Trening Seminar

1. UVOD Tema našeg seminara je vrlo opširna jer su sukobi između ljudi pa tako i djece nažalost vrlo česta pojava. Konflikti su nešto što postoji oduvijek, postoji i u današnje vrijeme, a sigurno će  postojati i u budućnosti. Dobra vijest je da je interes za poticanje nenasilnog rješavanja sukoba u dječjoj dobi sve veći. To ulijeva nadu da će učenje vještina nenasilnog rješavanja sukoba od najranije dobi postupno stvoriti okruženje u kojem će biti manje sukoba, a više razumijevanja te u koje kojem m će se suko sukobb poim poimat atii kao kao nara naravn vnaa poja pojava va u ljuds ljudsko kojj zaje zajedn dnici ici,, koji koji proizl proizlaz azii iz dobrodošle dobrodošle različitosti različitosti shvaćanja shvaćanja i interesa interesa ljudi, ali koji se može riješiti nenasilno nenasilno i kreativno, kreativno, na dobrobit svih koji su se u njemu našli. Ovaj problem je postao globalan pa se zbog toga izdaju razni priručnici koji su postali korisnim štivom školskih i vrtićkih pedagoga i psihologa, učitelja, odgajatelja, socijalnih pedagoga, socijalnih radnika, roditelja. Za početak smo napisali definicju sukoba te smo objasnili da je to zapravo ne mora u vijek biti negativna pojava iako je očigledno da je svako s drugim osobama radije u prijateljskim odnosima nego li u svađi, sukobu ili ratu. Naveli smo i vrste ponašanja koja se mogu pojaviti u sukobu. Zatim smo odlučile pisati o konstruktivnom rješavanju konflikata kao najprikladnijem načinu rješavanja sukoba zbog toga što obje strane budu zadovoljne konačnim rezultatom. Vrlo je važno znati biti posrednik u rješavanju sukoba pogotov kada se radi o sukobu među djecom koji treba riješiti. Njihovo mišljenje u toj dobi još nije razvijeno do najvišeg stupnja i često su egocentrična te zbog toga trebaju našu pomoć kako bi shvatili svog prijatelja s kojim su u sukobu. Na kraju smo napisale nešto o načinima rješavanja konflikata na konstruktivan način te smo opisale igru koja je jako zanimljiva i interesantna te koja bi mogla koristiti u komunikaciji s djecom kako bi se sukob spriječio ili uklonio.

1

2. SUKOB Sukob je situacija kada dvoje ili više pojedinaca zauzimaju različita mišljenja o načinu rješavanja nekog problema. Konflik sam po sebi ne mora uvijek biti destruktivan i negativan,  pogotovo ako poznajemo uzrok sukoba. Konflikt može dovesti do boljeg sagledavanja problema i poticanja novih, uspješnih rješenja. Te konflikte glede njihovih ishoda nazivamo konstruktivnim konfliktima: 1. na subjektivnom planu oni dovode do osjećaja zadovoljstva i samopouzdanja te potiču radoznalost i kreativno mišljenje 2. na interpersonalnom planu dovode do toga da su svi sudionici zadovoljni ishodom Iako u pravilu nije efikasno, u konfliktinim situacijama se često reagira agresijom ili   povlačenjem. Ovakav pristup ustvari ne dovodi do rješavanja sukoba, već do njegova   potiskivanja. Nerazriješeni sukob na individualnom planu može dovesti do dugotrajne frustriranosti koja može varirati od osjećaja tjeskobe, nelagode, zabrinutosti preko gubitka samopouzdanja i samopoštovanja, do neurotskih i psihosomatskih poremećaja. Na interpersonalnom planu u pravilu dolazi do eskalacije sukoba. Naime, on je, iako pritajen, stalno prisutan, kako bi se prvom prilikom, makar se radilo i o bezazlenom povodu, ponovno razbuktao. Različiti načini sučeljavanja s konfliktom predstavljaju poseban aspekt socijalnih vještina odnosno naučenih oblika ponašanja. Učenje ovih vještina i razvijanje apriornog stava prema konfliktu kao nečem dobrom ili lođem započinje u najranijem djetinjstvu. To je učenje tj. usvajanje pretpostavki da se u sukob uđe i iz njega izađe bez primjene sile. Određenje vještine omogućuju djetetu da se osjeća sposobnijim rješavati konflikte konstruktivno i nenasilno. Znači, naglasak je na tome da djecu od najranije dobi trebamo naučiti socijalnim vještinama te će oni tek onda moći konstruktivno rješiti konflikt.

2

3. TRI TIPA PONAŠANJA U KONFLIKTU AGRESIVNO PONAŠANJE Osoba koja se agresivno ponaša u konfliktu pošto poto se želi izboriti za sebe i svoje mišljenje. Brani svoje stavove bez obzira na način i odnos. Karakteristike: -

ne uvažava i ne poštuje druge osobe u konfliktu

-

često upotrebljava verbalne nadmoći i fizičke prisile

-

manipulira

-

u glasu se osjeća tencija, oštrina, naredba, zapovijed, ismijavanje, ironija, sarkazam i napadačka taktika, jaki i povišeni tonovi

-

misli da je uvijek u pravu i da zna stvari bolje od drugih

-

stavlja pred sebe obvezu da pod svaku cijenu mora dobiti ono što želi

Ovakvoj osobi agresivnost može izgledati učinkovita, ali čak i ako je to istina, ta učinkovitost je kratkotrajna. Agresivne osobe ne štete samo drugima, nego i sebi jer svojim stavom uništavaju i svoj odnos s drugim ljudima. PASIVNO PONAŠANJE Osoba koja se ponaša pasivno u konfliktu želi se pošto poto povući te izbjeći konflikt i ulazak u njega. Karakteristike: -

neodlučnost, odustajanje,

-

osjećaj srama, straha i osobne krivnje

-

omalovažavanje vlastitih mišljenja i nejasnoća u izricanju želja i mišljenja

-

ne odbijanje tuđih zahtjeva iako mu nisu po volji

3

-

sramežljivost, bez samopouzdanja, samopoštovanja

-

govori sniženom intonacijom, drhtavim glasom

-

neaktivnost, pokornost

Pasivne osobe uvijek idu sebi na štetu, jer se ne zauzimaju za svoje stavove ni na bilo koji način. Takvo ponašanje može dovesti do psihosomatskih bolesti. ASERTIVNO PONAŠANJE Osoba koja ima ovaj oblik ponašanja u konfliktu argumentirano se zauzima za sebe i svoje stavove, brani ih na lijep, smiren i kulturan način. Karakteristike: -

izražava svoje potrebe, želje i osjećaje drugim ljudima

-

učinkovito ispunjava i ostvaruje vlastite potrebe, prava i mišljenja uvažavajuži pritom i druge osobe te njihove potrebe, prava i mišljenja

-

ne ugrožava i ne šteti drugim ljudima

-

govori odlučnim glasom, punim sigurnosti i samopouzdanja

-

racionalan i realan

Asertivnost samo po sebi označava kombinaciju upornosti i samosvijesti. Primjenjujemo ga  prilikom zastupanja vlastitog mišljenja, traženju vlastitih prava, interesa i želja, odbijanju neopravdanih zahtjeva, suprostavljanju nepravdi i to bez osjećaja straha ili krivnje.

4

4. KONSTRUKTIVNO RJEŠAVANJE KONFLIKATA  Nenasilno rješavanje sukoba segment je šireg pristupa socijalizaciji djeteta kao prosocijalne osobe. Ono obuhvaća širok raspon sadržaja, od onih vezanih uz odnose među pojedincima i grupama u neposrednom okruženju djeteta, odnosno u svakodnevnim situacijama u obitelji i školi, upoznavanje ljudskih prava i sloboda, pa do međunarodnog razumijevanja i suradnje. U novije vrijeme u nekim se školskim sustavima uvodi obrazovanje za nenasilno rješavanje konflikata. Riječ je, prije svega, o učenju tj. o usvajanju pretpostavki, da se u sukob uđe i iz njega izađe bez primjene sile. Određene vještine omogućuju djetetu da se osjeća sposobnijim rješavati konflikte konstruktivno i nenasilno. Samopouzdanje pri sučeljavanju s protivnikom dobro razvijene vještine komuniciranja, te kreativnosti pri pronalaženju rješenja neke su od tih vještina. Učenje konstruktivnog rješavanja konflikata pomaže djeci da upoznaju njihovu složenost, istraže mogućnosti reagiranja u konfliktnoj situaciji i odaberu najprikaldniju. Nalazeći nove odgovore u konfliktnoj situaciji, djeca često uviđaju da mogućnosti ima više nego što im se u  prvi mah činilo. Kroz taj proces traženja mogućih reakcija na konflikt djeca rakošer razvijaju i razjašnjavaju vlastiti sustav vrijednosti, što je vrlo značajno s aspekta nenasilnog rješavanja sukoba.

5

4.1. RJEŠAVANJE PROBLEMA

1. U čemu je problem? Što se dogodilo?

 Na to se pitanje obično odgovara raznim optužbama, pri čemu izgleda da je problem neka osoba u sukobu. Da bismo pri rješavanju konflikata mogli „napasti“ problem, a ne osobu, ponajprije je  potrebno opisati problem u terminima s kojima se obje strane mogu složiti, npr. „Postoji neslaganje glede...“, „Vesna bi htjela... što je u suprotnosti sa željom Ivana da...“

2. Kako se osjećaš u vezi s time?

Osjećaji poput straha, srdžbe i neisigurnosti predstavljaju važan dio sukoba. Potrebno ih je izraziti, i to kao osjećaje, a ne prosudbe ili vrednovanja. Stoga je nužno tzv. govorenje iz „ja pozicije“, odnosno govorenje o vlastitim osjećajima i stanjima, te o posljedicama ponašanja druge osobe u sukobu za nas (npr. „Ja se na njega ne mogu osloniti.“, umjesto „On je neodgovoran.“).

3. Što želite da se dogodi?

Iznenađujuće je kako u konfliktnim situacijama rijetko postavljamo ovo jednostavno pitanje. Obično nadugo govorimo o tome što se trebalo dogoditi i tko je kriv što nije, iako znamo da se ono što je prošlo ne može izmijeniti. Ipak, prije negoli se usredotočimo na sadašnju situaciju i realne mogućnosti u njoj, poticajno je dopustiti mašti da stvori sliku onog što bismo željeli da se 6

dogodi kad bismo imali čarobni štapić. Iako se može raditi o posve nepraktičnoj ideji, ona može naznačiti smjer u kojem se nalazi rješenje. Osim toga, kroz takvu aktivnost iznosimo svoje interese „na vidjelo“. Međutim, u nedostatku čarobnog štapiuća, potrebno je u ovoj fazi rješavanje problema pojasniti koje su naše najvažnije, temeljne potrebe, što najviše želimo izbjeći, u čemu je suština onog što želimo, a što nam je manje važno. Tako stječemo sliku o onome što je svakoj strani u sukobu najvažnije postići.

4. Što se uistinu može dogoditi?

Ovdje je riječ o praktičnim koracima, prihvatljivima svim stranama, koji mogu pridonijeti  poboljšanju situacija. Nije korisno tražiti savršeno rješenje, već prikupiti što više ideja o mogućim postupcima, prije negoli ih podvrgnemo kritčkoj provjeri. Prilikom analize hoće li neko rješenje uspjeti, moramo postaviti pitanja poput: „Je li to pravedno?“, „Koja je cijena?“ i slično. Sve te promjene imaju određenu cijenu – traže ulaganje vremena, novca, emocija, energije. Ako je promjena „preskupa“, možda će strane u sukobu radije tolerirati sadašnju situaciju. Moguće je, međutim, da je sadašnja situacija prihvatljivija jednoj strani, ali ne i drugoj. Drugim riječima, može se dogoditi da na kraju procesa zajedničkog rješavanja problema nije stvoreno dovoljno povjerenja i uzajamne skrbi da ni jedna strana ne želi ostaviti drugu u situaciji koju ne može podnijeti, čak i ako postoji cijena promjene. Ako dođe do toga, osoba koja je u neprihvatljivoj situaciji tražit će način za nastavak sukoba do stupnja kad njegovo rješavanje postane i interes druge strane. Ako je neki dogovor postignut, to još nije nužno kraj  procesa koji ovdje opisujemo. Način rješavanja problema o kojemu su se strane u sukobu složile podložan je evaluaciji, izmjenama, ponovno uz pomoć četiri prethodno navedena  pitanja.

7

4.1. NAČINI KONSTRUKTIVNOG RJEŠAVANJA KONFLIKATA

Učenje opažanjem ili modeliranje U aktivnostima koje koriste mehanizme učenja opažanjem, djeca posredno doživaljvaju sučeljavanje s problemima i njihovo rješavanje. Te aktivnosti potiču pronalaženje i vrednovanje različitih mogućnosti reagiranja. Proširujući njihovo iskustvo o rasponu mogućih reakcija i njihovihi posljedica, te aktivnosti također pripremaju djecu za rješavanje sličnih konflikata u  budućnosti. Skečevi Djeci se zadaje njima značajna konfliktna situacija koju nekolicina njih odglumi. Zatim svi u malim grupama razgovaraju o sukobu i mogućim rješenjima te odgovaraju na čitanja: U čemu se sastoja sukob?, Kojih se rješenja možeš domisliti? i slično. Odabrano rješenje djeca  preobraze u skeč ili igrokaz, uvježbaju ga i, kad su spremna, izvedu ga pred ostalima. Voditelj na kraju sažima različita iznesena rješenja i potiče djecu na raspravu o rješenjima i o tome kako su se osjećala glumeći ih. Igranje uloga Igranje uloga može pokazati da su uobičajene reakcije djeteta nedjelotvorne, te potaknuti iskušavanje drugih načina reagiranja. Djeci se može zadati scenarij ili mogu sama predložiti konfliktnu situaciju za igranje uloga. Napominjemo da pri naznačavanju konfliktne situacije djeci može biti lakše oponašati ponašanje protivnika negoli ga verbalno opisati. Po završetku je značajno „podijeliti“ osjećaje i zapažanja u grupi. Igranje uloga također se može koristi za 8

rješavanje upravo prisutnih konflikata u grupi. Tada je pogotovo korisna tehnika zamjene uloga, u kojoj se od djece traži da nastupe sa stajališta svojih protivnika. Osim dobivanja uvida u   problem iz druge perspektive i boljeg razumijevanja protivnika, igranje uloge protivnika omogućuje djetetu da vidi kako se netko drugi ponaša u „njegovoj“ ulozi u sukobu i na koje načine pokušava riješiti određeni problem.

Zamrzavanje Zamrzavanje se odnosi na intervenciju voditelja kojom on zaustavlja proces igranja uloga u određenom trenutku. Time sudionici i promatraći dobivaju priliku za dodatne uvide, donošenje odluke o daljnjem tijeku interakcije i drugo. Voditelj to potiče pitanjima: „Što si sad uradila?“, „Kako se osjećaš?“ i slično. Drugo ja Tehnika drugo ja omogućuje djeci da promatraju igranje uloga, a i voditeljima, da se na kraće vrijeme uključe u samo igranje uloga, te nekim svojim verbalnim i neverbalnim ponašanjem  pridonesu određenoj strani u sukobu ili rješavanju sukoba. To čine tako da stanu iza osobe čiju ulogu načas preuzimaju, polože joj ruke na ramena i sami pokušavaju reagirati s tih pozicija u konfliktnoj situaciji.

9

5. IGRA Igra je aktivnost jedne ili više osoba koja služi za razonodu i zabavu. Bit igre je postići neki cilj  pridržavajući se zadanih pravila. Ključne komponente igre su motivacija za postizanje nekog cilja, pravila te interakcija odnosno kontakt među sudionicima. Mnoge igre, upravo poradi  pobrojanih elemenata, su korisne, edukacijske te sudionike tjeraju na usvajanje novih znanja i vještina. Igra je odličan način kako djecu naučiti kako konstruktivno rješavati sukob, a da im bude zabavno i zanimljivo. Zato smo smislili odličan scenarij koji je jednostavan i nedvosmislen te  pomoću kojega će djeca shvatiti zašto nije lijepo svađati se te ako do te svađe ipak dođe kako će  ju što lakše i brže riješiti. Igru smo napravili kao jedan skeč kojeg će odlumiti određena skupina učenika, dok će ostatak razreda dati svoje komentare na odglumljeni scenarij. SCENARIJ Prva djevojčica Igraš Uno zajedno sa svojim prijateljicama i dolazi vam jedan dječak iz škole. Tebi se on ne sviđa zato što je on dečko, a dečki su zločesti i stalno se tuku te misliš da će vam pokvariti igru. Zato mu stalno prigovaraš. Druga djevojčica Igraš Uno zajedno sa svojim prijateljicama i dolazi vam jedan dječak iz škole. Tebi se on ne sviđa zato što te je prošli tjedan dok je igrao nogomet pogodio loptom u glavu. Zato mu stalno  prigovaraš. 10

Treća djevojčica Igraš Uno zajedno sa svojim prijateljicama i dolazi vam tvoj dobri susjed s kojim se obožavaš igrati i s radošću ga dočekuješ. Nažalost, tvoje prijateljice ne žele da se on igra s vama iz nekih tebi nepoznatih razloga. Tebi je krivo zbog toga i staješ na njegovu stranu jer stvarno ne razumiješ u čemu je problem.

Četvrta djevojčica Igraš Uno zajedno sa svojim prijateljicama i dolazi vam tvoja simpatija. Presretna si što ga vidiš i što će se igrati s vama. Nažalost, tvoje prijateljice ne žele da se on igra s vama iz nekih tebi nepoznatih razloga. Tebi je krivo zbog toga jer ti se stvarno sviđa i ne razumiješ u čemu je  problem. Dječak  Vidiš svoju prijateljicu i simpatiju te njihove dvije prijateljice kako kartaju Uno. Poželiš se igrati s njima, međutim kad dođeš druge dvije djevojčice ne žele tvoje društvo, a ti ne razumiješ zašto. Vrlo je važno to da učenici koji budu glumili budu uvjerljivi u tome. Nakon što odglume scenarij ispitat ćemo svakoga od njih slijedeća pitanja: 1. U čemu je problem? Što se dogodilo? 2. Kako se osjećaš u vezi s tim? 3. Što želite da se dogodi? 4. Što se uistinu može učiniti?  Nakon što glumci daju svoje iskaze na temelju ovih pitanja, moramo svakako ispitati i učenike  promatrače. Pitat ćemo ih slijedeće: 1. U čemu je problem? 11

2. U kojoj od ovih situacija si se ti pronašao/pronašla? 3. Kako si se osjećao/osjećala? 4. Što si učinio/učinila?   Na kraju ovakve radionice za koju je najbolje da traje blok sat kako bi uspjeli potpuno analizirati situaciju, ali i kako bi učenici mogli zamijeniti uloge glumaca i promatrača moramo donijeti zajednički zaključak. Na taj način možemo provjeriti i da li su svi učenici razumjeli viđene situacije, te kako treba reagirati u njima.

6. ZAKLJUČAK  Po završetku ovog seminara zaključili smo da bez obzira na golemi napreadk ljudskog društva u cijelosti, svjedoci smo nevjerojatnog barbarstva, a upravo je ono izraz natjecanja između dviju ili više osoba, skupina ljudi ili naroda. Upravo sukobi su izvori ratova među zemljama. U takvim se sukobima uzalud troše nasilna sredstva i gube ljudski životi. Golemi su napori  potrebni za rješavanje konflikata, kada jednom do njih dođe, a rezultati su neizvjesni. Da u  budućnosti ne bi došlo do sukoba ovakvih razmjera potrebno je da djecu od najranije dobi učimo konstruktivnom rješavanju konflikata. Smatramo da je natjecateljski duh između djece  potreban kako bi ona napredovala u svom intelektualnom razvoju, međutim, treba paziti da taj natjecateljski duh ne preraste u zavist, ljubomoru ili agresivno ponašanje te na taj način izazove sukob. Zaključile smo da sukob nije uvijek negativan, kao što većina ljudi smatra, nego da  pomoću njega možemo doći do brojnih ideja o tome kako riješiti određeni problem. Na kraju kada postignemo dogovor kojim će sve strane u sukobu biti zadovoljne možemo reći da smo sukob riješili na konstruktivan način. Složile smo se da bi igra koju smo osmislile mogla puno  pomoći u obrazovanju djece o tome kako nenasilno odnosno konstruktivno rješavati konflikt. Ona su još mala i zbog toga im je potreban konkretan primjer kako bi razumjela važnost rješavanja sukoba. Mislimo da ćemo ovakav način rješavanja konflikata koristi u svom svakodneom radu s djecom.

12

7. LITERATURA 1. Ajduković M., Pečnik N.: Nenaislno rješavanje sukoba, Alinea, Zagreb, 2007. 2. Bunčić K., Ivković Đ., Janković J., Penava A.: Igrom do sebe, Alinea, Zagreb 2002. 3. Janković J.: Sukob ili suradnja, Alinea, Zagreb, 1993.

13