Trag 75 - Hansjorg Martin - Tajna Sobe 7

TRAG 75 biblioteka kriminalističkih romana

TAJNA SOBE 7. I u ovom je Martinovu romanu stvorena poprilična galerija likova: siromašna brbljava penzionerka, učeni doktor književnosti kojega bezočno vara žena, seoska djevojka koja pomaže u hotelčiću; bogatun o kojem se »brinu« dvije dostojanstvene tetke, mjesni žandar i mjesni liječnik (osobito plastična i simpatična figura), i — dakako — inspektor Klipp, koji dolazi na godišnji odmor na malom otoku u Sjevernom moru i smišlja kako da se približi simpatičnoj djevojci koja čuva djecu doktora književnosti i njegove žene ljepotice koja otvoreno očijuka s mladim ljepotanom... Sve je to plastično oslikano na pozadini što je pruža otok, turističko mjestance u kojem se ljudi odmaraju, ali također i — izlažu tuđoj radoznalosti (Odlomak iz recenzije)

Osamdeset metara široki gat pružio se oko četiri stotine metara iz kopna u more. Uz lijevu stranu gata stoje usidreni, kao snijeg bijeli brodovi koji prevoze na otok živežne namirnice, alkoholna pića, zabavne orkestre, turiste i osoblje koje u toku sezone radi na otoku. Desno od gata ljuljaju se mali jedrenjaci na kojima su vlasnici maštovito ispisali neobične nazive, uglavnom imena iz starije povijesti. Na samom gatu stoji mala kuća od crvene opeke u kojoj je smještena lučka kapetanija, a na njezinoj južnoj strani postavljeni su kiosci u kojima se mogu kupiti razglednice, bomboni i papirnati rupčići. Duž cijeloga gata širi se miris mora, mulja, katrana i uljnih boja. *** Odvezao sam auto u garažu, platio unaprijed polovicu najamnine za četiri tjedna, a zatim ponio prtljagu do broda kojim ću se prevesti na otok Langeney. Brod je bio još gotovo sasvim prazan. Jedan je radnik smještao kante s mlijekom, a na prednjem dijelu broda dvojica su u sjeni dimnjaka pila pivo iz boca i na moj pozdrav odgovorila su mi samo kimnuvši glavom. Dovukao sam jednu ležaljku na sunčano i od vjetra zaklonjeno mjesto te se udobno smjestio. Više od jednog sata morali smo čekati da brod krene na svoju trosatnu plovidbu do otoka. Bio sam radoznao kakav je otok, kakav je hotel u kojem sam rezervirao smještaj, kakva će biti četiri naredna tjedna dopusta. Bio mi je potreban potpun odmor i namjeravao sam ga provesti u spavanju, ljenčarenju i čitanju lakog štiva. Čvrsto sam odlučio da ću izbjegavati bilo kakva uzbuđenja. Ako bi se ipak ukazalo kakvo uzbuđenje, i to ono na dvije noge, dugokoso i dobro građeno, bio sam spreman djelomično odustati od takve odluke. Nikada se ne može predvidjeti baš sve. Osim toga, znam da ljudi zbog svojih krutih principa gube simpatije, a to nisam želio.

Ležao sam na palubi, razmišljao što me sve očekuje i veselio sam se neizvjesnosti. Da sam mogao naslutiti što me zaista očekuje, sigurno bi raspoloženje bilo manje. Osim poznanstva sa Usehi, ostala iznenađenja bila su zaista neugodna. — Tko zna što se iza brda valja — često je govorila moja baka. *** Petog dana dopusta sjedio sam ujutro na verandi hotela Dunenfrieden u kojem sam već prije rezervirao sobu i razgovarao o vještini bacanja noževa. Tada još ništa nisam znao o ubojstvu koje se dogodilo na drugom katu hotela. Samo tri osobe znale su već toga jutra da je gore ležao mrtvac kojemu je veliki kuhinjski nož bio duboko zarinut u srce. Ali to troje nije se ničim odavalo. Kako se ljudi znadu prikrivati kad im gori pod petama. *** Kada sam drugog jutra nakon dolaska u Langeney ušao u kupališni park, orkestar je upravo završio prvi dio koncerta. Glazbenici su odložili glazbala, stajali u sjeni gustog grmlja jorgovana i odmarali se. U svojim crnim odijelima izgledali su kao vrane na rubu zasijanog polja. Prema dogovoru, drugi dio koncerta trebalo je da počne vrlo brzo, pa sam razmišljao da li bih strpljivo saslušao koncert do kraja ili krenuo u šetnju gradom. Lijenost je prevagnula, odgodio sam traženje nekog zgodnog lokala koji bi mi bio utočište u trenucima dosade ili bijega od dosadnih gostiju u mojem hotelu, pa sam sjeo na klupu na kojoj je već sjedila neka starija žena i marljivo žvakala ljute bombone. Klupa je bila smještena na rubu šetališta, izvan dometa jakih zvukova iz koncertne školjke. Između šetališta i klupa rasli su niski i gusti rododendroni, pa se nisu mogle vidjeti noge šetača. Nakon duljeg promatranja izgledalo je kao da ljudi stoje na pomičnoj vrpci koja ih vozi u krugu oko koncertne školjke. Prizor mi je bio smiješan.

Glazbenici su ponovo sjeli na svoja mjesta. Dugokosi, mršavi dirigent udario je lagano po svom stalku. Violinisti podigoše violine, trubači prinesoše ustima fagote i flaute — i drugi dio koncerta je počeo. Nakon prvog komada reče mi moja susjeda na klupi: — I vi stanujete u hotelu »Dunefrieden«, zar ne? Bio sam prilično iznenađen pitanjem ove postarije, punašne žene. Imala je neugodan, piskutljiv glas kao sa starih gramofonskih ploča. Govorila je saskim narječjem, a brzina kojom je izgovarala riječi bila je zapanjujuća. — Da — ipak sam joj odgovorio i pri tome malo podigao šešir te se naklonio kao što sam to učinio i kada sam prilazio klupi. — I ja stanujem ondje — objasni mi ona. Pogledao sam je, nasmiješio se koliko je to zahtijevala uljudnost i tek tada sam zamijetio njezino smiješno lice prekriveno žutom kožom, dok je oko očiju koža bila čak maslinasto zelena. Imala je male crne oči, a usta velika, drhtava i neobična oblika. Na golemim grudima blistala se crvena staklena ogrlica, a na lijevoj ruci veliki briljantni prsten. Žena dohvati kutiju koja je bila pokraj nje na klupi i pruži je meni: — Izvolite gospodine Klipp — reče ona — kušajte! Moje zvanje — o tome će biti poslije govora — ne dopušta mi da se brzo zbunim, ali sada sam bio zaista toliko zbunjen da sam odmah posegnuo za ponuđenim ljutim bonbonom, stavio ga u usta i vrlo ljubazno zahvalio. Okus i miris ljutih bombona nikad nisam podnosio. Žena je iskoristila moju zbunjenost i nastavila: — Da, znam — nasmiješi se ona — vi ste stigli sinoć! Iz Hamburga. Zovete se Klipp i po zanimanju ste učitelj! — Zabavljalo ju je moje čuđenje. — Čovjek mora biti dobro upućen — mrmljala je dalje. Nisam je odmah dobro razumio i trebalo mi je nekoliko trenutaka da shvatim što je željela reći. Stalno se smješkala i lagano mi prijetila kažiprstom, tko zna zbog čega. — Vi ste učitelj, zar ne?

— Da, stručni učitelj — odgovorih joj brzo i pri tome sam zamalo drugi put pružio ruku u ponuđenu kutiju. Svojom bučnom svirkom orkestar mi je pomogao da malo predahnem, ali samo na časak: violine su opet tiho zacviljele, a flaute se jedva čule. Kao da je naslućivala moje neizrečene kletve, žena lagano pruži ruku s blistavim prstenom na moju podlakticu. — Moj je muž također bio učitelj — reče ona. — Umro je prije pet godina. Slabo srce. Liječnici su liječili želudac. Ah, ti liječnici, znamo kakvi su! Ona napući ljubičastu donju usnicu i teško uzdahne. U jednom trenutku ona odbaci svoje sumnje o liječničkim sposobnostima i svoju pažnju usmjeri drugamo. Nervozno me lupne po ruci i očima me upozori na šetalište. — Poznajete li one tamo? — prosikće. — Koga, molim? — upitah radoznalo, pokušavajući slijediti njezin pogled. — One dvije žene u žutom! Ugledao sam dvije starije žene u jednakim žutim kostimima kako, uhvativši se pod ruku, šeću iza rododendrona. Bile su sušta protivnost mojoj debeloj susjedi i djelovale su vrlo fino i povučeno. Obadvije su imale sijedu, lijepo dotjeranu kosu, a kretnje su im bile nenametljive. — To su sestre Brocksiepen — objasni mi susjeda u povjerenju: iskoristila je opet stanku orkestra i govorila vrlo brzo. — Lijeva je Agathe i ne zove se Brocksiepen, jer je udovica, ali obadvije se predstavljaju samo pod tim prezimenom. Agathe je starija iako se to jedva zamjećuje. Razlika je samo dvije godine. U toj dobi, mislim oko šezdeset, to ne utječe mnogo na izgled. Ona druga, desno, nije udata. Dopušta da je oslovljavaju sa »gospođica«, Ha, to je stvar ukusa. S njima je i njihov nećak, trenutak samo, ne, ne vidim ga. Sigurno je negdje u blizini, uvijek prisustvuje prijepodnevnim koncertima. Ima tek dvadeset godina, vrlo je lijep, studira u Bonnu i vrlo je imućan. Ove žene ili, bolje, njegove tetke, starateljice su mu. Otac mu je umro prije tri godine, vrlo brzo nakon smrti svoje žene. To je bio potresan

događaj! Da! U prvo se vrijeme sumnjalo da je žrtva zločina, ali onda je policija ustanovila da je riječ o samoubojstvu. Dok je sve to pričala svojim drhtavim usnama, njezine male oči nemirno su žmirkale i zadovoljno svjetlucale. Sjetio sam se slučaja Brocksiepen koji je u ono vrijeme pobudio pažnju javnosti. Brocksiepen — mislim da se zvao Alexander, ah, svejedno — nađen je mrtav sa zabodenim nožem u srce. Ostavio je sina kojem je tada bilo sedamnaest godina, gomilu novaca i jedno pismo koje je jasno upućivalo na samoubojstvo. Na satovima obuke prikazivali smo čak dijapozitive u kojima je bilo rekonstruirano to neobično samoubojstvo. Uz to moram reći da sam učitelj na policijskoj školi u Hamburgu i podučavam buduće kriminaliste. Moja je specijalnost »pronalaženje sigurnih tragova« i »način ispitivanja«. U privatnom životu predstavljam se redovito kao stručni učitelj, a ne kao »viši kriminalistički komesar«. Ovaj je naziv dugačak, a uz to vas nakon upoznavanja svi gledaju kao bijelu vranu. Ljudi polude od radosti i ispituju u beskonačnost. Dakle, to su sestre Brocksiepen. Nisu me zanimale koliko ni pet para, a pogotovu ne sada dok sam pokušavao predano slušati glazbu i bio prisiljen pokloniti bar malo pažnje ovoj brbljavoj susjedi iz čijih se usta osjećao nepodnošljivi miris ljutih bombona. Kad bih samo mogao popiti jedno pivo da iz usta uklonim taj odvratan okus. Ali nije bilo izgleda. Morao sam se zadovoljiti glazbom. U jednom trenutku, baš kada je nastupila eksplozija trubačkih glazbala, naglo i snažno me gurne moja sugovornica i migom mi pokaže na prolaznika iza rododendrona. Ljubazno sam joj kimnuo, ali ona shvati da nisam vidio ono na što me je bila upozorila. Zbog toga mi se sasvim približi, uhvati me za rame, pri čemu sam na desnoj ruci osjetio pritisak njezinih golemih grudi. Glasno mi reče na uho da je mladić o kojem smo upravo govorili onaj tamo uz plavušu u zelenoj haljini. Da, da, to je mladi Brocksiepen.

Izgledao je stariji od dvadeset godina. Čak sam ocijenio da mu je trideset. Bio je zaista lijep, širokih ramena, opaljen od sunca, ležernih kretnji, a koračao je uz plavušu sigurnim korakom. Nikada nisam bio oduševljen vrlo lijepim muškarcima i rado sam prihvaćao razna mišljenja o njima: da su loši ljubavnici, dosadni muževi, nepopravljivi egoisti i tako dalje. Nisam sasvim siguran da ta moja nesklonost ne proistječe iz zavisti ili iz osjećaja manje vrijednosti. Jer, što se tiče moje ljepote, nisam naročito obdaren od prirode. Tješi me ipak to što su mi neke žene rekle da više vole zanimljive nego lijepe muškarce. Jedna mi je rekla da sam zanimljiv. Ovaj mladić, Harald Brocksiepen, zaista je lijepo izgledao, a po pogledima koje mu je upućivala njegova partnerica zaključio sam da i ona dijeli moje mišljenje. To je bila vrlo uočljiva žena od tridesetak godina. Imala je dražesnu glavu s kratko ošišanom kosom. Svijetlozelena haljina naglašono je isticala njezine tjelesne draži. Uspio sam osloboditi ruku ispod tereta koji me je pritiskao i pomaknuo sam se za nekoliko centimetara. Orkestar je sada svirao valcer i moja se susjeda počela lagano njihati gornjim dijelom tijela. Valcer je ipak nije previše zaokupio, jer je nastavila izvještaj o drugim prolaznicima na šetalištu. Osnovni podaci bili su imena, važniji datumi, opis karaktera svakoga pojedinca. Tako sam doznao da se plavuša uz Haralda Brocksiepena zove Eisenreich, da je iz Munstera. Njezinog supruga opisala je posebno: »Vrlo ljubazan, tih čovjek.« Doktor Eisenreich hodao je deset koraka iza svoje žene, mršav, mrzovoljna izgleda. S dugom, crnom kosom izgledao je više kao mađioničar nego kao docent književnosti. Doznao sam da je supruga Eisenreicha po svojim roditeljima bila vrlo bogata. Uz njih je trčkaralo njihovo dvoje djece, koja me nisu zanimala, ali je zato svu moju pažnju privukla odgojiteljica koja je također pripadala tom krugu: dražesno mlado stvorenje, mnogo zgodnije od svoje poslodavke. Odjednom — između partije solozvukova harfe i bučnog svršetka orkestra — moja se obavještajka sjetila da se treba predstaviti.

— Wulze! — reče ona bez posebnog uvoda, malo se nakloni i pruži mi ruku. Sada sam znao i to. — Neobično mi je drago — rekao sam brzo. Ustao sam, stisnuo pruženu ruku, skinuo šešir i naglo se udaljio. Da sam ostao, bih još čuo i ime. Možda je Emmy, iako nema izgled galeba. Imena najčešće ljudima ne odgovaraju. Ja se zovem Leo. *** Siguran nagon vodio me je iza ugla velike kupališne zgradu u jednu malu ulicu. Tu sam spazio natpis »Veliki vrč«. Da bih se malo oporavio, bilo mi je potrebno dva puta po pola litre piva, tri izvrsne rakije i tri četvrt sata tišine. Gostionica je bila vrlo ugodna i nije bilo mnogo ljudi. Na stolu su ležale male novine »Kupališni vjesnik«, koje su svakoga dana izvještavale o broju i imenima prijavljenih gostiju, pa sam naišao i na osobe o kojima sam već detaljno bio upućen. Između deset osoba, stanovnika hotela »Dunenfrieden«, pročitao sam i ime Ursula Marckhoff iz Munstera. Odmah sam zaključio da je riječ o dražesnoj mladoj odgojiteljici kod obitelji doktora Eisenreicha. Dok sam razmišljao o njezinom privlačnom izgledu, pomislih i na noge koje nisam mogao u parku vidjeti od gustih rododendrona. Je li i taj detalj bio tako zgodan? — Ali, Leo — rekoh sebi prijekorno i prestadoh razmišljati o nogama Ursule Marckhoff.

Na ručak sam stigao prekasno i stol koji sam dan prije izabrao, već je bio zauzet. Sada sam mogao vidjeti jedino lijevu Ursulinu ruku. Bila je tamna, od sunca opaljena, a potakla me na razmišljanje o nastavku te lijepe ruke prema srcu. Ručak je trajao pola sata i s kolačem od jabuka bila su prekinuta moja razmišljanja. Toga dana i u toku slijedećeg dana nije se dogodilo baš ništa. Bio sam zaista umoran od proteklih jedanaest mjeseci napornog rada, za koje sam se vrijeme uglavnom susretao s ljudima koji su bili zločinci ili sudionici nekog zločina. Od dvadeset četiri sata gotovo dvadeset sati sam prespavao, za vrijeme pet obroka u blagovaonici promatrao lijepu Ursulinu ruku i tako sam tratio vrijeme. Uspjelo mi je da uz mali smiješak izbjegnem ponovan izravan susret sa ženom po imenu Wulze, ali mi nije uspjelo za to kratko vrijeme upoznati Ursulu. — Je li slobodno? — upitao sam, približivši se klupi na kojoj je sjedio muškarac s velikim slamnatim šeširom. Kad mi je kimnuo u znak odobravanja, zahvalio sam i sjeo do njega. Do sada sam provodio vrijeme svoga dopusta u krevetu, malo za stolom u hotelu, rjeđe u gostionici »Veliki vrč« i ponekad na klupama pokraj šetališta. Još se nisam bio okupao. Smatrao sam da ću i za sport još imati dovoljno vremena. Sada sam izabrao klupu pokraj šetališta na obali. Bilo je sunčano i puhao je lagani istočno vjetrić. Položio sam knjigu na klupu između sebe i čovjeka pod slamnatim šeširom. Knjiga je bila od Dickensa, jedna od onih koje se mogu čitati jedino na dopustu ili poslije gripe, u krevetu. Čovjek se sagne i pročita naslov knjige, zatim podigne glavu i pogleda me. Bio je to doktor Eisenreich. Nisam ga odmah prepoznao ispod velikog oboda šešira. — Volite li Dickensa? — upita on dubokim i ponešto promuklim glasom.

— Da, kad imam vremena, rado ga čitam — odgovorih. — U svom diplomskom radu obradio sam temu »Dickens i rođenje socijalističke literature« — reče, malo ušuti, a zatim opet nastavi: — Oprostite, ne bih htio dosađivati. — Ni najmanje — prekinuo sam ga. — Eisenreich! — on se predstavi. — Klipp! — uzvratih mu. — Raduje me! Uostalom, stanujemo pod istim krovom. — Oh! — reče iznenađeno. — Nisam vas još ... — Ne, niste me mogli vidjeti — opet sam ga prekinuo — to vam vjerujem. Sjedim u jednom kutu blagovaonice, a vrlo sam kratko vrijeme ovdje, pa i to sam uglavnom prospavao. Nastao je tajac. Posegnuo sam za cigaretama, što uvijek spašava situaciju kada se nema što reći. Ponudio sam i njemu. Imao je vrlo tanke drhtave ruke. Vjetar je ugasio dvije šibice i tek kad smo se sasvim približili, mogli smo u zavjetrini njegova velikog šešira upaliti cigarete. — Uvijek se radujem kad vidim da netko čita Dickensa — reče on. — To je danas rijetkost. Moji ga studenti čitaju samo zato što je to obaveza. Inače ... — slegne ramenima. — Da — odgovorih — ovo današnje vrijeme ... Nisam bio naročito oduševljen razgovorom. Prolazilo je toliko zgodnih žena, a pedeset metara dalje spazio sam Ursulu kako se lopta u vodi s dvoje djece. Učinilo mi se da ni moj doktor nije bio u tom trenutku previše zainteresiran tom temom. Nervozno je povlačio dimove i stalno pogledavao na plažu. I kad bi mi se na časak okrenuo, njegov se pogled opet brzo vraćao prema moru, gdje je postojalo nešto što ga je vjerojatno uznemiravalo. Pogled mu je bio neobično hladan. Tek kada sam otkrio što privlači njegove zabrinute poglede, poslalo mi je jasno da ga u ovom trenutku ni najmanje ne zanimaju ni Dickens ni književnost ni sav svijet. Ispod jednog šarenog suncobrana sjedila je njegova žena u kupaćem kostimu za koji je utrošeno vrlo malo materijala. Zeleni trokutići — čini se da je zeleno bila njezina omiljena boja — spojeni tankim crnim vrpcama, pokrivali su ono najnužnije. Vidljivi dio tijela bio je

veoma potamnio od sunčanja Do nje je sjedio Harald Brocksiepen. Na glavi je imao malu okruglu kapicu, a preko ramena prebačenu bijelu frotiranu košulju koja je rukavima bila vezana na prsima. Na njegovu pravilnom nosu stršale su velike crne naočale. Bili su previše udaljeni od nas da bi se mogla razabrati i jedna njihova riječ razgovora. Njihovo vladanje bilo je dovoljno da stvori nemir. Nije čudno što su oči doktora Eisenreicha nemirno sijevale. Ali zašto nije pošao k njima? Zar se bojao tog ljepotana Haralda zato što je imao široka ramena? Što bih ja učinio da se moja žena tako ponaša u društvu dvadesetogodišnjeg momčića? Da li bih samo promatrao iz daljine? Možda bih prišao i prilijepio nekoliko zaušnica? Kome? Obadvoma? Što bih postigao da me takav momak pretuče pred mojom ženom? Zamršen slučaj! Zasada sam o tome razmišljao samo kao promatrač, jer moja bračna luka još nije bila na pomolu. Još sam jedrio otvorenim morem, a uz to sam bio uvjeren da takvih problema nikada neću ni imati. Možda problem leži u samom doktoru i zato on sjedi ovdje kao promatrač? Nije isključeno, vjerojatno je zaboravio da uz svoje knjige koji put prolista i po stranicama svoga braka! Ako je tako, ne bi bilo čudno kad bi njegova suvlasnica, zbog preniskih dividendi, uložila svoj kapital negdje drugdje. A imala je svu silu raznovrsnog kapitala. Njezine nepokrivene bilance jasno su na to upućivale. Ali, to se mene ništa ne tiče. Zbog toga sam želio skrenuti njegovu pažnju na drugo: — Ja ne gledam na te stvari tako crno, doktore! Mnogi stari pjesnici prodaju se danas kao džepne knjige, ne samo Dickens, još mnogo, mnogo stariji pisci. Herodot, Plutarh i mnogi drugi. Sigurno se ne izdaju zbog ljubavi prema literaturi ili za nekoliko stotina studenata, već zato što se zna da ih čitaju. Dok sam to govorio, začuli su se povici. Kod prvog sam pomislio da je to glas nestašne djece, jer je na plaži bilo mnogo

buke. Ali kod drugog povika bilo je očito da to nije samo igra. Obojica smo naglo ustali. — Pomoć! — vikao je netko zvonkim glasom, a bio je to dječji glas. — Pomoć, pomoć! — čulo se uzastopce. Vidio sam glavu. Dosta daleko u moru, iza druge zaštitne mreže, netko je mahao, vikao, čas nestajao pod velikim valom, pa opet izranjao. Potrčao sam, usput sam skinuo kaput i bacio ga, pojurio niz strminu i kroz svjetinu i ležaljke na plaži stigao do brane. Nekoliko metara spoticao sam se po sluzavom kamenju, a kad sam već uvidio da ću morati skočiti, ugledao sam kako u moru netko jakim kraulom pliva prema mjestu na kojem sam posljednji put vidio maloga utopljenika. Trčao sam još do kraja brane, bacio se u more i zaplivao s namjerom da u slučaju potrebe pomognem spasiocu. More je bilo hladno i za tren mi je ponestalo zraka. Drukčije sam zamišljao početak sportske aktivnosti za vrijeme ovog dopusta. Smetala me slana voda, hlače su mi smetale kod plivanja, ali usprkos svemu brzo sam stigao do mjesta gdje bi morao biti utopljenik. No ništa se nije vidjelo. Nisam više vidio ni spasioca. Bilo je teško odrediti pravo mjesto, jer su stalno nailazili veliki valovi. — Ipak, ovdje je! Deset do dvadeset metara dalje ugledao sam glavu. Htio sam se približiti, ali me struja ponijela prema otvorenom moru. Pokušao sam skinuti hlače, ali je išlo teško jer su mi se prsti ukočili od hladnoće. Napokon sam uspio. Oslobodio sam se hlača, ali vjerojatno i novčanika. Nisam bio siguran gdje sam ga spremio. Svejedno. Udaljenost do plivača, kojega sam ugledao na jednom valu, povećala se u međuvremenu još za dvadeset metara. Nešto je vukao, vjerojatno utopljenika. Morao se boriti. Bez hlača sam se lakše kretao. Gaće su zajedno s hlačama potonule. Sada još i košulja. Sada naprijed, goli Leo! Pokaži što znaš! Za tren sam doplivao do spasioca. On se kretao mnogo sporije, jer je plivao na leđima, jednom je rukom pridržavao bradu djeteta koje je bilo bez svijesti. potpuno blijedo i otvorenih usta, a drugom rukom je plivao.

— Ja ću preuzeti dijete! — zaviknuo sam mu i uhvatio teret. — Uh! — bilo je sve što je odgovorio i s olakšanjem zaplivao prsno. Bili smo od obale udaljeni nekih dvjesta metara, a vodena je struja bila jaka. Bilo je teško da se dobar plivač sam održi i uspije stići do obale, ali je s takvim teretom izgledalo gotovo nemoguće. Zar oni glupani na obali nemaju čamca za spasavanje koji bi nam sada dobro došao? Nakon otprilike osamdeset metara napornog plivanja klonuo sam. Čovjek koji je plivao uz mene i malo se već bio odmorio odmah mi se približio kada sam zatražio pomoć. Prepoznao sam Brocksiepena. — Možete li još izdržati — upitao me. — Jedva! — zaviknuo sam. — Da pokušamo zajedno? Zgrabio sam dijete za kosu, a on ga je uhvatio za lijevo rame — ali na taj način nismo mogli plivati. Voda je djetetu prekrivala glavu. Bili smo previše blizu jedan do drugoga i noge su nam se zaplitale. Ponovo nas je struja vukla natrag. Izgubili smo opet petnaestak metara. Upravo kada sam htio sam prihvatiti dijete i pokušati plivati na leđima, pojavio se čamac. Stigli su u posljednji trenutak. Trojica muškaraca izvukla su dijete u čamac. Brocksiepen i ja pridržavali smo se jedno vrijeme za bok čamca da se malo odmorimo. Jedan mi je čovjek zatim pomogao da se popnem, dok su druga dvojica održavala ravnotežu brodića. Zatim su izvukli Brocksiepena. Mala je djevojčica ležala na podu kao mrtva. Čovjek koji mi je pomogao pruži mi frotirani ogrtač. Brocksiepen je sjedio na pramcu i dovodio u red svoju kovrčavu kosu. Dvojica su veslala, a treći član posade za spasavanje klečao je nad djetetom, okrenuvši ga na trbuh i pružajući mu prvu pomoć. Voda je u mlazovima izlazila djetetu na nos i usta. — Hoćete li uspjeti? — upitao sam ga. Čovjek je zdvojno slegnuo ramenima. Na plaži je stajalo nekoliko stotina ljudi. Vladala je neugodna tišina kad je čamac zaškripao po pijesku. Iznijeli su dijete kroz dugačak dvored ljudi koji su radoznalo promatrali. Ugledao sam

debelog muškarca kako se s torbom u ruci približava. To je sigurno liječnik. Još je sve bilo mirno. Izlazeći iz čamca, ugledali smo samo leđa ljudi, jer su sada svi bili okrenuti prema plaži gdje je ležalo polumrtvo dijete. Zatim ga više nisam vidio. Neki muški glas je zaviknuo: — Uklonite se, ljudi, smetate nam! Ali se svjetina nije pokrenula. Vođa našeg čamca izvukao ga je na obalu. Rekao je ljutito: — Ljudi su neuviđavni! — Da — potvrdih mu. Brocksiepen je stajao pokraj nas i razočarano se ogledavao što njemu nitko nije obraćao pažnju. — Bit ćete pohvaljeni tek ako dijete ostane živo — rekao sam mu. Vođa čamca se nasmijao. — Želite li cigaretu? — upitao me. — Vrlo rado! — odgovorio sam i pohlepno pružio ruku prema ponuđenoj kutiji cigareta. U tom trenutku začuo se vrisak iza svjetine koja je još stajala na istom mjestu. Prestrašio sam se, a Brocksiepen je također bio zbunjen, čak i staloženi vođa čamca iznenađeno je podigao glavu. Vika se stišavala, prelazila u jecanje i konačno se sve umirilo. Sada se začuo muški glas. — Uklonite se, molim vas! Ljudi se nisu pomaknuli ni nakon ovog upozorenja. Dreka se začula ponovno. Bio je to ženski glas. Nisam mogao odmah razumjeti što je vikao, ali tada sam razabrao: — Strpat ću te u zatvor ako moje dijete umre! U zatvor! Usprkos napornom plivanju i velikom umoru, nešto mi je palo napamet. Teško sam se probio kroz svjetinu. Na pijesku je ležala djevojčica. Liječnik je pokušavao da je vrati u život. Bio je sagnut nad djetetom i davao mu zrak na usta. Njegov je kaput skliznuo i iz hlača mu se izvukla košulja. Malo dalje stajala je gospođa Eisenreich. Kraj nje je bio jedan član posade za spašavanje.

Crvena u licu, razrogačenih očiju i iskrivljenih usta, sva izvan sebe, ona je grdila Ursulu Marckhoff, koja je stajala uz liječnike, blijeda u licu, kao oduzeta. Jednom je rukom zagrlila malog dječaka koji je uz nju stajao i plakao. — Mama — izgovarao je kroz plač i pogledavao naizmjence svoju sestru na pijesku, Ursulu Marckhoff, te malo dalje svoju izbezumljenu majku. Doktor Eisenreich je stajao opuštenih ramena i bez svog slamnatog šešira, iza liječnika. Malim uskim očima gledao je svoju ženu. Na nekim licima nepomičnih promatrača mogao se zamijetiti užitak koji često izazivaju uzbudljivi događaji. Neka petnaestogodišnja djevojka čak se prigušeno smijala. Promatrao sam taj prizor nekoliko trenutaka, a za sve to vrijeme pljuštale su psovke gospođe Eisenreich na račun Ursule Marckhoff. Doktor Eisenreich je naglo krenuo preko slobodnog kruga, prišao ženi i dvaput je pljusnuo. Ona se odmah sabrala. Neki su se ljudi glasno nasmijali. Ne znam kako bi se sve to dalje razvijalo da dijete na pijesku nije počelo pokazivati znakove života. Liječnik je djevojčicu malo okrenuo i ona je zastenjala. — Pođite smjesta s dječakom u hotel! — povikao sam Ursuli Marckhoff. Poslušala me je. Doktor Eisenreich je stajao pokraj svoje žene. Uhvatio ju je za ruku. Zamijetio sam da je stisak bio snažan. Liječnik se ponovno sagnuo k djetetu, obrisao mu lice koje je polako poprimalo drugu boju. *** Na objed sam stigao vrlo kasno jer je netko, dobronamjerno, pohranio moj kaput i cipele u nalazni ured kupališne uprave, pa sam morao bosonog i u tuđem kupaćem ogrtaču najprije podignuti svoje stvari. Kad sam stigao u hotel, ručak je već bio završen. Tu su bile jedino gospođa Drojahn, veoma ugojena vlasnica hotela, i djevojka koja je iznosila suđe iz blagovaonice. — Ah, što se to dogodilo, konačno ste stigli! — reče mi ona.

— Oprostite što sam zakasnio — rekoh joj. — Ali, molim vas — prekinu me ona — nismo znali... Ah, to je strašno! Čestitam vam od srca! To ste krasno izveli, vi i mladi Brocksiepen! Još se ne možemo sabrati od tog događaja, mi smo ovdje u miru pripremali ručak, a nismo znali što se tamo događa.. — Hm, baš se veselim objedu. Sigurno je dobar! — Naravno, trudimo se da budete zadovoljni. Evo, stiže juha. Nemojte se prevlačiti. Ostanite sada ovdje, ionako nema nikoga. Svi su otišli na spavanje poslije takva uzbuđenja. Strašno! — Kako se osjeća djevojčica? upitah gazdaricu. — Dobro — odgovori mi ona i napuni tanjur juhom. Juha je odlično mirisala. Volio sam juhe koje su bile pripremane u malim količinama. U ovoj se osjećao miris gljiva. — Djevojčica mora ostati dva dana u krevetu, naredio je liječnik. Oh, kakvu je sreću imalo to dijete! — Da — rekao sam — umalo da nije svršilo loše. Zar Ursula Marckhoff nije na vrijeme zamijetila da je dijete otišlo predaleko? — Ona nije ni znala da je djevojčica u vodi — reče mi vlasnica hotela i sjedne za moj stol, dok sam ja polako jeo juhu. — Djeca su se s njom igrala, a onda je djevojčica rekla da mora... kako to već kažu djeca. Zatim se nije vratila u igru, već je sama otišla do mora. I kad je odgojiteljica spazila da nema djeteta, tada je već čula zapomaganje. Tako je to bilo. Mislim da nikoga ne treba okriviti! — Ne, ne — odgovorih joj. Otvor na kuhinjskom prozoru je zaškripio; gazdarica ustane i donese drugo jelo. Bio sam vrlo sretan što Ursula nije snosila krivicu za tu nesreću. Objed mi je prijao jer sam bio vrlo gladan. Ovaj sunčani dan mogao bi i za mene imati lijep svršetak. Našao sam novčanik. Bio je u džepu kaputa. Izgubio sam samo hlače. A Dickensa? Ah, da, gdje je ostao Dickens?

Iste večeri tog uzbudljivog dana sjedili smo svi na verandi hotela, okupljeni oko tri sastavljena stola. Poslijepodne sam se dobro naspavao, posjetio omiljenu gostionicu gdje sam popio dvije rakije. Bile su mi zaista potrebne, jer se nikako nisam mogao osloboditi neugodnog, slanog okusa u ustima. Kupio sam toga poslijepodneva i nove hlače. Svi prisutni uzvanici bili su gosti obitelji Eisenreich koja je slavila uspješno spašavanje njihova djeteta. Pozvani su bili sve troje Brocksiepena, gospođa Wulze, moja malenkost, vlasnica hotela, a liječnik, za koga sam poslije doznao da je bio također pozvan, nije mogao doći jer je morao obaviti jednu hitnu intervenciju. U početku je među gostima vladala ukočnost i govorilo se vrlo malo. Nakon izvjesnog vremena dobro moselsko vino odvezalo je nekima jezike i potaklo raspoloženje. Dobro raspoloženje doktora Eisenreicha nije bilo u skladu s njegovim tankim usnama i hladnim očima — ali on je bio te večeri zaista sretan. Njegova se žena ponašala vrlo povučeno u početku i malo je govorila, ali kada je počelo djelovati dobro vino, zaboravila je na događaje proteklog dana. Opet je očijukala s lijepim Haraldom. On je obukao za tu zgodu bijeli smoking, koji mu je izvanredno pristajao. Mnogi bi mu muškarac zavidio. Ja sam sjedio između gospođe Wulze i Agathe Brocksiepen i glava mi se stalno okretala lijevo i desno. Razgovarali smo o kiši i suncu, o bubrežnim kamencima, o Mariji Callas, o današnjoj mladeži, pa opet o kiši i suncu. U mislima sam često odlutao od tema o kojima smo razgovarali. S druge strane stola sjedila je Uschi Marckhoff koja mi je iz sata u sat postajala sve privlačnijom. U toku večeri zapazio sam Gesine koja je posluživala goste. Prije nego što je donijela sladoled predstavila ju je njezina poslodavka.

— To je Gesine — rekla je gospođa Drojahn. — Danas se ona brine o nama, inače radi u kuhinji i nabavlja namirnice. Večeras je zamijenila Selmu, koja ima slobodan dan. Djevojka je bila vitka i visoka, s plavom kosom i vrlo ljupka. Bilo joj je vrlo neugodno dok ju je gazdarica predstavljala gostima. Sve su oči bile uprte u nju, pa je malo pocrvenjela, spustila pogled, a pri tome su se isticale njezine neobično duge trepavice. Moju naročito pažnju izazvala je ta djevojka tek kad je gospođa Eisenreich prolila čašu vina po stolu. Doktorova supruga bila je već u vrlo dobrom raspoloženju, mnogo je pušila i stalno se igrala kutijom šibica, dok na kraju nije gurnurla čašu. — Zašto ne paziš? — prosiktao je vrlo oštro doktor. Žena se malo zbunila, prestala govoriti i sjedila je kao poslušno dijete. Jedino su joj ruke lagano podrhtavale. Gesine je brzo brisala proliveno vino i pri tome pogledavala Haralda Brocksiepena. To nije bio običan pogled divljenja. Ispod njezinih dugačkih trepavica izbijala je strast. Brocksiepen je protrljao čelo i brzim pogledom preletio po prisutnima da se uvjeri nije li netko spazio ovaj djevojčin pogled. Isto se ponovilo i pola sata poslije toga, kada nas je djevojka posluživala kolačima. Isti pogled i isto Haraldovo trljanje čela i njegova zabrinutost dok je promatrao prisutne za stolom. Nakon toga sam opazio na njezinom licu i u očima razočaranje. Kada su gosti pojeli kolače, lijepi Harald je naručio šampanjac. Ja sam odbio i zamolio pivo. Starija sestra Brocksiepen oprostila se od društva. Iako je mlađa izgledala vrlo umorno, ostala je do pola jedan. Kao da je postojao dogovor između ovih dviju starateljki i upraviteljica Brocksiepenovoga imetka, da jedna od njih uvijek mora budno paziti na bogatog nećaka. Gospođa Eisenreich je bila već prilično pijana, a njezin je muž postajao sve mrzovoljniji. Gospođa Wulze je napola spavala, a ja sam razmišljao o tome kako da se neprimjetno povučem, ali tu je bila Uschi. Gospođa Drojahn mi je pričala o svečanosti koja se sutra održava u velikoj kupališnoj dvorani. — Oh, da — potvrđivala je Sylvia Eisenreich. — Svi ćemo se opet ondje sresti.

Gospođa Wulze je sada već čvrsto spavala, šampanjac je učinio svoje. Popio sam ostatak piva i ustao. Vlasnica hotela je iskoristila priliku, najavila »policijski sat« i poželjela svima laku noć. Doktor Eisenreich je također ustao, ljutito pogledao svoju ženu i pri tome joj nije ništa rekao. Čudio sam se kako je reagirala ta žena — čak i pijana — kad bi joj muž nešto oštrim glasom rekao ili je samo bijesno pogledao. Odmah bi se digla, krotko pozdravila i kao poslušni pas krenula za svojim mužem. Uschi Marckhoff mi je pružila svoju lijepu ruku i rekla: — Hvala, gospodine Klipp! Nije povukla ruku iako je osjetila da sam je zadržao dulje nego što je to bilo potrebno kod uobičajenog pozdravljanja. — Hvala? Na čemu? — upitao sam — Ah, vi znate zašto zahvaljujem! — rekla je to smješkajući se. Sada je povukla ruku i pomogla gospođi Wulze, koja se upravo probudila, da se digne sa stolice. Gesine je prošla mimo nas s velikim pladnjem punim praznih čaša. U njezinim sam očima zamijetio suze.

Velika kupališna dvorana nalazila se u zgradi koja je sagrađena 1898. godine. Na prvi se pogled moglo zamijetiti da je na toj gradnji radilo mnogo mladih arhitekata i majstora svih vrsta i da je svaki od njih dao izgledu ponešto od svoga stila. Nije bilo ni jedne ravne crte. Da su smjeli, vjerojatno bi i prozorske okvire izveli pod nepravilnim kutovima. No, ja volim mladenački stil. Ima u sebi toliko mnogo živosti za razliku od starih pravila. Tu je bilo mnogo bijele i zlatnožute boje, zatim lijepo brušenog mramora; mora se priznati da je rad tih mladih ljudi u potpunosti uspio. Ali ova svečanost neće mi ostati u sjećanju zbog mladenačke i buntovničke arhitekture koja nas je ovdje okruživala. Gospođa Drojahn je rezervirala za svoje goste veliki stol blizu prostora za ples, nešto dalje od plesnog orkestra. Našla je dobro rješenje jer orkestar nije bio naročito skladan. Sada nas je bilo sedmero za stolom, jer je Uschi morala prije izlaska spremiti djecu za spavanje. Kao i prošle večeri, sjedio sam između gospođe Wulze i jedne od tetaka Brocksiepen — Agathe. S otvorenog prozora puhao je vjetar gospođi Wulze u potiljak, pa me je zamolila da s njom zamijenim mjesto. Učinio sam to vrlo rado jer sam sada mogao sjediti kraj doktora Eisenreicha. To je bilo mnogo ugodnije nego naporan razgovor s dvije žene. Doktor je osjećao izvjesnu obavezu prema meni, pa je nastojao da svoje i inače učtivo ponašanje poprati i ponekim smiješkom. To mu je, doduše, teško uspijevalo, ali ja sam shvatio da želi biti srdačan. Njegova je žena, opet sjedila s druge strane stola pokraj Haralda, nasuprot tetkama Brocksiepen koje nisu s nje skidale pogleda. Kupališni upravitelj stajao je u središtu dvorane; prebacujući tijelo s jedne na drugu nogu, držao je prigodan govor. Napokon je stigla i Uschi Marckhoff. Obukla je tamnoplavu haljinu s bijelim porubima, što je podsjećalo na mornarsko

odijelo. Zamišljao sam da bi žensko osoblje na luksuznoj jahti baš tako trebalo biti odjeveno. Kad bih bio milijunaš... Orkestar je svirao brzi bugi. Parovi su plesali foks, rumbu, sving, a neki i tvist. Kako se kome dopalo. Doktor Eisenreich se kretao polako, plešući s gospođom Wulze. Bio je vrlo ozbiljan. Harald je plesao s jednom od svojih starateljica. Sylvia je negdje dotjerivala svoj izgled, a Agathe Brocksiepen već je sklopila poznanstvo s jednim parom za susjednim stolom. Uschi je izabrala za svoj dolazak pravi trenutak. Ponudio sam joj mjesto između sebe i doktora, zapitao je što želi popiti i odmah joj predložio da uzme vino koje sam ja pio. Natočio sam njezinu i svoju čašu te nazdravio: — Za sretno poznanstvo, gospođice Marckhoff! — Ah, da! — bilo je sve što je odgovorila. Sumnjičavim pogledom preletjela je preko svih praznih stolica oko stola. Vjerojatno se htjela uvjeriti da nitko nije čuo moje riječi. Sada sam tek vidio da ima sasvim nježne plave žile po vratu koje se spuštaju preko ključne kosti pod ovratnik haljine. Tako bih rado vidio gdje završavaju. Od tog trenutka nestalo je moje zanimanje za ostalo društvo za stolom. Plesao sam svaki ples sa Uschi. Prije velikog odmora za orkestar i plesače dogodilo se nešto što me je malo otrijeznilo i privuklo moju pažnju. Najavljivač je preko zvučnika najavio ples za koji će plesačice birati partnere. Još nije ni završio rečenicu, a preko podijuma za ples već je prolazila Gesine. Stala je kod našeg stola. Na sebi je imala svijetlu, jeftinu haljinu koja joj nije lijepo pristajala. Iako je bila dobro građena, sada se nisu mogli zamijetiti lijepi oblici njenog tijela. Prišla je Haraldu Brocksiepenu, no ovaj je u tom trenutku ispijao čašu i nije zamijetio da iza njega netko stoji. Vidjelo se da se Gesine na tu odluku spremala vrlo dugo. Lice joj je bilo ozbiljno, nikoga od prisutnih nije pogledala, već se pred Brocksiepenom malo naklonila i upitala: — Smijem li moliti za ples?

Orkestar je zasvirao. Nisam mogao čuti što joj je mladić odgovorio, ali njegov podrugljiv osmijeh na licu i kretnja kojom je odbio Gesine bili su dovoljno jasni. Djevojka je problijedjela, stisnula oči, a zatim se naglo okrenula i pošla pognute glave prema izlazu. Tetke Brocksiepen i gospođa Wulze nisu zamijetile ovaj događaj, jer su leđima bile okrenute toj strani stola. Zato smo Uschi i ja vrlo dobro sve vidjeli. — Vrlo neugodno — reče mi Uschi. — Da — kratko sam odgovorio. Razmišljao sam što se to događa između Gesine i Haralda i što je navelo djevojku da se te večeri izloži takvoj neugodnosti. Nisam vjerovao da bi samo iz ljubavi prema tom mladiću poduzela takav korak koji ju je stajao mnogo savladavanja. — Koristila bi nam promjena zraka poslije ovoga, zar ne? — upitao sam Uschi. — Ne znam — promuca ona. — Bez loših namjera — objasnio sam joj u šali, jer sam kraj Uschi brzo zaboravio prethodan događaj. — Htio sam vas pozvati u bar. Vina više nema, pa bismo mogli popiti jedan konjak. Ona kimne. Ustali smo i provukli se iza doktorove stolice do izlaza. Na hodniku je stajala strelica s oznakom: »Kupališni bar«. Zamijetio sam tek u prvom katu da smo se cijelo vrijeme držali za ruke. Bio sam sretan. Naručio sam dva konjaka i slane oraščiće. Sjeli smo za mali stol i konobar nas je za tren oka poslužio. Sjedili smo dugo, utonuvši u ono stanje koje mi se kod drugih ljudi uvijek činilo vrlo glupim. Nismo mnogo govorili, nasmiješili bismo se ponekad jedno drugome i katkad se uhvatili za ruke. Šalio sam se, govorio čak gluposti, recitirao poneki stih — sve u svemu nisam se ponašao kao trideset dvogodišnji viši kriminalistički komesar. Osjećao sam se divno. Bio sam zaljubljen. Kada je konobar drugi put donio konjak, rekao sam joj: — Molim vas, Uschi... oprostite mi što žurim... ali ja bih... ja bih tako jako želio... smijem li reći?

— Ja nisam vila — reče ona i pogleda me. — Ne mogu doduše ispuniti svaku želju, ali reći smijete! Dobro. U mislima sam sam sebe udario po ramenima i hrabrio se. Izgovorio sam dvije rečenice: — Privlačite me... u ova tri dana mislim samo na vas... Možda sam još nešto nesuvislo rekao, ali toga se više ne sjećam. — Prestani! — prekinula me Uschi i pri tome je smiješno skupila usta. — Nemoj više govoriti, sjedni do mene i najprije mi reci kako ti je ime i poljubi me. Ja se zovem Uschi! Odmah sam to učinio, poslušno kao nikada do sada, i poljubio je na usta. — Oh — reče ona. — Još samo reci da se zoveš Otto! — Leo! — odgovorih tiho. — Sviđa mi se ime Leo — reče ona bez ustezanja. — Hajdemo plesati, Leo! Zagrlio sam je i stisnuo k sebi. Ona se ogledala po baru, i kad je bila sigurna da nas nitko ne gleda, poljubila me. — Što će misliti ljudi: mlada djevojka u rukama opasnog zavodnika — rekla je to pola ozbiljno pola u šali. — Dobra si — rekao sam zbunjeno. — Ne, nisam dobra — odgovori ona — dopuštam da me nepoznat čovjek javno ljubi nakon dvanaestosatnog poznanstva i nakon dva konjaka. O tom čovjeku znam da se zove Leo Klipp, da ima sive oči, da spašava djecu iz mora... — Što još znaš? — Da je vrlo zgodan — reče ona i pocrveni. — Ja ću te dopuniti. Činovnik do kraja života, neoženjen, 1,76 visok, vrat 41, bez imetka, ali vrlo vedre naravi i... — I? — I na moje veliko iznenađenje, neizrecivo zaljubljen! Poljubio sam je treći put. Nismo zamijetili da je pred našim stolom stajao doktor Eisenreich. — Oprostite! — reče on.

Malo smo se odmakli jedno od drugoga. Učinilo nam se kao da pred nama stoji utvara. — Jeste li vidjeli moju ženu ili Haralda Brocksiepena? — upita on. Zanijekao sam glavom. — Nismo — reče Uschi. Oboje smo ustali. — Hajdemo, pamoći ću vam tražiti — rekao sam mu. — Molim te, Uschi, pođi do našeg stola. Mi ćemo se brzo vratiti. Ona mi se bojažljivo nasmiješi i pođe. — Nema ih već gotovo pola sata, ne znam ... — mrmljao je. — Ako se tako nastavi, zlo će svršiti! Uhvatio sam ga pod ruku. — Izađimo, pa ćemo ih negdje vani potražiti — odgovorio sam mu. — Ili možda na drugom katu. Tamo je vrlo zgodna konoba. Vjerojatno tamo sjede. Ja se ne bih uzbuđivao, doktore! Vani nisu mogli biti jer je počelo kišiti. Smatrao sam da je nemoguće da su toliko ludi i da sjede negdje u parku na klupi. Konoba se nalazila na drugom katu. Morali smo proći kroz veliku dvoranu gdje je vladalo vrlo dobro raspoloženje. Upravitelj je podijelio plesačima balone. Objavio je natjecanje: nagradu će dobiti oni parovi čiji balon ostane čitav do kraja dugotrajnog valcera. Gosti su zaplesali uz povike i smijeh, jedni su drugima pokušavali probušiti balone, a kroz metež i galamu čulo se pucketanje. S magnetofonske vrpce odzvanjali su bečki valceri, jedan za drugim, kao da neće prestati do jutra. Ušli smo u usku dugačku prostoriju u kojoj se galama nije toliko čula. Sa strane su bili smješteni stolovi između kojih su bile pregrade i tako činile male poluosvijetljene udubine u kojima su sjedili parovi. Neki su se držali za ruke — kao Uschi i ja dok smo sjedili u baru. Otkrio sam Sylviju i Haralda u najmračnijoj niši. Harry ju je zagrlio, a kada smo im prišli, on joj je pridržavao cigaretu dok je povlačila dim. Preko zvučnika se čulo najavljivanje slijedećeg valcera. Oboje su digli glave. Čim je prepoznala muža, Sylvijine su se oči napunile strahom. Pretpostavljao sam da je Harald već

prilično pijan, jer se nije pomakao ni skinuo ruku s njezinog ramena. Buljio je u nas kao da ne zna što se događa. U Eisenreichu je rastao bijes koji je nagovještavao ono najgore. Da bih spriječio zlo, rekao sam: — Dobro je što smo vas našli, gospođo Eisenreich. Nedostajali ste nam, a vaše su tetke uznemirene što vas nema, mladiću! Da je taj lijepi, visoki i dobro razvijeni Harald bio samo malo pametniji i manje pijan, iskoristio bi mogućnost koju sam mu pružio. Ali on je postupio kao divljak i zaurlao: — Što se vas tiče gdje sam ja? Vratite se onamo otkuda ste došli i recite tetkama da sam pod okriljem najboljih ruku! Zagrlio je Sylviju još jače, lupio čašom po stolu i glupo se nasmijao. — Smjesta pustite moju ženu! — reče doktor toliko glasno da je u susjednim nišama nastao tajac. Mnogi su ustali da vide ovaj zabavni prizor. — Što kažete, kako? — vikao je Harald. — Smjesta! — dodao je nešto tiše, ali odrešito Eisenreich. Sylvia je problijedjela i sasvim se otrijeznila. Mislim da je doktor izgledao Brocksiepenu vrlo smiješno, pa se opet nasmijao. To je bilo za doktora previše. Zgrabio je Haralda za kravatu i htio ga je povući s klupe, ali je lijepi zavodnik skočio i povukao ruku sa Sylvijinog ramena. Zadržao sam mu ruku koju je ispružio prema doktoru i čvrsto je stisnuo. Zastenjao je i htio me udariti drugom, slobodnom rukom, ali je doktor bio brži i onemogućio ga. — Dosta je toga — rekao sam i gurnuo Haralda na klupu. Povukao sam Sylviju i ona je odmah ustala. — Tući se možete vani, ali ne pred tolikim svijetom — rekao sam oštro i obratio se doktorovoj ženi: — Vi ćete, gospođo, poći sa mnom dolje! Ne znam što je u tom trenutku o meni mislila, ali to me nije mnogo zanimalo. Bez riječi sam je izveo kroz konobu i uveo u dvoranu u kojoj su plesala još dva preostala para s balonima. Sylvia je plakala.

— Uredite se malo i popijte hladne vode! — strogo sam joj naredio i ostavio je pred ženskim odjelom zahoda. Kad sam ulazio u dvoranu, prsnuo je i pretposljednji balon, a orkestar je zasvirao »tuš« kojim je najavio pobjednike. Na stepenicama koje su vodile u bar pojavio se doktor Eisenreich — sam. Čini se da je odustao od borbe s lijepim Haraldom. Dok je prilazio našem stolu, Uschi me je gledala ispitivački i sa strahom u očima. Kimnuo sam joj u znak umirenja. Gospođa Wulze je opet spavala. Orkestar je nastavio svirati plesnu glazbu. Za vrijeme prvog plesa ispričao sam Uschi što se zbilo. Ona mi je odgovorila gotovo istim riječima kao i njezin poslodavac: — Ako se tako nastavi, zlo će svršiti! Već je bila skoro ponoć, pa sam zaključio da se ova svečanost može završiti i bez moje i Uschine prisutnosti. Uschi je mislila kao i ja. Jednoglasno smo odlučili da promijenimo restoran. Sigurno postoji neko mjesto gdje nema pobjednika s balonima i gdje neću morati biti sudac ljubavnim parovima. Do vraga, što se mene tiču bračne razmirice drugih ljudi, a najmanje sada kada je moja pažnja usmjerena u drugom pravcu. Zato sam pobjegao iz ove gužve sa svojom ljupkom partnericom. Nije nas smetala kiša. Trčali smo kroz male uličice i stali pred drvenim vratima na kojima je bio natpis »Kod starog vodonoše«. — Tu bi moglo biti zgodno — rekao sam Uschi koja je pod mojim velikim kišnim ogrtačem izgledala kao šišmiš. Dok sam pred vratima skidao s nje kaput, rekao sam joj: — Ti si lijepa, Uschi, ali kakva si uistinu? Odgovorila mi je kao s magnetofonske vrpce: — Volim raskoš, želim vladati, rastrošna sam, egoistična, proračunata, velikodušna, vjerna, pravedna, hvalisava, samodopadljiva, volim dom, djecu, slavu, kao Napoleon, Wagner, čak kao Cezar... A sada pogodi! — Majčinski Napoleon i vjerni Richard Wagner? — razmišljao sam. — Jesi li rođena u znaku lava, Uschi?

— Da, lavica sam, Lave! — potvrdi ona. Smijali smo se i ušli, držeći se za ruke. Restoran je bio pravo otkriće. Stari drveni namještaj, hrapave plohe stolova, neobične stolice s pletenim naslonima, u kojima se vrlo ugodno sjedilo. Mali bar, a iza njega na zidu različiti predmeti od bakra. Nad cijelom prostorijom bila je razapeta mreža, a po njoj su visjele školjke njišući se u gustom dimu. Gostioničar je izgledao kao sa slikovnice: debeo, crvenih obraza s velikim brkom. Imao je jedno stakleno oko. Prišao je našem stolu i upitao nas dubokim promuklim glasom što želimo. Opet smo jednoglasno naručili pivo. Za susjednim stolom gosti su jeli sendviče sa šunkom. Uschi je slijedila moj pogled prema tom stolu i rekla: — Oh, da, i ja bih jedan sendvič! Nije bilo mnogo ljudi. Možda deset ili dvanaest. Tiho se govorilo, smijalo, svi su nešto jeli i pili. Glazbe nije bilo. U jednom je kutu stajao predmet za koji sam pretpostavio da bi mogao biti pijanino. Gostioničar nas je poslužio i vjerojatno je zamijetio moj pogled. Otišao je do tog predmeta, podigao poklopac — i zasvirao. Naravno, to su bili komadi koje je moja baka pjevušila, ali je svirao krasno, sendviči su bili izvrsni, pivo, gostionica, nas dvoje — sve je bilo veličanstveno. Razgovarali smo, izmjenjivali misli, srca, želje i čežnje. Bili smo sretni i začuđeni od tolike sreće. Često smo oboje duboko uzdahnuli da bismo se uvjerili kako je sve to stvarnost. U dva sata istjerao nas je gostioničar. Rekao je: — Imam, na žalost, samo gostionicu, ali nemam sobe za iznajmljivanje, kad bih imao, mogli biste ostati... Kiša je sada padala još jače. Ulice su bile puste. Počeo je puhati vjetar koji nas je na svakom uglu zaustavljao. Stigli smo do hotela. Lagano sam otključao ulazna vrata našeg pansiona i još tiše ih zatvorio. Skinuli smo cipele i kao lopovi popeli se stepenicama do naših soba. Da me je vidio moj šef, viši kriminalistički savjetnik Johannsen, vjerojatno bi došlo u opasnost moje zvanje i služba povjerljivog i odanog policajca.

Na odmaralištu između prvog i drugog kata, gdje su se odvajali naši putovi, uhvatio sam Uschi za ruku i rekao joj: — Dođi k meni. — Ti si lud — prošaputala je i malo zadrhtala. Poljubili smo se. I usta su joj drhtala. U kući je vladala mrtva tišina. Jedino se čulo kucanje velikog sata dolje u predsoblju. Zvono je udarilo jedanput. Bilo je pola tri. — Ah, šteta — rekao sam. — Laku noć, najdraži — prošaputala je Uschi. — Kada bi se barem mogla zaključati vrata moje sobe — nastavi ona i oslobodi se zagrljaja. — Ponekad se strašno bojim. Okrenula se i nestala u mraku. Jedna je stepenica prema gore zaškripala. Prije nego što sam se vratio u svoju sobu, a od tada je prošlo dva sata, već se toliko razdanila da sam jasno mogao vidjeti dokle seže nježna plava žilica kojoj sam se divio, gledajući je na Uschinom vratu.

Neka mi više nitko ne govori o slutnji! Nas dvoje, čarobna djevojka rođena u znaku lava u otključanoj sobi i ja, nismo slutili da se u našem hotelu »Dünenfrieden« upravo te noći nešto događalo i dogodilo. Slijedeći je dan osvanuo tmuran i hladan, kišovit. Jedan od vrlo čestih dana na Sjevernom moru. Prema kućnom redu hotela, doručak se mogao dobiti do pola deset. Budući da mi je oduvijek to bio najmiliji obrok, a vlasnica hotela ga je pripremala baš po mom ukusu, ustao sam u devet, dotjerao se i požurio u blagovaonicu. Veliki zidni sat otkucavao je već pola kada sam bio na stepenicama, ali sat je išao malo naprijed. Prema tome, kada smo se noćas Uschi i ja prvi put rastajali, nije bilo još pola tri. Za doručkom sam bio sam, i kada sam završio, pošao sam na verandu. Čula se glazba s radija, žamor i dječji smijeh. Bio sam toliko začuđen kada sam ugledao bračni par Eisenreich da sam gotovo zaboravio reći: »Dobro jutro«. Sjedili su na jednoj klupi lijevo od radija. Sylvia u zelenom puloveru, crnim hlačama, sjedila je nježno naslonjena na doktorovo rame. Ruku je stavila pod njegovu i zajedno su pregledavali neki časopis. Nedostajao je Harald Brocksiepen. Njegove su tetke sjedile u pletenim foteljama. Agathe je plela, a mlađa sestra Hilda je čitala. Gospođa Wulze je bila zabavljena pisanjem mnogobrojnih razglednica. U jednom se kutu Uschi igrala s doktorovom djecom »Čovječe, ne ljuti se«. Na moj pozdrav svi su podigli glavu, ali sam odmah uočio da su pogledi bili različiti. Oboje Eisenreichovih imali su pogled pun pitanja s ponešto nemira. Tetke Brocksiepen kao da su nešto zamjeravale i negodovale. Gospođa Wulze bila je puna radoznalosti. Ljubav — vrlo loše prikrivenu ravnodušnošću — čitao sam u očima Uschi. Srdačnost sam osjetio u pogledu dvoje djece. Odmah sam ih upitao mogu li se pridružiti igri.

— Slijedeću partiju igramo nas dvojica! — rekao mi je Jojo. — Ovu ćemo brzo završiti. — Prihvaćam — odgovorio sam mu, uzeo novine, zapalio cigaretu i sjeo uz prozor. Na prvoj stranici nisam našao ništa novo ni zanimljivo, druga je bila još dosadnija. Na trećoj stranici bio je zanimljiv izvještaj o procesu artistu Robertu Carri. Poznati žongler i bacač noževa usmrtio je prije četiri mjeseca u jednom nastupu za televiziju svoju partnericu. Nekoliko milijuna ljudi gledalo je kako se veliki nož, sličan kuhinjskim noževima, zabio u vrat lijepoj i atraktivnoj plavuši i kako se djevojka srušila. Emitiranje nije bilo prekinuto ni kada je Carra kao lud hodao oko ubijene i kada su ga dvojica uhapsila. Činilo se kao da su svi, počevši od kamermana do posljednjeg radnika na odašiljaču, spavali. Kada je slika s ekrana nestala i emisija bila prekinuta, televizija se ispričala gledaocima. Slučaj je izazvao skandal i sveopće negodovanje. Mali i veliki listovi razbuktavali su svojim dugačkim stupcima pučanstvo. Tu se moglo doznati da je djevojka bila Carrova ljubavnica, da je očekivala dijete, da je to očito ubojstvo i razne slič dezinformacije. Slučaj je omogućio novinarima da mašta dostigne vrhunac. Novine koje sam toga jutra čitao spadale su u red ozbiljnijih izdanja i donosile su na dva stupca vrlo objektivan izvještaj o ovom slučaju. Porota je oslobodila Carru optužbe. Za vrijeme istrage utvrdilo se da je ubijena uistinu očekivala dijete, ali da Carra nije bio otac. Ovaj poznati mađioničar živio je u sređenom braku, kao što je to slučaj kod većine ljudi iz te sredine, te da je bio vrlo solidan i discipliniran čovjek. U njegovu su zvanju, uostalom, takve odlike nužnost. Ljudi kojima ruke podrhtavaju nezamislivi su kao bacači noževa i uspjeh bi im bio vrlo slab. Gospođa Wulze je završila pisanje razglednica. Ustala je i prošla pokraj mene prema izlazu. Vjerojatno je zavirila u otvorene novine koje sam čitao, jer sam u jednom trenutku čuo iza sebe povik: — Što? Zar je to moguće? Oslobodili su Carru? Jeste li to već pročitali?

Obratila se svima prisutnima kao da je stajala u školskom razredu. Gospođa Wulze je mnogo naslijedila od svog pokojnog muža koji je bio učitelj. — Nikada ne bih to mogla povjerovati — nastavila je užasnutim glasom. — Što vi mislite, gospodine Klipp? — Uvijek sam smatrao da je to bio nesretan slučaj, gospođo Wulze — rekao sam. — Ako netko hoće nekoga ubiti, sigurno će za to pronaći prikladnije rješenje nego ubojstvo pred milijunima promatrača. — Možda je mislio da će se baš zbog toga ovo ubojstvo ocijeniti kao nesretan slučaj! — odgovori mi debela sugovornica. — Jeste li vidjeli tog čovjeka? Ja vam ga mogu opisati. Nekoliko dlaka na surovoj bradi... pa ona masna, crna kosa... da ste ga samo vidjeli! Lukavi lisac! Očekivala sam da će ga sigurno zatvoriti... Kad joj nisam ništa odgovorio, obratila se Eisenreichu, — Doktore, vi ste učen čovjek, recite mi jeste li se vi nadali takvom ishodu ovog slučaja? — Oprostite! — upadne joj Eisenreich u riječ, jer je bilo očito da nije čuo o čemu je govorila, a zatim nastavi: — Carra? Ne znam... — Pa, onaj bacač noževa i artist — reče gospođa Wulze uzrujano — onaj što je nožem usmrtio djevojku. Zar ne znate? — Ne, ne — reče Eisenreich mucajući i sa zaprepaštenjem u očima. Mislim da je bio osjetljiviji nego što je svojim izgledom to odavao. Nevjerojanto koliko ga je pričanje gospođe Wulze uzbudilo. Da bi ga umirila, njegova mu žena položi lagano ruku na rame i reče tiho: — To se dogodilo prije nekoliko mjeseci, Anselme! — Ah, da, tako — reče sada doktor s olakšanjem. —Ne znam ništa o tom slučaju, gospođo! — Zar je to moguće? — čudila se dalje gospođa Wulze. — Cijeli je svijet o tome govorio i... Prekinula ju je gospođa Drojahn.

— Molim vas, oprostite — reče ona — moram nešto reći... — Malo se okrenula i obratila tetkama Brocksiepen pitanjem: — Zar vaš nećak nije ovdje? — Ne, nije, on još spava! — reče tetka Agathe i nastavi plesli. — Molim vas, hoćete li mu poručiti da će danas biti ručak tek poslije trinaest sati. Ne mogu prije završiti jer je Gesine iznenada napustila posao. — Ah? — reče gospođa Wulze kao da je i u tome vidjela senzaciju. — Da, pomislite — objasni gospođa Drojahn — došla je jučer u pola jedanaest kući. Imala je slobodnu večer. Kada je došla, bila je vrlo blijeda i ušla je bez najave u moju sobu. Ukratko mi je rekla da se ne osjeća dobro i da mora smjesta kući. Plakala je i bila je potpuno zbunjena... Naravno, što sam mogla učiniti? Izgledala je zaista jadno i dopustila sam joj da ode. Iste je noći otišla biciklom u svoje selo roditeljima. Stanuju na južnoj strani otoka. Putnike ne treba zadržavati, ali posao je ostao na meni i Selmi, a nas dvije nismo u stanju sve obaviti na vrijeme. Molim još jedanput sve prisutne da uvaže ovu moju ispriku. Još je nešto rekla, ali ja je više nisam slušao. Uschi me pogleda i reče tiho: — Jadna djevojka! Činilo se da Hildu Brocksiepen nije naročito zanimala knjiga koju je čitala. Ona je zaklopi, ustane i izađe u vrt. Kiša više nije padala. Nakon kraćeg vremena ona se vrati i svojim staračkim glasom reče da je kiša prestala i da će poći na koncert. Za lošeg vremena koncert se održavao u dvorani umjesto u parku. Velika staklena vrata su se otvarala, pa se tako dvorana spajala s terasom koja je bila natkrita. Na taj je način bilo omogućeno gostima da šeću i po kiši i da uživaju u koncertima. Oduševljenje Hilde Brocksiepen koncertom povuklo je i ostale, pa su za tren svi napustili verandu i pošli za tetkom Hildom. — Možemo poslije nastaviti igru — reče mi mali Jojo da bi me utješio što napušta započetu partiju.

— Poći ću s vama, ako nemate ništa protiv toga — odgovorih mu. — Ako Uschi dopusti — reče mi Kiki. — Nisam siguran da će mi dopustiti — prihvatio sam u šali. Uschi me pogleda i reče: — Iznimno ću dopustiti ovog puta, ali molim da se lijepo ponašate! Zabavljao me ovaj razgovor i bio sam dobro raspoložen. Pošao sam s njima. Što čovjek ne radi iz ljubavi! Šetali smo po natkritom šetalištu i vrtjeli se stalno u krugu. Iz dvorane su dopirali zvuci s plavog Dunava, španjolskog intermeca i još mnogi slični ovima. Hodao sam uz Uschi, a djeca su trčkarala ispred nas. Bilo mi je zaista smiješno. Gospođa Wulze je već našla žrtvu s kojom je sjedila na klupi. Sestre Brocksiepen hodale su neprekidno desetak metara iza nas. Ispred djece i nas šetali su, uhvaćeni pod ruku, bračni par Eisenreich. — Da li ti to razumiješ? — upitao sam Uschi i pri tome pogledom pokazao na njezine poslodavce. Ona strese glavom. — Ne, ali ja o tome ne razmišljam — reče ona. — Kad bih samo znao kakve te druge misli zaokupljaju? — zadirkivao sam je. — Što se to tebe tiče! — nastavila je u dobrom raspoloženju. Tako bih je rado poljubio, ali to sada zaista nije bilo moguće. Skoro jedan sat šetali smo svi besciljno i glupo, stalno u istom krugu. Nedostajao je jedino Harald Brocksiepen.

Poslije koncerta zaputio sam se, malo promrzao od prohladnog vremena i djelomično neprospavane noći, u hotel »Dunenfriden« po svom običaju, i danas sam zaboravio novčanik u sobi, ali do ručka sam imao još dovoljno vremena da ga potražim. Tek što sam uhvatio za kvaku na glavnim vratima, začuo se kroz kuću stravičan vrisak. Vrisak je bio toliko jak da sam u trenu zaboravio na omamljenost i hladnoću. Zalupio sam vratima i pojurio prema stepenicama niz koje je već trčala gospođa Drojahn. Kad je već stajala na najnižoj stepenici, jednom se rukom uhvatila za ogradu, a drugom je grčevito zgrabila moj ovratnik na kaputu. — Gospodine Klipp, oh... oh... To je bilo sve što je mogla izgovoriti. Još je jedanput uzdahnula, a zatim se onesvijestila. Po njezinom izgledu očekivao sam to, zato sam je u prvi čas pridržao. Nesvjestica je bila, međutim, samo trenutačna. Ona otvori oči, sjedne na stepenicu i duboko uzdahne. — Što se dogodilo, gospođo Drojahn? — upitao sam i istovremeno razmišljao o tome što bi moglo biti uzrokom njezinom uzbuđenju. — Umirite se — nastavio sam i lagano je udario po ramenu. — Brocksiepen... je... on leži... u svojoj sobi... Još nisam znao o čemu govori, zašto spominje Brocksiepena — ali bio sam siguran da se nije zbio radostan događaj. Ostavio sam je da sjedi i pojurio, grabeći po tri stepenice, prema gore. Vrata na sobi Haralda Brocksiepena bila su širom otvorena. Ležao je na leđima u svom krevetu. Imao je na sebi svijetlu prugastu pidžamu i odmah se mogla uočiti velika tamna mrlja na lijevoj strani grudi. U prvom trenutku moglo se pomisliti da je riječ o malo većoj znački, ali iz sredine te značke stršao je držak noža, samo držak. Oštrica noža nije se vidjela, bila ja

zabodena duboko u lijepa, široka Haraldova prsa, točno na mjestu gdje je bilo srce. Haraldove oči bile su zatvorene. Njegovo lice, inače glatko i puno samouvjerenosti, sada je bilo sivo, sitno, gotovo dječje. Neobrijana brada pojačavala je mrtvački izgled. Lijepi Harry bio je ubijen na spavanju. Njegove zgrčene ruke, jedna pokraj noža na prsima, a druga na pokrivaču, ukazivale su to da je bio svjestan svoje smrti samo na trenutak. Prišao sam mrtvacu i dirnuo mu ruku. Bila je hladna kao kamen. Nož je bio već nekoliko sati u tijelu ovog bespomoćnog bogatog nasljednika. Ogledao sam se po sobi. U većini slučajeva ne nalazi se opušak s tragovima crvenila za usne, a još rjeđe se pokraj mrtvaca nađe novčanik sa svim ispravama ubojice. Dugme s kaputa počinitelja, nađeno u ruci ubijenog — to je želja iz snova. Pa ipak, i najiskusniji kriminalist ponajprije se ogledava za takvim tragovima. Nikada se ne zna. Nisam našao ni opušak od cigarete, a ni dugme. Ništa nisam dirnuo, ništa podigao i ni za milimetar izmijenio položaj bilo kojeg predmeta u sobi. Izašao sam, zatvorio vrata, ponovo sam ih otvorio, izvukao ključ s unutrašnje strane, naravno, rupčićem, a zatim s vanjske strane zaključao. Pošao sam polako niz stepenice, sjeo uz našu gazdaricu i rekao: — Nikome ni riječi, gospođo Drojahn. Ne smijete o tome govoriti dok ne dođu ljudi iz odjela za umorstva, jeste li me razumjeli! Još sam je jednom potapšao po ramenu i pošao do telefona. — Odjel za umorstva... — mrmljala je gospođa Drojahn i počela tiho plakati. Pokraj telefona bio je popis važnijih brojeva. Nazvao sam policijski ured. — Okrug Langeney, viši narednik Maybom! — javio se glas na drugoj strani žice. — Hotel »Dunenfrieden« — rekao sam — želio bih razgovarati sa šefom vaše stanice!

— To sam ja — čuo sam glas višeg narednika Mayboma. — O čemu je riječ? — nastavio je. — Zovem se Klipp — objasnio sam mu. — Vaš sam kolega, šefe Maybom, iz policije u Hamburgu. Ovdje sam kao gost. Molim vas, dođite, ubijen je jedan čovjek! — Što? — upita prestrašeno viši policijski narednik. — Ubijen je čovjek — ponovio sam i nastavio — savjetujem vam da ne dođete s upaljenim svjetlom i ukopčanom sirenom. — Tu brigu prepustite meni — gunđao je kolega. — Nemojte ništa dirati dok ne dođemo! — Kako vi želite — rekao sam — možda bi bilo dobro da u međuvremenu obavijestite odjel za umorstva, ukoliko ne želite sami preuzeti ovaj slučaj. U aparatu je zazvonilo i veza je prekinuta. Uvidio sam da je moj kolega vrlo osjetljiv i da ga smeta moje upozorenje ili savjet. Stigao je za kratko vrijeme. Bez sirene i bez plavog svjetla. Našu je gazdaricu pozdravio samo mahnuvši rukom, kako je uobičajeno među znancima. Mene je udostojio samo malim naklonom glave, ne znam da li iz nepovjerenja ili poštovanja. Pri tom pozdravu jednim je prstom dotaknuo kapu i rekao kratko: — Maybom. Nije mi se svidjelo njegovo ime. — Klipp! — odgovorio sam također kratko i kimnuo mu. — Gdje je? — U prvom katu, soba broj sedam! — pomogao sam mu. Pošao je u svojim stegnutim čizmama vrlo službeno i čvrstim korakom stepenicama. Gospođa Drojahn i ja krenuli smo za njim. Ispred Brocksiepenove sobe izvadio sam iz džepa ključ i pružio mu ga. Maybom otključa i pruži ruku prema kvaki. — Oprez — rekao sam — otisci prstiju! — Ah, da, naravno — reče on. Maybom je po džepu tražio rupčić, ali ga nije našao. Ja mu svoj nisam htio ponuditi, pa je morao laktom pritisnuti na kvaku. Vrata su se otvorila. Brocksiepenova neobrijana brada učinila mi se sada još tamnijom. Vjerojatno uslijed svjetla u sobi. Vani su se

opet nadvili tamnosivi oblaci. Dok je policajac prilazio lešu, na prozorska su stakla udarale velike kapi kiše. U sobi se osjetio slabi vonj leša, u to se pomiješao miris hladnog dima iz Haraldove odjeće, uz to miris vodice za brijanje, a sve zajedno neugodno je mirisalo na smrt. Kao i uvijek u takvim slučajevima, i sada mi je postalo mučno. — Možda bismo mogli malo otvoriti prozor... — rekao sam. Maybom je stajao prekriženih ruku pokraj kreveta i razgledavao sobu. — Ništa se ne smije dotaknuti — izderao se. A onda učini nešto neočekivano. Okrene se prema meni, pristupi dva koraka i reče oštro: — Mogu li ipak vidjeti vašu službenu iskaznicu? Gospođa Drojahn je stajala kod vrata i povikala: — Gospodin Klipp neće valjda, on ne može... Gospodine Maybom, on je učitelj, on ima... — Učitelj? — pogleda me Maybom. — Mislio sam da ste, kao što ste mi preko telefona rekli... — Samo trenutak! — odgovorili mu i posegnuh u džep. Izvadio sam novčanik i pokazao legitimaciju. Dugo ju je gledao, proučavao svaku napisanu riječ, a kada mu je napokon postalo sve jasno, lupio je svojim čizmama te mi pružio legitimaciju. — Hvala, oprostite, ali moga je dužnost da ispitam... — Dobro, Maybom — odgovorio sam mu. Otišao sam do prozora i otvorio ga jer mi je zaista pozlilo. Ne gledajući Mayboma, rekao sam: — Ne smatrate li ipak da bi trebalo najhitnije pozvati odjel za umorstva? — Svakako, komesaru! — Molim vas, budite ljubazni, pa me od sada oslovljavajte samo prezimenom. Gospođa Drojahn je sa čuđenjem pogledavala u nas dvojicu. Shvatio sam da iz našeg razgovora ništa nije razumjela, pa sam joj ukratko objasnio kakav sam ja to stručni učitelj.

Maybom je još stajao nepomično pokraj mrtvaca. Bilo je očito da je zatečen što se tako iznenada našao pred teškim zločinom, a ujedno i pred osobom koja mu je mogla naređivati. — Naredniče Maybom — obratio sam mu se — nazovite policiju! Gdje je vaše nadležno mjesto? Moramo se požuriti, jer će vjerojatno malo dulje potrajati dok stignu ovamo. Nazovite već jednom, čovječe, ne smijemo gubiti vrijeme! — Odmah! — odgovorio je. Promatrao sam ga kako i dalje o nečemu razmišlja. Pogledao je na sat i rekao: — Za dva sata naići će plima. — Da, što hoćete time reći? Postao sam nervozan. Zašto povezuje plimu s hitnim pozivom nadležne policije? — Brod je krenuo s obale prije pola sata! Ako sada nazovem, kolege mogu stići tek... — malo je računao, a onda nastavi — ... otprilike za dvanaest sati! — Sto mu gromova! Zapalio sam cigaretu, bacio šibicu kroz prozor i zamislio sam se. — Dvanaest sati? — upitao sam da bih provjerio jesam li dobro čuo. — Da, slijedećim brodom! — potvrdi mi Maybom. Sada više nije bio osoran, već je govorio glasom u kojem se osjećala odanost, što je bilo najbolje prirodno i instinktivno oružje protiv novih i nepoznatih pretpostavljenih osoba i u slučajevima kada bi trebalo donositi brze odluke ili preuzeti odgovornosti. Zatvorio sam prozor. Bilo mi je jasno da se moram prihvatiti posla, bar za to vrijeme dok ne stignu kolege iz policijske stanice. Moram uložiti sve svoje iskustvo i znanje kako bih mogao barem obrazložiti pitanje koje će mi sigurno poslije biti postavljeno: »Ti si, Klipp, spavao u susjednoj sobi, poznavao si sve ljude u hotelu, čak si često bio u društvu svih koji bi mogli doći u obzir kao počinitelji ovog zločina — i što si uspio otkriti?« Lijepo, nisam imao drugog izlaza nego da se odmah prihvatim posla. A toliko sam se veselio da ću s Uschi poći u našu malu gostionicu,

naručiti dobre sendviče i provesti ugodan dan. »Smiri se, Leo«, rekao sam sebi. Imao sam dovoljno razloga da to kažem: preda mnom je ležao čovjek s nožem u srcu... — Gospođo Drojahn — obratio sam se izbezumljenoj ženi — pogledajte, molim vas, ovaj nož, morate se malo približiti, dođite! Smirite se, niste sami! Tako, sada je bolje! Jeste li dobro vidjeli? Prepoznajete li taj nož? Usta su joj drhtala dok je polako pokušavala izgovoriti nekoliko riječi: — To je, mislim... iz naše kuhinje... — Izgleda kao nož za rezanje kruha ili tome sličan, zar ne? — nastavio sam. — Da — pošla je prema vratima. — Upotrebljavamo ga za rezanje kruha, a ponekad njime režemo meso ili nareske... Imam tri ista noža... Iz prizemlja se čulo škripanje vrata i razgovor. — Siđite brzo! — rekao sam Maybomu. — Zamolite sve goste da uđu u verandu. Zamolite ih, jeste li me shvatili! Nemojte im ništa reći. Ja ću pozvati odjel za umorstva. Dajte mi telefonski broj. — Neustadt 499! — izustio je Maybom kao iz puške. Okrenuo se i pošao oštrim korakom prema stepeništu. Našao se tu u pravo vrijeme, pa je tako mogao spriječiti gospođu Wulze i Agathe Brocksiepen da se ne popnu do prvog kata. Čuo sam njihove začuđene glasove. — Dođite, gospođo Drojahn! — rekao sam. Uhvatio sam za ruku jadnu gazdaricu i izveo je na hodnik. Zaključao sam vrata i odveo je u njezinu radnu sobu. — Smirite se — rekao sam joj i dodao: Ako imate kakvu rakiju, dajte da popijemo po čašicu. Dobro će nam doći! Pokušala se malo nasmijati, ali taj smiješak nije pristajao njezinom uplakanom i izmučenom licu. Ustala je i iz jednog ormarića donijela bocu i dvije čaše. — Da natočim jednu i za Mayboma? — upita ona. — Ne, on je u službi! — rekao sam.

Glasno sam se nasmijao jer sam odmah uočio da je tekućina koju je gazdarica točila izvanredan i skupi konjak, nešto što mi je u ovom trenuku bilo potrebno. Još mi je bio pred očima lijepi Harald. Gospođa Drojahn je natočila i sebi punu čašu. Vidjelo se da je navikla da teške trenutke olakšava na taj način. — Živjeli! — rekoh. — Živjeli, gospodine Klipp! — odgovori ona. Ispijajući čašu, sjela je nasuprot meni. Izgledala je vrlo smiješno. Čašu je podigla visoko zabacila glavu, a noge svinula i gurnula pod stolicu. Raspoloženje mi se malo popravilo i poželio sam da malo snjom čavrljam, ali to sada zaista nisam ni mogao ni smio. — Još jednu čašicu? — upita me gazdarica. — Najprije moram telefonirati! — odgovorih joj. Ona je ipak ponovno napunila čaše i donijela telefonski aparat iz hodnika. Dok su vrata bila otvorena, iz verande je prodirao jaki žamor uzrujanih glasova. Zamišljao sam Mayboma kako se snalazi u tom metežu i kako odolijeva bezbrojnim pitanjima uzbuđenih tetaka Brocksiepen i nesnosne brbljavice Wulze. Žalio sam Uschi, jer je i ona bila tamo. No, prije nego što krenem u pomoć Maybomu, moram nazvati Neustadt. Na drugom kraju žice javila se policija u Neustadtu. Tražio sam šefa. U aparatu jc kvrcnulo i tada začuh mladenački glas. Predstavio sam se, izvijestio ukratko o događaju i upitao što će se dalje raditi. Mladenački je glas šutio nekoliko trenutaka, a zatim reče: — Ako sam dobro razumio, vi ste viši komesar Klipp iz Hamburga, zar ne? — Dobro ste razumjeli — odgovorih mu. — Ovdje je Korn, Cornelius Korn — reče moj sugovornik — bio sam vaš učenik tri godine. Vjerojatno me se sjećate, — Korn? — rekao sam i pokušao srediti sjećanje. On je i dalje nastojao da mi u tome olakša: — Jedan visoki, plavi momak s mnogo sunčanih pjega...

Do vraga, svake godine sjedi preda mnom nekoliko tuceta mladića. Mnogi od njih su plavi i mnogi imaju sunčane pjege, a uz to su visoki i mršavi. Ali, nisam ga htio uvrijediti. — Da, sad sam se sjetio! — povikao sam kao da mi se pojavljuje u sjećanju. — Mislim da ste upravo u ono vrijeme planirali ženidbu. Većina mladića koji polaze tu školu i stoje pred prvim zaposlenjem obično istovremeno razmišljaju i o ženidbi. Znao sam da neću pogriješiti. — Da, da — razveselio se. — U međuvremenu sam se i oženio! — Čestitam! — odgovorih mu. Želim vam mnogo sreće! Sada ste šef u Neustadtu, kolega Korn, i treba vam dvadeset sati da stignete do mjesta zločina na ovom otoku? — Da — reče on. — Tu se ništa ne može učiniti. Na sreću, to je tek drugo ubojstvo otkako sam ovdje u službi. — Zgodno — narugao sam se. Ako se to pročuje u krugovima zločinaca, buduće ubojice u svojim će ubilačkim planovima sigurno računati s vašim prijevoznim poteškoćama. Što ćemo sada? Naš dobri Maybom ne može ništa poduzimati prije vašeg dolaska. — Ne — reče Korn. — Ali, kada ste već vi tamo... Nije dovršio rečenicu. — Potrudit ću se, dragi moj — malo sam se nasmijao i nastavio — nadam se da vas neću razočarati! — Ali komesaru! Njegove su riječi zvučale zaista iskreno i to mi je godilo. — Isporučit ću vam ubojicu. Vidjet ćemo se, dakle, večeras oko jedanaest, zar ne? — Da, oko jedanaest, pola dvanaest — potvrdio je. — Hvala vam i mnogo uspjeha! — Vrlo ste ljubazni! — odgovorio sam i spustio slušalicu. Sada sam i službeno dobio Brocksiepena na dušu. Vrlo romantičan položaj. — Živjeli, gospođo Drojahn!

Drojahn, koji nas je gledao sa svih zidova, iz okomitih i vodoravnih položaja, s pisaćeg stola i sa zidne police, sigurno nije stekao dobar dojam o radu kriminalističke službe. — Pozovite liječnika, po mogućnosti dobrog i savjesnog liječnika, gospođo Drojahn — zamolio sam je. — Kada vam se javi, predajte slušalicu meni. Trebamo i fotografa. Tu na otoku ima ih vrlo mnogo. Koji je od njih povjerljiv i dovoljno šutljiv da bi mu se moglo povjeriti snimanje ubijenog čovjeka? — Od liječnika dolazi u obzir jedino doktor Knopf — reče gazdarica i nastavi birati liječnikov broj telefona. Doktor Knopf je govorio promuklim glasom pušača i s osjetnim znakovima astme. Kada sam mu objasnio o čemu je riječ, nije bio oduševljen, ali je ipak odmah odgovorio: — Za pet minuta sam kod vas! Teže je bilo s fotografom. Prvi, kojega je gostioničarka nazvala, odmah je odbio kada sam mu rekao da bi trebalo napraviti nekoliko snimaka za policiju. Obrazložio mi je to time što se on specijalizirao za drugu vrst snimanja: njegovi snimci moraju služiti za lijepo sjećanje i dobro raspoloženje. Drugi je bio na nekoj svadbi, a tek treći je nevoljko i drhtavim glasom, s ponešto radoznalosti, prihvatio moj poziv. Obavio sam sve što se u takvim slučajevima najprije mora učiniti. Tek tada sam se zaputio na verandu. Zamolio sam gospođu Drojahn da pozove i svoje osoblje — koje se sada sastojalo od svega jednog člana, mlade Selme.

Bio sam zadovoljan što se Uschi još nije vratila s djecom. Planirala je da tog jutra posjete akvarij. U međuvremenu je počela padati kiša, pa su se vjerojatno zbog toga zadržali malo dulje. U takvim situacijama vrlo je neugodno kada prisustvuju djeca. Odrasli postaju najčešće razdražljivi ili histerični, a djeca počinju plakati — ne zato što bi razumjela događaj, već zato što se plaše svojih izbezumljenih i izmijenjenih roditelja. Maybom je sjedio kraj vrata koja su vodila s verande na ulicu. Skinuo je kapu. Kad sam ušao, smjesta se dignuo. Najprije sam zamolio tetke Brosksiepen da malo izađu u hodnik. — Što se dogodilo? — upitala je gospođa Wulze čije je lice bilo tamnocrveno od uzbuđenja. — Strpite se samo trenutak — rekao sam. Agathe i Hilda Brocksiepen su me slijedile. Ušli smo u radnu sobu gospođe Drojahn. Zamolio sam ih da sjednu. Tek što sam otvorio usta s namjerom da im kažem neugodnu vijest, progovorila je gotovo nečujnim glasom Hilda: — Da li se Haraldu nešto dogodilo? Kimnuo sam i odmah počeo izgovarati sve one glupe riječi koje se u takvim prilikama upotrebljavaju. Mislim da zaista ne postoji utješna riječ u takvim trenucima, barem meni nije poznata ni jedna. Agathe je sjedila na rubu stolice kao ukočena. Hilda me je gledala otvorenih usta i gnječila rupčić malim, debelim prstima. U Agathinom krilu vrpoljio se sićušan psić. Nakon kratke stanke upita Hilda zbunjeno: — A kako se to dogodilo? Činilo se kao da još nije shvatila točno o čemu je riječ. Nije mi preostalo ništa drugo nego da im otvoreno kažem: — Vaš je nećak ubijen!

Agathe je još sjedila kao skamenjena. Međutim, Hilda se polako digla i, gutajući riječ, progovori: — Ubijen? Nakon te riječi srušila se, a ja je nisam stigao pridržati. U tom trenutku otvorila su se vrata u sobu je ušao nizak, punašan čovjek, to jest uskočio je jer je vidio kako se Hilda srušila. — Vode! — povikao mi je i već je klečao na podu uz onesviještenu ženu. Potrčao sam po vodu. Na hodniku sam se sudario sa čovjekom koji je veoma mirisao na neki francuski parfem. Čuo sam da je zastenjao od udarca, a tek poslije sam shvatio da je to fotograf. Nosio je ružičastu košulju i kao snijeg bijele hlače. Samo takav nam je još nedostajao. Na okupu je bilo ljudi svih vrsta. Zaista bi moglo postati vrlo uzbudljivo. Veliki zidni sat na hodniku hotela »Dunenfrieden« počeo je zvonko otkucavati dvanaest sati upravo u trenutku kada se Hilda Brocksiepen onesvijestila. Sat je još otkucavao kada sam se vratio sa čašom vode. Pokazujući rukom na onesviještenu ženu, fotograf me upitao je li to mrtvac kojega treba fotografirati. — Nije! — odgovorio sam mu, pružajući liječniku vodu. Poželio sam da odjednom imam šest ruku. Gazdarica je utrčala u sobu, uz nju je jurila rasplakana djevojka iz kuhinje, a pas Bello jurio je za njima i lajao iz svega glasa. Vrhunac tog meteža bio je Maybom koji me je došao izvijestiti da me u predsoblju čeka čovjek koji se predstavio kao Hempel. Želi sa mnom razgovarati. Osim toga, gospođa Wulze je prijetila Maybomu da će početi vikati ako ne kažemo što se dogodilo. Sat je svojim zvonkim otkucajima upotpunjavao ovu zbrku. — Poznajete li tog Hempela? — upitao sam Mayboma. — On je novinar! — rekao je Maybom sa strahom u glasu. — Jeste li vi što izbrbljali? — napao sam fotografa. — Novinari! Samo su još oni nedostajali! — Ali, nisam, nisam, uvjeravam vas — govorio je čovjek u ružičastoj košulji.

— Prestanite — rekao sam nervozno. — Pođite gore i čekajte me pred sobom broj sedam. Ništa nemojte tamo dirati. Jasno? Kada sam ušao na verandu, Eisenreich i njegova žena mirno su sjedili i nisu razgovarali. Gospođa Wulze, naprotiv, bila je vrlo glasna, ali sam usprkos njezinim mnogobrojnim pitanjima sve troje smirio samo kratkim objašnjenjem da je riječ o »nesretnom slučaju«. Rekao sam da će biti potrebne neke formalnosti, zamolio ih za razumijevanje i objasnio da sam zadužen za taj slučaj. Napokon su sve troje pristali da se povuku u svoje sobe. Zamolio sam ih da tamo ostanu sve dok ih ne pozovemo. Došla je i Uschi s djecom. I njoj sam ukratko sve obrazložio i poslao sam je da se igra s Kiki i Jojom. Gledala me je začuđeno, kao da gleda stranca. Priznajem da me je njezin pogled ražalostio, ali sada nisam imao vremena za osjećaje. Doktor Knopf je u međuvremenu obavio posao oko onesviještene tetke Brocksiepen. Ucviljene sestre jedva sam otpremio u njihove sobe. Htjele su po svaku cijenu odmah vidjeti svoga nećaka. I gospođu Drojahn zamolio sam da sa Selmom ode u kuhinju. Tek tada sam se zaputio sa simpatičnim liječnikom na prvi kat. Maybomu sam naredio da pronađe novinara koji je bio negdje u kući. Našao ga je u kupaonici pokraj Haraldove sobe; stajao je prislonjen uz jedan zid. Bio je to onizak, mršav i prosijed čovjek od pedesetak godina. Kosa mu je visjela po vratu i čelu, ramena je opustio, ali odmah sam uočio male, lukave oči koje su bile u suprotnosti s njegovom neurednom vanjštinom iza koje se skrivao spretan i prodoran čovjek. — Lijepo, gospodine Hempel — rekao sam. — Nanjušili ste kako to dolikuje dobrom novinaru. Kada izlazi vaš list? — Sutra ujutro! — reče Hempel. — Kada redakcija zaključuje to izdanje? — Oko ponoći. — Dobro, a za koje novinarsko poduzeće radite? — Ni za koje, imam poseban ugovor!

— Čestitam! Večeras, oko jedanaest sati, ispričat ću vam sve pojedinosti koje će mi biti poznate. To može biti mnogo ili vrlo malo, ali do tada ni riječi. Ako budete i dalje ovdje stajali, ispitivali ljude i ometali rad. neću vam reći baš ništa. Prihvaćate li takvu nagodbu? Promrmljao je nešto, poprijeko me pogledao, a onda je rekao: — Što mi drugo preostaje? Vi ste zakon... — Dogovoreno. A sada brzo otiđite! — rekao sam mu. Čekao sam sve dok nije za sobom zatvorio vrata. Zatim sam otključao vrata Brocksiepenove sobe i ušao zajedno s liječnikom i fotografom. Maybomu sam naredio da stoji pred vratima i da pazi da nitko ne izađe iz svoje sobe, niti da napusti hotel.

Najprije sam otvorio prozor. Fotograf je bio blijed kao stijena. Rekao sam s koje strane treba napraviti snimke. Radio je brzo i dobro, a na svu sreću nije progovorio ni riječi. Liječnik i ja stajali smo uz prozor i gledali u kišu i u mali vrt preko puta našeg hotela. Pušili smo i čekali da čovjek u ružičastoj košulji napravi osam različitih snimaka. — Žao mi je što sam vas morao uznemirivati, doktore Knopf, ali znate kakav je propis. Smrt mora potvrditi stručna osoba. — Naravno — odgovori on nakon kraće stanke, malo se nakašljao, a zatim nastavio: — Vi također nemate baš osobito lijepo zvanje, zar ne? — Ne — potvrdio sam mu. — Ponekad požalim što sam baš to izabrao. Možda bi bilo zgodnije da sam trgovac ili ugostitelj. A kako je s vama? — Vrlo različito — reče on. — Kada moram liječiti stare žene, tada mislim kao i vi sada, ali ako je riječ o bronhitisu mladih djevojaka, zadovoljan sam svojim zvanjem. Obojica smo se nasmijali. To je malo ohrabrilo našeg fotografa, čiji je aparat upravo kvrcnuo pokraj mrtvog Haralda. Knopf mi je namignuo i zapalio drugu cigaretu. Konačno je naš fotografski umjetnik završio posao. Izveo sam ga iz sobe i ponovno ga upozorio na potpunu šutnju i na točan rok izrade i dostave slika. Čim je napustio sobu, postao je življi i razgovorljiviji. — Čim završim slike, odmah ću vam ih donijeti, ali ne smijem zaboraviti i na druge mušterije. Na svu sreću, imam i drugih, mnogo, mnogo ugodnijih narudžbi! — Sada morate misliti samo na hitnost ovoga posla — odgovorio sam mu. — Kako vi jednostavno o tome razgovarate...

— To je stvar navike — odgovorio sam mu. — Kad biste vi svakoga dana snimali nekoliko leševa, govorili biste i vi o tome tako. — Najljepše vam zahvaljujem na takvom poslu — sada je već govorio na svoj uobičajeni način. Objesio je aparat preko ramena. Prije nego što je stupio na prvu stepenicu, još jednom je pogledao na vrata sobe broj sedam i rekao: — Siguran sam da ću uvijek pronaći ljepši posao od ovoga ovdje. — Vjerujem vam — rekao sam. — Pazite da ne padnete niz stepenice! Vratio sam se u sobu. Liječnik je upravo pregledavao oči mrtvacu. — Nešto mi nije jasno! — reče on mekim glasom. — Sumnjate li da je taj mladić bio narkoman? — I to je moguće — rekao sam neodlučno. — Bio je veoma bogat, pa je možda iz dosade i obijesti posegnuo za tim. Samo, u tom slučaju naišli bismo vjerojatno na neke tragove u sobi. — Možda se varam — reče Knopf. — Nakon obdukcije mogao bih reći nešto više i s većom sigurnošću. — Možete li ovdje na otoku izvršiti obdukciju? — Mogu, ali morate prenijeti leš u moju ordinaciju, tamo imam sve što je potrebno. — Dobro! A uzrok smrti? — Nedvojbeno je jasan dovrši on moju rečenicu. — Jedino, zjenice... On podigne još jednom kapke na Haraldovim očima, zavrti glavom i počeše bradu. — Što mislite, doktore, kada se to dogodilo? — upitanih liječnika. — Najmanje prije devet, a najviše prije trinaest sati! Pogledao sam na sat, bilo je četvrt do jedan. Harald Brocksiepen umro je, dakle, noćas otprilike između dvanaest i četiri sata ujutro. Znao sam samo dvije osobe za koje sam bio siguran da ga nisu ubile. To smo bili ja i Uschi. Za nju sam imao

nepokolebljivi alibi, upotrebljiv doduše samo u krajnjoj nuždi. No, sve to uz pretpostavku da bi uopće bilo koji stanar ili gost hotela »Dunenfrieden« mogao biti ubica. — Sumnjate li možda i na samoubojstvo? — upitao sam liječnika koji je upravo otkopčavao Haraldovu pidžamu i jednim šiljastim predmetom nešto označavao na prsima u području srca. — Isključeno! — rekao je. — Takvu pretpostavku potpuno odbacujem! Ispričao sam mu da je Haraldov otac izvršio samoubojstvo sličnim nožem kao što je ovaj. Takva bi istovjetnost slučaja bila, doduše, rijetka i neobična. Bio je to ili ludi slučaj ili je ubojica, koji je dobro poznavao obiteljske prilike, smišljeno primijenio taj način ubojstva, kako bi u slučaj unio pomutnju i istragu usmjerio na krivi put. — Ni ja ne vjerujem — rekao sam. — Mladić je bio vrlo tašt. On bi sasvim sigurno izabrao neki drugi način rastanka, ukoliko bi mu uopće palo na pamet da sebi oduzme život. Nisam više htio prisustvovati pregledavanju leša, pa sam ponovno prišao prozoru. Ne okrenuvši se više liječniku, rekao sam mu da ostavi što manje otisaka na dršku noža. — Večeras dolaze moje kolege iz Neustadta. Njima nisu potrebni vaši otisci prstiju, doktore! Liječnik je nešto mrmljao, vjerojatno ga nisu uzbudile moje riječi. Šutjeli smo neko vrijeme. Čuo sam njegove kretnje i kašljucanje. Nebo je bilo jednako sivo i padala je još gusta, jednolična kiša. Negdje u susjedstvu čulo se djevojačko pjevanje, praćeno zveckanjem posuđa. Sasvim u daljini šumilo je more.

Vozio sam prilično brzo — koliko je to dopuštala uska pješčana cesta — prema svjetioniku. Prema propisima, a i po normalnom rasuđivanju, nije trebalo da pođem sam. Da sam mogao naslutiti što me na tom putu očekuje, tada bih sigurno po svaku cijenu nastojao da me prati ili Maybom ili njegov zamjenik. Bilo je nešto poslije dva sata, a do dolaska odjela za umorstva preostalo je još punih devet sati. Do sada sam učinio sve potrebno. Prema iskušanoj staroj taktici, sve sumnjive osobe zadržane su pojedinačno u sobama i na taj sam ih način prisilio na razmišljanje prije nego što započne službeno preslušavanje. To obično daje dobre rezultate. Gospođa Drojahn potvrdila mi je da nađeni nož u Haraldovim prstima potječe iz njezine kuhinje — jedan od njezinih noževa nedostaje. Pod Maybomovim nadzorom poslužen je doručak po sobama, svakome gostu posebno. Bračni par Eisenreich već prije sam razdvojio. Doktor Eisenreich je sjedio u čitaonici, a njegova ljupka supruga u sobi. Jedino je Uschi ostala s djecom u blagovaonici. Djeca su smatrala ovu neobičnu situaciju vrlo zanimljivom i zabavnom, iako nisu ništa shvaćala. Oni su bili istovremeno jedine osobe kojima je jelo prijalo. Svi ostali bili su uplašeni, uzrujani i različito su reagirali. Maybom je pokazao vrlo dobar tek za jelo, ali je svakih deset minuta dolazio s nekom porukom od pojedinaca koji su željeli sa mnom razgovarati. Bez imalo grižnje savjesti odbijao sam sve razgovore, jedino nisam odbio Uschi kada me je također, posredstvom Mayboma, zamolila za razgovor. Maybom je bio vrlo zaposlen i stalno se penjao i silazio stepenicama. Morao sam ga smirivati da ne preuzme ulogu zatvorskog čuvara. Haralda Brocksiepena odnijeli su na improviziranim nosilima u kombi doktora Knopfa i prevezli ga u ordinaciju. Ja sam napokon krenuo da dovedem Gesine.

Selma, koja je neprestano u kuhinji plakala, izjavila je da je njezina kolegica Gesine došla prošle večeri oko pola jedanaest u kuhinju i da je izgledala vrlo preplašeno. Selma je u to vrijeme još bila u kuhinji i čitala neki ljubavni roman. Nadalje je izjavila da ju je Gesine prilikom dolaska vrlo tihim glasom pozdravila, da joj je pružila ruku, hladnu kao led, a zatim je nešto tražila u jednoj od kuhinjskih ladica, baš u onoj u kojoj su bili noževi. Izašla je iz kuhinje i krenula uz stepenice. Bez riječi — rekla je Selma na kraju svoje priče. Selma nam je pravila veliku poteškoću. Nikada još nisam čuo takav plač. Potoci suza, razjapljena usta, jaukanje u svim mogućim tonovima, stiskanje i trljanje ruku, lica i očiju. Sasvim je svejedno koliko je ljubavna priča koju je čitala utjecala na Selmu. Ja sam morao dovesti Gesine i s njom razgovarati. Kuća njezinih roditelja bila je od mjesta udaljena četrnaest kilometara i stajala je na osami. Do svjetionika je bilo devet kilometara. Do tamo je cesta bila donekle prikladna za vožnju automobilom. Zaustavio sam rasklimani policijski »volkswagen« — jedan od četiriju automobila koji su se smjeli kretati otokom — pred kućom svjetioničara. To je bila ružna dvokatna zgrada od kamena koja svojim sivim i tmurnim izgledom nikako nije odgovarala krajoliku. Dok mi je Maybom davao ključ od auta, upozorio me je da kod svjetionika stanem i pitam za daljnji smjer puta, jer je tu bilo križanje četiriju putova. Dva od tih vodila su na istočni dio otoka, a dva su završavala na pješčanoj obali gdje ne bih mogao okrenuti kola. Svjetioničar je izašao iz svoje ružne nastambe i bio je malko začuđen kada je ugledao stranca kako izlazi iz policijskih kola. Odmah mi je pokazao pravi put. Nastavio sam vožnju još lošijom cestom. Da su kola bila šira za pet centimetara, ne bi se mogao provući. Izmučen i mokar od znoja, stigao sam do malog seljačkog gospodarstva. Ugledao sam ga iza pješčanog spruda. Dvije dugačke, šćućurene zgradice, smještene na prostranoj livadi, djelovale su jadno i neugledno. Morao sam otvoriti drvena,

rasklimana dvorišna vrata, uvesti kola, ponovno izaći i zatvoriti ih. Još sam se vozio oko tristo metara. Što sam se više približavao, zidovi kuća izgledali su još prljaviji i tamniji. Slamnati krov na glavnoj zgradi obrastao je mahovinom, dvorište je bilo puno mlaka, kojekakve starudije ležale su pred sjenikom, rđavi dijelovi nekog vozila, alat, limeni i drveni otpaci, koji su vjerojatno bili skupljeni na obali. Žuti, mršavi pas kružio je nepovjerljivo oko mene, ali nije zarežao. Iz staje se čulo mukanje krave. Zvonio sam. Ništa i nitko nije mi se odazvao. — Ima li koga? — ponovno sam viknuo. Zaškripala su jedna vrata. Iz mračnog gumna, koje se nastavljivalo na stambenu zgradu, izašla je oniska, stara žena u otrcanoj haljini i sa sivim rupcem na glavi. Bila je pogrbljena od dugogodišnjeg teškog rada. Vedro u njezinoj ruci doticalo je zemlju. Slobodnu je ruku ispružila i lako održavala ravnotežu pri hodu. Zamijetio sam da joj na desnoj ruci nedostaju dva prsta. — Dobar dan! — pozdravio sam je. Spustila je vedro i gledala me bez riječi. — Želio bih razgovarati s Gesine' — nastavio sam. Najprije je kretnjom glave pokazala na kuću, a zatim se predomislila i odlučila da me povede do kuće. Okrenula se, ali još nije progovorila, pa krenula prema kući. Samo je jednom, preko ramena, pogledala da li je slijedim. U mračnom gumnu nisam mogao mnogo vidjeti, ali i ono malo bilo je jadno. Strunuti jednopreg ležao je uza zid, u potrganoj košari sjedila je kokoš, trošna užad i pljesniva koža visjeli su na zidu, čamac u stanju raspadanja bio je bačen do zida. Iznad svega je lebdio vonj plijesni, uzavrele repe i trulog krumpira. Da sam iz ovog brloga odmah došao u kuhinju, sigurno bih ostao bez riječi. Međutim, do kuhinje smo morali proći još kroz prilično neurednu ostavu za stočnu hranu, zatim kroz prostoriju za pranje rublja u kojoj je već bilo čišće i urednije. Odavde do kuhinje vodio je hodnik sa čistim, obijeljenim zidovima i opločen crvenim pločicama. Iznenađen sam bio onim što sam tu zatekao. Kuhinja je bila ne samo čista već i vrlo ugodno namještena. Usprkos loncima sa cvijećem na malim prozorima,

ova velika, topla prostorija nije bila mračna. Oko velikog i teškog stola stajale su stolice iz masivnog, crno obojenog drveta. Zid iza štednjaka bio je oličen svijetloplavom bojom, a ostali zidovi bili su nježno bijeli. Svijetložute zavjesice dočaravale su sunčevu svjetlost iako je vani opet lijevala kiša. Za stolom je sjedio oronuli starac. Kraj njega je sjedila Gesine, okrenuta leđima prema vratima. Iz zemljane šalice prinosila je žlicom kavu do starčevih usta; starac je tečno srkao. Micao je jedino očima, ostalo je bilo nepomično. Kada smo ušli, žena je rekla nekoliko riječi na dijalektu koji nisam razumio. Zatim se Gesine okrenula, pogledala me vrlo iznenađeno, ali ne prestrašeno. Odložila je šalicu i ustala. — Dobar dan — pozdravio sam. Bio sam malo zbunjen od svih tih dojmova. — Gospodin Klipp? Što vi radite ovdje? — upita me djevojka. — Došao sam zbog vas — odgovorio sam joj. — Moram razgovarati s vama. Iz usta uzetog starca čuo se nekakav zvuk grgljanja i mljackanja. Gesine ga potapše po ramenu. — Moj je otac bolestan — reče mi zatim. Njezine su riječi bile pune prkosa i gorčine. Usta na njezinom mladenačkom licu dobila su neprijazan izraz. Izazvala je u meni samilost, iako sam došao s namjerom da je uhapsim zbog umorstva. — Izvolite sjesti — reče i pokaže mi rukom na jednu stolicu. — Volio bih razgovarati s vama u četiri oka — rekao sam. — Ne bismo li mogli negdje... Starica stavi lonac na štednjak i opet reče nešto što nisam mogao razumjeti, a zatim izađe iz kuhinje. Vani je povikala neko ime. — Što se dogodilo? — upita me Gesine. — Je li vas možda poslala moja gazdarica? Da li želi da se vratim? Ili ste došli da vidite jesam li zaista bolesna? Njezino se blijedo lice sada malo zarumenilo.

— Ne — reče još ona. — Nisam bolesna, ali ne mogu više tamo raditi! — Šalica u njezinoj ruci je podrhtavala. — Neću, razumijete li! Neću! — Zašto? — To je moja stvar! Starac nije skidao pogleda s nas dvoje. Na hodniku su se čuli koraci i vrata se otvore. Ušao je oko dva metra visok mladić. Imao je plavu kosu kao i djevojka, iste svijetle oči, lice puno nepovjerenja, kao Gesine. Učinio je tri koraka. Od njegovih golemih čizama ostali su tragovi blata na bijelom podu. Za njim je ušla starica, zatvorila vrata i prišla štednjaku. Svojom je visinom jedva dosegla mladićeve grudi. Promrmljao je nešto kao pozdrav i zastao. Palčeve je zataknuo za pojas. Nikada još nisam vidio tako velike ruke. — Dobar dan! — rekao sam. On kimne, isturi donju usnicu, pri čemu je naizmjence promatrao Gesine i mene. Žena je nešto radila oko štednjaka, ali me je stalno promatrala. Starac je povremeno grgljao. Gesine je šutjela, a ja sam čekao. Kiša je udarala o stakla. Iz staje se čulo mukanje krave. Vjerojatno je to kratko trajalo, ali meni se ta šutnja učinila kao vječnost. Napokon je progovorio mladić: — Što hoćete od moje sestre? Trudio se da govori književnim jezikom. Prije svake je riječi zastao kao da je mora najprije prevesti. — Postavio bih joj nekoliko pitanja — rekao sam — ali u četiri oka. — Mi nemamo tajni — odgovori on. — Pitajte je! — Dobro, kada tako hoćete! — rekao sam, malo razmislio, a onda upitao mladića: — Koliko traje vožnja biciklom od mjesta do vaše kuće? Oklijevao je i pogledao sestru. — Jedan sat, a po lijepom vremenu nešto manje — reče. — Kada je vaša sestra noćas došla kući? — upitah dalje. — Kada je...

On stisne oči. Jezikom je mljackao po ustima kao da žvače veliki bombon. — Da, u koliko je sati stigla Gesine? — ponovio sam. — Što treba da znači to vaše pitanje? — poviče djevojka. — Što se vas tiče kada sam došla! Na licu su joj se pokazale crvene pjege. — Bilo je oko dva sata — reče brat. — Reemt! — poviče Gesine. — On se vara — obrati mi se djevojka, a zatim reče bratu s prigovorom: — Ne govori gluposti, Reemt! — Zatim nastavi prkosno: — Što vi uopće hoćete od mene? Ovo mi izgleda kao neko saslušavanje! — To i jest saslušavanje — rekao sam. — Došao je u policijskim kolima — reče brat. Zemljana šalica pala je na pod, ali se nije razbila. Starac je zakreštao. Njegova mu žena priđe i stavi mu ruke na uši. Sada je šutio i gledao me izbuljenim očima, a bradom je pomicao kao da želi udahnuti više zraka. — Da — rekao sam sasvim tiho — ja sam policajac, Gesine. Vi ste u vrlo ludom položaju. Sinoć u pola jedanaest oprostili ste se sa svojom gazdaricom. Selma je ispričala da ste odmah zatim sišli u kuhinju, da ste iz ladice izvadili jedan od tri velika noža i otišli. U dva sata bili ste ovdje kod kuće. Trebalo vam je, dakle, tri sata da prevalite put za koji inače treba svega jedan sat... Prestao sam govoriti. Gesine se nije pomakla s mjesta. Gledala me je. Usnice je toliko stisnula da su poblijedjele kao što joj je i lice bilo blijedo. Što sam dulje govorio, to je ona disala sve brže. Jednim pogledom zamijetio sam da je njezin brat izvukao ruke iza pojasa i stisnuo šake. Nastavio sam povišenim glasom: — I ako mi ne možete pružiti uvjerljivi dokaz gdje ste bili između jedanaest sati i jedan sat prije ponoći, tada ću vas, Gesine, morati uhapsiti. — Uhapsiti. Brat mi je polako prišao.

— Uhapsiti? — upita i on. — Zašto biste uhapsili moju sestru? Nekoliko sam trenutaka šutio, a zatim sam rekao: — Jedan od gostiju hotela, mladić Harald Brocksiepen, ubijen je prošle noći, zaboden mu je nož u prsa i to baš jedan od tri noža iz ladice u kuhinji hotela »Dunenfrieden«. To se dogodilo između dvanaest i jedan sat poslije ponoći! Bio sam usredotočen samo na to kakvu će reakciju izazvati moje riječi. Zbog toga me je neočekivani udarac sa strane s lakoćom oborio. Poletio sam prema stolu, udario glavom o tvrdi naslon stolca, a zatim se još nekoliko metara klizao po podu.

Na moju sreću, ostao sam pri svijesti. Kada se div, podignuvši pesnicu, sagnuo da me još jednom udari, predusreo sam ga jakim zamahom noge u koljeno. Jauknuo je i stropoštao se. Prije nego što se ponovo pokrenuo, bio sam iznad njega i udario ga po vratu. Za svaku sigurnost, pritisnuo sam ga koljenom u trbuh. Sada sam znao da je to dovoljno i dignuo sam se. Starac je neprekidno grgljao, a njegova je žena bepomoćno izgovarala ime svoga sina. Gesine je plakala. Osjetio sam vrtoglavicu. Nekoliko sam puta duboko udahnuo i uredio svoj kaput. Reemt je muklo stenjao. — Umrijet će! — progovori djevojka. — Sasvim sigurno! — odgovorih joj grubo — u osamdesetoj ili devedesetoj godini. Danas neće. Za nekoliko sati moći će opet musti ili hraniti svinje. Sada se obucite što brže možete i pođite sa mnom, Gesine! Gledala me je ljutito, ali je istovremeno znala zbog čega sam ovdje. — Ali, ja to nisam učinila, gospodine Klipp! — poviče ona i njezin se bijes pretvori u strah. — Usput ćete mi pričati — rekao sam. — Ovdje ne bismo imali mira. Starica je kleknula uz mladića i tiho mu nešto govorila. Sagnuo sam se, uhvatio ga za nogu i s nekoliko kretnji ustanovio da nema ozbiljnijih povreda. Mladić je rukama stiskao želudac i zagrizao u donju usnicu. Nisam znao je li to radi od stida ili od boli. Tek kada smo prošli mimo svjetionika, djevojka je počela govoriti. Sjedila je kraj mene u svom jeftinom, plavom kaputu i drhtala. Bilo je hladno, ali ona nije drhtala od hladnoće. Kad smo pošli iz kuće, na hodniku sam joj pomogao obući kaput. Krenuli smo istim putem kojim sam došao idući za staricom. Smjestio

sam je u auto kraj sebe i naglo sam krenuo. Još je padala kiša. Kod svjetionika je stajala grupa ljudi koji su nas mrzovoljno gledali ispod kišobrana. Opet sam vozio po boljoj cesti, ali još polako jer sam slutio da djevojka želi nešto reći. Bez pitanja je počela govoriti: — Da, željela sam ga ubiti — rekla je promuklim glasom. — On je prostak, nevaljalac, gospodine Klipp, iako strašno prost... Zapela joj je riječ. Nisam odgovorio, ali sam smanjio brzinu. — Vjerovala sam mu kada je rekao da me voli. On zna... znao je tako lijepo govoriti... a ja sam mu sve vjerovala. Sve je bilo u redu do prošle subote. Poslije podne je došao doktor Eisenreich sa svojom ženom. Harald, gospodin Brocksiepen, bio je cijelu večer s njima. Nije došao u moju sobu, kao obično. Otišla sam k njemu, ali se on ponašao drukčije. Dosadila sam mu. Zaspao je prije nego što sam otišla od njega. Slijedećeg dana uopće me nije pogledao. Nije mi uputio ni jedne tople riječi, kako je to običavao činiti u prolazu, ne primjetno. Ništa. Baš ništa. Napisala sam mu pismo, a navečer, kod raspremanja kreveta, stavila sam ga u džep njegove pidžame. Bila sam budna te noći do kasno u noć i nadala se da me osjećaj vara. Nije došao. Opet sam pošla k njemu. Vrata su bila zaključana. Skoro sam poludila. Da mi je barem objasnio razlog, možda sam se loše ponijela, ili tako nešto, no ni riječi, ni pogleda. U zdvojnosti sam otišla jučer navečer na proslavu, dala sam konobaru tri marke da naruči kod orkestra da sviraju ples za koji će žene birati plesače. Sjedila sam iza jednog stupa i čekala. Vidjela sam kako pleše s gospođom Eisenreich. Tako su plesali da zamalo nisam na sav glas počela vikati od bijesa. Bilo je strašno. Tada su najavili ples koji sam naručila. Potrčala sam do njega, zamolila ga, a on me je začuđeno pogledao kao da me nikada nije vidio i rekao: »Ne plešem s osobljem!« I tada... Ušutjela je. Sjećanje na to najgore poniženje u njezinoj mladosti prekinulo ju je u pričanju. I meni je još bio pred očima taj događaj. Vidio sam je kako je opustila ramena i potrčala kroz salu. Zamalo da je sada nisam pomilovao po njezinoj plavoj kosi i rekao koju utješnu riječ. Nisam

to učinio jer bi sigurno počela plakati, a morala je nastaviti svoju ispovijed. Opet je progovorila, u početku polako, zatim sa sve većim uzbuđenjem: — Istrčala sam iz dvorane kao luda. Dok sam stajala u garderobi i čekala na svoj kaput, došla je starija tetka Brocksiepen. Pitala me da li idem kući i da li joj mogu donijeti iz kuhinje u njezinu sobu jedan veći nož. Htjela je nakon povratka kući jesti kolače. U pola jedanaest bila sam u hotelu. Otišla sam u radnu sobu gospođe Drojahn i rekla joj da sam bolesna i da neću doći na posao. Bila sam zaista bolesna, gospodine Klipp, željela sam umrijeti. Brzo sam uzela svoje stvari, izvadila bicikl iz spremišta i na njega privezala paket. Tada sam se sjetila na nož o kojemu mi je govorila Haraldova tetka, pa sam otišla u kuhinju. Tu je bila Selma i čitala. Pozdravila sam je i uzela nož. Dok sam stajala gore, ispred sobe gospođe Eisenreich, pomislila sam kako Harald sada s njom pleše i nježno joj nešto govori i kako će možda... ove noći ona otići k njemu. U tom sam trenutku odlučila da ga ubijem prije nego što sama umrem. Znate, ja sam namjeravala da se ubijem, učinila bih to kod kuće s tabletama za spavanje koje uzima moj otac... Zastala je i dugo je šutjela. Zabrinuo sam se da ju je obuzelo samosažaljenje i da više neće govoriti, ali je ipak nastavila: — Zavukla sam se u malu ostavu ispod stepeništa, pokraj sobe Eisenreichovih. Nož nisam stavila u sobu gospođe Brocksiepen. Neka reže svoj kolač kako zna! Bilo mi je svejedno. S nožem u ruci dugo sam sjedila na jednom sanduku. Razmišljala sam kako da to učinim. Na kraju sam odlučila da čekam dok ne zaspi. U ostavi je bilo mračno i hladno. Nisam bila umorna ni pospana, jedino izbezumljena od mržnje i od zamisli da ubijem Haralda Brocksiepena koji je sa mnom tako ružno postupio. Kada su se gosti počeli vraćati kući, moglo je biti nešto poslije dvanaest, jer je veliki sat dolje u predsoblju otkucavao vrlo dugo. Jedno se vrijeme još čulo kako voda teče iz slavina, zatvaranje i otvaranje vrata te povremeno šaputanje na hodniku. Zatim je sve utihnulo. Čekala sam još malo. Napokon sam tiho otvorila vrata

ostave i malo osluhnula. Kada sam htjela izaći, učinilo mi se kao da još netko prolazi hodnikom. Pomislila sam da se Harald pokajao i da želi doći k meni. Ali koraci koje sam čula nisu krenuli stepenicama prema gore. Jedna je stepenica zaškripala, to sam jasno čula. Tada sam izašla i u čarapama pošla hodnikom prema Haraldovoj sobi. Vrata nisu bila zaključana. Otvorila sam ih vrlo oprezno. U sobu je ulazilo malo uličnog svjetla. Vidjela sam ga kako leži u krevetu na leđima. Spavao je. Samo sam pritvorila vrata i polako mu prišla s nožem u ruci... Djevojka je zastala i postrance me pogledala. Već smo bili blizu mjesta. Nazirali su se krovovi kuća. Vozio sam sasvim polako. — Da, a zatim? — upitao sam jer mi se učinilo da ne želi dalje govoriti. — Stajala sam kraj njege — reče ona i uhvati me za ruku, kao da se željela obraniti. — Stajala sam kraj njega, spremna da ga ubijem. Ponovila je započetu rečenicu, tako tiho i brzo da sam morao zaustaviti kola, jer je od buke motora ne bih razumio. A onda je ona nastavila: — Netko je zastenjao... i prošaptao: »Oh, ne, ne!« Toliko sam se toga glasa uplašila da mi je nož ispao iz ruke. Pojurila sam prema vratima, ne znam jesam li vikala, jesam li zatvorila vrata. Trčala sam hodnikom u namjeri da pođem gore u svoju sobu, ali tada sam se sjetila da sam već najavila gazdarici svoj odlazak, zato sam se spustila stepenicama i otrčala do svoga bicikla. Stigla sam kući kao u snu. Završila je priču. Još je kratko vrijeme njezina ruka ležala na mojoj. Kako nisam ništa rekao, ona je povuče. — Vi mi ne vjerujete, gospodine Klipp? — upitala je tiho. — Sjećate li se glasa koji je šaptao dok ste stajali kraj Haraldova kreveta? Pogledao sam Gesine. Bila je blijeda, a ispod zatvorenih očiju imala je tamne podočnjake. Imala je neobično duge trepavice. — Je li to bio muški ili ženski glas? — upitao sam je. — Je li to možda govorio sam Brocksiepen?

— Ne, on nije! — stresla je glavom, a da pri tome nije otvorila oči. — Zvuk tog glasa dolazio je od prozora, kraj ormara. Ona stavi ruke na lice. — Ne znam — rekla je još očajnijim glasom. Izvadio sam kutiju cigareta. Zapalio sam jednu cigaretu. Gesine se okrenu k meni. Gledala me je ravno u oči, stavila ruku pod bradu i rekla: — Ja ga nisam ubila, gospodine Klipp, molim vas, vjerujte mi. Rekla sam vam da sam to namjeravala učiniti, ali nisam, kunem vam se! Pogledao sam je i učinio nešto što se kosi s propisom: maknuo joj s lica pramen svilenkaste, plave kose i pogladio je po glavi. *** Kada sam stao pred kućom, Maybom je silazio s terase. — Ima li što novo? — upitao sam ga. — Ne — promrmlja on. — Morao sam dva puta izvoditi psa, ali svaki put badava, jer njegova gospodarica nije bila s njim. Zatomio sam smijeh. — Odvedite Gesine u njezinu sobu! — naredio sam mu. — Ostanite, Gesine, u sobi dok vas ne pozovem! — rekao sam djevojci glasno, a tiše dodao: — Naćulite dobro uši! Preko blijedog lica preletio joj je zahvalni smiješak, a zatim se zaputila ispred Mayboma u kuću. Pogledao sam na sat. Četiri. Još sedam sati. Gospođa Drojahn je sjedila u svojoj radnoj sobi. — Je li priznala? — upitala me uzrujano kada sam ušao u sobu. — Tko? Što? — odvratih joj. — Pa, Gesine! — reče ona. — Vi ste je uhapsili, zar ne? Selma mi je rekla... — Selma je brbljavica — rekoh. — Bilo bi bolje da manje čita kojekakve romančiće i da mi sada skuha poštenu kavu! — Odmah — reče gospođa Drojahn. Bila je razočarana.

Popeo sam se stepenicama do svoje sobe da se operem i ostanem malo sam dok mi ne donesu kavu. Maybom mi je već dolazio u susret. Gorio je od radoznalosti. — Nazovite Neustadt — rekao sam mu. — Zamolite kolege da pribave informacije o obitelji Eisenreich, tetkama Brocksiepen, gospođi Wulze. Podatke o kažnjavanju i tako dalje. Vi znate kako to ide! Nemojte ništa govoriti o Gesine, ako vas smijem zamoliti, ni na telefonu, a ni... — Je li nevina? — upita on. — Ne biste me smijeli to pitati Maybom — odgovorio sam mu malo nervozno. — Učinite što sam vas zamolio, je li jasno? — Da, komesaru! A odgojiteljica? — upita on. — Ah, da! Naravno, dobro da ste na to mislili, Maybom. Podaci su potrebni za sve. — Dakle, prema popisu iz knjige gostiju, zar ne? — reče on sav ozaren od zadovoljstva zbog pohvale.

Sjedio, sam u svojoj sobi na jedinom i neudobnom stolcu uz klimavi stol i u početku nesvjesno povlačio crte i krivulje po kuverti koja se tu nalazila. Zabavljajući se tako, nacrtao sam devet ljudskih likova od kojih su osam dobili žensku odjeću. Sada sam ispod likova ispisao imena osoba koje su bile u vezi s Haraldom Brocksiepenom: doktor Eisenreich, Sylvia Eisenreich, Agathe Brocksiepen, Hilda Brocksiepen, gospođa Wulze, gazdarica Drojahn, Selma, Gesine, Uschi Marckhoff. Htio sam nacrtati još dva manja lika za djecu, ali sam odustao. Lik s imenom Uschi odmah sam prekrižio debelom crtom, a nakon kraćeg razmišljanja i lik s imenom Gesine. Pod imenima Wulze, Agathe i Hilda stavio sam upitnik. Oko gospođe Drojahn i Selme ucrtao sam kružnicu. Kod Selme sam se ipak malo zamislio, no ubrzo sam raščistio i to jer je djevojka bila toliko neugledna, loše građena, da nisam mogao povjerovati da bi Brocksiepen... Netko je pokucao na vrata. Bila je Selma s kavom. — Selma — rekao sam. — Vi ste jutros spremali sobe, zar ne? — Da — reče ona i razvuče usta u osmijeh. — Je li nešto posebno privuklo vašu pažnju? Ona strese glavom. — Jeste li u kojoj sobi našli u umivaoniku nakvašeno rublje, možda košulju, spavaćicu ili pidžamu? — Ne — odgovori ona. — Je li se u kojoj kupaonici sušilo kakvo rublje? — Samo vaše kupaće gaćice, gospodine Klipp — reče ona. — Dobro, hvala. Možete ići, Selma. Zastala je malo i skupila hrabrosti da upita: — Mora li Gesine u zatvor? Izgovorila je to gotovo plačljivim glasom.

— Gubite se što prije, do vraga! — zaviknuo sam. Prestrašila se i posrćući izašla iz sobe. Čuo sam je kako plače u hodniku. Nasmijao sam se i odmah povukao još jednu debelu crtu preko imena Selma. Kava je bila odlična. *** Otišao sam do Uschi. Bila je zaposlena oko djece i izgledala je vrlo umorno. — Izađi malo s djecom u šetnju — rekao sam. — Kiša je prestala. U parku je dobra slastičarna, imaju izvrsne kolače. Evo deset maraka, a za ostatak kupi meni cigarete. Uschi je bila ozbiljna, obukla je djecu i upitala: — Smiju li djeca izaći prije mene, komesaru? Moram donijeti svoj kišni kaput iz sobe. — Naravno da smiju — odgovorih joj. Jojo i Kiki za tren su nestali iz sobe. Uschi mi priđe, položi mi ruke oko vrata i nasloni glavu na moje rame. — To je strašno — promrmlja. Pomilovao sam je po kosi. — Nije tako strašno kao što misliš — pokušao sam je umiriti. — Harald nije bio previše pošten čovjek i... — Prestani, Leo! — prekine me Uschi, podigne glavu i reče: — Mene ne zanima Brocksiepen, ni živ ni mrtav, ali smatram strašnim tvoje prljavo zvanje! Zaboljele su me njezine riječi. — Zar bi više voljela da sam mesar, grobar ili kirurg? Liječnik može biti i dobar i zao jednako kao i knjigovođa, slastičar ili policajac. Voliš li ti čovjeka ili njegovo zvanje? I sam znam da moje zvanje nije uvijek lijepo — govorio sam, oslobodivši se njezinog zagrljaja i prišavši prozoru — ali isto tako nužno i korisno kao i posao kirurga, bolničara u ludnici, suca ili bilo koji drugi. Gledao sam na ulicu. Nekoliko znatiželjnika okupilo se oko policijskih kola. Nadali su se da će vidjeti televizijski i radioaparat, telefon, ugrađene kamere, automatske puške i

kojekakva dostignuća našega stoljeća. Kada su malo bolje zavirili u kola, bili su zacijelo razočarani, jer su se ova kola razlikovala od drugih jedino po plavoj svjetiljci na krovu i natpisu »Policija«. — Nemoj se ljutiti — reče mi Uschi, priđe k meni i nasloni glavu na moje rame. — Strašljiva sam. Oprosti! Ali sve je nekako drukčije nego što je bilo jutros kada sam se probudila. — Ne budi dijete, Uschi — rekao sam joj nježno, okrenuo sam se, zagrlio je i poljubio. — Sutra ujutro bit ću opet samo gost, tvoj obožavatelj i vjerni pratilac! Ona me najprije pomiluje po kosi, a onda mi naglo povuče jedan pramen, baš na mjestu koje sam još osjećao od udarca velike Reemtove šake. — Jao — zavikao sam. — Slabić — smješkala mi se Uschi. — Idi sada za svojim poslom! nasmijao sam se i ja. — Drži palce za nekoliko slijedećih sati!

Sylvia Eisenreich je sjedila uz prozor dok sam ulazio u njezinu sobu. U krilu je držala knjigu koju sigurno nije čitala, jer sam u njezinim očima zamijetio suze. Od njezinog, inače atraktivnog izgleda sada nije bilo ni traga; preda mnom je sjedila umorna žena preplašena pogleda u očima i siva lica. — Oprostite što vam smetam, gospođo Eisenreich — rekao sam. — Žao mi je što vam je upropašten dan, vjerojatno ste već čuli nešto... — Nisam — reče ona nesigurno. — Samo toliko da se dogodila neka nesreća., što ste nam vi jutros dali na znanje. Ne mogu razumjeti zašto je policajac odveo mog muža u drugu sobu. Nisam joj na to odgovorio. — Bez vašeg odobrenja poslao sam djecu sa Uschi u šetnju — rekoh joj. — Oh, hvala vam — reče ona. — Prije nego što ću vam postaviti neka pitanja moram vas upozoriti da ne morate davati izjave za koje smatrate da bi vas mogle teretiti. Ona sagne glavu. — Najprije bih željela znati što se dogodilo — reče ona i dopuni — i za što sam osumnjičena? Osim toga, htjela bih razgovarati sa svojim mužem. Ponudio sam joj cigaretu i sam uzeo jednu. — Harald Brocksiepen je mrtav — rekao sam, a da pri tom nisam gledao u Sylviju. — Ubijen je prošle noći, otprilike pola ili tri četvrt sata nakon povratka svih gostiju u hotel. Evo, to se dogodilo. A sumnja, pod kojom se nalazite, jednostavno rečeno, jest sumnja za umorstvo. Sada sam je pogledao. Nije uopće reagirala. U ruci je držala ugašenu cigaretu. — Za vaše umirenje reći ću vam da niste samo vi pod tako teškom sumnjom. Svi — ili točnije — gotovo svi gosti hotela su

sumnjivi. Vaš muž, gospođa Wulze, sestre Brocksiepen, dakle gotovo svi. Naravno, možete razgovarati sa svojim suprugom, ali ne biste li prije toga ipak pokušali razmisliti i reći što ste sve radili od trenutka kada ste se sinoć vratili u hotel? Ona me zamoli da joj ponovno pripalim cigaretu, a zatim povuče dim iza kojeg sam je jedva vidio. — Nije se događalo ništa naročito — reče ona malo promuklim glasom. — Kao obično, najprije sam pogledala djecu, pokrila ih i zatvorila prozor u njihovoj sobi, jer je padala kiša. Zatim sam se oprala i pošla spavati. To bi bilo sve. — Je li vaš muž već bio u krevetu kada ste vi legli? — Da, bio je, ali zašto to pitate? — Je li bio još veoma ljutit? — Ljutit? — Pa, eto, mislim da nije imao razloga da bude sretan i ljubazan poslije onog događaja u dvorani. — Ne razumijem — reče ona. Sada se meni zamračilo. Bilo je već skoro pet sati. Još mi je preostalo šest. Do sada nije ništa postignuto, osim što se prva sumnja pokazala krivom, a sada evo, lijepa Sylvia glumi da ništa ne zna. — Do vraga — rekoh glasno. — Vi ne razumijete, gospođo Eisenreich! Već danima pričate s Brocksiepenom, dopuštate da vas javno grli, zavlačite se s njim u zamračene prostorije, dovodite svoga muža do ludila, a kada vas upitam kako vaš suprug na to reagira, vi kažete da ništa ne razumijete! Da slučajno nisam bio prisutan onom cirkusu, mogli biste još glumiti nevinu ovčicu, ali ovako to je drskost. Neću više s vama gubiti vrijeme. Pokušajte nastaviti na takav način u istražnom zatvoru! Jeste li me razumjeli? Ustao sam. Ona me je gledala razrogačenih očiju. Pošao sam prema vratima. Na vratnici je visio kupaći kaput. Vrlo lijep komad od bijelog, debelog frotira s tamnožutim prugama. Kada sam uhvatio za kvaku, dotaknuo sam desni rukav kaputa. Rukav je bio vlažan. Skinuo sam ga s vješalice i pogledao

malo bolje. Lijevi je rukav bio suh. Kaput je bio mokar i na desnoj, prednjoj strani iznad pojasa. Okrenuo sam se Sylviji — Je li vaš muž bio jutros već na kupanju? — upitao sam je. — Da — žurno odgovori ona. — Da. da! Objesio sam kaput na vrata i izašao. U dnu hodnika, ispod velikog filodendrona, sjedio je Maybom u pletenoj fotelji između Brocksiepenove sobe i čitaonice. — Jeste li dobili Neustadt? — upitah ga i rukom mu dadoh znak da ne ustaje. — Jesam — reče on. — I? — Čim prikupe sve podatke, izvijestit će nas telefonom — reče Maybom. — Dobro. Pazite i dalje da svi budu dobri i da se lijepo ponašaju. Drugi put pošaljite Selmu da izvede psa. Ja ću malo razgovarati s Eisenreichom. Maybom je želio nešto pitati. U njemu su se borili službeni propisi, potčinjenost i radoznalost. Pobijedilo je ovo potonje, pa upita: — Kako napredujete? — Nikako! — rekoh tiho.

Čitaonica je bila vrlo ukusno namještena. U velikom naslonjaču sjedio je Eisenreich i čitao. Ušao sam bez kucanja. Zrak je bio loš. U pepeljari ispred Eisenreicha bilo je mnogo opušaka. — Ah, komesar Maigret — reče podrugljivo Eisenreich i pogleda me. — Imate pune ruke posla. Dakle, počnimo: gdje sam bio sinoć između dvanaest i dvanaest i trideset i tome slično, zar ne? Malo sam se nasmijao. Takav podrugljiv ton bio je posljedica straha. — Jeste li se dobro okupali i osunčali jutros? — upitao sam i sjeo s druge strane stola. — Kako, molim? — Upitao je htijući dobiti na vremenu. — Ponovio sam pitanje. — Uskraćujem izjavu! — odgovorio je nakon kraće stanke. Uzeo je ponovno novine koje je bio odložio kada sam ulazio u sobu. U predsoblju je zvonio telefon. Čuo sam kako gospođa Brojahn zove Mayboma. — Izjavu? — upitah podrugljivo. — Zar bi to bila izjava ako biste mi rekli kako je bilo na kupanju, doktore Eisenreich? Nisam došao da vas preslušavam. Htio sam samo malo razgovarati s vama. Možda o Dickensu ili o rođenju socijalističke literature ili pak o vremenu i malo o anatomiji, bolje rečeno, koliko je važno znati gdje se otprilike mora ubosti da bi srce prestao kucati. Zatim o načinu vađenja mrlja od krvi iz frotiranog ogrtača. Ima tako mnogo zanimljivih tema. Novine su skliznule iz njegovih ruku i pale na pod. Teško je disao. Po izgledu njegova lica pobojao sam se njegove izjave. U tom trenutku netko je pokucao na vrata. Bio je to Maybom koji je samo gurnuo glavu kroz odškrinuta vrata i rekao: — Na telefonu je doktor Knopf. Želi hitno s vama razgovarati.

— Nazvat ću ga za deset minula — izgovorio sam to mirno, ali uz najveći napor. — Nemojte me više smetati! Eisenreich se naslonio u fotelji i pokrio oči desnom rukom. — Šteta, doktore — rekao sam tihim glasom. — Izgubio sam nit. O čemu smo razgovarali? On se uspravi. Uhvati jednom rukom kravatu i razvuče je. Dugme na košulji otkinulo se i otkotrljalo po podu. Eisenreich to nije zamijetio. Sagnuo je glavu, lupo gledao u svoje ruke i jedva je progovorio: — Da, ja sam ga ubio! Ništa nisam odgovorio. A i što bih mogao reći? Štogod bih rekao, bilo bi glupo. Radije sam šutio i osluškivao zujanje jedne velike muhe. Odjednom on podigne glavu, pogleda me očima u kojima se naslućivala mržnja, strah i bijes, pa reče: — Što čekate? Uhapsite me već jednom, dovraga! Nisam ni sada odgovorio, već ga ponudio cigaretom koju je mehanički prihvatio i zapalio svojim upaljačem, ali meni nije ponudio vatre. — Pričajte mi sada — rekao sam. — Neću! — odgovori on glasno. — Nećete? — iznenadio me je. Zločinci svih kategorija običavaju nakon priznanja ispričati zločin do u najsitnije pojedinosti, idu čak tako daleko da ih se mora obuzdavati. — Ne! — ponovi Eisenreich. — Neću o tome govoriti. Zar nije dosta što sam priznao? — Ali, vi ćete u istražnom zatvoru ipak morati o tome govoriti — upozorio sam ga. — Napisat ću — reče on. — Sve ću točno napisati. Nitko me ne može prisiliti da dajem usmene izjave! — Osebujan način — primijetio sam. — Imate li pero ili olovku? On kimne. — Bit će najbolje ako odmah počnete. Ovdje je i papir — rekao sam, skinuo s regala nekoliko araka i stavio ih pred njega

na stol. — Nemojte se žuriti. Mogu li nešto učiniti za vas? Možda želite šalicu kave? — Humani ste! — nasmije se on prezirno. — Ne budite ludi — rekao sam i izašao. Maybom je još sjedio na hodniku i radoznalo me gledao. — Da — rekao sam mu. — To bi bilo sve. Eisenreich i ljubomora. Stara priča! Policajac ustane. — Da li bih ... — Ništa vi ne morate! On želi dati pismenu izjavu. Molim vas ostanite ovdje. Nazvat ću liječnika a zatim ću još jednom razgovarati s Eisenreichovom ženom. Pozovite me ako bude potrebno! Gospođa Drojahn je sjedila u svojoj sobi. Obrazi su joj bili crveni, a oči lijepe i mladenačke od konjaka. — Ima li što novo? — upita ona i mljacne jezikom. — Nikada se ništa novo ne događa, gospođo Drojahn! Sve se samo ponavlja. Ako mi natočite koju kapljicu ovog dobrog pića, možete slušati dok budem službeno telefonirao. — Hi, hi — zahihotala je gospođa Drojahn, pa odmah dohvatila bocu i natočila mi punu čašu. — Vi ste mi pravi vragolan i šaljivac, gospodine Klipp! Popio sam malo, a zatim nazvao liječnika. Javio mi se ženski glas: — Doktor je hitno pozvan jednom pacijentu. Nazovite ga za pola sata. Spustio sam slušalicu. Vrlo oprezno sam savjetovao gospođi Drojahn da bude malo suzdržljivija u pogledu konjaka, a zatim sam se ponovno zaputio Eisenreichovoj ženi. Još je sjedila na istom mjestu. Knjiga je ležala netaknuta na krilu. Gledala je kroz prozor. — Jeste li se pomirili sa svojim mužem nakon njegova povratka iz Brocksiepenove sobe, gospođo Eisenreich? — Ne znam o čemu govorite! — reče ona.

— O istoj priči kao i prije — odgovorio sam joj strpljivo. — Razlika je jedino u tome što mi je sada priča poznata, dok sam je prije samo naslućivao. Hoćete li je i vi upoznati? Ona ugrize donju usnicu i okrene glavu. — Molim lijepo — rekao sam — ne morate me gledati, ali me morate slušati. Dakle, nakon neugodnog događaja u kupališnoj dvorani, čega se vi, na žalost, ne sjećate, otišli ste spavati. Vaš je muž već bio u krevetu. Vi ste vjerojatno odmah zaspali, jer vas nije nimalo uzbudio taj događaj. Zaspali ste blaženo. Spavali ste čvrstim snom i niste ništa zamijetili. Tek danas ujutro, kada ste se probudili i kada se vaš muž vratio s kupanja, opet ste s njime razgovarali. Stajao je pred vama svjež i odmoran, a vi ste mu se divili. U susjednoj sobi galamila su vaša dječica, sunce je bacalo zrake kroz prozor, sve je izgledalo drukčije nego prošle večeri. Pomirili ste se sa svojim dragim, voljenim. Tako je bilo, zar ne? Baš tako? Možda sam pogriješio samo u nekim sitnicama... Možda sunce baš nije sjalo ili možda vaše divljenje i pomirenje s voljenim suprugom nije bilo potaknuto jutarnjim kupanjem vašeg, sportu naklonjenog muža. A možda i niste sinoć zaspali odmah nakon povratka kući? Možda ste jedno vrijeme ležali budni, čak ustali dok je vaš muž već spavao? Razgovor s Haraldom Brocksiepenom niste vjerojatno dovršili prošle večeri, pa ga je trebalo nastaviti u njegovoj sobi? Izašli ste dakle, polako iz sobe i još tiše pošli praznim hodnikom do Haraldove sobe... Mislim da je to bilo vrlo uzbudljivo za udatu ženu: u pola noći kriomice ući u sobu dragana! Vjerujem da vam je srce lupalo i da su vam ruke bile vlažne. Da vas je netko vidio, što biste mu rekli? Da vas muči nedovršeni razgovor s Haraldom? Ljudi su vrlo zlobni u takvim trenucima, zar ne? Ali eto, imali ste sreću. Nitko nije naišao. Haraldova vrata nisu bila zaključana. Otvorili ste ih i... A što je bilo tada? Sylvia Eisenreich se nije pomaknula za sve vrijeme dok sam govorio. Tek na kraju, kada sam spomenuo vrata Haraldove sobe, podigla je glavu i pogledala me. Uplašio sam se njezina pogleda. Očekivao sam da će skočiti na mene.

Ali nije skočila. Zatvorila je oči, teško je disala i počela govoriti kao u snu: — Spavao je. Ležao je na leđima i spavao. Nadala sam se da me očekuje... Tu je stala. Bojao sam se da neće nastaviti, ali danas mi je polazilo za rukom da navedem žene na razgovor. Kod Gesine mi je to uspjelo mojom šutnjom u automobilu, a kod Sylvije krajnjom ironijom. Bio sam radoznao kako će se situacija razvijati dalje. — Zapravo, nisam željela ići k njemu — nastavila je, a pri tome me je pogledom molila da joj vjerujem. — Za vrijeme plesa nagovarao me da te noći dođem u njegovu sobu. Nisam mu čvrsto obećala, jer sam se bojala skandala ako me netko bude vidio. Ali na povratku, a i poslije u sobi, moj se muž tako odurno i neukusno ponašao da sam ga htjela prevariti iz prkosa i bijesa. Čeznula sam za malo nježnosti i ljubavi. Zbog toga sam pošla... Htjela sam na trenutak pobjeći iz ove tiranije, tutorstva i drskosti u čemu živim već godinama. Nitko to ne uvida! Svi se dive tom mirnom i uglednom znanstveniku. Nitko ne zna da sa mnom postupa kao s kupljenim predmetom, ah, ostavimo to! — Duboko je uzdahnula i zatvorila oči. — Harald Brocksiepen je spavao. Stajala sam u njegovoj sobi, drhćući od uzbuđenja i razočaranja. Ne znam kako sam dugo stajala. S ulice je dopiralo malo svjetla kroz prozor. Bilo je hladno. Razmišljala sam da li bih ga probudila kada sam već došla u njegovu sobu. Pregorila sam razočaranje što me nije dočekao budan i već sam bila spremna da legnem uz njega... Ključ je bio u bravi. Pružila sam ruku da zaključam vrata, ali tada zaćuh polagane i tihe korake. Kada su se vrata otvorila, ja sam već stajala u mraku između ormara i prozora... Sylvia je nastavila pričati brze i bez stanke. — Ušla je Gesine. Prepoznala sam je. Nije zatvorila vrata, već ih je za sobom samo pritvorila. Tek kada je bila na nekoliko koraka pred krevetom, opazila sam nož u njezinoj ruci. Od zaprepaštenja mi se učinilo da ću se onesvijestiti. Sasvim nečujno je prilazila krevetu. To su bili strašni trenuci. Vjerojatno sam zastenjala od straha i ona je nešto čula jer joj je nož ispao, a ona

je potrčala prema vratima. Vrata su za njom udarila. Harald se nije pomaknuo. Stajala sam kao skamenjena i nisam se mogla odmah maknuti. Kada sam napokon skupila snagu, krenula sam, ali sam opet zastala jer sam se bojala da je djevojka još na hodniku i da prisluškuje... Sylvia umukne i odloži knjigu koju je cijelo vrijeme grčevito stiskala. Ogledavala se po sobi. Ponudio sam joj cigaretu i ona ju je uzela. Kretnje su joj bile teške i spore, a usnice su joj podrhtavale. Ipak joj nisam dopustio da se prepusti tom uzbuđenju. — A zatim? — upitah je. — Od hladnoće sam se osvijestila — reče ona promuklim glasom. — Svladala sam strah i izašla iz sobe. Na hodniku je vladala potpuna tišina. Koljena su mi klecala. Vratila sam se opet u našu sobu i tu sam se ponovno iznenadila. Svjetiljka na noćnom ormariću mog muža bila je upaljena, a njegov krevet prazan. Bila sam toliko luda da sam vjerovala kako moj muž nije zamijetio moju odsutnost, pa sam legla. On je nakon kraćeg vremena ušao u sobu. Stajao je nekoliko trenutaka kod vrata, dahtao je kao da je dugo trčao i gledao me. Nije progovorio ni riječi. Zatim je prešao lijevom rukom preko desnog rukava svog frotiranog ogrtača, a onda je pružio ruku prema meni. Njegovi su prsti bili crveni. Tek tada sam zamijetila na rukavu i na prednjoj strani ogrtača krvave mrlje. Postalo mi je jasno što se dogodilo... Ležala sam nepomično. Obuzeo me čudan osjećaj, isprepleten strahom pred mužem, ljubavi prema njemu i bojazni za njega. To je mogao učiniti samo iz velike ljubavi. Zbog mene je ubio! Sjeo je na nisku stoličicu, tamo, uz svoj krevet. Šutio je i gledao u svoje krvave ruke. Ustala sam i skinula mu ogrtač. Oči je zatvorio, a mišići na njegovu licu podrhtavali su. Bio je na rubu snage. Stavila sam ogrtač u slivnik. »Moram isprati mrlje prije nego što se osuše«, rekla sam. On je skočio, povukao me snažno k sebi. Nisam znala što hoće od mene. Kao lud počeo me je ljubiti, nesuvislo je govorio i stiskao me. Zamalo da mi nije rastrgao pidžamu i...

Netko je pokucao na vrata. Maybom. Imao je običaj da se pojavi uvijek u krivo vrijeme. — Što je opet? — upitao sam. — Eisenreich me zamolio da vam ovo predam — reče on, pružajući mi složene arke papira. — Od doktora Eisenreicha — brzo se ispravio. — Ah. da — promrmljao sam, slegnuvši ramenima. Uzeo sam papire. Dolje se čuo telefon. Zastao sam malo na vratima, jer sam očekivao poziv. I zaista, poziv je bio za mene. Selma se penjala stepenicama. — Telefonski poziv za vas — rekla je dahćući. — Tko je? — Netko iz Neustadta — zamuckivala je. — Preuzmite vi, Maybom, ovaj razgovor — rekao sam. — To su sigurno traženi podaci. Mislim da nam više nisu potrebni, ali ih ipak zapišite, za svaki slučaj. Recite im da smo već dosta napredovali. Samo, htio bih ipak pročitati ovo. Jasno? — Razumijem — reče Maybom i u trenu nestane. Selma je još tu stajala i buljila u mene. Vidio sam da je za Selmine mogućnosti shvaćanja previše to što Maybom, tako visok i jak čovjek, uz to u uniformi, stoji ispred mene i izvršava moje naredbe. Jadna Selma, ona to nikada neće shvatiti. — Želite li kavu? — upitao sam okrenuvši glavu prema Sylviji. — Ne, hvala — reče ona. — Ne treba nam kava sa šećerom i slatkim vrhnjem, razumijete? — rekoh Selmi. Selma je od čuđenja otvorila usta. Zatvorio sam vrata i zatomio smijeh. — Da nastavim? — upita Sylvia. — Samo da to pročitam — rekao sam joj. Nisam bio više radoznao za nastavak njezine priče. Ovdje je bilo zapisano obrazloženje jednog ubojstva. — Je li to od mog muža? — upita Sylvia. Kimnuo sam joj, otišao do prozora i rastvorio složene papire. Pravilnim, ali ponešto oštrim i staromodnim rukopisom ispisao je

Eisenreich tri arka. Sjeo sam kraj prozora, Sylviji iza leđa. Pušila je cigaretu za cigaretom. Kad bi pomaknula glavu, zasjala bi njezina crvenkasto plava kosa koja joj je u uvojcima padala po lijepom vratu. Na ulici su šetali kupališni gosti. Bilo je bogatih i onih koji su cijele godine štedjeli da bi mogli tu provesti četrnaest dana, zatim bolesnih koji su vjerovali da će ovdje ozdraviti. Svi su se posebno oblačili za te šetnje. Mogli su se vidjeti muškarci srednje dobi u žarko crvenim kaputima i plavim kapama, mršave daktilografkinje u žutim, kratkim hlačicama, domaćice su isticale svoju ranu trudnoću šarenim puloverima i uskim hlačama. Bilo je profesionalnih ljubavnika i amatera koji su došli ovamo, kao i lijepi Harald, u lov na horizontalne uspjehe. Mnogima od njih zamro bi osmijeh na njegovanim licima da čuju da njihov kolega zbog posebnih okolnosti neće više moći u lov. Pogledao sam na neobičan Eisenreichov rukopis i počeo čitati. Probudio ga je udarac vratima — glasio je početak — to je sigurno bila Gesine, i ugledao kraj sebe prazan krevet. Sjećanje na događaj u kupališnoj dvorani pobudio je sumnju da je njegova žena otišla k Brocksiepenu. S tom sumnjom koja je brzo prerasla u moru ležao je u krevetu i stvarao predodžbe o tome što se u tom trenutku događa u njegovoj neposrednoj blizini. Iako o tome nije pisao, morao sam zamisliti koliko je u tim trenucima patio. Sigurno je strašno za muškarca, koji uz to ima mnogo mašte, kada pomisli da mu je žena u zagrljaju drugoga. Uz povrijeđeno dostojanstvo — ili čast, ili tajnu, svejedno kako mi to nazvali — često se pojavljuje strah da je možda onaj drugi bolji, pažljiviji i nježniji ljubavnik. Takvo uspoređivanje obično završava u korist suparnika — i povratka više nema. Strašno! O tome se moglo čitati između redaka. Uz to je onaj drugi — Brocksiepen — nitkov, zgodan glupan, dok je sebe Eisenreich smatrao mnogo vrednijom, pametnijom i zrelijom osobom. Ukratko, on nije mogao podnijeti, ustao je, navukao kupaći ogrtač i pošao, a još u nadi da se vara.

Nije skupio hrabrosti da prisloni uho na Haraldova vrata nego je stao iza velikog filodendrona preko puta Haraldove sobe. Lud od bijesa i mržnje, drhćući od umora i hladnoće, stajao je i čekao. Nije potrajalo dugo i vrata Brocksiepenove sobe otvorila su se. Sylvia je laganim koracima izašla i prošla kraj svog muža do njihove bračne sobe. Eisenreichu nije bilo potrebno drugih dokaza. Odagnao je ostatke samopouzdanosti i krenuo razjaren na obračun. Bio je iznenađen kada je ugledao mladića kako spava; naime, pomišljao je na borbu, a ne na ubojstvo. Eisenreich je dalje pisao: »Slabo svjetlo padalo je na nož koji je ležao uz Brocksiepenov krevet. Sagnuo sam se, kao magnetom povučen, podigao nož i zabio ga u srce...« Tu sam prestao čitati jer sam čuo na hodniku brze korake Netko je pokucao na vrata, ali ih istovremeno otvorio. Ušao je Maybom — Dođite brzo, komesaru — povikao je izbuljenih očiju — nešto se... Isto tako brzo opet je izjurio iz sobe, pa riječ »dogodilo« više nisam čuo. — Čekajte ovdje dok se vratim — naredio sam Sylviji Eisenreich, koju je Maybomov način ulaska prestrašio. Sa strahom me je gledala i upitala: — Je li se mom mužu nešto dogodilo? — Ne znam! — odvratih joj s vrata. — Čim saznam što je, odmah ću vam javiti! Pojurio sam hodnikom. Gospođa Wulze je virila kroz vrata svoje sobe. I ona je čula Mayboma. — Zatvorite vrata! — zaviknuo sam. — Recite, molim vas — prošaputala je, ali je ipak odmah zatvorila vrata. Čitaonica u kojoj je Eisenreich pisao svoju izjavu bila je otvorena. Maybom je stajao na vratima. — Pobjegao je! — bile su jedine riječi koje je Maybom mogao izgovoriti. Čitaonica je bila prazna.

Doktor Armin Eisenreich, povjesničar, otac dvoje djece, tiranin jedne lijepe žene, ubojica iz ljubomore — nestao je. Iskoristio je kratkotrajnu odsutnost Mayboma i moju nemarnost. Njegov je upaljač ležao na stolu kraj pune pepeljare. Prozori su bili zatvoreni. U sobi je bilo zagušljivo. Pa, dobro, nije mogao stići daleko. S otoka je teško pobjeći. Ali ako počinitelja ne uhvatim dok moje kolege stignu... Pogledao sam na sat: još pet sati. U mislima sam vidio komesara Korna kako pažljivo sluša moj izvještaj i kako razvlači usta na moje riječi: »Znam tko je Brocksiepena ubio. Ubojica mi je sam rekao. Čak je i napisao. Na žalost, ne mogu vam ga predati. Nestao je. Ne znam kako se to moglo dogoditi. Vrata sobe našli smo otvorena. Za vrijeme njegova bijega ja sam razgovarao s njegovom ženom, a Mayboma sam poslao na telefon. Vrlo mi je žao, ali...« — Kada kreće brod na obalu? — upitao sam Mayboma. Maybom je razmišljao i računao. — Za dva sata — reče on. — Postoji li neki drugi način da se prebaci do obale? — Jedino čamcem ili s kojim ribarom. Ali i ribari mogu krenuti samo kad nastupi plima. Veslanje traje šest do sedam sati. Zatekla bi ga noć, a toga se svatko plaši. U ovo godišnje doba magle su jake, pa se ne bi nitko usudio... Kada se danas sjetim tog slučaja, ne mogu shvatiti kako sam tada postupao. Sigurno sam bio veoma umoran. Nakon priznanja doktora Eisenreicha trebalo je, naravno, odmah poslati Mayboma u čitaonicu. Ubojica nije smio ostati ni na trenutak sam. To je bila prva pogreška. Nakon njegova bijega trebalo je odmah krenuti u potragu, a ja sam, umjesto toga, raspravljao s prestrašenim narednikom.

Sjedio je u ostavi ispod stubišta. Nije mi bilo jasno kako je baš tu rupu izabrao za sklonište. Eisenreich je bio jedan od onih ljudi koji radije umru u »lijepom«. Našli smo ga nakon desetak minuta. Pretražili smo sve sobe. Kada smo htjeli krenuti u podrum, ugledao sam jedna mala, tapetirana vrata. Ležao je između sanduka za alat i kante za smeće. Imao je zatvorene oči i bio je vrlo blijed. Lagano je hroptao. Kraj desne ruke ležao je nož — čini se da su noževi ušli u modu — a iz lijevog ručnog zgloba tekla je krv. Stigli smo posljednji trenutak. Pozvao sam Mayboma koji je bio pošao hodnikom dalje u potragu. Podigli smo Eisenreicha. Maybom je pri tome uprljao svoju lijepu, zelenu uniformu krvlju, pa je poluglasno psovao. — Prokletstvo! — mrmljao je. Zajedno smo iznijeli onesviještenog čovjeka iz mračne i zagušljive ostave te ga odnijeli u moju sobu. Svukao sam mu kaput, istrgao lijevi rukav iz košulje i čvrsto mu svezao ruku. — Bit će najbolje ako ga odmah prevezemo doktoru Knopt'u — rekao sam. Maybom je potvrdio. Bio je zauzet svojim uprljanim odijelom. Pokušavao je odstraniti krvave mrlje. Na sreću, Eisenreich nije bio težak, usprkos svojoj visini, pa je prijenos lako obavljen. Za nekoliko minuta bio je u kolima. Cesta je bila pusta, vjerojatno su svi gosti bili na užini. Iz jednog restorana se čula glazba. — Ostanite ovdje, Maybom. Pustite tetke Brocksiepen i gospođu Wulze da izađu iz svojih soba. Ništa im nemojte govoriti. Pripazite na Eisenreichovu ženu, da se i s njom nešto nepredviđeno ne bi dogodilo. Sjednite u njezinu sobu i razgovarajte o bilo čemu! — Ah, što sve još neću morati raditi! — uzdahne Maybom Pokazao mi je put kojim ću doći do liječnika Knopfa i vratio se svom zadatku.

Vozio sam brzo. Eisenreicha smo stavili na prednje sjedalo. Na zavojima sam ga morao pridržavati jednom rukom da ne udari u staklo ili ne padne na volan. Još je hroptao. Na trenutak sam pomislio da je već u agoniji, pa sam povećao brzinu. Nadao sam se da u ovom slučaju nisam ništa loše učinio. Možda bi ipak bilo bolje da smo pozvali liječnika u hotel. Od uzrujavanja sam se oznojio. Pet minuta vožnje do Knopfa učinilo mi se beskrajno dugim. Tek pred liječnikovom kućom osjetio sam malo olakšanje. Na vrata je izašla liječnikova sestra pomoćnica. — Klipp — rekao sam izlazeći iz kola. — Ah, to ste vi! — odgovori ona. — Pokušaj samoubojstva — rekao sam joj i pokazao na Eisenreicha. — Prerezao je žile... Nije čekala da dovršim rečenicu, nego se brzim koracima vratila u kuću. Vratila se s Knopfom. — Čovjek ne može na miru ni jesti — mrmljao je liječnik. — Sezona je u punom jeku, doktore — rekao sam mu. — Zimi imate sigurno više slobodnog vremena. — Tako vi mislite — reče. Uhvati Eisenreicha za noge, dok sam ga ja primio ispod ruku. — Zimi imam posla s operacijama slijepog crijeva. Dvije do tri na dan. Prvi dođe obično već u pet sati ujutro. Drugi iza ručka, baš kada malo prilegnem, a treći navečer kada se spremam na spavanje. Tako je i na blagdane. Odnijeli smo Eisenreicha u kuću. — Izračunao sam da u toku jedne zime imate oko šesto takvih slučajeva, a koliko stanovnika živi na otoku? — Sedam tisuća — reče on. — Prema tome za deset do dvanaest godina morali bi se izredati svi stanovnici. — Niste računali s priraštajem! — odgovori on. Stavili smo Eisenreicha na stol u ordinaciji. Rukav koji sam otrgao od košulje i njime mu svezao ruku, skliznuo je s ruke. Knopf pregleda ranu i odmah prione na posao. Obukao je bijeli kaput, dao neke upute sestri, a za to je vrijeme nekoliko puta

osluhnuo Eisenreichovo srce. Sestra je donijela ampulu, iglu, gaze i blještave instrumente. Knopf se bavio Eisenreichom i nije se više brinuo za mene. Stajao sam postrance, ali od njegovih okruglih leđa nisam ništa vidio. Dok se bavio Eisenreichom, samo me je jednom upitao: — A kada je to učinio? — Prije pola sata, otprilike! — odgovorio sam mu. — Zašto stojite? Tamo vam je stolica, to će potrajati... Ogledao sam se po ordinaciji i ugledao stari naslonjač od kože. Po izgledu se moglo zaključiti da je u njemu sjedilo nekoliko generacija pacijenata koji su tu iznosili svoje jade i boljke. Prilazeći naslonjaču, vidio sam se u ugledalu iznad umivaonika. Gotovo nisam prepoznao vlastito lice. Bilo mi je strano, drukčije od onoga koje sam inače vidio. Staro, umorno lice stranca. Počešao sam se po nosu i uvjerio da sam to zaista ja. Uvalio sam se u naslonjač kao u krevet. Bio je neobično mekan i udoban. Gledajući Knopfa kako radi, omrznuo sam iz dna duše svoje zvanje. Od poluživog Eisenreicha vidio sam mu samo noge i odmah se sjetio mrtvog Brocksiepena. Pomislio sam kako bi bilo lijepo kada više nikada ne bih morao imati posla s takvim i sličnim slučajevima. Kada više nikada ne bih morao slušati o zločinima, o smrti. I da živim daleko od takvih ružnih stvari, u nekom mirnom selu, da obrađujem vrt i uzgajam pčele. Razmišljanje o seoskoj idili prekinuo je liječnikov glas: — Hej, Klipp! Vratio sam se u stvarnost. Brao sam protrljao oči i uspravio se u naslonjaču. — Gledajte ga, spava! Oko zakona sprava! — šalio se liječnik i smijuljio. — Oprostite! — rekoh. — Molim, molim. Eisehreich je uređen. Dobio je malo svježe krvi, rana je sašita i sada spava. Za kratko vrijeme zarumenjet će mu se obrazi. — Vaše je zvanje ipak ljepše, doktore — rekao sam i sjetio se svoga sanjarenja.

Mirisalo je na jod, eter i lizol. Eisenreicha su stavili na pomični ležaj i odgurali ga u susjednu sobu. Bio je prekriven vunenom dekom i spavao je. Tko zna da li će biti zadovoljan kada se bude probudio i otkrio da je živ? — Moja nam je žena pripremila dobru kavu — reče liječnik. — Malo će vas osvježiti. Poslije imam za vas malo iznenađenje, od toga ćete postati još svježiji — A što je to? upitao sam radoznalo. — Ha! — stresao je glavom. — Najprije kava i, ako to volite, svježe ispečeni kolač. Dođite! Uhvatio me pod ruku i poveo u dnevnu sobu. Sestri je naredio da povremeno pogleda Eisenreifha. Zazvonio je telefon. Visoka, mršava liječnikova pomoćnica digla je slušalicu, javila se, a zatim prenijela poruku liječniku da su kod gospođe Felmann počeli trudovi. — Pitajte je li babica tamo — reče Knopf. — Je li došla babica? — prenijela je djevojka pitanje. — Odmah će doći? Dobro! I doktor Knopf će stići brzo! — Lijepo zvanje, zar ne? — smijuljio se liječnik. — Evo jedno novo slijepo crijevo. Ali, dođite, ipak ćemo najprije popiti kavu. Sestra ga je upozorila da u čekaonici sjedi jedan pacijent. — Tko je to, do vraga? — upita liječnik zlovoljno. — Gospođica Sehell — odgovori strpljivo visoka djevojka. — A što joj je danas? — pitao je dalje Knopf. — Probada je straga, na lijevoj strani. Boji se da nije tuberkuloza. — Recite joj da za tuberkulozu danas nemam vremana! Okrene se k meni i energično me povuče za ruku. — Ne bih volio da vas moja prisutnost spriječi da spasete jedan mladi život — rekao sam. Je li zgodna? — Pedeset sedam godina — objasni mi kratko liječnik i nastavi: — Dolazi svakoga mjeseca jedanput da bi se ovdje preda mnom skinula. Mene već poznajete, pa sada zaključite sami. Dolazi redovito, a ja joj se veselim kao i inkasatoru za plin i elektriku.

Ušli smo u veliku, svijetlu dnevnu sobu, odakle se pružao krasan pogled na pješčane sprudove. Mirisalo je na svježu kavu i kolače. Za velikim stolom sjedila je sredovječna žena okrugla lica i blaga pogleda. Knopf me predstavi svojoj supruzi. — To je komesar Klipp, Agnes, detektiv iz Hamburga. Vodi brigu o mrtvima i poluživima! — Prestani, Wolfgang! — reče ona klimajući glavom i pruži mi ruku. — Nemojte se ljutiti na primjedbe moga muža. Po riječima ga nemojte suditi. Kada njegov pas zacvili od bolova u trbuhu, on se rasplače. Na jednom je stolcu spavao mali, čistokrvni pas. Dok je gazdarica govorila, podigao je glavu kao da je razumio da se o njemu govori. Knopf ga je pogladio i sjeo do njega. Sada mi je izgledao kao da se u tom trenutku isključio iz svega i da ga nimalo nisu zabrinjavali trudovi gospođe Felmann ili probadanje u leđima gospođice Schell, a ni Eisenreich, kao ni mrtav Harald Brocksiepen koji je ležao pod njegovim krovom. Kava je bila izvanredna, a već nakon prvog zalogaja ukusnog kolača gotovo sam zaboravio pravi razlog svog dolaska u ovu kuću. Kada sam uzimao treći komad kolača, liječnik me svojim pitanjem drugi put vratio u stvarnost: — Čime je, zapravo, taj čovjek prerezao žile? — Nožem — odgovorih mu. — Mislim da je bio nož za rezanje papira, ne znam gdje ga je pronašao. Rekao bih da su mu noževi strast. — Zašto to mislite? — pogleda me Knopf iznenađeno. — Zar je on i onaj veliki nož... Potvrdio sam. — To je on učinio. To je bio razlog pokušaja samoubojstva. Čovjek koji prizna zločin nema šansi da ostane na slobodi. Mislim da se on toga bojao. — Glupan! — Promrmlja Knopf. — Naime, on nije ubojica Brocksiepena! — Kako, molim? Jesam li vas dobro razumio?

— Da, sasvim dobro — reče liječnik. — Eisenreich je uvjeren da je on ubio, jer je zabo nož u prsa. Ali on se vara. Sjećate li se da sam vam obećao iznenađenje, zar ne? Zbunjeno sam ga gledao. Polako sam spustio kolač na tanjurić. — Brocksiepen nije ubijen nožem, dragi moj! Svojim malim, veselim očima liječnik me je gledao žmirkajući i smješkajući se. Zapalio je novu cigaru i zadovoljno povukao dim. Gledao sam ga i nisam bio siguran govori li istinu ili se zabavlja na moj račun. — Je li Brocksiepena udarila srčana kap kad je ugledao nož iznad sebe ili se dogodilo nešto slično tome? Molim vas, doktore, nemojte biti tako zagonetni. Počeo je vrlo ozbiljnim glasom: — Ustanovio sam, bez svake sumnje, da je Brocksiepen bio rnrtav u trenutku kada mu je — ne znam tko — zario nož u srce. Netko ga je otrovao. Čuo sam riječ »otrovao«, ali tek nakon duljeg vremena shvatio sam što to za mene znači. Uhvatio sam krivoga! Do sada nisam učinio ništa! Sve ispočetka! Kolač mi više nije prijao. Jedva sam progutao ostatak dok mi je Knopf pričao pojedinosti o svome nalazu. Brocksiepen je umro od kljenuti dišnih organa, slično srčanom udaru. Prejaki dotok krvi, gotovo u svim organima, ali naročito u mozak i pluća. Uz ostale simptome to je nedvojbeno ukazivalo na trovanje nekim jačim otrovom. — O kakvom je otrovu riječ, to bi se moglo ustanoviti specijalnim, toksikološkim pregledom. Takav pregled ovdje ne mogu izvršiti. Uz ostalo, potrebna su i spektrofotometrijska mjerenja. Liječnikovo izlaganje prekinula je njegova pomoćnica: — Sada biste morali krenuti do Felmannovih, doktore. Nazvala je babica, treba vašu pomoć! Uzdahnuo je i ustao. — Idemo, idemo! — reče on.

Pogledao me je i vjerojatno se čudio mom zbunjenom izgledu. Možda je htio promijeniti tok mojih misli, pa reče: — Felmannovi imaju veliku mesarsku radnju. Otac očekuje s velikim nestrpljenjem nasljednika. Trebalo bi da bude sin — reče i obrati se ženi: — Što hoćeš da donesem, Agnes, lijepe teleće odreske ili nešto drugo? — Doktore! — požurivala je sestra. — Evo me, idem! — vikne on i pruži mi ruku. — Svako zlo ima svoje dobro. Da, morate početi od početka, zar ne? Liječnik se na brzinu obukao, uzeo pripremljenu torbu i brzim koracima izašao. Gospođa Knopf me gledala i vrtjela glavom, što je trebalo značiti da se ispričava u ime svoga muža. Ja sam se nasmiješio iako mi nije bilo jasno zašto bih se morao smješkati. Odjednom se vrata naglo otvore i na njima ugledasmo liječnika. Teško dišući od trčanja, on reče: — Možda bi vam u daljnjoj istrazi mogao koristiti podatak da se otrov nalazio u čokoladi koju je pokojnik pred smrt jeo. Samo sam vam to htio reći! Nakon tih riječi opet je nestao iza vrata.

Preostalo je četiri sata do dolaska mojih kolega. Raspolagao sam sa svega četiri sata, jednim mrtvacem, jednim preživjelim samoubojicom, koji se pokušao ubiti u uvjerenju da je ubojica, s nekoliko izbezumljenih žena u hotelu — i to je bilo sve... Maybom me je čekao na prozoru Eisenreichove sobe. Dok sam izlazio iz kola, malo sam se nasmiješio, ali je taj moj osmijeh sigurno bio vrlo kiseo, jer mi je Maybom prišao zabrinut. Upitao me je: — Je li mrtav? — Nije — odgovorio sam mu. Doktor Eisenreich je živ. Dobio je malo krvi, rana na ruci je sašivena i uskoro se će zarumenjeti. Gledao me je sumnjičavo — sigurno mu nije išlo u glavu da bi poslije svega onaj mršavi, bljedoliki Eisenreich ostao živ. — On živi — ponovio sam — bit će vrlo zadovoljan kada se osvijesti. A kako će mu tek biti kada sazna da je mrtvom čovjeku zabio nož u srce? Jeste li ikada u praksi već imali takav slučaj? Kako to izgleda s pravnog stanovišta? Je li ubojica i u takvom slučaju zločinac? Poznajem, o tome znam vrlo malo. A vi? Maybom me je za cijelo to vrijeme gledao otvorenih usta i izbuljenih očiju. Zamuckivao je: — Ništa vas ne razumijem, komesaru, on nije... — Eisenreich je mislio da Brocksiepen spava, međutim, on je već bio mrtav. Kako dugo, to nije važno. Netko ga je otrovao! — To je za mene previše! reče Maybom i protrlja čelo i lice. Krenuli smo polako, jedan do drugoga, u sobu u kojoj je sjedila Sylvia Eisenreich. Razmišljao sam usput kakvih sve glupih slučajeva ima u svijetu. — Vidite — rekao sam Maybomu — da je ljubomorni Eisenreich bio čovjek drugog kova, jedan od onih koji se ne boje borbe »prsa u prsa«, tada bi nastojao probuditi svog suparnika prije nego što bi se poslužio nožem. Tada bi otkrio da je s ovim

već netko prije njega obračunao. Mi bismo tada tražili u drugom pravcu i možda već riješili slučaj — s ubojicom ženskog roda... Maybom zastane. — Žena? — Naravno — nastavio sam. — Otrovom se obično služe žene, a osim toga, Eisenreich i ja bili smo u kući jedini muškarci. Uz to, Eisenreich ne bi morao rezati sebi žile, mi bismo mnogo više uradili, ne bismo gubili dragocjeno vrijeme skačući oko njega i tako dalje. Osjećao sam da mi prija razgovor i da me je malo umirio. — Ostanite još malo s gospođom Eisenreich, Maybom — rekao sam mu. Recite joj da joj je muž izvan opasnosti, ali ništa drugo! — Dobro! — reče Maybom zadovoljno i s olakšanjem. Moje mu je naređenje ulilo malo povjerenja i sigurnosti. — Jeste li zabilježili podatke o našim znancima, koje ste dobili iz Neustadta? — upitao sam ga. — Jesam, komesaru! — rekao je Maybom, izvukao iz džepa list papira i pružio mi ga. — Nadam se da ćete moći čitati. Bacio sam pogled na bilješke. Bilo je pisano pravilnim školskim rukopisom, vrlo čitljivo. — Izvrsno, Maybom — pohvalio sam ga. Narednik se zadovoljno smješkao. — Gdje su sada naše žene? — upitao sam ga. — Gospođa Wulze i ona mršava tetka Brocksiepen su negdje vani. Ona druga, punija sestra, sprema kovčege u svojoj sobi. Gesine pomaže u kuhinji oko pripremanja večere. — A Eisenreichova djeca? — Bila su ovdje i tražila su vas, pa kada vas nisu našla, otišla su u park na koncert. — Ah, da — rekao sam. — Na koncert sam zaboravio! Imate li ključ od Brocksiepenove sobe? On brzo izvadi ključ iz džepa i pruži mi ga. — Pregledat ću još jednom njegovu sobu i sobe njegovih tetki. Ako budem imao malo sreće, možda ću pronaći nešto, možda i čokoladu.

— Kako molim? — Čokoladu — ponovio sam. — Haraldov posljednji zalogaj bila je čokolada. Dakle, do viđenja! Doći ću malo kasnije da vas zamijenim kod gospođe Eisenreich! Zaputio sam se na mjesto zločina i tiho promrmljao: — Srećo, nasmiješi mi se!

Kada sam ušao u sobu, najprije sam otvorio prozor. U sobi se osjećao čudan miris, kao da se strašna smrt tog lijepog momka uvukla u jastuke, zavjese, sve predmete u sobi. Pregledao sam vrlo pažljivo Haraldove stvari. U džepu od prsluka našao sam polupraznu kutijicu tableta koje se obično mogu naći po džepovima dvadesetogodišnjaka. Na kutijici je stajalo »Muške tablete«. Osim toga nisam našao ništa zanimljivo, ništa što bi mi pomoglo. Sve njegove stvari — rublje, odjeća, cipele, dvije knjige, mnogo kutijica različitih krema, pudera za kosu i lice, voda za brijanje — sve to odgovaralao je slici koju sam stvorio o Haraldu još za njegova života. Bogati ljepotan, jedan od one vrste čije pustolovine služe za napise u jeftinim časopisima. Neko sam vrijeme stajao nasred sobe i razmišljao da li bi one njegove »muške tablete« možda mogle biti u kakvoj vezi s njegovom smrću, ali sam brzo odbacio takvu misao. Samoubojstvo mi se učini također neprihvatljivim. Dok su njegovi džepovi bili puni novaca, dok je imao toliko uspjeha kod žena, dotle onakav momak ne pomišlja na smrt. Protiv samoubojstva je govorio i liječnikov nalaz — to jest, čokolada. Razmišljajući o koječemu, nastavio sam tražiti. Kada sam već htio odustati od daljnjeg traganja, ugledao sam u resicama saga komadić zgužvanog staniola. Podigao sam malu, sjajnu kuglicu i izravnao je u listić. Po veličini bi odgovarao za zamatanje bombona. To je bilo sve. Nije mnogo, ali ipak nešto. Stavio sam staniol u džep, zatvorio prozor i izašao iz zagušljive sobe. Drama, koja se prošle noći u njoj odigrala, imala je pet glumaca: Brocksiepen u glavnoj ulozi; Sylvia Eisenreich — zamalo preljubnica iz prkosa i bijesa; Gesine — zamalo ubojica iz ljubavi i povrijeđenog ponosa; Eisenreich — zamalo ubojica iz ljubomore i ranjene taštine — to bi bila četiri. A tko je peti? Iz kojih je motiva odigrao svoju ružnu ulogu?

Pošao sam na telefon u sobu gazdarice Drojahn. Sjedila je u svojoj šarenoj fotelji, ruke je prekrižila na trbuhu i čvrsto spavala. Slika potpunog blaženstva. To što je blaženstvo dolazio iz boce u kojoj je za mene preostao još samo jedan gutljaj bila je stvar za sebe. Drojahn na zidu osuđivao je svoju ženu i zato sam gurnuo vazu sa suhim cvijećem tako da ne vidi svoju suprugu koja je zaboravila na dostojanstvo. Zatim sam podigao slušalicu. Pomoćnica liječnika Knopfa je još bila u službi. Liječnik se još nije vratio. Dala mi je telefonski broj budućeg oca Felmanna. Okrenuo sam taj broj. — Ovdje Felmann — javio se muški glas. — Pa, može li se već čestitati? — upitao sam. — Da! — uzviknuo je zadovoljno. — Dobio sam sina! Težak je četiri kilograma i ima kosu i plače! A tko je na telefonu? — Oprostite što se nisam predstavio. Ovdje Klipp, ali to nije važno. Prije svega, srdačno čestitam i lijepo vas molim mogu li razgovarati s doktorom Knopfom? — Da, molim, hvala! Trenutak ! Čuo sam kako zove liječnika. — Žao mi je, doktore — rekao sam kada mi se javio liječnik. — Ne bih vas htio mnogo zadržavati, samo jedno pitanje, molim! Rekli ste mi čokolada, a da li bi to mogao biti i čokoladni bombon? — Naravno, pa i to je čokolada — progunđa liječnik Knopf. Spustio sam slušalicu. Nenaviknuta na muške glasove za vrijeme spavanja gospođa Drojahn se počela meškoljiti u fotelji, nešto je mrmljala u snu, ali se brzo umirila i spavala dalje. Ne znam po koji put sam se penjao na prvi kat — trinaest stepenica. Iz sobe broj pet — tu je stanovala punašna tetka Brocksiepen — čuli su se koraci, otvaranje ormara i micanje stolica. Iz sobe broj tri čuo sam Maybomov glas: — Kod vjetra jačine deset to je nemoguće...

Nikada neću saznati što je to toliko nemoguće kod vjetra jačine deset i zašto se o tome mogla razviti diskusija između Mayboma i Sylvije Eisenreich. U sobi gospođe Wulze bilo je tiho. Pogledao sam na sat. Sigurno je bila u parku na koncertu. Ipak sam pokucao na vrata jer je ključ bio u bravi. Nitko se nije javio, ali sam ipak otvorio vrata. Tek što sam ih zatvorio, pogodio me udarac u potiljak. Udarac je bio zaista neočekivan i snažan. Srušio sam se kao munjom pogođen. Još sam čuo jedan udarac o pod, a zatim sam zaplovio kroz vatromet crvenih i bijelih, zelenih i plavih raketa u gustu maglu, gdje je bilo mirno i pusto.

Ne znam što me je osvijestilo, da li nečija vika ili hladan i mokar ručnik na glavi. Možda pijesak koji sam osjetio u nosu, ustima i u ušima? Sjeo sam, bacio ručnik koji mi je pao u krilo i istresao s odijela pijesak. Dosta mi je bilo svega. Dva udarca u jednom danu, to je previše i za uvježbane ljude. — Što se dogodilo, zaboga? — neprekidno je zapomagala gospođa Wulze. — Jeste li pali? Posvuda ima pijeska! Rukom je pokazivala na sag. Zaista, činilo se kao da smo na pješčanom sprudu. Osjetio sam kako mi se kamenčić kotrlja niz potiljak. Lijepi, bijeli pijesak, ponos kupališne uprave. Digao sam se s poda, stresao još preostali pijesak i pokušao gospođi Wulze objasniti da sam ušao u sobu, jer mi se učinilo da je na moje kucanje netko rekao »slobodno«. — Htio sam vas nešto pitati — rekoh — ali sam se vjerojatno u trenutku onesvijestio, ne znam. To mi se još nikada nije dogodilo. A ovaj pijesak? Vjerojatno je ispao iz poruba na hlačama i iz džepova — ne bih mogao drukčije objasniti... Čini se da je prihvatila moje objašnjenje. Rekao sam joj da ću poslati djevojku da očisti sobu. Za pitanja nisam bio raspoložen, jedino sam želio popiti nešto žestoko. — Zar nije vrijeme za večeru? — Danas ide sve nekako naopako — reče gospođa Wulze. — Hoćete li popiti čašicu rakije? — upita me ona i otvori ormar. Gle, gle ove stare tetke! Boca je bila preko polovice prazna. U istom trenutku sam zapazio kraj boce kutiju s čokoladnim bombonima. Gospođa Wulze je imala malu srebrnu čašicu, natočila i pružila mi. Zahvalio sam, ispio nadušak, ali nisam skinuo pogleda s bombonjere. Razmišljao sam kako da započenem razgovor od kojega sam maloprije bio odustao. Boljela

me glava, ali htio sam iskoristiti tu priliku. Posegnuo sam za kutijom i rekao: — Još nikada nisam vidio tako lijepu kutiju. Volite li čokoladne bombone? — Obožavam ih! — reče ona. — Na žalost, ne smijem mnogo jesti, jer imam šećernu bolest. To su specijalni bomboni za dijabetičare. Vrlo su dobri. Kušajte, ako volite! Otklonio sam i lijepo zahvalio. — Htio sam vidjeti samo kutiju — rekao sam. — Lijepa kutija, zar ne? Dopadaju mi se ovi šareni papagaji na omotu! Brzo sam se oprostio da ne bih morao razgovarati još i o papigama. Na verandi, koja je bila ujedno i blagavaonica, stolovi su bili postavljeni samo za pet osoba. Uschi je već sjedila s djecom za jednim stolom. Gledala me je zabrinuto. Sigurno nisam izgledao naročito lijepo. Gospođa Wulze je željela da me pozove za svoj stol, ali nije znala kako bi to izvela. Gledala me je s ponosom i kao da mi je htjela reći »Ja sam te spasila«. Nadimala se od zadovoljstva kad sam sjeo na njezin stol i zamolio Selmu da mi prenese moj pribor za jelo. Večera je bila zaista dobra. Imali smo morsku ribu sa šampinjonima i mnogo vrsti salata. Djevojka me je upitala: — Želite li čaj, mlijeko ili čokoladu prije večere? — Pivo! — rekao sam oštrim glasom od čega se Selma zbunila. Usprkos izvanrednim kolačima i dobroj kavi kod Knopfa, večera mi je prijala. Tek kada je gospođa Wulze opazila da ostali gosti jedu u svojim sobama, sjetio sam se Mayboma i mog obećanja da ću ga zamijeniti. — Je li narednik Maybom dobio večeru? — upitao sam Selmu. — Da, dobio je — reče ona brzo. — Jede gore u sobi! Zabavljen večerom, zaboravio sam na vrijeme. Od vremena do vremena Uschi i ja izmijenili smo poglede. Prošlo je svega šesnaest sati otkako sam je držao u zagrljaju, a

meni se činilo kao da je prošla vječnost. Dok sam se ja poružnio i ostario za ovih nekoliko sati, ona je ostala i dalje mala i lijepa. Osjećao sam se kao da mi je pedeset. Knopf ima ipak ljepše zvanje. A ja? U hodniku je zazvonio telefon. Selma je vikala: — Gospodine Klipp! Kolega Korn mi je javljao da ih pričekamo u luci. Molio me da to prenesem naredniku Maybomu. — Dobro — rekao sam. Nije mogao pregorjeti pitanje: — Ima li što novo? — Da — odgovorio sam — ali poslije o tome. — Oprostite — reče on, sada tišim glasom, te spusti slušalicu. Nakon završene večere gospođa Wulze je krenula u šetnju jer joj moje društvo vjerojatno nije bilo tako ugodno kao što je očekivala. — Zrak je tako čist poslije kiše — rekla je na odlasku. Prišla su mi Eisenreichova djeca i poželjela »laku noć«. Kiki me upita sasvim tiho: — Znate li kako je našem tati, gospodine Klipp? Uschi je stajala iza njih. Kada je Kiki postavila to pitanje ona se ugrize u donju usnicu od neugodnosti. — Dobro je, djevojčice — rekao sam — nadam se da će brzo biti opet s vama. — Još večeras? — upitaše oboje u isti tren. — To ne bih rekao, ali sutra sigurno! Uschi je začuđeno podigla glavu, Obratio sam joj se i rekao: — Ako gospođa Eisenreich želi, može odvesti djecu na spavanje. Bilo bi dobro da netko ostane s njom. Narednik bi morao za to vrijeme doći k meni. Uschi je odmah pošla s djecom, a za tren se pojavio Maybom. Sjedili smo sami na verandi. Naručio sam mu pivo. — Kakvo je vaše mišljenje o Eisenreichovoj ženi? — upitao sam.

— Ne ulijeva mnogo povjerenja — odgovori on — ali ipak mislim da ona to ne bi učinila. Zar još i na nju sumnjate, iako ste mi rekli da je otrovan? Ona je bila zaljubljena u Brocksiepena. A otrov u čokoladi? To je planirano mnogo ranije. Ja ne mami... Ušutio je, pio je pivo, a čelo mu se nabralo u nekoliko bora od silnog razmišljanja. Nisam mu rekao što mi se u međuvremenu dogodilo. U prvom redu zbog toga što mi nije služilo na čast, a osim toga on bi vjerojatno izveo iste zaključke kao i ja — a to bez dokaza ionako ništa ne pomaže. — Igrate li šah? — upitao sam ga. — Igram, ali ne osobito dobro — reče Maybom začuđeno. — Uzmite ploču, tamo ispod radija, te pođite gore Sylviji Eisenreich. Zabavite je još pola sata. Ona igra šah, vidio sam je jednom da igra. Ostao sam sam i izvadio bilježnicu s podacima koje je Maybom preko telefona primio. Uredni narednik koristio je po jedan listić za svaku osobu posebno. Tu je bila Agate Sotebeer, rođena Brocksiepen, 1902. u Uelzenu. Školovanje do 1924. Dalje sam čitao pažljivije — jedna među prvim ženama Njemačke u olimpijskoj momčadi (disciplina: bacanje kugle), 1926. udata za Heinricha Sotebeera, ljekarnika u Brake na Weseru. Prekinuo sam čitanje jer je došla Uschi. Sjela je kraj mene, malo se nasmijala i rekla: — Što ima novo, Leo? Pričaj mi! Previše sam uzrujana i zbunjena. Najprije ste mog poslodavca zatvorili u sobu, a odjednom on nestaje, pa sam pomislila da je u nekoj vezi s Brocksiepenovom smrću. To me ne bi veoma iznenadilo poslije svega. Maloprije si rekao djeci da će im se otac brzo vratiti? Možda si im to rekao samo zato da ih umiriš? Objasnio sam joj da mi služba nalaže apsolutnu šutnju. Dugo sam joj govorio o poslovičnoj ženskoj radoznalosti i o velikim nevoljama koje je ta radoznalost prouzročila. Da nije bilo ženske radoznalosti i muške slabosti mnoga bi zla bila izbjegnuta. Završio sam svoje izlaganje činjenicom, prilično otrcanom, da bi bez ljubavnog šaputanja i povijest imala drugi tok. Nakon tolikog

naglašavanja ženske radoznalosti i muške slabosti ispričao sam cijelu priču sa svim pojedinostima koje su mi bile poznate do tog trenutka. — I sada mi je preostalo sedam žena, bez tebe, naravnu. Možeš zahvaliti sudbini da si upravo te noći i u to vrijeme bila u mom zagrljaju... — Drskost — prekine me Uschi. Obrazi su joj se dražesno zarumenjeli i ona me pod stolom udari u nogu. — Nisi to smjela reći službenoj osobi — našalio sam se. — Sedam? — upita me Uschi ozbiljnim glasom. Počeo sam nabrajati: supruga Eisenreich, gospođa Wulze, dvije sestre Brocksiepen, od kojih se jedna zove Sotebeer, bacačica kugle i udovica, zatim gazdarica Drojahn, Gesine i Selma. — Koja se od dviju sestara zove Sotebeer? — upitala je Uschi. — Ona visoka, mršava — rekoh. — Ah, ta je vrlo smiješna — nasmije se Uschi. — Smiješna? — začudio sam se. Ne, meni nije bila smiješna, naprotiv, smatrao sam je vrlo ozbiljnom i proračunatom osobom. — Meni je ona ipak vrlo smiješna. Poslušaj ovo. Kada sam se s djecom vraćala kući iz parka, igrali smo se među rodendronima sakrivača. Djeca su se sakrila, a ja sam ih morala tražiti. I dok sam bila sagnuta u jednom grmu, tražeći ih, zamijetila sam mršavu tetku Brocksiepen kako uzdignute glave dolazi alejom. Nisam se maknula, jer nisam željela da me netko vidi kako čučim u tom grmlju. Uschi se poluglasno pri tome smijala. Neprimjetno sam pogledao na sat, Još dva i pol sata... Uschi nastavi: — Odjednom je ta mršava žena stala pokraj jedne košare za otpatke, svega nekoliko koraka daleko od mog skrovišta. Vrlo dostojanstveno, kao da je imala metlu u vratu, okrenula se na sve strane, a zatim je izvadila iz crne torbe neki zamotuljak i bacila ga

u košaru. Duboko je uzdahnula i brzim koracima krenula dalje. Gotovo je trčala. Zamalo da nisam prasnula u smijeh. Ja sam se izvukla iz grma i... — Stani! — rekao sam naglo i uhvatio Uschi za ruku. — Pođi sa mnom! — rekao sam i ustao. — Pokaži mi mjesto gdje je ta košara. — Što ti je odjednom? — upita me ona glasno. Već se počelo mračiti. Puhao je istočni vjetar. Kada smo izašli, počele su se paliti ulične svjetiljke. Nebo je bilo još sivo, ali oblaci su se razilazili i moglo se očekivati sunčano jutro. Uhvatio sam Uschi ispod ruke i krenuli smo našom ulicom u kojoj je bilo dosta rasvijetljenih izloga. Iako je bilo kasno, u jednoj cvjećarnici neka je djevojka izrađivala vijenac iz krizantema. Iza te cvjećarnice ulica je skretala udesno i vodila prema parku. Jedna izrezbarena ploča upozoravala je da tu počinju kupališni nasadi, da se psi smiju uvoditi jedino na uzici, da nije dopušteno gaziti po travnjacima, zabranjena je vožnja biciklom i tome slično. Put je bio posut sitnim bijelim pijeskom. Svakih trideset koraka bila je postavljena svjetiljka. Uz svaku treću svjetiljku smjestili su klupe, bijelo oličene i izrađene s mnogo truda i znanja. Kraj svake klupe stajala je košara za otpatke od pletene žice. Nebo se već skoro sasvim razvedrilo i bilo je vrlo ugodno za šetnju. To je izmamilo mnoge ljude u park. Najviše je bilo gostiju, ali se našlo i domaćih koje je dovukla radoznalost Zabavljali su ih stranci i svojim ponašanjem i garderobom koja je bila zaista šarolika. — Slijedeća desno! — reče Uschi i uhvati me za ruku. — Ali, ne možeš sada... — Naravno da mogu — odgovorio sam joj i oslobodio se njezine ruke. — Ti produži i šeći amo-tamo, kao da se ne poznajemo! Na klupi kraj tako važne košare sjedio je bračni par srednjih godina, a između njih djevojčica. Bili su iznenađeni kada sam im rekao »Dobra večer« i počeo pretvrtati po košari. Začuđeno i bez riječi buljili su u mene. Nisu mogli vjerovati da bi jedan na izgled

normalan i dobro obučen čovjek mogao golim rukama dirati smeće. Djevojčica se smijuljila. Ništa me nije moglo smesti. Grabio sam zdrobljene kutije keksa, bombona, stare novine, kore banana i stisnute papirnate rupčiće. Bacao sam sve to iz košare i pregledavao i najmanji smotani papirić. Za kratko vrijeme bilo je oko mene mnogo radoznalih promatrača. Otac je ustao s klupe i rekao: — Dođi, Erika! Dijete i majka odmah su ga poslušali i pogledavši me poprijeko, krenuli za njim. Sada su se čuli glasovi i primjedbe iz okupljene svjetine: — Jeste li bacili novčanicu od tisuću maraka? Da nije skriveno blago u toj košari? Ja sam napokon našao ono što sam tražio. Malu, šiljastu, plastičnu vrećicu sa četiri čokoladna bombona. U vrećici sam našao komadić tkanine, ne znam da li od svile ili najlona. Gurnuo sam sve to u džep, a otpatke koje sam bio razbacao sakupio sam i ubacio opet u košaru. Htio sam biti ljubazan, pa sam se malo nasmiješio promatračima, ali mi nisu uzvratili istom mjerom. Malo sam očistio ruke i prošao kroz dvored radoznalaca. Uschi me je čekala na kraja aleje. — Jesi li uspio? — Da, pred publikom također!

Pet minuta poslije toga vozio sam već poznatom cestom prema kući liječnika Knofa. Sada se nisam žurio kao prvi put. Sada je kraj mene sjedila dražesna mlada žena, zarumenjelih obraza i vrlo razgovorljiva. — I ti vjeruješ da je ta vrećica baš ono što je Haraldova tetka bacila? — upita me Uschi. — Za četvrt sata znat ću točno. Hoćeš li za to vrijeme čekati u kolima? Oklijevala je. — Kod Knopfa je i tvoj poslodavac, ne znam je li se u međuvremenu osvijestio. — Ne, radije ću ostati u autu. Meni je to odgovaralo. Ima stvari u kojima ne moraju sudjelovati ni voljene osobe. Otvorio mi je sam liječnik. Bio je u košulji, isturio je svoj debeli, impozantni trbuh iznad kožnog pojasa. U ruci je držao psića. — Tako kasno — promrmljao je. — Uđite, uđite. Ako dolazite po dobru, dobit ćete čašu piva ili rakije! — Dolazim, na žalost, službeno — odgovorio sam. — Onda ćete dobiti samo pivo. Rakija za vrijeme službe nije dopuštena. Što ima novo? Hoćete li pogledati našeg bolesnika? Još spava. Jednom se probudio. Moja lijepa pomoćnica odmah mu je saopćila da je u liječničkoj ordinaciji. Učinilo joj se kao da ne vjeruje, pa mu je dala da nešto popije. Sada opet spava. Ako nije prijeko potrebno, ne bih ga budio. — Ni govora! — rekao sam. — Htio bih nešto drugo! Slijedio sam ga kroz hodnik do dnevne sobe i usput mu pričao. Ponudio mi je da sjednem, natočio je pivo i sam sjeo pokraj mene. Kad je čuo što se sve dogodilo od našeg posljednjeg susreta, stao je iza mene, upalio veliku svjetiljku i osvijetlio mi

glavu. Pri dodiru njegove ruke povrijeđeno mjesto na glavi veoma me zaboljelo. — Jao! — povikao sam. — Budite sretni što možete reći »jao«. Čini se da ste dobili udarac prilično teškim predmetom po glavi. Čudi me što vas nije ubio kada ste već ležali u nesvijesti. — Možda je netko naišao, pa nije mogla obaviti posao do kraja. — Nije mogla? — upita liječnik i stane ispred mene. — Kako znate da je žena? — Bez sumnje — rekao sam. I nastavio priču. Knopf je sjeo na rub naslonjača u kojem je spavao njegov pas i pažljivo me slušao. — A zašto niste uhapsili tu junakinju? — upitao me kada sam mu rekao da je udovica bila vrhunska sportašica u bacanju kugle i da je prema tome vična rukovanju teškim predmetima. — Do sada nisam mogao ništa dokazati — odgovorio sam mu. — A sada? Možete ti sada? — Nadam se — rekao sam i oprezno izvadio iz džepa malu plastičnu vrećicu s bombonima. Ukratko sam mu rekao kako sam je našao i upitao ga: — Možete li, doktore, ustanoviti ima li u bombonima otrova? — Ne mogu — odgovori on. — Da bi se to moglo ustanoviti, potrebni su posebni uređaji i znanje. Ja nemam ni jedno ni drugo. Šutjeli smo jedno vrijeme. Osjetio sam velik umor. Nije bilo ni čudo. Da sam barem umjesto piva popio kavu. Odjednom liječnik udari rukom o naslon fotelje. — Čekajte malo! — reče on. Pođe do telefona. Kada je dobio vezu, poviče: — Halo, Hudewenz! Jeste li dobro! Zanimaju me vaši bijeli miševi... Ne, ne šalim se, sasvim ozbiljno govorim. Da li ih još imate? Dobro, dolazim odmah, do viđenja! On spusti slušalicu. — Idemo! — reče.

I potraži kaput, pogladi psića i povuče me kroz vrata. — Idemo Hudewenzu — vikao je ženi sa stepeništa. — Odmah ću se vratiti! — To je dobra ideja — rekao sam. — Hvala — nasmije se on. — Kada ovdje ne bude više upala slijepih crijeva, zaposlite me u policiji. Prilikom dolaska parkirao sam kola na samom kolnom izlazu iz dvorišta. Zato mi Knopf zaviče: — Maknite ta kola da mogu izaći s mojima. No kada je ugledao u kolima Uschi, odmah je promijenio glas: — Oho, a tko je ta ljepotica u autu? Uz nekoliko komplimenata liječnik se upoznao s Uschi, a zatim se obratio meni: — Brzo, djeco, vozite za mnom! Imate li vrećicu? Potvrdio sam mu, sjeo u kola, a zatim smo krenuli. — Kamo idemo? — upita Uschi. — Nekom Hudewenzu. Ima lijepe, bijele miševe. Malo je razmišljala, a onda reče: — Ah, jadne životinjice.

Albert Hudewenz je vodio jedinu ljekarnu na otoku. Bila je smještena u uskoj, dvokatnoj kući od crvenih opeka. Izrađena je prije nekih sedamdesetak godina, s mnogo gotskih izbočina, tornjića i šiljastih nadvoja na prozorima. Sa zapadne strane kuće nastavljalo se staro groblje. S istočne strane zgradu je osvjetljavalo neonsko svjetlo s reklame jednog noćnog lokala, nad čijim je ulazom visio duhovit natpis »Otrovna izba«. Poslije sam ustanovio da ljekarnik, usprkos neobičnoj okolini, nije izgubio smisao za humor. Bio je to čovjek od pedesetak godina, visok, mršav, s velikim sijedim brkovima. Uschi je i sada ostala u autu, ovaj put zbog miševa. — Molim vas, doktore, objasnite Hudewenzu zbog čega smo došli, ja bih morao telefonirati. — Dobro — reče Knopf. — Moram vam to učiniti, jer ću vas možda jednog dana trebati, kad ovdje izgubim posao. Nazvao sam hotel. Javila se Gesine. Zamolio sam je da pozove Mayboma. Dok sam čekao, čuo sam kako Knopf priča ljekarniku. S ulice se čula pjesma raspoloženih muškaraca. Bio sam sretan što Uschi sjedi u policijskom autu, pa je tako bila na sigurnom. — Maybom — javio se narednik. — Naredniče, recite gospođi Eisenreich da je njezinom mužu dobro i da nije ubojica. Neka se još malo strpi i neka ne pomišlja ni na kakve gluposti. Nakon toga promijenite svoje sjedište iz njezine sobe u sobu one mršave tetke Brocksiepen. Ne puštajte je iz vida! Nemojte prihvatiti ništa što bi vam ponudila! Da biste mogli opravdati svoju prisutnost u njezinoj sobi, raspitujte se o pokojniku — o njegovim navikama, njegovu djetinjstvu i tako dalje. Morate to izvesti rutinski, shvaćate li? — Razumijem! — reče Maybom. — Vraćam se za pola sata. a dotle budite s tetkom Brocksiepen. Ako bude potrebno, nazovite me ovamo. Dao sam mu broj ljekarnikovog telefona.

— Hvala, naredniče! Spustio sam slušalicu i otišao do svojih prijatelja. Čuo sam Hudewenza kako je rekao liječniku: — Imam još sedam komada. Od silnog umora nisam shvatio odmah da je riječ o miševima. Pošli smo stepenicama prema podrumu. Osjećao se vonj plijesni. Kada sam upitao smije li se pušiti, Knopf reče u šali: — Sjajna ideja, više volim poginuti u eksploziji nitroglicerina nego da me uguši smrad miševa! — Ponekad u pravoj znanosti ne miriše tako lijepo, zar ne, doktore? — zajedljivo mu odgovori Hudewenz. Ušli smo u mračnu prostoriju. Hudewenz upali jaku stolnu svjetiljku, skine sa zida jedan kavez i stavi ga na stol. — Ova tri miša možemo upotrijebiti — reče ljekarnik — a ona dva para moram ostaviti za rasplod. S police je skinuo četvrtastu staklenku, pa iz kaveza spretno izvadio jednu živtinjicu i stavio je u staklenku. Izvadio sam zatim većicu bombona i istresao ih na stol. Odmotao sam zatim jedan bombon i stavio ga u staklenku. Miš se najprije uplašio, ali je brzo prišao bombonu i stao ga gurkati po staklenki dok se nije zaustavio u jednom kutu. Potom ga je počeo glodati. Ubrzo je načinio rupu kroz koju je stala izlaziti gusta, ružičasta tekućina kojom je bombon bio napunjen. Po onome što sam vidio, mišu je tekućina neobično prijala. Ponašanje miša nije se promijenilo ni kada je pojeo ponuđenu mu slasticu. — Ništa — reče Knopf. — Da je samo djelić otrova bio u bombonu. ova bi životinja već davno uginula. Pokušajte s drugim. Samo požurite! Hudewenz je stavio u praznu staklenku drugog miša novi bombon. Igra se ponovila do u najmanju sitnicu kao u prethodnom pokusu. Došao je na red i treći miš, ali opet ništa. Životinjice su bile vrlo dobro raspoložene. Kako je u vrećici bilo četiri bombona, četvrti smo komad dali prvom mišu. no nakon slasno pojedenog sadržaja nije bilo nikakvih promjena na životinjici.

Pažljivo sam zamotao ostatke sva četiri bombona i stavio ih u plastičnu vrećicu. — Ovo je bilo dobro za vaše životinjice, Hudewenz, ali za moj posao loše — rekao sam ljekarniku. — Ipak, mnogo vam hvala za vašu pomoć! U tom trenutku padne mi pogled na komadić najlonske ili svilene tkanine koja je ispala iz vrećice kada sam istresao bombone na stol, U njoj je bilo i nekoliko zrnaca bijelog pijeska. — Pregledali ste mi glavu, doktore — obratio sam se Knopfu — i rekli ste da sam udaren tvrdim predmetom. Je li moguće da je to bila ženska najlonska čarapa napunjena pijeskom? Knopf mi potvrdi.

— Mogla si i ti prisustvovati pokusu — rekao sam Uschi kada sam ušao u auto. — Sva tri miša su živa! — I što sada? — upita ona. — Vidjet ćemo — odgovorih joj. — Razmišljao sam samo o čarapi napunjenoj pijeskom. Bilo je već pola deset. Preostalo je još samo sat i pol vremena do dolaska mojih kolega. Što ću im reći? Zamolio sam Uschi da pođe spavati. Morao sam dovršiti započeti posao. Gesine mi je rekla da su tetke Brocksiepen u svojim sobama. Najprije sam pokucao na vrata Hilde Brocksiepen. Sjedila je u mračnoj sobi, ali je odmah upalila svjetlo. Oči su joj bile zaplakane, kosa neuredna. Ormari su bili otvoreni i prazni. Sve je već bilo u kovčezima. — Oprostite, gospođice Brocksiepen. Samo nekoliko pitanja. Ona mi ponudi da sjednem. — Jeste li razmišljali o tome tko bi mogao biti ubojica vašeg nećaka? — upitao sam je. — Ne — reče i opet je zaplakala. — On je bio tako dobar mladić! — Tko mu je, po vašem mišljenju, prošle večeri posljednji poželio »laku noć«? Ili točnije, prošle noći? — Ne znam — reče Hilda Brocksiepen. — Možda moja sestra. Ona je Haraldu svake večeri ostavljala jabuku ili voćni sok. — Ponekad i čokoladu? — Čokoladu? Ne, ne! Harald je nije volio — reče i malo zastane. — Ja sam bila protiv čokolade prije spavanja. To je otrov za zube... — Otrov za zube — ponovio sam nesvjesno. — On, dakle nikada nije jeo čokoladu? — Ne, nisam rekla nikada, ali vrlo rijetko — reče tetka. — Volio je samo punjenu čokoladu.

— Punjenu kremom, naravno! Eto, to bi bilo sve, gospođice Brocksiepen — rekao sam i ustao. — Samo to? — upita ona začuđeno. — Laku noć! Kada polazi brod sutra? Mislim prije podne? — Oko devet — odgovori ona. — Žao mi je — rekoh — ali još nisam siguran da ćete moći otputovati. Večeras će doći nekoliko mojih kolega iz Neustadta koji će nastaviti istragu i vjerojatno neće nikome dopustiti da napusti otok. — Nećemo smjeti otputovati? upita ona zbunjeno. — Ali zašto? Moja je sestra već sve uredila. Moram joj odmah reći. — Nije potrebno, ja ću to učiniti. Moram svakako još do vaše sestre. Laku noć! — Laku noć! — jedva je odgovorila. Pred vratima sam zastao i pripremao se za razgovor s drugom sestrom. U kući je bilo mirno i tiho. Isto je tako bilo i u sobi Agathe Brocksiepen. Kada me je ugledala, šezdesetogodišnja tetka priđe mi brzim koracima. — To je nevjerojatno, gospodine Klipp, što se ovdje događa! Žalit ću se na najvišem mjestu! Vaši pretpostavljeni vjerojatno ne znaju kako se ponašate! To ne mogu više trpjeti. Čini mi se da ne znate s kime imate posla! Zatvarate nas kao zločince. Vaš je postupak za najtežu osudu! Svejedno mi je što ste i tko ste, ali vašu službenu legitimaciju niste još nikome pokazali. Tražimo pristojno ophođenje. Žalit ću se! — To ste već jednom rekli — odgovorio sam joj smiješeći se. Okrenuo sam se prema Maybomu koji je sjedio, čini se, u neudobnoj stolici. Gledao me je umorno. — Vrijeme je da krenem na pristanište, komesaru — rekao mi je. — Ako vas kolega Korn upita, recite mu da sam na najboljem putu. — Dobro! — reče Maybom i izađe. Kada je Maybom zatvorio vrata, udovica Sotebeer zakrešti: — Što to znači?

— Na što mislite, gospođo? — upitah je podrugljivo. — Zašto i vi ne odete? Ne želim više razgovarati s policajcima. Prisutnost vašeg čovjeka iznervirala me. Već je deset. Osim toga, ne oslovljavajte me tako, zapamtite jednom zauvijek! — Želite li da kažem gospođa Sotebeer? — rekao sam. Ogledavao sam se po sobi. I njezini su kovčezi bili spremljeni za put. Bello, njezin mali psić, ležao je na stolici; glavu je gurnuo među noge i samo gledao u mene. — Otkuda vam sada to? — upita ona iznenađeno i ustukne jedan korak. — Zar se ne zovete tako? — Nakon muževljeve smrti opet sam uzela djevojačko prezime. Sjela je. Vjerojatno joj je moja primjedba presjekla noge. Dovukao sam stolicu i sjeo. Ona je htjela ustati, ali sam je rukom u tome spriječio. Izvadila je rupčić, suho zajecala i stavila rupčić na lice. Čekao sam malo. Imala je velike i jake ruke. — Gospođo Brocksiepen, vjerujte mi da vas ne želim naljutiti, ali morate mi odgovoriti na neka pitanja. I vi želite da se objasni strašna smrt vašeg nećaka, zar ne? Govorio sam mirno i ljubazno, čak sam se bojao da zbog toga neću djelovati uvjerljivo. Međutim, ona mi odgovori uz smiješak: — Molim vas, imajte malo razumijevanja, moji živci... — Da li se još bavite sportom? — upitao sam. Odmah je nestalo smiješka s njezinog lica. Pogled joj je postao oštar, a crte lica napete. — Ne razumijem — reče iznenađeno. — Eto, znam da ste prije bili vrlo aktivni, čak ste bili velika olimpijska nada, zar ne? — Ali, molim vas — glas joj je postao nesiguran. — Meni je blizu šezdeset... I što ima to s Haraldovom smrću? — Jeste li pojeli kolač? — upitao sam umjesto odgovora. — Kakav kolač? — izbuljila je oči.

— Vi ste prošle večeri zamolili Selmu da vam donese nož u sobu, jer ste htjeli jesti kolače, ako sam dobro upućen — rekao sam i malo zastao. Šutjela je, netremice me gledala i odjednom je u njezinim očima bljesnulo. — I taj je nož nađen u grudima vašega nećaka — nastavio sam. — Oh! — poviče ona. — To je učinila ta djevojka. Uvijek sam mu govorila neka se čuva kojekakvog ološa. Upozoravala sam ga da se ne upušta u ljubavne pustolovine bilo s kime. Prezrene žene mogu biti opasne... Pustio sam je da glumi. Zapalio sam cigaretu, a ona brzo posegne za pepeljarom na noćnom ormariću i pruži mi je. Ruke su nam se dotakle. Prsti su joj bili hladni kao led. — Jesu li vašem nećaku bila potrebna takva upozorenja? — upitao sam. Ona kimne. — Da, bio je u nekim stvarima vrlo lakomislen. Bio je zgodan i mogao je imati žena koliko je htio. Često sam morala utjecati na njega. Bio je još veliko dijete, zgodno i razmaženo dijete! — Koje ste morali odgajati, čuvati i savjetovati, zar ne? — Baš tako! Bila je sretna što je razgovor krenuo u drugom pravcu. — A kako je u pravnom pogledu? Vi i vaša sestra bili ste njegovi staratelji, zar ne? — Da — reče ona, sada opet oštro. — Mladić je imao sreću. Imati tako savjesne starateljice koje su se zaista i majčinski odnosile prema njemu. Postoji li oporuka za slučaj nenadane i prerane Haraldove smrti? — Ne — zaleti se ona. — Ne, nema je... ja ne znam — zamuckivala je i opet pokrila oči rupčićem. — Imetak će se, dakle, dijeliti između svih pravnih nasljednika — rekoh na izgled mirno. — Je li imetak velik? — Jadno dijete — zajeca ona. Jadno dijete, tako naglo, odjednom ga više nema... Oboje smo šutjeli.

— Jeste li već uhapsili tu djevojku? — upita me ona odjednom, zadržavajući dah. — Nismo — odgovorih joj. — Niste?— upita, a ruke su joj pale u krilo. — Ali kako, ako znate da... — Ona to nije učinila. — Molim vas — šaputala je ozbiljno i zatvorila oči. — Nije vrijeme za šalu i igru! Prije nekoliko minuta rekli ste da je ta djevojka mog nećaka... — Žao mi je, vjerojatno niste dobro čuli — rekao sam i opet ušutio kako bih je što više iznervirao. — Ne razumijem! — Vašem je nećaku zarinuo nož u srce doktor Eisenreich. Priznao je! — Doktor Eisenreich? Priznao je? — Da, iz ljubomore. Opet je nastao tajac. Agathe Brocksiepen se uspravi i pogleda na sat. — Koliko je sati? — upitao sam je. — Deset i dvadeset — reče ona hladno i osorno. — Hvala — odgovorio sam. Pošao sam prema vratima. Tu sam se okrenuo i pogledao je još jednom. Učinilo mi se da je zatomila lagani smiješak — Na kraju još jedno pitanje — tiho sam rekao. — Kako je bilo s kolačem? — S kolačem? Ah, da — reče, a opet je postala ljubazna. — Kolač sam pojela. Bello mi je pomogao pri tome. Voli slatkiše. — Baš sam se sjetio, imam još nekoliko čokoladnih bombona. Našao sam ih jutros pod krevetom vašeg nećaka. Izvadio sam vrećicu iz džepa. Jedan bombon, koji su miševi najmanje glodali, pružio sam psu. — Dođi, ps; ps... — Ne! — zaurlala je Agathe Brocksiepen. Skočila je do mene i udarila me po ruci, jer je pas već prilazio. — Ne! Ne! Nemojte! — urlala je.

Polako sam se uspravio. Umuknula je i pošla nekoliko koraka natraške. Iz hodnika su se čuli koraci i vrata su se otvorila. Ušao je Maybom, za njim nekoliko muškaraca. — Dobra večer, kolega Korn! — pružio sam mu ruku i nastavio: — Molim vas, uhapsite Agathe Sotebeer, rođenu Brocksiepen, zbog ubojstva njezinog nećaka Haralda. Otrovan je!

Odmah je sve priznala. Namjeravala je da sama zabode u srce otrovanog Haralda nož na kojem bi se našli Selmini otisci. Pošto je stavila na Haraldov noćni ormarić dva otrovna bombona, otišla je u svoju sobu i sa zaprepaštenjem ustanovila da nema noža. Ležala je budna i slušala korake po hodniku. Kada se sve umirilo, ponovo je pošla u Haraldovu sobu i na veliko zadovoljstvo i olakšanje ugledala u njegovim prsima nož. Nije joj bilo jasno tko je to mogao učiniti. Osjećala se potpuno sigurnom sve do trenutka kada je čula da sam na hodniku Maybomu spomenuo čokoladu. Odmah je u maloj ostavi pod stepenicama potražila predmet koji bi joj mogao poslužiti kao oružje. Tu je otkrila kantu pijeska. Napunila je jednu čarapu i čekala me u sobi gospođe Wulze dok sam pretraživao Haraldovu sobu. Dočekala me je i snažno udarila. Čarapa se raspuknula. Iznenadio ju je dolazak gospođe Wulze. Uspjela je ipak neopaženo doći do svoje sobe, a zatim do parka. Tu se otarasila preostalih bombona i poderane čarape. Nije mogla slutiti da se baš u to vrijeme Uschi igrala s djecom skrivača. U Uschinoj je sobi gorjelo svjetlo. Polako sam otvorio vrata i vidio je kako čvrsto spava, obasjana malom noćnom svjetiljkom.

ŽELEZNI www.CroWarez.org www.BosnaUnited.net

Odmah poslije svog vjenčanja, upamtio sam mjesec srpanj po zanimljivom slučaju, u kojem sam imao čast da surađujem sa Sherlockom Holmesom i proučavam njegove metode. Za svog školovanja intimno sam prijateljevao s mladićem koji se zvao Percy Phelps. Bio je mojih godina, ali je po školi bio dva razreda ispred mene. Percy je bio vrlo bistar mladić i odnosio je sve školske nagrade, te je završio razred, dobivši stipendiju s pomoću koje je nastavio svoju slavnu karijeru u Cambridgeu. Imao je izvrsne veze i dok smo još bili dječaci znali smo da mu je ujak lord Holdhurst, poznati političar konzervativac. To visoko srodstvo nije mu mnogo pomagalo u školi. Naprotiv, zadirkivali smo ga na igralištu i udarali ga štapom po nogama. Ali, bila je sasvim druga stvar kad je izišao u svijet. Čuo sam da su mu njegove sposobnosti i veze osigurale dobro mjesto u ministarstvu vanjskih poslova, a tada mi je nestao g vidika. Tek me je slijedeće pismo podsjetilo na njega: Briarbrae, Woking Moj dragi Watsone! Ne sumnjam da ćeš se sjetiti »Tadpolea« Phelpsa, koji je bio u petom razredu kad si ti bio u trećem. Možda si čak čuo da sam zahvaljujući svom ujaku dobio dobro mjesto u ministarstvu vanjskih poslova i da su imali povjerenja u mene i poštovali me, dok se iznenada nije dogodila strašna nesreća, koja mi je uništila karijeru. Nema smisla opisivati te strašne događaje. Ako prihvatiš moju ponudu, možda ću ti to sve ispričati. Tek sam nedavno ozdravio od devetotjedne upale mozga i još sam vrlo slab. Misliš li ti da bi mogao nagovoriti svog prijatelja Holmesa da me posjeti? Rado bih čuo što on misli o ovom slučaju, iako me vlasti uvjeravaju da se više ništa ne može učiniti. Molim te pokušaj ga dovesti što prije. Svaka minuta čini mi se satom dok živim u ovoj strašnoj napetosti. Molim te, uvjeri ga, da njegov savjet nisam tražio prije, ne zato što ne bih cijenio njegove sposobnosti. Bio sam sasvim obezglavljen, otkad me je taj udarac zadesio. Sad mi je glava opet bistra iako se ne usuđujem previše razmišljati o tome is straha da se ponovo ne razbolim. Kao što vidiš, još sam

previše slab da pišem, pa sam prisiljen diktirati. Pokušaj ga dovesti! Tvoj stari školski drus, Percy Phelps. Bilo je nečega u tom pismu što me dirnulo Bio sam tako uzbuđen, pa čak i da mi je bilo teško dovesti Holmesa, ja bih to pokušao. Dobro sam poznavao Holmesovu strast za istraživanjem i znao sam da je on uvijek voljan pomoći onome koji traži njegovu pomoć. Žena i ja složili smo se da ne smijem gubiti ni časa a da ne iznesem Holmesu cijelu stvar i tako sam još za doručka ponovo stigao u stale sobe u Ulici Baker. Holmes je sjedio za svojim stolićem u kućnom haljetku i mučio se s nekim kemijskim pokusima. Velika obla retorta bjesno je podrhtavala na plavkastoj vatri Bunsenova plamenika, a destilirane kapi kondenzirale su se u dvolitrenoj boci. Holmes me je jedva pogledao kad sam ušao. No, znao sam da su mu pokusi vrlo važni, pa sam sjeo u naslonjač i čekao. Izvadio je iz boce nekoliko kapi i konačno stavio pokusnu cijev u kojoj je bila neka otopina. U desnoj ruci držao je komadić lakmusova papira. — Dolazite, Watsone, upravo u pravi čas — rekao je. Ako ovaj papir ostane plav, sve je u redu. Ako pocrveni, riječ je o životu čovjeka. Uronio je papir u pokusnu cijev i on je u istom času duboko pocrvenio. — To sam i mislio — rekao je. — Odmah ću biti gotov Watsone. Lako ćete naći duhana i perzijske papuče. Vratio se pisaćem stolu, napisao nekoliko brzojava i predao ih mladom sluzi. Tada se bacio u naslonjač preko puta, povukao koljena gore i prstima obujmio duge, tanke potkoljenice. — Vrlo obično umorstvo — reče. — Pretpostavljam da znate neki zanimljiviji slučaj. Vi ste obično navještač zločina, Watstone. O čemu je riječ? Predao sam mu pismo koje je pročitao s najvećom pažnjom. — Ne kazuje nam baš mnogo, zar ne? — primijetio je vraćajući mi pismo. — Jedva da govori bilo što.

— A ipak je rukopis zanimljiv. — Rukopis nije njegov. — Naravno. To je ženski rukopis. — Sigurno je rukopis muškarca rekoh. — Ne, već žene i to žene neobična karaktera. Vidite, na početku istrage dobro je znati da vam je klijent u vezi s nekim tko ima izuzetan karakter, bio taj dobar ili zao. Taj me je slučaj već zaintrigirao. Ako ste spremni možemo odmah krenuti u Woking i posjetiti tog diplomata koji je u tako gadnoj kaši i gospođu kojoj diktira svoja pisma. Imali smo sreću i uhvatili rani vlak sa stanice Waterloo. Za manje od sat našli smo se u borovim šumama i livadama Wokinga. Briarbrae je velika osamljena kuća, nasred prostranog zemljišta, udaljena nekoliko minuta od stanice. Kad smo poslali svoje posjetnice, uveli su nas u otmjeno uređen salon. Za nekoliko časaka pridružio nam se snažan čovjek, koji nas je vrlo srdačno primio. Bilo mu je prije četrdeset nego trideset godina, ali obrazi su mu bili rumeni a oči tako vesele da se još doimao kao nespretan i zločesti dječak. — Tako mi je drago što ste došli — rekao je srdačno nam stisnuvši ruku. — Percy se za vas raspitivao cijelo jutro. Jadni momak, hvata se za svaku slamku. Njegovi roditelji zamolili su me da vas dočekam jer je čak i spominjanje tog slučaja za njih vrlo bolno. — Još nismo čuli nikakve pojedinosti — primijeti Holmes. — Pretpostavljam da vi niste član obitelji. Naš poznanik kao da se na tren iznenadio, a tada se, oborivši pogled, počeo smijati. — Vi ste, naravno, vidjeli inicijale J. H. na mom zapučku — reče on. — U jednom času mi se učinilo da ste izveli nešto vrlo lukavo. Zovem se Joseph Harrison a budući da će se Percy oženiti mojom sestrom Annie, bit ću mu bar rođak po ženidbi. Moju sestru naći ćete u njegovoj sobi. Ona ga je ova dva mjeseca predano njegovala. Možda je bolje ako odmah uđemo, jer znam koliko je nestrpljiv.

Soba u koju su nas uveli bila je na istom katu kao i salon. Bila je namještena dijelom kao dnevna soba, a dijelom kao spavaonica, puna cvijeća u svakom kutu. Mladi čovjek, vrlo blijed i izmoren, ležao je na otomanu kraj otvorenog prozora, kroz koji su prodirali snažni mirisi iz vrta i blagi ljetni zrak. Jedna žena sjedila je pokraj njega. Kad smo ušli, ona je ustala. — Da li da odem, Percy? — upita ona. Percy ju je uhvatio za ruku da je zadrži. — Kako si Watsone? — rekao je srdačno. — Nikad te ne bih prepoznao s tim brkom i zbog toga mi valjda nećeš zamjeriti. Pretpostavljam da je ovo tvoj slavni prijatelj Sherlock Holmes? Predstavio sam ga s nekoliko riječi pa smo obojica sjela. Mladi snažni čovjek bio je otišao, ali mu je sestra ostala držeći za ruku bolesnika. Bila je vrlo naočita žena, niska i punašna, lijepa lica maslinaste boje, velikih tamnih, južnjačkih očiju i bujne, vrlo crne kose, pa se pored nje lice našeg prijatelja doimalo još mršavijim i bljeđim. — Neću tratiti vaše vrijeme — rekao je Percy uspravivši se na otomanu. — Ispričat ću sve bez ikakva uvoda. Bio sam sretan i uspješan čovjek, Holmes, a uoči moje ženidbe, iznenadna i strašna nesreća srušila mi je sve životne izglede. — Radio sam, kao što vam je Watson možda rekao, u ministarstvu vanjskih poslova i s pomoću svog ujaka lorda Holdhursta ubrzo sam dobio odgovoran položaj. Kad mi je ujak postao ministar vanjskih poslova u ovoj vladi povjerio mi je nekoliko odgovornih zadataka, i budući da sam ih sve dobro obavio, konačno je ujak dobio potpuno povjerenje u mene kao i u moju sposobnost i šutljivost. Prije desetak tjedana, da budem točniji 23. svibnja, ujak me je pozvao u svoju privatnu kancelariju i pošto mi je čestitao na uspjesima obavijestio me je da za mene ima nov i povjerljiv zadatak. »Ovo je«, rekao je ujak, prihvaćajući sivi svežanj papira iz pisaćeg stola, »original tajnog ugovora između Engleske i Italije, o kojem su, što sa žalošću moram napomenuti, neke pojedinosti prodrle u štampu. Od najveće je važnosti da više nikakva vijest o

tomu ne procuri. Francuska i ruska ambasada platile bi golemi iznos da saznaju što sadrže ovi ugovori. Ne bih nikad dopustio da ti papiri odu iz mog ureda, da ih nije potrebno umnožiti. Ti imaš pisaći stol a svom uredu?« »Imam«. »Tada uzmi ugovor i zaključaj ga. Izdat ću naređenje da možeš ostati u uredu kad ostali odu, a ti ga polako prepiši bez straha da će to netko opaziti. Kad završiš prepisivanje, zaključaj i original i prijepis u svoj stol i sve mi to predaj osobno sutra ujutro«. — Uzeo sam papire i... — Oprostite jedan časak — reče Holmes. — Jeste li bili sami za vrijeme tog razgovora? — Potpuno sami. — U velikoj sobi? — Trideset stopa širokoj i trideset stopa dugačkoj. — Bili ste u sredini? — Da, otprilike. — I govorili ste tiho? — Moj ujak je uvijek govorio neobično tiho. A ja, jedva da sam bilo što rekao. — Hvala vam — reče Holmes zatvorivši oči. — Molim vas, nastavite. — Učinio sam točno onako kako mi je rekao i čekao sam da ostali činovnici odu. Jedan od njih, koji je bio sa mnom u sobi, Charles Gorot, bio je malo zaostao u poslu, pa je to morao nadoknaditi. Ostavio sam ga u sobi i otišao na objed. Kad sam se vratio njega više nije bilo. Žurio sam da se što prije prihvatim posla, jer sam znao da je Joseph, a to je Harrison koga ste upravo vidjeli, bio u gradu i da će stići u Woking vlakom u jedanaest sati, pa sam htio, ako je moguće, stići taj vlak. Kad sam počeo pregledavati ugovor, odmah sam shvatio da je vrlo važan, da moj ujak nije pretjerao kad me na to upozorio. A da ne navodim pojedinosti, mogu reći da je taj ugovor određivao položaj Velike Britanije prema trojnom savezu i da je najavljivao politiku što će ova zemlja voditi ako bi francuska mornarica

postala nadmoćnija od talijanske u Sredozemlju. Pitanja o kojima se tu govorilo bila su potpuno stručno pomorska. Na kraju bili su potpisi visokih dostojanstvenika. Pregledao sam sve to i tada počeo prepisivati. Bio je to opširan dokument pisan na francuskom. Sadržavao je dvadeset i šest posebnih članova. Prepisivao sam ga što sam brže mogao, ali do devet sati prepisao sam svega devet članova i postalo mi je jasno da neću stići na vlak. Osjećao sam se pospano i tupo, dijelom od večere, a dijelom od umora. Šalica kave razbistrila bi mi mozak. Poslužitelj ostaje cijele noći u odjelu pri dnu stepenica i bio je navikao da na svojem kuhalu na špirit kuha kavu za činovnike koji bi radili prekovremeno. Zbog toga sam pozvonio da ga dozovem. Na moje iznenađenje žena se javila na zvono, krupna, gruba lica i starija, opasana pregačom. Objasnila mi je da je ona poslužiteljeva žena i da je čistačica. Zamolio sam je da mi donese kavu. Prepisao sam još dva člana i osjetio da sam još pospaniji nego prije. Ustao sam i šetao gore-dolje po sobi da ispružim noge. Kava još nije stizala. Pitao sam se što je uzrok tom zakašnjenju. Otvorivši vrata, sišao sam niz hodnik da to utvrdim, Bio je to ravni prolaz slabo osvijetljen, koji je vodio iz sobe u kojoj sam radio, a bio je to i jedini izlaz iz te sobe. Završavao je vijugavim stepenicama pokraj sobe poslužitelja koja je bila na kraju tog prolaza. Na pola puta na tim stepenicama mali je zaravanak odakle vode druge stepenice pod pravim kutem. Ove druge stepenice vode dalje do pokrajnih vrata, kojima se služe poslužitelji, a ujedno su i prečac za činovnike koji dolaze iz Ulice Charles. Poput slova T: lijevo je moja soba, desno poslužiteljeva (i prolaz u ostali dio zgrade), dolje izlaz na Ulicu Charles, a na sjecištu zaravanak između tri dijela stubišta. — Hvala vam. Mislim da sam sve razumio — reče Sherlock Holmes. — Od najveće je važnosti da zapamtite ovo. Sišao sam niz stepenice u predvorje. Tu sam našao poslužitelja kako spava u svojoj komori, dok je kotlić s vodom divlje kuhao na špiritnom

kuhalu. Skinuo sam kotlić i ugasio plamen, jer je voda već kipjela i izlijevala se po podu. Tada ispružih ruku da prodrmam čovjeka, koji je još čvrsto spavao kad mu zvono iznad glave snažno zazvoni i on se trgne. — Gospodine Phelps! — rekao je gledajući me zapanjeno. — Sišao sam da vidim je li moja kava gotova. — Voda je zakuhala u kotlu kad sam zaspao. Pogledao je začuđena lica najprije mene a tada zvono koje mu je još zvonilo nad glavom. — Ako ste vi ovdje, tko tada zvoni? — upitao je. — Zvono! — viknuh. — Kakvo je to zvono? — To je zvono iz vaše sobe. Hladna ruka kao da mi je stegla srce. Netko je bio u sobi, a tajni ugovor ležao je na stolu. Potrčao sam uza stepenice i kroz hodnik. Nikoga nije bilo u hodnicima, Holmes. Nikoga nije bilo u sobi. Sve je bilo na svome mjestu, osim spisa koji su mi bili predani na čuvanje. Nedovršena kopija je bila na stolu, ali je original nestao. Holmes se uspravio u stolcu i protrljao ruke. Vidio sam da mu je problem bio po ćudi. — Molim vas, što ste vi tada učinili? — promrmljao je. — Smjesta sam shvatio da je kradljivac morao doći stepenicama koje su vodile do pokrajnih vrata. Da je došao drugim putem, morao bih ga susresti. — Jeste li pomislili da je on mogao biti sve vrijeme skriven u sobi ili u hodniku, o kojem ste rekli da je bio slabo osvijetljen? — To je potpuno nemoguće. Ni štakor se ne bi mogao sakriti ni u sobi ni u hodniku. Nema nigdje zaklona. — Hvala vam, nastavite. — Poslužitelj koji je po bljedilu moga lica vidio da se nešto opasno dogodilo, slijedio me je. Obojica smo potrčala hodnikom, pa niz stepenice koje su vodile u Ulicu Charles. Vrata na dnu stepenica bila su zatvorena ali ne zaključana. Otvorili smo ih i izišli. Točno se sjećam da sam sa susjednog sata začuo tri udarca. Bilo je osam sati i četrdeset pet minuta. — To je vrlo značajno — reča Holmes zapisavši to na svoju marišetu.

— Noć je bila vrlo tamna i padala je lagana, topla kiša. Nikoga nije bilo u Ulici Charles, ali je kao i obično, bio velik promet u Whitehallu i okolici. Potrčali smo pločnikom gologlavi, i na uglu naišli na policajca. »Izvršena je krađa«, prošaptah. »Dokumenti od neopisive važnosti ukradeni su iz ministarstva vanjskih poslova. Da li je netko prošao ovim putem?“ — Stojim tu četvrt sata, reče policajac — za to vrijeme prošla je samo jedna žena, visoka i starija, ogrnuta šalom. — Pa to je moja žena, viknu poslužitelj. — Zar nije nitko drugi prošao? — Ne, nitko. — Tada je kradljivac krenuo drugim putem, vikne čovjek, povukavši me za rukav. No ja nisam bio time zadovoljan, a pokušaj kojim me je htio odvući odavde, povećao je moju sumnju. — Kojim je putem otišla žena?, upitah policajca. — Ne znam. Vidio sam je da je prošla, ali nisam imao naročit razlog da gledam kamo ide. Činilo mi se da joj se žurilo. — Koliko je vremena prošlo otkako ste je vidjeli? — Svega nekoliko minuta. — Je li više od pet minuta? — Možda malo više. — Vi samo gubite vrijeme, a svaka je minuta sad važna — govorio je poslužitelj. — Vjerujte mojoj riječi, moja stara nema s time nikakve veze. Prijeđimo na drugu stranu ulice. Ako vi nećete, ja ću. Dok je to izgovarao, otrčao je u drugom pravcu. Ja odmah za njim. Uhvatio sam ga za rukav. — Gdje stanujete?, upitah. — Ivy Lane broj 16 u Brixtonu, odgovorio je. — Ali ne dopustite da vas odvedu na krivi trag, gospodine Phelps. Dođite sa mnom na drugi kraj ulice, da vidimo možemo li tamo nešto saznati. Ništa nisam mogao izgubiti ako poslušam njegov savjet. Zajedno s policajcem požurismo na drugi kraj ulice, no zatekli

smo ulicu s mnogo ljudi koji su dolazili i odlazili, u želji da što prije stignu na sigurno u toj kišnoj noći. Nije bilo nikoga tko bi nam mogao reći da li je netko prošao. Tada smo se vratili u ured i pretražili sobu, stepenice i hodnike, ali bez rezultata. Hodnik koji je vodio do sobe bio je obložen svijetložutim linoleumom, koji vrlo lako pokazuje svaki trag. Točno smo ga pretražili, ali nismo našli ni moj trag. — Kiša je padala cijelu večer? — upitao je Holmes. — Od sedam sati. — Kako to da ta žena koja je ušla u sobu nije sa svojim mokrim cipelama ostavila trag? — Drago mi je da ste to spomenuli. Već sam se i ja to pitao. Čistačice imaju običaj da skidaju cipele u sobi poslužitelja i da obuvaju papuče. — To je vrlo jasno. Dakle nije bilo nikakvih tragova, iako je padala kiša? Taj slijed događaja nesumnjivo je neobično zanimljiv. Što ste tada učinili? — Pretražili smo i sobu. Sigurno ne postoje tajna vrata, a prozori su trideset stopa iznad zemlje. Oba prozora bila su zatvorena s unutarnje strane. Sag sprečava svako postojanje preklopnih vrata, a strop je kao obično obijeljen. Dajem svoj život da je onaj tko je ukrao dokumente mogao doći samo kroz vrata. — A što je s kaminom? — Nema ga. Postoji peć. Konopac od zvona je s desne strane mog pisaćeg stola. Tko god da je pozvonio morao je doći do stola da to učini. Ali zašto bi lopov zvonio? To je gotovo nerješiva tajna. — Nema sumnje da je sve to neobično. Što ste zatim učinili? Pretpostavljam da ste ispitali sobu. Da li je uljez ostavio nekakav trag, opušak cigare ili mu je pala rukavica, ili ukosnica ili neka druga sitnica? — Nismo našli ništa slično. — Ni mirisa? — Na to nismo obratili pažnju. — Miris duhana bio bi vrlo važan u ovoj istrazi. — Ja ne pušim, pa mislim da bih osjetio da je netko pušio. Nije bilo nikakve polazne točke. Jedina je opipljiva činjenica bila

da je žena poslužitelja, gospođa Tangey, žurila ulicom iz te kuće. Poslužitelj nam nije mogao ništa drugo reći nego što nam je u početku tvrdio, da mu žena uvijek u to vrijeme odlazi kući. Policajac i ja smo se složili da je najbolje uhvatiti ženu prije nego što se uspije riješiti dokumenta pod pretpostavkom da ga je prisvojila. — Uzbuna je do tada stigla do Sootland Yarda i detektiv Far bes došao je smjesta, te preuzeo slučaj vrlo odlučno. Unajmili smo kočiju i za pola sata bili smo na adresi koju smo dobili. Mlada žena otvorila je vrata. Bila je to najstarija Tangeyeva kći. Majka joj se još nije vratila pa su nas uveli u sobu da pričekamo. Poslije deset minuta netko je zakucao na vrata i mi smo tada ozbiljno pogriješili što sebi još nisam oprostio. Umjesto da sami otvorimo vrata dopustili smo djevojci da to učini. Čuli smo je kako govori: »Majko, dvojica te u kući čekaju« i čas kasnije čuli smo je kako trči niz prolaz. Forbes je otvorio vrata i mi smo istrčali u kuhinju, ali žena je prošla onuda prije nego što smo stigli. Gledala nas je zapanjenih očiju, a kad me je napokon prepoznala, vrlo se začudila. — Zar nije to gospodin Phelps iz ureda? — viknula je. — A što ste vi mislili tko smo, kad ste pobjegli od nas? — upita moj pratilac. — Mislila sam da ste mešetari — rekla je. Imali smo nekih neprilika s trgovcem. — Taj vam izgovor baš nije uvjerljiv — odgovori Forbes. — Imamo razloga vjerovati da ste uzeli važan dokument iz ministarstva vanjskih poslova, i tada dotrčali ovamo da ga se riješite. Morate poći s nama u Scotland Yard, da vas pretražimo. Nije joj mnogo vrijedilo što se bunila i odupirala. Kočija je stigla i mi smo se sve troje odvezli. Prije toga pretražili smo kuhinju, a naročito štednjak da vidimo da li je možda pokušala spaliti papire dok je bila sama. No, nije bilo traga ni pepelu ni papirićima. Kad smo stigli u Scotland Yard odmah smo je predali ženskom policajcu da je pretraži. Čekao sam nasmrt uplašen, dok se nije vratila s izvještajem. Dokumentima nije bilo ni traga.

Tada mi je prvi put sinula pred očima svom snagom strahota mog položaja. Dosad sam nešto poduzimao i akcija je uspavala moje misli. Bio sam tako siguran da ću pronaći dokument, te uopće nisam razmišljao kakve će biti posljedice ako ga ne pronađem. Ali sada nisam mogao ništa više učiniti i imao sam vremena da razmišljam o svom položaju. Bio je strašan. Watson vam može potvrditi da sam već u školi bio nervozan i osjetljiv dječak. Takav sam po prirodi. Razmišljao sam o svom ujaku i njegovim kolegama u vladi, te o sramoti koju sam nanio njemu, sebi i svim onima koji su sa mnom bili u vezi. Što i ako sam bio žrtva neobičnog događaja? Nema nikakvih izgovora za teške propuste kad je riječ o državnim interesima. Bio sam uništen, sramotno, beznadno uništen. Ne znam što sam učinio. Mora da sam napravio skandal. Nejasno se sjećam skupine službenika koji su me opkolili i pokušali smiriti. Jedan od njih odvezao se sa mnom do stanice Waterloo i ukrcao me u prvi vlak. Vjerujem da bi taj bio pošao sa mnom da se nije u vlaku zatekao dr Ferrier, koji stanuje pokraj mene, i koji je putovao istim vlakom. Doktor se vrlo ljubazno pobrinuo za mene i bila je sreća da je to učinio, jer sam na samoj stanici doživio slom živaca i prije nego što smo stigli kući bio sam već potpuno izbezumljen. Možete zamisliti kako su stvari stajale kad je liječnikovo zvonjenje diglo iz kreveta sve moje i kad su me zatekli u takvom stanju. Jadna Annie i moja majka bile su skršene. Dr Ferrier je dovoljno čuo od detektiva na stanici pa je ispričao što se dogodilo. Svima je bilo jasno da ću dugo bolovati pa su Josepha preselili iz ove sobe i pretvorili je u bolesničku. Ovdje sam ležao, Holmes, više od devet tjedana bez svijesti i lud od upale mozga. Da nije bilo drage Annie Harrison i doktorove brige, ne bih još mogao s vama razgovarati. Ona me je njegovala danju, a najmljena bolničarka noću, jer sam za napada bio svašta u stanju učiniti. Polako mi se razum vraćao, ali tek posljednja tri dana potpuno mi se vratilo sjećanje. Katkad pomislim da bi bilo bolje da se uopće nije vratilo. Prva stvar koju sam učinio bila je da sam brzojavio Forbesu koji je vodio ovaj slučaj. On me je posjetio i uvjeravao me da je učinjeno sve što se moglo učiniti, no da nije pronađen

nikakav trag niti bilo kakva polazna točka za istragu. Poslužitelj i njegova žena bili su ispitani na sve moguće načine, a da sve to nije nimalo rasvijetlilo slučaj. Policija i dalje sumnja u mladog Gorota, koji je one večeri ostao duže u uredu. To što je ostao duže i njegovo francusko prezime bile su jedine dvije točke koje su mogle pobuditi sumnju. Ali ja nisam ni počeo prepisivati dokument sve dok on nije otišao. Uz to, preci su mu hugenotskog porijekla, po tradiciji simpatizeri Engleza koliko vi i ja. Ništa nije nađeno što bi ga bilo kako moglo uplesti i tu je istraga prekinuta. Ja vam se obraćam, Holmes, kao posljednjoj nadi. Ako me vi iznevjerite, tada sam zauvijek izgubio svoju čast i svoj položaj. Bolesnik je klonuo na jastuke umoran od dugog pričanja, dok mu je njegovateljica pružila čašu s lijekom za jačanje. Holmes je sjedio šuteći zabačene glave i zatvorenih očiju. Tko ga ne pozna, pomislio bi da se prenemaže, ali ja sam znao da se tako prepuštao najdubljem razmišljanju. — Vaša je izjava bila tako opširna — rekao je napokon — da mi niste ostavili nikakvo pitanje koje bih vam morao postaviti. No, ima ipak jedno koje je vrlo važno. Jeste li ikomu rekli da ste dobili taj posebni zadatak? — Nikome. — Ni Annie Harrison? — Ni njoj. Nisam bio u Wokingu od časa kad sam dobio zadatak. — I nitko od vaših znanaca nije vas ni slučajno posjetio? — Nitko. — Je li netko od njih znao kako su raspoređene sobe u vašem uredu? — Kako da ne, svi su već bili tamo. — No, ako vi niste nikome ništa spominjali o tom dokumentu, ova su pitanja bespredmetna. — Nisam nikomu ništa rekao. — Znate li nešto o vašem poslužitelju? — Ništa, osim da je bio stari vojnik. — U kojem puku? — Čuo sam da je bio u Gardi Coldstream.

— Hvala. Ne sumnjam u to da mogu pojedinosti saznati od Forbesa. Vlasti vrlo vješto skupljaju podatke iako ih ne znaju uvijek iskoristiti... Kako je divna ova ruža. Prošao je pokraj divana, otvorio prozor i držao ružu u ruci, promatrajući zadivljeno njezine boje. Za mene je to bilo otkriće, jer nikad nisam bio opazio da bi ga zanimalo cvijeće. — Ova je ruža nešto naročito. Njezin miris i boja uljepšavaju život. Samo priroda može stvoriti tako nešto, i zato ponovo kažem, možemo mnogo očekivati od cvijeća. Dok je Holmes to govorio, Percy i njegova zaručnica gledali su ga iznenađeno, očito razočarani. Bio je zapao u sanjarenje, držeći ružu među prstima. Trajalo je neko vrijeme. — Ima li neke nade da riješite ovu tajnu, Holmes? — upitala je napokon Annie s izvjesnom gorčinom u glasu. — Da ta tajna, zaista — odgovorio je vraćajući se s naporom u svakodnevni život. — Bilo bi smiješno nijekati da je stvar vrlo zamršena i komplicirana, ali mogu vam obećati da ću se pobrinuti za to i da ću vas obavijestiti o svemu što smatram važnim. — Imate li nekih polaznih točaka? — Dali ste mi sedam polaznih točaka, ali ih naravno moram ispitati prije nego što procijenim koliko vrijede. — Sumnjate li u nekoga? — Ja sumnjam u sebe. — Što? — Da ću prebrzo stvoriti zaključak. — Tada putujte u London i ispitajte svoje zaključke! — Vaš je savjet izvanredan, gospođice Harrison — reče Holmes, ustajući. — Mislim, Watsone, da ne možemo ništa bolje učiniti! Nemojte se prepuštati lažnim nadama, gospodine Phelps. Slučaj je vrlo zamršen. — Bit ću sav napet dok vas opet ne budem vidio — rekao je diplomat. — Sutra ću doputovati istim vlakom, iako je više nego vjerojatno da će moj izvještaj još biti negativan.

— Važno je da ste mi obećali da ćete doći — reče klijent. — Postajem živahniji kad znam da se nešto radi na tome. Uostalom, primio sam pismo od ujaka lorda Holdhursta. — Pa što piše u njemu? — Ono je hladno, ali ne i odbojno. Mogu reći da ga je samo moja teška bolest spriječila da bude grub. On je ponovio da je stvar bila od najveće važnosti, i dodao da ništa neće poduzimati za moju budućnost. Vjerojatno se to odnosi na moje otpuštanje iz službe, dok se sasvim oporavim i dok ne budem imao priliku da ispravim svoj propust. — To je pametno i razumno — reče Holmes. — Dođite Watsone, jer u gradu nas čeka velik posao. Joseph Harrison odvezao nas je na željezničku stanicu i mi smo se začas našli u vlaku za Portsmouth. Holmes je bio zapao u duboko razmišljanje i nije rekao gotovo ništa dok nismo prešli Capham Junction. — Vrlo je prijatno stizati u London ovim prugama koje su položene visoko što vam omogućava da gledate odozgo u kuće. Mislio sam da se šali, jer izgled je bio više nego sumoran, ali on je brzo objasnio što misli. — Pogledajte ove velike osamljene skupine kuća koje se dižu iznad okoline poput otoka od opeka u olovnom jezeru. — To su škole. — Svjetionici, moj dragi! Svjetla budućnosti. Kutije sa stotinama svijetlih sjemenki iz kojih će niknuti pametnija i bolja Engleska... Pretpostavljam da taj Phelps ne pije. — Mislim da ne pije. — I ja tako mislim, ali moramo sve ispitati. Jadnik je zaista upao u veliku nevolju i pitanje je, hoćemo li ga uspjeti spasiti. Što mislite o Annie Harrison? — To je djevojka snažna karaktera. — Da, no ona je valjana žena, ili se možda varam. Ona i njen brat su jedina djeca vlasnika čeličane, negdje u Northumberlandu. Percy se zaručio s njom dok je bio na putu prošle zime. Ona je došla u pratnji svog brata da je Percy upozna sa svojim roditeljima. Tada je došao taj udarac, i ona je ostala kao

njegovateljica svog dragog, pa je i njezin brat koji se tu dobro osjećao, također ostao. Vidite da sam obavio neka ispitivanja. Ali danas je zapravo dan za ispitivanje. — Moja praksa... — započeh. — Ako su vam vaši slučajevi zanimljiviji od mojih tada... — reče Holmes s izvjesnom oštrinom. — Htio sam reći da moja praksa može i dan-dva bez mene, jer sad je najslabija sezona. — Izvrsno — rekao je sada već dobro raspoložen Holmes. — Tada ćemo zajedno pogledati što se to dogodilo. Mislim da bi bilo najbolje da najprije posjetimo Forbesa. Možda nam on može reći neke pojedinosti dok ne saznamo s koje strane treba prići tom slučaju. — Vi ste rekli da imate odakle krenuti. — Imam nekoliko polaznih točaka, a vrijednost im mogu provjeriti samo daljim ispitivanjima. Najteže je otkriti zločin koji je besmislen. Ovaj nije besmislen. Tko bi se time mogao koristiti? Francuski ambasador, a i ruski. A postoji i netko, tko bi tajnu prodao bilo kome od njih, a tu je i lord Holdhurst. — Lord Holdhurst? — Može se državnik koji put naći u situaciji da bi mu uništenje takva dokumenta moglo koristiti. — Ali ne časnom državniku, kakav je lord Holdhurst. — No, to je samo mogućnost, i ne možemo sebi dopustiti da je zanemarimo. Danas ćemo vidjeti plemenitog lorda i saznati što nam može reći. U međuvremenu, ja sam već počeo neka ispitivanja. — Nije moguće? — Jesam, poslao sam brzojavno sa željezničke stanice u Wokingu svim londonskim večernjim novinama oglas koji će se pojaviti u svim tim novinama. Dodao mi je komad papira istrgnut iz bilježnice. Na njemu je bilo napisano olovkom: »10 funti nagrade za broj kočije koja je dovezla i iskrcala čovjeka kod ministarstva vanjskih poslova u Ulici Charles u tri četvrt deset navečer 23. svibnja. Javiti u Ulicu Baker 221 b.«

— Jeste li sigurni da je kradljivac došao kočijom? — Ako i nije, takav oglas ne može škoditi. Ali jest, jer Phelps je u pravu kad kaže, da nema mjesta gdje bi se netko mogao sakriti u sobi ili u hodniku. Tada je čovjek morao doći izvana. Ako je došao izvana u tako kišovitoj noći, a nije ostavio vlažan trag na sagu koji je bio ispitan nekoliko trenutaka nakon njegova prolaza, tada je najvjerojatnije došao kočijom. Da, uvjeren sam da možemo sa sigurnošću zaključiti da se dovezao kočijom. — Zvuči prihvatljivo. — To je jedna od polaznih točaka o kojoj sam govorio. Mogla bi nas dovesti do nekog rezultata. A tada je tu i zvono, koje je najneobičniji dio tog slučaja. Zašto bi zvono zvonilo? Je li to kradljivac zvonio iz obijesti? Ili je netko tko je bio s kradljivcem to učinio da spriječi krađu? Ili slučajno? Ili je bio...? On se vratio opet u stanje napetog i dubokog razmišljanja, iz kojeg se bio prenuo. Ali, meni, koji sam znao sve njegove navike, činilo se da mu je tog časa sinulo nešto novo. Bilo je tri sata i dvadeset minuta kad smo stigli na krajnju stanicu. Pojeli smo nešto s nogu i pošli do Scotland Yarda. Holmes je već bio obavijestio Forbesa i on nas je očekivao. Malen čovjek lisičjeg izgleda, s oštrim i ne baš ljubaznim izrazom. Bio je očito hladan prema nama, osobito kad je čuo zbog čega smo došli. — Već sam ranije čuo o vašim pothvatima, Holmes — rekao je hladno. — Vi ste spremni upotrijebiti sve informacije koje vam policija može dati, a zatim ćete sami pokušati riješiti slučaj i osramotiti policiju. — Naprotiv — reče Holmes. — U posljednja pedeset i tri slučaja ime mi se pojavilo samo u četiri, a policiji su pripale sve zasluge u četrdeset devet slučajeva. Ne zamjeram vam što to ne znate, jer ste mladi i neiskusni, ali ako želite uspjeti na svojoj novoj dužnosti, vi ćete surađivati sa mnom. — Vrlo rado ću vam dati neki putokaz — reče detektiv promijenivši ton. — Do sada se u tom slučaju zaista nisam proslavio. — Što ste poduzeli?

— Pratili smo slugu Tangeyja. On je otišao iz vojske s dobrom ocjenom i nismo mogli pronaći ništa protiv njega. Žena mu je nevaljala. Pretpostavljam da ona zna više o tome nego što se čini. — Jeste li i nju pratili? — Jedna ju je naša službenica pratila. Gospođa Tangey pije, i naša službenica bila je dva puta s njom kad je bila pijana, ali nije ništa saznala. — Čuo sam da su imali mešetare u kući. — Da, ali oni su bili isplaćeni. — Odakle su smogli novac? — To je u redu. Njemu je dospjela penzija. Nije bilo nikakvih znakova da su u dugu. — Kako je objasnila što se javila na zvono kad je Phelps zvonio radi kave? — Rekla je, da joj je muž bio vrlo umoran, i da ga je htjela zamijeniti. — To bi se, naravno, slagalo s tim što su ga poslije našli kako spava u naslonjaču. Protiv njih ne govori ništa osim karaktera te žene. Jeste li je pitali kamo je žurila one noći? Njena žurba privukla je pažnju policajca. — Kasnila je više nego obično, pa je žurila kući. — Jeste li je upozorili na to da se vi i Phelps, koji ste pošli za njom bar dvadeset minuta kasnije, stigli kući prije nje? — Ona to objašnjava razlikom u brzini između busa i kočije. — Je li objasnila zašto je otrčala u kuhinju, kad je stigla kući? — Jer je tamo bio novac, kojim je htjela isplatiti mešetara. — Ima odgovor na sva pitanja. Jeste li je pitali je li nakon odlaska susrela ili opazila nekoga tko bi se motao po Ulici Charles? — Nije vidjela nikoga osim policajca. — Čini se, da ste je vrlo savjesno ispitali. Što ste još učinili? — Činovnika Gorota pratili smo devet tjedana, ali bez rezultata. Ne možemo mu ništa prigovoriti. — Ima li još što?

— Nemamo nikakvih drugih polaznih točaka, niti bilo kakvih dokaza. — Imate li kakvu teoriju o tome, zašto je zvono zvonilo? — Moram priznati da to ne razumijem. Bio je hladnokrvan taj lopov. Ući u sobu i pozvoniti na uzbunu! — Da, bio je to svakako neobičan postupak. Hvala na svemu što ste mi rekli. Ako se domognem tog krivca predat ću ga vama. Dođite, Watsone. — Kamo ćemo sada? — upitao sam, kad smo otišli iz policije. — Idemo na razgovor lordu Holdhurstu koji je ministar u vladi i budući predsjednik vlade. Imali smo sreću da smo lorda zatekli u njegovim odajama u Downing streetu. Kad je Holmes poslao svoju posjetnicu, odmah su nas uveli. Državnik nas je primio staromodnom ljubaznošću po kojoj je poznat i posjeo nas u dva udobna naslonjača, sa svake strane kamina. Stojeći između nas na sagu, svojom vitkom visokom pojavom, oštrim crtama, zamišljenim licem te prerano posijedjelom kovrčavom kosom, on se doimao kao zaista plemeniti vojnik. — Vaše ime mi je dobro poznato, Holmes — reče smiješeći se. — I znam zbog čega ste došli k meni. U mom odjelu bio je samo jedan slučaj, koji bi mogao privući vašu pažnju. Mogu li vas pitati za koga radite? — Za Percyja Phelpsa — odgovori Holmes. — Ah, za mog nesretnog nećaka! Morate shvatiti da mi rodbinska veza s njim onemogućava da ga zaštitim na bilo koji način. Bojim se da će ova krađa vrlo loše utjecati na njegovu karijeru. — Ali ako se dokument pronađe? — A onda bi to naravno, bilo nešto drugo. — Htio bih vam postaviti jedno ili dva pitanja, lorde Holdhurste. — Bit ću sretan ako vam mogu na njih odgovoriti. — Jeste li vi u ovoj sobi dali uputu da se taj dokument prepiše? — Tako je.

— Tada je jedva netko nepozvan to mogao čuti. — O tome ne može biti ni govora. — Jeste li ikada nekome spomenuli da ste namjeravali dati prepisati taj ugovor? — Nikome. — Jeste li sigurni u to? — Potpuno. — Budući da niste nikada nikome ništa rekli, a nije ni gospodin Phelps, tada nitko nije ništa znao o tom prepisivanju, te se kradljivac pojavio u sobi potpuno slučajno. Opazio je priliku i iskoristio je. Državnik se nasmijao. — Navodite me na nesiguran teren — odgovorio je. Holmes je jedan časak razmišljao. — Ima još jedno vrlo zanimljivo pitanje o kojem želim s vama razgovarati. Plašili ste se, koliko sam shvatio, da bi mogle nastati vrlo teške komplikacije ako bi se pojedinosti tog dokumenta saznale. Sjena je prešla preko izražajnog lica državnika. — Da, zaista teške posljedice. — A da li je došlo do tih komplikacija? — Zasad još nije — Da je taj dokument stigao do francuskog ili ruskog ministarstva vanjskih poslova, biste li čuli o tome? — Čuo bih — rekao je lord Holdhurst iskrivljena lica. — Budući da je prošlo deset tjedana a ništa se nije čulo, može se pretpostaviti da iz bilo kakvih razloga taj dokument nije stigao do njih. Lord Holdhurst je slegnuo ramenima. — Jedva bi se moglo pretpostaviti, Holmes, da je kradljivac ukrao dokumente i da ih je uramio i objesio na zid u svojoj kući. — Možda čeka višu cijenu. — Bude li još malo čekao neće postići ništa. Ugovor za nekoliko mjeseci više neće biti tajna. — To je vrlo važno — reče Holmes. — Mogli bismo, naravno, pretpostaviti da se kradljivac najednom razbolio...

— Da je, na primjer, dobio upalu mozga? — upitao je državnik, bacivši brzi pogled na Holmesa. — To nisam rekao — reče Holmes hladno — ali budući da smo do sada, lorde, već previše zlorabili vašeg dragocjeno vrijeme, mi bismo vas pozdravili sa doviđenja. — Želim vam puni uspjeh, pa bio kradljivac tko god mu drago — odgovorio je plemić, prateći nas do vrata. — Vrlo ugodan čovjek — reče Holmes kad smo izišli u Whitehall. — Ali on se mora boriti da održi svoj položaj. On nije bogat, a ima mnogo posjetitelja. Vi ste, naravno, opazili da mu cipele imaju nove potplate. A sad, Watsone, neću vas više odvlačiti od vaših profesionalnih dužnosti. Danas neću učiniti ništa više, pogotovo ako ne dobijem odgovor na moj oglas o kočiji. Ali bit ću vam vrlo zahvalan ako sutra pođete sa mnom u Woking i to istim vlakom kojim smo putovali danas. Sutradan ujutro sastali smo se prema dogovoru i zajedno smo putovali u Woking. Na oglas nije dobio odgovora, a nije bilo ni drugih novosti. Kad je god zaželio, Holmes je mogao sjediti nepomično poput Indijanca. Po njegovu izgledu nisam mogao zaključiti da li je zadovoljan ili nezadovoljan razvojem situacije. Sjećam se da smo razgovarali o Bertillonovu sistemu mjerenja zločinaca i on je oduševljeno pričao o tom francuskom učenjaku. Našeg klijenta zatekli smo još pod paskom odane njegovateljice. Mnogo je bolje izgledao nego ranije. Kad smo ušli, ustao je bez teškoća s divana i pozdravio nas. — Ima li što novo? — pitao je zainteresirano. — Kao što sam i očekivao, moj izvještaj je negativan — rekao je Holmes. — Bio sam s Forbosom i posjetio vašeg ujaka i pronašao sam jedan ili dva traga, koji će nas možda dovesti do nečega. — Niste izgubili nadu? — Nikako. — Sretna sam što to kažete — rekla je Annie Harrison. — Budemo li hrabri i strpljivi istina mora izići na vidjelo.

— Mi vam imamo više toga reći, nego što ste vi rekli nama — kazao je Phelps, sjedajući na divan. — Nadam se da ste nešto saznali. — Da, tokom noći doživjeli smo nešto čudno i moglo bi se reći čak i opasno. Lice mu je postalo vrlo ozbiljno dok je govorio, i nešto nalik na strah pojavilo mu se u očima. — Da li znate — nastavio je — da počinjem vjerovati da sam središte neke mračne zavjere i da je ta zavjera usmjerena i protiv mog života i protiv časti. — Ah! — uzviknu Holmes. — Zvuči nevjerojatno jer ja, koliko znam, nemam neprijatelja na svijetu. Ali nakon doživljaja od prošle noći prisiljen sam odbaciti taj zaključak — Molim vas, ispričajte mi to. — Morate znati da sam noćas prvu noć spavao sam u sobi, bez njegovateljice. Bilo mi je već toliko bolje da sam mislio da mogu bez nje. No, ostavio sam ipak preko noći zapaljeno svjetlo. Oko dva sata ujutro, baš sam bio zadrijemao, iznenada me probudio slab šum. Bilo je to poput šuma što ga čini miš kad nagriza dasku. Ležao sam prisluškujući neko vrijeme u uvjerenju da je negdje doista miš. Tada je šum postao glasniji, i najednom se od prozora začuo oštar metalni zveket. Sjeo sam u krevet začuđen. Sad se više nije moglo sumnjati u izvor tog zvuka. Prvo je netko ugurao alat između okvira prozora, a zatim je bio odškrinut zasun. Tada je nastala tišina nekih desetak minuta, kao da je neznanac čekao da se uvjeri spavam li još. Onda sam začuo kako se vrlo polako otvara prozor. Nisam mogao dulje izdržati jer mi živci više nisu onakvi kakvi su bili. Skočio sam iz kreveta i otvorio kapke na prozoru. Čovjek je bio stisnut uz rub prozora. Vidio sam ga samo na trenutak, jer je nestao poput munje. Bio je ogrnut nekim plaštem koji mu je pokrivao donji dio lica. Siguran sam samo u to da je držao oružje u ruci. Učinilo mi se da je to bio dugačak nož. Vidio sam jasno blijesak čelika kad je počeo bježati. — Ovo je vrlo zanimljivo — reče Holmes. — Što ste onda učinili?

Da sam bio malo zdraviji, slijedio bih ga kroz otvoreni prozor. Pozvonio sam i digao kuću na noge. Trajalo je to neko vrijeme jer zvono zvoni u kuhinji, a sve sluge spavaju na gornjem katu. Viknuo sam. Dotrčao je Joseph, koji je probudio ostale. Joseph i konjušar našli su tragove na gredici izvan prozora. Međutim, vrijeme je bilo tako suho posljednjih dana, da im se činilo besmislenim pratiti taj trag kroz travu. No, pokraj drvene ograde, koja nas dijeli od ceste ima jedno mjesto na kojem se vide tragovi, i tu kao da je netko preskakao ogradu i pritom odbio vršak ograde. Nisam ništa rekao mjesnoj policiji, jer sam mislio da je bolje da najprije vama to ispričam. Ova priča našeg klijenta kao da je duboko djelovala na Sherlocka Holmesa. Ustao je sa stolca i stao koračati sobom vrlo uzbuđen. — Nevolje rijetko dolaze same — rekao je Phelps nasmijavši se, iako je bilo očito da ga je taj doživljaj uzdrmao. — Svakako ste primili vaš dio nevolja — reče Holmes. — Biste li mogli sa mnom prošetati oko kuće? — Svakako, volio bih malo izići na sunce. Joseph će nas pratiti. — I ja ću — reče Annie Harrison. — Bojim se da nećete — kazao je Holmes, odmahuvši glavom. — Mislim da vas moram zamoliti, da ostanete sjedjeti na mjestu, točno gdje jeste. Mlada žena ponovo je sjela na svoje mjesto uz očito neodobravanje. No brat nam se pridružio i mi smo sva četvorica izišla. Prošli smo naokolo po travnjaku i s vanjske strane prišli prozoru mladog diplomata. Na gredici je bilo tragova kao što je to i rekao, ali su bili slabo vidljivi. Holmes se na njima zaustavio jedan čas i tada je ustao slegnuvši ramenima. — Mislim da nitko ne bi iz ovoga mnogo zaključio — primijetio je. — Hajdemo oko kuće da vidimo zašto je provalnik odabrao baš ovu sobu. Meni se čini da su ovi veći prozori na salonu i blagovaonici privlačniji za provalnika. — Njih se bolje vidi s ceste — primijetio je Joseph Harrison.

— Naravno. No, tu su i vrata koja je mogao pokušati provaliti. Kamo vode ova vrata? — To je pokrajnji ulaz za ljude iz trgovine. On je, naravno, zaključan cijelu noć. — Jeste li imali ikad sličnu uzbunu? — Nikada — odgovorio je naš klijent — Držite li u kući vrijedne stvari ili nešto što bi moglo privući provalnike? — Nikada ništa. Holmes je pošao oko kuće s rukama u džepu, vladajući se nemarno kao što mu je bio običaj. — Uostalom — reče Josephu Harrisonu — čuo sam da ste pronašli mjesto na kojem je taj momak preskočio ogradu. Povedite nas na to mjesto. Debeljkasti mladić odveo nas je do mjesta. Vrh drvenog stupa ograde bio je okrnut. Komadić drva visio je još na stupu. Holmes ga je otkinuo i pomno ispitao. — Mislite li da je to učinjeno prošle noći? Meni se čini da je ta krhotina stara. — Mogla bi biti. — A na drugoj strani nema otisaka po kojima bi se moglo zaključiti da je tamo netko skočio s ograde. Bojim se da nam ovi tragovi neće ništa pomoći. Pođimo natrag u spavaonicu da razgovaramo o tome. Percy Phelps koračao je vrlo polako naslonjen na ruku svog budućeg šurjaka. Holmes je brzo prešao travnjak tako da smo stigli do otvorenog prozora spavaonice mnogo prije ostalih. — Gospođice Harrison — kazao je Holmes vrlo odlučno — Morate ostati tu gdje ste cijeli dan. Ne dopustite da vas išta u tome spriječi, jer je to vrlo važno. — Naravno, ako tako želite, Holmes — prihvatila je začuđena djevojka. — Kad budete išli na spavanje, zaključajte vrata ove sobe s vanjske strane i zadržite ključ kod sebe. Obećajte mi to. — Ali što će biti s Percyjem? — On će poći s nama u London.

— A ja ću ostati ovdje? — To je u njegovu interesu. Učinit ćete mu uslugu! Obećajte to. Ona je brzo klimnula glavom u znak pristanka upravo kad su se ostala dvojica približila. — Šta tu sjediš, Annie? — kazao je njezin brat. — Iziđi na sunce. — Ne, hvala Joseph. Malo me boli glava, a ova je soba vrlo ugodna i hladna. — Što sad predlažete, Holmes? — zapita naš klijent. U ispitivanju ove sitne zgode ne smijemo smetnuti s uma glavnu istragu. Vi biste mi u mnogome pomogli ako biste s nama pošli u London. — Zar odmah? — Čim vam to bude zgodno. Recimo za jedan sat. — Već se osjećam dovoljno snažan, i ako vam mogu u bilo čemu pomoći... — Pomoći ćete mi vrlo mnogo. — Možda biste htjeli da tamo i prenoćim? — Upravo sam to htio predložiti. — Tada, ako naš prijatelj dođe ponovo k meni u posjet, utvrdit će da je ptičica izletjela. Svi smo potpuno u vašim rukama, Holmes, i točno nam recite što biste željeli da učinimo. Možda želite da i Joseph pođe s nama i da se brine o meni? — Ne, nipošto, moj prijatelj Watson je liječnik i on će se brinuti o vama. Mogli bismo ovdje objedovati, ako nam dopustite, a tada ćemo zajedno u grad. Učinili su kao što je Holmes predložio, a Annie Harrison se ispričala da ne izlazi iz spavaće sobe u dogovoru s Holmesom. Nisam shvaćao odluke svog prijatelja. Mislio sam da želi odvojiti djevojku od Phelpsa, jer se ovaj već dobro osjećao. No, Holmes nam je spremio još jedno neobično iznenađenje. Nakon što nas je otpratio do stanice i smjestio u vagon, hladnokrvno je objavio da ne namjerava napustiti Woking. — Htio bih objasniti još dvije sitnice prije nego što odem — rekao je. — Vaša će mi odsutnost, Phelps, pomoći na neki način.

Watsone, bit ću vam zahvalan ako s našim prijateljem čim stignete u London, odmah odete u Ulicu Baker i ostanete s njim tamo do sutra, dok se ja ne vratim. Sretna je okolnost to da ste stari školski drugovi i da ćete vjerojatno imati o čemu razgovarati. Phelps neka spava u našoj gostinskoj sobi, a ja ću vam se priključiti za vrijeme doručka; ima jedan vlak koji će me u osam sati dovesti na stanicu Waterloo. — Ali što je s vašom istragom u Londonu? — upita Phelps prijekorno. — To možemo ostaviti i za sutra. Čini mi se da u ovom času mogu ovdje više koristiti. — Možete im reći u Briarbraeu da se nadam da ću se vratiti sutra navečer — vikne Phelps, kad je vlak kretao sa stanice. — Mislim da se neću vratiti u Briarbrae — odgovori Holmes mašući nam veselo, kad je vlak napuštao stanicu. Phelps i ja razgovarali smo na putu, ali nismo našli nikakva uvjerljiva razloga za Holmesove odluke. — Pretpostavljam da on želi pronaći uzroke jučerašnjem pokušaju provale, ako je to uopće bila provala. Osobno ne vjerujem da je to bio običan kradljivac. — Što vi mislite? — Na časnu riječ, mogli biste to pripisati i mojim slabim živcima, ali mislim da je riječ o nekakvoj političkoj zavjeri protiv mene, pa iako to ne razumijem, zavjerenici kao da me žele ubiti. To zvuči vrlo čudno i nevjerojatno, ali pogledajte činjenice. Zašto bi provalnik pokušao ući kroz prozor moje spavaće sobe kad nije bilo nikakve nade da nađe neki plijen, i zašto bi dolazio s dugačkim nožem u ruci? — Jeste li sigurni da to nije bio nekakav alat? — Ne, nipošto, bio je nož. Vidio sam jasno bljesak sječiva. — Ali, zašto bi vas, zaboga, progonili s takvom mržnjom? — U tom grmu i leži zec. — Ako Holmes misli kao i vi, možda bi to moglo objasniti njegove postupke? Ako bi mu uspjelo uhapsiti čovjeka koji vam je jučer u noći prijetio, odmakao bi daleko u traganju za onim tko je ukrao dokument o pomorskom ugovoru. Jer nije vjerojatno da

imate dva neprijatelja, od kojih bi vas jedan opljačkao, a drugi želio ubiti. — Ali, Holmes je rekao da on ne ide u Briarbrae. — Poznajem ga dugo — odgovorio sam. — Ali nikad nisam opazio da bi učinio nešto bez valjana razloga. S tim je naš razgovor prešao na druga područja. Bio je to za mene naporan dan. Phelps je još bio slab nakon duge bolesti, a od svojih nevolja postao je svadljiv i nervozan. Uzalud sam ga pokušavao zainteresirati za Afganistan ili Indiju, ili za socijalna pitanja, ili za bilo za što, što bi mu duh odvratilo od sadašnje situacije. On bi se uvijek vraćao na izgubljeni dokument pitajući se, nagađajući i pokušavajući odgonetnuti što radi Holmes, što poduzima lord Holdhurst i što ćemo saznati ujutro. Što je večer dalje odmicala, postajao je sve neugodniji. — Vi imate potpuno povjerenje u Holmesa? — upitao me. — Vidio sam ga kako razrješava i kompliciranije stvari. — Ali nikada nije rasvijetlio nešto što bi bilo mutno i nejasno poput ovog slučaja. — Ipak, sjećam se da je objasnio situacije u kojima je bilo manje polaznih točaka nego u vašem slučaju. — Ali ne takvih, gdje je riječ o tako važnim interesima. — To ne znam. Ali znam da je radio za račun triju vladajućih kuća Evrope i to u vrlo važnim pitanjima. — Vi ga dobro znate, Watsone. On je čovjek kojega je teško pročitati, tako da nikada ne znam što da mislim o njemu. Mislite li, da ima nade? Vjerujete li, da se on nada uspjehu? — Nije mi rekao ništa. — To je loš znak. — Obratno. Opazio sam kad izgubi trag, on to obično i kaže. Naprotiv kad je na tragu, pa iako nije sasvim siguran da je na pravom tragu, on obično šuti. Dragi moj prijatelju, mi sebi ne pomažemo uzbuđujući se, zato vas molim, odspavajte i osvježite se, ma što nas čekalo sutra ujutro. Napokon sam uspio uvjeriti svog suputnika da me posluša iako je bio toliko uzbuđen da je bilo malo nade da će zaspati. Njegovo uzbuđenje kao da je bilo zarazno, jer sam se i ja pola noći

vrtio razmišljajući o ovom čudnom slučaju. Stvarao sam na stotine pretpostavki od kojih je svaka bila manje vjerojatna od prijašnje. Zašto je Holmes ostao u Wokingu? Zašto je zamolio Annie da ostane cijeli dan u bolesničkoj sobi? Zašto je tako pomno pazio da ljudi u Briabraeu ne saznaju da on namjerava ostati tamo? Napinjao sam svoj mozak, dok nisam zaspao mučeći se da pronađem nekakvo objašnjenje. Bilo je sedam sati ujutro kad sam se probudio i odmah pošao u Phelpsovu sobu. Našao sam ga iznurena nakon provedene besane noći. Prvo mu je pitanje bilo: je li se Holmes vratio? — On će biti ovdje kad je obećao — rekoh — i ni časa ranije, ni kasnije. Moje riječi pokazale su se istinitima. Malo poslije osam kočija je zastalo pred našom kućom i moj prijatelj je izišao. Dok je stajao pred prozorom vidjeli smo da mu je lijeva ruka bila u zavoju, i da mu je lice vrlo odlučno i blijedo. Ušao je u kuću, ali prošlo je dosta vremena prije nego što je došao gore. — Doima se kao pobijeđen čovjek — reče Phelps. Bio sam prisiljen priznati da je imao pravo. — Ipak — rekoh — rješenje problema je možda ovdje u gradu. Phelps je uzdahnuo. — Ne znam što je — rekao je — ali sam se toliko nadao nakon njegova povratka. No, zacijelo mu ruka jučer nije bila u zavoju. Što se moglo dogoditi? — Vi ste ranjeni, Holmes? — upitah svog prijatelja, kad je ušao u sobu. — To je samo ogrebotina, koju sam zaradio nespretnošću — odgovorio je, pozdravivši nas. — Ovaj vaš slučaj, Phelps, svakako je jedan od najmračnijih koje sam ikad ispitivao. — Bojao sam se da ćete ustanoviti da on prelazi vaše snage. — Bilo je to vrlo značajno iskustvo. — Ovaj zavoj govori o pustolovinama — rekoh. — Nećete li nam reći što se dogodilo? — Nakon doručka, dragi Watsone. Znajte da sam jutros propješačio mnogo milja na zraku. Pretpostavljam da nije stigao

odgovor na oglas o kočiji. Ne možemo računati s tim da ćemo uvijek uspjeti. Stol je bio prostrt i baš kad sam se spremao da pozvonim, ušla je gospođa Hudson sa čajem i kavom. Malo kasnije unijela je tri pribora za jelo i svi smo sjeli za stol. Holmes gladan, ja znatiželjan, a Phelps u najdubljoj potištenosti. — Gospođa Hudson se odlično snašla — rekao je Holmes otkrivši zdjelu s piletinom i curryjem. — Njezina je kuhinja ponešto skromna, ali priprema odlične doručke, jer je Škotkinja. Što je za vas spremila? — Šunku i jaja — odgovorih. — Odlično! A što ćete vi jesti, Phelps? Piletinu s curryem ili jaja? Izvolite! — Hvala, ne mogu jesti — rekao je Phelps. — Samo naprijed! Kušajte iz ove zdjele. — Hvala, ali ja radije ne bih. — U redu — reče Holmes s lukavim smiješkom. — Nadam se da mi nećete zamjeriti ako nešto prigrizem. Phelps je podigao poklopac zdjele i kad je to učinio, vrisnuo je i blijeda lica se zagledao u zdjelu. U zdjeli je bio mali smotak plavosivog papira. Uhvatio ga je, gutao očima i napokon počeo kao luđak plesati po sobi, stišćući ga i vrišteći od oduševljenja. Tada se srušio u stolac, tako umoran i iscrpljen od uzbđenja, te smo mu morali uliti u grlo rakije, da se ne onesvijesti. — Smirite se, smirite se! — govorio mu je Holmes umirujući ga i udarajući ga po ramenu. — Nije bilo ljubazno od mene da vam podvalim rješenje na takav način, ali Watson će vam reći da nikad ne mogu odoljeti dramatičnosti. Phelps ga je uhvatio za ruku i poljubio je. — Bog vas blagoslovio! — kazao je. — Spasili ste mi čast. — Morate znati da je u pitanju bila i moja čast — odgovorio je Holmes. — Uvjeravam vas da bi za mene bilo isto tako neugodno doživjeti poraz u ovom slučaju, kao što bi za vas bio gubitak namještenja. Phelps je stavio važan dokument u unutrašnji džep kaputa.

— Nemam srca da vam dalje smetam pri doručku, ali ipak bih želio saznati, kako ste došli do ugovora i gdje je bio. Sherlock Holmes je popio gutljaj kave i obratio pažnju šunki i jajima. Tada je ustao, zapalio lulu i sjeo u svoj stolac. — Reći ću vam što sam učinio prvo, i što sam zatim poduzeo — rekao je. — Kad sam vas ostavio na stanici otišao sam na lijepu šetnju kroz divan krajolik do malog sela Ripleyja. Tu sam popio čaj u gostionici i kupio sendviče. Tamo sam ostao do večeri, a tada opet krenuo u Woking i našao se na cesti kraj Briabraea, odmah nakon zalaska sunca. — Čekao sam malo dok nije cesta opustjela, nikad tu i nema velikog prometa i tada sam se popeo preko ograde u vaš park. — Vrata su zacijelo bila otvorena! upao je Phelps. — Da, ali u ovakim slučajevima imam čudne običaje. Odabrao sam mjesto gdje stoje ona tri bora i skriven iza njih prebacio sam se preko plota i to oprezno da me ne bi netko iz kuće opazio. Čučnuo sam u žbunje na drugoj strani i šuljajući se od žbuna do žbuna, što se najbolje vidi na mojih hlačama, stigao do rododendrona koji je bio preko puta prozora vaše spavaće sobe. Tu sam se pritajio i čekao što će se dogoditi. — Zastor nije bio spušten u vašoj sobi pa sam vidio Annie kako sjedi i čita kraj stola. Bilo je deset i četvrt kad je zatvorila knjigu, spustila žaluzije i povukla se na spavanje. — Čuo sam kako je zatvorila vrata, i bio sam siguran da ih je zaključala ključem. — Ključem! — viknu Phelps. — Da, savjetovao sam joj da zaključa vrata s vanjske strane i ponese ključ sa sobom, kad ide spavati. Ona se držala svih mojih uputa i bez njezine pamoći zacijelo ne biste imali taj dokument u džepu. Tada je otišla, i svjetla su se ugasila, a ja sam ostao pritajen u grmlju. — Noć je bila lijepa, ali je to ipak bilo mučno bdijenje. Naravno, da je tu bilo i uzbuđenja što ga lovac osjeća kad leži uz trag i čeka veliku divljač. No dugo je trajalo, gotovo predugo, Watsone. Sat na tornju u Wokingu izbijao je tri četvrt, i meni se već učinilo da je sat stao. Napokon oko dva sata ujutro čuo sam

tihu škripu kad je netko odgurnuo zasun i okrenuo ključ. Čas kasnije otvorila su se služinska vrata i Joseph Harrison pokazao se na mjesečini. — Joseph! — viknu Phelps. — Bio je gologlav. Preko ramena prebacio je crni plašt tako da je lako mogao sakriti lice, ako bi ga netko iznenadio. Na prstima se povukao u sjenu zida, i kad je stigao do prozora izvadio je nož s dugačkim sječivom, ugurao ga kroz pukotinu i odgurnuo zasun. Tada je otvorio prozor i gurnuvši nož kroz pukotinu, digao je zasun i otvorio kapke. — S mjesta na kojem sam ležao imao sam izvrstan pregled sobe i vidio mu svaku kretnju. Zapalio je obje svijeće što su stajale na kaminu i tada je podigao sag u blizini vrata. Podigao je i četverouglasti komad daske, kakav se ostavlja instalaterima da mogu doći do spojnice plinskih cijevi. Taj je komadić prikrivao spojnicu plinskih cijevi s odvojkom što vodi u kuhinju. Iz skrovišta je izvukao smotak papira, vratio dasku na mjesto, izravnao sag, ugasio svijeće i naletio ravno na mene, koji sam ga čekao pod prozorom. — Bio je opasniji nego što sam mislio, taj naš gospodin Joseph. Pojurio je na mene nožem i morao sam ga dva puta odbiti i ruku sam posjekao prije nego što sam ga razoružao. Želja za ubojstvom izbijala je iz jedinog oka na koje je vidio, ali se napokon ipak urazumio i predao mi zamotak. Kad sam se domogao dokumenta pustio sam čovjeka ali sam Forbesa jutros obavijestio o svemu. Ako bude dovoljno brz, uhvatit će ptičicu i sve će biti u redu. Ali bude li on, kao što to pretpostavlja, našao gnijezdo prazno, tim bolje za vladu. Pretpostavljam da će i lord Holdhurst i Percy Phelps biti mnogo zadovoljniji ako taj slučaj nikad i ne dođe do policije. — Bože moj! — uzdahnuo je naš klijent. — Vi mi hoćete reći da je za svih tih deset tjedana moje bolesti, ukradeni dokument bio u istoj sobi sa mnom. — Tako je! — A Joseph! Joseph je zlikovac i kradljivac!

— Bojim se da je Josephov karakter opakiji nego što bi se moglo prosuditi po njegovu izgledu. Jer, po onom što sam jutros čuo o njemu, mnogo je izgubio na burzi, pa je bio spreman na sve samo da popravi svoje imovno stanje. Budući da je vrlo sebičan, kad mu se pružila prilika, nije razmišljao ni o sreći svoje sestre ni o vašem ugledu. Percy Phelps je klonuo u svoj stolac. — Vrati mi se u glavi — rekao je. — Vaše su me riječi zapanjile. — U vašem slučaju je najveća teškoća bila — primijetio je Holmes — previše dokaza. A ono što je bilo važno, bilo je prekriveno nevažnim. Iz svih onih činjenica što su nam bile nadohvat ruke, morali smo odabrati one koje su nam se činile važne i zatim ih vrednovati po redoslijedu, kako bismo iznova obnovili cio ovaj lanac događaja. Počeo sam sumnjati u Jospeha, odmah pošto ste se odlučili da zajedno s njim putujete kući te noći, pa je bilo vjerojatno da će vas posjetiti, poznavajući dobro ministarstvo vanjskih poslova. Kad sam čuo da je netko pokušao ući u vašu spavaću sobu u kojoj nitko, osim Josepha, nije mogao ništa sakriti, a ispričali ste nam kako ste izbacili Josepha kad ste stigli s liječnikom, moje sumnje postale su stvarnost. Naročito nakon pokušaja kad je u prvoj noći u kojoj je njegovateljica bila odsutna postalo očito da uljez dobro poznaje život u kući. — Kako sam bio slijep! — Činjenice su u ovom slučaju ovakve: Joseph Harrison ušao je u vaš ured kroz vrata iz Ulice Charles. Znajući put, ušao je u vašu sobu trenutak pošto ste izišli. Kako nije zatekao nikoga, pozvonio je. Kad je to učinio, ugledao je dokument na stolu. Jednim pogledom shvatio je kakva mu se prilika pružila: državni dokument od velike vrijednosti mogao bi prisvojiti. Stavio ga je u džep i otišao. Prošlo je nekoliko trenutaka, kao što se sjećate, prije nego što vam je pospani poslužitelj skrenuo pažnju na zvono, i to je bilo dovoljno da Joseph pobjegne. Otputovao je u Woking prvim vlakom i pošto je ispitao svoj plijen i uvjerio se da je zaista vrlo vrijedan, sakrio ga je gdje mu se činilo da je najsigurnije, u namjeri da ga uzme za dan dva i

odnese u francusku ambasadu ili bilo kamo gdje bi za njega dobio što više novca. Tada ste se iznenada vratili. On je bez ikakve opomene bio izbačen iz svoje sobe i odonda su najmanje dvije osobe bile uvijek tamo što ga je sprečavalo da se domogne dokumenta. Mora da je bio napola lud od bijesa. Napokon mu se učinilo da mu se ukazala prilika. Pokušao je ukrasti dokument, ali vi ste bili budni. Možda se sjećate da te noći niste uzeli vaše uobičajeno sredstvo za spavanje. — Sjećam se. — Mislim da je on nešto učinio da pojača to sredstvo za umirenje, kako bi bio što sigurniji. Meni je, naravno, bilo jasno da će on ponovo pokušati provaliti, čim bude siguran da to može učiniti. Zamolio sam Annie Harrison da cijeli dan ostane u sobi, kako on ne bi ništa naslutio. 1 tada, kad je mislio da je zrak čist, preuzeo sam ulogu čuvara kao što sam vam to već ispričao. Znao sam da je dokument u toj sobi, ali nisam imao volje da razvaljujem parket. Pustio sam ga da se domogne dokumenta, da ga izvadi iz skrovišta, i tako mi prištedi trud. Ima li još nešto što bih vam mogao objasniti? — Zašto je pokušao ući kroz prozor prvom prilikom — upitah — kad je mogao ući kroz vrata? — Da bi stigao do vrata, morao je proći kroz sedam spavaonica. Ima li još koje pitanje? — Vi ne mislite — upita Phelps — da me namjeravao ubiti? Nož je služio samo kao oruđe. — Možda je i tako — odgovori Holmes, slegnuvši ramenima. — Mogu vam samo reći da je Joseph Harrison čovjek čijem bi se milosrđu vrlo nerado izložio. Kraj Železni

Winfried Wandschneider isplanirao je ubojstvo tako točno i do u pojedinosti, do u najprofinjenije tančine, da bi zaista moralo doći do potresa koji bi odložio to djelo, spriječio ga ili... ne, ovdje se ne smije upotrijebiti riječ »odao«; eto, da ga ne bi barem unaprijed odao. A budući da nije došlo ni do kakvog potresa, djelo je izvršeno uspješno; činilo se da je Winfried Wandschneider jedan od one nekolicine ljudi kojima je uspjelo ono što su mnogi pokušali: savršeno ubojstvo. Ubojstvo pri kojemu na počinitelja ne pada ni sjenka sumnje. — o— Sve što je prethodilo, može se ispričati ukratko: Winfried Wandschneider, doista blagoslovljen novcem i imovinom, vlasnik cvatuće tvornice konzervi, jedne vile u najboljem stanju, jedne ladanjske kuće, tri automobila, dva debela bankovna računa, kao i nekoliko paketa dionica... eto, Winfried Wandsehneider je bio uskraćen u pravom smislu te riječi, i to za mušku ljepotu. Od zemlje ga je dijelilo svega stotinu i šezdeset centimetara, bio je crvenokos, pjegava lica, podebeo, s razdjeljkom na prevelikoj glavi, s prevelikim ušima što su stršala prema van... ukratko, priroda mu nije osigurala baš sve pretpostavke za uspješnog osvajača. Bilo mu je oko četrdeset godina, a nakon potpuno promašenog četveromjesečnog braka, živio je kao samac. Njegov je ljubavni život bio prilično jadan; o debljini lisnice ovisilo je koliko će žestoko i vjerodostojno partnerice pokazati strast. Istina, za novac se mogu kupiti i osjećaji, može se biti ljubljen; no to u najviše slučajeva ne traje dugo... a najmanje u inteligentnih partnera. A Wandschneider je nesumnjivo bio inteligentan... Da je imao i mašte, bio bi čak i mudar. No. dakako, ne može se imati sve. — o— Prije nepune godine dana, u raskošni ali nesretni život Winfrieda Wandschneidera neočekivano je ušla jedna žena i posve

ga izbezumila. Imala je oko trideset godina; sitna i nježna. Uz bijeloplavu kosu, velike izražajne oči znale su zasjati u najrazlićitijim nijansama. Kvarile su je punašne usne i isto takve grudi. Zvala se Charlotte. Charlotte se javila na Winfrtredov oglas. Bio mu je to već šesti oglas te godine i to istog sadržaja: Traži se kućanica... i tako dalje, Jer, pokraj svih ostalih briga, Wandschneider je imao i smolu što se biče kućanica. Ili bi ga okrale ili bi pak u nevrijeme postale preljubazne kako bi s položaja kućanice bile odmah unaprijeđene u gazdarice; ili bi pak bile lijene i rogoborne, nisu umjele kuhati ili bi pak za kratko vrijeme dovukle cijelu rodbinu i hranile je na Wandschneiderov račun... a u dva slučaja radilo se o nekoliko činitelja koji su djelovali istodobno. Četvrta natjecateljka na šesti oglas bila je, dakle, gospođa Charlotte Kohlhammer, rođena Meibach. Stajala je pred vratima, pogledala ga svojim velikim, sjajnim očima i već je bila gotovo zaposlena... prije nego što je uopće rekla »dobar dan«. — o— Charlotte je bila glavni zgoditak za kućanstvo i duševni život Winfrieda Wandschneidera. Bila je udana za nekog montera koji je neprestano negdje po Evropi ugrađivao, popravljao, pregrađivao i demontirao kotlove i samo bi svaka četiri tjedna došao kući. Tada bi se, prema Charlottinim izvještajima popraćenim tihim jecajima, loše vladao prema njoj, pijan bi sjedio u kuhinji za dnevni boravak, spavao ili kartao sa susjedima. A Charlotte je bila pravi pašnjak za oči, izvrsna kuharica, sjajna i skrbna kućanica, iskrena, marljiva, uredna, uvijek zadovoljna... osim kad bi se suprug vratio s montaže. Sve u svemu: pravi biser! A bila je, očito, posve nepristupačna; pripadalo je to među njezine najuzbudljivije osobine, Oprezni pokušaji Winfrieda Wandschneidera da joj svoju sve veću naklonost objasni makar samo izvanjskim znacima, odmah su naišli na žestoko odbijanje u Charlotte.

— Ta molim vas, gospodine Wandschneider! — obično bi mu spočitnula nabravši pri tome čelo, a njezine velike sjajne oči suzile bi se u proreze iz kojih bi sijevnulo kad bi Wandschneider malo predugo zadržao njenu lijepu malu ruku, odvažio se da je oprezno pomiluje ili pak samo uzdahnu »Oh, Charlotte!« — Molim vas — rekla bi u takvim situcijama — da mislite na to i da uzmete u obzir da sam pristojna i udana žena, gospodine Wandschneider. Istina, ne baš presretno udata, Bog mi je svjedok... ali ipak predobro a da bih se upustila u bilo kakve prolazne dogodovštine! I Winfried Wandschneider bi odmah povukao svoje brzoplete prste. No unatoč tome nije popuštala njegova naklonost što se pomalo pretvarala u pravu zaljubljenost... baš suprotno! Otišao je već tako daleko da bi mu srce žešće zakucalo kad bi ujutro ispred vile začuo njezin korak na popločenom puteljku. I tako je to išlo pola godine. Wandschneider je odustao od svih zadovoljstava izvan kuće, nije više dovodio nepoznate ili stanovite žene u svoju spavaću sobu, kako je to prije radio... ukratko, u obožavanju udane kućanice Charlotte Kohlhammer provodio je doista pristojan život, izuzme li se nekoliko večernjih pijanstava iz očaja. U rujnu je Wandschneider imao rođendan. Rođen je u znaku djevice. Horoskop mu je za taj dan bio vrlo povoljan. Sreća u smjelim pothvatima!, stajalo je između ostalog. A nakon jela, izvanredno uspjelog jela (patka nadjevena narančama), osmjeli se izravno zapitati svoju kućanicu Charlottu: — Smijem li povodom rođendana dopustiti sebi pomalo neobično pitanje, draga gospođo Charlotte? — Dakako, gospodine Wandschneider — uzvrati ona, odloži pladanj s posuđem što ga je upravo htjela iznijeti napolje i nasmiješi se svom gospodaru. — Pretpostavimo — započne Wandschneider sakupivši svu svoju hrabrost — pretpostavimo, Charlotte, da niste udani. Biste li mi tada dali košaricu kad bih vas zamolio da mi budete ženom? — Primijeti kako su joj se od uzbuđenja ovlažile ruke.

Charlotte je šutjela; spusti svoje duge trepavice preko sjajnih očiju i uzdahne tako duboko da je Wandschneider problijedio i pomislio kako će ona sada pasti u nesvijest. Ali ona nije pala. Prekrije lice objema rukama i reče kroz prste: — Zar ne znate da mi takvim pitanjima nanosite bol? Gospodar je bio zbunjen, bespomoćan, smeten, nijem. — Zar to možda znači — promuca — da vi... da vi ... Charlotte ... da me možda ipak ... Charlotte spusti ruke i reče tiho, ni ne pogledavši ga: — Da. Volim vas. Ali nikada ne bih učinila nešto što ne valja ... pa makar se slomila zbog toga! U jednom trenutku Winfriedu Wandschneideru se učini da je upravo nedavno negdje pročitao tu rečenicu... kod brijača u nekoj reviji ili negdje drugdje.. No ta heretična misao rastopi se poput maslaca na vrućoj ploči štednjaka... rastopi se u burnom naletu osjećaja. Svojim nešto prekratkim nogama priđe obožavanoj i uzme je u zagrljaj. Nije se branila. Ali nije mu ni dopustila da je poljubi. Oslobodi se i reče: — Otkazujem, gospodine Wandschneider! U svom osjećaju blaženstva gospodin se Wandschneider morao nasmijati tome, a naposljetku se nasmije i Charlotte. Na kraju sjednu jedno do drugoga na kauč; dakako, čvrsto zagrljeni; Wandschneider je teško disao od sreće i blaženstva. No više od toga Charlotte ne dopusti. Posuđe s oglodanim kostima patke još se nalazilo na stolu u jedaćoj sobi. —o— Wandschneider je danima lunjao naokolo kao da je sišao s uma. Mnogo je razmišljao... kolebao se između smijeha i plača. Uzdisao bi do neba kad bi samo letimice osjetio njene usne na svojima; bio bi na smrt potišten kad bi ona uz jecaje stala pričati o bijedi što ju je neprestano morala trpjeti pokraj svog primitivnog, glupog i sebičnog montera Karla Kohlhaimmera, kad bi govorila o bezizlaznosti što je zasjenila njen život i budućnost.

Wandschneidera se više nije moglo prepoznati. Samo se još povremeno brinuo za svoj posao, bio je blijed, loše je spavao, smršavio je i opet je počeo pušiti, iako mu je to liječnik izričito zabranio. A kad je Charlotte, nakon jednoga posjeta svog supruga krajem tjedna, s kojim je povrh svega bila vjenčana prema katoličkom obredu, to jest bez mogućnosti rastave... dakle, kad je jednoga ponedjeljka stigla k Wandschneideru s jednom doduše bezopasnom, ali ipak upadljivom ogrebotinom preko svog lijepog čela, i kad je na njegovo pitanje samo s oklijevanjem odgovorila da ju je muž premlatio, Winfried Wandschneider reče prvi put: — Ubit ću tog klipana! — Ne govori tako, Winfriede! prošapta Charlotte. — Ne smiješ to ni pomisliti, čuješ li? Umrijet ću od straha! — Za svog supruga? — zapita Wandschneider. — Ne, već zbog tebe! — uzvrati tiho i oči joj tamno zasjaju. Tim kratkim razgovorom bila je zapečaćena sudbina montera Karla Kohlhammera. — o— Kako rekosmo, Wandsehneider je bio inteligentan, iako ne i mudar, i postupao je oprezno. Planirao je hladno i trijezno... otprilike kako netko planira gradnju kuće koja treba da potraje cijeli život. Uračunao je svaku opasnost, razmotrio sve moguće varijante, u proračunu je uzeo u obzir sve moguće zapreke i nevolje i pažljivo odvagnuo »za« i »protiv« svake pojedine stavke. Uvečer, kad bi Charlotte napustila njegovu kuću, sjedio bi sam u svojoj radnoj sobi i pušio više negoli prije; sjedio bi često u tami... i u mašti prolazio putovima, izvršavao zahvate, izgovarao rečenice što će ih proći, izvršiti i izgovoriti kad do toga dođe. Nije žurio. Odbacio je mnogo planova, jer bi mu se učinili preopasnim ili prenesigurnim, i razbijao glavu kako bi pronašao način da zajamčeno ostane čitave kože... planirao je savršeno ubojstvo. — o— U siječnju dođe vrijeme.

Wandschneider sazna kada će monter Kohlhammer biti kod kuće. Zapita Charlottu ima li među znancima ili susjedima kojega čovjeka koji rado popije pokoji put i koji želi bez ikakve opasnosti zaraditi novčanicu od pedeset maraka. Takav mu je čovjek potreban. No ipak je važno pronaći kojega pomalo... eto, pomalo priglupog čovjeka; jednoga koji neće mnogo zapitkivati... Eto, ta valjda zna... Charlotte ga pogleda sjajnim očima, razmisli na trenutak, spomene jedno ime i adresu i šutke sasluša njegove upute za večer 12. siječnja. Obeća da će te večeri oko osam sati uz neku izliku napustiti kuću na jedan sat, reče još kako sluti da on, Winfried, planira nešto strašno, no dopusti da je on malo pomiluje kako bi je umirio... Wandschneider joj je smio na trenutak staviti ruku i na grudi... a onda više nije govorila o tome. Tek u kasno poslijepodne, kad se opraštala od Wandschneidera, reče: — Winfried... Toliko se bojim... Znam da je loše to što namjeravaš; ali... ali radujem se našoj zajedničkoj budućnosti, najdraži moj! — o— Dva sata kasnije odveze se Winfried Wandschneider svojim neupadljivim automobilom, jednim tamnim »mercedesom«, u naselje na rubu grada, gdje su živjeli Kohlhammerovi. Mokri je snijeg ostao na pločnicima, a na kolnicima se pretvorio u kašu. Wandschneider je vozio polagano kako je to učinio već nekoliko puta prošlih dana. Promatrao je male obiteljske kuće; ustanovi da je već vrlo mirno i da već gotovo svi sjede pred televizijskim aparatima. Naposljetku parkira automobil u jednoj mirnoj pobočnoj ulici u blizini kolodvora. Ostane neko vrijeme u automobilu, a kad je konačno izišao, nitko ga ne bi prepoznao. Na glavi je imao tamnu vlasulju, crni brčić povrh gornje usne i debele metalizirane naočale s okvirom od kornjačevine. Tako zakrabuljen prođe kroz nekoliko ulica do gostionice »K čepu«, u kojoj ga je, kako je telefonski bilo dogovoreno, morao čekati onaj čovjek čije mu je ime i adresu spomenula Charlotte. Uđe u

gostionicu i podigne do visine čela novine; bio je to dogovoreni znak. Priđe mu visoki mladić dobra izgleda. — Jeste li vi gospodin Schroth? Wandschneider potvrdi. Pomalo ga iznenadi što je umjesto oglupjelog alkoholičara, kakvog je očekivao, ugledao mladića tako dobrog i sportskog izgleda.. no pogled može i prevariti. Sjednu u kutak. Wandschneider odmah naruči četiri dvostruke raženjače, drugu kradom prolije ispod stola, natjera onoga drugog da pije, naruči ponovno, ponovi igru i razloži čovjeku što od njega želi; ovaj je čini se, ipak bio pomalo priglup i uskoro je počeo pobuđivati zamagljeni dojam. Čovjek ga šutke sasluša, ispije pri tome petu i šestu raženjaču i tromo kimne. — Odavde ćete otići u Roon strasse jedanaest... čujete li: jedanaest! — Jedanaest... — poslušno ponovi drugi. To je treća kuća na lijevoj strani. Proći ćete kroz vrtna vrata do kućnih. Tamo ćete zastati... eto, dok nabrojite šezdeset... jasno? A onda ćete pobjeći... Pobjeći, jasno? Ne otkoračati, već otrčati koliko god brzo možete! Potrčat ćete ovamo onamo kroz nekoliko ulica do kolodvora, a odande ćete se vratiti ovamo! To je sve. Dajem vam četrdeset maraka predujma, a preostalih deset maraka ću vam isplatiti kad se vratite ovamo... a i piće ću vam još platiti... Ponovite! Mladić sve ponovi začuđujućom točnošću, a onda ustane. — Jeste li obuli svoje najstarije cipele kako smo se dogovorili? — zapita Wandschneider — Dakako! — Čovjek pruiži Wandschneideru ruku i pođe. Wandschneider se još malo začudi što onaj drugi nije postavio nikakvih pitanja; no bio je već previše pod parom... Da, a očito je bio i pomalo ograničen. Wandschneider plati i tri minute kasnije napusti gostionicu »K čepu«. Pođe opisanim putem, ali čovjeka nije vidio; međutim, na vrtnoj veži kuće u Roonstrasse i u samom vrtu otkrije tragove muških cipela u snijegu.

Potrči natrag, sjedne u automobil, tiho ga doveze pred kuću, ugasi motor i svjetla, otvori glatko kućna vrata ključem što ga je dao izraditi prema otisku sa Charlottinog svježnja ključeva, i uvuče se u kuću. U kuhinji, čija su vrata bila odškrinuta, sjedio je monter u samtastim hlačama i puloveru ispred televizijskog aparata. U krilu je imao bocu s pivom, a oči su mu bile prikovane za titravi ekran. Wandschneider izvuče iz džepa pištolj, nacilja i opali. Opalio je samo jednom. Prasak nije bio toliko jak koliko se pribojavao. Učini mu se da je čovjek u naslonjaču zaprepašteno podigao glavu, a onda nečujno padne prema naprijed na pod. Pivska boca tresne pokraj njega. Pivo klokotavo isteče. Na televizijskom ekranu također prasne hitac; radnja se događala na Divljem zapadu i bila je mnogo dramatičnija. Winfried Wandschneider skine brčiće i vlasulju, otvori vrata peči, oboje baci u žar od koksa; vlasi zapište na žaru. Ubaci još lopaticu koksa. Naočale strpa u džep, pištolj pažljivo obriše, uvije ga u papirnati rupčić, a onda napusti kuću. Požuri do obližnje telefonske govornice, načini malu stranputicu i ubaci oružje u jedan mrtvi kanal što ga je prethodno odabrao, a onda obavijesti policiju. Kad je stigao prvi automobil sa zavijajućom sirenom, odbaci i ključ kuće. Wandschneider uzrujano izvijesti kako je svojoj kućanici, koja na žalost nema telefon, htio još nešto reći jer mora otputovati (u tu je svrhu rezervirao mjesto u spavaćim kolima za München, gdje sutra započinje sajam živežnih namirnica)... da, i kad je automobilom skrenuo u ulicu, primijeti kako je iz vrta Kohlhammerove kuće iskočio postariji, jednostavno odjeveni čovjek s kapom na glavi... da, preko ograde... a onda je pobjegao. Da, tada se približio vratima i ustanovio da su otvorena. Najprije pomisli da je gospođa Kohlhammer u kući... ili negdje u susjedstvu. Uzaludno je zvonio, a kako se nitko nije ni pomakao, naposljetku uđe... da, i tada je ugledao mrtvaca gdje leži... Ne, ništa nije dirao... možda kvaku, no više ne može reći posve sigurno... ali inače ništa... i tako dalje.

Službenici, a u međuvremenu i pristigli specijalisti, ustanove da je mali i ozbiljni tvorničar očito u pravu, jer je otkrio ubojstvo i prijavio ga policiji; pronađu i jasne tragove okrpljenih cipela čovjeka koji je pobjegao; a kad je stigla i supruga, srušila se u nesvijest nad lešom supruga i ispričala kako je pokojni još prilikom večere govorio o tome kako se neki momak, kome je na kartama oduzeo prilično mnogo novaca, zakleo da će ga »jednom slistiti«... da, tada je, čini se, sve bilo jasno. Samo još valja pronaći ubojicu. Odmah otpuste Winfrieda Wandschneidera. On se odveze kući, pošto je svojoj kućanici ponudio svaku pomoć i, dakako, dao joj odmor za slijedećih nekoliko dana. Na planirano putovanje na sajam živežnih namirnica nije pošao; događaj ga je previše potresao i dirnuo. Umjesto njega, odveze se njegov prokurist. Wandschneider ostane kod kuće. Prekosutra ujutro netko pozvoni na njegova vrata nešto poslije osam sati. Iako je još bio u jutarnjem ogrtaču, Wandschneider otvori. Napolju je stajao mladić koji mu je sučelice sjedio u gostionici »K čepu«. — Došao sam po ostatak nagrade, gospodine Wandschneider — reče mladić i naceri se. Wandschneider se savlada. — Ne znam tko ste vi, niti što želite! — zareži i htjede opet zatvoriti vrata. No mladić vješto podmetne nogu. — Zovem se Karl Frohlich — naceri se ovaj — i za početak bih se zadovoljio, recimo, s deset tisuća. Tada ću zaboraviti što sam prekjučer uvečer vidio i čuo u Roonstrasse. Wandschneider je šutio; teško je disao. Osjećao se poput štakora u stupici. — No da budemo jasni — nastavi mladić — tih deset tisuća su samo jedna rata... Znate, mnoge se stvari zaboravljaju tek vrlo polagano. A bit će nam potrebno još mnogo novaca. Naime, Charlotte i ja se namjeravamo uskoro vjenčati!

www.CroWarez.org

www.BosnaUnited.net