Tolstoj - Ana Karenjina

L.N. TOLSTOJ – Ana Karenjina „Unutar velike epohe ruskog realizma, Lavu Nikolajeviču Tolstoju pripada izuzetno značajno mjesto. Tolstoj je iznikao iz ogromnog nasljeđa duhovne kulture Istoka i Zapada i jednog već ostvarenog književnog jezika iza kojeg su stajala imena Puškina, Ljermontova, Gogolja… Prirodom svoga dara i svoje jedinstvene ličnosti, on kao da je bio predodređen za onu monumentalnu umjetničku sintezu koju su prirodno i istorijski nametali razvoj ruske kulture i književnog iskustva. Otuda Tolstoj svojim ogromnim i neponovljivim djelom nije naprosto ispisivao samo jedno bogato poglavlje u istoriji ruske književnosti 19. veka, već gotovo cijelu jednu samostalnu istoriju te književnosti.U njoj su, u novom obliku, bila sadržana sva vrhunska individualna iskustva ruskog realizma - Gogoljeva satirična britkost, Turgenjevljev lirizam, psihologizam i filozofičnost Fjodora Dostojevskog, pa čak i kritičko-socijalni patos ruske raznočinske literature.[2]

U vreme kada Tolstoj posle „Rata i mira“ traga za novim stvaralačkim temama, u ruskom društvu odvijaju se sudbonosni trenuci prelomnih 70-ih godina 19. vijeka. Sasvim jasno osjećaju se promene u odnosima plemstva i seljaštva izazvane Dekretom o oslobođenju seljaka iz 1861. godine. Zaokupljen prošlošću, sobom i sopstvenim idejama, Tolstoju, ipak nisu promakle korjenite promjene na ruskom selu koje se postepeno raslojava, kao ni jačanje jedne ekonomski nove klase u gradu. „…ona uspostavlja nove odnose i postepeno podriva ne samo ekonomsku snagu nego i moralne i duhovne vrijednosti u dotadanjem ruskom društvu u celini.“[3]

U to vreme odvijalo se „grozničavo prestrojavanje zvaničnih vladajućih krugova i sveopšte nastojanje da se zakonskim propisima i reformama društvenih institucija usmjere, ograniče i zauzdaju ti ekonomski i socijalni procesi, da se spoljnopolitičkim mjerama zaokupi pažnja najšireg sloja žitelja Rusije prividom njene moći u svijetu i da im se tu otvore vidici izlaza iz njenih protivrečnosti.“[4] 1

Ova pitanja nijesu zaokupljala samo javnost Rusije, već su i književnu scenu podijelila na dva tabora – jedan u kome se dokazivalo da su mjere vlade jedini put ka izlazu iz njene teške situacije posle Krimskog rata i „kmetske reforme“, i drugi koji je u svim tim mjerama vidio samo sistem novih obmana i zamki vlasti. Ovi prvi (slovenofili) rasplamsavali su patriotska osjećanja ističući položaj „majke Rusije“ kao velike sile u slovenskom svijetu, dok su drugi (demokrate) ubjedljivo dokazivali „imperijalistički karakter ruskog miješanja u te pokrete i težnju ruske imperije da proširi svoj uticaj u Evropi.“[5]

„U Tolstojevim dnevnicima, prepisci i publicističkim napisima iz toga vremena, i uprkos njegovoj opsjednutosti temama prošlosti, došla je do izražaja njegova ozbiljna zabrinutost za rusku situaciju njegovog vremena… Najzad, u to vrijeme je među značajnim reformama u oblasti bračnog i porodičnog zakonodavstva u javnosti bilo tretirano i pitanje razvoda braka. To pitanje Tolstoja nije moglo ostaviti ravnodušnim, jer ga je i mnogo ranije, kao pisca, mučio problem „porodične sreće“ [6] Kriza u ruskoj, naročito feudalnoj porodici tih godina dostigla je svoj vrhunac, pa nije čudo da pisci jasno ugrađuju ovaj problem u svoje romane. U to doba je i Dostojevski intenzivno govorio o problemima „slučajne porodice“ objašnjavajući da se te porodice formiraju i održavaju po principu „E, neka bude što bude, što ima mi da se brinemo, rašće deca kao i svi; razviće se već nekako… Tako nastaje nered, razjedinjenost i slučajnost ruske porodice…“[7] „Jedno od osnovnih poprišta na kome nastaju te nove pojave u ovom Tolstojevom romanu jeste porodica. On već u prvoj svojoj rečenici nosi to određenje, obećava da će se ograničiti na odnos između dva osnovna tipa porodice – srećne i nesrećne. Ali već u svojoj prvoj konstataciji - „Sve srećne porodice nalik su jedna drugoj, a svaka nesrećna, nesrećna je na svoj način“ otvara se taj bezbroj međusobno različitih nesrećnih porodica čiji su uzroci nesreća kako u ličnoj, tako i još mnogo više u društvenoj sferi. Međe piščevog pripovijedanja šire se na neobuhvat sveukupnih društvenih procesa koji se svaki put na drugi način nesrećno prelamaju u porodici i porodičnim odnosima.“ [8] 2

-----------------------------

Osnovna tema kojoj su u centru porodica i ljubav, razvija se slikanjem porodičnih situacija pet porodica: Oblonskih, Karenjina, Ščerbackih, Ljevina i Vronskih. Ona pokreće i čitav niz drugih tema i problema - od osiromašenja plemstva, preko propadanja sela, do kritike društva. Propadanjem porodice „nastaju problemi u vaspitanju djece, zaoštravaju se generacijski problemi očeva i djece, dolazi do otuđenja uzrokovanog nedostatkom ljubavi u najranijem detinjstvu, kao i do iščezavanja ljubavi iz međuljudskih odnosa uopšte. Jer, kaže Tolstoj, ako nije razvijena u porodici, u djetinjstvu, ljubav nema korijena iz kojega bi se razvila.“ [9] „Sve srećne porodice liče jedna na drugu…“

Nemajući model srećne porodice u stvarnosti, Tolstoj je primoran da sam gradi njen model u vidu jedne stare, plemićke, obrazovane i čestite porodice, koja postaje uzor i njegovom junaku Ljevinu.

Porodica Ščerbackih je patrijarhalna porodica koja u potpunosti zadovoljava piščev model srećne porodice. Radi se o sredovječnom bračnom paru koji zatičemo u trenutku kada poslije udaje dvije kćeri, ponovo ulaze u tu zavrzlamu udvarača, ozbiljnih i neozbiljnih mladoženja, procjena, želja i mogućnosti, ne bi li zbrinuli i najmlađu kćer, Kiti.

Majka želi da joj se kćer što bolje uda, ali joj se ozbiljni mladoženja, Ljevin, ne dopada - nije joj simpatičan, jer ga ne razumije. I ona (kao što bi vjerovatno i većina savremenih majki postupila) romantično navija za Vronskog, koji, kao naočiti oficir iz stare plemićke porodice, lijep i pametan, važi za jednog od najpoželjnijih ruskih neženja.

Kitina majka se udala za kneza prije 30 godina po tetkinom navodadžiluku (preporuci, “u organizaciji”…). O mladoženji je sve znala, došao je, vidjeli su se, uzajamni utisak bio je dobar i - zakazana je svadba… Sve je tada bilo prosto i lako. „Ali, sa svojim kćerima, ona je osjetila kako to nije ni prosta, ni obična stvar – udavati kćer…“[10] 3

Savjete dobija sa svih strana i jasna joj je promjena porodičnih vrijednosti u društvu: „Francuski običaj – da roditelji rješavaju dječju sudbinu – bio je odbačen, osuđivan. Engleski običaj – da djevojka bude potpuno slobodna – takođe nije bio usvojen, jer nije bio moguć u ruskom društvu. Ruski običaj navodadžisanja smatrao se kao nešto užasno; to su ismijavali svi, pa i sama knjeginja. Ali, kako treba udavati - i to udavati kćeri – e, to niko nije znao. Svi sa kojima je knjeginja imala prilike da o tome razgovara, govorili su uvijek isto: „Pa molim vas, u današnje vrijeme treba već jednom napustiti taj starovremenski običaj. Ne udaju se i ne žene roditelji, nego djeca; zato treba ostaviti mladež neka radi kako zna.“[11]

Ipak, knjeginji je mnogo teže, jer je svjesna da tako mogu govoriti samo oni koji nemaju kćeri. Muku joj zadaje priželjkivani zet Vronski, koji se ne izjašnjava, ali i stameni Ljevin koji joj nije po volji. Knjeginja je srećna kada Kiti odbije Ljevina, ali stari knez je bijesan jer je svjestan da se od tog moskovskog fićfirića i ne može ništa očekivati: „Ljevin je hiljdu puta bolji čovjek. A ovo je petrogradski kicoš, njih pravi mašina, svi su na jedan kalup, i svi su mizerije…“ [12]

Iako bi se očekivalo da u tradicionalnoj ruskoj porodici očeva riječ bude neprikosnovena, većina porodičnih prijatelja Ščerbackih, zna ko se pita u toj porodici. Naravno, odluku donosi knez, ali odluka je ipak knjeginjina. Knez više iz sjenke prati što se dešava prepuštajući i odgovornost, i posljedice svake odluke svojoj ženi. Ponekad, ipak kaže ono što misli, ali tek pošto je vidio sav jad svoje kćeri zbog pogrešne odluke izazvane majčinim očekivanjem: „…Ima, matuška, zakona, a kad si me već izazvala da o tome govorim, reći ću ti ko je svemu kriv: ti, ti i samo ti. Zakoni su za takve mladunce uvek postojali, i postoje i sad! Jest, i da nije bilo onog što nije trebalo da bude, ja, starac, pozvao bih na dvoboj toga kicoša…“[13] Nespokoj se završava udajom najmlađe kćeri, i roditelji Ščerbacki, kao da tek tada, imaju pravo na sopstveni život…

„Knjeginja priđe mužu, poljubi ga, i htjede da se udalji, ali je on zadrža, zagrli, i nježno, kao zaljubljeni mladić, nekoliko je puta, smešeći se, poljubi. Stari se 4

očevidno zbuniše za časak, ne znajući upravo da li su se to opet zaljubili oni, ili samo njihova kći.“[14] „Saznao je da je ona tu po radosti i strahu koji mu obuzeše srce“ [15]

Kao i Tolstoj, njegov glavni junak Ljevin, porodični ideal nalazi u porodici Ščerbacki. Ljevin se zaljubio prvo u porodicu, pa u Kiti:

„Ma koliko to izgledalo čudnovato, ali Konstantin Ljevin bio je zaljubljen baš u kuću, u porodicu, a naročito žensku polovinu porodice Ščerbackih. Svoju majku nije ni zapamtio, a njegova jedina sestra bila je starija od njega, tako da je u porodici Ščerbackih prvi put vidio stari plemićki život obrazovane i čestite porodice, kojim on nije živio…“ [16]

Ovaj Tolstojev junak u svemu je drugačiji od svojih vršnjaka, pa i u odnosu prema porodici i u snijevanju sopstvene budućnosti. Iz elemenata Ljevinovih snova, sjećanja na majku i idiličnih scena iz porodičnog života Ščerbačkih, sklapa se onaj poznati „Tolstojev model porodične sreće: lijepa, dobra i odana žena, požrtvovana mati brojne djece, stari dom u kome se generacijama ništa ne mijenja, a stvari povezuju prošla, sadašnja i buduća pokoljenja ne decenijama, nego vjekovima. Porodično ognjište, dom, domazluk, pune ostave i otac koji sve konce drži u svojim rukama i uživa poštovanje i ljubav svih. Osnovni uslov za to su bezgranična odanost supružnika i njihova potpuna predanost zajedničkoj stvari.“[17]

Ljevin je oduševljen životom poznate porodice – maniri, red, običaji, navike…Sve što nije imao, a priželjkivao je, našao je u toj porodici, a posebno – sigurnost. Kiti, u koju je potpuno zaljubljen, logičan izbor u vrijeme njegovog stasavanja za ženidbu, a snovi o njihovom zajedničkom životu na trenutke su nalik maštarijama životno neiskusnog tinejdžera. On sanja idiličan život bez trzavica, muka i ovozemaljskih, običnih stvari, a sve u vezi nje je uzvišeno i božanstveno. Čak ni razgovor sa prijateljima u tome ga ne razuvjerava. Kad mu Stiva objašnjava svoju filozofiju o dvije vrste žena – „jedna traži svoje pravo, a to pravo je tvoja ljubav, koju joj ne možeš dati; a druga ti žrtvuje sve, a ništa ne traži”, Ljevina ne pokoleba da promijeni svoje 5

stamene moralne pozicije. Stivi to i nije tako čudno, jer bolje od njega samog poznaje svog prijatelja iz školskih dana:

„Tvoj karakter je sređen, a ti bi htio da se čitav život sastoji iz tako sređenih pojava, a to ne biva… Ti bi isto tako htio da čovjek, radeći, uvijek ima pred sobom cilj, da ljubav i porodični život budu jedno isto – a toga nema. Sva raznolikost, sva draž, sva ljepota u ovom životu baš se i sastoji u smjenama svjetlosti i sjenke.“ [19]

Centar Ljevinovog svijeta, sunce njegovog života je mlada Kiti, đevojka koja je tek zakoračila u svijet odraslih i odmah zaokupila pažnju poznatih neženja, u prvom redu Vronskog. Mladalački zanesena, gaji osjećanja za Ljevina, ali ne shvata svu dubinu njegovog sentimenta. Tako u početku griješi, radeći ono što se od nje očekuje, a ne ono što joj srce naređuje, jer je i ona svjesna svoje uzvraćene naklonosti Ljevinu.

Ipak, Kiti i Ljevin imaju dovoljno snage da prepoznaju dar bogova tako rijedak ne samo u ono, već gotovo u svim vremenima. Oni prepoznaju ljubav protkanu zajedničkim željama, snovima i planovima ispisujući ljubavnu priču koja vraća vjeru u odanost, zajednički ideal, toleranciju. I sam početak njihove veze nagovještava posebnost, jer igra otkriva njihovu stidljivost, ali i strah da im se putevi ponovo ne mimoiđu:

„Ona napisa početna slova: „d, b, m, z, i, o, š, j, b“. To je značilo: „Da biste mogli zaboraviti i oprostiti što je bilo.“ On dohvati kredu napregnutim drhtavim prstima i, slomivši je, napisa početna slova sledećeg: „Nemam šta da zaboravim i praštam, ja sam vas bez prestanka voleo.“[20] Ni za Ljevina i Kiti brak nije ono što su zamišljali. Shvataju da brak nije idila, uzdisanje, poljupci i nježni pogledi, već ovozemaljska, razumna veza dvoje ljudi zajedničkih ideala:

„Ljevin je već tri meseca oženjen. On je bio srećan, ali ne onako kako je očekivao. Na svakom koraku nailazio je na razočarenja u pređašnjim sanjarijama, ali i na nove, neočekivane draži. On je bio srećan, ali stupivši u porodični život vidio je na svakom koraku da to nije ono što je zamišljao. Na svakom koraku osjećao je što bi osjetio čovek koji, gledajući uživa i naslađuje 6

se gipkim, srećnim kretanjem čamčića po jezeru, a poslije toga sam sijeda u taj čun. Vidi on tada da nije dosta samo sjedjeti pravo ne ljuljajući se, nego treba, ne zaboravljajući se ni za trenutak, paziti na pravac plovidbe. Treba znati da je pod nogama voda i da treba veslati, da je to bolno za ruke koje nijesu navikle, da je na sve to lako gledati, ali raditi to, mada je vrlo prijatno, ipak je vrlo teško…“[21] I Kiti je, od djevojke koja prati migove svoje majke, sazrela u mladu, odlučnu ženu – domaćicu i buduću majku. Zajedno su saznali da bračni život čine i svađe, da nije sve kao u romanima:

„Nemalo razočarenje, ali i draž, bile su svađe. Ljevin nikad nije mogao zamisliti da između njega i žene mogu postajati drugačiji odnosi osim nježnih, ljubavnih, i dostojnih poštovanja – kad odjednom, još prvih dana se tako posvađaše da mu ona reče: da me ne voli, da voli samo sebe, i zaplaka se i poče odmahivati rukama.[22] Kako zajednički život odmiče, oni se sve bolje upoznaju, više shvataju jedno drugo i još više se dive jedno drugom. Kiti oduševljava Ljevina svojim odnosom prema njegovom bolesnom bratu:

„Kiti je mislila, osjećala i radila sasvim drugačije. Njoj bješe žao bolesnika. I ta žalost ne izazva u njenoj ženskoj duši osjećanje užasa i gadljivosti, kao u duši njenoga muža, nego potrebu da nešto preduzme, da sazna sve pojedinosti njenoga položaja, i da pomogne.“[23]

Iako se svađaju, melem na bračne svađe je razgovor koji slijedi poslije tih svađa - saznanje da oboje griješe dozvoljavajući da im svako naruši bračni mir. Upravo je u tim priznanjima i otvorenim razgovorima jedan od načina da se brak održi. Tačku na svađe i nerazumijevanje stavlja novo osjećanje života kod Kiti: „Ona je sad jasno saznavala rađanje novog osjećanja ljubavi u sebi prema budućem, a donekle za nju već i sadašnjem đetetu, i sa uživanjem se predavala tom osjećanju. Dijete već više nije bilo sasvim njen dio, nego je ponekad živjelo i svojim, od nje nezavisnim, životom. Često joj je to nanosilo bolove, ali u isto vrijeme htjela je i da se smije od čudnovate nove radosti.“[24] 7

A kada rodi sina, Kiti ima samo jednu želju koja otkriva sva njena osjećanja, svu veličinu ljubavi prema Ljevinu:

„Da, samo takav da budeš kakav ti je otac, samo takav“, govorila je predajući malenog Miću dadilji i dotičući se usnom njegovog obraščića.“[25] I Ljevina rođenje sina navodi da povjeruje u ono što nikada ranije nije htio:

„Da, jedina, nesumnjiva manifestacija božanstva – to su zakoni dobra, koji su dati svijetu otkrovenjem, i koje ja osjećam u sebi, i kroz čije priznavanje ne da se sjedinjujem, nego sam htio-ne-htio sjedinjen sa drugim ljudima u jedno društvo…“[26]

Tada i Ljevin shvata životnu istinu da se ne može sve razlučiti razumom, ali je duboko svjestan da njegov život sada ima smisla, jer on ima snage i volje da ga mijenja:

„Ovo novo osjećanje nije me izmijenilo, nije me usrećilo, nije me odjednom obasjalo kao što sam maštao, baš onako kao i osjećanje prema sinu. Nikakvog iznenađenja nije bilo. A vjera – ne znam što je to, ali je to osjećanje isto tako neprimjetno, kroz patnje, ušlo i čvrsto se uleglo u moju dušu.

Opet ću se ljutiti na kočijaša Ivana, opet ću se prepirati, neumjesno iskazivati svoje misli… ali moj život, sav moj život, sada nezavisno od svega što se može desiti sa mnom, svaki trenutak toga života – ne samo da nije besmislen kao ranije, nego ima nesumnjivi smisao dobra, a ja imam vlast da ga unesem u njega!“[27] „…svaka nesrećna porodica nesrećna je na svoj način“

„Da bi se nešto moglo preduzeti u porodičnom životu potreban je ili potpun razdor među supružnicima ili ljubavna sloga.

Kad su, pak, odnosi supružnika neodređeni, i kad nema ni jednog ni drugog, nikakva stvar ne može biti preduzeta.“[28]

Tolstojevom modelu „srećne porodice“ oličene u Ljevinovoj porodici, suprotstavljene su sve ostale porodice u romanu – Oblonski, Karenjini, Vronski. Po manifestacijama u kojima one jedna od druge odstupaju (po 8

kojima se razlikuju), reklo bi se da je Tolstoj prekid sa dobrom starom tradicijom, neku vrstu diskontinuiteta u porodičnom životu koji su unijele mlade generacije i sve one promjene u društvenom životu o kojima se govori u romanu, smatrao jednim od osnovnih uzroka nesreće u tim porodicama. Karakteristično za te nesrećne porodice jeste da su sve one nastale iz tzv. „slučajnih porodica“. Ni Stiva, ni Ana nemaju čega da se sjećaju iz djetinjstva, oni nemaju uspomene ni na majku, ni na oca, čak i ne pominju roditelje; Vronski je rano ostao bez oca, a majka kao dama iz „visokog“ društva nudi model žene s „mnogo romana“, tj. afera koje se vezuju za njeno ime, čak i za vrijeme dok joj je muž bio živ; Karenjin je bio doveden u situaciju da mora da se oženi Anom…

Dakle, niko od glavnih aktera nesrećnih porodica, osim Doli, nije kao dijete živio u tradicionalnoj porodici, pa i nema predstavu o braku i porodici kao nekakvom idealu svakog čovjeka. A kad brak i djeca nijesu svetinja, ne može se očekivati da će se neko takav truditi da sve žrtvuje za porodičnu sreću. U ovim slučajevima radi se o netolerantnim, narcisoidnim osobama, koji ličnu sreću razmaženo stavljaju ispred zadovoljstva supružnika i djece, a samim tim i ispred porodice i društva u cjelini.

Porodica Oblonskih je model nesrećne porodice u kojoj je za nesreću kriv muškarac koji vara. Stiva se ne kaje, već za sebe još nalazi i opravdanje – on je lijep, relativno mlad čovjek koji nije zaljubljen u svoju ženu, majku njegovo petoro djece. On se kaje samo zato što nije umio bolje da sakrije prevaru od žene. Žali ženu, sebe, djecu, jer osjeća svu težinu takvog položaja. Jedino rješenje on vidi u opštem odgovoru na sva životna pitanja: „Živjeti uz svakodnevni program, to jest zaboravljati“[31]

Darja Aleksandrovna – Doli žena je izgubljene ljepote koja hoće da kazni muža, iako zna da to ničemu neće služiti osim što će joj se porodica raspasti. Hoće da mu vrati bol koju joj je zadao, pretvara se da će otići igrajući beskonačne bračne igre posvađanih supružnika. Ona bi pristala i na drugu laž, samo kad bi ta laž bila da je on voli, makar i tako lažno. Doli pristaje da je Ana tješi, stavljaju se u potpunosti u položaj onih slabašnih žena koje jedva čekaju tuđu 9

pažnju, pa makar i preuveličavajući svoj položaj žrtve. Ona već zna da će se pomiriti sa Stivom, ali želi pažnju i ovo je idealan trenutak da je dobije.

Njihovi stavovi su različiti – ona prijeti, a ne misli tako, dok je on uvjeren da ga ona mrzi. A kad se sve završi, žena uvijek sumnja, a muškarac zaboravlja. Slikajući njihov odnos prema braku, Tolstoj pokazuje i svevremenu različitost muško-ženskih pogleda na život i svijet. Model porodice koju Doli slijedi su njeni roditelji. Ona prašta, svjesna da će joj samo tako porodica i deca ostati na okupu, žrtvujući svoju sreću i duhovni mir:

“Odnosi prema Stepanu Arkadijeviču, poslije izmirenja, ponižavali su je. Veza koju je Ana načinila nije bila trajna, domaći mir se poremetio tačno na istom mjestu. Nije bilo ničega određenog, ali Stepan Arkadijevič skoro nikad nije kod kuće; novaca takođe gotovo nikad nemaju; a sumnja da je on iznevjerava, jednako je mučila Doli…“[32] Poslije mirenja, Stiva nastavlja po starom, ali Doli, ona uplakana, nejaka žena, ipak shvata da je ona oslonac porodice, pa se i ponaša u skladu s tim saznanjem. Brine o porodici, djeci, imanju. Čak, zadivljuje svojim razmišljanjem o djeci:

„…djeca su pomalo već počela da malim radostima nadoknađuju njene jade… Posmatrajući djecu, činila je sve mogućne napore da ubijedi sebe da je u zabludi, da je, kao mati, pristrasna prema djeci: pa ipak, nije mogla ne govoriti u sebi da su njena djeca divna - svih šestoro, svako na svoj način. Takva kakva se rijetko viđaju. I bila je srećna s njima i ponosila se njima…“[33] Ponekad i ona sama bude razočarana i obeshrabrena sosptvenom sudbinom:

„Porođaj, muke, ružne muke, onaj posljednji trenutak… zatim dojenje, besane noći, strašni bolovi“… Darja Aleksandrovna se strese od same uspomene na bolove od prskanja bradavica na dojkama, koje je osjećala gotovo sa svakim djetetom. „Zatim dječje bolesti, vječiti strah; zatim vaspitanje, gadne sklonosti… Ona se sjeti prestupa male Maše u malini, učenja, latinština – sve je to tako nepojmljivo i teško. I povrh svega – smrt djece… I zašto sve to? Što će 10

biti od svega toga? Biće to da ću bez jednog minuta mira, čas trudna, čas dojilja, vječito srdita i gunđava, sama izmučena i druge mučeća, odvratna mužu – da ću tako proživjeti svoj život, i da će porasti nesrećna, rđavo vaspitana i siromašna djeca…“[34]

Međutim, Doli zaista zadivljuje svojim razmišljanjem prilikom posljednjeg susreta sa Anom kada pokušava da joj uzvrati raniju uslugu i izmiri je s mužem. Na Anine riječi da je bolje da djece nema nego da su nesrećna, ona, duboko zamišljena, izražava misao svake majke:

„Kako neko može biti kriv pred bićima koja ne postoje?“ mislila je ona. I odjednom joj dođe misao: ili bi, u kakvom bilo slučaju, moglo biti bolje za njenog ljubimca Grišu kad ne bi postajao? I to joj se učini tako ludo, tako čudnovato, da nehotice zavrće glavom kako bi rastjerala tu zbrku misli.“[35]

„Mnoge porodice godinama ne miču sa jedne tačke koja je podjednako mrska i jednom i drugom supružniku, samo zato što nema ni potpunog razdora, ni potpune sloge“[36] U porodici Alekseja Aleksandroviča Karenjina i Ane Arkadijevne Oblonske sve je od samog početka pošlo pogrešnim putem. Anina tetka je Karenjina dovela u priliku da mora da se oženi Anom, ali ljubav koja je došla od Ane nije bila dovoljna da raskravi tog ozbiljnog čovjeka. On je sposoban za duboke emocije, ali suviše zatvoren da bi one mogle da isplivaju na površinu njegovog oklopa bez mnogo pažnje, brige, nježnosti i strpljivosti, što Ana nije posjedovala. O Aninim roditeljima nema podataka, ali zbog njenog odnosa prema braku, kao i odnosa njenog brata, može se zaključiti da je i ona dijete iz „slučajne porodice“. O Aninom braku sa Karenjinom prve utiske čitalac dobija iz Dolinog prisjećanja na atmosferu u kući Karenjinovih:

„Ana je bila žena jednog od najviših činovnika u Petrogradu i petrogradska grande dame (gran dam – fracuski – velika dama)… Ja o njoj znam samo dobro i ona je prema meni uvijek bila ljubazna i prijateljski raspoložena. Doduše, koliko se sjećala svojih utisaka iz Petrograda kod Karenjinih, njihova kuća nije 11

joj se sviđala; bilo je nečega lažnog u cjelokupnom sklopu njihovog domaćeg života.“[37]

Ana je ne samo požrtvovana sestra, već i brižna majka. Na samom početku poznanstva s Vronskim i sama je svjesna opasnosti koja može da proizađe iz njihovog prisnijeg odnosa, koji bi neosporno unesrećio njenog sina:

„E, sve je svršeno, i hvala bogu!” bješe prva misao koja pade na pamet Ani Arkadijevnoj kad se posljednji put poljubi s bratom koji je sve do trećeg zvonceta stajao na vratima vagona… „Hvala bogu, sjutra ću vidjeti Serjožu i Aleksija Aleksandroviča, i opet će moj život poteći na lijep, uobičajen, na stari način.”[38] Karenjinovo poimanje braka značilo je i puno povjerenje u ženu:

„Po njegovom mišljenju, ljubomora vrijeđa ženu, a ženi se mora vjerovati. Zašto ženi treba vjerovati, to jest biti potpuno uvjeren da će ga njegova mlada žena uvijek voljeti, nije sebe pitao; ali u nju nije sumnjao, i zato je i govorio sebi da treba vjerovati. Sada, pak, mada nije bilo uništeno njegovo uvjerenje da je sramota biti ljubomoran i da treba vjerovati, ipak je osjećao da stoji oči u oči sa nečim što je glupo i nelogično…“ [39]

Susret sa mužem poslije kratke razdvojenosti tokom mirenja brata i snahe, kao da joj prvi put jasno razotkri sopstveno nezadovoljstvo praznim brakom u kome je sin jedina svijetla tačka:

„Nekakvo neprijatno osjećanje steže joj srce kad spazi njegov umoran pogled koji nije skidao s nje. Naročito je iznenadi osjećanje nezadovoljstva sobom, koje je obuze pri susretu s njim. To osjećanje bilo je domaće, poznato, i nalik na pretvaranje, koje je doživljavala u odnosima prema mužu; Ranije to nije opažala ali, sad je jasno i s bolom bila svjesna toga.“.[40]

Prvi put, razočarava je i sin, ali za kratko, sve dok se ne probudi iz mašte:

„I sin, isto onako kao i muž, izazva u Ani osjećanje nalik na razočaranost. Ona ga je zamišljala ljepšim i boljim nego što je uistinu bio. Morala se vratiti stvarnosti da bi uživala u njemu onakvom kakav jeste. Ali i ovakav kakav je, bio je divan, s plavom kovrdžavom kosom, plavim očima i punim lijepim 12

nožicama u tijesno pripijenim čarapama. Ana je osjećala skoro fizičko zadovoljstvo u njegovoj blizini i maženju, i duševni mir kad bi susrela njegov prostodušan, povjerljiv i pun ljubavi pogled i slušala njegova naivna zapitkivanja.“[41]

Ana je tipičan predstavnik društva u kome se kreće. To je najprije krug petrovgradskih dama koji je satkan od muških državničkih i poslovnih interesa. Zatim, ima poznanike i među poslovnim prijateljima njenog muža, kojima je neko nadjenuo naziv „savjest petrogradskog društva“. Čine ga strogo moralne i pobožne žene, pametni, učeni i častoljubivi ljudi kojima dominira grofica Lidija Ivanovna. Nakon što upozna Vronskog, postaje joj bliži njegov krug poznanika, a to je bio svijet balova, ručkova, sjajnih odijela, svijet koji se grčevito držao za dvor, a nogama bauljao po blatu polusvijeta. To je svijet ljudi koji se podsmijavaju tuđim brakovima, koji mire prevarene muževe sa švalerima njihovih žena i sl. Jasna je razlika između svijeta kojem pripada Karenjin i u početku Ana, i onoga kojem pripadaju Vronski i Betsi Tverska.

Karenjin osjeća promjenu u Aninom ponašanju i „prvi put mu dođoše na um pitanja o mogućnosti da njegova žena zavoli nekog, i on se užasnu od toga.“[42] Sve je uvjereniji u tačnost svojih sumnji:

„Gledala je tako obično, tako veselo, da čovjek koji je nije poznavao kao što ju je muž poznavao, ne bi mogao primijetiti ništa neprirodno ni u zvuku ni u smislu njenih riječi. Ali njemu, koji ju je odlično poznavao, koji je znao da ona svaku svoju radost, prijatnost ili bol prvo njemu kaže – za njega je značilo mnogo: vidjeti da ona neće da zna za njegovo raspoloženje, niti hoće o sebi riječ da kaže.

On je vidio da se zatvorila njena duša, koja je za njega uvijek bila otvorena. I ne samo to. Po njenom tonu osjetio da se ona ne snebiva zbog toga, već kao da mu otvoreno kaže: jeste, zatvorila se, i to tako mora biti i ubuduće. On je sad osjetio što bi osjetio čovjek koji se vratio kući i našao kuću zaključanu.“[43] Ipak, on se nada da još nešto može popraviti i misli da će je „dozvati pameti” pozivanjem na ono što im je najvažnije, naročito njoj: 13

„Čekaj, dopusti da dovršim. Ja te volim. Ali ja ne govorim o sebi; u ovom slučaju, glavna su lica – naš sin i ti sama. Ponavljam, lako može biti da će ti se moje riječi učiniti savršeno nepotrebne i neumjesne; možda su rezultat moje zablude. U tom slučaju molim te da mi oprostiš. Ali ako osjećaš da moje riječi imaju ma i najmanjeg osnova, ja te molim – razmisli. I ako ti srce govori - reci mi…“[44]

Ana ostaje nijema i od tog trenutka počinje rasturanje porodice koja je do tada bila za primjer:

„Od toga doba nastade nov život za Aleksija Aleksandroviča i za njegovu ženu. Ništa se naročito nije dešavalo. Ana je, kao i uvijek, odlazila u svijet. Osobito je često odlazila knjeginji Betsi - i svuda se nalazila s Vronskim. Aleksije Aleksandrovič vidio je to, ali nije mogao ništa da učini. Na sve njegove pokušaje da je natjera na objašnjenje, ona je pred njim isticala neprobojan zid neke vesele nedoumice. Po spoljašnosti, dakle, bilo je sve kao i ranije, ali u stvari, njihovi odnosi potpuno se bijahu izmijenili. Aleksije Aleksandrovič, tako moćan čovjek u državnim poslovima, ovdje je bio sasvim nemoćan. Pognuvši pokorno glavu, kao da je očekivao ušicu sjekire, koja, osjećao je, stoji nad njim izmahnuta. Kad god bi počeo o tom misliti, osjetio bi da treba pokušati još jednom. Da se dobrotom, nježnošću i dokazivanjem Ana još može spasti i biti natjerana da se trgne; i svakog se dana spremao da razgovara sa njom. Ali kad god bi počeo da razgovara, osjetio bi da ga savlađuje isti duh zla i prevare koji je nju savladao. Kazivao bi joj nešto sasvim drugo i drugim tonom nego kojim je htio. Govorio je s njom i nehotice svojim uobičajenim tonom podsmijavanja nad nekim ko bi tako govorio. A tim se tonom nije moglo reći ono što je trebalo.“[45]

„Ženidba mu se oduvijek činila kao nešto nemogućno“ [46]

Slikajući Vronskog sa početka ove ljubavne drame, Tolstoj daje sliku „fićfirića“, tj. neodgovornog, nezrelog mladića uvijek spremnog na podsmijavanje i vragolije, ali i dovoljno šarmantnog i sa dobrim rodoslovom, da je san svake udavače. Samom u mondenskom svijetu iskrivljenih vrijednosti, nije neko kome bi porodične vrijednosti bile svetinja, jer ih nije ni upoznao uz majku “damu s puno romana”. Ni društvo i njihov život nijesu uzor Vronskom za 14

sliku o porodičnom životu. Okružen je drugovima koji sreću traže u piću, ženama i kocki, pa takve neke vrijednosti i sam njeguje, dijeleći ljude na dvije grupe:

„Jedna, niža vrsta – to su ordinarni, glupi, i, što je i glavno, smiješni ljudi koji vjeruju da muž treba da živi sa jednom ženom, onom sa kojom je vjenčan; da djevojka treba da je nevina; žena stidljiva; čovjek srčan, uzdržljiv i odlučan; da treba vaspitavati djecu, zarađivati hljeb, plaćati dugove i tome slične ludorije. To je bila vrsta starinskih i smiješnih ljudi. Ali tu je i druga vrsta ljudi - pravih, kojima pripadaju svi oni ljudi elegantni, lijepi, velikodušni, smjeli, veseli, koji se predaju svakoj strasti ne crveneći, a svemu ostalom se smiju.“[47] Jasno je da Vronski pripada ovom modernom drušrtvu koje se ne libi da nevinim djevojkama daje lažne nade koje im mogu upropastiti život, niti da izbjegava udvaranje udatim ženama, ne razmišljajući ni o svojoj porodici i nasljednicima, a kamo li o njihovoj.

Ana ga je očarala. Smije se kad se ona smije, tužan je kad ona pati. Osjeća se da se s njim nešto dešava: „Vronski nije nikog i ništa vidio. On je osjećao da je car, ne zato što je vjerovao da je učinio utisak na Anu – on u to još nije vjerovao – već zato što ga je srećnim i ponositim činio utisak koji je ona učinila na njega.

Šta će iz svega toga izići, on nije znao, niti je o tom mislio. Osjećao je samo da je sva njegova dosad razbacana i rasturana snaga bila prikupljena ujedno, i sa strašnom energijom upravljena ka jednoj meti blaženstva. I bio je srećan zbog toga. Znao je samo da joj je rekao istinu: da ide tamo kuda ona, i da svu sreću života, jedini smisao života sad nalazi samo u tome da vidi nju i da je čuje.“[48]

Odnos prema Aninom mužu je od samog početka konkurentski. On procjenjuje konkurenta i ljut je što vidi svoje prednosti, a ništa ne može, jer je ona u braku s ovim drugim: „Sad se tek Vronski prvi put sjeti da je muž lice koje je u vezi s njom. On je znao da ona ima muža, ali nije vjerovao da on postoji. Potpuno je povjerovao 15

tek onda kad je vidio njegovu glavu, ramena, noge, crne pantalone, a naročito kad je vidio kako taj muž mirno uze njenu ruku kao nešto svoje.

Kad ugleda Aleksija Aleksandroviča i njegovo petrogradski svježe lice i njegovu strogu priliku punu samopouzdanja, sa okruglim šeširom i malo povijenim leđima, on povjerova u njega i obuze ga neprijatan osjećaj, sličan onom koji bi obuzeo čovjeka koga muči žeđ, i koji je došao do izvora i tamo našao psa, ovcu ili svinju koja je i popila i zamutila vodu. Naročito ga je vrijeđao težak hod Aleksija Aleksandroviča, koji je ljuljao svu poleđinu bedara i mlohave noge.“[49] Ovim odmjeravanjem muža i ljubavnika, bračni trougao je formiran. Karenjin postaje prevareni muž pun gorčine i željan osvete:

„Bio je unekoliko hladniji prema ženi. Toliko, kao da je nešto nezadovoljan s njom zbog onog prvog noćnog razgovora u koji ona nije htjela da uđe. U njegovim odnosima prema njoj stajala je sjenka male srdžbe i ništa više. „Ti nijesi htjela da se objasniš sa mnom – kao da je govorio on obraćajući se njoj u mislima – tim gore po tebe. Sad ćeš ti mene moliti, a ja neću htjeti da se objašnjavam. Utoliko gore po tebe“… On, taj pametni, i u službenim poslovima fini čovek, nije shvatao svu ludost takvog odnosa prema ženi. Nije shvatao stoga što se odveć bojao da shvati svoj pravi položaj, te je u uši zatvorio, zaključao i zapečatio kovčeg u kojem su se nalazila njegova osjećanja prema porodici, tj. prema ženi i sinu. On, uvijek pažljivi otac, krajem ove zime postade naročito neprijatan prema sinu. Ponašao se prema njemu isto onako podrugljivo kao i prema ženi…“[50] Karenjin potpuno odbija da razmišlja o svom odnosu s Anom, jer tako negira postojanje problema u svojoj porodici:

„Koliko je puta, za vrijeme svoga osmogodišnjeg srećnog života sa ženom, posmatrajući tuđe nevjerne žene i prevarene muževe, govorio u sebi Aleksije Aleksandrovič: „Kako se može to dopustiti? Zašto ne razmrse taj ružan odnos?“ Ali sada, kada je nesreća snašla i njega, ne samo da nije mislio o tome kako da ga razmrsi, nego nije htio uopšte da zna za odnos. Nije htio da zna baš zato što je položaj bio odveć strašan, odveć neprirodan.“[51] 16

Poslije razgovora s mužem, tj. njegovog pokušaja da je vrati porodici, Ana nije svjesna ničeg drugog, sem da je dugo sanjana sreća zajedničkim životom, dotakla i nju. Ipak, ona se osjeća grešnom:

„Ana se osjećala toliko grešna i kriva, da joj je ostajalo samo da se ponižava i moli za oproštenje; a u životu, od sada, osim njega nikoga više nema, tako da je sad baš njega i molila za oproštenje. Gledajući u njega ona je fizički osjećala svoje poniženje, i ništa više nije mogla govoriti. On, pak, osjećao je ono što mora osjetiti ubica kad vidi lešinu koju je lišio života. Ta lešina, lišena života, bila je njihova ljubav, prvi period njihove ljubavi. Bilo je nečeg užasnog i odvratnog u uspomenama na ono za šta je plaćeno ovom strašnom cijenom stida… - Sve je svršeno – reče ona. – Ja ničega više nemam, osim tebe. Upamti to.“[52]

Nije samo Ana izgubila mnogo podarivši sebe Vronskom, već i on trpi posljedice te svoje odluke. Istovremeno, i psihički se mnogo mijenja.

„Iako je sav unutrašnji život Vronskog bio ispunjen njegovom strašću, njegov je spoljašnji život neprestano i nezaustavno klizio po ranijim, poznatim putevima svjetskih i pukovskih interesa. Pukovski interesi zauzimali su važno mjesto u životu Vronskog – i zbog toga što je on volio puk, i još više zbog toga što su njega u puku voljeli. U puku ne samo što su voljeli Vronskog, nego su ga i poštovali i ponosili se njim, ponosili su se tim što je taj čovek, ogromno bogat, odličnog obrazovanja, pun sposobnosti, sa otvorenim putevima ka svakom uspjehu, častoljublju i sujeti – sve to prenebregavao, i od svih životnih interesa najbliže primao k srcu interese puka i drugarstva. Vronski je bio svjestan mišljenja koje su drugovi imali o njemu, i, sem što je taj život volio, smatrao je za obavezu da i podrži mišljenje koje se o njemu stvorilo.

Razumije se samo po sebi da nikome od drugova nije govorio o svojoj ljubavi, nije se izrekao ni u najvećim pijankama. Uostalom, nikad nije bio tako pijan da bi izgubio vlast nad sobom i umio je da zapuši usta lakomislenim drugovima koji bi pokušali da naprave kakvu bilo aluziju na njegovu ljubavnu vezu. “[53] O njihovoj vezi svi znaju, i svi je različito komentarišu: 17

„Ali, pored svega toga, njegova ljubav bila je poznata cijeloj varoši; svi su manje ili više tačno pogađali njegove odnos prema Karenjinoj; većina mladića zavidjela mu je baš na onom što je u njegovo ljubavi bilo najteže – na visokom položaju Karenjina, i usljed toga na istaknutosti te ljubavi u svijetu.

Većina mladih žena, koje su zavidjele Ani, i kojima je već odavno dosadilo što Anu nazivaju pravičnom, radovale su se svojim pretpostavkama o njoj. Čekale su samo da se potvrdi preokret društvenog mnjenja, pa da se okome protiv nje svom težinom svoga preziranja. One su već spremale lopte blata kojima će se bacati na nju kad dođe vrijeme. Većini starijih ljudi i velikodostojnika nije bio po volji taj društveni skandal koji se neizbježno spremao.“[54] Čak i majka njegova, poslije prvog naleta ponosa što se njen sin istaknuo zavođenjem takve dame, počinje da negoduje zbog tog odnosa:

„Mati Vronskoga, kad doznade o njegovoj ljubavnoj vezi, bila je u prvo vreme zadovoljna; jedno stoga što, po njenim pojmovima, ništa nije tako isticalo sjajnog mladića kao ljubavni odnosi u višem svijetu; a drugo, što je Karenjina, koja joj se tako svidjela i koja je tako mnogo pričala o svome sinu, bila ipak onakva kakve su sve lijepe i čestite žene, po pojmovima grofice Vronske. Ali u posljednje vrijeme ona je saznala da je njen sin odbio ponuđeni mu, za karijeru važan položaj, samo zato da bi mogao ostati u puku, i da bi se mogao viđati sa Karenjinom; doznala je da su njegovi pretpostavljeni zbog toga nezadovoljni njim, i zato je promijenila mišljenje. Po svemu što je čula o toj ljubavi nije joj se sviđalo ni to što to nijesu bili sjajni i graciozni svjetski odnosi kakve bi ona mogla odobriti, nego nekakva verterovska, očajnička strast, kako su joj pričali, koja Vronskog može navesti na gluposti.“[55]

Ni stariji brat Vronskog ne odobrava ovu vezu, videći je kao prepreku u napredovanju u karijeri:

„Stariji brat bio je takođe nezadovoljan mlađim. On nije razbirao kakva je ta ljubav, da li velika ili mala, strasna ili nestrasna, grešna ili nevina (on sam, iako je imao djece, izdržavao je jednu balerinu, i zato je bio snishodljiv u ovoj stvari). Znao je da se ta ljubav ne sviđa onima kojima Vronski treba da se sviđa, i zato nije odobravao postupak bratovljev.“ 18

I sam Vronski osjeća neodobravanje porodice:

„I mati, i brat, i svi nalaze za potrebno da se miješaju u njegove intimne stvari. To miješanje izazva u njemu ljutnju – osjećanje koje se u njemu rijetko javljalo. „Što se njih tiče? Zašto svaki smatra za svoju dužnost da se brine o meni? I zašto se svi vrzmaju oko mene? Zbog toga što vide da je to nešto što oni ne mogu da shvate. Kad bi ovo bila obična, niska, svjetska ljubavna veza, oni bi me ostavili na miru. Ali osjećaju da je ovo nešto drugo, da ovo nije igračka, da je meni ta žena draža od života. To je ono što ne razumiju i zato im je krivo. Kakva god bude bila naša sudbina, mi smo je stvorili, i mi se ne žalimo na nju – govorio je sjedinjujući u riječi “mi” sebe i Anu.

- Da, hoće da nas uče kako da živimo. Nemaju pojma o tom što je sreća. Ne znaju da bez ove ljubavi za nas nema ni sreće, ni nesreće – nema života”, mislio je Vronski.“[56] Iako vodi tu nijemu svađu sa svojom okolinom, i sam Vronski je svjestan promjena u sebi. Čovjek kome tuđi brak nikad nije bio svetinja, sada ne dozvoljava da neko ugrozi njegovu vezu za koju misli da je mnogo jača i stamenija od bilo kog braka:

„Ljutio se na sve zbog njihova mešanja baš zato što je osjećao da su svi oni u pravu. Osjećao je da ljubav koja ga vezuje za Anu nije trenutan zanos koji će proći, kao što prolaze svjetske veze, ne ostavljajući ni kod jednog ni kod drugog nikakve tragove, osim prijatnih ili neprijatnih uspomena. Osjećao je svu mučnost svoga i njenog položaja, svu teškoću skrivanja njihove ljubavi koja je stajala pred očima svijeta, sva laganja i pretvaranja; lagati, pretvarati se, prenemagati se, misliti o drugima, dok je strast koja ih vezuje tako jaka, da oboje zaboravljaju na sve sem svoje ljubavi.“[57]

I prvi put u životu on prepoznaje nedostatak sopstvenog egoizma, naviknutost na drugo biće i tolerantnost, za razliku od Ane koja sebično misli samo o sopstvenoj nesreći smatrajući svoj položaj lažnim, nečasnim i sramnim. Čak počinje da ispoljava strah zbog sramote o kojoj ranije nije ni mislila, a glavom joj kolaju misli da će je izbaciti na ulicu, svi će saznati za njen sram. Počinje da 19

sumnja i u ljubav Vronskog. Konačno, sin je ono što će je natjerati da donese odluku:

„Poslije onoga što se dogodilo, ja ne mogu više ostati u vašoj kući. Odlazim i vodim sa sobom sina. Ne poznajem zakone, i prema tome ne znam kome od roditelja pripada sin; ja ga uzimam sa sobom, jer bez njega ne mogu živjeti. Budite velikodušni, ostavite mi ga.“[58]

Strašno ju je naljutilo pismo muža u kome je obaveštava o svojoj odluci, čak i prijeti oduzimanjem sina, pa ona donosi hrabru odluku da će sve laži prekinuti po svaku cijenu.

Poslije Aninog otvorenog priznanja, i Karenjin se mijenja. Postaje ogorčeni muž, koji je ljut na ženu do te mjere da ne bira u mislima gnusne izraze kad razmišlja o njoj:

„Bez časti, bez srca, bez religije, pokvarena žena! To sam uvijek znao i uvijek video, mada sam se, žaleći je, starao da sebe obmanjujem“, reče u sebi. I njemu se zaista učini da je to oduvijek vidio: sjećao se sitnica njihovog prošlog života, koje mu se pređe nijesu činile rđave; sad su te sitnice jasno pokazivale da je Ana bila pokvarena. „Ja sam se prevario kad sam spojio svoj život s njom; ali u tome nema ništa rđavo, i zato ja ne mogu biti nesrećan. Nisam ja kriv – reče u sebi – nego ona. Ona za mene ne postoji.“[59]

Tek od tog trenutka, on se u potpunosti uklapa u onu sliku koju je Ana slikala o Karenjinu sve vrijeme u svojim mislima i razgovorima sa Vronskim: „Ja ne mogu biti nesrećan, ali ne treba ni oni da budu srećni.” Osjećanje ljubomore, koje ga je mučilo za vrijeme neizvjesnosti, prošlo je onog trenutka kad su mu ženine riječi s bolom izvadile zub. Ali to osjećanje zamijenjeno je drugim – željom da ona ne samo ne trijumfuje, već i da doživi odmazdu za svoj grijeh. On to svoje osjećanje nije priznavao, ali je u dubini duše želio da ona postrada zbog narušavanja njegovog mira i časti. I kad ponovo pretrese uslove dvoboja, razvoda i rastanka - i ponovo ih odbaci - Aleksije Aleksandrovič dođe do uvjerenja da ima samo jedan izlaz – da ženu zadrži kod sebe, da sakrije od svijeta sve što se dogodilo, da upotrijebi sve mjere koje od njega zavise za 20

prekid njenih ljubavnih odnosa, a što je glavno – to pred samim sobom nije priznavao – da je kazni.“[60]

Karenjin donosi odluku tj. naredbu Ani da prekine s Vronskim, a u suprotnom prijeti joj da će se suočiti sa posljedicama potežući najteže oružje – sina:

„Moja je odluka sljedeća: ma kakvi da su vaši postupci, ja ne smatram sebe u pravu da raskidam veze kojima smo vezani vlašću odozgo. Porodica ne može biti razorena zbog ljudske samovolje, ili čak i grijeha jednoga supruga, i naš život mora ići kao što je išao i pređe. To je neophodno za mene, za vas, za našega sina. Ja sam potpuno uvjeren da ste se pokajali, i da se kajete za ono što služi kao povod ovome pismu, da ćete mi pomoći da iz korijena iščupam uzrok našeg sukoba i prošlost predam zaboravu. U protivnom slučaju, možete sami pretpostaviti sve što očekuje vas i vašega sina…“[61] Aninog sina svjestan je i Vronski:

„Prisustvo toga đeteta izazivalo je u Vronskom ono neobjašnjeno osjećanje mrskog gnušanja koje se u posljednje vrijeme u njemu počelo javljati. Prisustvo toga đeteta izazivalo je u Vronskom i u Ani osjećanje slično osjećanju moreplovca koji po kompasu vidi da se pravac kojim se on brzo kreće, mnogo razilazi sa pravcem kojim treba ići, ali nije u stanju da zaustaviti to kretanje iako ga ono u svaki minut sve više i više udaljava od pravoga pravca. Saznanje da odstupa od istinskog pravca isto je što i priznanje da ide u propast.

To dijete, sa svojim naivnim pogledom na život, bilo je kompas koji im je pokazivao stepen njihovog odstupanja od onoga što su znali, ali nijesu htjeli da znaju.“[62] Đeca su u razorenim brakovima najsurovije oružje u svađama roditelja. Ona uvijek znaju da se dešavaju svađe i nagonski osjećaju opasnost od nepoznatih lica: „Dijete kao da je osjećalo da između ovoga čovjeka i njegove matere postoji nekakav važan odnos čiji značaj ono ne može da shvati. Zaista, dječko je osjećao da ne može da shvati taj odnos; naprezao se, i nije mogao da 21

protumači sebi kakvo osjećanje treba da ima prema tom čovjeku. Sa djetinjskom osjetljivošću da zapaža ispoljavana ljudska osjećanja, on je jasno vidio da otac, guvernanta, dadilja i svi, ne samo što Vronskog nijesu voljeli, nego su sa odvratnošću i strahom gledali na njega, mada nijesu ništa govorili o njemu. A istovremeno mati na njega gleda kao na najboljega prijatelja.“[63] A onda kada nema jasnog objašnjenja odraslih, dijete dolazi do sopstvene krivice:

„Šta li to znači? Ko je on? Kako treba njega voljeti? Ako to ne razumijem, ja sam kriv: ili sam glup, ili rđav dečko“[64]

O đeci niko i ne razmišlja kada nastanu bračni brodolomi, mada su svi svjesni osjetljivosti nevine i krhke dječje duše:

„Jedno od najomiljenijih Serjožinih zanimanja bilo je da traži svoju majku za vrijeme šetnje. On uopšte nije vjerovao u smrt, a osobito ne u njenu smrt; i bez obzira na ono što mu je Lidija Ivanovna rekla i otac potvrdio, on, i pošto ču da je mati umrla, nastavljaše za vrijeme šetnje da je traži. Svaka puna i graciozna žena, sa crnom kosom, bješe njegova mati. Kad god bi vidio takvu ženu, u njegovoj se duši podizalo osjećanje nježnosti, toliko jako da se gušio i suze mu navirale na oči. I očekivao je da će mu ona sad odmah prići i podići veo. Vidjeće se cijelo njeno lice, osmijehnuće se; zagrliće ga, on će osjetiti njen dah, osjetiće nježnost njene ruke i zaplakaće srećno; kao jedne večeri, kad je ležao na njenim nogama, a ona ga golicala, a on se kikotao i ujedao njenu bijelu i prstenjem okićenu ruku. Zatim, kad je slučajno saznao od dadilje da njegova mati nije umrla, i kad mu otac i Lidija Ivanovna objasniše da je ona za njega umrla jer je nevaljala, u što on nikako nije mogao vjerovati zato što ju je volio, on ju je sve na isti način tražio i očekivao…“[65] Đeca začućuju svojom pronicljivošću i shvatanjem tih novih osjetljivih porodičnih odnosa, čak i kada im niko ništa ne objašnjava ili kada imaju priliku da čuju samo jednu stranu. Ipak, oni imaju pravo na oba roditelja:

„Ali Serjoža razumjede sve što je htjela da mu rekne. Razumio je da je ona nesrećna i da ga voli. Razumio je, štaviše, i ono što je dadilja šapatom govorila. Čuo je riječi: “uvijek poslije osam časova”, razumio je da se to govorilo o ocu, i 22

da se mati ne smije sresti s ocem. To je razumio, ali jedno nije mogao da razumije - zašto se na njenom licu pojaviše stid i strah… Ona nije kriva a boji ga se, i stidi se nečega. Htjede da joj zada pitanje koje bi razjasnilo ovu sumnju, ali ne smjede to da učini; vidio je kako je njoj teško i bješe mu je žao. Ćutke se pripi uz nju i reče šapatom: - Nemoj još ići. On još neće doći.“[66]

„Mi smo spojeni najsvetijim za nas vezama ljubavi“[67]

Koliko god da su đeca iz prethodnih brakova kamen spoticanja i bivših i budućih supružnika, ona ipak donose preokret u svačiji život. Anina trudnoća za nju samu je teret, za Karenjina sramota, a za Vronskog tako očekivani znak da treba prekinuti sa lažima. On je cijelog života maštao o častoljublju, pa kad mu Ana saopšti vijest o svojoj trudnoći, ima utisak da mu je sudbina podarila ispunjenje dječačkog sna. Međutim, umjesto poziva na dvoboj, on je morao da donese odluku o svojoj karijeri i budućnosti odnosa sa Anom. Brak nije ono prvo što mu pada na pamet, ali sa odmicanjem njene trudnoće i saznanjem da može imati sina koji neće nositi njegovo prezime, Vronski shvata što je pravi izazov sudbine. Nije to ni brak, ni položaj, već održati vezu svježom kakva je bila u početku. Samo u zajedništvu donose se prave odluke. Sudbina ga iskušava i mijenjanjem odnosa prema Ani: „Tada je smatrao sebe nesrećnim, ali sreća je bila u budućnosti; sad je pak osjećao da najljepša sreća leži u prošlosti. Ana je sasvim drukčija nego kad ju je vidio prvi put. I moralno i fizički ona se promijenila na gore. Raskrupnjala se, a na licu, kad je govorila o glumici, stajao je pakostan, nakazan izraz. On je gledao u nju kao što čovjek gleda u uveli cvijetak koji je otkinuo, i u kojem jedva raspoznaje ljepotu zbog koje ga je otkinuo i upropastio. Uz sve to, osjećao je da je onda, kad je njegova ljubav bila jača, mogao, da je to jako zaželio, iščupati tu ljubav iz svoga srca; a sada, kad mu se činilo da ne osjeća ljubav prema njoj, znao je da veza s njom ne može biti raskinuta.“[68]

Anin porođaj unosi potpuni preokret u mnoge živote: Vronski prvi put sanja o porodici i nasledniku svog prezimena; Karenjin od prevarenog muža, željnog osvete, postaje milosrdno biće koje tek tada otkriva ljubav prema ženi sputanu 23

godinama izgrađivanim bedemima vaspitanja i samokonktrole; Ana ni samu sebe više ne prepoznaje. Ona doživljava i preživljava najdramatičniju transformaciju. Iako je napokon uživala u dugo sanjanoj ljubavi, izgleda da ona nije bila i psihički spremna da podnese posljedice svog budućeg porodičnog položaja: „Uspomena na zlo koje je pričinila mužu izazivala je u njoj osjećanje nalik na odvratnost, slično onome koje bi imao davljenik kad bi odgurnuo od sebe čovjeka koji se za njega uhvatio. Taj je čovjek potonuo… Ja sam nesumnjivo stvorila nesreću toga čovjeka – mislila je – ali ja se ne koristim tom nesrećom; ja takođe patim, i patiću. Lišavam se onoga što mi je bilo najdraže – časnog imena i sina. Postupila sam rđavo, i zato ne tražim sreću, neću razvod. Patiću zbog sramote i rastanka sa sinom.“[69] Ni Vronski nije sasvim srećan:

„Vronski, međutim, bez obzira na potpuno ostvarenje onoga što je tako dugo želio, nije bio potpuno srećan. On uskoro osjeti da mu je ostvarenje njegovih želja donijelo samo jedno zrnce od čitave planine sreće koju je očekivao. Ovo ostvarenje pokaza mu vječnu grešku u koju padaju ljudi kad sreću zamišljaju kao ostvarenje želja…“[70]

Povratak u Petrograd Vronskog uvjerava da su sva vrata zatvorena za njega sa Anom, ali ono što ga je još više onespokojavalo jeste neka nova Ana: „Čas je zaljubljena u njega, čas je hladna, razdražljiva i neshvatljiva. Nešto ju je mučilo, nešto je skrivala od njega; i kao da nije opažala uvrede koje su njemu zagorčavale život, i koje bi za nju, sa njenom tananošću shvatanja, morale biti još teže.“[71]

Istovremeno, rastom Anine nesreće zbog odvojenosti sa sinom, Vronski osjeća i njeno nezadovoljstvo njim i njihovim zajedničkim životom. Osjeća da je ponekad pored njega neka druga Ana, a ne ona s početka.

„Vronski je cijenio tu želju koja je postala jedina svrha njenog života – da mu se ne samo dopada, nego i da mu služi, ali su ga u isto vrijeme i mučile ljubavne mreže kojima se ona starala da ga sputava. Što je više vremena 24

prolazilo, što se češće viđao sputan tim mrežama, sve više je želio ne da iziđe iz njih, već da oproba da li one smetaju njegovoj slobodi. Kad ne bi bilo njegove sve jače želje da bude slobodan, da nema domaćih scena kada god treba da ide u grad na skupštinu, na trke, Vronski bi bio potpuno zadovoljan svojim životom.“[72] Vronski prvi put jasno izražava svoje patnje u razgovoru s Doli:

„Ja vidim da je ona srećna – ponovi on, a sumnja u to da li je Ana srećna, još više porazi Darju Aleksandrovnu. – Ali može li se to tako nastaviti? Da li smo dobro ili rđavo postupili, to je drugo pitanje; kocka je bačena – reče on prelazeći s ruskog na francuski jezik – i mi smo vezani za cio život. Mi smo spojeni najsvetijim za nas, vezama ljubavi. Mi imamo dijete i možemo imati još đece. Ali zakon, i svi uslovi našeg položaja takvi su da se pojavljuju hiljade komplikacija, koje ona sada, odmarajući se duševno poslije svih muka i stradanja, ne vidi i neće da vidi. I to je razumljivo. Ali ja ne mogu da ne vidim. Moja kći po zakonu nije moja nego Karenjinova. Ja neću tu varku! – reče on s energičnim pokretom odricanja i mračno-upitno pogleda u Darju Aleksandrovnu.“[73] I Ana je svjesna zakonskog okvira svog braka sa Karenjinom, ali za razliku od Vronskog koji želi taj položaj da promijeni zarad njihove đece, Ana ne želi đecu:

„Kako mogu željeti đecu? Ne govorim o mukama, ja ih se ne bojim. Ali pomisli, čija će biti moja đeca? Nesrećna đeca koja će nositi tuđe ime. Samim svojim rođenjem ona se stavljaju u položaj da se moraju stidjeti svoje matere, svoga oca, svoga rođenja…“[74] Ono što nju čini nesrećnom, vratilo se povratkom u Rusiju – sin i nemogućnost da ga vidi. Više od svega uvrijedilo je pismo grofice Ivanovne koje je ponizilo više od svega ranije, ali i nagnalo da se pokrene onako kako samo majka može – da pređe sve granice i zabrane i vidi svoje dijete: „Ana ga žudno gledaše: viđela je kako je porastao, promijenio se za ovo vrijeme. Poznala je i nije poznala njegove gole, sad tako velike noge, koje se izvukoše ispod pokrivača. Raspoznala je te mršave obraze, te ošišane kratke 25

kovrdžice na potiljku u koji ga je tako često ljubila. Doticala se svega toga, ali nije mogla govoriti; suze su je gušile“[75]

Uskraćivanjem da vidi sina, Karenjin ponovo dobija položaj nabijeđenog gospodina lažnih moralnih vrijednosti kakav je bio dok je pokušavao da održi brak po cijenu laži. Zato Ana dobija novu crtu tragičnosti i to mnogo bolniju i suroviju nego što je bio njen položaj u društvu koje ju je osuđivalo zbog nemoralnog ponašanja. Uskraćivanje da vidi sina zaista je čini tragičnom heroinom: „Iako je maločas govorila da je on bolji od nje, za vrijeme brzog pogleda koji obuhvati cijelu njegovu priliku sa svim pojedinostima, nju obuze osjećanje odvratnosti i ljutnje prema njemu i zavisti zbog sina. Hitrim pokretom spusti veo i ubrzavši korake gotovo istrča iz sobe.

Nije stigla da povadi igračke koje je s takvom ljubavlju i tugom izbirala juče u dućanu, i tako ih vrati natrag kući.“[76]

Nemogućnost zajedničkog života uz Vronskog i Serjožu uveliko je onespokojavala Anu, pa osim što pati za sinom, ludačkom posesivnošću guši i Vronskog. Svađe su sve učestalije.

Ana misli da je dovoljno što se žrtvovala, pa da je on zauvek i bezuslovno voli, bez njene tolerancije i učestvovanja u budućem životu. Ipak, i sama je svjesna svog stanja:

„Moja ljubav postaje sve strasnija i sebičnija, a njegova se sve više i više gasi. Eto zašto se mi razilazimo – nastavi ona razmišljanje. – I tome se ne može pomoći. Za mene je sve u njemu jednom, i ja tražim da se on sav više i više predaje meni. A on više i više želi da ode od mene…. Nijesam ja ljubomorna, ja sam nezadovoljna. Ali… kad bih mogla da budem nešto drugo osim ljubavnice koja strasno voli samo njegovo milovanje; ali ja ne mogu i neću da budem ništa drugo. Tom željom izazivam u njemu odvratnost, a on u meni mržnju, i drukčije ne može ni biti…“[77] „Tek onda kad se njihovi začuđeni i plašljivi pogledi sretoše, on povjerova, jer osjeti da su već bili jedno.“[78] 26

Odricanjem od porodice i težnjom za ostvarenjem lične sreće, Ana se definitivno odriče ne samo porodice sa Vronskim, već i one koju ima sa Karenjinom. Bez te žrtve, ona prestaje da bude ono što jeste.

„Ispada da je žrtva neophodan preduslov za ostvarenje „srećne porodice“…Ta žrtva je, reklo bi se po Tolstoju, bitan elemenat ženine prirode u kome se sadrži i smisao njenog postojanja…Te vjerne žene – majke i supruge - po pravilu se zapuštaju, postaju sve nemarnije prema sebi što su požrtvovanije prema porodici. One se zatvaraju u okvire porodice i sva svoja interesovanja ograničavaju na njene okvire. One se bave problemima porodice i vaspitavanjem đece. U tom vaspitavanju Tolstoj vidi put za proširenu reprodukciju srećnih porodica. One zapravo cijelog svog života ostvaruju uputstva i zavjete primljene i date na vjenčanju i sadržane u riječima i simbolici obreda vjenčanja.“[79]

27