Tomislav J. Šagi-Bunić - Povijest kršćanske literature (svezak I)

Omot: Roko Bolanča Korektura: Bonita Kovačić, Nives Kuhar Izdaje: »Kršćanska sadašnjost«, Zagreb, Marulićev trg 14 Odgovara: dr Vjeikoslav Bajsić, Zagreb, Kaptol 31 Izdaje se s dozvolom crkvenih vlasti Tisak: »Zrinski« — Čakovec

TOMISLAV J. ŠAGI-BUNIĆ

POVIJEST K R Š Ć A N S K E LITERATURE Prvi svezak PATROLOGIJA OD POČETKA DO SV. IRENEJA

KS KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB 1976

VII

SADRŽAJ

Popis kratica Predgovor

XIV XVII UVOD

§ §

§

§

§

§

1. POJAM I POVIJEST PATROLOGIJE 1. Pojam i razgraničenje patrologije prema srodnim disciplinama 3. 2. Uvid u razvitak patrologije 4. 3. Patrologija u XIX i XX stoljeću 5. 2 . POJAM I ZNAČENJE »CRKVENIH OTACA« . . . . . . . . 1. »Crkveni Otac« i »crkveni Naučitelj« 8. 2. Autoritet crkvenih Otaca. »Unanimis consensus Patrum« 9. — — 3. Rad na proučavanju nauke starokršćanskih pisaca. Sumarni uvid u manuale povijesti dogmi, monografijska istraživanja, pomoćna informativna djela 11. 3. JEZIK STAROKRŠĆANSKE LITERATURE 1. Starokršćanska književnost na grčkom i na drugim istočnim jezicima 14. 2. Starokršćanska književnost na latinskom jeziku 15. 3. Važnost proučavanja jezika starokršćanskih pisaca. Uvid u pomoćna •djela 16. 4. POVIJEST TEKSTA STAROKRŠĆANSKIH PISACA 1. Utvrđivanje izvornog teksta 18. 2. Pisaći materijal i oblik knjige: svitak i kodeks. Izdavanje djela u starini. Skriptoriji i prepisivanje kodeksa. Stvaranje biblioteka i sabiranje rukopisnog fonda 18. 3. Kritika teksta 21. 4. Papirologija 23. 5. IZDANJA DJELA STAROKRŠĆANSKIH PISACA 1. Editio princeps. Opera omnia. Priređivanje kritičkih izdanja. Bolandisti, Maurinci 25. -2. Kolekcije crkvenih Otaca i starokršćanskih pisaca 26. — — 3. Studijske i školske kolekcije. Enchiridia. Prijevodi. 28. 6. PODJELA PATROLOGIJE

3 8

14

18

25

31

GLAVA PRVA APOSTOLSKI OCI § 7. APOSTOLSKI OCI OPĆENITO 1. Pojam »apostolskog Oca«. Opće značajke njihovih spisa 35. 2. Teološko značenje spisa apostolskih Otaca 36. § 8. APOSTOLSKI SIMBOL VJERE

35 38

VIII § 9. »DIDACHE« — UPUTE APOSTOLSKE 1. Bryeimiosovo otkriće. Rukopisna tradicija. 42. — Raspravljanja o karakteru spisa i o njegovu datiranju. Teorije o »Dva puta«. 42. — Kumranska otkrića i proučavanja J.-P. Audeta 44. — Kasnija proučavanja 46. 2. Tekst u prijevodu 47. 3. Teološko-povijesna važnost 51. — Teologija o Bogu i kristologija 51. — Moralno-socijalno učenje 52. — Svjedočanstvo o krstu 55. — Post i molitva 56. — Euharistija 57. — Ekleziologija 60. — Putujuće i stalne službe 62. — Eshatologija 63. 4. Didache i novozavjetni spisi 64. § 10. SV. KLEMENT RIMSKI 1. Životni podaci o Klementu 67. 2. Poslanica Korinćanima (I Clementis) 68. — »Epifanija rimskog primata« 68. — Rukopisna tradicija 69. 3. Struktura Klementove poslanice Korinćanima 70. 4. Značenje i teološki sadržaj poslanice 76. — Judeokršćanski karakter poslanice 76. — Odnos prema novozavjetnim spisima 78. — Teološki sadržaj u odnosu prema Irenejevu svjedočanstvu 77. — Moralno-paradigmatsko iskorištavanje Starog Zavjeta 79. — Učenje o Bogu, kristologija, učenje o Duhu Svetome 80. — Ekleziologija 81. — Hijerarhija 81. — Successio apostólica 82. — Boravak Petra i Pavía u Rimu 84. 5. Tzv. Druga Klementova poslanica 85. 6. Dvije Ps. Klementove poslanice ad Virgines 85. 7. Tzv. »Pseudo-Klementine« i drugi neautentični spisi 85. — a) Pseudo-Klementine 85. — Homiliae — Recogniciones 86. — Teologija Pseudo-KIementina 87. — b) Apostolske konstitucije. Klementova anafora. Pet ps. klementinskih pisama u Pseudo-Izidorovim dekretalima 88. §11. SV. IGNACIJE ANTIOHIJSKI 1. Podaci o sv. Ignaciju 89. 2. Problem rukopisne tradicije Ignacijevih poslanica 90. 3. Značajke i struktura poslanica 94. 4. Teologija Ignacijevih poslanica 97. — a) Kristologija 97. — Trinitarna vjera 98. — Odnos Starog i Novog Zavjeta 100. — Pretpostavke za hereziologiju 102. — b) Ekleziologija 103. — Euharistija 105. — Povezanost vjernika s Kristom 106. — Ideja nasljedovanja 107. — Biskup, prezbiterij, đakoni 107. — »Katolička Crkva« 110. — Kolegijalitet 110. — Mjesto i uloga Rimske Crkve 111. — Mučeništvo Petra i Pavla u Rimu 112. — c) Duhovni život u Ignacijewm poslanicama 113. — Kristocentričnost 114. — Odnos Ignacijeve mistike prema pavlovskoj mistici: imitacija i participacija 114. — Ignacijeva teologija mučeništva 115. — 5. Evodije Antiohijski 118. § 12. SV. POLIKARP IZ SMIRNE 1. Život sv. Polikarpa 120. — Polikarpova molitva prije mučeništva 120. 2. Poslanica Filipljanima 122. — Sadržaj poslanice Filipljanima 123. 3. Neautentični spisi 126. 4. Nauka i važnost 126. § 13. Tzv. »BARNABINA POSLANICA« 1. Rukopisna tradicija i pitanje autorstva 129. — Mjesto postanka i književna vrsta 130. — Vrijeme postanka 130. — Svrha spisa 131. — Judeokršćanski karakter spisa 131. — »Katehetski priručnik« 132. 2. Sadržaj poslanice 132. — Odnos poslanice prema Didache 134. — — 3. Nauka poslanice: negativistioki stav prema židovskom shvaćanju Starog Zavjeta 135. — Način navođenja Testimonia iz Starog Zavjeta 136. — Kristologija i soteriologija 136. — Ekleziologija 137. — Krštenje 138. — Moralno učenje 138. Uloga »nade« i »straha Božjega« 139. § 14. PAPIJA HIERAPOLSKI 1. Podaci o Papiji 140. 2. Papijino djelo 141. 3. Značenje Papijino 141. 4. Aristion, učitelj Papijin 142.

42

67

89

120

129

140

IX § 15. HERMA: »PASTIR« . 1. »Pastir« u povijesnoj i rukopisnoj tradiciji 143. — Pisac »Pastira« i vrijeme postanka spisa 144. — Ugled »Pastira« u kršćanskoj starini 145. — »Priručnik kršćanskog morala« 148. — Književna vrsta: apokalipsa 149. — Judeokršćanski karakter »Pastira« 150. — Herma kao pisac 150. 2. Sadržaj »Pastira« 151. — Viđenja 151. — Zapovijedi 155. — Poredbe 160. — Slika stanja onovremenog kršćanstva prema »Osmoj poredbi« 164. — Deveta poredba 167. — Osobitosti »Devete poredbe« u odnosu prema »Trećem viđenju« 168. — »Čudna« epizoda o Herminu boravku s dvanaest djevica 169. 3. Teologija »Pastira« 173. — Moralno učenje 173. — Učenje »Pastira« o pokori 174. — Kristologija i pneumatologija 178. — Ekleziologija 181.

143

GLAVA DRUGA KRŠĆANSKA APOKRIFNA LITERATURA § 16. OPĆI ZNAČAJ APOKRIFNE LITERATURE § 17. KRŠĆANSKI STAROZAVJETNI APOKRIFI 1. Pojam 187. 2. Liber IV Esdrae 187. 3. Knjiga Henohova 187. 4. Uznesenje Izaijino 188. 5. Testamenta XII patriarcharum 188. § 18. NOVOZAVJETNI APOKRIFI: APOKRIFNA EVANĐELJA . . . . 1. Evangelium secundum Hebraeos 189. 2. Egipatsko Evanđelje 189. 3. Ebionitsko Evanđelje 189. 4. Evangelium secundum Petrum 189. 5. Protoevanđelje Jakobovo 189. 6. Evanđelje Tomino 190. — Evanđelje djetinjstva secundum Thomam 190. 7. Arapsko Evanđelje djetinjstva Isusova 191. 8. Povijest Josipa tesara 191. 9. Nikodemovo Evanđelje 191. — Acta Pila'ti 191. 10. Bartolomejevo Evanđelje 192. 11. Različita druga apokrifna Evanđelja 192. § 19. APOKRIFNA DJELA APOSTOLSKA 1. O apokrifnim Djelima općenito 193. 2. Djela Pavlova (Acta Pauli et Teclae, Martyrium s. Pauli) 194. 3. Djela Petrova (Actus Petri cum Simone, Martyrium s. Petri, Petrou kerygma, Martyrium s. Petri apostoli a Lino conscriptum, Propovijed Simona Kefe u gradu Rimu) 195 . 4. Djela Petra i Pavla 195. 5. Djela Ivanova 195. 6. Djela Andrijina 196. 7. Djela Tomina 196. 8. Djela Tadejeva 196 . 9. Djela Filipova 197. § 20. APOKRIFNE APOKALIPSE 1. Apokaliptika kao književna vrsta 198. — — 2. Apokalipsa Petrova 198. 3. Apokalipsa Pavlova 199. 4. Apokalipsa Tomina 200. — Apokalipsa Stjepanova 200. 5. Ps. Apokalipsa Ivanova 200. 6. Apokalipse Marijine 200. § 21. APOKRIFNE POSLANICE APOSTOLA 1. Epistola Apostolorum 201. 2. Apokrifne poslanice sv. Pavla 201. 3. Epistula Titi discipuli Pauli 202.

185 187

189

193

198

201

GLAVA TREĆA ACTA MARTYRUM I POČECI HAGIOGRAFIJE § 22. STAROKRŠĆANSKA HAGIOGRAFIJA OPĆENITO 1. Rađanje književne vrste opisa mučeništva 203. 2. Passiones historicae 203. — »Acta martyrum« u užem smislu 204. — »Passiones« ili

203

X »Martyria« 204. 3. Panegirički opisi mučeništva 204. 4. Artificijelne ili legendarne »Passiones« 205. — a) Epski opisi mučeništva 206. — b) Drage književne vrste tipa »Passiones« (»roman avantura«, »didaktički roman«, »idil'ički roman«) 208. 5. Postanak hagiografske književne vrste 208. — a) Život prije mučeništva 208. — b) Hagiografije 209. — c) Legende 209. 6. Martirologiji i kalendari 210. § 23. ACTA I PASSIONES IZ PRVOG RAZDOBLJA 1. Acta s. lustini et sociorum 212. 2. Passio ss. martyrum Scilitanorum 212. 3. Acta proconsularia s. Cypriani 212. 4. Martyrium Polycarpi 213. — Vita Polycarpi 213. 5. Poslanica Vienske i Lionske Crkve Crkvama Azije i Frigije 213. 6. Acta s. Apollonii 215. 7. Martyrium ss. Carpi, Papyli et Agathonices 215. 8. Passio ss. Perpetuae et Felicitatis 216. 9 .De vita et passione s. Caecilii Cypriani 217. 10. Passio ss. Montani, Lucii et aliorum 218. — Passio Mariani et Jacobi 218. 11. Acta ss. martyrum Fructuosi episcopi, Augurii et Eulogii diaconorum 218. — — 12. Neki opisi mučeništva iz progona pod Dioklecijanom 219. — a) Acta s. Maximiliani martyris 219. — b) Passio s. Crispinae 220. — c) Acta s. Marcelli 220. — d) Acta s. Felicis 220. — e) Acta ss. Agapes, Chioniae, Irenes 220. — f) Acta Satürnini, Dativi et aliorum 221. — g) Passio s. Irenaei, episcopi Sirmiensis 221. — Passio s. Pollionis et aliorum martyrum 222. — •— 13. Legendarni opisi mučeništva 222. — — 14. Kolekcije spisa o mučenicima. 222.

212

GLAVA ČETVRTA POČECI KRŠĆANSKOG PJESNIŠTVA § 24. PRVI KRŠĆANSKI PJESNIČKI OBLICI 1. Pjesma i pjevanje u životu kršćanske zajednice od samih početaka 225. 2. Psalmi i himni 226. 3. Početak metričkog pjesništva među kršćanima 226. 4. Najstariji kršćanski tekst s glazbenom notacijom 227. 5. Phos hilaron 227. 6. Himni u službi kršćanske propagande 227. § 25. ORACULA SIBYLLINA 1. Pojam Sibilinskih knjiga i njihovo značenje u povijesti 228. 2. Današnja zbirka »Oracula Sibyllina« 229. § 26. »ODE SALOMONOVE« 1. Otkriće »Oda Salomonovih« i problem njihova podrijetla 231. 2. Ode u kršćanskoj starini 231. 3. Teološka važnost Oda 232. § 27. IZREKE SEKSTOVE § 28. KRŠĆANSKI STIHOVANI EPITAFI II i III STOLJEĆA 1. Važnost epitafa za patrologiju 234. 2. Abercijev epitaf 234! — Tekst Abercijeva epitafa 235. : 3. Pektorijev epitaf 235.

225

228 231 233 234

GLAVA PETA APOLOGETI DRUGOG STOLJEĆA § 29. NOVOST APOLOGETSKE LITERATURE 1. Dalekosežnost apologetske literature 237. 2. Adresati apologetskih spisa 238. 3. Podjela apologetske literature 240. 4. Obrana protiv javnog mnijenja 240. 5. Helenizacija kršćanstva 241. 6. Skretanje naglaska na intelektualni elemenat u kršćanstvu 242.

237

XI § 30. PROTUKRŠĆANSKI POGANSKI PISCI 1. Apologeti se suočavaju s poganskim piscima 243. 2. Prvi poganski pisci koji se obaziru na kršćanstvo 243. — P. Kornelije Tacit 243. — Svetonije 243. — Plinije Mlađi 244. — Car Trajan 244. — Car Hadrijan 244 . 3. Protukršćanski poganski spisi 245. •— M. Kornelije Fronton 245. — Krescent 245. 4. Lucijan iz Samosate 245. — Galen, Aristid i Hijeroklo 246. 5. Celzo (Kelsos) 246. 6. Neoplatonizam 249. 7. Porfirije iz Tira 252. 8. Car Julijan Apostata 256. § 31. FILON ALEKSANDRIJSKI 1. Filonov život 259. 2. Filonovi spisi 261. 3. Filonovo učenje koje je utjecalo na kršćanstvo 261. — a) Tzv. alegorijske) tumačenje Biblije 261. — b) Teologija o Logosu 263. — c) Nauka o anđelima 265. — d) Osjetilni i inteligibilni svijet 266. — e) Nauka o duhovnom životu 266. § 32. APOLOGETI PRIJE JUSTINA 1. Kvadrat 267. 2. Aristid iz Atene 267. 3. Ariston iz Pelle 268. § 33. JUSTIN FILOZOF I MUČENIK 1. Životni podaci 270. — — 2. Djela 270. — a) Prva apologija 270. — b) Druga apologija 271. — c) Dijalog s Trifonom 271. — d) Izgubljena i neautentična djela 272. — — 3. Justinova teologija 272. § 34. JUSTINOVI UČENICI: TACIJAN SIRAC I MILTIJAD 1. Tacijan Sirac 274. — Tacijanov enkratizam 274. — a) Oratio ad Graecos 275. — b) Diatessaron 275. — Nauka Tacijanova 276. 2. Miltijad 277. § 35. ATENAGORA, FILOZOF IZ ATENE 1. Opće značajke 279. 2. Djela Atenagorina 279. 3. Važnost 280. § 36. TEOFIL ANTIOHIJSKI 1. Životni podaci 281. 2. Djela 281. 3. Nauka 282. § 37. POSLANICA DIOGNETU 1. Otkriće teksta i rasprave o autorstvu 284. 2. Sadržaj 285. 3. Nauka 289. 4. Teologija pogl. 11—12. 290. § 38. MINUCIJE FELIKS 1. Opći podaci 292. 2. Sadržaj »Octaviusa« 293. 3. Važnost 296. § 39. HERMIJA

243

259

267 270

274

279 281 284 292 297

GLAVA ŠESTA POČECI KRŠĆANSKE HOMILETIKE § 40. OPĆE ZNAČAJKE KRŠĆANSKE HOMILETIKE I I STOLJEĆA . . . 1. Prvi sačuvani propovjednički tekstovi 299. 2. Kerigma, kateheza, homilija 299. 3. Nadovezivanje kršćanske homilije na židovski midraš, posebno na hagadu 300. 4. Tipologija 302. 5. Utjecaj grčke retorike 303. 6. Utjecaj helenskog religioznog rječnika 306. § 41. Tzv. DRUGA POSLANICA KLEMENTA RIMSKOG KORINĆANIMA . . 1. Ugled spisa u starini, otkriće potpunog teksta, problem autorstva 308. 2. Književna vrsta i sadržaj 309. — Citiranje apokriCa 312. 3. Teološki sadržaj 312. § 42. MELITON SARDSKI 1. Podaci o životu 315. 2. Djela 316. — A) Homilija »Peri Pascha« 316. — Rukopisna tradicija 316. — Sadržaj 317. — B) Himan iz Papyrus Bodmer XII 319. — C) Melitonova Apologija 319. — D) De baptismo 320. — E) De ineorporato Deo 321. — F) Eclogae 321. — G) O duši i tijelu

299

308

315

XII ili o jednome 321. — H) O načinu življenja proroka 321. — I-J) Sačuvani fragmenti i izgubljeni spisi 322. Neautentični spisi 322. 4. Nauka i važnost, posebno za kristologiju 323. § 43. APOLINAR HIERAPOLSKI 325 § 44. ANONYMUS ASIATICUS, IN SANCTUM PASCHA .327 1. Rasprava o autorstvu i vremenu postanka 327. 2. Struktura i sadržaj 328. 3. Nauka homilije 330. § 45. »ADVERSUS JUDAEOS« PS. CIPRIJANA 335 GLAVA SEDMA HERETIČKA KNJIŽEVNOST DRUGOG STOLJEĆA § 46. O HEREZAMA II STOLJEĆA OPĆENITO 1. Prava i kriva »gnoza« 339. 2. Judeokršćanske hereze 340. — A) Ebioiniti 340. — B) Elkeisaiti 341. — C) Nikolaiti 341. — D) Cerint i hilijazam 342. — E) Samarijanska gnoza (Simon Magus, Dositej, Menandar, Saturnil) 342. 3. Gnosticizam — opće značajke 343. 4. Hilijazam ortodoksnih pisaca 345. 5. Montanizam općenito 346. 6. Enkratizam 346. 7. Mandeizam 347. § 47. NOVI GNOSTIČKI TEKSTOVI I GNOSTIČKA BIBLIOTEKA IZ NAG HAMMADI 1. »Pistis Sophia« 348. 2. Koptski Codex Brucianus 348. 3. Koptski Papyrus Berolinensis 8502 349. 4. Gnostička biblioteka u Nag Hammadi 349. — A) Apokryphon Ioannis 349. — B) Evangelium veri'tatis 350. — C) Apokalipsa Adamova 350. — D) Pismo Eugnostovo 351. — D) Hypostasis Arhonata 351. — E) Spis bez naslova 351. — F) Filipovo Evanđelje 351. — G) Egzegeza o duši 351. — H) Knjiga Tomma 351. — I) Evanđelje Tomino 351. — J) Epistula ad Rheginum 351. — K) Dialogus Salvartoris 353. — L) Egipatsko Evanđelje 353. — M) T.ractatus Tripartite 353. — N) Apokalipsa Pavlova 353. — O) Apokalipse Jakobove, dvije 353. — P) Epist. Jacobi Apocrypha 353. — Q) Authentikos Logos i dr. 354. 5. Izdavanje tekstova 354. § 48. BASILID I EGIPATSKI GNOSTICIZAM 1. Basilid i njegova gnostička škola 356. — A) Basilidova djela i nauka 356. — B) Izidor 357. 2. Karpokrat 357. 3. Barbelognostici 358 . 4. Setovci 358. 5. Ofiti i Naassenci 358. — Justin Gnostik 359 . 6. Arhontici 359. § 49. MARCION I MARCIONOVCI 1. Marcion 360. — A) Podaci o životu 360. — B) Djela 361. — C) Nauka 362. 2. Appeles 364. 3. Hermogen i Prepon 365. § 50. GNOSTIČKA LITERATURA VALENTINOVSKOG SMJERA . . . . 1. Valentin 366. — A) Podaci o životu 366. — B) Spisi 366. — C) Nauka 367. 2. Ptolemej 370. — Sadržaj Ptolemejeva »Pisma Flori« 371. 3. Herakleon 374. 4. Teodot 374. 5. Marko 376. 6. Drugi poznati valentinovci 376. § 51. BARDESAN I NJEGOVA ŠKOLA 1. Bardesan 378. — Život 378. — Djela 379. — Sadržaj knjige o zakonima naroda 379. — Barđesanove pjesme 379. — Nauka 380. 2. Harmonije 381. § 52. MONTANISTIČKI POKRET 1. Problem montanizma 383. 2. Osoba Montanova, nastanak i povijest montanizma 383. 3. Montanistički spisi 385. 4. Nauka

339

348

356

360 366

378

383

XIII 386. — Uloga Duha Svetoga u Crkvi 387. — Proroštvo u Crkvi 388. — Govor »u ekstazi« 389. — Traženje mučeoištva 390. — Stav prema ženidbi 391. — Post 392. — Post i karizmatički darovi 393. — Bkleziahu purizam: nema oproštenja nekih grijeha 394. — Montanistička ekleziologija 396. — Blagdani i hodočašća 398. — Zaključak 398. GLAVA OSMA KONTROVERZISTIČKA KNJIŽEVNOST II STOLJEĆA I POČECI HEREZIOLOGIJE § 53. POČECI HEREZIOLOGIJE KAO KNJIŽEVNE VRSTE I MANJI PROTUHERETIČKI PISCI DRUGOG STOLJEĆA 1. Opći značaj protuheretičke literature 399. — Pojam hereziologije 400. — Kristalizacija kriterija ortodoksije 400. — 2. Agripa Kastor 401. 3. Hegezip 401. 4. Soter, rimski biskup 402. 5. Eleuterije 403. 6. Dionizije Korintski 403. 7. Pinit Kretski 404. 8. Filip iz Gortine 404. 9. Papa Viktor 404. 10. Serapion Antiohijski 405. 11. Rodon 405. 12. Apolonije Efeški 405. 13. »Anonimni antimontanist« 405. 14. Musanus, Modesto, Kandid, Apion, Seksto, Heraklit, Arabijan 406. 15. Polikrat Efeški 406. — — 16. Muratorijev fragmenat 406. — Tekst Muratorijeva fragmenta 407. — Važnost za teologiju 408. § 54. IRENEJ IZ LIONA 1. Život 409. 2. Opće značajke Irenejeva literarnog opusa 410. — Prvi teoretičar teologije 412. 3. Djela 414. — a) Adversus haereses 414. — Rukopisna tradicija 417. — b) Demonstratio praedacationis apostolicae 418. — Otkriće rukopisa 418. — Spomenik starokršćanske kateheze 419. — Struktura i sadržaj traktata 419. — c) Izgubljeni spisi 425. 4. Nauka 425. 5. Temeljna polazišta Irenejeve teologije 425. — Spoznaja Boga 427. — Trinitarno učenje 429. — Kristologija 430. — Antropologija i (nauka o istočnom grijehu 432. — Soteriologija. »Recapitulatio« 435. — Mariologija 443. — Povijest spasenja 444. — Pneumatologija 446. — Ekleziologija 452. — Primat rimskog biskupa 456. — Sakramentologija 460. — Krst 460. — Pokora 461. — Euharistija 462. — Biblija i tradicija 464. — Eshatologija. Milenarizam 467.

399

409

XIV

KRATICE

Aegyptus Ang Antonianum Aug BAC Bibl BKV BS BV CCL CPS CSEL DT DTC EA EP ES ETL FP GCS Greg Irénikon JAC JThSt

Aegyptus, Rivista italiana di Egittologia e Papirologia, Milano 1920 slj. Angelicum, R o m a 1924 slj. Antonianum, R o m a 1926 slj. Augustiniana, Louvain 1951 slj. Bibilioteca de Autores Cristianos, Madrid 1945 slj. Biblica, R o m a 1920 slj. Bibliothek d e r Kirchenvaeter, izd. O. B a r d e n h e w e r , T. Scherm a n n , C. Weymann, K e m p t e n und Muenchen 1911 slj. Bogosl'ovska s m o t r a , Zagreb 1912 slj. Bogoslovni vestnik, L j u b l j a n a 1921 slj. Corpus Christianorum, Series latina, T u r n h o u t — Paris 1953 slj. Corona P a t r u m Salesiana, Torino. Corpus S c r i p t o r u m Ecclesiasticorum Latinorum, Bec 1866 slj. Divus Thomas, Fribourg (Suisse) 1914 slj. Dictionnaire de Théologie Catholique, Paris 1903—1950. Enchiridion Asceticum, izd. M. J. Rouët de Journel i J. Dutilleul (Herder). Enchiridion Patristioum, izd. M. J. Rouët de Journel (Herder). Enchiridion S y m b o l o r u m (Denzinger), novo izd. A. Schoenmetzer (Herder). E p h e m e r i d e s Theologicae Lovanienses, Louvain 1924 slj. Florilegium Patristicum, izd. G. Rauschen et alii, Bonn 1904 slj. Die griechischen christlichen Schriftsteller (izd. Berlins'ke aCkademije), Leipzig 1897 slj. Gregorianum, R o m a 1920 slj. Irénikon, Chevetogne J a h r b u c h f u e r Antike und Christentum, M u e n s t e r i. W. 1958 slj. J o u r n a l of Theological Studies, London 1900—1905, Oxford 1906—1949; novi niz: Oxford 1950 slj.

KRATICE

XV

Kairos

Kairos, Zeitschrift fuer Religionswissenschaft und Theologie, NF, Freilassing/Salziburg 1959 slj. Theologisches Woerterbuch zum Neuen Testament, izd. G. Kittel (1933) i G. Friedrich (od 1948). Laurentianum, Roma 1959 slj. Lexikon f u e r Theologie und Kirche, 2. izd., Freiburg i. Br. 1957 slj. J. D. Mansi, Sacrorum Conciliorum nova et amplissima coîlectio, Florentiae 1759—1798. Mélanges de science religieuse, Lille 1944 slj. Neue Folge (novi niz). Nouvelle Revue Théologique, Tournai 1879 slj. Orientalia Christiana Periódica, Roma 1935 slj. J. P. Migne, Patrologiae cursus completu's, Series graeca. J. P. Migne, Patrologiae cursus complet-us, Series latina. Reallexikon fuer Antike und Christentum, izd. T. Klauser, Leipzig 1941 slj., Stuttgart 1950 slj. Revue biblique, Paris 1891 slj.; Novi niz: 1904 slj. Realencyiklopaedie fuer protestantische Theologie und Kirche (A. Hauck), Leipzig 1896—1913. Revue d'Histoire Ecclésiastique, Louvain 1900 slj. Revue des Sciences Religieuses, Strasbourg 1921 slj. Revue d'Histoire et de Littérature Religieuses, Paris 1896— 1907. Revue de l'Histoire des Religions, Paris 1880 slj. K. Rae i F. Lasman, Izbor iz stare književnosti kršćanske, Zagreb 1917. Revue des Sciences Philosophiques et Théologiques, Paris 1907 slj. Recherches de Science Religieuse, Paris 1910 slj. Revue Thomiste, Paris 1893 slj. Recherches de Théologie Ancienne et Médiévale, Louvain 1929 slj. Sources Chrétiennes (H. de Lubac, J. Daniélou, C. Mondésert), Cerf, Paris 1941 slj. Sac ris Erudiri, Bruges 1948 slj. Studia Patrística, Berlin 1957. Studi e Testi, Pubblicazioni délia Biblioteca Vaticana, Roma 1900 slj. Trierer theologische Zeitschrift, Trier 1947 slj. Texte und Untersuchungen, Leipzig-Berlin 1882 slj. Vigiliae Christianae, Amsterdam 1947 slj. Zeitschrift fuer Kirchengeschichte (Gotha), Stuttgart 1876 slj.

KITTEL Laurentianum LThK Ma-n-si MSR NF NRTh OCP PG PL RACh RBibl REP RHE RevSR RHL RHR RL RSPT RSR RT RTAM SC SE SP ST TThZ TU VC ZKG

•KRATICE

Zeitschrift fuer Zeitschrift f u e r de der aelteren Zeitschrift f u e r

katolische Theologie, Innsbruck 1877 slj. neutestamentliche Wissenschaft und die KunKirche, Giessen 1900 slj. Theologie u n d Kirche, Tuebingen 1891 slj.

XVII

PREDGOVOR

Zamisao i oblik Povijesti kršćanske literature, od k o j e se prvi svezak sada p r e d a j e javnosti, uvjetovani su prvenstveno s t a n j e m i p o t r e b a m a na našem jezičnom p o d r u č j u . Oskudnost, a često i p o t p u n a o d s u t n o s t , raznovrsnih inform a c i j a s toga p o d r u č j a na n a š e m jeziku b i j a š e glavni razlog 'koji je pisca naveo da — posebno ove p r v e sveske koji o b r a đ u j u k r š ć a n s k u l i t e r a t u r u patristič'kog razdoblja — zamisli i izradi dosta d r u k č i j e nego što su izrađene dosad a š n j e patrologije u 'kršćanskom svijetu. Željelo se da ovo djelo pruži našem čitateljstvu što više raznovrsnih relevantnih p o d a t a k a s toga p o d r u č j a , salbranih na jedno m j e s t o i metodički obrađenih: to je nužno zahtijevalo o d r e đ e n u opširnost. P o t r e b n o je da naši ljudi, posöbno oni k o j i m o ž d a nose u srcu želju ili sklonost p r e m a d u b l j e m istraživ a n j u i p r o u č a v a n j u , mogu na svome m a t e r i n j e m jeziku dobiti početne i prov j e r e n e informacije, i to što obuhvatnije. Ipak, ovo d j e l o nije moglo pretendir a t i na to da učini izlišnim velika i s t a n d a r d n a djela s toga p o d r u č j a na drugim — velikim svjetskim jezicima. Svaki k o j i se odluči na d a l j n j a istraživanja, m o r a t će posegnuti za tim djelima: nakana ovoga djela jest da svakome istraživaču omogući solidno snalaženje na tom p o d r u č j u , te da mu pruži p o t r e b n e u p u t e za d a l j n j a traženja. I m a j u ć i p r e d očima te ciljeve, ovo djelo p o s v e ć u j e relativno veliku pažn j u p r i k a z i v a n j u nauke starih k r š ć a n s k i h pisaca, što do te m j e r e n i j e učin j e n o ni u j e d n o m s t a n d a r d n o m p r i r u č n i k u ili udžbeniku p a t r o l o g i j e u svijetu. S druge strane, bibliografski su navodi u ovoj knjizi ipak ograničeni, tako da će svaki istraživač p o j e d i n o g p i t a n j a m o r a t i posegnuti za velikim svjetskim djelima ('kao što su, npr., za s t a r i j e razdoblje p a t r i s t i č k i h istraživanja O. Bardenhewer, a za novije J. Quasten ili B. Altaner), bibliografskim r e p e r t o r i j i m a , o d g o v a r a j u ć i m leksikonima i enciklopedijama. Ovdje se uglavnom navode ona izdanja starih pisaca k o j a su kod nas p r i s t u p a č n i j a , a od literature o pojedinim p r o b l e m i m a navodi se uglavnom samo ona novija, ili ona k o j o m sam se više poslužio, a koja može biti d o b a r putokaz za traženje ostale literature. Sustavne se patrologije, udžbenici i enciklopedijska djela, iako sam se n j i m a obilno služio, uglavnom na p o j e d i n i m m j e s t i m a ne navode, osim u onim slučajevima k a d je to iz kakvog posebnog razloga bilo neophodno. U ovom je p r v o m svesku relativno velik p r o s t o r posvećen obradi H e r m i n a »Pastira« i prikazu spisa i u č e n j a sv. I r e n e j a . »Pastir« je tako velik p r o s t o r dobio zato što se t a j spis s p r a v o m ima s m a t r a t i svojevrsnim p r v i m opširnim — pučkim — o c r t o m moralnog shvaćanja prvih k r š ć a n s k i h generacija, a kod

O L E G I J D. i Z A U . s r b Joftianovac 110

ZNANSTVENA KNJIŽNICA „mu KAsnaić" ZAGREB

XVIII

PREDGOVOR

sv. I r e n e j a nalazimo p r v i veliki 'sustav k r š ć a n s k e dogmatike, koji z a v r e đ u j e opširniji prikaz već i zato što ima osobito značenje za teološka t r a ž e n j a u n a š e današnje vrijeme. S obzirom da je riječ o povijesti 'kršćanske književnosti, (posebna se pažn j a u ovoj k n j i z i p o s v e ć u j e obradi književnih rodova i vrsta, z n a č a j n i h za k r š ć a n s k u k n j i ž e v n u djelatnost. Kod toga se p o s t u p a po načelu da se o pojedinim književnim v r s t a m a z g u s n u t o govori p r e m a vremenu kad su se one u kršćanstvu jasno pojavile: tako se u ovom p r v o m svesku o b r a đ u j u hagiografski književni oblici, a nisu o b r a đ e n e književne vrste pravno-disciplinskih propisa, historiografije, i druge. Novo je, u tom pogledu, s obzirom na druge sustavne patrologije, posebno poglavlje o počecima k r š ć a n s k e homiletike: v j e r u j e m da će čitatelji vidjeti o p r a v d a n o s t toga poglavlja. Ovaj prvi svezak obuhvaća s t a r o k r š ć a n s k u literaturu samo u razdoblju do pred k r a j II stoljeća k r š ć a n s k e ere. Međutim, s razloga b o l j e k o n c e n t r a c i j e i sustavnije obrade, neke su p a r t i j e m o r a l e prekoračiti tu v r e m e n s k u granicu: tako nipr. govor o »Apostolskom simbolu« ili poglavlje o k r š ć a n s k o j apokrifn o j literaturi. Činilo se logičnim i p r a k t i č n i m da se govor o pseudo-klemenUnskim spisima nadoveže na paragraf o sv. -Klementu Rimskom, k a o i da se opis hagiografskih književnih dblilka — bez obzira na to što su se neki od n j i h razvili k a s n i j e — donese na m j e s t u g d j e je riječ o p r v i m opisima mučeništva; i s a m i su autentični opisi mučeništva obrađeni z a j e d n o u ovom p r v o m svesku, m a k a r se na t a j način u tom pogledu Obuhvatilo čitavo p r v o razdoblje patrističke književnosti, tj. do zadobivanja crkvene slobode g. 313. Činilo se prik l a d n i m da se i p r o t u k r š ć a n s k a p o g a n s k a literatura prikaže tako koncentrirano u ovom p r v o m svesku, obuhvaćajući sve što je z n a č a j n o n a p i s a n o s te strane u odnosu p r e m a k r š ć a n s t v u sve do vremena k a d je k r š ć a n s k a misao odnijela konačnu p o b j e d u n a d p o g a n s k o m religioznom misli, t j . do cara J u l i j a n a »Apostate« ( u m r o g. 363). Možda će koga u p r v i m a h začuditi velik p r o s t o r k o j i je posvećen p r v i m hereticima, posebno gnosticima i n j i h o v o j literaturi. No, tko pročita te partije, uvjerit će se da se to razdoblje razvitka kršćanske misli n i j e moglo na zadovoljavajući način obraditi bez tih p a r t i j a . Daipače, može se pretpostaviti da će ne jedan čitatelj pomisliti da je tome u ovakvom d j e l u trebalo posvetiti i više p r o s t o r a , pogotovo ako uzme u obzir suvremene r a s p r e o značaju i razvitku r a n o g kršćanstva. Poseban je paragraf u k n j i z i posvećen židovskom filozofu Fi'Ionu Aleksand r i j s k o m , čiji je u t j e c a j na p a t r i s t i č k u k r š ć a n s k u misao neosporan. O k u m r a n skoj se literaturi često vodi računa. No, možda bi u ovakvu d j e l u d a n a s bilo p o t r e b n o i korisno da se na p o s e b a n način govori o o n o v r e m e n o j židovskoj literaturi: n e m a ništa, npr., o Josipu Plaviju (njegov je »Judejski rat« izišao u snpskom p r i j e v o d u Dušana Glumca u Beogradu 1967 [Svetski klasici, 29]), kojega je nekoć m e đ u k r š ć a n s k e pisce bio uvrstio sv. Jeronim; ne govori se o o n o v r e m e n o j židovskoj a p o k r i f n o j literaturi, osim tek u s p u t , a ona je svak a k o utjecala na o d g o v a r a j u ć u k r š ć a n s k u literaturu. No to se — na žalost — u ovom d j e l u nije moglo učiniti. N e m a s u m n j e da će s t r u č n j a c i različito suditi o tome ¡koliko je m j e s t a u knjizi posvećeno p o j e d i n i m piscima: to je u takvim d j e l i m a neizibježivo. Vjer u j e m ipak da n i t k o neće prigovoriti što su n e š t o opširnije obrađeni — osim

PREDGOVOR

XIX

sv. Ireneja i Hermina »Pastira«, o čemu smo već dali o b j a š n j e n j e — spisi tzv. »Apostolskih otaca«. Uvodna su p i t a n j a obrađena relativno kratko i sažeto; v j e r u j e m da je za potrebe našeg čitateljstva doneseno ipak dosta podataka. Dijelovi o životu pisaca i o rukopisnoj tradiciji spisa pisani su zbito, sa željom da se u što kraćem tekstu donese što više podataka. Možda će se ti dijelovi uslijed toga činiti m a n j e čitkim, ali će mnogi čitatelji ipak biti zadovoljni zbog nagomilanih informacija. Za velik je b r o j spisa u knjizi donesen relativno opširan opis njihova sadržaja: to sam držao korisnim za lakše uočavanje njihova ustrojstva, i u čisto (književnom smislu, a često je to bila mogućnost da se na kraći način čisto ekspozitivno ocrta njihovo učenje. Početniku će to omogućiti da lakše krene u njihovo proučavanje, i da b u d e bolje informiran o tome što se gdje može naći. U prikazivanju nauke pojedinih pisaca najčešće se išlo za tim da se donekle dosegne imanentna logika i suvislost njihova naučavanja, a da se izbjegne mehaničko nizanje njihovih osebujnih stavova, ikakvome nisu uspijevali izbjeći nekadašnji udžbenici patrologije, što je moglo davati krivu sliku o pravoj vrijednosti i značenju pojedinih spisa ili pisaca. Razumljivo je da se u tome nije moglo uvijek potpuno uspjeti: važno je bilo da se misao nijednoga pisca nikada ne 'krivotvori time što se istrgne iz konteksta. Radi toga sam se kod ocrta nauke posebno trudio da to bude što više izrečeno samim vlastitim riječima pojedinog autora: mnogi su mi prijatelji izražavali želju da se u knjizi što točnije č u j e samo izvorno izražavanje starih autora. Radi toga se veoma često u zagradama donose grčki (ili latinski) izrazi i izričaji izvornika. To je ponekad bilo p o t r e b n o već zbog toga što je hrvatski prijevod tekstova nerijetko morao biti parafraza. Knjiga želi biti instrumenat koji poziva na p r o v j e r u i istraživanje. Stoga su originalni izrazi ili fraze navedeni posvuda gdje je prijevod zahtijevao precizaciju izvornika, ili gdje je riječ o počecima i o rastu kasnije usvojene tehničke teološke terminologije. Na žalost, zbog situacije u našim tiskarama morali smo se odmah od početka odreći želje da grčke riječi budu otisnute grčkim slovima. Zato je unesena latinska transliteracija (danas se pojavljuje i kod velikih zapadnih literatura!). No, ta transliteracija nije strogo stručna: ne označuju se, npr., naglasci, ne pravi se razlika između omege i omikrona i si. Jedino kad je riječ o jota subscription, označen je samoglasnik pred jotom pomoću znaika dužine, npr. oi. To je bilo nužno, kako bi čitatelj mogao, npr., raspoznati grčki dativ. V j e r u j e m da će zainteresiranima grčki navodi biti od koristi, unatoč tako manjkavoj transliteraciji. Na kraju, sigurno nije potrebno podsjećati da ova knjiga ima pred očima — kako je i naravno — p r i j e ¡svega teološki interes: ona želi poslužiti boljoj teološkoj informiranosti naše sredine i pružiti b a r neiki prilog za razvitak suvremene teologije na našem jezičnom području, u smislu onoga što je veoma plastično izrekao već Pio XII, kad je u svojoj poznatoj enciklici »Humani generis« (od 12. VIII. 1950.) upozorio da se »proučavanjem svetih vrela teološke discipline uvijek pomlađuju, dok spekulacija k o j a zanemaruje daljnje istraživanje svetoga poklada — nasuprot — kako nas uči iskustvo, postaje sterilna« (DENZINGER-SCHOENMETZER, Enchiridion symbolorum, Herder, 1965", 3886). To 'se doduše u enciklici prvenstveno odnosi na proučavanje Sv. Pisma, ali se očito tiče i proučavanja spisa prvih kršćanskih pisaca, jer se bez

XX

PREDGOVOR

njihova proučavanja ne može vidjeti ispravni kontinuitet shvaćanja Sv. Pisma i vjerovanja u Crkvi. No, u s u đ u j e m se vjerovati da će ova knjiga biti od značajne koristi i za druga područja ljudske kulture, osim područja teologije i filozofije, pa da će za n j o m rado posegnuti i drugi istraživači i proučavatelji misli i kulture, i uopće svi ljudi duha i uma na ovom našem jezičnom području. U Zagrebu, na blagdan sv. Ivana Zlatoustog, 13. rujna 1976. Tomislav J. Šagi-Bunić

Povijest kršćanske literature I Patrologija od početka do sv. Ireneja

UVOD

§ 1. POJAM I POVIJEST PATROLOGIJE Prvo se razdoblje povijesti k r š ć a n s k e l i t e r a t u r e obično naziva patrologija, a definira se kao nauka o životu i književnoj djelatnosti starih crkvenih pisaca. Misli se kod toga na crkvene pisce od p o č e t k a kršćanstva i dalje kroz cijelo vremensko razdoblje klasične antike, t j . kroz ono v r i j e m e koje m o ž e m o smatrati r a z d o b l j e m učvršćivanja kršćanstva u grčko-rimiskom k u l t u r n o m svijetu. Književno stvaralaštvo k o j e ise razvija u novikn okolnostima, iza tzv. »seobe naroda« i njihova p o k r š t a v a n j a , ma da je u tmmogočemu u s k o vezano uz prij a š n j e ¡stvaralaštvo, našli u isebii z n a č a j k e novog r a s t a , te se d a n a s općenito o d j e l j u j e od književnosti tzv. »otačkog razdoblja«, pa p r e m a tame me s p a d a u okvir patrologije u p r i h v a ć e n o m smislu. Patrologija se često shvaćala k a o istraživanje i izlaganje života i književnog rada s t a r i h crkvenih pisaca, to jest pisaca k o j i su obrađivali teološke teme, u t o m smislu, da n i j e obuhvaćala r a z r a đ i v a n j e n j i h o v a učenja. Znanstveno prouč a v a n j e i prikazivanje teologije »tih .pisaca nazivalo se p at nis ličkom teologijom. Danas se o p ć e n i t i j e pod p o j m o m patrologije misli t a k o đ e r p r i k a z i v a n j e i u č e n j a tih pisaca, pa se uslijed toga p o j m o v i »patrologija« i »patristitoa« često uzim a j u k a o više-manje sinonimi. S p o j m o m p a t r o l o g i j e n e k a k o je povezan tak o đ e r p o j a m »pozitivne teologije«. Pod p o j m o m pozitivne teologije, za razliku od >tzv. »spekulativne teologije« (Ikoja se nekoć izjednačavala sa »slkolastdčkom teologijom«), razumijevala se ¡teologija k o j a je išla za itiim da d a n a š n j e u č e n j e Grkve dokaže pozitivnim ¡dokazima iz d o k u m e n a t a prvog r a z d o b l j a Crkve, t j . — p o n a j v i š e — n a v o đ e n j e m t e k s t o v a Sv. Plisma i s t a r i h crkvenih pisaca. Danas se teološka m e t o d a tolifeo usavršila da se više ine m o ž e praviti tako Strogo o d j e l j i v a n j e između pozitivne ti spekulativne teologije. Patrologija se često naziva i »povijest isitarocrkvene književnosti« ili »povijest s t a r o k r š ć a n s k e književnosti«. PrVi je naziv bio više u o b i č a j e n u katoličkim, a drugi u protelstanitslkim krugovima. U nazivu »starokršćanska književnost« u k l j u č e n i isu i ¡novozavjeitnii Spisi, za k o j e Crkva v j e r u j e da su n a d a h n u t i (»novozavjetni kanon«), k a o i ispisli heretika (tj. hetorodoksnih pisaca) iz otaokiih vremena. Ako se stvari p r o m a t r a j u sa strogo literarnog stanovišta, pos t o j e o p r a v d a n i ¡razlozi da se ¡i ¡novozavjetni spisi p r o u č a v a j u u o r g a n s k o j svezi s ostalim s t a r o k r š ć a n s k i m spisima. Ipak se u k a t o l i č k o j znanosti — posebno u organizaaijli ¡studija na visokoškolskim u s t a n o v a m a — i d a n a s zadržava odijeljeno ¡proučavanje novozavjetnih spisa (¡biblijska introdukcija, egzegeza i biblijska teologija) od p r o u č a v a n j a ostalih s t a r o k r š ć a n s k i h spisa (patrologija, stanoorfkvena ¡književnost). P r i j e se mislilo da se p a t r o l o g i j a ama prvenstveno baviti o r t o d o k s n i m piscima, a hereticima s a m o koliko je ¡to p o t r e b n o za irazu-

4

POJAM X POVIJEST PATROLOGIJE

mijevanje ortodoksnih pisaca. Danas se uviđa da je (razumijevanje staroorkvenih pisaca nemoguće bez svestranog proučavanja onovremenih heretika, pa u tom smislu sve vise gubi opravdanje razlikovanje dzmeđu pojima »starocrkvena književnost« j p o j m a »starokršćanska književnost«. Zaseban je slučaj tzv. »apdkrifa« (tj. spisa ikoji s.u p r e t e n d i r a ! na to da budu ubroj^eni u Sveto Pisano), j e r te spiise m o r a j u proučavati i biblijske znanosti i povijest starokršćaniske književnosti; .pretežno se ipak novozavjetnim apdkrifima m o r a baviti partrologija, jer su nastali poslije novozavjetnog vremena i tvore posebnu književnu vrstu kršćanske književnosti. »Povijest dogmi« je znanost k o j a se razvila iz patrističke teologije, ali koja se ne može n a p r o s t o izjednačiti s patrističkom teologijom, ne samo zato što ona nužno m o r a zahvaćati svu povijest Crkve, nego i po svome formalnom objektu. Povijest dogmi često se uzima u užem smislu, tako da znači znanost koja proučava razvitak razmišljanja i raspravljanja tijekom povijesti Cilkve koji je doveo do definiranja određenih dogmatskih formulacija. U širem smisOu povijest dogmi je znanost koja proučava razvitak u č e n j a Cikve tijekom stoljeća u obuhvatnom smislu, to jest povijest produbljivanja i ¿razvijanja onoga što Colkva Vjeruje. Povijest dogmi ne imože se ograničiti na proučavanje spisa starokršćanskih pisaca u užem smislu, •nego se mora služiti i drugjim izvodima crkvene predaje, k a o što su liturgija, sabori, arheološki spomenici itd. »Povijest teologije« može se uzimati u najužem smislu tako da znači istraživanje razvitka teologije kao znanosti, te razvitka pojedinih t r a k t a t a sustavne teologije kao zasebnih cjelina. U širem smislu »povijest teologije« znači znanstveno proučavanje života, književnog rada i maučavanja teoloških pisaca tijekom arkvene povijesti do danas.. U tom smislu, patrologija je dio povijesti teologije, no to se ime obično upotrebljava za povijesno razdoblje od otačkog vremena do danas, budući da (g. 1922): on ne polazi od traženja zajedničke pogreške, nego od slaganja u varijantama, ostavljajući ocjenu o pogrešnosti za konačniou. Njegova je metoda brža, jer polazi od uspoređivanja po tri kodeksa da otkrije njihova posrednika, a onda se kombinacijom tih posrednika relativno brzo dolazi do genealoškog stabla (stemma). Ipak, u slučaju kad je prepisivao imao pred očima dva ili više predložaka, te je svoj tekst dobio određenom kontaminacijom, obje te metode zataje, i potrebno je posegnuti za dubljom internom kritikom. No, to je već druga faza, examinatio. Tu je potrebno duboko poznavanje autorova jezika. ¡Kod odabiranja ispravne varijante osobito je važno pravilo da t r e b a dati prednost »težem čitanju« (lectio difficilior), budući da je prepisivač sklon pojednostavnjivanju. Ipak neobičan izraz mora imati b a r jednu paralelu, j e r »jedanput je kao nijedanput, a dvaput vrijedi kao uvijek«; dakako, to pravilo vrijedi ako je riječ o izrazu koji je inače nepoznat i izgleda bez smisla. Tareći s t u p a n j je onda uvođenje ispravne lekcije u tekst ili ispravljanje iskvarenog teksta (emendatio). Od utvrđivanja osnovnih podataka o kodeksu, tj. gdje je i kada i od koga napisan, te k a k o je dospio u rukopisni fond u k o j e m se sada nalazi, treba razlikovati utvrđivanje takvih generalija o samom spisu: tko je autor spisa, gdje je i kada spis napisan, kao i drugih okolnosti važnih za njegovo razumijevanje. Dok nismo kako tako na čistu s tim podacima, jedva što možemo početi u vezi s proučavanjem misaone poruke spisa i s drugim svjedočanstvima koja eventualno možemo iz spisa crpsti. Ponajčešće, kodeks će nam sam naznačiti ime autora spisa. Ali će ta indikacija u mnogo slučajeva biti veoma nepouzdana. Nije rijedak slučaj da u različitim kodeksima nađemo isti spis pripisan veoma različitim autorima. Stvar je kritike, da utvrdi k o j e m u od tih autora u stvari spis pripada; ili možda ne p r i p a d a nijednome oid onih p o d kojih imenima dolazi. T a j posao često nipošto nije lak. Pretpostavka je, dakako, da je autor spisa netko od onih k o j i su kao autori spomenuti u rukopisnoj tradiciji, ali to treba i pozitivno dokazati. Kod toga statistika nipošto ne može biti smatrana odlučujućim dokazom. Od najibitnije je važnosti utvrditi, m a k a r približno, u k o j e je vrijeme spis napisan. To je u neku ruku još važnije nego utvrditi samoga autora, jer je za proučavanje povijesnog razvitka nauke u Crkvi upravo to od kapitalne važnosti; a to je pogotovo odlučujuće za procjenu svjedočanstava koje nam spis možda pruža o životu Crkve, o njezinoj strukturi itd. Isto tako je važno

PAPIROLOGIJA

23

•utvrditi i mjesto ili pokrajinu, gdje je spis napisan,