Tolstoj - Otac Sergije

I U Petrogradu zbio se četrdesetih godina događaj koji je sve začudio: ljepotan, knez, komandant tjelesnog eskadrona kirasirskog puka, komu su svi proricali carsko ađutantstvo i sjajnu karijeru kod cara Nikolaja I, mjesec dana prije vjenčanja s ljepoticom, dvorskom damom, koja je uži­ vala osobitu caričinu naklonost, predao je ostavku, prekinuo veze sa zaručnicom, ostavio svoje malo imanje sestri i oti­ šao u manastir u namjeri da se ondje zakaluđeri. Događaj se činio neobičan i neobjašnjiv onim ljudima koji nisu znali njegovu pozadinu, ali je knezu Stjepanu Kasatskom bilo sve to tako prirodno i nije mogao ni zamisliti da bi mogao postupiti drugačije. Otac Stjepana Kasatskog, umirovljeni gardijski pukov­ nik, umro je kad sinu bijaše dvanaest godina. K o l i k o god je majci bilo teško dati sina od kuće, nije se usudila ne ispuniti volje pokojnoga muža koji je odredio da, u slučaju njegove smrti, njegov sin ne ostane kod kuće, već da se pošalje u vojnu akademiju, i ona ga je poslala u akademiju. Udovica se, međutim, s kćerkom V a r v a r o m preselila u Petrograd ka­ ko bi živjela u istom mjestu gdje i sin i kako bi mogla s njime provoditi praznike. Dječak se isticao sjajnim sposobnostima i velikim samo­ ljubljem, zbog čega je b i o prvi u nauci, osobito u matema­ tici koju je strastveno volio, ali i u praktičnim vježbama, i u jahanju. Bez obzira na to što je bio nešto previsok, on bijaše lijep i okretan. Osim toga, i po vladanju, bio bi on uzoran kadet da nije bio naprasite naravi. N i j e pio, nije pro­ vodio raskalašena života i bijaše neobično pravedan. Jedino što mu je smetalo da bude uzoran bili su povremeni nastupi 83

gnjeva, za kojih je potpuno gubio vlast nad sobom i postajao zvijer. Jedanput umalo što nije bacio kroz prozor kadeta koji se počeo rugati njegovoj zbirci minerala. Drugi put umalo što nije nastradao: punu zdjelu kotleta bacio je na ekonoma, nasrnuo na oficira i pričalo se da ga je udario samo zato što je porekao svoje riječi i slagao pravo u oči. Sigurno bi ga bili lišili čina i preveli u redova da upravitelj akademije nije zataškao cijeli slučaj i otjerao ekonoma. U osamnaestoj godini prešao je kao oficir u gardijski aristokratski puk. Car Nikolaj Pavlovič poznavao ga je još iz akademije i isticao ga i poslije u puku, tako da su mu proricali carsko ađutantstvo. I Kasatski je to neobično želio, ne samo iz častoljublja, nego, uglavnom, zato što je još u akademiji strastveno, baš strastveno zavolio Nikolaja Pavloviča. Svaki put kad bi Nikolaj Pavlovič dolazio u akademiju — a on je često zalazio k njima — kad se pojavljivao, b o d r o koracajući, onako visoka rasta, ispršen, grbava nosa nad br­ kovima i podrezanih zalizaka, u vojničkoj bluzi i kad se snažnim glasom pozdravljao s kadetima, Kasatski je osjećao zanos zaljubljenoga, isto onakav kakav je osjetio kasnije — kad je sretao predmet svoje ljubavi. Samo je ljubavni zanos prema Nikolaju Pavloviču bio snažniji. H t i o je da mu po­ kaže svoju bezgraničnu odanost, da mu žrtvuje nešto, da žrtvuje sama sebe. I Nikolaj Pavlovič je znao da on pobu­ đuje taj ushit i namjerno ga izazivaše. I g r a o se s kadetima, volio da ga oni okružuju, obraćajući im se čas djetinjski jednostavno, čas drugarski, čas svečano i dostojanstveno. N a k o n posljednjeg slučaja Kasatskog s oficirom, Nikolaj Pa­ vlovič ništa nije rekao Kasatskom, ali kad mu je ovaj pris­ tupio, on ga je teatralno odgurnuo i, namrštivši se, zaprije­ tio prstom i, kasnije, na odlasku, rekao: — Znajte da mi je sve poznato, ali štošta neću da znam. Ali je to sve ovdje. I pokaza na svoje srce. K a d su mu se svršeni kadeti javljali, on više ne bi to spominjao, već bi rekao, kao uvijek, da se oni svi smiju ob­ raćati pravo njemu, da moraju vjerno služiti njemu i domo­ vini, a da će on uvijek ostati njihovim najboljim prijateljem. Svi su, kao i uvijek, bili ganuti, a Kasatski, sjećajući se pro­ šlosti, ronio je suze i zavjetovao se da će zdušno služiti vo­ ljenomu caru. 84

K a d je Kasatski prešao u puk, njegova k o m preseli najprije u Moskvu, a onda na dao sestri polovicu imanja. A o n o što mu jedva dovoljno da je m o g a o živjeti u tome u kojem je služio.

se majka s kćer­ selo. Kasatski je je ostalo bilo je o t m j e n o m puku

N a o k o je Kasatski b i o najobičniji mladi, odlični gardist koji stvara karijeru, ali se u njemu vodila zamršena i na­ pregnuta borba. Ta borba je, očito, još od djetinjstva bila vrlo raznolika, ali u suštini uvijek ista, a sastojala se u t o m e da je u svim poslovima kojih se prihvaćao nastojao postići savršenstvo i uspjeh, koji bi izazivao pohvale i divljenje lju­ di. Bile to vježbe, nauke — on se toga prihvaćao i radio sve dok ga ne bi pohvalili i isticali za primjer drugima. Posti­ gavši j e d n o , on se prihvaćao drugog. T a k o je postao prvi u nauci, tako je, j o š u akademiji, zamijetivši j e d n o m da ne­ spretno vlada francuskim j e z i k o m u razgovoru, postigao da je g o v o r i o francuski kao i ruski, tako je isto, prihvativši se šaha, postigao da je, još u akademiji, postao odličan igrač. Uvijek, osim u općem životnom pozivu koji se sastojao u služenju caru i domovini, on je uvijek imao pred sobom nekakav cilj, i, ma koliko ovaj bio neznatan, on bi mu se sav predavao i živio bi samo za nj dok ga ne bi postigao. Ali čim bi postigao postavljeni cilj, odmah bi drugi iskrsao u njegovoj svijesti i zamijenio pređašnji. I ta žudnja da se istakne i da, kako bi se istakao, postigne postavljeni cilj, ispunjavala je njegov život. T a k o je postavši oficirom, nau­ m i o da postigne najveće moguće savršenstvo u svojoj službi, uskoro postao uzornim oficirom, mada još jednako s manom neobuzdane naprasitosti, koja ga je i u službi nagonila na loše i po uspjeh štetne postupke. Zatim je, osjetivši j e d n o m u učenom razgovoru da mu nedostaje opće obrazovanje, namislio da ga popuni pa je sjeo za knjige i postigao ono što je želio. Poslije je, opet, odlučio domoći se istaknuta polo­ žaja u višem otmjenom društvu, naučio odlično plesati i v r l o brzo postigao da su ga pozivali na sve najotmjenije balove i na neke večeri. Ali ni taj ga polažaj nije zadovoljio. N a v i k a o je da bude prvi, a u tome nije bio nikako. Više društvo se onda sastojalo, a ja mislim da se o n o uvijek i svagdje sastoji od četiri vrste ljudi: prvo, od bogatih ljudi i dvorana; drugo, od ljudi koji nisu bogati, ali su ro85

đeni i odrasli na dvoru; treće, od bogatih koji oponašaju dvo­ rane, i četvrto, od ljudi koji nisu ni bogati niti žive na dvoru a koji oponašaju i jedne i druge. Kasatski nije pripadao prvi­ ma, Kasatskoga su rado primali u posljednja dva društva. I, ulazeći u svijet, postavio bi sebi za cilj — vezu sa ženom iz otmjena svijeta, i postigao je to brže nego što se i sam nadao. Ali je uskoro uočio da su društva u kojima se kreće niža društva, i da postoje viša društva, i da je on u tim višim dvorskim društvima, iako priman, ipak tuđ; prema njemu su bili učtivi, ali cijelo njihovo vladanje je pokazivalo da im je tuđ. I Kasatski je zaželio da im ne bude tuđ. Zbog toga je morao postati ili carski ađutant — i on je to oče­ kivao — ili se oženiti iz tog sloja. I odlučio je da to učini. I izabrao je djevojku, ljepoticu, dvoranku, koja ne samo što je pripadala tome društvu u koje je želio stupiti, nego kojoj su se htjeli približiti svi ljudi koji su bili na najvišim i naj­ jačim položajima u višim slojevima. To je bila grofica K o rotkova. Kasatski nije počeo udvarati K o r o t k o v o j samo zbog karijere, ona je bila neobično privlačna, i on se uskoro za­ ljubi u nju. U početku ona bijaše neobično hladna prema njemu, ali se kasnije naglo sve izmijenilo: i ona posta pri­ jazna, i njezina majka ga sve češće pozivaše u kuću. Kasatski ju je zaprosio i dobio pristanak. Začudila ga je lakoća k o j o m je postigao toliku sreću, nešto neobično čudno u ponašanju majke i kćerke. Bijaše vrlo zaljubljen i zaslijep­ ljen i zbog toga nije saznao što su znali gotovo svi u gradu — da je njegova zaručnica pred godinu dana bila ljubavnica Nikolaja Pavloviča.

II Dvije sedmice prije ugovorenog dana vjenčanja nalazio se Kasatski u Carskom selu u ljetnikovcu svoje zaručnice. Bijaše topao majski dan. Zaručnici se prošetaše v r t o m i sje­ doše na klupu u sjenovitoj aleji lipa. Mary bijaše osobito lijepa u svojoj bijeloj muslinskoj haljini. Činila se oličenje nevinosti i ljubavi. Sjedila je, čas spuštajući glavu, čas pro­ matrajući krupna ljepotana koji je neobično nježno razgo­ varao s njome, bojeći se da ne bi svojom gestom ili riječju

80

povrijedio, oskvrnuo anđeosku čistoću zaručnice. Kasatski je pripadao onima ljudima četrdesetih godina kojih danas više nema, ljudima koji su, svjesno, dopuštali sebi i nisu osuđi­ vali nečistoću u spolnom odnošaju, a tražili od žena idealnu nebesku čistoću, i tu divnu nebesku čistoću vidjeli u svakoj djevojci iz svoga društva, i tako se i vladali prema njima. U tim nazorima bilo je mnogo lažnoga, a i pogubnoga, s o b z i r o m na raskalašenost koju su sebi dopuštali muškarci, ah što se tiče žena, takvo gledište, koje se oštro odvaja od gledišta današnjih mladića, da u svakoj ženi ili djevojci vide ženku koja sebi traži druga — takvo gledište bilo je, mi­ slim, korisno. D j e v o j k e su, videći takvo obožavanje, nasto­ jale da budu, više ili manje, božice. Takve nazore o ženama imao je i Kasatski, i tako je gledao na svoju zaručnicu. Bi­ jaše nekako osobito zaljubljen taj dan i ne osjećaše ni naj­ manje čulnosti prema zaručnici — naprotiv, promatraše je umiljato, kao nešto nedosiživo. Ustao je i, onako visok, stao pred nju oprijevši se obje­ ma rukama o sablju. — I s t o m sam sad upoznao svu onu sreću koju može osjetiti čovjek. I vi ste, ti si mi — reče on plašljivo se smi­ ješeći — dala to. Nalazio se j o š u onom razdoblju kad » t i « j o š ne bijaše prešlo u naviku i njemu bijaše, promatrajući je bez svake grešne pomisli, teško govoriti » t i « tome anđelu. — Upoznao sam sebe z a h v a l j u j u ć i . . . tebi — uvidio sam da sam bolji nego što sam mislio. — Odavno to znam. Zato sam vas i zavoljela. Slavuj zabiglisa u blizini, svježe lišće se pokrenu pod naletom nagla vjetrića. Uze j o j ruku i poljubi je i suze se pojaviše u očima. Ona je shvatila da j o j on zahvaljuje zato što mu je rekla da ga je zavoljela. On napravi nekoliko koraka, pošuta, zatim se vrati, sjedne. — Vi znate, ti znaš, ali svejedno. Približio sam ti se ne nesebično, htio sam steći veze sa svijetom, ali k a s n i j e . . . kako je to postalo beznačajno u uspoređenju s t o b o m kad sam te upoznao. Ne ljutiš li se zbog toga na mene? Ona ne njegove.

odgovori

i

samo

se

dotakne

svojom

rukom

87

Shvatio je da to znači: » N e , ne ljutim s e ! « — Jest, ti si, eto, rekla — on se zaplete j e r mu se učini da je to i suviše drsko — rekla si da si me zavoljela, ali, oprosti, vjerujem ti, ali ipak postoji nešto što te uznemiruje i buni. Šta je to? » S a d ili nikad — pomisli ona. — I o n a k o će doznati. A sad neće otići. Ah, ako ode, to će biti užasno!« I ona zaljubljenim pogledom obuhvati cijelu njegovu ve­ liku, dostojanstvenu, snažnu pojavu. Sad ga je voljela više nego Nikolaja, i da onaj nije bio car, ne bi nikada mijenjala ovoga za onoga. — Slušajte. Ne mogu biti neiskrena. M o r a m reći sve. Vi pitate šta je to? Ja sam voljela. Ona položi m o l e ć i m gestom svoju ruku na njegovu. On šućaše. — Vi želite znati koga? Pa njega, cara. — Mi ga svi ljubimo, ja mislim, vi u i n s t i t u t u . . . — N e , ne, kasnije, to je bio zanos, ali je poslije prošao. Ali m o r a m r e ć i . . . — Pa što je u tome? — Ali, nije to bilo samo tako. Ona pokri lice rukama. — Dakle, vi ste mu se podali? Ona šućaše. — K a o ljubavnica? Ona šućaše. Skoči i, blijed kao smrt, dok su mu se tresle vilice, sta­ jaše pred njom. Sad se sjetio kako ga je Nikolaj Pavlovič, susrevši ga na N e v s k o m , prijazno pozdravljao. — Bože m o j , šta sam učinila, Stiva! — Ne dirajte me, ne dirajte me. O, kako je to bolno! On se okrenu i o d e kući. K o d kuće nađe majku. — šta je, kneže? Ja . . . Ona zašutje ugledavši njegovo lice. K r v mu odjednom udari u lice. — Vi ste to znali i htjeli ste da ja budem taj koji će ih prikrivati. Da niste žena — uzviknu on nadnijevši nad nju svoju ogromnu šaku, okrenu se i otrči. Da je ljubavnik njegove nevjeste bio običan čovjek, on bi ga ubio, ali to bijaše njegov obožavani car. 88

Sutradan zatraži dopust i dade ostavku i izvijesti da je bolestan kako nikoga ne bi v i d i o i otputova na selo. L j e t o je p r o v e o u svome selu obavljajući svoje poslove. I kad ljeto prođe, on se ne vrati u Petrograd, nego ode u manastir i zakaluđeri se. Majka mu je pisala odgovarajući ga od tako odlučna koraka. Odgovori j o j da je božji poziv veći od svih drugih obzira, a on da ga osjeća. Jedino sestra, isto tako ponosna i častoljubiva kao i brat, shvatila ga j e . Shvatila je da je on postao kaluđerom Kako bi se digao iznad onih koji mu htjedoše pokazati da su iznad njega. I v r l o ga je d o b r o shvatila. Postajući kaluđerom, pokazi­ vao je da prezire sve o n o što se činilo tako važno drugima i njemu samom u o n o doba dok je služio i uzdizao se na novu takvu visinu s koje je m o g a o s visoka promatrati one ljude kojima je prije zavidio. Ali nije njega, kako je to misli­ la njegova sestra Varenjka, v o d i o samo taj osjećaj; u njemu je postojao i drugi, pravi religiozni osjećaj k o j i nije pozna­ vala Varenjka i koji ga je v o d i o , preplećući se i s osjećajem ponosa i željom za prvenstvom. Razočaranje u M a r y (ne­ v j e s t i ) , koju je držao za anđela, i bol bili su tako snažni da ga je to dovelo do očaja a očaj, naravno — bogu, djetinjoj vjeri, koja nikad nije bila oslabila u njemu.

III Na dan Bogorodičina P o k r o v a Kasatski je stupio u ma­ nastir. Iguman manastira bijaše plemić, obrazovan pisar i sta­ rac, tj. on pripadaše onom ogranku kaluđera koji je potjecao iz Vlaške i koji se ponizno podvrgavao izabranom vođi i uči­ telju. Iguman bijaše učenik poznatog starca Ambrozija, uče­ nika Maharija, učenika starca Leonida, učenika Paisija Veličkovskog. T o m e se igumanu podvrgavao, kao svom starcu, Kasatski. Osim toga osjećaja saznanja o svojoj nadmoći nad dru­ gima, koji je prožimao Kasatskog u samostanu, Kasatski je, isto kao i u svim poslovima koje je obavljao, i u manastiru nalazio radost u postizavanju kako vanjskog, tako i unutra89

šnjeg savršenstva. K a o što je i u puku bio ne samo bespri­ jekoran oficir, nego je čak činio i više nego što se tražilo i postajao sve savršeniji, tako je i kao kaluđer nastojao biti savršen: uvijek radin, suzdržljiv, smjeran, krotak, čist ne samo u postupcima, nego i u mislima, i poslušan. Osobito mu je posljednja vrlina, ili savršenstvo, olakšavala život. I a k o mu se mnogi propisi kaluđerskog života u manastiru, koji se nalazio u blizini prijestolnice i bio neobično posje­ ćivan, nisu dopadali već ga sablažnjavali, sve je to svladavala poslušnost: nije na meni da razmišljam, m o j e je da obav­ ljam određene dužnosti, bilo da stojim pored moći, p j e v a m na koru ili da se brinem za račune svratišta. Svaku sumnju u bilo što uklanjao bi služenjem starcu. Da nije bilo posluš­ nosti, mučili bi ga i dužina i jednoličnost crkvenih obreda, i taštine posjetilaca, i loše osobine braće, ali ovako se sve to ne samo radosno podnosilo, nego i predstavljalo utjehu i oslonac u životu. » N e znam zašto je potrebno slušati dnevno nekoliko puta jedne te iste molitve, ali znam da je to potre-, bno. A, znajući da je to potrebno, nalazim radost u njima.« Starac mu je rekao da je duhovna hrana — crkvene m o l i t v e — potrebna za održavanje duhovnog života isto tako kao što je materijalna hrana potrebna za održavanje života. On je vjerovao u to, i, doista, crkvena služba koju je pohađao ju­ trom, ustajući ponekad s naporom, davala mu je, nesumnjivo, umirenje i radost. Radost je davala saznanje smirenosti i vjerovanje u sve poslove koje mu je određivao starac. I ži­ votno zanimanje nije se sastojalo u sve v e ć e m i v e ć e m svla­ davanju svoje volje, u sve većoj i većoj smjernosti, nego i u dostignuću svih kršćanskih vrlina koje su mu se u početku činile lako dostižne. Svu svoju imovinu predao je manastiru i nije je žalio, on nije bio lijen. N i j e mu bilo teško biti smje­ ran pred njima, već ga je to i radovalo, č a k je bez m n o g o muke uspio svladati grijeh pohote, kako požude, tako i blu­ da. Starac ga je osobito upozoravao da se čuva toga grijeha, ali se Kasatski radovao što ga se oslobodio. Mučilo ga je samo sjećanje na zaručnicu. I ne samo sje­ ćanje, već i živa predstava o onome što se m o g l o desiti. Ne­ hotice mu je dolazila pred oči poznata careva favoritkinja, koja se kasnije udala i postala časnom ženom, m a j k o m poro­ dice. A muž je imao položaj, imao i vlast, i poštovanje, i do­ bru ženu pokajnicu. 90

K a d je bio d o b r o raspoložen, Kasatskog nisu uznemiravale te misli. I kad bi se u dobru raspoloženju sjetio toga, radovao se što se oslobodio te sablazni. Ali je bilo trenutaka kad je cijeli njegov život tamnio pred njim, on prestajao ne samo vjerovati u svoj život, nego ga više nije ni vidio, nije ga m o g a o izazvati u sebi, a sjećanje i — strašno je reći — kajanje što se obratio obuzimalo bi ga. Iz tog raspoloženja spašavali bi ga poslušnost — red — i dan posve ispunjen m o l i t v o m . On se, kao i obično, m o l i o , klanjao se, m o l i o se čak više nego obično, ali se m o l i o tije­ lom, bez učešća duše. I to je trajalo dan, ponekad dva, zatim je samo prolazilo. Ali taj dan ili dva bili su užasni. Kasatski je osjećao da nije ni u svojoj, ni u božjoj vlasti, nego u ne­ čijoj tuđoj. I sve što je mogao raditi, i što je radio u to vri­ j e m e , bilo je ono što mu je savjetovao starac: da se čuva, da ništa ne poduzima za to vrijeme i da čeka. Uopće, cijelo to vrijeme Kasatski nije živio po svojoj volji nego po volji starca, i u toj je poslušnosti nalazio osobito smirenje. T a k o je Kasatski proživio sedam godina u p r v o m mana­ stiru u koji je stupio. Potkraj treće godine bio je postrižen za jeromonaha: dobio je ime Sergije. Postrig je bio važan duševni događaj za Sergija. On je i prije osjećao veliku ut­ jehu i duševni zanos kad bi se pričešćivao; i sada, kad je mogao sam služiti, proskomidija 1 ga je dovodila do ushita, ganuća. A l i je kasnije taj osjećaj sve više otupljivao, i kad je j e d n o m m o r a o služiti u duševnoj potištenosti, u kojoj se katkad nalazio, osjetio je da će i to proći. I, uistinu, taj osje­ ćaj je oslabio, ali je ostao kao navika. Sve u svemu, sedme godine svoga života u manastiru, Sergiju je postalo dosadno. Sve ono što je m o r a o naučiti, sve što je m o r a o postići — postigao je, i više nije imao šta raditi. Ali je zato stanje uspavanosti bilo sve jače i jače. U to vrijeme je doznao za smrt svoje majke i za udaju Mary. Obje vijesti je p r i m i o ravnodušno. Sva pažnja, svi njegovi interesi bili su usredotočeni na njegov unutarnji život. č e t v r t e godine njegova kaluđerovanja, arhijerej ga je osobito pohvalio, i starac mu je rekao da ne smije odbiti ako mu odrede višu dužnost. I onda se u njemu pojavilo kaluđer1

Dio liturgije. 91

sko častoljublje koje čini kaluđera tako odvratnim. Premjestiše ga u manastir u blizini prijestolnice. H t i o je odbiti, ali mu je starac naredio, oprostio se sa starcem i prešao u dru­ gi manastir. Taj prijelaz u prijestolnički manastir bijaše važan doga­ đaj u Sergijevu životu. Sablazni svake vrste bilo je m n o g o . I sve Sergijeve snage bile su upravljene na to. U prijašnjem manastiru napast od žene nije m n o g o mu­ čila Sergija, a ovdje se ta napast neobično ispoljila i čak po­ primila određeni oblik. Po svome lošem vladanju bijaše po­ znata jedna gospođa koja je počela udvarati Sergiju. Ona je počela pričati s njime i molila ga je da je posjeti. Sergije je o d b i o odlučno, ali se užasnuo što je želja bila tako jasna. T o l i k o se uplašio da je o t o m e j a v i o starcu, ali je, osim toga, kako bi se suzdržavao, pozvao svog mladog poslužnika i, sa­ vladavajući stid, prizna mu svoje slabosti moleći ga da pazi na njega i da ga ne pušta nikamo osim na obrede i služenje. Osim toga, velika napast za Sergija bijaše i to što je iguman toga manastira, svjetski, okretan čovjek, koji je išao za duhovnom karijerom, bio neobično antipatičan Sergiju. K o l i k o g o d da se b o r i o sa sobom, Sergije nije m o g a o svladati te antipatije. S m i r i o bi se, ali je u dubini duše i dalje osu­ đivao. I taj gadni osjećaj je napokon provalio. Bijaše to druge godine njegova boravka u n o v o m mana­ stiru. I, evo, kako se to dogodilo. Na P o k r o v se večernja slu­ žila u velikoj crkvi. Došlo bijaše mnogo svijeta. Služio je sam iguman. Otac Sergije stajao je na svome uobičajenom mjestu i m o l i o se, tj. nalazio se na onom stepenu borbe na k o j e m se nalazio uvijek za službe, osobito u velikoj crkvi ( k a d nije služio o s o b n o ) . Borba se sastojala u tome što su njega razdraživali posjetioci, gospoda, osobito dame. Nasto­ j a o je da ih ne vidi, da ne primjećuje sve ono što se dešava — da ne vidi kako ih prate vojnici razmičući svjetinu, kako dame pokazuju jedna drugoj na monahe — često čak na njega i na jednog poznatog lijepog monaha. Nastojao je, stavivši na neki način naočnjake svojoj pažnji, da ne vidi ništa osim svjetla svijeća pred ikonostasom, ikona i službe­ nika; da ne čuje ništa osim pjevanja i izgovorenih riječi mo­ litava, i da ne osjeća ništa drugo osim toga samozaborava u izvršavanju dužnosti, koji je osjećao uvijek slušajući i pona­ vljajući molitve koje je već toliko puta čuo. 92

T a k o je on stajao, klanjao se, krstio se kad je to bilo potrebno, i b o r i o se predajući se čas hladnom osuđivanju, čas svjesnom obamiranju misli i osjećaja, kad mu priđe rizničar, otac N i k o d i n , također veliko iskušenje za oca Ser­ gija — N i k o d i n , koga je nehotice prekoravao zbog licemjerstva i laskanja igumanu — i reče, poklonivši se tako da se presavio u pasu, da ga iguman zove u oltar. Otac Sergije ogrnu mantiju, ustaknu kamilavku i pođe oprezno kroz go­ milu. — Lise, regardez a droite, c'est lui 1 — začuje se ženski glas. — Ou, ou? N'est pas tellement beau. 2 Znao je da govore o n j e m u . Čuo je i, kao uvijek u tre­ nucima iskušenja, ponavljao riječi: »I ne uvedi nas u na­ past«, te, oborivši glavu i oči, pođe pored amvona pa, obišavši kanonarke u stiharima koji su u to vrijeme prolazili pored ikonostasa, uđe na sjeverne dveri. Ušavši u oltar, on se po običaju prekriži i pokloni, presavivši se u pasu pred ikonom, zatim podigne glavu i ispod oka, ne okrećući se, pogleda igumana čiju je priliku ugledao zajedno s nekom drugom prilikom na kojoj se nešto blistalo. Iguman stajaše uza zid, u odeždi, proturivši kratke, punačke ručice ispod rize i složivši ih na debelu trbuhu, te, uvrćući gajtan na rizi, nasmiješen, razgovaraše nešto s voj­ nikom u uniformi dvorskog generala s monogramima i gaj­ tanima, koje odmah primijeti otac Sergije svojim iskusnim o k o m vojnika. Taj general bijaše bivši komandant njihova puka. Sad je, očito, zauzimao važan položaj, i otac Sergije je odmah primijetio da iguman zna to i da ga to raduje, i zato se tako sjaji njegovo crveno gojazno lice s ćelom. To je uvrijedilo i ogorčilo oca Sergija i taj osjećaj se j o š pojačao kad je od igumana čuo da je on, otac Sergije, poz­ van samo zato da bi se udovoljilo generalovoj radoznalosti — da vidi svog negdašnjeg druga po službi, kako se on izrazio. — V r l o mi je drago da vas vidim u anđeoskom liku — reče general pružajući ruku — nadam se da niste zaboravih starog druga. 1 2

Lizo, pogledajte desno, to je on. Gdje, gdje? Nije tako lijep. 93

Cijelo igumanovo lice, okruženo sjedinama, crveno i na­ smiješeno, kao da odobrava sve ono što govori general, nje­ govano generalovo lice samozadovoljna smiješka, zadah vi­ na iz generalovih usta i od cigare s njegovih zalizaka — sve je to razjarilo oca Sergija. On se j o š j e d n o m pokloni ocu igumanu i reče: — Vaša svetost me je izvoljela pozvati? I on zašutje pitajući izrazom lica i pojavom: zašto? Iguman reče: — Pa da se vidite s generalom! — Vaša svetosti, ja sam napustio svijet da bih se izba­ vio napasti — reče on blijedeći, uzdrhtalih usana. — Zašto me vi ovdje izvrgavate njima, i to za vrijeme molitve, u hra­ mu božjem? — Odlazi, odlazi — razjarivši se i namrštivši se, reče iguman. Sutradan je Sergije m o l i o za oproštenje igumana i bratiju zbog svoje oholosti, ali je, istovremeno, pošto je cijelu noć proveo u molitvi, odlučio da mora napustiti taj mana­ stir i pismom obavijestio o tome starca, moleći ga da mu dopusti da se vrati u starčev manastir. Pisao je da osjeća kako je slab i nesposoban da se bori protiv napasti sam, bez starčeve pomoći. I kajao se zbog svoga grijeha — oho­ losti. P r v o m poštom stiglo je pismo od starca u kojem mu piše da je svemu uzrok njegova oholost. Starac mu je obja­ snio da je provala gnjeva izbila zbog toga što se on povukao, odrekavši se duhovničkih počasti ne radi boga, već radi svoje oholosti, evo, veli, kakav sam, ništa mi ne treba. Zbog toga je m o r a o ustati protiv igumanova postupka. Ja sam se svega odrekao radi boga, a mene pokazuju kao životinju: » K a d bi se ti odrekao slave radi boga, ti bi se suzdržao. Još se nije u tebi ugasila svjetovna oholost. Mislio sam o tebi, sine Sergije, i m o l i o sam se, i evo što me je Bog o tebi poučio: ž i v i kao i dosad i pokori se. Ovih dana smo saznali 1 da je u skitu umro svetac pustinjak Ilarion. On je ondje živio osamnaest godina. Tambinski iguman je pitao da li bi koji brat htio ondje živjeti? I onda je došlo tvoje pismo. Otiđi ocu Paisiju u tambinski samostan, ja ću mu pisati, a !

94

Usamljeni isposnički samostan.

ti ga zamoli da ti dadnu Ilarionovu ćeliju. N i j e da bi ti mo­ gao zamijeniti Ilariona, ali tebi treba samoća da bi svladao oholost. Neka te bog blagoslovi.« Sergije posluša starca, pokaza pismo igumanu i, zamo­ livši ga za dopuštenje i predavši svoju ćeliju i sve svoje stvari manastiru, otputova u tambinski isposnički manastir. U tambinskom manastiru starješina, sjajan domaćin tr­ govačkog porijekla, p r i m i jednostavno i m i r n o Sergija i smjesti ga u Ilarionovu ćeliju, dodijelivši mu u početku slu­ gu, a poslije ga, na Sergijevu želju, ostavi sama. Ćelija bi­ jaše zapravo pećina izdubena u brdu. U njoj je bio i sahra­ njen Ilarion. U stražnjem dijelu spilje bijaše sahranjen Ila­ rion, u prednjem se nalazila udubina za spavanje sa slamnjačom, stolić i police s ikonama i knjigama. Do vanjskih vrata koja su se zaključavala nalazila se polica. Na tu je policu jedanput dnevno jedan monah donosio hranu iz ma­ nastira. I otac Sergije postade pustinjak. IV Na Bijelu nedjelju, u šestoj godini Sergijeva života u isposništvu, iz susjednog grada veselo društvo bogatih ljudi, muškaraca i žena, nakon blina s vinom, odluči da se pro­ voza na trojkama. U društvu su bila dvojica odvjetnika, jedan bogati vlastelin, oficir i četiri žene. Jedna je bila su­ pruga oficira, druga vlastelina, treća djevojka, sestra vlaste­ linova i četvrta rastavljena žena, ljepotica, bogatašica i čudakinja, koja je zaprepaštavala i smućivala grad svojim is­ padima. V r i j e m e je bilo divno, cesta ravna kao dlan. I z v e z o š e se desetak vrsta izvan grada, zaustaviše se i počeše se do­ govarati kamo će; natrag ili dalje? — Ali kamo vodi ovaj put? — upita Makovkina, rastav­ ljena ljepotica. — Odavde ima d v a n a e s t . . . do Tambina — reče advo­ kat koji je udvarao M a k o v k i n o j . — A onda? — A onda u L., pored manastira. 95

— U k o j e m živi onaj otac Sergije? — Da. — Kasatski? Onaj lijepi pustinjak? — Da. — Mes dames? Gospodo! P o đ i m o Kasatskom. U Tambinu ć e m o se odmoriti, založiti. — Ali se nećemo m o ć i vratiti kući na spavanje. — šta onda, noćit ć e m o k o d Kasatskog. — Uostalom, ondje postoji samostansko svratiste, i to v r l o dobro. B i o sam ondje kad sam branio Mahine. — Neću, ja ću noćiti k o d Kasatskog. — To je ipak, uza svu vašu svemoć, nemoguće. — Nemoguće? K l a d i m o se! — U redu. A k o vi noćite kod njega, onda sam ja što god želite. — A discretion. 1 — I vi isto! — Dobro! Idemo! Kočijašima su dali rakije. Sami su dohvatili sanduk s kolačima, vinom, bombonima. Dame su se umotale u bijele pasje bunde. Kočijaši su se svađali koji će voziti prvi, i je­ dan mladi, nagnuvši se odvažno u stranu, zamahne dugač­ kim bičaljem, zavikne — i zvonci zazvoniše, a salinci zaškripaše. Saonice su nešto podrhtavale i njihale se, logovi su jednolično i žustro jurili čvrsto zavezanih repova na nabra­ nim podrepnjacima, ravna, glatka cesta naglo je uzmicala natrag, kočijaš je odvažno trzao uzdama, advokat i oficir, sjedeći sučelice, nešto su lagali svojoj susjetki M a k o v k i n o j , a ona j e , umotavši se dobro u bundu, sjedila nepomično i mislila: » U v i j e k j e d n o te isto, i gadno: crvena sjajna lica sa zadahom vina i duhana, isti razgovori, iste misli, i sve se vrti o k o gadosti. I svi su ovi zadovoljni i uvjereni da je to potrebno, i m o g u tako živjeti sve do smrti. Ja ne mogu, meni je dosadno. Potrebno mi je nešto što će sve to raz­ biti, izvrnuti. Pa makar prošli kao oni, mislim u Saratonu, što su se smrzli na putu. A što bi naši učinili? K a k o bi se vladali? Sigurno p o d l o . . . Svatko na svoj način. I ja bih se također podlo ponijela. Ali sam ja bar lijepa. I oni to znaju. 1

96

Po volji.

A taj monah? Zar on to više ne razumije? N i j e tako! To samo oni i razumiju. K a o jesenas onaj kadet. I kakva je budala bio . . . « — Ivane Nikolajeviču — reče ona. — šta zapovijedate? — K o l i k o mu je godina? — Kome? — Pa Kasatskom. — Čini mi se preko četrdeset. — I prima, dakle, svakog? — Svakog, ali ne uvijek. — Pokrijte mi noge. Ne tako. Ala ste nespretni! Ta bo­ lje, bolje, tako. Ali mi ne morate noge stiskati. T a k o se dovezoše do šume gdje se nalazila ćelija. Ona iziđe i zapovijedi da odu. Odgovarahu je, ali se ona razljuti i zapovijedi im da odu. Tada saonice odjuriše, a ona u svojoj bijeloj psećoj bundi pođe stazom. Advokat siđe i osta da promatra. V Otac Sergije življaše već šestu godinu u isposništvu. Bi­ jaše mu četrdeset i devet godina. N j e g o v život bijaše težak. I to ne zbog posta ili molitve. Nisu mu bili teški oni, već unutrašnja borba koju nije nikako očekivao. Postojahu dva uzroka borbe: sumnja i tjelesna požuda. I oba neprija­ telja uvijek ga napadahu zajedno. Činilo mu se da je to je­ dan te isti. č i m bi nestalo sumnje, nestalo bi i požude. Ali on mišljaše da su to dva različita đavola, i borio se sa svakim napose. » B o ž e m o j , Bože moj — mišljaše on — zašto mi ne daš vjeru? Da, ta požuda, da, protiv nje su se borili sv. Antun i drugi, ali vjerom. Oni su je imali, ali u mene su i takve minute, sati, dani kad je n e m a m . Zašto postoji cio svijet, sva njegova ljepota kad je on grešan i kad ga se treba od­ reći? Zašto si ti počinio tu sablazan? Sablazan? A zar nije sablazan to što ja hoću da pobjegnem od svjetskih užitaka i što tražim nešto ondje gdje ničega nema i gdje ne m o ž e biti? — reče on sam sebi i užasnu se, zgadi se sama sebe. — Gade! Gade! H t i o bi biti svetac« — poče on psovati se­ be. I poče se moliti. Ali tek što se poče moliti, kad živo

7

Kreutzerova sonata

97

ugleda sama sebe onakva kakav je ponekad bio u manas­ tiru: u kamilavci, u mantiji, onako uzvišene pojave. » N e , nije to tako. To je varka. Ali ću prevariti druge, a ne sebe i boga. N i s a m ja uzvišen čovjek, već bijedan, smiješan.« I on razmaknu skutove mantije i pogleda svoje jadne noge u gaćama. I osmjehnu se. Zatim pusti skute i poče čitati molitve, krstiti se, kla­ njati se. » Z a r će mi ova postelja biti r a k o m ? « čitao je on. I kao da mu je neki đavo došapnuo: »Samačka postelja je ionako raka. Laž je t o . « I on u mašti vidje ramena udovice s k o j o m je živio. Strese se i nastavi čitati. Pročitavši pravi­ la, on uze Evanđelje, otvori ga i naiđe na mjesto koje je često ponavljao i znao na pamet: »Vjerujem, Gospode, iz­ bavi me od m o j e sumnje!« I on potisne sve probuđene sumnje. K a o što ustaljuju predmet nestabilne ravnoteže, on je ponovo učvrstio svoju vjeru na labavom potpornju i oprezno se odmakao od nje da je ne bi gurnuo i prevalio. P o n o v o se pojaviše naočnjaci, i on se umiri. Ponovi svoju molitvu iz djetinjstva: »Gospode, primi me, p r i m i ! « I nje mu bi ne samo ugodno, nego i nekako prijatno i m i l o . Pre­ križi se i legne na svoj prostirač na uskoj klupi, podmetnuvši pod glavu ljetnu mantiju. I zaspi. K r o z lagan san mu se činilo da čuje praporce. N i j e znao je li to java ili san, ali ga tad iza sna prenu kucanje na vratima. Ustade ne vjerujući sam sebi. Ali se kucanje po­ novi. Da, to je bilo kucanje u neposrednoj blizini, na njego­ v i m vratima, i ženski glas. » B o ž e m o j ! Zar je zaista ono što sam čitao u žitijama da đavo uzima ženski l i k . . . Da, to je glas žene. I to nje­ žan, plašljiv i prijatan! Fuj! — on pijunu. — N e , meni se samo čini« — reče on i ode u kut u kojem je stajala nalonja 1 i pokleknu onim vičnim, pravilnim pokretom, nalazeći već u samom pokretu utjehu i zadovoljstvo. Spusti se, kosa mu pade na lice i on pritisnu već ogoljelo tjeme na vlaž­ nu, hladnu daščicu. ( K r o z pod je puhalo.) . . . čitao j e psalam koji je, kako m u j e g o v o r i o stari otac Pimen, izbavljao od napasti. On m a l o uspravi svoje omršavjelo i lagano tijelo na svojim snažnim, nervoznim nogama i htjede nastaviti čitanje, ali nije čitao v e ć je ne1

98

Pult za molitvenik ili Evanđelje.

hotice napinjao sluh da bolje čuje. H t i o je da čuje. Bijaše potpuno tiho. K a p i s krova su još jednako padale u kacu koja je bila postavljena na uglu. Vani bijaše magla, tama, snijeg koji se topio. Bijaše tiho, tiho. I odjednom nešto zašušta pred p r o z o r o m i odjeknu jedan glas — onaj isti njež­ ni, plašljivi glas, glas koji je mogla imati samo zamamna žena: — Pustite me. Krista r a d i . . . Učini mu se da mu je sva krv pojurjla k srcu i zaus­ tavila se. N i j e mogao udahnuti. » I uskrsnut će bog i nes­ tat ć e đavola . . . « — Ali ja nisam đavo . . . — I čuo je kako su se nasmi­ jala usta koja su to izustila. — N i s a m đavo, nego prosto grešna žena, zabludila sam — ne u prenesenom, nego u pravom smislu (ona se nasmije), promrzla sam i m o l i m utočište... On prisloni lice uz staklo. Kandilo se odrazilo i svjet­ lucalo po cijelom staklu. On prisloni dlanove uz obje stra­ ne lica i zagleda se. Magla, tama, drvo, a tu desno — ona. Jest, ona, žena u bundi duge bijele dlake, u kapi, mila, do­ bra, uplašena lica, ovdje, dva verška od njegova lica, nag­ nuta prema njemu. N j i h o v e se oči sretoše i oni poznaše jedno drugo. Ne zato što su se već j e d n o m vidjeli: oni se nikada nisu vidjeli, ali, po pogledima koje su izmijenili, oni (osobito o n ) osjetiše da poznaju jedno drugo, da razumiju jedno drugo. N a k o n toga pogleda bilo je nemoguće i po­ misliti da je to đavo, a ne prosta, dobra, mila, plašljiva žena. — T k o ste? Zašto dolazite? — reče on. — Ta otvorite! — kapriciozno i zapovjednički reče ona. — Promrzla sam. K a ž e m vam — zabludila sam. — Ali sam ja monah, pustinjak. — E pa zato i otvorite. Ne želite valjda da se smrznem pod p r o z o r o m dok se budete molili. — Ali kako ćete . . . — Neću vas pojesti. Pustite boga radi. Smrzla sam se, uostalom. I njoj bivaše sve teže. Izustila je g o t o v o plačnim glasom. On se odmače od prozora. Pogleda na ikonu Krista s trnovitim vijencem. »Gospode, pomozi mi, Gospode, pomozi 99

m i « , p r o g o v o r i on krsteći se i klanjajući se do pojasa, pris­ tupi vratima koja su vodila na trijem i o t v o r i ih. U trijemu napipa skakavicu i poče je dizati. Ovdje je čuo korake. Ona j e išla od prozora prema vratima. » A h ! « — viknu odjednom ona. On se dosjeti da je ugazila u lokvu koja se stvorila pred pragom. Ruka mu je drhtala i nikako nije m o g a o po­ dići skakavice koju su pritezala vrata. — Ta što vam je, pustite me, sva sam promočena. Pro­ zebla sam. Vi razmišljate o spasu duše, a ja sam promrzla. On povuče vrata prema sebi, podigne skakavicu i, ne proračunavši dobro udarac, odgurne vrata da je ona uda riše. — Ah, oprostite! — reče on poprimivši odjednom pot­ puno ono nekadašnje, vično ponašanje prema damama. Ona se nasmiješi čuvši to » o p r o s t i t e « . » P a on još nije tako strašan« — pomisli ona. — Ništa, ništa. Oprostite vi meni — reče ona prolazeći pored njega. — Nikada se ne bih usudila. Ali ovo je izvan­ redni slučaj. — I z v o l i t e ! — izusti on propuštajući je pored sebe. Zbuni ga snažan miris finog parfema koji nije odavno udisao. Ona prođe kroz trijem u sobu. On zalupi vanjska vra­ ta ne prebacivši skakavice, prođe kroz trijem i uđe u sobu. »Gospodine Isuse Kriste, sine božji, smiluj se meni grešniku, Gospode, smiluj se meni grešniku« — molio se ne­ prekidno, i to ne samo u sebi, već je nehotice micao usna­ ma. —- I z v o l i t e ! — reče on. Ona stajaše nasred sobe dok je s nje curilo na pod i promatraše ga. Oči su j o j se smijale. — Oprostite mi što sam narušila vašu samoću. Ali vi­ dite u kakvom sam položaju. Desilo se to zato što smo mi pošli iz grada da se provozamo, i ja sam se okladila da ću sama doći od V o r o b j e v k e do grada, ali sam onda izgubila put i da nisam nabasala na vašu ćeliju . . . — poče ona la­ gati. Ali ju je njegovo lice toliko zbunilo da nije mogla nas­ taviti pa je ušutjela. Ona nikako nije mislila da je on ta­ kav. N i j e bio tako lijep kakvim ga je ona zamišljala, ali je bio ipak divan u njezinim očima. Valovita prosijeda kosa i brada, pravilan uzan nos i oči, koje su gorjele poput ugIjevlja kad bi pravo pogledao, zadivili su j e . 100

Primijetio je da ona laže. — A, tako — reče on pogledavši je i p o n o v o oborivši oči. — Ja ću onamo, a vi se ovdje smjestite. I on, skinuvši svjetiljku, zapali svijeću i, nisko j o j se poklonivši, ode u sobicu iza pregrade, i ona je čula kako je on ondje nešto počeo micati. »Vjerojatno se nečim ogra­ đuje od m e n e « — pomisli ona nasmiješivši se i, svukavši pseću bijelu rotondu, poče skidati kapu koja je bila zapela za kosu i pleteni rubac što se nalazio ispod nje. N i j e se bila nimalo smočila kad je stajala pod p r o z o r o m i rekla je to samo zato da je pusti unutra. Ali je pred vratima uisti­ nu ugazila u lokvu i lijeva j o j noga bijaše mokra do lista, i cipela i kaljače puni vode. Sjela je na njegov ležaj — das­ ku pokrivenu samo ćilimčićem — i počela se izuvati. Ta j o j se ćelija činila divna. Sobica, uska tri aršina, dugačka četiri aršina, bila je čista kao da je od stakla. U sobici se nalazio samo ležaj, na kome je ona sjedila, nad njim police s knjigama. U uglu nalonja. Pored vrata čavli, bunda i man­ tija. N a d nalonjom ikona Krista s trnovitim vijencem i kan­ dilo. Mirisalo je neobično: uljem, znojem i zemljom. Sve j o j se sviđalo, čak i taj zadah. M o k r e noge, osobito jedna, uznemirivale su je i ona se brzo počela izuvati ne prestajući se smiješiti, radujući se ne toliko tome što je postigla svoj cilj, koliko tome što je vi­ djela da je zbunila njega — toga divnog, neobičnog, čud­ novatog, privlačnog muškarca. »A nije odgovorio, ali to nije nevolja« — reče ona sebi. — Oče Sergije! Oče Sergije! T a k o se zovete, je li? — Šta v a m treba? — odgovori tihi glas. — Oprostite mi, m o l i m vas, što sam narušila vašu sa­ moću. Ali, uistinu, nisam mogla drugačije. Zaista bih se raz­ boljela. A i sad ne znam. Sva sam mokra, noge su mi kao led. — Oprostite — odgovori tihi glas — ničim vam ne mo­ gu pomoći. — Ja vas nizašto ne bih uznemirila. Ostat ću samo do zore. On ne odgovori. I ona ču da nešto šapće, očito se m o l i o . — Vi nećete ulaziti ovamo? — upita ona smiješeći se. — M o r a m se svući kako bih se osušila. 101

On ne odgovori moleći se i dalje jednoličnim glasom za zidom. »Jest, to je č o v j e k « — mislila je ona svlačeći s mukom cipelu u kojoj je voda pištala. Potezala ju je i nije je mogla izuti, i to j o j bi smiješno. I ona se jedva čujno smijala, ali, znajući da on čuje njen smijeh i da će taj smijeh djelovati na njega baš onako kako to ona želi, ona se nas­ mijala glasnije, i taj smijeh, veseo, prirodan, prijatan, uistinu je djelovao na njega baš onako kako je ona željela. »Zaista se takva čovjeka može zavoljeti. Te oči. I to jednostavno, plemenito i — koliko god on m r m l j a o molitve — strastveno lice — mislila je ona. Nas, žene, ne možeš prevariti. Čim je primakao lice staklu i spazio me, razumio me je i poznao. U očima mu se pojavio blijesak i više nije nestajao. Zavolio je, zaželio me. Zaželio me — govorila je ona izuvši napokon kaljaču i cipelicu i prihvativši se čara­ pa. Da bi svukla te dugačke čarape s »lastikama«, morala je zadići suknje. Zastidje se i reče: — Ne ulazite. Ali s one strane zida ne bi nikakva odgovora. Čulo se i dalje jednolično gunđanje i još neko kretanje. »Sigurno se klanja do z e m l j e « — mislila je ona. — » I l i neće da odgo­ v o r i « — reče ona. »Misli na mene isto kao i ja na njega. S istim takvim osjećajem razmišlja on o o v i m nogama« — govorila je ona svukavši m o k r e čarape, i prohodavši bosim nogama po ležaju, podvije ih poda se. Sjedila je tako neko vrijeme obgrlivši koljena rukama i zamišljeno gledajući pred sebe. »I ova pustinja, ova tišina. Pa nitko nikada ne bi doznao . . . « Ona ustade, odnese čarape do pećice, objesi ih na odušnicu — bila je to neka osobita odušnica. Ona ju je zavrtjela i zatim, oprezno koracajući bosim nogama, vratila se na ležaj i ponovo sjela na nj podvijenih nogu. Za zidom nasta potpuna tišina. Ona pogleda na sićušan sat koji j o j je visio o vratu. Bila su dva sata. » N a š i bi morali doći oko tri.« Nije ostajalo više od jednog sata. » T a zar ću ja ovdje sjediti ovako sama? Kakva besmi­ slica! N e ć u ! Sad ću ga pozvati.« — Oče Sergije! Oče Sergije! Sergije Dmitroviču, kneže Kasatski! Za vratima je bila tišina. 102

— čujte, to je okrutno. Ne bih vas zvala da mi nije potrebno. Bolesna sam. Ne znam što mi je — započe ona paćeničkim glasom. — Oh, o h ! — zastenja ona rušeći se na ležaj. I, začudo, kao da je osjećala da gubi snagu, da je pot­ puno gubi, da je sve boli i da je trese jeza, groznica. — Čujte, pomozite mi. Ne znam što mi j e . Oh, oh! — Ona raskopča haljinu, otkrije grudi i zabaci do lakta obna­ žene ruke. — Oh, oh! Cijelo to vrijeme on stajaše u svojoj sobici i moljaše se. Izgovorivši sve večernje molitve, on stajaše sada nepo­ mično, uprijevši oči u vrh nosa, i moljaše » u m n u « molitvu ponavljajući u duhu: »Gospode Isuse Kriste, sine božji, smiluj mi s e ! « Ali je sve čuo. č u o je kako je šuštala svilena tkanina dok je skidala haljinu, kako je stupala bosim nogama po podu, čuo je kako je trljala rukom noge. Osjećao je da je slab i da svaki trenutak može prsnuti, i zbog toga je nepre­ kidno m o l i o . Osjećao se po prilici onako kako se, vjerojat­ no, osjećao onaj junak iz bajki koji je m o r a o hodati ne ogledavajući se. T a k o je i Sergije čuo, osjećao da je opas­ nost, pogibelj ovdje, nad njim, o k o njega, i on se m o ž e spasiti samo ako se ni za trenutak ne osvrne na nju. Ali ga odjednom obuze želja da je vidi. U isti tren ona reče: — čujte, to je nečovječno, mogu umrijeti. Jest, otići ću, ali onako kako je radio onaj otac koji je jednu ruku stavljao na bludnicu a drugu na mangalu. Ali mangale nema. Ogleda se. Svjetiljka. I nadnese prst nad plamen, namršti se, spreman da trpi, i dosta dugo mu se činilo da ništa ne osjeća, ali odjednom — još ne bijaše ustanovio koliko ga boli i da li ga boli, on se namršti i trgne ruku mašući njome. » N e , ja to ne m o g u . « — Boga radi! Oh, dođite k meni! U m i r e m . Oh! » T a zar ću uistinu posrnuti? Ali n e ć u ! « — Odmah ću doći do vas — izusti on i, otvorivši svoja vrata, ne gledajući u nju prođe pored nje kroz vrata od trijema u kome je cijepao drva, napipa panj na kojem je cijepao drva i sjekiru prislonjenu uza zid. — Odmah — reče on i, dohvativši sjekiru desnom ru­ kom, položi kažiprst lijeve ruke na panj, zamahnu sjekirom i udari po prstu ispod drugog članka. Prst se odlomi laga103

nije nego što se odlamaju drva isto takve debljine, prevrnu se i pade na rub panja a zatim na pod. Začuo se taj zvuk prije no što je osjetio bol. Ali nije ni uspio da se začudi tome što ga ne boli, kad odjednom osjeti neizdrživu bol i toplinu krvi koja je počela teći. Brzo prihvati ostatak zgloba skutom mantije i pritisne ga uz be­ dro te se vrati natrag kroz vrata pa, zaustavivši se sučeli­ ce ženi i oborivši oči, tiho upita: — Što vam je? Ona pogleda njegovo problijedjelo lice na kojemu je drhtao lijevi obraz i odjednom se zastidje. Skoči, dohvati bundu i ogrne je, zamota se u nju. — Jest, bilo m i j e loše . . . prehladila sam s e . . . j a . . . Oče Sergije . . . j a . . . On je pogleda očima u kojima je svijetlio tihi, radosni sjaj i reče: — Draga sestro, zašto si željela upropastiti svoju bes­ mrtnu dušu? Sablazni moraju prodrijeti u svijet, ali teško onome preko koga sablazan u l a z i . . . M o l i se da bi nam bog oprostio. Slušala ga je i promatrala. Odjednom začuje neko ka­ panje tečnosti. Pogleda i spazi kako niz mantiju teče krv iz ruke. — Što ste uradili s rukom? — ona se sjeti zvuka koji je čula i, dohvativši kandilo, istrči u trijem i opazi na podu okrvavljeni prst. Vrati se, bljeđa nego on i htjede nešto da mu kaže, ali on bez riječi ode u sobicu i zatvori za sobom vrata. — Oprostite mi — reče ona. — Čime ću otkupiti svoj grijeh? — Odlazi! — Dajte da v a m zamotam ranu. — Odlazi odavle. Ona se obuče brzo i šutke. — I obučena, u bundi, sje­ dila je i čekala. Vani se začuše praporci. — Oče Sergije! Oprostite mi. — Odlazi! Bog će ti oprostiti. — Oče Sergije! Počet ću drugi život. Ne napuštajte me. — Odlazi! — Oprostite i blagoslovite me. 104

— U ime oca i sina i duha svetoga — začuje se iza pre­ grade. — Odlazi. Ona zajeca i iziđe iz ćelije. Advokat j o j je išao u susret. — Dakle, izgubio sam, što se može. Gdje ćete sjesti? — Svejedno. Ona sjede i do kuće ne izusti ni riječi.

Godinu dana iza toga bila je postrižena malim postrig o m i živjela strogim ž i v o t o m u manastiru, pod upravom pustinjaka Arsenija koji j o j je ponekad pisao pisma. VI Otac Sergije proživio je još sedam godina u isposništvu. U početku je primao mnogo od onoga što su mu dono­ sili — i čaj, i šećer, i bijeli kruh, i mlijeko, i odjeću, i drva. Ali, što je vrijeme odmicalo sve dalje i dalje, živio je sve strožim i strožim ž i v o t o m odričući se svega suvišna i napokon dotjerao dotle da nije primao više ništa osim cr­ nog kruha j e d n o m na sedmicu. Sve što su mu donosili razdijelio bi siromasima koji su mu dolazili. Sve vrijeme je otac Sergije provodio u ćeliji, u molitvi ili u razgovoru s posjetiocima, kojih je bivalo sve više i više. Otac Sergije izlazio je u crkvu samo triput godišnje, a po vodu i drva kad bi bilo potrebno. Poslije pet godina takva života zbi se taj već posvuda poznat događaj s Makovkinom, njen noćni posjet, promje­ na koja se zbila poslije toga u njoj i njen odlazak u ma­ nastir. Otada je slava oca Sergija počela rasti. Dolazilo mu je sve više i više posjetilaca i pored njegove ćelije naselili su se monasi, bila je podignuta crkva i svratište. Glas o ocu Sergiju koji je, kao i uvijek, preuveličavao njegova dje­ la, širio se sve dalje i dalje, njemu su počeli dolaziti izda­ leka i počeli mu dovoditi bolesnike tvrdeći da će ih on izliječiti. Prvo ozdravljenje zbilo se osme godine njegova života u isposništvu. To je bilo ozdravljenje četrnaestogodišnjeg dječaka koga je dovela majka ocu Sergiju s m o l b o m da položi ruke na nj. N j e m u nije ni padalo na pamet da bi 105

mogao izliječiti bolesnika. Takvu misao bi smatrao za veli­ ki grijeh — oholost; ali ga je majka, koja je dovela dječa­ ka, usrdno molila ležeći pred nogama i govorila: zašto on koji liječi druge ne želi pomoći njenu sinu — zaklinjala ga je K r i s t o m . Na uvjeravanje oca Sergija da samo B o g liječi, odgovorila je da ga ona samo m o l i da položi ruku i da se pomoli. Otac Sergije je odbio i otišao u svoju ćeliju. Ali on sutra ( t o je b i l o u jeseni, i noći bijahu h l a d n e ) , izašavši iz ćelije po vodu, opazi opet tu istu majku sa svojim si­ nom, četrnaestogodišnjim dječakom, i začuje opet iste molbe. Otac Sergije se sjeti priče o nepravednu sucu i, ma­ da prije nije sumnjao u to da mora odbiti, posumnja, a posumnjavši, poče se moliti, i moljaše se sve dok u duši ne stvori odluku. Odluka bijaše da on mora ispuniti ženin zah­ tjev, da vjera njezina može spasiti njena sina; on, pak, otac Sergije, u o v o m slučaju ništavno je oruđe koje je odabrao Bog. I, pristupivši majci, otac Sergije ispuni njenu želju, položi ruku na dječakovu glavu i poče se moliti. Majka otputova sa sinom i za mjesec dana dječak oz­ dravi i po kotaru se raširi glas o svetoj, vidarskoj moći starca Sergija, kako su ga sada nazivali. Otada ne bi proš­ lo ni tjedan dana a da ne bi ocu Sergiju došli ili doputo­ vali bolesnici; i ne odbivši jedne, nije mogao odbiti ni dru­ ge, i polagao je ruku i molio se, i iscjelivaše mnoge, i sla­ va oca Sergija širila se sve dalje i dalje. T a k o prođoše sedam godina u manastiru i trinaest u isposništvu. Otac Sergije nalikovaše na starca: brada mu bijaše duga i sijeda, a kosa, mada svijetla, još jednako crna i kovrčava. VII Oca Sergija proganjaše već nekoliko sedmica jedna mi­ sao, koje se nije mogao otresti, je li dobro učinio što je pristao na taj položaj u kojem se našao ne toliko svojom voljom koliko arhimandritovom i igumanovom. Počelo je to nakon ozdravljenja četrnaestogodišnjeg dječaka. Otada, svakog mjeseca, tjedna, dana, Sergije osjećaše kako nestaje njegova unutrašnjeg života i kako ga zamjenjuje vanjski. Baš kao da su ga izvraćali. 106

Sergije je vidio da je on sredstvo kojim primamljuju posjetioce i darovatelje manastira i da je zato manastirska uprava stvorila oko njega takve uvjete pod kojima bi on mogao biti što korisniji. Nisu mu, npr., uopće pružali pri­ like da nešto radi. Snabdijevali su ga sa svim onim što bi mu m o g l o ustrebati i od njega tražili samo da ne uskraćuje svoga blagoslova posjetiocima koji su mu dolazili. Da mu bude udobnije, odredili su dane u koje je primao. Podigli su primaću sobu za muškarce i mjesto odijeljeno ogradom da ga ne bi obarale posjetilice koje su mu se bacale pod noge — mjesto gdje je m o g a o blagosiljati došljake. Govo­ rili su mu da je potreban ljudima, da, držeći se Kristova nauka ljubavi, ne smije ljudima uskratiti da ga vide, da bi izbjegavanje tih ljudi bila okrutnost. On nije mogao a da ne pristane na to, ali što se više predavao tome životu, os­ jećao je kako se ono unutrašnje pretvara u vanjsko, kako u njemu presušuje izvor žive vode, kako ono što radi čini sve više i više radi ljudi, a ne radi boga. B i l o da proučava ljude ili ih tek blagosivlje, bilo da se moli za bolesnike, ili dijeli savjete ljudima kako treba da žive, ili da sluša zahvaljivanje ljudi kojima je pomogao ili iscjeljenjem, kako su mu govorili, ili savjetom, nije mogao a da se ne uzraduje tome, nije mogao a da se ne zanima za posljedice svoga rada i njegova utjecaja na ljude. Smat­ rao je sebe za goruće kandilo; i što mu je to bivalo jasni­ je, jasnije je osjećao slabljenje, gašenje božjeg svjetla isti­ ne koje je gorjelo u njemu. » K o l i k o je od toga što radim za boga a koliko za ljude?« — bilo je pitanje koje ga je neprekidno mučilo i na koje on, ne da nije mogao, nego se nije usudio odgovoriti sam sebi. U dubini duše je osje­ ćao da je đavo namjerno njegov rad za boga pretvorio u rad za ljude. Osjećao je to zato, jer, kao što mu prije bijaše teško kad su ga lišavali samoće, kad mu bijaše teška nje­ gova samoća. Mučili su ga posjetioci, umarali su ga, ali u dubini duše im se radovao, radovao se onim pohvalama ko­ jima su ga obasipali. Jednom je čak odlučio da ode, da se izgubi. Čak je sve promislio kako će izvesti naum. P r i p r e m i o je seljačku ko­ šulju, gaće, kaftan i kapu. Objasnio je da mu je to potreb­ no zato da bi m o g a o udijeliti prosjacima. I čuvaše tu odjeću kod sebe pomišljajući kako će se obući, ošišati 107

kosu i otići. P r v o će krenuti vlakom, odvesti se tri stotine vrsta, sići i krenuti po selima. Ispitivao je starca vojnika o njegovu obilaženju, o tome kako udjeljuju i kako pri­ maju na prenoćište. V o j n i k je ispričao kako i gdje najra­ dije udjeljuju i daju prenoćište, i otac Sergije odluči da uradi isto tako. Jednom se čak obukao noću i htio da ode, ali nije znao što je pravo: da ostane ili da pobjegne. U po­ četku je bio neodlučan, zatim je te neodlučnosti nestalo, privikao se i p o k o r i o đavolu, a seljačka odjeća samo ga je podsjećala na njegove misli i osjećaje. Iz dana u dan dolazilo mu je sve više i više ljudi, a nje­ mu ostajalo sve manje i manje vremena za duševnu okrepu i molitvu. Ponekad, u svijetlim trenucima, mislio je da naliči na mjesto gdje je nekad bilo vrelo. »Bijaše to slabo vrelo žive vode koje je lagano teklo iz mene, kroz mene. To bijaše pravi život, dok ga » o n a « ( o n se uvijek s ushitom sjećao one noći i nje, sad majke A g n i j e ) nije dovela u na­ past. Ona je okusila te čiste vode. Ali, otada, voda ni da se nakupi, a već dolaze žedni, guraju se, otiskujući jedan drugoga. I oni razgaziše sve, ostade samo blato.« T a k o je mislio tek u ponekim svijetlim trenucima; ali je najčešće osjećao umor i žalio sama sebe zbog svoga umora. Bijaše proljeće, uoči Prepolovenija. 1 Otac Sergije slu­ šaše večernju u svojoj pećinskoj crkvi. Ljudi bijaše toliko koliko mogaše stati — dvadesetak. Bijahu to sve gospoda i bogati trgovci. Otac Sergije primaše sve ljude, ali taj izbor vršili su monah, koji mu je bio dodijeljen, i dežurni, koga su svaki dan slali iz manastira njemu u ćeliju. Gomila lju­ di od o k o osamdeset hodočasnika, najviše žena, gurala se vani očekujući izlazak oca Sergija i njegov blagoslov. Otac Sergije je služio, i kad je izišao s l a v e ć i . . . * prema gro­ bu svoga predšasnika, spotakao se i bio bi pao da ga nisu podržali trgovac koji je stajao iza njega i monah koji je služio mjesto đakona. — Sto vam je? Poštovani oče Sergije! Prijatelju! Gos­ pode! — povikaše žene. — Problijedili ste kao krpa. 1 2

108

Dvadeset i peti dan poslije Uskrsa. U originalu nedovršeno.

Ali se otac Sergije odmah povrati i, mada vrlo blijed, odgurne trgovca i đakona i nastavi pjevati. Otac Serapion, đakon, i pjevači, i gospođa Sofija Ivanovna, koja je nepre­ kidno živjela uz ćeliju i brinula se za oca Sergija, počeše ga moliti da prekine službu. — Ništa, ništa — smiješio se on jedva vidljivo pod svo­ j i m brkovima — izusti otac Sergije. — Ne prekidajte službe. — » O v a k o sigurno postupaju sveci«, pomisli on. — Svetac, anđeo božji — začuje odmah za sobom glas Sofije Ivanovne i onoga trgovca koji ga bijaše pridržao. Ni­ je pristao na nagovore već je nastavio služiti. P o n o v o zbi­ jeni, vratiše se svi tijesnim prolazima do male crkve i ov­ dje, iako ju je nešto skratio, otac Sergije dovrši večernju. Odmah poslije službe otac Sergije blagoslovi nazočne i iziđe da sjedne na klupu pod brijestom do ulaza u pećinu. Htjede se odmoriti, nadisati svježega zraka, osjećaše da mu je to potrebno, ali tek što iziđe, gomila ljudi pojuri prema njemu moleći ga za blagoslov i tražeći savjete i po­ moć. B i l o je tu hodočasnica što su neprestano pješačile od jednog svetišta do drugog, od starca do starca, i koje bi se uvijek raznježile pred svakom svetinjom i svakim starcem. Otac Sergije poznavaše taj obični, najnereligiozniji, hladni, konvencionalni tip. Bilo je tu hodočasnika, većinom isluže­ nih vojnika koji su napustili svoja ognjišta, staraca koji su se zlopatili i pokatkad opijali, koji su se potucali od manastira do manastira samo da bi se prehranili; bilo je tu i običnih seljaka i seljanki sa svojim sebičnim željama da ih iscijeli ili da donese odluke o najpraktičnijim poslo­ vima: o udaji kćerke, o naimanju dućana, o kupnji zemlje ili o odrješenju od grijeha zbog davljenja ili rođenja dje­ teta. Sve je to bilo davno poznato i nezanimljivo ocu Sergiju. Znao je da od tih osoba neće saznati ništa novo, da te osobe neće u njemu izazvati nikakve religiozne osjećaje, ali ih je volio gledati kao gomilu, kojoj su potrebni i sku­ pocjeni on, njegov blagoslov, njegova riječ, i zato je njega i mučila ta gomila i istovremeno mu bila prijatna. Otac Serapion poče ih razgoniti govoreći da je otac Sergije umo­ ran, ali on, sjetivši se riječi Evanđelja: » N e branite im ( d j e c i ) da dolaze k m e n i « i, žaleći sama sebe pri tom sje­ ćanju, reče neka ih pripuste.

109

Od ustade, priđe pregradama uz koje su se oni bili zbili, poče ih blagosivljati i odgovarati na njihova pitanja glasom, slabošću kojega bijaše i sam ganut. Ali, iako je že­ lio da ih sve primi, nije m o g a o : opet mu se smrklo pred očima, zaljuljao se i uhvatio za pregrade. Opet je osjetio priliv krvi u glavu i najprije problijedio, a onda se odjed­ nom zarumenio. — Ipak, dođite sutra! Ne mogu danas — reče i, blagoslovivši sve istovremeno, pođe prema klupi. Trgovac ga opet prihvati, povede za ruku i posadi. — Oče! — začuje se u gomili. — Oče! Poštovani! Ne ostavljaj nas! P r o p a d o s m o bez tebe! Trgovac, posadivši oca Sergija na klupu pod brijesto­ vima, prihvati se policijske dužnosti i vrlo odlučno poče rastjerivati svjetinu. Istina, g o v o r i o je tiho kako ga otac Sergije ne bi m o g a o čuti, ali je g o v o r i o odlučno i ljutito: — Gubite se, gubite se! Blagoslovio vas je pa šta biste još? Marš! Inače ću vas pograbiti za vrat. Idite, idite! Ti, stara, s crnim obojcima, odlazi, odlazi! Ma kamo ćeš? Reče­ no ti je — dosta! Sutra što bog da, a danas se svi gubite. — Oče, samo da mu onda pogledam lišće — govorila je starica. — Pogledat ću ja tebe! K a m o ćeš? Otac Sergije je primijetio da trgovac postupa nekako strogo pa slabim glasom reče monahu neka taj prestane rastjerivati ljude. Otac Sergije je znao da će ih taj ipak otjerati i neobično je želio da ostane sam i da se odmori, ali je poslao monaha da to kaže kako bi izazvao dojam. — Dobro, dobro. Ne tjeram ih, savjetujem — odgova­ raše trgovac. — Ta oni bi ubili čovjeka. Nemaju oni sami­ losti, samo na sebe misle. Ne m o ž e , rečeno j e . Sutra. I trgovac otjera sve. T r g o v a c bijaše toliko revan i zato što je v o l i o red i što je v o l i o rastjerivati ljude, gurati ih i ponajviše zato što mu je otac Sergije b i o potreban. B i o je udovac i imađaše bolesnu kćerku jedinicu koja se nije udala, i on je prešao tisuću četiri stotine vrsta kako bi je dovezao do oca Sergi­ ja da je ovaj izliječi. Ta je kćerka bolovala dvije godine, i on je za to vrijeme već u m n o g i m mjestima tražio lijeka njenoj bolesti. P r v o na klinici gubernijskog sveučilišnog grada — nisu pomogli; zatim ju je odvezao nekom seljaku 110

u samarskoj guberniji — bilo j o j je nešto lakše; zatim ju je odvezao nekom moskovskom liječniku, platio m n o g o no­ vaca — ništa nije p o m o g l o . Onda mu rekoše da otac Sergi­ je iscjeljuje. I tako ju je dovezao o v a m o . I, stoga, kad je trgovac rastjerao sve ljude, pristupi ocu Sergiju i, kleknuvši bez ikakvih priprema, glasno reče: — Sveti o č e ! blagoslovi moju bolesnu kćerku da bi je izliječio od teške boljetice. Usuđujem se uteći svetim stopa­ ma tvojim. I on sklopi ruke. Sve je to učinio i rekao tako kao da radi nešto što je jasno i tačno utvrđeno zakonom i običa­ jem, kao da se baš ovako, a ne na bilo koji drugi način, treba i mora moliti za iscjeljenje kćerke. Obavio je to tak­ v o m sigurnošću da se čak i ocu Sergiju učinilo da se mora baš tako govoriti i postupati. Ali mu ipak reče da ustane i ispriča što je posrijedi. T r g o v a c ispriča kako je njegova kćerka, djevojka od dvadeset i dvije godine, obolila prije dvije godine poslije naprasne majčine smrti — jauknula, kako on kaže, i od toga vremena boluje. I, eto, on je s njome prevalio tisuću i četiri stotine vrsta i ona čeka u svratištu kad će otac Sergije narediti da je dovezu. Po da­ nu ne izlazi, boji se svjetla, a izlazi samo poslije zalaza sunca. — Je li vrlo slaba? — reče otac Sergije. — N i j e , nije da je slaba, već jaka, samo je neurastenična, kako doktor kaže. K a d bi sad zapovijedio otac Ser­ gije da je dovedem, ja bih časkom trknuo. Sveti o č e ! obradujte srce roditelja, sačuvajte rod njegov — molitvama svo­ j i m spasite bolesnu kćer njegovu! I trgovac naglo pade na koljena i, sagnuvši glavu nad obje sklopljene ruke, zanijemi. Otac Sergije mu opet reče da ustane i, pomislivši kako je njegov rad težak, a kako ga on, usprkos tome, strpljivo obavlja, teško uzdahne i, pošutjevši nekoliko trenutaka, reče: — Dobro, dovedite je večeras. Pomolit ću se za nju, ali sad sam umoran. — I on zatvori oči. — V e ć ću vas pozvati. Trgovac, idući na prstima po pijesku, zbog čega su čiz­ me još jače škripale, udalji se, i otac Sergije ostade sam. Cijeli život oca Sergija bijaše ispunjen služenjem i pri­ manjem posjetilaca, ali današnji dan bio je osobito težak. 111

Ujutro bijaše došao nekakav ugledni velikaš koji dugo raz­ govaraše s njime; poslije njega dođe neka gospođa sa si­ nom. Taj sin bijaše mlad profesor, bezvjerac, kojega je majka, vatrena vjernica i odana ocu Sergiju, dovela o v a m o i zamolila oca Sergija da porazgovori s njim. R a z g o v o r bi­ jaše vrlo mučan. Mladić, očito, nije želio da se prepire s monahom, slagao se s njime u svemu, kao sa slabim čo­ vjekom, ali je otac Sergije vidio da mladić ne vjeruje i da je usprkos tomu dobro raspoložen, vedar i miran. Otac Sergije se sad s nezadovoljstvom sjećao tog razgovora. — H o ć e t e li jesti? — reče monah. — Hoću, donesite što. Monah uđe u ćeliju, koja bijaše sagrađena desetak ko­ raka daleko od ulaza u pećinu, a otac Sergije osta sam. Odavno bijaše prošlo ono vrijeme kad je otac Sergije živio sam i sve sam radio i hranio se samo prosforom i kruhom. Već odavno su ga uvjerili da nema prava zanema­ rivati svoje zdravlje i hranili su ga posnom, ali krepkom hranom. Uzimao je malo, ali kudikamo više nego prije i često je j e o s osobitim zadovoljstvom, a ne kao prije s gađenjem, vjerujući da je to grijeh. T a k o bijaše i sad. Po­ pio je kašicu, popio šalicu čaja i p o j e o polovicu bijela hljeba. Monah ode, i on osta sam na klupi pod brijestom. Bi­ jaše divno svibanjsko veče, tek što bjehu prolistale breze, jasike, brijestovi, rašeljke i hrastovi. G r m o v i rašeljka iza brijesta bjehu već posve rascvjetani i još se nisu osipali; slavuj — jedan sasvim blizu, a druga dva ili tri dolje, u grmlju, pored rijeke, pjevahu, biglisahu. S rijeke dopiraše daleko pjevanje radnika koji su se, vjerojatno, vraćali s rada; sunce bijaše zašlo za šumu i njegove razbijene zrake probijale se kroz zelenilo. Cijela ta strana bijaše svijetlozelena, druga, s brijestom, bijaše tamna. Hruštovi su lijetali, sudarali se i padali. Poslije večere otac Sergije poče ponavljati duhovnu mo­ litvu: »Gospode Isuse Kriste, sine božji, smiluj nam se«, a zatim je stao čitati psalam i odjednom, kad je došao do polovine psalma, stvori se odnekud vrabac, sleti s grma na zemlju živčući i poskakujući, dođe do njega, uplaši se nečega i odleti. Čitao je molitvu u kojoj je g o v o r i o o svo­ me odricanju od svijeta i žurio se da je što prije završi 112

kako bi poslao po trgovca i njegovu bolesnu kćerku: bila mu je zanimljiva. B i l o mu je zanimljivo zato što je to bila razonoda, nova osoba — zato što su ga ona i njen otac smatrali za ugodnika — i to za takva čija se molitva ispu­ njava. On se toga odricao, ali se u dubini duše smatrao za takva. Često se čudio tome kako to da je on, Stjepan Kasatski, postao takvim neobičnim ugodnikom, čak i čudotvor­ cem, ali da to jest, u to se nije m o g l o sumnjati: on nije m o g a o a da ne vjeruje u ta čudesa koja je sam vidio, počev od bolesna dječaka pa do one posljednje starice koja je progledala na njegovu molitvu. K o l i k o god da je to bilo čudno, to je bilo tako. Dakle, trgovčeva kćerka bila mu je zanimljiva zato što je bila no­ va osoba, što je vjerovala u nj, a još i zato što je na njoj m o r a o p o n o v o dokazati svoju moć iscjeljenja i svoju slavu. »Tisuću vrsta prelaze, u novinama pišu, car to zna, u Evro­ pi, u nevjerničkoj E v r o p i znaju« — mišljaše on. I odjed­ nom se zastidje svoje taštine i ponovo se poče moliti bogu. »Gospode, care nebeski, utješitelju, duše istine, dođi i prebivaj u nama i očisti nas od svakog zla, i spasi, prebla­ gi, duše naše. Očisti od grešne slave ljudske koja me obu­ z i m a « , ponovi on i sjeti se koliko se puta m o l i o za to i kako su, što se toga tiče, sve dosada njegove molitve bile uza­ ludne: njegove molitve činile su čudesa drugima, ali sebi nije mogao izmoliti od Boga oslobođenje od te ništavne strasti. Sjeti se svojih molitava iz dana svog isposništva kad se m o l i o da mu bog daruje čistoću, mir i ljubav, i toga kako je, činilo mu se onda, bog uslišao njegove molitve, kako je b i o čist i odsjekao sebi prst pa sad podigne smežuran batrljak prsta i poljubi ga; i činilo mu se da je bio miran onda kad mu se neprekidno gadila njegova grešnost, i činilo mu se da je onda i ljubio kad se sjećao s kakvim je ganućem primio starca koji je svrnuo k njemu, pijana vojnika koji je tražio novaca, i nju. A sada? I on pitaše sebe: ljubi li on koga, ljubi li on Sofiju Ivanovnu, oca Serapiona, osjeća li on ljubav prema svim o n i m osobama koje su danas bile kod njega, prema onom učenom mladiću s kojim je tako poučno razgovarao, pazeći samo na to da mu pokaže svoj um i da nije zaostao u obrazovanju. Bijaše

8

Kreutzerova sonata

113

mu prijatna i potrebna njihova ljubav, ali ljubavi za njih nije osjećao. U njemu sad ne bijaše ljubavi, ne bijaše mira, ne bijaše ni čistoće. Bijaše mu prijatno što je doznao da su trgovčevoj kćerki dvadeset i dvije godine i hotijaše doznati je li lije­ pa. I, raspitujući se o njenoj bolesti, on je upravo htio znati ima li ona ženskih čari ili ih nema. » Z a r sam toliko pao? — pomisli on. — Gospode, pom o z i mi, okrijepi me, Gospode i B o ž e m o j ! « I on skrsti ruke i poče se moliti. Slavuji su pjevali. Hrušt sleti na nje­ ga i poče mu miljeti po zatiljku. On ga zbaci. » T a postoji li on? Šta ako kucam na kućna vrata koja su zatvore­ na? . . . L o k o t je na vratima, i ja bih ga m o r a o vidjeti. Taj lokot su — slavuji, hruštovi, priroda. Mladić možda ima p r a v o ! « I on se poče glasno moliti i dugo se m o l i o sve dok mu misli ne iščezoše, i on ponovo osjeti smirenje i sigur­ nost. Pozvoni zvoncetom i reče monahu koji je izašao da odmah dođe onaj trgovac s kćerkom. Trgovac dovede kćerku za ruku, uvede je u ćeliju i od­ mah ode. Kćerka bijaše plava, neobično bijela, blijeda, puna, ne­ obično krotka djevojka, uplašena dječjeg lica i vrlo razvi­ jenih ženskih oblika. Otac Sergije osta na klupi do ulaza. K a d je djevojka prolazila pored njega i on je blagoslovio, sam se užasnuo sebe zbog toga kako je p r o m o t r i o njeno tijelo. Ona je prošla, i on je osjećao da ga je opekla. Po njenu licu vidio je da je osjećajna i slaboumna. Ustade i uđe u ćeliju. Ona sjedaše na tovjelici očekujući ga. K a d on uđe, ona ustade. — H o ć u tatici — reče ona. — Ne boj se — reče on. — Što te boli? — Sve me boli — reče ona i odjednom j o j lice osvijet­ li smiješak. — Ozdravit ćeš — reče on — m o l i se. — Šta da se molim, molila sam se, ništa ne pomaže. — I ona se neprestano smiješila. — Pa vi ćete se pomoliti, i ruku položiti na mene. Ja sam vas sanjala. — K a k o sanjala? — Sanjala sam da ste vi ovako svoju ruku položili na moja prsa. — Ona uzme njegovu ruku i pritisne uza svoje grudi. — E v o ovamo. 114

On j o j pruži svoju desnu ruku. — K a k o ti je ime? — upita on tresući se cijelim tije­ lom i osjećajući da je pobijeđen i da više ne može obuzdati svoju strast. — Marija. A što? Ona uzme ruku i poljubi je, zatim ga j e d n o m rukom obujmi oko pasa i privije uza se. — Što ti je? — reče on. — M a r i j o . Ti si đavo. — Pa, možda — šta onda. I ona, grleći ga, sjedne s njim na krevet.

U zoru on iziđe i stade na ulaz. » Z a r se zbilja sve to zbilo? Otac će doći. Ona će ispri­ čati. Ona je đavo. A što ću ja učiniti? Eno one sjekire ko­ j o m sam odsjekao prst?« On dohvati sjekiru i pođe u ćeliju. Monah mu dođe u susret. — Da nacijepam drva? M o l i m vas sjekiru. On dade sjekiru. Uđe u ćeliju. Ona ležaše i spavaše. Užasavajući se baci pogled na nju. I ode u ćeliju, skide seljačko odijelo, obuče se, dohvati nožice, odreza kosu i krenu stazom niz brdo prema rijeci do koje nije silazio četiri godine. Uz rijeku je vodila cesta; on krene cestom i iđaše do podne. U podne uđe u raž i legne. Pred veče dođe do sela na rijeci. Ali ne pođe u selo, već prema rijeci, prema urvini. Bijaše rano izjutra, pola sata prije izlaska sunca. Sve bijaše sivo i mračno i sa zapada puhaše hladan vjetar ranog jutra: »Dakle, treba svršiti. Boga nema. K a k o svršiti? Sunovratiti se? Plivati znam, ne možeš potonuti. Objesiti se? Pa da, e v o remena, o granu.« To mu se učini tako lako i blis­ ko da se užasnu. Ali se moliti nije imao kome. Boga nije bilo. On ležaše nalaktivši se na ruku. I odjednom osjeti takvu pospanost da više nije mogao držati glavu rukom, već opruži ruku, položi na nju glavu i odmah zaspi. Ali taj san trajaše samo trenutak; odmah se probudi i počinje ne­ kako sanjati i prisjećati se. I, eto, vidi sebe dok je još bio g o t o v o dijete, u majči­ noj kući na selu, i k njima dolazi kočija, a iz kočije izla­ ze: ujak Nikolaj Sergijevič, ogromne, lopati slične crne brade, i s njim mršava djevojčica Pašenjka, velikih, krot115

kih očiju i žalosna, uplašena lica. I njima, u društvo dje­ čaka, dovode tu Pašenjku. I treba se s njom igrati, a to je dosadno. Ona je glupa. Svršava se time što je ismijavaju, navode da pokaže kako pliva. I ona liježe na pod i pokazu­ je to na suhom. I svi kikoću i prave budalu od nje. I ona to vidi i izbijaju j o j crvene pjege i osjeća se jadnom, tako j a d n o m da se stidi i da nikada neće moći zaboraviti taj is­ krivljen, dobar, pokoran smiješak. I sjeća se Sergije kad ju je v i d i o nakon toga. V i d i o ju je mnogo kasnije, prije nego što je postao monah. Bijaše udata za nekakva vlastelina koji je proćerdao cijeli njezin imetak i koji ju je tukao. Imala je dvoje djece: sina i kćerku. Sin je u m r o još kao dijete. Sergije se sjećao da ju je v i d i o kad je bila nesretna. Kasnije ju je vidio u manastiru kao udovicu. Bila je onak­ va ista, ne bi se m o g l o reći glupa, ali ružna, bijedna i ne­ sretna. Dovezla se sa kćerkom i njenim ženikom. I oni su već bili siromašni. Kasnije je čuo da živi negdje u nekom kotarskom mjestu i da je vrlo siromašna. »A zašto mislim o n j o j ? « — pitaše on sebe. Ali nije mogao da ne misli na nju. » G d j e je ona? Šta je od nje? Je li još onako nesretna kao što je bila onda kad je pokazivala na podu kako se pliva. Ali zašto da mislim o njoj? Što mi je? Treba svršiti.« I opet mu bi strašno, i opet, da bi se spasio od te misli, poče misliti na Pašenjku. T a k o ležaše dugo, čas misleći na svoj neizbježan svrše­ tak, čas na Pašenjku. Pašenjka mu se činila kao spas. Na­ pokon zaspi. I usni anđela koji m u pristupi i reče: » I d i Pašenjki, doznaj od nje šta ti je činiti, u čemu je tvoj gri­ jeh i u čemu je tvoj spas.« Probudi se i zaključivši da je to priviđenje od boga, obradova se i odluči učiniti ono što mu je bilo kazano u snu. Znao je u kojem gradu ona živi, bio je udaljen o k o tri stotine vrsta — i on se uputi o n a m o . VIII Pašenjka već odavno nije bila Pašenjka, već stara, suha, smežurana Praskovja Mihajlovna, punica propaloga pijanca, činovnika Mavrikjeva. Živjela je u onom kotarskom mjestu u kojem je zet imao svoje posljednje namještenje i tu je 116

prehranjivala porodicu i kćerku, i toga bolesnoga neuras­ tenika zeta i petoro unučadi. A prehranjivala ih je tako što je poučavala u glazbi kćerke trgovaca uzimajući pedeset kopejaka po satu. Na dan je imala ponekad četiri, nekad pet sati, tako da je na mjesec zarađivala oko šezdeset rubalja. Od toga su zasada i živjeli očekujući namještenje. S mol­ bom za namještenje Praskovja Mihajlovna poslala je pisma svim svojim rođacima i znancima pa tako i Sergiju. Ali ga o v o pismo nije zateklo. Bila je subota i Praskovja Mihajlovna je sama mijesila mliječni kruh s grožđicama, koji je nekada tako dobro pekao kmet-kuhar kod njena oca. Praskovja Mihajlovna htjela je sutra o prazniku pogostiti unučad. Maša, njena kći, bavila se oko najmlađeg, stariji, dje­ čak i djevojčica, bijahu u školi. Zet nije spavao prošle no­ ći i sad bijaše zaspao. Praskovja Mihajlovna nije mogla u noći dugo zaspati nastojeći umiriti kćerku koja se ljutila na muža. Vidjela je da zet, slab čovjek, ne može govoriti i živje­ ti drugačije, i vidjela je da ženini prijekori neće pomoći, i upirala je sve sile da bi ih primorala kako ne bi bilo pri­ jekora, kako ne bi bilo mržnje. Ona gotovo fizički nije mogla podnositi loše odnose među ljudima. Bijaše j o j pot­ puno jasno da to ne može ništa poboljšati, već da će sve biti samo gore. Ali ona čak nije to ni mislila, ona je prosto patila, videći mržnju, isto kao od smrada, jake buke, uda­ raca po tijelu. U p r a v o j e , zadovoljna sama sa sobom, učila Lukerju kako se priprema kvasac, kad Miša, šestogodišnji unuk, s keceljicom, krivih nogu, u okrpljenim čarapicama dotrči uplašena lica u kuhinju. — Bako, traži te strašan starac. Lukerja izviri. — I to nekakav putnik, gospođo. Praskovja Mihajlovna obriše svoje mršave laktove je­ dan o drugi i ruke o kecelju po htjede poći u kuću po novčanik da da pet kopejaka, no se onda sjeti da nema manje od grivenika i odluči dati kruha te se vrati do or­ mara, ali o d j e d n o m pocrvenje sjetivši se da j o j je bilo žao dati i, zapovijedivši Lukerji da odreže režanj, p o đ e još i po grivenik. » T o ti je kazna — reče ona sebi — daj dvostruko.« 117

I dade, ispričavajući se, i jedno i drugo putniku, a kad je davala ne samo da se više nije ponosila svojom darežljivošću, već se, naprotiv, stidjela što daje tako malo. Takva osobita pojava bijaše putnik. Unatoč tome što je prešao trista vrsta proseći u ime Krista i odronjavio i omršavio i pocrnio, što mu je kosa bila podrezana, što je nosio seljačku kapu i iste takve čiz­ me, unatoč tome što je ponizno pozdravljao, Sergije bijaše još jednako iste osobite vanjštine koja je toliko privlačila. Ali ga Praskovja Mihajlovna nije poznala. N i j e ga ni mogla poznati j e r ga nije vidjela već gotovo trideset godina. — Ne zamjerite, oče. Hoćete li možda šta pojesti? On uzme kruh i novac, i Praskovja Mihajlovna se začu­ di što ne odlazi već je promatra. — Pašenjka, dolazim k tebi, primi m e ! I crne divne oči uporno i moleći gledahu u nju i u nji­ ma se zablistaše suze. I p o d prosjedim brkovima žalosno zadrhtaše usne. Praskovja Mihajlovna se uhvati za uvele grudi, otvori usta i obamre, uprijevši zjenice u putnikovo lice. — Ta ne može biti! Stjepa! Sergije! Otac Sergije! — Jest, baš on — tiho izusti Sergije. — Ali ne Sergije, ne otac Sergije, već veliki grešnik Stjepan Kasatski, posr­ nuli, veliki grešnik. Primi me, pomozi mi. — Ta ne može biti! Ta zar se niste smirili! Ali pođimoder. I ona pruži ruku; ali je on ne prihvati, već pođe za njom. A kamo da ga uvede? Stan bijaše malen. Ispočetka je jedna malena soba, g o t o v o smočnica, bila određena za nju, ali je poslije i tu smočnicu ustupila kćerki. I sad je ondje sjedila Maša ljuljajući dojenče. — Sjednite samo, odmah ću ja — reče ona Sergiju po­ kazujući na klupu u kuhinji. Sergije odmah sjedne i skine, o č i t o već naučenom kret­ njom, torbu, najprije s jednog, a onda s drugog ramena. — B o ž e m o j , bože m o j , kako ste se bili smirili, oče. Ka­ kva slava, i odjednom tako . . . Sergije ne odgovori i samo se smjerno nasmiješi namje­ štajući pored sebe torbu. — Mašo, znaš li tko je to? 118

I Praskovja Mihajlovna šapatom ispriča kćeri tko je Sergije, i one zajedno iznesoše postelju i ljuljačku iz smoč­ nice, ispraznivši je za Sergija. Praskovja Mihajlovna uvede Sergija u sobicu. — Tu se odmorite. Ne zamjerite. Ja m o r a m ići. — Kamo? — I m a m satove, stid me i reći — poučavam u glazbi. — U glazbi — to je lijepo. S a m o jedno, Praskovja Mi­ hajlovna, ja sam došao poslom. K a d ću moći razgovarati s vama? — Bit će mi drago. M o ž e m o li naveče? — M o ž e m o , ali vas još nešto m o l i m : ne govorite tko sam. Samo sam se vama povjerio. N i t k o ne zna kamo sam otišao. T a k o mora biti. — Ah, a ja sam rekla kćerki. — Pa zamolite je da ne govori. Sergije izuje čizme, legne i, poslije neprospavane noći i četrdeset vrsta pješačenja, odmah zaspi. K a d se Praskovja Mihajlovna vratila, Sergije je sjedio u svojoj sobičici i čekao nju. N i j e izišao na ručak, već je pojeo čorbu i kašu koje mu je donijela Lukerja. — Došla si prije nego što si obećala? — reče Sergije. — M o ž e m o li sad razgovarati? — I zbog čega me je zapala ta sreća da mi dođe takav gost? Propustila sam sat. K a s n i j e . . . Sve sam namjeravala da vam dođem, pisala sam vam, i odjednom ovakva sreća. — Pašenjka, m o l i m te, riječi koje ću ti sada kazati pri­ mi kao ispovijed, kao riječi koje u času smrti izgovaram pred b o g o m . Pašenjka, ja nisam sveti čovjek, čak nisam ni običan, svagdašnji čovjek: ja sam grešnik, prljav, gadan, zabludio, oholi grešnik, gori, ne znam jesam li od svih, ali gori od najgorih ljudi. Pašenjka je gledala izbečivši u početku oči; ona mu je vjerovala. Kasnije, kad mu je već sasvim povjerovala, dota­ kla se rukom njegove ruke i tužno se smiješeći rekla: — Stiva, možda preuveličavaš? — N e , Pašenjka. Ja sam bludnik, ja sam ubojica, ja sam bogohulnik i varalica. — B o ž e m o j ! Je li to moguće? — izusti Praskovja Mi­ hajlovna. 119

— Ali treba živjeti. I ja, koji mišljah da sve znam, koji učih druge kako treba živjeti, ja ništa ne znam i m o l i m tebe da me naučiš. — Ali, Š S ! T i s e rugaš. Zašto s e uvijek rugate meni? — Pa lijepo, rugam se, ali mi kaži kako živiš i kako si proživjela život. — Ja? Pa ja sam proživjela najgadniji, najodvratniji ži­ vot i sad me bog kažnjava, to sam i zaslužila, i živim tako strašno, tako strašno . . . — K a k o si se udala? K a k o si živjela s mužem? — Sve je bilo strašno. Udala sam se — zaljubila na naj­ gadniji način. Tata je bio protiv toga. N i s a m se osvrtala ni na što, udala sam se. I u braku, mjesto da p o m a ž e m mužu, mučila sam ga l j u b o m o r o m koju nisam mogla svladati. — On je p i o , čuo sam? — Jest, ali ga nisam znala umiriti. Prekoravala sam ga. A to je bolest. N i j e se mogao suzdržati, i sad se sjećam ka­ ko sam mu branila. M e đ u nama su se odigravali užasni pri­ zori. I ona pogleda Kasatskoga divnim očima koje su patile pri sjećanju. Kasatski se sjećao kako su mu pričali da je muž tukao Pašenjku, i Kasatski je sad vidio, promatrajući njen mršav, suh vrat s nabreklim žilama iza ušiju i pramenjem rijetke, napola sijede plave kose, g o t o v o uistinu v i d i o kako se to dešavalo. — Zatim sam ostala sama s dvoje djece i bez ikakvih sredstava. — Ta vi ste imali imanje. — To smo prodali dok je još Vasja bio živ i sve smo . . . potrošili. Valjalo je živjeti, a ja nisam znala nikakva posla — kao mi sve, gospođe. Ali sam bila osobito loša, bespomoć­ na. T a k o smo potrošili posljednje, poučavala sam djecu — i sama nešto naučila. A onda se Mića razbolio još u četvrtom razredu, i bog ga uze k sebi. Manečka zavoli Vanju — zeta. I šta onda, on je dobar, samo je nesretan. Bolestan j e . — Mamice — upade j o j u riječ kćerka — uzmite Mišu, ne mogu se raskinuti. Praskovja Mihajlovna zadrhta, ustade i, žurno koračaju­ ći u svojim razgaženim cipelama, iziđe napolje i odmah se 120

vrati s dvogodišnjim dječakom na rukama, koji se pregibao natrag i hvatao se ručicama za njen rubac. — Dakle, gdje sam ono stala? Da, imao je tu d o b r o mjesto — i upravitelj je bio tako prijazan, ali Vanja nije m o g a o izdržati i podnese ostavku. — Od čega boluje? — Od neurastenije; to je užasna bolest. Mi smo se do­ govarali, ali je trebalo putovati, a sredstava nije bilo. Ali se sve nadam da će to onako proći. N e m a osobitih bolova, a l i . . . — Lukerja! — razlegnu se njegov ljutit i slab glas. — Uvijek je šalju nekamo kad je potrebna. M a m i c e ! — Odmah — ponovo prekine svoje pripovijedanje Pras­ kovja Mihajlovna. — On još nije ručao. Ne može s nama. Ona iziđe, nešto ondje obavi i vrati se brišući tamne mršave ruke. — E t o tako živim. I neprekidno kukamo, nikad nismo zadovoljni; i, hvala bogu, unuci su mi snažni i zdravi, pa se još m o ž e živjeti. Ali nema smisla govoriti o sebi. — Ali od čega živite? — Pa ja nešto zarađujem. N e k a d mi je glazba bila do­ sadna, a evo kako mi je sad dobro došla. Držala je malenu ruku na ormariću pored koga je sje­ dila i, kao da vježba, prebirala mršavim prstima. — Što vam plaćaju za satove? — Plaćaju i rubalj, i pedeset kopejaka, pa i trideset kopejaka. Svi su tako dobri prema meni. — I što, imaju li uspjeha? — jedva se smiješeći očima upita Kasatski. Praskovja Mihajlovna ne povjerova odmah u ozbiljnost pitanja i, kao da pita, pogleda mu u oči. — Imaju i uspjeha. Jedna je djevojčica doista sjajna, mesareva kćerka. Mila, dobra djevojčica. Eto, da sam bila žena na svome mjestu, mogla sam, jasno pomoću tatinih ve­ za, naći zetu namještenje. Ali to nisam znala i, eto, do čega sam ih sve dovela. — Da, da — g o v o r i o je Kasatski obarajući glavu. — A kako vi, Pašenjka, vršite svoje vjerske dužnosti? — upita on. — Ah, ne spominjite. V e ć je i to loše, tako sam se za­ pustila. S djecom se spremam za pričest i odlazim u crkvu, inače po cijele mjesece ne odlazim. Djecu šaljem. 121

— A zašto vi ne idete? — Da istinu k a ž e m . . . — ona pocrvenje — stid me je pred kćerkom i unučadi ići onako dronjava, a novo nemam. Naprosto, lijena sam. — A molite li se kod kuće? — M o l i m se, ali kakve su to molitve, onako, makinalne. Znam da tako ne valja, ali nemam pravog osjećaja; znam samo koliko sam pokvarena . . . — Da, da, tako, tako — kao da odobrava ponavljao je Kasatski. — Odmah, odmah — o d g o v o r i ona na zetov poziv i, popravivši rubac na glavi, iziđe iz sobe. Ovaj put se nije dugo vraćala. K a d se vratila, Kasatski je sjedio u o n o m istom položaju oprijevši se laktovima o ko­ ljena i oborivši glavu. Ali je već imao torbu na leđima. K a d ona uđe s limenom svjetiljkom, bez štita, on podi­ gne pogled te upre u nju svoje divne, umorne oči i duboko, duboko uzdahne. — N i s a m im rekla tko ste — poče ona plašljivo — sa­ mo sam rekla da ste putnik plemićkog roda i da sam vas poznavala. P o đ i m o u blagovaonicu na čaj. — N e mogu . . . — Dobro, donijet ću o v a m o . — Ne treba, nije potrebno. Čuvao te bog, Pašenjka. Ja idem. A k o me žališ, ne govori nikome da si me vidjela. Zaklinjem te živim b o g o m : ne govori nikome. Hvala ti. Poklo­ nio bih ti se do nogu, ah znam da će te to zbuniti. Hvala, oprosti Krista radi. — Blagoslovite! — Bog će te blagosloviti. Oprosti Krista radi. I on htjede otići, ali ga ona ne pusti, donese mu kruha, đevreka i maslaca. On uze sve i ode. Bijaše tamno, i on još ne bijaše odmakao ni za duljinu dviju kuća, a već j o j bio iščeznuo iz očiju te je znala da ide samo po tome što je p r o t o p o p o v pas zalajao na nj.

» E t o šta je značio m o j san. Pašenjka je doista ono što sam ja m o r a o biti i što nisam bio. Ja sam živio radi ljudi p o d izgovorom da živim radi boga, ona živi radi boga misleći da živi radi ljudi.« 122

» T a k o je, j e d n o dobro djelo, čaša vode pružena bez po­ misli na nagradu vrednija od dobročinstava koje sam učinio ljudima. A l i zar nije postojao djelić iskrene želje da služim bogu?« — pitaše sebe, a o d g o v o r bijaše: »Jest, ali sve je to bilo zagađeno, obraslo ljudskom slavom. T a k o je, nema Bo­ ga za onoga koji je živio kao ja radi slave ljudske. Tražit ću ga.« I on pođe, kao što je išao Pašenjki, od sela do sela, su­ srećući se i rastajući s putujućim prosjacima i prosjakinjama i moleći u ime K r i s t o v o kruha i prenoćište. Ponekad ga je grdila srdita domaćica, psovao pijani seljak, ali su ga u većini slučajeva hranili, pojili, čak mu davali nešto i za put. N j e g o v a gospodstvena vanjština osvajala je neke. N e k i su se, naprotiv, g o t o v o radovali t o m e što je taj gospodin također spao na prosjački štap. Ali njegova smjernost pobjeđivaše sve. Često bi čitao Evanđelje kad bi ga našao u kući, i svi su ljudi uvijek, posvuda bili ganuti i začuđeno ga slušali kao da čuju nešto novo, ali i davno poznato. K a d bi mu uspjelo da pomogne ljudima ili savjetom, ili pisanjem, ili mirenjem posvađenih, on ne bi dočekao zahval­ nosti j e r je odlazio. I p o m a l o se Bog počeo javljati u nje­ mu. Jednom je išao sa dvije starice i nekim vojnikom. Zaustaviše ih neki gospodin i gospođa u kočiji, u koju je bio upregnut kasač, i neki muškarac i žena na konjima. Gospo­ đin muž je jahao s kćerkom, a u kočiji se, očito, vozila go­ spođa s nekim putnikom Francuzom. Oni ih zaustaviše da bi im pokazali les pèlerins koji iz praznovjerja, što je svojstveno ruskom narodu, mjesto da rade, pješače iz mjesta u mjesto. Govorili su francuski misleći da ih ne razumiju. — Demandez leur — reče Francuz — s'ils sont bien sûrs de ce que leur pèlerinage est agréable à Dieu. Upitaše ih. Starice odgovoriše: 1

8

— K a k o Bog htjedne. N o g a m a smo bili, a hoćemo li i srcem? 1

Hodočasnike. Pitajte ih da li su čvrsto uvjereni da je njihovo hodočašćenje bogu ugodno. 2

123

Zapitaše vojnika. On reče da je sam, nema kamo. Upitaše Kasatskog tko je. — R o b božji. 1 — Qu'est ce qu'il dit? Il ne répond pas. 2 — Il dit qu'il est un serviteur de Dieu. — Cela doit être un fils de prêtre. Il a de la race. Avezvous de la petit monnaie? Francuz je imao sitniša. I on udijeli svakome po dvadeset kopejaka. — Mais dites leur que ce n'est pas pour des cierges que je leur donne, mais pour qu'ils se régalent de thé, čaj, čaj, — smiješio se on — pour vous, m o n vieux 5 — reče on tapšući rukom u rukavici Kasatskog po ramenu. — Krist vam p o m o g a o — o d g o v o r i Kasatski ne ustičući kape i klanjajući se svojom ćelavom glavom. I Kasatskog je osobito obradovao taj susret jer je prezreo ljudsko mišljenje i postupio najobičnije, najlakše — uzeo je m i r n o dvadeset kopejaka i dao ih drugu, slijepom prosjaku. Što je manje držao do ljudskog mišljenja, to je jače osjećao Boga. 3

4

Osam mjeseci hodao je tako Kasatski, devetog mjeseca su ga zadržali u gubernijskom gradu, u skloništu u k o j e m je noćivao s prosjacima, i j e r nije imao putnice odveli ga u kvart. Na pitanje gdje mu je putnica i tko je on, o d g o v o r i o je da nema putnice, da je on rob božji. Uvrstili su ga među skitnice, osudili i protjerali u Sibir. U Sibiru se nastanio na zemlji bogatog seljaka i sad živi ondje. Radi kod gazde u povrtnjaku i poučava djecu i nje­ guje bolesnike. (1890—1898) (Preveo

1

JAKŠA

KUŠAN)

Što kaže? Ne odgovara. Kaže da je sluga božji. To je sigurno sin svećenika. Osjeća se otmjeno porijeklo. Imate li sitniša? 4 Ali im recite da ne dajem za svijeće već da popiju čaj. 5 — vama, stari — 2

8

124