lončić sa zelenim medom bio već napola prazan. Ponovno sam mu govorio o pothvatu s Mudracima, a on je svirao na svom glazbalu: Nitko se ne čudi što ja, znaš, - volim onu koja me nikada vidjeti neće, - za drugu ljubav moje srce ne zna - osim za onu koju ne vidjeh nikada: - ni drugom radošću me nasmijati nećeš - i ~ 65 ~
Knjigoteka
ne znam koje će me dobro zadesiti, - ah, ah. Ah, ah... Odustao sam od raspravljanja s njim o svojim planovima, a što se tiče Patera, oko godinu dana nisam učinio više ništa.” “A Mudraci?” “Rainaldo je dvije godine kasnije relikvije sproveo u Köln, ali bio je velikodušan: budući da je prije nekog vremena bio starješina kaptola u katedrali u Hildesheimu, prije nego što je zatvorio posmrtne ostatke kraljeva u kovčeg u Kolnu, svakome je odrezao prst i poslao ga na dar svojoj staroj crkvi. Ali u tom je istom razdoblju Rainaldo morao riješiti druge probleme, i to ne male. Taman dva mjeseca prije nego što je mogao proslaviti svoj trijumf u Kolnu, umro je antipapa Viktor. Gotovo su svi odahnuli s olakšanjem, jer su se time stvari sredile same i akobogda Fridrik će se izmiriti s Aleksandrom. Ali Rainaldo je živio na tome raskolu, razumiješ gospodine Niketas, s dvojicom je papa vrijedio više nego samo s jednim. Tako si je izmislio novog antipapu, Paskvala III., organizirajući parodiju od kardinalske skupštine s četiri svećenika pokupljena gotovo na cesti. Fridrik nije u to vjerovao. Rekao mi je...” “Vratio si se k njemu?” Baudolino je uzdahnuo: “Da, na nekoliko dana”. Te iste godine carica je Fridriku podarila sina. “Što si osjetio?” “Shvatio sam kako je konačno moram zaboraviti. Postio sam sedam dana, pijući samo vodu, jer sam negdje bio pročitao kako voda pročišćava duh i izaziva kraj vizija.” “Je li to istina?” “Vrlo je istinito, ali u vizijama je bila ona. Tada sam odlučio da moram vidjeti to dijete, kako bih obilježio razliku između sna i vizije. I vratio sam se na dvor. Prošle su više od dvije godine od onog veličanstvenoga i užasnoga dana i od tada se više nismo vidjeli. Beatrice je gledala samo dijete i činilo se da joj moja posjeta ne izaziva nikakav nemir. Rekoh si tada kako ću, iako se ne mogu pomiriti s tim da Beatrice volim kao majku, voljeti to dijete kao brata. Gledao sam toga dječačića u kolijevci i nisam mogao izbjeći pomisli kako je to, da su stvari krenule tek nešto drugačije, mogao biti moj sin. U svakom slučaju, uvijek sam riskirao da se osjećam rodoskrvnički.” Fridrika su u međuvremenu uznemiravali posve drugi problemi. Govorio je Rainaldu da polovični papa vrlo slabo može jamčiti njegova prava, kako su Mudraci dobro došli, ali nisu dovoljni, jer pronaći Mudrace ne znači nužno i potjecati od njih. Papa je, blago njemu, mogao tvrditi da njegovo porijeklo potječe od Petra, a Petra je odredio sam Isus, a što može uraditi sveti i rimski car? Tvrditi da njegovo porijeklo potječe od Cezara, koji je ipak bio samo poganin? Baudolino je tada izvukao prvu pomisao koja mu je pala na pamet, a to je da bi Fridrik mogao izvesti da njegovo dostojanstvo potječe od Karla Velikoga. “Ali Karla Velikoga je pomazao papa, pa smo opet gdje smo i bili,” odgovorio je Fridrik. “Osim ako ga ti ne učiniš svecem,” rekao je Baudolino. Fridrik mu naredi da razmisli prije nego što izgovori budalaštine. “Nije budalaština,” odgovori Baudolino, koji je u međuvremenu, umjesto da razmišlja, gotovo vidio prizor koji je ta ideja mogla proizvesti. “Slušaj: otiđi u Aachen, gdje leže posmrtni ostaci Karla Velikoga, ekshumiraj ih, stavi ih u lijepi relikvijar u sredini Dvorske kapele, i u tvojoj nazočnosti, uz pratnju vjernih biskupa, uključujući i gospodina Rainalda koji je kao nadbiskup Kolna i metropolit te provincije, i uz bulu pape Paskvala koja te ovlašćuje, proglasi Karla Velikoga svetim. Razumiješ? Osnivača svetoga rimskoga carstva ti proglasiš svetim, a kad je svet, pretpostavljen je papi, a budući da si ti njegov zakoniti nasljednik, rod jednoga sveca, ti si odriješen od bilo koje vlasti, čak i od onoga tko te namjerava ekskomunicirati.” ~ 66 ~
Knjigoteka
“Tako ti brade Karla Velikoga,” rekao je Fridrik, a dlake na bradi su mu se nakostriješile od uzbuđenja, “jesi li čuo Rainaldo? Kao i uvijek, mladić je u pravu!” Tako se i dogodilo, iako tek krajem sljedeće godine, jer treba vremena kako bi se neke stvari dobro pripremile.
Niketas primijeti da je to bila bezumna zamisao, a Baudolino mu odgovori kako je ipak djelovala. I ponosno je gledao Niketasa. Normalno, pomisli Niketas, tvoja je taština neizmjerna, čak si Karla Velikoga učinio svetim. Od Baudolina se sve moglo očekivati. “A kasnije?” upita. “Dok su se Fridrik i Rainaldo pripremali da Karla Velikoga proglase svecem, ja sam malo pomalo shvaćao kako nisu dovoljni ni on ni Mudraci. Sva su četvorica bila u Raju, Mudraci svakako, a nadajmo se i Karlo Veliki, inače se u Aachenu pripremala velika prijevara, ali trebalo je nešto što je još uvijek ovdje na ovoj zemlji i gdje car može reći: ja sam ovdje, a ovo potvrđuje moje pravo. Jedino što je car mogao pronaći na ovoj zemlji bilo je kraljevstvo Patera Ivana”.
~ 67 ~
Knjigoteka
11. Baudolino gradi palaču Pateru Ivanu U petak ujutro, trojica Đenovljana, Pevere, Boiamondo i Grillo, dođoše potvrditi ono što se odlično vidjelo čak i iz daleka. Požar se bio ugasio gotovo sam od sebe, jer se nitko nije previše potrudio gasiti ga. Ali, to nije značilo da je u Konstantinopolu već prestala opasnost od pogibelji. Dapače, pošto su se sada mogli lakše kretati ulicama i trgovima, hodočasnici su pojačali lov na imućne građane pa su u potrazi za posljednjim dragocjenostima koje su izbjegle prvim pretragama, razarali i ono malo što je ostalo među još uvijek toplim razvalinama. Niketas uzdahnu rastužen pa zatraži vino sa Samosa. Htio je i da mu na vrlo malo ulja isprže sjemenke sezama, da ih polagano žvače između jednog i drugog gutljaja, a zatim zatraži i malo oraha i pistacija, kako bi bolje mogao pratiti nastavak pripovijesti, na što je poticao Baudolina.
Jednoga dana Rainaldo je Poetu poslao u Pariz zbog nekog poslanja, a ovaj je to iskoristio kako bi se s Baudolinom i Abdulom vratio birtaškim krasotama. Upoznao je i Boronea, ali činilo se kako ga njegove maštarije o Raju zemaljskom malo zanimaju. Baudolino je primjetio da su ga godine provedene na dvoru izmijenile. Otvrdnuo je, pa iako nije prestajao radosno lokati, izgledalo je kao da se kontrolira kako ne bi pretjerao, kako bi se zadržao pod nadzorom, kao netko tko očekuje plijen u zasjedi, spreman na skok. “Baudolino,” rekao mu je jednoga dana, “vi ovdje gubite vrijeme. Ono što smo ovdje u Parizu morali naučiti naučili smo. Ali svi bi se ovi doktori usrali da se ja sutra prikažem na raspravi u svoj raskoši ministerijalca, s mačem o boku. Na dvoru sam naučio četiri stvari: ako si uz velike ljude, i ti postaneš velikim, veliki su ljudi u stvarnosti vrlo mali, moć je sve i nema razloga da je jednoga dana i ti ne prigrliš, barem djelomično. Treba znati čekati, naravno, ali i ne dopustiti da ti prilika umakne.” Ipak, odmah je zastrigao ušima kad je čuo da njegovi prijatelji i dalje razgovaraju o Pateru Ivanu. Ostavio ih je u Parizu kad se ta priča još činila maštarijom miševa iz biblioteke, ali je u Milanu čuo kako Baudolino govori Rainaldu o tome kao o nečemu što je moglo postati vidljivim znakom carske moći, barem koliko i pronalaženje Mudraca. U tom slučaju, pothvat ga je zanimao: u njemu je sudjelovao kao da se izrađuje ratni stroj. Malo pomalo, dok je o tome govorio, izgledalo je kako se za njega zemlja Patera Ivana, poput nekog zemaljskog Jeruzalema, iz mističnog mjesta hodočašća pretvara u zemlju za osvajanje. Podsjetio je prijatelje kako je, nakon događaja s Mudracima, Pater postao mnogo važnijim nego prije i moralo ga se uistinu prikazati kao rex et sacerdos. Kao kralj kraljeva morao je imati takvu kraljevsku palaču prema kojoj bi palače kršćanskih vladara, uključujući basileusa otpadnika iz Konstantinopola, izgledale kao potleušice, a kao svećenik morao je imati hram prema kojemu bi papine crkve bile bijedni kućerci. Trebalo mu je udijeliti palaču dostojnu njega. “Ogledni primjerak postoji,” reče Borone, “a to je Nebeski Jeruzalem kakvoga je vidio apostol Ivan u Apokalipsi. Mora biti ograđena visokim zidinama, s dvanaest vratiju kao ~ 68 ~
Knjigoteka
dvanest plemena Izraela, na jugu troja vrata, na zapadu troja vrata, na istoku troja vrata, na sjeveru troja vrata...” “Da,” šalio se Poeta, “a Pater ulazi na jedna i izlazi na druga, a kad je nevrijeme lupaju sva zajedno; znaš ono puhanje zraka, ja ni mrtav ne bih ostao u takvome dvorcu...” “Pusti me da nastavim. Temelji zidina su iz jaspisa, safira, kalcedona, smaragda, sardoniksa, sardija, krisolita, berila, topaza, krisopacija, hijacinta i ametista, dvanaest je vrata dvanaest bisera, a trg ispred je iz čistoga zlata prozirnog kao staklo.” “Nije loše,” reče Abdul, “ali mislim da bi ogledni primjerak trebao biti jeruzalemski Hram, kako ga opisuje prorok Ezekijel. Dođite sutra ujutro sa mnom u opatiju. Jedan od kanonika, vrlo učeni Riccardo iz Svetoga Viktora, upravo traži načina za obnavljanje nacrta Hrama, budući da je prorokov tekst mjestimice nejasan.”
“Gospodine Niketas,” reče Baudolino, “ne znam jesi li se ikada bavio mjerama Hrama.” “Još ne.” “Eto, i nemoj to nikada učiniti, jer ćeš izgubiš prisebnost. U Knjizi o Kraljevima se govori da je Hram širok šezdeset lakata, visok trideset i dubok dvadeset i kako je portik širok dvadeset i dubok deset lakata. Croniche međutim kažu da je portik visok stotinu dvadeset lakata. Pa sad, širok dvadeset, visok stotinu dvadeset i dubok deset, ne samo da bi portik bio četiri puta viši od cijeloga Hrama, nego bi bio i tako tanak da bi se srušio čim bi u njega puhnuo. Nezgoda je međutim kad kreneš čitati Ezekijelovo viđenje. Nema ni jedne mjere koja drži, tako da su mnogi pobožni ljudi priznali kako je Ezekijel imao viziju koja je izgledala pomalo, kako to reći, kao da je bio popio malo previše vina i vidio dvostruko. Jadni Ezekijel, i on je imao pravo razonoditi se, i ne bi to bilo ništa loše da onaj Riccarđo iz Svetoga Viktora nije ovako razmišljao: ako svaka stvar, svaki broj, svaka slamka u Bibliji imaju duhovno značenje, treba dobro shvatiti što se u njoj doslovno kaže, jer je za duhovno značenje jedno ako kažeš da je nešto dugo tri, a sasvim drugo ako je to dugo devet, budući da ta dva broja imaju različita mistična značenja. Da ti ne govorim o prizoru kada smo otišli poslušati Riccardovo predavanje o Hramu. Pred očima je imao Ezekijelovu knjigu, a radio je s uzicom, kako bi uzeo sve mjere. Crtao je profil onoga što je Ezekijel opisao, pa je potom uzimao motke i daščice iz mekoga drva i uz pomoć svojih klerika rezao ih i pokušavao sastaviti ljepilom i čavlima... Pokušavao je rekonstruirati Hram pa je razmjerno smanjivao mjere; hoću reći, tamo gdje je Ezekijel govorio o jednom laktu on je dao odrezati na širinu jednoga prsta... Svake dvije minute sve se rušilo, Riccarđo se ljutio na svoje pomagače govoreći da su prestali držati, ili su stavili premalo ljepila, a oni su se opravdavali govoreći kako je on dao pogrešne mjere. Zatim se učitelj ispravio i rekao da u tekstu možda piše porta, ali je u tom slučaju riječ značila portico, jer inače proizlazi da su vrata velika gotovo kao cijeli Hram; drugi put se vraćao na svoje i govorio da je, kada se dvije mjere ne slažu, to zato što se Ezekijel prvi put pozivao na mjeru cijele građevine, a drugi put na mjeru jednoga dijela. Ili, kako se ponekad govorilo lakat, a mislilo se na geometrijski lakat koji vrijedi šest običnih lakata. Ukratko, nekoliko je dopodneva bilo zabavno pratiti toga svetoga čovjeka kako se trudi i svaki put kada bi se Hram raspao prasnuli bismo u smijeh. Kako on to ne bi primijetio, pretvarali smo se da sakupljamo nešto što nam je ispalo, ali je onda jedan kanonik primijetio da nam stalno nešto ispada i potjerao nas je.” Sljedećih ih je dana Abdul podsjetio kako, budući da je Ezekijel ipak iz Izraelova naroda, neko prosvjećenje može doći i od nekoga od njegovih istovjeraca. Ali njegovi su sablažnjeni prijatelji upozoravali da se Sveto Pismo ne može čitati tražeći tumačenje od Zidova, budući da je poznato kako su ti nevjerni ljudi mijenjali tekst svetih knjiga, ne bi li ~ 69 ~
Knjigoteka
izbrisali svaku vezu s budućim Kristom. Abdul je ipak otkrio da su se neki od najvećih pariških učitelja ponekad, iako potajno, koristili znanjem rabina, barem za one odlomke gdje se nije radilo o dolasku Mojsija. Kao za inat, upravo su tih dana viktorinski kanonici u svoju opatiju pozvali jednoga od njih, još mladoga, ali vrlo poznatoga, Solomona iz Gerone. Naravno, Solomon nije stanovao u Svetome Viktoru: kanonici su mu pronašli sobu, smrdljivu i mračnu, u jednoj od najlošijih ulica Pariza. Bio je uistinu čovjek mlade dobi, iako mu je lice izgledalo istrošeno od meditacije i učenja. Izražavao se dobrim, ali teško razumljivim latinskim, jer je imao čudno obilježje: imao je sve zube, gore i dolje, od sjekutića do kraja lijeve strane, ali nijedan na desnoj strani. Iako je bilo jutro, tama sobe ga je prisiljavala da čita s upaljenom uljanicom, a pri dolasku posjetitelja stavio je ruke preko svitka koji je imao pred sobom, kako bi spriječio druge da ga krišom gledaju nepotrebna opreznost, jer je svitak bio ispisan hebrejskim slovima. Rabin se pokušao ispričati jer je to, kako reče, knjiga koje se kršćani s pravom gnušaju, ozloglašeni Toledot Jeschu, u kojoj se pripovijeda da je Isus sin milosnice i rimskog plaćenika, nekog Pantera. Ali upravo su viktorinski kanonici od njega zatražili da prevede nekoliko stranica, jer su htjeli spoznati dokle je moglo stići vjerolomstvo Židova. Također je rekao kako taj posao radi drage volje, jer i on tu knjigu smatra previše oštrom, budući da je Isus sigurno bio čovjek pun vrlina, iako je imao tu slabost da sebe, neopravdano, smatra Mesijom, ali možda ga je prevario Princ Tmina, jer čak i Evanđelja pretpostavljaju kako ga je došao iskušavati. Ispitivali su ga o obliku Hrama prema Ezekijelu, a on se nasmijao: “Ni najpozorniji komentatori svetoga teksta nisu uspjeli utvrditi kakav je točno bio Hram. Čak je i veliki Rabin Solomon ben Isaac priznao kako se, ako se slijedi slovo teksta, ne razumije gdje su vanjske sjeverne sobe, gdje počinju na zapadu, koliko se protežu na istok, i tako dalje. Vi kršćani ne razumijete da sveti tekst nastaje iz Glasa. Kada Gospodin, ha-qadosh barúch hú, neka Sveti bude uvijek blagoslovljen, govori svojim prorocima, on to čini tako da oni čuju glasove, a ne pokazuje slike, kao što se to događa u vas s vašim stranicama ukrašenima minijaturama. Glas u srcu proroka sigurno izaziva predodžbe, ali te predodžbe nisu nepokretne, one se rastapaju, mijenjaju oblik ovisno o melodiji toga glasa, a ako želite svesti na predodžbe riječi Gospodina, koji neka bude uvijek Sveti blagoslovljeni, vi taj glas zaledite, kao da je svježa voda koja postaje ledom, pa više ne gasi žeđ, nego uspava udove u ledu smrti. Da bi shvatio duhovni smisao svakoga dijela Hrama, kanonik Riccardo bi ga htio izgraditi, onako kako bi to učinio majstor zidar, ali nikada neće u tome uspjeti. Vizija je slična snovima, u kojima se stvari pretapaju jedna u drugu, a ne u predodžbe vaših crkava, gdje stvari uvijek ostaju jednake sebi samima.” Zatim Rabin Solomon upita zašto njegovi posjetitelji hoće saznati kakav je bio Hram, a ovi mu ispričaju o svojoj potrazi za kraljevstvom Patera Ivana. Rabin se pokazao vrlo zainteresiranim. “Možda ne znate,” reče, “da nam čak i naši tekstovi govore o tajanstvenome kraljevstvu na Dalekome Istoku, gdje još živi deset nestalih plemena Izraela.” “Čuo sam pričati o tim plemenima,” reče Baudolino, “ali o tome znam vrlo malo.” “Sve je napisano. Nakon Salomonove smrti, dvanaest plemena na koja je tada bio podijeljen Izrael dođoše u sukob. Samo dva, ono Judino i ono Benjaminovo, ostadoše vjerni Davidovu rodu, a deset plemena ode prema sjeveru, gdje bijahu poražena i postadoše robovima Asiraca. O njima se nikada nije ništa saznalo. Esdra kaže da su otišla prema zemlji koju nikada nisu nastanjivali ljudi, u pokrajinu nazvanu Arsareth, a drugi su proroci najavili kako će jednog dana biti pronađena i vratit će se pobjednički u Jeruzalem. Jedan naš brat, Eldad iz plemena Dan, prije više od stotinu godina stigao je u ~ 70 ~
Knjigoteka
Qayrawan, u Africi, gdje postoji zajednica Odabranog Naroda koja je pričala kako dolazi iz kraljevstva deset nestalih plemena, zemlje blagoslovljene od neba, gdje se živi mirnim životom, nikada pomućenim nikakvim zločinom, gdje uistinu potocima teku med i mlijeko. Ta je zemlja ostala odvojena od svakog drugog predjela, jer je zaštićena rijekom Sambatyon, koja je široka koliko i domet strijele iz najsnažnijeg luka, ali je bez vode i njome mahnito teku samo pijesak i kamenje, stvarajući tako užasnu buku koju se čuje čak pola dana hoda daleko, a ta mrtva materija tamo teče tako brzo da bi onoga tko želi prijeći rijeku pregazila. Taj se kameni tok zaustavlja samo početkom subote i samo ga se subotom može prijeći, ali nijedan Izraelov sin ne bi mogao oskvrnuti subotnji odmor.” “Bi li to mogli kršćani?” upita Abdul. “Ne, jer subotom ograda od plamena čini obale rijeke nepristupačnima.” “Pa kako je onda taj Eldad stigao do Afrike?” upita Poeta. “To ne znam, ali tko sam ja da raspravljam o odlukama Gospodina, koji neka bude Sveti uvijek blagoslovljeni? Ljude slabe vjere, kao Eldada, mogao bi prenijeti anđeo. Problem naših rabina, koji od Babilonije do Španjolske odmah započeše raspravljati o toj pripovijesti, bio je nešto drugo: ako je deset nestalih plemena živjelo prema božanskome zakonu, njihovi su zakoni morali biti isti kao Izraelovi, dok su prema Eldadovoj priči bili različiti.” “Ali ako je ono o čemu priča Eldad bilo kraljevstvo Patera Ivana,” reče Baudolino, “tada bi njegovi zakoni doista bili drugačiji od vaših, ali slični našima, premda bolji!” “To je ono što nas dijeli od vas neznabožaca,” reče Rabin Solomon. “Vi imate slobodu u primjenjivanju vašeg zakona i oskvrnuli ste ga, pa sada tražite mjesto gdje ga se još pridržavaju. Mi smo naš zakon zadržali netaknutim, ali nemamo slobodu u njegovom slijeđenju. Ipak, znaj kako bi i moja želja bila pronaći to kraljevstvo, jer moglo bi se dogoditi da tamo naših deset nestalih plemena i neznabošci žive u miru i skladu, svatko slobodan da se pridržava svoga zakona; i samo postojanje toga čudesnoga kraljevstva bilo bi primjerom svoj djeci Previšnjega, koji neka blagoslovljen Sveti uvijek bude. Osim toga, reći ću ti da bih htio pronaći to kraljevstvo i zbog drugog razloga. Zato što je Eldad tvrdio da se tamo još govori Svetim Jezikom, izvornim jezikom koji je Previšnji, koji Sveti blagoslovljen uvijek neka bude, bio dao Adamu i koji je nestao u izgradnji kule Babilonske.” “Kakva bezumnost,” reče Abdul, “moja mi je majka uvijek pričala kako je na njenom otoku obnovljen Adamov jezik, a to je galski jezik, sastavljen iz devet dijelova govora, onoliko koliko je bilo materijala iz kojih je sastavljena kula Babilonska: glina i voda, vuna i krv, drvo i vapno, smola, lan i bitumen... Sedamdeset i dva mudraca iz škole u Feniusu sastavila su galski jezik, koristeći ulomke iz svih sedamdeset i dva govora nastala nakon zbrke jezika, pa zbog toga galski sadrži ono najbolje iz svakoga jezika i kao adamski jezik ima isti oblik kao i stvoreni svijet, tako da svaka imenica u sebi izražava postojanje same stvari koju imenuje.” Rabin Solomon se nasmiješi popustljivo: “Mnogi narodi vjeruju da je Adamov jezik njihov, zaboravljajući kako Adam nije mogao govoriti nego jezikom Tore, a ne jezikom onih knjiga koje pričaju o lažnim i lažljivim bogovima. Sedamdeset i dva jezika nastala nakon zbrke zanemaruju osnovna slova: na primjer, neznabošci ne poznaju slovo Het, a Arapi zanemaruju slovo Peh, pa zato ti jezici nalikuju roktanju svinja, kreketanju žaba ili pjevu ždralova, zato što su svojstveni narodima koji su napustili ispravno življenje. Ipak je izvorna Tora u trenutku stvaranja bila pred Previšnjim, koji blagoslovljen neka bude uvijek Sveti, napisana kao crni oganj na bijelome ognju, redom koji nije red napisane Tore onako kako je danas čitamo i koja se takvom pokazala tek nakon Adamova grijeha. Zbog toga svake noći provodim sate i sate sričući, vrlo sabrano, slova napisane Tore, ~ 71 ~
Knjigoteka
kako bih ih pomiješao i učinio da se okreću kao kotač mlina, da bi se iz njih ponovno pojavio izvorni red vječne Tore, koja je postojala prije stvaranja i izručena je anđelima Previšnjega, koji neka bude blagoslovljen uvijek Sveti. Kad bih znao da postoji daleko kraljevstvo gdje se sačuvao izvorni red i jezik kojim je Adam govorio sa svojim stvoriteljem, prije nego što je počinio svoj grijeh, rado bih svoj život posvetio njegovu traženju.” Dok je izgovarao te riječi, Solomonovo se lice obasjalo takvom svjetlošću da se naši prijatelji upitaše ne bi li vrijedilo truda uključiti ga u njihove buduće tajne sastanke. Poeta je bio taj koji je našao presudan razlog: to što taj Židov hoće u kraljevstvu Patera Ivana pronaći svoj jezik i svojih deset plemena, nije ih trebalo uznemiravati; Pater Ivan morao je biti toliko moćan da upravlja čak i nestalim plemenima Židova, a ne vidi se zašto ne bi mogao govoriti i Adamovim jezikom. Glavno je pitanje bilo prije svega sagraditi ono kraljevstvo, a u tom je cilju Židov mogao biti jednako koristan kao i kršćanin. Uza sve to, još nije bilo odlučeno kakva treba biti Paterova palača. Rasprava je riješena nekoliko noći kasnije, među njima petoricom, u Baudolinovoj sobi. Nadahnut duhom toga mjesta, Abdul odluči novim prijateljima otkriti tajnu zelenoga meda, govoreći kako bi im mogao pomoći ne da promišljaju, nego da izravno vide Pater ovu palaču. Rabin Solomon odmah reče kako zna puno tajanstvenije načine za postizanje vizija i da mu je dovoljno noću mrmljati raznolike kombinacije slova tajnoga Gospodinova imena, tako da se okreću na jeziku kao kotač, ne dajući im nikada počinka i tada iz toga nastaje vrtlog misli i slika, sve dok ne zapadne u blaženu iscrpljenost. Poeta se na početku doimao nepovjerljivim, zatim ga je odlučio kušati, ali htijući ublažiti moć meda moćju vina, na kraju je izgubio svaku suzdržljivost i bulaznio je bolje od drugih. Tako je predložio, postigavši pravo stanje opijenosti i pomažući si malobrojnim neodlučnim potezima kojima je skicirao po stolu umačući prst u vrč, da bi palača trebala izgledati poput one koju je apostol Toma dao sagraditi za Gondofora, kralja Indijaca: stropovi i grede iz drva s Cipra, krov iz ebanovine, jednu kupolu nadvisuju dvije zlatne jabuke, a na svakoj od njih blistaju dva granata, tako da zlato danju blješti na svjetlosti sunca, a dragi kamen noću na svjetlosti mjeseca. Zatim se prestao pouzdavati u pamćenje i u Tomin autoritet i vidio je vrata iz sardoniksa pomiješanog s rogovima zmije otrovnice, koji sprečavaju onoga tko tamo prolazi da unutra ubaci otrov, prozore iz kristala, zlatne stolove na stupovima iz slonovače, uljanice napajane melemom i Paterov krevet iz safira, kako bi zaštitio neporočnost, jer - završavao je Poeta - taj će Ivan biti kralj dokle hoćete, ali je i svećenik, pa stoga ništa od žena. “Izgleda mi lijepo,” reče Baudolino, “ali za jednoga kralja koji upravlja tako prostranim područjem stavio bih, u poneku dvoranu, one automate za koje se govori da ih ima u Rimu, a koji obavještavaju kad se neka od pokrajina pobunila.” “Ne vjerujem da u Paterovu kraljevstvu,” primijeti Abdul, “može biti pobuna, jer tamo vladaju mir i sklad.” Ali mu ideja o automatima nije bila mrska, jer svi znaju da veliki car, pa bio on Maur ili kršćanin, mora imati automate na dvoru. Stoga ih vidje i čudesnom hipotipozom učini ih vidljivima i prijateljima: ”Palača se nalazi na planini, a ta je planina načinjena iz oniksa, s tako glatkim vrhom da sjaji kao mjesec. Hram je okrugao, ima zlatnu kupolu, a od zlata su i zidovi obloženi dragim kamenjem, tako sjajnocrvenim od svjetla da zimi proizvode toplinu, a ljeti svježinu. Strop je obložen safirima koji predstavljaju nebo i tamnocrvenim granatima koji predstavljaju zvijezde. Zlatno sunce i srebrni mjesec, evo automata, prelaze nebeski svod, mehaničke ptice pjevaju svaki dan, ~ 72 ~
Knjigoteka
dok ih svojim trubljama prate četiri pozlaćena brončana anđela u kutevima. Palača se uzdiže na sakrivenome zdencu, a konjske zaprege pokreću kotač, okrećući ga ovisno o promjeni godišnjih doba, tako da on postaje slikom kozmosa. Ispod poda od kristala plivaju ribe i nevjerojatna morska stvorenja. Ali ja sam čuo govoriti i o zrcalima iz kojih se može vidjeti sve ono što se događa. To bi bilo vrlo korisno za Patera, kako bi nadzirao krajnje granice svoga kraljevstva...” Poeta, sad već sklon arhitekturi, počne crtati zrcalo, objašnjavajući: “Bit će postavljeno vrlo visoko, tako da se do njega penje uz stotinu i dvadeset i pet stuba iz grimiznog kamena. “I iz alabastera,” predloži Borone, koji je do tada u tišini potajno razvijao učinak zelenoga meda. “Pa stavimo i alabaster. A najgornje će stube biti iz ambre i pantera.” “Za oca Isusova, a što je to pantera?” upita Baudolino. “Ne budi glup, o tome govori Plinije, to je višebojni kamen. Zapravo se zrcalo oslanja na samo jedan četverokutni pilastar. Ili, ne, taj pilastar podupire osnovu na koju se oslanjaju dva pilastra, a ovi podupiru osnovu na koju se oslanjaju četiri pilastra i tako se povećava broj pilastara sve dok ih u srednjoj osnovi ne bude šezdeset i četiri. Ovi podupiru osnovu sa trideset i dva pilastra, koji podupiru osnovu sa šesnaest pilastara i tako se dalje smanjujući, sve dok se ne dođe do samo jednoga pilastra na kojega se oslanja zrcalo.” “Slušaj, “ reče Rabin Solomon, “s tim pilastrima zrcalo će pasti čim se netko nasloni na osnovu.” “Ti samo šuti, jer si himben kao Judina duša. Tebi odgovara što je vaš Ezekijel vidio hram za koji se ne zna kakav je; da dođe kršćanski zidar reći ti kako to ne može stajati, odgovorit ćeš mu da je Ezekijel čuo glasove i nije se obazirao na likove, a ja onda moram raditi samo zrcala koja stoje? A ja tamo stavljam i dvanaest tisuća vojnika da paze na zrcalo, svi oko osnovnog stupa i oni će se pobrinuti da ostane uspravno. U redu?” “U redu, u redu, zrcalo je tvoje,” govorio je pomirljivo Rabin Solomon. Abdul je pratio te razgovore smješkajući se, očiju izgubljenih u praznini i Baudolino je shvatio kako bi u tome zrcalu htio ugledati barem sjenu svoje daleke princeze.
~ 73 ~
Knjigoteka
***
“Sljedećih smo se dana morali požuriti jer je Poeta trebao otputovati, a nije htio izgubiti ostatak priče,” reče Baudolino Niketasu. “Već smo bili na dobrome putu.” “Na dobrome putu? Ali taj je Pater bio, po mome mišljenju, manje vjerojatan od Mudraca odjevenih kao kardinali i od Karla Velikoga među anđeoskim kohortama...” “Pater bi postao vjerojatnim da se javio, osobno, pismom Fridriku.”
~ 74 ~
Knjigoteka
12. Baudolino piše pismo Patera Ivana Odluka da napiše pismo Patera Ivana bila je nadahnuta pričom koju je Rabin Solomon bio slušao od Arapa iz Španjolske. Sindbad pomorac, koji živješe u vrijeme kalifa Haruna al-Rašida, jednoga je dana doživio brodolom na nekom otoku koji se nalazi ispod linije ravnodnevnice, tako da su tamo i noć i dan trajali točno dvanaest sati. Sindbad je pričao kako je na otoku vidio mnogo Indijaca, pa je stoga otok bio blizu Indije. Indijci ga odvedoše pred princa od Sarandibe. Taj se princ kretao samo na prijestolju podignutom na slona, visokom osam lakata, a sa strana su u dvostrukoj povorci stupali njegovi vazali i njegovi ministri. Prethodio mu je glasnik sa zlatnim kopljem, a iza njega drugi sa zlatnom palicom koja je na vrhu imala smaragd. Kada je silazio s prijestolja kako bi nastavio na konju, slijedilo ga je tisuću konjanika odjevenih u svilu i brokat, a drugi glasnik išao pred njim vičući da upravo dolazi kralj koji posjeduje krunu kakvu Salomon nikada nije imao. Princ je saslušao Sindbada, pitajući ga za mnoge novosti o kraljevstvu iz kojega je dolazio. Na kraju ga je zamolio da Harunu al-Rašidu odnese pismo, napisano prekomorskim crnilom na pergamentu od janjeće kože, koje je govorilo: “Šaljem ti pozdrav mira, ja princ od Sarandibe, pred kojim stoji tisuću slonova i u čijoj su palači zupčasta kruništa napravljena od dragoga kamenja. Cijenimo te kao brata i molimo te da nam pošalješ odgovor. I molimo te da prihvatiš ovaj skromni dar.” Taj je skromni dar bio golemi pehar iz rubina, s udubljenim dijelom ukrašenim biserima. Ovaj dar i to pismo učinili su ime velikoga Haruna al-Rašida još cjenjenijim u saracenskom svijetu. “Taj je tvoj pomorac sigurno bio u kraljevstvu Patera Ivana,” reče Baudolino. “Samo što ga na arapskom drugačije zovu. Ali je lagao govoreći kako je Pater pisma i darove poslao kalifu, jer Ivan je kršćanin, premda nestorijanac, pa da je imao pismo za poslati poslao bi ga caru Fridriku.” “Pa napišimo ga onda, to pismo,” reče Poeta. Polazeći u lov na svaku vijest koja bi potkrijepila njihovu gradnju Paterova kraljevstva, naši su prijatelji susreli Kyota. Bio je to mladić rodom iz Champagne, upravo pristigao s puta u Bretagnu, duše još usplamtjele od priča o vitezovima lutalicama, čarobnjacima, vilama i urocima, koje su stanovnici tih područja prepričavali bdijući noću oko vatre. Kada mu je Baudolino spomenuo divote iz palače Patera Ivana, on uzvikne: “Pa ja sam u Bretagni već čuo pričati o takvom dvorcu, ili gotovo takvom! To je onaj u kojemu se čuva Kalež!” “Što ti znaš o Kaležu?” upitao je Borone, postavši odmah sumnjičavim, kao da je Kyot pružio ruku za nečim njegovim. “A što ti o tome znaš?” uzvratio je Kyot, jednako sumnjičav. “Sve u svemu,” rekao je Baudolino, “vidim da vam je taj kalež obojici u srcu. Što je to? Koliko ja o tome znam, kalež bi trebao biti neka vrsta zdjele.” “Zdjela, zdjela,” nasmijao se popustljivo Borone. “Prije će biti pehar.” Zatim, kao da se odlučuje otkriti svoju tajnu: “Čudim se kako već niste čuli priču o tome. To je najvrjednija relikvija cijeloga kršćanstva, pehar u kojemu je Isus posvetio vino na Posljednjoj Večeri i kojim je zatim Josip iz Arimateje hvatao krv koja je kapala s prednje strane raspela. Netko kaže da je ime toga pehara Sveti Gral, drugi kažu Sangreal, kraljevska krv, jer onaj ~ 75 ~
Knjigoteka
koji ga posjeduje postaje dijelom plemena odabranih vitezova, iz plemena Davidova i Našega Gospodina.” “Kalež ili Graal?” upita Poeta, odmah pozoran čim je čuo govoriti o nečemu što je moglo dati kakvu moć. “Ne zna se,” reče Kyot. “Neki kažu i Grasal, a drugi Graalz. I nije rečeno da je pehar. Onaj tko ga je vidio ne sjeća se njegova oblika, zna samo da je predmet obdaren izvanrednim moćima.” “Tko ga je vidio?” upita Poeta. “Zasigurno vitezovi koji su ga čuvali u Brocelandiji. Ali i o njima se izgubio svaki trag, a ja sam upoznavao ljude koji o tome samo pričaju.” “Bolje bi bilo da se o tome manje priča i da se uznastoji više saznati,” reče Borone. “Ovaj je mladić otišao u Bretagnu, o tome je tek čuo pričati, a već me gleda kao da mu hoću ukrasti ono što nema. Svima se tako događa. O Kaležu se čuje govoriti, a svatko misli da će biti jedini koji će ga pronaći. A ja sam u Bretagni i na otocima preko mora proveo pet godina, bez pričanja, samo da nađem...” “I jesi li ga pronašao?” upita Kyot. “Nije toliko problem pronaći Kalež nego vitezove koji znaju gdje je. Lutao sam, pitao i nikada ih nisam sreo. Možda nisam bio odabran. I evo me ovdje, prekopavam pergamente, nadajući se kako ću nanjušiti neki trag koji mi je promakao dok sam se potucao po onim šumama...” “Pa zašto uopće pričamo o Kaležu,” reče Baudolino, “ako je u Bretagni, ili na onim otocima, tada nas ne zanima jer nema nikakve veze s Paterom Ivanom.” Ne, rekao je Kyot, jer nikada nije bilo jasno gdje je dvorac i predmet koji on čuva, ali je među mnogim pričama koje je čuo bila i ona prema kojoj ga je jedan od tih vitezova, Feirefiz, bio pronašao i zatim ga poklonio svome sinu, svećeniku koji će postati kraljem Indije.” “Bezumnosti,” rekao je Borone, “zar sam ja godinama tražio na pogrešnome mjestu? Ali, tko ti je ispričao priču o tom Feirefizu?” “Svaka priča može biti dobra,” rekao je Poeta, “a slijediš li onu Kyotovu možda ćeš naići na trag svoga Kaleža. Ali za sada nam nije toliko važno pronaći ga, koliko utvrditi vrijedi li truda povezati ga s Paterom Ivanom. Dragi moj Borone, mi ne tražimo stvar, nego nekoga tko o njoj govori.” Zatim, obrativši se Baudolinu: “Razmišljaš li o tome? Pater Ivan posjeduje Kalež, otuda dolazi njegova najviša čast i tu čast bi mogao prenijeti na Fridrika, darujući mu ga!” “A to bi mogao biti onaj isti pehar s rubinima koji je princ od Sarandibe poslao Harunu al-Rashidu,” prišapnu Solomon, koji je od uzbuđenja pištao s krezube strane. “Saraceni poštuju Isusa kao velikoga proroka, mogli su otkriti pehar, a zatim ga je Harun mogao pokloniti Pateru...” “Veličanstveno,” reče Poeta. “Pehar kao proročanstvo ponovnoga osvajanja onoga što su Mauri nepravedno posjedovali. Bez sumnje Jeruzalema!” Odlučiše pokušati. Abdul noću uspije iz scriptoriuma opatije Svetoga Viktora oteti jako cijenjeni pergament, nikada strugan. Nedostajao mu je samo pečat kako bi izgledao kao pismo jednoga kralja. U toj sobi koja je bila za dvojicu, a sada je oko klimava stola ugošćivala šestero ljudi, Baudolino je, zatvorenih očiju, nadahnuto diktirao. Abdul je pisao, jer je njegov krasopis, koji je bio naučio u prekomorskim kršćanskim kraljevstvima, mogao podsjetiti na način kojim, latinskim slovima, piše jedan istočnjak. Prije nego što je započeo bio je predložio, kako bi svi bili domišljati i oštroumni u pravi čas, da potroše zeleni med preostao u lončiću, ali Baudolino je uzvratio da te večeri moraju biti bistri. ~ 76 ~
Knjigoteka
Odmah su se zapitali ne bi li Pater trebao pisati na svome adamskome jeziku, ili barem na grčkom, ali je zaključeno kako kralj poput Ivana vjerojatno u svojoj službi ima tajnike koji znaju sve jezike i iz poštovanja prema Fridriku morao je pisati latinski. I zato što je, dodao je Baudolino, pismo moralo zapanjiti i uvjeriti papu i druge kršćanske prinčeve, pa je dakle moralo biti razumljivo prije svega njima. Započeše. Presbyter Johannes, po vrlini i moći Boga i Našega Gospodina Isusa Krista gospodara onih koji gospodare, Fridriku, svetome i rimskome caru, želi zdravlje i vječno uživanje božanskih blagoslova... Bilo je objavljeno našemu veličanstvu kako si mnogo držao do naše odličnosti i kako ti je pristigla vijest o našoj veličini. Saznali smo od naših izaslanika da si nam htio poslati nešto privlačno i zabavno, na veselje naše milosti. Rado prihvaćamo dar, i preko našega poslanika ti šaljemo znak s naše strane, željni saznati slijediš li s nama pravu vjeru i vjeruješ li u svemu i za sve Gospodinu Našemu Isusu Kristu. Zbog širokogrudnosti naše velike darežljivosti, treba li ti štogod što ti može pribaviti zadovoljstvo, daj nam to na znanje, pa bilo to spomenom našemu glasniku ili dokazom tvoje naklonosti. Primi zauzvrat...
“Stani na tren,” reče Abdul, “ovo bi mogao biti trenutak u kojemu Pater šalje Fridriku Kalež!” “Da,” reče Baudolino, “ali ova dvojica smušenjaka, Borone i Kyot, još nisu uspjeli reći o čemu je riječ!” “Čuli su mnoge priče, vidjeli su mnogo toga, možda se ne sjećaju svega. Eto zašto sam predlagao med: treba im razbistriti misli.” Možda jest tako, Baudolino koji je diktirao i Abdul koji je pisao mogli su se ograničiti na vino, ali svjedoke, ili izvore otkrića, trebalo je potaknuti zelenim medom. Eto zašto su nakon nekoliko trenutaka Borone, Kyot (zaprepašten sasvim novim osjetima koje je ćutio) i Poeta, koji je već bio isprobao okus meda, sjedili na podu slaboumna osmjeha izrezbarenoga na licu i bulaznili kao i mnogi Aloadinovi taoci. “O da,” upravo je govorio Kyot. “tu je veliki salon i luči koje osvjetljavaju dvoranu takvim sjajem da se sličan nikada ne bi mogao ni zamisliti. Pojavljuje se paž koji uzima koplje takve bjeline da blista na vatri ognjišta. S vrška koplja izlazi kaplja krvi i pada na paževu ruku... Zatim dolaze druga dva paža s velikim zlatnim graviranim svijećnjacima, a na svakome od njih treperi barem deset svijeća. Paževi su prekrasni... Evo, sada ulazi djevojka koja drži Kalež, i dvoranom se razlijeva veličanstvena svjetlost... Svijeće blijede poput mjeseca i zvijezda kada se diže sunce. Kalež je načinjen od najčišćega zlata, optočen izvanrednim dragim kamenjem, najraskošnijim koje postoji na moru i na zemlji... A sada ulazi druga djevojka koja donosi srebrni tanjur...” “A kakav je taj prokleti Kalež?” vikao je Poeta. “Ne znam, vidim samo svjetlost...” “Ti vidiš samo svjetlost,” reče tada Borone, “a ja vidim više. Tu su luči koje osvjetljavaju dvoranu, da, ali sada se čuje tutnjava, strašno podrhtavanje, kao da se palača ruši. Pada veliki mrak... Ne, sada jedna zraka osvjetljava palaču sedam puta jače nego prije. Oh, upravo ulazi sveti Kalež pokriven bijelim baršunom, a pri njegovu ulasku cijela je palača preplavljena mirisima svih začina svijeta. Dok Kalež prolazi oko stola, vitezovi vide kako se njihovi tanjuri pune svim jelima koja mogu poželjeti...” “Ali kakav je taj vražji Kalež?” prekidao je Poeta. “Ne psuj, to je pehar.” “Kako znaš ako je ispod baršunaste tkanine?” ~ 77 ~
Knjigoteka
“To znam zato što znam,” ustrajao je Borone. “Rekli su mi to.” “Neka stoljećima budeš proklet i neka te kinji tisuću zloduha! Čini se kao da imaš viziju, a onda pričaš ono što su ti rekli i ništa ne vidiš? Ti si gori od onog glupaka Ezekijela koji nije znao što vidi, jer ti Židovi ne gledaju minijature nego slušaju samo glasove!” “Molim te, bogohulniče,” upleo se Solomon, “ne zbog mene, ali Biblija je i za vas sveta knjiga, mrski neznabošci!” “Smirite se, smirite se,” rekao je Baudolino. “Čuješ li ti ovo, Borone. Pretpostavimo da je Kalež pehar u kojemu je Naš Gospodin posvetio vino. Kako je Josip iz Arimateje u njemu mogao sakupiti krv s raspela, ako je Isusa skinuo s križa kada je naš Spasitelj već bio mrtav, a kao što znaš, s mrtvih ne kaplje krv?” “Čak i mrtav, Isus je mogao činiti čuda.” “Nije bio pehar,” prekinuo je Kyot, “jer ono što mi je rekla Feirefizova priča otkrilo mi je da je to bio kamen koji je pao s neba, lapis ex coelis, a ako je bio pehar, to je zato što je bio ugraviran u taj nebeski kamen.” “A zašto to onda ne bi bio vrh koplja koji je probo sveti grudni koš?” pitao je Poeta. “Nisi li ranije rekao da si vidio kako u salon ulazi paž koji donosi koplje koje krvari? Evo, a ja vidim ne jednoga, nego tri paža s kopljem s kojega se slijevaju potočići krvi... A zatim čovjeka odjevena poput biskupa s križem u ruci, donose ga na stolici četiri anđela koji ga spuštaju ispred srebrnoga stola na kojemu je sada koplje... Zatim dvije djevojke nose poslužavnik na kojemu je odsječena glava muškarca umočena u krv. Zatim biskup nad kopljem obavlja službu Božju, podiže hostiju, a na hostiji se pojavljuje lik djeteta! Koplje je izvanredan predmet i obilježje je moći, jer je obilježje snage!” “Ne, koplje ispušta krv, a kapi padaju u pehar, kao dokaz čuda o kojemu sam govorio,” rekao je Borone. “Tako je jednostavno...” I počeo se smješkati. “Ostavimo se toga,” reče Baudolino neutješno. “Ostavimo sad Kalež i hajdemo dalje.” “Prijatelji moji,” rekao je tada Rabin Solomon, s ravnodušnošću onoga tko, budući da je Židov, nije bio osobito uzbuđen tom svetom relikvijom, “dobiti od Patera na dar takav predmet čini mi se pretjeranim. A osim toga, onaj tko pročita pismo mogao bi zatražiti od Fridrika da pokaže to čudo. Ipak ne možemo isključiti da priče koje su čuli Kyot i Borone ne kruže već na mnogo strana i bio bi dovoljan samo nagovještaj, pa tko želi shvatiti shvatit će. Nemojte pisati Kalež, nemojte pisati pehar, upotrijebite neki neodređeniji izraz. Tora najuzvišenije stvari nikada ne iznosi u doslovnom smislu, nego u tajnovitom, tako da pobožan čitatelj mora malo pomalo odgonetavati ono što je Previšnji, neka Sveti blagoslovljen bude uvijek, htio da bude shvaćeno na kraju vremena.” Baudolino predloži: “Kažimo dakle kako mu šalje škrinju, kovčežić, sanduk, recimo accipe istam veram arcam, primi ovu istinitu škrinju...” “Nije loše,” reče Rabin Solomon. “Sakriva i otkriva u isto vrijeme. I otvara put vrtlogu tumačenja.” Nastaviše pisati. Budeš li htio doći u naša područja, učinit ćemo te najvećim i najdostojnijim našega dvora i moći ćeš uživati u našim bogatstvima. Njima ćeš, jer njima obilujemo, potom biti obasut budeš li se htio vratiti u svoje carstvo. Sjeti se četiriju posljednjih stvari, i nikada nećeš počiniti grijeh. Nakon ove pobožne preporuke, Pater je prešao na opisivanje svoje moći. ~ 78 ~
Knjigoteka
“Ali bez skromnosti,” preporučivao je Abdul, “Pater je toliko visoko da si može dopustiti junačko djelo oholosti.” Da, svakako. Baudolino je diktirao bez otezanja. Taj je dominus dominantium moćju nadmašivao sve kraljeve na zemlji i njegova su bogatstva bila beskrajna, sedamdeset i dva kralja su mu plaćala danak, sedamdeset i dvije pokrajine su mu se pokoravale, iako sve nisu bile kršćanske - i evo zadovoljenoga Rabina Solomona, jer su mu u kraljevstvo stavili i nestala plemena Izraela. Njegova se vrhovna vlast protezala na tri Indije, njegova su područja dosezala do najudaljenijih pustinja, sve do kule Babilonske. Svakoga su mjeseca za Pater ovim stolom posluživala sedmorica Mudraca, sedamdeset i dvojica vojvoda i tri stotine šezdeset i petorica grofova, a svakoga je dana za tim stolom sjedilo dvanaest nadbiskupa, deset biskupa, patrijarh iz Svetoga Tome, metropolit iz Samarkanda i prota iz Suše.” “Nije li to previše?” upitao je Solomon. “Nije, nije,” reče Poeta, “treba napraviti tako da i papa i basileus Bizanta puknu od jada. I dodaj da se Pater zavjetovao posjetiti Sveti Grob s velikom vojskom, kako bi potukao neprijatelje Krista. To ide u potvrdu onoga što je o tome bio govorio Oto, a i da se papi zatvore usta, bude li slučajno prigovorio kako ovaj ipak nije uspio prijeći Ganges. Ivan će to ponovo pokušati i zbog toga vrijedi truda otići ga potražiti i s njim sklopiti savez.” “Sada mi dajte ideje za naseljavanje kraljevstva,” reče Baudolino. “Tamo moraju živjeti slonovi, jednogrbe deve, dvogrbe deve, vodeni konji, pantere, divlji magarci, bijeli i crveni lavovi, bezglasni cvrčci, grifoni, tigrovi, lamije, hijene, sve ono što se u nas nikada ne vidi i čiji su ostatci dragocjeni za onoga tko tamo dolje odluči poći u lov. Zatim nikada viđeni ljudi, ali oni o kojima govore knjige o prirodi stvari i o cijelome svijetu...” “Strijelci, ljudi s rogovima, faunovi, satiri, pigmejci, psoglavci, divovi visoki četrdeset lakata, jednooki ljudi,” predlagao je Kyot. “Dobro, dobro, piši Abdule, piši,” govorio je Baudolino. Uostalom, i nije trebalo ništa drugo nego nastaviti ono o čemu se razmišljalo i govorilo prethodnih godina, uz nešto ukrašavanja. Iz Paterove je zemlje kapao med i bila je puna mlijeka - Rabin Solomon je bio ushićen otkrivajući odjeke Egzodusa, Levitske knjige i Deuteronomiuma - i nije ugošćivala ni zmije ni škorpione, tu je tekla rijeka Ydonus, koja teče ravno iz Raja zemaljskog, a u njemu su se nalazili... Kamenje i pijesak, predlagao je Kyot. Ne, odgovorio je Rabin Solomon, to je Sambatyon. Pa zar ne bismo trebali staviti Sambatyon? Da, ali kasnije, Ydonus teče iz Raja zemaljskog i stoga sadrži... Smaragde, topaze, tamnocrveni granat, safire, krizolite, onikse, berile, ametiste, pridonosio je Kyot, koji je netom stigao i nije shvaćao zašto njegovi prijatelji odaju znakove gađenja (dadete li mi još jedan topaz, progutat ću ga i zatim ga posrati kroz prozor, vikao je Baudolino), jer sad, uza sve sretne otoke i rajeve koje bijahu posjetili tijekom svog istraživanja, više nisu mogli podnijeti drago kamenje. Abdul tada predloži, budući da je kraljevstvo na Istoku, da nabroje rijetke začine i on se opredijeli za papar. Za kojega Borone reče kako raste na stablima opustošenima zmijama, pa kad je papar zreo stabla se zapale, zmije razbježe i uvuku u svoja legla, priđe se stablima, strese ih se, papar popada s grančica i zatim se kuha na način koji nitko ne zna. “Može li se sada staviti Sambatyon?” upita Solomon. “Pa stavimo ga,” reče Poeta, “tako postaje jasno da je deset nestalih plemena s one strane rijeke, dapače, izričito ih spomenimo, pa ako Fridrik pronađe ta nestala plemena bit će to trofej više za njegovu slavu.” Abdul primijeti kako im Sambatyon treba, jer je to nesavladiva prepreka koja osujećuje volju i oštri želju, ili ljubomoru. Netko je predložio da se spomene i podzemni ~ 79 ~
Knjigoteka
potok pun dragoga kamenja, a Baudolino je rekao da Abdul to može i napisati, ali se on u to ne želi miješati iz straha da će čuti kako se spominje još koji topaz. Pošto su isprepleli Plinija i Izidora, odlučili su umjesto toga u tu zemlju staviti i daždevnjake, zmije s četiri šape koje žive samo u plamenovima. “Dovoljno je da bude istina i mi to stavljamo,” rekao je Baudolino, “važno je ne pripovijedati bajke.”
Pismo je još malo ustrajavalo na kreposti koja vlada u tim područjima, gdje svaki hodočasnik biva dočekan s milošću, nema ni jednog siromaha, tamo nema lopova, razbojnika, lakomaca, laskavaca. Pater je odmah zatim ustvrdio da smatra kako na svijetu ne postoji tako bogat vladar s toliko podanika. Kako bi dokazao to bogatstvo, koje je uostalom i Sindbad bio vidio u Sarandibi, evo veličanstvena prizora u kojemu se opisuje Pater dok silazi u rat protiv svojih neprijatelja, a prethodi mu trinaest križeva iskićenih draguljima, svaki na po jednim kolima, za kojima slijedi deset tisuća konjanika i sto tisuća pješaka. Kada bi suprotno tome, Pater jahao u vrijeme mira, prethodili bi mu drveni križ, u spomen na muku Gospodinovu i zlatna posuda puna zemlje, kako bi podsjetio sve i sebe samoga da prah jesmo i u prah ćemo se pretvoriti. Ali kako nitko ne bi zaboravio da je onaj koji prolazi ipak kralj Mudraca, evo i srebrne posude pune zlata. “Staviš li u nju topaze razbit ću ti ovaj vrč o glavu,” upozorio je Baudolino. I Abdul ih, barem tada, nije stavio. “Ipak još napiši kako tamo dolje nema preljubnika i da nitko ne smije lagati, a tko laže umre toga trena, to jest kao da je umro, jer bude izgnan i za njega se više nitko ne brine.” “Ali već sam napisao da nema poroka, da nema lopova...” “Nije važno, budi uporan, kraljevstvo Patera Ivana mora biti mjesto gdje kršćani uspijevaju poštovati božanske zapovijedi, dok papa sa svojom djecom nije uspio postići ništa slično, štoviše laže i on, i još više nego drugi. A osim toga, iz ustrajavanja na činjenici da tamo nitko ne laže, očigledno proizlazi kako je sve ono što Ivan kaže istina.” Ivan je nastavljao, govoreći da svake godine ide s velikom vojskom u posjet grobu proroka Danijela u pustoj Babiloniji, kako se u njegovoj zemlji love ribe iz čije se krvi vadi purpur i da svoju vrhovnu vlast obnaša nad Amazonkama i nad Bramanima. Boroneu se to s Bramanima učinilo korisnim, jer je Aleksandar Veliki bio vidio Bramane kad je dotakao najdalji Istok koji se može zamisliti. Stoga je njihovo prisustvo dokazivalo kako je Paterovo kraljevstvo uključivalo i samo Aleksandrovo carstvo. Sada je samo trebalo opisati njegovu palaču i njegovo čarobno zrcalo, a o tome je već sve bio rekao Poeta nekoliko večeri ranije. Samo je podsjetio na to Abdula, šapćući mu na uho, kako Baudolino opet ne bi slušao razgovor o topazima i berilijima, ali jasno je da su za taj slučaj bili potrebni. “Vjerujem da će se onaj tko pročita,” reče Rabin Solomon, “zapitati zašto se jedan tako moćan kralj daje nazivati samo paterom.” “Točno, to nam dozvoljava doći do zaključka,” reče Baudolino. “Piši, Abdule...”
Zašto nam, o Fridriče najdraži, naša uzvišenost ne dopušta ime dostojnije od onog Presbytera, pitanje je koje odaje počast tvojoj razboritosti. Sigurno na našem dvoru imamo ministerijalce odlikovane puno dostojnijim funkcijama i imenima, osobito kada je riječ o crkvenoj hijerarhiji... Naš je poslužitelj primas i kralj, kralj i nadbiskup naš peharnik, biskup i kralj naš komornik, kralj i arhimandrit naš upravitelj dvora, kralj i opat čelnik naših kuhara. Tako je dakle naša visost, ne mogavši podnijeti da bude određena tim istim imenima, ili da bude odlikovana istim redovima kojima obiluje naš dvor, zbog skromnosti odredila da bude nazivana manje važnim imenom i nižom čašću. Za sada ti je dovoljno ~ 80 ~
Knjigoteka
znati kako se naše područje proteže četiri mjeseca hoda na jednu stranu, dok nitko ne zna dokle stiže na drugoj strani. Kada bi ti mogao izbrojiti zvijezde na nebu i pijesak u moru, tada bi mogao izmjeriti naše posjede i našu moć. Bila je gotovo zora kada su naši prijatelji završili pismo. Oni koji su uzeli med još su bili u stanju smijućeg čuđenja, tko je popio samo vino bio je pripit, a Poeta koji je ponovno bio uzeo oboje, s naporom je stajao na nogama. Hodali su pjevajući uličicama i trgovima dotičući s poštovanjem onaj pergament, sad već uvjereni kako je netom pristigao iz kraljevstva Patera Ivana.
“Jeste li ga odmah poslali Rainaldu?” upita Niketas. “Ne. Nakon Poetinog odlaska, mjesecima i mjesecima smo ga prečitavali i dotjerivali, više puta ga stružući i ponovno pišući. Katkada bi netko predložio mali dodatak.” “Ali Rainaldo je očekivao pismo, pretpostavljam...” “Stvar je u tome što je Fridrik u međuvremenu Rainalda oslobodio dužnosti kancelara carstva, kako bi je dao Cristianu iz Bucha. Naravno Rainaldo je, kao nadbiskup Kölna, bio i nadkancelar Italije i ostao je vrlo moćan, pa je istina kako je ipak on bio taj koji je organizirao posvećenje Karla Velikoga, ali ta je zamjena, barem u mojim očima, značila da je Fridrik počeo osjećati kako je Rainaldo previše prodoran. Pa dakle, kako caru pokazati pismo koje je zapravo htio Rainaldo? Zaboravio sam reći da je u toj istoj godini posvećenja Beatrice dobila drugo dijete, pa je car dakle razmišljao o drugim stvarima, a stizali su mi i glasovi kako je prvi sin neprestano bolestan. Tako u tim događajima prođe više od godinu dana.” “Rainaldo nije ustrajao?” “Ispočetka su mu na pameti bile druge stvari. Zatim je umro. Dok je Fridrik bio u Rimu kako bi potjerao Aleksandra III. i postavio na prijestolje svoga antipapu, izbila je kuga, a kuga zahvaća i bogate i siromašne. Umro je i Rainaldo. To me je potreslo, iako ga nikada nisam uistinu volio. Bio je obijestan i zloban, ali je bio odvažan čovjek i borio se za svoga gospodara sve do samoga kraja. Mir duši njegovoj. Ali sada, bez njega, je li pismo još imalo smisla? Bio je jedini dovoljno lukav da iz njega umije izvući korist, tako da ga pusti u optjecaj po kancelarijama cijeloga kršćanskog svijeta.” Baudolino zastane: “A tu je bilo i ono s mojim gradom.” “Ali kojim, kad si rođen u baruštini?” “Istina je, prebrzo napredujem. Grad još moramo sagraditi.” “Konačno, ne govoriš mi o razorenome gradu!” “Da,” reče Baudolino, “bilo je to prvi i jedini put u mom životu da vidim kako grad nastaje, a ne umire.”
~ 81 ~
Knjigoteka
13.
Baudolino gleda nastajanje novog grada Bilo je već deset godina otkako je Baudolino boravio u Parizu, pročitao je sve što se moglo pročitati, od bizantske je prostitutke naučio grčki, napisao je pjesme i ljubavna pisma koji će biti pripisani drugome, vješto je izgradio kraljevstvo koje sada nitko nije poznavao bolje od njega i njegovih prijatelja, ali nije završio nauk. Tješio se misleći kako je bio već lijep podvig učiti u Parizu, ako se ima na umu da se rodio među kravama, zatim se prisjetio kako su lakše odlazili učiti oni bez prebijene pare nego sinovi gospode, koji su se morali naučiti boriti, a ne čitati i pisati... Riječju, nije se osjećao posve zadovoljnim. Jednog dana Baudolino shvati kako bi, mjesec manje, mjesec više, trebao imati dvadeset i šest godina; budući da je od kuće otišao s trinaest, bilo je točno trinaest godina kako ga tamo nije bilo. Osjeti nešto što možemo nazvati čežnjom za zavičajem, ali on koji je nikada nije iskusio, nije znao što je to. Stoga pomisli kako osjeća želju da ponovno vidi svoga poočima, pa odluči poći do njega u Basel, gdje se ovaj bio zaustavio na još jednom povratku iz Italije. Fridrika više nije vidio od rođenja prvoga djeteta. Dok je on pisao i prepisivao Paterovo pismo, car je mnogo toga učinio, krećući se poput jegulje sa sjevera na jug, jedući i spavajući na konju kao i njegovi preci barbari, a njegovom bi kraljevskom palačom postalo mjesto na kojemu se nalazio toga trena. Tih se godina vraćao u Italiju još dva puta. Drugi put, na povratku, pretrpio je tešku uvredu u Suši, gdje su se građani pobunili protiv njega, prisilivši ga da pobjegne potajno i prerušen, a Beatrice su uzeli kao taotkinju. Zatim su je Susani pustili ne učinivši joj nikakvo zlo, ali se on međutim ipak bio obrukao, pa se zakleo da će se osvetiti Suši. A kad bi se vratio preko Alpa baš se i nije odmarao, jer je njemačke prinčeve morao natjerati da smanje svoje zahtjeve. Kad je Baudolino konačno ugledao cara, zatekao ga je vrlo smrknuta lica. Shvatio je da je sjedne strane sve zabrinutiji za zdravlje starijega sina - i on se zvao Fridrik - a s druge strane zbog Lombardije. “To je sve točno,” rekao je, “ali to govorim samo tebi: moji gradonačelnici i moji izaslanici, moji poreznici i moji opunomoćenici ne samo da su zahtijevali ono što mi pripada, nego sedam puta toliko, za svako su ognjište svake godine naplatili tri solada u starim kovanicama i dvadeset i četiri stara denara za svaki mlin koji je plovio po plovnim vodama, ribarima su odnosili trećinu riba, a tko bi umro bez djece zaplijenili bi mu nasljedstvo. Znam, trebao sam slušati žalbe koje su mi pristizale, ali bilo je drugih stvari na koje sam morao misliti... Sada izgleda kako su se već otprije nekoliko mjeseci lombardijski gradovi organizirali u savez, anticarski savez, razumiješ? A što su najprije odlučili? Da ponovno sagrade zidine Milana!” Nije toliko važno što su talijanski gradovi bili samovoljni i nepouzdani, ali savez je bio gradnja neke druge res publica. Naravno, nije trebalo ni pomišljati kako bi taj savez ~ 82 ~
Knjigoteka
mogao potrajati, s obzirom na to da su u Italiji gradovi mrzili jedni druge, pa ipak je bila riječ o vulnus u časti carstva. Tko je pristao uz savez? Govorilo se kako su se u opatiji nedaleko Milana sastali predstavnici Cremone, Mantove, Bergama, zatim možda i Piacenze i Parme, ali to nije bilo sigurno. No, glasine tu nisu stale, pričalo se o Veneciji, Veroni, Padovi, Vicenzi. Trevisu, Ferrari i Bologni. “Bologna, shvaćaš li?!” vikao je Fridrik hodajući gore dolje ispred Baudolina. “Sjećaš se, zar ne? Zahvaljujući meni, njihovi prokleti učitelji mogu zarađivati novaca koliko hoće na tim svojim prokletim učenicima, a da ne odgovaraju ni meni ni papi, a sada se udružuju u taj savez? Može li se biti besramniji? Nedostaje nam još samo Pavia!” “Ili Lodi,” pridružio se Baudolino, tek da i on kaže neku glupost. “Lodi?! Lodi?!” urlao je Crvenobradi, crven i u licu, pa je izgledalo kako samo što ga nije udarila kap. “Ako se treba obazirati na vijesti koje primam, Lodi je već sudjelovao na njihovim susretima! Pustio sam krv iz ovih svojih vena da ih zaštitim, te glupake, koje bi bez mene Milanci do temelja porušili svake iduće sezone, a sada stvaraju savez sa svojim krvnicima i kuju urotu protiv svoga dobročinitelja!” “Ali, oče moj,” upitao je Baudolino, “što znače ti tvoji izrazi - “čini se” i “izgleda”? Zar ti više ne dolaze sigurne vijesti?” “Jeste li vi koji učite u Parizu izgubili osjećaj za to kako se odvijaju stvari na ovome svijetu? Ako postoji savez, postoji i zavjera, ako postoji zavjera tada su te oni koji su prije bili uz tebe iznevjerili i pričaju ti upravo suprotno od onoga što tamo rade, pa je tako car posljednji koji će saznati što rade, kao što se događa muževima koji imaju nevjernu ženu, za što zna već cijela ulica osim njih!” Nije mogao odabrati gori primjer, jer je upravo toga trena ulazila Beatrice, koja je saznala za dolazak dragoga Baudolina. Baudolino je kleknuo kako bi joj poljubio ruku, ne pogledavši je u lice. Beatrice je trenutak oklijevala. Možda joj se činilo da će, ne pokaže li znake povjerenja i ljubavi, odati svoju smetenost; stoga mu je drugu ruku majčinski položila na glavu, promrsivši mu malo kosu - zaboravljajući da žena s nešto malo više od trideset godina ne može više tako postupati s gotovim čovjekom, jedva malo mlađim od sebe. Fridriku se to učinilo normalnim, on otac, ona majka, iako oboje adoptivni. Baudolino je bio taj kojemu je bilo neugodno. Taj dvostruki dodir, njena blizina, tako da se mogao osjetiti miris haljine kao da je miris puti, zvuk njena glasa - i sreća što je u tom položaju ne može gledati u oči, jer bi odmah problijedio i pao rasprostrt po podu bez svijesti - ispunjavali su ga nepodnošljivom radošću, pomućenom osjećajem kako tim jednostavnim činom počasti još jednom izdaje vlastita oca. I ne bi više znao kako se od nje oprostiti, da car od njega nije zatražio uslugu, ili dao zapovijed, što je bilo isto. Kako bi jasnije vidio događaje u Italiji, ne pouzdavajući se ni u službene glasnike ni u glasnike službenike, odlučio je tamo poslati nekoliko ljudi od povjerenja koji poznaju kraj, ali koji ne bi odmah bili prepoznati kao carski vojnici, kako bi pronjušili ozračje i prikupili svjedočanstva nekrivotvorena izdajom. Baudolinu se sviđala pomisao osloboditi se zbunjenosti koju je osjećao na dvoru, ali odmah zatim iskusi drugi osjećaj: osjetio se neobično dirnutim pomišlju kako će ponovno vidjeti svoje krajevese konačno shvati da je zbog toga i krenuo na put. Nakon što se motao po raznim gradovima, jednoga je dana Baudolino, jezdi li jezdi, ili mazgari li mazgari, jer se pretvarao da je trgovac koji miroljubivo ide iz sela u selo, stigao na one uzvisine preko kojih je, nakon dobrog dijela ravnice, trebao ugledati Tanaro, kako bi kroz kamenjar i baruštinu došao do rodne Fraschete. ~ 83 ~
Knjigoteka
Iako se u ona vremena kad se odlazilo od kuće, odlazilo bez razmišljanja o tome da će se ikada više tamo vratiti, Baudolino u tom teškom trenutku u venama osjeti obamrlost, jer ga je odjednom bila obuzela strepnja da sazna jesu li njegovi stari još tamo. I ne samo to, nego su mu se iznenada u misli vratila lica drugih dječaka iz okolice, Masulua od Panizzevih, s kojim je odlazio postavljati zamke za divlje kuniće, Porcellija zvanog Ghino (ili je bio Ghino zvan Porcello?), s kojim bi se počeo nabacivati kamenjem čim bi se ugledali, Alerama Scaccabarozzija zvanog Glupan, ili Cuttica iz Quargnenta kad su zajedno pecali u Bormidi. “Gospode,” rekao je sebi, “valjda sada ne umirem, jer se čini da se samo u trenutku smrti tako dobro sjećamo stvari iz djetinjstva...” Bio je Badnjak, ali Baudolino to nije znao, jer je tijekom svoga putovanja izgubio pojam o danima. Drhtao je od hladnoće, na svojoj jednako toliko ukočenoj mazgi, ali je nebo bilo jasno, obasjano zalaskom i čisto kao kad se u zraku već osjeća miris snijega. On je prepoznavao ta mjesta kao da je tuda prošao dan ranije i sjećao se kako je po tim brežuljcima išao sa svojim ocem isporučiti tri mazge, vukući se s mukom po uzbrdicama koje su već i same mogle izmoriti čak i noge dječaka, a zamislimo si tek tjerati gore životinje koje to nisu htjele. Ali su zato uživali na povratku, gledajući ravnicu iz visine i besposličarili slobodni pri silasku. Baudolino se sjećao kako se, nedaleko riječnog toka, nizina kratkim dijelom zgurila u humak, a s vrha tog humka tada je vidio kako se iz mliječnog pokrivača izdižu zvonici nekih sela, uzduž rijeke Bergoglio, i Roboreto, pa zatim malo udaljeniji Gamondio, Marengo, i Palea, ili pak ono područje baruština, šljunka i šikara, na čijim se rubovima možda još nalazi bijedna kućica dobroga Gagliauda. Ali, kako je bio na mazgi, vidje drugačiju panoramu; kao da je uokolo, na brežuljcima i u drugim dolinama zrak bio bistar, a samo nizina ispred njega zamućena maglovitim parama, onim sivkastim gromadama koje ti katkada dolaze ususret na cesti, cijeloga te zaogrnu sve dok više ništa ne vidiš, a zatim te prekorače i odu kao što su i došle - pa Baudolino reče samome sebi: gledaj, svuda naokolo može biti čak i kolovoz, ali nad Fraschetom vladaju vječne magle, kao snijeg na vrhovima Pirinejskih Alpa - ali nije mu bilo nelagodno, jer tko je rođen u magli u njoj se uvijek osjeća kao u svojoj kući. Malo po malo, kako se spuštao prema rijeci, shvaćao je kako te pare ipak nisu magla, nego oblaci dima koji su dopuštali da se kroz njih naslute vatre koje su ih hranile. Kroz dim i vatru, Baudolino je sada shvatio kako se, na ravnici s one strane rijeke, oko onoga što je nekoć bio Roboreto, selo razlilo preko polja, pa je posvuda bilo mnoštvo novih kuća, neke zidane, neke drvene, mnoge tek napola gotove, a prema zapadu se čak mogao raspoznati početak zidane ograde, kakvih u tim krajevima nikada nije bilo. Na vatrama su ključali kotlovi, možda za grijanje vode kako se ne bi odmah zaledila, dok su je drugi tamo dolje lijevali u otvore pune vapna, ili žbuke, što je već bilo. Baudolino je već vidio početak gradnje nove katedrale u Parizu, na otoku usred rijeke, i poznavao je sve te naprave i te skele koje koriste majstori zidari; po onome što je znao o gradu, tamo su ljudi završavali podizanje jednog grada ni iz čega, i bila je to predstava koja se - kad je sve u redu - vidi jednom u životu i više nikada. “Neviđeno,” rekao je sebi, “okreneš na trenutak glavu i odmah ti slože grad,” i podbode mazgu kako bi što je moguće brže stigao u dolinu. Prešavši rijeku na splavi koja je prenosila kamenje svih vrsta i veličina, zaustavio se upravo tamo gdje su neki radnici, na skeli koja je prijetila da će se srušiti, upravo dizali zidić, dok su drugi s tla, uz pomoć vitla, podizali do onih gore košare sa šljunkom. Ali vitlo je, primjerice, bilo takvo da se primitivnije nije moglo zamisliti, napravljeno iz motki umjesto iz debelih stupaca, stoga se stalno klimalo i dvojica koja su ga sa zemlje okretala, izgledala su zaposlenija pridržavanjem tog prijetećeg ljuljanja motki nego klizanjem užeta. Baudolino je odmah pomislio: “Evo, vidi se, kada ljudi iz ovih krajeva nešto rade, ili to rade loše ih to rade još ~ 84 ~
Knjigoteka
gore, ma vidi, mora li se baš tako raditi, da sam ja ovdje gazda već bih sve njih pograbio za rub hlača i bacio u Tanaro.” Zatim je malo dalje vidio drugu skupinu koja si je utvarala da gradi trijem, loše izrezanim kamenjem, loše dotjeranim gredama i kapitelima koji su izgledah kao da ih je profilirala neka životinja. Kako bi podizah materijal za gradnju i oni su sagradili neku vrstu koloture i Baudolino shvati da su, u usporedbi s ovima, oni sa zidića majstori graditelji. Potom je prestao uspoređivati kada je, idući malo dalje, vidio druge koji su gradili kako to djeca čine kad se igraju mokrom zemljom i upravo zadavali posljednje udarce nogama, reklo bi se, građevini, jednakoj ostalim trima koje su bile uz nju, načinjenima iz blata i bezoblična kamenja, s krovovima od slabo zbijene slame; kao da se upravo rađala nekakva uličica s vrlo loše napravljenim straćaretinama, kao da su se radnici natjecali tko će prvi završiti do blagdana, bez ikakva obzira prema pravilima zanata. Ipak, prodirući u nedovršene meandre te nesigurne utvrde, povremeno bi otkrivao dobro obrađene zidove, solidno premrežena pročelja i bedeme koji su, iako još nedovršeni, izgledali masivno i zaštitnički. Iz svega toga je shvatio kako su se ljudi različita podrijetla i sposobnosti natjecali sagraditi isti grad; ako su mnogi zacijelo i bih novajlije u tome zanatu, kao seljaci koji su upravo podizali kuće onako kako su cijeloga života radili skloništa za životinje, drugi su morah imati sklonost zanatu. Dok se pokušavao snaći u tom mnoštvu umijeća, Baudolino je otkrio i mnoštvo narječja - koja su pokazivala kako su ovu cjelinu bijednih kućetina gradili seljaci iz Solera, onaj krivi toranj bio je djelo Monferaćana, onu su odvratnu žbuku prevrtah Pavijci, one su daske pilili ljudi koji su do tada rušili drveće u Palei. Ah kad bi čuo da netko izdaje naredbe, ih vidio neku grupicu koja radi kako treba, čuo bi đenovski. “A što da se ovo dogodilo usred gradnje Babilona,” pitao se Baudolino, “ili u Abdulovoj Hiberniji, gdje su ona sedamdeset i dvojica mudraca obnovila Adamov jezik stavljajući zajedno sve načine govora, upravo onako kako se mijese voda i glina, smola i bitumen? Ali ovdje još ne govore Adamov jezik i premda svi zajedno govore sedamdeset i dva jezika, ljudi toliko različitih sojeva koji bi po običaju jedni druge gađali praćkama, ovdje šeprtljaju s ljubavlju i slogom!” Približio se skupini koja je upravo znalački prekrivala jednu građevinu drvenim gredama, kao da je opatijska crkva, koristeći veliko vitlo koje se nije pokretalo rukama, nego su uposlili konja - koji nije bio upregnut hamom, još u upotrebi u nekim selima, koji bi mu pritiskao vrat, nego je vukao velikom snagom zahvaljujući leđnom jarmu. Radnici su ispuštah zasigurno đenovske glasove i Baudolino im se odmah pridruži u njihovu pučkom govoru - iako ne tako savršenom da prikrije činjenicu kako nije njihov. “Što dobra radite?” upitao je tek toliko da započne razgovor. A jedan od njih, poprijeko ga gledajući, reče mu kako upravo izrađuje stroj za češkanje kurca. Sada, budući da su se svi ostali počeli smijati i bilo je jasno da se smiju njemu, Baudolino (kojemu je već uskipjelo što se mora izdavati za nenaoružana trgovca na mazgi, dok je u prtljazi držao, pažljivo obavijen u svitak tkanine, svoj mač dvorskog čovjeka) odgovori mu narječjem Fraschete, koje mu se nakon mnogo vremena spontano vratilo na usta, objašnjavajući kako njemu ne treba machinae jer mu kurac, koji pristojne osobe zovu ptićem, obično češkaju one drolje od njihovih majki. Đenovljani nisu dobro shvatih smisao njegovih riječi, ah su naslutili namisao. Ostavili su se svojih zanimacija, skupljajući tko kamen tko kramp, postavljajući se u polukrug oko mazge. Srećom, u tom su se trenutku upravo približavale druge osobe, među kojima jedan koji je izgledao kao vitez i koji je franačkim jezikom, pola latinskim, pola provansalskim i pola tko zna kakvim, rekao Đenovljanima kako ovaj hodočasnik govori kao netko iz ovih krajeva pa ~ 85 ~
Knjigoteka
stoga neka ne postupaju s njim kao s nekim tko nema pravo ovuda prolaziti. Đenovljani su se opravdavah, govoreći kako je on postavljao pitanja kao da je uhoda, a vitez je rekao da tim bolje ako je car poslao uhode, zato što je vrijeme da sazna kako je tu iznikao grad upravo njemu za inat. A zatim Baudolinu: “Nisam te nikada vidio, ali izgledaš kao netko tko se vraća. Jesi li došao pridružiti nam se?” “Gospodine,” odgovori uljudno Baudolino, “rođen sam u Frascheti, ali sam iz nje otišao prije mnogo godina i ništa nisam znao o svim tim stvarima koje se ovdje upravo događaju. Zovem se Baudolino, sin Gagliauda Aularija...” Nije ni završio priču kada je, iz skupine od devet pridošlih, starac sijede kose i brade podigao štap i počeo vikati: “Grdni lažljivče bez srca, neka te grom pogodi u glavu, kako imaš hrabrosti koristiti ime moga jadnoga sina Baudolina, sina mene koji sam taj isti Gagliaudo i još k tome Aulari, a koji je otišao od kuće prije mnogo godina s jednim alemanskim gospodinom koji je izgledao kao kraljica Pedoca, a možda je u stvari bio jedan od onih koji bi učinio da i majmuni plešu, zato što o svome jadnom dječaku nikada ništa nisam saznao i nakon toliko dugo vremena ne može biti doli mrtav, zbog čega se ja i moja sveta žena izjedamo već trideset godina, jer je to bila najveća bol u našem životu koji je već po sebi bio jadan, ali izgubiti dijete je ljuta bol što onaj koji to nije iskusio ne zna!” Na što Baudolino uzviknu: “Oče moj, pa to si baš ti!” I kao da mu je popustio glas i suze došle na oči, ali te suze nisu uspijevale prikriti veliku radost. Stoga je dodao: “A osim toga, nije trideset godina ljute boli, jer sam ja otišao prije samo trinaest, a morao bi biti zadovoljan što sam ih dobro utrošio i sada sam netko.” Starac se stvorio ispred mazge, dobro pogledao Baudolina u lice i rekao: “Ali i ti si baš ti! Da je prošlo i trideset godina, baš i nisi izgubio taj izgled malog lopova, i onda znaš što ću ti reći? Da baš i jesi postao netko, svome ocu ne smiješ proturječiti, ako sam rekao trideset godina to je zato što je meni izgledalo kao trideset, a u trideset si godina baš i mogao poslati glas, nesretnice, jer drugo i nisi, ti si propast naše obitelji, siđi dolje s te životinje koju si možda i ukrao i razbit ću ti ovaj štap o glavu!” I već je zgrabio Baudolina za obuću pokušavajući ga povući s mazge, kada se onaj koji je izgledao kao vođa postavio u sredinu. “Hajdemo Gagliaudo, nalaziš sina nakon trideset godina...” “Trinaest,” govorio je Baudolino. “Ti šuti, nas ćemo dvojica poslije porazgovarati - nađeš ga nakon trideset godina i u takvim se slučajevima grli i zahvaljuje se Bogu, za Boga!” Baudolino je već sišao s mazge i samo što se nije bacio u zagrljaj Gagliaudu koji je zaplakao, kada se gospodin koji je izgledao kao vođa opet postavio između njih i pograbio Baudolina za zatiljak: “Ako ovdje ima ikoga tko s tobom treba izravnati račune, to sam ja.” “A tko si' ti?” upitao je Baudolino. “Ja sam Oberto iz Fora, ali ti to ne znaš, ili se možda ničega i ne sjećaš. Bit će da sam imao deset godina i moj se otac udostojio navratiti k tvojemu, kako bi vidio telad koju je htio kupiti. Bio sam odjeven kako pristoji sinu viteza i moj otac nije htio da s njima uđem u štalu, iz straha da se ne uprljam. Obilazio sam oko kuće, a iza nje si bio ti, ružan i prljav, pa je izgledalo kao da si izašao iz hrpe konjskog gnoja. Došao si pred mene, pogledao me, upitao me želim li se igrati, ja glupan rekao sam da, a ti si me gurnuo zbog čega sam pao u svinjski valov. Kad me vidio u tom stanju, otac me izudarao goveđom žilom, jer sam upropastio novu odjeću.” “Vjerojatno je bilo tako,” rekao je Baudolino, “ali to je priča od prije trideset godina...” “Za sada ih je trinaest, a od tada na to mislim svakog dana, jer nikada u svome životu nisam bio toliko ponižen kao tada i odrastao sam govoreći sebi: sretnem li jednoga dana sina tog Gagliauda, ubit ću ga.” “I, hoćeš li me ubiti sada?” ~ 86 ~
Knjigoteka
“Sada ne, zasigurno sada više ne, jer smo ovdje svi mi koji smo gotovo završili s podizanjem grada, kako bismo se borili s carem kad ponovo stupi nogom u ove krajeve, i sigurno ne mogu gubiti vrijeme na ubijanje tebe. Trideset godina...” “Trinaest.” “Trinaest sam godina nosio taj bijes u srcu i baš ovoga trena, ma vidi ti ovo, prošao me.” “Kada se kaže, nekad...” “Ne pravi se sada lukavim. Idi i zagrli svoga oca. Potom, zatražiš li oprost za onaj dan, idemo tu blizu gdje proslavljamo upravo dovršenu gradnju, a u tim slučajevima se načinje bačva dobra vina i, kako su govorili naši stari, ’ajmo bančit.” Baudolino se zatekao u krčmetini. Grad još nije bio ni dovršen, a već je iznikla prva gostionica s lijepom brajdom na dvorištu, ali tih je dana bilo bolje unutra, u toj jazbini koja je sva bila jedna bačva, s dugim drvenim stolovima, punim krasnih vrčeva i salamica od magarećeg mesa koje (objašnjavao je Baudolino zaprepaštenom Niketasu) ti donose, a izgledaju kao napuhani mjehovi, rasiječeš ih ubodom noža, baciš ih da procvrče na ulju i češnjaku, i izvrsno su jelo. I eto zašto su svi nazočni bili veseli, smradni i podnapiti. Oberto iz Fora najavio je povratak sina Gagliauda Aularija i odmah se neki od njih baciše lupati šakama po leđima Baudolina, koji je isprva iznenađen razrogačio oči, a zatim je uzvraćao, u navali prepoznavanja koja gotovo da nije prestajala. “O Gospode, ti si Scaccabarozzi, a ti Cuttica iz Quargnenta - a ti, tko si? Ne, šuti, jer hoću pogoditi, pa ti si Squarciafichi! A ti si Ghini ili Porcelli?” “Ne, Porcelli je on, onaj s kojim si se stalno gađao kamenjem! Ja sam bio Ghino Ghini i govoreći istinu to sam još uvijek. Nas smo dvojica zimi odlazili klizati po ledu.” “Isuse Gospodine, istina je, ti si Ghini. Nisi li ti bio onaj, sposoban prodati sve, čak i govno tvojih koza, kao onomad kad si ga onom hodočasniku prodao kao prah svetog Baudolina?” “Kako da ne, u stvari sada sam trgovac, pa ti vidi nije li to sudbina. A onaj tamo, pokušaj se sjetiti i reći tko je...” “Pa to je Merlo! Merlo, što sam ti ono uvijek govorio?” “Govorio si mi: blago tebi što si glup i ne ljutiš se... Naprotiv, gledaj, umjesto da se ljutim, ja sam je izgubio 1“ i pokazao je desnu ruku bez šake, “pri opsadi Milana, onoj prije deset godina.” “Upravo tako, baš sam htio reći, po onome koliko ja o tome znam, oni iz Gamondija, Bergoglija i Marenga uvijek su bili uz cara. Pa kako to da ste prije bili uz njega, a sada gradite grad protiv njega?” I tada, svi to pokušavaju objasniti, a jedino što je Baudolino dobro shvatio bilo je da je oko starog dvorca i crkve Svete Marije od Roboreta nastao grad kojega su sagradili ljudi iz obližnjih sela, Gamondija, Bergoglija i Marenga, ali i sa skupinama cijelih obitelji koje su se doselile sa svih strana, iz Rivalte Bormide, Bassignana ili iz Piovera, kako bi sagradili kuće u kojima će stanovati. U svibnju su trojica njih, Rodolfo Nebia, Aleramo iz Marenga i Oberto iz Fora, odnijeli u Lodi i oko njega okupljene gradove, podršku novog grada, iako je u to vrijeme postojao više u namjerama nego duž Tanara. Svi su radili kao životinje, cijeloga ljeta i jeseni, i grad je bio skoro gotov, spreman prepriječiti caru prolaz onoga dana kad se ponovno bude spustio u Italiju, što mu je bila mana. Ali što prepriječiti, pitao je Baudolino pomalo sumnjičavo, dovoljno je da vas zaobiđe. E ne, odgovarali su mu, ti ne poznaješ cara (ne, nikako), grad koji nastane bez njegova pristanka je sramota koju treba oprati krvlju, bit će prisiljen opsjedati ga (i tu su oni bili 1
Neprevediva igra riječi (op. prev.)
~ 87 ~
Knjigoteka
u pravu, dobro su poznavali Fridrikov karakter), i eto zašto nam trebaju čvrste zidine i ulice pomno izrađeni baš za ratovanje, i zato su nam trebali Đenovljani koji jesu pomorci, da, ali po udaljenim krajevima grade mnoge nove gradove i znaju kako se to radi. Ali Đenovljani nisu ljudi koji nešto rade besplatno, rekao je Baudolino. Tko ih je platio? Oni su platili, već su nam dali pozajmicu od tisuću đenovskih solada, a drugih su tisuću obećali naredne godine. A što to znači da gradite ulice pomno izrađene baš za rat? Neka to objasni Emmanuele Trotti, jer je to njemu palo na pamet, govori ti koji si Poliorcete! “Što je to polior-što?” “Budi dobar Boidi, pusti neka Trotti govori.” A Trotti (koji je kao i Oberto izgledao kao miles, to jest vitez, podvazal određenog dostojanstva): “Grad se mora oduprijeti neprijatelju tako da se ovaj ne popne na zidine, ali ako se na nesreću popne, grad još mora biti u stanju odoljeti i slomiti mu hrbat. Nađe li neprijatelj odmah unutar zidina splet uličica gdje će se uvući, više ga ne možeš uhvatiti, netko ode ovamo, netko onamo i nakon kratkog vremena branitelji završe kao miševi. Umjesto toga, neprijatelj pod zidinama mora naići na međuprostor i tu na otvorenom ostati točno toliko vremena da ga iz uglova i s prozora mogu šibati strijele i gomile kamenja, tako da ga se prepolovi prije nego što savlada taj prostor.” (Eto, umiješao se žalosno Niketas čuvši tu priču, to su morali učiniti u Konstantinopolu, a umjesto toga su dopustili da u dnu zidina izraste upravo takav splet uličica... Da, htio mu je odgovoriti Baudolino, ali trebali su vam i ljudi s mudima mojih seljana, a ne strašljivci poput onih izmoždenika iz vaših carskih straža - ali je ipak to prešutio kako ne bi povrijedio svoga sugovornika i rekao mu: šuti, ne prekidaj Trottija i pusti me pričati). Trotti: “Ako potom neprijatelj svlada otvoreni prostor i uvuče se u ulice, one ne smiju biti ravne i povučene viskom, čak ni ako se želiš nadahnuti starim Rimljanima, koji su grad zamislili kao rešetku. Jer u ravnoj ulici neprijatelj uvijek zna što ga ispred čeka, pa ulice moraju biti pune uglova ili okuka, nazovi to kako hoćeš. Branitelj čeka iza ugla, i na zemlji i na krovovima, i uvijek zna što neprijatelj radi, jer je na obližnjem krovu - koji čini ugao s prvim - drugi branitelj koji ga primijeti i daje znakove onima koji ga još ne vide. Međutim, neprijatelj nikada ne zna čemu ide ususret, pa to usporava njegov hod. Stoga dobar grad mora imati loše postavljene kuće, kao zube neke starice, što izgleda ružno, ali u tome leži njegovo dobro. I konačno, treba nam lažni tunel!” “To nam još nisi rekao,” umiješao se u razgovor onaj Boidi. “Dakako, upravo mi je to ispričao jedan Đenovljanin kojemu je ispričao jedan Grk, a bila je to zamisao Belisarija, generala cara Justinijana. Kakva je namjera opsadnika? Iskopati podzemne tunele koji će ga odvesti u srce grada. A koji je njegov san? Pronaći tunel, već gotov, lijep i nepoznat opsjedanima. Mi mu dakle odmah pripremimo tunel koji izvana vodi unutar zidina, a vanjski ulaz mu prikrijemo stijenama i grmljem, ali ne tako da ga neprijatelj prije ili kasnije ne bi otkrio. Drugi kraj tunela, onaj koji izlazi u grad, mora biti usko crijevo, kroz koje odjednom može proći jedan ili najviše dva čovjeka, zatvoren željeznom rešetkom - tako da onaj tko ga prvi otkrije, kad stigne do rešetke može reći da se vidi trg i, što ja znam, ugao kapelice, znak da podzemni rov vodi upravo u grad. Uz rešetku, međutim, stoji stalna straža, pa kad neprijatelj stigne, prisiljen je izlaziti jedan po jedan i kako koji izađe netko ga rasprostre po zemlji...” “A neprijatelj je glupan i nastavlja izlaziti ne primjećujući da oni ispred njega padaju kao smokve,” grohotom se smijao Boidi. ~ 88 ~
Knjigoteka
“A tko ti je rekao da neprijatelj nije glupan? Smiri se. Možda to treba bolje proučiti, ali zamisao nije za odbaciti.” Baudolino povede na stranu Ghinija, koji je već bio trgovac pa je stoga morao biti pametan čovjek i s nogama na zemlji, a ne kao ovi vitezovi, vazali vazala, koji se bacaju čak i u izgubljene slučajeve samo da bi stekli vojnu slavu. “Slušaj malo, Ghinen, dodaj mi još tog vina, a u međuvremenu mi reci ovo. Slažem se s idejom da je, napravi li se ovdje grad, Barbarossa prisiljen opsjedati ga kako ne bi izgubio obraz i tako se onima iz saveza daje vremena da ga zaskoče, nakon što se sasvim izmorio u opsadi. Ali u taj nas pothvat ponovno šalju oni iz grada. I hoćeš li da povjerujem kako će naši ljudi napustiti mjesta u kojima dobro ili loše životare, doći ovamo i dati se ubiti kako bi učinili uslugu onima iz Pavije? I hoćeš li da povjerujem kako vam Đenovljani, koji ne bi izvadili jedan solad da vlastitu majku otkupe od saracenskih gusara, daju novac i trude se izgraditi grad koji je u najboljem slučaju po volji Milanu?” “Baudolino,” reče Ghini, “priča je mnogo složenija od toga. Dobro pazi gdje smo mi.” Umoči prst u vino i poče crtati znakove po stolu. “Ovdje je Genova, slažeš se? A ovdje su Terdona, zatim Pavia i zatim Milano. Ovo su bogati gradovi, a Genova je luka. Dakle Genova mora imati slobodan put za svoja trgovanja s lombardijskim gradovima, u redu? Prijelazi idu preko doline Lemme, preko doline Orbe, preko doline Bormide i preko doline Scrivije. Govorimo o četiri rijeke - ili ne? - i sve se spajaju otprilike ovdje na obali Tanara. A ako imaš most na Tanaru, odande imaš otvoren put za trgovinu s područjima markiza od Monferrata i tko zna dokle još. Jasno? Sada, sve dok su se Genova i Pavia međusobno dobro slagale, ovim je dolinama odgovaralo da ostanu bez gospodara, ili bi se svaki put sklapali neki savezi, na primjer s Gavijem ili Marengom i sve je išlo glatko... Ali s dolaskom ovoga cara ovamo, Pavia sjedne strane a Monferrato s druge, stavljali su se na stranu cara, pa bi Genova ostajala blokirana bilo s lijeva bilo s desna, a stavi li se na Fridrikovu stranu može pozdraviti svoje poslove s Milanom. Tada bi trebalo odobrovoljiti Terdonu i Novi, od kojih bi joj jedan dopustio da nadzire dolinu Scrivije, a drugi dolinu Bormide. Ali znaš što se dogodilo, car je zbrisao s lica zemlje Terdonu, Pavia je preuzela nadzor nad tortoneštinom sve do Apeninskog gorja, a naša su sela stala uz cara, i svecamu, baš sam htio vidjeti možemo li, mali kakvi jesmo, biti drski. Što su nam Đenovljani morali dati kako bi nas uvjerili da promijenimo stranu? Nešto što nikada nismo ni sanjali da ćemo imati, to jest grad, s konzulima, vojnicima, biskupom i zidinama, grad koji prikuplja cestarinu od ljudi i roba. Shvaćaš li, Baudolino, kako samo nadzirući most na Tanaru možeš zaraditi novaca u izobilju, sjedeći tamo od jednoga zatražiš novčić, od drugoga dva pileta, od trećega cijelo govedo, a oni zvek zvek, plaćaju, grad je izobilje, gledaj kako su bili bogati oni iz Terdone u odnosu na nas iz Paleje. Ovaj grad koji je po volji nama, bio je po volji i savezu, a bio je po volji i Genovi, kao što sam ti rekao, iako slab kakav jest, zbog same činjenice da je tu, remeti planove svima drugima i jamči da u ovome području ne mogu samovoljno gospodariti ni Pavia, ni car, ni markiz od Monferrata...” “Da, ali onda dolazi Barbarossa, zgazi vas kao mrava, ili vas zgnječi kao žabu.” “Smiri se. Tko je to rekao? Problem nastaje kad on dođe, a grad je tu. Zatim, dobro znaš kako to ide, opsada košta vremena i novaca, a mi mu priredimo lijep čin pokornosti, on je zadovoljan (jer su to ljudi kojima je čast iznad svega) i ode na neku drugu stranu.” “Ali oni iz saveza i Đenovljani, bacili su novac kako bi sagradili grad, a vi ih samo tako pošaljete da si ga uzmu iz guzice?” “To ovisi o tome kada stiže Barbarossa. Dobro znaš da u roku od tri mjeseca ti gradovi mijenjaju saveze kao da prije ništa nije bilo. Tu smo i čekamo. Možda u to vrijeme savez bude udružen s carem.” (Gospodine Niketas, pripovijedao je Baudolino, tako mi ispale ~ 89 ~
Knjigoteka
ove oči, šest godina kasnije, pri opsadi grada, na Fridrikovoj su strani bili đenovski praćkaši, razumiješ, Đenovljani, oni koji su doprinijeli da bude izgrađen!) “A ako ne,” nastavljao je Ghini, “izdržat ćemo opsadu, tako mi krave od kapule, na ovom se svijetu ne dobiva ništa za ništa. Ali prije nego što progovoriš dođi vidjeti...” Uhvatio je Baudolina za ruku i poveo ga van iz krčme. Već se spustila noć i bilo je hladnije nego prije. Izlazilo se na mali trg, s kojega su se, naslućivalo se, trebale odvajati barem tri ulice, ali bila su sagrađena samo dva ugla, s niskim kućama, jednokatnicama, krovova pokrivenih strnikom. Trgić je bio osvjetljen svjetlima koja su dolazila s okolnih prozora i ponekom posudicom za žeravicu koju su potpirili posljednji prodavači koji su izvikivali: žene žene, samo što nije počela sveta noć i ne želite da vaši muževi ne nađu ništa dobroga na stolu. Blizu onoga što bi trebalo postati trećim uglom, stajao je brusač, koji je škripao svojim noževima dok je rukom polijevao brus. Malo dalje, na klupi, jedna je žena prodavala brašnenu kašu od slanutka, suhe smokve i rogač, a jedan je pastir odjeven u ovčju kožu nosio košaricu vičući: hej žene, dobar sirac. Na praznom prostoru između dviju kuća, dvojica su se muškarca pogađala za svinju. U dnu, dvije su djevojke bile beživotno oslonjene na jedna vrata, cvokoćući zubima ispod šala kroz koji se nazirao obilan izrez i jedna reče Baudolinu: “Baš si lijep dječak, zašto ne dođeš provesti Božić sa mnom, naučit ću te da budeš životinja na osam šapa?” Zaokrenuli su za ugao i evo jednog grebenara vune koji je na sav glas vikao kako je posljednji trenutak za slamnjače i slamarice, da spavaš na toplom, a ne da se smrzneš kao mah Isus; pokraj je vikao i vodonoša; hodajući još slabo zacrtanim ulicama već su vidjeli trijemove u kojima je ondje još blanjao stolar, tamo je kovač još uvijek lupao po svom nakovnju u prazniku iskri, a tamo je dolje jedan vadio kruhove iz peći koja je sijevala kao usta Pakla; bilo je i trgovaca koji su stizali iz daleka kako bi napravili poslove na toj novoj granici, ili ljudi koji su obično živjeli u šumi, ugljenara, tražitelja meda, proizvođača pepela za sapun, sakupljača kora za izradu užadi ili za štavljenja kože, prodavača kože kunića, razbojničkih lica onih koji su dolazili u novo naselje misleći kako će ipak izvući neku korist, i bogalji i slijepci i šepavci i prištavci, kojima je prosjačenje ulicama naselja i još za svetih blagdana, obećavalo bogatije milodare nego na pustim ulicama sela. Počinjale su padati prve pahulje snijega, zatim su bile sve gušće i već su se po prvi put bijelili novi krovovi za koje nitko nije znao hoće li izdržati tu težinu. U jednom se trenutku Baudolinu, koji se sjećao svoga otkrića u osvojenome Milanu, počelo priviđati, pa su mu trojica trgovaca koji su upravo ulazili na tri magarca kroz luk u zidinama, izgledali kao Mudraci praćeni svojim slugama, koji su donosili dragocjene posude i tkanine. A iza njih, preko Tanara, činilo mu se da zamjećuje stada koja su silazila s obronaka brežuljka koji se već posrebrio, sa svojim pastirima koji su svirali diple i gajde, i karavane istočnjačkih deva s Maurima s velikim turbanima na višebojne pruge. Pod sve jačim prhanjem snijega, na brežuljku su se upravo gasile rijetke vatre, a Baudolinu se jedna od njih učini velikom zvijezdom repaticom, koja se kretala nebom prema gradu koji vrišti. “Vidiš li što je grad?” govorio mu je Ghini. “Ako je već sada takav kad još nije ni gotov, zamisli tek kasnije: to je drugi život. Svakoga dana vidiš nove ljude - trgovcima je to, zasigurno, kao da imaju Nebeski Jeruzalem, a što se tiče vitezova, car im je zabranjivao prodaju zemlje kako ne bi dijelili feud i na selu su umirali od gladi, a sada međutim zapovijedaju skupinama strijelaca, izlaze na konjima na svečanosti, izdaju naredbe ovdje i ondje. Ali to ne odgovara samo gospodi i trgovcima, to je providnost i za ljude kao što je tvoj otac, koji nema bogzna koliko zemlje, ali ima nešto malo stoke, a u grad dolaze ljudi koji je traže i plaćaju kovanicama, počelo se prodavati za zvečeći novac, a ne za drugu ~ 90 ~
Knjigoteka
robu u zamjenu, i ne znam shvaćaš li što to znači, uzmeš li dva pilića za tri kunića prije ili kasnije moraš ih pojesti inače ostare, dok dvije kovanice sakriješ ispod onoga na čemu spavaš i budu dobre i poslije deset godina, pa ako ti tako odgovara ostaju tamo čak i ako ti neprijatelji uđu u kuću. Osim toga, dogodilo se to u Milanu i u Lodiju ili u Paviji, a dogodit će se i ovdje kod nas: nije više tako da Ghinijevi ili Aularijevi moraju šutjeti, a naređuju samo Guascovi ili Trottijevi, svi mi pripadamo onima koji donose odluke, ovdje ćeš moći postati važnim iako nisi plemenitaš i to je ono lijepo u gradu, a osobito je lijepo za onoga tko nije plemenitaš, ali je spreman dati se ubiti, ako se baš mora, (ali bolje je ako ne) kako bi njegovi sinovi mogli ići naokolo i reći: ja se zovem Ghini, pa ako se ti i zoveš Trotti svejedno si govno.”
Očigledno je Niketas tada upitao Baudolina kako se zvao taj blagoslovljeni grad. Dakle, (Baudolino, taj veliki talent od pripovjedača, sve do toga trena odlagao je tu objavu) grad još nije imao ime, osim neodređeno Civitas Nova, koje je bilo ime genusa, a ne individuuma. Izbor imena ovisit će o drugom problemu i to ne malom, problemu potvrde. Kako jedan novi grad, bez povijesti i bez plemstva, stječe pravo na postojanje? U najboljem slučaju carskom dodjelom prava, onako kako car može proizvesti viteza ili baruna, ali ovdje je bila riječ o gradu koji je nastao protiv volje cara. I onda? Baudolino i Ghini su se vratili u krčmu dok su svi upravo o tome raspravljali. “Ako ovaj grad nastaje izvan carskog zakona, zakonitost mu se može dati prema nekom drugom zakonu, jednako tako moćnom i starom.” “A gdje ćemo ga naći?” “U Constitutum Costantini, u donaciji koju je car Konstantan dao crkvi, dajući joj pravo upravljanja teritorijima. Mi poklonimo grad papi, a budući da su u ovome trenutku u igri dvojica, poklonimo ga onome koji je na strani zakona, to jest Aleksandru III. Kao što smo već prije nekoliko mjeseci rekli u Lodiju, grad će se zvati Aleksandrija i bit će papinski feud.” “Međutim, ti si u Lodiju morao šutjeti, jer još ništa nismo bili odlučili,” rekao je Boidi, “ali nije u tome stvar, ime kao takvo je lijepo, pa kako bilo da bilo nije ružnije od mnogih drugih. Ali ono što mi stvara muku u želucu je da smo toliko izmučili stražnjice kako bismo napraviti grad i onda ga poklonimo papi, koji ih već ima mnogo. Pa mu zatim moramo plaćati porez, a kako god okreneš, to su uvijek novci koji odlaze iz kuće, a to je isto kao da plaćamo caru.” “Boidi ne budi uvijek isti,” govorio mu je Cuttica, “prvo, car neće grad čak ni ako mu ga poklonimo, a ako bi bio spreman prihvatiti ga, onda nije vrijedilo truda graditi ga. Drugo, jedno je ne platiti porez caru, koji ti dođe s leđa i smrvi te kao što je učinio u Milanu, a drugo ne platiti papi, koji je tisuću milja daleko i s novcem kojeg ima sigurno neće poslati vojsku samo da bi utjerao dva solada.” “Treće,” umiješa se tada Baudolino, “ako mi dopustite zabosti nos, ali učio sam u Parizu i imam određenog iskustva u tome kako se pišu pisma i diplome, ima načina i načina za poklanjanje. Vi napravite ispravu u kojoj kažete kako je Aleksandrija osnovana u čast pape Aleksandra i posvećena Svetom Petru, na primjer. Kao dokaz, sagradite katedralu Svetoga Petra na alodijskom zemljištu koje je oslobođeno feudalnih davanja. A sagradite je novcem kojeg je poklonilo cijelo pučanstvo grada. Nakon toga ga darujte papi, sa svim najprikladnijim i najzahtjevnijim pravilima koja vaši notari pronađu. Sve to začinite ponudama o odnosu kao prema ocu, ljubavlju spram njega i svim tim stvarima, pošaljete pergament papi i dobit ćete sve njegove blagoslove. Tkogod zatim krene mudrovati nad tim pergamentom vidjet će da ste mu na kraju krajeva poklonili samo ~ 91 ~
Knjigoteka
katedralu, a ne i ostatak grada, a htio bih vidjeti papu koji bi došao ovamo uzeti si svoju katedralu i odnijeti je u Rim.” “Izgleda mi veličanstveno,” reče Oberto, i svi se suglasiše. “Učinit ćemo kako kaže Baudolino, koji mi se čini vrlo lukavim i nadam se kako će ostati ovdje da nam dade i druge dobre savjete, budući da je i veliki pariški pametnjaković.” Ovdje je Baudolino morao riješiti najneugodniji dio toga lijepoga dana, to jest objaviti, a da mu pri tome nitko ne može držati moralne pouke, budući da su i sami do nedavno bili carski vojnici, da je on Fridrikov ministerijalac i kako je s njim povezan i ljubavlju sina - i dalje ispričati cijelu priču o tih divnih trinaest godina, uz Gagliauda koji je samo mrmljao: “Da su mi to govorili ne bih bio vjerovao” i “Ma gledaj ti, činio mi se nevaljalcem gorim od drugih, a sada će mi stvarno postati netko!” “Nije svako zlo za zlo,” reče tada Boidi. “Aleksandrija još nije gotova, a već imamo jednoga svoga na carskome dvoru. Dragi Baudolino, ne moraš izdati svoga cara, budući da ga toliko voliš, a i on tebe. Ali ostat ćeš u njegovoj blizini i zauzet ćeš se za nas svaki put kada to bude potrebno. Ovo je kraj u kojem si rođen i nitko te neće prekoriti pokušaš li braniti ga, u granicama odanosti, razumije se.” “Bolje je da večeras ipak odeš potražiti onu sveticu od tvoje majke i spavaj u Frascheti,” reče obazrivo Oberto, “a sutra otiđi, da ne ostaneš ovdje gledati kojim smjerom idu ulice i koje su čvrstoće zidine. Mi smo sigurni kako ćeš nas, za ljubav tvoga prirodnog oca, doznaš li jednoga dana da smo izloženi velikoj opasnosti, o tome obavijestiti. Budeš li imao srčanosti to učiniti, tko zna nećeš li iz istih razloga jednog dana obavijestiti svoga poočima o nekom našem spletkarenju koje je previše bolno za njega. Dakle, što manje znaš, to bolje.” “Da, sine moj,” reče tada Gagliaudo, “učini barem nešto korisno, uz mnoge neugodnosti koje si mi zadao. Ja moram ostati ovdje, jer vidiš da razgovaramo o ozbiljnim stvarima, ali ne ostavljaj svoju majku samu upravo ove noći, jer kad te ugleda od velikoga zadovoljstva neće više ništa shvatiti i neće ni primijetiti da mene nema. Idi i, pazi što ti govorim, dajem ti čak i svoj blagoslov, jer tko zna kada ćemo se opet vidjeti.” “Dobro,” reče Baudolino, “u samo jednom danu nađem grad i izgubim ga. O prasice od bijedne krave, ali shvaćate li vi da ću, budem li htio ponovno vidjeti svoga oca, morati doći opsjedati vas?”
Tako se, objašnjavao je Baudolino Niketasu, otprilike i dogodilo. A s druge strane, nije bilo načina da se iz toga izađe drugačije, što je znak da su to uistinu bila teška vremena. “A zatim?” upita Niketas. “Stao sam tražiti svoju kuću. Snijeg je na zemlji već dopirao do polovice nogu, s neba je sada dolazila mećava koja ti para lice i od koje ti se okreću očne jabučice, vatre Citta Nuove su nestale i između te bjeline odozdo i te bjeline odozgo više nisam shvaćao na koju stranu moram ići. Mislio sam da se sjećam starih staza, ali u tom trenu, ma kakve staze, više se nije znalo što je čvrsta zemlja a što baruština. Očito su sasjekli cijele šumarke kako bi sagradili kuće, pa više nisam nalazio ni oblike onih stabala koje sam nekoć znao napamet. Izgubio sam se, kao Fridrik one noći kad me sreo, samo što je sada bio snijeg a ne magla, jer da je bila magla još bih se i snašao. Baš lijepo, Baudolino, govorio sam sebi, izgubio si se u svome kraju, imala je pravo moja mama da su oni koji znaju čitati i pisati gluplji od drugih; i što sada, zaustavim se tu i pojedem si mazgu, a sutra ujutro kopaj kopaj i pronađu me kako nalikujem koži kunića ostavljenoj vani jedne od triju najhladnijih noći na kraju siječnja?” ~ 92 ~
Knjigoteka
Ako je Baudolino bio tamo i pripovijedao, to znači da se izvukao i to zahvaljujući jednom gotovo čudesnom događaju. Jer dok je hodao, sad već bez cilja, još je jednom otkrio zvijezdu na nebu, blijedu blijedu ali ipak vidljivu, slijedio ju je i izbavljen primijetio kako je završio u dolinici, a svjetlo je izgledalo visoko upravo zato jer je on bio nisko, ali kad se jednom popeo uz obronak, svjetlo pred njim postajalo je sve većim, sve dok nije shvatio kako dolazi iz jednog od onih trijemova gdje se drže životinje kada u kući nema dovoljno mjesta. Ispod trijema su bili jedna krava i jedan magarac koji je revao sav prestrašen, jedna žena s rukama među nogama ovce, i ovca koja je upravo kotila janješce i samo blejala. Tada se zaustavio na pragu kako bi pričekao da izađe cijelo janješce, udarcem noge je magarca maknuo na stranu i požurio se položiti glavu u krilo žene, uzvikujući “Majko moja blagoslovljena”, koja na trenutak nije ništa shvaćala, povukla mu je glavu gore okrećući je prema vatri i zatim zaplakala, pa mu je gladila kosu mrmljajući između jecaja: “O Gospodine o Gospodine, dvije životinje u samo jednoj noći, jedna se rađa a druga se vraća iz đavolje kuće, to je kao da imaš Božić i Uskrs zajedno, ali je previše za moje jadno srce, držite me jer ću se onesvijestiti; prestani sada Baudolino, upravo sam zagrijala vodu u kotlu za oprati ovog jadnika, ne vidiš li da se i ti prljaš krvlju; ali gdje si uzeo tu odjeću koja izgledao kao odjeća gospodina, da je možda nisi ukrao nesretniče, jer drugo i nisi?” A Baudolinu se učinilo da čuje kako anđeli pjevaju.
~ 93 ~
Knjigoteka
14. Baudolino spašava Aleksandriju kravom svoga oca “I tako, da bi ponovno vidio svoga oca morao si ga opsjedati,” reče Niketas podvečer, dok je svome gostu davao kušati slatkiše od dizanoga tijesta, izrađene tako da izgledaju kao cvijeće, biljke ili predmeti. “Ne baš, jer je opsada bila šest godina kasnije. Nakon što sam bio nazočan nastanku grada, vratio sam se Fridriku i ispričao mu sve što sam vidio. Nisam ni završio pripovijedanje, a već je razjaren rikao. Urlao je da grad nastaje samo po odobrenju cara, a ako nastane bez toga odobrenja, mora biti sravnjen sa zemljom prije nego što do kraja iznikne, inače bilo tko može dati svoje odobrenje mimo onoga carskoga i što onda biva s nomen imperii. Zatim se smirio, ali dobro sam ga poznavao, neće oprostiti. Srećom, oko šest godina bio je zauzet drugim poslovima. Bio mi je povjerio razne dužnosti, među kojima i dužnost da saznam namjere Aleksandrijaca. Tako se dvaput uputih u Aleksandriju kako bih vidio hoće li moji sugrađani štogod ponuditi. Zaista su bili spremni ponuditi jako mnogo, ali istina je kako je Fridrik htio samo jedno, da grad nestane u ono ništa iz kojeg je nastao. Zamisli si Aleksandrijce, ne usuđujem se ponoviti ono što su mi rekli da mu prenesem... Shvaćao sam kako su mi ta putovanja bila samo izlika da što je moguće manje budem na dvoru, jer su mi susreti s caricom bili uzrokom stalne patnje, jednako kao i pokušaji da ostanem vjeran svome zavjetu...” “Koji si održao,” upita Niketas gotovo potvrđujući. “Koji sam održao i to zauvijek. Gospodine Niketas, možda i jesam krivotvoritelj pergamenata, ali znam što je čast. Ona mi je pomogla. Materinstvo ju je promijenilo. Ili je barem tako davala naslutiti i više nikada nisam znao što osjeća za mene. Patio sam, pa ipak sam joj bio zahvalan zbog načina na koji mi je pomagala da se ponašam časno.” Baudolino je već prevalio tridesetak godina i bio u iskušenju da pismo Patera Ivana smatra mladenačkom hirovitošću, lijepom vježbom epistolarne retorike, jocusom, ludibriumom. Ali opet je našao Poetu koji je, nakon Rainaldove smrti, bio ostao bez zaštitnika, a zna se što se u takvim slučajevima događa na dvoru: više ništa ne vrijediš i čak počinju govorkanja kako tvoje pjesme i nisu bile bogzna što. Izgrizan poniženjem i skrivenom mržnjom, proveo je nekoliko vrlo lakoumnih godina u Paviji, ponovno čineći jedinu stvar koju je dobro znao raditi, to jest pijući i recitirajući Baudolinove pjesme (osobito jedan stih, koji je govorio quis Papie demorans castus habeatur, boraveći u Paviji tko može biti neporočan?). Baudolino ga je ponovno doveo na dvor i u njegovu se društvu Poeta pokazivao kao Fridrikov čovjek. Osim toga, u međuvremenu mu je bio umro otac, od njega je dobio nasljedstvo, pa ga čak ni neprijatelji pokojnoga Rainalda više nisu smatrali parazitom, nego jednim između mnogih miles, i ne većim pijancem od drugih. Zajedno su obnavljali uspomene iz vremena pisma, još čestitajući jedan drugome na tom lijepom pothvatu. Smatrati igru igrom nije značilo odreći se igre. Baudolinu je ostala nostalgija za onim kraljevstvom koje nikada nije vidio i ponekad bi, sam, naglas recitirao pismo i dalje usavršavajući stil. ~ 94 ~
Knjigoteka
“Dokaz kako nisam uspijevao zaboraviti pismo je da sam uspio uvjeriti Fridrika da na dvor dovede moje prijatelje iz Pariza, sve zajedno, govoreći mu kako je dobro da u kancelariji jednog cara budu ljudi koji dobro poznaju druge zemlje, njihove jezike i njihove običaje. Zaista, budući da me Fridrik sve više koristio kao povjerljiva glasnika za različite potrebe, htio sam sastaviti svoj mali osobni dvor, Poetu, Abdula, Boronea, Kyota i Rabina Solomona.” “Nećeš mi valjda reći da je car uzeo jednoga Židova na dvor?” “Zašto ne? Pa nije se uopće morao pojavljivati na velikim svečanostima, ili ići na misu s njim i njegovim nadbiskupima. Ako prinčevi cijele Europe, pa čak i papa, imaju židovske liječnike, zašto se ne bi moglo imati na dohvat ruke Židova koji poznaje život Maura iz Španjolske i mnoge druge stvari o zemljama Istoka? A osim toga, germanski su prinčevi uvijek bili vrlo milostivi prema Židovima, više nego svi drugi kršćanski kraljevi. Kako mi je pričao Oto, kada su nevjernici ponovno osvojili Edessu, a mnogi kršćanski prinčevi opet uzeli križ slijedeći propovijedanje Bernarda iz Chiaravallea (a tom je prilikom i sam Fridrik uzeo križ), redovnik imenom Radolfo potaknuo je hodočasnike da u gradovima kroz koje su prolazili izmasakriraju sve Židove. I to je uistinu bilo krvoproliće. Tada su mnogi Židovi zatražili zaštitu od cara, koji im je dopustio da se sklone i da žive u gradu Nürnbergu.”
Ukratko, Baudolino se nanovo spojio sa svim svojim prijateljima. Na dvoru baš i nisu imali puno posla. Solomon je, u svakom gradu kroz koji je Fridrik prolazio, uspostavljao vezu sa svojim istovjercima, a nalazio ih je posvuda (“Loš korov”, dražio ga je Poeta), Abdul je otkrio da provansalski iz njegovih pjesama bolje razumiju u Italiji nego u Parizu, Borone i Kyot su se iscrpljivali u dijalektičkim borbama, Borone je pokušavao uvjeriti Kyota kako je nepostojanje praznine odlučujuće za određivanje jedinstvenosti Kaleža, a Kyot si je utuvio u glavu da je Kalež kamen koji je pao s neba, lapis ex coelis i, što se njega ticalo, mogao je doći i iz nekog drugog svijeta, prolazeći kroz vrlo prazne prostore. Osim tih slabosti, svi zajedno počesto su raspravljali o Paterovu pismu i prijatelji su često pitali Baudolina zašto ne potakne Fridrika na to putovanje, čijim su pripremama toliko dobro pridonijeli. Jednoga dana, kad im je Baudolino pokušavao objasniti kako je tih godina Fridrik imao još previše problema u Lombardiji i u Njemačkoj, Poeta je rekao kako možda vrijedi truda da oni krenu u potragu za kraljevstvom, za svoj račun, a ne da čekaju kada to caru bude zgodno: “Car bi iz toga pothvata mogao izvući nesigurnu dobrobit. Pretpostavi da stigne u Ivanovu zemlju i ne uspije se složiti s tim vladarom. Vratio bi se poražen i samo bismo mu učinili zlo. Umjesto toga, mi odemo za svoj račun i kakogod da stvari krenu, iz jedne tako bogate i izvanredne zemlje vratit ćemo se s nečim izuzetnim.” “Zaista,” rekao je Abdul, “ne oklijevajmo, otputujmo, pođimo daleko...”
“Gospodine Niketas, osjetio sam veliku malodušnost kada sam vidio da ih je Poetin prijedlog sve osvojio, a shvatio sam i zašto. I Borone i Kyot su se nadah pronaći Paterovu zemlju i dočepati se Kaleža, što bi im pribavilo tko zna kakvu slavu i moć u tim sjevernim zemljama gdje su ga svi još tražili. Rabin Solomon bi pronašao deset nestalih plemena i postao bi najvećim i najpoštovanijim, ne samo među španjolskim rabinima, nego među svim sinovima Izraela. O Abdulu se moglo reći malo: već je bio poistovjetio Ivanovo s kraljevstvom svoje princeze, osim što ga je - kako je odrastao i postajao sve mudrijim sve manje zadovoljavala udaljenost i princezu je, neka mu bog zaljubljenih to oprosti, htio dotaknuti rukom. A što se tiče Poete, tko zna što je u Paviji potajno snovao u srcu. ~ 95 ~
Knjigoteka
Sada, uz svoje malo vlastito bogatstvo, izgledalo je kao da Ivanovo kraljevstvo želi za sebe, a ne za cara. To ti objašnjava zašto nekoliko godina, razočaran, nisam govorio Fridriku o Paterovu kraljevstvu. Ako je to bila igra, bolje ostaviti to kraljevstvo tamo gdje je bilo, oduzimajući ga žudnji onih koji nisu shvaćali njegovu mističnu veličinu. Pismo je tako postalo kao moj osobni san, u kojega više nisam htio da uđe itko drugi. Služilo mi je svladavanju patnji zbog moje nesretne ljubavi. Jednoga ću dana, govorio sam sebi, sve to zaboraviti, jer ću se pokrenuti prema zemlji Patera Ivana... Ali vratimo se stvarima Lombardije.”
U vrijeme nastanka Aleksandrije, Fridrik je rekao kako još samo nedostaje da i Pavia prijeđe njegovim neprijateljima. Dvije godine kasnije i Pavia se pridružila anticarskom savezu. Za cara je to bio težak udarac. Nije odmah reagirao, ali tijekom sljedećih godina stanje u Italiji postalo je tako nemirno da se Fridrik odlučio vratiti i svima je bilo jasno kako cilja upravo na Aleksandriju.
~ 96 ~
Knjigoteka
***
“Oprosti,” upita Niketas, “dakle vraćao se u Italiju po treći put?” “Ne, četvrti. Štoviše, ne, pusti me da se sjetim... Morao je biti peti put, vjerujem. Tom se prilikom zadržao možda četiri godine, kao onomad u Cremi i pri razaranju Milana. Ili se možda u međuvremenu bio vratio? Ne znam, boravio je više u Italiji nego u svojoj kući, ali koja je bila njegova kuća? Bio je naviknut na putovanja; primijetio sam kako se stvarno ugodno osjeća samo u blizini rijeke: bio je dobar plivač, nije se bojao velike studeni, visokog vodostaja, vrtloga. Bacao se u vodu, plivao i izgledalo je da se osjeća u svom elementu. Kako bilo da bilo, taj put o kojem pričam, nanovo je sišao vrlo ljut i pripravan na težak rat. Uz njega su bili markiz od Monferrata, Alba, Acqui, Pavia i Como...” “Ali, upravo si mi rekao da je Pavia prešla na stranu saveza...” “Zaista? Ah, da, ranije, ali u međuvremenu se vratila uz cara.” “O Gospode, naši carevi kopaju oči jedan drugome, ali barem, sve dok jedan vidi, znamo uz kojega biti...” “Nemate mašte. Ukratko, u rujnu te godine Fridrik se preko Moncesinija spustio na Sušu. Dobro se sjećao uvrede pretrpljene sedam godina ranije i uništio ju je ognjem i mačem. Asti se odmah predao, ostavljajući mu slobodan put i evo, ulogorio se u Frascheti, pokraj Bormide, ali je svoje ljude postavio posvuda naokolo, čak i s one strane Tanara. Bio je to trenutak za podmirenje računa s Aleksandrijom. Primao sam pisma od Poete koji je pratio ekspediciju i čini se da je Fridrik sijao oganj i plamen, osjećao se samim utjelovljenjem božanske pravde.” “Zašto nisi bio s njim?” “Zato što je on uistinu bio dobar. Shvatio je kako bi mi nazočnost strogom kažnjavanju, kojeg tek što nije odredio onima iz mojih krajeva, moglo biti razlogom za tugu i poticao me raznim izlikama da ostanem daleko, sve dok Roboreto ne postane samo hrpom pepela. Razumiješ li, nije ga nazivao ni Civitas Nova niti Aleksandrija, jer novi grad bez njegova dopuštenja nije mogao postojati. Još je govorio o starom selu Roboretu, kao da se samo malo više proširilo.”
To je bilo početkom studenog. Ali u studenom je, na toj ravnici, bio potop. Kiša je padala i padala, pa su i zasijana polja postajala baruštine. Markiz od Monferrata je uvjeravao Fridrika kako su to zemljane zidine, a iza njih su zbunjeni koji se useru u gaće čim samo čuju ime cara, ali naprotiv, ti zbunjeni su se pokazali dobrim braniteljima, a zidine su se pokazale tako čvrstima da su carske mačke ili ovnovi na njima slomili rogove. Konji i vojnici su klizali u kaljužu, a opsjedani su u određenom trenutku skrenuli tok Bormide, tako da se ono najbolje od alemanske konjice ublatilo sve do vrata. Konačno su Aleksandrijci izvukli napravu kakva je već bila viđena u Cremi: drvenu konstrukciju koja je bila dobro zakvačena za bedeme, iz koje se izvlačila duga daska, blago nagnut most koji je omogućivao gospodarenje nad neprijateljem s druge strane zidina. Po tom su se mostu kotrljale bačve pune suhih drva natopljenih uljem, svinjskim salom, svježom mašću i tekućom smolom, koje su zapalili. Bačve su se vrlo brzo kretale i padale na carske strojeve, ili na zemlju, gdje bi se ponovno vrtjele kao plamene lopte, sve dok ne bi uspjele zapaliti drugi stroj. Tada se najveći posao opsadnika sastojao iz prijevoza bačvi vode za gašenje vatre. Vode nije nedostajalo, što iz rijeka, što iz baruštine, a što one koja je stizala s neba, ali ako svi pješaci prenose vodu, tko ubija neprijatelja? ~ 97 ~
Knjigoteka
Car je odlučio zimu posvetiti ponovnom dovođenju vojske u red, već i zato što je bilo teško jurišati na zidine kližući se po ledu ili propadajući u snijeg. Na nesreću, te je godine čak i veljača bila vrlo tegobna, vojska je bila obeshrabrena, a car još i više. Taj Fridrik, koji je pokorio Terdonu, Cremu i čak Milano, stare gradove i vrlo izvježbane za borbu, nije to uspijevao s hrpom kućeraka koji su tek čudom bili grad, nastanjeni ljudima za koje samo Bog zna odakle su došli i zašto su bili toliko naklonjeni tim bedemima - koji osim toga, prije no što su tamo došli, nisu čak ni bili njihovi. Ostajući daleko kako ne bi vidio uništenje svojih, Baudolino je sada odlučio doći do tih mjesta, zbog straha da bi njegovi mogli učiniti zlo caru.
I evo ga, nasuprot ravnici na kojoj se uzdizao taj grad kojega je bio vidio u kolijevci. Stanovnici su ga cijeloga načičkali zastavama s velikim crvenim križem na bijelome polju, kao da su se htjeli ohrabriti iznoseći na vidjelo, novorođeni kakvi su bili, plemenite pretke nekog starog plemstva. Nasuprot zidinama bilo je mnoštvo mačaka, naprava za bacanje kamenja, katapulta, a medu njima su napredovala, sprijeda su ih vukli konji, a straga ih gurali ljudi, tri tornja koja su vrvjela bučnim ljudima, koji su mahali rukama prema zidinama kao da govore: “Sada mi stižemo!” U pratnji tornjeva primijeti Poetu, koji je skakutao amo-tamo s izgledom onoga tko nadzire da se sve odvija kako treba. “Tko su oni luđaci na tornjevima?” upita Baudolino. “Đenovski streličari,” odgovori Poeta, “najopasniji među trupama u opsadi kakvu Bog zapovijeda.” “Đenovljani?” zaprepasti se Baudolino. “Pa oni su doprinijeli osnivanju grada!” Poeta se poče smijati i reče kako je, u samo četiri ih pet mjeseci otkako je stigao u ove krajeve, vidio i više od jednoga grada koji je promijenio zastavu. Terdona je u listopadu još bila na strani gradova, zatim je počela uviđati kako Aleksandrija i predobro odolijeva caru, što je u Dertoncima začelo sumnju da bi mogla postati prejakom, pa je dobar dio njih sada nastojao da i njihov grad prijeđe na stranu Fridrika. Cremona je u vrijeme predaje Milana bila uz carstvo, posljednjih godina je prešla na stranu saveza, ali je sada iz nekog svog tajanstvenog razloga pregovarala s carskim vojnicima. “Kako napreduje ta opsada?” “Slabo napreduje. Ili se oni tamo iza zidina dobro brane, ili mi ne znamo napadati. Po meni, ovoga je puta Fridrik sa sobom poveo umorne plaćenike. Nepouzdane ljude koji odmagle pri prvim poteškoćama: ove su zime mnogi pobjegli i samo zato što je bilo hladno, a bili su to Flamanci koji nisu baš ni dolazili kao hic sunt leones. I konačno, zbog tisuću boleština, u taboru su umirali kao muhe, a ne vjerujem da je bilo bolje tamo unutar zidina, jer su već morali potrošiti hranu.” Baudolino se najzad prikazao caru. “Došao sam, oče moj,” rekao mu je, “jer poznajem ova mjesta i mogao bih ti biti od koristi.” “Da,” odgovorio je Barbarossa, “ali poznaješ i ljude i ne bi im htio učiniti ništa nažao.” “A ti poznaješ mene, ako se ne pouzdaješ u moje srce znaš da se možeš pouzdati u moje riječi. Neću učiniti nažao svojim ljudima, ali neću ni tebi lagati.” “Naprotiv, lagat ćeš mi, ali čak ni meni nećeš učiniti ništa nažao. Lagat ćeš, a ja ću se pretvarati da ti vjerujem, jer ti uvijek lažeš u dobroj namjeri.” Bio je surov čovjek, objašnjavao je Baudolino Niketasu, ali sposoban za veliko oštroumlje. “Možeš li razumjeti moj tadašnji osjećaj? Nisam htio da razruši taj grad, ali volio sam ga i želio njegovu slavu.” “Dovoljno je što si se uvjerio,” reče Niketas, “kako bi njegova slava zablistala još jače da je poštedio grad.” ~ 98 ~
Knjigoteka
“Bog neka te blagoslovi, gospodine Niketas, kao da čitaš iz moje tadašnje duše. S tom sam mišlju u glavi išao amo-tamo između logora i zidina. Raščistio sam s Fridrikom kako je prirodno da sam uspostavio poneku vezu s domorocima, kao da sam neka vrsta ambasadora, ali očito svima nije bilo jasno kako se mogu kretati, a da ne budem sumnjiv. Na dvoru je bilo ljudi zavidnih na mojoj prisnosti s carem, kao biskup iz Spire i izvjesni grof Ditpold, kojega su svi zvali Biskupica, možda samo zato što je bio plavokos i imao rumeno lice kao djevojka. Možda se i nije davao biskupu, štoviše, stalno je govorio o nekoj svojoj Tech koju je bio ostavio tamo gore na sjeveru. Tko zna... Bio je lijep, ali srećom bio je i glup. Upravo su oni, čak i tamo u taboru, dali da me slijede njihove uhode i odlazili su govoriti caru da sam noć ranije viđen kako jašem prema zidinama i razgovaram s onima iz grada. Srećom car ih je poslao k vragu, jer je znao da prema zidinama idem danju, a ne noću.” Ukratko, Baudolino je odlazio do zidina, čak i ulazio unutra. Prvi put nije bilo lako, jer kad je kasao prema vratima začuo je zvižduk kamena - znak da su u gradu počeli štedjeti strijele i koristiti praćke, koje su se još od Davidova vremena bile pokazale djelotvornima i jeftinima. Morao je vikati na savršenom pučkom jeziku Fraschete, izvodeći široke znakove nenaoružanim rukama, i sreća je što ga je Trotti prepoznao. “O Baudolino,” doviknu mu Trotti iz visine, “dolaziš li nam se pridružiti?” “Ne budi aruabio, Trotti, znaš već da sam na drugoj strani. Ali sigurno nisam ovdje s lošim namjerama. Pusti me da uđem, jer želim pozdraviti svoga oca. Kunem ti se Djevicom da neću reći ni jednu riječ o onome što vidim.” “Pouzdajem se. Otvorite vrata, oh, jeste li shvatili vi tamo, ili ste budale u glavi? Ovo je prijatelj. Ili skoro. Hoću reći, jedan je od njih koji je od naših, to jest jedan od naših koji je s njima, riječju, otvorite ta vrata ili ću vas nogom udariti po zubima!” “U redu, u redu,” govorili su ovi zbunjeni borci, “ovdje se više ne razumije tko je odavde tko odande, jučer je onaj izašao odjeven tako da je izgledao kao Pavijac...” “Šuti ti, životinjo,” vikao je Trotti. I “Ah, ah,” smješkao se Baudolino ulazeći, “poslali ste uhode u naš logor... Budi miran, rekao sam da ne vidim i ne čujem...” I evo tamo Baudolina kako ponovno grli Gagliauda - još krepkog i mršavog, gotovo nanovo osnaženog postom - ispred bunara, na trgiću s one strane zidina; evo tamo Baudolina koji ponovno nalazi Ghinija i Scaccabarozzija nasuprot crkve; evo tamo Baudolina koji u krčmi pita gdje je Squarciafichi, a drugi plaču i govore kako je dobio đenovsko koplje u grlo baš pri zadnjoj opsadi, plače također i Baudolino, kojemu se rat nikada nije sviđao, a sada još i manje i boji se za staroga oca; evo tamo Baudolina koji na glavnom trgu, lijepom, širokom i sjajnom od ožujskoga sunca, gleda kako i djeca nose velike košare kamenja za pojačavanje obrane, i zemljane posude s vodom stražama i raduje se zbog neukrotivog duha koji je obuzeo sve građane; evo tamo Baudolina koji se pita tko su svi ti ljudi koji ispunjavaju Aleksandriju kao da je svečanost vjenčanja, a prijatelji mu kažu kako je upravo to nesreća, jer su se iz straha od carske vojske tamo slili bjegunci iz svih okolnih sela, i točno je da grad ima mnogo ruku, ali i previše usta za nahraniti; evo tamo Baudolina kako se divi novoj katedrali, nije baš velika, ali je dobro napravljena, i kaže: Isuse, pa tu je čak i zabat s patuljkom na prijestolju, i svi naokolo rade: eh, eh, kao da kažu gledaj za što smo sve sposobni, ali, blesane, ono nije patuljak, to je Naš Gospodin, iako nije dobro napravljen, ali da je Fridrik došao mjesec dana kasnije našao bi tu cijeli Sudnji Dan sa starcima Apokalipse; evo tamo Baudolina gdje traži barem jednu čašu onog dobrog i svi ga gledaju kao da je došao iz tabora carskih vojnika, jer je jasno da se vina, dobrog ili lošeg, ne može naći nijedna kapljica, to je prva stvar koja se daje ranjenima kako bi ih se pridiglo i rođacima poginulih kako ne bi previše o tome razmišljali; i evo tamo Baudolina koji oko sebe vidi ispijena lica i pita koliko mogu ~ 99 ~
Knjigoteka
odolijevati, a oni daju znakove podižući oči kao da žele reći da je to u rukama Gospodina; i konačno, evo tamo Baudolina kako susreće Anselma Medica, koji zapovijeda stotinu i pedesetoricom pješaka Piacenjana koji su dojurili dati čvrstu ruku Civitas Novi, i Baudolino se radovao tom lijepom dokazu solidarnosti, a njegovi prijatelji Guascovi, Trottiji, Boidiji i Oberto iz Fora kažu kako je taj Anselmo jedan od onih koji znaju ratovati, ali Piacenjani su sami, savez ih je potaknuo da dođu i sada ga više nije briga za nas, a za talijanske gradove predlažem, ako izađemo živi iz ove opsade, da od sada nadalje ne dugujemo više nijednome ništa, neka se sami obračunavaju s carem i amen. “A Đenovljani, kako to da su sada protiv vas kad su vam pomogli da se podignete, i to zvečećim zlatom?” “Pa Đenovljani znaju obaviti svoj posao, budi bez brige, sada su uz cara, jer im tako odgovara, ali isto tako znaju da ako jednom grad nastane, on ne nestaje ni ako ga cijeloga razruše, pogledaj Lodi ili Milano. Zatim čekaju ono poslije, jer im kasnije ono što od grada ostane još služi za nadziranje prolaznih putova, pa makar i platili za ponovno podizanje onoga što su pomogli srušiti, ionako je sve to novac koji kruži, a oni su uvijek u sredini.” “Baudolino,” rekao mu je Ghini, “ti si tek stigao i nisi vidio napade u listopadu i one posljednjih tjedana. Oni udaraju, ne samo đenovski streličari, nego i oni Česi gotovo bijelih brkova, a kad uspiju postaviti ljestve treba puno truda da ih baciš dolje... Istina je, po meni je više pomrlo njihovih nego naših, zato što su, iako imaju kornjače 2 i mačke, po glavama dobili mnoge gromade kamenja i zemlje. Ipak, sve u svemu, teško je, a i steže se remen.” “Primili smo poruku,” reče Trotti, “kako se trupe saveza upravo pokreću i hoće iznenaditi cara. Znaš li išta o tome?” “I mi smo to čuli i zbog toga vas Fridrik hoće što prije natjerati na popuštanje. Vi...” i učini pokret vrteći palac i kažiprst, “vi ni ne pomišljate da s tim tamo prestanete, ili ne?” “Sigurno ne. Mi ovdje imamo glavu tvrđu nego ptica.” I tako nekoliko tjedana, nakon svakog okršaja Baudolino je dolazio kući, najviše zato kako bi prebrojio mrtve (čak i Panizza? Čak i Panizza, bio je dobar momak), a zatim se vraćao da bi Fridriku rekao: oni, predati se, nikako. Fridrik više nije kleo, ograničavao se na to da kaže: “I što ja tu mogu učiniti?” Bilo je jasno kako se već pokajao što se doveo u tu nepriliku: vojska mu se rasipala, seljaci su sakrivali žito i životinje u šikari ili još gore u baruštinama, nije se moglo ići ni na sjever niti na istok, kako se ne bi namjerili na prethodnicu saveza - ukratko, ti neotesanci nisu bili odvažniji od Kremažana, ali kad je nesreća, nesreća je. Ali nije mogao otići, jer bi zauvijek izgubio obraz. Što se tiče spašavanja obraza, Baudolino je shvatio, iz napomene kojom je car jednoga dana smjerao na ono njegovo proricanje dok je bio dječak i kada je bio natjerao Dertonce na predaju, da bi car, da je ikako mogao iskoristiti bilo kakav znak s neba, kako bi mogao urbi et orbi reći da je nebo predložilo da se vrati kući, tu priliku i ugrabio... Jednoga dana, dok je Baudolino razgovarao s opsjedanima, Gagliaudo mu je rekao: “Ti koji si toliko pametan i učio si iz knjiga u kojima je sve napisano, zar tebi ne pada na pamet pomisao da svi odu kući, da smo morali poubijati sve naše krave osim jedne i da se tvoja majka guši zatvorena ovdje u gradu?” I evo kako Baudolinu nadođe lijepa zamisao i odmah upita je li kasnije napravljen onaj lažni tunel o kojem je govorio Trotti nekoliko godina ranije, onaj za kojega je 2
Srednjovjekovni opsadni stroj, pokretna nadstrešnica koja štiti opsadnike kad se približavaju zidinama ~ 100 ~
Knjigoteka
neprijatelj trebao povjerovati da će ga odvesti ravno u grad, a umjesto toga vodio je osvajača u klopku. “Kako da ne,” reče Trotti, “dođi pogledati. Vidi, tunel se otvara tamo dolje, u onoj šikari dvjesto koraka od zidina, upravo ispod jednog međaša koji kao da tamo stoji tisuću godina, ali mi smo ga premjestili iz Ville del Foro. I tko tamo uđe stiže ovamo, iza one rešetke, odakle vidi ovu krčmu i ništa drugo.” “Jedan u njega uđe i jednoga ubijete?” “Stvar je u tome da, obično u tako uzak tunel kroz kojega bi svi opsadnici trebali prolaziti mnogo dana, uđe samo jedan odred ljudi koji trebaju stići do vrata i otvoriti ih. Pa sad, osim što ne znamo kako obavijestiti neprijatelje da tunel postoji, ako i ubiješ dvadeset ili trideset jadnih nesretnika, je li to sve bilo vrijedno truda? To bi samo bila pakost i gotovo.” “Da, ako mu želiš zadati udarac u glavu. Ali slušaj sad prizor koji mi se čini da vidim ovim svojim očima: čim bi ovi ušli, čuje se sviranje trublji i kroz svjetlosti deset luči, iz onoga ugla pomalja se na bijelom konju čovjek velike bijele brade i u bijelom plaštu, s velikim bijelim križem u ruci i viče: građani građani budnica jer ovdje se nalazi neprijatelj, i u tom času - prije nego što su se osvajači odlučili učiniti i korak - naši se pojavljuju na prozorima i krovovima, kako si mi govorio. I nakon što su ih zarobili, svi se naši bace na koljena i viču da je taj čovjek sveti Petar koji štiti grad i ponovno utjeraju carske vojnike u tunel, govoreći: zahvalite Bogu što smo vam pomilovali život, odlazite i ispričajte u taboru vašega Barbarosse kako Citta Nuovu pape Aleksandra štiti sveti Petar osobno...” “A Barbarossa povjeruje u takvu glupost?” “Ne, jer nije glup, ali budući da nije glup, pretvarat će se kako je u nju povjerovao, jer je i više od vas voljan ovo prekinuti.” “Recimo da je tako. A tko će otkriti tunel?” “Ja.” “Gdje ćeš naći blesana koji će u njega ući?” “Već sam ga našao, toliki je blesan da će sam upasti, a takav je govnar da to i zaslužuje, tim više što smo se složili kako nikoga nećete ubiti.” Baudolino je mislio na onog umišljenika od grofa Ditpolda, a kako bi Ditpolda naveo da nešto učini, bilo je dovoljno pustiti ga da vjeruje kako to škodi Baudolinu. Preostalo je još dati Ditpoldu na znanje kako postoji jedan tunel i kako Baudolino ne želi da bude otkriven. Kako? Vrlo lako, budući da je Ditpold postavio uhode da prate Baudolina. Kad se spustila noć, vraćajući se prema taboru Baudolino najprije krene prema maloj čistini, zatim se otputi u šikaru, ali čim je bio među drvećem zaustavi se okrećući se unazad, upravo na vrijeme da na mjesečini spazi laganu sjenu koja je gotovo četveronoške klizila po otvorenu polju. Bio je to čovjek kojega mu je Ditpold postavio da ga uhodi. Pričeka među drvećem sve dok mu doušnik nije gotovo pao na leđa, uperi mu mač u grudi i, dok je ovaj već mucao od straha, reče mu na flamanskom: ”Prepoznajem te, jedan si od Brabanćana. Što si radio izvan tabora? Govori, ja sam carev ministerijalac!” Ovaj spomene neku priču o ženama, i uspije čak biti uvjerljivim. “U redu,” reče mu Baudolino, “u svakom slučaju sreća je što si tu. Slijedi me, trebam nekog tko će mi čuvati leđa dok nešto učinim.” Za onoga je to bila blagodat, ne samo da nije otkriven, nego je mogao nastaviti uhoditi ruku pod ruku s uhođenim. Baudolino stiže do šikare o kojoj mu je govorio Trotti. Nije se ni trebao pretvarati, jer je uistinu morao tražiti kako bi otkrio međaš, dok je kao za sebe mrmljao o prijavi koju je netom dobio od jednoga od svojih doušnika. Pronađe međaš, koji je zaista izgledao kao da je srastao tamo sa šibljakom, malo se namuči oko ~ 101 ~
Knjigoteka
njega razgrćući lišće sa zemlje, sve dok nije otkrio rešetku. Zatraži od Brabanćana da mu pomogne podignuti je: bile su tamo tri stube. ”Slušaj sada,” reče Brabanćanu. “Siđi dolje i idi naprijed sve dok ne završi tunel koji mora biti tamo ispod. Na njegovu ćeš kraju možda već vidjeti svjetla. Zatim se vrati i izvijesti me. Ja ostajem ovdje i štitim ti leđa.” Ovome se činilo prirodnim, iako žalosnim, da jedan gospodin najprije od njega zatraži da mu čuva leđa, a zatim mu ih on čuva, dok njega izlaže opasnosti. Ali Baudolino je mahao mačem, vjerojatno da mu obrani leđa, ali s gospodom se nikada ne zna. Uhoda se prekriži i krene. Kad se nakon dvadesetak minuta vratio, ispriča dašćući ono što je Baudolino već znao, kako se na kraju toga hodnika nalazi željezna rešetka koju nije teško iščupati, preko koje se vidio samotni mali trg, pa da prema tome taj tunel vodi upravo u srce grada. Baudolino upita: “Jesi li morao zaokretati ili si stalno išao ravno?” “Ravno,” reče ovaj. A Baudolino, kao da govori sam sebi: ”Znači, izlaz je nekoliko desetaka metara od vrata. Onaj podmićenik je dakle imao pravo...” Zatim Brabanćanu: “Ti si shvatio što smo pronašli. Prvi put kad bude juriš na zidine, jedan manipul odvažnih ljudi može ući u grad, prokrčiti put prema vratima i otvoriti ih, dovoljno je da vani bude druga skupina spremna ući. Moja je sreća time riješena. Ali ti ne smiješ reći nikome što si vidio ove noći, jer neću da se netko drugi okoristi mojim otkrićem.” Dade mu kovanicu držeći se darežljivo, a cijena šutnje bila je tako smiješna da će, ako ne zbog odanosti Ditpoldu, a ono barem za osvetu, uhoda zasigurno odmah otrčati sve mu ispričati. Malo nam treba da zamislimo ono što se moralo dogoditi. Misleći kako Baudolino želi zadržati obavijest tajnom, kako ne bi naškodio svojim opsjednutim prijateljima, Ditpold otrča caru reći mu kako je njegov voljeni sin otkrio ulaz u grad, ali se dobro čuvao da mu to kaže. Car podiže oči prema nebu kao da kaže: vražji dječak čak i on, zatim je Ditpoldu rekao u redu, nudim ti slavu, u zalazak sunca ću ti ispred vrata postrojiti dobar jurišni odred, dat ću postaviti nekoliko onagera i poneku kornjaču blizu šikare, tako da kad se sa svojima uvučeš u tunel bit će gotovo mrak i nećeš ih bosti u oči, uđeš u grad, otvoriš mi vrata iznutra i od danas do sutra si postao junakom. Biskup iz Spire je odmah zahtijevao komandu nad postrojbom ispred vrata, jer, govorio je, Ditpold mu je kao sin, ma zamisli samo. Tako, kada je na Veliki Petak poslijepodne Trotti vidio kako se carski vojnici pripremaju ispred vrata, a već se smračivalo, shvatio je da je riječ o paradi kako bi se skrenula pozornost opsjedanih i da iza toga stoji Baudolinova šapica. Stoga se, raspravljajući o tome samo s Guascom, Boidijem i Obertom iz Fora, pobrinuo da izvuče vjerodostojnog svetog Petra, a ponudio se jedan od pravih konzula, Rodolfo Nebia, koji je imao primjereni stas. Izgubili su samo pola sata raspravljajući treba li prikaza držati križ ili vrlo znamenite ključeve, predlažući zatim križ, koji se u sumraku bolje vidi. Baudolino je stajao nedaleko vrata, siguran kako tamo neće biti bitke, jer će prije netko izaći iz tunela odnijeti vijest o nebeskoj pomoći. I stvarno, nakon vremena tri Očenaša, Zdravomarije i glorije, unutar zidina se začulo veliko komešanje, glas koji se svima učinio nadljudskim vikao je: “Uzbuna uzbuna moji vjerni Aleksandrijci,” a skup zemaljskih glasova je govorio: “To je sveti Petar, oh čudo, čudo!” Ali evo kako je upravo tamo nešto pošlo naopako. Kako će Baudolinu kasnije objasniti, Ditpold i njegovi brzo su uhvaćeni i svi su na njih navalili ne bi li ih uvjerili kako se pojavio sveti Petar. Vjerojatno bi ovi na to nasjeli, ali ne i Ditpold, koji je dobro znao od koga mu je došlo otkriće tunela i - glupom, ali ipak ne toliko - došla mu je pomisao kako mu se Baudolino narugao. Tada se oslobodio stiska svojih zarobljivača, uvukao se u jednu uličicu, vičući tako glasno da nitko nije razumio kojim jezikom govori i u svjetlosti ~ 102 ~
Knjigoteka
sumraka svi povjerovaše kako je jedan od njihovih. Ali, kada je došao na zidine, bilo je očigledno kako se obraća opsadnicima i obavještava ih o zamci - nije posve jasno od koga ih je štitio, budući da oni izvana, ako se vrata ne otvore, ne mogu ući pa se dakle ne izlažu velikoj opasnosti. Ali nije važno, upravo zato što je bio glup, taj Ditpold je bio vrlo odvažan i stajao je na vrhu zidina mašući mačem i izazivajući sve Aleksandrijce. Koji kako nalažu pravila opsade - nisu mogli dopustiti da neprijatelj stigne do zidina, makar se došuljao iznutra; a povrh svega samo je malo njih znalo za zamku, a drugi su iznenada ugledali jednog alemana u kući, kao da se ništa nije dogodilo. Tada netko dobro zamisli da utakne Ditpoldu koplje u leđa, hitnuvši ga s utvrde. Ugledavši svoga vrlo voljenoga prijatelja kako se beživotno strmoglavljuje u podnožje glavne kule, biskup iz Spire se razbjesnio i zapovjedio napad. U nekoj normalnoj situaciji, Aleksandrijci bi se bili ponašali u skladu s običajem, gađajući jurišnike s visine utvrda, ali se, dok su se neprijatelji približavali vratima, u međuvremenu proširio glas kako se pojavio sveti Petar spašavajući grad od prijevare i kako se priprema voditi pobjedonosni napad. Stoga je Trotti pomislio izvući korist iz te nesuglasice i poslao je svog lažnog svetog Petra da izađe prvi, vukući za sobom sve ostale. Ukratko, Baudolinova izmišljotina, koja je trebala pomutiti namjere opsadnika, pomutila je namjere opsjedanih: Aleksandrijci, zahvaćeni mističnom razjarenošću, najratobornijim mnoštvom ustremili su se na carske vojnike kao zvijeri - tako razuzdano i suprotno pravilima ratne vještine, da su se biskup iz Spire i njegovi vitezovi, zbunjeni povlačili natrag, a sa sobom su povukli i one koji su gurali tornjeve đenovskih streličara, ostavljajući ih upravo na rubovima kobne šikare. Za Aleksandrijce je to bio poziv na vjenčanje: odmah je Anselmo Medico sa svojim Piacenjanima ušao u tunel, koji se sada pokazao uistinu dobrim i izašao iza leđa Đenovljanima sa skupinom odvažnih koji su nosili motke na koje su nataknuli kugle zapaljene smole. I evo kako se đenovski tornjevi pale kao panjevi za ognjište. Streličari su se pokušavali bacati dolje, ali čim bi dotakli zemlju tamo su bili Aleksandrijci kako bi ih tresnuli toljagama po glavi: jedan se toranj najprije nagnuo i zatim prevrnuo rasipajući vatru među biskupovom konjicom, konji su izgledali kao poludjeli, još više remeteći redove carskih vojnika, a tko nije bio na konju doprinosio je zbrci prolazeći kroz redove konjanika i vičući kako dolazi sveti Petar osobno, a možda čak i sveti Pavao, neki su vidjeli čak svetog Sebastijana i svetog Tarcisija - dakle cijeli se kršćanski Olimp bijaše svrstao na stranu tog vrlo omraženoga grada. Te noći, netko je donio u carski logor, već u velikoj žalosti, leš biskupa iz Spire, pogođenog u leđa dok je bježao. Fridrik je poslao po Baudolina i upitao ga kakve veze on ima s tom pričom i što o tome zna, a Baudolino je poželio da se pod njim zemlja otvori, jer su te večeri umrli mnogi dobri milites, uključujući Anselma Medica iz Piacenze i srčani podnarednici i jadni pješaci, a sve zbog tog njegova dobrog plana - koji je trebao riješiti sve, a da nikome ne padne ni vlas s glave. Bacio se Fridriku pred noge ispričavši mu cijelu istinu, kako je dobro mislio ponuditi mu vjerodostojnu izliku za prekid opsade, a međutim su stvari tada krenule kako su krenule. “Ja sam nesretnik, oče moj,” govorio je, “gadi mi se krv i htio sam zadržati čiste ruke i prištedjeti još mnogo drugih mrtvih, a vidi kakvu sam klaonicu udesio, svi ovi poginuli meni su na savjesti!” “Prokletstvo tebi, ili onome tko ti je osujetio plan,” odgovori Fridrik, koji se doimao više ispunjenim bolom nego bijesom, ”zato što bi mi - nemoj to nikome reći - ta izlika baš bila po volji. Dobio sam svježe novosti, savez se pokreće, možda ćemo se već sutra morati boriti na dvije bojišnice. Tvoj bi sveti Petar uvjerio vojnike, ali sada je previše ljudi poginulo i moji baruni traže osvetu. Govore kako je pravi trenutak da se dade ~ 103 ~
Knjigoteka
pouka onima iz grada, koje je bilo dovoljno vidjeti kada su izašli, bili su mršaviji od nas i upravo su činili posljednji napor.” Već je bila Velika subota. Zrak je bio blag, polja su se oplemenjivala cvijećem, a drveće je radosno šuškalo. Svi uokolo bili su tužni kao pogrebne svečanosti, carski vojnici zato što su svi govorili kako je vrijeme za napadanje, a nitko nije imao volje za to, Aleksandrijci zato što im je, naročito nakon napora posljednjega napada, duša bila u sedmome nebu, a trbuh poskakivao među nogama. I tako se dogodilo da se Baudolinov plodan um nanovo dao na posao. Ponovno odjaha prema zidinama i pronađe Trottija, Guasca i ostale vođe prilično namrgođene. Znali su i oni za dolazak saveza, ali su saznali iz sigurna izvora kako su razni gradovi vrlo podijeljeni oko toga što treba činiti i vrlo nesigurni treba li uistinu napasti Fridrika. “Jer jedno je, dobro pazi gospodine Niketas, jer je to vrlo osjetljiva točka pa možda Bizantinci nisu tako dovitljivi da to shvate, jedno je braniti se kada te car opsjeda, a drugo boriti se protiv njega na svoju inicijativu. To jest, ako te tvoj otac udari remenom, imaš čak pravo zgrabiti remen kako bi mu ga istrgnuo iz ruke - i to je obrana - ali ako si ti taj koji podiže ruku na svoga oca, tada je to ocoubojstvo. A jednom kad si konačno uskratio poštovanje svetom i rimskom caru, što ti preostaje da održiš na okupu gradove Italije? Razumiješ li, gospodine Niketas, bili su tamo, netom razbivši Fridrikovu vojsku, ali su ga i dalje priznavali kao svoga jedinoga gospodara, no nisu htjeli da im dosađuje, ali eto jada ako ga više ne bude: bili bi poubijali jedni druge a da više i ne znaju čine li dobro ili loše, jer je mjerilo dobrog i lošeg, sve u svemu, bio car.”
“Dakle,” govorio je Guasco, “najbolje bi bilo kad bi se Fridrik odmah ostavio opsade Aleksandrije i uvjeravam te kako bi ga gradovi pustili proći da stigne do Pavije.” Ali kako mu omogućiti da sačuva privid? Već se pokušalo sa znakom s neba, Aleksandrijci su dobili lijepu zadovoljštinu, ali su ponovno bili na prijašnjoj točki. Možda je zamisao o svetom Petru bila preambiciozna, primijeti tada Baudolino, a osim toga priviđenje ili pojava, kako god želiš reći, je nešto što jest i što nije, i dan kasnije lako ju je zanijekati. Konačno, zašto uznemirivati svece? Oni su tamo plaćenici, ljudi koji ne vjeruju čak ni u Boga oca, jedina stvar u koju vjeruju je pun trbuh i uspravan ptić... “Pretpostavimo,” reče tada Gagliaudo, onom mudrošću koju Bog - kao što svatko zna udahnjuje samo puku, “pretpostavimo da carski vojnici zarobe jednu našu kravu i otkriju kako je tako puna žita da trbuh samo što joj se ne rasprsne. Tada Barbarossa i njegovi pomisle kako još imamo mnogo hrane da odolimo u sculasculorumu i evo kako ta ista gospoda i vojnici govore hajdemo odavde, jer ako ne odemo sljedećeg ćemo Uskrsa još biti ovdje...” “Nikada nisam čuo tako glupu zamisao,” reče Guasco, a Trotti se složi s njim, dotičući prstom čelo, kao da kaže kako je stari već pomalo sišao s uma. “Pa da postoji još koja živa krava već bismo je pojeli, čak i sirovu,” dodade Boidi. “Ne zato što je ovaj ovdje moj otac, ali čini mi se da zamisao nije za odbaciti,” reče Baudolino. “Možda ste to zaboravili, ali ima još jedna krava i to je upravo Gagliaudova Rosina. Problem je jedino u tome, što grebući po svim uglovima grada nećete uspjeti pronaći toliko žita da se životinja raspukne.” “Problem je jedino hoću li ti ja dati životinju, pa da životinju,” skoči tada Gagliaudo, “jer jasno je da carski vojnici kako bi shvatili da je puna žita moraju je ne samo pronaći, nego i rasporiti joj utrobu, a moju Rosinu nismo nikada ubili upravo zato što je za mene i za tvoju majku kao kći koju nam Gospodin nije dao, dakle nitko je neće taknuti, radije na ~ 104 ~
Knjigoteka
klanje šaljem tebe, koji si odsutan iz kuće već trideset godina dok je ona uvijek bila tamo bez mušica po glavi.” Guasco i drugi, koji su još minutu prije mislili kako je ta zamisao dostojna luđaka, čim joj se Gagliaudo usprotivio odmah se osvjedočiše kako je to najbolje što se može zamisliti, te iz petnih žila pokušaše uvjeriti starca kako se i vlastita krava žrtvuje za sudbinu grada, i beskorisno je što govori kako će radije žrtvovati Baudolina, jer rasporivši Baudolina neće uvjeriti nikoga, dok ako se raspori krava možda Barbarossa uistinu odustane od svega. A što se tiče žita, nije ga baš bilo za rasipanje ali, ukradi ovdje ukradi ondje, pobrinut će se za toliko da se utovi Rosina i ne mareći previše za sitnice, jer kad je jednom u trbuhu, svakome je teško reći je li to žito ili su mekinje, i ne brinući o vađenju žižaka ili buba, kako se već hoće reći, jer se u vrijeme rata tako radi čak i kruh.
“Ma hajde Baudolino,” reče Niketas, “pa nećeš mi reći kako ste svi ozbiljno shvaćali takvu ludoriju.” “Ne samo da smo je ozbiljno shvaćali nego, kao što ćeš vidjeti u nastavku, ozbiljno ju je shvatio i car.”
Priča se zapravo odvijala ovako. Oko trećeg časa 3 te Velike subote svi konzuli i osobe od najvećeg ugleda u Aleksandiji bili su pod trijemom, gdje je ležala krava da se mršavija i umirućija nije mogla ni zamisliti, olinjale kože, nogu koje su bile dva suharka, sisa koje su izgledale kao uši, ušiju koje su izgledale kao bradavice, zaprepaštena pogleda, mlohavih i samih rogova, a ostalo je bilo više podrtina nego trupina, prije priviđenje goveda nego govedo, krava iz Totentanza, nad kojom je s ljubavlju bdjela Baudolinova majka, koja joj je gladila glavu govoreći joj kako je na kraju ipak bolje tako, jer će prestati patiti i to nakon dobra jela, pa dakle bit će joj bolje nego njenim gazdama. Do nje su i dalje stizale vreće žita i sjemenja, sakupljene sa svih strana, koje je Gagliaudo stavljao pod gubicu jadne životinje, nukajući je da jede. Ali krava je na svijet već gledala žalosnom ravnodušnošću i nije se više ni sjećala što znači preživati. Tako da su joj, na kraju, jedni dragovoljnici držali noge, drugi glavu, a treći su joj na silu otvarali usta i, dok je ona slabo mukala svoje odbijanje, turali joj žito u grlo, kao što se to čini s guskama. Zatim, možda zbog nagona za samoodržanjem, ili potaknuta sjećanjem na bolja vremena, životinja poče miješati jezikom sve to izobilje i malo vlastitom voljom, malo uz pomoć nazočnih, počne gutati. Ne bje to radostan obrok, i svima se ne samo jednom učini kako Rosina tek što nije predala svoju životinjsku dušu Bogu, pošto je jela kao da se teli, između jednog i drugog mukanja. Zatim životna snaga zagospodari, krava se uspravi na četiri noge i nastavi jesti sama, zabadajući gubicu ravno u vreće koje su joj podastirali. Naposljetku su svi gledali neku čudnu kravu, vrlo suhonjavu i tugaljivu, stršećih i raspoznavajućih leđnih kostiju koje kao da žele izaći iz kože koja ih je zarobljivala, trbuha naprotiv nadutog, okruglastog, oboljelog od vodene bolesti i napetog kao da je bređa s deset telića. “Ne može proći, ne može proći,” odmahivao je glavom Boidi, pred tim vrlo tužnim čudom, “čak bi i budala primijetila kako ova životinja nije debela, to je samo kravlja koža u koju je nešto stavljeno...” “Pa čak i da povjeruju kako je debela,” govorio je Guasco, “kako bi mogli prihvatiti misao da je njen gospodar još izvodi na pašu, uz opasnost da izgubi i život i imovinu?” “Prijatelji,” govorio je Baudolino, “ne zaboravite da su oni, tkogod bio onaj tko će je pronaći, toliko gladni da neće gledati je li debela ovdje i mršava tamo.” 3
Kanonički sat koji se poklapa s devet sati ujutro
~ 105 ~
Knjigoteka
Baudolino je imao pravo. Oko devetog časa 4 Gagliaudo se uputio kroz vrata, na livadu oko dva kilometra od zidina i odmah iz šipražja izađe družina Čeha koji su zacijelo pošli loviti ptice, ako je u okolici bila još ijedna živa. Vidješe kravu, ne vjerujući vlastitim izgladnjelim očima baciše se na Gagliauda, on odmah podiže ruke i odvukoše ga sa životinjom prema logoru. Ubrzo se oko njih sakupila gomila ratnika upalih obraza i vrlo začuđenih očiju, a jadnu je Rosinu odmah zaklao jedan iz Coma koji je morao znati zanat, jer je sve obavio samo jednim udarcem i Rosina, u vremenu koje ti treba da kažeš amen, najprije je bila živa, a poslije mrtva. Gagliaudo je uistinu plakao, pa se stoga prizor svima učinio vjerodostojnim. Kad životinji otvoriše trbuh dogodi se ono što se moralo dogoditi: sva ona hrana progutana je u takvoj žurbi da se sada razlijevala po zemlji kao da je još netaknuta, i svima je izgledalo nedvojbenim kako je riječ o žitu. Zapanjenost je bila takva da je nadvladala tek, a u svakom slučaju onima naoružanima glad nije bila oduzela osnovnu moć rasuđivanja: da se u opsjedanom gradu i krave mogu častiti do te mjere gospodski, bilo je protivno svakom ljudskom i božanskom pravilu. Među nazočnim proždrljivcima, jedan je narednik znao prigušiti vlastite nagone i odlučio kako o čudu mora obavijestiti svoje zapovjednike. Doskora vijest stiže do uha caru, uz kojega je stajao Baudolino prividno ravnodušan, vrlo napet i dršćući u očekivanju događaja. Rosininu lešinu i platno u koje je sakupljeno rasuto žito, te Gagliauda u kladama za sužnje, dovedoše pred Fridrika. Mrtva i rascijepljena na dvoje, krava više nije izgledala ni debela ni mršava i jedino što se vidjelo bilo je sve ono unutar i izvan njena trbuha. Znak kojega Fridrik ne podcijeni, zbog čega odmah upita seljaka: “Tko si, odakle si, čija je ovo krava?” A Gagliaudo, iako nije razumio nijednu riječ, odgovori na najčišćem pučkom narječju Paleje, ne znam, nisam bio tamo, nemam s tim veze, slučajno sam tuda prolazio, a tu kravu, nju sam sad prvi put vidio, štoviše, da mi to nisi rekao ne bih ni znao da je to krava. Naravno ni Fridrik nije razumio, pa se obrati Baudolinu: “Ti znaš taj životinjski jezik, reci mi što govori.” Prizor između Baudolina i Gagliauda, prijevod: “On kaže kako o kravi ništa ne zna, kako mu je neki bogati seljak iz grada dao da je odvede na pašnjak, i to je sve.” “Da, do vraga, ali krava je puna žita, pitaj ga kako to.” “On kaže kako su sve krave, nakon što su pojele, a prije nego što su probavile, pune onoga što su pojele.” “Reci mu da se ne pravi lud jer ću ga inače objesiti za vrat na ono drvo! Zar u tom naselju, u tom razbojničkom gradu, kravama uvijek daju jesti žito?” Gagliaudo: “Per mancansa d'fen e per mancansa d'paja, a mantunuma er bestii con dra granaja... E d'iarbion.” Baudolino: “Kaže da ne, samo sada kada je nestašica sijena, zbog opsade. A osim toga to i nije sve žito, nego da ima i suhih arbiona.” “Arbiona?” “Erbse, pisa, grašak.” “Za vraga, dat ću ga kljucati svojim sokolima, raskomadati svojim psima, što to znači da je nestašica sijena, a ne žita i graška?” “Kaže da su u gradu skupili sve krave iz okolice i sad imaju za jesti odrezaka sve do propasti svijeta, ali da su krave pojele svo sijeno, tako da ljudi ako već mogu jesti meso ne jedu kruh, i zamisli samo suhi grašak, pa tako dio žita koji su nagomilali daju kravama, kaže da nije kao ovdje kod nas koji imamo svega, tamo se moraju prilagoditi 4
Kanonički sat koji se poklapa s tri sata poslijepodne ~ 106 ~
Knjigoteka
kako mogu, jer su oni jadni opsjedani. I kaže da su mu zbog toga dali da izvede kravu vani, da pojede malo trave, jer samo ovakva roba joj čini loše i dođe joj trakavica.” “Baudolino, vjeruješ li ti onome što govori taj nevaljalac?” “Ja prevodim ono što on kaže, po onome čega se sjećam iz svoga djetinjstva nisam siguran da se kravama sviđa jesti žito, ali ova je sigurno bila puna te robe tamo, a ono što oči jasno vide ne može se nijekati.” Fridrik se pogladi po bradi, stisnu oči i dobro pogleda Gagliauda. “Baudolino,” reče potom, “imam dojam da sam ovoga čovjeka već vidio, samo što je to moralo biti prije mnogo vremena. Ti ga ne poznaješ?” “Oče moj, poznajem pomalo sve ljude iz ovih krajeva. Ali sada nije problem pitati se tko je ovaj čovjek, nego je li istina da u gradu imaju sve te krave i sve to žito. Jer, ako hoćeš moje iskreno mišljenje, mogli bi pokušati prevariti te i napuniti posljednju kravu posljednjim žitom.” “Dobra misao, Baudolino. Ta mi baš nije pala na pamet.” “Sveto Veličanstvo,” umiješa se markiz od Monferrata, “nemojmo tim seljacima priznavati više pameti nego što je imaju. Čini mi se kako se nalazimo pred jasnim znakom da je grad opskrbljen bolje nego što pretpostavljamo.” “Oh da, da,” rekoše u jedan glas sva ostala gospoda, a Baudolino iz toga zaključi kako nikada nije vidio toliko ljudi u zabludi, sve njih zajedno, a svatko je vrlo dobro prepoznavao tuđu zabludu. Bio je to znak kako je ta opsada svima već nepodnošljiva. “Čini se i meni da mi tako mora izgledati,” reče diplomatski Fridrik. “Neprijateljska vojska pritišće na leđa. Zauzimanjem ovog Roboreta ne bismo izbjegli sukob s drugom vojskom. Niti možemo vjerovati da ćemo zauzeti grad i zatvoriti se unutar tih zidina, napravljenih tako loše da bismo time izgubili svoju čast. Prema tome, o gospodo, ovako smo odlučili: ostavljamo ovo bijedno naselje njegovim bijednim kravarima i pripremimo se za sasvim drugi sukob. Neka budu izdane prikladne zapovijedi.” A zatim, izlazeći iz kraljevskog šatora, Baudolinu: “Pošalji kući tog starca. Sigurno je lažljivac, ali kad bih morao objesiti sve lažljivce, ti već dugo vremena ne bi više bio na ovome svijetu.” “Bježi kući, oče moj, jer ti je dobro išlo,” propišta Baudolino kroza zube skidajući Gagliaudu klade, “i reci Trottiju da ga čekam večeras na mjestu koje on zna.”
Fridrik učini sve u žurbi. Nije trebalo uklanjati nikakav logor, u toj ropotarnici kakvom je logor ište opsadnika već bilo. Postroji ljude i naredi da se sve spali. U ponoć je izvidnica vojske već stupala prema poljima Marenga. U daljini, u podnožju tortonskih brežuljaka zasjale su vatre: tamo je čekala vojska saveza. Zatraživši dopuštenje od cara, Baudolino se udalji na konju u smjeru Salea i na jednom raskrižju zatekne Trottija i dvojicu kremonskih konzula kako ga čekaju. Zajedno su prevalili milju, sve dok nisu stigli do predstraže saveza. Tamo Trotti predstavi Baudolina dvojici vođa gradskih vojski, Ezzelinu iz Romana i Anselmu iz Dovare. Uslijedilo je kratko savjetovanje, zapečaćeno stiskom ruke. Zagrlivši Trottija (bio je to lijep doživljaj, hvala, ne hvala tebi), Baudolino se što je mogao brže vratio Fridriku, koji je čekao na rubu proplanka. “Dogovoreno je, oče moj. Neće napasti. Nemaju za to ni volje ni odvažnosti. Proći ćemo, a oni će u tebi pozdraviti svoga gospodara.” “Do sljedećeg sukoba,” promrmlja Fridrik. “Ali vojska je umorna, što prije se ukonačimo u Paviji, bit će bolje. Hajdemo.” Bili su prvi sati Svetog Uskrsa. U daljini, da se okrenuo, Fridrik bi vidio zidine Aleksandrije kako blistaju od velikih vatri. Baudolino se okrenuo i vidio ih. Znao je kako mnogi od tih plamenovi potječu od ratnih strojeva i carskih baraka, ali mu se više svidjelo zamišljati Aleksandrijce kako plešu i pjevaju proslavljajući pobjedu i mir. ~ 107 ~
Knjigoteka
Nakon jedne milje susretaše izvidnicu saveza. Odred konjanika se otvori i stvori dva krila, između kojih prođoše carski vojnici. Nije bilo jasno je li to zbog pozdrava, ili kako bi se uklonili, jer se to nikada ne zna. Netko iz saveza podiže oružje i to se moglo shvatiti kao znak pozdrava. Ili je to možda bila kretnja nemoći, prijetnja. Car se, namrgođen, pretvarao da ih ne vidi. “Ne znam,” reče, “čini mi se da bježim, a ovi mi odaju počast oružjem. Baudolino, činim li dobro?” “Dobro činiš, oče moj. Ne popuštaš više nego što oni popuštaju. Iz poštovanja te neće napasti na otvorenom polju. A ti moraš biti zahvalan na tom poštovanju.” “Tako i dolikuje,” reče Barbarossa tvrdoglavo. “Ako pomisliš kako ti ga duguju, budi sretan što ti ga daju. Na što se žališ?” “Ni na što, ni na što, kao i obično, ti si u pravu.” Pred zoru nazru na udaljenoj ravnici i na prvim brežuljcima glavninu neprijateljske vojske. Stvarala je cjelinu s rijetkom maglom i još jednom nije bilo jasno udaljava li se od carske vojske zbog opreza, okružuje li je, ili je stišće iz blizine, prijeteći. Oni iz gradova su se kretali u malim skupinama, kadikad bi carsku povorku pratili dio puta, ponekad bi se smještali na uzvisinu i promatrali je kako prolazi mimo, katkada je izgledalo da je se klone. Tišina je bila potpuna, prekidali su je samo klopotanje konja i korak vojnika. Od jednog do drugog vrha ponekad bi se opažalo, u vrlo blijedo jutro, uzdizanje tanahnih niti dima, kao da jedna grupa daje signale drugoj, s vrha neke kule koja se skriva u zelenilu, tamo gore na brežuljcima. Ovog puta Fridrik odluči to opasno prolaženje prikazati sebi u korist: naredi da se podignu barjaci i bojne zastave i prođe kao da je Cezar August koji je pokorio barbare. Bilo kako bilo, prođe kao otac svih tih svadljivih gradova koji su ga te noći mogli satrti. Sad već na putu za Paviju, pozva k sebi Baudolina. “Hulja si kao i uvijek,” reče mu. “Ali naposljetku sam ipak morao pronaći izgovor da izađem iz te kaljuže. Opraštam ti.” “Za što, oče moj?” “Ja znam. Ali nemoj vjerovati kako sam oprostio tom gradu bez imena.” “Ima ime.” “Nema ga, jer mu ga nisam ja nadjenuo. Prije ili kasnije morat ću ga razoriti.” “Ne odmah.” “Ne, ne odmah. A prije toga, pretpostavljam, već ćeš ti još nešto smisliti. Još sam one noći morao shvatiti da sam kući doveo obješenjaka. Kad smo već pri tome, sjetio sam se gdje sam bio vidio onog čovjeka s kravom!” Ali Baudolinov konj kao da se pomamio i Baudolino povuče uzde, ostajući otraga. Tako mu Fridrik nije mogao reći čega se sjetio.
~ 108 ~
Knjigoteka
15. Baudolino u bitci kod Legnana Prekinuvši opsadu Fridrik se, isprva s olakšanjem, povukao u Paviju, ali je bio nezadovoljan. Uslijedila je nerodna godina. Rođak Henrik Lav mu je stvarao neugodnosti u Njemačkoj, talijanski su gradovi bili sve samovoljniji i svaki put kad bi on zahtijevao rušenje Aleksandrije, ostajali bi na to ravnodušni. Sad je već imao malo ljudi, a pojačanja najprije nisu stizala, a kad su stigla bila su nedovoljna. Baudolino se osjećao pomalo krivim za dosjetku o kravi. Naravno, nije obmanuo cara koji je jednostavno prihvatio njegovu igru, ali sada su obojica osjećala zbunjenost kad bi se pogledali u lice, kao dvoje djece koja su zajedno snovala nestašluk zbog kojeg se srame. Baudolino je bio raznježen gotovo djetinjastom zbunjenošću Fridrika, koji je već počeo sijedjeti i upravo je njegova lijepa mjedena brada prva izgubila svoje lavlje odsjaje. Baudolino je sve više volio tog oca, koji je i dalje slijedio svoj carski san, sve se više izlažući opasnosti da izgubi svoje zemlje s one strane Alpa, nastojeći pod nadzorom držati Italiju koja mu je izmicala na sve strane. Jednog je dana pomislio kako bi Fridriku, u situaciji u kojoj se nalazio, pismo Patera Ivana omogućilo da se izvuče iz lombardijske baruštine, a da ne izgleda kako se nečega odrekao. Ukratko, Paterovo pismo bilo je pomalo kao Gagliaudova krava. Pokušao mu je dakle govoriti o tome, ali je car bio loše volje i rekao mu je da ima mnogo ozbiljnijih stvari kojima se treba pozabaviti, a ne staračkim maštarijama pokojnog strica Ota. Potom mu je povjerio neku drugu diplomatsku misiju, učinivši da gotovo dvanaest mjeseci putuje gore i dolje preko Alpa. Krajem svibnja ljeta Gospodnjeg 1176. Baudolinoje doznao da Fridrik stoluje u Comu i htio je doći do njega u taj grad. Tijekom putovanja rekli su mu da se carska vojska već kreće prema Paviji, pa je tada skrenuo na jug, pokušavajući ga presresti na pola puta. Presreo ga je pokraj Olone, nedaleko od tvrđave Legnana, gdje su se nekoliko sati ranije pogreškom susrele carska vojska i vojska saveza; nijedna od dviju vojski nije se imala volje boriti, ali obje su bile prisiljene na okršaj kako ne bi izgubile čast. Tek što je stigao na granicu bojnog polja, Baudolinoje vidio nekog pješaka koji mu je s dugačkim kopljem trčao ususret. Podbo je konja pokušavajući ga pregaziti, u nadi da će ga prestrašiti. Ovaj se prepao i ispuštajući koplje završio s nogama u zraku. Baudolinoje sjahao s konja i pograbio koplje, dok je onaj počeo vikati kako će ga ubiti, zatim se podigao i izvukao bodež iz pojasa. No, derao se na lodijskom narječju. Baudolino se navikao na pomisao kako su Lodijci uz cara i, držeći ga kopljem na udaljenosti jer je izgledao kao opsjednut, vikao mu je: “Što to radiš zvekane, i ja sam uz carstvo!” A ovaj će: “Upravo tako, zbog toga ću te ubiti!” I tada se Baudolino prisjetio da je Lodi sad već na strani saveza, pa se upitao: “Što da radim, da ga ubijem jer je koplje duže od njegova bodeža? Pa ja nikada nikoga nisam ubio!” Tada mu je zabio koplje između nogu, učinivši da padne na zemlju koliko je dug i širok, a zatim mu je uperio oružje u grlo. ”Nemoj me ubiti, dominus, jer imam sedmero djece pa ako mene ne bude već sutra će umrijeti od gladi,” derao se Lodijac, “pusti me da odem jer ionako ne mogu učiniti previše zla tvojima, vidio si da pie je lako savladati kao jegulju!” ~ 109 ~
Knjigoteka
“Da si jegulja vidi se čak i s udaljenosti od jednog dana hoda, ali ako te pustim da hodaš naokolo s nečim u ruci, u stanju si učiniti zlo. Skidaj hlače!” “Hlače?” “Upravo tako, ostavljam ti život, ali ćeš naokolo ići s jajima na vjetru. Zatim želim vidjeti imaš li obraza vratiti se u bitku, ili ćeš odmah otrčati do one tvoje djece umrle od gladi!” Neprijatelj je skinuo hlače i sad je trčao poljima preskačući ograde, ne toliko zbog srama, koliko zbog bojazni da će ga neprijateljski konjanik vidjeti odostraga, pomisliti da mu zbog prezira pokazuje stražnjicu i nabiti ga na kolac, kako to rade Turci. Baudolino je bio zadovoljan što nikoga nije morao ubiti, ali evo jednoga na konju koji galopira prema njemu, stiže odjeven po francuski, pa se dakle vidjelo da nije Lombardijac. Tada odluči kako će skupo prodati kožu i izvuče mač. Onaj na konju prođe mu sa strane i uzvikne: “Što radiš, smušenjače, zar ne vidiš kako smo vama carskim vojnicima ovdje danas pokazali, bolje ti je da ideš kući!” I ode, ne tražeći borbu. Baudolino se nanovo popne u sedlo i upita se kamo treba ići, jer o ovoj borbi nije shvatio baš ništa, i sve do tada je bio vidio samo opsade, a u tim slučajevima dobro znaš tko je na ovoj, a tko na onoj strani. Okrene se oko jednog gaja i usred ravnice vidje nešto što nikada nije vidio: velika otvorena kola, obojena crveno i bijelo, u sredini s velikom motkom ukrašenom zastavicama, a oko tog oltara vojnici s trubljama dugačkima poput onih koje imaju anđeli, koje su možda služile da ih potaknu na borbu, tako da je - kako se običavalo u njegovu kraju - rekao: “Oh, dosta tamo!” Na trenutak pomisli da se zatekao kod Patera Ivana, ili u najmanju ruku u Sarandibi, gdje se u borbu odlazilo kolima koja vuku slonovi, ali kola koja je vidio vukli su glupani, iako svi odjeveni kao gospoda, a oko kola nije bilo nikoga tko se borio. Oni s trubljama bi ponekad ispustili neki zvuk, a zatim su se zaustavljali, nesigurni što da rade. Netko od njih je prstom pokazivao zbrku ljudi na obali rijeke, koji su još nasrtali jedni na druge ispuštajući povike koji bi i mrtve probudili; netko je pokušavao pokrenuti glupane, ali su ovi već po običaju bili neposlušni, pa zamislimo si samo jesu li htjeli ići uplesti se u onu gužvu. “Što da radim,” pitao se Baudolino, “da se bacim među te jako uzbuđene tamo dolje, za koje ni ne znam jesu li neprijatelji, ako najprije ne progovore? A dok ja čekam da progovore, oni me možda i ubiju?” Dok je mudrovao što da radi, evo kako mu u susret dolazi drugi konjanik, a bio je to ministerijalac kojega je dobro poznavao. Taj ga je ipak prepoznao i doviknuo mu: “Baudolino, izgubili smo cara!” “Što to znači da ste ga izgubili, kristesveti?” “Netko ga je vidio kako se lavovski bori usred rulje pješaka koji su mu tjerali konja prema onoj šumici tamo u daljini, zatim su svi nestali među drvećem. Otišli smo tamo, ali više nikoga nije bilo. Vjerojatno je pokušao pobjeći u nekom pravcu, ali sigurno se više nije vratio do glavnine naše konjice...” “A gdje je glavnina naše konjice?” “Eto, nezgoda nije samo u tome što se nije pridružio glavnini konjice, nego to što više nema glavnine konjice. Bio je to pokolj, proklet bio dan. U početku je Fridrik sa svojim konjanicima nasrnuo na neprijatelje, koji kao da su svi bili na nogama i zabarikadirani oko onog njihovog katafalka. Pješaci su dobro odolijevali, ali se iznenada pojavila konjica Lombardijaca, tako da su naši bili uhvaćeni s dviju strana.” “Ukratko, izgubili ste svetoga rimskog cara! I to mi kažeš samo tako, trbuhatibožjega?” ~ 110 ~
Knjigoteka
“Ti mi izgledaš kao netko tko dolazi svjež svjež, ali ne znaš što smo mi sve prošli! Netko čak govori da je vidio kako car pada, ili da je odvučen s konja, jedne noge sapete u stremen!” “A što sada rade naši?” “Bježe, gledaj tamo dolje, raspršuju se među drvećem, bacaju se u rijeku, sad već kruži glas kako je car mrtav i svatko pokušava stići do Pavije kako god može.” “O kukavice! I nitko više ne traži našega gospodara?” “Spušta se mrak, čak i oni koji su se još borili upravo prestaju, kako možeš bilo koga ovdje naći, a i Bog zna gdje je?” “O kukavice,” reče opet Baudolino koji nije bio čovjek rata, ali je imao veliko srce. Podbode konja i okrene se isukana mača tamo gdje se na zemlji vidjelo najviše leševa, glasno dozivajući svoga vrlo dragog poočima. Tražiti jednog mrtvaca na toj ravnici, među mnogim drugim mrtvima, urlajući mu neka se javi, bio je prilično očajnički pothvat, tako da su ga posljednji odredi Lombardijaca s kojima se mimoilazio puštali proći, smatrajući ga nekim svecem iz Raja koji im je došao pomoći i radosno su mu domahivali na pozdrav. Tamo gdje je bitka bila najkrvavija, Baudolino poče prevrtati tijela koja su ležala glavom prema dolje, stalno se nadajući i istovremeno se bojeći kako će na blijedom svjetlu sumraka otkriti drage crte lica svoga suverena. Plakao je i hodao tako naslijepo da je, izlazeći iz šumarka, udario u ona velika kola koja su vukli glupani i koja su polako napuštala bojno polje. “Jeste li vidjeli cara?” poviče u suzama, bez razuma i bez sustezanja. Ovi se počeše smijati govoreći mu: “Da, bio je tamo dolje u onom grmlju i pumpao tvoju sestru!”, a jedan zločesto zapuše u trublju, tako da iz nje istisne besraman prasak. Oni su govorili nasumce, ali Baudolino je pošao pogledati čak i to grmlje. Tamo je bila hrpica leševa, tri prebačena preko jednoga nauznak. Podiže tri leša koja su mu bila okrenuta leđima i ispod vidje Fridrika crvene brade, ali od krvi. Odmah shvati da je živ, jer mu je iz poluzatvorenih usta izlazio nekakav tihi hropac. Imao je ranu na gornjoj usni, iz koje je još krvario i veliku kvrgu na čelu koja se protezala sve do lijevog oka, ruke su mu još uvijek bile čvrsto stisnute, u svakoj po bodež, kao onaj tko je, već na rubu da izgubi svijest, znao probosti trojicu bijednika koji su se bacili na njega ne bi li ga dokrajčili. Baudolino mu podiže glavu, obrisa mu lice, zazva ga, a Fridrik otvori oči i upita gdje je. Baudolino ga je opipavao kako bi saznao je li još negdje ranjen. Ovaj zaurla kad mu je dotaknuo nogu, možda je bila istina da ga je neko vrijeme konj vukao iščašivši mu zglob. Neprestano mu govoreći, dok je on pitao gdje se nalazi, uspravi ga. Fridrik prepozna Baudolina i zagrli ga. “Gospodaru i oče moj,” reče Baudolino, “sad uzjaši moga konja i ne smiješ se zamarati. Moramo ići oprezno, iako se već spustila noć, jer je posvuda vojska saveza i jedina nam je nada da su svi u nekom selu i banče, budući da mi se čini, bez uvrede, da su pobijedili. Ali neki bi mogli biti ovdje uokolo u potrazi za svojim mrtvima. Morat ćemo proći kroz šume i kroz klance, ne udariti putevima i stići do Pavije, kamo su se tvoji do sada već povukli. Ti možeš spavati na konju, ja ću paziti da ne padneš.” “A tko će paziti na tebe da ne zaspiš hodajući?” upita Fridrik uz usiljeni osmijeh. Zatim reče: “Boli me kad se smijem.” “Vidim da si sada dobro,” reče Baudolino. Hodali su dalje cijelu noć, spotičući se u mraku, čak i konj, o korijenje i nisko grmlje i samo su jednom iz daleka vidjeli vatre i napravili širok krug kako bi ih izbjegli. Hodajući, ~ 111 ~
Knjigoteka
Baudolino je govorio, kako bi se održao budnim, a Fridrik se održavao budnim kako bi njega održao budnim. “Gotovo je,” govorio je Fridrik, “neću moći podnijeti sramotu ovog poraza.” “Bio je to samo jedan okršaj, oče moj. Osim toga svi te smatraju mrtvim, a ti ćeš se pojaviti kao uskrsnuli Lazar, pa će ono što je izgledalo kao poraz svi smatrati čudom o kojem će pjevati Te Deum.” Zapravo je Baudolino samo pokušavao utješiti ranjenoga i poniženog starca. Tog je dana doveden u pitanje ugled carstva, a kamoli ne rex et sacerdos. Osim ako se Fridrik ne vrati na pozornicu ovjenčan novom slavom. I u tom času Baudolino nije mogao, a da ponovno ne pomisli na Otova znamenja i Paterovo pismo. “Činjenica je, oče moj,” reče, “kako bi iz onoga što se dogodilo konačno nešto morao naučiti.” “A čemu bi me to htio podučiti, gospodine učeni?” “Ne trebaš učiti od mene, ne daj Bože, nego od neba. Moraš napraviti bogatstvo iz onoga što je govorio biskup Oto. U ovoj Italiji, što ideš dalje više upadaš u blato, ne može se biti carem tamo gdje postoji i papa, s ovim ćeš gradovima uvijek gubiti, jer ih ti želiš dovesti u red, što je prava umjetnost, dok oni naprotiv hoće živjeti u neredu, što je u skladu s prirodom - iliti kako bi rekli pariški filozofi, to je stanje yle, prvotnog kaosa. Ti moraš nadirati na istok, dalje od Bizanta, nametnuti obilježja svoga carstva, kršćanskim zemljama koje se protežu s one strane kraljevstava nevjernih, udružujući se s jedinim pravim rex et sacerdos koji tamo dolje caruje još od vremena Mudraca. Tek kad s njim budeš sklopio savez, ili ti se on bude zakleo na pokornost, moći ćeš se vratiti u Rim i postupati s papom kao sa svojim peračem suda, a s kraljevima Francuske i Engleske kao sa svojim konjušarima. Tek će te se tada tvoji današnji pobjednici ponovno bojati.” Fridrik se gotovo više nije sjećao Otovih znamenja i Baudolino ga je morao podsjetiti na njih. “Ponovno taj pater?” reče. “Postoji li? I gdje je? I kako mogu pokrenuti vojsku da ga pođem tražiti? Postao bih Fridrik Ludi i takvog bi me se sjećali stoljećima.” “Ne, ako se po kancelarijama svih kršćanskih kraljevstava, uključujući Bizant, pronese pismo koje taj Pater Ivan piše tebi, samo tebi, kojega jedinog priznaje kao sebi ravnoga i poziva te da ujedinite vaša kraljevstva.” I Baudolino, koji ga je znao gotovo napamet, počne u noći recitirati pismo Patera Ivana i objasni mu što je najdragocjenija relikvija na svijetu, koju mu Pater šalje u škrinji. “Ali gdje je to pismo? Imaš li njegovu kopiju? Nisi ga valjda ti napisao?” “Ja sam ga samo ponovno sastavio na dobrom latinskom, ujedinio sam nestale dijelove koje su mudraci već znali i govorili, a da ih nitko nije slušao. Ali sve ono o čemu se u tom pismu govori istina je kao i Evanđelje. Osim što sam, ako hoćeš, svojom rukom stavio samo adresu, kao da je pismo poslano tebi.” “A taj bi mi Pater mogao dati, taj kako ga zoveš, Kalež u kojem se nalazila krv Našega Gospodina? Sigurno je da bi to bilo posljednja i savršena pomast...” promrmlja Fridrik. Tako se te noći odlučila, zajedno s Baudolinovom sudbinom, i sudbina njegova cara, iako ni jedan od njih dvojice još nije shvatio čemu idu ususret. Obojica još sanjareći o dalekom kraljevstvu, pred zoru, u blizini jarka, nađoše konja pobjeglog iz borbe i sada nesposobnog da pronađe put povratka. S dva konja, iako tisućama sporednih putova, put do Pavije bijaše brži. Uzduž puta susretoše manipule carskih vojnika koji su se povlačili, ovi prepoznaše svoga gospodara i uzviknuše od radosti. Budući da su izvršili otimačinu u selima kroz koja su prolazili, imali su ih čime okrijepiti, zatim su odjurili obavijestiti one koji su bili naprijed, i dva dana kasnije Fridrik je stigao na vrata Pavije, a radosna je vijest stigla prije njega, pa je starješine ~ 112 ~
Knjigoteka
grada i svoje prijatelje zatekao kako ga očekuju s velikim sjajem, još nemogavši povjerovati svojim očima. Bila je tu i Beatrice, već odjevena u crninu, jer su joj bili rekli da joj je muž mrtav. Držala je za ruku svoja dva sina, Fridrika, koji je već imao dvanaest godina iako ih je pokazivao samo polovicu, nezdrav kakav je bio od rođenja, i Henrika, koji je međutim naslijedio svu očevu snagu, ali je toga dana plakao zbunjen i neprestano ispitivao što se dogodilo. Beatrice primijeti Fridrika iz daleka, krene mu ususret jecajući i strastveno ga zagrli. Kada joj ovaj reče da je živ Baudolinovom zaslugom, ona primijeti da je i on tu, porumeni, zatim posve problijedi, potom zaplače, najzad samo ispruži ruku dok mu nije dotakla srce i zamoli nebo neka mu uzvrati zaslugu za ono što je učinio, nazivajući ga sinom, prijateljem, bratom. “Točno u tom trenutku, gospodine Niketas,” reče Baudolino, “shvatio sam kako sam, spasivši život svome gospodaru, izmirio svoj dug. Ali upravo zbog toga više nisam bio slobodan voljeti Beatrice. Tako sam primijetio da je više ne volim. Bila je kao zarasla rana, pogled na nju izazivao mi je ugodna sjećanja, ali nikakav treptaj, osjetio sam da mogu biti u njenoj blizini, a da ne patim, udaljiti se od nje, a da ne osjetim bol. Možda sam konačno odrastao i svaki se žar mladosti smirio. Nisam osjetio nikakve neugode zbog toga, samo blagu sjetu. Ćutio sam se poput goluba koji guče bez sustezanja, ali je doba ljubavi već bilo završilo. Trebalo se pokrenuti, otići s one strane mora.” “Više nisi bio golub, postao si lastavica.” “Ili ždral.”
~ 113 ~
Knjigoteka
16. Baudolina je prevario Zosimo U subotu ujutro, Pevere i Grillo dođoše obznaniti kako se na neki način u Konstantinopol vraća red. Ne toliko zato što se umirila glad onih hodočasnika za pljačkom, nego zato što su njihovi vođe opazili kako su se ovi dočepali mnogih i poštovanja dostojnih relikvija. Moglo se pogađati oko kaleža ili damastnog plašta, ali relikvije nisu smjele nestati. Zbog toga je dužd Dandolo naredio da se svi do tada ukradeni dragocjeni predmeti donesu u Svetu Sofiju, kako bi se napravila pravedna raspodjela. Što je značilo najprije dijeliti između hodočasnika i Venecijanaca, a ovi potonji su još čekali obračun, jer su ih bili prevezli svojim brodovima. Zatim se nastavilo izračunavati vrijednosti svakog komada u srebrnim markama, pa će konjanici dobiti četiri dijela, podnarednici na konju dva, a podnarednici na zemlji jedan. Treba samo zamisliti reakciju rulje vojnika, kojima nisu dopustili išta ugrabiti. Šuškalo se da su Dandolovi izaslanici već uzeli četiri pozlaćena brončana konja s Hipodroma, kako bi ih poslali u Veneciju i svi su bili neraspoloženi. Dandolov jedini odgovor bila je zapovjed da se pretresu vojnici svih položaja i pretraže čak i mjesta u Peri gdje su stanovali. Jednome konjaniku grofa od Saint-Pola pronašli su na leđima ampulu. On je rekao da je to lijek koji se već posušio, ali kad su ampulu protresli, a i zbog topline ruku, u njoj su ugledali crvenu tekućinu, koja je očigledno bila krv izišla iz grudi Našega Gospodina. Konjanik je vikao da je tu relikviju pošteno kupio od nekog svećenika još prije pljačke, ali kako bi poslužio kao primjer, objesili su ga na licu mjesta, s mačem i štitom okačenim oko vrata. “Do vraga, izgledao je kao bakalar,” govorio je Grillo. Niketas je rastužen pratio te novosti, ali je Baudolino, odjednom smeten, gotovo kao da je sve to bila njegova krivnja, promijenio temu razgovora i odmah upitao je li došao trenutak da se napusti grad. “Još je uvijek velika zbrka,” rekao je Pevere, “i treba paziti. Gdje si ti htio poći, gospodine Niketas?” “U Selimbriju, gdje imamo pouzdanih prijatelja koji nas mogu ugostiti.” “Selimbrija, nije to baš lako.” govorio je Pevere. “To je na zapadu, baš u blizini Dugih Zidina. Čak i s mazgama, ipak su tri dana puta, a možda i više ako se sa sobom tegli trudna žena. A zatim, zamisli samo, prolazeći gradom s cijelom stajom mazgi izgledaš kao netko tko to može, pa hodočasnici navale na tebe kao muhe.” Dakle mazge su se pripremale izvan grada, a grad je valjalo prijeći pješice. Trebalo je proći Konstantinove zidine i zatim izbjegavati obalu gdje je zasigurno bilo više ljudi, napraviti krug oko crkve Svetog Mocija i izaći iz Teodozijevih zidina na vrata Pege. “Teško da će tako dobro proći da vas nitko prije ne zaustavi,” govorio je Pevere. “Ah,” komentirao je Grillo, “pa za tili čas ga uhvatiš za zadnjicu, a sa svim tim ženama, hodočasnicima će doći slina na usta.” Trebao nam je još cijeli dan, jer je valjalo prirediti mlade žene. I ne izvoditi ponovno prizor gubavaca, jer do sada su već i hodočasnici shvatili kako gubavci ne kruže gradom. Trebalo im je napraviti mrljice, kraste na licu, kako bi izgledale bolesne od šuge, tako da ove prođe volja. A osim toga, svi ti ljudi, u ta tri dana, ipak moraju nešto jesti, jer prazna ~ 114 ~
Knjigoteka
vreća ne može stajati na nogama. Đenovljani će prirediti košare s cijelom tavom scripilite, njihovim kolačem od brašna slanutka, hrskavim i finim, koji će izrezati na kriškice obavijene širokim listovima, potom je dovoljno staviti na njih malo papra i bit će to takva poslastica, da njome možeš nahraniti lava bolje nego krvavim biftekom, i širokim režnjevima pogače, s uljem, kaduljom, sirom i lukom. Niketasu se ta barbarska jela baš nisu sviđala ali, budući da je trebalo pričekati još jedan dan, odluči kako će ga posvetiti uživanju u posljednjim izvrsnim jelima koja Teofil još može pripraviti i slušanju posljednjih Baudolinovih dogodovština, jer nije htio otputovati upravo kad je najljepše, a da ne sazna kako njegova priča završava. “Moja je priča još previše duga,” reče Baudolino. “Ja u svakom slučaju idem s vama. Ovdje u Konstantinopolu nemam više što raditi, a svaki mi ugao budi ružna sjećanja. Ti si postao moj pergament, gospodine Niketas, na kojem pišem mnoge stvari koje sam čak bio zaboravio, gotovo kao da se ruka kreće sama od sebe. Mislim da onaj tko priča priče mora uvijek imati nekoga kome ih priča i samo ih tako može ispričati i samome sebi. Sjećaš li se kad sam pisao pisma carici, a ona ih nije mogla čitati? Ako sam učinio glupost davši ih svojim prijateljima da ih pročitaju, to je zato što inače moja pisma ne bi imala smisla. Ali kada je kasnije došao onaj trenutak poljupca s caricom, taj poljubac nisam mogao ispričati nikada nikome i godinama i godinama sam u sebi nosio sjećanje na njega, ponekad uživajući u njemu kao da je tvoje vino s medom, a ponekad osjećajući otrov u ustima. Tek kad sam ga mogao ispričati tebi, osjetio sam se slobodnim.” “A zašto si ga mogao ispričati meni?” “Zato što sada kad ti to pričam, svih onih koji su imali veze s mojom pričom više nema. Ostao sam samo ja. Sad si mi već neophodan kao zrak koji udišem. Idem s tobom u Selimbriju.”
Čim se oporavio od rana zadobivenih u Legnanu, Fridrik pozva Baudolina zajedno s carskim kancelarom, Cristianom iz Bucha. Ako se pismo Patera Ivana trebalo shvatiti ozbiljno, dobro je započeti odmah. Cristian pročita pergament koji mu je Baudolino pokazao i kao oprezan kancelar dade neke primjedbe. Prije svega, rukopis mu se nije činio dostojnim jedne kancelarije. To je pismo moralo kružiti papinskim dvorom, onima u Francuskoj i Engleskoj, stići do basileusa od Bizanta, pa je dakle moralo biti napravljeno onako kako se u cijelome kršćanskom svijetu prave važne isprave. Potom reče kako treba vremena za pripremu pečata koji bi izgledali kao pečati. Ako se želi napraviti ozbiljan posao, treba to učiniti smireno. Kako i druge kancelarije upoznati s pismom? Ako ga pošalje carska kancelarija, stvar nije vjerodostojna. Zamislimo samo, Pater Ivan ti piše u povjerenju kako bi ti odobrio da ga pronađeš u svima nepoznatoj zemlji, a ti to onda obznaniš lippis et tonsoribus, tako da netko ode tamo prije tebe? Glasine o pismu zasigurno moraju kružiti, ne samo zbog opravdanja budućeg pohoda, nego nadasve kako bi zapanjile cijeli kršćanski svijet - ali sve se to mora zbivati malo po malo, kao da se odaje najtajnija tajna. Baudolino predloži da upotrijebi svoje prijatelje. Bit će posrednici u koje se ne može posumnjati, učeni ljudi iz pariškog studiuma, a ne Fridrikovi ljudi. Abdul je pismo mogao prokrijumčariti u kraljevstva Svete Zemlje, Borone u Englesku, Kyot u Francusku, a Rabin Solomon ga je mogao dostaviti Židovima koji su živjeli u bizantskom carstvu. Tako su sljedeći mjeseci bili upotrijebljeni za ove različite potrebe, a Baudolino je upravljao scriptoriumom u kojem su radili svi njegovi stari prijatelji. Fridrik bi povremeno tražio novosti. Predložio je da ona ponuda Kaleža bude malo izričitija. Baudolino mu je objasnio razloge zbog kojih ju je još trebalo ostaviti neodređenom, ali je opazio kako je taj simbol kraljevske i svećeničke moći očarao cara. ~ 115 ~
Knjigoteka
Dok su raspravljali o tim stvarima, Fridrik je ipak bio obuzet novim brigama. Već se morao pomiriti s tim da će pokušati dogovor s papom Aleksandrom III. Budući da ostatak svijeta ionako nije ozbiljno shvaćao carske antipape, car bi prihvatio iskazati mu poštovanje i priznati ga kao jedinoga i pravoga rimskog papu - i to je bilo mnogo - ali papa je zauzvrat morao odlučiti uskratiti svaku potporu lombardijskim gradovima - a to je bilo jako mnogo. Vrijedi li truda, upitaše se tada i Fridrik i Cristian, dok su se ispredale vrlo oprezne spletke, izazvati papu ponovljenim pozivom na ujedinjenje sacerdotium e imperium? Baudolino je gutao gorki jad zbog tih odgoda, ali nije mogao prigovarati. Štoviše, Fridrik ga je odalečio od svojih planova, šaljući ga u travnju 1177. s vrlo osjetljivim zaduženjima u Veneciju. Radilo se o lukavom organiziranju raznih pojedinosti susreta koji se u srpnju trebao dogoditi između pape i cara. Trebalo se pobrinuti za svaku pojedinost svečanosti pomirenja i nikakav neugodan događaj nije je smio pomutiti.
“Cristian je bio osobito zabrinut hoće li vaš basileus izazvati neku pomutnju kako bi susret propao. Sigurno znaš da je Manuel Komnen već neko vrijeme spletkario s papom i zacijelo je taj dogovor između Aleksandra i Fridrika kvario njegove planove. “Osujetio ih je zauvijek. Manuel je već deset godina predlagao papi ponovno ujedinjenje dviju crkava: on je priznavao vjerski primat pape, a papa je priznavao bizantskog basileusa kao jedinoga i pravoga rimskog cara, bilo Istoka bilo Zapada. Ali takvim dogovorom Aleksandar nije stjecao neku veliku moć u Konstantinopolu i nije se otresao Fridrika u Italiji, a možda bi uzbunio ostale vladare Europe. Stoga je birao za sebe najprobitačniji savez.” “Ali tvoj je basileus poslao svoje uhode u Veneciju. Propustili su ih kao svećenike...” “Vjerojatno su to i bili. U našem carstvu ljudi iz crkve rade za svog basileusa, a ne protiv njega. Ali po onome što iz toga mogu shvatiti - a sjeti se da u to doba još nisam bio na dvoru - nisu imali nalog za izazivanje bilo kakve pomutnje. Manuel se bio pomirio s neizbježnim. Možda je samo želio biti obaviješten o onome što se zbiva.” “Gospodine Niketas, zacijelo znaš, ako si bio logotet tko zna kolikih tajni, da kada se uhode dviju protivničkih strana susretnu na istom prostoru spletke, najprirodnija stvar je da zadrže srdačne prijateljske odnose i svatko povjerava vlastite tajne drugima. Tako se ne izlažu opasnosti da ih odaju slučajno i u očima onoga tko ih je poslao izgledaju vrlo sposobni. Tako se dogodilo između nas i onih svećenika: odmah smo jedni drugima rekli zašto smo tamo, mi da uhodimo njih, oni da uhode nas i zatim smo zajedno proveli prekrasne dane.” “To su stvari koje oprezan čovjek vlasti predviđa, ali što bi još trebao učiniti? Ako izravno ispituje strane uhode, koje između ostaloga ne poznaje, one mu ne bi ništa rekle. Stoga šalje vlastite uhode s tajnama koje malo vrijede i tako sazna ono što treba znati, a što obično svi već znaju osim njega,” reče Niketas. “Među tim svećenicima bio je i neki Zosimo iz Kalcedonije. Bio sam iznenađen njegovim vrlo mršavim licem, dva oka kao granati okretala su se bez prestanka obasjavajući veliku crnu bradu i vrlo dugu kosu. Kada je govorio, činilo se da razgovara s raspelom koje mu krvari dva pedlja od lica.” “Poznajem te čudake, naši su ih samostani puni. Umiru vrlo mladi, od iscrpljenosti...” “On ne. Nikada u svome životu nisam vidio takvog izjelicu. Jedne sam ga večeri odveo čak u kuću dviju venecijanskih kurtizana, koje su, kao što možda znaš, najpoznatije među vježbenicama tog zanata starog koliko i svijet. U tri u noći sam bio pijan i otišao sam, ali on je ostao, a kasnije mi je jedna od djevojaka rekla kako nikada nisu morale obuzdavati takvoga vraga.” ~ 116 ~
Knjigoteka
“Poznajem te čudake, naši su ih samostani puni. Umiru vrlo mladi, od iscrpljenosti...”
Baudolino i Zosimo postadoše, ako ne prijatelji, a ono drugovi po bančenju. Njihova je navika započela kada je, nakon prve i obilne zajedničke pijanke, Zosimo izustio strašnu kletvu i rekao kako bi te noći dao sve žrtve klanja nevinih za djevojku popustljiva morala. Na pitanje je li to ono što se izučava u bizantskim samostanima, Zosimo je odgovorio: “Kao što je podučavao sveti Bazilije, dva su zloduha koji mogu pomutiti pamet, bluđenje i huljenje. Drugi djeluje kratko vrijeme, a prvi, ako misli ne prodrma strašću, ne ometa razmišljanje o Bogu.” Odmah su otišli pokoriti se, bez strasti, zloduhu bluđenja i Baudolino se uvjeri kako Zosimo ima, za svaku situaciju u životu, sentencu nekog teologa ili isposnika od koje se osjećao u miru sam sa sobom. Jedanom drugom prigodom, opet su zajedno pili i Zosimo je uznosio divote Konstantinopola. Baudolino se sramio, jer mu je mogao pričati samo o uličicama Pariza, punima izmetina koje su ljudi izbacivali kroz prozore, ili o tmurnim vodama Tanara, koje se nisu mogle nositi s pozlaćenim vodama Propontide. Niti mu je mogao pričati o mirabilia urbis Mediolani, jer ih je Fridrik dao sve srušiti. Nije znao kako ga ušutkati i, ne bi li ga zapanjio, pokazao mu je pismo Patera Ivana, kako bi mu kazao da barem negdje postoji takvo carstvo spram kojega njegovo izgleda kao pustara. Zosimo je tek pročitao prvi redak i odmah sumnjičavo upitao: “Presbyter Johannes? A tko je on?” “Zar ne znaš?” “Sretan je onaj koji je stigao do onog neznanja preko kojega nije dano dalje ići.” “Možeš ići preko. Čitaj, čitaj.” Pročitao je, onim očima koje su se sve više žarile, zatim je odložio pergament i ravnodušno rekao: “Ah, Pater Ivan. Sigurno, u svom sam samostanu pročitao mnoge izvještaje onih koji su posjetili njegovo kraljevstvo.” “Pa prije čitanja nisi znao čak ni tko je on?” “Ždralovi u svom letu oblikuju slova iako ne znaju pisati. Ovo pismo govori o nekom Pateru Ivanu i tu laže, ali govori o pravom kraljevstvu, koje je u izvještajima koje sam pročitao kraljevstvo Gospodara od Indija.” Baudolino je bio spreman kladiti se kako taj lopov nagađa, ali Zosimo mu ne ostavi dovoljno vremena za sumnju. “Gospod zahtijeva od čovjeka koji je kršten tri stvari: pravu vjeru u duši, iskrenost na jeziku, suzdržljivost u tijelu. Ovo tvoje pismo nije mogao napisati Gospodar od Indija jer sadrži previše netočnosti. Na primjer, imenuje mnoga neobična bića tamo dolje, ali prešućuje... da razmislim... evo, šuti primjerice o methagallinariima, o thinsiretaema i o cametheternima.” “A što su oni?” “Što su?! Pa prvo što se dogodi onome tko stigne u krajeve Patera Ivana je da susretne thinisiretu i ako nije pripravan suočiti se s njom... sgnaff... ova ga proguta u samo jednom zalogaju. Eh, to su mjesta na koja ne možeš ići onako kako ideš u Jeruzalem, gdje u najboljem slučaju nađeš poneku devu, krokodila, dva slona, i tako to. Osim toga, pismo mi se čini sumnjivim jer je prilično čudno što je naslovljeno na tvoga cara, umjesto na našeg basileusa, budući da je kraljevstvo tog Ivana bliže bizantskom carstvu nego onome Latina.” “Govoriš o njemu kao da znaš gdje je.” “Ne znam točno gdje je, ali znao bih kako tamo otići, jer onaj tko zna cilj zna i put.” “Pa zašto, dakle, nitko od vas romara nije tamo otišao?” ~ 117 ~
Knjigoteka
“Tko ti je rekao da nitko nikada nije pokušao otići tamo? Mogao bih ti reći kako se basileus Manuel probio u zemlje sultana od Iconije, upravo zato da si otvori put prema Mudracini Gospodara od Indija.” “Mogao bi mi to reći, ali mi to ne govoriš.” “Zato što je naša slavna vojska bila pobijeđena upravo u tim krajevima, u Miriocefalu, prije dvije godine. Pa će tako trebati vremena prije nego što naš basileus pokuša novu ekspediciju. Da mogu raspolagati s mnogo novaca, skupinom muškaraca dobro naoružanih i sposobnih suočiti se s tisućama poteškoća, budući da imam ideju o pravcu kojim treba udariti, mogao bih samo krenuti. Zatim, putem pitaš, slijediš upute domorodaca... Bilo bi mnogo znakova, kad bi bio na pravom putu počeo bi opažati drveće koje cvjeta samo u tim krajevima ili susretati životinje koje žive samo tamo dolje, upravo kao methagallinarii.” “Živjeli methagallinarii!” rekao je Baudolino i podigao pehar. Zosimo ga je poticao da zajedno nazdrave kraljevstvu Patera Ivana. Zatim ga je pozvao da pije u Manuelovo zdravlje, a Baudolino odgovori da pristaje ako će on piti u Fridrikovo zdravlje. Potom nazdraviše papi, Veneciji, dvjema kurtizanama koje su bili upoznali nekoliko večeri ranije i na kraju se Baudolino prvi srušio uspavan s glavom okomito na stolu, dok je još čuo kako Zosimo s naporom mumlja: “Život svećenika je ovo: ne ponašati se znatiželjno, ne hodati s nepravednicima, ne grabiti rukama...” Sljedećeg je jutra Baudolino rekao, još pospanih usta: “Zosimo, ti si nitkov. Ti uopće nemaš pojma gdje je taj tvoj Gospodar od Indija. Ti želiš krenuti za nosom, a kad ti netko kaže kako je tamo dolje vidio methagallinarija, ti se uputiš i odeš u te krajeve i za čas stigneš pred palaču svu od dragog kamenja, vidiš nekoga i kažeš mu dobar dan Pateru Ivane kako si? Pričaj ti te gluposti svome basileusu, a ne meni.” “Ali ja bih imao dobar zemljovid,” reče Zosimo, počinjući otvarati oči. Baudolino je prigovorio kako bi, čak i kad imaš dobar zemljovid, još uvijek sve bilo neodređeno i teško za riješiti, zato što se zna da su zemljovidi neprecizni, osobito za ona mjesta u kojima je, da budemo velikodušni, u najboljem slučaju bio Aleksandar Veliki i poslije nitko drugi. Skicirao mu je približno zemljovid koji je napravio Abdul. Zosimo se počne smijati. Dakako, kad bi Baudolino slijedio vrlo heretičnu i izopačenu predodžbu kako je zemlja okrugla, putovanje ne bi mogao ni započeti. “Ili se pouzdaješ u Sveto Pismo ili si poganin koji još misli onako kako se mislilo prije Aleksandra - koji je između ostalog bio nesposoban ostaviti nam bilo kakav zemljovid. Pismo kaže kako je ne samo zemlja, nego i cijeli svijet načinjen u obliku tabernakula, ili kako je Mojsije svoj tabernakul izgradio kao vjernu kopiju cijeloga svijeta, od zemlje do nebeskog svoda.” “Ali antički filozofi...” “Antički su filozofi, koje riječ Gospodinova još nije bila prosvijetila, izmislili Antipode, dok se u Apostolskim Radovima kaže da je Bog iz samo jednog čovjeka izveo naše čovječanstvo kako bi nastanio cijelo lice zemlje, lice, a ne neki drugi dio kojega nema. A Evanđelje po Luki kaže kako je Gospodin apostolima dao moć da hodaju po zmijama i škorpionima, a hodati znači ići po nečemu, ne ispod nečega. S druge strane, da zemlja jest okrugla i obješena u praznini, ne bi imala ni iznad ni ispod, pa stoga hodanje ne bi imalo nikakvog smisla, niti otići u bilo kojem smjeru. Tko je mislio da je nebo kugla? Kaldejski grešnici s vrha kule babilonske, onoliko koliko su je uspjeli podići, prevareni osjećajem straha kojeg im je prijeteće nebo izazivalo! Koji je to Pitagora ili koji Aristotel uspio navijestiti uskrsnuće mrtvih? I bi li takve nevježe spoznale oblik zemlje? Bi li ova zemlja, napravljena kao kugla, poslužila za predskazivanje dizanja i spuštanja sunca, ili dana na koji pada Uskrs, kad vrlo skromni ljudi, koji nisu učili ni ~ 118 ~
Knjigoteka
filozofiju ni astronomiju, odlično znaju kada sunce zalazi i kada izlazi, ovisno o godišnjim dobima, a u različitim zemljama Uskrs izračunavaju na isti način, a da se ne prevare? Treba li znati drugu geometriju od one koju zna dobar tesar, i drugu astronomiju od one koju zna seljak kada sije i kada žanje? A potom, o kojim mi to antičkim filozofima govoriš? Poznajete li vi Latini Ksenofana iz Colofone koji, iako smatra kako je zemlja beskonačna, niječe da je okrugla? Nevježa može reći kako se, ako se cijeli svijet smatra tabernakulom, ne mogu objasniti eklipse ili ekvinociji. Dakle, u carstvu nas Rimljana živio je prije mnogo stoljeća jedan veliki mudrac, Kozmas Indikopleustes, koji je putovao sve do granica svijeta i u svojoj je Topografia cristiana neoborivo dokazao kako je zemlja uistinu u obliku tabernakula i da se najnerazumljivije pojave mogu objasniti samo na taj način. Želiš li ti da najkršćanskiji od Mudraca, Ivan, kako bi se reklo, ne slijedi najkršćanskiju topografiju, koja nije samo ona Kozmasova nego i ona iz Svetoga Pisma?” “A ja kažem da moj Pater Ivan ne zna ništa o topografiji tvoga Kozmasa.” “Ti si mi sam rekao da je Pater nestorijanac. Tada su nestorijanci imali dramatičnu raspravu s drugim hereticima, monofizitima. Monofiziti su držali kako je zemlja napravljena kao kugla, nestorijanci kao tabernakul. Zna se da je i Kozmas bio nestorijanac i u svakom slučaju sljedbenik učitelja iz Nestorije, Teodora iz Mopsuestije i cijelog se života borio protiv monofizitske hereze Ivana Filopona iz Aleksandrije, koji je slijedio poganske filozofe poput Aristotela. Nestorijanac Kozmas, nestorijanac Pater Ivan, obojica ne mogu drugo nego čvrsto vjerovati u zemlju kao tabernakul.” “Trenutak. I tvoj Kozmas i moj Pater su nestorijanci, o tome ne raspravljam. Budući da su nestorijanci, koliko ja o tome znam, griješili o Isusu i njegovoj majci, mogli su pogriješiti i o obliku cijeloga svijeta. Ili nisu?” “Ovdje dolazi moj vrlo oštroumni dokaz! Hoću ti pokazati - ako želiš pronaći Patera Ivana - da ti u svakom slučaju odgovara držati se Kozmasa, a ne poganskih topografa. Pretpostavimo na tren da je Kozmas napisao pogrešne stvari. Čak i da jest bilo tako, to su mislili i vjerovali svi narodi Istoka koje je Kozmas posjetio, inače ih on ne bi bio doznao u tim zemljama, s one strane kojih je kraljevstvo Patera Ivana, a zasigurno stanovnici toga kraljevstva vjeruju kako je cijeli svijet u obliku tabernakula i prema divnom crtežu tabernakula mjere udaljenosti, granice, tokove rijeka, opseg mora, obale i zaljeve, a da ne govorim o planinama.” “Još jednom, to mi se ne čini dobrim dokazom,” reče Baudolino. “Činjenica da oni vjeruju da žive u tabernakulu ne znači kako u njemu doista i žive.” “Pusti me da završim svoje obrazloženje. Da me pitaš kako stići u Kalcedoniju, gdje sam rođen, znao bih ti to odlično objasniti. Može biti da ja dane putovanja mjerim drugačije nego ti, ili da nazivam desnim ono što ti nazivaš lijevim - s druge strane, rekli su mi kako Saraceni crtaju zemljovide na kojima je jug gore a sjever dolje, pa dakle sunce izlazi s lijeve strane zemalja koje su prikazane. Ali ako ti prihvatiš moj način prikazivanja putanje sunca i oblika zemlje, slijedeći moje upute sigurno ćeš stići tamo gdje te ja hoću poslati, dok ih nećeš moći razumjeti budeš li se pozivao na svoje zemljovide. Dakle,” zaključi slavodobitno Zosimo, “želiš li stići do zemlje Patera Ivana moraš koristiti kartu svijeta koju bi koristio Pater Ivan, a ne svoju - pazi dobro, čak i da je tvoja točnija od njegove.” Baudolino je bio osvojen oštrinom dokaza i upita Zosima neka mu objasni kako su Kozmas, a shodno tome i Pater Ivan vidjeli svijet. “O, ne,” reče Zosimo, “ja dobro znam gdje naći zemljovid, ali zašto bih ga trebao dati tebi i tvome caru?” ~ 119 ~
Knjigoteka
“Osim ako ti on da toliko zlata da možeš otputovati sa skupinom dobro naoružanih ljudi.” “Upravo tako.” Od toga trenutka Zosimo više nije izlanuo ni jednu riječ o Kozmasovu zemljovidu, ili bi ga povremeno spomenuo kada bi dostigao vrhunac pijanstva, ali samo neodređeno ocrtavajući tajanstvene krivulje prstom u zraku, a zatim bi se zaustavljao kao da je rekao previše. Baudolino mu je nalijevao još vina i postavljao prividno čudna pitanja. “Kada budemo blizu Indije i naši konji budu posve iscrpljeni, hoćemo li morati jahati slonove?” “Možda,” govorio je Zosimo, “zato što u Indiji žive sve životinje koje su imenovane u tvom pismu i još neke, osim konja. Ali svejedno i njih imaju, jer ih dovode iz Tziniste.” “A koja je to zemlja?” “Jedna zemlja u koju putnici odlaze tražiti svilene bube.” “Svilene bube? Što to znači?” “To znači da u Tzinisti postoje jajašca koja se stavljaju ženama na grudi i, oživljena toplinom, iz njih nastaju male gusjenice. One se stavljaju na listove duda kojima se hrane. Kad odrastu, iz svoga tijela ispuštaju svilu i u nju se umotavaju, kao u grobnicu. Zatim postaju prekrasnim šarenim leptirima i probuše čahuru. Prije nego što odlete, mužjaci odostraga prodiru u ženke i oboje žive bez hrane, u toplini svoga ljubavnog zagrljaja dok ne uginu, a ženka umire ležući svoja jaja.”
“U čovjeka koji te želi uvjeriti kako svila nastaje iz gusjenica, nije se baš trebalo pouzdati,” reče Baudolino Niketasu. “Bio je uhoda za svoga basileusa, ali bi u potragu za Gospodarom od Indija bio otišao čak i kao Fridrikov plaćenik. Zatim, kad bi tamo stigao, više ga ne bismo vidjeli. Pa ipak, uzbuđivalo me je njegovo spominjanje Kozmasova zemljovida. Taj mi se zemljovid pojavljivao kao Betlehemska zvijezda, osim što je vodio u suprotnome smjeru. Pokazao bi mi kako prijeći put Svetih triju Mudraca natraške. I tako, vjerujući da sam lukaviji od njega, požurio sam natjerati ga da pretjera u svojim neumjerenostima, ne bi li postao gluplji i brbljaviji.” “A međutim?” “A međutim, on je bio lukaviji od mene. Dan kasnije više ga nisam našao i neki od njegove subraće mi rekoše da se vratio u Konstantinopol. Bio mi je ostavio pozdravnu poruku. Glasila je: “Kao što ribe umiru ako ostanu na suhom, tako i svećenici koji se dugo zadrže izvan ćelije, oslabe snagu sjedinjenja s Bogom. Ovih sam dana presahnuo u grijehu, pusti me da ponovno nađem svježinu izvora.” “Možda je to bilo istina.” “Nikako. Bio je pronašao način da izmuze zlato od svoga basileusa. I to na moju štetu.”
~ 120 ~
Knjigoteka
17. Baudolino otkriva kako Pater Ivan piše mnogim ljudima Sljedećeg srpnja Fridrik stiže u Veneciju morskim putem od Ravenne do Chioggie, praćen duždevim sinom, zatim dođe do crkve Svetog Nikole na Lidu i u nedjelju 24., na trgu Svetoga Marka, pade ničice pred noge Aleksandru. Ovaj ga podigne i zagrli razmetljivo srdačno, a svi naokolo pjevali su Te Deum. Bio je to uistinu trijumf, iako nije bilo jasno za kojega od te dvojice. U svakom slučaju, završavao je rat koji je potrajao osamnaest godina, i tih je dana car potpisao šestogodišnje primirje s gradovima lombardijskog saveza. Fridrik je bio tako zadovoljan da je odlučio ostati u Veneciji još mjesec dana. Bio je kolovoz, kad jednoga jutra Cristian iz Bucha sazva Baudolina i njegove, zatraži da ga prate do cara i stigavši pred Fridrika pruži mu, dramatičnom kretnjom, pergament s kojega su kapali pečati: “Evo Pisma Patera Ivana,” rekao je, “koje mi stiže povjerljivim putevima s bizantskog dvora.” “Pismo?” uzvikne Fridrik. “Ali nismo ga još poslali!” “U stvari nije naše, to je neko drugo pismo. Nije naslovljeno na tebe, nego na basileusa Manuela. Što se ostaloga tiče, isto je kao naše.” “Dakle taj Pater Ivan prvo savez nudi meni, a zatim ga nudi romarima?” razbjesni se Fridrik. Baudolino je bio sav u čudu, jer je postojalo samo jedno Paterovo pismo, on je to dobro znao, a napisao ga je on. Ako Pater postoji, mogao je čak i napisati drugo pismo, ali zasigurno ne ovo. Zatraži da ispita dokument i, nakon što ga je na brzinu pregledao, reče: “Nije baš sasvim jednako, ima malih preinaka. Oče moj, ako mi to dopustiš htio bih ga bolje ispitati.” Povuče se sa svojim prijateljima, i zajedno su čitali i prečitavali pismo više puta. Najprije, bilo je na latinskom. Čudno, primijetio je Rabin Solomon, jer ga Pater šalje grčkom basileusu. U stvari, početak je kazivao: Presbyter Johannes, po volji i moći Boga i Gospodina Našega Isusa Krista gospodara onih koji vladaju, Manuelu, upravitelju Romara, želi zdravlje i trajno uživanje božanskih blagoslova.
“Druga neobičnost,” reče Baudolino, “naziva Manuela upraviteljem Romara, a ne basileusom. Stoga to zacijelo nije napisao Grk iz carskog okruženja. Napisao ga je netko tko ne zna Manuelova prava.” “Dakle,” zaključi Poeta, “od strane pravog Patera Ivana, koji sebe smatra dominus dominantium.” “Idemo dalje,” reče Baudolino, “i pokazat ću vam riječi i rečenice kojih u našem pismu nije bilo.” Bijaše obznanjeno veličanstvu našemu kako mnogo držiš do naše odličnosti i kako ti bijaše stigla vijest o našoj veličini. Ali saznali smo od jednog našeg apocrisario kako si nam htio poslati nešto ugodno i zabavno, na radost naše milosti. Budući sam čovjek, rado ~ 121 ~
Knjigoteka
prihvaćam dar, i preko jednog svog apocrisario šaljem ti znak sa svoje strane, željan saznati slijediš li s nama pravu vjeru i da li u svemu i za sve vjeruješ Našemu Gospodinu Isusu Kristu. Dok ja naime dobro znam da jesam čovjek, tvoji grekuli vjeruju kako si ti bog, iako mi dobro znamo kako si smrtan i podvrgnut ljudskoj pokvarenosti. Po širini naše velike darežljivosti, treba li ti štogod što ti može priskrbiti zadovoljstvo, daj nam znati, bilo migom našem apocrisario ili potvrdom svoje ljubavi.” “Ovdje ima previše neobičnosti,” reče Rabin Solomon, “s jedne strane ponaša se prema basileusu i njegovim grekulima s dobrohotnošću i omalovažavanjem na granici uvrede, a s druge, koristi riječi kao apocrisarium, koja mi se čini grčkom.” “Točno znači ambasador,” reče Baudolino. “Ali slušajte: tamo gdje smo mi rekli kako za Paterovim stolom sjede mitropolit iz Samarkanda i natpop iz Suše, ovdje piše kako su tu protopapaten Sarmagantinum i archiprotopapaten de Susis. I još k tome, među divotama kraljevstva navodi se trava nazvana assidios, koja tjera zle duhove. Ponovno tri grčke riječi.” “Dakle,” reče Poeta, “pismo je napisao Grk koji se pak loše odnosi prema Grcima. Ne razumijem.” Abdul je u međuvremenu uzeo u ruku pergament: “Ima toga još: tamo gdje smo mi spomenuli žetvu papra, nadodane su druge pojedinosti. Ovdje je nadodano kako u Ivanovu kraljevstvu postoje malobrojni konji. A ovdje, gdje smo mi samo spomenuli daždevnjake, govori se kako ima vrsta glista, koje se okružuju nekom vrstom opne kao i gusjenice koje proizvode svilu, a tu opnu zatim peru žene iz palače kako bi od nje napravile kraljevske haljine i tkanine koje se peru samo u žestokoj vatri.” “Kako, kako?” upita uznemiren Baudolino. “I konačno,” nastavi Abdul, “u popisu bića koja nastavaju kraljevstvo, među ljudima s rogovima, faunima, satirima, pigmejcima i psoglavima, pojavljuju se methagallinarii, cametheterni i thinsiretae, sve stvorenja koja mi nismo naveli.” “Tako mi Djevice Bogorodice!” uzvikne Baudolino. “Ali tu je priču o glistama pričao Zosimo! I Zosimo je bio taj koji mi je rekao kako, prema Kozmasu Indikopleustesu, u Indiji ne postoje konji! I Zosimo mi je spominjao methagallinarii i te druge zvijeri tamo! Kurvin sin, brod govana, lažljivac, lopov, licemjer, lukavi krivotvorac, izdajnik, preljubnik, izjelica, plašljivac, pohotljivac, razdražljivac, heretik, neumjerenjak, ubojica i razbojnik, bogohulnik, sodomist, lihvar, trgovac crkvenim stvarima, prizivač duhova, sijač nesloge, varalica!” “Ali što ti je učinio?” “Još ne shvaćate? One večeri kad sam mu pokazao pismo, napio me i prepisao ga! Zatim se vratio onom svom basileusu od govana, obavijestio ga kako Fridrik tek što se nije očitovao prijateljem i nasljednikom Patera Ivana, i napisali su drugo pismo, naslovljeno na Manuela, uspjevši ga pustiti u opticaj prije našega! Eto zašto izgleda tako oholo spram basileusa, kako se ne bi posumnjalo da je nastalo u njegovoj kancelariji! Eto zašto sadrži toliko grčkih riječi, kako bi pokazalo da je ovo latinski prijevod originala kojeg je Ivan napisao na grčkom. A na latinskom je, jer ne treba uvjeriti Manuela, nego kancelarije latinskih kraljeva i papu!” “Ima još jedna pojedinost koja nam je promakla,” reče Kyot. “Sjećate li se priče o Kaležu, kojega bi Pater poslao caru? Htjeli smo ostati suzdržljivi, govoreći samo o veram arcam... Jesi li ti to natuknuo Zosimu?” “Ne,” reče Baudolino, “to sam prešutio.” “Eto, tvoj je Zosimo napisao yeracam. Pater šalje basileusu yeracam.” “A što je to?” upita se Poeta. ~ 122 ~
Knjigoteka
“Ne zna to ni Zosimo,” reče Baudolino. “Pogledajte naš original: na tom mjestu Abdulov rukopis nije baš čitljiv. Zosimo nije razumio o čemu je riječ, pomislio je na čudan i tajanstven dar, o kojemu smo samo mi znali i eto objašnjenja te riječi. Ah, bijednik! Sve je to moja krivnja, jer sam se pouzdao u njega; kakva sramota, kako ću to ispričati caru?” Nije bilo prvi put da su pričali laži. Objasniše Cristianu i Fridriku iz kojih je razloga pismo očigledno napisao netko iz Manuelove kancelarije, upravo kako bi spriječio Fridrika da pusti u opticaj svoje pismo, ali dodaše kako vjerojatno u kancelariji svetoga rimskog cara postoji neki izdajnik, koji je dostavio kopiju njihova pisma u Konstantinopol. Fridrik se zakune kako će mu, nađe li ga, iščupati sve ono što mu viri iz tijela. Zatim Fridrik upita trebaju li se zabrinuti zbog kakve Manuelove inicijative. A što ako je pismo bilo napisano zbog pravdanja ekspedicije prema Indijama? Cristian ga razborito upozori kako se baš dvije godine ranije Manuel bio pokrenuo protiv seldžučkog sultana iz Iconije, u Frigiji, i bio pretrpio dramatičan poraz u Miriocefalu. Dovoljno da ga do kraja njegova života drži podalje od Indija. Dapače, ako se dobro promisli, to je pismo zapravo bilo način, poprilično djetinjast, da se popovno zadobije nešto malo ugleda, baš kada ga je vrlo mnogo izgubio. Pa ipak, je li sada još imalo smisla pustiti u opticaj pismo Fridriku? Nije li ga možda trebalo izmijeniti, kako svi ne bi povjerovali da je prepisano iz pisma upućenog Manuelu?
“Jesi li ti bio upoznat s tom pričom, gospodine Niketas?” upita Baudolino. Niketas se nasmije: “U to doba još nisam imao trideset godina i ubirao sam poreze u Paflagoniji. Da sam bio basileusov savjetnik, bio bih mu rekao neka ne pribjegava tako djetinjastim spletkama. Ali Manuel je slušao previše ulizica, sobara i eunuha dodijeljenih njegovim odajama, čak i slugu, i često se podvrgavao utjecaju nekih vidovitih svećenika.” “Ja sam se izjedao misleći na tog crva. Ali čak je i papa Aleksandar bio crv, gori od Zosima i gori od daždevnjaka, što se otkrilo u rujnu, kada je u carsku kancelariju stigla isprava, o kojoj su vjerojatno već bili obaviješteni i drugi kršćanski Mudraci i grčki car. Bila je to kopija jednog pisma koje je Aleksandar III. bio napisao Pateru Ivanu!” Aleksandar je zasigurno primio kopiju pisma Manuelu, možda je bio obaviješten o staroj poruci Uga iz Gabale, možda se bojao da će Fridrik izvući neku korist iz vijesti o postojanju kralja i svećenika, i evo kako je sada on bio prvi koji je, ne primio nego poslao poziv, izravno, jer je njegovo pismo govorilo kako je odmah poslao svog izaslanika da pregovara s Pater om. Pismo je počinjalo: Aleksandar biskup, sluga slugu Božjih, najdražemu Johannesu, sinu Kristovu, slavnome i veličanstvenom vladaru Indija želi zdravlje i šalje svoj apostolski blagoslov.
Nakon čega je papa napomenuo kako je samo jedna apostolska stolica (to jest Rim) bila primila od Petra mandat da bude caput et magistra svih vjernika. Pisalo je kako je papa čuo pričati o Ivanovoj vjeri i milosrđu od svog osobnog liječnika Magistera Filippa i kako je taj koristan čovjek, oprezan i razborit, čuo od vjerodostojnih osoba da se Ivan konačno želi preobratiti na pravu katoličku i rimsku vjeru. Papa je žalio što mu za sada ne može poslati dostojanstvenike visokog položaja, također i zato što nisu znali linguas barbaras et ignotas, ali mu šalje Filippa, čovjeka uzdržljivog i vrlo obzirnog, kako bi ga podučio pravoj vjeri. Čim Filippo bude stigao k njemu, Ivan bi papi trebao poslati pismo ~ 123 ~
Knjigoteka
namjera i - na to se upozoravalo - što manje bude obilovalo razmetanjem o svojoj moći i svojim bogatstvima, bit će bolje za njega, ako želi da ga prihvate kao poniznog sina svete rimske crkve. Baudolino je bio sablažnjen mišlju da na svijetu mogu postojati takvi krivotvorci. Fridrik je bijesno urlao: “Đavolji sin! Nitko nikada nije pisao njemu, a on iz inata prvi odgovara! I dobro se čuvao da Presbytera ne nazove svojim Johannesom, uskraćujući mu svako svećeničko dostojanstvo...” “Zna da je Ivan nestorijanac,” dodao je Baudolino, “i predlaže mu sasvim otvoreno da se odrekne svoje hereze i podvrgne njemu...” “Nesumnjivo, ovo je pismo krajnje drskosti,” primijetio je kancelar Cristian, “zove ga sinko, ne šalje mu ni bilo kojeg biskupa, nego samo svoga osobnog liječnika. Postupa s njim kao s djetetom koje treba dovesti u red.” “Tog Filippa treba zaustaviti,” reče tada Fridrik. “Cristiane, pošalji glasnike, plaćene ubojice ili koga god ti hoćeš, neka ga presretnu duž puta, zadave ga, iščupaju mu jezik, utope ga u brzici! Ne smije stići tamo dolje! Pater Ivan je moja stvar!” “Smiri se, oče moj,” reče Baudolino, “kako se meni čini, taj Filippo nije nikada ni krenuo i nije čak ni rečeno da postoji. Prvo, Aleksandar dobro zna, po mome mišljenu, da je pismo Manuelu lažno. Drugo, nikako ne zna gdje je njegov Ivan. Treće, napisao je to pismo upravo zato da prije tebe kaže kako je Ivan njegova stvar, a između ostaloga potiče tebe i Manuela da zaboravite to s kraljem svećenikom. Četvrto, da Filippo čak i postoji, da ide Pater u i da tamo stvarno i stigne, pomisli samo na trenutak što bi se dogodilo ako bi se vratio neobavljena posla, zato što se Pater Ivan nikako nije preobratio. Za Aleksandra bi to bilo kao da je dobio šaku govana u lice. Ne može toliko riskirati.” U svakom slučaju, sada je već bilo prekasno da se razglasi pismo Fridriku i Baudolino se osjećao lišenim posjeda. Paterovo si je kraljevstvo počeo dočaravati još pri Otovoj smrti, a od tada je proteklo gotovo dvadeset godina... Dvadeset godina potrošenih ni za što... Zatim se utješio: ne, Paterovo pismo hlapi u nišavilo, ili se pak gubi u hrpi drugih pisama, tkogod hoće sada si može izmisliti ljubavno dopisivanje s Paterom; živimo u svijetu prepredenih lažljivaca, ali to ne znači da se treba odreći traženja njegova kraljevstva. Konačno, Kozmasov zemljovid još postoji, bilo bi dovoljno ponovno pronaći Zosima, iščupati mu ga i zatim putovati u nepoznato. Ali gdje je završio Zosimo? Čak i kad bi znao da se nalazi, obasut nadarbinama, u carskoj palači svoga basileusa, kako otići tamo dolje i istjerati ga iz legla, usred cijele bizantske vojske? Baudolino je počeo ispitivati putnike, glasnike, trgovce, ne bi li dobio koju vijest o tom nevaljalom redovniku. A u međuvremenu nije prestajao Fridrika podsjećati na plan: “Oče moj,” govorio mu je, “sada to ima više smisla nego prije, jer si se ranije mogao bojati da je to kraljevstvo moja izmišljotina, a sada znaš da u to vjeruju čak i basileus Grka i papa Rimljana, a u Parizu su mi govorili da ako je naš um sposoban pojmiti nešto tako veliko, da većega od toga nema, onda to zasigurno postoji. Na tragu sam nekomu tko mi može dati glasa o putu koji treba slijediti, ovlasti me da potrošim nešto novaca.” Uspio je da mu se dade dovoljno zlata za potkupiti sve grekule koji prolaze kroz Veneciju, stupio je u vezu s povjerljivim osobama u Konstantinopolu i očekivao je vijesti. Kada ih bude dobio, neće mu preostati drugo nego navesti Fridrika da donese odluku. “Još godina čekanja, gospodine Niketas, a u međuvremenu je umro i vaš Manuel. Iako još nisam bio posjetio vašu zemlju, dovoljno sam o njoj znao da pomislim kako će, kad se ~ 124 ~
Knjigoteka
već promijenio basileus, i svi njegovi pouzdanici biti uklonjeni. Molio sam Svetu Djevicu i sve svece da Zosimo ne bude ubijen, ali bi mi dobro došao i oslijepljen, on mi je samo morao dati zemljovid, a potom bih ga ja čitao. Istodobno sam imao osjećaj da godine gubim kao krv.” Niketas je poticao Baudolina neka se sada ne da skršiti svojim nekadašnjim razočaranjem. Zatražio je od svoga kuhara i sluge da nadmaši samoga sebe, htio je da ga posljednji obrok koji pripravlja pod suncem Konstantinopola podsjeća na sve slasti njegova mora i njegova tla. I evo zašto je na stolu htio jastoge i rakove samce, kuhane rakove, pržene rakovice, leću s kamenicama i kapicama, prstace upotpunjene pireom od boba i rižom na medu, okružene vijencem od ribljih jaja, a sve posluženo s vinom iz Krete. Ali to je bilo tek prvo jelo. Nakon toga dolazi pirjano meso koje je širilo zanosan miris, a u loncu su se pušile četiri sredine cvjetače, lijepe, tvrde i bijele kao snijeg, šaran i dvadesetak malih skuša, usoljeni fileti ribe, četrnaest jaja, malo vlaškog ovčjeg sira, sve natopljeno dobrom libricom ulja, posuto paprom i začinjeno s dvanaest režnjeva češnjaka. Za to drugo jelo zatražio je vino iz Ganosa.
~ 125 ~
Knjigoteka
18. Baudolino i Colandrina Iz kuća Đenovljana čule su jadikovke Niketasovih kćeri, koje nisu htjele da im se zamažu lica, naviknute kakve su bile na jarkocrvenu boju svoga rumenila. “Budite dobre,” govorio im je Grillo, “sama ljepota ne čini ženu.” I objašnjavao je kako i nije sigurno da će to malo krasta i crnih boginja, koje su im utiskivali u lice, biti dovoljno da ih ogadi nekom uspaljenom hodočasniku - ljudima koji si daju oduška na svima onima na koje naiđu, mladima i starima, zdravima i bolesnima, Grkinjama, Saracenkama ili Židovkama, zato što je u tim slučajevima vjera bila malo važna. Da bi bile odvratne, dodao je, trebale bi biti rupičaste baš kao ribež. Niketasova je žena ljubazno surađivala u poružnjivanju svojih kćeri, dodajući: hoćeš neku boru na čelu, hoćeš kokošju kožicu na nosu kako bi izgledao izlizan. Baudolino je sa sjetom gledao tu lijepu obitelj i odjednom reče: “Dok sam tako vrludao ne znajući što bih radio i ja sam se oženio.” I nevesela izgleda ispriča priču o svom braku, kao da je bila riječ o bolnom sjećanju. “U to sam doba išao tamo i amo između dvora i Aleksandije. Fridrik i dalje nije mogao progutati postojanje toga grada, a ja sam pokušavao nanovo pokrpati odnose između mojih sugrađana i cara. Situacija je bila povoljnija nego nekada. Aleksandar III. je umro i Aleksandrija je izgubila svoga zaštitnika. Car je sve više pregovarao s talijanskim gradovima pa se Aleksandrija više nije mogla predstavljati kao bedem saveza. Genova je već bila prešla na carevu stranu i Aleksandrija je, bivajući na strani Đenovljana, stjecala sve, i ništa, ostajući jedinim Fridriku mrskim gradom. Trebalo je pronaći časno rješenje za sve. I tako, dok sam provodio dane razgovarajući sa svojim sugrađanima i zatim se vraćao na dvor kako bih otkrio carevo raspoloženje, primijetio sam Colandrinu. Bila je Guascova kći, malo po malo mi je rasla pred očima i nisam ni shvatio da je postala ženom. Bila je vrlo nježna, a kretala se s pomalo zbunjenom ljupkošću. Nakon priče o opsadi, moga oca i mene smatrali su spasiteljima grada, a ona me gledala kao da sam sveti Juraj. Razgovarao sam s Guascom, a ona je bila šćućurena ispred mene, posve blistavih očiju, upijajući moje riječi. Mogao sam joj biti otac, jer je imala tek petnaest godina, a ja trideset i osam. Ne znam reći jesam li se u nju zaljubio, ali mi se sviđalo viđati je oko sebe, tako da sam drugima pripovijedao nevjerojatne pustolovine ne bi li me ona čula. Primijetio je to i Guasco; istina je da je on bio miles, pa dakle nešto više od ministerijalca poput mene (još k tome sina seljaka), ali rekao sam ti, bio sam ljubimac grada, nosio sam mač o boku, živio na dvoru... Ne bi to bio loš savez i upravo mi je Guasco to rekao: zašto se ne oženiš Colandrinom, postala je nespretnom, posuđe joj ispada na pod, a kada te nema dane provodi na prozoru i gleda stižeš li. Bilo je to lijepo vjenčanje, u crkvi svetog Petra, katedrali koju smo bili poklonili pokojnome papi, a za koju ovaj novi nije ni znao da postoji. Bio je to čudan brak, zato što sam nakon prve noći već morao otputovati i sastati se s Fridrikom; i tako je to išlo dobru godinu, sa ženom koju sam viđao tek pri smrti svakog biskupa i diralo me u srce vidjeti njenu radost svaki put kad bih se vraćao.” “Jesi li je volio?” ~ 126 ~
Knjigoteka
“Vjerujem da jesam, ali bilo je to prvi put da se ženim i nisam dobro znao što s njom treba početi, osim onih stvari koje muževi rade noću, ali danju nisam znao moram li je maziti kao djevojčicu, postupati s njom kao s damom, vikati na nju zbog njenih budalaština, jer joj je još bio potreban otac, ili joj sve oprostiti, ali tada bi se možda i razmazila. Sve dok mi, na kraju prve godine, nije rekla da očekuje dijete, a tada sam je počeo gledati kao da je Djevica Marija, kada sam se vraćao, tražio sam da mi oprosti što sam bio odsutan, nedjeljom sam je vodio na misu kako bih svima pokazao da dobra Baudolinova žena treba roditi dijete, a malobrojne večeri koje smo bili zajedno pričali smo si što ćemo raditi s tim Baudolinettom Colandrininom kojeg je imala u trbuhu, ona je u jednom trenutku pomislila kako će mu Fridrik dati dukat, a gotovo sam i sam u to povjerovao. Pričao sam joj o kraljevstvu Patera Ivana, a ona je govorila kako me ne bi pustila samog onamo otići ni za svo zlato ovoga svijeta, jer tko zna kakvih lijepih dama ima tamo dolje i htjela je vidjeti to mjesto koje je moralo bili ljepše i veće i od Aleksandrije i Solera zajedno. Zatim sam joj govorio o Kaležu, a ona je razrogačila oči: zamisli moj Baudolino, ti odeš tamo dolje, vratiš se s peharom iz kojeg je pio Gospodin i postaneš najčuvenijim vitezom kršćanstva, u Montecastellu napraviš kapelicu za taj Kalež i dolaze ga vidjeti čak iz Quargnenta... Maštali smo kao djeca i ja sam si govorio: jadni Abdule, vjeruješ kako je ljubav daleka princeza, a moja je tako bliska da je mogu pogladiti iza uha, a ona se smije i kaže mi kako je od toga prolaze trnci... Alije kratko trajalo.” “Zašto?” “Zato što su upravo dok je ona bila trudna, Aleksandrijci sklopili savez s Genovom protiv onih iz Silvano d'Orbe. Njihovih je ljudi bilo vrlo malo, ali su kružili oko grada kako bi orobili seljake. Colandrina je tog dana izašla izvan zidina sakupljati cvijeće, jer je bila saznala za moj dolazak. Zaustavila se pokraj stada ovaca, šalila se s pastirom koji je bio čovjek njezina oca, a jedna je družina tih nesretnika jurnula oteti životinje. Možda joj nisu htjeli nauditi, ali su je gurnuli i bacili na zemlju, ovce su bježale i prelazile preko nje... Pastir je odmaglio, a kasno navečer, kada su primjetili da se nije vratila, pronašla ju je njena obitelj u visokoj temperaturi. Guasco je poslao nekoga da me potraži, vratio sam se u trku, ali su u međuvremenu prošla dva dana. Nađoh je u krevetu kako umire i čim me ugledala pokušavala se ispričati zato što je, govorila je, dijete izašlo prije vremena i bilo već mrtvo, a ona se ljutila što mi nije umjela podariti ni dijete. Nalikovala je voštanoj bogorodici i trebalo je približiti uho njenim ustima da čuješ što govori. Ne gledaj me Baudolino, govorila je, jer mi je lice naotečeno od velikog plača, pa tako osim loše majke nalaziš i ružnu ženu... Umrla je zatraživši od mene oprost, dok sam ja tražio oprost od nje što nisam bio u njenoj blizini u trenutku opasnosti. Zatim zatražih da vidim mrtvo djetešce, a nisu htjeli da ga vidim. Bilo je, bilo je...” Baudolino je zastao. Liceje podigao prema gore, kao da nije htio da mu Niketas vidi oči. “Bio je malo čudovište,” reče nakon kratkog vremena, “poput onih koje smo zamišljali u zemlji Patera Ivana. Lice malih očiju, kao dva poprečna procjepa, grudi mršave mršave s dvije ručice koje su izgledale kao krakovi hobotnice. A od trbuha do nogu bio je prekriven bijelim paperjem, kao da je ovca. Mogao sam ga gledati samo nakratko, zatim naredih da ga pokopaju, ali nisam čak ni znao može li se pozvati svećenik. Izišao sam iz grada i cijelu noć lutao po Frascheti, govoreći si kako sam sve do sada bio trošio svoj život zamišljajući stvorenja iz drugih svjetova i u mojoj su mašti izgledala kao prekrasna čuda, koja svojom različitošću svjedoče o beskonačnoj moći Gospodina, ali onda, kada je Gospod od mene zatražio da učinim ono što rade svi drugi muškarci, stvorio sam ne čudo, nego užasnu stvar. Moj je sin bio izmišljotina prirode, Oto ~ 127 ~
Knjigoteka
je bio u pravu i više nego što je mislio, bio sam lažac i živio sam kao lažac do te mjere da je i moje sjeme proizvelo laž. Mrtvu laž. I tada sam shvatio...” “To jest,” skanjivao se Niketas, “odlučio si promijeniti život...” “Ne, gospodine Niketas. Ako je to moj usud, odlučio sam da je beskorisno pokušavati postati kao drugi. Već sam bio posvećen laži. Teško je objasniti ono što mi je prolazilo glavom. Govorio sam si: dok si izmišljao, izmišljao si stvari koje nisu bile istina, ali su to postajale. Učinio si da se pojavio sveti Baudolino, stvorio si knjižnicu u Svetom Viktoru, učinio si da Sveta tri kralja kruže svijetom, spasio si svoj grad udebljavši mršavu kravu, ako u Bologni postoje doktori to je i tvoja zasluga, učinio si da se u Rimu pojave čudesa o kojima Rimljani nisu ni sanjali, počevši od prijevare onoga Uga iz Gabale, kad si stvorio kraljevstvo da ljepšega nema, sve do toga da si volio priviđenje i činio da ono piše pisma koje nikada nije napisalo, a svi koji su ih čitali bi se raznježili, čak i ona koja ih nikada nije napisala i još je k tome bila carica. A tome nasuprot, kad si samo jednom htio napraviti nešto pravo, sa ženom koja nije mogla biti iskrenija, promašio si: stvorio si nešto što nitko ne može vjerovati ni poželjeti da postoji. Dakle bolje je da se povučeš u svijet svojih čuda, jer u njemu barem možeš točno odlučiti koliko su čudesna.
~ 128 ~
Knjigoteka
19. Baudolino mijenja ime svome gradu “O, jadni Baudolino,” govorio je Niketas dok su nastavljali pripreme za polazak, “lišen žene i djeteta, u cvijetu mladosti. I ja bih sutra mogao izgubiti krv svoje krvi i svoju ljubljenu ženu, od ruke nekog od tih barbara. O, Konstantinopole, kraljice gradova, tabernakule Boga previšnjega, pohvalo i slavo tvojih ministara, naslado došljaka, carice carskih gradova, pjesmo nad pjesmama, blistavosti nad blistavostima, najrjeđi prizoru stvari koje se najrjeđe vide, što će biti s nama koji te upravo napuštamo, goli kakvi smo izišli iz utroba naših majki? Kada ćemo te ponovno vidjeti, ne takvog kakav si sada, dolina plača pregažena vojskama?” “Šuti, gospodine Niketas,” govorio mu je Baudolino, “i ne zaboravi da je ovo možda posljednji put što možeš uživati u ovim poslasticama dostojnima Apiciusa. Što su ove mesne kuglice koje imaju miris vaše tržnice začinima?” “Keftedes, a miris dolazi od cimeta i pomalo od mente,” odgovarao je Niketas, već utješen. “Uspio sam da mi za posljednji dan donesu malo anisa, koji moraš piti dok se rastvara u vodi poput oblaka.” “Dobar je, ne omamljuje, od njega se osjećaš kao da sanjaš,” govorio je Baudolino. “Da sam ga mogao piti poslije Colandrinine smrti, možda bih je mogao zaboraviti, kao što ti već zaboravljaš nesreće svoga grada i gubiš svaki strah od onoga što će se dogoditi sutra. Umjesto toga, nalijevao sam se vinom iz naših krajeva, koje te odjednom uspava, a kada se probudiš gore ti je nego prije.” Baudolinu je trebala godina dana da izađe iz tužnog ludila koje ga je bilo obuzelo, godina o kojoj se više ničega nije sjećao osim da je dugo jahao po šumama i ravnicama, zatim bi se negdje zaustavio i pio sve dok ne bi zapao u duge i uznemirujuće snove. U tim se snovima vidio kako konačno stiže do Zosima i iščupa mu (s bradom) zemljovid, kako bi došao do kraljevstva u kojem bi sva novorođenčad bila thinsiretae i methagallinarii. Nije se više vratio u Aleksandriju, bojeći se da će mu otac, majka ili Guasco i njegovi pričati o Colandrini i nikad rođenu sinu. Često se sklanjao kod Fridrika, očinski brižnog i uviđavnog, koji ga je pokušavao razonoditi pričajući mu o lijepim i dobrim pothvatima koje bi mogao izvršiti za carstvo. Sve dok mu jednog dana nije rekao kako je odlučio pronaći rješenje za Aleksandriju, da mu se već do sada gnjev stišao, i kako bi učinio zadovoljstvo Baudolinu, htio je popraviti tu vulnus, a da ne mora silom razoriti grad. Ova je zadaća Baudolinu vratila novi život. Sada se Fridrik spremao potpisati konačni mir s lombardijskim gradovima i Baudolino si je rekao da je to na kraju bilo samo pitanje tvrdoglavosti. Fridrik nije podnosio da postoji grad kojeg su napravili bez njegova dopuštenja i još je k tome nosio ime njegova neprijatelja. Dobro, da je Fridrik barem mogao ponovno osnovati taj grad, čak na istom mjestu, ali s nekim drugim imenom, kao što je ponovno bio osnovao Lodi na nekom drugom mjestu, ali s istim imenom, ali ovako je ostao neobavljena posla. A što se tiče Aleksandrijaca, što su oni htjeli? Imati grad i tamo obavljati svoje trgovanje. Pukim su ga slučajem bili nazvali po Aleksandru III., koji je bio mrtav, pa se dakle više nije mogao uvrijediti ako ga nazovu nekako drugačije. I evo sada ideje. Jednog lijepog jutra Fridrik bi se sa svojim vitezovima postavio ispred zidina ~ 129 ~
Knjigoteka
Aleksandrije, svi bi stanovnici iz nje izašli, u grad bi ušla povorka biskupa, zatim bi ga obesvetili, ako bi se uopće moglo reći da je ikada bio posvećen, ili bi ga odkrstili i zatim ponovno krstili nazivajući ga Cesarea, grad Cezarov, Aleksandrijci bi prošli ispred cara odavajući mu počast, ponovno bi ušli uzimajući u posjed najnoviji grad, kao da je neki drugi, kojega je osnovao car i živjeli bi u njemu blaženi i zadovoljni. Kao što se vidi, Baudolino je upravo ozdravljao od svog očajanja uz lijepi zamah svoje gorljive mašte. Fridriku zamisao nije bila mrska, osim što je u tom razdoblju imao poteškoća oko povratka u Italiju, jer je upravo sređivao važne poslove sa svojim alemanskim vazalima. Baudolino je pregovore preuzeo na sebe. Oklijevao je ući u grad, ali su mu na vratima došli u susret roditelji i svo troje je briznulo u oslobađajući plač. Stari su se prijatelji pretvarali kao da se Baudolino nije ni oženio i odvukli su ga, prije nego je počeo pričati o svojoj misiji, u nekadašnju krčmu, natjeravši ga da se lijepo napije trpkog bijelog vina iz Gavija, ne toliko da se uspava, već dovoljno da potakne njegov duh. Tada je Baudolino ispričao svoju zamisao. Prvi se usprotivio Gagliaudo: “Budući sam s onim tamo, postajem blesav kao i on. Ma gledaj ti, moramo li izvoditi tu igru da najprije izađemo a onda opet uđemo i frin frin i frin fron, ti izađi da ja uđem, ne hvala prođi ti, nedostaje samo da netko zasvira gajde i da zaplešemo trescone za praznik Svetog Baudolina...” “Ne, dosjetka i nije tako loša,” rekao je Boidi, “ali kasnije, umjesto Aleksandrijaca, moramo se zvati Cesarijci, a ja se toga sramim, ja to onima iz Astija ne idem pričati.” “Prestanimo s pričanjem budalaština po kojima nas uvijek prepoznaju,” odvratio je Oberto iz Fora, “što se mene tiče, čak mu i puštam da prekrsti grad, ali ne mogu progutati to da prođem ispred njega i odam mu počast: na kraju krajeva, mi smo ga njemu gurnuli u stražnjicu, a ne on nama, pa neka onda ne bude previše drzak.” Cuttica iz Quargnenta je rekao da prelazi preko ponovnog krštenja, i koga je briga hoće li se grad zvati Cesaretta ili Cesarona ili kako već bude, njemu je dobro čak i Cesira, Olivia, Sofronia ili Eutropia, ali problem je hoće li im Fridrik poslati svoga gradskog načelnika, ili će se zadovoljiti time da ozakoni postavljenje konzula koje će oni odabrati. “Vrati se i upitaj ga kako će učiniti,” rekao mu je Guasco. A Baudolino će: “Ma nemoj, ja ću prelaziti naprijed i natrag Pirinejske Alpe sve dok se vi ne složite. Ne gospodine, vi dajte punomoć dvojici vaših koji će sa mnom poći caru i smislit ćemo nešto što će odgovarati svima. Kad Fridrik ponovno ugleda dvojicu Aleksandrijaca, uhvatit će ga grizodušje i vidjet ćete da će prihvatiti sporazum samo da ih se riješi.” Tako su s Baudolinom krenula dva izaslanika grada, Anselmo Conzani i Teobaldo, jedan od Guascovih. Cara su susreli u Nürnbergu i dogovor je postignut. Čak je i stvar s konzulima odmah riješena, bila je riječ samo o tome da se spasi forma; Aleksandrijci neka ih samo odaberu, dovoljno je da ih car imenuje. A što se tiče počasti, Baudolino je poveo Fridrika na stranu i rekao mu: “Oče moj, ti ne možeš doći i morat ćeš poslati svoga izaslanika. Pošalji mene. Konačno, ja sam ministerijalac i kao takvoga si me u svojoj neizmjernoj dobroti odlikovao pojasom viteza i ja sam Ritter kako se ovdje kaže.” “Da, ali još uvijek pripadaš plemstvu u mojoj službi, možeš imati lena, ali ih ne možeš dijeliti i nisi u stanju imati vazale, i...” “A što bi ti htio da bude važno mojim zemljacima, da im bude dovoljno kako je netko na konju i već im naređuje? Oni odaju počast tvome predstavniku, pa dakle tebi, ali tvoj predstavnik sam ja koji sam njihov, pa tako oni nemaju dojam da odaju počast tebi. Zatim, ako hoćeš, prisege i sve te stvari neka obavi neki tvoj carski upravitelj prihoda koji stoji pokraj mene, a oni neće ni primijetiti koji je od nas dvojice važniji. Moraš ~ 130 ~
Knjigoteka
također razumjeti kakvi su ljudi. Ako time zauvijek sredimo taj posao, zar to neće biti dobro za sve?” I evo kako je sredinom mjeseca ožujka 1183. završila svečanost. Baudolino je odjenuo svečanu odoru pa je izgledalo kako je važniji od markiza od Monferrata i roditelji su ga gutali očima: ruka na dršku mača i bijeli konj koji nikada nije mirovao. “Nakićen je kao neki gospodski pas,” govorila je majka, zaslijepljena. Više nitko nije ni mario za činjenicu da je uz bok imao dvojicu stjegonoša s carskim obilježjima, carskog upravitelja prihoda Rodolfa i mnoge druge vlasteline carstva i biskupe, koji se nisu mogli ni prebrojiti. Ali bilo je tu i predstavnika drugih lombardijskih gradova, to jest Lanfranco iz Coma, Siro Salimbene iz Pavije, Filippo iz Casalea, Gerardo iz Novare, Pattinerio iz Ossone i Malavisca iz Brescie. Kad se Baudolino postavio baš nasuprot vratima grada, evo svih Aleksandrijaca kako u povorci izlaze iz njega, s malom djecom o vratu i starcima pod ruku, čak su i bolesne vozili na teretnim kolima, štoviše i slaboumne i šepave, i junake opsade koji su ostali bez noge, bez ruke, ili one ni više ni manje nego s golom stražnjicom na daščici s kotačima, koji su se odgurivali rukama. Budući da nisu znali koliko će vremena morati ostati vani, mnogi su si ponijeli nešto za okrijepu, tko kruh i salamu, tko pečene piliće, a tko košaricu s voćem, i na kraju je sve izgledalo kao lijep izlet u prirodu. Zapravo, još je bilo hladno i polja su bila prekrivena injem, tako da je bila muka sjesti. Ovi građani, upravo lišeni vlasti, stajali su uspravno, udarali su nogama, puhali si u ruke i netko je rekao: “Hoćemo li onda brzo završiti s ovom zbrkom, jer smo ostavili lonac na vatri?” Carevi su ljudi ušli u grad i nitko nije vidio što su tamo napravili, čak ni Baudolino koji je čekao vani, kako bi pričekao povorku na povratku. U određenom trenutku izašao je jedan biskup i objavio kako je to sada grad Cesarea, po milosti svetoga i rimskog cara. Carski vojnici koji su stajali iza Baudolina podigli su oružje i obilježja, pjevajući hvalospjeve velikom Fridriku. Baudolino je natjerao konja u kas, približio se prvim redovima izbjeglica i objavio, u svojstvu carskog glasnika, kako je Fridrik upravo osnovao taj plemićki grad od sedam mjesta: Gamondija, Marenga, Bergoglia, Roboreta, Solera, Fora i Oviglia, da mu je dodijelio ime Cesarea i kako ga prepušta stanovnicima gore navedenih sela, ovdje sakupljenih, pozivajući ih da uzmu u posjed taj dar pun tornjeva. Carski upravitelj prihoda je nabrojio neke članke sporazuma, ali svima je bilo hladno: na brzinu su preletjeli pojedinosti o regalia, curadia, cestarinama, i svim onim stvarima koje su ugovor činile valjanim. “Idemo, Rodolfo,” rekao je Baudolino carskom upravitelju prihoda, “ionako je sve ovo farsa i što prije završimo to bolje.” Izbjeglice su krenule natrag i svi su bili tu, osim Oberta iz Fora koji nije prihvatio sramotu tog čina podaničke vjernosti, on koji je porazio Fridrika i umjesto sebe opunomoćio je Anselma Conzanija i Teobalda Guasca kao nuncii civitatis. Prolazeći ispred Baudolina nuncii nove Cesareje formalno su prisegnuli, govoreći tako užasnim latinskim da, ako bi kasnije rekli kako su prisegnuli oprečno, nije bilo načina da ih se opovrgne. Potom su dolazili ostali, izvodeći lijene pokušaje pozdrava, a neki su govorili: “Zdravo Baudolino, kako je Baudolino, hejla Baudolino, tko ne umre ponovno se vidi, tu smo, eh?” Prolazeći, Gagliaudo progunđa kako to nije ozbiljna stvar, ali je iz obzirnosti podigao šešir i, budući da ga je podigao pred onim nesretnikom od svoga sina, ovo ukazivanje počasti vrijedilo je više nego da je Fridriku polizao noge. Kad je svečanost završila, i Lombardijci i Teutonci su se odmah udaljili, kao da se srame. Baudolino je međutim slijedio zemljake unutar zidina i čuo kako neki govore: “Ma gledaj kako lijep grad!” ~ 131 ~
Knjigoteka
“Ma znaš da nalikuje na onaj tamo, kako se zvao, koji je bio prije?” “Ma vidi ti koju tehniku imaju ti Alemani, za tili čas su sagradili grad koji je prava ljepota!” “Gledaj tamo u dnu, ono izgleda kao moja kuća, ponovno su napravili jednaku!” “Momci,” vikao je Baudolino, “zahvalite se što ste se izvukli bez plaćanja poreza na stoku!” “Ne umišljaj sebi previše, jer ćeš onda povjerovati u to.” Bio je to lijep dan. Baudolino je odložio sva obilježja svoje moći i otišao slaviti. Na trgu ispred katedrale djevojke su plesale u krugu, a Boidi je poveo Baudolina u krčmu i u onom predvorju, ispunjenom mirisom češnjaka, svi su već počeli načinjati vino ravno iz bačava, jer toga dana tu više nije trebalo biti ni gazda ni slugu, a posebno služavki u krčmi koje je netko već poveo gore, ali zna se, muškarac je lovac. “Krvi Isusa Krista,” govorio je Gagliaudo, izlijevajući malo vina na rukav, kako bi pokazao da ga tkanina ne upija i da ostaje zbijena kapljica s odsjajem rubina, znak da je riječ o dobru vinu. “Sada ćemo ga nekoliko godina zvati Cesarea, barem na pergamentima s pečatom,” šapnuo je Boidi Baudolinu, “ali zatim ćemo ga početi zvati kao prije i hoću vidjeti tko će za to mariti.” “Da,” rekao je Baudolino, “zatim ćete ga ponovno zvati kao i prije, jer ga je tako zvao onaj anđeo od Colandrine, i sada kad je u Raju postoji opasnost da pogriješi šaljući nam svoje blagoslove.”
“Gospodine Niketas, osjećao sam se gotovo pomirenim sa svojim nesrećama, jer sam sinu kojega nikad nisam imao i ženi koju sam imao premalo, barem dao grad kojeg više nitko neće tlačiti. Možda će,” dodade Baudolino, nadahnut anisom, “jednog dana Aleksandrija postati novi Konstantinopol, treći Rim, sva u tornjevima i bazilikama, divota svemira.” “Neka bude volja Božja,” poželje Niketas, podižući pehar.
~ 132 ~
Knjigoteka
20. Baudolino pronalazi Zosima U travnju, u Costanzi, car i savez lombardijskih gradova potpisivali su konačni sporazum. U lipnju su pristigle zbrkane vijesti iz Bizanta. Manuel je bio mrtav već tri godine, a naslijedio ga je sin Aleksije, koji je bio malo više nego dijete. Loše odgojeno dijete, komentirao je Niketas, koje je svoje dane provodilo nadajući se laganom dašku, nemajući još nikakva saznanja o radostima i bolima, posvećujući se lovu i jahanju, igrajući se u društvu djece, dok su na dvoru razni prosci namjeravali osvojiti njegovu majku basilisu, parfimirajući se kao ludi i obavijajući se ogrlicama kako to čine žene, drugi posvećujući se rasipanju javnog novca, svatko goneći svoje vlastite želje i boreći se jedan protiv drugoga - kao da je ravni potporni stup izmaknut i sve skupa visi na suprotnu stranu. “Ispunilo se čudo koje se pojavilo s Manuelovom smrću,” reče Niketas. “Jedna je žena rodila muško dijete loše uzglobljenih i kratkih udova i prevelike glave, a to je bio predznak poliarhije, koja je majka anarhije.” “Od naših sam uhoda odmah doznao da jedan rođak, Andronik, u sjeni potajno kuje planove.” reče Baudolino. “Bio je sin jednoga brata Manuelova oca, pa dakle kao da je bio stric malome Aleksiju. Sve do tada bio je u izgnanstvu, jer ga je Manuel smatrao nevjernim izdajnikom. Sada se prijetvorno ponovno približio mladom Aleksiju, kao da se pokajao zbog svojih pogrešaka i htio mu ponuditi zaštitu, a malo pomalo stjecao je sve više moći. Kroz zavjeru i trovanje nastavio je svoj uspon prema carskom prijestolju, sve dok nije, kada je već bio star i mučen zavišću i mržnjom, građane Konstantinopola potaknuo na ustanak, učinivši da ga proglase basileusom. Dok je uzimao blagoslovljenu hostiju, prisegnuo je da preuzima vlast kako bi zaštitio još mladog nećaka; odmah je zatim njegov zloduh, Stefan Agiochristoforites, zadavio dječaka Aleksija strunom luka. Kada su mu donijeli leš jadnika, Andronik je naredio da ga bace na dno mora, odrezavši mu najprije glavu, koja je zatim sakrivena na mjesto zvano Katabatès. Nisam shvatio zašto, budući da je riječ o jednom starom samostanu već dugo vremena u ruševinama, izvan Konstantinovih zidina.” “Ja znam zašto. Moje su me uhode izvijestile kako je s Agiochristoforitesom bio jedan vrlo opsjednut redovnik, kojega je Andronik nakon Manuelove smrti htio uza se, kao stručnjaka za negromantiju. Vidi slučaja, zvao se Zosimo i bio na glasu kao onaj koji priziva mrtve u ruševinama tog samostana, gdje je bio osnovao svoju podzemnu kraljevsku palaču... Dakle pronašao sam Zosima, ili sam barem znao gdje ću ga upecati. To se dogodilo u studenome 1184., kad je iznenada umrla Beatrice od Burgundije.” Drugi muk. Baudolino je dugo pio. “Shvatih tu smrt kao kaznu. Bilo je pravedno da, nakon druge, nestane i prva žena moga života. Imao sam više od četrdeset godina. Bio sam čuo kako u Terdoni postoji ili je postojala crkva i kad si u njoj kršten poživiš do četrdeset godina. Već sam premašio granicu dopuštenu čudom ozdravljenima. Mogao sam mirno umrijeti. Nisam mogao podnijeti pogled na Fridrika: Beatricina smrt ga je skršila, htio se pobrinuti za prvog sina, koji je već imao dvadeset godina ali je bio sve slabiji, i polagano je pripremao ~ 133 ~
Knjigoteka
nasljedstvo u korist drugog sina, Henrika, okrunivši ga kraljem Italije. Stario je, jadni moj otac, sad već Sjedobradi... Vratio sam se još nekoliko puta u Aleksandriju i otkrio kako moji rođeni roditelji postaju sve starijima. Sijedi, kuštravi, slabašni poput onih bijelih lopti što ih vidiš kako se u proljeće okreću u poljima, pogureni kao grm po vjetrovitom danu, provodili su dane oko ognjišta, svađajući se zbog zdjele koja nije na svom mjestu ili jajeta koje je jedno od njih dvoje ispustilo iz ruke. I prekoravali su me, svaki put kad bih ih došao vidjeti, zašto nikada ne dolazim. Odlučih tada rasprodati svoj život i otići u Bizant potražiti Zosima, čak i budem li se potom morao rastati, oslijepljen u nekoj samici, od godina koje su mi još preostale.”
Otići u Konstantinopol moglo je biti opasno, zato što su se nekoliko godina ranije stanovnici grada, a izazvao ih je upravo Andronik još prije nego što je preuzeo vlast, bili digli protiv Latina koji su tamo živjeli, podosta ih pobili, opljačkali sve njihove kuće i najveći broj njih prisilili da se sklone na Prinčevske otoke. Sada se činilo kako se Venecijanci, Đenovljani i Pizanci mogu ponovno kretati gradom, jer su ti ljudi bili prijeko potrebni za blagostanje carstva, ali se kralj Sicilije Vilim II. pokrenuo protiv Bizanta, a za grekule je latinski bio provansalski, alemanski, sicilijanski ili rimski i nije bilo neke razlike. Stoga odlučiše isploviti iz Venecije i stići morskim putem, kao skupina trgovaca koja dolazi (bila je to Abdulova zamisao) iz Taprobanesa. Malo je njih znalo gdje je Taprobanes, možda nitko, niti su u Bizantu mogli imati pojma kojim se jezikom tamo govori. Tako je Baudolino bio odjeven kao perzijski dostojanstvenik, Rabin Solomon, kojeg bi ionako i u Jeruzalemu izjednačili sa Židovom, bio je liječnik družine, u lijepoj tamnoj dugoj halji svoj posutoj zadijačkim znacima, Poeta je imao izgled turskog trgovca u kaftanu plavom kao nebo, Kyot bi mogao biti Libanonac, jedan od onih koji se loše odijevaju, ali u džepu imaju zlatne novčiće, Abdul je bio obrijao glavu kako ne bi pokazivao svoju riđu kosu i na kraju je nalikovao eunuhu visoka položaja, a Borone je prolazio kao njegov sluga. Što se tiče jezika, odlučili su medu sobom govoriti žargonom lopova koji su naučili u Parizu i koji su svi savršeno govorili - što nam kazuje o odgovornosti koju su tih blaženih dana imali spram učenja. Nerazumljiv i samim Parižanima, za Bizantince je sasvim dobro mogao proći kao jezik Taprobanesa. Krenuvši iz Venecije početkom ljeta, tijekom jednog pristajanja u kolovozu saznali su da su Sicilijanci osvojili Thessaloniki i možda se već roje uzduž sjeverne obale Propontide; zato, ušavši usred noći u onaj morski tjesnac, kapetan je radije napravio dugačak krug prema suprotnoj obali, da bi se potom usmjerio prema Konstantinopolu, kao da dolazi iz Kalcedonije. Kako bi ih utješio zbog tog skretanja, obećao im je kraljevsko iskrcavanje, jer - govorio je - Konstantinopol se morao tako otkriti, stižući prema njemu s prvim zrakama sunca. Kada su se Baudolino i njegovi uspeli na most, pred zoru, osjetili su razočaranje, zato što se obala pojavila zastrta gustom magluštinom, ali ih je kapetan razuvjerio: gradu se treba približiti tako, polagano, i ta će se zamračenost, koja se uostalom već natapala prvim svjetlom zore, malo po malo raspršiti. Nakon još jednog sata plovidbe, kapetan je pokazao bijelu točku, a bio je to vrh kupole, koji kao da je probijao tu gustu maglu... Ubrzo su se u toj bjelini uzduž obale ocrtavali stupovi nekih palača, a zatim obrisi i boje nekih kuća, zvonika koji su se bojili ružičasto, i još niže dolje, zidine sa svojim tornjevima. Potom odjednom, evo velike sjene, još pokrivene mnoštvom para koje su se uzdizale s vrha uzvisine i lutale zrakom, sve ~ 134 ~
Knjigoteka
dok se nije počela isticati, vrlo skladna i blistava pod zrakama prvog sunca, kupola Svete Sofije, kao da je čudom iznikla ni iz čega. Od tog trenutka nadalje bilo je to neprestano otkrivanje: drugi tornjevi i druge kupole koji su se pojavljivali na nebu koje se malo pomalo raščišćavalo, trijumf zelenila prirode, zlatnih stupova, bijelih peristila, ružičastih mramora i netaknuta slava carskog dvorca Bucoleone, s njegovim čempresima u višebojnom labirintu visećih vrtova. A zatim ušće Zlatnog roga, s velikim lancem koji je zapriječavao ulaz i bijeli Galata toranj na desnoj strani.
Budolino je pripovijedao ganut, a Niketas je sa sjetom ponavljao koliko je Konstantinopol bio lijep, kad je bio lijep. “Ah, bio je to grad pun uzbuđenja,” reče Baudolino. “Čim smo stigli, odmah smo dobili predodžbu o tome što se ovdje zbiva. Pristigli smo na Hipodrom dok su se pripremale muke za jednog basileusovog neprijatelja...” “Andronik kao da je poludio. Vaši su Latini iz Sicilije uništavali ognjem i mačem Thessaloniku, Andronik je naredio neke fortifikacijske radove, a potom kao da više nije mario za opasnost. Odao se rasipnom životu, govoreći kako se neprijatelja ne treba bojati, stavljao je na muke one koji bi im mogli pomoći, udaljavao se iz grada u društvu razvratnica i suložnica, uvukao se među velike doline i šume kako to rade životinje, praćen svojim zaljubljenicama kao kokot svojim kokošima, kao Dionizije bakanticama, i samo mu je nedostajalo da odjene kožu laneta i plašt boje šafrana. Posjećivao je samo flautiste i hetere, razuzdan poput Sardanapala, pohotan kao polip, nije mogao podnositi težinu svoje razuzdanosti i jeo je odvratnu životinju iz Nila, sličnu krokodilu, za koju se govorilo da pomaže ejakulaciji... Ipak, ne bih želio da ga smatraš zlim gospodarem. Napravio je i mnogo dobrih stvari, ograničio namete, objavio proglase kako bi spriječio da se u lukama pospješuju brodolomi brodova u teškoćama ne bi li ih se opljačkalo, obnovio stari podzemni vodovod, dao popraviti crkvu Svetih četrdeset mučenika...” “Ukratko, bio je dobro čeljade...” “Ne tjeraj me da kažem ono što ne govorim. Basileus može koristiti moć kako bi činio dobro, ali da bi sačuvao moć mora činiti zlo. I ti si živio pokraj moćna čovjeka, i ti si priznao da je znao biti plemenit i naprasit, okrutan i marljiv za opće dobro. Jedini način da ne griješiš jest da se izoliraš na vrhu stupa, kao što su činili nekadašnji sveti oci, ali sada su ti stupovi već postali ruševinama.” “Neću s tobom raspravljati o načinu na koji se moralo upravljati ovim carstvom. Vaše je, ili je barem bilo. Nastavljam svoju pripovijest. Došli smo stanovati ovdje, kod ovih Đenovljana, jer si sigurno već naslutio kako su oni bili moje najpouzdanije uhode. Upravo je Boiamondo jednog dana otkrio da će se te večeri basileus otputiti u staru kriptu Katabatèsa, kako bi pratio obred vraćanja i magije. Ako se htjelo pronaći Zosima, bila je to dobra prilika.”
Kad se spustila večer, uputiše se prema Konstantinovim zidinama, gdje je postojala neka vrsta malog paviljona, nedaleko Crkve Najsvetijih Apostola. Boiamodno je rekao kako se odande stiže ravno do kripte, bez prolaženja kroz crkvu samostana. Otvorio je jedna vrata, natjerao ih da se spuste niz nekoliko skliskih stuba i zatekli su se u hodniku natopljenom zadahom vlage. “Evo,” rekao je Boiamondo, “idite još malo naprijed i u kripti ste.” “Ti ne ideš?” “Ja ne idem tamo gdje se rade one stvari s mrtvima. Za raditi te stvari, više volim da budu živi i da budu žene.” ~ 135 ~
Knjigoteka
Nastaviše sami i prođoše kroz jednu dvoranu niskih lukova, gdje su se primjećivali trikliniji, raspremljeni kreveti, nekoliko kaleža prevrnutih po podu, neoprani tanjuri s ostatcima nekog bančenja. Očigledno taj izjelica od Zosima nije tamo obavljao samo svoje obrede s pokojnicima, nego i nešto što ne bi bilo mrsko Boiamondu. Ali sav taj orgijski instrumentarij kao da je na brzinu bio nagomilan u najmračnije uglove, zato što je te večeri Zosimo bio zakazao sastanak s basileusom, kako bi učinio da razgovara s mrtvima, a ne s bludnicama, jer zna se, govorio je Baudolino, ljudi vjeruju u sve samo ako im se govori o mrtvima. S one strane sobe već su se vidjela svjetla i doista uđoše u kružnu kriptu, osvijetljenu s dva već upaljena tronošca. Kripta je bila okružena stupovljem, a iza stupova su se nazirali otvori nekoliko hodnika ili tunela, koji su vodili tko zna kamo. U sredini kripte nalazio se umivaonik pun vode, s rubom koji kao da je oblikovao žlijeb, koji je išao kružno oko površine tekućine, pun uljaste tvari. Na stupiću pokraj umivaonika stajalo je nešto neodređeno, prekriveno crvenom tkaninom. Iz raznih prepričavanja koja je skupio, Baudolino je shvatio kako se Andronik, nakon što se oslonio na trbuhozborce i astrologe i uzalud pokušavao još u Bizantu pronaći nekoga tko bi znao, poput starih Grka, proreći budućnost pomoću leta ptica, ne pouzdavajući se u one bijednike koji su se hvalili da znaju tumačiti snove, već oslanjao na hidromante, to jest na one koji su, poput Zosima, znali izvući predskazivanja uranjajući u vodu nešto što je pripadalo pokojniku. Došli su prolazeći iza oltara i okrenuvši se vidješe ikonostas kojim je dominirao Krist Svemogući, koji je piljio u njih ozbiljnim i širom otvorenim očima. Baudolino primijeti da će, ako su Boiamondove obavijesti bile točne, uskoro sigurno netko stići i treba se sakriti. Odabraše jedan dio stupovlja gdje se nije odražavalo nikakvo svjetlo s tronožaca i tu se rasporediše, u pravi čas, jer su se već čuli koraci nekoga tko je stizao. S lijeve strane ikonostasa vidješe kako ulazi Zosimo, obavljen u dugu halju koja je izgledala kao ona Rabina Solomona. Baudolina instinktivno pokrene ljutnja i činilo se kao da će izaći iz zaklona ne bi li pograbio tog izdajnika. Redovnik je smjerno išao ispred čovjeka u raskošnoj odjeći, praćenog drugim dvjema osobama. Iz držanja te dvojice, punog poštovanja, shvaćalo se kako je onaj prvi basileus Andronik. Vladar se iznenada zaustavi, dojmljen inscenacijom. Pred ikonostasom se pobožno prekriži, a zatim upita Zosima: “Zašto si me pozvao ovamo?” “Moj gospodaru,” odgovori Zosimo, “pozvao sam te ovamo zato što se prava hidromantija može obaviti samo na posvećenim mjestima, uspostavljanjem prave veze s kraljevstvom pokojnih.” “Nisam strašljivac,” reče basileus opet se križajući, “a ti, ne bojiš li se prizivanja pokojnika?” Zosimo se obijesno nasmije: “Gospodaru, mogao bih podići ove svoje ruke i spavači iz deset tisuća grobnih niša Konstantinopola bacili bi se poslušno pred moje noge. Ali nemam potrebu dozivati u život ta tijela. Raspolažem čudesnim predmetom, kojeg ću upotrijebiti za uspostavljanje brže veze sa svijetom tmine.” Upali ugarak najednom od tronožaca i približi ga žlijebu ruba umivaonika. Ulje poče gorjeti i kruna plamičaka, jureći okolo naokolo površine vode, osvijetli je prelijevajućim odsjajima. “Ne vidim još ništa,” reče basileus naginjući se nad umivaonik. “Upitaj tu svoju vodu tko je taj koji se priprema preuzeti moje mjesto. Primjećujem komešanje u gradu i hoću znati koga moram uništiti kako se ne bih morao bojati.” ~ 136 ~
Knjigoteka
Zosimo se približi predmetu pokrivenom crvenom svilenom tkaninom, koji je stajao na stupiću, skide teatralnim pokretom pokrov i pruži basileusu nešto gotovo okruglo, što je držao u rukama. Naši prijatelji nisu mogli vidjeti o čemu je riječ, ali su opazili kako se basileus drhteći povlači, kao da od sebe pokušava udaljiti nepodnošljivu viziju. “Ne, ne,” reče, “to ne! Zatražio si ga od mene za svoje obrede, ali nisam znao da ćeš mi ga ponovno pokazati!” Zosimo je podigao taj svoj trofej i pokazivao ga zamišljenom zboru kao pokaznicu, okrećući ga na sve strane te jazbine. Bila je to glava mrtva djeteta, još netaknutih crta lica, kao da je upravo otrgnuta od trupa, zatvorenih očiju, raširenih nosnica na tankom nosiću, dviju malih jedva uzdignutih usnica koje su pokrivale besprijekoran red zubića. Nepomičnost i zbunjujući privid života tog lica bili su još dostojanstveniji zbog činjenice da se ono pojavljivalo u jednolikoj zlatnoj boji i gotovo je svjetlucalo na svjetlosti plamičaka kojima ga je Zosimo sada približavao. “Trebalo je upotrijebiti glavu tvoga nećaka Aleksija,” upravo je govorio Zosimo basileusu, “kako bi se obred mogao izvršiti. Aleksije je s tobom bio povezan krvnim vezama i njegovim ćeš se posredovanjem moći spojiti s kraljevstvom onih kojih više nema.” Zatim polagano uroni u tekućinu tu malu užasnu stvar i pusti je da padne na dno umivaonika, nad kojega se Andronik nagne, onoliko koliko mu je kruna plamenova dopuštala da se približi. “Voda se zamutila,” reče u jednom dahu. “U Aleksiju je pronašla zemaljski element koji je očekivala i ispituje ga,” prošapta Zosimo. “Pričekajmo da se ovaj oblak razrijedi.” Naši prijatelji nisu mogli vidjeti što se događa u vodi, ali shvatiše kako je u određenom trenutku opet postala bistrom i pokazivala na dnu lice malog basileusa. “Pakla mu, ponovno dobiva nekadašnje boje,” mucao je Andronik, “i čitam znakove koji su mu se pojavili načelu... Oh, čudo... Jota, Zeta...” Nije bilo neophodno biti hidromant kako bi se shvatilo ono što se dogodilo. Zosimo je bio uzeo glavu dječaka cara, urezao dva slova na čelo, zatim ju je prekrio pozlaćenom tvari topivom u vodi. Sada, kad se ta umjetna patina rastopila, zlosretna je žrtva naručitelju svoga ubojstva upućivala poruku za koju je očigledno Zosimo, ili onaj koji ga je nadahnuo, htio da stigne do njega. Andronik je naime nastavio sricati: “Jota, Zeta, IZ... IZ...” Uspravio se, nekoliko si je puta omotao dlake brade oko prstiju, izgledao je kao da mu vatra frca iz očiju, sagnuo je glavu kao da razmišlja, zatim ju je podigao kao vatreni konj koji se jedva suspreže: “Izak!” zaurlao je. “Neprijatelj je Izak Komnen! Što li to spletkari tamo dolje na Cipru? Poslat ću mu flotu i uništit ću ga prije nego što se i pomakne, bijednik!” Jedan od dvojice pratitelja izađe iz sjene i Baudolino primijeti kako ima lice onoga tko je spreman ispržiti vlastitu majku ako mu uzmanjka mesa na stolu. “Gospodine,” reče ovaj, “Cipar je predaleko i tvoja bi flota morala izaći iz Propontide, prolazeći onuda gdje se već raširila vojska kralja Sicilije. Ali kao što ti ne možeš otići Izaku, tako ni on ne može doći k tebi. Ne bih mislio na Komnena, nego na Izaka Angela, koji je ovdje u gradu, a ti znaš koliko te ne voli.” “Stefane,” nasmije se s omalovažavanjem Andronik, “i ti bi htio da budem u brizi zbog Izaka Angela? Kako možeš vjerovati da taj mlohavac, taj nemoćnik, taj nesposobnjaković i nevaljalac može samo i pomisliti da mi prijeti? Zosimo, Zosimo,” reče bijesan na negromanta, “ova voda i ova glava govore mi ili o nekome tko je previše daleko, ili o nekom drugom koji je previše glup! Čemu ti služe oči ako ne znaš čitati iz ove posude pune pišaline?” Zosimo je shvaćao da će izgubiti oči, ali na njegovu sreću, umiješa se onaj Stefan koji je prije bio govorio. Iz očiglednog uživanja kojim je obećavao nova ~ 137 ~
Knjigoteka
zločinstva, Baudolino shvati kako je to Stefan Agiochristoforites, Andronikova prokleta duša, onaj koji je zadavio i obezglavio dječaka Aleksija. “Gospodaru, ne podcjenjuj čuda. Upravo si vidio da su se na dječakovu licu pojavili znaci kojih, kad je bio živ, zasigurno nije bilo. Izak Angel možda i jest mali plašljivac, ali te mrzi. Drugi još manji i plašljiviji od njega radili su o glavi velikih i odvažnih ljudi kao što si ti, ako je takvih uopće bilo... Daj mi svoj pristanak i još ove noći idem uhvatiti Angela i svojim ću mu rukama iščupati oči, a zatim ću ga objesiti na stup njegove palače. Narodu ćemo reći da si primio poruku s neba. Bolje je odmah ukloniti nekoga tko ti još ne prijeti, nego ga ostaviti na životu kako bi ti jednog dana mogao zaprijetiti. Udarimo prvi.” “Pokušavaš me iskoristiti za zadovoljenje neke svoje mržnje,” reče basileus, “ali može biti da čineći zlo radiš i dobro. Ukloni mi Izaka. Žao mi je samo...” i pogleda Zosima tako da je od toga zadrhtao kao prut, “što, kad Izak bude mrtav, nećemo nikada saznati je li mi stvarno htio nauditi i je li mi ovaj redovnik rekao istinu. Ali mi je, na kraju krajeva, pobudio pravednu sumnju, a kad o nekome loše misliš gotovo uvijek budeš u pravu. Stefane, prisiljeni smo pokazati mu svoju zahvalnost. Ti se pobrini da mu daš ono što će zatražiti.” Dade znak svojim pratiteljima i izađe, ostavljajući Zosima da se polako oporavi od užasa koji ga je skamenio pokraj njegova umivaonika. “Agiochristoforites je u stvari mrzio Izaka Angela i očigledno se bio dogovorio sa Zosimom da sve učini kako bi ovaj pao u nemilost,” reče Niketas. “Ali služeći svojoj mržnji nije učinio dobro svome gospodaru, jer sigurno već znaš da je požurio njegovu propast.” “Znam,” reče Baudolino, “ali zapravo mi te večeri nije bilo toliko važno shvatiti što se dogodilo. Bilo mi je dovoljno znati kako sada imam Zosima u svojim rukama.”
Čim su koraci kraljevskih posjetitelja utihnuli, Zosimo ispusti duboki uzdah. Naposljetku, pokus je dobro završio. Protrljao je ruke, pokazujući osmijeh zadovoljstva, izvukao je glavu dječaka iz vode i odložio je tamo gdje je prije stajala. Zatim se okrenuo kako bi pogledao cijelu kriptu i histerično se počeo smijati, podižući ruke i vičući: “Imam basileusa u šaci! Sada se više neću bojati ni mrtvih!” Upravo je to izrekao kad su naši prijatelji polako izašli na svjetlo. Kad se netko bavi vraćanjem, na kraju mu se dogodi da se uvjeri kako, iako on ne vjeruje u vraga, vrag sigurno povjeruje u njega. Vidjevši povorku noćnih sablasti koje su ustajale kao da je sudnji dan, takav nitkov kakav je bio, Zosimo se u tom trenu ponio s primjerenom spontanošću. I ne pokušavajući zatajiti svoje osjećaje, onesvijesti se i padne. Prisebi se kada ga Poeta poškropi vodom za vraćanje. Otvori oči i na pedalj od nosa zatekne Baudolina, groznog za vidjeti, gore nego da je bio povratnik iz drugog svijeta. U tom času Zosimo shvati kako ga sigurno očekuju ne plamenovi nesigurnog pakla, nego najsigurnija osveta njegove stare žrtve. “Da pomognem svome gospodaru,” požuri se reći, “a i da učinim uslugu tebi, pustio sam u opticaj tvoje pismo, bolje nego što bi to ti mogao učiniti...” Baudolino reče: “Zosimo, nije iz pakosti, ali kad bih morao poslušati ono na što me Gospodin potiče, trebao bih ti razbiti guzicu. Međutim, budući da bi to bio napor, kao što vidiš obuzdaj em se.” I nadlanicom mu dade pljusku da mu se glava dvaput okrenula oko same sebe. “Ja sam basileusov čovjek, ako mi dotaknete samo jednu dlaku s brade kunem se da...” Poeta ga pograbi za kosu, približi mu lice plamenovima koji su još uvijek gorjeli oko umivaonika i Zosimova se brada poče dimiti. ~ 138 ~
Knjigoteka
“Ludi ste,” reče Zosimo pokušavajući se osloboditi stiska Abdula i Kyota, koji su ga u međuvremenu pograbili savivši mu ruke na leđima. Udarcem šake po vratu, Baudolino ga gurne naglavce u umivaonik kako bi ugasio požar brade, priječeći mu da se podigne sve dok se bijednik, ne više zabrinut zbog vatre, nije počeo brinuti zbog vode, a što se više brinuo više ju je gutao. “Iz mjehurića koji su isplivali,” reče raspoloženo Baudolino vukući ga za kosu, “izvlačim pretkazivanje kako ćeš ove noći umrijeti, ne ispržene brade, nego isprženih nogu.” “Baudolino,” jecao je Zosimo, izbacujući vodu, “Baudolino, uvijek se možemo dogovoriti... Pusti me kašljati, molim te, ne mogu pobjeći, što ćete učiniti, mnogi protiv jednoga, zar nemate milosti? Slušaj Baudolino, znam da se ne želiš osvetiti za onaj moj trenutak slabosti, ti želiš stići u zemlju onog tvog Patera Ivana, a ja sam ti rekao da imam pravi zemljovid za stići tamo. Ako se na vatru u ognjištu baci prašina ona se ugasi.” “Što hoćeš reći, razbojniče? Prestani s tim svojim mudrim izrekama!” “To znači da ako me ubiješ, više nikada nećeš vidjeti zemljovid. Igrajući se u vodi, ribe se često izdignu iznad nje i izađu izvan granica svog prirodnog boravišta. Ja te mogu odvesti daleko. Napravimo pogodbu kao pošteni ljudi. Ti me pusti, a ja te vodim tamo gdje se nalazi zemljovid Kozmasa Indikopleustesa. Moj život za kraljevstvo Patera Ivana. Ne čini li ti se dobrom trgovinom?” “Više bih te volio ubiti,” reče Baudolino, “ali trebaš mi živ kako bih dobio zemljovid.” “A poslije?” “Kasnije ćemo te držati dobro vezanog i umotanog u sag, sve dok ne nađemo siguran brod koji će nas odvesti daleko odavde i tek tada ćemo odmotati sag, jer ako te pustimo, odmah ćeš za nama poslati sve plaćene ubojice grada.” “A odmotat ćete ga u vodu...” “Prekini, jer mi nismo ubojice. Da sam te kasnije htio ubiti, ne bih te sada šamarao. Međutim gledaj, činim to zbog zadovoljstva, budući da ne kanim činiti ništa više od toga.” I zatim mu mirno prilijepi pljusku i zatim još jednu, naizmjence objema rukama, jednim mu je udarcem okretao glavu nalijevo, drugim mu ju je okretao nadesno, dvaput punim dlanom, dvaput stisnutim prstima, dvaput nadlanicom, dvaput sječimice, dvaput zatvorenom šakom, sve dok Zosimo nije postao ljubičastim, a Baudolinu se gotovo iščašila zapešća. Tada reče: “Sada mene boli, i prestajem. Hajdemo vidjeti zemljovid.” Kyot i Abdul su vukli Zosima ispod pazuha, jer se sam više nije mogao držati na nogama, i samo je drhtavim prstom mogao pokazati put, dok je mrmljao: “Redovnik koji je prezren i to podnosi, nalik je biljci koju svaki dan zalijevaju.” Baudolino je rekao Poeti: “Zosimo me jednom naučio kako srdžba više od bilo koje druge strasti uznemiruje i pomućuje dušu, ali joj ponekad i pomaže. Međutim, kada je smireno koristimo protiv bezbožnika i grešnika da bismo ih spasili ili zbunili, priskrbljujemo duši blagost, jer idemo ravno prema pravednom cilju.” Rabin Solomon je komentirao: “Kako kaže Talmud, postoje kazne koje ispiru sve pakosti čovjeka.”
~ 139 ~
Knjigoteka
21. Baudolino i miline Bizanta Samostan Katabatès bio je u ruševinama i svi su ga sad već smatrali nenaseljenim mjestom, ali su na razini tla postojale još neke ćelije i stara knjižnica lišena knjiga, koja je postala nekom vrstom blagovaonice. Tu je Zosimo živio s dva ili tri akolita i Bog zna kakve su bile njihove svećeničke navike. Kad su se Baudolino i njegovi ponovno pojavili na površini sa svojim zatvorenikom, akoliti su spavali i, kako je postalo jasno sljedećeg jutra, bili su dovoljno zatupljeni svojim pijančevanjima da nisu predstavljali opasnost. Odlučili su da je bolje spavati u knjižnici. Zosimo je imao nemirne snove dok je ležao na podu između Kyota i Abdula, koji su već postali njegovim anđelima čuvarima. Ujutro su se svi postavili oko stola i Zosimo je bio pozvan da prijeđe na ono glavno. “Dakle,” reče Zosimo, “Kozmasov je zemljovid u palači Bucoleone, na mjestu koje ja znam i kojemu samo ja mogu pristupiti. Otići ćemo tamo kasno večeras.” “Zosimo,” rekao je Baudolino, “samo odugovlačiš stvar. U međuvremenu mi dobro objasni što govori taj zemljovid.” “To je bar jednostavno, zar ne?” rekao je Zosimo uzevši jedan pergament i pisaljku. “Rekao sam ti kako svaki kršćanin koji slijedi pravu vjeru mora pristati na činjenicu da je cijeli svijet napravljen kao tabernakul o kojem govori Sveto pismo. Sada pratite ono što vam govorim. Na donjem dijelu tabernakula nalazio se stol s dvanaest kruhova i dvanaest voćki, svaki za jedan mjesec u godini, sve uokolo stola bilo je podnožje koje predstavlja Ocean, a oko podloge je bio pedalj širok okvir, koji je predstavljao zemlju s one strane, gdje se na Istoku nalazio Raj zemaljski. Nebo je prikazano lukom, koji se potpuno oslanjao na krajnje točke zemlje, a između luka i osnove protezao se plašt nebeskog svoda, s one strane kojega stoji nebeski svijet, kojega ćemo tek jednog dana vidjeti licem u lice. Naime, kako je rekao Izaija, Bog je Onaj koji sjedi iznad zemlje, čiji su stanovnici kao skakavci, Onaj koji je raširio nebo kao tanki veo i razvio ga poput šatora. A psalmist hvali Onoga koji proteže nebo nalik šatoru. Zatim je Mojsije ispod vela, na jug, stavio kandelabar koji je osvjetljavao cijelo prostranstvo zemlje, a ispod njega sedam svjetiljki, koje označavaju sedam dana tjedna i sve zvijezde neba.”
~ 140 ~
Knjigoteka
“Ali ti mi objašnjavaš kako je bio napravljen tabernakul,” reče Baudolino, “a ne kako je napravljen cijeli svijet.” “Ali cijeli je svijet napravljen kao tabernakul, pa dakle ako ti objasnim kakav je bio tabernakul objašnjavam ti kakav je svijet. Kako to da ne razumiješ tako jednostavnu stvar? Gledaj...” i skicira mu crtež. On je prikazivao oblik svijeta, jednak hramu, sa svojim savijenim lukom, čiji gornji dio našim očima ostaje sakriven plaštem nebeskog svoda. Ispod se rasprostire ekumena, ili sva zemlja na kojoj obitavamo, koja međutim nije ravna, nego se naslanja na Ocean koji je okružuje i penje se uz nezamjetnu i neprekidnu strminu prema krajnjem sjeveru i prema zapadu, gdje se uzdiže toliko visoka planina da njena prisutnost izmiče našem oku i njen se vrh miješa s oblacima. Sunce i mjesec, pokretani anđelima - kojima se duguju i kiše, potresi i sve ostale atmosferske pojave - ispred planine prolaze ujutro s istoka prema jugu i osvjetljavaju svijet, a navečer nanovo uzlaze na zapadu i nestaju iza planine, dajući nam dojam zalaženja. Tako, dok se kod nas spušta noć, s druge je strane planine dan, ali taj dan nitko ne vidi, jer je planina s druge strane napuštena i tamo nitko nikada nije bio. “I s ovim bismo crtežom mi trebali pronaći zemlju Patera Ivana?” upita Baudolino. “Zosimo, pazi, pogodba je tvoj život za dobar zemljovid, ali ako je zemljovid loš, pogodbe se mijenjaju.” “Mir. Mir. Budući da je naše umijeće, prikazujući tabernakul takvim kakav jest, nesposobno pokazati sve ono što ostaje pokriveno njegovim zidovima i planinom, Kozmas je nacrtao jedan drugi zemljovid, koji zemlju prikazuje kao da je gledamo ~ 141 ~
Knjigoteka
odozgo, leteći po nebeskom svodu, ili možda onako kako je vide anđeli. Taj zemljovid, koji se čuva u Bucoleoneu, pokazuje položaj zemalja koje poznajemo, obuhvaćenih unutar okvira Oceana, a s one strane Oceana zemlje gdje su ljudi živjeli prije potopa, ali nakon Noe tamo više nitko nije išao.” “Još jednom, Zosimo,” reče Baudolino napravivši okrutno lice, “ako ti misliš da govoreći o stvarima koje nam nećeš pokazati...” “Ali ja te stvari vidim kao da su ovdje pred mojim očima i ubrzo ćete ih vidjeti i vi.” S tim ispijenim licem, koje je izgledalo još ispaćenije zbog podljeva i modrica koje su ga činile vrijednim žaljenja, oka obasjana stvarima koje je samo on primjećivao, Zosimo je bio uvjerljiv čak i onome tko u njega nije imao povjerenja. Bila je to njegova snaga, komentirao je Baudolino Niketasu, i na taj ga je način povukao za nos prvi put, vukao ga je sada i vući će ga još nekoliko godina. Bio je tako uvjerljiv da je štoviše htio razjasniti kako se, s Kozmasovim tabernakulom, može objasniti i pomrčinu, ali Baudolina pomrčine nisu zanimale. Ono što ga je uvjerilo bilo je da s pravim zemljovidom možda uistinu može poći u potragu za Paterom. “U redu,” reče, “pričekajmo večer.” Zosimo uputi jednog od njegovih da donese povrća i voća, a Poeti, koji je pitao nema li što drugo, odgovori: “Skromno jelo, umjereno jednoliko, brzo će redovnika odvesti u luku njegove neranjivosti.” Poeta mu reče neka ide dođavola, a zatim, vidjevši kako Zosimo jede s velikim uživanjem, krene pogledati ispod njegova povrća i otkri kako su njegovi pomoćnici sakrili, samo za njega, lijepe komade tuste janjetine. Ne rekavši ni riječi zamijeni tanjure. Spremili su se dan provesti u čekanju, kad jedan od akolita uđe uznemirena izgleda i izvijesti ih što se događa. Noću, odmah nakon obreda, Stefan Agiochristoforites se s odredom vojnika uputio kući Izaka Angela, blizu samostana Pribleptos ili Slavne Djevice, glasno je pozvao svoga neprijatelja naloživši mu da izađe, štoviše, vikao je svojima neka probiju vrata, oni pograbe Izaka za bradu i prisile ga da izađe glavom nadolje. Tada je Izak, onako nesiguran i strašljiv kakvim ga je narod proglasio, odlučio pokušati baš sve: u dvorištu je uzjahao konja i isukana mača, gotovo svučen, pomalo smiješan u dvobojnoj pelerini koja mu je jedva sezala do bedara, nenadano izišao iznenadivši neprijatelja. Agiochristoforites nije na vrijeme izvukao svoje oružje pa mu je Izak, samo jednim udarcem mača, raspolovio glavu na dvoje. Zatim se okrenuo razbojnicima toga sad već dvoglavog neprijatelja, jednome je odnio uho, a ostali su pobjegli prestrašeni. Ubiti čovjeka od careva povjerenja bila je ljuta rana koja je zahtijevala ljutu travu. Izak se, dokazujući veliku intuiciju u tome kako treba općiti s narodom, požurio u Svetu Sofiju, zatraživši ono utočište koje se po običaju odobravalo ubojicama, i glasno je molio oprost za vlastito nedjelo. Strgnuo je sa sebe ono malo odjeće koju je imao, skupa s dlakama brade, pokazivao je još okrvavljeni mač i, dok je tražio milost, davao je na znanje kako je tim postupkom branio svoj život, sve ih podsjećajući na zlodjela ubijenog. “Ta mi se priča ne sviđa,” rekao je Zosimo, već uznemiren iznenadnom smrću svog nesretnog zaštitnika. A još su mu se manje mogle sviđati vijesti koje su stizale kasnije, iz sata u sat. Izaku su u Svetu Sofiju bile došle slavne ličnosti kao Ivan Duca, a Izak je i dalje držao govor mnoštvu naroda koje se iz sata u sat povećavalo; prema večeri veliki se broj građana zabarikadirao s Izakom u hramu kako bi ga zaštitio, a netko je upravo počeo mrmljati kako treba svršiti s tiraninom. Po tome što je Izak, kako je potvrdila Zisomova negromantija, već dugo vremena pripremao svoj udar i po tome što se sretno okoristio krivim korakom svojih neprijatelja, bilo je jasno da se Andronikovo prijestolje već klima. A bilo je jednako tako jasno kako bi, u toj situaciji, bilo ludo pokušati ući u kraljevsku palaču, koja je svakog ~ 142 ~
Knjigoteka
trena mogla postati javnom klaonicom. Svi se složiše kako treba pričekati razvoj događaja u Katabatèsu. Sljedećeg se jutra polovica građana ponovno izlila na ulice, glasno zahtijevajući da Andronik bude zatvoren, a Izak izabran na carsko prijestolje. Narod je jurišao na javne zatvore oslobađajući mnoge nevine žrtve tiranina i glasovitih obitelji koje su se odmah pridružile pobuni. To je bilo više nego pobuna, to je već bio ustanak, revolucija, preuzimanje vlasti. Građani su kružili ulicama naoružani, neki mačem i oklopom, netko mlatovima i štapovima. Neki od njih, među kojima mnogi carski dostojanstvenici, koji su prosudili kako je stigao trenutak da odaberu drugog autokrata, spustili su krunu Konstantina Velikog, koja je visila iznad glavnog oltara hrama, i okrunili Izaka. Izrojivši ratobornost iz hrama, gomila je opsjela carsku palaču, Andronik je pokušao očajnički otpor odapinjući strelice s visine najvišeg tornja, onog zvanog Kentenarion, ali morao je uzmaknuti pred sad već goropadnom žestinom svojih podanika. Govorilo se kako si je strgnuo raspelo s vrata, skinuo grimiznu odjeću, stavio na glavu šiljastu kapu kako to običavaju barbari, i popeo se, preko labirinata Bucoleonea na svoj brod, povevši sa sobom svoju ženu i prostitutku Marapticu, u koju je bio ludo zaljubljen. Izak je slavodobitno ušao u palaču, gomila je prodrla u grad, jurišala na kovnicu novca ili, kako su je zvali, na Ispiraonicu zlata, ušla u oružarnice i dala se na pljačku crkava palače, trgajući ornamente s najsvetijih slika. Zosimo je sada, pri svakoj glasini, sve više drhtao, jer se već pričalo da ubijaju svakoga čim se utvrdi da je Andronikov pomagač. S druge strane, ni Baudolino i njegovi nisu smatrali razumnim izložiti se upravo sada pogibelji na hodnicima Bucoleonea. Tako, ne mogavši raditi ništa drugo nego jesti i piti, naši prijatelji proveli su još nekoliko dana u Katabatèsu. Sve dok se nije saznalo kako se Izak iz Bucoleonea preselio u kraljevsku palaču Blacherne, na krajnjoj sjevernoj točki grada. To je možda činilo Bucoleone manje zaštićenim (budući da tamo više nije bilo ničega za opljačkati) i prilično pustim. Upravo toga istoga dana Andronik je zarobljen na obali Ponto Eusina i odveden pred Izaka. Dvorjani su ga udarali rukama i nogama, počupali mu bradu, iščupali zube, obrijali glavu, zatim su mu odsjekli desnu ruku i bacili ga u zatvor. Kad je stigla vijest kako je u svim zakutcima grada započeo ples veselja i proslave, Baudolino odluči da se u toj pomutnji mogu odvažiti prema Bucoleoneu. Zosimo primijeti kako bi ga netko mogao prepoznati, a naši mu prijatelji rekoše neka se ne zabrinjava. Oboružavši se svakim raspoloživim alatom, obrijaše mu cijelu glavu i bradu, dok je on plakao smatrajući se obeščašćenim što gubi ta obilježja redovničkog poštovanja. Zapravo, ćelav kao jaje, Zosimo kao da je bio sasvim bez brade, previše izbočene gornje usne, ušiju šiljastih kao pseće i, primjećivao je Baudolino, više je nalikovao Cichinisiu, slaboumniku koji je kružio ulicama Aleksandrije dovikujući djevojkama odvratne stvari, nego prokletom asketi za kojega se do sada izdavao. Kako bi popravili taj dojam vrijedan žaljenja, prekrili su ga rumenilom i na kraju je izgledao kao mladi homoseksualac, lica koje bi djeca u Lombardiji slijedila derući se i bacajući trulo voće, ali je u Konstantinopolu to bila svakodnevna predstava i bilo je to, govorio je Baudolino, kao kružiti Aleksandrijom odjeven poput prodavača sirasa ili skute, kakogod se zvalo. Prošli su gradom i vidjeli kako prolazi Andronik, u lancima i podignut na šugavu devu, olinjao i više od svoje jahaće životinje, gotovo gol, s prljavim grumenom okrvavljenih krpa na obogaljenom zapešću desne ruke i zgrušanom krvi na omršavjelim obrazima, jer su mu upravo bili iskopali oko. Oko njega, najsiromašniji stanovnici grada kojima je tako dugo bio gospodar i autokrat, kobasičari, kožari i ljudske ruševine iz svake krčme, ~ 143 ~
Knjigoteka
skupljajući se kao rojevi muha u proljeće oko konjske balege, udarali su ga po glavi svojim batinama, u nosnice su mu gurali izmetine vola, na nos cijedili spužve namočene volovskom pišalinom, u noge su mu gurali ražnjeve, a oni najumjereniji bacali su na njega kamenje nazivajući ga razjarenim psom i sinom uspaljene kuje. S prozora bordela jedna mu je bludnica na leđa izvrnula lonac kipuće vode, a zatim razjarenost gomile još poraste, skinuše ga s deve i objesiše za noge na dva stupića u blizini kipa vučice koja doji Romula i Rema. Andronik se ponio bolje od svojih krvnika, nije ispustio ni jauka. Ograničio se na mrmljanje: “Kyrie eleison, Kyrie eleison” i pitao zašto kidaju već slomljeni lanac. Onako obješen, bio je lišen i ono malo odjeće što je još imao na sebi, jedan s mačem mu je naprosto odrezao genitalije, neki drugi mu u usta nasadi koplje nabivši ga sve do utrobe, dok ga je treći nabijao od anusa naviše. Bilo je tu i Latina, koji su imali savijene sablje i kretali se kao da oko njega plešu, zadajući mu udarce sabljom koji su mu otkidali svo meso i možda su bili jedini koji su imali pravo na osvetu, s obzirom na ono što je nekoliko godina ranije Andronik bio učinio onima njihova soja. Na kraju je nesretnik još imao snage podići svoj desni batrljak do usta, kao da želi popiti svoje krvi kako bi nadoknadio onu koju gubi na mlazove. Zatim umre. Utekavši od te predstave, naši su pokušali stići do Bucoleonea, ali već u njegovoj blizini shvatiše da mu je nemoguće pristupiti. Ozlovoljen mnogim pljačkama, Izak ga je zaštitio svojim stražama i tko bi pokušavao prijeći tu obranu bio bi na mjestu pogubljen. “Zosimo, ti svejedno prođi,” reče Baudolino. “Jednostavno je, uđi, uzmi zemljovid i donesi nam ga.” “A ako mi prerežu vrat?” “Ako ne odeš, mi ćemo ti ga prerezati.” “Moja bi žrtva imala smisla kad bi zemljovid bio u palači. Ali, istini za volju, zemljovida tamo nema.” Baudolino ga je pogledao kao da ne može shvatiti toliku bezobraštinu. “Ah,” riknuo je, “sada konačno govoriš istinu? A zašto si sve do sada nastavljao lagati?” “Pokušavao sam dobiti na vremenu. Dobiti na vremenu nije grijeh. Za savršena svećenika, grijeh je gubiti ga.” “Ubit ćemo ga odmah, na ovome mjestu,” reče tada Poeta. “Pravi je trenutak, u ovom pokolju nitko neće mariti za to. Odlučimo tko će ga zadaviti i idemo.” “Samo čas,” reče Zosimo. “Gospodin nas uči kako se uzdržati od djela koje nam se ne isplati. Lagao sam, istina je, ali iz dobra razloga.” “Ali kojeg to dobra?!” zaurla Baudolino ogorčen. “Mojega,” odgovori Zosimo. “Imao sam svako pravo zaštiti vlastiti život, budući da ste mi ga htjeli oduzeti. Svećenik, kao i kerubini i serafini, mora biti sav prekriven očima, ili (tako ja razumijem uzrečicu o svetim pustinjacima) mora vježbati oštroumnost i lukavost prema neprijatelju.” “Ali neprijatelj o kojem su govorili tvoji pustinjaci bio je vrag, a ne mi!” zaurla ponovno Baudolino. “Smicalice vragova su različite: pojavljuju se u snu, stvaraju halucinacije, trude se prevariti nas, pretvaraju se u anđele svjetlosti i štede te kako bi te naveli na varljivu sigurnost. Što biste vi učinili na mome mjestu?” “A što ćeš sada napraviti, ti odvratni grekule, kako bi još jednom spasio život?” “Reći ću vam istinu, kao što mi je običaj. Kozmasov zemljovid sigurno postoji i ja sam ga vidio ovim svojim očima. Ne znam gdje je sada, ali kunem se da ga nosim utisnutog u glavi, ovdje...” I lupao se po čelu oslobođenom njegove duge kose. ”Mogao bih ti od dana do dana reći udaljenosti koje nas dijele od zemlje Patera Ivana. Očigledno je kako ja sada ~ 144 ~
Knjigoteka
ne mogu ostati u ovome gradu, a ni vi više nemate potrebe ostati ovdje, budući da ste došli uhvatiti mene, i imate me, i pronaći zemljovid, i nemate ga. Ako me ubijete, ne ostaje vam ništa. Ako me povedete sa sobom, kunem vam se na najsvetije apostole da ću biti vaš rob i svoje ću dane posvetiti označavanju itinerara koji će vas odvesti ravno u Paterovu zemlju. Pošteđujući mi život nemate što izgubiti, osim jednih usta više za nahraniti. Ubijajući me, izgubit ćete sve. Uzmite ili ostavite.” “Ovo je najbezobrazniji bezobraznik kojeg sam ikada susreo u svome životu,” reče Borone, a drugi se složiše. Zosimo je čekao u tišini, skrušen. Rabin Solomon pokuša reći: “Sveti, koji uvijek blagoslovljen neka bude...” ali Baudolino ga ne pusti završiti. “Dosta s poslovicama, jer ih ovaj prepredenjak govori i previše. Jest prepredenjak, ali on je u pravu. Moramo ga voditi sa sobom. Inače će Fridrik vidjeti kako se vraćamo praznih ruku i pomisliti da smo njegovim novcem uživali u slastima Orijenta. Vratimo se barem s jednim zarobljenikom. A ti se Zosimo zakuni, zakuni se da nećeš pokušati napraviti još jednu psinu...” “Kunem se u svih dvanaest najsvetijih apostola,” reče Zosimo. “Jedanaest, jedanaest, nesrećo jedna,” vikao mu je Baudolino grabeći ga za halju, “ako kažeš dvanaest, unutra je i Juda!” “No dobro, jedanaest.”
~ 145 ~
Knjigoteka
***
“Tako,” reče Niketas, “to je bilo tvoje prvo putovanje u Bizant. Ne bih se iznenadio, nakon onoga što si tamo vidio, da ono što se sada događa smatraš pročišćavaj učim pranjem.” “Gledaj, gospodine Niketas,” reče Baudolino, “meni se pročišćavajuća pranja, kako ti kažeš, nikada nisu sviđala. Aleksandrija je još bijedno selo, ali kod nas, kada nam se onaj koji zapovijeda ne sviđa, kažemo mu laku noć i postavimo si drugog konzula. Čak i Fridrik, koji je ponekad znao biti naprasit, nije škopio svoje rođake kada su mu dosađivali, davao im je jedno vojvodstvo više. No, nije stvar u tome. Već sam bio na krajnjim granicama kršćanstva, bilo bi mi dovoljno da sam produžio na istok ili na jug i pronašao bih Indije. Ali, već smo potrošili sav naš novac i kako bih mogao ići na Istok, morao sam se vratiti na Zapad. Već sam imao četrdeset i tri godine, proganjao sam Patera Ivana od kad sam imao sedamnaest, ili tako nekako, i još sam jednom bio prisiljen odgoditi svoje putovanje.”
~ 146 ~
Knjigoteka
22. Baudolino gubi oca i nalazi Kalež Đenovljani su poslali Boiamonda s Teofilom da naprave prvi krug po gradu, kako bi vidjeli je li situacija povoljna. Bila je, prilično, izvijestili su po povratku, jer se većina hodočasnika nalazila po krčmama, a izgledalo je da se ostatak ponovno sastao u Svetoj Sofiji, kako bi pohlepnim očima gledali riznicu relikvija koja je tamo bila sakupljena. “To zasljepljuje oči!” govorio je Boiamondo. Ali je dodao kako se hrpa opljačkanoga pretvorila u nečasno viteško natjecanje. Neki su se pretvarali da bacaju svoj plijen, stavljali su na gomilu nešto sitnih ukrasnih predmeta, dok su u odjeću krišom trpali kost nekog sveca. Ali, budući da nitko nije htio biti uhvaćen s relikvijom na sebi, odmah izvan hrama stvorila se kao mala tržnica, s građanima koji su još bili imućni i armenskim trgovcima. “Tako,” podrugljivo se smijao Boiamondo, “Grci koji su spasili poneki bizantski solid sakrivši ga u čmar, izvlačili su ga van za potkoljenicu Svetog Baciccia, koja je možda oduvijek bila u obližnjoj crkvi! Ali možda je zatim ponovno prodaju crkvi, jer Grci su lukavi. Sve je to veliko potkradanje, a onda kažu kako smo mi Đenovljani oni koji misle samo na novce.” “Ali, što to nose u crkvu?” upitao je Niketas. Teofil je dao precizniji izvještaj. Vidio je sanduk koji je sadržavao Kristov grimizni plašt, komad štapa za šibanje, spužvu koja je pružena Našem umirućem Gospodinu, trnovu krunu, korice u kojima je sačuvan komad posvećenog kruha s Posljednje večere, onaj kojega je Krist bio ponudio Judi. Potom je stigla kutijica s dlakama brade s Raspela, iščupanih Židovima nakon skidanja s križa, a kutijicu su obavijale Gospodinove halje, koje su vojnici prokockali u podnožju križa. A zatim i cijeli stup za šibanje. “Ja sam vidio kako donose komad Gospine haljine,” rekao je Boiamondo. “Kakva kazna!” žalio se Niketas. “Ako ste vidjeli samo jedan njen dio, to je znak da su si je već podijelili. Bila je cijela, u palači Blacherne. Prije mnogo vremena, neki Galbio i Candido bili su otišli na hodočašće u Palestinu i u Cafarnau su saznali kako je Djevičin pallion sačuvan u kući jednog Židova. Sprijateljili su se s njim, proveli su noć kod njega, potajno su uzeli mjere drvenog kovčežića u kojem je bila haljina, zatim su u Jeruzalemu dali napraviti isti takav, vratili su se u Cafarnao, noću su zamijenili kovčežić i haljinu su odnijeli u Konstantinopol, gdje je sagrađena crkva apostola Petra i Marka kako bi je sačuvali.” Boiamondo je dodao kako se pričalo da su čak dva kršćanska viteza otela, a nisu još predala, dvije glave Svetog Ivana Krstitelja, po jednu za svakoga i svi su se pitali koja je ona prava. Niketas se nasmiješio s razumijevanjem: “Znao sam da se ovdje u gradu obožavaju dvije. Prvu je bio donio Teodozije Veliki i postavljena je u crkvi Predvoditelja. Alije zatim Justinijan pronašao jednu drugu u Emesi. Čini mi se daju je darovao nekom samostanu, govorilo se kako se zatim vratila ovamo, ali nitko više nije znao gdje je.” “Ali, kako je moguće zaboraviti na neku relikviju, kad toliko vrijedi?” upitao je Boiamondo. ~ 147 ~
Knjigoteka
“Pobožnost naroda je prevrtljiva. Godinama se oduševljava nekim svetim ostatkom, a zatim se uzbuđuje pri dolasku nekog još čudesnijeg, pa prvi biva zaboravljen.” “Ali koja je od dviju glava ona prava?” upitao je Boiamondo. “Kada se govori o svetim stvarima, ne smiju se koristiti ljudska mjerila. Bilo koju od dviju relikvija mi pružiš, uvjeravam te da bih, kad se sagnem poljubiti je, osjetio mistični miris koji iz nje struji i znao bih da je riječ o pravoj glavi.” U tom trenutku iz grada stiže i Pevere. Događale su se izvanredne stvari. Kako bi spriječio da rulja vojnika opljačka čak i hrpu u Svetoj Sofiji, dužd je zapovjedio prvo brzo popisivanje sakupljenih stvari i čak su uzeli neke grčke redovnike kako bi prepoznali razne relikvije. I tu se otkrilo da se sada, nakon što se većinu hodočasnika prisililo da vrate ono što su bili uzeli, u hramu nalaze ne samo dvije glave Krstitelja, jer to se već znalo, nego i dvije spužve za žuč i ocat i dvije trnove krune, da se o drugome i ne govori. Čudo, smješkao se Pevere, gledajući Baudolina ispod oka, najdragocjenije među bizantskim relikvijama namnožile su se kao kruhovi i ribe. Neki od hodočasnika vidjeli su taj događaj kao znak s neba u njihovu korist i vikali su kako bi, ako tih najrjeđih dobara već sada ima takvo bogatstvo, dužd morao dopustiti da svatko ponese kući ono što je bio uzeo. “Ali to je čudo u našu korist,” reče Teofil, “jer tako Latini više neće znati koja je relikvija prava i bit će prisiljeni sve ostaviti ovdje.” “Nisam baš siguran u to,” reče Baudolino. “Svaki princ, ili markiz, ili vazal bit će zadovoljan ako odnese kući sveti ostatak koji će privlačiti gomilu vjernika i donacije. Ako se kasnije pronese glas kako na tisuću milja udaljenosti postoji sličan, reći će da je lažan.” Niketas se zamislio. “Ne vjerujem u to čudo. Gospodin ne brka naše pameti s relikvijama svojih svetaca... Baudolino, proteklih mjeseci, nakon tvoga dolaska u grad, nisi li možda skovao kakvu podvalu s relikvijama?” “Gospodine Niketas!” pokuša reći Baudolino uvrijeđena izgleda. Zatim pruži ruke naprijed kao da nameće mir svome sugovorniku. “Konačno, ako ću ti morati sve ispričati, doći će trenutak kada ću ti morati ispričati i jednu priču o relikvijama. Ali ispričat ću ti je kasnije. A osim toga, malo prije ti si sam rekao da se ne smiju koristiti ljudska mjerila kada se govori o svetim stvarima. Ali sada je kasno i mislim da za jedan sat, po mraku, možemo krenuti na put. Budimo spremni.” Niketas, koji je želio krenuti dobro okrijepljen, već je odavno zapovjedio Teofilu da pripremi monòkythron, kojemu je trebalo vremena da se dobro skuha. Bio je to brončani lonac pun govedine i svinjetine, ne sasvim ogoljenih kostiju i cvjetače iz Frigije, zasićen masnoćom. Budući da nije preostalo mnogo vremena za produljenu večeru, logotet je zanemario svoje dobre navike i vadio je iz lonca ne trima prstima, nego punim rukama. Bilo je to kao da konzumira svoju posljednju ljubavnu noć s gradom koji voli, djevicom, prostitutkom i mučenicom. Baudolino više nije bio gladan i ograničio se na pijuckanje smolastog vina, jer tko zna hoće li ga još naći u Selimbriji. Niketas ga upita ne spada li Zosimo u tu priču o relikvijama, a Baudolino reče kako više voli ići redom. “Nakon groznih stvari koje smo vidjeli ovdje u gradu, vratili smo se kopnenim putem, jer nije bilo dovoljno novaca za putovanje brodom. Zbrka tih dana omogućila je Zosimu da uz pomoć jednog od svojih akolita koje je upravo napuštao, tko zna odakle uzme mazge. Zatim, tijekom putovanja, skupni lov u nekoj šumi, gostoprimstvo nekog samostana uz put i najzad smo stigli u Veneciju, a zatim na lombardijsku ravnicu...” “I Zosimo nije nikada pokušao pobjeći?” “Nije mogao. Od toga trenutka, i nakon povratka, i uvijek na Fridrikovu dvoru, i na putu prema Jeruzalemu koji smo obavili kasnije, duže od četiri godine je ostao u lancima. ~ 148 ~
Knjigoteka
Ili, kada je bio s nama imao je slobodnu nogu, ali kada bi ostao sam bivao bi pričvršćen za svoj krevet, za kolac, za drvo, ovisno o tome gdje smo se nalazili, a ako smo išli konjima, bio je tako vezan za uzde da bi konj podivljao ako bi pokušao sjahati. U strahu da će uza sve to zaboraviti svoje obveze, svake večeri, prije nego što bi zaspao, prilijepio bih mu pljusku. Već je to znao i očekivao ju je prije spavanja kao majčinski poljubac.”
Prije svega, tijekom puta naši prijatelji nisu prestajali tjerati Zosima da rekonstruira zemljovid, a ovaj je pokazivao dobru volju, prisjećajući se svakoga dana pojedinosti, tako da je već dospio napraviti izračun pravih udaljenosti. “Ovako otprilike,” pokazivao je crtajući prstom po prašini ceste, “od Tziniste, zemlje svile, do Perzije ima stotinu i pedeset dana pješačenja, cijela Perzija osamdeset dana, od perzijske granice do Seleucije trinaest dana, od Seleucije do Rima i zatim do zemlje Ibera stotinu i pedeset dana. Za stići s jednog kraja svijeta na drugi, treba otprilike četiri stotine dana hoda, ako prevaljuješ trideset milja dnevno. Zemlja je, pak, duža nego šira - i sjetit ćeš se kako se u Egzodusu kaže da stol u tabernakulu mora biti dugačak dva kubita i širok jedan. Eto, dakle, kako se od sjevera do juga može izračunati pedeset dana, od sjevernih pokrajina do Konstantinopola, od Konstantinopola do Aleksandrije sljedećih pedeset dana, od Aleksandrije do Egipta, preko Arapskog zaljeva, sedamdeset dana. Sve u svemu, otprilike dvije stotine dana. Zato, ako kreneš iz Konstantinopola prema krajnjoj Indiji, računajući da ideš poprečno i da ćeš se vrlo često morati zaustaviti kako bi pronašao put, i tko zna koliko se puta vraćati natrag, rekao bih da do Patera Ivana stižeš za godinu dana putovanja.” Što se tiče relikvija, Kyot je upitao Zosima je li čuo govoriti o Kaležu. Sigurno, čuo je o njemu govoriti od Galata koji su živjeli oko Konstantinopola, dakle od ljudi koji su po tradiciji poznavali pripovijesti najstarijih svećenika s krajnjega sjevera. Kyot je upitao je li čuo govoriti o onome Fierefizu, koji je Kalež bio odnio Pateru Ivanu, a Zosimo je rekao kako je sigurno i o tome čuo govoriti, ali je Baudolino i dalje bio sumnjičav. “Pa što je onda taj Kalež?” upitao ga je. “Pehar, pehar u kojemu je Krist posvetio kruh i vino, i vi ste to rekli.” Kruh u peharu? Ne, vino, kruh je bio na tanjuru, plitici za hostiju, malom poslužavniku. Pa što je onda bio Kalež, tanjur ili pehar? I jedno i drugo, pokušavao je pregovarati Zosimo. Ako o tome dobro promisli, utjecao je na njega Poetin zastrašujući pogled, bilo je to koplje kojim je Longin probo prsni koš. Eto, da, činilo mu se kako je bilo upravo to. Tada mu je Baudolino prilijepio udarac nadlanicom, iako još nije bilo vrijeme za spavanje, ali Zosimo se opravdavao: glasine su bile nesigurne, u redu, ali činjenica da su se širile i među bizantskim Galatima bila je dokaz kako taj Kalež uistinu postoji. I sve tako, o Kaležu se znalo uvijek isto, to jest o njemu se znalo prilično malo. “Naravno,” govorio je Baudolino, “kad bih Fridriku mogao donijeti Kalež, umjesto robijaškog ostatka poput tebe...” “Uvijek mu ga možeš donijeti,” nagovarao je Zosimo. “Nađi prikladnu posudu...” “Aha, jer sad je čak i posuda. Tebe ću staviti u tu posudu! Kao da sam ja krivotvoritelj kao ti!” Zosimo je slegnuo ramenima i gladio si obraz, prateći rast svoje brade, ali sada, kada je nalikovao ribi mački, bio je ružniji nego prije, kada je bio sav sjajan i gladak kao lopta. “A zatim,” umovao je Baudolino, “čak i ako se zna da je posuda ili kalež, kako ga prepoznati kad ga se pronađe?” “Ah, budi miran što se toga tiče,” upleo se Kyot, očiju izgubljenih u svijetu svojih legendi, “vidjet ćeš svjetlo, osjetit ćeš miris...” ~ 149 ~
Knjigoteka
“Nadajmo se,” reče Baudolino. Rabin Solomon je odmahivao glavom: “To mora biti nešto što ste vi pogani ukrali u jeruzalemskom Hramu kada ste ga opljačkali i nas rastjerali po svijetu.”
Stigli su upravo na vrijeme na vjenčanje Henrika, Fridrikova drugog sina i sad već okrunjenog kralja Rimljana, s Costanzom d'Altavilla. Car je sad sve svoje nade polagao u tog mlađeg sina. Bilo mu je stalo i do prvoga, dapače, čak ga je bio imenovao vojvodom od Švapske, ali bilo je očigledno kako ga voli s tugom, kao što se to događa s neuspjelom djecom. Baudolino ga vidje, blijedog, kašljavog, kako stalno trepće lijevim kapkom kao da tjera mušicu. Čak se i tijekom tih kraljevskih svečanosti često udaljavao i Baudolino ga je vidio kako odlazi u prirodu, nervozno bičem lupa po šikari, kao da umiruje nešto što ga izjeda iznutra. “Teško mu je na svijetu,” rekao mu je jedne večeri Fridrik. Bjelobradi je sve više stario i kretao se kao da ima ukočen vrat. Nije se odricao lova, a čim bi vidio rijeku bacao bi se u nju, plivajući kao nekada. Ali Baudolino se bojao kako će ga prije ili kasnije udariti kap, kad ga u hladnoj vodi uhvati grč, i rekao mu je neka bude oprezan. Kako bi ga utješio, ispričao mu je o uspjehu njihove ekspedicije, kako su zarobili tog vjerolomnog redovnika, kako će uskoro imati zemljovid koji će ih odvesti u Paterovo kraljevstvo, kako Kalež nije bajka i kako će ga prije ili kasnije staviti u njegove ruke. Fridrik je odobravao. “Kalež, ah, Kalež,” mrmljao je očiju izgubljenih tko zna gdje, “sigurno bih s njim mogao, mogao...” Zatim bi mu pozornost skrenula neka važna poruka, opet bi uzdahnuo i s naporom se spremao izvršiti svoju dužnost. S vremena na vrijeme poveo bi Baudolina na stranu i pričao mu koliko mu nedostaje Beatrice. Kako bi ga utješio, Baudolino je pričao koliko mu nedostaje Colandrina. “Eh, znam,” govorio je Fridrik, “ti koji si volio Colandrinu, shvaćaš koliko sam ja mogao voljeti Beatrice. Ali možda ne shvaćaš koliko je Beatrice uistinu bila ljupka.” A Baudolinu se ponovno otvarala rana starog grizodušja. Ljeti se car vratio u Njemačku, ali ga Baudolino nije mogao pratiti. Došli su mu reći da mu je umrla majka. Požurio se u Aleksandriju i dok je putovao razmišljao je o toj ženi koja ga je rodila i kojoj nikada nije uistinu pokazao nježnost, osim one Badnje večeri prije mnogo godina, kad je ovci pomagala da se okoti (crispolina, kako se govorilo, prošlo je već više od petnaest zima, Bože moj, možda osamnaest). Stigao je kad je majka već bila pokopana i našao Gagliauda, koji je bio napustio grad i povukao se u svoju staru kuću u Frascheti. Ležao je, s drvenom zdjelicom punom vina pokraj sebe, bez snage, pokrećući umorno ruku kako bi s lica otjerao muhe. ”Baudolino,” odmah mu je rekao, “deset puta dnevno ljutio sam se na tu jadnu ženu, tražeći od neba da je ošine gromom. A sada, kad mi ju je nebo ošinulo, ne znam više što činiti. Ovdje unutra više ništa ne nalazim, ona je stavljala stvari na njihovo mjesto. Ne nalazim više niti vile za sakupljanje kravlje balege, a u štali životinje imaju više balege nego sijena. Radi čega i što se tiče toga, odlučio sam umrijeti i ja, jer je tako možda bolje.” Nisu vrijedili prosvjedi sina. “Baudolino, ti znaš da u našim krajevima imamo tvrdu glavu i kad u nju nešto utuvimo nema načina da nas se natjera da se predomislimo. Ja nikako nisam besposličar kao ti, koji si jedan dan ovdje, jedan dan tamo, krasan je život vas gospode! Sve ljudi koji samo misle kako ubiti druge, ali ako im jednog dana kažu da moraju umrijeti, useru se. Ja sam međutim živio dobro, a da ni muhi nisam učinio nažao, uz ženu koja je bila svetica, i sada kada sam odlučio umrijeti, umrijet ću. Pusti me otići onako kako ja kažem i ja sam sasvim zadovoljan, jer što više ostajem ovako, sve je gore.” ~ 150 ~
Knjigoteka
S vremena na vrijeme popio bi malo vina, zatim bi zaspao, potom bi ponovno otvorio oči i pitao: “Jesam li mrtav?” “Ne oče moj,” odgovarao mu je Baudolino, “srećom, još si uvijek živ.” “O jadan sam čovjek,” govorio je on, “još jedan dan, ali sutra ću umrijeti, budi miran.” Nipošto nije htio dotaknuti hranu. Baudolino mu je gladio čelo i tjerao muhe, a zatim, ne znajući kako utješiti svoga oca koji je umirao i želeći mu pokazati kako njegov sin i nije takav magarac kako je on uvijek vjerovao, pričao mu je o svetom pothvatu na koji se spremao tko zna koliko vremena i kako je htio stići do kraljevstva Patera Ivana. “Da znaš,” govorio mu je, “otići ću otkriti predivna mjesta. Ima jedno mjesto gdje raste nikad viđena ptica, Feniks, koja živi i leti pet stotina godina. Kad prođe pet stotina godina, svećenici pripreme oltar i po njemu posipaju začine i sumpor, zatim stiže ptica koja se zapali i postaje pepelom. Sutradan se u pepelu nalazi gusjenica, drugi dan već oblikovana ptica, treći dan ta ptica odleti. Nije veća od orla, na glavi ima krestu od perja kao paun, vrat zlaćane boje, indigo plavi kljun, krila boje grimiza, a rep išaran žutom, zelenom i crvenom bojom. I tako Feniks nikada ne umire.” “Sve su to izmišljotine,” rekao je Gagliaudo. “Meni bi bilo dovoljno da učiniš da se ponovno rodi Rosina, jadna životinja koju ste mi ugušili svim onim žitom koje se pokvarilo, a ne Feliks.” “Na povratku ću ti donijeti poslasticu koja se nalazi na planinama Jobove zemlje. Bijela je i vrlo slatka, potječe od rose koja s neba pada na travu, gdje se zgrušava. Pročišćava krv, tjera potištenost.” “Pročišćava moja jaja. Dobra stvar za onaj grozni ljudski ološ na dvoru, koji jede barske šljuke i slatka tijesta.” “Želiš li barem komad kruha?” “Nemam vremena, moram umrijeti sutra ujutro.” Sljedećeg jutra, Baudolino mu je pričao kako će caru pokloniti Kalež, pehar iz kojeg je pio Naš Gospodin. “Ah, da? A kakav je?” “Sav od zlata, ukrašen lazurnim kamenom.” “Vidiš da si glup? Naš Gospodin je bio sin drvodjelje i bio je s pukim siromasima gorima od sebe; cijeli je život nosio istu odjeću, to nam je govorio pop u crkvi, koja nije imala šavova kako se ne bi oštetila prije nego što navrši trideset i tri godine, a ti mi dolaziš reći kako se gostio s peharom od zlata i zalurnog kamena. Lijepo ti to meni pričaš. Drage li milosti, da je imao zdjelu poput ove, koju mu je njegov otac izdubio u korijenu, kao što sam ja napravio, stvar koja traje cijeli život i ne razbije se ni čekićem, pa kad već mislim o tome, daj mi još malo te krvi Isusa Krista, jer to je jedino što mi pomaže da dobro umrem.” Svih mi vragova, govorio si je Baudolino. Ima pravo ovaj jadni starac. Kalež je morao biti zdjela poput ove. Jednostavna, skromna kao i Gospodin. Zbog toga je možda tamo, na dohvat svima, a nitko je nikada nije prepoznao, jer su cijeloga života tra žili stvar koja blista. Ali Baudolino u tim trenucima nije mnogo mislio na Kalež. Nije htio gledati svog oca kako umire, ali je shvaćao kako je pustiti ga da umre izvršenje njegove volje. Nakon nekoliko dana, stari se Gagliaudo već bio zgrčio kao suhi kesten, teško je disao, odbijajući sad već i vino. “Oče moj,” govorio mu je Baudolino, “ako baš želiš umrijeti, pomiri se s Gospodinom i ući ćeš u Raj, koji je kao palača Patera Ivana. Gospodin Bog će sjediti na velikom prijestolju na vrhu tornja, a iznad naslona prijestolja bit će dvije zlatne jabuke, a u svakoj od njih dva velika tamnocrvena granata koji sjaje cijelu noć. Rukohvati prijestolja bit će iz smaragda. Sedam stuba kojima se penje do prijestolja bit će iz oniksa, kristala, jaspisa, ~ 151 ~
Knjigoteka
ametista, sardoniksa, kornalina i krisolita. Svuda naokolo bit će stupovi iz čistoga zlata. A iznad prijestolja letjet će anđeli pjevajući najljupkije pjesme...” “A bit će i vragova koji će me otjerati udarcima nogama odostraga, jer na takvom mjestu nekoga kao ja, koji smrdi na gnoj, ne žele naokolo. Ali šuti...” Zatim je, iznenada, razrogačio oči pokušavajući se podići u sjedeći položaj, dok ga je Baudolino podupirao. “O Gospodine, evo sada stvarno umirem, jer vidim Raj. O kako je lijep...” “Što vidiš, oče moj?” jecao je sada Baudolino. “Upravo je kao naša štala, ali sasvim očišćena, a tu je i Rosina... A tu je i ona svetica od tvoje majke, nesretnice jedna sad mi reci gdje si stavila vile za gnoj...” Gagliaudo je podrignuo, ispustio je zdjelu i razrogačenih očiju ostao piljiti u svoju nebesku štalu. Baudolino mu je nježno prešao rukom preko lica, jer je ono što je morao vidjeti sad već ionako vidio i zatvorenih očiju, i otišao je onima iz Aleksandrije reći što se dogodilo. Građani su htjeli da velikome starcu budu priređene svečane pogrebne počasti, jer upravo je on bio spasio grad, i odlučili su iznad portala katedrale postaviti njegov kip. Baudolino je još jednom otišao u kuću svojih potražiti neku uspomenu, budući da je odlučio ne vraćati se tamo nikada više. Na podu je vidio očevu zdjelu i pokupio ju je kao dragocjenu relikviju. Dobro ju je oprao, tako da ne smrdi po vinu jer, rekao si je, bude li se jednog dana govorilo da je to Kalež, nakon toliko vremena koliko je prošlo od Posljednje Večere, ne bi više smjela mirisati ni po čemu, osim možda po onim mirisima koje bi svi, misleći kako je to Pravi Pehar, zasigurno osjetili. Omota zdjelu u svoj plašt i odnese je.
~ 152 ~
Knjigoteka
23. Baudolino u trećem križarskom pohodu Kad se na Konstantinopoli spustio mrak, krenuše na put. Bila je to zbijena povorka, ali tih su se dana razne družine građana, koji su ostali bez kuća, premještale kao izgubljene duše s jednog kraja grada na drugi, kako bi potražile neki portik gdje bi provele noć. Baudolino je prestao nositi svoju odoru obilježenu križem jer bi, ako bi ga netko zaustavio i upitao tko mu je gospodar, imao poteškoća. Ispred njih su išli Pevere, Boiamondo, Grillo i Taraburlo, koji su izgledali kao netko tko slučajno ide istim putem. Na svakom su se uglu ogledavali naokolo i ispod odjeće stezali tek naoštrene nožine. Malo prije nego što su stigli do Svete Sofije, neki bezočnik plavih očiju i dugih žutih brkova nasrnuo je na skupinu, uhvatio za ruku jednu od djevojaka, iako je izgledala ružna i kozičava, pokušavajući je odvući sa sobom. Baudolino si je rekao kako je došao trenutak da se krene u borbu, i Đenovljani s njim, ali Niketas je imao bolju zamisao. Vidio je skupinu vitezova koji su dolazili ulicom i bacio se na koljena prema njima tražeći pravdu i milost, pozivajući se na njihovu čast. Vjerojatno su to bili duždevi ljudi, koji su divljaka udarali plosnatom stranom sablje kako bi ga otjerali, a djevojku su vratili njenoj obitelji. Nakon Hipodroma, Đenovljani odabraše sigurnije puteve: uske uličice u kojima su sve kuće bile spaljene ili su nosile očigledne znake vrlo detaljne pljačke. Ako su još i tražili nešto za ukrasti, hodočasnici su bili negdje drugdje. Pred noć su već bili prešli Teodozijeve zidine. Tamo je čekao ostatak Đenovljana s mazgama. Oprostili su se od svojih zaštitnika, uz mnogo zagrljaja i želja, i uputili se poljskim putem, pod proljetnim nebom, s gotovo punim mjesecom na obzorju. Lagani je vjetar dolazio s dalekog mora. Tijekom dana svi su se bili odmorili i činilo se kako putovanje nije umorilo ni Niketasovu ženu. Ali je vrlo umoran bio on, dahtao je pri svakom odskoku svoje životinje i svakih je pola sata od ostalih tražio da ga puste da se malo zaustavi. “Previše si jeo, gospodine Niketas,” govorio mu je Baudolino. “Zar bi jednom izbjeglici uskratio posljednje slasti njegove domovine koja umire?” odgovarao je Niketas. Zatim je tražio stijenu ili deblo drveta na kojem bi se raskomotio: “Ali to je zbog žudnje da saznam nastavak tvoje pustolovine. Sjedni ovdje Baudolino, slušaj ovaj mir, osjeti dobre mirise polja. Odmorimo se malo, i pričaj.” Budući da su zatim, u sljedeća tri dana, putovali danju, a odmarali se noću, pod otvorenim nebom, kako bi izbjegli mjesta nastanjena tko zna kime, pod zvijezdama, u tišini koju je remetilo samo šušketanje grančica i iznenadni zvukovi noćnih životinja, Baudolino je nastavio svoju priču. U to doba - a u godini smo 1187. - Saladin je započeo posljednji napad na kršćanski Jeruzalem. Pobijedio je. Ponio se velikodušno, puštajući da neozlijeđeni izađu svi oni koji su mogli platiti porez i ograničio se na to da pred zidinama odrubi glave svim vitezovima Templarima zato što, kako su svi pretpostavljali, iako velikodušan, nijedan vojskovođa vrijedan toga imena nije mogao poštedjeti odabranu četu neprijatelja i osvajača, pa su čak i Templari znali da baveći se tim zanatom, prihvaćaju pravilo da nema zarobljenika. Ipak, ma koliko se Saladin pokazao velikodušnim, cijeli je kršćanski svijet bio potresen ~ 153 ~
Knjigoteka
krajem tog prekomorskog franačkog kraljevstva, koje je odolijevalo gotovo stotinu godina. Papa se bio obratio svim vladarima Europe za treću ekspediciju križara, da ponovno oslobode taj Jeruzalem kojega su opet osvojili pogani. Da se njegov car pridružio pothvatu, za Baudolina bi to bila prilika koju je očekivao. Sići prema Palestini, značilo je spremati se na polazak prema istoku s nepobjedivom vojskom. Jeruzalem će za tren oka biti ponovno zauzet, a kasnije je preostajalo samo nastaviti prema Indijama. Ali tek je tom prilikom otkrio koliko se uistinu Fridrik osjećao umornim i nesigurnim. Uspostavio je mir u Italiji, ali se sigurno bojao kako će, udaljavajući se od nje, izgubiti stečene prednosti. Ili ga je možda uznemirivala pomisao na novu ekspediciju prema Palestini, sjećajući se svog zločina tijekom prethodne ekspedicije, kada je tjeran bijesom razorio onaj bugarski samostan. Tko zna. Oklijevao je. Pitao se koja je njegova dužnost, a kada počneš postavljati to pitanje (govorio si je Baudolino), to je već znak da nema dužnosti koja te vuče.
“Imao sam četrdeset i pet godina, gospodine Niketas, i upravo sam proigravao životni san, ili sam život, budući da je moj život bio izgrađen oko toga sna. Hladnokrvno, pouzdavajući se u svoju dobru zvijezdu, odlučio sam svome poočimu dati nadu, nebeski znak njegove misije. Nakon pada Jeruzalema, u naše kršćanske zemlje stizali su oni spašeni iz te ruševine, i preko carskog dvora prošlo je sedam vitezova iz Hrama koji su, Bog zna kako, izmakli Saladinovoj osveti. Bili su u lošem stanju, ali ti možda ne znaš kakvi su Templari: pijanice i razvratnici, i svoju bi sestru prodali ako im daš da pipkaju tvoju - ili još bolje, priča se, tvoga malog brata. Ukratko, recimo da sam ih okrijepio, i svi su me vidjeli kako s njima idem po krčmama. Zbog toga mi nije bilo teško jednoga dana reći Fridriku da su ti bezočni trgovci crkvenim stvarima u Jeruzalemu oteli Kalež. I rekoh mu da sam, budući da su Templari bili na izdisaju, dao sav novac koji sam imao i kupio ga. Fridrik se, prirodno, isprva začudio. Nije li Kalež bio u rukama Patera Ivana, koji ga je htio darovati upravo njemu? I nije li kanio ići potražiti Ivana, kako bi na dar primio tu najsvetiju relikviju? Bilo je tako, oče moj, rekao sam mu, ali očigledno ga je neki nevjerni ministar ukrao Ivanu i prodao ga nekoj skupini Templara koji su došli pljačkati u te krajeve, ne shvaćajući gdje su. Ali nije bilo važno znati kako i kada. Sada se svetome i rimskom caru ukazivala druga i izvanredna prilika: da on potraži Patera Ivana kako bi mu vratio Kalež. Ne koristeći tu neusporedivu relikviju za stjecanje moći, nego za ispunjavanje dužnosti, iz toga bi izvukao Paterovu zahvalnost i vječnu slavu u cijelome kršćanstvu. Između prisvajanja Kaleža i njegova vraćanja, između toga da od njega stvori bogatstvo i njegova povrata tamo gdje je bio ukraden, između imati ga i darovati ga, između posjedovati ga (kako su svi sanjali) i lišiti ga se izvršivši uzvišenu žrtvu - bilo je očigledno na kojoj je strani pravo pomazanje i tvoja slava kao jedinog i pravog rex et sacerdos. Fridrik je postajao novi Josip iz Arimateje.” “Lagao si svome ocu.” “Radio sam to za njegovo dobro, za dobro carstva.” “Nisi se upitao što bi se dogodilo da je Fridrik uistinu stigao do Patera, donio mu Kalež, a ovaj razrogačio oči pitajući se što je ta zdjela koju on nikada nije vidio? Fridrik ne bi postao slavnim, nego komedijašem kršćanstva.” “Gospodine Niketas, poznaješ ljude bolje od mene. Zamisli: ti si Pater Ivan, veliki car Zapada klekne pred tvoje noge i pruži ti ovakvu relikviju, govoreći ti kako je tvoja po pravu, a ti se počneš grohotom smijati, govoreći kako nikada nisi vidio tu zdjelicu iz krčme? Ma hajde! Ne kažem da bi se Pater pretvarao kako ju je prepoznao. Kažem da bi je, zaslijepljen slavom koja bi se nanj spustila priznavanjem njega kao čuvara, odmah prepoznao, vjerujući kako ju je uvijek posjedovao. I tako sam odnio Fridriku, kao ~ 154 ~
Knjigoteka
najdragocjeniju stvar, zdjelu svoga oca Gagliauda i kunem ti se kako sam se u tom trenu osjećao kao svećenik svetog obreda. Predavao sam svome duhovnom ocu dar i uspomenu na svoga rođenog oca, a moj je rođeni otac bio u pravu: ta vrlo skromna stvar s kojom je cijeli svoj život grešnika bio povezan bila je, i stvarno i duhovno, pehar kojeg je koristio siromašni Krist, koji je odlazio u smrt za oslobođenje svih grešnika. Zar svećenik, služeći misu, ne uzima najjeftiniji kruh i najjeftinije vino i od njih učini meso i krv Našega Gospodina?” “Ali ti nisi bio svećenik.” “Stoga nisam ni rekao da je ta stvar bila Kristova krv, govorio sam samo da ju je sadržavala. Nisam prisvajao svetotajstvenu moć. Donosio sam svjedočanstvo.” “Lažno.” “Ne. Ti si mi rekao da se, kad se vjeruje da je relikvija prava, iz nje osjeća miris. Mi samo vjerujemo da trebamo Boga, ali često Bog treba nas. U tome sam trenutku mislio kako mu treba pomoći. Ako ga je Naš Gospodin bio koristio, taj je pehar ipak morao postojati. Ako je bio izgubljen, bila je to krivnja nekog nesposobnog čovjeka. Ja sam vraćao Kalež kršćanstvu. Bog me ne bi opovrgao. Dokaz tome je kako su čak i moji prijatelji odmah u to povjerovali. Sveta je posuda bila tamo, pred njihovim očima, sada u Fridrikovim rukama koji ju je dizao prema nebu kao da je u zanosu, a Borone je kleknuo vidjevši prvi put predmet o kojemu je uvijek bulaznio, Kyot je odmah rekao kako mu se čini da primjećuje jako svjetlo, Rabin Solomon je dopustio da - čak i ako Krist nije bio pravi Mesija kojega je njegov narod očekivao - to utočište zacijelo širi miris tamjana, Zosimo je raskolačio svoje vizionarske oči i nekoliko se puta prekrižio naopako, kako činite vi otpadnici, Abdul je drhtao kao šiba i mrmljao kako posjedovati tu svetu stvar vrijedi jednako kao da si osvojio sva kraljevstva s one strane mora - i razumjelo se kako bije htio uručiti svojoj dalekoj princezi kao dokaz ljubavi. I meni samom bile su vlažne oči i pitao sam se kako to da je nebo htjelo da budem posrednik tog čudesnog događaja. Što se tiče Poete, grizao je nokte razljućen. Znao sam o čemu razmišlja: da sam budala, kako je Fridrik star i neće znati izvući korist iz tog blaga i bilo bi bolje da smo ga mi zadržati i odnijeli prema sjevernim zemljama, gdje bi nam poklonili kraljevstvo. Nasuprot očiglednoj slabosti, car se vraćao svojim maštarijama o moći. Time bijah gotovo utješen, jer sam shvaćao da, reagirajući tako, već i on Kalež smatra pravim.” Fridrik je pobožno zatvorio pehar u sanduk i zavezao si ključ oko vrata, a Baudolino pomisli da je dobro učinio, jer u tom trenu stekne dojam kako bi ne samo Poeta, nego i svi ostali njegovi prijatelji bili spremni ukrasti taj predmet, kako bi potom odjurili u svoje vlastite pustolovine. Kasnije, car je ustvrdio da sada stvarno treba krenuti. Osvajačka ekspedicija mora biti pažljivo pripremljena. Sljedeće je godine Fridrik uputio Saladinu poslanike i potaknuo susrete s glasnicima srpskog kneza Stevana Nemanje, bizantskog basileusa i seldžučkog sultana od Iconije, kako bi pripremio put preko njihovih područja. Dok su kraljevi Engleske i Francuske odlučili putovati morskim putem, Fridrik se u svibnju 1189. pokrenuo kopnenim putem iz Regensburga, s petnaest tisuća konjanika i petnaest tisuća štitonoša, neki su govorili kako je na ravnicama Mađarske izvršio smotru šezdeset tisuća konjanika i sto tisuća pješaka. Drugi bi zatim govorili o ni manje ni više nego šest stotina tisuća hodočasnika; možda su svi pretjerivali, čak ni Baudolino nije bio u stanju reći koliko ih je uistinu bilo, možda je bilo ukupno dvadeset tisuća ljudi, ali u svakom slučaju bila je to velika vojska. Ako ih se nije išlo brojati jednog po jednog, gledani iz daleka bili su ušatoreno mnoštvo za koje se znalo gdje započinje, ali ne i gdje završava. ~ 155 ~
Knjigoteka
Kako bi izbjegao pokolje i pljačke prethodnih ekspedicija, car nije htio da ga slijedi ono mnoštvo razbaštinjenih, koji su sto godina ranije prolili mnogo krvi u Jeruzalemu. To je trebala biti dobro obavljena stvar i morali su je obaviti ljudi koji znaju kako se vodi rat, a ne nesretnici koji kreću s izlikom osvajanja Raja i kući se vraćaju s ostacima nekog Židova, kojem su putem prerezali vrat. Fridrik je pripustio samo one koji su se mogli uzdržavati dvije godine, a siromašni su vojnici primili svaki po tri srebrne marke, kako bi se tijekom putovanja prehranili. Moraš li osloboditi Jeruzalem, moraš potrošiti onoliko koliko je potrebno. Mnogi su se Talijani pridružili pothvatu, bilo je tu Kremonjana s biskupom Sicardom, Brešanaca, Veronjana s kardinalom Adelardom, čak i neki Aleksandrijci, među kojima stari Baudolinovi prijatelji kao Boidi, Cuttica iz Quargnenta, Porcelli, Aleramo Scaccabarozzi zvan Glupan, Colandrinin brat Colandrino, koji mu je dakle bio rođak, jedan od Trottijevih, pa zatim Pozzi, Ghilini, Lanzavecchia, Peri, Inviziati, Gambarini i Cermelli, svi na svoj trošak ili na trošak grada. Bje to raskošan polazak, duž Dunava do Beča, a zatim se u Bratislavi, u lipnju, Fridrik sastao s kraljem Mađarske. Odande su ušli u bugarsku šumu. U srpnju su se sastali sa srpskim knezom koji je poticao savez protiv Bizanta.
~ 156 ~
Knjigoteka
***
“Vjerujem kako je taj susret,” reče Baudolino, “zabrinuo vašeg basileusa Izaka. Bojao se da vojska želi osvojiti Konstantinopol.” “Nije pogriješio.” “Pogriješio je za petnaest godina. Tada, Fridrik je stvarno htio stići u Jeruzalem.” “Ali mi smo bili uznemireni.” “Shvaćam, golema strana vojska samo što nije prešla preko vašeg područja i vi ste bili zabrinuti. Ali sigurno ste nam život učinili teškim. Stigli smo u Sofiju i nismo našli obećanu opskrbu. Oko Filippopola su nas napale vaše trupe, koje su se zatim povukle poražene, kao što se tih mjeseci događalo u svakom okršaju.” “Znaš li da sam u to doba bio namjesnik Filippopola? S dvora smo dobivali proturječne vijesti. Jednom bi nam basileus zapovijedio da sagradimo zidine i iskopamo opkop, kako bismo odoljeli vašem dolasku, a odmah čim smo to napravili, stizala je zapovijed da sve srušimo, kako vama ne bi poslužilo kao sklonište.” “Prepriječili ste planinske prijelaze naredivši da se sruše stabla. Nasrtali ste na naše, koji su sami išli u potragu za hranom.” “Pljačkali ste naše zemlje.” “Zato što niste davali obećane zalihe. Vaši su sa zidina grada u košarama spuštali namirnice, ali su u kruh umiješali vapno i druge otrovne tvari. Tijekom putovanja car je bio primio pismo Sibille, bivše kraljice Jeruzalema, koje ga je obavještavalo kako je Saladin, ne bi li zaustavio napredovanje kršćana, poslao caru Bizanta mjericu otrovana žita i posudu tako otrovana vina, da je jedan Izakov rob, koji je bio obvezan pomirisati ga, od toga odmah umro.” “Izmišljotine.” “Ali kada je Fridrik u Konstantinopol uputio svoje poslanike, s vašim basileusom nisu ništa postigli, a zatim ih je zatvorio.” “No, kasnije su poslani natrag Fridriku.” “Kada smo ušli u Filippopol našli smo ga praznog, jer su se svi raspršili. Ni tebe nije bilo tamo.” “Bila mi je dužnost izbjeći zarobljivanje.” “Sigurno. Ali nakon našeg ulaska u Filippopol, vaš je basileus promijenio ton. A tamo smo susreli armensku zajednicu.” “Armeni su vas osjećali kao braću. Oni su otpadnici kao i vi, ne obožavaju svete slike, koriste beskvasni kruh.” “Dobri su kršćani. Neki od njih odmah su govorili u ime svoga princa Leona, jamčeći nam pomoć i prolaz preko svoje zemlje. Ali da stvari ipak nisu tako jednostavne, shvatili smo u Adrianapolu, kad je stiglo i poslanstvo seldžučkog sultana Kilidja Arslana iz Iconije, koji se proglasio gospodarom Turaka i Sirijaca, ali i Armena. Tko je zapovijedao i gdje?” “Kilidj je pokušavao obuzdati Saladinovu nadmoć i htio je osvojiti kršćansko kraljevstvo Armenije, pa se nadao kako će mu Fridrikova vojska moći pomoći. Armeni su računali da Fridrik može obuzdati Kilidjeve zahtjeve. Naš se Izak, kojega je još uvijek pekao poraz koji je pretrpio od Seldžuka u Miriocefalu, nadao kako će se Fridrik sukobiti s Kilidjem, ali ne bi mu bilo mrsko ni da je imao koji okršaj s Armenima, koji su našem carstvu zadavali ne baš male neugodnosti. Eto zašto je, kada je saznao da i Seldžuci i Armeni Fridriku jamče prolazak preko svojih zemalja, shvatio kako ne smije zaustavljati njegovo kretanje, nego ga potpomoći, dopuštajući mu da prijeđe Propontidu. Slao ga je protiv naših neprijatelja i udaljavao od nas.” ~ 157 ~
Knjigoteka
“Jadni moj otac. Ne znam je li posumnjao kako je bio oružje u rukama bandi unakrsnih neprijatelja. Ili je to možda shvatio, ali se nadao kako ih sve može poraziti. Ono što znam jest da je Fridrik, kad je naslutio savez s jednim kršćanskim kraljevstvom, onim armenskim, s one strane Bizanta, drhtao razmišljajući o svom krajnjem cilju. Priželjkivao je (a s njim i ja) da će mu Armeni moći otvoriti put prema kraljevstvu Patera Ivana... U svakom slučaju, onako je kako ti kažeš, nakon seldžučkih i armenskih izaslanstava vaš nam je Izak dao brodove. I upravo sam u Gelibolu, u Kallioupolu, ugledao tebe, dok si nam u ime svoga basileusa nudio brodove.” “To nije bila laka odluka s naše strane,” reče Niketas, “basileus se izložio opasnosti sukoba sa Saladinom. Morao mu je poslati glasnike kako bi mu objasnio razloge svoga popuštanja. Veliki gospodar, taj Saladin, odmah je shvatio i nije nas zamrzio. Ponavljam to, od Turaka se nemamo čega bojati, naš ste problem uvijek vi otpadnici.” Niketas i Baudolino si rekoše da im se ne isplati uzajamno se optuživati za krivnje i razloge te sad već prošle zgode. Možda je Izak bio u pravu, svaki je kršćanski hodočasnik, koji bi prolazio kroz Bizant, uvijek bio u iskušenju da se tu zaustavi, gdje je bilo mnogo lijepih stvari za osvajanje i bez prevelikog izlaganja opasnostima pod zidinama Jeruzalema. Ali Fridrik je zaista htio nastaviti dalje.
Stigoše u Gelibolu, pa iako to nije bio Konstantinopol, vojsku je očaralo ovo veselo mjesto, s lukom punom galija i dromona, spremnih za ukrcavanje konja, konjanika i zaliha. To nije bio posao od jednog dana i u međuvremenu su naši prijatelji besposličarili. Još od početka putovanja, Baudolino je odlučio upotrijebiti Zosima za nešto korisno i prisilio ga je da njegove prijatelje podučava grčki: “Na mjestima na koja idemo,” govorio je, “latinski ne zna nitko, da i ne govorim o njemačkom, ili provansalskom, ili mojem jeziku. S grčkim uvijek postoji neka nada da ćemo se razumjeti.” I tako, između posjeta bordelu i čitanja nekih tekstova otaca Istočne crkve, čekanje im nije teško padalo. U luci je bila golema tržnica i odvažili su se poći tamo, osvojeni njenim udaljenim treperenjem i mirisom začina. Zosimo, kojega su oslobodili da im bude vodičem (ali pod budnom pratnjom Boronea koji ga ni na sekundu nije gubio iz vida) ih je upozorio: “Vi, latinski i alemanski barbari, ne znate pravila uglađenosti nas Rimljana. Morate znati da na našim tržnicama, u prvi mah, ne biste htjeti ništa kupiti, jer previše traže, a platite li odmah onoliko koliko od vas traže, nije da će vas smatrati blesanima, jer su već znali da to jeste, ali će se loše osjećati, jer radost trgovca je pogađanje. Dakle ponudite dva novčića kad od vas traže deset, spustit će na sedam, vi ponudite tri, a oni će spustiti na pet, vi čvrsto ostanite na tri, sve dok oni ne popuste plačući i zaklinjući se kako će završiti na prosjačkom štapu s cijelom svojom obitelji. Tada ipak kupite, ali znajte da je roba vrijedila jedan novčić.” “Pa zašto onda moramo kupiti?” upita Poeta. “Zato što i oni imaju pravo živjeti, a tri novčića za ono što vrijedi jedan, pošteno je trgovanje. Ali moram vam dati još jedno upozorenje: ne samo trgovci, nego i lopovi imaju pravo živjeti, i budući da ne mogu krasti međusobno, pokušat će pokrasti vas. Spriječite li ih u tome, to je vaše pravo, ali ako u tome uspiju, ne smijete se žaliti. Zato vam savjetujem da u torbi nosite malo novaca, samo onoliko koliko ste odlučili potrošiti i ništa više.” Dobivši poduku od vodiča tako upoznatog s mjesnim običajima, naši se prijatelji odvažiše ući u bujicu ljudi koji su smrdili na češnjak, kao i svi hodočasnici. Baudolino si je kupio dva arapska bodeža, lijepe izrade, koji se drže s obiju strana pasa i brzo se izvlače prekriženim rukama. Abdul je pronašao malu okruglu prozirnu kutijicu, koja je ~ 158 ~
Knjigoteka
sadržavala uvojak kose (tko zna čiji, ali bilo je jasno na koga misli). Solomon je glasno pozvao druge kada je pronašao šator jednog Perzijanca koji je prodavao čudesne napitke. Prodavač eliksira je pokazao jednu ampulu, koja je po njegovim riječima sadržavala vrlo moćan lijek, koji u malim dozama stimulira životni duh, ali ako se sav ispije brzo vodi u smrt. Zatim je pokazao sličnu ampulu, koja je sadržavala najmoćniji od svih protuotrova, sposoban poništiti djelovanja bilo kojeg otrova. Solomon, koji se bavio i liječničkim zanatom kao i svi Židovi, kupio je protuotrov. Pripadajući narodu koji je bio lukaviji od romara, uspije platiti samo jedan novčić umjesto deset zatraženih i mučio se strahom da je platio barem dvostruko. Kad su napustili šator ljekarnika, Kyot je pronašao raskošni šal, a Borone je, nakon dugog procjenjivanja svake robe, odmahnuo glavom mrmljajući kako su, za nekoga tko prati cara koji ima Kalež, sva blaga svijeta govno, a ona tamo to zasigurno jesu. Ponovno su pronašli Boidija iz Aleksandrije, koji je sad već postao dijelom njihove skupine. Zagledao se u jedan prsten, možda zlatni (prodavač je plakao predavajući mu ga, jer je bio od njegove majke), koji je u okovu sadržavao čudesno sredstvo, čiji je samo jedan gutljaj mogao vratiti u život ranjenika i u nekim slučajevima uskrsnuti mrtvaca. Kupio ga je, govorio je, jer bude li pod zidinama Jeruzalema riskirao kožu, bolje je poduzeti koju mjeru opreza. Zosimo se ushitio pred jednim pečatom koji je nosio slovo Z, dakle njegov inicijal i koji se prodavao sa šipkom pečatnog voska. Slovo Z bilo je tako izlizano, da možda ne bi ostavilo nikakva traga na pečatnom vosku, ali to je bilo dokazom velike starosti predmeta. Naravno, budući da je bio zatvorenik, nije imao novaca, ali Solomom je bio dirnut i kupio je pečat za njega. U jednom su trenutku, gurani mnoštvom, primijetili da su izgubili Poetu, ali su ga pronašli dok je pregovarao o cijeni mača, koji je po trgovcu potjecao još od osvajanja Jeruzalema. Međutim, kad je potražio svoju torbu, shvatio je kako je Zosimo imao pravo, i da je svojim plavim očima zamišljenog alemana za sobom povlačio lopove kao muhe. Baudolino je bio ganut i poklonio mu je taj mač. Dan kasnije, u logoru se pojavio bogato odjeveni čovjek, pretjerano smjerna držanja, praćen dvojicom slugu i zatražio da vidi Zosima. Redovnik je malo s njim potajice popričao, zatim je došao reći Baudolinu kako je riječ o Makhitaru Ardzrouniju, plemenitom armenskom dostojanstveniku, kojemu je princ Leon povjerio tajnu poruku.
“Ardzrouni?” reče Niketas. “Znam za njega. Dolazio je više puta u Konstantinopol, još od Andronikova vremena. Razumijem zašto se susreo s tvojim Zosimom, jer je bio na glasu kao znalac magijskih vještina. Jedan od mojih prijatelja iz Selimbrije, Bog zna hoćemo li ga tamo naći, čak je bio njegov gost u njegovu dvorcu u Dadjigu...” “I mi, kao što ću ti ispričati, i to na našu nesreću. Činjenica da je bio Zosimov prijatelj bila je za mene prilično zlokoban znak, ali sam o tome obavijestio Fridrika, koji ga je htio vidjeti. Taj je Ardzrouni bio prilično suzdržljiv oko svojih akreditiva. Poslao ga je i nije ga poslao Leon, ili ako ga je poslao, nije to smio reći. Bio je ovdje kako bi carskoj vojsci bio vodičem preko turskih područja sve do Armenije. Ardzrouni se s carem izražavao na prihvatljivom latinskom, ali kad je htio ostati neodređen, hinio je kako ne nalazi prikladnu riječ. Fridrik je govorio da je nepouzdan kao i svi Armenci, ali odgovarala mu je osoba koja je poznavala te krajeve i odlučio je pridružiti ga vojsci, ograničavajući se na to da od mene zatraži da pripazim na njega. Moram reći kako se tijekom putovanja ponašao besprijekorno, uvijek dajući obavijesti koje su se kasnije pokazale istinitima.” ~ 159 ~
Knjigoteka
24. Baudolino u Ardzrounijevu dvorcu U ožujku 1190. vojska je ušla u Aziju, stigla do Laodiceje i uputila se prema područjima seldžučkih Turaka. Stari sultan od Iconije prikazivao se Fridrikovim saveznikom, ali njegovi su ga sinovi lišili ugleda i napali kršćansku vojsku. Ili ne, i Kilidj se možda predomislio, nije se nikada sigurno saznalo. Sukobi, okršaji, prave bitke; Fridrik je napredovao kao pobjednik, ali je njegova vojska bila desetkovana hladnoćom, glađu i napadima Turkmena, koji bi stizali iznenada, udarali po krilima njegove vojske i bježali, budući da su dobro poznavali puteve i utočišta. S mukom se vukući po suncem obasjanim i pustim predjelima, vojnici su morali piti svoj urin ili konjsku krv. Kada su stigli pred Iconiju, vojska hodočasnika bila je svedena na ne više od tisuću konjanika. Pa ipak je to bila lijepa opsada i mladi Fridrik od Švapske, iako bolestan, dobro se borio i sam je osvojio grad.
“O mladome Fridriku govoriš hladno.” “Nije me volio. Nije imao povjerenje ni u koga, bio je ljubomoran na mlađega brata koji mu je otimao carsku krunu, a zbog ljubavi koju mi je njegov otac ukazivao, sigurno je bio ljubomoran na mene koji nisam bio njegove krvi. Možda je još kao dijete bio uznemiren načinom na koji sam gledao njegovu majku ili ona gledala mene. Bio je ljubomoran na ugled koji sam bio stekao darujući njegovu ocu Kalež i ta ga je pripovijest uvijek činila sumnjičavim. Kad bi čuo razgovor o ekspediciji prema Indijama, čuo bih ga mrmljati kako će se o tome ponovno razgovarati u pravom trenutku. Osjećao je da ga svi lišavaju vlasti. I zbog toga se u Iconiji ponašao hrabro, iako je toga dana imao groznicu. Tek kad ga je otac pohvalio za taj lijepi pothvat i to pred svim svojim barunima, vidio sam kako mu u očima blista svjetlost radosti. Jedini put u njegovu životu, vjerujem. Otišao sam iskazati mu poštovanje i bio sam stvarno sretan zbog njega, ali mi je zahvalio rastreseno.” “Sličan si meni, Baudolino. I ja sam napisao i pišem kronike o svom carstvu, zadržavajući se više na malim zlobama, mržnjama i ljubomorama koje potresaju kako obitelji moćnih tako velike i javne pothvate. I carevi su ljudska bića, a povijest je i priča o njihovim slabostima. Ali nastavi.” “Kad je jednom osvojio Iconiju, Fridrik je odmah poslao izaslanike Leonu od Armenije, kako bi mu ovaj pomogao napredovati preko svojih područja. Bio je to savez kojeg su oni bili obećali. Pa ipak, Leon još nije poslao nikoga da nas dočeka. Možda ga je obuzeo strah da će završiti kao i sultan od Iconije. Tako smo išli dalje, ne znajući hoćemo li dobiti pomoć, a Ardzrouni nas je vodio govoreći kako će izaslanici njegova princa sigurno doći. Jednog dana u lipnju, zaokrenuvši prema jugu, prošavši Larandu, otputili smo se preko planina Taurus i konačno ugledali groblja s križevima. Bili smo u Ciliciji, u kršćanskoj zemlji. Odmah nas je primio armenski gospodar Sibilije, a malo dalje, pokraj proklete rijeke kojoj sam htio zaboraviti čak i ime, susreli smo izaslanstvo koje je dolazilo u Leonovo ime. Čim su ga najavili, Ardzrouni upozori kako je bolje da se on ne pokazuje, i nestane. Susreli smo dvojicu dostojanstvenika, Costantea i Baldovina de Camardeisa, ali ~ 160 ~
Knjigoteka
nikada nisam vidio izaslanike nesigurnijih namjera. Jedan je najavljivao skorašnji dolazak Leona i Catholicosa Gregorija u velikom sjaju; drugi se izmotavao, dajući na znanje kako armenski princ, iako vrlo voljan pomoći, nije mogao pokazati Saladinu kako otvara put njegovim neprijateljima pa se stoga morao ponašati vrlo oprezno.”
Kad je izaslanstvo otišlo, ponovno se pojavio Ardzrouni, koji je bio poveo Zosima na stranu, a ovaj se zatim uputio Baudolinu i s njim Fridriku. “Ardzrouni kaže kako smatra, daleko od toga da želi izdati svoga gospodara, da bi za Leona bila sreća da se ti zaustaviš ovdje.” “U kom smislu,” upita Fridrik, “hoće li mi ponuditi vino i djevojke kako bih zaboravio da moram ići u Jeruzalem?” “Vino možda da, ali otrovano. Kaže da se sjetiš pisma kraljice Sibille,” reče Zosimo. “Kako zna za to pismo?” “Glasine putuju. Kad bi Leon zaustavio tvoje napredovanje, učinio bi Saladinu vrlo poželjnu stvar i Saladin bi mu mogao pomoći ostvariti njegovu želju da postane sultanom od Iconije, budući da su Kilidj i njegovi sinovi sramotno poraženi.” “A zašto se Ardzrouni toliko brine za moj život, sve do izdaje svoga gospodara?” “Samo je Naš Gospodin dao svoj život za ljubav čovječanstva. Ljudsko potomstvo, rođeno u grijehu, slično je životinjskom potomstvu: čak i krava ti daje mlijeko samo ako joj ti daš sijeno. Čemu nas uči ova sveta izreka? Tome da Ardzrouni jednoga dana ne bi odbio preuzeti Leonovo mjesto. Mnogi Armeni poštuju Ardzrounija, a ne Leona. Stoga, zasluživši si priznanje svetoga i rimskog cara, mogao bi se jednog dana pouzdati u najmoćnijeg od prijatelja. Eto zašto predlaže da nastavimo sve do njegova dvorca Dadjig, na obalama rijeke i tamo negdje čekamo tvoje ljude. U očekivanju da se shvati što Leon uistinu jamči, ti bi mogao stanovati kod njega, zaštićen od bilo kakve opasnosti. Preporučuje da od sada nadalje budeš nadasve oprezan s hranom i pićem, koje bi ti netko od njegovih zemljaka mogao ponuditi.” “Do vraga,” urlao je Fridrik, “već godinu dana nailazim na legla otrovnica jedno za drugim! U usporedbi s ovima, moji su dobri njemački prinčevi bili anđeli i - znaš što ću ti reći? - čak i oni najnepouzdaniji Milanci koji su me toliko izmučili, ali su me barem napadali na otvorenom polju, ne pokušavajući me probosti u grudi! Što da se radi?” Sin Frdrik je savjetovao da prihvati poziv. Bolje je čuvati se od samo jednog mogućeg neprijatelja, poznatog, nego od mnogih i nepoznatih. “Točno je, oče moj,” rekao je Baudolino. “Ti boravi u tom dvorcu, a ja ću sa svojim prijateljima postaviti oko tebe branu, tako da ti se nitko ne može približiti, a da ne prijeđe preko naših tijela, danju i noću. Svaku namirnicu koja ti bude namijenjena najprije ćemo mi kušati. Ne reci ništa, nisam mučenik. Svi će znati kako ćemo mi piti i jesti prije tebe i nitko neće držati mudrim otrovati jednoga od nas, jer bi se nakon toga tvoja srdžba razbuktala na svakog stanovnika ove tvrđave. Tvojim ljudima treba odmora, Cilicia je nastanjena kršćanskim pukom, sultan od Iconije nema više snaga da prijeđe planine i ponovno te napadne, Saladin je još predaleko, a ova je pokrajina sazdana od vrhova i velikih pukotina koji su odlična prirodna zaštita i zemlja mi se čini prikladnom za jačanje svačijih snaga.” Nakon jednog dana pješačenja u smjeru Seleucije, krenuše klancem koji je jedva ostavljao prostora da se slijedi tok rijeke. Najednom se klanac otvarao i prepuštao rijeku prostranom ravničarskom dijelu, da bi se zatim njen tok ubrzao i skrenuo, podajući se drugom klancu. Nedaleko od obala uzdizao se, izbijajući iz ravnice kao gljiva, toranj nepravilnih obrisa, koji je onako plavkast udarao u oči onih koji su stizali s istoka, dok je sunce zalazilo iza njega, tako da se na prvi pogled nije moglo reći je li to djelo čovjeka ili ~ 161 ~
Knjigoteka
prirode. Tek približavajući mu se, shvaćalo se kako je to neka vrsta stjenovite gromade na čijem se vrhu utemeljila utvrda, iz koje se očigledno moglo gospodariti i ravnicom i vijencem okolnih planina. “Eto,” reče tada Ardzrouni, “ti, o gospodine, možeš dati utaboriti svoju vojsku na ravnici, a savjetujem ti da je rasporediš tamo dolje, u dolini rijeke, gdje ima mjesta za šatore, i vode za ljude i životinje. Moja utvrda nije velika i savjetujem ti da se u nju uspneš samo sa skupinom svojih provjerenih ljudi.” Fridrik reče svome sinu da se pobrine za šatore i neka ostane s vojskom. Odluči povesti sa sobom samo desetak ljudi, Baudolina i skupinu njegovih prijatelja. Sin se pokušao usprotiviti, govoreći kako želi ostati u blizini svoga oca, a ne na milju udaljenosti. Još je jednom gledao na Baudolina i na njegove s ne previše povjerenja, ali je car bio nepokolebljiv. “Spavat ću u onoj utvrdi,” reče. “Ujutro ću se okupati u rijeci, a za to mi niste potrebni. Doći ću vam plivajući poželjeti dobar dan.” Sin nevoljko reče da je njegova volja zakon. Fridrik se odvoji od glavnine vojske sa svojih deset vojnika i Baudolinom, Poetom, Kyotom, Boroneom, Abdulom, Solomonom i Boidijem, koji je na lancu vukao Zosima. Svi su bili znatiželjni kako će se uspeti u to utočište ali, zaokrenuvši oko gromade, konačno su otkrili kako se prema zapadu kosina ublažava, malo ali dovoljno da se tu mogao iskopati i popločati terasasti puteljak, kojim nisu mogla prolaziti više od dva konja, bokom uz bok. Tkogod bi se htio popeti s neprijateljskim namjerama, morao bi polagano prolaziti tim pristupom, tako da bi čak i samo dvojica strijelaca sa zupčastih kruništa kule mogla uništiti osvajače, dvojicu po dvojicu. Na kraju uspona otvarao se portal koji je uvodio u dvorište. S vanjske strane tih vrata puteljak se nastavljao, uza sam zid, i još uži, strmo uz vrlet, sve do drugih manjih vrata na sjevernoj strani, a zatim se zaustavljao nad prazninom. Uđoše u dvorište koje je uvodilo u pravi dvorac, zidova načičkanih otvorima za strijelce i samih zaštićenih zidinama koje su dvorište odvajale od provalije. Fridrik svoje stražare rasporedi na vanjske bedeme, kako bi s visoka nadzirali puteljak. Izgledalo je da Ardzrouni nema svojih ljudi, osim nekolicine razbojnika koji su čuvali razna vrata i prolaze. “Ovdje mi ne treba vojska,” reče Ardzrouni smiješeći se ponosno. “Nije me moguće napasti. A osim toga ovo nije, vidjet ćeš sveti care, mjesto ratovanja, to je utočište u kojem se bavim proučavanjem zraka, vatre, zemlje i vode. Dođi, pokazat ću ti gdje se možeš dostojno ukonačiti.” Uspeše se velikim stubištem i na drugom zaokretu uđoše u prostranu dvoranu oružja, namještenu s nekoliko klupa i zbrikom oružja po zidovima. Ardzrouni otvori jedna vrata od čvrstog drva okovana metalom i uvede Fridrika u raskošno opremljenu sobu. Tu su se nalazili krevet s baldahinom, komoda sa zlatnim peharima i svijećnjacima, iznad koje je stajao kovčeg iz tamna drva, škrinja ili tabernakul, što je već bilo, i veliko ognjište pripravno za paljenje, s cjepanicama i komadima tvari slične ugljenu, ali prekrivenih uljastom materijom koja je vjerojatno morala podržavati plamen, a sve to dobro raspoređeno na ležištu od suhih grančica i pokriveno bakrenim posuđem s mirišljivim bobicama. “Ovo je najbolja soba kojom raspolažem,” reče Ardzrouni, “i čast mi je ponuditi je tebi. Ne savjetujem ti da otvaraš ovaj prozor. Okrenut je istoku i ujutro te sunce može uznemiriti. Ovi obojeni prozori, divota od venecijanske umjetnosti, nježno će propustiti njegovu svjetlost.” “A može li tko ući kroz taj prozor?” upita Poeta. Ardzrouni s mukom otvori prozor, koji je stvarno bio zatvoren raznim željeznim klinovima s vijkom. “Gledaj,” reče, “vrlo je visoko. A s one strane dvorišta su bedemi, gdje ~ 162 ~
Knjigoteka
već bdiju carevi ljudi.” Uistinu su se vidjeli bedemi vanjskih zidina, prolaz po kojem su povremeno prolazile straže i, od prozora na dohvat strijele udaljena, dva velika kruga ili tanjura iz sjajnog metala, vrlo udubljena, nakalemljena na podlogu podignutu između zupčastog kruništa. Fridrik upita o čemu je riječ. “To su Arhimedova zrcala,” reče Ardzrouni, “kojima je taj učenjak iz antičkih vremena razarao rimske brodove koji su opsjedali Siracusu. Svako zrcalo hvata i odašilje zrake svjetlosti koje paralelno padaju na njegovu površinu i zbog toga odražava stvari. Ali ako zrcalo nije ravno već je zakrivljeno u odgovarajućem obliku, kako naučava geometrija, najveća među znanostima, zrake se ne odražavaju paralelno nego se sve skupljaju u točno određenoj točki ispred zrcala, ovisno o njegovoj zakrivljenosti. Sad, ako zrcalo namjestiš tako da zrake sunca hvata u trenutku njegova najvećeg sjaja i usmjeriš ih da sve zajedno udaraju u samo jednu udaljenu točku, takva koncentracija sunčevih zraka točno u toj točki dovodi do zapaljenja i ti možeš upaliti drvo, oplatu broda, ratni stroj ili šikaru oko tvojih neprijatelja. Zrcala su dva, jer je jedno zakrivljeno tako da udara daleko, a drugo upaljuje izbliza. Tako ja s ove dvije vrlo jednostavne naprave, mogu obraniti ovu svoju utvrdu bolje nego da imam tisuću strijelaca.” Fridrik reče kako bi ga Ardzrouni morao naučiti toj tajni, jer bi tada zidine Jeruzalema pale lakše od Jerihonskih, i to ne od zvuka trube nego od zraka sunca. Ardzrouni odgovori kako je ovdje da služi caru. Zatim zatvori prozor i reče: “Ovuda zrak ne prolazi, ali ulazi kroz druge pukotine. Unatoč godišnjem dobu, budući da su zidovi debeli možda ti noćas bude hladno. Savjetujem ti da se pokriješ ovim kožama koje vidiš na krevetu, radije nego da pališ ognjište koje stvara neugodan dim. Ispričavam se zbog svoje neotesanosti, ali Gospodin nam je podario i tijelo: evo sobice, iza ovih malih vrata, s ne baš kraljevskim sjedalom, ali sve ono što će tvoje tijelo htjeti izlučiti strmoglavit će se u čatrnju u podzemlju, bez zasmrađivanja ove prostorije. Ulazi se samo kroz vrata kroz koja smo upravo prošli, a s one strane njih, nakon što ćeš ih iznutra zakračunati zasunom, bit će tvoji dvorjani koji će se morati priviknuti spavati na ovim klupama, ali jamčit će tvoj mir.” Na dimnjaku nad ognjištem primijetili su kružni visoki reljef. Bila je to glava Meduze, obavijena kosom nalik zmijama, zatvorenih očiju i otvorenih mesnatih usta, koja su pokazivala mračnu duplju čije se dno nije vidjelo (“Kao ona koju sam s tobom vidio u cisterni, gospodine Niketas”). Fridrik je postao radoznao i upitao što je to. Ardzrouni je rekao da je to Dionizijevo uho: “To je jedna od mojih čarolija. U Konstantinopolu još ima starog kamenja te vrste, bilo je dovoljno samo bolje izdupsti usta. Ima jedna soba, tamo ispod, gdje obično bude moj mali garnizon, ali dok ti, gospodine care budeš ovdje, bit će prazna. Sve ono što se tamo dolje govori izlazi iz ovih usta, kao da je onaj koji govori iza ovog ukrasa. Tako, da hoću, mogao bih slušati ono što potajno razgovaraju moji ljudi.” “Kad bih barem ja mogao znati što potajno razgovaraju moji rođaci,” reče Fridrik. “Ardzrouni, ti si dragocjen čovjek. Razgovarat ćemo ponovno i o ovome. Napravimo sada naše planove za sutra. Ujutro se želim okupati u rijeci.” “Lako možeš stići do nje, na konju ili pješke,” reče Ardzrouni, “a da ne prolaziš dvorištem kroz koje si ušao. Naime, iza vrata dvorane oružja otvaraju se male stube koje vode do drugog dvorišta. Iz njega možeš stići do glavnog puteljka.” “Baudolino,” reče Fridrik, “daj pripremiti nekoliko konja u tom dvorištu, za ujutro.” “Oče moj,” reče Baudolino, “vrlo dobro znam koliko voliš prkositi najuzburkanijim vodama. Ali sada si umoran od puta i svih iskušenja koja si pretrpio. Ne poznaješ vode ove rijeke, koje mi se čine punima vrtloga. Zašto se želiš izlagati opasnosti?” ~ 163 ~
Knjigoteka
“Jer sam manje star nego što ti misliš, sinko, i zato što bih, da nije prekasno, odmah otišao na rijeku, toliko se osjećam prljavim od prašine. Car ne smije zaudarati, osim na ulje od svetih pomasti. Daj rasporediti konje.” “Kako kazuje Ecclesiaste,” reče bojažljivo Rabin Solomon, “nikada nećeš plivati protiv struje rijeke.” “A tko je rekao da ću plivati protiv,” nasmije se Fridrik, “slijedit čuje.” “Nikada se ne bi trebalo prečesto prati,” reče Ardzrouni, “a i tada pod vodstvom pažljiva liječnika, ali ovdje si ti gospodar. No, još je rano, a za mene bi bila nezaslužena čast provesti te kroz svoj dvorac.” Ponovno se spustiše niz prostrano stubište, na donjem katu prođoše kroz veliku dvoranu namijenjenu večernjoj gozbi, već osvijetljenu velikim svijećnjacima. Zatim prođoše kroz salon pun klupica, na čijem je jednom dijelu bila isklesana velika prevrnuta pužnica, spiralna struktura u obliku lijevka sa središnjim otvorom. “To je dvorana za stražu o kojoj sam ti govorio,” reče, “a ako tko govori približivši usta ovoj rupi, može ga se razumjeti u tvojoj sobi.” “Volio bih čuti kako to radi,” rekao je Fridrik. Baudolino u šali reče kako će te noći doći ovamo pozdraviti ga dok spava. Fridrik se nasmije i odgovori - ne, zato što se ove noći želi mirno odmarati. “Osim,” dodao je, “ako me moraš obavijestiti da sultan od Iconije upravo ulazi kroz dimnjak.” Ardzrouni ih provede kroz hodnik i uđoše u dvoranu s velikim lukovima, koja je blistala od sjaja i kadila kolutima pare. TU su bili kotlovi u kojima je ključala rastaljena materija, retorte, naprave za destilaciju i druge čudne posude. Fridrik upita Ardzrounija proizvodi li zlato. Ardzrouni se nasmiješi, govoreći kako su to izmišljotine alkemičara. Ali znao je pozlaćivati metale i proizvoditi eliksire koji, ako i nisu bili duga djelovanja, barem su malo produžavali ovaj vrlo kratki život koji nam je pao u dio. Fridrik reče kako ga ne bi htio kušati: “Bog je odredio dužinu našega života i treba se pomiriti s njegovom voljom. Taman da sutra umrem ili makar životario sve do sto godina. Sve je u rukama Gospodina.” Rabin Solomon je primijetio da su njegove riječi vrlo mudre i njih dvojica se neko vrijeme zadržaše na božanskim odlukama, a to je bilo prvi put da Baudolino čuje Fridrika govoriti o tim stvarima. Dok su njih dvojica razgovarala, Baudolino krajičkom oka vidje Zosima kako se kroz vratašca uvlači u susjednu prostoriju i Ardzrounija koji je zabrinuto pošao odmah za njim. Bojeći se da Zosimo poznaje neki hodnik koji bi mu omogućio bijeg, Baudolino je slijedio tu dvojicu i zatekao se u maloj sobi u kojoj su se nalazile samo jedne naćve, a na naćvama je bilo sedam pozlaćenih glava. Sve su predstavljale isto bradato lice i svaka je bila na postolju. Bilo je očigledno da su to relikvijari, već i zato što se vidjelo da se glava može otvoriti poput korica, ali su rubovi poklopca, na kojem se ocrtavalo lice, na stražnjoj strani bili učvršćeni pečatom iz tamnog pečatnog voska. “Što tražiš?” upitao je Ardzrouni Zosima, ne primijetivši još Baudolina. Zosimo odgovori: “Čuo sam govorkanja kako proizvodiš relikvije i da tome služe tvoja đavolstva za pozlaćivanje metala. To su glave Krstitelja, zar ne? Viđao sam i druge, i sada zasigurno znam odakle dolaze.” Baudolino blago kašljucne, Ardzrouni se iznenada okrene i stavi ruku na usta, a oči su mu kolutale od straha: “Molim te, Baudolino, nemoj ništa reći caru, jer će me dati objesiti,” reče tihim glasom. “Dakle jest, to su relikvijari s pravom glavom svetog Ivana Krstitelja. Svaki od njih sadrži lubanju, sušenu na dimu kako bi se smanjila i izgledala jako stara. Živim u ovoj zemlji bez prirodnih izvora, bez polja koja bi se sijala i bez stoke, i moja su bogatstva ograničena. Istina je, izrađujem relikvije i vrlo su tražene i u Aziji i u Europi. Dovoljno je prodati dvije od ovih glava na velikoj udaljenosti jednu od ~ 164 ~
Knjigoteka
druge, kao na primjer jednu u Antiohiji, a drugu u Italiji, i nitko neće primijetiti da ih ima dvije.” Smiješio se masnom poniznošću, kao da traži razumijevanje za grijeh, sve u svemu, oprostiv. “Nikad nisam posumnjao da si krepostan čovjek, Ardzrouni,” reče Baudolino smijući se. “Zadrži svoje glave, ali izađimo odmah, inače će drugi posumnjati, a i car.” Iziđoše, dok je Fridrik završavao razmjenu svojih vjerskih razmišljanja sa Solomonom. Car upita kakve još izvanredne stvari njihov domaćin ima za pokazati, a Ardzrouni, u želji da ih izvede iz te dvorane, odvede ih u hodnik. Odande stigoše pred jedna zatvorena dvokrilna vrata uz koja je stajao žrtvenik, jedan od onih kakve su pogani koristili za svoje žrtve i čijih je mnogo ostataka Baudolino vidio u Konstantinopolu. Na oltaru su bili svežnjevi pruća i grančice. Ardzrouni na njih nali gustu i tamnu tekućinu, uze jednu od baklji koje su osvjetljavale hodnik i zapali hrpicu. Žrtvenik odmah usplamtje i za nekoliko minuta začu se blago potmulo ključanje i sporo škripanje, dok je Ardzrouni, podignutih ruku, izgovarao formule na barbarskom jeziku, s vremena na vrijeme pogledavajući svoje goste, kao da im daje na znanje kako je oličenje hijerofanta ili negromanta. Konačno, na zaprepaštenje svih, dva se krila otvoriše, a da ih nitko nije dotaknuo. “Divote hidrauličkog umijeća,” nasmiješi se ponosno Ardzrouni, “koje sam razvijao slijedeći mudre mehaničare iz Aleksandrije, od prije mnogo stoljeća. Jednostavno je: ispod žrtvenika nalazi se metalna posuda s vodom koju zagrijava vatra na oltaru. Pretvara se u paru i preko sifona, koji nije ništa drugo nego savijena cijev koja služi za prelijevanje vode s jednog mjesta na drugo, ta para ispunjava vjedro, tu se hladi i ponovno pretvara u vodu; zbog težine vode vjedro pada prema dolje; spuštajući se, vjedro preko malog kolotura na koji je obješeno pokreće dva drvena cilindra, koji izravno djeluju na osovinu vrata. I vrata se otvaraju. Jednostavno, zar ne?” “Jednostavno?” reče Fridrik. “Zapanjujuće! Ali jesu li stvarno Grci poznavali te izvanredne stvari?” “Ove i još druge, a poznavali su ih i egipatski svećenici koji su ovu vještinu koristili kako bi glasom zapovijedali otvaranje vrata jednog hrama, a vjernici su vikali od čuda,” reče Ardzrouni. Zatim pozva cara da prijeđe prag. Uđoše u dvoranu u čijem se središtu uzdizala još jedna izvanredna sprava. Bila je to kožnata kugla, učvršćena na kružnu površinu nečim što je nalikovalo dvjema drškama savijenima pod pravim kutom, a površina je tvorila neku vrstu metalnog umivaonika, ispod kojeg je stajala druga hrpa drva. Iz kugle su prema gore i prema dolje izlazile dvije cjevčice, koje su završavale s dva kljunčića okrenuta u suprotnim pravcima. Kad bi se bolje promotrilo, vidjelo bi se kako su u obliku cijevi i dvije drške koje kuglu učvršćuju na kružnu ravninu, koje su se na donjoj strani uključivale u umivaonik, a s gornje strane prodirale u kuglu. “Umivaonik je pun vode. Sada ćemo zagrijati tu vodu,” reče Ardzrouni i ponovno potpali veliku vatru. Moralo se pričekati nekoliko minuta da bi voda počela ključati, zatim se začu zvižduk, najprije lagan, zatim jači i kugla se poče okretati oko svojih podupirača, dok su iz kljunčića izlazili mlazevi pare. Kugla se kratko okretala, zatim je njena žestina vrtnje nagovijestila da će se smanjiti i Ardzrouni se požuri zatvoriti cjevčice nekom vrstom vlažne gline. Reče: “I ovdje je princip jednostavan. Voda koja ključa u umivaoniku pretvara se u paru. Para se penje u kuglu kojoj, budući da snažno izlazi iz različitih smjerova, nameće kružno gibanje.” “A kakvo bi to čudo trebala izigravati?” upita Baudolino. “Ništa ne izigrava, ali dokazuje veliku istinu, to jest daje rukom dotaknuti postojanje praznine.” ~ 165 ~
Knjigoteka
Zamislimo samo Boronea. Kad je čuo govoriti o praznini odmah je posumnjao i upitao kako to ova hidraulička igračka dokazuje da praznina postoji. Jednostavno, rekao mu je Ardzrouni, voda iz umivaonika se pretvara u paru i zauzima kuglu, para izlazi iz kugle uzrokujući njeno okretanje; kad kugla pokaže da će se zaustaviti, znak je da unutra više nema pare, kljunčići se zatvaraju. I što tada ostane u umivaoniku i kugli? Ništa, to jest praznina.” “Baš bih to htio vidjeti,” reče Borone. “Kako bi to vidio, morao bi otvoriti kuglu, a tada bi odmah ušao zrak. No, postoji jedno mjesto na kojem bi mogao stajati i osjetiti prisustvo praznine. Ali u to bi se uvjerio samo nakratko, jer nemajući zraka, umro bi od gušenja.” “Gdje je to mjesto?” “To je soba iznad nas. A sada ću ti pokazati kako bih mogao napraviti prazninu u toj sobi.” Podiže luč i pokaže drugu napravu, koja je do sada bila u polusjeni. Bila je mnogo složenija od prethodne dvije, jer je, da tako kažem, imala razotkrivenu vlastitu utrobu. Tu se nalazio ogroman cilindar iz alabastera, koji je u vlastitoj unutrašnjosti pokazivao tamnu sjenu drugog cilindričnog tijela, koje ga je dopola zauzimalo, a polovicom iz njega izlazilo, na gornjem dijelu zakovano na neku vrstu goleme drške u obliku poluge, koju su mogle pokrenuti dvije čovječje ruke. Ardzrouni je pokretao tu polugu i moglo se vidjeti kako se unutarnji cilindar najprije podiže, a potom spušta dok sasvim nije ispunio onaj vanjski. Na gornjoj strani alabasternog cilindra nalazila se velika cijev, napravljena iz komada životinjskih mjehura, pažljivo međusobno zašivenih. Na kraju je tu cijev progutao strop. Na donjoj strani, u osnovi cilindra, otvarala se jedna rupa. “Dakle,” objašnjavao je Ardzrouni, “ovdje nemamo vodu nego samo zrak. Kada se unutarnji cilindar spusti, sabije zrak u alabasternom cilindru i izbacuje ga kroz donji otvor. Dok ga poluga podiže, cilindar pokreće poklopčić koji začepljuje donji otvor, tako da zrak koji je izašao iz alabasternog cilindra ne može ponovno ući. Kada se unutarnji cilindar potpuno podigne, pokrene drugi poklopčić koji pusti zrak koji, onom cijevi koju vidite, dolazi iz sobe o kojoj sam vam govorio. Kada se unutarnji cilindar ponovno spusti, izbaci i taj zrak. Malo pomalo, ova naprava usiše sav zrak iz one sobe i izbaci ga ovamo, tako da se u onoj sobi stvori praznina.” “Zar u onu sobu ne ulazi odnekuda zrak?” upita Baudolino. “Ne. Čim se ova naprava pokrene, preko ove užadi s kojom je poluga povezana, zatvara se svaki otvor i pukotina kroz koje bi soba mogla dobivati zrak.” “Pa s tom bi napravom mogao ubiti čovjeka koji se nalazi u sobi,” reče Fridrik. “Mogao bih, ali nisam to nikada učinio. Pa ipak sam tamo stavio pile. Nakon pokusa sam se popeo gore, a pile je bilo mrtvo.” Borone je odmahivao glavom i mrmljao Baudolinu na uho: “Ne pouzdavajte se u njega, laže. Da je pile bilo mrtvo to bi značilo da praznina postoji. A budući da ne postoji, pile je još uvijek živo i čilo. Ili je mrtvo, ali od lošeg postupka.” Zatim glasno reče Ardzrouniju: “Jesi li ikada čuo kako životinje umiru i u dubini praznih bunara, gdje se gase svijeće? Neki iz toga izvlače zaključak kako dakle tamo dolje nema zraka, pa je stoga tamo praznina. A zapravo, u dubini bunara nedostaje rijetkog zraka, a ostaje onaj gusti i zagušljivi, a to je taj koji guši i ljude i plamen svijeće. To se možda događa u tvojoj sobi. Ti usišeš rijetki zrak, ali ostaje onaj gusti, koji se ne da usisati, a taj je dovoljan da tvoje pile od njega umre.” “Dosta,” reče Fridrik, “sve su te majstorije zgodne ali, osim zrcala tamo gore, nijedna se ne bi mogla upotrijebiti u opsadi ili u bitci. Pa čemu onda služe? Hajdemo, gladan sam. Ardzrouni, obećao si mi dobru večeru. Čini mi se da je pravo vrijeme.” ~ 166 ~
Knjigoteka
Ardzrouni se pokloni i povede Fridrika i njegove u dvoranu za gozbu koja je, istini za volju, bila prekrasna, barem ljudima koji su tjednima jeli oskudnu hranu u logoru. Ardzrouni ponudi ono najbolje iz armenske i turske kuhinje, uključujući neke vrlo slatke kolače koji gostima dadoše osjećaj da se utapaju u medu. Kao što je dogovoreno, Baudolino i njegovi kušali su svako jelo prije nego što je bilo ponuđeno caru. Protivno svim dvorskim pravilima (ali kad si u ratu, pravila uvijek trpe krupne iznimke) svi su sjedili za istim stolom, a Fridrik je veselo pio i jeo kao da je njihov prijatelj, radoznalo slušajući raspru koja je bila započela između Boronea i Ardzrounija. Borone je govorio: “Ti uporno govoriš o praznini, kao da je to prostor lišen svakog drugog tijela, pa bilo ono i zračno. Ali ne može postojati prostor lišen tijela, jer prostor je odnos između tijela. Osim toga, praznina ne može postojati jer se priroda toga užasava, kako poučavaju svi veliki filozofi. Ako iz trske uronjene u vodu isišeš zrak, voda se penje, jer ne može ostaviti prostor bez zraka. Osim toga, slušaj, predmeti padaju na zemlju, željezni kip brže od komada tkanine, jer zrak teško podupire težinu kipa, dok lako podupire tkaninu. Ptice lete zato što mašući krilima pokreću mnogo zraka, koji ih unatoč njihovoj težini podupire. Zrak ih podupire onoliko koliko voda podupire ribe. Da zraka nema, ptice bi se strmoglavile, ali pazi dobro, istom brzinom kao i sva druga tijela. Zbog toga, kad bi na nebu bila praznina, zvijezde bi imale beskonačnu brzinu, jer ih zrak, koji pruža otpor njihovoj beskonačnoj težini, ne bi zadržavao u njihovu padu ili na njihovoj kružnici.” Ardzrouni je odgovarao: “Tko je rekao da je brzina tijela razmjerna njegovoj težini? Kako je govorio Johannes Philoponus, ona ovisi o kretanju kojim je pobuđeno. A osim toga, reci mi, da praznine nema, kako bi se stvari premiještale? Sudarale bi se sa zrakom koji ih ne bi pustio proći.” “Ma ne! Kad neko tijelo pokrene zrak koji je bio tamo kamo ide tijelo, zrak zauzima mjesto koje je tijelo napustilo! To je kao kad dvoje ljudi u uskoj ulici idu u suprotnim pravcima. Uvlače trbuh, svaki se stišće uza zid, malo pomalo, kako se jedan provlači u jednom smjeru drugi se provlači u onom suprotnom i konačno je jedan zauzeo mjesto drugoga.” “Da, ali zato što je svaki od te dvojice snagom svoje volje nametnuo vlastitom tijelu kretanje. Ali tako nije sa zrakom, koji nema volje. On se pomiče zbog poticaja koji mu daje tijelo koje u njega udara. Ali poticaj proizvodi kretanje u vremenu. U trenutku kada se predmet pomakne i zraku koji je ispred njega daje poticaj, zrak još nije pokrenut, pa dakle još nije na mjestu koje je predmet upravo napustio kako bi ga pogurao. I što je to mjesto, makar samo na trenutak? Praznina!” Fridrik se do toga trenutka zabavljao prateći prepirku, ali sad mu je bilo dosta: “Prestanite,” rekao je. “Sutra ćete možda pokušati staviti drugo pile u gornju sobu. A što se pilića tiče, pustite me da sada pojedem ovo i nadam se da su mu zakrenuli vratom kako Bog zapovijeda.”
~ 167 ~
Knjigoteka
25. Baudolino gleda Fridrika kako dvaput umire Večera se produljila do kasna i car je zatražio da se povuče. Baudolino i njegovi su ga slijedili sve do njegove sobe, koju su pažljivo pregledali, pri svjetlosti dviju baklji koje su gorjele zabodene na zidovima. Poeta je čak htio provjeriti dimnjak nad ognjištem, ali se on gotovo odmah sužavao, tako da nije ostavljao prostora za prolazak ljudskog bića. “Već je mnogo ako ovuda prođe i dim,” reče. Pogledaše i u sobicu za defekaciju, ali nitko se ne bi mogao popeti s dna odvodne jame. Blizu kreveta, zajedno s već upaljenom uljanom svjetiljkom, bio je vrč vode i Baudolino je htjede kušati. Poeta primijeti kako su otrovnu tvar mogli staviti na uzglavlje gdje će Fridrik, spavajući, položiti usta. Bilo bi dobro, primijeti, da car uvijek ima protuotrov na dohvatu ruke, nikad se ne zna... Fridrik reče neka ne pretjeruju s tim strahovima, ali Rabin Solomon ponizno zatraži riječ. “Gospodaru,” reče Solomon, ”iako sam Židov, znaš da sam se odano posvetio pothvatu koji će okruniti tvoju slavu. Tvoj život mi je dragocjen kao i moj vlastiti. Slušaj. U Gelibolu sam kupio izvanredan protuotrov. Uzmi ga,” dodade izvlačeći ampulu iz svoje duge halje, “ja ti ga poklanjam, jer će u mom jadnom životu biti malo prilika da me ugroze previše moćni neprijatelji. Budeš li se slučajno jedne od ovih noći osjetio loše, odmah ga progutaj. Podmetnu li ti nešto otrovno, odmah će te spasiti.” “Zahvaljujem ti, Rabine Solomone,” reče Fridrik ganut, “i dobro smo učinili mi Teutonci što smo zaštitili one iz tvoje rase, a tako ćemo činiti i u stoljećima koja dolaze, zaklinjem ti se u ime svoga naroda. Prihvaćam tvoju spasonosnu tekućinu i evo što ću učiniti.” Iz svoje putne vreće izvadi škrinju s Kaležom, kojega je sad nosio uvijek i ljubomorno sa sobom. “Evo vidiš,” reče, “ulijevam tekućinu, koju si mi ti Židov poklonio, u pehar koji je sadržavao Gospodinovu krv.” Solomon se nakloni, ali zbunjen promrmlja Baudolinu: “Napitak jednog Židova koji postaje krv lažnog Mojsije... Neka mi Sveti, uvijek blagoslovljen bio, oprosti. Konačno, ovu priču o Mesiji ste izmislili vi pogani, ne Jošua iz Nazareta koji je bio pravednik, a naši su rabini pričali kako je proučavao Talmud s Rabinom Jošuom ben Pera'hijem. A osim toga, sviđa mi se tvoj car. Vjerujem da treba slušati osjećaje.” Fridrik je uzeo Kalež i upravo je krenuo ponovno ga staviti u kovčežić, kad ga Kyot prekide. Te su se večeri svi osjećali ovlaštenima obraćati se caru, bez ičijeg poticaja; stvorilo se ozračje prisnosti među tim malobrojnim pouzdanicima i njihovim gospodarem, zabarikadiranima na mjestu za koje još nisu znali je li prijateljsko ili neprijateljsko. Kyot tada reče: “Gospodaru, nemoj misliti da ja sumnjam u Rabina Solomona, ali i njega su mogli prevariti. Dopusti mi da kušam tu tekućinu.” “Gospodaru, molim te, daj Kyotu da to učini,” reče Rabin Solomon. Fridrik pristane. Kyot podiže pehar, kretnjom svećenika koji služi misu, zatim ga jedva približi ustima, kao da se pričešćuje. U tom se trenutku čak i Baudolinu učini kako se sobom raširila jaka svjetlost, ali možda je to bila jedna od baklji koja je jače zaplamtjela, tamo gdje se sakupljala veća količina smole. Kyot nekoliko trenutaka osta nagnut nad peharom, mičući usnama kao da će bolje upiti malo tekućine koju je ~ 168 ~
Knjigoteka
uzeo. Zatim se okrene, s peharom stisnutim na grudi i nježno ga stavi u kovčežić. Potom zatvori taj tabernakul, polagano, kako ne bi napravio ni najmanji šum. “Ćutim miris,” upravo je mrmljao Borone. “Vidite li taj sjaj?” taman je govorio Abdul. “Svi anđeli neba upravo silaze na nas,” reče uvjeren Zosimo, križajući se naopako. “Sin raskalašene žene,” progunđa Poeta na uho Baudolinu, “to je bio izgovor kako bi izveo svoju svetu misu s Kaležom, a kada se vrati kući hvalit će se time od Champagne do Bretagne.” Kao odgovor, Baudolino mu šapne neka ne bude zloban, jer je Kyot uistinu postupio kao netko tko je ugrabljen na najvišem od nebesa. “Nitko nas više neće moći skrenuti,” reče tada Fridrik obuzet snažnim i mističnim ganućem. “Jeruzalem će uskoro biti oslobođen. A zatim, svi idemo vratiti ovu najsvetiju relikviju Pateru Ivanu. Baudolino, zahvaljujem ti na onome što si mi dao. Stvarno sam kralj i svećenik...” Smiješio se, a ipak je drhtao. Činilo se da ga je ova kratka svečanost potresla. “Umoran sam,” reče. “Baudolino, sad ću se zatvoriti u ovu sobu onim zasunom. Ne budite me sve dok sunce ne bude visoko na nebu. Onda ću se otići okupati.” I još doda: ”Strašno sam umoran, ne bih se više htio stoljećima i stoljećima probuditi.” “Dostajat će ti duga mirna noć, oče moj,” reče s ljubavlju Baudolino. “Ne moraš krenuti u zoru. Bude li sunce visoko, voda će biti manje hladna. Mirno spavaj.” Izađoše. Fridrik približi krila vrata i začuše škljocaj zasuna. Rasporediše se na klupe uokolo. “Nemamo na raspolaganju carski sobičak,” reče Baudolino. “Hajdemo brzo obaviti naše potrebe na dvorištu. Jedan po jedan, kako ovu sobu ne bismo nikada ostavili nezaštićenom. Ovaj Ardzrouni možda jest dobar čovjek, ali moramo se pouzdati jedino u nas same.” Nakon nekoliko minuta, svi se vratiše. Baudolino ugasi svjetiljku, zaželi svima laku noć i pokuša zaspati. “Ćutio sam se nemirnim, gospodine Niketas, a da za to nisam imao dobrih razloga. Spavao sam nemirno i budio se nakon ugodnih kratkih snova, koji kao da su prekidali neku moru. U polusnu sam vidio moju jadnu Colandrinu kako pije iz kaleža od crna kamena i ruši se mrtva na pod. Sat kasnije začuo sam neki šum. I dvorana oružja imala je prozor, kroz koji je probijala prilično blijeda noćna svjetlost; vjerujem da je na nebu bila četvrtina mjeseca. Shvatih da je taj koji je izlazio bio Poeta. Možda se nije dovoljno olakšao. Kasnije - ne znam koliko, jer sam ponovno zaspao i ponovno se probudio, a svaki put mi se činilo kako je prošlo malo vremena, ali možda to nije bila istina - izađe Borone. Zatim sam čuo da se vratio, a čuo sam Kyota kako mu šapće da je i on nervozan i hoće udahnuti zraka. Konačno, moja je dužnost bila nadzirati tko pokušava ući, a ne tko izlazi i shvatih da smo svi bili napeti. Zatim se ne sjećam, nisam primijetio kada je Poeta ponovno ušao, ali puno prije zore svi su duboko spavali, a tako sam ih vidio i kada sam se, s prvim sjajem sunca, konačno probudio. Dvorana oružja već je bila osvijetljena pobjedničkim jutrom. Neke sluge doniješe vina i kruha i poneko domaće voće. Premda ih je Baudolino upozoravao da ne buče, kako ne bi uznemiravali cara, svi su galamili zbog dobra raspoloženja. Iako je Fridrik zatražio da ga se ne budi, nakon jednog sata Baudolinu se učini da je već prilično kasno. Pokuca na vrata, ali nije dobio odgovora. Pokuca ponovno. “Spava kao top,” nasmije se Poeta. “Ne bih htio da se osjeća loše,” usudi se Baudolino. Pokucaše još, sve jače. Fridrik nije odgovarao. ~ 169 ~
Knjigoteka
“Jučer je izgledao uistinu iscrpljeno,” reče Baudolino. “Mogla ga je zadesila kakva bolest. Provalimo vrata.” “Ostanimo mirni,” reče Poeta, “oskvrnuti vrata koja štite carev sanje gotovo svetogrđe!” “Učinimo to svetogrđe,” reče Baudolino. “Ova mi se priča ne sviđa.” Neumjereno navališe na vrata koja su bila čvrsta, a i zasun koji ih je zakračunavao bio je izdržljiv. “Ponovno, svi zajedno, na moj 'naprijed', samo jedan udarac ramenom,” reče Poeta, sad već svjestan da car, ne probudi li se dok rušiš njegova vrata, očigledno spava sumnjivim snom. Vrata su još odolijevala. Poeta ode osloboditi Zosima koji je spavao vezan lancem i sve ih rasporedi u dva reda, tako da zajedno krenu žestoko gurati oba krila. Pri četvrtom pokušaju vrata popustiše. Tada, ispružena usred sobe, ugledaše beživotnog Fridrika, gotovo golog, onako kako je otišao u krevet. Pokraj njega Kalež, otkotrljan na podu i prazan. Na ognjištu su se vidjeli samo izgoreni ostatci, kao da je bilo upaljeno i naposljetku se ugasilo. Prozor je bio zatvoren. Sobom je prevladavao miris drva i zapaljena ugljena. Borone, kašljući, ode otvoriti okna kako bi ušao zrak. Misleći da je netko ušao i da je još u sobi, Poeta i Borone se isukana mača požuriše pretraživati svaki kutak, dok je Baudolino, klečeći pokraj Fridrikova tijela, podigao njegovu glavu i nježno ga šamarao. Boidi se sjeti okrepljujućeg sredstva koje je bio kupio u Gelibolu, otvori okov svoga prstena, silom otvori careve usne i uspe mu tekućinu u usta. Fridrik je i dalje bio beživotan. Lice mu je bilo zemljane boje. Rabin Solomon se nagne nad njega, pokuša mu otvoriti oči, opipa mu čelo, vrat, bilo, zatim reče drhteći: “Ovaj je čovjek mrtav, neka Sveti, blagoslovljen bude uvijek, ima milosti prema njegovoj duši.” “Kriste najsvetiji, ne može biti!” zaurla Baudolino. Ali, iako nije bio stručnjak za medicinu, shvati kako Fridrika, svetoga i rimskog cara, čuvara najsvetijega Kaleža, nade kršćanstva, posljednjega i zakonitog nasljednika Cezara, Augusta i Svetoga Karla Velikoga, više nema. Iznenada zaplače, obasu poljupcima to blijedo lice, nazove sebe njegovim najljubljenijim sinom, nadajući se da će ga čuti i zatim shvati kako je sve uzalud. Podiže se, vikne prijateljima da još pogledaju posvuda, čak ispod kreveta, potražiše tajne prolaze, prepipaše svaki zid, ali bilo je očigledno kako ne samo da se nitko nije sada sakrivao, nego se nikada i nije sakrio na tom mjestu. Fridrik Barbarossa je umro u sobi hermetički zatvorenoj iznutra, dok su je izvana štitili njegovi najodaniji sinovi. “Pozovite Ardzrounija, on je stručnjak medicinskog umijeća,” vikao je Baudolino. “Ja sam stručnjak medicinskog umijeća,” požali se Rabin Solomon, “vjeruj mi, tvoj je otac mrtav.” “Bože moj, Bože moj,” trabunjao je Baudolino, “otac moj je mrtav! Obavijestite straže, pozovite njegova sina. Potražimo njegove ubojice!” “Trenutak samo,” reče Poeta. “Zašto govoriti o ubojstvu? Bio je u zatvorenoj sobi i mrtav je. Vidiš li pokraj njegovih nogu Kalež, koji je sadržavao protuotrov? Možda se osjećao loše, pobojao se da je otrovan, ispio je. S druge strane, zapaljena je vatra. Tko ju je mogao zapaliti ako ne on? Znam za ljude koji su osjetili snažnu bol u grudima, prekrio ih je hladan znoj, pokušavali su se zagrijati, cvokotali su zubima i ubrzo zatim umrli. Možda je dim iz ognjišta pogoršao njegovo stanje.” “Ali što je bilo u Kaležu?” zaurla tada Zosimo kolutajući očima i pograbivši Rabina Solomona. “Prestani, nevaljalče,” reče Baudolino. “I ti si vidio da je Kyot kušao tekućinu.” ~ 170 ~
Knjigoteka
“Premalo, premalo,” ponavljao je Zosimo, drmusajući Solomona. “Da bi se napio nije dovoljan jedan gutljaj! Vi budale, pouzdajete se u jednog Židova!” “Mi smo budale, ali zato što se pouzdajemo u jednog prokletog grekula poput tebe,” vikne Poeta, gurajući Zosima i odvajajući ga od jadnog Rabina koji je od straha cvokotao zubima. Kyot je u međuvremenu uzeo Kalež i ponovno ga pobožno položio u kovčežić. “Ukratko,” upita Baudolino Poetu, “hoćeš reći da nije ubijen i da je umro voljom Gospodina?” “Lakše je vjerovati u to i bolje nego misliti na biće sazdano od zraka, koje je savladalo vrata koja smo tako dobro čuvali.” “Pa onda pozovimo sina i straže,” reče Kyot. “Ne,” reče Poeta. “Prijatelji, igramo se svojom glavom. Fridrik je mrtav i mi znamo da u ovu zatvorenu sobu nitko ne bi mogao nikada ući. Ali sin i drugi baruni to ne znaju. Za njih ćemo to biti mi.” “Kakva bijedna misao!” reče Baudolino, još uvijek plačući. Poeta reče: “Baudolino, slušaj: sin te ne voli, ne voli ni nas i uvijek je u nas sumnjao. Mi smo bili na straži, car je mrtav, dakle mi smo odgovorni. Prije nego što budemo mogli išta reći, sin će nas dati objesiti na neko drvo, a ako u ovoj prokletoj dolini ne postoji drvo, dat će nas objesiti na zidine. Znaš to Baudolino, sin je na tu priču s Kaležom uvijek gledao kao na zavjeru, kako bi se njegova oca odvuklo tamo gdje nikada ne bi trebao poći. Ubit će nas i samo jednim udarcem riješit će se svih nas. A njegovi baruni? Glas da je car ubijen potaknuo bi ih na međusobno optuživanje, bio bi to masakr. Mi smo žrtveni jarac za dobrobit svih. Tko će povjerovati svjedočenju, oprosti mi, nezakonita djeteta poput tebe, pijanca poput mene, Židova, otpadnika, trojice potucajućih klerika i Boidija, koji je kao Aleksandrijac više od svih imao razloga za srdžbu prema Fridriku? Mi smo već mrtvi, Baudolino, kao i tvoj poočim.” “I onda?” upita Baudolino. “I onda,” reče Poeta, “jedino je rješenje uvjeriti ih da je Fridrik umro vani, gdje mi nismo bili obvezni štititi ga.” “Ali kako?” “Nije li rekao da želi ići na rijeku? Jednostavno ga obučimo i na leđa mu stavimo njegov plašt. Siđimo u malo dvorište, gdje nema nikoga, ali nas od sinoć čekaju konji. Svežimo ga za sedlo, pođimo do rijeke, a tamo će ga vode odvući dalje. Slavna smrt za toga cara koji se, iako star, suočava sa silama prirode. Sin će odlučiti hoće li nastaviti za Jeruzalem ili se vratiti kući. A mi ćemo moći reći da nastavljamo prema Indijama, kako bismo izvršili posljednju Fridrikovu želju. Čini se da sin ne vjeruje u Kalež. Mi ćemo ga uzeti i poći izvršiti ono što je car htio učiniti.” “Ali trebat će hiniti smrt,” reče Baudolino izgubljena pogleda. “Je li mrtav? Mrtav je. Svima je žao, ali mrtav je. Pa nećemo valjda naokolo pričati kako je mrtav dok je još živ? Mrtav je, Bog neka ga primi među svoje svece. Jednostavno, reći ćemo da je umro utopivši se u rijeci, na otvorenom, a ne u ovoj sobi koju smo mi trebali braniti. Lažemo? Malo. Ako je mrtav, zar je važno je li umro ovdje unutra ili tamo vani? Jesmo li ga mi ubili? Svi znamo da nije bilo tako. Učinimo da umre tamo, tako da nas čak ni nama najneskloniji ljudi neće moći krivo optužiti. Baudolino, to je jedini put, nema drugoga, bilo da ti je stalo do tvoje kože, bilo da hoćeš stići do Patera Ivana i u njegovoj nazočnosti proslaviti posljednju Fridrikovu čast.” Iako je Baudolino proklinjao njegovu ravnodušnost, Poeta je bio u pravu i svi se s njim složiše. Obukoše Fridrika, odnesoše ga u manje dvorište, učvrstiše ga u sedlu umetnuvši ~ 171 ~
Knjigoteka
mu na leđa ojačanje, kako je Poeta nekoć bio učinio s tri Kralja, tako da izgleda uspravan na svom konju. “Do rijeke ga vode samo Baudolino i Abdul,” reče Poeta, “jer bi brojna pratnja privukla pažnju straža koje bi možda pomislile da se moraju pridružiti skupini. Mi ostali ostajemo čuvati sobu, kako Ardzrouniju ili ostalima ne bi palo napamet ući i pospremit ćemo je. Dapače, ja ću otići na zidine pročavrljati s onima iz pratnje i tako ih zabaviti dok vas dvojica izlazite.” Činilo se da je Poeta ostao posljednji koji je bio u stanju donositi suvisle odluke. Svi poslušaše. Baudolino i Abdul izađoše iz dvorišta na svojim konjima, polagano, držeći u sredini Fridrikova konja. Prijeđoše bočni puteljak sve dok ne stigoše do onog glavnog, siđoše niz terasastu stazu, zatim se blagim kasom uputiše ravnicom prema rijeci. Stražari s bedema pozdraviše cara. To kratko putovanje kao da je trajalo cijelu vječnost, ali konačno stigoše do obale. Sakriše se iza jednog šumarka. “Odavde nas nitko ne vidi,” reče Baudolino. “Struja je jaka i odmah će odnijeti tijelo. Ući ćemo s konjima u vodu kako bismo mu pomogli, ali je dno neravno i neće nam dopustiti da ga sustignemo. Tada ćemo tijelo slijediti obalom, tražeći pomoć... Struja ide prema logoru.” Odriješiše Fridrikov leš, skinuše ga, ostavljajući mu ono malo što bijedan plivajući car želio za obranu svoje sramežljivosti. Čim ga gurnuše usred rijeke, struja zavlada njime i tijelo bje usisano prema dolini. Uđoše u rijeku, povukoše uzde tako da je izgledalo da su se konji pomamili, uspeše se na obalu i u galopu pratiše taj jadni posmrtni ostatak, isprebijan vodom i kamenjem, mašući na uzbunu i vičući onima u logoru da spase cara. Tamo dolje, neki primijetiše njihove signale, ali nisu shvaćali što se događa. Fridrikovo tijelo zahvatiše vrtlozi, napredovalo je okrećući se u krug, nestajao pod vodom i opet se nakratko pojavljivao na površini. Iz daleka je bilo teško shvatiti kako se tu upravo utapa neki čovjek. Konačno netko shvati, tri konjanika uđoše u vodu, ali kada je stiglo do njih, tijelo udari o kopita prestrašenih konja i bje odvučeno dalje. Malo dalje, u vodu uđoše neki vojnici s kopljima i konačno uspješe zakačiti leš, vukući ga na obalu. Kad Baudolino i Abdul stigoše, Fridrik je izgledao uprljan udarcima o stijene i sad više nitko nije mogao pretpostaviti da je još živ. Začuše se glasni jauci, obaviješten je sin, koji stiže blijed i još grozničaviji, jadikujući kako je njegov otac htio još jednom pokušati svoju borbu s riječnim vodama. Rasrdi se na Baudolina i Abdula, ali oni ga podsjetiše kako ne znaju plivati, kao ni gotovo sva bića koja žive na zemlji i da on jako dobro zna da kada je car htio zaroniti, nitko ga ne bi uspio zadržati. Fridrikov leš se svima činio podbuhlim od vode, no - ako je satima bio mrtav - sigurno se nije nagutao vode. Ali tako jest, ako iz vode izvučeš mrtvo tijelo i misliš da se utopilo, utopljeno ti i izgleda. Dok su Fridrik od Švapske i drugi baruni uređivali careve posmrtne ostatke i savjetovali se uznemireni što im je činiti, i dok je Ardzrouni silazio u dolinu, obaviješten o strašnom događaju, Baudolino i Abdul se vratiše u dvorac, kako bi se uvjerili da je sada sve u redu. “Zamisli što se u međuvremenu dogodilo, gospodine Niketas,” reče Baudolino. “Ne treba biti vrač,” nasmije se Niketas. “Sveti pehar, Kalež je nestao.” “Tako je. Nitko nije znao reći je li nestao dok smo bili u unutarnjem dvorištu privezujući Fridrika na konja, ili kasnije, kada su svi pokušavali pospremiti sobu. Svi su bili potreseni, motali su se kao pčele; Poeta je otišao zadržati straže i nije ga bilo tamo da svojim zdravim razumom usklađuje sve njihove postupke. U određenom trenutku, kada tek što nisu napustili sobu, koja je sada izgledala kao da se u njoj nije dogodilo ništa dramatično, Kyot je pogledao u kovčežić i zapazio da Kalež više nije tamo. Kada sam ~ 172 ~
Knjigoteka
stigao s Abdulom, svi su već optuživali jedni druge, hoćeš li za krađu, hoćeš li za nemar, govoreći kako je možda, dok smo Fridrika stavljali na konja, u sobu ušao Ardzrouni. Ma ne, govorio je Kyot, ja sam pomogao odnijeti cara dolje, ali onda sam se odmah ponovno vratio kako bih pazio da ovamo nitko ne dođe, a u tom kratkom vremenu Ardzrouni se ne bi uspio popeti. Onda si ga ti uzeo, škrgutao je zubima Borone, pograbivši ga za vrat. Nisam, ali si to možda bio ti, odvraćao je Kyot odgurujući ga, dok sam kroz prozor bacao pepeo sakupljen na dnu ognjišta. Mir, mir, vikao je Poeta, a gdje je bio Zosimo dok smo mi bili u dvorištu? Bio sam s vama i s vama sam se ponovno popeo, vjerolomno se zaklinjao Zosimo, a Rabin Solomon je potvrđivao. Jedno je bilo sigurno, netko je uzeo Kalež, a od toga do pomisli kako je taj koji ga je oteo isti onaj koji je na neki način ubio Fridrika, kratak je korak. Poeti je bilo lako reći da je Fridrik mogao umrijeti i sam od sebe, u što više nitko nije vjerovo, ali zatim se netko od nas time okoristio kako bi uzeo Kalež. Prijatelji moji, smirivao nas je Rabin Solomon, ljudska je bezumnost smišljala okrutne zločine, od Kaina nadalje, ali nijedan ljudski um nije bio toliko podmukao da smisli zločin u zatvorenoj sobi. Prijatelji moji, govorio je Borone, kada smo ušli Kalež je bio ovdje, a sada ga više nema. Dakle, ima ga netko od nas. Naravno, svatko je zatražio da se pretraže njegove bisage, ali se Poeta poče smijati. Ako je netko uzeo Kalež, stavio ga je na neko skrovito mjesto u tom dvorcu, kako bi kasnije došao po njega. Rješenje? Ne bude li Fridrik od Švapske pravio smetnje, svi zajedno kreću prema kraljevstvu Patera Ivana i nitko neće ostati iza njih kako bi ponovno došao uzeti Kalež. Ja rekoh kako je to strašno, poduzet ćemo putovanje puno opasnosti, svatko od nas morat će se osloniti na onoga drugoga, a svatko će (osim jednoga) sumnjati u sve druge da su Fridrikove ubojice. Poeta reče da ili tako ili nikako, i prokletstvo, imao je pravo. Trebali bismo otputovati u jednu od najvećih pustolovina kojoj su ikada dobri kršćani odvažno pristupili, a svi ćemo sumnjati u svakoga.” “I jeste li krenuli?” upita Niketas. “Ne od danas do sutra, jer bi to izgledalo kao bijeg. Cijeli se dvor neprestano sastajao kako bi odlučio o sudbini ekspedicije. Vojska se raspršivala, mnogi su se htjeli vratiti kući morskim putem, drugi ukrcati se za Antiohiju, treći za Tripoli. Mladi je Fridrik odabrao ići dalje kopnenim putem. Zatim je započela rasprava o tome što učiniti s Fridrikovim tijelom, netko je predlagao da mu se odmah izvadi utroba, vrlo pokvarljiva, i da je se što prije pokopa, a netko da se pričeka dolazak u Tarso, domovinu apostola Pavla. Ali ostatak tijela se nije mogao dugo sačuvati i prije ili kasnije morat će se prokuhati u mješavini vode i vina, sve dok se meso ne odvoji od kostiju i bude odmah pokopano, dok će ostatak morati biti položen u grob u Jeruzalemu, kad jednom bude ponovno osvojen. Ali znao sam da se tijelo, prije nego što se stavi kuhati, mora raskomadati. Nisam htio prisustvovati toj muci.” “Čuo sam priče kako nitko ne zna što se dogodilo s tim kostima.” “I ja sam tako čuo, jadni moj otac. Čim je stigao u Palestinu umro je i mladi Fridrik, uništen bolom i surovostima putovanja. Osim toga, ni Rikard Lavljeg Srca ni Filip August nisu nikada stigli u Jeruzalem. Bio je to uistinu nesretan pothvat za sve. Ali sve sam te stvari saznao tek ove godine, otkada sam se vratio u Konstantinopol. Tih sam dana u Ciliciji uspio uvjeriti Fridrika od Švapske da, odazivajući se željama njegova oca, mi moramo krenuti za Indije. Izgledalo mi je da je sinu laknulo od tog mog prijedloga. Samo je htio znati koliko mi treba konja i koliko zaliha. Idi s Bogom, Baudolino, rekao mi je, nadam se da se više nećemo vidjeti. Možda je mislio kako ću se izgubiti u dalekim zemljama, a izgubio se on, jadni nesretnik. Nije bio loš, iako je bio izgrižen poniženjem i zavišću.” ~ 173 ~
Knjigoteka
Sumnjajući jedni u druge, naši su prijatelji morali odlučiti tko će sudjelovati u putovanju. Poeta je upozorio da ih mora biti dvanaest. Ako hoće da duž puta prema zemlji Patera Ivana prema njima postupaju s poštovanjem, bilo bi preporučljivo da ih ljudi smatraju dvanaestoricom Mudraca, na putu povratka. Budući da ipak nije bio siguran da je Mudraca doista bilo dvanaest, ili tri, nitko od njih neće nikada potvrditi da su oni Mudraci; štoviše bude li ih itko to upitao odgovorit će - ne, kao netko tko ne može otkriti veliku tajnu. Svima to poričući, tkogod bude htio vjerovati, povjerovat će. Vjerovanje drugih učinit će da njihovo namjerno prešućivanje postane istinom. Sada su tu bili Baudolino, Poeta, Borone, Kyot, Abdul, Solomon i Boidi. Zosimo je bio prijeko potreban, jer se i dalje zaklinjao da Kozmasov zemljovid zna napamet, iako se svima pomalo gadilo da taj varalica bude smatran jednim od Mudraca, ali nisu mogli biti izbirljivi. Nedostajale su još četiri osobe. Baudolino se u to doba pouzdavao jedino u Aleksandrijce i s planom je upoznao Cutticu iz Quargnenta, Colandrininog brata Colandrina Guascoa, Porcellija i Alerama Scaccabarozzija, kojega su zvali Glupan, a bio je čvrst čovjek, pouzdan i malo je pitao. Prihvatili su, jer je sada i njima izgledalo da u Jeruzalem više nitko neće stići. Mladi Fridrik dade dvanaest konja, sedam mazgi i hranu za tjedan dana. Kasnije, reče, Božja Providnost će se pobrinut za njih. Dok su se bavili ekspedicijom, približio im se Ardzrouni, koji im se obraćao jednakom pokornom udvornošću koju je ranije ukazivao caru. “Prijatelji moji najdraži,” reče, “znam da upravo krećete u daleko kraljevstvo...” “Kako to znaš, gospodine Ardzrouni?” upita sumnjičavo Poeta. “Kruže glasovi... Čuo sam čak govoriti o nekom peharu...” “Kojega nikada nisi vidio, je li tako?” rekao mu je Baudolino, došavši mu tako blizu da ga je prisilio na uzmak. “Nikad vidio. Ali sam čuo govoriti.” “Budući da znaš mnogo toga,” upita tada Poeta, “da možda ne znaš nije li tko ušao u ovu sobu dok je car umirao u rijeci?” “Je li doista umro u rijeci?” upita Ardzrouni. “Tako misli njegov sin, za sada.” “Prijatelji moji,” reče Poeta, “očito je da nam ovaj čovjek prijeti. Uz zbrku koja ovih dana vlada između tabora i dvorca, malo bi nam trebalo da mu zadamo udarac nožem u leđa i nekamo ga bacimo. Ali prije bih htio znati što hoće od nas. Ustreba li, kasnije ću mu prerezati vrat.” “Gospodine i prijatelju moj,” reče Ardzrouni, “neću vašu propast, želim izbjeći svoju. Car je umro na mojoj zemlji, dok je jeo moju hranu i pio moje vino. Od strane carskih vojnika više ne mogu očekivati nikakvu uslugu ni zaštitu. Morat ću im zahvaliti ostave li me zdravog i čitavog. Ovdje sam, međutim, u opasnosti. Otkada sam ugostio Fridrika, princ Leon je shvatio kako cara želim privući na svoju stranu protiv njega. Sve dok je Fridrik bio živ, Leon mi ne bi mogao ništa učiniti - i to je znak kako je smrt toga čovjeka za mene najveća nesreća. Sada će Leon reći kako mojom krivnjom on, princ Armena, nije mogao zajamčiti život najslavnijem od svojih saveznika. Odlična prilika da me pošalje u smrt. Meni više nema spasa. Moram nestati na dugo vremena i vratiti se s nečim što će mi ponovno dati ugled i vlast. Vi upravo odlazite ne biste li pronašli zemlju Patera Ivana i ako vam uspije bit će to slavan pothvat. Želim poći s vama. Čineći to, uz ostalo vam pokazujem da nisam uzeo pehar o kojemu govorite, jer da jesam ostao bih ovdje i upotrijebio ga za pregovaranje s nekim. Dobro poznajem zemlje prema Istoku i mogao bih vam biti koristan. Znam da vam vojvoda nije dao novaca i sa sobom bih ponio ono malo zlata kojim raspolažem. Konačno, a Baudolino to zna, imam sedam dragocjenih relikvija, sedam glava Svetog Ivana Krstitelja i duž puta možemo ih prodati jednu ovdje drugu tamo.” ~ 174 ~
Knjigoteka
“A ako odbijemo,” reče Baudolino, “ti ćeš otići Fridriku od Švapske i prišapnuti mu na uho kako smo mi odgovorni za smrt njegova oca.” “Nisam to rekao.” “Slušaj, Ardzrouni, ti nisi osoba koju bih poveo sa sobom bilo kamo, ali u ovoj našoj prokletoj pustolovini sad već svatko riskira da postane neprijatelj drugome. Jedan neprijatelj više ne čini nikakvu razliku.” “Zaista, ovaj bi nam čovjek bio na teret,” rekao je Poeta, “već nas ima dvanaest, a trinaesti donosi nesreću.” Dok su raspravljali, Baudolino je razmišljao o Krstiteljevim glavama. Nije bio uvjeren da bi te glave doista mogle biti ozbiljno shvaćene, ali ako bi mogle, bilo je neporecivo kako bi vrijedile bogatstvo. Sišao je u sobu u kojoj ih je bio otkrio i uzeo jednu od njih, kako bi je pažljivo promotrio. Bile su dobro napravljene, isklesano lice sveca, velikih, širom rastvorenih očiju i bez zjenica, nadahnjivalo je svete misli. Sigurno, vidjeti ih svih sedam poredanih, uznosilo je njihovu lažnost, ali pokazane jedna po jedna mogle su biti uvjerljive. Nanovo je stavio glavu u naćve i vratio se gore. Trojica od njih složila su se s prihvaćanjem Ardzrounija, drugi su oklijevali. Borone je rekao da Ardzrouni ipak izgleda kao osoba od položaja, a Zosimo bi, iz razloga poštovanja prema toj dvanaestorici časnih osoba, mogao proći kao konjušar. Poeta je prigovarao kako su Mudraci ili imali svaki po deset slugu, ili su putovali sami, u velikoj tajnosti, a samo jedan konjušar ostavio bi loš dojam. A kad je riječ o glavama, mogli bi ih svejedno uzeti, a da ne povedu Ardzrounija. Ardzrouni je u tom času plakao i govorio kako ga zaista žele mrtvoga. Ukratko, ostaviše svaku odluku za dan kasnije. Upravo je bio dan kasnije, sunce je bilo visoko na nebu i već su gotovo završili pripreme, kad je iznenada netko shvatio da već cijelo jutro nitko nije vidio Zosima. U uzbuđenjima posljednja dva dana više ga nitko nije nadgledao, pomagao je u čuvanju konja i tovarenju mazgi, i Baudolino doživi kao neko prosvjetljenje. “Glave,” poviče, “glave! Osim mene i Ardzrounija, Zosimo je bio jedini koji je znao gdje su!” Sve ih odvuče u sobičak s glavama i tu primijetiše kako sada ima samo šest glava. Ardzrouni pretraži ispod naćvi kako bi vidio nije li slučajno jedna glava pala i otkri tri stvari: ljudsku lubanju, malu i pocrnjelu, pečat sa slovom Z i ostatke zapaljenog pečatnog voska. Nažalost, sad je sve bilo jasno. U zbrci kobnog jutra, Zosimo je uzeo Kalež iz kovčežića u koji ga je Kyot bio ponovno stavio, u tren oka se spustio tamo dolje, otvorio jednu glavu, iz nje izvadio lubanju, tamo sakrio Kalež i svojim je pečatom iz Gelibolua ponovno zatvorio poklopac, stavio glavu tamo gdje je ranije stajala, popeo se nedužan kao anđeo i pričekao pravi trenutak. Kada je shvatio kako će si putnici podijeliti glave, shvatio je da više ne može čekati. “Treba reći, gospodine Niketas, kako sam, unatoč bijesu što sam bio izigran, osjećao i izvjesno olakšanje i vjerujem da su svi mislili kao ja. Pronašli smo krivca, prljavca vrlo uvjerljive prljavštine i više nismo bili u iskušenju međusobno se sumnjičiti. Zosimova lopovština nas je ispunila bijesom, ali nam je vraćala međusobno povjerenje. Nije bilo dokaza da je Zosimo, ukravši Kalež, imao i bilo što s Fridrikovom smrću, jer je te noći bio stalno vezan za vlastiti krevet, ali to nas je vraćalo Poetinoj pretpostavci kako Fridrik nije ubijen.”
~ 175 ~
Knjigoteka
***
Okupiše se na sastanak. Najprije Zosimo - ako je pobjegao kad je pala noć - imao je već dvanaest sati prednosti pred njima. Porcelli ih podsjeti da su oni na konjima, a on na mazgi, ali Baudolino ih upozori kako su svuda naokolo planine, tko zna dokle, a po planinskim puteljcima konji idu sporije nego mazge. Nemoguće ga je slijediti trkom. Već je uhvatio pola dana prednosti, pola će i ostati. Jedina mogućnost bila je uspjeti shvatiti kamo se uputio i krenuti u istom smjeru. Poeta reče: “Nije mogao krenuti za Konstantinopol, prije svega zato što tamo, s Izakom Angelom na prijestolju, za njega nije dobar zrak; osim toga trebao bi prijeći preko seldžučkih zemalja koje smo jedva prošli nakon mnogih neprilika i on vrlo dobro zna da bi ga prije ili kasnije ubili. Najmudrija je pretpostavka, budući da je on taj koji poznaje zemljovid, kako će učiniti ono što smo mi htjeli učiniti: dođe u Paterovo kraljevstvo, kaže da ga je poslao Fridrik ili tko zna tko, vrati Kalež i bude obasut počastima. Dakle, da bismo pronašli Zosima moramo putovati prema Paterovu kraljevstvu i zaustaviti ga duž puta. Krenimo, raspitivat ćemo se putem, tražiti tragove grekulskog redovnika za kojega se s milje udaljenosti vidi da je od te sorte, ostavite mi konačno zadovoljstvo da ga zadavim i uzet ćemo natrag Kalež.” “Odlično,” rekao je Borone, “ali u kojem ćemo se smjeru kretati, budući da zemljovid poznaje samo on?” “Prijatelji,” rekao je Baudolino, “ovdje će nam dobro doći Ardzrouni. Poznaje mjesta, a osim toga, ostalo nas je jedanaest i po svaku cijenu nam treba dvanaesti Mudrac.” I eto kako je Ardzrouni svečano ušao i postao dijelom skupine tih odvažnika, na svoje veliko olakšanje. O putu koji treba slijediti rekao je razborite stvari: ako je Paterovo kraljevstvo na Istoku, blizu Raja zemaljskog, trebaju se kretati prema mjestu gdje sunce izlazi. Ali ako krenu tako, ravno, izlažu se opasnosti prelaska preko zemalja nevjernih, dok on zna put, koji barem nakratko, vodi preko područja nastanjenih kršćanskim narodom - a i zato što treba misliti na Krstiteljeve glave, koje ne možeš prodavati Turcima. Uvjeravao ih je da će i Zosimo rasuđivati na isti način i navodio je zemlje i gradove koje naši prijatelji nikada nisu čuli spominjati. Svojom sposobnošću mehaničara napravio je neku vrstu lutke, koja je na kraju prilično nalikovala Zosimu, duge i čekinjaste kose i brade, napravljenih iz pocrnjenog sirka i dva crna kamena umjesto očiju. Portret se doimao opsjednutim kao i onaj kojega je predstavljao: ”Morat ćemo proći mjestima u kojima se govori nepoznatim jezicima,” govorio je Ardzrouni, “i kako bismo pitali jesu li vidjeli prolaziti Zosima, neće nam preostati ništa drugo negoli pokazivati ovaj lik.” Baudolino ih je uvjeravao kako sa nepoznatim jezicima nema problema, jer nakon kratkog vremena što je razgovarao s barbarima, naučio je govoriti kao i oni, ali će portret svejedno biti koristan, jer u nekim mjestima neće biti vremena da se zaustave i nauče jezik. Prije odlaska, svi siđoše uzeti po jednu Krstiteljevu glavu. Njih je bilo dvanaest, a glava je sada bilo samo šest. Baudolino odluči da Ardzrouni bude popustljiv, Solomon sigurno ne bi htio naokolo hodati s kršćanskom relikvijom, Cuttica, Glupan, Porcelli i Colandrino su pristigli posljednji, pa će tako glave ponijeti on, Poeta, Abdul, Kyot, Borone i Boidi. Poeta je odmah krenuo pograbiti prvu, a Baudolino ga smijući se upozori da su ionako sve jednake, budući da si je jedinu pravu za sebe osigurao Zosimo. Poeta pocrveni i širokim i ljubaznim pokretom ruke pusti birati Abdulu. Baudolino se zadovolji posljednjom, i svatko sakri glavu u svoje bisage. ~ 176 ~
Knjigoteka
“Eto to je sve,” reče Baudolino Niketasu. “Pred kraj mjeseca lipnja ljeta Gospodnjega 1190. krenusmo, dvanaestorica nas kao i Mudraca, iako manje kreposni od njih, kako bismo konačno stigli do zemlje Patera Ivana.”
~ 177 ~
Knjigoteka
26. Baudolino i putovanje Mudraca Od toga trenutka, Baudolinovo se pripovijedanje Niketasu odvijalo gotovo neprestano, ne samo tijekom noćnih počinaka, nego i danju, dok su se žene žalile zbog vrućine, djeca morala zaustavljati zbog mokrenja, a mazge povremeno odbijale ići dalje. Bila je to dakle isprekidana pripovijest kao i njihovo hodanje, u kojoj je Niketas nagađao praznine, prekide, nedovršene prostore i vrlo duga vremenska razdoblja. A bilo je razumljivo zašto; kao što je Baudolino upravo govorio, putovanje dvanaestorice potrajalo je oko četiri godine, uz povremena skretanja s puta, prekide ispunjene dosadom i bolne zgode i nezgode. Možda su putnici, putujući tako pod usijanim suncem, dok su im pješčani vrtlozi ponekad udarali u oči, slušajući sasvim nove jezike, provodili trenutke u kojima su živjeli kao zapaljeni vrućicom, ali i one druge, u drjemljivom iščekivanju. Bezbrojne su dane posvetili preživljavanju, progoneći životinje sklone bijegu, pregovarajući s divljim narodima za jednu lepinju ili komad janjetine, pronalazeći posve isušena vrela u zemljama gdje je kiša padala jednom godišnje. Osim toga, govorio je Niketas, putnici pričaju kako te, putujući pustinjama pod suncem koje ti tuče u glavu, obmanjuju zračne opsjene i čuješ kako noću među dinama odjekuju glasovi, a kada pronađeš neki grm izlažeš se opasnosti kušajući bobice, koje umjesto da ti nahrane utrobu, učine da ti se privida. Da se i ne govori kako Baudolino, kao što je Niketas prilično dobro znao, po prirodi nije bio iskren, pa ako je lažljivcu teško vjerovati kada ti kaže, pretpostavimo, da je bio u Iconiji, kako i koliko mu vjerovati kada ti priča da je vidio bića koja najživlja mašta teško može i zamisliti, a ni on sam nije siguran da ih je vidio? Niketas je odlučio povjerovati u samo jednu stvar, jer je žar kojim je Baudolino o njoj pričao bio dokazom istine: kako je naših dvanaest Mudraca tijekom puta sve više vukla želja da stignu do vlastita cilja. A taj je za svakoga od njih postajao drugačijim. Borone i Kyot su htjeli samo pronaći Kalež, čak i ako nije završio u Paterovu kraljevstvu; Baudolino je to kraljevstvo htio sve nezadržljivije, a s njim i Rabin Solomon, jer bi tamo pronašao svoja nestala plemena; Poeta je, s Kaležom ili bez njega, tražio bilo koje kraljevstvo; Ardzrounija je jedino zanimalo pobjeći odande odakle je dolazio, a Abdul je, to se zna, mislio da što se više udaljava, sve se više približava predmetu svojih načistijih želja. Izgledalo je da jedino skupina Aleksandrijaca ide naprijed s nogama na zemlji, oni su bili sklopili pogodbu s Baudolinom i slijedili su ga iz solidarnosti ili možda za inat, jer ako se mora pronaći nekog Patera Ivana, mora ga se pronaći, inače, kao što je govorio Aleramo Scaccabarozzi zvan Glupan, ljudi te više ne shvaćaju ozbiljno. Ali možda su išli naprijed i zato što si je Boidi utuvio u glavu kako će se, kad stignu na cilj, opskrbiti izvanrednim relikvijama (a ne lažnima, kao što su Krstiteljeve glave) i odnijeti ih u rodnu Aleksandriju, pretvarajući taj grad, još bez povijesti, u najslavnije svetište kršćanstva. Kako bi izbjegao Turke iz Iconije, Ardzrouni ih odmah povede preko nekih klanaca, gdje su konji bili izloženi opasnosti od lomljenja nogu, zatim ih je šest dana vodio po ~ 178 ~
Knjigoteka
kamenjaru na kojem su bili razasuti leševi guštera dugih cijeli pedalj, uginulih od sunčanog udara. Sva sreća što sa sobom imamo namirnica i ne moramo jesti te odvratne životinje, rekao je Boidi s velikim olakšanjem i prevario se, jer će godinu dana kasnije jesti još gnusnije zelembaće i peći ih natičući ih na granu, a slina će mu se cijediti niz bradu u očekivanju da se ispeku kako valja. Zatim su prošli kroz neka sela i u svakome od njih pokazali lutku Zosima. Da, rekao bi netko, jedan upravo takav redovnik prošao je ovim krajevima, zadržao se mjesec dana, a zatim je utekao jer je moju kćer učinio trudnom. Ali, kako se zadržao cijeli mjesec, ako smo mi na putu samo dva tjedna? Kada se to dogodilo? Eh, bilo je to prije sedam Uskrsa, vidite, plod te krivnje je ono dijete tamo dolje s oteklinom u preponama. Dakle, nije bio on, ali svi su isti, ti prljavci od redovnika. Ili: da, čini nam se, upravo s takvom bradom, bit će tome tri dana, bio je to simpatičan grbavac... Ali, ako je bio grbav, to nije bio on, Baudolino, nije li možda da ti ne razumiješ jezik i prevodiš ono što ti padne na pamet? Ili još: da, da, vidjeli smo ga, bio je to on - i prstom su pokazivali Rabina Solomona, možda zbog crne brade. Ukratko, jesu li možda ispitivali upravo najglupavije? Nešto dalje, susreli su ljude koji su živjeli u kružnim šatorima i koji su ih pozdravili s “La ellec olla Sila, Machimet rores alla.” Odgovorili su jednako uljudno na alemanskom, jer ionako jedan jezik vrijedi koliko i drugi, zatim su pokazali lutku Zosima. Ovi se počeše smijati, govorili su svi zajedno, ali se iz njihovih kretnji zaključivalo kako se sjećaju Zosima: prošao je tuda, ponudio glavu nekog kršćanskog sveca, a ovi su zaprijetili da će mu nagurati nešto odostraga. Iz čega naši prijatelji shvatiše kako su se zatekli u bratovštini turskih nabijača na kolac i odoše odatle uz veliko pozdravljanje i osmjehivanje koje im je otkrivalo sve zube, dok je Poeta vukao Ardzrounija za kosu zabacivši mu glavu i govoreći: bravo bravo, znaš ti put, da, samo što nas nisi poslao pravo u ralje antikrista - a Ardzrouni je hroptao kako nije on taj koji je pogriješio put, nego oni koji su nomadi, a nikada ne znaš kamo nomadi idu. “Ali nešto dalje,” uvjeravao je, “naći ćemo samo kršćane, iako nestorijance.” “Dobro,” govorio je Baudolino, “ako su nestorijanci već su Paterove rase, ali od sada nadalje, kada ulazimo u neko selo, prije nego što progovorimo pažljivo osmotrimo ima li tamo križeva i zvonika.”
Ma kakvi zvonici. Ono što su susretali bile su nakupine straćara iz sadre, pa ako je među njima i bila neka crkva, nije se raspoznavala; bio je to narod koji se pri slavljenju Gospodina zadovoljavao malim. “Ali, jesi li siguran da je Zosimo prošao ovim krajevima?” pitao je Baudolino. Ardzrouni mu je odgovorio neka se ne brine. Jedne ga večeri Baudolino vidje dok je bio promatrao sunce koje je zalazilo i izgledalo je da premjerava nebo pruženim rukama i prekriženim prstima obje ruke, kao da oblikuje trokutaste prozorčiće kroz koje je očima mjerio oblake. Baudolino ga upita zašto, a on reče kako pokušava utvrditi gdje je velika planina ispod koje svake večeri sunce nestaje, pod velikim svodom tabernakula. “Najsvetijabogorodice,” uzviknu Baudolino, “da možda i ti ne vjeruješ u priču o tabernakulu, kao Zosimo i Kozmas Indikopleustes?” “A zašto ne?” reče Ardzrouni, kao da su ga pitali vjeruje li u mokru vodu. “Kako bih inače bio tako siguran da slijedimo isti put kojim je zacijelo krenuo i Zosimo?” “Onda ti poznaješ Kozmasov zemljovid koji nam je Zosimo neprestano obećavao?” “Ne znam što vam je obećavao Zosimo, ali ja imam Kozmasov zemljovid.” Izvadi pergament iz svoje bisage i pokaže ga prijateljima. “Evo, vidite? Ovo je okvir Oceana. S one strane su zemlje gdje je Noa prebivao prije potopa. Prema krajnjem Istoku ovih zemalja, Oceanom odvojenih od pokrajina ~ 179 ~
Knjigoteka
nastanjenih čudovišnim bićima - a to su one preko kojih također moramo prijeći - nailazi se Raj zemaljski. Lako je vidjeti da, krećući iz te blažene zemlje, Eufrat, Tigris i Ganges prolaze ispod Oceana kako bi prešli preko pokrajina prema kojima idemo i ulijevaju se u Perzijski Zaljev, dok Nil ima vijugaviji tok po pretpotopnim zemljama, ulazi u Ocean, nanovo uzima svoj tok u donjim južnim pokrajinama, preciznije u egipatskoj zemlji, i ulijeva se u Zaljev Romaico, koji bi bio onaj kojega Latini nazivaju najprije Mediteranom, a zatim Helespontom. Eto, mi ćemo morati slijediti put prema istoku, kako bismo naišli najprije na Eufrat, zatim Tigris i zatim Ganges i skrenuti prema donjim istočnim pokrajinama.”
~ 180 ~
Knjigoteka
“Ali,” umiješa se u razgovor Poeta, “ako je kraljevstvo Patera Ivana vrlo blizu Raju zemaljskom, moramo li prijeći Ocean kako bismo stigli tamo?” “Jest blizu Raja zemaljskog, ali s ove strane Oceana,” reče Ardzrouni. “Umjesto toga trebat će prijeći Sambatyon...” “Sambatyon, rijeku kamenja,” reče Solomon sklapajući ruke. “Dakle Eldad nije bio lagao i ovo jest put za pronalaženje nestalih plemena!” ~ 181 ~
Knjigoteka
“I mi smo spomenuli Sambatyon u Paterovu pismu,” odreza Baudolino, “pa je stoga očito da negdje jest. No dobro, Gospodin nam je došao upomoć, učinio je da izgubimo Zosima ali i da nađemo Ardzrounija, koji kako se čini o tome zna više od njega.”
Jednoga dana, iz daleka opaziše raskošan hram, sa stupovima i zabatom ukrašenim povijesnim prikazima. Ali približavajući se, vidješe da je hram samo pročelje, jer ostatak je bila stijena i u stvari taj je ulaz bio visoko, ugrađen u planinu i da bi se do njega stiglo trebalo se uspeti, Bog zna kako, sve do tamo gdje lete ptice. Kad bi se bolje pzrcalo vidjelo se da, duž bedema okolnih planina, visoko na stijenkama strme lave, upadaju u oči druga pročelja i ponekad je trebalo izoštriti vid da bi se razlikovao obrađeni kamen od onog kojega je izmodelirala priroda; a raspoznavali su se i isklesani kapiteli, svodovi, lukovi i krasno stupovlje. Stanovnici u dolini govorili su jezikom vrlo sličnim grčkom i kazali su kako se njihov grad zove Bacanor, a ono što su vidjeli bile su crkve od prije tisuću godina, kada je tim mjestom gospodario Aleksandros, veliki kralj Grka, koji je iskazivao poštovanje proroku umrlom na križu. Sad su već zaboravili kako se uspinje do hrama, niti su znali čega još unutra ima i više vole štovati bogove (rekli su baš bogove, ne Gospodina Boga) na svom ograđenom prostoru na otvorenome, usred kojega se šepirila pozlaćena glava bivola, podignuta na drvenom kolcu. Upravo je toga dana cijeli grad obavljao pogrebne svečanosti za mladića kojeg su svi voljeli. Na ravnici u podnožju planine priređena je gozba, a u sredini kruga stolova već pripremljenih za gozbu bio je oltar i na njemu tijelo umrloga. Gore su letjeli, u širokim krugovima i sve niže, orlovi, lunje, gavrani i ptice grabljivice, kao da su pozvani na tu proslavu. Sav odjeven u bijelo, otac se približio lesu, sjekirom mu je odrezao glavu i stavio je na zlatni tanjur. Zatim su upravitelji dvora, jednako u bijelo odjeveni, razrezali tijelo na male komade, a uzvanici su dolazili uzeti svaki po jedan od tih mišića kako bi ga bacili ptici, koja ga je hvatala u letu i zatim nestajala u daljini. Netko Baudolinu objasni da ptice umrloga odnose u Raj i kako je njihov obred mnogo bolji od obreda drugih naroda, koji tijela umrlih ostavljaju da trunu u zemlji. Zatim se svi skupiše oko stolova i svatko kuša meso glave sve dok od nje, kad je ostala samo lubanja, očišćena i sjajna kao da je metal, ne načiniše pehar iz kojeg su pili u radosti, hvaleći pokojnoga. Drugom su prilikom prelazili, i to tjedan dana, preko oceana pijeska, gdje se pržina uzdizala poput velikog morskog vala i izgledalo je kao da se sve miče pod nogama i pod kopitima konja. Solomon, koji je već bio stradao od morske bolesti nakon ukrcaja u Gelibolu, tih je dana imao stalne nadražaje na povraćanje, ali mogao je povratiti sasvim malo, jer je družina imala priliku posve malo progutati i sreća što su napravili zalihu vode prije nego što su zapali u tu nepriliku. Abdula su tada počeli tresti ježurci groznice, koji su bili sve jači i pratili ga tijekom cijelog ostatka puta, toliko da više nije uspio pjevati svoje pjesme, na što su ga poticali prijatelji kada bi se zaustavljali pod mjesečinom. Ponekad su se kretali brzo, travnatim ravnicama, i budući da se nisu morali boriti s nepovoljnom okolinom, Borone i Ardzrouni su započinjali beskonačne oštre rasprave o temi koja ih je opsjedala, to jest o praznini. Borone je koristio svoje uobičajene argumente, da ako u svemiru postoji praznina, ništa ne bi priječilo da osim našeg u praznini postoje drugi svjetovi, itakodalje itakodalje. Ali ga je Ardzrouni upozoravao kako on brka opću prazninu, o kojoj bi se moglo raspravljati, s prazninom koja se stvara u međuprostorima između sitnih čestica materije. Budući da ga je Borone upitao što su te sitne čestice, njegov protivnik ga je ~ 182 ~
Knjigoteka
podsjetio kako, prema nekim starim grčkim filozofima i drugim mudrim arapskim teolozima, sljedbenicima Kalama ili motokallimuna, ne treba misliti da su tijela guste jezgre. Cijeli svemir, svaka stvar koja je u njemu, i mi sami, sastojimo se od nevidljivih sitnih čestica, koje se zovu atomi, koji neprestano se krećući prouzrokuju život. Kretanje tih sitnih čestica je uvjet svakog rađanja i raspadanja. A između atoma i atoma, upravo zato da bi se oni mogli slobodno kretati, nalazi se praznina. Bez praznine između sitnih čestica od kojih je sačinjeno svako tijelo, ništa se ne bi moglo odrezati, slomiti ili zgnječiti, ni upiti vodu, niti biti obuzeto hladnoćom ili toplinom. Kako bi se hrana širila našim tijelom, ako ne putujući praznim prostorima između sitnih čestica od kojih smo sastavljeni? Utakni iglu, govorio je Ardzrouni, u napuhan mjehur, a on će početi splašnjavati samo zato što igla krećući se proširuje otvor koji je napravila. Kako to da na trenutak igla ostaje u mjehuru koji je još pun zraka? Zato što se uvlači u prazni međuprostor između sitnih čestica zraka. “Te tvoje sitne čestice su hereza i nitko ih nikada nije vidio osim tvojih Arapa kallomotemun ili kako ih već zoveš,” odgovarao je Borone. “Dok igla ulazi, već izađe malo zraka, ostavljajući prostora za iglu.” “Uzmi onda praznu bocu, uroni je u vodu s grlom nadolje. Voda ne ulazi, jer ima zraka. Isisaj zrak iz boce, zatvori je prstom kako u nju ne bi ulazio zrak, uroni je u vodu, izvadi prst i voda će ulaziti tamo gdje si ti stvorio prazninu.” “Voda se penje zato što priroda djeluje tako da se ne stvara praznina. Praznina je protiv prirode, a budući da je protiv prirode ne može postojati u prirodi.” “Ali dok se voda penje, a ne čini to odjednom, što se nalazi na strani boce koja se još nije napunila, budući da si ti iz nje izvukao zrak?” “Kada isisaš zrak, uklanjaš samo hladni zrak koji se kreće polako, ali tamo ostavljaš jedan dio toplog zraka, koji ide brzo. Voda ulazi i čini da je se topli zrak odmah kloni.” “Sada ponovno uzmi tu bocu punu zraka, ali je zagrij, tako da unutra bude samo topli zrak. Zatim je uroni s grlom nadolje. Iako je u njoj samo topli zrak, voda svejedno ne ulazi. Dakle toplina zraka nema nikakve veze.” “A, da? Uzmi ponovno bocu i načini na dnu, na trbušastoj strani, otvor. Uroni je u vodu na onoj strani gdje je otvor. Voda ne ulazi, jer ima zraka. Zatim stavi usne na grlo boce, koje je ostalo izvan vode i isisaj sav zrak. Malo po malo, kako isisavaš zrak, voda se penje kroz donji otvor. Tada izvuci bocu iz vode, držeći zatvorenim gornji ulaz kako zrak ne bi ponovno ušao. I vidjet ćeš da voda ostaje u boci i ne izlazi kroz donji otvor, zbog gađenja koje bi priroda osjetila ako bi ostavila prazninu.” “Voda ne silazi drugi put zato što se popela prvi put i tijelo ne može izvršiti kretanje suprotno prvome, ako ne dobije novi poticaj. A sad slušaj ovo. Uvuci iglu u napuhani mjehur, pusti da izađe sav zrak, pfff, zatim odmah začepi rupu koju je napravila igla. Potom prstima uhvati mjehur s obje strane, kao da vučeš kožu s gornje strane svoje ruke. I gledaj kako se mjehur otvara. Što ima u tom mjehuru čije si stjenke raširio? Praznina.” “Tko je rekao da se stjenke mjehura razdvajaju?” “Probaj!” “Ja ne, ja nisam mehaničar, ja sam filozof i svoje zaključke izvlačim na temelju razmišljanja. A osim toga, ako se mjehur raširi, to je zato što ima pore i nakon što se ispuhao kroz njegove je pore ušlo malo zraka.” “A, je li? Tim više, a što su pore ako ne prazni prostori? I kako zrak uđe sam ako ga nisi pokrenuo? I zašto se, nakon što si iz mjehura izvukao zrak, on nije spontano ponovno napuhao? A ako ima pora, zašto se onda kada je mjehur napuhnut i ~ 183 ~
Knjigoteka
dobro zatvoren, a ti ga spljoštiš potičući zrak na kretanje, mjehur ne ispuhne? Zato što pore jesu prazni prostori, ali manji od sitnih čestica zraka.” “Nastavi sve jače gnječiti i vidjet ćeš. A zatim ostavi napuhnuti mjehur nekoliko sati na suncu i vidjet ćeš kako se malo po malo sam ispuhuje, zato što toplina pretvara hladni zrak u topli, koji izlazi brže.” “Tada uzmi bocu...” “S otvorom na dnu ili bez?” “Bez. Uroni je cijelu, nagnutu, u vodu. Vidjet ćeš kako, malo pomalo, ulazi voda, zrak izlazi i radi plop-plop, objavljujući tako svoju nazočnost. Sad izvuci bocu, isprazni je, isisaj iz nje sav zrak, zatvori otvor palcem, stavi je nagnutu u vodu, izvadi prst. Voda ulazi, ali se ne čuje i ne vidi nikakav plop-plop. Zato što je unutra praznina.” Tada ih je prekinuo Poeta, podsjećajući kako se Ardzrouni ne bi trebao time zabavljati, jer uz sve te plop-plop i te boce svi postaju žedni, mjehuri su im sad već prazni i bilo bi mudro uputiti se prema nekoj rijeci ili nekom drugom mjestu vlažnijem od onoga na kojem su bili.
Ponekad bi čuli nešto o Zosimu. Netko ga je vidio, netko je čuo govoriti o čovjeku crne brade, koji se raspitivao za kraljevstvo Patera Ivana. Na što bi naši prijatelji zabrinuti upitali: “I što ste mu rekli?” a ovi bi gotovo uvijek odgovarali kako su mu rekli ono što su u tim krajevima svi znali, da Pater Ivan stoluje na istoku, ali za stići tamo potrebne su godine. Pjeneći se od bijesa, Poeta je rekao kako se u rukopisima u knjižnici Svetoga Viktora moglo pročitati da oni koji putuju po tim mjestima stalno nailaze na prekrasne gradove, s hramovima krovova pokrivenih smaragdima, s kraljevskim palačama zlatnih stropova, stupovljem s kapitelima iz ebanovine, kipovima koji su izgledali kao živi, zlatnim oltarima sa šezdeset stuba, zidovima iz čistog safira, tako sjajnog dragog kamenja da je svijetlilo poput luči, kristalnim planinama, rijekama dijamanata, vrtovima s drvećem s kojeg su kapali mirisni balzami, koji su stanovnicima omogućivali da žive udišući samo njihov miris, samostanima gdje se uzgajaju samo najraznobojniji pauni čije se meso ne kvari, a nosiš li ga na put održi se trideset i više dana čak i pod žarkim suncem, a da nikada ne širi neugodan miris; blistavi izvori čija voda blješti kao svjetlost munje, pa ako se u tu vodu stavi suha riba konzervirana u soli, evo kako se ona vraća u život i šmugne, znak kako je to izvor vječne mladosti - ali, sve do tada vidjeli su samo pustinje, šikare, masive na kojima se čak nije moglo odmarati na kamenju, jer bi si ispekao stražnjicu, a jedini gradovi na koje su naišli bili su sazdani od bijednih kućeraka i nastanjeni odvratnim ljudskim ološem, kao u Colandiofonti, gdje su vidjeli artabante, ljude koji su hodali pognuti kao ovce, ili u Iambutu, gdje su se nadali odmoru nakon što su prešli preko spaljene ravnice, a žene, ako i nisu bile lijepe, nisu bile ni previše ružne, ali otkrili su da su, vrlo vjerne svojim muževima, u vagini držale otrovne zmije kako bi obranile svoju čestitost - i barem da su to ranije rekle, ali ne, jedna je hinila da se podaje Poeti, koji umalo da nije bio osuđen na vječnu čestitost i dobro po njega što je čuo siktanje i odskočio unatrag. Pokraj baruština u Cataderseu naišli su na muškarce testisa dugih do koljena, a u Necuveranu ljude gole poput divljih životinja, koji su se parili po cestama kao psi, otac se spajao s kćeri, a sin s majkom. U Tani su naišli na ljudoždere, koji srećom nisu jeli strance, jer su im se gadili, već samo njihovu djecu. Pokraj rijeke Arlon dospjeli su u neko selo gdje su stanovnici plesali oko idola i oštrim si noževima zadavali rane po svim udovima, zatim su idola stavili na kola i vozili ulicama, a mnogi od njih su se s radošću bacali pod kotače kola lomeći si udove sve dok od toga ne bi umrli. U Salibutu su prošli kroz šumu poharanu buhama velikima kao žabe, u Cariamariji su naišli ~ 184 ~
Knjigoteka
na dlakave muškarce koji su lajali pa ni Baudolino nije mogao razumjeti njihov jezik, i žene s veprovskim zubima, kosom do nogu i repom krave. Vidjeli su te i druge najužasnije stvari, ali divote istoka nikada, kao da su svi oni koji su o tome pisali bili veliki pokvarenjaci. Ardzrouni je preporučivao da se strpe, jer im je isto tako rekao kako prije Raja zemaljskog postoji jedna prilično divlja zemlja, ali je Poeta odgovorio da je divlja zemlja nastanjena okrutnim zvjerima, koje srećom još nisu bili vidjeli, pa je dakle to tek trebalo doći, a ako su one koje su vidjeli bile pitome zemlje, zamislimo tek ostale. Abdul, sve grozničaviji, govorio je kako je nemoguće da njegova princeza živi na mjestima koja je Bog tako prokleo i da su možda krenuli pogrešnim putem: “Ali sigurno nemam snage vratiti se natrag, prijatelji moji,” govorio je tužan, ”pa stoga vjerujem da ću umrijeti na svom putu prema sreći.” “Šuti, i ne znaš što govoriš,” vikao mu je Poeta, “noći i noći smo izgubili slušajući te kako opjevavaš ljepotu tvoje nemoguće ljubavi, a sada kad vidiš da nemogućije od toga ne može, trebao bi biti zadovoljan i izvan sebe od radosti!” Baudolino ga je vukao za rukav i prišapnuo mu da Abdul sad već bunca i ne treba ga još više mučiti.
Nakon prilično duga vremena zatekli su se u Salapotani, prilično bijednom gradu, gdje su ih primili s čuđenjem, pokrećući prste kao da ih prebrojavaju. Bilo je jasno da su dirnuti time što ih je dvanaest i svi su se bacili na koljena, dok je jedan trčao obavijestiti druge građane. Dođe im ususret neka vrsta arhimandrita koji je pjevao psalme na grčkom, držeći drveni križ (a ne srebrne križeve načičkane rubinima, gunđao je Poeta) i reče Baudolinu kako se u tim krajevima već dugo vremena očekuje povratak najsvetijih Mudraca, koji su tisućama i tisućama godina prolazili kroz tisuće pustolovina, nakon što su se bili poklonili Djetešcu iz Betlehema. I taj je arhimandrit čak pitao vraćaju li se oni u zemlju Patera Ivana, iz koje su zacijelo potjecali, kako bi ga oslobodili njegova dugog napora i ponovno uzeli vlast koju su nekoć imali nad tim blagoslovljenim zemljama. Baudolino je likovao. Postavili su mnoga pitanja o tome što ih čeka, ali su shvatili kako ni ti stanovnici ne znaju gdje je Paterovo kraljevstvo, osim što čvrsto vjeruju da je negdje u smjeru istoka. Štoviše, budući da su Mudraci potjecali upravo odande, čudili su se kako oni nemaju pouzdanih vijesti. “Gospodo najsvetija,” reče dobri arhimandrit, “vi sigurno niste kao onaj bizantski redovnik, koji je prije nekog vremena ovuda prošao i tražio kraljevstvo, kako bi Pateru vratio ne znam kakvu relikviju koja mu je ukradena. Taj je čovjek izgledao nepouzdano i nesumnjivo je bio heretik kao i svi Grci iz zemalja uz more, jer je stalno prizivao Najsvetiju Djevicu majku Božju, a Nestorije, naš otac i svjetlo istine, naučio nas je da je Marija bila samo majka Krista čovjeka. Može li se ikada pomisliti na Boga u pelenama, na Boga od dva mjeseca, na Boga na križu? Samo pogani daju majku svojim bogovima!” “Taj je redovnik stvarno nepouzdan,” prekide ga Poeta, “i znajte da je tu relikviju ukrao nama.” “Neka ga Gospodin kazni. Pustili smo ga otići, a da mu ništa nismo rekli o opasnostima koje će susresti, pa tako ništa ne znao o Abcasiji, neka ga Bog kazni strovaljujući ga u taj mrak. I sigurno će se namjeriti na manticoru i na crno kamenje Bubuctora.” “Prijatelji moji,” komentirao je ispod glasa Poeta, “ovi bi nam mogli reći mnoge dragocjene stvari, ali rekli bi nam ih samo zato što smo Mudraci; ali, budući da jesmo Mudraci, misle da ih nije potrebno reći. Poslušate li me, otići ćemo odmah odavde, jer budemo li još malo razgovarali s njima to će završiti tako da ćemo reći neku glupost i oni će shvatiti kako ne znamo ono što bi Mudraci morali znati. Niti im možemo ponuditi ~ 185 ~
Knjigoteka
jednu Krstiteljevu glavu, jer baš ne mogu zamisliti Mudrace koji se bave trgovinom crkvenim stvarima. Odmaglimo na brzinu, jer su sigurno dobri kršćani, ali nitko nam ne kaže da su blagi prema onima koji ih prevare.” Zato su se oprostili, primivši na dar mnogo zaliha i pitajući se što li je ta Abcasia u koju se tako lako upada.
Odmah su naučili što je to crno kamenje Bubuctora. Prolazili su miljama i miljama po šljunkovitom tlu te rijeke i neki nomadi koje su malo ranije susreli, objasnili su im kako onaj tko ga dotakne postane crn kao i kamenje. Ardzrouni je rekao kako je umjesto toga vjerojatnije da je kamenje prilično dragocjeno i da ga nomadi prodaju na tko zna kojem udaljenom tržištu, pa tu bajku pričaju ne bi li spriječili da ga drugi sakupljaju. Požurio je pribaviti ga i prijateljima je pokazivao kako ga je sjajno i savršeno voda oblikovala. Ali, dok je govorio, njegovo lice, vrat i ruke brzo su postali crnima kao ebanovina; rastvorio si je halju na grudima, a i grudi su mu već postale jako crne, otkrio je noge i stopala, oni su također izgledali kao ugalj. Ardzrouni se gol bacio u rijeku, prevrtao se po vodi, strugao si kožu šljunkom s dna... Ništa se nije moglo učiniti, Ardzrouni je postao crn kao noć i vidjele su se samo njegove bijele oči i crvena usta ispod brade, koja je također bila crna. Isprva su ostali gotovo umrli od smijeha, dok je Ardzrouni proklinjao njihove majke, zatim su ga pokušali utješiti: “Zar ne želimo da nas smatraju Mudracima?” reče Baudolino. “Dakle, barem je jedan od njih bio crn, kunem se da je crn i jedan od one trojice koji sada počivaju u Kolnu. I evo kako naša družina postaje još uvjerljivijom.” Solomon, nešto brižniji, sjetio se da je bio čuo za kamenje koje mijenja boju kože, ali za to ima lijeka i Ardzrouni će postati bjelji nego prije. “Da, u tjednu s tri petka,” podrugljivo se smijao Glupan, a unesrećenog su Armena morali držati, jer mu je htio odgristi uho.
Jednog lijepog dana ušli su u šumu bogatu vrlo lisnatim drvećem, voćem svih vrsta, kroz koju je tekla rijeka vode bijele poput mlijeka. U šumi su se otvarale zelene čistine, s palmama i čokotima punima prekrasnih grozdova, s bobama velikima kao citrusi. Na jednoj od tih čistina nalazilo se selo s jednostavnim i čvrstim kolibama iz čiste slame, iz kojih su izlazili ljudi od glave do pete potpuno goli, a samo je slučajno u nekih muškaraca vrlo duga i valovita brada ponekad pokrivala sramni dio. Žene se nisu sramile pokazivati i grudi i trbuh, ali su davale dojam da to rade na prilično neporočan način: novopridošle su smjelo gledale u oči, ali bez pobuđivanja nedoličnih misli. Govorili su grčki i, ljubazno primivši goste, kazali da su gimnosofisti, što će reći bića koja se, u nedužnoj golotinji, bave znanostima i vježbaju dobronamjernost. Pozvali su naše putnike da slobodno obilaze njihovo šumsko selo, a navečer su bili pozvani na večeru spravljenu samo iz hrane koju je zemlja spontano rodila. Baudolino postavi nekoliko pitanja najstarijemu među njima, prema kojemu su svi postupali s osobitim poštovanjem. Upita ga što posjeduju, a ovaj mu odgovori: “Posjedujemo zemlju, drveće, sunce, mjesec i zvijezde. Kada smo gladni jedemo voće s drveća koje ono samo proizvodi, prateći sunce i mjesec. Kad smo žedni odemo do rijeke i pijemo. Imamo po ženu za svakoga i, prateći lunarni ciklus, svatko oplođuje svoju družicu, sve dok ne rodi dvoje djece, pa jedno od njih dajemo ocu, drugo majci.” Baudolino se začudi što nije vidio ni hram ni groblje, a starac reče: “Ovo mjesto u kojem boravimo je i naš grob, i ovdje umiremo ispružajući se u san smrti. Zemlja nas rađa, zemlja nas hrani, pod zemljom spavamo vječni san. A što se tiče hrama, znamo da ih podižu na drugim mjestima, kako bi slavili ono što nazivaju Tvorcem svih stvari. Mi ~ 186 ~
Knjigoteka
vjerujemo da su stvari rođene za charis, zbog sebe samih, onako kako se zbog sebe samih održavaju, i leptir opraši cvijet koji će ga, rastući, hraniti.” “Koliko razumijem, vi provodite u djelo ljubav i međusobno poštovanje, ne ubijate životinje, a još manje vaše bližnje. Na temelju koje zapovjedi to činite?” “To činimo upravo zato kako bismo nadoknadili nedostatak svake zapovjedi. Samo provodeći i naučavajući dobro, možemo utješiti naše bližnje zbog nenazočnosti Oca.” “Ne može se bez Oca,” mrmljao je Poeta Baudolinu, “gledaj kako se smanjila naša lijepa vojska po Fridrikovoj smrti. Ovi bi ovdje bacali pticu po zraku, a nemaju pojma što je život...” Borone je međutim bio ganut tom mudrošću i počeo je postavljati niz pitanja uglednom starcu. “Kojih je više, živih ili mrtvih?” “Mrtvih ima više, ali više ih se ne može brojati. Prema tomu ima više onih kojih se vidi, nego drugih koje se više ne može vidjeti.” “Što je jače, smrt ili život?” “Život, zato što su suncu, kada izlazi, zrake sjajne i blistave, a kada zalazi, čini se slabijim.” “Čega je više, zemlje ili mora?” “Zemlje, zato što se i more oslanja na zemljano dno.” “Što je bilo prije, noć ili dan?” “Noć. Sve ono što se rađa oblikuje se u mraku utrobe i tek kasnije dolazi na svjetlo.” “Koja je strana bolja, desna ili lijeva?” “Desna. Zapravo i sunce izlazi na desnoj strani i prolazi svojom putanjom po nebu prema lijevoj strani, a žena naprije doji iz desne dojke.” “Koja je najokrutnija među životinjama?” upita tada Poeta. “Čovjek.” “Zašto?” “To upitaj samog sebe. I ti si zvijer koja uza se ima druge zvijeri i zbog žudnje za moći želi lišiti života sve druge zvijeri.” Tada Poeta reče: “Ali kad bi svi bili kao vi, morem se ne bi plovilo, zemlja ne bi bila obrađena, ne bi se stvarala velika kraljevstva koja donose red i veličinu u žalosni nered zemaljskih stvari.” Ugledni starac odgovori: “Svaka od tih stvari sigurno jest sreća, ali je sagrađena na nesreći drugih, a mi to ne želimo.” Abdul upita znaju li gdje živi najljepša i najudaljenija od svih princeza. “Tražiš li je?” upita starac, a Abdul odgovori - da. ”Jesi li je ikada vidio?”, a Abdul odgovori - ne. “Želiš je?”, a Abdul odgovori da ne zna. Tada starac uđe u svoju kolibu i iz nje izađe s metalnim tanjurom, tako glatkim i sjajnim da su se sve okolne stvari u njemu odražavale kao na površini bistre vode. Reče: “Jednom smo dobili na dar ovo zrcalo, a nismo ga mogli odbiti iz uljudnosti prema darovatelju. Ali nitko se od nas ne bi htio u njemu pogledati, jer bi nas to moglo navesti na taštinu zbog naših tijela ili na užas zbog neke naše mane, pa bismo tako živjeli u strahu da će nas drugi prezreti. U ovom ćeš zrcalu, možda, jednog dana ugledati ono što si tražio.” Dok samo što nisu zaspali, Boidi reče vlažnih očiju: “Zadržimo se ovdje.” “Baš bi lijepo izgledao, gol kao crv,” odvrati Poeta. “Možda želimo previše,” reče Rabin Solomon, “ali sad ne možemo izbjeći toj želji.” Krenuše sljedećeg jutra. ~ 187 ~
Knjigoteka
27. Baudolino u tami Abcasije Kad su napustili gimnosofiste, dugo su lutali, neprestano se pitajući kako da stignu do Sambatyona, ne prolazeći kroz ona grozna mjesta koja su im spomenuli. Uzalud. Prelazili su preko ravnica, gazili brzice, verali se strmim vrletima, s Ardzrounijem koji bi povremeno izračunavao prema Kozmasovu zemljovidu i upozoravao da ili Tigris, ili Eufrat, ili Ganges ne smiju biti daleko. Poeta mu je govorio neka šuti, ružni crni čovuljak; Solomon mu je ponavljao da će prije ili kasnije postati bijelim, a dani i mjeseci prolazili su uvijek jednaki.
Jednom su se ulogorili u blizini baruštine. Voda nije bila najbistrija, ali je mogla poslužiti i osobito su konji iz nje izvukli korist. Požurili su na spavanje kad je mjesec izašao i, pri svjetlosti njegovih prvih zraka, u sjeni su ugledali zlokobno vrvljenje. Bio je to neizmjeran broj škorpiona, svi s podignutim vrhovima repova, u potrazi za vodom, a slijedila ih je skupina zmija vrlo raznolikih boja: neke su imale crvene krljušti, neke crne i bijele, a neke i blistave kao zlato. Cijelo je područje bilo samo jedan siktaj, a njih zahvati najveći užas. Postavili su se u krug, mačeva isukanih prema van, pokušavajući ubiti te zloćudne kuge prije nego što bi se približile njihovoj zapreci. No, pokazalo se da zmije i škorpione više privlači voda nego oni, i čim su se napojili, malo po malo su se povukli, zavlačeći se u neke pukotine zemljišta. U ponoć, kad su već mislili da mogu zaspati, stigoše zmije s krestama, svaka s po dvije ili tri glave. Svojim su krljuštima mele tlo i držale širom otvorena usta, između kojih su palucala tri jezika. Njihov se smrad osjećao na milju i stjecao se dojam kako njihove oči, koje su svjetlucale na mjesečevoj svjetlosti, prosipaju otrov, kao što je uostalom slučaj s baziliskom... Borili su se jedan sat, jer su te životinje bile nastrljivije od drugih, a možda su tražile meso. Nekoliko njih su ubili, a njihovi se sudrugovi požuriše na lešine, učinivši od toga gozbu i zaboravivši na ljude. Već su bili uvjereni da su nadvladali tu opasnost, kada nakon zmija stigoše rakovi, više od stotinu njih, pokriveni krljuštima krokodila, a svojim su oklopima odbijali udarce mačeva. Sve dok Colandrinu nije sinula zamisao koju mu je nametnuo očaj: približio se jednome od njih, zadao mu žestok udarac nogom baš ispod trbuha i ovaj se preokrenuo na leđa, bezumno tresući svojim štipaljkama. Tako su ih mogli okretati, pokriti grančicama i zapaliti. Zatim su primijetili kako su, kad ih jednom lišiš njihovih oklopa, čak dobri za jelo, pa su tako dva dana imali zalihu slatkog i žilavog mesa, ali sve u svemu prilično dobrog i hranljivog. Jednom drugom prilikom, stvarno su sreli baziliska i bio je upravo onakav kakvim su ga prikazivale mnoge priče, nesumnjivo istinite. Bio je izišao iz neke litice, rascijepivši stijenu, kako je već bio izvijestio Plinije. Imao je glavu i pandže pijetla, a na mjestu kreste crvenu izraslinu u obliku krune, žute i izbočene oči kao u žabe krastače i tijelo zmije. Bio je smaragdno zelene boje, sa srebrnastim odsjajima i na prvi se pogled doimao gotovo lijepim, ali znalo se da njegov dah može otrovati životinju ili ljudsko biće, a njegov se grozni smrad osjećao već iz daljine. ~ 188 ~
Knjigoteka
“Ne približavajte se,” povika Solomon, “a osobito ga nemojte gledati u oči, jer čak i iz njih ispušta otrovnu moć!” Bazilisk je gmizao prema njima, smrad je postajao još nepodnošljivijim, sve dok Baudolinu nije palo na pamet kako postoji način da ga se ubije. “Zrcalo, zrcalo!” dovikne Abdulu. Ovaj mu pruži metalno zrcalo koje je bio dobio od gimnosofista. Baudolino ga je uzeo i desnom rukom držao ispred sebe, poput mača uperenog prema nemani, dok si je lijevom pokrivao oči kako bi izbjegao taj pogled, a svoje je korake mjerio po onome što je vidio na tlu. Zaustavio se pred životinjom i još ispružio zrcalo. Privučen tim odbljescima, bazilisk je podigao glavu i zapiljio svoje žablje oči upravo u sjajnu površinu, ispuštajući svoj najgrozniji dah. Ali odmah je sav zadrhtao, zatreptao ljubičastim kapcima, ispustio užasan krik i pao mrtav. Svi su se tada sjetili da zrcalo bazilisku vraća natrag i moć njegova pogleda i val daha koji on ispušta, pa on sam pade žrtvom tih dvaju čuda. “Već smo u zemlji čudovišta,” reče sav zadovoljan Poeta. “Kraljevstvo je sve bliže.” Baudolino više nije shvaćao misli li on, kad sad kaže “kraljevstvo”, na ono Paterovo ili svoje vlastito, buduće.
Tako, srećući danas ljudožderne vodene konje, sutra šišmiše veće od golubova, stigoše u selo među planinama, u čijim se podnožjima protezala ravnica s rijetkim drvećem, koja je iz bliza izgledala kao uronjena u rijetku maglu, ali je zatim magla postajala sve gušća, da bi postupno postala taman i neprobojan oblak, pretvarajući se na obzorju u samo jednu jako tamnu prugu, koja je bila u suprotnosti s crvenim prugama zalaska. Stanovnici su bili srdačni, ali kako bi naučio njihov jezik, sav sazdan od guturalnih glasova, Baudolinu je trebalo nekoliko dana, tijekom kojih su bili gošćeni i hranjeni mesom kojekakvih planinskih zečeva, kojih je među tim stijenama bilo u izobilju. Kad ih je postalo moguće razumjeti, rekli su da u podnožju planine počinje prostrana pokrajina Abcasia, koja ima ovu osobinu: bila je to jedinstvena i beskrajna šuma gdje je uvijek carevao najdublji mrak, ali ne kao da je noć, kad barem ima svjetla od zvjezdanog neba, nego baš gust mrak, gotovo kao da zatvorenih očiju stojiš na dnu jame. Ta pokrajina bez svjetlosti bila je nastanjena Abcasijcima, koji su tamo sasvim dobro živjeli, kao što se to događa slijepima na mjestima na kojima su od djetinjstva odrasli. Čini se da se orijentiraju po sluhu i njuhu, ali nitko nije znao kakvi su, jer se nitko nikada nije usudio tamo izložiti pogibelji. Upitali su ima li drugih načina da se proslijedi prema istoku, a ovi su rekli da ima, dovoljno je zaobići Abcasiju i njenu šumu, ali za to bi, kako su prenosile stare priče, trebalo više od deset godina putovanja, jer se mračna šuma protezala na stotinu i dvanaest tisuća salamoca, a bilo je nemoguće shvatiti koliko je jedan salamoc za njih dugačak, ali sigurno više od milje, stadija i parasange. Već su se spremali pomiriti sa sudbinom, kada je Porcelli, koji je uvijek bio najtiši u toj družini, podsjetio Baudolina da su oni iz Fraschete naviknuti na pješačenje po magluštinama koje su se rezale nožem, što je gore od gustog mraka, jer bi se u tom sivilu, zbog obmane umornih očiju, pojavljivali oblici koji na svijetu ne postoje, pa si se stoga morao zaustaviti čak i tamo gdje bi mogao ići dalje, a ako bi se predao iluziji, mijenjao si put i padao u provaliju. “Pa što drugo radiš u svojoj domaćoj magli,” rekao je, “nego hodaš po procjeni, nagonski, otprilike, kako rade šišmiši koji su slijepi, a ne možeš ni slijediti svoj njuh, jer ti magla ulazi u nosnice i jedini miris kojeg osjećaš je tvoj? Dakle,” zaključi, “ako si se navikao na maglu, gusti mrak je kao da hodaš danju.” ~ 189 ~
Knjigoteka
Drugi se Aleksandrijci s tim složiše pa su dakle Baudolino i njegovih pet prijatelja vodili grupu, dok su se ostali svezali svaki za svoga konja i slijedili ih nadajući se najboljemu. U početku su išli s uživanjem, jer je izgledalo baš kao da su u svojoj domaćoj magli, ali nakon nekoliko sati nastade uistinu mrkla tmina. Vodiči su napinjali uši kako bi čuli šum grančica, a kada ga više nisu čuli zaključili su da su ušli na čistinu. Stanovnici sela su rekli da u tim krajevima uvijek puše vrlo jak vjetar s juga prema sjeveru, pa je zbog toga Baudolino s vremena na vrijeme vlažio prst, podizao ga u zrak, osjetio s koje strane dolazi vjetar i skretao prema istoku. Opazili bi kada se spuštala noć, jer bi se zrak ohladio, pa bi se zaustavljali otpočinuti uzaludna odluka, rekao je Poeta, jer se na takvom mjestu i danju možeš vrlo dobro odmoriti. Ali Ardzrouni ih je upozorio da se, kada je hladno, više ne čuju šumovi životinja, a čuli bi se ponovno, osobito pjev ptica, nastupanjem prve blage topline. To je znak da u Abcasiji, sve što je živo dane mjeri prema izmjenjivanju hladnoće i topline, koje kao da su utvare mjeseca ili sunca. Danima nisu primijetili nazočnost ljudi. Kad su potrošili zalihe, protezali su ruku dok ne bi dohvatili grane drveća i opipavali granu po granu, ponekad satima, sve dok ne bi pronašli neki plod - koji bi pojeli pouzdavajući se da nije otrovan. Oštar miris neke biljne divote, često je Baudolinu (koji je od svih njih imao najosjetljiviji njuh) davao znak za odluku hoće li ići naprijed, skrenuti desno ili lijevo. Kako su dani prolazili, postajali su sve oštroumniji. Aleramo Scaccabarozzi zvan Glupan imao je luk i držao bi ga sve dok pred sobom ne bi čuo prpošenje neke ptice koja je sporija ili možda manje krilata, kao što su u nas kokoši. Odapeo bi strijelu i oni bi najčešće, vođeni krikom ili pomamnim lepetom umirućih krila, uhvatili plijen, operušali ga i ispekli na vatri od grančica. Najčudnovatija je stvar bila da su, trljajući kamenje, mogli zapaliti drva, plamen bi se dizao, crven kako se i pristoji, ali ništa nije osvjetljavao, čak ni njih koji su mu stajali blizu, a zatim bi se ugasio u trenutku kada bi se, nataknuta na granu, na njega stavila životinja za pečenje. Vodu nije bilo teško pronaći, zato što se prilično često javljalo grgotanje nekog izvora ili potoka. Napredovali su vrlo sporo, a jednom su primijetili da su se, nakon dva dana putovanja, vratili na mjesto s kojeg su bili krenuli, zato što su pipkajući uokolo, pokraj malog potoka pronašli tragove svoga prethodnog logora. Konačno su osjetili nazočnost Abcasijaca. Isprva su posvuda oko sebe začuli glasove poput šapata, ali iako još tihi, bili su to uzbuđeni glasovi, kao da stanovnici šume prstom jedan drugome pokazuju ove posjetitelje, neočekivane i nikad viđene - ili bolje nikad slušane. Poeta je ispustio vrlo snažan krik i glasovi su utihnuli, dok je uskomešanost trave i lišća govorila kako Abcasijci upravo bježe prestrašeni. Ali su se kasnije vratili i ponovno počeli šaptati, sve više zapanjeni tim upadom. U jednom je trenutku Poeta osjetio da ga je dotakla ruka, ili dlakav ud, iznenada je pograbio nešto i začuo se krik užasa. Poeta je ispustio plijen i glasovi domorodaca su se malo udaljili, kao da su proširili svoj krug, kako bi bili na pristojnoj udaljenosti Nekoliko se dana nije događalo ništa. Putovanje se nastavljalo, a Abcasijci su ih pratili, a možda to nisu bili oni isti od ranije, nego drugi koji su bili obaviješteni o njihovom prolasku. U stvari, jedne noći (je li bila noć?) u daljini su čuli kao neku tutnjavu bubnjeva, ili kao da netko lupa po deblu šupljeg drveta. Bio je to meki zvuk, ali širio se cijelim prostorom oko njih, možda miljama, i shvatili su da su se Abcasijci takvim sustavom obavještavali, na daljinu, o onome što se događalo u njihovoj šumi. Vremenom su se navikli na to nevidljivo društvo. I sve su se više navikavali na mrak, tako da je Abdul, koji je osobito patio zbog sunčevih zraka, govorio kako se osjeća bolje, ~ 190 ~
Knjigoteka
gotovo bez groznice, i vratio se svojim pjesmama. Jedne večeri (je li bila večer?) dok su se grijali oko vatre, uzeo je sa sedla svoje glazbalo i ponovno zapjevao: Sretan i tužan, na kraju puta svog, vidjeti se nadam ljubav svoju daleku. Hoću li je vidjet' ne znam, kamogod idem od nje uvijek bit ću predaleko. Težak je klanac i surov mi je put, nit' ću ikad moći saznat svoju kob. Neka bude volja Gospodinova.
Izgledat će mi kao radost velika, kao molba, za ljubav Božju, sklonište daleko. Sviđa li se njoj, tamo ću utjehu naći, uz nju, kolikogod da je daleko. I pjev će moj nježan i fin biti, budem li imao radost biti blizu nje. Pjevanje će mi srcu milinu dati.
Opaziše da su Abcasijci, koji su do tada bez prestanka šaputali, utihnuli. U tišini su slušali Abdulovo pjevanje, a zatim su pokušali odgovoriti: čulo se stotinu usana (jesu li bile usne?) kako zvižde i pište s ljupkošću nježnih kosova, ponavljajući napjev koji je Abdul odsvirao. Tako su pronašli sporazumijevanje bez riječi sa svojim gostima i sljedećih su se noći uzajamno zabavljali, jedni su pjevali a drugi kao da su svirali flaute. Jednom je Poeta neuglađeno zapjevao jednu od onih birtaških pjesama od kojih su u Parizu crvenjele čak i sluškinje, a Baudolino ga je pratio. Abcasijci nisu odgovorili, ali nakon duge šutnje jedan ili dvojica njih počeše izvoditi Abdulove melodije, kao da kažu kako su te dobre i njima po volji, a one druge ne. To je zato što su pokazivali, kako je primjećivao Abdul, blagost osjećaja i sposobnost razlikovanja dobre od loše glazbe. Abdul, jedini ovlašten za “razgovor” s Abcasijcima, osjećao se ponovno rođenim. U kraljevstvu smo nježnosti, govorio je, pa dakle blizu mojem cilju. Hajde, idemo. Ne, odgovarao je Boidi, očaran, zašto ne bismo ostali ovdje? Postoji li možda ljepše mjesto na svijetu, gdje ako i ima nešto ružno, to ne vidiš? Čak je i Buadolino mislio da su ga, nakon što je vidio mnogo stvari u širokom svijetu, ovi dugi dani provedeni u mraku ponovno pomirili sa samim sobom. U mraku se vraćao svojim uspomenama, mislio na svoje djetinjstvo, na oca, na majku, na najmiliju i nesretnu Colandrinu. Jedne večeri (je li bila večer? Jest, jer su Abcasijci šutjeli i spavali), ne mogavši zaspati, pokrenuo se dotičući rukama grančice drveća, kao da nešto traži. U trenu pronađe plod, mekan na dodir i vrlo mirisan. Uze ga i zagrize i osjeti kako ga obuzima nagla malaksalost, pa više nije znao sanja li ili je budan. Odjednom vidje Colandrinu, ili bolje, osjeti bliskom kao da je gleda. “Baudolino, Baudolino,” dozivala ga je djevojačkim glasom, “ne zaustavljaj se, iako se čini da je tamo sve tako lijepo. Moraš stići do kraljevstva tog Patera o kojem si mi govorio i predati mu taj pehar, tko će inače našeg Baudolinetta Colandrinuccia učiniti vojvodom? Razveseli me, jer iako ovdje nije loše, jako mi nedostaješ.” “Colandrina, Colandrina,” vikao je Baudolino, ili je vjerovao da viče, “šuti, ti si utvara, obmana, plod onoga ploda! Mrtvi se ne vraćaju!” “Obično ne,” odgovarala je Colandrina, “ali sam bila vrlo uporna. Ukratko, rekla sam, dali ste mi samo jednu godinu s mojim čovjekom, samo vrlo kratko vrijeme. Učinite mi to ~ 191 ~
Knjigoteka
sveto zadovoljstvo, ako i vi imate srca. Ovdje mi je dobro i vidim Blaženu Djevicu i sve svece, ali mi nedostaju milovanja moga Baudolina od kojih bi me spopadali trnci. Dali su mi malo vremena, samo da ti dam cjelovčić. Baudolino, ne zadržavaj se putem sa ženama iz tih tamo mjesta, koje možda imaju grozne bolesti, ni sama ne znam koje. Put pod noge i idi prema suncu.” Nestala je, dok je Baudolino osjećao nježan dodir na obrazu. Trgnuo se iz svog polusna, a zatim utonuo u mirne snove. Dan kasnije rekao je prijateljima da moraju nastaviti dalje. Poslije mnogo dana primijetiše neki bljesak, mliječnu svjetlost. Ponovno se mrak pretvarao u sivilo guste i trajne magle. Primijetili su da su se Abcasijci koji su ih pratili zaustavili i pozdravljali ih zviždeći. Čuli su ih nepomične na rubu čistine, na granicama one svjetlosti koje su se oni zasigurno bojali, kao da mašu rukama i po mekoći njihovih glasova shvatili su da se smiju.
Prošli su kroz maglu, zatim ponovno ugledali svjetlost sunca. Kao da su bili zaslijepljeni i Abdula su ponovno počeli potresati grozničavi drhtaji. Mislili su kako će nakon iskušenja Abcasije ući u željene zemlje, ali morali su priznati svoju pogrešku. Nad njihovim su glavama odmah zalepršale ptice ljudskih lica, koje su kričale: “Koje tlo gazite? Vratite se natrag! Ne može se skrnaviti zemlja Blaženih! Vratite se natrag gaziti zemlju koja vam je dana!” Poeta reče kako je riječ o čaroliji, možda jednom od načina kojim se štiti Paterova zemlja i uvjeri ih da nastave.
Nakon nekoliko dana hoda po kamenjaru lišenom svake vlati trave, vidjeli su da im ususret dolaze tri životinje. Jedna je zasigurno bila mačka, zaobljenih leđa, nakostriješene dlake i očiju poput užarenih ugaraka. Druga je imala glavu lava koja je rikala, tijelo koze i stražnji dio zmaja, ali se na kozjim leđima uzdizala druga glava, rogata i blejeća. Rep je bio zmija, koja se sikćući uspravljala prema naprijed, prijeteći nazočnima. Treća je imala tijelo lava, rep škorpiona i gotovo ljudsku glavu, plavih očiju, lijepo oblikovana nosa i širom otvorenih usta u kojima se nazirao, odozgo i odozdo, trostruki niz zuba oštrih kao sječiva. Životinja koja ih je odmah najviše zabrinula bila je mačka, jer kako je poznato, ona je glasnik Sotone i sluga samih negromanata, i zato što se od svakog čudovišta možeš obraniti, ali ne od nje koja ti skoči na lice i pandžama iskopa oči, prije nego što uspiješ izvući mač. Solomon je mrmljao kako se ništa dobra ne može očekivati od životinje koju Knjiga nad Knjigama nije nikada spomenula, Borone je rekao da je druga životinja zacijelo himera, jedina koja bi, ako praznina postoji, mogla po njoj letjeti brujeći i isisavajući misli ljudskih bića. Za treću životinju nije bilo sumnje i Baudolino je prepozna kao manticoru, sličnu leukokrokoj životinji o kojoj je prije mnogo vremena (koliko, sad već?) bio pisao Beatrici. Tri su čudovišta napredovala prema njima: mačka žustrim tihim koracima, ostale dvije jednakom odlučnošću, ali nešto malo sporije, zbog teškoće koja trolikoj životinji predstavlja prilagodba kretanju tako različitih građa tijela. Prvi se pokrenuo Aleramo Scoccabarozzi zvan Glupan, koji se sad više nije odvajao od svoga luka. Odapeo je strijelu baš posred glave mačke, koja se beživotno sruši na zemlju. Vidjevši to, himera odskoči naprijed. Cuttica iz Quargnenta, vičući kako je u svojoj kući umio smanjiti prohtjeve bikova u ljubavi, hrabro joj je krenuo ususret ne bi li je probo, ali nenadano neman poskoči, navali se na njega i upravo ga je ugrizla svojim lavljim raljama, kada su pritrčali Poeta, Baudolino i Colandrino, žestoko tukući zvijer oštricom mača, sve dok nije popustila stisak i klonula na zemlju. ~ 192 ~
Knjigoteka
U međuvremenu je napala manticora. Njoj su se suprotstavili Borone, Kyot, Boidi i Porcelli; dok je Solomon na nju bacao kamenje mrmljajući kletve na svome svetom jeziku, Ardzrouni se povlačio crn i od užasa, a Abdul je ležao zgrčen na zemlji, zahvaćen jačom drhtavicom. Činilo se kao da životinja procjenjuje situaciju ljudskom i ujedno životinjskom lukavošću. Neočekivanom okretnošću izbjegla je one koji su je ograđivali sprijeda i, prije nego što su je mogli raniti, već se bacila na Abdula, nesposobnog za obranu. Svojim ga trostrukim zubima ugrize za lopaticu, ne popuštajući stisak ni kada su ostali dotrčali osloboditi svoga prijatelja. Urlikala je pod udarcima njihovih mačeva, ali je čvrsto držala Abdulovo tijelo, koje je brizgalo krvlju iz rane koja se sve više širila. Konačno, neman više nije mogla preživjeti udarce koje su joj zadavala četvorica bijesnih protivnika i uz grozan hropac zgasne. Trebalo je mnogo napora da joj se otvore ralje i Abdula oslobodi iz njena stiska. Na kraju te bitke, Cuttica je imao ranjenu ruku, ali Solomon ga je već liječio nekom svojom pomasti, govoreći kako će se lako izvući. Međutim, Abdul je ispuštao promukle jauke gubeći mnogo krvi. “Povežite ga,” reče Baudolino, “slab kakav je već bio, ne smije više krvariti!” Svi su pokušali zaustaviti to krvarenje, koristeći svoje halje za tamponiranje rane, ali manticora je bila zagrizla u dubinu tijela, možda sve do srca. Abdul je buncao. Mrmljao je kako njegova princeza mora biti vrlo blizu i nije baš toga trena mogao umrijeti. Tražio je da ga postave na noge i morali su ga poduprijeti, jer je bilo jasno da je neman u njegovo tijelo ulila tko zna kakav otrov. Vjerujući u svoju vlastitu obmanu, Ardzrouni je iz Abdulovih bisaga izvadio Krstiteljevu glavu, razbio pečat, uzeo lubanju koja je bila u relikvijaru i položio mu je među ruke. “Moli,” govorio mu je, “moli za svoj spas.” “Blesane,” rekao mu je Poeta s prezirom, “prvo, ne čuje te, a drugo, tko zna čija je to glava koju si pokupio na nekom oskvrnutom groblju.” “Bilo koja relikvija može duh umirućega vratiti u život,” govorio je Ardzrouni. Kasno poslijepodne, Abdul više ništa nije vidio i pitao je jesu li ponovno u šumi Abcasije. Shvaćajući kako mu upravo stiže smrtni čas, Baudolino se odluči i - kao i obično, zbog dobra srca - potroši još jednu laž. “Abdule,” reče mu, “sada si na vrhuncu svojih želja. Stigao si na mjesto za kojim si čeznuo, morao si samo nadvladati iskušenje mantricore. Evo, vidiš, tvoja je gospa pred tobom. Čim je saznala za tvoju nesretnu ljubav, dotrčala je s krajnjih granica blažene zemlje gdje živi, ushićena i dirnuta tvojom odanošću.” “Ne,” hroptao je Abdul, “nije moguće. Ona dolazi k meni, a ja ne idem k njoj? Kako ću moći preživjeti toliku milost? Recite joj da pričeka; podignite me, molim vas, kako bih se mogao maknuti da joj iskažem poštovanje...” “Budi miran, prijatelju moj, ako je ona tako odlučila, moraš se pokoriti njezinoj volji. Evo, otvori oči, naginje se nad tobom.” I dok je Abdul podizao kapke, Baudolino tom pogledu, sad već zamućenom, pruži zrcalo gimnosofista, u kojem umirući primjeti, možda, sjenu lika koji mu nije bio nepoznat. “Vidim te, o gospo,” reče jedva čujnim glasom, “prvi i posljednji put. Nisam vjerovao da zaslužujem tu radost. Ali ja se bojim da me ti voliš, a to bi moglo zadovoljiti moju strast... Oh, ne, princezo, ti sada činiš previše, zašto se saginješ da bi me poljubila?” I približavao je drhtave usne zrcalu. “Što sada osjećam? Patnju zbog kraja moje potrage ili zadovoljstvo zbog nezaslužena osvajanja?” 'Volim te, Abdule, i to je dovoljno,” imao je srca prošaptati Baudolino u uho prijatelju koji je izdisao, i ovaj se nasmiješi. ”Da, ti me voliš i to je dovoljno. Nije li to ono što sam uvijek htio, iako sam misao o tome udaljavao iz straha da će se ostvariti? Ili ono što nisam htio, iz straha da neće biti onako kako sam se nadao? Ali sada ne bih mogao ~ 193 ~
Knjigoteka
poželjeti više. Kako si lijepa moja princezo i kako su crvene tvoje usne...” Pustio je da se lažna Krstiteljeva lubanja otkotrlja po zemlji, pograbio drhtavom rukom zrcalo i protezao je usne, ne uspijevajući njima dotaknuti površinu zamagljenu svojim dahom. “Danas slavimo jednu veselu smrt, smrt moje boli. Oh, slatka gospo, ti si bila moje sunce i moja svjetlost, tamo gdje si prolazila bilo je proljeće, a u svibnju si bila moj mjesec koji je opčinjavao moje noći.” Pribra se na trenutak i reče, drhteći: “Ali možda je to samo san?” “Abdule,” prošapta mu Baudolino, sjetivši se stihova koje je ovaj jednog dana bio zapjevao, “što je život ako ne sjena sna koji izmiče?” “Hvala, ljubavi moja,” reče Abdul. Dok mu je Baudolino podizao glavu, on učini posljednji napor i poljubi tri puta zrcalo. Zatim okrene lice, sad već sasvim beskrvno, voštano i osvijetljeno svjetlošću sunca koje je zalazilo na kamenjaru. Aleksandrijci iskopaše jamu. Baudolino, Poeta, Borone i Kyot, koji su oplakivali prijatelja s kojim su sve bili dijelili još od godina mladosti, spustiše jadne posmrtne ostatke u zemlju, postaviše mu na grudi ono glazbalo koje više nikada neće pjevati pohvale dalekoj princezi i pokriše mu lice zrcalom gimnosofista. Baudolino pokupi lubanju i pozlaćenu okruglu kutiju i zatim uzme prijateljeve bisage, u kojima pronađe svitak pergamenta s njegovim pjesmama. Upravo je htio tamo odložiti i Krstiteljevu lubanju, koju je ponovno stavio u relikvijar, kad reče samome sebi: “Ode li u Raj, kao što se nadam, neće mu trebati, jer će tamo sresti Krstitelja, onog pravog, glavu i sve ostalo. A u svakom slučaju, bolje je da u ovim krajevima nema na sebi relikviju koja ne može biti lažnija. Ovu ću uzeti ja, pa ako je jednog dana prodam, upotrijebit ću novac da mu napravim, ako ne grob, onda barem lijepi nadgrobni kamen u kršćanskoj crkvi.” Zatvori relikvijar, ponovo sređujući pečat što je ljepše i bolje mogao i zajedno sa svojim stavi ga u bisage. Na trenutak posumnja da pljačka mrtvoga, ali odluči kako zapravo posuđuje nešto što će vratiti u drugom obliku. Kako bilo da bilo, ne reče ništa drugima. Sve ostalo pokupi u Abdulove bisage i ode ih položiti u grob. Nasuli su jamu i na njoj, umjesto križa, oplakivali su prijateljev mač. Baudolino, Poeta, Borone i Kyot kleknuše u molitvi, dok je malo dalje Solomon mrmljao neke litanije, koje su uobičajene među Židovima. Drugi ostadoše malo otraga. Boidi kao da je smjerao održati propovijed, zatim se svlada govoreći: ”Ma!” “A još je prije nekoliko minuta bio ovdje,” primijeti Porcelli. “Danas smo ovdje, sutra ondje,” reče Aleramo Scaccabarozzi zvan Glupan. “To je sudbina,” zaključi Colandrino koji je, iako još mlad, bio vrlo mudar.
~ 194 ~
Knjigoteka
28. Baudolino prelazi Sambatyon “Aleluja!”, uzviknu nakon tri dana hoda Niketas. “Eno tamo dolje Selimbrije, nakićene ukrasima.” Taj mali grad niskih kuća i pustih ulica uistinu je bio iskićen ukrasima, jer se kako su poslije saznali - dan kasnije proslavljala svetkovina nekog sveca ili arkanđela. Stanovnici su vijencima uresili čak i visoki bijeli stup koji se uzdizao u polju na kraju naselja, a Niketas je objasnio Baudolinu kako je na vrhu toga stupa, prije mnogo stoljeća, živio neki pustinjak, koji s njega više nije silazio sve do svoje smrti, a odozgo je izvršio mnogobrojna čuda. Sada više nema ljudi takva kova i možda je i to jedan od razloga nesreća carstva. Odmah su se uputili u kuću prijatelja u kojega je Niketas imao povjerenja, a taj Teofilus, čovjek u godinama, gostoljubiv i vesele ćudi, prihvatio ih je uistinu očinskom naklonošću. Obavijesti se o njihovim nesrećama, zaplače s njima nad razorenim Konstantinopolom, pokaza im kuću s mnogo slobodnih soba za cijelu družinu gostiju, odmah ih okrijepi mladim vinom i obilnom salatom s maslinama i sirom. Nisu to bile poslastice na koje je Niketas bio naviknut, ali je taj seoski ručak bio više nego dovoljan da se zaborave nevolje putovanja i daleki dom. “Ostanite u kući nekoliko dana, bez hodanja naokolo,” preporuči Teofilus. “Ovamo su već stigle mnoge izbjeglice iz Konstantinopola, a ovi se naši ljudi nikada nisu slagali s onima iz prijestolnice. Sada ste ovdje i tražite milostinju, vi koji ste si toliko umišljali, kažu. A za komad kruha traže onoliko zlata koliko kruh teži. No, nije samo to. Ovamo su već odavno došli hodočasnici. I prije su bili nasilnici, a zamislite sada kada su saznali da je Konstantinopol njihov i da će jedan od njihovih vođa postati basileusom. Hodaju naokolo odjeveni u svečanu odjeću koju su ukrali nekome od naših činovnika, mitre ukradene u crkvi stavljaju na glave svojih konja i pjevaju naše himne na grčkom kojeg sami izmišljaju, uplećući u njega tko zna koje besramne riječi iz svoga jezika, jela kuhaju u našim svetim posudama, a naokolo vodaju svoje kurve odjevene kao velike dame. Prije ili kasnije i to će proći, ali za sada ostanite mirni ovdje kod mene.” Baudolino i Niketas nisu drugo ni tražili. U danima koji su uslijedili, Baudolino je pod maslinama nastavio pričati. Imali su mladog vina i maslina, maslina i onda opet maslina, čije ih je uživanje poticalo na još više pića. Niketas je bio nestrpljiv da sazna jesu li konačno stigli do kraljevstva Patera Ivana. Da i ne, reče mu Baudolino. U svakom slučaju, prije nego što je rekao gdje su bili stigli, trebalo je prijeći preko Sambatyona. Odmah je započeo pričati o toj pustolovini. Koliko je nježan i idiličan bio kada je pripovijedao o Abdulovoj smrti, toliko je bio opširan i veličanstven u izvješćivanju o tom gazu. To je znak, mislio je još jednom Niketas, da je Baudolino kao ona čudna životinja, o kojoj je on - Niketas - bio čuo samo govoriti, a koju je Baudolino možda čak bio vidio, zvana kameleon, slična vrlo maloj kozi, koja promijeni boju ovisno o mjestu na kojem se nalazi i može se mijenjati od crne do nježno zelene, a jedino bijelu, boju nedužnosti, ne može poprimiti. Tužni zbog smrti svoga prijatelja, putnici su nanovo krenuli i opet su se zatekli na početku nekog planinskog područja. Dok su tako napredovali, čuli su isprva udaljenu ~ 195 ~
Knjigoteka
buku, zatim praskanje i tutnjavu koja je bila sve očitija i razgovjetnija, kao da netko s vrhova brda baca veliku količinu kamenja i stijena, a lavina sa sobom vuče zemlju i šljunak hujeći prema dolini. Zatim su zamijetili sitnu prašinu, poput guste magle ili magluštine, ali za razliku od velike količine vlage koja bi zasjenila sunčeve zrake, ova je uzvraćala bezbrojnim mnoštvom odbljesaka, kao da sunčeve zrake udaraju o treperave mineralne čestice. Rabin Solomon je u jednom trenutku prvi shvatio: “To je Sambatyon,” uzviknuo je, “dakle, blizu smo cilju!” Bila je to uistinu rijeka kamenja, a to su shvatili kada su stigli blizu njenih obala, ošamućeni od jakoga štropota koji je svima gotovo onemogućio da čuju riječi onoga drugoga. Bio je to veličanstveni tok stijena i crnice, koji je tekao bez zaustavljanja, a u toj su se bujici mogle opaziti velike bezoblične stijene i nepravilne ploče, oštre kao sječivo noža, velike kao nadgrobni kameni, a između jednih i drugih, šljunak, okamine, vršci, grebeni i izbočine stijena. Krećući se jednakom brzinom, kao da ih tjera žestok vjetar, komadi vapnenca kotrljali su se jedni preko drugih, veliki odlomljeni komadi klizali su preko njih, da bi potom smanjili svoju žestinu kada su se odbijali od velikog mnoštva kamenčića, dok su sad već okrugli obluci, zbog tog svog klizanja između litice i litice glatki kao iz vode, poskakivali uvis, ponovno padali uz suhi štropot, a zahvaćali su ih oni isti vrtlozi koje su oni sami stvarali sudarajući se jedni s drugima. Usred i iznad tog nagomilavanja mineralnih gromada, stvarali su se zapuši pržine, udari sadre, oblaci lapila, pjene plovućaca, potočići žbuke. Tu i tamo, po obali bi padali mlazevi sadre i kiša ugljena i putnici su katkada morali pokrivati lica kako im ne bi bila nagrđena. “Koji je danas dan?” vikao je Baudolino svojim prijateljima. Solomon, koji je vodio računa o svakoj suboti, prisjetio se da je tjedan tek započeo i trebalo je pričekati barem šest dana kako bi rijeka zaustavila svoj tijek. “A onda kada se zaustavi, ne možeš je prijeći jer time kršiš subotnju zapovijed,” vikao je uznemiren. ”Ali zašto Sveti, neka bude blagoslovljen uvijek, u svojoj mudrosti nije htio da se ova rijeka zaustavi nedjeljom, jer ste vi pogani bezvjernici i baš vas briga za blagdanski odmor?” “Ti nemoj misliti na subotu,” urlao je Baudolino, “jer ako se rijeka zaustavi, vrlo dobro znam kako bih te prebacio preko a da ne moraš počiniti grijeh. Bit će dovoljno baciti te na mazgu dok spavaš. Problem je, što si nam ti sam rekao, da se, kada se rijeka zaustavi, duž obala podigne plamena zapreka, pa smo iznova... Stoga je beskorisno ovdje čekati šest dana. Hajdemo prema izvoru, možda tamo ima neki prijelaz prije nego što rijeka nastane.” “Kako, kako?” derali su se njegovi prijatelji koji nisu uspjeli ništa razumjeti, ali zatim vidjevši ga da kreće, slijedili su ga nagađajući kako mu je možda sinula dobra zamisao. Bila je međutim vrlo loša, jer su jahali šest dana, vidjeli kako se korito sužava i rijeka malo pomalo postaje brzak i zatim potok, a do vrela su stigli tek oko petog dana, ali se već od trećeg vidjelo kako se na obzorju podiže neprohodan lanac vrlo visokih planina, koje su na kraju nadvisivale putnike gotovo im onemogućujući pogled u nebo, onako zbijenima u sve uži prolaz i bez ikakva izlaza, iz kojeg se visoko visoko primjećivala samo jedva svjetlucava oblačina koja je glodala vrške tih vrhunaca. Ovdje se, iz jedne pukotine, gotovo rane između dviju planina, vidjelo izviranje Sambatyona: ključanje pješčanika, grgoljanje sadre, kapanje gliba, kuckanje krhotina, burkanje crnice koja se zgušnjavala, prelijevanje gruda zemlje i kiša gline, malo pomalo su se pretvarali u postojaniji tijek, koji je započinjao svoj put prema nekom beskrajnom oceanu pijeska. ~ 196 ~
Knjigoteka
Naši su prijatelji potrošili jedan dan pokušavajući zaobići planine i iznad izvora otkriti prijelaz, ali uzalud. Čak su im zaprijetile iznenadne morene koje bi se mrvile pod kopitima njihovih konja, i morali su krenuti krivudavijim putem; noć ih je iznenadila na mjestu gdje su se s vrha ponekad kotrljale gromade živog sumpora, nešto dalje vrućina je postala nepodnošljivom i shvatili su kako, idući dalje, čak i ako pronađu priliku da prijeđu preko planina, kada potroše vodu iz svojih ploški, u toj mrtvoj prirodi neće naći nikakav oblik vlage i odlučiše se vratiti. Uz to su otkrili da su se u tim meandrima izgubili i potrošili još jedan dan da ponovno nađu izvor. Stigli su tamo kad je, po Solomonovim računicama, subota već bila prošla, pa ako se rijeka i bila zaustavila, već je ponovno započela svoj tijek i trebalo je čekati narednih šest dana. Izgovarajući usklike koji im sigurno nisu jamčili naklonost neba, tada su odlučili slijediti rijeku, u nadi da će se ona, otvarajući se konačno u ušće, ili deltu, ili estuarij, štogod to bilo, pretvoriti u smireniju pustoš. Putovali su tako nekoliko zora i nekoliko zalazaka, udaljavajući se od obala ne bi li našli gostoljubivija područja, i nebo mora da je zaboravilo njihove psovke, jer su pronašli malu oazu s nešto zelenila i prilično škrtu vodenu žilu, ali dovoljnu da im pruži okrepu i zalihu za još nekoliko dana. Zatim su nastavili, neprestano praćeni tutnjanjem rijeke, pod žarkim nebom ponekad izbrazdanim crnim, rijetkim i plosnatim oblacima nalik kamenju Bubuctora. Sve dok nisu primijetili, nakon gotovo pet dana putovanja i noći sparnih kao i dan, da se neprekidno odjekivanje te bujice mijenja. Rijeka je dobila veću brzinu, u njenom se tijeku ocrtavalo nešto poput struje, brzaci koji su komade bazalta vukli kao slamke, čula se kao udaljena grmljavina... Zatim se, sve silniji, Sambatyon počeo dijeliti na bezbrojno mnoštvo rječica, koje su se među planinske obronke uvlačile kao prsti ruke u grumenčić blata; ponekad bi se veliki val spuštao u špilju i zatim bi, iz neke vrste stjenovitog prolaza koji je izgledao prohodnim, uz riku izlazio i pomamno se bacao u dolinu. Odjednom su, nakon velikog kruga koji su bili prisiljeni napraviti, jer su obale udarane vrtlozima drobljenca postale neprohodne, stigavši na vrh jedne visoravni, vidjeli kako Sambatyon - ispod njih - nestaje u nekoj vrsti grotla Pakla. Bile su to katarakte od više desetaka terasasto raspoređenih stjenovitih odvodnica, koje su se strmoglavljivale u golemi krajnji vrtlog, uz neprestano nadimanje granita, usisavanju bitumena, odbijanje stipse, vrenje škriljevca i odskakivanje auripigmenta od obala. A iznad materije koju je vrtlog rigao prema nebu, ali nisko s obzirom na oči onoga tko kao da gleda s visine nekog tornja, sunčeve su zrake na tim kvarcnim kapljicama oblikovale golemu dugu koja je, jer je ovisno o svojoj prirodi svako tijelo odašiljalo zrake različitim sjajem, imala mnogo više boja od duga koje se obično stvaraju na nebu nakon nevremena i za razliku od njih, kao da joj je bilo određeno vječno blistati i nikada se ne raspršiti. Bilo je tu rumenila hematita i cinobera, bljeskanja atramenta kao da je čelik, prelijetanja komadića auripigmenta od žute do kričavo narančaste boje, plavetnila armenita, bjelasanja ovapnjenjenih školjaka, zelenila malahita, nestajanja olovne pokosti u sve bljeđu boju šafrana, odjekivanja risigalla, riganja zelenog terrumea koji je blijedio u crisicolnu prašinu, a zatim se prelijevao u nijanse indiga i ljubičaste, trijumfa zlatne boje, grimiza izgorenog bjelila, buktanja sandaraka, prelijevanja srebrnkaste gline i prozirnosti alabastera. Nijedan se ljudski glas nije mogao čuti u toj buci, niti su putnici imali želje govoriti. Bili su nazočni umiranju Sambatyona, koji je bjesnio što mora nestati u utrobi zemlje i sa sobom je pokušavao odnijeti sve ono što je bilo oko njega, škripeći svojim kamenjem kako bi izrazio svu svoju nemoć. ~ 197 ~
Knjigoteka
Ni Baudolino ni njegovi nisu shvatili koliko su se dugo divili srdžbama bezdana u koji se rijeka protiv volje ukapala, ali vjerojatno su se dugo zadržali i stigao je kraj petka, pa dakle početak subote, jer odjednom, kao na zapovijed, rijeka se ukočila u mrtvačkoj ukočenosti i vrtlog na dnu ponora pretvorio se u ljuskavu i nepokretnu dolinu kojom je gospodarila, nenadana i zastrašujuća, strahovita tišina. Tada su pričekali da se, prema priči koju su bili čuli, duž obala podigne plamena zapreka. Ali, nije se dogodilo ništa. Rijeka je šutjela, vrtlog čestica koji ju je nadvisivao polagano se slegnuo unutar njena korita, noćno se nebo razvedrilo pokazujući blistanje do tada sakrivenih zvijezda. “Iz ovoga se vidi da ne treba uvijek slušati ono što nam govore,” zaključio je iz toga Baudolino. “Živimo u svijetu u kojemu ljudi izmišljaju najnevjerojatnije priče. Solomone, ovu ste raširili vi Židovi, kako biste spriječili kršćane da dođu u ove krajeve.” Solomon nije odgovorio, jer bio je čovjek brze pameti i u tom je času shvatio kako ga je Baudolino mislio prebaciti preko rijeke. “Neću zaspati,” odmah je rekao. “Ne misli na to,” odgovorio mu je Baudolino, “odmori se dok mi potražimo gaz. Solomon je htio pobjeći, ali subotom nije smio ni jahati, a još manje putovati po planinskim vrletima. Tako je ostao sjediti cijelu noć, lupajući se šakama po glavi i proklinjući, skupa sa svojom sudbinom i proklete pogane. Sljedećeg jutra, kada su ostali utvrdili mjesto gdje se moglo prijeći bez opasnosti, Baudolino se vratio do Solomona, nasmiješio mu se s nježnim razumijevanjem i udario ga drvenim batom upravo iza uha. I tako, Rabin Solomon, jedini od svih Izraelovih sinova, spavajući prijeđe Sambatyon u subotu.
~ 198 ~
Knjigoteka
29. Baudolino stiže u Pndapetzim Prijeći Sambatyon nije značilo stići u kraljevstvo Patera Ivana. Značilo je samo da su napustili poznate zemlje, do kojih su bili stigli najsmioniji putnici. Naime, naši su prijatelji morali hodati još mnogo dana po zemljištima neravnima barem koliko i obale one rijeke od kamenja. Zatim su stigli na jednu ravnicu koja nikada nije završavala. Daleko na obzorju primjećivao se prilično nizak planinski reljef, ali izrezuckanih vrhova, tankih kao prsti, koji Baudolina podsjetiše na oblik Pirinejskih Alpa, kada ih je kao dijete bio prešao po istočnom obronku, kako bi se iz Italije popeo u Njemačku - ali one su bile poprilično više i veličanstvenije. Uzvisina je međutim bila na krajnjem obzorju, a po toj su ravnici konji napredovali s naporom, jer je posvuda rasla bujna vegetacija, poput beskrajnog polja zrela žita, samo što je bila riječ o vrsti zelenih i žutih paprati, viših od čovjeka, i ta se vrlo plodna stepa širila u nedogled, poput mora uzburkanog neprestanim povjetarcem. Prelazeći preko čistine, gotovo otoka u tom moru, vidjeli su kako se u daljini, i na samo jednom mjestu, površina više ne kreće jednolično valovito, nego se nepravilno komeša, kao da neka životinja, neki ogromni zec, razmiče travu; ali ako je bio zec, kretao se vrlo krivudavim krivuljama, a ne ravnom crtom, i brzinom većom od brzine bilo kojeg zeca. Budući da su naši pustolovi već susretali životinje i to takve koje ne ulijevaju povjerenje, povukoše uzde i pripremiše se na novu bitku. Vijugava je staza dolazila prema njima i čulo se šuškanje pomaknutih paprati. Na kraju čistine trave su se konačno raširile i pojavilo se stvorenje koje ih je razmaknulo rukama, kao da su zavjese. To su zacijelo bile ruke i šake onoga bića koje im je dolazilo ususret. A što se ostaloga tiče, imalo je nogu, ali bila je jedina. Nije bilo sakato, jer se, štoviše, ta noga prirodno ukorijenila na tijelu, kao da nikada i nije bilo mjesta za drugu, i s jedinim stopalom te jedine noge biće je trčalo vrlo živahno, kao da je još od rođenja bilo naviknuto tako se kretati. Dapače, dok je vrlo brzo dolazilo prema njima, nisu uspjeli shvatiti napreduje li u skokovima, ili onako uobličen, uspijeva koračati, pa njegova jedina noga ide naprijed i natrag, kao što mi činimo s dvije, i svakim ga je korakom nosila dalje. Okretnost kojom se kretalo bila je takva da se nije moglo razabrati jedan pokret od drugoga, kao što se događa s konjima, jer nitko nikada nije mogao reći postoji li trenutak u kojem se sva četiri kopita dignu sa zemlje, ili se uvijek na nju oslanjaju barem dva. Kada se biće zaustavilo pred njima, vidjeli su da je njegovo jedino stopalo dvostruko veće od ljudskoga, ali dobro oblikovano, četvrtastih noktiju, s pet prstiju koji su svi izgledali kao palci, zdepasti i snažni. Inače, bilo je visoko kao dijete od deset ili dvanaest godina, to jest dopiralo je do struka jednome od njih, imalo je dobro oblikovanu glavu, kratke žućkaste nakostriješene kose, dva srdačna okrugla volovska oka, mali i okruglasti nos, široka usta koja su dopirala gotovo do ušiju i koja su otkrivala, u onome što je bez sumnje bio osmijeh, lijepo i snažno zubalo. Baudolino i njegovi prijatelji su ga odmah prepoznali, jer su o njemu čitali i mnogo puta čuli govoriti: bio je to skijapod - uostalom, bili su stavili skijapode čak i u Paterovo pismo. ~ 199 ~
Knjigoteka
Skijapod se opet nasmijao, podigao obje ruke sklapajući ih iznad glave u znak pozdrava i, uspravan kao kip na svom jedinom stopalu, reče otprilike: “Aleichem sabi, lani kalà bensor.” “Ovo je jezik kojega nikada nisam čuo,” reče Baudolino. Zatim, obraćajući mu se na grčkom: “Kojim jezikom govoriš?” Skijapod odgovori na posve svom grčkom: “Ja ne zna koji jezik govori. Ja mislio vi stranci i govorio izmišljeni jezik kao onaj od stranci. Vi međutim govori jezik Presbytera Johannesa i njegova Đakona. Ja pozdravlja vi, ja je Gavagai, vama na usluzi.” Vidjevši da je Gavagai bezazlen, dapače, dobrohotan, Baudolino i njegovi siđoše s konja i sjedoše na zemlju, pozivajući ga da i on učini to isto i nudeći mu ono malo hrane koju su još imali. “Ne,” reče on, “ja kaže hvala, ali ja je već jeo vrlo mnogo ova jutro.” Zatim je učinio ono što se, po svakom dobrom običaju, trebalo očekivati od skijapoda: najprije se svom dužinom ispruži na zemlju, zatim podiže nogu tako da si je stopalom načinio sjenu, stavi ruke ispod glave i ponovno se nasmiješi blažen, kao da je ispružen ispod suncobrana. “Malo svježine danas dobro dođe, nakon mnogo trčanja. Ali vi tko je? Šteta, da vi je dvanaest vi bili najsvetiji Mudraci koji se vraća, s čak jednim crnim. Šteta što je samo jedanaest.” “Šteta da,” reče Baudolino. “Ali ima nas jedanaestorica. Tebe jedanaest Mudraca ne zanima, je li tako?” “Jedanaest Mudraca ne zanima nikoga. Sva jutra u crkvi mi moli za povratak dvanaestorice. Ako se vrati jedanaestero, mi loše molio.” “Ovdje stvarno očekuju Mudrace,” promrmlja Poeta Baudolinu. “Trebat će pronaći načina da pomisle kako je dvanaesti negdje drugdje.” “Ali nikada ne spominjite Mudrace,” preporuči Baudolino. “Nas ima dvanaestoro, a ostalo će oni misliti za svoj vlastiti račun. Inače će se dogoditi da će kasnije Pater Ivan otkriti tko smo i dat će nas pojesti svojim bijelim lavovima ili nečem sličnom.” Zatim se ponovno obrati Gavagaiju: “Rekao si kako si Presbyterov sluga. Jesmo li dakle stigli u kraljevstvo Patera Ivana?” “Ti čeka. Ti ne može reći: evo mene ovdje u kraljevstvu Presbytera Johannesa, nakon što je prešao neki mali put. Inače svi dođe. Vi jesi u velikoj pokrajini Đakona Johannesa, Presbyterova sina, i upravlja svom ovom zemljom, koju vi ako hoće kraljevstvo Presbytera, može proći samo kroz nju. Svi posjetitelji koji dođe, mora prije pričekati u Pndapetzimu, velikoj prijestolnici Đakona.” “Koliko je već posjetitelja stiglo do ovdje?” “Nitko. Vije prvi.” “Zaista nije prije nas došao neki čovjek crne brade?” upita Baudolino. “Ja nije nikad vidio,” reče Gavagai. “Vije prvi.” “Dakle, morat ćemo pričekati u ovoj pokrajini kako bismo dočekali Zosima,” progunđa Poeta, “i tko zna hoće li stići. Možda je još u Abcasiji i tapka u mraku.” “Bilo bi još gore da je već stigao i predao Kalež ovim ljudima,” primijeti Kyot. “Ali bez Kaleža, s čime ćemo se mi prikazati?” “Smirite se i žurba zahtijeva vremena,” reče mudro Boidi. “Sad pogledajmo što smo ovdje našli, zatim ćemo smisliti nešto.” Baudolino reče Gavagaiju kako će se rado zadržati u Pndapetzimu, u očekivanju svoga dvanaestog druga, koji se bio izgubio tijekom pješčane oluje u pustinji, mnogo dana hoda odavde gdje su sada. I upita ga gdje živi Đakon. “Tamo, u svojoj palači. Ja vodi vas. Štoviše, ja prvo kaže svojim prijateljima da vi dolazi i kada vi dođe vi jesi slavljenik. Gosti je dar Gospodnji.” “Imali li ovdje naokolo u travi i drugih skijapoda?” ~ 200 ~
Knjigoteka
“Ja ne vjeruje, ali ja vidio malo prije blemu kojeg ja pozna, baš lijep slučaj jer skijapodi nije mnogo prijatelj blema.” Stavi prste u usta i ispusti dugački i vrlo dobro moduliran zvižduk. Nakon nekoliko trenutaka paprati se otvoriše i pojavi se drugo biće. Bilo je vrlo različito od skijapoda, a s druge strane, kad su čuli spominjati blemu, naši su prijatelji očekivali vidjeti ono što su vidjeli. Stvorenje vrlo širokih ramena, pa dakle vrlo plećato, ali vrlo tanka struka, imalo je dvije kratke i dlakave noge i nije imalo glavu, pa ni vrat. Na grudima, gdje ljudi imaju bradavice, otvarala su se dva vrlo živa bademasta oka, a ispod blagog nabreknuća s dvije nosnice, neka vrsta kružnog, ali vrlo rastezljivog otvora koji je, kad je stvorenje počelo govoriti, ovisno o glasovima koje je ispuštalo, poprimao različite oblike. Gavagai počne s njim brbljati; dok mu je pokazivao posjetitelje, ovaj je vidljivo odobravao, a odobravao je savijajući leđa kao da se klanja. Približio se posjetiteljima i rekao otprilike: “Ouiii, ouioioioi, aueua!” U znak prijateljstva, putnici mu ponudiše zdjelicu vode. Iz vreće koju je nosio sa sobom blema uze nekakvu cjevčicu, ugura je u otvor kojeg je imao ispod nosa i poče sisati vodu. Zatim mu Baudolino ponudi veliki komad sira. Blema ga prinese ustima i ona odjednom postadoše velika koliko i sir, koji nestade u toj rupi. Blema reče: “Euaoi oea!” Zatim stavi ruku na grudi, ili na čelo, kao netko tko obećava, pozdravi naše s obje ruke i udalji se u travi. “On stiže prije nego mi,” reče Gavagai. “Blemi ne trči kao skijapodi, ali uvijek bolje od najsporijih životinja što vi jaši. Što je oni?” “Konji,” reče Baudolino, sjetivši se da se oni u Paterovu kraljevstvu ne rađaju. “Kakvi je konji?” upita skijapod znatiželjno. “Kao ovi,” odgovori Poeta, “potpuno jednaki.” “Ja izrazi hvala. Vi ljudi moćni, koji ide sa životinjama jednakima konjima.” “Slušaj sada. Čuo sam te malo prije govoriti da skijapodi nisu prijatelji blema. Zar ne pripadaju kraljevstvu ili pokrajini?” “O ne, oni kao mi je sluge Presbytera, kao i oni ponciji, pigmejci, divovi, panoziji, bezjezičnici, Nubijci, eunusi, i satiri-koje-se-nikada-ne-vidi. Svi dobri kršćani i vjerni sluge Đakona i Presbytera.” “Niste prijatelji zato što ste različiti?” upita Poeta. “Kako kaže ti različiti?” “Pa, u smislu da si ti različit od nas i...” “Zašto ja različit od vas?” “Najsvetiji Bože,” reče Poeta, “za početak, imaš samo jednu nogu! Mi i bleme imamo ih dvije!” “Čak vi i blema ako digne jednu nogu ima samo jednu.” “Ali ti nemaš drugu da je spustiš!” “Zašto mora ja spustiti nogu koju nema? Mora li ti spustiti treću nogu koju nema?” Boidi se pomirljivo umiješa: “Slušaj, Gavagai, dopustit ćeš da blema nema glavu.” “Kako nema glavu? Ima oči, nos, usta, govori, jede. Kako to ti radi da nema glavu?” “Ali zar nikada nisi primijetio da nema vrata, a iznad vrata onu okruglu stvar koju čak i ti imaš na vratu, a on ne?” “Što, znači primijetio?” “Vidio, opazio, ti znaš što je to!” “Možda ti kaže da on nije sav jednak meni, da moja majka ne može pobrkati mene s njim. Ali ni ti nije jednak ovom tvom prijatelju, jer on ima znak na licu a ti nema. A tvoj prijatelj je drugačiji od onog crnog kao jedan od Mudraca, a on različit od onoga drugoga crne rabinske brade.” ~ 201 ~
Knjigoteka
“Kako znaš da imam rabinsku bradu?” upita ispunjen nadom Solomon, koji je očigledno razmišljao o izgubljenim plemenima i iz tih riječi izvlačio očito znamenje kako su tuda prošla, ili boravila u tom kraljevstvu. “Jesi li ikada vidio druge rabine?” “Ja ne, ali tamo dolje u Pndapetzimu svi kaže rabinska brada.” Bor one reče: “Prekinimo. Ovaj skijapod ne zna vidjeti razliku između sebe i bleme, kao što je ni mi ne znamo vidjeti između Porcellija i Baudolina. Razmislite li malo o tome, to se događa kada se susreću stranci. Između dvojice Maura, umijete li dobro vidjeti razliku?” “Da,” reče Baudolino, “ali jedan blema ijedan skijapod nisu kao mi i Mauri, koje vidimo samo kada odemo k njima. Oni svi žive u istoj pokrajini i on razlikuje blemu od bleme, ako kaže da je onaj kojeg smo upravo vidjeli njegov prijatelj, dok drugi to nisu. Dobro me slušaj, Gavagaiju: rekao si da u pokrajini stanuju panoziji. Ja znam što su panoziji, to su ljudi gotovo kao i mi, osim što imaju dva tako ogromna uha, da im se spuštaju sve do koljena i kada je hladno omotaju ih oko tijela kao ogrtač. Jesu li takvi panoziji?” “Da, kao mi. I ja ima uši.” “Ali ne sve do koljena, za Boga!” “I ti ima uši mnogo veće od ušiju tvoga prijatelja kraj tebe.” “Ali ne kao panoziji, dovraga!” “Svatko ima uši koje mu je napravila njegova majka.” “Ali, zašto onda kažeš da između blema i skijapoda nema prijateljstva?” “Oni misli loše.” “Kako loše?” “Oni kršćani koji griješi. Oni phantasiastoi. Oni kaže baš kao mi da Sin nije iste prirode kao Otac, jer Otac postoji još od prije nego što počinje vrijeme, dok je Otac stvorio Sina ne zbog potrebe nego zbog volje. Dakle Sinje usvojeni sin Boga, ne? Blemi kaže: da, Sin nema istu prirodu kao Otac, ali ta Riječ također kaže da samo usvojeni sin ne može sebi stvoriti tijelo. Dakle, Isus nikada ne postaje tijelo, ono što apostoli je vidio bilo je samo...kako reći... phantasma...” “Čista prikaza.” “Eto. Oni kaže da samo prikaza Sina je umro na križu, ne rađa se u Betlehemu, ne rađa ga Marija, jednog dana na rijeci Jordan pred Ivanom Krstiteljem on se ukazuje i svi kaže oh. Ali ako Sin nije tijelo, kako kaže ovaj kruh je moje tijelo? Zapravo oni za pričest ne koriste kruh i burq.” “Možda zato što bi morali sisati vino, ili kako ga ti već zoveš, onom cjevčicom,” reče Poeta. “A panoziji?” upita Baudolino. “Oh, njima nije važno što radi Sin kad siđe na zemlju. Oni misli samo na Duh Sveti. Slušaj: oni kaže kako kršćani na zapadu misli da Duh Sveti potječe od Oca i od Sina. Oni prigovara i kaže da je ovo od Sina stavljeno kasnije i u vjerovanju Konstantinopola ne kaže tako. Duh Sveti za njih potječe samo od Oca. Oni misli suprotno od pigmejaca. Pigmejci kaže da Duh Sveti potječe samo od Sina i ne od Oca. Panoziji mrzi prije svega pigmejce.” “Prijatelji,” reče Baudolino obraćajući se svojim prijateljima. “Čini mi se očiglednim kako razne rase koje postoje u ovoj pokrajini ne pridaju nikakve važnosti razlikama tijela, boje, oblika, kao što to činimo mi, koji kad vidimo i patuljka smatramo ga greškom prirode. Naprotiv, kao uostalom i mnogi naši učeni ljudi, pridaju mnogo važnosti razlikama u mišljenu o prirodi Krista, ili Najsvetijeg Trojstva, o čemu smo u Parizu čuli mnogo govoriti. To je njihov način razmišljanja. Pokušajmo ga razumjeti, inače ćemo ~ 202 ~
Knjigoteka
se uvijek gubiti u raspravama bez kraja. No, dobro, pretvarat ćemo se da su blemi kao i skijapodi, a ono što misle o prirodi Našega Gospodina naposljetku nas se ne tiče.” “Koliko sam shvatio, skijapodi sudjeluju u groznoj herezi Arija,” reče Borone, koji je, kao i obično, među njima bio onaj koji je pročitao najviše knjiga. “I onda?” upita Poeta. “To mi se čini grekulskom stvari. Mi, na sjeveru, više smo se bavili time tko je pravi papa, a tko antipapa, i još je k tome sve ovisilo o hiru moga pokojnog gospodina Rainalda. Svatko ima svoje mane. Ima pravo Baudolino, ostanimo hladnokrvni i zatražimo od ovoga da nas odvede kod svoga Đakona, koji neće biti bog zna što, ali se barem zove Ivan.” Zatražiše dakle od Gavagaija da ih odvede u Pndapetzim i on se uputi umjerenim skokovima, kako bi konjima dao priliku da ga prate. Nakon dva sata stigli su na kraj mora paprati i ušli u područje zasađeno maslinjacima i voćnjacima: ispod drveća su sjedila, gledajući ih radoznalo, bića gotovo ljudskih crta lica, koja su pozdravljala rukama, ali su ispuštala samo zavijanja. Bila su to, objasnio je Gavagai, bića bez jezika, koja su živjela izvan grada, jer su bila mesalijani, vjerovala su kako se u nebo može ići samo zahvaljujući tihoj i neprestanoj molitvi, ne približavajući se sakramentima, bez bavljenja djelima milosrđa i drugim oblicima trpljenja, bez drugih obrednih radnji. Zato nisu nikada išli u crkve Pndapetzima. Svima su bili mrski, jer su držali kako je i rad dobro djelo, pa stoga beskoristan. Živjeli su vrlo siromašno, hraneći se voćem s tog drveća, koje je međutim pripadalo cijeloj zajednici, a oni su ga koristili bez ikakva sustezanja. “A što se ostalog tiče, isti su kao i vi, zar ne?” zadirkivao ga je Poeta. “Kao mi, kada mi šuti.” Planine su postajale sve bližima i što su im se više približavali sve su više shvaćali njihovu prirodu. Na kraju stjenovita područja postupno su se uzdizala rastresita žućkasta brdašca, kao da je riječ, napučivao je Colandrino, o tučenom vrhnju, ne, o gomilama šećerne vune, ma ne, o gomilama pijeska postavljenima jedne pokraj drugih, kao da su šuma. Otraga se dizalo ono što je iz daleka izgledalo kao prsti, stjenoviti vrhovi koji su na vršcima imali neko pokrivalo iz tamnije stijene, ponekad u obliku kapuljače, a drugi put gotovo ravne kapice, koja je strčala sprijeda ili straga. Idući još dalje, izbočine su postajale manje šiljate, ali je svaka izgledala izbušena rupama kao košnica, sve dok nisu shvatili da su to nastambe ili kamena boravišta u kojima su izdubljene pećine, a u svaku se od njih stizalo raznim malim drvenim stubama, a stube su od domorišta do odmorišta bile povezane jedne s drugima, zajedno tvoreći, za svako od Uh uporišta, zračni splet koji su stanovnici, koji su iz daleka izgledali kao mravi, okretno prelazili gore i dolje. U sredini grada vidjele su se prave pravcate kućerine ili palače, ali i one urezane u stijenu, iz koje su strčala malobrojna krila pročelja i sva su bila visoko. Nešto dalje ocrtavala se impozantnija gromada nepravilna izgleda, također košnica pećina, ali više geometrijskog oblika, kad je riječ o prozorima ili vratima, a u nekim slučajevima iz tih su otvora strčale terase, male lođe i balkončići. Neki od tih ulaza bili su nadkriveni obojenom tendom, a drugi rogožinom od isprepletene slame. Riječju, nalazili su se usred kruga prilično divljih planina, a u isto vrijeme u središtu gusto naseljena i radinog grada, iako sigurno ne tako veličanstvenog kao što bi očekivali. Da je grad radin i gusto naseljen, vidjelo se iz mnoštva koje je davalo život, nećemo reći onim ulicama ili onim trgovima, nego prostorima između vrhova i potpornja, između gromada i prirodnih tornjeva. Bilo je to šaroliko mnoštvo, u kojem su bili umiješani psi, magarci i mnoge deve, koje su naši putnici već bili vidjeli na početku ~ 203 ~
Knjigoteka
svoga puta, ali nikada toliko njih i tako različitih kao na tom mjestu, neke s jednom grbom, druge s dvije, a neke čak i s tri. Vidješe čak i jednog gutača plamena, koji je nastupao pred skupom stanovnika i na uzici držao panteru. Životinje koje su ih najviše zapanjile bili su vrlo okretni četveronošci, upotrijebljeni za vuču dvokolica: imali su tijelo ždrjebeta, prilično duge noge s volovskim papkom, bili su žuti s velikim smeđim pjegama i imali nadasve vrlo dugačak vrat, na kojem se uzdizala glava deve s dva mala roga na vrhu glave. Gavagai reče da su to kamelopardi, koje je veoma teško uhvatiti jer jako brzo bježe i samo ih skijapodi mogu slijediti i uhvatiti omčom. U stvari, iako bez ulica i trgova, taj je cijeli grad bio ogromna tržnica i na svakom slobodnom prostoru bio je nasađen šator, podignuta nadstrešnica, rasprostrt tepih po zemlji ili postavljen stol vodoravno na dva kamena. I vidjele su se izložbe voća, komada mesa (činilo se da je povlašteno ono kameloparda), tepiha isprepletenih svim duginim bojama, odjeće, noževa iz crnog oksidijana, kamenih bradvi, pehara iz ilovače, niski od crvenih i žutih koščica i kamenčića, šešira vrlo neobičnih oblika, šalova, prekrivača, kutija od rezbarena drva, sprava za obradu polja, krpenih lopti i lutkica za djecu, zatim amfora punih plavih, ambrastih, ružičastih i limunastih tekućina i zdjelica ispunjenih paprom. Na tom se sajmu jedino nisu vidjeli metalni predmeti i Gavagai, upitan da kaže zašto, zaista nije shvaćao što znače riječi kao željezo, metal, bronca ili bakar, na kojem god ih je jeziku Baudolino pokušao imenovati. U tom su mnoštvu kružili vrlo radini skijapodi, koji su poskakujući skok po skok, na glavi nosili prepune košare, zatim blemi, gotovo uvijek u izoliranim skupinama, ili iza klupa gdje su se prodavali kokosovi orasi, potom panoziji sa svojim razapetim ušima, osim žena koje su ih sramežljivo obavile oko grudi, stišćući ih jednom rukom na prsima kao šal, i drugi ljudi koji su izgledali kao da su izišli iz onih knjiga divota nad čijim se minijaturama Baudolino toliko zanosio, kada je tražio nadahnuće za svoja pisma Beatrici. Spaziše one koji su zacijelo morali biti pigmejci, vrlo tamne kože, s pojasom od slame i onim lukom preko ramena kojim su, kako je nalagala njihova priroda, vječito bili u ratu sa ždralovima - ratu u kojem im je dopušten ne baš mali broj pobjeda, jer su mnogi od njih hodali nudeći prolaznicima svoj plijen, za noge obješen na dugačkom štapu, tako da su ga trebala nositi četvorica, sa svake strane po dvojica. Budući da su pigmejci bili niži od ždralova, obješene životinje vukle bi se po zemlji i zato su ih objesili za vrat, tako da su im noge ostavljale dugačku prugu u prašini. Evo i poncija, a naši prijatelji, iako su o njima bili čitali, nisu prestajali znatiželjnim okom istraživati ta bića ravnih nogu, bez zglobova u koljenima, koja su hodala vrlo kruto, polažući na tlo konjska kopita. Ali ono čime su na sebe svraćali pozornost bio je, u muškaraca, falus koji je visio na grudima, a u žena, na istom mjestu, vagina, koja se međutim nije vidjela jer su je pokrivale šalom svezanim iza leđa. U skladu s običajem, napasali su koze sa šest rogova i neke od tih životinja su doista prodavali na tržnici. “Baš kako je pisalo u knjigama,” nastavljao je mrmljati zadivljen Borone. Zatim, glasno kako bi ga čuo Ardzrouni: “U knjigama je također pisalo da praznina ne postoji. Dakle, ako postoje ponciji ne postoji praznina.” Ardzrouni je samo slegnuo ramenima, sav zabrinut hoće li vidjeti prodaje li se u kojoj ampuli tekućina za izbjeljivanje kože. Kako bi ublažili nemirnost cijelog tog svijeta, ponekad su prolazili vrlo crni ljudi, visoka stasa, goli do pojasa, u hlačama kakve nose Mauri i s bijelim turbanima, oboružani samo ogromnim čvorastim batinama, koje bi samo jednim udarcem mogle rasprostrijeti vola. Budući da su se stanovnici Pndapetzima prilikom prolaska stranaca sakupljali na svakom koraku, prstom pokazujući osobito na konje koje očigledno nikada nisu ~ 204 ~
Knjigoteka
vidjeli, crni muškarci su posredovali u održavanju reda u mnoštvu, a trebali su samo zavrtjeti svoje batine i odmah bi se oko njih stvorila praznina. Baudolinu nije promaklo da je, kada se skupina zgusnula, upravo Gavagai crnim ljudima dao znak za uzbunu. Iz kretnji mnogih nazočnih dalo se razumjeti kako su htjeli biti vodiči tim mnogo poštovanim gostima, ali je Gavagai bio odlučan zadržati ih za sebe, pa se štoviše šepirio kao da govori: “Ovi su moje vlasništvo i ne dirajte mi ih.” A što se tiče crnih muškaraca, bili su, rekao je Gavagai, Đakonove nubijske straže, čiji su predci bili stigli iz dubine Afrike, ali više nisu bili stranci, zato što su se već bezbrojni naraštaji rodili u blizini Pndapetzima i Đakonu su bili odani do smrti. Konačno, vidjeli su kako se mnogo pedalja iznad glava ostalih izdižu divovi, znatno viši od samih Nubijaca, a osim što su bili divovi bili su i jednooki. Bili su raskuštrani, loše odjeveni i, reče Gavagai, bavili su se ili gradnjom nastambi na onim stijenama ili su napasali ovce i goveda, u čemu su bili izvrsni, jer su mogli svladati bika hvatajući ga za rogove, a ako se neki ovan udaljio od stada nije im trebao pas, ispružili bi ruku, pograbili ga za runo i ponovno stavili tamo odakle je bio došao. “I s njima ste neprijatelji?” upita Baudolino. “Ovdje nitko neprijatelj nikome,” odgovori Gavagai. “Ti vidi oni svi zajedno prodaje i kupuje kao dobri kršćani. Kasnije svi se vraća kući svakoga od njih, ne ostaje zajedno jesti i spavati. Svatko misli kako hoće, iako misli loše.” “A divovi misle loše...” “Uh! Gore od gorega! Oni je artotirit, vjeruje kako Isus na Posljednjoj Večeri posvećuje kruh i sir, jer kažu da je to uobičajena hrana starih patrijarha. Tako obavlja pričest psujući s kruhom i sirom i hereticima smatra sve one koji za to koriste burq. Ali ovdje gotovo svi ljudi misli loše, osim skijapoda.” “Rekao si mi da u ovom gradu ima i eunuha? I oni misle loše?” “Bolje da ja ne govori o eunusima, previše moćni. Oni se ne miješa s običnim ljudima. Ali misli drugačije od mene.” “A, osim mišljenja, jednaki su tebi, pretpostavljam...” “Što ja ima drugačije od njih?” 'Vrag od nožurine,” ljutio se Poeta, “ti ideš sa ženama?” “Sa ženama skijapod da, jer one ne misli loše.” “A u te tvoje skijapodice stavljaš li onu stvar tamo, prokletstvo, pa gdje je ti imaš?” “Ovdje, iza noge, kao svi.” “Na stranu činjenica da je ja nemam iza noge i upravo smo vidjeli tipove koji je imaju iznad pupka, znaš li barem da eunusi onu tamo stvar uopće nemaju i ne idu sa ženama?” “Možda zato što se eunusima žene ne sviđa. Možda zato u Pndapetzimu nikad vidio ženske eunuhe. Jadnici, možda se njima sviđa, ali ne nalazi ženskog eunuha, a nikako ne može ići sa ženskima blema ili panozija, koji misli loše?” “Ali jesi li primijetio da divovi imaju samo jedno oko?” “I ja. Vidi, ja zatvori ovo oko i ostaje samo drugo.” “Drž'te me da ga ne ubijem,” govorio je Poeta crven u licu. “Ukratko,” reče Baudolino, “blemi misle loše, divovi misle loše, svi misle loše, osim skijapoda. A što misli taj vaš Đakon?” “Đakon ne misli. On zapovijeda.” Dok su razgovarali, jedan od Nubijaca bacio se pred Colandrinova konja, kleknuo ispruživši ruke i spustivši glavu, i izgovorio nekoliko riječi na nekom nepoznatom jeziku, ali se iz tona primjećivalo da je riječ o žalosnoj molitvi. “Što hoće?” upitao je Colandrino. Gavagai je odgovorio kako Nubijac traži da mu u ime Boga odrubi glavu onim lijepim mačem koji Colandrino nosi o boku. ~ 205 ~
Knjigoteka
“Hoće da ga ubijem? A zašto?” Gavagai se doimao zbunjenim. “Nubijci je vrlo čudni ljudi. Ti znaš, oni je gurovrati. Dobri ratnici samo zato što želi mučeničku smrt. Rata nema, a oni hoće mučeničku smrt odmah. Nubijac je kao djeca, hoće odmah ono što se njemu sviđa.” On reče nešto Nubijcu i ovaj se udalji pognute glave. Upitan da objasni nešto više o tim gurovratima, Gavagai reče kako su gurovrati Nubijci. Zatim primijeti da se primakao zalazak, kako se tržnica razilazi i treba otići u toranj. Mnoštvo se doista razrjeđivalo, prodavači su sakupljali svoje stvari u velike košare; iz raznih lukova koji su se pokazivali na stjenovitim zidovima spuštali su se konopci i netko je, iz raznih nastambi, vukao robu gore. Sve se živahno dizalo i spuštalo i za kratko vrijeme cijeli grad posta pust. Sada je izgledao kao veliko groblje s bezbrojnim udubinama za grobove, ali su se ta vrata i prozori jedni za drugim počeli osvjeđjavati, znak da su stanovnici Pndapetzima upravo palili ognjišta i luči, kako bi se pripremili za večer. Zahvaljujući tko zna kojim nevidljivim otvorima, svi dimovi od tih vatri izlazili su iz vrhova šiljaka i uporišta, i sad već blijedo nebo bilo je isprugano crnkastim oblacima dima, koji su se odlazili raspršiti među oblake. Prijeđoše ono malo što im je preostalo od Pndapetzima i stigoše na trg, iza kojega planine nisu ostavljale više nijedan vidljivi prolaz. Napola uzidana u planinu, vidjela se jedina umjetna građevina u cijelome gradu. Bio je to toranj, ili prednja strana stupnjevitog tornja, prostranog u temelju i malo pomalo sve užeg kako se uspinjao, ali ne kao stup od pogača, jedne manje od druge, koje su postavljene jedna na drugu kako bi oblikovale mnoge slojeve, jer se od odmor išta do odmor išta neprekinuto nastavljao prolaz u obliku spirale i činilo se kako prodire i u stijenu, obavijajući građevinu od temelja da vrha. Toranj je bio potpuno obložen velikim vratima s lukovima, jednima pokraj drugih, bez ikakvog slobodnog prostora među njima, tako da nije bilo dovratnika koji odvaja vrata od vrata i izgledao je kao čudovište s tisuću očiju. Solomon reče da je takav morao biti toranj kojega je u Babilonu podigao opaki Nembroth, kako bi izazvao Svetog, koji uvijek da bude blagoslovljen. “A ovo,” reče Gavagai s ponosnim naglaskom, “ovo je palača Đakona Johannesa. Sada vi stani i čeka, jer oni zna da vi dolazi i prepremio je svečanu dobrodošlicu. Ja sada ide.” “Kamo ideš?” “Ja ne može ući u toranj. Nakon što vi bude primljen i vidi Đakon, tada ja se vrati k vama. Ja vaš vodič po Pndapetzimu, ja nikada ostavlja vas. Pazite s eunusima, on je mlad muškarac...” i prstom pokaže Colandrina, “a njima se sviđa mladi. Ave, evcharistd, salam.” Pozdravi, uspravan na svom stopalu, na neodređeno ratoborni način, okrene se i tren kasnije bio je već daleko.
~ 206 ~
Knjigoteka
30. Baudolino susreće Đakona Ivana Kada su bili pedesetak koraka od tornja, vidjeli su kako iz njega izlazi povorka. Prije svih odred Nubijaca, ali raskošnije uređenih od onih koji su bili na tržnici: od pojasa naniže bili su obavijeni uskim bijelim povezima stisnutima oko nogu, pokrivenih suknjicama koje su sezale do polovice bedara; bili su golog trupa, ali su nosili crveni ogrtač, a na vratu su pokazivali kožnati ovratnik na kojem je bilo učvršćeno obojeno kamenje, ne drago kamenje nego kamenčići sa šljunkovitog dna rijeke, posloženi u živahan mozaik. Na glavi su imali bijelu kukuljicu s brojnim omčicama. Na rukama, na zapešćima i na prstima nosili su narukvice i prstenje od upletene žice. Oni iz prvog reda svirali su frule i bubnjeve, oni iz drugog držali su svoje ogromne batine oslonjene o ramena, oni iz trećeg imali su samo luk preko ramena. Slijedila je četa onih koji su sigurno bili eunusi, obavijeni u prostrane i mekane dugačke haljine, našminkani kao žene i s turbanima koji su izgledali kao katedrale. Onaj u sredini nosio je poslužavnik i na njemu pogače. Konačno, sa strane praćen dvojicom Nubijaca, koji su mu nad glavom mahali velikim lepezama od paunova perja, približavao se onaj koji je zacijelo bio najveći dostojanstvenik te povorke: glavu je pokrivao turban visok kao dvije katedrale, splet svilenih vrpci različitih boja, na ušima je nosio naušnice iz obojena kamenja, na rukama narukvice iz raznobojnog perja. I on je imao halju dugačku sve do stopala, ali u struku stisnutu pedalj širokim pojasom, iz plave svile, a na grudima mu je visio križ od obojena drva. Bio je to čovjek poodmakle dobi, šminka na ustima i crnilo na očima bili su u suprotnosti s njegovom već mlohavom i žućkastom kožom, čineći još uočljivijim podvoljak koji bi mu se pri svakom koraku zatresao. Imao je debeljuškaste ruke, vrlo duge nokte, zašiljene kao oštrice i lakirane crveno. Povorka se zaustavila ispred posjetitelja, Nubijci su se svrstali u dva reda, dok su eunusi nižeg položaja kleknuli, a onaj koji je nosio poslužavnik naklonio se nudeći hranu. Baudolino i njegovi, isprva nesigurni što trebaju učiniti, sišli su s konja i prihvatili komade pogače koje su uljudno žvakali, naklonivši se. Konačno se naprijed pomakne, njima na pozdrav, glavni eunuh koji lice obori na zemlju, zatim se ponovno podiže i obrati im se na grčkom. “Od rođenja Našeg Gospodina Krista Isusa očekivali smo vaš povratak, ako vi sigurno jeste oni za koje vas držimo i boli me saznanje da je dvanaestog među vama, ali kao i vi prvog među svim kršćanima, nemilostiva priroda skrenula duž puta. Dok ću našim stražama dati zapovijed da neumorno promatraju obzorje u njegovu očekivanju, želim vam sretan boravak u Pndapetzimu,” reče dječačkim glasom. “Kažem vam to u ime Đakona Ivana, ja Praxeas, vrhovni vođa dvorskih eunuha, prvi notar pokrajine, jedini Đakonov izaslanik kod Patera, glavni čuvar i logotet tajnog puta.” To reče kao da i Mudraci moraju biti zadivljeni tolikim dostojanstvom. “O, dosta tamo,” promrmlja Aleramo Scaccabarozzi zvan Glupan, “ma slušaj ti ovoga!” Baudolino je mnogo puta razmišljao kako bi se predstavio Pateru, ali nikada kako bi se trebalo predstaviti vođi eunuha u službi nekog paterova đakona. Odluči slijediti smjer koji su bili utanačili: “Gospodine,” reče, “izražavam ti našu radost što smo stigli u ovaj plemićki, bogati i divni grad Pndapetzim, jer na našem putu nikada nismo vidjeli ljepši i ~ 207 ~
Knjigoteka
bujniji. Mi dolazimo iz daleka i Pateru Ivanu nosimo najveću relikviju kršćanstva, pehar iz kojega je Isus pio tijekom Posljednje Večere. Nažalost, vrag, jalan, protiv nas je razjario sile prirode učinivši da jedan od naše subraće putem zastrani i to baš onaj koji je nosio dar, a s njim i druge dokaze našeg poštovanja prema Pateru Ivanu...” “A to je,” doda Poeta,” stotinu šipki masivna zlata, dvije stotine velikih majmuna, kruna od tisuću libri zlata sa smaragdima, deset niski neprocjenjivih bisera, osamdeset kutija slonokosti, pet slonova, tri pripitomljena leoparda, trideset ljudoždernih pasa i trideset bikova za borbu, tri stotine kljova slonova, tisuću koža pantere i tri tisuće sipki ebanovine.” “Čuli smo govoriti o tim bogatstvima i nama nepoznatim stvarima kojima obiluje zemlja gdje sunce zalazi,” reče Praxeas sjajnih očiju, “i hvaljena neka budu nebesa budem li ih mogao vidjeti prije nego što napustim ovu dolinu suza!” “Zar ne možeš zatvoriti ta govnarska usta?” šaptao je Boidi iza leđa Poeti, lupivši ga šakom u leđa, “pa još ciko Zosimo stigne i ovi vide da je operušaniji nego mi?” “Šuti,” režao je Poeta iskrivljenih usta, “već smo rekli da se umiješao vrag i vrag je sigurno sve to profućkao. Osim Kaleža.” “Ali barem jedan dar, trebao bi nam sada, samo jedan dar, da pokažemo kako baš nismo prosjaci,” i dalje je mrmljao Boidi. “Možda Krstiteljeva glava,” predloži tiho Baudolino. “Ostalo ih je još samo pet,” reče Poeta i dalje ne pomičući usne, “ali nije ni važno, sve dok smo u kraljevstvu ostale četiri sigurno ne možemo izvaditi.” Baudolino je jedini znao da, s onom koju je bio uzeo od Abdula, još uvijek imaju šest glava. Izvadio je jednu iz bisaga i pružio je Praxeasu, govoreći mu kako za sada - u očekivanju ebanovine, leoparda i svih onih drugih lijepih stvari - žele da Đakonu preda jedinu preostalu uspomenu na zemlju koju je bio krstio Naš Gospodin. Praxeas uzbuđen prihvati taj dar, u njegovim očima neprocjenjiv zbog blistave škrinjice, za koju je držao da je sigurno od one dragocjene žute materije o kojoj je toliko čuo pripovijedati bajke. Nestrpljiv da toj svetoj relikviji ukaže duboko poštovanje i držanjem osobe koja svaki dar učinjen Đakonu smatra vlastitim, otvori je bez napora (to je dakle bila Abdulova glava, već nasilno otvaranog pečata, reče si Baudolino) uze u ruke smećkastu i sasušenu lubanju, djelo Ardzrounijeve dosjetljivosti, uzvikujući slomljenim glasom kako nikada u svom životu nije promatrao dragocjeniju relikviju. Eunuh zatim upita kojim se imenima treba obraćati svojim cijenjenim gostima, jer im ih je predaja pripisala vrlo mnogo, a više nitko nije znao koja su ona prava. Vrlo oprezno, Baudolino odgovori kako, barem dok ne budu u Paterovoj nazočnosti, žele biti nazvani imenima po kojima su poznati na dalekom Zapadu i izreče prava imena svakoga od njih. Praxeas je cijenio prizivajući zvuk imena poput Ardzrouni ili Boidi, nalazio je veoma zvučnima Baudolino, Colandrino i Scaccabarozzi, a pri spomenu Porcellija i Cuttice sanjao je egzotične zemlje. Reče kako poštuje njihovu suzdržljivost i zaključi: “Sada uđite. Kasnije sat i Đakon će vas moći primiti tek sutra. Večeras ćete biti moji gosti i jamčim vam da gozba nikada nije bila bogatija i raskošnija, i uživat ćete u takvim poslasticama da ćete s gnušanjem misliti na poslastice koje su vam bile nuđene u zemljama gdje sunce zalazi.” “Kako kad su odjeveni u takve prnje da bi jedna od naših žena i muža stavila na križ samo da bi dobila bolje,” gunđao je Poeta. “Krenuli smo i pretrpjeli ono što smo pretrpjeli, ne bismo li vidjeli kaskade smaragda: kada smo pisali Paterovo pismo tebi je, Baudolino, bila muka od topaza, a evo ih ovdje s deset kamenčića i četiri uzice i misle da su najbogatiji na svijetu!” “Šuti i hajdemo pogledati,” mrmljao mu je Baudolino. ~ 208 ~
Knjigoteka
Praxeas je ispred njih ušao u toranj i uveo ih u salon bez prozora, osvijetljen zapaljenim tronošcima, sa središnjim prostiračem punim pehara i poslužavnika iz gline i nizom jastuka sa strane, na kojima su se uzvanici šćućurili prekriženih nogu. Za stolom su posluživali mladići, sigurno i oni eunusi, polugoli i premazani mirišljivim uljima. Gostima su pružali posude s aromatičnim mješavinama, u koje su eunusi umakali prste kako bi kasnije dodirivali resice ušiju i nosnice. Nakon što su se poprskali, eunusi su blago milovali mladiće i poticali ih da mirise ponude gostima, koji se prilagodiše običajima tih ljudi, dok je Poeta režao kako će mu, dodirne li ga samo jedan od onih tamo, prosuti sve zube samo jednim udarcem. Večera je bila ovakva: veliki tanjuri kruha, ili onih njihovih pogača: golema količina kuhana povrća, među kojim je u izobilju bilo cvjetače, koja nije previše smrdila jer je bila posuta različitim začinima; zdjele nekog vrlo toplog crnkastog umaka, sorq, u koji su se umakale pogače, a Porcelli, koji je prvi kušao, započe kašljati kao da iz nosa izbacuje plamenove, tako da se njegovi prijatelji ograničiše samo na uzdržljivo kušanje (i zatim provedoše noć moreni neugasivom žeđu); suha i mršava riječna riba, koju su nazivali thinsireta (vidi vidi, mrmljali su naši prijatelji), panirana u krupici i doslovno utopljena u kipuće ulje, u kojem je sigurno bilo pripremljeno i mnogo drugih jela; juha od sjemenki lana, koju su zvali marac, i koja je prema Poetinu iskazu zaudarala na govna, po kojoj su plutali mišići krilatih životinja, ali tako loše skuhanih da su izgledali kao koža, a Praxeas s ponosom reče kako je riječ o methagallinariju (vidi vidi, naši su se prijatelji ponovno udarali laktovima); gorušica koju su nazivali cenfelec, napravljena iz kandiranog voća, ali u kojoj je bilo više papra nego voća. Pri svakom novom jelu eunusi su se pohlepno služili i, žvačući, usnama su proizvodili zvuk kojim su izražavali svoje zadovoljstvo i znakove razumijevanja prema gostima, kao da kažu: “Sviđa vam se? Nije li to dar s neba?” Jeli su uzimajući hranu rukama, čak i juhu, srčući je iz dlana savijenog kao kutljača, miješajući u samo jednoj šaci različite stvari i samo jednim zamahom uguravajući si sve u usta. Ali samo desnom rukom, jer su lijevu držali na ramenu dječaka koji se brinuo da im stalno pribavlja novu hranu. Micali su je samo kad bi pili, a vrčeve su grabili podižući ih sve do iznad glave, izlijevajući si zatim vodu u usta kao iz vodoskoka. Tek na kraju tog nabobskog obroka, Praxeas dade znak i stigoše Nubijci koji u najmanje pehariće uliše bijelu tekućinu. Poeta svoj iskapi u samo jednom gutljaju i odmah pocrveni, ispusti nekakav rik i pade kao mrtav, sve dok mu mladići nisu poprskali lice vodom. Praxeas objasni kako kod njih ne raste stablo vina i jedino alkoholno piće koje znaju proizvesti potječe od fermentacije burqa, bobice vrlo uobičajene u tim mjestima. Ali je snaga toga pića takva da ga treba kušati samo u malim gutljajima, štoviše, tek stavljajući jezik u pehar. Prava je nesreća nemati ono vino o kojem se čita u Evanđeljima, zato što su svećenici Pndapetzima, svaki put kada bi držali misu, zapadali u najnedoličnije pijanstvo i mučili se stići do završnog oproštaja. “S druge strane, što smo drugo i mogli očekivati od ovih čudovišta?” reče s uzdahom Praxeas, osamljujući se u kut s Baudolinom, dok su drugi eunusi uz cijuke radoznalosti ispitivali željezno oružje putnika. “Čudovišta?” upita Baudolino s prijetvornom prostodušnošću. “Stekao sam dojam kako ovdje nitko ne primjećuje divne izobličenosti drugih.” “Sigurno si čuo govoriti jednog od njih,” reče Praxeas s prezirnim osmjehom. “Već stoljećima ovdje žive zajedno, navikli su jedni na druge i odbijajući vidjeti nakaznost svojih susjeda, zanemaruju vlastitu. Čudovišta, da, sličnija životinjama nego ljudima, a sposobni su množiti se brže od kunića. To je narod kojim moramo vladati i to željeznom rukom, kako bismo izbjegli da se uzajamno istrijebe, svatko pomućen vlastitom herezom. Zbog toga ih je, prije mnogo stoljeća, Pater postavio da žive ovdje, na ~ 209 ~
Knjigoteka
granicama kraljevstva, kako svojim odvratnim izgledom ne bi uznemirivali njegove podanike, koji su - uvjeravam te u to, gospodine Baudolino - prekrasni ljudi. Ali normalno je da priroda proizvede i čudovišta, i prilično je neobjašnjivo zašto cijeli ljudski rod već do sada nije postao nakaznim, budući da je počinio najstrašniji od svih zločina, raspinjući na križu Boga Oca.” Baudolino je upravo shvatio da i eunusi misle loše i svom je domaćinu postavio nekoliko pitanja. “Neka od ovih čudovišta,” reče Praxeas, “vjeruju kako je Otac samo usvojio Sina, drugi se iscrpljuju raspravljajući tko potječe od koga i svaki je uvučen, čudovište kakvo već jest, u svoju čudovišnu pogrešku, umnožavajući utjelovljenja božanstva, vjerujući kako je Vrhovno Dobro tri različite biti, ili čak četiri. Pogani. Postoji samo jedna božanska bit koja se tijekom života očituje na različite načine ili kroz različite osobe. Jedina božanska bit je Otac, budući da rađa, Sin budući da je rođen, Duh budući da posvećuje, ali uvijek je riječ o istoj božanskoj prirodi: ostalo je kao neka maska iza koje se Bog skriva. Jedna bit i samo jedna trostruka osoba a ne, kako neki heretici tvrde, tri osobe u jednoj biti. Ali, ako tako jest, i ako si je Bog, svakoliki, pazi dobro, stvorio tijelo ne opunomoćujući nekog svog usvojenog potomka, tada je sam Otac stradao na križu. Raspeti Oca! Razumiješ li? Samo prokleta rasa mogla je doći do takvog oskvrnuća, a zadaća vjernika je osvetiti Oca. Nikakve milosti za prokleto Adamovo pleme.”
Otkako je Baudolino započeo pripovijedanje o putovanju, Niketas je slušao u tišini, ne prekidajući ga. Ali sada to učini, jer je primijetio da je njegov sugovornik nesiguran u to kako treba protumačiti ono o čemu je govorio. “Misliš li,” upita, “da eunusi mrze ljudski rod zato što je izazvao da Otac pati, ili su tu herezu prigrlili zato što su mrzili ljudski rod?” “To je ono što sam se pitao, i te večeri ili kasnije, a da nisam znao odgovoriti.” “Znam kako misle eunusi. Mnoge sam upoznao u carskoj palači. Pokušavaju skupiti moć kako bi dali oduška svom jalu prema svima onima kojima je dano oploditi. Ali često sam, u mom dugom iskustvu, naslutio da mnogi koji nisu eunusi koriste moć kako bi izrazili ono što inače ne bi znali učiniti. A zapovijedanje je strast možda neodoljivija od vođenja ljubavi.” “Bilo je i drugih stvari koje su me zbunjivale. Slušaj: eunusi iz Pndapetzima ustrojavali su kastu koja se reproducirala biranjem, budući da njihova priroda nije omogućivala druge načine. Praxeas je rekao kako su naraštajima i naraštajima starci odabirali ljupke mladiće i dovodili ih u njihovo stanje, najprije čineći od njih svoje sluge, a zatim svoje nasljednike. Gdje su nabavljali te mladiće, ljupke i dobro razvijene, ako je cijela pokrajina Pndapetzima bila nastanjena samo čudovištima prirode?” “Sigurno su eunusi dolazili iz neke strane zemlje. U mnogim vojskama i javnim službama događa se da onaj tko ima moć ne mora pripadati zajednici kojom upravlja, kako ne bi osjećao nježnost ili sukrivnju prema svojim podanicima. Možda je tako htio Pater, kako bi te grdne i svadljive ljude mogao držati u pokornosti.” “I kako bi ih mogao slati u smrt bez grižnje savjesti. Iz Praxeasovih sam riječi shvatio druge dvije stvari. Pndapetzim je bio posljednje predstražno mjesto prije nego što počne Paterovo kraljevstvo. Iza njega bio je samo klanac između planina koji je vodio u neko drugo područje, a na stijenama koje nadvisuju klanac stalno su stajale nubijske straže, spremne strovaliti lavine kamenih gromada na svakoga tko bi se odvažio u to suženje. Na izlazu iz tog klanca počinjala je baruština bez granica, ali baruština toliko podmukla da bi onoga tko bi je pokušao prijeći usisala blatnjavim ili pjeskovitim tlom u neprestanom kretanju, i čim bi počeo tonuti do pola noge više se nije mogao iz nje izvući, ~ 210 ~
Knjigoteka
sve dok ne bi sasvim nestao kao da se utopio u moru. U baruštini je postojao samo jedan siguran smjer koji je omogućivao da se preko nje prijeđe, ali bio je poznat jedino eunusima, koji su bili podučeni da ga prepoznaju po određenim znacima. Stoga je Pndapetzim bio vrata, obrana, zasun, koji je trebalo nasilno otvoriti ako se htjelo stići do kraljevstva.” “Budući da ste vi bili prvi posjetitelji u tko zna koliko stoljeća, ta obrana nije baš bila neki mučan pothvat.” “Upravo suprotno. Praxeas je bio vrlo neodređen po tom pitanju, kao da je ime onih koji im prijete pokriveno zabranom, ali mi je zatim, suzdržljivo, odlučio reći kako cijela pokrajina živi pod morom od ratničkog naroda bijelih Huna, koji bi svakog trena mogli pokušati prodor. Da su ovi stigli na vrata Pndapetzima, eunusi bi poslali skijapode, bleme i sva ostala čudovišta da budu sasječeni, ne bi li nakratko zaustavili osvajanje, zatim bi Đakona morali odvesti do klanca, strovaliti u dolinu mnogo gromada kako bi zapriječili svaki prolaz i povući se u kraljevstvo. Ako u tome ne bi uspjeli i bili uhvaćeni, budući da bi bijeli Huni jednoga od njih mogli na mukama prisiliti da otkrije jedini pravi put do Paterove zemlje, svi su bili obučavani da se, prije nego što postanu zarobljenici, ubiju otrovom koji je svaki od njih držao ispod halje, u vrećici obješenoj oko vrata. Grozno je to što je Praxeas bio siguran kako će se u svakom slučaju spasiti, jer će u posljednjem trenutku štit biti Nubijci. To je sreća, govorio je Praxeas, što za tjelesnu stražu imamo gurovrate.” “Čuo sam o tome pričati, a dogodilo se prije mnogo stoljeća na obalama Afrike. Tamo je dakle bilo heretika zvanih donatisti, koji su smatrali kako bi crkva trebala biti društvom svetaca, ali su nažalost do sada svi njeni svećenici bili pokvareni. Dakle, po njima nijedan pop nije mogao podijeliti sakramente i bili su u vječitom ratu sa svim drugim kršćanima. Najodlučniji među donatistima bili su upravo gurovrati, barbarski narod maurske rase, koji su hodali poljima i dolinama tražeći mučeničku smrt, bacali se sa stijena na prolaznike vičući “Deo laudes” i prijetili im svojim batinama, naređujući im da ih ubiju, kako bi mogli okusiti slavu žrtve. A budući da su ljudi, prestrašeni, odbijali to učiniti, gurovrati bi ih najprije lišili sve imovine, a zatim bi im razmrskali glavu. Ali vjerovao sam da su se te usijane glave ugasile.” “Očigledno su Nubijci iz Pndapetzima bili njihovi potomci. Bili bi, govorio mi je Praxeas svojim uobičajenim prezirom prema svojim podčinjenima, dragocjeni u ratu, zato što bi se neprijatelju rado dali ubiti, a u vremenu koje je trebalo da ih sve obore, eunusi bi mogli zapriječiti klanac. Gurovrati su već previše stoljeća čekali tu sreću, nitko nije dolazio osvajati pokrajinu, a oni su gutali gorki jad ne znajući živjeti u miru; nisu mogli navaliti na čudovišta i pljačkati ih jer su dobili zapovijed da ih štite, pa su si davali oduška loveći i golim se rukama suprotstavljajući divljim zvijerima; ponekad su dopirali na onu stranu Sambatyona, u kamenjare gdje su se ukorijenile himere i manticore, i neki su od njih imali tu radost da skončaju kao Abdul. Ali, to im nije bilo dovoljno. Ponekad bi najuvjereniji među njima poludjeli. Praxeas je već bio saznao kako nas je jedan od njih poslijepodne zaklinjao da ga obezglavimo; drugi bi se, dok su bili na straži u klancu, bacali s vrhova i sve u svemu, bilo ih je teško držati na uzdi. Eunusima je još jedino preostalo držati ih u stanju budnosti, prikazujući im svakog dana predstojeću opasnost, čineći tako da vjeruju kako su bijeli Huni uistinu pred vratima, pa su Nubijci često lunjali ravnicom izoštravajući vid, poskakujući od radosti na svaki oblak prašine koji bi se nazro u daljini, očekujući dolazak osvajača, u nadi koja ih je stoljećima izjedala, naraštaj za naraštajem. A u međuvremenu, budući da nisu svi uistinu bih spremni na žrtvu, već su samo glasno objavljivali svoju želju za mučeništvom kako bi bili dobro hranjeni i odijevani, trebalo ih je udobrovoljiti dajući im poslastice i mnogo ~ 211 ~
Knjigoteka
burqa. Shvatio sam kako iz dana u dan raste zloba eunuha, prisiljenih upravljati čudovištima koja su mrzili, a svoje su živote morali povjeravati pretjeranim proždrljivcima, stalno pijanima.”
~ 212 ~
Knjigoteka
***
Bio je kasni sat i Praxeas dade nubijskim stražama da ih otprate u njihove konake, nasuprot tornju, u kamenu košnicu ograničene veličine, koja je u unutrašnjosti ostavljala prostora za sve njih. Popeše se onim zračnim stubama i, iscrpljeni tim jedinstvenim danom, spavali su sve do jutra. Probudio ih je Gavagai, spreman za njihovu službu. Nubijci su ga obavijestili kako je Đakon spreman primiti svoje goste. Vratili su se u toranj i Praxeas ih osobno povede duž vanjskih terasa sve do posljednjeg kata. Tamo uđoše kroz jedna vrata i nađoše se u kružnom hodniku na koji su se otvarala mnoga druga vrata, jedna pokraj drugih, kao niz zuba.
“Tek sam kasnije shvatio kako je taj kat bio zamišljen, gospodine Niketas. Teško ga je opisati, ali pokušat ću. Zamisli da je taj kružni hodnik vanjski obod kruga, u čijoj je sredini jednako tako okrugla središnja dvorana. Svaka vrata koja se otvaraju u hodnik uvode u jedan prolaz, a svaki bi prolaz trebao biti zraka kruga koja vodi u središnji prostor. Kad bi hodnici bili ravni, svatko bi iz vanjskog kružnog hodnika mogao vidjeti što se događa u središnjoj dvorani, a tkogod se nalazio u središnjoj dvorani mogao bi vidjeti dolazi li netko ulazeći kroz prolaz. Međutim, svaki je prolaz počinjao ravno, ali na kraju se savijao oblikujući okuku, nakon koje se ulazilo u središnju dvoranu. Tako nitko iz vanjskog hodnika nije mogao promatrati dvoranu, što je jamčilo diskreciju onome tko ga je nastanjivao...” “Ali ni stanovnik dvorane nije mogao vidjeti tko dolazi, osim u posljednjem trenutku.” “Doista, i mene je ta pojedinost odmah iznenadila. Shvaćaš li, Đakon, gospodar pokrajine, bio je zaštićen od indiskretnih pogleda, ali je u isto vrijeme mogao biti iznenađen posjetom svojih eunuha bez prethodne najave. Bio je zarobljenik kojega i nisu mogli uhoditi njegovi čuvari, a niti je on mogao uhoditi njih.” “Ti tvoji eunusi bili su lukaviji od naših. Ali pričaj mi sada o Đakonu.”
~ 213 ~
Knjigoteka
***
Ušli su. Velika kružna dvorana bila je prazna, osim ponekog ormarića s pretincima oko prijestolja. Prijestolje je stajalo u sredini, bilo je iz tamnog drva, pokriveno baldahinom. Na prijestolju je bio neki ljudski lik, obavijen tamnom haljom, glave pokrivene turbanom i velom koji mu se spuštao na lice. Stopala su bila obuvena u tamne papuče, a tamne su bile i rukavice koje su mu pokrivale ruke, tako da se ništa nije moglo vidjeti od lika onoga koji je sjedio. S dviju strana prijestolja, zgureni Đakonu uz bok, još dva zastrta lika. Jedan bi od njih ponekad Đakonu pružao zdjelu u kojoj su gorjeli mirisi, kako bi udahnuo njihove pare. Đakon je to pokušavao odbiti, ali Praxeas mu je davao znak kojim mu je, preklinjući, zapovijedao neka prihvati, pa je dakle morala biti riječ o nekom lijeku. “Zaustavite se na pet koraka od prijestolja, poklonite se i prije nego što pozdravite, pričekajte da vas On pozove,” prošapta Praxeas. “Zašto je prekriven velom?” upita Baudolino. “To se ne pita, tako je jer se njemu sviđa.” Učiniše kako im je bilo rečeno. Đakon podiže jednu ruku i reče na grčkom: “Još kao dijete bio sam pripreman za dan vašega dolaska. Moj mi je logotet već sve rekao i bit će mi drago pomoći vam i ugostiti vas u očekivanju vašeg uzvišenog druga. Primio sam i vaš neusporedivi dar. Nezaslužen je, tim više što mi tako sveta stvar dolazi od darovatelja jednako toliko vrijednih dubokog poštovanja.” Glas mu je bio slab, glas boležljive osobe, ali je boja glasa bila mladenačka. Baudolino ga obasu pozdravima tako punima poštovanja, da ih nitko nikada ne bi mogao optužiti kako nisu veličali dostojanstvo koje mu je trebalo pripisati. Ali Đakon primijeti kako je tolika poniznost očit znak njihove svetosti i tu se više ništa nije moglo učiniti. Zatim ih pozva da se raskomote na krugu od jedanaest jastuka, koje je dao pripremiti na pet koraka od prijestolja, naredi da im ponude burq s nekim slatkim perecima užežena okusa i reče kako je željan saznati od njih, koji su posjetili slavni Zapad, postoje li uistinu tamo sve te divote o kojima je čitao u mnogim knjigama koje su mu prošle kroz ruke. Upita postoji li stvarno zemlja zvana Enotria, gdje raste stablo s kojeg kaplje piće koje je Isus bio pretvorio u vlastitu krv. Je li istina da tamo kruh nije plosnat i debeo pola prsta, nego se svakog jutra čudesno nadima uz pjev pijevca, u obliku mekanog i podatnog voća pod zlaćanom korom. Je li istina da se tamo vide crkve sagrađene izvan stijene, ima li palača velikog Patera Rima stropove i grede od mirišljiva drveta s legendarnog otoka Cipra. Ima li ta palača vrata iz plava kamena izmiješanog s rogovima zmije otrovnice, koja priječe onome tko tuda prolazi da unutra ubaci otrov, i prozore iz takva kamena kroz koji unutra prolazi svjetlo. Nalazi li se u tome istome gradu velika kružna građevina gdje sada kršćani jedu lavove, i pojavljuju li se na njenom svodu savršene imitacije sunca i mjeseca, velikih kao što stvarno jesu, koji prelaze svoj nebeski luk, između ptica načinjenih ljudskom rukom, koje pjevaju najljupkije melodije. Plivaju li ispod poda, koji je također od prozirna kamena, samokretne ribe iz pješčenjaka. Je li istina da se do građevine dolazi stubištem gdje se, u podnožju jedne određene stube, nalazi uska rupa kroz koju se vide prolaziti sve stvari koje se događaju u cijelome svijetu, sva čudovišta iz dubine mora, zora i večer, mnoštva koja žive u Posljednjoj Thuli, niti paučine boje mjeseca u sredini crne piramide, pahuljice bijele i hladne tvari koje padaju s neba na Afriku Perustu u mjesecu kolovozu, sve pustinje ovoga svemira, svako slovo svakog lista svake knjige, zalasci sunca ružičaste boje iznad Sambatyona, tabernakul svijeta postavljen između dviju sjajnih ploča koje ga u beskonačnost ponavljaju, prostranstva vode poput jezera bez obala, bikovi, oluje, svi mravi koji postoje ~ 214 ~
Knjigoteka
na zemlji, kugla koja ponavlja kretanje zvijezda, tajno kucanje vlastita srca i vlastite utrobe i lice svakoga od nas kada. budemo preoblikovani smrću... “Ali tko je taj koji priča tolike izmišljotine tim ljudima?” pitao se sablažnjen Poeta, dok je Baudolino pokušavao dati razboriti odgovor, govoreći kako zacijelo postoji mnogo divota dalekog Zapada, iako je sigurno da ponekad glas, koji preuveličavajući prelijeće brda i doline, voli pretjerivati, a on sigurno može posvjedočiti kako nikada nije vidio, tamo dolje gdje zalazi sunce, kršćane koji jedu lavove. Poeta se kesio ispod glasa: “Barem ne u dane posta...” Primijetili su da je samo njihovo prisustvo zapalilo maštu tog mladog princa, vječito zatvorenog u svom kružnom zatvoru i da, ako živiš tamo gdje sunce izlazi, ne možeš nego sanjati divote zapada - naročito, nastavljao je mrmljati Poeta, srećom na teutonskom, ako živiš na govnarskom mjestu kao što je Pndapetzim. Zatim Đakon shvati kako i njegovi gosti žele ponešto saznati i primijeti da se možda, nakon mnogo godina izbivanja, ne sjećaju kako se vratiti u kraljevstvo iz kojeg su, prema predaji, potjecali i zato što su tijekom stoljeća niz potresa i drugih preobrazbi te njihove zemlje, duboko izmijenili planine i ravnice. Objasni kako je teško prijeći klanac i savladati baruštinu, upozori ih da upravo počinje razdoblje kiša i kako nije pametno krenuti odmah na put. “Osim toga, moji će eunusi,” reče, “morati poslati glasnike mome ocu, koji će mu ispričati o vašoj posjeti, i oni će se morati vratiti s njegovim pristankom za vaše putovanje. Put je dug i sve će to potrajati godinu dana ili možda duže. U međuvremenu, vi ćete morati pričekati dolazak vašega brata. Znajte da ćete ovdje biti ugošćeni primjereno vašem položaju.” To je govorio gotovo mehaničkim glasom, kao da recitira netom naučenu lekciju. Gosti ga upitaše koja je uloga i sudbina Đakona Ivana i on objasni: možda u njihovo doba stvari još nisu bile takve, ali su zakoni kraljevstva bili izmijenjeni upravo nakon odlaska Mudraca. Ne treba misliti kako je jedino osoba Patera bila ta koja je tisućljećima nastavljala vladati, prije bi to bila čast. Po smrti svakog Patera, na njegovo se prijestolje uspinje upravo njegov Đakon. Odmah potom, dostojanstvenici kraljevstva bi odlazili posjetiti sve obitelji i izdvojiti, po određenim čudesnim znacima, dijete koje nema više od tri mjeseca i koje postaje budućim nasljednikom i tobožnjim Paterovim sinom. Obitelj s radošću ustupa dijete i ono se smjesta šalje u Pndapetzim, gdje provodi djetinjstvo i mladost bivajući pripremano za naslijeđivanje poočima, da ga se boji, iskazuje mu poštovanje i da ga voli. Mladić je pričao tužnim glasom zato što je, rekao je, sudbina jednog Đakona da nikada ne upozna vlastita oca, ni onog rođenog, ni onog tobožnjeg, kojega ne vidi čak ni na mrtvačkom odru, zato što bi od trenutka njegove smrti do onoga kad nasljednik stigne u prijestolnicu kraljevstva prošla, kao što je bio rekao, barem godina dana. “Vidjet ću samo,” govorio je, “a preklinjem da se to dogodi što je moguće kasnije, lik utisnut u .njegov pogrebni pokrov u koji će biti umotan prije pogreba, tijela prekrivena uljima i drugim čudesnim tvarima koje na platnu otiskuju oblike.” Zatim reče: “Ovdje ćete morati dugo ostati i od vas tražim da me povremeno dođete posjetiti. Obožavam slušati pričanja o divotama Zapada i također čuti pripovijesti o tisućama bitaka i opsada koje tamo, govori se, čine život vrijednim življenja. O vašim bokovima vidim oružja, mnogo ljepša i moćnija od onih koja se ovdje koriste i zamišljam kako ste vi sami vodili vojske u bitku, kako i priliči jednome kralju, dok se kod nas oduvijek pripremamo na rat, ali nikada nisam imao zadovoljstvo zapovijedati vojskom na otvorenom polju.” Nije pozivao, gotovo je zaklinjao, tonom mladića čiji je um usplamtio na knjigama o čudesnim pustolovinama. ~ 215 ~
Knjigoteka
“Samo da se previše ne zamarate, gospodine,” reče s velikim poštovanjem Praxeas. “Sada je kasno i umorni ste; bit će bolje da otpravite vaše posjetitelje.” Đakon potvrdi, ali iz kretnje mirenja sa sudbinom kojom poprati svoj pozdrav, Baudolino i njegovi shvatiše tko stvarno zapovijeda na tom mjestu.
~ 216 ~
Knjigoteka
31. Baudolino čeka polazak prema kraljevstvu Patera Ivana Baudolino je pripovijedao predugo i Niketas je ogladnio. Teofil mu je rekao da sjedne za večeru, nudeći mu kavijar od raznih riba, nakon kojeg je slijedila juha od luka i maslinova ulja, poslužena na tanjuru punom mrvica kruha, zatim umak od usitnjenih mekušaca začinjen vinom, uljem, češnjakom, cimetom, origanom i gorušicom. Prema njegovu ukusu to nije bilo mnogo, ali Niketas je pokazao da mu jako godi. Dok su se žene, koje su večerale posebno, požurile spavati, Niketas je opet počeo ispitivati Baudolina, željan saznati je li konačno stigao u Paterovo kraljevstvo. “Ti bi htio da ja trčim, gospodine Niketas, ali mi smo u Pndapetzimu ostali dvije duge godine, a vrijeme je isprva prolazilo jednolično. Od Zosima nikakva glasa, a Praxeas nas je upozorio kako je, ako ne stigne dvanaesti iz naše skupine, bez najavljenog dara za Patera beskorisno krenuti na put. Osim toga, svakog nam je tjedna davao nove i žalosne vijesti: razdoblje kiša trajalo je duže od predviđenog i baruština je postala još neprohodnijom, nije bilo vijesti o izaslanicima poslanima Pateru, možda nisu uspijevali pronaći jedini prohodni put... Zatim je stiglo povoljno godišnje doba i govorkalo se kako upravo stižu bijeli Huni; jedan ih je Nubijac ugledao prema sjeveru i nije se moglo žrtvovati ljude kako bi nas pratili na tako težak put, i tako dalje. Ne znajući što bismo radili, učili smo, medo po malo, izražavati se na raznim jezicima te zemlje i već smo znali da ako jedan pigmejac uzvikne Hekinah degul, to znači da je zadovoljan, a pozdrav koji s njim treba izmijeniti bio je Lumus kelmin pesso desmar lon emposo, to jest da se obvezujemo kako nećemo pokrenuti rat protiv njega i njegova naroda; ako neki div na pitanje odgovara Bodh-koom to znači da ne zna; da Nubijci konja zovu nek, možda zbog oponašanja nekbrafpjar, što je bila deva, dok su blemi konja označivali kao houyhmhnm, i to je bio jedini put kad smo ih čuli izgovarati glasove koji nisu samoglasnici, znak da su za nikad viđenu životinju izmišljali nikad korišten naziv; skijapodi su se molili govoreći Hai coba, što je za njih značilo Pater Noster, vatru su zvali deba, dugu deta, a psa žita. Eunusi su tijekom svoje mise hvalili Boga pjevajući: Khondinbas Ospamerostas, kamedumas karpanemphas, kapsimunas Kamerostas perisimbas prostamprostamas. Toliko smo već postajali stanovnicima Pndapetzima, da nam blemi ili panoziji više nisu izgledali mnogo drugačijima od nas. Bili smo se pretvorili u odred ravnodušnih; Borone i Ardzrouni su provodili dane raspravljajući o praznini, a Ardzrouni je čak uvjerio Gavagaija da ga spoji s tesarom poncija, pa je s njim mudrovao je li moguće samo iz drva, bez ikakva metala, napraviti jednu od njegovih čudesnih crpki. Kada se Ardzrouni posvećivao svom budalastom pothvatu, Borone bi se povlačio s Kyotom, jahali su po ravnicama i maštali o Kaležu, dok su oči držali budnima kako bi vidjeli pojavljuje li se na obzoru Zosimova prikaza. Možda je, napominjao je Boidi, krenuo nekim drugim putem, susreo bijele Hune, tko zna što je ispričao njima, koji su vjerojatno bili idolopoklonici, i uvjeravao ih da napadnu kraljevstvo... Porcelli, Cuttica i Aleramo Scaccabarozzi zvan Glupan, koji su bili sudjelovali u osnivanju Aleksandrije, stekavši poneko građevinsko znanje utuvili su sebi u glavu da će stanovnike te pokrajine uvjeriti kako su četiri dobro sagrađena zida bolja od njihovih golubinjaka i pronašli su divove koji su te udubine u stijeni bušili po iskustvu, spremne naučiti kako se miješa žbuka ili ~ 217 ~
Knjigoteka
oblikuju cigle od ilovače, koje se zatim suše na suncu. Na rubovima grada izniklo je pet ili šest kućeraka, ali jednog lijepog jutra vidjeli su kako ih zauzimaju ljudi bez jezika, skitnice po sklonosti i izjelice nezarađena kruha. Pokušali su ih izbaciti udarcima kamenom, ali ovi su bili tvrdoglavi. Boidi je neprestano, svake večeri gledao prema klancu, ne bi li vidio je li se ljepotan vratio. Ukratko, svatko si je izmislio vlastitu razbibrigu, bili smo se naviknuli na tu neukusnu hranu, a osobito više nismo mogli bez burqa. Tješila nas je činjenica da je kraljevstvo ionako na dva koraka, to jest godinu dana hoda, ako sve bude u redu, ali više nismo imali obvezu išta otkrivati, niti pronalaziti bilo koji put, morali smo samo čekati da nas eunusi povedu onim pravim. Bili smo, što bi se reklo, blaženo rastrojeni i sretno obuzeti dosadom. Svi smo mi, osim Colandrina, već bili u godinama; ja sam već prevalio pedesetu, a u toj dobi ljudi umiru ako već odavna nisu mrtvi; vidjelo se da nam je taj zrak činio dobro, zahvaljivali smo Gospodinu jer smo svi izgledali podmlađeni i činilo se kao da ih imam deset manje nego kad sam bio stigao. Bili smo u tijelu snažni, a u duhu mlitavi, ako tako mogu reći. Toliko smo se poistovjetili s ljudima iz Pndapetzima, da smo se čak počeli oduševljavati njihovim teološkim raspravama.” “A uz koga ste bili?” “U stvari, sve se dogodilo zato što je Poeti ključala krv i nije mogao biti bez žene. A to je uspijevalo čak i sirotom Colandrinu, ali on je bio anđeo na zemlji, kao i njegova jadna sestra. Dokaz da su se čak i naše oči navikle na to mjesto, dobio sam kada se Poeta počeo zanositi jednom panozijom. Privukle su ga one njene lelujave uši, uzbuđivala ga je bjelina njene kože, izgledala mu je vitkom i dobro oblikovanih usana. Bio je vidio kako se dvoje panozija pare u polju i nagađao je kako to iskustvo mora biti slasno: oboje su svojim ušima obavijali jedno drugo i parili se kao da su u školjki, ili kao da su ono usitnjeno meso obavljeno listovima loze, koje smo s užitkom jeli u Armeniji. To mora biti divno, govorio je. Zatim, kad je kod panozije kojoj se pokušao približiti naišao na sramežljivi otpor, pomamio se za ženskom blema. Nalazio je kako, ne obazirući se na nedostatak glave, ima tanak struk i pozivajuću vaginu, a osim toga bilo bi lijepo moći ljubiti ženu u usta kao da joj ljubiš trbuh. I zato je nastojao posjećivati te ljude. Jedne nas je večeri poveo na njihov sastanak. Blemi, kao i sva čudovišta pokrajine, ne bi nikoga od drugih bića pripustili na svoje rasprave o svetim stvarima, ali mi smo bili drugačiji, nisu smatrali da i mi mislimo loše, dapače svaka se rasa uvjerila kako mislimo kao oni. Jedini koji je htio pokazati svoje nezadovoljstvo zbog te naše prisnosti s blemima, zasigurno je bio Gavagai, ali vjerni nas je skijapod sad već obožavao i sve što smo radili nije moglo biti nego dobro urađeno. Malo zbog prostodušnosti, malo zbog ljubavi, uvjerio je sebe kako na obrede blema idemo ne bismo li ih naučili da je Isus bio usvojeni sin Boga.”
Crkva blemâ nalazila se u razini tla, bila je samo pročelje s dva stupa i zabatom, a ostatak u dubini stijene. Njihov je svećenik pozivao vjernike na skupljanje udarajući malim čekićem po kamenoj ploči vezanoj konopcima, koja je davala zvuk puknuta zvona. Unutra se vidio samo oltar osvijetljen uljanicama u kojima, prema mirisu, nije gorjelo ulje nego maslac, možda od kozjeg mlijeka. Naokolo nije bilo raspela niti drugih slika, zato što oni (jedini koji misle dobro), kako je objašnjavao blema koji je bio vodič, vjerujući da se Riječ nije pretvorila u tijelo, nisu mogli obožavati sliku lika. Niti su, iz istih razloga, mogli ozbiljno shvaćati euharistiju, pa je stoga njihova misa bila bez posvećenja kruha i vina. Nisu mogli čitati ni Evanđelje, jer je to bila priča obmane. Baudolino je tada upitao kakvu vrstu mise mogu služiti i vodič reče kako se oni zapravo skupljaju u molitvi, potom zajedno raspravljaju o velikoj tajni lažna ~ 218 ~
Knjigoteka
utjelovljenja, što još nisu uspjeli sasvim razjasniti. I stvarno, nakon što su blemi kleknuli i posvetili pola sata svojoj čudnoj vokalizaciji, svećenik je započeo ono što je nazivao svetim razgovorom. Jedan od vjernika je ustao i podsjetio kako možda Isus iz Muke nije bio pravi pravcati privid, kojim bi se prevarilo apostole, nego je bio viša moć koja potječe od Oca, Eon, koja je ušla u već postojeće tijelo bilo kojeg tesara iz Galileje. Jedan drugi je upozorio da je možda, kako su neki uvjeravali, Marija uistinu porodila ljudsko biće, ali je Sin, koji si nije mogao napraviti tijelo, prošao kroz nju kao voda kroz cijev i možda je u nju ušao kroz uho. Tada se začuo zbor prosvjeda i mnogi su vikali ”Paulikijanac! Bogumil!”, iskazujući time da je govornik izrekao heretičku doktrinu - i doista je potjeran iz hrama. Neki treći se usudio reći da je na križu stradao Cirenac, koji je u posljednjem trenutku zamijenio Isusa, ali drugi su ga upozorili da, kako bi nekoga zamijenio, taj netko ipak mora biti tamo. Ne, uzvratio je vjernik, taj netko zamijenjeni je upravio bio Isus kao privid, koji kao prikaza ne bi mogao stradati, a bez Muke ne bi bilo oslobođenja. Zbor je po drugi put prosvjedovao, jer govoreći tako isticalo se da je onaj jadnik Cirenac oslobodio ljudski rod. Četvrti je podsjećao kako je Riječ u obliku goluba sišla u tijelo Isusovo u trenutku krštenja u rijeci Jordan, sigurno se na taj način Riječ miješala s Duhom Svetim, i to obuzeto tijelo nije bilo privid - pa zašto bi onda blemi bili, i to ispravno, fantasiasti? Obuzet raspravom, Poeta upita: “Ali ako je neutjelovljeni Sin bio samo privid, zašto onda u Vrtu Maslina izgovara riječi beznađa i jadikuje na križu? Što jedna božanska prikaza mari ako joj zabijaju čavle u tijelo koje je ionako privid? Zar je samo glumio, kao histrion?” rekao je to, razmećući se oštroumnošću i željom za znanjem, namjeravajući očarati žensku blemu koju je kriomice gledao, ali izazvao je suprotan učinak. Cijeli je skup počeo vikati: “Anatema! Anatema!” i naši su prijatelji shvatili kako je došao trenutak da se napusti to sijelo. I tako Poeta, zbog prekoračenja teološkog cjepidlačenja, nije uspio zadovoljiti svoju čestu putenu strast.
Dok su se Baudolino i ostali kršćani posvećivali tim iskustvima, Solomon je ispitivao, jednog po jednog, sve stanovnike Pndapetzima ne bi li nešto saznao o nestalim plemenima. Gavagaijeva napomena o rabinima, prvoga dana, govorila mu je da je bio na dobrome tragu. No, ili zbog toga što ta čudovišta raznih rasa nisu doista ništa znala, ili zato što je tema bila tabu, Solomon nije uspijevao ništa učiniti. Konačno mu jedan od eunuha reče da je predaja govorila kako su preko kraljevstva Patera Ivana prošle zajednice Židova, i to prije mnogo stoljeća, ali su one zatim odlučile ponovno krenuti na put, možda zbog straha da će ih ugrožavajuće osvajanje bijelih Huna prisiliti da se suoče s novim raseljavanjem, i samo je Bog znao kamo su otišli. Solomon je bio siguran da eunuh laže pa je i dalje očekivao trenutak kada će otići u kraljevstvo, gdje će zasigurno naći svoje istovjerce. Ponekad ih je Gavagai pokušavao preobratiti na ispravnu misao. Otac je od nas toliko savršeniji i udaljen u svemiru koliko to može biti, zar ne? Pa, dakle, kako bi mogao začeti Sina? Ljudi začinju djecu kako bi se preko njih produžili i u njima živjeli čak i u onom vremenu koje neće dočekati, jer će ih već zahvatiti smrt. Ali Bog koji ima potrebu začeti sina ne bi bio savršen još od prije početka svijeta. A da je Sin oduvijek postojao zajedno s Ocem, jer je iste božanske biti ili prirode, kakogod to nazvali (ovdje se Gavagai pobrkao navodeći grčke termine kao ousia, hyposthasis, physis i hyposopon, koje čak ni Baudolino nije uspijevao dokučiti), imali bismo nevjerojatni slučaj da je Bog, po definiciji nerođen, rođen od početka svijeta. Dakle, Riječ kako Otac rađa zato što se brine za oslobođenje ljudskog roda, nije od iste biti kao Otac: biva začeta kasnije, sigurno prije svijeta, i superiorna je svakom drugom stvorenju, ali jednako je tako sigurno inferiorna Ocu. Krist ~ 219 ~
Knjigoteka
nije moć Boga, bio je uporan Gavagai, sigurno nije ni bilo kakva moć, poput skakavca, dapače on je velika moć, ali je prvorođen a ne i urođen. “Dakle, za vas je Sin,” upitao ga je Baudolino, “samo usvojen od Oca, pa stoga nije Bog.” “Nije, ali svejedno je presvet, kao što je presvet i Đakon, koji je Paterov usvojeni sin. Ako je to tako s Paterom, zašto nije i s Bogom? Ja zna da Poeta pitao bleme zašto, ako je Isus privid, on se boji Vrta Maslina i plače na križu. Blemi, koji misli loše, ne zna odgovoriti. Isus nije privid, nego usvojeni Sin, a usvojeni Sin ne zna sve kao njegov Otac. Razumije ti? Sin nije omoousios, od iste biti kao Otac, nego omoiusios, slične, ali ne iste biti. Mi nije heretici kao anomeji: oni smatra Riječ niti slična Ocu, sasvim je različita. Ali srećom, u Pndapetzimu nema anomeji. Oni misli lošije od svih.”
Budući da je Baudolino, navodeći ovu priču, također rekao da su oni nastavljali pitati kakva je razlika između omoousios i omoiusios, i može li se Gospodina Boga svesti na dvije rječce, Niketas se nasmijao: “Ima razlike, ima razlike. Možda su u vas na Zapadu te oštre rasprave zaboravljene, ali u carstvu nas Rimljana dugo su se nastavljale i bilo je ljudi koji su zbog takvih nijansi bili izopćeni, prognani ili naprosto ubijeni. Čudi me da te rasprave, koje su kod nas već odavno prestale, još preživljavaju u toj zemlji o kojoj mi pričaš.” A zatim je pomislio: stalno sumnjam da mi taj Baudolino priča izmišljotine, ali polubarbar kao on, koji je živio među Alemanima i Milancima, koji jedva da razlikuju Presveto Trojstvo od Svetoga Karla Velikog, ne bi mogao znati te stvari da ih nije tamo čuo. Ili ih je možda čuo negdje drugdje?
Ponekad bi naši prijatelji bili pozvani na Praxeasove neukusne večere. Ohrabreni burqom, vjerojatno su pred kraj jedne od tih gozbi rekli, za Mudrace prilično neumjesne stvari, a s druge strane Praxeas je sad već bio prisan s njima. Tako je jedne noći, pijan on i pijani oni, rekao: “Gospodo i najmiliji gosti, dugo sam razmišljao o svakoj riječi koju ste izgovorili otkako ste ovamo stigli i shvatio sam kako nikada niste ustvrdili da ste Mudraci koje smo očekivali. Ja i dalje mislim da to jeste, ali ako slučajno, kažem slučajno, to niste, ne bi bila vaša krivnja što svi u to vjeruju. U svakom slučaju, dopustite mi da vam govorim kao brat. Vidjeli ste kakvo je leglo hereza Pndapetzim i kako je teško zadržati tu čudovišnu svjetinu mirnom, s jedne strane strahom od bijelih Huna, a s druge tako da im mi tumačimo volju i riječi Patera Ivana, kojega oni nikada nisu vidjeli. Čemu može poslužiti naš mladi Đakon, to ste i vi zapazili. Ako mi eunusi možemo računati na potporu i autoritet Mudraca, naša moć se povećava. Povećava se i učvršćuje ovdje, ali mogla bi se protegnuti i... drugdje.” “U Paterovu kraljevstvu?” upita Poeta. “Ako stignete tamo, morali bi vas priznati kao zakonite gospodare. Da biste tamo stigli vi trebate nas, a mi vas trebamo ovdje. Mi smo čudna rasa, ali ne čudovišna kao ova ovdje koja se razmnožava prema bijednim zakonima tijela. Eunusima se postaje zato što su nas drugi eunusi odabrali i učinili nas takvima. U onome što mnogi smatraju nesrećom, mi se osjećamo posve složnima, u jednoj jedinoj obitelji sa svim drugim eunusima koji upravljaju drugdje, a znamo da ih ima vrlo moćnih čak i na dalekom Zapadu, da i ne govorim o mnogim drugim kraljevstvima Indije i Afrike. Bilo bi dovoljno kad bismo mogli, iz nekog vrlo moćnog središta, našu subraću u svim zemljama svijeta združiti s nama u tajni savez i osnovali bismo najveće od svih carstava. Carstvo koje nitko ne bi mogao osvojiti ili razoriti, jer ne bi bilo načinjeno od vojski i teritorija, nego iz paučine međusobnih sporazuma. Vi biste bili simbolom i jamstvom naše moći.” ~ 220 ~
Knjigoteka
Dan kasnije Praxeas vidje Baudolina i povjeri mu kako ima dojam da je prethodne večeri izrekao loše i besmislene stvari, koje nikada nije mislio. Tražio je oproštenje, zaklinjao ga da zaboravi njegove riječi. Ostavio ga je ponavljajući mu: “Molim vas, sjetite se da ih zaboravite.” “S paterom ili bez patera,” komentirao je toga istog dana Poeta, “Praxeas nam upravo nudi kraljevstvo.” “Ti si lud,” rekao mu je Baudolino, “mi imamo misiju i u nju smo se zakleli Fridriku.” “Fridrik je mrtav,” suho je odgovorio Poeta.
S dopuštenjem eunuhâ, Baudolino je često odlazio posjetiti Đakona. Postali su prijateljima. Baudolino mu je pričao o uništenju Milana, o osnivanju Aleksandrije, kako se treba uspinjati uza zidine, ili o onome što treba činiti kako bi se zapalili strojevi za bacanje kamenja i mačke opsadnika. Baudolino bi rekao kako su mladom Đakonu od tih pričanja blistale oči, iako je njegovo lice i dalje ostajalo zastrto velom. Zatim je Baudolino pitao Đakona o prijepornim teološkim pitanjima koja su plamtjela u njegovoj pokrajini i činilo mu se da se Đakon, odgovarajući mu, sjetno smješka. “Paterovo je kraljevstvo,” rekao je, “vrlo staro i u njemu su našle utočište sve sekte koje su tijekom stoljeća bile isključene iz svijeta zapadnih kršćana”, a bilo je jasno da je za njega i Bizant, o kojemu je malo znao, bio Daleki Zapad. “Pater nikome od tih prognanika nije htio oduzeti njegovu vjeru, a propovijedanje mnogih od njih očaralo je razne rase koje su nastanjivale kraljevstvo. A osim toga, zar je važno znati kakvo je uistinu Presveto Trojstvo? Dovoljno je da taj svijet slijedi učenja Evanđelja i neće otići u Pakao samo zbog toga što vjeruje da Duh potječe samo od Oca. To su dobri ljudi, sigurno si to primijetio, i srce mi umire što će jednoga dana možda svi morati poginuti, stvarajući bedem protiv bijelih Huna. Vidiš, sve dok moj otac bude živ, upravljat ću kraljevstvom onih koji idu u smrt. Ali možda ću ja umrijeti prije.” “Što to govoriš, gospodine? Po glasu i po samom tvom dostojanstvu nasljednog patera, znam da nisi star.” Đakon je odmahivao glavom. Tada ga je Baudolino, ne bi li mu olakšao, pokušavao nasmijati pričajući mu svoja i tuđa studentska junaštva u Parizu, ali je primjećivao kako time u srcu toga čovjeka pobuđuje mahnite želje i gnjev što ih nikada nije mogao zadovoljiti. Radeći tako, Baudolino se pokazao onakvim kakav jest i kakav je bio, zaboravljajući da je jedan od Mudraca. Ali Đakon sad više nije za to mario i dao je naslutiti kako u tih jedanaest Mudraca nikada i nije povjerovao, i samo je odglumio lekciju koju su mu savjetovali eunusi. Jednoga mu dana Baudolino, nasuprot njegovoj očiglednoj žalosti jer se osjećao isključenim iz radosti koje mladost svima dopušta, pokuša reći da srce može biti ispunjeno ljubavlju čak i prema nedostižnoj voljenoj, pa mu ispriča o svojoj strasti prema vrlo plemenitoj dami i o pismima koja joj je pisao. Đakon ga je ispitivao uzbuđenim glasom, zatim je prasnuo u jadikovanje ranjene životinje: “Baudolino, sve mi je zabranjeno, čak i samo sanjana ljubav. Da samo znaš kako bih želio jahati na čelu vojske, osjećajući miris vjetra i onaj krvi. Tisuću je puta bolje umrijeti u bitci, šapćući ime ljubljene, nego ostati u ovoj jazbini čekati... što? Možda ništa...” “Ali tebi, o gospodine,” rekao mu je Baudolino, “tebi je namijenjeno da postaneš vođom velikog carstva, ti ćeš - neka Bog dugo sačuva tvoga oca - jednog dana izaći iz ove špilje, a Pndapetzim će biti samo posljednja i najudaljenija od tvojih pokrajina.” “Jednog dana učinit ću, jednog dana bit ću...” promrmlja Đakon. “Tko mi to jamči? Vidiš Baudolino, moja je duboka patnja, Bog neka mi oprosti ovu sumnju koja me izjeda, da kraljevstva nema. Tko mi je o njemu pričao? Eunusi, još otkako sam bio dijete. Od koga se vraćaju glasnici koje oni, kažem oni, šalju mome ocu? Od njih, od eunuha. Jesu li ~ 221 ~
Knjigoteka
ti glasnici doista otišli? Jesu li se uistinu vratili? Jesu li ikada stvarno postojali? Ja sve saznajem samo od eunuha. A ako je sve ovo, ova pokrajina, možda cijeli svijet, samo plod urote eunuha, koji se sa mnom izruguju kao sa zadnjim Nubijcem ili skijapodom? A ako ne postoje ni bijeli Huni? Od svih se ljudi zahtijeva duboka vjera, kako bi vjerovali u stvoritelja neba i zemlje i u najneistraživije tajne naše svete vjere, čak i kad se protive našem razumu. Ali zahtjev da se vjeruje u tog nerazumljivog Boga neizmjerno je manje zahtjevan od onoga upućenog meni, da vjerujem samo u eunuhe.” “Ne gospodine, ne prijatelju moj,” tješio ga je Baudolino, “kraljevstvo tvoga oca postoji, jer sam ja o njemu čuo govoriti ne samo od eunuha nego i od osoba koje su u njega vjerovale. Vjera čini da stvari postanu stvarnima; moji su sugrađani vjerovali u jedan novi grad, grad koji velikome caru ulijeva strah, i grad je iznikao zato što su oni htjeli vjerovati u to. Paterovo kraljevstvo je stvarno, zato što smo ja i moji prijatelji dvije trećine svojih života posvetili njegovu traženju.” “Tko zna,” govorio je Đakon, “ali ako i jest tako, ja ga neću vidjeti.” “Dakle, dosta,” rekao mu je jednoga dana Baudolino. “Bojiš se da kraljevstva tamo nema, a u očekivanju da ga vidiš otupljuješ u beskrajnoj dosadi koja će te ubiti. U stvari, ništa ne duguješ ni eunusima ni Pateru. Oni su odabrali tebe, ti si bio dojenče i nisi mogao odabrati njih. Želiš li život pustolovine i slave? Otputuj, uzjaši jednoga od naših konja, stigni do palestinskih zemalja gdje se hrabri kršćani bore protiv Maura. Postani junak kakav bi htio biti, dvorci Svete Zemlje su puni princeza koje bi život dale za jedan tvoj osmijeh.” “Jesi li ikada vidio moj osmijeh?” upita tada Đakon. Samo jednim pokretom strgne veo s lica i Baudolinu se ukaza sablasna maska, ružičastih usana koje su otkrivale gnojne desni i pokvarene zube. Koža lica se smežurala i mjestimično se sasvim povukla, pokazujući meso odvratne ružičaste boje. Oči su svijetlile ispod krmeljivih i izglodanih vjeđa. Čelo je bilo jedna rana. Imao je dugu kosu, a rijetka rašljasta brada pokrivala je ono što mu je preostalo od brade. Đakon skide rukavice i pojaviše se omršavjele ruke išarane tamnim kvržicama. “Ovo je guba, Baudolino, guba koja ne prašta ni kraljevima ni drugim zemaljskim moćnicima. Od dvadesete godine nosim sa sobom ovu tajnu, za koju moj narod ne zna. Tražio sam od eunuha da pošalju poruke mome ocu, kako bi znao da ga neću moći naslijediti i da se stoga požuri othraniti drugog nasljednika - neka mu kažu i da sam mrtav, otišao bih se sakriti u neku koloniju meni sličnih i nitko o meni ne bi više ništa znao. Ali eunusi kažu kako moj otac hoće da ostanem. Ne vjerujem u to. Eunusima odgovara slabi Đakon; možda ću ja umrijeti, a oni će moje balzamirano tijelo i dalje držati u ovoj špilji, vladajući u ime moga leša. Možda će poslije Paterove smrti jedan od njih zauzeti moje mjesto i nitko neće moći reći da to nisam ja, jer ovdje me nikada nitko nije pogledao u lice, a u kraljevstvu su me vidjeli samo kada sam sisao mlijeko moje majke. Eto, Baudolino, zašto prihvaćam smrt od dosade, ja kojega je smrt već prožela sve do kostiju. Nikada neću biti vitez, nikada neću biti ljubavnik. Čak si i ti sada, a da to nisi ni zamijetio, ustuknuo tri koraka. Ako si primijetio, kada mi govori, Praxeas stoji barem pet koraka dalje. Vidiš, jedini koji se usuđuju bili uz mene su ona dva velom pokrivena eunuha, mlada kao i ja, pogođena istom mojom bolešću, koji mogu doticati namještaj kojeg sam ja dotaknuo, nemajući što izgubiti. Pusti da se opet pokrijem, možda ćeš me ponovno prestati sažalijevati i nećeš me lišiti svoga prijateljstva.” “Tražio sam riječi utjehe, gospodine Niketas, ali ih nisam uspio naći. Šutio sam. Zatim sam mu rekao kako je možda od svih vitezova koji idu jurišati na neki grad, pravi junak on, koji svoju sudbinu izvršava u tišini i dostojanstvu. Zahvalio mi je i zatražio da za taj ~ 222 ~
Knjigoteka
dan odem. Ali do tada sam već zavolio toga nesretnika, počeo ga svakodnevno posjećivati, pripovijedao sam mu o svojim nekadašnjim štivima, o raspravama koje sam čuo na dvoru, opisivao mu mjesta koja sam bio vidio, od Regensburga do Pariza, od Venecije do Bizanta, i zatim Iconiju i Armeniju, i narode koje smo bili susreli na našem putu. Bio je osuđen na smrt, ne vidjevši nikad ništa osim udubina Pndapetzima, a ja sam pokušavao učiniti da živi kroz moja pričanja. Možda sam čak i izmišljao; pričao sam mu o gradovima koje nikada nisam posjetio, o bitkama u kojima nikada nisam bio, o princezama koje nikada nisam imao. Pripovijedao sam mu divote o zemljama gdje umire sunce. Učinio sam da uživa u zalascima sunca na Propontidi, u smaragdnim odsjajima u venecijanskoj laguni, u dolini u Hiberniji, gdje se sedam bijelih crkvi porazmjestilo na obalama tihog jezera, među stadima jednako tako bijelih ovaca, pričao sam mu kako su Pirinejske Alpe uvijek prekrivene mekanom, bijelom bjelcatom tvari koja se ljeti topi u veličanstvenim slapovima i raspršuje u rijekama i potocima duž strmina koje cvatu kestenima, rekao sam mu za pustinje soli koje se pružaju na obalama Apulije, tresao se kad sam u sjećanje prizivao mora kojima nikada nisam plovio, po kojima skaču ribe velike kao tele, tako krotke da ljudi na njima mogu jahati, izvijestio sam ga o putovanjima San Brandana na Sretne Otoke i kako se jednoga dana, vjerujući da se približava zemlji usred mora, popeo na leđa kita, koji je riba velika kao planina i u stanju progutati cijeli brod, ali morao sam mu objasniti što su to brodovi, ribe od drva koje mičući bijelim krilima brazdaju vode, nabrojio sam mu čudne životinje iz mojih krajeva, jelena, koji ima dva velika roga u obliku križa, rodu, koja leti iz zemlje u zemlju i vodi brigu o vlastitim roditeljima koji stare, prenoseći ih na leđima po nebesima, pjegavu bubamaru, koja je slična maloj gljivi, crvena i istočkana pjegama boje mlijeka, guštera, koji je kao krokodil, ah tako mah da prolazi ispod vrata, kukavicu, koja svoja jaja odlaže u gnijezda drugih ptica, sovu, okruglih očiju koje noću izgledaju kao dvije lampe, a živi jedući ulje iz uljanih svjetiljki u crkvama, ježa, životinju koja na leđima ima nakostriješene bodlje i siše mlijeko krava, kamenicu, živuću škrinjicu, koja ponekad proizvodi mrtvu ljepotu neprocjenjive vrijednosti, slavuja, koji noću bdije pjevajući i živi obožavajući ružu, jastoga, čudovište u oklopu plameno crvene boje, koje bježi natraške ne bi li izmaklo lovu onoga koji je pohlepan za njegovim mesom, jegulju, zastrašujuću vodenu zmiju masnog i ukusnog okusa, galeba, koji nadlijeće vode kao da je gospodinov anđeo, a ispušta kriještave krike kao vrag, kosa, crnu pticu žuta kljuna koji govori poput nas, klevetnika koji govori ono što mu je povjerio gospodar, labuda koji veličanstveno brazda vode jezera i u trenutku smrti pjeva vrlo nježnu melodiju, lasicu, lelujavu poput djevojke, sivog sokola, koji okomito slijeće na svoj plijen i donosi ga vitezu koji ga je uzgojio. Smislio sam sjaj dragog kamenja koje nikada nije vidio - a ni ja s njim - grimizne i mliječne pjege poludragog kamena, ljubičaste i bijele žile nekog egipatskog kamenja, blještavilo žute mjedi, prozirnost kristala, sjaj dijamanta, a zatim sam mu uznosio sjaj zlata, podatnog metala koji se može oblikovati u fine listiće, cvrčanje usijanih oštrica koje se uranjaju u vodu zbog čeličenja, kakvi se sve nezamislivi relikvijari vide u riznicama velikih opatija, kako su visoki i šiljati tornjevi naših crkava, kako su visoki i uspravni stupovi Hipodroma u Konstantinopolu, koje knjige uvezuju Židovi, pokrivene znakovima koji izgledaju kao kukci i kakve zvukove izgovaraju kada ih čitaju, kako je neki kršćanski kralj primio od kalifa željeznog pijetla koji sam pjeva pri svakom izlasku sunca, kakva je kugla koja se okreće izbacujući paru, kako prže Arhimedova zrcala, kako je zastrašujuće noću vidjeti vjetrenjače, a zatim sam mu ispričao o Kaležu, o vitezovima koji ga još uvijek traže u Bretagni, o nama koji ćemo ga ponovno predati njegovu ocu čim pronađemo nečasnog Zosima. Opazivši da ga te divote očaravaju, a njihova nedostupnost rastužuje, pomislio sam kako bi bilo dobro, ne ~ 223 ~
Knjigoteka
bih li ga uvjerio da njegova muka nije najgora, ispričati mu o Andronikovim mukama, uz takve pojedinosti koje su uvelike nadmašile ono što su mu bili napravili, o pokoljima u Cremi, o zarobljenicima odsječene ruke, uha ili nosa, učinio sam da mu pred očima sijevaju nevjerojatne boleštine spram kojih je njegova guba bila mala bolest, opisao sam mu kao su užasno odvratni skrofule, crveni vjetar, ples svetog Vida 5, oganj svetog Antuna 6, ugriz tarantule, svrab koji te tjera da kožu grebeš ljusku po ljusku, zarazno djelovanja poskoka, muke svete Agate kojoj su odsjekli grudi, muke svete Lucije kojoj su iskopali oči, muke svetog Sebastijana probodenog strijelama, muke svetog Stjepana lubanje rascijepljene kamenjem, muke svetog Lovre ispečenog na rešetki na laganoj vatri, a izmislio sam druge svece i druge grozote, kao svetog Ursicinija koji je bio nabijen na kolac od čmara do usta, oderanog svetog Sarapionea, svetog Mopsuestija čija su četiri uda vezali za četiri pomamna konja i zatim ga raščetverili, svetog Draconzija prisiljenog progutati ključalu smolu... Činilo mi se da mu ti užasi donose olakšanje, zatim sam se pobojao da sam pretjerao i nastavljao sam opisivati druge ljepote svijeta, koje su često bile utjehom zatvorenika: ljupkost pariških djevojaka, lijenu dražest venecijanskih prostitutki, neusporedivo rumenilo jedne carice, Colandrinin djetinjasti smiješak, oči jedne daleke princeze. Uzbuđivao se, tražio da mu još pričam, pitao kakva je bila kosa Melisende, kontese od Tripolija, usne onih blistavih ljepotica koje su vitezove iz Brocelandije očarale više nego sveti Kalež; uzbuđivao se, Bog neka mi oprosti, ali vjerujem da je jednom ili dvaput imao erekciju i isprobao zadovoljstvo izbacivanja svoga sjemena. Uz to, pokušavao sam mu objasniti kako je cijeli svijet bogat začinima takvih mirisa da iscrpljuju živce, a budući da ih nisam imao sa sobom, pokušavao sam se prisjetiti i imena onih koje sam upoznao i imena onih koje sam poznavao samo po njihovu imenu, misleći kako će ga ta imena opiti kao mirisi, pa sam mu imenovao malabatar, benzoevu smolu, tamjan, lavandu, vučac, sandarak, cimet, sandalovinu, šafran, đumbir, kardamon, kasiju, zedoariju, lovor, mažuran, korijandar, kopar, kozalac, karanfilirani papar, sezam, mak, muškatni orah, cedrovinu, kurkumu i kumin. Đakon je slušao na pragu bunila, dodirivao si je lice kao da njegov jadni nos ne može podnijeti sve te mirise, pitao je plačući što su mu sve do tada davali jesti prokleti eunusi, pod izgovorom da je bolestan, kozje mlijeko i kruh namočen u burq, za koji su govorili da je dobar za gubu, a on je dane provodio omamljen, gotovo neprestano spavajući i s istim okusom u ustima, iz dana u dan.” “Ubrzavao si njegovu smrt, dovodeći ga do vrhunca pretjeranog zanosa i iscrpljenja svih njegovih osjetila. Zadovoljavao si svoju želju za bajkama, bio si ponosan na svoje izmišljotine.” “Možda, ali ono malo koliko je još poživio, učinio sam ga sretnim. Osim toga, ja ti pričam o tim našim razgovorima kao da su se svi dogodili u samo jednom danu, ali u međuvremenu se i u meni upalio neki novi plamen i živio sam u stanju neprestanog zanosa, koji sam mu pokušavao prenijeti, darujući mu dio svoga dobra u nekom drugom obliku. Bio sam susreo Hipatiju.”
5 6
Bolest živčanog sustava, grčenje mišića i nehotično kretanje Herpes zoster ~ 224 ~
Knjigoteka
32. Baudolino gleda damu s jednorogom “Isprva je bila priča o vojsci čudovišta, gospodine Niketas. Strah od bijelih Huna se povećao, i to mučniji nego ikada, jer se skijapod koji se probio do krajnjih granica pokrajine (ta su bića ponekad voljela trčati unedogled, kao da je njihovom voljom upravljalo ono njihovo neumorno stopalo), vratio govoreći da ih je vidio: bili su žuti u licu, vrlo dugih brkova i mala rasta. Jašući na konjima malima kao oni, ali vrlo brzima, izgledalo je kao da s njima čine samo jedno tijelo. Putovali su pustinjama i stepama noseći, osim oružja, samo kožnu plošku za mlijeko i mali lonac od terakote za kuhanje hrane koju bi putem nalazili, ali su danima mogli jahati bez jela i pića. Napali su karavanu nekog kalifa, s robovima, odaliskama i devama, koja se bila ulogorila s raskošnim šatorima. Kalifovi su se ratnici probili prema bijelim Hunima, bili su lijepi i strašni za vidjeti, divovski ljudi koji su upadali na svojim devama, oboružani užasnim savijenim sabljama. Huni su hinili kako uzmiču pred tim napadom, povlačeći se iza progonitelja, zatim su se postavili u krug, oblijetali oko neprijatelja ispuštajući divlje krike i uništili ih. Potom su osvojili logor i poklali sve preživjele - žene, sluge, sve, čak i djecu - ostavivši na životu samo jednog svjedoka pokolja. Zapalili su šatore i nastavili svoje jahanje, ne upustivši se čak ni u pljačku, znak da su uništavali samo zato da bi se svijetom proširio glas kako tamo gdje oni prođu ni trava više ne raste, a pri sljedećem srazu njihove su žrtve već bile ukočene od užasa. Možda je skijapod govorio nakon što ga je burq okrijepio, ali tko je mogao provjeriti je li govorio stvari koje je vidio ili je bulaznio? Strah je uzimao maha u Pndapetzimu, osjećao se u zraku, u tihim glasovima kojim su ljudi širili vijesti od usta do usta, kao da ih osvajači već mogu čuti. Poeta je tada odlučio ozbiljno shvatiti one ponude, iako maskirane trabunjanjima pijanoga Praxeasa. Rekao mu je kako bijeli Huni mogu stići svakog časa i pitao čime bi im se mogli suprotstaviti? Nubijcima, naravno, borcima spremnima na žrtvovanje, a zatim? Osim pigmejaca, koji su znali rukovati lukom protiv ždralova, skijapodi bi se borili golim rukama, ponciji bi išli najuriš s udom u uporištu koplja, bezjezičce bi poslali u izviđanje kako bi kasnije izvijestili o onome što su vidjeli? Pa ipak, iz tog skupa čudovišta, ako se iskoriste sposobnosti svakoga od njih, mogla se dobiti opasna vojska. A ako postoji itko tko to zna učiniti, to je on, Poeta.” “Nakon što si bio pobjednički vojskovođa, možeš težiti i carskoj kruni. Barem se tako dogodilo nekoliko puta kod nas, u Bizantu.” “Sigurno je to bila namjera moga prijatelja. Eunusi su odmah pristali. Po meni, sve dok je bio mir, Poeta sa svojom vojskom nije predstavljao neku opasnost, a da je došlo do rata mogao je barem usporiti ulazak tih luđaka u grad, ostavljajući više vremena eunusima da prijeđu planine. Osim toga, ustrojavanje vojske držalo je podanike u stanju pokorne budnosti, a sigurno je da su to oni svagda htjeli.” Baudolino, koji nije volio rat, zatraži da iz toga ostane isključen. Ostali nisu. Poeta je smatrao kako su petorica Aleksandrijaca dobri vođe, jer je proživio opsadu njihova grada i to s druge strane, to jest na strani poraženih. Pouzdavao se i u Ardzrounija, koji bi možda mogao naučiti čudovišta da sagrade neki ratni stroj. Nije odbio ni Solomona: ~ 225 ~
Knjigoteka
vojska, govorio je, mora imati sa sobom čovjeka iskusnog u medicini, jer bez razbijenih jaja nema omleta. Na kraju je odlučio kako bi čak i Borone i Kyot, koje je smatrao sanjalicama, mogli imati neku dužnost u njegovu planu, jer budući da su bili učeni ljudi, mogli su voditi knjige vojske, paziti na vojnička kola, brinuti se za okrjepu ratnika. Pažljivo je razmotrio prirodu i vrline različitih rasa. O Nubijcima i o pigmejcima nema se što reći, bila je riječ samo o tome da se utvrdi na koji ih položaj postaviti u nekoj mogućoj bitci. Skijapodi, onako brzi, mogli su se iskoristiti kao jurišni odredi, budući da su se neprijatelju mogli brzo približiti prolazeći kroz paprati i travu, nenadano se pomaljajući, a da one žute gubice velikih brkova to ne stignu ni primijetiti. Kao što je Ardzrouni predložio, bilo je dovoljno podučiti ih upotrebi puhaljki ili svirala, koje je bilo lako napraviti, budući da je područje obilovalo cjevčicama. Možda bi Solomon, među svim onim travama na tržnici, mogao pronaći neki otrov kojim bi premazali strijele i neka ne bude strašljivac, jer rat je rat. Solomon je odgovorio kako je njegov narod, u vrijeme Massade, Rimljanima zadavao mnogo jada i muke, jer Židovi nisu ljudi koji primaju udarce bez riječi, kao što su to pogani vjerovali. Divove se moglo dobro upotrijebiti, ne izdaleka, zbog onog jedinog oka kojeg su imali, nego za bliski sukob, možda tako da iz trave izbiju odmah nakon napada skijapoda. Onako visoki, znatno bi nadvisili malešne konje bijelih Huna, mogli bi ih zaustaviti šakom u njušku, golim ih rukama uhvatiti za grivu, stresti ih koliko je potrebno da jahač ispadne iz sedla i okončati s njim udarcem noge, koja je, što se veličine tiče, vrijedila dvostruko od noge skijapoda. Upotrebljivost blema, poncija i panozija bila je neizvjesnija. Ardzrouni je predložio da bi ovi posljednji, s ušima kakve su imali, mogli biti upotrijebljeni za letenje u visine. Ako se ptice održavaju u zraku lepećući krilima, zašto to ne bi mogli raditi panoziji ušima, složio se Borone i dobro je što njima ne lepeću u praznini. Dakle, panozije je trebalo sačuvati za nesretni trenutak kad bijeli Huni, savladavši prve obrane, budu ušli u grad. Panoziji bi ih čekali visoko na svojim stjenovitim skloništima, okomito bi im se obrušili na glave i mogli bi ih poklati, budu li bili dobro naučeni koristiti nož, makar i samo onaj iz oksidijana. Blemi nisu bili upotrebljivi za izvidnice, jer da bi išta vidjeli morali bi se pojaviti cijelim poprsjem, a to bi u ratnim uvjetima značilo samoubojstvo. Ali, prikladno raspoređeni, kao jurišna skupina nisu bili loši, jer je bijeli Hun (pretpostavlja se) bio naviknut gledati u glavu, a kad pred sobom ugledaš neprijatelja bez glave, u najmanju se ruku na trenutak zbuniš. Taj bi trenutak blemi trebali iskoristiti i podvući se pod konje s kamenim bradvama. Ponciji su bili slaba točka Poetina vojničkog umijeća, jer kako možeš poslati naprijed ljude s penisom na trbuhu, koji pri prvom srazu dobiju u jaja i ispruženi po zemlji dozivaju majku? Mogli su se međutim upotrijebiti kao izvidnice, jer se otkrilo kako je za njih taj penis kao za neke kukce ticalo, koje se na najmanju promjenu vjetra ili temperature digne i počne vibrirati. Dakle mogli su imati zadaću izvjestitelja, poslanih u izvidnicu, a ako kao prvi svi budu poubijani, govorio je Poeta, rat je rat i nema mjesta kršćanskom sažaljenju. Ispočetka se mislilo da bezjezičce, onako nedisciplinirane kakvi su bili, treba prepustiti samima sebi, jer bi mogli vođi zadavati više problema nego neprijatelji. Potom je odlučeno da bi, izudara li ih se goveđom žilom kako treba, mogli raditi u pozadini, pomažući Solomonu i najmlađim eunusima u brizi za ranjenike i smirivanju žena i djece svih rasa, pazeći da glavama ne izviruju izvan svojih rupa. Gavagai je pri njihovu prvom susretu spomenuo i satire-koji-se-nikada-ne-vide, a Poeta je naslućivao kako mogu udariti rogovima i kao koze skakati na svojim rašljastim papcima, ali je svako pitanje o tom narodu dobivalo samo zaobilazne odgovore. Živjeli su ~ 226 ~
Knjigoteka
u planinama, s one strane jezera (kojeg?) i nitko ih nikada nije vidio. Formalno podložni Pateru, živjeli su za svoj račun, ne zanimajući se bilo kakvom trgovinom s drugima, pa je dakle bilo kao da ih i nema. Strpljenja, govorio je Poeta, uz to mogli bi imah savijene rogove, vrha okrenuta prema unutra ili prema van, a za udarac bi se morali postaviti trbuhom u zrak ili na četiri noge, pa budimo ozbiljni, s kozama se ne ratuje. “Ratuje se i s kozama,” rekao je Ardzrouni. Ispričao je o velikom vojskovođi koji je na kozje rogove zavezao baklje, a zatim ih je noću na tisuće poslao u ravnicu s koje su dolazili neprijatelji, uvjerivši ih tako da branitelji raspolažu ogromnom vojskom. Kad bi u blizini imali koze sa šest rogova, učinak bi bio veličanstven. “Da, ako neprijatelji stignu noću,” sumnjičavo je komentirao Poeta. Neka Ardzrouni ipak pripremi mnogo koza i mnogo baklji, nikad se ne zna. Na temelju tih principa, nepoznatih Vegeciju i Frontinu, započeli su s obukom. Ravnica je bila napučena skijapodima koji su vježbali puhati u svoje najnovije puhaljke, s Porcellijem koji je psovao svaki put kad su promašili cilj; srećom, ograničio se na psovanje Krista, a za te heretike uzaludno zazivanje imena onoga koji je samo usvojeni sin nije bio grijeh. Colandrino je bio zaokupljen privikavanjem panozija na letenje, nešto što nikada nisu radili, ali činilo se da ih je Gospodin Bog stvorio samo za to. Bilo je teško kružiti ulicama Pndapetzima jer, kada si to najmanje očekivao, panozio bi ti pao na glavu, ali svi su prihvatili zamisao kako se tu upravo obavljaju pripreme za rat i nitko se nije žalio. Najsretniji od svih bili su panoziji, izvan sebe od čuda što su otkrili svoju izvanrednu moć, pa su sad već i žene i djeca htjeli sudjelovati u pothvatu, a Poeta je drage volje pristao. Scaccabarozzi je divove uvježbavao za hvatanje konja, ali jedini konji u mjestu bili su konji Mudraca, a nakon dva ili tri vježbanja bili su izloženi opasnosti da izdahnu, zbog čega se priklonio magarcima. To je bilo čak i bolje, zato što su se magarci ritali revući, bilo ih je teže uhvatiti za zatiljak nego konja u galopu, a divovi su već postali majstori u tom umijeću. Međutim, morali su naučiti i trčati pognutih leđa kroz paprati, kako ih neprijatelji ne bi odmah vidjeli i mnogi su se od njih žalili, jer su nakon svakog vježbanja osjećali bolove u bubrezima. Boidi je uvježbavao pigmejce, zato što bijeli Hun nije ždral i trebalo je ciljati među oči. Poeta je izravno obučavao Nubijce, koji nisu očekivali drugo nego da u bitci poginu. Solomon je istraživao otrovne napitke i svaki put je pokušao premazati vrh neke bodlje, pa je jednom na nekoliko minuta uspio uspavati kunića, a drugi put navesti kokoš da poleti. Nije važno, govorio je Poeta, bijeli Hun koji zaspi za trajanja Benedictusa, ili počne lepetati rukama, već je mrtav Hun, idemo dalje. Cuttica se iscrpljivao s blemima, učeći ih puzati ispod konja i rascijepiti mu trbuh udarcem bradve, ali nastojati to isprobati s magarcima bio je pothvat. A što se tiče poncija, budući da su pripadali servisu i vojničkim kolima, o njima su vodili brigu Borone i Kyot.
~ 227 ~
Knjigoteka
***
Baudolino je Đakona obavijestio o onome što se događa i mladić se doimao ponovno rođenim. Dao je da ga odvedu, uz dopuštenje eunuha, na vanjska odmorišta i odozgo je promatrao odrede koji su vježbali. Rekao je da želi naučiti uzjahati konja, kako bi vodio svoje podanike, ali se odmah nakon toga onesvijestio, možda zbog previše uzbuđenja, i eunusi su ga odveli na prijestolje da ponovno vene. Tih se dana, malo iz znatiželje malo iz dosade, Baudolino zapitao gdje bi mogli živjeti satiri-koji-se-nikada-ne-vide. Pitao je to svakoga, čak je ispitao i jednoga od poncija, čiji jezik nikada nisu uspjeli protumačiti. Ovaj mu odgovori: “Prug frest frinss sorgdmand strochdt drhds pag brlelang gravot chavygny rusth pkalhdrcg”, što nije bilo mnogo. Čak je i Gavagai bio neodređen. Tamo gore, rekao je i prstom pokazao niz plavkastih brežuljaka na zapadu, iza kojih su se isticale daleke planine; ali tamo gore nikada nitko nije otišao, zato što satiri ne vole uljeze. “Što misle satiri?” upitao je Baudolino, a Gavagai je odgovorio da misle gore od svih, jer su smatrali kako istočnog grijeha nikada i nije bilo. Ljudi nisu postali smrtnima kao posljedica tog grijeha, bili bi to i da Adam nikada nije pojeo jabuku. Dakle, nema potrebe za otkupljenjem i svatko se može spasiti vlastitom dobrom voljom. Cijela ta priča o Isusu bila je korisna samo kako bi nam dala dobar primjer kreposnog života i ništa drugo. “Gotovo kao heretici Mahumetha koji kaže da je Isus samo prorok.” Na pitanje zašto nikada nitko nije otišao do satira, Gavagai je odgovorio kako se u podnožju brežuljaka satira nalazi šuma s jezerom i da je svima zabranjeno posjećivati je, jer tamo živi rasa posve poganskih loših ženskih. Eunusi su govorili kako dobar kršćanin tamo ne ide, jer bi mogao upasti u neku čaroliju i nitko tamo nije išao. Ali Gavagai, podmuklica, tako je dobro opisivao put do tamo, da je time navodio na pomisao kako je on, ili neki drugi skijapod, u svojim jurnjavama posvuda, gurnuo nos i tamo. To je bilo dovoljno da izazove Baudolinovu radoznalost. Pričeka dok nitko nije obraćao pažnju na njega, uzjaha konja pa za manje od dva sata prijeđe prostranu šikaru i stiže na rub šume. Konja zaveza za drvo i uđe u to zelenilo, svježe i mirisno. Spotičući se o korijenje koje je provirivalo na svakom koraku, dotičući goleme gljive svih boja, konačno stiže na obalu jezera, na čijoj su se drugoj strani uzdizali obronci brežuljaka satira. Bilo je skoro vrijeme zalaska, vrlo bistra voda jezera upravo se zamračivala, odražavajući dugu sjenu brojnih čempresa koji su se pružali duž obale. Posvuda je vladala najdublja tišina, neprekinuta čak ni pjevom ptica. Dok je Baudolino meditirao na obalama tog vodenog zrcala, vidio je kako iz šume izlazi životinja kakvu nikada u životu nije susreo, ali ju je vrlo dobro prepoznavao. Nalikovala je mladome konju, bila je posve bijela, a kretnje su joj bile nježne i gipke. Na dobro oblikovanoj njušci, upravo iznad čela, imala je rog u obliku spirale, također bijel, a završavao je oštrim vrškom. Bio je to liocorn ili, kako je Baudolino govorio kao mali, lioncorn, ili jednorog, monoceros iz njegovih dječjih maštarija. Promatrao ga je susprežući dah, kad je za njim, iza stabala izašao ženski lik. Naoružano kopljem, obavijeno dugačkom haljinom koja je ljupko ocrtavala male uspravne grudi, stvorenje je hodalo korakom nehajnog kameloparda, a njena je haljina doticala travu koja je krasila obale jezera, kao da se kreće lebdeći iznad zemlje. Imala je dugu i mekanu svijetlu kosu, koja joj je sezala sve do kukova, i siluetu vrlo nalik anđeoskoj, kao da je oblikovana na ogrlici od slonokosti. Put joj je bila jedva ružičasta, a to anđeosko lice bilo je okrenuto prema jezeru u stavu bezglasne molitve. Jednorog je ~ 228 ~
Knjigoteka
umjereno topotao oko nje, podižući katkad njušku s malim drhtećim nozdrvama, ne bi li ga pomilovala. Baudolino je gledao očaran.
“Pomislit ćeš, gospodine Niketas, kako od početka putovanja više nisam vidio ženu vrijednu tog imena. Nemoj me krivo razumjeti: ono što me obuzelo nije bila želja, nego prije osjećaj nepomućenog obožavanja, ne samo nje, nego i životinje, mirnog jezera, planina, svjetlosti toga dana koji je zamirao. Osjećao sam se kao u nekom hramu.” Baudolino je riječima pokušavao opisati svoju viziju - nešto što je zasigurno nemoguće. “Vidiš, ima trenutaka u kojima se savršenstvo samo pojavi u nekoj ruci ili na nekom licu, u ponekoj nijansi na obroncima nekog brežuljka ili na moru, trenuci u kojima ti srce obamre pred čudom ljepote... U tom mi je trenutku to stvorenje izgledalo kao divna vodena ptica, sad čaplja, sad labud. Rekao sam da je njena kosa bila plava, ali ne, dok je blago pomicala glavu katkada bi poprimala plavkaste odsjaje, a ponekad je izgledalo kao da njome prolazi blaga vatra. Iz profila sam joj ugledao grudi, mekane i nježne kao grudi golubice. Cijeli sam se pretvorio u pogled. Vidio sam nešto antičko, jer sam znao da ne gledam lijepu stvar nego ljepotu samu, kao svetu Božju misao. Otkrio sam da je savršenstvo, kad ga ugledaš jednom, i samo jednom, nešto lagano i dražesno. Gledao sam taj lik iz daleka, ali sam osjećao da nad tom slikom nemam moć, kao što se događa kad ostariš, pa ti se čini da na pergamentu opažaš jasne znakove, ali znaš da će se oni, čim se približiš pomiješati i da nikada nećeš moći pročitati tajnu koju ti je taj list obećavao - ili kao u snovima, kada ti se pojavi stvar koju bi želio, ispružiš ruku, pokreneš prste u praznini i ne ugrabiš ništa.” “Zavidim ti na toj čaroliji.” “Kako je ne bih razbio, pretvorio sam se u kip.”
~ 229 ~
Knjigoteka
33. Baudolino susreće Hipatiju Čarolija je međutim završila. Kao šumsko stvorenje, djevojka je osjetila Baudolinovu nazočnost i okrenula se prema njemu. Ni u jednom trenutku se nije prestrašila, imala je samo zaprepašteni pogled. Rekla je na grčkom: “Tko si ti?” Budući da on nije odgovarao, smjelo mu se približila, temeljito ga istražujući izbliza, bez stida i bezazleno, a oči su joj bile prelijevajućih boja, kao i kosa. Jednorog joj je bio uz bok, sagnute glave, kao da svoje prelijepo oružje pruža u zaštitu svoje gospodarice. “Ti nisi iz Pndapetzima,” reče opet ona, “ti nisi ni eunuh ni čudovište, ti si... čovjek!” Dala je do znanja kako je prepoznala čovjeka, kao što je on prepoznao jednoroga, jer je mnogo puta čula pričati o njemu, ali ga nikada nije vidjela. “Lijep si, lijep je čovjek, smijem li te dotaknuti?” Ispružila je ruku i svojim tankim prstima pomilovala mu bradu i dotaknula ožiljak na licu, kao onog dana Beatrice. “Ovo je bila ozljeda, ti si od onih ljudi koji vode rat? Što je ovo?” “Mač,” odgovorio je Baudolino, “ali ga koristim za obranu od zvijeri, nisam čovjek koji vodi rat. Zovem se Baudolino i dolazim iz zemalja gdje sunce zalazi, tamo dolje”, i načini neodređeni znak. Primijetio je da mu ruka drhti. “Tko si ti?” “Ja sam jedna hipatija,” reče ona, tonom onoga tko se zabavlja kad čuje tako prostodušno pitanje, postajući još ljepšom. Zatim, sjetivši se da je onaj kome govori stranac: “U ovoj šumi, s one strane onog drveća, živimo samo mi, hipatije. Ne bojiš me se, kao oni iz Pndapetzima?” Ovoga je puta Baudolino bio taj koji se nasmijao: ona se bojala da je njega strah. “Često dolaziš ovamo na jezero?” upita. “Ne uvijek,” odgovori hipatija, “Majka ne želi da same izlazimo iz šume. Ali jezero je tako lijepo, a Akacije me štiti”, i pokazala je jednoroga. Zatim je dodala, vrlo zabrinuta pogleda: “Kasno je. Ne smijem tako dugo biti daleko. Ne bih smjela susretati niti stanovnike Pndapetzima, ako se probiju dovde. Ali ti nisi jedan od njih, ti si čovjek, a nitko mi nikada nije rekao da se držim podalje od ljudi.” “Vratit ću se sutra,” usudi se Baudolino, “ali kad sunce bude visoko na nebu. Hoćeš li biti ovdje?” “Ne znam,” reče hipatija uznemirena, “možda.” I nestane lagana među drvećem. Te noći Baudolino nije zaspao, ionako je - govorio je sebi - već sanjao i to dovoljno da se toga sna sjeća cijeloga života. Ali sljedećega dana uzme konja i točno u podne vrati se na jezero. Čekao je sve do večeri, ne vidjevši nikoga. Neutješan, vrati se kući i na granicama grada namjeri se na skupinu skijapoda koji su vježbali s puhaljkama. Vidje Gavagaija koji mu reče: “Ti gleda!” Okrene cjevčicu uvis, odapne strijelu i probode pticu koja padne vrlo blizu. “Ja veliki ratnik,” reče Gavagai, “ako dođe bijeli Hun ja prođe kroz njega!” Baudolino mu reče bravo bravo i odmah ode spavati. Te je noći sanjao susret od prethodnoga dana i ujutro si je rekao kako jedan san nije dovoljan za cijeli život. ~ 230 ~
Knjigoteka
Ponovno se vratio na jezero. Sjedio je pokraj vode i slušao pjev ptica koje su slavile jutro, a zatim cvrčke u vrijeme kada bjesni podnevni demon. Ali nije bilo vruće, drveće je širilo prekrasnu svježinu i nije ga mučilo nekoliko sati čekanja. Potom se ona pojavi. Sjela je pokraj njega i rekla mu kako se vratila jer je htjela saznati više o ljudima. Baudolino nije znao odakle bi počeo pa počne opisivati mjesto u kojem je rođen, događaje na Fridrikovu dvoru, što su to carstva i kraljevstva, kako se ide u lov sa sokolom, što je i kako se gradi grad, iste one stvari koje je ispričao Đakonu, ali je izbjegavao govoriti o strašnim i previše raspojasanim događajima, shvaćajući, dok je govorio, da se o ljudima može dati čak srdačan prikaz. Ona ga je slušala, a oči su joj se bojile različitim odsjajima, ovisno o njenim osjećajima. “Kako ti dobro pričaš. Pričaju li svi ljudi lijepe priče kao ti?” Ne, prizna Baudolino, možda ih on priča više i bolje od njemu sličnih, ali među njima je bilo i pjesnika, koji su znali pričati još i bolje. I započne pjevati jednu od Abdulovih pjesama. Ona nije razumjela provansalske riječi ali je, kao i Abcasijci, bila očarana melodijom. Njene su oči sada bile zastrte rosom. “Reci mi,” upita, malo pocrvenjevši, “jesu li s ljudima i ... njihove ženske?” Rekla je to kao da je osjetila da je ono što Baudolino pjeva upućeno ženi. Kako da ne, odgovori joj Baudolino, kao što se skijapodi sjedinjuju sa skijapodicama, tako se i muškarci sjedinjuju sa ženama, inače ne mogu začeti djecu, a tako je, dodao je, na cijelome svijetu. “Nije istina,” reče hipatija smijući se, “hipatije su samo hipatije, i nema, kako bih rekla... hipatija!” Još se smijala, zabavljena tom pomisli. Baudolino se pitao što bi trebalo učiniti ne bi li ponovo čuo kako se smije, jer je njezin smijeh bio najugodniji zvuk koji je ikada čuo. Bio je u napasti da je upita kako se rađaju hipatije ako ne postoje hipatiji, ali se bojao da će time pomutiti njenu nedužnost. Ipak, u tom se trenu osjetio ohrabrenim upitati tko su hipatije. “Oh,” reče ona, “to je duga priča, ja ne znam pričati priče tako dobro kao ti. Moraš znati da je tisućama i tisućama godina ranije, u jednom moćnom i dalekom gradu, živjela kreposna i mudra žena imenom Hipatija. Ona je držala školu filozofije, što znači ljubav spram mudrosti. Ali u tome su gradu živjeli i zli muškarci, koji su se zvali kršćani, nisu se bojali bogova, mrzili su filozofiju i posebno nisu podnosili da žena bude ona koja spoznaje istinu. Oni su jednog dana uhvatili Hipatiju i ona je umrla u užasnim mukama. Tada su neke od njenih najmlađih učenica bile pošteđene, možda zato što su ih smatrali djevojkama neznalicama, koje su bile uz nju samo da bi joj služile. Pobjegle su, ali je kršćana tada bilo posvuda, pa su dugo morale putovati prije nego što su stigle na ovo mjesto mira. Ovdje su pokušavale održati živim ono što su bile naučile od svoje učiteljice, ali čule su je govoriti dok su još bile mlade, nisu bile mudre kao ona i nisu se dobro sjećale svih njenih pouka. Dakle, rekle su sebi da će živjeti same, odvojene od svijeta, ne bi li ponovno otkrile ono što je uistinu bila rekla Hipatija. A i zato što je duboko u srcu svake od nas Bog ostavio trag istine, i riječ je samo o tome da se istina ponovno pojavi i zablista na svjetlosti znanja, onako kako se meso voća oslobađa svoje kore.” Bogovi, Bog, koji ako nije bio kršćanski Bog, nužno su bili lažni i lažljivi... Ali što to priča ova hipatija? pitao se Baudolino. No, nije mu uopće bilo važno, bilo mu je dovoljno čuti kako govori i već je bio spreman umrijeti za njenu istinu. “Reci mi barem jednu stvar,” prekine je. “Vi ste hipatije, u spomen na onu Hipatiju, i to razumijem. Ali kako se ti zoveš?” “Hipatija.” “Ne, hoću reći ti kao ti, budući da si drugačija od neke druge hipatije ... Mislim, kako te zovu tvoje prijateljice?” ~ 231 ~
Knjigoteka
“Hipatija.” “Ti ćeš se večeras vratiti na mjesto gdje živite i jednu ćeš hipatiju sresti prije nego druge. Kako ćeš je pozdraviti?” “Poželjet ću joj sretnu večer. Tako se radi.” “Da, ali ako se ja vratim u Pndapetzim i vidim, pretpostavimo, eunuha, on će mi reći: dobra večer, o Baudolino. Ti ćeš reći: dobra večer, o... što?” “Ako hoćeš, reći ću: dobra večer, Hipatijo.” 'Vi se dakle sve zovete Hipatija.” “To je prirodno, sve se hipatije zovu Hipatija, nijedna nije drugačija od drugih, inače ne bi bila hipatija.” “Ali, ako te bilo koja hipatija traži baš sada dok nisi tamo i pita neku drugu hipatiju je li vidjela onu hipatiju koja naokolo hoda s jednorogom koji se zove Akacije, kako će reći?” “Tako kako si ti rekao, tražit će hipatiju koja ide s jednorogom koji se zove Akacije.” Da je tako odgovorio Gavagai, Baudolino bi bio u napasti da ga ispljuska. Hipatiju ne; Baudolino je već mislio kako je prekrasno to mjesto gdje se sve hipatije zovu Hipatija.
“Trebalo mi je nekoliko dana, gospodine Niketas, da shvatim tko su uistinu hipatije...” “Zato što ste se opet vidjeli, pretpostavljam.” “Svaki dan, ili gotovo svaki. Ne bi te trebalo čuditi što ja više nisam mogao a da je ne gledam i ne slušam, ali me čudila, a i činila beskrajno ponosnim, spoznaja da je i ona sretna što gleda i sluša mene. Bio sam... bio sam ponovno postao kao dijete koje traži majčine grudi, a kad je majka odsutna, plače jer se boji da se više neće vratiti.” “Događa se to i psima s njihovim gospodarima. Ali taj me događaj s hipatijama baš čini znatiželjnim. Jer ti možda znaš, ili ne znaš, da je Hipatija stvarno živjela, iako ne prije tisuću i tisuću godina, nego prije skoro osam stoljeća, a živjela je u Aleksandriji u Egiptu, dok je carstvom upravljao Teodozije, a potom Arkadije. Priča se kako je uistinu bila vrlo mudra žena, nadarena za filozofiju, matematiku i astronomiju, i sami su je muškarci pozorno slušali. Dok je već tada naša sveta vjera doživjela potpun uspjeh u svim područjima carstva, tamo je još bilo nekih samovoljnika koji su pokušavali održati živom misao poganskih filozofa, poput božanskog Platona, i ne poričem da su učinili dobro prenoseći i nama kršćanima to svoje znanje, koje bi inače bilo izgubljeno. Osim što je jedan od najvećih kršćana njena vremena, Kiril, koji je kasnije postao crkvenim svecem, čovjek velike vjere, ali i velike nepopustljivost, Hipatijino naučavanje smatrao suprotnim Evanđeljima, pa je protiv nje pobunio mnoštvo neukih i razjarenih kršćana, koji čak nisu ni znali što ona propovijeda, ali su je ipak smatrali, svjedoci su bili Kiril i drugi, lažljivicom i razuzdanicom. Možda je bila oklevetana, iako je ipak istina da se žene ne bi smjele upletati u božanska pitanja. Ukratko, odvukli su je u hram, dogola svukli, ubili je i oštrim komadima razbijenih zemljanih posuda sasjekli njeno tijelo, zatim su njen leš stavili na lomaču... O njoj su se raširile mnoge legende. Kažu da je bila prelijepa, ali se posvetila djevičanstvu. Jednom se u nju ludo zaljubio neki njen mladi učenik, a ona mu je pokazala krpu s krvlju svoje mjesečnice, govoreći mu kako je jedino to predmet njegove želje, a ne ljepota kao takva... Zapravo, što je ona naučavala to nitko nikada nije točno saznao. Svi zapisi o njoj su se izgubili, a oni koji su iz njena glasa sakupljali njenu misao već su bili ubijeni ili su pokušavali zaboraviti ono što su bili čuli. Sve što o njoj znamo prenijeli su nam sveti oci koji su je osudili i, pošteno, kao pisac kronika i Historija, pokušavam ne vjerovati previše riječima koje neprijatelj stavlja u usta svoga neprijatelja.” ~ 232 ~
Knjigoteka
Imali su i drugih susreta i mnogo razgovora. Hipatija je govorila, a Baudolino je želio da njeno učenje bude vrlo opširno i beskrajno, kako ne bi prestao pozorno slušati. Neustrašivom nevinošću odgovarala je na sva Baudolinova pitanja, nikada ne pocrvenjevši: za nju ništa nije bilo predmetom prljave zabrane i sve je bilo razumljivo. Baudolino se konačno usudio upitati kako se hipatije neprekidno održavaju, već toliko stoljeća. Odgovorila je da svake sezone Majka odabere neke od njih koje bi trebale roditi i prati ih do oploditelja. O njima je Hipatija bila neodređena, naravno, nije ih nikada vidjela, ali nisu ih nikada vidjele ni hipatije odabrane za obred. Noću su ih odvodili na neko mjesto, ispile bi napitak koji bi ih opio i ošamutio, bile su oplođene, zatim su se vraćale svojoj zajednici i prijateljice bi se sve do poroda brinule za one koje su ostale trudne; ako bi plod njihove utrobe bio dječak, vraćale bi ga oploditeljima koji bi ga odgojili da bude jedan od njih, ako bi bila djevojčica ostajala bi u zajednici i odrastala kao hipatija. “Tjelesno sjedinjenje,” govorila je Hipatija, “kako to čine životinje koje nemaju dušu, samo je način da se umnoži pogreška stvaranja. Hipatije koje šalju oploditeljima prihvaćaju to poniženje samo zato što moramo i dalje postojati, kako bismo svijet iskupile od te pogreške. One koje su podnijele oplođivanje, ne sjećaju se ničega od tog čina koji bi, da nije izvršen u duhu žrtvovanja, uznemirio našu apatiju...” “Što je apatija?” “Ono u čemu živi svaka hipatija i sretna je što živi.” “Zašto pogreška stvaranja?” “Baudolino,” govorila je ona smijući se iskreno začuđena, “zar ti se ne čini da je svijet savršen? Gledaj ovaj cvijet, gledaj nježnost stabljike, gledaj kako u njegovoj sredini uspijeva nešto poput poroznog oka, gledaj kako su njegove latice sve jednake i pomalo savijene, kako bi jutrom sakupljale rosu kao u neku školjku, gledaj radost kojom se nudi ovom kukcu koji joj siše limfu... Zar to nije lijepo?” “Lijepo je, uistinu. Ali, upravo tako, zar nije lijepo što je lijepo? Zar to nije božansko čudo?” “Baudolino, sutra ujutro ovaj će cvijet umrijeti, za dva dana će biti samo trulež. Dođi sa mnom.” Povela ga je u šiblje i pokazala mu gljivu crvenog klobuka ispruganog žutim plamenima. “Je li lijepa?” upitala je. “Lijepa je.” “Otrovna je. Tko je pojede, umre. Čini li ti se savršenim stvorenje u kojemu vreba smrt? Znaš da ću jednog dana i ja biti mrtva, i ja ću biti trulež, ne budem li odabrana za spas Gospodinov?” “Spas Gospodinov? Objasni mi...” “Baudolino, nisi valjda i ti kršćanin, kao čudovišta iz Pndapetzima? Kršćani koji su ubili Hipatiju vjerovali su u okrutno božanstvo koje je stvorilo svijet, a s njim i smrt, patnju i, još goru od fizičke patnje, bol duše. Stvorena bića su sposobna mrziti, ubiti, učiniti da njihovi bližnji pate. Nećeš valjda vjerovati da bi pravedni Bog mogao svoju djecu osuditi na tu bijedu...” “Te stvari rade nepravedni ljudi i Bog ih kažnjava, spašavajući dobre.” “Pa zašto bi nas onda taj Bog stvorio, kako bi nas kasnije izložio opasnosti od osude?” “Zato što je najviše dobro sloboda da činiš dobro ili zlo, i Bog, kako bi svojoj djeci dao to dobro, mora prihvatiti da neki od njih to zlorabe.” “Zašto kažeš da je sloboda dobro?” ~ 233 ~
Knjigoteka
“Zato što ako ti je oduzmu, ako te stave u lance, ako ti ne dopuste da radiš ono što želiš, ti patiš, pa je dakle pomanjkanje slobode zlo.” “Možeš li okrenuti glavu tako da gledaš iza sebe, ali stvarno je okrenuti, tako da si možeš vidjeti leđa? Možeš li ući u ovo jezero i ostati ispod vode sve do večeri, ali kažem ispod, a da nikada ne digneš glavu van?” govorila je i smijala se. “Ne, jer kad bih pokušao sasvim okrenuti glavu slomio bih vrat, da ostanem pod vodom, voda bi mi onemogućila disanje. Bog me stvorio s tim ograničenjima kako bi me spriječio da si učinim zlo.” “Pa dakle kažeš da U je uskratio neke slobode u svrhu dobra, je li istina?” “Uskratio mi ih je kako ne bih patio.” “Zašto ti je onda dao slobodu izbora između dobra i zla, tako da se kasnije izložiš opasnosti trpjeti vječnu kaznu?” “Bog nam je dao slobodu misleći da ćemo je dobro koristiti. Ali došlo je do pobune anđela koja je na svijet donijela zlo, a zmija je iskušala Evu, tako da sada svi patimo zbog istočnog grijeha. To nije krivnja Boga.” “A tko je stvorio pobunjene anđele i zmiju?” “Bog, sigurno, ali prije nego što su se pobunili bili su dobri, kakvima ih je stvorio.” “Onda zlo nisu stvorili oni?” “Ne, oni su ga počinili, ali postojalo je ranije, kao mogućnost pobune protiv Boga.” “Dakle zlo je stvorio Bog?” “Hipatija, oštroumna si, osjetljiva, pronicljiva, dispuiatio znaš voditi mnogo bolje od mene koji sam učio u Parizu, ali nemoj mi govoriti te stvari o dobrom Bogu. On ne može htjeti zlo!” “Naravno da ne, Bog koji hoće zlo bio bi suprotnost Bogu.” “I onda?” “Onda je Bog zlo našao uza se, ne htijući ga, kao mračnu stranu sebe samog.” “Ali Bog je najsavršenije biće!” “Sigurno, Baudolino, Bog je onoliko savršen koliko savršen može biti, ali da samo znaš koliko je naporno biti savršen! Sada ću ti, Baudolino, reći tko je Bog, ili što on nije.” Stvarno se nije bojala ničega. Reče: “Bog je Jedini, i toliko je savršen da nije sličan ni jednoj od stvari koje jesu i ni jednoj od stvari koje nisu; ne možeš ga opisati koristeći svoju ljudsku pamet, kao da je on netko tko se srdi ako si zao, ili tko se brine za tebe zbog dobrote, netko tko ima usta, uši, lice, krila, ili tko je duh, otac ili sin samome sebi. Za Jedinoga ne možeš reći da jest ili da nije, obuhvaća sve, ali nije ništa; možeš ga imenovati samo preko različitosti, jer je beskorisno zvati ga Dobrota, Ljepota, Mudrost, Ljubaznost, Moć, Pravda, bilo bi to isto kao reći Medvjed, Pantera, Zmija, Zmaj ili Grifon, jer štogod o njemu rekao nikada ga nećeš iskazati. Bog nije tijelo, nije lik, nije oblik, nema količinu, kvalitetu, težinu ili laganost, ne vidi, ne čuje, ne poznaje nered i duševni nemir, nije duša, pamet, mašta, mišljenje, misao, riječ, broj, red, veličina, nije jednakost i nije nejednakost, nije vrijeme i nije vječnost, on je volja bez cilja; pokušaj shvatiti, Baudolino, Bog je svjetiljka bez plamena, plamen bez vatre, vatra bez topline, mračna svjetlost, tiha tutnjava, slijepi blijesak, vrlo sjajno zamračenje, zraka vlastitog mraka, krug koji se širi sažimajući se u vlastitom središtu, usamljena mnogostrukost, on je... on je...” Oklijevala je kako bi našla primjer koji bi uvjerio oboje, nju učiteljicu i njega učenika. “To je prostor kojega nema, u kojemu smo ti i ja ista stvar, kao danas u ovom vremenu koje ne prolazi.” Blagi plam joj je zatreperio na obrazu. Zašuti, prestrašena tim nepriličnim primjerom, ali kako ocijeniti neprikladnim bilo koji dodatak popisu neprikladnosti? Baudolino je osjetio isti plam koji mu je prolazio grudima, ali uplašio se zbog njene zbunjenosti, ~ 234 ~
Knjigoteka
ukočio se ne dopuštajući ni jednom mišiću lica da oda uzbuđenje, ni svom glasu da zadrhti i upitao je, teološkom postojanošću: “Dakle, stvaranje? Zlo?” Hipatijino je lice ponovno poprimilo svoju ružičastu bljedunjavost: “Dakle, Jedini, zbog svoga savršenstva, zbog velikodušnosti sebe samoga nastoji se rasprostraniti, raširiti se u sve prostranije sfere vlastite punoće, poput svijeće on je žrtva svjetlosti koju rasipa, što više osvjetljava više se topi. Eto, Bog se rastapa u sjenama sebe samoga, postaje mnoštvom božjih glasnika, Eonima koji imaju mnogo od njegove moći, ali već u slabijem obliku. Postoji mnogo bogova, vragova, Arhonta, Tirana, Snaga, Iskri, Zvijezda, istih onih koje kršćani nazivaju anđelima ili arkanđelima... Ali nije ih stvorio Jedini, oni su njegova emanacija.” “Emanacija?” “Vidiš li onu pticu? Prije ili kasnije stvorit će drugu pticu pomoću jajeta, kao što hipatija iz svoje utrobe može roditi dijete. Kad je jednom stvorenje rođeno, bilo ono hipatija ili ptić, živi za svoj račun, preživljava čak i ako majka umre. Pomisli sada na vatru. Vatra ne rađa toplinu, ona je širi. Toplina je ista kao vatra, ako ugasiš vatru nestat će i topline. Toplina vatre je vrlo jaka tamo gdje vatra nastaje, a malo pomalo postaje sve slabijom kako se plamen pretvara u dim. Tako se događa i Bogu. Malo pomalo, kako se razlijeva daleko od vlastita mračnog središta, na neki način gubi snagu i gubi je sve više, sve dok ne postane žitka i prigušena tvar, poput bezoblična voska u koji se rastopi svijeća. On, Jedini, ne bi se htio emanirati toliko daleko od sebe, ali ne može odoljeti tom svom rastapanju sve do raznovrsnosti i nereda.” “I taj tvoj Bog ne uspijeva rastjerati zlo koje... koje nastaje oko njega?” “O da, mogao bi. Jedini neprestano pokušava nanovo upijati tu vrstu daha koji može postati otrovom i sedamdeset puta sedam tisuća godina, bez prestanka je uspijevao vratiti svoje otpatke u ništa. Život Boga bio je pravilno disanje, on je dahtao bez napora. Ovako, slušaj.” Udisala je zrak trepereći svojim nježnim nosnicama, zatim je dah izbacivala kroz usta. “Međutim, jednog dana nije uspio nadgledati jednu od svojih posrednih moći, koju mi zovemo Demiurg, i koja je možda Sabaoth ili Ildabaoth, lažni Bog kršćana. Ta imitacija Boga je, zbog pogreške ili zbog ponosa ili zbog neznanja, stvorila vrijeme tamo gdje je prije bila samo vječnost. Vrijeme je vječnost koja muca, razumiješ? S vremenom je stvorio vatru, koja daje toplinu, ali i riskira da sve zapali, vodu, koja napaja ali i utapa, zemlju, koja hrani trave, ali može postati lavina i ugušiti ih, zrak koji nam daje da dišemo, ali može postati uragan... Sve je pogriješio, jadni Demiurg. Napravio je sunce koje daje svjetlost, ali može osušiti livade, mjesec, koji samo nekoliko dana uspijeva savladati noć, zatim se stanji i umre, druga nebeska tijela, koja su divna, ali mogu zračiti zlokobne utjecaje, i zatim bića obdarena pameću, ali nesposobna shvatiti velike misterije, životinje koje su nam katkada odane, a katkada nam prijete, biljke koje nas hrane ali su kratka vijeka, minerale bez života, bez duše, bez pameti, osuđene da nikada ništa ne shvate. Demiurg je bio kao dijete koje petlja s blatom kako bi oponašalo ljepotu jednoroga, a ispadne mu nešto što nalikuje mišu!” “Dakle svijet je bolest Boga?” “Ako si savršen, ne možeš ne emanirati se, ako se emaniraš razboliš se. A osim toga, pokušaj shvatiti da je Bog, u svojoj punoći, i mjesto i ne-mjesto na kojemu se suprotnosti miješaju, zar ne?” “Suprotnosti?” “Da, mi osjećamo toplo i hladno, svjetlost i tamu i sve one stvari koje su jedna drugoj suprotnost. Ponekad nam je hladnoća mrska i čini nam se lošom u usporedbi s toplinom, ali ponekad je previše topline, pa želimo svježinu. Kad su suprotnosti u pitanju, mi smo oni koji vjeruju da je, ovisno o našem hiru i našoj osobitoj sklonosti, jedna od njih dobro, ~ 235 ~
Knjigoteka
a druga zlo. Sada, u Bogu se suprotnosti spajaju i pronalaze uzajamni sklad. Ali kada se Bog počne emanirati, više ne uspijeva nadgledati sklad suprotnosti pa se one se razbiju i bore jedna protiv druge. Demiurg je izgubio nadzor nad suprotnostima i stvorio je svijet u kojem se međusobno bore tišina i urnebes, da i ne, jedno dobro protiv drugog dobra. To je ono što mi osjećamo kao zlo.” Raspaljujući se, micala je rukama kao djevojčica koja kad govori o mišu oponaša njegov oblik, a kad spominje nevrijeme crta vrtloge zraka. “Hipatijo, ti govoriš o pogrešci stvaranja i o zlu, ali kako, kad te to nije dotaklo i živiš u ovoj šumi, kao da je sve lijepo kao i ti.” “Ali, ako nam i zlo dolazi od Boga, bit će nečeg dobrog čak i u zlu. Slušaj me, jer ti si čovjek, a ljudi nisu naučeni razmišljati na ispravan način o svemu onome što jest.” “Znao sam, i ja mislim loše.” “Ne, samo razmišljaš. A razmišljati nije dovoljno, to nije ispravan način. Sada pokušaj zamisliti vrelo koje nema nikakvog početka i koje se širi u tisuću rijeka, a da se nikada ne osuši. Vrelo svagda ostaje mirno, svježe i bistro, dok rijeke idu prema različitim točkama, uzmućuju se pijeskom, zastaju među stijenama i kašlju gušeći se, a ponekad presuše. Rijeke jako pate, znaš? Pa ipak, i ona iz rijeka i ona iz najblatnjavijeg od potoka, jest voda i dolazi iz istog vrela kao i ovo jezero. Ovo jezero pati manje nego neka rijeka, jer se u svojoj bistrini bolje sjeća vrela iz kojeg se rađa, a baruština puna kukaca pati više nego jezero i potok. Ali svi na neki način pate, jer bi se htjeli vratiti tamo odakle dolaze, a zaboravili su kako se to radi.” Hipatija uze Baudolina za ruku i natjera ga da se okrene prema šumi. Dok je to činila, njena se glava približila njegovoj i on osjeti biljni miris te kose. “Gledaj ono drvo. Ono što kroz njega teče, od korijena do posljednjeg lista, to je sam život. Korijenje jača u zemlji, deblo snaži i preživljava u svim godišnjim dobima, dok grane naginju sušenju i pucanju, listovi traju nekoliko mjeseci i zatim otpadaju, a mladice žive nekoliko tjedana. Više zla ima među lišćem nego u deblu. Drvo je jedno, ali šireći se pati, jer postaje mnogima, a umnožavajući se slabi.” “Ali grančice su lijepe, ti sama uživaš u njihovoj sjeni...” “Vidiš li da i ti možeš postati mudrim, Baudolino? Da nema tih grančica, mi ne bismo mogli sjediti i pričati o Bogu, da nema šume, ne bismo se nikada sreli i to bi možda bilo najveće od zala.” Rekla je to kao golu i jednostavnu istinu, a Baudolino je još jednom osjetio probadanje u grudima, ali nije mogao, ili htio, pokazati svoje drhtanje. “Pa onda mi objasni kako većina može biti dobra, barem donekle, ako je bolest Jedinoga?” 'Vidiš li kako i ti možeš postati mudrim, Baudolino? Rekao si donekle. Unatoč pogrešci, jedan je dio Jedinoga ostao u svakome od nas mislećih stvorenja, čak i u svim drugim stvorenjima, od životinja do mrtvih tijela. Sve ono što nas okružuje nastanjeno je bogovima: biljke, sjemenke, cvijeće, korijenje, izvori, svatko od njih, iako pati zbog toga što je loša imitacija Božje misli, ne bi htio drugo do li spojiti se s njim. Moramo ponovno naći sklad među suprotnostima, moramo pomoći bogovima, moramo ponovno oživjeti te iskrice, ta sjećanja na Jedinoga koja još leže skrivena u našoj duši i u samim stvarima.” Hipatija se čak dva puta izlanula kako je lijepo biti s njim. Baudolina je to ohrabrilo da se opet vrati. Jednog mu je dana Hipatija objasnila što su one činile kako bi oživjele božansku iskricu u svim stvarima, jer su iz naklonosti upućivale na nešto savršenije od njih, ne ~ 236 ~
Knjigoteka
izravno na Boga, nego na njegove manje izmučene emanacije. Povede ga prema jezeru, na mjesto gdje su rasli suncokreti, dok su se na vodi pružali cvjetovi lopoča. “Vidiš li što radi heliotrop? Okreće se prateći sunce, traži ga, moli ga, šteta što još ne znaš poslušati šum koji stvara u zraku, dok tijekom dana završava svoje kružno kretanje. Shvatio bi kako suncu pjeva svoj hvalospjev. Gledaj sada lopoč: otvara se s izlaskom sunca, cijeli se nudi zenitu i zatvara se kad sunce ode. Slavi sunce otvaranjem i zatvaranjem svojih latica, kao što mi otvaramo i zatvaramo usne kada molimo. Ovi cvjetovi žive u skladu sa suncem, pa tako čuvaju jedan dio njegove snage. Djeluješ li na cvijet, djelovat ćeš na sunce, budeš li znao djelovati na sunce, moći ćeš utjecati na njegovu akciju i preko sunca nanovo se združiti s nečim što sa suncem živi u skladu i savršenije je od sunca. Ali to se ne događa samo s cvijećem, događa se s kamenjem i sa životinjama. U svima njima je nastanjen neki manji bog, koji se preko moćnijih bogova ponovno pokušava pridružiti zajedničkom porijeklu. Mi još od djetinjstva učimo baviti se umijećem koje nam dopušta djelovati na veće bogove i ponovno uspostavljamo izgubljenu vezu.” “Što to znači?” “Lako je. Učimo isprepletati zajedno kamenje, trave, mirise, savršene i božanske, da bismo stvorile... kako bih ti rekla, posude naklonosti koje skupljaju snagu mnogih elemenata. Znaš, cvijet, kamen, čak i jednorog, svi imaju božansku prirodu, ali sami ne uspijevaju prizvati veće bogove. Zahvaljujući umijeću, naše mješavine ponavljaju bit koju se želi prizvati, umnožuju moć svakoga elementa.” “A zatim, kad ste dozvali te veće bogove?” “To je tek početak. Učimo kako postati glasnicima između onoga što stoji visoko i onoga što stoji nisko, dokazujemo da se smjer kojim se Bog emanira može vratiti unatrag, malo, ali pokazujemo prirodi da je to moguće. Međutim, najveća zadaća nije ponovno združiti suncokret sa suncem, nego nas same združiti s postankom. Tu počinje askeza. Najprije učimo ponašati se kreposno, ne ubijamo živuća stvorenja, na bića koja su oko nas pokušavamo širiti sklad i već radeći tako, posvuda možemo ponovno oživjeti skrivene iskre. Vidiš li ove vlati trave? Već su požutjele i savijaju se prema tlu. Mogu ih dotaknuti i učiniti da opet zatrepere, učiniti da osjete ono što su zaboravile. Gledaj, malo pomalo, nanovo stječu svoju svježinu, kao da sada izbijaju iz zemlje. Ali to još nije dovoljno. Kako bi se ovu vlat ponovno oživjelo, potrebno je primijeniti prirodne vrline, postići savršenstvo vida i sluha, snagu tijela, pamćenje i lakoću učenja, uglađenost ponašanja, preko čestih ritualnih pranja tijela, obreda pročišćenja, hvalospjeva i molitvi. Korak naprijed učiniš razvijajući mudrost, postojanost, umjerenost i pravednost, i tada konačno postigneš pročišćavajuće vrline; pokušavamo odvojiti dušu od tijela, učimo zazivati bogove - ne razgovarati o bogovima, kako su činili drugi filozofi, nego djelovati na njih, čineći da pomoću magične kugle padaju kiše, postavljajući hamajlije protiv potresa, iskušavajući gatalačke moći tronožaca, potičući, kipove kako bismo postigli odgovore bogova, zazivajući Asklepija da izliječi bolesne. Ali pazi, radeći to, uvijek moramo izbjegavati da budemo u vlasti jednoga boga, jer se u tom slučaju zbuniš i uznemiriš, pa se dakle udaljiš od Boga. To treba naučiti raditi u najbezuvjetnijem miru.” Hipatija uze Baudolinovu ruku, koju je on držao nepomičnom kako taj osjećaj blage topline ne bi prestao. “Baudolino, možda te upravo uvjeravam da sam već uznapredovala u askezi kao i moje starije sestre... Da samo znaš koliko sam još uvijek nesavršena. Još se uvijek zbunim stavljajući ružu u vezu s višom snagom, s kojom je prijateljica... A potom vidiš, još mnogo govorim, a to je znak da nisam mudra, jer se vrlina stječe u tišini. Ali govorim zato što si ovdje ti kojega moram podučiti, pa ako podučavam suncokret zašto ~ 237 ~
Knjigoteka
ne bih smjela podučavati tebe? Savršeniji stupanj ćemo postići kad budemo uspjeli biti zajedno bez razgovora, bit će dovoljno da se dotaknemo i ti ćeš jednako razumjeti. Kao sa suncokretom.” Milovala je suncokret šuteći. Zatim šuteći, počne milovati Baudolinovu ruku i na kraju samo reče: “Osjećaš li?”
~ 238 ~
Knjigoteka
***
Dan kasnije, pričala mu je o tišini koju su hipatije njegovale, kako bi je, rekla je, i on mogao naučiti. “Naokolo treba stvoriti bezuvjetan mir. Onda u tom miru, s obzirom na ono što mislimo, zamišljamo i osjećamo, uronimo u iskonsku osamljenost; tako nalazimo mir i spokoj. Tada više nećemo osjećati ni bijes ni želju, ni bol ni sreću. Izaći ćemo iz nas samih, obuzete potpunom osamom i dubokim mirom. Više nećemo gledati lijepe i dobre stvari, bit ćemo s one strane same ljepote, s one strane kora vrlina, kao onaj koji je, ušavši u najskrovitiji kut hrama, za sobom ostavio kipove bogova i njegova se vizija više ne sastoji od predodžbi, nego od samoga Boga. Više nećemo morati dozivati posredničke snage, nadvladavajući ih pobijedit ćemo njihovu pogrešku; u tom povlačenju, na tom nepristupačnom i svetom mjestu, doći ćemo s one strane plemena bogova i hijerarhije Eona, tada će sve te stvari već biti u nama, kao sjećanje na nešto što smo iscijelile od vlastita zlog bića. To će biti kraj puta, oslobođenje, odrješenje od svake veze, bijeg onoga tko je već sam naspram Jedinome. U tom povratku bezuvjetno jednostavnome više ništa nećemo vidjeti, osim svečanosti neznanja. Ispražnjene duše i pameti stići ćemo s one strane kraljevstva uma; u dubokom poštovanju smjestit ćemo se tamo gore, kao da smo sunce koje izlazi, zatvorenih ćemo zjenica motriti sunce svjetlosti, postat ćemo vatra, mračna vatra u tom mraku i putovima vatre završit ćemo naš prijelaz. I u tome ćemo trenutku, vrativši se ponovno u tijek rijeke i pokazavši ne samo nama samima, nego i bogovima i Bogu, da se struja može vratiti, ozdraviti svijet, ubiti zlo, učiniti da smrt umre, razmrsiti čvor u koji su se upleli prsti Demiurga. Mi smo, Baudolino, predodređene da ozdravimo Boga i nama je povjereno njegovo iskupljenje: preko naše ćemo ekstaze učiniti da se cijelo stvaranje vrati u samo srce Jedinoga. Mi ćemo Jedinome dati snage za taj veliki udah, koji će mu omogućiti da ponovno u sebe upije zlo koje je izdahnuo.” “Vi to činite, neka od vas je to učinila?” “Očekujemo da u tome uspijemo, sve se pripremamo, stoljećima, kako bi neka od nas u tome uspjela. Ono što smo naučile još kao djevojčice jest kako nije neophodno da sve stignemo do toga čuda; dovoljno je da jednoga dana, pa bilo to i za idućih tisuću godina, samo jedna od nas, odabrana, postigne trenutak najvišeg savršenstva, u kojem će se osjećati kao jedno s vlastitim iskonskim početkom i čudo će biti dovršeno. Tada, dokazujući da se iz mnogostrukosti svijeta koji pati može vratiti Jedinome, ponovno ćemo Bogu dati mir i povjerenje, snagu da se nanovo sredi u vlastitom središtu, energiju da ponovno stekne ritam vlastitoga daha.” Oči su joj blistale, put kao da joj se ublažila, ruke su joj gotovo drhtale, glas joj je postao tužnim i činilo se kako zaklinje Baudolina da i on vjeruje u to otkriće. Baudolino pomisli kako je Demiurg možda i učinio mnogo pogrešaka, ali je postojanje tog stvorenja učinilo svijet mjestom koje opaja i blista svim savršenstvima. Nije odolio, ohrabrio se uzeti joj ruku i jedva je dodirnuti poljupcem. Ona kao da se trgnula, kao da je iskušala nepoznato iskustvo. Najprije je rekla: “I u tebi je nastanjen neki bog.” Zatim je lice pokrila rukama i Baudolino je čuo kako zapanjeno mrmlja: “Izgubila sam... Izgubila sam apatiju...” Okrenula se i otrčala prema šumi, ne rekavši više ništa i ne okrenuvši se.
“Gospodine Niketas, u tome trenutku sam shvatio da volim kako nikada nisam volio, ali da još jednom volim jedinu ženu koja nije mogla biti moja. Jednu mi je oduzela uzvišenost njena položaja, drugu nevolja smrti, a sada mi treća nije mogla pripadati, jer je bila okrenuta spasenju Boga. Udaljio sam se, otišao sam u grad razmišljajući kako se ~ 239 ~
Knjigoteka
možda više nikada ne bih trebao vratiti. Osjetio sam gotovo olakšanje, dan kasnije, kada mi je Praxeas rekao da sam ja, u očima stanovnika Pndapetzima, sigurno najugledniji među Kraljevima, ja uživam Đakonovo povjerenje i ja sam taj kojega Đakon hoće u zapovjedništvu te vojske koju je Poeta, uostalom, tako dobro uvježbavao. Nisam mogao izmaknuti tom pozivu, raskid skupine Kraljeva u očima sviju učinio bi naš položaj neodrživim, a sada su se svi već tako oduševljeno posvećivali pripremanju za rat da sam prihvatio - i zato da ne razočaram skijapode, panozije, bleme i sve te ostale dobre ljude koje sam do sada već iskreno bio zavolio. Posebice sam mislio kako ću, posvećujući se tom novom pothvatu, zaboraviti ono što sam ostavio u šumi. Dva sam dana bio zauzet tisućama zaduženja. Ali žalostio sam se rastresen, bio sam užasnut mišlju da se Hipatija vratila na jezero i, ne nalazeći me, pomislila kako me njen bijeg uvrijedio i da sam odlučio više je ne viđati. Bio sam uznemiren od pomisli kako je ona uznemirena i da me ne želi više vidjeti. Ako je bilo tako, slijedio bih njene staze, stigao bih na konju do mjesta gdje žive hipatije, što bih učinio, oteo bih je, uništio bih mir te zajednice, uznemirio bih njezinu nedužnost učinivši da shvati ono što nije smjela shvatiti, ili ne, vidio bih je obuzetu njenim poslanjem, sad već oslobođenu trenutka, beskrajno malenog, zemaljske muke? Ali je li uopće postojao taj trenutak? Ponovno sam oživljavao svaku njenu riječ, svaki njen pokret. Dvaput je, kako bi objasnila kakav je Bog, uzela za primjer naš susret, ali možda je to bio samo njen djevojački način, posve nevin, da mi učini razumljivim ono što je govorila. Dvaput me bila dotakla, ali onako kako bi to učinila sa suncokretom. Moje usne na njenoj ruci učinile su da zadrhti, znao sam to, ali bilo je prirodno: nijedna je ljudska usta nikada nisu dotakla, bilo je to za nju kao da se spotakla o korijen i izgubila na trenutak sređenost kojoj su je bili podučavali; trenutak je prošao, ona više nije mislila na to... Sa svojima sam raspravljao o ratnim pitanjima, morao sam odlučiti gdje postrojiti Nubijce, a nisam shvaćao ni gdje sam. Morao sam izaći iz te tjeskobe, morao sam znati. Kako bih to učinio, morao sam svoj život, i njen, staviti u ruke nekoga tko će nas držati u vezi. Već sam bio dobio mnoge dokaze Gavagaijeve privrženosti. Razgovarao sam s njim potajno, tražeći od njega da mnogo puta prisegne, rekao mu što je manje moguće, ali onoliko koliko je trebalo da ode do jezera i čeka. Dobri je skijapod bio uistinu velikodušan, oštrouman i obziran. Malo je pitao, vjerujem da je mnogo shvatio, dva se dana vraćao u zalazak sunca, govoreći mi kako nije vidio nikoga i bio je skrušen gledajući me kako blijedim. Trećeg je dana stigao s jednim od onih svojih osmjeha koji su izgledali kao mladi Mjesec i rekao mi kako se, dok je on čekao blaženo ispružen pod suncobranom svoga stopala, ono stvorenje pojavilo. Približila se puna povjerenja i žurno, kao da je očekivala da će vidjeti nekoga. S uzbuđenjem je primila moju poruku (“Ona izgleda da mnogo hoće vidjeti tebe,” govorio je Gavagai, s ponešto zlobe u glasu) i dala mi na znanje kako će se na jezero vraćati svakog dana, svakog dana (“Ona rekla dva puta”). Možda, komentirao je Gavagai zavjerenički, i ona već dugo vremena čeka Mudrace. Morao sam ostati u Pndapetzimu još i sljedeći dan, ali sam se za svoja zaduženja vojskovođe pobrinuo s oduševljenjem koje je začudilo Poetu, koji je znao kako sam malo sklon oružju, i razdragalo moju vojsku. Činilo mi se da sam gospodar svijeta, mogao bih bez straha prkositi stotini bijelih Huna. Dva dana kasnije, vratih se drhteći od straha na to sudbonosno mjesto.
~ 240 ~
Knjigoteka
34. Baudolino otkriva pravu ljubav “U tim danima čekanja, gospodine Niketas, iskusio sam suprotne osjećaje. Gorio sam od želje da je vidim, bojao sam se da je više neću vidjeti, zamišljao sam je plijenom tisuća opasnosti, iskusio sam dakle sve osjećaje svojstvene ljubavi, ali nisam osjetio ljubomoru.” “Nisi razmišljao kako bije upravo tada Majka mogla poslati oploditeljima?” “Ta me sumnja nije okrznula. Možda sam, znajući koliko sam već bio njen, mislio kako je do te mjere moja da će odbiti dodir drugih. Kasnije sam dugo o tome razmišljao i uvjerio se da savršena ljubav ne ostavlja prostora ljubomori. Ljubomora je sumnja, strah i kleveta između zaljubljenog i ljubljene; i sveti Ivan je rekao kako savršena ljubav tjera svaki strah. Nisam osjećao ljubomoru, ali sam svake minute pokušavao prizvati njeno lice i nisam uspijevao. Sjećao sam se onoga što sam osjećao gledajući je, ali je nisam mogao zamisliti. Pa ipak, tijekom naših susreta, nisam činio drugo doli piljio u njeno lice, nisam činio drugo...” “Pročitao sam da se to događa onome tko voli silnom ljubavi...” reče Niketas, zbunjenošću onoga koji možda nikada nije iskusio tako neodoljivu strast. “Nije li ti se to dogodilo s Beatrice i Colandrinom?” “Ne, ne na način da toliko patim. Mislim da sam s Beatrice njegovao samu predodžbu ljubavi, kojoj nije trebalo lice, a zatim mi se činilo svetogrđem nastojati zamisliti crte tijela. A što se tiče Colandrine, primjećivao sam - nakon što sam upoznao Hipatiju - da s njom nije bila strast, nego prije veselje, nježnost i vrlo jaka ljubav, kakvu sam mogao osjetiti, neka mi Bog oprosti, prema kćeri, ili mlađoj sestri. Vjerujem da se to događa svima onima koji se zaljube, ali tih sam dana bio uvjeren da je Hipatija prva žena koju sam uistinu volio, i to je zasigurno istina, još sada, i zauvijek. Zatim sam shvatio da se prava ljubav nastanjuje u trikliniju srca i tu nalazi mir, pažljiva prema vlastitim najplemenitijim tajnama i rijetko se vraća u komore mašte. Zbog toga ne uspijeva ponoviti tjelesni oblik odsutne ljubljene. Jedino se ljubav prema bludu, koja nikada ne ulazi u najskrovitije kutke srca, hrani samo putenim maštarijama, koje uspijevaju proizvesti takve slike.” Niketas je šutio, jedva savladavajući svoju zavist. Njihovo ponovno nalaženje bilo je bojažljivo i dirljivo. Njene su oči sjale srećom, ali je odmah sramežljivo spustila pogled. Sjedoše u travu. U blizini je mirno pasao Akacije. Cvijeće je uokolo mirisalo više nego inače i Baudolino se osjećao kao da je upravo usnama taknuo burq. Nije se usudio govoriti, ali je ipak odlučio to učiniti, jer bi ga žestina te tišine mogla navesti na neki nedoličan pokret. Tek je tada shvaćao zašto je čuo priče kako pravi ljubavnici na svom prvom ljubavnom razgovoru problijede, drhte i zanijeme. To je zato što, budući da ljubav gospodari kraljevstvima i prirode i duše, sebi privlači sve njihove snage, kakogod se kretala. Stoga, kad pravi ljubavnici dođu na tajni sastanak, ljubav poremeti i gotovo skameni sve funkcije tijela, bilo fizičke bilo duhovne: zbog toga jezik odbija govoriti, oči gledati, uši slušati, a svaki ud izbjegava svoje dužnosti. Kada se ljubav previše zadrži u ~ 241 ~
Knjigoteka
dubini srca, to stvarno učini da tijelo lišeno snage oslabi. Ali u određenom trenutku, zbog nestrpljivosti žara kojega osjeća, srce svoju strast gotovo izbaci iz sebe, omogućavajući tijelu da ponovno preuzme svoje funkcije. I tada ljubavnik govori. Ne objašnjavajući ono što je osjećao i ono što je upravo shvaćao, Baudolino reče: “I tako su sve te lijepe i grozne stvari koje si mi ispričala, ono što vam je Hipatija ostavila...” “O, ne,” reče ona, “rekla sam ti da su naše pramajke pobjegle zaboravivši sve ono čemu ih je Hipatija naučila, osim dužnosti spoznaje. Mi smo putem meditacije sve više otkrivale istinu. Tijekom svih ovih tisuća i tisuća godina, svaka je od nas razmišljala o svijetu koji nas okružuje i o onome što je osjećala u svojoj duši i naša se svijest iz dana u dan obogaćivala, ali posao još nije okončan. Možda je u onome što sam ti rekla bilo stvari koje moje prijateljice još nisu shvatile, a koje sam ja razumjela pokušavajući ti ih objasniti. Tako svaka od nas postaje mudrom poučavajući prijateljice o onome što osjeća, a postajući učiteljicom uči. Možda, da ti nisi bio ovdje sa mnom, ja ne bih samoj sebi neke stvari razjasnila. Baudolino, bio si moj demon, moj dobroćudni arhont.” “Jesu li sve tvoje prijateljice tako bistre i rječite kao ti, moja slatka Hipatijo?” “Oh, ja sam posljednja među njima. Ponekad se izruguju samnom zato što ne znam izraziti ono što osjećam. Moram još odrasti, znaš? Ali ovih sam se dana osjećala ponosnom, kao da posjedujem neku tajnu koju one ne znaju, i - ne znam zašto - više sam voljela da tajnom i ostane. Ne razumijem dobro što mi se događa, kao da... kao da više volim govoriti tebi nego njima. Misliš li da je to loše, da sam neiskrena prema njima?” “Iskrena si prema meni.” “S tobom je lako. Mislim da bih tebi rekla sve ono što mi prolazi srcem. Iako još nisam sigurna da je to ispravno. Znaš li, Baudolino, što mi se događalo ovih dana? Sanjala sam te. Kada bih se ujutro budila, mislila sam kako je dan lijep, jer si tu negdje ti. Zatim sam mislila kako je dan ružan, jer te nisam vidjela. Čudno je, smiješ se kad si zadovoljan, plačeš kad patiš, a meni se sada događa da se u istom trenu smijem i plačem. Da možda nisam bolesna? Pa ipak je to divna bolest. Je li ispravno voljeti vlastitu bolest?” “Ti si učiteljica, moja slatka prijateljice,” smijao se Baudolino, “ne moraš pitati mene, već i zato što mislim da imam istu bolest kao i ti.” Hipatija je ispružila ruku i opet mu dotakla ožiljak: “Ti mora da si nešto dobro, Baudolino, jer mi se sviđa dodirivati te, kao što mi se događa s Akacijem. Dodiruj i ti mene, možda ćeš moći u meni probuditi neku iskru za koju ni ne znam.” “Ne, moja slatka ljubavi, bojim se da ću ti učiniti nešto nažao.” “Dotakni me ovdje, iza uha. Da, tako, još... Možda se preko tebe može zazvati nekog boga. Morao bi negdje imati znak koji te povezuje s nečim drugim...” Stavila mu je ruke ispod odjeće, prstima je prolazila kroz dlake njegovih grudi. Približila se kako bi ga pomirisala. “Pun si trave, dobre trave,” reče. Zatim je još rekla: “Kako si lijep ovdje ispod, mekan si kao mlada životinja. Jesi li ti mlad? Ne razumijem se u dob čovjeka. Jesi li ti mlad?” “Mlad sam, ljubavi moja, sada se počinjem rađati.” Sada joj je gotovo sa žestinom gladio kosu, ona mu je stavila ruke iza vrata, zatim mu je počela davati male udarce jezikom po licu, ližući ga kao da je kozica, zatim se smijala izbliza ga gledajući u oči i rekla kako ima okus soli. Baudolino nikada nije bio svetac, pritisnu je užase i usnama potraži njene usne. Ona ispusti uzdisaj straha i iznenađenja, pokuša se povući, zatim popusti. Njena su usta imala okus breskve i marelice, i svojim je jezikom zadavala sitne udarce njegovu jeziku, kojega je okusila prvi put. Baudolino je odgurne, ne zbog kreposti, već kako bi se oslobodio onoga što ga je pokrivalo, ona mu vidje ud, dotakne ga prstima, osjeti kako je živ i reče da ga želi: bilo je jasno da ne zna kako i zašto ga želi, ali joj je neka snaga šume ili izvora upravo ~ 242 ~
Knjigoteka
došaptavala što treba učiniti. Baudolino je ponovno počne prekrivati poljupcima, s usana se spusti na vrat, zatim na ramena, dok joj je polagano svlačio haljinu, otkrije njene grudi, zagnjuri u njih lice, a rukama je nastavljao spuštati odjeću duž bokova, osjećao je mali napeti trbuh, opipavao je njen pupak i prije nego što je očekivao, osjeti ono što su trebale biti dlačice koje su joj sakrivale njeno najveće dobro. Ona je šaputala, nazivajući ga: moj Eone, moj Tiranine, moj Ponoru, moja Ogdoado, moja Pleromo... Baudolino gurnu ruke pod haljinu koja ju je još pokrivala i osjeti kako ona dlakavost, za koju se činilo da najavljuje pubis, postaje gušćom, prekriva joj početak nogu, unutarnju stranu bedara, produžava se prema stražnjici...
~ 243 ~
Knjigoteka
***
“Gospodine Niketas, strgnuo sam joj haljinu i vidio sam. Od trbuha naniže Hipatija je imala kozje oblike, a njene su noge završavale s dva papka boje bjelokosti. Odjednom sam shvatio zašto, skrivena haljinom do zemlje, nije izgledalo da hoda kao netko tko spušta stopala, nego je prolazila lagano, gotovo kao da ne dotiče tlo. A shvatio sam i tko su oploditelji: bili su to satiri-koji-se-nikada-ne-vide, ljudskih glava s rogovima i ovnovskih tijela, satiri koji su stoljećima živjeli hipatijama na usluzi, othranjujući vlastite dječake, s onim istim njihovim odvratnim licima, a darivajući im djevojčice, koje su još uvijek pamtile davnu staroegipatsku ljupkost lijepe Hipatije i njenih prvih štićenica.” “Kakva grozota!” reče Niketas. “Grozota? Ne, nije to bilo ono što sam osjetio u tome trenutku. Iznenađenje, da, ali samo na tren. Zatim sam odlučio, moje je tijelo odlučilo za moju dušu, ili moja duša za moje tijelo, da je ono što sam vidio i dodirivao bilo prelijepo, jer je to bila Hipatija, pa je i njena životinjska priroda bila dijelom njenih dražesti, ta kovrčava i mekana dlaka bila je poželjnija nego što sam ikada priželjkivao, mirisala je na mošus, ti njeni udovi ranije sakriveni bili su nacrtani rukom umjetnika, volio sam i želio to stvorenje mirišljavo poput šume i bio bih volio Hipatiju i da je imala crte himere, ihneumona ili rogate zmije.” Dogodilo se tako da su se Hipatija i Baudolino sjedinili, sve do zalaska sunca, i kad su već bili iscrpljeni ostali su ispruženi jedno pokraj drugoga, milujući se i nazivajući najnježnijim imenima, ne mareći za sve ono što ih okružuje. Hipatija je rekla: “Moja je duša otišla kao dašak vatre... Čini mi se kao da sam dijelom zvjezdanog svoda...” Nije prestajala istraživati tijelo ljubljenoga: “Kako si lijep, Baudolino. Ali i vi ljudi ste čudovišta,” šalila se. “Imaš duge i bijele noge bez krzna, i stopala velika kao stopala dvojice skijapoda! Ali svejedno si lijep, dapače, još više...” On joj je ljubio oči u tišini. “Imaju li i žene muškaraca noge poput tvojih?” pitala je rastužena. “Jesi li... iskusio ekstazu uz stvorenje s nogama nalik tvojima?” “Zato što nisam znao da ti postojiš, ljubavi moja.” “Neću da više ikada gledaš noge ženama muškaraca.” On joj je u tišini ljubio papke. Smračilo se i morali su se rastati. “Mislim,” prošapta Hipatija dotičući mu opet usta, “da ništa neću ispričati svojim prijateljicama. Možda ne bi razumjele, one ne znaju da postoji i ovakav način da se uspneš više. Do sutra, ljubavi moja. Čuješ li? Nazvala sam te onako kako si me ti zvao. Čekam te.” “Tako je prošlo nekoliko mjeseci, najslađih i najčišćih u mome životu. Odlazio sam k njoj svakoga dana, a kada nisam mogao, snubok je bio vjerni Gavagai. Nadao sam se da Huni neće nikada stići i da će to čekanje u Pndapetzimu potrajati sve do moje smrti, i još duže. A osjećao sam se kao da sam porazio smrt.
Sve dok jednoga dana, kad je već prošlo mnogo mjeseci, nakon što mu se kao i uvijek podala sa žarom i tek što su se bili smirili, Hipatija reče Baudolinu: “Nešto mi se događa. Znam što je, jer sam čula povjeravanja mojih prijateljica kada su se vratile nakon noći s oploditeljima. Mislim da u trbuhu imam dijete.” U tom trenutku Baudolino je bio preplavljen neizrecivom radošću i ljubio joj je taj trbuh, blagoslovljen od Boga ili od Arhonata, nije mu uopće bilo važno. Zatim se zabrinuo: Hipatija neće moći sakriti svoje stanje od zajednice, što će učiniti? ~ 244 ~
Knjigoteka
“Priznat ću istinu Majci,” reče. “Ona će shvatiti. Netko, nešto, je htjelo da ono što druge čine s oploditeljima ja učinim s tobom. Bilo je to ispravno, prema dobroj strani prirode. Neće me moći ukoriti.” “Ali, zajednica će se devet mjeseci brinuti za tebe, a kasnije, nikada neću moći vidjeti stvorenje koje će se roditi!” “Dolazit ću ovamo još dugo. Treba još puno vremena prije nego što se trbuh napuhne i svi to primijete. Nećemo se viđati samo posljednjih mjeseci, kada ću sve reći Majci. A što se stvorenja tiče, bude li muško, dobit ćeš ga, bude li žensko, ne tiče te se. Tako hoće priroda.” “Tako hoće ona budala od tvog Demiurga i one polukoze s kojima živiš!” zaurla Baudolino izvan sebe. “Stvorenje je i moje, žensko ili muško, što već bude!” “Baudolino, kako si lijep kada se razbjesniš, iako se to nikada ne bi smjelo,” reče ona, ljubeći mu nos. “Ali shvaćaš li da te, nakon što ćeš roditi, više nikada neće pustiti doći k meni, jednako kao što tvoje prijateljice nisu nikada ponovno vidjele svoje oploditelje? Ne želi li tako, po vama, priroda?” To je shvatila tek u tom trenutku i počela je plakati slabim jecajima kao kad je vodila ljubav, glave prignute na grudima svoga čovjeka, dok mu je stiskala ruke, a on je na sebi osjetio njene grudi koje su poskakivale. Baudolino je pomilova, reče joj na uho najnježnije riječi i zatim dade jedini prijedlog koji mu se učinio razboritim: Hipatija će pobjeći s njim. Na njen preplašeni pogled, reče joj da ako to učini, neće izdati svoju zajednicu. Njoj je jednostavno dodijeljena drugačija povlastica, pa je i njena obveza postala drugačijom. On će je odvesti u jedno daleko kraljevstvo i ona će tamo stvoriti novu koloniju hipatija, jednostavno će sjeme njihove iskonske majke učiniti plodnijim, njenu će poruku odnijeti drugdje, a on će živjeti uz nju i pronaći neku novu koloniju oploditelja čovječjeg obličja, kakav će vjerojatno biti i plod njihovih utroba. Bježeći ne činiš zlo, govorio joj je, dapače, širiš dobro... “Onda ću zatražiti dopuštenje od Majke.” “Čekaj, još ne znam kojega je kova ta Majka. Pusti me da razmislim, otići ćemo zajedno k njoj, znat čuje uvjeriti, daj mi nekoliko dana da smislim pravi način.” “Ljubavi moja, ne želim više ne vidjeti te,” jecala je sada Hipatija. “Učinit ću ono što hoćeš, proći ću za ženu ljudi, poći s tobom u taj novi grad o kojem si mi govorio, ponašat ću se kao kršćani, reći ću da je Bog imao sina koji je umro na križu; ako tebe više ne bude ovdje, ne želim više biti hipatija!” “Smiri, se, ljubavi. Vidjet ćeš da ću pronaći rješenje. Učinio sam da Karlo Veliki postane svetim, ponovo sam pronašao Kraljeve, znat ću si sačuvati svoju mladenku!” “Mladenku? Što je to?” “Kasnije ću ti objasniti. Sada idi, jer je kasno. Vidimo se ponovno sutra.”
~ 245 ~
Knjigoteka
***
“Nije više bilo sutra, gospodine Niketas. Kad sam se vratio u Pndapetzim, svi su mi dolazili u susret i već su me satima tražili. Više nije bilo sumnje: bijeli Huni su stizali, na krajnjem obzorju se mogao primijetiti oblak prašine koji su podizali njihovi konji. Stići će na rubove ravnice paprati s prvim svjetlima zore. Dakle, preostalo je malo sati za pripremu obrane. Odmah sam otišao do Đakona da mu najavim kako preuzimam zapovjedništvo nad njegovim podanicima. Prekasno. Ovi mjeseci grčevita čekanja bitke, napor koji je uložio kako bi mogao stajati na nogama i sudjelovati u pothvatu, možda i nova limfa koju sam svojim pričama unio u njegove vene, ubrzali su njegov kraj. Nisam se bojao biti uz njega dok je ispuštao posljednji dah, čak sam mu stisnuo ruku dok me pozdravljao i poželio mi pobjedu. Rekao mi je kako bih, budem li pobijedio, možda mogao stići do kraljevstva njegova oca, i zaklinjao me da mu učinim posljednju uslugu. Čim bude izdahnuo, njegova će dva velom zakrivena akolita pripremiti njegov leš kao da je Paterov, premazujući njegovo tijelo onim uljima koja će njegov lik otisnuti na platno u koje će biti obavijen. Kad bih Pateru odnio taj njegov portret i onako blijed kakav će se na njemu pojaviti, svome bi se ocu pokazao manje iscrpljenim nego što je bio. Izdahnuo je malo kasnije, i dva su akolita učinila ono što je trebalo učiniti. Rekli su kako će platnu trebati nekoliko sati da se natopi njegovim crtama lica i da će ga kasnije smotati i staviti u kutiju. Bojažljivo su mi predložili da eunuhe obavijeste o Đakonovoj smrti. Odlučio sam da to ne dopustim. Đakon mi je dodijelio zapovjedništvo i jedino uz tu cijenu eunusi se ne bi usudili otkazati mi poslušnost. Bilo mi je potrebno da i oni na neki način surađuju u ratu, pripremajući u gradu prihvat ranjenika. Da su odmah saznali za Đakonovu smrt, u najmanju bi ruku uznemirili duh ratnika šireći vijest o smrti i odvraćajući im pozornost pogrebnim obredima. U najgorem slučaju, nepouzdani kakvi su bili, možda bi odmah preuzeli vrhovnu vlast i opet bi poremetili sve Poetine planove obrane. Idemo u rat, rekao sam sebi. Iako sam uvijek bio čovjek mira, sada je bila riječ o obrani stvorenja koje se trebalo roditi.”
~ 246 ~
Knjigoteka
35. Baudolino protiv bijelih Huna Plan su proučavali mjesecima, do najmanjih pojedinosti. Ako se Poeta, obučavajući svoje trupe, bio pokazao dobrim vojskovođom, Baudolino je otkrio nadarenosti stratega. Odmah na rubovima grada, uzdizao se najviši od onih brežuljaka sličnih gomilama tučenog vrhnja, koje su bili vidjeli na dolasku. Odozgo se gospodarilo cijelom ravnicom, preko prostranstva paprati sve do planina na drugoj strani. Odande će Baudolino i Poeta upravljati kretanjem svojih ratnika. Uz njih, odabrani odred skijapoda koje je obučio Gavagai, omogućit će vrlo brzu vezu s različitim odredima. Ponciji će se raspršiti po raznim točkama ravnice, spremni svojim vrlo osjetljivim trbušnim crvuljkom hvatati kretanja neprijatelja i davati dimne signale, kako je bilo dogovoreno. Ispred svih, gotovo na krajnjim granicama ravnice paprati, trebali su čekati skijapodi pod zapovjedništvom Porcellija, spremni sa svojim puhaljkama i otrovnim strijelama na iznenadno pojavljivanje pred osvajačima. Nakon što kolone neprijatelja budu zbunjene tim prvim srazom, iza skijapoda bi se pojavili divovi, poticani Aleramom Scaccabarozzijem zvanim Glupan, krenuvši u pokolj njihovih konja. Ali, preporučivao je Poeta, sve dok ne dobiju naređenje za ulazak u akciju, moraju se kretati četveronoške. Bude li jedan dio neprijatelja savladao prepreku divova, evo kako sa suprotnih strana ravnice, u akciju moraju ući s jedne strane pigmejci vođeni Boidijem, a s druge blemi vođeni Cutticom. Tjerani na suprotnu stranu oblakom strelica koje će ispaliti pigmejci, Huni će se kretati prema blemima i prije nego što ih budu primijetili među travom, ovi će moći kliznuti pod njihove konje. Međutim, nitko se ne smije previše izlagati opasnosti. Neprijatelju su morali zadati velike gubitke, ali u najvećoj mjeri ograničavajući svoje. U stvari, prava snaga strategije bili su Nubijci, koji su morali spremni čekati u sredini ravnice. Huni će sigurno savladati prve okršaje, ali će pred Nubijce stići već u manjem broju, prekriveni ranama, a njihovi se konji neće moći kretati previše brzo kroz visoku travu. Tada će biti spremni ratoborni gurovrati, sa svojim smrtonosnim toljagama i svojim legendarnim preziranjem opasnosti. “Slažem se, ugrizi i bježi,” rekao je Boidi, “prava nesavladiva prepreka bit će odvažni gurovrati.” “A vi,” preporučivao je Poeta, “kad Huni prođu, morat ćete odmah zbiti svoje i rasporediti ih u polukrug duž najmanje pola milje. Tako, budu li neprijatelji pribjegli onom svom djetinjastom lukavstvu hinjenja bijega, kako bi kasnije okružili svoje progonitelje, evo kako ćete vi njih stisnuti svojim kliještima, dok vam budu trčali ravno u ruke. Nadasve tako, da nitko od njih ne ostane živ. Poraženi neprijatelj, ako preživi, prije ili kasnije kuje osvetu. Pa ako kasnije neki preživjeli i uspije pobjeći vama i Nubijcima i uputi se prema gradu, evo spremnih panozija koji će mu skočiti na leđa, a takvu se iznenađenju neprijatelj ne bi mogao oduprijeti.” Budući da je strategija bila smišljena tako da baš ništa nije bilo prepušteno pukom slučaju, evo kako se noću kohorte zbijaju u središtu grada i pod svjetlošću prvih zvijezda napreduju prema ravnici, svaka predvođena vlastitim svećenicima i vlastitim jezikom ~ 247 ~
Knjigoteka
pjevajući Očenaš, uz veličanstveni zvučni učinak kakav se u Rimu nikada nije čuo ni u najsvečanijim povorkama: Mael nio, kui vai o les zeal, aepseno lezai tio mita. Veze lezai tio tsaeleda.
O fat obas, kel binol in süs, paisalidumöz nemola. Komömöd monargän ola. Pat isel, ka bi ni sieloes. Nom al zi bi santed. Klol alzi komi. O baderus noderus, ki du esso in seluma, fakdade sankadus hanominanda duus, adfenade ha rennanda duus. Amy Pornio dan chin Orhnio viey, gnayjorhe sai lory, eyfodere sai bagalin, johre dai domion. Hai coba ggia rild dad, ha babi io sgymta, ha salta io velca... Blemi prođoše u mimohodu kao posljednji, dok su se Baudolino i Poeta raspitivali o njihovu zakašnjenju. Kada su stigli, svatko je iznad ramena nosio, svezan ispod pazuha, sustav cijevi na čijem je vrhu stajala glava ptice. Ardzrouni s ponosom reče kako je to njegov posljednji izum. Huni će vidjeti glavu, u nju će gađati, a blemi će, zdravi i čitavi, u nekoliko sekundi jurnuti na njih. Baudolino reče da je zamisao dobra, ali neka se požure, jer imaju malo sati za stići na svoj položaj. Blemi se nisu doimali zbunjenima zato što su stekli glavu, dapače, šepirili su se kao da imaju kacigu s perjem. Baudolino i Poeta su se, s Ardzrounijem, popeli na uzvisinu s koje su trebali upravljati bitkom i čekali osvit. Na prvu su crtu poslali Gavagaija, spremnog da ih obavještava o onome što se događa. Odvažni skijapod otrča na svoje borbeno mjesto, uz povik “Živjeli najsvetiji Mudraci, živio Pndapetzim!” Planine prema istoku već su se osvjetljivale prvim sunčevim zrakama, kada ih nit dima, kojeg su raspirivali izviđači ponciji, obavijesti da se Huni upravo pojavljuju na obzoru. I stvarno se pojaviše, u dugačkoj čelnoj liniji, tako da je izdaleka izgledalo kao da uopće ne napreduju, nego se lelujaju i poskakuju, a svima se činilo da to traje jako dugo vremena. Oni koji su promatrali izdaleka shvaćali su da se približavaju, jer malo pomalo, više nisu opažali kopita njihovih konja, već zakrivena papratima, sve do trenutka kad su došli u blizinu skrivenih redova prvih skijapoda i očekivalo se da će, zakratko, vidjeti te hrabre jednonošce kako izlaze na vidjelo. Ali vrijeme je prolazilo, Huni su prodirali u veliku livadu i osjećalo se da se tamo dolje događa nešto čudno. Dok su Huni sad već postali jasno vidljivima, a skijapodi još nisu davali znakove života, činilo se da primjećuju divove koji su ustajali prije no što je predviđeno, pojavljujući se onako golemi iz raslinja ali, umjesto da se suoče s neprijateljem, bacali su se u travu, zaokupljeni borbom s onima koji su morali biti skijapodi. Baudolino i Poeta nisu iz daleka mogli dobro shvatiti što se događa, ali zahvaljujući hrabrome Gavagaiju, koji je munjevito povezao jedan kraj ravnice s drugim, bilo je moguće rekonstruirati sve faze borbe, korak po korak. Zbog atavističkog nagona, kad se sunce diže, skijapod je sklon ispružiti se i podići svoje stopalo iznad glave. Tako su napravili i ratnici njihove jurišne trupe. Iako im dar shvaćanja baš i nije jako brz, divovi su osjetili da je nešto krenulo u krivom smjeru i počeli su ih poticati, ali su ih prema svom heretičkom običaju nazivali omoousiastima od govana i Arijevim izmetima. ~ 248 ~
Knjigoteka
“Skijapod dobar i vjeran,” očajavao je Gavagai donijevši te vijesti, “hrabar je, a ne strašljiv, ali ne može podnijeti uvreda heretičkog sirojeda, ti pokuša shvatiti!” Ukratko, najprije je započela brza teološka tučnjava riječima, zatim razmjena udaraca golim rukama i divovi su prilično brzo stekli premoć. Aleramo Scaccabarozzi zvan Glupan pokušao je svoje jednooke odvratiti od tog bezumnog sukoba, ali ovi su izgubili zdrav razum i udaljili ga takvim udarcima šaka da je odletio deset metara dalje. Tako nisu primijetili da su Huni već na njima i uslijedio je pokolj. Padali su skijapodi i padali su divovi, iako su se neki od ovih posljednjih pokušavali obraniti grabeći skijapoda za nogu i koristeći ga, uzaludno, kao toljagu. Porcelli i Scaccabarozzi su se bacili u gužvu, ne bi li ohrabrili svaki svoju četu, ali su ih Huni okružili. Hrabro su se branili vitlajući svojim mačevima, ali uskoro su bili probodeni stotinama strelica. Sada se vidjelo Hune kako kroz žrtve svog pokolja, gnječeći travu, krče sebi put. Boidi i Cuttica, na dvije strane ravnice, nisu uspijevali shvatiti što se događa i bilo je neophodno poslati im Gavagaija, kako bi ranije započeli bočni zahvat s blemima i pigmejcima. Huni se nađoše napadnuti sa suprotnih strana, ali im sinu zamisao vrijedna divljenja: njihova je prethodnica napredovala preko četa palih skijapoda i divova, odstupnica se povukla, i evo kako se, pigmejci sjedne, a blemi s druge strane, zatekoše u trčanju jedni drugima ususret. Pigmejci su, vidjevši one glave krilatih životinja kako izviruju iz trave, a ne znajući za Ardzrounijevu dosjetku, počeli vikati: “Ždralovi, ždralovi!” i vjerujući da se moraju suočiti sa svojim tisućljetnim neprijateljem, zaboravili su na Hune i strelicama obasuli četu blema. Blemi su se sada branili od pigmejaca, i vjerujući u neku izdaju, urlali: “Smrt heretiku!” Pigmejci su povjerovali u izdaju blema i, osjećajući se okrivljenima za herezu, a smatrajući se jedinim čuvarima prave vjere, urlali sa svoje strane: “Ubij zanesenjaka!” Huni su nahrupili u tu gužvu i svoje neprijatelje udarali nasmrt jednog po jednog, dok su se ovi međusobno tukli. Gavagai je sada izvješćivao da je vidio Cutticu kako sam pokušava zadržati neprijatelje. Zatim je, svladan, pao pregažen njihovim konjima. Kad je Boidi vidio prijatelja koji je umirao, procijenio je da su dvije čete izgubljene, skočio je na konja i pokušao odjuriti prema zapreci Nubijaca kako bi ih upozorio, ali su paprati zadržavale njegov trk, kao što su uostalom otežavale i napredovanje neprijatelja. Boidi s naporom stiže do Nubijaca, postavi se iza njih i potakne ih da se zbijeni pokrenu prema Hunima. Ali, čim su se, žedni krvi, ovi zatekli ispred njih, prokleti gurovrati slijedili su svoju prirodu, ili svoju prirodnu sklonost mučeništvu. Pomislili su da je došao uzvišeni trenutak žrtvovanja, pa ga je bolje ubrzati. Jedan za drugim padali su na koljena zazivajući: “Ubij me, ubij me!” Huni to nisu mogli povjerovati, trgnuli su kratke i naoštrene sablje i počeli su odsijecati glave gurovrata, koji su se oko njih tiskali pružajući vratove i zazivajući pročišćenje. Boidi se, podižući šake prema nebu, dade u bijeg, trčeći prema brežuljku i tamo stiže upravo prije nego što se ravnica zapalila. Naime, iz grada su Borone i Kyot, obaviješteni o opasnosti, pomislili upotrijebiti koze koje je Ardzrouni bio pripremio za ono svoje ratno lukavstvo, beskorisno usred bijela dana. Naredili su bezjezičcima da stotine životinja s rogovima u plamenu potjeraju na ravnicu. Ljeto je već bilo poodmaklo, trava prilično suha i učas se zapalila. More trave upravo se pretvaralo u more plamena. Možda su Borone i Kyot mislili da će se plamenovi ograničiti na trasiranje zapreke, ili će neprijateljsku konjicu gurnuti natrag, ali nisu bili procijenili smjer vjetra. Vatra je poprimala sve veću snagu, ali se širila prema gradu. To je dakako poslužilo Hunima, koji su morali samo pričekati da trava izgori, da se pepeo ohladi i imali bi slobodan put za konačni galop. Ali time je na neki način, barem na jedan sat zadržano njihovo napredovanje. Huni su međutim znali da imaju vremena. Ograničili ~ 249 ~
Knjigoteka
su se na to da se postave uz granice požara i podižući lukove prema nebu, izbacivali su toliko strijela da su zamračile nebo i padale s druge strane zapreke, još ne znajući čekaju li ih drugi neprijatelji. Jedna strijela zviždeći padne iz visine i zabode se u vrat Ardzrounija, koji se uz prekinuti jecaj odjednom sruši na zemlju, gubeći krv na usta. Pokušavajući ruke podići do grla ne bi li izvukao strijelu, vidje da se one upravo prekrivaju bjeličastim pjegama. Baudolino i Poeta su se nagnuli nad njim i prošaptali da se isto događa s njegovim licem. “Vidiš da je Solomon bio u pravu,” govorio mu je Poeta, “postoji lijek. Možda su strijele Huna namočene u otrov koji je za tebe lijek i uklanja učinak onog crnog kamenja.” “Što mi je važno umirem li bijel ili crn,” zahropta Ardzrouni i umre, još nesigurne boje. Ali sada su već gusto padale ostale strijele i trebalo je napustiti brežuljak. Pobjegoše prema gradu, sa skamenjenim Poetom koji je govorio: “Gotovo je, proigrao sam kraljevstvo. Ne trebamo previše očekivati od otpora panozija. Možemo se samo nadati vremenu koje će nam omogućiti vatra. Sakupimo naše stvari i bježimo. Na zapad je put još slobodan.” Baudolino je u tome trenutku imao samo jednu misao. Huni će ući u Pndapetzim, uništiti ga, ali se njihov bezumni hod neće zaustaviti ovdje, probit će se do jezera, osvojit će šumu hipatija. Morao ih je preduhitriti. Ali nije mogao ostaviti svoje prijatelje, trebao ih je ponovno naći, sakupiti njihove stvari, nešto zaliha, pripremiti se na dugi bijeg. “Gavagai, Gavagai!” poviče i njegov mu se pouzdanik odmah ukaže uz bok. “Trči na jezero, nađi Hipatiju, ne znam kako ćeš to učiniti, ali nađi je, reci joj neka bude spremna, dolazim je spasiti!” “Ne znam kako učiniti, ali ja nađe nju,” reče skijapod i odjuri. Baudolino i Poeta uđoše u grad. Vijest o porazu već je bila stigla i ženske svih rasa, s djecom na rukama, bez cilja su trčale ulicama. Užasnuti panoziji, misleći da sad već znaju letjeti, bacali su se u prazno. Ali obučavali su ih da kližu na dolje, a ne da se vinu u nebo i odmah bi se našli na zemlji. Oni koji su očajnički pokušavali mlatarati ušima ne bi li se kretali zrakom, iscrpljeni bi se rušili i razmrskali na stijenama. Pronađoše Colandrina, očajnog zbog neuspjeha njegove obuke, Solomona, Boronea i Kyota, koji su upitali za ostale. “Mrtvi su, mir dušama njihovim,” reče ljutito Poeta. “Brzo, u nastambe,” viknu Baudolino, “a zatim na zapad!” Stigavši u svoje nastambe, sakupili su sve ono što su mogli. Silazeći u velikoj žurbi, pred tornjem ugledaše vrevu eunuha koji su svoja dobra tovarili na mazge. Blijed kao krpa, Praxeas im odvažno pristupi: “Đakon je mrtav, a ti si to znao,” reče Baudolinu. “Mrtav ili živ, ti bi svejedno pobjegao.” “Mi idemo. Kad stignemo u klanac, obrušit ćemo lavinu i put za Paterovo kraljevstvo bit će zauvijek zatvoren. Hoćete li poći s nama? Međutim, morat ćete se držati naših dogovora.” Baudolino ga čak i ne upita koji su to dogovori. “A što je mene briga za tvog prokletog Patera Ivana,” zaurla, “moram razmišljati o nečem sasvim drugom! Hajdemo, prijatelji!” Ostali ostadoše zaprepašteni. Potom su Borone i Kyot priznali kako je njihov pravi cilj uvijek bio pronaći Zosima i Kalež, a Zosimo sigurno još nije stigao u kraljevstvo i više nikada i neće stići; Colandrino i Boidi rekoše da su s Baudolinom stigli pa će s njim i otići; Solomon je procijenio kako njegovih deset plemena može biti ili s ove ili s one strane onih planina, pa je stoga za njega svaki pravac dobar. Poeta nije govorio, činilo se da je izgubio svu volju i netko je morao uzeti uzde njegova konja i odvući Upravo kad su namjeravali pobjeći, Baudolino je vidio da prema njemu dolazi jedan od koprenom zastrtih Đakonovih akolita. Nosio je kutiju: “To je tkanina s njegovim likom,” reče. ”Htio je da je ti imaš. Dobro je iskoristi.” ~ 250 ~
Knjigoteka
“I vi bježite?” Zastrti reče: “Ili ovdje ili tamo, postoji li uopće tamo, za nas će biti svejedno. Čeka nas sudbina našeg gospodara. Ostat ćemo ovdje i zaraziti Hune.”
Na izlasku iz grada, Baudolino je ugledao nešto užasno. U smjeru plavičastih brežuljaka zasjali su plamenovi. Jedan je dio Huna još od jutra počeo zaobilaziti mjesto bitke i nekako je već stigao na jezero, utrošivši nekoliko sati. “Brzo,” vikao je Baudolino očajan, “svi tamo, u galopu!” Drugi nisu shvaćali. “Zašto tamo, ako su oni već tamo?” upitao je Boidi. “Radije ovuda, možda je jedini preostali prijelaz na jugu.” “Radite što hoćete, ja idem,” zaurla Baudolino izvan sebe. “Poludio je, slijedimo ga da ne napravi sebi neko zlo,” zaklinjao je Colandrino. Ali Baudolino se već jako udaljio od njih i zazivajući Hipatijino ime išao je prema sigurnoj smrti. Zaustavio se nakon pola sata bijesnog galopiranja, primjećujući brzi lik koji mu je dolazio ususret. Bio je to Gavagai. “Ti bude miran,” reče mu. “Jaje vidio nju. Ona je sad spašena.” Ova lijepa vijest morala se vrlo brzo pretvoriti u izvor očaja, jer evo što je rekao Gavagai: hipatije su na vrijeme obavijestili o dolasku Huna i to upravo satiri, koji su se bili spustili sa svojih brežuljaka, pokupili ih, i kada je Gavagai stigao, baš su ih bili odvodili sa sobom, tamo gore, preko planina, gdje su se samo oni znali kretati i gdje Huni nikada ne bi uspjeli doći. Hipatija je ostala čekati do kraja, uz prijateljice koje su je vukle za ruke, ne bi li dobila vijesti o Baudolinu i nije htjela otići prije nego što sazna nešto o njegovoj sudbini. Kad je čula Gavagijevu poruku bila se smirila, smijući se kroz suze rekla mu je neka ga pozdravi, drhteći zadužila ga je da mu kaže neka pobjegne jer je njegov život u opasnosti, jecajući ostavila mu je svoju posljednju poruku: voli ga i više se nikada neće vidjeti. Baudolino ga upita je li lud, nije mogao pustiti Hipatiju da ode u planine, htio ju je povesti sa sobom. Ali Gavagai mu reče da je sad već kasno, i prije nego što on tamo stigne, gdje uostalom sad već neograničeno trčkaraju Huni, hipatije će već biti tko zna gdje. Zatim, svladavajući poštovanje spram jednoga od Mudraca i položivši mu ruku na ruku, ponovi posljednju Hipatijinu poruku: ona bi ga čak i čekala, ali njena je prva dužnost zaštititi njihovo stvorenje; “Ona je rekla: ja zauvijek ima sa sobom stvorenje koje me podsjeća na Baudolina.” Zatim, gledajući ga odozdo prema gore: “Ti je napravio stvorenje s tom ženskom?” “Ne tiče te se,” rekao mu je Baudolino nezahvalno. Gavagai je ušutio. Baudolino je još oklijevao, kada su njegovi prijatelji stigli do njega. Shvati da njima ne može ništa objasniti, ništa što bi mogli razumjeti. Zatim pokuša sebe samoga uvjeriti. Sve je bilo tako razložno: šuma je već bila osvojena zemlja, hipatije su sretno došle do vrleti gdje je bio njihov spas, Hipatija je ispravno žrtvovala svoju ljubav prema Baudolinu za ljubav onoga što će se roditi, a što joj je on bio dao. Sve je bilo tako bolno smisleno i nije bilo drugog mogućeg izbora. “Ipak sam bio opomenut, gospodine Niketas, kako je Demiurg napravio stvari samo napola.”
~ 251 ~
Knjigoteka
36. Baudolino i ptice roq “Jadni, nesretni Baudolino,” reče Niketas, do te mjere ganut da je zaboravio kušati svinjsku glavu, skuhanu sa soli, lukom i češnjakom, koju je Teofil tijekom cijele zime čuvao u maloj bačvi morske vode. “Još jednom, svaki put kad ti se događalo da se oduševiš za pravu stvar, sudbina te kažnjavala.” “Od te smo večeri jahali tri dana i tri noći, ne zaustavljajući se, nismo ni jeli ni pili. Kasnije sam saznao kako su moji prijatelji izvodili začuđujuća lukavstva ne bi li izbjegli Hune, koji su se mogli sresti posvuda u krugu od nekoliko milja. Pustio sam da me vode. Slijedio sam ih i mislio na Hipatiju. Pravedno je, govorio sam sebi, da je otišla tako. Bih li je stvarno mogao povesti sa sobom? Bi li se navikla na nepoznati svijet, oteta nedužnosti šume, prisnoj blagosti svojih obreda i društvu svojih sestara? Bi li se odrekla toga da bude odabrana, pozvana izbaviti božanstvo? Pretvorio bih je u robinju, u nesretnicu. A zatim, nisam je nikada upitao koliko ima godina, ali možda bi mi dvaput mogla biti kćerkom. Kada sam napustio Pndapetzim imao sam, vjerujem, pedeset i pet godina. Izgledao sam joj mladim i snažnim, jer sam bio prvi muškarac kojega je vidjela, ali sam se uistinu približavao starosti. Mogao bih joj dati vrlo malo, oduzimajući joj sve. Pokušao sam se uvjeriti kako su se stvari dogodile onako kako su se morale dogoditi. Morale su se dogoditi tako da me zauvijek učine nesretnim. Kad bih to prihvatio, možda bih pronašao svoj mir.” “Nisi bio u iskušenju vratiti se natrag?” “Svakog trenutka, nakon ta prva tri zaboravljena dana. Ali izgubili smo cestu. Put kojim smo krenuli nije bio onaj kojim smo bili došli, bezbroj smo puta zaokretali i tri puta prešli istu planinu, ili su to možda bile tri različite planine, ali više nismo bili u stanju razlikovati ih. Sunce nam nije bilo dovoljno da pronađemo smjer, a sa sobom nismo imali ni Ardzrounija ni njegov zemljovid. Možda smo napravili krug oko te velike planine, koja zauzima polovicu tabernakula i bili s druge strane zemlje. Zatim ostadosmo bez konja. Jadne su životinje bile s nama od početka putovanja i s nama su ostarile. Nismo to ni primijetili, jer u Pndapetzimu nije bilo drugih konja s kojima bismo ih usporedili. Uništila su ih ta posljednja tri dana divljeg bijega. Malo po malo uginuše, a za nas je to bila gotovo milost, jer su nas uvijek razborito ostavljali, jedan po jedan, na mjestima gdje nije bilo hrane, i jeli smo njihovo meso, ono malo što je ostalo obješeno za kosti. Produžili smo pješke izranjenih nogu, a jedini koji se nije žalio bio je Gavagai, kojemu konji nikada i nisu bili potrebni, a na potplatu svoga stopala imao je žulj debeo dva prsta. Zaista smo jeli skakavce i to bez meda, za razliku od svetih otaca. Zatim smo izgubili Colandrina.” “Baš najmlađega...” “Najneiskusnijega od nas. Među stijenama je tražio hranu, stavio je ruku u nepouzdano ždrijelo i ugrizla ga je zmija. Imao je jedva daha da me pozdravi i prošapće mi neka budem vjeran uspomeni na njegovu voljenu sestru i moju najvoljeniju ženu, tako da je barem ja oživljavam u svome sjećanju. Ja sam zaboravio Colandrinu, i još sam se jednom osjetio preljubnikom i izdajnikom, Colandrine i Colandrina.” “A zatim?” ~ 252 ~
Knjigoteka
“Zatim sve postaje mrak. Gospodine Niketas, otišao sam iz Pndapetzima kada je, po mojim računicama, bilo ljeto godine Gospodnje 1197. Stigao sam ovamo u Konstantinopol prošlog siječnja. Dakle, između toga je bilo šest i pol godina praznine, praznine moga duha i možda praznine svijeta.” “Šest godina lutanja po pustinjama?” “Jedna godina, možda dvije, tko je više vodio računa o vremenu? Nakon Colandrinove smrti, možda mjesecima kasnije, zatekli smo se u podnožju nekih planina, za koje nismo znali kako se na njih popeti. Od dvanaestorice koliko nas je krenulo, ostalo nas je šestero, šest muškaraca i jedan skijapod. Odrpane odjeće, omršavjeli, izgoreni od sunca, preostalo nam je samo naše oružje i bisage. Rekli smo si kako smo možda stigli na kraj našega putovanja i suđeno nam je tamo umrijeti. Iznenada smo ugledali kako prema nama dolazi odred ljudi na konjima. Bili su raskošno odjeveni, imali su sjajno oružje, ljudsko tijelo i pseće glave.” “Bili su to kinokefali. Dakle postoje.” “Kao što je Bog istinit. Ispitivali su nas lajući, mi nismo razumjeli, onaj koji je izgledao kao vođa nasmijao se - možda je to bio smijeh, ili režanje, koji mu je otkrivao oštre očnjake, svojima je dao zapovijed i ovi su nas vezali, jednog za drugim. Natjerali su nas da prijeđemo planinu stazom koju su oni poznavali; zatim, nakon nekoliko sati hoda, spustili smo se u dolinu koja je sa svih strana okruživala drugu vrlo visoku planinu, sa silnom stijenom iznad koje su oblijetale ptice grabljivice, koje su čak iz daleka izgledale goleme. Prisjetio sam se davnog Abdulova opisa i prepoznao sam Aloadinovu stijenu.
Tako je i bilo. Psoglavci su ih natjerali da se vrlo vijugavim stubama, iskopanima u kamenu, uspnu sve do onog neosvojivog utočišta i uveli ih u dvorac, velik gotovo kao grad, gdje su se između tornjeva i glavnih kula nazirali viseći vrtovi i prolazi zatvoreni čvrstim željeznim rešetkama. Preuzeli su ih drugi psoglavci, oboružani bičevima. Prolazeći nekim hodnikom, Baudolino s jednog prozora letimice vidje neku vrstu dvorišta, između vrlo visokih zidina, u kojem su mnogi mladići čamili okovani, i sjeti se kako je Aloadin svoje plaćene ubojice obučavao za zločin, zaluđujući ih zelenim medom. Kad su ih uveli u raskošnu dvoranu, ugledaše starca posjednutog na izvezene jastuke, koji kao da je imao stotinu godina, bijele brade, crnih obrva i turobna pogleda. Živ i moćan još kada je bio uhvatio Abdula, gotovo pola stoljeća ranije, Aloadin je još bio tamo, gospodareći svojim robovima. Pogledao ih je s prezirom i očigledno je opazio kako ovi nesretnici nisu dobri da ih unovači među svoje mlade ubojice. Nije im se čak ni obratio. S dosadom je dao znak jednome od svojih slugu, kao da kaže: činite s njima što vam drago. Postao je radoznao tek kad je iza njih ugledao skijapoda. Naredio mu je da se primakne, kretnjama ga je pozvao da nogu podigne iznad glave i nasmijao se. Šestoricu muškaraca su odveli, a Gavagai je ostao kod njega. Tako je započelo vrlo dugo zatočeništvo Baudolina, Boronea, Kyota, Rabina Solomona, Boidija i Poete, neprestano s lancima na nogama koji su završavali kamenim kuglama, zaposlenih služinskim poslovima, ponekad pranjem podnih i zidnih pločica, ponekad okretanjem žrvnjeva preša, ponekad još zaduženima da pticama roq nose četvrtine ovnova. “Bile su to,” objašnjavao je Baudolino Niketasu, “leteće životinje velike kao deset orlova stavljenih zajedno, kukasta i oštra kljuna, kojim su u samo nekoliko trenutaka mogle pojesti vola. Na njihovim su nogama bile pandže koje su izgledale kao kljunovi ~ 253 ~
Knjigoteka
borbenih brodova. Nemirno su se okretale po prostranom kavezu postavljenom na kuli, spremne nasrnuti na bilo koga, osim na eunuha koji kao da je govorio njihovim jezikom i koji ih je vješto obuzdavao, krećući se među njima kao da je među pilićima svoga kokošinjca. Također je bio jedini koji ih je mogao otposlati kao Aloadinove glasnike: jednoj od njih stavio bi na vrat i leđa čvrste remene koji su prolazili ispod krila i na njih učvrstio košaricu ili drugi teret, zatim bi otvorio rešetku, dao zapovijed i tako opremljena ptica, i to samo ona, odletjela bi iz tornja i nestajala na nebu. Vidjeli smo je i kada se vraćala, eunuh im je naređivao da se vrate, i otkačio bi s njihova samara vrećicu ili metalni valjak koji je očigledno sadržavao poruku za gospodara dvorca.”
Drugom prilikom bi zatočenici dane i dane provodili u dokolici, jer nisu imali što raditi; ponekad su bili zaduženi za posluživanje eunuha koji je okovanim mladićima davao zeleni med i zgražali se gledajući njihova lica, opustošena snom koji ih je uništavao. Naše zatočenike nije uništavao san, nego blaga dosada, a vrijeme su varali neprestano si prepričavajući prošle događaje. Sjećali su se Pariza, Aleksandrije, vesele tržnice u Gelibolu i nepomućenog boravka kod gimnosofista. Razgovarali su o Paterovu pismu, a Poeta, svakog dana sve mračniji, činilo se da ponavlja Đakonove riječi kao da ih je bio čuo: “Sumnja koja me izjeda jest da kraljevstva nema. Tko nam je o njemu pričao u Pndapetzimu? Eunusi. Od koga su se vraćali glasnici koje su oni slali Pateru? Jesu li se stvarno vratili? Đakon nikada nije vidio svoga oca. Sve ono što smo saznali, saznali smo od eunuha. Možda je sve to bila zavjera eunuha, koji su se rugali Đakonu, nama i posljednjem Nubijcu ili skijapodu. Ponekad se pitam jesu li i bijeli Huni postojali...” Baudolino mu je rekao neka se sjeti njihovih prijatelja poginulih u borbi, ali Poeta je odmahnuo glavom. Umjesto da samome sebi ponavlja da je poražen, radije je vjerovao kako je bio žrtvom čarolije. Zatim bi se vraćali na dan Fridrikove smrti i svaki put bi izmišljali novo objašnjenje, kako bi si razjasnili tu neobjašnjivu smrt. Bio je to Zosimo, bilo je jasno. Ne, Zosimo je ukrao Kalež, ali tek kasnije; netko je, nadajući se kako će se dočepati Kaleža, djelovao prvi. Ardzrouni? A tko je to mogao znati? Jedan od njihovih poginulih drugova? Kakva užasna pomisao. Jedan od njih preživjelih? U tolikoj nesreći, rekao je Baudolino, moramo li trpjeti i ljutu bol uzajamne sumnje? “Sve dok smo putovali uzbuđeni otkrivanjem Paterova kraljevstva, nisu nas zahvaćale takve sumnje; svatko je drugome pomagao u duhu prijateljstva. Sužanjstvo nas je činilo režećima, jedan drugoga nismo mogli pogledati u lice i godinama smo se uzajamno mrzili. Ja sam živio povučen u sebe samoga. Mislio sam na Hipatiju, ali nisam joj se uspijevao sjetiti lica, sjećao sam se samo sreće koju mi je pružala; noću mi se događalo da nemirne ruke pomičem po dlakama svoga pubisa i sanjam kako dotičem njeno runo koje je mirisalo na mošus. Mogao sam se uzbuditi, jer ako je duh i skretao sanjareći, naše se tijelo postupno oporavljalo od učinaka našeg lutanja. Tamo gore nas nisu loše hranili, dva puta dnevno imali smo hrane u izobilju. Možda nas je na taj način Aloadin, koji nas nije pripuštao tajnama svoga zelenog meda, zadržavao mirnima. Naime, ponovno smo stekli snagu, ali smo se debljali, unatoč teškim poslovima koje smo morali obavljati. Promatrao sam svoj ispupčeni trbuh i govorio sebi: lijep si Baudolino, jesu li svi muškarci lijepi poput tebe? Zatim sam se smijao kao slabouman.” Jedini trenuci utjehe bili su oni kada ih je posjećivao Gavagai. Njihov je izvanredni prijatelj postao Aloadinov komedijaš, zabavljao ga je svojim neočekivanim kretnjama, činio mu je male usluge oblijećući dvoranama i hodnicima noseći njegove zapovijedi, naučio je saracenski jezik, uživao je veliku slobodu. Svojim bi prijateljima donosio ~ 254 ~
Knjigoteka
poneku poslasticu iz gospodarevih kuhinja, obavještavao ih o događajima na stijeni, o prikrivenim borbama među eunusima kako bi si osigurali naklonost gospodara, o ubojičkim zadacima koji su bivali dodijeljeni mladim zasljepljenicima. Jednoga je dana Baudolinu dao zelenoga meda, ali malo, rekao je, inače ćeš se svesti na one razbojničke životinje. Baudolino ga je uzeo i proživio ljubavnu noć s Hipatijom. Ali prema kraju sna djevojka je promijenila oblik, imala je lagane noge, bijele i nježne kao žene muškaraca, i glavu koze. Gavagai ih je obavijestio da su njihovo oružje i bisage bačeni u neku sobicu i on bi ih znao pronaći budu li pokušali bijeg. “Gavagai, ti stvarno misliš da bi se jednoga dana moglo pobjeći?” upitao ga je Baudolino. “Ja vjeruje da da. Ja vjeruje da ima mnogo dobrih način za bijeg. Ja samo mora pronaći najbolji. Ali ti postaje debeo kao eunuh, a ako ti debeo loše bježi. Ti mora raditi pokrete tijela, kao ja, ti stavi svoju nogu iznad glave i postaje vrlo okretan.” Noga na glavi ne, ali Baudolino je shvatio kako bi mu nada u bijeg, makar i uzaludna, pomogla podnijeti zatočeništvo, a da ne poludi, pa se dakle pripremao za taj događaj, mičući rukama, desetke i desetke puta previjajući se na nogama, sve dok iscrpljen ne bi pao na svoj okrugli trbuh. Preporučio je to i prijateljima, a s Poetom je hinio borbene pokrete; ponekad bi cijelo poslijepodne proveli pokušavajući se bacati na pod. S lancem na nozi nije bilo lako, a izgubili su i nekadašnju spretnost. Ne samo zbog zatočeništva. Bila je to dob. Ali činilo im je dobro. Jedini koji je sasvim zaboravio svoje tijelo, bio je Rabin Solomon. Jeo je vrlo malo, bio je preslab za razne poslove pa su njegov dio obavljali prijatelji. Nije imao nikakav svitak za čitanje, nikakvo sredstvo za pisanje. Satima je ponavljao ime Gospodina, a svaki put je to bio neki drugi zvuk. Izgubio je zube koji su mu bili preostali, sada je imao samo desni, i desno i lijevo. Jeo je teško žvačući, a govorio šušteći. Uvjerio je samoga sebe kako deset nestalih plemena nije moglo ostati u kraljevstvu čija je polovica pripadala nestorijancima koje su još i mogli podnijeti, a ta dobra žena Marija čak ni Židovima nije mogla roditi nikakva boga, već i zbog druge polovice kraljevstva koja je pripadala idolopoklonicima, koji su po volji povećavali ili smanjivali broj božanstava. Ne, govorio je ojađen, možda je deset plemena prošlo preko kraljevstva, ali je zatim ponovno počelo lutati; mi Židovi stalno tražimo obećanu zemlju, samo da je negdje drugdje, i tko zna gdje su sada, možda samo nekoliko koraka od ovog mjesta gdje završavam svoje dane, ali sam izgubio svaku nadu da ću ih sresti. Podnesimo iskušenja koje nam Sveti, neka bude blagoslovljen uvijek, šalje. Job je vidio i gorih. “Poludio je, bilo je očigledno. Poludjelima su mi izgledali Kyot i Borone, neprestano sanjareći o onom Kaležu kojeg će pronaći, štoviše, sada su mislili kako će ga pronaći baš oni, i što su o njemu više razgovarali, njegove već ionako čudesne vrline postajale su još čudesnijima i još su više sanjali da ga posjeduju. Poeta je ponavljao: dajte mi da se dočepam Zosima i postat ću gospodar em svijeta. Zaboravite Zosima, govorio sam ja: nije stigao čak ni u Pndapetzim, možda se putem izgubio, njegov se kostur pretvara u prah u nekom prašnom mjestu, njegov su Kalež uzeli vjerolomni nomadi koji ga možda koriste kako bi pišali u njega. Šuti, šuti, rekao mi je Borone, problijedivši. “Kako ste se uspjeli osloboditi toga pakla?” upita Niketas. Jednog nam je dana Gavagai došao reći da je pronašao put bijega. Jadni Gavagai, i on je u međuvremenu bio ostario, nikada nisam saznao koliko živi jedan skijapod, ali više nije stizao prije sebe samoga, kao munja. Stizao je kao grmljavina, malo kasnije, a na kraju trke teško je disao.” ~ 255 ~
Knjigoteka
***
Plan je bio ovakav: naoružani, trebali smo iznenaditi eunuha na straži kod ptica roq, prisiliti ga da ih opremi kao obično, ali tako da remenje koje je osiguravalo njihovu prtljagu bude privezano za pojaseve bjegunaca. Zatim je pticama morao dati zapovijed da lete sve do Konstantinopola. Gavagai je razgovarao s eunuhom i saznao da često šalje ptice roq u taj grad jednom njihovom posredniku, koji živi na brežuljku blizu Pere. I Baudolino i Gavagai su razumijevali saracenski jezik i mogli su nadzirati da eunuh daje ispravnu zapovijed. Kad stignu na cilj, ptice će se same spustiti. “Kako ja nije pomislio ovo ranije?” pitao se Gavagai, lupajući se smiješno šakama po glavi. “Da,” rekao je Baudolino, “ali kako možemo letjeti s lancem na nozi?” “Ja nađe turpiju,” rekao je Gavagai. Gavagai je noću pronašao njihovo oružje i bisage i donio ih u njihovu spavaonicu. Mačevi i bodeži bili su hrđavi, pa su noći prolazile u njihovu čišćenju i brušenju struganjem o zidno kamenje. Dobili su turpiju. Nije baš osobito vrijedila i izgubili su tjedne zarezujući obruč koji im je stiskao gležnjeve. Uspjeli su u tome, ispod rascijepljenog obruča provukli su uže povezano s lancem, pa je izgledalo da se dvorcem kreću sputani kao i obično. Ako bi se dobro pzrcalo, primjećivala se varka, ali bili su tamo toliko godina da na njih nitko nije obraćao pozornost, a psoglavci su ih već smatrali domaćim životinjama. Jedne su večeri saznali da će narednog dan iz kuhinja morati uzeti neke vreće pokvarena mesa i odnijeti ih pticama. Gavagai ih je upozorio da je to prilika koju su čekali. Ujutro su otišli uzeti vreće, izgledajući kao oni koji nešto rade preko volje, prošli su kroz svoju spavaonicu i ugurali oružje među meso. Stigli su do kaveza gdje je već bio Gavagai i upravo zabavljao eunuha stražara prevrćući se u zraku. Ostalo je bilo lako, otvorili su vreće, izvadili svoje bodeže, šest su ih stavili na čuvarev vrat (Solomon ih je gledao kao da ga se ono što se upravo događa uopće ne tiče) i Baudolino je eunuhu objasnio što mora učiniti. Izgledalo je kao da nema dovoljno opreme, ali kad je Poeta spomenuo rezanje ušiju, eunuh, koji je već pretrpio dovoljno rezanja, proglasi se spremnim na suradnju. Sedam je ptica pripremljeno za nošenje težine sedmorice muškaraca, ili šest muškaraca i jednog skijapoda. “Ja hoću najsnažniju,” reče Poeta, “jer ti,” obratio se eunuhu, “nažalost ne možeš ostati ovdje, jer bi dao uzbunu, ili bi svojim životinjama vikao da se vrate natrag. Za moj će pas biti učvršćena druga omča, a na toj ćeš visjeti ti. Dakle, moja ptica mora podnijeti težinu dviju osoba.” Baudolino je preveo, eunuh izjavi kako je sretan da svoje zarobljivače prati na kraj svijeta, ali upita što će kasnije biti s njim. Razuvjerili su ga: kad stignu u Konstantinopol moći će poći svojim putem. “I požurimo se,” oglasio se Poeta, “jer je smrad ovog kaveza nepodnošljiv.” Međutim, trebao nam je oko jedan sat za raspoređivanje svega, prema pravilima umijeća. Svatko se dobro objesi na vlastitu grabežljivicu, a Poeta na svoj remen učvrsti pojas koji će poduprijeti eunuha. Jedini još nepovezan bio je Gavagai, koji je iz kuta jednog hodnika kriomice gledao ne dolazi li tko pomutiti im planove. Netko jest došao. Stražari su se začudili zašto se zatvorenici, poslani da nahrane životinje, nakon toliko vremena još nisu vratili. S kraja hodnika stiže skupina psoglavaca, zabrinuto lajući. “Dolazi pseće glave!” viknu Gavagai. “Vi krene odmah!” “Mi krene odmah rog,” viknu Baudolino. “Dođi, da ti na vrijeme stavimo tvoju opremu!” ~ 256 ~
Knjigoteka
To nije bila istina i Gavagai je to shvatio. Ako on pobjegne, psoglavci će stići u kavez prije nego što eunuh bude mogao otvoriti rešetku i pustiti ptice da uzlete. Doviknuo je ostalima neka otvore kavez i krenu. U vreće mesa je bio ugurao čak i svoju puhaljku. Uzeo ju je, s tri strelice koje su mu preostale. ”Skijapod umre, ali ostaje vjeran najsvetijim Mudracima,” reče. Ispruži se na zemlju, podiže nogu na glavu, s glavom prema dolje prinese puhaljku ustima, puhne i prvi psoglavi padne mrtav. Dok su se ovi povlačili, Gavagai je još imao vremena ispružiti drugu dvojicu, a zatim ostade bez strijela. Kako bi zadržao napadače, držao je puhaljku kao da upravo namjerava opet u nju zapuhati, ali varka je bila kratka vijeka. Ona čudovišta su bila na njemu i probadala ga svojim mačevima. Dotle je Poeta svojim bodežom malo ušao ispod brade eunuha koji je, gubeći prvu krv, shvatio što se od njega traži i uspio je, iako zapleten svojim vezovima, otvoriti rešetku. Kad je vidio da je Gavagai pobijeđen, Poetaviknu: “Gotovo je, idemo, idemo!” Eunuh dade zapovijed roqima, koji sunuše van i poletješe. Psoglavci su upravo u tom trenutku ulazili u kavez, ali su njihovu žestinu zauzdale preostale ptice razjarene tim komešanjem, pa su ih dohvatile kljunovima. Sva šestorica zatekoše se usred neba. “Je li dao pravu zapovijed za Konstantinopol?” upita glasno Poeta Baudolina, a Baudolino dade znak da jest. “Onda nam više ne treba,” reče Poeta. Samo jednim potezom bodeža prereže remen koji ga je povezivao s eunuhom i ovaj se strmoglavi u prazninu. “Bolje ćemo letjeti,” reče Poeta. “Gavagai je osvećen.” “Letjeli smo, gospodine Niketas, visoko iznad opustošenih ravnica, obilježenih samo ranama rijeka tko zna od kada suhih, obrađenih polja, jezera, šuma, držeći se za noge ptica, jer smo se bojali da nas samar neće izdržati. Ne znam izračunati koliko smo dugo letjeli i dlanovi su nam već bili izranjavani. Vidjeli smo kako ispod nas promiču pješčane širine, vrlo plodna zemlja, planinske livade i vrleti. Letjeli smo pod suncem, ali u sjeni tih dugih krila koja su mlatila zrakom iznad naših glava. Ne znam koliko smo letjeli, čak i noću, ali na visini koja je sigurno uskraćena anđelima. U jednom smo trenutku pod sobom ugledali, na nekoj pustoj ravnici, deset povorki - tako nam se učinilo - ljudi (ili su bili mravi?) koje su gotovo uporedo napredovale tko zna prema kamo. Rabin Solomon je počeo vikati kako je to deset izgubljenih plemena i da hoće stići do njih. Vukući svoju pticu za noge, pokušavao ju je natjerati da se spusti, upravljati njenim letom kao što se radi s užadi jedra ili prečkom kormila, ali se ova pomamila, oslobodila se njegova stiska i pandžama mu pokušavala ščepati glavu. Solomone, ne izigravaj budalu, vikao mu je Boidi, ovi nisu tvoji, to su nekakvi nomadi koji idu i ne znajući kamo! Uludo potrošen dah. Obuzet nekom mističnom ludošću, Solomon se toliko uzvrpoljio da se razvezao sa svog samara i strmoglavio se, zapravo ne, letio je raširenih ruku prohujavši nebom kao anđeo Previšnjeg, koji uvijek neka bude Sveti blagoslovljen, ali anđeo privučen obećanom zemljom. Vidjeli smo kako se smanjuje, sve dok se njegov lik nije pomiješao s onim mravima tamo dolje.” Nakon još nekog vremena, ptice roq, vrlo vjerne primljenoj zapovijedi, stigoše na domak Konstantinopola i njegovih kupola koje su blistale na suncu. Spustiše se tamo gdje su se morale spustiti i naši se oslobodiše veza. Neko čeljade, možda Aloadinov doušnik, dođe im u susret, zaprepašten tim spuštanjem premnogih glasnika. Poeta mu se nasmiješi, uze mač i ploštimice ga udari po glavi. “Blagoslivljan te u ime Aloadina,” reče serafinski, dok je ovaj padao kao vreća. “Iš iš!” obrati se zatim pticama. Ove kao da su razumjele ton glasa, poletješe i nestadoše na obzoru. “Kod kuće smo,” reče sretan Boidi, iako je bio na tisuću milja od svoje kuće. ~ 257 ~
Knjigoteka
“Nadajmo se da su naši prijatelji Đenovljani još uvijek tu negdje,” reče Baudolino. “Potražimo ih.” 'Vidjet ćete kako će se naše Krstiteljeve glave pokazati dobrima,” reče Poeta, koji je najednom izgledao pomlađen. “Vratili smo se među kršćane. Izgubili smo Pndapetzim, ali možemo osvojiti Konstantinopol.” “Nije znao,” komentirao je Niketas tužna osmijeha, “da to već čine drugi kršćani.”
~ 258 ~
Knjigoteka
37. Baudolino obogaćuje blaga Bizanta “Čim smo pokušali prijeći Zlatni rog i ući u grad, odmah smo shvatili da smo se zatekli u najčudnijoj situaciji koju smo ikada vidjeli. To nije bio opsjedani grad, jer iako su njihovi brodovi bili na sidrištu, neprijatelji su bili ukonačeni u Peri i mnogi su se od njih motali po gradu. Nije bio ni osvojeni grad, jer su se uz osvajače s križem na grudima motali i carski vojnici. Napokon, oni koji se potpisuju križem bili su u Konstantinopolu, ali Konstantinopol nije bio njihov. I kad smo stigli do naših prijatelja Đenovljana, koji su bili oni isti kod kojih si i ti stanovao, ni oni nisu znali dobro objasniti što se dogodilo, ni što se upravo sprema dogoditi.” “I nama je to bilo teško shvatiti,” reče Niketas, uz uzdah mirenja s neizbježnim. “Pa ipak, jednog ću dana morati napisati povijest ovoga razdoblja. Nakon lošeg ishoda ekspedicije za ponovno osvajanje Jeruzalema, koje su pokušali tvoj Fridrik i kraljevi Francuske i Engleske, više od deset godina kasnije Latini su to ponovno htjeli pokušati, pod vodstvom velikih prinčeva poput Baldvina iz Flandrija i Bonifacija iz Monferrata. Ali trebala im je flota i dali su Venecijancima da im je sagrade. Čuo sam te kako s porugom pričaš o gramzivosti Đenovljana, ali prema Venecijanacima oni iz Đenove su utjelovljena velikodušnost. Latini su dobili svoje brodove, ali nisu imali novca da ih plate i venecijanski dužd Dandolo (sudbina je htjela da i on bude slijep, ali među mnogim slijepcima iz ove pripovijesti, bio je jedini koji je vidio daleko) je zatražio da mu, kao podmirenje njihova duga, prije odlaska u Svetu Zemlju pomognu pokoriti Zadar. Hodočasnici su prihvatili i to je bio prvi zločin, jer ne uzima se križ kako bi se zatim išlo osvajati grad za Venecijance. U isto doba, Aleksije, brat onoga Izaka Angela koji je bio svrgnuo Andronika kako bi mu oduzeo moć, dao ga je oslijepiti, prognavši ga na obalu mora i proglasio se basileusom.” “Đenovljani su mi to odmah ispričali. Bila je to zbrkana priča, jer je Izakov brat postao Aleksije III., ali postojao je i Izakov sin Aleksije, koji je uspio pobjeći, otišao je u Zadar sad već u venecijanskoj ruci i od latinskih hodočasnika zatražio da mu pomognu vratiti se na prijestolje svoga oca, u zamjenu im obećavajući pomoć pri osvajanju Svete Zemlje.” “Lako je obećati ono što još nemaš. S druge strane, Aleksije III. je morao shvatiti da mu je carstvo bilo u opasnosti. Ali, iako je još imao oči, bio je zaslijepljen lijenošću i pokvarenošću koja ga je okruživala. Zamisli samo, u jednom je trenutku htio dati sagraditi druge ratne brodove, ali čuvari carskih šuma nisu dopustili sječu stabala. S druge strane, general vojske Mihajlo Striphin već je bio prodao jedra i pripone, kormila i ostale dijelove postojećih brodova, ne bi li popunio svoje trezore. U isto vrijeme, u Zadru je ono pučanstvo proglasilo mladog Aleksija carem i u lipnju protekle godine Latini su došli ovamo, pred grad. Stotinu i deset galija i sedamdeset brodova sa štitovima na bokovima, s barjacima u vjetar i stjegovima na kulama, koji su prevozili tisuću oružnika i trideset tisuća vojnika, prošle su u mimohodu Rukavcem svetoga Jurja, uz zvuke trublji i tutnjavu bubnjeva, a naši su na zidinama promatrali predstavu. Samo su poneki bacali kamenje, ali više da stvore buku nego da im naškode. Tek kad su Latini pristali točno nasuprot Peri, onaj bezumnik od Aleksija III. izvede carsku vojsku. No, i to je bio samo mimohod, a u Konstantinopolu se živjelo kao u polusnu. Možda znaš da je na ~ 259 ~
Knjigoteka
Rogu ulaz bio zaštićen velikim lancem koji je spajao jednu obalu s drugom, ali naši su ga loše obranili: Latini su prekinuli lanac, ušli u luku i iskrcali vojsku upravo ispred carske palače kod Blacherni. Vođena carem, naša je vojska izašla izvan zidina, dame su s bedema promatrale predstavu i govorile kako naši izgledaju kao anđeli, sa svojom lijepom ratnom opremom koja je blistala na suncu. Shvatili su da nešto nije u redu tek kad je car, umjesto da zametne bitku, ponovno ušao u grad. A razumijeli su to još bolje nekoliko dana kasnije, kada su Venecijanci s mora napali zidine, neki se Latini uspjeli na njih popeti i zapaliti najbliže kuće. Nakon tog prvog požara, moji su sugrađani počeli shvaćati. I što je tada učinio Aleksije III.? Noću je deset tisuća zlatnih kovanica ukrcao na brod i napustio grad.” “I Izak se vratio na prijestolje?” “Da, ali sad je već bio star i uz to slijep, a Latini su ga podsjetili da carstvo mora podijeliti sa sinom, koji je postao Aleksije IV S tim su mladićem Latini sklopili pogodbe za koje mi još nismo znali: bizantsko se carstvo vraćalo katoličkom i rimskom posluhu, basileus je hodočasnicima trebao dati dvije stotine tisuća srebrnih maraka, živežnih namirnica za godinu dana, deset tisuća konja za pohod na Jeruzalem i posadu od pet stotina konjanika u Svetoj Zemlji. Izak se sjetio da u carskoj blagajni nema dovoljno novaca, a nije mogao ići govoriti svećenstvu i narodu da se iznenada pokoravaju papi u Rimu... Tako je započela lakrdija koja je potrajala mjesecima. S jedne su strane Izak i njegov sin, ne bi li sakupili dovoljno novca, pljačkali crkve, sjekirama komadali Kristove slike i nakon što bi ih lišili ukrasa bacali ih u vatru, talili su sve zlatno i srebrno što su našli. S druge su strane Latini, zaštićeni u Peri, prokrstarili i ovom stranom Roga, sjedali s Izakom za stol, posvuda izigravali gospodare i činili sve ne bi li odgodili odlazak. Govorili su kako čekaju da budu do kraja isplaćeni, a najviše od svih pritiskao je dužd Dandolo sa svojim Venecijancima; ali uistinu vjerujem da su ovdje bili pronašli Raj i blaženo živjeli na naš trošak. Nezadovoljni time što ucjenjuju kršćane, a možda kako bi opravdali činjenicu da odugovlače odmjeravanje sa Saracenima u Jeruzalemu, neki od njih su otišli opljačkati kuće Saracena iz Konstantinopola koji su ovdje mirno živjeli, i u tom su okršaju podmetnuli drugi požar, u kojemu sam izgubio i najljepšu od svojih kuća.” “A dvojica basileusa nisu prigovarala svojim saveznicima?” “Sad su već bili dvojicom talaca u rukama Latina, koji su od Aleksija IV. napravili svoju igračku: jednom kad je bio u njihovu logoru, zabavljajući se poput bilo kojeg ratnika, skinuli su mu s glave pozlaćeni šešir i stavili ga sebi na glavu. Nikada jedan bizantski basileus nije bio toliko ponižen! A što se tiče Izaka, budalio je među redovnicima izjelicama, bulaznio kako će postati carem svijeta i ponovno steći vid... Sve dok se narod nije pobunio i za basileusa izabrao Nicolu Cannaba. Dobro čeljade, ali je Aleksije Ducas Murtzuflo već postao moćnikom, podupirem zapovjednicima vojske. Tako da mu je bilo lako dočepati se moći. Izak je umro od velike tuge, Murtzuflo je dao odrubiti glavu Cannabu i zadaviti Aleksija IV. i postao je Aleksije V.” “Eto, mi smo došli tih dana, kada više nitko nije znao tko zapovijeda, je li to Izak, Aleksije, Cannabo, Murtzuflo ili hodočasnici, a ako je netko govorio o Aleksiju mi nismo shvaćali misli li na trećeg, četvrtog ili petog. Pronašli smo Đenovljane koji su još stanovali tamo gdje si ih i ti pronašao, dok su kuće Venecijanaca i Pizanaca bile spaljene u drugom požaru, pa su se oni povukli u Peru. U ovom nesretnom gradu, Poeta je odlučio da moramo ponovno izgraditi svoju sreću.” Kada vlada bezvlašće, govorio je Poeta, svatko može postati kraljem. A u međuvremenu, trebalo je pronaći novaca. Naših je petoro preživjelih bilo odrpano, ~ 260 ~
Knjigoteka
prljavo, bez ikakvih sredstava. Đenovljani su ih primili srdačno, ali su govorili kako je gost kao i riba i nakon tri dana smrdi. Poeta se pažljivo oprao, odrezao kosu i bradu, posudio od naših domaćina pristojnu odjeću i jednog lijepog jutra krenuo sakupljati vijesti po gradu. Vratio se navečer i rekao: “Od danas je Murtzuflo basileus, uklonio je sve druge. Ne bi li se svojim podanicima prikazao dobrim, čini se da želi izazvati Latine, a ovi ga smatraju nasilnim prisvajačem, jer oni su svoje pogodbe dogovorili s jadnim Aleksijem IV., mir duši njegovoj, tako mladoj, ali vidi se da mu je baš bilo loše suđeno. Latini čekaju da Murtzuflo napravi pogrešni korak; za sada se i dalje opijaju po krčmama, ali dobro znaju kako će ga prije ili kasnije izudarati nogama i opljačkati grad. Već znaju koje se zlato nalazi u kojim crkvama, znaju i da je grad pun skrivenih relikvija, ali vrlo dobro znaju da s relikvijama nema šale, a njihovi će ih vođe htjeti uzeti kako bi ih odnijeli u svoje gradove. Ali budući da ti grekuli nisu ništa bolji od njih, hodočasnici se udvaraju i ovima i onima, ne bi li si sada, i za malo novaca, osigurali najvažnije relikvije. Običaj je ovakav: tko se hoće obogatiti u ovome gradu, relikvije prodaje, tko se hoće obogatiti kad dođe kući, kupuje ih.” “Dakle, stigao je trenutak da izvučemo naše Krstiteljeve glave!” reče Boidi pun nade. “Ti, Boidi, govoriš samo zato što imaš usta,” reče Poeta. “Prije svega, u jednom gradu možeš prodati samo jednu od tih glava, jer će se nakon toga proširiti glas. Kao drugo, čuo sam pričati kako ovdje u Konstantinopolu već postoji jedna Krstiteljeva glava, možda čak i dvije. Pretpostavi da su ih već obje prodali, a mi stižemo s trećom; prerezat će nam grkljan. Dakle, ništa od Krstiteljevih glava. Ali tražeći relikvije gubi se vrijeme. Nije problem pronaći ih, nego napraviti ih, jednake onima koje već postoje, ali im još nitko nije ušao u trag. Hodajući naokolo čuo sam govoriti o Kristovu grimiznom plaštu, o štapu, o stupu za bičevanje, o spužvi natopljenoj žuči i octom koju su bili donijeli Našemu umirućem Gospodinu, sauno što je sada suha; o trnovoj kruni, o kutiji u kojoj je sačuvan komad kruha posvećen na Posljednjoj Večeri, o dlakama iz brade s Raspela, o rasparanoj Isusovoj halji koju su vojnici proigrali na kockama, o Gospinoj halji...” “Treba vidjeti što je najlakše nanovo napraviti,” reče Baudolino, zamišljen. “Upravo tako,” reče Poeta. “Palicu možeš naći bilo gdje, o stupu je bolje ni ne misliti, jer ga ne možeš prodati ispod stola.” “Ali zašto se izlagati opasnosti s kopijama, jer poslije netko nađe pravu relikviju, pa oni kojima smo prodali lažnu hoće natrag svoje novce?” reče razborito Borone. “Zamislite koliko bi relikvija moglo postojati. Pomislite, primjerice, na dvanaest košara za umnožavanje kruha i riba; košare se nalaze posvuda, dovoljno ih je malo zaprljati, pa da izgledaju stare. Pomislite na sjekiru kojom je Noa sagradio arku, sigurno su naši Đenovljani barem jednu odbacili jer je tupa.” “Zamisao nije loša,” reče Boidi, “ideš po grobljima i nalaziš čeljust svetog Pavla, ne glavu već lijevu ruku svetog Ivana Krstitelja, pa hodajući dalje, ostatke svete Agate, svetog Lazara, one proroka Daniela, Samuela i Izaije, lubanju svete Jelene, komad glave svetog Filipa apostola.” “Ako je do toga,” reče Pevere, oduševljen lijepim izgledima, “dovoljno je pretražiti tamo ispod, pa ću kao od šale naći komadić Betlehemskih jasli, mali mali, za kojega se ne zna odakle dolazi.” “Napravit ćemo nikad viđene relikvije,” reče Poeta, “ali ćemo ponovno napraviti i one kojih već ima, jer se o njima posvuda priča i iz dana u dan im cijena raste.” Kuća Đenovljana se na tjedan dana pretvori u živahnu radionicu. Boidi je, spotaknuvši se, među piljevinom našao čavao sa Svetog Križa; nakon noći oštrih bolova, Boiamondo ~ 261 ~
Knjigoteka
je svezao uzicu za pokvareni sjekutić, izvadio ga kao od šale, i evo zuba svete Ane; Grillo je na suncu sušio kruh i mrvice stavljao u neke kutijice iz starog drva, koje je Taraburlo upravo bio napravio. Pevere ih je uvjerio da odustanu od košarica za kruh i ribe jer ih je, kako je rekao, nakon jednog takvog čuda mnoštvo vjerojatno rastrgalo, pa ih ni Konstanta ne bi bio mogao skupiti zajedno. Prodati samo jednu od njih baš i ne bi ostavilo dobar dojam, a u svakom slučaju, bilo bi teško da iz ruke u ruku prijeđe potajice, jer je Isus nahranio vrlo mnogo ljudi i nije mogla biti riječ o košarici koju sakriješ ispod plašta. Pustimo sad košare, rekao je Poeta, ali pronađi mi Noinu sjekiru. Kako da ne, odgovorio je Pevere i evo jedne s oštricom koja je već izgledala kao pila, i sasvim spaljene drške.
Nakon toga, naši se prijatelji dotjeraše kao armenski trgovci (Đenovljani su tada bili spremni financirati pothvat) i šutljivo počeše obilaziti krčme i kršćanske tabore, govoreći sve nešto napola, aludirajući na teškoće posla, podižući cijenu jer život izlažu opasnosti i slične stvari. Boidi se jedne večeri vratio kazujući kako je pronašao nekog monferatskog viteza koji bi uzeo Noinu sjekiru, ali se htio uvjeriti je li uistinu prava. “E da,” rekao je Baudolino, “pođimo do Noe i od njega zatražimo prisegu s pečatom.” “A je li Noa uopće znao pisati?” pitao je Borone. “Noa je znao samo lokati dobro vino,” govorio je Boidi, “mora da je već bio pijan kao čep kada je ukrcao životinje na arku, pretjerao je s komarcima, ali je zaboravio jednoroge, eto zašto ih se više ne viđa.” “Viđa ih se, još ih se viđa...” promrmljao je Baudolino, koji je iznenada izgubio svoje dobro raspoloženje. Pevere reče kako je na svojim putovanjima naučio malo židovskog pisma i mogao je na dršku sjekire nožem urezati jednu ili dvije od njihovih šara. “Noa je bio Židov, ili nije?” Židov, Židov, potvrdili su prijatelji; jadni Solomon, dobro je što ga više nema, inače znaš kakva bi to patnja bila. I tako je Boidi kasnije uspio prodati sjekiru. Nekih je dana bilo teško pronaći kupce, jer je u gradu bila strka i hodočasnike bi iznenada pozivali u logor, u stanje pripravnosti. Na primjer, širio se glas kako je Murtzuflo napao Fileju, tamo dolje na obali, hodočasnici su se umiješali u zbijenim redovima, došlo je do bitke, ili možda okršaja, ali Martzuflo je pretrpio lijep neuspjeh i osvojili su njegov stijeg s Djevicom, koji je njegova vojska nosila kao grb. Murtzuflo se vratio u Konstantinopol, ali je svojima rekao neka nikome ne priznaju tu sramotu. Latini su nekako saznali za to njegovo namjerno prešućivanje i evo kako su jednog jutra, baš ispred zidina, prošli jednom svojom galijom, s dobro vidljivim stijegom, pokazujući romarima nepristojne kretnje, poput pokazivanja fige ili lupanja lijevim dlanom po desnoj ruci. Murtzuflo se bio obrukao, a romari su po ulicama pjevali pjesmice o njemu. Ukratko, između vremena koje je trebalo da se napravi dobra relikvija i onoga koje je poslužilo da se nađe prava budala, naši su prijatelji napredovali, od siječnja do ožujka, od brade svetog Eobana danas do tibije svete Kunigunde sutra, sakupili su lijep iznos, nadoknadivši Đenovljanima troškove i ekonomski se oporavivši kako treba. “To ti objašnjava, gospodine Niketas, zašto su proteklih dana u tvome gradu na vidjelo izašle tolike dvostruke relikvije, tako da sad samo Bog zna koja je ona prava. Ali s druge strane, stavi se u našu kožu, ipak smo morali preživjeti, između Latina spremnih na pljačku i tvojih grekula, to jest, oprosti, tvojih Rimljana, spremnih da ih prevare. U stvari prevarili smo prevarante.” ~ 262 ~
Knjigoteka
“Dakle,” reče Niketas pomiren sa sudbinom, “možda će mnoge od ovih relikvija nadahnuti svete misli podivljalim Latinima, koji će ih pronaći u svojim najbarbarskijim crkvama. Sveta misao, sveta relikvija. Putevi Gospodnji su beskrajni.” Tada su se mogli smiriti i krenuti prema svojim zemljama. Kyot i Borone nisu imali ideja, sad su već odustali od pronalaženja Kaleža, a s njim i Zosima; Boidi je govorio kako će tim novcem u Aleksandriji kupiti vinograde i završiti svoje dane kao gospodin; Baudolino je imao najmanje ideja od svih: potraga za Paterom Ivanom je završena, Hipatija izgubljena, živjeti ili umrijeti nije mu bilo važno. Ali Poeti ne, obuzele su ga maštarije o svemoći; stvari Gospodinove raspoređivao je po cijelome svijetu i nešto bi mogao početi nuditi, ne hodočasnicima najnižeg položaja, već moćnicima koji su ih vodili, stječući njihovu naklonost. Jednog dana dođe izvijestiti kako je u Konstantinopolu Mandylion, Lice iz Edesse, neprocjenljiva relikvija. “Ali što je taj mandiglio?” upitao je Boiamondo. “To je mala tkanina za brisanje lica,” objasnio je Poeta, “i na njoj je utisnuto lice Gospodinovo. Ne nacrtano, već utisnuto prirodnim moćima: to je lik acheiropoieton, koji nije načinjen ljudskom rukom. Abgar V., kralj Edesse, bio je gubav i poslao je svoga arhivara Hannaha da pozove Isusa da ga dođe izliječiti. Isus nije mogao doći, pa je tada uzeo tu tkaninu, u nju je obrisao lice i na njoj ostavio utisnut svoj lik. Naravno, primivši tkaninu, kralj je ozdravio i preobratio se na pravu vjeru. Prije mnogo stoljeća, dok su Perzijanci opsjedali Edessu, Mandylion je istaknut na zidinama i spasio je grad. Zatim je car Konstantin kupio tkaninu i donio je ovamo, pa je najprije bila u crkvi u Blachernama, zatim u Svetoj Sofiji, potom u kapeli Pharosa. I to je pravi Mandylion, iako se priča kako postoje i drugi: u Camuliji u Kapadokiji, u Menfiju u Egiptu i u Anablathi u blizini Jeruzalema. Što nije nemoguće, jer si je Isus, za života, mogao obrisati lice više puta. Ali ovaj je sigurno najčudesniji od svih, jer se na dan Uskrsa lice mijenja ovisno o satu dana, pa u zoru poprima crte Isusa novorođenog, u treći čas crte Isusa djeteta, i tako dalje, sve dok se u deveti čas ne pojavi kao odrasli Isus, u trenutku Muke.” “Gdje si naučio sve te stvari?” upita Boidi. “Ispričao mi ih je jedan redovnik. To je sad istinita relikvija i s takvim se predmetom može vratiti u naše zemlje dobivajući počasti i nadarbine, dovoljno je pronaći pravog biskupa, kao što je to učinio Baudolino s Rainaldom za svoja Sveta tri kralja. Do sada smo prodavali relikvije, sad je trenutak da kupimo jednu, ali jednu koja će nas učiniti bogatima.” “A od koga kupuješ Mandylion?” upita umorno Baudolino, sad već zgađen od sve te trgovine crkvenim stvarima. “Već ga je kupio jedan Sirijac, s kojim sam proveo večer pijući i koji radi za Atenskog vojvodu. Međutim, rekao mi je kako bi taj vojvoda dao Mandylion i tko zna što sve drugo, samo da dobije Sydoine.” “Sada nam reci što je to Sydoine,” reče Boidi. “Priča se da bi se u Svetoj Mariji u Blachernama mogao nalaziti Sveti Pokrov, onaj na kojemu se pojavljuje slika cijeloga Isusova tijela. O tome se priča u gradu, govori se kako ga je ovdje vidio Amalrih, kralj Jeruzalema, kada je posjetio Manuela Komnena. Zatim su mi drugi rekli kako je dan na čuvanje crkvi Blažene Djevice u Bucoleoneu. Međutim, nitko ga nikada nije vidio, a ako je tamo bio, nestao je tko zna otkada.” “Ne razumijem na što ciljaš,” reče Baudolino “U redu, netko ima Mandylion i dao bi ga u zamjenu za Sydoine, ali ti nemaš Sydoine, i čudilo bi me da mi sad ovdje pripremimo lik Našeg Gospodina. A zatim?” ~ 263 ~
Knjigoteka
“Ja nemam Sydoine,” reče Poeta, “ali ti, da.” “Ja?” “Sjećaš li se kada sam te upitao što je u onoj kutiji koju su ti dali Đakonovi akoliti, prije nego što smo pobjegli iz Pndapetzima? Rekao si mi da je to lik onoga nesretnika, utisnut na njegovu mrtvačkom pokrovu čim je umro. Pokaži mi ga.” “Ti si lud, to je sveti zavjet, Đakon mi ga je povjerio kako bih ga isporučio Pateru Ivanu.” “Baudolino, imaš šezdeset i više godina, i još vjeruješ u Patera Ivana? Rukom smo dotakli njegovo nepostojanje. Pokaži mi tu stvar.” Baudolino nevoljko iz svojih bisaga izvadi kutiju, iz nje izvuče svitak i odmotavajući ga pokaza tkaninu velikih dimenzija, dajući drugima znak da razmaknu stolove i sjedalice, jer je trebalo mnogo prostora kako bi se sasvim rasprostrla po podu. Bila je to prava pravcata plahta, vrlo velika, koja je nosila utisnut dvostruki ljudski lik, kao da je obavijeno tijelo na njoj ostavilo svoj otisak dva puta, s prsne i leđne strane. Vrlo dobro se moglo raspoznati lice, kosa koja je padala na ramena, brkovi i brada, zatvorene oči. Dotaknut milošću smrti, nesretni je Đakon na tkanini ostavio lik vedrih crta lica i snažna tijela, na kojem su se teško mogli zamijetiti nesigurni znaci ozljeda, modrica ili rana, tragovi gube koja ga je bila uništila. Baudolino zastade ganut i prizna kako je na tom platnu pokojnik opet bio stekao stigmate svoga tužnog lika. Zatim promrmlja: “Ne možemo lik jednog gubavca, i još k tome nestorijanca, prodati kao lik Našeg Gospodina.” “Prvo, Atenski vojvoda to ne zna,” odgovori Poeta, “a njemu je moramo podvaliti, ne tebi. Drugo, ne prodajemo ga nego ga razmjenjujemo, pa to dakle nije trgovina crkvenim stvarima. Idem ja do Sirijca.” “Sirijac će te pitati zašto je zamjenjuješ, budući da je Sydoine neusporedivo vrjednija od Mandyliona,” reče Baudolino. “Zato što ju je teže kriomice iznijeti iz Konstantinopola. Zato što previše vrijedi i samo bi si neki kralj mogao priuštiti da je kupi, dok za Lice možemo naći kupce manjeg značaja, ali koji plaćaju odmah. Zato što, ako Sydoine ponudimo nekom kršćanskom princu, taj bi rekao da smo je ovdje ukrali i dao bi nas objesiti, dok bi Lice iz Edesse moglo biti lice iz Camulije, ili iz Menfija, ili iz Anablathe. Sirijac će shvatiti moje razloge, jer smo istoga soja.” “U redu,” reče Baudolino, “proslijedi ovaj pokrov Atenskom vojvodi i nije mi uopće važno ako odnese kući lik koji nije Kristov. Ali ti znaš da je za mene taj lik mnogo dragocjeniji od onog Kristovog, ti znaš na što me podsjeća i ne možeš nedopušteno trgovati s tako cijenjenom stvari...” “Baudolino,” reče Poeta, “ne znamo što ćemo tamo zateći kad se vratimo kući. S Licem iz Edesse na svoju ćemo stranu privući nadbiskupa i naše je bogatstvo ponovno stvoreno. A zatim, Baudolino, da taj pokrov nisi odnio iz Pndapetzima, Huni bi ga sada koristili za brisanje stražnjice. Onaj ti je čovjek bio drag, ispričao si mi njegovu povijest dok smo bili u pustinjama i kada smo bili zatočenici, i oplakao si njegovu smrt, beskorisnu i zaboravljenu. Pa ipak, njegov će posljednji portret negdje biti obožavan kao i onaj Kristov. Kakav bi uzvišeniji grob mogao poželjeti za pokojnika kojeg si volio? Mi ne ponižavamo uspomenu na njegovo tijelo, prije ga ... kako bih to mogao reći, Borone?” “Preoblikujemo.” “Eto.” ~ 264 ~
Knjigoteka
“Vjerojatno zato što sam u zbrci tih dana bio izgubio osjećaj za ono što je ispravno, a što pogrešno; vjerojatno zato što sam bio umoran, gospodine Niketas. Pristao sam. Poeta se udaljio kako bi razmijenio Sydoine, našu, štoviše moju, dapače onu Đakonovu, za Mandylion.” Baudolino se poče smijati, a Niketas nije shvaćao zašto. “Šalu smo shvatili navečer. Poeta je otišao u krčmu koju je poznavao, obavio je svoju nečasnu trgovinu, kako bi napio Sirijca napio se i on, izišao je, pratio ga je netko tko je bio upoznat s njegovim spletkama, možda i sam Sirijac - koji je, kako je Poeta rekao, bio njegova soja - napadnut je u nekoj uličici, izubijan udarcima i kući se vratio pijaniji nego Noa, krvareći, natučen, bez Sydoine i bez Mandyliona. Htio sam ga ubiti udarcima noge, ali bio je propao čovjek. Drugi put je izgubio kraljevstvo. U danima koji su uslijedili, trebalo ga je na silu hraniti. Smatrao sam se sretnim što nikada nisam imao previše ambicija, ako poraz jedne ambicije može dovesti do takvog stanja. Potom sam uvidio da sam i ja bio žrtvom mnogih spriječenih ambicija, izgubio sam svog najvoljenijeg oca, nisam mu pronašao kraljevstvo koje je sanjao, zauvijek sam izgubio ženu koju sam volio... Jednostavno, bio sam naučio da je Demiurg obavio stvari napola, dok je Poeta još uvijek vjerovao kako je na ovome svijetu moguća poneka pobjeda.”
Početkom travnja, naši opaziše kako su Konstantinopolu dani odbrojani. Došlo je do dramatičnog sukoba između dužda Dandola, uspravljenog na pramcu jedne galije, i Murtzufla, koji mu se obraćao s kopna, naređujući Latinima da napuste njegove zemlje. Bilo je jasno da je Murtzuflo poludio i da ga Latini, ako hoće, mogu pojesti u jednom zalogaju. S one strane Zlatnog roga vidjele su se pripreme u logoru hodočasnika, a na gornjim palubama brodova na sidrištu, mornari i ratnici, u neprestanom kretanju, pripremali su se za napad. Boidi i Baudolino rekoše kako je, budući da su imali nešto novca, došao trenutak da napuste Konstantinopol, zato jer su, što se tiče osvojenih gradova, već ih bili dovoljno vidjeli. Borone i Kyot su se složili, ali Poeta zatraži još nekoliko dana. Bio se oporavio od udaraca i očigledno je posljednje sate htio iskoristiti kako bi zadao svoj zadnji udarac, ali ni sam nije znao koji. Već je počeo stjecati pogled luđaka, ali upravo tako, s luđacima se ne može raspravljati. Udovoljiše mu, govoreći si da je dovoljno pripaziti na brodove kako bi se shvatilo kada će biti trenutak da se krene put unutrašnjosti. Poeta ostane vani dva dana i to je bilo previše. U stvari, ujutro u petak pred Cvjetnu nedjelju, on se još nije bio vratio, a hodočasnici su počeli napadati s mora, između Blacherni i samostana d'Evergete, otprilike u području zvanom Petria, sjeverno od Konstantinovih zidina. Bilo je prekasno da se izađe iz zidina, sad već sa svih strana nadziranih. Proklinjući tu skitnicu od svog prijatelja, Baudolino i ostali odlučiše kako je bolje ostati sakriven kod Đenovljana, jer to područje nije izgledalo ugroženo. Pričekaše, i sat za satom saznavali su vijesti koje su stizale iz Petrije. Hodočasnički brodovi bili su načičkani opsadnim konstrukcijama. Murtzuflo je, sa svim svojim vođama i dvorjanima, stjegovima i trubljačima, stajao na jednom brežuljku iza zidina. Unatoč toj paradi, carski su se vojnici dobro borili; Latini su pokušavali razne napade, ali su uvijek bili odbijeni, a grekuli su na zidinama klicali od veselja i pokazivali gola leđa poraženima, dok se Murtzuflo oduševljavao kao da je to sve on napravio i zapovjedio je da se trubljama označi pobjeda. Tako je izgledalo da su Dandolo i drugi vođe odustali od zauzimanja grada pa su subota i nedjelja prošle mirno, iako su svi i dalje bili napeti. Baudolino je to iskoristio kako bi Konstantinopolom prošao uzduž i poprijeko, ne bi li pronašao Poetu, ali uzalud. ~ 265 ~
Knjigoteka
Već je bila nedjelja navečer, kada se njihov prijatelj vratio. Pogled mu je bio zaslijepljeniji nego prije, ništa nije rekao i počeo je piti u tišini, sve do sljedećeg jutra. U ponedjeljak, s prvim svjetlom zore, hodočasnici su ponovno napali, što je potrajalo cijeli dan; ljestve venecijanskih brodova uspjele su se zakačiti za neke kule zidina, križari su ušli, ne, bio je samo jedan, divovski, s kacigom s tornjićima, koji je prestrašio i natjerao branitelje u bijeg. Ili, netko se bio iskrcao, pronašao zazidani tajni prolaz i razrušio ga udarcima pijuka napravivši rupu u zidu; da, bili su odbijeni, ali su neke kule već bile osvojene... Poeta je hodao naprijed natrag po sobi kao životinja u kavezu, izgledao je nestrpljiv da se bitka nekako razriješi, gledao je Baudolina kao da mu nešto želi reći, zatim je odustajao i mračnim očima temeljito ispitivao kretnje ostale trojice svojih prijatelja. U jednom trenutku stiže vijest kako se Murtzuflo dao u bijeg napuštajući svoju vojsku, branitelji su izgubili ono malo hrabrosti što im je još preostalo, hodočasnici su probili i savladali zidine; nisu se usuđivali ući u grad jer se upravo spuštao mrak, zapalili su prve kuće ne bi li istjerali moguće sakrivene branitelje. “Treći požar u samo nekoliko mjeseci,” žalili su se Đenovljani, “ali ovo više nije grad, postao je hrpom gnoja koja se pali kad ga je previše!” “Neka te vrag odnese,” vikao je Boidi na Poetu, “da nije bilo tebe već bismo bili izvan ovog gnojišta! A sada?” “Sada šuti, a ja dobro znam zašto,” šištao mu je Poeta. Tijekom noći vidjeli su se prvi bljeskovi požara. U zoru, Baudolino koji je izgledao kao da spava, ali je već imao otvorene oči, vidje Poetu kako se najprije približava Boidiju, zatim Boroneu i najzad Kyotu, da bi im nešto šapnuo na uho. Zatim nestane. Malo kasnije Baudolino vidje Kyota i Boronea kako se dogovaraju, uzimaju nešto iz svojih bisaga i napuštaju kuću nastojeći ne probuditi ga. Malo kasnije k njemu dođe Boidi, koji ga prodrma za ruku. Bio je uznemiren: “Baudolino,” reče, “ja ne znam što se zbiva, ali ovdje svi postaju ludima. K menije došao Poeta i rekao mi točno ove riječi: pronašao sam Zosima i sada znam gdje je Kalež, ne pokušavaj biti lukav, uzmi svoju Krstiteljevu glavu i do poslijepodneva dođi u Katabatès, na mjesto gdje je onomad Zosimo primio basileusa, znaš put. Ali što je taj Katabatès? O kojem je basileusu govorio? Tebi nije ništa rekao?” “Ne,” reče Baudolino, “štoviše, čini se da baš od mene želi sve sakriti. A bio je toliko zbunjen da se nije sjetio kako su prije mnogo godina, kada smo išli u Katabatès uhvatiti Zosima, s nama bili Borone i Kyot, ali ne i ti. Sada ovo želim jasno razumjeti.” Potražio je Boiamonda. “Slušaj,” reče mu, “sjećaš li se one večeri, prije mnogo godina, kada si nas odveo u onu kriptu ispod starog samostana u Katabatèsu? Sad se moram tamo vratiti.” “Blago tebi. Moraš stići do onog paviljona blizu crkve Najsvetijih Apostola. Možda ćeš doći tamo, a da ne sretneš hodočasnike, koji još ne bi smjeli stići onamo. Vratiš li se poslije, znači da sam bio u pravu.” “Da, ali morao bih onamo stići bez dolaženja tamo. To jest, ne mogu ti objasniti, ali moram slijediti ili preteći nekoga tko će poći tim istim putem, a ne želim biti viđen. Sjećam se da se tamo ispod otvaraju mnogi tuneli. Stiže li se onamo i s neke druge strane?” Boiamondo se poče smijati: “Ako se ne bojiš mrtvih... Može se ući iz jednog drugog paviljona blizu Hipodroma, a vjerujem da se i do njega još može doći. Potom idi dalje, dobar komad ispod zemlje i na groblju si redovnika Katabatèsa, za koje nitko više i ne zna da postoji, ali još uvijek je tamo. Tuneli groblja stižu do kripte, ali ako hoćeš, možeš se ranije zaustaviti.” ~ 266 ~
Knjigoteka
“A ti ćeš me tamo odvesti?” “Baudolino, prijateljstvo je sveto, ali koža još i više. Ja ću ti sve objasniti i to dobro, ti si pametan momak i sam ćeš pronaći put. Odgovara li ti tako?” Boiamondo opiše put kojim treba ići, a dade mu i dva komada drva dobro premazana smolom. Baudolino se vrati Boidiju i upita ga boji li se mrtvih. Sigurno ne, reče on, bojim se samo živih. “Učinimo ovako,” reče mu Baudolino, “ti ćeš uzeti svoju Krstiteljevu glavu, a ja ću te pratiti tamo dolje. Otići ćeš na svoj sastanak, a ja ću se malo ranije sakriti, kako bih otkrio što taj luđak ima na pameti.” “Hajdemo onda,” reče Boidi. U trenutku izlaska, Baudolino na tren o tome razmisli i vrati se uzeti svoju Krstiteljevu glavu, koju umota u krpu i stavi je pod ruku. Zatim opet promisli i pod pojas ugura dva arapska bodeža, koja je bio kupio u Gelibolu.
~ 267 ~
Knjigoteka
38. Baudolino na polaganju računa Baudolino i Boidi su stigli na područje Hipodroma, dok su se plamenovi požara već približavali, rascjepljujući mnoštvo užasnutih romara koji nisu znali na koju stranu pobjeći, jer su jedni vikali da hodočasnici stižu s ove strane, a drugi s neke druge. Nađoše paviljon, provališe jedna vrata zatvorena slabim lancem i uđoše u podzemni kanal, paleći baklje koje su dobili od Boiamonda. Dugo su hodali, jer je kanal očigledno vodio od Hipodroma do Konstantinovih zidina. Zatim su se popeli stubama razmočenima vlagom i počeli osjećah ubitačan zadah. Nije to bio zadah nedavno umrla tijela; bio je to, kako bi se reklo, zadah zadaha, zadah tijela koje je istrunulo, a zatim kao da se osušilo. Ušli su u hodnik (vidjeli su se i drugi kako se otvaraju nadesno i nalijevo uzduž ovoga), sa zidovima na kojima su se gusto smjestile udubine, nastanjene podzemnim stanovništvom gotovo živućih mrtvaca. Bila su mrtva, i to pouzdano, ova potpuno odjevena bića koja su uspravno stajala u svojim uskim udubljenjima, možda poduprta željeznim šiljcima koji su im držali leđa; ali činilo se da vrijeme nije dovršilo svoj posao uništenja, jer ta sasušena lica kožnate boje, na kojima su se otvarale prazne očne duplje, često obilježena bezubim podsmijehom, odavala su dojam života. Nisu to bili kosturi, nego tijela kao isisana nekom silom, koja je iznutra sasušila i razdrobila utrobu, ostavljajući netaknutima ne samo kostur nego i kožu, a možda i dio mišića.
“Gospodine Niketas, stigli smo u mrežu katakombi, u koje su redovnici Katabatèsa stoljećima odlagali leševe svoje subraće, ne pokapajući ih zato što ih je neki čudesni spoj tla, zraka, neke tvari koja se cijedila sa sadrenih zidova tog podzemlja, održavao gotovo netaknutima.” “Vjerovao sam da se to više ne običava i nisam ništa znao o groblju Katabatèsa, znak da ovaj grad još čuva tajne koje nitko od nas ne zna. Ali čuo sam kako govore da su neki nekadašnji redovnici, ne bi li pomogli djelovanju prirode, ostavljali leševe subraće da se osam mjeseci razmekšavaju u sadrenim tekućinama, zatim su ih izvlačili, prali ih octom i nekoliko dana izlagali zraku, odijevali ih, a zatim postavljali u njihove udubine, kako bi ih zrak iz tog okruženja, na neki način ljekovit, predao njihovoj sasušenoj besmrtnosti.”
Nastavljujući duž te povorke davno preminulih redovnika, svakog odjevenog u liturgijsko crkveno ruho, kao da još moraju obavljah službu Božju, ljubeći svojim usnama olovne boje sjajne ikone, primjećivali su lica rastegnutih i asketskih osmijeha, druga na kojima je sažaljenje preživjelih ponovno prilijepilo brade i brkove, tako da izgledaju svećenički kao nekada, zatvarajući im kapke kako bi izgledalo da spavaju, te ostale s glavom koja je već postala golom lubanjom, ali sa suhim komadima kože obješene za jagodične kosti. Neki su se tijekom stoljeća izobličili i izgledali kao čudovišta prirode, neuspjeli fetusi iz majčine utrobe, neljudska bića na čijim su se zgrčenim likovima neprirodno isticala misna ruha s arabeskama sad već izblijedjelih boja, dalmatike za koje bih rekao da su izvezene ali i istrošene djelovanjem godina i pokojeg crva iz katakombi. ~ 268 ~
Knjigoteka
Nekima su halje bile spale, sad već razmrvljene stoljećima, a ispod dronjaka od njihova crkvena ruha pojavljivala su se omršavjela tjelešca, svih rebara prekrivenih napetom kožom, poput kože na bubnju. “Ako je sažaljenje smislilo ovo crkveno prikazanje,” rekao je Baudolino Niketasu, “preživjeli su bili nečovječni, jer su nametnuli sjećanje na ove umrle kao neprestanu i predstojeću prijetnju, nipošto shvaćenu kao mirenje živih sa smrću. Kako možeš moliti za nekoga tko u tebe pilji iz tih zidova, govoreći ti ovdje sam i odavde se nikada više neću maknuti, kako se možeš nadati uskrsnuću i preobrazbi naših zemaljskih tijela nakon Sudnjega dana, ako su ta tijela još uvijek tamo, svakim danom sve izopačenija? Ja sam nažalost u svom životu vidio leševa, ali sam se barem mogao nadati kako, rastočivši se u zemlji, jednog dana mogu zablistati lijepi i rumeni kao ruža. Ako tamo gore, poslije kraja vremena, trebaju kružiti ljudi poput ovih, govorio sam sebi, bolji je Pakao koji bi, goreći ovdje i raščetverujući ondje, barem trebao nalikovati onome što se događa u nas. Boidi, manje osjetljiv od mene na četiri posljednje stvari 7, pokušavao je zadići te halje kako bi vidio u kojem su stanju sramni predjeli, ali ako ti netko pokaže ove stvari tamo, kako se žaliti ako nekome drugome padnu na pamet one stvari ovdje?” Prije nego što je mreža hodnika završila, zatekli su se u kružnom prostoru, gdje je luk probušen kanalom visoko gore pokazivao podnevno nebo. Očigledno je, na razini tla, jedan zdenac služio da tom mjestu da zraka. Ugasiše baklje. Ne više osvijetljena plamenom, nego blijedom svjetlošću koja se širila udubinama, tijela redovnika izgledala su još više uznemirujućima. Stjecao se dojam da, dodirnuta danom, samo što nisu oživjela. Boidi se prekriži. Prolaz u koji su bili ušli konačno je završavao u pokrivenom hodniku, iza stupova koji su stvarali krunu oko kripte u kojoj su prvi put bili vidjeli Zosima. Približili su se na vrhovima prstiju, jer su se već vidjela svjetla. Kao i one noći, kripta je bila osvijetljena dvama upaljenim tronošcima. Nedostajao je samo kružni umivaonik, kojeg je Zosimo koristio za svoju negromantiju. Ispred ikonostasa, već su nervozni čekali Borone i Kyot. Baudolino došapnu Boidiju neka priđe izlazeći između dva stupa tik do ikonostasa, kao da je bio prošao istim putem kao i oni, dok će on ostati sakriven. Boidi učini tako, a ostala ga dvojica primiše bez iznenađenja. “Dakle, Poeta je i tebi objasnio kako doći ovamo,” reče Borone. “Vjerujemo da to nije rekao Baudolinu, čemu inače toliki oprez? Imaš li uopće pojma zašto nas je sazvao?” “Govorio je o Zosimu, o Kaležu i čudno mi je prijetio,” reče Boidi. “I nama,” rekoše Kyot i Borone. Začuše glas i činilo se da dolazi iz usta Svemogućeg na ikonostasu. Baudolino primijeti kako su Kristove oči dva crna badema, znak da netko iza ikone promatra ono što se događa u kripti. Iako izobličen, glas je bio prepoznatljiv, a bio je Poetin. ”Dobrodošli,” reče glas. “Vi me ne vidite, ali ja vidim vas. Imam luk, mogao bih vas probosti kako hoću i prije nego što biste mogli pobjeći.” “Ali zašto, Poeta, što smo ti učinili?” upita Borone prestrašen. “Što ste učinili bolje znate vi nego ja. Ali dodirno do bitnoga. Uđi, bijedniče.” Začuje se prigušeno cviljenje i iza ikonostasa se pojavi pipajući lik. Iako je vrijeme bilo prošlo, iako se taj čovjek vukao zgrčen i poguren, iako su kosa i brada sad već bili bijeli, oni prepoznaše Zosima. 7
Četiri posljednja događaja kojima čovjek ide ususret na kraju života: smrt, sud, pakao i raj ~ 269 ~
Knjigoteka
“Da, to je Zosimo,” reče Poetin glas. “Sreo sam ga jučer, pukim slučajem, dok je prosjačio jednom uličicom. Slijep je, ima obogaljene udove, ali jest on. Zosimo, ispričaj našim prijateljima što ti se dogodilo kada si pobjegao iz Ardzrounijeva dvorca.” Zosimo, tužna glasa, počne pričati. Ukrao je glavu u koju je sakrio Kalež, dao se u bijeg, a nikakav Kozmasov zemljovid ne samo da nikada nije imao, nego ga nikada nije ni vidio i nije znao kamo poći. Lutao je sve dok mu nije krepala mazga, smucao se najnegostoljubivijim zemljama na svijetu, očiju spaljenih suncem, zbog čega je već brkao istok sa zapadom i sjever s jugom. Zatekao se u nekom gradu nastanjenom kršćanima, koji su mu bili pomogli. Kazao je da je posljednji od Mudraca, jer su drugi već bili postigli mir Gospodinov i ležali u nekoj crkvi na dalekom Zapadu. Bio im je rekao, svećeničkim tonom, da u svom relikvijaru nosi sveti Kalež kako bi ga isporučio Pateru Ivanu. Njegovi su domaćini na neki način već bili čuli pričati o jednom i o drugom, pali su ničice pred njim, u svečanoj su ga povorci uveli u svoj hram, gdje je počeo zauzimati biskupsku stolicu, opskrbljujući ih svakog dana proročanstvima, dajući savjete o tijeku stvari, jedući i pijući do mile volje, od svih poštovan. Ukratko, kao posljednji od najsvetijih Kraljeva i čuvar svetoga Kaleža, bio je postao najvećim duhovnim autoritetom te zajednice. Svakoga je jutra služio misu i u trenutku podizanja, osim svetih mirisa pokazivao je i svoj relikvijar, a vjernici su padali na koljena govoreći kako osjećaju nebeske mirise. Vjernici su mu dovodili i posrnule žene, ne bi li ih vratio u ispravan život. Njima je govorio kako je milost Božja beskonačna i pozivao ih je u crkvu kada se spusti večer, kako bi s njima proveo, govorio je, noć u neprekidnoj molitvi. Pronijelo se kako je te nesretnice preobrazio u mnoge Magdalene, koje su se posvetile njegovoj službi. Tijekom dana su mu pripremale najukusniju hranu, donosile su mu najizvrsnija vina, škropile ga mirišljivim uljima; noću su s njim bdjele ispred oltara, govorio je Zosimo, tako da bi se sljedećega jutra pojavljivao očiju obilježenih tom pokorom. Zosimo je konačno bio pronašao svoj raj i odlučio da više nikada neće napustiti to blaženo mjesto. Zosimo ispusti dug uzdah, potom rukama prijeđe preko očiju, kao da u tom mraku vidi još jedan vrlo bolan prizor. ”Prijatelji moji,” reče, “svaku misao koja vam nenadano naiđe, uvijek upitajte: jesi li od naših ili dolaziš od neprijatelja? Ja zaboravih slijediti tu svetu maksimu i cijelome gradu obećah kako ću za sveti Uskrs otvoriti relikvijar i konačno pokazati sveti Kalež. Na Sveti Petak, sam, otvorih relikvijar i unutra nađoh jednu od onih odvratnih mrtvačkih glava koju je tamo bio stavio Ardzrouni. Kunem se da sam bio sakrio Kalež u prvi relikvijar s lijeva i njega sam uzeo prije bijega. Ali netko je, sigurno netko od vas, zamijenio redoslijed relikvijara, pa onaj kojega sam uzeo nije sadržavao Kalež. Onaj tko udara po komadu željeza, najprije misli na ono što iz njega želi napraviti, ili srp, ili mač, ili sjekiru. Ja odlučih šutjeti. Otac Agaton živješe tri godine s kamenom u ustima, sve dok nije uspio izvježbati šutnju. Dakle, rekoh svima kako me je posjetio anđeo Gospodinov, koji mi je rekao da u gradu još ima previše grešnika, zbog čega još nitko nije vrijedan vidjeti tu svetu stvar. Večer Svete Subote provedoh, kao što pošteni redovnik mora činiti, u pretjeranim trapljenjima, mislim, jer sam se sljedeće jutro osjećao posve iscrpljenim, kao da sam noć bio proveo, neka mi Bog oprosti i samu pomisao, u obilnom pijenju i bludničenju. Službu Božju sam obavio teturajući i, u svečanu trenutku u kojem sam relikvijar morao pokazati vjernicima, spotakoh se o najvišu stepenicu oltara i stropoštah se dolje. Relikvijar mi ispade iz ruke, otvori se udarivši o pod i svi su vidjeli da ne sadrži nikakav Kalež, nego sasušenu lubanju. Nema ničeg nepravednijeg od kazne pravednome koji je sagriješio, prijatelji moji, jer se i najgoremu grešniku oprašta i posljednji grijeh, a pravednome niti prvi. Ti su pobožni ljudi smatrali da sam ih prevario, ja koji sam sve do tri dana prije, Bog mi je bio ~ 270 ~
Knjigoteka
svjedokom, postupao u savršeno dobroj vjeri. Skočili su na mene, strgnuli mi halju, izudarali me štapovima koji su mi zauvijek iščašili noge, ruke i leđa, potom su me odvukli na svoj sud, gdje je odlučeno da mi iskopaju oči. Potjerali su me izvan vrata grada, kao šugavog psa. Ne znate koliko sam propatio. Lutao sam kao prosjak, slijep i ubogaljen, i ubogaljenog i slijepog, nakon dugih skitničkih godina, pokupila me neka karavana saracenskih trgovaca koji su dolazili u Konstantinopol. Jedinu sam milost primio od nevjernika, Bog neka im plati izbjegavajući ih osuditi kako bi zaslužili. Vratio sam se prije nekoliko godina u ovaj grad, gdje sam živio prosjačeći i sreća što me neka dobra duša jednog dana za ruku povela sve do ruševina ovog samostana, gdje pipajući prepoznajem mjesta i od tada sam mogao provoditi noći ne pateći od zime, vrućine ili kiše.” “To je Zosimova priča,” reče Poetin glas. “Njegovo stanje svjedoči, barem jednom, o njegovoj iskrenosti. Dakle, netko je drugi od nas, vidjevši kamo je Zosimo sakrio Kalež, zamijenio glavama mjesto, kako bi omogućio Zosimu da otrči u svoju propast i ukloni svaku sumnju. Ali taj koji je uzeo pravu glavu isti je onaj koji je ubio Fridrika. A ja znam tko je.” “Poeta,” uzviknu Kyot, “zašto to govoriš? Zašto si sazvao samo nas trojicu a ne i Baudolina? Zašto nam ništa nisi rekao tamo gore kod Đenovljana?” “Pozvao sam vas ovamo zato što ovu ruševinu od čovjeka nisam mogao vući za sobom po gradu preplavljenom neprijateljima. Zato što nisam htio govoriti pred Đenovljanima, a nadasve ne pred Baudolinom. Baudolino više nema veze s našom pričom. Jedan od vas će mi dati Kalež i bit će to samo moja briga.” “Zašto ne misliš da Baudolino ima Kalež?” “Baudolino nije mogao ubiti Fridrika. Volio ga je. Baudolinu nije bilo u interesu ukrasti Kalež, bio je jedini među nama koji ga je uistinu htio odnijeti Pateru u ime cara. Konačno, pokušajte se sjetiti što se dogodilo sa šest glava koje su preostale nakon Zosimova bijega. Svatko od nas je uzeo po jednu: ja, Borone, Kyot, Boidi, Abdul i Baudolino. Ja sam jučer, nakon što sam sreo Zosima, otvorio svoju. Unutra je bila očađena lubanja. Što se tiče Abdulove, sjetit ćete se, Ardzrouni ju je otvorio kako bi mu lubanju stavio u ruke kao hamajliju, ili štogod to bilo, u trenutku kad je umirao i sada je s njim u grobu. Baudolino je vlastitu dao Praxeasu, on ju je otvorio pred nama i unutra je bila lubanja. Dakle preostaju tri relikvijara, a to su vaši. Ja već sad znam tko od vas ima Kalež i znam da taj to zna. Također znam da ga nema slučajno, nego zato što je unaprijed sve pripremio, do trenutka u kojem je ubio Fridrika. Ali htio bih da ima hrabrosti to priznati, da svima nama prizna kako nas je godinama i godinama varao. Nakon što bude priznao, ubit ću ga. Dakle, odlučite se. Tko mora govoriti neka govori. Stigli smo na kraj našega putovanja.”
“Tu se dogodilo nešto izvanredno, gospodine Niketas. Ja sam se, iz svoga zaklona, pokušavao staviti na mjesto svojih prijatelja. Pretpostavimo da je jedan od njih, a zvat ćemo ga Ego, znao da ima Kalež i da je za nešto kriv. Bilo bi za očekivati, u tom trenu, zaigrati na sve ili ništa, zgrabiti mač ili bodež, baciti se u smjeru iz kojeg je došao, bježati sve dok ne stigne do cisterne, a potom na svjetlo sunca. Vjerujem da je Poeta to očekivao. Možda još nije znao tko od trojice ima Kalež, ali taj bi mu bijeg to otkrio. No, zamislimo kako Ego nije bio siguran da ima Kalež, zato što nikada nije pogledao u svoj relikvijar, ali ipak ima nešto na savjesti u vezi Fridrikove smrti. Dakle, Ego bi trebao pričekati da vidi hoće li netko prije njega, tko je znao da ima Kalež, učiniti skok u bijeg. Ego je stoga čekao i nije se micao. Ali, vidio je da se ni druga dvojica ne miču. Dakle, mislio je, nitko od njih nema Kalež i nitko se od njih ne osjeća ni najmanje vrijednim ~ 271 ~
Knjigoteka
sumnje. Prema tomu, morao je iz toga zaključiti: onaj na kojega Poeta misli sam ja, i ja moram pobjeći. Zbunjen, stavio je ruku na mač ili bodež i pokazao kao da će učiniti prvi korak. Ali vidio je kako i svaki od druge dvojice čini to isto. Tada se ponovno zaustavio, sumnjajući kako se druga dvojica osjećaju više krivima od njega. Eto, to se događalo u toj kripti. Svaki od trojice, svaki od njih razmišljajući kao onaj kojega sam nazvao Ego, isprva je ostao miran, zatim je učinio jedan korak, potom se opet zaustavio. I to je bio očigledan znak kako nitko nije siguran da ima Kalež, ali kako si sva trojica imaju nešto za prigovoriti. Poeta je to vrlo dobro razumio i objasnio im je ono što sam ja shvatio i što sam sada objasnio tebi.” Poetin glas tada reče: “Bijednici ste sva trojica. Svatko od vas zna da je kriv. Ja znam uvijek sam znao - kako ste sva trojica pokušali ubiti Fridrika i možda ste ga sva trojica ubili, tako da je taj čovjek umro tri puta. Ja sam te noći vrlo rano izašao iz čuvarske sobe i u nju sam se posljednji vratio. Nisam mogao spavati, možda sam bio previše popio, tri puta sam mokrio na dvorištu i zadržavao sam se vani kako sve vas ne bih ometao. Dok sam bio vani, čuo sam da izlazi Borone. Slijedio sam ga, išao je stubama prema donjem katu. Otišao je u dvoranu s napravama, približio se onome cilindru koji proizvodi prazninu, pokretao je njegovu polugu sve više i više puta. Nisam uspio shvatiti što je htio, ali sam to razumio dan kasnije. Ili mu je Ardzrouni nešto povjerio, ili je to sam dokučio, ali očigledno je soba u kojoj je cilindar stvarao prazninu, ona u kojoj je bilo žrtvovano pile, bila upravo ona u kojoj je spavao Fridrik i koju je Ardzrouni koristio kako bi se oslobodio neprijatelja koje je licemjerno ugošćivao. Ti si Borone pomicao tu polugu sve dok se u carevoj sobi nije stvorila praznina, onaj zbijeni i gusti zrak, za koji si znao da gasi svijeće i guši životinje. Fridrik je osjetio da mu nedostaje zraka; isprva je pomislio na otrov i uzeo je Kalež kako bi ispio protuotrov kojeg je sadržavao. Ali pao je na pod bez daha. Sljedećeg jutra ti si bio spreman uzeti Kalež, okoristivši se zbrkom, ali te Zosimo preduhitrio. Vidio si ga i vidio si gdje ga je sakrio. Bilo ti je lako glavama zamijeniti mjesta i u trenutku polaska uzeo si onu pravu.” Borone je bio prekriven znojem. “Poeta,” reče, “dobro si vidio, bio sam u sobi s crpkom. Rasprava s Ardzrounijem učinila me znatiželjnim. Pokušao sam je pokrenuti, ne znajući, kunem ti se, na koju sobu djeluje. A s druge strane, bio sam uvjeren kako crpka ne može djelovati. Igrao sam se, istina je, ali samo igrao, bez ubojitih namjera. A zatim, da sam ja i učinio onako kako si ti rekao, kako objašnjavaš da su u Fridrikovoj sobi drva u ognjištu bila sasvim izgorena? Kad bi se i mogla proizvesti praznina da bi se nekoga ubilo, u praznini ne bi gorjela nikakva vatra...” “Ne brini za ognjište,” reče strogi Poetin glas, “za to postoji drugo objašnjenje. Radije otvori svoj relikvijar, ako si toliko siguran da ne sadrži Kalež.” Borone, mrmljajući neka ga Bog gromom ošine ako je ikada i pomislio da ima Kalež, svojim bodežom bijesno razbi pečat i iz relikvijara se po podu otkotrlja lubanja, manja od onih koje su do tada bili vidjeli, možda zato što Ardzrouni nije oklijevao oskvrnuti ni grobove djece. “Dobro, nemaš Kalež,” reče Poetin glas, “ali to te ne odriješuje od onoga što si učinio. Prijeđimo na tebe, Kyote. Izišao si odmah poslije, izgledajući kao netko kome treba zraka. Ali trebalo ti ga je mnogo, jer si otišao sve do bedema, tamo gdje su bila Arhimedova zrcala. Slijedio sam te i vidio sam te. Dodirivao si ih, rukovao si onim koje djeluje na maloj udaljenosti, kao što nam je bio objasnio Ardzrouni, nagnuo si ga tako da to nije moglo biti slučajno, jer si to učinio s velikom pozornošću. Unaprijed si pripremio zrcalo kako bi s prvom svjetlošću sunca usredotočilo zrake na prozor Fridrikove sobe. Tako se dogodilo i te su zrake zapalile drva u ognjištu. Sad je već praznina koju je napravio Borone, nakon nekog vremena ustupila prostor novome zraku ~ 272 ~
Knjigoteka
i plamen se mogao napajati. Ti si znao što će Fridrik učiniti, kad se probudi napola ugušen dimom s ognjišta. Povjerovat će da je otrovan i popit će iz Kaleža. Znam, i ti si pio one večeri, ali nismo te dovoljno promatrali dok si ga odlagao u sanduk. Nekako si kupio otrov na tržnici Gelibola i nekoliko si kapi spustio u pehar. Plan je bio savršen. Samo što nisi znao što je bio učinio Borone. Fridrik je pio iz tvog otrovanog pehara, ali ne kada se vatra zapalila, nego mnogo prije, kada mu je Borone oduzeo zrak.” “Ti si lud, Poeta,” vikne Kyot, blijed kao mrtvac, “ja ne znam ništa o Kaležu, gledaj, sada otvaram svoju glavu... Evo, vidiš, unutra je lubanja!” “Nemaš Kalež, dobro,” reče Poetin glas, “ali ne poričeš da si pomakao zrcala.” “Nisam se osjećao dobro, rekao si to, htio sam udahnuti noćnog zraka. Igrao sam se sa zrcalima, ali neka me Bog ošine gromom ovoga istoga trena ako sam znao da će oni zapaliti vatru u toj sobi! Nemoj misliti kako ovih dugih godina nisam nikada pomislio na tu svoju nesmotrenost, pitajući se nije li se zbog moje krivnje zapalila vatra i nema li to neke veze s carevom smrću. Godine groznih sumnji. Na neki mi način sada pružaš olakšanje, jer mi kažeš kako je u svakom slučaju Fridrik tada već bio mrtav! A što se tiče otrova, kako možeš izreci takvu gadost? Ja sam te večeri pio u dobroj vjeri, osjećao sam se kao žrtvena životinja...” “Obojica ste nevine ovčice, je li? Nevine ovčice koje su gotovo petnaest godina živjele u sumnji da su ubile Fridrika, nije li to istina i za tebe, Borone? Ali prijeđimo na našega Boidija. Ti si sad jedini koji još može imati Kalež. Te večeri nisi izlazio. Kao i svi ostali, sljedećeg si jutra pronašao Fridrika izvrnutog u sobi. Nisi to očekivao, ali si iskoristio priliku. Nadao si joj se već dugo vremena. S druge strane, bio si jedini koji je imao razloga mrziti Fridrika, koji je pod zidinama Aleksandrije dao umoriti mnoge tvoje drugove. U Gelibolu si rekao da si kupio onaj prsten s okrepljujućim sredstvom u okovu. Ali nitko te nije vidio dok si pregovarao s trgovcem. Tko kaže da je stvarno sadržavao okrepljujuće sredstvo? Dugo si vremena bio spreman sa svojim otrovom i shvatio si kako je to pravi trenutak. Možda je Fridrik, mislio si, samo izgubio svijest. Izlio si mu otrov u usta govoreći kako ga želiš oživjeti i tek kasnije, dobro pazite, tek kasnije, Solomon je primijetio da je mrtav.” “Poeta,” reče Boidi padajući na koljena, “da samo znaš koliko sam se puta ovih godina stvarno pitao nije li to moje okrepljujuće sredstvo slučajno bilo otrovno. A ti mi sada kažeš kako je Fridrik već bio mrtav, ubijen od jednoga od ove dvojice, ili obojice, hvala Bogu.” “Nije važno,” reče Poetin glas, “važna je namjera. Ali što se mene tiče, o tvojim ćeš namjerama polagati računa Bogu. Ja želim samo Kalež. Otvori relikvijar.” Boidi drhteći pokuša otvoriti relikvijar, tri se puta pečatni vosak opirao. Borone i Kyot su se udaljili od njega, savijenog iznad tog sudbonosnog skloništa, kao da je već označena žrtva. Pri četvrtom pokušaju relikvijar se otvori i još se jednom pojavi lubanja. “Svetaca mu svih najprokletijih!” zaurla Poeta, izlazeći iza ikonostasa. “Bio je prava slika bijesa i mahnitosti, gospodine Niketas, i ja više nisam prepoznavao nekadašnjega prijatelja. Ali sam se toga trenutka sjetio onoga dana kada sam otišao pogledati relikvijare, nakon što nam je Ardzrouni bio predložio da ih ponesemo sa sobom i nakon što je Zosimo već bio sakrio Kalež u jednoga od njih, bez našega znanja. Uzeo sam u ruke jednu glavu, ako se dobro sjećam prvu slijeva i dobro sam je promotrio. Zatim sam je odložio. Sada sam oživljavao taj trenutak od prije gotovo petnaest godina i vidio sam sebe kad sam glavu bio odlagao nadesno, kao posljednju od njih sedam. Kada je Zosimo sišao kako bi pobjegao s Kaležom, sjećajući se da ga je stavio u prvu glavu slijeva, uzeo je onu koja je u stvari bila druga. Kada smo si na odlasku ~ 273 ~
Knjigoteka
podijelili glave, ja sam svoju uzeo posljednji. Bila je to očigledno ona Zosimova. Sjetit ćeš se kako sam, ne rekavši nikome, užase zadržao i Abdulovu glavu, nakon njegove smrti. Kada sam potom jednu glavu poklonio Praxeasu, očigledno sam mu dao onu Abdulovu, i to sam već tada shvatio, jer se otvorila s lakoćom, budući da je Ardzrouni već bio razbio pečat. Dakle, ja sam gotovo petnaest godina nosio sa sobom Kalež ne znajući to. U to sam sad već bio toliko siguran, da čak nisam ni imao potrebu otvarati svoju glavu. Ali učinih to, nastojeći ne izazvati buku. Iako je iza stupa bilo mračno, uspio sam vidjeti da je Kalež tamo, stavljen u relikvijar s otvorom prema naprijed, s dnom koje je stršalo zaobljeno kao lubanja.” Poeta je sada grabio za halje svakoga od preostale trojice, obasipajući ih uvredama, urlajaći neka ga ne zafrkavaju, kao da je zloduh zagospodario njime. Baudolino tada ostavi svoj relikvijar iza stupa i izađe iz svoga skrovišta: “Ja sam taj koji ima Kalež,” reče. Poeta je bio iznenađen. Žestoko je pocrvenio i rekao: “Lagao si nam, cijelo ovo vrijeme. A ja sam te smatrao najčišćim među nama!” “Nisam lagao. Nisam to znao, sve do večeras. Ti si pogriješio u računici s glavama.” Poeta ispruži ruke prema prijatelju i reče s pjenom na ustima: “Daj mi ga!” “Zašto tebi?” upita Baudolino. “Putovanje završava ovdje,” ponovi Poeta. “Bilo je to nesretno putovanje i ovo je moja posljednja prilika. Daj mi ga, ili ću te ubiti.” Baudolino načini korak unatrag, stežući ruke oko držaka svojih dvaju arapskih bodeža. “Bio bi sposoban za to, kad si zbog ovog predmeta ubio Fridrika.” “Gluposti,” reče Poeta. “Upravo si čuo ovu trojicu koji su priznali.” “Tri priznanja su previše za samo jedno ubojstvo,” reče Baudolino. “Mogao bih reći kako si ih ti pustio da to učine, iako je svatko od njih učinio ono što je učinio. Bilo bi dovoljno da si Boronea spriječio, kada si vidio da upravo pokreće polugu za prazninu. Bilo bi dovoljno da si, kada je Kyot pomakao zrcala, obavijestio Fridrika prije nego što je izašlo sunce. Nisi to učinio. Htio si da netko ubije Fridrika, kako bi zatim iz toga izvukao korist. Ali ja ne vjerujem da je ijedan od ova tri jadna prijatelja izazvao carevu smrt. Slušajući te kako govoriš iza ikonostasa, sjetio sam se Meduzine glave, koja je omogućivala da se u Fridrikovoj sobi čuje ono što se mrmlja u puža ispod nje. Sada ću ti ja reći što se dogodilo. Još prije polaska ekspedicije za Jeruzalem, ti si gutao gorki jad i htio si za svoj račun s Kaležom krenuti prema Paterovu kraljevstvu. Čekao si samo dobru priliku da se otarasiš cara. Sigurno, mi bismo zatim pošli s tobom, ali očigledno ti nismo predstavljali brigu. Ili si možda mislio kako ćeš ti učiniti ono što je, pretekavši te, učinio Zosimo. To ne znam. Ali već sam odavno morao primijetiti da sanjaš za svoj račun, samo što je prijateljstvo zastrlo moju pronicavost.” “Nastavi,” iskesi se Poeta. “Nastavljam. Kada je Solomon u Gelibolu kupio protuotrov, sjećam se vrlo dobro kako nam je trgovac ponudio i drugu, jednaku ampulu, koja je međutim sadržavala otrov. Kad smo izašli iz te tržnice, nakratko smo te bili izgubili iz vida. Zatim si se ponovno pojavio, ali bio si bez novaca i rekao si da su te orobili. Umjesto toga, dok smo mi kružili tržnicom, ti si se tamo vratio i kupio si otrov. Nije ti bilo teško zamijeniti Solomonovu ampulu svojom, tijekom dugačkog putovanja preko zemlje sultana od Iconije. Večer prije Fridrikove smrti ti si ga savjetovao, glasno, da se opskrbi protuotrovom. Tako si dao ideju dobrome Solomonu, koji je ponudio svoj - to jest tvoj otrov. Morao si se na trenutak užasnuti kada se Kyot ponudio da ga kuša, ali možda si već znao kako ta tekućina uzeta u maloj količini ne djeluje i trebalo ju je svu popiti kako bi se od nje umrlo. Mislim da je Kyotu tijekom noći trebalo toliko zraka zato što mu je i taj mali gutljaj izazvao smetnje, ali u to nisam siguran.” ~ 274 ~
Knjigoteka
“A u što jesi siguran? upita Poeta, još uvijek se keseći. “Siguran sam da si, prije nego što si Boronea i Kyota vidio kako se trude, već imao na umu svoj plan. Otišao si u dvoranu gdje je bio puž, u čiju se središnju rupu trebalo govoriti kako bi se čulo u Fridrikovoj sobi. Među ostalim i večeras si dokazao da ti se takva igra sviđa i otkako sam te čuo govoriti tamo straga počeo sam shvaćati. Približio si se Dionizijevu uhu i pozvao si Fridrika. Mislim da si se predstavio kao da sam to ja, pouzdavajući se u činjenicu da glas, prolazeći s jednog kata na drugi, dolazi izmijenjen. Rekao si da sam to ja, kako bi bio uvjerljiviji. Obavijestio si Fridrika da smo otkrili kako je netko u njegovu hranu stavio otrov, vjerojatno si mu rekao da jedan od nas počinje patiti od žestokih bolova i kako je Ardzrouni već bio pustio s lanca svoje plaćene ubojice. Rekao si mu neka otvori sanduk i odmah ispije Solomonov protuotrov. Moj ti je jadni otac povjerovao, popio ga je i umro.” “Lijepa priča,” reče Poeta. “A ognjište?” “Možda je uistinu bilo zapaljeno zrakama sa zrcala, ali nakon što je Fridrik već bio leš. Ognjište nema veze, nije bilo dijelom tvoga plana, ali tkogod ga je upalio, pomogao ti je pobrkati nam misli. Ti si ubio Fridrika i tek danas si mi pomogao da to shvatim. Budi proklet; kako si mogao izvršiti taj zločin, to ocoubojstvo čovjeka koji ti je činio dobročinstva, samo zbog gladi za slavom? Zar nisi shvatio kako još jednom prisvajaš tuđu slavu, kao što si činio s mojim pjesmama?” “Ova ti je dobra,” reče smijući se Boidi, koji se sada pribrao od svoga straha. “Veliki pjesnik je drugima davao pisati pjesme!” Ovo poniženje, nakon mnogih razočaranja tih dana, združeno s očajničkom željom za Kaležom, natjera Poetu na posljednji izgred. Isuka mač i baci se na Baudolina vičući: “Ubit ću te, ubit ću te.”
“Uvijek sam ti govorio da sam čovjek mira, gospodine Niketas. No, bio sam blag prema samome sebi. Zapravo sam, otkrio sam to jučer, kukavica, imao je pravo Fridrik onoga dana. U tom sam trenutku mrzio Poetu svom svojom dušom, htio sam ga mrtvog, pa ipak ga nisam mislio ubiti, htio sam samo da on ne ubije mene. Skočio sam unatrag prema stupovlju, potom sam ušao u hodnik iz kojeg sam došao. Šmugnuo sam u mrak i čuo sam njegove prijetnje dok me slijedio. Hodnik nije imao svjetla, hodati nasumce značilo je doticati leševe u zidovima; čim sam pronašao prolaz nalijevo bacio sam se u tom smjeru. On je slijedio buku mojih koraka. Konačno sam ugledao svjetlost, a zatekao sam se na dnu bunara otvorenog prema gore, kojim sam već bio prošao dolazeći. Sad je već bila noć i gotovo čudom vidio sam mjesec iznad svoje glave, koji je obasjavao mjesto na kojem sam stajao i bacao srebrnkaste odsjaje na lica mrtvaca, Možda su mi oni rekli kako se ne može prevariti vlastitu smrt, kada ti je za petama. Zaustavio sam se. Vidio sam Poetu kako dolazi, lijevom si je rukom pokrio oči, kako ne bi gledao te neočekivane goste. Zgrabio sam jednu od onih crvotočnih halja i snažno povukao. Jedan je leš pao upravo između mene i Poete, izazvavši oblak prašine i vrlo sitnih krpica odjeće koja se raspršivala dotičući tlo. Glava tog leša bila se odvojila od poprsja i otkotrljala pred noge moga progonitelja, baš pod mjesečevu zraku, pokazujući mu svoj grozni osmijeh. Poeta na trenutak zastane, užasnut, zatim je nogom udario lubanju. Sa suprotne sam strane pograbio druga dva posmrtna ostatka, gurnuvši mu ih ravno u lice. Skini s mene tu smrt, vikao je Poeta, dok su mu ljuske sasušene kože letjele oko glave. Nisam mogao nastaviti tu igru u beskonačnost, jer bih se prebacio preko svijetlog kruga i opet zapao u mrak. Stisnuo sam u šakama svoja dva arapska bodeža, a oštrice sam uperio ravno pred sebe, poput kljuna. Poeta se bacio na mene podignuta mača, držeći ga objema rukama ne bi li mi glavu rascijepio nadvoje, ah se spotakao o drugi kostur kojeg je ~ 275 ~
Knjigoteka
zakotrljao baš ispred sebe, nasrnuo na mene, pao sam na tlo zadržavši se na laktovima, pao je na mene, dok mu je mač ispao iz ruke... Vidio sam njegovo lice iznad svojega, njegove zakrvavljene oči nasuprot mojim očima, osjećao sam miris njegova bijesa, jak zadah životinje dok zubima hvata svoj plijen, osjećao sam njegove ruke koje su mi se stezale oko vrata, čuo sam škripanje njegovih zuba... Reagirao sam nagonski, podigao sam laktove i zamahnuo dvama bodežima, s jedne i s druge strane, prema njegovim bokovima. Čuo sam zvuk tkanine koja se para, imao sam dojam da će se moje dvije oštrice susresti u središtu njegove utrobe. Potom sam vidio kako blijedi, a iz usta mu je izišao jedan potočić krvi. Njegovo je čelo dotaklo moje, njegova je krv kapala na moja usta. Ne sjećam se kako sam se izvukao iz tog zagrljaja, ostavio sam mu bodeže u trbuhu i stresao taj teret. On mi je skliznuo uz bok, širom razrogačenih očiju koje su piljile tamo visoko u mjesec i bio je mrtav.” “Prva osoba koju si ubio u svom životu.” “I dao Bog da bude i posljednja. Duže od četrdeset godina bio je prijatelj moje mladosti i supatnik u tisućama pustolovina. Htio sam plakati, potom sam se sjetio što je bio napravio i želio sam ga opet ubiti. S naporom sam se podigao, jer sam počeo ubijati kad više nisam imao okretnost svojih najboljih godina. Teško dišući tapkao sam u tami sve do dna hodnika, ušao sam ponovno u kriptu, vidio onu trojicu, blijede i drhtave, osjetio sam da mi je dodijeljeno dostojanstvo ministerijalca i Fridrikova usvojena sina. Nisam smio pokazati nikakvu slabost. Uspravan, okrećući leđa ikonostasu kao da sam arkanđel među arkanđelima, rekao sam: pravda je izvršena, zadao sam smrt ubojici svetoga i rimskog cara.”
Baudolino ode pokupiti svoj relikvijar, izvadi iz njega Kalež, pokaže ga drugima, kao što će čini s posvećenom hostijom. I samo reče: “Netko od vas ima zahtjeva?” “Baudolino,” reče Borone, još uvijek ne uspijevajući smiriti drhtanje ruku, “ove sam večeri proživio više nego svih godina koje smo proveli zajedno. Sigurno nije tvoja krivnja, ali nešto je puklo između nas, između mene i tebe, između mene i Kyota, između mene i Boidija. Malo prije, iako samo na nekoliko trenutaka, svatko je od nas vatreno želio da krivac bude onaj drugi, da ta mora završi. Ovo više nije prijateljstvo. Nakon pada Pndapetzima, ostali smo složni samo slučajno. Ono što nas je sjedinjavalo bila je potraga za tim predmetom što ga držiš u ruci. Kažem potraga, a ne predmet. Sada znam da je predmet stalno bio s nama, ali to nas nije spriječilo da više puta jurimo u svoju propast. Večeras sam shvatio da ja ne moram imati Kalež, ni dati ga bilo kome, već samo održavati živim plamen potrage za njim. Pa stoga zadrži tu zdjelicu, koja ima moć povući ljude samo kada je ne nalaze. Ja odlazim. Budem li mogao izaći iz grada, učinit ću to najbrže i počet ću pisati o Kaležu. A moja će jedina moć biti u mojemu pripovijedanju. Pisat ću o vitezovima boljima od nas, a tko me bude čitao sanjat će čistoću, a ne naše bijede. Zbogom svima, prijatelji moji preostali. Nemalo puta bilo je lijepo sanjati s vama.” Nestane, putem kojim je bio došao. “Baudolino,” reče Kyot. “Mislim da je Borone učinio najbolji izbor. Ja nisam nadaren kao on, ne znam bih li znao napisati povijest Kaleža, ali zacijelo ću pronaći nekoga kome ću je ispričati, kako bi je taj napisao. Ima pravo Borone, ostat ću vjeran svojoj dugogodišnjoj potrazi budem li znao natjerati druge da požele Kalež. Neću govoriti ni o tom peharu što ga držiš u ruci. Možda ću reći, kao što sam nekada govorio, da je to kamen, pao s neba. Kamen ili pehar ili koplje, nije važno. Ono što Jest važno to je da ga nitko ne nađe, inače bi drugi prestali tražiti. Želiš li me poslušati, sakrij tu stvar da nitko ne ubije vlastite snove stavljajući na njega ruke. A što se ostaloga tiče, i ja bih se osjećao neugodno krećući se među vama, obuzele bi me mnoge bolne uspomene. Ti si, ~ 276 ~
Knjigoteka
Baudolino, postao anđelom osvetnikom. Možda si morao učiniti ono što si učinio. Ali ja te više ne želim vidjeti. Zbogom.” I on izađe iz kripte. Tada se javi Boidi i nakon mnogo godina ponovno progovori jezikom Fraschete. “Baudolino,” reče, “ja nemam glavu u oblacima kao oni tamo, a priče ne znam pripovijedati. Kad ljudi hodaju naokolo tražeći neku stvar koje nema, mene to nasmijava. Ono što se računa su stvari kojih ima, samo što ih ne smiješ pokazati svima, jer zavist je gadna životinja. Taj Kalež je sveta stvar, vjeruj meni, jer je jednostavan kao i sve svete stvari. Ne znam kamo ćeš ga ti odnijeti staviti, ali bilo koje mjesto, osim onoga koje ću ti sada reći, bilo bi pogrešno. Poslušaj malo što mi je palo na pamet. Nakon što je umro tvoj jadni pokojni otac Gagliaudo, sjetit ćeš se kako su svi u Aleksandriji počeli govoriti da se onome tko spasi grad radi kip. Onda znaš kako idu te stvari: govori se, govori se, a nikada se ništa ne dogovori. Međutim, idući naokolo prodavati žito, u nekoj ruševnoj crkvici blizu Ville del Foro bio sam pronašao prekrasan kip, koji je potjecao tko zna odakle. Prikazuje nekog pogurenog starčića, koji rukama iznad glave drži neku vrstu mlinskog kamena, građevni kamen, možda veliki sir, tko će znati što, a izgleda kao da se pogrbio jer ga ne može gore držati. Rekao sam sebi kako takav lik nešto znači, iako baš i ne znam što znači, ali znaš kako je, ti napraviš neki lik, a potom to što on znači smisle drugi, ionako uvijek završi dobro. Ma gledaj ti slučaja, rekao sam tada sebi, ovo bi mogao biti kip Gagliauda, zabiješ ga iznad vrata ili sa strane katedrale, kao mali stup kojemu onaj kamen na glavi služi kao kapitel, jer on je bio poslan da sam podnese teret cijele opsade. Odnio sam ga kući i stavio u svoj sjenik. Kada sam o tome govorio drugima, svi su rekli kako je to baš dobra zamisao. Zatim je došlo do onoga da ako si dobar kršćanin odlaziš u Jeruzalem, pa sam se i ja u to uključio, jer je izgledalo tko zna što. Što je, tu je. Sad se vraćam kući i vidjet ćeš nakon toliko vremena kolike će mi proslave prirediti, oni od naših koji su još na ovome svijetu, a za najmlađe ću biti onaj koji je cara slijedio u Jeruzalem i koji navečer oko vatre ima za pričati više nego opsjenar Virgilije, a možda me prije nego umrem čak učine konzulom. Vraćam se kući, ne kazujući nikome ništa odlazim u sjenik, pronađem kip, nekako napravim rupu u onoj stvari koju drži na glavi i unutra smjestim Kalež. Potom ga pokrijem žbukom, povrh stavim komade kamena, jer se ne smije vidjeti ni jedna pukotina i kip odnesem u katedralu. Postavimo ga dobro zazidanog i tamo ostane per omnia saecula saeculorum, da ga nitko ne skine dolje, niti može vidjeti što tvoj otac nosi na tikvi. Mi smo mladi grad i bez previše hirova u glavi, ali blagoslov s neba nikome nikada ne škodi. Ja ću umrijeti, umrijet će i moja djeca, a Kalež će uvijek biti tamo, da štiti grad, a da to nitko ne zna, dovoljno je da to zna Gospodin Bog. Što kažeš na to?” “Gospodine Niketas, to je bio pravedan kraj za zdjelu i zato što sam bio, iako sam se godinama pretvarao da sam to zaboravio, jedini koji je znao odakle uistinu potječe. Nakon onoga što sam upravo bio učinio, ni ja nisam znao zašto sam bio na svijetu, budući da iz toga nikada nisam smislio ništa dobra. S tim Kaležom u ruci učinio bih i druge gluposti. Imao je pravo dobri Boidi. Sviđalo bi mi se vratiti se s njim, ali što da radim u Aleksandriji, s tisućama sjećanja na Colandrinu, ili da svake noći sanjam Hipatiju? Zahvalio sam Boidiju na toj dobroj zamisli, ponovno sam umotao Kalež u krpu u kojoj sam ga bio donio, ali bez relikvijara. Moraš li putovati i možda sresti razbojnike, rekao sam mu, odmah će ti uzeti relikvijar koji izgleda zlatan, dok neku tako običnu zdjelu neće ni dotaknuti. Idi s Bogom, Boidi, neka ti pomogne u tvome poduhvatu. Ostavi me ovdje, jer imam potrebu ostati sam. Tako je otišao i on. Ogledao sam se oko sebe i sjetio sam se Zosima. Nije ga više bilo. Ne znam kada je pobjegao; čuo je da se govori kako jedan hoće ubiti drugoga, a do sada ga je život već naučio da izbjegava zbrku. On koji je napamet ~ 277 ~
Knjigoteka
znao ta mjesta pipajući je odmaglio, dok smo mi morali brinuti o sasvim drugim stvarima. Počinio je sve i svašta, ali bio je kažnjen. Neka nastavi prosjačiti ulicama i neka Gospodin Ima milosti prema njemu. Tako sam, gospodine Niketas, ponovno prošao svoj hodnik mrtvih, preskačući Poetin leš i popeo se na svjetlo požara blizu Hipodroma. Što mi se odmah poslije toga dogodilo, to znaš, i nedugo nakon toga susreo sam tebe.”
~ 278 ~
Knjigoteka
39. Baudolino stilit Niketas je šutio. A šutio je i Baudolino, ruku otvorenih na krilu, kao da govori: “To je sve.” “Ima nešto u tvojoj priči,” reče u jednom trenutku Niketas, “u što nisam uvjeren. Poeta je bio jasno izložio maštovite optužbe protiv tvojih prijatelja, kao da je svaki od njih ubio Fridrika, ali to nije bila istina. Kad si rekonstruirao ono što se dogodilo te noći ti si u to vjerovao, ali, ako si mi sve ispričao, Poeta nikada nije rekao da su se stvari uistinu tako dogodile.” “Pokušao me ubiti!” “Poludio je, to je jasno: htio je Kalež po svaku cijenu, a kako bi ga dobio uvjerio je samoga sebe da je kriv onaj koji ga ima. O tebi je jedino mogao misliti kako si mu, imajući ga, to zatajio, što mu je bilo dovoljno da prijeđe preko tvoga leša, samo da ti uzme taj pehar. Ali nikada nije rekao da si Fridrikov ubojica bio ti.” “A tko je onda bio?” “Petnaest ste godina nastavljali dalje, misleći da je Fridrik umro pukim nesretnim slučajem...” “Uporno smo tako mislili kako se ne bismo morali uzajamno sumnjičiti. A osim toga, tu je bila i Zosimova sablast, imali smo krivca.” “Vjerojatno. Ali vjeruj meni, koji sam prisustvovao mnogim zločinima u carskim dvorima. Iako su naši carevi uvijek uživali u tome da se pred stranim posjetiteljima razmeću čudesnim napravama i automatima, nikada nisam nikoga vidio da te naprave koristi za ubijanje. Slušaj, sjetit ćeš se da sam ti, kad si mi prvi put spomenuo Ardzrounija, bio rekao kako sam ga upoznao u Konstantinopolu i da je jedan od mojih prijatelja iz Selimbrije bio jednom ili više puta u njegovu dvorcu. To je čovjek, taj Pafnuzio, koji mnogo zna o Ardzrounijevim vragolijama, Jer ih je i sam slične izrađivao za carske palače. A dobro poznaje ograničenja tih vragolija, jer je jednom, u doba Andronika, bio obećao caru automat koji se vrti oko sebe sama i kada basileus plješće rukama, vijori stijegom. Napravio ga je, Andronik ga je pokazao stranim glasnicima tijekom nekog svečanog ručka, pljesnuo je rukama, automat se nije pokrenuo i Pafnuziju su iskopali oči. Pitat ću ga hoće li nas doći posjetiti. Konačno, ovdje se dosađuje u progonstvu u Selimriji.” Pafnuzio dođe, praćen dječakom. Usprkos nesreći i godinama, bio je bistar i oštrouman. Porazgovara s Niketasom, kojeg nije susreo godinama i potom upita u čemu može biti koristan Baudolinu. Baudolino mu ispriča priču, u početku u glavnim crtama, zatim podrobnije, od tržnice u Gelibolu do Fridrikove smrti. Nije mogao ne osvrnuti se na Ardzrounija, ali je zatajio identitet svoga poočima, rekavši kako je bio flamanski grof, njemu vrlo drag. Nije spomenuo ni Kalež, već je govorio samo o peharu ukrašenom dragim kamenjem, do kojeg je ubijeni mnogo držao i koji je mogao izazvati pohlepu mnogih. Dok je Baudolino pričao, Pafnuzio ga je povremeno prekidao. “Ti si Franak, istina?” pitao ga je i objašnjavao kako je taj način izgovaranja nekih grčkih riječi tipičan za one koji dolaze iz ~ 279 ~
Knjigoteka
Provanse. Ili: “Zašto stalno dotičeš ožiljak na licu dok govoriš?” Objasnio je Baudolinu, koji ga je sad već smatrao lažnim slijepcem, da njegov glas na mahove gubi zvonkost, kao da rukom prelazi ispred usta. Da je doticao bradu, kao što to mnogi rade, ne bi prekrio usta. Dakle, doticao si je obraz, a ako netko dotiče obraz to je zato što ima zubobolju, ili neku bradavicu, ili ožiljak. Budući da je Baudolino ratnik, učinila mu se najrazboritijom pretpostavka o ožiljku. Baudolino je završio pripovijedanje i Pafnuzio je rekao: “Sada bi ti htio znati što se u onoj zatvorenoj sobi uistinu dogodilo caru Fridriku.” “Kako znaš da sam govorio o Fridriku?” “Ma hajde, svi znaju da se car utopio u Kalikadnosu, nekoliko koraka od Ardzrounijeva dvorca, pogotovo što je on nakon toga nestao, jer mu je njegov princ Leon htio odsjeći glavu, smatrajući ga odgovornim što nije dobro pazio na tog tako slavnog gosta. Uvijek me čudilo kako je taj tvoj car, tako naviknut na plivanje u rijekama, kako se javno govorilo, pustio da ga odnese struja u rječici kakva je Kalikadnos, ali ti mi sada objašnjavaš mnoge stvari. Dakle, pokušajmo vidjeti jasno.” Govorio je to bez ironije, kao da stvarno prati prizor koji se odvija pred njegovim ugašenim očima. “Najprije, uklonimo sumnju da je Fridrik umro zbog naprave koja stvara prazninu. Poznajem tu napravu; prije svega mogla je djelovati na sobičak bez prozora na gornjem katu, ali sigurno ne na carevu sobu, u kojoj se nalazilo ognjište s dimnjakom i tko zna koliko još pukotina kroz koje je zrak mogao ulaziti kako je htio. Osim toga, sama naprava nije mogla djelovati. Ja sam je isprobao. Unutarnji cilindar nije savršeno ispunjavao vanjski cilindar, pa je i tamo zrak prolazio s tisuću strana. Stoljećima i stoljećima ranije, mehaničari stručniji od Ardzrounija, bez međusobne veze, pokušavali su slične pokuse. Jedno je bilo napraviti tu kuglu koja se okreće ili vrata koja se otvaraju na temelju topline, to su igre koje poznajemo još od vremena Ctesibija i Herona. Ali prazninu, dragi prijatelju, apsolutno ne. Ardzrouni je bio tašt, volio je zapanjiti svoje goste, i to je sve. Prijeđimo sada na zrcala. Da je veliki Arhimed uistinu zapalio rimske brodove, tako hoće legenda, ali ne znamo je li istina. Dodirnuo sam Ardzrounijeva zrcala: bila su previše mala i grubo izbrušena. Čak i ako pretpostavimo da su bila savršena, zrcalo šalje sunčeve zrake neke snage usred podneva, ne ujutro, kada su zrake sunca slabe. Dodaj tome kako bi zrake morale proći kroz prozor od obojena stakla, pa vidiš da taj tvoj prijatelj, i da jest uperio jedno od zrcala prema carevoj sobi, ne bi postigao ništa. Jesi li uvjeren?” “Prijeđimo na ostalo.” “Otrovi i protuotrovi... Vi ste Latini stvarno naivni. Zar možete zamisliti kako se na tržnici Gelibola prodaju tako moćne stvari koje i sam basileus uspijeva dobiti samo od pouzdanih kemičara, i to vrlo skupo? Sve ono što se tamo prodaje je lažno, služi barbarima koji stižu iz Iconije ili iz bugarske šume. U dvije ampule koje su vam prodali bila je svježa voda i da je Fridrik popio tekućinu iz ampule tog tvog Židova, ili tvog prijatelj kojega zoveš Poeta, bila bi ista stvar. A jednako možemo misliti i o onom čudesnom okrjepljujućem sredstvu. Da takvo okrepljujuće sredstvo postoji, pokupovao bi ga svaki strateg, kako bi oživio ili ponovno potaknuo na borbu svoje ranjene vojnike. S druge strane, ispričao si mi po kojoj su vam cijeni prodali te divote: bila je tako smiješna da je naplaćivala tek napor uzimanja vode iz izvora i lijevanja u ampule. A sad da ti kažem za Dionizijevo uho. Nisam nikada čuo kako djeluje ovo Ardzrounijevo. Igre te vrste mogu uspjeti kad je udaljenost između pukotine u koju se govori i one iz koje izlazi glas vrlo mala, kao kad staviš ruke u obliku lijevka na usta kako bi te se moglo čuti malo dalje. Ali u dvorcu, kanal koji je vodio s jednoga kata na drugi bio je složen i zavojit, ~ 280 ~
Knjigoteka
a prolazio je kroz debele zidove... Je li vam Ardzrouni možda dao da isprobate njegovu spravu?” “Nije.” “Vidiš! Pokazivao ju je gostima, dičio se njome, i gotovo. Da je tvoj Poeta i pokušao razgovarati s Fridrikom, i da je Fridrik bio budan, iz Meduzinih bi usta u najboljem slučaju čuo nerazgovjetan šum. Možda je Ardzrouni koji put upotrijebio to lukavstvo ne bi li preplašio onoga koga je namjestio spavati tamo gore, kako bi ga uvjerio da u sobi ima duhova, ali ništa više. Tvoj prijatelj Poeta nije mogao poslati nikakvu poruku Fridriku.” “A prazan pehar na podu i vatra u ognjištu?” “Ti si mi rekao kako se Fridrik te večeri nije osjećao dobro. Bio je jahao cijeli dan, pod suncem ovih zemalja koje pali i čini loše onome tko na to nije naviknut; dolazio je iz bitaka i neprekidnih putovanja koji su trajali dane i dane... Bio je sigurno umoran, oslabljen, možda ga je zahvatila groznica. Što činiš ako tijekom noći osjetiš drhtavicu? Pokušavaš se pokriti, ali imaš li temperaturu, drhtavicu osjećaš i ispod pokrivača. Tvoj je car zapalio ognjište. Potom se osjetio još lošije nego prije i obuzeo ga je strah da je otrovan, pa je ispio svoj beskorisni protuotrov.” “Ali zašto se osjetio još lošije?” “Tu baš nisam više siguran, ali ako se dobro rasuđuje odmah se vidi da zaključak može biti samo jedan. Opiši mi ponovno to ognjište, tako da ga mogu dobro vidjeti.” “Iznad suhih grančica bila su drva, bilo je grana s mirišljivim bobama i još komadi nekakve tamne tvari, mislim da je bio ugljen, ali prekriveni nečim uljastim...” “Bila je to naphta, ili bitumen, koji se primjerice nalazi u velikim količinama u Palestini, u moru zvanom Mrtvo, tamo gdje je ono za što vjeruješ da je voda tako gusto i teško da kad u to more uđeš ne potoneš, nego plutaš kao barka. Plinije piše kako ova tvar ima takvo srodstvo s vatrom, da čim joj se ona približi ova bukne. A što se tiče ugljena, svi znamo što biva ako ga se, kako nam uvijek kaže Plinije, izvlači iz hrastovine, paleći svježe grane na hrpi u obliku konusa, obloženom mokrom glinom, na kojem su napravljeni otvori da se tijekom izgaranja ispusti sva vlaga. Ali ponekad se to radi s drugim drvom, čije se vrline uvijek ne znaju. Mnogi su liječnici promatrali što se događa onome tko udahne pare lošeg ugljena, koji je još opasniji zbog svojega sjedinjenja s određenim vrstama butimena. Iz njih izlaze otrovna isparenja, mnogo rjeđa i nevidljivija od dima kojega normalno ispušta upaljena vatra, i u tom slučaju ga pokušavaš istjerati otvarajući prozor. Ta isparenja ne vidiš, ona se šire, a ako je mjesto zatvoreno, zaostaju. Mogao bi ih primijetiti zato što kada ta isparavanja dođu u dodir s plamenom uljne svjetiljke oboje ga u plavo. Ali kad netko to shvati obično je prekasno, taj škodljiv dah je već potrošio čisti zrak oko sebe. Nesretnik koji udiše taj zagušljiv zrak osjeća veliku težinu u glavi, zujanje u ušima, teško diše i magli mu se vid... Dobri razlozi da povjeruješ kako si otrovan i popiješ protuotrov, a tako je učinio tvoj car. Ali ako nakon što si osjetio te tegobe odmah ne izađeš iz zatrovanog mjesta, ili te netko iz njega ne izvuče, dogodi se najgore. Osjetiš kako te obuzima duboki san, padneš na pod i u očima onoga tko te kasnije pronađe, izgledat ćeš mrtav, bez daha, bez topline, bez otkucaja srca, ukočenih udova i krajnje blijeda lica... Čak i najiskusniji liječnik povjerovat će da vidi mrtvaca. Zna se za osobe koje su u tom stanju bile pokopane, dok bi bilo dovoljno njegovati ih hladnim krpama na glavi, kupkama za noge i trljanjem cijeloga tijela uljima koja oživljavaju tjelesne tekućine.” “Ti,” reče tada Baudolino, blijed kao Fridrikovo lice toga jutra, “ti mi možda želiš reći kako smo povjerovali da je car mrtav, a bio je živ?” ~ 281 ~
Knjigoteka
“Gotovo je sigurno tako, moj jadni prijatelju. Umro je kad je bačen u rijeku. Ledena ga je voda na neki način počela oživljavati i to bi bila dobra njega, ali još uvijek bez svijesti, počeo je disati, progutao vodu i utopio se. Kada ste ga izvukli na obalu morali ste vidjeti je li imao izgled utopljenika...” “Bio je napuhnut. Ja sam znao da nije mogao biti takav i vjerovao sam da je to samo dojam, pred tim jadnim ostacima koje je izgrebalo riječno kamenje...” “Mrtvac se ne napuhne ako je pod vodom. To se događa samo živome koji pod vodom umre.” “Dakle Fridrik je pao žrtvom izvanredne i nepoznate bolesti i nije bio ubijen?” “Život mu je bio oduzet, sigurno, ali od onoga koji ga je bacio u vodu.” “Ali to sam bio ja!” “To je prava šteta. Osjećam kako si uzbuđen. Smiri se. Učinio si to vjerujući da činiš dobro, a sigurno ne zato da bi postigao njegovu smrt.” “Ali ja jesam učinio da umre!” “To ja ne zovem ubijanjem.” “Ali ja da,” povika Baudolino. “Ja sam utopio svoga najdražeg oca dok je još bio živ! Ja...” Postade još bljeđi, promrmlja neke nepovezane riječi i onesvijesti se.
Probudio se dok mu je Niketas stavljao hladne obloge na glavu. Pafnuzio je bio otišao, možda se osjećajući krivim što je Baudolinu otkrio užasnu istinu, ne bi li mu pokazao koliko dobro uviđa stvari. “Sad pokušaj biti miran,” govorio mu je Niketas, “shvaćam da si uznemiren, ali bila je to zla kob; čuo si Pafnuzija, svatko bi tog čovjeka smatrao mrtvim. I ja sam čuo pripovijedati o slučajevima prividne smrti koji su prevarili svakog liječnika.” “Ja sam ubio svoga oca,” ponavljao je i dalje Baudolino, sada tresen grozničavim drhtanjem, “i ne znajući sam ga mrzio, jer sam želio njegovu ženu, svoju pomajku. Najprije sam bio preljubnik, potom ocoubojica i noseći na sebi tu gubu kasnije sam svojim rodoskvrnim sjemenom okaljao najčistiju od svih djevica uvjerivši je da je to bila ekstaza koju su joj bili obećavali. Ja sam ubojica, jer sam ubio Poetu koji je bio nedužan...” “Nije bio nedužan, bio je obuzet nezaustavljivom žudnjom; on je pokušavao ubiti tebe, branio si se.” “Nepravedno sam ga optužio za ubojstvo koje sam ja počinio, ubio sam njega kako ne bih priznao da moram kazniti sebe samoga, cijeloga sam života živio u laži, hoću umrijeti, propasti u Pakao i trpjeti cijelu vječnost...” Bilo je beskorisno pokušavati ga smiriti i ništa se nije moglo učiniti kako bi ga se izliječilo. Niketas dade Teofilattu da pripremi uvarak od uspavljujućih trava i navede ga da to popije. Nekoliko minuta kasnije Baudolino je spavao najnemirnijim od svojih snova.
Kada se dan kasnije probudio, odbio je šalicu juhe koju su mu bili ponudili, izašao je van, sjeo pod jedno drvo i tamo cijeli dan ostao u tišini, s glavom među rukama, a i sljedećeg je jutra još bio tamo. Niketas odluči kako je u takvim slučajevima najbolji lijek vino i nagovori ga da obilno popije, kao da je lijek. Baudolino ostane pod drvetom, u stanju neprestane obamrlosti tri dana i tri noći. U zoru četvrtoga jutra Niketas ga ode potražiti, ali ga više nije bilo. Temeljito pretraži vrt i kuću, ali je Baudolino bio nestao. Bojeći se da je odlučio počiniti očajnički potez, Niketas posla Teofilatta i njegove sinove da ga potraže po cijeloj Selimbriji i po okolnim ~ 282 ~
Knjigoteka
poljima. Vratiše se dva sata kasnije vičući Niketasu da dođe vidjeti. Odvedoše ga na onu livadu, odmah izvan grada, gdje su ulazeći bili vidjeli stup nekadašnjih pustinjaka. Grupa znatiželjnika zbila se u podnožju stupa i pokazivala prema gore. Stup je bio od bijela kamena, visok gotovo kao kuća na dva kata. Na vrhu se proširivao u četvrtasti balkon, okružen ogradom napravljenom iz rijetkih stupića i s rukohvatom, također iz kamena. U sredini se dizao mali paviljon. Sve ono što je strčalo iz stupa bilo je prilično maleno i sjedeći na balkonu noge su se morale njihati, a paviljon je jedva primao šćućurena i zgrčena čovjeka. S nogama vani, tamo gore sjedio je Baudolino i vidjelo se da je gol kao crv. Niketas ga pozva, viknu mu neka siđe, pokuša otvoriti vratašca koja su u podnožju stupa, kao u svim sličnim građevinama, uvodila na pužno stubište koje se penjalo sve do balkončića. Ali su vrata, iako već slaba, bila zabravljena iznutra. “Siđi Baudolino, što ćeš raditi tamo gore?” Baudolino nešto odgovori, ali Niketas nije dobro čuo. Zatraži da mu odu potražiti dovoljno duge ljestve. Dobije ih, s naporom se popne i nađe se glavom nasuprot Baudolinovim nogama. “Što želiš učiniti?” ponovno ga upita. “Ostati ovdje. Sada započinje moje ispaštanje. Molit ću, meditirati, isključiti se u tišini. Pokušat ću postići iskonsku osamu nasuprot svakom mišljenju i mašti, da više ne iskusim ni bijes ni želju, ni rasuđivanje ni mišljenje, osloboditi se svih veza, vratiti se bezuvjetno jednostavnome da ne vidim više ništa osim slave mraka. Ispraznit ću se od duše i razuma, stići ću onkraj kraljevstva uma, u mraku ću izvršiti svoje prelaženje putevima vatre...” Niketas shvati kako ponavlja stvari koje je čuo od Hipatije. U tolikoj je mjeri taj nesretnik htio izbjeći svaku strast, da ostaje tu gore osamljen pokušavajući postati jednakim onoj koju još voli. Ali ne reče mu to. Upita ga samo kako misli da će preživjeti. “Bio si mi pričao kako su pustinjaci spuštali košaru s konopčićem,” reče Baudolino, “a vjernici su kao milostinju ostavljali hranu koja im je preostala, još bolje ako je to preostalo od njihovih životinja. I malo vode, iako se može trpjeti žeđ i čekati da ponekad padne kiša.” Niketas uzdahne, siđe, dade potražiti košaru s konopcem, dade je napuniti kruhom, kuhanim povrćem, maslinama i kojim komadom mesa; jedan od Teofilattovih sinova baci uvis konopac, Baudolino ga pograbi i povuče gore košaru. Uzme samo kruh s maslinama, a ostalo vrati. “Sad me ostavi, molim te,” vikne Niketasu. “Ono što sam htio shvatiti pričajući ti svoju pripovijest, shvatio sam. Nemamo si više što reći. Hvala što si mi pomogao da stignem gdje sam sada.” Niketas ga je posjećivao svakoga dana, Baudolino ga je pozdravljao pokretom i šutio. Kako je vrijeme prolazilo, Niketas je primijetio da više nije potrebno nositi mu hranu, jer se u Selimbriji proširio glas kako se, nakon stoljeća, drugi sveti čovjek osamio na vrhu stupa i svi su se odlazili dolje prekrižiti, stavljajući u košaru nešto za pojesti i popiti. Baudolino je povlačio gore konopac, zadržavao za sebe malo, koliko mu je dostajalo za taj dan, a ostatak je mrvio za mnoge ptice koje su se počele gnijezditi na ogradi. Samo one su ga zanimale. Baudolino ostade tamo cijelo ljeto ne izustivši riječ, izgorio od sunca i, makar se često povlačio u paviljon, moren vrućinom. Očigledno je noću obavljao nuždu i mokrio preko ograde, a njegove su se izmetine vidjele u podnožju stupa, male poput kozjih. Rasle su mu brada i kosa i bio je tako prljav da se to vidjelo, a počelo se već i odozdo osjećati. Niketas se dvaput morao udaljiti iz Selimbrije. U Konstantinopolu je za basileusa imenovan Baldovino iz Flandrija i Latini su malo pomalo osvajali cijelo carstvo, pa se ~ 283 ~
Knjigoteka
Niketas morao pobrinuti za svoju imovinu. U isto doba, u Nikeji se utemeljivao posljednji bedem bizantskog carstva i Niketas je mislio kako bi se morao tamo preseliti, gdje bi mogli trebati savjetnika njegova iskustva. Zbog toga je valjalo uspostaviti veze i pripremiti to novo vrlo pogibeljno putovanje. Svaki put kad bi se vratio, u podnožju bi stupa vidio sve zbijeniju gomilu. Netko je bio pomislio kako stilit, tako pročišćen svojim stalnim žrtvovanjem, sigurno posjeduje duboku mudrost i penjao se ljestvama kako bi ga upitao za savjet ili utjehu. Pričao mu je o svojim nesrećama, a Baudolino je odgovarao, na primjer: “Ako si ponosan, vrag si. Ako si tužan, njegov si sin. A ako se brineš za tisuću stvari, njegov si sluga bez odmora.” Drugi ga je zatražio savjet kako bi prekinuo spor sa susjedom. A Baudolino: “Budi kao deva: nosi teret svojih grijeha i slijedi korake onoga koji poznaje putove Gospodnje.” Sljedeći mu je govorio kako nevjesta ne može imati dijete. A Baudolino: “Sve ono što čovjek može misliti o onome što je ispod i iznad neba, beskorisno je. Samo onaj koji ustrajava u Kristovoj uspomeni u istini je.” “Kako je mudar,” govorili su oni i ostavljali mu pokoji novčić, odlazeći puni utjehe.
Dođe zima i Baudolino je gotovo stalno ostajao zgrčen u paviljonu. Kako ne bi morao slušati duge pripovijesti onih koji su dolazili k njemu, počne ih predviđati. “Ti jednu osobu voliš svim svojim srcem, ali te ponekad obuzme sumnja kako te ta osoba ne voli jednakim žarom,” govorio je. A ovaj: “Pa to je istina! Pročitao si to u mojoj duši kao u otvorenoj knjizi! Što moram učiniti?” A Baudolino: “Šuti i ne mjeri po sebi samome.” Jednom debelom čovjeku, koji je došao kasnije, uspevši se s velikim naporom, reče: “Svakog se jutra budiš s bolovima u vratu i mučiš se navući obuću.” “Tako je,” govorio je ovaj, zadivljen. A Baudolino: “Nemoj jesti tri dana. Ali nemoj se uzoholiti zbog svoga posta. Radije nego da se uzoholiš, jedi meso. Bolje je jesti meso nego hvaliti se. I prihvati svoje boli kao danak za svoje grijehe.” Dođe jedan otac i reče mu kako mu je sin prekriven bolnim ranama. Odgovori mu: “Peri ga triput dnevno vodom i solju, i svaki put izgovori riječi: Djevice Hipatijo, pobrini se za svoga sina.” Ovaj ode i nakon tjedan dana se vrati govoreći da rane zacjeljuju. Dade mu novčića, jednog goluba i bocu vina. Svi su javno obznanjivali čudo, a tko je bio bolestan odlazio je u crkvu moleći: “Djevice Hipatijo, pobrini se za svoga sina.” Na ljestve se popne neki čovjek bijedno obučen i turobna lica. Baudolino mu reče: “Znam što te muči. U srcu nosiš mržnju prema nekome.” “Ti sve znaš.” Baudolino mu reče: “Želi li netko zlo uzvratiti zlom, može povrijediti brata čak i samim znakom. Drži uvijek ruke iza leđa.” Dođe neki drugi tužnih očiju i reče: “Ne znam koja me nevolja muči.” “Znam ja,” reče Baudolino. “Ti si lijenčina.” “Kako mogu ozdraviti?” “Lijenost se očituje kad se prvi put primijeti krajnja sporost kretanja sunca.” “I onda?” “Ne gledaj nikada sunce.” “Ništa mu se ne može sakriti,” govorili su ljudi u Selimbriji. “Kako uspijevaš biti tako mudar?” upita ga jedan. A Baudolino: “Zato što se skrivam.” “Kako se skrivaš?” Baudolino ispruži ruku i pokaže mu dlan. “Što vidiš ispred sebe?” upita. “Ruku,” odgovori ovaj. “Vidiš da se znam dobro sakriti,” reče Baudolino. ~ 284 ~
Knjigoteka
Vratilo se proljeće. Baudolino je bio sve prljaviji i dlakaviji. Bio je prekriven pticama koje su dolijetale u jatima i kljucale crve koji počeše nastanjivati njegovo tijelo. Budući da je morao hraniti sva ta stvorenja, ljudi su sve češće dnevno punili njegovu košaru. Jednoga jutra stiže čovjek na konju, bez daha i pokriven prašinom. Reče mu kako je, tijekom jednog lova, neki plemeniti gospodin loše odapeo svoju strijelu i pogodio sina njegove sestre. Strijela je ušla kroz jedno oko i izašla kroz vrat. Dječak je još disao, a taj je čovjek tražio Baudolina da učini sve ono što može učiniti Božji čovjek. Baudolino reče: “Zadaća je stilite vidjeti još izdaleka vlastite misli. Znao sam da ćeš doći, ali ti je trebalo previše vremena, a jednako ćeš toliko potrošiti da se vratiš. Stvari se na ovome svijetu odvijaju kako se moraju odvijati. Znaj da dječak u ovome trenutku umire, štoviše, već je umro, Bog neka mu se smiluje.” Vitez se vrati, a dječak je već bio mrtav. Kada se vijest saznala, mnogi su u Selimbriji vikali kako Baudolino ima dar vidovitosti i bio je vidio ono što se događalo na milju udaljenosti. Međutim, nedaleko stupa nalazila se crkva svetog Mardonija, čiji je pop mrzio Baudolina koji mu je mjesecima oduzimao prinose njegovih starih vjernika. On poče pričati kako je ono Baudolinovo baš lijepo čudo i da takva čuda svi znaju činiti. Ode ispod stupa i viknu Baudolinu da je, ako stilit nije sposoban izvući strijelu iz oka, to kao da je dječaka on ubio. Baudolino odgovori: “Zbog brige da ugađaš ljudima gubiš svaku duhovnu svježinu.” Pop mu baci kamen i neke mu se usijane glave odmah pridružiše zasipajući balkončić kamenjem i grumenjem zemlje. Kamenje su bacali cijeli dan, a Baudono se šćućurio u paviljonu s rukama preko lica. Otišli su tek kad je pala noć.
Sljedećeg jutra Niketas ode pogledati što se dogodilo njegovu prijatelju i više ga ne vidje. Stup je bio napušten. Vrati se kući nemiran i zateče Baudolina u Teofilattovoj staji. Bačvu je napunio vodom i nožem sa sebe strugao svu prljavštinu koju je bio nakupio. Jednostavno je odrezao bradu i kosu. Opaljen suncem i vjetrom, nije izgledao previše mršavo, samo je teško stajao uspravno i pomicao je ruke i ramena ne bi li protegnuo mišiće leđa. “Vidio si. Jedini put u svom životu kad sam rekao istinu i samo istinu, kamenovali su me.” “Dogodilo se to i apostolima. Postao si svetac, a klonuo si duhom zbog takve sitnice.” “Možda sam očekivao znak s neba. Ovih sam mjeseci sakupio prilično novca. Poslao sam jednog Teofilattova sina da mi kupi odjeću, konja i mazgu. Negdje u kući još mora biti moje oružje.” “Dakle odlaziš?” zapita Niketas. “Da,” reče “boraveći na onom stupu shvatio sam mnoge stvari. Shvatio sam da sam griješio, ali nikada kako bih iz toga izvukao moć i bogatstvo. Shvatio sam da. želim li da mi bude oprošteno, moram platiti tri duga. Prvi dug: obećao sam sebi da ću Abdulu podići nadgrobni kamen i zbog toga sam bio zadržao njegovu Krstiteljevu glavu. Novac je stigao s druge strane i to je bolje, zato što ne potječe od trgovine crkvenim stvarima nego od darova dobrih kršćana. Pronaći ću mjesto gdje smo sahranili Abdula i tamo ću dati sagraditi kapelicu.” “Ali ne sjećaš se čak ni gdje je bio ubijen!” “Bog će me voditi, a Kozmasov zemljovid znam napamet. Drugi dug: bio sam dao sveto obećanje svome dobrom ocu Fridriku, da i ne govorim o biskupu Otu, a do sada ga nisam održao. Moram stići do kraljevstva Patera Ivana. Inače sam život protratio uzalud.” “Ali rukom ste dotakli njegovo nepostojanje!” ~ 285 ~
Knjigoteka
“Dotakli smo rukom da tamo nismo stigli. To je drugo.” “Ali shvatili ste da su eunusi lagali.” “Da su možda lagali. Ali nije mogao lagati biskup Oto i glas predaje, koji negdje hoće Patera.” “Ali nisi više mlad kao kada si pokušao prvi put!” “Mudriji sam. Treći dug: imam sina, ili kćer, tamo negdje. I tamo negdje je Hipatija. Želim ih pronaći i zaštiti, kao što mi je dužnost.” “Ali prošlo je više od sedam godina!” “Stvorenje će imati više od šest. Zar možda sin od šest godina više nije tvoj sin?” “Ali mogao bi biti muško, pa dakle satir-koji-se-nikada-ne-vidi!” “A mogla bi biti i jedna mala hipatija. Voljet ću to stvorenje u svakom slučaju.” “Ali ne znaš gdje su planine kamo su se skloniti!” “Potražit ću ih.” “Ali Hipatija te mogla zaboraviti; možda neće ponovno htjeti vidjeti onoga s kojim je izgubila svoju apatiju!” „ “Ne poznaješ Hipatiju. Ona me očekuje.” “Ali bio si već star kada te voljela, sada ćeš joj izgledati kao časna starina!” “Nije nikada vidjela mlađe muškarce.” “Ali trebat će ti godine i godine da se vratiš na ta mjesta i odeš dalje!” “Mi iz Fraschete imamo glavu tvrđu nego ptica.” “Ali tko ti kaže da ćeš poživjeti do kraja svoga putovanja?” “Putovanje pomlađuje.”
Nije bilo moguće odgovoriti ga. Dan kasnije Baudolino zagrli Niketasa, cijelu njegovu obitelj i svoje domaćine. Popne se s nešto napora na konja, mača obješena o sedlo, vukući za sobom mazgu s mnogim namirnicama. Niketas ga vidje kako nestaje u daljini, još je mahao rukom, ali bez okretanja, ravno ravno prema kraljevstvu Patera Ivana.
~ 286 ~
Knjigoteka
40. Baudolina više nema Niketas ode posjetiti Pafnuzija. Izvijesti ga o svemu od početka do kraja, od trenutka kad je bio susreo Baudolina u Svetoj Sofiji i o svemu onome što mu je Baudolino bio ispričao. “Što moram učiniti?” upita ga. “Za njega? Ništa, ide ususret svojoj sudbini.” “Ne za njega, za sebe. Ja sam pisac Povijesti, prije ili kasnije morat ću se pripremiti da napišem regestu posljednjih dana Bizanta. Kamo ću smjestiti pripovijest koju mi je ispričao Baudolino?” “Nikamo. To je samo njegova priča. A osim toga, jesi li siguran da je istinita?” “Nisam, sve ono što o tome znam, saznao sam od njega, kao što sam od njega saznao da je lažljivac.” “Dakle, vidiš,” reče mudri Pafnuzio, “da jedan pisac Povijesti ne može povjerovati u tako nesigurno svjedočenje. Izbriši Baudolina iz svoje pripovijesti.” “Ali barem smo posljednjih dana imali zajedničku priču, u kući Đenovljana.” “Izbriši i Đenovljane, inače ćeš morati govoriti o relikvijama koje su proizvodili i tvoji bi čitatelji izgubili vjeru u najsvetije stvari. Malo će ti trebati da blago izmijeniš događaje, reći ćeš kako su ti pomogli Venecijanci. Da, znam, to nije istina, ali u velikoj se Povijesti mogu mijenjati male istine kako bi iz toga proizišla veća istina. Ti moraš ispričati istinitu priču o carstvu Rimljana, ne mali događaj koji je nastao u dalekoj baruštini, u barbarskim zemljama i među barbarskim pukom. A potom, zar bi svojim budućim čitateljima htio staviti u glavu da postoji Kalež tamo gore među snijegom i ledom, i kraljevstvo Patera Ivana u suhim zemljama? Tko zna koliko bi se bezumnika uputilo lutati bez predaha, stoljećima i stoljećima.” “Bila je to lijepa priča. Šteta što je nitko neće saznati.” “Nemoj misliti da si jedini pisac povijesti na ovome svijetu. Prije ili kasnije ispričat će je netko, lažljiviji od Baudolina.”
~ 287 ~
Knjigoteka
RJEČNIK MANJE POZNATIH POJMOVA Adrianapol - stari naziv za Edirne arhimandrit - najviši kaluđerski čin, nadstojnik pravoslavnog manastira basileus - naslov nekih istočnjačkih, posebno bizantskih careva Bauzano - današnji Bolzano bazilisk - mitska životinja, kombinacija zmije, pijetla i žabe, kojeg su pogled i dah smrtonosni Beatrice - Blaženka Benedictus - molitva prije obroka bogumil - dualistička heretička sekta osnovana u 10. st. u Bugarskoj pod utjecajem paulikijanaca (svijetom vladaju dva božanstva - princip dobra, Bog i princip zla, Sotona) Burmij - Rijeka Bormida cistercit (kat.) - pripadnik ogranka reda benediktinaca s vrlo strogim, asketskim pravilima života u samostanu denar - srebrni novac u brojnim srednjovjekovnim državama Deuteronomium (lat.) - peta knjiga Petoknjižja koja sadrži drugi Mojsijev zakon Enotri - stari naziv za južnu Italiju francigenska cesta - put kojim su u srednjem vijeku prolazili hodočasnici od Val d’Aoste do Rima Gelibolu - današnje Galipolje geloni (tal.) - ozebline gheloioi (grč.) - smiješan, neprevediva igra riječi slična zvuka Helespont - stari naziv za Dardanele Hibemia - latinsko ime za Irsku Hibemijanci - stanovnici Hibernije, što je latinski naziv današnje Irske kamelopard - žirafa, tobože nastala križanjem kamile i leoparda kvadrivij - zbirni naziv za aritmetiku, geometriju, astronomiju i glazbu koje su tvorile drugi, teži dio nastavnog programa srednjovjekovnih škola logotet (pov.) - u Bizantu visoki dvorski činovnik; kancelar, vladarov tajnik manipul (pov.) - dio starorimske legije od 120 ili 60 vojnika manticora - bajkovita životinja iz Indije, slična četveronošcu s ljudskim licem i repom škorpiona Mediolanum - staro ime za Milano ministerijalac (pov.) - pripadnik službeničko-zemljoposjedničkog plemstva u srednjoj Europi monofiziti - ranokršćanska sekta (4-5 st.), zastupa nauk o jednoj (božanskoj) naravi u Kristu nomotet - u staroj Ateni, član savjeta koji je odobravao ili odbijao izmjene predložene zakonodavstvu onager (voj. pov.) - sprava za bacanje kamenja u starorimskoj vojsci, katapult pandekta - u srednjem vijeku naziv za rimsko pravo Papije, Papia - latinski naziv za Paviju parasanga - starogrčka mjera, oko 30 stadija ili “sat puta” (5,5-6 km) patena (lat.) - plitica, ili zdjelica pri katoličkom bogoslužju paulikijanac - pristaša paulikijanstva, dualističkog učenja oblikovanog u Armeniji u 7. st., pridonijelo nastanku bogumilstva i katarstva ~ 288 ~
Knjigoteka
Pentapolis - U bizantskoj Italiji (6-8. t.) 5 biskupskih gradova na Jadranu i 5 u unutrašnjosti piksida - posudica s poklopcem u kojoj se čuva hostija Poliorcete - majstor opsadnik sandarak - crna smola jedne vrste sjevernoafričkog čempresa Sardanapal - po legendi, posljednji asirski kralj solad - sitan bakreni novac stadij - starogrčka mjera za dužinu = 192 m Taprobanes - staro ime za Ceylon Tridentum - današnji Trento triklinij - rimska ležaljke u blagovaonici trivij - zbirni naziv za gramatiku, retoriku i dijalektiku koje su činile dio nastavnog programa srednjovjekovnih škola vulnus - (lat.) rana
~ 289 ~
View more...
Comments
