Tolstoj Kreutzerova Sonata

KREUTZEROVA SONATA I A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu. (Matej 5, 28) Kažu mu učenici: "Ako je tako između muža i žene, bolje je ne ženiti se." A on im reče: "Ne shvaćaju toga svi, nego samo oni kojima je dano. Doista, ima za ženidbu nesposobnih koji se takvi iz utrobe materine rodiše. Ima nesposobnih koje ljudi onesposobiše. A ima nesposobnih koji sami sebe onesposobiše poradi kraljevstva nebeskoga. Tko može shvatiti, neka shvati." (Matej 19, 10-12)

Bijaše to u rano proljeće. Putovali smo već drugi dan. U vagon su ulazili i iz njega izlazili oni putnici što ne putovahu daleko, ali je troje putovalo, isto kao i ja, čak od polazne stanice: ružna i starija gospođa, pušačica, iznurena lica, u polumuškom ogrtaču i kapici, njen znanac, razgovorljiv muškarac četrdesetih godina, s prikladnim novim stvarima, i, napokon, onizak gospodin osobenjačka vladanja, žustrih kretnji, još mlad, ali kovrčave, očito prije vremena posijedjele kose i neobično blistavih očiju, što su brzo prelazile s premeta na predmet. Nosio je skupocjen, ali već iznošen ogrtač s astrahanskim ovratnikom i visoku astrahansku kapu. Pod ogrtačem, kad bi se raskopčao, ukazivao bi se kaput na struk i ruska izvezena košulja. Neobično je još u tog gospodina bilo i to što pokatkad ispuštaše neke neobične glasove nalik na iskašljavanje ili na započet i prekinut smijeh. Taj gospodin je cijelim putem pažljivo izbjegavao da razgovara i da se upoznaje s putnicima. Na sve nagovore susjeda odgovaraše kratko i odrešito pa je, ili čitao, ili gledajući kroz prozor, pušio, ili, izvadivši hranu iz svoje stare torbe, pio čaj ili jeo. činilo mi se da teško podnosi svoju usamljenost i ja ga htjedoh nekoliko puta nagovoriti, ali svaki put kad bi se naši pogledi sreli, što se dešavalo često jer smo sjedili jedan nasuprot drugom, on se okretao i posizao za knjigom ili gledao kroz prozor. Uveče drugog dana, dok je vlak stajao na nekoj velikoj stanici, nervozni gospodin siđe po kipuću vodu i skuha sebi čaj. A gospodin s prikladnim novim stvarima, advokat, kako sam kasnije doznao, sa svojom susjetkom, gospođom u polumuškom ogrtaču, koja je pušila, izađe da popiju čaj na stanici. Dok su gospodin i gospođa izbivali, u vagon uđe nekoliko novih osoba, a među njima visok, obrijan starac zbaburana lica, očito trgovac, u ogrtaču od tvorovine i suknenoj kapi s velikim štitom. Trgovac sjedne nasuprot mjestu na kome su sjedili gospođa i advokat i odmah se uputi u razgovor s mladićem koji je nalikovao na trgovačkog pomoćnika, a bijaše ušao u vagon na istoj stanici. Sjedio sam nasuprot i, jer je vlak stajao, mogao sam za ono vrijeme dok nitko ne prolazaše djelomično čuti njihov razgovor. Trgovac najprvo saopći da putuje na svoje imanje koje je udaljeno tek jednu stanicu; zatim, kao uvijek, počeše govoriti, prvo o cijenama u trgovini, govorahu o tome kako danas u Moskvi trguju pa zatim okrenuše govoriti o Niženovogorodskom sajmu. Pomoćnik uze pričati o tome kako je neki, obojici poznati bogati trgovac, bančio na sajmu, ali mu starac ne dade da dovrši, već sam poče pričati o nekadašnjim pijankama u Kunavinu, u kojima je i on sudjelovao. Očito se ponosio svojim učešćem u njima i, vidljivo se radujući, ispriča kako je on s tim istim znancem u

pijanstvu učinio u Kunavinu tako nešto da je to morao šapatom ispričati, pri čemu pomoćnikov kikot ispuni cio vagon, a i starac se nasmija pokazavši dva žuta zuba. Ne nadajući se da ću čuti bilo šta zanimljivo, ustadoh da se prošetam peronom do polaska vlaka! Na vratima sretoh advokata i damu koji su u hodu o nečem živahno razgovarali. — Nećete stići — reče mi druževni advokat — sad će drugi put zvoniti. I, zaista, nisam došao ni do posljednjih vagona, kad se razlegnu zvonce. Kad se vratih, gospođa i advokat još jednako živahno razgovarahu. Stari trgovac je šutke sjedio njima nasuprot, mrko gledajući preda se i ponekad negodujući stiskao zube. — I onda je ona otvoreno saopćila svome suprugu — smiješeći se govoraše advokat dok sam prolazio pored njega — da ne može, a i da ne želi živjeti s njim, jer da... I on nastavi dalje pričati o nečemu što nisam mogao čuti. U stopu za mnom prođoše još neki putnici, prođe kondukter, utrča nosač, i dugo odzvanjaše buka od koje nisam mogao čuti razgovora. Kad sve utihnu, i ja opet začuh advokatov glas, razgovor bijaše očito prešao s konkretnog slučaja na općenita shvatanja. Advokat govoraše o tome kako pitanje rastave u braku zanima sad evropsko javno mišljenje i kako se kod nas sve češće i češće javljaju isti takvi slučajevi. Zamijetivši da se čuje samo njegov glas, advokat prekide pričanje i obrati se starcu. — U stara vremena toga nije bilo, nije li tako? — reče on prijazno se smiješeći. Starac htjede nešto odgovoriti, ali u taj trenutak vlak krenu i starac, skinuvši kapu, poče se krstiti i šapatom moliti. Advokat, pogledavši u stranu, učtivo čekaše. Završivši svoju molitvu i triput se prekrstivši, starac pravo i čvrsto ustakne svoju kapu, udobnije se smjesti i poče govoriti. — Bilo je, gospodine, i nekad, samo manje — reče on. — Danas i ne može biti bez toga. Svi su previše naobraženi. Vlak je, jureći sve brže i brže, gromotao na mjestima gdje su tračnice spojene, i kako sam slabo čuo, a bijaše vrlo zanimljivo, primaknuh se bliže. Moj susjed, nervozni gospodin blistavih očiju, očito se zanimaše i, ne ustajući, prisluškivaše. — A čemu škodi obrazovanost? — smiješeći se jedva čujno reče dama. — Zar je bolje ženiti se, kao u staro doba, kad ženik i nevjesta nisu čak ni vidjeli jedno drugo? — nastavi ona odgovarajući, po navici mnogih gospođa, ne na riječi svoga subesjednika, nego na riječi za koje je mislila da će ih on reci. — Nisu znali, vole li se, mogu li se voljeti, nego su polazili bilo za koga, i mučili se cio život; po vašem je, dakle, to bolje? — govorila je ona obraćajući se očito meni i advokatu, ali najmanje starcu s kojim se razgovarala. — Svi su previše naobraženi — ponovi trgovac prezirno gledajući gospođu i ne odgovarajući na njeno pitanje. — Volio bih znati kako vi dovodite u vezu obrazovanost i nesuglasje u braku — smiješeći se jedva čujno reče advokat. Trgovac htjede nešto reći, ali ga gospođa prekine. — Da, prošlo je to vrijeme — reče ona. Ali joj advokat ne dade govoriti. — Ali, dopustite mu da izrazi svoje misli. — Od obrazovanosti su sve gluposti — odlučno reče starac. — Vjenčavaju one koji se ne vole, a poslije se čude što žive u neslozi — požuri se gospođa pogledavajući na advokata i na mene pa čak i na pomoćnika koji je, ustavši i nalaktivši se na naslon, smiješeći se slušao razgovor. — Ta samo životinje se mogu pariti kako gazda želi, a ljudi imaju svoje sklonosti, simpatije — govorila je očito želeći da

uvrijedi trgovca. — Krivo govorite, gospođo — reče starac — životinja je životinja, a čovjeku je dan zakon. — Ali kako se može živjeti s nekim čovjekom ako nema ljubavi? — i dalje je žurila gospođa da iznese svoje poglede koji su joj se činili potpuno novi. — Prije se nije o tome razglabalo — ozbiljnim tonom reče starac — istom su danas to uveli. Za bilo što ona će odmah: »Ja odlazim.« Pa i kod seljaka uđe to isto u modu. »Na«, kaže, »evo ti tvoje košulje i gaće, a ja odoh s Vanjkom, on je kudraviji od tebe.« I sad se ti razaberi. A žena se mora ponajprije bojati. Pomoćnik pogleda i advokata, i gospođu, i mene, očito susprežući osmijeh, spreman da se naruga ili da se suglasi s trgovčevim riječima, već prema tome kako budu primljene. — A koga da se boji? — reče ona. — Koga, svoga mu-u-uža! Eto koga da se boji. — Eh, prijatelju, prošla su ta vremena — čak nekako zlobno reče gospođa. — Ne, gospođo, ta vremena ne mogu proći. Kako je ona, Eva, žena, bila stvorena od rebra muškarca, tako će i ostati do svršetka svijeta — reče starac strogo i pobjedonosno zatrese glavom da pomoćnik odmah zaključi da je pobjedu odnio trgovac i glasno se nasmije. — To vi, muškarci, tako rasuđujete — govoraše gospođa ne prekidajući i pogledajući nas — sami ste sebi dali slobodu, a ženu biste držali zatvorenu u sobi. Sebi, naravno, sve dopuštate. — Nitko ništa ne dopušta, samo što od muškaraca ne će biti nikakve prinove u kući, a žensko — žena — napuknut sud — nastavi izlagati trgovac. Uvjerljiva trgovčeva intonacija očito je pobijedila slušaoce, i čak se gospođa osjećala svladana, ali se još nije predavala. — Točno, ali ja mislim da ćete priznati da je žena čovjek i da ima osjećaje kao i muškarac. Ali šta može ona ako ne voli muža. — Ne voli! — strogo ponovi trgovac nabravši obrve i usne. — Već će zavoljeti! Taj neočekivani argument osobito se svidje pomoćniku i on ispusti neki zvuk odobravanja. — Neće zavoljeti — progovori gospođa — a kad nema ljubavi, ne može se silom iznuditi. — No, što ako žena iznevjeri muža? — reče advokat. — To se ne smije dogoditi — reče starac — treba pripaziti. — Ali ako se to desi, šta onda? Pa ipak se dešava. — Negdje se dešava, ali ne kod nas — reče starac. Svi ušutješe. Pomoćnik se uzvrpolji, primakne se još bliže i, ne želeći vjerojatno da zaostane za drugima, smiješeći se poče: — Pa, eto, jednom našem momku desio se isto skandal. Isto ne možeš pravo da shvatiš. Isto nabasao na takvu nekakvu ženu, drolju. I počela vragovati. A mali ozbiljan i pametan. Prvo s nekim pisarom. A on ju je isto lijepim savjetovao. Nikako da se smiri. Svakakve je gadarije činila. Novac mu počela krasti. I tukao ju je. Ali badava — ona sve gora. S oproštenjem, splela se s nekrštenim Židovom! Šta je on mogao? Posve je napustio. I živi onako samački, a ona se vucara. — Zato što je on budala — reče starac. — Da ju je on odmah na početku pritegao i samo strogo držao, ostala bi ona, vjeruj. Ne smiješ dati slobodu u početku. Ne vjeruj konju u polju, ni ženi u domu. U taj čas uđe kondukter i zatraži karte za iduću stanicu. Starac dade svoju kartu.

— E, da, za vremena treba pritegnuti ženski rod, inače propade sve. — Ali zar niste baš vi malo prije pričali kako se oženjeni ljudi provode na sajmu u Kunavinu? — rekoh ne izdržavši. — To je nešto sasvim drugo — reče trgovac i više ne progovori. Kad se razlegnu zvižduk, trgovac ustade, izvuče ispod klupe svoj torbak, zakopča se i, pridigavši kapu, iziđe kroz odjelak s kočnicom.

II Tek što starac iziđe, zapodjenu se živ razgovor. — Starozavjetni čičica — reče pomoćnik. — Pravi živi Domostroj — reče gospođa. — Kakvo divljačko gledanje na ženu i na brak! — Da, da, daleko smo mi od evropskog pogleda na brak — pripomenu advokat. — Glavno što ne razumiju ti ljudi — gospođa će — jest to da brak bez ljubavi nije brak, da samo ljubav posvećuje brak i da je samo onaj brak pravi kojega posvećuje ljubav. Pomoćnik slušaše i smješkaše se nastojeći da upamti što je moguće više od tih pametnih razgovora kako bi se time kasnije poslužio. Usred gospođina izlaganja razlegoše se iza mene nekakvi zvukovi nalik na isprekidani smijeh ili jecanje, i, ogledavši se, opazimo mog susjeda, sijedog, povučenog gospodina, blistavih očiju koji se za razgovora, što ga je očito zanimao, neprimjetno bio primakao. Stajao je položivši ruke na naslon sjedišta i očito bio vrlo uzbuđen: lice mu bijaše crveno i na obrazu mu podrhtavaše jedan mišić. — Kakva to ljubav ... ljubav ... ljubav ... posvećuje brak? — reče on zamuckujući. Videći da je subesjednik uzbuđen, gospođa nastojaše da mu odgovori što obzirnije i podrobnije. — Istinska ljubav ... Postoji li ta ljubav između muškarca i žene, moguć je i brak — reče gospođa. — Dobro, ali šta treba razumijevati pod istinskom ljubavlju? — nespretno se smiješeći i nekako uplašeno reče gospodin blistavih očiju. — Svatko zna šta je ljubav — gospođa će očito želeći da prekine razgovor s njim. — Pa, eto, ne znam — gospodin će. — Treba objasniti šta vi razumijevate ... — Šta? To je vrlo jednostavno — reče gospođa, ali se zamisli. — Ljubav? Ljubav je potpuno pretpostavljanje jednoga ili jedne svima drugima — reče ona. — A koliko traje to pretpostavljanje? Mjesec dana? Dva dana, pola sata? — izusti sijedi gospodin i nasmije se. — Ali, molim vas, vi, čini mi se, ne govorite o istom. — Koješta, baš o istom. — Gospođa kaže — zauze se advokat pokazujući na gospođu — da brak mora niknuti, u prvom redu, iz sklonosti, ljubavi, ako hoćete, i da, samo u tom slučaju ako postoji ona, brak predstavlja nešto, da tako kažem, sveto. Zatim, da svaki brak koji ne počiva na prirodnim sklonostima — ljubavi, ako hoćete, ne predstavlja nikakvu moralnu obavezu. Jesam li dobro shvatio? — obrati se on gospođi. Gospođa pokretom glave odobri objašnjenje svojih misli.

— Tada... — nastavi izlaganje advokat, ali se onaj gospodin, kome su sad oči gorjele, očito jedva uzdržavao i, ne davši advokatu da dovrši, poče: — Dopustit ćete, baš ja govorim o istom, o pretpostavljanju jednoga ili jedne drugima, ali samo pitam: koliko traje to pretpostavljanje. — Koliko dugo traje? Vrlo dugo, ponekad cijeli život — reče gospođa sliježući ramenima. — Ali je to samo u romanima, a u životu nikad. U životu to pretpostavljanje jednoga drugima traje godine i godine, što je već vrlo rijetko, češće traje mjesece i mjesece, ali najčešće koju sedmicu, dan ili sat — govoraše on, očito znajući da sve zapanjuje svojim mišljenjem, i bijaše time zadovoljan. — Ah, molim vas! Ta nemojte... Ipak, dopustite — u jedan glas progovoriše sve troje. Čak pomoćnik ispusti nekakav zvuk negodovanja. — Jest, jest, znam — nadvikivaše nas sijedi gospodin — vi govorite o onome što mislite da postoji, a ja govorim o onome što jest. Svaki muškarac osjeća to što vi nazivate ljubavlju prema nekoj lijepoj ženi. — Ah, strašno je to što vi govorite; ali, zar ne postoji među ljudima taj osjećaj koji se naziva ljubavlju i koji traje, ne mjesece i godine, već cijeli život? — Ne, ne postoji! Ako već i dopuštamo da muškarac i pretpostavlja cijeli život neku ženu svima drugima, onda će ta žena, vrlo vjerojatno, pretpostaviti nekoga drugoga, i tako je uvijek bilo i jest na ovome svijetu — reče on, izvadi dozu za cigarete i zapali. — Ali može postojati i uzajamna naklonost — reče advokat. — Ne, to je nemoguće — usprotivi se on — isto kao što je nemoguće da se u jednim kolima graška nađu zajedno dva obilježena zrna. A, osim toga, ne radi se tu o nevjerojatnosti, radi se, vjerojatno, o prezasićenosti. Ljubiti cijeli život jednu ili jednoga sasvim je isto kao kad bi se reklo da će jedna svijeća gorjeti cijeli život — govorio je on žudno uvlačeći dim. — Ali vi neprekidno govorite o tjelesnoj ljubavi. Zar vi ne priznajete ljubav koja se osniva na jedinstvu ideala, na duhovnom srodstvu? — reče gospođa. — Duhovno srodstvo! Zajednički ideali — ponovi on ispuštajući one svoje glasove. — Ali onda ne treba spavati zajedno (oprostite na nepriličnu izrazu). I tako zbog zajedničkih ideala ljudi spavaju zajedno — reče on i nervozno se nasmija. — Ali, dopustite — reče advokat — činjenice protivuriječe onome što vi govorite. Vidimo da brakovi postoje, da cijelo čovječanstvo ili bar njegova većina živi bračnim životom, i mnogi časno i dugo žive u braku. Sijedi gospodin se opet nasmije. — Vi kažete da se brak osniva na ljubavi, i kad ja izražavam sumnju u postojanje bilo kakve ljubavi osim čulne, vi mi dokazujete da ljubav postoji zbog toga što postoje brakovi. Pa brak je danas samo obmana. — Ali, dopustite — reče advokat — ja samo kažem da su brakovi postojali i da postoje. — Postoje! Samo zbog čega oni postoje? Oni su postojali i postoje kod onih ljudi koji u braku vide nešto tajanstveno, tajanstvo što ih vezuje pred bogom. Kod njih oni postoje, a kod nas ih nema. Kod nas se ljudi vjenčaju, ne videći u braku ništa osim odnošaja, i dolazi ili do obmane, ili do nasilja. Obmana se još lakše podnosi. Muž i žena tek obmanjuju ljude da žive u zajedničkom braku, a zapravo žive u mnogoženstvu i mnogomuštvu. To je gadno, ali se još može podnositi; ali kad, a to se najčešće događa, muž i žena preuzmu spoljašnu obavezu da zajedno prožive cijeli život, a već drugi mjesec mrze jedno drugo, žele da se

rastanu i ipak žive zajedno, onda dolazi do tog užasnog pakla zbog kojega se propijaju, strijeljaju, ubijaju i truju sebe i jedno drugo — brzao je on sve više, ne dajući nikom da ga prekine i padajući sve više i više u vatru. Svi šućahu. Vladaše neka neprijatnost. — Jest, svakako, ima kritičnih epizoda u bračnom životu — reče advokat želeći prekinuti pretjerano žučan razgovor. — Vi me, čini mi se, poznate? — tiho i nekako mirno reče sijedi gospodin. — Ne poznam, nisam imao čast. — Mala je to čast. Ja sam Pozdnišev, onaj koji je doživio tu kritičnu epizodu na koju ciljate, epizodu u kojoj je ubio svoju ženu — reče on pogledavši svakog od nas. Nitko nije znao šta bi rekao, svi šućahu. — Ali, svejedno — reče on ispustivši opet svoj zvuk. — Uostalom, oprostite! Ali... neću vam smetati. — Ta, molim vas... — reče advokat, sam ne znajući šta moli. Ali se Pozdnišev, ne saslušavši ga, brzo okrene i ode na svoje mjesto. Gospodin i gospođa šaputahu. Sjedio sam do Pozdniševa i šutio ne mogavši smisliti šta bih rekao. Bilo je pretamno za čitanje pa zato zatvorih oči kao da namjeravam zaspati. Tako smo se šutke vozili do iduće stanice. Na stanici onaj gospodin i gospođa prijeđoše u drugi vagon, o čemu su se još prije dogovorili s kondukterom. Pomoćnik se smjestio na klupi i zaspao. Pozdnišev je neprestano pušio i pio čaj što ga je skuhao na prošloj stanici. Kad otvorih oči i pogledah u njega, on mi se odjednom obrati odlučno i ljutito: — Možda vam je neugodno sjediti sa mnom kad znate tko sam? Ja mogu otići. — Nije, nikako, molim vas. — Pa, izvolite li? Ali je jak I natoči mi čaja. — Oni govore ... samo lažu... — on će. — O čemu vi to? — upitam ja. — Još nekako o istom: o onoj njihovoj ljubavi i o onom šta je ona. Niste li pospani? — Nimalo. — Ako želite, ispričat ću vam kako me ta ista ljubav dovela do toga što mi se desilo. — Molim, ako vam nije teško. — Nikako, meni je teško šutjeti. Ta pijte čaj ... ili je možda prejak? Čaj je zbilja bio kao pivo, ali sam ispio čašu. U taj čas je prolazio kondukter. On ga isprati šutke ljutitim pogledom i poče pričati istom onda kad ovaj iziđe.

III — Dakle, ispričat ću vam... Ali želite li vi to zbilja? Ponovih da zaista želim. On zašutje, protre lice rukama i započe: — Kad već pričam, moram početi od sama početka: moram ispričati kako i zašto sam se oženio i kakav sam bio do ženidbe. — Do ženidbe sam živio kako svi žive, mislim — u našem staležu. Ja sam vlastelin i svršio sam sveučilište, a bio sam i predstavnik plemstva. Do ženidbe sam živio kao što svi žive, tj. razvratno, i kako svi ljudi našeg staleža žive razvratno, bijah uvjeren da živim kako valja. Sebe držah za dobričinu, za potpuno ćudoredna čovjeka. Nisam bio zavodnik, nisam

imao neprirodnih ukusa, nisam to smatrao za glavni cilj života, kao što su to činili mnogi moji vršnjaci, već sam se predavao razvratu pametno, dolično, zbog zdravlja. Izbjegavao sam one žene koje bi me mogle vezati bilo djetetom ili svojom privrženošću. Uostalom, možda je i bilo djece, pa i privrženosti, ali sam postupao kao da ih nema. I ne samo da sam to smatrao ćudorednim, već sam se time ponosio. On zašutje, ispusti onaj svoj zvuk kao što je činio uvijek kad mu je, očito, nailazila nova misao. — A to i jest najgadnije! — uzviknu on. — Razvrat nije nešto fizičko, nikakva fizička prljavština nije razvrat, već razvrat, pravi razvrat počinje istom onda kad se čovjek oslobodi ćudorednih obaveza prema ženi s kojom stupa u fizičke odnošaje. I to oslobađanje pripisivao sam sebi kao vrlinu. Sjećam se kako sam jednom trpio što nisam stigao platiti ženi koja mi se podala, vjerojatno zato što me je zavoljela. Umirio sam se tek onda kad sam joj poslao novac pokazavši time da me moralno ništa ne veže s njome. Ne klimajte glavom kao da se slažete sa mnom — odjednom poviče on na mene. — Dobro ja to poznam. Svi vi, i vi, vi, ako niste, u najboljem slučaju, iznimka, imate iste onakve poglede kakve sam ja imao. Pa, svejedno, oprostite mi — nastavi on — ali je riječ o tome što je to užasno, užasno, užasno! — Šta je užasno? — upitah. — Taj vrtlog zabluda u kojem živimo što se tiče žena i odnosa prema njima. Jest, ne mogu mirno govoriti o tome, ali ne zato što sam doživio tu epizodu, kako je on rekao, već zato što su se nakon te epizode meni otvorile oči, i ja sam sve ugledao u potpuno drugom svjetlu. Sve je naopako, sve je naopako! On zapali cigaretu i, uprijevši se laktovima o svoja koljena, poče govoriti. U tami nisam više mogao razaznati njegova lica, tek se kroz drndanje vagona razlijegao uvjerljiv i prijatan glas.

IV — Dakle, tek prepativši toliko koliko sam ja prepatio, jedino zahvaljujući tome, shvatio sam gdje je korijen svega, shvatio sam kako je moralo biti i zato uočio sav užas onoga što jest. Eto, čujte, kako i kada je počelo ono što je bilo uzrokom te moje epizode. Počelo je onda kad mi je bilo nepunih šesnaest godina. Dogodilo se to kad bijah još u gimnaziji, a moj stariji brat student prve godine. Nisam još poznavao žene, ali kao i sva druga nesretna djeca iz našega staleža nisam više bio nevin dječak: već je bila druga godina otkako su me dječaci pokvarili; već me je mučila žena, ne poneka, već žena kao nešto zamamno, žena, svaka žena, golotinja žene. Samoću sam provodio u gadaluku. Mučio sam se kao što se muče devedeset i devet stotnina naših dječaka. Bojao sam se, patio, molio i padao. Već sam bio raskalašen i u mislima i u stvarnosti, ali posljednji korak još ne bijah učinio. Propadao sam ne dotičući se još drugog ljudskog bića. Ali bratov prijatelj, student veseljak, takozvani valjan dečko, tj. najveći nitkov, koji nas je naučio i piti i kartati se, nagovori nas da se poslije pijanke odvezemo onamo. Pođosmo. Brat, koji bijaše također nevin, izgubi nevinost iste noći. I ja, petnaestogodišnji dječak, oskvrnuh sebe sama i pripomogoh oskvrnjenje žene ne shvaćajući ono što radim. Ta ni od koga starijega ne čuh da je to što sam činio loše. A i danas neće nitko to da čuje. Istina, to postoji u zapovijedi, ali su zapovijedi potrebne samo zato da se

ima na ispitu šta odgovarati popu, pa ni onda nisu neophodno potrebne, mnogo manje nego pravilo o upotrebi veznika ut u pogodbenim rečenicama. I tako od starijih ljudi, do kojih sam mišljenja držao, nisam čuo da je to možda loše. Naprotiv, čuo sam od ljudi koje sam cijenio da je to čak dobro, čuo sam da će se moje borbe i muke stišati nakon toga, čuo sam to i čitao, čuo sam da stotnina onih napora koji se utroše na liječenje sifilisa predstavlja vrlinu, junaštvo. I tako, jednom riječju, osim dobra, u tome nisam mogao vidjeti ništa drugo. Opasnost od zaraze. Ali i ona je bila predviđena. Brižna vlada vodi brigu o tome. Ona pazi na pravilan rad javnih kuća i osigurava gimnazijalcima razvrat. I liječnici koji su za to plaćeni paze na to. Tako i treba. Oni tvrde da razvrat koristi zdravlju, i oni stvaraju istinski, pravi razvrat. Poznajem majke koje se na taj način brinu o zdravlju svojih sinova. A i nauka ih šalje u javne kuće. — Kako nauka? — rekoh. — Pa tko su liječnici? Službenici nauke. Tko razvraća mladež tvrdeći da to koristi zdravlju? Oni. A poslije s užasnom ozbiljnošću liječe sifilis. — A zašto ne bi liječili sifilis? — Zato što odvana ne bi bilo ni traga sifilisu da se jedna stotnina onih napora koji se utroše na liječenje sifilisa utroše na iskorjenjivanje razvrata. Međutim ti napori nisu upotrijebljeni da se razvrat iskorijeni, već da se proširi i učini bezopasnim. Ali nije riječ o tome. Riječ je o tom da sam ja, kao i devet desetina mladića, ako ne i više, ne samo iz moga staleža nego iz svih, čak i seljačkih, doživio taj užas: nisam posrnuo zato što sam, možda, podlegao prirodnoj zavodljivosti ljepote neke žene. Ne, nikakva žena me nije zavela, već sam posrnuo zato što su ljudi iz sredine u kojoj sam živio vidjeli u tom posrnuću, jedni — najzakonitije i za zdravlje najkorisnije zadovoljenje, drugi — najprirodniju, ne samo oprostivu, već čak i nevinu razonodu mladića. Nisam ni shvaćao da je to posrnuće, nego sam se jednostavno predavao tim, koje zadovoljstvima, koje potrebama što su svojstvene, kako mi je to bilo utuvljeno, određenoj dobi, predavao se tom razvratu, kao što sam pio i pušio. Ali, ipak je bilo u tom prvom posrnuću nešto osobito i dirljivo. Sjećam se kako sam se odmah na samom mjestu, prije nego što sam izišao iz sobe, rastužio, toliko rastužio da sam želio plakati, plakati nad svojom izgubljenom nevinošću, nad zauvijek umrlim odnosima prema ženi. Tako je, prirodni, obični odnos prema ženi zauvijek umro. čistih odnosa prema ženi otada nisam imao, niti sam mogao imati. Postao sam ono što zovu razvratnikom. A biti razvratnik znači biti u onom istom fizičkom stanju koje nalikuje na stanje morfiniste, pijanca, pušača. Kako ni morfinist, ni pijanica, ni pušač nisu više normalni ljudi, tako i čovjek koji je posjedovao nekoliko žena zbog svoga zadovoljstva nije normalan, nego je zauvijek pokvaren čovjek — razvratnik. Kako se može pijanca i morfinista odmah poznati po licu, po vladanju, može se isto tako poznati i razvratnika. Razvratnik se može suzdržavati, boriti se, ali običnoga, istinskog odnosa prema ženi, bratskog odnosa, nikad u njega neće biti. Razvratnika se može odmah poznati po tome kako pogleda, promotri mladu ženu. I tako sam postao razvratnik, a to sam i ostao, i to me je baš i upropastilo.

V — Jest, tako je to. Zatim je išlo sve dalje, dalje, bilo je stranputica svake vrste. Bože moj! kad se sjetim svih svojih gnusoba te vrste, užas me spopada! Takav bijah ja, a drugovi su mi se još rugali zbog moje takozvane nevinosti. A kad čuješ tek o zlatnoj mladeži, o

oficirima, o Parižanima! I sva ta gospoda, i ja, kad mi, tridesetogodišnji razvratnici što na duši imamo najraznovrsnijih užasnih zločina prema ženama, kada mi, tridesetogodišnji razvratnici ulazimo, ponekad, valjano umiveni, obrijani, namirisani, u čistu rublju — u fraku ili uniformi u salon ili na bal — kakvi emblemi čistoće — divota! Razmislite malo kako bi trebalo da bude i kako jest. Trebalo bi biti: kad se mojoj sestri ili kćerki približi takav gospodin, ja, poznavajući njegov život, moram pristupiti k njemu, pozvati ga u stranu i tiho mu reći: »Prijatelju, znam ja dobro kako ti živiš, kako i s kim provodiš noći. Tebi nije ovdje mjesto. Ovdje su neokaljane, nevine djevojke. Odlazi!« Tako bi trebalo biti; ali, naprotiv, kad takav gospodin dolazi i pleše s mojom sestrom ili kćerkom, obujmivši je, mi se radujemo samo ako je on bogat i ako ima veza. Možda će se on nakon Rigolbocheove udostoji ti i moje kćerke. Ako su čak ostali i tragovi, možda bolesti — šta smeta. Danas dobro liječe. I ja, uistinu, znam za nekoliko djevojaka iz višega društva koje su roditelji s ushićenjem dali sifilitičarima. Oh, kakve li gnusobe! Ali će doći vrijeme kad će biti raskrinkana ta gnusoba i laž. I on nekoliko puta ispusti onaj svoj neobičan zvuk i prihvati se čaja. čaj bijaše vrlo jak, i nije bilo vode da ga se razblaži. Osjećao sam da su me nekako osobito razbudile dvije čaše koje sam popio. Sigurno je i na njega djelovao čaj jer je postajao sve uzbuđeniji i uzbuđeniji. U govoru je sve više i više zapijevao i glas mu je postajao sve izražajniji. Neprestano je mijenjao pozu, čas skidao kapu, čas je usticao, a njegovo lice se čudno mijenjalo u toj polutami u kojoj smo sjedili. — I, eto, tako sam je živio do svoje tridesete godine ne odričući se ni na trenutak namjere da se oženim i stvorim najuzvišeniji, čisti obiteljski život, i zbog toga sam se ogledao za djevojkom koja bi odgovarala tome cilju — nastavi on. — Kaljao sam se u znoju razvrata i istodobno se ogledao za djevojkama koje bi svojom čistoćom bile dostojne mene. Mnoge sam odbacivao baš zato što nisu bile dovoljno čiste za mene; napokon nađoh takvu za koju sam smatrao da je dostojna sebe. To bijaše jedna od dviju kćeri nekada vrlo bogata, ali propala penzenskog vlastelina. Jedne večeri, pošto smo se provozali u čamcu i vraćali kući noću, po mjesečini, ja sam sjedio pored nje i zanosio se njenom skladnom prilikom, koja je bila obavijena jerseyem, i njenim uvojcima, pa odjednom zaključili da je to ona. Učinilo mi se te večeri da ona shvaća sve, sve što ja osjećam i mislim, a da ja osjećam i mislim o najuzvišenijem. Zapravo se radilo samo o tome da je jersey izvanredno pristajao njenu licu, a isto tako i uvojci, i da sam poslije dana provedena u njenoj blizini zaželio još veću blizinu. Čudnovato kako često imamo jasnu iluziju da je lijepo isto što i dobro. Ljepotica priča gluposti, a ti slušaš i ne vidiš gluposti, već vidiš mudrost. Ona priča i čini gadosti, ti vidiš nešto milo. Kad, pak, ne priča ni gluposti, ni gadosti, ali je lijepa, odmah vjeruješ da je neobično pametna i ćudoredna. Vratih se kući oduševljen i zaključiti da je ona iznad moralna savršenstva i stoga dostojna da bude moja žena, te je sutradan zaprosih. Kako je sve to zamršeno! Od tisuću muškaraca koji se žene, muškaraca iz našeg staleža, a na nesreću i iz naroda, jedva bi se našao jedan koji ne bi bio oženjen već deset puta prije braka, a čak i sto ili tisuću puta, kao kakav Don Juan. (Ima sad, istina, kako čujem i vidim, nevinih mladih ljudi koji osjećaju i znaju da to nije šala, već nešto veliko. Neka im bog pomogne! Ali u moje vrijeme ne bi se našao takav ni u deset tisuća.) I svi to znaju i pretvaraju se kao da to ne znaju. U svim romanima su potanko opisani osjećaji junaka, jezerca, grmovi pored kojih oni prolaze; ali, opisujući njihovu veliku

ljubav prema nekoj djevojci, ne spominje se ništa o tome što je bilo s njim, s tim zanimljivim junakom: ni riječi o njegovim pohodima javnim kućama, o sobaricama, kuharicama, tuđim ženama. Ako i postoje takvi neprilični romani, onda ih se ne daje u ruke onima koje bi u prvom redu morale sve to znati — ne daju ih djevojkama. U početku se grade pred djevojkama kako su uvjereni da taj razvrat, koji sačinjava polovicu života naših gradova, pa čak i sela, da taj razvrat uopće ne postoji. Kasnije se tako naviknu na to pretvaranje da, napokon, kao Englezi, počnu sami iskreno vjerovati da smo svi ćudoredni ljudi i da živimo u ćudorednom svijetu. I siromašne djevojke vjeruju u to sasvim ozbiljno. Tako je vjerovala i moja nesretna žena. Sjećam se kako sam joj, već kao zaručnik pokazao svoj dnevnik iz kojega je mogla doznati bar nešto o mojoj prošlosti, u prvom redu — o mojoj posljednjoj vezi, a o kojoj je mogla doznati i od drugih, zbog čega sam i osjetio potrebu da joj sam kažem. Sjećam se njezine užasnutosti, očaja i smetenosti kad je to saznala i razumjela. Osjetio sam da me je onda namjeravala ostaviti. I da me je bar ostavila!... On ispusti svoj zvuk, zašuti i popi još jedan gutljaj čaja.

VI — Ali, uostalom, tako je bolje, tako je bolje! — uzviknu on. — To sam zaslužio! Ali nije riječ o tom. Htjedoh reći da su prevarene jedino nesretne djevojke — majke to, međutim, znaju, osobito majke koje su odgojili njihovi muževi znaju to odlično. I gradeći se da vjeruju u čistoću muškaraca, one zapravo postupaju sasvim drugačije. One znaju kakvom udicom treba loviti muškarca za sebe i za svoje kćeri. I mi, muškarci, jedino ne znamo, i ne znamo zato što nećemo da znamo, žene, pak, znaju, i to odlično znaju da najuzvišenija, poetska ljubav, kao što je mi nazivamo, ne zavisi od ćudorednih odlika, već od fizičke sklonosti, a uz to još i od načina češljanja, boje, kroja odijela. Pitajte iskusnu koketu, koja je odlučila osvojiti čovjeka, šta bi radije riskirala: ili da se, u prisuću onog koga zavodi, otkrije njena lažljivost, surovost, pokvarenost, čak i razbludnost, ili da se pojavi pred njim u loše sašivenoj i ružnoj haljini — svaka će se uvijek odlučiti za prvo. Ona zna da mi samo lažemo o uzvišenim osjećajima, a potrebno nam je samo tijelo, i zato nam oprašta sve svinjarije, ali nakazni, neukusni, ružni kroj odijela ne može nam oprostiti. Koketa osjeća to svjesno, ali svaka nevina djevojka osjeća to nesvjesno, kao što to osjećaju životinje. Odatle i ti ogavni jerseyi, ti jastučići ostraga pod suknjama, ta gola ramena, ruke, gotovo i grudi. Žene, osobito one koje su prošle mušku školu, odlično znaju da su razgovori o uzvišenom — tek razgovori, a da je muškarcu potrebno tijelo i sve ono što ga pokazuje u najprimamljivijem obliku; i tako se i postupa. Ta ako odbacimo tu naviku na sav taj gadaluk, koja je postala našom drugom prirodom i pogledamo na život viših klasa, onakav kakav jest, sa svom njegovom bestidnošću, vidjet ćemo jednu veliku javnu kuću. Ne slažete se? Dopustite, dokazat ću vam — nastavi on ne dajući mi da dođem do riječi. — Vi kažete da žene u našem društvu imaju drugačije životne interese nego žene u javnim kućama, a ja vam kažem da nije tako, i dokazat ću vam. Ako se ljudi razlikuju po životnim ciljevima, po unutarnjem sadržaju života, ta će se različnost svakako odraziti i na vanjštini, i vanjština će biti različita. Ali pogledajte njih, nesretnice, prezrene, i najotmjenije svjetske gospođe; ista odjeća, isti krojevi, isti mirisi, ista golotinja ruku, ramena, grudi i stezanje isturene zadnjice,

ista strast za kamenčićima, skupocjenim blistavim stvarima, iste razonode, plesovi i muzika, pjevanje. Isto tako i one, tako i ove mame istim sredstvima. Nikakve razlike. Strogo uzevši, treba samo reći da su one koje se bave prostitucijom samo kratko vrijeme — obično prezrene, dok su one koje se bave dulje — cijenjene.

VII — I, eto, tako su mene ti jerseyi i uvojci i jastučići ulovili. Lako me je bilo uloviti zato što bijah odgojen u onakvim prilikama u kakvima, kao krastavci u klilu, niču zaljubljeni mladići. I naša obilna hrana, koja uzbuđuje, uz potpuno fizičko besposličenje, nije ništa drugo no sistematsko raspaljivane požude. Čudili se, ne čudili se, to je tako! Ta ni ja sam donedavna nisam ništa od toga primjećivao. A sad sam primijetio. I upravo me to muči što to nitko ne zna, već govore takve gluposti kao ta gospođa. Evo, ovog proljeća su kraj kuće seljaci podizali željeznički nasip. Obična hrana našeg seljaka je kruh, kvas, luk; on je živahan, svjež, zdrav, radi lagan poljski posao. Dolazi na željeznicu i hrana mu je — kaša i funta mesa. Ali zato on izgubi isto toliko mesa vozeći šesnaest sati tačke od trideset pudi. I njemu to upravo odgovara. A mi, koji pojedemo dvije funte mesa, divljači, ribe, i svakojaka jela i pića, koja griju — kamo to odlazi? Na čulne ekscese. I ako odlazi onamo, sigurnosni ventil je otvoren — sve je u redu; ali, zatvorite li ventil, kao što sam ja povremence zatvarao, odmah će se pojaviti uzbuđenje koje će, prošavši kroz prizmu našeg izvještačenog života, postati istinska zaljubljenost, ponekad čak i platonska. I zaljubio sam se kao što se svi zaljubljuju. I sve je bilo tu: i uzbuđenje, i ganuće, i poezija. Zapravo je ta moja ljubav bila proizvod, s jedne strane, rada mame i krojača, s druge — suviška hrane koju sam žderao živeći u neradu. Da nije bilo, s jedne strane, vožnji u čamcima, da nije bilo tih stasova, koji su djelo krojača, itd., već da je moja žena imala na sebi neukusnu kućnu haljinu i da je sjedila kod kuće, a da sam ja, s druge strane, živio kako živi normalan čovjek, koji jede toliko koliko mu je potrebno za rad, i da je moj sigurnosni ventil bio otvoren — a on se slučajno baš nekako u to vrijeme zatvorio — ne bih se zaljubio: i svega toga ne bi bilo.

VIII — I sve se nekako podudaralo: i moje raspoloženje, i lijepa haljina, a i vožnja na čamcima je dobro uspjela. Dvadeset puta nije uspjelo, a sad je uspjelo. Upravo kao klopka. Ne rugam se. Pa sad se brakovi i sklapaju, kao klopke. Ta šta je prirodno? Djevojka je dozrela, treba je udati. To je, čini se, vrlo jednostavno kad djevojka nije nakaza i kad ima muškaraca koji se žele ženiti. Tako je i bilo u davnini. Djevojka odraste, roditelji sklope brak. Tako se postupalo, tako se postupa u cijelom čovječanstvu: kod Kineza, Indijanaca, muslimana, kod nas u narodu; tako se postupa u ljudskom rodu, u najmanju ruku u devedeset i devet njegovih dijelova. Samo jedna stotnina, ili još manje, nas razvratnika zaključismo da to ne valja i izmislismo nešto novo. A šta je to novo? Novo je to što djevojke čekaju, muškarci idu, kao na trg, i biraju. A djevojke čekaju i razmišljaju, ali ne smiju reći: »Prijatelju, mene! Ne, ne, mene! Ne, nju, već mene: pogledaj, kakva imam ramena, i sve ostalo.« A mi, muškarci, prolazimo, zajedno i vrlo smo zadovoljni. »Znam, kažu, ali se ne dam.« Prolaze,

pogledaju, vrlo su zadovoljni što je to sve za njih stvoreno. Pazi, ne pripaziš li — hop, i gotovo! — A kako može biti drugačije? — rekoh ja. — Neće valjda žene prositi? — Šta ja znam kako može biti; samo, ako je ravnopravnost, neka bude ravnopravnost. Ako drže da je prosidba nešto što ponizuje, onda je ovo još tisuću puta gore. Ondje su prava i šanse jednake, a ovdje je žena ili robinja na trgu, ili meka u klopci. Recite nekoj majci ili samoj djevojci tu istinu da se ona bavi samo lovom na ženike. Bože, kakva uvreda! A, međutim, one sve i rade samo to, i drugo ništa i ne mogu raditi. I što je zbilja užasno — nekada se na tom poslu mogu vidjeti sasvim mlade, jadne, nevine djevojke. I kad bi se, bar, sve to otvoreno radilo, ali se samo obmanjuje, »Ah, porijeklo vrsta, kako je to zanimljivo! Ah, Liza se mnogo zanima za slikarstvo! A hoćete li doći na izložbu? Kako je to poučno! A trojke, a kazalište, a simfonija? Ah, kako je to sjajno! Moja Liza luduje za glazbom! A zašto i vi nemate iste takve poglede? A na čamcima! ...« — Ali je misao ista: »Uzmi, uzmi mene, moju Lizu! Ne nju, već mene! De, bar pokušaj!...« O, gnusobo, laži! — dovrši on i, ispivši ostatak čaja, poče spremati čaše i posuđe.

IX — Znate — poče on stavljajući u torbu čaj i šećer — ta vlast žena, od koje pati svijet, sve to proističe iz toga. — Kakva vlast žena? — rekoh ja. — Prava, većinu prava imaju muškarci. — Jest, jest, to je baš to — upadne mi on u riječ. — To je baš to, to što hoću da vam kažem, to i objašnjava tu neobičnu pojavu da je, s jedne strane, potpuno točno da je žena preko svake mjere ponižena, a s druge strane, da ona ipak vlada. Baš kao i Židovi, koji se za svoje poniženje osvećuju moću svoga novca, tako rade i žene. »Dakle, vi želite da mi budemo samo trgovci. Lijepo, mi, trgovci, vladat ćemo vama«, govore Židovi. »Dakle, vi želite da mi postanemo samo predmet strasti, lijepo, mi ćemo vas kao predmet strasti i podjarmiti«, govore žene. Nema žena zbog toga manje prava što ne može glasati ili biti sudac — baviti se tim poslovima ne znači imati nekakva prava — nego zbog toga što ne može u spolnom općenju biti jednaka muškarcu, imati pravo da uzme muškarca i da se suzdržava po svojoj želji, da po svojoj želji izabere muškarca, a ne da bude birana. Vi kažete da je to gnusno. Lijepo! To će reći, ni muškarac ne bi smio imati tih prava. Danas je žena lišena toga prava koje ima muškarac. I da bi nadoknadila to pravo, ona djeluje na muškarčevu čulnost, pomoću čulnosti pokorava ga tako da on sam formalno odabire, a zapravo odabire ona. I kad jednom zavlada tim sredstvom, ona ga odmah zloupotrebljava i prigrabljuje strašnu vlast nad ljudima. — A gdje vam ta izvanredna vlast? — upitah ja. — Gdje je vlast? Pa svagdje, u svemu. Prođite dućanima svakog velikog grada. Tu su milijuni, u to su uloženi neprocjenjivi napori ljudi, a pogledajte ima li u devet desetina tih dućana nešto što bi služilo muškarcima? Svu raskoš života traže i podržavaju žene. Prebrojte sve tvornice. Ogromna većina izrađuje nepotrebne ukrase, kočije, namještaj, igračke za žene. Milijuni ljudi, pokoljenja robova ginu na tom robijaškom poslu u tvornicama samo radi ženskih prohtjeva, žene, kao carice, drže u ropstvu i na teškom poslu devet desetina ljudskog roda. A sve zbog toga što su ponižene, lišene onih prava što ih imaju muškarci. I one se, eto, osvećuju djelujući na našu čulnost, loveći nas u svoje mreže. Da, samo zato. Žene su stvorile

od sebe takvo oruđe koje toliko djeluje na čulnost da muškarac ne može biti miran u društvu žene. Čim muškarac pristupi nekoj ženi, odmah podlegne njezinim čarima i izgubi pamet. I prije sam se uvijek osjećao neprijatno, gadno, kad bih ugledao damu u balskoj haljini, ali sad mi je zaista strašno, vidim, zaista vidim nešto opasno za ljude i protuzakonito, i najradije bih pozvao policajca, zatražio zaštitu od opasnosti, zahtijevao da se odnese, ukloni opasni predmet. — Vi se smijete! — zaviče on na mene — a to nije nikakva šala. Uvjeren sam da će doći vrijeme, i možda će ljudi vrlo brzo to shvatiti i čuditi se kako je moglo postojati društvo u kojem su bili dopušteni postupci što su narušavali društveni mir kao, na primjer, takvo ukrašavanje tijela koje izaziva čulnost i koje je dopušteno ženama u našem društvu. Pa to je isto kao postaviti na šetalištima, na putovima, različite zamke — još gore! Zašto je zabranjena hazardna igra, a nije zabranjeno da se žene pojavljuju u prostitutskoj odjeći? Ona je opasnija tisuću puta.

X — I, eto, tako su mene ulovili. Bio sam, kako se to kaže, zaljubljen. Nisam samo nju smatrao za vrhunac savršenstva, nego sam i sebe za vrijeme zaruka također smatrao za vrhunac savršenstva. Jer, nema tog nitkova koji, tražeći, ne bi našao nitkova u bilo kojem pogledu goreg od sebe, i koji zato ne bi mogao naći povoda da bude ponosan i zadovoljan sa samim sobom. Sa mnom je bilo isto tako: nisam se ženio zbog novca — koristi nikakve nisam očekivao — nisam se, kao većina mojih znanaca, ženio zbog novca ili veza — bio sam bogat, a ona siromašna. To je prvo. Drugo, čime sam se ponosio bijaše to što su se drugi ženili u namjeri da i dalje žive u mnogoženstvu, kako su živjeli i prije braka, ja sam, pak, bio čvrsto odlučio da poslije vjenčanja živim u monogamiji, i zbog toga sam se neobično ponosio pred samim sobom. Da, bijah užasna svinja, a vjerovah da sam anđeo. Nisam bio dugo zaručen. Sad ne mogu bez stida misliti na to vrijeme prije svoje ženidbe! Kakva gadost! A govore o duhovnoj ljubavi, ne o čulnoj. Pa, ako je ljubav duhovna, duhovna veza, onda ta duhovna veza mora doći do izražaja u riječima, razgovorima, pričanju. Ništa od svega tog nije bilo. Kad bismo ostajali nasamo, bijaše užasno teško razgovarati. To bijaše upravo Sizifov posao. Tek što izmisliš šta ćeš reći, i kažeš, opet moraš zašutjeti, smišljati. Nismo imali o čemu razgovarati. Sve što se moglo reći o našem budućem životu, o uređenju, o planovima, bilo je rečeno, a šta dalje? Ta da smo bili životinje, bar bismo znali da nam ne priliči govoriti; a onako, naprotiv, morali smo govoriti, a nismo imali o čemu, jer nas je zanimalo ono što se ne rješava u razgovoru. A povrh svega još taj odvratan običaj da se jedu slatkiši, da se neobično proždrljivo gutaju poslastice i sve te odurne pripreme za svadbu: dogovori o stanu, spavaonici, krevetima, kućnim haljinama, ogrtačima, rublju, toaletama. Vi ćete razumjeti da, ako se netko ženi po Domostroju, kako je rekao taj starac, perine, prćija, krevet — nisu ništa doli sitnice što prate sveti sakrament. Ali kod nas, gdje od deset onih koji stupaju u brak jedva jedan ne samo što ne vjeruje u sveti sakrament, nego ne vjeruje čak ni u to da je ono što on čini nekakva obaveza, gdje od sto muškaraca jedva jedan nije bio već prije oženjen, i gdje će se od pedesetorice naći jedva jedan koji nije unaprijed odlučio da iznevjeri svoju ženu u svakoj zgodnoj prilici, gdje većina smatra da je odlazak u crkvu samo nekakav poseban uvjet za posjedovanje neke žene — zamislite, kakvo užasno značenje poprimaju zbog svega toga te sitnice. Ćini se da se i

radi samo o tome. čini se da sve to nalikuje na prodaju. Razvratniku prodaju nevinu djevojku, i tu prodaju okružuju određenim formalnostima.

XI Oženio sam se, kako se svi žene, i započe hvaljeni medeni mjesec. Kako je već i sam naziv odvratan! — ljutito prošišta on. — Jedanput sam u Parizu obilazio sve šatore za razonodu i uđoh da pogledam, kako je pisalo vani, bradatu ženu i vodenog psa. Pokazalo se da je to zapravo muškarac ženskoj haljini s dekolteom i pas koji je u moržovoj koži plivao u jednoj kadi. Sve to bijaše posve nezanimljivo; ali, kad sam izlazio, pokazivač me učtivo isprati i, obraćajući se publici na ulazu, pokaza na mene i reče: »Eto, upitajte gospodina isplati li se vidjeti? Uđite, uđite, franak po osobi!« Bilo me je stid da kažem da se ne isplati vidjeti, i onaj što je pokazivao, vjerojatno je računao na to. Tako je, vjerojatno, i s onima koji osjete svu odvratnost medenog mjeseca i neće da razočaraju druge. Ja također nisam razočarao nikoga, ali sad ne vidim zbog čega ne bih govorio istinu. Čak smatram da je neophodno govoriti istinu o tome. To je tako neugodno, sramotno, gadno, žalosno i, što je glavno, dosadno, neopisivo dosadno! To nalikuje na ono što sam osjećao kad sam se učio pušiti, kad mi je dolazilo da povraćam i tekla slina, a ja sam gutao i gradio se kao da mi je vrlo prijatno. Užitak u pušenju, isto kao i ovaj, ako se pojavi, pojavljuje se kasnije: supruzi moraju odgojiti u sebi taj porok da bi im mogao pružiti nasladu. — Kako porok? — rekoh ja. — Ta vi govorite o najprirodnijoj ljudskoj osobini. — Najprirodnijoj? — reče on. — Najprirodnijoj? Nije tako, reći ću vam, naprotiv, da sam došao do uvjerenja da to nije ... prirodno. Tako je, nimalo to nije ... prirodno. Upitajte djecu, upitajte nepokvarenu djevojku. Moja sestra se vrlo mlada udala za čovjeka, razvratnika, koji je bio dvostruko stariji od nje. Sjećam se kako smo bili začuđeni kad je ona, blijeda i uplakana, još iste noći kad se vjenčala, pobjegla od njega i, dršćući cijelim tijelom, rekla da ona nizašto, nizašto ne može čak ni reći ono što je on zahtijevao od nje. — Vi kažete: prirodno! Prirodno jest. A veselo je, lagodno, prijatno i nije sramotno u početku; ali je ovdje i gorko, i sramotno, i bolno. Ne, to je neprirodno! I nepokvarena djevojka, uvjerio sam se, uvijek to mrzi. — Kako bi se — rekoh — kako bi se održao ljudski rod? — Tako je, samo da ne propadne ljudski rod — reče on ljutito i ironično kao da je očekivao tu dobro poznatu i zlonamjernu napomenu. — Propovijedaj uzdržavanje od rađanja djece samo zato da bi engleski lordovi mogli uvijek imati prepune trbuhe — to se smije. Propovijedaj uzdržavanje od rađanja djece zato da bi život bio lagodniji — i to se smije; ali samo natukni da se treba uzdržavati od rađanja djece u ime ćudoređa — gospode, kakva galama: da ne bi ljudski rod izumro zbog toga što jedna desetina ili dvije ne žele više biti svinje. Uostalom, oprostite. Smeta mi to svjetlo, mogu li ga prekriti? — reče on pokazujući na svjetiljku. Rekoh da mi je svejedno, i onda on brzo, kao i sve što je radio, stade na sjedište i vunenom zavjesom prekri svjetlo. — Ipak — rekoh ja — kad bi se svi toga držali kao zakona, ljudski rod bi izumro. On ne odgovori odmah. — Vi kažete kako će se održati ljudski rod? — reče on sjednuvši opet meni nasuprot, i široko razmaknuvši noge i nagnuvši se dobrano naprijed, opre se o njih laktima. — A zašto da se održi ljudski rod? — reče on.

— Kako zašto? Pa nas inače ne bi bilo. — A šta ćemo mi? — Kako šta ćemo? Pa da živimo. — A zašto da živimo? Ako nema nikakva cilja, ako nam je život zbog života dat, nemamo zašto da živimo. I ako je tako, onda imaju Schopenhaueri i Hartmanni, pa i svi budisti potpuno pravo. A ako postoji cilj života, onda je jasno da život mora prestati kad se ostvari taj cilj. Tako i jest — govoraše on vidljivo uzbuđen, očito držeći mnogo do svoje misli. — Tako i jest. Pazite: ako je cilj čovječanstva — sreća, dobrota, ljubav, ili što želite, ako je cilj čovječanstva ono što je rečeno u proročanstvima da će se svi ljudi sjediniti u ljubavi, da će prekovati koplja u srpove, itd., šta onda priječi da se taj cilj ostvari? Priječe strasti. Od strasti je najjača, najgora, najupornija — spolna, tjelesna ljubav, i zbog toga, ako se unište strasti, i među njima najgora, najjača, tjelesna ljubav, onda će se proročanstvo ispuniti, svi će se ljudi sjediniti, cilj čovječanstva bit će ostvaren i ono neće imati zašto da živi. Duh čovječanstva živi, pred njima se nalazi ideal, i to, razumije se, ne ideal zečeva ili svinja da se rasplode što je moguće više, ne ideal majmuna ili Parižana da se što je moguće profinjenije služe užicima spolne strasti, već ideal dobrote koji se može ostvariti suzdržavanjem i čistoćom. Prema njima su uvijek stremili i streme ljudi. I vidjet ćete šta iz toga slijedi. Slijedi da je tjelesna ljubav — sigurnosni ventil. Ako današnje ljudsko pokoljenje nije ostvarilo cilja, nije ga ostvarilo samo zato što u njima vladaju strasti, i najjača među njima, spolna strast. Ali ako i postoji spolna strast, postoji zasigurno i novo pokoljenje, i postoji mogućnost da se taj cilj ostvari u novom pokoljenju. Ne ostvari li se ni tada, doći će opet novo pokoljenje, i tako će biti sve dok se ne ostvari cilj, ne ispuni proročanstvo, ne sjedine svi ljudi. A inače, šta bi se desilo? Ako držimo da je Bog stvorio ljude radi ostvarenja određenog cilja, onda bi ih stvorio ili smrtnima, bez spolne strasti, ili besmrtnima. Kad bi oni bili smrtni, ali bez strasti, šta bi se desilo? Oni bi proživjeli svoj vijek i, ne ostvarivši cilja, umrli; a da se ostvari cilj, bog bi morao stvoriti nove ljude. I kad bi oni bili besmrtni, držat ćemo (iako je teže jednim te istim ljudima, nego novim pokoljenjima, ispravljati pogreške i približavati se savršenstvu), držat ćemo da bi oni nakon mnogo tisuća godina ostvarili taj cilj, i čemu bi oni onda bili potrebni? Najbolje je upravo onako kako jest... Ali, možda se vama ne sviđa ovaj način izražavanja, možda ste vi evolucionist. Ali i onda izlazi na isto. Najviša vrsta životinja su ljudi koji, da bi se održali u borbi s drugim životinjama, moraju se zbiti zajedno kao roj pčela, a ne beskonačno se ploditi; moraju isto kao i pčela, odgajati bespolne, tj. opet moraju težiti ka suzdržavanju, a nikako ne ka raspaljivanju strasti, čemu je usmjereno cijelo ustrojstvo života. — On zašutje. — Ljudski rod će izumrijeti? Pa zar može netko ma kako god gledao na svijet sumnjati u to? Ta to je isto tako pouzdano kao i smrt. Ta po svim crkvenim učenjima doći će konac svijeta, i po svim naučnim učenjima to isto je neizbježno. I zar je onda čudno što po moralnom učenju izlazi na isto. On je dugo šutio poslije toga, popio je još malo čaja, popušio do kraja cigaretu i izvadio iz torbe novce te ih stavio u svoju staru prljavu dozu za cigarete. — Razumijem šta vi mislite — rekoh ja — nešto slično propovijedaju kvekeri. — Tako je, točno, i oni imaju pravo — reče on. — Spolna je strast, ma kako ona bila prikrivena, strašno zlo, protiv kojeg se treba boriti, a ne raspirivati je, kao što čine kod nas. Riječi Evanđelja da je svaki koji gleda ženu sa željom već učinio preljub s njome ne odnose se samo na tuđe žene, nego — i najprije — na svoju ženu.

XII — U našem je, pak, svijetu upravo obratno: ako je čovjek, kao neženja, još i mislio na suzdržavanje, sigurno je da svaki koji se oženi drži da suzdržavanje sad više nije potrebno. Ta ona putovanja poslije vjenčanja, boravci nasamo, koje s dopuštenjem roditelja provode mladenci — ta to nije ništa drugo nego dopuštenje razvrata. Ali moralni zakon se sam osvećuje kad ga netko prekrši. Koliko god sam nastojao da stvorim medeni mjesec, nikako mi to nije polazilo za rukom. Neprestano je bilo gadno, sramotno i dosadno. Ali uskoro postade još i nepodnošljivo teško. Počelo je to vrlo brzo. Trećeg ili četvrtog dana, čini mi se, zatekoh ženu žalosnu, počeh je pitati što joj je, stadoh je grliti što je, po mome mišljenju, bilo jedino što je ona mogla željeti, a ona otkloni moju ruku i zaplače. Zašto? Nije znala reći. Ali joj bijaše mučno, teško. Vjerojatno joj njeni izmučeni živci došapnuše istinu o prljavosti naših odnosa; ali to ona nije umjela reći. Počeh je ispitivati, a ona mi tek onda reče da joj je teško bez majke. Učinilo mi se da to nije istina. Počeh je salijetati ne spominjući majke. Nisam shvatio da joj je prosto bilo teško, a majka bijaše samo izgovor. Ali se ona odmah uvrijedila zato što nisam spominjao majku, kao da joj ne vjerujem. Prekorih je zbog kapricioznosti i odjednom se cijelo njezino lice izmijeni, mjesto žalosti pojavi se bijes, i ona me poče najoštrijim riječima prekoravati zbog egoizma i surovosti. Pogledah je. Cijelo njeno lice odavaše hladnoću i neprijateljstvo, gotovo mržnju prema meni. Sjećam se kako sam se zgrozio kad to primijetih. Pa kako, šta je ovo, mislio sam. Ljubav — veza duša, a mjesto toga ovo! Ta ne može biti, nije to ona! Pokušah da je smekšam, ali naiđoh na tako neprobojan zid hladna, žučna neprijateljstva da se nisam uspio ni snaći, kad bijes obuze i mene, i mi izgovorismo jedno drugom cijelo čudo neprijatnih riječi. Dojam te prve svađe bijaše strašan. Ja sam to nazivao svađom, ali to nije bila svađa, već je to bilo samo otkriće onoga ponora koji je zapravo ležao između nas. Zaljubljenost je bila iščezla čim su bila zadovoljena čula, i mi smo se našli jedno nasuprot drugom u našem zbiljskom međusobnom odnosu, tj. kao dvoje potpuno stranih egoista koji žele da jedno pomoću drugog osjeti što više zadovoljstva. Nazvah svađom ono što se desilo među nama; ali to ne bijaše svađa, to bijaše samo posljedica prekida pohotljivosti, izbijanje na vidjelo novih zbiljskih odnosa. Nisam shvaćao da taj hladni i neprijateljski odnos bijaše, zapravo, naš normalni odnos, nisam to shvaćao zato što smo taj neprijateljski odnos u početku vrlo brzo zaboravili zbog ponovne pojave pročišćene pohotljivosti, tj., zaljubljenosti. I mišljah da smo se posvadili i pomirili i da toga više neće biti. Ali tog istog prvog medenog mjeseca vrlo brzo je ponovno nastupio period zasićenosti, opet prestadosmo biti potrebni jedno drugom, i opet izbi svađa. Druga svađa prenerazila me još više od prve. Sigurno da prva nije bila slučajna, nego je tako moralo biti, a tako će biti, mišljah. Druga svađa me je još više prenerazila jer ju je prouzrokovao najnevjerojatniji povod. Nešto zbog novaca, koje nikad nisam žalio i koje sigurno nikako nisam mogao žaliti zbog žene. Sjećam se samo kako je ona nekako izvrnula slučaj, kako je, tobože, neka moja napomena izrazila moju želju da vladam njome pomoću novca na kojem, navodno, osnivam svoje neosporno pravo; sjećam se da je to bilo nešto nemoguće, glupo, podlo, nešto što nije bilo svojstveno ni meni, ni njoj. Razbjesnih se, počeh je prekoravati zbog netaktičnosti, ali i ona mene — i poče opet isto. I u riječima i u izražaju njena lica i očiju opazih to isto surovo, hladno neprijateljstvo koje me je prije toliko zaprepastilo. Svađao sam se, sjećam se, s bratom, s prijateljima, s ocem, ali nikada među nama nije bilo takva osobitog, žučnog bijesa kakav je

tada izbio. Ali prođe neko vrijeme, i opet te međusobne mržnje nesta, jer ju je potisla zaljubljenost, to jest pohotljivost, i ja sam se neprestano tješio mišlju da su te dvije svađe bile greške koje se mogu oprostiti. Ali izbi treća, četvrta, i shvatih da to nije slučajnost, nego da tako mora biti i da će tako biti, i ja se uplaših onoga što me očekuje. Uz to me je još mučila užasna pomisao da samo ja živim sa ženom tako strašno, nipošto, nipošto onako kako sam očekivao, a da u drugim brakovima toga nema. Onda još nisam znao da je to opća sudbina, ali da svi, isto kao i ja, misle da je to jedino njihova nesreća, prikrivaju tu, jedino njihovu, sramotnu nesreću, ne samo pred drugima, nego i pred samim sobom, ne priznajući to sami sebi. Počelo je to prvih dana i trajalo podugo, i neprestano bivalo sve jače i žešće. U dubini duše osjetih, već prvih sedmica, da sam pao u klopku, da se nije dogodilo ono što sam očekivao, da ženidba ne samo da nije sreća, nego velik teret, ali ja to, kao i svi, nisam htio sebi priznati (ne bih sebi ni sad priznao da nije sve svršeno) i skrivao sam ne samo pred drugima, nego i pred sobom. Sad se čudim kako nisam vidio svoj pravi položaj. To sam mogao vidjeti po tome što su svađe počinjale zbog takvih povoda da se poslije, kad bi se završile, ne bismo mogli ni sjetiti zašto je došlo do njih. Svijest nije uspijevala prirediti dovoljan broj povoda za neprijateljstvo, koje je neprekidno trajalo među nama. Ali je još teže bilo što je nedostajalo prijedloga za pomirenje. Ponekad je bilo riječi, objašnjenja, čak suza, ali, ponekad... oh! i sad mi se to gadi — poslije najžučnijih riječi, odjednom pogledi bez riječi, osmjesi, poljupci, zagrljaji... Fuj! kako je to gadno! Kako nisam onda mogao vidjeti svu gnusobu toga...

XIII Uđoše dva putnika i stadoše se smještati na klupi podalje od nas. On šućaše dok su se oni smještali, ali čim utihnuše, on produži, očito ne izgubivši ni na trenutak niti svojih misli. — A što je najvažnije i najodvratnije — poče on — u teoriji se smatra da je ljubav nešto idealno, uzvišeno, a praktički je ljubav nešto gadno, svinjsko, nešto o čemu je i govoriti i sjećati se gorko i sramno. Ta nije uzalud priroda učinila to gadnim i sramotnim. A ako je gadno i sramotno, mora se tako i shvatiti. A kad tamo, naprotiv, ljudi se grade kao da je to gadno i sramotno, divno i uzvišeno. Kakvi bijahu prvi znaci moje ljubavi? Prepustih se životinjskim zadovoljenjima, i ne samo da ih se nisam stidio, već sam se nekako ponosio zbog toga što sam se mogao predati tim fizičkim zadovoljenjima, ne misleći pri tome nimalo ne samo o njenu duhovnom životu, nego čak ni o njenu fizičkom životu. Čudio sam se od kuda ta uzajamna nesnošljivost, a to je bilo potpuno jasno: ta nesnošljivost ne bijaše ništa drugo nego protest ljudske prirode protiv životinje koja je guši. — Čudio sam se našoj međusobnoj mržnji. A to i nije moglo biti drugačije. Ta mržnja ne bijaše ništa drugo nego uzajamna mržnja sudionika u zločinu — i zbog nagovaranja, i zbog sudjelovanja u zločinu. Zar to nije zločin kad je ona, nesretnica, zatrudnjela već prvog mjeseca, a naša svinjska veza je i dalje trajala. Vi mislite da se udaljujem od priče? Nimalo! Ja vam upravo pričam kako sam ubio svoju ženu? Na sudu me pitaju čime sam i kako ubio ženu? Budale! Misle da sam je ubio nožem, onda, peti listopada. Nisam je ubio onda, već mnogo prije. Upravo onako kako oni danas ubijaju, svi oni, svi... — A čime? — upitah. — Eto to je i čudno što nitko neće da shvati ono što je tako jasno i očito, ono što bi

morali znati i propovijedati liječnici, ali o čemu oni šute. To je sve neobično jednostavno. Muškarac i žena su stvoreni baš tako kao i životinje, tako da poslije tjelesne ljubavi počinje bremenitost, zatim dojenje — takva stanja u kojima je ženi, isto kao i njenu djetetu, tjelesna ljubav štetna. Žena i muškaraca je isti broj. šta iz toga slijedi? Čini mi se da je jasno. I ne treba velike mudrosti da se iz toga izvede zaključak koji izvode i životinje, tj. da je potrebno suzdržavanje. Ali nije tako. Nauka je uspjela pronaći nekakve leukocite koji jure po krvi i kojekakve nepotrebne gluposti, a ovo nije mogla shvatiti. U krajnjem slučaju nećete čuti da ona o tome govori. I tako žena ima samo dva izlaza: prvi, da učini sebe nakazom, da ništi ili po potrebi uništava u sebi sposobnost da bude ženom, tj. majkom, zato da bi se muškarac mogao mirno i neprestano naslađivati; ili drugi izlaz, koji nije čak ni izlaz, nego prosto, surovo, očito narušavanje prirodnih zakona, koje se vrši u svim takozvanim časnim porodicama. A zapravo riječ je o tome da žena, protivno svojoj prirodi, mora biti istovremeno i trudnica i dojilja, i ljubavnica, mora se spustiti tako nisko, kao što se ne spušta ni jedna životinja. I ponestaju joj snage za to. I zato među nama ima histeričnih, nervoznih žena, a u narodu — goropadnica. Vidite, među djevojkama, onim čistim, nema goropadi, već samo među ženama, i to među ženama koje žive s muškarcima. Tako je kod nas. Isto je tako i u Evropi. Sve bolnice za histerične pune su žena koje narušavaju zakon prirode. Ali goropadnice i pacijenti Charcota su prave luđakinje, a suludih žena je pun svijet. Pomislite kakav se to veliki čin odigrava u ženi kad zanese ili kad doji rođeno dijete. Raste ono što produžuje naš život, zamjenjuje nas. I taj sveti čin se prekida — i to čime? Strašno je i pomisliti! I pričaju o slobodi, o pravima žene. To je isto kao kad bi ljudožderi tovili zarobljenike za jelo i uvjeravali ih da se brinu o njihovim pravima i slobodi. Sve je to bilo novo i zaprepastilo me. — Pa zar je tako? Ako je tako, onda — rekoh ja — slijedi iz toga da se ženu može ljubiti samo jedanput u dvije godine, a muškarac ... — Muškarcu je to potrebno — prihvati on. — I o tome su ljubazni žreci nauke uvjerili sve ljude. Ja bih tim vračevima zapovijedio da vrše dužnosti tih žena koje su, po njihovu mišljenju, potrebne muškarcima, i šta bi onda rekli? Uvjerite čovjeka da mu je potrebna votka, duhan, opijum, i sve će mu to postati potrebno. To će reći da Bog nije shvatio što je potrebno i zbog toga je, ne upitavši vračeve, uredio sve tako loše. Vidite, dakle, da ovako nije u redu. Muškarcu je potrebno i neophodno, tako su oni zaključili, da zadovoljava svoju strast, a kad tamo, ondje se ispriječio porod i dojenje djece, koji ometaju zadovoljenje te potrebe. Kako se može tome doskočiti? Treba se obratiti vračevima, oni će to urediti. Oni su se i dosjetili. Oh, kad će biti svrgnuti ti vračevi sa svojim obmanama? Već je vrijeme! Eto do čega je to dovelo: silaze s uma i ubijaju se, i sve zbog toga. A kako i može biti drugačije? životinje, čini se, znaju da potomstvo produžuje njihov rod, i drže se nekoga zakona u tom odnošaju. Samo čovjek to ne zna, i neće da zna. I vodi brigu samo o tom kako bi mogao što više uživati. I tko je to? Car prirode, čovjek. Vidite, životinje se sjedinjuju samo onda kad mogu stvoriti potomstvo, a pogani car prirode — uvijek, samo da može uživati. I osim toga unosi tu majmunsku rabotu u biser-stvaranje, u ljubav. I u ime te ljubavi, to jest opačine, ubija — koga? — polovicu ljudskog roda. Sve žene koje bi morale pomagati u kretanju čovječanstva k istini i sreći, on u ime svoga zadovoljstva pretvara, ne u pomoćnice, već u neprijatelje. Vidite li tko posvuda koči napredak čovječanstva? Žene. A zbog čega su one takve? Upravo zbog svega toga. Tako je to, tako — ponovi on još nekoliko puta i poče se vrpoljiti, vaditi cigarete i pušiti želeći, očito, da se malo primiri.

XIV — Eto, i ja sam živio kao takva svinja — nastavi on opet prijašnjim tonom. — Najgore bijaše to što sam, živeći takvim gadnim životom, bio uvjeren da zato što ne griješim s drugim ženama, da zato živim časnim porodičnim životom, da sam ćudoredan čovjek i da nisam ni za što kriv, i da je za naše svađe kriva ona, njen karakter. Ona, naravno, nije bila kriva. Bila je ista kao i sve, kao većina. Odgojena bijaše kao što zahtijeva položaj žene u našem društvu i kako stoga odgajaju bez iznimke sve žene imućnih klasa i kako se moraju odgajati. Pričaju o nekakvom novom ženskom obrazovanju. Samo prazne riječi: obrazovanje žene je upravo onakvo kakvo mora biti dok postoji onakvo neprikriveno, već javno, općenito gledanje na ženu. I obrazovanje žene će uvijek odgovarati gledanju muškaraca na nju. Ta svi mi znamo kako muškarac gleda na ženu: »Wein, Weiber und Gesang«, tako čak kažu pjesnici. Uzmite svu poeziju, cijelo slikarstvo, kiparstvo, počam od ljubavnih pjesama i nagih Venera i Frina, vidjet ćete da je žena predmet zadovoljenja; ona je takva na Trubi i na Gračevki i na dvorskom balu. I pogledajte tu lukavost đavola: eto, naslada, zadovoljstvo, pa nek se onda zna da je zadovoljstvo, da je žena samo poslastica. Ali, nije tako, prvo su ti vitezi tvrdili da oni obožavaju ženu (obožavaju, a ipak gledaju na nju kao na predmet naslade), sad pak uvjeravaju da poštuju ženu. Jedni joj ustupaju mjesto, dižu rupčiće; drugi priznaju njena prava da se bavi svim poslovima, da sudjeluje u upravi, itd. Neprestano to čine, ali gledanje na nju i dalje je isto. Ona je predmet naslade. Njeno tijelo je sredstvo naslade. I ona zna to. To je isto kao i ropstvo. Ta ropstvo nije ništa drugo nego kad nekolicina živi od prisilnog rada mnogih. I zato, kako ropstva ne bi bilo, potrebno je da ljudi više ne žele živjeti na račun prisilnog rada drugih, da to smatraju za grijeh ili sramotu. A, međutim, oni promijene vanjski oblik ropstva, udese tako da se više ne mogu kupovati robovi i uobražavaju i uvjeravaju se da ropstva više nema, i ne vide, i ne žele vidjeti, da ropstvo i dalje postoji, jer ljudi isto onako vole i smatraju za dobro i pravedno izrabljivati rad drugih. I budući da oni odmah smatraju to za dobro, uvijek će se naći ljudi koji su jači i lukaviji od drugih i koji će znati da to učine. Isto je i s emancipacijom žene. Ropstvo žena je samo u tome što ljudi žele i smatraju da je vrlo dobro izrabljivati je kao predmet naslade. I oni, eto, oslobađaju ženu, daju joj različita prava, jednaka muškarcu, ali i dalje gledaju na nju kao na predmet naslade; tako je i odgajaju i u djetinjstvu i društvenim mišljenjima. I tako je ona, ona ista ponižena, razvratom pokvarena robinja, dok je muškarac onaj isti razvratni robovlasnik. Puštaju žene na sveučilišta i u upravu, i gledaju na nju kao na predmet naslade. Naučite je da tako gleda na samu sebe kako smo je i naučili, i ona će uvijek ostati niže biće. Ili će uz pomoć nitkova liječnika sprečavati začeće, to jest bit će prava prostitutka, ne ponižena do životinje, već do stvari, ili će biti ono što jest u najviše slučajeva — duševno bolesna, histerična, nesretna, kakve već sve mogu biti kad nemaju prilike da se duševno razviju. Gimnazije i sveučilišta ne mogu to izmijeniti. To može izmijeniti samo promjena gledanja muškarca na ženu i žena na sebe same. To će se promijeniti tek onda kad žena bude smatrala za najviši položaj položaj djevice, a ne, kao što se sad smatra za to najviše stanje čovjeka — stidom, sramotom. Dok toga nema, ideal svake djevojke, ma kakvo bilo njeno obrazovanje, bit će ipak taj da nastoji privući što više muškaraca, što više mužjaka kako bi mogla imati veći izbor.

A to što jedna zna više matematike, a druga svirati na harfi, neće ništa izmijeniti, žena je sretna i postiže sve što može poželjeti kad opčini muškarca. I zato je glavni zadatak žene — znati opčinjavati njega. Tako je bilo, i tako će biti. Tako je to u djevojačkom životu djevojke našeg staleža, tako je i kasnije i u životu žene. Djevojci je to potrebno zbog izbora, a udatoj ženi — zbog vladanja nad mužem. Jedino što to prekida, ili bar na neko vrijeme potiskuje, to su djeca, i to samo onda kad žena nije bolesna, tj. kad sama doji. Ali tu se opet upleću liječnici. Moja žena, koja je htjela sama dojiti i koja je dojila ostalo petero djece, bila je nešto bolesna kad se rodilo prvo. Ti liječnici, koji su je cinički svlačili i posvuda pipali, za što sam im morao zahvaljivati i platiti novcem, ti dragi liječnici su utvrdili da ne smije dojiti, i ona je u početku bila lišena tog jedinog sredstva koje ju je moglo spasiti od koketiranja. Dojila je dojilja, to jest, mi smo iskoristili nevolju, neimaštinu i neznanje žene, odvukli je od njena djeteta k našem i za to joj natakli kokošnik s vrpcama. Ali nije riječ o.tome. Riječ je o tome da je baš onda kad je bila oslobođena trudnoće i dojenja u njoj osobito snažno izbila ženska koketerija, koja je bila zaspala. I u meni, u vezi s tim, osobito snažno izbiše muke ljubomore, koje su me neprekidno mučile u toku mog cijelog bračnog života jer one moraju mučiti sve one muževe koji žive sa ženom onako kako sam ja živio, to jest nemoralno.

XV — Sve vrijeme koje sam proveo u braku neprekidno me je mučila ljubomora. Ali je bilo perioda kad sam osobito mnogo patio od toga. I jedan od tih perioda bijaše kad su joj liječnici, poslije rođenja prvog djeteta, zabranili da doji. U to vrijeme sam bio osobito ljubomoran zato što je, u prvom redu, moja žena osjećala onaj nemir, svojstven majci, koji je morao biti izazvan bezrazložnim narušavanjem pravilna toka života; u drugom redu zato, što sam, opazivši kako je lako odbacila moralnu obavezu majke, pravilno, iako nesvjesno, zaključio da će ona tako isto lako odbaciti i supružansku obavezu, to više što bijaše potpuno zdrava i što je bez obzira na zabranu drugih liječnika, kasnije rođenu djecu dojila sama i što ih je othranila dobro. — Vi, čini se, liječnike ne volite — rekoh zamijetivši osobito ljutit ton njegova glasa svaki put čim bi ih samo spomenuo. — Nije riječ o tome volim ih ili ne volim. Oni su uništili moj život, kao što uništili i uništavaju živote tisuća, stotine tisuća ljudi, i ja ne mogu a da ne povezem posljedice s uzrokom. Razumijem da oni žele, isto kao i advokati i mnogi drugi zarađivati novac, i ja bih im drage volje dao polovicu svog prihoda, i svatko bi im, kad bi samo shvatio što oni rade, drage volje dao polovicu svog imutka samo da se ne miješaju u vaš porodični život, da vam se ne približuju. Nisam, istina, skupljao podatke, ali znam desetke slučajeva — njih je sva sila — gdje su oni ubili ili dijete u majčinoj utrobi, tvrdeći da majka ne može roditi, a majka kasnije divno rađa, ili majke nekakvim tobožnjim operacijama. Ali nitko ne broji ta ubojstva, kao što se nisu brojala ni ubojstva inkvizicije zato što se smatralo da su ona radi sreće čovječanstva. Ne mogu se izbrojati zločinstva što ih oni počinjaju. Ali svi ti zločini nisu ništa u usporcđenju s tim moralnim truležom materijalizma koji oni unose u svijet, osobito preko žena. Neću ni da kažem da ljudi, kad bi se pridržavali njihovih uputa, zahvaljujući zarazama kojih ima posvuda, ne bi nikako smjeli težiti zbliženju, već razdvajanju: svi bi morali, prema njihovu naučavanju, sjediti potpuno sami i ne ispuštati iz

usta brizgalice s karbolnom kiselinom (uostalom, otkrili su da i ona ne valja). Ali to još nije najgore. Najgori je otrov — razvraćanje ljudi, osobito žena. Danas se više ne može reći: »Ti živiš nevaljalo, živi bolje«, nitko to ne može reći, ni sebi, ni drugom. A, ako živiš nevaljalo, onda su tome uzrok nenormalna živčana stanja ili nešto slično. I treba poći k njima, a oni će propisati neki lijek, koji ćete za trideset i pet kopejaka dobiti u ljekarni, i vi ćete ga uzeti. Bit će vam još gore, onda opet lijekovi, i opet liječnici. Krasno! Ali nije riječ o tome. Samo sam rekao da je ona sama divno dojila djecu i da me je jedino to nošenje i dojenje djece spašavalo od muka ljubomore. Da nije bilo toga, sve bi se dogodilo prije. Djeca su spašavala i mene i nju. Za osam godina rodila je petero djece. I sve je dojila sama. — A gdje su sad vaša djeca? — upitah ja. — Djeca! — uplašeno ponovi on. — Oprostite, možda vam je teško sjećati se? — Ne, nije. Moju djecu je uzela svastika i šurjak. Nisu mi ih dali. Dao sam im imanje, ali ih oni meni nisu dali. Ta ja sam zapravo luđak. Sad idem od njih. Vidio sam ih, ali neće da mi ih dadu. A ja bih ih odgojio tako da ne bi bili onakvi kakvi su bili njihovi roditelji. A moraju biti takvi. E, pa šta se može. Razumljivo je da mi ih neće dati i povjeriti. Pa i ne znam ima li u mene snage da ih odgojim. Mislim da ne bih. Ja sam ruševina, invalid. Ipak je nešto u meni. Znam. Jest, točno je da znam ono što nitko neće tako brzo saznati. Jest, djeca žive i rastu isto onako divlje kao i svi oko njih. Vidio sam ih, triput sam ih vidio. Nikako im ne mogu pomoći. Nikako. Sad putujem kući na jug. Imam dolje kućicu i vrt. Jest, neće brzo ljudi saznati ono što ja znam. Ima li mnogo željeza i kakvi su metali na suncu i zvijezdama — to se može brže doznati; ali ono što otkriva našu prljavštinu, to je teško, vrlo teško... Vi bar slušate, i na tome sam vam zahvalan.

XVI — Sjetili ste me, eto, djece. Kako li se strašno laže i o djeci. Djeca su blagoslov božji, djeca su radost. Sve je to laž. Sve je to bilo nekada, ali sad nema ništa slično. Djeca su patnja, i ništa više. Većina majki to jasno i osjeća i ponekad nehotice govori i otvoreno o tome. Pitajte većinu majki iz našeg staleža imućnih ljudi, one će vam reći da ne žele imati djecu zato što se boje da djeca mogu bolovati i umrijeti, da ne žele dojiti, ako su ih već rodile, da se ne bi morale vezati i mučiti se. Užitak koji im pruža ljepota djeteta, njihove ručice, nožice, cijelo tjelešce — zadovoljstvo koje daje dijete manje je od patnje koje one podnesu — suvišno je i reći, zbog bolesti ili gubitka djeteta, već i od same bojazni da bi se mogla razboljeti i umrijeti. Ocijenivši povoljnosti i nepovoljnosti, izlazi da je nepovoljno i stoga nepoželjno imati djecu. One to otvoreno, smjelo govore, uvjerene da ti osjećaji proizlaze iz ljubavi prema djeci, dobra i pohvalna osjećaja, kojim se ponose. One ne primjećuju da takvim rasuđivanjem potpuno niječu ljubav, a potvrđuju samo svoj egoizam. Ljepota djeteta daje im manje zadovoljstva, nego patnje što ih izaziva strah zbog njega, i zato nije potrebno to dijete koje bi one voljele. One ne žrtvuju sebe zbog ljubljena bića, nego žrtvuju zbog sebe ono što bi tek imalo biti ljubljeno biće.

Jasno je da to nije ljubav, nego egoizam. Ali kad treba osuditi njih, majke imućnih porodica, zbog tog egoizma — ne možeš dići ruku kad se sjetiš svega onoga što one prepate u našem gospodskom životu zbog zdravlja djece, zahvaljujući opet tim istim liječnicima. Kad se sjetim samo, čak i sada, života i stanja žene u prvo vrijeme kad je imala troje, četvoro djece i kad je bila potpuno zaokupljena njima — obuzme me užas. Mi nismo uopće živjeli. Bijaše to neka vječita opasnost, spašavanje od nje, ponovno iskrsavanje opasnosti, ponovni očajni napori i ponovno spašavanje — i uvije takvo stanje kao na brodu koji tone. Ponekad mi se činilo da je to bilo namjerno i da se ona pretvarala da se brine o djeci samo zato kako bi mene svladala. Tako su se na privlačan, jednostavan način rješavala sva pitnja u njenu korist. Ponekad mi se činilo da je sve, što je tada činila i govorila — činila i govorila s nekom namjerom. Ali nije bilo tako, ona je sama strašno patila i neprekidno se mučila brineći se o djeci i njihovu zdravlju. To su bile muke za nju, a i za mene. Ali je ona morala stradavati. I želja za djecom, životna potreba za dojenjem, maženjem i zaštitom djece — postojala je, kako postoji i kod većine žena, ali je postojalo i ono što ne postoji kod životinja — razmišljanje i rasuđivanje. Kokoš ne strahuje pred onim što se može dogoditi njenu piletu, ne poznaje sve one bolesti koje ga mogu snaći, ne poznaje sva ona sredstva koja, kako to ljudi zamišljaju, mogu spasiti od bolesti i smrti. I za nju, za kokoš, djeca nisu patnja. Ona radi za svoje piliće ono što joj je prirođeno i što je veseli; djeca su za nju veselje. I kada se pile razboli, njene brige su potpuno određene: ona ga grije, hrani. I radeći to, zna da radi sve što je potrebno. Izdahne li pile, ona se ne pita zašto je umrlo, ni kamo je otišlo, zakvocat će, onda će prestati i živjet će dalje po starom. Ali kod naših nesretnih žena, i moje, nije bilo tako. Osim o bolestima i o tome kako treba liječiti, o tome kako treba odgajati i njegovati, ona je posvuda slušala i čitala bezbroj mnogo pravila, koja bijahu vrlo različita i koja se neprekidno mijenjahu. Treba hraniti tako, time; ne, ne tako, ne time, već ovako; oblačiti, napajati, kupati, polagati na spavanje, voditi na šetnju, na zrak — za sve to bismo mi, pogotovo ona, saznali svaki tjedan nova pravila. Kao da se djeca rađaju od juče. I ako nije nahranjeno, okupano, kako treba, i u pravo vrijeme, dijete će se razboljeti, pa izlazi da je kriva ona jer nije postupila onako kako treba. Tako je dok je dijete bilo zdravo. I to je mučenje. Ali istom kad se razboli, onda je gotovo. Pravi pakao. Smatraju da se bolest može izliječiti i da postoji određena nauka i određeni ljudi — liječnici, i da oni to znaju. Ne znaju svi, već samo oni najbolji. Dijete je, eto, bolesno i treba nabasati na tog najboljega, na toga koji će ga spasiti, i dijete je spašeno, a ne uloviš li tog liječnika ili ako ne živiš u tom mjestu u kome živi taj liječnik — dijete je izgubljeno. I to nije osamljeno vjerovanje, nego vjerovanje svih žena iz njena društva, i sa svih strana ona čuje samo to: Jekaterini Semjonovnoj je umrlo dvoje djece zato što nisu u pravo vrijeme pozvali Ivana Zahariča, a Mariji Ivanovnoj je Ivan Zaharič spasio najstariju djevojčicu; Petrovi su se u pravo vrijeme, po savjetu liječnika, razmiljeli po svratištima i ostali živi, a da se nisu razmiljeli — djeca bi pomrla. A ona je bila boležljivo dijete, preselili su se, po savjetu liječnika, na jug — i spasili dijete. Kako da se ne muči i ne uzbuđuje cijeloga života kad život djece, uz koju je ona nagonski vezana, ovisi o tome hoće li ona na vrijeme doznati šta će o tome reći Ivan Zaharič. A šta će reći Ivan Zaharič ne zna nitko, najmanje on sam, zato što on vrlo dobro zna da ništa ne zna i da ne može ni u čemu pomoći, već samo onako petlja nasumce, tek da ne prestane vjerovati da nešto zna. Ta da je ona bila životinja u pravom smislu, ne bi se toliko mučila; da je, pak, bila čovjek u pravom smislu, onda bi vjerovala u Boga i govorila bi i mislila kako govore vjernice: »Bog dao, Bog i uzeo, sve je u božjoj ruci.« Ona bi mislila da je život njene djece, isto kao i život i smrt svih ljudi,

izvan ljudske vlasti, i da je jedino u božjoj vlasti, i onda je ne bi mučilo to što je u njenoj vlasti bilo da spriječi bolest i smrt djece, ali ona nije tako učinila. I zbog toga je njen položaj bio ovakav: imala je najkrhkija, slaba bića, izložena beskrajnim nesrećama. Prema tim bićima ona osjeća nagonsku, životinjsku privrženost. Osim toga, ta bića su joj povjerena, a istovremeno su sredstva kojima se ta bića mogu održati nama nepoznata, dok su poznata posve stranim ljudima, kojih se usluge i savjete može dobiti jedino za veliki novac, i to ne uvijek. Sav život nakon rođenja djece bio je za ženu, a stoga i za mene, ne radost, već muka. Kako da se ne muči? Ona se i mučila neprekidno. Ponekad, jedva što bismo se umorili poslije kakve ljubomorne scene ili, prosto, svađe, i naumili poživjeti, pročitati, porazmisliti; tek što se prihvatiš nekoga posla, odjednom te obavijeste da Vasja povraća, da je Masa imala krvavu stolicu, ili da Andrjuša ima osip, i, naravno, život prestaje. Kamo treba otrčati, po koje liječnike, kako odijeliti djecu? I sad dolaze na red klistiri, temperature, miksture i liječnici. To se još i ne svrši, već počne nešto drugo. Pravoga, čvrstog porodičnog života nije ni bilo. Postojalo je samo, kako sam vam rekao, neprekidno spašavanje od uobraženih i stvarnih opasnosti. Tako je, dakako, sad u većini porodica. U mojoj porodici bijaše to osobito očito. Žena je bila čedoljubiva i lakovjerna. I tako djeca, ne samo da nisu popravljala naš život, već su ga trovala. Osim toga, djeca bijahu za nas novi povod za sukobe. Otkako dođoše na svijet djeca, i što postajahu veća, to su češće upravo djeca bila i sredstvo i predmet sukoba. Nisu bila samo predmet sukoba, već su bila i oruđe u borbi; mi kao da smo se djecom borili jedno protiv drugog. Svaki je imao svog ljubimca — oruđe. Ja sam se najviše borio Vasjom, najstarijim, a ona Lizom. Osim toga, kad su djeca poodrasla i njihovi se karakteri oblikovali, desilo se da su oni postali saveznici, koje je svatko od nas htio privući na svoju stranu. Oni su, nesretnici, pri tom strašno patili, ali mi, u našem neprekidnom ratovanju, nismo ni pomišljali na njih. Djevojčice su držale uza me, a najstariji dječak, koji je bio nalik na nju, njen ljubimac, često bijaše neprijateljski raspoložen prema meni.

XVII — Eto, tako smo živjeli. Odnosi postajahu sve neprijateljskiji i neprijateljskiji, i na koncu je došlo do toga da više rije nesuglasje uzrokovalo neprijateljstvo, već je neprijateljstvo uzrokovalo nesuglasje: nisam bio suglasan s onim što bi ona rekla već prije no što je progovorila, a i ona isto tako. Četvrte godine prešutno je bilo utvrđeno da ne možemo shvatiti jedno drugo, da se ne možemo slagati jedno s drugim. Već smo bili prestali pokušavati da se uopće složimo. O bilo čemu najjednostavnijem, osobito o djeci, mi smo neprekidno ostajali svatko pri svome mišljenju. Kako se sad sjećam, do mišljenja, koje sam branio, nisam nipošto toliko držao da ih se ne bih mogao odreći; ali je ona bila protivnog mišljenja, i popustiti — značilo bi popustiti njoj. A to nisam mogao. Ona također. Vjerojatno je uvijek držala da je prava meni, a ja sam, opet, u svojim očima, bio uvijek svet njoj. Oboje smo bili gotovo osuđeni na šutnju ili na takve razgovore koje, uvjeren sam, mogu voditi životinje: »Koliko je sati, vrijeme je spavati. Šta je danas za ručak? Kamo ćemo? šta piše u novinama? Treba pozvati liječnika. Mašu boli grlo.« Bilo je dovoljno da se svega za jednu vlas skrene s tog razgovora, koji je bio neobično ružan, pa da plane bijes. Izbijale su prepirke i izrazi mržnje zbog kave,

stolnjaka, kočije, zbog poteza u vintu — sve ono što ni za jedno, ni za drugo nije moglo biti nimalo važno. U meni je, u svakom slučaju, često kipjela strašna mržnja prema njoj. Promatrao sam je, ponekad, kako pije čaj, maše nogom ili prinosi žlicu ustima, puše u žlicu, srče tekućinu, i mrzio sam je upravo zbog toga, kao da se radi o veoma ružnu postupku. Nisam primjećivao onda da su se periodi neprijateljstva nizali u meni potpuno pravilno i jednolično, istovremeno s periodima onog što smo mi nazivali ljubavlju. Period ljubavi, period je mržnje; snažan period ljubavi — dugačak period mržnje, slabiji izljev ljubavi — kratak period mržnje. Onda nismo shvaćali da su ta ljubav i mržnja bili jedan te isti životinjski osjećaj, tek na njegovim suprotnim krajevima. Tako živjeti bilo bi užasno da smo shvaćali svoj položaj; ali, mi ga nismo shvaćali, niti smo ga uočavali. U tome je i spas i mučenje čovjeka što on, kad živi nevaljalo, može sam sebe obmanuti tako da ne vidi strahote svoga položaja. Tako smo postupali i mi. Ona je pokušavala da nađe zaborav u napornim, uvijek hitnim poslovima oko domaćinstva, oko pokućstva, svoje i dječje odjeće, obučavanja, zdravlja djece. Ja sam nalazio svoj zaborav u službi, lovu, kartanju. Oboje smo neprekidno bili nečim zaokupljeni. Oboje smo osjećali da više mrzimo jedno drugo što smo više zaokupljeni. »Tebi je lako mrštiti se — mislio sam o njoj — a ti si me cijelu noć mučila tim scenama, a ja imam sjednicu.« — »Lako je tebi — ne samo da je mislila, nego je i govorila — a ja cijelu noć nisam spavala zbog djeteta.« Tako smo mi živjeli neprekidno u magli, ne videći položaja u kojem se nalazimo. I da se nije desilo ono što se desilo, i ja bih tako živio do smrti, i na umoru bih mislio da sam proveo lijep život, ne baš osobito lijep, ali ne loš, kao i svi ostali; ne bih shvaćao taj bezdan nesreće i tu gnusnu laž u kojoj sam se praćakao. I mi smo bili dva robijaša koji mrze jedno drugo, vezani istim lancem, truju život jedno drugom i nastoje da to ne vide. Onda još nisam znao da devedeset i devet stotnina supružanstva žive u istom takvom paklu u kakvom sam i ja živio, i da to ne može biti drugačije. Onda to još nisam znao ni o drugima, ni o sebi. Čudnovato je kakvih podudaranja ima u valjanu i čak nevaljalu životu! čim roditeljima postane zajednički život nesnosan, javlja se i potreba za gradskim uvjetima odgoja djece. I tako se javlja potreba za prijelazom u grad. On ušutje i dvaput ispusti one čudne glasove koji su sad već potpuno nalikovali na suzdržani jecaj. Ulazili smo u stanicu. — Koliko je sati? — upita on. Pogledah: bijaše dva sata. — Niste li se umorili? — upita on — Nisam, ali ste vi umorni? — Guši me. Oprostite, prošetat ću se, popit ću vode. I on, njišući se, uputi se kroz vagon. Sjedio sam sam razmišljajući o svemu što mi je rekao i tako sam se bio zamislio da nisam ni primijetio kad se vratio na druga vrata.

XVIII — Jest, neprestano se udaljujem — poče on. — O mnogome drugačije mislim, na mnogo šta gledam drugačije, i sve bih to želio ispričati. Dakle, tako smo se nastanili u gradu. U gradu nesretni ljudi lakše žive. U gradu može čovjek doživjeti sto godina a da ne spozna da je već odavno umro i sagnjio. Nema čovjek vremena da proučava sebe, toliko je zauzet. Poslovi, društveni odnosi, zdravlje, umjetnost, zdravlje djece, njihov odgoj. Sad treba

primati te i te, sad posjetiti te i te; ili treba vidjeti ovu, čuti toga ili tu. Ta u gradu svakako postoji jedna ili čak dvije-tri čuvene osobe koje treba svakako vidjeti. Ili treba liječiti sebe, ovoga ili onoga, ili opet ti učitelji, instruktori, guvernante, i život je prazan da ne može biti prazniji. Dakle, tako smo živjeli i manje trpjeli zbog zajedničkog života. Osim toga, u prvo vrijeme, postojaše jedno sjajno zanimanje — smještanje u novom gradu, u novom stanu i, također — putovanja iz grada u selo, i iz sela u grad. Preživjeli smo jednu zimu, i druge zime zbio se ovaj slučaj koji nitko nije zamijetio i koji se činio sasvim beznačajnim, ali koji je, pak, prouzrokovao sve to što se dogodilo. Ona je bila bolesna i nitkovi su joj zabranili da rađa i poučili je kako će izbjeći trudnoći. Meni je to bilo odvratno. Borio sam se protiv toga, ali je ona lakoumnom tvrdoglavošću branila svoje stanovište, i ja sam se pokorio; posljednje opravdanje svinjskog života — djeca — bilo je oduzeto, i život je postao još gnusniji. Seljaku i radniku su djeca potrebna, iako mu je teško da ih podigne na noge, ali su mu ona potrebna, i zato njegovi supružanski odnosi imaju opravdanje. Nama, pak, ljudima koji imaju više djece, više djece nije potrebno, oni su suvišna briga, izdatak, sunasljednici, oni su teret. I mi ničim više ne možemo opravdati naš svinjski život. Ili se umjetno oslobađamo djece, ili gledamo na djecu kao na nesreću, posljedicu neopreznosti, što je još gadnije. Opravdanja nema. Ali smo toliko moralno pali da čak ne osjećamo ni potrebu da se opravdamo. Većina današnjeg obrazovanog svijeta predaje se tome razvratu bez i najmanje grižnje savjesti. Kakva grižnja kad savjesti među nama nema, osim, ako se može tako nazvati, savjesti društvenog mišljenja i kriminalnog zakona. A ovdje ni jedan, ni drugi nisu narušeni: pred društvom se ne treba stidjeti, svi to rade — i Marija Pavlovna i Ivan Zaharič. A zar da se povećava broj siromaha ili da sebi onemogući društveni život? Stidjeti se pred kriminalnim zakonom ili bojati ga se, također nije potrebno. To samo posrnule djevojke i soldatuše bacaju djecu u ribnjake i zdence; njih, naravno, treba strpati u zatvor, a u nas se sve obavlja na vrijeme i valjano. Tako smo živjeli još dvije godine. Sredstvo nitkova očito je počelo djelovati; ona je fizički ojačala i proljepšavala se, kao posljednja ljepota ljeta. Ona je to osjećala i bavila se sobom. I ta njena nekako izazovna ljepota uznemirivala je ljude. Ona je bila u punoj snazi tridesetogodišnje žene koja ne rađa, uhranjena i razdražena. Njena pojava je izazivala nemir. Kad je prolazila između muškaraca, privlačila je na se njihove poglede. Bila je kao odmoren, uhranjen, zaprežni konj kome su skinuli uzde. Nije bilo nikakve uzde, kao što je nema ni kod devedeset i devet stotnina naših žena. I ja sam to osjećao, i bilo mi je strašno.

XIX On odjednom ustane i premjesti se do prozora. — Oprostite — progovori on i, upiljivši pogled kroz prozor, šutke tako prosjedi tri minute. Zatim uzdahne i opet sjedne nasuprot meni. Lice mu je bilo sasvim izmijenjeno, oči žalosne i nekakav čudan osmijeh nabiraše mu usne. — Malo sam umoran, ali ću ispričati. Još ima dosta vremena, još ne sviće. Tako — poče on, opet zapalivši cigaretu. — Ona se zaoblila otkako je prestala rađati i ta bolest — vječna patnja zbog djece — poče prolaziti: ne baš da je počela prolaziti, već ona kao da se bijaše oporavila poslije omame, oporavila se i opazila da postoji cio božji svijet pun veselja, na koji je ona zaboravila i u kojem ona nije

znala živjeti, božji svijet kojega ona uopće nije shvaćala. »Ne smijem propustiti! Proći će vrijeme, nikad više toga!« Zamišljam sebi da je tako mislila ili, bolje, osjećala, a i nije mogla misliti i osjećati drugačije: odgojili su je tako da je bila uvjerena da u svijetu postoji tek jedno, vrijedno pažnje — ljubav. Udala se, u ljubavi je našla mnogo toga, ali nikako ono što joj je bilo obećano, što je očekivala, nego još i mnoga razočaranja, patnje i još tu neočekivanu muku — djecu. Ta muka ju je iscrpila. I, eto, zahvaljujući uslužnim liječnicima, doznaje da može proći i bez djece. Obradovala se, provjerila to i ponovo oživjela samo radi onoga što je poznavala — radi ljubavi. Ali ljubav s mužem, koji je bio zatrovan ljubomorom i kojekakvim manama, nije bilo ono pravo. Počela je zamišljati neku drugu, čistu, novu ljubav, u svakom slučaju sam bar ja tako mislio. I počela se ogledati kao da nešto očekuje. Vidio sam to i nisam mogao a da se ne uznemirim, često se dešavalo da je ona, razgovarajući sa mnom, kao uvijek, pomoću drugih, to jest razgovarajući sa stranima, ali, obraćajući se meni, smjelo tvrdila, uopće ne misleći da je prije jedan sat govorila protivno, tvrdila napola ozbiljno da je materinstvo obmana, da se ne isplati žrtvovati svoj život za djecu kad postoji mladost i kad se može uživati u životu. Bavila se djecom manje, ne tako gorljivo kao prije, ali se zato sve više i više bavila sobom, svojom vanjštinom, iako je to skrivala, i svojim zadovoljenjima, i čak svojim usavršavanjem. Opet se s velikim ushitom prihvatila glasovira koji je prije bila potpuno napustila. S time je sve i počelo. Opet je okrenuo svoje umorne oči prema prozoru, ali je odmah, očito se svladavši, nastavio: — Jest, došao je taj čovjek. — On se zbuni i dva puta izpusti kroz nos one svoje neobične glasove. Vidio sam da mu je bilo teško spominjati toga čovjeka, sjećati se, govoriti o njemu. Ali se on svladao i, kao da je slomio tu prepreku koja mu je smetala, odlučno nastavi: — Bijaše to podao čovječuljak, u mojim očima, po mome mišljenju. Ne zbog uloge koju je odigrao u momu životu, već zbog toga što je on zaista bio takakv. Uostalom, to što je on bio loš, samo je dokazivalo kako je ona bila neuračunljiva. Da nije došao on, došao bi drugi, tako je moralo biti! — On opet zasut je. — Jest, to je bio glazbenik, violinist; ne profesionalni, već poluprofesionalni glazbenik, napola svjetski čovjek. Njegov otac bio je vlastelin, susjed moga oca. On — otac — je propao, i djeca — tri dječaka — svi su se snašli; jedino tog najmlađeg su poslali svojoj kumi u Pariz. Ondje su ga predali u konzervatorij, jer bijaše muzički talent, i on je odatle izišao kao violinist i sviraše na koncertima. Bijaše to čovjek... — Htjede očito reći nešto loše o njemu, ali se suzdrža i brzo doda: — Šta ja znam kako je on živio, znam samo da je te godine došao u Rusiju i da je došao k meni. Bademaste vlažne oči, crvene nasmiješene usne, usukani brčići, očešljan po posljednjoj modi, lice obično — ljepuškasto — žene takve ljude nazivaju zgodnima, inače slabo razvijen, iako ne tako loše, osobito razvijene stražnjice, kao u žene, kao u Hotentota, kažu. Oni su, kažu, također muzikalni. Bio je to čovjek preslobodan do skrajnosti, ali osjetljiv i uvijek spreman da se zaustavi pri najmanjem otporu, koji je pazio na vanjsko dostojanstvo i imao u sebi nešto pariško, što se ogledalo na cipelama s dugmetima i kravati jarke boje i mnogočemu drugom, što pripremaju inostranci u Parizu i što zbog svoje osobitosti i novine uvijek djeluje na žene. U manirima izvještačena vanjska veselost. Imao je običaj, znate, da o svemu govori u iluzijama i odlomcima, kao da vi sve to znate, sjećate se i možete sami dopuniti. Eto, on i ta njegova glazba bili su uzrokom svemu. Na sudu je bilo postavljeno kao da se

sve dogodilo iz ljubomore. Nije se to uopće dogodilo, to jest, ne da se to nije dogodilo, nego nije tako. Na sudu su zaključili da sam ja prevaren muž, i da sam ubio braneći svoju okaljanu čast (tako se to kaže po njihovu). I zato su me oslobodili. Na sudu sam pokušao objasniti smisao svega, ali su oni smatrali da želim rehabilitirati čast žene. Njeni odnosi s tim glazbenikom, ma kakvi god oni bili, ne znače za me ništa, a i za nju također. Za mene predstavlja nešto samo ono što sam vam ispričao, to jest moja pokvarenost. Sve se desilo zbog toga što je među nama ležao taj strašni prizor o kojem sam vam govorio, ta strašna napregnuta uzajamna mržnja gdje je bio potreban samo jedan povod pa da dođe do krize. Svađe među nama postadoše u posljednje vrijeme nešto užasno i bile su osobito neobične, jer su se još izmjenjivale s tim napregnutim životinjskim nagonom. Da nije došao on, došao bi drugi. Da nije ljubomora bila izlika, bilo bi nešto drugo. Ostajem pri tome da svi muškarci koji žive tako, kao što sam ja živio, moraju ili živjeti razbludno, ili se rastaviti, ili ubiti sama sebe ili svoje žene, kako sam to ja učinio. Ako je tko tome i izbjegao, onda je to rijetka iznimka. Ta ja sam, prije no što sam to onako sam dovršio, već nekoliko puta namjeravao počiniti samoubistvo, a i ona se trovala.

XX — Jest, tako smo živjeli i neposredno poslije toga. Živjeli smo kao da je primirje i kao da nema nikakvih uzroka zbog kojih bi ono moglo biti narušeno; odjednom poče razgovor o tome kako je neki pas dobio na izložbi — ja kažem — medalju. Ona kaže: »Ne medalju, već pohvalu.« Počinje svađa. Počinje skakanje s predmeta na predmet, prijekori: »Pa da, odavno to znam, uvijek je tako: »Ti si rekao...« — »ne, nisam rekao« — »onda ja lažem! ...« Osjećaš da će, eto sad odmah, izbiti takva strašna svađa, da ćeš zaželjeti ubiti sebe ili nju. Znaš da će sad početi i bojiš se toga kao žive vatre, i zato bi se htio suzdržati, ali mržnja obuzima cijelo tvoje biće. Ona u istu takvu položaju hotimice važe svaku tvoju riječ dajući joj pogrešno značenje: svaka njena riječ puna je otrova; gdje zna da me najviše boli, tu i ubada, što dalje, to gore. Ja vičem: »Umukni!« — ili što slično. Ona izleti iz sobe, bježi u dječju. Pokušavam je zadržati da dovršim i dokažem i hvatam je za ruku. Ona se pretvara da sam joj nanio bol i viče: »Djeco, vaš me otac tuče!« Ja vičem: »Ne laži!« — »Ta nije to prvi put!« — viče ona, ili nešto slično. Djeca joj pritrčavaju. Ona ih umiruje. Ja kažem: »Ne pretvaraj se.« Ona kaže: »Tebi je sve pretvaranje; ubit ćeš čovjeka i reći ćeš da se pretvara. Sad sam te prozrela. Ti to i hoćeš!« — »O, bar da crkneš!« — vičem ja. Sjećam se kako su me užasnule te strašne riječi. Nikako se nisam nadao da bih mogao izustiti tako strašne, grube riječi, i čudim se da su one mogle prijeći preko mog jezika. Izgovaram te strašne riječi i odlazim u kabinet, sjedim i pušim. Čujem kako ona izlazi u predsoblje i kako se sprema da ode. Pitam je, kamo. Ona ne odgovara. »Ah, nek je đavo nosi«, kažem ja sam sebi, vraćam se u kabinet, opet liježem i pušim. Na pamet mi padaju tisuće raznih planova o tome kako da joj se osvetim, kako da je se oslobodim i kako da popravim sve to i da učinim kao da ništa nije bilo. Sve mislim o tome i pušim, pušim, pušim. Mislim pobjeći od nje, nestati, otputovati u Ameriku. Toliko sam zabrazdio da sam maštao o tome kako ću je se osloboditi, i kako će to biti divno, kako ću naći drugu, divnu ženu, potpuno novu. Oslobodit ću je se, jer će ona umrijeti: ili ću se razvesti, i razmišljam i domišljam se kako bih to učinio. Vidim da se zaplećem, da ne mislim ono što treba i da zato i pušim.

A život u kući teče dalje. Dolazi guvernanta, pita: »Gdje je madame? Kad se vraća?« Lakaj pita da li da donese čaj. Dolazim u blagovaonicu; djeca, osobito najstarija, Liza, koja već shvaća, upitno i neprijateljski gleda u mene. Pijemo, šuteći, čaj. Nje još nema. Prolazi cijelo veče, nje nema, i dva se osjećaja izmjenjuju u duši: mržnja na nju zbog toga što muči mene i svu djecu svojim izbivanjem koje će se svršiti tako da će napokon doći, bojazan da ne bi došla i nešto sebi učinila. Najradije bih pošao za njom. Ali gdje da je tražim? Kod sestre? Ali je glupo doći i tražiti je. Bog bio s njom; ako hoće da muči, neka se sama muči. Uostalom, ona to i čeka. A idući put će biti još i gore. A što ako nije kod sestre, već nešto čini sebi ili je već učinila?... Jedanaest, dvanaest, jedan sat! Ne idem u spavaonicu; glupo je ondje sam ležati i čekati, neću leći ni ovdje. Moram se nečim zabaviti, pisati pismo, čitati; ništa ne mogu. Sjedim sam u kabinetu, mučim se, bjesnim i osluškujem. Tri, četiri sata — nje nikako nema. Pred zoru zaspim. Budim se — nje nema. Sve u kući teče po starom, ali su svi u nedoumici i svi upitno i prijekorno gledaju mene, uvjereni da sam svemu ja kriv. A u meni se još vodi ista borba — bijes zbog toga što me ona muči i briga za nju. Oko jedanaest sati dolazi njena sestra kao njen izaslanik. I počinje ono uobičajeno: »Ona je u užasnu položaju. I što je to!« »Pa ništa se nije dogodilo.« Kažem da je u nje karakter nemoguć i dodajem da ja nisam ništa učinio. — Ta ne može to tako dalje — kaže sestra. — To ovisi o njoj, a ne o meni — kažem ja. — Ja neću učiniti prvi korak. Ako se treba razići, razići ćemo se. Svastika odlazi ne postigavši ništa. Odlučno sam bio rekao, govoreći s njom, da neću učiniti prvi korak, ali čim je ona otišla i ja izašao i ugledao djecu, žalosnu, uplašenu, odmah sam bio spreman da učinim prvi korak. I rado bih ga učinio, ali nisam znao kako. Opet hodam, pušim, poslije doručka ispijam votku i vino i postižem ono što podsvjesno želim: ne vidim glupost i gnusobu svog položaja. »Oko tri ona dolazi. Kad smo se sreli, ona ništa ne govori. Mislim da se smirila, počinjem govoriti kako sam bio izazvan njenim prekoravanjem. Ona, još onako ozbiljna i izmučena lica, kaže da je došla ne da se objašnjava već da uzme djecu, i da ne možemo zajedno živjeti. Počinjem govoriti da nisam kriv ja, već da me je ona uzrujala. Ona ozbiljno, svečano gleda u mene i zatim kaže: — Ne govori više, pokajat ćeš se! Kažem da ne mogu trpjeti komedije. Onda ona uzvikuje nešto što ja ne mogu razabrati i trči u svoju sobu. Za njom se čuje zvuk ključa: zaključala se. Kucam. Nema odgovora, i ja bijesno odlazim. Za pola sata dotrči Liza u suzama. — Šta je? Zar se nešto desilo? — Mama se ne čuje! Idemo. Tresem vratima iz sve snage. Brava je slabo zaključana i oboje se pole otvaraju. Prilazim krevetu. Ona u suknji i visokim cipelama leži u neobičnom položaju na krevetu, bez svijesti. Na stoliću prazna bočica s opijumom. Privodimo je svijesti. Opet suze i, na koncu, pomirenje. Ali kakvo pomirenje: u svakoga je ostala ona stara mržnja jednog prema drugom, pojačana još razdražljivošću zbog te boli što ju je nanijela ta svađa i koju u cijelosti jedno pripisuje drugom. Ali treba nekako dovršiti sve to, i život teče kao i prije. Eto, takve svađe, i još gore, izbijale su neprestano, ili jedanput na tjedan, ili jedanput na mjesec, ili svaki dan. I uvijek jedno te isto. Jedanput sam već bio izvadio putnicu za inozemstvo — sukob je trajao dva dana — ali je opet došlo do polovičnog objašnjenja, do polovičnog

pomirenja — i ja ostadoh ...

XXI — U takvim smo, eto, bili odnosima kad se pojavio taj čovjek. Taj čovjek je došao u Moskvu — zvao se Truhačevski — i pohodio me. To je bilo prije podne. Primio sam ga. Nekad smo jedno drugome govorili »ti«. On je pokušao, lavirajući u govoru između »ti« i »vi«, da ostanemo na »ti«, ali sam odlučno naglasio »vi«, i on je odmah pristao. Nije mi se nimalo svidio već na prvi pogled. Ali, začudo, nekakva čudnovata sudbonosna sila prisiljavala me da ga ne odbijem, da ga ne udaljim, već da ga, naprotiv, približim, što je moglo biti jednostavnije od toga da porazgovorim s njim hladno, oprostim se, ne upoznavši ga sa ženom. Ali, da, upravo sam nekako namjerno počeo govoriti o njegovu sviranju, rekao sam, kako su mi pričali, da je ostavio violinu. On mi reče da sad, naprotiv, svira više no prije. On se prisjetio da sam i ja nekad svirao. Rekoh mu da više ne sviram, ali da moja žena dobro svira. Čudnovato! Moj odnos prema njemu pri našem sastanku, već prvog dana, prvog trenutka, bijaše takav kakav je mogao biti istom nakon onoga što se dogodilo. U tom mome odnosu prema njemu bila je neka napetost: razabirao sam svaku riječ, svaki izričaj, koji je rekao on ili ja, i pridavao im važnost. Predstavih ga ženi. Odmah je zapodjeo razgovor o glazbi, i on se ponudi da će svirati s njom. Žena je, kao i uvijek u posljednje vrijeme, bila vrlo otmjena i zamamna, sablažnjivo lijepa. On joj se očito svidio na prvi pogled. Osim toga, ona se obradovala tome što će moći svirati uz pratnju violine, a to je ona neobično voljela, pa je zbog toga čak naimala violinistu iz kazališta, i na njezinu licu se opažala ta radost. Ali, pogledavši me, ona je odmah shvatila šta ja osjećam i izmijenila svoj izražaj i poče ona igru uzajamna obmanjivanja. Prijazno sam se smješkao gradeći se da mi je to vrlo drago. Gledajući ženu onako kako svi bludnici promatraju lijepe žene, on se gradio da ga zanima samo predmet razgovora, upravo ono što ga više uopće nije zanimalo. Ona je nastojala da bude naoko ravnodušna, ali onaj njoj dobro poznati namješteni smiješak Ijubomornika i njegov požudni pogled očito su je uzbuđivali. Vidio sam da su joj već na prvom sastanku oči nekako osobito zablistale, i, vjerojatno zbog moje ljubomore, između njega i nje odmah je potekla, da se tako izrazim, električna struja koja izaziva istovjetnost izraza, pogleda i osmijeha. Kad bi ona crvenjela, i on bi crvenio, kad se ona smiješila, i on se smiješio. Porazgovorismo o glazbi, o Parizu, o različitim besmislicama. On ustade s namjerom da ode i stajaše, smiješeći se, sa šeširom na uzdrhtalu bedru, gledajući čas nju, čas mene, kao da čeka šta ćemo učiniti. Sjećam se tog trenutka upravo zato što sam mogao i da ga ne pozovem, i u tom slučaju se ne bi ništa desilo. Ali pogledah njega, pa nju. »Nemoj ni pomisliti da sam ljubomoran zbog tebe« — rekoh joj u mislima — »ili da se bojim tebe« — rekoh u mislima njemu i pozvah ga da dođe jednom uveče s violinom, kako bi svirao sa ženom. Ona me pogleda u čudu, zarumeni se i, kao da se uplašila, poče odbijati, govoriti da ne svira baš dobro. To njeno odbijanje još me više razdraži, i još jače navalim. Sjećam se tog čudnog osjećaja koji me je obuzimao kad sam promatrao njegov potiljak, njegov bijeli vrat, što odudaraše od crne razdijeljene kose, dok je svojim skakutavim, nekakvim ptičjim hodom izlazio iz našeg stana. Nisam mogao a da ne priznam sebi da me je nazočnost toga čovjeka mučila. Od mene zavisi, mislio sam, da postupim tako da ga više nikada ne vidim. Ali, postupiti tako značilo bi priznati da ga se

bojim. Ne, ja ga se ne bojim. To je bilo odviše ponižavajuće, govorah sebi. I odmah nakon toga, u predsoblju, znajući da će me žena čuti, stadoh ga moliti da još večeras dođe s violinom. On obeća i ode. Naveče dođe s violinom, i oni su svirali. Ali sviranje nije teklo kako valja, nije bilo nota koje su im bile potrebne, a koliko je i bilo, žena nije mogla svirati bez pripreme. Ja sam neobično volio glazbu i bijah im sudionikom sviranju, namještah mu stalak za note, okretah strane. Oni su mnogo toga odsvirali, nekakve pjesme bez riječi i Mozartovu sonatu. On je svirao sjajno i imao u najvećem stepenu ono što se nazivalo tonom. Osim toga je imao istančan, plemenit ukus koji nikako ne odgovaraše njegovu karakteru. Bio je, razumije se, mnogo jači od žene i pomogao joj je, a, istovremeno, učtivo hvalio njeno sviranje. Vladao se vrlo lijepo. Činilo se da se žena zanima samo glazbom i bijaše neobično jednostavna i prirodna. Međutim, premda sam se pretvarao da me zanima glazba, cijelo sam veče, bez prekida, patio od ljubomore. Od prvog trenutka, kad se sretoše njegov i ženin pogled, vidjeh da je životinja koja se nalazila u njima oboma, protiv svih pravila položaja i svijeta, upitala: »Smije li se?« i odgovorila: »O, da, svakako.« Vidio sam da on nikako nije očekivao da će u mojoj ženi, u moskovskoj dami naći tako privlačnu ženu, i to ga je neobično radovalo. A nije nimalo sumnjao u to da ona pristaje. Radilo se samo o tome da im ne bi smetao dosadni muž. Da sam ja bio čist, ne bih to shvaćao, ali sam ja, isto kao i većina, tako mislio o ženama dok nisam bio oženjen, i zato sam čitao u njegovoj duši kao u knjizi. Mučio sam se osobito zato, što sam jasno vidio da ona prema meni nije gajila nikakav drugi osjećaj osim neprekidne razdraženosti, koja bi bila tek ponekad prekinuta uobičajenom pohotom, i što je taj čovjek, i po svojoj vanjskoj eleganciji i po nečem novom i, što je glavno, po neosporno velikom talentu za glazbu, po tome, kako ih je zbližavalo njihovo zajedničko sviranje, po dojmu, koji proizvodi na osjetljive ljude glazba, osobito violina, da je taj čovjek morao, ne samo da se sviđa, nego je, nesumnjivo, zasigurno morao da je svlada, zgužva, previje, usuče u uže, učini od nje sve što mu se prohtije. Nisam mogao da to ne vidim, i užasno patih. Ali, usprkos tome, ili možda baš zbog toga, nekakva sila me je protiv moje volje nagonila da budem ne samo učtiv, nego i prijazan prema njemu. Jesam li to radio zbog žene ili zbog njega kako bih pokazao da ga se ne bojim, ili zbog sebe kako bih se zavarao — to ne znam, ali, već od prvog susreta s njim, nisam mogao biti prost. Morao sam biti prijazan prema njemu kako se ne bih predao želji da ga odmah ubijem. Za večerom sam mu točio skupocjeno vino, oduševljavao se njegovim sviranjem, govorio prijazno smiješeći se i pozvao ga da iduće nedjelje dođe na ručak i da ponovno svira sa ženom. Rekoh da ću pozvati još neke svoje znance, ljubitelje glazbe, da ga slušaju. Na tome se i svršilo. I Pozdnišev je, neobično uzrujan, promijenio položaj i ispustio onaj svoj osobiti glas. — Čudnovato je kako je na mene djelovala nazočnost tog čovjeka — poče on opet, očito naprežući se da bude miran. — Vraćam se kući s izložbe drugi ili treći dan poslije toga, ulazim u predsoblje i odjednom osjećam nešto teško, kao kamen, pritište srce i ne mogu da shvatim šta je to. To nešto bijaše to da sam, prolazeći kroz predsoblje, primijetio nešto što je upozoravalo na njega. Tek u kabinetu shvatih što je to bilo i vratih se u predsoblje da bih se uvjerio. Da, nisam se prevario: bijaše to njegova kabanica. Znate, pomodna kabanica. (Sve što se njega ticalo promatrao sam neobično pažljivo, iako nisam bio toga svjestan.) Pitam, točno, on je tu. Prolazim, ne kroz primaću sobu, već kroz učionicu, u salon. Liza, kćerka, sjedi uz knjigu, i dadilja sa malom pored stola okreće nekakav poklopac. Vrata od salona su zatvorena, i čujem otuda jednoličan arpeggio i njegov i njen glas. Osluškujem, ali ne mogu

ništa razabrati. Očito, klavir treba samo da zagluši njegove riječi, možda poljupce. Bože moj, što se onda uzbudilo u meni. Kad se samo sjetim te zvijeri koja je živjela u meni, onda me obuzme užas. Srce se odjednom steglo, prestalo raditi i zatim kucalo, kao čekić. Prvi osjećaj, kao i uvijek u svakom bijesu, bio je sažaljenje nad samim sobom. »Pred djecom, pred dadiljom!« — mislio sam. Mora biti da sam bio užasan, jer me Liza promatrala čudnovatim pogledom, »šta da radim? — upitah se. — Da uđem? Ne mogu, bog zna šta ću učiniti.« Ali ne mogu ni otići. Dadilja me tako gleda kao da shvaća moj položaj. »Moram ući« — rekoh sebi i naglo otvorih vrata. On je sjedio za glasovirom i izvodio taj arpeggio svojim uvinutim, velikim bijelim prstima. Ona je stajala uz ugao glasovira nad rastvorenim notama. Ona me prva ugledala ili čula, i pogledala u me. Je li se uplašila i pretvarala se da se nije uplašila, ili se zbilja nije uplašila, tek nije zadrhtala, nije se pomakla, već je samo pocrvenjela, i to nešto kasnije. — Vrlo mi je drago što si došao; ne možemo da odlučimo šta ćemo svirati u nedjelju — reče ona takvim tonom kakvim ne bi govorila da smo sami. Ovo, i to, što je rekla »mi« za sebe i njega, uzrujalo me. šutke sam se pozdravio s njim. On mi je stisnuo ruku i odmah, smiješeći se porugljivo, kako mi se činilo, počeo objašnjavati da je donio note kako bi se spremili za nedjelju, ali da se ne mogu složiti šta će svirati: nešto teže i klasičnije, recimo Beethovenovu sonatu uz violinu ili neka sitna djela? Sve je bilo tako prirodno i jednostavno da se nisam mogao ni za što prihvatiti, a međutim sam ipak bio uvjeren da je sve to laž, da su se oni dogovorili o tome kako će me prevariti. Među najveće muke ljubomornika (a ljubomornici su svi u našem društvenom životu) idu poznata društvena pravila koja dopuštaju najveću i najopasniju intimnost između muškaraca i žena. Morao bih postati predmetom rugla ljudi kad bih htio spriječiti tu intimnost na balovima, intimnost liječnika sa svojom pacijentkinjom, intmnost u umjetnosti, slikarstvu, a osobito — u glazbi. Ljudi se udvoje bave najplemenitijom umjetnošću, glazbom; za to je potrebna izvjesna intimnost, i ta intimnost nema ništa neprilično, i samo glupi ljubomorni muž može tu vidjeti nešto neželjeno. A, međutim, svi znaju da upravo zbog toga što se bave time, u prvom redu glazbom, dolazi do najvećeg broja preljuba u našem društvu. Očito sam ih zbunio tom zbunjenošću koja se opažala na meni: drugo nisam mogao ništa reći. Bio sam kao izvrnuta boca iz koje voda ne curi zbog toga što je prepuna. Htio sam ga uvrijediti, istjerati, ali sam osjećao da moram biti ljubazan i prijazan prema njemu. Tako sam i učinio. Gradio sam se da odobravam sve i opet sam mu rekao, potaknut tim čudnovatim osjećajem koji me je prisiljavao da se vladam prema njemu to prijaznije što mi je nesnosnija bila njegova nazočnost, da to prepuštam njegovu ukusu, i da to savjetujem i njoj. On se zadrža još toliko koliko bijaše potrebno da se izgladi neprijatan dojam, koji sam izazvao kad sam, iznenada, uplašena lica banuo u sobu i zašutio, i ode pretvarajući se da su sada odlučili šta će svirati sutra. Ja sam, pak, bio potpuno uvjeren da je, u uspoređenju s onim što ih je zanimalo, pitanje o tome šta će svirati, bilo za njih sasvim beznačajno. Neobično učtivo sam ga ispratio u predsoblje. (Kako da ne ispratiš čovjeka koji je došao u namjeri da naruši mir i uništi sreću cijele porodice!) Stiskao sam osobito prijateljski njegovu bijelu, mekanu ruku.

XXII

Cijeli taj dan nisam razgovarao s njom, nisam mogao. Njezina blizina izazivala je u meni takvu mržnju prema njoj da sam se bojao sama sebe. Za ručkom me upita pred djecom kad putujem. Morao sam iduću sedmicu otputovati na skupštinu u kotar. Rekoh joj kada. Upita me da li mi šta treba za put. Nisam ništa odgovorio i šutke sam sjedio za stolom i isto tako sam šutke otišao u kabinet. U posljednje vrijeme ona nikad nije dolazila u moju sobu, osobito ne u to doba. Ležim u kabinetu i grizem se. Odjednom začujem poznati hod. I na pamet mi pade strašna, drska misao da ona, kao Urijeva žena, hoće da sakrije grijeh koji je već počinila i da stoga dolazi k meni u ovo neuobičajeno vrijeme. »Zar zbilja dolazi k meni?« — mislio sam osluškujući kako se približuju njeni koraci. Ako dolazi, onda sam, bit će tako, imao pravo. I u mojoj duši diže se neizreciva mržnja prema njoj. Koraci su sve bliži, bliži. Neće li proći mimo, u salon? Neće, vrata škripnuše, i na vratima se pojavljuje njena visoka, lijepa pojava, i na licu, u očima — plašljivost i dodvoravanje, koje ona želi prikriti, ali koje ja vidim i kojega znam značenje. Skoro se zaguših koliko sam zadržavao dah i, gledajući dalje u nju, mašim se doze za cigarete i počeh pušiti. — Kakav je to red, dolazim k tebi da malo posjedim, a ti pušiš — i onda sjede tik do mene na divan naslonivši se na me. Odmakoh se da je se ne dotaknem. — Vidim da si nezadovoljan zato što ću svirati u nedjelju? — reče ona. — Nimalo nisam nezadovoljan! — rekoh. — Misliš da ne vidim? — E, onda ti čestitam kad vidiš. Ja, međutim, ništa ne vidim, osim da se ti vladaš kao koketa... — Ali, ako namjeravaš psovati kao kočijaš, ja odlazim. — Odlazi, ali, znaj, ako ti ne držiš do porodične časti, ja, iako ne držim do tebe (neka te đavo nosi), držim do časti porodice. — Ali šta je, šta je posrijedi? — Nosi se, boga radi, nosi se! Ili se pretvarala da ne shvaća šta je posrijedi ili doista nije shvaćala, tek, ona se uvrijedila i razljutila. Ustala je, ali nije otišla već se zaustavila nasred sobe. — Ti si uistinu postao nemoguć — poče ona. — Imaš karakter uz koji ni anđeo ne bi mogao živjeti — i, nastojeći, kao uvijek, da me rani što je moguće jače, ona me podsjeti na moj postupak prema sestri (to bijaše onaj slučaj sa sestrom kad sam bio strašno uzrujan i kad sam toliko toga grubog izgovorio sestri). Ona je znala da me to muči, i to mjesto je povrijedila. — Poslije toga me više uistinu ne možeš začuditi — reče ona. »Da, uvrijeđen, ponižen, osramoćen i još okrivljen« — rekoh sebi i odjednom me obuze takva strašna mržnja prema njoj kakvu još nikada nisam osjetio. Prvi put zaželjeh da fizički izrazim tu mržnju. Skočih i pođoh prema njoj: ali, tog istog trena kad sam skočio, sjećam se, spoznah svoju mržnju i zapitah se da li je dobro prepustiti se tom osjećaju, i odmah odgovorih da je to dobro, da će je to uplašiti, i odmah, mjesto da se oduprem toj mržnji, počeh je čak raspaljivati i radovati se tome što ona sve jače i jače plamti u meni. — Nosi se ili ću te ubiti! — zavikah pristupivši joj i uhvativši je za ruku. Svjesno sam pojačavao intonaciju mržnje u svome glasu dok sam to izgovarao. I bit će da sam bio strašan, jer se ona tako uplašila da nije imala snage da ode, već je samo izustila: — Vasja, zašto ti, šta ti je? — Odlazi! — zaurlah još glasnije. — Jedino me ti možeš ovako razbjesniti. Ne

odgovaram za sebe. Ne obuzdavajući bijesa, ja sam se opijao njime i želio sam da učinim još nešto neobično što bi pokazalo najviši stepen tog mog bijesa. Strašno sam želio da je tučem, ubijem, ali sam znao da to ne smijem, i zato sam, da ipak ne bih obuzdao svoj bijes, dohvatio sa stola pritiskivač i, zaviknuvši još jednom »odlazi«, bacio ga na pod pored nje. Pazio sam da je ne pogodim. Tada je ona pošla iz sobe, ali se zaustavila na vratima. I ja sam odmah, da je ona to još mogla vidjeti (to sam učinio zato da ona vidi), počeo kupiti sa stola različite stvari, svijećnjake, tintarnicu i bacati ih na pod vičući i dalje: — Odlazi! Nosi se. Ne odgovaram za sebe! Ona je otišla — i ja sam se odmah umirio. Jedan sat kasnije dođe dadilja i reče da je žena dobila živčani napad. Došao sam: ona je jecala, smijala se, ništa nije mogla govoriti i drhtala je cijelim tijelom. Nije se pretvarala, već je uistinu bila bolesna. Pred zoru se umiri, i mi se pomirismo pod utjecajem tog osjećaja što ga nazivamo ljubavlju. Kad sam joj to jutro poslije izmirenja priznao da sam bio ljubomoran na Truhačevskog, ona se nije nimalo zbunila i nasmijala se najprirodnije. Tako joj se čak, po njezinim riječima, čudna činila pomisao da bi mogla osjećati naklonost prema tom čovjeku. — Zar može čestita žena prema takvu čovjeku osjećati išta drugo osim zadovoljstva od njegove glazbe? Ali, ako hoćeš, spremna sam da ga više nikada ne vidim, čak ni u nedjelju, iako su toliki pozvani. Napiši mu da sam bolesna, i gotovo. Samo je gadno da netko može pomisliti, u prvom redu on sam, da je opasan. A ja sam preponosna da bih mogla dopustiti da netko tako misli. I ona nije lagala, ona je vjerovala u ono što je govorila; nadala se da će tim riječima izazvati u sebi prezir prema njemu i pomoću njih se zaštititi od njega, ali joj to nije uspjelo. Sve je bilo upereno protiv nje, osobito ta prokleta glazba. Na tom se i svršilo, a u nedjelju se okupiše gosti, i oni opet svirahu.

XXIII — Mislim da je suvišno reći da sam bio vrlo tašt: ako netko nije tašt u našem običnom životu, onda ne treba ni živjeti. I tako sam u nedjelju nastojao prirediti objed i glazbeno veče što je moguće ukusnije. Osobno sam nakupovao potrebne stvari za objed i pozvao goste. Oko šest sati sabraše se gosti, i dođe i on u fraku s briljantnim dugmetima neugodna sjaja. Vladao se previše slobodno, na sve je odgovarao brzo i s osmijehom odobravanja i razumijevanja, znate, s onim osobitim izražajem koji govori da je sve ono što ste vi učinili ili rekli upravo očekivao. Sve što bijaše na njemu neprilično, sve sam to sad opažao s osobitim zadovoljstvom, jer me je to sve moralo umiriti i pokazati da je on za moju ženu bio čovjek na tako niskom stupnju na koji se, kako je ona sama govorila, ona nikad ne bi mogla spustiti. Sad više nisam smio dopustiti sebi da budem ljubomoran. Prvo i prvo, bijah izmučen od tih patnji i morao sam se odmoriti, u drugom redu, htio sam da vjerujem ženinim uvjeravanjima, i vjerovao sam. Ali, bez obzira na to što nisam bio ljubomoran, ipak sam bio neprirodan prema njemu dok nisu počeli svirati. Još sam jednako pratio njihove pokrete i poglede.

Ručak je bio kakvi su već ručkovi, dosadan, usiljen. Glazba je počela dosta rano. Oh, kako se sjećam svih potankosti te večeri; sjećam se kako je on donio violinu, otvorio kutiju, skinuo pokrivač, izvezen rukom neke žene, izvadio je i počeo udešavati. Sjećam se kako je žena sjela hinjenom ravnodušnošću pod kojom je, vidio sam, sakrivala veliku bojazan — uglavnom bojazan za svoje umijeće — kako je sjela, pretvarajući se za glasovir, i poče uobičajeno la na glasoviru, pizzicato violine, postavljanje nota. Sjećam se kako su oni zatim pogledali jedno drugo, promatrali goste koji su se smještali i zatim rekli nešto jedno drugom, i onda je počelo. Ona udari prvi akord. Njegovo lice postade ozbiljno, strogo, simpatično, i kao da osluškuje svoje zvuke, on prstima oprezno dotače strune i odgovori glasoviru. I počelo je... On zašutje i nekoliko puta zaredom ispusti one svoje glasove. Htjede nastaviti, ali mu u nosu nešto zašišta, i opet zašuti. — Svirali su Beethovenovu Kreutzerovu sonatu! Poznajete li prvi presto? Poznajete? — uzvikne on. — Uh! ... Strašna je to sonata. Pogotovo taj dio. Ali, uopće, glazba je nešto strašno. Šta je ona? Ja ne znam. Šta je glazba? Kako djeluje? I zašto djeluje tako kako djeluje? Kažu da glazba uznosi dušu. Glupost, laž! Ona djeluje, strašno djeluje, govorim o sebi, ali nimalo ne uznosi dušu. Ona je ni ne uznosi, ni ne ponizuje, već razdražuje. Kako da vam kažem? Glazba me prisiljava da zaboravim sebe, svoj pravi položaj, ona me dovodi u nekakav drugi, tuđi položaj; čini mi se da pod utjecajem glazbe osjećom ono što, zapravo, ne osjećam, shvaćam ono što ne shvaćam, mogu ono što ne mogu. Objašnjavam to time što glazba djeluje kao zijevanje, kao smijeh; nisam pospan, ali zijevam gledajući u nekoga koji zijeva; nemam se čemu smijati, ali se smijem slušajući srnijeh. Ona, glazba, prenosi me, odjednom, neposredno, u isto onakvo duševno stanje u kakvu se nalazio onaj koji ju je skladao. Moja se duša slijevala s njegovom i, zajedno s njim, prelazim iz jednog stanja u drugo, ali zašto to činim, ne znam. Onaj tko je skladao, recimo Kreutzerovu sonatu — Beethoven — dobro je znao zašto se nalazi u takvu stanju — to ga je stanje primoralo na izvjesne postupke, i zato je to stanje za njega imalo smisao, za mene nema nikakva. I zato glazba samo razdražuje, ne vodi ničemu. Eto, svira se vojnička koračnica, vojnici će stupati po taktu te koračnice, tu je glazba potrebna; sviraju za ples, plešem, glazba je potrebna, eto, otpjevaju misu, pričestim se, glazba je također potrebna, ali u ovom slučaju samo razdražuje, a toga što bi morao raditi u tom razdraženju, nema. I zato glazba tako strašno, tako užasno ponekad djeluje. U Kini o glazbi vodi brigu država. A tako i treba da bude. Zar se može dopustiti da svatko, tko želi, hipnotizira drugoga ili mnoge i zatim radi s njima šta želi? I, što je glavno, da takav hipnotizer bude bilo kakav nemoralan čovjek. I u čije ruke je dopalo to strašno sredstvo! Na primjer, ta Kreutzerova sonata, prvi »presto«. Zar se smije svirati taj »presto« u salonu pred damama u dekolteu? Odsvira se, zatim se otplješće, i onda se jede sladoled i govori o najbeznačajnijoj spletki. Takvi se komadi mogu svirati samo u posebnim, svečanim, značajnim prilikama i onda kad je potrebno izvršiti neka važna djela koja odgovaraju toj glazbi. Treba odsvirati i onda učiniti ono što je pripremila ta glazba. A ovako izazivanje energije koja ne odgovara ni mjestu, ni dobu, i osjećaja koji se ni u čemu ne ispoljava, ne može a da ne djeluje pogubno. U najmanju ruku, ta je glazba na mene užasno djelovala; kao da su se preda mnom otkrili sasvim novi, činilo mi se, osjećaji, nove mogućnosti, za koje nisam znao dosada. Evo kako je to, ni približno nije tako kako sam prije mislio i živio, već evo kako je, kao da mi je nešto govorilo u duši. Sta je bilo to novo što sam doznao, nisam mogao shvatiti, ali me je vrlo

radovala spoznaja da se nalazim u tom novom stanju. One iste osobe, među njima i ženu i njega, vidio sam u sasvim drugom svjetlu. Poslije ovoga, oni su odsvirali divan, ali poznat, stari andante s otrcanim varijacijama i potpuno loš finale. Zatim su svirali na molbu gostiju jednu Ernstovu elegiju, i još neke komade. Sve je to bilo dobro, ali sve to nije na mene učinilo ni stoti dio onoga dojma koji je učinio prvi komad. Sve se to već odigravalo na pozadini onoga dojma koji je stvorio prvi komad. Cijelo veče sam bio raspoložen, veseo. Ni ženu nisam vidio takvu kakva je bila te večeri. Te blistave oči, ta ozbiljnost, značajan izraz, dok je svirala, i nekakva savršena raznježenost, blag, žalostan i blažen smiješak kad su završili. Sve sam to vidio, ali nisam to tumačio nikako drugačije nego da i ona osjeća isto što i ja, da su se pred njom, kao i preda mnom, otkrili, nekako iskrsli u sjećanju, novi neproživljeni osjećaji. Veče se završilo sjajno, i svi se razišli. Znajući da moram otputovati za dva dana na skupštinu, Truhačevski je, opraštajući se, rekao da se nada da će i prilikom svog idućeg dolaska još jednom prirediti slično zadovoljstvo kao i današnje večeri. Iz toga sam mogao zaključiti da on ne misli da može posjetiti moju kuću za vrijeme moga izbivanja, i to mi je bilo drago. To je značilo da se više nećemo vidjeti, jer se neću vratiti do njegova odlaska. Prvi put sam mu s iskrenim zadovoljstvom stisnuo ruku i zahvalio mu za užitak koji nam je priredio. On se također i sa ženom zauvijek oprostio. I njihov rastanak činio mi se potpuno prirodan i pristojan. Sve je bilo divno. I ja i žena bili smo vrlo zadovoljni tom večeri.

XXIV — Nakon dva dana otputovah u kotar oprostivši se sa ženom u najboljem i najugodnijem raspoloženju. U kotaru je uvijek bilo posla preko glave, a bio je to osobit svijet u kome se odvijao sasvim osobit život. Dva dana sam po deset punih sati provodio u uredu. Drugi dan su mi u ured donijeli ženino pismo. Odmah sam ga pročitao. Pisala je o djeci, o ujaku, o dadilji, o kupovinama i, između ostalog, kao o nečemu najobičnijem, o tome kako je dolazio Truhačevski, donio obećane note i obećao da će opet svirati, ali da je ona odbila. Nisam se sjećao da je obećao donijeti note: činilo mi se da se on onda zauvijek oprostio, i zbog toga me je ovo neprijatno iznenadilo. Ali bijaše toliko posla da nisam imao vremena razmišljati o tome, i ja sam tek naveče, kad sam došao u stan, drugi put pročitao pismo. Osim što je pisala da je Truhačevski dolazio još jednom za moga izbivanja, cijeli ton pisma učinio mi se namješten. Bijesna zvijer ljubomore zaurla u svojoj jazbini i htjede izići, ali sam se bojao te zvijeri pa sam joj bržebolje zapriječio izlaz. »Kakav je gadan osjećaj ta ljubomora! — rekoh sebi. — šta može biti prirodnije od toga što ona piše?« I legoh u krevet i počeh misliti o poslovima koji me sutra očekuju. Za vrijeme tih skupština, u drugom mjestu, nikad nisam mogao brzo zaspati, ali sam ovdje zaspao vrlo brzo. I kako to biva, znate, odjednom nekakav električni udar, i probudiš se. Tako sam se i ja probudio, i probudio sam se misleći na nju, na moju tjelesnu ljubav prema njoj, na Truhačevskog, i o tome da je između nje i njega sve svršeno. Užas i gnjev stegoše mi srce. Ali stadoh sebe urazumljivati. »Kakva glupost — govorio sam sebi — nema nikakvih razloga, ničega nema, niti je bilo. I kako mogu toliko ponižavati nju i sebe pomišljajući na takve strahote. Neka vrst najamnog violiniste, koji je poznat kao ništarija, a ovamo poštena

žena, poštivana majka porodice, moja žena! Kakva besmislica!« — nametalo mi se s jedne strane. »Kako da se to ne dogodi?« — nametalo mi se s druge strane. Kako da se ne dogodi ono najjednostavnije i najshvatljivije zbog čega sam se oženio njome, upravo ono zbog čega sam živio s njom, što sam jedino tražio od nje i što su, prema tome, tražili drugi, a i taj glazbenik? On je čovjek neoženjen, zdrav (sjećam se kako je hrskao hrskavicu u kotletu i kako je žudno obuhvatio crvenim usnama čašu s vinom), ugojen, čist i ne baš bez principa, nego, očito s principima da treba iskoristi te užitke koji ti se nude. I povezani su glazbom, najprofinjenijom čulnom požudom. Šta ga može obuzdati? Ništa. Sve ga, naprotiv, privlači. A ona? Pa tko je ona? Ona je tajna, kakva je bila takva je i ostala. Ja je ne poznam. Poznam je samo kao životinju. A životinju ništa ne može, ne mora obuzdati. Tek sad se sjetih njihova lica kad su one večeri, poslije Kreutzerove sonate, svirali neki strašan komad, ne sjećam se čiji, nekakav upravo do razvratnosti pohotan komad. »Kako sam mogao otputovati? — govorio sam sebi sjećajući se njihova lica. — Zar nije bilo jasno da se među njima sve odigralo te večeri? I zar nije bilo očito da te večeri ne samo da među njima nije bilo nikakve prepreke, već su oni, u prvom redu ona, bili nekako zastiđeni pošto se to desilo među njima?« Sjećam se kako se ona blago, žalosno i sretno smiješila brišući znoj s pocrvenjela lica kad sam pristupio glasoviru. Oni su već onda izbjegavali da gledaju jedno u drugo, i tek za večerom, kad joj je točio vodu, oni su pogledali jedno u drugo i jedva primjetno se nasmiješili. S užasom se sjećam toga njihova pogleda s jedva primjetnim smiješkom što sam ga bio ulovio. »Da, sve je svršeno« — govorio mi je jedan glas i istovremeno mi je drugi glas govorio sasvim protivno: »To te je nešto obuzelo, to ne može biti« — govorio je taj drugi glas. Neprijatno mi je bilo ležati u tami, upalih šibicu, i bi mi nekako užasno u toj maloj sobici sa žutim tapetama. Zapalio sam cigaretu i, kao što uvijek kad se vrtiš u jednom te istom krugu nerješivih protuslovlja — pušiš, pušio sam cigaretu za cigaretom, kako bih obmanuo sebe i kako ne bih vidio protuslovlja. Nisam zaspao svu noć, i u pet sati, zaključivši da više ne mogu ostati u toj napetosti i da moram odmah otputovati, ustadoh, probudih podvornika koji mi je bio dodijeljen i poslah ga po kola. Skupštini poslah bilješku da sam zbog hitnog posla pozvan u Moskvu; zato molim da me zamijeni jedan član. U osam sati sam sjeo u tarantas i otputovao.

XXV Uđe kondukter i, primijetivši da naša svijeća dogorjeva, ugasi je ne stavljajući nove. Vani je svitalo. Pozdnišev je šutio, teško dišući cijelo vrijeme dok je kondukter bio u vagonu. On nastavi svoju priču istom kad kondukter iziđe i kad se u polu tamnu vagonu čulo samo zveckanje stakla jurećeg vagona i jednolično hrkanje pomoćnika. U polutami svitanja više ga uopće nisam vidio. Čuo sam samo njegov sve nemirniji i nemirniji patnički glas. — Trebalo je prijeći trideset i pet vrsta u kolima i osam sati željeznicom. U kolima se bijaše divno voziti. Bijaše hladno, sunčano jesenje vrijeme. Znate, ono vrijeme kad na ulaštenoj cesti naplaci ostavljaju tragove. Ceste glatke, svjetlo jako i zrak svjež. Vožnja u tarantasu bila je ugodna. Kad je svanulo, i ja krenuh, bi mi lakše. Promatrajući konje, polja, prolaznike, zaboravljah kamo idem. Ponekad mi se činilo da se, jednostavno, vozim i da to što me je izazvalo uopće ne postoji. I bilo mi je ugodno predavati se zaboravu. Kad bih se sjetio kamo idem, rekao bih sebi: »Onda će se vidjeti, ne razmišljaj.« Na po puta se, povrh svega, zbio događaj koji me zadrža na putu i još više rastrese: tarantas se skrhao i trebalo ga

je popraviti. Taj kvar je imao veliko značenje budući da sam zbog njega stigao u Moskvu ne u pet sati, kako sam računao, već u dvanaest sati, a kući — u jedan sat jer nisam ulovio brzi vlak pa sam morao putovati putničkim. Odlazak po kola, popravak, plaćanje, čaj u gostionici, razgovori s podvornikom, sve me je to još više rastreslo. Do sumraka je sve bilo spremno, i ja sam opet nastavio put, a po noći je bilo još ljepše putovati nego po danu. Na nebu bijaše mlađak, ponešto hladno, a uz to divna cesta, konji, veseli kočijaš, i ja sam putovao i uživao, gotovo ne misleći na ono što me čeka, ili sam, možda, upravo uživao što sam znao šta me čeka i opraštao ce s radostima života. Ali ta moja smirenost, sposobnost da prigušujem svoj osjećaj prestadoše s vožnjom na kolima, čim sam ušao u vagon, poče nešto sasvim drugo. Ta osmosatna vožnja u vagonu bijaše za me nešto užasno što neću zaboraviti cijeloga svog života. Ili stoga što sam, ušavši u vagon, već živo predstavio svoj dolazak, ili stoga što željeznica toliko uzbuđuje ljude, ali uglavnom, otkako sjedoh u vagon, više nisam mogao vladati svojom maštom, i ona je, neprekidno, neobično jasno, nizala slike što su raspaljivale moju ljubomoru, nizala ih jednu za drugom, jednu ciničniju od druge, i to sve o jednom te istom, o tome što se događa ondje za moga izbivanja, o tome kako me ona vara. Izgarao sam od bijesa, mržnje i nekakva osobita osjećaja — opijanja vlastitim poniženjem, promatrao sam te slike i nisam se mogao otrgnuti od njih; nisam mogao ne gledati u njih, nisam ih mogao izbrisati, nisam mogao da ih ne izazivam. Osim toga, što sam više promatrao te slike svoje uobrazilje, to sam više vjerovao u njihovo postojanje. Jasnoća s kojom su slike iskrsavale preda mnom kao da je dokazivala da je ono što sam vidio u mašti bilo stvarnost. Nekakav đavo, nekako protiv moje volje, izmišljao je i došaptavao mi najužasnije misli. Sjetio sam se davnašnjeg razgovora s bratom Truhačevskog, i ja sam u nekakvu oduševljenju kidao svoje srce tim razgovorom dovodeći ga u vezu s Truhačevskim i mojom ženom. To je bilo vrlo davno, ali sam se sjetio toga. Brat Truhačevskog, sjećam se, jednom, na pitanje o tome da li posjećuje javne kuće, odgovorio je da pristojan čovjek neće nikada otići onamo gdje se može zaraziti i gdje je, osim toga, prljavo i gadno, kad može uvijek naći pristojnu ženu. I eto, on, njegov brat, našao je moju ženu. »Istina, ona nije više u cvijetu mladosti, nema jednog zuba na desnoj strani i ponešto je podebela — zamišljao sam kako je on mislio — ali šta se može, treba iskoristiti ono što jest.« — »Pa da, on joj čini milost što je uzima za svoju ljubavnicu — govorio sam sebi. — Osim toga, ona nije opasna.« — »Ne, to je nemoguće! Na šta ja pomišljam! — užasnut, govorio sam sebi. — Nema ništa, ništa slično. I nema čak nikakvih razloga da zamišljam nešto slično. Zar mi ona nije rekla da je ponizuje i pomisao da mogu biti ljubomoran na nj? Ali ona laže, neprekidno laže!« — uzvikivao sam. — I počelo je opet... U mome vagonu bijaše svega dvoje putnika — starica s mužem, oboje vrlo nerazgovorljivi, a i oni iziđoše na nekoj stanici, i ja ostadoh sam. Ponašao sam se kao zvijer u krletki: čas sam naglo ustajao, prilazio prozorima, čas teturajući hodao, kao da ću time povećati brzinu vlaka; ali se vagon, sa svim svojim klupama i prozorima, tresao upravo kao i ovaj naš... I Pozdnišev naglo ustade i korakne nekoliko puta i opet sjedne. Oh, bojim se, bojim se željezničkih vagona, užas me obuzima. Da, užas je to! — nastavi on — govoreći sam sebi. »Mislit ću o drugom. Eto, recimo, o vlasniku gostione kod koga sam popio čaj.« Ali, u taj tren, u očima mašte pojavljuje se podvornik dugačke brade i njegov unuk — dječak istih godina kao i moj Vasja. Moj Vasja! On će vidjeti kako glazbenik cjeliva njegovu majku. Šta će se odigrati u njegovoj jadnoj duši? šta je nju briga! Ona voli... I opet je počelo ono isto. Ne, ne... Eto, mislit ću o pregledu bolnice. Kako se juče

onaj bolesnik tužio na liječnika. A liječnik ima brkove kao Truhačevski. I kako je on brzo... oni su me oboje varali kad je on rekao da odlazi. I opet je počelo. Sve o čemu god sam mislio bijaše povezano s njim. Užasno sam patio. Patio sam najviše zbog neizvjesnosti, zbog sumnje, zbog odvojenosti, zbog toga što ne znam moram li je voljeti ili mrziti. Patnje su bile tako strašne da sam, sjećam se, došao na misao, koja mi se vrlo svidjela, da iziđem na prugu, legnem na tračnice pod vlak i skončam. Onda se, u najmanju ruku, ne bih više kolebao, ne bih sumnjao. Jedino što me je spriječilo da to učinim bijaše žaljenje sama sebe, koje je odmah izazivalo mržnju na nju. Prema njemu sam gajio neki neobičan osjećaj — mržnju i saznanje o svome poniženju i njegovoj pobjedi, ali prema njoj strašnu mržnju. »Ne smijem ubiti sebe i nju poštedjeti; treba da i ona bar malo pati kako bi bar shvatila da sam ja patio« — govorio sam sebi. Izlazio sam na svim stanicama da bih se rastresao. Na jednoj stanici sam u bifeu primijetio da drugi piju i odmah sam i sam popio malo votke. Pored mene je stajao neki Židov i također pio. On se raspričao, i ja, samo da ne ostanem sam u svome vagonu, pođoh s njim u njegov vagon trećega razreda, prljav, zadimljen i popljuvan ljuskama od sjemenki. Ondje sam sjeo pored njega, i on je mnogo štošta brbljao i pričao o različitim događajima. Slušao sam ga, ali nisam mogao razumjeti šta govori zato što sam i dalje bio zaokupljen svojim mislima. On je to primijetio i pokušao obratiti pažnju na sebe; onda sam ustao i ponovo se vratio u svoj vagon. »Treba razmisliti — govorio sam sebi — je li istina to što mislim i ima li razloga da se mučim.« Sjeo sam želeći da mirno razmišljam, ali je odmah, mjesto mirnog razmišljanja, počelo ono isto: mjesto rasuđivanja — slike i predstave. »Koliko sam se puta tako mučio — govorio sam sebi (sjećao sam se prijašnjih sličnih napada ljubomore) — i kasnije se pokazalo da nije ništa bilo. Tako ću je i sada, možda čak i zasigurno, naći kako mirno spava; probudit će se, obradovat će mi se, i po riječima, i po pogledu, osjetit ću da ništa nije bilo i da je sve to glupost. O, kako bi to bilo lijepo!« — »Ali ne, to se prečesto događalo, i sad neće biti tako« — govorio mi je neki glas, i opet je počinjalo iznova. Evo u čemu je kazna! Ne bih mladića odveo u sifilističku bolnicu kako bih ga oslobodio požude za ženom, već u svoju dušu da pogleda te đavole koji je razdiru! Ta bilo je užasno to što sam priznavao sebi neospornu, potpunu vlast nad njezinim tijelom, kao da je to bilo moje tijelo, i istovremeno sam osjećao da tim tijelom ne mogu vladati, da ono nije moje i da ona može njime raspolagati kako hoće, a ona hoće da raspolaže njime onako kako ja neću. I ništa ne mogu učiniti ni njemu, ni njoj. On će, kao Vanjka-ključar pred vješalima, otpjevati pjesmicu o tome kako su padali poljupci po šećernim ustima i slično. I s njim uvis. A njoj mogu još manje učiniti. Ako i nije počinila, ali hoće, a ja znam da hoće, to je još gore: bolje bi bilo da je učinila, pa da znam, pa da nestane te neizvjesnosti. Ne bih mogao reći šta sam htio. Htio sam da ona ne želi ono što je morala željeti. To bijaše potpuno ludo.

XXVI — Na pretposljednjoj stanici kad je kondukter došao da pokupi karte, ja sam, sakupivši svoje stvari, izišao u pregradak s kočnicom i spoznaja da je odluka blizu još me je više uzbudila. Postalo mi je hladno, i vilice su mi počele drhtati tako da su mi zubi cvokotali. Nesvjesno sam s gomilom izišao iz kolodvora, uzeo kočiju, sjeo i odvezao se. Vozio sam se ne misleći ni na što, promatrajući rijetke prolaznike i čuvare i sjene, što su ih bacale svjetiljke i moja kola, čas sprijeda, čas otraga. Prevalivši pola vrste, posta mi hladno nogama

i sjetih se da sam u vagonu skinuo vunene čarape i položio ih na torbu. Gdje je torba? Je li tu? Tu je! A gdje je košara. Sjetim se da sam potpuno zaboravio na prtljag, ali, sjetivši se i izvadivši potvrdu, zaključili da se ne isplati vraćati po njega i produžih vožnju. Koliko se god sada nastojim sjetiti, nikako se ne mogu sjetiti mog ondašnjeg stanja: šta sam mislio, šta sam htio — ništa ne znam. Sjećam se samo da sam bio svjestan da se sprema nešto strašno i vrlo važno u mome životu. Je li se taj važni događaj zbio zbog toga što sam tako mislio ili što sam to predosjećao — ne znam. Možda su i zbog onoga što se poslije toga desilo svi prethodni trenuci u mom sjećanju mračno osjenčani. Dovezao sam se do ulaza. Bijaše jedan sat. Nekoliko fijakerista stajalo je pred ulazom nadajući se mušterijama zbog osvijetljenih prozora (u našem stanu bili su osvijetljeni prozori u salonu i u sobi za primanje). Ne razmišljajući o tome zašto su još tako kasno osvijetljeni naši prozori, ja sam se, još jednako očekujući nešto strašno, popeo uza stepenice i pozvonio. Otvori mi lakaj, čestiti, vrijedni i vrlo glupi Jegor. Prvo što mi je palo u oči bijaše njegova kabanica obješena na vješalici u predsoblju s drugom odjećom. Morao sam se začuditi, ali se nisam začudio, baš kao da sam to očekivao. »Dakle je tako« — rekoh sebi. Kad upitah Jegora tko je ovdje, i on spomenuo Truhačevskog, pitam ga ima li još tko. On reče: — Nitko! Sjećam se kako mi je odgovorio intonirajući tako kao da me želi obradovati i razbiti sumnju da je tu još netko. »Nitko. Tako je, tako!« — kao da sam govorio sebi. — A djeca? — Hvala bogu, zdrava su. Odavno spavaju. Gubio sam dah i nisam mogao zaustaviti drhtanje vilice. »Dakle, nije onako kako sam mislio: mislim — nesreća, a ispade sve dobro, po starom. Ali sad zacijelo nije po starom, nego je tu sve ono što sam sebi predstavljao i mislio, što sam samo sebi predstavljao, sve je sad tu u stvarnosti. Tu je sad sve to ...« Umalo da nisam zajecao, ali odmah mi đavo došapne: »Samo plači, predaj se sentimentalnosti, a oni će se mirno rastati, dokaza neće biti, i ti ćeš vječno sumnjati i mučiti se.« I odmah nestade žaljenja samog sebe i pojavi se čudan osjećaj — nećete vjerovati, osjećaj radosti što će se sada svršiti moja muka, što sad mogu kazniti nju, mogu se osloboditi nje, što mogu dati maha svojoj mržnji. I dao sam maha mržnji — postadoh zvijer, opaka i lukava zvijer. — Nemoj, nemoj — rekoh Jegor u koji je htio ući u gostinsku sobu — znaš što: uzmi što prije fijakeristu: evo ti potvrde, podigni stvari. Odlazi! On krene hodnikom po svoj ogrtač. Bojeći se da ih ne uplaši, otpratih ga do njegove sobice i pričekah da se obuče. U gostinjskoj sobi, od koje su me dijelile dvije sobe, čuo sam govor i zveket noževa i tanjura. Jeli su i nisu čuli zvonce. »Samo da sad ne iziđu«, mislio sam. Jegor obuče svoj kaput s astrahanskim krznom i iziđe. Pustih ga napolje i zatvorih za njim vrata, i bi mi neprijatno kad osjetih da sam sam i da sad moram nešto učiniti. Šta — još nisam znao. Znao sam samo da je sad sve svršeno, da nema nikakve sumnje u njezinu nevinost i da ću je sad kazniti i prekinuti odnose s njom. Prije sam se još kolebao, govorio sebi: »Možda to nije istina, možda se varam; sad više nije tako. Sve je zauvijek odlučeno. Bez mog znanja, sama s njim, noću! To je već potpuno zaboravljanje svega! Ili još gore: proračunata smjelost, drskost pri prestupku, drskost koja bi mogla služiti kao dokaz nevinosti. Sve je jasno. Nema sumnje. Bojao sam se samo da ne pobjegnu, ne izmisle novu varku i tako me liše očevidnih dokaza i prilike da izvršim kaznu. I, u namjeri da ih što prije iznenadim, pođoh na prstima prema salonu u kojemu su sjedili, ne

kroz gostinjsku, već hodnikom i kroz dječju sobu. U prvoj dječjoj sobi dječaci su spavali. U drugoj dječjoj sobi dadilja se promeškoljila, umalo se nije probudila, i ja sam zamišljao šta bi ona pomislila kad bi sve doznala, i tako se ražalih nad samim sobom pri toj pomisli da ne mogah zadržati suze pa kako ne bih probudio djecu, istrčah na prstima u hodnik i odoh u svoj kabinet, legoh na svoj divan i zaplakah. »Ja — častan čovjek, ja, sin takvih roditelja, ja—koji sam cio život maštao o sreći porodičnog života, ja — muškarac koji je nikada nisam iznevjerio... I evo! Petero djece imamo, i ona grli jednog glazbenika zato što ima crvene usne! Ne, ona nije čovjek! To je kuja, gadna kuja! Tik uz sobu djece prema kojoj je hinila ljubav cijelog svog života. I onda pisati ono što je pisala. I tako brzo se baciti oko vrata! A šta ja znam? Možda je to tako bilo cijelo vrijeme. Možda je ona s lakejima izrodila svu djecu koju smatraju za moju. I sutra bih došao, a ona bi me dočekala, onako počešljana, onakva stasa i nehajnih, gracioznih kretnji (vidio sam pred sobom cijelo njeno privlačno mrsko lice), i ta zvijer ljubomore vječno bi sjedila u mome srcu i razdirala ga. Sta će pomisliti dadilja. Jegor. I nesretna Lizočka! Ona je već shvaćala to. I ta brzina! To pretvaranje! I ta životinjska pohota koju tako dobro poznam« — govorio sam sebi. Htio sam ustati, ali nisam mogao. Srce je tako tuklo da se ne mogah držati na nogama. Udarit će me kap. Ona će me ubiti. Ona to i želi. šta je njoj ubiti? Ali, nećeš, to bi bilo previše dobro za nju, i ja joj neću dati to zadovoljstvo. Eto, ja sjedim, a oni ondje jedu i smiju se i... Da, bez obzira na to što više nije potpuno svježa, ona mu se nije gadila: ipak nije bila loša, a što je glavno, u najmanju ruku, nije tako opasna po njegovo dragocjeno zdravlje. »I što je nisam onda zadavio« — rekoh sebi sjetivši se onog trenutka kad sam je prije tjedan dana gurao iz kabineta i zatim bacao stvari. Živo sam se sjetio toga stanja u kojemu sam se onda nalazio; ali ne samo da sam se sjetio, već sam osjetio istu onakvu potrebu da tučem i uništavam kako sam to osjećao onda. Sjećam se kako sam htio učiniti bilo šta, i sve misli, osim onih koje su bile potrebne za taj čin, nestale su iz moje glave. Našao sam se u onom stanju zvijeri ili čovjeka koje izaziva opasnost pod utjecajem fizičkog uzbuđenja, u stanju kad čovjek postupa točno, bez žurbe, ali ne gubeći ni časa, imajući pred sobom samo jedan određeni cilj.

XXVII Prvo što sam učinio bilo je da sam skinuo čizme i, ostavši u čarapama, prišao zidu na kojemu su, iznad divana, visile puške i bodeži, i uzeh kriv, neobično oštar damaški bodež, koji nikad nije bio upotrebljavan. Izvukoh ga iz korica. Korice su, sjećam se, pale za divan, i sjećam se da sam rekao sebi: »Treba ih poslije potražiti, inače će se izgubiti.« Zatim sam skinuo ogrtač koji sam cijelo vrijeme imao na sebi i, oprezno koracajući, samo u čarapama, uputih se onamo. I došuljavši se tiho, naglo otvorih vrata. Sjećam se izražaja njihovih lica. Sjećam se tog izražaja zato što je taj izražaj u meni izazvao mučnu radost. To bijaše izražaj užasa. To sam upravo i želio. Nikada neću zaboraviti izražaj golema užasa koji je u prvi trenutak izbio na njihovim licima kad me spaziše. On je sjedio, čini mi se, za stolom, ali kad je opazio ili začuo mene, skočio je na noge i naslonio se leđima na ormar. Na njegovu licu je bio jedino potpuno jasan izražaj užasa. Na njezinu licu bio je taj isti izražaj užasa, ali istovremeno i neki drugi. Da je bio

samo onaj prvi, možda se ne bi desilo ono što se desilo; ali u izražaju njena lica bijaše, u najmanju ruku se meni tako učinilo toga trena, bijaše još ogorčenje, nezadovoljstvo zbog toga što bijaše prekinut njen ljubavni zanos i njena sreća koju je doživljavala uz njega. Kao da joj nije bilo potrebno ništa drugo nego da sada ne smetaju njezinoj sreći. Ovi izražaji samo su se za trenutak zadržali na njihovim licima. Izražaj užasa na njegovu licu bio je odmah zamijenjen izražajem pitanja: može li se lagati ili ne može? Ako se može, treba odmah početi. Ako se ne može, onda će početi nešto drugo. Ali šta? On ju je ispitivački pogledao. Na njezinu licu izražaj gnjeva i ogorčenja bio je zamijenjen, činilo mi se, kad je pogledala u njega, strepnjom za njega. Jedan trenutak sam stajao na vratima držeći bodež za leđima. U taj se tren on osmjehnu i poče upravo smiješno-ravnodušnim tonom: — Mi smo malo svirali... — Nisam se nadala — istovremeno poče ona potčinjavajući se njegovu tonu. Ali ni jedno ni drugo ne dovršiše: obuze me onaj isti bijes koji sam osjetio prije tjedan dana. Opet sam osjetio tu potrebu da uništavam, da nanosim bol i da uživam u bijesu, i predah mu se. Oboje ne dovršiše. Počelo je ono čega se on bojao, što je odjednom uništavalo sve što su oni govorili. Pojurio sam prema njoj, još jednako skrivajući bodež kako me on ne bi spriječio da je udarim sa strane pod grudi. Izabrao sam to mjesto još prije. U taj tren kad sam pojurio prema njoj, on primijeti i, što nikada nisam očekivao od njega, uhvati me za ruku i za viče: — Priberite se, šta vam je! U pomoć! Istrgoh ruku i šutke se okrenuh prema njemu. Njegove oči susretoše se s mojima, on odjednom problijedi kao platno, sve do usnica, oči mu nekako osobito zasjaše i, što također nisam očekivao, kliznu pod klavir pa kroz vrata. Htjedoh pojuriti za njim, ali na lijevoj ruci osjetih teret. To bijaše ona. Pokušah se otrgnuti. Ona se još jače objesi i ne puštaše me. Ta neočekivana smetnja, taj teret i njen odvratni doticaj još me više raspališe. Osjećao sam da me je bijes potpuno obuzeo i da sam sigurno strašan, i to me je radovalo. Zamahnuh svom snagom lijevom rukom i laktom je pogodih pravo u lice. Ona zavikne i ispusti moju ruku. Htjedoh trčati za njim, ali se sjetih da bi bilo smiješno trčati u čarapama za ljubavnikom svoje žene, a ja nisam htio biti smiješan, već htjedoh biti strašan. Bez obzira na strašno bjesnilo koje me je obuzimalo, uvijek sam znao kakav dojam izazivam kod drugih, i taj dojam je čak djelomično upravljao mnome. Okrenuh se prema njoj. Ona bijaše pala na otoman i, pritišćući rukama oči koje sam joj bio povrijedio, gledaše u mene. Na njenu licu odražavahu se strah i mržnja prema meni, prema neprijatelju, kao kod štakora kad diže mišolovku u koju se ulovio. Bar ja nisam ništa opažao na njoj, osim toga straha i mržnje prema meni. To bijaše onaj isti strah i mržnja prema meni koji su sigurno bili izazvani ljubavlju prema drugome. Ali još bi se, možda, i suspregao i ne bih učinio ono što sam učinio da je ona šutjela. Ali je ona odjednom počela govoriti i hvatati me za ruku u kojoj bijaše bodež. — Priberi se! Šta ti je? Šta ti je? Ništa nije bilo, ništa, ništa ... Kunem se! Još bih i oklijevao, ali te posljednje riječi po kojima sam zaključio obratno, tj. da se dogodilo sve, tražile su odgovor. I odgovor je morao odgovarati tome raspoloženju u kojemu sam se našao, koje je prelazilo u crescendo i koje se moralo i dalje neprestano povećavati. Bijes također ima svoje zakone. — Ne laži, mrcino! — zaurlam i lijevom je rukom uhvatim za ruku, ali se ona istrgne.

A onda, ne ispuštajući bodež, uhvatim je lijevom rukom za grlo, srušim je nauznak i počnem gušiti. Kako joj vrat bijaše tvrd... Ona se objema rukama prihvatila za moje ruke, odmičući ih od grla, i ja, kao da sam upravo to čekao, udarih je bodežom iz sve snage u lijevu stranu, pod rebra. Kad ljudi kažu da u napadu bijesa ne znaju što rade — to je besmislica, laž. Sve sam znao i ni na trenutak nisam gubio svijest, što sam jače raspirivao u sebi taj bijes, to je jače u meni plamtjelo svjetlo svijesti, uz koje nisam mogao a da ne vidim sve ono što sam radio. Svaki trenutak sam znao šta radim. Ne mogu reći da sam znao unaprijed što ću uraditi, ali, taj trenutak dok sam radio, čak, čini mi se, nešto prije, znao sam šta radim, vjerojatno zbog toga da bih se mogao pokajati, da bih mogao sebi reći kako se mogu obuzdati. Znao sam da udaram pod rebra i da će bodež ući. U taj trenutak dok sam to radio znao sam da radim nešto strašno, nešto što nikada nisam radio i što će imati užasne posljedice. Ali to saznanje je bljesnulo kao munja, i za saznanjem je slijedio čin. I čin mi je u svijesti bio neobično jasan. Čuo sam i sjećam se kratkotrajnog otpora steznika i još nečeg i zatim prodiranje noža u mekotu. Ona se uhvatila rukama za bodež, izranila ih, ali ga nije zadržala. Mnogo kasnije, u zatvoru, pošto se u meni izvršio duševni preobražaj, mislio sam o tim trenucima, sjećao se onog čega sam se mogao sjetiti, i razmišljao. Sjećam se trenutka, samo jednog trenutka, koji je prethodio tome činu i u kome sam došao do strašne spoznaje da ubijam i da sam ubio jednu ženu, jednu nezaštićenu ženu, svoju ženu. Sjećam se užasa te spoznaje, i stoga vjerujem, i čak se nejasno sjećam da sam bodež, zarinuvši ga, odmah izvukao želeći popraviti učinjeno i spriječiti ono što neminovno slijedi. Trenutak sam stajao nepomično očekujući šta će se dogoditi, može li se šta popraviti. Ona skoči na noge, zaviče: — Dadiljo, ubi me! Dadilja koja je već bila čula buku stajaše na vratima. Ja sam još jednako stajao, očekujući i ne vjerujući. Ali odjednom ispod njena steznika šiknu krv. Istom tada shvatih da se ništa ne može popraviti, i odmah zaključih da nije ni potrebno, da upravo to i želim, i da sam zapravo to i morao učiniti. Sačekah da se ona sruši, i da dadilja s uzvikom »Gospode!« pritrči k njoj, i tada istom odbacih bodež i izađoh iz sobe. »Ne treba se uzrujavati, treba znati šta radim«, rekoh sebi ne pogledavši ni nju ni dadilju. Dadilja je vikala, zvala djevojku. Prošao sam hodnikom i, poslavši djevojku, uputio se u svoju sobu. šta treba sad učiniti? upitao sam se i odmah shvatio šta. Ušavši u kabinet, smjesta pristupih zidu, skidoh s njega revolver, pregledah ga — bijaše nabijen — i položih ga na sto. Zatim izvukoh korice iza divana i sjedoh na divan. Dugo sam tako sjedio. Ništa nisam mislio, ničeg se nisam sjećao. Čuo sam da su se ondje nešto komešali. Čuo sam kako se dovezao netko, pa onda još netko. Zatim sam čuo i vidio kako je Jegor moju dopremljenu košaru unio u kabinet. Kao da to bijaše nekom potrebno! — Jesi li čuo šta se dogodilo? — rekoh. — Reci pazikući da obavijesti policiju. — On ništa ne reče i ode. Ustadoh, zaključah vrata i, izvadivši cigarete i šibice, stadoh pušiti. Ne ispuših cigaretu, kad me obuze i srva san. Spavao sam, vjerojatno, dva sata. Sjećam se, sanjao sam da živimo u slozi, da smo se bili posvadili, ali se mirimo, i da nam nešto pomalo smeta, ali da ipak živimo u slozi! Probudi me kucanje na vratima. »To je policija — pomislih budeći se. — Pa ja sam ubio, čini mi se. A možda je to ona, i možda se nije ništa dogodilo?« Ponovo zakucaše na vratima. Ništa nisam odgovarao tražeći odgovor na pitanje: Je li se ono dogodilo ili nije? Jest, dogodilo se. Sjetih se otpora steznika i prodiranja noža, i trnci mi prođoše leđima. »Jest, dogodilo se! Ali sad moram i sebe«, rekoh sebi. Ali sam

govorio to i znao da se neću ubiti. Ipak sam ustao i ponovo uzeo revolver. Ali, začudo: sjećam se kako sam prije mnogo puta bio pred samoubistvom, kao onoga dana na željeznici kad mi se to učinilo lagano, lagano baš zato što sam mislio kako ću je time zaprepastiti. Sada, ne samo da se nipošto nisam mogao ubiti, nego nisam mogao ni pomisliti na to. »Zašto bih ja to učinio?« pitao sam se, i odgovora nije bilo. Ponovo zakucaše na vratima. »Prije treba vidjeti tko kuca. Još ću imati vremena.« Odložih revolver i pokrih ga novinama. Pristupih vratima i povukoh rezu. To je bila ženina sestra, dobrodušna, glupa udovica. — Vasja! šta je to? — reče ona i njoj potekoše suze, koje je vazda imala spremne. — Šta želiš? — grubo upitah. Vidio sam da nije bilo nimalo potrebno ni razložno biti prema njoj grub, ali nisam mogao naći nikakva druga tona. — Vasja, ona umire! Ivan Fjodorovič je rekao. — Ivan Fjodorovič bijaše liječnik, njen liječnik, savjetnik. — Zar je on ovdje! — upitah i ponovo iskrsnu u meni sva mržnja prema njoj. — Pa šta onda? — Vasja, hajde k njoj! Ah, kako je to užasno! — reče ona. »Da odem k njoj?« postavih sebi pitanje. I odmah odgovorih da treba otići k njoj, da se, vjerojatno, tako uvijek postupa, da muž koji, kao ja, ubija ženu, mora neizostavno otići k njoj. »Ako se tako postupa, moram ići« rekoh sebi. »Ako bude potrebno, još imam vremena«, pomislih ja o svojoj namjeri da se ustrijelim, i pođoh za njom. »Sad će biti riječi, grimasa, ali im se neću podati«, rekoh sebi. — Čekaj — rekoh sestri — glupo je ići bez čizama, daj da bar obujem popuče.

XXVIII — Čudno! Opet, kad sam izišao iz sobe i krenuo kroz poznate sobe, opet se u meni javila nada da se ništa nije dogodilo, ali smrad tih liječničkih gadarija — jodoforma, karbola — prenerazi me. Nije tako, ipak se sve to dogodilo. Prolazeći hodnikom mimo dječju sobu, ugledah Lizanjku. Gledaše me uplašenim očima. Činilo mi se čak da je tu bilo sve petero djece i da su sva gledala u mene. Priđoh vratima, i sobarica mi otvori iznutra i iziđe. Prvo što mi je palo u oči bijaše njezina svjetlosiva haljina na stolici, sva crna od krvi. Na našem dvostrukom krevetu, zapravo baš u mojoj postelji — k njoj je bilo lakše prići — ležaše ona uzdignutih koljena. Ležala je dosta koso, na samim jastucima, raskopčane bluze. Na ranu bijaše nešto stavljeno. U sobi vladaše težak zadah jodoforma. Najprije i najviše me je iznenadilo njeno lice, otečeno i plavo po tim otocima, na dijelu nosa i pod okom. Bijahu to posljedice moga udarca laktom kad je htjela da me zadrži. Ne bijaše nikakve ljepote, već sam u njoj vidio nešto gadno. Zaustavih se na pragu. — Pristupi, pristupi joj — govorila mi je sestra. »Pa da, sigurno hoće da se pokaje«, pomislih. »Da joj oprostim? Svakako, ona umire, i može joj se oprostiti« — mislio sam nastojeći da budem velikodušan. Priđoh sasvim blizu. Ona s mukom podiže na me oči, od kojih jedno bijaše podbuhlo, i s naporom, zapinjući u govoru, kaza: — Postigao si svoje, ubio si... — I na njenu licu, unatoč fizičkim patnjama, hladna životinjska mržnja. — Djecu... ipak tebi... neću dati... Ona (njena sestra) će ih uzeti. O tome, što je bilo za mene glavno, o svojoj krivici, nevjeri, kao da je mislila da ne vrijedi govoriti. — Da... uživaj u tome šta si učinio — reče ona gledajući na vrata i zajeca. Na vratima

stajaše sestra s djecom. — Eto šta si učinio. Pogledah djecu, nju, otečena i izbijena lica, i prvi put zaboravih na sebe, na svoje pravo, na svoj ponos, prvi put ugledah u njoj čovjeka. I tako mi se ništavnim učinilo ono što me je vrijeđalo — sva moja ljubomora, a tako značajno ono šta sam učinio da sam htio kleknuti, položiti lice na njenu ruku i reći: »Oprosti«, ali se ne usudih. Ona zašutje, zatvori oči nemajući, očito, snage da dalje govori. Zatim njeno izranjeno lice zadrhta i namršti se. Ona me malko odgurnu. — Zašto se sve to dogodilo? Zašto? — Oprosti mi — rekoh. — Oprosti? Sve je to glupost... Samo da ne umrem! ... — uzvikne ona, pridigne se i grozničavo sjajne oči upilji u mene. — Da, ti si postigao svoje!... Mrzim!... Eh! Ah! — očito u bunilu, plašeći se nečeg, vikaše ona. — Eto, ubij, ubij, ne bojim se... Samo sve, sve, i njega. Ode, ode! Bunilo je neprekidno trajalo. Nije poznavala nikoga. Umrla je istog dana pred podne. Mene su prije toga, u osam sati, odveli u kvart i odatle u zatvor. I ondje sam, odsjedivši jedanaest mjeseci, očekujući suđenje, razmislio o sebi i svojoj prošlosti i shvatio je. Počeo sam shvaćati već treći dan: trećeg dana su me vodili onamo... I on htjede nešto reći ali, nemajući snage da zadrži jecanje, zastade. Sakupivši snage, on nastavi: — Počeo sam shvaćati istom onda kad sam je vidio u lijesu... On zajeca, ali odmah žurno nastavi. — Tek onda kad sam ugledao njeno mrtvačko lice, shvatih sve šta sam učinio. Shvatih da sam je ubio ja, ja, da sam ja skrivio što je ona — živa, pokretljiva, topla, sad postala nepomična, voštana, hladna, i da se to ne može popraviti nikada, nigdje, ničim. Onaj tko nije proživio ne može to shvatiti... Uh! Uh! Uh! — uzviknu on nekoliko puta i zašutje. Dugo smo sjedili šuteći. On je jecao i tresao se preda mnom šuteći. — Pa, oprostite... — On se odvrati od mene i, prilegavši na klupu, pokri se svojim pledom. Na stanici gdje sam morao izići — to je bilo u osam sati izjutra — pristupih mu da se oprostim. Je li spavao ili se pretvarao, uglavnom, nije se micao. Dotakoh ga se rukom. On se otkri, i bilo je jasno da nije spavao. — Zbogom — rekoh pruživši mu ruku. On mi pruži ruku i blago se osmjehnu, tako žalosno da bih najradije zaplakao. — Pa, oprostite — ponovi on tu riječ kojom je završio svoje pripovijedanje. (1887—1889) (Preveo JAKŠA KUŠAN)