U Mracnoj, Maracnoj Sumi - Ruth Ware

Ruth Ware

U mračnoj, mračnoj šumi S engleskoga prevela DIVINA MARION

2

Za Kate; za ostale tri petine. S ljubavlju.

3

U mračnoj, mračnoj šumi bješe mračna, mračna kuća; A u mračnoj, mračnoj kući bješe mračna, mračna soba; A u mračnoj, mračnoj sobi bješe mračan, mračan ormar; A u mračnom, mračnom ormaru krio se... kostur. Stara dječja pjesmica

4

1.

Trčim. Trčim kroz šumu obasjanu mjesečinom, odjeća mi se trga zapinjući o granje, a noge posrću u orlovoj bujadi otežaloj od snijega. Kupinovo trnje udara me po rukama. Dah mi dere grlo. Boli. Sve boli. No, svejedno činim ono što činim. Trčim. Toliko mogu. Uvijek kad trčim, neka mantra vrti mi se po glavi. Vrijeme koje želim postići ili frustracije kojih se rješavam udarajući stopalima o asfalt. No, ovaj put u meni odzvanja jedna riječ, jedna misao. James. James. James. Moram stići onamo. Moram stići do ceste prije nego... I evo je: crna asfaltna zmija na mjesečini, a ja čujem grmljavinu auta koji se približava, bijele crte blistaju tako jasno da me od toga bole oči, a crna debla izgledaju na svjetlu poput kosih crta. Jesam li zakasnila? Prisiljavam se prijeći posljednjih trideset metara, spotičući se preko palih trupaca, a srce mi poput bubnja udara u grudima. James. Zakasnila sam - automobil se previše približio, ne mogu ga zaustaviti. Bacam se na cestu pružajući ruke. „Stoj!”

5

2. oli. Sve me boli. Svjetlo u očima, bol u glavi. Vonj krvi ispunjava mi nosnice, B ruke su mi ljepljive od nje. „Leonora?” Glas nejasno dopire kroz maglu boli. Pokušavam odmahnuti glavom, usne mi ne uspijevaju oblikovati pravu riječ. „Leonora, na sigurnom ste, nalazite se u bolnici. Vodimo vas na CT.” Žena, govori jasno i glasno. Njezin glas nanosi mi bol. „Trebamo li nekoga obavijestiti?” Ponovo pokušavam odmahnuti glavom. „Ne mičite glavom”, kaže ona. „Baš ste glavu ozlijedili.” „Nora”, šapćem. „Hoćete da nazovemo Noru? Tko je Nora?” „To sam ja... tako se zovem.” „U redu, Nora. Samo se pokušajte opustiti. Neće vas boljeti.” Ali boli. Sve me boli. Što se dogodilo? Što sam učinila? Znala sam, čim sam se probudila, da je to pravi dan za trčanje po parku, za moju najdužu rutu, sve u svemu, gotovo devet milja. Jesenska sunčeva svjetlost prodirala je kroz rolete od ratana pozlaćujući posteljinu, a ja sam osjećala miris kiše koja je noću padala i pod prozorom vidjela lišće na uličnoj platani što je na vrhovima postajalo zlatno-smeđe. Sklopila sam oči i protegnula se, slušajući pucketanje i ječanje sustava za grijanje te prigušenu huku prometa, osjećajući svaki mišić, uživajući u danu koji se budi.

6

Uvijek na isti način započinjem jutro. Možda je to u vezi s činjenicom da živim sama - mogu sve urediti kako mi odgovara, nema ničega što bi me izvana ometalo, nema cimera koji bi potrošio posljednji ostatak mlijeka, nema mačke koja bi dlake iz želuca iskašljavala na sag. Znam da će ono što sam sinoć ostavila u kuhinjskom ormariću biti u tom ormariću i kad se probudim. Sve je u mojim rukama. Ili je možda u vezi s radom kod kuće. Ako ne radite od devet do pet, dani vam vrlo lako postanu bezoblični, stope se u jedno. U pet poslijepodne možete se zateći još uvijek u kućnoj haljini a da cijeli dan niste vidjeli nikoga osim mljekara. Ima dana kada uopće ne čujem ljudski glas, osim glasa s radija, i znate što? To mi je baš super. Po mnogo čemu to je dobar vid postojanja za pisca - sami ste s glasovima u vlastitoj glavi, s likovima koje ste stvorili. U tišini to postaje veoma stvarno. No to nije nužno i najzdraviji način života. Zato se važno držati rutine. To vam pruža nešto za što ćete se uhvatiti, nešto po čemu ćete radne dane razlikovati od vikenda. Moj dan počinje ovako. Točno u 6:30 pali se grijanje, a huka kotla koji počinje s radom uvijek me probudi. Pogledam mobitel - tek toliko da provjerim kako noću nije nastupio smak svijeta - a onda ležim slušajući pucketanje radijatora. U sedam palim radio - već namješten na dnevni program Radija 4 - pa pružam ruku i pritišćem prekidač na aparatu za kavu koji sam večer prije toga napunila vodom i kavom Carte Noire mljevenom za filtriranje te usto dodala papirnati filter. Ima nekih prednosti u veličini moga stana. Jedna je od njih činjenica da i hladnjak i aparat za kavu mogu dosegnuti ne ustajući iz kreveta. Kava je obično gotova u trenutku kad završim s pregledavanjem naslova u novinama, a onda se izvučem ispod tople perine i popijem je, uz kapljicu mlijeka i komad tosta namazana džemom od malina Bonne Maman (bez maslaca - nije u pitanju dijeta, samo ne volim to dvoje zajedno). Što se zbiva nakon toga ovisi o vremenskim uvjetima. Ako pada kiša ili ako mi se ne da ići na trčanje, otuširam se, provjerim e-poštu i započnem radni dan. Danas je, međutim, bio lijep dan i ja sam jedva čekala da izađem, osjetim vlažno lišče pod tenisicama i vjetar na licu. Otuširat ću se nakon trčanja. Navukla sam majicu, tajice i čarape, a onda ugurala noge u tenisice ostavljene pokraj vrata. Zatim sam niz tri kata strčala na ulicu, van, u svijet. Kad sam se vratila, bilo mi je vruće i bila sam oznojena, a udovi su mi bili klonuli od 7

umora pa sam dugo ostala pod tušem razmišljajući o svemu što me danas čeka. Opet moram obaviti kupnju preko interneta - bila sam gotovo ostala bez hrane. Moram proći kroz lekturu svoje knjige - obećala sam je ovaj tjedan vratiti uredniku, a još je nisam ni počela pregledavati. I trebala bih pročitati poruke koje su stigle preko obrasca za kontakt na mojoj internetskoj stranici, što već stoljećima nisam učinila jer sam to stalno odgađala. Većinom će to, dakako, biti spam - kakvu god provjeru ugradite u stranicu, botove kao da ništa ne zaustavlja. No, ponekad se tu nađe i korisnih stvari, kao što su zahtjevi za tekst na ovitku knjige ili za ogledne primjerke. A ponekad... ponekad ima i poruka koje dolaze od čitatelja. Uglavnom, ako vam ljudi pišu, to znači da im se knjiga svidjela, iako sam imala prilike dobiti i nekoliko poruka o tome da sam užasna osoba. No, čak i kad su u pitanju ljubazni mejlovi, svejedno je čudno i neugodno što vam netko priča o svojoj reakciji na vaše privatne misli, kao da čitate nečije mišljenje o svojem dnevniku. Nisam sigurna da ću se ikad naviknuti na taj osjećaj, koliko god dugo budem pisala. Možda se djelomično upravo zbog toga moram pripremati za to. Kad sam se presvukla, uključila sam laptop i polako počela prolaziti kroz epoštu, usput brišući sve po redu. Viagra. Obećanje o pomoći da „zadovoljim svoju ženu”. Ruske ljepotice. A onda... Za: Melanie Cho; [email protected]; T Deauxma; Kimayo, Liz; [email protected]; Maria Tatibouet; Iris P Westaway; Kate Owens; [email protected]; Nina da Souza; French, Chris Od: Florence Clay Predmet: Clarina djevojačka večer!!! Clare? Nisam poznavala nikakvu Clare, osim... Srce mi počne brže udarati. Ali... nemoguće da je to ona. Nisam je vidjela već deset godina. Cijelu minutu prst mi je iracionalno lebdio nad gumbom za brisanje. Onda sam kliknula i otvorila poruku. BOK SVIMA!!! 8

Za one od vas koji me ne poznaju, ja sam Flo i Clarina sam najbolja prijateljica s faksa. Isto tako bit ću joj - ta-ta-ra-ta-taaaa! - i djeveruša!! Tako ću, po starom i drevnom običaju, za nju organizirati DJEVOJAČKU VEČER!!! Malo sam razgovarala s Clare i - kao što možete misliti - kaže da ne želi nikakve gumene penise ili ružičaste pernate boe. Tako da će to biti nešto jako sofisticirano - vikend daleko od kuće, a blizu nekadašnjeg mjesta za sastanke s kolegama s faksa u Northumberlandu - iako mislim da bi se tu ispod radara moglo provući i nekoliko zločestih igrica!! Clare je odabrala vikend od 14. do 16. studenog. Znam da je to JAKO kratak rok, ali nije bilo puno izbora zbog raznoraznih radnih obaveza, Božića i tako dalje. Molim da odmah odgovorite. Volim vas i šaljem puse - i nadam se da ću jako brzo sresti stare frendove i upoznati nove!!!! Flo xxx Sjedila sam, s nelagodom se mršteći na ekran, grickajući zanokticu, pokušavajući shvatiti sve ovo. Onda sam ponovo pogledala na popis primatelja, tamo sam našla ime koje mi je bilo poznato: Nina da Souza. Pa, sad je sve bilo jasno. Mora da se radi o Clare Cavendish. Ne može posrijedi biti nitko drugi. I znala sam - ili sam mislila da se sjećam - kako je studirala na sveučilištu u Durhamu ili je to možda bio Newcastle? Što je odgovaralo ovoj napomeni o Northumberlandu. Ali zašto? Zašto Clare Cavendish mene poziva na svoju djevojačku večer? Možda je u pitanju pogreška? Je li ta Flo samo prekopala Clarin adresar i poslala mejlove svakome koga je tamo pronašla? Ipak, samo dvanaest osoba... Uvrštavanje mog imena, prema tome, teško da je pogreška. Točno? Sjedila sam zureći u ekran kao da mi pikseli mogu dati odgovore na pitanja od kojih mi je bilo mučno u želucu. Napola sam poželjela da sam, i ne pročitavši je, jednostavno izbrisala. Najednom više nisam mogla mirno sjediti. Ustala sam i krenula prema vratima, 9

a onda se vratila do pisaćeg stola i ondje zastala, s nelagodom zureći u ekran na laptopu. Clare Cavendish. Zašto ja? Zašto sada? Teško da sam takvo pitanje mogla postaviti toj Flo. Postojala je samo jedna osoba koja je mogla znati nešto o tome. Sjela sam. Onda sam brzo, prije nego što se predomislim, otipkala i poslala mejl. Za: Nina da Souza Od: Nora Shaw Predmet: Djevojačka večer??? Draga moja N., nadam se da si dobro. Moram priznati da sam se malo iznenadila kad sam vidjela oba naša imena na popisu za Clarinu djevojačku večer. Ti ideš? Xx A onda sam počela čekati odgovor. Tijekom sljedećih nekoliko dana, pokušala sam to izbaciti iz glave. Posvetila sam se poslu - pokušavajući se zagnjuriti u zapetljane pojedinosti lektorskih upita - ali Florencin mejl neprestano me zbunjivao, prisutan u mojim primislima, poput prištića na vrhu jezika koji vas zaboli kad to najmanje očekujete, poput oštra čavlića čije ubadanje ne možete prekinuti. Mejl je padao sve niže u poštanskom sandučiću, ali osjećala sam ga ondje, osjećala oznaku „neodgovoreno” poput nijemog prijekora, neodgovorena pitanja što ih je postavljao kao stalnu gnjavažu u pozadini moje svakodnevne rutine. Odgovori, u mislima sam preklinjala Ninu dok sam trčala po parku, ili pripremala večeru, ili samo zurila u prazno. Pomišljala sam i na to da je nazovem. No nisam znala što želim da mi kaže. A onda, nekoliko dana poslije, sjedila sam za doručkom i dokono na mobitelu skrolala po Twitteru kadli je bljesnula ikona „nova e-poruke”. Od Nine. 10

Otpila sam gutljaj kave i duboko udahnula, a onda kliknula da otvorim mejl. Od: Nina da Souza Za: Nora Shaw Predmet: Re: Djevojačka večer??? Čovječe! Dugo se nismo čule. Baš sam dobila tvoj mejl - upravo sam izašla iz bolnice. Kriste, posve iskreno, to me nimalo ne zanima. Prije nekog vremena dobila sam poziv za vjenčanje, ali sam se nadala da ću izbjeći djevojačku večer. Ti ideš? Da se dogovorimo? Ja idem ako ideš i ti? Nx Pila sam kavu gledajući u ekran, a prst mi je lebdio nad „odgovori”, ali nisam se mogla odlučiti da kliknem. Nadala sam se da će Nina odgovoriti bar na neka od pitanja koja su mi proteklih nekoliko dana zujala i gomilala se u glavi. Kad je vjenčanje? Zašto me pozvala na djevojačku večer, ali ne i na vjenčanje? Za koga se uopće udaje? Hej, znaš li... Započela sam rečenicu, a onda to izbrisala. Ne, ne mogu je tako izravno pitati. Bilo bi isto to što i priznati da nemam blage veze o tome što se zbiva. Uvijek sam bila preponosna da priznam kako o nečem nemam pojma. Mrzim biti u nepovoljnom položaju. Pokušala sam to pitanje gurnuti nekamo u pozadinu dok sam se oblačila nakon tuširanja. No kad sam otvorila laptop, u poštanskom sandučiću bile su još dvije nepročitane poruke. Prva je bila od jedne od Clarinih prijateljica, sa žaljenjem izrečeno „ne hvala”, i to zbog nekoga obiteljskog rođendana. Druga je opet bila od Flo. Ovaj put dodala je zahtjev za potvrdu o pročitanoj poruci. Za: [email protected] Od: Florence Clay Predmet: Re: CLARINA DJEVOJAČKA VEČER!!! 11

Draga Lee, Oprosti što te gnjavim, ali samo me zanima jesi li primila moju poruku od neki dan! Znam da je prošlo dosta vremena otkako si se posljednji put vidjela s Clare, ali ona se toliko nada da ćeš uspjeti doći. Često govori o tebi i znam da joj je krivo što niste ostale u vezi nakon škole. Ne znam što se dogodilo, ali ona bi zbilja voljela da dođeš - valjda ćeš pristati?! To bi joj zbilja uljepšalo vikend. Flo xxx Zbog ove poruke trebalo je da se osjećam polaskanom - što je Clare bilo toliko stalo da dođem, što me se Flo toliko potrudila pronaći. No nisam se tako osjećala. Naprotiv, osjetila sam nalet ogorčenja što me proganjaju i osjećaj narušavanja privatnosti zbog zahtjeva za potvrdu o pročitanoj poruci. Kao da me netko provjerava, kao da me uhodi. Isključila sam e-poštu i otvorila dokument na kojem sam radila, ali koliko god sam se trudila usredotočiti na njega, izbacujući odlučno iz glave svako razmišljanje o djevojačkoj večeri, Floine riječi visjele su u zraku poput jeke, pritišćući me. Ne znam što se dogodilo. Zvučalo je kao cmizdravo dijete. Ne, gorko sam pomislila. Ne znaš. Prema tome, ne petljaj se u moju prošlost. Bila sam se zaklela da se nikada neću na to vratiti. S Ninom je bilo drukčije - Nina je sada živjela u Londonu pa bismo povremeno u Hackneyju naletjele jedna na drugu. Sad je jednako bila dijelom mojega života u Londonu kao što je nekad bila dijelom mojega života u Readingu. Ali Clare - Clare je definitivno pripadala prošlosti - i htjela sam da tamo i ostane. A ipak mali dio u meni - mali gnjavatorski dio, dio koji je podbadao moju savjest - to nije htio. Clare mi je bila prijateljica. Najbolja prijateljica, i to dugo. A ipak sam pobjegla od nje, ne osvrćući se, čak i ne ostavivši broj telefona. Kakva sam prijateljica prema tome ja bila? Nemirno sam ustala i, u nedostatku bilo čega pametnijeg, skuhala još jednu šalicu kave. Stajala sam kraj aparata za kavu dok je siktao i žuborio, zubima otkidajući zanokticu i razmišljajući o deset godina otkako sam je posljednji put vidjela. Kad je stroj napokon završio s radom, napunila sam šalicu i odnijela je do 12

pisaćeg stola, ali se nisam opet bacila na posao. Umjesto toga, otvorila sam Google i utipkala „Clare Cavendish Facebook”. Bilo je puno profila pod imenom Clare Cavendish, kako se ispostavilo, i kava mi se ohladila prije nego što sam pronašla osobu za koju sam mislila da bi mogla biti ona. Profilna slika prikazivala je par u elegantnoj odjeći u stilu Doktora Whoa. Teško je bilo razaznati pod razbarušenom crvenom perikom, ali bilo je nečega u načinu na koji je djevojka zabacivala glavu i smijala se što me natjeralo da zastanem dok sam skrolala duž beskrajnog popisa. Muškarac je bio odjeven kao Matt Smith, s nepočešljanom kosom, rožnatim naočalama i leptir kravatom. Kliknula sam na sliku da je uvećam i dugo zurila u njih dvoje, pokušavajući razaznati njezine crte lica zakrivene raspuštenom crvenom kosom, a što sam je više promatrala, to sam više vjerovala da je to Clare. Muškarca definitivno nisam prepoznavala, u to sam bila sigurna. Kliknem na „o meni”. Pod „zajednički prijatelji” nađem „Nina da Souza”. Definitivno Clare. A pod „ljubavni status” stajalo je „u vezi s Wilhamom Pilgrimom”. Još jednom pogledom prijeđem preko tog imena. Činilo mi se nekako neodređeno poznatim. Netko iz škole? Ali jedini William na našoj godini bio je Will Miles. Pilgrim. Nisam se mogla sjetiti nikoga tko bi se zvao Pilgrim. Kliknula sam na profilnu sliku, ali je to bila anonimna fotka koja je prikazivala dopola punu pivsku čašu. Vratim se na Clarinu profilnu sliku pa, dok sam je promatrala pokušavajući smisliti što da napravim, Floina mi je poruka odzvanjala u glavi: ona bi toliko voljela da dođeš. Često govori o tebi. Osjećala sam da me nešto stišće u srcu. Možda nekakva krivnja. Otišla sam ne osvrćući se; traumatizirana, ošamućena i dugo sam se koncentrirala na to da koračam stavljajući nogu pred nogu, da idem dalje, odlučno ostavljajući prošlost za sobom. Samoodržanje: bilo je to sve za što sam bila sposobna. Nisam sebi dopuštala da mislim o svemu što je iza mene ostalo. No, sada se Clarin pogled susreće s mojim, koketno vireći ispod crvene perike, pa mi se čini da u njezinim očima vidim nešto molećivo, nešto prijekorno. Najednom se počinjem prisjećati. Prisjećati se kako te ona mogla navesti da se osjećaš kao da vrijediš milijun dolara, i to samo odabravši baš tebe u prepunoj prostoriji. Prisjećati se njezina tihog, žuboravog smijeha, poruka koje je slala za vrijeme nastave, njezina zločestog smisla za humor. 13

Prisjetim se kako sam spavala na podu u njezinoj sobi, u dobi od možda šest godina, bilo mi je to prvi put da izbivam iz kuće, kako sam ležala slušajući tiho predenje njezina noćnog disanja. Doživjela sam noćnu moru i pomokrila se u krevet, a Clare - Clare me zagrlila i pružila mi svojeg medvjedića da ga držim uza se dok se ona uvlačila u ormar po novu posteljinu, a mokru skrivala u košaru za rublje. Čula sam glas njezine majke koji je dopirao s odmorišta, tih i zbunjen, pitajući što se zbiva, kao i Clarin brzi odgovor: „Prevrnula sam čašu s mlijekom, mamice, pa sam potpuno smočila Leejin krevet.” Na sekundu sam opet bila tamo, u trenutku prije dvadeset godina, mala uplašena djevojčica. Mogla sam osjetiti miris njezine spavaće sobe - ustajalost našega noćnog disanja, slatkoću kristala za kupanje u staklenki na njezinu prozoru, miris svježine što ga je širila čista posteljina. „Nemoj nikom reći”, šapnula sam dok smo prostirale čiste plahte, a ja svoju mokru pidžamu skrivala na dno torbe. Odmahnula je glavom. „Naravno da neću.” I nikada i nije. Još sam tako sjedila kad se iz laptopa začulo tiho ping i pojavio se još jedan mejl. Ovaj put od Nine. Onda kakav je plan? Flo nas proganja. Dogovor važi? Nx Ustala sam i otkoračala prema vratima, osjećajući kako me prsti svrbe zbog gluposti koju sam se spremala napraviti. Onda sam se vratila i prije nego što se predomislim, otipkala odgovor: O. K. Dogovor važi. xx. Ninin je odgovor stigao nakon sat vremena. Au! Nemoj ovo krivo shvatiti, ali moram reći da sam iznenađena. Hoću reći, u dobrom smislu. Dogovor važi. Nemoj ni pomišljati da me iznevjeriš. Ne zaboravi da sam liječnica. Poznata su mi bar 3 načina da te ubijem a da ne ostavim nikakav trag. Nx Duboko sam udahnula, otvorila Floinu prvu poruku i počela tipkati. Draga Florence (Flo?) Jako ću rado doći. Molim te, zahvali Clare što me se sjetila. Jedva čekam da vas opet sve vidim u Northumberlandu i nađem se s Clare. Srdačan pozdrav, Nora (ali Clare me zna kao Lee). P. S. Najbolje je sve nove obavijesti slati na ovu adresu. Drugu ne provjeravam redovito. 14

Ubrzo je uslijedilo mnoštvo poruka. Cijela poplava sa žaljenjem poslanih odgovora svi odreda negativni, pozivajući se na prekratak rok. Ovaj vikend putujem... Jako mi je žao, ali radim... Obiteljska komemoracija... (Nina: Bit će to pogreb za sljedeću osobu koja stisne gumb „odgovori svima”.) Bojim se da idem na ronjenje u Cornwall! (Nina: Ronjenje? U studenom? Nije mogla smisliti bolji izgovor? Čovječe, da sam znala da je letvica postavljena tako nisko, rekla bih da sam zaglavila u nekom čileanskom rudniku ili nešto slično.) Još malo zaposlenih. Još neodgodivih obaveza. A u međuvremenu i nekoliko potvrda o dolasku. Na kraju je popis sastavljen. Clare, Flo, Melanie, Tom (Ninina poruka: ???), Nina i ja. Samo šest osoba. Ne baš mnogo za nekoga tako popularnog kao Clare. Bar, za nekoga tako popularnog kao što je ona bila u školi. No, i obavijest je bila poslana u zadnji čas. Je li me zapravo zbog toga i pozvala? Da popuni broj u društvu za koje je znala da će se jedva sastaviti? Ne, to nije bila Clare, ili bar ne Clare kakvu sam nekoć poznavala. Clare kakvu sam poznavala pozvala bi točno onoga koga bi htjela i prikazala sve to taaaako ekskluzivnim da bi samo šačici ljudi bilo dopušteno doći. Odgurnula sam uspomene ustranu, zakapajući ih pod pokrivačem rutine. No i dalje su izranjale na površinu - na pola puta dok bih trčala, usred noći, kad god sam to najmanje očekivala. Zašto, Clare? Zašto sada?

15

3. tudeni je stigao zastrašujuće brzo. Trudila sam se svim silama da cijelu priču S nekamo potisnem i koncentriram se na posao, ali je to postajalo sve teže kako se naznačeni vikend približavao. Trčala sam dužim stazama, pokušavajući se prije odlaska u krevet što više izmoriti, ali čim bi mi glava dotaknula jastuk, započeo bi šapat u mojoj glavi. Deset godina. Nakon svega što se dogodilo. Možda jako griješim? Da nije bilo Nine, bila bih odustala, ali nekako sam se, kad je stigao 14., s torbom u ruci našla u Newcastleu, silazeći s vlaka u hladno, mrzovoljno jutro, a uz mene Nina, pušeći ručno smotanu cigaretu i rogoboreći protiv Engleske dok sam ja na kiosku na peronu kupovala kavu. Ovo joj je već treća djevojačka večer ove godine (povukla je dim iz cigarete), gotovo pet stotina funti potrošila je na posljednju (povukla je dim), a ova će je koštati vjerojatno i tisuću, pogotovo ako uzme u obzir i samu svadbu (izdahnula je dim). Iskreno, radije bi im poslala ček na sto funti i tako sačuvala godišnji odmor. I molim te, tankom potpeticom gnječeći opušak, podsjeti me još jednom zašto nisam mogla povesti Jess? „Zato što je ovo djevojačka večer”, rekoh. Pokupila sam kavu i krenula za Ninom prema parkiralištu. „Zato što je stvar upravo u tome da partnera ostaviš doma. Inače bi mogao doći i jebeni mladoženja pa bismo sve to najednom obavili.” Nikad puno ne psujem, osim uz Ninu. Ona to nekako izvlači iz mene, kao da neka skrivena psovačica čuči u meni čekajući da je netko pusti van. „Još uvijek ne voziš?” zapita Nina kad smo kovčege ubacile u stražnji dio unajmljenog forda. Slegnem ramenima. „To je jedna od mnogih osnovnih životnih vještina koje nikad nisam svladala. Žao mi je.” „Nemoj se meni ispričavati.” Uvukavši duge noge u auto, smjesti se na vozačko sjedište, zalupi vratima i ugura ključ u bravu. „Mrzim kad me netko drugi vozi. To ti je kao i karaoke - sam sebi zvučiš fantastično, a ostali te samo gnjave i uzrujavaju.” „Pa...znaš, stvar je u tome da, kad živiš u Londonu, auto više ispada kao luksuz nego potreba. Ti se ne slažeš?” 16

„Kad idem u posjet mami i tati, rentam auto kod Zipcara.” „Pa...” Pogledala sam kroz prozor dok je Nina otpuštala kvačilo. Malo smo po kolodvorskom parkiralištu igrale igru zeko hop prije nego što je uspjela izaći s autom na kraj. „Do Australije je volvom malo teže stići.” „O, Bože, zaboravila sam da je tvoja mama emigrirala. S... kako se ono zvao? Tvoj očuh?” „Philip”, rekoh. Zašto se uvijek osjećam kao nadurena tinejdžerica kad god izgovorim njegovo ime? To je posve normalno ime. Nina mi dobaci prodoran pogled, a onda naglo okrene glavu prema GPS-u. „Pričvrsti ovo i unesi poštanski broj koji nam je dala Flo. To nam je jedina nada da žive izađemo iz centra Newcastlea.” Westerhope, Throckle, Stanegate, Haltwhistle, Wark. Putokazi su promicah pokraj nas poput svojevrsne poezije, cesta se odmatala poput željeznosive vrpce prebačene preko vriština što su ih popasle ovce i niskih brežuljaka. Nebo nad našim glavama bilo je oblačno i golemo, ali su se kamene zgradice, mimo kojih smo povremeno prolazile, skrivale, sklupčane u udubinama krajolika, kao da se boje da će ih netko vidjeti. Nisam morala pratiti GPS, a od čitanja u automobilu hvata me mučnina i čudno se osjećam pa sam sklopila oči, isključujući tako i Ninu i zvuk s radija, osamljujući se u vlastitoj glavi uz pitanja koja su me ondje progonila. Zašto ja, Clare? Zašto sada? Je li razlog samo to što se udaje i želi obnoviti staro prijateljstvo? Ali ako je tako, zašto me nije pozvala na svadbu? Ninu je očevidno pozvala pa u pitanju ne može biti svečanost samo u krugu obitelji ili nešto slično. U mojoj mašti Clare je odmahnula glavom, opominjući me da budem strpljiva, da čekam. Uvijek su je privlačile tajne. Omiljena zabava bila joj da sazna nešto o tebi, a onda da na to aludira. Nije to širila okolo - samo bi u razgovor ubacivala prikrivene aluzije, aluzije koje biste samo ti i ona razumjeli. Aluzije kojima ti je davala do znanja što zna. U Hexhamu smo se zaustavile radi ručka i da Nina jednu zapali, a zatim nastavile prema Kielder Forestu, po seoskim putovima gdje nam je nebo nad glavom postalo golemo. No, što su ceste bivale uže, stabla kao da su se uzajamno primicala, prelazeći preko kratko pokošena tresetišta, sve dok nisu ostala na cesti stajati kao 17

straža kojoj se suprotstavljao tek tanki suhozid. Kad smo ušle u samu šumu, GPS je otkazao, a zatim se i ugasio. „Čekaj malo.” Prekapala sam po torbici. „Isprintala sam upute koje nam je Flo poslala.” „E pa ti si izviđačica godine”, rekla je Nina, ali sam joj u glasu čula olakšanje. „Svejedno, što fali iPhone-u?” „Evo što mu fali.” Podignem uvis mobitel koji je bez kraja i konca bezuspješno pokušavao učitati Googleove karte. „Nepredvidivo zakazuje.” Pregledala sam ispise. „Staklena kuća”, pisalo je na vrhu popisa, „Stanebridge Road.” „O. K., upravo na to nailazimo. Nakon zavoja skreni nadesno, svaki čas moramo...” Prozujale smo mimo skretanja i ja rekoh - popustljivo, kako mi se činilo: „To je bilo to. Promašili smo.” „Baš si mi ti neki krasan GPS!” „Kako?” „Skretanje si mi trebala najaviti prije nego što smo došli do njega, znaš.” Počne oponašati robotski GPS-ov glas: „Skrenite lijevo nakon - pedeset - metara. Skrenite lijevo nakon – trideset - metara. Vratite se prvom prilikom, promašili ste skretanje.” „Pa onda se prvom prilikom i vratite, gospođo. Promašili ste skretanje.” „Jebeš prvu priliku.” Nina nagazi na kočnicu pa brzo i nemilosrdno izvede polukružno okretanje, i to baš na sljedećem zavoju šumske ceste. Sklopim oči. „Što si ono govorila o karaokama?” „Oh, ovo je slijepa ulica, ovuda nitko ne prolazi.” „Osim ostalih četvero pozvanih na ovu djevojačku večer.” Oprezno sam otvorila oči i otkrila da smo se već okrenule i da jurimo u suprotnom smjeru. „O. K., to je to. Na karti izgleda kao obična staza, ali Flo ju je definitivno označila.” „To i jest obična staza!” Okrenula je upravljač, proletjele smo kroz nekakav otvor, a mali se auto počeo trzati i poskakivati po kolotečinama izbrazdanom i blatnom putu. „Vjerujem da tehnički termin glasi ‘neasfaltirana cesta’”, rekla sam već bez daha, dok je Nina zaobilazila veliki blatom ispunjen jarak koji je više nalikovao na pojilište za nilske konje, a onda skrenula na još jednom zavoju. „Je li to njihov kolni prilaz? Mora da je dugačak bar pola milje.”

18

Bile smo stigle do posljednjeg lista s uputama koji je praktično izgledao kao satelitska fotografija, a ja na njemu nisam vidjela označenu nijednu drugu kuću. „Ako je to njihov kolni prilaz”, rekla je Nina trgnuvši se kad je auto poskočio preko još jedne kolotečine, „baš bi ga kvragu mogli i održavati. Ako se na ovom rentanom autu slomi šasija, nekoga ću tužiti. Briga me koga, ali jebeš me ako ja to platim.” No, nakon sljedećeg zavoja, najednom smo bile tu. Nina proveze auto kroz uska vrata, parkira se i ugasi motor pa nas obje izađemo i zapiljimo se u kuću pred kojom smo se zaustavile. Ne znam što sam očekivala, ali ne ovo. Možda neku vikendicu sa slamnatim krovom, gredama i niskim stropovima. Ono što se zaista uzdizalo pred nama na šumskom proplanku bilo je izvanredan skup stakla i čelika koji je izgledao kao da ga je na hrpu nemarno nabacalo kakvo dijete umorno od igre s nekoliko vrlo minimalističkih opeka. Kuća je izgledala tako nevjerojatno neumjesno da smo Nina i ja samo zinule i ostale stajati. Kad su se otvorila vrata, ugledam bljesak svijetloplave kose i na tren me uhvati strahovita panika. Pogreška. Nisam smjela doći, ali sad je bilo prekasno da se vratim. Na vratima je stajala Clare. Samo - bila je... drukčija. Prošlo je deset godina, pokušala sam se podsjetiti. Ljudi se mijenjaju, dobivaju na težini. S dvadeset i šest godina ne možemo biti onakvi kakvi smo bili kad nam je bilo šesnaest - ja sam to trebala znati bolje nego itko. No, kod Clare - kao da se nešto bilo slomilo, kao da se neka svjetlost u njoj ugasila. Onda je progovorila i taj se dojam raspršio. Glas joj je bio jedina stvar koja nimalo nije podsjeća na Clare. Bio je prilično dubok, a Clarin je bio visok i djevojački i bio je i vrlo, vrlo uštogljen. „Bok!!!” rekla je, a njezin je ton nekako toj riječi dodao tri uskličnika pa sam, i prije nego što je nastavila, shvatila tko je to. „Ja sam Flo!” Znate kad vidite brata ili sestru neke poznate osobe pa vam se čini kao da gledate u sliku te osobe u iskrivljenom zrcalu? Samo što ovo zrcalo toliko neznatno iskrivljuje da je teško prstom ukazati na razliku, samo vidite da nije isto. Nedostaje 19

nekakva bit, u pjesmi se čuje kriva nota. Takva je bila ova cura na ulaznim vratima. „O, Bože!” rekla je. „Sjajno da ste došle! Ti mora da si...” Pogledala je mene i Ninu pa se odlučila za jednostavnije rješenje. Nina je visoka šest stopa i Brazilka je. Dobro, otac joj je iz Brazila. Rođena je u Readingu, a mama joj je iz Dalstona. Profil joj je kao u sokola, a kosa kao u Eve Longorije. „Nina, je li tako?” „Jap.” Nina joj pruži ruku. „A ti si Flo, pretpostavljam?” „Jah!” Nina me pogleda izazivajući me da prasnem u smijeh. Uvijek sam mislila da nitko zbilja ne kaže Jah ili da, ako tako i govori, onda mu to u školi izbiju iz glave ili ga zbog toga ismiju na fakultetu Možda je Flo bila čvršćega kova. Flo se oduševljeno rukuje s Ninom, a onda se uz vedar osmijeh okrene prema meni. „U tom slučaju ti si... Lee, je li tako?” „Nora”, refleksno je ispravim. „Nora?” Zbunjeno se mrštila. „Zovem se Leonora”, rekla sam. „U školi sam bila Lee, ali sad više volim da me se zove Nora. Spomenula sam to u poruci.” Oduvijek sam mrzila ime Lee. To je ime za dečka, ime koje poziva na zezanje i rimu. Lee Lee trubi bi-bi. Lee Lee trebapi-pi. I još uz prezime Shaw: Svi vidjesmo Shaw Lee na morskoj obali. Lee je bila mrtva i pokopana. Bar sam se nadala da je tako. „Oh, dobro! Imam sestričnu kojoj je ime Leonora! Mi je zovemo Leo.” Pokušala sam sakriti koliko me to pogodilo. Ne Leo. Nikako Leo. Tako me zvala samo jedna osoba u životu. Šutnja potraje, a onda je Flo prekine uz ponešto nesiguran smijeh. „Ha! Dobro. O. K. Pa, bit će nam jako zabavno! Clare još nije ovdje - ali sam ja kao djeveruša mislila da mi je dužnost da prva stignem ovamo!” „Kakva si nam odvratna iznenađenja pripremila?” zapita Nina prevlačeći kovčeg preko praga. „Pernate boe? Penise od čokolade? Upozoravam te, alergična sam na njih - dobivam anafilaktičku reakciju. Nemoj da moram izvlačiti EpiPen.” 20

Flo se nervozno nasmije. Pogleda mene, a onda opet Ninu, pokušavajući procijeniti je li to šala. Ninine izjave teško je odgonetnuti ako je ne poznajete. Nina joj je ozbiljno uzvraćala pogled i vidjela sam da se pita bi li još malo dalje bacila mamac. „Ovaj... zgodna kuća”, rekla sam pokušavajući Ninu skrenuti na nešto drugo, iako „zgodno” uistinu nije bila riječ kojom bih označila ovo mjesto. Unatoč stablima s obje strane, izgledalo je bolno izloženo, razgolićujući veliko stakleno pročelje pred očima cijele doline. „O, da!” nasmiješila se Flo kojoj je očito laknulo što se vraća na sigurno tlo. „To je zapravo kuća za odmor koja pripada mojoj teti, ali ona zimi ne dolazi često ovamo - previše je usamljeno. Ovuda se ide u dnevni boravak.” Hodnikom punim jeke povela nas je na drugu stranu kuće, do duge, niske prostorije u kojoj je cijeli jedan zid bio od stakla i okrenut prema šumi. Bilo je u tome neke neobične izloženosti, kao da smo na kakvoj pozornici i igramo svaka svoju ulogu pred očima publike koja nas izvana promatra iz šume. Zadrhtala sam i okrenula leđa ogoljelom staklu da se ogledam po sobi. Unatoč dugim i udobnim sofama, mjesto se činilo čudnovato ogoljelim, a shvatila sam zašto nakon samo jedne sekunde. Nije u pitanju bio samo nedostatak nereda i minimalistički dekor - dvije vaze na kaminu, jedan Mark Rothko na zidu - nego i činjenica da u cijeloj prostoriji nije bilo ni jedne jedine knjige. Mjesto se čak nije doimalo ni kao vikendica - svugdje, gdje god sam ikad bila, našla bi se polica s otrcanim knjigama Dana Browna i Agathe Christie. Ovo je više podsjećalo na izložbeni salon. „Ovdje je fiksna linija.” Flo je pokazala na starinski telefon s okruglim brojčanikom i žicom koji se doimao čudno izgubljenim u ovom modernističkom okruženju. „Za mobitel je signal često jako loš pa se slobodno poslužite.” No ja nisam gledala u telefonski aparat. Iznad izrazito modernog kamina nalazilo se nešto što je još manje pripadalo ovamo: uglačana sačmarica, obješena na drvene klinove učvršćene u zid. Izgledala je kao da je ovamo presađena iz neke seoske krčme. Je li prava? Pokušavala sam odvojiti oči od nje, a onda sam primijetila da Flo još govori. „...a na katu su spavaće sobe”, završila je. „Treba vam pomoći ponijeti kovčege?” „Ne, mogu i sama”, rekoh ja, a Nina u isto vrijeme reče: „Pa, kad se već nudiš...” Flo se činila iznenađenom, ali je spremno pograbila Ninin golemi kovčeg na 21

kotačićima i počela ga vući uz prvi krak stuba od mutnog stakla. „Kao što sam počela govoriti”, zadihano će ona dok smo zaobilazile stubišni stup, „imamo četiri spavaće sobe. Mislila sam da se Clare i ja smjestimo u jednoj, a vas dvije u drugu, Tom će dobiti vlastitu sobu, fakat. „Fakat”, izjavi Nina zadržavajući ozbiljno lice. Teško mi je bilo probaviti vijest da ću biti s nekim u sobi. Bila sam pretpostavila da ću imati vlastiti prostor u koji se mogu povući. „I tako nam ostaje Mels - Melanie, znate - kao neparna osoba. Ima šestomjesečnu bebu pa sam mislila da od svih nas ona vjerojatno najviše zaslužuje vlastitu sobu!” „Što? Neće valjda dovesti i dijete sa sobom?” Nina je izgledala istinski prestravljeno. Flo se kreštavo nasmije, a onda rukom sama sebi zatvori usta, sramežljivo prigušujući taj zvuk. „Ne! Samo, znaš, vjerojatno će njoj više nego nama ostalima trebati da se dobro naspava.” „Oh, O. K.” Nina zaviri u jednu spavaću sobu. „Onda, koja je naša?“ „Najveće su ove dvije otraga. Ti i Lee možete dobiti onu s desne strane, ako vam to odgovara, u njoj su dva kreveta. U drugoj je jedan bračni krevet, ali meni neće smetati ako se stisnem uz Clare.” Teško dišući, zastane na odmorištu i pokaže prema vratima od svijetlog drva na desnoj strani. „Izvolite.” Unutra su bile dva uredna bijela kreveta i nizak stolić, sve jednako bezlično kao i u hotelskoj sobi, a nasuprot krevetima nalazila se jezivo obvezna staklena stijena što je preko borove šume gledala prema sjeveru. Ovdje je to bilo teže razumjeti. Zemljište se u stražnjem dijelu kuće koso uzdizalo pa se tako odavde nije pružao onako spektakularan pogled kao s prednje strane. Naprotiv, ishod je bio još klaustrofobičniji - zid tamnozelene boje što je zbog sunca na zalasku već tonuo u sjenu. Na svakom su kraju bilo skupljene teške kremkaste zavjese pa sam jedva suzbijala poriv da ih navučem preko ogromnoga staklenog prostranstva. Iza mene je Flo s tupim udarcem spustila Ninin kovčeg na pod. Okrenem se, a ona se nasmiješi, širokim osmijehom zbog kojeg mi se najednom učini gotovo jednako lijepom kao i Clare. „Zanima li vas još nešto?” „Da”, rekla je Nina. „Smijem li ovdje pušiti?” 22

Floino se lice snuždi. „Žao mi je, ali teta ne voli da se puši u kući. Imaš balkon.” Na trenutak se hrvala sa sklopivim vratima u staklenom zidu, a onda ih je naglo otvorila. „Tu vani možeš pušiti.” „Super”, rekla je Nina. „Hvala.” Flo se opet malo natezala s vratima, a onda ih je uspjela zatvoriti. Uspravila se, lica ružičasta od napora, brišući ruke od prašine o suknju. „Eto! Sad ću vas ostaviti da se raspakirate. Vidimo se dolje, jah?” „Jah!” oduševljeno je rekla Nina, a ja sam to pokušala prikriti rekavši „Hvala!”, ali nepotrebno preglasno pa sam samo uspjela zazvučati neobično agresivno. „Hm, da! O. K.!” rekla je Flo nesigurno, a onda prošla kroz vrata i nestala. „Nina”, rekla sam opominjućim tonom dok je ona prilazila staklenom zidu da pogleda prema šumi. „Što?” rekla je preko ramena, rastreseno. A onda, „Znači, Tom je definitivno muški opredijeljen, sudeći po Floinoj odlučnosti da stavi u karantenu njegove pomahnitale Y kromosome i udalji ih od nas nježnih žena.” Nisam se mogla suzdržati da se ne podsmjehnem. Tako je to s Ninom. Opraštate joj i ono s čime se drugi ljudi ne bi uspjeli izvući. „Ja mislim da je vjerojatno gej - ti ne? Hoću reći, zašto bi se inače našao na djevojačkoj večeri?” „Hm, suprotno onome što ti očito vjeruješ, igra za drugu momčad zapravo ti ne mijenja rod. Mislim. Ne, čekaj...” Zavirila je u vlastitu majicu. „Ne, svi smo na broju. Velike sise još su ovdje i sve je u redu.” „Nisam to mislila i ti to znaš.” Tresnula sam svoj kovčeg na krevet, a onda se sjetila toaletne torbice pa ga opreznije otvorila. Tenisice su mi bile na vrhu pa sam ih smjestila kraj vrata, kao sitni ohrabrujući znak za „izlaz za nuždu”. „Djevojačka večer dijelom se odnosi na divljenje muškom tijelu. Upravo je to zajedničko ženama i homoseksualacima.” „Kriste, sad mi to kažeš? Savršen izgovor da ne dođem, a ti to sve dosad nisi ni spomenula. Kako bi bilo da za sljedeći poziv na djevojačku večer umjesto mene svima pošalješ odgovor: ‘Žao mi je, ali Nina neće doći jer se ne divi muškom tijelu’?” „O, za Boga miloga. Rekla sam, dijelom se odnosi.”

23

„Ma, dobro.” Opet se okrene prema prozoru, gledajući kroz njega prema šumi, u tamne pruge stabala u zelenom sutonu. Glas joj je zvučao tragično i napuklo. „Naviknula sam se da me isključuju iz heteronormativnog društva.” „Odjebi”, mrzovoljasto sam rekla, a ona se smijući se okrene k meni. „Zašto smo uopće ovdje?” upita, bacivši se na jedan od dva kreveta i zbacivši cipele s nogu. „Ne znam za tebe, ali ja Clare nisam vidjela otprilike tri godine.” Šutjela sam. Nisam znala što da kažem. Zašto sam došla? Zašto me Clare pozvala? „Nina”, počela sam. Osjećala sam knedlu u grlu, a srce mi je ubrzano lupalo. „Nina, tko...?” No prije nego što sam uspjela završiti rečenicu, sobu je ispunio nekakav zvuk, neka lupa, dopirući kroz otvoreni ulazni hodnik. Netko je bio na vratima. Odjednom više uopće nisam bila sigurna u to da želim čuti odgovor na svoja pitanja.

24

4. ina i ja se pogledamo. Srce mi je udaralo kao zalutali odjek alke na vratima, ali N sam se trudila da mi lice ostane mirno. Deset godina. Je li se promijenila? Jesam li se ja promijenila? Progutam knedlu. Čula sam kako u visokom atriju ulaznog hodnika odjekuje zvuk Floinih koraka, a zatim prodorno struganje metala po metalu kad je otvorila teška vrata, nakon čega je uslijedio mrmor glasova kad je netko, tko god to bio, ušao u kuću. Pomno sam slušala. Nije zvučalo kao Clare. Zapravo, prikriveno Floinim smijehom, čula sam nešto što je zvučalo izrazito... muški? Nina se prevrnula u stranu i pridigla na lakat. „Eh, eh, eh... zvuči kao da je stigao Y kromosomom potpuno obdareni Tom.” „Nina.” „Što? Zašto me tako gledaš? Hoćemo li sići i upoznati se s kokotom među kokicama?” „Nina! Nemoj.” „Što nemoj?” Spustila je noge na pod i ustala. „Nemoj nas dovoditi u neugodan položaj. Zapravo, njega.” „Ako smo mi kokice, onda je on naravno kokot. Upotrebljavam taj izraz u čisto zoološkom smislu.” „Nina!” No, ona je već bila otišla, klizeći niz staklene stube dugim koracima i samo u čarapama, a onda sam začula kako joj je glas dolebdio sa stubišta. „Zdravo, mislim da se ne poznajemo...” Mislim da se ne poznajemo. Pa, to onda definitivno nije Clare. Duboko udahnem i pođem za njom dolje do ulaznog hodnika. Najprije sam odozgo ugledala malu skupinu. Kraj ulaznih vrata stajala je cura glatke sjajne crne kose, na zatiljku vezane u punđu - vjerojatno Melanie. Smješkala 25

se i potvrdno kimala na nešto što je govorila Flo, ali je držala mobitel u ruci i rastreseno kuckala po ekranu čak i dok je Flo pokušavala s njom razgovarati. Na suprotnoj strani stajao je lik noseći u ruci kovčeg marke Burberry. Kosa mu je bila glatka i kestenjasta, a on sam bio je besprijekorno odjeven u bijelu košulju koja mora da je dolazila iz profesionalne praonice - nijedna normalna osoba ne može tako izglačati i nabrati rukave - i sive vunene hlače koje su vrištale Paul Smith. Podigao je pogled kad mi je čuo korake na stubama i osmjehnuo se. „Bok, ja sam Tom.” „Bok, a ja sam Nora.” Prisilim se spustiti niz posljednjih nekoliko stuba, a onda mu pružim ruku. U vezi s njegovim licem nešto mi je bilo nevjerojatno poznato pa sam, dok smo se rukovali, pokušavala otkriti što je u pitanju, ali nije mi uspijevalo. Zato sam se okrenula k tamnokosoj curi. „A ti mora da si... Melanie?” „Hm, bok, jesam.” Podigla je pogled i uputila mi zbunjen osmijeh. „Ma, baš sam... kod kuće ostavila šestomjesečnu bebu sa svojim partnerom. Ovo mi je prvi put. Zbilja bih htjela nazvati i provjeriti kako je doma. Ovdje nema signala?” „Zapravo i ne”, ispričavajući se reče Flo. Lice joj se bilo zarumenilo od uzrujavanja ili od uzbuđenja, nisam mogla odrediti što od toga. „Žao mi je. Ponekad možeš uhvatiti slab signal na gornjem kraju vrta ili s balkona, ovisno o tome na kojoj si mreži. Ali, u dnevnoj sobi imamo fiksnu liniju. Dođi da ti pokažem.” Povela ju je onamo, a ja se opet okrenem Tomu. Još sam uvijek imala čudan osjećaj da sam ga već negdje vidjela. „Onda, otkuda poznaješ Clare?” upitam s nelagodom. „Oh, pa znaš. Kazališne veze. Svatko svakoga zna! Zapravo smo se upoznali preko mog muža - on je redatelj.” Nina mi iza Tomovih leđa teatralno namigne. Bijesno se namrštim, a onda popravim izraz na licu vidjevši kako se Tom zbunio. „Oprosti, samo ti nastavi”, ozbiljno će Nina. „U svakom slučaju, Clare sam upoznao na priredbi za prikupljanje sredstava za Royal Theatre Company. Bruce je tamo nešto režirao pa smo se upleli u razgovor o poslu.“ „Ti si glumac?” pitala je Nina. „Ne, dramski pisac.”

26

U susretu s drugim piscem uvijek ima nečega neobičnog. Kao nekakav osjećaj drugarstva, masonska veza. Pitam se osjeća li takvo što i vodoinstalater kad se sretne s drugim vodoinstalaterom odnosno daju li računovođe jedan drugome tajne znakove. Možda su, upravo zato što se relativno rijetko susrećemo, pisci skloni većinu svojega radnog vijeka provesti sami. „I Nora je spisateljica”, rekla je Nina. Oboje nas je promatrala kao da pušta u ring dva borca bantam kategorije pa da to srede između sebe. „O, zbilja?” pogleda me Tom kao da me prvi put vidi. „Što pišeš?” Uh. Mrzim to pitanje. Nikad se ugodno ne osjećam kad govorim o svojem pisanju - nikad nisam prevladala osjećaj da mi ljudi tako upadaju u privatne misli. „Hm... beletristiku”, neodređeno rekoh. Krimiće bilo bi točnije reći, ali ako to kažeš, svi ti požele sugerirati zaplete i motive za ubojstvo. „Stvarno? Pod kojim imenom pišeš?” Lijep način da se kaže „Jesam li čuo za vas?” Većinom to ljudi izražavaju manje pristojno. „L. N. Shaw”, rekoh. „Nje tu bez veze, nemam srednje ime. Dodala sam ga samo zato što L. Shaw zvuči čudno, a L. N. nekako je lakše izgovoriti, ako me razumiješ. Znači, ti pišeš kazališne komade?” „Da. Uvijek nekako zavidim romanopiscima - uvijek sve možete kontrolirati. Nemate posla s glumcima koji vam izmasakriraju najbolje rečenice.” Zabljesne nas osmijehom pokazujući neprirodno savršene bijele zube. Pitala sam se jesu li to porculanske ljuskice. „Ipak, mora biti lijepo raditi s drugim ljudima” odvažim se. „Zajednička odgovornost, hoću reći. Kazališni komad velika je stvar.” „Da, valjda. Slava jest zajednička, ali barem, kad dođe do totalnog sranja, svi usrano prođu, pretpostavljam.” Baš sam zaustila još nešto dodati kad se iz dnevnog boravka začulo ping nakon što je Melanie spustila slušalicu. Tom se okrenuo i pogledao u smjeru odakle je došao zvuk, a ja po nečemu u nagibu njegove glave ili u izrazu najednom shvatim gdje sam ga već vidjela. Ona slika. Clarina profilna slika s Facebooka. To je bio on. Znači, osoba na fotografiji uopće nije bio njezin novi partner.

27

Još sam o tome mozgala kad se pojavila Melanie, sva nasmijana. „Pa, dobila sam Billa. Na kućnom frontu sve je apsolutno u redu. Oprosti što sam bila malo rastresena - nikad prije nisam provela noć izvan kuće pa je to pitanje povjerenja. Ne da se Bili neće snaći, sigurna sam da hoće, ali... oh, nema veze, bolje da prestanem s laprdanjem. Ti si Nora, je li?” „Prijeđite u dnevni boravak!” dovikne Flo iz kuhinje. „Baš kuham čaj. Poslušno odemo tamo pa sam promatrala Toma i Melanie u trenutku kad su ugledali golemu prostoriju i njezinu dugu staklenu stijenu. „Ovaj pogled na šumu baš je nešto posebno”, napokon reče Tom. „Da.” Zagledam se u šumu. Mračilo se i zbog sjena se nekako činilo kao da su se sva stabla zajednički primaknula prema kući, obrubljujući je i zaklanjajući nebo. „Čovjek se tu osjeća nekako izloženo, zar ne? Mislim, zato što nema zavjesa.” „Otprilike kao da ti rub suknje otraga ostane zavučen u gaćice!” neočekivano reče Melanie, a onda se nasmije. „Meni se sviđa”, reče Tom. „Podsjeća na pozornicu.” „A mi smo publika?” zapita Melanie. „Ova izvedba pomalo je dosadna. Glumci su prilično drveni!” Pokaže prstom na stabla za slučaj da nismo shvatili štos. „Kužite? Stabla, drvo.” „Shvatili smo”, kiselo reče Nina. „Ali ne čini mi se da je Tim to mislio.” „Tom”, reče Tom. U glasu mu se čula blaga oštrina. „Ali da, mislio sam obratno. Glumci smo mi.” Okrene se prema staklenom zidu. „A publika... publika je vani.” Iz nekog razloga uzdrhtala sam na te njegove riječi. Možda zbog stabala nalik na šutljive promatrače u sve dubljoj tami. Ili možda zbog dugotrajne studeni što su je Tom i Melanie izvana donijeli sa sobom. Kako bilo da bilo, prilikom odlaska iz Londona, vrijeme je bilo jesensko; najednom, ovoliko daleko na sjeveru, činilo se kao da je preko noći nastupila zima. Nije u pitanju bilo samo to što su gusto zbijeni borovi gustim iglicama zastirali svjetlo niti je u pitanju bio hladan, svjež zrak koji je slutio na mraz. Noć se spuštala, a kuća je sve više nalikovala na stakleni kavez, naslijepo raspršujući svjetlost u suton, poput svjetiljke u mraku. Zamišljala sam na tisuće noćnih leptira kako kruže i trepere, neumoljivo privučeni njezinu sjaju, tek zato da bi nastradali udarajući o hladno, negostoljubivo staklo. „Hladno mi je”, rekoh da skrenem temu. 28

„I meni.” Nina se trljala po nadlakticama. „Mislite da možemo tu peć staviti u pogon? Radi li na plin?” Melanie klekne ispred peći. „Na drva.” Malo se natezala s ručicom, a onda se prednja vratašca otvore. „Imam nešto slično doma. Flo!” poviče prema kuhinji, „smijemo li upaliti peć?” „Da!” odazove se Flo. „Na polici nad kaminom naći ćeš kockice za potpalu. U vrčiću. Za tren se vraćam ako ne uspiješ.” Tom preko sobe prijeđe do kamina i zagleda se u pregršt minimalističkih vrčića, ali onda zastane, a oči mu se zaustave na istom prizoru zbog kojeg sam prije ja bila zastala kao na mjestu ukopana. „Kri-ste”. Sačmarica, obješena na drvene klinove, odmah iznad razine očiju. „Zar nitko ovdje nije čuo za Čehova?” „Čehova?” javi se glas iz hodnika. Bila je to Flo koja se, naslonivši pladanj na bok, pokušavala provući kroz vrata. „Onaj Rus? Bez brige, nabijena je ćorcima. Moja teta njom plaši zečeve. Jedu joj lukovice i raskopavaju vrt. Puca na njih s francuskih prozora.” „To zvuči malo... teksaški, ha?” reče Tom. Požuri da od Flo preuzme pladanj. „Znate, ne da ne uživam u seljoberskoj vibri, ali kad ti se nađe tu pod nosom... to nije baš lako za nas koji bismo morbidne misli voljeli zadržati malo podalje.” „Mislim da te razumijem”, reče Flo. „Vjerojatno bi trebala imati ormarić za oružje ili nešto takvo. Ali ova sačmarica pripadala je mom djedu pa je to svojevrsno obiteljsko nasljeđe. A povrtnjak je točno iza ovih vrata - pa, svakako, ljeti - tako da je jednostavno praktičnije imati je pri ruci.” Melanie je uspjela zapaliti vatru, Flo je počela ulijevati čaj i dijeliti kekse pa se i razgovor nastavio - o troškovima za najam automobila, o troškovima unajmljivanja stanova, hoćemo li najprije u šalicu staviti mlijeko. Šutjela sam, razmišljajući. „Jesi za čaj?” Na tren se nisam micala, nisam odgovarala. Onda me Flo potapšala po ramenu, a ja sam poskočila. „Jesi za čaj, Lee?” „Nora”, uzvratim. Pokušam se prisiliti na osmijeh. „Nemoj... Nemoj se ljutiti, ali ima li kave? Trebala sam to prije reći, nisam baš luda za čajem.”

29

Floino se lice snuždi. „Ojoj, trebala sam to pred... Ne, nema kave. Vjerojatno je prekasno da sad bilo što nabavimo - najbliže selo udaljeno je četrdeset minuta i dućan će biti zatvoren. Oprosti, dok sam kupovala špeceraj, mislila sam samo na Clare, a ona voli čaj - nije mi palo na pamet...” „Sve je u redu”, sa smiješkom je prekinem. „Časna riječ.” Prihvatila sam šalicu koju mi je pružila i počela pijuckati. Napitak je bio vruć i imao je izrazit i odbojan okus čaja - vruće mlijeko i tamni umak. „Uskoro bi i ona trebala biti ovdje.” Flo pogleda na sat. „Da prođemo kroz program tako da svi sve znamo unaprijed?” Svi kimnemo i Flo izvuče popis. Osjetim, više nego što sam ga čula, Ninino otpuhivanje. „Znači, Clare bi trebala biti ovdje u šest pa sam mislila da bismo mogli nešto cugnuti - imam u frižideru malo šampanjca, a skupila sam i sastojke potrebne za mohito i margarite i sve ostalo - a mislila sam i da nam se neće dati gnjaviti s pravom večerom...” - Ninino se lice snuždi - „..samo sam naručila pizze i malo francuske salate i tako pa sve to možemo staviti ovdje na stolić za kavu i poslužiti se, a palo mi je na pamet da bismo se u međuvremenu mogli igrati upoznavanja. Svi poznajete Clare, jasna stvar, ali mislim da se mnogi od nas međusobno ne poznaju, je li tako? Zapravo, vjerojatno bismo se svi trebali međusobno predstaviti prije Clarina dolaska.” Svi se pogledamo, međusobno se odmjeravajući, pitajući se tko će imati petlje da prvi počne. Prvi sam put pokušala povezati Toma, Melanie i Flo s Clare kakvu sam poznavala i to nije bilo baš tako jednostavno. S Tomom je sve bilo jasno - s obzirom na skupu odjeću i vezu s kazalištem, nije bilo teško shvatiti što je njima dvoma bilo zajedničko. Clare je oduvijek voljela ljude koji su dobro izgledali, žene, kao i muškarce, a osjećala je i nekompliciran, velikodušan ponos zbog privlačnosti vlastitih prijatelja. Nije bilo ničega podsmješljivog u njezinu divljenju - bila je dovoljno lijepa da se ne osjeća ugrožena tuđom ljepotom - a voljela je pomagati ljudima da izvuku ono najbolje iz sebe, čak i manje izglednim kandidatima kakva sam bila ja. Sjetila sam se kako me prije velike noći Clare vukla po dućanima, prislanjala haljine na moje mršavo poprsje bez grudi i stiskala usnice procjenjujući dojam, sve dok nije pronašla nešto što je za mene bilo savršeno. Imala je oko za ono što je privlačno. Upravo mi je ona rekla da bi mi bilo bolje ošišati kosu. Nikad je nisam slušala u to vrijeme. Sada, poslije deset godina, kosa mi je bila kratko ošišana i znala sam da je bila u pravu. 30

Melanie i Flo bile su mi veći misterij. Zbog nečega što je Melanie napisala na početku one razmjene e-poruka činilo mi se da je odvjetnica ili možda knjigovotkinja, a imala je neodređeno držanje nekoga tko bi se ugodnije osjećao u kostimu. Torbica i cipele bile su joj skupe, ali su traperice koje je nosila bile onakve kakve bi Clare, prije deset godina, nazvala „maminim trapericama” - općenito plave boje, u gornjem dijelu potpuno nezgodno krojene tako da se nabiru. Floine traperice bile su s druge strane čisto dizajnerske, ali se po načinu na koji ih je nosila činilo kao da joj je u njima neobično neugodno. Sva odjeća na njoj izgledala je kao da je skupljena iz kataloga All Saints, bez obzira na to je li joj pristajala ili odgovarala njezinoj građi, a dok sam je promatrala, nespretno je potezala majicu, pokušavajući je navući preko meka bucmastog trbuščića gdje joj se pojas traperica urezivao u bokove. Bila je to odjeća kakvu bi Clare možda odabrala za sebe, ali samo bi netko okrutan to sugerirao Flo. Flo i Melanie zajednički su tvorile čudan kontrast u odnosu na Toma. Bilo mi je teško zamisliti Clare kakvu sam poznavala uz bilo koju od njih. Je li u pitanju bilo to što su se sprijateljile na sveučilištu pa ostale u kontaktu? Bilo mi je poznato takvo prijateljstvo, onakvo kakvo se sklapa u tijeku prvog tjedna na faksu, a onda s vremenom shvatite da vam ništa nije zajedničko osim odlazaka u iste predavaonice, ali si nekako i dalje uzajamno šaljete rođendanske čestitke i lajkate se na Facebooku. Međutim, ipak je prošlo deset godina otkako sam posljednji put vidjela Clare. Možda je Clare koja pripada Melanie i Flo sada ona prava. Dok sam se ogledavala, shvatila sam da i drugi čine to isto: odmjeravaju goste koje ne poznaju, pokušavaju nepoznate ljude povezati s vlastitom mentalnom slikom o Clare. Uhvatila sam Toma kako zuri u mene s iskrenom radoznalošću koja je gotovo graničila s neprijateljstvom pa sam oborila oči. Nitko nije htio prvi početi. Tišina se toliko oduljila da je već prijetilo da će postati neugodna. „Ja ću početi”, reče Melanie. Odmaknula je kosu s lica i s nečim petljala na vratu. Vidjela sam da je to srebrni križić na lančiću, onakav kakav se dobiva na dar za krstitke. „Ja sam Melanie Cho, zapravo Melanie Blaine-Cho, pretpostavljam, ali to je malo teško izgovoriti pa sam za posao zadržala djevojačko prezime. Na sveučilištu sam stanovala u istoj zgradi kao i Flo i Clare, ali sam prije faksa dvije godine pauzirala pa sam malo starija od vas ostalih... osim možda tebe, Tom? Meni je dvadeset i osam.” „Dvadeset i sedam”, reče Tom. „Znači, ja sam bakica u ovoj grupi. A baš sam i rodila, dobro, prije šest mjeseci. 31

I još dojim pa vas molim da mi oprostite ako izjurim iz sobe s divovskim mokrim mrljama na sisama.” „Izdajaš i spremaš mlijeko?” suosjećajno je pitala Flo, a iza njezinih leđa vidjela sam Ninu kako prevrće očima i tobože samu sebe davi. Pogledala sam ustranu, odbijajući da budem uvučena u tu igru. „Da, mislila sam ga pokušati pohraniti, ali mi je onda palo na pamet, hej, vjerojatno ću nešto popiti, a nositi ga kući bit će prava gnjavaža. Hm... što još? Živim u Sheffieldu. Odvjetnica sam, ali sam sad na porodiljnom. Moj muž danas se brine za Bena. Ben je naše dijete i... dobro, bolje da ne slušate kad počnem. Jednostavno je prekrasan.“ Osmjehne se, a zabrinuto joj se lice razvedri i na obrazima se pojave dvije duboke jamice, a ja u srcu osjetim ubod. Ne želju za djetetom - nisam željela zatrudnjeti nipošto, nikako i nizašto - nego ubod boli zbog te potpune, nekomplicirane sreće. „Hajde, daj da vidimo fotkice”, reče Tom. Melanie se na licu opet pojave jamice i ona izvadi mobitel. „Pa, kad već inzistirate. Gle, ovo je snimljeno čim se rodio.” Vidjela sam sliku koja ju je prikazivala kako leži na bolničkom krevetu, lica blijeda kao kreda i kose u crnim rezancima po ramenima, umorno se i ozareno smješkajući prema bijelom zavežljaju u naručju. Morala sam odvratiti pogled. „A ovo je on kad se smiješi - nije mu bio prvi osmijeh, to nisam uhvatila, ali Bili je bio u Dubaiju pa sam pazila da ga svakako slikam sljedeći put i pošaljem mu MMS-om. A ovdje je kako sad izgleda - lice mu se baš dobro ne vidi, zagurao je glavu u zdjelicu, blago meni.” Beba je bila neprepoznatljiva u odnosu na onaj ljutiti, modro-crni pogled s prve slike - bucmasto, debeljuškasto lišće puno hihotava smijeha. Lice mu je bilo napola skriveno narančastom plastičnom zdjelicom, a nekakva zelena ljigava smjesa curila mu je po okruglim obraščićima. „Baš!” reče Flo. „Mali je isti Bili.” „O, Bože!” Tom kao da se napola zabavljao, a napola užasavao. „Dobro došli među roditelje. Molimo da svu odjeću predviđenu samo za kemijsko čišćenje ostavite kod vrata.” Melanie spremi mobitel, i dalje se osmjehujući. 32

„Otprilike tako. Ali, nevjerojatno kako se brzo na to navikneš. Sad mi je već sasvim normalno da prije izlaska provjeravam imam li u kosi grudice od kaše. Bolje nemojmo razgovarati o njemu, već sam ionako dovoljno nostalgična, nema smisla da mi bude još gore. A što je s tobom, Nina?” Okrene se prema Nini koja je sjedila kraj peći, rukama obgrlivši koljena. „Sjećam se da smo se jednom srele u Durhamu. Ili mi se to samo čini?” „Ne, u pravu si, jednom sam bila tamo. Mislim da mi je to bilo usput kad sam išla u posjet frendici u Newcastleu. Ne sjećam se da sam upoznala Flo, ali definitivno nisam zaboravila kako sam naletjela na tebe u onom baru - jelda?” Melanie kimne. „Za one među vama koji me ne poznaju, ja sam Nina, išla sam u školu s Clare i Norom. Doktorica sam... Zapravo, stažiram na kirurgiji. Nedavno sam tri mjeseca provela u inozemstvu s Liječnicima bez granica, gdje sam o prostrijelnim ranama naučila puno više nego što bih ikad poželjela... unatoč onom u što vas uvjerava Mail, ne vidimo mi baš toliko toga u Hackneyju.“ Protrljala se po licu i ja sam, prvi put otkako smo otišle iz Londona, uočila tanke pukotine na njezinoj inače glatkoj fasadi. Znala sam da je Kolumbija ostavila dojam na nju, ali od povratka odande vidjela sam je svega dvaput i u oba navrata nije ništa spominjala, osim što se šalila na račun hrane. Na tren mi se ukaže slika toga što znači zarađivati svoj kruh krpajući ljude... te ponekad u tome ne uspijevajući. „U svakom slučaju”, prisili se ona na osmijeh. „Tim, Timmy, Timbo: raspali, dečko.” „Da”, reče Tom iskosa je pogledavši, „pa, prvo što biste trebali znati o meni jest da se zovem Tom. Tom Deauxma. Pišem dramske komade, kao što sam se već pohvalio. Nisam jako poznat, ali sam napisao hrpu nevažnih stvarčica i osvojio nekoliko nagrada. U braku sam s kazališnim redateljem Bruceom Westerlyjem možda ste za njega čuli?“ Uslijedi stanka. Nina je odmahivala glavom. Tom je pogledom prelazio ukrug provjeravajući hoće li netko prepoznati to ime, a onda ga zaustavio na meni. Nevoljko, lagano odmahnem glavom. Bilo mi je krivo, ali laž ne bi bila ni od kakve koristi. On tiho uzdahne. „Pa, valjda ako ne pripadate kazališnom svijetu, redatelj vam puno ne znači. Tako sam i upoznao Clare - preko njenog rada za Royal Theatre Company. Bruce dosta radi za njih - a režirao je, jasno, i Koriolana.” 33

„Jasno”, reče Flo, usrdno kimajući. Nakon prethodnog propusta činilo mi se da se mogu pretvarati kako sam bar čula za to pa kimnem glavom zajedno s Flo - možda malo previše oduševljeno: Osjetim kako mi ukrasna gumica klizi s kose. Nina zijevne i ustane pa bez riječi izađe iz sobe. „Živimo u Camdenu. Imamo psa koji se zove Spartak, od milja Sparty. Labradudl, star dvije godine. Jako je drag i sladak, ali nije baš idealan pas za radoholičarski par koji puno putuje. Srećom, imamo sjajnu pseću šetačicu. Vegetarijanac sam... Što još? O, majko, kakva bruka! Dvije minute i već više nemam više ništa zanimljivo reći o sebi. Oh - imam i istetovirano srce na lopatici. I to je to. A ti, Nora?” Iz nekoga nedokučivog razloga osjetim kako me oblijeva grimizno rumenilo, a iz prstiju mi zamalo ispadne šalica i čaj mi se prolije po koljenima. Užurbam se brišući ga krajem šala, a onda podignem pogled i otkrijem da se Nina opet uvukla u sobu. Držala je vrećicu s duhanom i jednom rukom motala cigaretu, usput me nepomično promatrajući krupnim tamnim očima. Natjeram se da progovorim. „Nema se tu što puno pričati. Ovaj... Clare sam upoznala u školi, kao i Nina. Nas dvije...” Ne razgovaramo već deset godina. Ne znam zašto sam ovdje. Ne znam zašto sam ovdje. S mukom progutam knedlu. „Nas dvije... pa rekla bih da smo pomalo izgubile kontakt.” Lice mi je gorjelo. Peć je zbilja počinjala žariti. Načinim pokret kao da ću zataknuti kosu iza uha, ali sam bila zaboravila da sam se ošišala pa mi prsti samo dotaknu kratke pramenove, a usput i toplu i vlažnu kožu ispod njih. „Ovaj, pišem romane. Studirala sam na UCL-u, a nakon faksa zaposlila sam se u jednom časopisu, ali sam taj posao radila prilično usrano - vjerojatno vlastitom greškom jer sam vrijeme provodila črčkajući i pišući svoj roman umjesto da radim na istraživanjima i uspostavljanju kontakata. U svakom slučaju, prodala sam prvu knjigu kad su mi bile dvadeset dvije godine i odonda sam spisateljica s punim radnim vremenom.” „I u potpunosti se uzdržavaš pisanjem?” podigne Tom obrvu. „Svaka čast.” „Pa, ne u potpunosti. Hoću reći, tu i tamo odradim pokoju internetsku radionicu, napišem neki urednički prilog i tako. A imala sam i sreće...” Sreće? Poželim se ugristi za jezik. „Pa, možda ne sreće, nije to prava riječ, ali djed mi je umro prije nego što sam navršila dvadesetu pa sam naslijedila nešto novca, dovoljno za sićušni 34

stančić u Hackneyju. Apsolutno ga se nema što vidjeti, ima mjesta samo za mene i laptop, ali ne moram nikome plaćati najamninu.” „Mislim da je jako lijepo što ste sve vi ostale u kontaktu”, reče Tom. „Ti, Clare i i Nina, hoću reći. Mislim da sam ja izgubio svaki kontakt s kolegama iz škole. Nemam ništa zajedničko s većinom od njih. Nije mi to bilo najsretnije razdoblje u životu.” Nepomično me promatrao, a ja osjetim kako crvenim. Opet podignem ruku da zataknem kosu iza uha, a onda je spustim. Jesam li to umislila ili je u njegovu pogledu bilo neke zlonamjernosti? Zna li on nešto? Na tren sam se mučila trudeći se da odgovorim, ali nisam znala što da kažem a da ne bude čista laž. Dok sam tako stajala, a tišina svake sekunde postajala sve neugodnijom, ponovo me pogodila pogrešnost cijele ove situacije. Što, dovraga, ovdje radim? Deset godina. Deset godina. „Mislim da je svatko imao sranja u školi”, reče na kraju Nina prekinuvši šutnju. „Ja svakako jesam.” Zahvalno je pogledam, a ona mi lagano namigne. „U čemu je onda tajna?” zapita Tom. „Tajna dugotrajnog prijateljstva? Kako ste ga uspjele održati sve ove godine?” Ponovo ga pogledam, ovaj put oštro. Zašto, dovraga, ne može to ostaviti na miru? No ništa nisam mogla reći a da ne ispadnem potpuna luđakinja. „Ne znam”, rekoh napokon, trudeći se da mi glas ostane ljubazan, ali osjećala sam napetost u vlastitom osmijehu. Mogla sam se samo moliti da mi izraz lica ne bude tako očito lažljiv kao što sam se ja osjećala. „Sreća, valjda.” „Netko važan u životu?” zapita Melanie. „Ne. Samo ja. Čak ni labradudl.” Ovo je trebalo biti smiješno pa se svi po dužnosti i nasmiju, ali tanašnim, mlakim smijehom s prizvukom sažaljenja. „Flo?” brzo rekoh nastojeći odvratiti pažnju od sebe. Flo se ozari. „Pa, Clare sam upoznala na sveučilištu. Obje smo studirale povijest umjetnosti i dobile smo smještaj u istom studentskom domu. Ušla sam u dnevnu sobu, a ona je ondje sjedila, gledala East Enderse i grickala kosu - „znate ono kad onako smiješno ovije pramen oko prsta i gricka vlasi?” Baš slatko.” Pokušavala sam se sjetiti. Je li Clare ikad to radila? Zvučalo je odvratno. Javi mi se nejasno sjećanje na Clare kako sjedi u kafiću kraj škole i uvija pletenicu oko prsta. Možda je to i radila.

35

„Na sebi je imala plavu haljinu - mislim da je još uvijek ima, ne mogu vjerovati da još može stati u nju! Ja sam od faksa natukla bar šest-sedam kila! Uglavnom, prišla sam joj i rekla bok, a ona je rekla: ‘Oh, baš imaš zgodan šal’, pa smo tako postale i ostale najbolje frendice. Ja jednostavno - ona je jednostavno super, znate? Pružila mi je takvo nadahnuće, toliku podršku. Nema puno ljudi koji...” proguta knedlu i prekine se boreći se za dah, a ja na svoj užas shvatim koliko joj malo treba pa da zaplače. „Pa, svejedno, sve to i nije važno. Ona je moja stijena i ja bih sve učinila za nju. Sve. Samo želim da ovo bude najbolja moguća djevojačka večer, znate? Želim da sve bude savršeno. Meni to toliko znači. Kao - kao da je to nešto posljednje što mogu učiniti za nju, znate?” Oči su joj bile pune suza i govorila je s tako divljom žestinom da je to gotovo ulijevalo strah. Zaokruživši pogledom uokolo, vidjela sam da nije samo mene to zabezeknulo - Tom je izgledao iskreno preneražen, a Ninine su obrve nestale pod šiškama. Samo se Melanie doimala potpuno nezainteresirano, kao da je to normalna razina emocija kakvu čovjek osjeća prema najboljem prijatelju. „Udaje se, ne ide u zatvor”, suho reče Nina, ali Flo ili je nije čula ili je ignorirala njezinu primjedbu. Umjesto toga, nakašljala se i obrisala oči. „Oprostite. Bože, kakva sam ja sentimentalna koza! Svašta.” „I, ovaj, čime se sad baviš?” uljudno upita Tom. Kad je to izustio, shvatim da nam je Flo samo govorila o Clare, a nije nam gotovo ništa rekla o sebi. „Oh.” Flo obori pogled. „Pa, znaš. Malo ovo, malo ono. Malo... malo sam pauzirala nakon faksa. Nije to bilo dobro mjesto. Clare je bila nevjerojatna. Kad sam... Pa, nema veze. Stvar je u tome da je ona jednostavno... jednostavno najbolja prijateljica koju itko može imati, časna riječ. Bože, svašta!” Obriše nos i ustane. „Tko je za još malo čaja?” Svi odmahnemo glavom pa ona uzme pladanj i ode u kuhinju. Melanie izvadi mobitel i ponovo provjeri signal. „Pa, ovo je bilo čudno”, nehajno reče Nina. „Što?” Melanie podigne pogled. „Flo i takozvana ‘savršena djevojačka večer’”, odslovka Nina. „Vama se ne čini da ona malo... pretjeruje?” „Oh“, reče Melanie. Pogleda prema kuhinjskim vratima, a onda spusti glas. „Gle, ne znam je li pristojno da ovo pričam, ali nema smisla muljati. Flo je na trećoj godini doživjela lagani živčani slom. Ne znam točno što se dogodilo, ali odustala je 36

prije završnih ispita - i nikad nije diplomirala, bar koliko je meni poznato. Zbog toga je malo, kako da kažem, osjetljiva kad se spomene to razdoblje. Zapravo ne voli razgovarati o tome.” „Hm, O. K.”, reče Nina. No znala sam što misli. U vezi s Flo nije bila alarmantna njezina rezerviranost u pogledu onoga što se dogodilo nakon faksa - to je u cijeloj priči bilo najmanje čudno. Kod nje je na uzbunu pozivalo sve ostalo.

37

5. pava mi se, ali mi netko svjetlom bliješti u oči. Rade mi pretrage i CT pa sve to S ispisuju na pisaču, odnose moju odjeću krutu od skorene krvi. Što se dogodilo? Što sam učinila? Na ležećim kolicima voze me dugim hodnicima, svjetla su prigušena jer je noć, mimo bolničkih odjeljaka u kojima spavaju pacijenti. Neki se od njih bude pri mojem prolasku i vidim odraz svojeg stanja u njihovu šokiranu izrazu, u načinu na koji okreću lice ustranu, kao da se sklanjaju od nečega jadnog ili užasnog. Liječnici mi postavljaju pitanja na koja ne umijem odgovoriti, govore mi stvari kojih se ne mogu sjetiti. Onda me napokon prikvače za monitor i ostave, drogiranu, smućenu i samu. No ne posve samu. Bolno se okrećem na bok i onda je ugledam s druge strane armiranog stakla na vratima na stolici strpljivo sjedi policajka. Čuvaju me. Ne znam zašto. I tako ležim, zureći kroz staklo u policajkin zatiljak. Tako strašno želim izaći i postaviti joj nekoliko pitanja, ali se ne usuđujem. Djelomično zato što nisam sigurna hoće li me mlitave noge odnijeti do vrata - ali dijelom i zato što nisam sigurna hoću li moći podnijeti odgovore. Ležim neko vrijeme i čini mi se da to dugo traje, slušam zujanje bolničkih aparata i zvuk pumpice koja mi uštrcava morfij. Bol u glavi i nogama otupljuje i čini se sve daljom. A onda napokon zaspim. Sanjam o krvi, kako se širi, razlijeva i natapa me. Klečim u krvi - pokušavajući je zaustaviti - ali mi ne uspijeva. Krv mi natapa pidžamu. Širi se preko poda od svijetlog drva. A onda se probudim. Na sekundu samo tako ležim, a srce mi lupa u grudima i oči mi se prilagođuju na prigušeno noćno svjetlo u sobi. Muči me divlja žeđ i čini mi se da će mi puknuti mjehur. Na noćnom ormariću nalazi se plastična čaša, tik do moje glave, pa s ogromnim 38

naporom pružim ruku i jednim je drhtavim prstom uhvatim za rub, a onda privučem bliže. Ima bljutav i plastičan okus, ali Bože moj, nikad nisam više uživala u vodi. Ispijeni sve do posljednje kapi, a onda mi glava padne natrag na jastuk uz udarac od kojeg pri prigušenom svjetlu ugledam sve zvijezde. Prvi put primjećujem da ispod mojeg pokrivača izlaze neke žice, povezujući me s nekakvim monitorom, a njegov treperavi ekran baca nejasne zelenkaste sjenke po sobi. Jedna od žica pričvršćena mi je za prst na lijevoj ruci, a kad podignem ruku, na svoje iznenađenje vidim da je izgrebena i krvava, a moji, već ionako izgrizeni nokti slomljeni. Sjećam se... sjećam se auta... Sjećam se kako posrćem preko razbijenog stakla... jedna mi je cipela spala s noge. Ispod pokrivača trljam stopala jedno o drugo, u jednom osjećajući bol, a na drugom natečenu nabreklinu od zavoja u koji je zamotano. A na potkoljenicama... osjećam elastični zavoj i nekakav kirurški flaster na jednoj nozi. Tek kad mi ruka zaluta na rame, na desno rame, lecnem se i pogledam prema dolje. Velika modrica širi se i izviruje ispod bolničke spavaćice, spuštajući mi se niz nadlakticu. Kad pomaknem rame prema naprijed, vidim masu nečega ljubičastog što se širi iz tamnoga otečenog središta, odmah iznad pazuha. Što bi moglo prouzročiti ovakvu čudnu modricu, i to samo na jednoj strani? Osjećam se kao da mi sjećanje lebdi na dohvat ruke - ali i dalje tvrdoglavo ostaje izvan dosega. Jesam li doživjela nesreću? Prometnu nesreću? Je li me... netko napao? S mukom skliznem rukom pod pokrivač i prijeđem dlanom preko trbuha, preko grudi, preko boka. Nadlaktice su mi izbrazdane raznim ranama, ali se čini da mi je s tijelom sve O. K. Stavim ruku na bedra, popipam se između nogu. Tu je nešto nalik na debelu pelenicu, ali nema boli. Nema rana. Nema modrica na unutarnjoj strani bedara. Što god da se dogodilo, nije to bilo posrijedi. Opet legnem i sklopim oči, umorna sam - umorna od pokušaja da se sjetim, umorna od toga da se bojim - a pumpica škljoca i zuji pa se najednom ništa više ne čini toliko važnim. Upravo u času dok klizim u san pred oči mi izlazi slika: sačmarica koja visi na zidu. I onda odjednom shvatim.

39

Modrica je trag od trzaja kundaka. U nekom trenutku u nedavnoj prošlosti pucala sam iz vatrenog oružja.

40

6. lo”, gurnem glavu kroz kuhinjska vrata. Flo je u stroj za pranje suđa upravo „F stavljala šalice. „Oh, ne bi to sve trebala sama raditi. Mogu ti pomoći?” „Ne! Ne budi smiješna, već je gotovo.” Zalupila je vratima perilice. „Treba ti nešto? Bilo što u čemu ti mogu pomoći? Žao mi je zbog kave.” „Što? Oh - iskreno, nema veze. Čuj, što si ono rekla, kad bi Clare trebala stići?” „Mislim, oko šest.” Ona pogleda na kuhinjski sat. „Znači, moramo ubiti još sat i pol.” „O. K., baš sam se pitala imam li vremena za malo trčanja?” „Trčanja?” Kao da se zaprepastila. „Pa, valjda - ali sve se više spušta mrak.” „Neću daleko. Samo...” S nelagodom se premjestim s noge na nogu. Nisam joj to mogla objasniti. Problem mi je to već objašnjavati i samoj sebi, ali morala sam izaći, maknuti se odavde. Kod kuće trčim gotovo svaki dan. Imam četiri različite rute, s varijacijama od prolaska kroz Victoria Park po lijepom vremenu do trčanja po ulicama kad je mokro ili mračno. Odmaram se dan-dva u tjednu - kažu da tako treba zato da se mišići oporave - ali prije ili poslije u meni nabuja potreba i onda moram otići na trčanje. Ako to ne učinim, uhvati me... Ne znam kako bih to nazvala. Možda, samotnički strah. Svojevrsna klaustrofobija. Dan prije nisam trčala - bila sam previše zauzeta pakiranjem i dovršavanjem nekih sitnica - pa sam sada osjećala snažan poticaj da izađem iz ove kuće nalik na kutijicu. Nije u pitanju samo tjelesna aktivnost - odnosno, bar ne samo to. Pokušala sam trčati u teretani, na pokretnoj traci, ali to nije isto. Treba izaći iz kuće, riješiti se zidova oko sebe, biti u mogućnosti da se nekamo makneš. „Mislim da imaš vremena”, reče mi Flo gledajući kroz prozor u sve jači sumrak, „ali bolje ti je da požuriš. Kad se ovdje smrači, onda je zbilja, zbilja mrak.” „Požurit ću. Ima li neki put kojim bi bilo najbolje ići?” „Hmm... mislim da će ti najbolji izbor biti šumska staza tamo dolje... Čekaj 41

malo, dođi u dnevni boravak.” Povede me kroz tu prostoriju do golemoga staklenog zida i kroz njega mi pokaže van, na sjenovitu prazninu u šumi. „Vidiš, to je staza. Vodi kroz šumu do glavne ceste. Tu je tlo čvršće i manje blatno nego kolni prilaz puno bolje za trčanje. Samo je prati prema dolje dok ne stigneš do asfalta, ali onda bih na tvom mjestu skrenula desno i išla uz glavnu cestu i vratila se po kolnom prilazu - dotad će već biti pretamno da trčiš kroz šumu, put nema ograde i mogla bi krenuti u totalno krivom smjeru. Čekaj malo”, opet ode u kuhinju, prekopa po jednoj ladici i odande izvuče nešto što je nalikovalo na loše spojene naramenice za hlače. „Uzmi ovo - to je naglavna svjetiljka.” Zahvalim joj i požurim u svoju sobu da se presvučem u odjeću za trčanje i obujem tenisice. Nina je ležala na krevetu, gledajući u strop i slušala nešto na iPhoneu. „Ova Flo potpuno je lupnuta u glavu”, reče kao da nastavljamo razgovor i izvadi slušalice iz ušiju. „Je li to medicinski termin, doktorice da Souza?” „Da. Od latinskog Lupus Nudus, goli mjesec, što se povezuje s poganskim vjerovanjem da se ludilo izaziva kupanjem pri punoj mjesečini.” Počnem se smijati skidajući traperice i navlačeći termotajice za trčanje i majicu. „Lupus na latinskom znači vuk. Sigurno misliš na riječ luna. Gdje su moje tenisice? Ostavila sam ih kraj vrata.” „Gurnula sam ih pod krevet. U svakom slučaju, vukodlaci polude kad je pun mjesec. Ista priča. Kad smo već kod ludila, ti to nekamo ideš?” „Da.” Sagnem se i pogledam ispod kreveta. Moje su tenisice bile ondje, miljama daleko. Hvala, Nina. Kleknem i ispružim ruku nastojeći ih dohvatiti, a moje pitanje priguši posteljina: „Zašto?” „Da vidimo.” Na prste počne nabrajati razloge. „Mrak je, ne poznaješ okolinu, a u prizemlju ima hrpa besplatnog vina i hrane - oh, a jesam li spomenula da je vani mračno kao u jebenom rogu?” „Nije mračno kao u rogu.” Pogledam kroz prozor zatežući vezice na tenisicama. Bilo je prilično mračno, ali ne mračno kao u rogu. Sunce je bilo zašlo, ali nebo je bilo jasno i na zapadu još uvijek osvijetljeno raspršenom bisernosivom svjetlošću, a na istoku se nad drvećem dizao okrugao bijeli mjesec. „A bit će i pun mjesec pa neće biti tako tamno, čak i kad sunce potpuno zađe.”

42

„Oh, zbilja? I to mi kaže gospođica Leonora Shaw koja već osam godina živi u Londonu i sve to vrijeme nikad se nije od ulične svjetiljke udaljila više od pedeset jardi?” „Zbilja.” Napravim dvostruki čvor na tenisicama i uspravim se. „Nemoj mi zvrndati, Nina, moram izaći ili ću zbilja pošiziti, mjesec ili ne mjesec.” „Uf. Tako je loše?” „Ne.” No bilo je loše. Nisam mogla objasniti zašto. Nisam mogla reći Nini kako se osjećam zbog stranaca koji prčkaju po mojoj prošlosti s Clare, kao da mi netko prčka po rubovima rane koja je tek napola zacijelila. Pogriješila sam što sam došla ovamo sad sam to znala, ali sam bila ovdje zaglavila, bez prijevoza, sve dok Nina ne odluči otići. „Ne, sve je u redu. Samo želim izaći. Odmah. Vidimo se za sat vremena.” Krenem niza stube zalupivši vratima, a isprati me njezin podrugljivi smijeh. „Možeš trčati... ali pobjeći ne možeš!” U šumi duboko udahnem čist, svjež zrak i počnem se zagrijavati. Rastezala sam udove oslanjajući se o garažu i promatrajući šumu. Osjećaj prijetnje, blizak klaustrofobiji koji me mučio u kući sad je nestao. Je li u pitanju bilo staklo? Osjećaj da bilo tko može biti ovdje vani i gledati unutra, a mi to nikad ne bismo ni naslutili? Ili ona čudna anonimnost prostorija koja me podsjećala na društvene eksperimente, na bolničke čekaonice? Vani sam shvatila da je osjećaj kako me netko promatra posve iščeznuo. Počela sam s trčanjem. Bilo je lako. Ovo je bilo lako. Bez pitanja, bez ikoga tko bi po meni bockao i prčkao, samo oštar, sladak zrak i tihi udarci mojih nogu po sagu od borovih iglica. Bilo je poprilično kišilo, ali se voda na mekom, propusnom tlu nije mogla zadržati onako kako se zadržavala na nabijenu i izbrazdanu kolnom prilazu pa je bilo vrlo malo lokava ili čak blatnih mjesta, tek milje čiste, elastične staze posute iglicama tisuću stabala pod potplatima mojih cipela. U mojoj obitelji nitko ne trči - bar ne koliko ja znam - ali je moja baka voljela pješačiti. Ispričala mi je kako bi, dok je bila djevojčica, kad bi se s nekim posvadila, kredom napisala njegovo ime na svoje potplate i hodala sve dok se to ime ne bi 43

izbrisalo. Objasnila mi je kako bi, do trenutka kad bi kreda nestala, izblijedjela i njezina ljutnja. Ja to ne radim. No, krećem s nekom mantrom u glavi i trčim sve dok se ta mantra potpuno ne izgubi u udarcima mojega srca i udarcima stopala. Večeras - iako se na nju nisam ljutila odnosno bar ne više - čula sam kako mi srce kuca ponavljajući njezino ime: Clare, Clare, Clare, Clare. Trčala sam nizbrdo, sve dalje kroz šumu, kroz sve dublji mrak i tihe noćne zvuke. Vidjela sam šišmiše kako polijeću u suton i čula životinje kako se izvlače iz skloništa. Lisica je ispred mene pretrčala preko staze, onda zastala, bahato i oholo, okrenuvši za mnom glavu uske njuške da provjeri moj miris dok sam u tihom sumraku protrčavala mimo nje. Ovo je bilo lako - brz spust, kao da letiš kroz sumrak. I nisam osjećala strah, usprkos tami. Ovdje vani stabla nisu bila tihi promatrači iza stakla, nego prijateljske pojave, dočekujući me u šumi s dobrodošlicom, razmičući se preda mnom dok sam, hitro i tek neznatno zadihana, trčala stazom. Kušnja će biti put uzbrdo, kad na povratku budem trčala duž izbrazdana i blatna kolnog prilaza, a znala sam da moram onamo stići prije nego što postane tako mračno da neću moći vidjeti rupe. Stoga sam potrčala brže, forsirajući se. Nisam morala postići određeno vrijeme, dostići određeni cilj. Čak nisam znala ni koliku udaljenost trebam pretrčati. No znala sam što moje noge mogu pa sam se kretala dugim i opuštenim koracima. Preskačući oboreno deblo, na minutu sam sklopila oči ludost pri tako slabom svjetlu - pa sam gotovo uspjela zamisliti da letim i da se nikad neću spustiti na tlo. Napokon ugledam cestu, blijedo-sivu zmiju kako vijuga kroz sve dublje sjene. Izbivši iz šume, začujem tihi sovin huk pa poslušam Floine upute i skrenem nadesno duž asfalta. Nisam dugo trčala kad začujem iza sebe zvuk automobila pa se zaustavim i stisnem uz rub ceste. Nisam imala ni najmanje želje da me pregazi netko tko ne očekuje da će u ovo doba naići na trkača. Zvuk automobila približi se, brutalno glasan u mirnoj noći, a onda me opkoli, uz grmljavinu motora nalik na zvuk motorne pile. Oči mi zaslijepe blistava svjetla - a zatim auta nestane u mraku i za njim ostane samo crvenilo stražnjih svjetala gubeći se u tami poput rubinskih očiju. Nakon tog prolaska ostanem trepćući i potpuno zaslijepljena pa mi se, iako sam čekala u nadi da će mi se oči prilagoditi na mrak, noć činila beskrajno tamnijom nego prije nekoliko trenutaka i najednom se uplašim da bih trčeći mogla upasti u 44

jarak pokraj ceste ili se spotaknuti o kakvu granu. Popipam se po džepu da nađem naglavnu svjetiljku koju mi je dala Flo pa je namjestim. S njom sam se osjećala neugodno: bila je dovoljno uska da je prikopčam, ali i dovoljno labava da se moram, kad sam ponovo potrčala, brinuti o tome hoće li mi pasti s glave. Sad sam barem mogla vidjeti komad asfalta pred sobom, a bijele oznake uz rub ceste u snopu svjetlosti bliještale su prema meni. Iznenadni procijep zdesna pokaže mi da sam stigla do kolnog prilaza pa usporim i skrenem. Sad sam bila zahvalna što imam naglavnu svjetiljku, a trčanje više uopće nije dolazilo u obzir, nego tek nekakvo sporo, oprezno klipsanje pri čemu sam birala put zaobilazeći blatne udubine i izbjegavajući rupe na kojima bi se lako slomio neoprezan gležanj. Čak i tako, blato mi se lijepilo za tenisice i pri svakom koraku činilo mi se kao da na svakoj nozi vučem po ciglu - pola funte zgrudana blata. Bit će ih zabavno očistiti kad se vratim u kuću. Pokušam se sjetiti koliko je prilaz dugačak - pola milje? Napola sam požalila što se nisam vratila kroz šumu, bez obzira na mrak. No, daleko pred sobom vidjela sam kuću kao svjetionik, a njezine prazne staklene stijene zlatno su sjale u noći. Blato mi se lijepilo za stopala, kao da me pokušava zadržati ovdje u mraku, a ja sam stiskala zube i umorne noge prisiljavala na malo brži trk. Bila sam možda na pola puta kad se odozdo, još s glavne ceste, začuo zvuk. Neki je auto usporavao. Nisam imala sat, a mobitel sam bila ostavila u kući, ali sigurno nije još moglo biti šest? Nisam trčala sat vremena, ni približno. No, zvuk se čuo, zvuk motora u praznom hodu kad je automobil skretao, a onda škripa, zaglušna grmljavina kad se počeo probijati uzbrdo, poskakujući od rupe do rupe. Priljubila sam se uz živicu kad se vozilo približilo i ostala tako stajati zaklanjajući oči od bljeska svjetala i nadajući se da me auto neće u prolazu previše poprskati blatom, ali se on na moje iznenađenje zaustavi, iz ispušne cijevi na mjesečini se zabijeli oblačić, a ja začujem zujanje električnog podizača prozora i nagli nalet Beyonce koji se brzo priguši kad je netko stišao zvuk. Priđem korak bliže, a srce mi opet počne udarati, kao da sam trčala brže nego što zaista jesam. Naglavna svjetiljka bila je namještena tako da osvjetljuje tlo, za hodanje, a ne za razgovor, a ja nisam uspijevala otkriti kako da je opet podignem. 45

Zato je skinem s glave pa, držeći je u ruci, obasjam blijedo lice djevojke u automobilu. No to i nije bilo potrebno. Znala sam tko je u autu. Clare. „Lee?” reče, kao u nevjerici. Svjetlo joj je tuklo ravno u oči pa ona zatrepće i zakloni ih od svjetlosnog snopa. „Bože moj, jesi li to zbilja ti? Nisam... Što ćeš ti ovdje?”

46

7. a tren nisam ništa shvaćala. Je li došlo do strahovite pogreške? Možda me ona N uopće i nije pozvala, nego je sve ovo bila Floina glupa ideja? „Pa...ja... tvoja djevojačka večer”, zamucam. „Nisi...?” „Ma, znam to, tupko!” Nasmije se, a u hladni zrak digne se uzrujani nalet bijelog daha. „Mislim reći, što radiš ovdje? Treniraš za arktičku ekspediciju ili što?” „Bila sam na trčanju”, rekoh trudeći se da to zvuči kao najnormalnija stvar na svijetu. „Nije tako h-hladno. Samo malo štipa.” No sad kad sam se zaustavila, bilo mi je hladno pa mi je posljednje riječi pokvarilo grčevito drhtanje. „Ulazi u auto, odvest ću te do kuće.” Nagnula se i otvorila suvozačka vrata. „Ja... tenisice su mi prilično blat...” „Ne mari. Ovo je rentani auto. Hajde, ulazi već jednom, prije nego što se obje smrznemo!” Gacajući kroz blato, zaobiđem auto i sjednem na suvozačko sjedište, a onda osjetim kako mi se toplina iz puhača probija kroz hladnu, znojem natopljenu termoodjeću. Tenisice su mi bile natopljene blatom, a prsti na nogama šljapkali po podstavi tako da me od toga podilazila jeza. Clare ubaci mjenjač u brzinu i stiša „Single Ladies” pritisnuvši gumb za isključivanje zvuka. Tišina najednom postane zaglušna. „Pa onda...” Promatrala me postrance u ogledalu. Bila je jednako lijepa kao i uvijek. Bilo je od mene ludo i pomisliti da bi deset godina moglo kod Clare nešto promijeniti. Kod nje je ljepota bila neizbrisiva. Čak i pri slabom automobilskom svjetlu, umotana u staru hudicu i šal koji je nalikovao na divovsku mrežicu za kosu, izgledala je zapanjujuće. Kosa joj je navrh glave bila skupljena u prelijepu i neurednu punđu iz koje su joj pramenovi padali na ramena. Nokti su joj bili grimizno obojeni, ali nekako nemarno - nije se previše trudila, nitko Clare ne bi za to mogao optužiti. Prije da je taman savršena. „Pa onda”, uzvratim ja kao odjek. Uvijek sam se u usporedbi s Clare osjećala kao manje vrijedna osoba. U deset godina ništa se nije promijenilo, shvatim. 47

„Dugo se nismo vidjele.” Odmahivala je glavom lupkajući prstima po upravljaču. „Ah, Bože, čuj... tako te dobro opet vidjeti, Lee, znaš?” Šutjela sam. Htjela sam joj reći da više nisam ta osoba - sad sam Nora, a ne Lee. Htjela sam joj reći da nije ona kriva, da razlog što nisam s njom ostala u kontaktu nema nikakve veze s njom - da sam ja u pitanju. Samo... to nije bilo u potpunosti točno. Najviše od svega, htjela sam je pitati zašto sam ovdje. Ali nisam. Nisam ništa rekla. Samo sam sjedila, zureći prema kući dok smo se primicale. „Zbilja te dobro opet vidjeti”, ponovila je. „Znači, sad pišeš knjige - je li tako?” „Da”, rekoh. Riječi su mi čudno i pogrešno zvučale u ustima, kao da lažem ili pričam priče o nekom drugom, možda o nekoj dalekoj rođakinji. „Da, pišem knjige. Krimiće.” „Čula sam. Vidjela sam prikaz u novinama. Tako mi je... zbilja mi je drago zbog tebe. To je nevjerojatno, znaš? Trebala bi biti jako ponosna.” Slegnem ramenima. „To je posao kao i svaki drugi.” Riječi mi izađu iz usta ukočene i gorke - nisam to tako mislila. Znam da imam sreće. I naporno sam radila da to postignem. Trebala bih biti ponosna. I jesam ponosna. „A ti?” uspijem izustiti. „Odnosi s javnošću. Radim za Royal Theatre Company.” Odnosi s javnošću. To se moglo i očekivati pa se osmjehnem, ovaj put iskrenim osmijehom. Clare je uvijek bila nevjerojatna kad je trebalo progurati neku priču, čak i kad joj je bilo dvanaest. Čak i kad joj je bilo pet. „Jako... Jako sam sretna”, tiho reče. „I, čuj, žao mi je što nismo ostale u kontaktu - kad te gledam... sjećam se nekih dobrih trenutaka.” Pogleda me u sablasno zelenoj svjetlosti što je dopirala s ploče s instrumentima. „Sjećaš se prve zajedničke pljuge?” Nasmije se. „Prvog poljupca... prvog džointa... prvog puta kad smo se prošvercale na film za odrasle.” „I prvi put kad su nas izbacili”, odvratim, a onda zažalim što je to zazvučalo tako podrugljivo. Zašto? Zašto se postavljam tako obrambeno? No Clare se samo nasmije. „Ha, kakvo je to bilo poniženje! Mislile smo da smo jako pametne - natjerale smo Ricka da nam kupi karte i provukle se kroz WC. Nije mi palo na pamet da će provjeravati i na ulazu u dvoranu.” 48

„Rick! Potpuno sam ga zaboravila. Što je s njim ovih dana?” „Sam Bog zna! Vjerojatno je u zatvoru. Zbog seksa s maloljetnicama, ako ima pravde na ovom svijetu.” Rick je godinu dana bio Clarin dečko kad je nama dvjema bilo četrnaest ili petnaest, dvadesetdvogodišnjak masne i duge kose s motorom i zlatnim zubom. Meni se nikad nije sviđao - čak i s četrnaest godina bilo mi je neobično i odvratno što Clare hoće spavati s likom te dobi, unatoč činjenici da je smio ulaziti u klubove i nabavljati alkohol. „Uh, baš je bio oduran”, rekoh, prethodno ne promislivši. Ugrizem se za jezik, ali se Clare samo nasmije. „Totalno! Ne znam kako to odmah nisam vidjela. Mislila sam da je jako sofisticirano poševiti se sa starijim frajerom! Sad mi se to čini kao... kao samo korak do pedofilije.” Frkne, a onda uzvikne kad je auto odskočio zbog rupe. „Uff! Nisam pazila.” Neko smo vrijeme šutjele dok se ona izvlačila kroz posljednji i najizbrazdaniji dio kolnog prilaza, a zatim smo izletjele na pošljunčani prostor pred kućom, uguravši se točno između Nininog unajmljenog auta i Floina landrovera. Clare ugasi motor pa smo na minutu samo sjedile u mračnom autu promatrajući kuću, a likovi u njoj bili su raspoređeni poput glumaca na pozornici, baš kao što je Tom rekao. Bila je tu Flo, marljivo nešto radeći u kuhinji, sagnuvši se nad pećnicom. Melanie se bila zgrbila nad telefonom u dnevnom boravku, a Tom ispružio na sofi ravno nasuprot prozoru od debelog stakla i listao nekakav časopis. Nine nije bilo nigdje na vidiku - najvjerojatnije je pušila na balkonu. Zašto sam ovdje, opet se zapitam, ovaj put sa svojevrsnom agonijom. Zašto sam došla ovamo? Onda se Clare okrene prema meni, lica osvijetljena zlatnim svjetlom što je dopiralo iz kuće. „Lee...”, reče u istom trenu kad sam ja započela: „Gle...” „Što?” zapita ona. Odmahnem glavom. „Ne, ti prva reci.” „Ne, reci ti. Ovo nije bilo ništa važno.” Srce mi je bolno kucalo u grudima pa joj najednom više nisam bila u stanju postaviti pitanje koje mi je bilo na vrhu jezika. Umjesto toga, protisnem: „Nisam više Lee. Sad sam Nora.” 49

„Što?” „Ne zovem se više Lee. Nikad mi se to ime nije sviđalo.” „Oh.” Šutjela je, pokušavajući to probaviti. „O. K. Znači, sad si Nora, ha?” „Da.” „Pa, potrudit ću se da to zapamtim. Ipak, neće biti lako - nakon što sam te, koliko ono, dvadeset jednu godinu poznavala kao Lee.” Zapravo me nikad nisi poznavala, pomislim i protiv volje, a onda se namrštim. Jasno da me Clare poznavala. Poznavala me od moje pete godine. Upravo je u tome i bio problem - i predobro me poznavala. Ispod tanke fasade odrasle osobe vidjela je nekadašnje sićušno i uplašeno dijete. „Zašto, Clare?” iznenada rekoh i ona podigne pogled, a lice joj je u tami bilo bezizražajno i blijedo. „Što zašto?” „Zašto sam ja ovdje?” „Oh, Bože.” Spusti pogled na ruke. „Znala sam da ćeš to pitati. Pretpostavljam da mi ne bi vjerovala kad bih spomenula dobra stara vremena i tako to?” Odmahnem glavom. „Nije to u pitanju. I u prošlih deset godina mogla si me kontaktirati da si htjela. Zašto sada?” „Zato...” Duboko udahne, a mene zapanji kad sam shvatila da je nervozna. Bilo je to teško prihvatiti. Nikad je nisam vidjela drukčiju nego posve pribranu; čak i u dobi od pet godina pogledom je mogla i najstrožeg nastavnika natjerati da se raznježi ili klone, ovisno o tome za što bi se odlučila. Zbog toga smo, pretpostavljam, na neki čudan način i bile prijateljice. Ona je u sebi imala ono za čim sam ja čeznula: sveobuhvatnu pribranost. Osjećala sam se jačom, pa makar stojeći u njezinoj sjeni. No više ne. „Zato...”, ponovila je, a ja sam vidjela kako joj nemarno nalakirani nokti sjaje, crveni kao krv, kad je ispreplela prste i svjetlost iz kuće pala joj na nokte i odrazila se u autu. „Zato što sam mislila da zaslužuješ znati. Da zaslužuješ da ti to kažem licem u lice. Obećala sam. Obećala sam sama sebi da ću ti to osobno reci. „Što?” nagnem se naprijed. Nisam bila uplašena, samo zbunjena. Zaboravila sam na svoje prljave i mokre cipele, kao i na smrad znoja na odjeći. Zaboravila sam na sve osim ovoga: Clarino zabrinuto lice, ispunjeno napetom ranjivošću kakvu nikad prije nisam vidjela. 50

„Govorim o vjenčanju”, reče ona. Spusti pogled na ruke. „O tome... o tome za koga se udajem.” „Za koga?” rekoh. A onda, da bih je nasmijala, da bih pokušala razbiti napetost koja se stvarala u autu pa zahvaćala i mene, dodam: „Ne valjda za Ricka? Uvijek sam znala...” „Ne”, prekine me ona, napokon me pogledavši u oči, a u pogledu joj nije bilo ni trunke smijeha, tek nekakva čelična odlučnost, kao da se sprema učiniti nešto neugodno ali krajnje nužno. „Ne. Za Jamesa.”

51

8.

Na tren se zagledam u nju uvjeravajući se da sam pogrešno čula. „Što?” „James... Udajem se za Jamesa.” Ništa ne odgovorim. Sjedila sam zureći u stabla na straži, a krv mi je u ušima šumjela i bubnjala. U meni je raslo nešto nalik na vrisak. No ništa nisam rekla. Potisnula sam to James? Clare i James? „Zato sam te pozvala.” Sad je brzo govorila, kao da zna kako nema mnogo vremena, da bih ja svaki čas mogla ustati i izletjeti iz auta. „Nisam htjela... Mislila sam da te ne bih trebala pozvati na svadbu. Mislila sam da će ti to biti previše teško, ali nisam mogla prihvatiti da to čuješ od nekog drugog.” „Ali... tko je onda dovraga William Pilgrim?” izbije iz mene poput optužbe. Na sekundu me Clare blijedo pogleda, a onda shvati i lice joj se promijeni, a ja se u istoj sekundi sjetim gdje sam to ime već čula i shvatim kakva sam glupača. Billy Pilgrim. Klaonica 5. Jamesova najdraža knjiga. „To je njegovo ime na Facebooku”, tupo rekoh. „Radi zaštite privatnosti - tako da obožavatelji ne mogu pronaći njegov osobni profil. Zato i nema profilne slike. Je li tako?” Clare s nelagodom kimne. „Nikad te nisam mislila dovesti u zabludu”, reče molećivo. Toplom rukom posegne za mojom, ukočenom i uprljanom blatom. „A i James je mislio da bi ti trebalo reći prije...” „Čekaj malo.” Naglo istrgnem ruku iz njezine. „Razgovarala si o tome s njim?” Ona kimne i rukama pokrije lice. „Lee... tako mi je...” Zastane i duboko udahne, a meni se učini da se pribire preispitujući ono što sljedeće reći. Kad je ponovo progovorila, bilo je to s tračkom prkosa, treptaj one Clare kakvu sam pamtila, Clare koja bi radije napala, radije poginula u borbi nego priznala neku optužbu. „Slušaj, neću se ispričavati. Nitko od nas nije učinio ništa loše. Ali, molim te, bar nam daj svoj blagoslov.” 52

„Ako niste učinili ništa loše”, oštro zazvuči moj glas, „zašto vam je uopće potreban?” „Zato što si mi bila prijateljica! Moja najbolja prijateljica!” Bila. Obje smo u isti tren primijetile prošlo vrijeme i na Clarinu licu vidjela sam kako se ogleda moja vlastita reakcija. Ugrizem se za usnicu tako jako da je zaboljelo, zubima gnječeći nježnu kožu. Imate moj blagoslov. Reci joj to. Reci! „Ja...“ Iz kuće dopre neki zvuk. Otvore se vrata i pojavi se Flo, stojeći u osvijetljenom pravokutniku i zaklanjajući rukom oči dok je pokušavala nešto vidjeti u mraku. Stajala je na vrhovima prstiju, gotovo se srušivši koliko je gledajući istezala vrat, a osjećalo se u njoj i neko potisnuto uzbuđenje, kao u djeteta prije rođendanske proslave koje bi svaki čas moglo zapasti u histeriju. „Heeej?” dovikne, a glas joj šokantno glasno odjekne u mirnom noćnom zraku. „Clare? To si ti?” Clare drhtavo izdahne i otvori automobilska vrata. „Flopsie!” Glas joj je podrhtavao, ali gotovo neprimjetno. Pomislila sam, i to ne prvi put, kakva bi ona bila nevjerojatna glumica. Nikakvo čudo što je završila u kazalištu. Čudno je bilo jedino to što nije završila na pozornici. „Clare, maco!” vrisne Flo i sleti na pošljunčani prilaz kao izbačena iz katapulta. „Oh, Bože moj, to si ti! Čula sam zvuk auta i pomislila... ali onda nikog nije bilo.” Žurno je posrtala stazom ispred kuće, a papuče u obliku zeca šuškale su joj po šljunku. „Što radiš tu sasvim sama u mraku, ti šašavice?” „Razgovaram s Lee. Hoću reći, Norom.” Clare mahne rukom prema mojoj strani auta. „Naletjela sam na nju na kolnom prilazu.” „Nadam se, ne doslovno! Uff!” Začuje se udarac kad se Flo o nešto spotaknula u mraku i ispred auta naglo završila na koljenima. Skočila je na noge, otresajući prašinu s odjeće. „Ništa mi nije!” „Smiri se!” nasmijala se Clare i zagrlila je. Šapnula joj je u kosu nešto što nisam čula, a Flo je kimnula. Povučem kvaku na vratima i ukočeno izađem iz auta. Pogriješila sam što tih posljednjih nekoliko jardi do kuće nisam prohodala - zato što 53

sam nakon trčanja tako naglo sjela, mišići su mi se ukočili. Sad mi se bilo teško uspraviti. „Dobro si, Lee?” reče Clare okrenuvši se kad me čula da izlazim iz auta. „Kao da malo šepaš.” „Nije mi ništa.” Trudila sam se da mi glas bude jednako nehajan kao i njezin. James. James. „Da ti pomognem unijeti prtljagu?” „Hvala ti, ali nemam puno toga.” Otvori prtljažnik i izvuče jednu torbu. „Hajde, Flops, pokaži mi gdje ću spavati.” Kad sam se uspela do naše sobe i načinila posljednji bolni korak, držeći blatne tenisice za vezice, Nine nije bilo nigdje na vidiku. Skinula sam blatom poprskane tajice i znojem promočenu majicu pa se u grudnjaku i gaćicama uvukla pod perinu. Ležala sam tako, zureći u svjetlosnu mlaku što ju je bacala noćna svjetiljka. Ovo je sve bila pogreška. Kako mi je to uopće palo na pamet? Deset godina provela sam pokušavajući zaboraviti Jamesa, pokušavajući oko same sebe izgraditi čahuru načinjenu od sigurnosti i samodostatnosti. I mislila sam da u tome uspijevam. Život mi je bio dobar. Ne, život mi je bio divan. Radila sam posao koji volim, imala sam vlastiti stan, nekoliko zgodnih prijatelja, od kojih nijedan nije poznavao ni Jamesa ni Clare ili bilo koga drugog iz mojega bivšeg života u Readingu. Nisam ni o kome ovisila - ni emocionalno ni financijski ni na bilo koji drugi način. I zbog toga sam se dobro osjećala. Apsolutno jebeno dobro, hvala vam lijepa. A sada ovo. Najgore je bilo to što ni zbog čega nisam mogla kriviti Clare. Bila je u pravu: ona i James nisu učinili ništa loše. Nisu mi ništa dugovali, nijedno od njih. Zaboga, James i ja prekinuli smo prije više od jednog desetljeća. Ne. Jedina osoba koju sam mogla za nešto kriviti bila sam ja. Zbog toga što nisam krenula dalje. Što nisam bila u stanju krenuti dalje. Mrzila sam Jamesa zbog moći koju je imao nada mnom. Mrzila sam što bih svakog muškarca kojeg bih upoznala u glavi uspoređivala s njim. Posljednji put kad sam s nekim spavala - prije dvije godine - čovjek me probudio usred noći, položivši mi ruku na prsa. „Nešto si sanjala”, rekao je. „Tko je James?” A kad je vidio moje ojađeno lice, izvukao je noge iz kreveta, ustao, obukao se i otišao iz mojeg života. A ja se nikad nisam ni potrudila da ga ponovo nazovem. 54

Mrzila sam Jamesa i mrzila sam samu sebe. I da, potpuno sam svjesna da zbog toga zvučim kao najveća luzerica na svijetu: cura upozna dečka kao šesnaestogodišnjakinja i sljedećih deset hebenih godina živi opsjednuta njime. Vjerujte, nitko nije toga svjesniji od mene. Da samu sebe sretnem u nekom baru i upustim se s tom osobom u razgovor, i ja bih samu sebe prezrela. Čula sam kako drugi u prizemlju razgovaraju i smiju se, a osjetila sam i miris pizze kako dopire uza stube. Trebala sam i sama sići pa razgovarati i smijati se zajedno s ostalima. Umjesto toga, sklupčala sam se u krevetu, privijajući koljena na prsa i čvrsto stišćući oči, pa sam u glavi vrisnula nečujnim vriskom. Onda sam se protegnula, osjećajući prosvjed svojih umornih mišića, ustala iz kreveta i dohvatila najgornji ručnik s hrpe koju je Flo brižljivo složila podno svakog kreveta. Kupaonica je bila na odmorištu pa sam zaključala vrata i ispustila ručnik na pod. Iznad kade bio je još jedan stakleni zid bez zavjese okrenut prema šumi, što je izazivalo beskrajnu uznemirenost. Bio je nagnut pod takvim kutom da praktično nitko ne bi mogao vidjeti unutra, osim ako ne bi sjedio na vrhu pedeset stopa visokog bora, ali sam se ja, skinuvši grudnjak i gaćice, svejedno borila s potrebom da rukama pokrijem prsa, skrivajući tako svoju golotinju pred budnim okom tame. Na tren sam razmišljala o tome da se samo presvučem, no bila sam umorna i isprskana blatom i znala sam da ću se bolje osjećati ako se otuširam vrućom vodom pa sam pažljivo ušla u kabinu i okrenula ručicu, zahvalno se istegnuvši kad je golema glava tuša dvaput kašljucnula, a zatim me zalila silnim i jakim mlazom tople vode. Tako stojeći, mogla sam gledati kroz prozor iako je bilo previše mračno da bi se mnogo toga moglo vidjeti. Zbog jakoga kupaoničkog svjetla staklo je bilo poput nekakva zrcala pa sam, osim blijedog, sablasnog mjeseca, mogla vidjeti tek vlastito tijelo odraženo u staklu što se brzo zamaglilo dok sam sapunala i brijala noge. Kakva je osoba uopće bila ta Floina teta? Ovo je bila kuća za voajere. Ne, to su ljudi koji vole potajno promatrati druge. Što je suprotno od toga? Ekshibicionisti. Ljudi koji vole da ih se promatra. Možda je drukčije ljeti, kad svjetlost navečer dokasna preplavljuje kuću. Možda je onda to kuća iz koje se gleda van, prema šumi. No sada, u mraku, činilo se da je potpuno suprotno. U njoj se čovjek osjećao kao u izložbenoj vitrini, punoj zanimljivih stvarčica koje treba pogledati. Ili u kavezu u zoološkom vrtu. U tigrovu 55

staništu, bez mjesta gdje se možeš sakriti. Sjetim se životinja u kavezu koje polako koračaju amo-tamo, dan za danom, tjedan za tjednom, polako zapadajući u ludilo. Kad sam bila sa svime gotova, oprezno sam se izvukla iz kade i zagledala se u svoj lik u zrcalu zamagljenom od pare, obrisavši rukom kondenziranu vlagu. Zaprepastilo me lice koje mi je uzvratilo pogled. Izgledalo je kao lice nekoga tko je spreman za borbu. Dijelom zbog kratke kose: nakon tuširanja i grubog trljanja ručnikom, izgledala je agresivno šiljata i prkosna, kao u boksača između dvije runde. Lice mi je pod jakim svjetlom bilo bijelo i oštro, oči tamne, pune optužbe i okružene sjenkama, kao da me netko istukao. Uzdahnem i izvadim toaletnu torbicu. Ne stavljam puno šminke, ali sam bila ponijela sjajilo i maskaru; osnovne sitnice. Nisam imala rumenilo, ali sam na obraze utrljala malo sjajila u nastojanju da smanjim bljedilo, a zatim na sebe navukla čiste uske traperice i sivu majicu. Negdje daleko dolje započela je glazba. Billy Idol, sudeći po tome kako je zvučalo: „Vjenčanje u bijelom”. Netko je mislio da je to šaljivo? „Lee... Hoću reći, Nora!” dolebdi uza stube Floin glas nadmećući se s Billyjem Idolom koji nam je savjetovao da počnemo ispočetka. „Hoćeš li nešto jesti?” „Stižem!” odvratim pa s uzdahom umotam prljavo rublje u ručnik, pokupim toaletnu torbicu i otvorim vrata.

56

9.

Dok sam ja bila pod tušem, djevojačka večer već je ozbiljno započela. U dnevnom boravku Tom i Clare bili su uključili nečiji iPhone i plesali po cijeloj prostoriji uz Billyja Idola, a Melanie se tome smijala sjedeći na sofi. U kuhinji, gdje je bilo vruće kao u paklu zbog pećnice koja je radila prekovremeno, vidjela sam kako netko trpa goleme hrpe pizze na pladnjeve i u zdjelice stavlja razne umake. Na tren sam se zbunila i pomislila da je to Clare - imala je na sebi iste sive traperice i srebrnu majicu kao i Clare u susjednoj prostoriji. Onda se uspravila i uklonila kosu s čela pa sam vidjela da je u pitanju Flo. Nosila je točno istu odjeću kao i Clare. Prije nego što sam se uspjela u tome snaći, misli mi prekine jak miris nečega zagorenog. „To nešto gori?” upitam. „Oh, Bože! Lepinje!” vrisne Flo. „Lee, možeš ih spasiti prije nego što se toster sam isključi?” Protrčim kroz kuhinju koja se brzo punila dimom i iz tostera izvučem lepinje, a onda ih tresnem u sudoper. Zatim se bacim na hrvanje s vratima na drugom kraju kuhinje. Bila su zaključana i nešto nije bilo u redu s kvakom, ali sam ih na kraju uspjela širom otvoriti. Ledeni zrak prodre unutra, a ja s iznenađenjem primijetim da se lokve na travnjaku počinju zamrzavati. „Pogledala sam na stalak za vino, ali ne mogu naći tekilu”, dopre s vrata Ninin glas, a onda: „Jebemu, smrznut ćemo se! Zatvaraj ta vrata, ti luđakinjo!” „Lepinje su zagorjele”, pomirljivo rekoh, ali svejedno zatvorim vrata. Barem je temperatura u prostoriji sad bila bliža normalnoj. „Nije u podrumu?” Flo se uspravi sklanjajući iz očiju kosu vlažnu od znoja. Lice joj je bilo grimizno od vrućine. „Kvragu. Gdje bi onda mogla biti?” „Pogledala si u frižideru?” upita Nina. Flo kimne. „U zamrzivaču?” upitam ja. Ona se rukom pljesne po čelu. „U zamrzivaču! Jasno - sad se sjećam, mislila sam da će tako biti bolje ako budemo htjeli piti ledene margarite. Uf, kakav sam ja idiot.” 57

Nina usnama oblikuje riječ „amen!” pa se sagne i otvori zamrzivač ispod radne plohe. „Evo je.” Glas joj je bio malo prigušen zujanjem ventilatora na stražnjoj strani zamrzivača. Uspravi se s ohlađenom bocom u ruci i iz zdjele s voćem pokupi dvije limete. „Nora, ponesi dasku i nož. E da, i soljenku. Flo, rekla si da su tu negdje čašice za žesticu?” „Da, iza vrata s ogledalom u dnevnom boravku. Nego, baš misliš da bi trebalo početi sa žesticom? Možda bi bilo pametnije prvo ponuditi nešto blaže - recimo, mohito.” „Zajebi pamet”, reče Nina izlazeći iz kuhinje, a zatim doda ispod glasa dok smo prolazile hodnikom: „Treba mi nešto jako da izdržim sve ovo.” Kad smo ušle u dnevni boravak, Clare i Tom okrenu se prema nama, Clare usklikne i dopleše do nas pa iz Ninine ruke uzme bocu, a iz moje nož. Otpleše ponovo do stolića za kavu, a s majice joj se po slabo osvijetljenoj sobi raspu mrvice svjetlosti kad je oboje uz zveket spustila na staklenu ploču. „Tekila rapido! To sam posljednji put pila kad mi je bila dvadeset jedna. Mislim da je toliko trebalo da mi popusti mamurluk.” Nina pusti limete da odskoče na stol pokraj svega ostalog pa se okrene prema ormaru i baci u potragu za čašama, a Clare klekne na sag i počne rezati limete na kriške. „Mladenka pije prva!” reče Melanie, a Clare se naceri. Svi smo promatrali kako je istresla prstovet soli na zapešće i uzela krišku limete. Nina do vrha nalije čašicu koja se njihala i gurne joj je u ruku. Clare poliže sol sa zapešća, u jednom dahu ispije tekilu i svojski zagrize u krišku limete, čvrsto stisnutih očiju. Onda ispljune limetu na sag i lupi čašom o stol, tresući se i smijući u isti mah. „Isuse! O, Bože, suze mi idu na oči. Maskara će mi se iscijediti do pola lica ako popijem još jednu.” „Gospo”, strogo reče Nina, „tek smo počeli. Lee... hoću reći, Nora, ti si sljedeća. „ „Znaš”, reče mi Tom kad sam kleknula kraj stolića, „ako hoćeš nešto malo finije, mogli bismo probati kraljevsku tekilu.“ „Kraljevsku tekilu?” Gledala sam kako Nina prelijeva čašicu, kako se žestica slijeva i stvara lokvicu na staklenom stoliću. „Kako? Sa šampanjcem?” „Može biti. Ali ne onako kako ja to radim.” Tom prekopa po džepu na hlačama 58

i izvuče vrećicu s bijelim prahom. „Nešto malo zanimljivije od soli?” Kriste. Pogledam na sat. Još nema ni osam. Nastavi li se ovim tempom, do ponoći ćemo se svi verati po zidovima. „Koka?” reče Melanie. Prekriži ruke hladno gledajući u Toma, a u glasu joj se čuo prizvuk gađenja. „Zbilja? Više nismo studenti. Neki od nas čak su i roditelji. Mislim da ovo nije tako lako izlučiti iz mlijeka.” „Onda, nemoj”, reče Tom slegnuvši ramenima, ali mu se u glasu čula oštrina. „Stiže klopa!” Nezgodnu stanku prekinula je Flo koja se pojavila na vratima, a ruke su joj drhtale pod težinom ogromnog pladnja prepunog slasne pizze. Pod rukom je stiskala bocu. „Može li netko raščistiti stolić za kavu prije nego što ovu sitnicu istresem na tetin tepih?” „Znaš što”, reče Clare gledajući kako Nina i ja pravimo mjesta na stoliću, a zatim ispruži ruku i poljubi Toma slanim, citrusnim poljupcem, „ostavimo to za desert.” „Nema problema”, nehajno reče Tom. Gurne paketić ponovo u džep. „Nemam želje da prilično skupe droge trošim na ljude koji ih ne znaju cijeniti.” Melanie se jedva jedvice nasmiješi i uzme bocu ispod Floine ruke dok je ona spuštala pladanj na stolić i uspravljala se. „Hm. Kad već govorimo o šampanjcu...” „E, pa ovo je posebna prilika”, reče Flo sva ozarena, potpuno nesvjesna prikrivene napetosti između Melanie i Toma. „Izvadi čep, Mels, a ja ću donijeti čaše.” Dok je Melanie skidala foliju, Flo otvori ormar sa zrcalom i počne prekapati po njemu. Uspravila se, lagano rumena u licu, držeći u rukama šest čaša za šampanjac, baš kad se začulo glasno „pop!” pa čep poletio kroz zrak i odskočio od televizora s ravnim ekranom. „Joj!” Melanie stavi ruku na usta. „Nisam htjela, Flo.” „Sve je u redu”, vedro reče Flo, ali ipak, kad se Melanie sagnula da ulije šampanjac u čaše, potajno provjeri televizorski ekran protrljavši ga rukavom i ojađeno pogledavajući preko ramena. Svatko od nas uzme čašu, a ja se pokušam nasmiješiti. Zapravo ne volim šampanjac - od njega me paklenski boli glava i stvara mi se kiselina u želucu, a ja 59

pretjerano ne volim pjenušava pića i točka - no nitko nam nije dao priliku da odbijemo. Flo podigne čašu i okrene se prelazeći očima po malom krugu što smo ga tvorili, hvatajući pogled svakoga od nas, a zatim zastane zagledavši se ravno u Clare. „Ispijam ovu čašu za sjajan djevojački vikend”, reče. „Savršen djevojački vikend za najbolju prijateljicu koju ijedna djevojka može poželjeti. Za moju stijenu. Za moju BFF. Za moju junakinju i moje nadahnuće: za Clare!” „I Jamesa”, reče Clare s osmijehom. „Inače ne mogu piti u to ime. Nisam dovoljno egoistična da nazdravljam samoj sebi.” „Oh”, reče Flo nakon kratke stanke. „Pa, hoću reći, samo sam mislila... zar ne bi ovaj vikend trebao biti posvećen samo tebi? Mislila sam da je cijela stvar u tome da nakratko zaboravimo na mladoženju. Jasno, ako je tebi ovako draže - za Clare... i Jamesa.” „Za Clare i Jamesa!” odgovorimo svi u zboru i iskapimo čaše. I ja sam pila, osjećajući kako mi mjehurići kiselo šume u grlu, zbog čega mi je bilo teško gutati. Clare i James. Clare i James. Još uvijek nisam mogla u to povjerovati - nisam ih mogla zamisliti zajedno. Je li se on u deset godina doista toliko promijenio? Još sam zurila u svoju čašu kad me Nina udarila u rebra. „Što je, pokušavaš pročitati sudbinu u šampanjskom talogu? Mislim da to neće ići.” „Samo razmišljam”, rekoh pokušavajući se osmjehnuti. Nina podigne obrve, a mene na tren stegne u želucu i pomislim da će nešto reći, ispaliti neku od svojih zloglasno bezobzirnih primjedaba koje bi vas pogodile i na koje ste se mogli samo lecnuti. No, prije nego što je mogla progovoriti, Flo pljesne rukama i reče: „Društvo, nema čekanja! Vrijeme je za pizzu!” Nina uzme tanjur i posluži se pizzom. Ja za njom. Pizze s mesom bile su prekrivene jeftinim feferonima iz kojih se po cijelom pladnju cijedilo crveno ulje mirišući na nekakve kemikalije, ali nakon trčanja bila sam gladna. Uzela sam komad s feferonima i komad sa špinatom i gljivama, a zatim na tanjur natovarila zagorenu lepinju i humus. „Društvo, uzmite salvete, ne želim da se ulje cijedi na tepih”, govorila je Flo lepršajući uokolo kad su i ostali počeli uzimati hranu. „Oh, i svakako ostavite 60

dovoljno vege komada za Toma, može? „Flops”, stavi joj Clare ruku na rame, „sve će biti u redu. Nema šanse da bi Tom mogao pojesti sve što ima. Plus, imamo i zamrzivač, ako nečeg ne bude dovoljno.” „Znam”, reče Flo. Lice joj je bilo crveno i nestrpljivo je nastojala ugurati kosu natrag u kopču. Na njezinoj srebrnoj majici bilo je umaka od pizze. „Ali to je stvar principa. Ako ljudi žele vege opciju, trebali bi tako i reći. Idu mi na živce ljudi koji u sebe trpaju vege jelo samo zato što im se ne sviđa izbor mesa. To samo znači da neće ostati dosta za vege goste!” „Žao mi je”, rekla sam. „Gle, uzela sam komad s gljivama. Da ga vratim?” „Pa, ne”, razdražljivo reče Flo. „Vjerojatno se preko njega već razlio umak s feferonima.” Na sekundu pomislim na to da joj ukažem na činjenicu da se ulje od feferona već razlilo preko cijele hrpe pa da je razne pizze, kad je već bila toliko zabrinuta, možda trebala staviti na zasebne pladnjeve, ali sam se umjesto toga ugrizla za jezik. „Sve je u redu”, reče Tom. Bio je na tanjur naslagao tri komada pizze s gljivama i veliku hrpu humusa. „Meni je ovo dosta, iskreno. Ako pojedem bilo što više od toga, Gary će me natjerati da radim zgibove sve do Božića.” „Tko je Gary?” reče Flo. Uzela je komad s feferonima i sjela na sofu. „Mislila sam da se tvoja bolja polovica zove Bruce?” „Gary je moj osobni trener.” Tom s popriličnim zadovoljstvom promotri svoj ravni trbuh. „Jako se trudi, jadna dušica.” „Imaš osobnog trenera?” Flo je izgledala duboko impresionirana. „Dušo, svatko tko je netko ima osobnog trenera.” „Ja nemam”, bezizražajno reče Nina. Strpa komad pizze u usta i nastavi govoriti punim ustima, prigušenim glasom. „Samo odem u teretanu i vježbam. Ne treba mi neko pomoćno sredstvo da viče na mene dok to radim. Dobro”, junački proguta zalogaj, „imam, za to mi služi iPod. Samo što volim da mogu to pomoćno sredstvo staviti na nasumičnu reprodukciju ako refren postane previše monoton.” „Ma dajte!” smijao se Tom. „Nemoguće je da sam ja ovdje jedini, sto posto! Nora, što je s tobom? Ne izgledaš kao da ti se guzica raširila od sjedenja.” „Ja?” Podignem pogled s pizze, zaprepaštena što sam se najednom našla obasjana reflektorima svačije pozornosti. „Ne! Čak nisam ni upisana u teretanu, 61

samo trčim. Jedina pomoćna sredstva koja viču na mene, to su djeca u Victoria Parku.” „Onda ti, Clare?” preklinjao je Tom. „Melanie? Ma dajte! Neka me netko ovdje podrži. To je nešto savršeno normalno!” „Imam trenera”, prizna Clare. „Ali...”, podigne ruku kad je Tom počeo likovati, „samo zato što sam morala izgubiti nekoliko kilograma da bih stala u vjenčanicu.” „Nikako ne uspijevam shvatiti zašto ljudi to rade.” Nina odgrize još jedan zalogaj pizze. Ulje iz feferona počne joj se cijediti po bradi pa ga ona uhvati jezikom prije nego što će nastaviti. „Hoću reći, kupe dva broja premalu haljinu. Na kraju krajeva, lik te vjerojatno zaprosio još dok si bila bucka debeljucka.” „A oprosti!” nasmije se Clare, ali joj je u tonu bilo nekakve oštrine. „Nisam bila bucka debeljucka! I nisam to napravila zbog Jamesa, iako i on ima trenera, samo da i to kažem. Napravila sam to zbog sebe jer hoću tog dana biti u svojem najboljem izdanju.” „Znači, samo mršavi ljudi dobro izgledaju?” „Nisam to rekla!” „Pa rekla si ‘u najboljem izdanju’ što je jednako dva broja premaloj haljini...” „Minus nekoliko kilograma”, vatreno će Clare. „Ti si rekla dva broja premala. Lako je tebi govoriti! Mršava si kao čačkalica!” „Slučajno”, uznosito reče Nina, „ne ciljano. Ne diskriminiram ljude prema broju odjeće koji nose. Pitaj Jess.” „Oh, za Boga miloga.” Clare spusti tanjur na stol. „Gle, slučajno mislim da osobno bolje izgledam kad mogu obući broj deset nego kad moram nositi broj dvanaest, O. K.? To nema nikakve veze ni s kim drugim.” „Nina”, upozoravajući je rekla Flo. No Nina je bila u punom zamahu, ozbiljno kimajući i podilazeći Tomu koji je rukom prikrivao smijuljenje i Melanie koja se je nastojala tek slabašno podsmjehivati. „Da, shvaćam”, rekla je. „To nema nikakve veze sa smiješnim zapadnim idealiziranjem anoreksičnih manekenki i neprestanog medijskog prikazivanja cura tankih kao čačkalice. Zapravo...” „Nina!” ponovi Flo, ovaj put s više ljutine. Ustane i s treskom spusti svoj tanjur na stol, a Nina zaprepašteno podigne pogled, zastavši usred rečenice. 62

„Molim?” „Čula si me. Ne znam što tebe muči, ali ostavi se ovoga, O. K.? Ovo je Clarina noć i ne želim da započinješ svađu.” „Tko započinje svađu? Ne bacam ja tanjure na stol”, hladno reče Nina. „Baš šteta, a toliko si se trudila paziti na tetine stvari.” Svi smo slijedili njezin pogled i vidjeli pukotinu na tanjuru kojim je Flo udarila o stolić. Na tren mi se pričinilo da vidim razjarena bika spremna da navali. „Slušaj!” bijesno reče Flo, a u prostoriji nastane tišina, komadi pizze zastanu u zraku, čaše ostanu napola ispijene, dok se čekalo da izbije eksplozija. „Sve je O. K.”, reče Clare u napetoj stanci. Ispruži ruku, povuče Flo da opet sjedne kraj nje i nasmije se. „Časna riječ, to ti je samo Ninin smisao za humor. Naviknut ćeš se na nju. Nema ona ništa protiv mene. Bar ne puno.” „Da”, reče Nina. Kimne glavom, potpuno ravnodušna lica. „Oprosti. Samo mislim da su nerealna očekivanja kojima se maltretira žensko tijelo jednostavno smiješna.” Nesigurna izraza na licu, Flo se dugo zagleda u Ninu, a onda joj se pogled vrati na Clare. Zatim se kratko nasmije. Nije zvučalo baš jako uvjerljivo. „Ma dajte”, prekine Tom tišinu koja je uslijedila. „Za moj ukus na ovom tulumu nema dovoljno pijanih ni dovoljno zbrke. Tko je na redu za sljedeću tekilu?” Ogleda se po grupi i pogled mu padne na mene. Zloban osmijeh prelije mu lice opaljeno od sunca. „Nora, izgledaš mi nekako previše trijezno. Zapravo i nisi popila onu tekilu prije večere.” Zastenjem. No Nina je usrdno kimala i gurala punu čašu prema meni, a Tom mi je pružao krišku limete i soljenku. Nisam imala izlaza. Najbolje će biti završiti s time, kao da ispijam lijek. Tom mi naspe nešto u pregib zapešća, a ja to poližem, zgrabim čašicu od Nine i iskapim je, a onda iz Tomove ruke dohvatim krišku limete. Sok mi eksplodira među zubima, još dok mi je tekila tekla niz grlo i iznutra ga palila. Pričekam malo, dašćući i škripeći zubima u borbi s okusom, a zatim mi se poznata toplina počne širiti kapilarama, nešto što se opuštalo na rubu mojega vidnog polja, stanovito zatupljivanje stvarnosti. Možda će ovaj vikend izgledati puno bolje ako se lagano napijem. Shvatim da svi gledaju u mene, nešto očekujući. Čašica mi je još uvijek bila u 63

ruci. „Eto!” Udarim čašom o stol i bacim koricu limete na svoj prazni tanjur. „Tko će dalje?” „Hoćemo li probati kraljevsku?” podrugljivo upita Tom. U ruci je držao bijelu vrećicu. Clare me udari u rebra. „Ma daj, za dobra stara vremena, može? Sjećaš se naše prve crte?” Sjećala sam se, iako sam bio prilično sigurna da nije u pitanju bila koka. Vjerojatnije zdrobljeni aspirin, a mene zbilja to ni tada nije privlačilo. Samo sam išla za Clare, poput ovce, bojeći se da ne zaostanem. „Svi ćemo zajedno”, reče mu Clare. „Napravi jednu i za Ninu - i ona će sudjelovati, zar ne, doktorice?” „Znaš kakvi su doktori”, reče Nina suho se osmjehnuvši. „Na zlu glasu po tome što sami sebe liječe.” Tom klekne kraj ugla staklenog stolića držeći u ruci kreditnu karticu i vrećicu s prahom pa smo svi gledali kako svečano sipa, razdvaja i dijeli prah u četiri uredne crte. Zatim pogleda prema nama i upitno podigne obrve. „Pretpostavljam da je Mel Cho posvećena izdajanju pa nam se neće pridružiti, ali što je s tobom, savršena domaćice Florence Clay?” Pogledam prema Flo. Lice joj je bilo vrlo ružičasto, kao da je popila znatno više od jedne čaše šampanjca koju je držala u ruci. „Društvo”, reče ona, „Meni... meni se to ne sviđa. Hoću reći, ova kuća pripada mojoj teti. Što ako...” „Oh, Flops!” Clare je poljubi i stavi joj ruku na usta da prekine svaki mogući prosvjed. „Nemoj biti smiješna. Ne moraš ako nećeš, ali zbilja ne mislim da će tvoja teta uletjeti ovamo sa psima tragačima i početi zapisivati naša imena.” Flo odmahne glavom, izvuče se iz Clarina zagrljaja i počne skupljati tanjure. Ustane i Melanie. „Pomoći ću ti”, značajno reče. „Ostat će više za nas!” reče Tom s ponešto agresivnom radošću. Zarola novčanicu od deset funti i ušmrkne svoju crtu, brišući nos i utrljavajući zrnca u desni. „Clare?” Clare klekne i napravi isto što i on, i to tako brzo i uvježbano da sam se zapitala 64

koliko često to radi. Ustane lagano se njišući, a onda se nasmije. „Kriste, nemoguće da sam već haj. To je sigurno od tekile! Nina?” pruži joj ona deseticu. Nina napravi grimasu. „Hvala, ne bih! Uvali taj šmrkljavi papirić nekoj naivnoj prodavačici u dućanu. Upotrijebit ću vlastiti papir, hvala.” Otrgne trak od naslovnice Vogue Living koji je ležao na kaminu i ušmrkne treću crtu. Lecnem se gledajući izmasakriranu naslovnici i nadajući se da je Flo neće primijetiti kad se vrati. „Nora?” Uzdahnem. Istina, prva crta bila mi je s Clare. A isto tako i jedna od posljednjih. Nemojte me krivo shvatiti, u srednjoj školi pušila sam i pila i uzimala razne droge, ali nikad nisam zaista uživala u kokainu. Nikad mi nije bio nešto naročito. Sad sam se, kleknuvši nespretno na sag i dopustivši Nini da još malo okljaštri Vogue Living, osjećala kao apsurdna karikatura. Sve mi je nalikovalo na scenu iz lošeg filma strave i užasa - tren prije nego što uleti ubojica i počne probadati ljude. Samo nam je još trebao par klinaca koji se drpaju u bazenu i koji će pasti kao prve žrtve. Ušmrknem svoju crtu i ustanem, osjećajući kako mi krv otječe iz glave, a nos i nepce čudno trnu. Prestara sam ja za ovo. Nikad mi to nije zbilja nešto značilo, čak ni svojevremeno u školi. Upuštala sam se u to samo skupa s Clare jer sam bila previše neodlučna da kažem ne. Kao kroz izmaglicu, sjetila sam se Jamesova razmatranja o tom licemjerju: „Nasmijavaju me, održavaju sponzorirani post za Oxfam i protestiraju zbog Nestlea, a onda vlastiti džeparac predaju u ruke kolumbijskim barunima droge. Kreteni. Uopće ne vide ironiju? Samo im svaki dan treba malo domaće žiže.” Zavalim se na sofu i sklopim oči, osjećajući kako mi se u žilama miješaju tekila, šampanjac i koka. Cijele večeri trudila sam se povezati dečka kojeg sam poznavala s današnjom Clare, a time se samo još više isticala neobičnost cijele ove priče. Je li se on doista toliko promijenio? Jesu li njih dvoje sjedili u svojem londonskom stanu, jedno uz drugo, šmrčući koku i je li se on još sjećao onoga što je govorio kad mu je bilo šesnaest i razmišljao o ironiji svega toga, o ironiji toga da je danas i sam jedan od onih kretena koje je ismijavao prije toliko godina? Ta mi je slika nanosila bol, kao stara napola izliječena rana koja neočekivano opet počinje peći. 65

„Lee?” kao kroz izmaglicu začujem Clarin glas i nevoljko otvorim oči. „Lee! Hajde, curo, probudi se! Nisi se valjda već napila?” „Ne, nisam.” Uspravim se i protrljam se po licu. Nije bilo načina da se izvučem iz ovoga, osim da zaronim još dublje. „Zapravo, nisam ni izdaleka dovoljno pijana. Gdje je ta tekila?”

66

10. ikad se nisam...“ Clare se bila izvalila na sofi stavivši noge Tomu u krilo, a „N svjetlo vatre prožimalo joj je kosu. Držala je čašicu u jednoj, a krišku limete u drugoj ruci, balansirajući njima kao da odvaguje vlastite opcije. „Nikad se nisam... ševila u avionu.” U našem krugu nastupi tišina, a onda se začuje Floin smijeh. Zatim, vrlo polako i kriveći lice, Tom podigne čašu. „Živjela ti meni, dušo!” Iskapi tekilu u jednom dahu, a onda uz grimasu počne sisati limetu. „Oh, ti i Bruce!” reče Clare. Glas joj se kolebao između podsmijeha i smijeha, ali uglavnom prilično dobrohotno. „Vjerojatno ste to napravili u prvom razredu!” „U poslovnom, ali kužim što hoćeš reći.” Opet napuni čašu i ogleda se. „Hej, ozbiljno? Neću valjda piti sam?” „Ha?” Melanie podigne pogled s mobitela. „Oprostite, signal mi je došao do polovice pa sam pomislila da bih mogla nazvati Billa, ali je onda nestao. Igrate se Što da radi ovaj fant?” „Ne, prešli smo na nešto drugo”, reče Tom. Glas mu je bio frfljav. Sigurno je svojevremeno napravio mnogo čudnih sranja pa je u ovoj igri za to plaćao cijenu. „Igramo Nikad nisam. A ja sam se pridružio onima koji su se ševili u avionu.” „Oh, oprostite.” Melanie odsutno ispije čašu i obriše usta. „Nego, čuj, Flo, smijem li se opet poslužiti fiksnom linijom?” „Ne, ne, ne, ne!” reče Clare mašući prstom. „Nećeš se tako lako izvući.” „Sigurno da neće!” reče ogorčeno Flo. „Kako i gdje, molim vas, gospođo?” „Na medenom mjesecu s Billom. Noćni let. Popušila sam mu u zahodu. To se računa? Ionako sam ispila čašu.” „Pa, tehnički se u tom slučaju on poševio u avionu, a ne ti”, reče Tom. Nekako joj sporo i značajno namigne. „Ali, s obzirom na to da si ispila, računat ćemo ti to. Ajmo dalje! Sad sam ja na redu. Nikad nisam... jebote, što nikad nisam učinio? Oh, znam, nikad se nisam bavio nekom aktivnošću u vezi s tekućinom.”

67

Odjekne smijeh, ali nitko ne podigne čašu i Tom zastenje. „Ozbiljno? Nitko?” „Misliš, aktivnost u vezi s vodom?” reče nesigurno Flo. Napola je bila podignula čašu, ali je gledala uokolo, pokušavajući otkriti što je u tome zabavno. „Kao što je ronjenje i tome slično? Ja sam se bavila jedrenjem ako se to računa?” „Ne, maco”, reče Clare pa se nagne prema Flo i prišapne joj nešto na uho. Kad je to učinila, Floin se izraz lica promijeni pokazujući najprije šokiranost, a zatim veselje puno gađenja. „Nema šanse! Kako odvratno!” „Hajde”, molećivo reče Tom. „Priznaj sve stričeku Tomu, ovdje smo sve cure, nemaš se čega sramiti.” Opet uslijedi tišina, a Clare se nasmije. „Nažalost, to se događa kad imaš posla s konzervama kao što smo mi. Hajde, podnesi to muški.” Tom iskapi čašu, ponovo je napuni, a onda legne na sofu, rukom zaklanjajući oči. „Prokletstvo, sad plaćam za grijehe iz mladosti. Soba se vrti oko mene.” „Ti si na redu, Lee”, javi se Clare sa sofe. Lice joj je bilo rumeno, a zlatna se kosa bila rasula po ramenima. „Pjevaj, ptičice.” Želudac mi se okrene. Ovo je bio trenutak kojeg sam se bojala. Provela sam posljednji krug pokušavajući napipati put kroz izmaglicu od tekile, šampanjca i ruma i smisliti što ću reći, ali kao da me svaka uspomena vraćala k Jamesu. Razmišljala sam o svemu što nikad nisam učinila, nikad rekla. Sklopila sam oči, a prostorija kao da se zanjihala i pomaknula. Jedno je bilo igrati ovu igru s prostorijom punom prijatelja koji o tebi već znaju gotovo sve što bi se moglo reći, ali ne i s ovim neugodnim skupom neznanaca i starih poznanika. Nikad nisam... oh, Bože, što da kažem? Nikad nisam otkrila zašto je to učinio. Nikad mu nisam oprostila. Nikad ga nisam ostavila za sobom. „Lee”, reče Clare pjevuckavim glasom. „Hajde, nemoj me tjerati da te osramotim u sljedećem krugu.” U ustima sam još osjećala gadan okus tekile i koke. Nisam si mogla dopustiti da još nešto popijem. Ako to učinim, pozlit će mi. Nikad ga zapravo nisam potpuno poznavala. Kako se može oženiti Clare? „Nikad nisam imala tetovažu”, izlanem. Znala sam da sam s tim na sigurnom 68

tlu, Tom je već bio priznao da je ima. „Sranje...”, zastenje on i iskapi čašu. Flo se nasmije: „Ma daj! Nećeš se tako lako izvući. Pokaži, tako da svi vidimo, molim.” Tom uzdahne i otkopča košulju, otkrivajući široka, suncem opaljena, mišićava prsa. Spusti rukav najednom ramenu i okrene se da nam pokaže tetovažu. Prikazivala je srce probodeno strelicom, a riječi „Ne baš bedasto” bile su poprijeko ispisane kosim slovima. „Eto.” Počne zakopčavati košulju. „A sad da vidimo i ostale, nemoguće da sam ja jedini.” Nina ništa ne reče, nego jednostavno podigne nogavicu na trapericama i pokaže nekakvu ptičicu na tetivi pokraj gležnja. „Što je?” Flo se sagne bliže. „Kos?” „Sokol“, reče Nina. Nije ulazila u detalje, nego jednostavno spusti traperice i iskapi čašu. „A ti?” Flo odmahne glavom. „Bilo me previše frka! Ali Clare ima tetovažu!” Clare se naceri i ustane sa sofe. Okrene nam leđa i podigne srebrnu majicu. Svjetlucala je poput riblje kože. Iz stražnjeg dijela njezinih traperica izvijala su se dva crna keltska crteža, vijugajući prema vitkome struku. „Tetovaža na guzi!” podsmjehne se Nina. „Mladenačka ludost”, reče Clare, mrvicu skrušeno. „Pijani izlet u Brighton, kad su mi bile dvadeset dvije.” „To će baš slatko izgledati kad budeš stara bakica”, reče Nina. „Bar će sigurno pokazati pravi put dečku zaduženom da ti briše guzicu u staračkom domu.” „Bar će imati što gledati, jadničak.” Clare smijući se spusti majicu i opet se baci na sofu, a onda ispije čašu. „Mels?” poviče zatim. No Melanie je već bila odvukla telefon u hodnik; samo se prema smjeru žice i zvuku njezina tihog, napetog glasa moglo odrediti gdje se nalazi. „I pio je iz bočice?” čulo se iz hodnika. „Koliko unci?” „Zajebi stvar”, odlučno reče Nina. „Izgubljen slučaj. Dobro. Nikad nisam... nikad nisam... nikad nisam....” Gledala je od mene prema Clare, a onda joj se najednom na licu pojavi silno opak izraz. Želudac mi se okrene. Nina, kad se napije, nije uvijek ugodna osoba. „Nikad se nisam pojebala s Jamesom Cooperom.” 69

U sobi odjekne nesiguran smijeh. Clare slegne ramenima i ispije čašu. Onda se njezine modre oči boje različka i Ninine smeđe poput kave okrenu prema meni. Zavlada apsolutna tišina koju je prekidala samo Florence and the Machine objašnjavajući nam kako njezin dečko izrađuje mrtvačke kovčege. „Jebi se, Nina.” Ruka mi je drhtala dok sam ispijala piće. Zatim sam ustala i izašla na hodnik, obrazi su mi gorjeli i najednom sam se osjećala jako, jako pijanom. „Uvijek mu možeš dati pola banane za doručak”, govorila je Melanie. „Ali, ako mu daješ grožđe, najprije bobice izreži napola ili upotrijebi mrežicu za svježe voće.” Prođem kraj nje i pobjegnem uza stube, Flo uznemireno upita: „Što? Što se dogodilo?” i krene za mnom. Na odmorištu uletim u kupaonicu i zaključam vrata za sobom. Onda kleknem ispred školjke povraćajući i povraćajući, sve dok u meni više nije bilo ničega što bih mogla izbaciti. Oh, Kriste, bila sam pijana. Dovoljno pijana da odem dolje i tresnem Ninu zbog toga što je, kao prava gadura, zakuhala sranje. O. K, nije znala cijelu priču o meni i Jamesu, no znala je dovoljno da joj bude jasno kako me dovodi u strašan položaj baš kao i Clare. Na minutu sam ih sve mrzila: Ninu zato što me podbada užasnim pitanjima, Flo i Toma zato što glupo bulje u mene dok pijem, Clare zato što me natjerala da dođem. A najviše od svega mrzila sam Jamesa - zato što je od Clare zatražio da se za njega uda, zato što je pokrenuo sve ovo. Mrzila sam čak jadnu, besprijekornu, nesvjesnu Melanie samo zato što je ovdje. Želudac mi se opet digne, ali u njemu više nije bilo ničega, a samo mi je u ustima bio zaostao odvratni okus tekile pa ustanem i pljunem u zahodsku školjku. Onda pustim vodu i odem do zrcala da isperem usta i umijem se. Bila sam blijeda, na jagodicama su mi bile izbile crvene mrlje od uzrujanosti, a maskara mi se razmrljala. „Lee?” Netko je kucao na vrata. Prepoznala sam Clarin glas i zarila lice u ruke. „S-samo minutu.” Uh, uhvatilo me mucanje. Nisam mucala otkako sam završila školu. Nekako sam, zajedno s tužnom, nespretnom osobom stare Lee, onog trenutka kad sam otišla iz Readinga odbacila i mucanje. Nora nikad nije mucala. Klizila sam natrag pretvarajući se u Lee. „Lee, žao mi je. Nina nije smjela...” Oh, odjebi, pomislila sam. Molim. Samo me ostavi na miru. 70

Pred vratima su se čuli nečiji tihi glasovi pa drhtavim prstima pokušam popraviti maskaru služeći se toaletnim papirom. Bože, kako je to bilo jadno. Kao da sam opet u školi - svađe među curama, zlobne primjedbe i sve ostalo. Bila sam se zaklela da se nikad neću tome vraćati. Ovo je bila pogreška. Strahovita, strahovita pogreška. „Oprosti, Nora.” Bio je to Ninin glas, frfljav od alkohola, ali prožet stvarnom zabrinutošću - bar je tako zvučalo. „Nisam mislila... molim te, izađi.” „Moram u krevet”, rekoh. Osjećala sam bol u grlu, promuklost od povraćanja. „Lee... Nora, molim te”, preklinjala je Clare. „Ma, daj, žao mi je. I Nini je žao.” Duboko udahnem i otključam vrata. Njih dvije stajale su vani, utučena izraza na licu pod jakim svjetlom što je dopiralo iz kupaonice. „Molim te, Lee,” Clare me uhvati za ruku. „Vratimo se dolje.” „Sve je u redu”, rekoh. „Časna riječ. Ali zbilja sam umorna, ustala sam u pet da stignem na vlak.” „U redu”, Clare nevoljko ispusti moju ruku. „Pod uvjetom da te neće uhvatiti šiza.” Osjetim kako, i protiv volje, stišćem zube. Budi mirna. Ne odnosi se sve na tebe. „Ne, n-neće me uhvatiti ‘šiza’”, rekoh trudeći se da mi glas ostane nehajan. „Samo sam umorna. Idem oprati zube. Vidimo se ujutro.” Laktovima se između njih proguram do spavaće sobe da odem po toaletnu torbicu, a kad sam se vratila, njih dvije još su uvijek bile tu i Nina je nogom lupkala po parketu. „Znači, ozbiljno ćeš to napraviti?” reče mi. „Izvući se? Isuse, Lee, to je bila samo šala. Ako se netko ima pravo uvrijediti, onda je to Clare, a ona se uopće ne uzrujava. Jesi li nakon škole izgubila smisao za humor?” Na sekundu prevrtim u glavi sve što bih joj na ovo mogla odgovoriti. Nije to bila šala. Jako je dobro znala što to pitanje za mene znači i namjerno je spomenula Jamesa na jedinom mjestu i u jedinom trenutku kad to pitanje nisam mogla izbjeći ili stvari nekako izgladiti. No, bi li to imalo smisla? Kao prava budala, zagrizla sam mamac, eksplodirala 71

na šlagvort. Sad je gotovo. „Ne izvlačim se”, rekoh umorno. „Prošla je ponoć. Ja sam na nogama od pet. Molim te, zbilja samo želim malo odspavati.” Čim sam izgovorila te riječi, shvatim da preklinjem, nudim isprike, pokušavam se oprati od krivnje što sam otišla s tuluma. I to mi je dalo novu snagu. Nije nam više šesnaest. Ne moramo stalno visiti zajedno kao da smo povezane nevidljivom pupčanom vrpcom. Krenule smo svaka svojim putem i preživjele. To što ću ja malo odspavati neće iz temelja upropastiti Clarinu djevojačku večer, a ja ne moram opravdavati svoju odluku kao optuženica na sudu Star Chamber. „Idem u krevet”, ponovim. Uslijedi stanka. Clare i Nina uzajamno se pogledaju, a onda Clare reče: „O. K.” Iz nekoga iracionalnog razloga ta me jedna riječ ozlojedila više nego bilo što drugo - znala sam da to samo znači kako nema ništa protiv, ali ta je riječ zazvučala kao „dajem ti dopuštenje”, a od toga mi se naježila koža. Ne možeš mi više šefovati kakogod ti padne napamet. „Noć”, kratko rekoh pa se mimo njih proguram u kupaonicu. Unatoč zvuku vodenog mlaza i struganju četkice, čula sam kako se vani nešto došaptavaju pa sam namjerno dulje ostala unutra, skidajući maskaru s neuobičajenom brižljivošću, sve dok njihovi glasovi nisu nestali i dok nisam začula kako im se koraci udaljavaju po parketu. Odahnem opuštajući se od napetosti koje do tada nisam bila ni svjesna i osjetim kako mi se mišići u vratu i ramenima prestaju grčiti. Zašto? Zašto još uvijek drugi imaju tu moć nada mnom, a posebno Clare? Zašto im to dopuštam? Uzdahnem, spremim četkicu i pastu za zube u toaletnu torbicu, otvorim vrata i otapkam hodnikom prema spavaćoj sobi. Bilo je hladno i tiho, posve drukčije nego u pregrijanom i pretrpanom dnevnom boravku. Čula sam Jarvisa Cockera u pozadini, glas mu je kroz otvoreni hodnik dolebdio gore, ali se zvuk, kad sam zatvorila vrata spavaće sobe i bacila se na krevet, stišao do prigušenih basova. Olakšanje je bilo neopisivo. Kad sam zatvorila oči, gotovo sam mogla zamisliti da sam opet u vlastitom stančiću u Hackneyju; samo je nedostajao zvuk prometa i automobilskih truba. Žalila sam što nisam ondje, tako sam zbog toga snažno žalila da sam pod dlanom gotovo osjećala otrcanu mekoću perine s cvjetnim uzorkom, vidjela roletu 72

od ratana koja u ljetnim noćima tiho udara o prozor. No onda netko pokuca na vrata i ja otvorim oči, a prazno crnilo šume odrazi se od staklene stijene prema meni. Uzdahnem spremajući se odgovoriti, a onda se opet začuje kucanje. „Lee?” Ustanem i otvorim vrata. Vani je, podbočivši se, stajala Flo. „Lee! Ne mogu vjerovati da to radiš Clare!” „Što?” Najednom se osjetim silno umornom. „Što sam napravila? Otišla u krevet?” „Uložila sam gomilu truda u ovaj vikend, u to da ispadne savršen za Clare - ubit ću te ako ga upropastiš već prve večeri!” „Ništa ja ne upropaštavam, Flo. Ti od toga radiš veliku frku, a ne ja. Ja samo hoću otići u krevet. U redu?” „Ne, nije u redu. Neću ti dopustiti da sabotiraš sve što sam napravila!” „Samo hoću otići u krevet”, ponovim, kao nekakvu mantru. „A ja mislim da si ti... sebična gadura”, prasne Flo. Lice joj je bilo crveno i izgledala je kao da je na rubu suza. „Clare je... Clare je najbolja, O. K.? I zaslužuje... zaslužuje...” Brada joj zadrhti. „Aha, dobro”, rekoh pa joj, prije nego što sam promislila, zalupim vrata pred nosom. Još sam minutu slušala kako teško diše s druge strane i pomislila sam kako ću, ako zajeca, morati izaći i ispričati joj se. Ne mogu sjediti ovdje i slušati kako ispred mojih vrata doživljava slom živaca. No, nije zajecala. Uz silan se napor pribrala i sišla u prizemlje, ostavši mene jako blizu tome da zaplačem. Ne znam kad je Nina došla u sobu, ali bilo je kasno, vrlo kasno. Nisam spavala, ali sam se pravila da spavam, sklupčavši se pod perinom i zavukavši glavu pod jastuk, dok je ona teškim korakom tapkala okolo po sobi, rušeći tubice s losionom i nogom udarivši u vlastiti kovčeg. „Jesi budna?” prošapće uvlačeći se u krevet kraj mojega. Najprije sam je htjela ignorirati, ali onda uzdahnem i okrenem se. „Ne. Valjda zato što si uspjela srušiti svaku bočicu u ovoj sobi.” 73

„Žao mi je.” Sklupčala se ispod pokrivača, a vidjela sam joj svjetlucanje u očima kad je zijevnula i umorno trepnula. „Gle, žao mi je zbog onog prije. Zbilja nisam...” „Sve je u redu”, rekoh iscrpljeno. I meni je žao. Pretjerala sam. Bila sam umorna i pijana.” Već sam bila odlučila da ću se ujutro ispričati Flo. Čija god sve ovo bila krivnja, sigurno nije bila njezina. „Ne, ja sam zeznula”, reče Nina. Prevrne se na leđa i rukom zakloni oči. „Kao i obično, zakuhala sam sranje. Ali, čuj, prošlo je deset godina. Mislim da bi mi se moglo oprostiti zbog krive pretpostavke.” Glas joj zamre, ali znala sam što hoće reći. Moglo bi joj se oprostiti što je mislila da bi normalna osoba prešla preko svega što se dogodilo, krenula dalje. „Znam”, rekoh iscrpljeno. „Misliš da ne znam? Sve je to jadno.” „Nora, što se dogodilo? Očito je bilo nešto posebno. Ne ponašaš se ovako u slučaju normalnog prekida.” „Ništa se nije dogodilo. On me ostavio. Kraj priče.” „Ja nisam tako čula.” Opet se okrene na bok, a ja u mraku osjetim sam njezin pogled na svom licu. „Ja sam čula da si ti njega ostavila.” „Pa, krivo si čula. On je mene ostavio. SMS-om, ako te baš zanima.” Brzo nakon toga riješila sam se tog mobitela. Nikad nije nestao ubod koji bih osjetila svaki put kad bi se oglasio veseli i bezbrižni pisak. „O. K... ali svejedno. Gle, nikad te to nisam pitala, ali nije te...” Zastane. Mogla sam čuti kako joj se u glavi okreću kotačići dok pokušava smisliti kako da nešto izrazi na lukav način. Šutjela sam. Što god da smjera, ne namjeravam joj pomoći. „Oh, jebiga, nema načina da ovo kažem a da ne guram nos u nešto što me se ne tiče, ali to moram reći. Nije... nije te udario?” „Što?” Ovo nisam očekivala. „O. K., očito nije, oprosti.” Nina se izvrne na leđa. „Oprosti. Nego, iskreno rečeno, Lee...” „Nora.”

74

„Oprosti! Oprosti, povodim se za Clare. I u pravu si. To nema smisla. Ali, iskreno, način na koji si reagirala nakon što ste se vas dvoje razišli - ne možeš kriviti ljude što se pitaju...” „Ljude?” „Gledaj, bilo nam je šesnaest godina - ti odlaziš iz grada, a James je kompletno slomljen, to je bilo prilično dramatično. Govorilo se o tome, shvaćaš?” „Da se čovjek rasplače.” Zagledam se u strop. Vladala je potpuna tišina, samo se izvana čulo lagano škrapanje, kao da kiša rominja, ali tiše. „Ljudi su zbilja to mislili?” „Da”, lakonski reče Nina. „Rekla bih da je to bila najpopularnija teorija. To ili da si od njega dobila nekakvu spolnu bolest.” Bože. Jadni James. Unatoč svemu što je učinio, ovo zbilja ne zaslužuje. „Ne”, naposljetku rekoh. „Ne, James Cooper nikad me nije udario. Niti sam od njega dobila spolnu bolest. Možeš to reći svakome za koga čuješ da se ‘pita’ u vezi s tim. A sad, laku noć, idem spavati.” „Onda što? Ako nije to bilo u pitanju? Što se dogodilo?” „Laku noć.” Okrenem se na svoju stranu, slušajući tišinu, zvuk Ninina razočarana uzdaha i tiho rominjanje izvana. A onda sam napokon zaspala.

75

11. lasovi. U hodniku s druge strane vrata. Prokapljuju mi u san, kroz morfijsku G izmaglicu, i na tren mi se čini da sam ponovo u Staklenoj kući, a Clare i Flo nešto se došaptavaju pred mojim vratima, drhtavim rukama držeći sačmaricu. Trebali smo provjeriti kuću... Onda otvaram oči i prisjećam se gdje se nalazim. Bolnica. Ljudi s druge strane vrata to su medicinske sestre, noćno pomoćno osoblje... možda čak i policajka koju sam prije vidjela. Ležim trepćući i pokušavajući umorni, od lijekova ošamućeni mozak natjerati da se pokrene. Koliko je sati? Bolnička svjetla noću su prigušena, ali ne mogu odrediti je li devet uvečer ili četiri ujutro. Iskrenem glavu i potražim mobitel. Uvijek kad se probudim, provjeravam vrijeme na mobitelu. To je prvo što činim. No na noćnom ormariću kraj mojeg kreveta nema ničega. Moj mobitel nije ondje. Na stolici kraj prozora nema prebačene odjeće, nema džepova na bolničkoj spavaćici u koju sam obučena. Moj je mobitel nestao. Ležim tako ogledavajući se po maloj, slabo osvijetljenoj sobi. Ovo je privatna soba, što se čini čudnim - ali možda je odjel prepun. Ili se možda ovdje stvari tako odvijaju. Nema drugih pacijenata koje bih mogla pitati, a na zidu nema sata. Ako zeleni monitor koji mi tiho treperi pokraj glave možda i pokazuje vrijeme, ja to ne mogu vidjeti. Na trenutak pomišljam da bih mogla nekoga dozvati, policajku pred mojim vratima zapitati koliko je sati, gdje sam, što se dogodilo sa mnom. No onda shvatim: ona s nekim razgovara, probudili su me njihovi tihi glasovi. Progutam, usta su mi suha i ljepljiva, pa bolno podignem glavu s jastuka spremajući se prokriještati poziv. No prije nego što uspijem išta izustiti, jedna se rečenica probije kroz debelo staklo na vratima i suhi mi se jezik prilijepi uz nepce. „Oh, Isuse”, začujem, „znači sad imamo posla s umorstvom?”

76

12. robudila sam se u jasnoj, svijetloj tišini koju prekida samo Ninino tiho hrkanje u P krevetu do mojega. No, dok sam tako ležala, istežući mišiće i žaleći što nisam čašu opet napunila vodom, počela sam razaznavati zvukove u šumi: pjev ptica, krckanje grančica i mekano „pljas” koje nisam prepoznavala, a za kojim je slijedio nalet nježnih zvukova nalik na padanje listova papira na pod. Bacim pogled na mobitel - 6.48, još uvijek nema signala - a onda zgrabim vestu i otapkam do prozora. Odgrnuvši zavjesu, umalo se nasmijem. Noću je pao snijeg, nejako, ali dovoljno da krajolik pretvori u viktorijansku razglednicu. To je bilo ono čudno škrapanje koje sam sinoć čula. Da sam ustala i pogledala kroz prozor, bila bih znala. Nebo je plamtjelo ružičastim i modrim tonovima, oblaci su bili breskvine boje i osvijetljeni odozdo, tlo mek i istočkan sag same bjeline, išaran tragovima ptica i otpalim borovim iglicama. Na ovaj prizor noge mi postanu nestrpljive: znala sam odmah i sasvim jasno da moram krenuti na trčanje. Tenisice na radijatoru bile su skorene od jučerašnjeg blata, ali su se bile osušile, baš kao i tajice. Navučem termomajicu i stavim kapu na glavu, ali nisam mislila da će mi trebati jakna. Čak i kad trčim po hladnom danu, izlučujem dovoljno topline da se zagrijem, pod uvjetom da se ne digne vjetar. Jutro je vani bilo mirno. Nijedna se grana nije njihala na vjetru, a za snijeg koji je padao s drveća bila je kriva gravitacija, a ne vjetar: grane na stablima svijale su se pod težinom svojeg tereta. Čula sam tihano hrkanje iz svih prostorija dok sam tiho u čarapama tapkala niza stube, a tenisice sam obula tek kad sam stigla do otirača, trudeći se da poštedim podove Floine tete. Na ulaznim vratima nalazio se zastrašujući broj brava i zasuna pa sam na prstima prošla do kuhinje gdje su bila samo obična vrata s kvakom i ključem. Ključ se glatko okrene u bravi i ja pritisnem kvaku. Trgnem se tek nakon što sam otvorila vrata, najednom se zapitavši postoji li u kući nekakav alarm koji sam prethodno trebala isključiti - ali nije se oglasio nikakav vrisak sirene pa sam neprimijećena skliznula u hladno jutro i počela se zagrijavati.

77

Otprilike četrdeset minuta poslije trčala sam polako vraćajući se šumskom stazom, obrazi su mi sjali od hladnoće i napora, a dah se pretvarao u oblak bjeline ističući se na izrazitoj modrini neba. Osjećala sam se laganom i mirnom, frustracije i napetost bila sam ostavila negdje u šumi, ali mi je srce ipak lagano klonulo kad sam ugledala oblak pare što ga je kombinirani bojler ispuštao poput brzoga vlaka. Netko je bio na nogama i tuširao se vrućom vodom. Do tada sam se nadala da ću, dok ostali još spavaju, imati miran sat samo za sebe, doručak pod vlastitim uvjetima, bez neugodnog blebetanja. No kad sam se malo približila, vidjela sam ne samo da je netko na nogama, nego i da je bio izašao iz kuće. Od sporednog ulaza do garaže i natrag vodili su nečiji koraci. Baš čudno. Svi su auti bili parkirani ispred kuće, na otvorenom. Kakav bi razlog netko mogao imati za odlazak u garažu? No u majici promočenoj od znoja počelo mi je bivati hladno, sada kada se više nisam naprezala trčeći uzbrdo, a poželjela sam i kavu. Krenula sam prema kuhinjskim vratima. Tko god da je na nogama imat će nekakvo objašnjenje. „Jutro?” tiho sam zazvala otvarajući vrata jer nisam htjela probuditi ostale. „To sam samo ja.” Netko je sjedio za šankom sagnuvši se nad mobitelom. Kad je podigla glavu, vidjela sam da je to Melanie. „Hej!” Ona se nasmiješi, a duboke rupice pojavljivale su joj se i nestajale na obrazima. „Mislila sam da nitko još nije ustao. Trčala si po ovom snijegu? E jesi šašava!” „Vani je prekrasno.” Otresem snijeg s tenisica na vanjskom otiraču, a onda ih izujem i uhvatim za vezice. „Koliko je sati?” „Pola osam. Budna sam već dvadesetak minuta. Prava ironija - jedina šansa da se malo izležavam, bez Bena da me probudi, i eto, ne mogu spavati!” „Uvjetovana si”, rekoh, a ona uzdahne. „Hebeno točno. Jesi za čaj?” „Radije kavu ako je možemo skuhati.” A onda se sjetim. „Oh, kvragu, nema kave, jelda?” „Ne. Umrijet ću. I ja sam kod kuće kavopija. Na faksu sam uvijek pila čaj, ali me Bili preobratio. Pokušala sam piti dovoljno čaja da unesem u sebe ekvivalent kofeina, ali mislim da mi mjehur to fizički ne može podnijeti.” 78

Oh, dobro. Čaj će bar biti vruć i vlažan. „Onda ću čaj. Nećeš se ljutiti ako se prije samo časkom otuširam i presvučem? I jučer sam trčala u istoj odjeći pa vjerojatno smrdim.” „Samo ti daj. Stavila sam i tost. Sve će biti gotovo kad siđeš.” Kad sam se nakon deset minuta vratila u prizemlje, dočekao me miris tosta i Melanieno pjevušenje „The Wheels on the Bus”. „Hej”, reče ona kad sam ušla u kuhinju brišući kosu ručnikom. „Ovako, imamo marmite, džem od naranče ili pekmez od jagoda.” „Nema malina?” „Nema.” „Onda marmite, molim te.” Ona razmaže namaz po tostu i gurne tanjur prema meni, a onda potajice zirne prema svojem mobitelu na radnoj plohi. Odgrizem zalogaj i zapitam: „Još uvijek nema signala?” „Ne.” Njezin ljubazni osmijeh izblijedi. „I to me zbilja muči. Njemu je samo šest mjeseci i ima malo problema otkako smo ga prebacili na čvrstu hranu. Znam... znam da je to jadno, ali mrzim što nisam uz njega.” „Mogu zamisliti”, suosjećajno rekoh, iako to nije bila istina. No mogla sam shvatiti njezinu čežnju za domom, kao i da ta čežnja mora biti i nekoliko puta jača ako netko malen i nemoćan čeka tvoj povratak. „Kako izgleda?” rekoh pokušavajući je oraspoložiti. „Oh, tako je sladak!” Osmijeh joj se vrati na lice, ovaj put malo uvjerljivije, pa ona dohvati mobitel i počne pretraživati snimljene fotografije. „Gle, ovo je fotka kad mu je izbio prvi zubić.” Ugledam mutnu sliku djeteta okruglasta lica na kojemu se nije mogao razaznati nijedan zubić, ali ona nastavi tražiti dalje. Prođemo i sliku koja je izgledala kao eksplozija u Colmanovoj tvornici senfa pa ona iskrivi lice. „Oh, Bože, oprosti za ovo.” „Što je to bilo?” „Ben i gomila kakice. Zamazao je čak i kosu! Slikala sam ga da pošaljem sliku Billu dok je bio na poslu.” 79

„Bili i Ben?” „Znam”, smeteno se nasmije. „Počeli smo ga zvati Ben još dok mi je bio u trbuhu, kao iz šale, i to je nekako ostalo. Nekako nisam sigurna je li to dobro, ali pomišljam na to da ga neće u životu prečesto povezivati s tatom. Oh, vidi ovu sliku prvo plivanje!” Ova je fotka bila jasnija - zaprepašteno lišće usred svijetlomodrog bazena i ogorčena crvena usta uobličena u „Oh!” izraženo u bijesnu poniženju. „Slatko izgleda”, rekla sam, pokušavajući ne zvučati čeznutljivo. Sam Bog zna da ne želim dijete, ali ima nešto u tome što se, kad vidim neku sretnu obitelj, osjećam isključeno, čak i kad je to bez ikakve posebne namjere. „O, da”, reče Melanie, a lice joj se nekako smekša. „Osjećam se jako blagoslovljenom.” Gotovo nesvjesno, dotakne križ na vratu, a onda uzdahne. „Samo mi je krivo što ovdje nema signala. Iskreno sam mislila da sam spremna otići od njega, ali sad... i dvije noći čine mi se previše. Stalno razmišljam, što ako se desi nešto loše, a Bili me ne može nazvati?” „Pa ima fiksni telefonski broj?” Odgrizem još jedan zalogaj tosta s marmiteom. Melanie kimne. „Da. Zapravo”, ponovo provjeri vrijeme na mobitelu, „rekla sam mu da ću ga ujutro nazvati. Ljutio se što će, ako mu telefon rano zazvoni, to probuditi sve i svakoga. Nećeš se ljutiti ako...?” „Samo ti daj”, rekoh, a ona ustane, isprazni šalicu i stavi je na radnu plohu. „Eh, da”, najednom se sjetim kad je već krenula prema vratima, „htjela sam te pitati jesi li ti išla do garaže?” „Ne?” Činila se iznenađenom, a glasom je tu riječ oblikovala tako da zvuči kao pitanje. „Kako to misliš? Je li bila otključana?” „Ne znam, nisam pokušala otvoriti vrata. Ali vidjela sam stope koje su vodile iz kuće.” „Baš čudno. Nisam ja.” „Baš čudno.” Odgrizem još jedan zalogaj i počnem zamišljeno žvakati. Tragovi su bili jasno ocrtani, što znači da ih je netko sigurno ostavio nakon što je snijeg prestao padati. „Misliš da...”, zaustim, a onda se prekinem. „Što?” Nisam bila promislila o tome što sam se spremala reći pa sam sada, izgovarajući 80

te riječi, osjetila čudnu nevoljkost da ih naglas kažem. „Pa... pretpostavila sam da je netko išao od kuće do garaže i natrag, ali moglo je biti i obrnuto.” „Što... misliš da netko njuška okolo? Je li bilo tragova koji su vodili od garaže?” „Nisam ih vidjela, ali garaža je jako blizu šume pa mislim da se tamo ne bi ni vidjeli - snijeg je previše mrljav i neujednačen.” Osim toga, iako nisam to rekla, ako je na šumskoj stazi i bilo kakvih tragova, vjerojatno sam ih ja trčeći temeljito uništila. „Nema veze”, rekoh, odlučno uzimajući šalicu s čajem. „Obična glupost. Vjerojatno je to samo Flo izašla iz kuće po nešto.” „Da, u pravu si”, reče Melanie. Slegne ramenima i izađe iz kuhinje, a trenutak poslije začuje se „cin” kad je podigla slušalicu na aparatu. No, umjesto vrtnje brojčanika, čula sam „cin-cin-cin”, a onda tresak kad je lupila slušalicom. „Za Boga miloga, telefonska linija ne radi! Časna riječ. Ovo je posljednja kap. Što ako se Benu nešto dogodilo?” „Čekaj čas.” Stavim tanjur u perilicu za suđe i pođem za njom u dnevni boravak. „Daj daj a pokušam. Možda je u pitanju njegov broj. ” „Nije u pitanju njegov broj.” Ona mi pruži slušalicu. „Linija je mrtva. Poslušaj.” Bila je u pravu. Nije bilo signala, čuo se samo odjek prazne linije i tiho škljocanje. „To je sigurno zbog snijega.” Pomislim na granje koje sam u šumi vidjela kako se svija pod snježnim teretom. „Vjerojatno se slomila neka grana i pokidala žicu. Pretpostavljam da će ga ekipa za hitne intervencije popraviti, ali...” „Ali kada?” reče Melanie. Lice joj je bilo ružičasto i uzrujano, a u očima su joj se vidjele suze. „Nisam htjela pred Clare od toga praviti veliku priču, ali ovo mi je prvi put da sam daleko od njega pa se, da budem iskrena, prilično usrano osjećam. Znam da bih se trebala ponašati u stilu ‘Vau! Noćni izlazak s curama!’, ali mene to više ne zanima - sve to opijanje i blesavo podjebavanje. Uopće me ne jebe tko je s nekim spavao ili nije spavao. Samo hoću otići doma i zagrliti Bena. Znaš zašto sam se ovako rano probudila? Zato što su mi bradavice nabrekle i otvrdnule od mlijeka i toliko su me boljele da sam se probudila, a iz njih je curilo po cijelom jebenom krevetu.” Sad je već ozbiljno plakala, a nos joj bio sav šmrkav. „Morala sam u-ustati i ispumpati mlijeko u umivaonik. A ovo je p-posljednja kap, n-n-nemam pojma je li doma sve u redu. Ne želim više ostati ovdje.” 81

Zurila sam u nju grizući usnu. Dio mene htio ju je zagrliti, a drugi je uzmicao od njezina lica umrljana suzama i šmrkljima. „Hej”, rekla sam s nelagodom. „Hej, čuj... ako se osjećaš usrano...” No onda se prekinem. Uopće me nije slušala. Zurila je, ali ne u mene, nego kroz prozor i u snijegom okovanu šumu, premećući neku misao u glavi, sve polaganije dišući kako su joj se jecaji stišavali. „Melanie?” na kraju se odvažim. Ona se okrene i pogleda me, a onda obriše lice rukavom kućne haljine. „Odlazim”, reče. Bilo je to tako nenadano da nisam znala što da kažem. „Flo će me ubiti, ali baš me briga. Clare se neće ljutiti. Kao prvo, mislim da se njoj živo fućka za cijelu ovu djevojačku petljanciju, sve je to zbog Floine čudne opsesije da pokaže kako joj je najbolja prijateljica na svijetu. Misliš da ću se uspjeti autom spustiti niz kolni prilaz?” „Hoćeš”, rekoh, „samo ispod drveća ima malo snježnog praha, ali čuj, što će biti s Tomom? Došao je s tobom.” „Samo od Newcastlea.” Ponovo obriše lice. Izgledala je mirnije sad kad je donijela odluku. „Sigurna sam da će ga Clare ili Nina ili već netko odvesti natrag. Nije to ne znam što.” „Valjda.” Ugrizem se za usnicu zamišljajući Floinu reakciju na sve ovo. „Čuj, sigurna si da nećeš još malo pričekati? Sigurna sam da će brzo popraviti telefonsku liniju.” „Ne. Odlučila sam i idem. Mislim, pričekat ću da Flo ustane, ali ću se odmah početi pakirati. Oh! Kakvo olakšanje.” Najednom se počela smiješiti, na licu joj je u samo nekoliko trenutaka sunce smijenilo oblake, a rupice su joj se vratila na obraze. „Hvala što si me saslušala. Žao mi je što sam malo šiznula, ali zbilja si mi pomogla. Mislim da si u pravu - ako se usrano osjećam, kakvog smisla ima ostati ovdje? Clare sigurno ne bi htjela da joj se ovuda motam i budem sva jadna.” Promatrala sam je dok se polako penjala stubama, vjerojatno da spakira stvari, i razmišljala o njezinim posljednjim riječima. Kakva smisla ima ostati ovdje? Iznenada shvatim kako ne želim da ode. Ne zato što bi mi se sviđala ili što će mi nedostajati - za takvo što nisam je dovoljno dobro poznavala iako se činila savršeno ugodnom osobom - nego zato što sam i sama 82

fantazirala o bijegu. A s jednom osobom manje bit će to puno teže - na preživjele će se spustiti veća količina dodatnog pritiska kako bi se nadoknadila Melaniena odsutnost. A bez auta i bez alibija što ga pruža malo dijete, kakav bih razlog mogla navesti a da se ne protumači kao kiselo grožđe zbog Jamesa, zbog činjenice da je bolja žena pobijedila i osvojila mojega bivšeg dečka? Mislila sam da mi se odavno živo fućka za ono što Clare Cavendish misli o meni. Vraćajući se polako u kuhinju, shvatila sam da sam bila u krivu.

83

13. evo kako sam upoznala Clare. Bio je prvi dan u osnovnoj školi i ja sam sama A sjedila u klupi trudeći se da ne zaplačem. Svi ostali bili su otišli u školsku igraonicu, a ja nisam jer nisam nikoga poznavala. Bila sam malena i mršava, s čvrstim pleteničicama koje mi je majka bila uplela postrance na glavi zato da „ne dobijem uši”. Znala sam čitati, ali to nisam htjela nikome reći. Majka mi je objasnila da ću biti neomiljena budem li se ponašala kao Gospođica Sveznalica i da će me nastavnici naučiti kako se ispravno čita, a ne na moj improvizirani način. I tako sam ja sjedila sama dok su se ostala djeca u parovima smještala u klupe i dalje razgovarala, a onda je ušla Clare. Nikada do tada nisam vidjela nekoga tko bi bio tako lijep. Kosa joj je bila duga i raspuštena, usprkos školskim pravilima, a sjala je na suncu poput Panteneove reklame. Ogledala se po prostoriji promotrivši ostalu djecu, među kojima je jedno ili dvoje s puno nade tapkalo po stolici kraj svoje i dovikivalo: „Clare! Clare, hoćeš sjediti sa mnom?” A ona je odabrala mene. Ne znam znate li kako izgleda kad vas odabere netko poput Clare. Kao da je na vas pala topla reflektorska zraka i okupala vas sunčanom svjetlošću. Najednom se osjećate izloženi, ali i polaskani. Svatko gleda u vas i vidite da se pitaju: zašto ona? Clare je sjela kraj mene i ja sam osjetila kako od nikoga postajem netko. Netko s kime drugi zaista žele razgovarati, zaista se žele sprijateljiti. Nasmiješila se pa sam se zatekla kako joj uzvraćam osmijeh. „Zdravo”, rekla je. „Ja sam Clare Cavendish, a kosa mi je toliko duga da mogu sjediti na njoj. Bit ću Marija u školskoj predstavi.” „Ja sam...”, pokušala sam odgovoriti. „Ja sam L-le...” Htjela sam izgovoriti „Ja sam Leonora”, ali se Clare samo nasmiješila. „Bok, Lee.” „Clare Cavendish.” Nastavnica je udarala o ploču gumenim brisačem kako bi privukla našu pozornost. „Zašto ti kosa nije skupljena?” 84

„Od toga dobivam migrenu”, okrenula je Clare anđeosko, suncem obasjano lice prema nastavnici. „Mama mi je rekla da onda ne moram, a imam i potvrdu od doktora.” I takva vam je bila Clare. Je li uopće bilo moguće da od liječnika dobije takvu potvrdu? Ta koji bi liječnik pri zdravoj pameti petogodišnjakinji napisao potvrdu da smije nositi raspuštenu kosu? No to nekako nije bilo važno. Clare Cavendish rekla je tako i to je postala istina. Doista je postala Marija u školskoj predstavi. A ja sam postala Lee. Plašljiva, mucava Lee. Njezina najbolja prijateljica. Nikada nisam zaboravila to što je Clare učinila toga prvog dana. Mogla je odabrati bilo koga. Mogla je igrati na popularnost i sjesti uz jednu od curica koje su u kosi imale kopče ukrašene Barbikom, a na nogama cipele Lelli Kelly. Umjesto toga, odabrala je djevojčicu koja je sjedila šutke i sama pa me na taj način promijenila. Kao Clarinu najbolju prijateljicu uvijek su me uključivali u igre, nisam bila osuđena na to da, usamljena no trudeći se da tako ne izgledam, kraj igrališta čekam hoće li me netko pozvati u igru. Pozivali su me na rođendanske proslave jer je Clare htjela da budem tamo, a kad se pročulo da je Clare došla k meni doma da se zajedno igramo i kad je s odobravanjem spomenula moju ljuljačku i kućicu za lutke, i druge su curice počele prihvaćati moje nesigurne pozive. Petogodišnjaci umiju biti nevjerojatno okrutni. Kažu stvari koje odrasla osoba nikad ne bi izrekla - odsječne komentare o vašem izgledu, obitelji, načinu na koji govorite i vašem mirisu, odjeći koju nosite. Kad bi vam se netko na taj način obratio u uredu, izletio bi s posla zbog zlostavljanja na radnom mjestu, no u školi to je samo stvar prirodnog poretka. U svakom razredu postoji neomiljeno žrtveno janje, janje s kojim nitko ne želi sjediti, koje je krivo za sve i koje se posljednje poziva u grupne igre. A možda, isto tako neminovno, svaki razred ima svoju maticu. Ako je u našem razredu postojala matica, onda je to bila Clare, a bez njezina prijateljstva ja sam lako mogla postati žrtveno janje i zauvijek sama sjediti u klupi. Dio mene, uplašena petogodišnjakinja što se krije u odrasloj osobi, zauvijek će joj na tome biti zahvalan. Nemojte me krivo shvatiti, nije uvijek bilo lako biti Clarina prijateljica. Ta reflektorska zraka puna ljubavi i topline jednako je tako brzo mogla nestati kao što je i pala na vas. Moglo vam se dogoditi da vam se ona naruga i ismije vas umjesto da vas obrani. Bilo je mnogo dana kad sam se vraćala kući plačući zbog nečega što mi 85

je Clare rekla ili nečega što mi je Clare učinila. No bila je zabavna i velikodušna, a njezino je prijateljstvo bilo uže za spašavanje bez kojega nisam mogla pa bih joj na kraju uvijek nekako oprostila. Mojoj se majci Clare pak nije sviđala, i to iz nekog razloga koji nikad nisam uspjela razumjeti. Nije u tome bilo smisla jer je Clare u mnogočemu nalikovala na djevojčicu kakvom me majka uvijek pokušavala odgojiti - šarmantna, govorljiva, popularna, nesklona mudrovanju. Kad je na red došao upis u srednju školu, majka nije prešućivala nadu da ću se ja upisati u mjesnu jezičnu školu, a da Clare to neće uspjeti. No uspjela je. Clare nije bila štreberica, za to je nitko ne bi mogao optužiti, ali je bila pametna i znala se izvući na ispitima. Onda je mama otišla u školu i zatražila da nas ne rasporede u isti razred. Tako sam na nastavi, koliko god to zvučalo nevjerojatno, našla novu prijateljicu, kolegicu: svojeglavu, zabavnu Ninu mršavih smeđih nogu i krupnih tamnih očiju. Nina je bila visoka, a ja niska, mogla je 800 metara pretrčati u dvije i pol minute, bila je zabavna i nikoga se nije bojala. Bilo je opasno biti u njezinoj blizini, njezin oštri jezik nije pravio razliku između prijatelja i neprijatelja - bilo je jednako vjerojatno da ćete biti na udaru njezine domišljatosti kao i da ćete u njoj uživati. No meni je bila draga. I u mnogom pogledu, uz nju sam se osjećala sigurnije nego uz Clare. Time se, međutim, ništa nije promijenilo. Kad nismo bile na nastavi, Clare bi me došla potražiti. Zajedno smo provodile vrijeme za ručak. Zbrisale bismo iz škole i otišle u Woolworths trošiti džeparac - na CD-e koji su se sviđali Clare i svjetlucavi lak za nokte s kojim nam se bilo zabranjeno pojavljivati u školi. Uhvatili su nas samo jednom, i to kad nam je bilo petnaest. Teška ruka na ramenu. Bijesno lice gospodina Banningtona iznad našeg ramena. Prijetnja udaljavanjem s nastave, dojavom roditeljima, školskim zatvorom do kraja našega prirodnog života. Clare je samo podigla pogled prema njemu, modre oči sjale su joj iskrenošću. „Tako mi je žao, gospodine Bannington”, rekla je, „ali danas je rođendan Leejinom djedu. Znate, djedu s kojim je živjela?” Zastala je i značajno ga pogledala, potičući ga da se prisjeti, da poveže točkice. „Lee je bila uzrujana i nije mogla izdržati na nastavi. Žao mi je ako smo pogriješile.” Na trenutak sam zurila pred sebe. Je li danas zbilja djedov rođendan? Umro je prije godinu dana. Zar sam zbilja zaboravila? Zatim mi se vratio razum, a s njime je došao i bijes. Ne, ne, jasno da mu nije rođendan. Njegov je rođendan u svibnju, a sad je tek ožujak. Gospodin Bannington stajao je grickajući brk i mršteći se. Zatim mi je položio 86

ruku na rame. „Pa, s obzirom na okolnosti... Ne mogu vam to opravdati, djevojke da se oglasio protupožarni alarm, možda bi nečiji život bio doveden u pitanje u potrazi za vama. Razumijete li to? Dakle, nemojte da vam to prijeđe u naviku. No, s obzirom na okolnosti, nećemo to više spominjati. Za ovaj put.” „Žao mi je, gospodine Bannington.” Clare je spustila glavu, pokunjeno, neveselo. „Samo sam htjela postupiti kao dobra prijateljica. To je za Lee bilo teško, znate?” A gospodin Bannington zakašljao se prigušenim kašljem, kratko i oštro kimnuo, a onda se okrenuo na peti i otišao. Bila sam tako ljuta da putem do škole nisam bila u stanju govoriti. Kako se usudila! Kako se usudila! Na ulazu u školu spustila mi je ruku na rame. „Lee, gle, nadam se da se ne ljutiš, jednostavno mi ništa drugo nije palo na pamet. Znaš? Ja sam te nagovorila na markiranje pa sam mislila da mi je dužnost da nas izvučem iz frke.” Lice mi je bilo ukočeno. Pokušala sam zamisliti što bi mi majka rekla da sam udaljena s nastave i mislila kako nas je Clare obje izvukla. Razmišljala sam o svibnju i kako ću djedov rođendan - djedov pravi rođendan - morati proživjeti ne spominjući tu činjenicu niti ću ikad više o tome moći govoriti. „Hvala”, rekla sam tvrdim, neprirodnim glasom, bez mucanja, tako da uopće nije zvučao kao moj. Clare se samo osmjehnula i ja sam osjetila njezinu sunčanu toplinu. „Ma, nema na čemu.” A ja sam osjetila da se otkravljujem i uzvratila sam joj osmijeh, gotovo protiv volje. Na kraju krajeva, Clare je samo htjela postupiti kao dobra prijateljica. „Ne.” „Flo...” „Nećeš otići.” Melanie na tren zastane nasred kuhinje, kao da pokušava smisliti što da kaže. Na kraju se podsmjehne smijehom punim nevjerice. „A ipak čini se... da hoću.” Zabaci torbu na rame i pokuša se pokraj Flo progurati prema vratima. 87

„Ne!” poviče Flo. U glasu joj se čuo prizvuk histerije. „Neću dopustiti da sve upropastiš!” „Flo, prestani se ponašati kao munjara!” odbrusi Melanie. „Znam... znam da je tebi ovo važno, ali daj se pogledaj! Clare boli kurac za mene, jesam li ovdje ili ne. Ti si sebi zabila u glavu kako bi sve trebalo izgledati, ali ne možeš ljude prisiliti da to prihvate. Daj se zbroji!” „Ti...”, Flo ubode prstom Melanie u prsa, „ti si loša prijateljica. I loša osoba.” „Nisam loša prijateljica”, Melanie je najednom zvučala jako umorno. „Samo sam majka. Život mi se ne vrti oko hebene Clare Cavendish. A sad mi se, molim te, makni s puta.” Progura se pokraj Flo i njezinih raširenih ruku prema hodniku i podigne pogled. „Clare! Budna si.” „Što se događa?” Clare je silazila stubama umotana u zgužvani platneni ogrtač. Kroz prozor iza njezine glave dopiralo je sunce i osvjetljavalo joj kosu pretvarajući je u svojevrsnu aureolu. „Čula sam viku. Što se događa?” ponovi ona. „Ja odlazim.” Melanie se uspne nekoliko stuba, na brzinu je poljubi, a onda popravi torbu na ramenu. „Žao mi je... nisam trebala ni doći. Nisam bila spremna ostaviti Bena, a zbog ovog s telefonom sve je samo još i gore...” „Što je s telefonom?” „Fiksna linija ne radi”, reče Melanie. „Ali nije to u pitanju. Zapravo ne. Samo... Samo se hoću vratiti kući. Nisam trebala ni doći. Ne ljutiš se?” „Naravno da ne.” Clare zijevne i makne kosu iz očiju. „Nemoj biti smiješna. Ako se loše osjećaš, idi. U svakom slučaju vidjet ću te na vjenčanju.” „Da.” Melanie kimne, a onda se nagne naprijed, bacivši preko ramena brz pogled na Flo, i reče tihim glasom: „Gle, Clare, pomozi joj da se zbroji. Ovo nije... nije zdravo. Ni za koga.” A onda otvori vrata, zalupi ih za sobom, a posljednje što smo čuli bilo je škripanje automobilskih guma kad se izbrazdanim kolnim prilazom zaputila prema cesti. Flo teško i šmrcavo zaplače. Ja na tren zastanem pitajući se što bih trebala... što 88

bih mogla učiniti. Onda se Clare zijevajući spusti niz preostale stube, uhvati Flo za nadlakticu i odvede je u kuhinju. Čula sam brborenje kuhala za vodu prikriveno Floinim progutanim, ispovraćanim suzama i Clarinim smirujućim glasom. „Ti si mi spasila život”, dahne Flo između dva jecaja. „Kako bih to mogla zaboraviti?” „Dušice”, čula sam Clare. U glasu joj se čulo razdraženost obojena ljubavlju. „Koliko ti puta...” Natraške hodajući, povukla sam se na kat, trudeći se da lagano i tiho koračam, a zatim sam se na odmorištu okrenula i pobjegla. Znala sam da se ponašam kao kukavica, ali nisam si mogla pomoći. Vrata sobe u kojoj sam spavala zajedno s Ninom bila su zatvorena pa sam se baš spremala da pritisnem kvaku i upadnem kad iznutra začujem Ninin glas, ispunjen neuobičajenom čeznutljivom mekoćom. „... i ti meni fališ. Bože, da sam bar kod kuće s tobom. Jesi li u krevetu?” Duga stanka. „Nešto se prekida. Da, signal je grozan, pokušala sam te sinoć nazvati, ali ga uopće nije bilo. Sad mi pokazuje samo pola crtice.” Još jedna stanka. „Ne, samo neki tip koji se zove Tom. On je O. K. Oh, draga moja, volim te, Jess...” Nakašljem se. Nisam željela upasti u sobu usred razgovora. Nina se nije često otvarala, a kad bi tako i postupila, nije voljela da se to vidi. Znam to iz iskustva. „...voljela bih se priviti uz tebe. Toliko mi fališ. Ovo je mjesto Bogu za leđima. Nema ničega osim drveća i brda. Napola sam u iskušenju da odem, ali mislim da se Nora ne bi...” Ponovo se nakašljem, ovaj put glasnije, i protresem kvaku pa ona prekine razgovor i dovikne „Hej?” Otvorim vrata, a ona se široko osmjehne. „Oh, Nora je upravo ušla. Zajedno smo u sobi. Što? Veza se opet prekida.” Stanka. „Ha - ne brini, sigurno ne! Da, reći ću joj. O. K, bolje da prekinem. Jedva te čujem. I ja tebe volim. Pa-pa. Volim te.” Spusti slušalicu i s hrpe jastuka nasmiješi se prema meni. „Jess te pozdravlja.” „Oh, drago mi je što si je uspjela dobiti. Ona je dobro?” Volim Jess. Malena je i okrugla, ugodna osoba čiji osmijeh uvijek osvijetli prostoriju i zbilja joj se ništa ne može prigovoriti - zapravo, prava suprotnost Nini. Njih su dvije savršen par. 89

„Da, dobro je. Falim joj. Jasno.” Nina se istegne tako da joj zglobovi zakrckaju, a onda uzdahne. „Bože, da je ona bar ovdje. Ili da ja nisam. Jedno od toga.” „E, pa, imamo jedno prazno mjesto. Jedan manje.” „Što?” „Melanie je otišla. Fiksna linija ne radi i za nju je to bila kap koja je prelila čašu.” „Kriste, šališ se? Zvuči kao vražja Agatha Christie i njenih Deset malih Eskima. „Indijanaca.” „Što?” „Deset malih Indijanaca. Tako se zove knjiga.” „Bili su Eskimi.” „Hebiga, nisu bili.” Sjednem na krevet. „Zapravo, bili su crnci ako gledaš prvobitni naslov, onda Indijanci, a tek onda vojnici kad se zaključilo da bi ucmekati pripadnike etničke manjine možda malo čudno zvučalo. Nikad nisu bili Eskimi.” „Ma, nema veze.” Nina zamahom ruke zanemari Eskime. „Ima li dolje kakve kave?” „Ne. Samo čaj, zaboravila si?” Dohvatim džemper, navučem ga preko glave i popravim kosu. „Clare ne pije kavu pa je ne pijemo ni mi.” „Oh, Bože, jebena Flo i njena udvorička ljubav. Kako je prihvatila Melanien odlazak?” „Hmm. Osluhni pa ćeš možda i sama...” Utihnem i obje začujemo nepogrešivo prepoznatljiv zvuk teških jecaja kako dopire iz kuhinje. Nina zakoluta očima. „Ona je poremećena. Zbilja to mislim. Bila je čudna još kad su njih dvije bile na faksu - jesi li primijetila kako kopira Clarinu odjeću? To je već i onda radila. Ali sad...” „Ne mislim da je poremećena.” Nelagodno se premjestim s noge na nogu. „Clare je jaka osoba - ako nisi dovoljno samopouzdan...” Zastanem trudeći se pretočiti u riječi ono što sam i sama uvijek osjećala – da je moja vlastita osobnost prostor, vakuum u koji je netko poput Clare mogao uletjeti i ispuniti ga. Bilo je to nešto što sam znala da Nina nikad ne bi razumjela - koliko god imala mana, nedostatak osobnosti nije među njima. Ležala je tako, zamišljeno me promatrajući s jastuka, a onda slegne ramenima. 90

„Clare je savršena, razumiješ?” rekoh naposljetku. „Lako je poželjeti isto za sebe i misliti da će ti oponašanje pomoći da to stekneš.” „Može biti.” Nina sjedne na krevetu potežući majicu da je namjesti. „I dalje mislim da Flo fali poneka daska u glavi. Svejedno. Gle, svakako sam ti htjela nešto reći. Zbilja mi je žao zbog onog sinoć. Nisam imala pojma da je to za tebe tako bolno. Nego, ozbiljno, zašto si došla ako se zbog svega toga još uvijek tako osjećaš?” Navučem traperice i zastanem, grickajući usnicu, razmišljajući o onome što sam Nini rekla i što joj nisam rekla. Uvijek sam skrivala svoje karte, ne znam zašto. Ne volim ljudima, čak ni prijateljima, pružiti i najmanju mogućnost da imaju neku moć nada mnom. Uvijek sam bila zatvorena osoba, a ta se sklonost još i pojačala otkako sam počela živjeti sama i raditi sama. No znala sam i da zbog te sklonosti mogu poludjeti kao i Flo, samo na svoj način - ako to dopustim. „Došla sam zato...” Udahnem, a onda se natjeram da nastavim: „Zato što nisam pojma imala da se Clare udaje za Jamesa.“ „Što?” Nina spusti noge s kreveta i pogleda me. Drhtavo slegnem ramenima. Izrečeno ovako, zvučalo je... nekako jadno. „Čuj, ti to ozbiljno? Znači, Clare te, ono, namamila ovamo i uvalila te u to sranje?” „N-ne baš.” Sranje. Prestani mucati. „Rekla je da mi je to htjela kazati licem u lice. Da je osjećala kako mi to duguje.” „Zajebi!” Nina je prevukla majicu preko glave pa joj je na trenutak glas bio prigušen, a zatim je postao jasniji kad joj je glava opet izvirila, obraza ružičastih od ogorčenja. „Da se htjela s tobom naći licem u lice, normalno bi bilo da te pozvala na piće! A ne da te namami u neku šumu Bogu iza nogu. Kako joj je to uopće palo na pamet?” „Ne... ne mislim da je to namjeravala.” Kriste, što mi je da je branim? „Mislim da samo nije razmišljala...” „Uh!” Nina ustane i ljutito počne češljati kosu, a vlasi su joj pucketale dok je kroz njih provlačila četku. „Kako joj uvijek uspije da se izvuče iz svakog dreka? I uvijek iz svega izađe mirisna kao ruža! Sjećaš se kad je u desetom razredu svima rekla da se meni sviđa Debbie Harry? A onda je tvrdila da je tako postupila zato što joj se činilo lošim da ja moram ‘živjeti u laži’ i svi su se ponašali kao da mi je napravila jebenu uslugu?” „Čuj...”‘ Nisam znala što da kažem. Incident s Debbie Harry bio je okrutan. Još 91

sam se sjećala Ninina šokirana izraza kad je ušla u razred, a Clare je pjevušila „Viseći na telefonu” s onim posebnim osmijehom na licu, dok se cijeli razred smijuljio. „Uvijek je ona u pitanju. U pitanju je samo kako ona izgleda i kako se osjeća. Onda je htjela ispasti kao brižna, liberalna, popustljiva prijateljica pa je rekla: picopatnice, jesi spremna reći i ostalima, a sada želi s Jamesom odlebdjeti u zalazak sunca, i to bez osjećaja krivnje - pa, hej, drž’ ne daj, tebe natjera u položaj u kojem baš i nemaš puno drugog izbora osim da joj oprostiš.” Nisam na to dosad tako gledala, ali je Nina na neki način bila u pravu. „Ne uznemiruje me ono što je Clare učinila”, rekoh, iako sam u srcu znala da je to samo djelomično točno. „Ono što me stvarno muči...” „Što te muči?” No najednom to nisam mogla izgovoriti. Osjećaj se nagosti vratio, a ja samo odmahnem glavom i okrenem se da navučem čarape. Ono što sam se spremala izreći, prije nego što sam izgubila živce, bilo je pitanje: koliko James o tome zna? Je li se složio s tim planom? „Možemo krenuti”, reče Nina onako usput, zakopčavajući traperice i uspravljajući se da se protegne, da protegne svih svojih šest stopa i jedan palac. „I mi bismo se mogle odvesti u zalazak sunca i ostaviti Clare i Flo da zajedno luduju.” „I Toma.“ „Oh, da, i Toma.” „Mogle bismo, da...” Bila je to zamamna slika i ja sam, kad je Nina počela češljati kosu, cijelu minutu mislila o njoj. No nismo to zbilja mogle. Znala sam to. Ili, bolje rečeno, ja nisam mogla. Da sam rekla ne prije nego što sam došla ovamo, to bi bilo jedno. No povući se sada, na polovici djevojačkog vikenda - za to je postojalo samo jedno tumačenje. Mogla sam ih sve zamisliti kako nagađaju o tome nakon mojeg odlaska: jadna Nora, jadna guska, tako je sjebana zbog Jamesa, upropastila je Clarinu djevojačku zabavu jer nije mogla podnijeti njezinu sreću. A najgore od svega - on će za to čuti. Već sam to sad vidjela, njih dvoje u njihovu savršenom stanu u Londonu, sklupčane u krevetu, a Clare zabrinuto uzdiše zbog mene. Zabrinuta sam, James, kao da te nikad nije zaboravila. 92

A on... a on... Pogledam vlastite ruke stisnute u šake, a Nina me znatiželjno promatrala. Morala sam se svjesno potruditi da ih opustim, a onda se nasmijem sitnim, neiskrenim smijehom. „Da bar... točno? Ali ne možemo. Bio bi to preveliki odjeb nakon Melaniena odlaska.” Nina me pogledala, dugim i teškim pogledom, a onda odmahne glavom. „U redu. Mislim da si ti nekakva mazohistica. Ali, u redu.” „To je još samo jedna noć.” Sad sam već uvjeravala samu sebe. „Mogu podnijeti još jednu noć.” „U redu. Onda još jedna noć.”

93

14.

Da sam... Da sam bar onda otišla. Voljela bih da mogu zaspati, ali ne mogu, čak ni uz tihi škljocaj i zujanje pumpice za morfij. Umjesto toga, ležim budna, osluškujući glasove na hodniku, policajac i neka žena tihim glasom raspravljaju o tome što se dogodilo, a jedna mi riječ odzvanja u glavi: umorstvo. Umorstvo. Umorstvo. Može li to biti točno? Može li to ikako biti točno? Tko je ubijen? Clare? Flo? Nina ? Na ovo mi srce zastaje. Ne Nina. Ne Nina - lijepa, drska i puna života. Zaboga ne. Moram se sjetiti. Moram se pokušati sjetiti što se poslije dogodilo. Znam da će, čim svane, doći ovamo i postavljati mi pitanja. Čekaju pred vratima da se probudim, čekaju da porazgovaraju sa mnom. Moram do tada pripremiti svoju verziju događaja. No, što se poslije dogodilo? Događaji tog dana vrtlože mi se i sudaraju u glavi, miješaju se, isprepleću se, brkaju istinu s lažima. Preostalo mi je samo nekoliko sati da to pokušam razmrsiti. Korak po korak, znači. Što se poslije dogodilo? Ruka mi krene prema ramenu, prema modrici koja se širi.

94

15. ad smo se Nina i ja spustile u prizemlje, Flo je već bila prestala plakati i umila se K pa je sad jela tost i pekmez, očito odlučivši da će se pretvarati kako se ništa nije dogodilo. „Ima li kave?” nedužno upita Nina, ali sam po njezinu tonu znala da samo zabada. Flo, sva jadna, podigne pogled i usnica joj opet zadrhti. „Za... zaboravila sam, sjećaš se? Ali obećavam da ću je kupiti danas kad krenemo na streljanu.” „Što?” Obje se zabuljimo u Flo, a ona nam uzvrati vodenastim osmijehom. „Da, htjela sam da to bude iznenađenje. Idemo gađati glinene golubove.” Ja se kratko i šokirano nasmijem. Nina se i ne pomakne. „Ozbiljno?” „Jasno. Zašto?” „Zato što... Ovo je kao... neka djevojačka zabava? Streljana?” „Mislila sam da će biti zabavno. Moj rođak tako je napravio za momačku večer.” „Da, ali...” Nina utihne, a ja sam mogla pročitati misli što su joj prolazile kroz glavu tako jasno kao da su joj na čelu ispisane svjetlećim slovima: Zašto ne možemo ići u hebene toplice i zabavljati se u klubu kao sav normalan svijet? Ali, s druge strane, na streljani nas nikako ne može natjerati da nosimo ružičaste pernate boe, jelda? Znači, moglo bi biti i gore. Pitala sam se, isto tako, sjeća li se Kolumbije. Misli li na rane iz vatrenog oružja koje je ondje obrađivala, i to ne tako davno. „Ovaj... O. K.”, napokon reče. „To vam je baš kao glineni tanjuri”, ozbiljno je govorila Flo. „Znači, ne moraš se brinuti ako si vegić ili si protiv sportova u kojima ima krvi.” 95

„Nisam vegić.” „Znam. Ali, pod pretpostavkom da jesi...” „Nisam vegić.” Nina zakoluta očima i krene prema kutiji za kruh da potraži još kruha za tost. „Mislila sam da bismo mogli pojesti laganu užinu - možda uz neke igre? Sastavila sam i kviz!” Nina se dramatično lecne. „Poslije toga možemo krenuti i vratiti se ovamo na piće i kari.” „Kari?” Svi se okrenemo i ugledamo Toma kako tapka niza stube u pidžami i rastvorenu kućnom ogrtaču, trljajući oči. Donji dio pidžame bio mu je svezan vrlo nisko, jedva iznad kukova, izlažući pogledu impresivnu količinu zategnutih mišića. „Tim, ne volim što ti to moram reći, ali zaboravio si gornji dio pidžame”, rekla je Nina. „Mislim da bi ga trebao obući. Ne želiš valjda jadnu Noru dovoditi u veću kušnju nego što to može izdržati.” Bacim na nju komadić tosta. Ona sagne glavu, a komadić tosta pogodi Flo. „Opa, oprosti, Flo.” „Dosta, vas dvije!” izgrdi nas Flo. Tom samo zijevne, ali sveže pojas na kućnom ogrtaču i namigne mi. „Kakav je onda plan za danas?” upita dohvativši komad tosta s tanjura koji je Flo gurnula prema njemu. „Strijeljanje”, smrtno ozbiljno izjavi Nina. Tomu obrve gotovo nestanu ispod kose. „Molim?” „Strijeljanje. Čini se da Flo tako zamišlja zabavu.” Flo pogleda Ninu, ne sasvim sigurna zeza li se Nina s njom ili ne. „Zapravo, gađanje glinenih golubova”, rekla je prkosno. „I zabavno je!” „O. K..” Tom je žvakao tost i pogledavao oko stola. „Ja sam posljednji ustao? O, ne. Melanie još uvijek spava, pretpostavljam?” „Melanie...”, ogorčeno počne Flo, ali u tom trenutku iz dnevnog boravka dođe Clare i odgovori, odlučno nadglasavajući Flo.

96

„Melanie je morala otići”, reče. „Obiteljske stvari. Bez brige, Tome, ili ja ili Nina odvest ćemo te do Newcastlea. No dobro je u cijeloj priči to što sad svi možemo stati u jedan auto pa se nitko neće morati mučiti sa snalaženjem - ja ću voziti, a Flo mi može pokazivati put jer ona zna kamo treba ići.” „Mrak”, reče Nina. „Supač. Pa svi uglas možemo pjevati „Deset zelenih bočica” i gurati se na stražnjem sjedištu. Jedva čekam.” „O.K, a sad mislim da je vrijeme za kviz”, rekla je Flo. Istegne vrat i okrene se na sjedištu da bi mogla promatrati mene, Ninu i Toma iza svojih leđa. Bila sam stisnuta u sredini i već me hvatala mučnina od vožnje automobilom, pri čemu miris Tomova losiona poslije brijanja koj ije udarao ravno u glavu nije nimalo pomagao. Ili je možda u pitanju bio Clarin parfem. Bilo je teško odrediti u tako skučenu prostoru. Htjela sam otvoriti prozor, ali je vani sniježilo, a grijač je radio svom snagom. „Clare igra protiv vas, društvo”, nastavljala je Flo. „Pripremite se za prvu rundu, molim.” „Čekaj, čekaj”, uzvikne Nina. „O čemu je kviz i kakva je nagrada?” „Kviz je o Jamesu, jasno”, zabavljajući se reče Clare s prednjeg sjedišta. „Točno, Flops?” „Jasno!” reče Flo. Smijala se, a ja sam sve jače osjećala potrebu za povraćanjem. „Nagrada... Ne znam. Slava? Oh, ne, sjetila sam se. Ekipa koja izgubi može do kraja dana nositi ovo!” Prekopa po ruksaku i izvadi hrpicu oskudnoga donjeg rublja ukrašena na stražnjoj strani sloganom JA V JAMESA COOPERA. Osjećala sam kako mi se svaki mišić u tijelu koči od bijesa. Nina se nakašlje i suosjećajno me pogleda. „Ovaj, Flo...”, reče s oklijevanjem, ali Flo se nije dala zaustaviti. „Bez brige! Može i preko hlača... ili na glavi ili nešto slično. Dobro, prvo pitanje. Ovo je za ekipu na stražnjem sjedištu, s tim da Clare dobiva dodatni bod za sve što vi ne pogodite, a ona ispravno odgovori. Kako glasi Jamesovo srednje ime? Zatvorivši oči da suzbijem mučninu, slušala sam Ninu i Toma kako o tome raspravljaju. „Prilično sam siguran da počinje sa C”, govorio je Tom. „Zato mislim da je... Chris?” 97

„Karl. Sa K.“ „Nije”, inzistirala je Nina. „Ima neke veze s Rusijom. Njegov otac predavao je kolegij o ruskoj politici. Theodor. Ili kako je već bilo Staljinovo ime? „Josif. Ali siguran sam da nije Josif. Osim toga, tko bi djetetu dao ime po Staljinu?” „O. K., onda nije Staljin. Navedi još jednog poznatog Rusa.” Stiskala sam sam zube. Karl. „Dostojevski? Lenjin? Marx?” „Marx!” uzvikne Nina. „Karl. Sigurna sam da je Karl.” Usprkos sve jačoj mučnini, morala sam se osmjehnuti zbog njezina natjecateljskog duha. Nina nije mogla podnijeti da u nečem izgubi - u raspravi, društvenoj igri - često je govorila da se upravo zbog toga i ne bavi nekim natjecateljskim sportom: ne bi mogla podnijeti da od nekoga izgubi, pa makar taj netko bio i sam Usain Bolt. „Je li to vaš konačni odgovor?” ozbiljno zapita Flo. Meni su oči još uvijek bile sklopljene, ali sam osjećala da Nina pokraj mene snažno kima glavom. „Karl. Sa K.” Točno! Pitanje broj dva. Što je James po horoskopu?” „Rođen je u drugoj polovici godine, više prema kraju”, smjesta reče Nina. „Toga se sjećam. Definitivno u rujnu ili listopadu.” „Ne, mislim da je rođen kolovozu”, reče Tom. „Siguran sam da je to u kolovozu.” Prijateljski su se prepirali, iznoseći sad ovaj, a sad onaj dokaz, sve dok Nina nije rekla: „Nora, što ti... čekaj, jesi li O. K? Lice ti je nekako zeleno.” „Malo mi je mučno”, kratko rekoh. „Oh, Bože.” Nina gotovo fizički ustukne, iako se nije mogla baš previše odmaknuti od mene na uskom stražnjem sjedištu. „Neka netko otvori prozor. Tom. Tom, spusti i prozor s one strane.” Lagano me gurne u rebra i reče: „Otvori oči. Pomaže ako gledaš cestu - to ima neke veze s informacijama koje mozak dobiva o činjenici da putuješ.” Nevoljko otvorim oči. Flo se cerila na prednjem sjedištu. Clare je i dalje mirno vozila i u retrovizoru sam mogla vidjeti da joj je na licu veseo osmijeh. Na trenutak 98

je uhvatila moj pogled i taj se osmijeh iskrivio. Na trenutak - samo na trenutak htjela sam je pljusnuti preko savršene, lijepe jagodične kosti. „Siguran sam da je u kolovozu”, ponovi Tom. „Sjećam se da sam jedne godine išao s njim i Bruceom na Proms.” „Oh, za Boga miloga”, prasnem. „Rođen je 20. rujna. Nemam pojma koji je to znak.” „Djevica”, smjesta reče Tom. Nije se činilo da mi zamjera na ispadu protiv njega. „Sigurna si u datum, Nora?” Ja kimnem. „O. K., djevica. To je naš odgovor.” „Dva boda za ekipu na stražnjem sjedištu!” razdragano objavi Flo. „Clare, morat ćeš se potruditi da ih dostigneš. Sljedeće pitanje: što James najradije jede?” Htjela sam sklopiti oči, ali se nisam usuđivala. Ovo je bilo mučenje. Spustila sam pogled u krilo, odvrativši oči od Clare, i zabila nokte u dlan, pokušavajući suzbiti mučninu i uspomene koje su nepozvane nahrupile. Pred očima mi se ukaže oštra, jasna slika: James, ispruživši se poslije škole na krevetu, jede cijelu zdjelu klementina. Volio je to voće. Na trenutak osjetim oštar miris u nosnicama - slatka aroma ulja, miris njegove sobe - miris zgužvane posteljine i njega samoga. Prije sam i ja voljela klementine - voljela sam njihov miris na prstima, voljela sam pronaći komadić kore u njegovu džepu. Sad ih više i ne dotičem. „Panang curry?” nesigurno reče Tom, a Flo napravi grimasu. „Skoro - ali za ovo vam mogu vam dati samo pola boda. Panang s...? „Tofuom”, spremno reče Tom. Flo kimne. „Tri boda! Još dva pitanja pa prelazimo na Clarinu rundu. Pitanje broj četiri - u kojem je komadu James debitirao u West Endu?” „West End u kojem smislu?” upita Tom. „Mislim, računaš li i National Theatre pod West End? Osobno ga ne bih računao.” Na prednjem sjedištu ispod glasa se razvije rasprava između Flo i Clare, a onda se Flo okrene k nama. „O. K., preformulirat ćemo to kao londonski debi.” Jednom sam guglala Jamesa. Samo jednom. Google je bio prepun njegovih 99

slika - slika u kostimu, na pozornici, za vrijeme snimanja, slika na kojima se smiješi na dobrotvornim priredbama i otvorenjima. Nisam mogla podnijeti one na kojima je gledao ravno u kameru, ravno s ekrana u mene. Kad sam otišla do slike koja ga je prikazivala gola na pozornici, u Equusu, drhtavim sam rukama zatvorila preglednik, kao da sam naletjela na nešto nasilno ili opsceno. Tom i Nina dogovarali su se preko moje glave. „Mislimo da je bio zamjena u Dečkima zapovijest”, reče napokon Nina. Flo uvuče dah. „Ooooh! Blizu. Žao mi je - to mu je bila druga uloga. Clare?” „Vincent u Brixtonu”, reče Clare. „Jedan bod za mene.” „Nikad čula“, reče Nina. Tom se nagne preko mene i udari je šakom. „Taj komad osvojio je nagradu Laurence Olivier za najbolje novo dramsko djelo! A također i nagradu Tony.” „Nikad čula ni za to. Tko je Tony?” „Isuse!” Tom podigne ruke u zrak. „Sjedim u autu s vražjom filistricom.” „O. K.”, glasno reče Flo nadglasavajući ih. „Peto i posljednje pitanje prije nego što prijeđemo na Clarinu rundu. Kad i gdje je James zaprosio Clare?” Ponovo sklopim oči slušajući kako Tom i Nina u zboru prosvjeduju „To nije fer!” „Pitanja bi se morala odnositi na nešto za što bar ima izgleda da Clare bude nepoznato.” „Zaprosio ju je na njen rođendan”, reče Tom, „to znam. Sutradan su sa mnom i Bruceom izašli na ručak i Clare je mahala blistavim prstenom. Gdje ti je prsten, Clare?” „Oh...” Čula sam kako se Clare meškolji na vozačkom sjedištu i šeprtljavo mijenja brzine kad smo prebrzo uletjeli na petlju. „Ostavila sam ga doma. Da ti pravo kažem, nikako da se naviknem na njega i stalno sam u panici da ću ga izgubiti.” „Što se tiče mjesta”, čula sam mrštenje u Tomovu glasu. „Mogu samo nagađati pa ću reći - J. Sheekey?” „Ooh, bio si blizu!” Flo uvuče dah. „Točno je ovo za rođendan, ali je to bilo u baru u Southbanku. Nažalost, samo pola boda. Znači, to je... tri i pol boda za vas i 100

jedan i pol bod za Clare.” „Nešto su od ovog bile namještaljke”, gunđao je Tom. „Ali, već ćemo se mi osvetiti.” „Dobro, druga runda, pitanje broj jedan za Clare. Kako se zvao prvi Jamesov kućni ljubimac?” „Bogo moj.” Clare je zvučala smeteno. „Mislim da je to bio hrčak, ali iskreno rečeno, ne znam.” „Stražnja ekipa?” „Nemam pojma”, reče Nina. „Nora?” Imala je toliko obzira da zvuči kao da joj je neugodno, kao da zna koliko je sve to za mene bolno. Znala sam odgovor, ali neka sam prokleta ako im kažem. Samo sam odmahnula glavom. „Zamorac po imenu Mindy. Nula bodova. Pitanje broj dva. Tko je Jamesova idealna slavna žena?” Clare prasne u smijeh. „O. K, zbog vlastite umišljenosti reći ću ‘osoba koja najviše nalikuje na mene’. A to bi bila... Bože, na koga ja nalikujem? Kriste. Uvijek zvuči sumanuto što god da kažeš. O. K, on voli snažne žene, zabavne žene. Zato ću reći... Billie Piper.” „Ti nimalo ne nalikuješ na Billie Piper!” prigovori Nina. „Pa, osim što ste obje plavuše.” „Uglavnom, nije Billie Piper”, reče Flo. „Nego...” Provjeravala je na svojoj ceduljici. „Jaoj, nemam pojma tko je to: Jean, kako se to izgovara? Morrow? Clare?” „Nikad čula za nju. Je li ona kazališna glumica, Tom?” „Ovuda”, ubaci se Flo dok smo uz mučno njihanje skretali za ugao. „Jeanne Moreau”, reče Tom. „Francuska glumica. Igrala je u onom Truffautovom filmu. Jules i Jim, mislim da se tako zvao. Ali nisam znao da je Jamesova omiljena glumica.“ „Pa, ja teško da bih je nazvala slavnom osobom”, zagunđa Clare dok smo ljuljajući se prelazili preko grbava mosta, a zatim ubrza. Osjećaj mučnine opet se pojača. „Sljedeće pitanje.”

101

„Koja je Jamesova najdraža marka dizajnerske odjeće?” Najdraža marka dizajnerske odjeće? James kakva sam ja poznavala nasmijao bi se već na. sam spomen te riječi. Pitala sam se je li ovo trik pitanje i sprema li se Clare reći Oxfam. Clare je razmišljajući lupkala prstima po upravljaču. „Ne mogu se odlučiti između Alexandera McQueena”, reče naposljetku, „i Comme des Garçons. Ali odlučit ću se za... McQueena. Uglavnom zato što on zapravo nosi McQueenovu odjeću.” Isuse presveti! „Točno!“ reče Flo. „Pa, ovdje piše: ‘Ako govorimo o ljudima za koje mislim da su fora, onda je to vjerojatno Vivienne Westwood, ali ako mislite na dizajnere koje zapravo nosim, onda je to McQueen.’ Dakle, mislim da se ovo računa. Pitanje broj četiri: koji je dio tijela - tu se zasmijulji - James slučajno odrezao u dobi od deset godina na satu tehničkog odgoja?” „Komadić zgloba na prstu”, smjesta reče Clare. „Ožiljak se još uvijek vidi.” Zatvorim oči i čvrsto ih stisnem. Tako sam se dobro sjećala tog ožiljka, bijelog kružića na zglobu njegova malog prsta, kao i duge srebrne crte što mu je izvana pratila zapešće, blijedo se ističući na njegovoj suncem opaljenoj koži. Sjećala sam se kako sam poljupcima prekrivala tu crtu, duž podlaktice, sve do mekog pregiba u laktu, a James je samo ležao, ukočen i drhtav, trudeći se da se ne smije dok sam mu usnicama ovlaš prelazila po škakljivoj mekoj koži na unutarnjoj strani nadlaktice. „Točno!” reče Flo. „Dobro ti ide. Izjednačila si. Sad i jedna i druga strana imaju po tri i pol boda. Zato će konačno pitanje odlučiti rezultat. Ako Clare odgovori, ona je pobjednica i vas troje nosite gaćice. Prema tome, ta-ta-ra-ta-taaaa! S koliko godina je James izgubio nevinost?” Mučnina mi se podigne u grlo i ja otvorim oči. „Z-zaustavi auto.” „Što?” Clare me pogleda u retrovizoru. „Isuse, Lee, sva si zelena.” „Stani”, pritisnem ruku na usta. „Pov...” Više ništa nisam mogla izgovoriti. Stisnem usnice trudeći se da dišem kroz nos, a Clare žurno zaustavi auto pa se ja iskobeljam preko Ninina krila i zaustavim na snježnom rubu ceste, oslanjajući ruke na koljena i dršćući od čudnih posljedica mučnine. „Jesi li O. K.?” čula sam iza sebe Floin uznemireni glas. „Treba ti nešto?” 102

Nisam mogla progovoriti. Samo sam silovito odmahnula glavom, želeći da Flo nestane. Želeći da svi skupa nestanu. „Dobro si, Lee?” dolebdi kroz prozor Clarin glas. Nora, pakosno pomislim, ti glupa gaduro. Ali ništa nisam rekla. Samo sam čekala da mi se drhtavo disanje vrati u normalu i da nestane mučnine. „Je li sve O. K., Nora?” Bila je to Nina, odmah kraj mene, s rukom na mojem ramenu. Kimnem, a onda se polako uspravim, uvlačeći dug, nesiguran dah. Hladni zrak zabode mi se iznutra u pluća, ali to je bila oštra hladnoća koja je pročišćavala, pravo olakšanje nakon vruće zagušljivosti u automobilu. „Da. Oprosti. Malo mi je... Mislim da je to zato što sam sjedila otraga.“ „Mislim da je to zbog jebeno gnusnog Floinog kviza”, reče Nina. Nije se ni trudila stišati glas, aj a se trgnem u Floino ime i osvrnem se kao da se ispričavam, ali ona ili nije čula ili nije marila. I dalje je nehajno čavrljala s Clare. „Flo”, reče Nina okrećući se prema autu, „mislim da Nora treba sjesti naprijed, je li to O. K.?” „Ma, da! Svakako, svakako. Svakako. Nora, jadno malo! Trebala si reći da ti je bedara.” „Sve je O. K.“, ukočeno rekoh, ali ipak sjednem na prednje sjedište s kojega se Flo maknula i skliznem pokraj Clare. Ona mi dobaci suosjećajan pogled, a kad Flo sa stražnjeg sjedišta oduševljeno poviče: „Dobro! Nastavljamo s kvizom!”, Clare je prekine. „Mislim da ćemo reći ‘neriješeno’, ha, Flops? Recimo da nam je zasad dosta bilo kakvog kviza.” „Oh.” Floino se lice snuždi, a meni bude žao zbog nje. Tko god bio kriv za cijelu ovu pomutnju, to nije bila ona. Njezin je jedini zločin bio u tome što se trudila postupati kao dobra Clarina prijateljica.

103

16. eonora!” Nečija me ruka trese, tjera me da se probudim. „Leonora, morate se „L probuditi, bubice. Leonora.” Osjetim kako mi nečiji prsti na silu otvaraju kapke i svjetlo, zasljepljujuće svijetlo, zasja mi u oči. „Au!” Zatrepćem i uzmaknem, a ruka mi pusti bradu na miru. „Žao mi je, bubili, sad smo budni?” Lice je opasno blizu, oči zure u moje. Ponovo trepnem, a zatim kimnem. „Da. Da, budna sam.” Ne znam kad sam zadrijemala. Činilo mi se kao da sam pola noći bila budna, promatrajući kroz staklo policijske siluete, vrteći koješta po glavi, pokušavajući se prisjetiti gađanja glinenih golubova. Otuda mi onaj trag od trzaja kundaka. Moram se sjetiti to ispričati policiji... samo ako uspijem sve jasno zadržati u glavi. No što sam bliže pojedinostima - bilo čemu što se dogodilo, one postaju zamagljenije. Što se dogodilo? Zašto sam ovdje? Mora da sam posljednje riječi izrekla naglas jer mi se bolničarka suosjećajno smješka. „Doživjeli ste prometnu nesreću, dušo draga.” „Je li sa mnom sve O. K.?” „Da, niste ništa slomili.” Po ugodnom račlanju čuje se da je iz Northumberlanda. „Ali, lice vam je strahovito natučeno, jadna moja. Imate krasne crne modrice oko očiju, ali ništa nije slomljeno. Zato sam vas i morala probuditi. Moramo vas provjeriti svakih nekoliko sati da budemo sigurni da se noću nešto nije pogoršalo.” „Spavala sam”, glupavo kažem, a onda se protrljam po licu. Boli me kao da sam se glavom zaletjela u prozor. „Samo oprezno”, kaže mi sestra. „Imate nekoliko posjekotina i modrica.” 104

Trljam stopalo o stopalo osjećajući prljavštinu. Prašinu i krv. Osjećam se odvratno. Piški mi se. „Mogu li se otuširati?” pitam. U glavi mi je mutno. U kutu se nalazi kupaonica, to vidim i sama. Sestra provjerava bolesničku listu u dnu kreveta. „Dajte da pitam doktora. Neću vam reći ne, ali voljela bih biti sigurna.” Okreće se da ode, a ja pred vratima ugledam siluetu i u sjećanje mi se vraća razgovor koji sam sinoć čula. S prizvukom noćne more. Je li to zbilja bila istina? Jesam li zbilja čula ono što sam mislila da čujem ili sam to sanjala? „Čekajte”, kažem. „Čekajte, sinoć sam čula ljude pred vratima...” No ona je već otišla, a kroz vrata što su za njom zamahnula doprli su miris hrane i zvukovi iz hodnika. Kad je izašla, policajka pred vratima hvata je za ruku pa čujem hitar razgovor i vidim kako sestra naglašeno odmahuje glavom. „Ne još”, čujem, „... dok doktor ne dopusti.... morat ćete pričekati.” „Mislim da ne shvaćate koliko je ovo ozbiljno”, policajkin je glas tih, ali joj je ton odsječan i jasan kao u spikerice, a riječi joj prolaze kroz staklo mnogo razgovjetnije od sjevernjačkog sestrina račlanja. „Sada vodimo istragu o ubojstvu.” „Ooooh, ne!” Sestra se šokira. „Nije to valjda učinila ova jadna dušica?” „Ne.” Znači, istina je. Nisam to izmislila. Nije to bio proizvod prevelike količine morfija i moje razbijene glave. Istina je. Koprcam se na jastucima da se uspravim, srce mi lupa u grlu, a na monitoru sa svoje lijeve strane vidim kako tanka zelena crta poskakuje u paničnim trzajima. Netko je definitivno mrtav. Netko je mrtav. Ali tko?

105

17. obro došli u Tuckett’s Wood”, obratio nam se muškarac s australskim „D naglaskom i laganom dosadom u glasu. Bio je opaljen suncem i mišićav i malo me podsjećao na Toma Cruisea, a prema onome kako je Flo zurila u njega, širom otvorenih zelenih očiju i lagano razjapljenih usta, čini se da nisam samo ja primjećivala tu sličnost. „Ime mi je Grig i danas ću biti vaš instruktor.” Zastane kao da nas prebrojava, a onda reče: „Čekajte malo, ovdje imam zapisano šest rezervacija. Netko nam fali?” „Da”, ukočeno reče Flo. „Netko fali. Nije teško pogoditi koga ću zamišljati pred sobom kad otvorim vatru.” „Znači, danas nas je petero?” jednostavno reče instruktor, kao da ne opaža Floinu uzrujanu napetost. „Onda dobro. Kao prvo, moram vam nešto reći o našim sigurnosnim mjerama...” Započne dug govor o štitnicima za uši, alkoholu, odgovornosti za posjedovanje oružja i tako dalje. Kad smo jednom utvrdili kako smo, da, svi potpuni početnici, ne, nitko od nas nema oružni list, i da, svi smo stariji od osamnaest godina i trijezni, potpisali smo dugačku izjavu o odricanju od prava na žalbu i prešli u stražnju polovicu otvorenog dijela centra, gdje nas je instruktor sve redom promotrio. „Mogu samo reći, hvala Bogu da nitko od vas ne nosi ružičastu pernatu bou i sve te budalaštine. Ne biste vjerovali kakve probleme imamo s djevojačkim zabavama. Vi”, pokazao je prstom na Flo. „Flo, je li tako? Vaš jakna malo je tanka. Vjerojatno će biti bolje da na sebi imate nešto malo deblje kao zaštitu od trzaja.” Prekopao je po sanduku iza svojih leđa i izvadio podstavljenu jaknu marke Barbour. Flo je napravila grimasu, ali ju je ipak navukla na sebe. „Oprostite, ali moram vas to pitati”, reče povlačeći patentni zatvarač. „Vama je ime stvarno Grig? Ili je to nadimak?” „Ne, Grig. Skraćeno od Grigorij.“ „Oh, Greg”, reče Flo i malo se preglasno nasmije. Grig joj dobaci ponešto 106

čudan pogled. „Da, Grig. Tako sam rekao. A sad ono što je važno zapamtiti”, nastavi vadeći iz sanduka prelomljenu sačmaricu i stavljajući je na stol na nogarima, „vatreno oružje namijenjeno je ubijanju. Nikad to nemojte zaboraviti. Obzirno se odnosite prema njemu i ono će se obzirno odnositi prema vama. Šlampavo postupajte s njim pa ćete tako samo upasti u nepriliku. I najvažnije od svega, nikad, nikad nemojte vatreno oružje uperiti u nekoga, nabijeno ili nenabijeno. A ako oružje zataji, nemojte zavirivati u cijev da vidite što se dogodilo. Sve ovo zvuči jednostavno, ali začudili biste se koliko često ljudi ne slijede najobičnije mjere opreza. Dobro. Sad ćemo proći nekoliko osnova o nabijanju, zatvaranju i prelamanju sačmarice, a onda ćemo poći u šumu i pokušati pogoditi nekoliko glinenih golubova. Ako ima pitanja, samo recite. E, sad, prvi naboji koje ćemo danas upotrijebiti...” Svi smo šutke slušali dok je on prolazio kroz tehnikalije, a omamljenost od vožnje autom bila je potpuno nestala. Bilo mi je drago što se imam na nešto koncentrirati, drago što više ne razmišljam o Clare i Jamesu, a imala sam dojam da jednako tako osjećaju i drugi, ili barem većina njih. I Nina i Clare promijenile su temu kad je Flo pokušala potaknuti razgovor o planovima za medeni mjesec. Tom nije ništa govorio i ostatak vožnje autom većinom je proveo tipkajući po svojem BlackBerryju, ali sam ja vidjela njegov brz pogled prema meni i Clare i znala sam da sve to negdje arhivira. Ako išta napišeš o ovome, mislila sam jebomepas ako te ne ubijem, ali nisam ništa rekla, samo sam kimala dok je Greg govorio nešto o automatskim metama. Naposljetku je došao kraj razgovoru pa svi krenemo za Gregom i izađemo iz kolibe u rijetku borovu šumu, prelomivši sačmarice i prebacivši ih preko ruke. „Hej, ako ti se ovo svidi, možda bi mogla na popis vjenčanih darova staviti i sačmaricu!” reče Flo Clare, glasno se nasmijavši smijehom koji je zvučao kao magareće njakanje. „Vjenčanje pod prijetnjom puške u najdoslovnijem smislu, ha?” Clare se nasmije. „Mislim da bi me James ubio kad bih sad počela nešto mijenjati na popisu darova. Potrošili smo dobar dio dana u Johnu Lewisu dok nismo sve sveli na sadašnje stanje. Ne biste povjerovali koliko smo raspravljali - samo nam je na aparat za kavu otišlo oko dva sata. Je li preporuka Hestona Blumenthala plus ili minus? Treba li nam mikser za mlijeko? Hoćemo li uzeti aparat s mlincem ili spravu koja upotrebljava kapsule...” „Oh, aparat s mlincem, svakako”, prekine je Tom. „Može George Clooney pričati što hoće, ali aparati na kapsule pripadaju početku stoljeća. Kao uređaji za 107

kućno gaziranje vode de nos jours. Privlačni, ali u osnovi besmisleni i nezgodni. „Zvučiš baš kao James!” reče Clare. „Aparat s mlincem... sve je to krasno i lijepo, ali što ako se mlinac pokvari? To je bio moj argument. Ostane ti samo beskorisna sprava, a ako mlinac uzmeš posebno...” „Istina”, reče Tom kimajući glavom. „Onda, što ste na kraju odlučili?” „Pa, ja pijem čaj, kao što znaš. James je kavopija. Tako da sam njemu prepustila odluku i on je odabrao aparat s mlincem - Sage od Hestona Blumenthala.” „Bruce je prošle godine razmišljao o tome. Moćna sprava. I košta skoro šesto funti, koliko se sjećam?” „Otprilike”, složi se Clare. Nina uhvati moj pogled i prevrne očima. Trudila sam se da mi se ništa ne pokaže na licu, ali sam u srcu dijelila njezino mišljenje. Šest stotina funti za aparat za kavu? Volim kavu, ali šest stotina funti? I to na popisu vjenčanih darova. Znala sam da Clare nije time mislila ništa posebno, ali bilo je nečega nenamjerno uvredljiva u njezinoj nehajnoj pretpostavci da ljudi toliko mogu potrošiti na nju. Ili da to hoće učiniti. Ili je to možda bila Jamesova pretpostavka. Ta mi je pomisao ostavljala loš okus u ustima. „Dobro”, dovikne nam Greg kad su se stabla prorijedila u velik travnati proplanak. Na njegovoj suprotnoj strani nalazio se zidani vjetrobran. „Okupimo se svi ovdje. Sad malo o nabojima koje ćemo danas upotrebljavati”, reče Greg, doimajući se kao netko tko drži dobrano otrcanu govoranciju, „bit će to 7,5. To je dobra vrsta sačme srednjeg dometa, pogodna za gotovo sve vrste gađanja glinenih golubova, bez obzira na to je li u pitanju sportsko gađanje odnosno gađanje na jednu ili više meta. Ovo je”, on podigne naboj, „živi naboj 7,5, zaobljenog oblika, sa sačmom u vrhu”, tu prstom potapka zaobljeni vrh, „punjenjem u sredini, a barutom i upaljačem na ovom metalnom kraju. Sad ću vam, prije nego počnemo, pokazati učinke punog naboja 7,5 na ljudsko tijelo.” „Samo nemojte tražiti dobrovoljce!” hukne Flo. Greg se smrtno ozbiljno okrene k njoj. „Vrlo ljubazno od vas što ste se ponudili, mlada damo.” Flo se nervozno nasmije. Izgledala je zatečeno, ali istodobno i ponešto uzbuđeno. „Zapravo bi to trebalo prepustiti mladenki!” pobuni se kad ju je Greg 108

pozvao, ali ipak priđe i stane kraj njega, rumeneći i skrivajući lice da pantomimom pokaže strah. „Dobro. Znači, Flo se ljubazno ponudila da pomogne pokazati učinke oružja punog sačme ako se iz njega puca izbliza.“ Na tren zastane, a onda namigne. „Ali, bez brige, ona se neće naći na nišanu. Ovdje imam”, podigne on uvis velik list papira s crno nacrtanim obrisom, papirnatu metu kakva se inače češće upotrebljava za gađanje iz pištolja. Potraži po džepu, izvuče odande čavliće i pričvrsti papirnatu metu na obližnje stablo. Kora drveta bila je izbrazdana i izranjavana pa nije bilo teško pogoditi što sada slijedi. „Svi se odmaknite, molim. Stavite štitnike, Flo.” „Osjećam se kao DJ!” reče Flo uz širok osmijeh stavljajući na uši neonski obojene štitnike. „A sad ću staviti naboj u sačmaricu”, on ga ubaci na mjesto, „i podići cijev kao što smo pokazivah tamo u centru. Flo, dođite ovamo, stanite ispred mene. Dobro, podignite oružje na rame.” Pridržavao joj je sačmaricu, čvrsto joj je pritišćući o rame. Flo je pomalo histerično hihotala. „Ovaj Greg pravi je komad”, prišapne mi Tom na uho. „Ne bih imao ništa protiv da meni pomogne pri gađanju. Flo svakako izgleda kao da nema prigovora.” „Čvrsto držite”, reče Greg. „Sad, prst na okidač.” Pridržavao je Floinu ruku na mjestu, čvrsto držeći kundak i cijev. „Pa njeeeežno pritisnite okidač. Bez oštrih pokreta...” Odjekne zaglušan prasak, Flo sitno zaciči i zatetura unatrag oslonivši se Gregu na prsa, a papir pred nama rasprsne se u komadiće. „Isuse!“ reče Tom. U američkim filmovima vidjela sam gađanje u cilj - lijepe uredne rupice, u neposrednoj blizini središta čovječje siluete. No ovo je bilo nešto drugo. Hitac je pogodio papir ravno u prsa i cijeli se srednji dio toga predjela praktično raspao. Dok smo promatrali, papirnate noge slobodno zalepršaju i nježno se spuste na lisnato tlo. „Dosta.” Greg uzme sačmaricu od Flo i priđe k nama. Flo je na licu, dok je trčkarala za njim, titrala mješavina straha i uzbuđenja, a obrazi su joj bili ružičasti. Nisam bila sigurna je li to bilo zbog eksplozije ili je, kako je Tom rekao, uživala u Gregovoj maloprijašnjoj pozornosti. 109

„Kao što vidite”, nastavi Greg, „ovaj jedan jedini hitac iz velike blizine načinio je popriličnu štetu. Da je pred nama bio čovjek, mala je vjerojatnost da bi stigao do hitne pomoći, a kamoli do mjesne bolnice. Zato, dame i gospodo, pouka glasi: obzirno se odnosite prema oružju. O. K. Ima li pitanja?”’ Svi nijemo potresemo glavom. Samo je Flo ozareno blistala. Nina je izgledala izrazito sumorno. Sjetila sam se prostrijelnih rana koje je zbrinjavala s Liječnicima bez granica i zapitala se o čemu razmišlja. Greg jednom kimne glavom, kao da je zadovoljan, pa svi tiho pođemo za njim na gađanje.

110

18. aš je bilo zabavno!” Flo se sruši na sofu i zbaci čizme s nogu pa ostane u „B ružičastim i pahuljastim čarapama. Otrese snijeg iz kose - opet je bilo počelo sniježiti dok smo se vraćali. „Mrakača! Tom, tebi je zbilja dobro išlo!” Tom se široko osmjehne i zavali u naslonjač. „Kao tinejdžer, puno sam se bavio streličarstvom. Mislim da se oboje zasniva na sličnoj vještini.” „Streličarstvom?” odmjeri ga Nina s nevjericom. „Ono, kao Robin Hood i njegova vesela družina? Jeste li morah nositi tajice?” „Ono, kako se to radi na Olimpijskim igrama”, reče Tom. Očito je bio naviknut na zadirkivanje i to ga nimalo nije diralo. „Bez tajica. Natjecao sam se i u mačevanju. To je jako dobro. Vrlo tjelesno. Sad sam već izašao iz forme.” Napne biceps i pogleda ga s izrazom koji je trebao biti tužan, ali se u njemu zapravo naziralo lagano samozadovoljstvo. Nina načini suosjećajno lice. „Bože, da, mora biti strašno imati prsne mišiće velike kao sise u desetogodišnjakinje, a usto i odgovarajuće pločice na trbuhu. Ne znam kako se Bruce nosi s tim.” „Dosta, vas dvoje!” grdila ih je Flo. Clare ih je promatrala s druge sofe, a ja sebe zateknem kako promatram nju, prisjećajući se kako je voljela gledati druge, kako je nekad znala ubaciti pokoju primjedbu, poput kamenčića u jezerce, a zatim se povući i šutke promatrati valiće kad bi se ostali zbog toga uskomešali. Nije to bilo ugodna navika, ali je nisam mogla zbog toga osuđivati. I previše sam je dobro razumjela. I sama sam sretnija kad promatram druge nego kad mene promatraju. Clare okrene glavu i uhvati me kako je promatram dok ona promatra prepirku između Toma i Nine pa se nasmiješi sitnim zavjereničkim smiješkom kao da kaže: vidjela sam te. Odvratim pogled. Što se nadala postići time što me pozvala ovamo? Nina je to vidjela kao pokušaj da na moj račun umiri vlastitu savjest - kao ekvivalent muža koji ženi priznaje 111

preljub. Ne i ja. Ne mislim da je loše spavala zato što se spetljala s Jamesom, a u svakom slučaju nije joj trebalo moje odobrenje. Nije prema meni imala nikakvih obveza. James i ja bili smo odavno prekinuli. Ne, mislila sam da je možda... možda tek željela promatrati. Vidjeti kako ću ja to primiti. Možda je iz istog razloga svojevremeno autala Ninu. Kao derište koje vidi užurbani mravinjak i jednostavno ne može a da po njemu ne pročačka štapom. A onda se malo povuče... i promatra. „Što ti kažeš, Lee?” iznenada reče Flo, a ja, trgnuvši se iz zamišljenosti, skrenem pogled s Clare. „Što, oprosti?” „Je li ti se svidjelo?” „Ideš.” Protrljam rame na kojem sam već osjećala kako se stvara modrica. „Rame me gadno boli.” „Trzaj prilikom prvog pucnja izravno te odalamio.” Trzajni udar sačmarice iznenadio me, odalamivši me po ramenoj kosti uz tresak koji mi je izbio sav dah iz pluća. „Kao prvo, oružje moraš čvrsto držati”, reče Tom. „Ti si to napravila ovako.” Ispruži ruku i skine sačmaricu iznad kamina pa je osloni o rame, pokazujući mi pogrešan stav koji me stajao modrice. Cijev sačmarice bila je uperena ravno u mene. Sledim se. „Hej!” oštro reče Nina. „Tom!” Clare se uspravi iskobeljavši se iz jastuka na sofi, najprije pogleda mene pa Toma, a onda opet mene. „Spusti to!” Tom se samo isceri. Znala sam da se šali, ali sam i protiv volje osjetila kako mi se svaki mišić u tijelu zateže. „Bože, osjećam se kao Jason Bourne”, reče. „Doslovno osjećam kako mi moć udara u glavu dok govorim. Hmm... hajde da nekoga preispitamo. Recimo, za početak ovako: Nora, zašto Clare, svih ovih godina koliko je poznajem, nikad nije ni spomenula tvoje ime?” Pokušam progovoriti, ali mi se grlo najednom bilo tako osušilo da sam jedva 112

mogla gutati. „Tome!” oštrije reče Clare. „Možda sam paranoična, ali zar baš moraš time mahati nakon svi onih Grigovih mudrih riječi o tome koliko s oružjem možeš nešto zajebati? „Nije nabijena”, reče Flo zijevnuvši. „Teta je upotrebljava da bi zaplašila zečeve.” „Svejedno”, reče Clare. „Samo se malo zezam”, reče Tom. Još se jednom osmjehne vučjim osmijehom, pokazujući neprirodno bijele zube, a onda spusti cijev i objesi sačmaricu natrag na one klinove. Srušim se na sofu osjećajući kako se val adrenalina povlači, a prsti, čvrsto stisnuti u šake, ispravljaju. Ruke su mi se tresle. „Ha, jebemu”, reče Clare. Mrštila se kao netko tko u svemu tome nikako ne uspijeva vidjeti ništa smiješno. „Sljedeći put kad poželiš time mahati naokolo, možeš li barem paziti da ti na nišanu ne bude netko od mojih prijatelja?” Dobacim joj zahvalan pogled, a ona prevrne očima kao da hoće reći: „A, ukurac!” „Oprostite”, blagim glasom reče Tom. „Kao što rekoh, samo sam se zezao, ali ispričavam se ako sam bilo koga povrijedio.” Podrugljivo se nakloni u mojem smjeru. „Dobro, isprike, isprike”, reče Flo i opet zijevne. „Bolje da se prihvatim večere.” „Trebaš pomoć?” reče Clare, a Floino lice zasja. Osmijeh joj je bio nevjerojatan - od njega joj se cijelo lice preobražavalo. „Zbilja? Meni se čini da bi ti na ovaj dan trebala biti nešto kao kraljica.” „Ma, hajde. Samo ću malo sjeckati.” Podigne se sa sofe i njih dvije izađu iz sobe, a Clarina ruka bila je prijateljski prebačena preko Floina ramena. Tom je gledao za njima dok su izlazile. „Smiješan par, ha?” reče kad su izašle iz sobe. „Kako to misliš?” rekoh ja. „Nikako ne mogu Clare koju poznajem povezati s Flo. Tako su... drukčije.” 113

Primjedba zapravo nije imala smisla, s obzirom na to da su njih dvije bile fizički toliko slične i obje odjevene u sive isprane traperice i prugastu majicu kao u gotovo identičnu uniformu. No, shvatila sam što misli. Nina se protegne. „Njih dvije ipak imaju jednu važnu zajedničku crtu.” „Koju?” „Obje misle da se jebeni svijet vrti oko Clare.” Tom frkne, pokušavajući se ne nasmijati. Nina svjetlucavim tamnim očima samo pogleda iskosa, uz lagano iskrivljen osmijeh u kutu usana. Zatim se protegne i slegne ramenima, sve u jednom gipkom pokretu. „Točno. Baš bih mogla nazvati svoju nezakonitu.” Izvuče mobitel pa se namršti. „Nema signala. Kako je kod tebe, Lee? Nora. No, nisam mogla toliko puta ispravljati ljude a da to ne ispadne kao opsesivna kontrola. „Ne znam”, rekoh pa se popipam po džepovima. „Čudno. Nema mi mobitela. Sigurna sam da sam ga imala na streljani - sjećam se da sam provjeravala Twitter. Možda sam ga ostavila u autu. Svejedno, mislim da ni kod mene ne bi bilo signala nisam vidjela ni crtice otkako sam ovdje. Ali ti si jutros dobila bar malo signala iz naše sobe.” „Da.” Nina podigne slušalicu s fiksnog telefona i počne lupkati po aparatu. „I ovaj je još mrtav. O. K.. Idem gore i objesit ću se preko balkona da pokušam dobiti bar crticu-dvije. Možda uspijem poslati SMS.” „Što je toliko hitno?” upita Tom. Nina odmahne glavom. „Ništa. Samo... znaš. Fali mi.” „Kužim.“ Oboje smo gledali za njom dok se penjala na kat, dugim nogama preskačući po dvije stube najednom. Tom uzdahne i ispruži se na sofi. „Ti nećeš pokušati nazvati Brucea?” zapitam. On odmahne glavom. „Iskreno, malo smo se... porječkali, da to tako nazovemo. Prije mog odlaska.” „A tako.” Trudila sam se zvučati neutralno. 114

Nikad ne znam što treba reći u takvim situacijama. Mrzim kada netko gura nos u moje poslove pa pretpostavljam da se i drugi jednako osjećaju. No ljudi, čini se, ponekad žele otvoriti dušu pa onda ispadne hladno i čudno ako zazireš od njihova povjeravanja. Pokušavam biti potpuno neutralna - niti se zanimam za tajne niti odbijam povjeravanje. A istinu govoreći, iako jedan moj dio zapravo ne želi slušati o njihovoj sitnoj zavisti i čudnim opsesijama, postoji u meni još jedan dio koji ih želi na to potaknuti. To je onaj moj dio koji stoji postrance, kimajući, zapisujući, bilježeći. Kao da otvarate stražnji dio stroja i vidite grubu obradu i komadanje. Razočarava vas što se ljudi toliko uzrujavaju zbog sitnica, a istodobno ste nekako fascinirani kad unutra vidite sve te zavojnice i zupčanike. Nevolja je u tome što vam sutradan gotovo uvijek zamjeraju zbog toga što ste ih vidjeli razgolićene i nezaštićene. Zato se namjerno držim suzdržano i ne uplećem se, trudeći se odvratiti ih od toga da idu dalje. No to nekako kao da ne funkcionira. I prečesto sam na tulumima završila pritiješnjena uza zid, slušajući nadugo i naširoko kako je taj-i-taj nekoga sjebao, a onda je on rekao ovo pa je ona onda raskrstila njim, nakon čega je njegova bivša... Pomislili biste da će ljudi biti oprezni kad otvaraju dušu pred piscem. Pomislili biste da znaju kako smo u biti strvinari koji od trupla pokojnih veza i zaboravljenih svađa čupkaju komadiće da bi ih pretočili u svoja djela - kao zombijevske reinkarnacije nekadašnjih osoba, spojene šavovima u sablasni novi pačvork po našem izboru. Tom je, ako nitko drugi, to trebao znati. No to ga nije zaustavilo. Govorio je otegnutim glasom koji je odavao dosadu, ali nije prikrivao činjenicu da se očito još uvijek ljuti na svojeg muža. „... moraš shvatiti da je Bruce Jamesu pružio prvu veliku šansu, ubacio ga je u Crne kravate, bi jele laži još... Bože, valjda prije sedam-osam godina? A možda - hoću reći, ne znam - nikad nisam pitao što se dogodilo, ali Bruce baš i nije bio poznat po profesionalnoj čednosti. Jasno, onda još nismo bili zajedno. Međutim, naravno, Bruce smatra da mu James nešto duguje, a James možda jednako prirodno osjeća da mu ne duguje ništa. Znam da se Bruce dosta ljutio zbog priče s Koriolanom i činjenice da je Eamonn stao na Jamesovu stranu... A onda kad su krenuli tračevi u vezi s njim i Richardom, pa, to je moglo doći samo iz jednog izvora. Bruce se kleo da on nikad nije poslao taj tekst Cliveu.” Nastavljao je i nastavljao, navodeći svu silu imena i mjesta koja meni nisu ništa značila, kao i kazališnih komada koji su u mojem kulturnom krajobrazu ostavljali samo ovlašan dojam. Politika me mimoilazila, ali je poanta bila jasna: Bruce se ljutio na Jamesa i u prošlosti je imao problema s njim - bez obzira kakvih. Bruce nije htio 115

da Tom ide na ovu djevojačku večer, a Tom je otišao. „I tako, jebiga”, reče naposljetku Tom, kao da mu nije stalo. Nisam bila sigurna govori li o Bruceu ili o Jamesu. Prišao je bifeu na kojem je stajala gomila boca: džin, votka, jadni ostaci sinoćnje tekile. „Hoćeš nešto popiti? Džin-tonik?” „Ne, hvala. Pa, možda samo tonik.” Tom kimne, ode po led i limetu, a onda se vrati s dvije čaše. „Na iskap”, reče, a na licu mu se ukažu bore zbog kojih se činio dobrih deset godina starijim. Otpijem gutljaj i zakašljem se. U čaši je bio tonik, ali i džin. Mogla sam se pobuniti, ali je Tom podigao obrvu u tako savršeno pogođenom trenutku da sam se mogla samo nasmijati i ispiti čašu. „Nego, kaži mi”, reče on iskapivši čašu i okrenuo se da je opet napuni, „što je to bilo između tebe i Jamesa? Na što se odnosilo ono sinoć?” Isprva nisam odgovarala. Otpila sam još jedan dug gutljaj iz čaše, polako ispijajući, razmišljajući o tome što da kažem. Instinkt me nagonio da slegnem ramenima i nasmijem se, ali on će to poslije izvući od Clare ili Nine. Bolje da budem iskrena. „James je... bio je...”, okretala sam piće u čaši, a kockice leda zveckale su dok sam pokušavala smisliti kako da se izrazim. „Moj bivši dečko”, rekoh naposljetku. Bila je to istina, ali i tako daleko od cijele istine da se činilo gotovo kao laž. „U školi smo bili zajedno.” „U školi?” Tom ovaj put podigne obje obrve. „Bože blagi. Mračno doba. Ljubav iz mladosti?” „Da, tako nekako.” „A sad ste frendovi?” Što da na to kažem? Ne, nisam ga vidjela od dana kad mi je poslao onaj SMS. Ne, nikad mu nisam oprostila ono što je rekao, ono što je učinio. Ne. „Pa... ne baš. Nekako smo izgubili kontakt.” Nastane iznenadna tišina, isprekidana samo zvukom Clarina i Floina čavrljanja u susjednoj prostoriji i šumom tuša na katu. Nina mora da je odustala od pokušaja da nazove Jess. „Znači, upoznali ste se u školi?” zapita Tom. 116

„Tako nekako. Glumili smo u istoj predstavi...”, polako sam rekla. Bilo mi je čudno o tome govoriti. Kao odrasla osoba, ne pričaš puno o tome kako si prvi put ostao slomljena srca. No, Tom je bio najbliža moguća zamjena za bezimenog neznanca. Bilo je vrlo malo vjerojatno da ću ga nakon ovog vikenda opet sresti pa mi se ovo ispovijedanje nekako činilo kao olakšanje. „Mačka na vrućem limenom krovu. Ja sam bila Maggie, a James je bio Brick. Zbilja ironično.” „Zašto ironično?” zbunjeno reče Tom, ali mu nisam na to mogla odgovoriti. Razmišljala sam o Maggienim riječima u posljednjem činu, o pretvaranju laži u istinu. No znala sam da će, navedem li tu rečenicu, Tom svakako shvatiti pravo značenje, znat će o čemu Maggie govori. Zato sam samo progutala i rekla: „Jednostavno... ironično.” „Ma, daj”, reče on, osmjehne se, a na opaljenu obrazu pojave mu se borice. „Nisi to rekla bez veze.” Uzdahnula sam. Nisam mu kanila reći istinu. Ili bar ne istinu na koju sam ja pomišljala. Znači, neku drukčiju istinu. „Pa, ja sam trebala biti alternacija. Clare je igrala Maggie - igrala je glavnu ulogu gotovo u svakom komadu koji smo ikad izvodili, i to još od osnovne škole.” „I što se dogodilo?” „Clare je dobila zaraznu mononukleozu. Cijelo polugodište nije išla u školu. I tako sam se ja našla na pozornici.” Uvijek sam bila alternacija. Dobro sam pamtila tekst i bila sam savjesna. Osjećala sam kako me Tom promatra ne shvaćajući u čemu je tu ironija. „Ironično je što je ona tada trebala hodati s njim, a sad su se njih dvoje našli? Jesi li na to mislila?” „Ne, ne baš... Ironija je u tome što ja mrzim kad me gledaju, kad me promatraju. A sad sam se našla u glavnoj ulozi. Možda svi pisci radije ostaju iza napisanih stranica nego da izađu na pozornicu. O čemu razmišljaš?” Tom ne odgovori. Samo se okrene i kroz veliki stakleni zid pogleda van u šumu, a ja shvatim da razmišlja o vlastitoj sinoćnjoj primjedbi u vezi s pozornicom. Publika. Promatrači u noći. Malo zatim pogled mi krene za njegovim. Sve je izgledalo drukčije nego sinoć: netko je bio upalio vanjska svjetla pa se vidio prazan bijeli travnjak kako se pruža pred kućom, savršen i netaknut snježni sag, te stabla na straži, njihova gola i hrapava 117

debla pod krošnjama. Od toga sam se trebala bolje osjećati - što vidim prazno, netaknuto platno, kao vidljivi dokaz da smo sami, da se onaj tko je prije bio ostavio tragove u snijegu nije vratio. No nekako me to nije ohrabrivalo. Čak sam se u većoj mjeri osjećala kao da sam na pozornici, kao da su ta svjetla poput reflektora koji osvjetljavaju pozornicu, a publiku ostavljaju u crnoj močvari izvan granica svojega zlatnog bazena, kao neviđene promatrače u tami. Na tren zadrhtim zamišljajući bezbroj očiju u noći: lisice čije oči žuto blistaju na svjetlu svjetiljke, sove bijelih krila, uplašene rovke. No jutrošnje stope nisu bile životinjski trag. Bile su vrlo, vrlo ljudske. „Prestalo je padati”, posve nepotrebno reče Tom. „Moram priznati da mi je to drago. Zbilja nisam lud za tim da ovdje nekoliko dana ostanemo zatrpani snijegom.” „Zatrpani snijegom?” rekoh. „U studenom? Misliš da bi se to zbilja moglo dogoditi?” „Oh, da”, začuje se iza nas Floin glas, a ja poskočim. Flo je nosila pladanj s grickalicama i orašastim plodovima, a izgledala je nekako slatko s vrškom jezika među zubima dok je sve to pažljivo spuštala na stol. „U siječnju se to stalno događa pa je i to zapravo jedan od razloga zašto teta zimi ne živi ovdje. Ako padne puno snijega, po kolnom prilazu uopće se ne može voziti. Ali u studenom nikad tako jako ne pada pa mislim da neće ni danas. Bar tako kaže prognoza za večeras. A baš lijepo izgleda.” Uspravi se i protrlja leđa pa se sve troje kroz prozor zagledamo u crna stabla pod teretom bijelog snijega. Meni nije izgledalo lijepo. Činilo mi se ukočenim i nepopustljivim, ali to nisam rekla. Umjesto toga, postavila sam pitanje koje me mučilo. „Flo, htjela sam te pitati, jutros sam vidjela nečije tragove koji su vodili od kuće prema garaži - jesi li to bila ti?” „Tragove?” Flo je izgledala zbunjeno. „Kada?” „Rano jutros. Bili su tamo kad sam se vraćala s trčanja, negdje oko osmice. Možda i prije, na odlasku nisam gledala.” „Nisam to bila ja. Gdje kažeš da si ih vidjela?” „Između garaže i sporednih kućnih vrata.” Flo se namršti. „Ne... to definitivno nisam bila ja. Baš čudno.” Načas se ugrize za usnicu, a 118

onda reče: „Gle, ako se slažete, mogu odmah zaključati vrata - tako da poslije ne zaboravimo.” „Što hoćeš reći? Misliš da je to možda bio netko drugi? Netko izvana?” Na Floinu radosnu licu najednom se pokaže izraz nelagode. „Pa, teta je imala puno problema prilikom gradnje kuće - bilo je mnogo prigovora u vezi s prostornim uređenjem, ovdašnjim ljudima za početak se nije sviđalo što ona tu neće stalno živjeti, a bilo je i dosta žalbi u vezi sa stilom gradnje i samim zemljištem.” „Pusti me da pogađam”, otegne Tom. „Drevno groblje američkih domorodaca, ha?” Flo baci na njega papirnati ručnik i uspije se osmjehnuti unatoč zabrinutosti. „Ma kakvi. Koliko znam, ovdje se može naći samo koja pokopana ovca. Ali, ovo je zaštićeno područje - nisam sigurna je li baš na području nacionalnog parka, ali doista je toliko blizu da mu to dođe na isto. Uspjela je dobiti dozvolu za proširenje postojeće zgrade - stare seljačke kuće, a onda se počelo govoriti da ne poštuje duh prvobitne građevine... U svakom slučaju, da skratim priču, kad je kuća bila dopola gotova, izgorjela je, a mislim da je općenito prihvaćeno da se radilo o podmetnutom požaru, iako se nikad ništa nije dokazalo.” „Isuse!“ Tom je izgledao užasnuto. Baci pogled kroz prozor kao da u svakom trenu očekuje prizor usplamtjelih baklji što uzbrdo stižu prema kući. „Hoću reći, sve je dobro prošlo!” uvjeravala nas je Flo. „Gradnja je bila došla tek do polovice pa u kući nikoga nije bilo, a za tetu je zapravo ispalo jako dobro jer je od osiguranja dobila veliku odštetu pa je na kraju izgradila još bolju kuću. A prema prvobitnim planovima, nije potpuno smjela srušiti prijašnju kuću, ali kako je sve izgorjelo do temelja, to je značilo da se s tim više nije morala gnjaviti. Sve u svemu, rekla bih da su joj palikuće učinili uslugu, ali, čujte, to je ipak utjecalo na njen odnos prema susjedima.” „Ima li ovdje uopće nekakvih susjeda?” zanimalo je Toma. „Oh, da. Ima nekoliko kuća, otprilike milju daleko kroz šumu, u onom smjeru”, pokaže ona prstom. „I jedno seosko gospodarstvo niže u dolini.” „Znaš...”, razmišljala sam ja naglas. „Ne hvata me zapravo jeza zbog tih tragova - ili bar ne samo zbog njih. Strašna je činjenica da za njih, da slučajno nije pao snijeg, ne bismo ni znali.” Pogledali smo se, zamišljeno promatrajući nedirnut bijeli sag s druge strane staze što je vodila u šumu. Snijeg je bio prekrio i moje stope koje sam bila ostavila 119

prilikom jutrošnjeg trčanja i sad više nitko ne bi mogao ni naslutiti da je tu prošla ljudska noga. Dugo smo svi tako šutke stajali, razmišljajući o toj činjenici, razmišljajući o svim navratima kad nas je netko mogao promatrati a da toga budemo potpuno nesvjesni. Flo priđe prozoru i provjeri zasun. Bio je dobro učvršćen. „Dobro!” reče ona vedro. „Idem provjeriti stražnja vrata, a onda mislim da bi trebalo prestati s ovim sumornim razgovorom i popiti još jedno piće.” „Čujte i počujte!”, trezveno reče Tom. Dohvati moju praznu čašu, a ja se ovaj put, iako mi je ulio dvostruku količinu džina, nisam žalila.

120

19. ad sam se popela u našu sobu da se presvučem za večeru, našla sam Ninu kako K sjedi na krevetu, zarivši glavu u ruke. Podigla je pogled kad sam ušla, lice joj je bilo sivo i upalo, a izraz joj se toliko razlikovao od uobičajenog suhog sarkazma da sam iznenađeno ustuknula. „Jesi li dobro?” „Da.” Odmaknula je tamnu sjajnu kosu s lica i ustala. „Samo sam... uh, puna mi je kapa boravka ovdje. Osjećam se kao da smo opet u školi i prisjećam se svega što sam onda mrzila u vezi sa samom sobom. Kao da smo se vratile deset godina unatrag, ne čini ti se?” „Ne znam.” Sjela sam na vlastiti krevet i odvagivala njezine riječi. Iako sam sinoć prebirala vrlo slične misli, pri danjem svjetlu činile su mi se nepravedne. Clare kakve sam se sjećala iz škole ne bi se ni na sekundu zamarala s Flo - ili bar ne ako ne bi za to imala jak motiv. Kimala bi glavom na Floine bedaste primjedbe, navukla je da kaže nešto do bola blesavo pa bi se u tom času povukla, uprla prstom u nju i ismijavala je. Ovog vikenda nisam primijetila ni mrvice takve okrutnosti. Naprotiv, impresionirala me njezina tolerancija. Bilo je jasno da je Flo na neki način problematična osoba i divila sam se Clarinu suosjećanju i pokušaju da joj pomogne. Ne znam bih li se osobno mogla nositi s Flo ni deset dana, a kamoli deset godina. Clare je očito bila veća i bolja osoba nego što sam joj ja to priznavala. „Mislim da se Clare zapravo puno promijenila”, rekoh. „Kao da je mnogo...” Zastanem tražeći pravu riječ. Možda je i nije bilo. „Jednostavno, kao da je ljubaznija.” „Ljudi se ne mijenjaju”, reče Nina ogorčeno. „Samo počnu uspješnije prikrivati svoje pravo ja.” Grickajući se za usnicu, zamislim se nad tim. Je li to istina? Ja sam se promijenila - bar sam sebe uvjerila u to. Bila sam daleko samopouzdanija, daleko samodostatnija. Za cijelog školovanja u pogledu samopoštovanja i podrške oslanjala sam se na prijatelje želeći pripadati čoporu, želeći se uklopiti. Napokon sam naučila da je to nemoguće i to me učinilo sretnijom, iako i usamljenijom. No možda je Nina u pravu. Možda sam samo naučila prikriti ono nespretno 121

dijete, očajno u želji da se uklopi, kakvo sam svojevremeno bila. Možda je ovo ja koje sam postala samo tanka opnica koja bi se svaki čas mogla opet bolno oguliti. „Ne znam”, reče Nina. „Samo... Ne čini ti se da je ručak bio mučan?“ Ručak je bio mučan. Razgovaralo se isključivo o vjenčanju: o tome gdje će se održati svadba, o tome što će Clare imati na sebi, o tome što će djeveruše imati na sebi, o tome je li dimljeni losos pretjeran kao predjelo i o tome zašto vegetarijanska opcija uvijek sadrži kozji sir. Sve je postalo još gore kad sam shvatila da sam prešla nevidljivu crtu i propustila trenutak kad sam još mogla reći da nisam pozvana na svadbu. Trebala sam nešto reći odmah na početku, priznati, zezati se na taj račun već prve večeri. Sad je već sve bilo otišlo predaleko i moglo je izgledati jedino kao obmana, a ja sam ostala zarobljena u laži zbog propusta. Clarin suosjećajni pogled nije bio od velike koristi. „Neću reći pomahnitala mladenka”, nastavljala je Nina, „jer mislim da ovo više nalikuje na pomahnitalu djeverušu. Ali ako još jednom budem morala slušati o darovima za goste, ili o depiliranju nogu voskom, ili o kumu i njegovoj zdravici... Možeš li zamisliti Jamesa u svemu tome?” Namjerno sam izbjegavala razmišljati o Jamesu i vjenčanju, kao što čovjek izbjegava osjetljivi komadić kože na kojem ne može podnijeti nikakav dodir. No sad, kad sam ga pokušala zamisliti u svemu ovome, shvatila sam da je to nemoguće. James kakva sam pamtila, odostraga obrijane glave i kose skupljene u čvor na tjemenu, rastrgane školske kravate, James koji se napio tatina viskija i u ponoć se popeo na školski spomenik žrtvama rata kako bi na sav glas prema noćnom nebu izvikivao pjesme Wilfreda Owena, James koji je posljednji dan ljetnog semestra ružem za usne ispisao tekstove Pink Floyda po ravnateljevu autu... Tog Jamesa nisam mogla zamisliti u fraku, kako ljubi Clarinu majku i poslušno se smije slušajući kumovu zdravicu. Sve je bilo do bola mučno, a još i pogoršano prikrivenim pogledima koje mi je Nina suosjećajno dobacivala. Ako postoji išta što manje podnosim od pozlijeđenosti, onda je to da drugi vide kako sam pozlijeđena. Uvijek mi je bilo draže nekamo otpuzati i na miru lizati vlastite rane. No Nina je bila u pravu. Ovo nije bio slučaj pomahnitalg mladenkitisa. Zapravo, Clare je tijekom cijelog ručka bila neuobičajeno mirna. Razgovor je poticala Flo, a Tom je još dolijevao ulje na vatru. U jednom je trenutku Clare čak predložila da promijenimo temu. Nije mi se činilo vjerojatnim da je od školskih dana izgubila ljubav prema svjetlima pozornice. Vjerojatnijim mi se činilo da to čini zbog mene.

122

„Da sam imala dovoljno muda, bila bih rekla ne”, smrknuto reče Nina. „Mislim, za svadbu. Ali Jess bi me ubila. Ona voli svadbe. Kod nje je to kao neki opsesivnokompulzivni poremećaj. Već je za ovo kupila novi svečani šeširić. Molim te lijepo. Jebeni svečani šeširić.” „Ma oprostila bi ti ona”, rekoh nehajno. „Iako bi je možda morala zaprositi kako bi joj to nadoknadila.” „To se još uvijek može desiti. Hoćeš li doći?” „Jasno.” Udarim je šakom u nadlakticu. „Doći ću čak i na tvoju djevojačku večer. Ako je organiziraš.” „Zajebi to”, reče Nina. „Ako se - ponavljam ako - ikad odlučim na brak, prolumpat ću tu večer i to je to. Nikakvo hopsanje po vikendicama u šupku svijeta.” Uzdahne i podigne glavu. „Znaš što je Flo smislila za večeras?” „Što?” „Jebenu ploču za prizivanje duhova. Kažem ti, ako ima ploču sa ‘seksi’ odgovorima, dohvatit ću onu sačmaricu iznad kamina i gurnuti joj je nekamo da je zaboli - s ćorcima ili bez njih.” „O. K”, reče Flo slažući listove papira na stolić za kavu, „ovo bi trebalo biti zabavno.” „Čarobna kugla kaže da ne računamo na to”, mrmljala je Nina. Clare je pogleda, ali Flo ili nije čula ili je odlučila ignorirati zezanciju. Užurbano se bacila na uređivanje stolića postavljajući svijeće između napola praznih vinskih boca. „Ima li netko upaljač?” Nina prekopa po džepu svoje minisuknje od trapera i izvuče Zippo pa Flo sa svečanim poštovanjem zapali svijeće. Kad su sve svijeće na stolu proplamsale, njihov plamen zapaluca u odrazu na prozoru. Flo je bila isključila vanjska svjetla pa je šuma, izuzme li se nešto mjesečine, bila mračna. Prostorija je bila slabo osvijetljena tako da smo vidjeli obrise golemih stabala, blijedi snijeg i siluetu šumskoga pokrova na svijetlome nebu. Činilo se kao da divlji oganj pleše među drvećem, krhki sablasni plamen, dvaput se odražavajući u dvostrukom staklu. Prišla sam prozoru, huknula na staklo i zaklonila oči rukama da pogledam van u noć. Sve je bilo savršeno mirno. No opet sam se sjetila stopa što su od kuće vodile do garaže i prekinute telefonske linije pa se nisam mogla suzdržati da potajno ne 123

provjerim zasun na francuskom prozoru. Bio je dobro učvršćen. „Mel se ovo nipošto ne bi svidjelo”, zamišljeno je rekla Clare kad sam se ja vratila do stolića, a Flo zapalila posljednju svijeću. „Prilično sam sigurna da je sad i veća kršćanka nego što je bila na faksu.” „Zbilja ne vidim po čemu se uspostavljanje veze s jednim zamišljenim prijateljem razlikuje od razgovora s hrpom njih”, zajedljivo reče Nina. „Gle, to je njena vjera, dobro? Nema potrebe da se ponašaš napadački.” „Ne ponašam se napadački. Ne možeš, po definiciji, napasti nekoga tko nije ovdje. Napad se mora i osjetiti, a ne samo prouzročiti.” „Ako drvo padne u praznoj šumi, stvara li buku?” sa suhim osmijehom reče Tom. Zavali se na sofu i otpije dug gutljaj vina. „Bogo moj, nisam se ovim bavio već godinama. Moja teta bila je jako zagrijana za sve te priče o prizivanju duhova. Nakon škole obično sam odlazio do nje i onda smo zajedno radili s tradicionalnom pločom za prizivanje duhova, znate, onom pločom koja na sebi ima slova.” Znala sam na što misli - takve su bile ploče za prizivanje duhova kakve sam vidjela u filmovima. Ova koju je Flo iznijela na stol bila je malo drukčija, srcoliki drveni komad, više nalik na kemijsku olovku na kotačićima. „Ovako je lakše”, rekla je Flo držeći jezik među zubima dok je olovku pokušavala učvrstiti u držač. „Već sam ovo probala. Problem s tražilom u tome je što ti, osim ako nisi jako brz, može promaknuti gomila slova. Ovako se sve zapisuje.” „Jesi li što uspjela?” zapita Clare. „Hoću reći, kad si prije pokušavala?” Flo ozbiljno kimne. „Oh, da. Obično dobijem poruku. Mama kaže da sam prirodno usklađena s onostranim.” „A-ha”, reče Nina. Lice joj je bilo smrtno ozbiljno, ali jasno sam razabirala da nam se sprema nekakva sarkastična primjedba. „Kako je glasila?” žurno ubacim, pokušavajući je preteći. „Posljednji put, hoću reći?” „Javio se moj djed”, reče Flo. „Htio je baki poručiti da je sretan i da bi se ona trebala ponovo udati ako to želi. Uglavnom, evo, sve je na svom mjestu? Možemo početi?” „Što se mene tiče, možemo”, reče Clare. Ispije ostatak vina i spusti čašu. „Dobro. Kako to sad ide?” 124

Flo nam svima domahne da priđemo stoliću. „Tako... stavite prste na pokazivač. Samo lagano - ne smijete ga pokušati voditi, samo budite provodnik za sve impulse koje primate s one strane.” Nina zakoluta očima, ali stavi vrhove prstiju na pokazivač. Tom i ja učinimo isto. Posljednja nam se pridruži Clare. „Spremni?” upita Flo. „Spremni“ , reče Clare. Flo duboko udahne i sklopi oči. Lice joj je blistalo na svjetlosti svijeća, kao da je iznutra obasjano. Vidjela sam kako joj se oči ispod vjeđa strelovito miču s jedne strane na drugu, tragajući za nečim što nije uspijevala vidjeti. „Je li ovdje neki duh koji želi razgovarati s nama?” pjevuckavo zazove. Pokazivač se nezgrapno vrtio opisujući petlje i spirale, ne stvarajući nikakve oblike koji bi imali smisla. Nitko ga od nas nije gurao, u to sam bila prilično sigurna. „Je li večeras s nama ovdje neki duh?” ozbiljno ponovi Flo. Vidjela sam kako Nina prikriva osmijeh. Pokazivač se počeo svrhovitije kretati. Da. „Auh!” dahne Flo. Podigla je pogled, lice joj je sjalo. „Jeste li vidjeli? Kao da ga privlači magnet. Jeste li svi to osjetili?” Ja jesam nešto osjetila. Doduše, više je izgledalo kao da netko iz našeg kruga gura pokazivač, ali ništa nisam rekla. „Duše, kako ti je ime?” zaneseno reče Flo. Pokazivač se ponovo počne kretati: te... ki... duga stanka... te... ki... „‘Ki’ tako se na francuskom izgovara ‘qui’, a to znači ‘koji’“, dahne Flo. „Možda naš duh vodič govori francuski?” ... l ... I Tom i Nina prasnu u smijeh dok se završno ‘a’ pojavljivalo ispod pokazivača. Čak se i Clare prigušeno zasmijuljila, a pokazivač skrene prema rubu papira i onda padne na pod kad smo već svi hihotali. Flo se na tren zagleda u stranicu, mršteći se i ne shvaćajući zezanciju. Onda joj sine. Odmakne se od stola i prekriži ruke na prsima. „Krasno.” Pogled joj prijeđe od Clare, na Toma, pa na mene. Pokušam zadržati ozbiljno lice. „Tko je to bio? Ovo nije šala! Mislim, da, to jest zabava, ali nikad 125

nećemo ništa doznati ako se i dalje budete zezali! Tom?” „Nisam ja!” Tom podigne ruke u zrak. Nina je na licu imala najneviniji mogući izraz pa sam bila čvrsto uvjerena da ona stoji iza ovoga. „Pa, svejedno”, Floino je lice bilo ružičasto i ojađeno, „nije vam baš neki štos. Ja sam se toliko trudila, a vi upropaštavate...” „Hej, hej, Flops”, ispruži Clare ruku. „Ohladi malo, O. K.? Samo su se malo zezali i neće to ponoviti. Je li tako?” Strogo zaokruži pogledom po našim licima, a mi se svi potrudimo izgledati što pokunjenije. „Dobro”, mrzovoljasto reče Flo. „Ali, ovo vam je posljednja prilika! Ako opet nešto pokušate, maknut ću ploču i svi ćemo igrati... svi ćemo igrati Pitanja i odgovori!” „O užasa!” ozbiljno reče Tom iako mu se kut usana trzao od smijeha. „Za sebe obećavam da ću biti kao bubica. Samo mi nemoj prijetiti ružičastim camembertom.“ „O. K.”, reče Flo. Duboko udahne i pričeka da svi opet prste položimo na pokazivač. Pokazivač se trzne, a vidjela sam da Nini ramena još uvijek podrhtavaju od potisnutog smijeha, ali se ona ugrize za usnicu i s naporom se suzdrži kad se Clare zagledala u nju. „Oprostite nam zbog neozbiljnosti nekih osoba u ovom krugu”, značajnim tonom reče Flo. „Je li ovdje neki duh koji želi razgovarati s nama?” Ovaj se put pokazivač pomicao sporije, više kao da se kreće vlastitom voljom, ali je nedvojbeno ispisao još jedno da, a onda se zaustavio. „Jesi li prijatelj nekome od nas ovdje?” dahne Flo. ? reče pokazivač. Ovaj put nisam mislila da itko gura pokazivač, a vidjela sam da se i ostalima isto tako čini. Nitko se više nije smijao. Clare je čak izgledala kao da joj je pomalo nelagodno. „Znaš, Flops, možda ne bismo...”, reče. Tom je potapše po ruci. „Sve je u redu, draga. Nisu to zbilja duhovi - riječi stvara samo naša grupna podsvijest. Ponekad su rezultati vrlo poučni.” „Tko je ovdje s nama?” Flo je bila sklopila oči. Prsti su joj ovlaš počivali na pokazivaču. Ako je itko njime upravljao, bila sam sigurna da to nije ona. Pokazivač se opet pomakne, oblikujući kitnjasta, slobodnom rukom ispisana slova. Tom ih je 126

glasno čitao onim redom kako su se pojavljivala. „M... A, možda? Ili je to bilo N?... X... W... E... L... L... O. K., dobro to daje riječ Maxwell. Netko zna tko je Maxwell?” Svi odmahnemo glavom. „Možda je to duh nekog od stanara nekadašnje kolibe”, ozbiljno reče Nina. „Pa nas dolazi upozoriti da ne gazimo po svetim ovčjim kostima.” „Možda”, reče Flo. Oči su joj sad bile otvorene. Krupne i zelene u tami. Doimala se vrlo blijedom, a prijašnje je ružičaste ljutine potpuno nestalo. Ponovo ih sklopi i reče tihim tonom, punim poštovanja. „Želiš li razgovarati s nekim od nas ovdje, Maxwell?” Da. „Imaš li poruku za nekog od nas?” Da. „Za koga?” F… fl…f… „Za mene?” Floine se oči naglo otvore. Izgledala je toliko iznenađeno da je to pozivalo na uzbunu. Zapravo, činilo se kao da već žali što je ovo uopće započela. „Imaš poruku za mene?” Da. Flo proguta knedlu. Vidjela sam kako se slobodnom rukom tako čvrsto uhvatila za rub stolića da su joj zglobovi pobijeljeli. „O. K”, hrabro reče, no pokazivač se već bio pokrenuo. K... U... P... polako je ispisivao, a onda završi u iznenadnom, hitrom naletu: I KAVU. Uslijedi trenutak tišine, a onda ga Nina prekine kratkim, hrapavim smijehom. „ODJEBITE!” poviče Flo. Svi poskočimo, a ja shvatim kako je, koliko sam se mogla sjetiti, prvi put čujem da psuje. Skoči na noge i odgurne pokazivač koji odskliže na drugu stranu stola. Čaše i svijeće popadaju na pod, a vosak poprska sag. „Tko je to bio? Društvo, ovo nije zezancija! Pun mi je kufer. Nina? Tom?” „Nisam ja!” reče Nina, no smijala se tako da su joj suze frcale iz očiju. Tom se jače trudio da ne pokaže koliko se zabavlja, ali se i on smijuljio skrivajući usta 127

rukom. „Oprosti”, reče, bezuspješno se pokušavajući uozbiljiti. „Oprosti. Ovo n-nije pp...” No nije mu uspjelo dovršiti rečenicu. Flo se optužujući okrene prema meni upravo dok sam pokušavala očistiti sag od vina. „A ti Lee? Ti samo sjediš i šutiš i izigravaš nevinašce!” „Što?” Podignem pogled, iskreno iznenađena. „Kako to m-misliš?” „Čula si me! Samo tu sjediš kao zlobni mali miš i smiješ mi se iza leđa.” „Nije tako”, rekoh s nelagodom, prisjećajući se kako sam bila prasnula u smijeh zbog Ninina zadirkivanja kad smo tek stigle. „Hoću reći... Nisam htjela...” „Svi vi mislite da ste tako savršeni.” Flo je teško disala, dugim jecavim udasima. Mislila sam da će svaki čas briznuti u plač. „Svi mislite da ste tako super, s tim svojim diplomama, i poslovima, i stanovima u Londonu.” „Flo...”, reče Clare. Ponovo položi ruku na Floinu nadlakticu, ali je Flo otrese. „Ma, dajte”, umirujući reče Tom. „Gle, ne znam tko je ovo napravio, ali uvjeravam te da je to posljednji put, dobro?” Prijeđe pogledom po nama. „Svi se slažete? Obećavamo, O. K.? Ovaj put ozbiljno.” Pokušavao je pomoći, ali sam ja u želucu imala neugodan osjećaj. Trebalo je s tim prestati kad je Flo prvi put popizdila - daljnje nastojanje značilo je potragu za nevoljama, pogotovo uz Flo u ovom bijesnom, mahnitom stanju. „Ne m-misliš...”, nervozno rekoh. „M-mislim da bi tebi bilo najbolje da začepiš”, bijesno reče Flo, s jezovitom preciznošću oponašajući moje mucanje. To me tako šokiralo da ništa nisam rekla, samo sam sjedila otvorenih usta i zurila u nju. Kao da mi je neki od Teletabisa pljunuo u lice. „Hej, ma dajte”, reče Clare. „Da probamo još jednom, O. K., Flops? A ja te uvjeravam da će ovaj put svi biti ozbiljni. Ako ne, onda će za to odgovarati meni.” Flo iskapi vino iz čaše koju je držala drhtavom rukom. Onda se teško spusti kraj stolića i stavi ruku na pokazivač. „Još jedan pokušaj”, reče silovito. Svi kimnemo, a ja nevoljko opet stavim prste na ploču. „Hajde da ovaj put postavimo neko pitanje”, reče Tom umirujućim glasom. „Da se previše ne raspršujemo. Recimo... hoće li Clare i James živjeti dugim i sretnim životom?” 128

„Ne!” glasno će Clare. Svi se okrenemo, šokirani žestinom njezine reakcije. „Ne... gle, samo... ne želim uvlačiti Jamesa u sve ovo, O. K.? Kao da je to nekako pogrešno. Ovo jest zabava, ali ne želim da mi nekakva olovka kaže hoću li se razvesti prije tridesete.” „U redu”, pomirljivo reče Tom, ali osjećala sam koliko se iznenadio. Onda, recimo nešto o meni. Koliko ćemo godišnjica braka Bruce i ja proslaviti?” Svi položimo prste na ploču i pokazivač se, osjetim, vrlo polako počne pomicati. Ovaj put bilo je to posve drukčije nego prije. Bez ikakva trzanja i poskakivanja, dug, spor ispis u spiralama je tekao po stranici. „P... a...p...a...”, pročita Flo slovo po slovo. „Papa? Što to znači? To nije godišnjica braka.” „Možda, papir?” mrštio se Tom gledajući ispisana slova. „Svejedno, to nema smisla. Papir već imamo, a prošle godine slavili smo dvogodišnjicu. Možda je to trebalo biti opal. Ovo prvo P moglo bi biti i O.” „Možda nam pokušava reći kako se zove”, bez daha reče Flo. Njezin je maloprijašnji bijes nestao i sad je izgledala uzbuđeno - gotovo izvan sebe zbog svega ovoga. Ponovo napuni čašu i iskapi je u tri odrješita gutljaja, a onda je nesigurno opet spusti na pod. Vidjela sam mrlju od crvenog vina na jednom rukavu njezine srebrnosive majice, dvojnice one kakvu je nosila Clare. „Ne pokoravaju se uvijek naređenjima, znate. Zapitat ćemo ga. Kako se zoveš, duše?“ Olovka se opet pokrene, hitro prelazeći po stranici i ispisujući krupna, brzo oblikovana slova koja su gutala prostor, črčkajući preko onog što je na papiru već bilo ispisano. Pai... Vidjela sam, a onda... by nešto dalje na stranici. Onda pokazivač uspori i stane, a Flo istegne vrat da bi pročitala tekst. „Papa Begby. Au. Tko je sad pa to?” Osvrne se uokolo, no mi smo svi slijegali ramenima i odmahivali glavom. „Nora?” reče najednom Flo. „Znaš li ti tko je to?” „Kriste, ne!” refleksno rekoh. Pravo rečeno, sve mi je ovo bilo poprilično odbojno. Ono prije bila je posve očita zezancija. Ovo se doimalo izrazito čudnim. Ostali su izgledali jednako uznemireni kao što sam se ja osjećala. Clare je grickala pramen kose. Nina je izgledala kao da je se sve to nimalo ne tiče, ali sam vidjela 129

kako prstima premeće upaljač u džepu, nervozno ga stišćući ispod tkanine. Tom je izgledao iskreno šokiran, a lice mu je bilo blijedo čak i pri slabom svjetlu. Samo se Flo činila iskreno oduševljenom. „Au”, dahnula je. „Pravi duh. Papa Begby. Možda je on bio vlasnik nekadašnje kuće? Papa Begby”, s poštovanjem se obrati u prostoru iznad naših glava. „Papa Begby, imaš li večeras za nas kakvu poruku?” Olovka se ponovo počne kretati, ovaj put jače se trzajući. U... pročitam. Na trenutak mi srce klone. Ovo više nisu zezancije s kavom. U... u... u... Ispisivanje je bilo sve brže, a onda se začuje iznenadna škripa i pokazivač zagrebe i podrhtavajući se zaustavi. Clare ga podigne i stavi ruku na usta. „Oh, Flops, jako mi je žao.” Spustim pogled na stol. Kemijska olovka probila je stranicu i ostavila trag na poliranom drvu ispod nje. „Tvoja teta...” „Oh, nema veze”, nestrpljivo će Flo. Odmakne pokazivač ustranu i podigne list papira. „Što kaže?” Svi pogledamo, čitajući joj preko ramena dok je okretala stranicu ovamo i onamo, trudeći se pročitati vijugavo i spiralno ispisana slova. U u uuuubbojiccccccccccccce. „Oh, Bože.” Tom stavi ruku na usta. „Ovo nije smiješno”, reče Nina. Lice joj je bilo blijedo i ona se za korak odmakne od nas ostalih, prelazeći pogledom po nama. „Tko je to napisao?” „Gle”, reče Tom, „priznajem, moje je bilo ono s kavom. Ali ovo nisam napisao - nikad mi takvo nešto ne bi palo na pamet!” Svi smo se međusobno pogledavali, tražeći krivnju u očima onoga drugog. „Možda gledate u pogrešnom smjeru”, reče Flo. Opet se zarumenila u licu, ali mi se ovaj put činilo da je to znak likovanja, a ne ljutnje. „Možda je ovo bila prava poruka. Uostalom, znam neke stvari o vama, o svima vama.” „Kako to misliš?” reče Tom. U glasu mu se čuo oprez. „Clare, o čemu ona to govori?” 130

Clare ništa ne reče, samo odmahne glavom. Lice joj je bilo posve blijedo, usne beskrvne unatoč sjajilu. Ja sam pak disala teško i brzo, gotovo da sam hiperventilirala. „Hej”, reče iznenada Nina. Glas joj je zvučao nekako čudno, daleko. „Hej, Nora, jesi li ti O. K.?” „Dobro sam”, rekoh ili sam to tek htjela reći. Nisam bila sigurna jesam li izustila te riječi. Prostorija kao da se skupljala čak i kad se otvorio veliki stakleni prozor, poput usta punih zuba nalik na borove iglice, čekajući da nas sve progutaju. Osjetila sam kako me nečije ruke hvataju za ramena, guraju me na sofu, spuštaju mi glavu među koljena. „Sve je u redu”, čula sam Ninin čvrst glas i najednom mi nije nimalo teško prihvatiti da je ona liječnica, profesionalna liječnica, a ne samo prijateljica s kojom bih se svakih nekoliko mjeseci otišla napiti. „Sve je u redu. Neka netko pronađe vrećicu, papirnatu vrećicu.” „Obično dramatiziranje”, čula sam kako je Flo ljutito puhnula, a onda izjurila iz sobe. „Dobro mi je”, rekoh. Pokušam sjesti odgurujući od sebe Ninine ruke. „Ne treba mi papirnata vrećica. Sve je O. K..” „Sigurna si?” Nina mi se ispitivački zagleda u lice. Kimnem, trudeći se da izgledam uvjerljivo. „Savršeno mi je dobro. Oprosti, ne znam što mi je bilo. Previše vina. Ali sad sam dobro, uvjeravam te.” „Previše dramatiziranja”, reče Tom ispod glasa, no rekao je to trezveno i znala sam da ne misli na mene. „Samo ću... mislim da ću samo malo izaći na svježi zrak. Ovdje je prevruće.” Bilo je vruće, peć je isijavala toplinu poput visoke peći u željezari. Nina kimne. „Idem s tobom.” „Ne!” rekoh, silovitije nego što sam namjeravala, a onda mirnije dodam: „Iskreno, radije bih bila sama. Samo želim udahnuti malo zraka. O. K.?” Vani se leđima naslonim na klizna kuhinjska staklena vrata. Nebo iznad moje glave bilo je kao tamnomodri baršun, a mjesec zapanjujuće bijel, okružen blijedom 131

mraznom aureolom. Osjetim kako me obavija ledeni noćni zrak, kako mi studen hladi vruće lice i znojne dlanove. Stajala sam osluškujući lupanje vlastita srca, pokušavajući usporiti njegove otkucaje, pokušavajući se smiriti. Bilo je apsurdno tako se smiješno uspaničariti. Ništa nije ukazivalo na to da se poruka odnosi na mene. Iako, što je ono Flo na kraju rekla? Znam neke stvari o vama... , Što je time mislila? Kome se od nas obraćala? Ako sam ja bila u pitanju, mogla je govoriti samo o jednome. A Clare je bila jedina osoba koja je znala što se dogodilo. Je li to ispričala Flo? Nisam bila sigurna. Željela sam misliti da nije. Pokušavala sam se sjetiti svih tajni koje sam tijekom godina povjerila Clare, tajni koje je ona vjerno čuvala. No sjetila sam se i povratka u školu na ispit iz francuskog jezika i jedne od djevojaka u redu koja mi je stavila ruku na nadlakticu. Tako mi je žao, rekla je, tako si hrabra, a na licu joj se čitalo iskreno sažaljenje, ali i svojevrsno likovanje, onakvo kakvo opažate kod tinejdžera kad ih se pita o tragičnoj smrti nekog od njihovih prijatelja. Tuga je prisutna i istinska je, ali ispod nje krije se uzbuđenje zbog dramatičnosti cijele priče, zbog općenite istinitosti. Nisam zasigurno znala što je time htjela reći – možda je mislila na raskid između mene i Jamesa. No njezina se reakcija činila pretjeranom pa sam se počela pitati nije li Clare nekome ispričala što se doista dogodilo. Tijekom cijelog ispita bila sam zabrinuta tražeći odgovor na to pitanje. I kad su protekla dva sata, znala sam što moram učiniti. Inače će me, znala sam, sumnja izludjeti. Nikad se nisam vratila. Sada zatvaram oči osjećajući hladnoću na licu dok mi snijeg prodire u tanke čarape, slušam blage zvukove noći, pucketanje i svijanje granja pod teretom snijega što je po njemu popadao, sovin huk, čudan i nezaboravan lisičji prodorni zov. Nikad nisam živjela izvan grada. Odrasla sam na periferiji Readinga, a onda se preselila u London čim sam navršila osamnaestu. I ondje živim sve do danas. No mogla sam zamisliti kako bi bilo živjeti ovdje, u tišini i samoći, viđajući se s ljudima samo kada to hoćeš. Ne bih, doduše, živjela pod prostranim staklenim zvonom, nego negdje u nekom malom, neprimjetnom djeliću krajolika. Razmišljala sam o seoskoj kući koja je nekoć ovdje stajala, prije nego što je izgorjela do temelja. Zamišljala sam dugu, nisku zgradu, njezinu siluetu nalik na 132

životinju koja se pokušava zavući pod zemlju, nalik na zeca što se šćućurio u travi. Ondje bih mogla živjeti, pomislim. Kad sam otvorila oči, svjetlo što je iz kuće sjalo na snijeg pogodi me ravno u mrežnicu. Bilo je tako nasilno, tako razorno - poput zlatna svjetionika što svoju prisutnost zrakama širi kroz tamu. Samo... svjetionik brodove upozorava da se drže podalje od obale. Ovo je mjesto više nalikovalo na svjetiljku, na fenjer koji privlači noćne leptiriće. Zadrhtim. Moram prestati s tolikim praznovjerjem. Ovo je lijepa kuća. Imamo sreće što boravimo ovdje, pa makar čak i samo nekoliko dana. No meni se ne sviđa, nemam povjerenja u Flo i jedva čekam da sutra ujutro odem odavde. Pitala sam se koliko rano smijem otići a da to bude pristojno. Nina i ja smo imale mjesta u vlaku u pet popodne, ali mogle smo promijeniti rezervaciju. „Je li sve O. K?” začuje se glas iza mene, a onda uslijedi dug izdisaj cigaretnog dima pa se okrenem i ugledam Ninu s cigaretom u jednoj ruci, a drugom ovijenom oko prsa da se zaštiti od hladnoće. „Oprosti. Znam da si rekla da želiš mira. Samo... trebala mi je pljuga. Morala sam izaći. Uh, ta Flo! Od nje postajem živčana. Kakva joj je ono čudna priča da o svima nama zna neke tajne?” „Ne znam”, s nelagodom rekoh. „Vjerojatno obično sranje.” Nina povuče dim iz cigarete. „Ali moram priznati, sjedila sam tamo i u glavi prebrojavala sve što sam rekla Clare za svih ovih godina i nije mi baš bilo ugodno pomisliti da je sve to možda ispričala Flo. A i Tom je izgledao prilično uzdrmano. Pitam se kakav on kostur krije u ormaru.” „Ne znam”, ponovim. Studen mi je počinjala prodirati u kosti i ja zadrhtim. „Mislim da je Melanie točno rekla”, reče napokon Nina. „Flo nije normalna. A njezino čudno ponašanje u vezi s Clare... ‘nije zdravo’ bilo bi preblago rečeno. I to kako kopira Clarinu odjeću... zar malo ne podsjeća na Oglas donosi smrt? Ako mene pitaš, ona je samo par Xanaxa udaljena od toga da nam izvede scenu s tušem iz Psiha.” „Oh, zaboga”, prasnem. Flo jest bila čudna, ali ovo zbilja nije bilo fer. „Nije ona psihotična, samo je vrlo nesigurna u sebe. Znam kako to izgleda, uvijek se osjećati kao druga liga. S Clare nije uvijek baš lako biti prijateljica.” „Ne. Ne, ne pokušavaj pronaći opravdanje za nju, Nora. Odjeća i sve ostalo... hoću reći, to je čudno, ali ako Clare to ne smeta, to je njen izbor. Ali ova večerašnja ekshibicija bila je uperena ravno protiv nas, a ja to neću trpjeti. Gle, razmišljala sam, 133

sutra... znam da imamo rezervacije za pet popodne, ali...” „Ali možemo krenuti i prije? I ja sam razmišljala o tome.” „Meni je svega preko glave, da budemo iskreni. Da sam trijezna, krenule bismo već večeras, ali nisam u stanju voziti. Što misliš - odmah nakon doručka?” „Flo će flipnuti”, staloženo rekoh. Za sutra je bilo isplanirana gomila aktivnosti; nisam znala što, ali su upute bile jasne - odlazak u dva popodne, ne prije toga. „Znam. Zapravo sam razmišljala...” Nina povuče dugačak dim. „Razmišljala sam kako bi bilo da jednostavno kidnemo. Je li to kukavički?” „Da”, odrješito rekoh. „Jako.” „Oh, u redu.” Uzdahne ispustivši oblak dima što se bijelio na mjesečini. „Možda da ja izmislim nekakvu frku u bolnici. Noćas ću smisliti nekakav izgovor.” „A kako ćeš doznati za to?” rekoh. „Sjeti se da ovdje nema signala i da je telefonska linija u kvaru.” „Pa i to je još jedna jebada. Pretpostavi da se pomahnitali mještani zbilja popnu ovamo, svirajući bendžo i mašući zapaljenim kolcima, kog vraga da mi napravimo? Bacamo grude na njih?” „Ne budi tako melodramatična. Nema tu nikakvih pomahnitalih mještana. Floina teta vjerojatno je sama zapalila kuću da bi naplatila osiguranje, a onda svalila krivnju na okolne seljake.” „Nadam se da si u pravu. Gledala sam Oslobađanje.” „Baš mi je drago, ali daj da se vratimo na naš problem.” „Oh, tvrdit ću da sam u noći nekako dobila SMS. U svakom slučaju, čak ako mi Flo i ne povjeruje, što nam može reći?” Puno toga, nagađala sam, ali osim ako ne zabarikadira vrata, nisam vjerovala da će odvratiti Ninu od njezina nauma. Uslijedi duga tišina: Nina je otpuhivala kolutove cigaretnog dima u mirni noćni zrak, a meni je iz usta izlazio bijeli dah nalik na oblačiće. „Što je bilo s tobom maloprije?” napokon upita Nina. „Onaj napadaj panike, hoću reći. Je li to bilo zbog poruke?” „Tako nekako.” „Pa nisi valjda mislila da se odnosi na tebe?” Pogleda me iskosa i radoznalo, a 134

onda otpuhne kolut dima. „Hoću reći, kako si ti uopće mogla nekoga ubiti?” Slegnem ramenima. „Ne, ne u stvarnosti. U svakom slučaju, možda i nije pisalo ubojice. Moglo je to biti i ubojstvo. Slova su se toliko ponavljala i sve je bilo previše iščrčkano.” „Što, hoćeš reći kao nekakvo upozorenje?” upita Nina. „Pomahnitali mještani dolaze uzbrdo s vilama u rukama?” Ponovo slegnem ramenima. „Neću ti lagati”, otpuhne ona još jedan kolut, „pomislila sam da je to možda bilo usmjereno na mene. Hoću reći... nisam nikad nikoga namjerno ubila, ali sigurno je bilo ljudi koji su umrli zbog neke moje pogreške.” „Što... pomislila si da je to prava poruka?” „Ma.” Ona povuče još jedan dim. „Ne vjerujem ti ja u takve stvari. Samo mi je palo na pamet, pomislila sam da netko pika naslijepo, da me hoće izbezumiti. I to je definitivno bila Flo, bez pogovora. Mislim da je popizdila jer smo se na početku zezali pa nas je htjela kazniti. Ona poruka s tekilom bila je moja. Vjerojatno je to shvatila.” „Misliš?” Podignem pogled prema vedrom nebu. Nije bilo crno, nego zatvorene, tamnomodre boje, tako čisto da su me oči od toga zaboljele. Daleko gore u visini neki je satelit putovao prema Mjesecu. Pokušavala sam se u mislima vratiti na sve što se maločas desilo, na Floino lice dok je čitala riječ, na njezine sklopljene oči i zanesen izraz. „Ne znam. Stajala sam ovdje i razmišljala o svemu, ali nisam sigurna da je to bila ona. Izgledala je iskreno šokirana. A ona je i jedina osoba koja doista vjeruje u cijelu tu priču. Ne mislim da bi se petljala s duhovima u posao tako da gura pokazivač.” „Znači, misliš da je to bilo stvarno?” U Nininu glasu čula se skeptičnost. Odmahnem glavom. „Ne, nisam to htjela reći. Mislim da je netko gurao pokazivač. Samo nisam sigurna da je to bila ona.” „Tko onda... preostaju samo Tom i Clare?” Nina baci cigaretu i uz šištanje je zgnječi u snijegu. „Zbilja?” „Znam. Upravo me to djelomično i uznemirilo. Mislim da to...” Zastanem pokušavajući vlastiti nemir razdvojiti od cijele priče. „Nije to bila poruka, to je bila čista pakost. Što god ti mislila, tko god da je to učinio, čovjek ili ne, to je bila užasna 135

izjava. Netko u toj prostoriji htio nas je sjebati u glavu.” „A to mu je i uspjelo.” Obje se okrenemo prema kući. Kroz prozor sam vidjela Clare kako se kreće po dnevnom boravku, skuplja čaše i pobire oraščiće sa saga. Toma nije nigdje bilo na vidiku - pretpostavljala sam da je otišao na kat. Flo je u kuhinji slagala suđe u perilicu s nekom nervoznom, divljom energijom, ubacujući čaše unutra tako žestoko da sam se čudila kako se ne razbiju. Nisam se željela vratiti unutra. Na sekundu, unatoč snijegu, unatoč temperaturi koja se spustila ispod nule i zbog koje sam već drhtala, ozbiljno sam bila u iskušenju da od Nine uzmem ključeve i prespavam u autu. „Hajde”, napokon reče Nina. „Ne možemo cijelu noć ostati ovdje. Idemo unutra, poželimo svima laku noć, a onda ravno gore. A ujutro, prva stvar bit će nam da odemo odavde. Dobro?” „U redu.” Uđem za njom kroz kuhinjska vrata i zatvorim ih za nama. „Zaključaj vrata, molim te”, kratko reče Flo. Podignula je pogled s perilice. Lice joj je bilo iscrpljeno, maskara razmazana do polovice obraza, a kosa joj je visjela s obje strane lica. „Flo, pusti to”, reče Nina. „Daj, obećavam da ćemo ti ujutro pomoći.” „Sve je u redu”, grčevitim glasom reče Flo. „Ne treba mi pomoć.” „Onda dobro!” Nina podigne ruke uvis. „Kako ti kažeš. Vidimo se za doručak.” Okrene se, a zatim, izlazeći iz kuhinje, promrmlja: „Jebena mučenica.”

136

20. ina je gotovo odmah zaspala, ležeći izvaljena poput kakva suncem opaljena N dugonogog pauka, a onda je i zahrkala. Ležala sam budna, trudeći se da zaspim, ali sam umjesto toga razmišljala o cijeloj toj večeri i čudnoj skupinici što ju je Clare za ovaj vikend okupila oko sebe. Tako sam jako htjela otići odavde da me to boljelo - vratiti se kući, u vlastiti krevet, među vlastite stvarčice, u blaženi mir i tišinu. Sada sam odbrojavala sate i slušala Ninino tiho hrkanje, a u pozadini tišinu u kući i šumi. Ipak, ne baš potpunu tišinu. Dok sam tonula u san, začula se tiha škripa, a onda udarac, ne preglasan, nego kao da vjetar lupa vratima. Već sam gotovo bila zadrijemala kad se opet začuo isti zvuk, dugo i sporo škriiiiiip, a onda oštro klap. Čudno je u svemu bilo to što se činilo kao da dolazi negdje iz unutrašnjosti kuće. Sjednem u krevetu zadržavajući dah i pokušavajući razaznati šum unatoč Nininu hrkanju. Škriiiiiip... klap! Ovaj put nije bilo sumnje. Zvuk sigurno ne dolazi s one strane prozora, nego je lebdeći dopirao uz stube. Ustala sam, dohvatila kućni ogrtač i na prstima se odšuljala do vrata. Best of Knjigoteka.org

Kad sam ih otvorila, umalo da ne zavrisnem: sablastan lik stajao je na odmorištu, naginjući se preko ograde. Nisam vrisnula. No mora da sam nekako prigušeno dahnula jer se lik okrene i stavi prst na usta. Bila je to Flo, odjevena u bijelu spavaćicu s ružičastim cvjetovima, do bljedila izbijeljenu zbog mjesečine. „I ti si nešto čula?” prošapćem. Ona kimne. „Da, pomislila sam da to možda lupaju vrata koja vode u vrt, ali nisu, zvuk dolazi negdje iz kuće.” 137

Iza nas se začuje škripa pa se obje okrenemo i ugledamo Clare kako trljajući oči izlazi iz sobe. „Što se događa?” „Psst”, šapne Flo. „Nešto je dolje. Slušajte.” Sve tri zastanemo. Škriiiiiip... klap! „To samo na vjetru lupaju neka vrata”, reče Clare zijevajući. Flo žestoko odmahne glavom. „To je u kući. Otkuda vjetar u kući? Mora da je netko ostavio otvorena vrata.” „Nemoguće”, reče Clare. „Ja sam sve redom provjerila.” Flo se rukama uhvati za vrat, iznenada se doimajući prestrašenom. „Morat ćemo sići u prizemlje?” „Hajde da probudimo Toma”, reče Clare. „On izgleda visok i opasan.” Na prstima se ušulja u njegovu sobu pa začujem njen šapat: „Tom! Tom! Čuje se nekakva buka u kući.” On izađe, mutnih očiju i blijed pa se svi polako odvučemo niza stube. Neka su vrata bila otvorena, to smo odmah shvatih čim smo stigli u prizemlje. Dolje je bio led ledeni, kroz hodnik je puhao nekakav propuh dolazeći iz kuhinje. Flo potpuno problijedi. „Idem ja po sačmaricu”, prošapće, a glas joj je bio tako tih da smo je jedva čuli. „Pa rekla si”, bezglasno će Clare, „da je napunjena ćorcima?” „Da”, srdito šapne Flo, „ali on to neće znati.“ Trzne glavom prema vratima što su vodila u dnevni boravak. „Ti ideš prvi, Tom.” „Ja?” užasnutim šaptom reče Tom, ali zakoluta očima i vrlo mirno okrene glavu prema vratima dnevnog boravka. Zatim nam šutke domahne i mi sve pođemo za njim, hitajući nekako s olakšanjem. Prostorija je bila prazna, mjesečina je padala po blijedom sagu. Flo posegne iznad kamina i skine sačmaricu. Lice joj je bilo blijedo ali odlučno. „Sigurna si da su unutra ćorci?” opet zapita Clare. „Potpuno sigurna. Ali ako se netko pojavi, gadno će se prepasti kad vidi 138

pušku.” „Ako ti misliš držati tu sačmaricu, ja idem iza tebe”, prosikće Tom, „bili u njoj ćorci ili ne.” „Dobro.” Što god da sam mislila o Flo, nisam joj mogla zanijekati hrabrost. Na tren je stajala u hodniku i dobro sam vidjela kako joj se ruke tresu. Onda je duboko, drhtavo udahnula i širom otvorila kuhinjska vrata tako da su oštro udarila o zid obložen pločicama. Nije bilo nikoga. No staklena kuhinjska vrata stajala su otvorena na mjesečini i lagana snježna prašina bila je popadala po popločanom podu. Clare je u trenutku prešla preko sobe, a bose su joj noge meko koračale po hladnim pločicama. „Tu su nečiji tragovi, pogledajte.” Pokaže prstom na travnjak: na velike bezoblične stope, onakve kakve bi ostavile gumene čizme ili buce. „Jebate.” Tomovo je lice bilo blijedo. „Što je to bilo?” Okrene se prema meni. „Ti si posljednja ušla kroz ta vrata. Jesi li ih zaključala?” „Si... sigurna sam da jesam.” Pokušavala sam se sjetiti. Nina joj nudi pomoć, Flo se ljutito otresa na nju. Jasno sam se sjećala kako držim ruku na kvaki. „Jesam. Sigurna sam da sam ih zaključala.” „Onda ih vjerojatno nisi zaključala kako treba!” ustremi se Flo na mene. U mjesečinom osvijetljenoj tami izgledala je poput kipa, a lice joj je bilo tvrdo i nepopustljivo kao da je od mramora. „Zaključala sam ih.” Počinjala sam osjećati ljutnju. „Uostalom, rekla si da je Clare sve redom provjerila?” „Samo sam prodrmala svaka vrata”, reče Clare. Oči su joj bile krupne, a sjenke u očnoj šupljini doimale su se poput modrica. „Nisam provjeravala brave. Ako se nisu otvorila, pretpostavila sam da su zaključana.” „Zaključala sam ih”, rekoh tvrdoglavo. Flo ispusti nekakav sitan i žestok zvuk, gotovo nalik na režanje. Zatim stavi sačmaricu ispod ruke i otputi se na kat. „Zaključala sam ih”, ponovim prelazeći pogledom s Clare na Toma. „Ne vjerujete mi?” „Gle”, reče Clare, „nitko nikoga ne okrivljuje.” Preko sobe prijeđe do vrata pa 139

ih oštro zalupi i usput okrene ključ. „Sad su svakako prokleto dobro zaključana. Idemo u krevet.” Opet svi skupa pođemo na kat osjećajući kako nam istrošeni adrenalin u tjelesnom sustavu blijedi u zlovoljnu ogorčenost. Kad sam skrenula na odmorište, Nina je stajala na vrhu stuba, zbunjeno trljajući oči. „Što se dogodilo?” zapita me čim sam stigla do nje. „Jesam li dobro vidjela da je Flo upravo protutnjala ovuda s onom jebenom sačmaricom u ruci?” „Imali smo razloga za uzbunu”, kratko reče Tom došavši za mnom. „Netko je”, tu je pogledao prema meni, „ostavio kuhinjska vrata otključana.” „To nisam bila ja”, rekoh tvrdoglavo. „Svejedno. Bila su otvorena. Čuli smo lupanje, a vani smo vidjeli nečije tragove.” „Prokletstvo.” Nina je sad bila budna kao i svi mi ostali. Ponovo prijeđe rukom preko lica, trljajući san iz očiju. „Je li taj netko otišao? Jesu li što ukrali?” „Nisam primijetio da nešto nedostaje.” Tom pogleda mene i Clare. „Pada li vama nešto na pamet? Televizor je bio na svom mjestu. I sve tome slično. Je li netko negdje ostavio novčanik? Ja svoj držim u sobi.” „I ja”, reče Clare. Okrene se i kroz prozor pogleda na kolni prilaz. „I svi auti još su tu.” „Mislim da je moja torba u sobi”, rekoh. Provirim kroz vrata da to provjerim. „Da. Tu je.” „Pa... izgleda kao da nije u pitanju bila pljačka”, s nelagodom reče Tom. „Da nije bilo onih tragova, mogli bismo pomisliti da je u pitanju samo neispravna brava.” No, stope su bile tu. Nedvojbeno. „Mislite da bismo trebali pozvati policiju?” upita Tom. „Ne možemo ih pozvati”, kiselo reče Nina. „Fiksna linija ne radi, a jebenog signala nema.” „Jučer si imala dvije crtice”, podsjetim je, ali ona odmahne glavom. „To je vjerojatno bilo slučajno. Odonda nisam imala signala. Nego, pogledajmo to s ljepše strane, ne osjeća se miris benzina pa uz malo sreće, nećemo imati posla s pomahnitalim mještanima koji ovamo tegle kanistre za još jedan krijes.”

140

Uslijedi tišina. Nitko se ne nasmije. „Najpametnije da se vratimo u krevet i pokušamo malo odspavati”, reče naposljetku Clare. Svi kimnemo. „Što misliš da preneseš svoj madrac u našu sobu?” neočekivano reče Nina Tomu. „Bolje nego da budeš sam.” „Hvala”, reče Tom. „To... to je vrlo ljubazno od tebe, ali bit će sa mnom sve u redu. Zaključat ću vrata, za svaki slučaj, da ne bi netko ugrozio moju krepost. Istina, baš je i nije puno preostalo.” „To je bilo lijepo od tebe”, rekla sam Nini nakon što smo poželjele laku noć Tomu i Clare i sklupčale se svaka u svojem krevetu. „Ono što si rekla Tomu, hoću reći.” „Lijepo, koješta. Bilo mi je žao jadnička. Osim toga, izgleda mi kao da će pasti na mjestu mrtav od straha ako itko provali ovamo.” Uzdahne, a onda se okrene u krevetu. „Da ostavim svjetlo upaljeno?” „Ne, sve je O. K.. Ona vrata sad su zaključana, a to je najvažnije.” „Bome da.” Ona ugasi svjetlo i ja primijetim svjetlucanje njezina mobitela. „Prošlo je dva. Prokletstvo. I još uvijek ni crtice signala. A kod tebe? Imaš li što?” Posegnem za svojim mobitelom. Nije ga bilo. „Čekaj malo, moram upaliti svjetlo. Ne mogu ga naći.” Pritisnem prekidač i pogledam na sve strane, ispod kreveta, ispod noćnog ormarića, a na kraju potražim i u torbi. Nigdje mobitela. Baš nigdje - samo žica uzaludno ukopčanog punjača koja se vuče po podu. Pokušam se sjetiti kad sam posljednji imala mobitel u ruci. Možda u autu? Činilo mi se da se sjećam kako sam ga upotrebljavala za vrijeme ručka, ali poslije toga više nisam bila sigurna. Ovdje sam ga prestala provjeravati iz navike bez signala to se činilo besmislenim. Mislila sam da sam ga prije večere donijela ovamo kako bih ga napunila, ali možda je to bilo u petak. Najvjerojatnije mi je u autu iskliznuo iz džepa. „Nema ga”, rekoh. „Valjda sam ga ostavila u autu.” „Nema veze”, reče Nina, a onda zijevne. „Sjeti ga se samo uzeti sutra prije nego što krenemo, može?” „U redu. Noć.” 141

„Laku noć.” Čulo se šuškanje perine dok se Nina zavlačila pod nju. Zatvorim oči. Pokušam zaspati. Što se zatim dogodilo...? Oh Bože. Što se zatim dogodilo. Nisam sigurna da se mogu... Još uvijek samo sjedim, pokušavajući dovesti u red vlastite zbunjene misli, kadli se vrata širom otvore i sestra se vrati gurajući pred sobom stolić na kotačićima. „Doktor najprije hoće baciti pogled na vaš CT, ali kaže da ćete se nakon toga vrlo vjerojatno moći okupati. A donijela sam vam i doručak.” „Slušajte”, pokušam se uspraviti na jastucima što se stalno skližu i miču. „Slušajte, policajka pred vratima - ona sjedi ovdje zbog mene?” Njoj kao da je neugodno i pogled joj odleti na malo stakleno okno dok pred mene slaže žitarice u malom paketiću, vrč s mlijekom i jednu klementinu. „Vode istragu o nesreći”, kaže napokon. „Sigurna sam da će htjeti razgovarati s vama, ali vas liječnik mora najprije otpustiti. Rekla sam im da u ovo doba ne smiju upadati na bolnički odjel. Morat će pričekati.” „Čula sam...” Teško progutam uz bol u grlu, kao da mi se nešto odande pokušava oteti - jecaj ili krik. „Čula sam kako govore o nečijoj s-smrti...” „Ohhh!” Učini mi se da je ljuta, ladicu na noćnom ormariću zalupila je s nepotrebnom žestinom. „Ne bi vas smjeli gnjaviti dok vam ne bude bolje s glavom.” „Ali, to je točno? Netko je umro?” „Ne mogu vam ništa reći. Ne smijem govoriti o drugim pacijentima.” „Je li to točno?” „Moram vas zamoliti da se smirite”, kaže ona i širi ruke profesionalno umirujućom kretnjom zbog koje poželim zavrištati. „Za vašu glavu nije dobro takvo uzrujavanje.” „Uzrujavanje? Netko od mojih prijatelja vjerojatno je mrtav, a vi mi govorite da se ne bih trebala uzrujavati? Tko? Zaboga, tko? I zašto se ne mogu sjetiti? Zašto se ne mogu sjetiti što se dogodilo prije nesreće?”

142

„To nije ništa čudno”, kaže ona, a glas joj još uvijek ima čudan umirujući ritam, kao da se obraća malom djetetu ili nekome tko malo sporije shvaća. „Nakon ozljede glave. To je povezano s načinom na koji mozak kratkotrajna sjećanja pretvara u dugotrajna. Ako nešto prekine taj proces, djelić vremena može se izgubiti.” Oh, Bože, moram se sjetiti. Moram se sjetiti što se dogodilo zato što je netko umro, a policija je vani, doći će ovamo i ispitivati me, a kako ću znati, kako ću znati što da kažem, što da im otkrijem ako ni sama ne znam što se dogodilo? Vidim sebe, trčim, trčim kroz šumu, ruke su mi krvave, krvavo mi je lice i odjeća mi je krvava. „Molim vas”, kažem, a glas samo što mi se ne slomi, samo što ne počne preklinjati, pa mrzim samu sebe što sam tako slaba i bespomoćna. „Molim vas, recite mi, molim vas, pomozite mi, što se dogodilo? Što se dogodilo s mojim prijateljima? Zašto sam bila onako krvava? Rana na glavi nije bila tako gadna. Otkuda je došla sva ta krv?” „Ne znam”, tiho kaže ona i ovaj put u glasu joj čujem iskreno suosjećanje. „Ne znam, milo moje. Idem ja sad po doktora pa će vam možda nešto više reći. U međuvremenu, pojedite taj doručak, morate sačuvati snagu, a i doktoru će biti drago kad vidi da imate dobar apetit.” A onda opet nestane kroz vrata gurajući pred sobom stolić na kotačićima, vrata se za njom zatvore, a ja ostanem sama u društvu s plastičnom zdjelicom u kojoj žitarice pucketaju i skakuću pretvarajući se u šećernu kašu. Morala bih ustati. Morala bih slabe, mlitave udove prisiliti da obave svoju dužnost, morala bih ih natjerati da iskoče iz kreveta, da odmarširaju u hodnik, a onda zatražiti odgovore od policajaca pred mojim vratima. No ništa ne činim. Samo sjedim, suze mi teku niz lice i s brade kapaju u žitarice, a miris klementine opojan je i prezreo, podsjećajući me na nešto čega se ne mogu sjetiti, ali to ne mogu ni zaboraviti. Molim te, mislim, molim te. Priberi se, gaduro glupava. Digni glavu. Doznaj što se dogodilo. Doznaj tko je ubijen. No, ne mičem se s mjesta. I to ne samo zato što me boli glava i što su mi noge ozlijeđene, a mišići su mi kao mokra krpa. Ne mičem se s mjesta jer se bojim. Zato što ne želim čuti ime koje će mi policija reći. I zato što se bojim da su ovdje radi mene. 143

21. ozak točno ne pamti, nego pripovijeda priče. Popunjava praznine i te nam M zamišljaje usađuje kao uspomene. Moram se pokušati dočepati činjenica. No, ja ne znam sjećam li se onoga što se dogodilo ili onoga što želim da se dogodilo. Ja sam spisateljica. Profesionalna lažljivica. Teško je znati kad se treba zaustaviti, znate? Vidite prazninu u priči pa je poželite popuniti nekim razlogom, motivom, uvjerljivim objašnjenjem. I što se jače trudim, činjenice mi se sve brže rastaču pod prstima... Znam da sam se trgnula iza sna. Ne znam koliko je bilo sati, ali još je bio mrak. Pokraj mene Nina je sjedila u krevetu, a razrogačene su joj tamne oči svjetlucale. „I ti si nešto čula?” prošaptala je. Kimnula sam glavom. Koraci na odmorištu. Vrata se vrlo tiho otvaraju. Srce mi je kucalo u grlu dok sam sa sebe zbacivala perinu i posezala za kućnim ogrtačem. Sjetila sam se širom otvorenih kuhinjskih vrata, stopa u snijegu. Trebali smo provjeriti cijelu kuću. Na vratima na sekundu zastanem osluškujući, a zatim ih uz beskonačan oprez otvorim. Vani su stajale Clare i Flo, razrogačenih očiju, lica od straha blijeda poput krede. Flo je nosila sačmaricu. „Jeste li i vas dvije nešto čule?” šapnem što sam tiše mogla. Clare samo jednom oštro kimne i pokaže prema stubama, uperivši prst prema dolje. Napeto sam osluškivala, pokušavajući smiriti nesigurno disanje i uzbuđeno srce. Začuje se grebanje, a onda jasno i čujno tup, kao da su se negdje tiho zatvorila vrata. Netko je bio u prizemlju. „Tom?” rekoh bezglasno. No upravo se u tom času odškrinu njegova vrata i kroz pukotinu proviri njegovo lice. „Jeste li i vi... taj zvuk?” šapne on. Clare smrknuto kimne. 144

Ovaj put to nije bilo lupkanje otvorenih vrata. Nije bilo vjetra. Ovaj put svi smo jasno čuli: čuli smo korake dok je netko prolazio kroz popločanu kuhinju, preko parketa u hodniku, a onda tihu ali čujnu škripu prve stube pod nečijom nogom. Nekako smo se svi stisnuli u grupicu i osjetila sam kako nečija ruka hvata moju. Flo je stajala u sredini naperivši sačmaricu, iako joj je cijev gadno podrhtavala. Ispružim slobodnu ruku da spriječim to podrhtavanje. Začuje se ponovna škripa na stubama pa mi svi zadržimo dah, a onda neki lik zaobiđe stup na polovici stubišta i silueta mu se ocrta na staklenom zidu kroz koji se pružao pogled na šumu. Bio je to muškarac - visok muškarac. Odjeven u tamnu hudicu pa mu lice nisam mogla vidjeti. Spuštene glave, promatrao je ekran mobitela koji je sablasno blijedo svijetlio u mraku. „Odjebi i ostavi nas na miru!” vrisnula je Flo, a onda je sačmarica opalila. Uslijede zaglušujući katastrofalni prasak i zvuk razbijena stakla, a sačmarica se doslovce ritne i padne. Sjećam se toga, a sjećam se i da su se neki spotaknuli o nju. Sjećam se da sam podignula pogled da bolje vidim - što i nije imalo smisla razbijen golemi stakleni zid, staklo leži razbacano vani po snijegu i pod nogama krčka na drvenim stubama. Sjećam se da je muškarac na stubištu uzviknuo kao da se guši - više od šoka nego od boli - a onda se samo složio na hrpu, polako padajući sa stube na stubu poput kaskadera u filmu. Ne znam tko je upalio svjetlo. No, svjetlost je tako jarko preplavila visoki hodnik da smo od toga svi zatreptali i pokrili oči - a onda sam sve vidjela. Vidjela sam blijede stube od svijetlog drva poprskane krvlju, i razbijeni prozor, i dugu, sporu mrlju skorene krvi tamo gdje je muškarčevo tijelo skliznulo dolje u prizemlje. „Oh, Bože moj”, zacvili Flo. „Sačmarica... sačmarica je bila nabijena!“ Kad se sestra vrati, ja plačem. „Što se dogodilo?” uspijevam izgovoriti. „Netko je umro - molim vas, recite mi, molim vas, recite mi tko je umro!” „Ne mogu vam to reći, ljubavi.” Izgleda kao da joj je zaista žao. „Voljela bih da 145

mogu, ali ne smijem. Ali dovela sam doktora Millera da vas pregleda.” „Dobro jutro, Leonora”, kaže on prišavši krevetu. Glas mu je tih, sažalan. Najradije bih šakom tresnula i njega i njegovu jebenu suosjećajnost. „Žao mi je što smo danas malo plačljivi.” „Netko je umro”, velim ja razgovijetno, trudeći se ravnomjerno disati, suzdržati se od grcanja i jecanja. „Netko je umro, a nitko mi neće reći tko. A policija sjedi pred mojim vratima. Zašto?’ „Nemojmo se sad zbog toga zabrinjavati...” „Ja se zabrinjavam!” vičem. Glave se u hodniku okreću. Liječnik pruža ruku pa me, smirujući me, tapše po nozi ispod pokrivača, a mene od toga podilazi želja da slegnem ramenima i stresem se od jeze. U modricama sam. Ozlijeđena. Na sebi imam bolničku spavaćicu koja je na leđima otvorena i izgubila sam dostojanstvo, zajedno sa svim ostalim. Ne dotiči me, jebemusve, ti pokroviteljski šupku. Hoću kući. „Gledajte”, kaže mi on, „razumijem da ste uzrujani, a policija će vam, nadajmo se, dati neke odgovore, ali ja bih vas volio najprije pregledati, uvjeriti se da ste u stanju s njima razgovarati, a to mogu učiniti samo ako se smirite. Razumijete li me, Leonora?” Nijemo kimam, a zatim okrećem lice prema zidu dok mi on provjerava zavoj na glavi, mjeri puls i krvni tlak te ih uspoređuje s rezultatima na aparatu. Zatvaram oči, puštam da poniženost izblijedi. Odgovaram mu na pitanja. Zovem se Leonora Shaw. Imam dvadeset šest godina. Danas je... Ovdje mi treba pomoć, ali tu priskače sestra. Nedjelja. Ovdje nisam provela ni dvanaest sati. U tom slučaju, danas je 16. studenog. Mislim da se ovo računa kao dezorijentacija, a ne kao gubitak pamćenja. Premijer se zove Cameron. Ne, nemam mučninu. Vid mi je u redu, hvala. Da, imam problema kad pokušavam prizvati neke uspomene. Ima stvari kojih se čovjek radije ne bi sjećao. „Pa, čini se da ste iznimno dobro”, napokon kaže doktor Miller. Ponovo vješa stetoskop oko vrata i vraća malu svjetiljku u džep na prsima. „Rezultati dobiveni 146

tijekom noći uredni su, a CT je vrlo ohrabrujući. Problem s pamćenjem malo me brine - bilo bi prilično tipično da ste izgubili nekoliko minuta prije sudara, ali zvuči kao da imate problema i s ranijim sjećanjem, je li tako?” Nevoljko kimam misleći na neujednačenu, oštru eksploziju slika koje mi cijele noći provaljuju u glavu: drveće, krv, uzbibana svjetla automobila. „Pa, možda će vam se te uspomene početi vraćati. Svi uzroci kod problema s pamćenjem”, izbjegava riječ ‘amnezija’, to sam već primijetila, „nisu vezani uz fizičku povredu. Neki su u većoj mjeri... izazvani stresom.” Malo zatim prvi put podignem oči, izravno se susretnem s njegovim pogledom. „Što time hoćete reći?” „Pa, to nije moja specijalnost, razumijete - ja se bavim fizičkim povredama glave. Ali ponekad... ponekad mozak potiskuje događaje s kojima se nismo sasvim spremni uhvatiti u koštac. Pretpostavljam da je to... obrambeni mehanizam, nazovimo to tako.” „Kakve događaje?” Glas mi je tvrd. On se smješka. Ruka mu se ponovo vraća na moju nogu. Odupirem se porivu da se trgnem. „Prošli ste teško razdoblje, Leonora. Nego, možemo li koga nazvati? Nekog tko bi htio biti uz vas? Koliko znam, obavijestili smo vašu majku, ali ona je u Australiji, je li tako?” „Da.” „Netko od rodbine? Dečko? Partner?” „Ne. Molim...” Progutam, ali nema smisla više odgađati. Agonija zbog onoga što ne znam postaje bolna. „Molim vas, sad bih htjela razgovarati s policijom.” „Hmm.” On ustaje, gleda bolesničku listu. „Nisam uvjeren da ste za to sposobni, Leonora. Već smo im rekli da niste u stanju odgovarati na pitanja.” „Htjela bih razgovarati s policijom.” Jedino od policajaca mogu dobiti odgovore. Moram ih vidjeti. Zurim u njega, a on se pretvara da proučava bolesničku listu i donosi odluku. Naposljetku odahne, dugim, frustriranim poluuzdahom i vrati bolesničku listu u držač u podnožju kreveta. „Onda, dobro. Sestra MacIntyre ostat će uz vas. Imaju na raspolaganju najviše pola sata, sestro, i ne želim ništa previše stresno. Ako gospođici Shaw bude teško 147

nastaviti razgovor...” „Razumijem”, žustro kaže sestra. Doktor Miller pruža mi ruku i ja se rukujem s njim, trudeći se ne gledati ogrebotine i krv na vlastitoj ruci. On se okreće da pođe. „Oh... čekajte, molim”, izlanem u času kad on stiže do vrata. „Mogu li se prvo istuširati?” Želim razgovarati s policajcima, ali se ne želim s njima suočiti u ovom stanju. „Možete se okupati”, kaže doktor Miller i kratko kima glavom. „Na čelu imate zavoj koji bih volio da se ne dira. Ako budete pazili da ne smočite glavu, da, možete se okupati.” I onda se okreće da pođe. Potrebno je dugo vremena da me otkopčaju s aparata. Treba maknuti senzore, igle i veliku pelenu za inkontinenciju, pa me od stida podilazi vrućina i studen dok spuštam stopala na pod osjećajući je među nogama. Jesam li se noću pomokrila? Nema oštra mirisa mokraće, ali ne znam sigurno. Sestra mi pruža ruku dok se uspravljam, a ja sam joj, koliko god je želim odgurnuti, bijedno zahvalna na tome pa se naslanjam na nju jače nego što to želim priznati dok s mukom šepam do kupaonice. Unutra se svjetlo automatski upali i sestra počinje puniti kadu, a onda mi pomaže odvezati vrpce na spavaćici. „Ostalo mogu i sama”, kažem, stišćući se u sebe od straha na pomisao da se svučem pred nepoznatom osobom, pa makar to bila i profesionalka, ali ona odmahuje glavom. „Ne mogu vam dopustiti da se sami kupate, žao mi je. Ako se okliznete...” Ne završava rečenicu, ali znam što mi hoće reći: još jedan udarac povrh onoga što se već dogodilo s mojom glavom. Kimam, izvlačim se iz odvratne pelene za odrasle (sestra je nekamo odlaže prije nego što se stignem i zabrinuti je li uprljana ili ne), a onda puštam spavaćicu da padne na pod, drhtureći u svoj svojoj golotinji iako je u kupaonici toplo da se oznojiš od vrućine. Vonjam, shvaćam sa stidom. Vonjam po strahu, znoju i krvi.

148

Sestra me drži za ruku dok nesigurno ulazim u kadu, grčevito se hvatajući za držače dok se spuštam u kipuću vodu. „Je li voda previše vruća?” brzo kaže sestra kad ja lagano dahnem, ali ja odmahujem glavom. Nije previše vruće. Ništa ne može biti previše vruće. Kad bih se mogla sterilizirati u ključaloj vodi, i to bih učinila. Naposljetku uspijevam leći u vodu, drhteći od napora. „Mogu li... Voljela bih ostati sama, m-molim vas”, velim nespretno. Sestra uvuče dah i već vidim kako se sprema odbiti pa najednom ne mogu to više podnositi - ne mogu podnositi svu tu brižnost, svu tu ljubaznost i sve to neprestano nadgledanje. „Molim vas”, kažem, grublje nego što sam kanila. „Zaboga, pa neću se valjda utopiti u šest inča vode.” „U redu”, kaže sestra, iako joj se u tonu čuje neodlučnost. „Ali nemojte ni slučajno pomisliti da sami pokušate izaći iz kade. Povucite zvonce i ja ću doći da vam pomognem.” „U redu.” Ne želim priznati poraz, ali duboko u srcu i sama znam da bih teško sama uspjela sigurno izaći iz kade. Sestra odlazi, ostavljajući vrata samo malo odškrinuta, a ja sklapam oči i uranjam u vrelu vodu, isključujući njezinu budnu prisutnost s druge strane vrata, isključujući bolničke mirise i zvukove i zujanje neonske rasvjete. Dok ležim u kadi, rukama prelazim po svim posjekotinama i modricama, osjećajući kako mi se sitni ugrušci i krastice omekšavaju i otapaju pod dlanovima, pa se pokušavam sjetiti što me bilo nagnalo na trk kroz šumu, i to okrvavljenih ruku. Pokušavam se sjetiti. No nisam sigurna mogu li podnijeti istinu. Nakon što mi sestra pomogne da izađem iz kade, lagano se brišem ručnikom, promatrajući vlastito poznato tijelo s nepoznatim tragovima posjekotina i šavova. Na potkoljenicama vidim rezove. Duboke, raskidane ogrebotine sprijeda na potkoljeničnoj kosti, kao da sam se probijala kroz drač ili bodljikavu žicu. Tu su i posjekotine na stopalima i šakama nastale od toga što sam bosonoga trčala preko stakla, od toga što sam lice štitila od krhotina. Konačno priđem zrcalu i obrišem paru s njega: prvi put vidim svoje lice nakon nesreće. Nikad nisam bila od onih žena za kojima se ljudi okreću - ne poput Clare, čiju je ljepotu bilo teško ne primijetiti, ili Nine, spektakularne na svoj mršavi, amazonski 149

način - no nikad nisam bila ni čudovište. Sada, kad se zagledam u sebe u parom zastrtom zrcalu, znam da bih se, kad bih samu sebe vidjela na ulici, okrenula na drugu stranu, bilo iz sažaljenja ili zbog užasa. Golemi zavoj na čelu nije od velike pomoći - kao da mi mozak jedva drži na mjestu - baš kao ni niz manjih posjekotina i ogrebotina razbacanih po mojim jagodicama i čelu, ali to i nije najgore. Najgore mi izgledaju oči - dvije tamne modrice brončane boje, procvjetale iz korijena nosa, šireći se u pocrnjelim krugovima ispod donjih vjeđa, prije nego što će na jagodicama prijeći u žuto. Desna je zaista spektakularna, a lijeva nešto manje. Izgledam kao da me netko više puta šakom udario u lice. No živa sam, a netko drugi to više nije. Ta me pomisao potakne da opet navučem bolničku spavaćicu, zavežem vezice i na nesigurnim nogama krenem se suočiti sa svijetom. „Baš krasne modrice, jelda?” Utješno mi se smije sestra. „Bez brige, obavili su CT, nemate bazilarnu frakturu. Samo ste zadobili udarac u lice. Ili možda dva.” „B-bazilarnu?” „Vrsta frakture lubanje. Može biti jako gadna. Ali to su isključili pa se ne morate uznemiravati. Modrice oko očiju nisu rijetkost nakon automobilske nesreće, ali nestat će za nekoliko dana.” „Spremna sam”, rekoh, „za razgovor s policijom.” „Sigurni ste da ste to u stanju, kokice? Ne morate ako nećete.” „Jesam, u stanju sam”, kažem odlučno. Opet sam u krevetu, ovaj put sjedim i držim šalicu nečega za što sestra tvrdi da je kava, ali to ipak nije - osim ako mi zbog ozljede glave nije nastradalo i osjetilo okusa, kad netko pokuca na vrata. Oštro podignem pogled, a srce mi udara. Pred vratima, smiješeći se kroz armirano staklo na vratima, stoji policajka. U četrdesetim je godinama, možda, i nevjerojatno je dojmljiva, obdarena onakvim licem kakvo se može vidjeti na modnoj pisti. Meni se to čini šokantno neprimjerenim, ali ne znam zašto. Zašto policajke ne bi smjele izgledati kao žena Davida Bowieja? „U-uđite”, kažem. Ne mucaj. Jebemti. „Pozdrav.” Otvara vrata i ulazi u sobu, i dalje se smiješeći. Tijelo joj je vitko, hrtoliko, kao u trkača na duge pruge. „Ja sam istražiteljica Lamarr.” Glas joj je topao 150

i samoglasnici zvuče tamnoljubičasto. „Kako se danas osjećate?” „Bolje, hvala.” Bolje? Bolje od čega? U bolnici sam, u spavaćici otvorenoj na leđima i s modricama oko oba oka. Nisam sigurna koliko bi moglo biti gore. Onda samu sebe ispravljam: Otkopčali su me s aparata i više ne nosim pelenu. Očito se pouzdaju u mene da mogu samostalno piškiti. To doista jest bolje. „Razgovarala sam s vašim liječnicima, kažu mi da ćete možda biti u stanju odgovoriti na nekoliko pitanja, ali ako vam bude previše, uvijek možemo prekinuti, vi samo recite. Je li tako dobro?” Kimnem, a ona kaže: „Od sinoćnje večeri... Možete li mi reći čega se sjećate?” „Ničega. Ne sjećam se ničega.” Ovo zvuči oštrije i kraće nego što sam namjeravala. S užasom osjećam knedlu u grlu pa žestoko progutam. Neću plakati! Odrasla sam žena, jebemusve, a ne dijete koje je na igralištu ogreblo koljeno pa sad kmeči za taticom. „E pa, sad, to baš i nije točno”, kaže ona, ali bez optužbe u glasu. Ton joj je nježno poticajan kao u učiteljice ili starije sestre. „Doktor Miller mi kaže da se prilično jasno sjećate događaja koji su doveli do nesreće. Zašto ne bismo počeli od početka?” „Od početka? Ne zanimaju vas valjda moje traume iz djetinjstva i takve stvari?” „Možda i to.” Sjeda u dno kreveta, ne obazirući se na bolničke propise. „Ako imaju veze s onim što se dogodilo. Znate što, zašto ne bismo počele s nekoliko jednostavnih pitanja, onako, za zagrijavanje? Recimo, kako se zovete?” Uspijevam se nasmijati, ali tome nije razlog ono što ona misli. Kako se zovem? Mislila sam da znam tko sam, tko sam postala. Sad, nakon ovog vikenda, više nisam sigurna u to. „Leonora Shaw”, velim. „Ali možete me zvati Nora.” „Izvrsno, znači, Nora. Koliko vam je godina?” Znam da sve to sigurno već zna. Možda je ovo svojevrstan test, da provjeri koliko mi je sjećanje zaista loše. „Dvadeset šest.” „A sad mi ispričajte kako ste dospjeli ovamo.” „Kamo, u bolnicu?” „U bolnicu, ovamo u Northumberland, sve skupa.” 151

„Nemate sjevernjački naglasak”, velim joj, bez ikakve veze s temom. „Rođena sam u Surreyju”, kaže ona. Upućuje mi kratak sudionički osmijeh da mi da do znanja kako ovo nije baš u skladu s pravilima, da bi ona trebala postavljati pitanja, a ne na njih odgovarati. No i to je malen znak nečega, ne mogu sasvim shvatiti čega. Razmjena: jedan djelić nje za jedan djelić mene. Samo što ja zbog toga zvučim slomljeno. „Dakle”, nastavlja ona, „kako ste onda dospjeli ovamo?” „Bila je to...” Stavljam ruku na čelo. Želim ga protrljati, ali mi smeta zavoj, a bojim se da ga ne pomaknem. Koža ispod njega vruća je i svrbi. „Bila je to djevojačka večer, zapravo, cijeli vikend, a ona je ovdje išla na faks. Clare, mislim. Mladenka. Slušajte, mogu li vas nešto pitati - jesam li za nešto osumnjičena?” „Osumnjičena?” Njezin lijepi, bogati glas pretvara ovu riječ u glazbu, zbog čega studena, bodljikava imenica postaje nalik na vježbanje solfeđa. Zatim odmahuje glavom. „Ne u ovoj fazi istrage. Još uvijek prikupljamo informacije, ali ništa ne isključujemo.” U prijevodu: niste osumnjičeni - još ne. „A sad mi ispričajte čega se sjećate od prošle noći?” Vraća se na temu kao vrlo lijepa, uredna mačka koja kruži oko mišje rupe. Hoću kući. Krasta ispod zavoja peče me i svrbi. Ne mogu se koncentrirati. Najednom krajičkom oka ugledam nepojedenu klementinu na noćnom ormariću i moram odvratiti pogled. „Sjećam se...” Trepnem i na vlastiti užas osjetim kako mi se oči pune suzama. „Sjećam se...” Naglo progutam i zabijem nokte u razderane i krvave dlanove, prepuštajući bolu da otjera sjećanje na njega kako leži na parketu medene boje i krvari u mojem naručju. „Molim vas, molim, recite mi... tko...” Zastajem. Ne mogu to izgovoriti. Ne mogu. Ponovo pokušavam. „Je li...?” Riječ mi zastaje u grlu. Sklapam oči, brojim do deset, zabijam nokte u posjekotine na dlanu, sve dok mi ruka sve do ramena ne počne od bola podrhtavati. Čujem kako je detektivka Lamarr dahnula, a kad otvorim oči, ona mi se prvi put čini zabrinutom. „Željeli bismo čuti vašu stranu priče prije nego što uzburkamo vodu”, kaže naposljetku, ali lice joj je uznemireno, a ja znam, znam što mi to ne smije reći. 152

„Ma, dobro”, uspijevam izgovoriti. Nešto se u meni raspada, razbija na komadiće. „Ne morate mi reći. Oh, B-bože...” A onda ne mogu dalje. Suze mi teku, teku i teku. Upravo sam se toga i bojala. Upravo sam to znala. „Nora...” Čujem Lamarrin glas, ali odmahujem glavom. Oči su mi čvrsto zatvorene, ali osjećam kako mi suze teku niz nos i kako me od njih peku posjekotine po licu. Detektivka tiho i sućutno uzdahne, a onda ustane. „Ostavit ću vas malo na miru”, kaže. Pa čujem škripu otvaranja vrata, a onda i njihovo zatvaranje, uz njihanje na dvostrukim šarkama. Sama sam. Pa plačem i plačem, sve dok mi suze ne presahnu.

153

22. trčim niza stube što sam brže mogla, trudeći se da ne porežem noge na staklo, S pridržavajući se za rukohvat da se ne poskliznem u vlažnoj muškarčevoj krvi pa stignem do njega, skvrčena u jadnu hrpicu podno stuba. Bio je živ. Čula sam tihe hroptaje dok se borio za dah. „Nina!” dreknem. „Nina, dolazi ovamo! Živ je! Neka netko nazove 999!” „Nema jebenog signala”, vikala je Nina pojurivši niza stube. „Leo”, prošapće muškarac, a meni srce stane. A onda je podigao lice iz bolnoga zgrčenog položaja i ja sam ga prepoznala. Prepoznala sam ga. Prepoznala. Tog se trenutka sjećam s potpunom jasnoćom od koje staje dah. „James?” Prva je progovorila Nina, a ne ja. Više je skliznula nego sišla niz nekoliko posljednjih stuba i završila zajedno s nama na podu, a glas joj je bio hrapav dok mu je lagano opipavala puls. „James? Koji ćeš ti kurac ovdje? Oh, Bože!” Gotovo je plakala, ali ruke su joj automatski obavljale posao, provjeravajući izvor krvarenja, provjeravajući puls. „James, reci nešto”, rekla je. „Nora, natjeraj ga da govori. Nemoj mu dopustiti da zaspi!” „James...” Nisam znala što da kažem. Deset godina nismo razgovarali, a sada... a sada... „James, oh, Bože moj, James... Zašto, kako?” „Po...”, reče on, a onda se zakašlje i krv mu se pojavi na usnama. „Leo?” Zvučalo je kao pitanje, ali nisam znala što time hoće red. Pozovite? Pozovite Leo? Samo sam odmahnula glavom. Bilo je toliko krvi. Nina je otvorila patentni zatvarač na njegovoj hudici i odnekud izvukla škare pa mu je razrezivala majicu. Umalo sam sklopila oči pri pogledu na njegovo tijelo, na tu kožu koju sam svojevremeno ljubila i dodirivala, svaki njezin djelić, sada poprskanu krvlju i prepunu prostrijelnih rana. „Oh, jebiga”, zastenje Nina, „treba nam hitna.”

154

„Je li...” James se trudio govoriti, ne obazirući se na mjehuriće krvi što su mu se stvarali na usnama. „Je li... ti rekla?” Za vjenčanje? „Probijena su mu pluća. Vjerojatno ima i unutarnje krvarenje. Čvrsto pritisni ovdje.” Nina mi privuče ruku do rastrgane i smotane majice pritisnute na mjesto na Jamesovu bedru, odakle krv strahovito brzo brizga. „Što možemo napraviti?” Pokušavala sam ne zaplakati. „Za sada? Pokušati zaustaviti krvarenje. Ako iz te arterije bude i dalje ovako krvarilo, umrijet će bez obzira na sve. Jače pritisni, još uvijek krvari. Pokušat ću s podvezom, ali...” „Oh, Bože moj.” Bila je to Flo. Izgledala je poput duha stojeći ondje i rukama pokrivajući lice. „O moj Bože. Ja... Oprostite... Ne mogu... Ne mogu podnijeti k... krv...” Kratko dahne i sruši se na pod, a ja začujem Ninu kako ispod glasa dugo i tiho psuje. „Tom!” zaurla. „Makni Flo odavde! Pala je u nesvijest. Odnesi je u njenu sobu.” Odmaknula je kosu s lica. Jedna jagodica i čelo bili su joj okrvavljeni. „Clare...”, reče James. Oblizne usnice. Oči su mu bile uprte u moje, kao da mi nešto pokušava reći. Stisnem mu ruku, nastojeći ga smiriti. „Sad će doći.” Gdje je dovraga? „Clare!” povičem. Bez odgovora. „Ne...”, uspije James protisnuti. „Clare... poruka... Je li ti rekla?” Glas mu je bio tako slab da je bilo teško razabrati što pokušava reći. „Što?” On sklopi oči. Ruka mu se opusti u mojoj. „Umire”, rekla sam Nini, a čula sam i sve jaču histeriju u vlastitom glasu. „Nina, učini nešto.” „Koji kurac misliš da radim? Igram se čajanke? Daj mi ručnik. Ne, čekaj... ne puštaj tu kompresu na bedru. Idem ja po njega. I gdje je jebemu Clare?” Ustane i otrči u kuhinju pa začujem kako bučno prekapa po ladicama. James je ležao vrlo mirno. „James?” rekoh, iznenada se uspaničivši. „James, ostani uz mene!” On s bolom otvori oči pa je tako ležao gledajući u mene, a oči su mu u blagom 155

svjetlu što je dopiralo iz hodnika bile jasne i tamne. Majica mu se bila rastvorila poput oguljena voća, a okrvavljena prsa i trbuh bili su izloženi hladnom zraku. Htjela sam ga dotaknuti, poljubiti ga, reći mu da je sve O. K. Ali nisam mogla. Zato što bi to bila laž. Stisnem zube i jače pritisnem kompresu na njegovu bedru, želeći da se lokva krvi prestane širiti. „Op... oprosti...”, reče on slabašnim glasom, tako slabim da sam pomislila kako sam pogrešno čula. „Što?” Sagnem se k njemu pokušavajući čuti što govori. „Oprosti mi...” Ruka mu stisne moju, a onda je, na moje iznenađenje, podigne iako mu je podlaktica podrhtavala od napora, i dotakne me po obrazu. Dah mu zaškripi u grlu, a tanak potočić krvi poteče iz kuta usana. Sklopim oči čvrsto ih stišćući, trudeći se da ne zaplačem. „Ne budi smiješan”, uspijem izustiti. „To je bilo davno. Sad je sve gotovo.” „Clare...” Oh, jebemu, pa gdje je ona? Suza mi klizne niz nos i kapne njemu na prsa, a on opet podigne ruku i pokuša je obrisati, ali je bio preslab pa pusti ruku da ponovo padne. „Nemoj... plakati...” „Oh, James”, samo sam to uspjela izustiti, kao poticaj izrečen stisnuta grla koji je pokušavao izraziti sve što ja nisam mogla. James, nemoj umrijeti, molim te, nemoj umrijeti. „Leo...”, reče on tiho, a onda sklopi oči. Samo me James tako nazivao. Samo on. Uvijek on. Još uvijek plačem kad se začuje kucanje na vratim i borim se s jastucima da se uspravim, a tek se onda sjetim električnog gumba kojim se uzglavlje automatski podiže. Krevet me uz škripu podigne u sjedeći položaj pa ja duboko, drhtavo udahnem i obrišem oči. „Naprijed.” Vrata se otvaraju i ulazi Lamarr. Znam da su mi oči sigurno crvene i vlažne, a grlo mi je promuklo, ali duboko u sebi ne osjećam da mi je stalo do toga. 156

„Recite mi istinu”, kažem prije nego što uspije bilo što reći, čak i prije nego što sjedne. „Molim vas. Ispričat ću vam sve čega se mogu sjetiti, ali moram znati. Je li umro?” „Žao mi je”, kaže ona i ja sve shvaćam. Pokušavam progovoriti, ali ne mogu. Sjedim odmahujući glavom i pokušavajući natjerati riječi da se oblikuju, ali me one ne slušaju. Lamarr šutke sjedi dok se ja borim za samokontrolu, a onda na kraju, kad mi se disanje smiri, podigne papirnati pladanj koji je donijela sa sobom. „Može kava?” obzirno pita. Baš me briga za kavu. James je umro. Što će mi kava? Kimnem, napola nevoljko, a kad mi je ona doda, otpijem dugačak gutljaj. Kava je vruća i jaka. Jednako se razlikuje od vodenaste bolničke tekućine kao kreda od gorgonzole i osjećam kako mi prodire u svaku stanicu u tijelu i tako me budi. Nemoguće je vjerovati da ja mogu biti na životu, a da je James umro. Kad spustim šalicu, osjetim kako mi je lice ukočeno, a glava me boli. „Hvala vam”, uspijevam izustiti, a glas mi grubo zvuči. Lamarr se naginje prema meni i stišće mi ruku. „To je najmanje što sam mogla učiniti. Žao mi je. Nisam željela da to ovako saznate, ali od mene se zahtijevalo...” Zastaje i preinačuje rečenicu. „Smatralo se preporučljivim da vam se ne kaže više od onoga što već znate. Željeli smo čuti vašu verziju. Bez tuđeg utjecaja.” Ništa ne kažem. Samo spuštam glavu. Pisala sam o ovakvim stvarima, o ovakvim razgovorima, cijeloga svojeg odraslog života, a nikad nisam ni na tren zamišljala da bih se ja mogla u tome naći. „Znam da će vam ovo biti bolno”, kaže ona naposljetku jer se moja šutnja nastavlja, „ali možete li se, molim vas, u mislima vratiti na prošlu noć? Čega se sjećate?” „Sjećam se svega do... trenutka kad je sačmarica opalila”, velim. „Sjećam se da sam potrčala niz stube i vidjela ga... vidjela ga kako leži...” Stisnem zube i na tren zastanem pa kroza zube siktavo ispustim dah. Neću više plakati. Umjesto toga, otpijem velik gutljaj kave, ne mareći što me peče dok je gutam. „Sigurno ste čuli za pucnjavu?” napokon velim. „Jesu li vam ostali to ispričali? Nina, Clare i svi drugi?” „Imamo nekoliko različitih izjava”, kaže ona, a u glasu joj se čuje da bi radije izbjegla razgovor o tome. „Ali moramo slučaj sagledati sa svih strana.” 157

„Bili smo uplašeni”, velim joj, pokušavajući se u mislima vratiti u prošlost. Kao da se sve to dogodilo prije sto godina, umotano u adrenalinsku maglu, kada smo svi obilazili po kući, napola histerični zbog mješavine pijana uzbuđenja i iskrena straha. „Na ploči za prizivanje duhova dobili smo poruku o nekakvom ubojici.” Ironija je, kad to izreknem, gotovo nepodnošljiva. „Nismo u to vjerovali - bar ne većinom - ali vjerojatno smo se zbog toga uznemirili. A u snijegu ispred kuće vidjeli su se nekakvi tragovi. I kuhinjska vrata bila su otvorena kad smo se probudili, hoću reći, prvi put.” „Kako?” „Ne znam. Netko ih je zaključao prije odlaska na spavanje - ili su rekli da je bilo tako. Čini mi se, Flo. Ili Clare? U svakom slučaju, netko je provjerio sva vrata. Ali ova su bila otvorena i kroz njih je puhalo, a nas je to samo još jače izludilo i uplašilo. I tako kad smo čuli korake...” „Kome je palo na pamet da ode po sačmaricu?” „Ne znam. Flo ju je već prije pokupila, mislim. Onda kad smo čuli puhanje kroz otvorena vrata. Ali navodno nije bila nabijena. U njoj su trebali biti ćorci.” „A vi ste je držali u rukama, je li tako?” „Ja?” Podignem pogled prema njoj s iskrenim šokom. „Ne! Držala ju je Flo, mislim. Definitivno ona.” „Ali na cijevi su vaši otisci prstiju.” Provjerili su otiske prstiju na sačmarici? Zurim u nju. Onda shvaćam da očekuje odgovor. „Na c-cijevi, da. Jebiga, nemoj mucati. „Ali ne i - drugdje. Na rukohvatu. Hoću reći, na kundaku. Gle, ona je time mahala na sve strane kao luda. Pokušavala sam cijev zadržati okrenutu što dalje od nas.” „Zašto, ako ste mislili da nije nabijena?” Pitanje me zatekne. Odjednom, unatoč suncu, čini mi se da je u sobi hladno. Ponovo želim zapitati jesam li osumnjičena, ali ona je rekla da nisam, pa zar neće izgledati čudno ako nastavim s takvim pitanjima? „Z-zato što ne volim kad netko u mene drži upereno oružje, bilo ono nabijeno ili ne. Jasno?” „Jasno”, pomirljivo kaže ona i unosi zabilješku u notes. Opet okrene prethodnu stranicu, a onda ponovo pogleda najnoviju. „Vratimo se malo unatrag. James - koliko ste ga dobro poznavali?” Sklapam oči. Iznutra se grizem za obraz da ne zaplačem. Toliko se mnogo mogućnosti otvara preda mnom: išli smo zajedno u školu. Bili smo 158

prijatelji. On je Clarin zaručnik. Bio je to, šutke se ispravim. Nemoguće je vjerovati da ga više nema. I odjednom shvaćam sebičnost vlastite tuge. Razmišljala sam o Jamesu. No Clare - Clare je izgubila sve. Jučer je bila buduća nevjesta. Danas je... što? Čak i ne postoji riječ za to. Nije udovica - samo je ucviljena. „On i ja... svojevremeno smo bili zajedno”, kažem naposljetku. Bolje da budem iskrena, zar ne? Ili barem onoliko iskrena koliko to mogu biti. „Kad ste prekinuli?” „Davno. Bilo nam je... oh... šesnaest ili sedamnaest godina.” Ovo „oh” malo je prijetvorno. Tako sve zvuči kao približno nagađanje. Zapravo, do u dan točno znam kad smo prekinuli. Bilo mi je šesnaest godina i dva mjeseca. Jamesu je do sedamnaestog rođendana preostajalo još tek nekoliko mjeseci. „Prijateljski?” „Ne, ne u to vrijeme.” „Ali poslije se to izgladilo? Hoću reći, bili ste na Clarinoj djevojačkoj zabavi...” Zastaje pozivajući me da uletim s plitkim izjavama o tome kako vrijeme sve liječi, kako su raskidi u dobi od šesnaest godina nešto čemu se smijemo kad navršimo dvadeset šestu. Samo što ja ne prihvaćam igru. Što bih joj trebala, reći? Istinu? Neka mi se studen ovija oko srca, neka hladnoća unatoč bolničkom grijanju i toplini sunca na zalasku. Ne sviđaju mi se ova pitanja. Jamesova je smrt bila nesreća: oružje koje nikad nije trebalo biti nabijeno slučajno je opalilo. Pa zašto je onda ova policajka ovdje i raspituje se o ljubavnim raskidima koji su već odavno mrtvi i pokopani? „Kakve to veze ima s Jamesovom smrću?” naglo kažem. Prenaglo. Glava joj se podiže s notesa, njezine tamnoljubičaste usnice oblikuju tiho i iznenađeno „oh”. Kvragu. Kvragu, kvragu, kvragu. „Samo pokušavamo stvoriti potpunu sliku”, kaže blagim glasom. Osjećam kako mi studen prolazi kralježnicom. James je ubijen oružjem koje je navodno bilo nenabijeno. Tko ga je onda nabio? Osjećam kako mi obrazi postaju beskrvni. I jako, jako želim postaviti isto pitanje kao i prije: jesam li osumnjičena? 159

Ali ne mogu. Ne mogu to pitati jer bi već samo to pitanje bilo sumnjivo. A ja najednom silno ne želim biti sumnjiva. „Bilo je to davno”, velim pokušavajući doći k sebi. „Onda je jako boljelo, ali čovjek s vremenom prijeđe preko takvih stvari.” Ne, ne prijeđe. Ne preko takvih stvari. Ili bar ja nisam preko toga prešla. No ona ne čuje laž u mojem glasu. Umjesto toga, glatko se prebacuje na nešto drugo. „Što se dogodilo nakon što je James ubijen?” pita. „Možete li se sjetiti što je svatko od vas radio?” Sklapam oči. „Pokušajte me provesti kroz sve to”, kaže ona. Glas joj tih, ohrabrujući, gotovo hipnotičan. „Bili ste uz njega u hodniku...” Bila sam uz njega u hodniku. Krvi je bilo na mojim rukama, na majici u kojoj sam spavala. Njegove krvi. Sva sila njegove krvi. Oči su mu se sklopile, a ja sam nakon nekoliko minuta prislonila lice uz njegovo pokušavajući čuti da li još diše. Disao je. Osjećala sam na obrazu njegov isprekidani dah. Koliko li je drukčije izgledao kad smo bili zajedno - sad je imao bore oko očiju i čekinjavu bradu, a lice mu je postalo mršavije i oštrije. No još je uvijek bio James. Poznavala sam mu obrise čela, hrbat nosa, rupicu ispod usnice gdje su mu se u ljetnim noćima nakupljale kapljice znoja. Još je uvijek bio moj James. Samo što to nije bio. Gdje je zaboga Clare? Čula sam korake iza svojih leđa, ali to je bila Nina koja je u rukama držala dugačak komad bijele tkanine nalik na plahtu. Kleknula je i počela čvrsto omatati Jamesovu nogu. „Mislim da je najbolje što možemo učiniti stabilizirati te dok ne stigneš do bolnice”, reče vrlo glasno i razgovijetno, obraćajući se Jamesu, ali istodobno i meni, to mi je bilo jasno. „James, čuješ li me?” On ne odgovori. Lice mu je već poprimalo neobičnu voštanu boju. Nina odmahne glavom, a onda mi reče: „Bolje neka Clare vozi, a ti joj pokazuj put. Ja ću se voziti otraga s Jamesom i truditi se da ga održim na životu sve dok ne stignemo tamo. Tom bolje neka ostane uz Flo. Mislim da je ona u šoku.”

160

„Gdje je Clare?” „Otišla je pokušati uhvatiti signal na drugom kraju vrta - čini se da ga tamo ponekad ima.” „Nije mi uspjelo”, javi se glas iza mojeg ramena. Bila je to Clare. Lice joj je bilo boje obranog mlijeka, no bila je obučena. „Može li govoriti?” „Pokušao je reći nekoliko riječi”, rekoh. Grlo mi je od suza bilo hrapavo i promuklo. „Ali... mislim da je sad bez svijesti.” „Oh, sranje.” Lice joj još jače problijedi, čak su joj i usnice bile potpuno beskrvne, a u očima se skupljale suze. „Trebala sam prije doći. Samo sam mislila...” „Ne budi smiješna”, prekine je Nina. „Dobro si učinila - kola hitne pomoći sad su nam najvažnija, samo kad bismo mogli dobiti jebeni signal. Dobro, mislim da je podveza zategnuta koliko god je to moguće - ne bih sad ništa više poduzimala, nego je najbolje da ga odvezemo u bolnicu.” „Ja ću voziti”, smjesta reče Clare. Nina kimne. „Ja ću sjediti otraga uz Jamesa.” Onda pogleda kroz prozor. „Clare, dovezi auto što bliže možeš ulaznim vratima.” Clare kimne i ode po ključeve od automobila. Nina nastavi, ovaj put obraćajući se meni, „Trebat će nam nešto na što ćemo ga staviti. Povrijedit ćemo ga ako ga samo ovako podignemo.” „Što na primjer?” „Idealno bi bilo nešto ravno, kao nosila.” Obje se ogledamo, ali nismo vidjele ništa odgovarajuće. „Možemo skinuti jedna vrata.” Na Tomov glas iza naših leđa obje poskočimo. On spusti pogled na Jamesa, sad već u potpunosti bez svijesti i u lokvi vlastite krvi što se razlijevala po podu. Svojevrstan užas čitao mu se na licu. „Flo blaženo spava u svojoj sobi. Hoće li s njim biti sve O. K.?” „Iskreno?” reče Nina. Baci pogled na Jamesa, a ja primijetim koliko joj je lice umorno i da prvi put otkako se primila posla pokazuje tragove straha. „Iskreno, ne znam. Moguće je da će se izvući. Vrata su dobra ideja. Možeš negdje pronaći odvijač? Mislim da ispod stuba stoji kutija a alatom.” Tom kratko kimne i nestane. Nina zarije lice u ruke. „Jebemu”, prigušeno reče u skupljene dlanove. „Jebemu, jebemu, jebemu“ 161

„Je li ti dobro?” „Ne. Da.” Podigne pogled. „Dobro sam. Samo... oh, Bože. Kako jebeno glup i nepotreban razlog za smrt. Tko dovraga puca iz oružja za koje ne zna je li nabijeno ćorcima ili pravim mecima?” Sjetim se Toma i trenutka kad je jučer kao u šali mahao sačmaricom i najednom mi bude mučno. „Jadna Flo”, rekoh. „Ona je povukla okidač?” upita Nina. „Da... pretpostavljam. Ne znam. Ona je držala sačmaricu.” „Mislila sam da si ga ti povukla.” „Ja?” Osjetim kako su mi se usta razjapila od iznenađenja i užasa. „Bože, ne. Ali bilo tko je mogao gurnuti Flo - svi smo stajali jako blizu.” Izvana dopre buka automobilskog motora i začuje se kako Clarine gume drobe po snijegom pokrivenom šljunku ispred ulaznih vrata. U isti čas začuje se i tup udarac iz dnevnog boravka i pojavi se Tom vukući teška hrastova vrata zajedno s kvakama. „Teška su cijelu tonu”, reče, „ali ionako ih trebamo samo da ga prenesemo do auta.” „O. K.” Sa spontanim autoritetom, Nina opet preuzme vodstvo. „Tom, ti ga uhvati za ramena. Ja ću ga uhvatiti za noge. Nora, ti ga pridržavaj ispod kukova kad ga mi podignemo i prebacimo na vrata; pazi da ne pomakneš zavoj na bedru i budi oprezna da se nešto ne zakvači za kvaku. Spremni? Na moj znak: tri, dva, jedan, sad.” Svi napravimo kako nam je rekla, James ispusti svojevrstan nevoljni jauk zbog čega mu usnice poprska svježa krv, a onda se nađe na improviziranim nosilima. Potrčim otvoriti golema čelična ulazna vrata - prvi put zahvaljujući Bogu zbog veličine ove kuće, na tome što će unutarnja vrata lako proći kroz vanjska - a onda natrag da pomognem Nini nositi donji kraj vrata. Bila su neizmjerno teška, ali smo se uspjeli izboriti s njima niz hodnik i izaći u ledenu noć, do mjesta gdje nas je čekala Clare, uz upaljen motor i bijeli oblak iz ispušne cijevi što se stvarao na hladnom zraku. „Je li on O. K.?” upitala je preko ramena pruživši ruku da otvori stražnja vrata. „Još diše?” „Još uvijek diše”, reče Nina, „ali sve je to neizvjesno. O. K., hajde da ga 162

maknemo s tih vrata.” Nekako smo ga, uz strašnu, drhtavu, krvlju poprskanu žurbu, uspjeli prebaciti na stražnje sjedište, gdje je ostao ležati, dišući plitko i hrapavo, što me plašilo. Jedna mu je noga visjela iz automobila, a ja sam, groteskno, vidjela kako se krv što je curila po njoj puši na studenom zraku. Zbog tog sam se prizora u mjestu ukopala i samo ostala stajati, previše šokirana da bih razmišljala o tome što treba dalje napraviti, a onda mu je Tom lagano savio nogu u prostor iza sjedišta i zatvorio vrata. „Tu neće biti dovoljno mjesta za nas oboje”, reče Nina. Načas mi nije bilo jasno o čemu govori, a onda shvatim: James je sam zauzimao cijelo stražnje sjedište. Nije bilo šanse da se Nina ugura otraga kao što je bila predložila. „Ja ću ostati”, rekoh. „Ti moraš ići s njima.” Nina se nije ni pokušala usprotiviti. „Nora?” Lamarrin je glas nježan ali uporan. „Nora? Jeste li budni? Možete li mi ispričati čega se sjećate?” Otvaram oči. „Donijeli smo Jamesa do auta. Nismo imali ništa na što bismo ga mogli staviti pa je Tom skinuo jedna vrata. Clare je vozila – Nina je trebala sjediti otraga uz Jamesa, a ja sam ih trebala voditi.” „Trebala?” „Tu... tu je došlo do nesporazuma. Nisam sigurna što se desilo. Smjestili smo Jamesa u auto i shvatili da neće biti mjesta za sve. Rekla sam Nini da bi ona morala poći s njim - ipak je ona doktorica – a ja ću ostati. Složila se pa smo otrčale u kuću po njen mobitel i pokrivače za auto. Ali onda se nešto pobrkalo...” „Nastavite.” Zatvaram oči pokušavajući se sjetiti. Događaji se počinju međusobno stapati. Sjećam se da je Clare turirala motor, a Tom joj je nešto dovikivao preko ramena. „Zašto ne?” doviknula je Clare njemu. A onda, nestrpljivo: „Oh, nema veze, nazvat ću kad stignem tamo.” I onda se čulo drobljenje guma po šljunku, a ja sam gledala njezina crvena stražnja svjetla dok joj je auto izbrazdanim kolnim prilazom poskakivao prema cesti. „Koji je to jebeni kurac?” zaviknula je Nina odozgo. Sjurila se niza stube i 163

zaurlala: „Clare! Što to radiš?” No, Clare više nije bilo. „Došlo je do nesporazuma”, kažem detektivki Lamarr. „Tom je tvrdio da je rekao Clare da nas dvije idemo s njom, ali mora da je Clare shvatila da joj je rekao: ‘Njih dvije ne idu.’ I otišla je bez Nine.” „A onda?” Što onda? Upravo u to nisam sigurna. Sjećam se da je Clarina jakna bila prebačena preko ograde trijema. Vjerojatno ju je namjeravala ponijeti sa sobom pa je zaboravila. Sjećam se da sam je ja pokupila. Sjećam se... Sjećam se... Sjećam se Ninina plača. Sjećam se sebe kako stojim u kuhinji, s rukama ispod slavine, gledajući kako Jamesova krv otječe u odvod. A onda... Ne znam je li to od šoka ili zbog onoga što se poslije dogodilo, ali uspomene se počinju raspadati. Što se više trudim, sve sam manje sigurna u to prisjećam li se onoga što se dogodilo ili onoga što mislim da se dogodilo. Sjećam se da sam s trijema pokupila Clarinu jaknu. Odnosno, je li uopće bila Clarina? Najednom mi pred oči izlazi slika: Flo na streljani gdje smo gađali glinene golubove ima na sebi sličnu crnu kožnu jaknu. Je li ovo bila Clarina jakna? Ili Floina? Sjećam se da sam pokupila jaknu. Sjećam se jakne. No čega se ne mogu sjetiti u vezi s tom jaknom? A onda trčim, trčim kroz šumu, u očajničkom pokušaju da ih zaustavim. Nešto me natjeralo u trk. Nešto me natjeralo da uz paničan očaj uguram noge u hladne tenisice i bezglavo se sjurim niz usku šumsku stazu, s baterijskom svjetiljkom što mi se divlje njiše u ruci. Ali što? Spuštam pogled. Prste sam skupila kao da pokušavam uhvatiti nešto malo i tvrdo. Možda istinu. „Ne mogu se sjetiti”, kažem detektivki Lamarr. „Baš onda postaje zbilja 164

zbrkano. Sjećam se da sam trčala kroz drveće...” Zastajem pokušavajući sve to spojiti. Podižem pogled prema neugodnim neonskim svjetiljkama, a onda ga opet spuštam na vlastite ruke, kao da od njih mogu dobiti inspiraciju. No ruke su mi prazne. „Imamo Tomovu izjavu”, veli napokon Lamarr. „On kaže da ste držali nešto na dlanu i gledali u to, a onda ste samo odjurili, čak ni jaknu niste obukli. Što vas je na to potaknulo?” „Ne znam” U glasu mi se čuje krajnji očaj. „Da bar to znam. Ne mogu se sjetiti.” „Pokušajte, silno je važno.” „Znam da je važno!” Ovo izlazi iz mene kao krik, šokantno glasan u maloj prostoriji. Prstima grčevito stežem tanki bolnički pokrivač. „M- mislite da ja ne to znam? Radi se o mom prijatelju, mom... mom...“ Ne mogu govoriti. Ne mogu pronaći riječ kojom bih iskazala ono što je James za mene... ono što je bio za mene. Koljena sam privukla na prsa i teško dišem, a najradije bih glavom udarala po vlastitim koljenima i tako nastavila sve dok sjećanja ne iskrvare iz nje, ali ne mogu, ne mogu se sjetiti. „Nora...”, kaže Lamarr, a nisam sigurna odaje li njezin glas umirivanje ili upozorenje. Možda oboje. „Želim se sjetiti.” Stišćem zube. „V-više nego što možete povjerovati.” „Vjerujem vam”, kaže Lamarr. Nešto je tužno u njezinu glasu. Osjećam njezinu ruku na ramenu, a onda se čuje udarac o vrata i u sobu ulazi sestra gurajući stolić na kotačićima. „Što se ovdje događa?” Pogledom prelazi s mene na Lamarr, uočavajući moje suzama umrljano lice i očitu nelagodu, pa joj se ugodno okruglasto lice iskrivljuje od neodobravanja. „Slušajte vi, gospojice, ne dam da mi ovako uznemirujete pacijente!” Upre prstom u Lamarr. „Nema ni dvadeset četiri sata otkako je zamalo poginula u prometnoj nesreći. Van!” „Nije me...”, pokušavam. „Nije me ona...” No to je samo djelomično točno. Lamarr me jest uznemirila pa mi je, usprkos vlastitom prosvjedu, drago vidjeti da odlazi, drago mi se pod pokrivačem sklupčati na boku dok sestra iz posuda za posluživanje vadi pastirsku pitu i mlitave mahune, mrmljajući ispod glasa o policijskoj bezobzirnosti, pa što oni misle da jesu, banu 165

ovamo samo tako, ni da bi rekli s vašim dopuštenjem, uznemiruju pacijente pa ih unazade za nekoliko dana, ako ne i tjedana... Miris školske večere ispunjava prostoriju dok ona stavlja i trpa jelo na tanjur, a onda postavlja pladanj kraj mene. „Jedite sad, milo moje”, kaže s nekakvom nježnošću. „Baš ste sama kost i koža. Žitarice - sve je to lijepo i dobro, ali to nije hrana od koje ćete se oporaviti. Treba vam mesa i povrća.” Nisam gladna, ali kimam glavom. Međutim, kad sestra ode, ne počinjem jesti. Samo ležim na boku držeći se za bolna rebra i pokušavam naći neki smisao u svemu ovome. Trebala sam pitati kako je Clare i gdje se nalazi. A Nina, gdje je Nina? Je li s njom sve O. K.? Zašto me nije došla posjetiti? Trebala sam se o svemu tome raspitati, ali sam propustila priliku. Ležim gledajući bočnu stranicu noćnog ormarića i mislim o Jamesu i o svemu što smo jedno drugome značili, o svemu sve što sam učinila i što sam izgubila. Naime, dok sam ga držala za ruku, a on krvario po podu, shvatila sam da moj bijes, koji sam smatrala mračnim i neprevladivim te mislila da nikad neće izblijedjeti, već nestaje, otječući po podu zajedno s krvlju i s Jamesovim životom. Tako me dugo određivala ta moja gorčina zbog onoga što se dogodilo. A sada svega toga više nema - nema više gorčine, ali više nema ni Jamesa, jedine osobe kojoj je sve bilo poznato. Ta spoznaja donosi mi lakoću, ali i strahovit teret. Ležim tako i u mislima se vraćam na onaj prvi put - ne kad sam ga prvi put upoznala jer to mora da je bilo kada nam je oboma bilo dvanaest ili trinaest godina, a možda i manje. Ne, nego na prvi put kad sam ga primijetila. Bilo je to u desetom razredu, u drugom polugodištu, a James je u školskoj predstavi igrao Bugsyja Malonea. Clare je - dakako - bila Blousie Brown. Bila je neodlučna između te uloge i Tallulah, ali Blousie na kraju dobiva svojeg muškarca, a Clare se uloga gubitnice nikad nije sviđala. Viđala sam Jamesa i prije na nastavi, naganjao se s dečkima, bacao avione od papira i pritom se vješto služio rukom. Međutim, na pozornici... na pozornici bi nekako obasjao cijelu prostoriju. Ja sam upravo bila navršila petnaest, a Jamesu je do šesnaeste trebalo tek nekoliko mjeseci - bio je jedan od najstarijih na našoj godini - a te godine je bio postrance obrijao glavu i preostale crne kovrče na tjemenu smotao otraga u punđicu. To je izgledalo pankerski i buntovno, ali za Bugsyja je vlasi 166

spustio i zagladio uz pomoć ulja za kosu pa se nekako zbog te jednostavne sitnice, čak i na probi u školskoj uniformi, doimao kao pravi pravcati gangster iz 30-ih godina prošlog stoljeća. Koračao je gangsterski. Stajao je gangsterski, u kutu usana tako uvjerljivo stišćući nevidljivu cigaru da sam mogla osjetiti miris dima - iako ondje nije bilo ničega. Izražavao se lakonski i govorio kroz nos. Željela sam se s njim poševiti i znala sam da i sve druge cure u dvorani, a i neki dečki, osjećaju isto. Znala sam što Clare misli jer mi je to rekla, nagnuvši se preko reda stolica iza mene i šapćući mi na uho, a njezin me ružičasti ruž koji je nosila kao Blousie škakljao po kosi. „James Cooper bit će moj”, rekla mi je. „Odlučila sam to.” Nisam ništa rekla. Clare je obično dobivala ono što je htjela. Tijekom ljetnih praznika nije se ništa dogodilo pa sam se počela pitati nije li Clare možda zaboravila na svoju odluku. No onda je ponovo počela škola i vidjela sam, po tisuću sitnica - načinu na koji je zabacivala kosu, broju otkopčanih gumbića na školskoj bluzici - da Clare nije ništa zaboravila. Samo je strpljivo čekala pravi trenutak. Komad koji se pripremao za prvo polugodište bila je Mačka na vrućem limenom krovu pa je, kako je James igrao Bricka, Clare dobila ulogu Maggie. Likovala je preda mnom govoreći o posebnim probama koje će taj komad zahtijevati, nasamo u dramskom studiju nakon nastave, ali čak se ni Clare šarmom nije mogla izvući od zarazne mononukleoze. Morala je izostati iz škole do kraja polugodišta, a njezina uloga povjerena je alternaciji. Meni. I tako sam, umjesto Clare, ja igrala Maggie, strastvenu, vatrenu Maggie. Tjedan dana ljubila sam Jamesa svake večeri, svađala se s njim, privijala se uz njega sa senzualnošću koju nisam ni znala da nosim u sebi dok je on nije iz mene izmamio. Nisam mucala. Nisam više bila Lee. Nikad se nisam tako ponašala, ni prije ni poslije toga. No James je bio Brick, pijani, ljutiti, zbunjeni Brick, pa sam ja tako postala Maggie. Nakon posljednje predstave priredili smo proslavu, kola i sendviči u prostoriji koju smo nazivali garderobom, ali je to zapravo bila prazna učionica na gornjem kraju hodnika. A onda, poslije, kola i Jack Daniel’s na parkiralištu i u kuhinji kod Loisa Fincha. I onda me James uzeo za ruku pa smo se zajedno popeli do spavaće sobe Loisova brata i legli na škripavi krevet Tobyja Fincha pa činili svakojake stvari, stvari zbog kojih još uvijek znam zadrhtati kad na to pomislim, čak i ovdje, u 167

bolničkoj sobi, poslije deset godina. I eto, tada je James Cooper izgubio nevinost. Kao šesnaestogodišnjak, jedne zimske noći, na Spidermanu kojim je bila ukrašena navlaka za perinu, uz modele zrakoplova što su nam se vrtjeli i okretali nad glavom dok smo se ljubili, uzajamno grickali i ostajali bez daha. I odonda smo bili zajedno - to je jednostavno bilo tako i tome se više nema što reći. Bože moj, kako sam ga voljela. A sad ga više nema. To se čini nemogućim. Pomišljam na Lamarrin tihi, tamnoljubičasti glas: A James - koliko ste ga dobro poznavali? Što bih joj bila odgovorila da sam htjela reći istinu? Poznavala sam ga toliko da bih, kad bih mu dotaknula lice u mraku, znala da je to on. Poznavala sam toliko da bih bila mogla nabrojiti sve ožiljke i tragove na njegovu tijelu, ožiljak od operacije slijepog crijeva na desnoj strani trbuha, šavove na mjestu gdje se ozlijedio kad je pao s bicikla, način na koji mu je kosa rasla u tri zasebna kruga, a svaki se od njih isprepletao s drugim. Napamet sam ga poznavala. A sad ga više nema. Deset godina nisam s njim razgovarala, ali sam svaki dan na njega mislila. Više ga nema - a isto tako, baš kad mi je to najpotrebnije, više nema ni bijesa koji sam sve ovo vrijeme hranila u sebi, čak i kad sam sama sebi govorila da mi više nije stalo, da je to dio moje prošlosti koji je ostao za mnom, kojeg više nema i koji je završen. Njega više nema. Možda ću, ako tu tvrdnju sama sebi dovoljno puta ponovim, u nju i povjerovati.

168

23. e noći spavam mrtvim snom, unatoč buci, pištanju raznih aparata niže u hodniku i T nesnosnim svjetlima. Sestre su prestale svaka dva sata dolaziti u provjeru pa spavam... spavam... i spavam. Kad se probudim, osjećam se dezorijentirano - gdje sam? Koji je danas dan? Automatski potražim mobitel. Nema ga. Umjesto njega, na noćnom ormariću stoji plastični vrč s vodom. A onda me optereti breme sadašnjosti, padajući mi ravno na stražnji dio lubanje. Danas je ponedjeljak. Ja sam u bolnici. James je mrtav. „Buđenje”, kaže nova medicinska sestra, žustro ušavši u sobu i profesionalnim okom provjeravajući moju bolesničku listu. „Doručak će biti za nekoliko minuta.” Još uvijek sam u bolničkoj spavaćici pa, kad se ona okrene da izađe, povičem za njom: „Čekajte!” Ona se okreće, jedna joj se obrva podiže, očito je zaustavljena usred pokreta i nevoljna da to učini. „Op-prostite”, zamucam, „htjela sam pitati m-mogu li, mogu li dobiti nekakvu odjeću? Voljela bih vlastitu odjeće. I mobitel, ako je moguće.” „Za takve stvari kažemo rodbini da ih donese”, žustro kaže ona. „Nismo mi kurirska služba.” I onda izlazi, a vrata se za njom zatvaraju. Ona, znači, ništa ne zna. Ništa o meni. Ništa o onome što se dogodilo. I najednom mi sine, kuća se vjerojatno smatra mjestom zločina. Nema šanse da su Nina i Clare ili bilo tko drugi još ondje i da tapkaju oko Jamesove zgrušane krvi. Sigurno su se vratili kući - ili su premješteni u nekakav pansion. Morat ću o tome pitati Lamarr kad dođe. Ako dođe. Prvi put shvaćam koliko silno ovisim o policiji. Policija mi je jedina veza s 169

vanjskim svijetom. Oko 11 sati čuje se kucanje na vratima. Ležim na boku i slušam Radio 4. Na Ženskom satu emitira se drama, a ako dovoljno čvrsto zatvorim oči i pritisnem slušalice na uši, gotovo mogu zamisliti kako sam opet kod kuće, uz šalicu kave prave kave - kraj sebe, dok se s druge strane prozora čuje promet i njegova tiha huka. Kad se začuje kucanje, treba mi minuta da prepoznam Lamarrino lice kroz armirano staklo. Skinem slušalice i koprcam se na jastucima da se uspravim. „Naprijed.” Ušavši, visoko podiže papirnatu čašu. „Može kava?” „Oh, hvala.” Trudim se da ne zvučim očajnički, trudim se da joj ne istrgnem čašu iz ruke, ali nevjerojatno je koliko takve sitnice znače u staklenoj kugli bolničkoga svijeta. Po toplini čaše procjenjujem da je kava prevruća pa je držim u rukama dok smišljam kako da uobličim ono što želim reći, a Lamarr čavrlja o neuobičajeno lijepom zimskom vremenu i o tome kako se ceste čiste od snijega što je pao za vikend. Naposljetku načas zastane i ja iskoristim priliku. „Narednice...” „Istražiteljica.” „Oprostite.” Ljutim se na sebe zbog te pogreške i trudim se da me to ne smete. „Čujte, htjela sam vas pitati - kako je Clare?” „Clare?” Ona se nagne naprijed. „Jeste li se nečega sjetili?” „Molim?” „Jeste li se počeli sjećati što se dogodilo nakon što ste istrčali iz kuće?” „Molim?” Na trenutak zurimo jedna u drugu, a onda ona žalosno odmahuje glavom. „Oprostite. Zbog onog što ste rekli pomislila sam...” „Što to znači? Je li se Clare nešto dogodilo?” „Ispričajte mi čega se sjećate”, kaže ona, ali ja načas ništa ne govorim, pokušavajući prozreti njezino lijepo, zatvoreno lice. Oči joj se susreću s mojima, ali iz njih ništa ne mogu pročitati. Postoji nešto što mi ne želi reći. „Sjećam se...”, polako počinjem. „Sjećam se da sam trčala kroz šumu... i sjećam 170

se automobilskih svjetala i stakla... a onda, nakon nesreće, sjećam se da sam posrtala, izgubila sam jednu tenisicu, a bilo je i komada stakla na cesti.” Uspomene mi se vraćaju dok govorim, sve niži tunel što ga tvore gole grane, blijedo obasjan automobilskim svjetlima i moj šepavi trk dok sam pokušavala zaustaviti nekoga bilo koga - da mi pomogne. Pojavio se neki kombi kotrljajući se cestom, a svjetla su mu se probijala kroz mrak. Stajala sam, mahnito mašući, suze su mi se slijevale niz lice i pomislila sam da neće stati, na tren sam čak pomislila da će me pregaziti. Ali nije - vozač je zaustavio auto, a lice mu je bilo blijedo kad je spustio prozor. Koji kurac? rekao je, a onda: Je li se nešto... ? Ostatak rečenice ostao je neizgovoren. „Ali to je sve. Između toga, sve mi je tako zbrkano... kao da slike sve više izmiču, a onda ostaje samo praznina. Čujte, je li se nešto dogodilo Clare? Nije valjda...” Oh, moj Bože. Oh, moj Bože. To ne može biti. Osjećam prste na krevetskom pokrivaču, izgrizeni nokti tako se jako zabijaju u njega da me od toga bole prsti. Je li mrtva? „Ona je O. K.”, kaže Lamarr, polako, oprezno. „Ali doživjela je prometnu nesreću, istu nesreću kao i vi.” „Je li dobro? Mogu li je vidjeti?” „Žao mi je, ali ne. Još nismo imali prilike s njom razgovarati. Moramo čuti njezinu verziju prije nego...” Tu se prekine. Znam što mi hoće reći. Želi čuti moju istinu i Clarinu istinu, ali odvojeno, tako da policija može usporediti naše dvije priče. I opet mi duboko u želucu svrdla isti hladan osjećaj. Jesam li im sumnjiva? Kako to mogu saznati a da se tako ne doimam? „Još uvijek nije sposobna za razgovor,” naposljetku kaže Lamarr. „Zna li za Jamesa?” „Ne, ne vjerujem da zna.” Na Lamarrinu licu čita se suosjećanje. „Još joj nije dovoljno dobro da bi joj to priopćili.” Ne znam zašto, ali upravo me to pogađa više od svega što mi je dosad danas rekla. Ne mogu podnijeti pomisao da Clare leži negdje u ovoj bolnici i ne zna da 171

Jamesa više nema. Pita li se zašto joj nije došao u posjet? Ili je i za to previše bolesna? „Hoće li s njom sve biti u redu?” Glas mi puca i lomi se na posljednjoj riječi pa otpijem dug, bolan gutljaj kave u pokušaju da sakrijem svoj jad. „Doktori kažu da hoće, ali čekamo da dođe njena obitelj, a onda će razmotriti pitanje o tome je li dovoljno stabilna da joj se ta vijest priopći. Žao mi je - voljela bih da vam mogu nešto više reći, ali zbilja nije umjesno da ja raspravljam o njenom zdravstvenom stanju.” „Da, znam”, tupo kažem. U dnu grla skupljaju mi se zarobljene suze, od čega me boli glava, a oči mi suze i ljutito trepćem pokušavajući ih razbistriti. „Što je s Ninom?” naposljetku uspijevam protisnuti. „Mogu li nju vidjeti?” „Još uvijek uzimamo izjave od svih ostalih u kući. Ali čim to zaključimo, pretpostavljam da će joj biti dopušteno da vam dođe u posjet.” „Danas?” „Nadam se da će to biti danas. Ali bilo bi vrlo, vrlo korisno kad biste se mogli sjetiti što se dogodilo nakon što ste izašli iz kuće. Želimo vašu verziju, ne nečiju tuđu, i bojimo se da bi razgovor s drugim ljudima mogao... zamagliti stvari.” Ne razabirem što pod ovim misli. Boji li se da ja odugovlačim, pretvarajući se da sam izgubila pamćenje, tako da bih svoju priču mogla uskladiti s nečijom drugom? Ili se jednostavno brine da bih u vakuum vlastitih uspomena mogla nesvjesno uklopiti nečiju tuđu izjavu? Znam koliko je to lako - godinama sam „pamtila” praznični dan iz djetinjstva kada sam jahala na magarcu. Na kaminu se nalazila fotografija koja me tako prikazivala, bilo mi je nekih tri-četiri godine, a u zalasku sunca ocrtavala se moja silueta, tek tamna mrlja s aureolom kose obasjane suncem. Ono čega sam se sjećala bio je slani vjetar koji mi je puhao u lice, odsjaj sunca na valovima i osjet hrapava ručnika za plažu između mojih bedara. Tek kad mi je bilo petnaest, moja je mama usputno spomenula kako na slici uopće nisam ja, nego moja rođakinja Rachel. Ja ondje nikad nisam ni bila. Dakle, što mi zapravo kažu? Na sunce s vašim sjećanjem pa ćemo vam dopustiti da razgovarate s prijateljicom? „Pokušavam se sjetiti”, gorko velim. „Vjerujte mi, želim se sjetiti svega što se dogodilo, čak i više nego što vi to želite. Ne morate mi mahati Ninom pred nosom 172

kao mrkvom.” „Ne radi se o tome”, kaže Lamarr. „Samo želimo vašu izjavu - uvjeravam vas da ovo nije nikakvo kažnjavanje.” „Ako ne mogu vidjeti Ninu, mogu li bar dobiti nešto od vlastite odjeće? I svoj mobitel?” Mora da se oporavljam kad sam se počela brinuti o mobitelu. Pomišljam na sve e-poruke i SMS-ove koji se u njemu nakupljaju, a ja nemam mogućnosti da na njih odgovorim. Danas je ponedjeljak, radni dan. Moj urednik svakako će zvati u vezi s novim konceptom. A moja mama - je li me cijelo vrijeme pokušavala nazvati? „Mobitel mi zbilja treba”, kažem. „Mogu vam obećati da neću kontaktirati ni s kim od onih koji su bili u kući ako vas to brine.” „Ah”, kaže ona, a na njezinu licu nešto opažam, nekakvu rezervu. „Pa, to je zapravo jedno od pitanja koja smo vam htjeli postaviti. Voljeli bismo provjeriti vaš mobitel, ako nemate ništa protiv.” „Nemam. Ali mogu li ga poslije toga opet dobiti?” „Možete, ali ga ne možemo pronaći.” Ovo me zatekne. Ako ga policija nema, gdje je onda? „Jeste li ga ponijeli sa sobom kad ste istrčali iz kuće?” govori Lamarr. U mislima se pokušavam vratiti unatrag. Sigurna sam da nisam. Zapravo, veći dio dana uopće se ne mogu sjetiti da sam vidjela vlastiti mobitel. „Mislim da je bio u Clarinom autu”, naposljetku kažem. „Mislim da sam ga tamo ostavila kad smo išli na streljanu.” Lamarr odmahuje glavom. „Automobil je potpuno pregledan. Tamo definitivno nije. A i u kući smo obavili prilično temeljitu pretragu.” „Možda na streljani?” „Pokušat ćemo tamo”, bilježi to u notes, „ali već smo ga pozivali i nitko se nije javio. Pretpostavljam da bi ga, ako je ondje ostao, možda netko čuo da zvoni.” „Zvonio je?” Čudim se da baterija još uvijek radi. Ne mogu se sjetiti kad sam posljednji put punila mob. „Hoćete reći da ste zvali moj broj? Kako ste ga doznali?” „Dobili smo ga od doktorice da Souza”, kratko veli ona, a meni treba sekunda da povežem kako pod time misli na Ninu. „I baš zvoni?” polako kažem. „Ne prebacuje poziv na glasovnu poštu?

173

„Pa...” Tu zastane i vidim da se pokušava sjetiti. „Morat ću provjeriti, ali da, prilično sam sigurna da zvoni.” „Ako zvoni, onda sigurno nije u kući. Tamo nema signala.” Lamarr se na trenutak mršti, pojavljuje joj se bora između tankih, savršenih obrva. Zatim odmahuje glavom. „Sad na tome rade naši tehničari, a oni će vrlo vjerojatno otkriti približnu lokaciju. Obavijestit ćemo vas čim ga nađemo.” „Hvala”, kažem. Ali ne dodajem pitanje koje mi zuji u glavi: zašto policiji treba moj mobitel? A evo kako znam da se oporavljam: Prokleto sam gladna - bacila sam pogled na ručak koji su mi donijeli prije nekoliko sati i pomislila: to je sve? Izgleda kao oni obroci veličine igračke kakve vam poslužuju u zrakoplovu pa se pitate tko još jede samo žlicu pirea i kobasičicu dugačku kao moj mali prst? To nije obrok. To je kanape u pretenciozno luksuznom baru. Dosadno mi je. Isuse, kako mi je dosadno. Sad kad više toliko ne spavam, ne znam što ću sa sobom. Nemam mobitel. Nemam laptop. Mogla bih pisati, ali bez vlastitog laptopa i rukopisa na kojem trenutačno radim za to nemam mogućnosti. Čak sve više bjesnim i na radio. Kod kuće, gdje je radio samo pozadina za moju rutinu, volim stalno ponavljanje, ohrabrujući dnevni ciklus, činjenica da Početak tjedna slijedi iza emisije Danas, a Ženski sat slijedi iza Početka tjedna, jednako sigurno kao što ponedjeljak prelazi u utorak, a utorak smjenjuje srijeda. Ovdje me to pomalo počinje izluđivati. Koliko ću još puta čuti beskonačnu najavu glavnih vijesti prije nego što poludim? No, najviše od svega, uplašena sam. Kad ste jako bolesni, u vama se javlja svojevrsna usredotočenost. Vidjela sam to kod svojeg djeda kad se polagano gasio. Prestajete mariti za velike stvari. Svijet vam se skuplja u sitne brige: način na koji vas pojas na kućnom ogrtaču stišće pod rebrima; bol u kralježnici; osjet nečije ruke u vašoj. Zahvaljujući toj suženosti, uspijevate se nositi s bolešću, pretpostavljam. Širi svijet više nije važan. I što ste bolesniji, svijet vam se i dalje skuplja, sve dok kao jedino važno ne preostane disanje. No ja se krećem u drugom smjeru. Kad su me dovezli ovamo, najvažnije mi je bilo da ostanem živa. Jučer sam samo htjela da me ostave da na miru spavam i ližem rane. Danas se već počinjem zabrinjavati. 174

Nisam službeno osumnjičena; pišući krimiće, dovoljno sam naučila da znam kako bi me Lamarr, kad bi to bio slučaj, morala ispitivati uz prethodno upozorenje, ponuditi mi odvjetnika, pročitati mi moja prava. No policija tapka naslijepo, tragajući za nečim. Ne misle da je Jamesova smrt bila nesretan slučaj. Sjećam se riječi koje su one prve noći dolebdjele kroz debelo staklo: Oh, Isuse, znači sad imamo posla s umorstvom? U to su mi se vrijeme činile šokantnima, ali i kao plod fantazije - kao dio snenoga stanja pod utjecajem lijekova u kojem sam se nalazila. Sada mi se čine i previše stvarnima.

175

24. ad se kucanje ponovo začuje, umalo da se ne odazovem. Ležim sklopljenih očiju K i slušam Radio 4 na bolničkim slušalicama pokušavajući zaglušiti buku i komešanje na susjednom odjelu, zamišljajući da sam opet kod kuće. Medicinske sestre ne kucaju - u najboljem slučaju usputno kucnu o vrata, a onda ionako uđu. Samo Lamarr kuca i čeka odgovor. A ja se ne mogu suočiti s detektivkom Lamarr, s njezinim ljubazno postavljanim, mirnim, začudno upornim pitanjima. Ne sjećam se. Ne sjećam se, razumijete? Ništa ne skrivam. Samo se. Jebemu. Ne sjećam. Čvrsto stisnem oči pokušavajući kroz zvuk Archerovih čuti hoće li ona odustati, a onda čujem kako se vrata tiho i oprezno otvaraju, kao da netko proviruje u sobu. „Lee?” čujem kako netko vrlo tiho kaže. „Hoću reći, Nora? Oprosti.” Naglo se uspravim u krevetu. Pa to je Nina. „Nina!” Strgnem slušalice s glave pokušam izvući noge iz kreveta, ali mi, ili zbog glave ili samo zbog niskoga krvnog tlaka, soba najednom izgleda šuplja i daleka, a mene svladava vrtoglavica. „Hej!” Glas joj je dalek i probija se kroz šum u mojim ušima. „Hej, polako. Koliko znam, tek su ti nedavno prišili mozak natrag u glavu.” „Sve je u redu”, kažem, iako nisam sigurna pokušavam li u to uvjeriti sebe ili nju. „Sve je u redu. Sasvim sam O. K..” A onda doista i jesam O. K.. Val slabosti prolazi i mogu zagrliti Ninu, udahnuti njezin poseban miris: Jean Paul Gaultier i cigarete. „Oh, Isuse, tako mi je drago da te vidim.” „Meni je drago što tebe vidim.” Malo se odmakne i promatra me kritičkim, zabrinutim pogledom. „Moram ti reći, kad su nam javili da si stradala u prometnoj nesreći pa... Bilo mi je dosta kad sam vidjela da mi je iskrvario jedan školski kolega.” Lecnem se i ona spusti pogled.

176

„Sranje, oprosti. Ni...nisam to tako...” „Znam.” Nije Nina bezosjećajna. Samo se s osjećajima nosi drukčije od većine ljudi. Sarkazam je njezina obrana od života. „Recimo samo da mi je drago što si ovdje.” Uzme me za ruku i poljubi mi nadlanicu, a mene zapanji i nekako dirne pogled na njezino zgrčeno i raznježeno lice. „Iako nisi baš u svojoj najboljoj verziji, moram reći.” Nesigurno se smije. „Hmmm, moram zapaliti. Misliš da će netko primijetiti ako se naslonim na prozor?” „Nina, što se dovraga dogodilo?” pitam, još je uvijek držeći za ruku. „Policija dolazi ovamo... postavljaju raznorazna pitanja. Jesi li čula da je James umro?” „Da, čula sam”, tiho kaže Nina. „Policija je u nedjelju ujutro došla u kuću. Nisu nam ništa otvoreno rekli, ali... Pa, recimo samo da se ne pokreće toliko ljudi zbog pucnjave u kojoj nema žrtava. Sve je postalo prilično jasno kad su nam počeli uzimati otiske i na rukama provjeravati tragove baruta.” „Što se dogodilo? Kako je ta sačmarica uopće mogla biti nabijena?” „Kako ja gledam na to”, glas joj je sumorno čvrst, „postoje dvije mogućnosti. Prva”, podigne kažiprst uvis, „Floina teta zapravo sačmaricu nije držala napunjenu ćorcima. No s obzirom na njihov način zaključivanja, čini mi se da to ne drže vjerojatnim.” „A druga?” „Netko ju je nabio pravim mecima.” Upravo sam to i sama mislila. No za mene je još uvijek šok čuti takvo što naglas izgovoreno u bolničkoj sobi malenoj poput pustinjačke ćelije. Obje dugo sjedimo u tišini, premećući tu pomisao u glavi, razmišljajući o Tomu kako je večer prije toga mahao sačmaricom naokolo, razmišljajući o svim mogućnostima kako , zašto i da barem . „Kako je Jess sve to primila?” naposljetku pitam, više zato da bih promijenila temu nego iz nekog drugog razloga. Nina se podrugljivo osmjehne. „Kao što možeš i zamisliti, mirno i odmjereno, kao i obično. Samo četrdeset pet minuta histeriziranja preko telefona. Prvo je bila bijesna što me zadržavaju ovdje dok ne dam izjavu, a onda je htjela i sama doći ovamo, ali rekla sam joj da ne dolazi.” „Zašto ne?” Nina mi upućuje pogled koji je istovremeno pun suosjećajnosti i nevjerice. 177

„Ženo, ti to ozbiljno? Iz nekog jebenog razloga policija misli da je Jamesova smrt umorstvo. Bi li ti voljela da netko tko ti je najdraži i najbliži bude umiješan u to? Ne, Jess nema veze s ovim, hvala Kristu, pa neka tako i ostane. Samo neka bude što dalje od ovoga.” „U pravu si.” Uspnem se natrag na krevet i sjednem obgrlivši rukama koljena. Nina uzme stolicu i dohvati moju bolesničku listu, prelistavajući papire s neprikrivenom radoznalošću. „Čekaj malo”, kažem. „Nisam sigurna da mi se sviđa što proučavaš detalje o radu mojeg probavnog trakta i sve ostalo.” „Oprosti, profesionalna znatiželja. Kako ti je sad s glavom? Zvuči kao da si zadobila pošten udarac.” „Da, a tako se i osjećam. Ipak, sve je O. K.. Samo... imam problema sa sjećanjem.” Trljam mjesto prekriveno zavojem, kao da mogu zbrkane slike ponovo utrljati u glavu uz nekakvu prividnu sređenost. „Sa svime što se događalo kratko nakon što sam istrčala iz kuće.” „Hmm. Posttraumatska amnezija. Ali to obično podrazumijeva samo nekoliko trenutaka. Ovo tvoje zvuči kao... ne znam. Koliko toga misliš da si zaboravila?” „Malo mi je teško procijeniti jer, oh, jesam li ti to već rekla, ne mogu se sjetiti”, kažem. Čujem da mi glas zvuči prgavo i ljuti me vlastita zlovolja, ali Nina se na to ne obazire. „Ipak, nije moglo dugo trajati, jelda?« „Gledaj, znam da imaš najbolje namjere”, trljam se po sljepoočicama, „ali možemo li razgovarati o nečem drugom? Danas sam cijelo jutro provela s policijskom narednicom pokušavajući se sjetiti i iskreno, sad mi je dosta. Sjećanje mi se ne vraća. Brinem se da ću, ako se budem i dalje trudila i prisiljavala, na kraju samo nešto izmisliti i samu sebe uvjeriti da je to istina.” „O. K.” Na trenutak šuti, a onda kaže: „Gle, ispričala sam im o tebi i Jamesu. Rekla sam da ste nekad hodali. Mislim sam da ti to moram reći. Nisam znala što bi ti rekla, ali...” „Dobro da si im rekla. Ne želim da itko laže. Rekla sam Lamarr da smo nekad bili zajedno. Ona je policijska službenica zadužena...” „Znam”, prekida me Nina. „I s nama je razgovarala. Ona zna zašto ste prekinuli?” 178

„Kako to misliš?” „Pa znaš, velika tajna. SPB. Ili kako god to hoćeš nazvati.” „Po posljednji put - nije u pitanju bila nikakva spolno prenosiva bolest.” „Da, ti to uporno tvrdiš. Jesi li joj rekla?” „Ne, nisam joj ništa rekla. A ti?” „Ne. Nisam joj imala što reći. Samo sam rekla da ste bili par, a onda ste prekinuli.” „Pa, da. I nema se tu što drugo reći.” Stisnem usnice. „Zbilja? Hm, da vidimo.” Počinje nabrajati na prste. „Prekinula si s njim, otišla iz naše škole, izgubila kontakt s polovicom prijatelja, a s njim deset godina nisi razgovarala. Nema se što reći?” „Nema se što reći”, ponavljam ustrajno, zureći u vlastite prste isprepletene na jednom koljenu. Posjekotine počinju tamnjeti i zarastati. Uskoro će proći. „Zato što je činjenica”, nastavlja Nina, „da je James ubijen pa policija traži motiv.” Na ovo podignem pogled. Gledam joj ravno u oči. Uzvraća mi pogled i ne trepnuvši. „O čemu ti to pričaš?” „Kažem da sam zabrinuta za tebe.” „Ti impliciraš da sam ja ubila Jamesa!” „Odjebi!” Na ovo ustane i počne koračati po sobi. „Ne impliciram. Govorim ti... pokušavam...” „N-ne znaš n-ništa o tome”, kažem. Jebemu. Prestani mucati! No ovo je istina, Nina ništa ne zna o tome. Nitko ništa ne zna o tom dijelu mojeg života - čak ni moja mama. Jedina osoba koja nešto zna jest Clare, a čak ni ona ne zna cijelu priču. A Clare... Clare je u bolnici. Clare je... što? Previše bolesna za ispitivanje? Možda čak i u komi? No ona će se probuditi. „Jesi li vidjela Clare?” kažem, i to vrlo tihim glasom. Nina odmahuje glavom. 179

„Ne. Mislim da je s njom prilično loše. Što god da se dogodilo u toj nesreći...” Opet odmahne, ovaj put zbog frustriranosti, a ne u znak odbijanja. „Znaš što je u svemu najgore? James je vjerojatno mogao ostati živ. Bio je jako gadno ranjen, ali mislim da je bilo najmanje pedeset posto šanse da će preživjeti.” „Kako to misliš?” „Ubio ga je automobilski sudar. Ili prekasni dolazak u bolnicu zbog tog sudara što na kraju izlazi na isto.” Najednom mi Lamarrino inzistiranje na tim izgubljenim minutama postaje kristalno jasno. Ono što se dogodilo u kući samo je prva polovica priče. Do pravog ubojstva došlo je tek poslije, na cesti. Moram se sjetiti što se dogodilo. Nisam nipošto trebala doći. Znala sam to. Znala sam to od trenutka kad je ono ping označilo dolazak e-poruke u moj poštanski sandučić. Nikada se ne treba vraćati. A ipak. Sjećam se Jamesa kako leži na podu, njegove tamne oči gledaju u moje dok se krv oko nas oboje skuplja u lokvu. Sjećam se njegove ruke, skliske od krvi, kako stišće moju kao da se utapa, a samo ga ja mogu spasiti. Sjećam se njegova glasa dok izgovara Leo... Da sam onda znala ono što sada znam, bih li bila izbrisala onu e-poruku? Nina posegne rukom za mojom i ja osjetim njezin topli, suhi stisak i snažne prste kako prolaze po rešetkastoj šari što je tvore moje ogrebotine i posjekotine. „Bit će sve O. K.”, kaže, ali glas joj je mukao i obje znamo da laže - laže jer je sve što se događa između mene i Lamarr, kao i u vezi s ostatkom istrage, odavno prešlo granicu do koje je išta ponovo moglo biti O. K.. Oporavila se Clare ili ne, sumnjaju li u mene ili ne, James je mrtav. „K-kako je Flo?” naposljetku kažem. Nina se gricka za usnicu kao da razmišlja što bi rekla, a onda naglo ispusti dah. „Ne baš... sjajno. Da ti iskreno kažem, mislim da je doživjela živčani slom.” „Čula je za Clare?” „Da. I htjela ju je vidjeti, ali su nam rekli da posjeti nisu dopušteni.” „Je li je netko uopće vidio? Clare, hoću reći.” . „Njeni roditelji, mislim.” „A...” Progutam. Neću mucati. Neću. „A Jamesovi roditelji? Jesu li oni stigli?” „Mislim da jesu. Vjerujem da su došli jučer i...”, spusti pogled na moje ruke, 180

prst nježno prelazi preko najduže ogrebotine, „...i vidjeli njegovo tijelo. Onda su se vratili kući, koliko znam. Mi ih nismo vidjeli.” Javi mi se iznenadno, prodorno sjećanje na Jamesovu mamu kakva je bila prije deset godina, na njezinu dugu, kovrčavu kosu pričvršćenu kopčom, na njezine narukvice kako zveckaju dok maše rukom po zraku i preko telefona se smije nekome na drugom kraju žice, na njezinu maramu kako leprša na dašku zraka što dopire kroz otvoren prozor. Sjećam se kako ramenom pridržava slušalicu dok me James s njom upoznaje: Ovo je Leo. Često ćeš je viđati ovdje. Navikni se na njeno lice, a Jamesova se majka smije i govori: Znam što to znači. Daj da ti pokažem gdje je frižider, Leo. U ovoj kući nitko ne kuha pa, ako budeš htjela nešto pojesti, sama se posluži. Bilo je toliko drukčije nego u mojoj kući. Svi su uvijek bili u pokretu. Njihova su vrata bila uvijek otvorena, kuća im je uvijek bila puna prijatelja ili studenata koji bi kod njih nakratko boravili, a svi su se stalno oko nečega prepirali, smijali se, ljubili, pili. Nije bilo točno određenog vremena za pojedine obroke. Ni redarstvenog sata. James i ja znali smo ležati na njegovu krevetu obasjani suncem, a nitko ne bi došao, pokucao na vrata i rekao nam da prekinemo s onim što radimo, pa ma što to bilo. Sjećam se Jamesova tate, njegove pune brade i harmonike. Predavao je marksističku teoriju na mjesnom faksu i uvijek je bio na rubu ili da da ostavku ili da dobije otkaz. Kad bi se spustio mrak, obično me svojim prastarim autom vozio kući, psujući neposlušni čok i zabavljajući me užasnim igrama riječi. James im je bio jedino dijete. Pomisao na njih dvoje shrvane od tuge gotovo mi je nepodnošljiva. „Gle”, Nina mi stišće ruku za oproštaj, „bolje da sad odem. Platila sam samo jedan sat parkiranja i to je skoro pri kraju.” „Hvala ti. Hvala što si došla.” Nespretno je grlim. „Čuj, jesi možda slučajno ponijela bilo što od moje odjeće kad si odlazila iz kuće?” Nina odmahuje glavom. „Ne, zbilja mi je žao. Bili su vrlo određeni u vezi s onim što možemo ponijeti. Imam samo rezervnu odjeću za sebe. Mogu ti kupiti trenirku ako hoćeš?” „Hvala ti, to bi bilo super. Vratit ću ti novac.” Nina nekako podrugljivo frkne i samo odmahne rukom. „Pssst, daj zašuti. Tvoja je veličina S, točno? Imaš kakvih posebnih želja?”

181

„Ne, sve će odgovarati, u redu. Samo... ništa previše svijetlo. Znaš ti mene.” „O. K. Znaš što, ostavit ću ti ovo u međuvremenu.” Skida sa sebe vestu na kopčanje, mornarskomodre boje i pletenu, s gumbićima u obliku tamnomodrih cvjetova. Odmahujem glavom, ali mi ona prebacuje vestu preko ramena. „Samo je uzmi. Bar ćeš moći otvoriti prozor a da se ne smrzneš.” „Hvala”, kažem, ovijajući vestu oko sebe. Ne mogu vjerovati kako je dobar osjećaj kad nosiš nešto što nije bolnička garderoba. Kao da mi se vratilo vlastito ja. Nina sliježe ramenima, ljubi me, ovaj put žustro, a onda kreće prema vratima. „Ostani pri zdravoj pameti, Shaw. Ne možemo dopustiti da nam, povrh svega ostalog, još i dvije osobe pošandrcaju.” „Flo? Znači, zbilja je tako loše?” Nina samo sliježe ramenima, ali lice joj je tužno. Zatim se okreće da pođe. Promatram je dok korača niz hodnik i najednom nešto uočavam. Policijske čuvarice pred mojim vratima više nema.

182

25. ožda i pola sata poslije na vratima se opet čuje kucanje, ovaj put oštrije, a u sobu M užurbano ulazi sestra. Na tren pomislim da stiže večera i želudac mi kruli i grči se od gladi, ali onda shvatim da kroz vrata ne dopire miris bolničke hrane. „Ovdje je neki mladić koji vas želi vidjeti”, kaže mi bez uvoda. „Zove se Matt Ridout. Kaže da bi vas volio posjetiti ako ste za to spremni.” Trepćem. Nikad nisam čula za njega. „Je li policajac?” „Ne znam, milo moje. Nema uniformu.” Načas je poželim poslati natrag da se još malo raspita, ali ona lupka nogom pokazujući da je nestrpljiva i da ima puno posla, tako da shvaćam kako će biti lakše da ga jednostavno vidim pa da završimo s tim. „Pošaljite ga unutra”, kažem napokon. „Može ostati samo pola sata”, upozorava ona. „Vrijeme za posjete završava u četiri.” „O. K.” Tim bolje. To će mi pružiti izliku da ga se riješim ako se pokaže kao davež. Uspravim se u krevetu, skupljajući Nininu vestu oko sebe i uklanjajući kosu s lica. Izgledam kao osoba stradala u prometnoj nesreći pa zbilja ne znam zašto se time gnjavim, ali radi vlastitog samopoštovanja čini mi se važnim da napravim bar neki simbolični napor. Čujem korake u hodniku, a onda i neodlučno, nesigurno kucanje. „Naprijed”, velim i u sobu ulazi muškarac. Otprilike je mojih godina - možda nešto stariji - a na sebi ima traperice i izblijedjelu majicu. Jaknu nosi prebačenu preko ruke i očito mu je vruće i nelagodno u tropskoj bolničkoj atmosferi. Ima kržljavu bradu u hokstonskom stilu, a kosa mu je ošišana gotovo do lubanje, nije baš nulerica; već više nalik na frizuru rimskog vojnika, kratke kovrče priljubljene uz glavu. 183

No ono što zaista uočavam jest da je plakao. Cijelu minutu ne pada mi na pamet što bih rekla, baš kao ni njemu. Stoji na vratima, s rukama u džepovima i izgleda šokirano zbog mojeg izgleda. „Niste iz policije”, napokon glupo kažem. On prođe rukom kroz kosu. „Ja... zovem se Matt. Ja sam... bar sam bio...” Zastaje i usnice mu se iskrive pa shvaćam da se bori sa snažnim emocijama. Duboko udahne i opet počne. „Trebao sam Jamesu biti kum.” Ništa ne kažem. Oboje samo sjedimo, zureći jedno u drugo, ja na vratu stišćem Nininu vestu kao da je nekakav oklop, a on kruto i napeto stoji na vratima. A onda mu, nezvana, jedna suza sklizne sa strane niz nos i on je bijesno obriše rukavom, a ja u isti čas kažem: „Uđite. Uđite i sjednite. Hoćete nešto popiti?” „Može viski?” kaže on i nasmije se kratkim, drhtavim smijehom. I ja se pokušavam nasmijati, ali kod mene to ne zvuči kao smijeh, više kao da me nešto guši u grlu. „Da bar. Bolnički čaj ili kava iz automata, a ima i vode.” Pokazujem na plastični vrč. „Sve u svemu, preporučila bih vam vodu.” „Ništa mi ne treba”, kaže on. Prilazi i sjeda na plastičnu stolicu pokraj kreveta. No tek što je sjeo, opet naglo ustane. „Jebiga, žao mi je. Nisam trebao doći.” „Ne!” Hvatam ga za zapešće, a onda spustim pogled na vlastitu ruku koja drži njegovu podlakticu, zapanjena sama sobom. Što to dovraga radim? Smjesta ga pustim, kao da sam se opekla o njegovu kožu. „Ja... oprostite. Samo sam mislila...” Glas mi se utiša. Što sam mislila? Nemam pojma. Samo znam da ne želim da ode. On mi je veza s Jamesom. „Molim vas, ostanite”, uspijevam napokon protisnuti. On zastaje, stojeći, gledajući odozgo na mene, a zatim kratko, odsječno kima glavom i sjeda. „Žao mi je”, opet kaže. „Nisam očekivao... Izgledate...” Znam što hoće reći. Izgledam kao da me netko pretukao, i to tako da me gotovo rastavio sa životom, a onda me netko drugi opet skrpao. Loše. „Nije tako loše kao što izgleda”, kažem pa samu sebe iznenađujem jer se uspijevam nasmiješiti. „Uglavnom su sve to samo ogrebotine i modrice.” „Vaše lice”, kaže on, „oči. U poslu se tu i tamo susrećem s posljedicama 184

obiteljskog nasilja, ali ove modrice...” „Znam. I ja sam ih tek jutros vidjela. Prilično spektakularno izgledaju, jelda? Svejedno, ništa me ne boli.” Na sekundu sjedimo u tišini, a onda on kaže: „Zapravo, znate što, predomislio sam se, baš bih i mogao popiti kavu. Da i vama donesem?” „Ne, hvala.” Još se uvijek provlačim s ostacima kave koju mi je donijela Lamarr. Nisam još dovoljno očajna da se prebacim na proizvode iz automata. Matt ukočeno ustaje i izlazi iz sobe, a ja mu vidim napetost u ramenima dok mu leđa nestaju niz hodnik. Zapravo bih se začudila da se vrati, no ipak se vraća. „Hoćemo li početi ispočetka?” kaže sjedajući. „Oprostite, ovo sam, čini mi se, zeznuo. Vi mora da ste Leo, točno?” Umalo se lecnem. Takav je šok čuti s njegovih usana ime kojim me James zvao. „Da, točno. Znači, James vam je... pričao o meni?” „Nešto malo, da. Znam da je među vama postojala... ne znam. Kako biste vi to nazvali? Mladenačka zaljubljenost?” Iz nekog razloga ove mi riječi izazivaju navalu suza u grlu i osjećam da mi usnice podrhtavaju dok mu pokušavam odgovoriti. Umjesto toga, samo bez riječi kimnem. „Jebiga.” On zarije glavu u ruke. „Žao mi je... jednostavno... ne mogu to povjerovati. Razgovarao sam s njim prije samo par dana. Znao sam da nešto... da neke stvari idu krivo... ali ovo...” Neke stvari idu krivo? Želim ga dalje ispitivati, istraživati, ali nisam u stanju ni riječ izustiti, a Matt i dalje govori. „Zbilja mi je žao što sam ovako upao. Da sam znao koliko ste bolesni, ne bih... sestra mi nije rekla. Samo sam pitao mogu li vas vidjeti, a ona je rekla da će pitati. Ali od Jamesove mame čuo sam da ste bili uz njega kad je...” Zastaje, guta, a onda se prisiljava da nastavi. „Kad je umro. I znam koliko ste mu značili i htio sam...” Ponovo zastaje i ovaj put nije u stanju nastaviti. Saginje se nad šalicom koju drži u rukama i znam da plače, ali to pokušava prikriti. „Oprostite”, kaže naposljetku, glas mu je kreštav, a onda kašljuca da pročisti grlo. „Tek sam sinoć saznao. Bilo mi je... Ne mogu to prihvatiti. Stalno mislim da je 185

u pitanju neka pogreška, ali kad vas vidim ovako... zbog toga sve nekako postaje stvarno.” „Kako... kako ste se upoznali s Jamesom?” „Bih smo zajedno na Cambridgeu. Obojica smo bili u kazalištu - gluma, znate, razni komadi i to.” Trlja lice o rukav, a onda podiže pogled i odlučno se smiješi. „Ne treba posebno naglašavati, ja sam bio sranje od glumca, ali sam to srećom na vrijeme shvatio. Nije pomoglo ni što sam glumio uz Jamesa. Ništa bolje ne razotkriva lažnjak od usporedbe s pravom stvari.” „I ostali ste u kontaktu?” „Da. Svako toliko odlazio sam pogledati njegove nastupe. Svi ostali na našoj godini postali su bankari, državni službenici i slično. Činilo mi se da je on jedini u nečem uspio, bio sam nekako ponosan na njega, znate? Nikad se nije prodao.” Polako kimam. Da, to je James kakva sam i ja poznavala. Čovjek kojega Matt opisuje bolno mi je poznat. James kakva sam poznavala. Moj James. Potpuno nenalik na nestvarnoga materijalističkog čovjeka o kojem sam slušala cijeli vikend. Mislila sam da se James promijenio. No možda i nije. Ili ne u potpunosti. „Onda, što se zapravo dogodilo?” kaže naposljetku Matt. „U... u kući? Kažu da je sačmarica opalila, ali to se jednostavno čini... Zašto je on uopće bio tamo?” „Ne znam.” Sklapam oči, a ruka mi se podiže prema vrućem, od znoja mokrom zavoju na čelu. „Nisam se to uopće zapitala. Kad smo ga čuli da hoda po kući, mislili smo da je provalnik.” Ne zalazim u ostatak priče - širom otvorena vrata, naša glupa histerija. Sve se to doima kao nešto iz filma strave i užasa, klišeizirano, smiješno. „Pretpostavljam da je to trebala biti zezancija, mladoženja se sprema iznenaditi buduću nevjestu u krevetu.” „Ne”, odmahuje Matt glavom. „Zbilja mislim... on se ne bi tamo pojavio nepozvan.” „Zašto ne?” „Pa, kao prvo, to se jednostavno ne radi. Nitko ne upada vlastitoj curi na djevojačku večer. To je nekako... blesavo. Njoj je to posljednja zabava prije braka, moraš biti pravi bezveznjak da joj to pokvariš.” Valjda. Ništa ne govorim. Čekam drugi razlog. Matt udahne. „A kao drugo... pa... nisu se baš najbolje slagali.” „Što?” Čim izgovorim tu riječ, znam da sam je izrekla preglasno, prenaglašeno, 186

previše šokirano. Matt iznenađeno podiže pogled. „Gledajte, ne želim pretjerivati, ali... da. Clare nije ništa rekla?” „Ne... bar... mislim da nije.” U mislima se vraćam unatrag, pokušavajući se sjetiti o čemu smo svi razgovarali. Međutim, poznajem ja Clare. Ona nikad ne bi priznala bilo kakav problem. Fasada je uvijek morala biti savršena, maska je uvijek ostajala na mjestu. „Kakvih su problema imali?” „Ne znam.” Doima se kao da mu je neugodno. „Nisam... Nikad nismo razgovarali o tome. Mislio sam da je to valjda samo uobičajena trema prije vjenčanja. Vidio sam dovoljno parova prije izlaska pred oltar da znam kako to ide sasvim normalne cure pretvaraju se u pomahnitale mladenke, raste opća napetost, uključuju se i jedna i druga obitelj, upetljaju se prijatelji, male razmirice odjednom prerastu u silne svađe i svatko se opredjeljuje za ovu ili onu stranu.” „Pa zašto je onda uopće bio ondje?” kažem naposljetku. „Ne znam. Mogu samo nagađati... netko je od njega zatražio da dođe.” „Netko je to od njega zatražio? Ali... ali...” Ali tko? Clare? Ne. Ni slučajno. Na cijelom svijetu ona je najbolje znala što bi značilo kad bi se James pojavio u kući; nema šanse da bi ona htjela da se on i ja nađemo zajedno na istom mjestu na samo dva sata, a kamoli cijela dvadeset četiri. To bi dovelo do toga da ja sva izvan sebe izjurim iz kuće ili do žestoke reakcije, a ona je to znala. Zbog toga me i nije pozvala na svadbu. Netko drugi možda je to mogao učiniti iz neznanja ili iz zlobe. No nije bilo šanse da bi Clare namjerno upropastila svoju djevojačku zabavu. Zašto bi to učinila? Flo? Je li to možda ona napravila kao svojevrsnu šalu? Ona ništa ne zna o meni i Jamesu u prošlosti. Mogla je to izvesti kao veselu zezanciju kojom će okruniti „savršeni” vikend. A, osim svega, Melanie nas je bila napustila pa je u kući ostala rezervna soba za dvoje. A to bi onda moglo objasniti njezin nagli slom živaca: ne samo zbog krivnje što je naokolo mahala nabijenom sačmaricom, nego u prvom redu i zbog krivnje što je smislila cijelu podvalu koja je onda loše završila. No, onda bi sigurno znala da je osoba koja se penje stubama vjerojatno James. Zašto bi pucala iz sačmarice - čak ako i pretpostavimo da nije bila nabijena? Vidjela sam joj lice kad se onaj lik pojavio iz sjene zaobilazeći stup na polovici stubišta. Izgledala je istinski preplašeno. Ili je luda ili je najfantastičnija glumica svih vremena. Je li to možda bio Tom? Je li bilo nečega u onoj svađi s Bruceom, nešto zbog čega bi Jamesu u nečemu poželio neuspjeh? Ili se Nina, sa svojim čudnim, uvrnutim smislom za humor, odlučila na šalu primijenjenu u zbilji? Ali zašto? Zašto bi bilo tko 187

od njih takvo što učinio? Odmahujem glavom. Ovo me izluđuje. Nitko iz kuće nije pozvao Jamesa. Nitko. Nema šanse da bi pucanj iz sačmarice ovako završio da je netko to inscenirao. „U krivu ste”, kažem prekidajući našu šutnju. „Sigurno ste u krivu. Mora da je jednostavno sam odlučio doći. Ako su se on i Clare posvađali, možda je htio to srediti, što mislite? Uvijek je bio...” „Pomalo blesav?” kaže Matt. Drhtavo se smije. „Pa, možda ste u pravu. Nije baš bio poznat po razmišljanju o posljedicama. Hoću reći...” Zastaje i uočava kako je šaku stisnuo na koljenu. „Hoću reći, bio je...” Zastaje. Opet šutimo, oboje misleći na Jamesa koji živi u našoj glavi, u našim mislima. „Sjećam se”, kaže on napokon, „sjećam se kako se jednom na faksu popeo na zidove koledža i na sve vodorige nataknuo kapu Djeda Mraza. Idiot. Mogao je poginuti.” Kad mu posljednja riječ izađe iz usta, vidim da je i sam shvatio što je rekao pa se lecnuo, a ja, prije nego što se uspijem suzdržati, podignem ruku. „Bolje je da pođem”, kaže on. „Ja... nadam se da ćete se uskoro oporaviti” „Sve će biti dobro sa mnom”, kažem. A onda, prisiljavajući se na to zato što znam da ću požaliti ako to ne kažem: „Hoćete li se - možda ćete opet navratiti?” „Ujutro se vraćam u London”, kaže mi on. „Ali bilo bi lijepo da ostanemo u kontaktu.” Uz bolesničku listu priložena je olovka pa je on izvlači i črčka svoj telefonski broj na jedinoj površini prikladnoj za pisanje - na svojoj šalici od kave. „Bili ste u pravu”, kaže, pažljivo mi stavljajući čašu na noćni ormarić. „Voda bi bila bolja. Bok, Leo.” „Bok.” Vrata se polagano njišu zatvarajući se za njim, a kroz uzak stakleni otvor promatram njegovu siluetu kako nestaje niz hodnik. I - čudno za osobu koja živi sama, za nekoga tko je žudio za samoćom od samoga dolaska ovamo, no odjednom se osjećam jako usamljeno... i to je vrlo stran, čudan osjećaj.

188

26. pravo večeram kad se opet čuje kucanje. Prošlo je vrijeme za posjete pa se U iznenadim kad podignem pogled i ugledam Ninu kako se provlači kroz vrata s vrećicom u ruci. Stavlja prst na usta. „Psst. Upala sam na staru foru ‘Znate li vi tko sam ja?’” „Nisi im valjda opet rekla da si sestrična Salme Hayek?” „Moooohm! Ona čak nije ni Brazilka.” „Ni doktorica.” „Upravo tako. U svakom slučaju, rekla sam da neću dugo pa evo.” Baca vrećicu na krevet. „Bojim se da nije baš visoka moda. Zapravo, imaš sreće da nije od baršuna ni pastelne boje. Odabrala sam najbolju koju sam našla.” „Sjajna je”, velim zahvalno, premećući po vrećici i opipavajući bezličnu sivu trenirku. „Časna riječ. Jedino što mi je važno jest da nije otvorena na leđima i da na njoj nije otisnut naziv bolnice. Iskreno, zbilja, zbilja sam ti zahvalna, Nina.” „Čak sam ti donijela i nešto da obuješ... samo japanke, ali znam kako grozni znaju biti tuševi u bolnici, a i da imaš nešto što ćeš staviti na noge ako te izbace u kratkom roku. Nosiš broj trideset osam, jelda?” „Zapravo, trideset sedam, ali bez brige, bit će i trideset osam izvrsno. Evo”, skidam sa sebe njezinu vestu i pružam joj je, „uzmi ovo. „Ma, nema veze. Zadrži je dok ne dobiješ vlastitu odjeću. Treba ti novaca?” Odmahujem glavom, ali ona svejedno vadi dvije desetice i baca ih na ormarić. „Neće škoditi. Bar ćeš si moći kupiti sendvič kad ti dojadi bolnička hrana. O. K., bolje da sad krenem.” Međutim, ne odlazi. Samo stoji, pogleda uprta u vlastite kratke, četvrtaste nokte. Razabirem da želi nešto reći, ali se - s neuobičajenom nervozom - suzdržava. „Onda bok”, kažem naposljetku, u nadi da će je to natjerati da progovori, ali ona samo kaže: „Bok” i okreće se prema vratima. 189

Zatim, već naslonivši ruku na vrata, zaustavlja se i opet okreće prema meni. „Gle, ono što sam prije rekla... nisam mislila...” „O čemu govoriš?” „U vezi s Jamesom. O motivu. Gle, nisam stvarno htjela reći da bi ti... Jebiga.” Šakom lagano udari po zidu. „Ne uspijevam se dobro izraziti. Gle, još uvijek mislim da je to bio nesretan slučaj, a tako sam rekla i Lamarrovoj. Nikad nisam mislila da to ima bilo kakve veze s tobom. Samo sam se brinula, O. K.? Radi tebe. Ne u vezi s tobom.” Ispuštam dah koji nisam ni primijetila da zadržavam i izvlačim noge iz kreveta. Nesigurno joj prilazim i hvatam je u zagrljaj. „Sve je O. K. Znala sam što hoćeš reći. I ja se brinem - radi svih nas.” Zagladi mi kosu, a onda ja spustim ruke i ona se zagleda u mene. „Policija ne misli da je to bio nesretan slučaj? Zašto zaboga?” „Netko je sačmaricu nabio pravim mecima”, kažem. „U tome je stvar.” „Pa čak i onda - to je bilo tko mogao učiniti. Floina teta mogla se zabuniti, a sad je previše uplašena da bi to priznala. Policija stalno postavlja pitanja o onom gađanju glinenih golubova - je li municija bila spremljena na sigurno, je li se netko mogao neprimijećeno domoći pravih metaka. Očito misle da je naboj došao odande ili bar to pokušavaju dokazati. Ali ako je netko od nas htio ubiti Jamesa, zašto bi ga jebemu namamio ovamo, Bogu iza nogu, da bi to učinio?” „Ne znam”, kažem. Noge su mi umorne i drhtave od napora što ga izaziva stajanje samo tijekom ovoga kratkog razgovora pa ispuštam Nininu ruku i nesigurno se vraćam do kreveta. Sve te priče - o oružju i mecima - izazivaju u meni čudan, nelagodan osjećaj. „Zbilja ne znam.” „Samo mislim...”, počinje Nina, a onda zastaje. „Što?” „Samo mislim. Oh, zajebi. Gle - što god da se dogodilo između tebe i Jamesa, a tako je grozno da se o tome ne može ni govoriti, samo mislim da bi to trebala reći policiji. Znam...”, podiže ruku uvis, „znam da me se to ne tiče i da mogu odmah odjebati sa svojim neželjenim savjetima, ali samo mislim, što god da je u pitanju, vjerojatno nije tako loše kako se tebi čini, a samo će biti puno bolje ako im sada kažeš.”

190

Umorno sklapam oči i trljam se po prokletom vražjem zavoju koji me svrbi na čelu. Onda uzdahnem i opet ih otvorim. Nina stoji preda mnom, podbočivši se, kao čudna mješavina ratobornosti i zabrinutosti. „Razmislit ću o tome”, kažem. „O. K.? Hoću. Obećavam.” „O. K.”, kaže Nina. Donju je usnicu napućila kao dijete, a znam da bi se, kad bi ga još uvijek imala, prstenom koji je prije ondje nosila kuckala po zubima. Sjećam se tog zvuka za vrijeme ispita. Hvala bogu, dala ga je skinuti kad je počela raditi kao liječnica. Očigledno, pacijentima se nije sviđalo vidjeti kirurga s rupama na licu. „Idem ja sad. Čuvaj se, Shaw. A ako te izbace po kratkom postupku, nazovi me, O. K.?” „Hoću.” I tako, nakon njezina odlaska, ležim i razmišljam o njezinim riječima, a mislim da je vjerojatno u pravu. Glava mi je vruća i svrbi me, a riječi kao što su metak, rasprskavanje i naboj sudaraju se u njoj pa nakon nekog vremena ne mogu to više izdržati. Ustajem, polako odlazim do kupaonice, koračajući kao starica, a zatim upalim svjetlo. U kupaonici me dočeka odraz u zrcalu koji je, ako ništa drugo, još i gori od jučerašnjega. Lice mi je bolje - mnogo bolje - ali modrice od ljubičastoga prelaze u žuto, smeđe i zeleno - sve nijanse koje bi neki slikar mogao upotrijebiti da naslika Northumberland i njegov krajolik, pomišljam uz iskrivljen osmijeh. No, ne zanimaju me modrice. Zanima me zavoj. Najprije uhvatim vrpcu na jednom kraju, a onda je - oh, kakva li olakšanja odljuštim uz svojevrsnu predivnu bol dok mi vrpca čupa dlačice na sljepoočicama i rubu kose, a sam zavoj razdire ranu. Očekivala sam šavove, ali toga nema. Umjesto njih, vidim dug, ružan rez koji pridržavaju komadići vrpce i nešto što izgleda kao... Može li to zbilja biti superljepilo? Obrijali su mi vrlo malen polukrug na rubu vlasišta, tamo gdje je rez zalazio pod kosu i sad ona ponovo raste. Prstima dotičem vlasi. Mekano su bodljikave, kao dječja četka za kosu. Olakšanje. Olakšanje zbog hladnog zraka na čelu i prestanka svrbeža i pritiska što ih je izazivao zavoj. Bacim krvavu gazu u smeće pa polako odem natrag do kreveta, još uvijek razmišljajući o Nini. I o Lamarr. I o Jamesu. 191

Ono što se dogodilo između mene i Jamesa nema nikakve veze s bilo čime od ovoga. No možda je Nina u pravu. Možda bih trebala sve ispričati. Možda bi to čak bilo i olakšanje, nakon svih ovih godina šutnje. Nitko za to nije znao. Nitko nije znao istinu osim mene i Jamesa. A toliko sam vremena provela noseći u sebi bijes na njega. A sada tog bijesa više nema. Kao ni Jamesa. Možda ću sve ispričati Lamarr kad ujutro dođe. Ispričat ću joj istinu, i to ne samo istinu, jer je i sve što sam joj dosad rekla bila istina. Nego - cijelu istinu. A ovo je ta istina. James me ostavio. I da, SMS-om mi je javio da me ostavlja. No ono što sam sve ove godine zadržavala za sebe jest razlog zbog kojeg je to učinio. Napustio me jer sam bila trudna. Ne znam kad se to dogodilo, prilikom kojeg smo od svih tih desetaka, možda i stotina puta napravili dijete. Pazili smo - ili smo bar vjerovali da pazimo. Samo znam da sam jednog dana shvatila kako već dugo nisam imala menstruaciju, predugo. Pa sam napravila test na trudnoću. Bili smo u Jamesovoj spavaćoj sobi u potkrovlju kad sam mu to rekla, sjedili smo na krevetu, a on je posve problijedio, zureći u mene krupnim crnim očima u kojima je bilo nekakve panike. „Nisi...”, počeo je. Zatim: „Misliš da bi to možda mogao...” „Biti pogrešan rezultat?” dovršila sam umjesto njega. Odmahnula sam glavom. Čak sam se uspjela kratko i gorko nasmijati. „Vjeruj mi, nije. Napravila sam test, ono, osam puta.” „Što je s pilulom za dan poslije?” rekao je. Pokušala sam ga uhvatiti za ruku, ali je on ustao i počeo koračati amo-tamo po maloj sobi. „Prekasno je za to. Ali, da, moramo...” Stvorila mi se knedla u grlu. Shvatila sam kako se trudim da ne zaplačem, „...moramo d-donijeti odluku...” „Mi? To je tvoja stvar.” „Htjela sam razgovarati s tobom. Znam što želim učiniti, ali to je i tvoje d...” Dijete, spremala sam se reći. Ali nikad to nisam do kraja izgovorila. On je dahnuo kao da ga je netko udario i odvratio lice od mene. Ustala sam i krenula prema vratima.

192

„Leo”, rekao je on glasom koji kao da muje zastajao u grlu. „Čekaj.” „Gle.” Noga mi je već bila na stubama, torba prebačena preko ramena. „Znam, ovo te zateklo. Kad budeš spreman za razgovor... Nazovi me, O. K.?” Nikada me nije nazvao. Kad sam stigla kući, nazvala me Clare i bila je ljuta. „Gdje si dovraga bila? Pustila si me da izvisim! Čekala sam te pola sata u predvorju Odeona i nisi mi odgovarala na pozive!” „Oprosti”, rekla sam. „Imala sam... imala sam nekih pro...” Nisam mogla dovršiti rečenicu. „Što? Što se dogodilo?” zapitala je, ali ja nisam bila u stanju odgovoriti. „Smjesta dolazim k tebi.” Nikad me nije nazvao. Umjesto toga, kasnije te večeri, poslao mi je SMS. Poslijepodne sam provela s Clare, očajno se pitajući što da učinim, hoću li reći mami, hoće li James biti optužen - prvi smo put to učinili kad je meni bilo petnaest, iako sam u međuvremenu navršila šesnaest, i to prije nekoliko mjeseci. Poruka je stigla oko osam navečer prema Lee. Žao mi je, ali to je tvoj problem, a ne moj. Riješi to nekako. I nemoj me opet zvati. J. I tako sam to nekako riješila. Mami nikad nisam rekla. Clare... Zapravo, Clare se pokazala nevjerojatnom. Da, znala je biti zagrižljiva, zlobna, pa čak i manipulatorica, ali u ovakvoj je krizi bila poput lavice koja brani svoje mlado. Kad se osvrnem na to vrijeme, sjećam se zašto smo svih ovih godina bile prijateljice. I ponovo shvaćam koliko sam se poslije toga sebično ponijela. Autobusom me odvela u bolnicu. Bilo je rano, dovoljno rano da se sve riješi samo tabletama i završilo je iznenađujuće brzo. Nije to bio pobačaj. Ne krivim Jamesa zbog toga - to sam i sama željela, sa šesnaest godina nisam htjela dijete, i za sve što se dogodilo bila sam jednako kriva ja koliko i on. I što god bi netko mogao pomisliti, nije me to sjebalo. Ne osjećam da me raspinje krivnja zbog toga što sam se riješila nakupine stanica. Odbijam se osjećati krivom. U pitanju nije bilo ništa od toga. U pitanju je bilo... ne znam. Ne znam kako da to izrazim. Bio je u pitanju ponos, mislim. Svojevrsna nevjerica zbog vlastite gluposti. Pomisao da sam ga toliko 193

voljela i bila toliko u krivu. Kako sam mogla? Kako sam mogla tako strahovito, tako nevjerojatno pogriješiti? A ako se vratim u istu školu, morat ću živjeti s tom spoznajom - sa sjećanjem na nas dvoje kao par u svačijim očima. Morat ću stotini ljudi objašnjavati: Ne, više nismo zajedno. Da, on me ostavio. Ne, dobro sam. Nisam bila dobro. Osjećala sam se kao budala - jebena glupa mala budala. Kako sam mogla toliko pogriješiti? Uvijek sam smatrala da umijem dobro prosuditi nečiji karakter i mislila sam da je James hrabar, pun ljubavi i da me voli. Ništa od toga nije bilo istina. Bio je slabić i kukavica, a nije me čak mogao ni pogledati u oči i reći mi da je među nama gotovo. Nikad se više neću pouzdavati u vlastiti sud. To se dogodilo dok smo se pripremali za završne ispite. Otišla sam u školu na dan ispita, a poslije se nikad više nisam vratila. Ni po rezultate, ni za jesensko okupljanje, a ni u posjet nekome od nastavnika koji su sa mnom vježbali za ispite i bodrili me. Umjesto toga prebacila sam se u drugu školu, dvije željezničke stanice dalje, gdje sam bila sigurna da me nitko ni slučajno neće poznavati. Dan mi je bio suludo dug - od kuće sam odlazila u pola šest ujutro, a svake se večeri vraćala u šest. A onda se moja majka ionako preselila da bi bila uz Phila. Trebala sam se ljutiti jer je prodala djedovu kuću u kojoj sam odrasla, u kojoj smo svi tolike godine zajedno živjeli, u kojoj su bila skupljena sva naša sjećanja. A djelomično sam se i ljutila. No, drugom je dijelu mene laknulo - posljednja veza s Readingom i Jamesom bila je presječena. Nikad ga više neću morati ponovo vidjeti. Nitko nije znao što se dogodilo, samo Clare, a čak i ona nije znala za SMS. Sutradan sam joj rekla da sam zaključila kako ne mogu zadržati dijete i da sam prekinula s Jamesom. Zagrlila me, zaplakala i rekla: „Tako si hrabra.” Ali nisam bila hrabra. I sama sam bila kukavica. Nikad se nisam suočila s Jamesom, nikad ga nisam upitala za razlog. Kako je to mogao učiniti? Zbog straha? Iz kukavičluka? Poslije sam čula da je spavao s kim je stigao po cijelom Readingu, s curama i dečkima. Time se potvrdilo ono što sam već znala. James Cooper kojeg sam mislila da poznajem, nikad nije ni postojao. Bio je plod mašte. Lažna uspomena što ju je stvorila moja nada. No sada - sada kad bacim pogled unatrag, na vrijeme prije više od deset godina... ne znam. To ne znači da Jamesa odrješujem krivnje za nepromišljenu 194

okrutnost onog SMS-a, ali vidim i sebe: bijesnu, kreposnu i oštru - i prema njemu i prema sebi. Možda sebe odrješujem od krivnje za pogrešku koju sam počinila time što sam voljela Jamesa. Jasno mi je koliko smo mladi bili - jedva nešto više od djece, uz nemarnu djetinjastu i krutu crno-bijelu moralnost. Nema sive nijanse kad si mlad. Postoji samo dobro i loše, pravo i krivo. Pravila su vrlo jasna - igra se moralno unutar etičkih linija iscrtanih kao na igralištu, s jasno određenim prekršajima i kaznama. James je pogrešno postupio. Ja sam se uzdala u njega. Prema tome, i ja sam pogrešno postupila. Ali sada... sada vidim uplašeno dijete, suočeno sa silnom moralnom odlukom koju nije bilo spremno donijeti. Vidim vlastite riječi onako kao što ih je zacijelo on vidio - kao pokušaj da taj neopozivi izbor prebacim na njegova pleća, odgovornost za koju nije bio spreman i koju nije želio. A vidim i sebe - jednako tako uplašenu, jednako tako nespremnu. I toliko mi je silno žao, žao zbog nas oboje. Kad Lamarr ujutro dođe, sve ću joj ispričati. Ispričat ću joj cijelu istinu. Ovako raspetljano i obasjano umirućim večernjim svjetlom, i nije tako loše kao što sam se bojala. Nije to motiv za ubojstvo, tek stari, umorni jad. Nina je u pravu. I onda napokon zaspim. No, kad Lamarr ujutro dođe, lice joj je smrknuto na neki nov način. Iza leđa nadvija joj se kolega, gromada od čovjeka, mesnata lica ukočena u stalnoj namrštenosti. Lamarr drži nešto u ruci. „Nora”, kaže mi bez uvoda, „možete li ovo identificirati i reći mi što je to?” „Da”, iznenađeno kažem, „to je moj mobitel. Gdje ste ga našli?” No Lamarr ne odgovara. Umjesto toga, sjeda, uključuje kasetofon pa ozbiljnim, formalnim glasom izgovara riječi kojih se cijelo vrijeme pribojavam. „Leonora Shaw, ispitujemo vas kao osumnjičenicu u slučaju smrti Jamesa Coopera. Imate pravo na šutnju, ali može naškoditi vašoj obrani ako tijekom ispitivanja ne spomenete nešto na što ćete se poslije pozivati na sudu. Sve što izjavite može se u dokaznom postupku upotrijebiti protiv vas. Imate pravo na odvjetnika. 195

Jeste li me razumjeli?”

196

27.

Ako si nevin, nemaš se čega bojati. Točno? Zašto sam onda toliko prestrašena? Moje se prijašnje izjave nisu snimale niti mi je bilo upućeno ikakvo upozorenje. To se ne bi moglo upotrijebiti kao dokaz na sudu, stoga prvih nekoliko minuta prolazimo preko svega što sam već prije rekla Lamarr, ponovo utvrđujući činjenice za potrebe ovog snimanja. Ne želim odvjetnika. Znam da je to glupo, ali ne mogu zanemariti osjećaj da je Lamarr na mojoj strani - da se mogu pouzdati u nju. Ako je samo uspijem uvjeriti u svoju nevinost, sve će biti u redu. Što bi mi u tome značio odvjetnik? Lamarr završava s činjenicama koje smo već utvrdile, a zatim prelazi na novu temu. „Možete li, molim vas, pogledati ovaj mobitel,,,” Pruža ga prema meni u zapečaćenoj plastičnoj vrećici. „... reći mi je li vam poznat?” „Da, to je moj mobitel.” Odolijevam porivu da počnem grickati nokte. Posljednjih nekoliko dana pretvorili su se u jadne krnjatke. „Sigurni ste u to?” „Da, prepoznajem ogrebotinu na kućištu.” „A ovo je vaš broj mobitela...” Prelistava notes i čita broj. Kimam glavom. „Da, to je t-točan broj.” „Zanima me posljednjih nekoliko odlaznih poziva i poslanih SMS-ova. Možete li mi navesti ono čega se možete sjetiti?” Ovo nisam očekivala. Ne vidim kakve to veze uopće može imati s Jamesovom smrću. Možda pokušavaju potvrditi naše kretanje ili nešto slično. Znam da triangulacijom mogu prema signalu odrediti lokaciju mobilnog telefona. Svim se silama trudim prisjetiti. „Ne puno. U kući zapravo i nije bilo signala. Na streljani sam provjerila govornu poštu... i Twitter. Oh, da, uzvratila sam poziv dućanu za bicikle u Londonu, moj bicikl kod njih je na servisu. Mislim da je to sve.” „Niste slali SMS-ove?” 197

„Ne... mislim da ne.” Pokušavam se sjetiti. „Ne, prilično sam sigurna da nisam. Mislim da sam posljednju poruku poslala Nini, da joj javim da je čekam u vlaku. To je bilo u petak.” Ona se glatko prebacuje na nešto drugo. „Htjela bih da mi kažete nešto više o svom odnosu s Jamesom Cooperom. Kimam, pokušavajući zadržati mirno lice, možda čak pokazati želju da pomognem. No očekivala sam ovo. Možda se Clare probudila. Želudac mi se pomalo nelagodno grči. „Upoznali ste se još u školi, je li tako?” „Da. Bilo nam je otprilike petnaest ili šesnaest godina. Kratko smo hodali, a onda smo prekinuli.” „Koliko je kratko to bilo?” „Četiri ili pet mjeseci.” To nije posve točno. Bili smo zajedno šest mjeseci. No, već sam rekla „kratko”, a šest mjeseci ne zvuči kao kratko. Ne želim da ispadne kao da već sada sama sebi proturječim. Srećom, Lamarr me dalje ne ispituje o datumima. „Jeste li poslije ostali u kontaktu?” kaže. „Ne.” Ona čeka hoću li još nešto dodati. Čekam i ja. Lamarr sklapa ruke u krilu i gleda u mene. Ne znam kamo smjera, ali ako ima išta u čemu sam dobra, to je šutnja. Stanka teško visi u zraku. Čujem sitno kuckanje njezina skupog sata i nakratko se pitam odakle joj novac za sve što ima na sebi: suknju nije kupila od policijske plaće, baš kao ni velike zlatne naušnice. Izgleda da su od pravog zlata. Ipak, to se mene nimalo ne tiče. Samo je nešto o čemu mogu nagađati dok vrijeme kuckajući prolazi. No i Lamarr umije čekati. Pokazuje svojevrsno mačje strpljenje, onu nepomičnu usredotočenost kojom se odlikuje mačka dok čeka da se miš uspaniči pa da skoči na njega. Na kraju pukne njezin kolega. Istražitelj Roberts, gromada od čovjeka mesnata lica ukočena u stalnoj namrštenosti. „Tvrdite nam da deset godina niste bili s njim u kontaktu”, kaže on otresito, „a ipak vas je pozvao na svadbu?” Jebiga. Ali nema smisla lagati o tome. Trebat će im samo dvije minute da to provjere kod Clarine majke ili bilo koga tko vodi popis uzvanika. „Ne. Clare me pozvala na djevojačku večer, ali na svadbu neću ići.” 198

„Nije li to malo čudno?” ponovo se uključuje Lamarr. Smješka se kao da je ovo ženski razgovor uz kapučino. Obrazi su joj obli i ružičasti, s visokim jagodicama zbog kojih izgleda kao Nefertiti, a usta su joj, kad se smiješi, široka, topla i velikodušna. „Ne baš”, lažem. „Ja sam Jamesova bivša cura. Vjerojatno je Clare mislila da će to biti neugodno - jednako za mene koliko i za nju.” „Pa zašto vas je onda pozvala na djevojačku večer - zato da proslavite što se ona udaje? Ne bi li se i to moglo smatrati neugodnim?” „Ne znam. To morate pitati Clare.” „Znači, otkako ste prekinuli, niste imali nikakvog kontakta s Jamesom Cooperom?” „Ne. Nikakvog kontakta.” „SMS-ovi? Mejlovi?” „Ne. Ništa.” Najednom nisam sigurna kamo sve ovo vodi. Pokušavaju li utvrditi jesam li mrzila Jamesa? Da ga nisam mogla podnijeti u svojoj blizini? Želudac mi se ponovo neugodno grči, a sitni mi glasić u glavi šapće: Nije prekasno da zatražiš odvjetnika... „Gledajte”, čujem sebe kako govorim, a zbog stresa mi se glas povisuje za pola oktave, „nije baš neobično da ljudi ne ostanu u kontaktu s bivšim partnerima.” No Lamarr ne odgovara. Opet se prebacuje na nešto drugo, u nastojanju da me zbuni. „Možete li mi navesti pojedine odlaske iz kuće, kao i povratke? Jeste li i koliko puta odlazili odande? „Pa, otišli smo na gađanje glinenih golubova”, nesigurno velim. „Ali to sam vam već rekla.” „Mislim, vi osobno. Odlazili ste na trčanje, je li to točno?” Trčanje? Najednom osjećam da ovo prelazi moje snage. Mrzim što ne znam kamo njih dvoje smjeraju. „Da”, kažem. Dohvatim jastuk i stisnem ga na prsa. A onda, osjećajući da moram pokazati želju za suradnjom, dodajem: „Dvaput. Jednom u petak, kad smo Nina i ja tek stigle, i jednom u subotu.” „Možete li mi navesti približno vrijeme?”

199

U mislima se pokušavam vratiti unatrag. „Mislim da je u petak to bilo možda oko pola pet? Možda malo kasnije. Sjećam se da je bilo prilično mračno. Na povratku sam na kolnom prilazu naišla na Clare, negdje oko šest. A u subotu je... to bilo rano. Prije osam, mislim. Ne mogu navesti vrijeme puno točnije od toga. Definitivno ne prije šest ujutro - već je bio dan. Melanie je bila budna - možda se ona sjeća.” „O. K..” Lamarr podatke o vremenu zapisuje, ne pouzdajući se u vrpcu. „A za vrijeme trčanja niste se služili mobitelom?” „Ne.” Kamo ovo dovraga vodi? Prsti mi se ukopavaju u meki kapok kojim je ispunjen jastuk. „Što je sa subotom uvečer, jeste li onda izlazili?” ; „Ne.” Onda mi nešto pada na pamet. „Je li vam netko ispričao o stopama u snijegu? „Stopama u snijegu?” Podiže pogled s notesa, lice joj je zbunjeno. „Kakvim stopama?” „Vidjela sam stope u snijegu. Tog prvog jutra kad sam se vračala s trčanja. Vodile su od garaže do stražnjih vrata.” „Hm. Provjerit ću to. Hvala.” Nešto bilježi, a onda se ponovo prebacuje na nešto drugo. „Jeste li se još nečeg sjetili u vezi s periodom nakon izlaska iz kuće u subotu navečer? Kad ste pojurili za autom?” Odmahujem glavom. „Žao mi je. Sjećam se jurnjave kroz šumu. Onda pamtim automobilska svjetla i razbijeno staklo i sve to... ali ne, ništa zbilja konkretno.” „Shvaćam.” Zaklapa notes i ustaje. „Hvala vam, Nora. Imaš li ti kakvih pitanja, Roberts?” Njezin kolega odmahuje glavom, a zatim Lamarr radi snimke navodi vrijeme i mjesto, isključi snimanje i odlazi. Osumnjičena sam. Sjedim tako nakon njihova odlaska, nastojeći to prihvatiti. Zašto? Zato što su našli moj mobitel? Ali kakve veze moj mobitel uopće ima s Jamesovim ubojstvom? A onda nešto shvaćam, nešto što sam trebala već prije shvatiti. Osumnjičena sam od samog početka. 200

Jedini razlog zbog kojeg me prije nisu ispitivali uz prethodno upozorenje bio je u tome što je bilo koji razgovor bezvrijedan kao dokaz. Uz moje probleme sa sjećanjem, svaki bi odvjetnik u mojoj izjavi mogao napraviti rupu široku cijelu milju. Htjeli su podatke koji su im nedostajali - podatke koje sam im ja mogla dati - i htjeli su ih brzo, dovoljno da riskiraju razgovor sa mnom dok sam bila u nesuvislom stanju. No sada su liječnici potvrdili da sam prisebna i da sam dovoljno dobro za temeljito ispitivanje. Pa su sad počeli graditi slučaj. Nisu me uhitili. To je nešto na što se moram osloniti. Nisu me optužili. Ne još. Kad bih se samo mogla sjetiti onih nekoliko izgubljenih minuta u šumi. Što se dogodilo? Što sam učinila? Očajnička želja da se sjetim raste u meni, bode me u grlu kao jecaj pa stišćem prstima mekani jastuk i zarivam lice u njegovu čistu bjelinu, a onda bolno čeznem da se prisjetim. Bez tih nekoliko izgubljenih minuta, kako se mogu nadati da ću Lamarr uvjeriti kako je istina ono što govorim? Sklapam oči i pokušavam se u mislima vratiti onamo, na mirnu čistinu u šumi, kraj velikih i blistavih dijelova kuće što šire svjetlo između tamnih, gusto izraslih stabala. Ponovo osjećam miris palih borovih iglica, osjećam hladan ujed snijega na prstima i u nosu. Sjećam se šumskih zvukove, mekoga šuštanja snijega što klizi s preopterećenih grana, sovina huka, zvuka motora što nestaje u tami. I vidim samu sebe kako posrćem niz onu dugu, ravnu stazu između drveća, osjećam elastičnu mekoću iglica pod nogama. No ne mogu se sjetiti što se dogodilo poslije toga. Kad god pokušam, kao da pokušavam uhvatiti prizor što se odražava u jezercu. Slike dolaze, ali kad posegnem za njima, raspadnu se u tisuću valića i meni u ruci ostane samo voda. U toj se tami meni, Clare i Jamesu nešto dogodilo. Ili netko. Ali tko? Što? „Pa, Leonora, jako sam zadovoljan s vama.” Doktor Miller odlaže olovku. „Malo me brine to vrijeme koje nam još uvijek nedostaje, ali prema onome što govorite, ta se sjećanja počinju vraćati i ne vidim razloga da vas ovdje predugo zadržavamo. Morat ćete obaviti dodatne preglede, ali to možete srediti sa svojim liječnikom opće prakse.”

201

Prije nego što uspijem shvatiti što mi je rekao, on nastavlja. „Imate li kod kuće nekog da vam se nađe pri ruci?” Što? „N-ne”, uspijevam protisnuti. „Živim sama.” „Hm, biste li mogli nekoliko dana stanovati kod neke prijateljice? Ili da prijateljica dođe k vama? Oporavili ste se nevjerojatno dobro, ali ne bih volio da se vratite u praznu kuću.” „Živim u Londonu,” velim potpuno bez veze. Što da mu kažem? Nemam nikoga kome bih se mogla nametnuti na tjedan dana, a ne mogu ni zamisliti kako odlazim u Australiju gdje me očekuju majčine ruke. „Shvaćam. Može li vas netko odvesti kolima?” Pokušavam razmisliti. Nina, možda. Mogla bih je zamoliti da mi pomogne na povratku. Ali... ali sigurno me neće tako brzo izbaciti iz bolnice? Odjednom nisam sigurna da sam spremna otići odavde. „Ne razumijem”, kažem sestri nakon što je liječnik pokupio svoje bilješke i izašao. „Nitko mi ovo nije ni spomenuo.” „Bez brige”, tješi me ona. „Nećemo vas izbaciti ako ne budete imali kamo otići. Ali nemamo dosta kreveta, a vi više niste u životnoj u opasnosti pa...” Znači, ovdje me više ne žele. Čudno je kako ova vijest djeluje na mene kao udarac u želudac. Shvaćam da sam se u ovih nekoliko kratkih dana koje sam ovdje provela vezala uz bolnicu kao instituciju. Koliko god se čovjek na ovom mjestu osjećao kao u kavezu, sada su vrata otvorena, a ja ne želim otići. Počela sam se oslanjati na liječnike i medicinske sestre i bolničku rutinu kao na obranu - od policije, od stvarnosti onoga što se dogodilo. Što ću ako me izbace odavde? Hoće li me Lamarr pustiti da se vratim kući? „Morali biste porazgovarati s policijom”, govorim. Osjećam se čudno nezainteresiranom. „Ne znam hoće li mi dopustiti da odem iz Northumberlanda.” „Ohhh, da, zaboravila sam da ste vi ona jadna cura koja je stradala u nesreći. Ne brinite, svakako ćemo im javiti.” „Treba javiti istražiteljici Lamarr”, velim. „Ona je dolazila ovamo.” Ne želim da razgovara s Robertsom kojem je vrat debeo i koji se neprestano mršti. „Javit ću joj. I - bez brige. U svakom slučaju neće vas danas otpustiti.” Nakon njezina odlaska pokušavam prihvatiti ovo što se maločas dogodilo. 202

Izbacit će me iz bolnice. Možda već sutra. I što onda? Ili će mi dopustiti da se vratim u London ili... ili neće. A ako mi ne dopuste, to znači uhićenje. Pokušavam se sjetiti što znam o svojim pravima. Ako me uhite, mogu me ispitivati tijekom... koliko ono? Trideset šest sati? Mislim da je moguće podnijeti zahtjev za produženje, ali se ne mogu sigurno sjetiti. Jebemu. Pa ja pišem krimiće. Kako sve to ne znam? Moram nazvati Ninu. Ali nemam mobitela. Imam telefon kraj kreveta - ali treba mi bankovna kartica za kupnju bona, a moj novčanik i sve moje stvari nalaze se kod policije. Vjerojatno bih mogla nazvati iz sestrinske sobe - sigurna sam da bi mi posudili mobitel ako je u pitanju nešto važno, kao što je prijevoz prilikom odlaska iz bolnice - ali ne znam njezin broj. Svi kontakti upisani su mi u mobitelu. Pokušavam se sjetiti brojeva koje znam napamet. Prije sam znala broj Nininih roditelja - ali su se oni preselili. Znam svoj broj kod kuće, no od toga nema puno pomoći, tamo nema nikoga. Prije sam znala napamet naš stari broj, ali to je bila nekadašnja kuća, kuća u kojoj sam odrasla. Ne znam mamin broj u Australiji. Da bar imam nekoga kao što je Jess - nekoga kome bih se mogla obratiti u bilo kojoj situaciji i bez srama mu reći: trebam te. Ali nemam takvu osobu. Uvijek sam mislila da biti samodostatan znači snagu, ali sada shvaćam da je to i svojevrsna slabost. Što da dovraga učinim? Valjda bih sestre mogla zamoliti da izguglaju moju urednicu - ali od pomisli na to da se s njom tako suočim podilazi me studen od srama. Začudo, jedini broj kojeg se savršeno točno sjećam jest broj Jamesovih roditelja. Vjerojatno sam ga okrenula stotinu puta. On je stalno gubio mobitel. I oni još uvijek tamo žive, znam da je tako, ali ne mogu ih nazvati. Ne samo tako. Kad se vratim u London, morat ću im telefonirati. Morat ću se raspitati o sprovodu. Morat ću... morat ću... Sklapam oči. Neću plakati, ne opet. Plakat ću kad izađem odavde, ali zasad moram biti praktična. Ne mogu misliti o Jamesu odnosno o njegovoj majci i ocu. A onda mi se pogled spušta na papirnatu čašu pokraj kreveta. Mattov broj. Pažljivo otrgnem taj dio čaše i načrčkani broj mobitela presavijem u džepu. Ne mogu ga nazvati. Sad će vjerojatno biti na putu natrag u London. No, neobično je utješna pomisao da imam barem jednu osobu koju u krajnjoj nuždi mogu nazvati. Prije dva dana nisam imala pojma da on uopće postoji, a sad mi je jedina veza s vanjskim svijetom. Svejedno, sve će biti O. K. Vratit će se Nina ili će to pak učiniti Lamarr. Imat ću 203

im prilike poslati poruku. Samo moram čekati. Još uvijek sjedim i zurim u prazno grizući iskrzane nokte kad medicinska sestra proviri kroz vrata. „Poziv za vas, patkice. Prebacit ću ga na telefon kraj kreveta.” Gestikulirajući pokazuje na bijeli plastični telefon obješen na nosač pokraj mojeg kreveta, a zatim nestaje iz sobe. Tko to može biti? Tko zna da sam ovdje? Možda moja mama? Gledam na sat. Ne - sad je u Australiji negdje usred noći. Zatim mi se, poput hladne ruke na zatiljku, javlja misao: Jamesovi roditelji. Sigurno znaju da sam ovdje. Telefon počinje zvoniti. Na tren gubim svu hrabrost pa umalo ne odgovorim na poziv. No onda stisnem zube i prisilim se da podignem slušalicu. „Halo?” Stanka, a zatim nečiji glas kaže: „Nora? Ti si to?” To je Nina. Preplavi me olakšanje i na jednu iracionalnu sekundu pomišljam na telepatiju. „Nina!” Tako je dobro čuti njezin glas, znati da ovdje nisam nasukana. „Bogu hvala što si nazvala. Mogli bi me ubrzo frknuti odavde - a onda sam shvatila da nemam tvoj broj. Zoveš me zbog toga?” „Ne”, kratko kaže ona. „Čuj, da puno ne duljim. Flo je pokušala počiniti samoubojstvo.”

204

28.

Cijelu minutu ne mogu progovoriti. „Nora?” kaže Nina nakon nekoliko trenutaka. „Nora, jesi li još tu? Sranje, nije se veza valjda prekinula?” „Da”, kažem, sva ošamućena. „Da, da, ovdje sam. Samo sam... Isuse.” „Nisam ti to htjela ovako reći, ali nisam htjela ni da to čuješ od neke sestre ili od policije. Upravo je voze u tvoju bolnicu. „Oh Bože. Hoće li... s njom će sve biti O. K.?” „Mislim da hoće. Pronašla sam je u kupaonici u pansionu gdje smo se smjestili. Prilično se šašavo ponašala, ali meni nije palo na pamet... Bila je...” Zvuči potreseno i ja prvi put shvaćam pritisak pod kojim se nalazi. Dok Clare i ja ležimo u bolnici, izbjegavajući teret ispitivanja, Ninu, Flo i Toma vjerojatno ispituju po cijele dane. „Bila je čista sreća što sam se vratila prije nego što sam rekla da ću se vratiti. Trebala sam nešto primijetiti. Sve je ovo bilo užasno, ali nikad nisam pomislila...” „Nisi ti za to kriva.” „Ja sam prokleta doktorica, Nora.” Glas joj s druge strane žice zvuči tjeskobno. „O. K., prošlo je dosta vremena otkako sam se bavila mentalnim zdravljem, ali pretpostavlja se da ćeš se sjećati osnova. Sranje. Trebala sam vidjeti da se to sprema.” „Ali s njom će sve biti O. K.?” „Ne znam. Popila je hrpu tableta za spavanje, u kombinaciji s nešto Valija i paklenski puno paracetamola, i sve to zalila viskijem. Zabrinjava me paracetamol to je prilično gadna stvarčica. Možeš se probuditi u bolnici i osjećati se sasvim u redu, a onda ti podivlja jetra, i to baš kad si zaključio da ti se samoubojstvo uopće ne uklapa u proljetni raspored.” „Oh, Bože. Jadna Flo. Je li što rekla... je li objasnila razlog?” „Samo je ostavila poruku u kojoj kaže da se više s ovim ne može nositi.” „Misliš...” Zastanem, ne mogu smisliti kako da postavim takvo pitanje. 205

„Što? Da Flo ima nečistu savjest?” Gotovo da sam preko telefona čula kako sliježe ramenima. „Ne znam. No, kako bilo da bilo, ona je držala sačmaricu u rukama. Ne vjerujem da su Lamarr i Roberts bili posebno nježni prema njoj.” „Kako je došla do tableta?” „Propisali su joj diazepam i tablete za spavanje. Bila je - svi smo bili pod velikim stresom, Nora. Vidjela je čovjeka kojeg pogađa metak. PTSP i tako to.” Sklapam oči. Bila sam ovdje na sigurnom, umotana u čahuru neznanja, a Flo se za to vrijeme raspadala. „Bila je tako opsjednuta”, polako kažem. „Sjećaš se kako je stalno ponavljala da želi za Clare pripremiti savršenu djevojačku večer?” „Znam”, kaže Nina. „Vjeruj mi, u posljednjih dan-dva samo smo o tome slušali. Uglavnom je plakala i krivila sebe zbog onog što se dogodilo.” „Ali što se dogodilo, Nina?” Najednom opažam da tako jako stežem bijelu plastičnu slušalicu da me prsti od toga bole. „Lamarr misli da je to bilo ubojstvo. Znam da tako misli. Postavljaju čudna pitanja u vezi s mojim mobitelom. Uputili su mi formalno upozorenje. Sumnjiva sam im.” „Svi smo im sumnjivi”, umorno kaže Nina. „Svi smo bili u kući kad je čovjek pao pogođen metkom i umro. Ne samo ti. Jebiga, da je to bar već gotovo. Jess mi nedostaje toliko da jedva mogu i misliti. Zašto smo jebote uopće pristale na to, Nora?” Zvuči umorno. Umorno ne samo od ovoga, nego i od svega. I najednom ih vidim, nju i Toma, same, svatko u svojoj sobi, čekaju ispitivanje, čekaju odgovore, čekaju na vijesti o Flo i Clare i o svemu ostalom. Zatražili su od nje da ne odlazi odavde. Jednako je u zamci kao i ja. U zamci zbog onoga što se dogodilo u kući. „Gle, sad moram ići”, naposljetku kaže Nina. „Ovo je blesavi mobitel na bonove i mislim da na njemu nije više puno ostalo. Ali nazvat ću opet i ostaviti broj kod sestara, ha? Reci im da me nazovu ako ti odluče dati nogom u dupe.” „O. K.”, kažem napokon. Osjećam knedlu u grlu i kašljem pokušavajući to prikriti. „Pazi na sebe, čuješ? I nemoj se gristi zbog Flo. Bit će s njom sve O. K.” „Zbilja ne znam hoće li ili neće”, kaže Nina. Glas joj je sumoran. „Vidjela sam nekoliko predoziranja paracetamolom dok sam studirala medicinu i znam kako to ide. Ali hvala ti na podršci. I Nora...” Tu zastaje. 206

„Da?” kažem. „Htje... oh, zajebi, gle, besmisleno je što ti to govorim. Zaboravi. „Što?” „Ma, htjela sam reći: pokušaj se sjetiti što se dogodilo nakon što si istrčala iz kuće. Mnogo stvari ovisi o tome. Nema žurbe”, kaže, uz pomalo drhtav smijeh. „Aha, znam”, kažem. „Bok, Nina.” „Bok.” Ona prekine vezu, a ja se protrljam po licu. „Nema žurbe”, kaže Nina. Pretpostavljam da ona tako zamišlja šalu. Zna isto tako dobro kao i ja da nam se svima žuri. Svima nama. Moram se sjetiti. Moram se sjetiti. Sklapam oči i pokušavam. „Nora.” Nečija me ruka drma za rame da me probudi. „Nora.” Trepćem i pokušavam se uspraviti u krevetu, pokušavam shvatiti gdje sam i što se događa. Preda mnom stoji Lamarr. Spavala sam. „Koliko je sati?” ošamućeno kažem. „Još malo pa će podne”, kaže ona. Glas joj je odrješit. Nema više u njemu ni natruhe osmijeha. Zapravo, doima se vrlo ozbiljno. Istražitelj Roberts stoji iza nje, namrgođeno mu je lice ukočeno i nepokretno. Izgleda kao da se rodio s olovkom i kisela izraza. Nemoguće ga je zamisliti kako se mazi s djetetom ili ljubi s ljubavnicom. „Htjeli bismo vam postaviti još nekoliko pitanja”, kaže Lamarr. „Da malo pričekamo?” „Ne, ne, sve je O. K.”, kažem. Tresem glavom pokušavajući se razbuditi. Lamarr me promatra. „Možemo”, velim. Lamarr kima glavom, uključuje kasetofon i ponavlja upozorenje. Onda vadi komad papira. „Nora, molim vas da ovo pročitate. To je transkript poruka e-pošte i SMS-ova razmijenjenih između vašeg i Jamesovog mobitela u posljednjih nekoliko dana.” 207

Pruža mi papir pa ja uspravnije sjednem i istrljam san iz očiju, pokušavajući se usredotočiti na gusto natipkane stranice. To je popis SMS-ova, a uz svaki je naveden broj s kojeg je poslan, kao i datum, vrijeme i još neki drugi podaci koje ne mogu protumačiti - možda je to GPS lokacija? Uz prvi je naveden moj broj te „petak, 16:52”. LEONORA SHAW: James, to sam ja, Leo. Leo Shaw. JAMES COOPER: Leo?? Kriste, to si zbilja ti? LEONORA SHAW: Da, jesam. Zbilja te moram vidjeti. Sad sam na Clarinoj djevojačkoj zabavi. Možeš doći ovamo? Hitno je. JAMES COOPER: Što, ozbiljno? JAMES COOPER: Je li ti C rekla? LEONORA SHAW: Da. Molim te, dođi ovamo. Ne mogu ti reći o čemu se radi preko telefona, ali zbilja moram razgovarati s tobom. JAMES COOPER: Baš moram sad doći tamo? To ne može pričekati dok se ne vratiš u London? LEONORA SHAW: Ne. Zbilja je hitno. Molim te. Nikad nisam ništa tražila od tebe, ali ovoliko mi duguješ. Sutra? U nedjelju je prekasno. Sljedeći odgovor od Jamesa stigao je tek u 23:44. JAMES COOPER: Sutra imam matineju i večernju predstavu. Neću biti gotov s kazalištem do 10 - 11. Mogu doći autom, ali trebat će mi 5+ sati. Stići ću usred noći. Zbilja hoćeš da to učinim? Subota, 7:21 LEONORA SHAW: Da. Subota, 14:32 sati

208

JAMES COOPER: O. K. LEONORA SHAW: HVALA. Ostavi auto na prilazu. Kad stigneš do kuće, dođi otraga. Ostavit ću otključana kuhinjska vrata. Moja soba je na vrhu stuba, druga vrata zdesna. Sve ću ti objasniti kad dođeš ovamo. Slijedi još jedna duga stanka. Uz Jamesov odgovor stoji vrijeme 17:54, a meni se zbog njega gotovo slama srce. JAMES COOPER: O. K. Oprosti mi, Leo - oprosti za sve. JX A onda, u 23:18: JAMES COOPER: Krenuo sam. I to je to. Kad podignem pogled prema Lamarr, znam da su mi oči vlažne, a glas slomljen i mukao. „Ispitanica je pročitala transkript”, kaže ona tiho radi snimke. A onda: „Pa, Nora? Možete li nam ovo objasniti? Mislili ste da nećemo ovo pronaći? To što ste izbrisali te poruke bilo je prilično besmisleno, znate, dobili smo ih sa servera.” „Ni... Ni...”, pokušavam reći. Duboko udahnem i prisilim se izgovoriti. „Nnikad to nisam poslala.” „Zbilja.” Ovo nije pitanje, samo bezizražajna, pomalo umorna potvrda. „Zbilja. Morate mi vjerovati.” Znam, čim sam počela blebetati, da je sve beznadno. „Mogao ih je poslati i netko drugi. Netko je mogao klonirati moju SIM karticu.“ „Vjerujte mi, imamo iskustva s takvim stvarima, Nora. To je poslano s vašeg mobitela, a datum i vrijeme uz vaše odgovore poklapaju se s vašim odlascima na trčanje po šumi, kao i s odlaskom na streljanu.“ „Ali nisam nosila mobitel na trčanje!” „GPS pokazatelji prilično su uvjerljivi. Znamo da ste izašli iz kuće i krenuli 209

uzbrdo dok niste došli do mjesta na kojem je bilo signala.” „To nisam ja poslala”, ponavljam, bez imalo nade. Želim se opet zavući u krevet i pokriti se pokrivačem preko glave. Lamarr me gleda odozgo, uspravivši se u punoj visini, nema više udobnog sjedenja na krevetu. Lice joj je ukočeno, kao izrezbareno u ebanovini. Na njemu se čita suosjećanje, ali i svojevrsna krutost koju sve dosad nikad nisam primijetila. Krasi ga besprimjerna ravnodušnost kakvu zamišljam da bi mogao pokazati kakav anđeo - ne milosrdni anđeo, nego anđeo osvetnik. „Dobili smo i izvještaj o pregledu automobila, Nora. Znamo što se dogodilo.” „Što se dogodilo?” Trudim se ne uspaničiti, ali znam da mi je glas drhtav i kreštav. Znaju. Znaju nešto što ja ne znam. „Što se dogodilo?” „Clare vas je usput pokupila. A kad je stigla na cestu i ubrzala, vi ste zgrabili volan - sjećate se toga? Zgrabili ste volan i skrenuli vozilo s ceste.” „Ne.” „Vaši otisci nalaze se po cijelom volanu. I ogrebotine na vašim rukama, slomljeni nokti - borili ste se s Clare. Ona ima obrambene rane na šakama i podlakticama. Pod noktima su joj nađeni komadići vaše kože.” „Ne!” No, još dok to govorim, vraća mi se sjećanje, poput noćne more koja izbija na svjetlo dana: Clarino užasnuto lice, zeleno osvijetljeno sjajem upravljačke ploče, moje ruke koje se isprepleću s njezinima. „Ne!” kažem, ali mi se u glasu čuje jecaj. Što sam učinila? „Što vam je Clare rekla, Nora? Je li vam rekla da se udaje za Jamesa?” Ne mogu govoriti. Samo odmahujem glavom, ali to nije nijekanje, nego se ne mogu nositi s ovim, ne mogu podnijeti ova pitanja. „Ispitanica odmahuje glavom”, osorno ubacuje Roberts. „Flo nam je ispričala što se dogodilo”, nemilosrdno kaže Lamarr. „Clare ju je zamolila da to zadrži u tajnosti. Vama je namjeravala reći ovaj vikend, je li tako?” Oh, Bože. „Nakon prekida s njim nikad niste imali neku drugu vezu, je li tako?” Ne. Ne. Ne. 210

„Bili ste njime opsjednuti. Clare vam nije odmah rekla jer je bila zabrinuta kako ćete vi reagirati. I s pravom je bila zabrinuta, je li tako?” O, daj da se probudim iz ove noćne more. „I tako ste ga namamili u kuću, a onda ste na njega pucali.” Ne. Oh, Isuse. Moram progovoriti. Moram nešto reći kako bi natjerala Lamarr da već jednom zašuti, kako bih odagnala te staložene, tamnoljubičaste, opake optužbe. „To je istina, je li tako, Nora?” kaže ona, a glas joj je mekan i nježan pa onda napokon, konačno, sjeda na rub mojeg kreveta i pruža ruku prema meni. „Je li tako?” Podižem pogled. Oči su mi vlažne, ali kroz suze vidim Lamarrino lice, njezine sućutne oči, teške naušnice, nevjerojatno težak teret za tako vitak vrat. Čujem škljocanje i zujanje kasetofona. Onda mi se glas vraća. „Želim razgovarati s odvjetnikom.”

211

29. okušavam se u mislima vratiti na vrijeme navedeno uz prvi SMS, onaj koji sam P navodno poslala Jamesu, onaj koji je s mojeg mobitela poslan u 4:52 popodne. Bila sam otišla na trčanje, a mobitel sam nezaključan ostavila u sobi. Tko ga je drugi mogao upotrijebiti? Clare još nije bila stigla - to sigurno znam jer sam naišla na nju na kolnom prilazu kad sam se vraćala u kuću, ali to je mogao biti bilo tko od ostalih. Ali zašto? Zašto bi me itko želio ovako uništiti - uništiti Jamesa, uništiti Clare? Pokušavam razmisliti o svakoj od mogućnosti. Za Melanie mi se to čini najmanje vjerojatnim. Da, bila je u kući dok sam ja bila na trčanju, zapravo, bila je jedna od malog broja ljudi koji su bili budni i na nogama u vrijeme kad sam drugi put otišla trčati. No ne mogu vjerovati da joj je moglo biti dovoljno stalo do mene ili do Jamesa da bi to učinila. Zašto se upuštati u takav rizik kako bi optužio nekoga koga nikad nisi ni upoznao? A osim toga, ona je već bila otišla u vrijeme kad je James stigao, u vrijeme... u vrijeme... Sklapam oči, pokušavajući isključiti sliku Jamesa kako ozlijeđen i krvav leži na drvenom podu. Svejedno je mogla zamijeniti naboj, šapće sitni glasić u pozadini mojeg uma. Mogla je to učiniti u bilo kojem trenutku. A možda bi se tako objasnilo i zašto je otišla u tolikoj žurbi...? Istina. Mogla je zamijeniti naboj. No sigurno nije mogla predvidjeti ostalo - otvorena vrata, sačmaricu, gužvu... Onda Tom. Imao je prilike - bio je u kući u isto vrijeme kad i moj mobitel, bio je prisutan u vrijeme kad je sačmarica opalila. A - pada mi odjednom na pamet upravo je on dopustio Clare da se sama odveze u šumu. Što ju je navelo da iznenada samo tako ode? Imamo samo njegovu riječ o tome što joj je rekao, a sada, u svjetlu svega što se dogodilo, činjenica da ga je baš toliko pogrešno razumjela čini se malo previše zgodnom. Bi li ona doista samo tako odjurila u noć a da još jednom ne provjeri? Na kraju krajeva, Nina je bila liječnica. Bila je Jamesova najbolja šansa da preživi. Što ako ju je nagovorio da ode? Mogao joj je reći bilo što - da Nina ne ide s njima, da joj je poručila da krene i pričeka je u bolnici. Što se tiče motiva... U 212

mislima se vraćam na pijani razgovor koji smo vodili o njegovu mužu i Jamesu. Da sam bar bolje pazila. Da sam bar bolje slušala! No toliko mi je to bilo dosadno - bile su mi dosadne litanija imena koja nisam prepoznavala i kurvanjska kazališna politika. Je li moguće da je tu bilo nečega, neko neprijateljstvo između Brucea i Jamesa? Ili možda - možda nešto upravo suprotno od toga? Ipak, to mi se čini malo vjerojatnim. Pa čak ako i jest poslao Clare u noć, što bi time postigao? Nije mogao predvidjeti što će se dogoditi. Najvažnije je, međutim, što nikako nije mogao ništa znati o tome što se u prošlosti dogodilo između Jamesa i mene. Osim ako... osim ako mu netko nije rekao. Clare mu je to mogla reći. To ne mogu isključiti. No stvar je u ovome: ubojstvo je smišljeno tako da zbog njega nastradamo Clare i ja, a ne samo James. Ovo nije tek usputna šteta; nešto je nevjerojatno zlobno i osobno u načinu na koji sam ja ciljano uvučena u sve ovo, a obje smo se bile prisiljene podsjetiti na davno zaboravljene rane. Tko bi to učinio? Zašto bi itko to učinio? Pokušavam gledati na to kao na neku od svojih knjiga. Da sam ovo ja napisala, mogla sam smisliti razlog zbog kojeg bi Tom htio nanijeti zlo Jamesu. I vjerojatno bih mogla iznaći i motiv koji bi ga naveo da usput povrijedi i Clare. Ali ja? Zašto se upuštati u sve to da bi se u priču uvukao netko koga i ne poznaješ? Jedina osoba koja bi to eventualno željela učiniti bio bi netko tko nas sve troje poznaje. Netko tko je bio u našoj blizini u vrijeme kad je sve odletjelo u zrak. Netko kao... Nina. No um mi bježi od toga, lecnuvši se i na samu pomisao. Nina je možda čudna; oštra i sarkastična, a često i bezobzirna. Ali nema šanse da bi ona takvo što učinila. Sigurno? Pomišljam na njezino lice, oblikovano strogim crtama iz kojih se čita jad kad god bi se sjetila prostrijelnih rana koje je zbrinjavala u Kolumbiji. Nina živi da bi pomagala ljudima. Sigurno nikad ne bi ovakvo što učinila? No neki mi sitni glasić šapće na uho, podsjećajući me koliko bešćutna Nina može biti. Sjećam se kako je jednom, kad se jako napila, rekla: „Kirurzima nije stalo do ljudi, bar ne u nježnom i osjećajnom smislu. Oni su kao mehaničari: samo ih žele razrezati, vidjeti kako funkcioniraju, rastaviti ih na dijelove. Prosječan kirurg isti je kao klinac koji rastavi tatin sat da vidi kako radi, a onda ga ne zna ponovo sastaviti. Što si vještiji, uspješnije ponovo sastavljaš dijelove. Ali ožiljak uvijek ostaje.” A pomišljam i na njezine povremene šokantne napade prezira prema Clare. Pomišljam na njezin divlji ton one noći kad je govorila o tome kako Clare gurka i bocka ljude, a onda praktično svršava nad njihovim reakcijama, na njezinu 213

ogorčenost zbog načina na koji ju je Clare prije mnogo godina autala. Ima li tu nečega, neki razlog zbog kojeg joj to nikad nije oprostila? I konačno, pomišljam na njezine postupke prve večeri kad smo stigli. Na igru Nikad nisam. Sjećam se ciljane zlobe njezina otegnutog: Nikad se nisam pojebala s Jamesom Cooperom. Najednom, u ovoj pregrijanoj maloj sobi nalik na saunu, osjećam hladnoću. Zato što se iza cijele ove lude situacije krije svojevrsna okrutna, osobna mržnja. Nije u pitanju bila samo znatiželja u vezi sa mnom i Jamesom. Bila je to bezobzirnost. Namjerna okrutnost - prema meni i prema Clare. Za koga se sad može reći da gurka i bocka ljude, a onda praktično svršava nad njihovim reakcijama? No tjeram od sebe tu misao. Neću ovako misliti o Nini. Neću. Ako si dopustim takvo razmišljanje, to će me izludjeti. Flo. Na Floino se ime neprestano vraćam. Flo je tamo bila od početka. Flo je slala pozive. Flo je držala sačmaricu. Flo je tvrdila da je oružje nabijeno slijepim mecima. Flo i njezina čudna opsjednutost u vezi s Clare. Njezina čudna, hirovita žestina. Mogla je za mene i Jamesa saznati u bilo kojem trenutku - ta ona je, na kraju krajeva, bila Clarina najbolja prijateljica, i to još sa sveučilišta. Zar bi bilo nevjerojatno da joj je Clare povjerila priču o Jamesu i meni? Je li zbog toga popila preveliku dozu pilula? Zato što je shvatila što je učinila? Razmišljajući o svemu tome, podignem oči i zagledam se u prazno, a onda mi odjednom pogled nešto privuče, nekakvo kretanje ispred vrata. I shvaćam što je to. Straža je opet tu - policijska straža pred mojim vratima. Samo što ovaj put nema apsolutno nikakve sumnje: nije tu da me zaštiti. Tu je da me zadrži u sobi. Kad me otpuste, ne idem kući, idem u policijsku stanicu. Uhitit će me i ispitivati, a najvjerojatnije i optužiti ako mi nešto uspiju prikačiti. Hladno, ravnodušno, pokušavam razmotriti posljednju osobu na djevojačkoj večeri: samu sebe. Bila sam ondje. Mogla sam Jamesu poslati one SMS-ove. Mogla sam slijepe metke zamijeniti pravima. Držala sam ruku na sačmarici kad je Flo opalila. Što bi moglo biti lakše nego gurnuti cijev kako bi bila uperena u Jamesa dok se uspinjao stubama? I, što je još važnije, bila sam prisutna tijekom drugog dijela Jamesova ubojstva. 214

Bila sam u autu kad je sletio s ceste. Što se dovraga dogodilo u tom autu? Zašto se ne mogu se sjetiti? U mislima se vraćam na ono što mi je rekao doktor Miller: Ponekad mozak potiskuje događaje s kojima se nismo sasvim spremni uhvatiti ukoštac. Pretpostavljam da je to... obrambeni mehanizam, nazovimo to tako. Od čega se to moj mozak nastoji obraniti? Od istine? Primjećujem da se tresem kao da mi je hladno, iako je bolnička toplina jednako zagušljiva kao i inače, pa privučem Nininu vestu s dna kreveta i omotam je oko sebe, udišući miris cigareta i parfema, pokušavajući se smiriti. Nije me toliko šokirala pomisao da će me uhititi i optužiti - još uvijek ne vjerujem da će se to zaista dogoditi. Sigurno, sigurno će mi povjerovati, samo ako im jednostavno sve objasnim? Ono što me zaista uznemirilo jest činjenica kako me netko dovoljno mrzi da bi sve ovo učinio. Ali tko? Ne dopuštam sebi da razmišljam o konačnoj mogućnosti. Ona je za mene previše strašna da bih joj dopustila pristup u svoj um, osim u vidu tihanih i nerazumljivih šapata dok razmišljam o nečem drugom. No, dok ležim sklupčana ispod tankog bolničkog pokrivača, s Nininom vestom oko ramena, javlja se jedan od onih šapata: Što ako je to istina? Ostatak dana prolazi polako, kao da se krećem kroz zrak gust poput sirupa. Sve se čini kao noćna mora koju ponekad doživljavam i u kojoj su mi udovi preteški da bi se pokrenuli. Nešto me progoni i ja moram pobjeći, ali zapela sam u blatu, noge su mi ukočene i spore pa ne mogu ništa drugo učiniti nego bolno gacati kroz san, a neodređen užas iza mene sve mi se više približava. U ovoj se skučenoj sobi sve više osjećam kao u zatvorskoj ćeliji, s uskim oknom od armiranog stakla i policajcem pred vratima. Ako me otpuste, sad znam što će se dogoditi. Neću ići kući. Uhitit će me i odvesti u policijsku postaju, a onda vjerojatno i optužiti. SMS-ovi su im dovoljan dokaz da me zadrže, zajedno s činjenicom da sam porekla kako sam ih poslala. Sjećam se kako sam davno, još dok sam pisala prvu knjigu, razgovarala s jednim policajcem o tehnikama ispitivanja. Samo slušate, rekao mi je. Slušate dok ne čujete laž. 215

Lamarr i Roberts dočekali su tu laž: ja sam im rekla da nisam poslala one SMSove, a oni ipak postoje. Pokušavam jesti, ali hrana mi je bezukusna pa veći dio ostavljam na pladnju. Pokušavam riješiti križaljku, ali riječi mi izmiču, to su samo natipkana slova na stranici, a u moj um provaljuju druge slike. Ja, na optuženičkoj klupi na sudu, u zatvorskoj ćeliji. Flo, na aparatima koji je održavaju na životu, negdje u ovoj istoj bolnici. Clare, ispružena na krevetu, a oči joj se polako pomiču ispod spuštenih vjeđa. James, u lokvi krvi koja se širi. Najednom su mi nosnice pune tog mirisa - mesničkog mirisa njegove krvi na mojim rukama i pidžami i razlivene po podu. Zbacujem pokrivače i ustajem. Odlazim do kupaonice da ispljuskam lice vodom, pokušavajući isprati vonj krvi i sjećanja koja na mene navaljuju. No sjećanja koja želim da dođu, ne dolaze. Je li moguće... je li moguće da sam doista poslala one SMS-ove pa sjećanje na to zakopala zajedno s onim što se dogodilo u autu? U koga se mogu pouzdati ako se ne mogu pouzdati ni u sebe? Zarivam lice u ruke, a kad se uspravim, u ogledalu gledam sebe, pod nemilosrdnim fluorescentnim svjetlom. Modrice oko očiju i dalje su tu, ali blijede. Požutjela sam u licu, a oči su mi upale. U udubinama pokraj nosa imam tamne sjenke, a isto tako i ispod donjih vjeđa, ali više ne izgledam kao nakaza. Da imam korektor, mogla bih pokriti te mrlje. Ali nemam ga. Nisam se sjetila pitati Ninu. Izgledam mršavo i staro. Lice mi je izbrazdano na mjestima gdje sam ga naslanjala na tvrde bolničke plahte. Razmišljam o sebi kakva sam u nutrini. U glavi sam šesnaestogodišnjakinja, i to već gotovo deset godina. Kosa mi je još uvijek duga. U trenucima stresa zatječem samu sebe kako je želim zabaciti unatrag, a nje nema. U mojoj je glavi James još uvijek živ. Ne mogu vjerovati da nije. Bi li mi dopustili da vidim tijelo? Stresem se, mokrom rukom prođem kroz raščupanu kosu i trljam dlanove o sive hlače za trčanje. Onda se okrenem i izađem iz kupaonice. Kad se vratim u sobu, upada mi u oči da se nešto promijenilo. Na trenutak ne mogu otkriti što je na stvari: knjiga koju sam čitala još je uvijek na krevetu. Japanke 216

su ispod kreveta. Vrč s vodom dopola pun stoji na ormariću, a bolesnička lista još je uvijek nakoso učvršćena u držač u podnožju kreveta. A onda shvatim. Nema čuvara. Odem do vrata, provirim kroz armirano okno. Stolica je tu. Tu je i šalica s čajem koji se lagano puši. Ali, čuvara nema. Kroz mene prostruji mrvičak adrenalina, a dlačice mi se na vratu naježe. Tijelo već zna što ću učiniti, čak i prije nego što je um to prihvatio. Prsti mi posežu za japankama i nazuvaju mi ih na noge. Ruke zakapčaju Nininu vestu. Kao posljednje, uzimam dvije novčanice od deset funti što presavijene još uvijek leže na uglu ormarića. Srce mi udara dok nježno pritišćem i otvaram vrata, očekujući da ću u svakom trenutku začuti povik stoj! ili bar medicinsku sestru kako pita: „Jeste li dobro, dušo?” No nitko ništa ne kaže. Nitko ništa ne poduzima. Izađem iz sobe pa krenem niz hodnik, prolazeći pokraj ostalih bolesničkih soba, a japanke na mojim nogama šljapkaju po linoleumu - šljap, šljap, šljap. Prođem pokraj sestrinske sobe - nema nikoga. Medicinska sestra nalazi se u malom uredu, ali je leđa okrenula staklu i rješava papirologiju. Šljap, šljap, šljap. Kroz dvokrilna vrata i van na glavni hodnik, gdje zrak manje vonja po lizolu, a više po bolničkoj hrani u kuhinji na kraju hodnika. Malo požurim. Evo i znaka na kojem piše „Izlaz”, a strelica na njemu pokazuje da treba skrenuti za ugao. Kad to učinim, srce mi umalo zastaje. Točno pred muškim WC-om stoji policajac i nešto mrmlja u radio. Na tren se pokolebam. Umalo da se okrenem i pobjegnem natrag u sobu prije nego što on uspije otkriti da me nema. No ne postupim tako. Priberem se i prođem kraj njega, šljap, šljap, šljap, a srce mi udara dum, dum, dum prateći ritam mojih koraka, no on me i ne pogleda. „U redu”, govori policajac dok prolazim mimo njega. „Razumijem.” A onda zaokrenem za ugao i izgubim ga iz vida. Koračam dalje, ni prebrzo ni presporo. Sigurno će me netko zaustaviti? Sigurno se ne može samo ovako išetati iz bolnice? 217

Evo i znaka na kojem opet piše „Izlaz”, a strelica pokazuje niz hodnik između bolesničkih odjeljaka s krevetima, još malo pa sam vani. A onda, kad se gotovo domognem posljednjih vrata prije predvorja s dizalima, kroz usko stakleno okno ugledam nešto, nekoga. Lamarr. Dah mi zastaje u grlu pa se, gotovo bez razmišljanja, zavučem u odjeljak zastrt zavjesama, moleći se da osoba koja je ovdje smještena spava. Pridržavam rub zavjese iza koje se krijem, srce mi lupa u grlu, a ja stojim, čekajući, osluškujući. Čuje se lupa od otvaranja i zatvaranja vrata na glavnom odjelu, a onda začujem i njezine potpetice kako lupkaju klik, klak, klik, klak po podu prekrivenom linoleumom. Kod sestrinske sobe koja se nalazi gotovo nasuprot odjeljku u kojem se ja skrivam, koraci zastaju, a ja stojim, drhtavih ruku, očekujući da se zavjesa najednom otvori, očekujući da budem otkrivena. No ona nešto pristojno kaže dežurnoj glavnoj sestri pa čujem potpetice kako odlaze dalje hodnikom klik, klak, klik, klak prema WC-u i mojoj sobi. Oh, hvala Bogu, hvala Bogu, hvala Bogu. Noge su mi slabe i drhtave od olakšanja pa mi se načas učini da se neću moći držati uspravno. Ali moram. Moram otići odavde prije nego što ona stigne do moje sobe i shvati da me nema. Požalim što se nisam sjetila složiti jastuke u krevetu ili povući zastor preko okna. Dvaput-triput duboko udahnem pokušavajući se smiriti, a onda se okrenem, s namjerom da se ispričam osobi smještenoj u odjeljku. No kad ugledam tko leži u krevetu, srce mi umalo zastane. Clare. Clare leži zatvorenih očiju, a zlatna joj se kosa rasula po jastuku. Vrlo je blijeda, a na licu ima još više ozljeda nego ja. Kraj kreveta stoji monitor, žicom i štipaljkom spojen na njezin prst, a još više žica vodi ispod pokrivača. O moj Bože. Oh, Clare. Na tren, a ja znam da je to ludo, ali se ne mogu obuzdati, ruka mi odluta prema njezinu licu i sklonim joj pramen kose s usana. Oči joj zasvjetlucaju ispod vjeđa i ja zadržim dah, ali se ona onda opusti i vrati u prijašnje stanje, što god to bilo - san? koma? – a ja samo dahnem. „Clare”, šapćem, vrlo tiho, tako tiho da me nitko neće čuti, ali možda će te riječi 218

prodrijeti u njezine snove. „Clare, to sam ja, Nora. Kunem se, saznat ću istinu. Saznat ću što se dogodilo. Obećavam.” Ona ništa ne kaže. Oči joj se pomiču pod vjeđama, a ja se sjećam Flo tijekom one na seanse, kako naslijepo traži nešto što nitko od nas ne može vidjeti. Mislim da bi mi srce moglo puknuti. Ali ne mogu se zadržavati. Upravo sada vjerojatno tragaju za mnom. Pažljivo, kradomice, provirim kroz zavjese oko odjeljka. Hodnik je prazan - u sestrinskoj sobi nema nikoga, svi se bave pacijentima, a glavna je sestra nekamo nestala. Iskliznem iz Clarina odjeljka, navučem zavjesu za sobom, a onda gotovo potrčim prema vratima na kraju odjela i posrćući uletim u predvorje s dizalima. Pritišćem gumbe, ne jednom, nego pet, deset, petnaest puta, pritišćem ih opet i opet, kao da ću time postići da dizalo brže dođe. Onda se začuje naglo škripanje i zvuk pa se otvore vrata najudaljenijeg dizala. Napola uđem, napola utrčim u kabinu, a srce mi tuče. Unutra je bolničar koji vozi ženu u invalidskim kolicima i kroz zube zviždi Lady Gagu. Molim, molim, samo da uspijem. Dizalo uz trzaj zastaje, a ja propuštam bolničara i ženu u kolicima pa tek onda krenem sljedeći znakove prema glavnom ulazu. Za recepcijom sjedi žena kojoj je očito dosadno i prelistava primjerak časopisa Hello! Upravo kad se nađem u ravnini s njom, na pultu joj počinje zvoniti telefon i ja se ne mogu suzdržati da malo ne ubrzam korak. Nemoj dignuti slušalicu. Nemoj dignuti slušalicu. Ona diže slušalicu. „Halo, recepcija.” Prebrzo hodam, znam da prebrzo hodam, ali ne mogu se suzdržati. Sigurno izgledam kao pacijentica. Kriste, nemoguće je da recepcionarka ne primijeti kako na nogama imam japanke. Normalni ljudi, posjetitelji, ne nose japanke u studenome. Ne uz sive hlače za trčanje i plavu pletenu vestu. Recepcionarka će me zaustaviti, sigurna sam u to. Reći će nešto, pitati me jesam li dobro. Dvije novčanice od deset funti koje stišćem u šaci vlažne su od znoja. „Zbilja?” oštro kaže recepcionarka baš dok prolazim mimo nje. Omata telefonsku žicu oko prsta. „Da, da, svakako. Dobro ću otvoriti oči.”

219

Srce mi je u grlu. Recepcionarka zna. Ne mogu to podnijeti. No ona ne podiže pogled. Samo kima glavom. Možda i ne razgovara o meni. Gotovo sam na vratima. Ondje je natpis koji upućuje ljude na aparat za dezinfekciju ruku pri ulasku i izlasku. Da se zaustavim? Hoće li me netko prije primijetiti ako se zaustavim ili ako se ne zaustavim? Ne zaustavljam se. Žena za recepcijom još uvijek razgovara i odmahuje glavom. Nalazim se u okretnim vratima. Na trenutak mi u glavi nakratko bljesne da će se vrata zaustaviti usred okretanja, da ću se zateći u trokutastoj stupici, uz možda samo tanak prorez prema van, dovoljno velik da kroz njega ispružim ruku, ali ne i da pobjegnem. No to se, jasno, ne događa. Vrata nastavljaju s glatkom vrtnjom. Hladni zrak osjećam kao blagoslov. Slobodna sam. Nisam više u bolnici. Umaknula sam.

220

30. tuden zrak zapahne mi lice i osjetim se potpuno izgubljeno. Ovo mi je mjesto S potpuno nepoznato pa najednom, iznenadno i prodorno, shvaćam da sam pri dolasku bila bez svijesti i da nemam pojma kako sam ovamo dospjela, ili kako da odavde odem. Drhturim nakon vrućine u bolnici, a povjetarac nosi snježne pahulje. Podignem pogled, kao u potrazi za čudom, i ono stiže u vidu znaka s natpisom „Taksi” i strelicom koja pokazuje put. Polako, drhtureći, zaobiđem ugao zgrade i ondje, kraj znaka s natpisom „Početak reda za taksi”, stoji jedan jedini taksi s upaljenim svjetlima. Unutra sjedi neki muškarac, bar mi se tako čini, teško je išta vidjeti kroz zamagljene prozore. Došepam bliže - japanke me počinju žuljati na unutarnjoj strani stopala - i pokucam o prozor. Staklo se malo spusti i kroz pukotinu se na mene isceri vedro smeđe lice. „Što trebate, ljubavi?” pita muškarac. Taksist je Sikh, turban mu je elegantne crne boje, a ukrasna igla na sredini nosi logo tvrtke za koju radi. U naglasku mu se osjeća zbunjujuća mješavina Pandžaba i Newcastlea zbog čega se načas poželim nasmijati. „Mo... moram otići...” Odjednom shvaćam sam da nemam pojma kamo. Natrag u London? Ne. „Moram otići do Staklene kuće”, kažem. „To je vikendica, kuća, nedaleko Stanebridgea. Znate gdje je to selo?” On kima glavom i odlaže novine. „Da, znam. Uskačite, ljubavi.” No ja to ne činim. Unatoč hladnoći i činjenici da sad već gadno drhtim, oklijevam, s rukom na kvaki. „Koliko će to iznositi? Imam samo dvadeset funti.” „Obično je dvadeset pet”, kaže on promatrajući moje modrice, „ali za vas će to 221

biti dvadeset.” Hvala Bogu. Uspijevam se osmjehnuti iako osjećam da mi je lice kao zamrznuto i da bi moglo napuknuti od takva napora. „H-hvala vam”, kažem, a sad više ne mucam, nego od studeni cvokoćem zubima. „Ulazite, ljubavi”, otvara on vrata iza svojih leđa, „ili ćete se smrznuti. Uskačite brzo.” Sjedam u taksi. Auto mi se čini poput čahure ispunjene toplinom što se ovija oko mene. Vonja po istrošenoj plastici, osvježivaču zraka s mirisom bora i starim cigaretama, kao što svugdje vonja svaki taksi, a ja se želim sklupčati u mekoj toplini njegova sjedišta, zaspati i više se nikad ne probuditi. Prsti mi se tresu dok pokušavam zakopčati sigurnosni pojas i shvaćam koliko sam umorna, koliko su mi mišići oslabjeli od boravka u bolnici. „Oprostite”, kažem dok se on osvrće da provjeri jesam li se zakopčala. „Oprostite. Sad ću ja.” „Bez brige, ljubavi. Nema žurbe.” A onda se kopča zatvara uz ohrabrujući škljocaj i ja se zavalim u sjedište, osjećajući kako me tijelo boli od umora. Vozač pali motor. Zatvaram oči. Nisam tu. „Eh, ljubavi. Probudite se, gospođice.” Otvaram oči, smućena i zbunjena. Gdje sam? Nisam kod kuće. Nisam u bolnici. Treba mi minuta da shvatim kako se nalazim na stražnjem sjedištu taksija, u bolničkoj odjeći, a da se auto zaustavio. „Tu smo”, kaže taksist. „Ali ne mogu vas dovesti do kuće. Cesta je blokirana.” Trepćem i brišem kondenziranu vlagu s prozora. U pravu je. Prilaz je blokiran, dvije aluminijske prepreke postavljene su poprijeko i spojene policijskom vrpcom. „Sve je u redu.” Trljam san iz očiju i pipam po džepu da nađem novac. „Evo, dvadeset, tako ste rekli?” Uzima novac, ali kaže: „Sigurni ste da će sve biti u redu, ljubavi? Izgleda mi da 222

u kući nema nikoga.” „Snaći ću se.“ Hoću li se snaći? Morat ću. Mora postojati način da uđem. Pretpostavljam da je policija osigurala kuću, ali ne mogu vjerovati da ju je pretvorila u Fort Knox, ne ovdje. Nema nikoga tko bi mogao doći i nešto poremetiti na mjestu zločina. Taksistu se na licu čita nezadovoljstvo kad ja izađem iz auta, a on me, ostavivši motor da radi u praznom hodu, promatra kako zaobilazim prepreku. Ne želim da to čini. Ne mogu otrpjeti da me gleda kako u jadnim japankama posrćem izbrazdanim putem. Umjesto toga, zastajem oslonivši se rukama o prepreku, nastojim da ne zadrhtim i odlučno mu mašem. On spušta prozor, a dah mu se bijelo zgušnjava na hladnom zraku. „Sigurni da je sve u redu? Mogu ostat’, ako ‘oćete, odvest’ vas natrag u Stanebridge ako tu nema nikog. Neću vam naplatit’. Ionako se moram vratit’.” „Ne, hvala”, kažem. Stisnem zube trudeći se da se ne upustim u brbljanje. „Snaći ću se. Hvala. A sad - doviđenja.” On kima glavom, i dalje nezadovoljan, a zatim stisne gas i ostavi me da gledam kako njegov automobil nestaje u sumraku koji se spušta, a crvena stražnja svjetla osvjetljuju lepršavi snijeg. Isuse, kolni je prilaz dug. I zaboravila sam koliko je dug. Sjećam se kako su mi, nakon trčanja, onda kad sam na pola puta srela Clare, noge bile umorne i bolne, a koža hladna. To nije bilo ništa u usporedbi s ovim. Što se u bolnici dogodilo s mojim mišićima? Nisam došla ni do pola puta, a noge mi se tresu uz podrhtavanje mišića kakvo se javlja kad se čovjek previše i prebrzo napregne. Stopala mi krvare u japankama od tvrde plastike, ali se iz njih već do te mjere izgubio sav osjet da i ne osjećam bol, samo znam što se događa po crvenim mrljama što se miješaju sa snijegom. Bar se blato smrznulo pa se ne moram boriti s grudama koje bi mi se lijepile za potplate. No kad posrnem u posebno dubokoj kolotečini, začuje se krckanje i noga mi propadne kroz tanku koru leda na lokvi blatne vode što se još nije zamrznula. Dahnem i nekako cvileći zajauknem, s mukom izvlačeći stopalo kroz oštar led. Sićušan, jadan zvuk, kao da se glasa miš kojeg je uhvatila sova. 223

Tako mi je hladno. Tako mi je jako, jako hladno. Jesam li glupo postupila? Ali moram nastaviti. Već sam prešla polovicu puta. Nema se smisla vraćati čak da i mogu zaustaviti nekoga na cesti, kamo bih otišla? Natrag u bolnicu i čekala da mi Lamarr stavi lisičine? Pobjegla sam, potajno sam umaknula. Moram ovo riješiti. Nema mi povratka. Prisiljavam se koračati, stavljajući nogu pred nogu, a ruke ovijam oko sebe da se zagrijem, zahvaljujući Bogu i Nini na plavoj vesti koja me jedina spašava od hipotermije. Vjetar ponovo puše, tiho jauče i huče između stabala, a čujem i snijeg kako drhtavo pada na tlo. Još jedan korak. I još jedan nakon toga. Ne mogu odrediti koliko sam blizu - kuća je prazna, nema blještavih svjetala da me vode. Nemam osjećaja koliko dugo koračam po ovoj oštroj studeni. Samo znam da moram dalje - inače ću umrijeti. Još jedan korak. Dok se približavam, u glavi mi se javljaju slike. Flo, lica iskrivljena od straha, drži sačmaricu na prsima. Nina i njezino užasnuto lice, okrvavljene ruke dok pokušava zaustaviti brizganje krvi. James. James umire, ležeći u lokvi vlastite krvi. Sad znam što je pokušavao kazati kad je rekao po... Leo? To nije značilo „pozovite”, nego „poruka”. Pitao je zašto sam ga pozvala ovamo. I zašto dopuštam da ovako umre. Došao je radi mene. Došao je jer sam ga ja za to zamolila. Jesam li ga zamolila? Nisam više sigurna. Oh, Bože moj, tako mi je hladno. Teško mi je u glavi postaviti stvari na svoje mjesto. Sjećam se SMS-ova čiji mi je ispis Lamarr pokazala pa više nisam sigurna sjećam li ih se od trenutka kad mi je pokazala ili iz vremena prije toga. Jesam li doista tražila od Jamesa da dođe ovamo? Nisam znala da se Clare udaje za Jamesa sve dok mi ona to nije rekla ondje u autu. Nisam znala. Zašto bih mu onda poslala SMS? Moram se čvrsto na to osloniti - moram se čvrsto osloniti na ono u što sam 224

sigurna. Mora da je to bila Flo. Ona je jedina osoba koja je sve to mogla kontrolirati ona je slala pozive, ona je odabrala kuću, ona je znala za sačmaricu. Bila je u kući kad su SMS-ovi poslani. Znala je da sam otišla na trčanje. Opet pomišljam na njezinu čudnu žestinu, na njezinu golemu, eksplozivnu, strahovitu ljubav prema Clare. Je li moguće da je mislila kako će joj James oteti Clare? Pa nije mogla podnijeti da se zbog njega razdvoje? A ima li prikladnije osobe na koju će prebaciti krivnju nego što sam ja, Jamesova bivša djevojka, Clarina najbolja prijateljica. A onda... onda je shvatila što je učinila. Da su jednako nastradale i njezina prijateljica kao i prijateljičina suparnica. Da je uništila Clarin život. A onda to nije mogla podnijeti. Oh, Bože, tako mi je hladno. I tako sam umorna. Evo oborenog stabla kraj puta. Mogla bih sjesti, samo na minutu, samo da mi noge prestanu drhtati. Korak po korak, s naporom prilazim deblu i spuštam se na njegovu grubu, mahovinom prekrivenu koru. Zgrčim gornji dio tijela na koljena, dišem dolje prema potkoljenicama, očajnički pokušavajući očuvati nešto topline. Sklapam oči. Da bar mogu zaspati. Ne. Glas dolazi odnekud izvan mene. Znam da nije stvaran, a ipak ga čujem u glavi. Ne. Želim spavati. Ne. Ako zaspim, umrijet ću. To znam. Ali više me nije briga. Tako sam umorna. Ne. Želim spavati. No nešto mi ne dopušta da zaspim. Nešto u meni ne dopušta mi da otpočinem. Nije to želja za životom - nije mi više do života. James je mrtav. Clare je 225

ozlijeđena. Flo umire. Preostaje samo jedno - a to je istina. Neću umrijeti. Neću umrijeti jer netko ovo mora učiniti - mora doći do istine o onome što se dogodilo. Ustajem. Koljena mi se toliko tresu da se jedva držim na nogama, ali ustajem pridržavajući se rukom za oboreno stablo. Načinim korak. Pa još jedan. Neću se zaustaviti. Neću se zaustaviti.

226

31. e znam koliko će mi vremena trebati. Spustio se mrak. Sati kao da se pretapaju N jedan u drugi zamućeni snijegom koji se tu i tamo u mrljicama pojavljuje na smrznutom blatu. Umorna sam - toliko umorna da ne mogu misliti, a oči mi suze dok koračam ususret vjetru koji se počinje dizati. Iz lica mi se već u popriličnoj mjeri izgubio sav osjet, a oči su mi vlažne i zamagljene kad napokon uspijem podići pogled i eto je preda mnom: Staklena kuća. Nije više nalik na veliki zlatni svjetionik kako sam je vidjela prve večeri naprotiv, mračna je i tiha, izgubljena među stablima, gotovo nevidljiva. Na nebu blista polumjesec i odražava se na prozoru jedne od spavaćih soba u prednjem dijelu kuće, sobe u kojoj je Tom spavao. Oko njega se širi mrazni krug i znam da će noć postati samo još hladnija. Tama nije jedina razlika. Preko vrata je zalijepljena policijska vrpca, a razbijeni prozor navrh stuba zatvoren je nekakvom metalnom rešetkom, onakvom kakve se vide na praznim kućama u opasnim dijelovima grada. Prijeđem po šljunku posljednjih nekoliko mučnih jardi i zastanem, drhteći i zureći u prazan stakleni zid pred sobom. Sad kad sam ovdje, više nisam sigurna da sam to u stanju učiniti - ući u kuću, ponovo vidjeti mjesto gdje je James umro. No moram. Ne samo zbog Jamesa, ne samo zato što je to jedini način na koji ikad mogu saznati istinu o onome što se dogodilo. Nego zato što ću, ne uđem li i ne potražim zaklon, umrijeti od studeni. Ulazna su vrata zaključana i nema prozora koji bih mogla nasilu otvoriti. Na tren podignem kamen i promotrim golemu staklenu stijenu u dnevnom boravku. Kroz nju vidim hladnu, mrtvu peć na drva i ravno crnilo televizijskog ekrana. Zamišljam kako bacam kamen na divovsko staklo, ali to ipak ne učinim. Ne samo zato što bi to izazvalo silnu buku i štetu nego i zato što ne vjerujem da ću ga razbiti ovo staklo ima dva, možda čak i tri sloja. Trebao bi hitac iz sačmarice da razbije stakleni zid u velikoj prostoriji. Vrlo je vjerojatno da bi se moj bijedni kamenčić od njega samo odbio. Ispustim kamen i polako, tegobno odvučem se do stražnje strane kuće. Noge su 227

mi potpuno bez osjeta pa nekoliko puta posrnem i pritom svaki put vidim krv kako mi curi između prstiju. Tjeram od sebe razmišljanje o tome kako ću otići odavde - ne mogu hodati, to je sigurno, ali imam užasan predosjećaj da će to biti u policijskim kolima. Ili nešto još gore. Stražnji dio kuće izgleda jednako beznadno. Pokušavam sa širokim kliznim francuskim vratima na stražnjem dijelu dnevnog boravka, zavlačeći nokte pod ravnu staklenu ploču i pokušavajući je povući u stranu, u očajničkoj nadi da vrata nisu zaključana. No ništa se ne pomiče i samo uspijevam slomiti nokte. Podižem pogled i promatram strmi zid kuće. Bi li se bilo moguće popeti na balkon na kojem je Nina pušila? Na trenutak razmatram tu mogućnost - niz zid se spušta i pocinčani oluk, no onda se vratim u stvarnost. Ne treba se zavaravati. Nema načina da se uspnem uz sklizak stakleni zid, čak ni u penjačkim cipelama i s penjačkim pojasom, a kamoli u japankama i bez osjeta u prstima. U školi sam uvijek bila najlošija u penjanju po užetu, na tren bih ostala jadno visjeti, mršavih ruku ispruženih iznad glave, a onda bih poput kamena pala na gumenu strunjaču, dok bi ostale cure hitale do vrha i dlanom udarale po drvenoj šipki iznad glave. Ovdje nama gumene strunjače, a pocinčani je oluk skliskiji i podmukliji od užeta s čvorovima na tjelesnome. Ako padnem, sve će biti gotovo - bit ću sretna ako se izvučem samo sa slomljenim gležnjem. Ne. S balkonom neće ići. Naposljetku, gotovo bez nade, pokušam sa stražnjim vratima. I ona se otvore. Osjećam nekakvo bockanje na zatiljku: od šoka, nevjerice, svojevrsnoga divljeg ushita. Ne mogu vjerovati. Ne mogu vjerovati da policija nije zaključala ova vrata. Je li moguće da će ovo zbilja biti tako lako nakon što je sve drugo bilo tako teško? Preko otvora vidim pričvršćenu policijsku vrpcu, ali se sagnem i provučem ispod nje pa napola uđem, a napola propužem kroz vrata. Uspravim se, gotovo očekujući da se oglase sirene ili da sa stolice u kutu ustane policajac. No, kuća je tamna i tiha, a jedino kretanje dolazi od nekoliko snježnih pahuljica što lepršaju po podnim pločicama od škriljevca. Pružim ruku da zatvorim vrata, ali se ona ne zatvore kako treba. Dotaknu dovratak, ali se odbiju natrag i opet otvore. Zgrabim ih, ponovo pokušam, a onda nešto primijetim. Preko jezičca na bravi prilijepljen je komadić vrpce koji vrata 228

sprečava da se u potpunosti zatvore. Najednom shvaćam zašto su one noći vrata ostala otvorena i zašto su lupala zašto, čak i kad smo okrenuli ključ, nisu bila sigurno zatvorena. Zapor je dio koji samo ukoči kvaku, sprečava da pomiče jezičac. No, ako sam jezičac ostane utisnut u bravu, kvaka je beskorisna. Pod rukom se čini da je sve u redu kad ih prodrmate, ali vrata zatvorenima drži tek vlastita inercija. Na sekundu razmišljam o tome da skinem vrpcu, ali onda shvatim koliko bi to bilo glupo. Ovo je - konačno - dokaz. Preda mnom, nedužno skriven dovratkom, nalazi se neoborivi dokaz da je netko Jamesa namamio u smrtonosnu klopku, a to je upravo ona osoba koja je zalijepila ovaj komadić vrpce. Pažljivo, da ništa ne poremetim, gurnem vrata da se zatvore, a onda preko kuhinje dovučem stolicu i naslonim je s unutrašnje strane stakla. Tek se onda ogledam na sve strane. Kuhinja izgleda čudnovato nedirnuta. Ne znam što sam očekivala: možda prah za otkrivanje otisaka prstiju, onaj čudni srebrnkasti sjaj na svim površinama. No čim pomislim na to, shvaćam koliko bi to bilo besmisleno. Nitko od nas nije poricao da je bio u kući. Naši će otisci biti posvuda, a što će se time dokazati? Više od svega želim otići gore, zavući se u neki od kreveta i zaspati. Ali ne mogu. Vjerojatno nemam puno vremena. Dosad su vjerojatno već otkrili da je moja soba prazna. Znat će da vlastitim snagama nisam mogla daleko dospjeti - ne bez novca, cipela i kaputa. Neće dugo trebati da pronađu taksista. A kad ga nađu... Prolazim kroz kuhinju, koraci mi glasno odjekuju u tišini, duboko uvlačim dah, a onda otvaram vrata koja vode u hodnik. Sve su očistili, bar donekle. Očišćena je gotovo sva krv, a uklonjen je i veći dio stakla, iako povremeno mogu osjetiti kako mi pod plastičnim potplatima krčka poneka sitna krhotina. Na prije okrvavljenim mjestima postavljene su oznake - na podu i po zidovima, komadići vrpce s natpisima koje u mraku ne mogu pročitati. Ne usuđujem se upaliti svjetlo. Nema zavjesa koje bih mogla navući i moj bi lik bio vidljiv preko cijele doline. No, tu i tamo zaostale su nekakve čestice, tamnohrđave mrlje nečega što je nekad bilo James - a sada to više nije. Kako je to čudno - njega više nema, a krv iz njegova srca još je uvijek ovdje. Klečim na parketu od borovine po kojem su rasuti komadići stakla zdrobljeni pod našim cipelama i koji je okaljan krvlju što se u njega upila pa prstima prelazim po 229

umrljanim drvenim utorima i mislim: Ovo je bio James. Prije nekoliko dana ovo je bilo u njemu, održavalo ga na životu, davalo rumenilo njegovoj koži i poticalo otkucaje njegova srca. A sad toga više nema - leži ovdje, besmisleno, a ipak je to sve što je od njega ostalo. Negdje se njegovo tijelo podvrgava obdukciji. A onda će Jamesa pokopati ili kremirati. No, jedan će njegov dio ostati ovdje, u ovoj kući. Ustajem, prisiljavajući hladne, umorne noge da se pokrenu. Onda odlazim u dnevni boravak i grabim lagani prekrivač sa sofe. Na stolu još uvijek stoje prljave čaše za vino, preostale od posljednje večeri. Cigaretni opušci vire iz vinskog taloga, a Ninine su se rukom motane cigarete napuhnule u mokre bijele crve. No, ploča za prizivanje duhova spakirana je i odnesena, a papir je nestao. Ne mogu suzbiti drhtaj pri pomisli na policiju dok čita one poremećene črčkarije. Što je značila ona dugačka, izvijena riječ ubojica? Je li je netko namjerno napisao? Ili je iz zajedničke podsvijesti jednostavno isplutala na površinu, poput morskog čudovišta koje izranja iz nečijega najdubljeg unutarnjeg straha, a zatim ponovo tone na dno. Prekrivač zaudara na ustajali cigaretni dim, ali ga svejedno ovijam oko ramena dok podižem pogled prema praznim klinovima iznad kamina, a onda gledam u stranu. Zbilja ne mogu podnijeti pomisao na ono što se spremam učiniti. No moram to učiniti. To mi je jedina šansa da doznam što se doista dogodilo. Počinjem na vrhu stuba, stojeći tamo gdje smo one večeri svi stajali u grupici. Flo mi je bila zdesna i sjećam se da sam ispružila ruku prema oružju. Clare i Nina bile su mi s druge strane, a Tom iza nas. Prizor preda mnom, zajedno sa svojim mirom i tamom te udaranjem mojega srca, tako je blizu onoj noći da se načas osjećam kao da ću se onesvijestiti pa se moram zaustaviti i disati kroz nos, podsjećajući samu sebe da je to sve već prošlo, da se James neće više uspinjati ovim stubama. Ubili smo ga - svi mi skupa, u svojem pijanom i histeričnom strahu. Svi smo držali to oružje. Moram se prisiliti da ponovo preživim ono što se dalje dogodilo, Jamesovo tijelo kotrlja se niza stube, Nina i ja posrćemo za njim. Ovaj put silazim polako, pridržavajući se za ogradu. Na stubama još uvijek ima stakla od razbijenog prozora, a ja se u mraku ne pouzdajem u japanke, ne uz skliske krhotine pod nogama. Ovdje je mjesto gdje je Nina pokušavala reanimirati Jamesa. Ovdje je mjesto gdje sam ja klečala u njegovoj krvi, a on pokušavao nešto reći. Osjećam suze, vlaže mi lice, ali ih grubo obrišem. Nema vremena za tugu. Sati 230

prolaze i bliži se zora, vrijeme kad će doći po mene. Što se zatim dogodilo? Vrata dnevnog boravka još uvijek nisu vraćena na šarke otkada ih je Tom skinuo, a mi se mučili da ih prenesemo kroz ulazna vrata do mjesta gdje nas je Clare čekala u autu. Na ulaznim vratima zasun nije navučen pa ih bez poteškoća otvaram. Kad to učinim, zbog snažnog vjetra umalo me čelično vratno krilo udari u lice, a snijeg pojuri unutra kao nešto živo, trudeći se da uđe, trudeći se da silom istjera i ono malo topline što je bilo zaostalo u kući. Stišćem oči pa, čvrsto stežući prekrivač oko ramena, izlazim u bijelu mećavu. Stojim na trijemu, tamo gdje sam stajala i one noći čekajući Ninu. Sjećam se da je Tom nešto dovikivao Clare, a da je Clare turirala motor. A onda se sjećam kako sam primijetila njezinu jaknu prebačenu preko ograde trijema. Pružam ruku kao da ću je dohvatiti. Drhtim, ali se, koliko god mogu, trudim prisjetiti te noći, nečega malog i okruglog u njezinu džepu. Ruku držim ispruženu, oči mi suze od stvrdnutog snijega koji leti za autom. I odjednom se sjetim. Sjetim se što sam u tom trenutku držala u ruci. I znam zašto me to natjeralo u trk. Bio je to naboj. Naboj za sačmaricu. Slijepi metak izvađen iz puške. Dok tako ovdje stojim, u vlastitim tragovima, misli mi prelijeću kroz mozak kao što su prelijetale i one noći, i sjećam se: kao da gledaš snijeg kako se topi, a odozdo izranja poznati krajolik. Naboj joj je mogao ostati u džepu prilikom gađanja na glinene golubove. No na streljani sam već naučila dovoljno da umijem razlikovati pravi i slijepi metak. Pravi naboj za sačmaricu čvrst je u ruci, napunjen sačmom zbog koje se doima i težim nego što to sugerira njegov kompaktni oblik. Ono što sam te noći držala u ruci bilo je lagano kao da je od plastike i bez ikakve sačme u sebi. Bio je to slijepi metak. Onaj slijepi metak. Onaj slijepi metak koji se trebao nalaziti u sačmarici. Osoba koja je slijepi metak zamijenila pravim bila je Clare. I upravo se Clare maločas odvezla u noć sa smrtno ranjenim Jamesom na stražnjem sjedištu svojeg automobila. Zašto? Zašto? 231

Ni tada mi to nije imalo smisla, a još mi uvijek nema smisla ni sada, ali tada nisam imala vremena za razmišljanje. Mogla sam učiniti samo jedno: sustići ih i suočiti se s Clare. Sad imam vremena. Polako se okrećem i vraćam u kuću pa zatvaram i zaključavam vrata za sobom. Onda odlazim u dnevni boravak i sjedam, držeći se rukama za glavu, pokušavajući povezati stvari. Ne mogu odavde otići prije nego što svane - osim ako, da vidimo... Ustajem, ukočena od hladnoće, pa dižem telefonsku slušalicu. Ne, još uvijek ne radi, na liniji se čuje samo šuštanje i tiho pucketanje. Znači, zaglavila sam ovdje, zaglavila do zore, osim ako ne želim oteturati natrag niz ledeni, izbrazdani kolni prilaz, i to ponovo kroz mrak, a čak i nisam sigurna da bih u tome uspjela. Vraćam se do sofe i još se jače umatam u prekrivač, uzaludno pokušavajući svojim udovima vratiti nešto topline. Bože, tako sam umorna, ali ne smijem zaspati. Moram sve povezati. Clare je slijepi metak zamijenila pravim. Prema tome, Clare je ubila Jamesa. No to nema smisla. Clare nema motiva - a ona je i jedina osoba koja nije mogla poslati tobožnje SMS-ove. Moram razmisliti. Pitanje na koje se uvijek vraćam glasi zašto; zašto bi Clare ubila Jamesa uoči vjenčanja? I onda se najednom, uz hladnoću koja nema nikakve veze sa studenim zrakom koji me okružuje, sjećam Mattovih riječi u bolnici. Između Jamesa i Clare bilo je nekih problema. To gotovo odmah odbacujem. Smiješno. Da, Clarin život mora biti savršen; da, standardi su joj nevjerojatno visoki, ali za Boga miloga, ne bi joj ovo bilo prvi put da dobije nogu. Svojevremeno se strahovito neprijateljski postavila, znam to jer sam sjedila uz nju dok je upisivala Rickovu adresu e-pošte na svaku porno stranicu i Viagrin bilten koje je uspjela naći. No, nije joj bilo ni na kraj pameti da frajera ubije. Ipak, tu postoji i jedna velika razlika. Kad je Rick ostavio Clare, Flo nije bila u igri. Sjećam se riječi što ih je izgovorila Flo jecajući pred kupaonicom one prve večeri: Ona je moja stijena i ja bih sve učinila za nju. Sve. Sve? 232

Sjećam se njezine reakcije kad sam rekla da idem u krevet - kako je eksplodirala, optužujući me za sabotažu. Ubit ću te ako upropastiš ovaj vikend, obećala mi je. Nisam je shvatila ozbiljno. No možda sam trebala. A to je bila samo djevojačka večer. Što bi tek učinila muškarcu koji planira njezinu najbolju prijateljicu ostaviti pred oltarom? A koga bi bilo bolje podmetnuti kao krivca nego zlu bivšu prijateljicu koja je Clare ukrala ono što joj je po pravu pripadalo, a onda na dugih deset godina nestala. No sada se sve otelo kontroli. A onda se sjetim odjeće koju je Flo imala na sebi te posljednje večeri pa mi najednom sine: što ako to na ogradi nije bila Clarina jakna, nego Floina, a Clare ju je jednostavno zabunom pokupila? Flo. Flo je zgrabila sačmaricu. Flo nam je rekla da sačmarica nije nabijena. Flo je osoba koja je sve ovo smislila, nagovorila me da dođem, sredila cijelu stvar. A Flo je imala prilike i poslati onaj prvi SMS. Osjećam se kao da se nekakva mreža steže oko mene, kao da se, što se više borim, to više zaplećem u nju. James je mrtav. Clare je na samrti. Flo je na samrti. A Nina je negdje u nekom pansionu, došla je do prijelomne točke, a ona i Tom suočavaju se s pitanjima na koja ne umiju odgovoriti, sa sumnjama kojih se ne mogu osloboditi. O, da se mogu probuditi iz svega ovoga. Sklupčam se na sofi ležeći na boku i privučem koljena na prsa, a prekrivač omotam oko sebe. Moram razmisliti, moram odlučiti što ću učiniti, ali u ovom zbrkanom, iscrpljenom stanju samo se vrtim u krugu. Imam izbor: pričekati policiju, pokušati objasniti zašto sam ovdje, objasniti im sve o slijepom metku u Floinoj jakni i nadati se da će mi povjerovati. Ili mogu otići u cik zore i nadati se da neće ni znati da sam bila ovdje. Ali kamo da odem? U London? K Nini? Kako ću uopće otići odavde? Policija će me, jasno, naći, ali izgledat će bolje ako me ne nađu ovdje. Osjećam kako mi se oči sklapaju gotovo protiv volje, udovi, drhtavi od umora, polako se opuštaju, a mišići se svakih nekoliko minuta trzaju od iscrpljenosti dok 233

tonu u san. Ne mogu više razmišljati. Pokušat ću to riješiti sutra. Odnekuda duboko iz mene dolazi snažno zijevanje i shvaćam da više ne drhtim. Puštam japanke da mi spadnu s nogu i primjećujem tanki potočić suza što mi se od zijevanja slijeva niz obraz, ali sam preumorna da ga obrišem. Oh, Bože, moram spavati. Razmišljat ću o tome... sutra... Noć. Noć kad se pucalo. Ja čučim u blještavom hodniku, okupanu zlatnom, sjajnom svjetlošću i Jamesovom krvlju. Krv mi je u nosnicama, na rukama, pod noktima. On gleda u mene, oči su mu krupne i tamne, a vlažno svjetlucaju. „Poruka”, kaže. Glas mu je promukao. „Leo...” Pružam ruku da mu dodirnem lice - a onda njega najednom nestaje, nestaje krvi, nestaje svjetlosti. Budim se, oko mene je mrak, a srce mi bjesomučno lupa u grudima. Cijelu minutu samo tako ležim, osjećajući kako mi srce udara poput bubnja, pokušavajući otkriti što me probudilo. Ništa ne čujem. No onda okrećem glavu i opažam dvije pojedinosti. Prvo: s vanjske strane golemoga debelog staklenog zida na prednjoj strani kuće nalazi se neki tamni oblik kojeg prije tamo nije bilo. I prilično sam sigurna da je to nečiji auto. Drugo: iz kuhinje čujem nekakav zvuk. Sporo, drhtavo struganje. Zvuk kakav nastaje kad se stolica gura po pločicama od škriljevca dok netko pokušava otvoriti vrata.

234

32.

Netko je u kući. Naglo sjednem na sofi, prekrivač mi padne s ramena, a srce mi lupa tako visoko u grlu da osjećam kao da će mi pozliti. Na trenutak razmišljam o tome da viknem, da izazovem uljeza. Onda shvatim da je to ludost. Tko god da je tu, iz bilo kojeg razloga da je došao, nema dobre namjere. Nije u pitanju policija. Policajci ne bi došli samo tako, i to u gluho doba noći i prikradajući se kroz stražnja vrata. Ne, postoje samo dvije mogućnosti: nekom se slučajnom provalniku posrećilo pa je naletio na otvorena stražnja vrata. Ili se vratio ubojica. Voljela bih da to bude provalnik. Što mnogo govori o tome kako mi je život postao sjeban kad je slučajni stranac koji ovamo provaljuje usred noći za mene najbolje moguće rješenje. No u dubini srca znam da ovo nije provalnik. Ubojica se vratio. Radi mene. Vrlo, vrlo pažljivo, ustajem, držeći prekrivač oko sebe kao štit, kao da me meka crvena vuna može zaštititi. Jedina mi je utjeha što uljez neće ništa više željeti upaliti svjetlo nego ja. Možda ga u mraku mogu izbjeći, sakriti se, pobjeći. Jebemu. Kamo da odem? Prozori gledaju na vrt, ali sigurna sam da su zaključani - pokušala sam ih otvoriti izvana, a sjećam se da ih je Flo one posljednje noći zaključavala. Imala je ključ, ali ja nemam pojma gdje je. Mogu čuti nekoga u kuhinji. Tiho korača po pločicama. U meni se bore dva vrlo jaka poriva. Prvi je da potrčim - protrčim kroz vrata pa uza stube i zaključam se u kupaonici, da učinim sve što mogu kako bih pobjegla. Drugi je da ostanem gdje jesam i borim se. Ja sam trkačica. Time se bavim - trčanjem. No, ponekad čovjek više ne može trčati. Stojim, postrance stisnutih šaka, krv mi grmi u ušima, a dah mi kida grlo. Pobjeći ili se boriti. Pobjeći ili se boriti Pobjeći ili... Pod cipelama krčka staklo u hodniku. A onda cipele zastanu. 235

Znam da je ubojica tamo, da osluškuje - osluškuje da čuje gdje se ja nalazim. Zadržavam dah. A onda se vrata dnevnog boravka širom otvore. Netko stoji na vratima, a ja ne vidim tko. Sve što mogu vidjeti u polumraku samo je silueta koja se crno ističe odražavajući se od čelika na glavnim vratima. Mogao bi to biti bilo tko - osoba je umotana u kaput, a lice joj skrivaju sjenke. No, onda se lik pomakne i ja ugledam odsjaj plave kose. „Zdravo, Flo”, velim, a grlo mi je tako stisnuto da jedva govorim. A onda se ta osoba nasmije. Smije se i smije, a ja dugo nemam pojma zašto. Pomakne se, i dalje se smiješeći, i stupi u trak mjesečine, a staklo joj krčka pod nogama. I onda shvatim. Shvatim da to nije Flo. Nego Clare. Pridržava se za zid i uviđam da je jednako slabašna kao i ja. Možda nije bila onoliko bolesna koliko se pretvarala kad sam je vidjela u bolnici, ali svejedno je bolesna. Doima se kao dvostruko starija osoba, kao da ju je netko na mrtvo ime pretukao i samo se napola oporavila. „Zašto si se vratila?” uspijeva napokon izustiti. „Zašto nisi sve ostavila na miru?” „Clare?” zakriještim. To nema smisla. Ništa nema smisla. Ona polako napipa put do sofe, a onda zastenjavši utone u nju. Na slabašnoj, oblacima prigušenoj mjesečini izgleda strašno - gore od mene. Lice joj je puno ozljeda, a na jednoj strani čela ima veliku modru oteklinu, crnu na blijedoj svjetlosti. „Clare... zašto?” Ne mogu naći nikakva smisla u ovome. Ona ništa ne kaže. Ninin duhan za cigarete leži na stolu, zajedno s papirićima, pa ona poseže za time, bolno, uz lagani uzdah olakšanja kad se opet zavali u jastuke, a onda počne polako, mukotrpno, motati cigaretu. Nosi rukavice, no unatoč tome ruke joj se tresu pa dvaput raspe duhan prije nego što uspije pripaliti. 236

„Godinama nisam pušila.” Prinosi kraj cigarete usnicama i povlači dugačak dim. „Bože, kako mi je to falilo.” „Zašto?” opet kažem. „Zašto si ovdje?” Još uvijek ne mogu mozak natjerati da prihvati ono što se događa. Clare je ovdje - prema tome, mora da je ona ubojica. Ali zašto, kako? Nema šanse da je ona mogla poslati onaj prvi SMS - ona jedina od svih nas u kući to nije mogla učiniti. Trebala bih otrčati odavde. Trebala bih se skutriti iza sofe, naoružana nožem za kruh. No ne mogu se natjerati da ovo razumijem. To je Clare, stalno inzistira moj mozak. Tvoja prijateljica. Kad mi pruži cigaretu, uzimam je, napola u snu, i povlačim dim, udišući ga duboko u pluća, sve dok mi se ne smiri drhtanje u udovima i dok ne osjetim kako mi se u glavi muti. Pokušavam joj vratiti cigaretu, a Clare sliježe ramenima. „Zadrži je. Uvijek mogu smotati još jednu. Bože, kako je zima. Jesi za čaj?” „Hvala”, kažem, i dalje u ovom čudnom stanju nalik na san. Clare je ubojica. No ona to ne može biti. Kao da ne mogu smisliti što da učinim pa utočište nalazim u tim čudnim, automatskim, društveno prihvatljivim odgovorima. Ona se bolno diže na noge i šepajući odlazi u kuhinju pa za nekoliko minuta čujem škljocanje kuhala za vodu i stvaranje mjehurića kad voda počne vreti. Što da učinim? Smotana je cigareta dogorjela pa jednostavno odložim opušak na stolić za kavu. Nema pepeljare, ali za to me više nije briga. Sklapam oči, rukama trljam lice pa mi, dok to činim, pred očima bljesne slika, kao projicirana na unutarnjoj strani vjeđa: James, krv svijetla poput boje pod svjetlima. Miris iz sna još mi je oštar u nosnicama, a njegov promukli glas odzvanja mi u glavi. S vrata se čuje tihi šum i vidim Clare kako s mukom vuče noge noseći dvije šalice u ruci. Spušta ih na stol pa ja uzimam jednu, a ona se spušta na sofu i izvlači kutiju lijekova iz džepa pa otvara dvije kapsule i njihov sadržaj sipa u čaj, pomalo nespretno jer su joj prsti u vunenim rukavicama. „Lijek protiv bolova?” pitam, tek toliko da nešto kažem reći. Ona kima glavom. „Da. Kapsule bi trebalo progutati cijele, ali ja ne uspijevam progutati tablete.” 237

Otpije gutljajčić i strese se. „O, Bože, ovo je odvratno. Ne znam je li to zbog lijekova ili se mlijeko pokvarilo.” I sama otpijem gutljaj. Ima loš okus - čaj uvijek i ima loš okus, ali ovo je još gore nego inače. Osjeća se neki kiseo i gorak okus ispod šećera koji je Clare stavila u čaj, no bar je vruće. Šutke pijuckamo, a onda ja ne mogu više otrpjeti. „Što radiš ovdje, Clare? Kako si došla ovamo?” „Floinim autom. Posudila ga je mojima, a oni su u mom noćnom ormariću ostavili ključeve da ih Flo poslije uzme. Samo što... ona nikad nije došla po njih.” Ne. Nikad nije došla po njih. Zato što... Clare podiže pogled. Iznad ruba šalice oči su joj raširene u tami i sjaje. Tako je lijepa - čak i ovako, umotana u stari kaput, s licem punim ozljeda i modrica, bez imalo šminke. „U vezi s time što ja radim ovdje, to bih isto ja mogla upitati tebe. Što radiš ovdje? „Vratila sam se da se pokušam sjetiti”, velim. „Pa jesi li se sjetila?” glas joj je bezbrižan, kao da razgovaramo o onome što se dogodilo u staroj epizodi Prijatelja. „Da.” Moje oči u mraku susretnu njezine. Šalica mi je vruća među rukama u kojima nema osjeta. „Sjetila sam se naboja.” „Kakvog naboja?” Lice joj je bezizražajno, ali ima nečeg u njezinim očima... „Naboja u tvojoj jakni. Našla sam ga u džepu tvoje jakne.” Ona odmahuje glavom i ja najednom pobjesnim, silno, silno pobjesnim. „Ne zajebavaj se sa mnom, Clare! Bila je to tvoja jakna. Znam da je bila. Zašto bi se ti inače vratila ovamo?” „Možda...”, spušta ona pogled na šalicu, a onda ga podiže prema meni. „Možda zato da te zaštitim od tebe same?” „Što to dovraga znači?” „Ti se ne sjećaš što se dogodilo?” „Otkud to znaš?”

238

„Medicinske sestre. Puno pričaju. Pogotovo kad pacijent spava... ili one tako misle.” „I? Što s tim?’” „Ne sjećaš se što se dogodilo u šumi, jel da? Ni u autu?” „Dovraga, o čemu ti to?” „Zgrabila si volan”, tiho kaže ona. „Rekla si mi da ne možeš živjeti bez Jamesa, da si zbog njega bila sjebana deset godina. Rekla si mi da si sanjarila o njemu - da nikad nisi prešla preko onog što se dogodilo, onog što ti je rekao u svom SMS-u. Natjerala si auto da skrene s ceste, Lee.” Na sekundu se sve ovo prelijeva preko mene kao val. Osjećam da me obrazi peckaju od šoka, kao da me Clare ošamarila, onda se val povlači i ja ostajem bez daha. Zato što je ovo istina. Dok ona govori, meni pred očima sijeva oštra, bolna slika - ruke na upravljaču, Clare se bori sa mnom poput demona, ja joj zarivam nokte u kožu. „Jesi li sigurna da se toga točno sjećaš?” kaže ona, a glas joj je vrlo nježan. „Vidjela sam te, Lee. Držala si ruku na sačmarici. Usmjerila si cijev prema Jamesu.” Na trenutak ne mogu ni riječi izustiti. Samo sjedim, hvatajući dah, a ruke mi stežu šalicu s čajem kao da je oružje. Onda odmahujem glavom. „Ne. Ne, ne, ne! Zašto si onda ti ovdje? Zašto me nisi prijavila policiji?” „Kako znaš”, tiho veli ona, „da to već nisam učinila?” Oh, Bože moj. Od užasa osjećam slabost. Otpijem gutljaj čaja, zubi mi cvokoću na rubu šalice, pa pokušavam razmisliti, pokušavam skupiti i povezati sve niti. Ovo nije istina. Clare se zajebava sa mnom. Nijedna osoba pri zdravoj pameti ne bi ovdje sjedila i pila čaj sa ženom koja joj je ubila zaručnika i pokušala im auto skrenuti s ceste. „Naboj”, tvrdoglavo kažem. „Naboj je bio u tvojoj jakni.” „Nemam pojma o čemu pričaš”, kaže ona, a glas joj se prekine. „Molim te, Lee, Volim te. Bojim se za tebe. Što god da si učinila...” Ne mogu misliti. Boli me glava. Osjećam se tako čudno, a u ustima mi je zaostao neki gadan okus. Popijeni još gutljaj čaja da ga isperem, ali se okus samo pojačava. 239

Sklapam oči i na zatvorenim vjeđama pojavljuje mi se slika - James mi umire na rukama. Hoću li do kraja života vidjeti tu sliku svaki put kad sklopim oči? „Poruka...”, hvata on dah, „poruka, Leo.” A onda mu krv nadire u pluća. I tada se odjednom, usred lelujave izmaglice sjećanja i zamršenih sumnji pojavljuje nešto čvrsto. Znam što je James govorio. Ono što je on pokušavao reći. Spuštam šalicu. Znam što se dogodilo. A znam i zašto je James morao umrijeti.

240

33. h, Bože, kako sam bila glupa. Ne mogu vjerovati koliko sam bila glupa - cijelih O deset godina uopće to nisam uočila. Sjedim tako, ukočena kao kip, prolazeći u glavi sve „da barem” - kako je sve moglo biti drukčije da sam samo, prije svih tih godina, shvatila ono što me bolo u oči. „Lee?” kaže Clare. Gleda me, a lice joj je oličenje zabrinutosti. „Lee, je li s tobom sve O. K.? Izgledaš... ne izgledaš mi dobro.” „Nora. Zovem se Nora”, kažem promuklo. Cijelih deset godina. Deset godina ta jebena poruka stoji kao urezana u mojem srcu, a ja to uopće nisam primijetila. „Sigurna si?” „Lee”, velim. Clare otpija gutljaj čaja i preko šalice zuri u mene, a lijepe, tanke obrve skupljene su joj u zbunjeno mrštenje. „Lee”, ponavljam. „Žao mi je, ali to je tvoj problem, a ne moj. Riješi to nekako. I nemoj me opet zvati. J.” „Što?” „Lee.“ „O čemu ti to dovraga?” „Lee. Nikad me on nije zvao Lee. James me nikad nije zvao Lee.” Cijelu minutu ona zuri u mene s izrazom krajnjeg nerazumijevanja, što me iznova podsjeća na to kakva je nevjerojatna glumica bila. I još uvijek jest. Nije Jamesu bilo mjesto na pozornici, nego njoj, Clare je nevjerojatna. A onda ona spušta šalicu s čajem i lice joj poprimi žalostan izraz. „Isuse. To je bilo tako davno, Lee.” Ovo nije priznanje - ne baš sasvim. No poznajem je dovoljno dobro da znam kako bi možda i moglo biti. Više ništa ne kaže. „Deset godina. Puno mi je trebalo”, velim gorko. Gorko, ne samo zato što mi je vlastita pogreška uništila život, nego i zato što bi, da sam to malo brže dokučila, 241

James možda još uvijek bio živ. „Zašto si to učinila, Clare?” Ona pruža ruku prema meni, ja se lecnem, a ona kaže: „Gle, ne tvrdim da je ono što sam učinila bilo ispravno - bila sam mlada i to je bilo glupo. Ali, Lee, učinila sam to u najboljoj namjeri. Ti si se spremala zeznuti i svoj i njegov život. Gle, to popodne otišla sam do njega - dečko je bio sav usran od straha, nije bio spreman postati tata. Ni ti nisi bila spremna postati mama. Ali ja sam znala da od vas dvoje nijedno neće imati petlje da donese tu odluku.” „Ne”, kažem. Glas mi podrhtava. „Oboje ste htjeli da se to dogodi.” „Ne!” Ovo zvuči kao jecaj. „Možeš ti koliko hoćeš tvrditi da nije tako”, tiho kaže ona, „ali ti si otišla, a on te pustio da odeš. Sve što je trebalo bio je jedan SMS, jedna poruka, jedan poziv - i istina bi izašla na vidjelo. Ali vas dvoje čak ni to niste bili u stanju učiniti. Činjenica je da je on htio izaći iz te veze - samo je jednostavno bio prevelika kukavica da sam raskine. Učinila sam to u najboljoj namjeri.” „Lažeš”, napokon progovorim. Glas mi je promukao i prigušen. „Nije tebe briga za mene - nikad te i nije bilo briga. Samo si htjela Jamesa, a ja sam ti stajala na putu.” Sjećam se - sjećam se onog dana u školskoj dvorani, vrućeg sunca što nadire kroz visoke prozore i Clare kako lakonski kaže: „James Cooper bit će moj.” No, umjesto toga, pripao je meni. „Doznao je?” Zurim u njezino blijedo lice, vlažnu i zaprljanu kosu koja se srebrno bijeli na mjesečini. „Za SMS. Kako?” Ona uzdiše. I onda napokon kaže nešto što zvuči kao istina. „Rekla sam mu.” „Što?” „Rekla sam mu. Raspravljali smo o iskrenosti i braku. Rekao mi je da, prije nego što se vjenčamo, želi skinuti nešto sa srca. Pitao me smije li mi to reći i hoću li mu oprostiti? A ja sam rekla, da, sve, apsolutno sve. Rekla sam da ga volim, da mi sve može reći. I onda mi je ispričao da je na tulumu na kojem smo se ponovo sreli jedan njegov frend bio zainteresiran za mene - sjećam se da smo cijele večeri 242

flertovali. Pri kraju večeri dala sam tom frendu svoj broj, James je u njegovom džepu pronašao taj komadić papira i zadržao ga. Frendu je rekao da ja nisam zainteresirana pa mi je sam poslao SMS, rekao da je moj broj dobio od Juliana i pitao hoću li s njim na piće.” Ona uzdiše i zuri kroz prozor. „Rekao je da ga je to grizlo sve ove godine”, nastavlja. „Da je naša veza započela običnom laži, da je zapravo njegov frend trebao završiti sa mnom. Ali rekao je i da je Julian ženskar pa je on tako postupio dijelom iz sebičnih razloga, ali dijelom i radi mene. Nije mogao podnijeti da me Julian smota, sjebe me, a onda mi da nogu. Očekivao je da ću se naljutiti, ali dok je govorio, ja sam mislila samo o tome da je lagao i varao zato da bi me osvojio, da je zbog toga iznevjerio vlastite skrupule. Znaš kakav je James... kakav je bio.” Kimam. Od tog mi se pokreta magli u glavi, ali znam na što misli. James je bio proturječna mješavina - anarhist s krutim moralnim kodeksom. „Čudno je to bilo”, Clare sad govori polako. Mislim da je gotovo zaboravila na mene. „Mislio je da ću ga zbog tog priznanja manje voljeti. Ali nisam - zbog toga sam ga samo još više zavoljela. Shvatila sam da je to učinio radi mene, iz ljubavi prema meni. I shvatila sam da isto vrijedi i za mene. Da sam svojevremeno slagala iz ljubavi prema njemu. I pomislila sam... ako ja njemu mogu oprostiti...” Sve mi je jasno. Jasna mi je njezina uvrnuta logika. I njezino nadmetanje: ti si to učinio radi mene, a ja sam radi tebe učinila nešto još gore. Ja tebe još više volim. No bila je zle sreće i pogrešno je shvatila Jamesa. Sjedim pokušavajući zamisliti njegovo lice kad mu je priznala što je učinila. Je li pred njim svoj postupak pokušala opravdati na isti način kao i preda mnom? James nije bio spreman postati tata - u tome je apsolutno bila u pravu. No njega to ne bi pokolebalo: vidio bi samo okrutnost njezine varke. „Što si mu rekla?” napokon kažem. Vrti mi se u glavi od umora, a u tijelu imam neki čudan osjećaj, kao da se rastačem, a mišići su mi mlitavi. Clare izgleda jednako loše - zapešća joj se čine dovoljno tanka da bi se mogla prelomiti. „Kako to misliš?” „Sigurno si mu rekla nešto drugo. Inače bi me nazvao. Što si mu rekla?” „Oh.” Trlja se po sljepoočici, zabacuje pramen kose koji joj je pao preko lica. 243

„Ne sjećam se točno. Nešto u tom smislu... da si mi ti rekla da mu poručim kako ti je potrebno da neko vrijeme budeš sama, da misliš da ti je on sjebao život i da ga više ne želiš vidjeti. Neka te ne zove - ti ćeš njega kontaktirati kad budeš spremna.” No ja to, jasno, nikad nisam učinila. Vratila sam se u školu samo zato da položim ispite, a njega sam ustrajno ignorirala. Poslije sam se u potpunosti odselila. Jedan dio mene najradije bi ga bio tresnuo što je bio tako glup, što se dao tako lako navući. Zašto nije prevladao skrupule i jednostavno me nazvao? No znam odgovor. Iz istog razloga iz kojeg ja njega nikad nisam nazvala. Zbog ponosa. Stida. Kukavičluka. I još zbog nečega - nečega što više nalikuje na traumatiziranost pa je zbog toga bilo lakše samo nastaviti bez osvrtanja. Nešto se značajno bilo dogodilo u našem životu, nešto s čime smo se bili potpuno nepripremljeni pozabaviti. I oboje smo bili ošamućeni od posljedica, pokušavajući previše ne razmišljati, previše ne osjećati. Lakše je bilo jednostavno sve okončati. „Što je on na to rekao?” uspijevam naposljetku izustiti. Grlo mi je bolno i hrapavo pa otpijem još gutljaj čaja. Okus mu je još gori kad je hladan, ali možda će mi šećer i kofein pomoći da ostanem budna do jutra, sve dok ne dođe policija. Tako sam umorna - tako jako, jako umorna. „Poslije, hoću reći. Kad je saznao.” Clare uzdiše. „Htio je otkazati vjenčanje. A ja sam ga molila i molila - rekla sam mu da se ponaša kao Angel u Tessi iz porodice d’Urberville - znaš ono kad Angel priznaje izvanbračnu vezu, ali onda ne može podnijeti kad mu Tess kaže da je svojevremeno rodila Alecovo dijete.” Čitali smo tu knjigu u srednjoj školi. Još se uvijek sjećam kako je James pred razredom strastveno osudio Angela. Jebeni licemjer! Povikao je, a onda ga je nastavnica zbog psovanja izbacila iz razreda. „Rekao je da mu treba vremena za razmišljanje, ali da bi mi mogao pokušati oprostiti jedino ako tebi kažem istinu. I tako sam mu objasnila da sam te pozvala na djevojačku večer i da ću ti onda sve reći.” Nesigurno se smije, kao netko tko je iznenada shvatio vic. „Baš mi je palo na pamet kako je sve to bilo ironično: uvijek sam mislila da je djevojačka zabava nešto potpuno bez veze, a James je potrošio hrpu vremena pokušavajući me nagovoriti da je priredim - i na kraju me upravo on na to i nagovorio, samo ne radi onog što je on vjerovao. Da nije toliko navaljivao, vjerojatno nikad na sve ovo ne bih ni pomislila.” Sada razumijem. U potpunosti razumijem. Clare nikad nije mogla biti u krivu. Odgovornost je uvijek morala pasti na nekog drugog. Uvijek je trebalo okriviti nekog drugog. 244

Je li James nju zapravo ikad poznavao? Ili je jednostavno volio nekakvu iluziju o Clare, glumu kojom ga je obasipala? Naime, budući da sam dvadeset godina poznavala Clare, znala sam da njegov plan nikad nije imao izgleda. Prije bi svijet propao nego što bi Clare takvo što priznala. Ne samo zato što je meni nanijela zlo, nego zato što bi svi i zauvijek tako gledali na to. Nije od mene mogla očekivati da šutim o tome što se dogodilo - sve će izaći na vidjelo: deset godina laži i prevare, a od svega bi najveće poniženje bila činjenica da je Clare Cavendish morala svemu tome pribjeći da dobije svojeg muškarca. Moralo joj je biti jasno i da je vrlo nesigurno što će James odlučiti. Ne znam što je rekao Mattu, ali bilo je jasno da ga je, ako je o svojim jadima bio spreman razgovarati s drugima, to doista duboko pogodilo. A i nije Clare zapravo ništa obećao - samo je rekao da bi joj možda mogao oprostiti ako ona meni sve prizna. Poznajući Jamesa, ne vjerujem da bi mu to uspjelo. Ne. Da se odlučila na iskrenost, Clare je mogla samo sve izgubiti, a nije mogla ništa dobiti. Imala je dvije mogućnosti: reći istinu i tako se razotkriti ili ne pristati na Jamesov zahtjev i tako izgubiti zaručnika, a onda bi istina u svakom slučaju izašla na vidjelo. Ovako ili onako, to bi je uništilo, a slika koju je godinama tako pomno gradila - slika dobre prijateljice, zaljubljene djevojke i brižne, poštene osobe raspala bi se u komadiće. Znam koliko je teško ostaviti prošlost za sobom i početi sve iznova - a Clarin je život bio sretan, blistav i uspješan. Mora da je pogledom obuhvatila sve što je do tada bila učinila, izgradila i postigla, a onda to odvagnula u odnosu na jednu laž. Za nju je to moglo završiti propašću - ili je mogla ubiti Jamesa i išetati iz cijele priče kao tragična i nadahnuto hrabra udovica, spremna da počne ispočetka. James je morao umrijeti - njegovo je smaknuće bilo žaljenja vrijedno ali nužno. No moje smaknuće - moje je smaknuće kazna. Nije joj bilo dovoljno da James umre. Netko je morao snositi krivnju za njegovu smrt. Krivnja nije mogla pasti na Clare, čak ni krivnja zbog prometne nesreće. Ne, nekoga se drugog moralo okriviti. I ovaj put taj netko bila sam ja. Zašto ja? umalo kažem. Ali prešućujem to pitanje. Zato što znam odgovor.

245

Ukrala sam njezina muškarca. Prije deset godina stala sam između Clare Cavendish i onoga što joj je po pravu pripadalo, ukrala joj to ispred nosa dok je bila previše bolesna da bi se borila za ono što je bilo njezino, a sad sam to opet učinila, digavši se iz prošlosti kao ruka iz groba, po posljednji sam put stala između nje i Jamesa. Neću živa izaći iz ove kuće, sad to znam. Clare si ne može priuštiti da me pusti. Srce mi s velikim, velikim naporom kuca u grudima, s tako velikim naporom da se osjećam čudno i ošamućeno, kao da bih se mogla srušiti. Držeći šalicu, nesigurno ustajem, a onda zateturam i ispustim je. Clare poseže za njom pokušavajući je uhvatiti prije nego što se prolije, ali su joj prsti u rukavicama šeprtljavi na porculanu i šalica joj isklizne iz ruke i poleti preko stolića za kavu. Kad se talog izlije po staklenoj ploči, ugledam ga. Ugledam bijeli sloj na dnu šalice. Nije to šećer - šećer se već potpuno otopio. Nego nešto drugo. Nešto zbog čega je čaj dobio još gori okus nego što ga inače ima. Sad shvaćam. Shvaćam zašto mi se vrti u glavi. Shvaćam zašto mi je Clare sve ovo ispričala, zašto mi je dopustila da sve ovo doznam. I shvatim, Bože, shvatim zašto nosi rukavice. Ona spusti pogled na šalicu, a onda ga podigne prema meni. „Opa”, kaže. A onda se nasmiješi.

246

34. a trenutak ostajem nepomična. Samo stojim, glupo zureći u šalicu, osjećajući N umrtvljenost u rukama i nogama i zbrku koja mi se vrtloži u glavi i koja me spriječila da prije primijetim djelovanje lijeka. Kakav je to lijek? Sredstvo protiv bolova? Tablete za spavanje? Stojim tako, njišući se, pokušavajući se pribrati. Pokušavajući uhvatiti ravnotežu. A onda posrćući krenem prema vratima. Ne hodam brzo. Hodam sporo - sporo kao u noćnoj mori. No, kad Clare skoči prema meni, ni nju ne slušaju ispaćeni udovi. Nogom zapne o sag i tresne na pod, a kukom udari o opako oštar rub stolića za kavu. Zavrisne tako da taj vrisak zvonko odjekne po cijelom hodniku, a meni je od toga još gore u glavi u kojoj mi se ionako vrti pa isteturam u hodnik. Borim se s bravom na glavnim vratima - s bravom koja mi se prije samo nekoliko sati činila tako jednostavnom i lakom za otvaranje. Prsti mi se skližu kvaka nikako da se okrene - a onda mi to ipak uspije i ja sam vani, trgajući tanke policijske vrpce, izlazim na blaženo hladan, svjež zrak. Udovi mi se čine kao da su od gume, a glava me boli i imam vrtoglavicu. No svejedno učinim ono što mogu. Potrčim. Toliko mogu. Načinim korak. Onda još jedan. Pa još jedan i još jedan. A onda me šuma proguta. Nevjerojatno je, neopisivo mračno. Ali ne smijem se zaustaviti. Zrak mi je hladan na licu, siluete su drveća crne na crnoj pozadini. Izdvajaju se iz studenog mraka, a ja ih zaobilazim i vijugam, provlačeći se ispod granja i pružajući ruke ispred sebe kako bih zaštitila lice. Bujad i trnovito grmlje hvataju mi se za potkoljenice grebući mi kožu, ali noge su mi hladne i u njima više nemam osjeta pa jedva osjećam šibanje granja, zadržava me samo bodljikavo trnje. Ovo je poznata noćna mora. Samo ovaj put ne pokušavam spasiti Jamesa, nego 247

sebe. Iza sebe čujem kako su se zalupila automobilska vrata i turiranje motora. Duga svjetla sjaju između stabala prelazeći ukrug preko velikog prostora dok se auto polako polukružno okreće, a zatim počinje poskakivati izbrazdanim kolnim prilazom. Prilaz obilazi brdo u dugim zavojima kako uspon ne bi bio previše strm. Staza vodi ravno kroz šumu. Ako budem brzo trčala, uspjet ću. Mogu stići do ceste prije Clare. A što onda? No ne mogu sad o tome misliti. Dah mi u jecajima izlazi kroz stisnute zube, a drhtave mišiće tjeram da se pokreću žešće, brže. Samo želim živjeti. Dobivam na brzini. Staza se ovdje strmije spušta nizbrdo, a mišići me više ne tjeraju naprijed, ali pokušavaju pratiti moj strmoglavi trk. Preskačem otpalu granu i jazavčevu jazbinu, tamnu rupu u blijedom razbacanom snijegu - a onda se, tako iznenadno da mi to izbije dah iz pluća, zaletim u stablo. Na ruke i koljena padam u snijeg, u glavi mi bolno zvoni. Iz nosa mi curi krv vidim kako kapa u snijeg sa svakim mojim izdahom, a kad dodirnem Nininu vestu, sprijeda je natopljena zgrušanom krvlju. Odmahujem glavom, pokušavajući otresti krhotine i otjerati iskre iz očiju, a krv prska po čistini. Ne smijem zastati. Jedina mi je šansa da se dočepam ceste prije nego što mi Clare presiječe put. Smirujem se, oslanjajući se jednom rukom na stablo, pokušavajući prevladati mučnu vrtoglavicu, a onda ponovo počinjem trčati. Dok trčim, kroz glavu mi prolaze slike, iznenadni bljeskovi, poput krajolika osvijetljena munjama. Clare u gumenim čizmama tiho se u ranim jutarnjim satima iskrada iz kuće da s mojeg mobitela pošalje one SMS-ove, s onog mjesta u šumi gdje se može dobiti signal, ostavljajući za sobom u snijegu stope koje ću ja poslije pronaći. Clare čeka dok Nina potpuno ne nestane u kući, a onda autom odlazi u mrak zašto? Zato da bi se tiho parkirala na ugibalištu, i čekala dok James na smrt ne iskrvari? Clare, lica blijeda na mjesečini, ukočena od šoka, kad ja iz šume izlijećem pred auto, vrišteći na nju da stane, da me pusti unutra. Refleksno je nagazila na kočnicu, a ja sam se utrpala na suvozačko sjedište. 248

Čim sam zalupila vratima, pogledala je u mene i u Jamesa, oboje bez sigurnosnog pojasa, a zatim je, i ne pokušavši išta objasniti, potjerala motor i stisnula gas. Na sekundu nisam ništa razumjela. Vozila je ravno prema drvetu koje nam se prijeteći suprotstavilo iz mraka. A onda sam shvatila. Zgrabila sam upravljač, zabijajući joj nokte u kožu, hrvući se s njom da preuzmem kontrolu nad autom - a zatim se sve zacrnilo. Oh, Bože, moram stići do ceste prije nje. Ako zaustavi auto poprijeko u dnu staze i presiječe mi put, izgubljena sam. Sve me boli. Isuse - sve me toliko boli. No, tablete koje mi je Clare stavila u čaj imaju i dobru stranu: u kombinaciji s mojim strahom i adrenalinom, dovoljno su ublažile oštrinu boli pa se svejedno mogu kretati. Želim živjeti. Nikad dosad nisam znala koliko. Oh, Kriste, želim živjeti. A onda se najednom, gotovo i ne primijetivši, nađem na cesti. Šumska staza izbacuje me na asfalt, i to tako brzo da posrnem pokušavajući dovoljno usporiti da ne izletim ravno pred nečiji automobil. Stojim tako oslanjajući se rukama o koljena, zadahtana i zadihana, pokušavajući dokučiti na koju stranu da krenem. Gdje je Clare? Čujem buku, jasno je primjećujem, grmljavinu motora dok juri preko rupa i skreće u zavojima. Nije daleko. Clare je gotovo u dnu kolnog prilaza. A ja ne mogu dalje - ne mogu više trčati. Natjerala sam svoje tijelo da prekorači sve svoje granice. Moram trčati ili ću umrijeti. A ne mogu. Ne mogu. Jedva se držim na nogama - a kamoli da jednu stavljam ispred druge. Trči, čujem vlastiti vrisak u glavi. Trči, ti jebeni beskorisni stvore. Baš hoćeš umrijeti? Clarin je auto na cesti. Vidim odsjaj njezinih svjetala odmah iza zavoja kako se probija kroz noć. A onda se čuje strahovita, vrištava škripa guma i prasak koji ne nalikuje ni na što što sam ikad čula. Vrište gume, struže metal, auto na autu; zvuk koji kao da će zauvijek odjekivati u šumskom tunelu, prodorno mi odzvanjajući u ušima. Stojim, oči su mi razrogačene od užasa, zurim prema mjestu odakle je došao zvuk sudara. 249

A onda muk - samo se u noćnom zraku čuje šištanje oštećenog hladnjaka. Ne mogu više trčati. No uspijevam hodati iako mi se noge tresu. Izgubila sam japanke, a asfalt mora da je hladan kao led - ali ništa ne osjećam. U tišini čujem kako se netko jecajući bori za dah i pucketanje radija. A onda se, tako iznenadno da poskočim i gotovo se spotaknem, pojavljuju stabla obasjana sablasnim plavetnilom što titra poput plamena. Još jedan korak. Još jedan. Prisiljavam se nastaviti, iza zavoja - prema ma čemu što se dogodilo. No prije nego što stignem onamo čujem glas, drhtav ženski glas. Žena nešto govori - telefonira? No kad se približim, vidim da je to policijska radiostanica. Lamarr. Stoji kraj otvorenih vrata policijskog automobila. Krv joj teče niz lice, crna u bljeskavom plavom rotacijskom svjetlu. Govori u radiostanicu. „Centrala, važna poruka.” Glas joj drhti, u njemu se čuje jecaj. „Smjesta pošaljite pojačanje i hitnu pomoć, na B4146 malo izvan Stanebridgea, kraj.” Stoji osluškujući kako joj pucketanje odgovara. „U redu”, kaže naposljetku, a onda: „Ne, nisam ozlijeđena. Ali druga vozačica - gle, samo pošaljite kola hitne pomoći. I vatrogasce s... s alatom za rezanje, kraj.” Pažljivo spušta radiostanicu, a onda opet odlazi drugom automobilu. „Lamarr”, velim kreštavim glasom, ali me ona ne čuje. Udovi su mi tako teški da ne vjerujem kako bih mogla načiniti makar još jedan korak. Pridržavam se za drvo pokraj ceste. „Lamarr...”, uspijem još jednom izustiti, glas mi je drhtava nit što se provlači kroz šištanje koje dopire iz automobilskog motora i kroz pucketanje radija. „Lamarr!” Okreće se i gleda me, a meni onda napokon popuštaju koljena pa klečim na hladnom asfaltu mokrom od snijega i više ne moram trčati. „Nora!” čujem kroz izmaglicu. „Nora! Kriste, ozlijeđeni ste? Jeste li ozlijeđeni, Nora?” No ja ne uspijevam naći riječi da joj odgovorim. Lamarr trči prema meni, osjećam njezine snažne ruke ispod pazuha dok se rušim na cestu, drže me i polako spuštaju na tlo. Gotovo je. Sve je gotovo.

250

35. ora.” Glas je nježan, ali ustrajan, upleće se u moj zbrkani, nemirni san pa me, „N kao kakvom kukom, vuče natrag u stvarnost. Poznajem taj glas. Tko je to? Nije Nina. Pretiho je to za Ninu. „Nora”, opet kaže glas. Otvaram oči. Lamarr. Sjedi na stolici kraj mojeg kreveta, tamne su joj oči krupne i jasne, sjajna kosa zaglađena s isklesana čela. „Kako se osjećate?” Trudim se ispetljati ispod pokrivača, a primjećujem da ona nosi Schanzov ovratnik - potpuno neprimjeren uz svilenu tuniku. „Navratila sam prekjučer”, kaže, „ali su me najurili.” „Jeste li i vi u bolnici?” kažem kreštavim glasom. Lamarr mi doda malo vode, a ja je zahvalno progutam. Onda zatrese glavom, a teške zlatne naušnice nježno se njišu. „Ne. Ozlijeđena ali pokretna - jučer ujutro poslali su me kući s hitne pomoći. Zbilja super, moji klinci mrze kad me noću nema doma. Najmlađe ima samo četiri godine.” Lamarr ima djecu? Ovaj se podatak doima kao mirovna ponuda. Nešto se u našem odnosu promijenilo. „Jesam li...”, zaustim, a onda progutam i počnem ispočetka. „Je li sve gotovo?” „S vama je sve O. K.”, kaže Lamarr, „ako na to mislite. A što se tiče slučaja, nakon Clare više ne tragamo u vezi s Jamesovom smrću.” „Kako je Flo?” Nisam sigurna jesam li to umislila, ali čini mi se kao da neka sjenka prelijeće preko Lamarrina lica. Ne mogu uprijeti prstom u ono što se na njezinu licu promijenilo, izgleda glatko i mirno kao i prije, ali se iznenada u maloj sobi osjeća nešto novo, neka strepnja.

251

„Ona se... drži”, naposljetku kaže Lamarr. „Mogu li je vidjeti?” Lamarr odmahuje glavom. „Uz nju je... uz nju je njezina obitelj. Liječnici ovaj čas ne dopuštaju nikakve posjete.” „Jeste li je vi vidjeli?” „Da, jučer.“ „Znači, danas joj je gore?” „Nisam to rekla”, kaže Lamarr, ali oči su joj nemirne. Znam ono što mi ne govori. Znam što izbjegava reći. Sjećam se Nininih riječi o predoziranju paracetamolom i znam da pogubni odjeci proizašli iz Clarinih postupaka još nisu prestali, čak ni sada. Od svega što je Clare učinila, mislim da je ovo bilo najokrutnije. Ono što je učinila Jamesu, što je pokušala učiniti meni, za to je bar imala razloga. Ali Flo Floin je jedini zločin bio što je voljela Clare. Ne znam kad je Flo počela shvaćati istinu - kad je počela zbrajati dva i dva u vezi s SMS-om koji je Clare od nje zatražila da pošalje s mojeg mobitela kad sam tek bila stigla u kuću. Zvučalo je dovoljno bezazleno: James, to sam ja, Leo. Leo Shaw. Ne znam kako joj je Clare to objasnila - kao nekakvu šalu, pretpostavljam. Zezancija za djevojačku večer. Prve su joj se slutnje vjerojatno javile kad se Nina izlanula o mojoj nekadašnjoj vezi s Jamesom; možda se onda počela pitati zašto, zaboga, Clare ponovo uzburkava vodu. A onda kad je Lamarr počela postavljati pitanja o mobitelima i porukama... mora da je shvatila kako nešto nije u redu. Ne vjerujem da je pogodila istinu - ili bar ne odmah. Pokušala je posjetiti Clare u bolnici, ali joj to nisu dopustili. Clare još nije bilo dovoljno dobro, a policija ionako baš i nije bila presretna što svjedoci iz pansiona dolaze u bolnicu u posjet; Nina mi je ispričala kako se morala boriti kao tigrica da me vidi, a i to tek nakon što su stotinu puta prošli kroz njezin iskaz. A Clare je u toj fazi još glumila zbrkanost i polusvjesnost, valjda čekajući da vidi što će procuriti u razgovoru između mene i Lamarr, prije nego što će se „probuditi”. Ne. Flo je sjedila u pansionu, grizući se, pitajući se što je na stvari, a nije imala prilike od Clare dobiti upute što da kaže. Pa je lagala. I zaplela se u vlastite laži. Pitala se što je učinila, što je pokrenula. Počela je sumnjati u Clarine motive. Uhvatio 252

ju je očaj. „Zna li se...?” pitam, teško gutajući, pokušavajući otjerati od sebe misli o Flo koja leži negdje dalje uz hodnik i bori se za život. „Zna li se što se dogodilo? Je li Clare išta rekla?” „Clare je previše bolesna da bi odgovarala na pitanja”, mrko kaže Lamarr. „Bar tako tvrdi njezin odvjetnik. No imamo dovoljno podataka da izgradimo slučaj. Kad skupimo ono što ste nam vi rekli, toksikološki izvještaj o lijekovima koje vam je Clare stavila u čaj i, kao najvažnije, Floin iskaz, to nam je dovoljno. Nikad nije ni pozvala hitnu pomoć, znate.” „Što time hoćete reći?” „Iz kuće. Onda kad je James bio na samrti. Nema zapisa da je uopće pokušala nazvati 999. To nam je trebalo biti upozorenje, ali smo bili prezauzeti traganjem na drugoj strani.” Uzdahne. „Morat ćete nam dati službeni iskaz, naravno, kad se dovoljno oporavite. Ali o tome možemo brinuti neki drugi dan.” „Mislila sam da je to učinila Flo”, kažem naposljetku. „Kad sam pronašla Clarinu jaknu, s nabojem u džepu. Mislila sam da je to Floina jakna. Mislila sam da je ona zamijenila naboje. Jednostavno nisam mogla shvatiti zašto bi Clare takvo nešto napravila – napokon je dobila ono što je htjela, savršen život, savršenog zaručnika. Zašto bi sve to odbacila? Tek kad sam počela razmišljao o SMS-u, zbilja razmišljati o tome, shvatila sam u čemu je stvar: James me nikad nije zvao Lee. Nije dvaput napravila tu pogrešku. Ali trebala sam shvatiti.” „Nije joj to bilo prvi put, znate”, kaže Lamarr. Njezin je bogati glas poput meka, topla pokrivača što se ovija oko hladnoće riječi koje izgovara. „Zapravo, već je prije učinila nešto vrlo slično. Trebalo nam je neko vrijeme da iskopamo priču, ali na njenom sveučilištu jedan profesor dobio je otkaz zato što je studenticama slao neprimjerene e-poruke u kojima im je obećavao bolju ocjenu ako s njim spavaju, a prijetio im sankcijama ako nekome nešto kažu. On je to u potpunosti zanijekao, ali nije bilo sumnje u to da su studentice takve poruke primile, a kad su pregledali njegov stroj, našli su poruke u mapi IZBRISANO, sve do jedne, iako ih je on nespretno pokušao uništiti. Čini se prilično jasno da je Clare u to bila upetljana, iako u ono vrijeme nitko nije sumnjao u nju. Nije bila među studenticama kojima je on slao poruke, ali je nekoliko tjedana prije toga on izrazio sumnju da je ona jedan od svojih radova odnekuda prepisala i zaprijetio da će to prijaviti dalje. Jasno, u mahnitanju koje je uslijedilo na tu se optužbu zaboravilo, ali se jedna od njegovih kolegica sjetila da je 253

on to spominjao. Rekla je da se uvijek pitala...” Sklapam oči osjećajući kako mi jedna jedina suza klizi niz nos. Ne znam zašto plačem. Nije od olakšanja. Mislim da nije čak ni od tuge za Jamesom. Možda samo od bijesa i frustracije zbog sve te uzaludnosti, zbog ljutnje na sebe što nisam prije shvatila o čemu je riječ, što sam bila tako glupa. A ipak, što bi onda bilo? Da sam shvatila? Bih li možda ja ležala na svijetlom drvu i mutnom staklu a utroba mi bila rasuta naokolo? „Sad vas ostavljam”, tiho kaže Lamarr pa ustaje, a skaj na stolcu zaškripi. „Vratit ću se sutra s kolegom. Uzet ćemo vaš službeni iskaz ako ga budete u stanju dati.” Ništa ne kažem, samo kimam glavom, a oči su mi još uvijek čvrsto zatvorene. Nakon njezina odlaska vlada tišina, isprekidana jedino glazbenom temom iz sapunice koja prodire kroz zid. Sjedim i slušam, a ujedno pratim i vlastite udisaje i izdisaje. A onda se, usred tog mira, čuje kucanje na vratima. Smjesta otvaram oči, pretpostavljajući da se to vraća Lamarr, ali to nije ona. Pred vratima je neki muškarac. Na tren mi srce uzdrhti, a onda shvatim da je to Tom. „Kuc-kuc”, kaže provirivši glavom kroz vrata. „Uđi”, kažem mu. Glas mi je kreštav. On uđe vukući noge. Izraz mu je sramežljiv, nesiguran kako ću ga dočekati. Blijed je u licu, daleko od dotjerana i uljuđena muškarca kakva sam upoznala tek prije nekoliko dana. Karirana mu je košulja pogužvana i na njoj je nekakva mrlja. No po njegovu izrazu razabirem da ja vjerojatno izgledam još i gore. Modrice oko očiju blijede u žuto i smeđe, ali još uvijek mogu šokirati nekoga tko ih prije nije vidio. „Bok, Tom”, velim. Popravljam bolničku spavaćicu koja mi je skliznula s jednog ramena, a on se smješka, ukočenim, smrznutim osmijehom čovjeka kojeg je privremeno napustila društvena umiljatost. „Gle, moram ovo skinuti sa srca”, napokon izvali. „Mislio sam da si ti to učinila. Hoću reći, cijela ona priča o nekadašnjoj vezi s Jamesom, a onda, kad je policija počela ispitivati o tvom mobitelu i SMS-ovima, jednostavno sam pretpostavio...” Prekine se. „Jako... jako mi je žao.” „Sve je O. K.”, kažem. Pokažem na stolac pokraj kreveta. „Gle, sjedni malo. Ne 254

brini se zbog toga. I policija je mislila da sam to ja učinila, a oni i nisu bili tamo.” „Tako mi je žao”, ponavlja on, a glas mu se lomi dok nespretno sjeda, obuhvaćajući rukama koljena. „Samo... Nikad nisam mislio...” Zastane, a zatim uzdahne. „Znaš, Bruceu se ona nikad nije sviđala. Jamesa je volio. Mislim, zbilja ga je volio, iako je tu bilo uspona i padova. Ali mu Clare nikad nije bila srcu prirasla. Kad sam ga sinoć nazvao i ispričao mu sve što se dogodilo, rekao je: ‘Šokiran sam, ali nisam iznenađen. Ta cura stalno je nešto glumila.’” Neko vrijeme sjedimo u tišini, a ja razmišljam o Bruceovim riječima, o procjeni što ju je čovjek kojeg nikad nisam srela iznio o jednoj od mojih najstarijih prijateljica. I shvaćam da je u pravu. Clare je stalno nešto glumila. Čak je i kao dijete igrala određenu ulogu, ulogu dobre prijateljice, pa ulogu savršene učenice, idealne kćeri, glamurozne zaručnice. I najednom shvaćam da je možda to razlog što mi je Clare koju sam poznavala bilo tako teško povezati sa svim ovim drugim ljudima: ona je za svakog od nas bila drukčija osoba. Što će biti s njom, pitam se. Hoće li ijedna porota osuditi nekoga tako šarmantnog, tako ljubaznog, tako silno, silno lijepog? „Pitam se...”, kažem, a onda zastajem. „Što?” pita Tom. „Stalno razmišljam: što bi bilo da nisam pristala? Doći na djevojačku zabavu, hoću reći. Ionako skoro nisam došla.” „Ne znam”, polako kaže Tom. „Baš smo sinoć Nina i ja o tome razgovarali. Kako ja to vidim, ti u svemu i nisi bila bitna. Stvar je bila u Jamesu. Ti si samo došla kao šlag na tortu.” „Znači, hoćeš reći...”, šutim prevrćući to u glavi, a on kima. „Mislim da bi podmetnula nekog od nas umjesto tebe.” „Vjerojatno Flo”, žalosno kažem. „Na kraju krajeva, ona je poslala SMS.” Tom kima. „Za Clare ne bi bio nikakav problem malo izvrnuti istinu, tvrditi da se bojala Flo, da je Flo bila ljubomorna na Jamesa, da se iracionalno ponašala. A što je najgore - mi bismo je svi vjerojatno podržali.” „Jesi li vidio Flo?” pitam. „Pokušao sam”, kaže on. „Ne puštaju nikoga k njoj. Mislim... nisam siguran...” Glas mu zamre. Oboje znamo što misli iako to ne izgovara. „Večeras se vraćam u London”, kaže on napokon. „Ali bilo bi super ostati u 255

kontaktu.” Traži lisnicu u džepu i iz nje vadi debelu, sjajnu posjetnicu na kojoj je reljefnim slovima ispisano Tom Deauxma, uz broj mobitela i adresu e-pošte. „Žao mi je”, velim, „ja nemam posjetnicu, ali ako imaš olovku...” On izvlači mobitel i upisuje svoju e-mail adresu u njega, a onda promatra dok mi mobitel šalje praznu poruku. „Eto”, kaže naposljetku, ustajući. „Pa, bolje bi bilo da krenem. Čuvaj se, Shaw.” „Hoću.” „Kako ćeš se vratiti u London?” Ne znam. „Znam ja”, javlja se s vrata nečiji glas. Okrećem se, a ondje stoji Nina, naslanjajući se na dovratak, s nezapaljenom cigaretom među usnama. Govori s cigaretom u ustima poput detektiva iz petparačkih romana. „Ići će sa mnom.”

256

36. od kuće. Dvije tako male riječi, a ipak, kad sam za sobom zatvorila vrata svojeg K sićušnog stančića i zaključala ih, osjećam kako me preplavljuje olakšanje koje se čini prevelikim da bi ga tih nekoliko riječi moglo obuhvatiti. Kod kuće sam. Kod kuće sam. Natrag nas je dovezla Jess. Prešla je cijeli put od Londona da pokupi mene i Ninu i odvede nas kući. Kad smo stigle do moje ulice, njih su mi dvije ponudile da pođu sa mnom i pomognu mi odnijeti kovčeg do trećeg kata, ali sam ja rekla ne. „Jedva čekam da malo budem sama”, rekla sam i to je bila istina. A znala sam i da njih dvije jedva čekaju da ostanu nasamo - nasamo i zajedno. Vidjela sam njihove smirene i srdačne kretnje tijekom duge vožnje, Nininu ruku kako leži u Jessinu krilu, kako Jess, mijenjajući brzine, svaki put pomiluje Ninino koljeno. No nisam se osjećala isključenom - nije bilo to u pitanju. Jednostavno sve dosad nisam znala koliko volim vlastiti prostor. Flo je umrla nekoliko sati nakon mojeg razgovora s Tomom - tri dana nakon što je popila preveliku dozu lijekova. Nina je u vezi s tim bila u pravu. Kao i u vezi s time da će se Flo na kraju predomisliti. Ja je nisam vidjela, ali joj je Nina otišla u posjet i slušala je dok je plakala, govorila i planirala budućnost i sve što će učiniti kad izađe iz bolnice. Roditelji su bili uz nju kad je umrla. Ne znam je li to bila mirna smrt - Nina mi nije htjela reći, zbog čega mislim da nije bila takva. Uzdišem i ispuštam kovčeg na pod. Umorna sam, strahovito žedna i ukočena od duge vožnje. Podignem poklopac na aparatu za kavu, ulijem vodu i nehajno u njega ubacim papirnati filter. Onda otvorim staklenku i omirišem mljevenu kavu. Stara je tjedan dana, ali još uvijek dovoljno svježa da mi nos zapjeva od veselja. Zvuk aparata koji priprema kavu zvuk je doma, miris pare koja natapa mljevena zrnca miris je doma, a onda napokon sklupčam izmoreno tijelo na krevetu, ostavljajući neraspakirani kovčeg na sagu, pa otpijam dug i polagan gutljaj. Zimsko 257

sunce prodire kroz rolete od ratana, a promet s ulice tiho buči, predalek da bi smetao, više nalik na udaranje mora o obalu. Mislim na onu staklenu kuću, sad tako daleku, u tišini šume, uz ptice što naglo prolijeću mimo nje i šumske životinje što tiho tapkaju kroz vrt. Mislim na njezine prazne staklene zidove na kojima se odražavaju tamni obrisi stabala, a kroz koje prodire mjesečina. Floina teta, čini se, prodaje kuću. Tako su Nini rekli Floini roditelji. Previše prolivene krvi, previše uspomena. A rekla je i da planira spaliti ploču za prizivanje duhova kad joj je policija vrati. Ima jedan dio koji mi nije jasan. Seansa. Sve je drugo bilo nužno. Sve je ostalo bilo dio plana. Ali ploča za prizivanje duhova i ona jeziva, jeziva poruka? Još uvijek vidim olovku kako vijuga i prelazi preko stranice. U u uuuubbojiccccccccccccce. Lamarr vjeruje da je to bilo smišljeno, kao dio plana da nas se sve uzruja, dovede na rub živaca, tako da, kad se otvore stražnja vrata, budemo skloniji panici i složimo se s prijedlogom da netko uzme sačmaricu. Ja, međutim, nisam u to tako sigurna. Ponovo mislim o onome što je rekao Tom, o porukama koje znaju dolebdjeti iz podsvijesti... je li to Clarina ruka i protiv volje ispisala ono što je njezina vlasnica tako očajnički pokušavala potisnuti? Sklapam oči pokušavajući odagnati sjećanje na tu noć. No nema načina da ga potpuno isključim. Flo više nema, ali mi ostali, Tom, Nina i ja, morat ćemo živjeti s onim što se dogodilo, s onim što je Clare učinila, s onim što smo svi učinili, i to do kraja života. Kovčeg je još na podu pa ga otvaram i iz njega vadim laptop. Moj mobitel još je u rukama policije, ali barem mogu provjeriti e-poštu. Prošlo je više od tjedan dana kako sam otišla iz Londona pa, kad upalim laptop, zatrepti poruka: „Preuzimanje prve od 187 poruka”. Sjedim i gledam kako, jedna po jedna, padaju u moj poštanski pretinac. Jedna je poruka od mojeg urednika. I još jedna. Dvije od mojeg agenta. Jedna od moje mame, naslovljena kao „SVE O. K.?” Zatim, kao posljednje, stižu poruke s moje internetske stranice: „Vrući tajlandski komadi”... „Neobičan savjet - kako se riješiti sala na trbuhu!”... „Tri komentara čeka na odobrenje.” 258

A među spamom... „Od: Matt Ridout. Predmet: Kava.” Pipam po džepu tražeći presavijeni komad kartona, otrgnut od papirnate čaše. Broj telefona sad je gotovo nečitljiv. Trag kemijske olovke rasplinuo se u ništa, a tu je i pregib preko dvije srednje znamenke, ali mislim da mogu razaznati kako su to dvije sedmice, ili bi to mogle biti. Namjeravala sam odluku prepustiti sudbini. Ako od policije dobijem mobitel prije nego što broj izblijedi... A sad ovo. Sjećam se kako je zario lice u ruke dok je plakao za Jamesom. Sjećam se njegova osmijeha. Sjećam se izraza u njegovim očima kad se opraštao od mene. Nisam sigurna mogu li to učiniti. Nisam sigurna mogu li ostaviti za sobom sve što se dogodilo, početi iznova. Na trenutak mi prst neodlučno lebdi nad tipkom za brisanje. A onda kliknem. SVRŠETAK

259

ZAHVALE Najprije moram zahvaliti dragim prijateljima u Vintageu koji su me bodrili na svakom koraku mojega puta (i taktično me nisu previše često pitali kako mi ide). Da odam puno priznanje svima koji to zaslužuju, morala bih sastaviti cijeli telefonski imenik, ali posebnu zahvalnost moram uputiti svima u Harvillu, uključujući tu Alison Hennessey, moju briljantnu urednicu (zapravo, kraljicu kriminalističkih romana), koja je prva izrekla riječi „djevojačka zabava” i time pokrenula sve ostalo, Liz, Michal i Roweni iz uredništva, Bethan i Fioni iz propagande, Jane, Monique, Sam i Penny iz autorskih prava, svima u prodaji (previše vas je da bih vas sve spomenula, ali sve vas volim!), Simonu u proizvodnji, fantastičnome grafičkom dizajnerskom timu, posebno Rachael, Vicki i ostatku sjajnoga marketinškog tima. Za sve ostale - Claru, Poppy, Susannu, Parisu, Becky, Christiana, Dana, Lisu, Ceri, Alex, Fran, Rachel, (još jednu) Claru i sve koje zbog nedostatka prostora ovdje ne mogu navesti - voljela bih da vas mogu sve spomenuti, ali molim vas da ne zaboravite kako vas sve volim i kako mi nedostajete. Posebno propagandni odjel i njegove talentirane, maksimalno strpljive, skromne i općenito u svakom smislu predivne članove. Vječnu zahvalnost upućujem i mojim prvim čitateljicama, Meg, Eleanor, Kate i Alice, zbog toga što su u potrebnim omjerima pokazivale grubost i pružale mi podršku te postavljale prava pitanja. Veliku zahvalnost upućujem i piscima i prijateljima koji su vrijeme posvećeno rješavanju vlastitih problema odvajali zato da bi razmišljali o mojima, kako putem interneta, tako i uživo - molim vas da ne zaboravite kako mi je zbog vas život svakodnevno bio bolji i zabavniji. Eva, Emma, Leila, Eve, Jenn, Geri, Jess i svi u BF-u i YAT-u, svakodnevno mi život činite boljim i zabavnijim. U pogledu tehničke pomoći, velik je moj dug prema Samu, Jonu, Richardu i Lorni koji su mi svi pomogli u vezi s detaljima o policijskom postupku, medicinskom protokolu i vatrenom oružju. Nepotrebno je reći da su sve eventualne pogreške moje, a ispričavam se zbog dramatične slobode u tumačenju pojedinih njihovih savjeta. Golemu zahvalnost upućujem Evi i Jacku iz književne agencije Eva White, za 260

svu njihovu brigu i podršku. I na kraju - tu je moja draga obitelj, osobito Ian i djeca: hvala vam što ste mi dopustili da se sklonim u gostinjsku sobu iako biste vi bili više voljeli da se svi zajedno bavimo nečim drugim. Sve vas volim.

261

Bilješka o autorici

Ruth Ware rođena je u Susexu u Velikoj Britaniji. Radila je kao konobarica, knjižničarka i kao učiteljica. Svojim je drugim romanom Žena u kabini 10 potvrdila svoj status najbolje spisateljice kriminalističkih romana i psiholoških trilera današnjice, odmah uz Paulu Hawkins ili Gillian Fllyn.

262