Tuturuza i šeh Meco - Alija Nametak

February 22, 2017 | Author: Bosnamuslim-media | Category: N/A
Share Embed Donate


Short Description

Download Tuturuza i šeh Meco - Alija Nametak...

Description

biblioteiKa )r-edeb Alija Nametak

TUTURUZA I ŠEH IVECO lzdava'ć : El-Kalem — izdavački centar Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Zelenih beretki 17, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina, Tel/Fax. ++387 33/ 441-800, E-mail: [email protected], URL: www.rijaset.net

Alija Nametak

Tehni čki urednik: Nurko Karaman Dizajn korice: Tarik Jesenkovi ć

Za izdavača: Muhamed Mrahorovi ć , direktor

DTP: EL-KALEM

Glavni urednik: Selim Jarkoč

Tiraž: 1.000

S\/

Štampa: Urednik: Mustafa PrIjača

T4 E

Lektor: Aida Krzi ć

EL-BEJAN, Sarajevo

IR CO roman

wel-beon

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 821.163.4(497.6)-31 NAMETAK, Alija Tuturuza i šeh Meco : roman / Alija Nametak. Sarajevo : El-Kalem, 2001. - 329 str. ; 21 cm. (Biblioteka Edeb) Bilješka o piscu / Muhamed Nametak: str. 301-304

ISBN 9958-23-107-7 COBISS/BiH-ID 10270982 Rješenjem Federalnog ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta br. 02-15-6631-1/01, od 30. 10. 2001., ovaj fist proizvod osloboden je poreza na promet i usluge, a u skladu sa Zakonom o porezu na promet proizvoda i usluga br. 6/95, 25/97, 36/00, 54/00 i 22/01 član 19. tačka 10.

Sarajevo, 1422.h.g./2001.

TUTURUZA I ŠEH MECO

Tuturuzu je Meco zapazio na jednom iftaru: mogao je pojesti gotovo kao i on, šeh Meco, ali nije znao kako treba jesti. Kad su izašli od domaćina, uputio se s njime i objašnjavao mu: - Kad vidiš pred iftar da nekoliko ljudi ide u skupu uz jedan sokak, pridruži im se i ti. Kad se zastave pred nekim vratima, ti vrata otvori i odmah usko či u avliju. Viči im: "Hod'te, bujrum!" - Kako ću ih zvati kad ni mene nije niko zvao ? - Šuti, herif jedan! Slušaj što ti se govori i pamti! Oni će unići u avliju, domaćin će izaći pred njih i pozvati ih, a ti prvi uskoči u pa im primaj ćurkove kapute, okre ći im obuću, a ako je ljetno doba, bezbeli ne će ništa skidati sa sebe osim obuće. Ti prvi ulazi u sobu! - Ama kako ću kad nisam pozvan? -Pozovi se s'ri! Uniđi! Ako bude ko mla đi, ostani za vratima, a ako još nije prostrta sofra, vidje ćeš na škr.13iji složenu sofrabošču. RazIoži je, prostri je po podu, a onda se obazri ho će se jesti sa sinije tevsije demirlije. Raširi santra č pa metni na nj demirliju položi siniju. Ne daj domaćinu da se sjeti da nisi i ti pozvan. Uzimaj kašike i me ći ih na sofru, samune komadaj i stavljaj pred svakoga đi će ko sjesti. Samo neka je prazna sredina sofre đi će se mećati sudi s hranom. Ljudi će posjedati oko sofre, a ti z4i1(j u dnu sofre mjesto za sebe!

- Nek sam bliže vratima ako me potjeraju! - Ama ništa se ne brini! Nikad se za jednom sofrom na iftaru svi među se ne poznaju. A niko neć e upitati: "Ko je ovaj?" kojega ne zna, da drugi ne bi za pita ča pomislili da je matfih. Kad top pukne i kad se posjeda za sofru, i ti sjedi i odmah jedi! Nemoj kašikom bosti, nego je lijepo položi da se u nju slijeva mast s vrha č orbe. Tako kusaj dok god ima masti na čorbi, a onda diži ć asu a prihvataj drugi sud. Ako je u sahanu pe čeno janje tuka, okreni sebi što najvoliš. Dobro pazi neka ti je vazda jedan zalogaj u ustima, drugi u ruci, a tre ći zamjj u sahanu tevsiji! Ne pij vode da ti džaba ne zauzima mjesto u želucu! Vodu možeš i doma piti. I tako se Tuturuza i Meco zapazili i sprijateljili i kome god je jedan bio pozvan na jemek i drugi je tamo pristajao.

VELIKA AVANTURA

Voz im je krenuo upravo dok su vadili na blagajni karte. - Mogli smo da i ne vadimo karte. da se džaba vozimo?! - Što ne bi? - Pa, bolan Avdija, to ti je kra đa. A ukrasti je haram! - Koga kradeš? - Pa državu. A država smo i ja, i ti, i milijuni ljudi. Znaš ti Osman-efendiju iz Visokog? On je jednom pozakasnio, kao ono mi sada, pa nije imao kad kupit bilet. A u vozu je bila tolika stiska da mu nije mogao kondukter pri ći. čim je došao u Sarajevo, otišao je do biletarnice, kupio bilet do Visokog i izderao ga. Boga mi, to je pravi musliman! - A ti stio krasti državu? Unišli su u bašč u kafane "Livade", pred kojom se zaustavlja ilidžanski voz. Dok se lokomotiva otkop ča i prijede na drugi kolosijek pa prikop ča na isti voz, dotle i svijet posjeda u voz. Reda je bilo čekati četrdesetak minuta, pa su sjeli za sto. Naru čili su "jednu u dvoje" i dok im je konobar donio džezvicu i dva fildžana, dovukao se do njih podnapit seljak i bez pitanja sjeo za sto. Izvadio je čuturu i ponudio ih. - Ostavi to! Mi ne pijemo.

- A što ne pijete? - Što te se ti če? - odsjekao je šeh Meco kao sjekirom, a Tuturuza je, da stvar malo ublaži, rekao: - Što nam je - Pa, da potvrdi ako seljak ne zna šta je haram, dodao: - Što je vjerom zabranjeno. - Duše mi, ja to ne razumijem - nadovezao je seljak. - A smijete jesti šljive? - Smijemo. - Sirove i sušene? - Ja! - I š1jivpitu, i ošaf, i bestilj? - i šljivopitu, i hošaf, i bestilj? - Pa što onda ne smijete rakiju kad je od iste šljive? Tuturuza, koji je bio zatečen pitanjem, nemoćno se okrenuo šeh-Meci da on odgovori. - Imaš ti keri? - Imam, Bogu na hamanet. Imam, s oproštenjem, tri. - Pa jesi ih ikad poljubio? -Jašta sam već poljubio, kad budu i ženske. - A jesi ih uzimao na krilo, milovao? - Jesam, Ko,svoje dijete. Ama se nisam puno blaznio oko njih. Djeca se onda ubrezobraze. Ljubio ih jesi, grlio ih jesi, a jesi ikad radio s njima ono što u mraku radiš sa svojom ženom? - Bože sačuvaj! Gluho bilo i ćoravo! - E, eto ti, pa ne pitaj više! Voz je došao, a njih dvojica su uskoč ila gdje nije bilo navale svijeta - da ne bi morali razgovarati. Sjeli su bez plana gdje će

izaći i kome će se svaliti na musa' firluk. Izvadili su karte do Ilidže, a mogli su sjahati i prije. Svukud po Sarajevskom polju ima aga, a ima i begova, ima hodža i hadžija, trgovaca i zanatlija, pa gdje god sa đu i kod koga god odsjednu, neće im niko vrata zatvoriti pred nosom, i svakome je drag razgovor i pjesma, a ko je dervišane, taj će se i posebno obradovati da se malo učini skupnog zikra. Dok je voz kloparao kroz Novo Sarajevo, Avdija je pitao šeha: - Hoćemo saći na Dolac-Malti? - Nećemo. Ovdje su sami bezi, a sve je ovo haramom stečeno. - Otkud ti to znaš? - Otkud ne znam? Ako sam u pojati bio, nisam slamu griz'o. Sve je ovo bilo Topal-Osman-pašino. On je bio valija, bosanski vezir, ima sedamdeset i više godina. Nije on mogao halalom zaraditi pa ovoliku zemlju kupiti - pokazivao je šeh Meco okolne njive, vojna skladišta i vježbališta. - Pa kad je pošao iz Sarajeva, on zaprodavao a kupio Dedaga. I napravio dvorac, konake. Stoga se i zovu Dedagini konaci. A otkud jednom čovjeku tolike pare da kupi od drugoga ovliki dunjaluk? Primao on od turskih vlasti na hiljade dukata godišnje da drži vazda pod puškom pet stotina silahšOra" prema Crnoj Gori, a on ih držao i pla ćao pedeset, a ostale pare sebi u džep. Pa kroz rupe na granici bez graničara upadali crnogorski hajduci i sjekli turske glave. I to je haram-malom kupljeno, a ja ne ću na jemek ondje đe ti je haram jesti i ovna koliko i krmka. Voz je dalje kloparao i spremao se da stane na Alipašinu Mostu. - A ovdje? Hoćemo u hadži-Mujage? - Nećemo. Ja nisam davno u njega bio, a sramota je često napadati. Njemu nije draga ni pjesma. A šta bi bilo s tobom? - Pa i meni je drago pametna čuti.

8

9

- Jest vala! Slušaš, slušaš, pa kad progovoriš, kao tele kad ugazi u pitu. - Dobro, šehu. Ako nećemo u hadži-Mujage, što ne bismo u kulu na brijegu? - E, ne bismo. Jedan je od njih prodao Gazijinu uvakufljenu zemlju jednom kuferašu, a znaš ti da ko prifati za vakufsko, prifatio je za živu žeravicu. Malo je popošutio pa ona nastavi zakrenuvši se na klupi da mu je za le đima ostao brijeg na kojemu je bila stara, ali modernizirana kula, koja se pri činjala kao miješana nošnja ponekih čaršilija koji su nosili evropske cipele, azijske čakšire, pa opet evropski kaput i turski fes. - Najgori su oni ljudi koji se kiburč . Ovaj sadašnji prvi je ostavio našu stranku i otišao u prdektere. Prema malim ljudima je strog, a prema višim od sebe previja se u pasu ko seoska snaša i čini im Najgori su ljudi koji dođu na visok položaj pa kinje slabije, a boje se moćnijih. Ja neću u takvih za sofrom bismillu potegnuti. Volim u esnafije vru ćom kukuruzm u totorotan umakati, nego u onakvih baklave jesti. - I ja sam ga pun. Kad ovo bi posljednje glasanje, ja krenuh niz Bistrik pa se svratih u Dženeti ća mehtef da vidim ko glasa. Sve trajvandžije, maltari, smetljari što hin je na ćero načajnik da glasaju. Dvojica-trojica sjede za hastalom, bilježe ko dolazi, zapisuju ga u tefter. Pita mene onaj iza stola kako se zovem. Ja kažem, a on traži po tefteru dok me ne na đe. - Za koga glasaš? A ja kažem: Koliko ima lista? Ko su kandidati? On meni: Jedna je lista. Predsjednika vlade, generala živkovića. A ja njemu: "S jednim se konjem ne ide na trku." Pa na vrata. Voz je dalje krenuo i za čas se zaustavio.

Na Stupu je bila stanica i samo jedan kolosijek. Dežurni je izašao u crvenoj kapi i sa zasukanom crvenom zastavicom u desnoj ruci. Zastava je bila omotana oko palice, a po boji se moglo nasluć ivati da je nekad bila crvena, ali je od mrljavih ruku tako nagaravljena da se osnovna boja gotovo sasvim izgubila. Derišč ad su provirivala na prozor voza i pitala dežurnog kad će križanje, a on im psovao sve na kamaru, jer tu križanja nije moglo ni biti. - Hoćemo ovdje sjahati? - Nećemo. Ovdje su bezi Fadilpaši ći. To su ti katmerli bezi. Baška su ti ovi bezi što su se spustili sa sela oko Rogatice u Sarajevo hercegovački bezi koji su se udali u Bosnu pa se naselili u ženinstvo. - Pa mogli bismo u Brijeke u Hadžikapetanovi ća. - Bismo mogli, ama su oni još u žalosti otkako im kmeti ubiše oca. - Znam, znam. Bilo je ono odmah iza rata. Pa dosta je vremena prošlo otada. Zar oni još žale? - Ne bi valjalo da ne žale. Hojrati za čas zaborave. U hojrata može biti i da zapjevaju, a nije im se, što ‘no rijet, otac svekar ni ohladio u zemlji. Avdaga je otpuhivao i mislio: Mogli smo mi i tri- četiri dana provesti u kućama gdje smo se mogli svaliti. Ako on bude ovako probirao, ko zna koliko ćemo još propustiti prilika. - Hajde, šehu, spremaj se! Sad će Ilidža. Jeda nekoga na Ilidži nađemo. - Šta imam spremati? Kašika je u džepu, čakija u drugom. - Čuj, kašika u džepu! A što će ti kašika? Gdje god do đemo za sofru, bit će kašika.

I0

I I

- Pa da vidiš da i ne bude. Jednom sam ja, otada ima i trideset godina, prispio na užinu u Pazari ć . U jednog seljaka bila koševina, i od kuće donijeli užinu. I onoliko kašika koliko je kosaca. Nudili su i mene da uzmem kašiku, ali ja ne htjedoh. A bio sam gladan. Ali grehota bi bila da ja uzmem kašiku a da usfalit bude koscu. Bila je mandra pa sam mogao uzeti botu prstima i zgurati je u usta, ali sam se tad zakleo da ne ću od kuće nikad bez kašike. Polahko su okrenuli kroz park, pa kroz cvijetnjak i izašli na aleju. Rano je bilo pa je malo pacijenata bilo vani. U paviljonu je bilo sve isprevrtano kako su no ćas ostavili muzičari, pa je čistačica mela podij i razmještala stolice i štendere. - Eh, Bože, Bože! Kad ovi ovdje zagude - naglas razmišlja Tuturuza - pa na jednu stranu ćemaneta, na drugu krnete, pa na treću bubanj i nakve tene ćke, pa ono crno tandrkalo; niko s kim! Da uši začepiš! Nigdje ti nema saza ni ćemaneta kad se ugode, oba zajedno. - Nama naše, njima njihovo! Nastavili su hod alejom. Poneki fijaker bi ih sustigao i prestigao, poneki mimoišao, a i neki zakasnjeli seljak s kljusetom koje je nosilo na samaru limene kante mlijeka. Svi su se obazirali za njima jer su bili mimo druge ljude. U Tuturuze je držak od saza stršio mimo glavu, a šeh Meco je imao visoku dervišku vunenu kapu oko koje je bio zamotan zelen turban, a, iako je ljeto bilo u jeku, odjeven je bio u debeli zeleni binjiš, raskop čan, ali ipak zimski. Uopće, u njega se ljetna odjeća nije razlikovala od zimske, a i obuća je uvijek bila jednaka. Štap kojim se odupirao bio je više kolac soha nego bastun. Iako su ga godine poklopile, nije se dao. Ako je bilo kako osjetio da je gle6n, ispravljao se da djeluje kao delija. Nekad je samo pomišljao, a posljednjih godina bi rekao Tuturuzi: - Ne daj se! Ako i ne možeš

biti junak, horozi se! Neka dušmani misle da si jak, kuvvetli! Da ih možeš, kad bi ti što krivo u činili, izdevetati. Bolje je da te se boje i da ti zavide, nego da te sažalijevaju... A kad do đe vakat da se ne možeš ni pričinjati a kamoli biti delija, a ti se povuci u kuću i ne izlazi. Možeš po mraku do mahalske džamije, a pred Begovu džamiju ćeš doći na komšijskim ramenima. Tuturuza se zamislio jer je primijetio da u posljednje vrijeme šeh navodi misli na smrt, ali, kad je pred njim bogata sofra, raspoloži se i začudno uživa u jelu i može ga utamaniti u velikim količinama. I ne naudi mu. Gdje god budu na konaku, zajedno spavaju, a nema ni hrkanja ni no ćnog ustajanja poradi sebe. Miran je kao zdravo dijete kad se nadoji materine sise pred spavanje. Iako je bilo dosta ku ća s desne i s lijeve strane aleje, šeh ne htjede nigdje svratiti. I Tuturuza je znao koja je čija kuća i u kojoj je domaćin gostoljub, ali su ih sve mimoilazili. Iz ovih kuća su domaćini išli ujutro vozom u grad, gdje su bili trgovci, advokati i činovnici, a uvečer se vraćali kućama na večeru i san. Poneki su i akšamlučili. Šeh je osjeć ao da ovdje nema za njega mjesta, a kad nema za njega, nema ni za Avdagu koji je poslušno poredio sa šehom, pazeći da nikad korakom ne promakne mimo šeha. - Avdija! - prozbori šeh kad se izmakoše izme đu kuća i kad osvoji širina, presječena samo drvoredom platana. - Lepe, šeho! - Eno one kuće desno. Mogli bismo ondje svratiti. - Ja vala ne bih! - Hm, dosad ti je bilo krivo što se nismo nigdje zaustavili, a sad nećeš kad ti preporučim da se uvratimo. - De, Boga ti, šeho, ne govori kad i sam znaš da ono nije mjesto za nas!

12

13

- Pa što ne bi bilo? - šeh se uozbiljio kao da bi i pristao da se svrati. - Nema ondje ženska čeljadeta. Ko će ti šta skuhati? Od one kuće treba glavu okretati! Sahibija ku će s kojim, ačikšić are, hoda uz keh niz keh njegov dilber, svaki dan odjeven k'o na Bajram. Ku ć u mu iz temelja napravio. Pa mi da idemo tamo!? - Da se ne bojiš da ć e nam udariti na obraz? - šeh je još uvijek bio ozbiljan. - Džaba ti obraz, da nam ne udari na stražnjicu! Šeh zastade, zastenja, a onda prasnu u smijeh, ali samo na čas, i zanijemi produživši put. Sunce je sjalo po njivama, po Igmanu i po platanima uz cestu, ali je cesta bila kao tunel; tek ponegdje, gdje je grana na platani nedostajala, vidjela se srebrna krpa na cesti. Jesi se, šehu, umorio? - Malo. A nije daleko ni vrelo Bosne, pa ćemo se tamo odmoriti. Ukazala se voda, bistra, pe ćine od krša i pješčara iz kojih je voda izvirala, trava i drve će, šaša i alge iz dna korita, gdje su se sva ta vrela sastala, a ribe se gonjale i promicale jedna mimo drugu. - Eh, da nije č uvara, što bismo mogli nahvatati riba! - uzdisao je Tuturuza. - Šta ti je vrsnica zinula za ribom! Ja bih volio zape čenu tuku, a pod njom tirit od džigerice i želuca, pa makar i ne bilo iza nje baklave i kadaifa! - Zastri se da se ne pokaplješ! Sjeli su na rosnu travu i gledali vodu i drve će, nebo i pokoji 14

pramen oblaka koji se kao raš čupan pamuk kretao vedrim nebom, a sunce je prigrijavalo i godilo ovdje gdje je od vode i hlada srhnula koža, pogotovu oznojenu čovjeku. Vidiš ti, Avdija, ovaj dunjalučki džennet? Sve je ovo bilo Pa kad je Švabo stio ovo okrenuti u parak, davao je sijedom IVUšiću sve napalijun za metar, a on nije dao nipošto. Kažu da je rek'o indžilirima: "Ne dam, sve da mi populate napalijun do napalijuna, a nekamoli napalijun za metar. Ja ho ću da ovo bude vazda tursko." - Popošutio je prenesavši se u prošlost. - Pa, vaj haluna, sad sva čije! Zašutjeli su, a onda kao iza sna upita šeh: - Avdija! Koliko ti znaš pjesama? - Bog,rne ne znam. Kad bih rek'o: hiljadu, malo bi bilo, jer ih znam sigurno i više, a da mi rekneš: reci mi ih stotinu, ne bih se možebit sjetio ni pet ih. S pjesmama je tako: po čneš jednu pjevati, pa nisi je još ni dovršio, a na um pada ti druga, pa dok nju pjevaš, treća, i tako redom, a sve zavisi od društva. Kad pogledaš u nekoga poznata, naumpada ti pjesma koju on najvoli, a okreneš se drugorn, zapjeva ćeš njegovu pjesmu... - Da si, bogdom, vaktile učio hifz, ne bi takog hafiza bilo nadaleko. - Eh, nije bilo suđeno. Zato sam sina dao u medresu pa uči hifz. - A priče ne znaš pričati? - Znam. Što ne bih znao? Neki dan sam sjedio u Mahmutage na ćefenku. Onaj njegov četvrti što uči za profesura čita iz novina naglas ocu, a bezbeli i ja čujem. Mahmutaga sluša i drijema, pa onda objesi glavu i poče hrkati. Istom mu se sin nasmija, a on se probudi. - Šta ono re če? - pita Mahmutaga. - Eh - kaže - ono tebe ne interesira pa si zaspao. 15

- Deder, pro čitaj to još jednom. - Hajde, Boga ti, ko je još vidio dvaput novine čitati. Mahmutaga ušutje, a meni ga i bi žao, pa mu ja rekoh šta mu je sin proč itao. Ja govorim, a sin mu gleda u novine, pa sve prstom ide od sature do sature, dok ne dovrših. - Fala ti - kaže mi Mahmutaga . - Kako ti to, Avdaga, zapamti odjednom? - pita me profesur. - Tako je u mene. Sve zapamtim objenne, ama ovo modern.5 sve i ne razurnim. Na razumim, ali zapamtim... Kaže profesor: "Da mi te je, bogdm, u džep strpati kad ja polažem ispit pa da ti mjesto mene odgovaraš." - Vidim ja, ti nekad govoriš, a nisi to ti nego je neko drugi. Nekad govoriš ko č aršilije... A kad spomenu Mahmutagu, mogli bismo se njemu uvratiti. - Uh, daleko je Blažuj! Ima i ovdje aga. Ima i čaršilija, a ima i profesura. - A ko ima? Ima Sloboda, a danas je sigurno u Sarajevu. Srijeda, pa zar da pro đ e pazarni dan a da on ne promiješa kroz č aršiju? A što veliš za profesura, ja ti tamo ne ću. I on ti je lutija, samo što je on oženjen ženom a nije dilberom. A ženio se da mu se ne bi govorilo ono što jest. Na ženu tovari zlato i drago kamenje kao na katuru da ga ne bi ostavila... Da i ne govorimo o tome poganluku... Nego na noge pa da idemo u Blažuj! Obilazili su gornjom cestom iznad vrela pa se Tuturuza zastavi, a kad on stane i šeh stane. Zna da ima Avdaga nešto re ći. - E? - Znaš, šehu, šta? Sad mi je najve ća briga djecu nahraniti. Nekad mi se i san razbije od toga. A kad sam bio dijete, onda mi je drugo san razbijalo. 6

- A šta? - Kako Miljacka vidi noću teći? I čudio sam se da ćeš nešto pametno re ći. Krenuli su cestom sve ispod Igmana na raskrke. Obojica su mislila o ručku jer se doru čak stresao u vozu od Ilidže i u pješačenju do raskrka. Okrenuli su leđa Sarajevu i zašli prema Zujevini koja je utanjila, jer ju je sunce gotovo svu popilo kako se otopio snijeg s Bjelašnice. Na jaliji je seljak držao konja za povodac i tužio se seljacima koji su se okupili oko njega kako mu je konj prestao puštati vodu ima dva dana, pa kako je radio svašta šta mu je ko rekao, ama fajde nema. Bio je sav kao izvan sebe, jer nije šala izgubiti konja, a crknut će sigurno ako ne propiša. - Jesi ga obvodio oko greba? - pitao je jedan. - Jesam, brate, razvalio plot oko harema pa ga uveo i ophodao s njim oko mezara, pa ništa. Pa sam ga dolje kod blažujske crkve uveo u njihovo groblje i ophodao, pa opet ništa. - A jesi mu mećao uš u puzdru? - Vala to nisam. - E, eto, probaj, a to je bir-iladž. - Đe ću sad naći uš? - Ih, to mi je nekakva muka! Nije to dinar pa da ga ne možeš naći. Jedan je amidža zavukao ruku pod pazuho, prebirao nešto i izvukao je pobjedonosno: - Evo, pa neće Bog dati da... Seljak je dao povodac jednom besposlenjaku, a onda doratu uzeo puzdru u ruku i u zavra ćen otvor stavio uš. Konj se propinjao, poskakivao, vrtio se ukrug, ali nije bilo fajde. 17

Šeh Meco je kao mimohod rekao: - Udri ga po sapima kapom s kopiletove glave pa ne brini! Zaštrcaće k'o šadrvan. Seljak se obazrije po skupu i s glave najbližeg djeteta skide umašćen fes pa njim udari konja po le đima. - Ne udaraj njegovim fesom - vikao je jedan seljak. - Nije ovo dijete kopile. Ima vjen čane i oca i mater... Konj je poskočio, ispružio puzdru i zapo čeo kvasiti oko sebe, da su se počeli oni što su stajali oko njega povla čiti jer su po njima prskale kapljice žutila koje je kiselinom štipalo nozdrve. Šeh je krenuo od grupe okrenuvši se samo uzgred seljaku koji je jam čio zakonitost djeteta, čijom je kapom obavio ritual iscjeljenja paripa: - Sve su ovo kopilad. Svi su oni bez Bismille pravljeni. I pošao je s Tuturuzom ostavivši zabezeknute seljake i obradovanog binjedžiju, koji se nije imao kad ni zahvaliti ni bilo čim šeh-Mecu nagraditi. - Ovdje sad ima, Avdaga, dosta aga i jedan beg. Sve je ovo bilo Alikadića pa je jedan dio po mirazu doš'o Alibegu Novi, a nešto je i kupnjom došlo u Krpine ruke. Samo što 'no rije č: Bolji čovjek Krpo nego Novo. - Šeh! Da je đi tražiti hlada. - Treb'o bi ti malo ovog sunca metnuti u turšiju, u kavonos, za zime. Danas je šeh ustao na lijevu nogu - mislio je Avdaga. - Što god mu se rekne, bit će protivan. - Pa kako bi bilo da idemo Zujevini? Oko nje je slabo hladovine, osim ako se insan pokiseli u nju. Moglo bi se i sunčati i vodom se hladiti. - Hajde naprijed! Kad kiridžije natovare trgova čke robe na

konje, onda naprijed proture magare, jer ono ne da se brzo ide, krać i mu je korak, a konji su veliki junaci pa ne daju jedan drugome preda se. Nekad ho će i tovare skrhati otimaju ći se za prvo mjesto. - Fala ti, šehu, kad ti mene tako unaprijedi! - Bez zamjerke za magare. - Halalim šehu, i za ovo drugo i za sve što me budeš na ovom putovanju kitio. - Pametan si ti, moj Avdija. Išli su jedan za drugirri po me đama i puteljcima izme đu njiva, s kojih je već požnjevena pšenica, a na kojima su kukuruzi izrasli za visinu konja i konjanika. Rječ ica je bila blizu, pred njima, a nisu je vidjeli jer su i na desnoj njenoj obali iste ovakve njive, a pri brdu kud prolazi voz negdje te negdje se vidjela kuć a potleušica jednokatni čardak. Samo je nečiji bezbrižan smijeh, sličan pjevanju kumrikuše, kazivao da tu ima vesela muškog društva. A na nekoliko koraka bliže čuo se žubor Zujevine, razljevene i plitke, pogdjekojim virom, u koji su zaranjala seljan čad i vadila iz vrbova žilja u vodi ribe, natičući im škrge na prste da bi ih što više mogli izvaditi. - Evo nam, Boga mi, šeha - zavikao je mladi Novo ne bi se i Krpo okrenuo. - A je Avdaga s njim? - A zar rnože bubanj bez šipke? - Mašallah, šeh-efendija, mašallah, Avdaga, bujrumuz! Hodite ovamo! Obojica su zagazili u plitku vodu ne izuvaju ći se. Zujevina je tu bila razljevena i nije im nigdje dosezala do pola potkoljenice. - Skoriće vam se firale kad ih osušite. - Ne smeta. Majstor je s nama - dodade šeho.

18

19

Mladi Osman-beg pitao je Krpu o čima, šta će se s ručkom? Oni su malo prije nešto čalabrknuli, da bi se moglo akšamlu čiti do zalaska sunca, a onda s roditeljima i ostalom čelj adi večerati, kad muškinje dođe večerašnjim vozom iz Sarajeva. - Ništa ti, Osman-beže, nemoj meni išaretiti - zarnu ćivao je Krpo. - Mi smo maloprije ručali, a oni su dervišane. Znaju kako to bude. Derriši mogu i da ne jedu, a da se osjećaju siti. - Mi možemo i tri dana ne jesti pa da budemo siti. Ne znaš ti šta je dervišluk - ljutio se šeh Meco. - Avdaga, sad ćemo šalu nastranu, a vi nam recite, biste da naručimo od kuće pitu mandru. Pitu bi trebalo čekati dva sahata, a mandra može biti i za po sahata gotova. - Može i mandra ru čku, a neka bude pita večeri! - izdiktirao je šeh Meco. Krpo je pošao s Osman-begom nekoliko koraka i izvadio neki zamotuljak iz džepa: - Evo ti pa kupi kablicu kisela mlijeka, a pod kajmak ovo gurni da se ne vidi. Donesi od ku će kotlić, pogolemu ćasu kukuruzna brašna, malo soli, izmećaj masla pet kašika. - Pa nas je četvero.

- Nikad se ne zna kad gra đanin na meraji ruča koliko će mu se sejaka pridružiti. Najprije ti negdje s puta iza plota broji zalogaje, onda se k'o tokorse nakašlje, da bi ga pozvao i ponudio da sjedne za sofru, pa gdje ćeš ga pustiti da gleda. Zovneš ga i nahraniš. A ako nikog ne bude, sevab ti je kao da si još jedno čelj ade nahranio. Osman-beg je otišao do kuće, Krpo se zabavio oko sabiranja suhadi što su je proljetne mutne vode nanijele i naplavile uz obalu. Namjestio je dva golema kamena i me đu njih naslagao suha granja, pa samo krehnuti šibicu i potpaliti. - Šta ima, šehu, u šeheru? - Pitaj kad dođe ono momče! Ne mogu ja dvaput isto govoriti, jer će i on bezbeli, kad sjedne kraj nas, pitati. A hoćeš mi ti, Avdaga, re ći kad je šeh danas ovako nakrivo nasađen. - Vallahi ćeš se i ti posejačiti ako još koji dan ostaneš ovdje. Jedan dan te nije bilo u šeheru pa odmah: šta ima novo? Šta bi bilo? Svijet ko svijet. Neko kupuje, neko prodaje, a najviše ih gleda one što prodaju i one što kupuju. A onih što kupuju manje je nego onih što prodaju. Neko prodaje u duć anu, neko na sokaku. Nekoga stid da sam prodaje pa odnese "na telala". Svašta se prodaje, moj efendija. Eto, jučer se svijet okupio u Sara čima oko telala. Nije šala, na telalu insanska koža, pa šta ho ćeš više? - Dobro je kad nije magare ća - dočeka Krpo. - Ti, Boga mi, kao da si maloprije slušao šeha kako me časti - nasmija se Tuturuza. Šeh se spustio u vrbov hlad, a Tuturuza je skinuo fermen i anteriju i zavrnuo nogavice od čakšira, zasukao duge bezne gaće i izložio gole gnjate suncu. Iako je planinska rječ ica, dok se dokotrlja preko stotinjak plićaka, umlači se pa se kupač osjeća kao da je doma u

20

21

- Majstor je na tebdil-havi i ništa teže ne uzima u ruku od kašike kad se jede, a kad se svira i pjeva, terzijan je i lakši od kašike. - Tako je Tuturuza najavio najprije jelo, pa onda pjesmu. - Bujrum! Sjedi, šehu, na šilte, a ti Avdaga kraj prostrta! - A đi ti je šilte? - pitao je Tuturuza. - Mi derviši i ne smijemo na mehko sjedati. Znaš kako se u "Avdiji " pj eva : Nernoj mehko sterati, nemoj tvrdo spavati...

teknetu ugrijane vode. Ali gdje je voda padala s nekog benta u korito ispod mlinskog žlijeba bivala je hladnija i moglo se na ći u noj i potočne pastrve, koju su vješte dje čje ruke hvatale u škrapama zidova u žilju jeha i vrba. Tako je Krpo tražio ribe, a uhvatio vodenu zmiju, pa je u strahu zavitlao preko rijeke što od studeni vode, što s neugodna osjećaja od dodira studene zmije, izašao iz hlada na sunce i čučnuo u baru ustajale i suncem ugrijane vode u rukavcu Zujevine. - Je Avdija, išta od jučer koptisalo u Sarajevu? - pitao je Tuturuzu. - Ništa vala otkako smo se jučer rastali. Ako šta danas bude bilo, donijeće nam haber Edib. - Što će se začuditi kad te ugleda ovdje! - Kažu: oni škutori iz Hercegovine što puno jedu puru reknu: ručku puru i užini puru. Kad se uželimo, i ve čeri je napravimo. Tako ja i moj dućanski komšija Edib gledamo se povazdan, pa ako ujutro ja zakasnim, on odmah pita komšije: Što nam nema ovo Avdije? A ako njega nema na vakat, meni pusto u čaršiji pa odmah pitam: Šta je ovo? Što nam nema Edib-age? - Ako bude danas dobar pazar, morebit će on na Hiseta u ćerhanu. - Ja, neuzubillah! - Evo nam Osman-bega. Hajder, Avdaga, malo prema njemu. Prihvati mu teret. Tuturuza je dohvatio od Nove nosivo, a Krpo je zahvatio vode u kotao sasred Zujevine. Plamen bez dima je obuhvatio kotao i začas je prostrujila voda, a kad je provrela, sasuo je Krpo kukuruzno mlivo i po njemu potrusio kašiku soli. Svi su se osim šeha našli u poslu oko mandre. Samo je šeh gunđao: - Mandre imam i doma. Da je barem čimbur na prženu mesu kad se ne okre će ražanj.

Ćoravi Sakib iz Miševića tapao je u poderanim opancima kraj Zujevine gledajući jednim okom gdje je najplića. - Malo naviše, Sakibe - vikao mu je Krpo. - Ovuda je duboka. - Što ga goniš naviše kad je gore dublja ? - Neće zagaziti do vrata da se okupa. Bogzna otkad mu koža nije vidjela vodu. Smrdi k'o jazavac. - Grehota ti je. Garib je ono bez igdje ikoga i bez igdje ičega. Tuturuza je pošao prema Sakibu i preveo ga preko Zujevine. Pozdravio ih je selamom i htio po ći puteljkom prema Blažuju kad ga Osman-beg zaustavi: - Sjedi pa ćemo ručati! - Fala ti, jeo sam. - Znam da si jeo, ali nisi danas ručao. - Ne mora se svaki dan ni ručati. Zgledali su se i zaustavili ga. - Još samo časak pa ćemo miješati. Odlili su suvišnu židinu i umiješali mandru pa je istresli na sahan širokoga pervaza. Za čas je zacyrkalo mlado maslo na tavi i zamaš ćena mandra. Natrveno je na dimu sušenog sira i posuto po mandri. - Ohoho! Pade snijeg po mandri kao sir po Bjelašnici! - Hoćeš Avdaga, politi kiselim mlijekom? - Volio bih slatkim kajmakom. - Može to i poslije kad o čistimo snijeg. Nabacivali su se zagonetkama, a šeh Meco se zalagao masnom i ubijeljenom mandrom kao da je baklava. - E baš se na havi uslast jede - progovorio je šeh Meco izme đu dva zalogaja.

22

23

- Vala, šeho, nije mahane ni tebi, a ni meni, i kad u sobi jedemo - dodao je Tuturuza. - Deder, kusni iz kablice kisela mlijeka - nutkao je Krpo Tuturuzu. Tuturuza je zagrabio drvenom kašikom kajmak s mlijeka, ali je kašika zašla malo i u dubinu i iznijela kajmakom zamotano zubalo koje je Tuturuza oblimice gurnuo u usta. - Uh, uh - počeo se daviti, a Krpo ga udarao šakom u zatiok dok mu ne izletje zubalo koje se kesilo. - Uh, duš~u, šta uradi od mene? - Ma nisam ja - pravdao se Krpo. Pa znaš da se nisam nikud odavde maknuo. - Ah, ah. Ovo je tvoje maslo. Otkud ti ovo? - Sve on mene jednako pita - obrati se Krpo, dok su teferi člije stale i zgledale se, a ćor-Sakib polahko žvakao. Krpo je s vrha kablice izbacio kašiku-dvije mlijeka i sam počeo kusati: - Hajde, ljudi, bujrum. Ne ustru čavajte se! Niste kod kuće. ćor-Sakib je jeo s uživanjem, iako mu je mandra bila svagdašnji ručak, samo što nije nikad ovako začinjen. Svi su već odložili kašike, a Sakib je, jednim jedinim zubom, gornjim desnim očnjakom, uba dao u mekahnu m.andru i s lahkoćom proždirao masne zalogaje. Zastao je. se postidio što je posljednji prestao jesti se zaista najeo, samo mu se činilo da je grehota ostaviti baciti ostatak jela. - Osevabili smo se - mislio je Osman-beg - što smo ponijeli kašiku više i što smo ga zovnuli. A kad se ispraznio sahan, nastaviIa se pri ča o mandri, koju je 'ruturuza znala čki priredio. - Samo da ne bi onih zuba!

- A šta uradi od njih? - Odnijela ih je Zujevina, s kajmakom zajedno. Šeh Meco je sklopio kapke i oduškivao, a Krpo je pitao Sakiba koga ima u kući, šta radi, čime se bavi. - Imam po duluma zemlje, pa polu posijem bijelim žitom, a drugu polu kukuruzom. A odavno sam udovac, ima belkim petnaest godina, a djece nisam nikad ni imao. - Pa ko ti uzore, ko uskopa? - Kako kad i kako ko. Ama dobri su ljudi. Kad sebi uzoru i posiju nekad neko i meni uzore i posije, a ja, ako šta bude, poženjem i omlatim. - Bogme si ti onda baš garib, više gladan nego sit. - Pa i nisam. Sad ću ja vama isprič at što sam jedne godine ozidao! Kupim ja na pazaru jednu kvo čku i nasadim, s oproštenjem, dvanestero jaja. Bog dadne pa se izleže jedanestero pili ća. Hele još jedno pojede mač ka iz komšiluka, a ja podgojim desetero. Narasli pilić i, sve kokice, u svakoj ima više od mesa, te ih ja ponesen na pazar, te nosaj, hodaj, prodam ti ja one kokice po četiri dinara. Nije šala: u mene četerest dinara. Hodam ja po pazaru, a u jednom kraju se okreć e ražanj. Sa strane se ražario drveni ćumur, a pod ražnjem zemljana crepulja, pa u nju kaplje mast iz janjca, a Bože moj, miriše k'o ružica. Dere se onaj čovo: - Navali, narode! Dva dinara ćasa kapnicč ! - Te ti ja kupim za dinar šenišni hljeb, a za dva onu ćasu kapnice, te tu čučnem i počnem se hraniti. Bogme, na kraju, potarem hljebom onu ćasu - nije mu je trebalo prati. Eh moja braćo, što sam ti oteferič io, što sam se najeo, a sve mi se čini da mi je to bilo prvi put u životu, da mi nije više moglo u dušu. Vala, neć u slagati, bilo je to i prvi i posljednji put u životu... Pa da popravi sebe što je zaboravio sadašnji ru čak, odmah nastavi:

24

15

- I ovo, danas, je mašallah! Lijepo što može biti, ama ono na pazaru, eh! - Baš mi gra đ ani ne znamo kako se živi na selu! - mislio je Tuturuza koji je tako đ er imao gustih dana u životu, ali nikada tako pasjeg života kao ć or-Sakib, koji vjerovatno ima i sedamdeset godina, a da se jednom najeo u životu. I da se bar č ega najeo! Prebirao je u mislima svadbe, teferi če, sunnete, mevlude, iftare... na kojima se izmijeni po desetak i više jela, pa i na sijelima se iznese suha mesa, sudžuke, pršuta, poga če, pekmeza, varenih pe č enih krompira, takiša iz turšije, rasola, a ovaj garib i nije imao iza č ega piti rasol turšiju. Možda mu je kada neko i donio rasola, a on ga trošio kao smok da ga ne davi suhi hljeb. Raznježen dohvatio je č akšire koje je skinuo i ostavio u hlad pa iz džepa izvadio jednu deseta č u od dvije koje je ponio da se ima čime vratiti kuć i ako bude slaba žetva u gostima. Da ne bi ko drugi opazio, smotao ju je i tutnuo Sakibu u ruku. Šapnuo mu je: Neka ti se na đe. Ć or-Sakib je zaustio zahvalu, a Tuturuza mu je dao znak stavivši uspravljen prst pred usta. - Vjere ti, Sakibe, isprič aj nam ono o Šogolju kad si mu kutarisao ženu iz Zujevine. - Ama nemam šta prič ati, a vi to svi znate. - Ne znamo, ne znamo - upadali su u rije č svi osim Krpe. - E ovako je bilo. Ahmetaga Šogolj je isprtljavao u Binježevo, kako je i red o Jurjevu, a sprtljavao o Kasumu. Hele, Omer Masnopita otiš'o u Sarajevo s volovskim kolima te u kola natovario dušeke, jorgane, jastuke, ćilime, a u sepete bakreno sude. Nasred kola namjestio aginici sjedalo, te podranio iz Sarajeva, pa hajd, hajd, te kraj Dedaginih konaka, pa kroz Velika

drveta, Alipašin Most, pa preko Stupa i ovuda kroz Blažuj, pa do pred Binježevo. Bilo je negdi oko i ćindije, te Omer potjera kola Zujevini da volove napoji. Ko vazdan vukli pa ožednili. Hele, volovi pili, pa sve malo-pomalo dublje gazili u vodu. Ja se baš zadesio tu u blizini, sadio luk u age Šolbata. Istom ti se jedan vo spotače, zar na utociljani kamen, pa poteže kola. Prevrnu se sve jedno po drugom, a kola po svemu. Aginica najnadnu. Krivi se Omer ko ubodenik: "Aman, Sakibe, upomoć !" Potekoh ja, moj br'te, k'o ondašnja mladost! Spopadoh kola i ispravih ih, pa onda aginicu dignem u naramak i iznesem je na obalu. Iza toga ostalu prtljagu te Ahmetaginoj kuli. Aginica se bila bajilisala, jedva do sebe došla. Djece sitne nije imala, te neka cura iz komšiluka naloži vatru, raspremi je i osuši, i ona se presvukla, a onda se roba razastrla po avliji. Nejse. To se sve sretno svršilo, meni drago da sam ženu kutarisao, a bila se zabogmila. Ahmetage nema. Ne dolazi nikako. On u Sarajevu, a žena mu na selu. Ja sve k'o čekam kad će Ahmetaga doći da me pofali, da mi se zafali što sam mu hanumu spasio, a njega nema. Prošla tri- četiri dana, njega nejma. Došla srijeda, te ja u Sarajevo. Niti imam šta na pazaru prodati, niti imam para da šta kupim, ali, eto, kako bi došla srijeda da se ne ode na pazar. I ne idem ja na Baš čaršiju nego pravo Ahmetagi na dućan. Nazvah selam, a on ga primi, ali se i ne poma če. Ja bih kao i da mu napomenern da sam ja onaj čovjek koji mu je spasio ženu iz rijeke, a on, čini mi se, i zna da sam to ja uradio, ali ne počinje razgovor. Ahmetaga, bezbeli si uzeo haber šta ti se desilo s hanumom? - Pa šta, šta je bilo? Ništa ja ne znam. - Ma, nemere bit. Zar nisi čuo kako su volovi zagazili u Zujevinu da se napoje i kako su zašli u dubinu, pa se kola prevrnula i sva roba i kola povrh hanume. 27

- Pa? - Pa Omer me zovnu s njive, a ja sadio luk u age Šolbata, pa ostavih pos'o te zagazim u vodu i izgulim aginicu ispod kola i iznesem je na obalu. Šuti Ahmetaga, šuti jedan vakat, a onda planu na me: - A ko je tebi dozvolio da diraš moju ženu? - Pa da je nisam dofatio i izvukao je na suho utopila bi se. - Pa? Boje bi bilo da se i utopila nego da je tu đin dofati... - A onda malo popošutje, pa ko da sam sebi govori: Ceteres' godina ja č ekam da se Božiji nasib izvrši, a ti ga obatališ?... Ahmetaga se sve pomiče na ć efenku, drži u rukama gvozdeni aršin, a ja put pod noge, pa velim u sebi: "E, svakakvih tabijasuza ima pod kapom nebeskom, a ovakvog tersa nisam nikad ni čuo ni vidio... I tako, nasib Božji da on ode prije nje... Nego, moje age i efendije! Vi meni mussadu. Ja bih krenuo. - Kako god hoćeš. Alahimanet. Ustao je i krenuo prema štaciji. Pratili su ga pogledom kako zamiče između njiva. - Ne znaš ide na tri noge su ono tri štapa - pomislio je naglas Osman-beg. - Bolje mu je i onako nego da hoda k'o hadži-Balvan na dvije noge kao na dvije visoč ke stupe. Kad hoda preko džamije sve pod njima škripe podnice. - I jedan i drugi će u zemlju, samo što će od hadži-Balvana biti zalogaj i crvu i mravu, a od ćor-Sakiba nikom ništa. - Samo ć e ga komšije lakše donijeti do groblja nego hadžiBalvana. - Hajde, Boga vam, šta ste uzeli sad govoriti o smrti i crvima - upao je Krpo u razgovor. On nije bio ni najstariji ni najmla đi, ali z8

je već odavno patio od čira na želucu, a danas je, ni sam ne znaju ći zašto, jeo obilno, i to kukuruzno brašno. Pomalo se i pribojavao smrti, pa je zaželio pjesme i smijeha, a Tuturuza kao da je namirisao šta mu treba, dohvatio je iz torbe saz i po čeo ga duzeniti. A kad ga je naduzenio zasvirao je "bosanski po četak", bez riječi, jer to je u stvari i bila uvertira, pa izvodila se na sazu, ćemanetu, harmonici kmeti. Slušali su je gotovo pobožno, pa ni šeh Meco se nije sablažnjavao. Š ćućurio se uz vrbu, pokrio se binjišem i preko glave, ali kroz rukav sejrio društvo i slušao. Nije ni on bio drvena srca, a drag mu je bio Tuturuza što nikad ne pije i ne bezobffiza se. Ne pije, ali pjeva o pi ću jer ima i takvih pjesama. Pjevao im je o agama Sarajlijama kako piju na Ilidži pokraj rijeke željeznice. Pjesma i nije imala osobita sadržaja, osim što se u njoj spominju dvadeset i četiri sarajevske porodice, od kojih su neke sasvim izumrle, neke otančale do jadna jada, a živ č samo nekolike koje su imale bogate posjede i školovala im se djeca. - Ima Avdaga, kakva pjesma o jelu? 0 pi ću ih ima koliko hoćeš. 0 piću pjevaju i koji nisu nikad pili. - Bezbeli da ima i o jelu. Zar nisi nikad čuo: Kad se ženi pirinč-pilav, hošaf-agin sin, i uzima balva-pitu, baklavinu

I nastavio je redati jela na čiji spomen je voda procurila iza zuba i niz donju usnu. Meco je smaknuo binjiš s glave kad se po čelo govoriti i pjevati o jelu. - Šehu, hoćeš mi pravo reći - pitao ga je Krpo. - voliš malo hrane, ama lijepe, dosta, pa makar bila i glotnija, samo da napuni želudac? - Ja najvolim polijepo ko za 1-stč i podosta ko za zdrava. Ali više i od jela i od pitja volim čuti lijepu riječ. Volim sjediti đi se lijepo i pametno govori, a ni šala mi nije mrska.

Davno je prošla polovica popodneva. Trebalo je dati na znanje šehu gdje će večeras biti musafir i nahaberiti ukućanima o gostu da se pobrinu o večeri. - Šehu, reci nam ovdje sada, kome si zanijetio: sijedom Krpi, Alibegu Novi Alikadićima. - Nisam ja sam. Pitaj i Avdiju! - Je de, Avdija, ti ćeš reći šta i šeho rekne. - Neću poreći. - E, ja bih večeras sijedom Mahmutagi, a sutra Alibegu, a preksutra bismo mogli Alikadi ćima. Da nikome ne kriva. Osman-beg je pokupio su đe i zamaknuo u kukuruze. Seoske cure su se prikradale da vide ko je to došao i da čuju pjesme, ali im Meco nije dao da osejre. Ustao je i rekao društvu da on nije ničiji cirkus i da je vakat da se krene Krpi. Mlađi Krpo, u kojega za razliku od oca mu, sijedog Krpe, nije imalo šta osijediti na glavi, još bi se sun čao i oklijevao je da krene. Polahko se oblači o, a Tuturuza se odmakao u kukuruze da tuclu njivu nagnoji, jer je mislio da treba napraviti mjesta i za večeru. Bio je uvjeren da će biti kvalitetna večera, jer su se tri činovničke plaće slijevale u kuću, a i u dućanu se nešto zarađivalo, iako je Krpin zanat izumirao, jer su i seljaci prelazili na građansku nošnju. Ali Krpi je dućan trebao da ima mjesto u čaršiji. Pojedinci su dolazili, sjedali s Mahmutagom Edibom na ćefenak, neko pazarivao, neko došao na razgovor, okolne zanatlije i trgovci ostavljali su usmene poruke pojedincima koji tuda navraćaj u. Krpo je nato čio testiju kiseljaka pa su krenuli ku ći. U bašči su kukuruzi sakrivali čitavo prizemlje, a iznad zelenila se rasprostranio prvi kat, s divhanom i odajama s obje strane. Krov s otruhlUn daskama je propuštao kišu pa je ponegdje iskrpljen

komadima lima od tene ćke. Na prozorima su bili mušepci da se izvana ne bi moglo vidjeti ko unutra sjedi. Na divhani je sjedio Mahmutaga i sejrio okolinu. Ispod baš če bila je željezni čka pruga, uskotračna, ali prometna, pa se sijedi zabavljao brojeći vagone teretnih vozova i rijetkih putni čkih, u kojima su treća i četvrta klasa bile natrpane, a druga i prva poluprazne, pa je odmjeravao vrijeme njihovim ta čnim prolaskom. Nije morao gledati na sat. A malo dalje cestom prolazili su pješaci koji nisu žalili nogu, a žalili su što nemaju para da i oni brže do đu na odredište. Prolazila su cestom i tri autobusa u dvadeset i četiri sata u Kiseljak, Fojnicu, i Kreševo i vraćali se isti dan, pa je Mahmutaga sam sebi govorio: - Nadig'o se svijet pa samo mitoklasa, tamo-amo. Za rijetkim autobusima i još rje đim autima, pa i zaprežnim kolima dizala se prašina pa, kad nije bilo kiše, sve je što raste iz zemlje oko ceste bilo sivo. Krave su pasle po jarcima oko ceste, a djeca su s kantama kupila kravlju balegu i konjsku fuškiju i napunjene nosila na svoje njive. - Mahmutaga, jesi kod kuće? - Bujrum, šehu, bujrum, Avdaga! - vikao je s prozora. Izuli su se pred basamacima i izašli na divhanu, a doma ćin ih je dočekao stojeći. - Đela, mašalla, bujrum, dobro mi došli. I mi tebe bolje našli. Gosti su sjeli na minder pa je onda i domaćin sjeo. - Eh, kad ste pošli iz Sarajeva? - Jutros iza sabaha, iz džamije. - A đi si saz ostavio dok si klanjao? - U bevaba u odaji. - Eeeh, počele su i čalgije ulaziti u harem!

30

31

- Eno Pišurma povazdan s tamburom u haremu Begove clža mije, a na njemu starinska nošnja. Rekao bi ko: nekakav beg! C:i bučina mu u zubima. strance da do đu u Slinića magazu, ne bi pazarili koju antiku. - Sve danas za dinar! Moglo bi se za najve ći broj ljudi reći "Dinuhum - dinruhum". Oćutjela se sjecavna tahta iz mutvaka. "Ako se ne budu mačke vrzale oko ku će, neće biti mesna večera" - u jedan mah su pomislili i šeh Meco i Tuturuza. - Pa je ti neobično bez čaršije? - Neobičnije mi je bez džamije. Ama, eto, u petak ću, inšallah, doći na džumu, pa opet na konak ovamo? - A imaš s kim posijeliti, osim s kućnom čeljadi? - Pa imam. Dođu mi Nove i Alikadići, a i ja ponekad odem njima. Ama ja volim da se meni do đe nego da je idem. Uve čer slabo vidim na izvanu, osim kad je mjese čina. - Bezbeli bude razgovora, a i mladež prodžumbus? - A mladež k'o mladež! A i mi smo nekad bili mladi... Posijelimo do jacije, klanjamo džematile, pa svak svojoj ku ći, u svoj jatak. - Još kad insan ne liježe sam u jatak - u po glasa misli Tuturuza, ali ga Meco zasrami: - Herif jedan! Istom ti je večeras prva noć bez svoga halala, a već uzdišeš za njom. - A šta ću, moj šehu, kad mi je draga? Mahmutaga se zacenuo od smijeha. On je odavno udovac. Još dok je bio u snazi obudovio je, ali se nije htio ženiti da ne ucvili djecu. Naslušao se dosta pri ča o maćehama pa se bojao da se ne namjeri na akrepa.

- Znaju u selu da ste došli? Je vas ko vidio? - Zna, bo, Osman-beg. On će već razglasiti po našim kućama. - Eh, neka, neka. Posijeli ćemo do jacije, klanjati pa le ći. - Boga mi, ti 1313o, misliš da će sve završiti do jacije. Može tevhid i zikir, ama mladež hoće malo i čalgije. - Jes, jes. A kad se zasvira i zapjeva, insanu se izgubi pamet pa ne zna ni gdje je, ni kako je, ni kako vrijeme proleti, a istom zora opuči, a on misli da je noć jako nastala. - Može se i u danu zaspati. Čovjek dođe malo na selo da pusti mozak na pašu, da se ne brine ho će dućan na vakat otvoriti, da neće u kancelariju zakasniti, ako je činovnik. - Dobro, dobro. Svakako je u ovom vaktu pametnije pile od kokoši. Da bi se zagladilo malo prepucavanje izme đu oca i sina, upade Tuturuza: - Hoćemo se spremati za akšama? - Hoć emo. Da se poslije ne pometamo kad bude vrijeme večere - rekao je šeho. - A zar ćemo večerati? - pitao ga je Tuturuza. - Ta nismo davno ni ručali. - Današnji ručak je samo salata za ve čeru - tvrdio je šeho pazar. - Volio bih te odijevati nego hraniti, kad kažeš za onakav ručak da je salata. - Ko ne jede mesa ne vidi nebesa. - Ko sve potroši na zahiru pope će mu se guzica za vrat. Gosti su se sva đali, ali ne bi se znalo je to ozbiljno šala, dok su se domaćini smijali do suza.

3

33

Sašli su u prizemlje da uzmu abdest, a iz mutvaka je dopirao miris bureka ucvrkana mladog masla. - Jesam ti rekao da je ovo hanedanska ku ća? - Ništa ti, šehu, nisi meni govorio. A ja znam ovu ku ću otkad sihodim u čaršiju i otkad sam Mahmutagin du ćanski komšija. Ovo je aginska i gospodska ku ća. I esnafska i činovnička. Nije to šala! Svakom je drago da mu se pomalo laska, da mu se familija hvali, pa je Mahmutaga unišao u mutvak i naredio da se za čas skuha još i razvaruša. Dok su se svi izredali s uzimanjem abdesta, izašli su na divhanu, gdje su ve ć poredane postekije i zapaljena lampa. Klanjali su džematile akšam, prou čili dovu, a onda je mla đi Krpo prostro sofra-boš ču i po njoj siniju. - Mogli smo prič ekati Ediba profesura - rekao je Tuturuza tek da nešto rekne. - Jok. Edib ć e bezbeli nešto kasnije, dok zatvori du ćan. Profesur će biti u kuć i da se ne bi hrsuz uvalio, a Bešir i jest' u Bileći, đ e vojsku služi. Profesur s akšamom dolazi ku ći - hvalio ga je otac, a najstariji brat je znao da će profesor, po svoj prilici, u ćerhanu, jer se navikao na "cure", a ne će da se veže s jednom. Sjelo se po podu za nisku siniju. Poga ča zamiješena kiseljakom mirisala je i pušila se od vreline. Čorba je tako đer bila vrela i svi su kusali iz jedne zdjele, ali drvene kašike su imale prednost da se njima moglo više zahvatiti i da se č ovjek ne oprži. Šutke se jelo da se ne dangubi besposlenim govorom. Čak i Mahmutaga, koji je bio bezub, mogao je žvakati mekahan burek s isjecanim mesom, a i razvaruša se takore ć i sama sklizala niz jednjak. Na kraju je bio pirinč -pilav i kiselo mlijeko, pa je šeh Meco podigao ruke da blagoslovi jelo doma ćina koji ih je ugostio. Dok se dignula sofra i pomele mrve, po čeli su dolaziti gosti,

sijeldžije. Ispitali su se s pridošlicama iz Sarajeva za zdravlje i šta ima u čaršiji? Je Sarajevo đi je i prije bilo? Polahko se srkala kahva. Neko je stavljao kocku še ćera u findžan kahve, neko je pomalo zamo čio kocku u kahvu i griskao, a ko je pušio taj je zašećerio kahvu da bi mogao jednom rukom prisloniti findžan ustima, a drugom cigaretu usnama. Tuturuza je ispričao najnoviju hridsku dogodovštinu. Slinić koji je kad je, ozgodnio i postao čaršijski prvak, promijenio prezime, oćutio je neku večer nekakvo orgecanje u magazi pod kućom. Pomislio je na hrsuza pa je uzdigao svu kućnu čeljad na noge da ga hvataju. I komšije su opkolile ku ću i poredale se pred magazna vrata. Slini ć je nagovarao hrsuza da iza đe, da se ne boji, neće mu ništa biti. "Izađi slobodno! Neću te prijaviti policiji!" Štropot bakrenog su đa nije prestajao, ali hrsuz nije htio napolje. Da ga ohrabri, Slini ć ga je nagovarao da se ne stidi. "Slobodno ti izađi! I ja sam pod mladost bio takav!" Odškrinuo je magazna vrata. Najednom se nešto u magazi skrha, a na vrata jurne pas, krupan kao tele, i pobjegne izme đu svijeta. Sve bi dobro bilo da nije bilo tu đeg svijeta, iz komšiluka. I tako se proču priča i sađe odmah ujutro do Baščaršije, pa Slinić ne može s mirom među svijet. Mahmutaga, dobri čak i mehak čovjek, zacenuo se od smijeha. Sve ga suze oblile. Jedva je progovorio: - Bolji ti je dram smijeha, nego tovar suza. Tuturuza je malo promu ćkao u glavi, a onda hrabro progovorio, makar se malo i pribojavao da protuslovi uglednom čaršijskom starcu, posljednjem ćehaji abadžijskog esnafa: - I jedna suza može nekad vrijediti više od tovara zlata. - A oklen ti to znaš? - oglasio se prijekorno šeh Meco. - Ako baš hoćete da znate, da vam ispri čam.

34

35

- Tamam! - pristade Mahmutaga. Ženskadija koja se spremala čuti neku pjesmu iznenadila se kad se Tuturuza podiže na koljena i po če, upravo kao kakav hodža sa ćursa, pričati priču koju niko od njih nije bio čuo. U Bagdadu, u glavnoj džamiji Azamiji, pred džumu bilo je puno svijeta, ali nije došao. Svijet se osvrtao neće ga opaziti kako ulazi na glavna vrata, da ustane ispred njega na noge, da se razmakne i napravi mu prolaz do ćursa. Ali, nije ga bilo. Bilo je još uleme, ali njega nije bilo, a nije svakom dano da Je bilo tako udešeno da on taj dan ne do đe pa da se zamoli učeni šejh Musaddik iz Kufe, koji je tih dana boravio u Bagdadu i upravo jer je bio nadaleko znan kao bio u Azamiji, da on taj dan ne znam. Kako ne stalnog vaiza, nekoliko hodža učenjak i zamoli šejha Musaddika da im on toga dana provazi. On se malo nećkao, ali ga zamoliše da im barem ispriča o čemu se u posljednje vrijeme priča u Kufi. Napokon pristade i pope se na ćurs. Svi su u nj uperili oči, a slijepi, i takvih na istoku ima uvijek dosta, pomalo su zakrenuli glavu ustranu da im uho na koje bolje čuju bude okrenuto prema ćursu. Šejh Musaddik se pomolio Bogu onom dovom kojom se Musa pejgamber obratio Bogu da mu rasprostrani prsa i odriješi čvor s jezika, a onda prešao na za čudnu priču o događaju koji se nedavno zbio u Kufi, gdje se naširoko prepri čavao. U Kufi je bio jedan trgovac vrlo bogat, koji je pošteno trgovao, lijepo zara đivao, ugledao sirotinju, davao robu i na veresiju, pozajmljivao i gotovinu bez kamata, a svijet mu se pošteno oduživao i nikad ga niko nije zakinuo, a ni on nikoga. lednom trgovcu iz Basre dao je na veresiju dosta skupocjene robe i u tome je i umro, a da nije obavijestio ni sina koji je uza nj radio i naslijedio ga.

I taj njegov sin je trgovao, radio, stanovao u o činskoj kući, imao ženu i djecu i dobro živio. Jedno vrijeme je trgovina napredovala, a on, kao otac mu, dijelio, kupovao, zajmao i posuđivao drugima, neki vraćali posuđeno i oduživali se, a neki ga, namjerno sluč ajno, zakidali pa se u dugu zemanu desilo da je spao na najtanje grane. Čak mu se trgovina potpuno ispraznila, kuć a ogoljela, pa je došlo vrijeme da nije mogao sebe i svoju kućnu čeljad ni prehraniti. Smišljao šta da uradi pa odlu či prodati kuću ne bi se time neko vrijeme izdržavao, pa jeda jednom krene posao naprijed. Ali mu se nije dalo dati kuću na telala pa da se javno prodaje. Imao je jednog dobrog prijatelja pa ga po če tražiti da od njega uzajmi nešto malo novca dok ne proda ku ću. Tražio ga je po svoj Kufi, a nigdje da ga susretne. Ni ku ći ga nije bilo. Gladan on, gladna mu kućna čeljad - mora ga na ći pa gdje bilo da bilo. Pođe prema džamiji da klanja jer se primaklo vrijeme akšama, kad ugleda ahbaba kako nosi u ruci somun. Pozdraviše se, a trgovac ga odmah zamoli da mu pozajmi nešto novca dok ne proda ku ću, a najprije je njemu nudi da je on kupi. Gladna su mu ku ćna čeljad, a i on, pa... Postiđen je oborio oči preda se, a prijatelj mu se popipa po džepovima, po pasu, ali kese s novcem nema. - Evo ti ovaj somun pa hajde kući, kad ste gladni, a ja ću ti poslije naći para koliko ti bude trebalo. Zahvali se onaj trgovac, uze somun pa se uputi odmah ku ći. Podigao onaj somun do usta da odgrize barem zalogaj, a hljeb miriše kao duša. Ne, neće ga načinjati nego će ga cijela donijeti ku ći. Tako misli trgovac i uputi se najbližim sokakom ku ći, kad niz sokak ide jedna žena, vodi dijete. Dijete kao švra če mršavo, izvalilo krupne crne o či pa njima jede onaj somun u trgovčevim rukama. Gurb- mater i pokazuje joj trgov čev somun. Kad dođoše uprema se žena zastade i zamoli trgovca da radi Allaha

36

37

otkine samo zalogaj somuna jer joj je dijete gladno - i ne pamti kad su posljednji put jeli. Trgovac htjede otkinuti komad, ali kad ču da nisu odavno jeli, a on i njegova djeca su ipak nešto jučer pregrizli, dade ženi cio somun. Dijete razyuče lice od veselja, a materi potekoše dvije suze kao dva alema niz obraze. Pođe trgovac kući, ali od umora i gladi ne može dalje pa se spusti ukraj ulice i po če razmišljati: - Šta ja uradih? Kod kuće gladna moja djeca, gladna moja žena, ja gladan, a dadoh somun neznanoj ženi i njezinu djetetu. Jest da je sevab što sarn nahranio gladnu ženu i gladno dijete, ali sam zgriješio prema svojoj porodici što sam ih ostavio da gladuju. Na jednoj strani sevab, a na drugoj grijeh. Ali nije to grijeh. I tu sam zaradio sevab, jer sam tu đina nahranio. To su tri sevaba. Dijete sam nahranio, mater mu nahranio, a tre ći je sevab što sam ono što je u onoj prilici bilo najpreče meni i mojoj čeljadi poklonio onima koji trpe kao i mi. Šejtan mu je došaptavao da to i nije sevab, da je grijeh što je uradio jer je zanemario one koji su mu najpre či, koji ovise o njemu, a on, trgovac, odgonio ga je u mislima od sebe i bio raspoložen što je dijete nahranio, što je svojim darom obradovao majku koja nije mogla uzdržati suze zahvalnice, a nikakav alemkamen nije vrijedan kao iskrena suza. Mrak se počeo spuštati nad zemlju kad eto ti onog njegova prijatelja što mu je dao somun, sav se oznojio i zapuhao se od umora i trke. Ugleda trgovca pa će kao izvan sebe: - Gdje si, pobogu? Izgubib noge tražeći te... Svu sam Kufu obio, a tebe nigdje, kao da si u zemlju propao. - Šta je, što me tražiš? Jesi mi našao kupca ku ći? - Kakav kupac, kakva ku ća? Došao ti kući trgovac koji se

zadužio kod oca, pa eno sad na tri deve donio blago, sav dug i hedije. Nije ni znao da ti je otac umro, pa hajde sad ti primi to I tako trgovac opet zaimade i više nego što je prije imao. Radi i zarađuje, radi i dijeli. čini dobra djela. Pravi se negdje džamija, svijet daje: neko groš, neko dva, neko dukat, neko dva, a on pedeset dukata. Gradi se negdje mekteb, svijet daje: neko dirhem, neko aspru, a trgovac sto dukata. Pravi se negdje medresa. Neko daje rijal dva, trgovac šakom zagrabi dukata i dadne. Pa malo se i kao ponio, uzoholio se. Govori sam sebi: Vidiš kako ja to s draga srca dajem. Nisam kao drugi. Ne otkida mi se od srca kad dajem za hajirli stvar veliku paru. Koliko bi ljudi za nešto sakupljali po gradu po vilajetima pare da ja odjednom ne dajem obilato! A fala Bogu, i ide mi posao! Što više dijelim sve više imam - misli trgovac sjede ći na šiltetu, oslonjen na mekahne jastuke za le đima. Želudac probavlja ručak, vlažna toplota sklapa o čne kapke, a trgovac sebe vidi na nekoj orgromnoj Nepregledan narod je okolo, a nasred srijede su mizan-terezije. - Uh, pa ja sam ovo umro! Ovo je Mahšer. Eno se i ljudska djela vagaju. Vidi on kako se tasovi na terezijama dižu i spuštaju, kako otjelovljene duše lete u Džennet, a one druge, neuzubillah, vuku u Džehennem, kako se čuju izdaleka uzdasi, plač, jecaji urlikanje, a on je miran - toliko je dobrih djela uradio, da nema brige ni straha. Kad dode red na njega pravo će u Džennet. I docloše na red njegova djela: sevabi i grijesi. Jest da sevaba ima mnogo, ali nekakvi su kao šuplji, bez sadržaja. Spuste se u tas od terezije oni dukati što ih je dao za mekteb, tas pretegne, a na onom drugom tasu se ukaže ona samohvalisavost trgov čeva koja je, makar i u mislima, popratila dar, pa se tezulja za sevabe digne, a ona druga pretegne. Metnu se sevabi od onih dukata što su dati za džamiju, za medresu, tas se spusti, a onda do đu na

38

39

onaj drugi tas neke trgov čeve primisli kako je on zbilja dobar čovjek, kako je on to dao od svega srca, ali se u isto vrijeme čuje odnekud glas "To si ti uradio da se znadne da nije niko više od tebe dao", a tas sa sevabima opet se digne. Zabrinuo se trgovac šta bi od njegovih dobrih djela. Iza đe da to i nisu neka dobra djela jer su ih njihove primisli ogolile, pa se valja spremati onamo gdje se nije nadao, kao da nije ništa dobra ni učinio. On sad čeka da će ga samo kakva šaka za perčin, pa s njim u gajjakujiju, kad se o ču glas: "Ima još išta što je trgovac za života uradio?" I oču se drugi glas: - Ima! Dao je somun jednom djetetu kad je bilo gladno. - Dajte taj somun ovamo! I somun se stvori na tezulji, a tezulja sevaba se izravna s onom drugom i poče pretezati. - To je jedan sevab. Ima još išta da se izmjeri? - Ima - čuje se onaj drugi glas. - On je taj somun poklonio kad je i sam bio gladan. - Još jedan sevab. I tezulja dobro preteže. - Ima još šta? - I njegova kućna čeljad su tada bila gladna kad je on poklonio somun. - To su tri sevaba. Tezulja se spustila gotovo do - Ima još šta? - Ima! Kad je mati ugledala kako joj se gladno dijete obradovalo, potekle su joj dvije suze niz obraze.

- Dajte te suze! Spustiše dvije suze u tezulju, a tezulja prepuna sevaba spusti se sasvim i iz nje pote če čitava rijeka sevaba, pa se pretvori u more koje po če zapljuskivati sve do trgovca i on, iz bojazni da se ne utopi, skoči i - probudi se. I postade sasvim drugi čovjek. I otada je radio dobra djela i zarađivao sevabe, ali je sve radio bez ikakve primisli. Kao kad insan diše. Kad diše ne misli: sad ću udahnuti, pa: sad ću izdahnuti. Tako je i on radio i trošio na Bžijem putu, a nikad nije pomišljao zašto to radi, jer ga je san pou čio da dobro treba raditi radi samoga dobra. I dok se mujezin javio ezanom s munare, šejh Musaddik je završavao priču: - Eto, to se u najnovije vrijeme pri ča u Kufi. Prisutni su ga pomno slušali, pa je prošlo nekoliko časaka a da nitko nije progovorio. - Ama, đi ti to ču, Avdaga, i kako to tako popamti? - pitao ga je domaćin. - Vi, Boga mi, mislite da Avdija, osim kad šije papu če, ne zna ništa nego tamburati i zapjevati. A ja odem i u džamiju, pa čujem i pokoji vaz: - Nisam ja nikad ni pomislio na to da si ti besposli čar i tamburaš. Znam da ideš redovno u džamiju kao i ja. A ko i ne ide od jerlija u džamiju? Ovi otudašnji, u čilo ne učilo na munari, ne idu; a ima poneko i od njih pa ide. - Vala, Mahmutaga, ja jednom čuo da se u Kuršumhji petkom iza sabaha drži ders. Hajde, velim, da i ja odem. Hodža kazuje ders, ima podosta svijeta pa sluša: muderrisi, imami, starija taleba, neki trgovci iz Mori ća hana, te i ja sjedoh za vrata. I eto čuh i zapamtih. Alikadić iz ćošeta u čardaku - duša mu da barne":

40

4

- Vallahi, Avdaga, mogao bi ti u Rimu biti muftija. - I ti bi u Kifinu Selu mogao biti kadija. - E baš me ujede za srce. - Zajmić - vratić ! Da se ne bi šta dalje zakuhalo, Mahmutaga zovnu žensku č eljad i naredi da se zalije čaj.

IZA GOZBE

Iz Blažuja su Tuturuza i šeh Meco otišli preko Gladnog polja u Rakovicu. Nisu namjeravali tu ostati jer im se nije dalo kona čiti u hanu, iako se i tu imalo što izjesti, ali su ih opazili mladi Pašići, koji nisu imali politič arskih ambicija kao njihovi roditelji, nego su shvatili život s lakše strane. S malo škole se mogla dobiti pristojna plać a, ali se nije moralo ni služiti kao činovnik, jer je još ostalo imetka koji se topio. Šeh Meco je obi čavao reći: "Zgodnu insanu karara nema." Kad bi se to prevelo da i drugi osim starijih razumiju, reklo bi se: "Kad je neko bogat ne možeš mu uhvatiti mjeru." I kad nešto izgubi, opet mu dosta ostane. Bilo je tako i u Rakovici pogolemo imanje, bila je i tekija gdje su dolazili ljudi dervišane, a i sami mladi bezi su podržavali tu tradiciju, ne toliko u praktici koliko u uč estvovanju u troškovima. Bili su više od ovoga svijeta nego s6fije, a draga im je bila i pjesma i lov. Udri brigu na veselje! Meco je u tekiji okupio svoje društvo uglavnom od okolnih selj aka koji su imali zelene pasove i šalove oko kapa, a Tuturuza je bio u ril".bejnu s mladim begovima koji su mezetili pe čenim jarebicama i grlicama i kvasili grlo šljiv6m, malo odležanom, ljućom i žutom kao ćehruir. On je imao glas s velikim opsegom, ali društvo je bilo odabrano, koje nije trpjelo da se glas daleko č uje, da ne bi sejaci virili kroz tarabe ko to teferi či i da ih ne bi stala kriska kad im se koja pjesma pogodi. Tako se ni Tuturuza 42.

43

nije umarao, a glas mu nije dopirao ni do tekije, gdje je Meco huktao sa seoskim šč hama. Pjevao je za sladokusce kojima se i lokalima pjevalo i sviralo na uho, a kad se od pjevanja odmarao, sladio je svoje utrobije kulinarskim vještinama begovskih aščikaduna. Gospodski se pilo, makar bilo i prostonarodno pić e, bilo je diskretna smijeha i šale, ali bez dvosmislenih aluzija na bilo koga bilo što. I rano se prestalo, pa kad je šeh Meco završio zikir i došao u konak, sklonilo se s puta sve što nije Meco upotrebljavao, a prostrla se bošča i sofra i počela se redati jela. Zalagali su se nemilice i uživali u jelu koliko god su htjeli da ne pretjeruju, ni šeh Meco ni Tuturuza nisu bili junaci da se odupru izazovu pikantnih jela, koja su ih mamila da okušaju i od ovog i od onoga tako da su jedva do čekali kad je izašao na sofru pilav i kiselo mlijeko. Ali iza toga je došlo još i grož đe koje Avdaga nije trpio. - Šta će vam to? Nosite ga sa sofre! čim ga vidim, počne mi koža na le đima srhnuti. - Ama što, Avdaga? - upitao je doma ćin. - Grozdje je jesenja miva. I to one jeseni kad po čne i studen, kad se ukaže zima. Svašta ti volim nego zimu. Nisam ja ni zimogrizan, ali odmah je tu jedan suvišan trošak. Valja nabaviti drva, ć umura... A led se po ulicama skori pa se jedva sajde u čaršiju. Je šehu, ovako? - Kad bih se ja pitao, ne bi snijeg nikad padao. Ali od Boga je, a što je od Njega sla đe je od meda... - De nam, šehu, ispri čaj kako je ono nekad tu đa žena sletjela u čaršiju na krilu tu đeg čovjeka. - Pa pričo sam ti i toliko puta. - Morebit nisu bezi čuli.

- Nismo, nismo. Pri čaj nam šehu! - Eh, bilo je to poodavno. Jedan čaršinlija poš'o od ku će svrh Bistrika u du ćan u čaršiju. Žena iskala od njega izun da ode da obiđe mater na Vratniku. Nije joj dao. Kaže: Kako ćeš saći kad je poledica k'o loj, a djeca se plazaju na čibugijama i gajtanijama, pa i poneki odrasli zanatlija i trgovac sa đe u čaršiju na ligurama i mogu te nehotice potkinuti, pa da slomiš nogu ja ruku. A da te se rukom dodije, ode ti ni ćah. Žena isprati ćojka i ode u kuću, ali, nisu zar imali djece, a poželjela mater, i šejtan ko šejtan natenta je te ona obu če feredžu pa pođe materi. Ko veli: on ne dolazi ku ći na ručak nego ruča u čaršiji, a ja ću trknuti na Vratnik, vidjeti mater i za čas se vratiti. On neće ni znati. Pojde niz Bistrik, a ozgor zajurco nekakav čaršinlija na gajtanijama pa je potkide, a ona mu se svali na krilo i on je što bi dlanom o dlan snese do Careve džamije. Tu se jedva zaustavi i ona skoči s krila mu pa pohitje preko Careve ćuprije i Baščaršije, uz Kova če i na Vratnik. Bila malo u matere, malo se porazgovorile i ona opet feredžu na se pa ku ći. Spremila večeru, dočekala ćojka, sjela za sofru, a ćojk će: "Jesi čula šta se danas dogodilo? Sva čaršija o tome "A šta?" "Tuđi ćojk snio tuđu ženu na svom krilu na gajtanijama niz Bistrik do Careve džamije... Vidiš da je pametnije što nisi danas išla materi. Moglo se to i tebi desiti." "Bogme baš, moj ćovo. Baš ti fala što mi nisi dao da izlazim iz kuće!"... Eto vidiš što je ženski šer! - dodaje šeh Meco komentar i dok se drugi smiju, on objesi čehru, čpčndži se i odjednom sjede ći zaspa. - Umorile ga ščhe zikrom pa ga sad obvladao san - kaže Bego. - A i zalogaj ga ubio pa sad valja da odnese mrtvima vodu dodade Tuturuza i polahko obori šeh-Mecu, onako obu čena, na šilte i samo mu namjesti glavu na jastuk.

44

45

- A i ti, Avdaga, ako si se umorio, lezi da se ne patiš! - Nisam se vala umorio. Od Blažuja dovlen nije puno dalje nego od moje kuće do u čaršiju, do dućana, i od dućana kući. A insan se zaželi čuti koju pametnu. Ja ovako zapjevam negdi u bašči, ako je lijepo i pametno društvo. Što piju, a to će Bogu dževab davati, ali čim se počnu bezobrazati s oproštenjem, balegati, ja odmah ustanem pa kući. Zasr, nisam nikad pio, pa im se i ne razumim. - Mi smo, bogme, Avdaga, u ćejfili, a od ćejfa do bezobrazanja samo je jedan korak. Nego, hajde se ti urahati i lezi, pa ćemo sutra, ako Bog da, nastaviti teferi č. Ova kuća nije nikad sama. Vazda se možemo musafiru nadati i rijetko da se prevarimo u nadi. A i bez musafira se možemo sami zabaviti. - A mi mislili sutra u Lepenicu. - Kome ćete u Lepenici? - Šta mi znamo đe će nam provreti nafaka? - Slaba će vam biti tamo nafaka. Što je tamo bilo aga i begova davno je pomrlo. A što biste kod seljaka? U danu se umore od posla, a uvečer jedva čekaju jaciju da legnu. -Ja vala nisam tamo nikad bio, a što se rekne ped-(5 hoda od Sarajeva. Da osejrim Lepenicu kad ne mogu da vidim more. Bogme sad poneko ode i u nekakav Dubrovnik. A u godinu dvije čuje se da poneko ode i u Stambol. Braća koja su vi đala i Beč, i Peštu, i Pariz, pogledala su se i osmjehnula, nekako sažaljivo, kako ima ljudi kojima je problem platiti voznu kartu za stotinjak kilometara vožnje željeznicom. Kad se Avdaga spremao da ode u sobu za musafire, šeh Meco ustade, naspavan, i po če se okretati vi čući iz svega glasa. Subhanallah! Elhamdulillah!

- Šta je, šehu? Kad se prije naspava? - Veliki je bio ćar što smo ovamo došli i što ovako iznenada zaspah. - Jesi šta usnio? - Kazat se ne mere. Da sjednem i godinu dana pri čam, ne bih vam mogao sve opričati. - Je barem bilo lijepo je bilo strašivo? Mislio se smije im reći. San je bio tako čudesan, da u njega nema takvih riječi kojima bi mogao izreći tu veličanstvenost, sjaj, ugođaj. I, pomalo smušen, sprva je šaptao a onda prozborio. Slušao je on od raznih hodža, suhodžica, a i od velike uleme o ljepotama Dženneta i strahotama Džehennema, ali šta je vidio u ovom kratkotrajnom snu, to on ne umije objasniti. Vi đao je, i ne htijući, za svoga duga vijeka, i lijepih cura i hanuma, koje se nisu od njega krile, a i njegova rahmetli bula s kojom je djecu izrodio bila je po ljepoti jedna po jedna, ali šta su one prema džennetskim hurijama?! Jeo je jemek iz mutvaka naj čuvenijih aščikaduna, pa evo i večerašnja večera je kao carska, ali kakvu je slast on u snu okusio, ko bi to znao iskazati. Vidio je on i vrelo Bosne, ali bistrina i lezzet džennetskog Kevser-vrela! Ko bi to znao iskazati. I Sabri-hafiz lijepo i skladno u či Kur'an i pjeva ilahije i kaside, ali šta je to prema džennetskom učenju i pjesmi?! Pa kakav je zikr onih derviških piri5v.a? Kakav je poj naja?! Ovaj Tuturuza bi se mogao sakriti da ga nikad niko ne čuje i ne vidi, a u nas je mešhur... - Boga ti, šehu, šta piše u vašim ćitabima kakav je Džennet? Kako se u njemu živi? Ja nisam vala pretirao džamijskih pragova, ama sam jednom slušao u desnoj tetimi Gazijine džamije jednog hodžu, dosta stara i pogurena, koji je gledao u ćitab i kazivao o

46

47

uživanjima u Džennetu. Eto baš o onima koje najviše interesiraju mlade muškarce. 0 hurijama. Pa je kazivao da su vazda mlade, da su vazda cure, pa eto, ajptur sujlemek, kad insan u čini s njom onu rabotu, ona odmah iza toga opet postane djevica. Dok je doma ć in govorio, Meco se samo pomicao i premještao s jedne bedre na drugu i čekao da domaćin prestane, a kad je uhvatio zgodu, proderao se: "Kakav hodža? Nepametan je on ko ešek. Kad bi insan uligo u Džennet kakav je na dunjaluku bio, on bi žderao, išao u halu, a zar je Džennet mjesto gdje se ide nastranu? I čime bi išao pored sebe? Ne bi valjda đulsijom i amberom? A tako je i ono sastajanje muška i ženska. Pravi musliman, pravi vjernik će u Džennetu sve osjećati drukčije nego na ovom poganom dunjaluku. Zar kad vidiš svoje ro đeno dijete kad ti nešto po volji učini, zar ne osjećaš da ti je napunilo srce. Ne moraš ga poljubiti, a puno ti je srce zadovoljstva. Kad vidiš kako voda izvire iz kamena, ne moraš je piti, a uživaš i što je samo gledaš. Pa kad se vra ćaš iz džamije sa sabaha i sunce se pomilja iza brda, a na nebu poneki obla čak, pa istom vidiš hiljade nekakvih boja. Zar moraš smotati one oblake poda se i zagrliti sunce? Zar ne uživaš u ljepoti Božijega stvaranja? Eto takav će ti biti Džennet. Popošutio je a onda spusti glas u prizemlje: - Neka mi Bog oprosti, ako nije ovako kako sam govorio! A čuo sam od hodže do kojega najviše držim da će biti ovako. Nije im se dalo dalje sijeliti pa domaćini rekoše gostima da im je prostrto u musafirskoj odaji i kad god ho če mogu leći. Upoznaše ih prethodno gdje je safa- ćošak i povukoše se u svoje odaje. Šeh Meco je legao potpuno odjeven, kako je radio otkako mu je bula preselila, a Tuturuza je skinuo Cakšire, fermen i anteriju i ostao u samim beznim ga ćama i košulji.

Puhnuo je u lambu i mrak se razlio po sobi kao i vani, po selu. I u kući, i u selu sve se usa ćinilo pa ne treperi ni list na grani, a potočić je daleko od kuća i njegov žubor umre prije nego dopre do kuća. U daljini bjelasa se cesta, ali se na njoj niko živ ne čuje. Tuturuza je polahko dihao i u snu se blaženo osmjehivao. Šeh Meco se krtio i nije mogao pravo utvrditi sna. Silom je žmirio ne bi se nastavio san gdje ga je prekinuo, ali se na silu ne može ništa usniti. Šaptao je sam sebi: "Eh da se ne probudih! Da se bogdom nikako i nikad ne probudih!"

48

49

GARONJA

Iako im je u Pašića bilo kao da su u sultana na musafirluku, šeh Meco i Tuturuza su se četvrtog dana gošćenja u Rakovici zahvalili domaćinima, koji su ih svesrdno zaustavljali, i krenuli preko Kobilja če u Lepenicu. Bila je vrućina, a daleko od debela hlada. Tek iza podneva su ugledali guste i visoke jehe, koje uokviruju rijeke i potoke, pa se izdaleka, s visine, može vidjeti i tok tekućica. Tuturuza je gunđao što su krenuli u nepoznato, a ostavili carske jemeke. On je učio u "Tarihi-islamu" da je Musapejgamberov narod dok je lutao po Sinajskoj pustinji, a Allah mu slao medenu halvu s neba, počeo napastovati Pejgambera da zatraži od Boga da šalje izabranom narodu graha, krastavaca, luka i vrebaca, jer mu je halva dojadila. Zato je taj narod proklet do Kijametskog dana. "A šta je nama faliio u begova? Izjesti, popiti, u čistu i na mehku spavati - koliko ho ćemo. A sad, možebit se uvaliti u nekakve buhe i stjenice, jesti uljevake i piti surutku u najboljem slu čaju, mlaćenicu." - A zar nismo rekli da hoćemo i da šta lijepo očima vidimo? - Jesmo. - Pa? - Ništa. Ja mislio da vidim ho ćeš ti buktisati na mene. Meni je svejedno. 50

- Svejedno je kad krava na kravu sko či, samo ona gornja dalje vidi. - Šehu! Šta ti se čini je to bezobrzffilje što si sad rek'o? - Ne može insan vazda biti Treba nekad malo duši razgalč. - A šta na što ćemo večeras ovisati? Hoćemo biti lijepo dočekani? - Ko je pametan vazda je lijepo do čekan, a taki ko ti... - Bogme se više vrte oko mene kad ugledaju saz, nego da im dođe šejhu-l-islam, a nekamoli šeh Meco. - Hm, hm. I ti umiješ ujesti za srce. Govorili su i spuštali se prema jehama, me đu kojima se morala nalaziti rijeka. - A šta ima u njoj? - mislio je Tuturuza. - Eh, kad bi bilo ribe! I to pastrve! - naglasio je da i šeh Meco čuje. - Sve su ribe ribice, a pastrva ribac. - Sve su pite pitice, a burek je pitac - mumljao je šeh Meco, koji je vjerovao samo u debelu bravetinu, pa može biti pomalo i govedine pomiješano i isjeckano i u tanko razvijene jufke zamotano. - Kijo, Kijo bona! Kijo, kola čarko! Kolac te živi raskino! Zekija je kroz plot virila ko se to spušta puteljkom prema selu. - Eto me, mati! Gledam kako i đe putem jedan hodža i jedan čojk. - Jesi čuo, šeho? - Jesam, Avdija, jesam. Ko da s'osk umije nešto pametno rijet. Ne zna se koja je budalastija: mati Mati proklinje šćer da bude nabijena na kolac... 51

- Eh, šeho, šeho! Ostario si, a nisi pameti steko. Ne misli mati na drveni kolac, nego da se cura uda, pa hm, hm - i po čeo se Tuturuza smjehuljiti. Puteljak se spustio do rijeke. Na rijeci je bilo brvno, s jedne strane ukopano u obalu, a s druge naslonjeno na klisuru u koritu rijeke, pa drugo brvno odatle na drugu obalu. Malo dalje bio je i mostić bez ograde, ali mogla su preko njega prije ći i seoska kola. Na drugoj obali bilo je raštrkano seoce, a nizvodno, malo dalje od sela, drvena džamija s drvenom munarom. Malo dalje od džamije bila je ku ća prirasla uz zemlju. Iz badže se istezao plavičast dim. - Na koju ćemo stranu, Avdija? - Natrag u Rakovicu. - Eh, jesi poguzija. A misliš da ovdje ne ćemo biti do čekani? Puna je Lepenica sarajevskih aga. A ako ćeš pravo, trebali bismo jedan dan prepostiti i želudac odmoriti. - Da nismo jutros pred polazak doručkovali, mogli smo. Ali kad smo jeli a nije ni ramazan... A nigdje se u selu ne vidi dim iz kuće. Davno se ručalo, a još nije vakat užini. - Pa eno dimi se iz one kuće kraj džamije. Hajdemo onamo. - Bogme je onamo tanka nafaka. Samo kolišni su pendžeri, u travurinu zarasli. - GOvorili su a noge su ih same tamo nosile. Zaustavili su se kraj džamije. Vidjelo se da se otvara samo na noćne vaktove, pa džematlije nisu ni primje ćivale da su prozori zarasli u paučinu i prašinu. Valjda će se pred ramazan i za Bajrame oprati, ako ima u njoj ćilima, istrest ćč se, a podovi isfrčati i oprati. - Sad đi smo, tu smo! Pokuša ćemo. Domaćine, o domaćine! - progulio se šeh Meco. Da ga je čula kakva noseća žena, pobacila bi.

- Bujrum, bujrum - istr čao je dječak od dvanaest godina. Unijite! Izuli su se u hajatu i ušli u sobu. Na tanku dušeku, pokriven jorganom ležao je hodža, koji je zamotao oko ahmedije po vrhu debeo šal da mu se vidjelo samo lice, zaraslo u prosijedu bradu. Ispozdravljali su se, izmerhabali i malo pošutjeli. I šeh Meci se uč inilo da je nezgodno što su ušli u sobicu, gotovo golu, bez jastuka, s tankim ć ilimkom na minderu. Htio je ustati s mindera i namignuo je Tuturuzi da ustane, da idu gdje drugdje tražiti ugoš ćenje. Domaćin je prozreo njihovu nakanu pa se diže kao najzdraviji: - Sjedite, brać o, rahat! Vi ste danas i sutra, ako Bog da, moji gosti i spasitelji. - Ama, brate, što se vidi po prostijerci, nemamo đi leći, a što se tiče hrane, nismo probirljivi. - Biće i prostijerke, bi će i zalogaj, samo vi ostanite ovdje do sutra, pa ćete me spasiti. - Ne znamo kakvi mi možemo biti spasitelji. - Sad ću ja vama po redu kazati. Ovo je, bra ćo, posiromašno selo, a i u siromašnijim sam ja dinu hizmet činio. Ne mogu duše gubiti, seljaci me pomažu. Prema ku ćnim lumerama dobijem varičak kukuruza, gdje je kuća jača, dobijem i vari čak šenice, nešto kumpijera, po paru konja dobijem kola bukovine, suhih šljiva i krušaka, ali nemam mrsa. Ni krave, ni ovce, ni koze, da malo domaćica začini hranu, a mesa okusimo od Bajrama do Bajrama. A u Tulici koja spada ovoj džamiji imaju Mešalije, bogati seljaci. Golema zadruga, dosta zemlje, dosta ljudske snage, i muške i ženske, a domać in, Rasim, zovu ga svi u selu Rasimaga, a i jest bogatiji od mnogog gradskog age, obolio odavno, gluho bilo, od raka. Pa, kako kažu, đi je tu je. Ima tri dana da umire, a duša mu ne ostavlja grješno tijelo.

52

53

.

Klepnula je halka na avlijskim vratima, a hodža se spustio na dušek i predušio sa jorganom preko glave, da mu se samo saruk vidio. Kako se nije nitko pojavIjivao preko avlije, hodža se podigao i nastavio pri ču. - Pomislio sam da je neko od Rasimaginih došao da mi javi da je džan-teslim. On nije sa mnom bio u dobru. Četiri mi godine nije dao zrna žita. A ni zbog čega. Kako je bio bogat i imao svega što ova zemlja može donijeti, a dosta radne snage, proavdžijao se. Nabavio lova čku pušku, kerove, pa vazda u lovu. Puškara i šenluči svaki dan kao da je na svadbi. Ima hajvana koliko hoće, volj' mu zaklati janje, šilježe, june, pa i vola tovljenika, ništa se ne bi pomeo u sermiji. A on se voli lomiti po šumi i po ravni za zecom srnda ćem nego da ije pitomo meso. A u mene čeljad željna mesa... Ama ne valja se tužiti... U mene jedan sin, Bogu na amanet, ima desetak godina, pa vidio od druge seoske djece kako podapinju u plotove plenice, i bogme ponekad i nađu živa, a nekad i zadavljena zeca. Zadavljena dadnu kome krkaninu jer u njih ne mora biti zaklano, a ako ga zateknu živa, donesu ga kući. I to ti je bio u mene sav mrs. A jadan ti je zečji mrs!... Jednog dana Rasimaga nije ništa ulovio, a vidio kako moj sin izvlači iz plota zeca, pa ga prijavio đendarima, kako mu se mogao i ker uhvatiti u plenicu, a on je za kera dao taman koliko je uzeo za dobra jun čića na pazaru u Visokom. Hele, malog osude na globu deset dinara, a kako mali nije imao ništa, đendari ga išibaju, s oproštenjem, po stražnjici. Otada nije Rasimaga nikad došao u našu džamiju nego ide đi je dalje: na Ploču Duhre... A djecu je slao meni u mehtef... I ko će ko dragi Allah, jednog dana Rasimaga vrljao za pasjom pameti, umorio se i ogladnio, pa onako gladan bahne u ku ću. Na verigama u kotlu se vario grah, a on zgrabi kašikom pravo s vatre u usta i jedna graška mu se prilijepi za vrh jezika i oprži ga. On prihvati za bukaru vode i odmah mu sko či prišt navrh

jezika. Kad je bilo kasno, išao je doktoru. Doktor mu rekao da ga može izliječit, ali treba odrezati vrh jezika pa ne će moći govoriti. će tepati kao dijete kad progovara. Nije pristao i ve ć četeres dana živi od kapi vode mlijeka koje mu u grlo saliju. - Pa šta onda, ako je umro? - pitao je šeh Meco. - Evo šta. Ja ga ne ću kupati. Neću mu dženazu klanjati. Uklao me je za srce. Moje dijete su šibali đendari bigajri hak. Ni na umrlom času mu to ne ću halaliti. A meni bi se isplatilo da ga opremim. Dobio bih ja lijepu hediju od njegove djece. Napatili su se ove dvije-tri godine s njim, da će se urahatiti kad duša ispijeha iz njega i kad ga spuste u mezar. - A šta misliš ko će ga kupati: hodža iz Plo če iz Duhara? - Neće. Sinovi će doći po me da im okupam oca i da mu klanjam dženazu. To je moj hak. Da sam zdrav, morao bih otići. A kako ja nisam dobro, a logom ležim iako sam zdrav ko drijen, treba neko da to uradi mjesto mene. A dragi Allaha tebe je danas ovdje utainio da me zamijeniš, pa ćemo bratski poloviti što bude. - A ne pitaš znam ja to uraditi i jesam ikad uradio? - Ne mere bit da nisi, a ja sam čuo za tvoj ilum. Učio sam ja u Sarajevu, u Atmejdanskoj medresi, pred rahmeth sijedim Pandžom. I ti si mu često dolazio. Kad god si ti dolazio, sijeda hanuma bi poslala jemek, pa bi i nama sohtama zapalo ponešto što ti nisi mogao pojesti. - Nisam ja dolazio samo na jemek u medresu. Dosta sam ja nešta i naučio. - A hoćeš mi to uraditi? - Ako bude danas večeras umro, taman, jer mi sutra idemo dalje.

55

- Biće, biće danas, ako Bog da. Samo trebali bismo se nešto zdogovoriti za hediju. U njega ima hajvana da mu hesaba nejma. A ima jednog junčić a, Garonjom ga zovu, vrijedi, brat bratu da ga prodaje, dvjesta, pa morebit i dvjesta i pedeset dinara. Ko hlopta je. Dlaka se na njemu sjaji, a može se i na krave napuštati. Nekako bi trebalo uzdurisati, bilo kako bilo, da meni Garonja zapadne kao hedija. To ja prepuštam tebi, tvojoj pameti i učenosti. A tebi neće faliti jabuka. -Ja ti vjerujem da je sve tako kako si mi rek'o, jer ko je pred sijedim Pandžom učio, taj je i učen i ahlakli. Ja ću, ako Bog da, sve učiniti što mognem da te obradujem. - Bezbeli ćeš jesenas kad zakolješ Garonju i osušiš pe čenicu i pršutu, donijeti i šeh-Meci koji komad. Tuturuza je nagonio na sarajevski mlin, jer ako šeh Meco šta dobije, neće ni Tuturuza ostati kratkih rukava. - Samo, daj Bože, da se sve uhasuli kako treba! - iskreno je želio lepenički hodža. Dijete je donijelo punu tevsiju pod sa čem pečenih kumpijera, šaku soli i u sahančiću sira puškara. Sjeli su oko tevsije i zastrli se sofranskom boš čom, gulili tanku koru mladih kumpijera, umakali više u so, a manje u sir. - I u mene je potanka nafaka - mislio je Tuturuza - ali ovo je: ne daj, Bože, betera. Gradske hodže ne znaju kako pati njihov esnaf na selu. - Baš je slatka zahira ispod sa ča - mislio je Meco. - Kako su se u gradu okojasili ovi šporeti, hrana nejma one prijašnje slasti... mi nemamo onih starinskih zuba? Mandal je klepnuo na avlijskim vratima, a hodža se složio pod jorgan i po čeo stenjati.

Upao je jedan Mešalija, uplakan. Kako su nepoznati mu ljudi sjedili za sofrom, bez pozdrava je sjeo niže hodžina dušeka, a suze su mu se otiskivale niz lice i umrljale ga. - Ah, 1-1 - stenjao je Husejn-efendija. - Kako je babo? - Da si ti živ i zdrav, a babo je preselio. - I opet proli suze. - A kad? - Maloprije. Sarno što smo ga okrenuli, pa ja odmah vama krenuo. Ako može da ga, što 'no rijet, za vru ća mozga ukopamo. - Ah, bogme, Mehmede, i ja sam ti, što 'no rijet, samo što je duša u meni - rastavljao je Husejn-efendija rije či na slogove i dahtao kao da je u velikoj vatri. - Pa šta ćemo, moj Husejn-efendija? Ako ti ne mereš, reda bi bila drugoga tražiti. - Allah se pobrinuo za nas. Evo alima iz Sarajeva, kojemu hodža s Ploče iz Duhara ne bi bio dostojan obu ću okrenuti. Zamolićemo ga da me on zamijeni. A koga ovaj alim opremi on će vruć u Džennet. - Pa moj efendija, hajdemo! Da dženaza bude na i ćindiju, da prije akšama bude sve gotovo. - Ne mere prije ujutru. Ako je hitnja mrijet, nije kopat. Treba ujutro razglasiti po selima da bude ve ća dženaza. Večeras ćemo čuvati mejjita. Doći ćemo i ja i Avdaga. A ako Bog da pa Husejnefendija ozdravi ve čeras, može i on sutra. da i meni ne bude ujutru dženaza - Ah, da Bog stenjao je hodža. Dignula se sofra, Tuturuza je ostavio torbu sa sazom pa s Mešalijom izašao na avliju. Prije nego je šeh Meco kao posljednji izašao, Husejn-efendija mu je ispod jorgana namignuo lijevim okom i prošaptao: Garonja.

56

57

Mešalija je išao naprijed. Bio je krakat i kora čao je da su ga jedva sustizali. Najposlije je dreknuo Tuturuza: - Polakše! Ne mere nas sustignuti šeh-efendija. Pred kućom se već skupilo dosta svijeta. Mislili su da će dženaza biti do mraka, ali im šeh Meco odreza kao britvom da ima vremena. Naležat ć e se mejjit u zemlji, pa neka još jednu noć noći u kuć i koju je do danas svojom zvao. Rekao im je da dođu iza akšama pa će zajednički sjedjeti kod mrtvaca. Polahko su se razilazili, a u ku ći su se nevjeste razletjele i pripremale večeru. Bit će gostiju i iz okolnih sela pa će valjati nahraniti taj svijet. Poslat je jedan od bra će na Homoljsku ćupriju da kupi kilo kahve i dva kola še ćera. Neko je rekao da će to biti malo, a najstariji Rasimov sin, koji je pomalo bio i tup, dodao je da je to dosta, jer kahva ne raste na potku ćnici, a za kilo kahve treba dati pedeset kila pšenice. Oklagije su klepetale po sinijama, razvile se jufke, a ve ć je jedan komšija gulio ovcu jalovicu, da imadne narod šta pregristi kad se okupi na sijelo. su šeh Meco i Tuturuza u sobu gdje je ležao mrtvac, pokriven bijelim čaršafom. Bila je vru ćina, prozori zatvoreni i već se mrtvac osjeć ao. Možda ga je ipak trebalo nabrzinu okupati i zakopati, mislio je šeh Meco, ali kad je ve ć najavio svijetu da ć e tek sutra pred podne biti dženaza, morat će se sjedjeti kraj mejjita. Naredio je da se otvore prozori, a ako ima oko ku će bejturana, da se nabere pa da se me će pokoji stručak na žeravicu u saksiji - da preotme zadah. Ulazili su sinovi, kćeri uplakane zamotane jašmacima do samih očiju, unučad, braća i bratići, nevjeste, i svi su ljubili šehMecu u ruku, a on je samo vikao: Živ bio, živa bila! Da ti je zdravo glava! Ostatku napredak!

Počele su se zamotavati cigarete, po čelo se pušiti. Eškija je klala oči dimom i oštrim vonjem. Šeh Meco je sjedio uvrh sobe, s tespihom u ruci, prebiru ći prstima nanizano zrnje, a da ne bi zaspao Tuturuza, koji je sjedio do njega, kao nehotice, gurnuo bi ga laktom. Iz kuhinje je dopirao klepet su đa, miris jela, aromatićan dim od kahve koja se pržila u šišu. Polagahno se osjeća predvečernja hladovina od rijeke i debele šume. Šeh Meco je rekao da se svijet abdest. da bi se- moglo džematile klanjati. Izlazilo je sve muškinje u njivu kraj ku će gdje su kukuruzi izrasli za konja i konjanika i bozdisvali abdest, a onda pred kućom na dvorištu u kući na banjici i abdestlini uzimali abdest. Upalila se u čardaku lampa i klanjao se akšam. Iz susjedstva su donošene pečene pite i kokoši jer, ako i jest kuća najbogatija u selu, opet je potrebno pritr čati u pomoć ženama gdje ima mrtvac, gdje i ljudi i žene, makar se i nadali i o čekivali, pa i priželjkivali smrt bolesnika od bolesti bez prebola, budu nekako kao izgubljeni, pogotovu ako ima više čeljadi koja bi htjela voditi glavnu rije č, a bit će ih koji neće slušati. U prvu sofru su sjeli musafiri, svekar jedne Mešalijine k ćeri, udate čak u Palež dokle ima dva sahata hoda, sinovi Rasimovi, osim najmlađega koji će kasnije sjesti. Za to vrijeme su drugi gosti sjedjeli u istoj sobi, po minderima i unaprijed se sladili bogatim izborom i obiljem jela. Jelo se iz iste ćasč, istog sahana, istih tevsija, a kad se izmaknuo i drugi krug, sjela je i ostala ku ćna čeljad, djeca i najfukarastiji seljaci, kupiklasovići. Glodali su meso s kostiju, što nisu uspjeli pojesti u česnici prve i druge sofre, a još je ostalo uz kosti žlipa i žlondra, da je jedan fakir naglas uzdahnuo: "Ih da je bogdo moj babo ovdi da oglo đe ove kosti!" Onda se donio ogroman ibrik kahve. Šeh-Meci i Tuturuzi je naljevena cijela kahva, a onda, kako se nalio koji fildžan kahve iz ibrika, donaljevala se u nj vrela voda iz šerbetnjaka. Dok se 59

došlo do posljednjega, pio je toplu vodu, samo zabojenu kahvenom telvom. Počele su i upadice, i priče i upiti, a očekivalo se od šehMece da on odgovori. - Eto, napriliku, ovaj mejjit što je u kući, đi je sad njegova duša? Zna on šta se sad zbiva u njegovoj kući? - Zna matrak - odbrusio je šeh Meco. - On će sa sobom ponijeti na ahiret što je zaradio. Ako je namaz propustio, budavši zdrav, ako nije imetak čistio a imao, ako nije postio, ako je koga uvrijedio a nije zaiskao halala, zna se bez šubhe da će odgorjeti. A ako je sve radio kako treba, ako je djecu izveo na Pravi put, ako je hodži davao hodžarinu, a caru carsko, zna mu se Džennet kao da ga dunjalu čkim očima gledaš. Sinove Rasimove malo štreknu u žli čici kad spomenu hodžu i hodžarinu, jer nije za četiri godine dao hodži ni zrna žita. A unučad su mu pred hodžu i učila što se tamo uči. - A vjere ti, efendija, taj Džennet, rije ćemo, kakav je? Hoće biti u njemu halve? - Ih, ahmače jedan; u Džennetu je glib po sokacima od halve. Samo se sagni pa zagrabi! - Aaah - dive se seljaci, a Salko Tarhana, najtanji seljak, koji nije ni u godini okušao mesa, mucajuć i se obrati šeh-Meci: - A efendija, hoć e tamo biti buredžika? Ja sam ih jednom jeo u Esad-efendije Kulovi ća. Tu mu je u blizini bila kuća, ja mu kalemio voćke. Pa mi ruč ku iznesoše buredžika. Ama evlišašni, ko oraščići. - Tamo su buredžici golemi kolk kaldrma... - Ahahah, ohohoh - gladežima dir č bale niz bradu radujući se unaprijed Džennetu.

- A efendija, vjere ti, ho će biti u Džennetu duhana? - pita Selim Mišoprež iz prikrajka, stalno motajući cigarete iz tu đih kutija i pripaljujući jednu o drugu. - Hoće, ja šta će. Biće i duhana u Džennetu - uvjerava ga šeh Meco. - Samo neće biti šibica. Ko htjedne pripalit, reda će mu biti ići u Džehennem po vatru. Kad su se raspitali za svašto, trebalo je upitati još za ono. Istina je, svačega je većini seljaka nedostajalo na dunjaluku, pa se i brinu hoće toga imati barem u Džennetu, a bezbeli će tamo u Džennet. A za ono? Onoga imaju svi kod ku će. Neko je igbali pa i dvije promijenio, pa i tri. - A tamo, u Džennetu, ho će biti hurij? I kakve su one? Šeh Meco nije bio voljan opisivati im kakve će biti hurije, ali ih je uvjeravao: - Hoće, da šta će! Biće i hurija. Kad se ljudi prožive na drugom svijetu, proživje će se u najljepšem suretu, kao mladi ći i vazda će ostati mladi... Biće, biće hurija. Iz dna sobe, dokle nije dopiralo svjetlo lampe, ču se ženski glas: - A hoće efendija, i za nas biti hilra-c.? Vatromet smijeha pomrsi i šeh-Mecin govor da niko nije razumio šta je rekao šta je htio re ći. Ne saznade se ni ko je bila pitalica. Tuturuza ne zna šta da misli o Džennetu. Ono prije tri- četiri noći, sijeleći u Rakovici u Pašića, šeh Meco je sasvim drukčije kazivao. Nekako sad došao u nedoumicu: šta je istina? Ho će biti Džennet samo uživanje očima i srcima će svaka dlaka na insanu imati svoj tjelesni užitak? A šta je s onima koji su ro đeni odrasli slijepi pa strpljivo živjeli i zaradili Džennet? Kakvo će oni imati uživanje o čima, kad ih nisu ni imali?

6o

61

Ne može sada pred seljacima pitati šeha, ali trebat će tražiti razjašnjenje. Onda se po čelo govoriti o trgovini i zadrugama. U zadrugama sve jeftinije nego u trgovaca, ali politi čari nisu za zadruge nego za trgovce, koji agitiraju za "stranjke". Jest da trgovci daju na veresiju, ali ti onda privežu interes, pa ako ti je u proljeće dao kvintal žita, valja ti o vršidbi vratiti kvintal i po. Jusuf Mešalija, najstariji sin rahmetlijin, iz čista mira je zaintačio: - Ja sam, fala Bogu, zdrav. Niti sam u bolnici ni u ludnici... na što je mla đi brat Huso dodao u po glasa: - Samo mu žena s budalom devexa, ali se Jusuf nije dao smesti, nego je tvrdio o svojoj pameti da mu sada pripada domaćinstvo i starješinstvo u kući. Svak živ treba ga slušati kao što su oca slušali. - Uh, uh - gotovo da je vrisnuo Salko Trnokop i uhvatio se za protezu lijeve noge. - Šta je, Salko, po Bogu brate? Istravi nas. - Svrbi me peta na lijevoj nozi, baš ko da je pred kišu. - A kako će te svrbiti peta kad iz temelja noge nejmaš? - E eto, vjerovali vi ne vjerovali, baš me dolje zasvrbi pa mi prođe bol do navrh perčina. Salko je ostavio lijevu nogu u poljskoj bolnici kod Monte Grappa, pa je kasnije dobio tvorni čku protezu, ali kad ju je jednom u huji izlomio, jer je bio bijesan na sama sebe što nije kao i ostali svijet na dvije noge, onda je ipak drugu morao nabaviti. Tu bi morao dopIatiti, a nije imao novaca, pa je otesao drugu od obične bosanske bukovine, samo je na dnu udario željezni obruč da se ne izliže Šta ti veliš, šeh-efendija, more li bit ovako kako Salko kaže... da ga boli ono što nejma?

- A što ne bi moglo? Insan ima, na priliku, jednog ahbaba kojeg plaho voli. Pa on umre. I prode tivakat, a u čojka prazno srce za ahbabom. Nikad mu više nije onako puno kao kad mu je ahbab bio živ. - Baš je tako k'o što veliš - dodao je jedan udovac, kojemu je žena umrla ima i godina dana, a nije se oženio što ne može zaboraviti ženu. Istina, tražio je on drugu, ali nikakva ne će na pola duzine pastorčadi. - A efendija, da ti ispri čam za ovoga Mešalijina prijatelja iz Paleža. - Tako je zapo čeo fiasić iz Duhara. - Ne pričaj, bolan; u kući mejjit leži, a ti ćeš bezbeli kakvu bresposlicu ispričat, za smijeha. - Ama jok! Kakva besposlica? - Pričaj ti, pričaj - podbadaju ga oni koji ga znaju i koji znaju šta će pričati, a ko ne bi znao za njegove šale! - Eto, ovaj Mašić je najtanji seljak u Paležu, a Palež je u strani, više samog Kiseljaka, pa sasje čena šuma, a niz golet se spuzila zemlja, pa ispala sama litica. I ovaj čovo ima pešes' dunuma zemlje i pešes' ovaca. Ima jednog sina, pravi je delija. Lijep je ko upis, ali koja fajda kad je fukara. Hele, niko ga iz blizine nije begeniso. Mislim: nikakva cura. Hele, bogme, on ti se ovdje upozna s merhumovom Rasemom. Prosipo joj laf i svidio joj se. Da su joj znali ukućani, ne bi joj dali ni opepeliti. Kazivo joj da ima oca i mater, grumi zemlje. A dobri, ko duša. Vazda na kožici. Biva: klanjaju. Hele, ona se polakomi i jedne noći klisne sa sijela, s njim zajedno. U zoru krenu u Fojnicu kadiji i vjenčaju se - da je ne bi Mešalije vratili. Zabrinuli se Maši ći: i otac i mati - nije šala, Mešalijina cura da ode za Maši ća iz Paleža. Ti se, prijatelju, nećeš ljutiti što ja ovako govorim. Svaka ti čas' ko čojku i tvom sinu ko jednom po jednom težaku, ali zar

6z

63

nije bilo ovako? A ti ćeš, efendija, vidjet njegova sina kad sutra dojč puncu na dženazu. Hele, bogme, bio đerdek. Ujutru doručkovali kukuruzu udrobljenu u vareniku, svekrva prida se ovce pa s njima na pašu, a svekar sjedi na puste ćiji - druge prostijerke i nejma. Skunaturilo se nešto ručka, tako i večere, a odmah iza jacije đuvegija i mlada u sobu, a stari u kuću kraj ognjišta, tako drugi dan, tako tre ći. Mlada bi radila, a nejma šta u praznoj ku ći, a mladoženja se odmara od noćne rabote. - Ama, ušuti, grom te ubio! - kori ga neko iz dna sobe. Mejjit leži, a ti se bezobrazaš. - Deder ti nastavi! Istinu ti kazuješ. Hele, peto jutro zdogovore se stari da pošlju mladu da pričuva ovce, a stara će nazoricč iznad plota, da je mlada ne bi opazila, pa ako mlada potrči niz brdo prema Duhrima, a odatle bi bezbeli u Tulicu, da se stara vrati ku ći, a ovaj prijatelj Maši ć će potrčati za njom da je vrati. Ako trebadne, i mladoženja bi za njom da je stigne. Smišljeno - učinjeno. Mrada preda se ono pešes' ovaca, svekrva iznad plota, kad, čim je mlada između kuća izašla, diže glas i zapjeva. Vrati se stara odmah ku ći, a ovaj prijatelj kad je ugleda, skoči na noge pa da će se obuti da trči za mladom, a stara mu veli: "Sjedi, bolan! Nikad ga ona ne će pobjeći"... "A kako znaš, bila nejadna?" " Čim zađe između kuća zapjeva: Nejma sira, nejma masla, nije dao Bog, al' je dobar u ga ćama, pomogo ga Bog!" Kao da je na svadbi, svak je prasnuo u smijeh, a šeh Meco, koji je također volio priču, zaurlao je: "Umukni, edepsuze! Mejjit leži u kući, djeca su mu mahz a tebi je do cirkuza." Malo su se uozbiljili, a onda je opet po čelo cirkusanje. Šeh Meco je pitao gdje će mu se prostrijeti da spava, jer on ima

sutra dosta posla. Ni Tuturuza ne će biti besposlen. Raspoloženje je bilo kod većine i da se zapjeva, ali to bi bila baš sramota. Počele su se i sijeldžije razilaziti jer je kratka no ć. Samo su ostali ukućani i dvojica-trojica komšija koji će sjedjeti kraj mrtvaca do ujutru. Šeh Meco je zabrinut legao u mekahan dušek u čardačiću, a na šiltetu kraj njega Tuturuza. Htio je šeha pitati za ono njegovo dvostruko tuma čenje Dženneta, ali se bojao kad mu je pri lampi ugledao stuštenu čehru. A Meco je bio zabrinut jer mu nikako nije na um padalo kako bi izveo ono s Garonjom. Umor je učinio svoje i odjednom je zaspao. Pijevci su najavijivali zoru i šeh Meco je sko čio iza sna kao mladić . Malo mu se zavrtjelo u glavi, a onda je sabrano prošaptao: "Hvala Onome koji me je oživio nakon što me je umrtvio, a od Njega je oživljenje." Zagrnuo je rukave i sašao u prizemlje gdje su ljudi još sjedjeli oko mejjita, pušili i ispijali kahvuljke. Pozdravio ih je i izašao na avliju, tražeći očima halu. Nakon što se je urahatio, istr čao je iz druge sobe djevoj čuljak s ibrikom vode za abdest. Kad se oprao blizu cvijeća - da se voda džaba ne prolijeva - i otrao se novom mahramom, ušao je u sobu i potjerao i druge da se izavdčstaj€1 pa da džematile klanjaju. Tuturuza je okujisao da se čulo do Lepenice i Homoljske ćuprije. Razbudila se sela i zaseoci i svi su se izvlačili iz kuća i potleušica da čuju šeherski ezan. Nakon sabaha iznesen je čuvarima i gostima bogat doru čak i kahva, a čim se razdanilo, šeh Meco je odredio gdje će se na dvorištu ograditi ćilimima i čaršafima prostor u kojemu će se okupati mrtvac. Poslat je jedan komšija da donese ispred džamije u Lepenici tenešir na kome će se kupati mejjit. Nasloni su davno nabavljeni čim se vidjelo da Rasimaginoj boljki nema lijeka. Namješten je veliki sadžak na koji je postavljen kazan, koji je do vrha naljeven vodom. Čim je donesen tenešir, pod kazan je

64

65

naložena vatra. Na ćilimku je iznesen Rasim i položen na tenešir. Prekriven je čaršafom, a sav je bio tanak kao prut. U bogatoj ku ći bilo je dosta bijelog platna pa je šeh Meco krojio ćefine i mrtvačku košulju, a sašio je i kesicu u koju je sitno narezukao safuna, da se bolje pjeni i da bi se lakše okupao mrtvac. Komšije su zamoljene da javljaju po daljim selima da će dženaza biti na podne. Kupljen je nov zemlj ani bardak. Šeh Meco nije dao nikome da ulazi u ograđeni prostor. Samo mu je Tuturuza trebao pomagati. Velikom kutlačom je zahvatao vrelu vodu iz kazana i zahlađivao je hladnom iz drvenog čabra. I šeh Meco i Tuturuza bili su zapregnuti pregačama do zemlje da ih voda s mrtvaca ne bi prskala po čakširama. Kad je otkrio lice Rasimovo, Tuturuza se zanese da padne. Usne, brkovi, nos, brada - sve je to bila rascvala rana koja je zaudarala - Drži se, Avdija! Ovaka će biti čehra i u insana kojeg sada ljubiš. Ako je duša za života mirisala - a ovaj dunjalu čki otpadak mesa svakako će biti hrana crvu i mravu - ona će mirisati i u Džennetu. Deder, saberi se pa mi poljevaj! Prekrio je mrtvaca čaršafom, rastrgao na njemu košulju i gaće i svukao pa bacio u kraj. Gnje čio je mejjita po trbuhu, pipao rukom, zamotanom u pamu čno platno, po oturaku, ali nije bilo ni vjetra ni nedžaseta jer više od četrdeset dana nije Rasim ništa okusio osim po kap-dvije mlijeka vode. Nai:šaretio je Tuturuzi kuda će poljevati iz bardaka, a on je onda ispod čaršafa rukom koju je smjestio u kesicu sa safunom trljao tijelo, safunjao ga i prevrtao, a poslije prao. Kad je nakon pola sata sve bilo gotovo, iznesena je iz ku će sedžada domaćeg tkMa koja je prostrta po nosilima, a na nju spušteno Rasimovo tjelešce, zamotano u ćefine i prekriveno ćaburtij č.m.

Svijet se spuštao niz brda, pomaljali se skupovi preko nogostupa izmeđ u njiva i na trzni u selu rasla gomila. Prijatelji se rukovali, pitali za zdravlje, za ljetinu, istraživali se ro đaci, dok ne viknu Tuturuza: Fafilla! Cigarete se pobacaše, ruke se digoše do prema prsima, svak u sebi prou či za mrtvaca i sinovi digoše nosila s mejjitom i ponesoše korak-dva, a onda ga preuzeše drugi i s ramena na rame s njim dok ga ne donesoše pred greblje. Spustiše ga na mejtaš, obaviše obred i unesoše u greblje. Grob je bio iskopan, nasloni od kuć e doneseni i tri sina sađ oše u grob, spustiše oca i dvojica iza đoše, a najstariji poreda naslone usko, dodadoše mu ruke i on isko či iz groba. Šeh Meco i Tuturuza baciše po šaku zemlje, a onda svi prihvatiše, neko motikom, neko lopatom, neko šakom, gurali su se da mu ne ostanu dužni. Zač as je grob bio poravnan. Šeh Meco i Tuturuza su čuč nuli više glave, a još nekoliko seljaka se primaklo do mezara da i oni prouč e, katolici su se izmakli do grobljanske ograde, skinuli kape i ostali da stoje, dok su svi muslimani čučali. Završilo se učenje i svijet se poč eo razilaziti. Ostao je sam šeh Meco, u zelenom binjišu i s kaukom na glavi, impozantan kao kakav golemi ste ćak, da mu prouč i tMkin. Viknuo je sinove Mešalijine: - Kako mu je bilo ime materi? - Mejra. - Hajde, odmaknite se četeres koraka! Odmakli su se, neki su izašli iz greblja, a neki ostali na dozvoljenom razmaku. - Rasim ibni Mejra, o Rasime sine Mejrin! - gruhnuo je šeh Meco kao iz topa. Svijet je osluškivao kao da će se i onaj iz groba projaviti. A šeh Meco je davao umrlom posljednje pouke kako će odgovarati

66

67

na pitanja koja će mu postaviti Munkir i Nekir u grobu. Najednom se šeh Meco sagnu do groba, gotovo uhom dotaknu svježu humku: - Šta? Šta kažeš? Osluškivao je a onda viknu: - Je hodži?... Je u Lepenici?... Kakva Garonju?... Okrenuo se onamo gdje su Mešalije stajale i rekao: - Babo vam poručuje da dadete hodži u Lepenici nekakva Garonju. Je to kakav cuko? - Jok, nije - vikao je Jusuf. - To je junac. Spustio se opet prema grobu. - Hoć eš da ti djeca daju junca Garonju hodži u Lepenici? Malo je pošutio pa se opet okrenuo Mešalijama: - Jah, jah. To hoće. Da se dadne junac Garonja hodži u Lepenici. I da se zaište od hodže halala što mu on nije ništa dao nekoliko godina od hodžarine. - Daćemo, brate, da ćemo. Samo da naš roditelj ne otpati kaburski azab. Šeh Meco je ustao i podigao ruke, potrao se dlanima po licu i svečano pošao od groba. Tuturuza se uvjerio u šeh-Mecinu diplomaciju, ali nije vjerovao da će baš i uspjeti do kraja. Možda će se braća i posvađati pa će da ne daju, možda i istjerati šeh-Mecu. Ali ne će valjda. Opremio im je oca, a i za to se daje i na selu makar pedeset, a možda i stotinu dinara. Mecu, Tuturuzu, rođake - pa makar i dalje - i u čače na kaburu svratili su na ru čak i kahvu, a onda svak svojoj kući. Nudili su šeh-Mecu da primi u parama, ali on je uporno tvrdio da je on samo slu čajni zamjenik lepeničkog hodže, a što

je on radio to je radio za sevab. "Avdagi dajte što se daje poljevaču! A lepeničkom hodži kako vam je merhum poručio. I to odmah, prije mraka. Jer Munkir i Nekir su prve kon4džije uz mejjita." - A bi moglo sutra ujutru? - pitao je najmla đi sin. - Ako ćete mene pitati a oca slušati, odmah. Mi se moramo svratiti u Lepenicu da vidimo kako je hodža. Ostao je iza nas plaho slab. A i Avdaga je ostavio u njega svoj zavežljaj pa da ga ponesemo. Jusuf je rekao da se odmah sveže Garonja i da ga dvojetroje povede i potjera, jer je plahovit. - Možemo i mi - rekao je Meco. - Ne ide to tako. Vi ste ulema, a nije za vas da pred vama idu goveda. Kad se Meco uvjerio da je Garonja svezan i da ga dva jaka mladića vode sa strane, a dijete tjera šipkom, ustade i oprosti se s domaćinima, koji su mu zahvaljivali kao naju čenijem čovjeku. On se branio od hvale, a Tuturuza je zahvaljivao na hediji kojoj se nije nadao, ali će biti dobrodošla. Išli su nazoricč za Garonjom i goni čima. Tuturuza je jedva dočekao da oduši kad je šeh Meco malo izostao. - Mi smo učili u mehtefu da je prevarit haram, sl4at haram... - A zar nije Mešalija varao četiri godine Husejn-efendiju ne davši mu ni zrna žita, a bio je dužan. Ko te prevari, džaiz ti je da i ti njega prevariš i da uzmeš još i prid č. - A šta si toliko navalio da gone Garonju? Mogli su ga i sutra goniti. - Drži ti njega dok pla če! Sutra bi on zaboravio da je imo oca, a kamoli da ne zaboravi da dadne Garonju.

68

69

- Jedno ne razurnim: šta si ti onako opisivao Džennet begovima u Rakovici, a ovako sinoć onim ćojlijama u Tulici. - Hm, baš si nekakva smlata. Treba onako kazivati kako je čiji mozak razvijen da anlaiš č. Drukčije se tOmači školcima, drukč ije seoskim dZahilima. I jedni i drugi treba da dobro čine, pa da budu na .1-iiretu nagra đeni. U tom šubhč ne smije bit. Ko uč ini dobra kolik jednu trunku, na ći će, a ko uč ini zla kolik jednu trunku - naći će.

POTKOVANO JAJE

Ako cestom preko Kobilja če prođu dnevno u oba pravca tri autobusa, desetak automobila i toliko zaprežnih kola osim srijedom kad je u Fojnici i ponedjeljkom kad je u Visokom pazarni dan, odvojenom cestom od Han-Plo če do Homoljske ćuprije neće moći proći ni dvoja-troja kola u danu. Zato se nisu prema Han-Plo či ni žurili šeh Meco i Tuturuza kad su krenuli od hodže iz Lepenice, gdje je Tuturuza bio ostavio svoj šarpelj, jer su znali da ih neće ni sustići ni prestići ni mimoići kola i podići im prašinu koja bi lebdjela u zraku "ti vakat." Na Homoljskoj ćupriji, kraj koje je velika crkva u Banj-brdu, ima i čaršija, a to su dva du ćana i pjana mejhana, gdje njima nije bilo mjesta, a nije im bilo ni do kakve kupovine jer su pošli na put da se nauživaju džabaluka, a da im je bilo do troška, mogli su ostati i kući, u Sarajevu. - Šta misliš, šehu, na što ćemo danas ovrisati? - Šta ću misliti? Kad se insan rodio, i nafaka se s njim rodi: nekad nekom tanja, nekad ja ča, nekom dulja, nekom kra ća. Zar nismo jučer mislili da ćemo postiti ko vlaški post, a Bog dade pa večera bi obilata. I ručak iza dženaze. A bi tebi i nešto na dlan. - Jes' vala. Nisam nikad ni pomišljao da ću biti i gasal. - Ni od šta se insan ne mere zakleti. 70

71

Kukuruzi su s obje strane ceste bili visoki, a u jednoj njivi je moba okopavala i plijevila šećernu repu. Iščekivali su užinu pa je kći s njive dozivala mater koja je spremala u ku ći jelo. - 0, majko, ohoj! - Ohoj - odazvala se žena iz daljine. - Koliko je sati. Malo je počekala, a onda se o čuo glas: - Velika se okrenula banjici a mala čekmedžetu. - E, baš nam je kazala! Ne bi se moglo odgonetnuti bez babe gatare. - Ne znam ni što pitate? - zaružio ih je otac i pogledao nebo i sunce koje se po čelo spuštati s poludneva. - Istom ako je sahat iza podne. Ako ste ogladnjeli, neka jedno ide po užinu. A ona će umrijeti a neće znati koliko je sati. Tuturuza se smjehuljio ženinu čitanju sata, sigurno budavca, a šeh Meco ga presiječe oštrim pogledom: - Ima hin i u šeheru koji to ne znaju. Bila su tri brata Kalabe u Sarajevu, pa kad im je umro otac, najstariji sin zainta čio da mu je očin sahat. Prepustio im je čitav imetak, a on uzeo sahat. A nije nikad nauč io da zna koliko je kada sati. Svijet to uznao pa ga zapitkivali koliko je sati, a on izvadi sahat iza pasa, otklopi kapak i vidi gdje su rekze. Onda bi pitalici rekao: "Ali osim samo, kad se velika i mala poklope ovdje, bi će akšam." I prstom bi pokazivao đi je dvanes. Mogao bi ga pitati i ujutro, i u po dana i naveč er, u njega je bio jedan odgovor. Do smrti. - Jah, čudno je čudo neznanje. S obje strane su bili plotovi od debela pruća, ali bez hlada. Već dobro uznojeni primakli su se cesti, a tek onda se na jednom mjestu natkrila nad cestom golema vrba.

- Da sad malo sjednemo! - Nemamo rašta sjedati. Nema ni trista koraka do džamije, a kahva je i bliže. Moramo sjesti pred kahvom. - Makar bio i mlađi, poslušaću te. Kad su izašli na glavnu cestu, Tuturuza krenu prema Sarajevu. - Kud ćeš tamo, herif jedan! Mora da ti je ona pritakla lonac vatri, pa kvrca u njemu da te dovu če iz daljine. - Ah, moj šehu! Kud srce vu če, onamo se i same stope okreću. - Pa hajde, hajde! More šeh i sam. - Ne bih te ja ostavio ni za kakve pare. - A za onu stvar bi. - Bez svašta se mogu ali bez nje, žive i zdrave, velika je žrtva. Pa i ovi jemeci bihuzfirč insana. Kad se suhotno jede... Eh. Pred kafanom su sjedjela dvojica-trojica staraca, dosadnih i sebi i ukućanima, pa su izašli iz ku ća da čuju šta ima novo. Šeh Meco je nazvao selam i sjeo pod sjenicu od granja pred kafanom. Dugačak drveni sto na klimavim nogama i s dvije dugačke klupe od kojih se s jedne moglo nasloniti na vanjski kafanski zid, a na drugoj se moralo sjediti bez naslona - bio je sav namještaj kafane u ljetno doba, a sli čno je bilo i unutra, u kafani, s tom razlikom što je bilo u kafani još i muha. Nisu one ostavljale čovjeka na miru ni vani, ali barem nije bilo sparno. Za kućom i kafanom bila je hMa. Pred kišu ona je bila sigurna meteorološka najava promjene vremena. U to vrijeme nije baš bilo ugodno sjedjeti ni u blizini kafane, kamoli hMe.. A ako su još muhe ujedale svojim rilom gdje je čovjeku koža najtanja, kao ispod nožnih članaka kad su bez čarapa, onda je to bio sasvim siguran znak za skoru kišu.

7z

73

- Pa, efendija, oklen te imamo? - pitao je jedan astmati čar šeh-Mecu. - Iz Sarajva. Obojica smo iz Sarajva. - Pa dobro nam došli? Kako ste? Jeste se umorili? Šta ima novo u Sarajvu. - Bolje vas našli! Dobro smo. A nismo se ni umorili. No ćili smo u Tulici. Bili smo na dženazi Rasimaginoj. - E vala, u mojih sedamdeset i pet godina nisam čuo da se mejjit javi hodži iz kabura, a tebi se javi. - Bezbeli, ne može se svakom ni javiti - upade Tuturuza u razgovor. - Baška alim, baška džahil. - Ma ja, što veliš - dokraj či starac svoje umovanje. - A što pitaš šta ima novo u Sarajvu, ono ti je stara rije č: neko o bradvi, neko o svadbi. - Vala baš - upade drugi starac rumena lica i bijele brade - u nas će večeras biti svadba u selu. I dobro ste nam došli! Mi imamo hodžu da prou či đerdek-dovu, nemamo kakve barhane. Ovo naše selja čko: malo pjesme, malo vriske i dernjave, a da nam je kakva pravog pjeva ča i sazliju, pa da oteferi či mlađarijal... - Eto vam ga - dodade šeh Meco, pokazuju ći Tuturuzu. On je mešhur i u Sarajvu a kamoli ovdje, u Han-Plo či. - E, dobro ste potrefili. Samo, Boga mi, da vam i po istini reknem, vi nemate u selu đi konačiti da vas ne uzbihuzure buhe. U selu ima i šeherlij. Tu su Muzuri, pa hadžija Trajo, pa hadžija Misira. Svi su dobri samo ne znam jesu Muzur i Trajo ku ći, a Misira jes... Na konak bi vam najbolje bilo u hadžije Misire. To je chiččkt kuća; bezbeli ga znate? - Kako ne bismo znali?!

- Salko! - zovnuo je starac. - Hajde, sinak, oti đi u hadžije Misire i kaži mu da su došli musafiri iz Sarajva. Dvojica hin. I može hin večeras ukonačiti? Salko je bio kahvedžijin sin, upravo uzet u vojsku, pa će s prvim jesenjim kišama u regrute. Posfilšan momak je za čas trknuo Misirinoj kući i donio od jedne kOn haber da je hadži Halid-aga otišao na Lepenicu nekim poslom, a onda je šapnuo Tuturuzi da je na Lepenici, tu i tu, hvata ribu. Mogu i oni tamo. Tuturuza i šeh Meco se digoše iza stola, a tre ći starac koji dotle nije ni progovorio, željan da čuje kakvih bilo vijesti, žalovito zacvili: - A zar ćete nas ostaviti a da ni kahvu s nama ne popijete? - Inšallah, bićemo večeras na svadbi, pa će biti me}.beta do mile volje. Provlačili su se kroz kukuruze, a Salko im je kalauzio. Kad je došao blizu rijeke, na mjesto, vratio se, a Tuturuzi rekao da hadžija ne voli da tko tu đi zna da on lovi bez dozvole, i to sačmom. Kad bi šumar saznao, platio bi Halid-aga golemu globu. Šeh Meco je sjeo pod vrbu, a Tuturuza se primakao da vidi kako to radi Misira. Halid-aga je povla čio okruglu mrežu, kojoj su na krajevima bile pričyrkene olovne kuglice što su pritiskale mrežu dnu rijeke i kupile plijen. Tuturuza je pritajio dah, a Misira povlačio mrežu na suho. - Da ti pomognem - javio se Tuturuza. Hadži Halid-aga zamalo ne ispusti mrežu iz ruku. U prvi mah mu se prič.inilo da ga je šumar prežao, a kad ugleda Tuturuzu, zasmija se: - Pomozi! Prifati ovdje i polahko tegli! Tuturuza je teglio za konop, a Misira potkupljao krajeve da se ne bi koja veća riba izvukla. Radili su oprezno i šutke dok

74

75

nisu mrežu s plijenom izvukli na suho. Ribe su još kleptale repom po travi, škrge im se otvarale i zatvarale, a vje čno otvorenim očima gledale u svoju smrt. - Za ovoga mi je stalo - šaptao je Misira, vadeći iz mreže mladuljka koji se snažno borio da promijeni svoju sudbinu, a Halid-aga ga je podaleko odbacio u njivu. - Da ne pobjegne? - Hoće koliko ću i ja pobjeći od svojih godina. Hadžija je najprije kupio košIjivu ribu i bacio je u vodu. - Šta je bacaš, hadžija? Jazuk je. - Nije. Kad ima u mreži boljih riba, neka ova još živi u vodi. Kad ne bude pastrve lipljana, za nevolju dobre su i mrena i sapača. Hadžija je bacao i sitne pastrve i lipljane u vodu, a u sepet kupio ono što dolazi u obzir za kuhinju. Smirio se napokon i mladuljak. Mjerio ga je na srednjem prstu i procjenjivao: - Tri kile, ako koji gram fali. - A koliko svega ima? - Petnaestak kila. - Pa šta ćeš od tolike ribe? -Poješće se! Ima u komšiluku jedna žena smdru0.. Naumpalo joj ribe, pa sam vala najviše radi nje bacao sa čmu. A eto, znaš i ti što narod rekne. Ako ženi, kad je na tom dba, nešto na um pane pa ne pojede, izjalovi će se. A vidiš da je igbali dok se ovoliko ufatilo... A što se to, Avdaga, osvr ćeš. Da nisi đe vidio zelembaća? - spustio je glas iz straha od šumarske uniforme. - Jok, nego gledam đi mi je šeh Meco. Ovdi sam. Ne primičite mi se! Doći ću ja tamo dok se

Osmjehnuli su se obojica. Tuturuza je gledao hadži Halidagu kojemu je bila samo bijela platnena kapa na glavi, bez fesa i hadžijske ahmedije, pa mu se činilo da je to sasvim drugi čovjek. Da mu nije okratke brade, ne bi nikad rekao da je baš hadži Halid-aga Misira. - A vi ovo po sejahluku, ko i lani, i preklani i svake godine. - Jah! Drago živim očima pogledati po dunjaluku. čovjek se nagleda svaki dan kože, mušte, dretve, klin čića, jehovih daščica za pete, gotovih papuča, gledaš vazda smrknutog Por ču kad ti donese kahvu, ko da si mu oca ubio. Gledaš vazda istu kaldrmu, iste ljude, iste mazIume s istim navikama. Znaš ko će barnuti budalastog Mušana, znaš šta će on o'sovati... Eto, ovaj mjesec što provedemo ja i moj šeho po sejahatu, obilaze ći dostove i poznanike, to je vas naš život u godini dana. Svih onih jedanes mjeseci podsjećamo se kako nam je đi bilo. Đi smo šta čuli, vidili, pričali, zapjevali i zasvirali - ovo, ja, a šeho huk će i zikr čini - đi smo šta jeli, pa se bogme i zimi oblizujemo za ljetošnjim jemecima. - Večeras ćete u mene. Širina je. Doma ćica mi je s djecom otišla na dva-tri dana braći u Vlakovo, a evo Bog je dao neće se biti ni gladno. U selU je večeras i svadba. Ženi se jedan udovac udovicom, ali tu onda nema kakve svirke. A morebit će i biti. Ne reci ništa! - Begeniščm - dodade šeh Meco, provla čeći se između kukuruza. Zagrlili su se po hadžijski, bez ljubljenja, i zagledaju ći se jedan drugom u lice. Hadžija je zra čio blagošću i nekom djetinjom naivnošč u, s osmijehom u svakoj prilici, pa i onda kad mu nema mjesta. - Pa, moj šeh Meco!

76

77

- Pa, moj hadži Halid-aga! I klepnuli bi dlanovima po prijateljskim ple ćkama, bez kakvih drugih riječi, a oni su i ovima, naoko bez zna čenja, znali sadržaj, koji je bio staro prijateljstvo i radost susreta. Tuturuza je pokušao malo zamutiti. - Šeh Meco, mora ćemo đi na drugom mjestu no ćiti. Nije hadžijina hanuma ku ći. Otišla u braće. - Pa tamam. Meni to ništa ne smeta. - A šta ćeš jesti kad nema doma ćice u kući? - Jeku svoju nafaku, neću tvoju. - Znam ja, znam. Lahko je tebe zadovoljiti. Dosta ti je od dva hljeba sredina dok se mandra svari. - Ni ti ne možeš više pojesti nego što dvojica mogu podi ći trećemu na rame. Hadžija se smijao bez velika hakatanja, ispuštao neko tsts kroz krezave zube. - A kako bi bilo da mi odmah ovdje ispe čemo ovog mladuljka? - pitao je domaćin. - Ugodnije je ovdje u hladu nego u kući. - Begenišemo - odobrio je Tuturuza. - E kad begenišeš, hajde kupi suharaka oko vode da se vatra naloži - naredio je šeh Meco. Proljetne vode su nanijele suharaka i ostavile ih na vodoplavini, pa kad se voda vratila u korito, drva se sušila. A kad bi i pokisla se rose nadojila, opet su se na suncu brzo osušila. Začas je planula golema navarda drva pretvaraju ći se u žeravu i pepeo. Dotle je hadžija strugao ljuske, rasporio ribu i iz nje istrugao što nije za jelo. 78

- Ja vazda ponesem ćageta od glave še ćera, soli i hljeba i po jednu ispeč em i pojedem ovako kraj vode. Od djetinjstva sam to naučio č ini mi se, nikad ne može riba ni biti slatka kao kad se na ovaj način ispeče. Posolio ju je iznutra, zamotao u papir, a onda razmutio ilovač e i oblijepio po papiru u kojemu je riba bila zamotana. Razgrnuo je žeravu, položio ribu u vrelo ognjište, zatrpao sve žeravom i sjeo sa šeh-Mecom i Tuturuzom. Raspitivao se o č aršiji, šta se desilo prije nego su pošli na put, a oni na tenhane razglabali ko je umro, u koga se dijete našlo, koji je trgovac zanatlija baterisao, jer je ovladao velik ćesatluk, koji sada zovu krizom. - Vala je veliki dušman našem svijetu i neukost - mudrovao je Tuturuza. - Eno šta bi s hadži Ragib-age Hende. Bio je jedan po jedan trgovac, pa... Uzimao robu od Abinuna, on ga zaduživao, bilježio u teftere, podnosio mu mjenice da ih potpiše, a hadžija pritiskivao prst, ne znaju ći ni šta potpisuje. Pa Abinun poklopio mu i kuću, i duć an, i robu u njemu, a sud osudio da se to sve rasproda da bi se namirio Abinun i za ono što je Henda uzeo od Abinuna i za ono što nije ni pomislio uzeti. I hadžija osto go ko šešana, pa sad spao na to da čuva mejjite pred Begovom džamijom, dok ih ne ponesu na mejtaš, a njemu neko od merhumove familije spusti na dlan koji dinar. - Dunjaluk - odahnuo je šeh Meco. - Prošao je onaj vakat kad je čojk čojku davao po šaku dukata, bez svjedoka i seneta, i bio siguran da će mu se vratiti bez ikakve hile - tvrdio je i Misira. - A muč no je to: ko je imo i davo pa spao na to da nejma i da se njemu daje! Nije fukara ko nije nikad imo, nego ko je imo pa izgubio.

79

Oč uo se ezan sa munare. Hadži Halid-aga zasuka rukave da uzme abdest, a i Tuturuza se po čeo pripremati. Šeh Meco se brinuo hoć e se smjeti ostaviti riba i je ve ć pečena. - Vala, đi je tu je - rekao je Misira razgr ćući ognjište i vadeći okamenjenu ribu. Č inila se kao štruca kad se izvadi iz pekare, a boja joj je bila kao u cigle. Dohvatio je iz Lepenice kamen kolik šaka i lupnuo po njoj na dva-tri mjesta gdje je bio povor, i pe čena ilovač a se raspolovila kao zrela mohuna kad se iz nje vadi zrnje. Riba je bila peč ena i iz nje se pušila para. Zenice su joj bile ispupčene i bijele. Prostrli su nekoliko lista lepuha i poč eli se častiti, pomalo čopajući kruh. Činilo se da je meso preuzelo običnu ulogu kruha, a kruh da je smok. - E baš je lezetli - tvrdio je šeh Meco, a Tuturuza je potvr đivao klimanjem glave da ne bi izdangubio troše ći riječi. I kosti su se smekšale kao mozak pa ne bi zapinjale ni u ustima ni u grlu. - A da znate - kazivao je Misira - riblja kost ima velik kuvvet. Kad krava ne ć e da "vodi", podaj joj šaku ribljih kostiju pa će se pomamiti s oproštenjem, skakati na bika i odmah voditi. - A more li to insanu koristiti kad onemO ća? - brinuo se Tuturuza za dalju budućnost. - Kad može pomoči hajvančetu, što ne bi moglo insanu? tvrdio je Misira. - Vala, meni to sad-zasad ne treba, ali neka se zna. Zlu ne trebalo! Kad je bila užina gotova, a kosti ba čene u vir zajedno s crepuljom, Misira je uprtio sepet s ribom, a mrežu, smotanu u vreć u, ponio je Tuturuza. Nije mu bila teška, ali mu je smetao šarpelj sa sazom pa ga je nudio šeh Meci da ga ponese, ali kao da nije ništa ni rekao, Meco je prošao naprijed po meclama

između njiva. Poneka žica na sazu bi se oglasila kad bi držak zapeo za list kukuruza šipku vrbe. Kad su došli do ceste, hadži Halid-aga se osvrnuo na obje strane da vidi je prolaz slobodan, pa je časom prestrigao cestu i promakao u svoju njivu, navrh koje je bio čardak. I gosti su išli za njim koliko su mogli: Tuturuza od vidljivog tereta na le đima, a šeh Meco od nevidljivog u nataloženim godinama života. Oko kuće je bila avlija od visokih taraba i glomazne kapije. Kakva je kapija, onakva je i kU ća i njeni stanari - tako je pravilo. Hadžija je izvadio golem ključ iza pasa i otključao vrata. Kao domaćin ušao je prvi, a za njim su ušli gosti. U ljetnoj kuhinji je strujala hladno ća kroz dva nasuprotna prozor čića na kojima je bila prikovana žičana mreža da se ne bi uvuklo ništa od komarca do mačka. Spustio je sepet, a Tuturuza vre ću s mrežom pa su izašli na čardak. - Ono dolje, nakraj avlije, je hala, a ovako se okrene kad se klanja. Kad se sjedne za sofru, pred musafira se metne hljeb pa neka lomi koliko misli da može pojesti. To su prve tri stvari koje domaćin musliman mora pokazati musafiru muslimanu. Tako sam ja naučio u djetinjstvu, još dok je rahmetli babo dočekivao musafire. - A đi ti je sofra, đi je hljeb? - više da se nasmiju nego što bi bila potreba za jelom, zagrmio je šeh Meco, a hadžija se smjehuljio svojim tstskanjem. - U mene je, ne ureklo se, dobra mida, a bojim se da nisam pretjerao ribom - oglasio se Tuturuza. - I za to ima lijeka. Kad se insan preždere ribom, najbolji je lijek med. Kašiku-dvije meda, i sve je opet u redu. - A kad se prejede meda? - htio je Tuturuza znati i tu soluciju.

8o

8

- Onda je prijeki lijek kiselo mlijeko. Samo nemoj vodu na med, jer moreš crknut, osobito kad je vrućina. Hadži Halid-aga je kao kakav struč njak objašnjavao lijekove i šta uza šta ide, a onda im rekao da se spuste, ako su za odmora, a ako treba kahvu piti, on će je začas ispeći. Ako su dremovni neka malo i odspavaju, a on će ribe razdijeliti. Onoj ženi što je noseć a, pa mladoženji i mladoj što će im biti večeras đerdek. - A nama? Zar nećeš nama ostaviti? - Tuturuza se brinuo jer je mislio i na sutrašnjicu, a večeras bi se moglo možda i na svadbi večerati. - Ne boj se, Avdija! Složić u ja što ostane u koprive pa im neće ništa biti, a mutvak je i danju hladan, a kamoli no ću. Ovdje se i usred ljeta može insan noć u i dobro pokriti. Kad su se odmorili, otišli su u kafanu, gdje je sad bilo više svijeta jer su i oni koji su bili u džamiji došli da šta čuju, da i sami progovore štogod. Osobito stariji imaju obi čaj da i bez ikakva povoda isprič aju šta su nekad davno doživjeli čuli od starih. Bojali su se da ne odnesu nešto u grob što nisu kad ispri čali mlađ ima, ali, dok su šta kazivali, nastajale su praznine zaboravljala se imena Ijudi, sela, zapetljavao se jezik pa su mla đi preotimali riječi i pričali o svojim problemima. U vrhu stola sjedio je sredovječ an seljak i pokazivao potkovano kokošije jaje. Kreševski kova č, majstor, napravio je minijaturnu gvozdenu potkovicu i šest klinaca, probio jaje na dvanaest mjesta i kroz te rupe provukao klince i zavrnuo ih, upravo kako se zavrate klinci u konjskom kopitu. Ljuska je ina če ostala č itava, samo je iznutra ispijukana i sad jaje stoji na stolu. - Vjere ti, Akif-aga, što će ti to? - Vidio u majstor-Ive čičića pa kupio. - A koliko si dao za nj?

- Deset dinara. -Uuuh - iščuđavaju se seljaci. - čitavu banku! - Jah. Meni vala ne treba, a nemam ni para za bresposlice, ali je majstor potreban. Ima dosta čeljadi na vratu. Njihova kovačija ostala bez gvož đa pa je zatvorili dok ne dobiju da mognu raditi svoj posao. A čovjek mora živjeti od ne čega, pa se dosjetio. -Vala, to je slično ko ono što sam jednom slušao od rahmetli , Esad-efendije Kulovića - oglasi se stari Fetho. - Pri čaše on kako je jednom ti.,kav čojk došao da sultanu pokaže šta je on izvještio. A izvještio je uzeti iglu me đu dva prsta, palac i šeha. det, a na rt igle metnuti jaje, s oproštenjem, šotu, i tako ga držati ti vakat a da ne pane. Hele nejse, prij avi se on sultanovim ljudima, najprije stražarima, pa onda sve starijim starijim dok nije došao do vućelč. Hele, i njima se prijavio i pokazao im što je nakanio i sultanu pokazati. Jedan od njih unije sultanu i kaže mu tako i tako, i sultan dozvoli da mu uvedu tog pehlivana. Hele nejse, Bog ti dobro dao, on sultanu temenna, pa ga poljubi u skut i u ruku i zaište izun da mu pokaže svoju majstoriju. Sultan mu dozvoli, a on izvadi iglu i iz džepa jaje, pa ga šotm nasadi na iglu. Stoji tako jedno vrijeme jaje na iglenom rtu, sultan ga gleda pa onda rekne onoj svojoj vućeli: "Odvedite ga i dajte mu sto dukata!" Odvedu ga i dadnu mu sto dukata, a sultan za ovima pošalje jednog i rekne mu da onog pehlivana povale i udare mu sto degeneka po prknu, s oproštenjem. Kad je i taj teferi č bio gotov, pehlivan ne zna šta bi ni kud bi, pa opet zamoli onu vućelu da ga uvedu sultanu. Uvedu ga, a on opet: "Aman, padišahu, nikako ne mogu da se sn'aj čm. Dobio sam stotinu dukata i fala ti do neba, samo što sam dobio sto degeneka, to ne razumim." "Eh", kaže njemu sultan, "to što si izvježbo da držiš jaje na igli, to je jedna vještina, na koju si ti utrošio mnogo vremena, belkim i nekoliko godina, pa sam ti zato darovao sto

8z

83

dukata, a sto degeneka si dobio što si toliko vrijeme utrošio na bresposlicu." - E, baš mu je plaho rekao! - potvr đuju i smiju se seljaci. - Pametan je bio rahmetli Esad-efendija. - Glava je ono bila. - A ono što reče Akif-aga o Kreševljacima i njihovu zanatu, moje efendije - obrati se Omer Simit Sarajlijama - Kreševo je, štono riječ ko slijepo crijevo. Imaju bilesi i pazarni dan, subotu, a čaršija se i otvara samo u subotu. Ako kome mimo subotu zatreba šta iz dućana, valja dućandžiju tražiti kući na njivi, pa da ti otvori dućan i da ti proda za dva dinara kahve i za dinar še ćera. A što jest jest, majstori su za pravljenje konjskih plo ča i noževa. - Samo im se noževima bodu muslimani kad je na Ali đun teferič u Arnautovićima. Ne prođe nijedan Ali đun da ne bude barem jedan ranjen, a ponekad pane i mrtva glava. - Eh, bogme, vazda su se momci boli radi cura. - A efendija, u Azapović ima ima Srba, pa se oni pobiju i sjekirama. Bilesi kažu da u njih ima grob, a da na njemu piše: "Srbin Srbina sjekirom sije če." - Jest matrak! Srbi su pametni ljudi! Šeh Meco se pomače i prostenja: - Da su pametni, bili bi muslimani. Njima se ne mere rijet da su pametni, nego da su mudri. Kad stariji progovori, mlađima je red slušati i šutjeti, ali Akif-aga, zato što je i bogatiji od drugih, nakon kratke stanke prozbori: - Vala nismo ni mi muslimani pametni. Zamalo zašto, kolac iz plota izyuci pa mlati po bratu muslimanu ko po volu u kupusu. Zato nam i govore ovi drugi: "Musliman muslimana motkom mlati."

- Azgin svijet, jah! I zašutje se da bi se malo kasnije po čelo govoriti o ljetini. Ove je godine dobro rodilo bijelo žito, koje je pod krov došlo, samo da Bog da i kukuruz smiriti, a zaprili čio je dobro. I repica je dobro i ćeten je dobar, koliko ga je posijano, samo sad svijet voli kupovno nego ono što mu na vlastitoj njivi raste. A šta ima dure ćnije od lana. Košulja i gaće od prej č mogu trajati kolik pet ih od pamuka. Kahvedžija je po potrebi bio i brija č, pa je danas imao više posla kao brijač, jer je večeras u Kahrimana svadba. Ženi se udovac Zahid i uzima udovicu Semi ćku, koja će zateći dvoje pastorčadi, a i ona dovodi sina kojemu je dvanaest godina. IJdovala je dosta za mužem i ne bi se ni udavala da se ne boji starosti. Sin će odrasti, oženiti se, a pitanje je kakva će biti nevjesta. Tužila se kOnama na usamljenost. Nema je tko ni pomilovati ni udariti. Kad muž i udari ponekad ženu ona zna da ga ima, pa makar je i zaboljelo, a kad ga nema, spopadaju je svakakve misli, i ružne i grehotne. Procurilo je to njezino umovanje i doprlo do Kahrimana. A Kahriman je zgodan i kao insan i po imetku, pa, bit će valjda kako može biti najbolje. Ve čeras će biti đerdek. Vjenčali su se jutros kod kadije u Fojnici, danas su se dovezli fijakerom, a večeras će biti pir s prinosom. Svatko tko je pozvan, donijet će gotova jela: pite, pe čenih kokoši, pogača, hurmašica, kisela mlijeka, a domaćini će čorbu i pilav. Kako je hadži Halid-aga pozvan, i njegovim je gostima mjesto za doma ćinovom sofrom. Kao da je iz rukavice ispao, najedanput se stvori me đu gostima u kafani-berbernici zaneobrijan putnik na biciklu, s tašnom. Prisloni bicikl, rastvori tašnu, izvadi brija ći aparat, ogledalce, sapun i četku, zag,rabi od berberina malo vode i po če se sapunjati. Začas brada zaraste u pjenu, a on znala čki potegnu nekoliko poteza žiletom. Što bi dlanom o dlan, zasja se lice.

84

85

- Evo narode! Ko hoće da se jeftino ,brije, imam ovih aparata po dvadeset dinara, nožić po dinar, a može se njime brijati dogod ne otupi. A kad otupi, vidiš, ovako: uzmeš ovaj noži ć, metneš ga u čašu, pritisneš ovako, okreneš dva-tri puta i noži ć baš ko nov! A u berbera se ne možeš obrijati ni na selu bez dva dinara, u gradu četiri i pet. Seljaci su se zagledali, premišljali, skontavali u glavi bi se to isplatilo i bi moglo šta jeftinije, a i kahvedžija-berber se zagledavao i nastavio raditi. - Što ga ne otjeraš, ti posao? - rekao mu je Tuturuza. -Niko nikome ne mere ukinut nafaku kakva mu je odre đena kad se rodio. Meni moje, njemu njegovo. A ja volim obrijana čovjeka nego zaneobrijana, pa makar ga ja i ne obrijao. Osim ako ne nosi pejgamberov sunnet. Pri spomenu pejgambera svi staviše desnu ruku na lijevi dio prsa, malo glavu pognuše i prošaptaše salavat. I oni koji su derviši, kao i oni koji to još nisu, ali će jednom biti. Dok su se raspitivali kako se to brije i cjenjkali se s bicildistom, šeh Meco je nagovarao Tuturuzu da i on kupi jedan. Uvjeravao ga je da je to isplatno, a Tuturuza mu odbrusi: - Ama kakav bih ja bio esnafija kad ne bih čuvao i tuđi esnaf kao i svoj? A da mi počnemo sami sebe brijati, šta bi bilo od brijača? To je taman kao da svak sebi po čne praviti papu če, pa ja ostanem kao mlinica na posuhi. Potok sebi napravio put na drugoj strani, a mlin prestao mljeti. Ja se volim svratiti svome Avdagi Čadordžiji da prodžumbusamo i da me usput obrije nego ne znam šta. Sunce se klonilo zapadu, od Lepenice je dolazio hlad, a i več ernja rosa se hvatala lista na travi, na kukuruzu i svemu raslinju. Starije je obuzimala lahka ježurina pa su prigrnute gunje kapute navlačili na se. Cestom i putovima prolazili su čobani 86

s kravama i ponekom ovcom, guske su se ga čući upućivale iz hendel. kraj ceste i iz raznih barica svojim ku ćama a i poneka volovska kola su škripila prevla čeći pokošenu djetelinu, mohune, krastavice i tikve s njiva prema ku ći. Prema Kahrimanovoj kuć i su išle iz raznih mahala tevsije pite, peč ene kokoši, hurmašice, smokvice i ćase kiseline, a domać ini su ih primali, zahvaljivali se i pamtili čija je koja tevsija, lenđeri i ćase da se znade sutra, kad se su đe opere, kome će se šta vratiti da se ne bi izmiješalo. Već su djeca grnula prema trzni, gdje će biti najveći skup između akšama i jacije za onu omladinu koja nisu ku ćni domaćini pa nisu mogli biti ni pozvani na ve čeru. Bilo ih je spremnih da na ra čun mladenaca naprave kakvu šalu, grubu, pa i uvredljivu, koja može i za srce ujesti, kao da su krivi što su jednom obudovjeli pa se ponovo našli u braku. Neki su zapjevali gromoglasno: "Udovice, popišana tura, ja te ne ću dokle ima cura", a i za udoNca se našla pjesma koju su sknadile cure oštrokure kovrculje, a i neke poutgle djevojke. Stariji i sredovječ ni muškarci su se uputili džamiji da klanjaju akšam, a iza toga će pravo mladoženji na ve čeru. - Avdija, pazi se šta ćeš i koliko ćeš jest! Bezbeli će ti valjati zapjevati, a pretrpan insan ne može dati avaz koliko bi trebalo. - Strah me od Boga, šehu, kako sam ogladnio. Ona riba, ama baš kao da sam slame jeo. Nikakve sitine, kao da je proplivala kroza me. - To je asli zbog toga što nije na maslu pržena nego u svojoj pari. A, ako ćemo pravo, jazuk je na onakav nimet išta natovariti. - Vidjećemo hoćeš se ti moći uzdržati. - Treba velik junak biti pa se ne prevariti na žut dukat, bijelu pogač u s oproštenjem, bijele noge. 87

- A bogme, šeho, sad nisu zabremedet bijele noge. Eno na Bembaši sunc se i muško i žensko, pa nije druk čije nego crna čavka. A žensko. Crna im je čehra, crne ple ćke i prsa, crne noge oklen su nikle, da Bog sačuva! - A kad si se to ti zaviriv đi ne treba? Tuturuza, zatečen, malo se posramio: - Slučajno prolazio iznad Bembaše na Jekovac pa se sve vidi ko na dlanu. - Zar tebe put vodi preko Jekovca ku ći od Latinske ćuprije uz Bistrik? Hm, hm, Avdija Avdija! Pred Kahrimanovom kućom i oko nje okupljeni svijet se rastavljao i propuštao sarajevske goste. Sašaptavali su se i komentirali o šeh Mecinoj vanjštini i Tuturuzinu šerpelju - šta ima u njemu osim sazove kutle. A o njima se znalo još od prijašnjih prolazaka i gostovanja da su slatkohrani i obložderi, da je šeh Meco a Tuturuza da zna zapjevati kao niko. Samo da hoće na izvanu zapjevati! A da gdje bi, dodavao bi neko od rnlađih, nego izvan kuće. U kući ostaju u đerdeku mladoženja i mlada, a u drugoj prostoriji stariji sijeldžije, koji benetaju o svemu i sva ćemu i uživaju u šumoru rije či koje čuju dok se govore, a čim prespavaju više ne znaju o čemu su sinoč govorili. Pri sjaju male petrolejke ve čeralo se odmah, jer trebaju se dvije-tri sofre podmiriti: glavna sofra, kojoj su prisustvovali šeh Meco i Tuturuza, pa hadži Halid-aga od Sarajlija, pa seoski hodža, a onda stariji i zgodniji seljaci, doma ćini iz Han-Ploće, pa se onda načeti sudi nosili u susjednu sobu drugoj sofri, a ostatak trećoj sofri u prizemlju. Mladež će kasnije napadati na mladence kao vučari da im se šta iznese, pa će morati biti darovani mesom, pitom i halvom. Takav je adet i tako mora biti.

Svadbe su tako rijetke pa se dugo pamte i o njima se prepričava po svu godinu. Kako je nastao, ima nekoliko godina, ćesatluk, kako nema radova ni zarade, a svi prihodi su samo od zemlje, to su obrijedile i svadbe. Nekad su se momci ženili prije soldačije, a sad se muka i ženiti i još teže ne ženiti se i svoj nefs patiti, pa se svadba ostavlja do odsluženja vojnog roka. I prije je bilo ćesatluka, ali je trajao od ljubice do ružice, kad se isprazne koševi, ali se u prolje će otele krave pa se ima prodati mlijeka, sira, masla. Proda se tele čim navrši četrdeset dana, a onda po čne iz zemlje sve izbijati od žare oko hale. do prvog klasa od je čma jarika, mladog luka i spanaka za uljevaka. A sad ćesatluk traje godinama. Tuturuzi se činilo da je sit kad je sjeo za sofru, ali jedu ći dolazio je Kao i šeh Meco, kusnuo je samo dva puta svrh ćase pa zastao, a oni koji su se brinuli o mijenjanju su đa odmah su digli ćasu, a na siniju spustili pe čena tukca. Slijedila je pita koja je bila neizgledna jer im se činilo da su jufke predebele, ali je sve plivalo u maslu pa se samo omicalo niz jednjak. ženik koji je također sjedio u prvoj sofri, ali pri dnu, slabo je dohva ćao hranu, a druge je nutkao da se prihvate. Gosti su opet njega nagonili da jede jer ga čeka velik posao - sve se to aludiralo na đerdek i teferič, a prazan harr ne može uzgr stajati. Koliko se god redala jela i miješalo slatko i slano, došao je kraj i večeri, oprale se ruke i dalo se, svako ponešto, za poljevačinu curi koja je nosila u lijevoj ruci le đen, a u desnoj ibrik iz koga je polijevala vodu na ruke gostima, a s ramena bi dodavala preba čenu mahramu da gost posuši ruke. Malo su se pokeckali gdje će se klanjati jacija: doma ćinova kuća nije baš prostrana, a do džamije podaleko, pa nije ni mjesec još izašao i gosti iz grada, naviknuti na osvijetljene ulice, mogli bi ovdje ćorlaisati u mraku na kamen na putu na hrastovu

88

89

žilu prepriječenu preko puta pa posrnuti i pasti. Hodža je opet htio da se ide u džamiju, priličnije je, a više ljudi može stati u džamij u nego u kuću. Pa i dova je kabulnija u džamiji, a što više ljudi rekne: Amin, kad on bude iskao od Boga da mladencima dadne ljubav, beri ćet i slaganje kakvo je bilo izme đu Adempejgambera i Have, pa izme đu Jusuf-pejgambera i Zulejhe, pa između Muhammed-pejgambera i hazreti-Hatidže, više je vjerovatnoće da će brak biti sretan, da će se mladencima podudariti zvijezde. - Vala, ja sam jednom čuo od rahmetli hafiz Sulejman-efendije Šarca, a u njega bi se sastajala izjutra rano ulema u Medžlisu prije nego bi on po čeo raditi, pa kad bi neko kazuju ći novosti reko: "Oženio se taj i taj i uzeo tu i tu. I da im Bog da im se zvijezde podudare", on bi rekao: "Ne će, brate. Neće im se zvijezde podudariti. Nisu nikom od Adem-pejgambera pa ne će ni njima." Kako vidje da se zaletio, a i ženjenik je tu, šeh Meco dodade: "I pametan insan nekad izvali budalastu besjedu. On se tahmina oženio radi imetka i nije bio u kakvu dosluku sa ženom, pa je tako i govorio. A eto, na priliku, ovaj moj ahbab Avdaga, kad bi bilo kabil da sad ovdje sleti eroplan i da onaj eroplan đija ovdi na hrpu metne sto dinara pa da rekne: "Voliš da ti dadem ovih sto dinara da te za čejrek od sahata prevezem tvojoj kući", on bi... E de reci, Avdija, šta bi volio? - Ja bih uzeo onu stoju i reko eroplandžiji: "Vozi me mojoj kući!" Smijeh se prosuo, zdrav i bu čan, hadži Halid-aga se smjehuljio tstskanjem, a šeh Meco se obratio društvu kao da im otkriva najveću tajnu: - A kad smo bili na prvom konaku, ve ć je spominjao ženu i kako mu je neobi čno bez nje. Herif jedan! Svršeno je sve. Klanjala se jacija, hodža prou čio đerdek-dovu, ženika spratili u odaju gdje ga je čekala Semićka, u čardaku se

pila kahva, pred kućom na trzni mla đi svijet sjedio po nekim orahovim trupcima koji su davno posje čeni, ali ih trgovac još nije odvezao pa su sad dobro došli za sjedenje, avlija je bila puna djevojaka i mladih žena koje su čuvale brižne matere i svekrve od muških pustahija. Tuturuza je izvadio saz iz šarpelja, naduzenio ga i po čeo pjevati: "Mislio sam svaki dan da se s tobom upoznam, da srce i dušu tebi ja predam, ajgiga, da srce i dušu tebi ja predam..." Cure su uzdisale, momci vadili poluoke rakije iz džepova i otpijali, poneko bi vrisnuo, a Tuturuza je ispredao drugu: kako djevojka čezne za momkom leže ći sama u postelji, dok otac spava u drugoj sobi s majkom, a u tre ćoj brat s nevjestom. "A ja jadna pod jorganom sama, kratak jorgan a studena zima, sve se bojim neću ostat živa." Smijeh i cika među momcima i djevojkama koji osje ćaju unaprijed takvu zimu, ako budu samovali, pretrže se krupnim glasom koji kao malj razbi ugo đaj skladne Tuturuzine sevdalinke nekakvim rustičnim pozivom bez kajde: "Hodi curo pod moj gunj", a s druge strane se odazva djevojka: "Ne ću bogme, ujeke me guja ispod tvoga gunja", dok je neka druga prešla na još otvoreniji poziv: "Boli me pupa, boli me pupuša", da joj se s druge strane odvrati još otvorenije: "Nasloni, curo, pupu svoju na pupala moga!" Između mladeži i djece provukao se mali Semi ć, čija se majka udala i sad je u đerdeku, a on zna šta se tamo radi. On je to vi đao i prije tri-četiri godine dok je spavao s roditeljima u sobi, koji nekad ne bi ni provjerili spava dijete se budno pritajilo. I sad nije mogao otrpjeti da je netko drugi, osim njegova oca, s njegovom materom. Donio je suhadi i slame pa u odvodnu cijev iz banjice natiskao suhe ljute paprike i potpalio šibicom slamu. Ubrzo se đerdek napunio dimom koji je štipao za o či pa su ženici otvorili

90

91

prozore upremase ne bi se soba provjetrila, ali nisu mogli suspre ći kihljavinu pa je Kahriman, bez košulje, promolio kroz demire glavu i psovao mater onome koji ih je nakadio paprikom. Smijali su se, vrištali su, a mali Omerica Semi ć je uživao što je pokvario ćeif očuhu. A vjerovatno i materi. Pjevale su se pjesme, starci su pri čali, Omerica je ponovo kadio očuha i mater, ponovo se otvarali prozori i padale psovke i pred zoru se razišao svijet. Hadži Halid-agini gosti su legli u čardak gdje je bila bolja prostirka, a domaćin je legao na minder u drugoj sobi. Šeh Meco je brzo zaspao, a Tuturuza se vrtio u dušeku, iako je dušek bio debeo i mekahan. Skinuo se i ostao u samim ga ćama i košulji. Pogledao se onako nabijen i u činio se sam sebi kao neprošiven dušek na tek iščupanu dušeku. Sve mu se činilo da neće moći izdržati toliko dugo vrijeme bez žene. Mislio je o ribi i ribljim kostima kao afrodizijaku, ali to njemu ne bi ni trebalo ni da se najede slanih krastavaca. Selo se smirilo, svadba se rastrgla, svako otišao svojoj ku ći, a Omerica unišao u sobu materinim pastorkama i legao na prostrto tanko šiltešce. Pomirio se u duši s o čuhovom psovkom kojom je darnuo njegovu mater, pa s3m sebi u sebi rekao: "Pa to joj je i uradio." A Tuturuza je sanjao svoju Rasemu i obatalio se. Ali, trebao je i preobuku promijeniti pa je sa dna šarpelja izvadio smotane gaće i košulju. U banjici je bila puna đugumica i ibrik vode, ali ko da je grije u ljetno praskozorje i da klepe će bakrenim suđem. Izvukao se iz kuće i iz avlije pa preko njiva udario prema rijeci. Ranoranioci su se razbu đivali, ispod krovova se istezali dimovi, a Tuturuza, sav u bijelu kao prikaza, žurio je prema

rijeci. Stari Junuz Hodži ć, kad ga je primijetio kako promi če trčeći kroz kukuruze, doviknuo ga: - Ko si? Što ne ideš putem nego kroz zijan? - Zijanio sam ja noćas. Idem na Lepenicu da se okupam. - Pa zar džunup, pasji sine, preko moje njive? Da mi je krupa obije, da sve helać bude! I baci se za njim busenom trave i zemlje, ali je Tuturuza pretrčao već i cestu i jurio rijeci. A kad se vra ćao putem kroz selo okupan, u čisto obučen i s još opranom preobukom, seljaci su izlazili iz ku će i zagledali se u rujno nebo na istoku, daju ći jedan drugom prognozu vremena: crvena zora - mokra kabanica. Kad je ušao u avliju, vidio je Misiru koji je ve ć očistio jučerašnje ribe pa podmastio tevsiju a ribe omlivio, poredao ih u tevsiji i čekao da se zagrije gvozdeni sa č i da padne žerave na ognjištu. Tuturuza se malo kao i stidio što se to s njim zbilo pa je prebacio oprane i ocije đene gaće i košulju preko konopa i ušao u čardak. Već je i šeh Meco sjedio na ovčijoj kožici gdje je klanjao rani sabah i sad zveckao tespihom. - A ti, batiline jedan, ispustio r'ani sabah, pa sad da klanjaš kad se sunce rodilo. - Šeho, bio sam uzurli pa se išao kupati na rijeci. - Herif jedan! Džunup iz sobe izlaziti, a kamoli iz ku će i avlije! Pa zašto se gradi u svakoj sobi banjica, a? - Da sam se u banjici kupao, klepetalo bi sudje pa bih te probudio. - Ništa to meni ne bi smetalo, ali kad si se ve ć op "aćio, hajde, nećemo velike priče.

92

93

- šeho, hajdemo se vratiti u Sarajvo! - E, nećemo! Jesmo rekli mjesec dana prohodati? A valja malo i svoga nefsa mu čiti... Onda, valja nam se uvratiti u Brnjake. Tamo su Merhemića kmeti i hambari. Morebit će biti i hadži Mujaga, a ako ne bude, nije nam daleko u Duhre. I tamo ima Žige džamija. Sješćemo pred džamiju, pa ko izbije? ća kula, a hambari su im u Merhemići. Tamo je Merhemi Brnjacima. Pa nam onda valja u Potkraj. Tamo su Hadžibegi ći, Rašidagići i Kramarevići. Eh, otolen ti je samo Paleška ćuprija i Mutapov han. ko han. se svratiti ne svratiti. I odmah ti je Osmanov han, a to ti je ve ć Kiseljak. Tamo je moj desni dost Terović, a ti ćeš bezbeli tražiti teferi člije kojih ima koliko ti duša hoće. A Kiseljak ti je pola puta. Sunce je već odskočilo i Tuturuza je klanjao 1sni sabah, a dotle je došao i domaćin, prostro sofra-boš ču i iznio tevsiju ribe. Jeli su šutke, a od po sofre doma ćin je otišao u murvak i malo zatim donio golemu džezvu kahve. Vjetar je lahorio, a sunce ve ć rano pripjecalo. - Hoćemo i danas na rijeku ćemo u kahvu? - pitao je hadži Halid-aga. - Mi ćemo u Brnjke, ako bude Merhemi ć kod hambara, a ako ne bude, onda ćemo u Duhre. - A što? Zar vam ne valja ovdje? Morebit je vama neobi čno što nema ženskinja da što lijepo načini ručku i večeri. - Mi smo vala počakeni da ne mere bit bolje. - Gost je gospodar, a doma ćin je sluga musafirov. A meni bi doista bilo drago da mi ostanete barem dan, pa i dva i tri. Pa i kad domaćica dojde da čuje malo Avdaginu pjesmu i saz. Tuturuza je bio i kail da ostane, kad ve ć ne smije ni govoriti o Sarajevu, a kamoli se vratiti, ali šeh Meco je odredio koliko se

smije gdje ostati, pa je rekao da se može malo sa ći do u kahvu, a onda put pod noge. Spremili su se. Tuturuza je smotao prevehlu preobuku i složio je na dno šarpelje i kutlu od saza, a držak s kitom od zelene svile mimoišao je Avdaginu obrijanu glavu na kojoj je porasla kosa za minulih sedam dana. I bradu je trebalo obrijati, a eto, zgoda je kad je kahvedžija ujedno i brija č. Zatekli su u kahvi dosta starijeg svijeta, a došao je i mladoženja. Dovukao se i Omerica da čuje kako će se svijet bezobrazati s njegovim o čuhom. Kahriman je naruč io sebi kahvu, a pastorku "šerbe", a to su dvije kocke šećera varene u vodi. Brijačka stolica, iznad koje je visio s&tilj s toplom vodom, bila je prazna pa na nju sjede Tuturuza nakon što je šarpelj odložio u kraj, blizu kahveodžaka. Berber je zastro Avdagu peštemaljem i počeo mu masirati glavu puštaju ći iz setilja ponekad tanak mlaz vode. Kad je britvu namastio na kaišu, potegao je njom niz glavu od tjemena do čela. Glava je na sredini bila malo proćelava, pa nije osjećao britvu, ali je mislio da ne može biti brijanja bez sapuna. To je rekao i berberu. - Jesi ti iz Sarajva nisi? - Bezbeli da jesam. - Pa u Sarajvu se i nasuho briju. A ja sam tebe natrlj o koliko je trebalo. Tuturuza se malo meškoljio, a berber ga je zagovarao: - Znaš ti kako se kod nas briju seljaci kad je kosidba u planini, a nema se kada sa ći u selo ja u kasabu da se obrije? Pa ni britve nemaju nego uzmu komad slomljene kose, naoštre ga brusom, a onda onaj koji ho će da se brije pritisnuo što ima snage pa kosi kosi, da se sve voda cijedi niza nj svrh per čina do tabana. Onda mu onaj ahbab koji će ga brijati uzme onaj komad kose - reknu mu brič - pa ga obrije da i ne čuje kako ga

94

95

brije. Desi se da ga pomalo i okrvavi jer je i brijač kosio kao kosac, pa mu se uzdrš ću ruke, ali živa glava ostane. Tuturuza je othuknuo, a kad je trebalo bradu brijati, berber ga je nasapunjao i obrijao pa mu dao brija čki tas u ruke a pustio vodu iz setilja i prao mu glavu da je sve škripalo. Onda mu je potkresao brkove iznad usne, ostavivši mu kao repi će sa strane usta. Kad je sve bilo gotovo, pružio mu je ogledalce na dršku. Tuturuza se divio rukotvorini seoskog brija ča koji nije imao cjenika za svoje usluge, a mušterija je davao koliko je htio mogao. Izvadio je iz zadžepka na fermenu deseta ču i spustio je na ogledalo. Seljaci su se kamenili na toliku paru. Tuturuza nije dao svoj esnafski obraz. Šeh Meco je ustao i opraštao se s hadžijom, zahvaljuju ći mu se na dočeku i ićramu. - A kud ćete sada? - pitao je stari Dževlan. - Idemo na Brnjake u Duhre. - Nećete vala do Radanovića, Bog zna, a pokisnu ćete. Bolje bi bilo da ostanete ovdje dok se ne uhori. - Kakva kiša u ovo doba godine? - pitao ga je šeho. - Nigdje ni oblaka ni od kiše znaka. - A jesi jutros vidio zastavu na istoku? Ono ne mere prevariti. Šeh Meco je mislio i mumlao: otkud on zna šta će biti i kako će biti, a Dževlan je razumio što on govori, makar sve i ne čuo, pa mu je još dodao: - ja ne dijeram u tvoj ali mi budalasti seljaci znamo ponešto. Ako ti do Duhat do đeš, a ne pokisneš ko miš, neka je tvoje sve ono što je moje u gruntovnici. I Tuturuza je rekao šeh Meci da je bolje ostati i u kahvi nego

mokar po cesti, a znao je da uzalud govori, pa je krenuo za šehom, jednako se zahvaljujući Misiri i njegovu dočeku. Istom što su krenuli cestom, a oblaci se po češe dizati od Bitovnje i Zec-planine i nadvijati se nad ravan. Naobla či se i od paleškog brda. Težaci koji su bili na njivama vra ćali se s njiva kućama. Osvrtali su se za putnicima koji su pouzdano išli prema Kiselj aku. Šeh Meco je osjećao da je trebao poslušati ljude koji su ga zadržavali u kafani, ali nije mogao sam sebi priznati da nešto i ćojlije znaju. - Pokisnućemo - procijedio je izme đu zuba Tuturuza. - Moremo i poginuti bude nam su đeno. Nije pravo ni dovršio, a svjetlica zapara nebo i grom složi u hrast nasred njive, gdje seljaci obi čno hladuju kad ljeti rade na njwi. Tuturuza problijedje i uhvati se za šeh Mecu. - Šta se bojiš? - Nema straha bez Bofiega straha. - Ne boj se, bolan! Ne će grom u ćenifu!

96

97

BOG VJETAR

Krupne kapi kiše su počele propadati, a šeh Meco i Tuturuza su bili upravo prema Radanovcima. Preko Lepenice je bila debela brvina, pa kad bi pohitjeli mogli bi utr čati u prvu kuću i skloniti se od kiše koja je nadolazila. - Da pohitimo preko brvine, šehu! - A ako ti se oklizne noga pa hljosneš u rijeku? - Moj šehu, pa vidi koliko je debela brvina, a ne smiješ preko nje. Ja kako ćeš preko Sirat- ćuprije, koja je tanja od dlake, oštrija od sablje, a mračnija od noći? - Avdija Avdija! Onamo se ja oslanjam na Allaha da će mi pomoći da preletim k'o tica, a ovdje, kad stupe mokre firale na mokru brvnu, eto mene u Lepenici! Plivat ne znam, a binjiš suh i težak a kamoli kad se nakvasi pa - ode Meco na ahiret. - Bože s dinom i imanom! - I ja velim. Ali ti ne vidiš na onim ku ćama u selu, na svakom sljemenu križ. - Pa i oni su ljudi! Ćitabije. Ne bi nas iz kuće istjerali. - I ja to znam, ali, rekoh ti, ja ne ću na brvinu. A nije daleko ni do Brnjaka. Kiša je pljuštala i nije se imalo kud od nje. Sramota se vratiti u Han-Ploču, a ni do Brnj aka nije dalje nego kad bi se vratili. A da se vrate, mogli bi im se seljaci i nasmijati što je šeho s visoka 98

rekao: Šta oni, ćojlije, znaju kad će udariti kiša? Morali su uporno ići naprijed, pa jeda gdje na đu gostoprimni krov i vatru da se osuše. Ovo što su se skvasili nije ni zgoreg - malo su se osvježili od sparine koja je poklopila pred kišu. - Da smo barem ponijeli po šemsiju! O čuvali bismo se makar do pasa. a ne bih ni nosio u jednoj - Meni još nije prokvasio ruci kap a u drugoi šemsiju. - Kako će ti prokvasiti binjiš kad se je ulojio i s izvana i iznutra? - Samo ti vrije đaj svoga šeha! Ušutjeli su i nije se više ništa čulo osim šljapkanja obućom po lokvama na cesti. Cestara su susreli s lopatom i karijolom kako nasipa šljunak i tucanik u izlokane lokve. Na njemu je bila gumirana kabanica od cerade s kapulja čom na glavi. Kao da im je htio pristati na muku pitao ih je: Ko vas je to istjerao ispod krova na ovom vremenu? - A ko je tebe istjerao? - pitao ga je šeh. - Služba. Ja na ovakom vremenu najbolje vidim gdje treba nasuti pijesak da se cesta uravna. Iako je osjećao umor, šeh je pohitao da ne bi nastavio razgovor, a Tuturuza je pristao za njim. Kroz kišu su se nazirale prve ku će u Brnjacima, a putnici su poznali Merhemića hambare, podaleko od ceste, na brijegu. - Mog'o ji je i bliže cesti podignuti - kao da sam sa sobom razgovara šeho. Samo da je dalje do nji' doc-i! - Mog'o je i Švabo provesti cestu bliže Merhemi ća hambarima. Stariji su hambari od ceste. - Avdija! Ti bi se sve sva đ'o danas. Mora da si ust'o na lijevu nogu. 99

- Na sve tri! - Edepsuze jedan! Niza strmi seoski ilovasti put koji je vodio do Merhemića hambarova slijevala se voda i nosila razmu ćenu prašinu, brabonjke i balege prema cesti. Morali su oprezno i ći da se ne okliznu na raskvašenu putu. S dušom u nosu došli su pred avliju i pokucali teškom halkom. - Otvoreno je - očuo se iznutra glas. Avdaga je podigao mandal i vrata zinuše. Prvi je ušao šeh Meco a za njim Tuturuza. Pustio je kanat koji klepnu da se do pola sela čulo. - Ko nije vješt ovim vratima mogao bi se prepasti kako klepnu. - To se i hoće. Neka čitavo selo zna kad se agama dolazi. Izašao je subaša iz svoje sobe na avliji koja je bila izvan sklopa hambarova. U toj sobi je boravio subaša, a tu su dolazili i kmeti, dok je bilo kmetova; sada su ostale same kule, hambari, s ponešto malo zemlje, koja nije došla pod udar agrarne reforme. Hambari su propadali i drvena gra đa se trošila za ogrjev. Kako su Merhemići bili trgovci i zemljoposjednici, imali su na više strana starinske kule moderne ljetnikovce. Osim hambarova na Brnjacima imali su kulu u Duhrima, na Kiseljaku, Debeloj me đi, Alipašinu Mostu i Palama. Najviše su ljetovali u Halilovićima, a kad je sezona lije čenja želudaca i vrijeme teferi ča oko Aliđuna na Kiseljaku i Hadži-Bešljinoj ćupriji, tu bi se nastanili dvije-tri hefte. Subaša je poznao goste jer ih je i lani do čekao, samo su lani bili u Duhrima, a sad su, evo, došli na Brnjake. Uveo ih je u svoju sobu. Malo posti đen zbog samačkog

nereda, za čas je smotao postelju i sklonio je u kraj, pa pomogao šeh Meci da skine firale i binjiš. Tuturuza je svukao fermen, anteriju i čakšire. Ni pod pazuhom nisu imali ništa suho. Subaša Mešak je odmah naložio vatru u odžaku i preko srga razastro mokru odje ću da se suši. Tuturuza je izvadio iz šarpelja saz, a ispod saza izvukao jiltros preopranu i tek malo prosušenu preobuku. Nije mogao ustanoviti koja je mokrija, pa je prema plamenu okretao onu jutros opranu da se što prije osuši. Plamen je izgonio iz odje će paru, a i ona na tijelu se sušila što od tjelesne topline što od razjarena plamena. - Plahe žerave! Što bi se u sUpri moglo ispe ći kumpijera ahovao je Tuturuza. - Jah! Zaželi se insan i čegagod suhotna, kad zaredom jede naffize. - Šeh Meco je tvrdio pazar, da bi se moglo štagod pojesti, jer se dugim i napornim putem stresao obilati doru čak, tevsija pečenih riba. - Možemo vala kumpijera. Najde se toga i ovdje. Može i koje jaje na maslu, a ako uhori, možemo do Duhara, pa bi se u mojoj kući belćim našlo i kakve pite. Ja se ovdje navratim i danju, a nekad i prenoćim. Upalim i lambu, neka svijet misli da ima vazda neko u kući. - Jesi ti pod plaću čuvar onako? - Dosta sam ja pojeo u ag-a soli i hljeba, pa kad bih sada i bez plaće pričuvao ovu kuću, šta bi mi bilo? A to su gospoda koja ti svaki pos'o i preplate, a nije samo da ga plate. A da vam pravo kažem, i ljepše mi je u ovoj hizme ćarskoj sobi nego u mojoj potleušici. - A kako spavaš bez doma ćice? - pitao ga je Tuturuza. - Beli misliš da je svak ko ti pa da samo o njoj misliš i govoriš? - zaružio ga je Meco.

I00

IOI

- A bogme i ne znam kako se more bez žene. Ne do mi dragi Allah da mi umre! Ne bi' dao da je iznesu iz ku ć e dok drugu ne bi' nabavio. Mešak se smijao razvukavši usta sa č itavim zubima kao u kurjaka: - To bi ti stio rijet: jenna se otegla, druga se protegla. - Ama jok. Tek da se nešto rekne - tvrdio je Tuturuza, a Meco je potkrepljivao: - Budan o njoj govori, a kad spava onda je sanja. - Jah, grdna rano! Baš sam nekom taksiratu dužan. Preobuka se sušila, ali se sve č ohano još okapavalo. I vani se poč elo razvedravati, kiša je prestala, samo se još pomalo strehe cijedile. - Ja mislim da ć e uskoro doć i ruč ak. Da kuć na č eljad znaju da imam musafira, došlo bi više hrane, a ovako ćemo se pomoć i kumpijerima. - Nismo mi probirljivi tvrdio je Tuturuza. - Nejma džama na trbuhu pa da se vidi šta je u želucu. Neka je on pun pa bila u njemu mandra baklava; svejenno je. - Jes' ono, što se rekne, svejenno je što je u trbuhu, ali nije svejenno što bude u ustima. Drukč ije se žvač e masno i slasno, drukč ije suhotno - objašnjavao je šeh Meco. - E, dosta vala o zalogaju! - kao u srdžbi zapo č e Tuturuza. De ti nama reci koliko č eljadi imaš, koliko zemlje imaš? Slušaju te č eljad ti njih slušaš? - Imam petero djece, Bogu na amanet. Najstariji mi je u vojsci. Imam domać icu, a što se slušanja ti č e, slušamo se međ usobno. Nemam vala razloga da se srdim ni na mušku ni na žensku djecu, a doma ć ica je vrijedna. A za zemlju što pitaš,

imam, br'te, deset dunuma oranice. Imam dvije krave, pa se ima udrobiti u vareniku, a bogme i đ ubre je važno kao i mlijeko, jer što stari ljudi reknu: prije ć e slagat bijela brada nego gnojna brazda. - A je ti sin đ i daleko? - Daleko, ja šta je. Ne đ e u nekakvom Štipu. - Piše ti č esto? - Pa eto, piše jednom mjese č no. Dobije vojnik deset dinara mjeseč no, pa mu treba i viks kupiti, iza đ e kadgoć i u grad, popije buzu klaher, a dinar mu je i pismo, pa što bi č ešć e i pis'o i trošio se! - A pošalješ mu ti koju paru? - Što ć e mu? Nije gladan. Bolje tamo jede nego ku ć i. Mešak je izašao izvan avlije da vidi ide tko od Duhara prema njemu, nosi mu ruč ak. Još nije bilo nikoga pa se vrati u sobu da vidi jesu se krompiri svarili u kotlu. Gosti su se smjestili na šilteta i otvorili vrata da im uni đ e vanjski zrak. Tuturuza iznese sve č ohano, i svoje i šeh Mecino, i razgrnu na konopu. - Pa dobro, ljudi, kazujte mi šta ima u Sarajvu, šta ima u dun'j aluku. - Bogme, prijatelju, mi smo ima hefta krenuli iz Sarajeva. Ne znamo šta je iza nas koptisalo, a što je prije bilo, da je i spuž na leđ ima ponio, davno bi iz Sarajeva doprlo do Brnjaka. - Ponešto i mi č ujemo dolje kod škole u Brnjacima. Doj novine pa ji proč ita uč itelj i protumač i. Ovaj sadašnji je dobar, svedno što je druga vjera. A donedavno bijaše jedan mladi ć , muslimansko je ime na njemu, ali je bio pravi lutoran. Po č eo fać at mlađ ariju pa jim kazivat, neuzu billah, da nejma Boga, da 103

su popovi i hodže izmislili Boga, haša summe haša. Ama, kažem vam, otrov jedan. Trov'o je mivu naših srdaca. - Pa šta bi? Kako ga se kutarisaste? - Ja mu otišo da mi napiše pismo sinu mi u vojsku. Kupio ja kofertu i papir, a njemu ponio desetero jaja što ć e pismo napisati. Uveo me u zbornicu. Na izvanu je prohladno, a kroz pendžer se vidi jablan u avliji, olistao jablan. Sjedim ja prema njemu a on prema meni. Hele nejse, ja kazujem a on piše, ja kazujem a on piše. Ja njemu sve onako po selja č ki: Dragi Arife! Mi smo fala Bogu dobro i zdravo, sto i tebi želimo od mila Boga i srca svoga. Kako si ti, je ti se uduljilo u vojsci? Je ti mu č no? Kakva vam je hrana i je vam zdrava hava? Č ujemo da tamo ima groznice pa se boj imo da se ne razboliš, a ne ć eš ako Bog da. Materina i moja dova te prate na svakom koraku. Ja govorim, on piše. U nas je bijelo žito rodilo, fala Allahu, što ne mere bit bolje. Đ i je bio tovar usjeva rodilo je deset tovara je č ma šenice. I kukuruz je zaprili č io, pa ako Bog dadne te ljeto ne bude gradobitno, bić e pure i kukuruze. Sve ja ovako govorim a on piše. Te ja nastavio: I voć e nam je dobro ponijelo. Takiša je rodila ko kitina. Bić e pekmeza za halvapite i razvaruše, ako Bog dadne te nam ruci dođ e. Šarava je vodila mjesec po Jurjevu, pa ć e biti potkraj zime i mlijeka, a Krilava jos ne traži da vodi. I šljive su zaprili č ile, pa što Bog da se i bestilja ispe č e, a moglo bi se nešto i osušiti, samo je muka s drvima. Valja dobro platiti u Šumskoj upravi za ogrijev i meremat. Sve ja tako kitim, a on piše piše. Hele, pri kraju pišem da se Hajriji javlja mušterija Smajo Falan, dobar momak i vojsku odslužio, a mi malo zatežemo, jer bi trebalo nešto para za opreme 104

i svadbe, pa da ako dragi Allah pomogne iz svojih nena č etih hazni. I na kraju ga selamimo svi poč evši od mene i matere, pa naše djece, bra ć e mi i komšija iz mahale i njegoviju akrana iz sela. I tako ja onda reknem u č itelju da mi proč ita pismo, da nisam što zaboravio. Pro č itao on sve kako sam je govorio, ama pone đ e zapinje. Mislim se ja kako ć e Arif proč itati kad on ovako zapinje. Ali opet znam: svršio je č etiri razreda osnovne, mog'o bi, da je sreć a i muhtar biti u selu, kad postane zreliji. A u č itelj zapinje baš ondi đ i sam ja reko Bog Allah. Vidim ja da je on pis'o i uč evnije nego što sam ja govorio, ali zar mora tako biti. Istom ć e on u neko doba: - Ja sam sve napiso što si ti govorio, ali što ć e ti u svakoj reč enici Bog i Allah? Kao da je to važno! A, uostalom, i pitanje je ima Boga. Jesi ti ikad vidio Boga? Oko mene se sve okrenu u č evrntiju. Ja samo u sebi govorim: Tobe jarabbi, tobe estagfirullah, a ne mogu da zinem. On onda nastavi o nekakvom strahu kod ljudi, o nekakvoj prirodi, o gromu, a onda meni odjednom nešto sinu u ovoj mojoj bosanskoj tikvi. - Jesi ti, uč itelju, ikad vidio vjetar ? On se malo zabezeknu, ko smete se: - Kako ć e se vidjeti vjetar? To je zrak. Mi ga udišemo i izdišemo, a ne vidimo ga. - A vidiš onaj jablan u dvorištu? Uč itelj se okrenu: - Vidim. - Pa šta radi jablan? - Savija se tamo-amo. 105

- A od č ega se savija? - Pa vjetar ga pokre ć e. - A vidiš vjetar? On malo popošutje, ne zna šta bi mi reko, pa procijedi kroz zube: - Ne vidim. Ne vidiš ga, a postoji. Ostade mi dužan odgovor. Ja sad nastavih: - E eto, moj uč itelju, tako je i s Bogom, dželle šanuhu. Ne vidiš Ga, a On postoji. č ovjek Ga vidi u Njegovu stvaranju, u onome što svojim oč ima gledamo. I ja nastavio prič ati. Boga mi, i sam se sebi č udim otkud onolike riječ i iz mojih usta izlaze. On onda kaže: - Pa i mi imamo vjeru. Naša nas vjera u č i da nema Boga. - E, vama vaša vjera, nama naša. Okrenu se šeh Meci i Tuturuzi: - To je nama naš hodža kaziv'o još dok smo bili u mehtefu. Ovo je iz Kur'ana. Nije šala: iz našeg lijepog ć itaba. A onda on skoč i i unese mi se u lice: - A ja tebi kažem da nema Boga. A ja skoč im prema njemu pa, stid me je i sad što mu rekoh, ali rekoh mu: - Kazuj ti svojoj djeci kako ć e s ć ać om govna jesti - pa na vrata. Zanijemili i šeh Meco i Tuturuza i zadivljeni gledaju seljaka, tuđ eg hizmeć ara, bez ikakve škole i druženja s u č enim ljudima. - Pa šta bi? - prekide Tuturuza tajac. - Odnesoh sutradan pismo u Fojnicu našem poslaniku. io6

Proč ita on u sebi pismo, pa onda naglas, kad moj brate, onaj batilin napis'o rog alat đ i sam god ja reko Bog Allah, a ono što sam spomen'o "nena č ete Božije hazne" dodao od sebe: "Baš ć e ih radi tebe nač injati"... I eto ti našeg u č itelja! Što se u onoj kasidi o Jusuf-pejgamberu u č i: "Od kog brata medet gleda, on mu sillu udara." - Digoste ga iz sela? - Odnio ga je đ avo neđ e, kako kažu, đ i horoz ne pjeva, đ i pas ne laje ni vuk ne zavija, đ i č ekić ne kuca ni sikira ne hlupa. Pa onda kao da sam sebi govori: - A ko zna đ i je on upljuvo, ko muha u meso, pa se crvi ć i ukažu kad se i ne nadaš. Ne mora to biti omma. Izašao je opet izvan avlije i pogledao prema Duhrima pa se vratio u sobu: - Eto djeteta, nosi ru čak. Da ja vidim jesu kumpijeri vareni. Uhvatio je mašicama jedan krompir iz kotla i vidio da je varen. Prolio je vodu iz kotla i iskrenuo krompire na tevsiju. Prostro je bošč u i stavio na nju tevsiju. Iz slanika je izvadio grumen soli. Ako ne bude dovoljno hrane, treba umakati u so, a so vodu pije pa puni želudac. Došla je djevojka pod pirlitanom bošč om pa, kad je ugledala strance, spustila je ru č ak i poljubila goste u ruku. Tuturuza nije dao da mu se ljubi ruka, a djevojka uhitje i poljubi je. - živa bila, curo - odzdravili su gosti. Ruč alo se s užitkom i oprale se ruke. Ljetno sunce je osušilo odjeć u, ali se nisu odmah obukli. Po ruč ku su legli na minder, jer iza ruč ka i car legne da mu se u drobu slegne - kako je rekao Tuturuza, a Mešak u sebi rekao, kako se u selu i rekne: I pas legne da mu se u drobu slegne.

107

Mešak je izašao iz sobe, hodao po njivi i zakopavao motikom da vidi koliko je zemlja nakvašena. Dok su sahat-dva odspavali, pokriveni subašinim č aršafima, i rublje i odjeć a bili su osušeni, a kako ih ni kuć i niko ne utij nisu se musafiri ni ovdje trudili da im č akšire i binjiš ne budu kao da su ih krave žvakale. Kad su se obukli u osušeno, šeh Meco se okrenu Tuturuzi: - Meni se č ini, Avdija, da sam ja ovako nešto, o vjetru i viđ enju, sluš'o u hadži-Mujage kad se toma č ila Mesnevija. - Ne znam, moj šehu, samo je dobro reč eno, kad bude i sej "dk reko!

PAPUČ E OD PARLAKA

Kao da nije kiša padala, nebo je bilo vedro kao dječ ije oč i ovih plavokosnih Lepenič ana, za č ije kose se takođ er govorilo da su plave, a one su bile kao platno od lanene pre đ e, još sasvim neubijeljene. Samo se laneni cvat mogao upore đ ivati s njihovim oč ima, a lan nazivaju ć etenom, a i pre đ u prejm. Ro đ ake nazivaju rojacima, a bra ć u bratjom. - A seljanka ne bi nipošto rekla jaja, nego "s oproštenjem, ljuske", a kad suje, nema s oproštenjem, nego baš onako bez dlake na jeziku - umuje Tuturuza. - Pa i mi smo u Sarajvu prije govorili i bratja, i grozdje, i ama gubi se to, gubi. Navalio u Sarajvo rodjak, i ripo i otudašnji halk, pa prevladaše nas, zapOganiš nas. Više se ni u Sarajvu ne govori naše starinsko. A i naš svijet su nekakvi majmuni. Č im č uje nešto stranjsko, ufati ko pas muhu potvrđ uje mu šeh Meco iduć i džamiji, a druga ga muka mu č i: kome ć e se več eras svaliti na musafirluk. Nije velik izbor: Žiga Trajo, Merhemić , a možda ni u jednoj kuć i nisu muškadija kuć i. Možda i jest koji momč uljak, a stariji su u Sarajevu na Kiseljaku. U takvu se ku ć u ne ulazi. Zvać e nas i seljaci svojim kuć ama, ali to je za ljutu nevolju. Subaša Mešak išao je pred njima, malo putem malo stranputicom, a kad do đ e do izvora, zastade. Bio je to izvor ozidan grubo tesanim kamenom, odozgo sveden na ć emer, a po 109

vrhu busenje trave. Gornjim dijelom izvor je bio u zemlji, a s donje strane je kameni oluk iz koga neprestano obilato te č e bistra voda i pada u drveno korito. - Da vam reknem, a morebit je malo i sramotno, ovaj izvor se zove, s oproštenjem Nk3niki -ir. I vazda se tako zvao, kako su i naši stari kazivali. A kako je došla Austrija, neki frator ga prozvo Gospino vrilo. Ko biva neko vidio tu hazreti-Merjemu da pije vode iz č ešme, pa sad ove naše komšije krš ć ani reknu Gospino vrilo, a mi ga zovemo kako smo ga i prije zvali. - Vala, bolje je da ga zovete ko i krkani, nego tako brezobrazno. - Ama, šeh-efendija, što jes' jes', ko go ć pije vodu s ovog izvora muška mu se djeca ra đ aju. - Jesu jah! Piješ i ti s ovog vrela? - Pa napijem se dahđ a. - A imaš i ženske djece! - Imam, Bogu šuć ur. Ama ja ne nosim kuć i odovIen vodu. Ima i bliže vrilo mojoj kuć i. A, istinu ti kažem, u ovim kuć ama što se idarč vodom s ovog izvora nema ženske djece. Ne ra đ aju im se. - Ne daj mi, Bože, piti samo ovu vodu, pa da mi se samo muška djeca ra đ aju. Dina mi, svako je žensko dijete privrženije ocu i materi nego muško - branio je Tuturuza žensku č eljad. - Šta ti veliš, šeh-efendija, može se ovom vodom uzeti abdest, pa zvali je mi Napnikur Gospino vrilo? U šeh-Meci je kipjeIo pa bi najvolio subaši zveknuti šamar, ali nema snage u ruci, a i u trbuhu mu je zahira kojom ga je subaša č astio, pa nije red da ga šamra. Da bi ga prošla huja prouč io je nešto što mu je njegov šeh zadao da u č i kad ga ovlada huja, pa se smiren okrenuo subaši:

- Ova je voda č ista i č istčć a. Piti je možeš i umivati se i kupati se njom možeš. I domać ica ti može ovom vodom odjevku oprati i opać iti se. A što je neko zove ovako, neko onako, nema nikakva rara. I da kaže što je govorio, odmaknuo se u stranu i otišao na evš a onda utvrdio mokra ć u, oprao ruku kojom je držao vršnjaka i zagrnuo rukave pa uzeo abdest. Nije bilo daleko do džamije u Duhrima, a kad se mujezin raskrivio s munare, šeh Meco se streknuo kao da je nastupio Kijametski dan. - E jest mu avaz, nema fajde zboriti - tvrdio je Tuturuza. Nema živa Božijeg stvora u ovom selu da ga nije razbudio, ako je kojim sluč ajem zaspao. - Ono i jest mujezin, koji se daleko č uje - hvalio je šeh Meco mujezina. - Samo, ovakav mujezin može istjerati muslimana iz vjere. Tuturuza se sjetio prič e što ju je neko uz ramazan pri č ao u kahvodaji Morić a hana. I nastavio je naglas da ga č uju i subaša i šeh Meco, koji je u svoje vrijeme mogao podi ć i glas da se sabahski ezan razlijegao po Sarajevu i budio i onoga kome je bilo drago č uti ezan i onoga koji ga nije nikad volio. - I tako - prič aše onaj č ovjek, sad se sjetih, bio je to rahmetli Sejfaga Tašaković - kako je neki moskovski car im'o jedinicu ker, a plaho joj je na urn palo da joj je otić u Stambol i osejriti ga. Kako je u taj tra'.t bio moskovski car u dosluku sa sultanom, a to je rijetko bivalo, pošalje ker sultanu da mu bude neki vakat u gostima, pa neka je onda vrne ku ć i. Sultan primi carevi ć nu, ostavi je sa svojim kerima i hizme ć aricama u haremu, a kako je tu u blizini bila džamija, u kojoj je mujezin bio lijepa sesa i avaza, toliko se ona Moskovka zaljubi u glas onog mujezina da izjavi želju da hoć e da se poturč i.

II0

I I I

Dode to do ušiju sultanu i ne bi mu drago. Baci ga to u brigu. Car mu povjerio svoju ker da mu bude musafir, a sad š ć i hoć e da se poturč i, iz č ega bi moglo doć i do nesuglasica izme đ u careva, pa da do đ e i do rata. Šejhu-l-islam predloži sultanu da digne tu Moskovku u koji drugi dvorac, a kraj svakog dvorca ima i džamija, pa na ć i kakva mujezina što se može dobro derati, a da ne zna nikakvu kajdu ezana. I tako urade. Ona princeza ubrzo prestade slušati mujezina, a više i ne progovori da bi se poturč ila. - Toga sultana je trebalo ubiti. I šejhu-l-islama. Hi č olUrmi, neko hoć e da primi dini-mubin, a oni ne daju da se ne bi zamjerili dordOmuzu. - E moj šehu! I ostario si a pameti stekao. Ko da bi bio velik ć ar što bi se jedna inovjerka potur č ila, a kakav bi bio zijan da Moskov navali na sultana, pa ode na stotine hijjada turskog askera pod ledinu, a odoše i veliki gradovi i goleme zemlje. Subaša je stajao kao kip č ekajuć i da mujezin preokujiše, a Tuturuza i šeh Meco su se napadali i vrije đ ali. -E, vjere mi, u nas seljaka je veliki grijeh ako neko progovori kad ezan uč i, dok se ne dovrši. B&si, ne ć e se onaj koji č uje ezan pomać i s mjesta dok god mujezin u č i. A vi građ ani... - Slušaj šta hodža govori, a ne radi šta hodža radi - pomirljivo je nastupio šeh Meco. - I ti si mi neki hodža - dovršavao je Tuturuza okrenuvši se prema obojici, da se nije pravo znalo kome govori. Zbog toga se nije rasrdio ni šeh Meco ni subaša, jer je svaki mislio da je rug upuć en drugom. U džamiji su bili od gra đ ana Trajo i Enesaga Žiga, a bilo je dosta i starijih selj aka. Mla đ i su najviše na poljima pa ne mogu ostavljati poljske poslove. 2.

Kad su izašli iz džamije, sjeli su malo na klupe u džamijskom haremu i ispitali se za zdravlje. Bio je tu i seoski muhtar, sredovječ an, a delija, u bijeloj košulji širokih okratkih rukava preko koje je sukneni fermen sa zadžepkom, u kojernu je sat sa srebrnim lancem, preba č enim preko vffita. I kroz debele suknene č akšire su se nazirali jaki butovi i listovi, a vrat mu je č vrst i zarudio. Brada, s tek pokojom sijedom dlakom, bila mu je potkresana, a na glavi fes oko koga je zamotana šarena boš č a. Godinama je bio muhtar i svi su seljaci uvijek bili za njega, nešto što je bio pravedan, a malo više što su ga se bojali. Žiga je opet bio mršovetan kao švra ć ak, a da bi mu č ohane č akšire ikoliko mogle na nogama stajati, omotavao je oko beznih gać a na listovima desetak metara č ohane dizge da bi nali č ile nogama. Drago mu je bilo do č ekati gosta, a nikad nije navaljivao da mu se dođ e. Pozvao bi gosta samo jednom pa, ako objedne ne bi gost pošao za njim, nije se više ni osvrtao. Trajo je došao naobdan pa nije ni polazio da zovne Sarajlije na konak i več eru, jer što je gotova jela ponio iz Sarajeva, ne bi moglo doteć i ni dvojici umjerenih, kakav je sffin bio, a dvojici mešhUr-a džomb.a. ne bi bilo dosta ni na jedan zub. - Vas dvojica ć ete več eras meni na konak, a i tebi, Sujaga, i tebi, muhtaru, bi ć e drago da malo proMlin č imo. Bezbeli ć e biti svakom i po kašika č orbe i Enesaga se kao dijete zasmijao. Šeh Meco je znao šta to zna č i "kašika č orbe", a Tuturuzi nije bila draga ni šala kad se tako govorilo o jelu. Jelo je ozbiljna stvar. To je Božija blagodat, nimet, i s tim ne smije biti šale. A kakva mi je to kašika č orbe, kad se ne bi zadramio ni s kev č ijom č orbe. Zato i ne ustade kad ostalo društvo krenu za Enesagom. Šeh Meco se osvrnu i zovnu ga: - Avdija, šta je s tobom? Što ne ideš s nama? 113

- Nije me niko ni zvao. Ne ć u se ja sam nametati, jer od nametka nejma napretka! - Hajde, ć ulhlijo! U mlinu se dvaput govori. Pa kad mu se Tuturuza približi, šeh Meco mu htjede šapnuti, ali kako mu je glas bio krupan, ispade da su ga svi č uli: - Ti se bojiš da ne bude malo zahire ve č eri. Ne znaš ti sarajevske age kako do č ekuju musafire. I po deset suda se izmijeni na sofri i kad im u akšam bahneš ku ć i, a sada ima još dva sahata do akšama. Nije šala Enesaga Žiga. On bi smio buljuk askera povesti kuć i na jemek, a da mu ku ć na č eljad ne znaju da ć e iko doć i. A kad sjednu za sofru, svi se zasite ko bubanj. Enesaga se smjehuljio i smišljao kako da ih uzme na trehu. Smislio je do kuć e šta treba uraditi, a onda ušao u mutvak i naredio šta treba prirediti odmah, šta iza akšama, a šta iza sijela. Istom tada je ušao u č ardak gostima i raspri č ao se o svač emu, a nekad je dobro znao kako treba kome odriješiti jezik. I u Žige, kao i u ostalih aga, nestalo je kmetova, ali je opet ostalo ponešto zemlje, desetak-petnaest dunuma, što nije zahvatio Zakon o agrarnoj reformi, a tu je zemlju opet davao na obradu bivšim kmetovima, pa je s te zemlje imao nešto prihoda, a glavno je bilo u Sarajevu, gdje je imao najamnih kuć a i duć ana u č aršiji koji su donosili rentu. Po ovome što mu je ostalo u Duhrima ne bi se mogao ni osoliti. Kako mu je drago bilo sijeliti, pozivao je i bivše kmetove na sijelo, a i od starine se u č ardaku klanjalo, pa bi se č ardak napunio agama i bivšim kmetovima a sadašnjim slobodnim zemljoradnicima. Htio je još pokazati seljacima muslimanima, ako su otišle zemlje nije otišao stari beri ć et. Neka oni s aginske zemlje, koja je u gruntovnici na njih prešla, jedu mandru i je č men hljeb, kad ga imaju, a on ć e i njegovi musafiri jesti i masno i mesno, i slatko biberli, i sve opet kahvom zaliti. 114

Odmah č im su gosti došli, iznesena im je limunada pa onda kahva. I seljaci su po č eli prispijevati na kahvu, a to je za njih bilo i najvažnije. Žita uglavnom i bude, ali kahve se moglo malo kupiti. Trebalo je prodati vari č ak žita pa kupiti šaku kahve i pregrke šećera, a i tako je pravljena kahva, "tanka" kao vodica, da samo zamiriše pravom kahvom. A u age je bila kahva kahvom pa je više vrijedio jedan gutljaj, nego č itava džezva seoske kahve. Iza akšama je prostrta boš č a i na nju stavljena sinija, a onda je iznesen len đ er obarene žar č na kojoj je bilo onoliko zape č enih jaja koliko je bilo gostiju, Kruha je bilo obilato i jelo se šutke, kako se i pristoji odraslim ljudima. Doma ć in je samo rekao "bujrum" i niko više nije ništa progovorio dok je trajalo jela u lenđ eru. Kad je lenđ er dignut sa sofre, doma ć in diže ruke i naišareti šeh Meci da uč i dovu. - Na ovo se, Enesaga, ne može rijet ni hamduli ć , a kamoli prouč iti dovu i reć i Elhamdulillah - zatrč a se Tuturuza kao ždrijebe materi me đ u noge. - Zaboravio si ti, Avdija, rat i kad se jelo korijenje i kad su se uz kukuruz mljeli i č okoti. - Jeo sam ja na fronti i gorih stvari, ama, šuć ur Bogu, sad nije rat. Šeh Meco smandrlja nešto sebi u njedra, diže se sinija i boš č a, pokupiše se nač eti komadi kruha. Posjeda se okolo, po se ć ijama a kako bi ko iz sela dolazio, ako je stariji, sjedao je bliže Sarajlijama, a mla đ i su sjedali po podu. Razgovor nije nikako mogao pote ć i, da jedan drugom otimlje riječ i iz usta. Benetalo se o bivšem ratu, o budu ć em ratu, hoć e ga biti s kim ć e se ratovati. Hoć e se opet napadati. Adžeba, đ i je sada general Borojevi ć ? Mudrovalo se o svagdašnjim 115

ratovima, a mira je bivalo samo pomalo. A i kad do đ e mir, kad se rodi, kad insan malo odahne dušom, opet se ratuje s neimaštinom, s boleštinom, sa sudovima i advokatima, s bankama kamatama, sa šumarima i filancima. č ovjek ratuje sa ženom, s djecom. Niti su djeca kao što su prije bila, niti su žene što su nekad bile, a ni muževi nisu kao što su nekad bili. - Eto, moje age, ovaj naš muhtar je ratovao s dvije žene... - Ama, šuti, Mešak, đ avo te odnio! Ne zame ć i kavgu - upao je muhtar u razgovor, ali su drugi opet navalili na subašu Meška da isprič a kako je to bilo. - A ovako je to bilo! U našeg muhtara je žena Fata, s kojom je lijep porod izrodio, a kona mu Hata obudovila ima dvije-tri godine, a mlada, zdrava, a bogme i lijepa, i naš ti muhtar skrvio na nju. - Šuti, Mešak, Bog te ubio! Ne govori kad nije ništa bilo! - Pa ja neć u ni riječ i rijet što nije bilo. - Govori ti, Mešak - zagraja i mlado i staro. - Hele, Hata se svidjela našem muhtaru, a delija i jest, pa se pa joj on poč e njoj javljati, pa sve okolo naokolo, dok ne eto ono s njom uradi. poč e predlagati da joj doj č , da - Ama, šuti, Mešak, grom te ubio! - Govori ti, subaša! Neka Sarajlije č uju šta i kod nas bude! - Hata bogme poštena žena. Udovica udOviči, pošteno živi, ima i šć er na udaju, a nije kakva imanja, a s imanjem do đ e i bijes. Da je morebit kakav udovac da je zaprosi, pa i onda bi se promislila bi se udala, a ovako, nikako. Poštena žena, obrazli, u Boga vjeruje, a on joj se jednako javlja i nasr ć e ko bak na kravu.

- Lijepo ti, Mešak, lijepiš svoga muhtara. Bože, da ti ne zaboravi! - E reci da nije ovako bilo! Hele, Bog ti dobro dao, po čne se Hata povjeravati Fati, biva muhtarevici. Tako i tako: muhtar nasr će na nju, a ona nije od toga posla. Fati ne bi u prvi kraj pravo, a onda se zdogovori s Hatom da ga, blva‘ njega, našega muhtara, prevare. Smišljeno, u č injeno. Kad se opet jednom muhtar natjerao na Hatu, ona pristala, ama ho ć e najprije da joj donese od parlaka papuč e. Nove. Jes' da je naš muhtar tvrd na pari - e reci mi, muhtaru, da nisi - ali pregorio trošak za autobus u Sarajvo i u Kazazima kupio od parlaka papu č e... Kad se muhtar vratio iz Sarajva, popolovio s Fatom ks tahan-halve, a pred akšam, ko tokorsen, prošao poslom kroz selo i navratio Hati. Rek'o joj da je donio papuč e, a ona njemu rekla da iza jacije, kad se vas svijet smijeri, da joj doj č pravo na samaluk. Neka ne i đ e pravo kroz selo, nego neka zaokoliši oko č itava sela, pa onda neka posigurno zna da ć e ona biti na samaluku. Neka ništa ne govori, neka uradi što je naumio, pa njoj papu č e, a onda opet oko sela pa ku ći polajnak, ama ha, da niko ne osjeti. - E dosta, Mešak; eto, sve si iskazao. Ništa više nejma za kazivanja. - Ja ne branim i ti da kažeš. Još bi i bolje bilo. Ali sad baš dolazi ono glavno. Na dnu je slast. - Nikom nije drago svoju bruku kazivati, a ti, kad si ve ć započ eo, i dovrši. - I te več eri, kako su se i zdogovorili, muhtar lego s Fatom u dušek i tokorse zahrkao, a i Fata se ko zapuhala, ama, jemin bi uč inio, da spava mrtvim snom. Muhtar je malo drmne, a ona hič haber, ništa. Onda muhtar onako raspasan, u ga ć ama i košulji, s potpeć enim opancima na nogama, a s papu č ama od

116

117

parlaka u njedrima, pa oko sela oba đ i. č im je muhtar izašao iz kuć e, Fata prijekim putem pa na samaluk. Popri č eka neko vrijeme dok i muhtar ispuza uz merdevine pa se svali na ženu. Ona bilesi odriješila uč kur ne treba više ni kazivati šta je bilo. - Trebo si i prije prestati kazivati - ruži ga muhtar. - Ima stvari o kojima ne treba govoriti. - A ima ih koje ne treba raditi - dodaje Mešak. - I sutradan muhtar sjedi na tronošcu pred kuć om, a Fata se vrza ispred muhtara pa đ ah u mutvak, đ ah u kuć u, a na nogama joj nove novcate od parlaka papuč e. - Otkud ti to? - pita je muhtar. - Pa ti mi donio iz Sarajva. - Kada? - Sinoć . Sinoć mi ji dao. U Hate na samaluku. - Pa zar si ono ti bila? - Ja ko je ako nisam ja! - Pa, pa... nisi nikad onako vatrena bila. - Ni ti meni! Sav se č ardak trese od smijeha, iako su seljaci ovo otprije znali, a Enesagu suze oblile i cijede se do niz bradu. - A ti, muhtaru, reč e da si kupio papuč e u Kazazima. Taman si ih u mene kupio. IVIuhtar se zagledao u Tuturuzu: -Jesam Boga mi. I ti mi reč e da nisu za selo od parlaka, nego mi 6.va druge. A ja ne htjedoh druk č ije, nego kako mi je naređ eno... - Pa je ti žao što ne oteferi č i s Hatom nego s Fatom? - pita ga Žiga.

118

- Da ti pravo i pošteno kažem, naletnik navr-.ti insana da uradi što ne bi ni stio. A kad sam vidio da je to bila moja domać ica, volim nego išta na svijetu što se ne ogriješih. Šeh Meco istom do đ e do riječ i i zagrmi: - Misliš da nisi zgriješio kad si se sast'o sa svojom ženom! Jesi isto ko da si i s drugom ženom zinaluk č inio, jer ti nisi u taj trat mislio da je pod tobom tvoj halal, nego si mislio da tu đ u njivu oreš. Za to ć eš ti odgoriti u Džehennemu ko da si zinaluk č inio, a i jesi. I sa svojom zakonitom ženom se more zinaluk uč initi, kad pomisliš da je uza te tu đ a žena mjesto tvoga halala. Pokunji se muhtar, zabrinuše se i drugi seljaci i Sarajlije, a u to se otvoriše vrata i unese se sav pribor za ve č eru. I poč eše se redati jela jedno za drugim, živahnu Tuturuza kad se uvjeri da je ona mlada žara s jajima bila samo da ljudi dobiju išti za pravom več erom koja ć e se dugo probavljati, a još dulje spominjati.

119

DVA JESIRA - TERS U OLOMUCU

Sutra ujutro dok su doru č kovali, šeh Meco i Tuturuza s domać inom, pogleda šeho kroz pendžer i vidje sve bistro nebo č isto, samo je još pomalo bilo magle nad rijekom Lepenicom i vrbacima oko nje. - Šta razgledaš, šeho? - pita ga doma ć in. - Gledam da nas šta ne sprije č i na našem putu. Bojah se kiše, kad ono, mašallah, nebo ko džam. - Pa i da pada, dobar nam je krov; ne ć e prokisnuti. - Tebi fala ko starom dostu. - Samo jednu noć i hoć ete da idete? Asli vam se nije svidjelo? - Ne mere biti ljevše. Ti nama muslu da mi krenemo. I zaišć i nam od ženske č eljadi halala što su se namuč ile oko več ere i sad oko kahvMtij č . - Ih, nije to ništa. Ženske treba zaposliti u mutvaku da im svašta ne naumpada. Kad malo rade, mogu puno o besposlicama misliti, a od besposlena mišljenja do besposlena posla htjedoh rijet od bezobrazanja, do đ unaha nema ni pola koraka. Šeh Meco ustade, obuč e binjiš, okrenu se oko sebe, a onda se sjeti da mu je štap dolje, pred basamacima. I Tuturuza strpa u šarpelj svoj saz koji sino ć nije došao do izražaja, jer se nije moglo i pjevati uz tu đ e prič anje, a ni dok su pjevač u puna usta hrane. Upita domać ina kako bi bilo da samo udari uza saz, bez pjevanja, radi ali domać in nije bio kail da mu se šejtani vrzaju u ku ć i i oko kuće. Samo ih upita kuda će, kad već neć e ostati u njega. I ZO

- Idemo u Potkraj. - A kom ć ete u Potkraj? - Nikad se ne zna kome ć e se uć i, ko ć e nas primiti. Imaju Hadžibegić i, imaju Rašidagi ć i a ima i moj ahbab Avdaga Kramarija. Najvolio bih Kramariji jer je i on ters kao i ja. - Nisi ti, šeho, ters, ne do Bog, dok sam za se kažeš da si ters - prekide ga domać in. - Jesam, ja šta sam. Samo mi drugi ne smije u lice rijet. A Avdaga je od tersova. Slabo ga vidim i u Sarajvu, pa jeda budemo te sreć e da ga ovdi najdemo. A baš ako ga ne bude, oti ć i ć emo Hadžibegić u. A ako ni njega ne bude, od Rašidagi ć 'i ć e biti barem dvoje-troje muških, a ženama hesaba nejma koliko ji ima. - Ima ih, ima - klima glavom Žiga. - Žene su im vrijedne, radine, a koliko muških ima, nije ni č udo što vazda ima po jedan prepametan a jedan nepametan. - Vallahi, Enesaga, to ispade kao da ti nisi u dobru s komšijama, a bogme ih ima dosta školovanih i s lijepim ajlucima. - Bogme, šeho, ja njih falim, a ako sam nešto rek'o na jabanu, to je od starosti. Vallahi mi se nešto ponekad u č ini, kad sjedim s kojim ahbabom, da sam mu nešto puno pri č ao, pa kad on pođ e od mene, rekne mi: "Enesaga, ko da si nešto ljut na me? Ne progovori sa mnom nijedne rije č i." Ja mu reknem da sam č itavo vrijeme govorio; jezik u usta nisam uvIa č io, a onda on rekne: "Morebit, Boga mi, a meni se u č inilo da spavaš sjedeć i." - Jah, moj Enesaga! Što se rekne: "O starosti, najzadnje veselje!", dopunjava šeh Meco. "Blago Tuturuzi! On je djeteturina prema nama." - A u onih gore - pokazuje Enesaga rukom neodre đ eno prema Paležu - znaš ti njih - i palcem preko srednjaka pucketa. Misle, Boga mi, da su Kurejšije, pa nikom ne daju svojih š ć eri. I 2. I

mušterije nisu njihovi akrani. Pa jedna cura ostala usidjelica, a druga bila pametna pa pobjegla s momkom. Nisu se nikad pomirili sa zetom, što je, kako se rekne... - i nemo ć no se okrenu šeh-Meci, a ni njega nije puno zanimalo pa osta Žigi dužan rije č . Avdaga upade da im obojici pomogne: - Neprilika. - Jah, jah. Neprilika. A šta ono htjedoh rijeti? - Haman si nešto stio rijet o onoj usidjelici onih gore. - Nešto sam drugo stio rijet pa premetnuh. A i o onoj curi, usidjelici, imalo bi se šta govoriti. HUda, nije sve pameti. Svaku več er, pred spavanje, stane pred ogledao i po č ne se duzeniti: bijeliti se i bakamiti, surmu podvla č iti. Kad je ko uspita što se dogoni pred spavanje, ona vazda odgovori: "Ho ć u bogme; ako me moj momak usnije, nek sam mu lijepa." - Allah selamet! - uzdahnu šeh Meco pa se opet zahvali domać inu na gospodskom doč eku, a Enesaga im po č e preporuč ivati kako ć e prijeć i preko lepenič ke drvene ć uprije, kojoj je svaka druga podnica ć uruk, a i one izme đ u ć uruk tahti ne valjaju ništa. Kad su se odmakli od sino ć njeg gostoprimca, Tuturuza se zasmij a: - Nikakva daska ne valja, a ja vidim kako preko nje prelaze i puna kola s konjskom zapregom. Pusti ti njega, Avdija! On bi stio da nas dvojica ostanemo u njega na konaku pa nam zato kudi most. Dosta nam je jedna noć , jer su tebe Pašić i zadržali dva dana više nego što smo mislili ostati. A znaš ti kakav je Kiseljak. Nikad se ne može rijet: osta ć u toliko i toliko. Vazda smo ostali više nego što smo htjeli. Na jaliji preko mosta bilo je dosta djece i besposlene momč adije, pa i curetaka boš č om pokrivenih, a one koje su

nosile zar su izlazile iz avlije č ekale su vrijeme oko ić indije da se upute na Kiseljak koji je pun momaka i djevojaka, da se prohodaju po parkovima, da se napiju kiseljaka, da sjednu s rodbinom u ponekoj kafani gdje ženskinje pije limunadu, kahvu griska rahatlokum, a doma ć ini igraju domine, karte, tavlu pripremaju mezetluke za akšamluk. Iza igre, malo pred mrak, zapo č inje se pijuckanjem rakije uz meze, a tu je potreban i pjeva č i svirač , a poneko voli bez ikakve pjesme, bez pri č e, dok se jezik sam od sebe ne razveže. Matere i tetke okupljaju tada k ć eri i sestrič ne - muškinju se ništa ne zamjera - i treba pohitjeti da ne bi, ne do Bog, doma ć in došao kuć i prije ženskinja. Pa kad cure iz Potkraja vidješe da je došao Tuturuza, odustaše od spremanja na Kiseljak, jer što god bude pjevao svirao ljepše je nego kad zapjevaju Varešan, Lopardija možda SMa. Cure Hadžibegića i Rašidagić a pitale su šeh Mecu i Tuturuzu, hoć e njima na jemek i konak, a bezbeli i na pjesmu, ali šeh Meco okrenu Kramarijinoj kuć i. - Aaah - zač udi se Abida Rašidagić a. - Bogme nemaju kud u Kramarije, na dva đ uturuma. Niti im ima ko zgotoviti zahiru ni dušek prostrijeti. Šeh se ne obazrije, a Tuturuza se okrenu curi: - Doć i ć u ja vama na sijelo kad se u Kramarije nema kome zapjevati. Cure se vratiše na jaliju da se zdogovore bi išle na Kiseljak, da ostanu kod kuć e. Šeh Meco dohvati za halku na vratima i kucnu, progulivši se: - Avdaga! 123

I 22

- Šta je? - odazva se Tuturuza. osim rundova. A onda, tebe i ne zovem Avdagom. - Ima Ti si moj Avdija Avdo. - Vala, nešto puno nas Avdulaha. Eto, odmah u Blažuju ovarisasmo na jednog Avdulaha, pa i još ji je bilo, pa i ovdje. - Ko kuca? - oglasi se pendžer. - Ko te se ne boji. - Hajde, ulazi, moj dostu - poznade Kramarija šeh Mecu pa promoli glavu kroz prozor da se uvjeri. A glava mu crvena, crven vrat, crveni o č ni kapci, crven fes, al-crven, kako još nose dvojica-trojica Sarajlija. Uđ oše gosti a na divhani ih do č eka Kramarija i izgrli se sa šehom. - Pa, moj šehu! - Pa, moj Avdaga! - Jesi dobro, moj šehu? - Dobro je dok god je insan na nogama. A ti? Kako si ti? - Zaduha me davi, ali ne ć e dugo. Č im se izbistri hava, lakše se prodiše. Sjeli su u č ardaku, a Avdaga se odmah smeo da im učini ić ram, da ih poč asti kahvom, cigarom. - Ne, pušimo, vala. Sjedi ti da se porazgovaramo, a nije potrebna ni kahva ni išta od jela. I ne pušimo, pa ti sjedi da se gledamo. Moj Avdaga, nekad mi je drago da samo sjedim uz nekoga koga volim, da ga gledam, da osluškujem kako diše, pa ne mora ni govoriti. - Ah bogme, moj šehu, da je dihati kako treba. Ko mlad ovjek prozeboh u jesirstvu pa, kako tad dobih zaduhu, nikad č više ne prodihah kako treba osim kad se ljeti

- Bogme, moj Avdaga, davno je to bilo! - A sjeć am se ko da je juč er bilo! - Daj nam, vjere ti, ispri č aj kako je to bilo! Ja sam to od tebe sluš'o, morebit i dva-tri puta, ali sad ispri č aj da tvoj imenjak zapamti. Plaho je pa ć e kazivati i kad ne bude. - Ama ne znam oklen bih pošo. Eto, ja sam se one godine oženio kad ć e Švabo unić u Bosnu. Žena mi ostala na tom doba kad nas pokupiše u jesire. Da mi je bilo drago što zaratiše na nas, nije, ali da sam se borio protiv Švabe, nisam. Što jes', jes'! Nisam ni puške omrč io. Sutradan, prekosutradan kako pade Sarajvo, ko god iza đ e na sokak, švapski soldat fa ć a pa goni u Vasiljevu bašč u. Puč ina ljeta, vruć ina, ja u beznoj košulji, a preko košulje fermen. Č ohane č akšire na meni, firale na nogama, fes na glavi. Dotjeraše i mene u Vasiljevu baš č u, dogone iz svih mahala, sa svake strane. Boga mi, svijet zabrinut, ublijedio. Č ulo se da su neki naši mušketani, neki obješeni. Sve čekaš kad ć e kojeg za vrat pa ga izvu ć i otolen i mušketati. Vojnici šute, ništa ne kazuju, samo kadgod opsuju, summe Boga, a mi sve gledamo kad ć e se rastvoriti zemlja i sova č se u nju propuntati. A jok, ništa. Nije Bog Arnaut pa da odma' kazni grješnika. Do tri-č etiri dana izvedoše nas, posurijaš č i hajde naprijed. Ne rekoh ti, Švabo odmah prvi dan ujesirio i trojicu č etvoricu Srbova, pa im rekoše da i đ u kuć i, a oni ne šć edoše. Rekoše: "Hoć emo s našim komšijama. Ako su oni krivi i mi smo." I ne kedoše svojim kuć arna, nego s nama u jesirstvo. Bogme, muč no. Iđ eš, ne znaš kud ć eš. Eto, da su nas mušketali na kuć nom pragu, č ini mi se, lakše bi nam bilo, a ovako, u tuđ em svijetu ostavismo kosti, eh, muka i po. Izađ osmo iz Sarajva, pa carskom džadom na Kiseljak, te tu

124

125

noć imo prvu noć . Na Kiseljaku dosta hanova pa preno ć ismo pod krovom, a odatle, brate, svakako. Bivalo je spavanja i na ravni, a najviše izme đ u sela, da se ne bi ko u raoć i izvuko. Morebit da bi mog'o sve konake nabrojati: Busova č a, Zenica, Žep č e, Maglaj, Doboj, Modri č a, Derventa i Bosanski Brod. Bivalo je ponegdje da i kiša pane, pa se insan skvasi ko sunđ er, ali zar pusta mladost pa se odmah na insanu osuši. Hrane je vala bilo. Đ i god je bilo zastajanja da se odmorimo, hrana nas je č ekala. Ali nije se jelo u slast, jer kad je insan u brizi, nema lezzeta u zahiri. A bilo je i mesa i hljeba. U Brodu nas utrpaju u la đ u pa hajd', hajd' i danju i no ć u, natrpani i nabijeni ko hajvan, niza Savu, pa onda uz Dunav do Beč a. Izvelo nas iz lađ e i dovelo nas na štaciju. Mašina stoji, prazni vagoni č ekaju, ali nam ne daju unić i. Mili Allahu, Švabe se iskupile, muško-žensko, sve to gleda ko da smo, Boga mi, rogati. Bogme se ponekom i pritužilo poradi sebe, a kako ć eš se, brate, raspasati pred Švabama. Kad bude i Švabo, insan je. Tu nam iznesoše pune kazane pirin č eva pilava da jedemo, jer se u Beč u č ulo da mi muslimani volimo pilav. Bog ti dobro dao, tu mi sjednemo u vagone, pa kad krenuše, mili Bože, nije drukč ije nego leti ko zvijezda nebeska. Putovasmo no ć i dan i dodosmo u Olomuc. To ti je velika tvrđ ava. Kažu, najve ć a tvrđ ava u monarhiji. Bilo je i poginulih putem. Jedan je ispo iz la đ e i udušio se. Što je došlo živo smjestiše nas u kasarnu, bogme i kreveta imamo, ama hi moramo izjutra ure đ ivati. A to je ženski posao. Privikosmo se i na to. Hrana potanka. Nejma naših ć eva.ba i pita. Sve nekakve, ne daj se Bože ogriješiti, č orbice, ama ko sudna. voda. Nekakve nam i poslove prona đ oše: cijepati drva, guliti 12.6

kumpijere za kuhinju, rezati kupus - a u njih ti je glavna zahira kupus i kumpijeri. Hljeba se malo jede. Pa onda nam dadoše da prenosimo s jednog kraja lagera na drugi nekakve cigle pa da ih slažemo, a onda do nekoliko dana prenositi ih na drugi kraj. Tako opet nekakvu japiju, nekakve tahte prenijeti preko č itava lagera. A sve nekakve debele ko podnice, pa poteško, a i žulja rame, ako je na ramenu nosiš. Ovdje ć u vam isprič ati jednu malo smiješnu, a vala i sramotnu stvar. Umorio se ja prenose ć i daske po logoru, a onda sjeo na jednu da se odmorim. Do đ e jedan ofincir, asli je Č eh, pa ć e mi: "Bošnjak daj to prkno, nosi tam, pa tam..." pa pokazuje rukom po logoru. Ja jednako šutim, dok on dreknu na me: "Turek, daj to prkno!" - "Ama, č uješ ti, pasji sine, ne budi ovdje nikom reč eno. Nisam ja dajguz. Da mu pas mater!..." Neko u blizini od naših pa mi re č e da on, ofincir, ne traži, s oproštenjem, gujice. Znaš, neki mla đ i su plaho brzo nau č ili č eški govoriti, a ja sam vazda bio tutkun za jezike, pa krivo shvatio. Upamtio onaj ofincir mene, a do jedan mjesec, mjesec i po, poč e nam onaj isti ofincir kazivati ders. I on misli da je nauč io naš jezik, a i mi mislimo da smo se pomalo uputili u č eški jezik. Zbijemo se u jednu veliku dvoranu i sjedimo, a on malo izvišen pa nam toma č i o državama, o carevima i kraljevima, ama mu jezik udrobljen, karma-karišik. Drži nas tako po jedan sahat-dva, govori nam nešto što on misli da je važno, a naše misli odbjegle u Sarajvo. Šta je bilo s našim ukuć anima, kako deveraju, jesu nam ku ć e prazne, ko ima djecu imaju mu djeca jesti, ko ima žive roditelje šta oni rade, bihuzi.- ji Švabe? A bogme, ko je bio kao ja, istom oženjen, mlad ja, mlada ona, i na um ne pada mi ništa nego ona stvar. Grdna rano, ima je ko odbraniti ako joj ko na obraz nasrne? Morebit se i preudala, a morebit č uva pošteno svoj obraz. 127

Broji insan na prste mjesece i dane, je ovo rodila koliko ima vakta do rodiva. A onaj ofincir melje melje i na kraju pita: "Je ovako, moji Bošnjaki?" A Bošnjaci savili šije, oklempili uši, pa vi č u: "Tako je, tako je. Ofinciru drago što ga tako slušaju, a ja se dignem pa iz svega glasa dreknem: - Nije tako. Oficir se smete pa se okrene meni: - A co to nije takže? - E eto, nije. Tri mjeseca je kako smo došli ovamo, a ništa ne znamo za naše ukuć ane. Ne pišu nam kako su. - A kako ć e vam pisati kad ne znaju? Vas je Turska držala neuke. Nije vam dala škole. A naš car, kad spomenu cara, židnu se, klepnu kundurom o kunduru, salutira, pa nastavi, njegovo carsko i kraljevsko apostolsko veli č anstvo Franjo Josip Prvi brine se o svima svojim narodima. Tako ć e i Bošnjaki biti kulturni, bogati, sretni. - Ono ti u kosti - ja rekoh, a on ne razumjede. Oni što su bili bliže meni nasmijaše se. - Kako se ti zoveš? - pita oficir. - Avdaga Kramarija. Oficir zapisa nešto u tefter. Ders se završi i mi odosmo na ruč ak pa u dvoranu. Malo stariji ljudi, a č im su stariji misle da su i pametniji, počeše me ružiti: - Što zabadaš trn u zdravu nogu?

- Morebit su nas htjeli pustiti kuć ama, a sad ć e nas zadržati još koji vakat! - Što ti smeta što ć eš mu reć i - "Tako je" kad nešto toma č i? Njemu bi bilo drago, a mi znamo šta smo, kako smo i šta mislimo. - E ja neć u da onomonjemu bude drago. Neka ga makar neko naezijjeti - velim ja. - Naezijjetić eš ti sama sebe, a njemu ne ć eš nauditi. I tako svaki dan nam oficir kazuje ders, mi ga slušamo, ve ć ina vič e: Tako je, a nekolicina, sa mnom viknu: Nije tako. Ofincir ji piše u svoj tefter. Boga mi, vidim i ja da nije pametno što radim, jer i druge zapisuje, a da su s ostalima ne bi ih zapisivao. Ost'o bi' ja sam. A ako bude razdvajanja, ja im do đ em kao nekakav vo đ a, pa ć e grijeh pasti meni na glavu. A kad ja sam poskradam sa svoje pameti, s'am pao sam se ubio. A ne mogu nikako sebi da priznam da sam skrivio. Kad vidim da nešto nije pravo, ne mogu da hrabro ne reknem što mislim, a onda me malo ufati strah, ali: kad prde, ne stište. Prođ e opet nekoliko dana, ofincir toma č i, jesiri vič u: "Tako je." Ja šutim, a šute i drugi koji su uza me. Ali opet se nešto nekad u meni upoprije č i pa ne mogu ne samo vikati "Tako je" nego ne mogu ni šutjeti, nego dreknem: Nije tako! Jednog dana dođ e ofincir i neki vojnici donesoše tri goleme slike. Kolik' insani. Na jednoj je nekakav ko veliki ofincir, izvuko sablju, belć im hoć e da se bije. Na drugoj opet jedan ć elavac, razbrijanč bradč , drži šehadet-prst desne ruke na č elu - ko nešto se zamislio - a na tre ć oj jedan musloman, Turč in, u č akširama, uvuko kroz muhliju šaku u č akšire, bezbeli nešto devera" oko avrč tlerije, a drugom rukom drži somun i zagrizo ga zubima. Oficir se izmako pa štapom pokazuje:

118

129

55

- Ovaj što je izvuko sablju iz korica jest ruski car. On ho ć e samo da se bije, da osvaja zemlje, da gazi narode... Ovaj što drži u ustima hljeb, a drugom rukom timari č urak, to je jedno svinja, koji misli samo na žderanje i na kurvanje... A ovo je njegovo carsko i kraljevsko apostolsko veli č anstvo, naš premilostivi vladar, Franc Josip Prvi... (ja u sebi pomislih: da Bog da bio posljednji!) koji samo misli kako ć e dobro biti njegovim narodima. - Tako je, viknuše oni mehkiši, ama nisu baš plaho naglas. U meni sve uskipilo. Kurv sin, našem halifi kaže da je "jedno svinja", da je žderonja i kurvar. - Nije tako - dreknuh ja koliko mi grlo donosi. - Ja kako je, Avdija Karamarija? - Vidi kurve sina! Još me naziva i Karamarijom - mislim se ja. - Prije svega, ja nisam Avdija nego Avdaga, a nisam ni KaraMarija, nego sam Kramarija iz Sarajva, iz Kadijine mahale, s kuć om odmah kod Pribjegnute džamije. - No, no, što nije pravo kako sam ja tuma č io? - Prije svega, pitanje je je onaki naš sultan? A ako jest onda on ovako kaže: "Tako mi ovog nimeta što ga držim u ustima grebać u vas obojicu... (Ja sam mjesto ovoga, ajptur sujlemek, greba ć u, rek'o upravo kako se i rekne, ali me stid re ć i to pred šehom, a i pred mojim adešom, makar bio i mla đ i.) ▪ Pa kad im sultan to re č e, ruski car, ako je to baš on, potego sablju da se bije, ne da gujice, a ovaj vaš car misli se bi dao, ne bi I'dao. Olakša mi na srcu što mu rekoh. Svijet se usa ć inio, neko ni riječ i, a svi bi se smijali da 13 0

Ofincir izajde, vojnik odnese slike i ni na kom ništa. Sutra dođ e naredba da se pletu kao nekakvi otira č i od slame za noge, kao debele hasure. Ništa u jesirstvu ne znaš šta ć e biti i kako ć e biti. Do dva-tri dana razdvojiše nas. Prozvaše sve one koji su vikali "Tako je", da se spreme da idu kuć i. A šta ć e spremiti? U najveć oj vrelini ljeta došli ovamo, ci ć -mraz kad se ide kuć i, a na svima ljetna odjeć a. Drago mi, brate, što idu, što se kutarisaše jesirstva, a steglo mi se srce što i ja ne idem. Valja još ostati u tu đ em svijetu, i to u jesirstvu, dokle kako I drugi zabrinuti, a meni dvostruko teško: hem ja ne idem, drugi ne idu kojima sam ja bio sebeb da se protive ofincirovu solenju pameti. Da me nije stid, zaplakao bih. Guta mi se skupila ev' ovdi, dah mi staje. Za dan-dva odoše. Ne mogosmo se ni halaliti s njima, a svaki od njih ponio po jednu onu slamnu pIetenicu. I da vam ne duljim, ostasmo iza njih podosta. Napunismo u Olomucu dobru godinu dana. Jednog ljemog dana rekoše i nama da se spremimo. Sjedosmo u mašinu pa do Slavonskog Broda. Kad tamo, i u Bosni prohodala mašina. Nije baš krupna i prostrana kao ona preko Save i nije do Sarajva, ali jes' do Zenice, a od Zenice do Sarajva dodosmo za tri dana, pješice. I eto, spalo nas je na trojicu- č etvoricu za ovo pedesetak godina. I koji sam ja ters, nikad ne progovorih ni s jednim od jesira koji su prije mene došli ku ć i. Nisam im nikako mog'o oprostiti što su sve aminali kako su im starješine govorile kad su bile u pravu i kad su nehak govorile. Zašutio je Avdaga. Sluša č i su ga pažIjivo slušali i zanijemili od njegovih dogodovština. 131

- Znaš šta je Avdaga? Junak si bio kad si hak branio, ali, ja mislim da bi se trebao pomiriti s ovom dvojicom-trojicom: Alijagom Željom, njegovim adešom Hadžomerovi ć em i Vejsilagom Terović em. Halaliti se s njima, jer ne zna se ko ć e prije, a svi ste prešli sedamdesetu. Kramarija je othukivao od duga govora, a bio je zate č en i šeh-Mecinim prijedlogom. To se ne može odjednom prelomiti preko koljena. - Ja ne bih, šeho, od sebe; ali kad ti veliš, moglo bi se prvom zgodom kad se susretnemo. A možemo, koliko je sutra, s Terović em, jer on je tu, u blizini, sahat hoda. U svom č ardaku na Kiseljaku... Ali dok prespavamo! Pametnije je jutro od ve č eri.

13 2.

MEHKIŠ

Več era je bila potanka: samo ć asa č orbe i koman.- kljukuša. Kramarija se isprič avao šeh-Meci što nema šta više, jer je i domać ica ostarila i onemoć ala, a ovo joj je najlakše na č initi. - Grohnulo se, moj šeho! Ne bih žalio troška, ali nejma ko uraditi ja pomoć i. A ja ništa ne umijem osim što proliti, prosuti, prevrnuti. Sve mi zapinje za ruke, za prste. Tuturuza malo založi pa ustade iza sofre: - Ja ć u u Rašidagić a na sijelo. Bi ć e malo č algije, malo pjevanja, a ako se ostane za dulje, ja ć u i prenoć iti u njih, pa ćemo sutra nastaviti. - Inšallah! Cure su se obradovale kad su ugledale Tuturuzu, a nije bilo mrsko ni sredovječ nim pa ni starijim ženama. A došlo je i seoske momč adije i cura pa se pjevalo do neko doba no ć i. Nadmetali su se i pojedinci i skupovi, a Tuturuza ih je sve nadmašivao, pa kad bi dovršio koju pjesmu, ušutjeli bi seljaci pa i gradska mlađ arija, jer je teško biti nad majstorom majstor. Tuturuzu su zovnuli iza jacije da malo šta prismo č i, "nije bogzna šta; samo da se zlrami" - govorile su cure, a jela je bilo i toliko i takvog da je moglo biti da su bila i trojica šeh Meca, a kamoli što ni onog jednog nije bilo.

13 3

Pjevalo se i sviralo, pa i poigralo u č ardaku, da se sve treslo. Malo im je bilo pjesme - ko pusta mladost - da bi budni i zoru doč ekali, ali valja se i odmoriti pa je Tuturuzi prostrto kao što se lohusi prostire da bolje spava i da se odmori. Nije bio šeho s njim u sobi pa je Tuturuza odspavao do kahvaltije. Kad se probudio, vidio je da ga je sunce zapljusnulo na postelji, da je prespao ffini sabah, ali mu je bilo lakše što ga šeh Meco ne ruži, a sigurno se ne bi desilo da prespi da je šeho bio s njim u sobi. Zastavljali su ga da ostane još koji dan, a on se branio da ne smije šeha ostaviti: "Kud on tud i ja. Vidje ć emo se i č uć emo se na Kiseljaku." Tuturuza se svratio po šeh Mecu u Kramarije, a šeho je ve ć bio nestrpljiv jer je ra č unao da je i Tuturuza ustao kao i on. - Hoć eš i ti, Avdaga, s nama na Kiseljak? Ko što smo sinoć zborili. - S vama ne mogu. Valja meni mog halala namijeriti, a ja ć u, s Božijom pomo ć i, pred podne, pa ć u vas nać i. - Mi ć emo pravo Terović u. - Ja ć u se smisliti, a vjerujem da ć u i ja okrenuti Vejsilagi. Krenuli su; za njima su krenule dievojač ke i momač ke oč i, a i dječ urlija se natisla za njima kao povorka pratilaca. - Hajte, djeco, kuć i! Pomozite svojim materama. Nismo mi ni pehlivani ni sojtarije da za nama pristajete. Hajcr! Ali djeca kao djeca opet su išla za njima, samo je bio malo već i razmak izmeđ u njih i gostiju. šeh Meco je osjetio da su im djeca za petama pa se okrenu i zaprijeti im svojom sohom. Mora da se djeci prič injao strašan pa se razbježaše kud koje.

Prešli su preko mosta i izašli na glavnu džadu na desnoj obali Lepenice. Bila je ljetna vruć ina, a kraj ceste nigdje hlada. - Da se spustimo malo Lepenici. Ima dosta vremena do akšama. - Jok. Treba prije podne do ć i Vejsilagi da ženskinje mogne zgotoviti ruč ak. - Vala, ja sam sino ć ovriso na ić ram u Rašidagić a da mi može do sutra biti. - A ja sam, s tobom zajedno, bio na kljukuši, baš kao da sam bio kuć i. Ukazao se Mutapov han i pred njim autobus, a svijet iz njega izašao i gleda kako šofer s kondukterom krpi gumu. Autobus je pošao iz Sarajeva u Fojnicu pun putnika, a i galerija je bila natovarena vre ć ama, sepetima, koferima. č ak je bio i namještaj koji nosi mffida kao miraz. Hercegovka je, a mladoženja Fojnič anin. Sve je to zač as razabrao Tuturuza, a kondukter Atif Mutap je objašnjavao da je ova sadašnja krpljač ina istom treć a otkako su pošli od Landesbanke. Onda je poč eo dirati Hercegovku, kako je ona iz nekakva zaba č ena sela gdje nema ni drva ni vode, a ovdje ć e joj voda iz oč iju teć i, a drva ć e sama za njom letjeti. MUda se smijala: -Nosi te đ ava', nesritnič e! Da su ti dobre gume, ne bi ov'liko puta pucale. - E bogme, mUda! Kad gume pucaju, onda se i dica ra đ aju. Nekome se i žurilo da što prije do đ e do odredišta, ali nitko nije bio suviše nestrpljiv. Toč ak je napokon smješten i Atif je zvao putnike da ulaze. Iako je autobus bio prepun, nudio je svjetske putnike da u đ u:

13 4

13 5

- Hoć ete vas trojica u autobus? - pitao je šeh-Mecu i Tuturuzu. - A ko ti je tre ć i? - Vas dvojica ste kolik tri druga, a šehova soha kao ustrešeljak. - Dać u ja tebi sohu po le đ ima, edepsuze - ljutio se šeh Meco i sam sebi poluglasno spustio u njedra: - Stara vu č ina pasja maskara. Autobus je zastenjao i krenuo, a prašina se dizala za njim i još je dugo lebdjela u zraku. Prešli su ponovo preko mosta na lijevu obalu Lepenice. Manje od kilometra je bilo do Osmanova hana, gdje se Krešev č ica uljevala u Lepenicu. Taj han i nije bio nikakav han. Ostalo mu samo ime. Bila je to kafana nad Krešev č icom koja je i zimi plitka, ali je u njoj debela hladovina, što zbog vode koja protje č e ispod nje, što zbog prozora mjesto zidova. Kafana radi kratko vrijeme, kad su vruć ine, a kad pro đ e sezona liječ enja - srpanj i kolovoz zakupac pokupi kahveno su đ e i od kafane ostanu drvene sohe zakopane duboko u korito rječ ice, drveni krov i pod i č etiri debela stuba što drže krov, upravo kao kostur krepale kobile. Bilo je pred podne i u kafani je bilo nekoliko Sarajlija, koji liječ e želudac kiseljač kom vodom, a pred ruč ak "obore" nekoliko fićeva radi otvaranja apetita, pa onda ru č a u Petrović a u Pušić a, a ko je došao sa ženom i djecom i odsjeo u Šuvinu Ali ćke hanu i zauzeo sobu za dvije tri sedmice mjesec, tu žena kuha kao što je i u Sarajevu kuhala. Iza ru čka se odspava ko je mladi, ide na Lepenicu, na Fojnicu na Sastavke, kupa se hladuje. Pred več er poč inju mladić i i oženjeni ljudi akšamlu č iti, a poneko ko ne kulaniše alkohol, ode u džamiju koja se sezonski otvara, a i zimi se u njoj klanja džuma.

Neke Sarajlije imaju od starina izlazne ku ć e na Kiseljaku koje su odmor doma ć inu a tamnica doma ć ici, jer musafiri vazda "padaju" i ne samo na jemek nego i na konak. Dolaze i zato što nekad u zimi domać in domać ica reknu nekom prijatelju prijateljici mimohod, tek da se nešto rekne: "A kamo vas ljetos nama na KiseljM(?" pa oni pođ utljaju djecu i sluškinju, a ponesu zembilje voć a i zelč ni jer toga slabo bude na Kiseljaku, a mesa ima vazda na izbor. Donesu i dva-tri zvrka pite, što nisu mogli pojesti u putu, i dva-tri peksimeta paprenika za bijele kahve, ić indijuše, a odsjednu dva-tri dana, pa i cijelu heftu. Tako je društvo iz kafane odmah poznalo Tuturuzu pa jedan izađ e i zovnu: - Avdaga, hajde ovamo! - Šehu, zovu nas. - Tebe zovu. Vidiš da su ukvasili. Ja odoh svome Vejsilagi. - Doć i ć u i ja dok vidim što me zovu. - Zna se što te zovu. Avdaga se svrati u kafanu i odmah gosti živnuše. - Eh, neka te, Avdaga. Nema te đ e ne dođ eš. - Nije tako, Bešire. Nema Avdage u č itavom Sarajvu. - Pa i nejma kad je na Kisejaku. - E nisam ja to stio rijet. Nejma ovakvog majstora sazlije i pjevač a ko što je Avdaga. Tuturuzi je godila pohvala, ali on je htio i svoj zanat ista ć i. - Ostavite vi moj saz i moje pjesme! Dođ ite vi meni u kazaze pa kupite po č ift papuč a. Ja živim od svog zanata, a ovo je danguba. Ali, eto, drago mi zapjevati, drago mi i zasvirati, samo ne volim kad se ljudi poč nu opijati.

13 6

13 7

kazivati! Deder ti - De, Boga ti, Avdaga, nemoj nam sad naduzeni saz, malo zapjevaj što je tebi drago, a ne ć e ti biti džaba. - Nije meni stalo do novaca, iako ih ja nikad nejmam. Ja sam protokolirana firma. U Sarajvu nas imaju trojica protokoliranih papuč ara, a puno Sarajvo papu č ara. Ima ko međ u vama da se ne boji žene? Bešir koji je stajao na nogama, iz č ista mira, složi se na pod. - Ah, moj Avdaga! č im spomenu ženu, meni se podsjekoše noge. Bezbrižan smijeh se prosu kao đ erdan kad mu se izan đ a konac i dozva pjesmu. Pjesma dozva rakiju, rakija dvosmislene riječ i preko zalogaja - manje zalogaja, više rakije - a slijedilo je ruganje pa onda i vrije đ anje. Tuturuza je izvukao iz zalihe pjesmu o Mori ć ima radi mladog Morić a koji je prvi put došao s društvom starijih na Kiseljak, pa ga je pjesma i uzdigla i rasplakala, kad mati moli dizdar-agu da joj pokloni barem jednog sina, on ih obojicu zadavi i prepu č e materino srce. - Jesu junaci - tumač io je jedan iz društva - ama im paše dohakaše. - Grdna rano, stara n'ffilo - zasuzi i drugi slušač . - Deder, Avdaga, promijeni pjesmu, dok nismo svi proplakali. Tuturuza zač as poč e pjesmu o mednoj rosi, koja je zimovala u djevojke pod bij elim vratom, đ e se nižu biser i dukati, a kad se obazrije na cestu i ugleda adeša Kramariju kako se poštapa, pretrže pjesmu, zadije terzijan pod žice na kutli i sko č i kao mladić . - Šta je, Avdaga? Kud se dižeš? Najprije nas rasplaka, pa nam drugom pjesmom otra suze, a sad nekud nakastio da nas ostaviš. Deder nam štogod još veselije! 13 8

- Veselite se vi sami, a ja odoh sa svojim adešom u Kiseljak. Tuturuza strpa saz u šarpelj i krenu prema Kramariji. - Eh, đ i ti je šeh? - Otišao je Vejsilagi. - Evo i ja odluč io. Hajdemo. Kratko su išli cestom, a onda sa đ oše niza stepenice u Marič inu bašč u, od koje je jedan dio pretvoren u ljetnu kafanu. Bilo je desetak stolova sklepanih od dasaka, a i klupe su bile od dasaka. Kahvodžak je bio u improviziranoj šupi, gdje se moglo i skloniti nekoliko gostiju ako kiša iznenada pljusne, a i Varešan je tu več er pjevao uz ć emane. Dio njive do Marič ine bašč e iznajmio je sarajevski aga Topalović i podigao velik šator, a u njemu je nastro sijena po kojem su prostrti ć ilimi, a na njima dušeci i u kraju smotani jorgani i jastuci. Na velikoj mangali se raspali drveni ć umur kad se treba što skuhati. Mangala se raspali vani, a ako udari pljusak, samo se unese pod č ador. Kraj same Lepenice je podignuta hala od novih dasaka, a bardaci iz Višnjice se kupe prvi dan ha se do đ e: jedan za kiseljak za pitje, a drugi za Kroz Marič inu bašč u prođ oše Tuturuza i Kramarija, a kad Varešan ugleda Tuturuzu sakri se za kahvodžak. Prije đ oše preko pješč anog mosta u park. U hladu borova, bukava i topola stajao je mramorni spomenik austrijskim vojnicima koji su poginuli u borbama s Bošnjacima od Busova č e do Kiseljaka i ovdje sahranjeni. - Jah. Đ i ji je smrt dovela? - promrlja Kramarija. - Pedeset i više godina leže oni ovdje, a Avdaga Kramarija prolazi kraj njih živ i zdrav. - Živ jesam, a zdrav... Da Bog da mi dušmanin bio ovako zdrav! 1 39

Prejahali su preko ograde koja dijeli park od Terovi ć a njive i kuć e. Kukuruz je bio visok, a č ardak Terović a na koja se penjala prema Paležu. Na prozorima č ardaka vidjele su se dvije bradate glave okrenute jedna prema drugoj. Na jednoj je šehovski kauk, na drugoj fes s hadžijskom ahmedijom. Č im su ih ugledali Vejsilaga je str č ao niza stepenice i preko avlije pa otvorio širom vrata: - Hodite, dobri ljudi! Hodi, moj dostu! I obojica su trunili suze koje su same navrle. I stid ih je bilo što plač u, a znali su da star č ovjek pusti suzu a da i ne zna kako i zašto. Grlili su se i oslanjali se jedan na drugog, a Tuturuza zastao na avliji, ne znajuć i kud bi i što bi. Njemu suze nisu bile drage, pa makar ih i od veselja pustio. Kad su ušli u ku ć u, domać in se sjetio da je još neko bio u avliji, ali on je bio bi-haber od svega kad je ugledao Kramariju. -Avdaga, ko ono bi s tobom u avliji? Ja se izgubih od dragosti pa i ne ponudih č ojka da uni&. - Unić i ć e on i sam. I on je Avdaga, samo je više za mladi ć ko društvo nego za starce. Ono je Avdaga Tuturuza, papudžija i mešhur svirač i pjevač . Ali on neće nas smetati. Više voli kupovati nego prodavati. Draže mu je, j"ni, č uti koju pametnu nego prosuti budalastu. Tuturuza je razumio što se doma ć in ne obazire na nj kad je ugledao svog jarana i supatnika, s kojim nije govorio pedeset i kusur godina, pa je, nakon kratka oklijevanja, prešao preko avlije i unišao u kuć u. Posjedali su po minderu u č ardaku i zapo č injali govor kao kad dijete progovara, pa mu mati razumije i ono što nije reklo.

Unišao je topalast momč ić u č ardak: - IW3o, majka ć e se kahva piti ć ete ruč ati pa onda kahvu piti. - Šta veli moj Avdaga? Tuturuza zazinu da nešto rekne, a šeh Meco ga prekine: - Ne pitaš se ti, herif jedan, nego veliki Avdaga. Tuturuza se pokunji, a Kramarija ga uze u zaštitu: - Starijeg je glad, mla đ eg žeđ . - Biva, da se jede - protuma č i Vejsilaga i momč ić izađ e iz č ardaka i za tren oka se vrati s boš č om, sinijom i kašikama. Jela su dolazila kako je red: najaprije č orba, pa ć evab s tiritom, zeljanica, pa dolma u paprike, mlade tikvice i domate. Šeh Meco spusti kašiku. - Šta je, šehu? Kad se prije zasiti? Ja samo ne volim sakriveno meso. Ja rač unam da ima mesa kad se na vrhu peče, u komadima, kako je ovo odnedavno na kostima. Ono što se isjeca ozuhurilo, kad se samelje, to je za đ uturume koji nemaju nijednog zuba u vilici. - Pa da vratimo ć evab na siniju? - Nemoj se šaliti! Znam ja da još ima nena č etih sahana. - Eh da je ovako bilo u Olomucu barem jednom u mjesecu spomenu Kramarija jesirstvo. - Nego ru č ku kapusta, več eri brambori, a ako su ru č ku brambori, več eri je kapusta. - Vjere ti, šta ti je to? - pita ga Meco. - Oni reknu kapusta kupusu, a kumpijerima brambori. - Od kupusa se deblja - ubaci se Tuturuza u razgovor. -Jest kad se na nj natovari meso, pa prško suho. Da se od sama kupusa deblja, zec bi bio ko bik - završi šeh Meco.

140

141

Ali svi su se zasitili i što se kasnije iznijelo na sofru samo se okusilo po zalogaj-dva nije ni dotaknuto. Oprane su ruke, sofra se digla a kahva se unijela na mangali. Momak je dvorio i to č io kahvu u fildžane. Neko je pio gorku, neko je griskao kocku i zalijevao je gorkom kahvom, dok se ne otč epi prič a. -Ja sam, vala, Vejsilaga, došao mahsus da se halalimo. Pola vijeka i više nismo progovorili jedan s drugim, a to je rijet i tri č etvrtine č etiri petine ljudskog vijeka. Dok sam bio mla đ i niko mi nije smio spomenuti moju huju, a ja sam i onda znao da sam ters. - Ama kakav ters? - ruži ga Vejsilaga. - Ti si, brate, onamo bio junak. Ti bi reko što 11'ss nijedan nije smio rijet. I ti si izašo iz jesirstva č ista obraza. Ako je ko sramotan, to smo bili mi koji smo aminali. Mi mehkiši. Ti si bio ko onaj orah što mu reknu pa i kad ga razbiješ, ne mereš svu onu rijezgu izvu ć i iz njega. Ostane još u ljupini komadi ć a rijezge da bi je moro iglom č eprkati. - E, dina ti, reci mi kako vam je bilo kad vas rastaviše od nas i kad pođ oste? - Ni sada ti ne bih umio rijet, a i onda su nam se srca cijepala što ostadoste iza nas. Veselimo se u duši što i đ emo kuć i, a tuga nas obavila što vi ostajete. I da je zašto? Ja znam da ti nisi ni omrč io puške pa ostade u jesirstvu, a ja sam puco na švapsku vojsku, u gomili, i bezbeli je koji vojnik zaglavio od moje puške, a mene pustiše. Ali, kad se nadaš i vjeruješ da su muke prestale, istom onda uvidiš da nije tako. Zima je bila kad smo pošli iz Olomuca, srce puca, a mi u onom, u č em smo se zatekli kad su nas ujesirili. Ono što smo od slame pleli, ono nam je služilo da sjedimo na onome u mašini, jer smo se vozili u hajvanskim vagonima, pa od poda bi bio led da nije bilo one hasure. Sre ć om 142

spašavale su nas č ohane suknene č akšire, a pasove smo otpasivali pa se omotavali po tankim rebrima. I dobro je bilo dok smo došli do Broda. A onda pješe. Negdje se no ć ilo u hanu, na samaluku, a nekad i kraj ceste u šumi uza šumu. Nalomi drva sakupi suharaka pa loži vatru, sjedi na onu hasuru i grij se. Kad te uhvati drijem, složi se na onoj hasuri, pa s jedne strane goriš, s druge se mrzneš i svu no ć se vrtiš ko šiš. I vojnici se pate ko i mi, a ponekad se i me đ u njima najde č ovjek pa skine kabanicu i dadne ti je da se malo ogriješ. Imali smo bogme i desetak mrtvih. Smrzne se č ovjek i samo mu dženazu klanjamo, malo raskopamo zemlju i zatrpamo ga bez naslona i bez talkina. - A kako je bilo s hranom? - pita Kramarija. - Sve se znalo dokle ć e se doć i u podne, dokle do mraka, i kazani su nas č ekali, i hljeb. Gladno se nije bilo. - A kako vas je svijet susretao? - Malo smo svijeta i vi đ ali. Rijetka sela, raštrkana, hodiš po sahat-dva ne sretneš živa č ovjeka. A onda i svijet ustrašen. Ne smiješ ni od koga ništa tražiti ni s kim progovoriti. Para nejmaš da šta kupiš, osim ako se nije uz koga trefila turska lira j kaj ima, a ona nije ni za turskog vakta valjala... Napatili smo se, isprozebali, vašice nam se pojavile na nogama, a hitjeli smo i što nas srce vu č e kuć ama i što su nas gonili. Zapesinili smo se, bogme i zaušljivili, ali znali smo: ko živ ku ć i dojde da ć e se i oč istiti i urahatiti, a bogme i za pos'o prifatiti jer valja č eljad i6ru č initi. Ništa mi nismo znali za ona č etiri mjeseca šta se dešava u Bosni, pogotovo u Sarajevu. A ha smo došli u lager i u njemu prinoć ili, a sutra nas pustili kuć ama, kad č usmo ezane, odmah znadosmo da ima Najdoh na domu sve živo i zdravo. Nisu se napatili ni č im, osim što mene nije bilo kod kuć e, a za dva-tri dana odoh u 14- 3

duć an. Kad č aršija radi ko da ništa nije bilo. Samo susretneš pokojeg vojnika, pokojeg Švabu, na njemu tijesne haljine, na glavi visoka crna kapa ko sulunar, a na ć ajnik musloman, i u policiji ima pokoji musloman, muhtari, bašmuhtari, muftija, kadije, medrese, ama haman sve kako je i bilo, samo nejma serbestva. č uje se: poneko prebjego u Tursku, u Sandžak, a neko i dalje, u Selanik Anadol. I ja se mislim: bi' ne bi' Nigdi nejma o drač i somuna, svugdi valja raditi eto, ja ostadoh... E, de nam sada, Avdaga, ti kazuj kako je vama bilo koji ostadoste u Olomucu? - Sinoć sam prič ao šehu i Avdagi, a ukratko da ti reknem, i nama je bila velika tegoba, ali kad do đ osmo kuć i i saznadosmo da je dosta ljudi koji su ranije ko što si i ti otišo, pomrlo putem, razbolilo se i kod kuć e tuhinjalo, vidjesmo da smo i jedni i drugi poskradali. Jedni su bili kra ć e u jesirstvu, bili su pametniji pa su slijegali ramenima i bili mehkiši, ali su neki od njih u putu zaglavili, dok su drugi bili dulje u jesirstvu, manje su se napatili prijevozom i nije nijedan osto ni u putu ni u Olomucu, a duša mu je bila rahat što je nekad Švabi prkosio, to haman izlazi na jedno. Najžalivije nam je bilo što nam prolaze džume, Bajrami, Mevlud, ramazan... A da mi je onda bila sadašnja pamet, šutio bih i ja i slijegao ramenima. - A ja bih, da mi je onda bila sadašnja pamet, onako radio i govorio kao što si ti govorio i radio u Olomucu. I kad bi se moglo vratiti ono vrijeme i one godine života, ja bih platio svim što bih imao da budem onako prkosan i neoprana jezika, kakav si ti bio. - E sad kad bi i ti u starosti htio biti kakav sam ja bio u mladosti, a i kad bih ja danas bio kakav si ti bio prije pedeset i kusur godina, znač i da smo sada otkvitali rač une, da ć emo se ovo života što nam ostaje susretati, pozdravljati, sastajati,

razgovarati, a ko prije umre onaj drugi ć e mu otić i na dženazu i baciti mu šaku zemlje na mezar. Šeh Meco je preveo na svoj na č in jedan ajet iz Kur'ana: Vi mislite da je dobro ono što vam se pri č inja tako, a ono je hr đ avilo za vas, a mislite da vam je zlo ono što vam se tako pri č inja, a ono bude dobro za vas. Vejsilaga i Kramarija su ustali, zagrlili se, a suze su im same curile. Tuturuza ustade i dohvati saz iz šarpelja.

144

14 5

Prvi petak po aliđ unu okupio je mladež od Sarajevskog polja do Fojnice, do Kreševa, Busova č e, Visokog i Zenice, pa i do Travnika. Dolazilo se u kolima nastrtim i sijenom i djetelinom, preko koga su bile razastrte ponjave i ć ilimi. Za svaki sluč aj, ako je ko predviđ ao kratkotrajne pljuskove dulju kišu, ponio je ceradu, ako ju je imao, a to je bio i znak velikog bogatstva jer, nije šala, to ne raste u našoj zemlji, a nabavlja se za skupe pare. U pojedinim arabama bilo je djevojaka iz pojedine mahale zaseoka, a muškarci su bili brać a i najbliži ro đ aci, koji su prežali da ne bi ko ružnu rije č rekao, osobitio ako su trijezni, a kad se poč nu pred več er okupljati da se vrate svojim ku ć ama, desi se da neko izostane bilo što ne zna na ć i svoju arabu, bilo što je našao iz drugog sela djevojku koja mu je zapela za oko, a poneki se od nekakva derta nalio šljivovice (ne daj Bože, vino se i ne č ■ ki=1 na ovakvim sastancima) pa ga treba voditi ispod ruku, ako ne i nositi ga do arabe. Iz daljih krajeva po đ e se za mrklog mraka, a što je selo bliže ć upriji polazi se iza sabaha iza sunca. Kako ko dolazi na ć upriju, smješta konje i kola, položi im hrane, zavinta vintu da konji ne bi povukli kola, a uvijek ostane u kolima poneki muškarac koji č uva inventar. Oni koji ri.zor č živi inventar paze da se ne zagubi koje mlado č eljade u ljudskoj č esti koje odmah

pristane za lijepim insanom, rumenim, zdravim, dobro odjevenim, osobito ako je lafadžija pa se po č ne nabacivati besjedama. I cure vole uzvratiti govor, pa ako se momak bezobra‘z ne mijenjaju ni one nač in odgovora. Stariji, bilo oč evi, bilo amidže i dajdže, idu za momcima i raspituju se ko su i iz kojeg su sela djevojke s kojima se razgovaraju njihovi sinovi, brati ć i i sestrić i, od kakve su "famelije" njihovi muškić i, jesu to neke nabodice, razbija č i, pjandure, sovač i, lijenč ine. Ako se nekog Saliha zastavio sin mu Hazim pa s nekom Nefm iz Drozgometve, pristupi otac, pruži Nefi ruku, a ona je poljubi i stavi č elo na nadlanicu pa se ispravi i pogled obori, a Salih gleda kakve su joj šake, jesu u zapeš ć u široke, snažne, hoć e biti dobra žetelica i vezač ica snopova, hoć e biti kopač ica, prelja, tkalja... - Eto, živi bili, prohodajte, progovorite; ja sam kail da se orodimo, ako su i tvoji za mene i moju ku ć u. Mi smo Džaferović i iz Gladnog Polja, ali, šuć ur Allahu, nikada nam ne hljeba i kumpijera, makar nam je tako ružno ime selu. Salih tutnu Hazimu deseta č u na dlan pa mu šapnu: - Eto, neka ti se ri"*. Po č asti je! Kupi u arnauta "klier" limunatu! Progovori s njom, pitaj je štogod. Hazim i Nefa su poč eli izmeđ u vrbaka uz Fojnicu, preska č uć i preko razljevenih pjeskovitih prijelaza i plitkih brzaka. Gdje je kanal dubok i širok bila je postavljena podebela daska pa se moglo prijeć i na adu na livadu Imamovi ć a Jaramaza č ilaša. Nisu sve bile ni livade i sjenokosi. Bilo je i njiva s kukuruzom koji je izrastao u visinu konja i konjanika, jer je njiva nagnojena, a kiša joj nije trebala ni kad je bila sušna godina. Hazim i Nefa su šetali, ali Hazimu ništa da na um pane da je upita. Šutke su išli, a Hazimu se vrzlo stotinu nekakvih misli, ali

146

147

TREĆ I PETAK PO ALIDUNU NA HADŽIBEŠLIJINOJ dUPRIJI

nikakvu nije uspio izreć i. Pošao je da je uzme za ruku, ali se ona trgnula. Nastaviše put kroz kukuruze. - Samo sebi ruke! Nisam ja od onih što se zaskakuju na momke kao bik na junice! - Taku te i hoć u. - A zar me hoć eš? I to s pika? - Vala, ti mi se sviđ aš. A koliko imaš bratje i sestara? - Tuce: pet muških i č etiri ženske. Sve se lijepo poudalo i poženilo. Nije se nijedno rastavilo. Toga u nas nejma. U nas ti je: prije umrt nego se rastavit. Šta se kome zalomilo neka kusa: uživa trpi. nije se niko od vaše famelije rastavio. -A - Nisam ja laživica. Što rekoh re č eno je. Ako sumnjaš, ja odoh. Alahimanet. - Stani, bona! Ja ti odmah vjerujem. Valja nešto progovorit. Ne ženi se i ne udaje za jednu heftu mjesec dana. Valja to promozgati. - A ja tebe ne pitam koga imaš ti u ku ć i. - Eno, babu si mi vidjela. Mati mi je mrven starija od babe. Jedna mi se sestra udala u Busova č u, a jedan mi se brat udo u Podrašnicu. - Kako ć e se muško udati? - Ostala mlada udovica s materom i jednim maksumom, pa se moj brat preselio u Podrašnicu. Dobra ku ć a, dosta zemlje... - A ne kažeš mi koliko ima č eljadi u kuć i. - Rekoh ti: otac i mati i ja. Ako me htjedneš, ti ć eš biti č etvrta, a ako umjedneš, bić eš i prva u kuć i. Malo su popošutjeli, a onda Nefa predloži da iz kukuruza izađ u na vidjelo. Mislila je da nije ni lijepo ni obrazli zavla č iti se 148

u kukuruze, jer neko zna a neko Svak je skloniji vjerovati da je okaljan obraz nego da je svijetao. A kad su izašli na ravan ovarisali su na dva hainka kao da su istom izašla iz staje, a ne kao da su dva zamla ć ena ljudska bić a. - Znaš ti skuhati pitu? - na đ e Smajo najzgodniji upit. - Ih, jašta! Samo daj ti har č a pa da - A haješ ti pitu? - Ih, bolan! Jašta nego da hajem. Prohodali su još nekoliko koraka, a za njima pristadoše Nefa i Hazim da č uju šta ć e govoriti: - A haje tvoj babo pitu? - nastavlja Smajo. - Nije moj babo živ. - A da je živ, bi haj? - Morebit da bi, a morebit i da ne bi. Ne znam. Davno je umro. Trojica brać e Prigrijanović a su momci na ženidbu, ali ho ć e da uzmu tri sestre. Ne ć e da odaberu cure iz raznih ku ć a jer bi se poklale kao kuje, a kad budu sestre, slagat ć e se sestrinski i bit ć e jedna drugoj i sestra i jetrva. Ima u nekoliko sela ku ć a u kojima imaju po tri neudate cure, ali velika razlika u godinama. Najstarija je prezrela, a najmla đ a nenadošla. Neld. ima i mahanu. Prigrijanović i su na kraju pomislili i na Skorupove k ć eri. - A što se mi ne bismo okrenuli Skorupušama? - rekao je najstariji. - One su građ anke. One nam neć e dati ni primirisati - rekao je srednji. - Nisu ni one s neba spuštene u zembilju. Svaka je ispala iz materine... - zagrdio je najmla đ i. 149

- Baška su gra đ anke, baška soske. Nismo mi njihovi akrani. - A što ne bismo bili? I mi hodamo na dvije noge, i mislimo glavom ko i oni, moj dinar vrijedi jednako ko i Skorupov, a kakva je razlika? - Ma jest razlika. Oni su age... - Bivše age - upao je najmlacli. - Kad budu i bivše, opet su age. - Imamo mi više zemlje nego oni. Sad smo mi age. Oni nisu agama, to je iz navike. doduše kmetovi, ali ako ih - Pa kako bismo im pristupili, kako razgovor zapovrzli? Srednji je bio pomalo strašiv, što nije obi č aj kod seljaka. - Jezik je na mokru pa prevr ć i njime ko kad prevrć eš belegijom po kosi. A primaklo nam se vrijeme. Uskoro ć e zaredati petci po Aliđ unu. Ne boj se, neć e ni one sve tri hodati ispod pristupi pa ruke jedna s drugom ko slijepci. Kad se koja govori... A neka nam je na umu svakom da uzme svoju parnja č u: najstarija najstarijem, srednja srednjem... - Ja sam sebi Atu davno zapik pa nu crnu zemlju. A može se trefiti da ih i mimo Ć upriju sretnemo: sve jednu. I da zapamti svaki svoju: ti Fatu, ti Hatu! A Atu mi ne dirajte! Spoč etka su sve tri Skorupove hodale zajedno izme đ u grupa: slušale, smijale se, crvenjele se ako su č ule kakvu sramotnu besjedu, a onda se prva Ata odvojila kad je vidjela Sunu Prigrijanović a. Išla je kroz čestu naroda, nekako na bedar, a kad se primakla Suni, vrcnula se i pošla na drugu stranu. Suno je pristao za njom: - Gospojice, šta ste se zamislili? Đ e su ti misli. - Hm, evo hin u glavi.

Koraknuli su uporedo dva-tri koraka, a onda Suno navali: - Jel'de da ja mogu s tobom! - A ko si ti? - Ja sam tvoj sujeni. - Oklen znaš? - Tako nam je na ro đ enju zapisano. Da pobjegneš u goru, da skoč iš u vodu, stić i ć u te, izvadit ć u te. dignem? - A da se u - Đ i ti je eroplan? Zarumenila se i nasmijala, a usne se razvukle. - A to ti mene tako zavitlavaš? - Nije ovo ništa kako ć u ja tebe zavitlati. - Reci: Ako Bog da! - Jašta! To je meni vazda na pameti. - Ostavić u te. Idem sestrama. Izgubiše mi se. - Svak svoju sreć u tffiži. Možda su one moju bra ć u našle su Meho i Ibro našli Fatu i Hatu. - Imaju one svoje momke. - Ja nikad ne vidim nikakve momke na vašim vratima. - A u Sarajvu su nam momci. - Hiš, ne praši! Da su oni, te Sarajlije, vru ć i momci, došli bi barem svake hefte u naše selo da vide svoje cure. - Eno ih. Idem njima. Snno je opazio da su mu bra ć a za petama Fatinim i Hatinim. Ata je pošla sestrama, a za Atom je pristao i Suno. - I ne pitaš me dozvoljavam ti da ideš sa mnom. - Ja nikog ne pitam. Ti si moja i bić eš moja.

15 0

151

- Nisi reko: Ako Bog da. - Jesam pomislio. - A ja velim da neć u biti tvoja. - To ti tvrdiš pazar. Bona ne bila, ako druk č ije ne išlo, opsihirać u te. - A kako se to radi? - Vidjeć eš. Zapisać e meni hodža, a ti ć eš proždrijet da ni sama neć eš znati šta i kako. I pomami ć eš se za mnom, pa ako ja ne dojem po te, doletjet ć eš ti ko mamena mojoj kuć i. Morebit i bosonoga. - Ne do mi Bog! Zar si ti tako opsan? - Ako trebadbudč . Išli su iza Mehe i Ibre. Meho je bio šutljiv, a Ibro je umio i progovoriti, ali ne kao Suno. Fata i Hata su ponosno išle, ne osvrć uć i se, ali su znale tko je za njima. - Brate Meho, što je lijepa ona s kraja! Obje sestre se osvrnuše. - Ah! Otkud Ata sa Sunom? - Suno lov lovio pa ulovio, a i moja bra ć a su lovci, pa što Bog da ne donesu kuć i prazne torbe. - Suno je ve ć pristao za svetrima sestrama. Nismo mi na udaju - odrezala je Fata. - Još smo mlade - prošaptala je Hata. - A Ata je griješno dijete - nastavila je Fata. - Ti, Fato, govori za se, a i ja imam jezik. Nije mi ga maca pojeIa - presudila je Ata. - Ti si, Suno, svoj posao obavio - rekao mu je Meho. - I vi ć ete svoj. Vruć e se gvOzdje kuje. 151

Gomila ih je rastavila, a onda ih je opet skupina skupila. Bilo je šale i razIožita razgovora. Bit ć e roditeljima jedno vrijeme neobič no, ali ć e se i obiknuti. Progovorilo se u prvi petak, a bit ć e u drugi i tre ć i i zbora i dogovora. Stari Ismet-dede uvijek nosi ljeskov prut odre đ ene debljine, sjedne u hlad i č akijom oguli koru pa rezucka i gladi komade koje onda zaokruži kao sitne loptice, istisne iz njih sr č iku i nižč ih na kanafu. On to radi neprestano. Nije mu tolika potreba, jer ima kuć i dovoljno kruha, toliko da nije ni gladan ni presit. Unuč ad bi mogla možda i više pojesti, a i sinovi i nevjeste, ali č ega nema ni car ne ište. I Ismet-dede ljušti i rezucka ljeskovo pruć e, č akijom zaokružuje bobice, a sitnim svrdlom izgoni sr č iku pa pravi tespihe i pazarnim danima ih nosi u Visoko, Fojnicu, Travnik i Sarajevo. U Sarajevu ih najbolje prodaje jer ih ljudi kupuju za džamije. Sitno zrnje je teže raditi i takav tespih se može prodati i za č etiri dinara, a od krupnijeg zrnja dobro je kad se proda i za tri dinara. Tako je i Ismet-dede došao da osejri tre ć i petak, ali, da ne bi dangubio, ponio je i ljeskov prut, rezuckao, razgledao, a oko njega se okupila č alač urija da vidi kako to njegova fabrika radi. Divili su se kako izlaze ispod njegove č akije bijela okrugla zrna koja ć e kasnije dobiti medastu boju. Kruna njegova rada je alem, malo dulji komad drveta, koliko prst mjezimac, koji provrti i prošara, pa kroza nj protjera dvostruku nit lanene pre đ e kanafe, a na vrh sveže kiticu od crvene vunene pre đ e. Pa ko da takvu ljepotu ne kupi?! A Ismet-dede je i šeho pa on nikad ne brabonja koješta kad radi tespihe nego stalno hnkćč dervišane.

1

53

I stariji se kupe oko njega, ali on ne umije ni puno ni pravo govoriti. Od velikog dervišluka, stalno huk ć uć i, met mu se riječ i pa se smjehulji, popušta M.-t iz ruku i stavlja desni dlan na prsa. Tuturuza je ovrisao na još jednu skupinu staraca, koji nisu ratovali ni na Alpama, ni u Galiciji, ni u Srbiji ni u Albaniji, ali su nekad davno doč ekali Austriju kod Klokota. Bilo je i i mrtvih glava i s jedne i s druge strane. Nisu imali rodnih listova pa je poneki od njih služio kao komOrdžija, ako je imao barem pola zuba u glavi. Oni nisu ni govorili o ratu, osim ako je koji od njih izgubio sina zeta unuka u ratu. Bilo je dosta osamdesetogodišnjaka, a Be ć ir Hasagić bio je bliže stotoj nego devedesetoj godini. Odavno je obudovio, a nije ni pomišljao da se oženi i kad mu je bilo sedamdeset. Tri su mu žene umrle, a od svake je imao djecu. Nije odjednom imao tri, pa ni dvije, nego kako mu jedna umri, a on drugu traži. I nađ i. Cure su se poudale, sinovi se poženili, unu č ad stekli praunuč ad, pa je Beć ir imao i "bijele pč ele". Nutkali su ga i sinovi, pa i kć eri, da se oženi, ali bi on samo odmahnuo rukom. Kad ljudi ostare i kad se razlu č e od žena, onda poč nu neke aluzije o tobožnjoj snazi, o zadovoljstvu koje im pružaju žene, a ć erim ć ehajić pita Ishaka Borovca je ovoga ljeta "ono" radio sa svojim halalom, a on nakon kratkog razmišljanja priznade: lani nisam mog'o, a ove godine nisam ni probo." - A ti, Beć ire, što se ti ne ženiš? Tebi treba hizmeta, a nevjeste hizmet svojim č ojkovima. Beć ir se zamislio pa im onda polahko ispri č a: - Tri puta sam se ženio, a svaki put je to bilo od obijesti. A sad bi mi najpotrebnije bilo, ama ko bi pošo za me? A i djecu bi' uvrijedio. I sinovi, i nevjeste i unu č ad polomiše noge kad šta

zaišć em da mi donesu. Ko ć e prije! Ali no ć i su duge i neobič ne, osobito u zimsko doba. Probudim se i po dva-tri puta u no ć i, pa po vakat sjedim i dum.m. Pa opet lezi, pa ja zaspi ja ne zaspi. A da ja imam svoju ženu, ja bih je probudio, ako se ona ne bi prije probudila, da nam ispeč e kahvu, pa bismo popili po fildžandva kahve, izmijenili koju riječ i opet legli pa zaspali. I morebit i dva-tri puta na dugoj no ć i bi se probudili i kahvu popili. - Pa sad možeš probuditi kojeg sina nevjestu. - E, ne biv. to. Svak od njih ima svog halala s kojim spava. Ne bi' ja njih rastavio jednog od drugog za dun'jaluk. Kad zaokujiše podne, svi muškarci ostavljaju svaku besposlicu i idu u džamiju da klanjaju džumu. Ne samo da džamija na Gromiljaku bude puna, nego i prostor pred džamijom, pa i onaj preko ceste. Nikad ni na Bajram ne bude toliko svijeta koliko na tri petka iza Aliđ una. A kad se hodža za zdravlje sa svojim džematlijama i s gostima koji su došli izdaleka, više radi teferi č a i razgovora, nego radi džamije i molitve, hodža ulazi u avliju, skida džube, raspuč i anteriju i sjedne uvrh sobe na Razabrao je da je Šeh-Meco negdje u blizini, a zna se da ć e se svratiti barem na kahvu, a vjerovatno i na ru č ak. I dok se odmarao i mislio o njemu Šeh-Meco je kucnuo halkom na vratima. Hodža Imamović se pojavio na prozoru kroz otvorenu č ekmu. - Bujrum, šehu, bujrum! Sad ć u ja. Izašao je na avliju i otkapario vrata. - Svojutro te izgl č&-rn kad ć eš izbiti. Haman se bijah zabrinuo da ć eš ostati u Kiseljaku. - Bio sam u hadži-Vejsilage Terovi ć a pa mi se ne da odmaknuti. Jedva nas je pustio iz kuć e. - A ko je to bio s tobom? Da nije Tuturuza?

154

15 5

- Jes' vala baš on. - Pa đ i ti je? - Umiješa se me đ u narod. Sad ć e on odnekle kukuriknuti. Ali ne boj se! Izgubit se neć e. Kad bude vakat ruč ku več eri, eto njega. - A bogme je vakat. Nema se koga č ekati. Hodža je otvorio vrata i samo viknuo: - Nurka, prostri sofru, nosi jelo! A kad su jeli i najeli se, sjeli su u sobi što gleda na Fojnicu i narod koji je nagrnuo odsvakud, a oni su željni jedan drugog da ga se nagledaju, a i da im šta ne izmakne da ne bi vidjeli pa bilo ne bilo vrijedno da se to vidi. Kahva je došla i otvorila im razgovor. - Šta ima u Sarajvu? Kaži mi... Ti si tamo na 1(jnaku. Saznaš ha se nešto desi. A ovdje smo ti mi bi-haber od svač ega. - A što ć e biti novo? Svijet malo i pripadnut. Neko se i podobro pripao što nema muslimana u vladi pa se boji da ć e nam dušmani kakvu hilu uč initi. A malo kad nam nisu hilu č inili. Ne mere insan rijet da nejma poneko s muslimanskim imenom blizu prve sofre, ama su bogme sve to ši ć ardžije i ližisahani. Nisu nufusli ljudi. - Jah, eto su i mene izgurali iz Vakufskog sabora. I neka su me izbacili! Nek ja nisam s prdekterima! A do ć i ć e, inšallah, vakat pa ć e se opet narod pitati koga ć e izabrati da ga zastupa. - A što veliš da sam na kajnaku, nije to tako. Na vrelu je pregršt ljudi koji se druže s prvama, pa onda prve dalje prenose u širinu. A nejma "Pravde", da se sve sazna Vijesti idu od usta do usta pa neko umije kazati, a neko izmisli što bi mu bilo drago. Ama, opet, bilo bi druk č ije da imamo svoju džeridu.

- A ko bi je č itao kad smo fukarasti u znanim ljudima? U Imamović a su pune sobe starijeg ženskinja, a mladež se već pObiAjena pirlitanim boš č ama velikim jemenijama razišla tražeć i svojih akrana iz bližih daljih sela. Treba sve saznati i upoznati, treba se raspitati je ko komu prilika je neprilika, pa se odluč iti hoć e se jesenas svadbovati svadbu odgoditi za dogodine, dok se u budu ć eg mladoženje kuć a potamiri i hambari napune, a u mlkič sabere beznog lanenog ruha za mladoženju i sebe. Ako bude sre ć e pa nemadne svekra i svekrve, lakše ć e doć i do udaje. A zet voli imati i punicu, jer punica pazi zeta, tetoši ga i uga đ a mu dobrom hranom da bi pred ženom obraz osvjetlao. Cure su, č im su se odmorile od drndanja kola, izašle na širinu s obje strane Fojnice i s obje strane ceste, nalazile rodice i poznanice iz drugih sela, a momke s kojima su se upoznale lani ove godine, pa ć e se možda poznanstvo i produljiti, ako ne bude sreć a da se djevojka baš najesen uda. Jedne druge zastavljaju i pitaju kako je ova onaj, ona onaj, pa se nekad poznanice zagube razi đ u. I momci se najprije iznalaze, naro č ito oni koji su dslužili vojni rok, gdje su bili na manevrima, kako ih je kiša progonila, a nijedan nije ni kihnuo ni kahnuo.

156

157

Tuturuza je s Imamovi ć em i razgovarao i šute ć i sejrio, ponekad sjedeć i dremnuo opendživši č ehru, pa malo i na tespih zikir č inio. Trebalo ga je samo nešto upitati, a on bi odmah s draga srca nastavio razglabati. - Pa veliš taki je bio hodža Mehmed-efendija. - Jah. Babo mu je bio muftija, a on je u č io u Stambolu, u medresi na Fatihu. Bio je derjlim. Otac mu je imao dobar

ajluk pa mu je slao koliko mu je dosta bilo, a on samo kupuj ćitabe. Puna mu je soba bila ć itaba. U medresi su se taleba brinuli o hrani, o svjetlu, a on bi potrošio pare od svije ć a, a uveč er bi sjeo u pendžer i prina lampi sa sokaka u č io iz ć itaba. Kad je završio školovanje i dobio idžazetnmu, onda su iz Sarajva poslali nekog alima u Stambol da na đ e muderrisa za Gazijinu medresu. Onda su u Stambolu rekle hodže da od Mehmed-efendije nejma boljeg hodže ni u Stambolu. I on doš'o kuć i i odmah muderris. Samo je imao njakih poštapalica, pa dok bi ji izred prođ e vrijeme za kazivanje. Tako bi k'o u pjesni govorio: sana benzer, nije niko kajno ti. Jedno vrijeme ga je progonio neki hastMuk koji bi mu i prolazio i vrać ao se. Govorio bi kao najpametniji, a bio je jedno vrijeme vesveseli pa bi šutio. Ima tu u tom ženinu mu imanju golemih hrastova, pa bi se tu sjedilo u hladovini, a ako je bilo više musafira iz Sarajva, okrenuo bi se ražanj, osim druge zahire. Dolazili bi mu i seljaci jer je i njima drago što pametno č uti, a i reć i, a kad su stjeli sakriti štogod od seljaka, govorili su arapski ja turski. Jednom bio sam i ja tu, dovuklo se nekoliko seljaka koji su obrađ ivali njegovu ženevinu. Popustili su motike i sjeli me đ u ljude da i oni popiju kahvu. Ispeč en je golem ibrik kahve, naljeva im se u fildžane, sr č u da ih č uješ izdanhoda, a Mehmed-efendija sve se propinje na koljena pa zagle6 s jedne strane njive, pa s druge, pa u daljinu. Niko ne zna šta to gleda Mehmed-efendija, dok ć e jedan težak, pokazuju ć i mu č ibukom: "Eno, efendija, sve je ovo tvoje. I da se moreš sagnuti, imo bi ga rašta poljubiti koji ti miraz donese." Mene, brate stid što on, zMUSni seljak, govori jednom za koga u Stambolu znaju da je hodža i po, ali seljak, govori o avretleriji i alimu jednako ko i džahilu.

Jednom opet, s prva rata, posl'o po me da idem u Travnik. A bio je tada na haju. Nejse, po đ emo zajedno. On kupi i meni kartu, šala nije, vozimo se u drugoj klasi - sve kadifa. U neko doba kad smo bili uz Komar, stade mašina. Stoji, stoji neko vrijeme, kad Mehmed-efendija iza đ e onako u džubetu i ahmediji pa pođ e do lokomotive. Ja gledam s pendžere, mrsko mi izlaziti iz vagona, kad Mehmed-efendija doš'o do lokomotive, zaviruje se i krenu nazad. - Šta je bilo? - pitam ja. - Bogk-ajU - kaže on i ne progovori više ni jednu riječ dok ne dođ osmo u Travnik u Korkuta. Jednom mu se opet utUpilo da mu se za svaku živinu ispiše arapskim harfovima natpis. Tako mu je na kokošji ć umez ispisao hafiz Č uč ak tablu "tavuklarun evi". Kraj jedne bar č gdje su mu se valjale bike na pogolem kolac zabijen pokraj bare napisao mu je isti Č uč ak: "Harnmu-lg Ko da bike ne znaju gdje im je zgoda da se rashla đ uju i da se č iste od krpelja koji su im se uvrtjeli u kožu. Jednom opet zovnuo mene, a i još druge uleme da mu dođ emo navazdan, a da i preno ć imo tu noć , a sutra kako ko hoć e. Bilo je jernd kakvih ti duša zaželi, a hudi hakim-efendija Nail-efendija Uvejs, koji je bio pola Tur č in pola Arnaut, a nikad nije nauč io bošnjač ki kako treba, udovac, zaželio se lijepih jela pa nastavi jesti od svač ega i podosta. Poštapalica mu je bila "hane, mismane, fermane" što nije niko znao šta mu to zna č i. U Mehmed-efendije kuć a na sprat, a njemu pridošlo ono njegovo pa na svaki basamak, s desne i s lijeve strane, metnuo po č iniju. I to su sve one č inije što su mešhur, asli prave č inske, kakve hadžije donose s Ć abe. Na spratu je bila i hala s drvenim odvodom, a kako nič iji nedžaset ne mirišč , zaudaralo je po divhani i najbližoj sobi. Hudog Hakim-efendiju surisala masna

15 8

159

zahira, pa malo-malo, mot. poradi sebe. Više je u ć enifi nego s hodžama. U več er se sijelilo do jacije, a kad se klanjala jacija, prostrlo se musafirima i metnuta im prostirka i pokrivka. Sva mjesta zauzeta, osim Hakim-efendijina, a Mehmed-efendija ko doma ć in otvori vrata pa ć e nam dati uputu ako ko trebadne ustajati: "Ako kome kazffi-hadžet, u kukuruze demek-jani, u kukuruze. Hakim-efendija gori bezecovo." Drugi put opet, na Bajram ujutro, eto ti Mehmed-efendije, obuč en pravo bajramski, a jedan mu softa nosi nekakav pogolem ć itab, zamotan u č evrmu. Bilo je to u Carevoj džamiji, dobro napunjenoj svijetom, najviše č aršijskim ljudima, zanatijjama, trgovcima. Klanjao se sabah, a Mehmed-efendija gazi preko svijeta koji mu se ne razmič e, a koji ga opazi, ustane na noge da ga propusti. Dođ e on do ć ursa, pope se na nj, sjede na koljena, a onaj softa mu predade ć itab. Mehmed-efendija ga rastvori po č e uč iti. Prva riječ je bila ve. Poč e Mehmed-efendija razglabati znač enje riječ i ve. Te može znač iti pa navede nekoliko primjera, a svaki primjer ima nekoliko iznimaka, pa onda može zna č iti zakletvu tako mi, a tome se rekne vavi-kasem, pa onda ovaj vav pa onaj vav, niko ne zna šta ho ć e Mehmed-efendija da rekne. Istom u neka doba pogleda Mehmed-efendija po svijetu, kad ono svijet se osanis'o, ne zna šta ho ć e vaiz da rekne, a Mehmed-efendija ustade pa sa đ e s ć ursa, s kitabom ispod pazuha, i po č e razmahivati džubetom da mu se otvori put prema izlaznim vratima. Govorio je glasno, ali osim imama i mene nisu ga ni dvojica razumjeli. Veli on: Kazivati inninu lezzet od džim..a .bes je... - A moj šehu, kako ti deverš bez žene? - A kako ti sa ženom? Zamisli se Imamović pa u prvi mah ne zna odgovoriti. 16o

- Što se tič e slušanja, slušala me je. Nikad nije iz ku ć e izašla, pa ni u komšiluk, što mi ne bi rekla da bi išla toj i toj ženi, ako joj ja dozvolim. Kad god mi se prohtije kupati, ona je bila kail, pa makar je i glava boljela. Nema fajde dušu gubiti pa re ć i da me nije poslušala bilo šta... a kako je bilo u tebe? Šeh-Meco je puhao neko vrijeme kroz nos, a onda ot č epi: - I ja sam uvijek mislio da ona radi kako ja ho ć u... A kad sad pribiram po nekadašnjim doga đ ajima, sad istom vidim da je ona radila kako je i htjela... Popošutio je, a onda dodao kao da sam sebi govori, a č uo ga je i Imamović : "Da mi je Bogdom živa!" Kako je već bilo vrijeme ić indijušč jedna cura donese na mangali u jednoj džezvi mlijeka a u drugoj kahve, a baška je bio sahan meda i šenišna pogač a. - Oho-ho - naklopi se šeh-Meco na med. Odnekud se za č u pjesma i svi poznadoše i glas i kajdu Tuturuzinu. Svijet se nadvikivao, pa žamorio i ušutio. Svi su č uli za njega, mnogi ga i znali, a i koji ga nisu znali ušutjeli su. Kad presta pjesma, nastadoše pri č e o njemu: - Plaho pjeva. Nema šta... -Jakako već pjeva. Svi se drugi mogu pokriti kad on zapjeva. - Drugi se onakav ne ra đ a. - Helbeten. Mlad je, a i kad umre bit ć e opet pjesme i pjevač a. - Možda ć e i biti pjevač a, ali onakog obb5ždera nije majka rodila. - Vala ima i beternijih. - A ko je taj? - Lutvo. Alefendija Lutvo. Komandir vatrogasne straže. 161

- Pa zar je on takav obloguz? - Sad baš i nije. On je mogao sam samcat izjesti pe č eno janje... Neki dan ga pitam, kako je, bi li sada mogao pe č eno janje izjesti, a on uzdahnu, samo što mu suze ne potekoše: "Ne bih, Boga mi; jedva ako bih pojeo pe č enu gusku, ja pet kila pržene ribe, bezbeli pastrve." Tuturuza sjede me đ u dvojicu Sarajlija i zapjeva im: Akšam geldi, sunce zajde... Odjednom se poč eše oko njih kupiti Sarajlije, kolikogod ih je bilo, i momci i sredovje č njaci, i ostaviše pi ć e, kao da su, ne budi primijenjeno, ušli u džamiju. • na tvom licu jošte sja... Ni sašaptavali se nisu... Znali su svaku rije č u pjesmi, znali su joj kajdu, znali su ponavljanja, ali se niko nije usudio prisloniti svoj glas Avdaginu: • Da mi se je ogrijati na sunašcu kraj tebe. Pjesnik jedne pjesme, jedne tragedije, vrhunski hodža, izgubio je ubrzo svu djecu i ženu. Sve je smrt pokosila, a njemu ostavila jad i tugu pregolemu. Nije mogao ■ saburiti, nije se mogao pomiriti s Božijom odlukom, nego je našao smirenje u rakiji i akšamluku, pri zalasku sunca. Da li je neko ko je uhvatio njegovu kajdu i rije č i, poremetio stihove kojih nije ni bilo mnogo, ne zna se. ▪ A ja stojim, tebe dvorim, baš ko kakvo sjero č e, a ti neć eš ni da rekneš: "Sjed', sjeroto, kraj mene." Kad se pjesma završila, sve je još dugo vremena šutjelo, a poneko mehka srca je i suzu oborio. - Neka si nam je, Avdaga, zapjevao! I nejma pjesme nad ovom pjesmom. Ama, brate, žalovita. Da ti srce pukne od žalosti! 162

- Ne mere se vazda pjevat o jogunlucima i kenj č ilucima. - A od koga si je primio, dina ti? - Od sahibije. Od onog koji ju je sknadio i kajdu joj kuriso. - A Boga ti, ko je to bio? - dopovezao se jedan mladi ć koji je svašta htio znati, ali ne da zna radi znanja, nego da se pohvali da zna što drugi ne znaju. - Kazać u ti, ali kad god č uješ ovu pjesmu ili je sam zapjevaš, prouč i Fatihu biogradskom muftiji Mustafa-efendiji Skopljaku. A on je rođ eni Sarajlija, pa je bio biogradski muftija kad je turska vojska ostavila Biograd i još pet gradova i predala ji Srbiji. Ama zapamti! Kad se sjetiš pjesme i pjeva č a, prije se sjeti Fatihe. Ramiz Č ukurija stanuje visoko iznad Fojnice. Ima dosta djece, a malo zemlje, ali umije nekako vezati kraj s krajem. Po obroncima Bitovnje i Zec-planine rastu borovnice, a neko ih zove i vrisinje, i on, koji je u ratu bio cuksfirer, zavede djecu u "švarum-liniju", a pripremi im krbulje od bukove kore pa beru borovnice, a kad napune krbulje istresaju borovnice u sepeti ć e. Nekad u blizini bude i jagoda pa ih beru i skupljaju u limene lonce. Sve to snose u srijedu na pazar u Fojnici i Ramiz napla ć uje. Kad kupci hoć e da baš snize cijenu do ništa, Ramiz ne ć e prodati borovnice nipodašto, nego ih vrać a kuć i, razastire papir po sinijama ili ljesama da se osuše i onda zimi snosi na pazar osušene borovnice. I više zaradi nego kad prodaje sirove. Spor je to i dosta težak posao. Borovni č evi grmovi su puni bocavih iglica pa berač i nekad i okrvave prste, a valja otvoriti oč i da nespomenica ne ujede bera č a. Prijatelji se raspituju kako Č ukuriji napreduje posao, koliko može zaraditi, a on, dobrodušan, kazuje sve u tan č ine, pa onda u povjerenju objašnjava kako mu je jedan sin ovarisao na lakši put. - Uzeo moj Vejsil jednog dana grebene pa na jednom 163

proplanku gdje je bilo dosta borovnica prostro pod grm borovnice laneni č aršaf i poč eo grebenama guliti. Guljaše ti on, moj junač e, jedan sahatak, dok ne napuni sepet. Bijaše ti tu, moj brate, i lišć a i nezrelih borovnica, ali je za sahat zaradio kolik za dan, kako prije braše jednu po jednu. Iznenadismo se mi ku ć i otkud prije on doje, kad imamo šta i vidjeti. Trebaše to i istrijebiti, o č istiti, ali razlika je velika. - Vala, brate, ne znam što se narod jagmi za vrisinje. Nisu šta dok ih ne zašeć eriš, a kamo ti pare za še ć era?! - Djeca ih jedu i bez šeć era, a i umrljaju se i po rukama i oko usta. - A kad se trefiš u kakva gra đ anina na jemeku, pa kad se ono što reknu borovničevo, ostavio bi svako slatko iznese pri borovnič evu. - A i iladž su. Kad insana osvoji isUuk, borovnice su birffidž. - Kad doj Arapi po bedeluk, ovoliko im zine vrsnica kad ugledaju borovnič evo. Kad ko naš ode na hadž ponese suhih borovnica za iladža, ako ga osvoji ishaluk. Pa se i Arapi nau č ili i nema jim dražeg peškeša od suhih borovnica. Č ukurija ugleda starog Junuzovi ć a koji je nosio č itavu zobnicu č ešljeva pa ga svrati na razgovor. - Kako si, Nedžib-aga? Sjedi, odmori se! - Mogu vala i sjesti. S ljudima treba sjesti i porazgovoriti se. - Kakav je bio pazar, Nedžib-aga? - Ma kakav moj pazar? Ja se izyu č em iz kuć e da malo pogledam po svijetu. - A hoć e svijet tvojih č ešljeva? - Ah - odmahnu starac rukom - kakav moj posao i moja zarada? Treba na ć i podebelo stablo drijena, pa ga rezati testerom, 164

pa ga sušiti u hladu i č ekati ti vakat hoć e ispucati. Pa ako ne ispuca, onda ga odrezati, istanjiti, pa noži ć em izrezivati zupce, da budu jednaki i zupci i šupljine. Pa s jedne strane zupci koji mogu izvaditi uš kad se žensko č ešlja, a s druge strane di su gušć i zupci, to je za ušenjke i gnjide. - Boga mi, to je težak posao - povla đ uje mu društvo - samo se to ne isplati, brate dragi. Koliko ti vremena treba da napraviš jedan č ešalj? - Niko me ne goni pa kad god završim. A kad vidim da se ko drpa po glavi, ja ruku u torbu pa mu č ešalj izvadim. I darujem. - Vala ni to nisam č uo da neko nešto džaba radi! A koliko je ljudi koji su napravili džamiju č ešmu ć upriju! Nije za sebe, nego za svijet, a nije za pare, nego za sevab. - Svaka ti č ast, Nedžib-aga! A ve ć ina ljudi kad nešto i naprave to je da se za njih č uje i da se zna. 0 tome i novine pišu. Malo zašutješe, a onda se Nedžib-aga nasmija kao dijete. - Bila je u mene u komšiluku cura Rahima. Malo je tepala kad je govorila, a bila je u rodbine jer je rano ostala bez roditelja. Eh, grdna rano, kad cura nema roditelja, a ro đ aci je nisu pazili ni kao dobru sluškinju, bila je malo nedotnOvna, slabo odjevena, slabo oč išć ena, ali opet jednog dana se udade. I nije bila ni ružna prilika. On, mladoženja. Dadoh joj jedan č ešalj i zamolih ukuć ane joj da je lijepo okupaju i izmiju joj kose i da je nasafunjaju i iš č ešljaju. Poslušaše me. Kad pojde cura sa svatovima, a jahala je na konju, lijepo obuč ena i išč ešljana, poč e pitati svatove: "Ah moji tvatovi, je ovo moja dl:va na meni?" - A znaš ti Vehide, kako ć eš natjerati kravu da jede i slamu i sijeno kao i travu! 165

- Vala, da ti pravo kažem, prodao bih je. - A što, bolan ne bio?! Ne ć eš onakve krave nabaviti ni na deset pazara. I seljaci se odmah okuplj aju, neki sjednu na ledinu, a koji se boje da ne navuku vlagu kroz č akšire č uč e na samim nožnim prstima, a oturak im na uzdignutim petama. Onda Kasim Torlak iz Retilja pita odmah je krava debela za pastrvč je treba toviti. Oni koji poznaju Vehida, a još više njegovu kravu, hvale je, u zvijezde je okivaju: - Onakve krave nema u pet sela. - Nema vala ni u deset. - Pa što je prodaješ, Vehide, kad je taka? - Ama, brate, izbirljiva je na zahiri. Ho ć e djeteline, hoć e i druge zelene trave, ho ć e mlade kukuruske, ali ne haje sijeno, a pogotovu slamu. - Pa, dragovi ć u si moj, tome ima lijeka. A što veliš, šteta bi je bila ukinuti. - Daj, brate, kaži lijek, ako lijek ne bude skuplji od krave. - A nije, nije. Treba se samo malo pomu č iti dok se ne privikne. - Na šta? - Ti ga belć im ne znaš, a mogo bi ga znati, u Sarajvu, na Hridu. Ima neki Kurahović . On nič im drugim i ne hrani krave osim slamom i sijenom. Ama koji je paliti č ar, ko nekad vaktile što je bio Pismarko! On ti je uzduris'o kravama đ ozluke. Nabavio svakoj pogoleme đ ozluke, a na oč ima im zeleni džami, pa krava što goć jede č ini joj se zeleno, trava. Ona žfilj slamu i uživa baš ko da jede djetelinu. 166

Vahid pobožno sluša, ne zna bi vjerovao je to sprdnja.

Oni što okolo č uč e sjede i sami su u nedoumici. Neki se i

smjehuljč , a neki već smišljaju da nabave svojim kravama zelene naoč ale. Onda se Vehid okrenu pametaru: - A kako krave daju mlijeka na slami i sijenu? To ti meni kaži! A vjerujem da na slami ne može - Boga mi ga nisam biti mlijeka ko na djetelini i otavi. - A jesi ti svoju kravu tako hranio? - Jesam vala pokušavo, ama razbi glavom džam o jasle. Be, sreć a što ne izgubi oko! Starac Sejfaga Kulaš bio je p ć elar i imao dosta prihoda od meda. Okupilo se društvo oko njega pa, nakon što su pojeli č itav lenđ er meda s poga č om, zapovrgli su razgovor o pč elama, pč elarima, o paši, beharu, medonosnim travama. Nakon objeda zahvalili su se u č esnici u gošć enju medom i poželjeli dobar rod i ubudu ć e, kao i buduć e gošć enje. - A na ovom ć esatluku dobro dođ e i novac koji Sejfaga primi od meda. - Pa i nije nakav prihod - otima se Sejfaga. - Še ć er u prahu se prodaje u duć anu po č etrnes' i po dinara, a po šesnes' kilo kocke. A med prodajem po šes' do osam dinara kilo. Kad dobro rodi jeftiniji je, ako ga malo bude, cijena mu je ve ć a. - Blago tebi - u po glasa govori Hasan Mosur. - Ti imaš od č ega uzeti dinar, a u mene ni za poreza. - Dać e Bog i tebi - tješi ga Sejfaga. - Dać e Bog i Sać i gać e, samo se ne zna kad ć e. 167

- Nejma mu, brate, oklen ni dati. Šta ć e on sa svoja dva duluma. Da mu pirinč em rodi mjesto šenice je č ma ne bi imao č im prehraniti č eljad. - Ama kako č eš, džahiline jedan, tako rijet da mu nejma oklen Bog dati? Da ko ć e ako neć e On. Tobe se do đ i, jedan. Mosur vidje da je iz neznanja prekardašio pa promrmlja t6bu. Presta razgovor, a onda se mudrac okrenu p č elaru: - A šta misliš ti, Sejfaga, je tebi halal ovaj med što ti ga donesu č vele? - Č uj! A što ne bi bio - Pa č vele lete i po tvojim i po svjetskim livadama i padaju na behar tvojih vo ć aka, a i tujih. Sejfaga se zamisli. Ako su njegove p č ele kupile med s tuđ ih livada i voć aka, onda su one krale med i Hasin i Husin, i Kuntin i Pantin, a on ga i jeo i prodavao. Svi su zašutjeli. Želuci su probavljali med, a med je bio, kao što se zna, sladak. A ako je kra đ a, onda je to Haram ti ga je onda jesti k6 i domuzovinu, neuzu billah. - Kako bi bilo da zovnemo šeh-Mecu pa da on rekne je med hM.1 je h'~? - Eh, ko bi podigao kad sjedi kod hodže Imamovi ć a. - Pa hajde, moj Bajram-aga, otiđ i ti do hodže pa upitaj i jednog i drugog, je med halal jesti. Bajram-aga ustade i ode pravo hodžinoj ku ć i. Pokucao je halkom na avlijska vrata i upustiše ga u avliju, pa i u kuć u. Hodža i šeh-Meco su dokusurivali pšeni č nim hljebom dno sahana, a kako je šeh-Meco uzimao goleme zalogaje med mu se cijedio i niz bradu.

- Bujrum, Bajram-aga! - nudio ga je doma ć in. - Fala ti, efendija, i mi smo to isto ru č ali. - Kakav ti je 1-1"džet, Bajram-aga? - Bio je a sad nije! Alahemnet. Bajramaga se smijao svome društvu. - Šta vele hodže? - sa zebnjom pita Sejfaga. - Zatekoh jih kako se zalažu medom, pa kad oni mogu, što ne bismo i mi mogli? Svima spade teret s vffita, samo se Sejfagi jos' vrzalo po glavi, da njegov hajvan krade med s tu đ ih njiva i livada, s tuđ ih voć aka. A onda, kako Bošnjaku pamet kasno do đ e, doč eka Sabit Buljina: - Pa, moj Sejfaga, mi bismo trebali tebi platiti što tvoje č vele padaju na behar u našim voć njacima, jer da ih tvoje č vele ne oprašuju, ne bismo imali šljive ni za šljivopite, a kamoli da je ukiselimo i ispeč emo. - Jah, zar ti još onomona rimpada, a bacio si je ima i deset godina? - Jok, jok. Nako je to velim. A ja sam se okanio toga poganluka kad mi se rodio prvi unuk. I bradu sam pustio da to bude tvrđ e. - A sjeć aš se kad Kalabu oborismo poda se, pa ga zalismo preko brade rakijom, a on se umalo ne uduši. Ne ć e da pije, a ljevaju mu rakiju u grlo. - Jah, moj brate. Ama nema više onakih jarana!

168

169

Mustafa Č ohadži ć iz Fojnice, ranjen kod Toblaha u Rumunjskoj, prič a kud se sve borio u ratu:

- Borili smo se na Monte Grapo, na Monte Spinucija, na Monte Tomba, na Doberdolu, na Gorici i nikad me ne č voknu ništa, a u Rumunjskoj, eto, na đ e me kuršum. - A zar nismo bili zajedno u Verovita u Rumunjskoj ? napominje mu Salko Kupusovi ć . - Jesmo, jah! Ama se insan ne sje ć a onog mjesta gdje rahat prođ e. - A da vidiš ovo? - Kasim Pašanovi ć izvadi komad papira iz koverte, a na papiru napisano kako se general feldmaršal Borojević zahvaljuje tome istom Kasimu Pašanovi ć u što se junač ki borio za cara i državu. I svakom to on podnosi pod nos: - Nije šala, meni se zahvaljuje li č no Svetozar Borojevi ć što sam se borio... - Svi smo mi to dobili, po jedno takvo pismo. - Ama je on meni svojeruč no napisao. - Potpali ga pa se nakadi na nj u prvi mrak! - To ti mene trč ha' š - ljumuo se Pašanovi ć . - Vazda sam ja tebe držao za pametna č ojka, a, oprosti, nije ti to pametno što pokazuješ to ć age. Spali ti to ko što su i svi drugi spalili. - Pa Borojević je bio Srbin. - Ama najprije Austrijanac... Malo predušiše, a onda se opet po č eše podgrijavati uspomene iz Đ era (Ih, brate, što su Ma đ arice vatrene!), iz Galicije i Albanije. Zatim prič aju o kapetanu Turudiji, da onda jedan izdigne pjesmu po starač ki, podrhtavajuć i glasom: Turudija i naš car zapalili po cigar. Turudija govori: Jeste momci, gotovi, da idemo na Pijavu da gubimo glavu. - Boga mi su mnogi i zijanili glavu i tamo ostavili kosti. 170

- Ko blentavi Bošnjak! Ubiti ć ojka ni kriva ni dužna! - Pa i oni su nas. - A zašto? - A šta ja znam?! Pa evo ovdje danas nejma ni Talijana, ni Rusa... Sve smo sami mi, Bošnjaci, muslomani, pa past ć e danas mrtva glava, ja morebit i više... A ako se razmine na samo jednoj krvavoj rani, to bi bio Bajram. - Boga mi, moglo bi to biti. Ali ima i đ endara. - Ja mislim da ih je i dvadeset došlo. Sve dva i dva miješaju kroz narod, a puška, bajnetauf, na ramenu. - Trebalo bi vala da i hodže vaz č . Kad bi samo kazivali kakav je to grijeh ubit muslomana bigajrihak, onaj ubojica je osuđ en na Džehennem iz kojega ne ć e nikada izać i. - Vallahi, svejedno je to kazivati Bošnjaku, muslomanu, ako je samo on nakastio da pokaže g da mu niko ne smije progovoriti s njegovom curom. Progovori samo s curom, rasporić e ga onaj gazija od mudi do grucli. - Jah. Drugi gledaju a neć e da ih rastave. - A ko ć e se baciti na mahnitova i svezati mu ruke... - Pa da i onaj drugi okuša nož na svome vudžudu. Arnaut je prodavao šerbe i kraher, a i limunade je bilo dokle ko hoć e i dokle ima prara. Limunada je bila č aša dinar, šerbe dinar, a "klaher", kako ga seljaci zovu, bio je dva dinara. Trebalo je samo uprijeti palcem u staklenu kuglu u grklj anu flaše pa piti slatki napitak č ija je soda škakljala u nosu. Limunada nije vidjela limuna ni šeć era, a šerbe isto tako, samo je imalo još neke crvene boje koja se tako đ er kupovala u apoteci. Vode nije nikad nedostajalo jer se samo trebalo sagnuti 171

do rijeke i zahvatiti je koliko treba... Pred ve č er, kad već nestane šerbeta, ako se nije dovoljno kupilo u apoteci, Arnaut skine s glave jeftini crveni fes, kad ga kupci ne gledaju, hmurne ga u č abar i dva-tri puta ga izažme pa pusti boju baš kao da je i kupovna boja iz apoteke. Uostalom, to nikom ne naudi jer je i inač e ljetna vruć ina, a od igre i kolija sve izbije na znoj. Na nekoliko su mjesta namješteni privremeni odžaci od dva a već kamena, me đ u koje se naloži vatra, a u posudi s č ešmom grije se voda. Kahvedžije za tri petka kup č bakrene dževzice i fildžane, šeć era i kahve, pa ako su ih prije kupili mogu služiti godinama. Nitko ih neć e ukrasti, a ko iz neopreza razbije fildžan, i plati ga pošteno. Uveč er se pokupi sermija, saberu se pare i svodi se obrač un, pa kad povremenom kahvedžiji ostane pedesetak dinara taj se ima č ime pohvaliti kako je zaradio. Samo se rakija ne prodaje. Svako ko to kulniš č ponese koliko misli da mu je dosta, a ako je već e društvo, već i broj ze zadjene u pijesak preko kojega te č e brza i hladna Fojnica. Neko nađ e i sabere društvo, neko se smj esti na livadi me đ u vrbacima, sveže karim grkljan od šiše, za č epi je č epom i spusti u Fojnicu. Stari Đ ogo bez odmora kolje janjad i jarad, guli ih, č isti drobinu i peč e ih na ražnju u gvozdenoj tepsiji u pitnoj peć i. Velik dio gostiju ponese od kuć e gotove zahire. Ko nosi ne prosi. A zašto i da kupuje za skupe pare kad ima džaba ku ć nog berketa?! Kako se rijetko kad jede meso ku ć i, neko kupi i peč enja kuhanog mesa da mu zamiriše zalogaj. A kad momci pozovu nekoliko djevojaka i muških im pratilaca na jemek, onda se gleda kako koja cura jede. Ako je halapljiva znak je da se ku ć i ne mesa, da je to fuk.arsk. ku ć a. Kola pristižu, pred konje se stavlja sijeno, a cure i matere im silaze s kola da malo protegnu noge. Toliko je kola da treba

prethodno razgledati okolo i po veli č ini vrbe, jasike, jablane, jehč da bi ih vlasnici poznali kad se budu vra ć ali. Kad se neko hoć e rasteretiti treba dobro da prohoda po njivama da bi našao mjesta gdje ne bi tu đ in mogao nabasati na nj ga nazreti.

172.

173

Turabijini su ruč ali s prijateljima. Popili su i kahvu svi stariji, popušili po nekoliko cigareta smotanih u cigar- ć agetu (kad se harč i nek se harč i!) a obič no zaracita-jfi u novinskom papiru. Starog Mustafu uhvati zijev - ho ć e vilice da razvali. Njegov prijatelj Kasalo takoder po č e zijevati. Sijena je bilo nastrto u kolima koja su bila u blizini pa se poč eše nagovarati da malo legnu. Obič no kasno liježu č ekajuć i jaciju, a rano ustaju da ne zakasne rni sabah, a dug dan, siti do grla pa jedan drugog nagovori da legnu. Poslušaše se i oslobodiše mla đ e svoje prisutnosti pa se odgegaše do arabe. Popeše se i legoše. Turabija poluglasno izgovori: Ja Rabbi, daj mi, Allahu, život bez belaja, kabur bez azaba i nafaku bez harama! - i odjednom zahrka. - Što to knt-aš? - upita ga prijatelj, ali i sam zaspa... Kad starješine legoše, i momci s djevojkama ustadoše da se malo prohodaju izme đ u grupa grupica, izme đ u riječ nih rukavaca, kukuruznih njiva, strništa, vrba i jeha, jasena i jasika, dudova i divljaka krušaka pod kojima se moglo okupiti na desetke skupina. Ostale su samo dvije prije i jedna Turabijina usidjelica. Ona je ranije sve ophodala uzduž i poprijeko. Nije ju niko zadržavao jer nije bilo bojazni da ć e je ko "potegnuti". Nije ona bila ni ružna, ali je puno pametovala pa je eto tako... Kasalovica koja je o njoj samo č ula da takva Turabijina cura postoji, ali da se pravo ne zna ni koliko joj je godina, upita

je što se nije udala. "Bog te stvorio, dao ti ljepotu i pamet, a ti se nisi htjela udati". - Ah kako ć u se, moja drugo, udati?! U desetoj godini dijete; od deset do dvadeset hašariluk, do tridesete ne znaš šta ć eš od sebe, do č etrdesete v"4".š, a do pedesete znaš šta ho ć eš i jako poč neš živit, a od šeset poč neš misliti na oni svijet. Kasalovica se pomalo smjehuljila: - Pa što propusti tolike prilike? - Ah moja seko. Bošnjaku pamet kasno dOj č . A i Bosanki. Eto ne bi sujeno da jujffin svoju djecu u bešici; ali jujala sam djecu od sve bratje. Svi me zovu babOm, a i bivala sam baba sv č djece u kuć i pa i u mahali. - A voljela bi da si se udala i svoju djecu imala? - Eh, što prOj č ne treba žaliti. Dva momka, Mrkan i Brkan, naljeveni "mehke" koja gOr č zanese pamet nego presreli su dvije djevojke, Behku i Dževahiru-Dževku, i odmah zapovrzli razgovor. - Kako ti je ime, mala? - Behka! - Ej ti, Behka, guzica ti mehka. - Popipaj je da vidiš kakva je. - To ja i hoć u, da vidim i opipam. - Bi da ti je? A kako je tebi ime? - Brkan, a ovo mi je jaran Mrkan. - Vidi se da brkan. Koliki su ti brkovi mog'o bi na njima dječ je pelene sušiti. A tebi kako je ime? - Mrkan. 17 4

me!

- Mrka kapa, zli biljezi. Maknite se da pro đ emo. - Hajde, bona, po đ i za me! Ako neć eš za me, prođ i preda

- Niti imam za koga niti pred koga. Pođ i ti, Behka, za me. Ako baš neć eš mene, da ć u ti ovog malog ispred mene! - Podaj ga kuji, ako ga i ona htjedne. Protrč aše izmeđ u momaka koji su se njihali i premještali s noge na nogu. - Vala su nas urezilile. - Pjana glava ne nosi bajraka. Zulfo č olak okupio oko sebe nekoliko vršnjaka, sjedne uokrug jedan do drugoga, a i neki mladi ć i, poutegli, jer nemaju zgode da bi se oženili, stoje oko staraca i slušaju. Zulfo, samo što ne pla č e, drhtavim glasom pri č a kako je mimohod č uo neku mlađ ariju što se šprda starijim ljudima koje bi trebalo sve spremiti na jer ne mOg-n raditi, a kad progovore s mladima, samo ih ruž č nagone da kjanaju. A kad bi se starih riješili, imali bi više mjesta u ku ć i, mogli bi se mlađ i ženiti. Kažu: žene i tako i tako. Predi=1 lan i vunu, č uvaju unuč ad dok su im nevjeste na njivama ili rade koji drugi posao. - Jah, moj Zulfaga! Oni misle da su svu pamet pokusali. - Tako je i neki car bio zapovjedio da se pomore svi starci preko pedeset godina. Djeca su morala pobiti o č eve. I ko svi poubijali oč eve, ali jedan nije mog'o. Drag mu otac bio pa ga nekako sakrio da ne bi niko u selu saznao. Bog dao, nastala glad: nigdi zrna žita. Šta ć e, kako ć e? Nejma žita ni za sjemena. oca, a otac mu sakriven da ga ko ne otkrije. Onda sin emo? Nemamo šta u zemlju baciti, pa kako ć emo se nadati "Šta ć 175

žetvi?" Onda onaj otac kaže sinu: "Skini slamni krov s pojate pa ga izmlati dobro, jer je bezbeli ostalo poneko zrno u klasovima." I sin posluša oca, ono žita što je bilo u slami na krovu omlati i posije. I Bog dade pa rodi žito, ko Bog ho ć e. Č uje car za to pa zbavi onog sina. Pita ga: "Ko te nau č i da posiješ žito kad ni sjemena nejma?" Onda on trt-mrt, na koncu kaza da ga je otac nau č io šta ć e uraditi. I eto, rodilo žito. I onda car reč e da se više ne smiju ubijati stari ljudi, jer se bez njihu iskorijeni pamet. I tako je to postalo. - Jah, moj brate, nije šala pamet! - Ništa se nije s pametim iznijelo.

mladunac ranije prijetio da mu se ne primi č e njegovoj djevojci izvadi nož i vrškom po đ e pravo prsima onoga mladi ć a. Vrisnu cura, a mladić se zakrenu i mišicom do č eka nož. Pote č e krv, žandar opali hitac u zrak, nasta zabuna me đ u svijetom, a dva žandara svezaše Kubada. Djevojka je plakala, a momak je vrisnuo ne od bola ili straha, nego što nije žalio krv za svoju djevojku, a kako je doktor Asim Nuhić uvijek išao po teferič ima s priborom za prvu pomo ć zač as je podvezao ranu sokole ć i ranjenika: "Ništa ti ne ć e biti. Na psu rana, na psu i zarasla!" I poč ele su prič e rasti kako se vijest udaljavala od "mjesta događ aja". - Živ je, ali da Bog da da bude pa ć an. - Rasporen je da su mu se crijeva prosula... - Nisu crijeva, nego su mu prsa rasporena. Srce mu se vidi. - Dofatio ga po vratu. Lokva krvi đ i je bio sluč aj. - Neka vala nije proš'o teferi č u gluhoć i - pametuje jedan. Nek se zna da i mi imamo junaka - a ne zna se ni ko je ni je li ikad u životu uradio kakvo pametno junaštvo.

Žandari su, sve dva i dva, prolazili izme đ u naroda i vrtjeli se tamo gdje su se nadali da ć e doć i do zač ikavanja, bitke, krvoprolić a, pa bila to rana ili mrtva glava. - Č uvajte se vi, momci, seljaka iz Arnutovi ć a! - savjetovali su stariji mlađ e. - U njihovu selu nerna ni greblja. Oni se svi u Zenici zak ■ paju. -A od koga si to č uo, pas ti d'ero nanu.? - vrisnu jedan mladac Arnautovac pa izvuč e nož od pedlja oštrice, a sjajan i bridak kao kurbanskf... Prije nego što je mogao nož dohvatiti ljudsko meso, žandar se stvori izmeđ u njih: - U ime zakona, baci nož od sebe ili pucam. Seljak baci nož preda se da bi ga mogao podi ć i kad žandari odu, ali se jedan mladunac nasmija: - Nije za koza sijeno. Husejn Kubad koji je dobro uo č io da mu je baš onaj

Prijašnjih godina pehlivan Arif Tamburija razapinjao je konop sedam-osam metara iznad zemlje, a prelazio je od jednog do drugog jarbola drže ć i po sredini u rukama tereziju, a to je podugač ak valjkasti komad drveta, kojim je održavao ravnotežu. Ispod zategnutog konopa u zraku njegov obojeni peliha č u šarenim hlač ama i cipelama osebujnog kroja oponašao je pehlivana hodaju ć i po konopu pruženom po zemlji ispod nategnutog konopa na kojemu je Taburija izvodio svoje egzibicije. Dok je gledaocima zastajao dah kad bi gojazni pehlivan prelazio po konopu s jednog kraja na drugi, dobro ć udni

176

177

gledaoci, a najviše djeca i cureci, smijali su se i vrištali pehlivanč evim magarštinama. Iako je prošlih godina Tamburija razapinjao konop kraj Hadži-Bešlijine ć urpije sva tri petka po Aliđ unu, ove godine se spremio za samo jednu predstavu. Svjetine je bilo više nego ikad i znalo se da ć e, pored hodanja po konopcu, biti i drugih ta č aka po programu. Uz č vrsti kolac zabijen duboko u zemlju bio je pri č vršć en konop koji se uzdizao do prvog jarbola, a odatle je bio zategnut vodoravno do drugog jarbola, odakle se spuštao do drugog koca. Oba jarbola su bila izdignuta više konopa i zategnuta u visini konopa s obje strane. Svjetina se okupljala dokle se smjelo, a gledalo se i izdaljega, tako da, kad bi se prekinuo konop išč upao jarbol, ne bi mogao dohvatiti znatiželjnike. I već ina onih koji su se zabavili rakijom ostavljali su šejtansku sofru da bi gledali Tamburiju kojega gledaju više od dvadeset godina. Znaju mu sve marifetluke, znaju kad ć e tobože posrnuti, kad ć e mu se omaknuti jedna noga, a on zajahati na konopac i ponovo ustati na noge. Pehliha č obilazi gledaoce, nosi šešir u koji mu bacaju krune, poli'ć e i rijetke dinare, neko ubaci i staru banknotu koja nema opticajne vrijednosti, a rijetki ubace u šešir papirnu deseticu. Kad pehlihač naišareti Arifu koliko ima para u kapi, Arif se pripremi mažuć i dlanove talkom prije nego uzme u ruke tereziju po sredini i poč ne se penjati. Gledaoci se dive kako on ide uza stranu i balansira terezijom dok do đ e do prvog jarbola. Tu se zastavi drže ć i tereziju u desnoj ruci, a lijevom prihvati za jarbol dok prođ e na glavni dio konopa. Malo dahne a onda nastavi put. Ljudi zanijeme, a neki ne smiju ni da gledaju. Pobožan susjed šapć e susjedu: "Ovo ti je ko Silt- ć uprija, samo što je ona od dlake tanja, a od sablje oštrija, a ispod nje Džehennem.

Blago onome ko se ne sa Sirat-ć uprije, nego pkan ode pravo u Džennet." Tamburiji se noga omakne i on kao da ć e pasti, a svjetina zavrišti. Neki se i smiju jer znaju da je to njegova finta, a jedna cura šapć e "Kuku meni, upišah se!" Pehliha č se izvali na donji konop, hoda na rukama, a izdignutim nogama mlatara u zraku da svijet strah okrene na veselje. Tamburija podigne obje noge na konop i digne se kao srnda č pa nastavi hod do drugog jarbola. Malo odahne i vra ć a se istim putem, podižuć i sad desnu sad lijevu nogu kao da igra neko narodno kolo. Silazi s konopa i ide u krugu koji je napravila svjetina, smiješeć i se, pozdravlja poznanike pružajuć i im ruke, a onda se spusti malom svezanom janjetu u košu, koje malo pomili po njuškici. Janje se i ne šta ć e biti od njega, a žene nerotkinje znaju da ć e pokušati zadnju šansu da z.trfidn. Onda Tamburija izvadi dvije polovice limene kante od petroleja i jednu pa drugu pri č vrsti svezama za noge koje je smjestio u polukante. Pošao je uz kosi konopac razmi č uć i noge da se kante ne sapli ć u. Ponekad bi kanta klepnula o kantu, a on se č vrsto držao svoje terezije kojom je balansirao i održavao se na konopcu. Odriješio je limenke i opet prohodao me đ u svjetinom, a pehlihač je opet zašao s praznim šeširom ne bi šta uč elepirio. Zatim je uzeo veliki bubanj i lupkao udaraljkom po njemu, što je imalo znač iti da se sprema glavna atrakcija. Nerotkinje su znale da ć e sada biti žrtvovano janje pa su davale č evrme, svilom vezene rupce, zlatnim koncem vezene uč kure, a uz to je svaka dala nešto i u novcu. Arif je svezao kanafom desnu prednju i zadnju nogu iza papaka, a tako i lijeve noge i provukao ruke kroz vezane janje ć e noge kao da je navukao torbu na leđ a. Nož je zadjeo za remen na pasu i s terezijom pošao na uspon. Janje se je trzalo kao da je sad osjetilo šta ć e

178

179

biti s njega, a Arif pomalo stezao mišicama janje ć e noge, a stalno na oprezu gledao tereziju. Provukao se kraj prvog jarbola i kad je došao do drugog, spustio je pehliha č u tereziju, nogama se zakvač io za nategnute konope sa strane, skinuo janje s le đ a i pripremio rupce kako ć e ih okrvaviti kad zakolje janje. Krv je udarila iz grkljana, janje se je trzalo, a Arif je umakao rupce, č evrme i uč kure u krvavi j anjeć i grkljan, i bacao ih ženama koje su ih hvatale u lijetu. Hoć e im biti od koristi ? Bila je to posljednja nada nerotkinj a. Svijet se razilazio. Rastavljeno je pehlivansko borilište, Tamburija se presvukao u č isto, a i pehlihač kad je skinuo masku i obukao novo odijelo bio je prikladniji od Tamburije. Svijet se poč eo razilaziti. Ko je svidio posao oko ženidbe i udaje nije više imao šta č ekati nego je krenuo kuć ama, a koji su se davno vezali nevidIjivim ali č vrstim vezama odvojeno su se spremali na Kiseljak zajedno ako ć e krenuti dalje. To jutro otišao je pun autobus izletnika iz Kiselj aka u Fojnicu. Mahom su to bile Jehudije koji su sa ženama i djecom htjeli promijeniti sredinu za jedan dan. Bilo je tu najviše starijih roditelja i mladInč , pa i pokoje manje dijete. Asimaga Lo$rdija, cipelar, provodio je č itav mjesec u Kiseljaku, spavajuć i danju u Spahe, u sofi, a pjevaju ći noć u u TUnje. Bio je napukla glasa, ali još uvijek se mogao slušati. Tamanio je rakiju, malo mezetio, ali ga niko nije vidio ć orć utuk pijana. Kako je i gra đ anski sarajevski svijet, osobito cure i mla đ e žene, otišao na Hadži-Bešlijinu ć upriju, on je uprtio harmoniku i ukrcao se u Momč inović ev autobus da ode u Fojnicu i okupa se u banji. Nije se volio kupati u rijeci, a osjetio je potrebu da se opere i presvuč e u č isto. 8o

U Fojnici su se kupili oko njega oni što nisu otišli na Ć uprij u, a u bašč i kafane "Hiljadu i jedna no ć " bilo je starijih mještana i jevrej skih gostiju. Lopardija se okupan, osušen i u č isto obuč en svratio u kafanu, razvla č io harmoniku, prebirao po dirkama i po č eo polahko pjevati o Edhem-paši na gr č koj granici, da su hazur svi turski voj nici... Poslije je pjevao o tursko-ruskom ratu, o Osman-paši koji se junač ki branio u opsjednutoj Plevni, o viteškom ponašanju ruskog cara, koji nije htio oduzeti Osman-paši sablju kad se morao Rusima predati, o samoubistvu njegove žene, jer nije mogla podnijeti da joj se muž predao Moskovu, pa mu, pri susretu, zabivši nož u svoje grudi, kaže: "Ja sam junak, ti si žena." Pjesme su se redale jedna za drugom, svijet je priticao, ali kad se zač uo ezan za džumu, prekide Asim-aga pjesmu, spusti harmoniku i ode na č esmu da uzme abdest. I oni koji bi možda zanemarili klanjanje džume zastidješe se od Lopardije i pohitješe u džamij u. Iza džume opet su svi navrli u kafanu. Baš č a se punila, pa su Fojnič ani nudili Asim-agu jelom i pić em, a on je priželjkivao štogod u gotovu, no oni se nisu sjeć ali da je i to č ovjeku potrebno. Kad je Momč inović zatrubio autobuskom trubom i sjeo za volan, odmah je i Lopardija sjeo na sjedište do autobuskih vrata. Na krilu mu je bila harmonika, na koju je "zbakrio", da su se odmah poč eli ukrcavati putnici. Poneki ljubitelj pjesme spustio bi dvodinarku u Asim-agin džep, a neki, bogatiji, mislili su da je Asim-aga pjevao za svoj ćeif, pa neka sam sebe i č asti. Fojnič ani su ispratili autobus koji je pokušavao po ć i i molili Lopardiju da im opet do đ e, da malo razbije gluho ć u, ako negdje vidi šeh-Mecu neka mu rekne da odmah do đ e. Napokon se autobus udobrovoljio i krenuo prema raskrku. 181

Asim-aga je neumorno pjevao, a ni drugi saputnici nisu bili svezanih usta. Pjevao je ko je imao glasa i sluha, a pjevali su i oni koji su se posvađ ali sa sluhom, a koji su bili i najgrlatiji. Kad bi prekardašili, Asim-aga bi okrenuo na harmonici tre ć u kajdu, a uzdignuo glas, pa bi oni sa sluhom nadvladali one tetrijebe što 13-t..1č kajdu. Niz lica je curio znoj, košulje su bile mokre od stiske da su se mogle cijediti, ali kad vrisnu guma pred samom Hadži-Bešlijinom ć uprijom, Lopardija zapjeva Ašeriko de kinze anjos, a sve Jehudije prihvatiše španjolsko-jevrejsku pjesmu s ushi ćenjem kakvo se javi samo kad pjesma dirne do dna srca. Izlazili su jedan po jedan iz autobusa nastavljaju ć i dalji tekst pjesme, a pristajali su uz njih i oni koji nisu znali rije č i, ali im se svidjela kajda. Momč inović se muč io krpeć i gumu, a Jehudije s Asim-agom poč eše pjevati Adio ke rida, non ke rola vida, me l'amargates tu. Oni koji su sjedjeli u Muzaferijinoj sofri, s Ć osukom, Biberom, Karahasanović em i Koradžijom živnuli su kad o ć utješe Lopardiju. ć osuka se na jedvene jade diže, ali kako je bio okratak, a izme đ u njih i autobusa bilo je još gustih skupina, nije ništa vidio. - Propni se na zadnje noge pa ć eš ga vidjeti! - dobacio je jedan iz društva. - Nuder - dreknu Muzaferija, a Ć osuka se pruži po zemlji koliko je kratak i širok. - Ah dušma-nu, šta poradi od mene?! Najedanput o ć utjeh cukfilera Lemeza iz Sarajevskog polja kako me muštr... - Dobar je strah kome ga je Bog dao. I nakon deset i kusur godina još ti se prisniva... I neki posjetioci Hadži-Beslijine ć uprije u treć i petak po Aliđ unu pretrgoše razgovore i pregovore o ženidbama i udajama z

i pomiješaše se s došljacima, dok Mom č inović ne promijeni unutarnju gumu i osposobi autobus da nastavi put. Mašo Klempić je sabrao svu svoju č eljad koja je došla na Ć upriju, a pozvao je i Razu Gluhi ć evu koja se davno zagledala sa Sulejmanom Mašinim. Ona nije htjela do ć i zato što nisu zovnuli i Murat-agu, oca joj, jer, po svoj prilici, bit ć e tu gotov ugovor, a, zna se, s prvim mrazom bit ć e i vjenč anje. Mašo je poslao Sulejmana i Razu da mu dovedu prijatelja i priju, na ruč ak i razgovor, pa se mladež uputi da traže Muratagu, a sam Mašo sko č i i ode do pekare da kupi peč en bravlji bubrežnjak i ć .11iju. Nekoliko č lanova porodice ostalo je da č uva zgodno mjesto da ne bi ko drugi zasjeo. Mašo je došao malo ranije dok se ne pojaviše Murat-aga i kć i mu, a buduć i zet je išao za njima uzastopice. Iselamaše se i za zdravlje upitaše, posjedaše neko na gunj, neko kraj prostrta, a Mašo namignu svojoj č eljadi da razastru bošč u. - Šta ć eš to, Mahmut-aga? - A hoć emo, prijatelju, da se malo omrsimo. A što ti ne zoveš mene Mašo, kako me zove i ostali svijet? - Ama, brate, mlada č ovjeka možeš zvati kako goć hoć eš. Zovi ga, ako hoć eš, i "crna lonč ina" samo ne udari njime o kamen. - A ti hoć eš rijet da sam star. - Nisi ti star, samo puno pamtiš, ko i ja. č ini mi se da smo u godinu-dvije ro đ eni, a u isto vrijeme smo ratovali. Razvezaše pirlitanu bošč u, u kojoj je bila puna tevsija pite tikvenjač e, po vrhu pokajmač ene. Klempić predloži: 183

- Kako bi bilo da najprije okusimo po zalogaj-dva mesa? Ako ostane prazna mjesta u želucu, možemo pitom nadopuniti. Upregoše konje u kola, rastaviše mladu od mladoženje, prekriše je debelim duvakom i ona nastavi cijeloga puta šaptati: "Ja Allah, ja Muhammed, me đ u nama lezzet i mehabbet!" Natiskane arabe svijetom, punim današnjih doživljaja, jurile su prema mjestima odakle su jutros došle. Konji su vazdan jeli djetelinu i zob ili što drugo što su imali doma ć ini, a mladina se naigrala i napjevala, narazgovarala se pa se ponamještala u kolima, a neki se i ispružili koji su se više vrzali izme đ u svijeta, koji su više igrali kola i pjevali. Poneko od njih se i zaveo u san, a neka vižlica, da ih razbudi, provlač ila travku ispod nosa momka koji je zaspao. A momak bi se rasanio i zapjevao curi: O curice, dina ti, nemoj u me dirati! Narav ti je pogana, ubi ć eš me nogama. - Zaboga, cure, vidjeste li onog Zamlaza iz Vogoš ć e. Koliki je drzman, a kolišna mu je cura koju je prstenovao! Dina mi ć e je udušiti. Neć e ona moć i to izdržati. - Hajde, budalo - oglasi se stara Hašija Kutlešina. - Je li iko ikad č uo i vidio da je plast sijena udušio miša? Pihit se oglasio u kolima, a da se ne bi dalje bezobrazalo, Šemso Daltabanovi ć zavrže prič u o punicama i zetovima, i kako punica više zavoli zeta nego sina. - Ja doš'o s posla, radio na njivi č itavo dopodne, niko mi iz kuć e ne donesi ruč ak. Odem kuć i, mati se nešto muha po izbi, a ja ištem: "Daj mi, mati, ispeci barem dvoje-troje jaja da ne jedem suha hljeba!" A ona ć e: "Nejmam, sine, tebe ne žalila!" Izajde ona iz izbe, a ja podignem kapak od nać ava, kad na dnu desetero jaja. Ja uzmem jednu plo č u pa je spustim na ona jaja i sjednem na seć iju. Dođ e mati pa odmah diže kapak i kad ugleda šta je bilo otpuhnu kroz nos. "Šta je to, mati?" pitam je ja. Tokorse 184

ništa ne znam. "Ma č ketina se porigala u nać ve, nalet je bilo", kaže ona. "E neć eš, zete", mislim ja u sebi, "kad ne ć u ja pojesti jaje, a radio sam ko na uš ć en, neć e vala ni on." - Ih što si pamet prosuo! - dira ga cura koja mu je pomalo i rodica. - Mogao si izvaditi troje jaja pa ih popržiti u tavi. Ostalo bi i zetu. - Nemam ja ništa protiv zeta, ali mi krivo što mati u grijeh pada kad pod starost laže. Stara Merdanovka bila je paziteljica ovih cura u arabi. Nazorila je da se ne udaljuju, da se ne zagube u kukuruzima i vrbacima i svi su je slušali. - Merdanovka, bila nejadna, što mi ne bi dala tvoju Tidžu. Nismo bliz rod. Ti najbolje znaš ko je kome rod i do devetog koljena, a Tidža mi nije baš ništa osim ašiklija. - Sebi ruke, dušmanine! Ona ti je sestra po mlijeku. - A kako to? - Pa tako! Ti si već bio u treć oj ja u č etvrtoj godini kad mi se Tidža rodila. A presjeklo mi se mlijeko pa dijete ho ć e da č ivdiriše od gladi. Zovnem ja tvoju mater i ona Tidžu zadoji, a tebi nije više ni trebalo sisati, jer si se mogao pure najesti. I tako vas dvoje postadoste brat i sestra. - A jesi li ti koga tu đ eg zadojila svojim mlijekom? - A jašta sam, sine. Eto Zulfina Mehu sam zadojila pa kasnije umrije, pa Đ ulagina Jusufa pa i on umrije, pa Beširovu Atku pa i ona umrije... - Ah Merdanovka, šuć ur Bogu kad mene ne zadoji, jer bih i ja umro. Kakvo ti je to mlijeko otrovno ko u zelemba ć a! Subašić a Najla je išla s materom, a usta je otvarala i kad treba i kad ne treba da bi joj se vidjele dvije zlatne krune na I g5

oč nj acima. Ni Merdana Husu nije majka puštala od sebe da se ne zagleda s kakvom hajtm, a on se odavno javljao Najli. I Najla je bila sklona poć i za nj. Stara Subašić ka, otkako je postala muhtarevca, uvrtjela je sebi u glavu da joj nije niko ravan. Huso je sve predio kraj Najle i dobacivao joj i pozdrave i pitanja, ali Najla nije smjela od matere ni zucnuti. Dosadilo muhtarevci, pa da dokaže da Merdan nije prilika njezinoj kć eri, zalaja: "Proteg se pas da dofati zlatan tas!" - Ih nepriliko - doč eka Merdanovica. - Jesu dva zlatna zuba u ustima zlatan tas? A moj delija uzme đ ugum vode pa ga na vršnjaku prenese preko Fojnice i tamo i 'vamo. Ono što on ima v4. careva grada! - Tpu, sram te bilo! - Pofalite se kad vam se javi moj Huso! Najla se odvoji od matere pa potr č a za Husom: - Ja te hoć u, a mati kako ho ć e. - A ako ja tebe neć u? Zaprepasti se Najla pa osta ukipljena izme đ u matere i momka. Samo što ne zaplaka. - Hoć u te, bona. Ja samo da vidim šta ć eš ti. - Ah dušmanu! Kad mi sad srce ne prepu č e, neć e nikad. Uzeše se pod ruke, a prije koje su se maloprije nadlajavale zagrliše se i po č eše se cmakati. Đ ulaga Ramić se objene zaljubio u Zinetu Kušmi ć a, kad ju je vidio s nekoliko drugarica koje su zagledale momke. I mati pristajala je za njim, jer onom č emu se prije govorilo milovanje i dragost sad se kaže ljubav, a kako ć e se tome reć i 18 6

ljubav, kad još nisu bili pred kadijom, kad nije bilo đ erdekdOvč , kad treba prič ekati da ostanu sami u đ erdeku i poljube se. Mladež je kao slama: plane odjednom i spepeli se za č as. Ljubav se muč no ra đ a a dugo traje. - Đ Ulaga - zvala ga je kona koja ga je najbolje poznavala. Evo izaberi Đ ula krušaka. - Kruška se č uva da nado đ e, a da omekne, a jabuka se daje za uzdarje. - Pa da vidimo i zagrizemo. - Ako ć e se jabuka gristi, ja to sffin znam. Jedna Zinetina drugarica zapjeva punim glasom: Ja zagrizoh šareniku jabuku i poljubih Esme- đ uzel djevojku. Momci se poč eše okupljati, a jedan preuze pjesmu: 0 djevojko, slatka moja sladijo, ah, a ko ti je slatko ime nadio... Drugi je nastavio: si mele ć džennetska hurija, te majka kraj Dženneta rodila? Jedan klapac preuze drugu pjesmu koja je u stvari bila brojalica: Oj Zineta, Zineta, puna ku ć a nimeta, tako ti zvizde, daj mi malo p.. Đ ulaga mu ne dade da dovrši, nego mu priveza sillu uz obraz. - Šta me biješ? Nisam ja tražio što ti misliš. Ja sam htio da zaištem pogač e. - Hoć eš pogač e, č aršijske bijele domać e ispod sač a. - I ječ mena hljeba da mi daš, osevabio bi se. Ogladnio sam, a ti me... - Rano ti je da tražiš cure. Niko nije u č io ovaj zanat. Kad porasteš s.'m ć eš nadoć i šta ć eš govoriti. Đ ulagina mati privuč e sebi momč uljka i izvadi mu iz gurduma gurabiju: 187

- Halali mu, sine! Nije on hr đ av, samo mu nije drago da mu se neko pred curama bezobrz. Muško društvo se razi đ e jer mu nije bilo pravo što gužva prođ e bez tašalica, a ni cure nisu bile zadovoljne s Đ ulagom, koji je samo Zinetu vidio. Svaka od njih je tako đ er htjela progovoriti s njim. Đ ulaga je pristao za Zinetom, kazivao joj koga ima u ku ć i, koliko ima zemlje. Sestre su se poudale ć e se još za godinudvije udati, imam mlađ eg brata, ali se on, Đ ulaga, u kuć i i poslovima. Ako ne može odmah odgovoriti, neka se dobro promisli za heftu-dvije, a on ć e doć i u Zijamet-Crnu-Rijeku. - Pa eto, do đ i do dvije hefte pa ć u ti reć i svoj odgovor... Hoć u i mater pitati, pa i otac ć e se raspitati. - Dobro, Zineta. Pametno je to, ali ja bih najvolio da odmah krenemo... I evo ti jabuku! - Izvadio je iza p"sa golemu, crvenu jabuku, a tu sortu jabuka je donio Kubi č ek iz č eške. - Ah mašallah, kakva je ovo jabuka. Ovake nisam nikad vidjela. - U vas je selo na visini pa ovakve jabuke ne mogu tamo ni roditi... A mendil? Kamo meni jagluk? - Eh Boga mi, ako moji reknu, bi ć e i jagiuka i svašta što cura u ruhu nosi. - Hoć eš mi ruku pružiti da se oprostimo? - Neć u, bogme. Kad se ruka dadne, sve se je dalo. Alahimanet. Kad Zineta ode, Đ ulaga zapovrže razgovor s materom: - Eh mati, šta ti veliš? - Pametna je. Pametnija od tebe. - A vidje joj ben na obrazu?

- Vidjeh. - Na um pade mi ona pjesma: Vidio sam svašta dosta, al' mi na te merk osta. I na tvoje b'jelo lice, fataju me tri groznice, i na tvoje sijah-bene, šta ć e, draga, biti s mene? - Šta ć e biti? Vidim ja da si ti pomahnito. Sad joj je na obrazu mladež kolik' Bog da, a kad do đ e u moje godine, rascvake se ko karanfil. - A bezbeli ć u i ja biti i klempav, i mršav, i izbrazdana č ela, i krezav. - Hajde, hajde, ja ć u je ocu ti nafaliti, pa jeda pristane.

188

189

Japalakova Emina se tri puta udavala, a svu trojicu muževa je izderala. U nje japija tvr đ a nego u "č ojki5." joj, pa eto, Bog dao da je od svih imala djece. U godinama je, ali i u snazi. Sjede oko nje djevojke pod jednom johom i sve je pitaju kako je to ona uspjela da ih nadživi. - Ah, moja djeco, i to je Božije davanje. Mogla sam i ja prije prvog č ojka umrijeti, ali sudbina ne dade. Mevlida, koja je malo prerasla godine u kojima se cure udaju, ali puna života i neoprana jezika, pita Eminu: - A Boga ti, s kojim si bila najrahknija? - A šta s time hoć eš rijeti? Sa svom trojicom sam bila rahat, pošteno živjela, djecu im podizala na noge... - Ama, ja mislim koji te je najbolje zadovoljavao. - Obješenice jedna, to ti hoć eš da znaš. Sve cure opružile uši da im šta ne promakne. - Aaah - uzdahnu Emina - č estOskoka ti Neke se cure cerekaju, a one najmla đ e se ispotaje raspituju šta je to č estoskok.

Ibro Sorguč se vrać ao sa Ć uprije sa svom porodicom kako bi što prije došao do Kobilje Glave. Babo je ostao ku ć i, s nekoliko sitne unuč adi, a mati Ibrina, Vezira, bila je na Ć upriji. I umovala: "Bog zna hoć e se više ikad? Ostarilo se za teferi č a, a živ insan hoć e još da vidi štogod od dunjaluka svojim oč ima, jer kad se oč i naspu zemljom, nema više gledanja do ahireta, ako Bog da, ako se s dinom i imanom ode, kad insanu vakti-sahat dojde." Ibro se bio preko mjere nalio rakiješinom pa ne zna ni koga vozi ni kamo vozi. Sre ć a je da su mu konji pametniji od njega pa ć e ga dovuć i do kuć e, ako se održi na "sicu". On ne zna ni da mu je mati na kolima ni da ima uop ć e mater, ne zna koliko sestara mla đ ih od sebe vozi na kolima, koliko komšija i kon. Zna samo da kandžijom mlati konje bez potrebe. Zakir Galešić , vremešan težak, ugl č dan u svom selu, a konji mu bolji od Sorguč evih, hoć e da projuri mimo Sorguč eve arabe pa sokOh konje riječ ima od milošte, a kandžijom pucketa iznad konjskih glava. Ibro ne zna šta govori, pjeva bez kajde, bez punine glasa, bez stida: Djevojka je muške ga ć e prala, ljubila je đ i su muda stala. Zakir zamahnu kandžijom po Sorgu č u kad su se kola bila upč.redila i prođ e mimo Sorguč evih kola, a Sorguč se zanjiha i sruši kao mrtav. Dograbiše ga bra ć a i zastaviše kola. Zastavi i Galešić svoje konje pa sađ e s kola i priđ e Sorguč u koji je bio bez svijesti. Oč ni kapci su bili puni krvi, a punili su se iz raspuknute kože na č elu. Brać a Ibrina skoč iše da se biju, ali se suzdržaše jer vidješe da oč i nisu ošteć ene, Opraše mu o č i vodom iz testije i Ibro progleda kao najzdraviji i najtrezniji: - Sijevn, a groma ne č uh. - Ah moj sine, moj gazape! Kamo ti obraz, sram te bilo, pa onako pjevaš ko grmalj ? 190

Nije se sjeć ao šta je pjevao, ali kad ga je mati nazvala gazapom, mora da nije valjalo što je bilo. Galešić sjede u svoja kola, a njegova č eljad koju je vozio zadiviše se kako im je starješina odlu č an i kako se ne smjedoše s njim oni drugi pobiti. Govorio je djeci: - Bić e teferič a, bić e Hadži-Bešlijinih ć uprija, bić e Aranutović , bić e mrtvih glava i ranjenih momaka, ali ć e svake godine biti sve manje momč adije i djevoj č ulW koji idu tamo na zagled. Ljudi malo-pomalo bivaju ulju đ eniji, a ko u bezobraziuku prekardaši treba mu ovako dokazati što ne valja. A onda spusti glas koji su č uli oni što su do njega sjedjeli, jer su toč koVi mrvili kamen koji je bio nasut u izlokanim brazdama na cesti: - Priznajem, i ja sam pogriješio. Nisam ja nikakva vlast da bih smio onako presuditi kandžijom. A mogao je, na daj Bože, ostati bez oba oka. Pa onda nastavi još mekšim glasom: - A morebit, da sam ja u njegovim godinama bio još gori i bezobrazniji. Na jednoj adici sjedi nekoliko sjedobradih staraca. To su buduć i prijatelji, ako se nagode za miraz koji ć e buduć a nevjesta donijeti dovesti u novi dom. Đ ulaga Varenika, buduć i svekar, koji ima dosta zemlje i hajvana, traži da Nura Pejdahova dovede u mirazu jednu kravu, koja ć e biti njezino vlasništvo, neka i ona ima svoj groš u džepu, a da ne pOgl č 6 od svekra svekrve da joj se kupi ovo ono. Ono što je od pamuka ć etena otkala, to ć e bezbeli darovati mladoženji i uku ć anima, ali kravu, makar i prvotovku, treba da dovede. - Ma kako ć e dovesti, prijatelju - govori Omer Pejdah, budu ć i punac, ako se pogode - kad u mene ima samo jedna krava? - Imaš ti, prijatelju, dvije. Imaš, imaš. 191

- Imam, brate, kravu koja je u osmoj godini, a imam juni č icu, koja ć e se, ako Bog da, oteliti na prolje ć e, oko Jurjeva. Ako išteš kravu, šta ć emo mi musti i č ime se mrsiti, dok se junica ne oteli? Ako ti dadem junicu, dajem ti odmah dvoje: kravu i tele. - Ti proberi koje hoć eš. A od mene ti je prida što ti ne ć u tražiti ujma od žita koje budeš mljeo u mome mlinu. - E, pa i to je lijepo - dodaju slušač i koji posreduju u nagodbi. - Jest, vala, prilijepo. - Nije vala prilijepa ni vidjelo! Ja svoje meljem do po zime, a onda kupujem iz duć ana. - E pa, prijatelju, nemoj ni ti nadosirati. Ako pristaješ kako sam rekao, dobro i jest, a ako ne pristaješ, ima vala još cura, a i njoj more Bog dati boljeg momka.

Kao kad dogorijeva kre č ana pa više ne vuč e drvlje pod užarenu kamenu kupolu, tako i akšamlu č ari, iako još nije nastupila ni ić indija, zasić eni pić a i mezeta, dohvatili bi č ač kalicom meze, a fić eve bi prinosili do usta i otpijali koliko u lješnikovoj ljusci. Pitar je č itavo vrijeme dumao što se doti č ni Guša ubio i kako može č ovjek sam sebi oduzeti život. Pomalo se č opkalo od peč ena mesa, poneka kap rakije bi se otisla niz grlo, poneka rije č bi se izgovorila zapletana jezika, ponekad bi naišla šut dekika, a onda Pitar u jednom dahu "E baš nikako ne znam kako insan more sam sebi kidisati, osim ako je plaho, plaho mahmuran!"

Omer Pitar je po želji svoje družine trebao oti ć i do pekare da donese peč ena mesa, ali upravo kad se spremao da se obuje, ustanovio je da mu nema jedne cipele. U to je Sulejman Varešan, zvani Dupan, donio novine s Kiseljaka da ih ko pro č ita. Iako nepismen, za šegu je bio biran za knjižni č ara društva El-Kamer, i kad bi na godišnjoj skupštini tražili č lanovi da i on pro č ita svoj izvještaj, on bi se okrenuo č lanovima, hunjkajuć i: "Koliko sam knjiga primio, onoliko hin je u hormanu i sada. Niti je ko knjige tražio da ih č ita niti sam hin kome davao... A ni ja ne znam č itati." Husni-efendija dohvati Jugoslavenski list i rastvori ga u rubrici Sarajevska kronika. Tu je uvijek bilo senzacija pa i Husniefendija na đ e kako se Šerko Guša jučer objesio, a ne zna se šta je bio uzrok samoubistvu. Pitar je pronašao drugu cipelu i otišao da kupi pe č enicu. Husni-efendija je za sebe č itao i druge stvari, drugi su pijuckali i kucali se fić evima: "Haj šefkuna, dok je puna!"

- Bože dragi, što se ovo radi? Da je meni od svakoga ko je bio na teferič u po polić , kuć u bi' napravio. A šta je to poli ć , dvije krune. Dva poli ć a - jedan crijep i još pet para po komadu dok se doveze iz Visokog u Kiseljak. A ku ć icu ne mogu napraviti - tuži se Furda komšiji Batalovi ć u. - Možeš, brate. Samo nemoj naveliko snovati. Sve ti to možeš sam napraviti, a i moba ć e ti pomoć i. Ljudi se okupljaju da čuju šta se govori, pa ako ni č im drugim, pomoć i ć e savjetom. Ništa savjet ne stoji, a č ovjeku je drago kad isprič a nešto, da ga prisutni slušaju. - E de, prijatelju moj, kaži mi kako to misliš? -Zemlje imaš, ilova č e imaš, napravi kalufe pa ih puni ilovač om miješanom s pozderom. Imaš djece, neka gazaju. Ti ih vadi iz kalufa neka se ispeku na suncu. - A temelji? Koliko kamena treba u temelje? I dovoziti ih iz rijeke gdjegod iz brda. - Sve ti to možeš; djeca to mogu s ruke na ruku do ku ć e do baciti .

19 2.

193

- Pa kreč ? Znaš li ti da je tovar kre č a petn'es' dinara. -Napravi kreč anu, nasijeci šikare, neka ti majstor složi kamen. - Treba i to platiti. - I to možeš ti sobom uraditi pa da ništa ne platiš. A djeca ti mogu od teferič a ložiti kreč anu. A grede, vjenč anice, pod krov, otesati daske ili ih kolima odvuć i u č iju pilanu da ji na jarmač i urede. - Zajmi se pilanaru. Pomozi mu kakav posli ć uradi pa ć e ti džaba izrezati japiju. - A krov? - Može, brate, jedno vrijeme krov od raževe slame, pa kad malo ojač aš, izmijeniti krov šašavcem, pa kad otruhne, a i ti ć eš dotle ojač ati, pokrij je crijepom. - A pendžere? - Eh, to jest što se mora kupiti, ali ne baš odmah. Možeš u prvo vrijeme razapeti landru. - E to ti nisam nikad ni č uo ni vidio. - Kako nisi? U planinskim krajevima i ne prave druk č ije nego od landre. Zakolje se mlado janje, meso mu se pojede, a škembe se dobro oč isti s obje strane pa se rastegnu na okvirima i za dan-dva landru metneš u pendžer i iz sobe se vidi je li dan ili je mrak. Vidi se kad neko pro đ e ispred pendžera, samo se ne vidi je li muško ili je žensko. - Pa eto, kad bi sve to tako bilo, trebalo bi mi barem za dvadeset dinara velikih kovanih eksera i nešto sitnijih č ivija. - Zar nisi nikad vidio drvene i eksere i č ivije. Od hrastova ili jasenova drveta, a može i od bukova. Samo se svrdlom debljim ili tanjim provrte daska i greda i drvenim ekserom ili č ivijom prič vrsti jedno za drugo. 1

94

- To nisam viđ ao, ali kad ti kažeš, ja vjerujem. - Eto, prijatelju, kad sve skontaš, vidje ć eš da se može kuć a napraviti bez pare i dinara. - Vjerujem ti, samo bi mi sada trebalo deset dinara u zajam, a ja ć u ti pošteno vratiti. - I kao znak sigurnosti, ve ć i i od kakve zakletve, s dva prsta desne ruke upirao je u dio obraza koji se ne brije ponavljajuć i: Obraz je ovo, obraz je ovo. Hrpa selj aka se okupila, me đ u njima naložena vatra, ve č er je i zahladilo je, pa pomalo pružaju ruke iznad vatre. Moglo se i č itavo selo zapaliti koliko su skupili drva, ali njima treba samo toliko da mogu na vatri pripaliti cigaretu i malo zagrijati ruke. Sad samo oč ekuju hoć e li Batalović dati u naruč deset dinara Furdi ili ć e ga još kinjati izmišljanjem selameta. Napokon odriješi keharu i izvadi papirnu deseta č u. Vidjelo se da mu malo podrhtava ruka, ali on pruži novč anicu preko vatre Furdi. - Ne zaboga preko vatre! - zavapio je jedan seljak. - Izgorje ć e. - Svakako je ona izgorjela - ustade Batalovi ć i pođ e s družinom u svoje selo. - Ili ć eš ti đ ubre kupiti po jarcima i gnojiti njivu ili ć eš uč iti u školi pa da doješ do bijelog hljeba - prijetio je drvenim prutom Osman Haluka svome najmlađ em sinu Nuriji koji nikako ne uzima knjigu u ruke, a teke mu vazda prazne. - Ja ć u gladovati a tebe ć u školovati da mi budeš č elovnik bijelih ruku, bez žuljeva i masnica. - Dina mi, babo, ne propadam. Vazda prolazim, pa kako kad. A ja se ne stidim skupljati đ ubre po sokacima pa ga prostrijeti po našoj njivi. Što se rekne: gladan gladna hraniti ne može. - A đ i si ti to č uo? - Pa č ujem mimohod i zapamtim. - Pitao sam ja neki dan uč itelja pa kaže da bi ti mog'o i bolje uč iti. 195

- Eh da mi imamo više kokošiju da mu ponesem sepeti ć jaja, bilo bi u mene i odlič nih ocjena. - Nije zar tako, Nurija? - Ima tutkuna koji ništa ne znaju pa prolaze, ama se najprije svrate uč iteljici. - Dobro, dobro, vidjeć emo. A jest vala i grehota i sramota donositi darove, a mi se, neć u rijet, patiti, ali ni u nas se ne presiplje. - Prut je bio još u ruci, a Nurija je o č ekivao batine. Osmana je Nurija razuvjerio da nije ništa kriv, a Osman nije htio popustiti da se izva đ en mač iz korica vrati u korice neupotrijebljen. - Hoć u kuć i po sepet da kupim đ ubre, a danas ga je bilo po cesti koliko hoć eš. Toliki konji i kola prolazili pa se konji krkalili, a krave se u jarcima bal4ale. - A što si ti izašao od kuć e i pošao na ć urpiju? To ti meni kaži. Nurija je sažimao ramenima. Svrbio ga je jezik i sve se mislio da mu rekne: - A što ć eš ti, babo, na ć upriji? Ne tražiš cura. Oženjen si. Imaš djecu, ali nije nijedno ni za udaje ni za ženidbe. - Hoć eš progovoriti? - Hoć u vala, ako me neć eš šibati. Ako pane i jedan prut po meni, prije ć e duša iz mene nego riječ . - Oho, oho, vidi momka! Hajde, ban, reci! Kad sam te ja šibW - Vala nisi puno puta, ali bivalo je, pa se i zaboravi. - Ne trebaš ti biti zlopamtilo! Kuda o č eva i materina šipka udara, tuda džehennemska vatra ne prži. - Boga mi je mene žarilo po tabanima, a pravi ć u se da sam zaboravio. Osman nije bio nagao, a bilo mu je mrsko što ga je uop ć e poč eo pitati. Vidio je u sina neke plavkaste malje s krajeva gornje 196

usne, a prije nekoliko jutara osjetio je i on i Uzejfa kako se Nurija prije svanuć a izyuč e iz kuć e, strč a niz njivu i u Dedinu potoku triput se go hmurnu u vodu i nabrzinu se obu č e i uvuč e u kuć u dok se još nije niko digao s lOge. - To si ti sigurno pošo na ć upriju da vidiš i da nauč iš kako se ašikuje. - Ma hajde, babo, bogati! Ja istom u č etvrtom razredu pa da ašikujem... - A što ti veliš: istom u č etvrtom. Zar ima više? - Ih, moj babo, koliko ima i kakvih škola! Sa č etiri razreda mogu biti podvornik, s pola gimnazije pisar, sa č itavom gimnazijom ihaj. A kamo ti suci, advokati, inžinjeri, doktori... - Eh moj Nurija, ne nabrajaj više! Da je meni Bogdo da ti budeš podvornik, ja cestar, ja u kasabi maltar, pa da imaš ono svoje mjeseč n što ga ne može obit' ni kiša ni krupal... To bi tebi, i nama, dosta bilo, a za ono više, eee, i ne daju posranu do potoka sać i. - Doć i ć e vakat pa da se razvedri i seljaku. - Šuti! Ne govori plaho naglas! A ako baš ho ć eš, trkni malo do Cuprije, ali nemoj zaboraviti kuć u i poslove. Na jednom otoč ić u skolili besposlenjaci Zarifa Šugu pa, ko bezobraznici nastavili pitati Zarifa kako ga sluša ona stvar, kao da on nema drugog posla. A on, garib, s malo zemlje i dosta sitne djece, s malo radne snage, više gladan nego sit, a č esto kad ruč a nema šta ve č erati. Neko u govoru spomenu kako je on nekad bio delija, kako se neka udovica htjela za nj udati samo da se rastavi od svoje Pembe. A kako bi on pustio zakonitu ženu koja mu je rodila tuce djece, a što ih je po tuceta pomrlo to je Božije davanje. Bila su Bogu draža nego uku ć anima pa ih je uzeo sebi. 197

Opet neka zamlata priupita Zarifa, je ovakav azgin kakav je nekad bio jer je č uven bio kao rasplodni bik, ali samo svoje Pembe. Je ga izdao vršnjak? - Ama šta se toliko navalili na me, budalaši? Vršnjak hoć e slatka, vršnjak hoć e rrisna, a ne ć e - Pa kakve su tebe brige skolile? - pita ga Redžep Krupalija. - Č uj mahniffiva! - išč uđ ava se Zarif okre ć uć i se onima što su ga okružili. - I hajvan ima brigu da se napase, a kamoli živ insan da ne bi imao brigu kako ć e č eljad, a i sebe, nahraniti, odjeti, obuti. Gladnu insanu i ne pada ono na um... A ovo sam slušao od starih ljudi. Bio nekakav hamal, snažan i dobro zara đ ivao. A stajo je u jednoj kuć i iz koje je banjica imala odvod na sokak. Pa svako jutro banjica radi. Ho ć u rijet: hamal se uveč er sastane sa svojim halalom, a ujutro se kupaju pa iz banjice otje č e voda i safunjaka. Prema hamalovoj kuć i stajao bogat hadžija, ali mu ne radi banjica ko u hamala. Hadžinica svako jutro, uz kahvu, sjedeć i s hadžijom, ko prigovara kako u hamala otje č e banjica, a u njih ništa; ja nekad nakon dosta vremena. Hele nejse, hadžija zovne hamala i p člf.1i ga kako je valjan, radin, pa što ne bi otvorio kakav duć an, bakaliju. "Ma kako ć u otvoriti duć an kad je u mene dan i hrana, gunj i godina." "Lahko ć emo" veli hadžija. "Znam da si pošten, evo ti p'ar. koliko ti treba, a ti radi, pa kad zaradiš, da ć eš mi koliko sam ti dao, a dodat ć u ti vazda para koliko ti ustreba." Prihvati hamal ponudu i otvori duć an. Ali, sad ć ete vi č uti. U hamala - novog trgovca - prisušila banjica. Ne kupa se hamal. Osvojile ga brige: te kad ć u zaraditi, kad ć e mi se mušterija odužiti, kad ć u se ja hadžiji odužiti. Aja bogme! Bogme i ženi neobič no. On ima u kuć i svašta, puno se radi, a malo zaraduje, ali oni nisu bili ni prije bez zalogaja. A sad ona osta bez onog zalogaja koji bi ih oboje razveseljavao. Hele nejse, isprazni on du ć an i rasproda robu, sabere pare na jedvene jade pa ć e hadžiji: "Maj ti pare! Koliko si mi dao toliko ti i vrać am." 198

- Ama ko te goni, brate? Ako ti još treba i koliko ti treba, Ja vjerujem u te ko u poštena č ojka... samo - Jok, brate! Ja volim biti bez brige pa makar i s korom suha hljeba... Ne dam ja svoj rahatluk ni za kakve pare na svijetu. Eto tako hamal se opet po č e kupati, a bezbeli i teferi č iti. Bilo je oko ić indije kad je došao sarajevski ešraf i č aršilije s Kiselj aka na Hadži-Bešlijinu ć upriju. Sjeli su u hlad i kurisan im je i sto i kemlije pa makar i klimave. Tuturuza ih je opazio i pošao prema njima, a i oni su se obradovali što su pronašli Tuturuzu jer ga č itavo prijepodne nije bilo na Kiseljaku. Na stolu se našlo svakojake zahire, koju bi i uljum-hasta mogla okusiti, akamoli ko ima teka u svako doba. Kad se lijepo podmirili, a bezi, age i efendije pomalo potegnuli rakijice i dohvatili na č ač kalice zadjevenih reza ć ija i peč ena tukca. Tuturuza izdiže glas: Lastavice, lasto, Bog te ubio! Što mi budiš dilber- č edo... Osim jednog bega, principijelnog neženje, koji je imao ljubavnicu rođ akinju, svi su slušač i imali svoje žene, koje su, istina, zanemarivali duljim ostajanjem uz šejtansku sofru, ali niti su na drugoj strani harma, niti su ih njihovi halMi varali. Smatrali su to neminovnoš ć u jer su doma ć ini bili opskrbnici brojnih ukuć ana, a žene, obi č no, nisu ništa imale pa su same sebe smatrale gotovo sluškinjama svojih muževa. - Eh, Avdaga, halal ti vjera kad nas ovako razveseli. Nejma, brate, tvoga glasa ni tvoga kucanja... - Ama, bolan, što ga reziliš - dere se Krbeš, jer je sffin malo nagluh. - Kakvo te je vucanje spopalo? - Pa ja i ne kažem vucanje nego kucanje uza saz! - Eh, što gluh ne č uje ono izmisli. - Dajte ljudi, ušutite! Nismo se okupili na prepirku nego na pjesmu i svirku. 199

- I štogod mezeta, makar mesa od teleta. Tuturuza je naduzenio saz i po č eo pjevati poravno: Vezak vezla Penjavina Duda na Bistriku, prema Latinluku.

- Ahaj, ahaaj! Otuda mi do đ i! - Jok. To se tako ne može sada pjevati jer nema ni Bistrika ni Latinluka - kaže Suljo Suljagi ć . To se sad pjeva: vezak vezla Penjavina Duda, na Šestom novembru prema Vojvode Stepe obali. - Ne mere se to tako pjevati - brani se Tuturuza - pa prebira na prstima slogove i vidi da ih je previše. Č ine mu se kao slomljene noge i štule kojima se podupire invalid pa su suvišne noge štule. Kako Suljaga nije imao mnogo posla u kancelariji, a nije imao ni kuć e ni porodice, u slobodnom vremenu smišljao je kalambure i viceve i zabavljao društvo. - Nešto sam ja slušao od hadži-Mujage kako su nekad propalice i hrsuzi upali u Penjavinu ku ć u i pobili svu žensku č eljad i djecu - kaže Rustem-efendija Zec. - A kad je to bilo i zašto je bilo? - pitaju ga slušač i koji bi voljeli da se zapjeva, ali Suljaga upropasti pjeva č ki ugođ aj besmislenom burgijom, pa sad da se č uje makar i prič a dok ne nadođ e kajda. - Ovako bi prič ao hadži-Mujaga, a ako baš ho ć ete možete mu otić i i zamoliti ga da vam ispri č a. - Daj nam ti isprič aj! Ako bismo njemu otišli, on bi napravio zijafet pa bi nam potanko ispri č ao i oduljio da bi nam propao akšamluk. Ih, ko da se ne može jednu noć preskoč iti akšamluk! Kako možete da uz ramazan ne pijete i kad su mubare ć -več eri! 200

- Znamo mi kako nam je! Nego, deder ispri č aj. Haj šefkuna dok je puna! - obra ć a se Suljaga i kuca se sa svima osim trenze. Rustem-efendija po č e sve potanko da ne izostavi ništa što je hadži-Mujaga kazivao. - Efendisi-benum, sazvao Penjava, Boga mi ne znam kako mu je bilo ime, sazvao zimsko sijelo. Pozvao nekoliko komšija, nekoliko prijatelja iz drugih mahala, nekog od rodbine. Dok je mlađ i bio, znao je mnogu hovardu, prišipetlje, hrsuze, pa i prave razbojnike. A ni on nije bio puno bolji od njih dok se nije oženio, okuć io i poč eo družiti s ozbiljnijim ljudima. Č ulo se da se i obogatio, zaradio para, ženi nabavio zlata i nakita. Hele, kad se društvo sabralo, kad se malo zapjevalo, zabarhanilo, a ve ć bilo vrijeme i da se iznese štogod sijeldžijama: pe č enih krompira, naerendana sira, jabukova pekmeza, varenih kestena pa i halve, sađ e Penjava u mutvak, kad ima šta i vidjeti: žena zaklana od uha do uha, jedna sjerota tetka i č etvoro djece. Po mutvaku i halvatu sve isprevrtano, vidi se da je nešto odneseno. Šta ć e sad'. Uzme tepsiju s krompirima, sirom i pekmezom i unese u č ardak. - Afedersum, ljudi. Doma ć ica nije u zdravlju kako bi trebalo, pa evo da se malo zadramimo. Prostre bošč u nasred sobe, ono jela što je bilo gotovo poč ne se jesti, a Penjava samo nutka goste da što prije pojedu. Na Penj avi se nije ništa poznavalo da je zabrinut i neraspoložen, a i gosti se digoše i domać in pritvori avlijska vrata. Pomrč ina, a on pravo ne zna gdje bi tražio ubice. Iz vremena dok se družio s a1ašm znao je da bi se okupljali na Č olinčij kapi i Penjava pohiti tamo. Č uli su se neki glasovi, dovikivanje s raznih strana, a on dva prsta u usta pa zvizne. Zvižduk je zna č io da se trebaju okupiti, kako je i sam nekad žurio na skup kad bi neko zviznuo. I za nekoliko č asaka šestorica se na đ oše u blizini Penjavinoj. Nisu ga mogli od pomrč ine poznati. 2,0 I

- Šta ste uradili, boni? Što je bilo glavno ostalo je u ku ć i, u magazi. Pohitite dok se nije ojutrilo pa da sve pokupimo i ponesemo. Kad Bog hoć e nekoga da upropasti, oduzme mu pamet. Svi oni kao usov za njim, a niko mu glas ne poznade. Penjava otvori avlinska vrata, a kuć na je ostavio otklju č ana i otključ a im magazu. Posurljaše sve jedan preko drugoga, a kad posljednji uniđ e, Penjava zaključ a gvozdena vrata i ostavi klju č u bravi. Č im se razdani, Penjava ode na meš ć emu i javi kadiji, dođ oše hodže i bule i opremiše mejite, a karakol pofata i poveza eškiju. I na podne kad su naišle dženaze preko Latinske ć uprije, kako bi koji mejit bio prenesen na ramenima kraj Merhemić a kuć e, onako bi po jednog hajduka zanjihali na vješalima. Šest šehita i šest haramija. Nisu svi zlikovci ni bili druga vjera. Bilo je i muslimana. I posljednji iz društva poč eli su se razilaziti. Najviše ih je išlo na Kiseljak, a dva su fijakera jedva uspijevala da odvezu goste od Ć uprije do u Kiseljak. Mršavi Jaramazovi konji bi jedva jednom odvukli goste, dok bi Šani i odvezao svoj diližans u Kiseljak i vratio se do Ć uprije. Kako se brana podigla na rijeci Lepenici i uzdigla voda da bi bio bogatiji izvor kiseljač kog vrela i dosjetljiv je majstor napravio č amac da bi zaradio koju paru iznajmljivanjem č amca. Pred sami mrak sjela je postarija Fatma-hanuma koja je imala oženjenih sinova i unuč adi i koja se kao udovica preudala za pristala mlada bega, koga su svi zvali pastuhom, nevješto je zaveslala i č amac se izvrnuo u Lepenicu. Sre ć a je bila da Lepenica nije bila duboka pri obali gdje su se mladenci izvrnuli, pa ih je doč ekao pljesak kao kad cirkuzanti izvedu uspjelu akrobaciju. - Prehladić e se, dajte je presvucite - neko nepozvan iz mraka je htio pomoć i "mladi". - Što bi se prehladila? Puna je ona vatre! Jako se udala.

Pljušte dvosmislenosti, mokra haljina je prionula uz tijelo, ali rasvjeta nije toliko jaka da bi se baš sve vidjelo. Gosti iz provincije, koji su došli u Kiseljak radi lije č enja, sašaptavaju se: - Neć e ovo izdobriti. Ne č uva se rz i obraz. U provinciji je "mila majka" kako je u Sarajvu. Adem Ć eligija, zvani žabožder, bio je lovac na žabe koje bi se nakotile i narasle u travnju i svibnju, pa bi ih sakupljao u moč varama i limanima oko rijeke Fojnice u košare i vre ć e i prodavao ih sarajevskim i drugim sladokuscima koji bi dolazili radi njih. Trebalo je sabrati dosta žabljih bataka koji se istrgnu iz žabe i trpati ih u košare. Bivalo je dana da bi Adem nabrao toliko kreketuša da bi dobio i po dvije pa i tri desetač e. Kraj vode hodati, a nekad se i omaknuti u vodu, donosilo je i prehladu, a Adem bi, po obavljenom lovu, sabirao suhad, ložio vatru, sušio ga ć e i grijao promrzle noge. Tegobno je to bilo: valjalo je žabi istrgnuti dušu, a on je bio duševan č ovjek. Neki bi mu i zavidjeli na toj zaradi, ali sezona lova je bila vrlo kratka. Neki obijesni sladokusac je jednom pokazao papirnu stotinjarku Ademu, da ć e mu je dati ako proždre živu žabu. Para je draga i kad je manja, ali tolike pare, stotinjarka, to je puna vreć a brašna, ili sedam kila še ć era (a što ć e mi toliki šeć er?), ili ženi i jednoj curi basme za dimija i bluzu, troje opanke i ko zna šta bi drugo mogao za te pare nabaviti. I nije bio sam koji se tim poslom bavio, a bio je vrlo vješt i brz. Žabe mu nisu ni bile toliko gadne jer ih je brzo lovio, pa se nije imao kad ni ogledati nego je rač unao samo na batake, koje su sladokusci "pohovali", a on ni pohovane nije nikad jeo, iako su mu neki hvalili da je to ljepše od piletine. 203

202

- Neć u. Neć u ni za koje pare - tvrdio je Adem. - Ne moraš - rekao je kupac i izvadio nov č anik pa polahko smjestio u nj stotinjarku. A trebale bi mi te pare da se malo iskopeljam iz nevolje mislio je Adem. Mušterija je naga đ ala što sad misli Adem, izvadi nov č anik i iz njega stotinjarku, pa poč e njome mahati ispred lica kao da se rashlađ uje lepezom. kao Adem je uč io u mejtefu šta se smije jesti, a šta je krmci, životinje koje imaju zube dera č e, neke ptice kao vrane, č avke, orlovi, jastrebovi, pa onda zmije i žabe. I razmišljao je: jegulja je kao i zmija, pa jegulju smiješ, a zmiju ne smiješ. A ni žabu ne smiješ, ali, Bože mi oprosti, stotinjarka je to, a ku ć ne potrebe su velike. Adem je zagazio u baru i uhvatio jednu. Bila je upola manja od obič nih. - More li ova? - Mogla bi, ali za peta č u... Upola je manja. - Neć u nikako. Kupac je šutio, a onda guknuo: - Može i ta. - Daj pare! - Dok proždreš. - Jah! Da je ja proždrem, a ti pare u džuzdan. - A da ja tebi pare unaprijed, a ti klisneš a ne pojedeš.... Ti žabu u usta, a ja tebi stotinjarku. Drži za jedan kraj, a ja ć u za drugi, pa kad proždreš, trgni pare iz moje ruke i tvoja je stotinjarka. Održali su riječ . Ademu se je smuč ilo dok je progutao žabu i č inilo mu se da ga njezine nOžice škaklje po jednjaku i želucu,

ali ništa mu nije bilo. A sve bi dobro bilo da ga neki žabolovci nisu vidjeli kako je proždirao žabu. A i oni bi pristali na gutanje žaba da ih je ko pozvao uz uvjete kakve je Adem imao. I taj isti dan Adem dobi nadimak žabožder. Žena mu jedno vrijeme nije dala da joj se priku č i, a kad joj je kupio č ita za kat haljina, pomirila se s njim i rekla da to nije ništa. Da je i šta poganije bilo, izašlo bi ve ć iz njega. Adem je imao želju kao i svaki živi stvor iz i oko ć uprije da do đ e i osejri teferič i teferič lije, ali bi ga, da je došao zavida, opkolila dječ urlija, a i odrasli, koji bi se natjecali u oponašanju žabljeg kreketanja. On je to izbjegao, ali je našao krš oko mjesta gdje se jelo i pilo, teferi č ilo. Ostale su prazne boce, koje je Adem kupio, jer je i to neka vrijednost, i kore od dinja i karpuza, oglodani kukuruzni klipovi, a poneko ko nije mogao nać i sklonitije mjesto, ostavio je gomilu da je odnese voda kad nado đ e Fojnica. A posljednje mla đ e teferič lije, i muškač i i cure, zapjevali su bilo da su okrenuli Sarajevu i Visokom, Kreševu i Fojnici, Busovač i i Travniku Zenici:

204

205

Zbogom ostaj, lijep teferi ču, dok ja odem i opet se vratim.

LEPARINA LON Č ARIJA

Nisu sluč ajno nabasali u Višnjicu ni Tuturuza ni šeh Meco. Nije bilo njima samo do jemeka, iako su im jemeci bili najglavniji. Oni su htjeli ponešto vidjeti što u gradu nisu vi đ ali, a kad su pred kiseljač kom ć uprijom vidjeli č itave bregove zemljanih bardaka, barda č ić a i testija za vode, crepulja i tava za razlijevanje mlijeka i za peč enje, lonaca za "lonce" i saksija za cvije ć e, gledali su kako to majstori lon č ari teško prodaju za sitne novce. - E moje Sarajlije, da vi vidite kako se to mu č no radi i koliko nam popuca robe dok se ispe č e, niko ne bi rekao da je skupo, nego jeftino, prejeftino - tuma č io je Šaban Lepara Tuturuzi i šeh-Meci. Dođ ite jednom u naše selo pa ć ete vidjeti koji je to dever dok se jedan bardak napravi. - A je daleko do vas? - pitao je Tuturuza, koji je volio svašta danju razgledati, a no ć u se pribiti uz tirja ć ije. - Nema ni po sahata hoda odavlen. Odmah se na Kiseljak nadovezuje Gromiljak, a s lijeve strane cesta, kad od Gromiljaka pOj č š prina Hadži-Bešlijinoj ć upriji, eto te pvo do naših ku ć a. Odmah više Debele Mej č . - A hoć emo vidjeti kako se to radi? - Hoć ete. Uvijek se to radi dok se zemlja ne smrzne. A onda se samo prodaje gotova roba u Kiseljaku, Visokom, Busova č i, a vozimo je č ak u Travnik i Zenicu. - Ih, moj brate, preko bijela svijeta. 2.o6

- Valja dinar izbiti i iz drveta i iz kamena. - Hoć eš ti sutra biti doma? - Hoć u popodne. Do podne ć u ovdje prodavati, ako bude mušterija, a onda možemo zajedno. Da ne biste zabasali. Uz robu ć e ostati moj sin. Tu več er je Topalović bio međ u dvije vatre. Koliko je mislio ostati na Kiseljaku ostao je, što je mislio potrošiti potrošio je. Sijeno je izdavao konju, a ostavio je dva-tri naramka da se prostre pod dušek u arabi. Djeca su spavala, Šida-hamuma je podgrijevala tave s mezetom, šljiva se pomalo trošila, a u Marič inoj bašč i je Varešanč e pjevalo neku firaunsku pjesmu o Omerč ić u dilberč ić u, u kojega su zaljubljene sve djevojke, udovice i pukenice, a kadija ga je uhapsio što zavodi č estite žene. Ali sve te č estite žene ho ć e da plate kadiji težak otkup, samo da im pusti Omerč ić a dilberč ić a. Skupljaju sve paricu na paricu, grošić na grošić , dukatić na dukatić , dok nisu sabrale otkup i odnijele ga kadiji da im pusti dilbera jer "ne mog brez njeg biti kao zemlja brez sunašca". Istom je Varešanč e otpjevalo pjesmu, a s druge strane č adora je Safa pjevala neku makedonsku pjesmu kako je "Stanala Ratka mlada udovica na osamnajest godini. I belo lice zabulila i na prvo libe žalila". Slušač i nisu ponešto ni razumijevali, ali ih je oduševljavala pjeva č ica mladošć u i kajdom. Topalović se okretao č as Varešanu, č as Safi, ali više Safi nego Varešanu, č ija su usta bila puna zlatnih zuba, pa ga Šida gurnu u rebra: - Mali je zavatrio. Hajmo brzo ku ć i! - Ima doktora i ovdje. - Ima pjanih. Pohiti da ne bude kasno. Ustao je i kolebao se na nogama i u svijesti. Da je još do čekati 2 07

treć i petak po Ali đ unu, pa hajde de. A prekosutra je vrhunac teferič a. - Pohiti! Upreži konja u kola! Topalović se okrenuo Osmanu Ciganinu, koji je vazda svakome na usluzi i uvijek č eka hoć e koga trebati voditi do konaka ga ukrka č iti. - Upreži konja i nasteri u pasažeru sijena pa dušeke i jorgane! - Hoć u, beg, hoć u. Laskalo mu je što ga je vabnuo begom, a ništa s bezima nije imao, osim što je znao kao i oni piti i mezetiti, ali ne i begovski rasipati. Pokušao je č upati koč ić e za koje su bili privezani konopci od č adora. Šida-hanuma je obukla zar, a fenjer koji je osvjetljavao č ador iznesen je i obješen na zadnji kraj kola, kraj vint č . Sve je složeno na kola: i djeca i suđ e. Samo je još trebalo složiti č ador, a golem je bio pa se u mra č noj noć i sa slabim osvjetljenjem jedva presavijao. - Beg dragi, šta ć emo s hal(5m? Hoć eš mi je dati da je raskujem i odnesem kuć i? - Jok. - Dać u ti koliko je pravo. - Da mi dukat daš, ne bih je prodao. - A što, dragi beg? - Natrpaj je sijena! Uzmi u Marice naramak suha sijena i strpaj ga u halu! Evo ti banku. Zadržao se Osman dok je pronašao Maricu, pa je Topalovi ć već pomislio da je Ciganin odmaglio s bankom. A onda se otrijeznio: - Pa više je od banke zaradio dok je pomagao oko kola i č adora. Doć i ć e on.

I došao je. Poslušao je naredbodavca. Donio je sijeno i trpao ga u halu. - A bardak, beg? - Ovamo ga! Raspalio je bardakom u halu da se sav prosuo u Lepenicu, a onda je krehnuo šibicu i prinio je sijenu. Najprije se dim motao u hali jer je krov bio prič vršć en, a onda su zapucketale suhe jelove daske i plamen se popeo i rasvijetlio konju i kolima izlaz iz bašč e. - Ahaj! Kad je teferi č nek i hala gori! Harmonike sazovi su vrisnuli, č apareta, bubnji i trempeta gruhnuli, glasovi se izmiješali i vriskali, smijeh se prosipao sve dok je drvo plamtjelo, a onda sve zaslijepi jer one nekolike sitne žarulje i jedna-dvije karbituše su više ć Orile iza plamena suhih dasaka. Tuturuza se izgubio kao binamaz me đ u dvije džamije: niti mu se sviđ alo Varešanovo ni Safino pjevanje, a nije mu se ni tražilo kakva društva, pa ode tražiti šeh-Mecu da šta ve č eraju i odmore se na kratkoj no ć i, a sutra valja ić i u Višnjicu. Pomalo ga je bilo stid ponovo se vra ć ati Terović u, a šehMeco se osječ ao kao u svojoj kuć i. I bolje još, jer je u Terovi ć a red i č istoć a. Prespavali su, a Tuturuza je rano izašao sa šarpeljem i tekom. Pred Dugali ć a hanom bilo je sinoć nje društvo koje je jutros našć esrca pilo kiseljak, u kojem im je malo dolijevao topla kiseljaka visoki Ibrišim iz bardaka koji su zagrijavani kraj raspaljenih cjeplji. Ibrišim je davao topli kiseljak, pa ako mu ko dadne koji dinar krunu, Ibrišim premiti ruke na prsima i rekne: "Fala", a ako mu neko i ne dadne ništa, on ne promijeni nasmiješeno lice.

2.o8

109

A kad kiseljak uč ini svoje, kad natjera potroša č a da se poredaju pred halama, podignutim na visokim sohama iza brane na Lepenici, nastane otima č ina ko ć e prije dobiti safa- ć ošak, a ako je neko unutra tabijatli kao stari Kumašin, koji se ne zadovoljava da uč kur bude svezan, nego hoć e da su oba kraja uč kura 13.rabk-, onaj pred vratima ne mogne izdržati kiselja č ki pritisak pa bude berabt. To je onda tema razgovora besposli č ara č itavo jutro, a onda se produži i nekoliko dana dok se i drugome slič no ne desi. Onda se na terasi hana iznad Lepenice jedu pendževiši, pržene janjeć e džigarice, umač e se svježom poga č om u č erviše i pomalo se pijucka, a potom se po č nu formirati grupe kartaša i kibica, redaju se domine, pucaju pule u kutijama tavle i tako do ru č ka. Tu se nađ e i Tuturuza, zadrami se jelom i pomalo prebire terzijanom po žicama saza. Ne diže glas, nego ga polahko dariva ljubiteljima finog ugo đ aja, koji je upravo komorna glazba prema onoj buč noj več ernjoj simfoniji zvukova i glasova pjeva č a, svirač a i slušač a koji prislone i svoj glas uz tako formirani orkestar. Iza ruč ka su se svratili po Šabana Leparu, koji je pazio na svoju lonč ariju, pa je predao robu i nešto malo novca sinu Neziru da bi mogao kusur vra ć ati kupcima, ako ih bude. Uputili su se cestom i Šaban je tuma č io šta je č ije oko ceste i dalje prema Sastavcima Lepenice i Fojnice. - Ovo vam je sve bilo Pinje bajraktara, što se u pjesmama pjeva. Eno i ono selo s onu stranu Fojnice. Kazuju, on bi ljeti svaku več er sjedio na onim peć inama - pokazivao im je rukom po selu Podastinju i zemlji oko rijeke - i tu bi sejrio do zalaska sunca. Junak je ono bio. I pametan č ovjek, kažu. U Sarajvu mu se znalo mjesto u kahvi Mori ć a hana. I dolazili mu ljudi na savjet. Što bi on rekao, svijet slušao i radio kako je rekao. A sad, grdna rano, sve oduzeto.

- A ovo je s desne strane ceste Spahino i Bi č akč ić a. A ovo s lijeve strane je cestareva ku ć a. Haman je brez baš č e pa mu je reda sve kupiti. Nejma đ i povrć a posijati. Ama opet ima ajluk. Lahko je njemu. Niti mu more obiti krupa ni spržiti sunce. - A sad ovo i s desne i s lijeve strane ceste je P č mk. Najprije bili došli iz Č eške u Derventu i tu otvorili kova č iju. Najviše su radili oko potkivanja konja i pravljenja teretnih kola. U Derventi zaradili lijepih para, a onda otac im, stari Kubi č ek, č uo da bi u Kiselj aku trebala kova č nica, jer je to veliko raskršć e, iz Kiseljaka ide jedan put u Brod i Travnik, drugi u Fojnicu, tre ć i u Kreševo, č etvrti u Visoko, peti u Sarajvo. stari Kubi č ek sa č etiri sina i jednom šć eri, te kupi od nekog Rezaka iz Fojnice, evo, sve ovo što vidiš i s desne i lijeve strane ceste, za stotinu forinti. Rezak je mislio da je prevario Kubi č eka, jer je zemlja bila moč varna, šaša rasla, nije se imalo šta orati osim malo pri brdu gdje je ocjedita zemlja. Kubi č ek, zadružan, sa dosta muške č eljadi, najstarijeg sina pošalje u Č ešku da se tamo oženi i dovede snahu. Nije vjerovao da naš svijet išta vrijedi. Najprije napravio kova č nicu, pa uz nju i kuć u, a onda, kad nije kovao - a i sinovi su mu pomagali i u kovač nici i na njivi nabavio plug, pa orao u dubinu, ostavljao jarke da se voda cijedi, produbio korito Dedina potoka da se ne razlijeva po njivama i postao zemljoradnik jedan po jedan. Jedan sin napravio ciglanu, jedan napravio mlinicu sa tri vitla na Fojnici, jedan se brinuo o vo ć njaku i č velama, jedan s ocem u kovač iji, i tako ono što su kupili za sto forinti valja danas, brat-bratu, da prodaje, dvjesta hiljada dinara. Pa da vidiš kako sije kukuruz. Ne baca sjeme omaške kao mi, nego konj vuče plug kao po koncu, a orač baca u brazdu zrnje, pa kad nikne, ne treba se grbiti s motikom nad kukuruzima, nego ga plug okopava i zagrće, a konj ide izme đ u redova i nijedan struk ne će pogaziti.

210

2II

- A radite li vi tako? - zainteresira se Tuturuza. -Jok. Nismo mi Pemci. Mi onako kako su nam i stari radili. - E, bogme, ne valja. Kad vidite da je u drugog nešto bolje nego u vas, uzmite urnek od njega. -Ama, brate, to je poseban svijet. Ustaju po mraku, rade do mraka. Ne zna im se ni za kakav rahatluk. Tako nama ne ide od ruke. - A što ne bi išlo? Jesi li ti bio u ratu? - Jesam. Na Italiji. Dobio sam malu zlatnu na Kaporetu. - A jesi li išta nauč io od Talijana kako oni rade o zemlji? - Ma jesam vidio, a ja to ne begenišem. - A što? - Ama, brate, oni miješaju, s oproštenjem, svojevinu iz hala s kravljim i konjskim đ ubretom pa istresaju na njive. Ko je vidio insansko đ ubre miješati s hajvanskim? - Pa šta smeta? - Pa kako ć eš, brte, sjeme, žito, Božiji nimet, bacati u svoj nedžaset? - Moj Šabane, ti si toliko svijeta vidio, a nisi ništa nau č io. U sjevernoj Italiji, ispod Alpa, ima dosta lutorana, protestanata. Katolici više dana poste od lutorana pa je lutoranski nedžaset skuplji nego katolič ki. Belć im pedeset dana u godini više mrse protestanti i jedu masniju hranu, pa je zato njihova svojevina skuplja... A ako nisi ništa nau č io od Talijana, mogao si nauč iti od Pemaca. Vidiš šta oni rade i kako rade. - Evo, tamam je dovlen Kubi č ekovo. - Šaban odlahnu jer ga valjda neć e više zapitkivati Tuturuza. - I sve je ovo kupljeno za stotinu forinti? - Jah. Tako se pri č a.

- Sad bezbeli zaboli u duši Rezaka što je ovoliko zemlje dao za sto forinti. - Ama jok. Ostalo je u njega dosta zemlje, ali mu je otišla pod agrar. Ova mu ne bi otišla nipodašto jer nije valjala ni prebijene pare. - A Pemci su od nje napravili najbolju zemlju. - Svejedno im je. I oni ć e skonč ati ko zadnja fukara. - Samo ć e se fukara i na dunjaluku napatiti, a pati ć e se i izgriješit ć e, ako ne mogne osaburiti, pa ć e patiti i na ahiretu. - Nemoj nas, tako ti Boga, strašiti! Dosta nam je patnje na dunj aluku. Šeh Meco je zastajao kako se po č elo penjati uz njive koje su bile ocjedite. Nije ga puno zanimao ni razgovor Tuturuzin i Šabanov, a nije sve ni č uo. Njiva kraj koje su prolazili bila je davno požnjevena i popašena. Težak je upregao u jaram dva voli ć a koja je vodio unuk mu, a on je upirao lemeš u zemlju koju je brazdao. Izašao je uvrh njive i stao da se odmori, a volove je okrenuo da idu niza stranu. Nije se umorio ni on ni volovi, ali kad je ugledao strance, zaželio se razgovora. O č em? O č em bilo, nek se govori šta šta bilo. Tuturuza je nazvao selam težaku koji je skinuo kapu s glave i kažiprstom skinuo znoj sa č ela. - Šta ć eš sad sijati? Zar nije rano ozimo bacati u zemlju? Pitao je šeh Meco, a onda sam sebi prošaptao: "A šta te se ti č e tuđ i pos'o. Niti ć eš u njega dolaziti i jesti, a ko zna koliko ć eš još jesti? I kad ć e se prekinuti tvoja nafaka?" -Ko?Jelija? - Nije nego moj vršnjak.

ziz

2.,13

Težak je uvidio da je besposleno pitao, iz navike, ali ni ovaj efendija nije baš pristojno odgovorio. - Jah, jah. Nije rano. Neč u sijati šenicu. Posija ć u heljdu. - A zar može prispjeti? - pitao je Tuturuza. - Može ako bude topla jesen. Ako procvate, č vele ć e nanijeti meda. Ako zrno sazori, heljda je č ehresuz žito, ali slatko pa bila od njega mandra poga č a. A ako se moradne ranije pokositi, dobra je hrana za hajvana. - Slušavao sam da se ništa brže ne može ispe ć i kao heljdin kruh. Kažu: Sofru me ć i, heljdu preć i! dok se sofra prostre i kašike metnu, dok se iznese štagod vareno pe č eno na siniju, diži sač sa heljde jer je ve ć peč ena. - Šeh-efendija! Jesi se umorio? Sjedi malo da se odmorimo i vi i mi. Šeh Meco se više svali nego što sjede, a ora č baci naramak slame pred volove pa i sam sjede kraj šeha. - Pa, moj šehu! Jesi mi dobro? Jesi se umorio? Moreš pojesti šta lijepo? Kome si namjerio? - Nikad se ne zna kome ć e se krenuti. Volovi se okreć u kuda ih prutom okreć eš, a insan kuda ga pamet vodi. - Jah, jes' vala što veliš. A od starih sam ljudi slušo da i hajvan ima svoj govor. Na priliku, ova dva vola kad iza đ u navrh brazde, pa se okrenu strmo, jedan drugom veli: "Eh, da ovaj naš sahibija zna ko će sve jesti od ove hrane, i prijatelj i dušmanin, i vo i krava i konj, i tica i zvjerka; ispreg'o bi nas iz jarma i pustio nas u ahar, a on otišo u tekiju da zikir č ini." - Matrak bi on pojeo - žesti se šeh Meco - da ostavi ledinu i ne posije ništa. Treba najprije uraditi pa onda klanjati i zikir č initi. - Pa ni ti niti oreš niti kopaš, a jedeš što ti je su đ eno zanovijeta seljak.

- Jede, ama on je ilum-sahibija - uzima Tuturuza šeh-Mecu u obranu. - Pa ni ti ne radiš o zemlji, a živiš. - Ja sam zanač ija. Pravim papuč e i prodajem ih pa od toga imam idaru. A nešto se i kuć i u bašč i sabere, uskopam, posijem luka, spanaka, paštrnjaka, pa snesem u č aršiju i rasprodam te se tako izdržavam. - Nego, deder ti, ahbabu, potjeraj volove pa ori i sij, a ako ć eš kuhati, dođ i več eras đ i ja odsjedem. - Zna se đ i ć ete odsjesti - javi se Šaban - u mojoj se ku ć i uz ramazan i teravija kjana, a vazda se može na ć i kašika č orbe i ječ menice ispod sač a. Ja nisam kakav zgotian č ovjek, ali je i moj otac i moj djed držo konak, pa mu je duša bilo do č ekivat musafire. - Što jes' jes'. Pravo Šaban govori. Ustade težak, strpa nepojedenu slamu u sepet i hojsnu volove: - Hojs, mkonja, hojs kitonja! Hajde, djeco moja, s Božijom pomoć i da ovo smirimo. Ustadoše putnici i krenuše Šabanovoj kuć i. U pušnici se istezao dim ispod krova, a mla đ i Šabanov sin Junuz dodavao je vatre da se peku bardaci i ostalo zemlj ano su đ e. On je č as gazao ilovač u, č as je prevrtao i mijesio kao maja poga č u i stavljao komad na "tahtu" koja se pokretom noge i šiljka vrtjela a na njoj Junuz oblikovao robu koja se najviše tražila. Dosta je bilo peč enih velikih bardaka, a dosta crepulja, testija, lonaca, a Junuz je pravio bardake šakare. Bili su to barda č ić i neveć i od šake, s rupom na šupljem dršku. Kad bi se pe č en bardač ić nalio donekle vodom i kad bi se prionula usta na šupljinu na dršku i puhalo u vodu, voda je klokinjala i davala neku kajdu slič nu cvrkutu kosovca č ešljugara. Ako je barda č ić pažijivo nač injen i ako ima sluha onaj koji u nj puše može se oponašati i pijev slavuja.

214

215

- Što ć e ti ove besposlice, moj sine? - kori ga Šaban. - Bogme, 1313,o, ovo nije nikakva besposlica. Veliki bardak prodajemo po pet, a i po č etiri dinara, a ovaj šakar ide i po banku. Gradska djeca ovo traže, a sad su djeca zabremedet roditeljima pa kupuju i ne gode ć i se. - Moj šehu, došao je vakat pa je pametnije pile od kokoši. Kad su sjeli za ve č eru dode i Nezir. Otac se zabrinu što je došao, aIi Nezir, kao da se ništa nije desilo, sjede za sofru i po č e jesti. Ocu je zapinjalo zalogaj u grlu, ali nije dao da gosti opaze da mu je nešto poremetilo red u poslu. Kad su se ruke oprale, kad se kahva iznijela na mangali, Nezir predade ocu pregršt papirnih novč anica. - Šta je ovo? Otkud ovolike pare? Ko je ostao kod robe? - Ah, moj babo! Ne možeš zamisliti kakva ima azgin svijeta. Vejsilaga Henda se okladio s nekim svojim pjanskim društvom da ć e se autom zaletiti u našu robu kraj ceste i da ne ć e više skrhati od pet stotina dinara. Ako skrha više, on ć e platiti, a ako bude do pet stotina, društvo ć e platiti. Ja nisam ništa o tom znao, nego kako sjedim za robom tako ponešto i pazarim, kad se od Tošine gostionice o č u frka auta. Pogledah, a on se zajurco pravo na našu robu. Jedva skoč ih u stranu, kad drmnu auto u lonč ariju. Nasta prasak, lomnjava i auto se jedva zaustavi pred č itaonicom. Sletje se svijet, iz.je Henda iz auta, clOje i ono njegovo društvo. Niko ne pita je šta meni bilo, je me dofatilo, samo se č uje vika: "Nejma kad ti velim", a ja onda vidim da se meni nije ništa desilo pa pristupim Hendi: "Sad ć u ja zvati policiju. Policija!" A on meni dlan na usta: "Šuti, ahma č e, prodao si robe koliko ne bi ni za heftu prodao!" "Ko ć e meni platiti?" "Ja Vlah, ja Turč in, ja oba zajedno." Sjede ono društvo te odbrajaju, rastavljaju robu što je ostala č itava, a onda broje: toliko i toliko razbijenih bardaka. Ja kažem:

po pet dinara. I odmah skontam, a Henda kaže: "Vazda je bila jeftinija cijena kad se angro prodaje." Hende su asli prodavali robu topten. Onda sra č unamo po č etiri dinara. Te toliko i toliko testija, lonaca, tava, peka, saksija. Skontasmo: sedam stotina i pedeset dinara. I Boga mi, Henda plati do zadnjeg dinara. - Bilo je više robe, Nezire! - Ostalo je nešto i č itavo, a ja sam zagrn'o ono zdravo krhotinama, a obe ć ao sam dati ujutro dvije banke Osmanu Šestici da preno ć i kraj robe. - E jest helać , nalet ga bilo - prisloni Tuturuza. - Šta mi je lani uradio, neć u mu nikad halaliti. - A što je to bilo? - upita doma ć in. - Ja okasnio džematile klanjati podne u džamiji. Uzimam avdes' na šadrvanu, kad auto zazvrlja kroz Sara č e. Stade prina vratima. Izađ e iz auta Vejsilč ina, ne mogu mu rijet Vejsil Vejsilaga, pa ć e mi rijet: "Hajdemo malo obletit oko č aršije u autu." "Ama vidiš da sam u nanulama. Nemam ni obu ć e na nogama." "Hajde", veli, "neć emo daleko. Doć i ć emo odmah. Neć e ti izać podne iz vakta." Hajde, velim u sebi, da se i ja malo provozam. Sjednem u auto, a on ko vjetar. Sjedim ja ozadi, a on je naprijed. Vidim ja bogme iza đ osmo iz Sarajeva. Po đ osmo kroz Blažuj, pa Rakovicu, pa Kobiljač u, pa Han-Ploč u, a jednako pred nama nagario nekakav drugi auto. Vejsil trubi, a onaj ne ć e da se skloni. A diže se prašina, mi kao da smo u mlinu bili. U neka doba proletje Vejsil mimo onoga drugog, pa morebit da smo prošli mimo nj kilometar, zastavi Vejsil č ina auto, izvadi iz auta brezovu metlu pa je sveza pod zadnja kola. Ja nemam ni kad ni kud izać i, a onaj nam se auto primi če. Onda poč e Vejsil šarati cestom, a ona metla diže prašinu te tako do đ osmo do Kiseljaka. Stadosmo da se napijemo kisejaka, a onoga nejma nikako. Zar doj adila mu prašina. "E sad ć emo natrag u

216

2, 17

Sarajevo", veli on. "Sti ć i ć eš prije ić indije." Ništa mu ne odgovaram. Izvalio se ja na zadnjem sjedalu, a on okrenu prema Hadži-Bešlijinoj ć upriji. "Kud ć eš, bolan, tamo?", pitam ja, a on nešto vič e, ništa ga ne raziunun. Pro đ osmo Bilalovac, Klokote, Busovač u, prođ osmo i Zenicu, istrese nam auto i drob i džigerice, a on, domuz, samo se smije i goni. Pro đ osmo Vranduk i dođ osmo u Žepč e. U Žepč u ima u č aršiji trafika, a napravljena je ervahi turbe. Za prozorč ić em sjedi dedo, a Vejsil zastavi auto i stade pred onaj prozorč ić , diže ruke ko da uč i Fatihu onom ko je zakopan u turbetu, a onaj osu 'sovku: pas oca, pas mater, dok onaj ne izvadi banku i zatraži kutiju vardara. Smiri se č ovjek. Izađ oh i ja iz auta. Sve mi se vrti u glavi. Malo č uč nuh da dođ em do sebe. Onaj naletnik sjede u auto i đ itti-bitti. Ko da u crnu zemlju propade. Šta ć u sad? Ni dinara nejmam uza se, a bosonog u nanulama. Sunce hoć e da zađ e. Ja ugledah u blizini džamiju, odoh do nje, uzeh avdes i kjanah i ć indiju, a uto se oč u akšamski ezan. Dobar svijet u Žepč u, haman se napuni džamija. Skjana se akšam. Izlazi svijet iz džamije. Svi se redaju s obje strane puta kroz harem i č ekaju dok iza đ e imam. Za njim ja kao posljednji. Svi pozdravljaju imama pa i mene usput. Ja se osje ć am, đ i sam u tuđ em mjestu bos - ne rač unam nanule - kao da sam go. Jedan č ojk, podebeo, rumen, al-crven fesa na glavi, upita me odakle sam. Mene stid kazati šta mi se desilo, ali ipak procijedih: "Iz Saraj'va." "Pa otkud u nanulama?" pita me on. "Ne mogu ti, efendija, svoju bruku kazati." "Ama kaži, kakva bruka?" Te, Boga mi, isprič am im, a oni da se zavale od smijeha. Samo se onaj rumeni č ojk ne smije. "Bezbeli je to uradio Henda?" "A da ko će drugi", kažem ja više sebi nego njemu. "Ho ć e on, hoć e. Ama neć e dugo. Doč ekać e on stara čki dom. Ko god troši gdje ne treba, pruži ć e ruku kadli-tadli. Hajde ti meni na ve č eru i na konak, pa sutra, ako Bog da, vozom." "Fala ti, efendija, ko bratu, ali ja bih volio da zakora č im, kad bi bilo kabil, odmah kuć i."

Izvadi onaj efendija sahat, pogleda ga pa ć e mi: "Ako dobro pohitaš na štaciju, za dvadest dekika ć e doć i brodski voz i eto te za č etiri sahata u Sarajevo. Ali bolje je da ostaneš ve č eras kao moj musafir." "Ne mogu, efendija! Ostavio sam du ć an otvoren, a i žena ć e se brinuti šta je sa mnom." "Pa hajde odmah, ovim sokakom!" Ja se istom sjetih da namam ni dinara ni u č akširama ni u fermenu. Crvene ć i se od stida rekoh mu o svome halu. Č ovjek ni riječ i ne reč e, izvadi mi stotinjarku i tutnu mi je u šaku. - Kako se, brate zoveš? Kome ć u poslati pare? - Ja sam Mehmed Hulusija. Ne trebaš mi ni slati. Ja č esto dođ em u Sarajevo. Kaži mi gdje ti je du ć an pa ć u te potražiti. - U Kazazima. A zovem se Avdija Tuturuza. Papu č ar. - Hajde, alahemanet. A ako ne prispiješ na voz, do đ i na jaciju u džamiju pa ć eš morati preno ć iti u mene kuć i. Dobar č ovjek Mehmed-efendija. Ja na štaciju kad još nije došla mašina. Ištem ja na blagajni kartu č etvrtog razreda, a on meni: "Nije ti ovo Hercegovina da se č etvrtom vozaš." Kupim treć i razred. Sjednem na klupu, a stid me - bosonog. Č ini mi se: vas svijet gleda u moje bose noge i nanule. Neko govori nešto, neko sluša, neko pjeva, nekakvo malešno dijete vršiti kao da mu kožu deru, a smrdi, da Bog sa č uva! Mati mu izvadila sisetinu, daje mu da doji, a ono ho ć e da presvisne od plač a. Ne prifać a sise. Starija žena je šalje u halu da opere dijete - bezbeli se uberabatilo, a ona ne ć e da se pomet. Lakše joj zadojiti dijete. Najposlije moradne odnijeti dijete i oprati ga pa ga zamotati u pelene, a koja je sjerotinja, zamotala usrane pelene u papir i vra ć a se s njima u vagon. Svijet ruži što unosi smrad, a neko je uzima u obranu: "Šta ć ete, ljudi? Za nju su i posrane pelene kapital?" Baš tako veli: kapital. A ja mislio da je kapital i sermija isto.

118

219

Dođ e vakat da iza đ emo iz vlaka. Posijednji tramvaj nas odveze od Banova do Latinske ć uprije. Odoh u Kazaze, kad tamam pasvandžija drma katancima, jesu du ć ani zakapareni kako treba. "Odakle ti, Avdaga, u ovo doba?", pita me pasvandžija. "Bezbeli negdi bio na teferi č u?" "Jesam, vala, ko bos po trnju". Prifati za katanac, kad zakatan č eno. Sigurno je neko od komšija zaključ ao, a ključ ostavio u svom duć anu. Pođ em kuć i ko nikad, u nanulama. Hlupaju nanule po kaldrmi. Poneko lahka sna, iako je mitila pono ć , podigne č ekmu i proviri da vidi ko to nanulama mjeri kaldrmu. - Đ e si, nesremič e? - doč eka me ona moja. Znam ja da ti zadulje ostaneš, ali poru č iš po kom da ć eš ostati. - Šuti! Ne mogu ti svoju bruku kazati. Nego dajder štogod da se zadramim. - Šta ti sad imam iznijeti kad sam mislila da si na teferi č u, a ja s djecom pojela ve č eru ? - Ima barem hljeba i sira? - Ima toga: hljeba, sira i studene vode, tog najviše jedu u gospode. I tako ja dockan ve č erah a rano se probudih. Ujutro, sa sabaha, odoh u duć an, kad Salamon Cevi, moj prvi komšija, prebacio bijelu mahramu preko glave pa nešto njihovo uč i, pjeva, šta Sjedoh ja u Por č e na ć efenku i popih kahvu, dok i Salamon završi. Pozdravismo se, a on mi dade ključ i otvorih. U duć anu je sve bilo kao da sam ga i ja zatvorio. Pod šiltetom nekoliko dinara, koliko sam i ostavio. U neko doba, pred podne, kad neko te neko do đ e meni na ć efenak te: "Hoš đ eldum, Avdaga! Kako na putu?" - a ja odmah 220

vidjeh da je on, pasković - osim oca i matere - ispri č 'o svijetu kuda me je vozao i kako me je ostavio. Ja se ljutio neki vakat pa i prestao. Tuturuza je otišao sa sazom na trznu, a za njim je pristala mlađ arija. U Šabana je pridošlo starijih sijeldžija koji su zapitkivali sad ovo, sad ono, a šeh Meco ponekad odgovorio, a nekad prešutio. Nije njemu nikad bilo drago sijeliti i spavati u seljaka, ali je htio poslušati i Tuturuzu i vidjeti nešto što bi prošlih godina propustili vidjeti. Najednom naiđ e ljetni pljusak i utjera svijet u kuć e. Neki su otišli svojim kuć ama, a neki Šabanu na sijelo. Cardak se napuni, zadimiše duhandžije i lampa petrolejka poč e žmirkati što od malog broja, što od velikog duhanskog dima. Poč eše selamati i merhabati, poneki zagrmi preko sobe: "Vikah ja tebi: 'Merhaba'?", a svi zašute kad šeh Meco šta rekne. To se onda pamti i prepri č ava, makar bila nekad i besmislica. Onda seljaci poč nu uzimati nekoga na trehu. - Evo, efendija, ovaj naš prijatelj Mušan Lapat otišao u rat, a kad se vratio zatekao tri sina. Pošten on, poštena žena, pošten komšiluk, a kad je Mušan došao iz rata tri ga sina do č ekala. Pita on svoju Mejru: "Otkud ti, bona, ovlika djeca?", a ona ć e: "Pa kad si otišao u rat, do po godine mi se rodio Osman. Nadjela mu dedino, tvoga oca, ime... Onda si mi ti jedne no ć i izašo na san, pa mi se do devet mjeseci rodio Hasan. A do jednu godini više nisam mogla durat pa mi se rodio Murat." Mušan se smjehulji, a ima i rašta. Ništa ga za č etiri godine nije č voknulo niti mu je trebalo ić i u bolnicu. Došao kuć i, zatekao buduć u radnu snagu, a žena mu je dokazala da su njezina djeca. Pa bezbeli i njegova.

Onda se rasprela prič a, a to se i kazuje, kako č ovjek, ako je nekud otišao na dalek put, u rat, u stara vremena i po nekoliko godina, pa ako u isto vrijeme č ojk usnije da je sa ženom imao posla, a i ona isto tako usnije, onda može ona zanijeti kao da su se zapravo sastali. Šta ti veliš, šeh-efendija, more to biti da žena zanese bez č ojka, ovako ko što je Mušanovica. - Ne mere! Samo je jedna žena rodila sina, a da se nije sastala s muškim. To je hazreti Merjema, koja je Božijom voljom rodila Isa-pejgambera. I nikakva više žena nije rodila bez muška pa bilo to zakonito neuzubillah, nezakonito. To je potvr đ eno u našem lijepom ć itabu, u Kur'anu, i ko to ne vjeruje nije musliman. Svi ušutješe. Kad šeh-Meco tako rekne, onda nema sumnje u to. Potraja šutnja. Ponetko po č e i izlaziti kad se o ć utje da je prestala kiša. Mladina pomisli na nastavak pjevanije. Namigivahu Tuturuzi da ustane, da se opet okupe na trzni, ali Šahman Trabozan opet uposli šeh-Mecu: - A šeh-efendija, kako ć e biti s onima koji ne vjeruju da je Isa pejgamber? - Mi vjerujemo. A što je nas briga za one koji ne vjeruju da je on pejgamber. Oni ć e svakako biti džehennemske glavnje. - Pa Jehudije ne vjeruju ni Muhammed-pejgambera ni Isapejgambera. -Jedna ć e biti kazna onom ko ne vjeruje da je Muhammedpejgamber Božiji rob i Božiji poslanik, a ko još ne vjeruje Isapejgambera, on je dvostruki grješnik. - A slušav'o sam da je šejh Sirri-baba - svi staviše desnu ruku na lijevu stranu prsa - kazivao kako ć e doć i jedan vakat, pa ć e butum-dunjaluk progoniti Jehudije. Bilesi, sakriva ć e se i za kamen, pa ć e i kamen progovoriti: "Udri ga! Sakrio se je za me!"

Šeh Meco nije više htio odgovarati pa Tuturuza nastavi: - Ja to nisam nikad č uo, a beli sam se naslušao hodža, muderrisa, šehova i njihova kazivanja. Nikad nisam č uo da ć e kamenje progovoriti. Može insan zgriješiti, može ga neko drugi progoniti, ali šta bi bilo od maksuma? Oni nisu niti mogu biti krivi, pa ko da ih ezijjet č ini i da ih progoni... A ako ć emo pravo, ima i međ u njima č estitih ljudi. Kakve ima sjerotinje, ahlakli svijeta! Eto, onaj moj komšija, krpedžija, vjeruje u Boga, moli mu se po svom zakonu, muhi zla ne misli, pa što bi on bio kažnjen! - A, vjere ti, Avdaga, ne kaza nam ti, do đ e ti onaj č ojk iz Žepč a? Kako reč e da se zvao? - Mehmed-efendija Hulusija. Dolazio je. Ja ga lijepo do č ekao, vratio mu pare i dao mu kao hediju lijepe vezene papuč e. Ama nešto! Kažem mu da mu je to hedija, njegovoj hanumi. On se nasmija pa veli: "E, Boga mi, daj mi još jedan par, jer ja imam dvije žene." Ja se zabezeknuh, jer toga u nas nejma. Kažu da ima u Krajini, ali u nas nejma. Skinem s č ivije još jedan par, pa mu zamotah, a on izvadi pare. "Pošto su?" pitao on. Ja velim: "Pošto i prve." "E, ne može tako! Nisi ti kriv što ja držim dvije žene." "Pa, kako iza đ eš na kraj s objema?" "Ko u dva mlina z.siS." brže sust. Tako govore oni koji imaju obje mlade žene. A ja i ne izlazim na kraj s njima", veli on. "Jedna je dobro ostarila, nije joj do onoga, a ja sam, Boga mi, još u kuvetu, makar mi je sedamdeset godina, pa ho ć u da imam svoj rahatluk." Ja skoč ih pa ga poljubih u ruku. "Ama što to radiš?", pita me on. "Hoć u, brate, kad vidim da ima i takvih junaka! Ja ni onoj jednoj ne mogu haka do ć i." I ostasmo dobri prijatelji. Kad god do đ e u Sarajevo svrati mi se na duć an i malo promuhabetimo.

2.11

223

Idriz-aga Skorup je isprtljao u Brestovsko ima č itav mjesec pa mu i dosadilo. Sama ženska djeca, muškadije nije imao, a u Brestovskom nema aga ni ljetnikovaca, izlaznih ku ć a, pa se i djeca, a čitave su cure, zaželjele Sarajeva kad nemaju s kim progovoriti. Progovorile su one mimohod za vrijeme triju teferi č a u tri petka po Aliđ unu sa seljacima iz Brestovska, ali to je proletjelo kao mutan san: ostale neke slike u o č ima, neke usputne riječ i u ušima. Trojica brać e iz Brestovska javljala su im se svaki put za teferi č a na Hadži-Bešlijinoj č upriji, ali dvjema starijima nije taj razgovor prirastao za srce kao najmla đ oj Ati, koja je ove godine prvi put bila odjevena i zamotana kao prava djevojka. U blizini Skorupova č ardaka nema ni momaka muslimanskih, a, neuzubillah, s drugom vjerom - u sva č em lijepo, samo malo podalje jedno od drugoga. 0 ašikovanju nema ni govora. Bilesi, ni glas ne valja da pusti žena cura, da bi ga č ula druga vjera, pa bio on mlad momak star doma ć in. Skorup je htio prodati ono grunta što mu je ostalo iza agrarne reforme, ali mu žao starevin č . A koliko god bi novca dobio za ovo u Brestovskom ne bi mogao na Kiseljaku napraviti izlaznu kuć u i dodati joj barem dunum bašč e i povrtnjaka. A tamo curama ne bi bilo dosadno jer su vazda dva mjeseca živa i prometna pa bi mogle i progovoriti s kim ako bude sre ć e, i udati se za kakva Sarajliju koji ima šta štabilo ku ć e u Sarajevu,

pa makar to bilo na Hridu, a duć anić na Bašč aršiji u ulič icama od Begove do Baš č aršijske i od Tabač ke do č ekrekč ijine džamije. znak Na krovu Skorupova č ardaka bila je musafirska koji je zvao prolaznike da se svrati na razgovor, jemek i konak, ali rijetko se ko svra ć ao jer je č ardak bio s nerukč . Nije je rušio jer bi bila sramota javno pokazati da Idriz-aga nije više onaj č ovjek koji može doč ekati goste, nije je ni popravljao, a ne bi mu bilo ni mrsko da se sama od sebe sruši. Ima u Brestovskom nešto i seljaka muslimana, ali kako bi dopustio da mu se kć i uda za ć ojliju. Pomalo se aga i priboj avao kakva druženja s njima jer, što se rekne: "Šu ć ur Bogu na loju ko i na maslu", mogao bi mu kogod obendžijati dijete pa gdje je onda pristao da mu do đ e "prijatelj" u opancima, u suknenim č akširama i kopk.anu, s pletenom pamu č nom kapom na glavi i još sa zelenim vunenim šalom oko kape, a što su vunene bijele č arape, to bi mu nekako i oprostio jer ih i sam nosi, ali ih nosi u firalama kundurama, a ne u opancima od ć usele u gumenjacima. Pa kad ć ojlija poč ne "drobiti": "rijeć emo ti", "pa šta ima još novo" ?, "pa šta kažu naše prve: ho ć e biti kakva selameta?, Hoć e pojeftiniti so"? A so je dva i po dinara kilo. Pa neka pojeftini polić po kilu, č udna mi č uda i velika ć ara! Polić ! I daj se ti sad s njima naduravaj! Ne daj mi, Bože, da se s kakvima zagledaju! Ne biva da gradsko dijete ide u selo. Da ki6 ispod krava i đ ubre probacuje kroz kidovnicu, da ih muze po mraku, skida im sijeno sa samaluka, da ide na njivu i kopa, plijevi, pa one ruke kojima je vezla na đ erđ efu tkala na stanu bez i svilu da ogrube pa prsti zadebljaju kao krastavice, a pod nokte se zavu č e crnilo. Vala, ne znam šta bih rekao - razgovara u sobi Skorup stn sa sobom - ih je bolje imati nikako ne imati kad odu kud ne valja.

224

2.25

TROSTRUKA SVADBA

Idriz-aga je znao svakog seljaka uglavu, iako su bili podalje od njegove kuć e i ceste. Svi su oni bili kmetovi sarajevskih, fojnič kih travanjskih aga, pa su odmah iza rata postali vlasnici kmetovskih selišta. Prigrijanovi ć i su najnezgodniji: ne zaimlju ni od koga, a i ne daju u zajam za koga nisu sigurni da ć e zajam vratiti. Nekad davno su se zvali Šabanovi ć i, ali im je bilo pleme otanč alo pa su prije stotinjak godina haman izumrli. Kuga onih godina hodaše po Bosni i Hercegovini druga neka samo u toj kuć i samrije sve živo osim starca Bešira, koji je, kako prič ahu, imao osamdeset godina koju više. Manje ne bijaše. Selo obrijedilo, a i on htio da ne bude repa bez korijena, pa se djevojkom. Prvu no ć po vjenč anju, a oženi malo bilo zimno doba, naložila doma ć ica vatru u zidanoj pe ć i s lonč ić ima, prostrla dušek po njemu jorgan, pod koji je legla, a Bešir se pripjecao peć i okreć uć i joj sad golu sjedalicu sad trbuh, a Dišija ga zvala da legne uz nju. - Samo ti još malo prič ekaj da se prigrijem! I tako je to bilo dok se nije ogrijao i osvjetlao obraz. Ujutro je Dišija ustala, zahvatila iz pe ć njaka vruć e vode i okupala se pa po č ela i Bešira zvati da se kupa. Ali Bešir - Allah rahmet ejle! Malo se prepala, ogrnula se i otrkala u komšiluk da zove koga muškarca da vidi je baš, ne do Bog... umro - nije se usudila smrt nazvati pravim imenom, okupilo se i odnijeli ga s hodžom zajedno do kužnog harema. Dišija samotovala, dolazile joj ponekad žene, raspitivale se kako to sve ubrzo i ukratko bi, a ona pri č ala o Beširovu prigrijavanju uz peć i kako je uredno obavio svoj posao. Kad je prošlo jedno vrijeme, osjetila se buduć om majkom, a kad se dijete rodilo, i to muško, nisu ga ni zvali Šabanovi ć em nego Prigrijanovi ć em. Otad je treć e koljeno Prigrijanovi ć a, prijašnjih Šabanovi ć a, na Skorupovoj zemlji, a prije desetak godina je zemlja prešla u 2.2.6

vlasništvo Prigrijanović a. Ženske i promijene prezime kad se udaju, a Prigrijanović i ostaju samo Prigrijanovi ć i, makar im se i ne trebalo prigrijavati kad liježu uz žene, a vazda ih je više nego ženske č eljadi. U Brestovskom ima i Mustafi ć a, i Zejnilović a, Ječ menica i Vejzović a, ali sve je to tanjež, a poneki od njih su i kupiklasovi ć i. Nitko od njih nije ni osnovnu školu svršio pa da može negdje biti makar podvornik. Sjedio je tako Idriz-aga Icraj pendžera sa svojom Begzadom, razvlač io govor bez ikakva srkleta jer nije nikakva hi ć a. Što je suđ eno doć i ć e, što bude nafake pojest će se. Kć eri su poustajale, pospremile u mutvaku, smjestile posteljinu, skuhala se poga č a i č eka se da se izvadi izpod sa č a pa da se iznese na č ardak malo sira, malo kajmaka, da se udrobi sinoć njeg kruha u ć asu mlijeka i pokusa, da se napravi i nekakva pripuknuta kahva koja je pretekla od sino ć . Mlijeko se kupi u komšiluku, a bude č esto i poklona od komšija. Pokloni su uvijek skuplji od kupovine, jer poklon valja uvijek vratiti, a obraz ne dozvoljava da uzdarje ne bude barem trostruko vrednije. Fata, Hata i Ata izašle su u č ardak da sjednu č asak-dva s roditeljima, da ih upitaju kako su spavali, je ih šta bihuzurilo, jesu bili rahat, a oni ć e po obič aju reć i da su dobro spavali, da su rahat bili, a da su ih bihuzurila svijetska kenad puš ć ana s lanca pa se skitaju po selu. Moglo se to odnositi na pse, a moglo i na seoske momke koji kroz selo pjevaju bezobrazne pjesme, pa zato Idriz-aga ne ć e ni da rekne da su to bila prava kenad nego bezobrazni momci koji se vrzmaju oko aginske ku ć e i aginskih kć eri. - A jeste vi šta sanjale? - pita ih mati da odagna ružne misli ružne riječ i koje su mogle č uti. - Jesi ti, Ato, što usnila? - Vala jesam nešto. 2.2.7

- Pa kaži nam, hajr na dobro, hajr inšallah. - Eto, vala, da Bog na hajr okrene. Sanjala sam nešto okruglo duduk, šuplje č ibuk, a na vrhu crveno. Mati se uzvrpolji pa ne zna ni kako bi zapo č ela ni kako bi završila. - Šta to zna č i i znač i to išta? - Hajr na dobro, hajr inšallah. Ono što je okruglo, bi ć e, ako Bog da, nekakav tvoj rahatluk. A što je šuplje, kroz ono ć e ti nafaka teć i. A što je na vrhu crveno, bi ć e ubrzo. - Mašallah - zapljeskala je Ata dlanovima, a otac se podaduo pa ne zna bi se smijao bi bjesnio: - Ja ne znam ako nije ona stvar - a žena ga poprije č i oč ima pa se okrene curama: - Hajdete! Donesite doru č ak! - Ne otpuhuj! Djeca rastu, godine promi č u. Treba se nadati njihovoj sreć i. A eto i najmla đ a je san usnila. Na orahu u bašč i kreštale su svrake. Bilo ih je dosta pa su se zdogovarale. Pokušavale su oboriti koji orah, ali kad bi ga izvukle iz zelene kore, nisu mogle ljusku raščehnuti jer je orah bio košć un. - Ženo, spremaj ru č ak! Eto musafira. - Đ i su? - pogledala je kroz prozor. - Đ i su da su, nisu daleko. Ne krešte džabe svrake. - Hajde, Boga ti, okani se besposlenih gatki. - Ja ti kažem, spremaj se! Ako ne dodu do ru č ka, prispjeć e na več eru... - Vala, ti umalo dijete ne urezili. Zamalo ne reč e uprav ono muško. - A i ti tumač iš san ko da č itaš iz Nego da mi bježimo u Sarajevo! z8

- A što? Još nismo sabrali ljetinu... A jazuk je pustiti je da propada. - Boje da propadne ljetina nego mi. - Kako bismo mi propali? Radiš lijepo, Allahu šuć ur, zaraduješ u duć anu, mi - Sve je to tako, ali bojim se curama. Mi i ne osjeć amo kako one rastu, kako su se sve tri zadjevoj čile, kako ć e nas jedna po jedna ostaviti, a nisam siguran hoć e iskati od nas izun i hajir-dovu. - Bezbeli da hoć e. Mi smo ji lijepo odgajali. Samo, ne daj Bože, da nas sve tri odjednom ostave. - Pomakni se smjesta! Kud bi se to moglo desiti? Eto, Fata i Hata su prave cure, ali Ata je grješno dijete... - E moj č ovo! U ovom vaktu, što se rekne, dijete djecu ra đ a. Ata je otvorila vrata, a Fata je na kalajli tevsiji nosila doru č ak. Hata je nosila boš č u i razastrla je po podu. Sjeli su uokrug i polahko jeli. Jelo se šutke i č ulo se žvakanje. Na avlijskoj kapiji je zveknula halka. - Ko kuca? - pitao je Idriz-aga. - Naši smo. Sarajlije - odazvao se šeh-Meco. - Hodi, bujrum. - Ima nas još. - Rekoh ti ja, ženo! Švraka neć e prevarit... - Hodite, bujrum. - Ama, dobar si č ojk, zaključ ana je kapija. Idriz-aga je sašao u avliju, podigao mandal i vrata zijevnuše. - Bujrum, moji dragi dostovi! - Selamun alejkum! Izuli su se pred basamcima i za doma ć inom ušli u č ardak. S tri strane bili su minderi sa šitetima i jajgijama, a jastuci s kafazli 2-19

peškirima. Ženskinje je u me đ uvremenu izašlo iz č ardaka, a gosti sjeli na ponuđ ena mjesta. - Oklen vas imamo? - pitao je doma ć in. - Ne pitaj - otpuhnuo je šeh-Meco. - Išli smo č ak do - Odakle? - Od škole ispod Oglavka. - Ah, ah! Bogme ima tu dosta hoda. - I to u jednom tiru - dodade Tuturuza. - Nešto Asim-beg naezijetio šeh-Mecu, a on, ko da ga vile nose, okrenu, a da nije ni znao kuda ć e, kamo ć e, pa mjesto u Fojnicu u Kiseljak, a on u Kać une. Nisam ni znao da je onako brz, teklac. Spao sam s nogu iduć i za njim. - Pa što te je naezijetio? Šta ti je uradio? - Neuzubillah. Nataknuo mi tutu na glavu. - Ama kako ć e to, po Bogu si mi brat! Je bila puna tuta prazna? - Nije to bila tuta - upade u razgovor Avdaga. - Šehu mrsko onu pravu riječ izgovoriti, pa je zato reko tuta. Šešir mu natako na glavu. - E, to mu ne valja. To mu nikako ne valja - potyr đ ivao je Idriz-aga. - Nego, moji dragi musafiri, za što ste? Za kahvu? za kahvaltiju? Tuturuza je gledao šeha i o č ima ga pitao šta bi. - Govori ti - zapovjedi mu šeh. - Moremo ti rijet da smo dobro doručkovali u Brutusa, ali kahva? K'o s'oska... Pa bismo mogli, ja mislim, popiti po fildžan-dva. - A onda kad do ruč ka zagladniš, pa kad se prostre sofra i poć nu se sudi redati, da im onda obraz zacrniš i da po sofri meteš ko brezovom metlom. 23 0

Idriz-aga koji je musafire dobro poznavao i nije ovo bilo prvi put da mu se na selu svra ć aju na jemek, a i u Sarajevu bi ih ponekad pozvao na zimsko sijelo, kao da se zaprepasti: - A zar ć emo ruč ati ovdje? - I več erati, ako Bog da - dodade šeh-Meco. Idriz-aga se zacereka pa otvori vrata i viknu: Kahvaltiju! - Ono vi ne pušite? - Jok - odgovoriše obojica u jedan glas. - Jedan trošak manje. Nego ho ć emo ruč ku mandru? ć emo uljevak zeljanik? Da kokoš zakoljem, ne valja. Vodi za sobom desetoro pili ć a, pa da ostanu siro č ad, kud bi mi duša? A onda, jedna kokoš a sedmoro č eljadi, nema tu kakva ruč ka. - Pa nas smo samo trojica - misli naglas Tuturuza. - I da ženskinje gleda, a da se ne okusi? Bio je vakat pa se tako i radilo; a nije to ni pravo ni pošteno. Šahmanija bi vazda jeo kuvvetniju hranu, a djeca mandru ulje-k. Iznesi se na sofru sahan ć evaba pa svak umoč i po dva-tri put u č erviš zagrabi kus mesa, a onda stari Šahmanija povu č e preda se sahan s ć evabom, a domać ica iznese tevsiju kakve potanke pite suhotne mandre. Nema fajde, stari su ljudi bili zulumć ari svojoj djeci. - A kad im se dizgini puste, postanu sije pa roditeljima i obraz zapale - tvrdio je šeh-Meco. - Ne velim da ne bude i toga, ali koji doma ć in dolazi prije akšama iz č aršije i u mahalskoj džamiji klanja akšam s muškom djecom, ako je imaju, pa izmeđ u akšama i jacije več eraju i opet na jaciju u džamiju, pa iz džamije u ljetno doba u dušek, a u zimsko doba na sijelo, danas u mene, sutra u komšije, prekosutra u nekog od rodbine prijatelja, tu sve hoda ko sahat.

231

- Ne daj Bože da se šejtan umiješa u ku ć ne poslove pa razori onaj red što ga roditelji uspostave u ku ć i! Zašutjelo se. Kucnulo se na č ardač na vrata i Idriz-aga je ustao, otvorio vrata i dohvatio tevsiju s jelima, a da niko iz sobe nije vidio ruke koje su davale hranu. Kad su utažili glad, a domać in je samo sjedio, došla je i džezva kahve. - Ovo je kahva - uskliknuo je Tuturuza kad je prinio fildžan ustima. - Ja vazda reknem: bolji je fildžan prave nego bakra č kakve druge. Kahva nije ni da se insan najede ni da je se napije, nego da mu zamiriše. Zato su stari ljudi pili iz ć abenskih fildžana, plitkih a širokih, pa su više rnirisa i okušali nego mi iz ovih fildžanč ić a. Zašutjeli su i duškali probavljaju ć i prvi i drugi doru č ak, šehMeco se spustio s mindera na šilte, opružio noge i po č eo puhnkati, da malo kasnije spusti glavu na prsa i zaklopi o č i. Reklo bi se i da spava, što je nekad i bivalo, a nekad bi i č uo što se govori, pa ako se i njernu govorilo, upao bi u razgovor. - Je de, ovdje u selu nema aga osim tebe? - Nejma. - A sejaka muslimana? - Ima. Ali, brate, nekako ne drže do sebe. Krkana ima dosta i crkva jim je harnan kolik katedrala, a naša džamija, ne budi primijenjeno, kolik ć umez. fukara naš narod pa nije zar ve ć u mog'o ni podignut. A ima i dobrostoje ć ih naših seljaka, ali nemaju nekako slobode. Zar što su bili kmetovi pa im ost'o biljeg na duši. Ne znam šta bi im drugo bilo. - Ne budi uvrijeđ en, što ti ne prodaš ovo ovdje zernlje i kuć u, pa da se primakneš Sarajvu? Da nešto kupiš u Sarajevskorn polju,

u Vogoki, Ilijašu? Mogo bi po potrebi svaki č as trknuti u Sarajvo i na konak na selo. Ovako, ne daj Bože kakva hastaluka, mogo bi insan glavu zijaniti dok bi doš'o do doktura. - Moj Avdaga, i ja o tome razmišljam, ali ne znam kako bi se usudio prodat starevinu. Bog sami zna koliko je ovdje ljudi palo na konak, koliko je ovdje musafira za sofrom reklo Bismilla' i Elhamdulilla', a ja sam zapamtio i kad mi je dedo isprtljavo ovđ e i mene dovodio kao malo dijete - plaho me je volio - pa otac dolazio i kuć u tamirio. Pa ko zna koliko je koljena i prije dedč imalo ovu kuć u i zemlju, a zemlja je bila ihaj, i svi doč ekali goste. Pa ona musafirska badža na krovu, ona ko munarica, zvala je svojim likom i bez avaza, dobre ljude, prolaznike, da se svrate, da otpo č nu, nahrane se i odmore... Zašutio je Idriz-aga, a Tuturuza koji je znao ku ć nu situaciju, skanjujuć i se, prošaptao je: - Ja bih je vala prodao. - E ne bi, ešeč e - dreknuo je šeh-Meco. - Ima umrit ali se nejma prodat. Tuturuza je prič ao o sinoć njem sluč aju u Kać unima, o doktoru koji se nije htio svratiti jer seljak nije imao para koliko je doktor tražio, o liječ enju dječ aka, o bdijenju nad njim, pa je ostao nenaspavan. Zamolio je Idriz-agu da mu prostre štogod prostirke da bi malo odspavao, ali da ga probudi ukoliko zaspi, prije nego bi nastupio ić indijski vakat. Idriz-aga ga je smjestio u č ardač ić , a šeh-Meco je hvalio domać inu Tuturuzu, kako je uljudan, dobare duše, fukarast, a kad vidi priliku, duša mu pomoć i makar sitnicom. Vazda u šarpelju nosi fišeč ić kahve, komad od glave še ć era kocke, a za djecu pokoju šeć erlemu. - Pa kad je tako dobar, što ga ružiš? što ga nazivaš ešekom?

23 2,

2.3 3

- Ko hoć e da bude murid treba da sluša šeha, da proždre i koju gorku, da se nauč i strpljenju, jer se to postiže vježbom, stalnom, nekad i teškom. A to je sve za njegovo dobro. - Pravo veliš. Možda Idriz-aga nije o tome ni mislio, ali se zabrinuo za ruč ak. Treba se zdgovoriti sa ženom šta da se napravi, jer... radije bi doč ekao petoricu umjerenih nego ova dva oblOždera... Sad se vjerovatno i žena misli šta bi napravila, a htjela bi se sporazumjeti šta bi se skuhalo što nije skupo a dobro napuni želudac. Mesa nema ku ć i, a do mesare na Hadži-Bešlijinoj ć upriji ima više od sahat hoda, a još više nazad jer se insan natovari i mesom. Zatražio je od šeh-Mece mus.du pa je sašao u mutvak da se zdogovori sa ženom šta ć e praviti ruč ku, a šta več eri. Trebalo bi svakako malo mesa - govorio je Idriz-aga, a žena je dodala da treba podosta mesa, makar ga i ne jela ku ć na č eljad. Prigrijanović i su sinoć poslali i jomuže i kisela mlijeka i veliku ć asu mlać enice s č itavom grudom mladog masla na mla ć enici, ali Idriz-aga bi uvijek sam u sebi pobjesnio, što mu šalju, kao da je on fukš. Mislio je kupiti kravu kad dođ e na selo, ali cure nisu navikle oko krave deverati. Mora se otić i na ć upriju koga iz komšiluka poslati da donese masne janjetine tele ć i bubrežnjak. Idriz-aga je izašao pred vrata ne bi koga vidio ko bi mogao trknuti. Seoskim putem nije bilo nikoga, a na cesti bi kadnokad poneko prošao. Otišao je do ceste i prežao koga dokona ko bi za dinar-dva otrč o na Ć upriju. Ć amil Jašarević je imao beciklo pa Idriz-aga ode do Jašarević a kuć e. Zovnu domać ina, ali nije bio doma. Otišao je u Busova č u. Sin mu Mujo krpio je nutarnju gumu na prednjem kolu.

2 34

- Hoć e to biti brzo gotovo, Mujo? - Ja mislim da ć e se moć i uzjahat za pešes' dekika. A što ti treba? - Valjalo bi mi kupiti malo mesa na Ć upriji. Musafiri mi došli, pa... - Pohitjeć u ja. Samo ti dovu da opet guma ne pukne. Ko hrđ ava cesta! Dok je Mujo dogotovljavao gumu, Idriz-aga mu je dao dvadeset dinara. - Neć e ni tebi biti džaba. - Ne bih ti ja, dina mi, uzeo ni pare ni dinara. Meni duša uč initi svakom koliko mogu. Idriz-aga je preporu č ivao šta treba kupiti, a šta treba izbjegavati da ti kasap ne uvali, jer niti je džigerica meso niti su kasapi ljudi... Otišao je kuć i i donio zembilj za mesa, a Mujo se iza trke bacio na sedlo i pojurio cestom. Idriz-aga se vratio šeh-Meci u č ardak, ali je i on zaspao kao i Tuturuza, pa se vratio u vrt da nabere mohuna, mrkve, peršuna, tikvu sakrsku. Moglo bi se desiti da na Ć upriji ne bude mesa pa bi Mujo produljio u Kiseljak. Cure su s materom prire đ ivale zelen, pa ako ne bude mesa, može biti pita tikvenjač a, a i mohune mogu biti s kajmakom i bolje nego s mesom. Što bi dlan o dlan Mujo je donio kako mu je naruč eno, ali je uz naruč eno donio i komad goveđ ih škembi. - Otkud ti to? - Kaže mesar: Sarajke znaju napraviti škembe- č orbu, pa mi uvali ovo, a nije ra č un'o više od dva dinara. - Pa je ti doteklo para? 2

35

- Ja šta je! Janjetina samo što nije džaba. Kasap kupi od seljaka janje budzašto, pa kad proda kožu, meso mu ostane haman džaba. A seljaku žao od svoga janjeta meso j esti pa tu č e puru i kukuruzu. Idriz-aga mu se zahvali, predade ženskinju meso i iza đ e na č ardak. I šeh-Meco je spavao, a iz č ardač ić a se č ulo Tuturuzino hrkanje, pa se i Idriz-aga nasloni na minder. U kratkoj ljetnoj noć i nije mu bilo dosta spavanja pa je obi č avao leć i iza ruč ka, a sad se osjeti smiren kad je sve doneseno što treba za gostiju, pa se i on smota u kutu na šiltetu bacivši radi obi č aja adžem-pas preko tanč ina i zavede se u san. Nije znao koliko je vremena spavao, ali najednom vidje da mu gori kuć a sa tri strane. Plamen se digao i liže do neba. Vrelina i njega uhvatila, ali njega i Begzadu ne dohvata plamen. Sko č i iza sna, protra o č i, a kuć a stoji kako stoji. Plamena nema, samo se osjeć a miris iz mutvaka. - Fala Bogu - odahnu, a i šeh-Meco se po č e vrtiti. Progleda. Ti kao da skoč i pa se i ja probudih. - Dobro je, moj šehu, što bi san. A kako su plamenovi lizali i obavili kuć u sa tri strane, ne do Bog da je na javi bilo! - San je klapnja a Bog je istina. - A znaš ti protabirati san? - Svaki san ima svoje tomač enje. Hunjer ga je istabiriti da insana ne ubiješ u srce, ako mu moraš nešto gorko kazati. Pri č a se kako je neki sultan usnio da je pogubio sve zube. A usniti da ti ispada zub ga neko kliješć ima ja prstima vadi i izvadi, podsigurno je da ć e mu neko od najbliže č eljadi umrijet'. Hele nejse, zovne on svoga muabbira da mu istma č i san. A muabbir, iz neba pa u rebra, kaže sultanu: "Padišahu, pomrije ć e ti ubrzo svi sinovi." Car zovne dželata i naredi mu da smakne muabbira.

A onda zovne drugog muabbira pa mu isprič a san. Ni ovaj muabbir nije mogao drukč ije istomač it san, ali bi mudar, pa mu, vesela lica, istabiri: "Padišahu, na tebe se je izlila Božija milost, pa ti je poklonio tako dug vijek, da ć eš nadživjeti vas svoj evlad." Padišah bogato nagradi muabbira, a zapravo mu je isto reko ko i onaj prvi što je, s neopreza, glavu zijanio. - A bi ti meni protabirio moj maloprijašnji san? - Vala, ja sam slušav'o od mešhur muabbira da se ho ć e i neki šartovi pa da bi se mog'o san tOrna č iti. Prije svega, treba biti pod avdestom kad se legne, a onda ne smije u insanu biti više zahire od poke. Ako je insan presit, onda mu se ništa san na pika. - Nisam bio pod avdestom, a nisam bio ni kako pretovaren. A san je bio tako živ kao da o č ima gledam oko sebe. Gori mi kuć a, ne do Bog, sa tri strane i plamen se diže do neba. Šeh-Meco je objesio č ehru i sklopio o č ne kapke pa po č e polahko ne dižuć i glasa: - Ne bih te stio žalostiti, a ne znam ho ć eš se veseliti. Boga je malfirn, a poudat ć e ti se šć eri. Ono su u tebe tri š ć eri, je de? - Jes', pa? - Poudać e se u brzo! Što ku ć a gori, to znač i udaju. Tri strane kuć e gore, tri ti se š ć eri udaju. - Vallahi, da mi nisi musafir i da nisi star, izmlatio bih te ko vola u kupusu. - A zar mi ne bi dao muštuluk za dobre vijesti? - A zar su to dobre vijesti? - Ja šta su! Znaš ti kako je travni č ki muftija udao šeć er za nekog mladić a, pa kad su mu na Bajram dolazili hodže, prijatelji i rodbina, on ih doč ekao sjedeć i uvrh sobe na šiltetu. Dolazili

z3 6

137

do njega, neki se rukovali, neki ga ljubili u ruke, a on sjedi i razgovara s njima. A kad mu do đ e zet, mlado mom če, muftija skoč i na noge i zagrli ga, a zet njega poljubi u ruku. Neki ga stariji upita, ko đ oja." nije znao toga mladi ć a: - Ama kako to, mufti-efendija, ti ne ustade ni prema kome, i ko je po godinama stariji od tebe, a sko č i na noge prid onim mladić em? - Eh, moja brać o. Ovai je mladić smjestio moju brigu pod svoj krov, pa sam ja zato ustao na noge ispred njega. Idriz-aga je premišljao o mogu ć im mušterijama njegovih kć eri, ali mu njegova Begzada-hanuma nikad ne re č e da i najstarija, Fata, i s kim ašikuje, pa ni Hata, a Ata pogotovu. To bezbeli u Sarajevu, a pogotovo ne u Brestovskom. Najstarija ima dosta ruha. I vrijeme joj je da ga ima. Srednja je valjda nešto navezla na đ erđ efu, nešto je sama otkala na doma ć em stanu, ali mizinnica, kuć na nemirnica, praznoruka je - jedva ako je koji mendil mahramu navezla, a nema ni govora da je otkala bezne č aršafe, duše č ne i jorganske, jastuč nice i druge potrebe. Najstarija ima seharu u koju je naslagala prteninu, srednja je valjda nešto složila uz materine stvari u rušnom sanduku, a najmlađ a? Ne, ne može biti... osim ako je luda pamet potegne pa pristane za nekim ko je opsihiri. U mutvaku je sve bilo prire đ eno. Begzada-hanuma je uzela oklagiju i lupnula u drveno šiše. Idriz-aga je sašao niz basamke i vidio poredana jela. Rekao je Ati da iznese boš č u, kašike i siniju, Hata je iznijela ć asu č orbe, a Fata ć evab od mohuna. Idriz-aga je promatrao Atu i č inila mu se još djetetom koje može slobodno izać i pred tuđ ina a da se ne sakriva, dok ju je šehMeco mjerio, iako stara č ki ali znalač ki, okom koje se ne da prevariti. "Šesnestu je uzela - šaptao je s"kn sebi. - Nije dijete, nije ni zrela cura, a i mene je moja mati rodila u šesnestoj." 2,3 8

- Što to govoriš sam sa sobom, šehu? - pita ga Tuturuza. - Avdija, pripremi se za - Nešto si govorio "u šesnestor. - Niti si ti pratar ni ja nasranija da ti se ispovijedam. Oprali su ruke nad le đ enom, a polijevao je iz ibrika domać in, dodajuć i im mahramu da posuše ruke. Ata je prostrla bošć u i spustila na nju siniju, a Idriz-aga je poredao kašike, razlomio poga č u, preuzeo od Hate ć asu č orbe i sjeo. Ata se povukla prema vratima da do č eka drugi sud kad se prvi isprazni. I Tuturuza je pogledao Atu kako je smitila svila č u košulju i preko nje jelek koji je stezao sise tako da se č inilo da ih i nema, a nabrane dimije su tek stidno pokazivale uskost bokova koji su se poč eli zaobljavati. Begzada-hanuma je bila vješta kuharica, a i djecu je u č ila kuharskoj vještini. Škembe- č orba je mirisala da su se jeda č ima širile nozdrve, a jezici mljaskali, makar se to smatralo i nepristojnim. - Od ramazana nisam jeo ovakve č orbe - hvali Tuturuza domać icu. - A neć eš je ni uz ramazan jesti kao što je nisi ni dosad jeo. Ona č aršijska č orba je pazarija, a ova doma ć a je smarlama. Slijedio je ć evab od mohuna s mesom, tikvenja č a pita bogato poljevena slatkim kajmakom i mladim maslom, da se nije mogla prstima prihvatiti nego se kašikom kusala. Onda je došao "zakopani ć ilim", pa pilav i kiselo mlijeko. Dalje se nije moglo jesti sve da je bilo još suda, a onda je šeh-Meco u č inio dovu a prisutni govorili: Amin. Dok je prije ruč ka sama voda mogla oprati ruke, iza ruč ka su se morale ruke sapuniti i po dva puta.

239

Odmah iza ruč ka je donesena i kahva. Šeh-Meco je piju ć i pitao domać ina, koja mu je ovo kć i. Je najstarija? - Jok. Ovo je treć a, najmlađ a. - Bogme, Idriz-aga, ti misli što misliš, ali ovo bi se dijete udalo. - Hajde, Boga ti, šehu! Kakva udaja - kakvi bakra č i? - Ti išć i od Boga samo da se hajirli uda i da redom ide, po adetu, jedna za drugom, kako su se ra đ ale. - Nemoj mi toga razgovora, šehu! Imaš šta pametnije da mi kažeš. - Ja bih se vala malo prohodao po selu, a kud ja tud i moj Avdija. A mi ć emo ti, ako Bog da, prije akšama do ć i da proslijelimo i prespavamo. A ako ti nije naruku, tebi fala na dosadašnjem ić ramu, a mi bismo negdje posijelili. Znaš, našem Avdiji je neobič no ako nema mladine pa da im zapjeva i da malo poigraju. - A kako si ti za igru? Zar nije to haram? - I mi derviši zapjevamo ilahije, udaramo u č ampareta, zasviramo uz ć emaneta, šta ko umije, a zaljuljamo se huktanjem i sjedeć i na nogama. Ne znamo ni kako nam vrijeme prode. - Ma jest, znam ja to. Ali to je kao neka priprema za ahiret. A ovo dunjaluč ko i pjevanje i igranje, kako je to? - Samo nek je u poštenju, neka se mladina ne brezobrz, neka ne bude šć ipanje, izme đ u ruke i ruke neka je rubac. I kad je Bajram, Alejhisselam je rekao: kad bude svadba, udarajte u defove! - Pa ti ko misliš da bi se mogla kurisati barhana pred ku ć om, u avliji. - A ko ć e ti doć i u avliju? Morebit same s'oske cure. A kakva

mi je to igra i pjevanje đ e nejma i momaka! - Tuturuza sasvim razložito pita i oč ekuje šta ć e odgovoriti doma ć in i šeh-Meco. - Nema, brać o, ovdje momaka za mojih cura. Cure opet ko cure, mogu i zajedno, a mješanija - E bogme, Idriz-aga, đ e neima mješanije neima ni pjevanije, ni igre. A ako ć e cure i momci poigrati u poštenju, ne ć e se dun'ja prevrnuti. Ne ć e se odmah zagledati i pred kadiju. Eto, za tri petka iza Aliđ una bio sam na Hadži-Bešlijinoj ć upriji. Bilo je najviše seoskih cura i momaka od Sarajevskog polja, od viso č kih i zenič kih sela, od Kreševa i Fojnice i niko nikog ne potegnu. Sve se momci zdogovarahu s curama, pone đ e bio i otac momkov pa i on zagleda sinu curu, ho ć e bezbeli da zna kakva ć e mu biti nevjesta, pa ć e svaaba biti u jesen. Sve je bilo u redu i poštenju. Jes' se poneko naloko rakije pa baljezgo koješta. Neko je potego nož, pa i bocno momka koji se javio njegovoj curi, ali mrtve glave nije bilo. - A đ e ti budeš, šehu, kad Avdaga hoda po teferi č ima na Hadži-Bešlijinoj ć upriji? - pita ga domać in. - Ja sjedim sa sijedim Imamović em u njegovoj kuć i, kraj pendžera, pa sejrimo. On je hodža. I vjeruj se, nije prazan. Da u šeheru živi, rekli bi za nj da je ulema. Tuturuza se spremi za izlazak, uze šarpelj sa sazom pa se okrenu šehu: - Šehu, ti si još umoran od juč erašnjeg trandanja. Odmori se, a ja ć u malo prohodati kroz selo. Idriz-aga, ejsMladle! - Alahemanet - ustade doma ć in i isprati ga do avlijskih vrata. Tuturuza po đ e uza selo. Iza svakih vrata su ispadala č alać urija i klapci, a kroz prozor pomolila se djevoja č ka glava se natiskale i po dvije-tri.

z40

241

- Bić e več eras veselo - govorile su djevojke i lanjske mlade kojima je ugašena prva vatra, ali im nije umrla nada da još imaju žara, iako svaka ima bešiku sa cvr č kom. - Avdaga - zvale su ga imenom jer su ga i otprije znale. - Đ i je več eras teferič ? Na svadbi. - A ko se ženi? Nismo mi č ule ni za kakvu svadbu. - Ako bude sreć e, može ih biti i više. - Ah, Bog te č uo! - poluglasno govori zrela djevojka Saja, kojoj se nije još javio su đ eni. Iz druge kuć e ga zovu da uđ e pa da pod orahom sjede u hlad i malo zapjeva. Ili barem zatambura. Poslušao ih je i svratio im se. Izvadio je saz i duzenio ga, a onda je kucnuo i odsvirao Po č etak. Besposleni momci, djevojke, djeca i stariji okupili su se oko Tuturuze. Upravo kad se spremao da zapjeva, do đ e domać in pa, rekao bi da mu gromovi pucaju izmeđ u obrva, podvrisnu: - Tako ti? Zadržavaš mi č eljad od posla, a udario u besposlice. Tuturuza mu ne dade da se razgoropadi, kakav se tobože bio stuštio, pa zapjeva: - Srdo moja, ne srdi se na me, jer ako se ja rasrdim na te, sva nas Bosna pomiriti neć e, ni sva Bosna ni Hercegovina, ni sva sela oko Sarajeva, ni kadija nasred Sarajeva. Domać in pršte u smijeh: - Ko bi se srdio na te kad znaš u svakoj prilici novu pjesmu zapjevati. Koliko si ih lani pjevao ovdje, a ovu ne zapjeva!

2.4 2

- E, moj rodu, i ja se nekad zač udim kad mi se koja pjesma izvuč e odnekle, iz nekakva budžaka. Morebit nisam je pjevao ni deset godina, a onda mi najednom ispliva iz nekakva vira sa srca na jezik. - A hoć eš li nam več eras malo udariti? - Vi mislite na tamburu, a ja mislim na džamiju. Sje ć ate li se kakva je lani bila? Kako padneš na sedždu pred Allahom, a ono ti se prilijepi prašina s koje serdžade i kožice po č elu i nosu. Trebalo bi vama mladima udariti, ama tunjeva č om, po prknu, s oprošć enjem govora. - Pa nije da je ne č istimo - brane se neki. - A kada i koliko puta godišnje? - ne ć e Tuturuza da popusti. - Pa pred ramazan i uo č i dva Bajrama. A ponekad i pred Mevlud. - Jazuk vam bilo! Brže u džamiju pa izbacite prostijerku na izvan! Jedni istresajte serdžade, ć ilime i pustekije, drugi krpe i č istu vodu, pa je uglancajte da bude ko biljur. - Pa neć emo u džamiji pjevati i tamburati. - Bi li to stio? Kad po đ ete u ašikovanje, sve vam je na mjestu: od novih opanaka do fesa, a u džamiju u đ ete i neopranih č arapa. - Što jes' jes'! Neko rekne glasnije, a neko smrmosi u njedra. - Ima č ojk pravo. - Pa kad imam pravo, hajdemo odmah na posao. Pošo je prvi, a svi su nagrnuli za njim. Cure su nosile od kuć a đ ugume i le đ ene, krpe od starih vre ć a i frč e, a muškinje ć e donositi vodu s izvora i istresać e prostijerku. Pa kad je iza ićindije bilo sve gotovo, kad su ostavljeni svi prozori i vrata da se pod osuši, bilo im je svima drago i hvalili su Tuturuzu. 243

- Valjalo bi, vala, da nas ponekad neko te neko izruži pa bismo bili bolji. Tuturuza je još hodao kroz selo, a za njim se djeca navrzla. Bio je dobre volje pa je iz šarpelja izvadio fiše č ić šeć erlema. Davao je svakom djetetu i svima je doteklo, samo je dvojici blizanaza Mustafić a prepolovio kocku še ć era. Sahat pred akšam pod se osušio - ko mubare ć ljeto! - i djevojke prostrle serdžade, ć ilime i kožice i poredale drvene tespihe. Kad je sunce zašlo, seoski hodža ponudi Tuturuzu da okujiše. Selo asli i nema stalnog mujezina pa ko prvi do đ e ako se ne neć ka, taj i mujezini. Tuturuza je okujisao, a i ezan se seljacima sviđ ao kao i pjesma. Starijima č ak i bolje od pjesme. Džamija se napunila. Neki koji nisu znali za iznenadno č ikenje džamije hvalili su mladež, a posebno onoga ko je bio sebep za ovaj posao. Kad su izašli iz džamije, stari Mustafi ć dodade: - Nit je ramazan, ni Bajram, pa ni Mevlud, a džamija ko ajna. - A zar ne može biti u džamiji đ erdeč ka dova? - dobaci sijedi Prigrijanović , koji ima tri sina na ženidbu. Idriz-agu nešto strecnu pod lijevom sisom, baš ko da je Prigrijanović nišanio na njegove tri k ć eri. - E neć eš, vala, to doč ekati, pa da ć e plesti sijede pletenice pomisli Idriz-aga i povede šeh-Mecu ispod ruke. I zvani i nezvani su dolazili na sijelo, razgovarali se i benetali, nekad jedan drugorn otimao rije č iz usta, a kad bi zazinuo šehMeco da nešto rekne, svi bi zašutjeli i opustili uho da č uju. Šeh-Meco je, bez ikakva povoda, kako je u njega obi č no bivalo, započ eo neku prič u: - Muhammed, alejhi-s-selam, bio je 111In, a neki ashab

mujezin. Bio petak i mujezin pošo u džamiju. I u putu idu ć i pogledao - jezero veliko. I riba suluk u č ini i popije sve jezero. Dok ona proždre, jezero se napuni, i tri puta tako. Onda, na istom putu, nasred polja vri. Zlatan kazan, zlatan sadžak, a u njemu nedžaset vri. Na istom putu sretio je kuju đ e vije, a iz nje šć encad preuzela glas njezin. Zakasnio u džamiju. Devletiji nije bilo pravo što je on zakasnio. Zamolio je Devletiju da mu rastoma č i to. Devletija rekao njemu: To ć e moj Ummet doč ekat. Ono što riba suluk uč ini, ono ć e biti memuri. - Šeh-Meco tuma č i da se tomu sada rekne č inovništvo. - Koliko god him bude plać a, koliko god him c:1. država bi ć e jim malo. Ono što vri kazan i u kazanu izmet, to ć e biti moja ulema. Prodavać e Kur'an za pare. A ono što kuja vije, to ć e djeca preuzeti od majke glas, pa se neć e č ut od djece. Zatim je šeh-Meco uzeo kadije na zub. Nije mu pravo ni kako sude ni kako se nose. Nema više kadija sa džubetima, hodžinskim šalvarama i nema fesova s ahmedijama. Skoro svi nose tijesnu robu i fes na glavi, poneki skine i fes sa glave, a dovikuju se: "Kolega! Hi č olurmi - kolega!" A ne dozivaju se: "Mehmed-efendija, Hasan-efendija", kako mu je ve ć ime. Vjenč aju u kuć ama, ako ih usput zovnu roditelji na jemek, a trebalo bi da svi, i zgodni i fukarasti, idu u meš ć emu na vjenč anje. Idrizagine cure su prislonile uho uze č atmu da č uju šta ljudi govore u č ardaku. Onda jedan od Ječ menica dopuni: - Kuć u prodaj pa hodži podaj! Hodža ć e vikati: "Amin!"

244

z4 5

Da i Zejnilović ne ostane a da nešto ne rekne, barem o bulama, dodade: - Oženi se bUlm Cigankom; svaki dan ć e ti nešto donijet. - Eh, to se može reć i za gradske hodže. Ovi seoski su bogme uglavnom fukaraši - uzimao je Tuturuza u zaštitu hodže. Tuturuzu su zvali mlađ i da izađ e na trznu pa da malo zasvira i zapjeva, a i njemu odnekle naumpala pri č a, kako cura, kad zk(51-1, može i s kuć e skoč iti, ako joj roditelji ne daju da po đ e za ženika koji im nije u volji. Tako je neki Karabeg iz Livna odselio sa ženom u Tursku, u Karamursel, pa žena nakon dvije-tri godine, Božijim emerom, umrla, a on se zaputi u Bosnu, pa opet u Livnu zaprosi mlađ u syst. I dadnu mu je. Božije davanje se izvrši, pa i ona navrh tri godine umrije, a on opet u Livno. Hele, bivši punac i punica mu ne dadu treć e keri. On se vrzao nekolika dana dok je ujagmio priliku i poveo najmađ u svast kradom. Punac se zaputi za njim i za kć eri, stigne ih i kć er vrati kuć i. Zaključ a je u kulu na treć i sprat. Njegovo, Karabegovo, društvo odranije voljelo Karabega nego punca mu i nekako dohaberi curi da ć e u noć i doć i pod kulu, da ć e ponijeti ć ilim, razastrijeti ga i držati č vrsto za ć oškove, izdignuta iznad zemlje, a da ona sko č i odozgo. Smišljeno - uč injeno. Ona skoč i i sreć om i ne ugane se. Mlada s mladoženjom i svatovima došla do Bugojna, dok su roditelji opazili da nje nema. Te šta ć e - pomirili se. I ova im je dugo živjela, a imala je od obje starije sestre pastorč ad koja su joj bila i sestri ć i. - E vala jes' što veliš, kad žensku naumpane nešto, šejtana ć e potkovati na ledu. - Zasvrbilo nju u njezinoj luli... - Ali ne dadoše starom Duranu da govori jer može i ženskinje kroz č atmu č uti. - Vi stariji i ne znate šta je to ljubav - osokolio se jedan lanjski mladoženja, makar da nije njegovo ni bilo da govori pred starijima:

- A, šehu, šta ti misliš ima ljubavi? - Ama jok, bolan - važno se drži, šeh-Meco. - Ljubav su izmislili fukare da džaba do đ u do hajkavice. Međ u sijeldžijama bilo je i onih koji su služili austrijsku vojsku. I Ibro Ibrišimovi ć je jedva doč ekao da dođ e do riječ i: - Je de, Avdaga, u našeg cara su bila dva horsama. Jedan se zvao Bitege, a drugi Meldege. Pa kad ho ć eš nešto da moliš, rekneš Bitege horsam, a kad se prijaviš oficiru, ako te je poslo cuksfiler felbeber, onda rekneš Meldege horsam. - Prošlo je to, prij atelju. Ja sam to i zaboravio. Ja znam ovo sadašnje. Služio sam ja jedno pola godine i ovu vojsku. - Ma i ja sam. Ama, brate, meni je nekako ono "Kert ajh" č ustije nego "Nalevo krug". - Što bi bilo ljepše? Glavno je da se okreneš kako moraš. - A u moj vakat - do č eka šeh-Meco - bilo je: "Sel.m dur, Nišan, Illeri..." - A dina ti, efendija, kako je tebi ime? Meni ništa sramotno da te zovem šehu, ja šehu-Meco. Meco... ama, brate, nekakvo ružno kuć no ime, baš ko hercegovač ko. Da ti to nije prišvarak? - Nije prišvarak, nego pravo Meco! A kakva je mahana Hercegovcima? Eto, i ja sam Hercegovac. Iz Konjica. - Jesi iz Konjica si od Konjica? - pita zanovijetalo da bi utvrdio je šeho iz grada je iz nekog konjič kog sela. - Pravo iz Konjica. I ime mi je Mustafa. Ama ja ne ć u da me zovu Mustafom. Nisam ja dostojan da me zovu Mustafa, jer je našem Devletliji ime Muhammed Mustafa, a današnji ljudi nisu dostojni da nose ta imena. - A šeh je i hadžij a, hadži-Mustafa-efendija - dodade Tuturuza koji je sve to znao.

2.46

2-47

- Da me nikad nisi tako zovnuo, herif jedan! - ozbiljno se ljuti šeh-Meco. - Nisam ja išao na hadž da uz ime privežem hadžiluk. Išo sam što sam bio dužan da izvršim peti islamski šart. A onda spusti glas: - Tada sam mogo pa sam i otišo, a sad, vaj haluna, ne mogu ni vudžudom ni imać em. Tuturuza dohvati šarpelj sa sazom i iza đ e iz č ardaka, a za njim se osu mladež. Malo kasnije č u se pjesma na trzni. Idriz-aga iza đ e iz č ardaka da vidi gdje su mu djeca. Njemu nije sihodilo s pameti šeh-Mecino tumač enje sna pa je udvostru č io oprez da se ne bi san obistinio kako on ne želi. Hata i Fata su bile u č ardač ić u i slušale pjesmu naslonivši se na jastuk uz prozor. - Đ i je Ata? - Na avliji, uzima abdest. Idriz-aga zaklju č a č ardač ić i ključ zadjene za pas, a s divanhane ugleda Atu kako iz ibrika uzima abdest. Dižu ć i i naginjuć i bakreni ibrik lupkala je njima o kaldrmu, a bakreni kapak je klepetao o grlić ibrika pa se Idriz-aga raznježi na Atu kako je pobožna i poslušna, i mirno u đ e u č ardak gostima. I stariji su slušali pjesmu jer je trzna bila nasred sela, na po puta od kule do džamije, kad otrže jedna puška, pa druga, tre ć a... - Šta ono bi ljudi? - Šenluk - neko dodade. - Bože, s hajrom! - Prigrijanović ustade i pođ e. - Kud ć eš ranije? - zaustavlja ga domać in. - Morebit ć u trebat kuć i. Allahemanet. Domać in se uzvrpolji. Nije znao je Ata ušla u halvat, a u č ardač ić nije mogla jer je zaključ an. Samo viknu "aferdosum" gostima pa izletje iz č ardaka. Č ardač ić je bio zaključ an. Otključ a vrata, proviri i vidje starije

kć eri pa opet zaključ a vrata i strka niz basamake. Otvori halvat, samo mu Begzada sjedi; otvori mutvak - prazan. U avliji nema nikoga. Vrati se u halvat: - Đ i je Ata? - Zar nije u č ardač ić u? - Ja sam č ardač ić zaključ ao, da cure ne izlaze u selo. - Pa onda je Ata izašla na sokak. Bezbeli je izlazila na divhanu, pa kad je našla zaklju č ana vrata od č ardač ić a, izašla u selo. - A nije mogla uć i tebi? - Ah moj č ovo, draži su i pre č i momci curama nego otac i mati. Stao je ne znajuć i šta da radi. Ružne su mu se misli vrzle po glavi. - Hajde, traži je, zovi je neka brže do đ e kuć i! Neć u valjda ja ić i po nju. - Mati se prič injala brižnom, a kao da je sigurno znala gdje je. Idriz-aga zaboravi društvo u č ardaku, obuje cipele i požuri trzni, ali se i trzna ispraznila. Pjesma se č ula od Prigrijanović a kuć e. I nije pjesma kao druge pjesme, nego prava svatovka. Č uje lijepo kako Tuturuza pjeva: Ustavlja je mili babo da još ne ide, a onda mjesto djevojke pjeva: Bogme ne ć u, mili babo, bit mi ne mere. U mog dragog ljepše kažu nego u tebe. - Jazuk joj bio, ako je to moja Ata, moja miljenica, mjezimica! - misli Idriz-aga. Avlinska vrata su otvorena, avlija je puna ide od jednog do drugog, ali ne nalazi što traži. Svijet se razdvaja. Idriz-aga prolazi kroza svijet i dolazi do ku ć nih vrata. Otvara ih stari Prigrijanovi ć i nudi Idriz-agu da u đ e: - Bujrum, prijatelju! Neć u, dušmanine! Ima iko moj u tvojoj kuć i.

z4 8

249

- Bio je tvoj porod, ali odsad je moja nevjesta. - Hoć u da je vidim. Mustafa uni đ e u kuć u, a malo zatim se otvori č ekma na pendžeru jedne odaje i pojavi se Ata. Rohnula je od veselja, ali joj se i suze pojaviše u o č ima: - Babo dragi! - Je li sila il' je draga volja? - Draga volja - prošapta Ata. - Onda ja nemam ovdje šta tražiti - kao da sam sebi kazuje pa oborene glave krenu iz avlije prema ku ć i. Svi su šutjeli pa i Tuturuza. Kod Skorupove kuć e ponovo zapucaše puške. Ne prepade se. Č inilo mu se da mu je sve što se njegovim zvalo izgorjelo i da ć e sada doć i na zgarište. Jedva je vukao noge, jedva se svalio u halvat, nemoć an da išta progovori, da šta upita. Šutjeli su, a onda u neka doba upita Begzada: - Nađ e li je? - Da je Bogdom ne na đ oh. A đ i su one dvije? - Bezbeli su u č ardač ić u. Nisu mi mogle doć i kad si ih zaključ o. Ja sam ih zvala, ali mi odgovoriše da ne mogu izi ć i jer su zaključ ana vrata, a visoko da skač u kroz prozor. Ja se vratih ovdje, a iz č ardaka sve ode osim šeh-Mece. On sjedi i huk ć e. Idriz-aga dobi malo nade da ć e ih nać i, a više snage da mogne ustrč ati uz basamake. Ruke su mu se tresle dok je vadio iza pasa ključ , vrtio je njim đ ah nadesno đ ah nalijevo i jedva ovarisao da otvori vrata. Č ardač ić je bio u mraku. Zvao je kć eri, ali se niko ne odazva. Krehnu šibicom, a onda se tek uvjeri da je ostao bez k ć eri. Spusti se na minder i zaplaka, bez glasa, ali pla č em koji razdire srce. Suze su tekle i prestale. Sa đ e ženi, a ona mu je već razmutila 250

limunatu i pruži mu maštrafu. Gledao ju je tu đ e, nije znao ni šta je mislio. "Valjda misli ona da mi je ovo mubare ć pa mi nazdravlja. Najvolio bih je zadaviti." - Popij da dojdeš malo do sebe! Meni je teže jer sam ji rodila! - A ja ji valjda izvadio iz du ć anskog izloga i kupio? Popio je maštrafu naiskap i onda se otrijeznio i sjetio da ima musafira, kojega je, pri svojoj nevolji, zanemario. Izašao je na č ardak i sjeo kraj šeh-Mece koji je ispustio tespih iz ruku, što je zna č ilo da je gotovo huktanje. - Aferdosum! Ja te ostavih malo dulje sama. U ku ć i č itava pobuloga. - Nešto sam nasluć ivao kad ti izađ e iz č ardaka pa se dulje zabavi, a i sijeldžije odoše. - Jah, moj šehu! Sve tri me šć eri ostaviše za jedan sahat vremena, a ja ih podizo na noge tolike godine. I da su otišle za koga nego za sejake, za sinove moga bivšeg kmeta. - Moj Idriz-aga! Zafali Allahu što su otišle za muslomane! A ovi muslomani oko Fojnice i doklen je dolazio sultan Muhamed Fatih pr a vi su muslomani i još se nisu obatalili. Imaju poneki noksanluk, ali su u sto voda preprani kakvih ima batila, a daha-beter po gradovima. Sve se bojim da ć e uskoro doć i vrijeme pa ć e onaj ko ima djece za udaju biti sretan ako uda šć er za lutorana, samo nek nosi muslomansko ime, a ni do č ega drugog neć e držati... A što su djeca tvoga bivšeg kmeta, ješ ć e nafaku sa svoje zemlje koja je i prije tvoja bila. Idriz-aga se sjetio da musafir nije ve č erao. Pri svojoj muci zaboravio je več eru. Sam ne bi mogao okusiti ni zalogaja, a šeh-Meco nije nikad bio a da nije mogao jesti. Nije jeo samo kad nije imao. - Šehu, oprosti! Ja sam se izgubio pa se sad istom sjetih da nismo več erali. Sad ć u ja reć i domać ici da podgrije štogod. 2.51

- Neć eš, dina mi! Ja da jedem a ti da gledaš, a znam da ne mereš zalogaja proždrijeti. I nisam ni gladan. Samo ć u jaciju klanjati pa odmah leć i. Avdiju neć emo č ekati ni na konak. Koji je meraklija za pjesmom, svu no ć ć e kukurikat, a i tamo ć e se saviti ko ker, ako mogne od trbuha sastaviti njuhalo i puhalo. Idriz-aga je smjestio gosta, stavi č irak kraj dušeka i pored njega šibicu, ako moradne tražiti safa- ć ošak, pa je sašao u halvat. Legli su u prostrte dušeke makar da je vuna u dušecima rašč upana, vrtjeli su se kao šiš kad se u njemu prži kahva. Prošla je ponoć . Pjesma se horila. Skoro da se nije prekidala. Kad bi se Tuturuza odmarao jeo i pio, pjevali su seoski mladi ć i i djevojke. A pjesme su bile kao uputstva mladencima šta da rade i kako da rade, kao da je nekome bilo potrebno da prije đ erdeka završi ljubavni zanat. Najmlađ i Prigrijanović , Suno, doveo je Atu, uveo je u č ardak i odmah zaključ ao. Mati ga je zvala da iza đ e s curom, da to ne valja, da je i grehota i sramota da ostanu nasamo dok se ne vjenč aju, a Suno je kroz zaklju č ana vrata odgovarao da su se oni vjenč ali "međ u ljudima" još u tre ć i petak iza Ali đ una kod Hadži-Bešlijine ć uprije. - Ama, domuze jedan, sutra ć emo u Fojnicu pred kadiju da vas vjenč a, pa eto vas onda koliko ho ć ete... Soko je ufatio prepelicu pa je ho ć e odmah č erupati. - Vallahi, ne smiješ jesti govna dok babo ne do đ e. Uto su puške zapucale kad su Fata i Hata sko č ile zaredom s prozora na rastegnut ć ilim i bosonoge došle preko njiva u Prigrijanović a avliju, a Meho i Ibro su ih više nosili nego vodili sa svojim arkadašima. Iako se stari Prigrijanovi ć i nisu nadali da ć e ovako brzo dobiti snahe, i to od sarajskih aga Skorupa, nisu bili sigurni da ć e

dobiti brzo i prijatelje. Djevojkama su nazuli vunene č arape jer u brzini nisu mogle obuti pamuč ne svilene. Stari Mustafa je zovnuo Sunu da izlazi iz sobe, a da Ata ide u sobu sa sestrama, ali Suno je odbio: "Sve ć u te i vazda ć u te slušati, ali več eras ne izlazim iz č ardaka ni ja ni Ata." - Zapalić u vatru u sobi pod šišetom, pa ć ete oboje izgorjeti. Što ć eš ti izgorjeti ne bi mi bilo nimalo žao, ali što ć e izgorjeti tuđ e č elj ade... - Nije ona tuđ e č eljade nego moj halal, a tvoja snaha. Ata je drhtala pripijena uz Sunu, a on se smijao. Otvorio je musandaru i rekao joj da izvadi dušek i prostre ga. Izvadila je još i č aršafe i jastuke, a onda je iz svoga zavežljaj č ić a izvadila kao behar bijel č aršafč ić za dokaz djevi č anstva. Iako nije u njezinoj kuć i u njezinoj prisutnosti govoreno o onome što se mora desiti prve brač ne noć i, jer je smatrana suviše mladom, ona se družila i sa seoskim curama koje su o tome slobodno govorile. Zato je ona uz ono nešto sitnog ruha kao prvo nabavila bezni prostirač po č aršafu. - Hajde, skidaj se! - Kako ć u, zaboga? - Ovako - i pretrgnu joj uč kure, pa joj padoše dimije i ga ć e, a on se zač as sav ogoli. - Utrni lambu! - Baš neć u. Hoć u da te gledam. Podigao ju je u naramak, spustio na dušek i legao kraj nje. - Znaš šta? Kažu kad se prvi put spava u nekoj sobi treba nogom izbrojiti grede pod šišetom, pa što onu noć usniješ, onako ć e ti biti u životu. Ona je podigla nogu i nožnim palcem brojila grede pod kojima je bila vjenč anica: jedna, dvije, tri, č etiri, pet...

2.52.

2.53

- Ima više. Još dvije grede. Lijevom rukom pritisnuo joj je desno koljeno, a desnom je uhvatio ispod lijevog koljena i brojio preostale grede: Šest, sedam. Kad se raskorak pri brojanju raširio, njegov klju č je otvorio tvrdu kapiju. Nije vrisnula, ali se osjetio jedan uzdah, a usne su mu pokrile njena usta. I zdravi zubi su škripali, a Ata je sklapala oč ne kapke. Nije bilo potrebe da se šta govori. Mali predah je iskoriš ć en da Ata složi plahtu s pe č atom... - To je ono što sam sinoć sanjala. - A šta si sanjala? - Šta je da je, slič no je na ovo. - Na što? Ona je kratko uprla pogled u muškost pa brzo glavu otkrenula i oborila je s rumeni stida i zagrlila Sunu č vrsto šapć uć i mu što je jutros materi pri č ala, a mati zataškavala, daju ć i snu tumač enje koje se evo sada obistinilo. Legli su s namjerom da zaspu pa je Suno sklopio o č ne kapke, a Ata je brižno pokrila i njega i sebe. Suno je zaspao, a ona je mislila kako je postala ženom. Nema više majke pa ni 13.b.č da se mazi oko njih. A kako ć e ovo sada biti? Hoć e me milovati biti? Seljaci, kažu, ponekad i biju ženu. Gra đ ani nikad ne biju žene. Barem nije toga bilo u rodbini i me đ u komšijama i prijateljima. Htjela je odmah znati ho ć e Suno biti od onih što biju ženu. - Suno, Suno, hoć eš mi nešto pravo re ć i? Probudio se zač uđ en da nije sam u dušeku, da je s njim žensko, kako je to ponekad i sanjao, a sad nije valjda san nego zbilja.

- Šta da te reknem? - Hoć eš me biti? - Hoć u, ja. I to šalvar-kandžijom. I to odmah. Nakon izvršenog obeć anja opet je zaspao, a Ati je ostavio da razmišlja o kakvoj bitki treba da misli. Mislila je da bi trebala zaspati jer je ve č erašnja več er bila puna uzbuđ enja i sad je smirena i mirna, ali kroz kratku č atmu se č uju glasovi. Č uje svekra i svekrvu, u razgovor se miješaju djeveri, pa i Fata i Hata ponekad progovore, kako to sve treba završiti sutrašnjeg dana. Valja da jedan od bra ć e ranom zorom ode na Kiseljak da im džematski imam napiše ilmi-habere. On ima u matič ne knjige upisati brać u, ali trebaju ilmi-haberi za nevjeste, a za to bi trebalo i ć i u Sarajevo, jer su one u Sarajevu rođ ene i tamo su do danas živjele. Onda se dosje ć aju da znaju datume ro đ enja svih triju sestara, a valja imamu tutnuti štogod pod šilte pa da napiše ilmi-habere i za njih. Onda treba drugi brat da ranom zorom ode Šanom Kubi č eku u Kiseljaku da upregne konje pod fijaker, a na Debeloj Meji Avdi Jaramazu da i on pripremi fijaker i odmah krene do Brestovskog, a odatle ć e svi u Fojnicu. U kuć i ć e ostati samo St'd.", koja i nije tako stara. Svekrva Ruvejda ć e prije ranog sabaha oti ć i priji Begzadehanumi da je zamoli da sabere dje č iju obuć u i zarove, jer bi inač e morali u opancima pred kadiju. Onda šapć u da bi trebalo kupiti u Fojnici uzdarje prijateljima, kako je u gradu obič aj. Pošalju zetovi puncu i punici po oku kahve i po dvije-tri oke še ć era. A ako se baš roditelji neć e da pomire i da prime hedije, ako neć e da pošalju djevojač ku opremu i ruho, fala Bogu, ne ćč biti ni gole ni bose, ni gladne ni žedne.

15 4

15 5

- Đ erdeč ka dova ć e se prouč iti iza jacije u džamiji, samo onaj domuz nas prevari pa i bez dove svrši posao. Ata sluša, pola č uje i ne č uje, a pola izmišlja. Vidi da je nešto pogriješila, da je "onaj njezin" prije ne č ega što je važno u č inio nešto što ne valja, a to je ono što su zajedno sami, zaklju č ani, što su uradili ono što ć e tek sutra njezine sestre s njezinim djeverovima uraditi, pa joj teško. Neka č udna muč nina je obuzima, mora da povra ć a, želudac joj se diže do grla, ska č e do banjice i s mukom se nateže, ali ništa ne izbacuje. Suno bunovan skač e iz dušeka, vidi da se Ata muč i oko neč ega u banjici, hvata je za glavu koju je sagnula, drži joj č elo, a ona stenje: "Majko moja, umirem ti." Suno je kao lud pušta i onda goluždrav otklju č ava vrata. - Majko moja, kuku meni, umrije mi Ata! Ruvejda utrč a u č ardak i kad ugleda sina okrenu glavu. - Lezi pod jorgan, ahma č e! Priđ e Ati, blago je zagrli, dovede do dušeka i spusti je kraj Sune: - Proć i ć e to, dušo! To nam je ostalo od hazreti-Havve. - Majko, kuku meni! Da mi Ata ne umre!... Kuku meni, umrijeć e mi Ata. - Šuti, budalo! Rodić e ti Ata. Mati izađ e, a Suno zaključ a vrata i poč e grliti ženu. - Ato, Ato! Vazda sam te volio, od djetinjstva, a sad si mi najdraža na svijetu. Utrnuo je svijeć u i noć je prošla što bi dlan o dlan. Kucanj na vratima ih je probudio. Ata je došla do vrata: - Ko zove? - Mati. 2.56

- Mati! - otvorila je vrata. Ruvejda je donijela pun đ ugum i ibrik tople vode. Iznenadila se što nije majka Begzada-hanuma a onda je shvatila da se valja viknuti na ovu, Suninu majku, Ruvejdu. Stideć i se i sklanjajuć i golotinju dodala je svekrvi donju odjeć u: - Onaj tvoj mi je pretrgo uč kure pa te molim da uvuč eš nove! - Dok se ti okupaš, bić e sve gotovo. Ono malo odjeć e što je ostalo na njoj skinula je i ušla u banjicu. č ulo se pljuskanje vode, a dok se posušivala futom i svekrva je donijela odje ć u. I Suno se okupao, a kad se obukao sjeo je do žene i zagrlivši je pitao: - Što si sinoć sanjala? - Nisam ni spavala pa nisam mogla ni sanjati. Razbio mi se san. Ako ć emo pravo reć i: razbio si mi san.

15 7

Ovoga puta su Meco i Tuturuza okrenuli na drugi kraj, na planinu, na Šip. A nisu išli kao nametljivci, nego kao uzvanici. Domać ini ih nisu zvali, a doma ć inski gosti, koji su jedan dio gostovanja provodili za svoj ć eif, htjeli su malo teferi č a, malo šegč , malo oduška od svakodnevnih poslova i briga. Moglo se s domać inima posjediti i posijeliti, č uti koju pametnu i razložitu rije č , nač eti a nikad ne dovršiti neki problem, ali ako se stalno živi u gradu, stalno ima posla s klijentelom, onda duh traži malo razgal č , č ovjek neć e da ga vazda optere ć uje neka briga o neuč injenom, a što bi se moralo ili se ne bi ni moralo uraditi. Tako su i dva doktora, dva "poutegla" momka na kraju č etvrte ili po č etku pete dekade života, bivali dragi gosti u bra ć e Oč aktana. Jedan, jerlija, ro đ eni Sarajlija, pomalo i rođ ak, liječ nik, bio je radije viđ en, jer su brać a imala razmažene djece, koja bi, uza sve bogatstvo roditelja i luksuzno življenje "malo, malo, pa svrnula", stvaraju ć i brige više majkama, a manje o č evima, koji su se brinuli o pilanama i plasiranju gotove gra đ e. Drugi, "otudašnji", Hercegovac, Sto č anin (Bog te č uvao od Turč ina iz Stoca, Šokca iz Doca i Vlaha sa Sokoca!) advokat, lijep kao upis, priželjkivan za zeta u svakoj "boljoj" ku ć i gdje je bivalo obilje udavač a, u slobodnom vremenu je volio gucnuti dobru kapljicu i č uti pjesmu, a imao je i ljubavnicu, dok se ne oženi. U njihovo društvo je spadao i saha čija Mehaga, zvan "Crni" zbog mrka tena, majstor u igri na karte, majstor i u akšamlu č enju.

Dok su u Oč aktana sjedjeli na č ardaku ljudi sasvim opreč nih nazora na kapljicu raspoloženja, č ekajuć i vrijeme več ere, klanjanja u džematu i ozbiljna razgovora, u londži su sjedjela dva doktora, Crni Mehaga i Mehaga Dobrina, doktorov mla đ i brat Asim, majstor u pripremanju mezetluka, sarajevski Nasrudin-hodža Dedo Sabljar i Tuturuza sa sazom. Šeh-Mecu su otpremili me đ u hodže, iako nije bio hodža, a znao je nekad govorom razveseljavati ozbiljne ljude kao i Tuturuza akšamlu č are pjesmom. Bra ć a Oč aktani, zapravo njihove žene, spremile su im prismok uz pi ć e, koje su teferič lije donijele iz Sarajeva, jer se toga u O č aktana nije nalazilo ni za lijeka. Tuturuza je znao šta treba zapjevati starim momcima, jer su, osim doktor a , i Crni i Asim bili momci, a Dobrina je bio oženjen, ali moma č kih nazora ako se radilo o akšamluku i pjesmi, dok je žena samotovala s djecom, č ekajuć i, bez sna, muža, pa kad do đ e da dođ e. Dedo Sabljar bi razbijao monotoniju ako kad zavlada u društvu. U več ernjem prohladnom planinskom zraku diskretna pjesma i drhtaj žica na sazu dragali su akšamlu č are, jednako kao i žene u kuhinji koje su pripremale obilnu ve č eru, a ni age ni hodže na č ardaku nije ostavljala ravnodušnima, pa bi prekidali prič u i opustili uho, s pritajenom željom da Tuturuza podigne koliko može, što bi on ponekad osjetio po zamrlosti žamora i šumova iz mutvaka i sa č ardaka, pa im volju ispunjavao. Samo je veleuč eni rektor bio gluh za pjesmu, dok su je druge hodže voljele, i kad bi bili osamljeni, svaki za se, možda bi i izdigao glas koliko može. A gdje se pjesma č ula na arapskom ili turskom jeziku, pjevali bi je i oni uglas, i pred neukim ljudima, koji su mislili da je to neka ilahija. Oni u č ardaku su oč ekivali da ć e već biti dosta pjesme onima u londži ili saletlu, kako su mlađ i govorili, a nisu htjeli ni misliti o tome da se dolje i pije - voljeli su vjerovati da se ne pije. Oč ekivalo se da ć e se sjesti za sofru, ne što bi se bilo gladno,

25g

259

KOKOŠ NA Č ARDAKU

nego što je vrijeme za več eru, pa da se i ta briga skine s vrka. A onda ć e se džematile klanjati akšam, pa uz kahvu zametnuti prič u do neko doba noć i. Zatim ć e hodže poč eti pripreme za č aj, koji ć e u samovaru klokotati, a oni ga iz tankih č ašica pij uckati i ohohotati, upravo kao i akšamlu č ari, ne budi primijenjeno, kad struse fi ć ljute u grlo. Onda su Oč akatani poslali svoga subašu Šabana, živi inventar kuć e otkako su od sitnih pilanara postali industrijalci, dolje u londžu da izvidi situaciju, da se tamo samo pjeva i pjesma sluša pa da rekne Tuturuzi da prekine pjesmu i da zovne teferi č lije na več eru, a ako su "onim drugim" zaposleni, da se vrati. Šaban je sašao me đ u beć are i vidio da su uć ejfili pa se vratio ardak i poč eo šutke prostirati serdžade da se klanja. uč - Šta ima u londži? - Ogovnili su zube. Nego da mi klanjamo pa da ve č eramo. Nasmijali su se svi, a onda su se poredali. Imam je prošao naprijed i na glas uč io Kur'an. Dolje u londži zašutjeli su glasovi. Saz je naglo zamuknuo. Po č ele su pripreme da se iza đ e na č ardak radi več ere, ispirala su se grla vodom, da ne ostane nik3kva traga od harama. Zapljuskivali se sa hladnom planinskom vodom da ih ne ophrva drijem kad uđ u unutra. Namaz je bio kratak pa upravo i dovršen kad se društvo iz uspelo stepenicama na gornji boj, u č ardak. Doktor, koga su zvali i heć imbašom, malo se i ljutno što ih nisu ranije zvali: - Zar niste mogli ezan dati pa da i mi prispijemo u džemat. - Nismo imali mujezina kad ste nam ga vi zarobili - odvratio je domać in, ogorč eni trezvenjak. - A gdje vam je šeh Meco? Pa on je na rani sabah budio i preuzvišenu gospodu iz ć emaluše, a da nas ne digne iza šejtanske sofre!

- Mogli smo ga vala zamoliti. Šaban je prostro veliku boš č u i na nju stavio siniju. Za č as su se našle na siniji kašike, izrezan kruh i posuda č orbe. - Dete, bujrum - nudili su doma ć ini. - De, Hodža, poč ni da se i drugi prihvate. - Znate vi da ja ne hajem za č orbu. Samo przni želudac. - Ali ipak je jednom kusno da drugi ne č ekaju. Kad se reklo Hodža, znalo se na koga se misli, tako su bila i bez šeh Mece č etvorica za sofrom, a svi su imali č alme na glavi i ostalu hodžinsku nošnju. Dvojica su bila mektepske hodže, jedan na najvišem nastavnič kom položaju, a samo su jednog, i ne samo ovdje nego i u cijelom Sarajevu, nazivali Hodžom zbog izuzetne njegove uč enosti, i to ne samo u teologiji nego i u lingvistici, pa i u biologiji. Seosko dijete probijalo se kroz život i bistrinom stjecalo znanje, a skromnoš ć u ljubav i poštovanje u č enika, č aršije i drugih hodža, iako se obi č no govori: "Ulemi je hased mahsus." Nije tražio nikad položaje, a dobivao je kakve je god zaželio, pa je bio biran i za najviši položaj u vjerskoj hijerarhiji, a on je najvolio nastavnič ki. Skroman u životu, nimalo ne drže ć i do svoje vanjštine, bez porodice, živio je samač kim životom u jednoj sobi Morić a hana, u kojemu su i Oč aktani imali svoje kancelarije. Predavao je u Medresi, a ljeta provodio na Šipu. Tu su mu Oč aktani nač inili samač ki č ardač ić , kao što su i drugim oženjenim hodžama napravili ku ć e, da bi preko ljeta imali s kim progovoriti, a da govor nije samo pilanarsko-poslovni. Kad je Hodža bio u državnoj službi, nije na izborima za narodne poslanike glasao za vladine kandidate, pa je mlad umirovljen. Tražili su ga za muderrisa u jednom begovskom gradić u, gdje su ljudi znali za njegovu uč enost, ali i duhovitost u društvu, pa je pristao da im do đ e i brzojavi im kojim ć e vlakom doć i. Došao vlak u stanicu, sam on izašao iz vlaka i podvornik

26o

261

begovske č itaonice vidio po č almi da ć e to biti č ovjek radi kojega je došao tu, pogotovu kad je vidio da Hodža nosi č antu. - Bezbeli si ti naš novi muderris, kojega č ekamo is Sarajeva? - Jah! Ja sam brzojavio da ć u doć i. - Mene su begovi i opremili na štaciju da te pri č ekam. Uzeo je od Hodže kuferč ić u kojemu je bila samo preobuka i pošao s njim prema č aršiji gdje je bila č itaonica. Omjerao je Hodžu sa svake strane, pa sasvim priprosto, kao da sebi govori, istisne: - Neć eš se ti svidjeti našim begovima! - A što? - znatiželjno priupita Hodža. - Pa što si malešan! Hodža zastane, uzme od podvornika č antu i okrene put željenič ke stanice: - Nisam ja neka stvar da se mogu napuhati. Na stanici uskoč i u prvi voz prema Sarajevu. Kad se isti dan pojavio u Mori ć a hanu, zač udili su se, ali i obradovali što im Hodža ostaje. Tada je preuzet za glavnog muderrisa u samoupravnoj vjerskoj službi. Ferije je provodio na Šipu, a u Oč aktana redovno bio na hrani. Iako je imao besplatan i stan i hranu, nikad nije bio od onih što samo potvrđ uju ono što im rekne neko ko ih kako bilo pomaže. Ni za dlaku nije odstupao od svojih principa. Več eras je Hodža bio posebno raspoložen. Stariji O č aktan, koga su svi zvali samo Agom, prigovarao je stalno Hodži što se kasno budi, što ne ustaje na rani sabah, prije izlaska sunca, da na vrijeme klanja jutarnji namaz, a on mu je odgovarao: neka ne sijele zadugo, nego da se legne odmah kad nestane bjeline na horizontu gdje je zašlo sunce, pa ć e ustajati ujutro na vrijeme. Aga je htio i dugo sijeliti i rano ustajati, jer i kokoši, koje su

bez razuma, ustaju prije sunca, a č ovjek, savršeno bić e, ne bi smio biti gori od kokoši pa "drincati" do neko doba dana. Hodža je pred sami akšam uzeo jednu Aginu kokoš sa sjedala i stavio je u sepetić pa iznio na č ardak. - Šta ć eš to, Hodža, s kokoškom? Što ć e kokoš na č ardaku? - Eksperimenat, Aga! Neka jednom i živa kokoš iza đ e na č ardak, a ne samo u ć asi u sahanu, varena pe č ena! Redala su se jela, u slast su jeli i stariji i mla đ i, i oni koji su uzimali aperitiv i oni koji nisu ništa iza ru č ka a šeh Meco i Tuturuza tamanili sadržaje sahana i tevsija, ć as. i č ,š da je heć imbaša rekao: "Vala kad bi i na samrti č ovjek vidio kako Tuturuza apetitli jede, dobio bi i on ištah da nešto okusi!" - Vala, doktor-efendija, elhamdulillah, ne mogu se potužiti na - Vala, Avdaga, nije red da ti na tu đ oj sofri zborim, ali ja bih ti prijateljski rekao: Po tvom vratu i ušima se vidi da se ne ć eš napatiti bolovanjem, ako ti do đ e majstor pa te odjednom klepne. Ama ako dođ e šegrt pa te malo krvcne i uzme ti se jedna strana, velika je to muka. Dojadi ć eš i sebi i kuć noj č eljadi. - Fala tebi na nasihatu, a Boga mi si i ti, doktore, velika poguzija! More li se to i tebi desiti? - Može, Avdaga, može. Ama ja sam sffin: niti mi staro kašlje ni nejako plač e, a u tebe je č itav sunuf djece. - Svak ima svoju nafaku! - Pa kao da je izdangubio, prihvatio se đ unlarč ić a, uzimajuć i prstima odjednom po dva. - Tekom, Avdija - savjetovao ga je šeh Meco. - Vidiš da je pravljen jedan po jedan, a nisu po dva zajedno. Avdija, da se našali, uhvatio je odjednom tri komada i stisnuo ih u ustima, a agda mu se poč ela cijediti niz žvalje. Jedva je progovorio: "E, sad je tekom."

z62.

2.63

Kad su se izredala jela, kad je blagoslovljena sofra, oprale se ruke i usta, sjelo se po minderima i othukivalo od preobilne hrane. Rektor, koji je bio najumjereniji u svemu, šalio se s doktorom, kako on preporuč uje umjerenost u jelu, pa mu je dobacio, da ljudi vide da je i on uč io bar nekoliko latinski, a ne samo arapski i turski, kao prijašnje hodže - "Medice, cura te ispsum", a heć imbaša je kao s nokta doč ekao: "Slušaj šta hodža govori, a ne radi šta hodža radi!" Rektor se malo zacrvenio, a Hodža odmah upade s hi ć ajom: Prič aju za nekog sultana da je bio veliki obložder, da je mogao potamaniti mnogo hrane: i slana i slatka. Jednog dana ode u mutvak gdje mu je kuhar gotovio hranu, pa mu nešto šuknfl u glavu: - Ovo kuhar ho ć e da me otruje! - I naredi mu da svu onu hranu, i slanu i slatku, i onu što se vruć a jede i onu što je zahlada, zmiješa u jedan kotao, pa je metne na žeru. Kuhar posluša, sve istrese iz onih ć asa, sahana, tevsij a i č inija i stavi na žar. Ono se izbuć kuriša i nastade nekakva bezli čna i bezbojna masa, pa se još poč e dizati i klokinjati na žeravi. - Ha - veli mu car. - Ti si to htio mene otrovati! - I odmah zovne dželata, a dželat ko dželat, spreman na zlo, pa da ć e ašč iju posjeć i. - Aman, padišahu, - viknu aš č ija - nešto sam zaboravio uč initi, pa da ovo ne bude otrov. - E? - reč e car i dade znak dželatu da se odmakne. Ašč ija brže-bolje vrelom vodom zalije kahvu, pa onu kahvu izlije po onoj smjesi u kotlu, a sva se ona hrana smiri. - Eto vidiš, padišahu, i da je bio u hrani otrov, kahva bi ga umirila. Upravo kad je Hodža dovršavao hi ć aju, Šaban je otvorio vrata i unio dvije ogromne džezve kahve.

- Dolazi protivotrov - dodade he ć imbaša, a Hodža se sagnu nad sepetić i kljucnu kokoš noktom u hober. - Šta ti je to, Hodža? - zainteresirao se advokat. - Zorna nastava ako hoć eš, nastava na zor! Ho ć u da dokažem Agi da se ne može na ljetnoj no ć i i do neko doba sijeliti i na rani sabah ustati. Ova bi kokoš davno zaspala i do zore se naspavala, pa prije sunca po č ela na ravni hranu tražiti, a ovako ć e s nama sijeliti i ujutro ustati kad i mi ustanemo. Doticale su se u razgovoru razne teme. Pojavila se na svjetskom tržištu gra đ a iz Rusije. Zovu je dumping. Prodaju je Rusi ispod cijene, a svijet je kupuje jer je jeftinija, pa naši pilanari gube i mušterije, a i što prodaju, prodaju ispod cijene koštanja. Bolje se isplati ne raditi i ne prodavati nego jeftino prodavati. A kad se govorilo o nadnicama, procijedilo se kroz zube, da je dobra nadnica deset dinara, a oni što vade panjeve krampom i sjekirom, dobijaju dva dinara i hranu. "A ta hrana, bezbeli, nije ovakva kakvu smo mi ve č erali, nego nemasna pura", mislio je advokat koji je age zastupao u velikim sudskim procesima, gdje se radilo o stotinama hiljada dinara, a gdje je i on mogao zaraditi na jednoj parnici i do deset hiljada. "Nije haram samo krmetina i vino. Zar nije i ova ve č era haramom zara đ ena?" Da bi se malo polimunila tema rektor je bocnuo mektebske hodže, koji su na kraju školske godine, bezbeli, dobili darove od dječ ijih roditelja: - Bezbeli je bilo štogod, od kojeg roditelja, i u "žutu", a o slatkišima da se i ne govori. - Pomrli su oni što su dukate davali, a slatkiša je bilo; ne može se reć i da nije.

264

265

Drugi muallim je kao molio he ć imbašu da ne govori šta se s njegovim kolegom desilo, a to je bilo kao da je rekao: Deder, kaži nam da se nasmijemo! - Bude to tako kad se sve tevsije s hurmadžicima i baklavama ne dadnu buli pa da ona daje efendiji kus-dva iza ru č ka ili večere, nego efendija sakrio u svojoj zbornici punu tevsiju, pa se iza več ere uvukao u zbornicu i spucao č itavu tevsiju hurmadžika. Da ne bi auta u blizini i da se nije za č as trknulo u bolnicu i ispumpao želudac, bila bi našem efendiji dženaza... - Eh, vala, doktore, ja sam č uo za nekakvu doktorsku tajnu, da se ne smije sve kazivati. - Ima to! Ali nešto treba i kazati, radi džumbusa. Hodža je jednako razbu đ ivao kokoš, a onda, kad se malo žagor utiša, podiže se na podvijena koljena i okrenu se agama: - Ja bih se, age, vama obratio s jednom stvari, ali unaprijed da se ne ljutite i ne zamjerate! - Bujrum, Hodža! Što to ti tako kao s govornice? Kao da neć eš, po obič aju, izvaliti kakvu šalu, kao s tom kokoši! - Ne, neć u! Neć e to biti šala, što ste od mene navikli č uti. Sad ć u vam reć i nešto ozbiljno. Age moje! Vama je Bog dao veliko imanje, velik posao, dobru zaradu, a ovdje gdje smo sada, na ovoj širini sami ste. Koliko je vaše prazne zemlje oko vas, a koliko radnika u vašim pilanama dolazi pješe svaki dan izjutra iz velike daljine na posao, a uve č er se vrać a kuć i opet pješe. Šta bi vama bilo da oko svega imanja naselite č etrdesetak muslimanskih fukaraša, bezemljaša, da im pomognete napraviti kuć e i dati im po dunum-dva zemlje za povrtnjak i baš č u, pa da imadete živi bedem oko sebe, oko svog dvorca i svoje pilane! Svi su šutjeli, a već ini gostiju se svidjela Hodžina ideja. No age su bile zateč ene, nisu nikad o tome razmišljale. Stariji je ve ć ,

266

vidio č itav č opor djece koja vrište i naganjaju se, vidio je tarabe oko svake kuć e i na konopima prostrte seoske stuzgane košulje i gać e, pelene i povoje, a ko bi to podnosio, kad ne mora. Mlađ i, iako je imao šezdeset godina - a ipak je bio mla đ i, vidio je č opore seoskih momaka kako se vrzaju oko njegove kuć e i njegovih kć eri i nabacuju se dvosmislenim rije č ima, a napokon i žena mu je mlada - prili č nija da mu bude kć erka nego žena, pa kako da pristane na to. Efendija je, opet, vidio me đ u kuć ama džamiju, punu ljudi koji su došli na molitvu, i mekteb pun djece, kojima on tuma č i vjerske istine, a oni ga susreć u s poštovanjem, pa i ponekim darom. - Hodža, zaspat ć e ti kokoš! - rekao je stariji aga. - Ja mislim da smo mi svi zaspali pa ne vidimo zahtjeve koje vrijeme postavlja pred nas. Nastao je tajac, pa ni šeh Meco nije smio re ć i nikakvu besposlicu. Svi su, osim aga osjetili da Hodža pravo govori. I age su mislile da bi dobro bilo da je tu jedno č vrsto selo, a bezemljaša je lahko na ć i od Krajine do Hercegovine, ali ko može tako pokloniti č etrdesetak, pedeset pa možda i osamdeset dunuma zemlje, pomoć i im da nač ine kuć e, da ograde dvorišta i bašč e. Ko od ovih ljudi od kojih neki tako đ er imaju prihode gotovo kao i oni sami, age, ko od njih daje goleme priloge za bilo kakvu humanitarnu ustanovu, a od aga se traži da daju nemoguć e. Ako advokat nekog besplatno brani, ako mu ne naplati nekoliko stotina dinara, to mu do đ e kao da mu ih je poklonio. Ako heć imbaša nekoga siromaška besplatno pregleda i da mu desetak-dvadeset dinara da kupi lijek, to se tako đ er smatra da je nekoga pomogao. Pa i rektor ima svoj hotel, malehan ali ipak hotel, i kuć u koju iznajmljuje, a kad on daje?! Uostalom, hodže su poznate po tome što teško šta daju. ,

2 67

Šutjelo se pa se ni kahva nije bu č no srkala. Duhanski dim je lelujao u č ardaku i kao kradom provlač io se kroz oškrinut prozor. Tuturuza je ustao da dohvati saz koji je bio objesio na č iviluk, ali ga Meco poteže za tur od č akšira pa ponovo sjede. Agama ne bi bilo ni mrsko da se razlegla malo i pjesma, samo da se otklone misli od Hodžine upadice. Nekako se svima oduzela rije č pa se svakom č inilo da bi, kad bi progovorio, poremetio nešto što je zaokupilo sve prisutne, pa bi svaki glas bio neumjestan baš kao da bi iz č ista mira udario č ekić em u venecijansko ogledalo. Hodža koji se bio iz govornič kog stava vratio u sjedenje skrštenih nogu, ponovo se podiže na koljena. - Age! Vi ste meni napravili č ardak, napravili ste ku ć e još trojici hodža, ali da do neč ega do đ e - a što ovca vidi ležeć i nije daleko hodeć i - mi bismo prvi pobjegli i vas ostavili s vašim i pokretnim i nepokretnim imanjem. Ja o ovome odavno razmišham. Vaši radnici dolaze iz daljine i po dva sahata hoda pa već umorni poč nu raditi, a mrtvi umorni se vra ć aju kuć i. Pa još ako se u putu svrate u krč mu na rakiju karbitušu, pijani se dovuku do kuć e u ponoć . A koliko bi bili horniji za rad da im je od kuć e do pilane pedesetak, sto koraka. Koliko bi više proizvodili građ e! Pa s vremenom da im se napravi i džamija, koji bi tu bio džemat, i to kroz cijelu godinu, a ne samo ovako na dva mjeseca što ga mi bjeloglavci ovdje provedemo s vamal... Ja znam da je teško donijeti odluku napre č ac. Progovorite sami, izmeđ u se, vas dvojica bra ć e! Progovorite s hanumama! Da djecu pitate, malehna su da bi mogla dati savjet. Nije baš ni hitnja, nije pao šeć er u vodu da biste se več eras morali odluč iti, ali što se prije odluč ite, bić e za vas bolje. - Fala ti, Hodža! Promislić emo - reč e mlađ i aga.

- Boga mi, stvar je dalekosežna! - rekao je advokat. - Da si uč en u svojoj struci, znao sam, ali da si politi č ar, nisam znao. Bojim se da ć eš oteti hljeb nama koji se bavimo i politikom. - Svak treba da se bavi politikom! Najgore je kad politika postane nekim ljudima jedina profesija, pa misle da su onda samo oni pozvani da vode, a da drugi, bez razmišljanja i pogovora, budu vođ eni. - Kako bi bilo da klanjamo jaciju, pa da je i ć i na poč inak? pitao je heć imbaša. - Begenišemo. - Hajder, Avdija, uč i ezan na avliji! - A što ne bi ti, šehu? U tebe je ja č i glas. - Bio je, ama je moje prošlo. Najgora je stvar kad č ovjek neć e da zna da mu je vrijeme prošlo, a ono je ve ć prošlo. Glas mu je tutnjio, ali je pomalo postajao nejasan. Kao da mu se jezik zapetljao me đ u krnjatke, koji ga bodu i paraju, pa ga je premetao i izvan desni. Doktor je mislio da je Meco medicinski već otpisan, a što još hoda, to ima zahvaliti ukusnoj i snažnoj hrani koju zač udo može probaviti u velikim količ inama, a još više što nema nikakvih briga i srideta. Klanjali su jaciju. Poredali su se u dva reda, a pred njima je bio Mustafa-efendija, pobožan, iskren i prema ljudima i prema Bogu, okrenut u smjeru ć abe u Mekki, koju je u mislima gledao, a to je uvijek kod njega bio doživljaj kao da nema pred njim zidova, kuć a, šuma i planina, kao da nema daljina, kao da ta ć aba stvarno pred njim stoji na desetak metara, onakva kakvu ju je gledao na slikama, a jeda Allah dadne da je vidi i "uživo"! sjedali i Previjali su se, saginjali se i doticali č elom do ustajali, a Dedo Sabljar, koji je ve č eras mramorkom šutio,

2.68

2 69

najednom drekne jedno "Ha" i zamalo se svi ne pometoše u smirenosti i ozbiljnosti. Jedva su neki suzdržali smijeh, jer su znali da nije bilo nikakve potrebe Dedi da "hakne". Ono je on izmislio nekakvu šalu, iako namaz nije ni mjesto ni vrijeme gdje se može šaliti. Mustafa-efendija je mirno nastavio i dovršio jaciju, a oni iz prvog reda su se gnjevno okrenuli Dedi, koji se uprepodobio kao nevinašce u maj č inu naruč ju. - Šta ti bi, Dedo, pa da onako hakneš? - s prijekorom u glasu ružio ga je stariji aga. - Stojiš ti na jednoj peć ini, s napunjenom puškom, a ja dolje pod peć inom. Vidim, prema nama trč i srndać , a ti držiš pušku i nišaniš. Ja digoh crvenu kabanicu i mahnuh srnda ć u ne bi se plahnuo a on ništa. Ja ga onda haknuh, a on pobježe. - Pa što ga, bolan, poplaši? - pita ga Crni Mehaga. - Neka Aga oteferi č i i ubije jarca. - Znao sam ja da bi ga on ubio, iako je vrijeme lovostaja, a da ga je ubio, meni bi ga bio red nositi. - Hajde, naletnič e, - obrecnu se na nj rektor. - Ni namaz ti nije svetinja! Onda Hodža, da zagladi stvar, izyu č e iz svoje medresanske lektire jednu anegdotu o princu Behlulu. - Svi ste č uli za halifu Harunu-r-Rešida, pravednog i mudrog vladara, a malo svijeta je č ulo za njegova brata Behlula. Bio je malo na jednu vodu, pa jednog dana kad je halifa Harun klanjao neki namaz sa svojom svitom i za svojim imamom, a u džematu bio i negdje u po namaza Behlul lijepo sjede, izvadi iz džepa orahe i poč ne ih tucati i jesti. Kad se završi namaz, okrene se halifa Behlulu pa ga po č e ružiti i prijetiti mu da ć e ga išibati: - Kako možeš, nesretni č e, tucati orahe u namazu? 2,70

- A kako može imam uzj ahati svoga magarca i oti ć i u vinograd? Nisu ga odmah mogli razumjeti jer su ga smatrali suludim, a onda se halifa obrati svome imamu: - Šta ovo Behlul veli za te i tvoje jahanje na magarcu? Imam, postiđ en, prizna da mu je na namazu na um palo da bi trebao uzjahati svoga magarca i oti ć i u vinograd da vidi da nije ko dirao grož đ e. I tada se ustanovi da Behlul nije budala nego vidovit č ovjek. - A onda, šejtan nikad ne ostavlja č ovjeka sama na miru, da ga ne obilazi, da mu ne upljuje nekakve sumnje u srce, prohtjeve. A najviše se približuje č ovjeku kad je najzaokupljeniji dovom Allahu i kad insan umire. Onda mu odvra ć a misli od Allaha a navodi ga da se sje ć a nevaljalština koje su mu bile duši ugodne, što mu je prošlo u životu. I svi su sami sebi priznali da Hodža govori pravo. Mehaga Dobrina je klanjao i mislio o svojoj ženi i smišljao šta ć e joj reć i gdje je bio. Crni je mislio kako je akšamluk rano prekinut pa bi se i bez več ere moglo a da se nastavilo s pić em i pjesmom. Advokat je mislio o svojoj Elzi za koju mu je mati znala da mu je ljubavnica, ali mu nije htjela dozvoliti da se oženi s "drugom vjerom". (Ako ona do đ e u kuć u, ja ć u iz kuć e!) Tuturuza je mislio kako se iznenada prekinu pjesma i teferi č lije ne skupiše za nj, po obič aju, hediju, pa ć e sav ć ar biti ova več era. I Hodža je mislio kako je uzalud govorio agama da osnuju selo oko svojih kuć a. "Allah im je zapeč atio srca i uši, a pred o č i im stavio zastor." I age su mislile: "A što mi pla ć amo porez? Zar ne postoji vojska i žandarmerija da i naše imanje č uv.? A zar mi nemamo naše prve, za koje glasamo, pa dadnemo i u bira č ke fondove pred skupštinske izbore?" 171

- Eh, mus.du nam, age! Vakat je ić i kuć i - prvi je rektor ustao, a i efendije za njim. Ispratili su ih, a onda su svi ustanovili da je ve ć ponoć , pa ako bi oni mogli još i sijeliti, grijeh je da se kokoš mu č i! Domać in je svakom pokazao njegovu sobu. Heć imbaša i Asim otišli su u svoj ljetnikovac, a šeh Meco, Tuturuza i Dedo Sabljar imali su zajednič ku sobu. Hodža je uzeo sepeti ć i odnio kokoš do ć umeza, smjestio je na sjedalo pa onda otišao do svoga č ardač ić a. Sunce je bilo odsko č ilo povisoko kad su se gosti poč eli buditi. Hodža je došao u avliju i ugledao Agu kako zabrinut hoda. "Možda su ipak nešto mislili o onom što sam im rekao? Ali neć u ni jednog pitati jesu šta odluč ili"... Hodža je došao do ć umeza i zovno Agu: - Evo vidiš. Još spava, iako ć e zamalo ruč eno doba! - Eee, Hodža, Hodža! Svašta ti može na um pasti! - Može i besposlica, a može, vala... Aga je uzeo neku motku i barnuo kokoš koja se rasani i skoč i sa sjedala. Izletjela je na dvorište, ali je sunce bilo prejako za njene oč i, pa se uvukla u hlad i nastavila drijemati. Aga se kiselo smijao, a Hodža dodade: - Vidjeć eš koliko ć e još drijemati! A koliko ć emo i mi svi drij emati. - Dok nas što ne klapne po glavi - pomislio je Aga, ali nije naglas rekao, a bojao se i što je to pomislio.

272.

NA KRAJU PUTOVANJA

Tururuza i šeh Meco hladili su noge u Fojnici prije nego ponovo obuku firale i krenu na posljednju etapu svoga putovanja od Sarajeva do Oglavka, koje je trajalo č itav mjesec. Najprije su bili u Krpe u Blažuju, pa u Paši ć a u Rakovici, a onda su se svratili u Lepenicu i iznenada otišli Mešalijama u Tulicu, pa Misiri u Han-Ploč u, u Brnj ake Mešku na ru č ak i Žigi na več eru i konak. U Potkraju su se razišli. Šeh Meco je otišao Kramariji, a Tuturuza Rašidagi ć ima. Odatle su došli na Kiseljak, gdje su se naselili u Terović a i ostali nekoliko dana. Bili su u Tabakovi ć a u Gromiljaku, a u seljaka u Višnjici, u hodže u Lugu, u Brutusa u Ka ć unima, pa u Bega pod Oglavkom. Svakome bi bahnuli oko ić indije, da ženskinje mogne pripremiti več eru, da se ne moradne doma ć in isprič avati što se na sofru iznosi oko što se zateklo. Ako ne bude mesa iz č aršije se ne nađ e gdje u selu, nabrzinu se zakolje barem kokoš, a onda ženskinje razvije jufke za zeljanicu, tikvenja č u, sirnicu barem maslenicu, ako ve ć nema mesa za burek buredžike. Tuturuza i Meco su upoznavali teren oko Sarajeva svake godine do Prvog svjetskog rata, a uz rat je Tuturuza bio kaundka vojnik. Godinu-dvije iza rata su se samo podsje ć ali kako je to bivalo onih godina kad su obilazili poznanike i prijatelje. Kad je iza rata jedan broj bivših posjednika koji su imali svoja sela i "izlazne" kuć e osiromašio i raskuć io se, ubrzo su se podigli na 173

noge otudašnji skorojević i, šverceri i izvoznici koji su od bivših vlasnika otkupljivali izlazne kuć e, a mjesto arabom fijakerom vozili se autom barem autobusom, pa se išlo njima u gostovanje. Dobro su znali kako treba u kojoj ku ć i nastupati. Ako u kuć i ima dosta mladinč , ako je domać im tirjać ija, da se ne bi reklo akšamluč ar, prvo je mjesto pripadalo Tuturuzi. On nije pio, ali je zato trošio meze da se ne bi pomiješalo s haramom. Izvukao bi iz šarpelja saz kad bi vidio svoje vrijeme, zapjevao bi neku starinsku pjesmu, koja bi rije č ima odgovarala situaciji. Meco bi se tada povukao nekome u ku ć u, u ć ošak sobe, i na ovč ijoj kožici huktao, sffi-n, moleć i se u mislima za one koji misle samo na tjelesne užitke, da i oni, barem kad ostare, osjete slasti zikra. A kad su odsijedali u Blažuju u Krpe primi č uć i se Fojnici, gdje i seljaci i gradske age žive i doživljavaju sva zbivanja dervišane, prvo je mjesto i u mla đ eg, a posebno u vremešnijeg, domać ina zapadalo šeh-Meci, ali ni Tuturuza nije ostajao u zapeć ku, jer ko ne bi volio lijepu pjesmu, lijep avaz! Tu bi se iza ve č ere i klanjanja namaza u džematu uhvatila halka, huktalo se, uč ili se salavati i ašereta i opet se huktalo u sve jač em ritmu gibanja tijela, da bi u ponekoj staroj ku ći poč ela škripati i drvena gra đ a, pa se zaljuljala i cijela ku ć a. Tada bi šeh Meco zaustavio zikr jednim Hu iz dubine grudi, zažmirio oborene glave, jedva vidIjivo mi č uć i usnama i nazvao selam svima uč esnicima, a onda bi domać in ponudio cigarete gostima i za č as bi se stvorila nasred č ardaka mangala s atešlukom punim žara, uz koji su pristavljene džezve s kahvom i mlijekom, dok su po pervazu bili poki ć eni fildžani. Onda bi poč ele prič u o ahiretu, o Džennetu i Džehennemu, pa bi se prič alo i o ovosvjetskim doga đ ajima, potrebama, užicima 2.74

i tegobama, a nikome se nije žurilo da ide spavati, iako je no ć kratka, jer su ovi ljudi nedavno krenuli iz Sarajeva, pa su puni svježih novosti. Novine niti dolaze niti ih ima ko č itati, a svi drže da one samo lažu i izmišljaju. Tuturuza nije bio besposlič ar koji samo svira i pjeva. On je papudžija koji ima svoj du ć an u Kazazima do Morić a hana, radi od zore do pred akšam, za duga dana malo i odspava, preko podne na ov č ijoj kožici u duć anu, a pred ve č er pohiti uz Širokač u i Hambinu carinu svojoj kuć i koja je, kao što to obi č no biva na brdskim padinama, jednim dijelom ukopana u zemlju, gdje je magaza i kuhinja, a drugim je u razini baš č e, koja ima dosta voć aka i komadić zemlje koji se obrađ uje, za kuć ne potrebe u zeleni, a i za č aršiju. Tuturuza je majstor za uzgajanje spanka i paštrnjaka i u proljeć e ima svoje mušterije koje podmiruje "zeljem", a u kasnu jesen i zimi paštrnjakom. Brojna djeca od prve i ove sadašnje žene, sama žena i on pune hMu od zime do kasne jeseni, kada on baci u uskopanu i usitnjenu zemlju sjeme od zelja, a kad zapada prvi snijeg, iscrpa halu i razastre sadržaj po bašč i. Ako se snijeg otopi, a drugi odmah ne zapada, onda mu komšije nevaljasto spominju oca i mater, ali u prolje ć e svi tvrde da nema boljeg zelja od Tuturuzina. List mu je zelen i mastan, debeo kao kadifa. U jesen po č ne Tuturuza prič ati kako je paštrnjak zdrav, kako je č ovjeku potrebno barem jednom godišnje jesti ga, pa posigurno ne ć e oboljeti od raka. I tako on cijelo proljeć e snosi po sepetić spanaka mušterijama oko Mori ć a hana, a u jesen i u zimu iz trapa paštrnjaka. I cvijeć e je uzgajao, a za nj bi od "Švabica" uzimao i više novca nego za povr ć e. Za njega i njegovo društvo Švabice su bile sve č inovnice č inovnič ke žene koje su se nosile ala franga. Gojio je sumbule, karanfile, šemboje i ruže, a to nije prodavao oko Morić a hana, nego bi snosio pravo pred Markale. To bi 2.7 5

mu dolazilo kao dopunska djelatnost, jer na samim papu č ama tanko bi živjela njegova porodica, a ionako je bivalo ponekad da djeca legnu bez ve č ere. On se nije previše trudio da tu okolnost preokrene, jer je znao, a to su i hodže kazivale na vazovima, da nafaka nekom teč e kao rijeka, nekom kao kad plj usak udari pa s krova navali kroz oluk, nekom ko č ešma na gradskom vodovodu, a nekom kao č ešma zatikuša, koja se mora s vremena na vrijeme za č epiti drvenim klinom, pa dok se nakupi vode u hazni, poteč e curak kad se klin izvadi, a onda kad prestane te ć i treba opet za č epiti. Ponekad bi, kad je bilo vrijeme namaza, a on kao č aršilija obavezno išao u džamiju, poslušao malo i v.'z iza namaza. I šta puta je č uo kako svako dijete, kad se rodi, iznese svoju nafaku sa sobom, pa nikad se ne zna koje ć e dijete iznijeti tanku nafaku, a koje ć e biti nafakA. I Tuturuza je tako, nadaju ć i se sve boljoj nafaki, i osmo dijete do č ekao a nafaka nije bivala ništa bolja. Kad bi bolje rodilo voć e u bašč i, on nije puštao djecu da ga beru s grane, nego su ga mogli podabirati samo sa zemlje. Poneko jatornije dijete bi se oč ešalo o drvo i oborilo zreiu vo ć ku koja bi se inač e još skanjivala da ostavi granu. Tuturuza bi brao kruške kolatuše, buzdohnlije i zerdemunije i snosio ih, kao i zelje i paštrnjak, mušterijama u č aršiji koji nisu imali svojih baš č a. Šeh Meco je bio mujezin u Ć emaluši džamiji. Krupnim glasom iz punih prsa dozivao je ljude u džamiju, ali je na sabah budio i mahaljane koji se nisu molili Bogu u džamiji. U ljetna doba kad je bila noć najkrać a, kad je već u tri sata ujutro salavkao i onda okujisao na sabah, razbudio bi i Jehudije i krš ć ane, pa i veliku gospodu, ali niko od njih nije ni pokušavao spriječ iti jednog mujezina u vršenju njegova poziva. Jedan preuzvišeni gospodin pozvao ga je jednom i rekao mu kako uživa u slušanju njegova glasa, ali molio bi ga da ujutru malo spusti glas jer ga probudi, a

kako on do kasno u noć i radi i Bogu se moli po svom zakonu, rano mu je baš razbuditi se u tri sata. I pri ispra ć aju mu tutnuo u šaku banknotu od pet forinti. Šeh se dva-tri jutra ustezao podi ć i glas, a onda, kako je kazivao, usnio Resulullaha kako mu re č e: "Prodade ti mene za pet forinti?" Odmah se probudio, uzeo abdest i otišao u džamiju. I zanosno zaokujisao na sabah. Kad ga je sutradan susreo onaj gospodin i rekao mu da ga je i juč er i jutros č uo, šeh Meco, koji nije bio potrošio novac, izvadi banknotu pa mu je predade: "Evo ti tvoje pare! Potur č i se pa ti neć e smetati ezan!" Bio je veliki izjelica. Ljudi su ga pozivali na sijela na kojima se nakon razgovaranja iznese ponešto i jela. Ako su to bile duge zimske noć i, iznosila se po cijela tevsij a varenih krompira, šaka soli i sahanč ić narendana na dimu sušenog sira, a drugi kruškova pekmeza, pa bi se krompiri umakali u so sir, a na kraju u pekmez. Ako je domać in bogatiji, i jelo je bilo bogatije pa se iznosile i jabuke, a ponekad i halva, hurmadžici smokvice. Tako je bio pozvan i u Slini ć a na sijelo. Svi su osim Mece bili obaviješteni da ne ć e biti izneseni samo krompiri, pa neka se sijeldžije č uvaju za druga jela. Kad su izneseni krompiri na tevsiji, domać in se isprič ao kako ženska čeljad nisu najboljeg zdravlja pa nije ništa prire đ eno osim "kumpijera". Pa eto, neka oproste i s tim se zadovolje! Meco se pomirio sa situacijom i jeo, jeo, a nije primjeć ivao da drugi samo po malo uzimaju sa sofre sira po jedan kumpjerić . Na koncu, kad je i Meci bilo dosta, doma ć in digao tevsiju s bošč e, a zatim odmah donio tevsiju jabuka i noževe. - Ah dušmanu, šta pordi od mene? - uzviknuo Meco, uz podsmijeh drugih sijeldžija, pa uzeo jednu jabuku i nastavio jesti. A kad su jabuke dignute i donesena tevsija halve po kojoj je bio potrušen šeć er, kad se domać in izvukao i kroz odškrinuta vrata izvana virio, Meco, sav izvan sebe, uzviknu:

2.76

277

- Ah, kurve sin, što me nasamari! Ama, ja ć u šaku halve pojesti pa da ć u odmah prsnuti. Sijeldžije su se smijale, hvalile domać icu kako je napravila hMvu, ali otkud ovaj "snijeg" po halvi? Mora da ju je iznijela na avliju da se hlann č , a snijeg poč eo padati! Tamanili su halvu, ohohokali, a Meco je stenjao i tek pokoji zalogaj progutao. Više nije mogao. Nije imalo u što stati. A kad su polazili od Slinić a, Meco mu se kao i drugi zahvalio na doč eku i ić ramu, a onda dodao: "Ovo ti neć u haWiti ni kad budem umirao!" Kad su se rashladili u Fojnici, da prekinu šutnju, podsje ć ali su se kako su gdje bili doč ekani. - Vala, onomadne je u Tabaković a bilo najgore. č orba ko sud voda, a onda uljevk, bez kajmaka, okupan u varenici, žilav ko đ on, a kad iznesoše sahan bjelošhiva, eh, mogao sam mu ih na glavu istresti. Dok sam prao ruke pred ve č eru, a titiz štedi svijeće pa se ništa ne vidi, nazrijeh na hambaru pun sahan, a mišljah da su u njemu đ unlarč ić i. Kad ono na sofru, kad bjelošljive. - A gdje ti je bilo najbolje? - pita ga Meco. - U Misire. Sve je bilo kako treba, a kad isplivaše u tevsiji pržene ribe, eh, nisam odavno onako oteferi č io. Misira taj dan bacao sač mu po Lepenici i izvadio pastrve pun naramak. Pa taze riba, omlivljena kukuruznim mlivom, a pržena na mladu maslu, meso - da prste odgrizeš! - Ko je to vidio da se meso iz vode vadi? Otkud da ti riba bude meso. Riba je asli zel č n, koja se iz vode bere. Tuturuza nije htio protusloviti. Svakako je vrijeme da se vra ć a kuć i. Još več eras gdjegod preno ć iti, a sutra osvi ć e ponedjeljak pa ć e biti ar.13». koje idu u Visoko na pazar. Prije nego što su pošli na put ra č unali su pri povratku svratiti se dan-

dva na Kiseljak, pa u Visoko, pa u Alešehovi ć e u Muftić a, u Semizovac u Kumašina, pa možebit svratiti se i u Crnotinu u Denišhć a, ali ni Tuturuza ni Meco nisu ponijeli kakve presvlake osim ono što je bilo na njima, pa se košulja uko č ila od znoja i lijepi se za tijelo. Tuturuza se nije sporazumijevao o tome sa šeh-Mecom, ali je odluč io za se da ć e iz Visokog odmah prvom mašinom pa na konak u Sarajevo, svojoj kuć i, djeci, ženi... Pri pornish na djecu pomish na baš č u i voć e. Da nisu brali voć e i žderali? A odakle insan da izvadi neku paru ako je ne izvadi iz bašč e? Iz duć ana je za hljeb i odje ć u i da č ovjek kupi ć erestu da bi mogao dalje raditi. A kad pomisli na Rasemu, poč e se protezati. - Šta ti je? Ko da si nenaspavan! - Ama, svukud je lijepo, kuć i najljepše. Bivalo nam je lijepo na sofri, ali svoj dušek je najmekši, pa makar se zvao i slamarica, ako je na njemu mlada domać ica. - Zar tebe on nije prošlo? - Što bi me prošlo? Istom č etres' mitilo. - I ono što si bos hodo. - Koliko je da je! Nisam horoz da ć e me variti peć i. A jesam horz i hOri5zim se na svoga halala. se... - i opet ušutješe. - Ko se fali Fojnica je tekla i hladovina je bila gusta, pa je bivalo neugodno sjedjeti u hladu. Meco se naslonio na isplivale žile hrastić a i pokrio se binjišem, a kauk sa zelenim turbanom nije nikad ni skidao osim kad legne spavati. I Tuturuza se izvukao iz hlada da ga malo sunce ogrije. Na pli ć aku udaljenom pedesetak koraka djeca su vriskala pljuskaju ć i se. - Pašč ad! Neć e nam dati da malo otkunjamo. - Otkunjat možemo na redu. Ne bi bilo pofaljeno da obadva

178

2.7 9

zaspimo. Može se iz Fojnice izvu ć i zmija vodenjač a pa nam se uvuć i u gać e. Meco se ispravi: - A koji ti đ avo napomenu zmiju pa da mi razbiješ san? - Ama onda, do đ e u razgovoru, a ne mora biti. Ja ć u malo prižmiriti, a ti pripazi da se otkle ne izvu č e nespomenica. Č im se spustio i zahrkao je. - A kaži ti meni što se ti zoveš Tuturuza? - Nisi me radi toga trebao buditi! Mogao sam ti i drugi put kazati. - Poznam te više od dvadeset godina, a nikad mi ne pade na um da te upitam. - Kad nisi pitao prije, nisi me trebao ni sada radi toga buditi... Dedo moj, kad je bio dijete, a morebit je bio i babin mi dedo, ima belć im otada stotinu, sto i pedeset godina, ama ne ć e opet toliko biti, jer nejma toliko vakta da se je u Bosni po č eo sijati kukuruz, plaho je volio vru ć u kukuruzu, udrobljenu u vareniku... Kukuruza se onda rijetko pravila. Bila je to poslastica. Pa kad bi mati kuhala kukuruzu, on bi skakao od veselja i vikao: tuturuza, tuturuza, oh, oh! I tako ga djeca prozvala Tuturuza i od tada se tako zovemo... A što se ti zoveš Meco? - A šta ti je briga? - Pa kad sam ja tebi kazao, kaži i ti meni! - E neć u! - A hoć eš li mi kazati na koju stranu ć emo več eras? - Na Oglavak. U Sikiri ć a. Več eras je uoč i ponedjeljnika. Bić e veliki tevhid. Sva ć e okolica u tekiju, a no ć ić emo u konacima kraj tekije.

- Peke. Mogu onda saz ostaviti u Plo č arima, pa kad sutra pođ emo kuć i da se svratimo po nj. - Kako to: kad po đ emo? A nisi mene ni pitao kad ć emo. - Vala, šeho, ti kako hoć eš, a ja baš više durat ne mogu. Nefs me razapeo, pa me strah od Boga pogledati u tu đ e žensko č elj ade. - E pa tamam. To je bogme valjan razlog da se ide ku ć i. Ne branim ti. Belkim ć u i ja. - Ne bi ni valjalo da se rastavljamo. Da ja dojdem sam u Sarajevo, pitali bi me: " Đ e ti je šejh"? Što ga ostavi? Ili te je od sebe otjerao? Svijet bi mislio da smo tersovi ili obojica ili jedan od nas, a ja ne bih bio rad da pomisli da si ti ters. - Neka vala misle! Ja znam da sam ters i ja to smijem re ć i, ali neka mi ko u lice rekne da sam ters, vidio bi šta bi njim bilo! I dohvati svoj štap koji mu je visinom dosezao do ramena, a bio debeo kao mlada ruka iza šake, bez ikakve kuka č e na vrhu. Kad je stajao, bio je impozantan kao kakav starozavjetni prorok. I brada mu je bila kuštrava, iako posijeda, i malo mu se lica od nje moglo raspoznavati. - Sjedi, šehu! Rano nam je i ć i. - Pa jest. I spusti se na mjesto gdje je i maloprije sjedio. Šutjeli su. Tuturuza je povadio iz svih džepova i zadžepaka novac što je imao i zbrajao ga. Izvadio je iza silaha iglu i konac i po nekoliko novč anica od deset dinara ušivao u postavu od džepa, u silah, u fermen i č akšire. Meco ga je gledao bez imalo želje za novcem. - S kim se to dijeliš?

i8o

z8r

- Neć u da mi je sve na jednom mjestu pa da mi se prospe ili da mi kakav hrsuz uvu č e ruku u džep i rastavi me s ima ć em. - Pametno, ako je i od tebe. A otkud tolike pare u tebi? Da ti nije ko, uz do č ek, davao i sad'aku. - Ne bih je ja ni primio. Ja sam esnaflija. Imam zanat, imam duć an, zna mi se mjesto u č aršiji. - Pa nisi zar to ponio od kuć e? Zar nisi ostavio gotovinu ženi? - Zar da me raskuć i. I kad je kuć a puna kao šibica, daj ti ženi pare, pa ć e ona odmah izmisliti u što ć e potrošiti... Nisam ja ovo ponio od kuć e, nego u Kiseljaku zaradio. - Tolike pare? Bel ć im ima i dvjesta dinara. - Malo manje. - A gdje u Kiseljaku kad se nismo nigdje rastavljali? - Kad su mene pozvale teferi č lije u Osmanov han, ti si otišo hadžiji Terović u da hukć eš, a ja im tamanio meze i pjevao. Oni su jedan vakat igrali domine na karte, sve karta dinar, te neko dobij, neko izgubi po dvadeset, trideset, a neko bogme i pedeset dinara. I svaki igrač ostavlja onaj novac na stranu, u drugi džep, da mu se ne miješa s halal-parama. Ah što sam se naslušao besposlena razgovora dok su oni igrali. Jedan veli da onim parama što ih zaradi na kartama pla ć a porez. Drugi opet kaže da se pare od harama mogu potrošiti samo u haram, pa on tim parama plać a rakiju što je popije. Džahili! Kad su prekinuli igru, nastavili su piti i mezetiti, a ja im kucao uza saz i pjevao. Kad je bilo oko pono ć i, vidim ja: oni se nešto sašaptavaju, pa sve jedan drugom nešto dodaje ispod hastala. Kad do đ e ono do mene, dade mi onaj što je do mene sjedio punu šaku para i šapnu mi: Ovo je tvoje. - Kad sam poslije prebrojio, vidim da nije niko manje dao od desetice.

- E moj Avdija, moj Avdija! Bog ti dao lijep avaz, a ti ga trošiš na besposlicu. - Pa vidiš: i nije besposlica. Dobio sam za jednu ve č er više nego u duć anu za heftu. - A koliko si pjesmom raspalio tirjać ija da popiju više nego bi popili! - Popili bi oni i bez mene. A ja sam i sevab zaradio jer sam im meze jeo da se ne miješa s rakiješinom... Ama, da ti istinu reknem, nešto ima u njoj, nalet je bilo. Odriješi insanu jezik. Ja je nisam nikad okusio, ali eto ponekad vidim kako i oni tutumraci koji ne znaju dvije rije č i svezati, progovore kad pihnu malo. Jest da se i bezobr a zaju kad se napiju, ali eto onda insan ima od njih i šta č uti. Da ga ne bi slušao, Meco je prišao rijeci i uzeo abdest. Bu č no je gargrao usnu šupljinu i ispirao je kao i nos, pa se osecao. A kad je i noge oprao i posušio se, obuo je firale. - Hajde, Avdija, da idemo! Sunce se kloni i ćindiji, vakat nam je! I Tuturuza se spremio pa su krenuli preko njiva i livada. Došli su do goleme moč vare. U proljeć e i jesen teč e tuda jedan rukav Fojnice, a zimi kad se voda smrzne i ljeti kad omali voda u rijeci, ostane ovaj rukav kao odrezan. Ljeti bude u njemu dosta vode koja se u danu ugrije od sunca, pa u šaši i žilju jeha i vrba vrve na stotine i hiljade punoglavaca i žaba. U ve č ernjim satima njihov se kreket razliježe po selima s obje strane Fojnice. Obašli su oko bare i zastali kod jedne visoke jehe. Jedan drzak žabac je digao glavu nad mirnom vodom i kreketao, a iz daljine su mu se s raznih strana iz iste bare odazivale žabe. Meco izvadi iz dubokog džepa komad sušenog ov č ijeg crijeva, podvezan koncem s jedne strane. Napuha ga jednim dahom i podveza s drugog kraja. Drže ć i konac u ruci spusti

2.8 2.

2.83

crijevo u vodu. Crijevo se polahko pomicalo površinom bare, a žabac umuknu. I svi drugi umuknuše i zavlada gluhoć a nad mirnom površinom bare. Podugo su stajali i nije se više osje ć ao nikakav žablji jav. Meco izyuč e crijevo, ocijedi ga, odriješi konac i smota ga. - Evo, Avdija, metni ga za silah! - Što ć e mi? - Može nam zatrebati. Krenuli su prema selu, a po č eše se žabe projavljivati kreketom. - A znaš ti, Avdija, što su žabe prestale kreketati? - Vidio sam da im je nekakav tilsum u onom crijevu. - Nije to nikakav tilsum. One misle da je ono zmija pa su se zato ušutjele i posakrivale. A sad, kad je nestalo "zmije", sad opet slobodno krekeć u... Ako nam zatreba da ih ušutkamo, poslać u te do bare pa ć eš uraditi što si sad vidio, a možemo, ako ustreba, opet ih osloboditi. Tuturuza se iznenadio šta svašta šeh zna. Ali ve č eras neć e ni trebati ušutkivati žabe, jer je Oglavak na brijegu, daleko od vode, a u ravni neć e noć iti. Upravo kad su prešli preko ceste i zašli seoskim puteljkom, u avliji kod prve kuć e stajao je seljak i sl4ao drva u drvljanik. Oć utjevši koraka osvrnuo se doma ć in i prišao plotu. Nazvali su mu selam. Prihvatio je i po glasu poznao Tuturuzu. - Ah, po Bogu brate, Avdaga, otkud ti ovamo? Tuturuza ga je za č uđ eno gledao i nije se mogao sjetiti gdje je viđ ao č ovjeka. - Bogme se ne sjeć am da smo se kad vidjeli.

- A ja tebe objenne poznadoh. Tuturuza ga je gledao i nikako se nije mogao sjetiti. - Avdija, brate, a sje ć aš se Soč e, Kaporeta, Pijave... Vazda u jednoj marš-kumpaniji... sve do prevrata. I skoro sami ostali od č itava cuga. - Ama, Jasika, po Bogu brate, jesi to ti? - Jesam, Avdija, ja sam! - Ah, ah! Izašao je Jasika i izgrlio se s Tuturuzom, a suze mu vrcale, ni sam nije znao zašto. Avdiji je bilo krivo što ga nije prepoznao: nekakav je plaho ostario, smršao, koža mu pocrnjela. Pa onda i brada zakresana, na glavi ć ulah sa zelenim sarukom - derviš kao i njegov Meco. - Pa kako si, kako živiš? - Dobro, šuć ur Allahu. Zemlje ima dosta, djeca odrasla, slušaju me. Oni uglavnom sve i rade, a ja pomalo ovako oko kuć e. A ti, šta ti? - 0 zanatu, jednako kao i prije rata. - Pa otkud sad ovdje? - Pošli smo na Oglavak. Ve č eras je uoč i ponedjeljka. Bić e bezbeli tevhid i zikir ć e č initi. - Neć e več eras. Abdullatif je otišo u Kiseljak. Sad se zikir č ini samo uoč i petka. - Iiiih - doč eka Meco. - Pa, brać o, možete u mene. Bujrum ko ro đ ena brać a! - Ama da te neć emo bihuzuriti? - Bože sač uvaj! Ovaj dan smatram od velikog ć ara. Tebe nisam vidio ima deset godina, a i efendija je bezbeli od našeg tarikata.

184

28 5

su u dvorište. Jedna mla đ a žena utrč ala je u kuć u, a ostavila dijete u dUpku. Jasika se obazrije da ponudi goste gdje da sjednu. - Samo vi dekiku stanite dok ja iznesem štogod prostijerke. I on je unišao u kuć u, a samo ono dijete gazalo je " ć erpič " u dupku. Glista mu je virila iz nevena, a kokoš je ga đ ala kljunom dok ju je izvukla i progutala. Maksum se derao boje ć i se kokoši i stranaca, jer je osje ć ao da nisu iz ove kuć e. - Eh vala, kad sam ovo vidio, baš me prošla volja za jajima. Baš je kokoš tursko krme. - Hajde, Avdaga, ko da je to nešto! Sve se promijeni u hajvanu, pa iza đ e iz njega kao hrana ljudima njivama. Krava pase travu i pije spirine, pa od toga bude mlijeko insanu, a đ ubre njivi. Tako i kokoš. A šta riba pojede u vodi pa kažeš da si najbolje ozidao u Misire jer je ve č eri bilo ribe! Jasika je iznio ponjavu, prostro je pod dud i ponudio goste da sjednu, a nevjesta je unijela dijete, s dupkom zajedno. Stotine mu je pitanja odjednom naviralo u misli da pita Tuturuzu, ali nije znao koje da propusti naprijed, pa bi samo započ injao: - Pa, moj Avdaga? - E, moj Ibrahime! - Znaš ono kod Soč e... Onomo kod Kaporeta, kad talijanski top otkide komad stijene, pa i tebe č vrknu i odbi se, pa i mene. I obojicu u fes na glavi. A bio je, Boga mi, ko dobar orah. Am, eto, tvrda glava i u tebe i u mene, prava bosanska. Samo čvoruga skoč i. I ne prokrvavi. - Da nas je barem malo ranilo pa da se izyu č emo u hinterland.

- Vala, što ć u ti reć i: ljepše vode od Soč e, a poganijeg života od onog što smo ga tamo proživjeli, nisam vidio. Domać ina su zovnuli iz kuć e i opet ih je nač as ostavio, a kad se vratio nosio je u sahanu žita, a u drugoj ruci nož. - Bić e kokošijeg mesa - pomislio je Meco. - Samo da neć e uhvatiti onu što je maloprije kljucala glistu dodavao je u mislima Tuturuza. Kad su se kokoši bacile na žito, prosuto na jednom mjestu, Jasika je zgrabio jednu i odmah je zaklao. Dok su se jedne razbježale, druge su nemilice zobale, a kad se kokoš smirila, Jasika joj je odrezao glavu i bacio na sme ć e. Pijetao je odskakao do nje i kljunom joj kopao oko. Tururuza je mislio kako i životinje hoć e da svoje bližnje baš kao i ljudi. su ljudi svojim bližnjima kao životinja životinji. Iz kuć e se oć utjela oklagija koja se kotrljala po siniji. Meco je mislio: kakva ć e biti pita? Mesa nema da bi bio burek. Sutra ć e neko od ukuć ana na pazar u Visoko, pa ć e odnijeti kajmak i mladi sir. Bezbeli ć e biti kumpijernja č a tikvenjač a... Nek je samo pital... a nek i nije: sve su pite pitice, a burek je pitac. Sve je to lijepo, ali najgore je sijeliti i govoriti. Seljak samo nešto pita i valja ti odgovarati mu, pa govorilo ti se šutjelo. Vala smo i mi neki beteri: ostaviti svoj jatak pa se prebijati po seoskim tvrdim minderima i dušecima s neiš č ešljanom vunom. I sve radi nekakva zalogaja, kao da bi ku ć i krepao od gladi. Pa kad se naždereš negdje kajmaka i meda, kad te no ć u ufati trka po mraku od halvata do hMč , a zna se kakve su hale po selima - prošao bi se insan i tih teferič a. A buhe? A muhe? A stjenice? Pa ponegdje i komarci! Pa kad se negdje raspla če malo dijete. Uh, uh! Poč ele su se Jasike vrać ati s njiva noseć i svaki ponešto na vratu u rukama, djeca i žene su dogonili krave i ovce s paše,

2.86

2.87

usput noseć i neka sepet trave, neka tikvu prtvu mohuna i poneki peč enjak kukuruza, nazivali su selam, a žene, zamotuljane da su im se samo o č i vidjele, ljubile su goste u ruku i odmah prihvatale za kuć ni posao. Nakon što bi se rasteretili, muškarci su se vrać ali gostima, sjedali uz njih i pitali se za zdravlje. Donesena im je kahva i mlijeko da se odmore od teža č kog posla, a poslije ć e se več erati dok se pomuze hajvan i povaljaju sitna djeca. Zamalo se č ulo u selu da su u Jasike došli gosti iz Sarajeva i odmah se po č ela djeca skuplj ati oko avlije i viriti izme đ u parmaka da vide šta se to dešava u Jasike, ko su gosti, radi č ega su došli, koliko ć e ostati. Neko je primijetio i obješen šarpelj na dudovoj grani iz kojega se vidio držak od saza. Poneko i odrasliji izmislio neki posao da pro đ e kraj Jasikine ku ć e da bi mogao nazrijeti preko plota goste što su još sjedjeli na ponjavi pod dudom. Poč eo je sumrač ak otimati oku vid. Žene iz ku ć e su najavile da se može ve č erati. Unišli su u prostranu sobu i posjedali na ponjavu. Prostrta je sofranska boš č a i stavljena na nju okrugla plitka sinija. U vrhu su bili šeh Meco i Tuturuza, Jasika, a uza nj s jedne i uz Mecu s druge strane Jasikini sinovi. Najmla đ i je stajao i iz mutvaka unosio jela. Petrolejka malog broja svijetlila je koliko je mogla. Donesena je najprije č orba, gusta - kašika je mogla u njoj uzgor stajati. Da je petrolejka imala i ve ć i broj, ne bi se pravo mogla odrediti boja č orbe - ali dosta masna i s ponekim komadić em isjeckana želuca i žigerice, a bilo je i nekoliko jajašca kolik lješnik i orah, a jedno u opni. Da je koka poživjela još jednu noć , ujutro bi snijela jaje. Kad je iznesena ć asa s nepojedenom svom č orbom - neka i žene malo okuse! - došla je i potkriža s bungurom, a po vrhu su 2,88

bile poredane pe č e zapeč ena mesa. Mla đ i koji su imali dobre zube č erupali su meso i mljaskali, dok su se stariji pomagali i prstima i nožem i opet mutoljili u krezubim vilicama pa proždirali i neprožvakano. Donesena je i tevsija pite, pe č ene pod sač em. Č im je pojeo prvi zalogaj šeh Meco ju je pohvalio: "Jes' da je tevsija crna, ama joj je pita osvjetlala obraz!" Doma ć in je nutkao goste, a oni su se davili i bez nu đ enja. - Gonite do dna - govorio je. - Ima i druga tevsija, ženskinju i djeci. Donesena je i tevsij a hurmašica, ali kako je zaljev bio tanak kao šerbet - nije to bila agda koja udjere u grlu - kao po dužnosti su pojeli po jednu i Meco i Tuturuza, koji je u sebi rekao "ko s'osk(5" pa su htjeli dić i ruke da se dova uč ini, kad izbi velika zemlj ana ć asa kisela mlijeka. Prionuli su i gasili požar u želucu, a domać in ih jednako nudio. - Ne mogu vala, sve da je cicvara! Da prst uguram u usta, dohvatio bih navrh grkljana hrane - govorio je Avdaga tek da ih zasmije. Šeh Meco je digao ruke i uč io dovu, u kojoj je blagosiljao Stvoritelja, Koji je rekao ljudima: "Jedite i pijte, ali ne pregonite, jer Bog ne voli one koji pregone!" A onda ga je hvalio i slavio jer daje opskrbu ljudima, a darežIjiv je doma ć in ne žali od svojih prijatelja. Na kraju je molio od Boga zdravlje živima a mir mrtvi.ma koji su ostavili svojim potomcima imetak iz kojega ć e doć ekivati prijatelje i putnike, namjernike. Onda je donesena kahva, u kojoj je bilo i je č ma i cikorije i poneko zrno prave kahve, pa su po č eli ponovo upiti i odgovori. Jasika je jednako ispitivao Tuturuzu sje ć a se ovoga i onoga. Da nije zaboravio kad ih ono povukoše jednu heftu u hinterland, a dovedoše Štajerce pa im nabiše feldgrau fesove na glavu. Ama Talijani odmah oferč ili da je to nekakva hila. Jesu fesovi, 2

89

ama nisu Bošnjaci pod fesovirna. Ne umiju psovati. Te onda doveli opet nekoliko Bošnjaka kao instruktore, koji ć e ih uč iti kako ć e Talijanima psovati oca i majku. I tako se oni prepucavali iz pušaka i psovali dok su se Bošnjaci malo odmorili, okupali i pothranili. Onda je domać in opazio da šeh Meco šuti, a kako su po č eli dolaziti gosti iz sela i sve ih više bilo u sobi, zamoli šeha da i on što progovori. U šeh-Mece bio je dubok glas, potmuo kao grmljavina iz treč eg sela. Kad govori č ini ti se da sjedi negdje na dnu duboke bač ve od hrastvih du0, a ti ga slušaš i č uješ sjedeć i izvan bačve. Prič ao im je o jednom esnafliji, hadžiji, koji je imao du ć an u č aršiji, blizu Brusa-bezistana, pa je jednog zimskog dana, na sahat pred akšam, pošao ku ć i. Snijeg je bio golem i na zemlji i na krovovima, ali je bila udarila jugovina pa je po č eo naglo puzati niz krovove. Kad je prolazio uza zid kraj Careve džamije, odjednom sjuri niz kube sav snijeg i pritisne hadžiju. Potpuno ga zatrpa. Na ulici se ne desio niko, i snijeg hadžiju umrtvi. Nema hadžije kuć i prije mraka, nema ga ni iza akšama. Zabrinuli se ukuć ani. Neko ode tražiti ga u duć anu, duć an zatvoren i zaključ an. Traže ga po prijateljskim ku ć ama, da nije otišao kome na sijelo, ali ga nema ni tamo. Nigdje ga nema. Dan po dan, padao novi snijeg i mrznulo se, dan po dan, prošao i mjesec dana dok se otopio snijeg, a onda neko ko je naišao kraj džamije ugleda lisič inu kojom je bio postavljen ć urak. Pomislio da je kakvo pašč e pritisnuto pa krepalo, kad razgrni - a ono hadžija. - Aaa - zinuli seljaci i išč uđ avaju se. A č udo im što u ovo vruć e ljetno doba, u natrpanoj sobi gdje se jedva diše, pri č a o ledu. -Te hadžiju odnesu kuć i, okupaj ga, pred džamiju i u greblje. A belkim je i mjesec dana ležao na sokaku, pod snijegom.

- Adžeba - pita jedan malo mucav sijeldžija - đ e mu je bio kaburski sual i azab. je bio dok je bio pod snijegom na sokaku u greblj u? - Jedan abdal more pitati što mu sto alima ne mogu odgovoriti - zaključ io je Meco diskusiju. Domać in je mislio o onim gomilama leševa, cijelih i raskomadanih u zajedni č kim grobnicama kod Monte Grappa. Kako to bude s njima? Taj kaburski nakon azaba u štelunzima i dekunzima. A onda, bez ikakva povoda i bez prijelaza, po čeo im je prič ati o ženama, koje se bestidno nose. Zarovi im do pola potkoljenice, a ako i nose valu na licu, tako je tanka da se može razaznati i boja oč iju. Nikakva ne pokriva podvoljak. Kosa viri izvan vale. - Ne mere bit gore! Sve su ono Svi ć emo biti gazap zbog njih! -Kad je Musa-pejgamber pošao Šuajb-pejgamberu, zaustavio se kod jednog bunara, gdje su č obani napajali stoku. Svi su č obani bili muškarci i redom su napajali stoku, a dvije su djevoike stajale sa svojom stokom po strani dok ih do& red. Onda im on priđ e i upita ih što ne napoje stoku, šta č ekaju? One mu rekoše da su ono sve muški, a njihov otac nema muška evlada, pa one napoje hajvan kad se razi đ e muškinje, koje je ja č e. Onda on razmakane one č obane i njihovu stoku, a bio je jak i hrabar, pa napoji hajvan onih djevojaka i po đ e s njima. Naprijed je išla jedna sestra, on za njom, pa hajvan, a iza hajvana ona joj sestra. Vjetar je puhao i haljinu one djevojke što je pred njima išla zasukivao i priljubljivao joj uz tijelo, da su joj se nazirale sve obline. Onda joj Musa-pejgamber re č e: "Pro đ i ti za me, pa mi kazuj kuda da idem, ako skrenem s puta!" - Jah, moj brate! Ama ono je bio pejgamber!

29 0

191

Onda je jedan stariji seljak, s bradom i zelenim šalom oko ć ulaha, utrč ao sa šalom o onom mucavcu koji je imao č itav č opor djece, kako je jednog jutra potjerao u Kiseljak tovar drva. A kako mu je toga jutra voda lazum bila, okupao se, pa, dok mu je domać ica uskoč ila u banjicu, on, ne vidjevši u polumraku šta gdje spada, zamota ženine bezne ga ć e oko ć ulaha, izađ e na avliju, natovari na konja drva i potjera ga pred sobom prema Kiseljaku. Vidio je, mimoilaze ć i se sa svijetom, kako se poneko osvrne za njim, ali se on nije havijestio. Tek kad je došao u č aršiju i kad ga je oklopio pihit besposlenjaka, a neko mu kroz suze, koje su navrle od grohotna smijeha, pokazao na kapu, i on vidio šta je zamotao oko ć ulaha, posramljen skinuo ga ć e, strpao ih u šarpelj, prodao drva budzašto i trkom krenuo ku ć i. - A sva su mu djeca muškić i - priklopio je drugi. - On se drži onog starog pravila: Duboko ori, a plitko sij, pa ć e ti se muška djeca ra đ ati! - Ondje se djeca i ra đ aju đ e žene bez gać a spavaju - dodao je jedan sijeldžja kraj vrata koji je u selu bio poznat po tome što je o svakom seoskom događ aju sknadio stih-dva ili č itavu pjesmu. Šeh Meco je htio da opet prekine razgovor, da zašutka fuhušbesjede, jer vidi da on jedno rekne, a oni na to nastave nešto drugo, suprotno. Poč eo je ima neko vrijeme primjeć ivati da mu se uč ini, kad god nešto rekne, da su mu se tokom govora rije č i utrkivale i jedna drugu prestizale pa da nije svaka sjela na pravo mjesto. Možda ga i ne razumiju ovi sluša č i, ali nije ni važno. Č ojlije su. Ne dižuć i glave rekao je kao da sebi govori: - Alejhisselam je rekao: "Do ć i ć e takav vakat, da ć e insanu biti lakše držati ugljen žerave na dlanu nego č uvati i održati svoj iman." Zyz.

Ušutjelo se. Ko nije mogao ušutjeti, sašaptavao se sa susjedom. Izvana se č uo kreket žaba. Mora da ih je bilo obilje, a pogodovala im je i mjese č ina pa su ć eretale neprestano. - Ko nije klanjao akšam, nek se avdesta pa da klanjamo džemtile, a govoriti možemo i iza jacije. Avdija! Hajde oti đ i i reci onim Božijim stvorovima da prestanu pjevati dok mi ne klanjamo. Svi su se snebivali, a Tuturuza je spremno sko č io i izašao iz sobe. Povjerljivo su se gosti sašaptavali dok se iz daljine ć utjelo kreketanje. Zar je moguć e ušutkati hajvana? Otkud ovim ljudima takva moć , to znanje? Je li ovo šejtanski posao ili su oni evlijaden? Najednom je prestalo kreketanje. Nastao je muk, č udan, u kojemu se č ulo i pomicanje vrap č ić a na tankoj gran č ici na voć ki i povremeno hrzanje konja i preživanje krava u staji i zuka komarca koji je letio prema svjetlu. Č ak ti se č inilo da č uješ i uštap na nebu, a ne samo da ga vidiš. Zagledali su se, a u o č ima im je prerastao duhovni lik šehMecin nad njegovim impozantnim tijelom. I Tuturuzin je ugled porastao za č itav pedalj. Kad je ušao, svi su poskakali na noge ispred njega. Prostrli su kožice i sedžade od doma ć eg tkala. Šeh Meco je bio imam, a Avdaga mujezin. Klanjalo se a društvo je bilo stisnuto da su jedva pronalazili mjesta gdje da spuste čelo i nos. Č arape su pomalo vonjale, tijela su se vazdan pri radu znojila, ali to su sitnice prema veli č ini džemata. Kakav je to osjeć aj kad znaš da i onaj s tvoje desne kao i onaj s lijeve strane, onaj pred tobom kao i onaj iza tebe isto vjeruju kao i ti, da su uvjereni da je u džematu klanjati dvadeset i pet puta sevabnije nego kad svako sam za se klanja. Koji je to dobitak! Kad je dova uč injena, opet su se razmjestili po sobi za razgovor, a svako je htio biti blizu šehu, ne bi li šta od njega č uo i zapamtio. 2

.9 3

- Tahmin, u vas ima dosta dervišluka i derviša? - pitao je šeh Meco, ali tek da nešto rekne, a dobro je znao da sve od raskrka iza Gromiljaka do Fojnice, i u planinama više Fojnice, što god je Turaka sve su derviši, a što je Latina sve su tre ć ereci. - Pa ima, ima ponešto. A nema koliko bi trebalo. Insan ne mere Bogu šuć ura nač initi kad samo jednom s kolajlukom dihne, a kamo ti imetak, zdravlje, voda, sunce, ama sve, sve - zainta č io Osman Efendira. - Da insan neprestano ibadet da je vavik na namazu, opet se ne mere odužit Allahovim dobro č instvima. - Ne treba insan samo da ibadet č ini! Treba i da dobro radi. Da zna raditi i zara đ ivati, a da dobra djela radi. Da dijeli i ono što mu je potrebno, a ne samo ono što bi morao odbaciti da mu ne smeta u kuć i. Svi su napeli uši da im što ne izmakne, jer ovaj musafir je iz Sarajeva, a bogme i onaj mu kao pomo ć nik što je, nije ni on prazan, kad on ušutka one žabe! Ono jest da ga je šeh zadužio da im rekne da prestanu pjevati, dok smo klanjali, ali pitanje je bi ušutjele da sam im ja rekao. - Treba raditi dobro radi samoga dobra. Evo recimo ovaj moj dost Avdija, ima ženu i osmero djece. On je zanatlija, ama ne mere prehraniti toliku č eljad. Šta bi vama svima bilo da mu donesete po dvoje-troje jaja i izme.1 mlada masla, pa da sutra s obrazom do đ e svojoj kuć noj č eljadi?! - Ama, šeh-efendija, nisam ja... nije meni... ja sam esnaf, imam ja svoj zanat... - Šuti, herif, kad šeh govori!... Ne radi č ovjek dobro radi dobra, nego da ga vide. A kad hr6vilo radi, radi ga što mu poganoj duši godi! Možda ni on sam nije znao šta govori, ni sluša č i ga nisu sasvim razumjeli, ali je lijepo zyuč alo, a bezbeli šeh je nepogrešiv.

A sad, bra ć o, da i jaciju klanjamo, da malo tevhida prouč imo, pa onda na poč inak. Opet su se poredali u redove, saginjali se, spuštali tlima, ustajali na noge i stajali, sjedjeli na koljenima, šaptali u sebi dok je šeh Meco naglas uč io da se dobro moglo č uti i na dvorište. A kada se jacija završila, nastavio je tehvid. Svi su sjedjeli uokrug i njihali se desno i lijevo, naprijed i nazad uz žarko, ritmič ki izgovarana Allahova imena i molbe za oprost, a nisu ništa griješili su griješili samo nedužno, sitnice, a svako društvo je griješilo prema njima. Ostavljalo ih je bez posla, bez škole, bez svjetla, pa bili to carevi kraljevi. Poneki zaljubljenik u dervišku disciplinu pustio bi i suzu niz obraz i žao mu je bilo kad je šeh Meco završio i oslobodio ih krutog kruga. Rashalvatili su se, a zapo č elo se i pušiti i nastavile se prič e, šta je kome na um padalo. Husarić je prič ao kako su se šverceri duhana prebacili iz Neretve preko Dusin č na č itavim vreć ama eškije, pa sad moreš pušiti do mile volje, samo nek te filanci ne presretnu i ne preberu, da bi ti našli duhansku kutiju i u njoj eškiju. - Samo ti puši - upao je u razgovor Meco - pa kad najednom, a ono ti osipljivio kao kljusina, pa ujutro nikad od kašlja dahnuti kako treba. A samo hra č eš poganiš kao, ne budi primijenjeno, živina. - A jesi ti, šeh-efendija, ikad pušio? - jesam kad nisam smio. Kad sam išao u mejtef. Pa me je hodža, kad me je vidio da pušim, u falake sputo i išibo po golim tabanima, da se nisam mogao dva dana oprijeti kako treba. Ama, halal mu bilo! Sad su mi džigerice ko č elik. Ni nazeba, ni kašlja, ni zaduhe... Svi su zač as ušutjeli, a koji su pušili gasili su cigarete i lule. Kao da su došli poreznici u selo pa im sad valja prikazati

294

29 5

-

svu bijedu u kojoj žive, ne bi porez bio manji, kako se para nema iz č ega izbiti, otimali su jedan drugom rije č da bi ih saslušali Meco i Tuturuza, koji su jedva č ekali da se sijelo razi đ e pa da i oni legnu na poč inak. Jedni su govorili kako se može samo nešto novca dobiti za usječ ena drva, ali treba platiti u šumariji taksu da bi bila poč ekič ana, a to znač i poloviti svoj trud od dva dana sa šumarem koji ć e kucnuti nekoliko puta č ekić em po cjepanicama. Drugi su se tužili kako se nešto zaradi prodajom krompira na pazaru, ali ti ih valja odvuć i u Visoko č ak u Sarajevo, pa ja dobiti ja ne dobiti polić za kilo. Poneko gaza danima po Fojnici dok navadi kola barita i otjera ih u Visoko. Ko je imao veliku sre ć u zaposlio se u Baković irna, gdje za englesku firmu vadi pirit, a oni vade iz pirita zlato, a i tu sad ima posla, sad nema. Nekolicina su zaposlena u tri pilanice u kasabi Fojnici, ali i tamo ih vlasnici pilana cijede gore nego limun. Ali makar, dobije se ipak neka parica na dlan, pa svejedno što se pješa č i po trič etiri sahata dnevno, na posao i s posla, i što č ovjek pada od umora, pa na ljetnoj no ć i nema kad budan ni jacije do č ekati. Horosanija, koji je nepomuć ene parneti doč ekao i devedesetu godinu, pa je znao i kako je to bilo i u turskom vaktu, a mnogi su znali kako je bilo pod Švaborn, mudro završi jadikovke: - Nama nije valjao ni sultan, kad smo mogli sje ć i šurnu koliko smo htjeli, pa nam nije valjao ni Švabo, jer nije dao džaba sje ć i osim meremat, pa smo i njih ružili 'sovali ih. Taki smo ti mi Bošnjaci, a taka nam je i Bosna. Bosna je asli ko ć ezab. Otpao mu je nos koji goć je stranac kadli-tadli primiri:šio. Meci su na um pale žabe:

- Avdija! Hajde, sinak, reci onim Božijim stvorovima da sad mogu slobodno, na svoj na č in, slaviti Allaha i moliti Mu se! Tuturuza je spremno sko č io na noge i pošao k vratima. - Da i ja idem s tobom? - ponudio se jedan mladi ć . - Jok - oštro je viknuo Meco. - Nije to svakom dato. Trebaš ti dosta derviškog zikra u č initi, pa opet je pitanje bi ti to mogao i bi ti tvoj šeh dao testir. Bilo je još znatiželjnika koji bi htjeli vidjeti kako to Tuturuza razgovara sa žabama, ali im svima Meco prereza želje kao britvom. Prije nego se Tuturuza vratio, žabe su se po č ele pojedinač no javljati, a onda zapjevaše unisono. Tuturuza sknč io šarpelj sa sazom s dudove grane i ušao u sobu. - Eh, testir vam je ku ć i ić i, a ako još ko hoć e sijeliti i ako domać in dozvoljava, mogli biste na avliji. Svi su poustajali, šehu se naklanjali drže ć i desnu ruku na prsima, a mla đ i ga i u ruku ljubili ne okreć uć i mu leđ a, izlazili iz sobe. Zajedno s njima izašao je i Tuturuza. Stariji odoše, svak svojoj ku ć i. Nekolicina mladi ć a su se sašaptavala, a onda zamoliše Tuturuzu da im kucne uza saz i zapjeva. Jest da je kasno, da valja uraniti pa i ć i Visoko na pazar težaklukom na njivu, ali ovo se rijetko dešava, pa eto... Na pazar se ide i kad se ima šta prodati, a ide se i da se prij atelji vide, da se prozbori s njima, da se zajedno popije kahva, da se sazna šta ima novo. Neko ide da nekoga klepne da sam bude klepnut, kako mu bude suđ eno. Neko ne bi prodao košaricu jaja na kuć nom pragu ni za dvoje pare koliko ć e dobiti za njih na pazaru, jer na pazar treba oti ć i i šest dana iza toga, do novoga pazara, ima šta pri č ati.

2.96

z9 7

I Tuturuza se spustio pod dud, naduzenio žice na sazu, pa započ eo kucati. Mjese č ina je od drveć a i ku ć a pravila po tlu č udne figure, nekad prava strašila, rosa je rashla đ ivala razgrijane i preznojene klanjač e i derviše, a žabe su kreketale, kao da su htjele naknaditi što su od straha tako dugo šutjele. Tuturuza je zapjevao, ali ne dižu ć i glas koliko je mogao i koliko bi ga podigao da je druk č ije mjesto i slušač i. Bila je to pustopašna pjesma o djevojci koja pere platno na rijeci, pa je zagrnula uz ruke rukave, a uz noge crvene šalvare. A idealna ljepota za ondašnji ukus je bila: bjelje ruke od rukava, a crvenije noge šalvk. Neki mladac je krisnuo kao bik kad nagazi na svježu krv. Meco, koji se upravo spremao da legne i u č io Ajetu-I-K ursijju, puš.nć i oko sebe, uzdahnuo je: - Eh, herif jedan! Ja njima govorim o pokrivanju, o č uvanju da tuđ e oko ne vidi ženske zinete, a on im sada pjeva o golotinji. I sad ešeci misle, kad on, Allahov ugodnik koji može ušutkati žabe, pjeva o golotinji, što ne bismo mi mogli zagledati tu đ im curama i avretleriju. Pošalji ludo u vojsku pa sjedi i pla č i! Iako su ponekom nasrhla le đ a od rose, niko se nije htio udaljiti, oč ekujuć i još pjesama. A žabe su kreketale, nadglasavale se, č inilo se slušač ima da ć e zagluhnuti. - Hajde, Avdaga, hajde pa im reci da prestanu! - Ne mogu, nije me šeh ovlastio. Ono je bilo po njegovoj poruci. Ja sffien od sebe ne mogu ništa. j.zuk! - Jazuk je što vi ne znate koga imate ve č eras na musafirluku. Ovi Ploč ari mogu noć ašnju noć urač unati u veliku sreć u i Allahov blagoslov.

Razilazili su se polahko i uvjeravali Tuturuzu da su plaho zadovoljni ovom noć i, a svaki se otimao da on osobno poveze šeha i Avdagu svojim kolima na pazar. - A kad biste nam ostali i heftu na musafirluku, ne biste nam dojadili. A č im je Tuturuza malo skinuo san s o č iju, zvao ga je šeh da okujiše na sabah, pa da se spremaju. - Kola č ekaju na cesti, nisu jedna! A jaja ti je doneseno da možeš podmiriti sve du ć andžije oko Morić a hana i u samom hanu.

298

299

BILJEŠKA 0 PISCU

Alija Nametak ro đ en je 6.111.1906. godine u Mostaru. Mekteb, osnovnu školu i klasič nu gimnaziju završio je 192.5. godine. Odmah nakon toga upisao je studije srpsko-hrvatskog jezika i jugoslavenske književnosti te ruskog i francuskog jezika u Zagrebu. Diplomirao je 192.9. godine u Zagrebu. U Sarajevo dolazi 193o. za urednika č asopisa Novi behar š to je s uspjehom radio sve do 1945. godine. Predavao je bosanski jezik i književnost u više sarajevskih srednjih škola (Tehni č ka škola, Uč iteljska škola, Gazi Husrev-begova medresa). Književnim radom se poč eo baviti u ranoj mladosti, najprije kao sakuplja č narodnih pripovijetki i pjesama bosanskohercegova č kih muslimana, a zatim kao student po č inje samostalno pisati pripovijetke i novele i objavljivati ih u književnom č asopisu Vijenac u Zagrebu. Radio je i kao sekretar Narodne uzdanice i uredivao godišnji kalendar "Narodne uzdanice" sve do 1945. godine. Nakon Drugog svjetskog rata osu đ en je na 15 godina zatvora (odslužio devet: od 8.TV 45. do 6.V. 54.). Bajram žrtava, Dobri Bošnjani, Za obraz, Trava zaborava, Ramazanske priče, Tuturuza i šeh Meco, Sarajevski nekrologij

predstavljaju najzna č ajnija djela iz Nametkova književnog stvaralaštva. Nametak u svojim pripovijetkama uglavnom opisuje život bosanskohercegovač kih muslimana, ali ono po č emu se razlikuje od ostalih bosanskohercegova č kih pisaca, kao što su 301

Ivo Andrić , Isak Samokovlija i mnogi drugi, je njegov topao pristup Bošnjacima, razumijevanje njihovih problema koji su bili i njegovi vlastiti. Njegova novelisti čka djela uglavnom se bave temama iz njegovog rodnog zavič aja, Bosne i Hercegovine. Posebno u fokusu njegove pažnje prostor izmedu Mostara i Stoca, kao i Sarajeva sa njegovom okolinom. Tu posebno mjesto zauzimaju obiteljski život aga i begova u njihovim "ishodnim", ku ć ama u okolici Sarajeva. Njegovo djelo Tuturuza i šeh Meco je jedno od rijetkih djela u bošnjač koj književnosti sa humoristi č ko-satirič kom tematikom te ovo djelo sasvim sigurno predstavlja izvjesno osvjeZenje u bosanskohercegovač koj literaturi. Ovo, vrlo znač ajno djelo, nastaj alo je u dosta dugom vremenskom periodu (1965.-1978.). Prvo nepotpuno izdanje ovog romana izašlo je 1978. godine. U književnim č asopisima, a ponajviše u zagreba č kom Forumu, Nametak je objavIjivao epizodu po epizodu Tuturuze i šeh Mece i na kraju, kad mu je od izdavač a ponuđ eno da to objavi u jednoj knjizi, on je to štampao uz dodatak drugih pri č a koje ne spadaju u epizode ovog romana da bi se popunio obim koji je izdava č tražio. Roman Tuturuza i šeh Meco napisan je karakteristi č nim bosanskim jezikom, u literaturi rijetko upotrebljavanim, koji vjerno odražava sredinu u kojoj se govorilo tim jezikom. Zato se on razlikuje od tada karakteristi č nog jezika koji se koristio u literaturi. Ovo djelo je, dakle, napisano jezikorn bIiskim narodu a to je lahko uo č iti jer Nametkov jezik obiluje mnoštvom turcizama i lokalizama koje daju posebnu svježinu njegovim frazama. Ovo djelo je prožeto vrlo uo č ljivim folklornim motivima, što zna č i da je Nametak sabiraju ć i narodno stvaralaštvo osjetio njegovu ljepotu i prenosio inspiracije na svoja umjetnič ka djela. Upravo ovo je jedna od najzna č ajnijih kvaliteta ovoga djela. Terna Tuturuze i šeh Mece je propadanje: starih

vrijednosti, patrijarhalnog sistema, starih porodica, odraz agrarne reforme, propadanje aga i begova posebno u rajonu Sarajeva. Propadanje starih vrijednosti se o č ituje u č injenici da je narod odbijao i ć i starim putem i zakonima morala, nego je želio ić i naprijed, samo naprijed, nije važno gdje. Propast patrijarhalnog sistema je nastupila dolaskom Austro-Ugarske. Kasnije se ova kriza produbila na sve dijelove Bosne i Hercegovine i ozna č ila kraj jednog mrač nog razdoblja koje je zamijenjeno jednim drugim nimalo svjetlijim koje nije donijelo nikakvo dobro bošnja č kom narodu. Odraz agrarne reforme je tema koja je obradivana u mnogim djelima, ali je malo autora koji su je tako tragi č no doživljavali i umjetni č ki transponirali kako je to uč inio Nametak u svojim pripovijestima pa i u romanu

3 02.

303

Tuturuza i šeh Meco.

Poznato je da su cijele porodice propadale u ovoj reformi, da je oduzeta ogromna zemlja imu ć nijim ljudima, pogotovo Bošnjacima. Ovo je uistinu bilo jedno mrač no doba bosanske historne. Propadanje begovskih porodica je direktno povezano sa agrarnom reformom. Niko u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca nije nastradao u ovoj reformi kao što su nastradali begovi i age. Od ponosa i bogatstva ostala je jedino č ašica alkoholnog pić a koje služi kao uzaludan pokušaj bijega iz stvarnosti. Uz begove i age jako je nastradala i Islamska zajednica, Vakuf, kome su oduzeta ogromna imanja i posjedi koje Vakuf ni dosada nije povratio. Nametak nam u svom djelu najdetaljnije opisuje ova događ anja u okolini Sarajeva daju ć i nam jasnu sliku onoga što se tada dešavalo. Sasvim sigurno je bogatstvo i zna č aj ovoga djela upravo u tome što ono objedinjuje sve ono što se bošnjač kom narodu desilo u posljednjih stotinu godina i to na veoma, kako smo već rekli, karakteristi č nom jeziku.

Prvo izdanje ovog romana je izašlo 1978. godine. Me đ utim, nakon prvog izdanja Alija Nametak napisao je još nekoliko epizoda toga romana i to je objavio u mnogobrojnim č asopisima kao što su Forum, Republika, Takvim itd. Nametak je svakako želio dovršiti pripremanje drugog izdanja ali je radi doga đ aja koji su uslijedili, bolesti i drugih neda ć a u to vrijeme, odustao od toga posla. Cilj nam je stoga da se sada po prvi put djelo objavi u cjelini, tim prije, jer je prvo, nepotpuno izdanje rasprodano u veoma kratkom roku i ve ć se odavno ne može nabaviti č ak ni antikvarno. Nadamo se da ć e i ovo potpuno izdanje romana Tuturuza i šeh Mece imati svoju č italač ku publiku kao što je to imalo i prvo, nepotpuno izdanje. Najznač ajnije je to što smo dobili djelo u cjelini autenti č no. Druga važna stvar je to što ovo upotpunjeno djelo pruža nova uzbuđ enja i nove pustolovine glavnih junaka, Tuturuze i šehMece. A uz to, sigurni smo da literatura Bošnjaka i ne obiluje djelima u kojima se ovako ozbiljne životne teme tretiraju na jedan humoristič an i satirič an nač in.

RJEČ NIK TURCIZAMA I PROV1NCIJALIZAMA

abadžija — obrtnik koji šije odjevne predmete od domać eg, seoskog sukna abdal — budala abdest, avdest — ritualno pranje za molitvu; abdestiti se — ritualno se umiti radi molitve ačik-dšićare — otvoreno, javno adet — obič aj ddže, amidža — stric adžeba a propos agaldri — posjednici agda — gust šećerni preljev ahar staja, konjušnica ahbab — prijatelj dhiret — drugi svijet, zagrobni život ahlakli — moralan ahmak — glupan ahovati — glasno priželjkivati Ajete-l-kiursija — odlomak iz Kur'ana, u kojemu se govori o Allahovim svojstvima ajluk — mjeseč na plać a ajptur sujlemek — sramota je govoriti, s oproštenjem akran — parac, č ovjek istog društvenog statusa —



Muhamed Nametak

3 04

305

akrep — škorpion akšam — zalazak sunca i molitva u to vrijeme akšamlučiti — več ernje pijenje pića (obič no u društvu) Alldhimanet — Bogu te (vas) preporuč ujem. Pozdrav odlazeć em dlem — dragi kamen, briljant, dijamant alim — učenjak, teolog amanet — preporuka; krš ć ani koji uglavnom izostavljaju h u turcizmima, stavljaju isto h gdje mu nije tnjesto: hamanet; Bogu na amanet — neka je Bogu pre-

poruč en! ambar v. hambar amber — ambra, miomiris amidža — stric, stariji č ovjek anlaisati — shvatiti antrija—debela postavljena košulja bez jake, ispod koje se nosi bezna košulja araba kola s volovskom ili konjs—

kom zapregom argat ili irgat—nekvalificirani fizič ki radnik aršan — mjera za dužinu (68 cm), gvozdena šipka te duljine asli sigurno, zaista, valjda, možda —

beterisati — propasti batilin — nevaljac bebinjati se — prikazivati se mladim bedel — zamjenik, zastupnik bedeluk, bedelluk — zamjeništvo begenisati, begenišem — svidjeli se,

;'aspra — najsitniji srebrni novac aščija — kuhar aščikaduna — majstorica kuharica,

glavna kuharica atešluk—vatrište (pokretni dio mangale u kojemu se drži žerava i lug) cžyđz chidz — glas avdestati se v. abdest "Avdija" — pobožni spjev za muslimansku mladež (iz XIX stoljeća) avlija — dvorište avretlertja — "stidna" mjesta ljudskog tijala azdb — kazna — obijesan azman — rasplodni ovan

sviđ a mi se begluk — vlastita zemlja, koja nije

badža — otvor na krovu babusits — naroč ito bajat — okoren, star (za hljeb) bajil(d)isati se onesvijestiti se Bajram— blagdan iza mjeseca posta

ramazana i Kurban-bajram bakal — trgovac životnim namirni-

cama bakamiti se — narumeniti lice baklava — orijentalna poslastica bardak — zemljeni vrč (za vodu) s

noscem barnuti — dirnuti basamak — stepenica basma— jednostavno pamučno plat-

no, cic baščOvdn — vrtlar bašluk — nadgrobni kamen više gla-

ve i niže nogu

optereć ena bilo č ijim drugim suvlasništvom beldm, belkim — možda bent — zagat, brana, ustava, jaz, nasip (na rijeci) berbernica — brijač nica berićet — blagostanje besofra — stolnjak koji se prostire ispod sinije (v.) za vrijeme jela besUlj pekmez od šljiva beter — nesretnik, hrđ av č ovjek, z. gorč . (Ne daj, Bože, betera — Ne daj, Bože, gorč !) bevab, bevvab — vratar bezbeli — naravno, sigurno, zaista, bez sumnje, dakako bezn' — platneni, od bijelog pamuč nog platna domaćeg tkala bigajri bak — na pravdi Boga bi-haber — onaj koji nema pojma o nečemu bibuzriti — uznemiravati bilesi — č ak b'injedžija — konjanik — dugi zeleni kaput, posebnog kroja i vrlo širokih rukava prijeki lijek Bismilla — u ime Allaha; bez Bismille pravljen — zač et bez zazivanja Božijeg imena

3 06

bihuzriti — uznemiravati bOšča — platno (za pokrivanje glave

i gornjeg dijela tijela kod žene) i stolnjak (v. besofra) bOzdisati abdest — obaviti nuždu brOnzar —mješ čić (obič no za nošenje sira) bjrum — izvoli! bitjrunuz — izvolite! bitktisati—rasrditi se na nekoga, dignuti glas u srdžbi bla—vjerski obrazovana žena, učiteljica koja pouč ava djecu u mektebu (v.) mrtve žene bitngur — pretuč ena pšenica buredžik — pita, slič na bureku (bez crvenog luka), ali ve ća delikatesa bitrek — pita (savijač a od mesa, luka i bibera) bitrma — srebrni jednostavni prsten burimdžuk — veo, til (kao gaza tanko platno)

carevina — Austro-Ugarska monar-

hija

čejrek — č etvrt čebra — lice gajtantje, ligure — vrsta sa-

onica ambur — pržena jaja na mesu čin-čiplak — go-golcat čjnija — tanjur čirdk — svijeć njak

ćabit(r)tija — crno platno kojim se

pokriva mrtvac na putu do groba črir — dobitak časa — bakrena emajlirana posuda za supu (juhu, čorbu) &it — cigar-papir ćefenak — vrata na dućanu koja se otvaraju vodoravno, tj. jedno krilo se diže gore, a donje služi za sjedenje i izlaganje robe ćefin — mrtvač ki omotač ćebaja — starješina jednog esnafa (ceha) c:ebritbar — jantar c'etf — raspoloženje ćem,dne violina ćemer — luk ćenifa — zahod bez kanalizacije ćeresta — materijal, gradivo c^erhana — radionica, javna kuća ćesatluk — kriza (u poslovima) ćitab— (sveta) knjiga, ć itab —Kur'an ć,z,,db — dušič na kiselina ćOjlija — seljak ćorlaisati — nagaziti, posrnuti ćitabija — vjernik jedne nebeske knjige (npr. Evanđ elja) —

čakija — nož, perorez čakšire — hlač e orijentalnog kroja čidgija — svit-ka, svirački instrumenti čalma — turban čanta — kožna torba, kovč ežić č 'ardak — soba na katu čarši(n)lija — trgovac obrtnik koji

ima trgovinu radionicu u čaršiji

3 07

ćošak —

ddjeti se, dodijš se — dotać i se, do-

soba na katu s ispustom (erkerom) na ulicu dvorište, z. kiosk, 3. ki-it ćoše — kut ćit1(1)dh — kapa (obič no bijela smeđ a) od uvM0.-nč ovč ije kravlie dlake ćulhdnija — budalica, pepeljuga ć rak — krznom postavljen kaput deruk — otruhlo, falično ć rs — propovjedaonica u džamiji ćitskija — željezna poluga

dedo — djed dekika minuta degenek — batina dekung — zaklon demirlija—tevsija (v.) velikog prom-

jera (preko m) ders — predavanje dervišane—onaj koji živi na derviški način, skromno, tiho, povuč eno dervišluk — derviški način života deverati — boriti se kroz život, namučiti se zaokupljen brigama, raditi Devlet — Turska carevina dilber — ljubirnac din — vjera Dinuhum dindruhum — vjera im je dinar dirhem — (drahma), srebrni novac divhdna, divanhdna — prostrano predsoblje na katu dizcleir — vojni službenik koji se brinuo za sigurnost utvr đ enog grada, kastelan

datkne se dhakati — uništiti dordmuz — krmak (na č etvrtu potenciju) dost clčist — prijatelj dsluk — prijateljstvo dčwa — neobavezna molitva, poslije obaveznog obreda ili bez veze s obredom (npr. sofranska dova — blagoslov jela) drolje —priprost sag otkan od starih krpa dd — murva duhcinćesa—kesa za duhan, napravljena od ovčijeg mjehura dnum — l000 m2. zemlje, io dekara dunjaluk — svijet, z. zemlja, zembište, (sav) posjed dunjalučki — ovosvjetski dvdr — zid duzeniti—uga đ ati, "štimati" instrument, kozmetički se dotjerivati

3 o8

Dž dž,.?/‘ba— uzalud, besplatno džabdluk — što se ne plaća

džabi/ — neznalica dždiz — dozvoljeno džd m — slatko dzdnfez — svilena tkanina koja se prelijeva dždn-tšslim — predao dušu, umro Džehšnnem — pakao džemddan — sukneni kratki kaput džbrdit—skupina, zajednička obredna molitva muslimar.

džšmc-etile — skupno džendza — muslimanski sprovodni

esndfija — obrtnik, č lan jednog ceha

obred, sprovodna povorka Džennet — raj dževdb davati — odgovarati dževdhirdžija — zlatar koji izra đ uje nakit dževza džezva — metalna posuda za kahvu džigerica (crna i bijela) — jetra, odnosno pluć a dž45mba — provalija; žderonja džuma — skupna molitva u petak u podne dži,imbe:es — šala; (pro)džumbusati — (na)šaliti se džunup — ritualno neokupan poslije koitusa polucije

ššek — magarac Ešhedu en ilahe illallah — Vjeru-

(korporacije)

jem i ispovijedam da je samo jedan Bog — Allah. eškija — krijumčareni duhan ššrdf — plemić ki, uglednici evIdd — djeca, potomstvo evlijaden — od bogougodnib' švšdn — mokrenje šzdn — pjev, doziv muezinov (za molitvu)

fa-hiša — kurva fdjda — korist fdkir — siromašak fdlake primitivna "sprava " za

šibanje

ddhda — ponekad dšla — dodi derdek — brač na ložnica, prva brač-

Fdtiha — prvo poglavlje Kur'ana fermen — prsluk

fić — decilitar, boč ica iz koje se pije

na noć didsija — ružična voda (ekstrat) diendh — grijeh dunldrčič — orijentalna poslastica duturum — star, onemoć ao duvšgija — mladoženja

rakija firale — starinska građ anska bosan-

ska obuć a fiehuš-besjede — opscene, bezobraz-

ne riječi fukdra — siromah

ec4suz— neodgojen, neotesan efendija — gospodin efendiluk — gospodska titula

gdjj d-kujija — najdonji dio Pakla gdrib — bijednik, samac gdsdi kupač mrtvaca gazap biti — propasti glotan — slabč kvalitete, neukusan

tako je Elhamdulilldh Hvala Bogu! šsncif — cehovska organizacija;

esn-fski — cehovski

(za jelo) 309

golubi (boja) — sivoplav(a) grohnuti — oboliti, obolijevati gurebd-te fter — spisak davalaca do-

han — konač ište, gostinjac handžaiz—truhla kobila (dječja igra) hdneddnska — gostoprimski hdnuma — gospođ a, udata žena hardm — (islamskom) vjerom zabranjeno; haram.-mal (-pare) —

brovoljnih priloga za siromahe (a ne moraju, u praksi, ni biti siromasi)

H

haber—glas, vijest; uzeti haber— č uti hadum — uškopljenik hadž — hodočašć e u Mekku i Medinu hafiz — čovjek koji zna cio Kur'an napamet hajdt — predsoblje hajirli — dobar, plemenit hajr — dobro hajvdn — stoka, pitoma životinja hak — z. pravo, istina z. dio prihoda koji pripada zemljovlasniku sa zemlje koju obrađ uje zakupac (kmet) hula — zahod halal — r. dozvoljeno, z. zakoniti brač ni drug, 3. oprošten, 4. Halal mu bilo! —Prosto mu bilo! halal pare — pošteno zarađ eni, blagoslovljeni novac halaliti — oprostiti halifa — vrhovni islamski vladar; (u ovo vrijeme) turski car, sultan halk — stvorenje, (pejorativno) čovjek

halka — metalni krug halvat—soba (u prizemlju) za dnev-

ni boravak hamal — nosač hambar— skladište žita i druge hrane haman — gotovo, skoro

3ro

novac zarađ en na (vjerom) nedozvoljen nač in (npr. kockom) haramija — razbojnik, bandit hardr — vreć a od kostrijeti harčiti — trošiti hdrem — z. greblje, z. džamijsko predvorje ili dvorište hastivan — od najfinijeg brašna iz parnog mlina (za razliku od mrkog brašna, mljevenog u mlinovima potoč arima) hasta — bolesnik Hašd, siimrne haša — Nipošto i ne dao Bog hatur, za tvoj hatur (ili: hater) — tebi za ljubav hazreti-Isra fal — anđ eo koji ć e puhnuti u trublju Sudnjega dana hazreti Merjema — sv. Marija hazur — spreman hećimbaša — glavni liječ nik hedija — dar he fta — tjedan, sedmica helać propast, propalica hde nejse — kako mu drago, bilo kako bilo h erif — č ovjek, obješenjak, prostak hesdb — rač un hič-haber — nikakva znaka hičoliirmi zar nije č udo! hićaja — prič a hidžret—seoba; hidžretiti—seliti , odseliti u inozemstvo —

hifz — učenje napamet kur'anskog

teksta hilla — prijevara hinterland — pozadina, prostor iza bojne linije (u vrijeme pozicijskog rata) hizmet — služba, trud hojrat — nikogović hor6z — pijetao; horoziti se — kočoperiti se hoša f — kompot hrsuz — kradljivac h iija — (zla) ćud hiuktati — zanosno spominjati Božija imena, od kojih je jedno Hu (On) od čega je izvedeno huktati h urija — rajska djevica hicrma — datula hurmadžik — vrsta orijentalne poslastice, hurrnašica

ilum-sdhibija — znalac imdrn — "sve ć enik" , predvodnik u

skupnom molitvenom obrcdu

inad — prkos insa fsuz — bezdušnik insan — č ovjek; insanska — ljudski inšalldh — ako Bog da išaretiti — davati znakove mimikom ištah — tek, apetit, želja izmerhabati — reć i jedan drugom merhabd (islamski pozdrav) izun —

dozvola

izvdr — svrtak na rijeci, vir

J jacija — posljednja več ernja obredna

molitva i vrijeme molitve (oko dva sata po zalasku sunca) jag — miomiris jalija— prostor uz obalu rijeke (ili mora) jani — što ć e reć i japija — drvena građ a jašmak — (prost) rubac za glavu jatak — ležaj jatoran—odrastao, snažan (za dječaka i momč ić a, odnosno curicu) jazuk — šteta jemek — jelo jem e nija — višebojan prekrivač od pamuč nog platna za glavu Jehudija — Jevrej jerlija — starosjedilac, mještanin, domać i je sžr — sužanj, zarobljenik jok — ne, nije ju fka — rastanj eno tijelo za pite ( bureke, savijače) kao papir

I ibadet — bogoslužje ibrik — bakreni sud za vodu ićindija — molitva i vrijeme oko po-

lovice popodneva ićindijuša — bijela kahva koja se pije

u vrijeme ić indije, "fife o'clock"

ićram — č ast, č ašć enje idariti se ili idaru činiti — opskrblji-

vati (se)

iftdr — prekidanje posta (več era) po

zalasku sunca u mjesecu muslimanskog posta (ramazanu) iftariti se — omrsiti se igbali — sretan ilahija — pobožna pjesma ilum — uč enost, znanje 3 1z

kiridžija — plać eni prijevoznik robe kabil — moguć e

bolje primljen, doč ekan kaburski — ispitivanje i mučenje (patnja) u grobu kadaif — tjestena poslastica kadifa — samt k‘ahvaltija — doruč ak kabv(e)Odaja — kafana u hanu (konač ištu) u privamoj kuć i kail — sklon kajmak — vrhnje, skorup kalem — pero za pisanje kalfa — nauč nik u zanatu (obrtu) kamara — gomila kamrek — bijelo platno na kojemu se veze svilom "zlatom" kanat (od vrk) — krilo kasida — epska pjesma kat (baljžna) — platno od koga se mogu sašiti "bluza" i dimije katmerli — (odnosi se uglavnom na cvijeć e" "dupli" karanfil (klinč eci), šeboji; bogat katura — mazga kauk — kapa od debele vunene tkanine, oko koje je omotana č alma. Muslimanska kapa protivnik sultanskih reforma u prvoj polovici XIX stoljeća kaundka (K. u. K.) — carsko i kraljevsko kavaz — stražar, pandur kavOnos — velika staldenka za konzerviranje povrća i voć a k"eli — kej, obala kiburiti se — oholiti se kijamet — propast (smak) svijeta kabur — grob; 1(burskI

3 1 2.

(na konjima kolima), špediter kitina — debeo snijeg na granama koje otežaju i saviju se klak — vapno, kreč kljk— gnječeno grožđ e koje se prenosilo u kozijim mješinama kolajluk — lahkoć a, lahko konadžija— osoba koja dođ e nekom na noć enje kOptisati — nastati, postati, iznenada se pojaviti kosPrica — kost, mišić i i koža donje vilice krneta — klarinet Idibbe — kupola kubra — g,rob sljemenog oblika kitbura — mala puška koja se nosila za pasom kuferaš — doseljenik iz Austro-Ugarske u Bosnu kuluk —porez koji se "plaćao" osobnim radom na javnim poslovima kumaš — starinski svileni atlas kutarisati (se) — spasiti (se); kutarisati jelo — gotovo jelo iz zdjele servirati u tanjure kuvet-hap — pilula za (seksualnu) snagu, afrodizijak kuvvetli — u snazi, snažan

razgovor — tulipan Uzum biti—trebati; vOda mu lazum bila—morao se iza koitusa ritualno okupati

leden, legen — bakreni lavor knder — bakreni tanjur r43e — odazvam ti se, čujem lezet, lezzet — slast litra — četvrtina oke (0,3 kg, od-

anMet — pomoć medžidžja — kovani srebrni zlatni

lObusa — porodilja 1tija — homoseksualac

mejit — mrtvac mejtaš — kamen (zidić ) na koji se

novac sultana Abdulmedžida mehabet — razgovor mšlitef, Irtjtef, mddeb — poč ema

nosno o,3 z litra zapremine)

(vjerska) škola

mabOn—prostonja izmeđ u ženskog

i muškog dijela kuća (u bogatijih posjednika) madžiin — afrodizijak magaza — dio kuć e u kojemu se ostavljaju stvari koje ne trebaju svaki č as; u radionici ili trgovini skladište (magazin) magrib — zapad mabala—dio grada, zaselak (na selu) — ožalošć en maksum — mal(5, bespomoć n dijete, nevinašce miž/ — imanje, stoka malkare tržnica, Markthalle mandal — zasun mandra — pUra, palenta, žganci mangala — barena željezna posuda za žeravu Mašallab — "Ono što Bog hoć e". Usklik divljenja, radosti pri dočeku gosta i sl. mašrik — istok matrak — "batina" (penis) mdtž-th — ishlapio, senilan m,%/z/iim — ograničen čovjek medrsa — srednja viša teološka

škola 3 13

spusti lijes s mrtvacem, gdje se mrtvacu obavi posljednja obredna molitva tiinduš'e — nakit za uši m6-dž‘an — koralj meršmat — građ a koju su seljaci mogli besplatno, bez taksi, usječ u državnoj šumi za popravak oronule za gradnju nove zgrade instve — kožne č arape cijenjen, ugledan — sveč anosti u č ast rođ endana Muhammedova mezdr — grob meze, mezetiti—prismok, hrana koja se konzumira uz pi će, jesti uz alkoholno pić e mida — želudac minder — slamnjača vunom napunjen madrac na se ć iji (nepokretnoj klupi) uza zid u sobi miskal t. mjera za težinu, (2.,65 65 gr.), z. mjera za finoć u ziata ( miskal — z4 karata) miva — voć ka, voće miva našib srdaca — naša djeca mizan-terezije — vaga na Sudnjem danu muallim— (vjero)uč itelj počeme vjerske škole —



n'aboš — nezdrav naisaretiti v. išaretiti na" j — vrsta frule (orijentalne flaute)

muderris — profesor muezin, mujezin — džamijski služ-

benik koji pjevanim tekstom na arapskom jeziku doziva muslimane na molitvu mitftija — najveć i muslimanski vjerski starješina jedne pokrajine okružja muhadžir — iseljenik iz svog rodnog kraja, doseljenik u cirugo mjesto zemlju mithlija — prorez na č akširama, "šlic" mithtar — starješina rodbornik") u muslimanskom selu, a ako je selo mješovito, onda je knez predstavljao krš č ane muk đ bela recitiranje Kur'ana u džamiji Munkir i Nekir — anđ eli ispitivač i u grobu musada — dozvola Musđ -pejgamber — Mojsije musafir— gost;mus đftrluk —gostovanje; na musafirluku — u gostima mušebak — drvena rešetka na prozoru da se s ulice ne bi vidjelo u sobu mittvak — kuhinja

od trske rtajabanu — govoriti besmislice naletili lanet —proklet, prokletstvo; Nalet ga bilo — Proklet bio naletntk — prokletnik, đ avo namaz—muslimanska ritualna mo-

litva n.mdzbez—tanko platno kojim žene pokrivaju glavu kad obavljaju molitvu nana — baba napalij — napoleon(dor) nastb — sudbina nastbat — savjet na tudoj sofri— za stolom u gostima nčfs 1. duša, z. strast nčjse — kako mu drago, kako bilo neščsta — pšenič ni skrob u prahu Neuzubilictb — Sač uvaj nas (Zaštiti nas) Bože! nićđ b — vjenč anje, bračno stanje nišan 1. nadgrobni kamen, 2.. odlikovanje, orden nOčnt vaktovi — molitve: u zalazak sunca, z sata po zalazu sunca i prije izlaska sunca nitsret — pomoć

okOjasiti se — nastati okkisati — pjevati, dozivati (v. mu-

pir— r. začetnik pojedinog derviškog

jezin) Oluk — žlijeb

Pir/itc7n — vezen (tehnikom tkanja) plenica — zamka poganluk — neč istoća, prljavština poguzija — sladokusac pk č, pola oke — dkg popišmaniti se — pokajati sc, odu-

omiraziti — naslijediti, doč epati se

naslijeđ a Omrkati, m7-kati — pariti (za ovce) opaćiti se - oč istiti se opendžiti se— opustiti se, objesiti lice,

usne

naduzeniti v. duzeniti naerendati — natrati, naribati (sir na

ribež)

naezijetiti— oneraspoložiti, vrije đ ati nafaiz — skupocjeno, pikanmo jelo nafaka — opskrba nafakali — opskrbljen nababeriti — obavijestiti

3 14

obataliti — pokvariti Očrzak — kamin ferčiti — ocijeniti, razabrati ka — mjera za težinu, 1,2,8 kg. oklagija — tanko valjkasto drvo za

razvijanje jufke (v. naprijed)

stati ppulati — pokititi, poredati puljku

Osejriti — uživati gledanjem osevabiti se — uč initi dobro djelo

kojim se stječ e sevab (v.) ošvanjiti — zalijeniti se, zapustiti oteferičiti — nauživati se otudašnfi — doseljenik, stranac otitrak — šupak oztdati — (vrhunski) uživati

(gumb) od puljke posurijati — poredati, postrojiti prdškter, iskvareno od (politisch vardacbtig — ko je bio uz vladu

(za vrijeme Austro-Ugarske), sumnjiv; značenje se proteglo i na politič ke stranke za vrijeme stare jugoslavije proabinč iti, prodžumbusati — (na)šaliti se proavdžijati se — proloviti se, postati lovac pUrdč — drvena miješalica za puru (mandru, palentu, žgance) pustekija uč injena ovčija kožica





reda, z. svadba, gozba

pđdišah — car, sultan pajtiin — koč ije palakarije — drvena naprava na uže-

tu za vezanje sijena parak — park, perivoj parmak — otesana daska u ogradi

oko dvorišta njive, bašč e pasati se — strpjeti se peča — komad mesa s kostima pejgamber — Božiji poslanik, pč ke — dobro, pristajem perva-z — obod (na sahanu, tevsiji, mangali v.); pervaz na mangali

— dio mangale gdje se stavljaju fildžani pešternaij — zastirač , pregača kuhana riža 35

Rabb — Gospodar r‘af polica u sobi blizu stro-

pa rabat— mirno, zadovoljno, komod-

no ramazan — mjesec muslimanskog

posta rashalvatiti se — raskomoditi se rč dit — rekat ritualne rnolitve (na-

maza) muslimana rekaza — kazaljka na satu

ResI5dulldh — Božiji poslanik, Mu-

hammed rijdl — arapski srebrni novac Ruhičin ef-Fdtiha—ZA njegovu dušu proč itaj (izgovori) Fatihu, I. poglavlje Kur'ana ?z — č ast, dostojanstvo, djevoja č ka nevinost

jutarnja obredna molitva, prije izlaska sunca .s?ibur — strpljenje sdč — veliki gvozdeni poklopac za peč enje kruha ili pite u velikim tevsijama (v.) na ognjištu saddka — milostinja siklždk— gvozdeni tronožac na kojemu se varilo ili peklo (na otvorenim ognjištima) sajd-ćošak — kiosk za rastereć enje, W.0 sdhan— bakreni emajlirani tanjur sdhibija — vlasnik sakdduk — tjelesni nedostatak saldvdt — molitva kojom se poziva Božiji blagoslov na Muhammeda. salavdti glasno, pojedinač no skupno recitirati pjevati salavate (v.) sdmaluk — pojata sdntrdč — 1. gvozdeni nogarl na koje se stavlja demirlija (v.), z. kameni okvir oko groba sdtura — redak sdz— muzič ki kordofoni instrument sebeb — uzrok

sdbah — z,ora,

sffija — široka drvena klupa (kao

kauč )

sedžddd, serdždda—mali ćilimak, sag

(obič no služi za molitvu)

seldm, nazvati seldm — pozdrav,

pozdraviti senet — pismeni dokument sepet, sepetić — košara, košarica serbestvo — sloboda sermija — glavnica

.ss — glas bakreni sud u kojem se drži topla voda za brijanja glave za kupanje sevdb — nagrada za uč injeno Bogu ugodno djelo sidžim — kratak gvozdeni ili drveni kolac, sa željeznim kolutom na vrhu, kroz koji se provlači konop sildh, silldh — kožni p.'s za kojim se nekad nosilo oružje, a sada se za nj zadijeva duhanska kutija, nož, novčanik sildhščir — graničar silla — šamar, zaušnica sinija — nizak okrugli sto s kojega se jede, v. sofra skopdvati — dražiti smokvica— vrsta orijentalne poslastice smjehuljak — rupica na obrazima sofija, sufija — pobožnjak sofra — prostr sto (za jelo), trpeza sofra-b.šća v, besofra sOfta, shta — uč enik medrese (v.) sojtarija lakrdijaš sOmn — pekarski okrugh kvasni kruh spiwati — pojesti, požderati 3. 16

stržev — hrastov (od hrasta koji ras-

š'emj, šebOj — cvijeće, Matthiola

te iz krša pa je č yrki od onog iz debele zemlje) sbaša — nadglednik dobara Subhdnalldh — Slava Bogu siidžuka — kobasica sithodžica — nedoučen hodža sionbul — cvijet Hyacinthus sunnet — obrezivanje muškog djeteta, cirkumcizija i sve č anost s gozbom, tom prilikom; sunnetiti — obrezivati (cirkumcizija); pejOmberov sunnet — brada siinuf — (školski) razred sUret — slika, lik sitrma — prah antimonita kao kozmetič ko sredstvo za trepavice

incana šemsija — suncobran, kišobran šenlučiti — veseliti se šer, šerr — zlo šerbet — sladak napitak, mcdovina šerbetnjdk — sud u kojemu se grije

voda za kahvu šešdna — starinska puška šilte — tanji madrac škrdbija — drveni rezbareni ormarić

na kraju mindera (v.) seć ije škembe — želudac i crijeva, "fileki" štelung — položaj šubha — sumnja šidur — hvala (Bogu)

tdbijdsuz — č ovjek č udne naravi td bla — poslužavnik, "tacna" tabmind — po svoj prilici tdkiša — vrsta kruške taleba — uč enici tdIkin—završna molitva za mrtvaca

šadrvdn — vodoskok šidvare— širokc hlač e posebnog kro-

ja Sdrpe/j— kožna torba s remenom za

vješanje o rame šega — šala, zadirkivanje šejh, šeho — starješina jednog

nad gotovim grobom tdmdm, tdmdn — pristajem, tako jc tdphana — tvornica kože tdrabe — drvena ograda oko

derviškog reda u jednom mjestu šehddet-prst — kažiprst šehddet-kelima — formula (izreka)

dvorišta, vrta

kojom se izražava pripadnost islamu šehit — poginuli islamski borac za vjeru; šehltski borač ki (v.) šejhu-l-isldm — najviši islamski vjerski dostojanstvenik šejtan — đ avo, sotona; šejtanski — davolski; šejtdnska sofra — stol za kojim se pije alkohol 3 17

Tdrihi-isldm — Povijest islama Tarkat — derviški red, bratoyština t7/s — t. metalni sud kojim se zahva-

ta voda za kupanje, z. zdjela na vagi u koju se stavlja roba utezi tdščija — kamenorezac tdze — svjež tdzija izraz sažalienja, suć uti —

tebchl-hdva — promjena zraka (radi

Tobe rabbi, tobe estdgfirulidh —

odmora) teferič — izlet, zabava, teferičlija — izletnik tehara kehara — kožna kesa za kresivo i metalni novac tek — jedan komad, nepar tekija — samostan, stan derviša tekne — korito tMđ l — javni oglasiva č službenih vijesti, prodavač (izvikivač ) na licitaciji temennd— orijentalni pozdrav stavljanjem desne ruke na prsa, usta i č elo .tnečka limenka, limeni instrument (posprdno) tenštr—sto na kojemu se kupa mrtvac tepsija,tevsija— bakrena (okalajisana) emajlirana plitka a široka posuda za pečenje pite, kruha i sl. ters — čovjek naopake naravi, ćudljiv, naprasit terzijdn — trzalica (za izvo đ enje zvuka na tamburama) — brojanice testtja — zemljani vrč (bez drška) testir — dopuštenje tetimma — džamijska "lađ a" tevhid — seansa na kojoj se veli č a Božije jedinstvo ti/sum — talisman, magijska tajna firit — isjeckana i upržena jetra, luk, peršun, metvica i riža tirjdčija— uživalac duhana droge. Eufemizarn za uživaoca alkohola titiz — škrtac

Oprosti, Gospode! Tražim oprosta od Boga. toke—metalni (obič ni srebrni) ukras (i oklop, zaštita) na prstima tokorse — tobože tprak — zemlja, rodna gruda (to)tor&an — suh, nemastan sir tOvar — mjera za težinu, roo oka (12.8 kg) tridati — ružiti, grditi &zna — trg na kraju sela tuka — pra, purica, ć urka, biba, mOrac, mOrulja tittkzin — nenadaren, glup tirršija — ukiseljeno (konzervirano) povrć e i voće

3 18

Utć ejfiti — oraspoložiti se (alkoholnim) pić em ud-agač — miomirisno drvo ud za kadenje (Aloexilon Agallocum Lour) ugledati — pomagati, darivati uhasuliti — urediti ulema pl. od alim (v.). Ulemi je hdsedrndhsfls—Zavistje karakteristika uč enjaka (teologa) urahatitž se — tjelesno se zadovoljiti usdčiniti se — umiriti se uta(j)initi — opredijeliti, darovati utijati — glač ati, peglati iniakufiti—zavještati, dati imovinu u vakuf (v.);uvakulljen—zavještan (imetak) za vjerske svrhe uzdnrisati, tndurisati — uč initi, pripremiti

fl

11!

11

vildjet — pokrajina vuMa — ministri

%1relnen

it 1',11111,*

1111.1C.111

V iii()povjednik luthina — Teško nama (zbog

zabOgmiti se — zagrcnuti se, "zada-

stanja)! vrijeme, vdktile — pravovrenet to, nekad 1,./k/// muslimanska zadužbina kota sluzi islamskim vjerskim, k till tirilo-prosvjetnim i humamin ciljevima; muslimanska v ict sk a imovina; vakufski— što pt ipada vakufu ve) ) z,a pokrivanje lica 1,))/./ wihr, tvla ( iskvareno od v?:///iihi) — t .11; ) Boga; kao poštapalica: j.ts.111) vana (vala) — Pa jesam.

zainra — hrana, jelo zanijjetiti — naumiti, odlučiti zaokinisati — poč eti okujisati (v.

/,)///).

nasljednik

i.,/: propovijed 11111(' )brti

kahvu) — častiti sve priskafani kahvom (za neku vijest, dobitak i sl.)

319

viti se" od straha, iznena đ enja

muejzin) zapikati — zamjeriti, usmjeriti pog-

led — ženski ogrta č za ulicu (kod muslimanki, prije reforme) zdrar, zdrdr — šteta zindluk— (spolni) blud zihinli—darovit, pamtljiv, talentiran zikir, žikr— (derviško) obredno stavljanje Boga, invokacija Božijeg imena zniet — nakit (i tjelesne dr'aži) zr — sila

U bib1ioteci

edeb do sada izašlo:

• Amina Kupusovi ć : KAP (zbirka pjesama) • Munir Gavrankapetanovi ć : SNAGOM VJERE DO SAVRŠENSTVA DUŠE

Sadržaj

Tuturuza i šeh Meco Velika avantura Iza gozbe Garonja Potkovano jaje Bog i vjetar Papuč e od parlaka Dva jesira - Ters u Olomucu Mehkiš Treć i petak po ali đ unu na hadži-Bešlijinoj ć upriji Leparina lon č arija Trostruka svadba Kokoš na č ardaku Na kraju putovanja Bilješka o piscu Rječ nik turcizama i provincijalizarna

5 7 43 50

71 98 iog izo 133 146 zo6 zz4 z58 2-73 301

305

• Šemso Prusac: ZAPISI EBU AMROVOG ROBA (roman) • Mubera Mujagi ć : POTOP ŠUTNJE (zbirka pjesama) • Aziz Kadribegovi ć : U NAMA RIJEKA TECE (zbirka pjesama) • Mustafa Kutlu: TRPJETI ILI OTI Ć I (roman) • Isnam Talji ć : PUT IZ MEKKE (roman) • Alija Nametak: TUTURUZA I SEH MECO (roman)

View more...

Comments

Copyright ©2017 KUPDF Inc.
SUPPORT KUPDF