Trovačica Sara Poole 264

Pompea

Sara Poole

T ro vač ica Naslov izvornika: Poison

-1-

Pompea

Uvod R i m L je to 1483. Bijeli bik jurio je niz strminu prema trgu. Svjetina je urlala i tresla drvenim sjedalima postavljenim oko trga. U središtu trga djevojčica se privijala uz oca i osjećala kako u njemu snažno vibrira dok je zajedno s ostalima vikao: "Borgia! Borgia! Hura!" Ispod vedroga neba. tako jarkog da su boljele oči, na podiju prekrivenom zlatnom i tamnocrvenom svilom kuće Borgia, stajao je u grimiz odjeven kraljević svete majke Crkve. Raširio je ruke kao da želi zagrliti svjetinu, trg, palazzo od travertina što je zlatno sjajio na suncu, čak i najudaljenije dijelove drevnoga grada koji se budio iz novoga sna o slavi. "Braćo i sestre", rekao je Rodrigo Borgia. U iznenadnoj tišini njegov je glas bio poput grmljavine. "Hvala što ste došli. Hvala na prijateljstvu i podršci. Dajem vam..." Zastao je, a djevojčica je osjetila kako po volji muškarca koji je navodno htio vladati cijelim kršćanskim svijetom, premda bi mu prikladnije bilo vladati paklom, gomila suspreže dah. "Iz nizina moje prekrasne rodne Valencije, dajem vam najdivnijeg bika kojeg je naš voljeni Rim ikada vidio. Dajem vam njegovu snagu, hrabost i slavu! Dajem vam njegovu krv! Neka napoji naš veličanstveni grad! Roma Eterna!" "Rim! Rim! Rim!" Bik je toptao kopitima po ljetnoj prašini, zabacio veliku glavu, frknuo i očima, crnim jezerima, obuhvatio mahniti prizor. Zavladao je muk, tako dubok da je djevojčica čula škripanje ormi na konjima što su prilazili sa svih strana, čiji su strah zatomljivale mamuze na nogama muškaraca koji su vodili osobnu kardinalovu vojsku. S visokih zidova palače oglasile su se trublje. Skupina campina u šarenim nošnjama i s kričavim crvenim perikama dotrčala je na trg mašući prema biku plaštevima s kićankama i skačući mu blizu koliko god su se usuđivali. "Andiamo Toro! Andiamo!" Natjeran pred njih, bik se okrenuo prema redu muškaraca na konjima. Jedan od njih, kojem je ukazana čast, uspravio se u sedlu i pozdravio Borgiu. Kad je pohrlio naprijed rejon, ubojiti vrh njegova koplja, svjetlucao je na suncu. Svjetina je vrištala od uzbuđenja. Osjetivši opasnost, bik je spustio glavu i pojurio

-2-

Pompea

prema konju s jahačem. U posljednjem trenutku rejonear je snažno povukao uzde i okrenuo se postrance, zatim uspravio tijelo u stremenu i zarinuo koplje. Bik je zarikao, krv je šiknula između njegovih drhtavih lopatica, tekla je preko bijele kože i slijevala se u prašinu. Bježao je, trčao je oko trga, tražio je izlaz, pomislila je djevojčica, ali umjesto njega našao je muškarce u šarenim nošnjama, koji su se podbočili i mašući oružjem pojurili prema njemu. "Andiamo, Toro! Andiamo!" Ponovno su potjerali bika prema rejonearu, koji je snažnim udarcem prolio još krvi za žednu svjetinu. I još jednom i još jednom, dok životinja nije posrnula i pala na koljeno, zatim na drugo. Naposljetku je stražnji dio trupa popustio i skljokao se u prašinu koju je rijeka njegova života pretvorila u blato. Djevojčica je stajala, smrznuta na ljetnoj vrućini, ali nije mogla odvojiti pogled. Gledala je bijeloga bika s crvenim mrljama, crvenog čovjeka na podiju kako poput bika riče zbog svoje pobjede, a na jarkoj svjetlosti oko nje vrtjela su se iskrivljena lica svjetine, usta razjapljenih od pohlepe. Rejonear je podignuo koplje prema suncu prije nego što je zadao di morte*. Dugi grč protresao je životinju. Zatim su istrčali muškarci u šarenim nošnjama s noževima koji su sijevali. Djevojčica nije vidjela kako su rezali truplo, uzimali uši, rep, testise. Nije vidjela kako su nagrade s kojih je kapalo podizali visoko prema gomili koja je klicala. Vidjela je samo rijeku krvi, grimiznu struju što ju je vukla dolje i vrtjela i vrtjela, nesvjesna vrištanja koje je privuklo pogled crvenog bika k njoj.

* Tal. smrtni udarac.

-3-

Pompea

1.

Španjolac je umro u mukama. Bilo je to očito iz izobličenosti njegova nekad markantna lica i tijela i crne pjene što mu se skorila oko usana. Bila je to zacijelo užasna smrt koju je moglo izazvati samo oružje kojeg su se svi najviše bojali: "Otrov." Nakon što je to zaključio, kardinal Rodrigo Borgia, kraljević svete majke Crkve, podignuo je pogled i tamnim očima zasjenjenim teškim sumnjičavim vjeđama odmjerio okupljene članove svojega kućanstva. "Otrovan je." Između stražara, pripadnika svite i sluga prošao je drhtaj, kao da je jak vjetar zapuhao kroz pozlaćenu sobu za prijame zasjenjenu ložom poduprtom stupovima i osvježenu povjetarcem što je dolazio iz vrta i pronosio egzotičan miris jasmina i tamarinda, vrelog rimskog ljeta 1492. godine Gospodnje. "U mojoj kući, čovjek kojega sam uzeo u službu, otrovan je u mojoj kući!" Golubovi su zalepršali iz malih gnijezda ispod nadstrešnice palače kad ih je preplavio snažan, gromoglasan glas. Razljućeni II Cardi nale bio je čudo za gledati, prava prirodna sila. "Naći ću počinitelja. Tko god se to usudio učiniti, platit će! Satniče, vi ćete..." Prije nego što je zapovjedniku svojih plaćenika dao naredbu, Borgia je zastao. U tome sam trenutku stupila naprijed, progurala se između kućnog svećenika i tajnika kako bih stala ispred mnoštva koje ga je gledalo, užasnuto, ali opčinjeno. Kretanje mu je skrenulo pozornost. Prijeteće je zurio u mene. Malo sam nakrivila glavu prema truplu. "Van!" Svi su pobjegli, od starih veterana do mladih slugu, posrćući jedan preko drugoga kako bi otišli što dalje od njega, daleko od strašnog bijesa koji je ledio krv u žilama, slobodni da jedni drugima šapću o tome što se dogodilo, što je to značilo i najvažnije od svega, tko se to usudio učiniti. Samo sam ja ostala. "Giordanova kćer?" Borgia je zurio u mene s druge strane sobe za prijame. Bio je to

-4-

Pompea

golem prostor prekriven sagovima u maurskom stilu, što su sebi mogli priuštiti tek rijetki, s namještajem od najrjeđeg drva, najskupocjenijih tkanina, najveličanstvenije svile i optočenim zlatom, kako bi pokazao moć i slavu čovjeka čijoj sam se volji usudila usprotiviti. Kap znoja kliznula mi je između lopatica. Za ono što sam se bojala da će biti posljednji sat mojeg života, bila sam odjevena u najbolju dnevnu odjeću. U donju haljinu od tamnosmeđeg baršuna nabranu preko steznika i široku suknju koja se malo vukla po tlu iza mene i koja mi je snažno povlačila ramena nadolje. U svijetložutu gornju haljinu, labavo pričvršćenu pod grudima, što je bio podsjetnik koliko sam izgubila na težini otkad je umro otac. Posve suprotno, kardinal je bio oličenje udobnosti, odjeven u laganu lepršavu košulju i hlače kakve je volio nositi kada je bio kod kuće i opuštao se. Što je činio kada mu je bilo rečeno za Španjolčevu smrt. Kimnula sam. "Ja sam, Vaša Uzoritosti, Francesca Giordano, vama na usluzi." Kardinal je hodao amotamo, nemirna životinja puna snage, ambicije i žudnje. Zurio je u mene i znala sam što vidi: vitku ženu od nepunih dvadeset godina, ni po čemu osobitu osim što je imala odviše krupne smeđe oči, kestenjastu kosu i zahvaljujući strahu, vrlo blijedu kožu. Pokazao je prema Španjolcu, koji je na vrućini dana već počeo zaudarati. "Što znaš o tome?" "Ja sam ga ubila." Čak je i meni moj glas zvučao grubo među tim zidovima pokrivenim tapiserijama. Kardinal se približio, na njegovu licu vidjela sam spoj zapanjenosti i nevjerice. "Ti si ga ubila?" Pripremila sam govor kojim sam se nadala objasniti što sam učinila, a sakriti moju stvarnu namjeru. Počela sam tako žurno, da sam se bojala kako ću sve pobrkati. "Kći sam svojeg oca. Učila sam uz njega, ali kad su ga ubili, niste ni pomislili da biste me mogli postaviti na njegovo mjesto. Da je imao sina, da, ali ne mene. Umjesto toga unajmili ste... toga, drugoga", prestala sam disati i pokazala prema mrtvacu. "Njega ste unajmili kako bi vas i vašu obitelj štitio. Ali, on nije mogao zaštititi ni sebe. Ne od mene." Mogla sam reći više. Da Borgia nije učinio ništa kako bi osvetio smrt mojega oca. Kako je dopustio da ga premlate na ulici kao psa, da ga ostave razbijene lubanje u

-5-

Pompea

prašini, kako nije ni prstom maknuo da bi ga osvetio. Kako je taj propust bio jedinstven... i neoprostiv. Ostavio je meni, trovačevoj kćeri, da tražim pravdu. Ali, za to mi je trebala moć koju sam platila u obliku jednog mrtvog Španjolca. Kardinalovo široko čelo silno se nabralo, zbog čega su mu oči izgledale poput proreza. Ali, doimao se prilično mirno, nije bilo znakova bijesa koje je pokazivao još nekoliko minuta prije. U meni je počela tinjati nada. Deset godina živjela sam pod njegovim krovom, gledala ga, slušala oca kako govori o njemu. Deset godina bila sam uvjerena da je to čovjek istinske inteligencije, razbora i logike, čovjek kojeg nikada nisu vodili osjećaji. Sve do tada. "Kako si to izvela?" Iskušavao me, to je bilo dobro. Udahnula sam i mirnije odgovorila. "Znala sam da će mu biti vruće kad se vrati i da će biti žedan, ali i kako će pažljivo birati što pije. U čuturici koju sam ostavila za njega bila je samo ledena voda, dovoljno čista da prođe svaki pregled. Otrov je bio vani, na staklu. Znojio se, što je značilo da su mu pore na koži otvorene. Od trenutka kad je dodirnuo čuturicu, sve je vrlo brzo završilo. "Tvoj otac nikad mi nije spomenuo otrov koji bi se mogao upotrijebiti na takav način." Nisam vidjela razlog da kažem kardinalu kako sam ja, a ne moj otac, smislila takav otrov. Nije bilo izgleda da će mi povjerovati. Ne tada." "Nijedan majstor ne odaje svoje tajne", rekla sam. Nije odmah odgovorio nego se približio, bio je toliko blizu da sam mogla vidjeti kako se iz njega izlijeva vrućina, kako njegova povijena leđa koja su podsjećala na bikova zaklanjaju svjetlost. Pogled mi je privukao bljesak zlata s križa što mu je visio preko prsa poput bačve i nisam ga mogla prestati gledati. Cristo en extremis*. Spasi me. "Zaboga, djevojko", rekao je kardinal, "iznenadila si me." Bilo je to veliko priznanje od čovjeka za kojeg se govorilo kako prije svih zna koja će lastavica sletjeti na koje drvo u Rimu i hoće li grana izdržati njezinu težinu. Udahnula sam usprkos stezanju u prsima, skrenula pogled od njega i križa i zagledala se kroz otvoren prozor u veliku rijeku i nepreglednu zemlju iza nje. *

Lat. Krist na samrti.

-6-

Pompea

Diši. "Služit ću vas, signore", okrenula sam glavu tek toliko da sretnem njegov pogled i da ga zadržim. "Ali, prvo me morate ostaviti na životu."

-7-

Pompea

2. Sluge su ulazili i izlazili, odnosili su svaki trag Španjolca. Unosili su moje kovčege, hranu i piće, zatim su skinuli pokrivače s kreveta uokvirenog drvenim stupovima na kojima su bili urezani listovi medvjeđe šape*, gdje je nekada spavao moj otac i gdje ću od sada spavati ja. Kada su obavili posao, polako su izašli, svi osim posljednjeg, starice toliko blizu smrti da nije imala što izgubiti. Bijesno je pro tisnula: Strega! Vještica. Prožela me ledena jeza, premda sam pazila da to ne pokažem. Takva riječ nikad nije pratila mojeg oca, Španjolca ili bilo kojeg muškarca koji je posjedovao strašno ali ugledno umijeće profesionalnog trovača. A mene će od sada pratiti zauvijek i to nisam mogla spriječiti. Vještice spaljuju. Strahoviti autodefe†, običaj spaljivanja na lomači, nije se ograničio na mjesto u Španjolskoj odakle je potekao. Proširio se na nizine, talijanski poluotok i cijelu Europu. Optuženi za krivovjerje obično bivaju spaljeni, ali muškarca ili ženu gotovo uvijek ženu čak i dijete tako je lako optužiti i osuditi za još veći grijeh, općenje sa Sotonom. Svatko upućen u drevno znanje o liječenju, ili o biljkama, ili je jednostavno odviše drukčiji od drugih, mogao je završiti kao gorivo za vatru koja pougljenjuje ljudsku kozu, na kojoj crvči ljudska mast, pucaju ljudske kosti i pretvaraju u pepeo snove i nadu. Okrenula sam se, namjeravala sam odvratiti misli raspakiravanjem kovčega, zatim sam se naglo okrenula i rukom prekrila usta. Kleknula sam, zgrabila posudu za nuždu ispod kreveta, nagnula se i pobljuvala sadržaj želuca, gorak mlaz koji me gotovo ugušio. Disgusto! Nemojte misliti da me takva slabost često hvata, ali shrvali su me dogadaji toga dana, očajnička igra koju sam bila prisiljena igrati i užas smrtnoga grijeha koji sam bila prisiljena preuzeti Ležala sam, nisam se micala. Iscrpljenost me svladala kao brza

* Biljka čiji stilizirani list ukrašava korintski kapitel. * Obred javnog pokajanja heretika koje je osudila španjolska ili portugalska inkvizicija. Popularno se koristi kao sinonim za spaljivanje na lomači zbog krivovjerja.

-8-

Pompea

rijeka koja me nosila sve dalje od obale, daleko izvan vidokruga. Noćna mora došla je gotovo odmah. Isti san koji me cijelog života mučio. Zazidana sam u malome prostoru. Ondje se nalazi rupica kroz koju mogu vidjeti u sobu punu sjena, neke se od njih kreću. Tamu prekida trunak svjetla koji neprestano bljeska. Iz njega počinje teći krv, golem krvavi val zapljuskuje zidove, bojim se da će me udaviti. Bude me moji krikovi, koje sam nakon mnogo vježbe naučila prigušiti jastucima. Osovila sam se na noge što sam brže mogla. Udovi su mi drhtali, na obrazima sam osjećala vreo mlaz suza. Je li tko ušao i vidio me u tome stanju? Je li sada tu i čeka u sjenama? Nedaleko od mjesta na kojem sam stajala umro je Španjolac. Je li se tu sada vrzmao njegov duh? Ili sjena mojega oca, koja ne može počinuti dok ne ispunim zavjet da ću ga osvetiti? Uz lupanje srca, upalila sam svijeću pored kreveta, ali u malome krugu svjetla nisam našla utjehu. Iza visokih prozora uspinjao se mjesec i bacao srebrn trak preko vrta i daleko iza njega. Rim je spavao kao i uvijek. U uskim uličicama u sjenama Kurije štakori su bili na djelu, tu su glodali, tamo se gostili, trzali nosevima i grabili kandžama. Podignula sam pogled, zurila sam ispred sebe i zamišljala da vidim beskrajno dugačke pipke kako sjaje na srebrnoj svjetlosti, grče se, rastežu u svim pravcima i grabe moć i slavu po cijelom kršćanskom svijetu. Vizija je bila tek plod mašte uzrujanog uma, ali u isti je mah bila stvarna. Poput glasina da umire gospodar toga svega, Kristov poslanik na zemlji, papa Inocent VIII. Prirodnom smrću? Nemojte mi reći da ste zapanjeni. Živimo u doba otrova, ovakvog ili onakvog. Svaka velika obitelj unajmi nekoga poput mene kako bi se zaštitila, ili kada je to nužno, kako bi od svojeg neprijatelja napravila primjer. Takav je život. Ni prijestolje sv. Petra nije na to otporno, jer ono je samo najveća nagrada za koju se obitelji bore poput pasa poludjelih zbog plijena. Onaj tko na njemu sjedi, više ne spava mirno. I ne jede prije nego što su mu kušali hranu, ali to je samo moje stručno mišljenje. Cut bono? Ako papa umre, tko će biti na dobitku? Još uvijek iscrpljena tijela i uma, svukla sam odjeću i konačno se uvukla u krevet. Obgrlila sam koljena i na licu osjetila hladan damastni jastuk. Palazzo je spavao pa sam ubrzo i ja zaspala, sigurna u utvrdi čovjeka koji je već desetljećima želio da papinstvo postane najveći dragulj u njegovoj zemaljskoj kruni. Ujutro sam podignula odjeću koju sam ostavila na podu, poravnala nabore i pažljivo je

-9-

Pompea

složila u ormar. Znajući koliko je dostojanstvena moja nova služba, ali i zabrinuta zbog sparine koju je obećavalo jutro, odjenula sam jednostavnu bijelu lanenu donju haljinu i preko nje plavu gornju s rubom ukrašenim izvezenim cvijećem. Bili su to naoko bezopasni cvjetovi koji rastu na mnogim otrovnim biljkama, a vez je bio moje nespretno djelo, jer nikada nisam bila vješta s iglom. Dosadno šivanje tako mi je bilo podnošljivije. Bilo je to umijeće u kojem je svaka pristojna žena trebala biti vrlo vješta, sviđalo joj se to ili ne. Prikladno odjevena, s kosom upletenom u pletenicu uvijenu oko tjemena, nisam se obazirala na kruljenje u trbuhu nego sam se s nestrpljivošću koja mi se može oprostiti pripremila za nove dužnosti. Prvo sam potražila satnika kondotjera, kako bismo razmotrili sigurnosne mjere koje je smislio moj otac. Svakom komadiću hrane. svakoj kapi tekućine, svakom predmetu koji je mogao doći u dodir s II Cardinaleom ili njegovom obitelji moralo se prvo utvrditi podrijetlo. Zatim je na red dolazio stručni pregled i pečaćenje. A to je zahtijevalo nesebičnu suradnju satnika i njegove straže. Vittoro Romano nalazio se ispred oružane u krilu palače u kojem se također nalazila vojarna. Otprilike desetak stražara dovukli su klupe na sunce i latili se čišćenja oružja dok su na oku držali sluškinje koje su našle razlog da prolaze pored njih, s košarama s rubljem ili kuhinjskim potrepštinama na kukovima koji su se njihali. Nekoliko mačaka drijemalo je u blizini, podignule bi glave samo kako bi zurile u golubove koji su ostali izvan domašaja. Danima nije pala kiša. Nebo je imalo boju limuna kakva se u Rimu može vidjeti ljeti. Dvorište ispred oružane, premda popločeno kamenom, bilo je prašnjavo. Promatrala sam kako povremeni povjetarac stvara mali vrtlog prljavštine, koji je nekoliko metara plesao prije nego što se gotovo srušio na Vittorove noge u čizmama. Činilo se da on to ne primjećuje. U pedesetima, srednje visine, flegmatik, satnik straže ostavljao je dojam kako nije osobito zainteresiran ni osobito svjestan onoga što se oko njega događalo. Svatko dovoljno glup da ga taj dojam prevari mogao se smatrati sretnim ako poživi dovoljno dugo da zbog toga požali. Vittoro je razgovarao s nekoliko svojih poručnika, ali kad me vidio, otpustio ih je. Brinulo me kako mu prići, pitala sam se kako će primiti da treba raditi s mladom ženom koja je ubila kako bi dobila viši položaj. Na moje olakšanje, pozdravio me srdačnim kimanjem. "Buongiorno, Donna Francesca. Drago mi je vidjeti da ste dobro." Iz toga sam shvatila da satnik nije žalio zbog kardinalove odluke da me ostavi na

-10-

Pompea

životu, umjesto da naredi da mi prerežu grlo i moje tijelo bace u Tiber, ili kako god se rješavao onih koji su ga ozlovoljili. Ali, nisam se zavaravala da tako misli i ostatak kućanstva. Stara žena koja me žigosala nazivom vještica, zacijelo nije jedina tako mislila. Stajala sam pred njim smrtno ozbiljna i svjesna da nas drugi gledaju. "Hvala, Capitano, također. Ako nemate ništa protiv, željela bih razgovarati o sigurnosnim mjerama." Izveo je malen naklon i prestao se smiješiti. "Svakako. Vi biste nešto promijenili?" "Upravo suprotno, željela bih da II Cardinaleovo povjerenje u mene nitko ne protumači kao dozvolu za nemar. Ako se to dogodi, neće mi preostati drugo nego to uzeti za zlo." "Koliko za zlo?" ispitivao je Vittoro. Nisam pogrešno protumačila svjetlucanje u njegovu oku. Poznavao me je toliko dugo koliko sam živjela pod Borgijinim krovom, gledao je kako rastem iz nespretnog djeteta u malo manje nespretnu ženu. On i njegova žena, uvijek vedra matrona, imali su tri kćeri, sve blizu mojoj dobi. Budući da su bile pristojne mlade žene, sve su bile udane, živjele su s muževima u susjedstvu i podizale cijela legla djece. Svojem su ocu bile izvor velikog zadovoljstva. Bila sam svjesna da ih prigodom njihovih čestih i bučnih posjeta palači sjetno promatram. "Mnogo", odgovorila sam. Vittoro je kimnuo. "Te ću vijesti proširiti. Što god tko mislio o tome što vas je kardinal odabrao, nitko pametan neće željeti biti neprijatelj trovačice." Dopustila sam si mali uzdah olakšanja. Njegova mi je podrška bila nužna za uspjeh, i zato sam mu bila zahvalna. Nastavili smo razgovarati o mjerama koje su, barem do tada, učinkovito štitile Borgiju i njegovu obitelj. U prošlosti je bilo brojnih pokušaja da se kardinala ubije ili barem onesposobi, ali zahvaljujući očevoj budnosti svi su propali. U jedan takav pokušaj bio je uključen kolut sira u koji je bila ubrizgana otopina arsenika. A u drugi, bala tkanine zaražena tinkturom kužnjaka. Bilo ih je mnogo, ali nema smisla da ih opisujem. Bit će ih još, to je sigurno. Samo je pitanje vremena kada će netko pokušati iskušati budnost Borgijina novoga trovača. To sam dobro znala, premda sam zbog toga živjela u strahu. "Traži vas D’Marco", upozorio me Vittoro kada smo završili. Napravila sam grimasu, što ga je očito zabavljalo i otišla. Namjeravala sam se predstaviti u najživljem dijelu

-11-

Pompea

kuće i mjestu na koje sam se morala najviše usredotočiti, u kuhinji. Došla sam do natkrivene staze koja je vodila onamo, kada me je presreo nizak momak s licem poput lasice. Renaldo D’Marco bio je upravitelj Borgijina kućanstva, omražen zbog toga što je zavirivao u svaki kutak u potrazi za prijestupom. Malo sitne krađe preduvjet je za zaposlenje u tako veličanstvenoj kući, tome se može progledati kroz prste, ali ne smije je biti previše, kako kućanstvo ne bi bankrotiralo i tako ubilo zlatnu gusku. Ali, pretvarajući se kako nastoji da krade uopće ne bude, upravitelj kućanstva uspijevao je to što se dogadalo držati u granicama podnošljivosti. Stajao je u sjeni pored staze i strelovito jurnuo prema meni. Svoju je ulogu smatrao vrlo časnom, zbog čega je unatoč vrućini nosio grimiznu baršunastu odoru i odgovarajuću kapu. Na mršava prsa čvrsto je privinuo sklopiv pisaći stolić kao da će ga to obraniti od kakva udarca. Namršteno je rekao: "Tu ste, donna Francesca. Posvuda sam vas tražio. Moram reći da sam se iznenadio kada sam doznao... ali, to sada nije važno. Bilo bi dobro da su vam rekli da me odmah ujutro potražite, što se nadam da ćete ubuduće činiti. Njegova Uzoritost povjerava mi sve, ja znam što želi i mogu vam biti od velike pomoći." Nisam ga željela dobiti za neprijatelja, pa sam blago odgovorila: "Imat ću to na umu, gospodine D’Marco. Što želite?" Umiren, upravitelj se uspravio i obavijestio me: "Njegova Uzo ritost poručila vam je da bez odgode provjerite kako je organizirano kućanstvo madonne Adriane del Mila i je li ondje sigurno i pogodno za madonnu Lucreziju i druge stanare. Osim toga, rečeno mi je da vam dam ovo." Sa zamjetnim oklijevanjem pružio mi je vrećicu u kojoj su se, brzo sam shvatila, nalazili zlatni florini. I prije sam baratala novcem kada sam s ocem odlazila na tržnicu, često mi je davao novčić i objašnjavao mi kako platiti. Kako sam rasla, učio me finom umijeću i cjenkanja i uzdao se u mene da ću postići najbolje cijene. Spomenula sam to kako biste znali da me nije iznenadilo što sam dobila novac, samo nisam znala što s njime. "To vam je plaća za prva tri mjeseca", rekao je Renaldo. Pisaći stolić okrenuo je prema meni. "Tu potpišite." Potpisala sam, sretna što mi ruka nije zadrhtala. Naravno, znala sam da ću biti plaćena, samo što nisam stigla razmišljati koliko. U banci u Rimu, otac je ostavio znatnu svotu. Nakon njegove smrti postala je moja. S time i s mojom novom

-12-

Pompea

zaradom, bila sam rijetkost svojeg vremena — neovisna žena. To mi doista odgovara, razmišljala sam dok sam odlazila od Renalda, nakon čega sam se vratila u svoje odaje samo kako bih većinu Borina sakrila u tajni pretinac kovčega, zatim sam krenula izvršiti zapovijedi koje mi je dala Njegova Uzoritost. Il Cardinale bio je diskretan čovjek, ali po vlastitim mjerilima. Na primjer, trenutačnu ljubavnicu i djecu koje je dobio s bivšim ljubavnicama nije smjestio u svoju službenu rezidenciju na Corsu. Umjesto toga, nalazili su se na brizi njegove rođakinje, udovice moćnog klana Orsini, što je bila vrlo podesna obiteljska veza, koja je živjela u blizini, u luksuzu dostojnom svojem položaju. Od očeve smrti nisam se usudila izaći iz palače, koja se sastojala od goleme glavne zgrade i okolnih posjeda na kojima su živjele stotine slugu, najamnika, teklića, pisara, da se mogla smatrati gradom u malome. Malo dalje nalazio se dražestan trg, koji je Borgia smatrao nastavkom svojeg posjeda i koji je koristio za sve moguće vrste zabava kako bi zadovoljio svjetinu, od borbi s bikovima i igrokaza do vatrometa. Otišao je dotle da je obnovio kuće koje su gledale prema trgu kako bi prema svojim zahtjevnim mjerilima popravio opći dojam. Kao da je želio podignuti spomenik sebi, zgrade je dao obložiti travertinom dopremljenim iz obližnjeg Tivokja. Sada ga se moze vidjeti po cijelom gradu, na mostovima, crkvama, palačama, čak na prozorskim daskama na skromnijim domovima i rubnicima svježe popločenih ulica. Odete li u Rim ili imate toliku sreću da u njemu živite, preporučujem vam da jednom ustanete rano kako biste vidjeli kako iz jednobojne noći sunce preobražava grad tako što iz toga izvanrednoga kamena izvlači rumene tonove. Poslije ćete vidjeti kako boje postaju tamnije, gotovo purpurne, prije nego što na kraju dana postanu zlatne. Kažu kako Rim sadrži paletu boja ljepšu nego ijedan drugi grad, a ja nemam razloga da se s time ne složim. Kao i uvijek, kada bih prešla granice trga i krenula prema gradu, učinilo bi mi se kako boje blijede. Rim je bio u svojem uobičajenom, vječnom metežu. Kamo god sam pogledala, nalazilo se mnoštvo ljudi, neki na nogama, neki u sedlu, drugi u nosiljkama, u kočijama ili u teretnim kolima. Stvarali su kakofoniju zvukova i more gibanja od kojeg mi se zavrtjelo. Svećenici, trgovci, seljani, vojnici, posjetitelji razrogačenih očiju, svi su se podjednako gura i za mjesto na ulicama i cestama. Uvjereno sam govorila kako se u Rimu mogu čuti svi jezici na svijetu. Razrješenje Zapadnog raskola*, koji je prije nekoliko desetljeća rastavio Crkvu, obnovilo je Rim kao središte svih kršćana. Zapušten srednjovjekovni grad s mnogo manje stanovnika,

-13-

Pompea

čije su ruševine posjećivali samo duhovi, gotovo se preko noći pretvorio u najveći grad u cijeloj Europi. Najbolji dokaz preporoda bile su veličanstvene palače što su ih izgradile velike obitelji. Prvi je izgrađen visoki kardinalov prilično simbolično podignut na drevnoj rimskoj kovnici novca, a golemi i luksuzni palazzo Orsini dostojno mu je konkurirao. Doista se trebao zvati Palazzi Orsini**, jer sastojao se od nekoliko palača izgrađenih oko golema unutarnjeg dvorišta, a svaki je pripadao drugoj, netko bi rekao, protivničkoj grani klana Orsinija. Moje je odredište bilo krilo palače koje se nalazilo u uskoj ulici odakle se vidio Tiber. Tek sam ušla u blaženo hladan mramorni hodnik i najavila se majordomu, kada se na mene bacila videa djevojka, čije je srcoliko lice bilo uokvireno neukrotivim plavim uvojcima. Krasno stvorenje koje je mirisalo na ljubice s daškom vanilije, bacilo se na mene i snažno me zagrlilo. "Toliko sam se brinula za tebe! Zašto te nije bilo? Plakala sam zbog tebe... zbog tvojeg voljenoga oca... zbog vas oboje! Zašto nisi došla?" Kako objasniti ljubljenoj kardinalovoj kćeri jedinici zašto je bila tako zanemarena? Kako je moliti za oproštaj? "Tako mi je žao", rekla sam i zagrlila dvanaestogodišnjakinju. "Ne bih ti bila dobro društvo, ali znala sam, doista sam znala da brineš i moliš se za mene. Od sveg ti srca zahvaljujem." Tako utješena, Lucrezia se nasmiješila, ali kada me pogledala, njezina je sreća izblijedjela. Poznavale smo se cijeli njezin mladi život. Povezivalo nas je to što smo bile voljene kćeri svojih ljubljenih, moćnih i strašnih očeva. Unametnutoj osamljenosti, jedna smo drugoj pružale ruku, gotovo poput sestara, što nam je objema bilo utjeha, premda društveni bezdan između nas nikada nećemo moći izbrisati. "Previše si blijeda", izjavila je Lucrezia. Premda je bila sedam godina mlada, nije oklijevala pokazati autoritet koji je dobila višim društvenim položajem. "Osim toga, izgubila si na težini i sad si previše mršava. A kosa, zašto je uvijek pleteš u pletenicu?

_________________________________________________________________________________________________ * Zapadni raskol, podjela u Katoličkoj crkvi nastala zbog povratka pape iz Avignona u Rim 1378. Za vrijeme trajanja raskola istodobno legitimno postoje rimski papa i avinjonski protupapa. Raskol je razriješen saborom u Konstanci 1417. * Tal.. palače Orsini.

-14-

Pompea

Imaš prekrasnu kosu tako divne kestenjaste nijanse, trebala bi je raspustiti kako bi ti se mogli diviti." Ustuknula sam i nasmiješila joj se. "Moja kosa nije lijepa i ne želim da mi se dive, prema tome, nosim je podignutu jer mi je tako praktičnije." Lucrezijino dobro raspoloženje nestalo je a s njim i kratkotrajno zanimanje za moje nevolje. Dražesno je napućila usne i uzdahnula. "Možda bih ti trebala zavidjeti. Jesi li čula?" "Čula, što?" rekla sam premda sam već znala odgovor. Čak ni tuga za ocem nije me zaštitila od ogovaranja u kući. Ruku pod ruku hodale smo iz hodnika prema obiteljskim odajama. "I druge su zaruke razvrgnute! Još jedan muž je otišao! Što misli moj otac? Obećao me dvojici muškaraca, obojica su dobra i časna gospoda, Španjolci poput nas, a onda se predomislio. Umrijet ću kao usidjelica, kunem se!" "Imat ćeš veličanstveno vjenčanje, a muž će te zauvijek ljubiti." "Zbilja tako misliš?" Jesam li? Nije bilo sumnje da bi za svoju jedinicu Il Cardinale mogao prirediti vjenčanje kakvo nikada nije viđeno. Ali, sve što je činio imalo je jedan cilj: pribaviti La Famigliji što veću slavu. Možda je doista vjerovao da će napredak obitelji Borgia donijeti dobro i samoj Crkvi i cijelome kršćanskom svijetu. A možda uopće nije mario. U svakom slučaju, sve njegove postupke vodila je težnja za dobrobiti La Famiglije. Tko je mogao znati hoće li to donijeti Lucreziji sreću? "Bit će to Božja volja", rekla sam. "Sada moram razgovarati s madonnom Adrianom. Ideš sa mnom?" Dok smo prolazile kroz galerije, čavrljale smo. Neki od kipova bili su novi, neki nedavno izvađeni iz iskopa po gradu. Usput sam pokušala odrediti zna li Lucrezia što se sve u mojem životu dan prije promijenilo. Mlada djevojka ništa od toga nije spomenula dok je veselo brbljala. Premda je u mnogim stvarima bila još dijete, kardinalova kćer znala je šutjeti kao netko mnogo stariji od nje. Nisam mogla biti sigurna što je sve znala ili kako je to doznala. Naposljetku smo došle do krila palače koje je bilo dio kardinalova kućanstva. Dok smo prolazile kroz visoka brončana vrata, stražar nam se naklonio. Ušle smo u svijet prštavih fontana, mirisnih vrtova, svilenih budoara i soba za primanje optočenih

-15-

Pompea

zlatom, toliko ženstvenih da sam o njima razmišljala kao o haremu. Tu je kardinal, kraljević svete majke Crkve, jedan od najmoćnijih ljudi u cijelom kršćanskom svijetu, dolazio odbaciti brige i prihvatiti ugodu koju su mu pružale njegove žene. A ugodne su doista bile. Osim u ljupkoj vedrini kćeri jedinice, uživao je u društvu svoje rođakinje madonne Adriane de Mila, udovice kneza Bassanella, koja je sama po sebi bila vrlo snažna osoba. Među njezinim nebrojenim vrlinama najveća je bila praktičnost. Toliko je madonna Adriana bila razborita, da se nije pobunila Kada je Il Cardinale za priležnicu uzeo zapanjujuće lijepu Giuliju Farnese, zvali su je Giulia La Bella, a kažu da je bila najljepša žena u Italiji, ako ne na cijelome svijetu. To što je istodobno bila žena Adrianina pastorka moglo je potaknuti stariju ženu na prigovor. Umjesto toga, kao i uvijek, vladala je La Famiglia. Adriana je pristala da se pastor pošalje na njegovo imanje u unutrašnjosti kako bi "šezdesetjednogodišnji kardinal mogao nesmetano uživati u čarima osamnestogodišnje Giulije, koja je na to vrlo rado pristala. žene su uživale u sjeni unutrašnjeg vrta, sjedile su pod platanom, pijuckale hladnu limunadu i promatrale ludorije dvaju pahuljastih štenaca maltezera u travi ispred sebe. Crnci u svilenim hlačama i turbanima obrubljenim biserima stajali su iza dama i hladili ih spojenim snježnobijelim nojevim perjem. Lucrezia je strelovito pojurila naprijed, smijući se strovalila se na klupu pored Giulije i zatražila hladno piće. Stajala sam otraga i čekala da me primijete. Madonna Adriana dugo me gledala prije nego što je podignula nakićenu ruku i pokazala prema niskoj stoli čici pored svojih stopala. "Nema potrebe za takvom formalnošću, cara*. Sjedni, reci nam što je novoga." Učinila sam kako mi je bilo naređeno, poravnala sam suknju i promrmljala, "Grazie Madonna." "Tako je toplo danas", rekla je Giulia. Izvila je vitki vrat i lijeno se protegnula. "Jedva držim oči otvorene." To me nije iznenadilo, kružile su glasine da je trudna. I da je kardinal zadovoljan. Ne znam koliko je s kojom ljubavnicom imao djece, ali nije bilo sumnje da su mu neke bile miljenice. Izgleda da će La Bella biti jedna od njih. Protiv svoje volje fascinirano sam zurila u Giuliju. Doista je bila najljepša žena koju sam ikada vidjela. Bio je to spoj zlatne kose i tamnih očiju, savršeno skladnih crta i ponašanja istodobno toplog i suzdržanog, što je oko nje stvaralo auru senzualnog i

-16-

Pompea

duhovnog savršenstva. Potonje je bilo posve pogrešno, ali prvo... vjerojatno je samo Il Cardinale mogao doista prosuditi. Uza sve to, nije bila bez mozga. "Kako mudro od Njegove Milosti", rekla je Giulia gledajući me. "I hrabro. Nisam imala pojma da vjeruje kako su žene sposobne za takve stvari." Dakle, znale su. Dobro, sve će biti lakše. "Njegova Milost", rekla sam, "uvijek je bezgranično mudra i pravedna." Tal. draga. Dvije su žene uglas, kao da ponavljaju molitvu, promrmljale kako se slažu. Lucrezia je samo gledala čas jednu čas drugu. "Ali, zacijelo se nemamo čega bojati", usudila se izjaviti Adriana. Pogledom je prešla po vrtu sigurno ugniježđenom između zidova. "Naravno da ne", brzo sam rekla. "Samo bih željela biti sigurna da je sve onako kako treba biti." "Za što smo doista zahvalne", rekla je Giulia. "Živimo u tako nesigurnim vremenima." Adriana je u znak slaganja uzdahnula. "Doista, tko moze znati kakve nas sve nevolje mogu snaći? Ali, dosta je bilo mračnih misli. Baš jutros, sluga je donio poruku da je svetome ocu bolje. Groznica je prestala i kažu da je dobro raspoložen." Giulia je prinijela čašu usnama. Nema sumnje da su njezine riječi bile kisele samo zbog limunade. "Divne vijesti." "Tko zna što je uzrok njegove bolesti", pažljivo sam rekla. "Možda se stanje Njegove Svetosti popravilo zbog molitvi cijeloga kršćanskog svijeta." "Doista tako misliš?" pitala je Lucrezia. Bacila je psiću crvenu lopticu. Psić je dašćući potrčao za njom, njegove kratke noge mučile su se. Jesam li? U to je vrijeme moja vjera bila na neki način djetinja vjera, ali već su se u meni počela komešati pitanja. "Moramo se nadati da će se papa oporaviti", rekla sam suzdržano. "A sada, ako nemate ništa protiv, voljela bih razgovarati o neposrednijim problemima. Kao što znate, pripala mi je zadaća da pomognem štititi ovu kuću." Kako to ne bi zvučalo pompozno, brzo sam dodala, "Naravno, nema razloga za brigu. Samo vas molim da me obavijestite ako zaposlite novoga slugu, ako na bilo koji način promijenite navike, ili primijetite išta neobičnoga. Imam li vaše dopuštenje?" Mirisnim vrtom trenutak je vladala tišina... još jedan trenu tak... dok nije odjeknuo

-17-

Pompea

Giulijin smijeh, često uspoređivan sa zvonom srebrnih zvona. "Draga Francesca, tako si ozbiljna! Kako mi je drago što nemam dužnosti muškarca! Ali, naravno, nemoj se bojati, sve ćemo ti reći." "Ah, da, naravno", uvjeravala me Adriana. "Ali, pustimo sada takve mračne misli." Ponovno je podignula ruku i pozvala jednog od crnaca. "Donesi nam neku zabavu... glazbu, igru, ah, sjetila sam se, stiglo je pismo od Cesarea. To donesi." Pognula sam glavu, usredotočila sam se na uzorak na suknji, ludorije psa pored mojih nogu, miris limuna u svježem zraku. Na sve samo ne na nedobrodošlo podsjećanje na Cesarea, ubrzo sedamnaestogodišnjeg Il Cardinaleova sina, naočitog poput tamnoga anđela, a opasnog poput Sotone. Bilo je to sjećanje koje bi najbolje bilo zauvijek zaboraviti. "Cesare", uzdahnula je Lucrezia. "Kako mi nedostaje!" Giulia se nasmijala, potom i Adriana. U zidovima opasanom vrtu kardinalova harema samo sam ja i dalje šutjela. Iza zidova drevni se Rim talasao i ključao, kuhao se na ljetnoj vrućini i vječno čekao što će doći.

-18-

Pompea

3.

Prije godinu dana, kada je s ocem nakratko došao u Rim, Cesare me poljubio. Kako budalasto od mene što sam se toga sjetila! Budalasto i opasno. Učinio bi on i mnogo više, jezik mu je bio u mojim ustima i ruka pod mojom haljinom vrlo blizu mjestu gdje me sjećanje na njega čini vlažnom, dok se nisam sjetila da nisam glupa sluškinja koju se može srušiti na leđa zbog nekoliko minuta sirovog zadovoljstva. Ali, nisam si mogla priuštiti da ga naljutim. Znala sam ga većinu svojeg života, kao i njegovu sestru. Sve do prije tri godine, kada su ga poslali u školu, viđali smo se gotovo svaki dan. Njegovi česti posjeti kući potvrdili su da se njegova narav nije promijenila pod utjecajem bijeloga svijeta. Taj kardinalov sin, koji je trebao postati svećenik, bio je nemirna duha. Lako se vrijeđao. Bogu hvala, ne robujem osjećajima, kao što često kažu o ženama. Ali, primijetila sam da muškarci češće razmišljaju donjim dijelovima nego mozgom koji im je Gospod dao. Naravno, i Cesare je bio takav. Čekala sam dok mi nije pustio usta i posvetio pažnju mojim grudima, zatim sam rekla, "Pazi da mi ne slomiš staklenu bočicu u stezniku. Unutra je smrtonosan otrov." Podignuo je pogled, lice mu je bilo opušteno od strasti. Poput svojeg oca, bio je vrlo pohotne naravi. S jedva navršenih trinaest godina već je bio sljedbenik Venerina oltara. Od tada, njegovim osvajanjima nije bilo kraja. Ali, glup ipak nije bio. "Otrov?" ponovio je. Ljupko sam se nasmiješila. "Nisi znao? Sad pomažem ocu pripravljati napitke. Kaže da sam prilično vješta." Istini za volju, davno sam prestala biti pomoćnica, nakon što sam svladala sve čemu me otac mogao podučiti i još mnogo više. Ali naravno, nisam to željela otkriti. Spustio je ruke, ustuknuo i zagledao se u mene. Zadržala sam osmijeh i nisam se pokrila. Nisam željela da misli kako sam ga odbila, da ga taština ne bi potaknula na kakvu glupost. "Aj, Francesca", promrmljao je naposljetku i odjurio. Njegov grimizni ogrtač lepršao je iza njega dok je krupnim koracima grabio hodnikom i nestao. Kako bi se s vremena na vrijeme pojavio u mojim snovima, kojih se sramim sjećati. Sa zapada je grmjelo, ali ni kap kiše nije pala kako bi ublažila mrtvilo dana. Nakon što sam završila s poslom u palači Orsini, krenula sam na tržnicu. Žustro sam hodala i

-19-

Pompea

gledala preda se, ne obazirući se na šale koje su mi dobacivali mladići koji su voljeli nositi šarene hlače i goleme perjanice na šeširima i koji su izgledali kao da nemaju pametnija posla nego dangubiti na ulicama, vrijeđati osamljene žene i zapodijevati kavge. Zbog njih sam nekada više voljela otići u grad prerušena u dječaka. To priznajem s malo oklijevanja, zato što je, kao što znamo, prerušavanje u muškarce bio glavni "zločin" zbog kojeg se samo nekoliko desetljeća prije sudilo blaženoj Ivani, okrivljenoj za krivovjerje i živoj spaljenoj. Nakon toga je Crkva poništila njezinu osudu, ali nekima od nas to je mala utjeha. Između bazilike sv. Roka, sjedišta rimskoga biskupa, a to je značilo pape, i Vatikana, cvate Campo dei Fiore, najvažnija gradska tržnica i mjesto na koje dolazi svaki Rimljanin, barem kako bi gledao česta smaknuća. Ondje se više od travertina cijeni dobra stara crvena opeka načinjena od blata iz Tibera, koja na ljetnom danu sjaji poput rumena zlata. Kao i uvijek, tržnica je vrvjela prodavačima, kupcima, promatračima i, neizbježno, kradljivcima što su se utrkivali sa stražarima koji su vitlali batinama, a koje su unajmili trgovci ne bi li stvorili barem privid sigurnosti. Sve se to događalo oko hrpa smeća i preko njih, po iznutricama i gnojivu, koji su dodavali svoje mirise visećim košarama i gredicama s cvijećem što su ispunjavale i najskromnije ulice. Prošla sam pored ulice u kojoj su obrtnici izrađivali samostrele i prodavali kavu, te letimično pogledala što su nudili trgovci tkaninama i zlatari, zatim sam napokon došla do ulice Vertrarari, gdje su se okupili staklari. Bila sam tu već mnogo puta, ali prije nego što sam ušla u ulicu, malo sam oklijevala. U gradu koji živi od ogovaranja, vijesti o mojem promaknuću u Borgijinoj kući zacijelo su se već proširile. Svjesna pogleda koji su me pratili, brzo sam prošla pored desetak trgovina i naposljetku zastala ispred skromne smeđe zgrade napola skrivene između susjednih kuća. Dječačić od gotovo šest godina, kuštrave tamne kose i meka, bebasta lica, sjedio je na tlu prekriženih nogu, igrao se špekulama i čuvao malu zbirku staklenog pribora. Trenutak je samo zijevao u mene, zatim je skočio, zatrčao se svom snagom i zagrlio me oko struka. Kleknula sam kako bih ga uhvatila i shvatila da se smiješim. "Donna Francesca", uzviknuo je i malo se odmaknuo kako bi me bolje pogledao. "Jeste li dobro?" Malom prljavom rukom potapšao mi je obraz i dodao, "Tako mi je žao zbog vašega tate. Sigurno ste vrlo tužni." Moje se grlo na trenutak stisnulo, mislila sam da neću moći govoriti. Znala sam Nanda otkad je bio u pelenama, gledala sam kako raste, smijala se njegovim ludorijama i

-20-

Pompea

tješila ga u njegovim malim patnjama i razočaranjima. Ako sam ikada čeznula za svojim djetetom, bilo je to u trenucima kada sam se nalazila u njegovoj blizini. "Tužna sam", rekla sam ne želeći ga uvrijediti neiskrenošću, "ali sam također vrlo sretna što sam sada tu, s tobom." Zadovoljan, pustio me i pojurio unutra. Imala sam vremena samo da ustanem prije nego što je iz trgovine izašao visok i snažan muškarac u kasnim dvadesetima, golih prsa prekrivenih kožnom pregačom. "Francesca!" Uspjela sam se nasmiješiti, nadala sam se da ću tako prikriti nelagodu. Rocco Moroni pojavio se u Rimu oko šest godina prije. donio je sa sobom rijedak dar za staklarstvo i sina bez majke. Jedan od prvih njegovih kupaca bio je moj otac. Za naših čestih posjeta njegovoj radnji često sam ga kradomice promatrala, zato što je u svakome pogledu bio naočit muškarac. Prošle zime razgovarao je s mojim ocem o mogućnosti da se mnome oženi. Jedino što sam mogla zaključiti bilo je to da zbog svoje nedužne prirode nije shvatio kako je moje zanimanje za očev posao otišlo mnogo dalje od dužnosti kćerke, jer koji bi se muškarac ikada svjesno sjedinio sa ženom vještom u tako mračnu umijeću? Nije mogao osjetiti ni sve veću tamu u meni, mjesto gdje su živjele moje noćne more. Nakon Roccove prosidbe četrnaest sam se dana borila kako bih samu sebe uvjerila da bih mogla biti žena koju on i Nando zaslužuju, zatim sam s mješavinom olakšanja i tuge, koja me još uvijek proganjala, priznala poraz. Činilo se da je Rocco dostojanstveno prihvatio odbijanje, ali u mojoj je prisutnosti postao oprezniji, kao da sa zakašnjenjem shvaća kako sam složenija nego što je mislio. Ali, sada je izgledao ljubazno i srdačno čak i dok je hitro prelazio pogledom po ulici prije nego što se vratio u okrilje trgovine. "Venite*, čak i zrak ima uši. Uđi." Krenula sam za njim u hladnu i sjenovitu jedinu prostoriju u prizemlju. Zatvorio je vrata i pomno me promotrio, njegove ta mnosmeđe oči svijetlile su od suosjećanja. "Tako mi je žao zbog tvoga oca. Došli smo u palaču", ki mnuo je prema Nandu, koji je stajao u blizini i gledao jedno pa drugo, "željeli smo ti izraziti sućut, ali nisu nas htjeli pustiti, ni priznati što se dogodilo." "Pokopali su ga noću." Nisam željela govoriti o tome, ah u nazočnosti muškarca koji je bio očev prijatelj, a usudila sam se nadati i moj, nisam mogla zanijekati bol zbog * Tal. uđite.

-21-

Pompea

gubitka. "Na groblju svete Marije. U žurbi, kao da su mislili da mogu zatajiti što mu se dogodilo." Rocco je kimnuo. Ispružio je ruku kao da me želi ohrabriti, a onda je pustio da padne u prostor između nas. Nježno je rekao, "Giovanni je sada sa Svevišnjim. Napustio je kušnje ovoga svijeta radi vječne radosti raja." Zaboljela me njegova sigurnost, koju ja nisam imala. Zavidjela sam mu, a istodobno me vrijeđalo njegovo prihvaćanje onoga u što sam samo mogla sumnjati. Kao da je shvatio kakav su strah takve sumnje probudile u meni, dodao je, "Tvoj je otac imao dobro srce. Sigurno će ga blagoslovljeni Gospodin primiti. Osim toga..." "... izvršavao je kardinalove naredbe", prekinula sam ga, "kraljevića svete majke Crkve, koji mu je dao otpust grijeha. Tako sebi govorim. Mogu se samo nadati da je to dovoljno." A ja, koja sam ubila bez kardinalove naredbe, zapravo protiv njegovih želja, mogla sam se samo pitati kakvu ću cijenu platiti na onome svijetu. Staklarova široka prsa uzdignuia su se i spustila u dubokom uzdahu. "Cara, vjerujem u Boga koji ljubi i prašta..." Zastao je, sjetivši se da je njegov sin tu, ali shvatila sam. I Rocco je imao potrebu za oproštajem. Još kao dječak u Veneciji, malo stariji od sina, bio je obećan dominikanskom redu i nekoliko je godina živio kao redovnik. Samo ga je Ijubav prema mladoj ženi natjerala da napusti red i da se oženi, zatim da skrbi o sinu, djetetu Ijubavi koje je pri rođenju ostalo bez majke. Zbog tih odluka proizašlih iz Ijubavi još su ga mogli progoniti, bičevati i žigosati kao izdajicu vjere, i to bi mu učinili muškarci koji su vršili vjerske obrede i istodobno imali ljubavnice i promicali djecu koju su im one rodile. Toliko o stanju u svetoj majci Crkvi. A tko je mogao znati kakvo je bilo stanje s ljudskim dušama? Uputila sam dječaku koji je zurio u nas umirujući osmijeh i odmaknula se, hineći kako me zanima vaza koja je stajala u udubini u najdaljem zidu. "Ali, zaboravljam se. Došla sam poslom." Rocco je letimično pogledao sina i kimnuo. "Nando, otiđi u pekarnicu i donesi nam lijepu svježu veknu, dobro? Reci Mariji kako želim da bude topla, iz peći, a dok čekaš, uzmi sebi biscotto."

-22-

Pompea

Iz džepa je izvadio novčić, bacio ga u zrak, a dijete ga je uhvatili! i sa širokim osmijehom izašlo iz radnje i krenulo niz ulicu. Kad smo ostali sami, Rocco je otvorio ormarić i izvadio bocu vina i dva pehara. Nakon što je oba napunio, jedan mi je dodao. "Imamo nekoliko minuta prije nego što se Nando vrati. Reci mi, je li istina što čujem? Jesi li doista..." Užasavala sam se trenutka kada ću mu morati priznati što sam učinila i suočiti se s time da se Rocco može okrenuti od mene s gađenjem. Kao kad sam se suočavala s Borgijom, žurno sam rekla: "Učinila sam što sam morala. Moj je otac ubijen, a nitko nije ni mrdnuo prstom kako bi počinitelje priveo pravdi. To je ostavljeno meni. Ali žena sam bez moći i utjecaja, i što sam mogla učiniti? Nisam imala izbora. Osim toga", dodala sam ohrabrena, jer me nastavio gledati s velikom zabrinutošću, ali ne i gađenjem, "Španjolac nije bio nedužan. Smatra se da je mnogo puta ubio." Rocco me kratko promatrao prije nego što je pitao, "Tražiš li pravdu ili... osvetu?" Shvatila sam da je za njega to pitanje presudno, jer govorilo je o mojoj duši. Ali, nisam se željela suočiti s time. "Ima li razlike, barem kada je u pitanju moj otac?" Da je Rocco ostao dominikanac, vjerujem kako bi imao dara za teološku raspravu. Ponekad mi je ta njegova sklonost smetala, ali ne mogu zanijekati da sam ga tražila kada mi je savjest najviše patila. Bio je i uvijek će biti magnet koji me vodi kroz mračne vode. "Naravno da postoji razlika", rekao je. "Pravda služi općem dobru. Osveta je posve osobna, prema tome sebična. Ne može biti u milosti kod Boga." "Nemoj očekivati da očevo ubojstvo ne doživljavam osobno. Kad plate, a platit će, svijet će biti bolje mjesto." Rocco to nije osporio, nego je izrazio drugu brigu. "Sve je to dobro, ali što je s Borgijom? Sada kada si u njegovoj službi, neće li očekivati određene stvari?" Otpila sam gutljaj hladnog, osvježavajućeg vina nadajući se da će me osnažiti i slegnula ramenima. "Može očekivati što god želi, ali suprotno glasinama, mojeg je oca trebao vrlo rijetko i samo kao posljednje rješenje. Ne vidim zašto bi se to promijenilo." Na moje veliko olakšanje, Rocco je izgledao kao da su ga moji odgovori smirili, barem toliko da nastavi dalje, "Što se zna o ubojicama tvojeg oca?" pitao je. "Kardinalov upravitelj obavijestio me da su to bili kradljivci koje je zanimala samo

-23-

Pompea

pljačka. A zašto ne? Svi znamo da je Rim opasno mjesto." "Da, naravno..." pažljivo me gledao. "Ali, ti ne vjeruješ?" Oklijevala sam. Vjerovala sam staklaru, ali nisam bila sigurna želim li ga i dalje uvlačiti u nevolje, što sam već učinila došavši u njegovu radnju. "Posljednjih dana života, oca je nešto tištalo", rekla sam naposljetku. "Nagnalo ga je da se neprestano moli, što mu nije bilo nalik. Nekoliko puta našla sam ga na koljenima i gotovo u suzama. Nije mi želio reći što ga je mučilo, ali prije nego što su ga ubili, namjeravao me poslati na selo." "Misliš da to ima veze s time što je Giovanni radio za kardinala?" "Teško je znati što je sve moglo biti. Moj je otac živio za mene i svoj posao. U njegovu životu nije bilo ničega osim toga, barem koliko ja znam." "Ali, kardinalu je dugo služio. Zašto bi sada toliko patio?" "Ne znam", priznala sam. "Možda to nije više mogao podnijeti." Hoće li tako biti i sa mnom? Spustila sam pehar i pogledala u dvorište, gdje je danju i noću gorjela peć u kojoj je običan pijesak Rocco pretvarao u predmete nenadmašne ljepote. Kroz otvor sam vidjela treperave plamenove, gotovo sam mogla osjetiti njihovu pročišćujuću toplinu. Od toga sam prizora zadrhtala, kao da me uhvatila snažna, neizdrživa hladnoća. "Ali znam", rekla sam, "da neću stati dok ne nađem ubojice. I ne natjeram ih da plate. To je najmanje što mogu učiniti." Nekoliko trenutaka poslije vratio se Nando, s dječjim se poletom zaletio u tišinu koja je slijedila moju izjavu. Stajao je, nesiguran, dok se njegov otac nije nasmiješio. Rocco je uzeo kruh koji je Nando i kupio i teatralno ga znalački omirisao. "Dobro si kupio, mi figlio*. Dođi, sjedni, hajdemo jesti." Uz kruh, sir, kobasicu i još dobroga vina koje je Rocco točio, malo sam se opustila. Kada smo završili i odgurnuli tanjure, zbilja sam bila bolje raspoložena. "Što želiš?" pitao je Rocco kad smo se okrijepili. Nisam više tratila vrijeme i rekla sam, "Uglavnom epruvete, vrlo tanke, kakve si prošle godine izradio za oca. Vrlo su dobre, ali nakon nekog vremena pucaju. Moram ih zamijeniti, osim toga trebam još kapaljki, čaša s kljunom za nalijevanje, kugli za zagrijavanje i nekoliko leća." Iz džepa sam izvadila komad papira i spustila ga na stol. "Tu je popis. Kardinal je bio vrlo velikodušan, plaćanje neće biti problem." Rocco je odmahnuo rukom, kao da to nije važno, ali svejedno sam bila ponosna što to

-24-

Pompea

mogu reći. Osjećala sam ponos i kada je pažljivo pregledao popis, posvećujući mu punu pozornost. "Sve mi se čini u redu, osim leća. Možda ću morati naći nekoga da ti izradi." Kimnula sam. "Sve dok je diskretan." "Ako nije, u našem poslu neće dugo izdržati." Neizrečeno između nas bilo je da su za instrumente kakve sam tražila i kakve je Rocco izrađivao, mnogi smatrali da ih koriste So tonine sluge. Tko bi osim njih želio toliko temeljito mjeriti tajne prirode, preobražavati ih u tvar na nove i možda opasne načine, ili čak pokušati shvatiti smisao svijeta? To je bilo Božje područje, ne ljudsko, kao što je trebao znati svaki čovjek koji je ispravno razmišljao. Ali, u Rimu i u drugim talijanskim državama, daleko u La Franciji i dalje, sve do LAngleterre, bilo je hrabrih muškaraca i žena koji su bili spremni dati živote za uvjerenje da vjera ne može zamijeniti znanje. Čak se šuškalo da su se neki usudili povezati kako bi se podržali, da su se nazvali po onome što su više od svega željeli donijeti na svijet. Lux — Svjetlo. Ako su moje sumnje bile točne, moj je otac bio jedan od njih. Kada sam završila posao, još sam malo ostala uživati u Roccovu i Nandovu društvu. Njihova tako očita Ijubav podsjećala me na sve što sam izgubila, ali me istodobno tješilo što je u svijetu koji je nestajao u vrtlogu sve veće tame i opasnosti, takva Ijubav još uvijek bila moguća. Kad sam naposljetku ustala, Rocco me otpratio do vrata. Lako mi je dodirnuo ruku i tiho, kako ga dječak ne bi čuo, rekao, "Giovannijevo ubojstvo sve nas je zaprepastilo, no o tome se do sada malo govorilo. Ubuduće neće biti tako. Ako bilo što čujem, poslat ću ti poruku. A dotad, dobro se čuvaj, Francesca. Tako bi želio tvoj otac." Kimnula sam u znak zahvalnosti. Rocco je možda ostavljao dojam jednostavna, skromna čovjeka, ali zbog prirode njegova posla znala sam da je imao ugovore sa sveučilištima i slavnim obiteljima, a kako se govorkalo, i sa samom Kurijom. To je nedvojbeno značilo kako je upoznat s mnogim i velikim tajnama. Možda je znao s kime se družio moj otac, a oni bi mogli znati nešto o okolnostima njegove smrti. Bilo je čak moguće da je i sam Rocco pripadnik Luxa, uz pretpostavku da doista postoje. Kako mi se čak ni otac nije povjerio o tome, nisam očekivala da će to Rocco učiniti. Ali, mogla sam računati da će sa mnom biti iskren. U znak zahvalnosti stisnula sam mu ruku, preko njegova ramena nježno se oprostila s Nandom i krenula palazzu Borgia. Razmišljala sam kako moram raspakirati kovčeg u

-25-

Pompea

koji sam čim sam doznala za očevu smrt, u žurbi ubacila sve što sam uspjela sakriti prije nego što su kardinalovi stražari zapečatili stan. Pretražili su kovčeg, ali našavši samo odjeću, nisu imali razloga da mi ga ne dopuste ponijeti. Da su znali za pregradu skrivenu ispod lažnoga dna, zacijelo bi drukčije postupili. Glave olujnih oblaka prolazile su prema zapadu, a sa sjevera je zapuhao osvježavajući povjetarac. Zbog razmjerne svježine korak mi je posta0 lakšim, a možda mi je zajedno sa svim drugim brigama odvraćala pažnju od okoline. Što god bio razlog, iznenadila sam se kad su se u uličici gotovo nadomak palači odjednom pojavila tri muškarca. Ispriječili su se, odmjerili me pogledima i počeli se rugati. "Puttana*", rekao je najveći. "Što to radiš, kurvo?" "Makni se od mene", prasnula sam. Tada se još nisam bojala. Mislila sam kako su to samo tri idiota koji vole uznemirivati žene. Moja odjeća govorila je kako nisam plemenita roda, ali da sam daleko od sirotinje i da sam žena koja ima određenu zaštitu. Mogli su imati hrabrosti vrijeđati me, ali ništa više. Svejedno, nisam čekala da odgovore, nego sam ih pokušala obići. Ali, najbliži me ščepao za ruku i zaustavio me. "Puttana", ponovio je i bacio me na tlo. U tome se trenutku sve promijenilo. Privid sigurnosti utemeljen na tome što sam se bez posljedica usprotivila kardinalu, raspao se u komadiće. Silno sam riskirala, čak sam i čovjeka ubila, a sada to? To je bilo nezamislivo, ali upravo se događalo. Dok je moj razum vrištao kako se moram osoviti na noge i pobjeći, zaprepaštenje me paraliziralo. Prije nego što sam se mogla pribrati i nešto učiniti, jedan od muškaraca udario me nogom u trbuh. Kriknula sam od boli i ne vjerice i nagonski se čvrsto sklupčala pokušavajući se zašititi. "Što to radite? Prestanite!" Služila sam jednom od najmoćnijih ljudi u cijelome kršćanskom svijetu, štitila me njegova veličina i moja vještina. Bili su ludi što su me napali. Ali, i moj je otac bio zaštićen, a bio je mrtav, mlatili su ga na istoj takvoj ulici gdje sam ležala dok se nije pretvorio u kašu, bespomoćno se štiteći od udaraca koji su padali poput grimizne kiše. "Prestanite!" "Puttana, idi u samostan", rekao je jedan od muškaraca. Sagnuo se i povukao moju suknju. Vukao ju je dok nije izložio moje gole noge i više. Ispunio me iskonski strah od ______________ * Tal. kurvo.

-26-

Pompea

silovanja, prestala sam razmišljati, postala sam tek očajna životinja koja se bori kako bi pobjegla. Smijali su se, zvukovi su me okruživali. Tada sam podignula pogled i vidjela kako s vrata jednog od njih visi medaljon i čula sebe kako stenjem. Bio je to papinski medaljon, jednak onome koji je prošle godine mojem ocu dao sam papa Inocent VIII. Bila je to cast koju je svojemu odanom sluzi omogućio Il Cardinale. Moj ga je otac vjerno nosio, ali na njegovu ga tijelu nisu našli. Sve do sada, nestanak medaljona bio je misterij. "Nemoj više praviti probleme", rekao je drugi glas i još se jedan udarac spustio, čizma s metalnim vrhom snažno se zabola u moja rebra. "Ili ćeš završiti kao i otac ti." Nisam mogla disati, srce mi je lupalo tako mahnito da sam mislila kako će puknuti. Prožela me bol koja se izmjenjivala s izluđujućim strahom. Kao iz velike daljine čula sam: "Bili smo blagi prema tebi. Nauči nešto iz ovoga i možda preživiš." Šćućurila sam se od straha, mrzila sam sebe, mrzila sam užas koji se dogodio mojem ocu i ono što je zacijelo osjećao dok je umirao. Zatim je sve bilo gotovo, napadači su nestali. Ostao je samo vlažan kamen, čvrst i oštar poda mnom, vonj ulice i prohladan povjetarac na mojoj goloj koži. To i starica koja me gledala s terase stana iznad trgovine, odakle su na prvi znak nevolje svi pobjegli. Bila je to samo stara žena sa svojim pletivom, njezina bezuba usta bila su razjapljena dok se cerekala, neizmjerno zabavljena zbivanjima u prljavštini ispod nje.

-27-

Pompea

4.

Uvukla sam se u palazzo na vrata koja su se rijetko koristila. Držala sam se za naručenu stranu i uspela se uskim stubištem koje je bilo skriveno u zidu. Došla sam do svojih odaja da me nitko nije vidio i tresući se skljokala se na krevet. Kratko sam se prepustila oluji osjećaja koja je prijetila posve me svladati. Muškarci su me čekali, ili su me slijedili, a da toga nisam bila svjesna. U svakom slučaju, bila sam meta napada, kao što je izvan svake sumnje bio i moj otac. Ali, zašto? Što je dovelo do njegova ubojstva? U čemu su ga htjeli spriječiti? Dok su me mučila takva pitanja, tuga za ocem nadvladala je strah za sebe. Prije sam mogla samo zamišljati što mu se dogodilo. Sada sam znala kako su izgledali njegovi posljednji trenuci. Ta spoznaja potaknula je mržnju koja je svakim teškim udahom rasla u meni i jačala. Mržnju prema muškarcima koji su me natjerali da se šćućurim od straha i jecam. Mržnju prema ubojicama mojega oca, koji su možda bili ti isti ljudi, ili su zacijelo s njima bili povezani. I iznad svega, mržnju prema onome tko je to naredio, tko god bio. Taj će čovjek, u mirnoj sobi i čistih ruku, morati patiti više od drugih. Za to ću se pobrinuti. Nakon nekog vremena ustala sam i obrisala oči. Nisam željela tražiti pomoć i tako pokrenuti lavinu glasina i nagađanja, pa sam odlučila sama viđati rane. Svukla sam odjeću i lecnula se, morala sam se ugristi za usnu kako ne bih kriknula. Premda su rebra i trbuh prošli najgore, podljevi su se stvarali i na rukama i nogama, a kad sam se pogledala preko ramena u zrcalo, vidjela sam da su mi leđa prošarana mrljama koje su tamnjele, veličine i oblika vrha čizme. Na jedvite jade uspjela sam većinu najtežih modrica namazati melemom i staviti zavoj oko rebara, za koja sam vjerovala da su napukla. Kada sam završila, presvukla sam se u čistu odjeću. Ruke su mi se tresle i bila sam toliko iscrpljena da nisam mogla ništa drugo nego leći u postelju, poduprijeti se valjkastim jastukom i moliti se da zaspim. I jesam, ali kratko. Vrlo brzo probudila me oštra bol u cijelom tijelu. Razmišljala sam da uzmem sredstvo za smirenje, ali odlučila sam da neću. Sa smanjenjem boli doći će i gubitak nadzora, koji nisam sebi mogla priuštiti. Umjesto toga, natjerala sam se da ustanem iz kreveta i kleknem pored izrezbarenog drvenog kovčega. Otvaranje poklopca oduzelo mi je gotovo svu snagu, morala sam zastati kako bih polako udahnula usprkos probadajućoj boli što se vraćala sa svakim udahom. Jedan po jedan,

-28-

Pompea

izvadila sam svaki komad odjeće dok nisam došla do onoga što je izgledalo kao dno kovčega. Svatko tko bi posumnjao da je dno lažno potražio bi prorez kako bi odvojio drvo i otkrio skrivenu pregradu. Ali, uzalud bi tražio, jer kovčeg je imao domišljat mehanizam konstruiran kako se lažno dno ne bi micalo. Da bi ga oslobodili, morali bi izvesti niz pravih koraka na sve četiri vanjske strane kovčega. Razni dijelovi kovčega morali su se gurnuti svaki u drugom smjeru, dok se skrivena brava ne bi naposljetku otključala. Samo bi se tada dno malo nakrivilo i otkrilo. Jedan pogrešan korak i brava bi se ponovno zaključala. Tajnu škrinje otac mi je pokazao još dok sam bila dijete. Rekao je da ju je izmislio mornar s istoka koji mu je postao prijatelj i koji je rekao da su takvi kovčezi u njegovoj domovini uobičajeni. Odakle god potjecao, takav je kovčeg bio sigurniji nego bilo koji željezni sef. Tajne je skrivao godinama. Kada se dno odvojilo, oprezno sam ga podignula i stavila sa strane. Pregradak je bio načinjen tako da u njega stanu zapečaćene posudice i bočice, a na svakoj je bio natpis ispisan očevim urednim rukopisom. Ali, sadržavala je i jednako važne bilješke o pokusima i otkrićima koje smo oboje zapisivali. Nakon što sam doznala za očevu smrt i prije nego što je kardinalova straža pohitala zapečatiti stan, uspjela sam sakriti samo zalihe i bilješke. U maloj, urednoj radionici, skrivenoj iza teških zastora, kondotjeri su našli nekoliko polica s kemikalijama i nekoliko stolova na kojima se nalazio pribor. Nešto od toga izradio je Rocco, ali bilo je tu i vaga, mužara, kamenja za usitnjavanje i slično. Njihovim nestručnim očima činilo se kao da ništa ne nedostaje. Zadovoljni, žurno su izašli, a nekoliko ih se čak prekrižilo. Nekoliko sati poslije, Španjolac bi shvatio kako među zalihama nešto nedostaje, određene mješavine koje su trebale biti tu, ali nisu. Počeo bi se pitati. Nije, međutim poživio dovoljno dugo da to otkrije. To je ostala moja tajna. Sjedila sam na podu i polako i pomno čitala očeve posljednje bilješke, napisane nekoliko mjeseci prije. Koliko sam mogla vidjeti, ništa nije bilo neobično, osim što su nedostajali noviji zapisi. Dok je pažljivo nadzirao kardinalovo kućanstvo, imao je slobodu nastaviti svoju potragu za alkaestom, univerzalnim otapalom u kojem bi se mogle otopiti sve tvari i od kojeg bi se, kako je vjerovao, mogli spraviti lijekovi za sve bolesti. Nije mi bilo čudno što je čovjek koji je zarađivao za život kao trovač tražio ključ kojim

-29-

Pompea

bi mogao spasiti mnoge živote, zato što sam poznavala očevu složenu narav. Brinulo me međutim to što je istraživao i ispitivao prirodu same bolesti, a to je u svijetu koji je odlučio da su takve patnje volja Božja, bio vrlo opasan pothvat. Ali, u njegovim bilješkama o tome nisam našla ništa. Zapravo, našla sam dragocjeno malo. Frustrirana, iznova sam sve spremila i zatvorila kovčeg. Stajanje je iscrpilo svu moju volju i snagu. Ponovno sam razmišljala da uzmem sredstvo za smirenje, kada sam čula kucanje na vratima. Otvorila sam ih i našla satnika kondotjera. Otmjeno je nagnuo glavu, ali njegovom oštrom pogledu ništa nije moglo promaknuti. "Buonasera, donna Francesca. Njegova Uzoritost zahtijeva vašu nazočnost." Pa je poslao satnika svoje straže da me dovede? Vrlo neobično, osim ako kardinal nije ponovno razmotrio svoj čin milosti prema meni, ali u tome se slučaju Vittoro Romano ne bi smiješio. "Kako lijepo što ste došli osobno, capitano Romano." Časnik se nije potrudio zanijekati da je njegova nazočnost za toliko servilnog i sitnog posla neobična. "Prije nekoliko sati prijavili su nerede u blizini. Pitam se znate li štogod o tome." Dok je govorio, pomno je promatrao moje lice, koje je bilo ukočeno i bolno poput cijelog tijela, pa sam vjerovala da je zacijelo modro. "Neredi, doista? Kakvi?" "Ne zna se točno, ali možda je napadnuta žena." Čekao je, pružao mi je priliku da mu kažem to što je nedvojbeno već sam zaključio da se dogodilo. Ali, odlučila sam da neću reći. Osim što je bilo ponižavajuće, nisam željela da nitko, a ponajmanje kardinal, zna kako znam da je moj otac bio meta planiranog ubojstva. Premda nije bilo vjerojatno, postojala je mogućnost da je i sam Borgia umiješan. Naravno, najvjerojatnije je on bio razlog onoga što je posljednjih tjedana njegova života mučilo mojeg oca. "Strašno", rekla sam. "Da ima više ljudi poput vas, satniče, Rim bi bio sigurniji." Vittoro je zbog komplimenta iznenađeno trepnuo. Bio je odviše pronicljiv da ne bi znao kako sam mu samo odvraćala pažnju, ali ništa nije mogao učiniti. Barem ne u tome trenutku. "Nemojmo pustiti kardinala da čeka", rekla sam, izašla iz stana i zatvorila vrata. Kardinalove odaje nalazile su se na prvom katu palače i gledale su na rijeku. Na uređenju i pokućstvu nije se štedjelo. Parketi su bili prekriveni raskošnim sagovima u

-30-

Pompea

maurskom stilu, na zidovima su se nalazile veličanstvene tapiserije uglavnom s prizorima lova, sofe su bile presvučene baršunom, a pozlaćeni stolovi razbacani unaokolo. Svaki kutak palače davao je na znanje kako je riječ o rezidenciji gospodina koji je moćan barem koliko i kakav svjetovni kraljević. Vittoro me ostavio u predsoblju ukrašenom zidnim slikarijama koji su prikazivali istočni grijeh. Nisam željela sjesti, kako ne bih otkrila koliko me boli kad budem morala ustati, pa sam pokušala odvratiti misli proučavanjem prizora koji su, premda naslikani prema Svetome pismu, bili prožeti zemaljskom čulnošću. Eva u svojoj nagoj slavi bila je mnogo veći predmet umjetni kova zanimanja od nesretnog Adama, koji se pojavio samo jednom, u prizoru uzimanja kobne jabuke. Sve do tada, njegova slaba žena prikazivana je kako se zabavlja — ispod vodopada, na postelji od šumskog cvijeća, gdje god je mogla pokazati svoju raskošnu figuru. Zmija je prikazana dojmljivo, većinom je zlobno zurila u Evu. Pažljivo sam proučavala zmiju, pokušavala sam procijeniti jesu li istinite glasine kako je naslikana tako da nalikuje određenom suparničkom kardinalu. O tome sam razmišljala kada su se otvorila skrivena vrata što su vodila prema radnoj sobi i kada me tajnik pozvao da se pridružim Il Cardinaleu. Borgia je sjedio za stolom od čvornata drva s umetnutim mramorom. Izgledao je mlađe od svoje dobi i ostavljao dojam čovjeka punog životne snage usprkos tome što je toga dana bez sumnje bio vrlo zaposlen. Promatrao me kako mu prilazim preko debeloga saga i namr štio se. — Što ti se dogodilo? "Pala sam", odgovorila sam . "Nije to ništa." Borgia nije izgledao uvjeren, pa mi je mahnuo da sjednem na stolicu njemu nasuprot. Takvu neuobičajenu milost moglo je potaknuti samo to što nije želio da mu se srušim ispred nogu. Sjedila sam na rubu stolice, leđa ravnih poput šipke i pitala, "Kako vam mogu služiti, signore ?" "Prvo mi reci što misliš o kućanstvu moje drage rođakinje." To sam pitanje očekivala, pa sam pripremila odgovor. "Madonna Adriana bila je toliko ljubazna da me primi. Zamolila sam da me obavijesti o svim promjenama, novim slugama i sličnim stvarima, a ona se složila. Uvjerila sam je da nema razloga za brigu." Zastala sam i pažljivo pogledala kardinala. "Nadam se da sam imala pravo, signore?" Bila je to druga audijencija u samo dva dana, što je naravno bila velika čast, ali je

-31-

Pompea

također značilo kako je Borgija namjeravao učiniti nešto za što mu je bila potrebna trovačica. "Ne znam postoji li osobita opasnost", rekao je. "Ali..." Ah, da, dolazi. Razlog zašto sam pozvana. Najvjerojatnije i razlog zašto me ostavio na životu. Il Cardinaelu su bile potrebne moje vještine. "Ali", nastavio je, "živimo u opasnim vremenima. Svetoga oca izdaje zdravlje..." "Baš sam jutros čula kako mu je bolje." Borgia se namrštio, zbog drskosti što sam se usudila prekinuti ga ili zbog toga što sam rekla, nisam mogla odrediti. "Ulična govorkanja, ništa više. Giovanni ima pedeset devet godina, a nikada nije bio dobra zdravlja." Oduprla sam se potrebi da primijetim kako je kardinal dvije godine stariji od pape koji je navodno umirao. Ali, ta je usporedba nevažna. Borgia je bio bik od čovjeka, koji je, činilo se, od svojih neumjerenosti cvao, dok je Giovanni Batista Cibo, kako mu je bilo ime prije nego što se popeo na prijestolje sv. Petra, izgledao kao da je od prepuštanja užicima venuo. Bio je otac barem dvanaestero djece i navodni križar koji je želio osloboditi Svetu zemlju u isto vrijeme kada ga je plaćao turski sultan. Kako bi napunio blagajnu koja se stalno praznila, prodavao je crkvene blagoslove, papinske službe Božje. Govorkalo se kako se papa toliko boji smrti i obračuna koji će nakon nje uslijediti, da je činio najgnusnija djela kako bi je izbjegao. "U ovakvim vremenima", nastavio je kardinal, "doista je mudro biti oprezniji. Mogu li vjerovati da si toga svjesna?" Dostojanstveno sam kimnula. "Naravno, signore. U mene možete imati potpuno povjerenje." Borgia nije izgledao uvjeren. Ali, na trenutak je hinio da jest. "Dobro, onda mi reci koliko znaš o tome što je tvoj otac radio prije nego što je umro." Naravno, morala sam oprezno odgovoriti. S jedne strane, nisam si mogla dopustiti da otkrijem svoje neznanje. S druge, nisam mogla tvrditi da znam nešto što nisam znala i nadati se kako ću zadržati kardinalovo povjerenje. "Zanimao se za alkemiju", rekla sam. "Možda biste mi mogli reći na što mislite." Taj trik nije upalio. Kardinal se naslonio u naslonjaču, pogledao me u oči i rekao, "Dakle, nije ti rekao. A radili ste zajedno, zar ne?" "Ja... pomagala sam ocu, da." Borgia mi je uputio pogled zbog kojeg sam se na trenutak zapitala zna li o meni više nego što je želio pokazati. Je li moguće da je tijekom posljednjih deset godina, koliko

-32-

Pompea

sam živjela u njegovoj kući i promatrala ga, kardinal promatrao trovačevu kćer, koju je očevu poslu tako neodoljivo privlačila tama u njezinu srcu? Smatrala sam kako nisam mogla biti predmet njegova zanimanja, ali možda sam pogriješila. "Zar nije ostavio bilješke?" pitao je Borgia. Progutala sam usprkos suhome grlu i pogledala ga ravno u oči. "Bilješke postoje, ali se prije nekoliko mjeseci prekidaju. Ništa nije zapisao o svojem radu u posljednje vrijeme." "Je li ti to čudno?" Napokon sam iskreno odgovorila. "Da, jest. Moj je otac vjerovao kako nije dovoljno samo proučavati i obavijati pokuse. Ishodi se ne mogu razumjeti i iskoristiti u budućnosti ako ne postoje dobre bilješke." "Pametan pristup. To možda znači da bilješke postoje, ali da ih nije ostavio tebi." U to sam sumnjala. Zbog prirode očeva posla, sada mojega, bilo mu je teško sklapati prijateljstva, a još teže nalaziti ljude od povjerenja. Ako meni nije povjerio čime se bavio, nisam vjerovala da je povjerio ikome. "Važno je da te bilješke nađeš", rekao je kardinal. Ponovno je prikovao pogled na mene. "Očekujem da to učiniš što prije." "Naravno, učinit ću sve što mogu, signore. Ali, ako prvo ne doznam što je moj otac istraživao, nisam sigurna kako ću otkriti postoje li bilješke, a kamoli što je s njima učinio." Nadala sam se kako će mi kardinal jednostavno reći što je otac radio, uz pretpostavku da je znao. Ali umjesto toga, gurnuo je preko stola komad presavijena papira. Otvorila sam ga i našla na njemu ime S. Montefiore i adresu u Quatro Ebeu, židovskoj četvrti. Iznenadilo me Borgijino zanimanje za taj dio grada. Poput svakog kraljevića svete majke Crkve, pretpostavljala sam da nije prijatelj Židovima. "Otiđi onamo", uputio me. "I ne zaboravi da ideš kao moja sluškinja, ne kao kćer svojega oca. Je li ti to jasno?" Ne, naravno da nije bilo, ali sam ga uvjerila u suprotno. Ustala sam, tajnik me već ispraćao, kada mi je Borgia dao posljednji naputak. "Francesca", rekao je. Iznenadila sam se što me nazvao krsnim imenom. Okrenula sam se tako brzo da mi se svaki mišić u modrim i premlaćenim leđima zgrčio od boli. Kroz stisnute zube odgovorila sam, "Signore?" "Od sada nemoj izlaziti bez pratnje." Koja će pratiti svaki moj pokret i podnositi kardinalu izvještaj 0 tome gdje sam bila,

-33-

Pompea

koga sam srela i što sam radila. Na tu se zamisao sve u meni pobunilo. Gotovo sve. Zbog napada koji me još uvijek proganjao u mislima, mali dio mene rado se odrekao slobode. U svakom slučaju, nisam imala izbora. Tako je želio Il Cardinale. "Kako vi kažete, signore," rekla sam i povukla se.

-34-

Pompea

5.

Između zalazaka i izlazaka sunca židovska se četvrt zaključavala, pa sam morala čekati iduće jutro kako bih izvršila kardinalove naredbe. Ali, prije toga sam se cijeli sat namakala u vrućoj kupki kako bih se m

-35-

Pompea

ogla kretati s barem prividnom lakoćom. Rebra su me još uvijek jako boljela, ali u ostatku tijela bol je popustila i samo tupo pulsirala. Modrica na čelu, sva sreća samo jedna na licu, mogla se prekriti pramenom kose. Ali, zato sam se morala odreći uobičajene pletenice. Dok sam izlazila iz odaja igrala sam se kosom, pokušavajući se naviknuti na to da je nosim puštenu. U hodniku sam srela Vittora Romana. "Satnice, kakvo iznenađenje." Još veće zato što nije bio u svojoj uobičajenoj odori. Umjesto toga, satnik kondotjera nosio je bezličan haljetak i hlače kakve bi nosio skroman trgovac ili obrtnik. "Buongiomo, donna Francesca", rekao je s osmijehom. "Vjerujem da vam je danas bolje." "Da, svakako. Mogu li pitati zašto ste tu?" "Imate posla izvan palače, zar ne?" Naravno da sam imala. Satnik je to znao, kao i za kardinalovo naređenje da moram imati pratnju. Nisam međutim očekivala da će me pratiti on. "Mislila sam da ćete odrediti nekoga da me prati", rekla sam dok smo išli hodnikom prema stubama. Nadala sam se nagovoriti ga da mi dadne nekog mladog i površnog, što se ne zna nositi sa ženom s ovlastima, prema tome, nekoga kime ću lako upravljati. Činilo se da Vittoro zna o čemu razmišljam zato što se nasmiješio, što je bila rijetka pojava na njegovu inače natmurenom licu. "Dugo nisam bio u židovskoj četvrti. Baš me zanima što se ondje događa." Znala sam što je time želio reći. U gotovo tri mjeseca otkad su njihova najkatoličkija veličanstva španjolski kralj Ferdinand i kraljica Izabela izdali proglas kojim su iz svoje kraljevine izgnali sve Židove, deseci tisuća očajnih izbjeglica prelili su se u druge dijelove Europe, a tako i u Rim. Kao i u drugim gradovima, židovske su četvrti bile prenapučene zbog tolikog broja Hebreja prisiljenih ondje živjeti. Uvjeti u židovskoj četvrti, koja se nalazila na močvarnom tlu pored Tibera kamo su nadolazile velike plime, nikad nisu bili dobri, ali kažu da su se naglo i strahovito pogoršali. "Znate li što ćemo naći na adresi koju mi je dao kardinal?" pitala sam kad smo izašli na ulicu. Ljetni su pljuskovi tijekom noći s kamena odnijeli prašinu i prljavštinu i rashladili zrak. Lagan povjetarac donosio je miris limuna i maslina iz nasada izvan grada. "Ne znam", odgovorio je Vittoro toliko spremno da sam mu povjerovala. "Siguran sam međutim da ćete se s time, što god bilo, znati nositi."

-36-

Pompea

Iznenadilo me što je toliko iskreno izrazio povjerenje u mene. Satnika nisam dobro poznavala, samo sam ga viđala dok sam živjela u palači. Ali, znala sam da je bio očev prijatelj. Dva su muškarca redovito igrala šah. "Hvala", rekla sam tiho. "Dat ću sve od sebe." S Vittorom pored sebe, šetnja dijelom grada Sant'Angelo, gdje se nalazila židovska četvrt, prošla je bez uzbuđenja. Ali, svejedno " nisam mogla osloboditi lošeg predosjećaja. Svaki put kad smo kročili u sjenovitu ulicu ili prolaz, iznova sam proživljavala trenutak kad su me napali. Kada smo se približili odredištu, dlanovi su mi bili vlažni, disanje ubrzano. "Želite li se odmoriti?" pitao je Vittoro. Lagano me uhvatio za mišicu kako bi me umirio. "Ne", uvjerila sam ga. "Dobro sam." Pogledala sam ispred sebe, prema zidovima što su se dizali ispred nas i krovovima iza njih. Usprkos sunčanom danu, činilo se kako nad židovskom četvrti visi sumorna sjena očaja. Nisam mogla dočekati da odem odatle. "Željela bih što prije završiti s time", rekla sam. "Naravno", rekao i kimnuo. U to vrijeme oko židovske četvrti nije bilo zidina, premda su mnoge ulice koje su mogle voditi van bile zatrpane hrpama kamenja i šljunka. Nakon proglasa kojim su Židovi prognani iz Španjolske, sve se više isticalo kako treba podići zid, ali tada se o tome još uvijek samo govorilo. Usprkos tome, ući u židovsku četvrt ili iz nje izaći nije bilo lako. Teretna kola mogla su proći samo kroz jednu nadzornu postaju koju su čuvali kondotjeri, a oni su odlučivali o prolasku ovisno o onome što im je dano u ruke. Pješaci su prolazili malo lakše, ali ne mnogo. Zbog autoriteta kojim je Vittoro zračio, ali i zbog znaka Borgijine kuće koji je bez oklijevanja pokazao, pustili su nas bez riječi. To je bilo u isti mah blagoslov i prokletstvo. Trenutak nakon što sam ušla u židovsku četvrt, pomislila sam da ću povratiti. Gotovo me svladao vonj mnogo ljudi na tako malom prostoru. Posvuda je ležalo smeće i iznutrice, smrdljive hrpe prekrivene rojevima komaraca s rijeke. Sa svakom plimom prljava bi voda poplavila prizemlja mnogih trošnih trgovina i kuća i ostavila iza sebe nanos blata i otpada. Između zgrada, toliko zbijenih da su posve zaklanjale sunce, jedva da je prolazio dašak zraka. Ali, sve to izblijedjelo je pred mnoštvom ljudi što su se izlijevali sa svakoga dovratka i punili ulice — djeca mršava poput štapića i mutnih očiju, prerano ostarjeli i pogrbljeni muškarci i žene i samo nekoliko staraca,

-37-

Pompea

koji su se ljuljali naprijednatrag, zbijeni unatoč vrućini, kao da pokušavaju pobjeći neizdrživoj tuzi u koju su se pretvorili njihovi životi. "Moj Bože", rekla sam i čvrsto uhvatila Vittora za mišicu. Mračno je kimnuo, "Svećenici kažu kako je izgon iz Španjolske samo posljednja Božja kazna zbog toga što su ubili Krista." To sam već čula, ali nisam mogla reći da razumijem. Kućni svećenici koji su vodili mise u kardinalovoj palači rijetko su spominjali takve stvari. Više su voljeli uzvisivati mudrost autoriteta i nužnost da mu se pokoravamo. Samo bi povremeno spomenuli kako su za sve nedaće na ovome svijetu krivi Židovi, jer su ubili Krista, Otkupitelja čovječanstva. Jednom sam pitala oca zašto su to Židovi učinili, ali on se samo tužno nasmiješio i podsjetio me kako se podno križa nalazio rimski vojnik. Je li kaznu zapravo snosio Rim? Rim svete majke Crkve s cijelom pošasti kraljevića i palača? S ljudima poput Rodriga Borgije koji su žudjeli da njime zavladaju? Nisam smjela tako razmišljati. Želite li ostati na životu, u neke je stvari najbolje ne sumnjati. Ali, te su mi misli odvratile pozornost, pa nisam osjetila kada se ruka nježno uvukla u prorez u mojoj suknji i u vrećicu ispod nje u kojoj sam držala novac i još nekoliko važnih stvari. Da se u tome trenutku nisam spotaknula o neravno popločenu ulicu, džepar bi me olakšao za novčarku i možda uspio pobjeći neprimijećen. Ali, osjetila sam dodir i nagonski uzviknula, "Lopov!" Počinitelj je pokušao nestati u mnoštvu, ali usprkos godinama, Vittoro je bio brži. Njegova je ruka poletjela i uhvatila neopran vrat. "Ne tako brzo!" Satnik je snažno protresao mršavo, dronjavo stvorenje koje je visjelo pet ili deset centimetara iznad tla. "Što to radiš?" Dječak koji je izgledao kao da nema više od šest ili sedam godina, ali je vjerojatno bio nekoliko godina stariji, nije se potrudio moliti za milost, što je bilo vrlo neobično. Samo je snažno mlatio nogama, pokušavajući nas udariti i istodobno vikao: "Bustardo*! Pusti me! Pusti me!" Vittoro je podignuo slobodnu ruku kako bi udario dijete, ali tada sam ga uhvatila za mišicu. "Bolje nemoj", tiho sam rekla i nagnula glavu prema gomili koja se okupila. Satnik je slijedio moj pogled. Nitko među Hebrejima nije nam prijetio, ni pokušao spasiti dječaka. Ali, oko nas je bila cijela gomila ljudi i zbog njihove nijeme budnosti * kopile.

-38-

Pompea

zapitala sam se što bi mogli učiniti ako bi pomislili da bi dječak mogao biti uhićen ili još gore. "To nam neće pomoći", rekla sam. Još uvijek sam govorila tiho. Vittoro je kimnuo. Spustio je dječaka na tlo, ali još uvijek ga je čvrsto držao za tanku ruku. "Kako se zoveš?" pitao je maloga kradljivca. Odgovorio je u obliku pljuvačke, neobično obilne za tako malenog dječaka, koja se spustila točno dva centimetra od Vittorovih čizama. Satnik je uzdahnuo i odmahnuo glavom. "Kako se to ponašaš? Pristojno sam te pitao." Pogledao je dječaka, koji se prkosno namrštio zato što se prizor nije odvijao onako kako je očekivao. "Možda ne znaš kako se zoveš", pretpostavio je Vittoro. "Možda ne znaš tko ti je otac." "Nisam kopile", viknuo je dječak. "Ti si." "Zapravo, nisam", odgovorio je Vittoro strpljivo. "Zovem se Vittoro Romano. Dama je Francesca Giordano. Tko si ti?" Dječak je nevoljko odgovorio, "Benjamin Albanesi." "Dobro", rekao je Vittoro. "Benjamine Albanesi, pustit ću te. Kada to učinim, imat ćeš dvije mogućnosti. Možeš pobjeći i završiti s ovime. Ili možeš ostati i pomoći nam da nađemo mjesto koje tražimo. Tako ćeš zaraditi srebrnjak koji si htio ukrasti." Benjamin je sumnjičavo zurio u njega. "Da vidim srebrnjak." Vittoro je djetetov zahtjev popratio uzdahom i učinio što je tražio. Džepar je pažljivo gledao novčić, zatim je ispružio ruku. Kad mu ga je stavio na dlan, jednako ga je pažljivo vagao i naposljetku kimnuo. "Bene. Pomoći ću ti." Naizgled zadovoljna gomila se razmaknula. Vittoro je pustio dječaka, koji se nije pomaknuo i samo nas je gledao. " Što tražiš?" pitao je. Izvadila sam papir koji mi je dao kardinal i pokazala ga dječaku. Pretpostavljala sam da ću mu ga morati pročitati, ali Benjamin me iznenadio. Pogledao ga je i kimnuo. "Znam gdje je to. Dođite." Krenuli smo za njim niz prepunu ulicu, zatim smo skrenuli u usku uličicu, pa ušli u drugu ulicu. Sve smo dublje ulazili u labirint židovske četvrti dok se nismo počeli pitati vodi li nas dječak u krug. Usput smo vidjeli i drukčije ulice, do kojih nije dopirala

-39-

Pompea

riječna plima, ni gomile ljudi što su se samo povećavale. Iza visokih bezobličnih zidina izgrađenih kako ne bi odali svoje tajne, pričalo se, u neizmjernoj su raskoši živjeli židovski trgovci koji su trgovali s L’Angleterrom, dalekim ruskim zemljama, čak s marokanskim i istanbulskim bazarima. Premda im je možda bilo ugodnije nego drugima iz njihova naroda, nije im bilo dopušteno živjeti izvan židovske četvrti, kao nijednom neobraćenom Židovu. Jedini put u slobodu ležao je u odricanju svoje vjere. Nije malo Židova krenulo na put obraćenja, ali uz velike opasnosti. Oni su prvi proglašavani krivovjernima i spaljivani. Naposljetku smo stigli do vijugave ulice, gotovo posve skrivene u sjeni. Ljudi su stajali u raštrkanome redu i čekali ispred nečega što je vjerojatno bila ljekarna. Nekoliko ih je držalo na rukama bolesnu djecu. Drugi su pomagali članovima obitelji ili prijateljima koji nisu mogli stajati. "Pokrijte lice", naredio je Vittoro i povukao košulju na lice. Poslušala sam. Pogledom sam šibala amotamo i mrštila se dok sam promatrala bijedu oko sebe. Vidjela sam zagnojene i nezacijeljene rane, tijela poput kostura koje je i samo disanje iscrpljivalo i ljude toliko blizu smrti da nisu bili pri svijesti. Tek smo se približili vratima ljekarne, kada ih je otvorila sredovječna žena. "Binyamine!" uzviknula je. " Što ćeš ti tu?" Dječak se nije potrudio pokriti lice, nego je smjelo gledao ženu. "Benjamin, signora Montefiore. Perfavore, zovem se Benjamin." "Kakva glupost. Nemaš što tu raditi. Nije sigurno." "Imam, signora. Doveo sam ovo dvoje da vas upoznaju." Povukao se korak natrag i s osmijehom pokazao prema nama. Kada nas je vidjela, žena se namrštila. Zadržala je pogled na meni, a ja sam bez razmišljanja spustila šal s lica. Nakon što me kratko promatrala, žena je blago pitala, "Gospođo, što vas dovodi ovamo?" Sjetila sam se imena na papiru koji mi je dao Il Cardinale i odgovorila, "Tražim gospodina Montefiorea, možda je to vaš suprug?" Ispod oblaka srebrne kose što je izvirivala iz nemarno vezanog rupca ženino je lice preobrazio lagan osmijeh. "Onda uzalud tražite. Moj suprug umro je prije deset godina. Ja sam Sofia Montefiore. Mislim da trebate mene." Pomaknula se kako bismo mogli ući. Kada sam ušla u ljekarnu, brzo sam pogledala unaokolo. To što sam vidjela potvrdilo je moje sumnje; ljekarna se koristila kao bolnica za teško bolesne. Gotovo svaki

-40-

Pompea

centimetar zauzimali su bolesnici, ležali su na nosilima ili na samome podu. Većina je bila umotana u pohabane deke, osim onih u mukama vrućice, koji su se otkrili. Nekoliko muškaraca i žena hodali su između njih i nudili malo utjehe. Vittoro me snažno povukao za ruku. "Moramo otići. Smjesta. " Premda sam bila u napasti da pristanem, odmahnula sam glavom. "Ne još. Moram doznati zašto me kardinal ovamo poslao." A Sofiji Montefiroe rekla sam, "Zovem se Francesca Giordano. Ja sam..." "Znam tko ste", rekla je žena. Pregačom koja je prekrivala jednostavnu haljinu obrisala je crvene i grube ruke. Ruke i haljina bili su čisti usprkos neredu oko nas. Pokazala je prema stražnjem dijelu ljekarne. "Ondje možemo razgovarati." Letimično je pogledala Vittora i dodala, "Osim ako se bojite ostati." Satnik se zacrvenio, ali nije oklijevao. Krenula sam za ženom prema stražnjem dijelu, svjesna kako me Vittoro slijedi. Kratko sam razmišljala o tome da ga zamolim da pričeka vani, ali povrijedila bih njegov ponos i osjećaj dužnosti. Zajedno smo se pridružili Sofiji Montefiore u maloj radnoj sobi. Kada su se vrata iza nas zatvorila i tako nas odijelila od mnoštva napaćenih ljudi, rekla sam: — "Kako znate tko sam?" Sofia Montefiore naslonila se na prenatrpan stol. Premda je izgledala strahovito iscrpljeno, glas joj je bio snažan. "Poznavala sam vašega oca. Jednoga dana zajedno ste došli na Campo dei Fiore. Pokazao mi vas je dok ste razgledali začine. Bio je dobar čovjek. Njegova smrt strašna je tragedija." "Hvala", rekla sam i odmah nastavila. "Kako ste se upoznali?" Doista nisam mogla zamisliti što je spojilo Giovannija Giorda na sa Zidovima, a još manje kako ih je mogao smatrati tako dobrim prijateljima da bi im pokazao kćer. Nije da je moj otac govorio protiv Zidova. Zapravo, jedva da ih je uopće spominjao. "Moj pokojni suprug bio je ljekarnik", rekla je Sofia. Pažljivo je birala riječi. "Vašeg je oca znao iz mladosti. Kada je Giovanni došao u Rim služiti kardinalu Borgiji, obnovili su prijateljstvo." "To mora da je kratko trajalo, jer je vaš suprug ubrzo nakon toga umro." Moj je otac deset godina služio kardinalu, što znači da suprug Sofije Montefiore nije imao mnogo vremena obnoviti prijateljstvo s mojim ocem. "Točno", rekla je Sofija. "Kad je moj suprug umro, Giovanni je došao izraziti sućut. Preuzela sam Aaronov posao, pa smo ostali u dodiru." "Postali ste ljekarnica?" pitala sam. Nisam mogla sakriti iznenađenje. Čula sam kako su

-41-

Pompea

žene u nekim obrtima, u bojadisaonicama ili pivovarama, na primjer, nakon smrti muževa naslijeđivale njihove poslove. No, imale su puno teškoća i radile su samo dok im sinovi nisu odrasli i preuzeli njihova mjesta. Ali, Zidovi se nisu mogli učlaniti u cehove. Pretpostavila sam da su imali drukčija pravila. "Jesam", rekla je Sofia s blagim osmijehom. "Zacijelo nemate ništa protiv žena koje obavljaju muški posao?" Zbog načina na koji je to rekla shvatila sam da je znala kako sam nedavno dobila službu muškarca. S obzirom na to da je ogovaranje glavno zanimanje Rimljana koje zasjenjuje sve drugo, to me nije iznenadilo. "Naravno da nemam. Vaša je stvar čime se bavite. Ali, željela bih znati u kakvom ste odnosu bili s mojim ocem posljednjih mjeseci njegova života i što vam je rekao ili ostavio kod vas." Na licu sredovječne žene pojavila se zbunjenost. Polako je odmahnula glavom. "Ne znam o čemu govorite. Vašega sam oca posljednji put vidjela prošle zime." Ukočila sam se. Sofia Montefiore govorila mi je kako me Borgia poslao u una recerca vana, u uzaludnu potragu. Budući da je Il Cardinale imao iznimno dobru i najveću špijunsku mrežu u Rimu, u papinskim državama i dalje, zbilja nije bilo vjerojatno da bi takvo što učinio. "Bilo bi pogrešno", rekla sam pomno birajući riječi, "podcijeniti kardinalovo zanimanje." Sofia je mirno rekla, "Uvjeravam vas da to nikada ne bih učinila. Sada bih se, ako mi dopustite, morala vratiti pacijentima." Vittoro i ja nismo imali izbora, izašli smo na stražnja vrata. Našli smo se u vlažnom i uskom prolazu, koji nas je naposljetku odveo do veće ulice, a ona do vrata što su vodila prema gradu. Kada smo se oslobodili zagušljivih granica židovske četvrti, gotovo sam se srušila od olakšanja. Ništa me nije pripremilo na muke rimskih Zidova. Brzo sam odmicala, ali znala sam da to što sam vidjela neću moći zaboraviti. Zbog svega toga i znajući da nemam o čemu izvijestiti kardinala, nagovorila sam Vittora da me otprati do Roccove radnje u Campu. Satnik me ostavio nakon što sam mu obećala da se u palazzo neću vratiti prije nego što pričekam stražara kojeg će poslati po mene. Možda se pitate zašto sam otišla onamo. Jednostavno rečeno, bila sam shrvana osjećajima, a nisam znala kome se obratiti. U prvome zadatku koji mi je Borgia dao potpuno sam podbacila, nisam otkrila čime se moj otac bavio, a kamoli gdje su bilješke. Sofia Montefiore tvrdila je da ne zna što je radio. Jedina osoba koje sam se mogla

-42-

Pompea

sjetiti, a koja je možda znala, bio je Rocco. Vrzmao se oko peci u stražnjem dvorištu. Nije me odmah zamijetio, pa sam ga mogla promatrati kako puše u golemu cijev koju je držao kao da je laka poput pera. Dok je rastopljenu grudu pijeska dahom preobražavao u svjetlucav stakleni mjehur prošaran grimi zom i azurom, mišići na njegovim kao isklesanim leđima mreškali su se. Prema Pliniju Starijem, umjetnost izrade stakla otkrili su Feničani, premda neki kažu kako je bila poznata i prije. Mauri u An daluziji usavršili su tehniku i stvorili predmete zapanjujuće čistoće. Ali, stakleni predmeti koje su izrađivali Mlečani bili su toliko nevjerojatno lijepi, da su ih uspoređivali s anđeoskim dahom. Rocco je bio istinski majstor zanata i samo zbog toga promatrala sam ga kao opčinjena. Ostala sam otraga, nisam ga željela uplašiti prije nego što od siječe pehar i stavi ga na obližnju rešetku da se ohladi. Tada sam se nasmiješila i prišla mu. Samo na trenutak, kada me ugledao, na njegovu sam licu vidjela što je osjećao. Vidjela sam... što točno? Iznenađenje, naravno, jer nije očekivao da će me tako skoro opet vidjeti, ali i nešto više. Možda bljesak opreza i zadovoljstva, ili je to bila varka koju su stvorile svjetlosne mrlje što su prosijavale kroz platane koje su zasjenjivale dvorište? Zacijelo to nije bilo nešto što je zavrijedilo rumen koja mi je iznenada oblila obraze i nagnala me da skrenem pogled. "Trebam tvoj savjet", rekla sam jednostavno. Laknulo mi je kada je spustio alat i kimnuo. Opet smo sjedili za stolom pored stražnjih vrata, daleko od bučne ulice. Nando je bio vani i igrao se s prijateljima. Na trenutak smo bili sami. Ukratko sam mu opisala događaje toga dana. Nisam mu rekla za napad, ali vidjela sam da se namrštio kada je na mojem čelu ugledao modricu, koju sam otkrila kada sam odsutno odmaknula kosu. "Jesi li dobro?" pitao je. "Naravno da sam dobro." Bilo mi je neugodno pod njegovim prodornim pogledom, pa sam se brzo prebacila na razlog svojeg posjeta. "Znaš li čime se moj otac bavio prije smrti?" "Ne znam", rekao je Rocco. "Zašto pitaš?" "Neki se pitaju", rekla sam oprezno. "Pokušavam naći odgovore." "Borgia? Je li on taj koji pita?" "Pa, da, jest. Ne bih trčala okolo i raspitivala se za nekoga drugoga." Bilo je to oporije nego što sam namjeravala, ali činilo se da Roccu nije zasmetalo. Pomno me promatrao, naslonio se i rekao, "Prije nekoliko mjeseci za tvojeg sam oca

-43-

Pompea

izradio instrumente, jednake onima koji si ti naručila, koji mogu poslužiti u razne svrhe." "Nije ti rekao za što su mu trebali?" Staklar je malo oklijevao prije nego što je odgovorio. "Giovanni je uvijek bio vrlo diskretan. Rijetko je govorio o svojem poslu, osim vrlo općenito." "Zar nije bilo prilika u kojima je govorio detaljnije? Možda medu prijateljima koji su slično razmišljali?" Ako sam se nadala kako će Rocco odgovoriti na moj nespretni pokušaj da započnem razgovor o Luxu, razočarala sam se. Samo je slegnuo ramenima i rekao, "Kad bih mogao, pomogao bih ti, Francesca, ali doista ne znam što je tvoj otac radio. Ako ni Borgia ne zna, možda je Giovanni imao razlog zašto je to tajio." "Nisam sigurna da Njegova Uzoritost ne zna", priznala sam. Još sam jednom podbacila, pa nisam imala mnogo izgubiti. "Možda zna, možda ne zna. Ali, mislim da ga više zanima je li otac o tome ostavio bilješke." Ukratko sam mu ispričala o zadatku na koji sam bila poslana. Kada sam završila, pitala sam, "Jesi li ikada bio u židovskoj četvrti?" "Ponekad odem onamo. Imam ondje kupce, barem sam ih imao prije nego što su došle nevolje." "Hoćeš reći, prognanici?" Rocco je kimnuo. "Ondje je sada doista velika zbrka." "Ali, vjerojatno će biti još gore. Za manje od mjesec dana svi Židovi koji ostanu u Španjolskoj bit će smaknuti." "Ti su Španjolci ludi." "Možda, ali Židovi ni ovdje nisu dobrodošli. Uvjeti su strašni u židovskoj četvrti." Nešto u mojem glasu zacijelo je otkrilo koliko me potreslo sve što sam vidjela, jer Rocco je ustao, prišao ormariću i oboma nam natočio vino. Kada se vratio za stol, ispred mene je stavio pehar. "Popij prije nego što nastaviš." Zahvalno sam ga poslušala. Vino mi je teško sjelo na prazan želudac, ali dalo mi je mali odmak od stvarnosti. "Znaš li da je moj otac onamo odlazio?" "U židovsku četvrt?" "Poznavao je ondje ženu, ljekarnicu." "Kako znaš?"

-44-

Pompea

Ispričala sam mu o Sofiji Montefiore. Kada sam završila, Rocco je polako odmahnuo glavom. "Rekla je da je tvojeg oca posljednji put vidjela prošle zime, ali kardinal vjeruje kako je ondje bio nedavno?" Kimnula sam. "Pretpostavljam, zato što me Borgia poslao da je posjetim u isto vrijeme kada je tražio sve očeve bilješke o onome čime se u posljednje vrijeme bavio." "Misliš da ti je rekla istinu?" U tome je bila cijela nedoumica. Sofia Montefiore nije bila iznenađena što sam se odjednom pojavila. Činilo se kao da me gotovo očekivala. Polako sam rekla, "Ne, ne mislim." Rocco je uzdahnuo i zavalio se u stolici. Između velikih prstiju, punih ožiljaka od toliko godina rada s vatrom i staklom, vrtio je ručku svojeg pehara. Pogledao me u oči. "Židovi su u teškom položaju. Moraš joj dokazati da ti može vjerovati, inače ti neće reći ništa." Popila sam vino i gurnula pehar prema njemu. Kada ga je ponovno napunio, rekla sam, "A kako bih to učinila..." Kroz glavu su mi prolazili prizori koje sam vidjela — patnje, užasi i nemilosrdna beznadnost u židovskoj četvrti iz koje nije bilo izlaza, osim smrti. "Kako bih to učinila", rekla sam, "morat ću se vratiti."

-45-

Pompea

6.

Čvrsto odlučivši da doznam što zna Sofia Montefiore, idući dan vratila sam se u židovsku četvrt. Pratio me Vittoro, kako bi me štitio ali i kako bi odnio lijekove Sofiji. Rado bih vam rekla kako sam željela pokazati milosrđe u skladu sa zapovijedi "čini drugima to što želiš da drugi čine tebi", ali lijekove sam nosila kako bih podmitila ljekarnicu. Možda je to preteška riječ. Nazovite to načinom da je uvjerim da mi kaže sve što moram znati i tako nas obje poštedim velike nevolje. Ali, prije toga morala sam proći kroz patnjom ispunjenu židovsku četvrt i ponovno naći nesretnu ulicu u kojoj se nalazila ljekarna. Čim smo prošli kroz vrata, potražili smo Benjamina, ali od njega nije bilo ni traga. Malo sam se zabrinula, zato što je možda negdje u gradu džepario i riskirao tešku kaznu, ali nismo daleko odmaknuli kada se pojavio iza hrpe smeća s bezbrižnim osmijehom na licu. "Svi govore o vama", rekao je. Vittoro je nešto progunđao, ali ja imam sklonost govoriti kada sam uznemirena. "Sto kažu?" Benjamin je duboko udahnuo, isprsio svoje mršavo tijelo i počeo nabrajati. "Neki misle da ste vještica, signorina. Drugi kažu da je rano za reći. Neki kažu da ste kardinalova špijunka, u to nitko ne sumnja, ali mnogi se pitaju zašto bi nas tako uzvišena osoba željela špijunirati. A što se tiče vas, signore", pokazao je prema Vittoru, "neki kažu da ste vojnik, a drugi vjeruju kako ste sa signorinom u rodu." To je privuklo satnikovu pozornost, ali samo je još jednom progunđao i nastavio naprijed. Naposljetku smo stigli do ljekarne. Red pred ulazom činio se još duljim nego što je bio prethodnoga dana. Pored ulice se nalazilo nekoliko tijela prekrivenih mrtvačkim pokrovom, koja su čekala onoga tko je u židovskoj četvrti uklanjao trupla. U gradu su mrtvi pokapani na crkvenim grobljima. Osim u doba kuge, čak su i prosjaci dobivali pristojan grob. Ali, mrtvi Židovi... nisam imala pojma što se s njima događalo. "Ne bismo smjeli odugovlačiti", rekao je Vittoro. Benjamin je otvorio vrata i mi smo ušli. Nisam se potrudila pokriti lice. Mnogi su vjerovali kako bole sti uzrokuje loš zrak, ja

-46-

Pompea

nisam, ali rado bih se bila zaštitila od vonja iza mirisnog pomandera kad to ne bi bio loš početak osvajanja povjerenja Sofije Montefiore. Ali, činilo se da nije imala vremena za mene. U kutu sobe pretrpane bolesnim i umirućim nalazila se mlada žena u porođajnim mukama. Ležala je na leđima na tankoj slamarici, lica naduta i siva od blizine smrti, tijela klonula kao da više nije sposobno osjećati. Sofia Montefiore kleknula je između njezinih raširenih nogu. Mladi muškarac pored nje stezao joj je ruku i plakao. "Tiskaj", požurivala ju je Sofia. "Za Ijubav svojega djeteta, tiskaj!" Čula sam je, ali nisam bila sigurna je li je čula mlada žena. Ispod nje se stvorila lokva krvi koja je govorila da joj više nije bilo pomoći. Posrnula sam prema vratima i sudarila se s Vittorom. Brzo je spustio kovčeg s lijekovima i čvrsto me uhvatio. "Donna, jeste li dobro?" Za ime svijeta, bila sam trovačica ni manje ni više nego kardinala Kodriga Borgije, jednog od najstrašnijih ljudi u cijelome kršćanskom svijetu. Samo četiri dana prije, ubila sam čovjeka kako bih tu službu dobila. Preživjela sam batinanje i zaklela se kako ću osvetiti oca. Nikad nisam bila slaba. Ali, bila sam prestravljena. Živjela sam samo s ocem — bez majke, tetaka, sestara i ženskih rođaka, nisam bila naviknuta na okolnosti poroda, na što je trebala biti naviknuta svaka mlada žena. Upravo suprotno, smatrala sam da je patnja koja je ubila moju majku bizarna i odvratna. Nisam odgovorila Vittoru, ali sam se uspjela toliko oporaviti da sam mogla samostalno stajati. Mladi muškarac bio je pognut i jecao je. Sofia je rekla nešto što nisam čula, možda je proklinjala. Kada on nije odgovorio, posegnula je iza sebe, uzela nož koji je zacijelo ondje sakrila i... Mlada je žena vrisnula. Vrisku nije bilo kraja, činilo se kao da se odbija od zidove i stvara vibracije u zraku. Bio je to krik tako strašne boli da su ga čuli čak i đavoli u paklu. Oduzeo joj je životni dah i ostavio je nesvjesnu, razrogačenih očiju, ali slijepu u naručju mladoga muškarca. Začuo se još jedan krik, mnogo slabiji, plač novoga života koji se rodio iz smrti. Vidjela sam dijete umrljano majčinom krvlju, krvavi nož koji je Sofia ispustila, njezino lice, zatim samo pod. Kakvo poniženje! Još dugo nakon toga uvjeravala sam se kako se nisam onesvijestila zbog pogleda na krv. Samo sam naglo sjela, zaboravivši da nema stolice. Vittoro, Bog

-47-

Pompea

ga blagoslovio, nije to nikada spomenuo. Premda sam znala istinu, zavaravala sam se lažima. Kad sam se pribrala, oči mlade žene bile su sklopljene, tijelo pristojno pokriveno. Njezina su izbezumljena supruga odvodili. Iscrpljena Sofia dodala je čedo, umotano u prljavu deku, blijedoj ženi koja mu je umorno ponudila usahle grudi. Ne pitajte je li dijete preživjelo, ne bih znala. Ali, po svojem novom običaju da govorim istinu, priznat ću da su izgledi mali. Pola sata poslije, sjedila sam za stolom u stražnjoj sobi sučelice Sofiji Montefiore i govorila joj kako može birati između pomoći koju sam joj nudila i kardinalova gnjeva. Isprva nisam bila sigurna je li me razumjela. Mislima odsutna, povukla se s ovoga svijeta onamo kamo idemo kada nam život postane pretežak. Dobro sam to mjesto poznavala, boravila sam ondje nakon očeve smrti, a nakon što su me premlatili bila sam u napasti da se onamo vratim. Mogla sam pokazati razmijevanje i pustiti da ondje malo ostane, ali tada u meni još nije bilo razumijevanja. "Morate odlučiti", inzistirala sam. "Mogu vam pomoći s lijekovima i hranom, ali zauzvrat mi morate reći sve što vam je rekao moj otac i dati sve što je kod vas ostavio." Sofia je podignula pogled, njezine oči bile su upale, usne modre. Toliko tiho da sam se morala nagnuti kako bih je čula, rekla je, "Već sam vam rekla, nije ostavio ništa." Znala sam da je to moglo biti istina. Moj je otac uvijek bio oprezan, osim toga, bila sam vrlo tašta i nisam željela vjerovati kako je ikome vjerovao više nego meni. Ali, jednako sam bila sigurna da mi nije rekla sve. "Ovo je", rekla sam i pokazala prema kovčegu s lijekovima, "samo mali dio onoga što možete imati. Donijet ću vam..." "Reći ću vam što ćete mi donijeti", rekla je Sofia. Njezin glas ostao je vrlo tih, ali bez sumnje je bio odrješit. "Od većine takozvanih lijekova nema koristi. Dat ču vam popis stvari koje mi trebaju." Kada sam kimnula, rekla je, "Kada budete imali što želite, zašto bih vjerovala da ćete ispuniti svoj dio pogodbe?" "Dat ću vam riječ..." Nasmijala se promuklo i s naporom, kao da to ne čini često, ">Vašu riječ? Jedini kršćanin kojeg sam znala, a kojemu je bilo stalo da održi obećanje dano Židovima bio je vaš otac, a on više nije tu." To je zaboljelo. Premda je istina da ne sličim ocu, bio je tamniji i snažnije građe, volim misliti kako smo imali istu narav. Što je i razumljivo s obzirom na to da me on odgojio. "On nije više tu", hladno sam rekla, "ali uspomenu na njega nikada neću iznevjeriti."

-48-

Pompea

Sofia je nekoliko trenutaka razmišljala, dovoljno dugo da pomislim kako će moju ponudu odbiti. Naposljetku je kimnula. "Moramo razgovarati nasamo", rekla je i pogledala Vittora. "Samo nas dvije." "Bit ću ispred", rekao mi je. Pogledao ju je u znak upozorenja, izašao i poveo sa sobom Benjamina. U maloj sobi u kojoj su se mirisi bilja što je visjelo s greda uzaludno borili protiv vonja bolesti i smrti, zavladao je muk. U daljini sam čula prigušene uzvike, na ulici su škripala kola. Sofia je naposljetku rekla, "Posljednji sam put vašeg oca vidjela u ožujku, neposredno prije Purima. Znate li što se tada slavi?" Odmahnula sam glavom. Osim što ih se optuživalo za Kristovu smrt, o Zidovima nisam znala ništa. "Tada slavimo spasenje od Hamana. Služio je moćnome perzijskom caru i pokušao istrijebiti Židove." Usprkos sebi, bila sam radoznala. I to je dio mojeg oca u meni. "Zašto je to učinio?" Sofia se pretvarala kako se iznenadila. "Nije li dovoljno to što smo Židovi ? Zar nekome treba bolji razlog od toga da nas želi pobiti?" Kako sam samo zbunjeno zurila u nju, sažalila se. "Dogodilo se", nastavila je, "da nas je spasila žena. Njezino ime bilo je Estera i njezina je priča ispričana u Bibliji, ali pretpostavljam da vam nije poznata." Odmahnula sam glavom, ljutilo me što je željela da odgovorim na tako glupo pitanje. Dobro je poznato kako samo svećenici poznaju Bibliju, a da govore samo o onim dijelovima koje smatraju korisnim za duše svojega stada. "Nema veze", rekla je Sofia. "Razgovarajmo o važnijim stvarima. Kao što rekoh, vašega sam oca vidjela u ožujku. Giovanni se došao oprostiti." "Zašto bi to učinio? Nije namjeravao otići iz Rima." Barem koliko sam znala, ali počela sam misliti kako mi je otac mnogo toga prešutio. "Nije rekao da će otići", rekla mi je Sofija. "Ali, brinulo ga je što su se stvari počele odvijati tako da je svatko s njime povezan mogao biti u opasnosti. Zbog toga mi je rekao kako više neće dolaziti." "Kakve stvari?" pitala sam i sjetila se kako je približno u to vrijeme otac počeo govoriti da će me poslati na kardinalovo imanje u unutrašnjost. Snažno sam se pobunila, nisam se željela odvajati od njega, pa je pristao odgoditi moj odlazak. Ali, bojala sam se da je odluka konačna i da će me obavijestiti u posljednji trenutak kako bi izbjegao svađu.

-49-

Pompea

Zbog naših sam se svađa još uvijek sramila. Sofia nije odmah odgovorila. Naslonjena u stolici zurila je u zid iza mojeg ramena kao da gleda nešto u velikoj daljini. Polako je rekla, "Znate da je vašega oca zanimalo što uzrokuje bolesti?" "Razgovarao je s vama o tome?" Kad malo razmislim, nisam se trebala iznenaditi. Moj je otac zacijelo shvatio kako je o takvim stvarima mogao bezbrižno razgovarati samo sa Židovom ili muslimanom. Naravno, i jedni i drugi bili su poznati po tome što su iznjedrili vrlo dobre liječnike, možda zato što su bili spremni razmišljati o stvarima koje su kršćanima bile zabranjene. "Znao je da nas zanimaju iste stvari", rekla je Sofia. "Morate razumjeti da je Giovanni doista želio znati kako se bolest može izliječiti. Ali, u posljednje je vrijeme tragao za načinom kojim bi izazvao smrt, naoko posve prirodnu." Nisam razumjela, bila sam zbunjena, a razlog je bio prilično jednostavan. Jednom kada se donese odluka da koga treba ubiti, otrovom ili na drugi način, nije dovoljno žrtvu samo maknuti s ovoga svijeta. Obično je poželjno da se zna, ili da se barem sumnja, kako je osoba uklonjena hotimice. Samo na taj način može se osigurati dužno poštovanje. Vidjevši koliko sam zbunjena, Sofia je ispružila ruku i stavila je na moju. "Žao mi je, ali toga ima još." To nije bilo dobro. Ne bi mi pružila jednostavnu utjehu dodira i na taj način narušila razmak između nas da mi nije morala reći nešto strašno. To sam shvatila, premda još nisam ni počela naslućivati što mi je Sofia Montefiore namjeravala reći. Na povratku u palazzo bila sam tiha. Vittoro je poštovao moje raspoloženje i zadržao misli za sebe. U dvorištu smo se razdvojili. Nisam otišla u svoje odaje, nego u malu kapelu u kojoj sam nedjeljom običavala slušati misu. U to je doba bila prazna. U zraku je ostao miris tamjana. Kleknula sam ispred oltara od pozlaćena mramora, podignula pogled prema raspelu ukrašenom draguljima i počela moliti. Nisam pobožna žena. Nisam dobila dar duboke i trajne vjere. Možda je moj um odviše nemiran i sklon sumnji. Ili se možda jednostavno nisam dovoljno trudila. Što god bio razlog, moliti mi nije bilo lako. Ali, toga dana sam doista molila, nespretno, ali s posvemašnjom iskrenosću. Molila sam se Otkupitelju svijeta da me spasi znanja koje sam tako nesmotreno stekla. Ili, ako to nije moguće, da mi pokaže što da s njim učinim. Naravno, znak nije došao. Uvijek sam zavidjela onima koji su tvrdili kako su im

-50-

Pompea

molitve uslišane, često uz snažne mirise, zvuke i vizije. Na primjer, sveta Katarina Sijenska, koja je pomogla razriješiti Zapadni raskol i vratiti papinstvo u Rim, naširoko je govorila o tome kako je iskusila mistično vjenčanje s Kristom i imala vizije raja, pakla i čistilišta. Veliki sveti Toma Akvinski, vješt filozof i teolog, koji je navodno otrovan, govorio je kako je svoje znanje dugovao snazi otkrivenja. Bilo je i drugih, cijeli niz svetaca koje nam Crkva postavlja za uzor. Očito je da nisam svetica, ali toga sam dana molila za bljesak božanskog uvida. Nakon nekog vremena postala sam svjesna koliko sam iscrpljena i shrvana tugom, pa sam ustala. Tek sam tada shvatila koliko sam dugo klečala. U koljenima mi je pulsiralo kao da su opečena vrelim ugljenom, a dan je prešao u večer. Dok sam tiho izlazila, redovnici su se počeli skupljati na večernjicu. Otišla sam u svoje odaje. Večerala sam sama. Okupala sam se i konačno zaspala. Noćna mora se vratila, življa nego inače. Probudila sam se dršćući i otrla suze s lica. Postala mi je nesnosna čak i pomisao na spavanje, pa sam sjela za mali stol pored prozora i cijelu noć čitala, tražila u očevu dnevniku uvide u golemu i strašnu stvar koja me snašla. Ali, zacijelo želite znati o čemu je riječ. Što mi je to Sofia Montefiore rekla u kosturnici židovske četvrti. Dobro, upozoreni ste. Takvo je znanje prokletstvo, koje će vas otrgnuti iz raja neznanja u kojem tako bezbrižno živimo nesvjesni kako nas jedan jedini pogrešan korak može potpuno uništiti.

-51-

Pompea

7.

Posljednji put kada sam vidjela vašega oca", rekla je Sofia, "morile su ga brige i patio je više nego ikada. Govorio je s velikim naporom, što je razumljivo, jer kada govorimo o zlu, dajemo mu život." Umorno je rukom prešla preko lica i namjestila se u stolici prije nego što je nastavila: "Pitat ćete me kako je znao to što je znao, pa ću vam reći da mi nije rekao, a ja nisam pitala. Bilo je dovoljno što mi je i to otkrio." "A to je bilo?" Zbog njezine plahosti bila sam sve nestrplji vija. Bože, oprosti mi, ali još uvijek nisam shvaćala. Oči su joj bile podlivene krvlju i zasjenjene tamnim kolobarima, ali najjasnije se sjećam duboke, nepronične tuge u njima. "Čini se", rekla je, "da nije dovoljno izbaciti Židove iz Španjolske, zajedno sa svom patnjom koja nam je pripala. Njegova Svetost papa nije zadovoljan. Zato što misli da će tako spasiti dušu, priprema proglas kojim će nas izopćiti iz cijeloga kršćanskog svijeta, a tko ostane, platit će smrću." Kako ju je ispunjavala ljutnja, tako joj je glas jačao. "Inocent će upotrijebiti sve svoje ovlasti kako bi nas protjerao iz papinskih država. Ali, neće na tome stati. Tražit će od svakog kralja, kneza i sličnih da mu udovolji i očisti cijeli kršćanski svijet od "nečisti" koju predstavljamo. Spreman je tražiti to pod najstrožim uvjetima, čak će svakom vladaru koji ne posluša zaprijetiti izopćenjem. Kao da to nije dovoljno, pustit će s lanca vjernike i ohrabriti ih da zbrišu Židove s lica zemlje." Grube ruke, još uvijek umrljane krvlju mrtve majke, stavila je na stol i pogledala me, "Ako se taj proglas izda, Židovi će biti istrijebljeni." Čula sam je, naravno da jesam, ali sve sam je manje razumjela. Židovi... nevolje... istrebljenje... Da, da, sve je to bilo jasno. Bože, oprosti mi, ali sve što me u tome trenutku zanimalo bilo je kakve je veze s time imao moj otac. Sofia Montefiore rekla je kako je zbog sudbine Židova bio izvan sebe. Smatrala sam da je to bilo moguće. Nekada je imao meko srce, što je bilo u suprotnosti s njegovim poslom. Sjećam se kako je njegovao pticu slomljena krila sve dok nije ozdravila, a psima i drugim životinjama na kojima smo iskušavali nove otrove istodobno pokušavao zadati brzu smrt. Pretpostavimo da je moj otac otkrio da se taj proglas priprema. I što je učinio?

-52-

Pompea

Upozorio Židove? Sada kada sam znala kako je jednog od njih smatrao prijateljem, mogla sam u to povjerovati. Ali, ako Sofia Montefiore govori istinu, što je bilo pitanje na koje još nisam mogla odgovoriti, učinio je mnogo više. Toliko da se brinuo kako bi se svatko povezan s njime ubrzo mogao naći u velikoj opasnosti. Prema onome što mi je rekla, tražio je način na koji će ubiti, a koji će izgledati posve prirodno. Čvršće sam se ogrnula šalom u uzaludnu pokušaju da ublažim strah koji me prožimao. Kroz prozor sam vidjela vatikanske kule kako se uzdižu poput mračnih sjena, utvrde kršćanskog svijeta u kojima je, zamišljala sam, papa mimo spavao, mnogo boljeg zdravlja otkako je moj otac iznenada stradao. Rano ujutro iskrala sam se iz palače, zajedno s čistačima ulica koji su u bogatijim četvrtima lako nalazili posao. Polijevali su vodu po popločenim ulicama i pripremali se da ih iščetkaju čvrstim i gustim metlama. Svjesna kardinalove naredbe, prisilila sam mladoga stražara da me otprati, otklonivši njegov pokušaj da o tome obavijesti satnika. "Nemam vremena", obavijestila sam ga svisoka. "Možda biste željeli objasniti satniku Romanu zašto sam morala otići bez vas?" "Ne, ne donna", rekao je i otkaskao za mnom, dok sam krupnim koracima prolazila pored stražarnice i izlazila na ulicu. Žurno sam nastavila sve do palače Orsini, ali nisam uspjela preteći misli. Sa svakim korakom nastojala sam uvjeriti sebe da su moje sumnje pogrešne i strahovi pretjerani. Nije pomoglo to što mi je u rebrima još uvijek pulsiralo i što me svaki bolni dah podsjećao na batine i na upozorenje koje ih je pratilo. O mojem posjetu, kao i svemu drugome što sam činila. Il Cardinale će bez sumnje biti obaviješten. Svjesna toga, odmah sam otišla u ostavu, gdje sam se latila pregledavanja zaliha koje su nekoliko dana prije došle u kuću. Svježa hrana manje me brinula jer ju je iznimno teško otrovati a ne ostaviti izdajničke tragove u mirisu, ukusu, čak boji. Male količine otrova, međutim, mogle su se sakriti na primjer u nabore mesa, pa sam svako mrtvo životinjsko tijelo morala pažljivo pregledati. I vino je bilo teško otrovati, premda ne nemoguće. Tu su bistrina i aroma bile najbolji pokazatelji sigurnosti. Otrovi su se u vinu samo djelomično otapali, pa su ostavljali mutnoću koju je iskusno oko odmah zapažalo. Mojem poslu pomaže to što svaki trgovac koji opskrbljuje plemenite kuće vrlo dobro zna kakva će užasna kazna snaći njega i njegovu obitelj ako se samo posumnja kako je

-53-

Pompea

kovao urotu i želio nauditi gospodaru. Bez obzira na to, nijedan savjestan trovač ne dopušta kući koju štiti kupnju velike količine gotove hrane. Kobasice, dimljeno meso, sušena riba i slično moraju se pripremati prema mojim uputama. To je jednostavno stvar zdravoga razuma. Također treba biti oprezan s tkaninama. Otrovi koji mogu prodrijeti u kožu rjeđi su od onih koji se mogu progutati, ali vrlo su moćni. Takav sam upotrijebila kako bih ubila Španjolca, ali o tome neću više govoriti. Reći ću da je najjednostavnije otrovati začinjeno jelo, gulaš na primjer, ili bilo što bogata i složena okusa. Budući da su takva jela omiljena onima koji si ih mogu priuštiti, moraju se pripremiti s najvećom pažnjom. Hranu i piće dati prvo životinjama koje se za takvu svrhu drže, mora postati navika. Bio je to dio mojega posla koji mi se najmanje sviđao i uvijek sam bila sretna kada je prošao bez posljedica. Kada bi se utvrdilo da su zalihe sigurne, bik su zapečaćene sve dok ih se ne bi počelo koristiti. Sama sam stavljala pečate, upotrebljavala sam male voštane ploče s očevim znakom koje je sam načinio. Nakon što bi se otpečatile, sve zalihe u kući postale bi odgovornost glavnoga kuhara, ili majordoma. Jao njima ako kakva nedaća snađe člana La Famiglije. Nakon što sam izvršila dužnost, čekala sam prikladno vrijeme da zatražim izraziti poštovanje madonni Adriani i drugim stanovnicama il harema. Ali, njezino je gospodstvo izgleda bilo u posjetu na selu, a Giulia la Bella, koja je uvijek kasno ustajala, bila je u krevetu. Samo je Lucrezia bila u vrtu i doručkovala. Mahnula mi je da joj se pridružim. "Francesca, dođi, sjedni. Tako sam sretna što te vidim. Jesi li gladna? Jagode su ukusne." Sjedile smo u sjeni nadsvođenog prolaza odakle se vidjela fontana. Dan je već bio topao. Lucrezia je bila odjevena u laganu žensku košulju od fino tkanoga lanenoga platna. Štenci maltezera ležali su joj do nogu isplaženih jezika. "Što ti se dogodilo s licem?" pitala je kada sam sjela. Ponudila mi je zdjelu s jagodama, možda kako bi pitanje bilo slađe. Izabrala sam jednu i zagrizla prije nego što sam odgovorila. Modrica na čelu nije me više boljela, osim kad bih je dodirnula, ali je toliko potamnjela da je kosa nije mogla posve sakriti. Sa smiješkom sam joj rekla istu laž kao i njezinu ocu, "Pala sam." Kako to već ide s laganjem, nastavila sam objašnjavati, "Spo taknula sam se. Bilo je malo neugodno." Nadala sam se kako ću posljednjim riječima spriječiti daljnje ispitivanje.

-54-

Pompea

Lucrezijine savršeno oblikovane obrve sastavile su se. Ljudi su se oduševljavali Giulijinom ljepotom, što je bilo razumljivo, ali i Lucrezia je bila vrlo dražesna. Kao djevojčica bila je mršava, ali Otkako je prije nekoliko mjeseci postala žena, počela je dobivati obline. Imala je nježne i vrlo ženstvene crte lica, ali kruna njezine ljepote bila je kosa. Vrlo svijetla, očešljana u uvojke koji su joj lijepo stajali, davala joj je izgled anđela kojeg okružuje svjetlosna aura. Poslije, kada će biti optužena za tako strašne zločine, ljudi će se toga sjetiti. "Boli?" pitala je i pokazala upornost koja joj je pomagala da preživi nesreće koje bi gotovo svakoga uništile. "Nimalo", uvjerila sam je. "Dobro", nestašno se nasmiješila. "Znam tajnu koja će te zanimati." Pretpostavljala sam kako Borgijina kćer ima pristup daleko većem broju tajni nego obična žena njezine dobi, zapravo, na to sam računala. Ali, čudilo me što mi je to ponudila kao bombon od marcipana, samo da mi udovolji. "Reci mi", rekla sam. "Cesare želi doći u Rim, premda mu je otac rekao da ostane u Pisi. Toliko mu je dosadno na sveučilištu i boji se kako će tu nešto propustiti, da je rekao kako će svejedno doći." Da je govorila o bilo kojoj drugoj osobi, a ne o svojem najstarijem bratu, smatrala bih to pukim razmetanjem. Ali, u Cesareu su naglost i nemilosrdnost bile spojene tako da se iz sukoba s kardinalom izvlačio bez posljedica. Naravno, Borgia je bio poznat po tome što je udovoljavao sinu od kojeg je očekivao da ga će ga slijediti u svetu majku Crkvu. Kao i uvijek, nasmiješila sam se pri pomisli na Cesarea kao svećenika. Lucrezia je odmah reagirala, "Moj ti je brat zabavan?" pitala je. Cesare mi je činio mnoge stvari i s vremenom ću o većini govoriti. Da, pod određenim okolnostima bio mi je zabavan. "Oprostite mi, madonna", rekla sam vrlo pristojno. "Razmišljala sam o nečemu posve drugome." "Ah, ne, nisi", rekla je Lucrezia, s pravom. "Nemoj se ni pokušati pretvarati. Opčinjena si Cesareom, kao svi." Opčinjena? Da, pretpostavljam kako je to bila istina, ali sam također bila oprezna. "Rekla sam mu za tvojeg oca", rekla je Lucrezia. "Piše kako mu je jako žao, ali siguran

-55-

Pompea

je da ćeš sjajno izvršavati svoje nove dužnosti." Bože oprosti, zacrvenjela sam se. Kada je to vidjela, Lucrezia se likujući zasmijuljila. Ali, trenutak potom njezino kimanje postalo je ozbiljno. "Nije tako grozan, zar ne, Francesca? Na kraju krajeva, Cesare ima dobro srce." Ako je mislila na srce koje snažno kuca i ne muči svojega vlasnika, tada je zbilja imala pravo. Osim toga... "Sigurna sam da je divan brat." "Jest, ali čula sam kako je vrlo dobar ljubavnik. Je li i to točno?" Jeste li zaprepašteni? Možda skačete naprijed i razmišljate o opakim glasinama koje će u godinama što će doći kružiti oko Lu , crezije i Cesarea? Te su glasine, dopustite mi da vas uvjerim, posve netočne. "Ne bih znala..." Znala sam da zvučim neuvjerljivo, nesumnjivo zato što nisam govorila istinu. Pretpostavimo kako me Cesare, nakon našeg prvog susreta kada se povukao pred podsjećanjem da sam trovačeva kćer, smatrao vrijednom truda. Sigurna sam da to mnogo više govori o njegovoj Ijubavi prema izazovu, nego o mojoj privlačnosti. Pretpostavimo dalje kako me jedne noći, nedugo nakon što sam odbila Roccovu ruku, zbog čega sam još uvijek bila vrlo loše raspoložena, Cesare slučajno zatekao u knjižnici. Opet sam čitala Dantea, moje vječno prokletstvo. Ako želite, možete pretpostaviti kako sam tražeći utjehu od burnih osjećaja, misli zaokupila omiljenim štivom. Otac se nalazio gore, u našem stanu. Kardinala nije bilo, bio je u posjetu La Belli. Bilo je vrlo tiho. Cesare je trebao biti u Pisi, gdje se trebao nadmetati s kolegom studentom, nasljednikom Medicijevih i dokazati se kao učenjak. Prema svim izvještajima, u oba je zadatka uspio, zato što je imao svestran um i darovit jezik. Vrlo darovit. Na nekoliko je dana kradom došao u Rim kako bi uvjerio oca da promijeni namjere u vezi s njime. Nemojte se smijati, ali ako morate, nemojte glasno, zato što je Borgia doista naumio dati najstarijeg sina u Crkvu. Još nije imao ni sedam godina kada je otac uredio da Cesare postane papin apostolski protonotar. Nemam pojma kakve zadatke ima ta uzvišena dužnost, a sigurna sam da ni Cesare ne zna. Brzo nakon toga imenovan je biskupom u Valenciji u isto vrijeme kada je postao rektor i arhiđakon. Tijekom sljedećih nekoliko godina dobio je biskupiju u Pamploni, zajedno sa svim njezinim bogatim prihodima. To što još nije primio sveti red bila je samo zanemariva sitnica. Ali, njegov mu ga je otac namijenio, kako bi u prikladno vrijeme postao kraljević Crkve i konačno krenuo Rodrigovim stopama i postao papa. To što je Cesare za sebe zamislio

-56-

Pompea

posve drukčiju budućnost, nije promijenilo kardinalovo mišljenje. Cesare je došao da bi se založio za vojnu karijeru koju je želio, ali, kako je razgovor u kuhinji krenuo, otac i sin su se posvađali. Tko zna kamo je odjurio, vratio se ne posve trijezan i nekako nabasao na knjižnicu. Gdje sam bila ja. Zamislite me takvu kakvu sam tada bila, virgo intacto, sva u svojem alabasternom svijetu, gdje sam, s velikim žaljenjem, odlučila ostati. Zamislite sada njega, divljeg i mračnog, kako miriše na vino i kožu i u moje djevičansko svetište unosi vjetar bijeloga svijeta. Sto da vam kažem? Sve? Kako mi je prišao s osmijehom u strastvenim očima? Kako sam poželjela pobjeći, ali sam nekako znala da neću moći ustati iz stolice? Kako je kleknuo pred mene, a dok mi je podizao suknje, njegove su ruke bile tople i snažne. Milovale su mi kožu i našle moju vatru... Kako sam u njegovim rukama umrla. Kako mi se smiješio i govorio da sam lijepa, njegova draga djevojka, kako je hvalio moje draži dok je ulazio u mene? Da, ušao je, bez obzira na sve priče o boli i kidanju koje sam čula kako šapću sobarice i okreću očima. Kako mi je poslije, dok mi je milovao kosu i pjevušio, svijet izgledao kao da je ponovno rođen, obasjan zapanjujućim otkrićem. Tama u meni nije me posve lišila potrebe za bliskošću, kao što sam strahovala. Samo sam iskustva trebala ograničiti na nekoga poput Cesarea, koji je bio posve tjelesan i nije ga zanimalo što je u mojem srcu, kao što mene nije zanimalo što je u njegovu. Ako želite, preziritc me zbog toga što mi nedostaju nježni ženski osjećaji, ali poznavajući sebe, jednostavno nisam vidjela kako bih ih si mogla priuštiti. "Molim te", rekla sam Lucreziji. "Razgovarajmo o važnijim Stvarima." Kao što sam mislila, to je privuklo njezinu pažnju. Mahnula je slugi koji se vrzmao oko nas da nas ostavi. "Možemo li, doista? Nitko ne želi razgovarati o važnim stvarima sa mnom. Naposljetku, samo sam djevojka, što znači da sam glupa." "Obje znamo da je to daleko od istine." Nisam joj samo laskala. Lucrezia je imala um barem jednako bistar kao bilo koji muškarac u njezinoj obitelji. "Osim toga, ubrzo ćeš se udati, a udate žene moraju se baviti važnim stvarima, priznavali to muškarci ili ne." Obično bi je spomen na udaju razveselio, ali tada je samo uzdahnula. "Ako otac ne postane papa, bojim se da mi nikada neće naći muža kojeg će smatrati dovoljno dobrim za mene. Ali, naravno, ako ne postane papa, moglo bi biti isto."

-57-

Pompea

Zapanjila me otvorenost s kojom je Borgijina jedina kćer govorila o njegovim ambicijama. No, razgovor je krenuo u smjeru koji mi je odgovarao. "Ako Bog doista želi pozvati kardinala na prijestolje sv. Petra, bit ćemo blagoslovljeni." Nakon što sam izrazila prikladno mišljenje, brzo sam nastavila, "Ali, strašno je kolik teret odgovornosti pada na svetoga oca." Lucrezia je izabrala još jednu jagodu, zagrizla je i progutala prije nego što je odgovorila, "Pretpostavljam. Možda je zato ovih dana moj otac bio tako rastresen." "Zbilja?" pitala sam, nadajući se kako sam izrazila pravu količinu uljudnog zanimanja i ništa više. Kimnula je. "Giulia kaže da spava loše, ako uopće spava. Nikad nije bio takav. Mislila sam da ga ništa ne može uznemiriti." "žao mi je što to čujem. Što misliš, što ga muči?" Trenutak sam strahovala kako sam odviše očita, zatim je Lu crezia uzdahnula i zamišljeno se naslonila. "Znam da ga je smrt tvojeg oca jako uzrujala. Bio je tu kada su stigle vijesti, uplašila sam se kako će... recimo da sam ga rijetko viđala toliko Ijutitog." Doista? Čovjek koji nije ni mrdnuo prstom kako bi pronašao očeve ubojice, a kamoli ih kaznio. Oprezno sam rekla, "Uzrujala bi ga smrt svakog njegova sluge, zar ne?" "Tvoj je otac bio daleko od običnoga sluge", podsjetila me Lucrezia. "Papa mu je povjerio naše živote, ali i... tajne, koje možda nisu umrle s njim." Gledala me ravno u oči, njezine su bile zlatne u suncem obasjanom vrtu. Tada sam shvatila kako je Lucrezia željela izvući iz mene informacije, jednako kao što sam ja to željela od nje. Ali, kardinalova kćer bila je mnogo spretnija u umijeću spletkarenja nego što ću ja ikada biti. Odugovlačila sam kako bih sabrala misli, "Zašto to kažeš?" "Onako", uvjeravala me. "Kada se to dogodilo, papa se uzrujao i od tada nije svoj." "Ali, je li rekao što o smrti mojega oca?" Lucrezia je oklijevala. Sluga je stajao u blizini kako bi je poslužio. Mahnula mu je da ode. "Rekao je Alea iacta est." Kocka je bačena. Te je riječi navodno izrekao Julije Cezar stojeći na obali Rubikona, pripravan napasti Rim i postaviti se za njegova vladara. Lucrezia, koju su odgajali da postane velika dama, već je govorila nekoliko jezika, uključujući latinski. Razumjela je svojeg oca, ali vjerojatno nitko drugi u il haremu. Čak

-58-

Pompea

i tako uzbuđen, kardinal je nagonski skrivao svoje misli. I ja sam bila obrazovana, i ja sam razumjela što to znači, previše dobro. Usprkos tome pitala sam, "Kakva kocka? Što je želio reći?" Bacila je štencima slatko pecivo i slegnula ramenima, "Možda ti možeš reći meni." Neiskusna u spletkarenju, znala sam kako joj zauzvrat moram ponuditi informaciju, jer u suprotnom se neću moći nadati da će ubuduće biti tako susretljiva. Polako sam rekla, "Mislim da to znači kako je moj otac radio nešto za kardinala, odakle nije bilo povratka." "Ali, što je to >nešto