Ugovor o Prodaji

1. UGOVOR O PRODAJI I POJAM UGOVORA O PRODAJI 1. Pojam prodaje 1. 1. Posao prodaje i ugovor o prodaji Prodaja predstavlja posao kojim se normativno odreĎuje i pod zaštitu države stavlja razmjena robe za novac. Posao prodaje obuhvata ukupnu pravnu regulativu ekonomskog odnosa stranaka. Ugovor o prodaji je rezultat sporazuma stranaka o razmeni robe za novac. 1. 2. Definicija ugovora i njegove vrste Ugovor o prodaji je rezultat sporazuma stranaka kojim se jedna od njih-prodavalac-obavezuje da odreĎenu stvar povodom koje posao i nastaje preda, isporuči drugoj strani-kupcu- i da mu prenese najjače svojinsko pravona njoj, a kupac se obavezuje da prodavcu preda odreĎenu sumu novca i da mu prenese najjače svojinsko pravo na njoj. Postoje TRI OSNOVNA TIPA UGOVORA O PRODAJI, a to su: Prodaja graĎanskog, poslovnog i meĎunarodnog poslovnog prava. -

-

Subjekti graĎanske prodaje su domaća i strana fizička i pravna lica graĎanskog prava, te subjekti poslovnog ili trgovinskog prava i to kada oba djeluju izvan registrovanog predmeta svoga poslovanja. GraĎanska prodaja se stoga zaključuje sporadično i neprofesionalno, a njen osnovni cilj jeste sticanje upotrebnih vrijednosti objekta. Predmet ove prodaje mogu biti i nepokretne stvari. Težište regulative postavljeno je na prelaz svojine. Subjekti privredne prodaje su subjekti poslovnog odnosno trgovinskog prava. Da bi ugovor o prodaji zaključen izmeĎu navedenih subjekata bio posao domaćeg poslovnog prava, on mora da ispuni dva uslova: Prvi da je zaključen u okviru registrovane djelatnosti bar jednog od njih Drugi da je do sklapanja ugovora došlo na području BiH Poslovnopravna prodaja se zaključuje masovno, trajno i profesionalno, a njen osnovni cilj jeste sticanje prometnih vrijednosti stvari i dobiti. Predmet prodaje poslovnog prava može biti samo pokretna stvar. Ova vrsta ugovora se zaključuje bilo zato da bi se prodala roba sopstvene proizvodnje, bilo zato da bi se izvršila dalja prodaja kupljenih stvari u preraĎenom ili nepreraĎenom stanju. Ugovori o prodaji se mogu svrstati u više posebnih poslova a to su: fiksna prodaja, specifikaciona prodaja, prodaja po uzorku ili modelu, ugovor o isporuci, ugovor o isporuci investicione opreme, prodaja sa obročnim otplatama cijene i berzanski poslovi.

-

Prodaja meĎunarodnog poslovnog prava po svemu je ista kao i prodaja poslovnog prava osim što se zaključuje na meĎunarodnom nivou a ne u okviru granica.

2. Osobine i dejstvo ugovora o prodaji 2. 1. Osobine ugovora Ugovor o prodaji je TERETAN, DVOSTRANO OBAVEZAN I KOMUTATIVAN. Teretnost se kod privredne prodaje pretpostavlja , tako da ugovor postoji i kad cijena nije odreĎena sporazumom stranaka. Komutativnost označava uzajamnu podudarnost obaveza i prava stranaka: ono što je obaveza jedne, pravo je druge stranke. Ugovor se zaključuje sporazumom stranaka i konsenzualan je. Za njegov nastanak ili dejstvo nije potrebna predaja stvari koja je predmet ugovora. Sporazum stranaka se u načelu postiže u bilo kojoj formi. Izuzetno Zakon za pojedine vrste prodaje propisuje pisanu formu ugovora. Forma tada dobija svojstvo bitnog elementa. Naše pravo ne poznaje dokaznu formu. 2. 2. Dejstvo Ugovora Dejstvom ugovora nazivamo pravne posljedice koje on proizvodi. Te posljedice mogu biti prelazak svojine sa prodavca na kupca ili nastanak obaveze na isporuku stvari. Ugovor o prodaji može imati stvarnopravna i obligacionopravna dejstva. Prema dejstvu ugovora sve pravne sisteme dijelimo na tradicione, translativne i mješovite. II ZAKLJUČIVANJE UGOVORA 1. Primjena opštih pravila Principi kojih se stranke moraju pridržavati pri zaključenju ugovora o prodaji sadržani su u Osnovnim načelima Z. O. O. A to su: Autonomija volje stranaka, savjesno i pošteno postupanje, zabrana stvaranja i iskorištavanja monopolskog položaja. 2. Postupak zaključivanja ugovora Postupak zaključivanja ugovora obuhvata sljedeće faze: -eventualne faze -nužne faze -perfekciju ugovora -intervencija države u domenu nastanka pojedinih ugovora -potpisivanje ugovora

1. U eventualne faze zaključivanja ugovora ubrajamo najprije preliminarne kontakte. To su jednostrane, faktičke, komercijalne radnje kojima jedno lice poziva drugo na pregovaranje ili traži informacije radi donošenja odluke o otpočinjanju pregovora. Drugu etapu predstavljaju pregovori kao dvostrani kontakti stranaka sa jasno izraženim ciljem da se otpočne proces utvrĎivanja namjere učesnika u pogledu budućeg ugovora. Pimeno pisana saglasnost strana do koje se doĎe u toku pregovora , a koja se tiče pojedinih dijelova ugovora naziva se punktacija. Završnu treću etapu čini tkz. pripremni ugovor. On predstavlja projekat ugovora do koga se došlo pregovorima. Pripremni ugovor daje osnovu za upućivanje čvrste ponude. 2. Nužne faze zaključivanja ugovora su davanje ponude i prihvata. Obje etape su složene i meĎusobno povezane. Njihovu uslovljenost najbolje ilustruje institut kontarponude. PONUDA je jednostrani graĎansko pravni posao, nastaje izjavom samo jednog subjekta i stvara obavezu samo za njega. Obaveza ponudioca se sastoji u tome da se unutar perioda označenog u ponudi ili ako toga nema u dispozitivnom propisu ostane pri ponudi. Pošto ponuda u načelu stvara strogu obavezu za ponudioca, razvili su se posebni postupci kojima se lice koje je ponudilac u ekonomskom smislu stavlja u pravnu poziciju ponuĎenog. Ti posebni postupci su: ofertalne licitacije, licitacije o podobnosti i prikupljanje ponuda. Sva tri postupka se kod složenijih ugovora i ugovora veće vrijednosti obavljaju na osnovu prethodno izraĎenog tendera. Tender izraĎuje ili pribavlja lice koje je ponudilac u ekon. smislu a ponuĎeni u pravnom značenju riječi. Tender predstavlja veoma detaljno sačinjen i obavezan obrazac ponude u kome su sadržani svi elementi koje ona mora da ima osim cijene. PRIHVAT-je izjava ili ponašanje ponuĎenog sa ponudom. Ugovor o prodaji može biti zaključen i šutnjom. Pošto šutnja predstavlja pasivno držanje ponuĎenog, ona se može smatrati prihvatom samo ako postoje sljedeće pretpostavke: Stalna poslovna veza ponudioca i ponuĎenog i to u pogledu odreĎene, a ne bilo koje robe, i propuštanje ponuĎenog da se u ostavljenom roku ili odmah izjavi da ponudu odbija. 3. Pod perfekcijom ugovora o prodaji podrazumjevaju se pravila koja odreĎuju mjesto i vrijeme njegovog nastanka. Ona se razlikuju prema tome da li su stranke bile prisutne ili su pak bile odsutne, kada je saglasnost postignuta. 4. Intervencija države u domenu nastanka ugovora: Ova faza je pravilo kod meĎunarodne prodaje. 5. Potpisivanje Ugovora može predstavljati etapu njegovog zaključenja u tri slučaja: Prva dva obuhvataju situacije u kojima je prodaja po zakonu ili po sporazumu stranaka formalni pravni posao. Treći slučaj je: ako su ugovorne strane predvidjele posebnu formu samo da osiguraju dokaz svoga ugovora, ili da postignu što drugo, ugovor je zaključen kada je postignuta saglasnost o njegovoj sadržini, a za ugovarače je u isto vrijeme nastala obaveza da ugovoru dadnu predviĎenu formu. Forma može biti zaovoljena zajedničkim potpisom jednog ili odvojenim potpisom dva dokumenta identičnog sadržaja.

3. Posebne tehnike zaključivanja ugovora 3. 1. Standardni ugovori Poslovnopravna prodaja se uvijek obavlja profesionalno, a njen najčešći predmet su pokretne stvari odreĎene po rodu. Standardni ugovori se primjenjuju jednako na sve učesnike u poslu. U njima se unaprijed daju tipizirani nebitni elementi ugovora. Bitni elementi se odreĎuju u mjeri u kojoj je to moguće. Najčešće se posebno sporazumjeva o količini kao odrednici predmeta i o iznosu cijene. 3. 2. Zaključnica To je pismena potvrda o usmeno zaključenom ugovoru. Daje se na unaprijed utvrĎenom i odštampanom formularu ili na ad. hoc sastavljenom obrascu. Pošto zaključnica ne predstavlja pismenu formu ugovora, on je punovažan i kada zaključnica nije izdatan tj. potpisana. U sadržaj zaključnice uvijek ulaze bitni elementi ugovora bez obzira na to da li su oni odreĎeni zakonom, sporazumom stranaka ili prirodom posla. Sve što se nalazi iznad potpisa stranaka, bilo u tekstu, bilo na margini obavezuje strake. Saadržaj zaključnice u svemu mora odgovarati usmeno zaključenom ugovoru. Svaka stranka može od druge zahtjevati ispostavljanje ili potpisivanje zaključnice, sve dok druga strana nije ispunila svoje ugovorne obaveze. Zaključnica se sastavlja najmanje u dva ravnoglasna primjerka. Strana koja je sačinila i potpisala dostavčja je drugom partneru na potpis, sa zahtjevom da joj vrati jedan potpisan primjerak. Opšte uzanse su za vraćanje potpisane zaključnice predvidjele rok od 3 dana. Ako druga srtrana neće da potpiše ili vrati zaključnicu, spor će se najprije rješavati u mirnim putem. Ukoliko neda rezultate, strana koja je sastavila i potpisala zaključnicu može tužbom tražiti od suda da utvrdi postojanje ugovora i njegov sadržaj. 3. 3. Porudžbina To je poslovni naziv za komercijalni dokument sa različitim položajem i funkcijama u postupku zaključivanja i dokazivanja ugovora. Porudžbina predstavlja ponudu kada kupac na osnovu prethodno pribavljenih informacija , njome izražava ozbiljnu namjeru da zaključi odreĎeni u dokumentu definisani ugovor. Ako kupac šalje porudžbinu na osnovu već pripremljene ponude prodavca, tada ona ima pravni karakter prihvata. Takva porudžbina mora biti u svemu saglasna sa ponudom. Postoje li u porudžbini razlike u odnosu na ponuda ona ima pravna svojstva kontraponude. Kada je ugovor već sklopljen, porudžbina ima svojstvo dokaznog sredstva i knjigovodstvenog dokumenta. III BITNI ELEMENTI UGOVORA O PRODAJI 1. Pojam i vrste Bitni elementi ugovora su oni sastojci koji ugovoru daju bilo osobine jednog definisanog tipa pravnog posla, bilo specifičan sadržaj i karakteristike koji odgovaraju zajedničkoj namjeri stranaka. Bitni elementi ugovora o prodaji dijele se na:

  

propisane utanačene sporazumom stranaka oni koji u ugovor ulaze na osnovu njegove ekonomske suštine-po prirodi posla

2. Predmet Karakterističan predmet trgovačke prodaje su pokretne stvari. To mogu biti : roba, energije i hartije od vrijednosti. Posebni pravni režimi predviĎeni su za prodaju energija. Prodaja hartija od vrijednosti vrši se premapravilima predviĎenim za pojedine vrste. 1.1.

Stvar kao predmet prodaje

Da bi stvar bila predmet prodaje mora se nalaziti u pravnom prometu. Promet može biti neograničen ili ograničen. Ograničenja prometa mogu biti trajna ili privremena. Prema kriteriju egzistencije predmet prodaje može biti: propala, postojeća i buduća stvar. Ugovor o prodaji nema pravno dejstvo ako je učasu njegovog zaključenja stvar u kojoj je ugovor bila propala. Dejstvo djelomične propasti ovisi od poslovnih običaja i od toga da li je svrha ugovora ugrožena ili ne. U principu kupac može da bira da li će ugovor raskinuti ili će ostati pri njemu uz srazmjerno sniženje cijene. No ugovor po sili zakona ostaje na snazi ako djelimična propast ne smeta postizanju svrhe ugovora ili ako za odreĎenu stvar postoji posl. običaj koji zahtjeva očuvanje ugovora. Kupac tada ima pravo samo na sniženje cijene. Naše pravo neposredno i posredno priznaje prodaju budućih stvari. Njenim zaključivanjem prodavac na sebe preizima rizik zakašnjenja ili nanastanka stvari u roku koji je predviĎen za isporuku. Stvar može biti odreĎena po rodu (generičke stvari) ili po svojim sopstvenim jedinstvenim osobinama (individualizirane stvari). Generičko definisanje predstavlja ujedno i minimalno kvalitativno odreĎivanje stvari. U količinskom smislu. stvar može biti precizno odrediva ili odreĎena. U ugovoru stvar koja je predmet prodaje mora biti opisan berem do mjere koja je čini odredivom. Predmetom prodaje može biti vlastita ili tuĎa stvar. Prodajom tuĎe stvari prodavac na sebe preuzima obavezu da do vremena isporuke pribavi svojinsko pravo i da ga prenese na kupca. Ne uspije li u tome odgovara za kašnjenje, odnosno raskid ugovora. Savjestan kupac, onaj koji nije, niti je morao znati da kupuje stvar od nevlasnika, može raskinuti ugovor i tražiti naknadu štete ako zbog pravnog nedostatka nije u stabju da ostvari svrhu ugovora. 1.2.

Količina

Količina predstavlja fizičko, prostorno i kvantitativno odreĎivanje stvari koja je predmet prodaje. Ona je uvijek sastavni dio predmeta prodaje. Načini odreĎivanja količina: 1. numeričko preciziranje (broj komada, %, vagon. . . ) 2. približno odreĎivanje količina (cirka, od-do) 3. ugovorna količina utvrĎena uvidom na odreĎenom lokalitetu (Ďuture, viĎeno. . ) Da bi ugovor o prodaji postojao, količina mora biti barem odrediva.

3. Cijena 3. 1. Pojam, struktura i način odreĎivanja cijene U pravnom smislu cijena je bitan element ugovora, koji predstavlja pretežno novčanu protivvrijednost predmeta prodaje i svojinskog prava na njemu. UgraĎanskoj prodaji cijena može biti izražena većim djelom u novcu, a manjim u stvarima. Struktura cijene je veoma složean. Ucijenu najprije ulazi novčana protuvvrijednost neto težine robe, ukoliko ugovorom nije izričito predviĎeno da ona obuhvata i težinu ambalaže (bruto). Pošto je prema dispozitivnm pravilima pribavljanje ambalaže obaveza prodavaca, to troškovi koje ona izaziva, takoĎe moraju biti uključeni u cijenu. Ovo pravilo se neće primjeniti kada postoji izričit suprotan sporazum stranaka ili kada to zahtjevaju osobine ambalaže. Troškovi robnog prometa u užem smislu: porezi, takse, vozarine, izdaci povodom pripreme za isporuku, uskladištenje itd. Po pravilu ulaze ucijenu u iznosima koje prodavac mora da snosi do mjesta i vremena isporuke. Ako se prodavac pojavljuje kao izvoznik, on u cijenu mora da uključi izvozne carine zajedno sa troškovima izvoznog carinjenja. Prodavac koji je ujedno i uvoznik robe u cijenu mora da ukalkuliše uvozne carine i troškove uvoznog carinjenja. Ugovor poslovnog prava postoji i onda kada u njemu nije odreĎena cijena. Ona se tada konstatuje na osnovu pravila dispozitivnog karaktera. Cijena u ugovoru mora biti odreĎena ili bar odrediva. Načini na koje se cijena odreĎuje su prinudni propisi, ugovor i dispozitivni propis. 3.2 OdreĎivanje cijene prinudnim aktom Preduzeća u principu formiraju cijene slobodno prema uvjetima tržišta. Kada su ispunjeni zakonski uslovi, mjere neposredne kontrole cijena propisuje vlada. Ona može odrediti: fiksne cijene, najviše cijene, strukturu najviših cijena, zadržavanje cijena na zatečenom odnosno odreĎenom nivou, te marže u trgovini. U ove mjere spada i mogućnost Vlade da propiše mogućnost davanja saglasnosti na cijene ili da promjenu cijena uslovi prethodnim obavještavanjem. Za pojedine poljoprivredne proizvode Vlada može propisati i zaštitne cijene bilo kao garantovane ili kao minimalno-otkupne. Ako je cijena propisana konkretno i precizno, odreĎenim iznosom, ne mora u ugovoru biti ni spomenuta. Utom slučaju važiće ona fiksna cijena koja je predviĎena aktom nadležnohg organa. Bude li ugovorena veća ili manja cijena, kupac duguje samo iznos propisane cijene. Kada je odlukom Vlade utvrĎena najviša cijena ugovor će važiti i bez sporazuma o cijeni. Tada će se smatrati da su stranke htjele najvišu cijenu. Ugovaranje niže cijene je pravovaljanjo i kupac duguje samo ono na šta upućuje ugovor. Ista logika primjenit će se i u situaciji u kojoj je propisana minimalna cijena. Bude li cijena prinudnim propisom odreĎena u rasponu (od. . . . do), tada će biti valjana svaka cijena koja se nalazi unutar predviĎenih veličina. Ako stranke ugovore veću smatrat će se da su željele maksimalnu, a ako predvide ugovorom nižu od minimalne pretpostavit će se da je ugovorena minimalna cijena.

3. 3. OdreĎivanje cijene ugovorom OdreĎivanje cijene ugovorom može biti izričito ili prećutno npr. Kupovinom robe po izloženoj cijeni. Cijena se u ugovor unosi kao odreĎena ili odrediva. Smatra se da je cijena odrediva kada ugovor sadrži dovoljno podataka pomoću kojih bi se ona mogla odrediti. Cijena je odrediva i onda kada ju je moguće utvrditi prema okolnostima. Cijenu mogu odrediti i kupac i prodavac zajedno, zatim stranke mogu imenovati treće lice koje će odrediti cijenu. Razlike nastaju kada treće lice neće ili ne može da odredi cijenu. U tom slučaju strankama se ostavlja mogućnost da naknadno odrede cijenu. Ako to ne učine. a ne raskinu ugovor, smatrat će se da su ugovorili razumnu cijenu. Sporno je i pitanje da li cijenu može odrediti samo jedna strana. U našem pravu se smatra da cijena nije ni ugovorena i da tada kupac duguje onu koju bi platio u slučaju kada cijena nije odreĎena. Postoje tri tehnike kojima se odreĎuje cijena: 1. Individualno ugovaranje cijene 2. Upotreba trgovačkih termina 3. Obračunavanje cijene prema izvaĎenom uzorku Prva se sastoji u njenom individualnom ugovoranju, bilo na osnovu procjene stranaka bilo na bazi metodologija koje su po zakonu obavezne. Drugi se sastoji u upotrebi trgovačkih termina: A) tekuća cijena B) cijena konkurencije C) cijena koštanja Tekuća cijena-je cijena utvrĎena službenom evidencijom na tržištu mjesta prodavca u vrijeme kada je trebalo da uslijedi isporuka robe. Ne postoji li zvanična evidencija, cijena se utvrĎuje na osnovu elemenata pomoću kojih se prema običajima tržišta utvrĎuje cijena. Cijena konkurencije-podrazumjeva cijenu po kojoj istu robu prodaje lojalni konkurent Cijena koštanja- znači cijenu koja obuhvata ukupne troškove prodajnog mjesta za pripremanje robe bez uračunavanja dobiti. Treći metod jeste obračunavanje cijene prema IZVAĐENOM UZORKU. Vadi li se više uzoraka, tada je za cijenu svake partije robe mjerodavan uzorak koji je iz nje izvaĎen, ukoliko nije izričito ugovoreno da se kao mjerodavan uzima prosječan kvalitet svih uzoraka za cijelu količinu robe. 3. 4. OdreĎivanje cijene dispozitivnim propisom Ako cijena u ugovoru nije odreĎena, niti je odrediva, kupac je dužan platiti cijenu koju je prodavac redovno naplaćivao u vrijeme zaključenja ugovora. Ako redovna prodavčeva cijena ne postoji smatra se da je ugovorena razumna cijena. Pod razumnom cijenom smatra se tekuća cijena u vrijeme zaključenja ugovora. Od tekuće se razumna razlikuje po vremenu utvrĎivanja. Prva je vezana za vrijeme isporuke, a druga za vrijeme zaključenja ugovora.

Ako se ni razumna cijena ne može utvrditi, onda se smatra da je ugovorna cijena ona koju utvrĎuje sud prema okolnostima slučaja. Pošto sud ne može djelovati po sopstvenoj incijativi, to znači da bi sud utvrdio cjenu, jedna ili obje strane moraju podnijeti sudu podnijeti zahtjev da to učini. Ako ni jedna stranka unutar rokova zastare prava ne pokrene, postupak za odreĎivanje cijene putem suda treba smatrati da ugovor ne postoji. 3. 5. Promjena cijene Pod promjenom cijene podrazumjevamo njeno naknadno, različito odreĎivanje u odnosu na cijenu iz ugovora, Z. O. O. sadrži dva instituta koji mogu na osnovu zahtjeva samo sa jedne strane da dovedu do promjene cijene. -Prvi je raskid ili izmjena ugovora zbog promjenjenih okolnosti -Drugi je prekomerno oštećenje Stranke mogu u ugovoru unaprijed predvidjeti uslove pod kojima će se , kao i načine na koji će se mijenjati utvrĎena cijena. Prvi i najčešći način jeste ugovaranje klizne skale. U ugovorima u kojima se jedna strana obavezuje izraditi i isporučiti odreĎene predmete može se unijeti klauzula, kojom se u vidu matematske formule precizira uticaj izmjene pojedinih kalkulativnih elemenata cijene u odreĎeno vrijeme i na odreĎenom tržištu na samu cijenu. Za pojedine vrste poslova, naročito za isporuku investicionih dobara postoje tipske ugovorne klauzule. Druga vrsta klauzula. kojima se revidira cijena su inedksne klauzule. U njima se promjena cijena veže za promjenu cijena dobara, robe i usluga izraženih indeksom cijena utvrĎenim od strane ovlaštene organizacije. Kao valorimetar mogu biti uzeti i troškovi radne snage ili života. Da bi se izbjegao špekulativni karakter ove klauzule, Zakon ih smatra dozvoljenim ako je izabrani index u neposrednoj ekonom. vezi sa predmetom ili kad je ova odredba unesena u ugovor radi osiguranja životnog standarda ugovorene strane. U protivnom odredba o inedeksnoj klauzuli smatra se ništavnom. IV NEBITNI ELEMENTI UGOVORA O PRODAJI 1. Pojam i vrste Nebitni elementi su oni sastojci ugovora, koji se u njemu ne moraju nalaziti niti po prirodi posla niti radi sačinjavanja ugovora shodno ključnim ciljevima stranaka. Njima stranke postižu potpunu prilagoĎenost ugovora svojim potrebama. Osim bitnih elemenata prodaje svi ostali sastojci posla pravno imaju karakter nebitnih elemenata već po pretpostavci. Suprotno može biti propisano ili ugovoreno. Osnovni nebitni elementi ugovora o prodaji su : kvalitet, transportne klauzule i ambalaža. 2. Kvalitet 2. 1. Pojam kvaliteta

Kvalitet je skup hemijskih, fizičkih, estetskih, funkcionalnih i drugih svojstava stvari koje je čine upotrebljivom bilo za svrhe za koje se uobičajeno koristi, bilo za posebne namjene koje proističu iz ugovora ili okolnosti posla. Kvalitet je skup svojstava robe usljed kojih se ona može korisno upotrijebiti. Kvalitet će predstavljati bitan elemenat posla. ako je tako propisano ili ugovoreno, ako na to ukazuje priroda stvari ili okolnost posla. U svim ostalim slučajevima kvalitet ima karakternebitnog elementa. Kvalitet može biti odreĎen: prinudnim ili dispozitivnim propisima i ugovorom. 2. 2 OdreĎivanje kvaliteta prinudnim propisom Kvalitet se odreĎuje prinudnim propisom onda kada je od posebnog interesa za širu društvenu zajednicu (zdravlje, sigurnost i sl). Kvalitet može biti propisan zakonom ili podzakonskim aktima. Neposredno prinudno utvrĎivanje kvaliteta vrši se propisima o kvalitetu proizvoda i robe. Njima se odreĎuju norme kvaliteta, postupci i metode obezbjeĎenja ispitivanje i kontrole kvaliteta, kao i uslovi izahtjevi za postizanje i očuvanje propisanog nivoa kvaliteta pojedinih proizvoda. U metode posrednog utvrĎivanja kvalitete ulaze propisi o tehničkim normativima i obaveznim proizvoĎačkim specifikacijama. Njima se kvalitet robe determiniše kroz nametanje postupaka projektovanja, izrade, kontrole, puštanja u rad pogona i rukovanja. Bez obzira kako je odreĎen propisani kvalitet je obavezan, pa se ne mora ni ugovarati. Ukoliko su se stranke dogovorile o kvalitetu nižem od fiksiranog smatrat će se da su htjele propisani odnosno najniži predviĎeni kvalitet. 2. 3. OdreĎivanje kvaliteta ugovorom Kvalitet se odreĎuje sporazumom stranaka i to na više načina. Mogu se primjeniti samostalno ili kombinovano. Ugovorom se kvalitet može odrediti i alternativno. Ako nije rješeno kojoj strani pripada pravo izbora treba uzeti da ono postoji u korist prodavca kao dužnika. Kod odreĎivanja kvaliteta OPISOMu ugovoru se riječima/i ili crtežima označavaju sve ili samo pojedine osobine stvari. Drugi način je odreĎivanje kvaliteta po MUSTRI ili UZORKU ili MODELU. Mustra/uzorak je manja količina stvari čijim osobinama mora da odgovara ukupno ugovorena količina. Pri ovom načinu ugovaranja kvaliteta se mora voditi računa o dreĎivanju i očuvanju identiteta mustre (uzorka). Posebnu sigurnost strankama pruža autentičan uzorak. AUTENTIČAN UZORAK-je onaj koji je zapečaćen i na kome je etiketa potpisana od stranaka ili uzorak koji je jedna strana pod svojim pečatom dala drugoj stranki, ili uzorak koji je posrednik izdvojio i zapečatio svojim pečatom. Za neke artikle postoje i TIPSKE MUSTRE. UtvrĎuju ih privredne asocijacije i ustanove često pod posebnim komercijalnim nazivima. MODEL-je tijelo koje predstavlja osobine i dimenzije industrijskog ili zanatskog proizvoda odnosno njihovog dijela koji je predmet prodaje. Kvalitet se može odrediti i specifikacijom. Pod specifikacijom se podrazumjeva

Svaka odredba ugovora kojom se bliže odreĎuju svojstva i asortiman robe. Ukoliko su specifikacijom utvrĎena samo neka svojstva robe, osobine koje nisu predviĎene moraju da zadovolje 2 kriterija: da budu u skladui sa specifiranim svojstvima i da odgovaraju onome što je u prometu uobičajeno. Bude li sporazumom stranaka utanačeno da je kupac dužan da nakon zaključenja ugovora ispostavi specifikaciju postoji posebna vrsta ugovora-SPECIFIKACIONA PRODAJA. Kvalitet se može odrediti i TIPOM. Tip je onaj skup svojstava pod kojim se jedna roba pojavljuje u prometu tako da je ona više ili manje poznata širokom krugu potrošača. Tip se označava posebnim nazivom (npr. vlašički sir). Od tipa treba razlikovati tehničku oznaku, koja je poznata samo uskom krugu stručnjaka. Stranke mogu ugovarati kvalitet pozivima na standarde. STANDARDI su pravila o organizaciji i načinu proizvodnje, te proizvodu kao njihovom rezultatu. Mogu biti meĎunarodni, nacionalni, granski i proizvoĎački ili interni. Kvalitet se može ugovoriti i primjenom posebnih tehničkih termina. Izraz uobičajeni kvalitet označava ona svojstva stvari koja se u mjestu prodavca redovno traže u prometu takvom robom. Ovdje se mora voditi računa o dva značajna momenta i to trenutak zaključenja ugovora i pri definisanju svojstava stvari mora se voditi računa o kličini. Termin kakva-takva znači da se roba sa odreĎenog mjesta ili iz odreĎene proizvodnje uzima bez prebiranja i izdvajanja dijelova boljeg odnosno lošijeg kvaliteta. Termin viĎeno-odobreno gdje se smatra da je kupac prije zaključenja ugovora robu pregledao i pristao na njen kvalitet. 2. 4. OdreĎivanje kvaliteta dispozitivnim propisom Ako kvalitet nije ni propisan ni ugovoren, on će se odrediti dispozitivnim propisom. Ako prodavac ne zna namjenu generičkih stvari dužan je dati stvari srednje kakvoće, a prodavac koji zna namjenu za koju će kupac koristiti stvar dužan je dati stvar odgovarajuće kakvoće. 3. Ambalaža Ambalaža je stvar, sredstvo pakovanja, a time i imovinska vrijednost. Ona je zaštitni omot robe. Možemo je podijeliti na potrošnu i nepotrošnu te običnu i orginalnu. Proizvodi u orginalnom pakovanju su oni koji su prije stavljanja u promet na tržištu upakovani na način koji osigurava da se sadržaj pakovanja ne može izmjeniti, utrošiti odnosno upotrijebiti bez otvaranja ili oštećivanja pakovanja, a u cilju da se tako upakovan proizvod ponudi neposrednom potrošaču tj. korisniku. Ambalaža je bitan elemenat ugovora, ako je to propisano ili izričito ugovoreno. U svim ostalim slučajevima ona je nebitan elemenat. ObezbjeĎenje i pakovanje robe je po dispozitivnim propisima obaveza prodavca. Ambalaža može biti odreĎena prinudnim propisima. Drugi izvor pravila o ambalaži je konkretan ugovor. Stranke se o ambalaži sporazumjevaju opisujući je, upotrebom tehničkih termina ili pozivom na posebne uzanse. Ukoliko ugovor šuti o pitanju ambalaže, tada Opšte uzanse zahtjevaju da prodavac obezbjedi uobičajenu ambalažu. Tek ako ova nije predviĎena važit će dispozitivna norma Opštih uzansi.

Ambalaža najprije mora da robu učini sposobnom za prevoz bez oštećenja. Ko mjerodavan se uzima ugovoreni način prevoza, a ako nije predviĎen onda onaj kojim se roba po prirodi posla redovno transportuje izmeĎu mjesta otpreme i opredjeljenja u konkretnom slučaju. I drugo ambalaža mora biti takva da obezbjeĎuje primjenu najnižeg podvoznog stava izabranim načinima transporta. Bude li u ugovor unesena neka od sljedećih klauzula: Fanco ambalaža, ambalaža izgubljena, ambalaža gratis, ona se ne mora ni platiti ni vratiti. Trajnu ambalažu veće vrijednosti kupac je dužan vratiti i kad ništa posebno nije izmeĎu stranaka utanačeno. 4. Transportne klauzule Transportne klauzule su tehnički trgovački termini kojima se prodavac i kupac na skraćeni način dogovaraju o organizaciji transporta, snošenju troškova isporuke i transporta, sklapanju ugovora o transportnom osiguranju i snošenju troškova tog osiguranja, te o prelasku rizika sa prodavca na kupca. Moguće je odrediti i plaćanje carina, pribavljanje dozvola itd. . MeĎunarodna privredna komora u Parizu kodifikovala je najvažnije transportne klauzule. Akt kojim je to učinjeno zove se INCOTERMS-to je dokumenat s univerzalnom primjenom. Incoterms sadrži samo pravila o tumačenju pojedinih transportnih klauzula. Njihov sadržaj može biti ugovorom proširen ili sužen. Ovo pravilo važi za meĎunarodnu prodaju. u domaćem pravu ono može biti sporno jer su Opšte uzanse regulisale istu materiju. Incoterms i Opšte uzanse sadrže iste klauzule. Broj klauzula u Incotermsu je manji ali je njihov sadržaj odreĎen daleko šire, njihove klauzule sadrže po 10 obaveza za svaku stranu, dok to sa uzansama nije slučaj. Pojedine klauzule imaju različita značenja u ova dva akta.