TIHOMIR RAJČIĆ, Srpski Nacionalizam u Dalmaciji - Doktorska Teza

SVEUČILIŠTE U ZADRU Odjel za povijest

Tihomir Rajčić

SRBI U DALMACIJI OD PRAVOSLAVNOG TRADICIONALIZMA DO NACIONALNOG RADIKALIZMA Doktorski rad

Zadar 2012.

SVEUČILIŠTE U ZADRU Odjel za povijest

Tihomir Rajčić

SRBI U DALMACIJI OD PRAVOSLAVNOG TRADICIONALIZMA DO NACIONALNOG RADIKALIZMA Doktorski rad

MENTOR: prof. dr. sc. MIRKO VALENTIĆ, znanstvenik emeritus

Zadar 2012.

SADRŽAJ

UVOD

1

I. KORIJENI SRPSKOG POKRETA U DALMACIJI

8

1. Utjecaj Srpske pravoslavne crkve i njenih vjerskih i nacionalnih 9 tradicija…. 2. Utjecaj jezično-političkih gledišta Vuka Karadžića

16

3. Početna, kulturno-prosvjetna faza srpskog pokreta u Dalmaciji i utjecaj Srbije

21

4. Srpski pokret u političkom okviru Narodne stranke

28

4. 1. Narodni preporod u Dalmaciji

28

4. 2. Srpska dijaspora i srpski pokret u doba narodnog preporoda u Dalmaciji

35

5. Sukobi oko "zemljaštva" i njihov utjecaj na osamostaljenje srpskog poketa u Dalmaciji

46

5. 1. Politički kontekst nastanka "zemljaštva"

47

5. 2. Polemike Zemljaka i Narodnog lista

50

5. 3. "Zemljački" poticaji osamostaljenju srpskog pokreta u Dalmaciji

52

5. 4. Nestanak "zemljaštva" i uzroci sukoba Narodne stranke sa Stefanom Ljubišom

58

6. Djelatnost pristalica političkog osamostaljenja srpskog pokreta u Dalmaciji tijekom 70.-ih godina XIX. stoljeća

60

7. Problem Bosne i Hercegovine

67

8. Odvajanje Srba od narodne stranke

72

II. POLITIČKA DJELATNOST SRPSKE STRANKE U DALMACIJI

78

1. Organizacijski okvir Srpske stranke

78

2. Program Srpske stranke

84

3. Srpska stranka na izborima za Dalmatinski sabor i Carevinsko vijeće

87

3. 1. Tablice i grafikoni

99

4. Srpska stranka u lokalnoj politici

101

4. 1. Srpska stranka na vlasti u općini Knin

102

4. 2. Srpska stranka na vlasti u općini Obrovac

104

4. 3. Srpska stranka na vlasti u općini Vrlika

105

4. 4. Srpsko-autonomaška koalicija u Skradinu

106

4. 5. Srpska stranka u politčkim zapletima u Kotoru

106

4. 6. Srpska stranka i fenomen Srba katolika u Dubrovniku

110

5. Stav Srpske stranke o važnijim kulturnim, gospodrskim i političkim problemima tadašnje Dalmacije

115

5. 1. Stav Srpske stranke o jezičnoj problematici

117

5. 2. Stav Srpske stranke o dalmatinskom školstvu

119

5. 3. Stav Srpske stranke o pitanju ostvarenja željezničke veze Dalmacije 121

sa zaleđem 5. 4. Stav Srpske stranke o problematici dalmatinskog pomorstva

124

5. 5. Stav Srpske stranke o propasti vinogradarstva i zemljišnim 125

odnosima u Dalmaciji 5. 6. Stav Srpske stranke o poreskim i drugim opterećenjima u Dalmaciji

128

6. Odnos Srpske stranke prema autonomašima

130

6. 1. Srpsko-autonomaška politička suradnja

130

6. 2. Političko autonomaštvo i kuluturno talijanofilstvo Srpske stranke

135

6. 3. Sukobi Srpske stranke s autonomašima

138

7. Odnos Srpske stranke prema Austro-Ugarskoj Monarhiji

140

8. Unutrašnji sukobi u Srpskoj stranci

146

III.

ODNOS

SRPSKE

STRANKE

U

DALMACIJI

PREMA

HRVATIMA

157

1. Srbizacija "slabih" Hrvata

158

2. Polemike Srpske stranke s narodnjacima i pravašima u Dalmaciji

164

2. 1. Dva pogleda na Narodnu (hrvatsku) stranku

164

2. 2. "Rat, rat te rat" s pravašima

168

3. Stav Srpske stranke o hrvatskim političarima

175

3. 1. Stav Srpske stranke o Mihovilu Pavlinoviću

175

3. 2. Stav Srpske stranke o Mihi Klaiću

178

3. 3. Stav Srpske stranke o Jurju Biankiniju

182

3. 4. Stav Srpske stranke o J. J. Strossmayeru

187

3. 5. Stav Srpske stranke o Anti Starčeviću

189

4. Dva hrvatska pogleda na politiku Srpske stranke u Dalmaciji

191

4. 1. Narodnjački pogled na Srpsku stranku

191

4. 2. Pravaški pogled na Srpsku stranku

195

5. Nevoljko srpsko prihvaćanje politike "novog kursa"

200

5. 1. Politički kontekst "novog kursa"

200

5. 2. Sumnjičavost Srpske stranke prema politici "novog kursa"

201

5. 3. Postupno srpsko približavanje politici "novog kursa"

205

5. 4. Srpsko prihvaćanje politike "novog kursa"

209

5. 5. Pragmatična pozadina srpskog prihvaćanja "novog kursa"

211

IV.

DEMOGRAFSKA,

ZEMLJOPISNO

-

REGIONALNA

I

DRUŠTVENA OSNOVICA SRPSKOG POKRETA U DALMACIJI U XIX. STOLJEĆU

215

1. Demografska obilježja srpske dijaspore u Dalmaciji

218

2. Zemljopisni reljef srpske dijaspore u Dalmaciji

221

3. Društvena osnovica srpskog pokreta

222

4. Zemljopisni reljef srpskog pokreta

225

5. Utjecaj emisara iz Srbije

228

6. Grafikoni i tablice

232

V. BITNE SASTAVNICE NACIONALNE IDEOLOGIJE SRPSKE STRANKE U DALMACIJI

243

1. Jezik kao nacionalni simbol

244

2. Velikosrpstvo u ruhu liberalizma i naprednjaštva

251

3. "Srpske zemlje". Velika Srbija u ruhu prirodnog prava i narodnih priča

261

4. Velikosrpska ideologija u knjizi Pravoslavna Dalmacij, episkopa Nikodima Milaša

268

ZAKLJUČAK

272

IZVORI I LITERATURA

282

IZVORI

282

KNJIGE

284

ČLANCI

289

SAŽETAK

297

SUMMARY

298

ŽIVOTOPIS

299

POPIS OBJAVLJENIH RADOVA

300

SLIKOVNI PRILOZI

UVOD Osnovni zadatak ovog doktorskog rada je proučiti razvoj srpskog pokreta u Dalmaciji u XIX. u stoljeću. Naglasak će pri tome biti stavljen na politiku Srpske narodne stranke na Primorju, kako je glasilo puno ime Srpske stranke u Dalmaciji, i njenu velikosrpsku ideologiju u razdoblju od 1880. do 1905. Dosadašnje spoznaje o srpskom pokretu u Dalmaciji nisu sistematizirane, niti je prisutnosti velikosrpske političke misli u korpusu srpske dijaspore u Dalmaciji sustavno istražena. Takvo stanje stvari onemogućava jasniji uvid u važan problem agresivnog velikosrpskog pokreta, koji je svoje korijene imao u etničkim "otocima" srpske dijaspore posijanim u zemljama Hrvatskog Kraljevstva i Bosni i Hercegovini u doba ratova sa Osmanskim Carstvom. Reprezentativni slojevi te dijaspore, koji su pripadali hijerarhiji Srpske pravoslavne crkve (u nastavku SPC), staležu trgovaca, malobrojnom građanstvu i tankom sloju intelektualaca, stoljećima su promicali irealno očekivanje o "sojedinjenju vascelog srpstva". Zbog toga su u Dalmaciji, nakon egzodusa srpskih političkih lidera iz Narodne stranke 1880., počeli žestoki sukobi i polemike s vodećim krugovima i pojedincima koji su predstavljali hrvatski nacionalni korpus i njegovu kulturu. Mada je Srpska stranka tijekom razdoblja o kojem će ovdje biti riječ postigla znatan uspjeh u homogenizaciji srpskog korpusa u Dalmaciji, stalni ideološkopolitički procjep između pravoslavnog tradicionalizma i nacionalnog radikalizma, bio je smetnja priželjkivanom procesu srbizacije nacionalno svjesnog hrvatskog korpusa. Zanemariv uspjeh srbizacije, s tek šačicom Srba katolika, npr. u Dubrovniku, nije potvrdio agresivni "nauk" Srpske stranke u Dalmaciji o "jakim" Srbima i "slabim" Hrvatima. S tim u vezi važno je sagledati agresivnu politiku Srpske stranke odnosno njeno, do sada nedovoljno istraženo, promicanje velikosrpstva koje se ogledalo kroz zamisao da "srpske zemlje", što će reći Velika Srbija, trebaju obuhvatiti čitav jugoistok Europe.

1

Unutar ovako postavljenog istraživačkog okvira bit će, korištenjem deskriptivne metode klasične pozitivističke historiografije, tj. provjerom dosadašnjih spoznaja i iznošenjem novih, obrađeno pet istraživačkih problema. U prvom poglavlju pod nazivom Korijeni srpskog pokreta u Dalmaciji bit će prikazana uvodna faza razvoja srpskog pokreta u Dalmaciji u razdoblju do njegova političkog osamostaljenja 1880., koja je ponajviše vezana uz vjerske i nacionalne tradicije koje je čuvala i prenosila SPC. U drugom istraživačkom poglavlju pod nazivom Politička djelatnost Srpske stranke u Dalmaciji bit će prikazana djelatnost Srpske stranke na političkoj pozornici u razdoblju od 1880. do 1905. Pri tome će biti sagledana njena realna politička slabost koja je sasvim odudarala od njenog grandioznog velikosrpskog ideološkog sklopa. Također bit će sagledan njen odnos prema tadašnjem političkom okružju kako u Dalmaciji tako i izvan nje, odnosno unutrašnje razmirice koje su Srpsku stranku potresale krajem XIX. i početkom XX. stoljeća. U trećem poglavlju, pod nazivom Odnos Srpske stranke u Dalmaciji prema Hrvatima sumirane su težnje srpske politike u Dalmaciji, da Hrvate prikaže kao "mali" i "slabi" narod kojem nije preostalo drugo nego uključivanje u Veliku Srbiju. U četvrtom poglavlju pod nazivom Demografska, zemljopisno-regionalna i društvena osnovica srpskog pokreta u Dalmaciji u XIX. stoljeću je, korištenjem komparativne statističke metode, prikazan do sada nedovoljno istražen utjecaj demografskih, zemljopisno-regionalih i društvenih obilježja srpske dijaspore na srpski pokret, odnosno na političku djelatnost i na ideologiju Srpske stranke u Dalmaciji. Uz to ispitan je i utjecaj emisara vlade Kneževine/Kraljevine Srbije koji nije bilo moguće obuhvatiti klasičnim statističkim metodama. U zadnjem, petom, poglavlju pod nazivom Bitne sastavnice nacionalne ideologije Srpske stranke u Dalmaciji ideološki sklop Srpske stranke je promotren na tri razine: prisvajanje štokavskog govora za srpski jezik, prividni liberalizam i prividno naprednjaštvo koji su služili kao plašt za velikosrpsku politiku pod krilaticom "srpske zemlje", a u kontekstu trećeg velikosrpskog projekta objelodanjenog u Beogradu 1891. Također ovdje je donesen osvrt na velikosrpska ideološka gledišta iu

2

knjige episkopa Nikodima Milaša Pravoslavna Dalmacija koja je u doba svoga izlaska bila apologija pravoslavlja ali i apologija velikosrpske ideologije Srpske stranke u Dalmaciji. Temelj ovog rada čine podaci koje na svojim stranicama donosi službeno glasilo Srpske stranke Srpski list, koji je 1888. promijenio ime u Srpski glas, i Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog koja sadrže saborske istupe srpskih političara i njihove polemike sa hrvatskim političaima. Uz to korišteni su podaci iz fonda Tajnih spisa Namjesništva za Dalmaciju iz Državnog arhiva u Zadru, podaci koje sadrži Osobni arhivski fond (Arhiv) Ante Trumbića u Sveučilišnoj knjižnici u Splitu, te podaci iz Osobnog arhivskog fonda Antonija Bajamontija te odgovarajući kartografski materijal iz Arheološkog muzeja u Splitu. Uz to korišteni su podaci koje donose objavljeni fragmenti korespodencije veterana srpskog pokreta u Dalmaciji Lazara Tomanovića, podaci iz polemičkih spisa dugogodišnjeg vođe Srpske stranke u Dalmaciji Save Bjelanovića pod nazivom Don Miho na braniku, Na izjavu dr. Lovre Montija, te suvremeni politički spisi tadašnjih hrvatskih i srpskih političara. Također, korišteni su i podaci koje donose ostale tiskovine u tadašnjoj Dalmaciji: Crvena Hrvatska, Dubrovnik, Jedinstvo, Narod, Narodni list, Slovinac, Smotra Dalmatinska, Srpsko-dalmatinski magazin i Zemljak. Uz sve navedeno, za istraživanje demografske, zemljopisno-regionalne i društvene osnovice srpskog pokreta u Dalmaciji u XIX. stoljeću korišteni su statistički podaci dostupnih

u

austrijskim

popisima

stanovništva

i

onodobnim

statističkim

publikacijama. Također korišteni i podaci u suvremenim povijesnim istraživanjima pri čemu posebno treba istaknuti opsežnu i temeljitu monografiju Mithada Kozličića i Ante Bralića Stanovništvo Kraljevine Dalmacije prema službenim izračunima i popisima 1828. - 1857. 1

KOZLIČIĆ, Ante BRALIĆ, Stanovništvo Kraljevine Dalmacije prema službenim izračunima i popisima 1828.- 1857. godine, Zadar 2012.

1

3

Iako srpski pokret u Dalmaciji u XIX. stoljeću nije sustavno istražen i iako dosadašnje spoznaje nisu sistematizirane, mnogi autori su dali važan doprinos pozvavanju ove teme. Prvi pokušaj cjelovitog prikaza srpskog pokreta u Dalmaciji u XIX. stoljeću predstavlja knjiga Luje Bakotića Srbi u Dalmaciji od pada Mletačke republike do ujedinjenja koja donosi koristan opći pregled ove problematike, ali koja je obilježena autorovim velikosrpskim nacionalno-političkim opredjeljenjem. 2 Ovom problematikom se bavio i Kosta Milutinović u knjizi Vojvodina i Dalmacija 1760. - 1914. u kojoj je donesen široki pregled razvoja srpskog pokreta u Dalmaciji od njegove tradicionalne faze vezane uz SPC do uključivanja srpske politike u Dalmaciji u politiku "novog kursa" ali i kasnije. Iako autor ovdje donosi mnoge zanimljive i korisne podatke on ipak izlaže pojednostavljenu crno-bijelu sliku povijesnog razvoja prikazujući samostalan razvoj srpskog pokreta u drugoj polovici XIX. stoljeća isključivo kao reakciju na "natražnjačku" i "klerikalnu" hrvatsku politiku Mihovila Pavlinovića. Isto bi se moglo reći i za Milutinovićeve članke o ovoj temi. U njima je vođa Srpske stranke Sava Bjelanović prikazan kao pobornik liberalizma i nacionalne i vjerske tolerancije te mu je pogrešno pripisano jugoslavističko opredjeljenje, dok je njegovo i velikosrpstvo sasvim prešućeno. 3 Važne spoznaje o ovoj temi donosi i knjiga Srpsko dalmatinski magazin 1836. 1848. u kojoj je Branka Prpa-Jovanović prikazala početnu, kulturno-prosvjetnu fazu, srpskog pokreta u Dalmaciji vezanu uz ovaj časopis i djelatnost njegovih prvih dvaju urednika Božidara Petranovića i Đorđa Nikolajevića. Posebno je vrijedno što autorica ovdje donosi i statističku analizu društvene i zemljopisne osnovice srpskog

2

Lujo BAKOTIĆ, Srbi u Dalmaciji od pada Mletačke Republike do ujedinjenja, Beograd 1938. Naime, Lujo Bakotić je, isto kao i njegov otac Ignacije, pripadao uskom krugu dalmatinskih Srba katolika, te je kao i otac bio zastupnik Srpske stranke u Dalmatinskom saboru. Stoga, ova je knjiga više apologija velikosrpske ideologije i politike u Dalmaciji nego objektivni znanstveni prikaz. "Lujo Bakotić", Hrvatski biografski leksikon tom 1, Zagreb 1983., str. 370-371.; "Ignacije Bakotić", Hrvatski biografski leksikon tom 1, Zagreb 1983., str. 369. 3 Kosta MILUTINOVIĆ, Vojvodina i Dalmacija, 1760-1914., Novi Sad 1973.; ISTI, "Dvije faze u političkom razvoju Save Bjelanovića", Benkovački kraj kroz vjekove 1, zbornik, Zadar 1987., str. 223. - 248.; ISTI, "O pokretu Srba katolika u Dalmaciji, Dubrovniku i Boki (1848. - 1914.)" u: Zbornik o Srbima u Hrvatskoj, Beograd 1989., str. 33-90.

4

pokreta u prvoj polovici XIX. stoljeća. 4 Na ovo se nadovezuje knjiga Nacionalno pitanje u Dalmaciji, Rade Petrovića u kojoj autor daje prilog poznavanju srpskog pokreta prije njegova osamostaljenja 1880., odnosno u doba kada je formalno djelovao u političkom okviru Narodne stranke, a u kontekstu sveukupnog političkog društvenog i gospodarskog života tadašnje Dalmacije. 5 O srpskom pokretu u Dalmaciji u XIX. stoljeću u najnovije doba je pisala Sofija Božić u knjizi Politička misao Srba u Dalmaciji. Autorica tu donosi neke nove ili manje poznate podatke ali i nekritički preuzima stajališta Srpske stranke posebno Save Bjelanovića. 6 Nešto slično moglo bi se reći i za knjigu Milorada Savića Ilija Dede Janković koja, iako donosi zanimljive i manje poznate podatake, također nekritički preuzima gledišta srpske politike u Dalmaciji u XIX. stoljeću. 7 Za razumijevanje srpskog pokreta u Dalmaciji vrlo je važno na umu imati utjecaj srpske nacionalne propagande odnosno djelatnosti emisara beogradske vlade, koji su svoju djelatnost temeljili na spisu Načertanije Ilije Garašanina. Obilje podataka o tome donosi knjiga Politička akcija Srbije u Južnoslavenskim pokrajinama Habsburške Monarhije od 1859. do 1874. Vojislava Vučkovića. 8 Problemom Garašaninove srpske nacionalne propagande bavili su se, među ostalima i: Petar Šimunić u knjizi Načertanije: tajni spis srpske nacionalne i vanjske politike 9; više autora u knjizi Izvori velikosrpske agresije 10, i Damir Agičić u knjizi Tajna politika Srbije u XIX stoljeću. 11 U novije doba problem velikosrpske propagande obradio je Ljubomir Antić u knjizi Velikosrpski nacionalni programi: ishodišta i posljedice u 4

Branka PRPA-JOVANOVIĆ, Srpsko dalmatinski magazin 1836.-1848., Split 1988. Rade PETROVIĆ, Nacionalno pitanje u Dalmaciji u XIX stoljeću, Sarajevo, Zagreb 1982. 6 Sofija BOŽIĆ, Politička misao Srba u Dalmaciji, Beograd 2001. 7 Ovo posebno dolazi do izražaja kad Savić u cijelosti preuzima svjetonazorski model Save Bjelanovića te srpski pokret u Dalmaciji opisuje kao morlački tradicionalizam protkan europskim liberalizmom, prizivajući tako ideju koja je Bjelanoviću i njegovim radikalnim suradnicima služila kao plašt za promicanje velikosrpstva. Milorad SAVIĆ, Ilija Dede Janković, Zagreb 2003.; Sava BJELANOVIĆ, Don Miho na brniku, Zadar 1882., str. 79, 80, 92. - 101, 129, 158, 159. 8 Vojislav VUČKOVIĆ, "Politička akcija Srbije u južnoslavenskim pokrajinama Habsburške Monarhije 1859-1874.", Zbornik za istoriju jezika i književnosti srpskog naroda, I odjeljak, knjiga XXVII, Beograd 1965. 9 Petar ŠIMUNIĆ, Načertanije: tajni spis srpske nacionalne i vanjske politike, Zagreb 1992. 10 Bože ČOVIĆ, Miroslav BRANDT; Slaven LETICA, Radovan PAVIĆ, Zdravko TOMAC, Mirko VALENTIĆ, Stanko ŽULJIĆ, Jaroslav VICHARA, Izvori velikosrpske agresije, Zagreb 1992. 11 Damir AGIČIĆ, Tajna politika Srbije u XIX stoljeću, Zagreb 1994. 5

5

kojoj autor donosi pregled velikosrpskih programa od sredine XIX. st. do posljednjeg desetljeća XX. stoljeću, s naglaskom na pokušaje asimilacije odnosno uništenje Hrvatske i Hrvata. 12 Najnoviji doprinos ovoj temi predstavlja knjiga Rat protiv Hrvatske Mirka Valentića u kojoj je donesen sustavni pregled agresivnih velikosrpskih projekata u XIX. i XX. stoljeću, s naglaskom na antihrvatskoj ratnoj koaliciji 90.-ih godina XX. stoljeća, a s obzirom ulogu srpske dijaspore na području Hrvatske u tom kontekstu. 13 Uz sve navedeno valja spomenuti i djela autora koji su se problemom srpskog pokreta u Dalmaciji bavili neizravno, ali čije su spoznaje bile korisne za ovo istraživanje. Tereza Ganza-Aras u djelu Politika 'novog kursa' dalmatinskih pravaša oko Supila i Trumbića donosi vrijedne spoznaje o sukobima unutar Srpske stranke u Dalmaciji na prijelazu XIX. u XX. stoljeće, a u kontekstu nevoljke ali i krajnje pragmatične srpske prilagodbe politici "novog kusa". 14 Nikša Stančić je u nizu svojih članaka upozorio na ekskluzivistički karakter srpskog pokreta u Dalmaciji u XIX. stoljeću, odnosno na činjenicu da se on nije iscrpljivao u ideološkom i političkom kontekstu jugoslavističkog "slavjanstva" Narodne stranke. 15 Grga Novak je u svojim dvama člancima u kojima se bavio kontekstom političkog osamostaljenja srpskog pokreta u Dalmaciji posebno naglasio širenje srpske državne

Ljubomir ANTIĆ, Velikosrpski nacionalni programi: ishodišta i posljedice, Zagreb 2007. Mirko VALENTIĆ, Rat protiv Hrvatske 1991. - 1995., Zagreb 2010. 14 Tereza GANZA-ARAS, "Politika 'novog kursa' dalmatinskih pravaša oko Supila i Trumbića", Split 1992. 15 Nikša STANČIĆ, "Hrvatstvo,srpstvo i jugoslavenstvo u Dalmaciji u vrijeme narodnog preporoda", Časopis za sa suvremenu povijest, god. 2/1970., br. 2, str. 229-238.; ISTI, "O nekim problemima iz povijesti Hrvatskog narodnog preporoda u Dalmaciji i Srpsko Hrvatski odnosi napose o Mihovilu Pavlinoviću i Svetozaru Miletiću", Časopis za suvremenu povijest, god. 2/1975., br. 2.; ISTI, "Nacionalna integraciona ideologija narodnjaka 1860/61 u Dalmaciji", Radovi Instituta za hrvatsku povijest, 11/1978.; ISTI, "Srbi i srpsko-hrvatski odnosi u Dalmaciji u vrijeme narodnog preporoda", Zadarska revija, god. XXXIX/1990., br. 5 - 6,. str. 587-619. 12 13

6

ideje koja je došla u sukob s hrvatskom državnom idejom i bila povod za rascjep u Narodnoj stranci i za kasnije hrvatsko-srpske političke sukobe. 16 Od brojnih drugih autora čije su knjige i članci dali prilog poznavanju ovog problema valja spomenuti Mirjanu Gross, 17, Benediktu Zelić-Bućan, 18 i Dragu Roksandića 19. Sve u svemu rezultati ovog istraživanja trebali bi pomoći da se predoči raskorak između dalekosežnih ambicija Srpske stranke u Dalmaciji i ograničenih dosega njene političke djelatnosti. Posebno s obzirom na činjenicu da ju je početak XX. stoljeća zatekao u rasulu, što ju je dijelom navelo na pristupanje politici "novog kursa" 1905. i obnovu pragmatične suradnje s Hrvatima.

16

Grga NOVAK, "Podvojene narodne snage u Dalmaciji", Radovi instituta JAZU u Zadru svezak 10, 1963., str.13-28.; ISTI, "Političke prilike u Dalmaciji 1866.-1876"., Radovi instituta JAZU u Zadru, sv. 6 -7, 1960., str.13-28. 17 Mirjana GROSS, "O nekim aspektima razvoja nacionalne ideje za vrijeme narodnog preporoda u Dalmaciji", Historijski pregled, god IX/1963., br.1, str. 11-19.; Mirjana GROSS, Agneza SZABO, Prema hrvatskome građanskom društvu, Globus, Zagreb 1992.; Mirjana GROSS, Izvorno pravaštvo, Golden marketing, Zagreb 2000. 18 Benedikta ZELIĆ -BUĆAN, Hrvatski narodni preporod u Dalmaciji i don Miho Pavlinović, Split, 1992. 19 Drago ROKSANDIĆ, Srbi u Hrvatskoj, Zagreb 1991.

7

I.

KORIJENI SRPSKOG POKRETA U DALMACIJI

Politička djelatnost i ideologija Srpske narodne stranke na Primorju, kako se punim imenom zvala Srpska stranka u Dalmaciji nisu bili rezultat samo suvremenog povijesnog razvoja. Naprotiv, srpska politika i srpski pokret u Dalmaciji u XIX. stoljeću korijene su imali u povijesti srpskog naroda općenito, a posebno u razdoblju osmanske vladavine koja je sa sobom donijela nastanak srpske dijaspore na području na hrvatskih zemalja općenito, pa tako i u Dalmaciji. U tom smislu vrlo je važan bio je vjerski, kulturni, društveni, ali i politička utjecaj SPC, koja je nakon pada srednjovjekovne Srbije pod osmansku vlast u XV. stoljeću postala baštinicom, čuvaricom, ali i širiteljicom srpskih vjerskih i nacionalnih tradicija. Upravo je utjecaj tih tradicija u razdoblju od sredine XVII. do sredine XIX. stoljeća bio važan činitelj homogenizacije srpske dijaspore i nastanka srpskog pokreta u Dalmaciji. Uz to, važan je bio utjecaj jezičnih ali i političkih i ideoloških stajališta Vuka Karadžića, čija je grandiozna jezično-politička vizija srpskog naroda koji dominira Balkanom bila čvrsto upletena u srpsku politiku i nacionalnu ideologiju općenito, pa tako i u ideologiju i politiku Srpske stranke u Dalmaciji. Na razvoj srpskog pokreta u Dalmaciji utjecao je i časopis Srpsko-dalmatinski magazin, čija su prva dva urednika, Božidar Petranović i Đorđe Nikolajević, u razdoblju od 1836. do 1848. pridonijeli jasnijem formuliranju posebnih kulturnih, ali i političko-nacionalnih ciljeva ovdašnje srpske dijaspore. Uz to važan je bio utjecaj tajne nacionalne propagande iz Kneževine Srbije koja je bila utemeljena na spisu Ilije Garašanina Načertanije iz 1844. U oba ova slučaja riječ je ponajprije bila o preuzimanju stajališta Vuka Karadžića o srpstvu svih štokavaca te o stvaranju mreže

8

srpskih agenata u Dalmaciji, čime je položen temelj za konstruiranje velikosrpskog idejnog sklopa o žrtvama i povijesnim zaslugama srpskog naroda i potrebi njegova nacionalnog okupljanja bez obzira na postojeće političke granice. Ipak, srpski pokret u Dalmaciji se tijekom narodnog preporoda 60.-ih i 70.-ih godina XIX. stoljeća, zbog svoje slabosti, pragmatično uklapao u politički okvir Narodne stranke. Tek nakon pažljivo pripremljenog političkog udara na vođu Narodne stranke Mihu Klaića, u srpnju 1879., srpski pokret u Dalmaciji je počeo djelovati kao potpuno samostalna politička snaga.

1. Utjecaj Srpske pravoslavne crkve i njenih vjerskih i nacionalnih tradicija Polazna točka razvoja srpskog pokreta u Dalmaciji svakako je bilo djelovanje SPC koja je posredstvom svog svećenstva, a posebno kaluđera, njegovala posebnu srpsku narodnu svijest, uspostavljajući tako važnu sponu pripadnika srpske dijaspore u Dalmaciji sa Srbima izvan pokrajine. Osim toga neriješeno pitanje pravnog položaja pravoslavaca i njihove crkve u Dalmaciji, kako pod vlašću Mletačke Republike tako i pod vlašću Habsburške Monarhije, pridonijelo je homogenizaciji ovdašnje srpske dijaspore, čiji je identitet zbog toga bio trajno obilježen pravoslavljem. Ovakvo stanje stvari rezultat bilo je rezultat vjerskog karaktera, ali i povijesnog razvoja SPC. Na prvom mjestu riječ je o duhovnim utjecajima bizantskog pravoslavlja koje se vrlo rano priklonilo tradicionalizmu, pa je prevaga učenja crkvenih otaca uklanjala potrebu da se do religijskih uvjerenja dolazi nezavisnim duhovnim naporom. Od vjernika se nije zahtijevalo razumijevanje vjerskih dogmi, već nepokolebljivo uvjerenje da su od predaka naslijedili jedinu pravu vjeru. Zbog toga su, ne samo obični ljudi, nego i svećenici, pravoslavlje su smatrali cjelinom u kojoj naizgled i neznatne stvari imaju sveto obilježje, pa je vjera postala grčevito ustrajavanje na tradiciji. Uz to, važno je na umu imati i institucionalni razvoj SPC u

9

razdoblju nakon propasti srednjovjekovne srpske države u XV. stoljeću, a u okviru Osmanskog Carstva. Posebno veliku ulogu igrala je Pećka patrijaršija koja je od 1557. do 1766. nastupala kao baštinica i čuvarica srpskih vjerskih i nacionalnodržavnih tradicija. Dijelom zbog teokratskog ustroja Osmanskog Carstva, a dijelom zbog žive bizantske tradicije simbioze države i crkve, Pećka patrijaršija je uživala izvjestan stupanj autonomije. Patrijarh je bio vjersko-politički poglavar pod zaštitom države kojemu su svi članovi crkve bili dužni poslušnost, na čelu crkvene i svjetovne organizacije koja je imala ovlasti u društvenim i gospodarskim pitanjima, a neposredno je zalazila i u privatni život pojedinaca. Usprkos činjenici da su ove ovlasti pravno bile relativno uske, Pećka patrijaršija je s vremenom zadobila i političku ulogu koja je bila dodatno istaknuta njenim zemljišnim opsegom, protezala od Erdelja na sjeveru do Makedonije na jugu i od Bugarske na istoku do Dalmacije i Vojne krajine na zapadu. 20 Sve ovo bilo je rezultat pozitivnog odnosa osmanskih vlasti prema Pećkoj patrijaršiji koji je bio uvjetovan činjenicom da su Srbi, kao plaćeni vojnici martolozi, tijekom XVI. stoljeća igrali veliku ulogu u osmanskim osvajanjima u Europi. Stoga ne čudi da je brat prvog patrijarha obnovljene srpske crkve Makarija, bio Mehmedpaša Sokolović, veliki vezir Osmanskog carstva, te da su članovi obitelji Sokolović stolicu patrijarha zauzimali prvih trideset godina postojanja Pećke patrijaršije, od 1557. do 1587. Usprkos tome, vrlo su važne bile vjerske i ideološke veze sa pravoslavnom Rusijom u čijem su caru pravoslavci vidjeli zaštitnika i jedinog legitimnog vladara. Ipak, u konkretnim povijesnim okolnostima veće su značenje imale veze Pećke patrijaršije sa Habsburškom Monarhijom i Mletačkom Republikom

Lásló HADROVICS, Srpski narod i njegova crkva pod turskom vlašću, Zagreb 2000., str. 15. - 17, 25, 45, 47 - 79, 86. - 89.; Mirko MIRKOVIĆ, Pravni položaj i karakter srpske crkve pod turskom vlašću, Beograd 1965., str. 90 - 108, 153. - 162.; Ivo PILAR, Južnoslavesnko pitanje, Varaždin 1990. str. 66, 68. 20

10

čiji je kasniji odnos prema vjernicima SPC često bilo uvjetovan nastojanjem da se suzbije ruski utjecaj. 21 Velike seobe srpskog stanovništva krajem XVII. stoljeća i ukidanje Pećke patrijaršije u XVIII. stoljeću, donijeli su premještanje središta SPC na područje Habsburške Monarhije, gdje je ona od dvora u Beču dobila povlastice koje su gotovo u cijelosti preslikavale njen položaj u okviru Osmanskog Carstva. Zahvaljujući tome, metropolit u Srijemskim Karlovcima, uspješno se odupirao pokušajima unije s Katoličkom crkvom, koja je provođena u nekim dijelovima Hrvatske i Ugarske, ostvarivši znatnu vjersku i kulturnu autonomiju. Ova autonomija je kasnije igrala veliku ulogu u srpskoj politici u Ugarskoj i Banskoj Hrvatskoj, a utjecala je i na srpski pokret u Dalmaciji. 22 Sve u svemu, usprkos činjenici da je SPC zapravo bila multietnička crkvena zajednica, ovakav obrazac povijesnog razvoja je vodio nastojanju da se pripadnost pravoslavnoj crkvi izjednači sa pripadnošću srpskom narodu. 23 "Crkva se zvala srpskom i naravna je težnja njenih poglavara da pred tim imenom ustupe pokrajinski i partikularni nazivi pojedinih manjih etničkih grupacija gdje još nije bila razvijena vlastita narodna tradicija. Na taj način njeni pripadnici su postajali…Srbi po vjeri, a nakon izvjesnog vremena i Srbi po narodnosti".24

Lásló HADROVICS, n. dj., str. 39, 42 - 44, 82, 83, 86. - 89, 99, 103, 107.; Mirko MIRKOVIĆ, n. dj., str. 87, 90. 22 Mile BOGOVIĆ, Katolička crkva i pravoslavlje u Dalmaciji, Zagreb 1993., str. 14 - 17, 82. 23 Slično bi se moglo reći za ostale pravoslavne crkve na istoku i jugoistoku Europe koje su usprkos nacionalnom određenju zapravo bile multietničke. U zadanim okvirima pojedinih, nominalno nacionalnih crkava, Rusi, Srbi i Grci pokušali su nametnuti svoju kulturnu i nacionalnu nadmoć. Emanuel TURCZYNSKI, "National Movement in the Greek Ortodox Church in the Habsburg Monarchy", Austrian History Yearbook, god. III./ 1967. str. 85, 86 - 88, 92 - 94, 97, 101, 107. - 109, 111, 114, 115, 120. 24 Mile BOGOVIĆ, n. dj., str. 82. U tom smislu posebno je ilustrativno držanje Josifa Rajačića i Panteleimona Živkovića, koji su se kao episkopi u austrijskoj Dalmaciji 30.-ih godina XIX. stoljeća žestoko odupirali unijatskim nastojanjima dalmatinskog namjesnika Lillienberga i vlade u Beču. No, nakon premještaja u južnu Ugarsku pokazivali malo razumijevanja za kulturne, nacionalne i društvene zahtjeve Rumunja. Rajačić je čak, postavljanjem biskupa Srba i zabranom korištenja latinice, pokušao 21

11

Time je SPC "pronijela … narodno ime i svijest ne samo na područja sa srpskom većinom, premda ona prije nikad nisu bila u sastavu srpske države, već i na područja gdje su Srbi bili manjina među narodima druge konfesije i drugog jezika. Tako se pojam srpska zemlja podudarao s golemim teritorijem same patrijaršije".25 S obzirom da je Pećka patrijaršija bila neka vrsta teokratske političke autonomije unutar Osmanskog Carstva, ovako shvaćena "srpska zemlja" je sa stajališta visokih crkvenih krugova SPC obuhvaćala sva područja koja su su u XVI. i XVII. stoljeću pripadala teritorijalnoj jurisdikciji Pećke patrijaršije, bez obzira na povijesne granice i zatečeno stanovništvo. Stoga je pojam "srpska zemlja", odnosno "srpske zemlje" kasnije činio važnu sastavnicu svih velikosrpskih programa, a našao je svoje mjesto u ideologiji Srpske stranke u Dalmaciji. 26 Ovdje je također važno spomenuti i problem Vlaha, potomaka predslavenskog stanovništva jugoistoka Europe, kojih je u hrvatskim zemljama bilo i tijekom srednjeg vijeka, no koji su se masovnije naseljavali u doba osmanskih osvajanja u XV. i XVI. stoljeću. Na području Dalmacije etnički Vlasi su se tijekom XVI. i XVII. stoljeću slavizirali i, s obzirom na pripadnost Katoličkoj crkvi ili SPC, prihvatili hrvatsko, odnosno srpsko nacionalno opredijeljenje. 27 Stoga, ovdje valja konstatirati konstatirati da bezuvjetno izjednačavanje pravoslavlja sa srpskom etničkom pripadnošću, što za sobom redovito povlači mitologizaciju povijesti srpskog naroda koja karakteristična za gotovo sve srpske povjesničare, nije utemeljeno jer pravoslavni kršćani koji su u XVI. i XVII. stoljeću

zaustaviti nacionalni razvoj pravoslavnih Rumunja. Emanuel TURCZYNSKI, n. dj., 1967. str. 104, 107. 25 Lásló HADROVICS, n. dj., str. 90. 26 Mirko VALENTIĆ, Rat protiv Hrvatske 1991. - 1995., Zagreb 2010. str. 18, 19, 24, 33.; Lásló HADROVICS, n. dj., str. 88 - 93. 27 Mile BOGOVIĆ, n. dj., str. 14 - 17.

12

"jurisdikcijski bili podložni Pećkoj patrijaršiji nisu pripadali jednoj, već različitim etničkim skupinama". 28 Kada je, tijekom XVII. i XVIII. stoljeća, veliki dio teritorija u zaleđu dalmatinskih gradova prešao iz ruku Osmanskog Carstva u vlast Mletačke Republike, položaj pravoslavaca se sasvim promijenio. Postali su manjina u katoličkoj državi koja nije marila za njihov prethodni povlašteni položaj, što je pravoslavcima izgledalo kao degradacija. Tim više što, za razliku od Habsburške Monarhije, Mletačka Republika sve do svoje propasti nije iznašla zadovoljavajući pravni okvir za uređenje položaja pravoslavaca i njihove crkve. U praksi su se, međutim, nametala dva moguća rješenja. Najprije su dalmatinski katolički biskupi, svaki na području svoje dijeceze, pravoslavno stanovništvo nastojali podložiti svojoj crkvenoj vlasti što je u krajnjoj liniji vodilo nastojanju da ih se prevede na uniju s Katoličkom crkvom. 29 No, zbog otpora koji su predvodili pravoslavni monasi, kao duhovni, ali i narodni poglavari pravoslavne dijaspore, ta su nastojanja dala slabe rezultate. Središte ovog otpora bio je manastir Krka koji je, zahvaljujući širokom tumačenju povlastice Pećkog patrijarha iz 1578. stekao veliki ugled, zbog kojega je kasnije igrao važnu ulogu u procesu političkog osamostaljenja srpskog pokreta u Dalmaciji. Od sredine XVIII. stoljeća ovaj otpor je postao masovniji tj. " krug oko kaluđera se sve više širi i obuhvaća ne samo većini svjetovnog klera i narodnih starješina, već i obični narod" pa je postalo jasno da se težnje katoličkih biskupa neće ostvariti. 30 Zlatko KUDELIĆ, "Srpska pravoslavna crkva u novijim istraživanjima hrvatskih i inozemnih autora", Časopis za suvremenu povijest, god. 29/1997., br. 1, str. 157, 158. 29 "Pravoslavlje je u Dalmaciji, prema zamisli katoličkih biskupa trebalo izgubiti svoju strukturu da bi se, tako razbijeno, ugradilo u strukturu Katoličke crkve u Dalmaciji. Ovakav stav dalmatinskih biskupa nije bio otvoren za sagledavanje unutarnjih vrednota pravoslavlja (tražila se predaja!), pa nije ni bilo moguće uspostavljanje dijaloga između jedne i druge strane." Mile BOGOVIĆ, n. dj., str. 145. 30 Tako npr. unija episkopa Epifana Stefanovića i kaluđera manastira Krka sklopljena 1648. nije nadživjela, tada već ostarjelog, episkopa. Slično tome ni unija episkopa Nikodima Busovića iz 1692. nije imala većeg uspjeha i završila je Busovićevom smrću. Mile BOGOVIĆ, n. dj., str. 34, 41, 44, 46, 53, 95, 124. 28

13

S druge strane, usprkos načelnoj podršci težnjama dalmatinskih biskupa koje je nerijetko podupirala čak i vojnom silom, mletačka vlast je problem pravnog položaja pravoslavaca sagledavala isključivo sa stajališta državnih interesa, zanemarujući teološke tančine. S obzirom da se vjersko jedinstvo vidjelo kao integrativni činilac koristan za državu, mletačka vlast je pravoslavce u Dalmaciji krajem XVII. i tijekom XVIII. stoljeću više puta pokušala prevesti na uniju. No, ti su pokušaji ili bili neuspješni ili su trajali kratko, pa se pojavilo mišljenje da treba udovoljiti željama pravoslavaca da imaju vjersku autonomiju tj. zasebnog episkopa. 31 Iako ova zamisao nije ostvarena, pragmatičan odnos mletačkih vlasti prema vjerskim pitanjima pravoslavcima je donekle išao na ruku jer su oni ispod površine prisilnog, ali krajnje fiktivnog ispovijedanja katoličke vjere, mogli sačuvati posebnost svoje vjerske zajednice. Stoga se može reći da su ove unije u doba mletačke vladavine zapravo bile političko sredstvo učvršćivanja SPC u novom državnom okružju što je povijesničar Jovan Radonić sažeo ovako: "Srbi su se istina upuštali u pregovore s papom, ali ti pregovori nisu bili iskreni. Oni su se upuštali u njih iz političkih i materijalnih interes".32 Nakon propasti Mletačke Republike 1797. i ulaska Dalmacije u sastav Habsburške Monarhije unijatska nastojanja su obnovljena i pojačana. Vlada u Beču najprije je odbila zahtijev metropolita u Srijemskim Karlovcima Đorđa Stratimirovića da se u Dalmaciji osnuje posebna eparhija, zatim je naredila da pravoslavci moraju svetkovati katoličke blagdane, da zvona pravoslavnih crkava moraju zvoniti u čast novog pape, te da katoličko svećenstvo može obavljati ukop pokojnika pravoslavne vjeroispovijesti, što je zapravo značilo nastavak dotadašnje ovisnosti pravoslavaca o

Mile BOGOVIĆ, n. dj., str. 122, 123, 148, 152, 155 - 158. Jovan RADONIĆ, Rimska kurija i južnoslavenske zemlje od XVI. do XIX. veka, Beograd 1950., str. 685. 31 32

14

katoličkoj hijerarhiji. Na koncu, bečki dvor je u Dalmaciji 1804. htio krenuti u otvoreno provođenje unije. 33 Napoleonski ratovi i kratkotrajna francuska vladavina u Dalmaciji, ta su nastojanja zaustavili i razvoj privremeno okrenuli u drugom smjeru, jer su stvaranjem posebne dalmatinske eparhije i izborom episkopa, pravoslavci dobili vjersku autonomiju. Nakon Napoleonova poraza i konačnog povratka Dalmacije pod austrijsku vlast, vlada u Beču je, bojeći se vjerskog ali i političkog utjecaja Rusije na Jadranu, u razdoblju od 1818. do 1841. u dva navrata pokušala pravoslavno stanovništvo u Dalmaciji prevesti na uniju s Katoličkom crkvom. Od 1818. do 1821., uniju se pokušalo provesti preko više crkvene hijerarhije, odnosno samog episkopa Venedikta Kraljevića koji je bio sklon suradnji s vlastima. Njegova djelatnost naišla je, međutim, na žestok otpor među pravoslavnim svećenstvom i pučanstvom. Otpor je kulminirao 1821. kada je na Kraljevića izvršen neuspješan atentat, nakon čega se on sklonio u Italiju, a pokušaji unije su zaustavljeni. Drugi pokušaj unije započeo je 1831. kada je dalmatinski namjesnik postao grof Wenzel Vetter von Lilienberg. Unija je provođena silom i novcem, no dala je skromne rezultate jer je samo 622 pravoslavaca, odnosno oko 1% pravoslavnog stanovništva tadašnje Dalmacije, prešlo na uniju. 34 Ovo je izazvalo još veći otpor pravoslavaca nego prije jer su se osim klera i vjernika otporu uniji sad pružali i sami episkopi, najprije Josif Rajačić pa zatim i Panteleimon Živković. Slično kao i desetak godina ranije sve je opet rezultirao nasiljem, pa su unijatska nastojanja prestala Lilienbergovom smrću 1841. 35 Jovan RADONIĆ, n. dj., str. 619.; Branka PRPA-JOVANOVIĆ, Srpsko dalmatinski magazin 1836. - 1848., Split 1988. str. 87. 34 Mithad KOZLIČIĆ, Ante BRALIĆ, Stanovništvo Kraljevine Dalmacije prema službenim izračunima i popisima 1828.- 1857. godine, Zadar 2012., str. 176. 35 Arthur G. HAAS, "Metternich and the Slavs", Austrian History Yearbook, god. IV. - V./1968.-69., str. 120 -142.; Ljubomir VLAČIĆ, "Dr. Božidar Petranović i unija", u: Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, 3/1929., str. 129, 130.; Jovan RADONIĆ, n. dj., str. 619, 635, 636.; Dušan KAŠIĆ, "Srbi i pravoslavlje u sjevernoj Dalmaciji", u: Srbi i pravoslavlje u Dalmaciji i Dubrovniku, Zagreb 1971., str. 23. - 27.; Kosta MILUTINOVIĆ, Vojvodina i Dalmacija 1760. - 1914., Novi Sad 1973., str. 33

15

U ovakvim okolnostima "etnička svijest, utjecaj svećenstva kao inteligencije seljačkog društva i neravnopravnost pravoslavne crkve i njenih vjernika doprinijeli su jačanju solidarnosti i homogenizacije narodne zajednice, a time i bržem oblikovanju nacionalne svijesti kod srpskih seljaka u Dalmaciji". 36 To je pogodovalo očuvanju velikog utjecaja pravoslavlja i u razdoblju nakon prestanka unijatskih nastojanja pri čemu je posebno važna bila uloga parohijskog svećenstva kojeg je bilo najviše i koje je pripadalo gornjem sloju seljačkog društva tj. bilo je njegova inteligencija pa je pored vjerske, imalo i veliku ulogu u društvenom životu pripadnika srpske dijaspore. Osim toga jedan dio pravoslavnog svećenstva, došavši iz Bosne, Srijema i južne Ugarske, u Dalmaciju je donio srpsku nacionalnu ideju. O važnosti tog utjecaja najslikovitije svjedoče riječi dugogodišnjeg srpskog političkog aktivista u Dalmaciji Lazara Tomanovića koji je krajem 60.-ih godina XIX. stoljeća istakao da je metropolija u Srijemskim Karlovcima Srbima u Dalmaciji bila važan oslonac u otporu uniji i institucija kojoj mogu zahvaliti dolazak "pravoslavnih sveštenika valjanih i svjesnih ljudi", jer je područje južne Ugarske "u sredini srpstva, na ognjištu gdje se savjetuje o srbskoj budućnosti i gdje se razvija srbska svijest…". 37

2. Utjecaj jezično - političkih gledišta Vuka Karadžića Osim SPC i vjerskih i narodnih tradicija koje je ona čuvala, na nastanak i razvoj srpskog pokreta u Dalmaciji utjecala je i djelatnost jezikoslovca Vuka Stefanovića

23. - 38.; Branka PRPA-JOVANOVIĆ, n. dj., str. 87, 88.; Emanuel TURCZYNKI, n. dj., 1967. str. 104.; Ljubomir VRCELJ, "Klirikalna škola u Šibeniku i Zadru", u: Srbi i pravoslavlje u Dalmaciji i Dubrovniku, Zagreb 1971., str. 107. - 121. 36 Branka PRPA-JOVANOVIĆ, n. dj., str. 21. 37 Nikša STANČIĆ, n. dj., 1980. str. 305.; "Srbi u Ugarskoj", Prilog uz Narodni list, 2/1868.; "Naši dopisi", Narodni list, 14/1869.

16

Karadžića čiji je "rad snažno zadirao i u političku sferu" pa se "neki njegovi radovi mogu … smatrati svojevrsnim srpskim nacionalno političkim programom". 38 Ovaj čovjek skromnog podrijetla i vrlo oskudnog formalnog obrazovanja je pod pokroviteljstvom dvorskog knjižničara, cenzora za slavenski jezik i u Beču, Jerneja Kopitara, stekao neupitni ugled jezičnog reformatora. Ipak on nije bezuvjetno prihvaćao stajališta svoga mentora, koji je kao i Karadžić, bio revni suradnik austrijske policije i koji je namjeravao stvoriti jedinstveni jezik i kulturu za sve južne Slavene, te ih tako ujedinjene staviti pod okrilje austrijske politike. Naprotiv. Karadžić je, u skladu sa svojom srpskom nacionalnom sviješću, namjeravao reformirati vrlo široko shvaćen srpski jezik kojemu je "dodijelio" gotovo čitav jugoistok Europe. Za osnovu tako shvaćenog srpskog jezika uzeo je novo-štokavsko hercegovačko narječje uz upotrebu ijekavice i fonološkog pravopisa. Također, težio je da se jezična normizacija postigne na temelju najveće moguće čistoće štokavskog narječja što je bilo usko povezano s tada aktualnim romantičarskim predodžbama da se književni jezik izvodi izravno iz narodnog govora i da mu se čak podređuje. 39 Iza ovog jezičnog modela stajala je politička namjera vezana uz prethodno opisanu djelatnost Pećke patrijaršije koja je srpsko ime proširila na područja koja nikad nisu pripadala srpskoj državi ili čak nisu imala srpsku većinu. Tu političku namjeru Karadžić je najjasnije izrazio u spisu "Srbi svi i svuda" koji je nastao 1836., ali je objavljen tek 1849. u zborniku Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri

Ljubomir ANTIĆ, Velikosrpski nacionalni programi, Zagreb 2007., str. 25. Vuk Karadžić (1787 - 1864) Rodio u selu Tršiću na istočnoj obali Drine, u Srbiji. Nakon oskudnog, nesustavnog i isprekidanog školovanja i sudjelovanja u dvama srpskim ustancima, početkom XIX. stoljeća je kao izbjeglica je dospio u Beč. Tu ga je, upravo zbog seljačkog podrijetla i činjenice da je bio "prost od svakog znanja", dakle potpuno neuk, zapazio Jernej Kopitar, kojemu je Karadžić izgledao kao idealan suradnik u ostvarivanju njegovih austro-slavističkih jezičnih, kulturnih i političkih ideja. Nataša BAŠIĆ, V. S. Karadžić između jezikoslovlja i politike, Zagreb 1991., str. 31 33, 35 - 43, 54, 55.; Mario GRČEVIĆ, "Jernej Kopitar kao strateg Karadžićeve jezične reforme", Filologija, br. 53/2009. str. 1- 53.; Radoslav KATIČIĆ, Novi jezikoslovni ogledi, Zagreb 1992., str. 63, 121 - 123. 38 39

17

zakona. Prisvojivši, u skladu s učenjem tadašnje slavistike, štokavicu za srpski jezik, Karadžić je stvorio "sliku srpstva koja je impresionirala prostranošću i raspaljivala velikosrpske strasti" jer je obuhvaćala područje koje se protezalo od južne Ugarske na sjeveru do Kosova i Makedonije na jugu te od Bugarske na istoku pa do Trsta na zapadu. Prema Karadžiću na ovom području je tada živjelo pet milijuna Srba koji su se dijelili s obziroma na pripadnost pravoslavlju, katoličanstvu i islamu. Dakle "Srbi tri zakona" kako sažeto glasila Karadžićeva osnovna teza koja je kasnije postala omiljena krilatica srpske politike. 40 Za temu o kojoj je ovdje riječ važno je naglasiti da je Karadžić za srpski jezik i narod prisvojio gotovo čitavo područje tadašnjeg Hrvatskog Kraljevstva i Bosnu i Hercegovinu, odnosno da je Hrvate smatrao "katolicima Srbima", a muslimane opisivao kao "turski Srbi". Za Hrvate je tvrdio da imaju samo regionalna imena, "Slavonci, Bosanci (ili Bošnjaci), Dalmatinci, Dubrovčani", ali ne i hrvatsko nacionalno ime za koje je tvrdio da pripada samo čakavcima koji su po njegovu mišljenju "ostaci Porfireogenetovih Hrvata", čime je namjerno prešutio više stoljeća hrvatskog državnog, nacionalnog i kulturnog razvoja. Također karakteristično je da je Karadžić smatra da "ovi Srbi zakona rimskoga neće Srbi da se zovu" zbog mržnje prema pravoslavlju, kojem su i sami nekada navodno pripadali, i koje su odbacili, te pod utjecajem Katoličke crkve i Rima postali Hrvati. 41 Ovu tezu o tobožnjoj duboko usađenoj vjerskoj mržnji Hrvata prema pravoslavlju i Srbima kasnije je podrobno razradio Nikodim Milaš u knjizi Pravoslavna Dalmacija, o čemu podrobnije u V. poglavlju.

Lásló HADROVICS, n. dj., str. 90.; Ljubomir ANTIĆ, n. dj., str. 29 - 31.; Nataša BAŠIĆ, n. dj., str. 100 -102; Vuk KARADŽIĆ, "Srbi svi i svuda", u: Mirko VALENTIĆ, n. dj., 2010., str. 259- 262. 41 Ljubomir ANTIĆ, n. dj., str. 28, 29.; Nataša BAŠIĆ, n. dj., str. 102, 103.; Vuk KARADŽIĆ, "Srbi svi i svuda", u: Mirko VALENTIĆ, n. dj. 2010., str. 262, 264, 266, 267. 40

18

Ovdje je važno dodati da su Karadžićeva, Kopitarova, odnosno općenito slavistička stajališta o štokavici kao srpskom jeziku, vjerojatno utjecala i na austrijsku etničku statistiku po kojoj krajem 50.-ih godina XIX. stoljeća u Dalmaciji uopće nije bilo Hrvata nego se u njima vidjelo Srbe katoličke vjeroispovjesti. 42 Važan aspekt Karadžićeve djelatnosti bilo je sakupljanje narodnih pjesama i priča koje su trebale predstavljati izvor "neiskvarenog, kristalno čistog i jasnog narodnog jezika" za koji se smatralo da je čuvar "narodnog bića". Ovo stajalište korijene je imalo u slavističkoj tradiciji koja je narodne pjesme smatrala najsavršenijim izrazom slavenskog "narodnog duha", uspoređujući

ih sa vrhunskim umjetničkim

dostignućima klasičnih naroda. Stoga je Karadžićevo prikupljanje i objavljivanje narodnih pjesama imalo vrlo važnu političku i ideološku ulogu jer su narodne pjesme, posebno one guslarske, služile za stvaranje svijesti o "srpskom martiriju", odnosno o teškoj i junačkoj povijesti srpskog naroda. Pri tome je važno imati na umu da su enografski materijal koji je Karadžić prikupio isto kao i njegova zapažanja o pučkoj kulturi često prihvaćani kao izvorna građa, odnosno dokumenti. 43 Sukladno ovome, Srpska stranka u Dalmaciji je kasnije narodne pjesme i narodne priče, iz kojih se prema riječima njenog vođe Save Bjelanovića "razvilo ono snažno ja što Srbina Srbinom čini", koristila kao sredstvo za dokazivanje tobožnje velike uloge Srba, ne samo na Balkanu nego i u europskom kontekstu. 44 Karadžić je, u skladu s romantičarskim učenjem o jeziku kao o duši naroda, smatrao da srpski jezik kakvim ga je on zamišljao sadrži nacionalne osobine svih

Iza svega ovoga je vjerojatno stajala i politička računica bečkog središta kojem je moglo izgledati da će lakše manipulirati Srbima koji, za razliku od Hrvata, nisu bili povijesni narod na području Habsburške Monarhije. Dinko FORETIĆ, " O etničkom sastavu stanovništva Dalmacije u XIX. stoljeću, s posebnim osvrtom na stanovništvo talijanske narodnosti", u: Dalmacija 1870., zbornik, Zadar 1972. str. 69, 70. 43 Hans KOHN, Panslavism, It’s History and Ideology, Notre Dame, 1953., str. 22, 23.; Ljubomir ANTIĆ, n. dj., str. 66, 68. 44 Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1892., str. 525, 526. 42

19

južnih Slavena, pa je hrvatski otpor prihvaćanju srpskog imena smatrao nelogičnim. Iz ovoga je kasnije proizašla vrlo raširena tvrdnja srpske politike o tobožnjoj hrvatskoj "krađi" srpskog "narodnog duha" koji su Hrvati navodno "primili" nakon što je Ljudevit Gaj Srbima "ukrao" jezik. 45 Karadžićeve ideje pozornici dnevne politike su postale posebno aktualne nakon obnove ustavnosti u Habsburškoj Monarhiji 1860. kada je srpska politika u južnoj Ugarskoj u Banskoj Hrvatskoj težila spriječiti proces hrvatske nacionalne integracije služeći se upravo njegovim jezičnim kriterijima. Primjer toga je Svetozar Miletić koji se na osnovu Karadžićevih stajališta protivio tobožnjem "hrvaćenju" Slavonije i Dalmacije. Zaoštravanju ovakve isključivosti pridonio je i sam Karadžić koji je 1861. u polemici sa Bogoslavom Šulekom ustvrdio kako Hrvati nikad nisu bili poseban narod, različit od Srba "već da se jedna grana srpskog naroda nazvala Hrvatima" te da je Hrvatsko Kraljevstvo samo političko i geografsko ime bez hrvatskog narodnog sadržaja. 46 Iako Karadžićeve teorije među Hrvatima nisu imale odjek kakav su on i njegovi sljedbenici priželjkivali, određeni broj pojedinaca je ipak prihvatio srpski idenitet ili se ozbiljno zanio predodžbom o Srbiji kao balkanskom Pijemontu. To su npr. bili Imbro Ignatijević Tkalac, Andrija Torkvat Brlić i Ivan Filipović na sjevernom hrvatskom području, a u Dalmaciji Dubrovčani Medo Pucić i Matija Ban koji je čak postao dugogodišnji emisar beogradske vlade. Karadžićem je kratko vrijeme u mladosti bio zanesen i jedan od ključnih ljudi u hrvatskom nacionalnom preporodu u Dalmaciji Mihovil Pavlinović. 47 Mirko VALENTIĆ, n. dj. 2010., str. 24 - 28.; Nataša BAŠIĆ, n. dj., str. 102, 103.; Nikša STANČIĆ, Hrvatska nacionalna ideologija preporodnog pokreta u Dalmaciji, Zagreb 1980., str. 96, 97. 46 Mirko VALENTIĆ, n. dj., 2010., str. 24 - 28.; Ljubomir ANTIĆ, n. dj., 51, 55, 57, 60, 61.; Nataša BAŠIĆ, n. dj., str. 102, 103. 126.; Mirjana GROSS, Agneza SZABO, Prema hrvatskome građanskom društvu, Zagreb, 1992. str. 269. 47 Mirjana GROSS, n. dj., 1985. str. 379 - 380.; Nikša STANČIĆ, n. dj., 1980. str. 137 - 138. 45

20

Također, Karadžićeve ideje su u Dalmaciji rezultirale fenomenom Srba-katolika koji su 80.-ih i 90.-ih godina XIX. stoljeća igrali važnu ulogu u politici Srpske stranke, posebno u Dubrovniku. Sve u svemu na kraju valja konstatirati da je u pozadini jezikoslovnog i etnografskog rada Vuka Karadžića stajala predodžba o Velikoj Srbiji koja je trebala obuhvaćati cijeli jugoistok Europe i koja je teritorijalnim opsegom i brojem stanovnika trebala imati važno mjesto i u europskom kontekstu. Ovaj "espanzionistički mentalitet" našao je odjeka u srpskim političkim programima, u drugoj polovici XIX. stoljeća po kojima je hrvatsko ime jedno od regionalnih imena unutar sveopćeg srpskog imena, pri čemu je oslanjanje na pučku književnost, prvenstveno guslarske pjesme, stvorilo mitomaski mentalitet. 48 Sve ovo je, kako će biti pokazano u nastavku, imalo važan utjecaj na srpski pokret u Dalmaciji u XIX. stoljeću i na ideologiju i politiku Srpske stranke u razdoblju od 1880. do 1905., o kojem je ovdje riječ.

3. Početna, kulturno - prosvjetna faza srpskog pokreta u Dalmaciji i utjecaj Srbije Utjecaji vjerskih, kulturnih i nacionalnih tradicija SPC i jezičnih i političkoideoloških gledišta Vuka Karadžića, bili su vidljiv već tijekom početne, kulturnoprosvjetne, faze razvoja srpskog pokreta u Dalmaciji od 1836. do 1848., vezane uz časopis Ljubitelj prosveštenija s podnaslovom Srpsko-dalmatinski magazin (u nastavku Srpsko-dalmatinski magazin) te kulturnu, političku pa i obavještajnu djelatnost njegovih prvih dvaju urednika, Božidara Petranovića i Đorđa Nikolajevića. Srpsko-dalmatinski magazin je časopis koji je, usprkos podozrivosti lokalnih i pokrajinskih vlasti u Dalmaciji, 1836. pokrenuo Božidar Petranović. Uz neke 48

Mirko VALENTIĆ, n. dj., 2010., str. 24 - 28.; Ljubomir ANTIĆ, n. dj., str. 31.

21

iznimke, izlazio jednom godišnje sve do 1873. 49 Bio je tiskan građanskom ćirilicom i slavenosrpskim jezikom, najprije u Karlovcu, a zatim u Zadru. Donosio je kulturnoprosvjetne priloge o crkvenom i narodnom životu Srba, književne priloge u duhu onog vremena s poučnom crtom građansko-kršćanskog morala. Svemu valja dodati i poetsku produkciju koja je bila namijenjena poduci mladeži, a u svrhu afirmacije srpske nacionalne svijesti. Od 1845., kada je uredništvo preuzeo Đorđe Nikolajević, Srpsko-dalmatinski magazin se u potpunosti okrenuo svećenstvu koje je skupa s trgovcima činilo najveći dio tadašnje vrlo uske društvene osnovice srpskog pokreta. 50 Stoga ne treba čuditi da su Petranović i Nikolajević pripadali upravo ovim dvjema društvenim skupinama. Božidar Petranović se rodio 1809. u trgovačkoj obitelji u Šibeniku u kojoj je od malih nogu odgajan u srpskom duhu. Otac ga je, nakon osnovnog školovanja u rodnom gradu, poslao u srednju školu u Srijemske Karlovce tadašnje vjersko središte Srba u Habsburškoj Monarhiji. Kasnije, tijekom studija Grazu, Beču i Padovi, Petranović je upoznao mnoge slavenske kulturne i političke djelatnije pri čemu su, za Petranović je svoju namjeru uspio ostvariti u vrlo nepovoljnim okolnostima jer je, u doba stroge Metternichove cenzure i unijatske politike dalmatinskog namjesnika Lilienberga, jedna makar i kulturno-prosvjetna, publikacija proizašla iz pravoslavnih krugova vlastima je bila vrlo sumnjiva. Ipak, Petranovićev zahtijev je u Beču odobren jer je vlada u razdoblju od početka 30.-ih godina XIX. stoljeća vodila nešto popustljiviju politiku. Poticanjem kulturne djelatnosti i pokrajinske samosvijesti htjelo se spriječiti političke zahtjeve naroda Monarhije, posebno Slavena. Primjer takve dozirane popustljivosti je odnos vlade prema ilirizmu kao kulturnom pokretu u onodobnoj Banskoj Hrvatskoj koji je imao i jasne protumađarske motive. Analogno tome, Petranovićeva publikacija je iz perspektive bečkog središta vjerojatno trebala umanjiti nezadovoljstvo pravoslavnog pučanstva zbog provođenja unije. S tim u vezi zanimljive su i indicije da su odobrenje za izlaženje Srpskodalmatinskog magazina isposlovali ugledni Srbi iz južne Ugarske među kojima i sam metropolit u Srijemskim Karlovcima Đorđe Stratimirović. Branka PRPA-JOVANOVIĆ, n. dj., str. 8, 9, 86, 87.; Ivo PERIĆ, "Kulturna i politička djelatnost Božidara Petranovića", u: Politički portreti iz prošlosti Dalmacije, Split 1990., str. 12, 13, 14, 16.; Arthur G. HAAS, n. dj., str. 133 - 138.; A. J. P. TAYLOR, Habsburška monarhija 1809. - 1918., Zagreb 1990., str. 55, 56.; Kosta MILUTINOVIĆ, n. dj., 1973., str. 38, 59.; Kosta MILUTINOVIĆ, "Božidar Petranović", u: Književna Hrestomatija iz kulturne baštine srpskog naroda u Hrvatskoj, Zagreb 1979., str. 155. 50 Naime, kulturno-prosvjetne poruke koje je nudio Srpsko-dalmatinski magazin doprle su do vrlo malog broja pripadnika srpske dijaspore u Dalmaciji. Od ukupno 807 ovdašnjih pretplatnika 39% su bili pravoslavni svećenici, 30% su bili trgovci dok su zanatlije, pomorci, službenici, učenici i studenti, učitelji i profesori zajedno činili 31% pretplatnika. Branka PRPA-JOVANOVIĆ, n. dj., str. 11, 12, 79. - 81, 98, 99. 49

22

temu o kojoj je ovdje riječ, najznačajnija bila poznanstva s Vukom Karadžićem i Ljudevitom Gajem. Tijekom čitavog školovanja Petranović se formirao isključivo u srpskom narodnom ozračju pa je, kad se kao "doktor obaju prava" 1833. vratio u Šibenik, imao jasno izgrađenu srpsku narodnu svijest. Zaposlivši se kao državni službenik, osim uređivanjem Srpsko dalmatinskog magazina bavio se, među ostalim i historiografijom. Tijekom revolucionarne 1848./49. djelovao je kao zastupnik Dalmacije u parlamentu u Beču zalažući se za sjedinjenja Dalmacije s Banskom Hrvatskom i uvođenja narodnog jezika u javnu upotrebu. Ista je stajališta zastupao i kasnije na početku preporodnog razdoblja u kada se 1861. kratko vrijeme politički angažirao u redovima Narodne stranke. 51 Uz to, Petranović je bio značajan kao kulturni djelatnik koji je sudjelovao u izradi pravne i političko-upravne terminologije za južnoslavenske zemlje Habsburške Monarhije, te je preveo Opći austrijski građanski zakonik. Iako je sudjelovao u tzv. Bečkom književnom dogovoru iz 1850., koji je trebao značiti postizanje sporazuma o jedinstvenom srpsko-hrvatskom jezičnom standardu, nije bio mišljenja da se pitanje jezičnog jedinstva može riješiti na prečac nego da taj problem treba prepustiti budućnosti. Vrhunac Petranovićeve kulturne djelatnosti bilo je sudjelovanje u osnivanju Matice dalmatinske kojoj je bio predsjednik sve do svoje smrti 1874. 52 Đorđe Nikolajević je, s druge strane, bio podrijetlom iz svećeničke obitelji iz Srijema, područja na kojem je bilo središte Karlovačke metropolije. Iako je htio studirati filozofiju postao je pravoslavni svećenik koji je vrlo agilno izvršavao svoj

Ivo PERIĆ, n. dj., 1990. str. 32 - 45, 53.; Jovan SUNDEČIĆ, "Život i rad dra Božidara Petranovića", Slovinac, 12 - 16/1878., 1, 2/1879. 52 Uz sve ovo Petranović se bavio i historiografskim radom. Godine 1834. objavio je knjižicu Kratka poviest evreiska, a 1858., povijest svjetske književnosti pod naslovom Rukovodstvo u istorii sveobšte književnosti, a godine 1867. i djelo o Bogumilima i Crkvi bosanskoj. Sve to mu je donijelo članstvo u Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Ivo PERIĆ, n. dj., 1990. str. 27 - 30,; Ivo TARTAGLIA, Počeci rada na istoriji opšte književnosti kod Srba, Beograd 1964., str. 35 -60.; Jovan SUNDEČIĆ, "Život i rad Dra. Božidara Petranovića", Slovinac, 12 - 16/1878.; 1- 3/1879. 51

23

temeljni svećenički zadatak čuvanja srpski vjerskih i narodnih tradicija. Stoga je za vrijeme, najprije učiteljske, a zatim parohijske službe u Dubrovniku, pored kulturnog rada i napora u organizaciji ovdašnje pravoslavne općine djelovao i kao agent velikosrpske nacionalne propagande Ilije Garašanina. Na isti način Nikolajević je djelovao i kasnije pa je, kao profesor pravoslavne bogoslovije u Zadru, već 60.-ih godina XIX. stoljeća pripadao skupini pobornika samostalnog političkog organiziranje Srba u Dalmaciji. 53 Za razumijevanje početne faze srpskog pokreta u Dalmaciji važno je naglasiti da, usprkos postojanju veza Božidara Petranovića s Ljudevitom Gajem i ilircima, Srpsko-dalmatinski magazin nije pripadao ilirsko krugu, odnosno nije imao znatniju ulogu u stvaranju pretpostavki za narodni preporod u Dalmaciji 60.-ih godina XIX. stoljeća. Naprotiv, bio je prvenstveno usmjeren prema njegovanju srpskih kulturno prosvjetnih tradicija, buđenje srpske narodne svijesti i otpor talijanskom kulturnom monopolu što je srpskom pokretu dugo bio glavni motiv pragmatične suradnje sa Hrvatima. 54 Također, važno je imati na umu da su Božidar Petranović i Đorđe Nikolajević stanovnike tadašnje Dalmacije smatrali uglavnom Srbima koji se međusobno razlikuju samo po vjeri. U ovim stajalištima prepoznati utjecaj jezičnih kriterija tadašnje slavistike ali Vuka Karadžića po kojima je štokavica glavno obilježje srpskog jezika, što je treba značiti da većina stanovnika Dalmacije govori srpskim jezikom. To ukazuje da su obojica bili upoznati s Karadžićevom Rade PETROVIĆ, Nacionalno pitanje u Dalmaciji u XIX. stoljeću, Sarajevo, Zagreb 1982., str. 46, 51, 52, 71, 74, 82, 84, 88, 89, 195, 199, 203, 204, 247, 307.; Branka PRPA-JOVANOVIĆ, n. dj., 1988., str. 11, 12, 98.; Nikša STANČIĆ, "Srbi i srpsko-hrvatski odnosi u Dalmaciji u vrijeme narodnog preporoda", Zadarska revija, god. XXXIX/1990., br. 5 - 6, str. 612. 54 U Petranovićevu slučaju odmak od ilirizma bio je rezultat najprije njegova osobnog uvjerenja, a zatim i rezultat obzira prema srpskoj politici u južnoj Ugarskoj, koja je prema ilirizmu bila neprijateljski raspoložena, te rezultat političkog opreza, s obzirom da je bio austrijski državni službenik. Branka PRPA-JOVANOVIĆ, n. dj., 1988. str. 54, 56. - 62, 79. - 81, 97. - 99, 100, 104, 105.; Ilija MAMUZIĆ, "Ilirizam i Srbi", Rad JAZU, knj. 247/1933., str. 5, 37, 38, 66, 67, 90.; Ivo PERIĆ, n. dj., 1990., str. 14, 16. - 19.; Rade PETROVIĆ, n. dj., 1982., str. 49, 82. - 85.; Đuro ŠURMIN, Hrvatski preporod, tom II., Zagreb 1904., str. 70, 80, 82. 53

24

velikosrpskom nacionalnom ideologijom, koju je Nikolajević, kao agent velikosrpske nacionalne propagande Ilije Garašanina, tajno promicao u Dalmaciji. 55 Zbog svega ovoga nije prihvatljivo stajalište Koste Milutinovića kako je Srpskodalmatinski magazin kombinirao srpstvo i ilirizam i tvrdnja Drage Roksandića da su Petranović i Nikolajević svojom kulturnom djelatnošću stvorili pretpostavke za narodni preporod u Dalmaciji 60.-ih godina XIX. stoljeća. Stvarnosti je najbliže stajalište Ilije Mamuzića da je Srpsko dalmatinski imao "prilično srpski izgled" i da se nije podudarao s ilirizmom odnosno da mu je glavni cilj bio buđenje srpske narodne svijesti i ubrzanje srpske nacionalne integracije u Dalmaciji. 56 Usporedo sa utjecajem Srpsko-dalmatinskog magazina i djelatnošću Božidara Petranovića i Đorđa Nikolajevića, važan poticaj razvoju srpskog pokreta u Dalmaciji dala je i velikosrpska propaganda utemeljena na spisu tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Kneževine Srbije Ilije Garašanina, Načertanije. Ovaj spis, koji je od svog nastanka 1844. bio temelj tajne nacionalne propagande vlade u Beogradu, predviđao je stvaranje Velike Srbije, države koja je trebala obuhvatiti balkanska područja u okviru Osmanskog Carstva, na prvom mjestu Bosnu i Hercegovinu, ali i neke hrvatske zemlje u sklopu Habsburške Monarhije, u prvom redu Vojnu krajinu i Dalmaciju. U pozadini ovog plana bio je kontekst tzv. Istočnog pitanja o čijem je rješenju ovisila budućnost srpske države jer se Garašanin pribojavao dogovora između Austrije i Rusije o podjeli europskog dijela Osmanskog Carstva po liniji Vidin-Solun što bi značilo da bi Srbija pripala Austriji. Garašanin je zato prihvatio vanjskopolitičke

poglede

poljske

emigrantske

organizacije

kneza

Adama

Czartoryskog koja je imala sjedište u Parizu i koja je srpskoj vladi predlagala oslonac Kosta MILUTINOVIĆ, n. dj, 1979., str. 155.; Branka PRPA-JOVANOVIĆ, n. dj., str. 5, 8, 54. - 55, 71. - 73, 90.; Ivo PERIĆ, n. dj., 1990. str. 14, 18, 19, 21, 25; Ilija MAMUZIĆ, n. dj., str. 57, 58.; Rade PETROVIĆ, n. dj., 1982., str. 50, 83.; Lubomir ANTIĆ, n. dj., str. 117, 118, 121. 56 Kosta MILUTINOVIĆ, n. dj., 1973. str. 65.; Drago ROKSANDIĆ, Srbi u Hrvatskoj od 15. stoljeća do današnjih dana, Zagreb 1991., str. 74, 110.; Ilija MAMUZIĆ, n. dj., str. 67. 55

25

na Francusku i Veliku Britaniju. Iako je načelno prihvatio ideje kneza Czartoryskog i njegova agenta Františeka Zacha, Garašanin je njihove planove za potrebe Načertanija preradio tako da je uklonio zamisao o južnoslavenskoj solidarnosti stavljajući u prvi plan zamisao o stvaranju srpskog carstva koje bi obuhvatilo sve južne Slavene. Za ostvarenje ove zamisli Garašanin je u svim zemljama koje su trebale ući u sastav Velike Srbije organizirao mrežu plaćenih agenata koji su upute i novac dobivali iz središta propagande u Beogradu i gdje su zatim slali svoja izvješća. Ova mreža je bila strogo tajna i vertikalno organizirana pa agenti nisu znali jedan za drugoga. Garašaninova propaganda se u svojoj djelatnosti služila kombinacijom etničkog i historijsko-državnog načela, a gdje se nije moglo primijeniti ni jedno ni drugo išlo se za time da se za srpske nacionalne ideje pridobije pravoslavno stanovništvo. 57 U organizacijskoj strukturi Garašaninove propagande Dalmacija je, skupa sa Hercegovinom, Albanijom i Crnom Gorom pripadala u "južni predio" kojem je "kolovođa" najprije bio Matija Ban, pustolovni Dubrovčanin koji je od samog početka bio upleten u srpsku nacionalnu propagandu i koji je nekoliko desetljeća djelovao kao agent vlade u Beogradu. Nakon putovanja po Banskoj Hrvatskoj i Dalmaciji Ban se od 1848. do 1851. nastanio u rodnom gradu i tu, u suradnji sa začetnikom ovdašnjeg fenomena Srba-katolika Medom Pucićem, izdavao književni časopis Dubrovnik - cviet narodnog književstva. U tom časopisu je podrobnije razrađena Karadžićeva ideja jezičnog srpstva, kako bi se, korištenjem slavističke

Petar ŠIMUNIĆ, "Načertanije": tajni spis srpske nacionalne i vanjske politike, Zagreb 1992. str. 10, 13, 20, 25, 26, 30, 31, 32, 44.; Damir AGIČIĆ, Tajna politika Srbije u XIX stoljeću, Zagreb 1994., str. 17 - 40, 72 -106.; Vojislav VUČKOVIĆ, "Politička akcija Srbije južnoslavenskim pokrajinama Habsburške Monarhije 1859. - 1874"., u: Zbornik za istoriju jezika i književnosti srpskog naroda, I. odjeljak, knj. XXVII/ 1965.; Vaclav ŽIČEK, "Češko i poljsko učešće u postanku Garašaninova "Načertanija", Historijski zbornik, god. XVI./1963., str. 35. - 56.; Mirko VALENTIĆ, "Koncepcija Garašaninova 'Načertanija' ", Historijski pregled, god. VII/1961 br. 2, str. 128. - 137.; Dragutin PAVLIČEVIĆ, Hrvati i istočno pitanje, Zagreb 2007 str. 120, 121. 57

26

klasifikacije jezika i povijesne argumentacije, posebno one cara-pisca Konstantina Porfirogeneta, dubrovačke intelektualce pridobilo za srpstvo. Istovremeno Ban je radio i na stvaranju mreže srpskih agenata. Nakon Banovog povratka u Beograd ulogu "kolovođe" je preuzeo prethodno spomenuti svećenik Đorđe Nikolajević. 58 Osim Bana i Nikolajevića srpska propaganda u Dalmaciji imala je agenta nepoznatog imena u Splitu, te agente Savu Kalinića i Krstu Kulušića (otac Jose Kulušića kasnije jednog od najutjecajnijih političara Srpske stranke u Dalmaciji) koji su iz Vrlike djelovali na tromeđi Dalmacije, Banske Hrvatske i Bosne, te agenta Špira Krstić sa nepoznatim sjedištem. 59 U razdoblju nakon 1851. djelatnost srpske nacionalne propagande bila je zamrla sve dok je 1861. nije preuzeo Ilija Garašanin. Tada su u Dalmaciju ponovo počeli dolaziti srpski agenti koji su obilazili zagorska područja na sjeveru pokrajine, najgušće naseljena pravoslavnim stanovništvom.60 Među njima se posebno isticao Bogoljub Petranović, koji je radio na širenju srpske državne ideje u Dalmaciji s ciljem da se u slučaju eventualne propasti Habsburške Monarhije, Srbiji pripoji cijela pokrajina ili barem područja većinski naseljena Srbima. U skladu s tim on je 70.-ih godina XIX. stoljeća aktivno sudjelovao u procesu političkog osamostaljenja srpskog pokreta, a njegova gledišta našla su odjeka i u programu Srpske stranke. Opisujući svoju djelatnost u Dalmaciji Petranović je vladi u Beogradu 1869. uputio pismo koje je, među ostalim, sadržavalo i ove riječi: "Do 1862. usporedo hrvatstvu napredovalo je i srpstvo, sad nažalost vene srpstvo u hrvatstvu. Preko poznatih sveštenika, Ipak, učinak Banovih i Pucićevih nastojanja bio je minimalan jer su obojica zapravo bili hrvatski ilirci sa srpskom nacionalnom sviješću, koji su dubrovačko kulturno i civilizacijsko nasljeđe neuspješno pokušavali obući u srpsko političko ruho. Stjepan ĆOSIĆ, Dubrovnik nakon pada Republike, Dubrovnik 1999., str. 333. - 335.; Branka PRPA-JOVANOVIĆ, n. dj., str. 5, 8, 54 - 55, 71. - 73, 80, 90, 93.; Rade PETROVIĆ, n. dj., 1982., str. 66, 67, 70, 71, 90. 59 Rade PETROVIĆ, n. dj.,1982. str. 70. 60 Damir AGIČIĆ, n. dj., str. 86 - 91.; Dragutin PAVLIČEVIĆ, n. dj., 2007. str. 121.; Dušan PLENČA, Kninska ratna vremena 1850. - 1946., Zagreb 1988., str. 36.; Petar ŠIMUNIĆ, n. dj., str. 68, 83. 58

27

učitelja, narodnjaka i naših gimnazista, ja bi se poduzeo najopreznije i izvidati tu ranu od braće, da ne bude nikom krivo. Kada smo braća podijeljena nek' se zna što je čije do smrti slučajna gospodara".61 Važan djelatnik srpske propagande u Dalmaciji bio je i Stefan Ljubiša koji je tijekom 60.-ih i 70.-ih godina XIX. stoljeća bio u samom vrhu dalmatinske politike i koji je svojom javnom i tajnom djelatnošću pridonio osamostaljenu srpskog pokreta. No, o njemu opširnije u nastavku.

4. Srpski pokret u Dalmaciji u političkom okviru Narodne stranke Usprkos svemu navedenom, srpski pokret u Dalmaciji tijekom 60.-ih i 70.-ih godina XIX. stoljeća nije na političkoj pozornici djelovao samostalno nego u okviru Narodne stranke. Naime, srpski integracijski procesi nisu još bili odmakli dovoljno daleko da bi omogućili stvaranje posebne političke organizacije pa je Narodna stranka bila jedini politički okvir koji je Srbima omogućavao, kroz pružanje otpora odnarođivačkoj politici bečkog središta i dalmatinskih autonomaša, obranu posebnog vjerskog i narodnog identiteta.

4. 1. Narodni preporoda u Dalmaciji Nakon obnove ustavnosti u Habsburškoj Monarhiji 1860. političko grupiranje u Dalmaciji odvijalo se oko pitanja njenog sjedinjenja s Banskom Hrvatskom i oko pitanja zamjene talijanskog jezika, koji je bio dominantan u upravi školstvu i u javnosti općenito, hrvatskim jezikom kojim je govorila većina stanovništva pokrajine. Pitanje sjedinjenja postavljalo se još od propasti Mletačke Republike 1797. kada se Dalmacija, nakon više stoljeća odvojenosti, našla u istom državnom okviru s 61

Rade PETROVIĆ, n. dj., 1982., str. 181, 244.

28

ostalim hrvatskim pokrajinama. No, usprkos jasno izraženim težnjama za sjedinjenjem i carskim obećanjima u tom smislu, vlada u Beču je Dalmacijom raspolagala kao sa dinastičkim dobitkom i nije dopuštala njeno sjedinjenje s Banskom Hrvatskom. Razlog je bio strah bečkog središta bi tako ojačana Ugarska mogla stajati na putu pokušajima unutrašnjeg preuređenja Habsburške Monarhije na temelju monarhijskog legitimizma i povijesne autonomije pojedinih pokrajina. Uz to, vanjskopolitički i strateški ciljevi Habsburške Monarhije diktirali su vladi potrebu da preko Dalmacije osigura prevlast na Jadranu, odnosno status pomorske sile i utjecaj na Balkanu, pa je Dalmacija "Austriji bila značajna strateška točka, ono što je Malta bila Engleskoj". 62 Zato je, nakon kratke ali burne francuske vladavine tijekom koje su napravljeni prvi koraci prema modernizaciji, od negdašnje Mletačke Dalmacije između Zrmanje i Neretve, negdašnje Mletačke Albanije, odnosno Boke kotorske i od područja negdašnje Dubrovačke Republike stvorena Kraljevina Dalmacija. Njeno sjedinjenja s Banskom Hrvatskom bečki dvor je tijekom prve polovice XIX. stoljeća formalno priznavao, ali ga je izbjegavao ostvariti. Privremeno sjedinjenje hrvatskih pokrajina u rukama bana Jelačića 1848., koji je u Dalmaciji bio gubernator, bilo je kratkotrajni politički ustupak učinjen pod pritiskom tadašnjih revolucionarnih okolnosti. Nakon obnove ustavnosti, a tijekom razdoblja unutrašnjeg političkog preustroja u Habsburškoj Monarhiji u prvoj polovici 60.-ih godina XIX. stoljeća, pitanje sjedinjenja Dalmacije s Banskom Hrvatskom htjelo se u Beču iskoristiti kao sredstvo pritiska na Hrvatski sabor, s namjerom da se Bansku Hrvatsku odvoji od Ugarske i 62

Stjepan ANTOLJAK, Dalmatinsko pitanje kroz vjekove, Zagreb 1944. str. 60, 91, 104, 105.; Grga NOVAK, Prošlost Dalmacij, knjiga druga, Split 2004., str. 55 - 61, 96 - 110.; Josip BEROŠ, "Preludij u Dalmaciji 1860./61.", u: Dalmacija 1870, zbornik, Zadar 1972. str. 104, 105, 121, 122.; Šime Tome PERIČIĆ, Povijest Dalmacije od 1797. do 1860., Zadar 2006. str. 162 - 166., 197, 198.; Josip VRANDEČIĆ, "Protuintegracijski sadržaj hrvatskih povijesnih regionalizama", u: Nacija i nacionalizam u hrvatskoj povijesnoj tradiciji, ur. Tihomir CIPEK, Josip VRANDEČIČ, Zagreb 2007. str. 97, 100, 101.

29

pridobije za centralističko preuređenje Monarhije. Nakon razdoblja javnih političkih akcija, zakulisnih spletki, polemičkog rata brošurama između pobornika i protivnika sjedinjenja, sazivom Dalmatinskog sabora 18. travnja 1861., Dalmacija je ostala odvojena od Banske Hrvatske i pod izravnom upravom vlade u Beču. Takvo stanje još je više učvršćeno stvaranjem Austro-ugarske nagodbe 1867. odnosno Hrvatskougarske nagodbe iz 1868. na osnovu kojih je, Dalmacija ostala u sklopu austrijskog dijela Monarhije, a Banska Hrvatska u sklopu Ugarske. Iako pravno nedorečeno ovo je rješenje opstalo sljedećih pola stoljeća. 63 Ovakav razvoj događaja je početkom 60.-ih godina XIX. stoljeća u političkom životu Dalmacije u prvi plan stavio jezično pitanje. Naime, iako je talijanski jezik bio materinski tek neznatnoj manjini stanovništva pokrajine ( približno 5% 1857.; 5,79% 1880.; 2,57 % 1900.) 64 on je kao službeni obilježavao cjelokupni javni života. Uzrok ovakvom stanju stvari nije bila samo stoljetna mletačka vladavina nego i politika sustavne talijanizacije školstva, sudstva, uprave i javnog života koju je početkom XIX. počela provoditi francuska, a zatim nastavila austrijska vlast. Doseljavanjem talijanskih činovnika i privrednika te školovanjem domaćih sinova u sveučilišnim središtima na Apeninskom poluotoku, ponajviše Padovi, u primorskim gradovima Dalmacije su nastale jezgre talijanskog ili potalijančenog građanstva koje je svojim utjecajem zamijenilo stari plemićki stalež i koje je jezično, kulturno, a dijelom i Šime Tome PERIČIĆ, n. dj., 2006. str. 198, 374 - 379. 491 - 494.; Stjepan ANTOLJAK, n. dj, str. 159 - 213.; Grga NOVAK, n. dj., 2004., str. 58 - 61, 98 - 110, 121 - 132, 151, 152. Naime, prema odredbama Hrvatsko-ugarske nagodbe Dalmacija je spadala u zemlje Hrvatskog Kraljevstva, odnosno "Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije" kako se navodi u člancima 1. - 9. Nagodbe. To je izričito naglašeno i u članku 66. u kojem piše kako "sadašnja Dalmacija" spada u teritorij Hrvatskog Kraljevstva. No, na osnovu članak 65. faktičnu realizaciju tog prava ostavlja u rukama Ugarske vlade, uz obavezu da se sasluša mišljenje Dalmacije. Josip ŠARINIĆ, Nagodbena Hrvatska, Zagreb 1972., str. 272. - 276, 290, 291. 64 Mithad KOZLIČIĆ, Ante BRALIĆ, n. dj., str. 265.; Luigi MASCHEK, Repertorio Geograficostatistico dei loughi abitati nel Regno di Dalmazia, Zara 1888. str 21.; Dinko FORETIĆ, "O etničkom sastavu stanovništva Dalmacije u XIX. stoljeću, s posebnim osvrtom na stanovništvo talijanske narodnosti", u: Dalmacija 1870., zbornik, Zadar 1972. str.77.; Općinski rječnik za Dalmaciju, Beč 1908. str. 88. 63

30

politički, bilo okrenuto Italiji. Nasuprot tome, većinsko slavensko, hrvatsko i srpsko, stanovništvo (oko 76% Hrvata, oko 19% Srba prema izračunima iz 1844.; 77% Hrvata, oko 16% Srba i oko 1% ostalih, prema popisu stanovništva 1880.; odnosno oko 81,12% Hrvata, 16,21 % Srba i prema popisu stanovništva 1900.) 65 bilo je gospodarski i kulturno posve zanemareno. Loš gospodarski i društveni položaj slavenskih seljaka bio je uvjetovan primitivnim načinom obrade zemlje, kolonatskim ili kmetskim položajem, te velikim brojem nameta i lihvarstvom. Zbog toga, ali i zbog potalijančenog školskog sustava, u prvoj polovici XIX. stoljeća stvorena je predodžba o talijanskom kao jeziku višeg staleža i hrvatskom kao jeziku običnog puka koji nije pogodan za javnu upotrebu. Zato je borba za afirmaciju narodnog jezika i njegovo uvođenje u javnu upotrebu bila jedan od glavnih zadataka hrvatskog narodnog preporoda u Dalmaciji. 66 Različita gledišta o pitanju sjedinjenja Dalmacije s Banskom Hrvatskom i o jezičnom pitanju, bila su razdjelnica oko koje su početkom 60.-ih godina XIX. stoljeća u Dalmaciji nastale dvije političke stranke: Autonomaška stranka i Narodna stranka. Autonomaška stranka se protivila sjedinjenju Dalmacije s Banskom Hrvatskom i zalagali se za njenu autonomiju i nastavak prevlasti talijanskog jezika na svim područjima javnog života. Ipak, suočeni s činjenicom da su Talijani u Dalmaciji bili neznatna manjina u slavenskom moru, autonomaši su težili stvoriti posebnu Slavodalmatsku naciju koja je trebala biti utemeljena na kulturnom dvojstvu stanovništva pokrajine; njihovu slavenskom podrijetlu i civilizacijskom utjecaju Italije. Ovu je

Mithad KOZLIČIĆ, Ante BRALIĆ, n. dj., str. 176.; Luigi MASCHEK, n. dj., str. XXI, 155.; Dinko FORETIĆ, n. dj., 1972. str. 73.; Općinski rječnik za Dalmaciju, str. 88. 66 Šime Tome PERIČIĆ, n. dj., 2006. str. 133 - 143, 310 - 322, 467 - 473.; Vjekoslav MAŠTROVIĆ, "Jezično pitanje u doba narodnog preporoda u Dalmaciji" u: Narodni preporod u dalmaciji i Istri, zbornik, Zagreb 1969., str. 219 - 242.; Grga NOVAK, n. dj., 2004. str. 88 - 90, 111 - 116.; Nikša STANČIĆ, n. dj., 1980. str. 33, 34, 48, 153, 155. 65

31

ideju najjasnije izrazio Niccolò Tommaseo. On je, u skladu sa shvaćanjima svoga vremena, tvrdio da Slavo-dalmatinska nacija ima posebnu misiju u povijesti čovječanstva, biti kulturno i gospodarski posrednik između Apenina i Balkana. U konačnici ovo je ipak trebalo rezultirati talijanizacijom slavenskog stanovništva Dalmacije jer je, prema riječima utjecajnog autonomaškog vođe i dugogodišnjeg gradonačelnika Splita Antonia Bajamontia, "talijanizirati se znači, civilizirati se". Tim više što se ovo gledanje poklapalo sa prezirom austrijske vlasti prema svim oblicima hrvatske pučke kulture i njenim nastojanjem da se proces civilizacijskog podizanja pokrajine ostvari talijanizacijom. Autonomašima je na ruku išlo i nastojanje vlade u Beču da spriječi "zauzimanje" pokrajine od strane hrvatskog nacionalizma ali i postojanje jakog osjećaja partikularnog dalmatinstva koji je nastao pod utjecajem višestoljetne političke odvojenosti Dalmacije od ostalih hrvatskih zemalja. 67 Ogledni primjer korištenja autonomaške ideologije u političkoj praksi bila je upravo politička djelatnost Antonia Bajamontija koji je Splitu bio namijenio uloga posrednika između "barbarskog istoka i civiliziranog zapada". Iako su autonomaši formalno nastupali kao austrijski lojalisti, iza 1870. čak su i uzeli ime "Ustavno liberalna stranka", među njima je djelovala skupina radikalnih talijanskih nacionalista i iredentista koji se ujedinjenju Dalmacije s Banskom Hrvatskom nisu protivili zbog težnje za stvaranjem Slavo-dalmatinske nacije, nego zbog pritajene nade da će Dalmacija prije ili poslije biti priključena talijanskoj državi proglašenoj 1861. Ovoj skupini je, među ostalima, pripadao i Bajamonti koji je u mladosti zbog

67

Josip VRANDEČIĆ, Dalmatinski autonomistički pokret u XIX. stoljeću, Zagreb 2002. str. 14, 63, 69 - 72, 134 - 136.; ISTI, n. dj., 2007. str. 99.; Ivan KATUŠIĆ, Vječno progonstvo Nikole Tommasea, Zagreb 1975. str. 86 - 91.; Nikša STANČIĆ, "Nacionalna integraciona ideologija dalmatinskih narodnjaka 1860/61. godine", Radovi instituta za hrvatsku povijest, god. 11/1978., str. 192, 195, 196.; Antonio CETNAROWICZ, n. dj., str. 44, 48, 49.

32

iredentizma bio pod prismotrom austrijskih vlasti i koji je među autonomašima slovio kao zastupnik talijanske manjine u Dalmaciji. 68 U društvenom smislu iza autonomaštva je stajao oligarhijski sloj u primorskim gradovima koji je htio sačuvati svoj povlašteni položaj te brojni austrijski činovnici, koji su se bojali da bi zbog sjedinjenja Dalmacije s Banskom Hrvatskom i uvođenja hrvatskog jezika u javnu upotrebu mogli ostati bez svojih sigurnih zaposlenja. Ipak, s vremenom se pokazalo da je autonomaški ideološki i društveni okvir bio previše isključiv, odnosno da je bila riječ o regionalizmu koji je ponajprije konkurirao hrvatskoj nacionalnoj integraciji na području gradskog društva negdašnje Mletačke Dalmacije. 69 Nasuprot autonomašima, Narodna stranka se zalagala za sjedinjenje Dalmacije s Banskom Hrvatskom i za uvođenje hrvatskog, kao jezika većine stanovnika pokrajine, u javni život. Za postizanje ovih ciljeva narodnjaci su se oslanjali na hrvatsku državno-pravnu tradiciju koja je u legitimističkom okviru Habsburške Monarhije bilo formalno priznata ustavna kategorija. Važan je bio i utjecaj ideologije jugoslavizma iz Banske Hrvatske jer je isticanje veličine, snage i solidarnosti južnih Slavena, ali i Slavena općenito, služilo je kao sredstvo za rješenje glavnog problema preporodnog pokreta, prevladavanje partikularističke autonomaške ideologije. 70 Kada je nakon sazivanja Dalmatinskog sabora u travnju 1861. postalo jasno da sjedinjenje Dalmacije s Banskom Hrvatskom neće biti ostvareno tako brzo, Narodna stranka se okrenula praktičnoj borbi za ponarođenje, odnosno uvođenje hrvatskog jezika u javni život, te političko preuzimanje pokrajinskih institucija. Da bi to ostvarili narodnjaci su nastojali pridobiti pripadnike građanstva na području Josip VRANDEČIĆ, n. dj., 2002. str. 106 - 114, 129, 161.; Antonio CETNAROWICZ, n. dj., str. 29, 38, 46. 69 Josip VRANDEČIĆ, n. dj., 2002., str. 88, 89, 109.; ISTI, n. dj., 2007., str. 108 - 110.; Antonio CETNAROWICZ, n. dj., str. 75.; Nikša STANČIĆ, n. dj., 1980. str. 33 - 37. 70 Nikša STANIČIĆ, n. dj., 1980., str. 141 -145, 172, 173.; Grga NOVAK, n. dj., 2004., str. 136 - 140. 68

33

negdašnje Mletačke Dalmacije gdje su autonomaši imali najjača uporišta, oslanjajući se pri tome na ruralna područja zagorskog dijela pokrajine, gdje je živjela većina srpskog stanovništva, te na Dubrovnik i Boku kotorsku. Pokretanje lista Il Nazionale koji je odmah postao neka vrsta zastave oko koje su se okupljali članstvo i simpatizeri Narodne stranke, osnivanje Matice dalmatinske i niza čitaonica koje su djelovale lokalne političke podružnice, te osvajanje vlasti u 46 općina na prvim lokalnim izborima 1865., predstavljali su prve narodnjačke političke uspjehe. 71 Politički vjetar u leđa narodnjacima bio je Krivošijski ustanak 1869., dolazak slavenski usmjerenog namjesnika maršala Gabrijela Rodića, te promjena u politici bečkog središta gdje je od travnja 1870. do veljače 1871. na vlasti bila Slavenima sklona konzervativno-federalistička vlada grofa Alfreda Potockog. U tako povoljnim političkim okolnostima Narodna stranka je na izborima održanim u srpnju 1870. osvojila većinu u Dalmatinskom saboru, a do kraja 80.-ih godina XIX. uspjela je autonomaše potisnuti iz gotovo svih općina u Dalmaciji. Posebnu političku važnost imala je pobjeda Narodne stranke na općinskim izborima u Splitu 1882., jer je time iz središta pokrajine uklonjeno važno autonomaško uporište. Nakon narodnjačke pobjede u Trogiru 1886. i Starom Gradu 1889., Zadar je sve do propasti Monarhije ostao jedina autonomaška politička oaza u Dalmaciji. Istovremeno, tijekom 70.-ih i 80.-ih godina XIX. stoljeća hrvatski je jezik uveden u škole, gimnazije, te u ograničenoj mjeri u upravu i sudstvo. Ipak, jezično pitanje je ostalo neriješeno sve do 1912. 72

71

Grga NOVAK, n. dj., 2004., str. 143 - 150. Stjepan ANTOLJAK, n. dj., str. 254, 255, 277, 278.; Grga NOVAK, n. dj., 2004. str. 150 - 157.; Rade PETROVIĆ, n. dj., 1982., str. 148 - 156. 72

34

4. 2. Srpska dijaspora i srpski pokret u doba narodnog preporoda u Dalmaciji Iako je ideološki sklop Narodne stranke bio dovoljno općenit da omogući da joj se priključi politički aktivni dio srpskog građanstva, "narodna svijest dalmatinskih Srba u usporedbi s narodnom sviješću dalmatinskih Hrvata, imala je uranjeniji tok i brže se razvijala".73 To je u velikoj mjeri bilo rezultat prethodno opisane integrativne uloge SPC te naslijeđa Srpsko-dalmatinskog magazina koji je od 1836. do 1848. predstavljao uvodnu kulturno-prosvjetnu fazu srpskog pokreta u Dalmaciji, zbog čega je srpska dijaspora u Dalmaciji imala jasnije narodne, ali i političke, ciljeve. 74 Ipak, ovo nije bilo dovoljno da srpski pokret, u doba obnove političkog života u Dalmaciji nakon 1860. nastupi samostalno. Razlog tomu valja tražiti u nepovoljnoj demografskoj, društvenoj i zemljopisnoj strukturi srpske dijaspore, koja je početkom narodnog preporoda činila malo manje od petinu stanovništva pokrajine (18,52% prema popisu stanovništva iz 1857.) 75 i čiji su pripadnici bili kompaktno naseljeni na dva područja; na sjeveru negdašnje Mletačke Dalmacije te u Boki kotorskoj. U ostalim, pogotovu primorskim predjelima, a posebno u gradovima, srpskog stanovništva je bilo malo ili ga uopće nije bilo. Pripadnici srpske dijaspore u Dalmaciji velikom većinom su bili seljaci, 89%, koji su živjeli na pretežno krškim područjima baveći se ekstenzivnom zemljoradnjom i stočarstvom i koji uglavnom nisu osjetili blagotvorni utjecaj vinske konjunkture polovicom XIX. stoljeća. Rezultat svega je bilo opće siromaštvo, koje je u Boki kotorskoj donekle olakšavala mogućnost zapošljavanja u brodarstvu. Uz to, općenito niska civilizacijska razina čitavog zagorskog područja Dalmacije kod Srba je bila još niža, zbog činjenice da je

Benedikta ZELIĆ-BUĆAN, Hrvatski narodni preporod u Dalmaciji i don Miho Pavlinović, Split 1992., str. 13. 74 Drago ROKSANDIĆ, n. dj., 1991., str. 110. 75 Mithad KOZLIČIĆ, Ante BRALIĆ, n. dj., str. 265. 73

35

pravoslavno svećenstvo, razmjerno malobrojnije i slabije obrazovano od katoličkog, bilo manje učinkovit posrednik u prenošenju civilizacijskih tekovina europskog zapada. 76 U ovakvoj situaciji glavni oslonac srpskog pokret su bile patriotske skupine koje su činili pripadnici konzervativnih društvenih elita koji su bili nositelji srpske nacionalne agitacije: pravoslavni svećenici i monasi, trgovci i bogatiji seljaci. Posebno veliku ulogu igrali su monasi, cijenjeni kao duhovni vođe, prenositelji kulturne baštine i narodnih predaja čiji su manastiri igrali ulogu vjerskih, kulturnih, narodnih, pa čak i političkih središta. To je bilo posebno očito u slučaju manastira Krka koji je tijekom 70.-ih godina XIX. stoljeća bio pokrovitelj akcija za političko osamostaljenje srpskog pokreta. Važno je istaknuti da se pravoslavno svećenstvo odlikovalo konzervativizmom i nepovjerenjem prema "latinstvu" tj., katoličanstvu, te da zbog narodnog obilježja svoje crkve nije bilo spremno podržavati nacionalnu ideju koja nije bila srpska. Zato je među pravoslavnim konzervativcima bilo je dosta pobornika samostalnog djelovanja srpskog pokreta. Najistaknutiji među njima bili su, arhimandrit, kasnije episkop, Nikodim Milaš, već spomenuti svećenik-agent Đorđe Nikolajević, te svećenik i profesor u zadarskom pravoslavnom sjemeništu i vjeroučitelj u zadarskoj gimnaziji, Ljubomir Vujnović. Ipak, politički najaktivniji i najutjecajniji dio društvene strukture srpske dijaspore u tadašnjoj Dalmaciji, bili su pripadnici malobrojnog građanstva. Uz trgovce, koji su velikim dijelom doselili iz Bosne i Hercegovine, ovoj skupini su pripadali brodovlasnici iz Boke kotorske te rijetki pripadnici intelektualnih zanimanja, učitelji, liječnici i pravnici. Posebno su se isticali pojedinci koji su završili bogosloviju u Srijemskim Karlovcima i odatle donijeli ideje Svetozara Miletića, vođe srpskog pokreta u Ugarskoj. Mnogi od njih Nikša STANČIĆ, n. dj., 1990. str. 594 - 601.; ISTI, n. dj., 1978. str. 262, 263.; Rade PETROVIĆ, n. dj., 1982. str. 191 - 194.

76

36

kao npr., Lazar Tomanović, Jovo Nakićenović i Risto Kovačević, bili su kasnije istaknuti aktivisti Srpske stranke. Važan, iako ne naročito brojan, dio politički aktivnog srpskog građanstva činili su Srbi katolici koji su 80.-ih i 90.-ih godina XIX. stoljeća imali važnu ulogu u politici Srpske stranke, najviše u Dubrovniku, o čemu više nešto kasnije. 77 Sve, ovo pokazuje da je srpski pokret u doba narodnog preporoda, tijekom 60.-ih i 70.-ih godina XIX. stoljeća, imao vrlo usku društvenu osnovicu, odnosno da srpska svijest još uvijek nije bila prodrla u šire slojeve srpske dijaspore u Dalmaciji. Takvo stanje stvari najjasnije ilustrira svjedočanstvo Lazara Tomanovića prema kojemu pripadnici pravoslavne školske mladeži u Dalmaciji, koji su bila podrijetlom sa sela, tada nisu bili nadahnuti "srpskim duhom" jer "o njemu kod kuće ni sanjali nisu". 78 Ipak, politički aktivni pripadnici srpske dijaspore nisu bili spremni bezuvjetno prihvatiti jugoslavizam Narodne stranke nego su pragmatično surađivali sa hrvatskim građanstvom jer im je ono bilo jedini saveznik u otporu autonomaškoj eliti primorskim gradovima koja je prema Srbima i njihovoj nacionalnoj i vjerskoj tradiciji imala netolerantan stav. 79 Zbog ovakvog stanja stvari srpski pokret u Dalmaciji tijekom 60.-ih i 70.-ih godina XIX. stoljeća se nije bez rezerve izražavao kroz Narodnu stranku, nego je pod utjecajem Kneževine Srbije i srpskog pokreta iz južne Ugarske, te pod utjecajem

Nikša STANČIĆ, n. dj., 1990., str. 608, 609, 612.; Rade PETROVIĆ, n. dj., 1982. str. 194 - 205.; Branka PRPA JOVANOVIĆ, n. dj., str. 11, 12, 21, 84.; Tihomir RAJČIĆ, "Neka zapažanja o društvenoj osnovici srpskog nacionalizma u Dalmaciji", Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, sv. 39/1997., str. 263. - 268. 78 Nikša STANČIĆ, n. dj., 1990., str. 614. Mnogo poraznije svjedočanstvo o stanju srpske nacionalne svijesti u Dalmaciji sredinom XIX. stoljeća donosi književnik Marko Car koji ističe kako je tek Srpski list 1880. "dalmatinsko srpstvo iz mrtvih trgao, zadahnuo ga narodnom mišlju i narodnim idealima , te iz besvjesne gomile stvorio živu i kompaktnu Srpsku stranku". Marko CAR, Sava Bjelanović, Dubrovnik 1911., str. 9. 79 Ipak, ovdje treba imati na umu da je među dalmatinskim autonomašima postojala građanska elita koja je autonomaški pokret oblikovala na temelju liberalnih vrijednosti XIX. stoljeća i koja je stoga bila nešto otvorenija prema Srbima i njihovoj vjeri. Josip VRANDEČIĆ, n. dj., 2002., str. 11. 77

37

političkih okolnosti na području hrvatskih zemalja i Habsburške Monarhije općenito, u Dalmaciji tekao posebni proces srpske nacionalne integracije. 80 Tako je već 1861. godine je poluslužbeni list beogradske vlade Vidovdan, objavio članak Vuka Karadžića u kojem je ovaj ponovio svoje tvrdnje kako su štokavci Srbi, kajkavci Slovenci, dok se "ostaci i potomci" starih Hrvata samo čakavci u nekim priobalnim gradovima i na jadranskim otocima. Također Karadžić je ustvrdio kako Hrvati nikad nisu bili poseban narod, različit od Srba "već da se jedna grana srpskog naroda nazvala Hrvatima" te da je Hrvatsko. Kraljevstvo samo političko i geografsko ime bez hrvatskog narodnog sadržaja. Dvije godine kasnije Vidovdan ističe kako je Dalmacija "grančica srpstva" koja ne može imati hrvatsko narodno obilježje i hrvatstvu suprotstavlja dalmatinstvo, koje je trebalo biti jamac očuvanja dalmatinske autonomije za buduće svesrpsko ujedinjenje. Vidovdan zato optužuje Mihovila Pavlinovića da svojim tadašnjim zastupanjem jugoslavizma želi pohrvatiti tobožnju srpsku većinu u Dalmaciji te ističe da Srbi u okviru Narodne stranke za cilj trebaju imati uklanjanje prevlasti autonomaša u politici i talijanskog jezika u javnom životu. Slično ovome i dopisnik novosadskog Srpskog dnevnika, glasila neformalnog političkog kruga oko Svetozara Miletića, još 1860. ističe kako Srbi u Dalmaciji podržavaju sjedinjenje s Banskom Hrvatskom zbog svojih posebnih interesa tj. očuvanja posebnog srpskog narodnog i vjerskog identiteta. 81 Upravo takvu, pragmatičnu, politiku vodio je tadašnji dalmatinski episkop Stefan Knežević koji je bio virilni član Dalmatinskog sabora i zastupnik u Carevinskom vijeću u Beču. Isprva narodnjak, Knežević se 1864., u sklopu podrške koju su tadašnjem predsjedniku bečke vlade Antonu von Schmerlingu i njegovoj Nikša STANČIĆ, n. dj., 1978., str. 263. - 269.; ISTI, n. dj., 1980. str. 177. - 180, 259. - 264, 281, 304 - 309.; Rade PETROVIĆ, n. dj., 1982., str. 191. 81 Nikša STANČIĆ, "Program Mihovila Pavlinovića iz godine 1869.", Historijski zbornik god. XXV XXVI/1970. - 1971., str. 123, 124, 125.; Nataša BAŠIĆ, n. dj., str. 126, 127.; Mirjana GROSS, Agneza SZABO, n. dj., str. 189.; Rade PETROVIĆ, n. dj., str. 181. 80

38

centralističkoj politici pružili svi najviši katolički i pravoslavni prelati u Dalmaciji i Banskoj Hrvatskoj, priklonio autonomašima. U pozadini ove političke konverzije vjerojatno je bio strah od gubitka državnih dotacija, ali i nastojanje da se poboljša položaj pravoslavaca u Dalmaciji. Da je tome tako svjedoči uvjerenje koje se pojavilo unutar katoličke hijerarhije u Dalmaciji, koje se kasnije pokazalo točnim, da iza Kneževićeva postupka stoji politička računica tj. težnja za samostalnim političkim organiziranjem dalmatinskih Srba. U prilog tome govori i nekrolog koji je u povodu Kneževićeve smrti 1890. objavljen u Srpskom glasu, u kojem je istaknuto kako je Knežević polovicom 60.-ih godina XIX. stoljeća smatrao da je unutar Narodne stranke "stalo navaljivati pretjerano hrvatstvo", i da je Srbi trebaju napustiti jer u njenoj politici "nema iskrenosti i pravog bratstva".82 U tom smislu ne treba čuditi što su pravoslavni konzervativci oko Kneževića već 60.-ih godina XIX. stoljeća zastupali ekskluzivnu srpsku nacionalnu ideju usko povezanu s pravoslavljem. Zbog podozrivosti prema katolicizmu gajili su nepovjerenje prema Hrvatima, odbacivali tadašnji jugoslavizam Narodne stranke, nisu prihvaćali ni sjedinjenje Dalmacije s Banskom Hrvatskom, a konkretni politički cilj bio im je razbijanje Narodne stranke i političko osamostaljenje srpskog pokreta. Ipak, oni su šutke sudjelovali u preporodnim aktivnostima koje su smatrali korisnim za srpsku integraciju, nastojeći istovremeno odgojiti svećenike i učitelje koji će u budućnosti mobilizirati pravoslavne seljake za podršku srpskom pokretu. Primjer toga bila je djelatnost pravoslavnog svećenika Ljubomira Vujnovića koji je, radeći kao vjeroučitelj na zadarskoj gimnaziji, "po' sata diktirao lekcije, a drugi po' sata nas je katehizirao u srpstvu", kako se to kasnije prisjećao Lazar Tomanović. Rezultat

Antonio CETNAROWICZ, n. dj., str. 166, 169.; Kosta MILUTINOVIĆ, n. dj., 1973., str. 158. 172.; "Stefan Knežević, vladika dalmatinski", Srpski glas, 5/1890. 82

39

svega bilo je to da je Tomanović, kao i mnoge njegove kolege, postao "vatren Srbin". 83 U ovakvom ozračju je među pravoslavnom mladeži u zadarskom sjemeništu i u zadarskoj gimnaziji, krajem studenoga ili početkom prosinca 1865., osnovano učeničko društvo "Prvenac". Društvo je izdavalo istoimeni interni ćirilični rukopisni list koji je izražavao nepovjerenje prema Hrvatima i Narodnoj stranci i iznosio posebne srpske nacionalne i političke zahtjeve. Na stranicama Prvenca Lazar Tomanović je promicao zamisao Vuka Karadžića o srpstvu svih štokavaca bez obzira na vjeru i optuživao Narodnu stranku za "hrvaćenje" Srba, navodno činili većinu stanovništva Dalmacije. Pored Lazara Tomanovića član ovog društva bio je budući vođa Srpske stranke Savo Bjelanović, te budući srpski političari: Jovo Nakićević, Stanislav Brkanović i Risto Kovačević. 84 Istovremeno, na razvoj srpskog pokreta u Dalmaciji utjecala je i evolucija hrvatske politike u okviru Narodne stranke, posebno konačna kristalizacija stajališta Mihovila Pavlinovića koji je u kontekstu promjena do kojih je u Habsburškoj Monarhiji došlo u drugoj polovici 60.-ih godina XIX. stoljeća, počeo jače i otvorenije promicati ideju hrvatske državnosti. Ovakvo Pavlinovićevo držanje proizašlo je iz uvjerenja da je jugoslavizam odigrao svoju integracijsku ulogu, te da više ne može biti štit protiv agresivnog talijanaštva i protiv prodora srpske nacionalne i državne ideje u Dalmaciju. Stoga je on počeo zastupati ideju o hrvatskom političkom narodu shvaćenu na demokratski način, tj. on ovim pojmom nije obuhvatio samo plemiće i

Nikša STANČIĆ, n. dj., 1980., str. 260, 262.; Nikša STANČIĆ, n. dj., 1990., str. 612.; Benedikta ZELIĆ-BUĆAN, n. dj., str. 181.; Lazar TOMANOVIĆ, "Miletićev utjecaj na primorju", Letopis Matice srpske, knj. 308, sv. 3/1926., str. 103. - 109. 84 Dušan BERIĆ, "Omladinsko društvo Prvenac i narodni preporod u Dalmaciji", Mogućnosti, god. X./1963., br. 4, str. 407. - 416.; Dušan BERIĆ, Iz književne prošlosti Dalmacije, Split 1965., str. 114.; Kosta MILUTINOVIĆ, n. dj.,1973., str. 91, 92.; ISTI, "Dvije faze u političkom razvoju Save Bjelanovića", u: Benkovački kraj kroz vjekove, zbornik, Zadar 1987., str. 225.; Nikša STANČIĆ, n. dj., 1970. str. 126. 83

40

više slojeve društva nego sve hrvatske građane. Isticanje hrvatskog državnog prava je, pri tome, trebalo poslužiti i kao sredstvo za reguliranje položaja Hrvatske u Habsburškoj Monarhiji, ali i kao ograda prema težnjama Srbije koje su se očitovale kroz tajnu nacionalnu propagandu na osnovu Načertanija, pod čijim je utjecajem Pavlinović i sam neko vrijeme bio. 85 Ipak, Pavlinović nije sasvim napustio ideju južnoslavenske solidarnosti koju je u novim okolnostima preoblikovao u zamisao o obrambenom savezu triju južnoslavenskih država, Hrvatske, Srbije i Bugarske. Također, Pavlinović nije bio pobornik potpunog izjednačavanja etničke i državne pripadnosti pa je Srbe u Hrvatskoj prihvaćao kao posebnu etničku i vjersku zajednicu koja može imati sva posebna prava, osim jednog, stvaranje srpske države na hrvatskom državno-pravnom području. Prema njegovu mišljenju Srbi su na području hrvatskih zemalja trebali biti "politički Hrvati", tj. hrvatski državljani, koji će skupa s Hrvatima, sudjelovati u borbi za obnovu hrvatske državnosti. 86 Vrlo važna sastavnica Pavlinovićevog ideološkog sklopa i njegove političke djelatnosti bila su i posebna vjersko-kulturna gledišta. Naime, Pavlinović je kao politički predstavnik ruralnih krajeva zagorske Dalmacije i kao izdanak jedne u znatnoj mjeri zaostale zemlje u kojoj je katolicizam imao dugu i vrlo čvrstu tradiciju, smatrao da kršćanske moralne vrijednosti treba sačuvati i u Nikša STANČIĆ, "Program Mihovila Pavlinovića iz godine 1869", Historijski zbornik, god. XXV XXVI/1970. – 1971., str. 121, 130 - 133.; ISTI, n. dj., 1980. str. 310, 313, 324, 325, 332. Mihovil Pavlinović je u đačkim danima, skupa sa prijateljima iz đačke družine "Ne boj se", od druge polovice 40.-ih godina do sredine 50.-ih godina XIX. stoljeća, bio pod utjecajem srpske nacionalne propagande Ilije Garašanina. Taj utjecaj je bio toliko jak da su se neki su čak odlučili napustiti bogosloviju i otići u Srbiju. Tako je npr. postupio budući pjesnik Luka Botić, doživjevši kasnije veliko razočarenje. Također, pod utjecajem knjiga V. S. Karadžića neki od njih su se međusobno pokušavali dopisivati ćirilicom i svoj su hrvatski jezik nazivali srpskim. Prenosiocima ovih utjecaja Benedikta Zelić- Bućan smatra neke bosanske franjevce, kao npr. fra Ivana Jukića, fra Blaža Josića, te svećenika ispovjednika na zadarskom sjemeništu Ivana Brčića. Benedikta ZELIĆ-BUĆAN, n. dj., str. 11 - 25. 86 Nikša STANČIĆ, n. dj., 1980., str. 9. - 37.; Tereza GANZA-ARAS, "Mihovil Pavlinović u sukobu između liberalizma i klerikalizma", u: Mihovil Pavlinović u politici i književnosti, urednik Nikša Stančić, Zagreb, Makarska 1990., str. 89. - 117. 85

41

novom vremenu koje je sve više naginjalo sekularizaciji. Gledano iz ondašnje europske perspektive ova stajališta mogla bi se opisati kao konzervativizam, tim više što je Pavlinović zaista pripadao jakoj konzervativnoj opoziciji koja se u cislajtanskom dijelu Monarhije odupirala reformskim zakonima njemačkih liberala. Ove reforme Pavlinović je odbijao i zbog toga što su njemački liberali nastojali centralizirati "svoj" zapadni dio Austro-Ugarske, što je sa stajališta hrvatskih interesa u Dalmaciji bilo vrlo pogubno. 87 Pavlinovićevo zauzimanje za Crkvu i njenu ulogu u društvu, navelo je mnoge liberale u Narodnoj stranci da ga počnu smatrati "natražnjakom" i "klerikalcem" jer im je izgledalo da on zalaganjem za nastavak utjecaja Katoličke crkve u društvu i državi, hrvatske nacionalne i političke interese podređuje interesima pape i Vatikana. Ipak, Pavlinovićeva vjersko-kulturna gledišta kao i stajališta njegovih kritičara valja vidjeti kao odraz opće zaostalosti tadašnje Dalmacije u kojoj su polemike između konzervativaca i liberala manje bile uvjetovane sukobom društvenih skupina sa različitim interesima, a više obojene ideološkom zagrižljivošću i sve otvorenijih nesuglasica u svezi sa napretkom srpske nacionalne integracije. 88 87

. Ondašnji europski konzervativizam je, nasuprot razumu, evoluciji i teoriji o prirodnom pravu, koji su smatrani previše apstraktnim i u stvarnosti neutemeljenim zamislima, u svojoj osnovi imao "temeljna povijesna prava koja čine cement ljudskog društva". Noseći stupovi tako uređenog društva trebali su biti vladarska kruna, plemstvo i tradicionalna, nacionalna, crkva. Iz Pavlinovićeve perspektive car Franjo Josip I. je figurirao kalo legitimni hrvatski kralj, a katoličanstvo je imalo ulogu tradicionalne crkve. No, umjesto plemstva, kojeg je u Dalmaciji bilo malo i koje uglavnom nije bilo sklono sudjelovanju u procesu konstituiranja hrvatske nacije, Pavlinović je čuvara tradicionalnih vrijednosti našao u pripadnicima "seljačkog društva" zagorskog zaleđa negdašnje Mletačke Dalmacije. Otud i njegov otpor nizu tzv. "Svibanjskih zakona" koje je Carevinsko vijeće usvojilo 1868., 1869. i 1874. i kojima je vlada njemačkih liberala u Beču iz ruku Katoličke crkve postupno preuzimala ovlasti na području bračnog prava i osnovnog obrazovanja, uvodeći čak i izvjestan stupanj nadzora nad njenom djelatnošću. Charlton J. HAYES, The evolution of modern nationalism, New York 1949. str. 84 - 119.; Ivan PEDERIN, "Mihovil Pavlinović kao književnik i narodni ideolog", Marulić, god. 21/1988, str. 56 - 58, 84. - 114.; Nikša STANČIĆ, n. dj., 1970. - 71., str.124.; Robert A. KANN, A History of the Habsburg Empire, Los Angeles, London 1977., str. 356 - 358. 88 Treba svakako imati na umu da u tadašnjem ruralnom neraslojenom hrvatskom društvu zapadni pojmovi liberalizma i konzervativizma nisu imali svoje puno značenje. Stoga je čak i kod Pavlinovića moguće naći elemente europskog liberalizma, posebno one koji odnose na prava pojedinih naroda na slobodan i samostalan razvoj. Nikša STANČIĆ, n. dj., 1980. str. 325, 329; Ivan PEDERIN, n. dj., 1988., str 56. - 58.; Vicko KAPITANOVIĆ, "Mihovil Pavlinović i liberalizam u XIX stoljeću", u:

42

Pavlinović je svoja nacionalna i vjersko-kulturna stajališta najjasnije izložio u spisu "Hrvatski razgovori" iz 1877. koji je odmah postao predmet kontraverzi jer je autoru donio optužbe za "skretanje" s izvornog narodnjačkog programa, za "klerikalizam", ali i za antisrpski šovinizam. Kako je vrijeme odmicalo ove su optužbe sve više postajale propagandni refren srpskog pokreta, pa je nakon osnivanja Srpske stranke 1880. Mihovil Pavlinović bio glavna meta srpskih polemičara. No, o tome podrobnije u III. poglavlju. Usporedo sa svime navedenim, u Dalmaciji se sve jače osjećao utjecaj srpskog pokreta iz južne Ugarske odakle je organizacija pod nazivom Ujedinjena omladina srpska (dalje UOS) koja 60.-ih i 70.-ih godina XIX. stoljeća promicala ideju svesrpske kulture s ciljem duhovnog, ali i političkog ujedinjenja svih južnih Slavena pod srpskim imenom. U Dalmaciji, UOS je kroz svoje podružnice u Budvi, Herceg Novome, Kotoru, Risnu, Dubrovniku, Šibeniku, Obrovcu, Kninu i Zadru distribuirala srpske knjige, organizirala nacionalne priredbe i vjerske svečanosti, promicala Karadžićeve ideje o srpstva svih štokavaca i srpstva triju vjera i, što je najvažnije, ideju o potrebi samostalnog političkog organiziranja Srba u Dalmaciji. Neki od aktivista UOS u Dalmaciji kao npr. Jozo Bona, Niko Stefanović, Ilija Račeta, Vladimir Simić i Aleksandar Katić, kasnije su igrali važnu ulogu u politici Srpske stranke, kako na pokrajinskoj, tako i na lokalnim razinama. 89 Ovoj organizaciji je pripadao i Lazar Tomanović koji je, kao zamjenik Ivana Danilova, krajem 60.-ih godina XIX. stoljeća bio faktični urednik Priloga uz Narodi

Mihovil Pavlinović u politici i književnosti, urednik Nikša Stančić, Zagreb, Makarska 1990. str. 77 87.; Tereza GANZA-ARAS, n. dj., 1990. str. 89 - 116.; Mirjana GROSS, "O nekim aspektima nacionalne ideje za vrijeme narodnog preporoda u Dalmaciji", Historijski pregled, god. IX/1963., br. 1, str. 11 - 19.; Benedikta ZELIĆ-BUĆAN, n. dj., 1992., str. 69. - 93. 89 Jovan SKERLIĆ, Omladina i njena književnost, Beograd 1906., str. 107, 108, 123, 131, 132, 153, 154, 162, 163, 221, 224.; Dušan BERIĆ, n. dj., 1965., str. 113, 114, 116; Nikša STANČIĆ, n. dj., 1990., str. 613, 614.; Tereza GANZA-ARAS, "Pitanje ujedinjenja nakon uspostave dualizma", u: Dalmacija 1870., zbornik, Zadar 1972., str. 222.; Mirjana GROSS, Agneza SZABO, n. dj., str. 272.

43

list odnosno Narodnog lista, hrvatskog priloga narodnjačkog glasila Il Nazionale koje je tada još uvijek izlazilo na talijanskome. Tomanović je tu, usprkos jugoslavističkom programu Narodne stranke, promicao srpski ekskluzivizam. Zbog objavljivanja brojnih dopisa koji su otvoreno poticali srpsku narodnu svijest; podrobna izvješća o srpskoj politici u južnoj Ugarskoj i njenom utjecaju na Srbe u Dalmaciji, izvješća iz Srbije o s posebnim naglaskom na njenu ulogu u kontekstu Istočnog pitanja; Prilog uz Narodni list i Narodni list jedno vrijeme su ostavljali dojam srpskog glasila koje u Dalmaciju promiče srpsku nacionalnu ideju. 90 U pozadini svega je, čini se, bio dogovor između Narodne stranke i predsjednika srpske vlade Ilije Garašanina o financijskoj pomoći narodnjačkom glasilu koje je za uzvrat trebalo podupirati istočnu politiku srpske vlade. Novinar Dinko Politeo bilježi da su za rečenu pomoć znali samo Ivan Danilov i beogradski čovjek za vezu s Dalmacijom Josip Tončić, te da su članci o Srbiji, s kojima se Pavlinović nije slagao, u uredništvu izazivali sukobe. Nasuprot tome Rade Petrović tvrdi da se ne može sigurnošću govoriti o tome da je narodnjačko glasilo dobivalo pomoć iz Srbije, "jer podaci koji za tom postoje više su indicija nego dokaza". 91 Veliki utjecaj na proces osamostaljenja srpskog pokreta u Dalmaciji imala je i Zastava, glasilo Srpske narodne slobodoumne stranke Svetozara Miletića iz južne Ugarske. Ovaj list je od polovice 60.-ih godina XIX. stoljeća bio važno glasilo srpskog pokreta općenito pa je stoga služio i kao tribina za iskazivanje ideja o potrebi

Nikša STANČIĆ, n. dj., 1980. str. 304, 305.; "Uspomene", Jubilarni broj Narodnog lista, 1912., str. 34. U tom smislu je karakteristično da Tomanović ističe ugovorni karakter položaja Srba u južnoj Ugarskoj gdje su im "prethodni ugovori i kraljevske diplome morale vazda unaprijed njihova prava ujamčiti", zamjerajući ugarskoj vladi što Srbe tretira kao "proste ugarske građane" i ne priznanje njihovu političku individualnost i autonomiju. Usprkos tome Tomanović južnu Ugarsku smatra važnim srpskim političkim središtem iz kojeg Srbima u Dalmaciji dolaze vjerski, kulturni i nacionalno-politički poticaji. "Srbi u Ugarskoj I -II", Prilog uz Narodni list, 1, 2, /1868.; "Srpska politika u istočnom pitanju, Narodni list, 2/1869. 91 Dinko POLITEO, Izabrani članci. Predgovor, Donja Tuzla 1901., str. 232.; Rade PETROVIĆ, n. dj., 1982. str. 166, 167. 90

44

stvaranja samostalne srpske političke organizacije u Dalmaciji. Tim više što je Miletić Dalmaciju, skupa sa Slavonijom, Vojnom krajinom i Srijemom, na osnovu teze Vuka Karadžića da su svi štokavci Srbi, smatrao etnički srpskim područjima koja trebaju ući u sastav zamišljene srpske autonomije u okviru Habsburške Monarhije, pa je svako isticanje hrvatskog imena na ovim područjima napadao kao "hrvaćenje" Srba. Ova stajališta, koja je kasnije preuzeo i vođa Srpske stranke u Dalmaciji Savo Bjelanović, zasnivala su se na uvjerenju da su Hrvati, skupa sa hrvatskom državnošću, bili faktički izbrisani u doba ratova s Osmanlijama. Definirajući srpsku naciju "genetički, po imenu plemena" Miletić je odbijao sjedinjenje Dalmacije s Banskom Hrvatskom jer je bio uvjeren da će dalmatinski katolici Hrvati koji govore štokavski na koncu ipak prihvatiti srpsko nacionalno opredjeljenje. 92 Miletićeve ideje u Dalmaciji prvi je sustavno promicao Lazar Tomanović koji je jedno vrijeme čak i radio u uredništvu Zastave i tu objavljivao dopise iz Dalmacije pod nazivom "Sa srpskog Primorja". U tim dopisima on se zalagao za osnivanje posebnog srpskog glasila u Dalmaciji koje bi budilo srpsku nacionalnu svijest koja, kako je to prethodno pokazano, još uvijek nije prodrla u šire slojeve ovdašnje srpske dijaspore. 93 Zbog toga su tijekom 60.-ih i 70.-ih godina XIX. stoljeća stajališta o potrebi osamostaljenja srpskog pokreta bila daleko od općeg prihvaćanja unutar politički aktivnog dijela srpske dijaspore u Dalmaciji. O tome najrječitije svjedoče sjećanja

92

Mirjana GROSS, Izvorno pravaštvo, Zagreb 2000., str. 269, 270.; Mirjana GROSS, Agneza SZABO, n. dj., str. 269.; Nikša STANČIĆ, "O nekim problemima iz povijesti Hrvatskog narodnog preporoda u Dalmaciji i srpsko-hrvatski odnosi, napose o Mihovilu Pavlinoviću i Svetozaru Miletiću, Časopis za suvremenu povijest, god. 2/1975., br. 2, str. 171 - 188.; ISTI, n. dj., 1980. str. 278 - 280.; Rade PETROVIĆ, n. dj., str. 266, 267, 269. 93 Lazar TOMANOVIĆ, "Šta sam radio? (Autobiografija)", Stvaranje, god. 9/1962., str. 615, 617.; ISTI, n. dj. 1926. str. 103 - 107.; Kosta MILUTINOVIĆ, n. dj., 1973. str. 105, 106.; Nikša STANČIĆ, n. dj., 1990. str. 614.

45

književnika Sime Matavulja koji je zamisao o samostalnom političkom organiziranju Srba u Dalmaciji tada smatrao "platonističkim stavom" tj. idealizmom uz koji su pristajali zanesenjaci. Kao primjer zanesenjaštva on navodi mladog studenta prava Savu Bjelanovića za kojeg kaže da je početkom 70.-ih godina XIX. stoljeća "apostolskom revnošću ... propovjedao etnografsko i političko srpstvo, koje neće da zna razliku vjere", te se zanosio mišlju o stvaranju posebne srpske političke stranke koja bi, nezavisna od Narodne stranke, za srpstvo pridobila katoličku inteligenciju i nacionalni razvoj u Dalmaciji okrenula od hrvatstva prema srpstvu. Matavulju su ove zamisli tada izgledale previše utopijski i štetno posebno stoga što ga je tištio raskol u Narodnoj stranci vezan uz "zemljaštvo". Ova Matavuljeva gledišta moguće je smatrati prevladavajućim obrascem razmišljanja srpskog građanstva koje, usprkos izrazitom osjećaju srpske individualnosti, još uvijek nije bilo spremno okrenuti leđa Narodnoj stranci. 94

5. Sukobi oko "zemljaštva" i njihov utjecaj na proces osamostaljenja srpskog pokreta u Dalmaciji Ipak, kako su 70.-e godine XIX. stoljeća odmicale srpski pokret u Dalmaciji je sve otvorenije kretao putem političkog osamostaljenja. Tim više što je nakon pobjede Narodne stranke na izborima za Dalmatinski sabor 1870. počelo uklanjanje prevlasti autonomaštva i talijanskog jezika u političkom i javnom životu pokrajine, što je značilo postupno slabljenje opasnosti koja je Srbe do tada vezala uz Narodnu stranku. Prvi znak pucanja ove pragmatične veze srpskog pokreta sa Narodnom strankom bila je djelatnost Narodne srednjačke stranke odnosno "Zemljaka",

Ipak, Matavulj je na koncu, kao i mnogi pripadnici politički aktivnog dijela srpske dijaspore u Dalmaciji, tijekom 80.-ih godina XIX. stoljeća prihvatio Bjelanovićeva gledišta. Simo MATAVLJ, n. dj., str. 37, 38, 73, 242.

94

46

nazvanih tako stranačkom glasilu Zemljak, okupljenih oko jednog od vodećih političara u tadašnjoj Dalmaciji, Stefana Ljubiše.

5. 1. Politički kontekst nastanka "zemljaštva" Pojava "zemljaštva" je velikim dijelom bila rezultat političkog razvoja u zapadnom dijelu Austro-Ugarske Monarhije, gdje je nakon sklapanja Austro-ugarske nagodbe 1867. nastupilo razdoblje kompleksnog političkog preslagivanja čiju je bit moguće svesti na sukob između pristalica centralizma i pristalica federalizma. U ovakvim okolnostima češki političari su pokušali ostvariti ujedinjenje zemalja češke krune: Bohemije, Moravske i Šlezije i tako stvorenoj Kraljevini Češkoj osigurati položaj sličan onome koji je imala Ugarska. Da bi to postigli, organizirali su masovne političke skupove, tabore, a poslužili su se i bojkotom pokrajinskih sabora i Carevinskog vijeća što je imalo veliki odjek kako u unutrašnjoj ali i vanjskoj politici Monarhije. Zabrinut takvim razvojem događaja car Franjo Josip I. konzervativnom moravskom velikašu Karlu Hohenwartu povjerio mandat za sastavljanje nove vlade u Beču, sa zadatkom da se nagodi s Česima. Pregovori koji su vođeni u razdoblju od veljače do listopada 1871. i koji su u pozadini imali niz drugih važnih pitanja, (ravnoteža Nijemaca i Čeha na području čeških zemalja, pitanje federalizacije Monarhije, pitanje položaja Slavena, pitanje reforme izbornog sustava itd.) na koncu nisu dali rezultata. Nakon Hohenwartova odlaska, odnosno neuspjeha onoga što je iz careve perspektive izgledalo kao federalistički eksperiment, nova vlada njemačkih liberala na čelu sa Adolfom Auerspergom je svim raspoloživim sredstvima pokušala slomiti češki otpor. Prvi korak u tom smjeru bio je "Zakon o izborima za nevolju"

47

koji je trebao omogućiti izravni izbor zastupnika u Carevinsko vijeće ako to odbiju učiniti pokrajinski sabori. 95 Ovaj zakon je 20. veljače 1872. u bečkom parlamentu jedva dobio većinu jer je vlada, od ukupno 203 zastupnika na svojoj strani imala samo 93 njemačka liberala, šest zastupnika iz Istre, Gorice i Trsta. Poljaci, kojih je bilo 38, do zadnjeg časa su bili neodlučni pa su glasovi pet dalmatinskih zastupnika bili jezičac na vagi vrlo tanke vladine većine od 104 zastupnika. Stoga je vlada petoricu dalmatinskih zastupnika pridobila obećanjima da će u dalmatinsku upravu uvesti narodni jezik, imenovati pripadnike Narodne stranke na neka važna mjesta u pokrajinskoj upravi, započeti izgradnju željeznica u Dalmaciji te započeti isušivanje močvarnog ušća Neretve. Ovo je u Dalmaciji izazvao političke kontroverze jer je postupak petorice dalmatinskih

zastupnika

u

Carevinskom

vijeću

bio

protivan

načelnom

federalističkom opredjeljenju Narodne stranke kojoj su pripadali i jer je predstavljao kršenje izričitog naputaka po kojem su trebali tražiti sjedinjenje Dalmacije s Banskom Hrvatskom, isticati provizornosti svoga prisustva u Carevonskom vijeću, te tražiti proširenje ovlasti Dalmatinskog sabora. 96 Da stvar bude gora, vlada svoja obećanja uglavnom nije ispunila. Ipak, usprkos glasovima mnogih nezadovoljnika, postupak petorice dalmatinskih zastupnika nije izazvao ozbiljnije sukobe unutar Narodne stranke. 97 95

U pozadini svega stajala je reformska politika, sponzorirana od strane samog cara Franje Josipa I. čiji je tvorac bio konzervativni demokrat i sveučilišni profesor Albert Schäffle. Prema njegovoj zamisli najprije je trebalo organizirati izravne izbore za Carevinsko vijeće sa općim pravom glasa za muškarce, a onda započeti proces preuređenje carstva na federalnoj osnovi. Nakon propasti Hohenwartovog federalističkog eksperimenta njemački liberali su prihvatili samo djelomičnu izbornu reformu, kojom su namjeravali centralizirali "svoj", zapadni, dio Monarhije. Alan PALMER, Twilight of the Habsburgs, London 1994., str 182, 183.; A. J. P. TAYLOR, n. dj., 1990. str. 175 - 177, 182, 183.; Robert A. KANN, n. dj., str. 345, 346.; Antoni CETNAROWICS, n. dj., str. 186, 187.; Ivan DANILOV, Izbori za nevolju i dalmatinski zastupnici, Zadar 1872. str. 5, 8, 11, 12, 15, 16, 17.; R. J.W. EVANS, Austria, Hungary and Habsburgs, Oxford, New York 2006., str. 207, 208. 96 Ivan DANILOV, n. dj., str. 7, 19 - 24. 97 Rade PETROVIĆ, n. dj., str. 274, 274.; Trpimir MACAN, "Suradnja i sukobi Mihovila Klaića i Stefana Mitrova Ljubiše", Historijski zbornik, god. 31-32/1978 -1979., str. 154. - 155. Primjer

48

Kada se sljedeće godine pokazalo da vlada njemačkih liberala namjerava ići dalje i sasvim ukinuti jedno od najvažnijih prava pokrajinskih sabora, izbor zastupnika u Carevinsko vijeće, Narodna stranka je odlučila zauzeti čvršći stav. Na sastanku stranačkog kluba u Dalmatinskom saboru 11. veljače 1873. odlučeno je da dalmatinski zastupnici u Beču moraju glasovati protiv prijedloga zakona o izravnim izborima i napustiti Carevinsko vijeće ako ga napuste Poljaci. No, događaji u Beču opet su se odvijali drugačije nego je planiralo narodnjačko vodstvo. Dalmatinski namjesnik Gavrilo Rodić je noć uoči glasovanja u Carevinskom vijeću došao kod Ljubiše i prenio mu carevu želju da dalmatinski zastupnici podrže ovaj zakon. Potaknut time Ljubiša je odlučio da on i njegove kolege opet neće poslušati dobivene naputke nego se poslužili ovlaštenjem koje su u jesen 1872. dobili od kluba Narodne stranke, da u slučaju prijeke potrebe sami donesu odluku o tome kako će glasovati, s tim da kasnije osobno odgovaraju za svoj postupak. Stoga su sutradan, 6. ožujka 1873., petorica dalmatinskih zastupnika svojim glasovima opet podržali vladin zakonski prijedlog. 98 Slično kao i godinu dana ranije, u pozadini svega je bila je složena situacija u Carevinskom vijeću. Zbog nastavka češkog bojkota, od ukupno 203 zastupnika bilo je nazočno njih 164, i to 121 zastupnik vladine većine, 38 Poljaka i 5 zastupnika iz Dalmacije. S obzirom da je po austrijskim tzv. "Prosinačkom ustavu" iz 1867. za provođenje ustavnih promjena bila potrebna dvotrećinskom većina prisutnih zastupnika u Carevinskom vijeću, što je u ovom slučaju značilo 109 glasova, to je vlada imala više nego dovoljno ruku za planiranu izbornu reformu koju su, svojim nezadovoljnika bio je utjecajni narodnjak Lovre Monti koji je smatra da je "petoricu" odmah poslije glasovanja, zbog kršenja stranačke discipline, trebalo ukloniti iz Carevinskog vijeća. U tom smislu postupio je samo Pero Budmani, koji je pod pritiskom javnosti podnio ostavku. Na njegovo mjesto narodnjačka većina u Dalmatinskom saboru je izabrala Josipa Fontanu. "Otvoreno pismo dr. Mihi Klaiću", Narodni list, 23/1873. 98 Rade PETROVIĆ, n. dj., 1982., str. 275. 275.; Vinko KISIĆ, "Listajući stare godišnjake", Jubilarni broj Narodnog lista, 1912., str. 105.; Antonio CETNAROWICZ, n. dj., str. 191.

49

dolaskom, mogli spriječiti samo Česi.99 Zato su "petorica", kako su ubuduće nazivani, svoje pristajanje uz vladu odmah opravdali tvrdnjom kako "pet dalmatinskih glasova nisu vrijedni da sruše zakon, ali su dostatno vrijedni da daju vladi povoda da se ona" u Dalmaciji opet okrene suradnji s autonomašima. Uz to, oni su istakli ponovljena vladina obećanja da će politički podupirati Narodnu stranku, dopustiti širenje javne upotrebe narodnog jezika, graditi željeznicu, regulirati Neretvu te ulagati u razvoj poljodjelstva. 100

5. 2. Polemike Zemljaka i Narodnog lista No, političku lavinu koja je ovime pokrenuta nije se dalo zaustaviti jer je postupak "petorice" odmah bio shvaćen kao izdaja slavenskih interesa čime su posebno bili pogođeni Česi, koji su zbog svoje političke snage smatrani predvodnicima Slavena u Cislajtaniji, pa i šire. Stoga je reakcija vodstva Narodne stranke bila brza i odlučna. Već 8. ožujka 1873. Narodni list je donio proglas koji su u ime narodnjačkog kluba u Dalmatinskom saboru potpisali Mihovil Pavlinović, Josip Paštrović, Kažimir Ljubić, Ivan Vranković, Eduard Tacconi i Miho Klaić. U tom proglasu "petoricu" se optužuje da svojim postupkom "vrijedjaju temeljno pravo pokrajinskih sabora i nasrću na slobodu narodnu austrijskih Slovjena" te da zanemaruju hrvatsko državno pravo koje je bilo idejna osnovica politike Narodne stranke. Zbog toga Narodni list u uvodniku "Šesti ožujka 1873.", objavljenom istog dana, "petoricu" predstavlja kao "odmetnike" koji su u Carevinskom vijeću glasovali "za njemstvo protiv slovjenstva"

Prema članku koji je Narodni list prenio iz zagrebačkog Obzora vladinu reformu su mogli blokirati samo Česi svojim pojavljivanjem u Carevinskom vijeću. U tom slučaju vladi bi, zbog većeg broja prisutnih zastupnika, za izglasavanje ovog zakona bilo potrebno 135 ruku, što bi teško postigla jer bi se i Poljaci i dalmatinski zastupnici bili priklonili Česima s kojima su otprije djelovali u oporbenom federalističkom bloku koji je 1871. stvorio konzervativac Karl Hohenwart. "Dalmatinski zastupnici u carevinskom vijeću", Narodni list, 19/1873.; Alan PALMER, n. dj., 162, 163.; Robert A. KANN, n. dj., str. 338 -342. 100 "Dalmatinski zastupnici u carevinskom vijeću", Narodni list, 19/1873. 99

50

i koji su zbog takvog svog postupka izbačeni iz Narodne stranke. Tvrdnja "petorice" kako oni donose novu, pragmatičnu politiku koja će poboljšati materijalno stanje pokrajine odbačena je kao izdaja narodnjačkih političkih principa i prodaja narodnih interesa za neizvjesna vladina obećanja. 101 Petorica isključenih narodnjaka: Stefan Ljubiša, Ivan Danilov, Đuro Vojnović, Josip Antonetti i Josip Fontana ubrzo su osnovali Narodnu srednjačku stranku koja je od samog početka ustrajno isticala pragmatični karakter svoje politike. Stoga njeno stranačko glasilo Zemljak već u prvom broju u programskom članku pod nazivom "Naša politika" ističe: "dužnost nam je da radimo u Cislajtaniji o takvom položaju koji bi obezbjedio našu hrvatsku i srpsku narodnost i njezin miran razvoj", pri čemu se smatra da je potrebna "prilagodba postojećem sustavu i crpljenje sredstava za dobrobit pokrajine". Iako je pitanje sjedinjenja Dalmacije s Banskom Hrvatskom predstavljeno kao čelna točka programa nove stranke, ono je tvrdnjom kako treba provoditi oportunističku politiku i čekati "…dok se to pitanje ne riješi i dok se naše pravo ne oživotvori", u stvari maknuto u stranu. 102 Nova stranka je isticala i potrebu suradnje s vladom u Beču za koju se tvrdilo da je postala sklonija uvažiti potrebe slavenske većine u Dalmaciji. "Zemljaci" stoga ističu da se treba zadovoljiti "malom politikom", odnosno težnjom k "poboljšanju i unapređenju stvarnog i duševnog blagostanja našeg naroda" tj. širih slojeva slavenskog stanovništva Dalmacije. 103 Sukladno tome Zemljak je kritizirao Narodnu stranku, tvrdeći da ona vodi strogo državno-pravnu politiku "ne obazirući se nimalo na faktični položaj u kojem se Dalmacija nalazi". Narodnjački oslonac na federalističku oporbu u Carevinskom vijeću vidi se kao neuspješan pokušaj vođenja Rade PETROVIĆ, n. dj., 1982., str., 271.; "Priobćujemo", "Šesti ožujak 1873.", Narodni list, 20/1873. 102 "Naša politika", Zemljak, 1/1873.; Nikša STANČIĆ, n. dj., 1990. str. 616.; Rade PETROVIĆ, n. dj., 1982., str. 270, 277. 103 "Vlada i narod", Zemljak, 32/1873.; "Mi i oni", Zemljak, 33/1873. 101

51

"veliku politiku" koja se zasniva na sentimentalnosti, odnosno nepostojećoj slavenskoj solidarnosti. Na taj način, smatra Zemljak, narodnjaci skromnu političku snagu Dalmacije "mrcvare za druge" i njihove sebične interese, na prvom mjestu interese Čeha, za koje se tvrdi "da nisu imali pravo tražiti od ostalih Slavena da u ime njihove oporbene politike zapostave svoje posebne interese". Zemljak čak tvrdi da do razdora oko glasovanja "petorice" u Carevinskom vijeću ne bi došlo da je unutar narodnjačkog vodstva "bilo manje strasti i više pameti i više prizrenja prema narodnoj koristi". Narodnoj stranci se stoga zamjera što, "umjesto da svoje pogreške pripoznade" i nastavi politiku suradnje s vladom koju je vodila od pobjede na izborima za Dalmatinski sabor 1870., neopravdano napada "Zemljake", Stefana Ljubišu i namjesnika Rodića. 104 Analizirajući ovaj program Narodni list "Zemljake" optužuje da potporom vladi njemačkih centralista zapravo podupiru germanizaciju zapadnog dijela Monarhije, a zamjera im i odlaganje pitanja sjedinjenja Dalmacije s Banskom Hrvatskom. Narodnjačko glasilo odbacuje "zemljačku" tvrdnju da je vlada u Beču blagonaklona prema Dalmaciji i smatra da će i njena najnovija obećanja ostati neispunjena. "Zemljake" se zato ne smatra oportunistički usmjerenim političarima koji brinu o materijalnim probitcima pokrajine, nego zaposlenicima bečke vlade koji pod krinkom političke stranke u Dalmaciji zastupaju njene interese. 105

5. 3. "Zemljački" poticaji osamostaljenju srpskog pokreta u Dalmaciji No, vrlo brzo se pokazalo da "zemljačka" politika, osim oportunizma, sa sobom nosi i poticaje procesu osamostaljenja srpskog pokreta u Dalmaciji.

"Eto posljedice", Zemljak, 1/1873.; "Narodna stranka u većini", Zemljak, 2/1873.; "Marko i Tadija", Zemljak, 5/1873.; "Politika dr. Montia", Zemljak, 16/1874.; "Mi i oni", Zemljak, 33/1873. 105 "Otvoreno pismo dr. Mihi Klaiću", Narodni list, 23/1873.; "Vlada-vladini-vladinovci I, II", Narodni list, 64, 65/1873.; "Mir s nami", Narodni list, 69/1873. 104

52

Prvi u nizu takvih poticaja bio je članak "Kud se đela ćirilica" u kojem je Zemljak, tvrdeći kako ćirilici prijeti opasnost da će "isčeznuti sa lica dalmatinske zemlje", krenuo putem njene politizacije. Zemljak najprije kritizira same Srbe tvrdeći da se oni postupno sasvim odriču ćirilice, tako da čak ni pravoslavno sjemenište u Zadru u nema odjeljenje za njeno učenje niti ima odgovarajuće čitanke. Zemljak zatim prstom pokazuje na Hrvate tvrdeći da su oni ćirilicu "prognali" iz Učiteljskog zavoda u Arbanasima i iz Matice dalmatinske. Zbog toga se tvrdi da, "usprkos zakonskoj i brackoj ravnopravnosti", ćirilica lošije stoji 1873., u doba kad Narodna stranka ima većinu u Dalmatinskom saboru nego što je stajala u doba odnarođivačke politike novog apsolutizma što Zemljak smatra "opasnim za narodnu budućnost" Srba, jer se u ćirilici vidi "sveto znamenje", odnosno važan srpski narodni simbol. 106 Reagirajući na ove optužbe Narodni list ističe kako nema potrebe da Zemljak ikome preporučuje ćirilicu jer je njena kulturna važnost opće poznata, niti ima potrebe da je brani jer je narodnjaci ne napadaju. Tvrdnjom da ćirilica nije samo srpska, Narodni list je pokušao zaustaviti nastojanje da se ćirilicu ubaci u političku arenu gdje je "Zemljacima" ali i pristalicama osamostaljenja srpskog pokreta trebala poslužiti kao zastava kojom će agitirati u političkim borbama. U tom smislu Narodni list također odbacuje tvrdnju, koju su u ovo doba počeli isticati pobornici osamostaljenja srpskog pokreta u Dalmaciji, kako je ćirilica nestala sa njegovih stranica. Objašnjavajući kako je zastupljenost ćirilice na njegovim stranicama, koja je u ovo doba iznosila otprilike jedan ćirilični članak u svakom broju, uvjetovana činjenicom da samo 5% čitalaca Narodnog lista (30 od 600 pretplatnika) čine konzumenti ćirilice. Za politizaciju ćirilice Narodni list ponajprije optužuje Stefana Ljubišu za kojeg se tvrdi da je agent mnogih vlada i da u suradnji sa autonomaškim vođom Lapennom i vladom u Beču potiče "neke predrasude i sumnjičenja" što će 106

"Kud se đela ćirilica", Zemljak, 28/1873.

53

reći hrvatsko-srpske razmirice, i tako vodi "zemljačku" kampanju za prve izravne izbore za Carevinsko vijeće koji su održani u rujnu i listopadu 1873. 107 Ovdje treba imati na umu da je Ljubiša bio agent Kneževine Srbije i Kneževine Crne Gore ali i da je uživao povjerenje i bečkog središta, zbog čega je 1870. bio postavljen za predsjednika Dalmatinskog sabora. 108 Zato ne čudi da je u promijenjenim okolnostima iza 1873., Ljubiša svoj javni politički oportunizam kombinirao sa poticajima osamostaljenju srpskog pokreta u Dalmaciji. Čak što više, da bi skrenuo pogled dalmatinske politike prema Srbiji, Ljubiša je iz Beograda pozvao Josipa Tončića koji je pet godina radio kao povjerljivi čovjek srpske vlade, da skupa sa Ivanom Danilovim uređuje Zemljak. 109 Zaoštravajući polemiku oko ćirilice Zemljak je otvoreno optužio Narodni list za njen progon te, s dosta pretjerivanja, tvrdio da se srpska čitalačka publika u Dalmaciji zbog toga okrenula srpskim listovima iz južne Ugarske i Kneževine Srbije. 110 Koliko je ćirilica s vremenom postala važno političko pitanje svjedoče i sukobi u Matici dalmatinskoj tijekom 1874. i 1875. U tim sukobima su pravoslavni 107

"Zadar, 2. srpnja", Narodni list, 53/1873.; "Tajni, neiskreni šapuri", Narodni list, 57/1873. Prema izvješću jednog drugog beogradskog agenta, Ljubiša bio pristalica stvaranja velike srpske države koja bila "krov za sve Srbe". S druge strane Ljubiša je kao agent Kneževine Crne Gore, u doba Krivošijskog ustanka 1869., ustanicima dostavljao oružje i streljivo. Vojislav VUČKOVIĆ, n. dj., 1965., str. 395, 453.; Miroslav LUKETIĆ, "Ljubiša u crnogorskoj štampi", u: Prilozi sa simpoziuma u Titogradu i Budvi, Titograd 1976., str. 149. - 159.; Radoslav ROTKOVIĆ, "Ljubišino posredovanje u nabavci oružja za ustanak u Boki 1869. godine", u: Prilozi sa simpozuma u Titogradu i Budvi, Titograd 1976., str. 161. - 165. 109 Josip Tončić je, nakon što je zbog autonomaške klevete osuđen za novinski prijestup, 1868. napustio Dalmaciju i otišao u Srbiju. Tu je bio tajnik predsjednika srpske vlade Jovana Ristića, za čiji račun je više puta boravio u Banskoj Hrvatskoj, te bio čovjek za vezu sa Narodnom strankom u Dalmaciji. Grga NOVAK, n. dj., 2004. str 151.; Rade PETROVIĆ, n. dj., 1982., str. 280, 281.; Kosta MILUTINOVIĆ, "Veze Dalmacije i Srbije u doba narodnog preporoda", Zadarska revija, god. X./1961., br. 4 - 5, str. 20. 110 "Odgovor na odgovor", Zemljak, 33/1873. Ovdje svakako valja imati na umu da je srpska čitalačka publika u Dalmaciji, neovisno o Narodnom listu, već otprije konzumirala Srpski dnevnik i Zastavu iz Novog Sada te Vidovdan iz Beograda koji su na svojim stranicama donosili dopise usmjerene na poticanje samostalnog razvoja srpskog pokreta u Dalmaciji. Nikša STANČIĆ, n. dj., 1970. str. 231, 232.; ISTI, n. dj., 1990. str. 608.. 108

54

konzervativci i pobornici političkog osamostaljenja srpskog pokreta u Dalmaciji, svećenik-agent Đorđe Nikolajević i svećenik Ćiro Žeželj, ćirilicu isticali kao važan srpski nacionalni simbol. Prvi je čak, izražavajući nezadovoljstvo njenim statusom, podnio ostavku na mjesto dopredsjednika Matice dalmatinske s obrazloženjem da bi u protivnom zbog ćirilice "kod mog milog srpskog naroda u omrazu pasti mogao", dok je drugi čak ustvrdio "da od neko doba pojavio se neki razdor između srbstva i hrvatstva" te je iznio optužbu da među Hrvatima "nekoji … teže da sve pohrvate". 111 U ovom kontekstu je Zemljak narodnjačkom glasilu već 1873. počeo predbacivati da "zastupa isključivo hrvatstvo", da zanemaruje, navodno, odlučujuću ulogu Srba u narodnom preporodu 60.-ih godina XIX. stoljeća i u pobjedi Narodne stranke nad autonomašima na saborskim izborima 1870., te da je "zatrpao i zaboravu predao srpsko pleme". Narodnjacima se zato prijeti da će srpski političari u Dalmaciji krenuti u "obraniteljni rat", odnosno da će u dogovoru s autonomašima organizirati antinarodnjačku političku akciju. Čak što više, Zemljak u kontekstu predizborne kampanje za prve izravne izbore za Carevinsko vijeće, otvoreno spekulira sa političkom snagom srpske dijaspore u Dalmciji iznoseći tvrdnju da prema svojoj zastupljenosti u pučanstvu pokrajine "Srbi imaju neosporeno pravo na dvojicu zastupnika" od ukupno devet koliko ih je od 1873. iz Dalmacije birano u Carevinsko vijeće. Zemljak pri tome u svojoj izbornoj kaukulaciji računa na eventualni uspjeh u izbornoj jedinici seoskih općina na području Boke kotorske, te u izbornim

Sukob je izbio oko učeničke nagrade kojom je trebalo obilježiti uspomena na preminulog utemeljitelja Matice dalmatinske, Božidara Petranovića. Odbijajući prijedlog vodstva Matice dalmatinske da se umjesto dvije nagrade po 30 forinti, jedna za članak latinicom i jedna za članak ćirilicom, dodijeli jedinstvena nagrada od 60 forinti, bez obzira na pismo kojim je napisana, Đorđe Nikolajević i Ćiro Žeželj, su ustrajavali na tome da Božidar Petranović mora imati "spomenik srpskog oblika", tj. da se njemu u spomen nagrađuju sastavci pisani isključivo ćirilicom. Žeželj je na koncu ipak zatražio paritet, tj. da se u ime ravnopravnosti Srba i Hrvata nastavi stara praksa dodjeljivanja dviju nagrada, jedne za književni rad ćirilicom, a druge za književni rad latinicom. "Podlistak", Narodni list, 43, 44/1875.; Ante PALAVRŠIĆ, Benedikta ZELIĆ, Korespodencija Mihovila Pavlinovića, Split 1962., str. 233. 111

55

jedinicama na sjeveru pokrajine na području Knina, Drniša i Vrlike, Obrovca, Benkovca i Skradina. 112 Dakle šest godina prije osamostaljenja srpskog pokreta i osnivanja Srpske stranke u Dalmaciji Zemljak je najavio srpsko-autonomaški političku suradnju protiv Narodne stranke i u glavnim crtama razgraničio zemljopisno područje na kojem će tijekom 80.-ih i 90.-ih godina XIX. stoljeća Srpska stranka imato svoj politički oslonac. Reagirajući na ovako izravne poticaje osamostaljenju srpskog pokreta u Dalmaciji Narodni list je "Zemljake" optužuje da šire izmišljotine kako Narodna stranka ne priznaje etničku posebnost Srba i tako srpsku dijasporu u Dalmaciji nastoje iskoristiti za svoje političke ciljeve. To, smatra Narodni list, može stvoriti nove neprilike za narodnjačku politiku pa čak i dovesti do raspada Narodne stranke po etničkim linijama. Zato narodnjačko glasilo u programskom članku pod nazivom "Tajni, neiskreni šapuri", čiji je autor bio Mihovil Pavlinović, nastoji razjasniti svoj stav o ovo pitanju ističući da pripadnici srpske dijaspore u Dalmaciji imaju pravo "da se zovu kako im se ljubi, da se krste kako ih je volja, da pišu kako im je ugodinije", odnosno da mogu imati svoju posebnu narodnu osobnost koja bi se ogledala kroz posebna naziv za jezik, posebno pismo, ćirilicu, i posebnu vjeru, pravoslavlje. No, ističe se da Srbi na području Dalmacije nipošto ne mogu imati posebna politička prava koja bi izlazila izvan općih okvira hrvatske politike sažete u hrvatskom državnom pravu. 113 Na prvim izravnim izborima za Carevinsko vijeće održanim u rujnu i listopadu 1873. "Zemljaci" su, nakon neuspjelih pregovora o koaliciji s autonomašima koje je organizirao namjesnik Gavrilo Rodić, najviše agitirali na području Obrovca, Kistanja

112 113

"Odgovor na odgovor", Zemljak, 33/1873.; "Iz kninske krajine", Zemljak, 56/1873. "Ne dajmo se", Narodni list, 79/1873.; Tajni i neiskreni šapuri", Narodni list, 57/1873.

56

i Benkovca, Knina, Drniša i Vrlike. Izborni rezultati pokazali kako je sukob Narodne stranke i "Zemljaka" najviše pogodovao autonomašima koji su od devet dalmatinskih mandata u Carevinskom vijeću osvojili pet, dok su narodnjaci osvojili samo tri. Od "Zemljaka" je, zahvaljujući sigurnoj izbornoj bazi u Boki kotorskoj, izabran jedino Ljubiša. 114 Potpuni izborni fijasko Narodne srednjačke stranke pokazao je kako to nije ozbiljna politička snaga koja može konkurirati Narodnoj stranci. Ipak, "Zemljake" to nije omelo u nastavku potpore političkom osamostaljenju srpskog pokreta u Dalmaciji. Zato Zemljak, iskrivljujući misli iznesene u članku "Tajni, neiskreni šepuri", optužuje Mihovila Pavlinovića za izazivanje hrvatsko-srpskih sukoba tvrdeći da on Srbima u Trojednici poriče pravo na "ime, jezik, slovo", odnosno poseban narodnokulturni identitet. Za budući razvoj srpskog pokreta u Dalmaciji karakteristično je da Zemljak Pavlinoviću prigovara i to što Srbima uskraćuje pravo na "zemljište", odnosno teritorijalnu autonomiju, čime je najavljena kasnija težnja Srpske stranke za podjelom Dalmacije po etničkim linijama, ali i njeno nastojanje da čitavu pokrajinu ili neke njene dijelove, svrsta u "srpske zemlje" i tako ih rezervira za buduću Veliku Srbiju. 115 Ipak, u poticanju osamostaljenja srpskog pokreta u Dalmaciji najglasniji je bio Stefan Ljubiša. On je 25. travnja 1874 u Carevinskom vijeću posegnuo za politizacijom ćirilice, požalivši se u zastupničkom pitanju ministru prosvjete da se u Dalmaciji "ne prodaju…školske knjige pečaćene ćirilicom" iako su ih prosvjetne "Domaće", Zemljak, 81/1873.; "Iz kninske krajine", Zemljak, 56/1873.; Ante PALAVRŠIĆ, Benedikta ZELIĆ, n. dj., str. 200, 202.; Josip VRANDEČIĆ, n. dj., 2002., str. 185. - 187.; Antonio CETNAROWICZ, n. dj., 195, 197. 115 "U Zadru, 16. travnja", Zemljak, 43/1874.; "Naš program", Srpski list, 1/1880.; "Položaj", Srpski list, 11/1885.; Sava BJELANOVIĆ, Don Miho na braniku, Zadar 1882., str. 30, 109, 110, 113.; Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1882., str. 26, 27, 79. - 85, 108. - 126.; 1883., str.76.; 1889., str. 500. - 501. 114

57

vlasti u Beču tiskale i predvidjele za distribuciju. Obrazlažući važnost ovog problema Ljubiša, s dosta pretjerivanja tvrdi, kako "Srbi istočne crkve, od kojih u Dalmaciji žive mal'ne sto hiljada (u stvarnosti 78 305 prema popisu stanovništva iz 1869. 116) rađe upotrebljavaju ćirilicu" nego latinicu, te da se ćirilica u Boki kotorskoj u javnim spisima koristi već stoljećima. Prema Ljubišinu mišljenju problem je nastao zbog toga što školska vijeća u Dalmaciji, posebno ona lokalna, ćirilicu ignoriraju zbog čega je od ministra prosvjete zatražio da se osigura distribucija ćiriličkih školskih knjiga u sve osnovne i srednje škole u Dalmaciji. 117

5. 4. Nestanak "zemljaštva" i uzroci sukob Narodne stranke sa Stefanom Ljubišom Usporedo sa slabljenjem Narodne srednjačke stranke na površinu je isplivao poslovni sukob Stefana Ljubiše sa vodećim narodnjacima oko konzorcija za izgradnju željeznica u Dalmaciji. Ovaj sukob je bio uvod u konačni politički obračun narodnjaka s Ljubišom te njegov pad, što je dalo novi poticaj osamostaljenju srpskog pokreta u Dalmaciji. Naime, u sklopu izgradnje željezničke mreže u zapadnom dijelu Monarhije u Beču se uvriježila praksa da se poznatim političkim ličnostima daju koncesije za takve pothvate. U Dalmaciji je u tu svrhu 1869. osnovan konzorcij sastavljen od autonomaša i narodnjaka među kojima je bio i Ljubiša. Kada su "petorica" 1873. stala uz bečku vladu javila se sumnja da je riječ o Ljubišinoj političkoj trgovini pa su narodnjaci Klaić, Monti i Vranković odmah istupili iz konzorcija i osnovali drugi. Tijekom 1873. Ljubiša je pokušao pridobiti neke poznatije narodnjake da popune njihova mjesta. Kad u tome nije uspio 1874. se udružio s autonomašima Bajamontijem, Trigarijem, Kellerom, Pollackom i osobnim prijateljem i srpskim

116 117

Bevolkerung und Vienstand von Dalmatien, Wien 1871., str. 6, 7. "Školske knjige i ćirilica", Zemljak, 39/1874.

58

političarom iz Boke kotorske Ilijom Račetom. Sumnja da je podrška "petorice" vladi bila rezultat Ljubišine političke trgovine još je više pojačana 1875. kada je upravo njegov konzorcij dobio koncesiju. Osobna korist koju je Ljubiša na ovaj način stekao postala je glavni argument Narodne stranke u njegovu obaranju. Naime, u svoti od 235 000 fiorina koliko su članovi konzorcija dobili od poduzeća "Knaur i Gross" iz Beča, Ljubišin udio iznosio je 34 642,70 fiorina. Stoga je Narodna stranka 1876. provela bojkot rada Dalmatinskog sabora s ciljem da se Ljubišu ukloni sa stolice saborskog predsjednika, što je dovelo do novih izbora koji su označili uvod u Ljubišin politički pad, ali i početak procesa osamostaljenja srpskog pokreta, o čemu podrobnije nešto kasnije. 118 U ovakvom političkom ozračju Zemljak je početkom 1875. u seriji članaka pod nazivom "Stanje u Dalmaciji", branio Ljubišu od narodnjačkih optužbi za korupciju i nastojao u najpovoljnijem svjetlu prikazati njegovu djelatnost kao predsjednika Dalmatinskog sabora i predsjednika Zemaljskog odbora. 119 U lipnju 1876., Zemljak je prestao izlaziti čime je bio označen kraj "zemljačke" epizode u dalmatinskoj politici.

Na koncu valja reći da su "Zemljaci" u svojim političkom obračunima s Narodnom strankom posezali za politizacijom ćirilice i isticanjem etničke ali i političke posebnosti srpske dijaspore u Dalmaciji. Iako im to nije donijelo veliku političku koristi, dugoročno je naškodilo Narodnoj stranci, koja se tijekom 70.-ih godina XIX. stoljeća suočavala sa sve jačim pritiskom pristalica političkog osamostaljenja srpskog pokreta u Dalmaciji.

Kosta MILUTINOVIĆ, n. dj., 1973., str. 262. - 268.; Trpimir MACAN, n. dj., 1978/79., str. 157, 158. 119 "Stanje u Dalmaciji I, II, III", Zemljak, 5, 6, 9/1875. 118

59

6. Djelatnost pristalica političkog osamostaljenja srpskog pokreta u Dalmaciji tijekom 70.-ih godina XIX. stoljeća Pristalice političkog osamostaljenja srpskog pokreta već su tijekom prvih izravnih izbora za Carevinsko vijeće u rujnu i listopadu 1873., organizirali dio srpskih birača u Obrovcu, Kistanju i Benkovcu i pokušali od narodnjačkog kandidata u izbornoj jedinci seoskih općina Zadra, Paga, Raba, Obrovca, Kostanja i Benkovca Mihe Klaića iznuditi formalnu pismenu da izjavu da "Narodna stranka više neće napadati srpsko ime u Dalmaciji". Od ove akcije na koncu nije bilo ništa jer se većina srpskih birača zadovoljili samo privatnim Klaićevim pismom utjecajnom srpskom političaru Vladimiru Simiću u kojem je, među ostalim, ustvrdio kako je "i sam Srbin, podrijetlom iz Zahumlja" te je obećao da će osobno brinuti da se u Narodnom listu ne tiska ništa što "nije po volji Srbima". 120 Ubrzo je, vjerojatno nakon poništenja Klaićevog mandata u Carevinskom vijeću u prosincu 1873., u manastiru Krka održan novi sastanak dijela srpskih birača iz sjeverne Dalmacije. Nakon rasprave u kojoj su Nikodim Milaš, Ljubomir Vujnović i agent beogradske vlade Bogoljub Petranović tražili da srpski birači na predstojećim ponovljenim izborima za Carevinsko vijeće ne glasuju za Klaića, prevladao je umjereniji stav Vladimira Simića i Vladimira Desnice. Zato je sastavljen posebni odbor sa zadatkom da se od Klaića zatraži da u zamjenu za srpske glasove "zajamči svečano da će prestati dotadašnji napadaji na srpstvo", da će se osigurati ravnopravnost srpskog narodnog imena, jezika i pisma, da će se iz Narodnog lista ukloni utjecaj "klerikalaca" što je u stvari bilo upiranje prstom na Mihovila Pavlinovića i njegova nacionalna i vjersko kulturna gledišta, te da će se u ime 120

Ivo PRODAN, Dva dokumenta srbskih težnji u hrvatskim zemljama, Zadar 1879., str. 13, 14.; Nikodim MILAŠ, "Uspomene iz prvih godina srpskog političkog pokreta na primorju", Primorski srpski list, 13/1903.

60

slavenske solidarnosti ćirilica uvesti kao obavezan predmet u javne škole. Iako je Klaićev odgovor na ovako specifične zahtjeve bio neodređen i zapravo je otklanjao preuzimanje navedenih obaveza, i iako su pravoslavni konzervativci takvim odgovorom bili vrlo nezadovoljni, srpski birači su na ponovljenim izborima za Carevinsko vijeće u ožujku 1874. svoje glasove opet dali Klaiću. 121 Istovremena, na proces političkog osamostaljenja srpskog pokreta u Dalmaciji utjecao je i jedan od najuglednijih pripadnika srpske dijaspore u Dalmaciji, grof Ilija Dede Janković. On je najprije u dva otvorena pisma koja su objavljena u novosadskoj Zastavi u listopadu 1873. Narodnoj stranci prigovorio da o Srbima vodi računa samo u predizbornoj kampanji za reizbor Mihe Klaića te da je počela napuštati svoj "stari" program "hrvatsko-srpske sloge". Također, nasuprot "jezuitskom duhu", koji prema njegovu mišljenu prevladava na stranicama Narodno lista, Janković ističe da narodnjačko glasilo treba pisati u skladu "s programom narodno-liberalnim u punom smislu ove riječi". Očito, i Janković je upirao prstom u prethodno iznesena gledišta Mihovila Pavlinovića koja je smatrao netolerantnim, i koja mu, kao sljedbeniku duha francuskih enciklopedista i protivniku kršćanstva, nisu bila prihvatljiva. Ipak, to mu nije smetalo da se drži tradicionalnog obrasca po kojem su kod Srba "vjera i narodnost tvrdo skopčane", ističući da narodnjačka politika ugrožava obje važne sastavnice identiteta srpske dijaspore u Dalmaciji.122 Zbog toga je Janković je, iako uvjereni narodnjak, potaknut dijelom osobnim

121

Ivo PRODAN, n. dj., 1879. str. 14 - 17.; Nikodim MILAŠ, "Uspomene iz prvih godina srpskog političkog pokreta na primorju", Primorski srpski list, 14/1903.; "Narodna sviest u Dalmaciji", Narodni list, 32/1874. 122 Kosta MILUTINOVIĆ, "Ilija Dede Janković", Zadarska revija, god. XXIV/1985., br. 4 -5, str. 395.; ISTI, n. dj., 1973., str. 222, 223.; Simo MATAVULJ, n. dj., str. 45. - 47.; Vinko KISIĆ, n. dj., str. 104. - 106.; Nikša STANČIĆ, n. dj., 1990., str. 616.; Rade PETROVIĆ, n. dj., 1982., str. 246, 247.

61

razlozima, pokušao iz Srbije dobiti pomoć kako bi u Dalmaciji pokrenuo posebno srpsko glasilo, u čemu ga je 1874. omela smrt. 123 U godini Jankovićeve smrti svjetlo dana je ugledala brošura pravoslavnog konzervativca i pobornika osamostaljenja srpskog pokreta Ljubomira Vujnovića "K pitanju srpsko-hrvatskom u Dalmaciji". U njoj je Vujnović srpsko-pravoslavnu dijasporu u Dalmaciji opisao kao jedinog istinskog jamca za "podpuno ostvarenje narodnog preporođaja", odnosno kao jedini realni oslonac u borbi protiv tuđinskih utjecaja, na prvom mjestu prevlasti talijanskog jezika i kulture u javnom životu pokrajine. Sukladno tome, Vujnović je Narodnu stranku optužio da zbog katoličkog "ultramontantanstva", što će reći pretjerane politizacije vjere i zastupanja interesa Vatikana na račun državnih i narodnih interesa, zapostavlja važne interese pokrajine, na prvom mjestu uvođenje narodnog jezika u službenu uporabu. Ovdje svakako valja istaknuti da je Vujnović, iako svećenik, u kritici "ultramontantanstva" Narodne stranke obilno koristio liberalnu argumentaciju pa je napao Mihovila Pavlinovića zbog otpora reformama koje je provodila vlada njemačkih liberala u Beču, ističući kako te reforme, na prvom mjestu otkazivanje konkordata s Vatikanom, donose poboljšanje vjerskog i nacionalnog položaja Slavena u zapadnom dijelu Monarhije. 124 Vujnović je ova svoja stajališta argumentirao i tradicijom povezanosti crkve i države koja je karakteristična za pravoslavlje jer "pravoslavna crkva priznaje da je

Prema onome što se zna Janković je od Milana Đ. Milićevića, tajnika srpskog kneza Mihaila, zatražio pomoć za izdavanje srpskih novina u Dalmaciji. Milićević je na ovu zamolbu odgovorio pozitivno i od Jankovića zatražio da mu dostavi program i pravila lista. No, Jankovićeva smrt 1874. je zaustavila čitavu je akciju. Pokušavajući objasniti ovakvo kontradiktorno Jankovićevo držanje, njegov tadašnji osobni tajnik Simo Matavulj je sve pripisao teškoj bolesti guše i slutnji skore smrti koji su ga nagnali na akciju po kojoj bi bio zapamćen. "Podlistak", Srpski glas, 2/1897.; Milorad SAVIĆ, Ilija Dede Janković: prilozi za biografiju, Zagreb 2003., str. 220, 221.; Kosta MILUTINOVIĆ, "Od Stojana Jankovića do Vladana Desnice", Zadarska revija, god. XVII/1968., br. 1, str. 23, 24.; Simo MATAVLJ, n. dj., str. 45.; 124 Ljubomir VUJNOVIĆ, K pitanju srpsko-hrvatskom u Dalmaciji, Zadar 1874., str. 6 -18. 123

62

potrebito da crkva i država međusobno podržavaju jedna drugu". U to smislu on ističe da "svojom vlašću vlada mora podpomagati da budu poštovane ustanove predpisane crkvom, a crkva pak svojom duhovnom vlašću mora podržavati i osvećivati ona rješenja koja izdaje svjetovna vlast". Očito, Vujanović se nadao kako će reformska vlada njemačkih liberala biti blagonaklonija prema srpsko-pravoslavnoj dijaspori u Dalmaciji. Ovo Vujnoviću nije smetalo da Narodnoj stranci zamjera pretjerani oportunizam prema vladi u Beču, stavljajući joj pred oči politiku Čeha koji ustrajnim opozicijskim djelovanjem uspijevaju ostvariti svoje nacionalne interese. Na koncu, Vujnović je otvoreno najavio političku akciju za osamostaljenje srpskog pokreta u Dalmaciji. 125 Jednu takvu akciju najavio je i proglas koji je u siječnju ili veljači 1875. objavila skupina od osamnaest uglednih Srba na čelu sa Vladimirom Simićem i agentom beogradske vlade Bogoljubom Petranovićem, u kojem se zahtijevalo priznanje posebne srpske narodnosti u Dalmaciji, kako je to zajamčeno liberalnim, ali ne baš praktičnim, člankom 19. austrijskog "Prosinačkog ustava" iz 1867. "Zbog obrane i razvijanja srpske ideje na Primorju", kako se ističe u proglasu, planirano je održavanje još jedne skupštine u Kistanju na kojoj je trebala biti donesena odluka o osnivanju posebnih srpskih novina. No, zbog izbijanja ustanka u Bosni i Hercegovini iste godine, od ove akcije nije bilo ništa. 126 Jedan od ključnih događaja koji su utjecali na osamostaljenje srpskog pokreta u Dalmaciji svakako je bio politički obračun Narodne stranke sa Stefanom Ljubišom. 125

ISTO, str. 18 - 23. Nikodim MILAŠ, "Uspomene iz prvih godina srpskog političkog pokreta na primorju", Primorski srpski list, 14/1903.; Rade PETROVIĆ, n. dj., 1982., str. 245. Iako vrlo liberalan, ovaj je zakonski članak u stvarnosti bio teško provediv jer je izazivao mnoge dvojbe i kontroverze, posebno kad je u pitanju bilo pravo političkog predstavljanja i prilagodba školskog sustava. Osim toga, pojmovi "jezici uobičajeni u krunovini" i "pokrajinski jezik" izazvali su dodatnu pomutnju jer ih svatko koristio kako je htio. Sve to je postalo bjelodano kasnije, u kontekstu djelatnosti Srpske stranke na pozornici dalmatinske politike, o čemu opširnije u II. poglavlju. Roberta A. KANN, n. dj., 339. - 340.; A. J. P. TAYLOR, n. dj., 1990. str. 172. 126

63

Za takav postupak narodnjaci su imali brojne motive: Ljubišin servilni oportunizam prema vladi, njegovo prijateljstvo s namjesnikom Gavrilom Rodićem, jake veze u Beču, te prethodno opisani "zemljački" pokušaj da rastući srpski pokret upotrijebe za svoje političke ciljeve. Svemu ovome valja dodati i "zemljačko" nastojanje da se pitanje sjedinjenja Dalmacije s Banskom Hrvatskom makne na sporedni politički kolosjek, kao i Ljubišine političke, financijske, ali i osobne sukobe s narodnjačkim vođama. 127 Nakon

prethodno

opisanog

narodnjačkog

bojkota

Ljubišinog

saborskog

predsjedništva i održavanja novih izbora 1876., Ljubiša je zahvaljujući čvrstoj izbornoj bazi u Boki kotorskoj i zakulisnoj potpori Crne Gore, ponovo izabran u Dalmatinski sabor gdje je u siječnja 1877., održao govor u kojem se otvoreno usprotivio sjedinjenju Dalmacije s Banskom Hrvatskom što je bio izravni povod da se Narodna stranka odluči na njegovo konačno političko uklanjanje. Verifikacijski odbor sabora predložio je poništenje Ljubišinog mandata pod formalnom izlikom da je jedan od birača koji je za njega glasovao bio maloljetan, što je narodnjačka većina prihvatila. 128 U takvoj situaciji Ljubiša je, braneći legitimnost svog saborskog mandata, ali i svoju političku djelatnost nakon 1873., osim korištenja pravne i političke argumentacije posegnuo i za srpskim nacionalizmom optužujući narodnjake da ga progone jer pripada "onoj nesretnoj, ali junačkoj narodnosti srpskoj" odnosno jer je

Ovdje na umu svakako valja imati i Ljubišinu političku okretnost zahvaljujući kojoj je još 1861., manipulirajući Narodnom strankom, dospio u Carevinsko vijeće. Zato novosadska Zastava oštar postupak narodnjaka prema Ljubiši objašnjava i strahom od njegova naraslog utjecaja u Beču, posebno zato što je 1874. političkim spletkama vođi narodnjaka Mihovilu Klaiću preoteo mjesto u Delegacijama, vrhovnom zakonodavnom tijelu Austro-Ugarske Monarhije. Trpimir MACAN, n. dj., 1980., str. 264, 265.; Rade PETROVIĆ, "Stefan Mitrov Ljubiša, nacionalni i politički radnik", u: Prilozi sa simpoziuma u Titogradu i Budvi, Titograd 1976., str. 131- 133.; Nikša STANČIĆ, n. dj., 1978. str. 267, 268. 128 Trpimir MACAN, n. dj., 1980., str. 263, 264, 270. - 272.; Trpimir MACAN, n. dj., 1978. - 1979., str. 156.; Brzopisna izvješća zemaljskog sabora Dalmatinskog, 1877., str. 37. 127

64

"narodnošću Srb, a ne Hrvat, a pravoslavni vjerom". Svjestan da je njegova politička karijera završena, Ljubiša je pozvao Srbe u redovima Narodne stranke da brane "zakonita prava svoje narodnosti", što je u zapravo bilo poziv na konkretnu političku akciju za osamostaljenje srpskog pokreta u Dalmaciji. 129 Iako je vođa Narodne stranke Miho Klaić u svojoj saborskoj replici ove Ljubišine riječi odbacio kao neiskrenu političku manipulaciju, odnosno njegov pokušaj da se "pokaže kao nekakav mučenik srpstva", pokazalo se da je ovaj zadnji Ljubišin saborski nastup ipak imao veliki odjek. 130 Posebno zato što je njegov skora smrt dovela do polemika stranicama Narodnog lista, Zastave i Glasa Crnogorca. Pri tome je posebno veliku težinu imala polemika između Mihovila Pavlinovića i Lazara Tomanovića tijekom koje su se kristalizirala dva posve suprotna stajališta. Pavlinović je Ljubišu ocrtao kao korumpiranog političara koji se 1873. prodao bečkoj vladi dok je Tomanović u njegovu djelovanju vidio obranu srpstva i početak samostalnog djelovanja srpskog pokreta u Dalmaciji. 131 U tom smislu je Nikodim Milaš je na stranicama Zastave osnivanje posebne srpske stranke koja bi branila, tobože ugroženu, srpsku narodnu i vjersku zajednicu u Dalmaciji. 132 Sve u svemu, narodnjački politički obračun sa Ljubišom se, prema mišljenju Trpimira Macana, pokazao kao pogreška jer je Ljubiši, ali i kasnijim srpskim polemičarima omogućeno da čitavu stvar prikažu kao napad na vjersko-etnički identitet srpske dijaspore u Dalmaciji. Tim više što se ovaj sukob odvijao u kontekstu

U tom smislu karakteristične su Ljubišine riječi kako "tješi ga misao da ostavlja u saboru mladijeh sila, gospodina Vujatovića, i Šimića (Vladimir Simić op. aut.), koji, ako ih je srpkinja zadojila, znati će braniti zakonita prava svoje narodnosti, a on će s trijemova rukama pljeskati. Zaušnica moralna koja se danas njemu odmirava ne zahvaća njega već zahvaća Srbe, a on kojemu je srpsko znamenje upečaćeno na čelu, branit će pogaženo pravo i slobodu dok mu bude pod grlom kucati". Brzopisna izvješća zemaljskog sabora Dalmatinskog, 1877., str. 76, 77. 130 Brzopisna izvješća zemaljskog sabora Dalmatinskog, 1877., str. 77, 78. 131 Rade PETROVIĆ, n. dj., 1982., str. 247, 248, 262 - 269. 132 Nikodim MILAŠ, "Uspomene iz prvih godina srpskog političkog pokreta na primorju", Primorski srpski list, 17, 18/1903.; Kosta MILUTINOVIĆ, n. dj., 1973., str. 269. - 273. 129

65

tadašnjeg hrvatsko-srpskog "novinskog rata" oko Bosne i Hercegovine. 133 Nasuprot tome, prema fragmentima sjećanja Pere Čingrije, narodnjaci su još od početka 60.-ih godina XIX. stoljeća bili svjesni da je Ljubiša potencijalno opasan ali ga tada, na početku narodnog preporoda, nisu mogli ukloniti bez da ugroze, još uvijek slabu Narodnu stranku. Stoga je 1877. bila prava prilika jer je Narodna stranka bila dovoljno jaka i jer je Ljubiša svoj saborski mandat osvojio "na nedopušten način".134 Sa Čingrijom se slaže i Srpski glas koji je 1903., obilježavajući 25 godišnjicu Ljubišine smrti, ustvrdio kako je "Pavlinoviću i Hrvatima smetao Ljubišin istaknuti položaj, pa ga htjeli uklonit". 135 Prethodno spomenutom Milaševu pozivu odazvalo se trideset uglednijih Srba iz Obrovca, Kistanja, Benkovca i Zadra. Oni su u mjestu Kožlovcu kod Benkovca ujesen 1878. održali sastanak sa kojeg je upućen proglas u kojem je izražena odbojnost prema sjedinjenu Dalmacije s Banskom Hrvatskom s obzirom da su "narodnosne prilike u Translajtaniji" i stabilizacija dualizma taj cilj učinili neprivlačnim, ali i faktički neizvodivim. U proglasu je naglašena i potreba da se "budi srpsku narodnu svijest", te je najavljena konkretna akcija oko osnivanja posebne srpske političke organizacije i posebnog srpskog glasila u Dalmaciji. Na tom tragu je tijekom 1878. i 1879. u Obrovcu, koji je ubrzo postao sjedište pokreta za srpsku političku secesiju od Narodne stranke, održan niz sastanaka lokalnih srpskih političara na kojima je podrobnije razrađena ideja o osnivanju Srpskog lista i stvaranju Srpske stranke. 136

133

Trpimir MACAN, n. dj., 1980. str. 272, 273. Rade PETROVIĆ, n. dj., 1982., str. 247, 248, 282 135 "Stefan Mitrov Ljubiša", Srpski glas, 46/1903. 136 Nikodim MILAŠ, "Uspomene iz prvih godina srpskog političkog pokreta na primorju", Primorski srpski list, 16/1903.; "Prva riječ", Srpski glas, 25/1897. 134

66

7. Problem Bosne i Hercegovine Usporedno s političkim razvojem u pokrajini na ubrzanje procesa osamostaljenja srpskog pokreta u Dalmaciji utjecao je ustanak Hrvata i Srba u Bosni i Hercegovini 1875. ali i tzv. Velika istočna kriza, koja je svoj epilog dobila tek na Berlinskom kongresu 1878. Temeljni uzrok izbijanja Velike istočne krize bila je ekonomska ovisnost Osmanskog Carstva o Francuskoj i Velikoj Britaniji što je na duge staze dovelo do dužničke krize koja je kulminirala početkom 70.-ih godina XIX. stoljeća kada su ogromni krediti, koji nisu imali očekivani modernizacijski učinak, počeli gutati preko 80% godišnjih prihoda Osmanskog Carstva. To je dovelo do povećanja poreskog pritiska, posebno na neislamsko stanovništvo, kojemu je taj teret bio još teži zbog čestih zloupotreba osmanskih organa vlasti. Ovakav razvoj događaja u Bosni i Hercegovini je rezultirao općom nestabilnošću i ustankom koji je sredinom 1875. izbio u hercegovačkim mjestima Gabela i Nevesinje i koji je ubrzo nadrastao okvire lokalne pobune. Objava državnog bankrota Osmanskog Carstva, te buna u Bugarskoj popraćena strašnim zločinima osmanskih vlasti, čitav su problem dodatno internacionalizirali što je ozbiljno poremetio političku ravnotežu europskih sila. Francuska i Velika Britanija nastojale su da Osmansko Carstvo previše ne oslabi, odnosno da Rusija previše ne ojača na njegov račun, dok je Austro-Ugarska računala da će diplomatskim prodorom na Balkan potvrditi svoj oslabljeni status velike sile. Istovremeno, u rješavanje Velike istočne krize uključili su se i mali narodi jugoistočne Europe koji su još u XIV. i XV. stoljeću stradali od osmanske agresije. Dok su zapadne sile krizu nastojale riješiti pritiskom na sultana da provede određene

67

reforme, Rusija je htjela iskoristiti slabost Osmanskog Carstva i preko Balkana se domoći Carigrada, odnosno Bospora i Dardanela. 137 Ovakav razvoj događaja oživio je staru ideju europske diplomacije po kojoj je Bosna i Hercegovina trebala poslužiti kao odšteta Austro-Ugarskoj za izgubljene posjede na sjeveru Apeninskog poluotoka i za izbacivanje iz Njemačke 60.-ih godina XIX. stoljeća. Potaknuti time, austrougarski vojni krugovi ponovo su počeli razmatrati plan za zauzimanje Bosne i Hercegovine pripremljen još sredinom XIX. stoljeća. Nasuprot njima, pripadnici mađarske političke elite u Ugarskoj i njemački liberali koji su bili na vlasti u Cislajtaniji, odupirali su se ovoj balkanskoj politici Austro-Ugarske zbog straha da bi porast broja Slavena u Monarhiji mogao ugroziti njemačko-mađarsku prevlast uspostavljenu Nagodbom iz 1867. Ipak, ključan je bio stav cara Franje Josipa I. koji je dijelio stajališta vojnih krugova i koji je smatrao da je Bosna i Hercegovina Austro-Ugarskoj potrebna zbog osiguravanja dalmatinskog zaleđa te zbog prodora na istok preko Novopazarskog sandžaka, uskog osmanskog koridora između Srbije i Crne Gore. Osim toga, smatralo se da je ovime moguće stati na put eventualnoj ekspanziji Srbije na zapad i spriječiti mogućnost da ona osvajanjem Bosne i Hercegovine postane opasnost u trbuhu carstva. 138 Najvažniji provoditelj ove careve političke linije bio je austrougarski ministar vanjskih poslova Gyula Andrássy. On je posebno vodio računa o tome da na Balkanu djeluje u sporazumu s Rusijom pod čijim su pokroviteljstvom Srbija i Crna Gora najprije pomagale srpske pobunjenike u Bosni i Hercegovini, a zatim i same ušle u rat s Osmanskim carstvom, što je srpske pobunjeničke vođe u Bosni i Hercegovini

137

A. J. P. TAYLOR, The Struggle for mastery in Europe, Oxford 1954., str. 228 - 253.; Josip VRANDEČIĆ, Zvonimir SABLJO, "Velika istočna kriza 1875. - 1878." u: Dalmacija u svjetlu bečke politike i "istočnog pitanja", Zadar 2007., str. 120, 121, 122, 131, 140. 138 Vladimir PETROVIČ-POTEMKIN, Historija diplomacije, tom II., Zagreb 1951., str. 22. - 32.; Josip VRANDEČIĆ, Zvonimir SABLJO, n. dj., 2007. str. 123, 128.; Dragutin PAVLIČEVIĆ, n. dj., 2007. str. 93, 116, 119, 120, 125, 126.

68

potaklo da proglase njeno priključenje Srbiji. No, nakon vojnog poraza Srbije 1876. ovi su planovi pali u vodu pa je na osnovu Budimpeštanskih konvencija iz 1877. Rusija Austro-Ugarskoj priznala pravo da zaposjedne Bosnu i Hercegovinu u zamjenu za priznavanje ruskog utjecaja u Bugarskoj i neutralnost Austro-Ugarske u ratu koji je Rusija planirala povesti protiv Osmanskog Carstva. Iako je Rusija u tom ratu odnijela pobjedu, nije uspjela pod svojim okriljem stvoriti Veliku Bugarsku, kako je bilo definirano mirom u San Stefanu sa Osmanskim Carstvom iz 1878., jer su to spriječile ostale velike sile na Berlinskom kongresu održanom iste godine. Za temu o kojoj je ovdje riječ važno je reći da je na Berlinskom kongresu odlučeno da Austro-Ugarska zaposjedne Bosnu i Hercegovinu i da njome upravlja sljedećih trideset godina te da Srbija, koja je ma kongresu u Berlinu dobila međunarodno priznanje i teritorijalno proširenje, bude pod njenim izravnim političkim i gospodarskim utjecajem. 139 Za ovo vrijeme je problem Bosne i Hercegovine izazivao hrvatsko-srpske kontroverze jer je pitanje njene nacionalne pripadnosti za oba naroda još otprije bilo najvažnija sastavnica Istočnog pitanja. Sa hrvatske strane se nastojalo oživotvoriti tradicionalno povijesno pravo na Bosnu i Hercegovinu, najprije kroz ilirizam kruga oko Ljudevita Gaja koji je svoje vizije pokušao ostvariti vrlo složenom kombinatorikom tajne diplomacije, a kasnije i kroz jugoslavizam Franje Račkog. Ipak, u hrvatskoj politici je prevladavalo uvjerenje kako je od svega najvažnije zbacivanje "osmanskih veriga", odnosno oslobođenje Bosne i Hercegovine od osmanske vlasti. Stoga se sa hrvatske strane prihvaćalo mogućnost da Srbija Ivan PEDERIN, "Austrijska putopisna djela o Bosni i Hercegovini", Radio Sarajevo, Treći program, god. XI /1982., br. 39., str. 443. - 449.; Alan PALMER, n. dj., str. 197. - 203.; "Bosna i Hercegovina", Hrvatska enciklopedija, tom 3., Zagreb 1943., str.15.; "Bosansko-hercegovački ustanak 1875. - 1878.", Vojna enciklopedija, sv. 1, Beograd 1970., str. 756. - 758.; Vladimir ŠULEK, Diplomatska historija centralnih sila, sv. 1., Zagreb 1938., str. 8. - 24.; Dragutin PAVLIČEVIĆ, n. dj., 2007. str. 126, 128, 130, 131, 137.; Josip VRANDEČIĆ, Zvonimir SABLJO, n. dj., 2007. str. 125, 128, 145, 165, 166. 139

69

zauzimanjem ovih pokrajina preuzme ulogu Pijemonta, tj. da započne proces južnoslavenskog ujedinjenja unutar kojeg je Hrvatska trebala biti federalna jedinica. Kada se pokazalo da Srbija za takvo nešto nema snage, hrvatska politika je počela skretati pogled prema Austro-Ugarskoj u nadi da će njeno zauzimanje Bosne i Hercegovine dovesti do unutrašnjeg preuređenja Monarhije i do stvaranja ujedinjene Hrvatske. 140 S druge strane i srpska politika je, od Garašaninova "Načertanija" pa dalje, Bosni i Hercegovini pridavala veliko značenje. Tu je bila organizirana mreža plaćenih agenata koji su među narodom poticali mržnju prema osmanskoj vlasti i stalno ga držali u pripravi za potporu eventualnim vojnim akcijama iz Srbije. Ova je propaganda s vremenom dobivala različita obilježja i imala jači ili slabiji intenzitet, no pitanje Bosne i Hercegovine ostalo je u srpskoj politici i nacionalnoj ideologiji na samom vrhu ljestvice prioriteta. Smatralo se da je riječ o neupitno srpskom području koje pod svaku cijenu moraju pripasti Srbiji, odnosno Crnoj Gori. Svako drugo rješenje srpskoj politici je bilo neprihvatljivo pa se na akcije sa hrvatske strane, čak i na jugoslavističku politiku Račkog i Strossmayera, gledalo s nepovjerenjem. Prema riječima Rade Petrovića "srpska propaganda gledala je na hrvatske aspiracije u Bosni i Hercegovini" i na hrvatski "jugoslavizam sa središtem u Zagrebu" kao na produženu ruku austrougarske politike. 141 Ovakvo stanje stvari je na samom početku Velike istočne krize dovelo do hrvatsko-srpskog "novinskog rata" oko pripadnosti Bosne i Hercegovine, odnosno do potpunog prekida hrvatsko-srpske političke suradnje općenito. Karakterističan izraz

140

Piotor ŽUREK, "Tajni sporazum Hotela Lambert s Hrvatskom narodnom strankom u svjetlu izvješća Franje Zacha", u: Nacija u nacionalizam u hrvatskoj povijesnoj tradiciji, ur. Tihomir CIPEK i Josip VRANDEČIĆ, Zagreb 2007., str. 59 - 66.; Dragutin PAVLIČEVIĆ, n. dj., 2007., str. 328, 334, 360, 367, 368, 383, 425- 427, 484. 141 Damir AGIČIĆ, n. dj., str. 109, 110.; Dragutin PAVLIČEVIĆ, n. dj., 2007., str. 131, 137, 373.384, 479.; Rade PETROVIĆ, n. dj., str. 182.

70

ovog sukoba bilo je pisanje tadašnjeg najvažnijeg srpskog političkog glasila, novosadske Zastave i pisanje zagrebačkog Obzora glasila vladajuće Narodne stranke u Banskoj Hrvatskoj. Zastava je početkom 1875., dakle prije izbijanja ustanka u Bosni i Hercegovini, prenijela proklamaciju tajnog srpskog odbora u kojoj se sve protivnike bezuvjetnog pripojenja Bosne i Hercegovine Srbiji, odnosno Crnoj Gori proglašava veleizdajnicima. S druge strane Obzor je, nedugo nakon izbijanja ustanka ustvrdio da je najvažnije riješiti Veliku istočnu krizu, bez obzira tko će to učiniti, te da Austro-Ugarska u tom smislu neće sjediti skrštenih ruku. 142 Za to vrijeme u javnosti Dalmacije je prevladavalo uvjerenje da Veliku istočnu krizu treba riješiti oslobođenjem "jednokrvne braće" u Bosni i Hercegovini, ali i ostalih južnih Slavena koji su bili pod osmanskom vlašću. Iako je sa simpatijama gledala na borbu balkanskih naroda za slobodu i na rusku objavu rata Osmanskom Carstvu, dalmatinska javnost je istovremena bila sklona podržati i okupaciju Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske, s nadom da će to dovesti do unutrašnjeg preuređenja Monarhije i ujedinjenja hrvatskih pokrajina na osnovu hrvatskog državnog prava. Ipak, u hrvatskoj politici u Dalmaciji je prevladavalo pragmatično gledište vođe Narodne stranke Mihe Klaića koji je pažljivo motrio razvoj Velike istočne krize i koji je smatrao da će velike sile pitanje Bosne i Hercegovine riješiti mimo hrvatskih interesa. Načelno, on je ipak bio za dokidanje osmanske vlasti. Smatrao je da treba podupirati političke ciljeve Srbije, ali i pozdraviti moguće zauzimanje Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske, i nastojati da ona bude izvedena u "narodnom smislu", tj. u skladu sa hrvatskim interesima. Nasuprot Klaiću, Mihovil Pavlinović je smatrao da Bosnu i Hercegovinu, na osnovu hrvatskog državnog prava, treba priključiti ujedinjenoj Hrvatskoj koja bi nastala u okviru preuređenja Austro-Ugarske, do kojega bi trebalo upravo zbog njenog širenja na 142

Dragutin PAVLIČEVIĆ, n. dj., 2007., str. 425 - 446.

71

istok. Ovo svoje uvjerenje Pavlinović je, u suradnji s vladom u Beču, propagirao među ustanicima u Bosni i Hercegovini. No, to se nije pokazalo realističnim jer vlada u Beču nije bila sklona dopustiti da se, skupa s rješavanjem Velike istočne krize, ostvari ujedinjenje hrvatskih pokrajina. 143 Nasuprot ovakvoj iznijansiranosti hrvatske politike, unutar politički aktivnog dijela srpske dijaspore u Dalmaciji odbacivano je svako rješenje koje nije vodilo pripajanju Bosne i Hercegovine Srbiji, odnosno Crnoj Gori. Stoga je razumljivo da se sa srpske strane na Pavlinovića i njegovo čvrsto hrvatsko stajalište gledalo s nepovjerenjem. Slično se, međutim, dogodilo i s Klaićem čije je realpolitičko prihvaćanje međunarodnih okolnosti srpskim političarima u Dalmaciji također bilo zazorno. Zato je Klaićev govor u austrijskim delegacijama 5. prosinca 1878., u kojem je okupaciju Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske, iz obzira prema caru i pragmatičnim interesima Dalmacije, priznao "svršenim činom", među Srbima u Dalmaciji dočekan s negodovanjem. Posebno im je smetalo što je Klaić izjavio kako okupaciju Bosne i Hercegovine treba izvesti u "narodnom smislu" tj. ispuniti težnje Hrvata koji su Habsburški podanici i "najnapredniji dio Jugoslavena". 144

8. Odvajanje Srba od Narodne stranke U ovako napetom ozračju, odvajanje Srba od Narodne stranke bilo je samo pitanje vremena pa su izbori za Carevinsko vijeće u srpnju 1879. pristalicama osamostaljenja srpskog pokreta u Dalmaciji predstavljali odličnu priliku za odlučnu Šime PERIČIĆ, "Odjek Bosansko-hercegovačkog ustanka (1875. - 1878) u zadarskom Narodnom listu", Akademija nauka Bosne i Hercegovine, Posebno izdanje knj. XXX., Sarajevo 1977., str. 393. 399.; Dragutin PAVLIČEVIĆ, "Mihovil Pavlinović u istočnom pitanju i Bosansko-hercegovačkom ustanku (1860-1878.)", u: Mihovil Pavlinović u politici i književnosti, ur. Nikša STANČIĆ, Zagreb, Makarska 1990., str. 192 - 196.; ISTI, n. dj., 2007., str. 474 - 481.; Trpimir MACAN, n. dj., 1980., str. 238, 242 - 244, 250, 253.; Helmut RUMPLER, "Putovanje po Dalmaciji cara Franje Josipa 1875. u kontekstu temeljnih političkih odluka Habsburške Monarhije u predvečerje Istočne krize", u: Dalmacija u svjetlu bečke politike i istočnog pitanja, Zadar 2007., str. 37, 38. 144 Dragutin PAVLIČEVIĆ, n. dj., 2007. str. 483.; Trpimir MACAN, n. dj., 1980., str. 253. - 255. 143

72

političku akciju. Naime, Miho Klaić se opet kandidirao u izbornoj jedinici seoskih općina Zadra, Paga, Raba, Obrovca, Kistanja i Benkovca u kojoj su, zbog prevlasti autonomaša na Pagu i Zadru, srpski birači iz Benkovca, Obrovca i Kistanja imali ulogu jezičca na izbornoj vagi. Na redovnim izborima za Carevinsko vijeće 1873. i ponovljenom izborima 1874. Klaić je, usprkos pritisku pristalica osamostaljenja srpskog pokreta, uspio osvojiti većinu srpskih glasova. Ovaj put je, međutim, bilo drugačije. U Obrovcu je osnovan posebni srpski izborni odbor u kojem su glavnu riječ imali Vladimir Desnica, Vladimir Simić, Nikodim Milaš, Jerotej Kovačević i Ljubomir Vujnović. Suprotstavljajući se Klaiću ovaj odbor je izdao proglas pod nazivom "Izjava Srba Bukovčana" u kojem je narodnjačkom vođi zamjereno što "nije imao moći da ispuni obećanje koje je zadao Srbima da će Hrvati poštovati srpsku narodnost u Dalmaciji", što je "glasom svojim pristajao na svaki predlog Pavlinovićev protivu srpstva" i što je "kao kandidat narodnjačkog odbora morao raditi za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom". Sukladno tome, obrovački odbor je srpske birače pozvao da Klaiću okrenu leđa i da svoje povjerenje poklone kandidatu koji "neće raditi sjedinjenje i oživotvorenje te Velike Hrvatske" odnosno ujedinjenja Dalmacije i Bosne i Hercegovine s Banskom Hrvatskom. 145 Iako je ovako formulirano odbijanje Klaićeve kandidature ostavljalo privid mogućeg kompromisa, ako se nađe novi narodnjački kandidat, odluka o odvajanju Srba od Narodne stranke već je bila donesena. Naime, obrovački izborni odbor je usporedno vodio tajne pregovore s autonomaškim kandidatom u ovoj izbornoj jedinici Gustavom Ivanićem, za koje su narodnjaci znali ali im nisu pridavali veće značenje. 146 Pregovore su organizirali i vodili pravoslavni konzervativci, a čitava Nikodim MILAŠ, "Uspomene iz prvih godina srpskog političkog pokreta na primorju", Primorski srpski list, 18/1903.; Novi srpski list, 1/1903. 146 O tome svjedoči pismo Mihe Klaića biskupu Strossmyeru u kojem se navodi kako su narodnjaci "dogovor tražili, ali oni (Srbi op. aut.) ga nisu htjeli jer su odavno crno djelo zasnovali i sa dušmanima se pogodili", te da je "Izjava Srba bukovčana" ideološko opravdanje političkog prevrata, a 145

73

akcija je imala obilježje vezane političke trgovine. 147 Osim toga, u svemu je svoje prste vjerojatno imala i vlada u Beogradu jer je njen dugogodišnji agent Matija Ban bio dobro upućen zakulisno djelovanje pristalica osamostaljenja srpskog pokreta u Dalmaciji. 148 Ipak, dio srpskih birača nije bio suglasan sa akcijama obrovačkog izbornog odbora nego je, želeći postići kompromis s Narodnom strankom, predlagao da se umjesto Klaića razmotri kandidatura zadarskih narodnjaka Jove Medovića, odnosno Manfreda Borellia. Za kompromis je bio i Mihovil Pavlinović. On je predlagao kandidaturu Vladimira Simića koji je, usprkos članstvu u obrovačkom izbornom odboru, slovio za umjerenog srpskog političara. No, od svega nije bilo ništa jer se pokazalo da ni jedan od kandidata nema dovoljnu potporu biračkog tijela. Osim toga, i glavni narodnjački izborni odbor u Zadru je odbio razgovarati o odustajanju od Klaićeve kandidature s obrazloženjem da popuštanje u ovom slučaju otvara mogućnost da se jedinstveni izborni nastup stranke razbije o nekoliko pojedinačnih lokalnih zahtijeva iz čitave pokrajine. Ovako čvrsti stav narodnjačkog vodstva počivao je na uvjerenju da srpski birači neće napraviti odlučan korak protiv Klaića i njegovih političkih zasluga jer "podržati Ivanića ne bi bilo domoljubno". Narodnjaci

ne poziv na dogovor. Trpimir MACAN, "Iz korespodencije Miha Klaića", Historijski zbornik, 21, 22 /1968.- 9., str. 475, 476. 147 Naime, u zamjenu za potporu Ivaniću, pravoslavni konzervativac Ljubomir Vujnović je dvije godine kasnije izabran u Dalmatinski sabor u izbornoj jedinici veleporeznika u Zadru, koju su čvrsto nadzirali autonomaši. "Rodić-Jovanović", Narodni list, 9/1881.; "Branimo se", Narodni list, 63/1881.; "Bistrimo pojmove II", Narodni list, 75/1881. 148 Da je tome tako svjedoči činjenica da je Ban nepuna dva mjeseca nakon srpskog političkog udara na Klaića u dubrovačkom časopisu Slovinac objavio članak u kojem je istakao kako su Srbi u Dalmaciji 1879. konačno napustili dugo razdoblje političke pasivnosti i pokrenuli političku akciju s ciljem da dokažu "da se u zemljama Trojedne kraljevine ne može ništa" bez njihova sudjelovanja. Ban je bio toliko optimističan da je smatra kako će srpski pokret u Dalmaciji, kao predstavnik naroda koji je "daleko mnogobrojniji i rasprostranjeniji" od Hrvata, biti dovoljno jak da mu u budućnosti neće trebati potpora autonomaša. Iako je, tvrdeći da "Srbija ne može utjecati pozitivno na Srbe u Hrvatskoj jer su ih Hrvati već razdražili", otklanjao svaku upletenost vlade u Beogradu, teško je vjerovati da je Ban kao njen predstavnik skrštenih ruku promatrao djelatnost pristalica osamostaljenja srpskog pokreta u Dalmaciji. "Pogled na istok", Slovinac, 16/1879.

74

su zato vjerovali da će se Srbi u najgorem slučaju suzdržati od glasovanja, pa su šutke prešli preko činjenice da je obrovački izborni odbor otvoreno odbacio program Narodne stranke i saznanja da je srpsko-autonomaški dogovor već bio postignut. 149 No, to se pokazalo lošom procjenom jer je obrovački izborni odbor objavio "prekidanje svih odnosa sa Narodnom strankom" i pozvao srpske birače da glasuju za autonomaškog kandidata Gustava Ivanića koji je dan uoči izabra, 6. srpnja 1879. potpisao posebnu srpsku programsku izjavu u kojoj se obvezao da će braniti srpsku narodnost u Dalmaciji, zalagati se za uvođenje srpskog jezika i ćiriličnog pisma u sve škole na područjima na kojima je srpsko stanovništvo u većini, te da će se protiviti sjedinjenju Dalmacije i Bosne i Hercegovine s Banskom Hrvatskom. 150 Na izborima održanim 7. srpnja 1879. Ivanić je, usprkos neodlučnosti nekih srpskih birača, pobijedio sa 84 glasa nasuprot 71 glasa koliko je dobio Klaić. 151 Neugodno iznenađeni ovakvim ishodom, narodnjaci su postupak srpskih birača odmah okrstili kao "bukovičko izdajstvo" videći u svemu prste namjesnika Gavrila Rodića i vlade u Beču koje su optužili da od još doba "zemljaštva" koriste srpsku dijasporu u Dalmaciji kao političko oružje protiv politike Narodne stranke. 152 Sa "Na izjavu bukovičkih Srba", Narodni list, 63/1879. Ivanić se obvezao da će se zalagati da "srpska narodnost u Dalmaciji svečano bude priznata potpuno ravnopravnom sa drugim narodnostima naše Monarhije", "da srpski jezik i srpsko pismo budu uvedeni kao glavni naukovni jezik i pismo u svim školama koje su u mjestima naše kraljevine gdje su Srbi većina". Također se obvezao da će "pri svakoj zgodi…nastojati da od svakog priznana i poštovana bude srpska narodnost u našoj kraljevini" i da će "svojim glasom prosvjedovati u svakoj prilici kad bi se htjelo negirati biće te narodnost ili vrijeđati značaj njezin". Na koncu Ivanić je izjavio da će "zastupničkim svojim glasom odbijati svaki pokušaj koji bi se učinio za sjedinjenje dalmatinske kraljevine sa kraljevinama Hrvatske i Slavonije" te da će se "u slučaju da bi naša Monarhija anektirala zaposjednute zemlje Bosne i Hercegovine …protiviti da jedna ili druga od tih zemalja, bilo posredno bilo neposredno bude sjedinjena sa zemljama ugarske krune" odnosno "nastojati da Dalmacija i Bosna i Hercegovina u jedno tijelo sjedinjene, ostanu pridružene zemljama carstva". Nikodim MILAŠ, "Uspomene iz prvih godina srpskog političkog pokreta na primorju", Primorski srpski list, 18/1903.; Ivo PRODAN, n. dj., 1879., str. 3 - 5. 151 Trpimir MACAN, n. dj., 1980., str. 297, 298.; Nikodim MILAŠ, "Uspomene iz prvih godina srpskog političkog pokreta na primorju", Novi srpski list, 1/1903. 152 Slično stajalište je, s vremenskim odmakom od preko dva desetljeća, zastupa i Dinko Politeo koji je smatrao kako je Rodićeva namjera bila Srbe u Dalmaciji pridobiti za vladinu stranku. Pri tome Politeo je Klaićev izborni poraz vidio kao posljedicu spletki namjesništva, budući je autonomaški kandidat Ivanić tamo bio činovnik. "Naši dopisi osobiti", Narodni list 61/1879.; "Rodić-Jovanović", 149 150

75

srpske strane se negirala bilo kakva namjesnikova prosrpska pristranost. Čak što više tvrdilo se da je Rodić Srbe htio zadržati u "narodnjačkom kolu" ili, u skladu sa svojim poimanjem pravoslavnih tradicija, srpski pokret s političkih skrenuti na kulturno-prosvjetne tračnice. 153 Ovdje na umu svakako valja imati kompleksnu političku računicu namjesnika Rodića koji se još od svog dolaska u Dalmaciju 1869. zalagao za prestanak vladinog oslonca na ovdašnju talijansku manjinu i okretanje slavenskoj većini što je bilo u skladu sa politikom bečkog središta koje je težilo ostvarenju federacije etnički uravnoteženih pokrajina. No, jačanje Narodne stranke, koja usprkos svom oportunizmu, nije prestala isticati program ujedinjenja Dalmacije s Banskom Hrvatskom, ugrožavalo je ovakvu je politiku. Stoga Rodićevu potporu "Zemljacima" te njegov relativno blagonaklon stav prema osamostaljenju srpskog pokreta treba vidjeti kao pokušaje da se u Dalmaciji stvori politička protuteža narodnjacima. U tom kontekstu treba promatrati pismo Ivana Kostrenčića, profesora hrvatskog jezika na Therezianumu u Beču, u kojem on Mihovila Pavlinovića izvještava kako je, "njekakva srpska struja u pogledu Dalmacije" djelovala još od 70.-ih godina XIX. stoljeća uživajući potporu utjecajnog njemačkog liberalnog centralista J. Lassera koji

Narodni list, 9/1881.; "Branimo se", Narodni list, 63/1881.; "Bistrimo pojmove II", Narodni list, 75/1881.; Dinko POLITEO, n. dj., 1901., str. 119. 153 Ovdje valja imati na umu da je Gavrilo Rodić bio "pobožni sin pravoslavne crkve" bez srpske nacionalne svijesti, što bi moglo biti sasvim logično s obzirom na to da je bio visoki časnik carske vojske i visoki upravni činovnik. Rodić je, stoga, Srpsku stranku isprva vidio kao isključivo kulturnovjerski projekt prema kojem se odnosio blagonaklono. To se vidi iz činjenice da je skupština dioničara Srpskog lista, koja je održana u listopadu 1879. u prostorijama pravoslavne eparhije, odvija bez nazočnosti uobičajenog vladina povjerenika. Ovu blagonaklonost valja svakako pripisati i činjenici da je Rodić, osim sa Ljubišom, imao dobre osobne veze sa srpskom političkom i društvenom elitom u Boki kotorskoj. "Ostavka baruna Rodića", Srpski list, 4/1881.; "Promjena u zadarskom namjesništvu", Srpski list, 45/1881.; "Naša borba", Srpski glas, 30/1897.; Sava BJELANOVIĆ, n. dj., 1882., str 130.; Marko CAR, n. dj., 1911., str. 43.; Danilo PETRANOVIĆ, "Barun Gavrilo Rodić u odnosu sa Savom Bjelanovićem", Dubrovnik, 22/1938.; Lazar TOMANOVIĆ, "Iz pisama umrlih i zaslužnih Srba", Novi život, knj. XXVI., sv. 10/1926., str. 293.

76

je na taj način htio trajno suzbiti ideju o sjedinjenju Dalmacije s Banskom Hrvatskom. 154 Stoga, ne čudi da je savjetnik u Namjesništvu Josip Antonneti, iako i sam narodnjak, kao austrijski činovnik bio podozriv prema jačanju Narodne stranke i da je u izvjesnoj mjeri podupirao osamostaljenje srpskog pokreta. Zato neuvjerljivo zvuči njegovo pismo Pavlinoviću u kojem tvrdi kako nije znao i nije mogao znati za tajne pregovore Srba i autonomaša. 155 Na koncu, treba reći da je srpski politički udar na Mihu Klaića u lipnju i srpnju 1879., bio unaprijed osmišljena akcija pobornika osamostaljenja srpskog pokreta u Dalmaciji koja je imala neizravnu potporu vlade u Beču, a vjerojatno i vlade u Beogradu i koja je označila početak razdoblja pragmatične srpsko-autonomaške političke suradnje. Za metu ovog političkog udara odabran je Klaić jer se procijenilo da će "glasujući protiv njemu" Srbi "dati znak svog obstanka" jer je "on bio vođa stranke" i kao takav najbolja meta za politički udar koji je rezultirao osamostaljenjem srpskog pokreta. 156 Ostvarivši taj cilj srpski pokret je, nakon organizacijskih priprema koje su trajale od kolovoza 1879. do siječnja 1880., na političku pozornicu Dalmacije stupio kao samostalan činitelj čija snaga, usprkos tome što se sa srpske strane stalno tvrdilo drugačije, nije izlazila iz okvira manjinskog statusa srpske dijaspore u Dalmaciji. Sve to znači da grandiozne ambicije vodstva Srpske narodne stranke na Primorju (u nastavku Srpska stranka) nisu imale pokriće u stvarnosti. Opširnije o tome u nastavku.

Ferdo HAUPTMANN, "General Rodić i politika austrijske vlade u Krivošijskom ustanku", Godišnjak društva istoričara Bosne i Hercegovine, 2/1961., str. 65. - 74.; Josip VRANDEČIĆ, n. dj., 2002. str. 216.; Ante PALAVRŠIĆ, Benedikta ZELIĆ, n. dj., str. 235.; Trpimir MACAN, n. dj., 1980. str. 234, 298.; A. J. P. TAYLOR, n. dj. ,1990., str. 122 155 . Ante PALAVRŠIĆ, Benedikta ZELIĆ, n. dj., str. 289. - 290. 156 Dinko POLITEO, n. dj., 1901., str. 131.; "Dr Miho Klaić", Srpski glas, 52/1896. 154

77

II.

POLITIČKA

DJELATNOST

SRPSKE

STRANKE

U

DALMACIJI Nakon prikaza korijena srpskog pokreta u Dalmaciji i okolnosti koje su dovele do njegova političkog osamostaljenja 1880., potrebno se osvrnuti na glavna obilježja Srpske stranke. Na prvom mjestu potrebno je analizirati njen organizacijski okvir, zatim njen prvi program iz 1880. koji je sumirao sve prethodno iznesene ideje i koji je bio jasan pokazatelj radikalizacije srpske politike u Dalmaciji. Taj program je u nepromijenjenom obliku trajao do 1903. kada je pod utjecajem unutrašnjih sukoba u Srpskoj stranci, ali i pod utjecajem politike "novog kursa", pretrpio određen izmjene. Uz to, vrlo je važno osvijetliti praktičnu političku djelatnost Srpske stranke i prikazati rezultate koje je postigla na izborima za Dalmatinski sabor, Carevinsko vijeće, te na lokalnim, odnosno općinskim izborima. S tim u vezi, potrebno se podrobnije osvrnuti i na dugogodišnju, ali ne baš uvijek skladnu, suradnju Srpske stranke s autonomašima i na njen vrlo kritičan odnos prema bečkoj vladi, odnosno Austro-Ugarskoj Monarhiji općenito. Na koncu, potrebno se osvrnuti i unutrašnje sukobe u Srpskoj stranci, koji su, početkom XX. stoljeća, zamalo doveli do njenog raspada.

1. Organizacijski okvir Srpske stranke Nakon uspješno provedenog političkog udara protiv Mihe Klaića i Narodne stranke u lipnju i srpnju 1879., srpski izborni odbor u Obrovcu koji je tu akciju predvodio, započeo je proces potpunog političkog osamostaljenja srpskog pokreta u Dalmaciji Najprije je stvoren "Odbor-pokretač za ustanovljavanje srpskog lista na Primorju" koji je 15. kolovoza 1879. uputio poziv dalmatinskim Srbima da kupnjom dionica, u pojedinačnoj vrijednosti od 25 forinti, podupru izdavanje posebnih srpskih novina u Dalmaciji. Prodaju dionica odbor je povjerio Ljubomiru Vujnoviću i Nikodimu Milašu koji su za otprilike dva mjeseca prodali 375 dionica i prikupili 9375 forinti što je bilo dovoljno da se u listopadu 1879., sazove skupština dioničara koja je

78

održana u prostorijama pravoslavne eparhije i koja je usvojila prijedlog nezavisnog srpskog zastupnika u Dalmatinskom saboru Lazara Tomanovića da se glasilo nazove Srpski list.157 Za urednika je, usprkos sumnjičavosti Nikodima Milaša, izabran mladi pravnik Sava Bjelanović. 158 Milaš je tada, želeći osigurati svoj, ali i utjecaj pravoslavnih konzervativaca na uređivačku politiku glasila Srpske stranke, predložio osnutak posebnog odbora koji bi izravno nadgledao Bjelanovićev rad. Prijedlog je odbačen kao nepraktičan jer je odbor navodno trebao biti smješten u prometno izoliranom Obrovcu. Umjesto toga, dioničari su Bjelanoviću dali odriješene ruke i omogućili mu da urednički posao obavlja samostalno i na osobnu odgovornost. 159 U prosincu 1879. izborni odbor u Obrovcu se, uključivanjem saborskih zastupnika Srba i lokalnih srpskih političkih vođa s područja čitave Dalmacije, transformirao u Upravni odbor Srpske stranke koji je imao 22 člana. Među ostalima, u Upravni odbor su ušli srpski saborski zastupnici, bivši narodnjaci, Vladimir Simić i Joso Kulišić, nezavisni srpski saborski zastupnik Lazar Tomanović te ugledni lokalni srpski političari kao npr. dugogodišnji načelnik Obrovca Vladimir Desnica, dugogodišnji načelnik Knina Aleksandar Katić, bogati i utjecajni srpski trgovac iz Dubrovnika Nikodim MILAŠ, "Uspomene iz prvih godina srpskog političkog pokreta na primorju", Novi srpski list, 1, 2/1903.; "Iz pisama umrlih i zaslužnih Srba", Novi život, knj. XXVI., sv. 10/1926., str. 293. 158 Sava Bjelanović se rodio 1850. u selu Đevrske u zaleđu Skradina. Osnovnu i srednju školu je pohađao na talijanskom jeziku u Zadru, a zatim je u Beču je završio studij prava. Tijekom čitavog školovanja bio je pobornik ideje samostalnog političkog organiziranja Srba u Dalmaciji pa se nakon povratka sa studija 1878. uključio u akcije za stvaranje Srpske stranke kojoj je ubrzo postao vođa i to ostao sve do svoje smrti 1897. U ideološkom smislu Bjelanović je bio i ostao radikalni srpski nacionalist. To je vidljivo još u njegovoj mladosti kada je kao đak bio član društva "Prvenac", koje je okupljalo pravoslavnu mladež iz bogoslovije i gimnazije u Zadru, i kada je sudjelovao u radu Ujedinjene omladine srpske u Dalmaciji. Otprilike u to doba, 1871. godine, mladi je Sava Bjelanović književniku Simi Matavulju ispovjedio svoju namjeru da Srbe odvoji od Narodne stranke i da pridobivanjem katoličke inteligencije skrene nacionalno-integracijske procese u Dalmaciji prema općem prihvaćanju srpstva, što je kasnije pretočio u program, ali i u političku djelatnost Srpske stranke. Poznata krilativa Vuka Karadžić "Srbi triju zakona" do kraja je ostalo zvijezda vodilja Bjelanovićeve djelatnosti pa je zagovarao srbizaciju Hrvata ističući da "primajući dakle srpsko ime Hrvati ne bi u ovom slučaju ništa izgubili, već bi samo manjina pristala uz većinu, što biva obično gdje se iskreno radi o napretku". Zbog svega ovog, kao neutemeljeno, treba odbaciti stajalište Koste Milutinovića kako je Bjelanović 1888. doživio konverziju i od radikalnog srpskog nacionaliste postao pristalica jugoslavizma. Simo MATAVULJ, n. dj., str 37.; Savo Bjelanović, Enciklopedija Jugoslavije, svezak 2., Zagreb 1955., str. 614.; Kosta MILUTINOVIĆ, "Dvije faze u razvoju Save Bjelanovića", u: Benkovački kraj kroz vjekove 1, zbornik, Zadar 1987., str. 223. - 248.; "Domaće", Srpski list 36/ 1886.; "Pabirci", Srpski glas, 12/1896. 159 "Savo Bjelanović", Dubrovnik, 12/1897. 157

79

Niko Bošković. Za kasnije političko ideološko usmjerenje Srpske stranke važno je spomenuti da je mjesto u Upravnom odboru dobio i Srbin-katolik iz Makarske Lovro Pavlović. Ostali članovi Upravnog odbora bili su Andrija Knežević iz Obrovca, Marko Petranović i Gavro Glišić iz Zadra, prota Simeun Rucović, Sava Bjeladinović, Niko Stefanović, Jefto Gojković i Andrija Đelović iz Boke kotorske, Kosto Vučković iz Splita, Todor Babić iz Benkovca, arhimandrit Jerotej Kovačević iz manastira Krka, svećenik Damjan Dobrota iz Skradina, I. Skočić iz Šibenika te Joko Miović i Simo Petričević iz Drniša. 160 Usprkos napetostima između Nikodima Milaša i Save Bjelanovića, koje nikad nisu prestale, i koje su iza Bjelanovićeve smrti 1897. eskalirale u sukob pravoslavnih konzervativaca i radikala, Upravni odbor Srpske stranke je 1881. odobrio Bjelanovićev urednički, ali i politički pravac. Time je on u stvari postao plebiscitarni vođa Srpske stranke čije vodstvo nitko, osim Milaša i njegovih pristalica, nije dovodio u pitanje. 161 Prvi broj Srpskog lista izašao je 14. siječnja 1880., u Zadru gdje je nastavio izlaziti sve do svog gašenja krajem 1904. Da bi izbjegao zabranu list je 1888. formalno promijenio ime u Srpski glas, koji se u svemu (numeracijom pojedinih brojeva i numeracijom godišta) nastavljao na Srpski list. Dakle čitavo vrijeme je bila riječ o istoj novini. Srpski list (glas) je tiskan je ćirilicom na četiri stranice velikog formata, a neke je članke donosio i latinicom. Usprkos pokušajima Save Bjelanovića da njegovo izlaženje učini učestalijim, Srpski list (glas) čitavo je vrijeme izlazio jednom tjedno. 162 Najduže ga je, od 1880. do 1897. uređivao sam Bjelanović. Nakon njegove smrti, zbog unutrašnjih sukoba u Srpskoj stranci, urednici su se mijenjali vrlo često, "Naši dopisi", Narodni list, 101/1879.; Domaće", Srpski glas, 5, 7/1885.; "Naši dopisi osobiti", Narodni list, 68, 69/1883. 161 "Na jednu otvorenu riječ arhimandrita Milaša", Srpski list, 22/1886.; "Domaće", Srpski list 22/1886.; Nikodim MILAŠ, "Uspomene iz prvih godina srpskog političkog pokreta na primorju", Primorski srpski list, 22/1903. 162 U travnju 1893. Bjelanović je pokrenuo Fond za podupiranje Srpskog glasa kojemu je cilj bio da se dobrovoljnim prilozima omogući da glasilo Srpske stranke izlazi dva puta tjedno i tako lakše vodio novinsko-propagandni rat protiv hrvatskog tiska. Iako je Bjelanovoć vjerovao da će potrebnih 10 000 forinti biti prikupljeno u vrlo kratkom vremenu, to se nije ostvarilo. Tihomir RAJČIĆ, n. dj., 1997., str. 258. - 260. 160

80

o čemu podrobnije nešto kasnije. Osim Bjelanovića, koji je pisao uvodnike i najvažnije članke, u listu su surađivali Lazar Tomanović, Dušan Baljak, Marko Car, Lovro Pavlović i Ljudevit Vuličević. Uz njih, kao lokalni dopisnici, surađivali su Vladimir Jovanović, Simo Janković, Neofit Njeguš, Lujo Vojnović, Vladimir Trojanović, Stevan Vrčević, Jovo Metličić, a javljao se i veliki broj lokalnih dopisnika pod raznim pseudonimima ("Republikanac sv. Vlaha, "Vujo i Pejo", "Stari narodnjak" itd.). Ipak, najveći dio posla oko izdavanja Srpskog lista (glasa) obavljao je sam Bjelanović koji je, prema sjećanjima književnika Marka Cara, bio toliko zaokupljen uredničkim poslom da je vrijeme provodio "u svakidašnjem, obilatom i pažljivom čitanju ogromnog broja…novina i savremenih publikacija…da bi se u narednom broju predusrele protivničke tvrdnje." 163 Iako nema potvrde da je Srpski list (glas), kao zagrebački Srbobran, dobivao novčanu potporu iz Srbije, činjenica da je naklada od 900 primjeraka, prema arhivskim podacima za 1881. koje donosi Ivan Pederin, za tadašnje nepovoljne društveno-ekonomske prilike u Dalmaciji bila vrlo velika, takvu mogućnost čini vjerojatnom. Tim više što je je pripadnika srpske dijaspore u Dalmaciji tada bilo bilo oko 80 000 i što su činili tek oko šestinu stanovništva pokrajine (79 584, odnosno 16,87% stanovništva Dalmacije prema popisu iz 1880.) 164 i što je među njima prevladavalo siromašno i nepismeno seljaštvo, dok je građanski sloj bio malobrojan. To dovodi u pitanje mogućnost postojanja domaće podloge za srpske novinstvo u Dalmaciji budući da ovakva društvena struktura nije omogućavala stvaranje publike koja bi konzumirala propagandne, političke i, tek u manjoj mjeri, kulturne sadržaje koje je Srpski list (glas) nudio na svojim stranicama. 165 U prilog tome govore podatak da je Narodni list 1873., ima samo 30 pretplatnika Srba. Ako se tome dodaju oni su čitali srpske listove iz Vojvodine i Kneževine Srbije kao što su Srpski dnevnik, Zastava te Vidovdan, broj pripadnika srpske čitalačke 163

Marko CAR, n. dj., 1911., str. 12, 26. Luigi MASCHEK, n. dj., str. XXI, 155. 165 PEDERIN, "Odnos austrijske vlasti prema talijanskom, hrvatskom, srpskom i crnogorskom novinstvu u doba Bokeljsko-hercegovačkog ustanka (1880. - 1882)", Boka, god. 20/1989. str. 193, 194.; Benedict ANDERSON, Nacija, zamišljena zajednica, Zagreb 1990., str. 75.; Mato ARTUKOVIĆ, Ideologija Srpsko-hrvatskih sporova, Zagreb 1991., str. 31. 164

81

publike u tadašnjoj Dalmaciji teško je mogao dosegnuti 900. 166 Ovu sliku potvrđuju i arhivski podaci o stanju dvanaest godina kasnije, 1893., kada je prema tajnim izvješćima Namjesništva u Zadru tiraž Srpskog glasa pao na 650 primjeraka. 167 Zbog svega ovoga u obzir treba uzeti i spoznaje do kojih je došla Sofija Božić koja smatra da je Srpski list (glas) dobivao, pobliže nedefiniranu, pomoć iz Srbije, ali i pomoć od bogatih Srba iz Amerike. 168 Organizacijski okvir Srpske stranke uspostavljen 1879. i 1880.; Skupština dioničara Srpskog lista (glasa), Upravni odbor i Bjelanović kao stranački vođa i urednik stranačkog glasila; ostao je manje-više stabilan sve do Bjelanovićeve smrti 1897., kada su počeli žestoki unutrašnji sukobi koji su trajali do 1903. pri čemu je pitanje unutrašnje reorganizacije stranke i nadzora nad stranačkim glasilom bila važan predmet spora između pravoslavnih konzervativaca i radikalno-liberalne struje u Srpskoj stranci. 169 U ovim sukobima Nikodim Milaš i pravoslavni konzervativci isprva su imali više uspjeha, pa su već u travnju 1897. zahvaljujući većini u Upravnom odboru preuzeli vodstvo Srpske stranke i uredništvo Srpskog glasa. 170 Njihovu prevlast nije ugrozio ni pokušaj unutarstranačkog preuređenja koji su radikali nastojali provesti na skupštini Srpske stranke održanoj u Splitu 4. kolovoza 1897., pokušavši nametnuti novi organizacijski okvir pod nazivom "Srpsko bratstvo". Prema zamislima radikala 166

"Zadar 2. srpnja", Narodni list, 53/1873.; "Tajni, neiskreni šapuri", Narodni list, 57/1873. ; "Odgovor na odgovor", Zemljak, 33/1873.; Nikša STANČIĆ, n. dj., 1990. str. 608.; ISTI, n. dj., 1970., str. 231, 232. Ovu sliku nadopunjavaju arhivski podaci koje Pederin donosi o tiražu ostalog tadašnjeg dalmatinskog tiska 1881. Prema tim podacima najtiražnija novina u tadašnjoj Dalmaciji, autonomaški Il Dalmata, imao nakladu od 2500 primjeraka. Iza Dalmate slijedili su službeni Avvisatore Dalmato sa 970 primjeraka, Narodni list sa 950 primjeraka, glasilo splitskih autonomaša L’Avvenire sa 558 primjeraka i Katolička Dalmacija 500 primjeraka. Ivan PEDERIN, n. dj., 1989. str. 193, 194. 167 Prema ovim podacima i neke druge novine u tadašnjoj Dalmaciji doživjele su pad naklade, Narodni list na 850 primjeraka i Il Dalmata na samo 650 primjeraka. S druge strane naklada Katoličke Dalmacije je narasla na 600 primjeraka. Novi listovi koji su počeli izlaziti 90.-ih dosegli relativno velike tiraže. Pri tome se posebno isticao Dubrovnik srpsko glasilo iz Dubrovnika za južnu Dalmaciju koji je imao nakladu od čak 1000 primjeraka i Crvena Hrvatska pravaško glasilo, također iz Dubrovnika, čiji je tiraž bio 980 primjeraka. HR DAZD 88-1. Vlada/ Namjesništvo za Dalmaciju, Tajni spisi namjesništva, svežanj 550/1893. 168 Sofija BOŽIĆ, Politička misao Srba u Dalmaciji, Beograd 2001., str. 44, 45. 169 Tihomir RAJČIĆ, n. dj., 1997., str. 260, 261.; ISTI, "Sukobi unutar Srpske stranke u austrijskoj pokrajini Dalmaciji 1897. - 1902.", Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru 41./1999., str., 257, 258. 170 "Domaće", Srpski glas, 17/1897.

82

"Srpsko bratstvo" je trebalo pridonijeti unutrašnjoj demokratizaciji Srpske stranke tako što bi njegovi članovi nominalno bili "svi Srbi i Srpkinje", s tim da je pravo da biraju i budu birani bilo rezervirano za one koji bi plaćali godišnju članarinu od pola forinte. No, čitava stvar je uskoro pala u zaborav, jer se konzervativcima nije sviđala namjera radikala da "Srpsko bratstvo" postane forum na kojem će se raspravljati o političkim pitanjima i predlagati stranačke kandidate za izbore. 171 Umjesto toga, oni su pozivali članstvo i simpatizere na okupljanje oko postojećeg stranačkog vodstva, odnosno Upravnog odbora u kojem su i dalje imali većinu. Istovremeno su nastojali dugogodišnjeg načelnika Vrlike i predsjednika saborskog kluba Srpske stranke Josu Kulišića, promovirati u novog plebiscitarnog vođu Srpske stranke i tako popuniti prazninu nastalu iza smrti Save Bjelanovića. 172 No, ovo nije bilo dostatno da se prevlast konzervativaca učvrsti jer su nesuglasice unutar Srpske stranke početkom XX. stoljeća eskalirale do te mjere da se tijekom 1901. počelo otvoreno govoriti o rascjepu. 173 Da bi se to izbjeglo 25. listopada 1901. u Kninu je održana nova skupština Srpske stranke koja nije donijela nikakve značajne promjene. Izabran je novi Upravni odbor u kojem su, zbog bojkota pripadnika radikalno-liberalne struje, konzervativci opet imali većinu. Kao ustupak radikalima stvorena je prosvjetno-ekonomska organizacija pod nazivom "Srpska zora" koja je trebala zamijeniti "Srpsko bratstvo". No, to nije moglo zadovoljiti želju radikala da kroz unutrašnje preuređenje i demokratizaciju zadobiju prevlast u Srpskoj stranci. 174 Dugo potiskivane unutrašnje napetosti su tijekom prve polovice 1903. punom snagom izbile na površinu, pa se Srpska stranka našla na korak od potpunog rasula. Radikali su uspjeli preuzeti stranačko glasilo Srpski glas dok su im konzervativci neuspjelo pokušali parirati izdavanjem kratkotrajnih glasila Primorski srpski list i Novi srpski list. Rascjep je ipak izbjegnut jer je 14., 15. i 16. kolovoza 1903. godine 171

"Sa skupštine", Srpski glas, 31/1897. Kulišić, po svemu sudeći, bio samo produžena ruka episkopa Nikodima Milaša koji se nije želio izravno eksponirati u svakodnevnim političkim sukobima nego je konce vukao iz sjene. Tihomir RAJČIĆ, n. dj., 1999. str. 254, 255. 173 "Što sad", Srpski glas, 10/1901.; "Dr. Baljak u poeziji, dr. Pugliesu u prozi", Jedinstvo, 61/1901.; "Domaće", Narodni list, 3/1901. 174 "Sa srpske skupštine", Srpski glas, 41/1901. 172

83

u Splitu, održana još jedna skupština Srpske stranke koja je, za razliku od prethodna dva neuspješna pokušaja, donijela temeljito unutrašnje preuređenje Srpske stranke. 175 Vrhovno tijelo stranke i dalje je ostala stranačka skupština, kojoj je povjereno revidiranje stranačkog programa, biranje Upravnog odbora, nadgledanje djelovanja srpskih zastupnika u Dalmatinskom saboru i Carevinskom vijeću. Predviđeno je da skupština ima 78 članova i da je čine srpski zastupnici u Dalmatinskom saboru i Carevinskom vijeću, načelnici općina u kojima je Srpska stranka na vlasti, te pojedinci birani u lokalnim sredinama u kojima stranka djeluje. Upravnom odboru, koji je trebao imati devet članova, povjeren je zadatak izvršavanja zaključka skupštine, izravnog nadziranja glasila stranke, te nadzor nad radom srpskih zastupnika u Dalmatinskom saboru i Carevinskom vijeću. Upravni odbor je u slučaju hitnosti mogao donositi zaključke koje je kasnije trebalo predložiti skupštini stranke na odobrenje. Za predsjednika Upravnog odbora, što je zapravo značilo predsjednika stranke, izabran je dubrovački Srbin-katolik Antun Pugliesi. Treća instanca u novom organizacijskom okviru bio je klub srpskih zastupnika u Dalmatinskom saboru i Carevinskom vijeću čija funkcija nije pobliže određena. Na lokalnim razinama organizacijski okvir stranke trebali su činiti mjesni odbori, s tim da bi, ako ne postoje uvjeti za formiranje mjesnog odbora njegovu funkciju vršio stranački povjerenik. 176 2. Program Srpske stranke Program Srpske stranke iz 1880., objavljen u prvom broju Srpskog lista predstavlja rekapitulaciju već spomenutih ideja koje su se u srpskom pokretu u Dalmaciji nakupljale tijekom 60.-ih i 70.-ih godina XIX. stoljeća, ali i ranije, u doba izlaženja Srpsko-dalmatinskog magazina. 177 U prvoj točki ovog programa najvažnijim zadatkom Srpske stranke proglašava se "obranu srpstva" te težnju za "buđenjem i njegovanjem srpske nacionalne svijesti". U političkoj stvarnosti tadašnje Dalmacije ova nastojanja rezultirala su pokušajima "buđenja" srpske nacionalne svijesti u nekim posve hrvatskim sredinama što je 175

"Skupština u Spljetu", Srpski glas, 32/1903. "Glavne misli u organizaciji Srpske narodne stranke na Primorju", Srpski glas, 32/1903. 177 "Naš program", Srpski list, 1/1880. 176

84

vodilo u beskrajne polemike s hrvatskim tiskom o etničkom karakteru, kako pojedinih područja, tako i pokrajine u cjelini. Za srpski pokret u Dalmaciji u razdoblju o kojem je ovdje riječ posebno je karakteristično to što druga točka programa ističe da će Srpska stranka "braniti slobodu savjesti i poštovati vjerska ispovjedanja". Ovaj su kredo posebno ustrajno isticali Sava Bjelanović i pripadnici radikalno-liberalne struje u vodstvu stranke jer su smatrali da se ovime srpska dijaspora u Dalmaciji legitimira kao baštinica europskog liberalizma. Također vjerovali su da će na ovaj način za srpstvo pridobiti katoličku inteligenciju i tako pokrenuti proces srbizacije Dalmacije. 178 U tom smislu, programski zahtjev za "sticanjem narodne i političke važnosti" Srba, koji donosi treća točka stranačkog programa, predstavlja u stvari jače isticanje posebnih srpskih nacionalnih i političkih težnji, čime je najavljena politika pragmatičnih saveza, najprije s autonomašima, a od 1897. sa narodnjacima. Ova pragma bila je vodič srpskoj politici i u trenutku njenog pristupanja politici "novog kursa" 1905. Četvrta točka programa ističe kako je konačni cilj politike Srpske stranke ostvarenje srpske težnje za "slobodom u narodnom i državnom pogledu" čime je, na uvijen način, iznesen radikalni program velikosrpskog državnog ujedinjenja, bez obzira na postojeće političke granice. Na ovom tragu srpska politika u Dalmaciji ustrajno je promicala srpsku državnu ideju, nastojeći isto osporiti Hrvatima. Također, ovakav radikalizam je, krajem XIX. i početkom XX. stoljeća, bio uzrok zaoštravanja odnosa s austrijskim vlastima. Na koncu, u petoj točki svog programa, Srpska stranka se zalaže za hrvatskosrpsku "slogu" u Dalmaciji, ali po principu "svakom svoje". Budući je pisanje Srpskog lista (glasa) od samog početka bilo vrlo polemično, zamišljena hrvatskoSličnu je ideju 40.-ih godina XIX. stoljeća zastupao Đorđe Nikolajević u Srpsko-dalmatinskom magazinu, a može ju se naći i u korpusu ideja koje je Ujedinjena omladina srpska 60.-ih godina XIX. stoljeća promicala po Dalmaciji. Kao što je prethodno spomenuto ovakvom je idejom još od svojih mladih dana, početkom 70.-ih godina XIX. stoljeća, bio zanesen i vođa Srpske stranke Sava Bjelanović. Branka PRPA-JOVANOVIĆ, n. dj., str. 5, 8, 54, 55, 71 - 73, 90.; Rade PETROVIĆ, n. dj., 1982., str. 246, 247.; Nikša STANČIĆ, Hrvatstvo, srpstvo, jugoslavenstvo u Dalmaciji u vrijeme narodnog preporoda, Časopis za sa suvremenu povijest, god. 2/1970., br. 2. str. 237.; Simo MATAVLJ, n. dj., str. 37 178

85

srpska "sloga" je mogla biti uspostavljena samo pod srpskim uvjetima. Geslo "svakom svoje" u tom je kontekstu predstavljalo zahtjev za podjelom Dalmacije uzduž etničkih linija, što u multietničkoj državi Habsburgovaca nije bila nikakva novost. 179 Sve u svemu, program Srpske stranke iz 1880. predstavlja potpuni ideološki raskid sa narodnjaštvom. Na prvom mjestu Srpska stranka je sasvim odbacila zalaganje za sjedinjenje Dalmacije s Banskom Hrvatskom, što je uvijek činilo osnovicu narodnjačkog programa. Također odbacila je i valjanost hrvatskog državnog prava, inzistirajući na karadžićevski shvaćenom etničko-jezičnom načelu kao temelju za konstituiranje nacije. U tom smislu je, u korist jačeg isticanja posebnih etničkih i političkih interesa Srba, odbačen i narodnjački jugoslavizam. Odnos Srpske stranke prema vjerskim pitanjima također donosi neke promjene. Narodnjaci u svojim programskim stajalištima, zbog praktičnih političkih razloga, nisu proklamirali apsolutno liberalno načelo vjerske tolerancije, jer su u borbi za kulturnu i političku afirmaciju, htjeli zaobići vjerske nesuglasice. Nasuprot tome, program Srpske stranke nastojao je liberalni princip vjerske tolerancije iskoristiti u svrhu započinjanja procesa srbizacije Dalmacije. Isticanje slogana "svakom svoje" i ideja o podjeli Dalmacije po etničkim linijama također je novost. Sa stajališta Narodne stranke takva ideja nije prihvatljiva budući da se njena politika zasnivala na koncepciji zajedničke slavenske (jugoslavenske) narodne i političke pripadnosti Hrvata i Srba u austrijskoj Dalmaciji te na sjedinjenju Dalmacije s Banskom Hrvatskom. Na koncu, važno je reći da je Srpska stranka od samog početka svog djelovanja priznavala postojanje posebnog talijanskog naroda u Dalmaciji, što je bilo nespojivo s programskim opredjeljenjima Narodne stranke. 180 Djelomično popuštanje ovakvog radikalizma donio je tek novi program Srpske stranke iz 1903., kada je izjavom da "srpski narod ima pravo na razvitak" napušten Najpoznatiji pokušaj u tom smislu svakako je bila neuspjela separacija Nijemaca i Čeha u Češkoj i Moravskoj koja je 1890. trebala biti izvedena po jezično-etničkom ključu. Usklađivanje povijesnopravnog načela i etničkih (jezičnih) prava pojedinih naroda bio je jedan od najvećih problema Habsburške Monarhije. Robert A. KANN, n. dj.,., str. 359, 360, 440.; R. A. KANN, Z. DAVID, The Peoples of the Eastern Habsburg Lands, 1526. - 1918., Seattle, London 1984., str. 306., 307. 180 "Naš program", Srpski list, 1/1880.; Vinko KISIĆ, "Listajući stare godišnjake", Jubilarni broj Narodnog lista, 1912., str. 4, 105, 106. 179

86

borbeni ton iz 1880. Isticanjem prirodnog prava naroda ("narodno načelo") i panslavizma ("pomagati Slavenima") oživljeno je panslavističko i jugoslavističko, ideološko naslijeđe stare Narodne stranke u Dalmaciji 60.-ih i 70.-ih godina XIX. stoljeća. U tom smislu Srpska stranka je, izjavom kako je "protivna sjedinjenju Dalmacije i Hrvatske iz političkih razloga, a ne iz narodnih", pokušala premostiti glavni prijepor s hrvatskom politikom; pitanje sjedinjenja Dalmacije s Banskom Hrvatskom. Također, u kontekstu tadašnjeg približavanja hrvatskoj politici u doba "novog kursa", nastojalo se pronaći i odgovarajuće rješenje za problem Bosne i Hercegovine oko koje je četvrt stoljeća prije došlo do hrvatsko-srpskog prijeloma. Stoga se u novom programu predlaže da o budućoj sudbini ovih pokrajina odlučuju njihovi stanovnici. 181 Usprkos navedenom popuštanju, novi program Srpske stranke u cijelosti ponavlja programsku odrednicu o vjerskoj toleranciji iz programa iz 1880. s tim da je sada izrijekom spomenuto "srpstvo triju vjera", što je zapravo značilo jače isticanje velikosrpskih nacionalnih težnji. Na koncu, isticanje važnosti prosvjetne i gospodarske djelatnosti ("rad na prosvjetnom i privrednom polju") treba vidjeti kao odjek unutarstranačkog razvoja krajem 90.-ih godina XIX. stoljeća u kojem su, pod utjecajem aktualnih političkih strujanja, mlađi članovi Srpske stranke odbacili čisto politička pitanja, zalažući se za rješavanje problema širih slojeva stanovništva. 182 3. Srpska stranka na izborima za Dalmatinski sabor i Carevinsko vijeće Političko djelovanje Srpske stranke od samog početka je bilo obilježeno izrazitom polemičnošću, kako prema hrvatskoj politici i Hrvatima općenito, tako i prema vladi u Beču. Takvo držanje rezultat je njene radikalne ideologije, o kojoj će biti riječi u nastavku, ali i njenog relativno malog utjecaja na političkoj pozornici tadašnje Dalmacije. To je bilo očito na izborima za Dalmatinski sabor gdje rezultati Srpske stranke uglavnom izlazili iz okvira činjenice da je srpska dijaspora u Dalmaciji bila

181 182

"Revidirani program Srpske stranke", Srpski glas, 32/1903. "Revidirani program Srpske stranke", Srpski glas, 32/1903.

87

manjina koja je činila oko šestinu stanovništva pokrajine, a još više na izborima za Carevinsko vijeće gdje su izborni rezultati Srpske stranke bili manje-više simbolični. Nakon uspješno provedene secesije od Narodne stanke prethodne godine trojica negdašnjih narodnjačkih zastupnika srpskog podrijetla: Vladimir Simić, Joso Kulišić i Jovan Nakićenović, bivši nezavisni saborski zastupnik Lazar Tomanović te saborski zastupnik po pravu, episkop Stefan Knežević 1880. su osnovali saborski klub Srpske stranke. Sljedeće, 1881. godine pridružila su im se dva nova zastupnika, Ljubomir Vujnović kojega su autonomaši, uzvraćajući srpskim konzervativcima za potporu na izborima za Carevinsko vijeće 1879., izabrali u "svojoj" izbornoj jedinici veleporeznika u Zadru , te Srbin-katolik Lovro Pavlović koji je u izbornoj jedinici seoskih općina Drniša, Knina i Vrlike izabran umjesto Lovre Montija koji je dao ostavku, pa je saborski klub Srpske stranke ukupno imao 7 članova. 183 Dvije godine kasnije, 1883., Srpska stranka je prvi put samostalno sudjelovala na izborima za Dalmatinski sabor. U predizbornoj kampanji Srpski list je u prvi plan stavljao "obranu srpstva" i srpske birače pozivao na jedinstveni istup protiv "hrvatskih potvora". Nasuprot kandidatima Narodne stranke, za koje se tvrdi da su izgubili potporu naroda, glasilo Srpske stranke svoje kandidate za sabor predstavlja kao branitelje načela narodnosti, liberalizma i interesa pokrajine. Ipak, priznaje se da je za pobjedu na saborskim izborima Srpska stranka preslaba, pa se "sloga Srba i autonomaša" smatra glavnim preduvjetom za uklanjanje narodnjačke prevlasti. U tom smislu, Srpski list je išao toliko daleko da je računao da srpsko-autonomaška koalicija može osvojiti čak i više od 50% saborskih mandata. Da bi se to ostvarilo, Ovdje valja spomenuti da je saborski zastupnik i načelnik općine Knin Andrija Vujatović-Šarov, iako srpskog podrijetla, ostao vjeran Narodnoj stranci sve do 1883. Uz to valja reći da Đorđe Vojnović, dugogodišnji zastupnik Kotora u izbornoj jedinici gradova i dugogodišnji predsjednik Dalmatinskog sabora, iako ga u literaturi često smatraju čak i njenim osnivačem, nikad nije pripadao Srpskoj stranci. Naime Vojnovićevo ime se ne spominje se u Odboru osnivača Srpske stranke 1879. niti među pregovaračima Srpske stranke prilikom pokušaja izmirenja s narodnjacima 1888. gdje bi mu, s obzirom na njegov politički ugled u pokrajini, svakako bilo mjesto. Osim toga, činjenica da je Vojnović podržavao sjedinjenje Dalmacije s Banskom Hrvatskom, da je u Carevinskom vijeću član Hohenwartova konzervativno-federalističkog kluba te da je kao umjereni političar uživao povjerenje vlade, potvrda su njegove pripadnosti Narodnoj stranci. Simo MATAVULJ, n. dj., str. 74, 77, 78.; Grga NOVAK, "Podvojene narodne snage u Dalmaciji", Radovi instituta JAZU u Zadru, svezak 10/1963., str. 15, 19 - 21.; Kosta MILUTINOVIĆ, n. dj., 1987., str. 225, 239 - 241.; Rade PETROVIĆ, n. dj., 1982., str, 275, 279.; Mirko ŽEŽELJ, Gospar Ivo, Zagreb 1977., str. 8, 9. 183

88

Srpski list od vlade traži da osigura nepristranost i zakonitost, odnosno da spriječi da "popovi i činovnici u službi Narodne stranke ometaju slobodu izbora".184 Kad se pokazalo da su nade za postizanje političkog preokreta bile nerealne, jer je Srpska stranka nakon izbora imala 8 zastupničkih mjesta, odnosno 19% mandata, a autonomaši jedno zastupničko mjesto i dva postotka mandata više, Srpski list je narodnjačku pobjedu pripisao dodatnim pritiscima vlade, kojoj političke promjene u Dalmaciji nisu odgovarale. Sve u svemu nakon izbora 1883. saborski klub Srpske stranke činili su: zastupnik po pravu episkopa Stefana Kneževića, te izabrani zastupnici Vladimir Simić, Josip Kulušić, Sava Bjelanović, Ignacije Bakotić, Špiro Gojković, Đuro Vukotić i Marko Petranović. 185 Dvije godine kasnije, 1885., u kampanji za izbore zastupnika u Carevinsko vijeće, Srpski list je više naglašavao nedostatke politike narodnjaka, posebno kad je u pitanju rješavanje gospodarskih probleme pokrajine, nego što je iznosio ciljeve Srpske stranke. Razlog takvom držanju bila je činjenica da Srpska stranka na ovim izborima nije imala svoga kandidata, nego je podržavala autonomaša Luigia Lapennu. Srpski list je stoga preuzeo dio Lapenninih programskih stajališta: obranu talijanskog jezika, očuvanje autonomije Dalmacije, te ravnopravnost njena tri naroda Hrvata, Srba i Talijana. 186 Prateći predizbornu kampanju, glasilo Srpske stranke izvješćuje o narodnjačkim spletkama, pri čemu se posebna pozornost posvećuje Mihi Klaiću za kojeg se tvrdilo kako je za vrijeme izbora četiri sata dnevno provodio u Namjesništvu, odnosno da je u šetnji s namjesnikom Jovanovićem dogovarao izborne rezultate. Čak što više, zbog Jovanovićeve boležljivosti, Klaića se smatralo stvarnim gospodarem pokrajine. Stoga Srpski list tvrdi da se važnost ovih izbora ogleda 184

"Dvojni izbori", Srpski list, 13/1883.; "Izvještaji o izborima", "Dnevno pitanje-naše crno pitanje", Srpski list, 21/1883.; "Izvještaji o izborima", Srpski list, 22, 23/1883. 185 "Poslije izbora", Srpski list, 23/1883.; "Ko je pobijedio?", Srpski list, 24/1883.; "Računi poslije izbora", Srpski list, 30/1883. Narodna stranka je nakon izbora imala 58% mandata, odnosno 25 zastupničkih mjesta, dok su autonomaši osvojili 21% mandata, odnosno 9 zastupničkih mjesta. Jedan mandat osvojio je vladin kandidat Stjepan Pavlović-Lučić titularni biskup Nikopolja i namjesnik splitskog biskupa u Makarskoj. Brzopisna izvješća zemaljskog sabora dalmatinskog, 1883., str. 319 323.; Ivo PERIĆ, n. dj., 1978., 219 - 223. 186 Suradnja Srba i autonomaša ogledala se i u činjenici da su Bjelanović i neki drugi članovi vodstva Srpske stranke u Zadru sudjelovali u Lapenninoj predizbornoj kampanji. On je, za uzvrat, u Beču osnovao zakladu koja je, uz talijanske, podupirala i ovdašnje srpske studente. Josip VRANDEČIĆ, n. dj., 2002., str. 231 - 234.

89

ponajprije u potrebi da se spriječi "diktaturu Narodne stranke u Dalmaciji", odnosno vjerski i nacionalni "progon" Srba i Talijana, putem zloupotrebe vjere i činovništva. 187 Osvrćući se na izborne rezultate, odnosno na Lapennin poraz i potpunu pobjedu narodnjaka Srpski listi i ovaj put tvrdi da je pobjeda Narodne stranke nezakonita budući da je postignuta uz otvorenu potporu vlade. Također, usprkos izbornoj pobjedi, narodnjačka se politička pozicija u Beču smatra oslabljenom jer u Carevinskom vijeću "dalmatinski glasovi više ne odlučuju" o sudbini Taaffeove vlade. 188 Kada su tri godine kasnije, nakon što je narodnjaku Hubertu Borelliju poništen mandat, održani izvanredni izbori za Carevinsko vijeće, Srpska stranka je apstinirala. Iznoseći argumente u prilog ovakvog držanja Srpski list ustvrdio da "u politici i kad se ne radi ništa, ipak se nešto radi, a da je to baš tako bilo pokazuje nam današnji politički rasplet, koji ističe značaj Srpske stranke". Naime, činjenica da su i narodnjaci i autonomaši tražili njenu suradnju tumačila se kao ostvarenje treće točke programa Srpske stranke po kojoj je njen cilj "sticanjem narodne i političke važnosti" srpske dijaspore u Dalmaciji. 189 Nakon što je 1888. odbijena sveobuhvatna narodnjačka koalicijska ponuda, Srpski glas u povodu saborskih izbora 1889. u programskom članku "Za izbore" uz "obranu srpstva", kao izborni cilj Srpske stranke deklarira i nepristranu obranu pokrajinskih interesa koje su, kako se tvrdi, narodnjaci sasvim zapostavili.190 Uz to, s obzirom na 187

"Za slobodu", Srpski list, 4/1885.; "Narodni list, pred izborima", Srpski list, 9/1885.; "Radi znanja", Srpski list, 10/1885.; "Položaj II", Srpski list, 11/1885.; "Značaj izbora II", Srpski list, 14/1885.; "Srbi pred izborima", Srpski list, 16/1885.; "Što će vlada?", Srpski list, 17/1885.; "Budimo na čistu", Srpski list, 18/1885.; "Izbori", Srpski list, 19/1885.; "Izbori zastupnika velikijeh poreznika", "Poslije izbora", Srpski list, 21/1885. 188 "Devet zastupnika", Srpski list, 23/1885.; "Recimo još koju poslije izbora u Dalmaciji", Srpski list, 29/1885. Ovdje treba imati na umu da je devet narodnjačkih zastupnika iz Dalmacije u ovo doba čini tek oko 2 % ukupnih mandata u Carevinskom vijeću, te oko 15% mandata u matičnom parlamentarnom klubu grofa Karla Hohenwarta, koji je bio tek dio vladine većine. U tom smislu njihov utjecaj nije ni mogao biti velik i temeljio se ponajprije na činjenici da je tankoj vladinoj većini premijera Eduarda von Taaffea svaki glas bio dragocjen. Kada je ta većina nakon izbora 1885. bila ojačana sa petnaest novih mandata, važnost narodnjačkih glasova utoliko se smanjila. William A. JENKS, Austria Under the Iron Ring, Charlottesville 1965., str. 118, 119.; Robert A. KANN, n. dj., 424, 425. 189 "Poslije izbora", Srpski list, 16/1888.; "Naš program", Srpski list, 1/1880. 190 Narodnjaci su Srpskoj stranci u rujnu 1888. ponudili koalicijski ugovor koji je predviđao suradnju na izborima, te zajedničke istupe u važnijim političkim pitanjima kako na razini Carevinskog vijeća,

90

činjenicu da je Narodna stranka neposredno pred izbore unijela neke izmjene u svoj program, te da je u predizbornoj kampanji jače isticala temu sjedinjenja Dalmacije s Banskom Hrvatskom, Srpski glas smatra da su narodnjaci jačim isticanjem hrvatstva od birača htjeli sakriti svoje neuspjehe u rješavanju jezičnih i gospodarskih problema pokrajine. 191 Srpskim biračima se stoga preporučuje da "ne valja birati umjerene jer su oni kukavice" niti predstavnike lokalnih interesa, koji će voditi računa samo o svojim sredinama, nego kandidate koji će zastupati "sve Srbe u Dalmaciji", ali i braniti interes pokrajine. Posebnu pozornost Srpski glas obraća na Dubrovnik i Boku kotorsku. U Dubrovniku bilježi jačanje pokreta Srba-katolika što je tamošnjoj srpsko-autonomaškoj koaliciji omogućilo da na ovom području osvoji dva saborska mandata, u izbornoj jedinici trgovačkih komora gdje je izabran Frano Gondola, i u izbornoj jedinici gradova gdje je izabran Antun Pugliesi. Nasuprot tome, izvještavajući iz Boke, Srpski glas bilježi podjelu srpskih birača oko lokalnih interesa, što je omogućilo uspjeh narodnjaka Tome Brajkovića u izbornoj jedinici gradova Kotora, Perasta i Herceg Novoga. U tom smislu, rezultati u Dubrovniku se smatraju pobjedom "srpske misli", dok se ishod izbora u Boki kotorskoj vidi kao rezultat narodnjačkog izbornog nasilja iza kojeg prešutno stoji vlada, ali i kao rezultat nesloge srpskih birača. Osvrćući se na izborne rezultate Srpski glas, očito nezadovoljan brojem od sedam mandata koje je Srpska stranka osvojila, sa žaljenjem konstatira da u Dalmaciji nije došlo do političkog preokreta kojem se srpska politika tako na razini Dalmatinskog sabora i općinskih vijeća. U tom kontekstu Srbima su za izbore za Carevinsko vijeće ponuđene izborne jedinice ona seoskih općina u Boki kotorskoj te izborna jedinica seoskih općina Zadara i Benkovca ili izborna jedinica seoskih općina Šibenika i Knina. Zbog nemogućnosti da se postigne unutarstranački dogovor Srpska stranka je sporazum odbila. "Dogovori", Narodni list, 92/1888.; "Pabirci", Srpski glas, 9/1888.; "Za istinu", Srpski glas, 26/1888.;"Pabirci", Srpski glas, 2/1889. 191 Programska izjava narodnjačkog saborskog kluba iz 1889. je, usprkos vrlo naglašenom isticanju hrvatstva i promjeni imena stranke u Narodna hrvatska stranka, predstavljala je vrlo blag oblik aktualizacije osnovnih ciljeva hrvatske politike. Narodnjaci zapravo nisu očekivali brzo sjedinjenje Dalmacije s Banskom Hrvatskom niti brzo uvođenje hrvatskog jezika u upravu i sudstvo pa nisu željeli, niti mogli, pristupiti radikalnijoj akciji. S druge strane, jače isticanje hrvatskog narodnog karaktera pokrajine je očekivana posljedica političkog osamostaljivanja Srba i njihovog nastojanja da Dalmaciju u nacionalnom i političkom smislu što više obilježe srpstvom. Tihomir RAJČIĆ, "Vrhunac hrvatske oportunističke politike u austrijskoj Dalmaciji", Historijski zbornik, god. 55/2002., str. 113 122.

91

i ovaj put nadala. Sve u svemu, nakon izbora 1889. saborski klub Srpska stranke imao je 8 članova i činio je 19% zastupničkih mandata u Dalmatinskom saboru. Osim zastupnika po pravu, episkopa Nikodima Milaša, činili su ga izabrani zastupnici Ante Pugliesi, Vladimir Simić, Ignacije Bakotić, Sava Bjelanović, Josip Kulišić, Špiro Gojković i Đuro Vukotić. Tri godine kasnije, 1892., saborskog mandata se odrekao Ignacije Bakotić, a na njegovo je mjesto izabran Dušan Baljak. 192 Kada je 90.-ih godine XIX. stoljeća na političku pozornicu Dalmacije stupila Stranka prava pred Srpskom strankom se pojavio novi politički izazov. Stoga Srpski glas već u povodu izbora za Carevinsko vijeće 1891. tvrdi kako je pravaška agitacija, koja se širila sa stranica Katoličke Dalmacije i tek utemeljene Crvene Hrvatske, opasna za Srbe jer želi "pohrvatiti" ili "barem vjerom razdvojiti najčistije srpske krajeve". Istovremeno, bilježi se slabljenje Narodne hrvatske stranke za koju se tvrdi da biračima nema ponuditi ništa osim činjenice da "očekuje milost vlade" kojoj je tijekom 80.-ih godina XIX. stoljeća bila oslonac u Carevinskom vijeću. U tom smislu se naglašenije narodnjačko isticanje hrvatskog državnog prava i problema sjedinjenja Dalmacije s Banskom Hrvatskom naziva "dimom" koji služi da se pred biračima sakrije politički bankrot stranke. Ovo potonje vjerojatno je najvažniji razlog zbog kojeg je Srpska stranka za izbore za Carevinsko vijeće 1891. opet odbila narodnjačku koalicijsku ponudu i okrenula se autonomašima. 193 Ova srpsko-autonomaška koalicija bila je prvenstveno zamišljena kao regionalna suradnja na jugu Dalmacije pa je realizirana kroz izravan dogovor lokalne srpske političke elite sa ovog područja, Luko Bona i Vlaho Matijević ime dubrovačkih Srba192

Za izbore" Srpski glas, 22, 23/1889.; "U Dubrovniku", Srpski glas, 23/1889.; "Poslije izbora", "Dvije slike", Srpski glas, 27/1889.; "Braća u Boki", Srpski glas, 38/1889.; Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1889., str 607 - 610.; Ivo PERIĆ, n. dj., 1978. str. 219. - 223. 193 Narodnjaci su koaliciju za izbore za Carevinsko vijeće 1891. zamišljali kao politički savez usmjeren protiv autonomaša i protiv rastuće političke snage pravaštva u Dalmaciji, te protiv sve glasnijeg pangermanizma u Beču. Ipak, nisu bili spremni prihvatiti široku lepezu srpskih zahtijeva koji su se kretali od jezične i školske problematike (srpski jezik i ćirilica u školama, srpske škole, više srpske povijesti u javnim školama) do kandidature više srpskih kandidata na izborima uključujući i Savu Bjelanovića. "U oči izbora", Srpski glas, 6, 9/1891.; "Čega nam treba", Narod, 6/1891.; "Našijem biračima", Srpski glas, 5/1891.; "Još dvije riječi", "Uoči izbora", "Još dvije riječi", Srpski glas, 6/1891.; "Ima Srba", Srpski glas, 7/1891; "Uoči izbora", Srpski glas, 9/1891.; "Za izborne borbe", Srpski glas, 10/1891.

92

katolika, te Stevo Vrčević u ime Srba iz Boke kotorske, sa autonomaškom jezgrom u Zadru. Na izborima Srpska stranka je sa svojim kandidatima izašla u četiri izborne jedinice. U izbornoj jedinici seoskih općina Boke kotorske kandidiran je Radoslav Kvekić, u izbornoj jedinici gradova sjeverne Dalmacije kandidiran je dubrovački Srbin-katolik Vlaho Matijevića dok se stranački vođa Sava Bjelanović kandidirao u izbornoj jedinici seoskih općina zadarskog okružja i u izbornoj jedinici seoskih općina Šibenika i Knina. Na izborima je Vlaho Matijević tijesno izgubio od narodnjaka Jerka Borčića, a Sava Bjelanović je izgubio od nove narodnjačke nade, Nikole Dapara i od splitskog narodnjaka Augustina Masovčića, pa je prvi zastupnik Srpske stranke u Carevinskom vijeću postao je Radoslav Kvekić koji je pobijedio narodnjačkog kandidata Ivu de Giunija. 194 Osvrćući se na ovakve rezultate izbora Srpski glas ističe kako su narodnjaci, usprkos osvajanju većine zastupničkih mandata, pretrpjeli "moralni poraz" te, slično kao i nakon izbora za sabor 1889., žali što nisu naišli na bolje organiziran otpor koji bi omogućio politički preokret sličan onome koji se u to doba dogodio Češkoj. 195 Saborski izbori 1895. protekli su u raspravi oko pitanja sjedinjenja Dalmacije s Banskom Hrvatskom koje su nedugo prije izbora, u saboru pokrenula Stranka prava. U prepirkama između radikalnog zahtjeva pravaša koji su Saboru podnijeli hitan prijedlog adrese kojom bi se od kralja na osnovu hrvatskog državnog prava zatražilo sjedinjenje Dalmacije s Banskom Hrvatskom i oportunističkog pristupa narodnjaka koji su se, bojeći se raspusta Sabora, odbacivali hitnost pravaškog prijedloga, Od autonomaša je u Carevinsko vijeće prošao samo Marinica Bonda koji je izabran u izbornoj jedinici trgovačkih komora Dubrovnika i Kotora. Autonomaški veteran Luigi Lapenna poražen je od narodnjaka Šupuka u izbornoj jedinici sjevernodalmatinskih gradova. "Domaće", Srpski glas, 7, 8/1891.; "Slava Boki-izbori kao i do sada", "Za izborne borbe", Srpski glas, 10/1891.; "Poslije izbora", Srpski glas, 11/1891.; "Izborni pokret", Narod, 17/1891.; "Čast hrvatskim biračima", Narod, 22/1891.; "Izborno sgodopisje", Narodni list, 22, 23/1891.; "Izbor Bonde-talijanaška pobjeda", Narod, 24/1891. 195 Ovdje je riječ o tome da je u kontekstu tadašnje austrijske politike Srpska stranka za sebe priželjkivala ulogu stranke Mladočeha koja je na izborima za Češki sabor 1890. do nogu potukla oportunističke Staročehe, koji su kao i narodnjaci, u Beču činili dio Taaffeove vladajuće koalicije. Koliko je ta namjera bila ozbiljna i trajna, barem kad je u pitanju radikalni dio vodstva Srpske stranke, svjedoče i Tajni spisi Namjesništva. Prema tim spisima srpska politika u Dalmaciji je i početkom XX. stoljeća željela imati svoga zastupnika u Carevinskom vijeću koji će ući u parlamentarni klub Mlado Čeha i tamo "pokazati otpor" austrijskoj vlasti. Robert A. KANN, Zdenĕk V. DAVID, n. dj., str. 307.; HR DAZD 88-1. Vlada/ Namjesništvo za Dalmaciju, Tajni spisi namjesništva, svežanj 557/1900. 194

93

prevagu su odnijeli potonji. 196 Sa srpske strane na ovu se raspravu gledalo kao na propagandni trik koji je biračima trebao zamagliti pogled na teške probleme pokrajine kao što su vinska klauzula, filoksera te opća kulturna zaostalost. Stoga se tvrdi kako "Hrvati lažu narod na izborima", ali se i zapaža da "razdor narodnjačkopravaški" ide na ruku Srpskoj stranci. Ipak, s obzirom da se glavnim srpskim neprijateljem smatralo pravaše, narodnjaci su počeli izgledati kao prihvatljiv politički partner. Ovo tim više što, kako tvrdi Srpski glas, i sama Narodna hrvatska stranka pod pritiskom "pravaških popova" mora tražiti oslonac u Srbima. Zato Srpski glas ističe kako "Srpska stranka nije opozicija pod svaku cijenu" te se narodnjacima predlaže koalicija i podjela vlasti u Dalmaciji, što kod narodnjaka nije imalo nikakva odjeka. 197 Ipak, Srpska stranka je, zahvaljujući sukobu između narodnjaka i pravaša, na izborima za Dalmatinski sabor 1895. postigla svoj najbolji izborni rezultat. Izabrano je 9 njenih kandidata pa je na sljedećem zasjedanju sabora njen klub činilo 10 zastupnika što je predstavljalo 23% ukupnih saborskih mandata. Pored episkopa Nikodima Milaša koji je bio zastupnik po pravu, činili su ga sljedeći izabrani zastupnici: Pavao Kamenarović, Antun Pugliesi, Vladimir Simić, Dušan Baljak, Sava Bjelanović, Josip Kulišić, Radoslav Kvekić, Vladimir Trojanović i Đuro Vukotić. 198 Ovime je, ističe Srpski glas, bila iscrtana faktična etnička granica srpske dijaspore u Dalmaciji, jer je osvajanjem 5 od 8 mandata u seoskim izbornim jedinicama na sjeveru pokrajine, te oba mandata izbornoj jedinici seoskih općina u Boki kotorskoj, Srpska stranka potvrdila svoju prevlast u ruralnim područjima sa velikom koncentracijom srpskog stanovništva. Posebno važnim političkim uspjehom smatrana je pobjeda na području Dubrovnika ( izborna jedinica trgovačkih komora) na koju se gledalo kao na važan dokaz srpske pripadnosti ovog grada. Tim više što je 1899., nakon izvanrednih saborskih izbora u dubrovačkoj izbornoj jedinici gradova Marijan DIKLIĆ, Pravaštvo u Dalmaciji do kraja prvoga svjetskog rata, Zadar 1998., str. 287, 288. 197 "Prijelom među Hrvatima u Dalmaciji, Srpski glas, 5/1895.; "Pred izbore Srbima", Srpski glas, 32/1895. 198 Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1896., str. 693. - 695.; Ivo PERIĆ, n. dj., 1978., str. 222, 223. 196

94

izabran Srbin-katolik Vlaho Matijević, pa je saborski klub Srpske stranke imao 11 zastupnika koji činili 26% saborskih mandata. 199 Na početku predizborne kampanje za izbore za Carevinsko vijeće 1897. Srpski glas je najavljivao samostalni istup Srpske stranke i isticao kako je njen najvažniji zadatak "pripremiti neuki narod na izbore" u novostvorenom, petom, izborništvu.200 Ipak, uskoro je došlo do preokreta. Nakon pregovora koji su, po svemu sudeći vođeni tijekom čitave 1896., Srpska stranka je sklopila koalicijski sporazum s Narodnom hrvatskom strankom, 201 koji je označio kraj dugogodišnje suradnje srpske političke suradnje s autonomašima. 202 Ovaj sporazum je predviđao zajednički nastup dviju stranaka u 8 izbornih jedinica od kojih su dvije dodijeljene Srpskoj stranci. U kontekstu ovakvog srpskonarodnjačkog kompromisa, Srpski glas ističe kako "po prvi put Srbe na izborima ne čeka boj", odnosno da neće biti "ugroženi" i napadani od strane najveće hrvatske stranke, zbog čega su oba srpska kandidata postigla uspjeh. U izbornoj jedinci 199

"Sa izbora", Srpski glas, 33/1895.; "Pabirci", Srpski glas, 34/1895; "Razmišljanja o izborima", Srpski glas, 39/1895.; "Po svršetku izbora", Srpski glas, 36/1895.; "Domaće", Srpski glas, 50/1898.; Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog,1899., str. 781. - 784.; Ivo PERIĆ, n. dj., 1978., str. 222, 223. 200 "Novi izborni zakon", Srpski glas, 3/1897. Izbori za Carevinsko vijeće 1897. održani su po novom izbornom zakonu donesenom prethodne godine koji je donio umjereni iskorak prema demokratizaciji izbornog procesa u okviru austrijskog dijela Monarhije. Naime, stvoreno je peto izborništvo u kojem su pravo glasa imali svi muškarci stariji od 24 godine i u kojem su birana 72 nova zastupnika Carevinskog vijeća. Ostalih 353 zastupnika, kao i do tada, birana u četiri već postojeća izborništva. Time se broj zastupnika u austrijskom parlamentu povećao na 425, pa je u Dalmaciji umjesto dotadašnjih 9 od sada birano 11 zastupnika. Hans KOHN, The Habsburg Empire, Toronto, New York, London 1961.; str. 76.; Alan PALMER, n. dj., str. 274, 275. 201 Ovaj sporazum rezultat je dugogodišnjeg nastojanja narodnjačkog vodstva da sa Srpskom strankom ostvari kakav-takav dogovor. Prvi pokušaj je uslijedio odmah nakon osnivanja Srpske stranke 1880. i nije dao nikakve rezultate. Drugi je pokušaj uslijedio 1888., no, zbog jasno izraženog nacionalnog radikalizma ali i unutarnjeg nejedinstva koje je u srpskim redovima izazvao narodnjački prijedlog, kompromis je odbijen. Slično je bilo i 1891. kada su narodnjačko-srpski pregovori o koaliciji za izbore za Carevinsko vijeće propali na samom početku. Na saborskim izborima 1895. ostvarena je narodnjačko-srpska koalicija u izbornoj jedinici gradova u Šibeniku, no riječ je bila o lokalnom dogovoru tj. pokušaju obiju stranaka da se udruženim snagama suprotstave sve jačim pravašima. Trpimir MACAN, n. dj, 1980., str. 297. - 308.; "Dogovori", Narodni list, 92/1888.; "Pabirci", Srpski glas, 2, 9/1888.; "Za istinu", Srpski glas, 26/1888.; "Pabirci", Srpski glas, 36/1895. 202 Naime, kada je autonomaški Il Dalmata u nekrologu Savi Bjelanoviću spomenuo kao je srpskoautonomaški dogovor za izbore za Carevinsko vijeće 1897. već bio postignut i da je njegovu realizaciju omela samo Bjelanovićeva smrt, Srpski glas je to brzo demantirao. Odbijajući tvrdnju da su vođeni bilo kakvi srpsko-autonomaški pregovori Srpski glas ističe da je Bjelanović još u ljeto 1896. bio konačno prihvatio ideju o koaliciji s narodnjacima. "Savo Bjelanović", Il Dalmata, 22/1897.; "Sava Bjelanović-oproštajni pozdrav", Srpski glas, 11/1897.

95

seoskih općina Šibenika i Knina izabran je vođa Srpske stranke Sava Bjelanović. Kada je u ožujku 1897. Bjelanović umro zamijenio ga je načelnik Knina Aleksandar Katić, a kada je 1898. umro i Katić Srpska stranka na je u Carevinsko vijeće poslala Dušana Baljka. U izbornoj jedinici seoskih općina Boke kotorske, srpski birači su službenog kandidata Srpske stranke Radoslava Kvekića prihvatili tek nakon intervencije Crne Gore preko veterana srpske politike u Dalmaciji Lazara Tomanovića. 203 Zbog ovakvog stanja stvari Srpski glas o kompromisu i njegovim rezultatima piše afirmativno, donoseći izvješća o bratimljenju hrvatske i srpske mladeži u Splitu i Dubrovniku te ističući lojalno držanje srpskih birača. Stoga se od narodnjaka se tražilo da i dalje podupiru Srbe "svoju rođenu braću po jeziku i krvi", te da Dalmaciju prestanu smatrati isključivo hrvatskim nacionalnim područjem, odnosno da prihvate tezu kako ju je moguće smatrati i "srpskom zemljom". U tom smislu Srpski glas čak tvrdi da Srbi čine najmanje 1/3 stanovništva pokrajine, čime je u stvri udvostručio stvarni udio pripadnika srpske dijaspore u stanovništvu Dalmacije 204, te da nakon saborskih izbora 1895. "Srpska stranka predstavlja moćni faktor s kojim se mora računati". Na koncu narodnjacima se predbacuje politička dvoličnost s obzirom da su na izborima nastupali u dvostrukoj koaliciji sa Srbima i njihovim najvećim neprijateljima, pravašima. 205 Novi izbori za Carevinsko vijeće održani u siječnju 1901. zatekli su Srpsku stranku u stanju potpunog rasula koje je prouzročio unutrašnji sukob konzervativaca i radikala, o kojima će podrobnije biti riječi u nastavku. Stoga, kada je opet sklopljen kompromis s narodnjacima i kada je u izbornoj jedinci seoskih općina Šibenika i "Za predstojeće izbore za Carevinsko vijeće", Srpski glas, 6/1897.; "Pred izbore", Srpski glas, 7/1897.; "Po izborima", Srpski glas, 12/1897.; "S kruške na jabuku", Crvena Hrvatska, 14/1897. 204 Prema popisu stanovništva provedenom tri godine kasnije, u tadašnjoj Dalmaciji je živjelo 96 279 pripadnika srpske dijaspore koji su činili 16,4% stanovništva pokrajine. Općinski riječnik za Dalmaciju, Beč 1908. str. 88. 205 Naime, želeći osigurati da u Carevinsko vijeće ne dospije ni jedan zastupnik autonomašatalijanaša, te istovremeno barem donekle ograničiti uspon pravaša, Narodna hrvatska stranka je za izbore za Carevinsko vijeće 1897. sklopila pragmatični predizborni sporazum i sa Srpskom strankom i sa Strankom prava. Pri tome su narodnjaci pravašima prepustili tri izborne jedinice u primorskom i zagorskom području pokrajine dok su za sebe rezervirali šest izbornih jedinica, uglavnom u urbanim područjima. "Primirje ili mir", Srpski glas, 13/1897.; "Srpska stranka u Dalmaciji", Srpski glas, 16/1897.; "Izborni kompromis", Narodni list, 14/1897. 203

96

Knina, umjesto dotadašnjeg zastupnika Dušana Baljka kandidiran kninski načelnik Andrija Vujatović-Šarov, došlo je do otvorenog sukoba među srpskim političarima. Stvari su stajale toliko loše da su se narodnjaci bojali da Srpska stranka, zbog potpunog unutrašnjeg rasula, neće biti u stanju ispuniti predizborni sporazum.206 Slično je bilo i u izbornoj jedinici seoskih općina Boke kotorske gdje su protiv službenog kandidata Srpske stranke Radoslava Kvekića istupila dva srpska protukandidata vladin kandidat general Mitrović i Kvekićev stranački kolega Vladimir Trojanović. Iako je za Mitrovića među srpskim biračima i načelnicima u općinama Paštrovići, Budva i Krtole interveniralo Namjesništvo iz Zadra, Kvekiću je pobjedu opet donijela intervencija neslužbenog poslanika crnogorske vlade Lazara Tomanovića što austrijskim vlastima nije smetalo jer su smatrale da je najvažnije da u Carevinsko vijeće ne bude izabran Vladimir Trojanović, kojeg se smatralo opasnim srpskim radikalom. 207 Iako su oba službena kandidata Srpske stranke na koncu izabrana, ovakvo stanje stvari nije obećavalo blistave perspektive na saborskim izborima zakazanim za prosinac 1901. Ipak, zahvaljujući unutrašnjem primirju koje je nastupilo nakon stranačke skupštine održane u Kninu u listopadu 1901., katastrofa je izbjegnuta. Srpska stranka je na izbore izašla s umjerenim programom obrane srpske etničke posebnosti i obrane građanskih prava, te obnavljanja srpskog političkog zastupstva, što će reći ponovnog osvajanja izgubljenih saborskih mandata. U tu svrhu nastojalo se postići što veća politička mobilizacija, pa se birače pozivalo ne samo da izađu na izbore i 206

"Pabirci", Srpski glas, 49/1900.; "Izborna kronika", Narod, 102/1900.; "Izborna kronika", Jedinstvo, 99, 103/1900.; "Naknadni izbori", Narodni list, 26/1901.; "Dr. Baljak u poeziji, a dr. Pugliesi u prozi", Jedinstvo, 61/1901.; "Izborna kronika", Jedinstvo, 99, 103.; Ivo PERIĆ, n. dj., 1978., str. 222. - 223. 207 Iako je Boka kotorska bila malo područje sa malenim, siromašnim i još k tome stagnirajućom srpskom populaciom, srpske političke podjele na ovom području bile su, kako je to već spomenuto, tolike da su ugrožavale politiku Srpske stranke. O karakteru tih podjela svjedoči činjenica da se službeni kandidat Srpske stranke Radoslav Kvekić na izborima za Carevinsko vijeće 1900., osim sa vladinim kandidatom Milutinovićem i stranačkim kolegom Vladimirom Trojanovićem morao suočiti kroničnim nepovjerenjem među ovdašnjim općinskim upravama koje su, usprkos činjenici da su nominalno bile u rukama Srpske stranke, imale svoje posebne zahtijeve ili se povodili za osobnim intresima općinskih načelnika ili čak općinskih tajnika. HR DAZD 88-1, Vlada/ Namjesništvo za Dalmaciju, Tajni spisi namjesništva, svežanj 557/1900.

97

svoj glas daju srpskim kandidatima, nego i da djeluju kao politički aktivisti i agitatori. Glavnim srpskim protivnikom smatrani su pravaši za koje se tvrdilo da su toliko ojačali da ugrožavaju prevlast Narodne hrvatske stranke kojoj "izmiče tlo pod nogama". No, opasnim su smatrani i narodnjaci za koje se tvrdilo da svoje gubitke nastoje nadoknaditi na račun Srba, u izbornim jedinicama na jugu i na sjeveru pokrajine i da u tu svrhu koriste obilnu potporu vlade. Stoga se sa srpske strane posebno pozorno motre izborne jedinice gradova i veleporeznika, dubrovačkom i bokokotorskom okružju, te izborna jedinica seoskih općina Šibenika i Skradina u kojima je Srpska stranka na koncu osvojila šest mandata. Nakon ovih izbora saborski klub Srpske stranke je imao 7 članova, odnosno 17% od ukupnog broja zastupnika u Dalmatinskom saboru. Pored zastupnika po pravu episkopa Nikodima Milaša činili su ga izabrani zastupnici Vladimir Simić, Krsto Kovačević, Josip Kulišić, Antun Pugliesi, Stjepan Knežević i Đuro Vukotić. Umjesto Stjepana Kneževića 1903. je izabran Radoslav Kvekić. Ovakvu razinu političke snage Srpska stranka zadržala do 1905., odnosno do kraja razdoblja o kojem je ovdje riječ. 208 Na koncu treba konstatirati da je Srpska stranka, sudjelujući na izborima za Dalmatinski sabor i Carevinsko vijeće, svojim najvažnijim političkim ciljem smatrala "obranu srpstva". Glavnim protivnikom najprije je smatrana Narodna (hrvatska) stranka koju se tijekom 80.-ih godina XIX. stoljeća stalno optuživalo za izborno nasilje i "progon" Srba i autonomaša. Kasnije, tijekom druge polovice 90.-ih godina XIX. stoljeća glavni protivnik postali su pravaši koje se smatralo opasnima zbog toga što Srbima nisu priznavali poseban etnički identitet, već su na njih gledali kao na "pravoslavne Hrvate". Stoga se krajem XIX. i početkom XX. stoljeća Srpska stranka postupno približavala narodnjacima. U ovakvim okolnostima broj mandata Srpske stranke u Dalmatinskom saboru je od 1880. postupno rastao, dosegavši vrhunac 1899., kada je Srpska stranka imala 11 zastupnika, odnosno 26% saborskih mandata. Nakon toga je uslijedio pad, prouzročen unutrašnjim sukobima u stranci. Što se tiče rezultata postignutih na izborima za Carevinsko vijeće treba reći da su mandati, koje "U oči izbora", "Denuncijanti", "Izbori", "Biračima", Srpski glas, 47/1901.; "Izborno sgodopisje", Narodni list, 95, 97, 99, 100/1901.; Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1901., str. 827 - 830.; 1903., str. 809 - 812.; 1905., 1509 - 1512.; Ivo PERIĆ, n. dj., 1978., str. 222, 223. 208

98

je 1891., 1897. i 1900. u izbornoj jedinici seoskih općina Boke kotorske osvojio Radoslav Kvekić, rezultat velike koncentracije srpskog stanovništva na ovom području, ali i zakulisne potpore Crne Gore. S druge strane, mandati koje su 1897. i 1901. na sjeveru pokrajine osvojili Sava Bjelanović, Aleksandar Katić, odnosno Andrija Vujatović-Šarov ponajprije su rezultat složene političke računice Narodne hrvatske stranke, a tek u manjoj mjeri pokazatelj stvarne političke snage Srpske stranke.

3. 1. Tablice i grafikoni Tablica 1 Kretanje broja mandata Srpske stranke i njihov postotni udio u ukupnom broju mandata u Dalmatinskom saboru od 1880. do 1905. 1880.

1881.

1883.

1889.

1896.

1899.

1901.

1905.

5 (12%)

7 (16%)

8 (19%)

9 (21%)

10 (23%)

11 (26%)

7 (17%)

7 (17%)

12

BROJ M ANDATA

10

20,0%

8 15,0%

6 10,0%

4 5,0%

2 0

0,0% 1880.

1881.

1883.

1889.

1896.

GODINA

Grafikon 1

99

1899

1901

POSTOTNI UDIO U SABORSKIM M ANDATIMA

25,0%

Tablica 2 Kretanje broja mandata Narodne (hrvatske) stranke i njihov postotni udio u ukupnom broju mandata u Dalmatinskom saboru od 1880. do 1905. 1889.

1892.

1895.

1896.

1901

25 (58%)

26 (61%)

21 (48%)

20 (48%)

22 (51%)

25 (59%)

1905. 19 (45%)

30

70%

25

60% 50%

20

40%

15

30%

10

20%

5

POSTOTNI UDIO U MANDATIMA

1883.

28 (64%)

BROJ MANDATA

1880.

10% 0%

0 1880.

1883.

1889.

1892.

1896.

1901

1905

GODINA

Grafikon 2

Tablica 3 Kretanje broja zastupnika Autonomaške stranke i njihov postotni udio u ukupnom broju mandata u Dalmatinskom saboru od 1880. do 1905. 1880. 1883. 1889. 1892. 1905. 9 (21 %)

7 (16%)

6 (14%)

6 (14%)

10 9 8 7 6 5 4 3 2 1 0

25% 20% 15% 10% 5% 0% 1880.

1883.

1889 GODINA

100

1892.

1905

POSTOTNI UDIO U SABORSKIM MANDATIMA

BROJ MANDATA

8 (19%)

Grafikon 3 Tablica 4

1894

1896

1897

1902

1904

6 (15%)

2 (5%)

3 (7%)

11 (28%)

10 (25%)

30%

10

25%

BROJ MANDATA

12

8

20%

6

15%

4

10%

2

5% 0%

0

1894

1896

1897

1902

1904

POSTOTNI UDIO U SABORSKIM MANDATIMA

Kretanje broja pravaških zastupnika i njihov postotni udio u ukupnom broju mandata u Dalmatinskom saboru od 1892. do 1904.

GODINA

Grafikon 4 Izvor podataka: Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1880 - 1903.; Ivo PERIĆ, Dalmatinski sabor, Zadar 1978., str 219 - 223.; Marijan DIKLIĆ, Pravaštvo u Dalmaciji do kraja prvog svjetskog rata, Zadar 1998. str

4. Srpska stranka u lokalnoj politici Pored izbora za Dalmatinski sabor u Zadru i Carevinsko vijeće u Beču važan aspekt djelatnosti Srpske stranke bio je i njen nastup na pozornici lokalne politike, odnosno na izborima za općinska vijeća. Najjače lokalno političko uporište Srpska stranka je imala na sjeveru Dalmacije i to u općinama Knin, Obrovac i Vrlika u kojima je tijekom čitavog razdoblja o kojem je ovdje riječ vladala samostalno, te Skradin gdje svoju dugogodišnju vladavinu duguje uglavnom suradnji s autonomašima. U Boki kotorskoj njena je djelatnost najviše odjeka imala u najvažnijoj općini na ovom području Kotoru gdje je, tijekom 101

80.-ih i 90.-ih godina XIX. stoljeća djelovala u koaliciji s autonomašima, odnosno talijanašima. Posebnu pozornost zaslužuje slučaj Dubrovnika u kojem je, zbog nedostatku realnog narodnog i političkog oslonca (minijaturna srpsko-pravoslavna zajednica i šačica Srba-katolika) Srpska stranka od sredine 80.-ih djelovala u koaliciji s autonomašima. 209 4. 1. Srpska stranka na vlasti u općini Knin Općina Knin je, u kojoj je srpsko stanovništvo bilo u velikoj većini (73% 1880., odnosno 89% 1900. od oko 22 000 stanovnika), bila najvažnije političko uporište Srpske stranke u pokrajini, posebno zato što je šira okolica Knina činila izbornu jedinicu seoskih općina Drniša, Knina i Vrlike u kojoj su redovito birana tri srpska zastupnika. 210 Na početku razdoblja, o kojem je ovdje riječ, općinom Knin je upravljalo poglavarstvo proizašlo iz izbora 1878., na čelu s Andrijom Vujatovićem. Ne mogavši prihvatiti radikalizaciju srpske politike u Dalmaciji i njen prekid s narodnjacima, Vujatović je 1879. podnio ostavku i kasnije postao jedna od glavnih figura konzervativne struje u Srpskoj stranci. 211 Ovakav politički razvoj u Kninu je na površinu izbacio trgovca Aleksandra Katića koji je, uglavnom iz sjene, Kninom vladao se do svoje smrti 1898. 212 Osvojivši vlast Katić je za načelnika najprije dao

Osim navedenih, Srpska stranka je tijekom razdoblja o kojem je ovdje riječ vladala u općini Kistanje, na sjeveru pokrajine te Herceg Novi, Budva, Risan, Paštrovići, Krtole, Grbalj i Luštica u Boki kotorskoj. Osim toga, djelovala je kao slabiji partner u okviru neobične, od austrijskih vlasti sponzorirane, pravaško-srpske koalicije u Benkovcu, te kao oporba u političkim borbama u Drnišu. "Izkaz obćinskih izbora 1899. po političkoj boji pojedinih obćina", Narodni list, 70/1899.; "Naši dopisi" Srpski glas, 23/1890.; "Naši dopisi osobiti", Narodni list, 5, 51/1890. 210 Ovdije treba naglasiti da je 1883., odvajanjem zapadnih djelova općine koji su bili nastanjeni pretežno hrvatskim stanovništvom, stvorena općina Promina. Stoga je na popisu 1900. broj pučanstva u općini Knin ostao gotovo isti ali se znatno povećao udio Srba. Luigi MASCHEK, n. dj., 1888., str. 57.; Općinski riječnik… str. 26. - 28.; Ivo PERIĆ, n. dj., 1978., str. 219. - 224. 211 Ovakvo Vujatovićevo držanje u doba radikalizacije srpske politike u Dalmaciji nije bilo baš popularno pa je bio izložen pritiscima. Primjer toga bilo je pisanje humorističnog list Srpske stranke Draškov raboš koji je išao je dotle da je Vujatovića napadao kao srpskog izdajicu. Povrijeđen, Vujatović je od Srpskog lista tražio da objavi njegovo otvoreno pismo, što je glasilo Srpske stranke odbilo učiniti. "Domaće", Srpski glas, 5, 7/1885.; "Naši dopisi osobiti", Narodni list, 68, 69/1883. 212 Aleksandar Katić ( umro 1898.) je bio dugogodišnji zastupnik Srpske stranke u Dalmatinskom saboru i Carevinskom vijeću. U politici je bio aktivan još od 60.-ih godina XIX. stoljeća kao narodnjak uz Lovru Montija. U doba ustanka u Bosni i Hercegovini od 1875. - 1878. angažirao se u zbrinjavanju izbjeglica ali i u nabavi oružja ustanicima. Tijekom svoje vladavine u Kninu oslanjao se na lokalnu poduzetničku elitu na prvom mjestu trgovce. "Aleksandar Katić", Srpski glas, 21, 22/1898. 209

102

izabrati Todora Sinobada-Jankovića, a zatim Andriju Sinobada, zadržavši za sebe položaj zamjenika načelnika. Na općinskim izborima 1883. Katić i Srpska stranka morali su se suočila s pokušajem narodnjaka da ponovno preuzmu vlast u općini Knin. U predizbornoj kampanji narodnjaci su isticali nesposobnost načelnika Sinobada i rasulo unutar srpskog poglavarstva općine. Srpska je stranka odgovarala optužbama da narodnjaci, uz pomoć vlade i mimo volje birača, žele "osvojiti" Knin i kninsku krajinu na sličan način na koji je prethodne godine "osvojen" Split, bivše jako uporište autonomaša. Na koncu je Srpska stranka ipak odnijela uvjerljivu pobjedu, pa je za načelnika ponovno izabran Todor Sinobad-Janković, dok je Katić za sebe opet zadržao mjesto zamjenika načelnika. 213 Na sljedećim općinskim izborima održanim potkraj 1887. Srpska stranka se nije suočila s nikakvom oporbom, s obzirom da su joj se ovaj put priklonili članovi uglednih kninskih katoličkih obitelji Monti i Fontana, koji su dotada mogli predstavljati kakav-takav oslonac narodnjačkoj politici na ovom području. Stoga je početkom 1888. za načelnika izabran Ante Fontana dok je Aleksandar Katić i dalje ostao zamjenik načelnika. Na općinskim izborima održanim 1893. Srpskoj stranci su se suprotstavili pravaši koji su nastojali, ako ne dokinuti, a ono bar ugroziti njenu prevlast na ovom području. No, rezultati izbora su pokazali da za takvo nešto nemaju snage jer je Srpska stranka opet odnijela potpunu pobjedu. Za načelnika je po prvi put izabran Aleksandar Katić. 214 Nakon Katićeve smrti 1898. vlast su u općini Knin ponovo preuzeli pravoslavni konzervativci, pa je nakon izbora 1899. za načelnika izabran Andrija Vujatović koji je općinom Knin upravljao do kraja razdoblja o kojem je ovdje riječ, jer je za općinske izbore 1905. lokalni odbor Srpske stranke u Kninu čvrsto stao iza Vujatovića, omogućivši mu da sam sastavi izbornu listu i da odabere članove općinskog poglavarstva. 215

213

"Jesmo li dostojni?", Srpski list, 17/1883.; "Naši dopisi osobiti", Narodni list, 12, 36/1883.; "Naši dopisi", Srpski list, 25/1883. 214 "Naši dopisi osobiti", Narodni list, 22/1890.; "Domaće", Srpski list, 21, 48/1887., 15/1888.; "Domaće", Srpski glas, 10, 12/1892., 17/1893. 215 "Izborna kronika", Jedinstvo, 68/1899. "Općinski izbori u Dalmaciji", Naše Jedinstvo, 10/1905.; "Dalmatinske vijesti" Smotra dalmatinska, 69, 95/1905.

103

4. 2. Srpska stranka na vlasti u općini Obrovac Iako je u općini Obrovac srpsko stanovništvo činilo tek malu natpolovičnu većinu (51% od oko 11 300 stanovnika 1880., odnosno 53% od oko 14 200 stanovnika 1900.) 216 Srpska stranka je ovdje imala važno političko uporište. Posebno zato što je Obrovac s okolnim područjem činio izbornu jedinicu seoskih općina Obrovac, Kistanje i Benkovac, koja je u sabor redovito slala umjerenog srpskog političara Vladimira Simića. Najzaslužniji za ovakvo stanje stvari bio je utjecajni zemljoposjednik i trgovac Vladimir Desnica, koji je bio načelnik Obrovca od 1881. do 1912. 217 Kao pragmatični političar tijekom svoje vladavine vodio je računa da u upravljanje općinom uključi i hrvatsko katoličko stanovništvo, pazeći pri tome da za sebe i Srpsku stranku zadrži odlučujući utjecaj. Karakteristično ilustracija takve politike je izvješće Srpskog lista sa općinskih izbora u Obrovcu održanih 1881. Tu se, među ostalim, navodi kako je Desnica, vodeći računa o njihovu udjelu u općinsko vijeće dao izabrati 1/3 katolika za koje se tvrdi da nisu Hrvati, nego naprosto katolici "ravnodušni kad je u pitanju nacija", dakle bez izražene hrvatske nacionalne svijesti. Srpski list također ističe kako su Srbi, iako imaju prevlast u općini, "do skrajnosti miroljibivi, a pritom i velikodušni" jer, iako je ćirilica službeno pismo općine, kao službeno pismo zadržana je i latinica kojom se koriste "činovnici općinskih ureda… koji ne znaju ćirilicu".218

Luigi MASCHEK, n. dj., str 15.; Općinski riječnik … str. 6.; Ivo PERIĆ, n. dj., 1978., str. 219. 224. 217 Vladimir DESNICA (1850. - 1922.) je u mladosti bio pod utjecajme Ujedinjene omladine srpske i srpskog nacionalnog pokreta i južne Ugarske. Prema pisanju Primorskog srpskog lista, kratkotrajnog glasila srpskih konzervativaca u Srpskoj stranci, Desnica je 1873. podržavao Iliju Dede Jankovića u njegovim polemičkim napadima na Narodnu stranku i u njegovim nastojanjima da već tada pokrene posebno srpsko političko glasilo u Dalmaciji te navodi da je Desnica bio među onima koji su u srpnju 1879. izveli politički udar na Mihu Klaića i krenuli u osnivanje Srpske stranke. Vladimir Desnica, Hrvatski biblografski leksikon tom 3, Zagreb 1993., str., 318.; Vladimir Desnica, Opća enciklopdija JLZ, tom 2, Zagreb 1977., str. 305.; Kosta MILUTINOVIĆ, n. dj., 1973., str. 222, 223, 240, 279, 303, 341, 370, 371.; ISTI, "Ilija Dede Janković", Zadarska revija, god. XXIV/1985., br. 4 -5, str. 395.; Simo MATAVULJ, n. dj., str. 45. - 47.; Vinko KISIĆ, n. dj., str. 104. - 106.; Nikša STANČIĆ, n. dj., 1990., str. 616.; Rade PETROVIĆ, n. dj., 1982., str. 246, 247. 218 "Naši dopisi", Srpski list, 46/1881., 18/1882.; "Općina Obrovac i srpstvo", Primorski srpski list, 18/1903. 216

104

4. 3. Srpska stranka na vlasti u općini Vrlika Iako je u općini Vrlika srpsko stanovništvo, slično kao i u Obrovcu, činilo tek malu natpolovičnu većinu (55% od oko 8800 stanovnika 1880., odnosno 52% od oko 12 200 stanovnika 1900.) 219 Srpska stranka je i ovdje bila na vlasti tijekom čitavog razdoblja o kojem je ovdje riječ. Za takvo stanje stvari zaslužan je Joso Kulišić, sin uglednog i utjecajnog narodnjačkog političara srpskog podrijetla Krste, koji je Vrlikom vladao od 1876., kada je izabran kao narodnjak bio prvi put izabran za načelnika, do smrti 1912. Uz to Joso Kulušić je bio još jedan jaki pojedinac u tadašnjoj srpskoj politici u Dalmaciji. Bio je dugogodišnji saborski zastupnik i član užeg vodstva Srpske stranke, a poslije smrti Save Bjelanovića, kao predstavnik konzervativaca, jedno je vrijeme vodio stranku i u svojima rukama držao Srpski glas. 220 U Vrlici je Kulišić vlast držao zahvaljujući pragmatičnom savezu sa uglednim i utjecajnim lokalnim katoličkim obiteljima Brešan i Begović koje je koristio za nadzor nad hrvatskim stanovništvom koje dugo vremena nije imalo izraženu nacionalnu svijest. Kulišićevu prevlast nije uspjela ugroziti ni oštra politička ofenziva pravaša, a zatim i narodnjaka u razdoblju nakon 1894., koja je Vrliku pretvorila

u

kontraverzama.

političku 221

bojišnicu

sa

jasno

izraženim

etničko

vjerskim

Promjenu je donijela tek politika "novog kursa", jer je na

općinskim izborima 1905. Kulišić, nakon teških pregovora, morao 12 mjesta u općinskom vijeću i dva mjesta u općinskom poglavarstvu ustupiti Hrvatskoj stranci što je značilo da se morao odreći svojih dotadašnjih katoličkih suradnika. 222

Luigi MASCHEK, n. dj., str. 114.; Općinski riječnik … str. 58. Tihomir RAJČIĆ, "Vrhunac sukoba unutar srpskog nacionalnog pokreta u austrijskoj Dalmaciji 1902/1903.", Radovi zavoda za povijesne znanosti HAZU, 40/1998., str. 413. - 424.; "Naši dopisi osobiti", Narodni list, 54, 55/1876. 221 "Domaće", Narodni list, 90/1879.; "Domaće vijesti, Srpski list, 40/1883.; "Domaće", Srpski list, 15/1887.; Kornelije PAVASOVIĆ, Vrlika u borbi, Dubrovnik, 1897., str. 27, 35, 84, 99, 100, 102, 114, 122, 144.; "Vrlika u borbi" I. - X, Jedinstvo, 83 - 92/1897. 222 Naime, tijekom pregovora Kulišić je nastojao postići da njegovi katolički suradnici, koji su izgleda bili prihvatili srpski nacionalni identitet i postali Srbi-katolici, uđu u kvotu koju je kompromisom trebala dobiti Hrvatska stranka. No, to mu nije uspjelo. "Izborno sgodopisje", Narodni list, 49, 50, 51, 52/1905. 219 220

105

4. 4. Srpsko-autonomaška koalicija u općini Skradin U općini Skradin u kojoj srpsko stanovništvo također činilo tek blagu natpolovičnu većinu (53% od oko 8500 stanovnika 1880., odnosno 55% od oko 10 600 stanovnika 1900.) 223 Srpska stranka nije imala jakog pojedinca kao u općinama Knin, Obrovac i Vrlika. Stoga je srpska politika ovdje morala voditi računa o raspoloženju lokalnih autonomaša koje je predvodio dugogodišnji saborski zastupnik Nicoló Vidovich. Srpsko-autonomaška koalicija u Skradinu sklopljena je 1882. nakon što se tijekom 1880. i 1881. raspala narodnjačka uprava općine. U podjeli vlasti Srpska stranka je dobila većinu u općinskom vijeću (19 Srba i 17 autonomaša) i u općinskom poglavarstvu (četvoro Srba i dvoje autonomaša), a za načelnika je izabran srpski kandidat Jovo Krneta. Kad je Krneta 1885. umro na njegovo mjesto je izabran drugi srpski kandidat, Filip Sinobad. No, ubrzo je uslijedila dugogodišnja kriza općinske vlasti zbog nemogućnosti Srba i autonomaša da postignu politički dogovor. Kriza je okončana 1890. kada je, uz posredovanje okružnog poglavarstva u Šibeniku, sklopljena neka vrsta koalicije javnog spasa u koju su ušle Srpska stranka, autonomaši i Narodna hrvatska stranka. Nakon provedenih izbora na kojima je Srpska stranka osvojila sigurnu većinu od 25 općinskih vijećnika, nasuprot 11 autonomaša i narodnjaka, 1891. je za načelnika ponovo izabran Filip Sinobad. Uz njega je bilo općinsko poglavarstva u kojem je bilo troje Srba, dva autonomaša i jedan Hrvat. 224 Koristeći činjenicu da ima svog čovjeka u upravi općine Narodni list je tijekom 1893. i 1894. vodio žestoku novinsku kampanju protiv Sinobada i srpskih članova poglavarstva optužujući ih za korupciju, nesposobnost, te za progon Hrvata i katoličke vjere. 225 Stoga se na novim općinski izborima 1896. ova koalicija svih stranaka raspala, s tim da se Srpska stranka, sa 24 osvojena vijećnička mandata,

Luigi MASCHEK, n. dj., str., 96.; Općinski riječnik…, str. 76. "Domaće viesti", Narodni list, 22/1882.; "Naši dopisi osobiti", Narodni list, 73/1882.; "Domaće", Srpski list, 9/1882.; "Domaće", Srpski list, 48/1885.; "Domaće", Srpski glas, 35/1890.; "Naši dopisi osobiti", Narodni list, 59/1891.; "Naši dopisi osobiti", Narodni list, 59/1891. 225 "Naši dopisi osobit", Narodni list, 8, 17, 26, 42, 46, 50, 65, 82, 91/1893., 2, 97, 100/1894. 223 224

106

zadržala na vlasti dok su Hrvati i autonomaši sa po 6 vijećnika prešli u oporbu. Za načelnika je ponovo bio izabran Filip Sinobad. 226 Kada je uoči općinskih izbora 1899. Namjesništvo u Zadru općinskom poglavarstvu oduzelo upravljanje izborima Srpska stranka je izbore bojkotirala pa su vlast osvojili narodnjaci kojima se priklonio izvjestan broj autonomaša i Srba. 227 Takvo stanje stvari nije promijenila ni politika "novog kursa", jer pregovori Hrvatske stranke i Srpske stranke o zajedničkom nastupu na općinskim izborima 1905. nisu dali rezultata. Naime, Srpska stranka je tražila da mjesta u općinskom vijeću i poglavarstvu budu podijeljena popola, a da se gradonačelnik bira ždrijebom. Budući da je sa hrvatske strane bilo ponuđeno samo 12 vijećnika u općinskom vijeću, dogovor nije postignut. 228 4. 5. Srpska stranka u političkim zapletima u Kotoru Iako je srpska politika u Boki kotorskoj imao jak oslonac u činjenici da je srpskopravoslavno stanovništvo ovdje bilo uvjerljiva većina, u Kotoru, političkom, gospodarskom i kulturnom središtu ovog područja okolnosti su bile znatno drugačije. Naime većina stanovništva kotorske općine bila je hrvatskog podrijetla, pa je Srpskoj stranci za osvajanje vlasti trebao saveznik. 229 Iako su autonomaši tada izgledali kao logičan izbor, stvari nisu bile tako jednostavne jer je politička situacija u Kotoru bila vrlo zamršena zbog oštre podjele između katolika i pravoslavaca, ali i zbog narodnjačko-autonomaške podjele unutar katoličke zajednice. 230 226

"Naši dopisi osobiti", Narodni list, 67/1896. Naime, nakon izbora 1899. u općinskom vijeću Skradina, osim 27 narodnjaka, bilo je četvoro autonomaša i petoro Srba. "Naši dopisi", Srpski glas, 36/1899.; "Naši dopisi osobiti", Narodni list, 67/1899.; "Izborna u Skradinu", Jedinstvo, 71/1899. 228 "Izborno sgodopisje", Narodni list, 56/1905. 229 Na cijelom području Boke kotorske srpsko-pravoslavno stanovništvo činilo je veliku većinu, odnosno 73% ukupne populacije. No, u općini Kotor Hrvati su 1880. činili relativnu (35% Hrvata naspram 31% Srba i 13% Talijana), a početkom XX. stoljeća i apsolutnu većinu (56,2% Hrvata 33,1% Srba i 7%. Talijana, a ostatak su bili doseljeni državni službenici). Luigi MASHEK, n. dj. str. 28.; Ivan CRKVENČIĆ, Antun SCHALLER, "Boka Kotorska: etnički sastav u razdoblju austrijske uprave (1814. - 1918.)", Hrvatski geografski glasnik, god. 68/ 2006., br. 1., str. 62 - 67.; Nikša STANČIĆ, n. dj., 1978., str. 266. - 268.; ISTI, n. dj., 1990., str. 596. 230 Iako većinom hrvatskog podrijetla, kotorski su katolici na početku narodnog preporoda prihvatili talijanski jezik i ideju autonomaštva videći u tome branu od opasnosti da ih pravoslavna većina u Boki apsorbira. U tom je smislu karakteristično zapažanje dopisnika Srpskog glasa koji sa čuđenjem 227

107

Politički preokret u Kotoru se dogodio istovremeno kad i početak srpskoautonomaške suradnje, u srpnju 1879. Kada su na izborima za Carevinsko vijeće Srbi i autonomaši nastupili zajedno i svoje glasove dali autonomaškom kandidatu Antoniju Bajamontiju. Ovako uspostavljena koalicija je krajem 1880. u svoje ruke preuzela upravu općine Kotor i za načelnika izabrala srpskog kandidata Tomu Lipovca. 231 Srpsko-autonomaška suradnja je nastavljena i na općinskim izborima 1884. kada je u općinsko vijeće izabrano 19 katolika, autonomaša i Hrvata, te 17 pravoslavaca. No, ovaj je put došlo do sukoba oko podjele mjesta u općinskom poglavarstvu. Iako je Lipovac, koji je ponovo izabran za načelnika, sukob privremeno riješio popuštanjem katolicima, to se pokazalo kao privremeno i kratkotrajno rješenje. Naime, Lipovac se krajem 1884. našao u škripcu jer nije uspio sakupiti većinu za izglasavanje općinskog proračuna za sljedeću godinu pa je bio prisiljen podnijeti ostavku. 232 Na njegovo mjesto katolička je većina u općinskom vijeću izabrala autonomaša Božu Pasinovića. 233 Na općinskim izborima 1888. Srbi i autonomaši su ponovo nastupili zajedno, ali ovaj put na osnovu detaljnog koalicijskog ugovora koji je predviđao da će mjesta u općinskom vijeću biti podijeljena popola, da će četvorica od šest članova općinskog poglavarstva biti Srbi isto kao i načelnik. 234 Iako je ovako stvorena koalicija na izborima odnijela pobjedu, daljnju suradnju dviju stranaka omela je politika načelnika Nike Stefanovića koji je pod utjecajem pravoslavnog svećenstva i Crne Gore nastojao potisnuti upotrebu hrvatske zastave i latinice, te posrbiti što je moguće konstatira da u Kotoru "katolici nemaju nikakve predodžbe o narodnosti nego se čvrsto drže uvjerenja da im je vjera ugrožena". "Naš dopis", Srpski glas, 44/1890. 231 "Domaće viesti", Narodni list, 56/1879.; "Domaće viesti", Narodni list, 94/1880. 232 Katolici su tražili da četvorica od šest članova poglavarstva budu iz njihovih redova. Kako Srpska stranka nije prihvaćala ove uvjete nego se zalagala za paritet to su svi njeni zastupnici, osim dvojice, bojkotirali konstituirajuću sjednicu općinskog vijeća. Na koncu čitava je stvar izglađena tako da su, na Lipovčev nagovor, ta dvojica srpskih vijećnika podržala poglavarstvo u kojem su osim Lipovca bila trojica autonomaša, dvoje Srba i jedan Hrvat. Iako nezadovoljna držanjem autonomaša Srpska stranka je prihvatila postojeće stanje stvari jer je srpsko-autonomaški savez smatran neophodnim da se kako bi se Hrvatima, odnosno Narodnoj stranci zapriječio put ka osvajanju vlasti u općini. "Naši dopisi", Srpski list, 13/1884.; "Naši dopisi osobiti", Narodni list, 64/1884.; "Naši dopisi osobiti", Narodni list, 26, 68/1884.; "Naši dopisi", Srpski list, 37/1884. 233 "Kotorska općina", Crvena Hrvatska, 31 - 32/1897.; Ivo GIUNIO, Uzroci i posljedice. Izbori obćinskog zastupstva Kotora 1892., Split 1892., str. 3. 234 "Naši dopisi osobiti", Narodni list, 33/1888.; Ivo GIUNIO, n. dj., str. 4, 5.

108

više komunalnih ustanova, odnosno Kotoru dati srpsko-pravoslavno obilježje.235 Stoga su katolički vijećnici najprije bojkotirali rad općinskog vijeća, a zatim, 1891., kolektivno podnijeli ostavku što je dovelo do raspisivanja novih izbora. 236 Usporedo s ovime došlo je do rascjepa među autonomašima. Jedni su se, potaknuti uvjerenjem da je katolička vjera ugrožena vjerskom netolerancijom Srba i predvođeni Josipom Pezziem, okrenuli Hrvatima. Drugi, predvođeni Božom Pazinovićem, otvoreno su se priklonili talijanskom nacionalizmu i nastavili su suradnju sa Srbima. 237 Stoga su se na općinskim izborima 1892. prvi udružili s narodnjacima dok su drugi nastupili u koaliciji sa Srpskom strankom. Prevagu je odnijela narodnjačko-autonomaška koalicija koja je na vlasti bila do kraja razdoblja o kojem je ovdje riječ. 238 Do promjene je došlo tek na lokalnim izborima 1905. kada je, pod utjecajem politike "novoga kursa" stvorena hrvatsko-srpska koalicija, koja je Srpskoj stranici omogućila udio u općinskoj vlasti jer je koalicijski sporazum omogućio je Srpskoj stranci 12 mjesta u općinskom vijeću te dva mjesta u poglavarstvu općine. 239

Josip VRANDEČIĆ, n. dj., 2002. str. 248. Da je tome tako priznaje sam Srpski glas, čiji dopisnik iz Kotora izražava čuđenje zbog otpora koji je izazvala Stefanovićeva namjera da "stare, razdrte, zakrpljene i gnjusne hrvatske zastave" koje su od 1871. bile službeno znamenje kotorske općine, zamjeni srpskim. Osim toga, važan problem zbog kojeg je došlo do srpsko-autonomaškog razdora bilo je i pitanje nadzora nad općinskim novcem koji se nalazio u fondu "Javne dobrotvornosti". Budući da je stolica katoličkog biskupa u Kotoru bila ispražnjena nadzor nad tim sredstvima preuzeo je pravoslavni episkop Petranović, što je katolicima izgledalo kao uzurpacija. "Naši dopisi", Srpski glas, 44/1890.; "Naši dopisi", Srpski list, 31/1884., 12/1885, 28/1885.; "Naši dopisi osobiti", Narodni list, 31/1891.; "Kotorska općina, Crvena Hrvatska 31, 32/1897. 236 "Naš dopis", Srpski glas, 9/1888.; "Iz Boke", Crvena Hrvatska 52/1901.; "Naši dopisi", Crvena Hrvatska, 9/1892.; "Pismo iz Boke", Crvena Hrvatska, 48/1891, 60/1892.; "Naši dopisi osobiti", Narodni list, 31/1891. 237 "Domaće", Srpski glas, 9/1892.; "Naši dopisi", Srpski glas, 5, 8, 10/1892. Ovakvo stanje stvari odjek je činjenice da se početkom 80.-ih godina XIX. stoljeća dalmatinski autonomistički pokret počeo ubrzano raspadati jer su mnogi pojedinci ili postajali Hrvati ili prihvaćali talijansku nacionalnu identifikaciju. U tom kontekstu kotorske autonomaške vođe Jospi Pezzi, Roko Vuković i Ante Lui su se približili narodnjacima i vjerojatno prihvatili hrvatsku nacionalnu identifikaciju. Nasuprot njima Božo Pazinović je postao talijanaš. Josip VRANDEČIĆ, n. dj., 2002., str. 228, 229, 248, 261.; "Izborno sgodopisje", Narodni list, 56/1889.; "Naši dopisi", Srpski glas, 48/1891.; "Naši dopisi", Narodni list, 79/1893. 238 "Ko je iznevjerio", Crvena Hrvatska, 24/1892.; "Općinski izbori u Kotoru", Srpski glas, 6/1892.; "Izbori u Kotoru", Narodni list, 22/1892.; "Izjava Unione Cittadine u Kotoru", Smotra dalmatinska, 96/1896.; "Domaće", Srpski glas, 28/1899.; "Naši dopisi", Srpski glas, 38/1899. 239 . "Radosne vijesti s juga", Narodni list, 16/1905. 235

109

4. 6. Srpska stranka i fenomen Srba katolika Dubrovniku Iako je srpska zajednica u Dubrovniku bila minijaturna (5 % od oko 6300 stanovnika 1844.; 6% od oko 11 000 stanovnika 1880. odnosno oko 7% od oko 13 000 stanovnika 1900.) 240 ovaj grad je već u prvoj polovici XIX. stoljeća postao važan za srpski pokret u tadašnjoj Dalmaciji, ali i izvan nje. 241 Ipak, prve zametke srpske politike u Dubrovniku valja tražiti dosta kasnije, u djelatnosti šačice Srba-katolika koji su se u drugoj polovici 80.-ih godina XIX. stoljeća priključili Srpskoj stranci. Iako malobrojni, dubrovački Srbi-katolici su zbog svog društvenog ugleda, obrazovanja imali razmjerno veliki utjecaj. Najpoznatiji i politički najaktivniji bili su Nikša Gradi 242, Vlaho Matijević, Antun Fabris 243 i Stijepo Castrapelli 244. Ipak, stvarni temelj, posebno materijalni, srpske politike u Dubrovniku bila je srpskoMithad KOZLIČIĆ, Ante BRALIĆ, n. dj., str. 173.; Franjo CARRARA, n. dj., str. 78; Luigi MASHEK, n dj., str. 87.; Općinski riječnik…, str 10 - 12. 241 Naime, već 30.-ih godina XIX. stoljeća Vuk Karadžić je nastojao bogato dubrovačko kulturno i jezično naslijeđe uklopiti u svoju viziju srpskog jezika, koja je imala i svoj politički cilj, asimilaciju štokavaca i brojno jačanje srpske nacije. Uz to važna je bila i uloga srpske nacionalne propagande, proizašla iz spisa "Načertanije" Ilije Garašanina. Ta propaganda je u Dubrovniku imala svog agenta u osobi paroha Đorđa Nikolajevića koji je uspješno organizirao i politički mobilizirao pripadnike ovdašnju minijaturu srpsku dijasporu. Njemu se kasnije pridružio i drugi agent beogradske vlade Matija Ban. Josip BERSA, Dubrovačke slike i prilike, Zagreb 1941., str. 230. - 232.; Stjepan ĆOSIĆ, n. dj., 1999., str. 326. - 328, 330, 331.; Branka PRPA-JOVANOVIĆ, n. dj., str. 5, 8, 54 - 55, 71. - 73, 80, 90, 93.; Rade PETROVIĆ, n. dj., 1982., str. 46, 50, 83. 242 Nikša Gradi (1825. - 1894.) Nakon završene karijere sudskog službenika ovaj čovjek promjenjivih političkih nazora, sa darom za književnost, sredinom 80.-ih godina je, iz čisto osobnih razloga, prihvatio Srbo-katoličku političku orjentaciju jer se nadao da će postati načelnik Dubrovnika i tako postići slavu. No, zbog odbojnosti prema autonomašima te zbog neostvarenih ambicija, Gradi 1893 napušta Srpsku stranku pa pred kraj života ponovo postaje Hrvat i kritizira srpsko-autonomašku koaliciju u Dubrovniku. Nikša Gradi, Hrvatski biografski leksikon, tom 5., Zagreb 1989., str. 115. 116.; "Nešto o našim stvarima", Slovinac, 36/1884.; "Pabirci", Srpski list, 27/1885.; "Dubrovački protuprijedlog", Srpski glas, 28/1888.; Lazar TOMANOVIĆ, "Iz pisama umrlih i zaslužnih Srba", Novi život, knj. XXVII/(1926) sv. 1, str. 3, 4.; "Nikša Matov Gradi I i II", Narodni list, 75, 76/1894. 243 Antun Fabris (1864. - 1902.) je srpsku opredjeljenje prihvatio tijekom studija filozofije u Beču te pod utjecajem Vatroslava Jagića. Nakon što je neko vrijeme službovao kao srednjoškolski profesor 1895. se vratio u Dubrovnik gdje je uređivao lokalno glasilo Srpske stranke Dubrovnik i bio aktivan u srpskoj politici. Antun Fabris, Hrvatski biografski leksikon, tom 4, Zagreb 1998., str 116, 117. 244 Stjepan Castrapelli (1850. - 1885.) Rodom Korčulanin. U Beču je 1879. diplomirao klasičnu filologiju i slavistiku te, na osnovu uvjerenja da su svi štokavci Srbi, prihvatio srpsko nacionalno opredjeljenje. U Dubrovniku je 1883. i 1884. najprije radio kao suplent (pomoćni gimnazijski profesor) da bi kasnije postao redoviti profesor. Pod pseudonimom Stojan Kosovac svoja je stajališta iznosio u časopisu Slovinac. Iako je sa hrvatske strane smatran političkim protivnikom Narodni list mu u nekrologu 1885. odaje počast kao širitelju upotrebe narodnog jezika nasuprot talijanskome. Stjepan Castrapelli, Hrvatski bibliografski leksikon, tom 2, Zagreb 1989., str., 601.; "Domaće viesti", Narodni list, 39/1885. 240

110

pravoslavna zajednica, odnosno ovdašnji srpski trgovci i poduzetnici, među kojima se posebno isticao Niko Bošković. 245 Djelujući u političkoj stvarnosti tadašnjeg Dubrovnika, Srpska stranka je nastojala nejasni "slovinski" (slavenski i južnoslavenski) nacionalni osjećaj njegovih građana, preokrenuti u srpski. U tom smislu korišten je, još uvijek jaki, dubrovački regionalizam, tj. sjećanja na državnu samostalnost Dubrovačke Republike, te odbojnost, pa čak i mržnju Dubrovčana prema austrijskoj vlasti. Stoga su dopisi Srpskog lista i Srpskog glasa iz Dubrovnika često bili potpisivani pseudonimom "Republikanac svetog Vlaha", što svakako svjedoči o namjeri srpske politike da Dubrovnik na svaki način izdvoji iz hrvatskog nacionalnog korpusa i olakša širenje srpske ideje. U tom smislu najdalje je otišao Sava Bjelanović koji je, suprotstavljajući se usput državno-pravnoj ideologiji tadašnje hrvatske politike, tvrdio da "dubrovaštvo znači sjećanje na državno pravo države koja je zaista postojala". 246 To, kao i popustljivost ovdašnje hrvatske politike rezultirali su činjenicom da je srpstvo u Dubrovniku u drugoj polovici 80.-ih postalo "politička moda" koja je zahvatila školsku mladež i pojedine skupine u pučkim slojevima društva, koje se inače nisu zanimale za stranke i politiku. 247 Prva veća politička akcija Srpske stranke u Dubrovniku bio je pokušaj da se 1881. ovdje organizira skupština srpske školske i sveučilišne mladeži. Budući je skupština imala jasan politički cilj, odjeven doduše u prosvjetno ruho, austrijske vlasti su skupštinu zabranile. Iza zabrane je uslijedila opširna polemika Srpskog lista sa

Niko Bošković (1829. - 1896.) trgovac, predsjednik dubrovačke trgovačko-obrtničke komore, član Općinskog vijeća Dubrovnika, predsjednik Dubrovačke parobrodarske plovidbe i član uprave Dubrovačke trgovačke banke koja je okupljala srpski i autonomaški kapital. Također, bio je i jedan od prvih i najvećih dioničara Srpskog lista/glasa. Niko Bošković, Hrvatski biografski leksikon, tom 2., Zagreb 1989., str 193, 193.; "Niko Bošković", Srpski glas, 18/1896.; Vlaho BENKOVIĆ, Uloga dubrovačke politike u stvaranju 'novog kursa', Dubrovnik 2009., str. 78, 79. 246 "Naši dopisi", Srpski list, 44/1884, 1, 18/1885.; "Pabirci", Srpski glas, 18/1889.; Sava BJELANOVIĆ, n. dj., 1882., str. 38. 247 U tom smislu je krajem 80.-ih godina XIX. stoljeća Melko Čingrija u pismu svom ocu Peri, koji je bio lokalni narodnjački vođa u Dubrovniku, konstatirao kako je dubrovačka mladež izgubljena za Narodnu stranku jer među njima prevladava fenomen Srba-katolika ili pravaštvo. Nešto kasnije i narodnjačko Jedinstvo, zapaža kako su dubrovačke zanatlije, posebno postolari, postali "okorjeli Srbi". Ivo PERIĆ, Pero Čingrija, Dubrovnik 1988., str. 47.; "Naša pokrajina", Jedinstvo, 47/1891. 245

111

narodnjačkim tiskom, koja je imala određeni promidžbeni učinak. 248 Drugi nastup Srpske stranke na političkoj pozornici Dubrovnika bio je jednako neuspješan jer je sudjelovanje nezavisne liste Srbina-katolika Mate Natallija 249 na dubrovačkim općinskim izborima iste godine, bilo vrlo loše pripremljeno pa Srpskoj stranci nije donio nikakvu političku dobit. 250 Prvi politički uspjeh Srpska stranka je u Dubrovniku postigla tek tri godine kasnije kada su, u prosincu 1884., predstavnici dubrovačke srpske elite, don Ivan Stojanović, dr. Ivo Rubricijus, Niko Bošković, dr. Nikša Gradi i Antun Pugliesi uspjeli u svoje ruke preuzeti upravu "Narodne štionice" iz koje su zatim, 1885., istisnuli Peru Čingriju i narodnjake. S obzirom da su "štionice", odnosno čitaonice u to doba imale funkciju lokalnih političkih podružnica, riječ je bila vrlo o važnom uspjehu. 251 Da je tome tako vidjelo se na općinskim izborima održanim krajem 1884. na kojima je Narodna stranka, zbog "mlitavosti i lijenosti hrvatske politike", jedva pobijedila novostvorenu srpsko-autonomašku koaliciju. No, usprkos narodnjačkoj izbornoj pobjedi u općinsko poglavarstvo Dubrovnika koje je, zbog srpsko-autonomaške žalbe namjesništvu u Zadru stvoreno tek 1886. i kojemu je na čelu bio načelnik

Naime, računajući na najmanje 150 sudionika iz čitave Dalmacije među kojima i desetak iz Dubrovnika, organizatori su izdali javno priopćenje koje je, uz ostalo, sadržavalo slijedeći poziv na političku akciju: "bojno Kosovo naše omladine sada je u Dubrovnik, ali tu je polje gdje se borba ne vodi kopljem i strijelom nego knjigom i naukom…". "Prva omladinska skupština u Dalmaciji", Srpski list, 24/1881.; "Nesuđena omladinska skupština u Dubrovniku", Srpski list, 32/1881. 249 Mato Natalli (umro 1895.) Dubrovački plemić koji je u mladosti, tijekom revolucionarne 1848., kao mađarski honvedski (domobranski) časnik ratovao protiv bana Jelačića. Vrativši se u rodni grad, počeo se baviti politikom. Težeći za ostvarenjem osobnih ambicija prošao čitav politički spektar, da bi se na koncu deklarirao kao Srbin, objašnjavajući to jezično etničkim kriterijima tadašnje slavistike. Tijekom 80.-ih godina XIX. stoljeća Natalli je bio jedan od najupornijih i najglasnijih zastupnika srpske politike u Dubrovniku. U polemikama sa Narodnim listom nastupao je kao Dubrovčanin i Slaven koji želi postići pomirbu između Hrvata i Srba u Dubrovniku, optužujući Narodnu stranku i Hrvate za nedostatak volje za slogom. "Naši dopisi", Srpski list, 17/1887., 17/1890.; "Naši dopisi osobiti", Narodni list, 85/1894.; "Mato Natalli", Srpski glas, 13/1895.; "Naši dopisi osobiti", Narodni list, 85/1894. 250 Natalli je svoju izbornu listu predao doslovce u zadnji čas. U javnom suočavanju s narodnjačkim kandidatom Rafom Pucićem, jako mu je odmoglo to što se po gradu pričalo kako je sklon suradnji s autonomašima, što tadašnja dubrovačka javnost nije bila spremna prihvatiti. "Sitnice", Slovinac, 12/1881. 251 "Naši dopisi", Srpski list, 49/1884.; "Naši dopisi osobiti", Narodni list, 79, 81/1885.; "Otvoreno pismo dr Rubricijusu", Narod 85/1885.; "Pismo iz Dubrovnika", Narod 14/1887;. Rade PETROVIĆ, n. dj., 1982., str. 134. 248

112

Vlaho De Giulli, dospjela su dvojica članova Srpske stranke; trgovovac Pero Opuić i omladinac Riko Drobac. 252 Važan utjecaj na afirmaciju srpske politike u Dubrovniku imali su i lokalni srpski listovi, Gušterica koji je izlazio tijekom 1882. i 1883., Glas dubrovački, koji je izlazio tijekom 1885. i 1886., te Radnik, koji je izlazio 1887. Ovi su listovi, iako kratkog vijeka, imali važan promidžbeni učinak, pri čemu se posebno isticao Glas dubrovački s čijih je stranica urednik Nikša Gradi vodio prilično žestoke polemike sa Narodnim listom obilno koristeći dubrovački regionalizam. 253 Rezultati ovakvog uspona srpske politike bili su vidljivi na saborskim izborima 1889. kada su na dubrovačkom području pobijedili srpsko-autonomaški kandidati Frano Gondola i Antun Pugliesi, što je bio težak udarac za demoraliziranu narodnjačku politiku u Dubrovniku. No, odlučni prijelom i uspon Srpske stranke na vlast donijela je pobjeda srpsko-autonomaške koalicije na dubrovačkim općinskim izborima 1890. 254 Koalicija je za načelnika, zbog njegova ugleda i dobrih veza u Beču, za načelnika izabrala Frana Gondolu. 255 Za njegova zamjenika izabran je Nikša Gradi, dok su ostala mjesta u poglavarstvu podijeljena popola, što znači da su ga činili četvorica Srba i dvoje autonomaša. No, ovaj dogovor nije bio stabilan, jer su obje stranke nastojale postići što veći utjecaj u upravljanju općinom, što je značilo stalne trzavice. 256 Stoga je 1893., nakon teških i neizvjesnih pregovora, postignut novi sporazum po kojem je načelnik i dalje ostao Frano Gondola dok je njegov 252

"Naši dopisi osobiti", Narodni list, 3/1885.; "Naši dopisi", Srpski list, 50/1886. Ivo PERIĆ, "Dubrovačka periodika", Anali zavoda za povijesne znanosti istraživačkog centra JAZU u Dubrovniku, svezak XVIII/1980., str. 349. - 353.; "Naši dopisi osobiti", Narodni list, 9, 11, 13, 77/1886. 254 Ivo PERIĆ, Mladi Supilo, Zagreb 1996., str. 20; ISTI, n. dj., 1988., str. 29. - 47.; "Izborno sgodopisje","Domaće viesti", Narodni list, 20/1890. 255 Frano Gondola (1833. - 1899.) je bio izdanak slavne dubrovačke obitelji Gundulić/Gondola. Kao dvorski komornik i član gornjeg doma austrijskog parlamenta uživao je povjerenje vlasti, čime je srpsko-autonomaška koalicija uspješno agitirala na izborima. Načelnik Dubrovnika bio je od 1890. do smrti 1899. Iako mu se sa hrvatske strane zamjeralo da je svojim ugledom zapravo štiti velikosrpsku politiku u Dubrovniku, svi su ga smatrali dobrim načelnikom koji je bio predan dobrobiti svoga grada. Ivo PERIĆ, n. dj., 1988., str. 35, 37, 44, 48.; "Dalmatinske vijesti", Smotra dalmatinska, 59/1899.; "Naši dopisi osobiti", Narodni list, 56/1899.; "Vijesti iz naroda", Jedinstvo, 54/1899.; "Izborna kronika", Jedinstvo, 71/1895. 256 Predmet spora bilo je i postavljanje zajedničkog kandidata na izborima za Dalmatinski sabor i Carevinsko vijeće u izbornoj jedinici gradova i trgovačkih komora na dubrovačkom području. "Naši dopisi osobiti", Narodni list, 45, 69/1894. 253

113

zamjenik postao autonomaš Ivo Avvoscani. Također, Srbi su morali pristati na to da nakon sljedećih izbora autonomaši imaju većinu u poglavarstvu općine (četiri autonomaša i dvoje Srba) i u gradskom vijeću (19 autonomaša i 17 Srba), te da i talijanski bude službeni jezik dubrovačke općine. 257 Ipak, srpsko-autonomaška koalicija na općinskim izborima 1894. nije bila tako uspješna kao 1890. jer su narodnjaci u općinskom vijeću osvojili 12 mandata. Time su dodatno zakomplicirani srpsko-autonomaški odnosi, ovo tim više što je unutar srpskih redova postojao jaki otpor suradnji s autonomašima. 258 Vrhunac ove napetosti bili su izbori za Dalmatinski sabor 1895. kada su obje stranke nastupile svaka za sebe i kada je Srpska stranka uspjela "prisvojiti" načelnika Gondolu koji je, procjenjujući da sa Srpskom strankom ima više izgleda dospjeti u sabor, išao toliko daleko da se pristao javno deklarirati kao Srbin i Dubrovnik proglasiti etnički srpskim gradom. 259 Na koncu su, uz posredovanje zajedničkog zaštitnika u Beču, Marinice Bonde, dvije stranke ipak postigle novi dogovor. Taj dogovor, postignut uoči izvanrednih izbora za Dalmatinski sabor 1898., donio je nove srpske ustupke autonomašima jer je njime čak i mandat načelnika koji je do tada bio čvrsto u srpskim (Gondolinim) rukama paritetno podijeljen između dvije stranke. 260 No, ovaj dogovor nije bio dugoga vijeka Koliko su ovi pregovori bili važni ali i teški svjedoči činjenica da je u njima sudjelovao i vođa Srpske stranke Sava Bjelanović te da su vođeni u više navrata tijekom 1893. Usporedo s time Srpska stranka je, neuspješno, pokušala postići kompromis s narodnjacima. Prema neobičnom prijedlogu koji je sa srpske strane, preko Luke Zore, upućen narodnjacima općinsko vijeće Dubrovnika trebalo je biti sastavljeno po slijedećem ključu: 10 Hrvata, 10 Srba, 10 Dubrovčana, 4 autonomaša i 2 vijećnika iz Župe Dubrovačke. "Domaće viesti", Narodni list, 35, 61, 64, 65/1893. "Domaće viesti", Narodni list, 31/1893. 258 Najglasniji u tom smislu bio je srpski vijećnik Luko Bona kojem je smetala i službena upotreba talijanskog jezika i koji je bio skloniji koaliciji s narodnjacima. U tom smislu još veći otpor sa srpske strane izazvalo je nastojanje autonomaša da provedu vladinu odluku o službenom uvođenju tzv. "državnog jezika", što će reći njemačkog, kao službenog u općini. Protiv te odluke su osim hrvatskih vijećnika ustali i neki srpski vijećnici: Luko Bona, Vlaho Matijević, Vlaho Šarić i Niko Radulić. Da stvar bude još gora i među autonomašima je bilo ljudi koji su teško prikrivali svoje antisrpstvo. Primjer toga su Božo Mičić, Lujo Klaić i Đuro Margeti za koje Narodni list, kaže kako "žele ukloniti Gondolu i ne vole Srbe". "Naši dopisi osobiti", Narodni list, 16/1895; "Naši dopisi osobiti", Narodni list, 40,43, 44, 45/1894.; "Tamo-amo pod Dubrovniku XIV", Narodni list, 101/1894.; "Dubrovačke stvari", Jedinstvo, 2/1895.; "Naši dopisi osobiti", Narodni list, 16/1895.; "Naši dopisi osobiti", Narodni list, 16/1895. 259 "Dopisi sa birališta", Jedinstvo, 72/1895. 260 Tom prilikom obje su se stranke najprije suglasile da zajednički kandidat za predstojeće saborske izbore bude Vlaho Matijević. Također dogovoreno je da će na općinskim izborima slijedeće godine stranke opet nastupiti u koaliciji pri čemu je mjesta u općinskom vijeću trebalo podijeliti popola. U 257

114

jer je neposredno prije održavanja općinskih izbora 1899., okružni poglavar Josip Tončić po nalogu namjesništva dubrovačkoj općini oduzeo pravo da rukovodi izborima. Smatrajući takav postupak nezakonitim Srpska stranka i autonomaši odlučili su bojkotirati izbore. 261 Nakon ovoga Srpska stranka se do kraja razdoblja o kojem je ovdje riječ nije vraćala na kormilo dubrovačke općine jer 1905., usprkos politici "novog kursa", pregovori Hrvatske stranke i Srpske stranke o koaliciji u Dubrovniku nisu dali rezultata. 262 5. Stav Srpske stranke o važnijim kulturnim, gospodarskim i političkim problemima tadašnje Dalmacije Djelujući na političkoj pozornici Dalmacije Srpska stranka se bavila nizom političkih, kulturnih i gospodarskih pitanja. Najvažnije je svakako bilo pitanje ponarođenja, odnosno uvođenje narodnog jezika u javnu upotrebu. Za sporo rješavanje ovog problema, koje se oteglo do 1912., sa srpske strane se krivilo isključivo hrvatsku politiku. Također, Srpska stranka je vrlo oštro kritizirala pokrajinski školski sustav ciljajući na stvaranje srpske prosvjetne autonomije, slične onoj koja je tada postojala u Banskoj Hrvatskoj. S obzirom na opću zaostalost tadašnje Dalmacije Srpska stranka se u razdoblju o kojem je ovdje riječ podrobnije bavila važnim problemom izgradnje željezničke pruge koja je pokrajinu trebala povezati sa zaleđem, te problemom propadanja pomorstva, problemom zemljišnih odnosa i zemljoradnje općenito. Kad su u pitanju općinskom poglavarstvu trebalo je biti četvoro autonomaša i dvoje Srba, dok je mandat načelnika podijeljen popola, 3 godine kandidat Srpske stranke 3 godine autonomaš. Službeni jezici općine i dalje su trebali biti srpski i talijanski. Slično kao 1893. Srpska stranka je isti kompromis ponudila narodnjacima koji su ga odbili. "Gradska kronika", Crvena Hrvatska, 52/ 1898.; "Domaće vijesti", Jedinstvo, 80/1898.; "Gradska kronika", Crvena Hrvatska 91, 92/1898.; "Domaće viesti", Narodni list, 95/1898.; "Naši dopisi osobiti", Narodni list, 104/1898.; Vlaho BENKOVIĆ, n. dj., 2009., str. 128. 261 "Sgodopisje obćinskih izbora u Dalmaciji", Narodni list, 11/1899.; "Domaće", Srpski glas, 25, 27, 28/1899.; "Naši dopisi osobiti", Narodni list, 56/1899.; "Vijesti iz naroda", Jedinstvo, 54/1899. 262 Naime, srbo-katolička elita htjela je da se vlast u gradu podijeli popola pa ponuda Hrvatske stranke da Srpska stranka dobije 12, odnosno 1/3 mjesta u općinskom vijeću nije mogla zadovoljiti njihove težnje. Stoga Srpska stranka nije ni izašla na izbore. "Izborno sgodopisje", Narodni list, 43/1905.; "Po završetku izbora", Narodni list, 70/1905.

115

željeznice, treba odmah reći da nastojanja Dalmatinskog sabora i dalmatinskih zastupnika u Carevinskom vijeću da se ostvari željeznička veza sa zaleđem preko Like, odnosno dolinom Une, do kraja Monarhije nisu dala rezultata. Čitava stvar je zapravo stavljena ad acta već 1890. nakon neuspjelih pregovora austrijske i ugarske vlade o tom problemu. Pokušavajući vezu sa zaleđem postići zaobilaznim putem, Dalmatinski sabor je vladi u Beču 1886. podnio prijedlog za izgradnju pruge SplitLivno-Sarajevo, koji je ponovljen 1889. Mada se o ovom prijedlogu dugo i često raspravljalo, ni on nije realiziran. Isto se dogodilo i s prijedlogom o izgradnji pruge Split-Aržano-Bugojno koja je trebala biti izgrađena u kontekstu plana povezivanja Bosne i Hercegovine sa jadranskim lukama, koji je započeo tamošnji upravitelj Benjamin Kallay. Ovo je rješenje po mišljenju narodnjaka trebalo donijeti dvije pogodnosti, vezu Dalmacije sa zaleđem, pa makar i neizravnu, te oživljavanje prometa i trgovine u dalmatinskim lukama, posebno Splitu. No, čitava stvar je propala 1902. jer se vlade u Beču i Budimpešti nisu mogle dogovoriti oko udjela u troškovima ovog projekta. Slično je prošao i pokušaj oživljavanja unskog pravca. Naime, inicijativa koja su dalmatinski zastupnici pokrenuli u Carevinskom vijeću 1894. propala je 1897. zbog neuspjelih pregovora vlada u Beču i Budimpešti. Jedini željeznički projekt koji je do propasti Monarhije realiziran, ponajviše zbog interesa vojnih krugova da ratna luka u Boki kotorskoj bude povezana sa zaleđem, jest uskotračna željeznička pruga Metković-Gruž-Zelenika s produžetkom do Kotora, koja je puštena u promet 1901. 263 Pored željeznica važan gospodarsko-prometni problem bila je i propast domaćeg pomorstva koje, zbog nedostatka kapitala, nije moglo prijeći s jedrenjaka na parobrode. Time je posebno bila pogođena Boka kotorska čija se, nekad prosperitetna pomorska djelatnost, za razliku od npr. Dubrovnika, nikad nije oporavila. Ovo tim više što su nastojanja Dalmatinskog sabora i dalmatinskih zastupnika u Carevinskom vijeću da se osigura državna potpora i olakšice za modernizaciju domaćeg pomorstva, bila manje više neuspješna. Veliku je važnost

Zvonimir JELINOVIĆ, Borba za jadranske pruge i njeni ekonomski ciljevi, Zagreb 1959., str. 117. - 118, 168, 191, 192, 224. - 227. 263

116

imalo i pitanje zemljišnih odnosa, tj. pitanje položaja kmetova i kolona. Budući da ni ovaj problem za trajanja Monarhije nije bio riješen, često je ulazio u političku arenu. Isto kao i u pomorstvu i ovdje je težak problem bio nedostatak kapitala odnosno povoljnih agrarnih zajmova, što je prouzročilo širenje lihvarstva koje je posebno pogađalo seosko stanovništvo Dalmatinske zagore. Vinogradarstvo, koje je bilo važna gospodarska grana pokrajine, u ovom je razdoblju, zbog slabe organiziranosti i pojave bolesti vinove loze, počelo propadati. Konačni udarac zadala mu je obnova trgovačkog ugovora između Austro-Ugarske i Italije 1892., kad je dopušten gotovo bescarinski uvoz jeftinog talijanskog vina, tzv. "Vinska klauzula". Stoga je ovaj ugovor, sve do njegova ukinuća 1903., predstavljao povod za radikalizaciju dalmatinske politike. Osim ovih pitanja Srpska stranka se bavila i raznim opterećenjima koje je država nametala stanovnicima Dalmacije, pri čemu su njenu pozornost najviše privukli Vojna novela iz 1881. kojom je proširen krug vojnih obveznika i uvedena vojna taksa, te Zakonom o landsturmu iz 1886. kojim je uvedena obveza da svi muškarci od 19 - 47 godina služe u pričuvnom sastavu austrougarske vojske. 264 5. 1. Stav Srpske stranke o jezičnoj problematici Kad je u pitanju problem ponarođenja odmah treba reći da je Srpska stranka tijekom čitavog razdoblja o kojem je ovdje riječ inzistirala na nastavku službene uporabe talijanskog jezika u Dalmaciji. Istovremeno, narodnjacima se prigovaralo da čitav proces ponarođenja ne vode kako treba, odnosno da "ozbiljno pitanje jezika koristi u političke svrhe", tj. za predizborno skupljanje bodova i prikrivanje ostalih neuspjeha svoje politike. Također, prigovara im se i nedosljednost u otporu vladinim pokušajima da germanizira dalmatinsku upravu. 265 U tom smislu Srpski list Ivo PERIĆ, n. dj., 1978., str. 174, 175, 179, 185, 186, 191,192.; Rade PETROVIĆ, n. dj., 1982., str., 19, 25. - 31.; Trpimir MACAN, n. dj., 1980., str. 195, 198, 199, 205.; Dinko FORETIĆ, "Društvene prilike u Dalmaciji od polovine XIX. stoljeća do prvog svjetskog rata", u: Narodni preporod u Dalmaciji i Istri, zbornik, Zagreb 1969., str. 29. - 31, 53, 54. 265 "Pabirci", Srpski list, 25/1885.; "Namjesnik Jovanovi, pet godina austro-hrvatske politike u Dalmaciji", Srpski list, 26/1885.; "Čistina", Srpski list, 28/1885. Ovdje treba imati na umu da stvari nisu bile baš tako jednostavne kako ih je predstavljao Srpski glas, jer se Narodna stranka se u razdoblju od 1882. do 1885. s namjesnikom Jovanovićem sukobljavala upravo zbog njegovih 264

117

narodnjački bojkot Carevinskog vijeća 1883., kojim je izvršen pritisak vladinu većinu da hrvatski jezik proglasi "uobičajenim" što reći službenim, u Dalmaciji, smatra neuvjerljivim političkim manevrom jer je, kako se ističe, vlada neovisno o postupanju narodnjaka bila spremna na taj ustupak. 266 S obzirom da je ovdje riječ o uspješnoj političkoj akciji kojom je Narodna stranka u Carevinskom vijeću, kroz tzv. "Lex Bulatica", anulirala rezultate intriga bivšeg autonomaškog vođe Luigia Lapenne na Vrhovnom sudu u Beču protiv službene uporabe hrvatskog jezika, ovakvo stajalište valja promatrati i u kontekstu srpske političke potpore svojim autonomaškim saveznicima..267 Zato Srpskoj stranci nije bilo prihvatljivo ni radikalno jezično stajalište koje je 1886. u Carevinskom vijeću izložio Mihovil Pavlinović koji je bečkom parlamentu negirao pravo odlučivanja o službenom jeziku u Dalmaciji, utemeljujući svoj zahtjev za potpunim uvođenjem hrvatskog jezika na ustavnim rješenjima Hrvatsko-ugarske nagodbe. Pavlinovićev istup Srpski list naziva "lakrdijom", koja nema veze sa stvarnošću i koja je neprihvatljiva, kako Slavenima tako i ostalim pripadnicima vladine većine. 268 Manje-više slične poglede na jezičnu politiku u Dalmaciji Srpska stranka iznosi i tijekom 90.-ih godina XIX. stoljeća kada nastavlja narodnjake optuživati za nebrigu o narodnom jeziku, ali i za progon talijanskog jezika. 269 Ipak, kada je Narodna hrvatska stranka 1897. podnijela prijedlog da Dalmatinski sabor od vlade zatraži da hrvatski jezik ("srpsko-hrvatski" glasila je službena formulacija) konačno uvede kao službeni u upravu i sudstvo u Dalmaciji, srpski zastupnici su, nakon kraće polemike s pravašima oko imena jezika, glasovali za narodnjački prijedlog koji je vlada kasnije

pokušaja uvođenja njemačkog jezika u javnu upravu u Dalmaciji. Trpimir MACAN, n. dj., 1980., str. 319. - 325. 266 Trpimir MACAN, n. dj., 1980., str 319. - 325.; "Komedija s jezikom I", Srpski list, 5/1883.; "U oči izbora I", Srpski list, 14/1883.; "U oči izbora II", Srpski list, 15/1883.; "Bilješka", Srpski list, 27/1883.; "Narodu", Srpski list, 31/1884.; "Značaj izbora I", Srpski list, 14/1885.; "Sramota se nastavlja", Srpski list, 19/1885.; "Slika hrvatskijeh ljudi", Srpski list, 20/1885.; "Opet memorandum", Srpski list, 32/1886.; Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1886., str. 435, 436. 267 Vjekoslav MAŠTROVIĆ, n. dj, 1968., str. 230, 231. 268 "Pabirci", Srpski list, 10/1886. 269 "Iz sabora", Srpski glas, 17/1900.

118

odbila. 270 Nudeći svoja rješenja za jezičnu problematiku Srpska stranka je isticala da ponarođenje treba provoditi postupno, uz dosljednu javnu i privatnu upotrebu narodnog "srpskog" jezika, koji je smatran materinjim većini stanovnika Dalmacije, ali uz očuvanje javne upotrebe talijanskog. 271 Kada su 1903., pri kraju razdoblja o kojem je ovdje riječ, vlada premijera Körblera i dalmatinski namjesnik Handel pokušali u saboru ozakoniti službenu uporabu njemačkog jezika u dalmatinskoj upravi i sudstvu, srpski zastupnici su se pridružili općem otporu germanizaciji. Pri tome karakteristično je istaknuti da se u ozračju pomirenja hrvatske i srpske politike sa srpske strane više ne napada Hrvate, nego samo austrijsku vladu. 272

5. 2. Stav Srpske stranke o dalmatinskom školstvu Kritizirajući tadašnji pokrajinski školski sustav vođa Srpske stranke Savo Bjelanović je u više navrata u Dalmatinskom saboru isticao nepovoljan raspored pučkih škola, tj. činjenicu da škola ima više u općinama s hrvatskom nego u općinama sa srpskom većinom. Svoje stajalište on je ilustrirao podatkom kako u ruralnim područjima dalmatinskog zaleđa, gdje je živjela većina srpske populacije, jedna škola često pokriva područje na kojem živi 10 do 20 tisuća stanovnika, tumačeći to kao antisrpsku prosvjetnu politiku kako Narodne stranke, tako i vlade u Beču. 273 Osim toga Bjelanović se, zajedno sa Vladimirom Simićem, žalio na učitelje iz Učiteljske škole u Arbanasima kod Zadra, za koje su tvrdili da po školama šire Naime, pravaši Ante Trumbić, Juraj Biankini i Virgil Perić odbili su 1897. prihvatiti naziv "srpskohrvatski" za službeni jezik u pokrajini. Srpski zastupnik Dušan Baljak stoga je pravašima zamjerio što "svugdje žele izbrisati srpski narod" ističući također kako su se Srbi ovdje rukovodili "narodnim načelom" tj. slavenskog obilježja Dalmacije. Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1897., str. 514. - 520. 271 "Ozbiljno pitanje o jeziku i lakrdijaši", Srpski list, 28/1884.; "Pitanje o jeziku", Srpski glas, 45/1890.; Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1884., str. 126.; 1887., str. 407. 408.; 1890., str. 547, 548. 272 Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1903., str. 606, 607.; Vjekoslav MAŠTROVIĆ, n. dj., str. 234. 273 Pri tome Bjelanović je zanemarivao činjenicu da je na zagorskom području pokrajine živio i znatan dio hrvatske populacije, pa spomenute tvrdnje zapravo predstavljaju pokušaj da se opću zaostalost ovog područja prikaže kao sustavnu antisrpsku politiku. Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1883., str. 233. - 236.,; 1884., str. 145. - 151.; 1887., 370. - 372.; 1888., str. 311. - 314., 600.; Nikša STANČIĆ, n. dj., 1990., str. 599. 270

119

"hrvatsko-katoličku podobnost" i progone ionako rijetke srpske učitelje. Zato obojica ističu problem nedovoljnog broja srpskih učitelja koji bi radili u školama u kojima su srpska djeca u većini. 274 Osvrćući se na srednje škole, a posebno gimnazije, Srpski list (glas) piše kako su one "podložne hrvatskim nepravilnostima i neredu" pa se iz njih umjesto duha prosvjete "širi propaganda hrvatskog državnog prava" čime se "kvari djecu". Glavnim krivcima za takvo stanje smatraju se hrvatski "profesori demagozi koji ostavljaju katedru i bacaju se u politički vrtlog". Ovakve škole, prema mišljenju Srpskog glasa, umjesto provođenja državne prosvjetne politike postaju ustanove iz kojih izlazi "politički učenik" koji se više bavi politikom i propagandom nego učenjem i koji u toj svojoj političkoj zanesenosti bez ustezanja koristi čak i nasilje. 275 Pokrajinski školski sustav stoga smatra sredstvom hrvatske politike za političku i vjersku indoktrinaciju učenika, "katoličenje i hrvaćenje djece", ali i uhljebljavanje njenih stranačkih aktivista, dok se o kvaliteti nastave ne vodi računa. 276 Zbog toga se sa srpske strane traži osnivanje "narodnih srpskih škola" kojima bi cilj bio "njegovanje srpskog narodnog duha" i u kojima bi se na osnovu ćirilice i fonetskog pravopisa učio srpski jezik te povijest i zemljopis "srpskih zemalja". U tim školama učilo bi se iz srpskih knjiga, vjerojatno uvezenih iz Srbije, a u njima bi radili srpski učitelji čiji bi dolazak iz Banske Hrvatske i Ugarske vlada trebala poticati. U pozadini ovakvih zahtjeva očito je nastojanje da se, po uzoru na srpsku crkveno274

"Dalmatinsko dnevno pitanje", Srpski list, 21/1884.; "Na kome vlada, na tom pravda", Srpski list, 43/1884.; "Na čemu smo u Dalmaciji", "Naši dopisi", Srpski list, 2/1885.; "Naše škole i naši učitelji", Srpski list, 17/1885.; "Jedna okružnica pokrajinskog školskog vijeća", Srpski list, 41/1885.; Trpimir MACAN, n. dj., 1980., str. 205. 275 "Politika i škola I, II", Srpski glas, 8, 9/1900.; "Uoči školskog otvora", Srpski glas, 34/1902. Ilustrirajući svoja stajališta o hrvatskoj zlouporabi srednjih škola Srpski glas je posebno opširno pratio ekscese u splitskim gimnazijama, prvi kada su gimnazijalci 1895. sa zemljovida izrezali AustroUgarsku Monarhiju i razbili carevu sliku i drugi iz 1900. kada je jedan učenik sa poremećajem u ponašanju pucao na profesore u zbornici. U oba slučaja se ističe kako je glavni krivac pravaška propaganda čiji je utjecaj na mladež tada bio velik. "Naš dopis", Srpski glas, 5, 7/1895.; "Škola i revolver", Srpski glas, 5/1900. Za tadašnje prilike u Dalmaciji karakteristično je istaknuti da je i hrvatski tisak izvještavao o sličnim pojavama lokalnim u sredinama u kojima je na vlasti bila Srpska stranka. U tom smislu valja spomenuti aferu u Dubrovačkoj gimnaziji, koja je na vidjelo izašla 1895. i u kojoj je otkriveno da su profesori Srbi-katolici, uz potporu srpsko-autonomaške koalicije koja je tada vladala gradom, uspjela potisnuti pravaške profesore i organizirati sustavno posrbljivanje gimnazijalaca. "Domaće viesti", Narodni list, 83/1895.; "Srpska propaganda u dubrovačkoj gimnaziji", Narodni list, 84/1902. 276 "Naše škole i naši učitelji", Srpski list, 17/1885.

120

školsku autonomiju u Banskoj Hrvatskoj, omogući stvaranje "srpskih narodnih škola", izdvojenih iz obrazovnog sustava pokrajine. 277 Uz sve ovo sa srpske strane se često isticalo i problem praktične vrijednosti znanja stečenog u školi, tj. potrebu da se učenike osposobi za neko konkretno, proizvodno, zanimanje, a ne samo za državnu službu. Srpski list u tom smislu naglašava važnost zanatskih škola, dokazujući njihovu korisnost europskim primjerima, a Sava Bjelanović u Dalmatinskom saboru, s obzirom na zemljoradnički karakter pokrajine, posebno ističe važnost poljoprivredne naobrazbe. Pri tome on je išao toliko daleko da je tvrdio kako je za djecu u pučkoj školi dovoljno "da znaju moliti, čitati i računati". Također, protivi se obveznom obrazovanju djevojčica ističući kako dalmatinski seljaci, koji su činili većina stanovnika pokrajine, od svojih kćeri očekuju isključivo da budu "dobre domaćice". 278 5. 3. Stav Srpske stranke o pitanju ostvarenja željezničke veze Dalmacije sa zaleđem Budući da Srpska stranka u svom programu nije imala gospodarskih elemenata, to su gospodarski problemi najčešće korišten kao političko oružje protiv narodnjaka. Primjer toga je problem prometne izoliranosti Dalmacije. Naime, Srpska stranka je tijekom 80.-ih i 90.-ih godina XIX. stoljeća odbijala narodnjačku zamisao o izgradnji Unske pruge koja je preko Bosanskog Novog trebala povezati Dalmaciju sa Zagrebom i Banskom Hrvatskom. Sa srpske strane ta je trasa smatrana gospodarski neopravdanom, ali i neizvedivom zbog otpora Ugarske vlade i Kallayeva režima u Bosni i Hercegovini. Nasuprot tome zagovara se pravac Split-Sarajevo-Zemun do Beograda, za koji se tvrdi da je "korisna trgovačka veza sa srcem Balkana". Da bi ovom stajalištu dao veću težinu, Srpski glas je istakao kako su srpska gledišta u ovom slučaju istovjetna sa gledištima vlade u Beču jer bi željeznička veza prema

"Srpske škole u Dalmaciji", Srpski list, 38/1885.; "Riječ u zgodno vrijeme", Srpski list, 7/1887.; "Srpska narodna škola", Srpski glas, 45/1902.; Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1892., str. 522. - 526.; Mato ARTUKOVIĆ, n. dj., 1991., str. 109, 110, 113. - 124. 278 "Ručni rad u školi", Srpski list, 1/1887.; Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1883., str. 122, 123, 233. - 236; 1884., str. 149. - 151.; 1889., str. 311, 477.; 1890., str. 472. - 474.; 1892., str. 522. - 526.; 1894. str. 171, 172. 277

121

Beogradu, nadovezujući se na pruge u Srbiji, mogla dosegnuti Solun, cilj austrougarske balkanske politike. 279 Kada je s vremenom postajalo jasno da ova izravna željeznička veza Dalmacije sa zaleđem neće biti ostvarena u bližoj budućnost, Srpska stranka je poduprla narodnjačko okretanje trasi Split-Aržano-Bugojno-Sarajevo. Stoga su, tijekom saborske rasprave 1889., zastupnici Srpske stranke ovaj prijedlog pozdravili, videći u njemu pobjedu svojih stajališta tj. preferiranje trase koja bi, preko Bosne i Hercegovine, povezivala Dalmaciju sa Beogradom, odnosno Balkanom. Srpski zastupnici u Carevinskom vijeću, Dušan Baljak i Radoslav Kvekić, također su svojim potpisima poduprli hitni prijedlog za izgradnju ove pruge, koji je 1898. podnio narodnjak Gajo Bulat. Usprkos tome sa srpske strane se opet isticalo kako je ovo još jedan

dokaz

neuspješnosti

narodnjačke

politike,

odnosno

dokaz

krajnjeg

narodnjačkog oportunizma, budući da su sada, pod utjecajem vlade, zastupali stajalište koje su prije odbijali. Kada je 1900. postalo jasno da ni ovaj spoj Dalmacije sa zaleđem neće biti ostvaren, Srpska stranka je korigirala stav prema Unskoj pruzi pa su srpski zastupnici tijekom zasjedanja Dalmatinskog sabora iste godine svojim glasovima podržali obnovljeni zahtjev narodnjaka da se izgradi pruga između Knina i Bosanskog Novog. Tim više što je preko Bosanskog Novog već prolazila željeznička pruga Zagreb-Banja Luka koja je puštena u promet još 1873. 280 Drugo rješenje za neizravno povezivanje Dalmacije sa zaleđem, koje je na koncu i realizirano, bila je željeznička pruga Mostar-Metković sa produžetkom do Dubrovnika i Boke kotorske narodnjaci su, naravno, smatrali korisnim, posebno s obzirom na jug pokrajine. To gledište dijelio je i dugogodišnji srpski saborski zastupnik iz Boke kotorske Đuro Vukotić. No, stajalište većeg dijela Srpske stranke o ovom projektu nije bilo pozitivno jer se u njemu vidjelo zadovoljavanje isključivo potreba vojske, a ne potreba trgovine i gospodarstva odnosno civilnog sektora društva. Stoga je srpski zastupnik u Carevinskom vijeću Dušana Baljka u svom "Željezničko pitanje I, II", Srpski list, 46, 47/1884.; "Opet o željeznici", Srpski list, 3/1885.; "Za gradnju željeznice Split-Aržano-Bugojno", Jedinstvo, 81/1898.; Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1884., str. 78, 79.; 1887., str. 386., 520. - 523.; 1889., str. 422. - 424. 280 Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1889., str. 416, 417, 422, 423, 424.; 1900., str. 759.; "Dalmatinska željeznica", Srpski glas, 43/1889. 279

122

govoru iz 1899. na ovaj projekt bacao drvlje i kamenje izazivajući ne samo podozrivost vlade i vojnih krugova, nego i ljutnju konzervativaca unutar Srpske stranke kojima je pobrkao planove za oportunističku politiku prema vladi. 281 Ipak, kada je 1901. željeznička pruga Metković-Gruž-Zelenika konačno dovršena, reakcije sa svih strana su bile pozitivne, pa je čak i Baljak bio nazočan njenom svečanom puštanju u promet. 282 Na koncu valja spomenuti vrlo neobičan prijedlog koji je po pitanju željeznica u Dalmatinskom saboru 1895. iznio vođa Srpske stranke Sava Bjelanović. On je, polazeći od činjenice da vlade u Beču i Budimpešti nisu spremne investirati u rješavanje problema izgradnje željeznice koja bi Dalmaciju povezivala sa zaleđem, predložio da Dalmacija željeznice gradi sama, vlastitim novcem ili novim zaduživanjem. Ovu Bjelanovićevu ideju zastupnici su primili s nevjericom i čuđenjem s obzirom na činjenicu da su sredstva u pokrajinskom proračunu bila jedva dostatna za pokrivanje troškova uprave i nisu omogućavala ni pokrivanje inicijalnih troškova izgradnje željezničke pruge. 283 Sve u svemu, budući da u ovom razdoblju nije ostvarena kvalitetna željeznička veza sa zaleđem, Srpski glas konstatira da Dalmacija u prometnom smislu zaostaje, ne samo za Europom, nego i za Balkanom. Glavnim krivcem za takvo stanje ne smatra se vlada nego narodnjački zastupnici u Carevinskom vijeću za koje tvrdi da su

281

"Dalmatinska dnevna pitanja", Srpski list, 21/1884.; "Dalmatinske vijesti", Smotra dalmatinska, 2/1899.; "Dr. Baljak u poeziji, Dr. Pugliesi u prozi", Jedinstvo, 61/1901.; Trpimir MACAN, n. dj., 1980., str. 200. 282 U tom smislu narodnjačko glasilo Jedinstvo bilježi da su, usprkos opoziciji izgradnji ove pruge koja je dolazila iz radikalno-liberalnih krugova u Srpskoj stranci, pripadnici srpske poslovne elite u Dubrovniku sudjelovali u konzorciju koji je prugu gradio. "Dr. Baljak u poeziji, Dr. Pugliesi u prozi", Jedinstvo, 61/1901. 283 Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1895., str. 370. - 373. Želeći pokazati koliko je Bjelanovićev prijedlog neozbiljan narodnjačko glasilo Jedinstvo iznosi primjer željezničke pruge Split-Bugojno-Sarajevo čija je cijena trebala iznositi 5 600 000 forinti. U najpovoljnijim okolnostima, tj. ako vlade u Beču, Budimpešti i Sarajevu osiguraju novac potreban za ovu investiciju, Dalmacija je prema tadašnjim zakonima trebala uplatiti 5% pologa, odnosno 280 000 forinti koje nije imala jer je otprilike toliko godišnje trošilo na pokrajinsku upravu. Stoga, smatra Jedinstvo, i sama pomisao da bi se pokrajinskim novcem mogle graditi željeznice u mora izazvati opću nevjericu. "Naša željeznica i Sava Bjelanović", Jedinstvo, 45/1896.

123

se "navikli hraniti mrvicama sa vladinog stola" umjesto da poduzimaju konkretne korake u interesu pokrajine. 284 Braneći se od ovih optužbi narodnjačko glasilo Jedinstvo 1898. ističe kako se Narodna hrvatska stranka u provođenu svoje željezničke politike suočavaju s gotovo nepremostivim teškoćama. Na prvom mjestu ističe se odbojnost Mađara prema ideji povezivanja juga i sjevera Hrvatske. Jednako teškim problemom smatra se i komplicirani sustav odlučivanja u Austro-Ugarskoj, posebno zato što se pitanje spoja Dalmacije sa zaleđem moralo rješavati na relaciji Beč-Budimpešta-Sarajevo, što je opet značilo gotovo nemoguću misiju usklađivanja različitih interesa i pronalaženja novca za jednu ovakvu investiciju. 285

5. 4. Stav Srpske stranke o problematici dalmatinskog pomorstva Kad je u pitanju pomorstvo Srpski list konstatira da je ova nekad prosperitetna gospodarska grana, koja je osiguravala egzistenciju velikom broju ljudi, propala zbog nedostatka domaćeg kapitala odnosno nedostatka vladinih ulaganja koja su bila neophodna da bi se slijedio tehnički napredak, tj. prelazak s jedara na paru. Dodatni razlog propasti dalmatinskog pomorstva vidi se i u činjenici da su Jadranom dominirali monopolisti, najprije Austrijski Lloyd iz Trsta, a kasnije Ugarskohrvatsko parobrodarsko društvo iz Rijeke odnosno, da su dalmatinski brodari bili opterećeni visokim nametima. 286 Kada je krajem XIX. i početkom XX. stoljeća, zbog slabljenja Austrijskog Lloyda, Ugarsko-hrvatsko pomorsko društvo sve više postajalo glavni monopolista na Jadranu, sa srpske strane se apeliralo na vladu da subvencijama podupre dalmatinsko pomorstvo. Ovo tim više što, kako je isticao srpski saborski zastupnik Vlaho Matijević, monopol riječkog brodara znači i podizanje cijena prijevoza što šteti domaćem poduzetništvu. 287

"Dalmatinska željeznica", Srpski glas, 18/1898.; "Željeznička bruka", Srpski glas, 44/1900. "Za gradnju željeznice Split-Aržano-Bugojno", Jedinstvo, 81/1898. 286 "Naše brodarstvo", Srpski list, 8/1881. 287 Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1899., str 391. 284 285

124

Ovdje svakako valja imati na umu da je Matijević branio interese "Dubrovačke parobrodarske plovidbe", koje je bilo najveći konkurent riječkom brodaru i koja je velikim dijelom bilo u rukama srpske poduzetničke elite u Dubrovniku. 288 Stoga Narodni list, donosi sasvim drugačiju sliku ističući da riječki parobrodar "ima više dioničara domoljuba, nego neka dalmatinska društva" te da je prvi u Dalmaciji uspostavio redovne brodske linije i da "brže prevozi

ljude i robu i ima bolju

uslugu".289 Za loše stanje u dalmatinskom pomorstva Srpska stranka u prvom redu krivi narodnjačke zastupnike u Carevinskom vijeću, kojima se prigovara da u prvi plan stavljaju jezične i neke druge probleme, nauštrb pomorstva koje spada u "prave narodne potrebe". Pri tome, se omalovažava ili čak prešućuje činjenica da narodnjaci, kad je u pitanju pomorstvo, nisu bili skrštenih ruku. Stoga, kao rekapitulaciju stava Srpske stranke o ovom pitanju, valja uzeti riječi Save Bjelanovića koji je tvrdio da je dalmatinsko pomorstvo propalo zbog nebrige vlade ali i zbog toga što su narodnjaci "glasovima…u Carevinskom vijeću" takvu vladinu politiku podržavali.290

5. 5. Stav Srpske stranke o propasti vinogradarstva i zemljišnim odnosima u Dalmaciji Budući da se jedna od najvažnijih grana dalmatinskog gospodarstva, vinogradarstvo, u ovo doba počela suočavati s potpunom propašću, to je i Srpska stranka sudjelovala u raspravama o ovom pitanju. Osvrćući se na problem nadolazeće filoksere, Savo Bjelanović je predlagao da se od vlade zatraži sadnja otpornije američke loze, što je Dalmatinski sabor 1886. godine prihvatio. Kako je vlada otezala s ispunjavanjem ovog zahtjeva, Srpski list ju je napadao za nebrigu o dalmatinskim vinogradima. Osim na opasnost od filoksere Bjelanović je, kao i mnogi drugi, u Dalmatinskom saboru 1892. upozoravao i na opasnost od prethodno "Za domaću plovidbu", Srpski glas, 21/1902.; Tereza GANZA-ARAS, Politika "novog kursa" dalmatinskih pravaša oko Supila i Trumbića, Split 1992., str. 114. - 119. 289 "Ungaro-Croato i Dubrovnik", Narodni list, 49/1902. 290 Trpimir MACAN, n. dj., 1980., str. 198, 199.; Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1883., str. 299. 288

125

spomenute obnove trgovačkog ugovora s Italijom. Obrazlažući stajalište Srpske stranke o ovom problemu Srpski glas ističe kako je taj ugovor, nepovoljna posljedica međunarodnih okolnosti u kojima je Austro-Ugarska carinskim olakšicama Italiji željela nadoknaditi gubitke nastale nakon zatvaranja francuskog tržišta, te je tako čvršće vezati za Trojni savez. Ističe kako će ovakva vladina politika dobiti potporu u Carevinskom vijeću, ovo tim više što će povećani uvoz prihodima od carine napuniti državnu blagajnu, pa se prosvjedni telegrami koji stižu iz Dalmacije smatraju zakašnjelim. 291 Iako se tijekom 90.-ih godina XIX. stoljeća Srpska stranka "Vinskom klauzulom" nije bavila tako intenzivno kao narodnjaci, a posebno pravaši, Srpski glas ne šuti. Tako, osvrćući se na državni proračun za 1899., od vlade traži državnu "reparaciju" koja bi Dalmaciji trebale nadoknaditi gubitke nastale zbog "Vinske klauzule". U tom smislu od vlade se tražilo da omogući pojačani uzgoj duhana, te da u Dalmaciji napravi tvornicu za njegovu preradu. Ovim se pitanjem posebno bavio srpski saborski zastupnik Đuro Vukotić koji je u duhanu vidio spas za ruralno stanovništvo Boke kotorske, kojemu je glad gotovo svake godine kucala na vrata. Kad se pokazalo da duhan nije donio korist koja se od njega očekivala, Vukotić je vladi prigovarao da u Dalmaciju šalje loš sadni materijal te vrši vrlo strogu i nepravednu klasifikacije kvalitete domaćeg duhana, što je u konačnici značilo da seljakova dobit nije ekvivalentna uloženom radu. 292 Godine 1902., na samom kraju razdoblja o kojem je ovdje riječ, kad je već bilo jasno da sporni ugovor s Italijom neće biti obnovljen, zastupnik Srpske stranke u Dalmatinskom saboru Krsto Kovačević zatražio je od vlade da pomogne pokrajini u obnovi vinogradarstva. Prema njegovim riječima vlada bi u tu svrhu trebala osnovati poseban zavod koji bi se brinuo o kvaliteti proizvodnje vina i taj način osigurao da ta djelatnost počne donositi veću dobit. 293

Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1886., str. 232., 386.; "Protiv filoksere", Srpski list, 13/1888.; "Trgovački ugovor i naše vino", Srpski glas, 50/1891. 292 Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1892., str. 459. - 460.; 1895., str. 119.; "Poslije sabora", Srpski glas, 10/1899.; "Iz sabora", Srpski glas, 15/1900. 293 Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1902., str. 601. 291

126

Problemom zemljišnih odnosa sa srpske strane najviše se bavio Ignacije Bakotić koji je u Dalmatinskom saboru 1884. iznio prijedlog da se kmetovima i kolonima omogući otkup njihovih daća, ističući da se pri tome ne želi dirati vlasničko pravo posjednika zemlje. Pet godina kasnije, 1889., njegov je stav o ovom pitanju nešto evoluirao. Odbijajući autonomaški prijedlog Zakona o težaštvu Bakotić ističe da su težaštvo i kolonat dalmatinska posebnost koja osigurava društvenu ravnotežu jer "između vlastelinstva i težaka vladaju najbolji odnosi". U tom smislu on inzistira na poštivanju privatnog vlasništva, naglašavajući privatno-ugovorni karakter ovih zemljišnih odnosa, što zapravo znači da je porekao prijašnje stajalište kako je riječ o reliktima prošlih vremena koje treba ukinuti. Umjesto toga Bakotić je ovaj put predložio da se ispitaju propisi i običaji koji su problem kmetstva i kolonatstva regulirali u prošlosti, te da se provede anketa među vlasnicima zemlje i kolonima. Nakon temeljite pripreme i izučavanja ovog problema, posao koji po njegovom mišljenju može potrajati od jedne do šest godina, tako dobiveni materijal trebalo bi objaviti da posluži kao osnova za javnu raspravu o donošenju odgovarajućeg zakona. U oba slučaja Bakotićeva stajališta pobijao je vođa narodnjaka Miho Klaić koji se, zbog privatno-pravnog karaktera kolonatstva, opirao saborskoj raspravi o ovom problemu. 294 U kontekstu tadašnjih zemljišnih odnosa u Dalmaciji Srpska stranka je kritizirala i vladin prijedlog "Zakona o zadrugama" o kojem se u Dalmatinskom saboru raspravljalo 1887. Tom prilikom je vođa Srpske stranke Sava Bjelanović vladin prijedlog okarakterizirao kao kopiranje državnog socijalizma iz Njemačke koji Dalmaciji neće donijeti ništa drugo, nego gomilanja administracije i nove troškove. Slično stajalište iznio je i Ignacije Bakotić koji je tijekom saborskog zasjedanja 1888. kritizirao "Zakon o zemaljskom veresijskom zavodu" koji je trebao riješiti problem lihvarstva. Bakotić ovdje, pored opasnosti od gomilanja birokracije, upozorio i na Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1884., str. 54 - 61.; 1889., str. 536. - 538. Razlog ublažavanja Bakotićevih stajališta o ovom pitanju valja svakako vidjeti i u činjenici da su dobar dio zastupnika Srpske stranke u Dalmatinskom saboru činili zemljoposjednici, koji sigurno ne bi podržali nikakvo radikalno rješenje zemljišnih odnosa. Slična gledišta dijelili su zemljoposjednici u autonomaškim i narodnjačkim redovima pa je takvo stanje stvari motiviralo i Klaićev nastup. Marijan DIKLIĆ, n. dj., 1998., str. 44.; Ivo PERIĆ, n. dj., 1978., str. 189 - 192. 294

127

činjenicu da će neriješeni posjedovni odnosi većini seljaka onemogućiti korištenje ovih kredita. Zbog toga, ali i zbog nepreciznog pravilnika o dodjeli kredita, te zbog organizacijskih pitanja (sjedište zavoda, raspored podružnica, pitanje odgovarajuće zgrade za sjedište zavoda) Bakotić predlaže da se zakon vrati na doradu. Kako osnivanje Zemaljskog veresijskog zavoda nije donijelo očekivane poboljšice, to je srpski zastupnik Špiro Gojković u Dalmatinskom saboru 1895. kritizirao kompliciranu proceduru za odobravanje kredita koja je povezana sa velikim administrativnim troškovima što također odbija seljake. Slično je postupio i Dušan Baljak koji je 1898. sa saborske govornice istakao da se, usprkos postojanju Zavoda, osjeća problem nedostatka odgovarajućih kredita za poboljšanje zemljoradnje, ističući usput i problem postizanja poštene cijene za poljoprivredne proizvode. Bez rješavanja tih problema, smatra Baljak, seljaci će i dalje biti prepušteni na milost i nemilost lihvarima. 295 5. 6. Stav Srpske stranke o poreskim i drugim opterećenjima u Dalmaciji Kad je u pitanju gospodarstvo Srpska stranka se vrlo kritički osvrće i na brojna porezna i druga opterećenja nametnuta Dalmaciji pri čemu, umjesto u vladu, srpska politika prstom opet upire u Narodnu (hrvatsku) stranku odnosno njene zastupnike u Carevinskom vijeću. Njima se prigovara da iz članstva u vladajućoj koaliciji premijera Taaffea tijekom 80.-ih godina XIX. stoljeća nisu znali izvući materijalne probitke kao što su to činili npr. Česi i Poljaci. Umjesto toga, tvrdi se, oni su Dalmaciji donijeli nove terete: podržali su povećane izdatke za naoružavanje Monarhije, porez na uvoz žita, te produženje službe u mornarici sa 3 na 4 godine. Posebno teškim opterećenjem smatrana je "kotlarina" tj. porez koji je Carevinsko vijeće uvelo 1884. radi uravnoteženja državnog proračuna. Porez koji je ponajprije ciljao na opterećenje industrije u Dalmaciji je, zbog opće zaostalosti, ponajviše pogađao sitne obrtnike i trgovce, te kućne kotlove za proizvodnju rakije, dakle

Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1887., 341. - 342, 463, 464, 485, 490.; 1895., str. 110.; 1898., str. 483. - 495.; 1905., str. 1081. - 1082.; "Naši dopisi", Srpski glas, 26/1898.

295

128

najšire ruralne slojeve stanovništva. Stoga se sa srpske strane "kotlarinu" ustrajno ističe kao simbol neuspjele gospodarske politike Narodne stranke. 296 Velikim opterećenjem smatrani su Vojna novela iz 1881. i Zakon o landsturmu iz 1886. Osvrćući se opširnije na potonji Srpski list ističe kako je ovaj zakon napisan nejasno što vladi omogućava zloupotrebe, tj. nezakonito slanje vojnih obveznika ove vrste izvan državnih granica. U tom smislu, pozivajući se na istup zastupnika Sturma u Carevinskom vijeću, glasilo Srpske stranke u pitanje dovodi legitimnost ovog zakona s obzirom na njegovu moguću nekompatibilnost s osnovnim zakonom Monarhije, Austro-ugarskom nagodbom. Narodnjačkim zastupnicima u Carevinskom vijeću se prigovara da su za vrijeme rasprave o oba ova zakona šutjeli ili "pobjegli", tj. napustili dvoranu Carevinskog vijeća i da su pri glasovanju bez razmišljanja slijedili vladu ne tražeći nikakve iznimke i naknade za Dalmaciju. 297 Kad je u pitanju gospodarstvo stalni refren dalmatinske politike u ovo doba bio je i problem siromaštva i zaostalosti Boke kotorske. Dugogodišnji srpski saborski zastupnik sa ovog područja Đuro Vukotić je u više navrata od vlade tražio da se obnovi bescarinska trgovina s Crnom Gorom, na koju je, zbog prometne izoliranosti, Boka bila prirodno upućena. U tom kontekstu Vukotić je ustrajno isticao opće siromaštvo ovog područja i redovite pojave gladi, zbog čega vladu optužuje za nebrigu, birokratsku inertnost ali i antisrpsku politička pristranost. Istovremeno, njegov stranački kolega Vladimir Trojanović je isticao kako je Boka kotorska, umjesto gospodarskog napretka dobila vojne posade i utvrđenja u koja je vlada nepotrebno "sasula milijune". Stoga, srpski zastupnik Krsto Kovačević 1903. u Dalmatinskom saboru napada vladinu gospodarsku, posebno agrarnu, politiku, te komentirajući planove namjesnika Handela, od vlade traži konkretne investicije, a ne "U oči izbora", Srpski list, 15/1883.; "Izbori trgovačko-obrtničkijeh komora", Srpski list, 12/1885.; "Značaj izbora II", Srpski list, 15/1885.; "Za ljubav kotlarini i istini", Srpski list, 34/1884.; "Novela", Srpski list, 6/1885.; "Siti vuci i sve ovce" Srpski glas, 43/1890.; Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1885., str. 189. 297 Ovdje svakako treba reći da je Dalmacija u vojnom pogledu dugo bila izuzetak. Spomenuti zakoni tu su izuzetost tijekom 80.-ih godina XIX stoljeća dokinuli, pa zahtjevi Srpske stranke predstavljaju pokušaj da se normalne unutrašnje reforme u austrijskom dijelu Monarhije prikaže kao još jedan od neuspjeha narodnjačke politike. "Novi dar", Srpski list, 48/1881.; "Žalosno obrazloženje", Srpski list, 1/1882.; "Landšturm", Srpski list, 7/1886.; "Uskršnje jaje", Srpski list, 14/1886.; "Još o landšturmu", Srpski list, 15/1886.; "Opet o landšturmu", Srpski list, 16/1886.; "Iz Beča", Srpski list, 6/1887. 296

129

samo papirnata obećanja. Na koncu, s obzirom da je bio pripadnik radikalnoliberalne struje u Srpskoj stranci koja je gajila nepovjerenje prema austrijskoj vladi, on pomalo prijeteći poručuje "da vlada nije po milosti božjoj nego je suverenitet dobila od naroda". 298 Sve u svemu Srpska stranka je za sve kulturne, političke i gospodarske probleme tadašnje Dalmacije ponajprije okrivljivala Narodnu (hrvatsku) stranku. Ovakvo držanje imalo je samo jedan cilj: u polemičkim obračunima s hrvatskom politikom isticati navodnu ispravnost srpskih nacionalno-političkih gledišta. 6. Odnos Srpske stranke prema autonomašima Odnos Srpske stranke prema autonomašima tijekom 80.-ih i 90.-ih godina XIX. stoljeća, bio je obilježen političkom pragmom koja je u najvećoj mjeri proizlazila iz političke slabosti obiju stranaka. Uz to, Srpska stranka je čitavo ovo vrijeme, naravno zbog svojih posebnih ideoloških razloga, podupirala dalmatinsko autonomaštvo odnosno protivila se sjedinjenju Dalmacije s Banskom Hrvatskom. Uz to za ovo je razdoblje karakteristično i srpsko jezično-kulturno talijanofilstvo, odnosno potpora nastavku službene uporabe talijanskog jezika u Dalmaciji. No, sve ovo bilo je i povod za srpsko-autonomaške sukobe posebno na lokalnim razinama.

6. 1. Srpsko-autonomaška politička suradnja Srpsko-autonomaška suradnja započela je na izborima za Carevinsko vijeće u srpnju 1879., odnosno u trenutku političkog osamostaljenja srpskog pokreta i stvaranja Srpske stranke. 299 Glavni pobornici i organizatori te suradnje bili su Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1897., str. 529, 555. - 562.; 1898., 523. 525; 1902., str. 901. - 903. 299 Ipak, prve naznake srpsko-autonomaške političke suradnje moguće je naći i prije, u rujnu 1873., kada je Stefan Ljubiša pregovarao s vođom autonomaša Luigijem Lapennom oko koalicije "Zemljaka" i autonomaša na prvim izravnim izborima za Carevinsko vijeće. Ti pregovori, vođeni pod pokroviteljstvom namjesnika Rodića, nisu dali nikakvog rezultata osim što su pomogli autonomašima da osvoje većinu dalmatinskih mandata za bečki parlament. "Domaće", Zemljak, 81/1873.; "Iz kninske krajine", Zemljak, 56/1873.; Rade PETROVIĆ, n. dj., 1976., str. 125. - 147.; Ante PALAVRŠIĆ, Benedikta ZELIĆ, n. dj., str. 200, 202.; Josip VRANDEČIĆ, n. dj., 2002., str. 185. - 187.; Antonio CETNAROWICZ, n. dj., 195, 197. 298

130

pravoslavni konzervativci: episkop Stefan Knežević, arhimandrit Nikodim Milaš, te profesor na zadarskom pravoslavnom sjemeništu Ljubomir Vujnović. Pri tome je srpska potpora autonomaškom kandidatu Gustavu Ivaniću bila uvjetovana političkom pragmom, tj. potrebom da Srbi i autonomaši kao udružena oporba, budu jači u svojim istupima prema vladajućoj Narodnoj stranci. Stoga Srpski list suradnju s autonomašima opisuje kao "savez sa dalmatinskom braćom protiv hrvatske prevlasti jarma i poganluka" čime, usprkos stalnom isticanju srpske snage, zapravo priznaje da je Srpska stranka preslaba i da je morala tražiti saveznika da bi osigurala politički opstanak i utjecaj. Ipak, sa srpske strane ova suradnja nije smatrana koalicijom u pravom smislu te riječi, nego nizom prigodnih izbornih kompromisa koji "nisu uvijek čvrsti bili" i koji su nastali iz potrebe da Srbi i Talijani zaštite svoj posebni narodni identitet. 300 U tom smislu ova se suradnja uspoređuje sa djelovanjem Srpskog kluba u okviru Khuenove Narodne stranke u Banskoj Hrvatskoj, što je omogućilo izgradnju donekle posebnog položaja srpske dijaspore u Banskoj Hrvatskoj, koji je Srpska stranka željela preslikati u Dalmaciju pri čemu je naglasak bio na pragmatičnoj politici kojoj je trebala omogućiti "njegovanje srpske nacionalne svijesti" i "sticanje narodne i političke važnosti" Srba, kako je to bilo zapisano u programu Srpske stranke iz 1880. 301 Koliko je suradnja s autonomašima za Srpsku stranku bila neophodna, svjedoči, donekle pretenciozno, ali u biti istinito, pisanje Narodnog lista koji članove Srpske stranke kaže da su "licemjeri koji su se usljed nedostatka vlastite snage sdružili s Talijanima", a sve da bi zajedno pokušali srušiti vlast Narodne stranke u Dalmaciji.

Tihomir RAJČIĆ, n. dj., 1999., str. 257, 258.; "Budimo na čistu", Srpski list, 18/1885.; "Za izborne borbe", Srpski list, 14/1888.; "Naši dopisi", Srpski list, 44/1885.; Ne varajte se", Srpski glas, 17/1893. 301 Ovu politiku Srpski list je slikovito sažeo slijedećim riječima: "Ne možemo smatrati današnji zajednički rad srpskih poslanika na zagrebačkom saboru sa Hrvatskom narodnom strankom kao izljev sloge Srba i Hrvata, nego kao političku nuždu ili razlog gdje su Srbi kao manjina u Hrvatskoj priključili se jednoj hrvatskoj po srpstvo najpoćudnijoj stranci, te pojačavaju istu i djelajući s njome iz toga ispomaganja izvlače za svoj narod kamen po kamen za palaču zgrade opstanka i u budućem životu i skrovišta za srpstvo." "Srbi i Hrvati", Srpski list 14/1888.; "Naš program", Srpski list, 1/1880. Mato ARTUKOVIĆ, n. dj. 1991. str. 109, 110, 113-124.; Mirjana GROSS, n. dj., 2000., str. 121 124. 300

131

Stoga se Srpsku stranku i autonomaške podrugljivo naziva "odcjepljeni patuljci" koje štiti "gvozdena ruka baruna Jovanovića".

302

Zato je, podupirući autonomaše-talijanaše i njihovu politiku, Srpska stranka išla toliko daleko da je negirala postojanje talijanskog iredentizma, tvrdeći kako Italija nema nikakvih aspiracija prema Dalmaciji, te da je ona prijatelj Srba i podupiratelj ujediniteljske misije srpskog naroda na Balkanu. No, kada je postalo jasno da Italija ipak ima imperijalističke ambicije, sa srpske strane se u svemu vidio utjecaj Njemačke, odnosno činjenice da je vlada u Rimu napustila poštivanje principa narodnosti i da se odmakla od liberalnog nacionalizma iz doba risorgimenta i postala "Bizmarkovo oružje". Ovdje valja reći da u pozadini ovih stavova Srpske stranke o Italiji i Talijanima stoji i utjecaj vanjskopolitičkih interesa Crne Gore, koja je tada bila važno središte srpskog nacionalizma općenito i čiji se utjecaj osjećao u Dalmaciji, posebno u Boki kotorskoj, i koja se u svojoj vanjskoj politici oslanjala na Italiju, što je 1896. bilo okrunjeno dinastičkim brakom crnogorske princeze i talijanskog prestolonasljednika. Zbog toga se narodnjačko isticanje opasnosti od talijanskog iredentizma sa srpske strane ponajprije vidi kao želja narodnjaka, a kasnije i pravaša, da se Dalmacija u potpunosti etnički pohrvati, što bi značilo asimilaciju kako Talijana tako i Srba, iz čega se opet izvodi teza o ugroženosti obaju naroda. 303 Najbolji primjer takvog stava je pisanje Srpskog lista o poznatoj narodnjačkoj pobjedi na općinskim izborima u Splitu 1882. Tijekom predizborne kampanje, ovi su izbori proglašavani prekretnicom, tj. događajem koji će zaustaviti političko napredovanje narodnjaka, ne samo u Splitu nego i u čitavoj Dalmaciji. Ipak, umjesto ozbiljne analize političke situacije u gradu, Srpski list donosi humoristični dopis koje potpisuje "Draško", odnosno Ivo/Jovo Metličić, Srbin-katolik iz Kaštela, u kojima se nemilosrdno izvrgavaju ruglu vodeće splitske narodnjake. Jedini opširniji i ozbiljniji "Talijani i kaluđersko klapalo", Narodni list, 59/1882.; "Talijanaši i nadri Srbi dalmatinski pod barunom Jovanovićem", Narodni list, 5/1884. 303 "Dalmatinska dnevna pitanja", Srpski list, 21, 22/1884.; "Italija prema Dalmaciji", Srpski list, 24/1885.; "Italija u srpskom pitanju", Srpski list, 2/1886.; "Italija na istoku", Srpski list, 23/1887.; "Stanje na Balkanu I, III", Srpski list, 40, 43/1887.; Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1884., str. 49.; 1885., str. 194. - 197, 232. 302

132

prilog na ovu temu predstavlja članak "Općinski izbori u Spljetu" gdje se vrlo pohvalno piše o Bajamontiju, za kojega se kaže da je zaslužan za svoj grad kao rijetko koji gradonačelnik u Dalmaciji, te ga se opisuje kao idealistu i iskrenog rodoljuba koji nije bez mana, ali koji je puno bolji od splitskih narodnjačkih vođa. 304 Ipak, o tijeku izbora, te o njihovom ishodu Srpski list isprva ne donosi nikakve nove podataka. Tek dosta kasnije, kroz sitne vijesti Srpski list svojim čitateljima daje naslutiti da je Narodna stranka odnijela pobjedu. Stanje u Splitu u tim se vijestima opisuje kao strahovlada u kojoj su narodnjaci odmah počeli progoniti političke neistomišljenike. Ovakvo držanje Srpskog lista za cilj je imalo umanjiti težinu velikog autonomaškog poraza i prikazati kao žrtvu narodnjačkog političkog nasilja. 305 Na sličan način glasilo Srpske stranke piše o izbornom porazu starog autonomaškog lidera Luigija Lapenne, koji je nakon dugog odsustva iz dalmatinske politike, svojim nastupom na izborima za Carevinsko vijeće 1885. pokušao zaustaviti daljnje raspadanje autonomaškog pokreta. Tijekom predizborne kampanje Srpski list je čak i preuzeo dio Lapennih programskih stajališta: obranu talijanskog jezika, očuvanje autonomije Dalmacije te ravnopravnost njena tri naroda Hrvata, Srba i Talijana, a neki članovi vodstva Srpske stranke, na čelu s Bjelanovićem, djelovali su u okviru autonomaškog izbornog stožera. Lapennin izborni poraz Srpski list pripisuje isključivo političkom nasilju narodnjaka, koji su iza sebe imali vladu, odnosno namjesnika Stjepana Jovanovića. Pri tome se, naravno, prešućuje da Lapenna ni u

"Općinski izbori u Spljetu", Srpski list, 17/1882. Na isti, hvalospjevan, način prikazani su i Bajamontijevi istupi u Dalmatinskom saboru godinu dana ranije gdje je nakon raspuštanja autonomaške uprave grada u Splitu 1880., imao oštar polemički sraz sa Gajom Bulatom i Mihovilom Klaićem. Rekapitulirajući ishod ove polemike, Srpski list Bajamontija proglašava neospornim "junakom" ovog saborskog zasjedanja. Srpski hvalospjevi Bajamontiju nastavljeni su i kasnije pri čemu je najdalje otišao izvjesni Bogoljub Petranović koji je u listu splitskih autonomaša La Diffesa objavio pjesmu u čast Bajamontiju. Komentirajući Petranovićev uradak Narodni list ironično konstatira da je pjesnika nadahnula "vila bukarica", tj. da je bio pijan. "Poslije sabora", Srpski list, 35/1881.; "Domaće viesti", Narodni list, 87/1884. 305 "Naši dopisi", Srpski list, 18, 19, 22/1882.; "Prilog", Srpski list, 44/1882.; "Domaće", Srpski list, 44, 46/1882. 304

133

kom slučaju nije bio bespomoćni pojedinac, nego čovjek koji je imao jake političke veze u Beču. 306 U kontekstu ove srpsko autonomaške suradnje zanimljivo je spomenuti rukopisni nacrt saborskog govora, a zapravo političko - izbornog programa, vjerojatno iz Bajamontijevog ili Lapenninog pera, nastao u povodu izbora za Carevinsko vijeće 1885., koji se nalazi u, još uvijek nesređenim, spisima Antonia Bajamontjia u Arheološkom muzeju u Splitu. Autor ovog programa u dva stupca, jedan latinicom i talijanskim jezikom, a drugi ćirilicom i srpskim jezikom, među ostalim analizira realnu političku snagu Srpske stranke i Autonomaške stranke, pa općine Obrovac, Kistanje, Knin, Vrlika i Skradin proglašava politički, ali i etnički srpskim, usprkos tome što takvo stajalište nije imalo pokriće u demografskoj stvarnosti na terenu. U tome stoga treba vidjeti autonomašku potporu viziji "srpskih zemlja" kako je bila izložena u ideologiji Srpske stranke, o čemu podrobnije u V. poglavlju. 307 Ipak, kao što je već istaknuto, srpsko-autonomaška politička suradnja nije bila konstantna. Na ponovljenim izborima za Carevinsko vijeće 1888. Srpska stranka nije ponovo podržala Lapennu, nego je apstinirala. Na redovnim izborima za Carevinsko vijeće tri godine kasnije, Srpska stranka je, nakon kratkih i neuspješnih pregovora s narodnjacima, opet dogovorila zajednički nastup s autonomašima što joj je donijelo prvi mandat u bečkom parlamentu koji je u izbornoj jedinici seoskih općina Boke kotorske osvojio Radoslav Kvekić. 308 Usprkos tome, nakon neuspjelog pokušaja da se, pod svojim uvjetima približi narodnjacima, koji su u svjetlu jačanja pravaštva počeli izgledati kao prihvatljiv politički saveznik, Srpska stranka se na saborskim izborima 1895. nije udružila s autonomašima nego je opet nastupila samostalno. 309

306

"Položaj", Srpski list, 10/1885.; "Dr. Luigi Lapenna", Srpski list, 23/1885.; "Pabirci", Srpski list, 25/1885.; "Izbori zastupnika velikijeh poreznika", Srpski list, 21/1885.; Josip VRANDEČIĆ, n. dj., 2002., str. 166, 231. - 234. 307 Arheloški muzej u Splitu, Spisi u vezi A. Bajamontija-a.; II. op., XIX. v, "Ecclesa Camera/Visoka Kućo".; Prema popisu stanovništva iz 1880. Srbi su općini Knin činili 73% stanovništva, u općini Obrovac 51% od oko 11 300, u općini Vrlika 55% od oko 8800 stanovnika, i u općini 53% Skradin od oko 8500 stanovnika. Luigi MASCHEK, n. dj., 1888., str. 15, 57, 96, 114. 308 "Domaće", Srpski glas, 7, 8/1891.; "Slava Boki, a izbori kao i do sada", Srpski glas, 10/1891. 309 "Pred izbore Srbima", Srpski glas, 32/1895.; "Sa izbora", Srpski glas, 33/1895.; "Pabirci", Srpski glas, 34/1895; "Po svršetku izbora", Srpski glas, 36/1895.

134

No, pred izbore za Carevinsko vijeće 1897. Srpska stranka je, sklopila koalicijski sporazum s Narodnom hrvatskom strankom što je značilo konačni odmak od suradnje s autonomašima. 310 Na izborima za Carevinsko vijeće 1900., Srpska stranka je opet nastupila u koaliciji sa narodnjacima, dok je na saborskim izborima u prosincu iste godine nastupila samostalno, jedva održavši unutrašnje jedinstvo ugroženo sukobima radikala i konzervativaca. Pri tome je važno imati na umu da su pripadnici radikalne struje u Srpskoj stranci bili skloni nastavku suradnje s autonomašima, dok su konzervativci bili orijentirani prema narodnjacima i oportunističkoj suradnji s vladom. U ovom svjetlu valja promatrati činjenicu da je, povrijeđen ignoriranjem od strane tadašnjeg konzervativnog vodstva Srpske stranke, radikal Dušan Baljak pozvao srpske birače u izbornoj jedinici seoskih općina Knina, Drniša i Vrlike da na izborima za Carevinsko vijeće 1901. glasuju za autonomaškog kandidata Marinicu Bondu. 311 Kada je radikalizacija srpske politike početkom XX. stoljeća izazvala nepovjerenje i oštre mjere austrijske vlade, Srpska stranka autonomaškoj eliti više nije bila tako privlačan saveznik, pa Srpski glas bilježi kako su se "autonomaši prepali optužbi za nelojalnost", te i sami napravili politički odmak od Srba. 312 6. 2. Političko autonomaštvo i kulturno talijanofilstvo Srpske stranke Kao što je to prethodno rečeno, osim političke pragme Srpsku stranku i autonomaše povezivalo je srpsko protivljenje sjedinjenju Dalmacije s Banskom Hrvatskom i zalaganje za njenu političko-upravnu pa čak i državno-pravnu individualnost. Srpska stranka je pri tome odbijala optužbe koje su dolazile iz redova narodnjaka kako srpsko autonomaštvo istovremeno znači potpora talijanizaciji Dalmacije, jer je, prema riječima Save Bjelanovića Dalmacija bila posebna, etnički srpska, pokrajina čiju autonomiju treba sačuvati za buduće velikosrpsko ujedinjenje. Razrađujući podrobnije ovo stajalište, srpski saborski zastupnik Ignacije Bakotić je "Savo Bjelanović", Il Dalmata, 22/1897.; "Sava Bjelanović-oproštajni pozdrav", Srpski glas, 11/1897. 311 "Pabirci", Srpski glas, 49/1900.; "Izborna kronika", Narod, 102/1900. 312 "Pabirci", Srpski glas, 1/1900. 310

135

ustvrdio kako Dalmacija ima svoju državno-pravnu posebnost, koja nema veze hrvatskom državno-pravnom tradicijom na koju se u svojoj ideologiji oslanjala tadašnja hrvatska politika, te da su u državno-pravnom smislu svi stanovnici Dalmacije "Dalmatinci, a nipošto Hrvati". 313 No, kada je krajem XIX. i početkom XX. stoljeća došlo do sloma srpskoautonomaške političke suradnje, Srbi su napustili autonomaštvo, što je bilo posebno uočljivo nakon revizije programa Srpske stranke 1903. i pragmatičnog potpisivanja pogodbe s Hrvatskom strankom i pristupanja politici "novog kursa" 1905. Time je, te nakon četvrt stoljeća odbijanja, srpska politika u Dalmaciji ponovo prihvatila sjedinjenje Dalmacije s Banskom Hrvatskom. 314 Važna srpsko-autonomaška poveznica u ovom razdoblju bilo je srpsko jezičnokulturno talijanofilstvo jer se sa srpske strane tvrdilo da su talijanski jezik i kultura u Dalmaciju donijeli civilizacijska dostignuća zapadnog svijeta pridonoseći stvaranju posebnog tipa kulture koji je sličan multikulturnim obrascima Provanse ili juga Italije. Stoga se Srpska stranka zalagala za nastavak javnog korištenja talijanskog jezika, posebno u školskom sustavu pokrajine. 315 U tom smislu karakterističan je stav Dušana Baljka koji je u Dalmatinskom saboru javnu upotrebu talijanskog jezika branio slijedećim riječima: "Ja nisam u stanju da drugačije razmišljam ako pameti imam i ako mi pamet nije neizmjerna ljubav prema talijanskom jeziku pomjerila…", dobacujući usput hrvatskoj saborskoj većini kako "zapadnu kulturu Hrvati duguju Talijanima", što je među narodnjacima i pravašima izazvalo glasno negodovanje. 316 Nešto opširniji u ovom smislu bio je Sava Bjelanović koji je, interpretirajući na svoj način jezično-kulturnu povijest pokrajine, ustvrdio da talijanski jezik u Dalmaciju nisu donijeli Mlečani, kako se to tvrdilo iz hrvatskih redova, nego su ga Hrvati zatekli prilikom doseljenja. Čak što više Bjelanović je, tumačeći činjenicu da su hrvatski narodni vladari prihvatili upotrebu latinskog jezika u crkvi, ustvrdio da je "Položaj", Srpski list, 11/1885.; Sava BJELANOVIĆ, n. dj., 1882., str. 30.; "Revidirani program Srpske stranke", Srpski glas, 32/1903.; Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1883., str.76.; 1889., str. 500. - 501. 314 Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1905., str 1351. - 1354. 315 Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1894., str. 259. 316 Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1895., str 179. 313

136

tu riječ o hrvatskom prihvaćanje talijanaštva još u najranijem razdoblju svoje povijesti. Stoga, obraćajući se narodnjacima i pravašima, ističe da su u krivu oni koji "viču na talijanski jezik kao na strašilo, iako su na talijanskom jeziku odgojeni".317 Osobit primjer srpskog talijanofilstva bio je slučaj talijanske škole u Trogiru koju je Dalmatinski sabor odbio financirati, ali čiji je opstanak vlada pomagala zapljenom sredstava iz pokrajinskog proračuna. Dok je narodnjacima ovakav postupak vlade izgledao kao pokušaj zaustavljanja normalnog procesa pohrvaćenja javnog života u pokrajini, Srpski glas je u svemu vidio nastojanje Hrvata da iskorijene Talijane, nakon čega bi ista sudbina čekala i Srbe. 318 Stoga Sava Bjelanović, braneći u Dalmatinskom saboru opstanak talijanske škole u Trogiru, poseže za svojom omiljenom liberalnom argumentacijom, tvrdeći da svaka nacija ima pravo na opstanak, ma koliko malo bila zastupljena na određenom području; odbijajući usput ustaljeno stajalište narodnjaka da talijanski narod u Dalmaciji ne postoji. Ovo svoje gledište Bjelanović je argumentirao i isticanjem bogatog kulturnog naslijeđa talijanskog jezika, te praktičnom potrebom da se i dalje komunicira na jednom takvom kulturnom jeziku. Stoga se sa srpske strane traži da se Talijanima priznaju posebna etničko-jezična prava koja proizlaze iz članka 19. Austrijskog tzv. "Prosinačkog ustava" iz 1867. koji je svim narodima jamčio pravo na očuvanje jezika i narodnog identiteta. 319 Na hrvatske prigovore kako bi takvo nešto bilo korak nazad u smislu ponarođenja Dalmacije iz srpskih saborskih klupa se poručivalo kako od talijanskog jezika više ne prijeti nikakva opasnost jer se on "ne može uvući u kulturne i političke strukture" kako je to bio slučaj u prošlosti. Osim toga, u kontekstu straha od politike "Drang nach Osten" tj. njemačkog prodora na Balkan i Bliski istok, ističe

Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1894., str. 259. 1896., str. 483 - 485. "Pabirci", Srpski glas, 7/1896.; "Domaće talijanstvo", Srpski glas, 7/1899. 319 Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1884., str.135. - 136.; 1885., str. 231. - 232.; 1886., str. 435.- 437.; 1887., str. 563. - 566.; 1889., str. 501. - 502.; 1890., str. 548. Iako vrlo liberalan, ovaj je zakonski članak u političkim borbama u Dalmaciji tijekom 80.-ih i 90.-ih godina XIX. stoljeća bio teško primjenjiv. Naime, Srbi i Talijani su smatrali kako u pokrajini žive tri naroda, Hrvati, Srbi i Talijani. Sa hrvatske pak strane, narodnjaci su smatrali da Hrvati i Srbi čine jedinstvenu etničku, jezičnu ali i političku zajednicu, a Talijane se smatralo manjinom čiji identitet ne smije i ne može određivati narodno obilježje pokrajine. Pravaši su s druge strane, u skladu sa Starčevićevim učenjem, sve stanovnike Dalmacije smatrali Hrvatima, pa u njihovim gledanjima nije bilo mjesta za posebnu srpsku i talijansku naciju. Roberta A. KANN, n. dj., 339. - 340. 317 318

137

se kako talijanski jezik može igrati ulogu pregrade koja bi Dalmaciju branila od "njemačke navale", budući da "naš jezik nema toliku otpornu snagu". 320 Srpsko talijanofilstvo najjezgrovitije izrazio utjecajni dubrovački Srbin-katolik Vlaho Matijević koji je 1899. u Dalmatinskom saboru rekao: "Mi znamo da mi imamo pravo zahtijevati da naš jezik u ovoj pokrajini uživa blagu, umjerenu, hegemoniju, ali preko te granice; treba da uzmemo u obzir talijansku manjinu i njen jezik". 321

6. 3. Sukobi Srpske stranke s autonomašima No, sve ove političke, ideološke i jezično-kulturne poveznice bile su i razlog za sukob između dviju stranaka. Srpsko-autonomaško političko razmimoilaženje, kao što je to već prethodno navedeno, na vidjelo je izašlo na izborima za Carevinsko vijeće 1888., 1897. i 1901., te na saborskim izborima 1895. Na lokalnim razinama politički sukobi su bili još izraženiji. Najočitiji primjer u tom smislu su srpskoautonomaški odnosi u Kotoru, gdje je koalicija dviju stanka bila na vlasti tijekom 80.-ih godina XIX. stoljeća i Dubrovniku, gdje je ova koalicija vladala tijekom 90.-ih godina XIX. stoljeća. U oba grada Srpska stranka i autonomaši sukobljavali su se oko podjele vlasti, oko pitanja jezika te zbog vjerskih razmirica. Naime, situacija u Kotoru je bila obilježena suprotnostima između katolika i pravoslavaca te oštrom političkom podjelom unutar katoličke zajednice pa je vjera ovdje bila bitan element političkih borbi. U Dubrovniku je, s druge strane, usprkos pragmatičnoj potrebi za suradnjom s autonomašima, u srpskim redovima bilo onih koji su teško podnosili činjenicu da je talijanski jezik službeni jezik općinske uprave te činjenicu da su autonomaši s vremenom uspjeli iznuditi znatne ustupke u podjeli vlasti. 322 Sa srpske strane se smatralo da je u oba slučaja bila riječ o tome da su autonomaši, zbog katoličkog fanatizma, u politici "zapostavili istinski temelj svoje stranke", Osvrt na sabor XVI.", Narodni list, 34/1895.; "Pabirci", Srpski glas, 7/1896.; Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1894., str. 259.; 1895., str 179. 321 Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1899., str. 593. 322 "Domaće", Srpski list, 13/1884.; "Naš dopis", Srpski glas, 44/1890.; "Naši dopisi osobiti", Narodni list, 40/1894., 16/1895; "Kotorska općina", Crvena Hrvatska, 31 - 32/1897.; "Pabirci", Srpski glas, 1/1900.; "U eri preporoda", Srpski glas, 24/1900. 320

138

obranu autonomije Dalmacije. U tom kontekstu se, barem kad je u pitanju Bjelanović i radikalno-liberalni dio vodstava Srpske stranke, autonomašima zamjera i napuštanje tradicija talijanskog liberalnog nacionalizma iz prve polovice XIX. stoljeća. Također, konstatira se da su autonomaši "radi pretjeranih talijanskih težnji" politički oslabili i "izgubili onaj upliv koji bi mogli da imaju u našim opštim stvarima". 323 Kad je u pitanju jezik, primjer srpsko-autonomaškog neslaganja je saborska polemika Srbina-katolika Ignacije Bakotić sa Antonijem Bajamontijem, iz 1884., o vrijednosti hrvatskog jezika, kojeg Bakotić naziva srpskim, i njegovoj doraslosti talijanskome. Bakotić je, naime, odbijao Bajamontijev prijedlog o školovanju isključivo na talijanskome jeziku, podržavajući tako tadašnja narodnjačka nastojanja oko ponarođenja školstva. Ipak, on prihvaća Bajamontijeve prigovore kako narodni jezik u školama nije baš najbolji, tvrdeći kako su za takvo stanje krivi Hrvati, odnosno Narodna stranka, koji narodni jezik loše upotrebljavaju. 324 Stoga se, kada je u saboru 1888. opet vođena rasprava o talijanskoj školi u Trogiru, Srbi nisu angažirali u obrani autonomaških stajališta kao što su to činili prethodno. 325 Neslaganje s autonomašima po pitanju jezika pokazuje i polemika Srpskog glasa s autonomaškim glasilom Il Dalmata, zbog srpske podrške prijedlogu kojeg je 1890. u Dalmatinskom saboru iznio Miho Klaić, u kojem se tražilo da se u državne srednje škole u Splitu uvede narodni jezik. 326 Također, Srpska stranka u saborskoj raspravi 1898. nije podržala prijedlog autonomaša da se iz pokrajinskih sredstava financira talijanska škola u Splitu, što je svakako odmak od dotadašnjeg talijanofilstva. 327

"Domaće talijanstvo", Srpski glas, 7/1899. Riječ je dakako o tome da su od sredine 70.-ih godina XIX. stoljeća autonomaši sve više postojali talijanaši tj. da su se od slavo-dalmatinske stranke postupno pretvarali u stranku koja je zastupala talijanski nacionalizam. To je u konačnici dovelo slabljenja i rasula autonomaškog pokreta. Josip VRANDEČIĆ, n. dj., 2002., str. 199, 284, 285. 324 Brzopisna izvješćan Dalmatinskog sabora 1884., str. 126.; 1887., str. 397. - 402.; 1888., str. 250. 262. 325 "Pabirci", Srpski glas, 9/1888. 326 Iako podržava Klaićev prijedlog, karakteristično je da Srpski glas smatra da uz "srpski ili kako se u Dalmaciji naziva hrvatsko-srpski" u upotrebi treba ostati i talijanski što treba vidjeti kao politički ustupak autonomašima. "Pitanje o jeziku", Srpski glas, 45/1890. 327 Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1898., str 447. 323

139

Na koncu treba reći da je Srpsku stranku s autonomašima tijekom 80-ih i 90.-ih godina XIX. stoljeća povezivala politička slabost obiju stranaka, neprijateljstvo prema Narodnoj stranci i hrvatskoj politici općenito, zatim odbijanje sjedinjenja Dalmacije s Banskom Hrvatskom, te srpsko kulturno-jezično talijanofilstvo. Uzrok sukoba bile su političke nesuglasice posebno srpsko okretanje leđa autonomiji Dalmacije, te različita gledišta na jezičnu i narodnu problematiku. Ovakvo stanje stvari je krajem XIX. i početkom XX. stoljeća dovelo do kolapsa srpskoautonomaške političke suradnje. 7. Odnos Srpske stranke prema Austro-Ugarskoj Monarhiji Za razliku od, uglavnom, pozitivnog stava prema autonomašima Srpska stranka je prema Austro-Ugarskoj Monarhiji zauzimala vrlo kritičko, često i neprijateljsko, stajalište. Razlog za takvo držanje bilo je uvjerenje da vlada u Beču kako na unutrašnjem planu, tj. u Dalmaciji, odnosno u okvirima Monarhije, tako i na vanjskom planu, odnosno na Balkanu, sustavno djeluje protiv vitalnih srpskih interesa. Stoga, razmatrajući položaj Srba u Austro-Ugarskoj Sava Bjelanović, poseže za analogijom sa sudbinom kontraverznog grofa i samozvanog srpskog despota Đorđa Brankovića koji je početkom XVIII. st. zbog "austrijskog državnog interesa" skončao u zatvoru, te postao neka vrsta nacionalne ikone koja je svojim primjerom dokazivala "nezahvalnost" Habsburgovaca prema Srbima. 328 Iz tog primjera Bjelanović izvodi zaključak kako je "austrijski državni interes" uvijek usmjeren protiv Srba, želeći tako iskoristiti Brankovićevu nacionalnu ikonu kako bi potaknuto Đorđe Branković (1645. - 1711.) diplomat, povjesničar i samoproklamirani politički vođa Srba koji je u kontekstu tzv. Bečkog rata (1683. - 1699.), htio je stvoriti srpsko carstvo pod ilirskim imenom, koje je trebalo obuhvaćati područje od Crnog mora do Jadrana, dakle manje-više područje na kojem se u XVI. stoljeću prostirala Pećka patrijaršija. On je u tom carstvu trebao biti despot pod vrhovnom vlašću Habsburgovaca. Ovaj plan, iako u biti neopasni avanturizam, bečkom je dvoru izgledao sumnjivo pa je Branković bio zatočen najprije u Beču, a zatim u tvrđavu Cheb u Češkoj, gdje je 1711. umro. Za vrijeme zatočeništva u Beču Branković je za Srbe postao neka vrsta nacionalnog junaka koji je na njih prenio osjećaj da Habsburgovci prema njima postupaju nepravedno. Tijekom XVIII. i XIX. stoljeća Branković je postao mitska figura, a njegova je popularnost dosegla vrhunac 1848. Đorđe Branković, Opća enciklopedija JLZ, tom 1, Zagreb 1977., str. 657.; Đorđe Branković, Enciklopedija Jugoslavije sv. 2., Zagreb 1982., str. 402, 403.; Đorđe Branković, Narodna enciklopedija srpskohrvatsko-slovenačka, Zagreb 1926., svezak 1. str. 290. - 292. 328

140

političku mobilizaciju pripadnika srpske dijaspore u Dalmaciji za "obranu srpstva" koje je smatrao ugroženim ne samo od strane vlade nego i od strane hrvatske politike. 329 Desetljeće i pol kasnije, Srpski glas ovu misao razlaže u nešto blažem tonu, žaleći što su u prošlosti Habsburgovci na Srbe uvijek gledali "kao na prosti materijal, a ne shvatiše ili ne htjedoše da shvate srpsku misao", tj. što nisu dopustili ostvarenje srpskih nacionalnih, jezičnih, ali i političkih težnji. Osim toga, glasilo Srpske stranke smatra da je Austro-Ugarska općenito, a posebno njen cislajtanski dio, usprkos odvajanja crkve od države još uvijek katolička država čiji vladajući krugovi nastavljaju prozelitsku vjersku politiku iz prošlosti, što se smatra opasnim za vjerski i nacionalni identitet Srba. 330 U tom su smislu Srpski list (glas) i srpski zastupnici Dalmatinskom saboru, prstom najprije upirali u vladu premijera Taaffea, za kojeg se tvrdilo da je usprkos proklamiranoj politici ravnopravnosti raznih naroda Austrije, uz pomoć Narodne stranke u Dalmaciji progoni Srbe, dopuštajući narodnjacima da Dalmacijom vladaju na osnovu "hrvatsko-katoličke podobnosti". 331 Od vlade se stoga traži poštivanje zakonitosti, a posebno prethodno spomenutog članka 19. austrijskog tzv. "Prosinačkog ustava" koji je trebao jamčiti ravnopravan razvoj srpske dijaspore u Dalmaciji. 332 Želeći poboljšati položaj Srba unutar Monarhije, Srpska stranka ide toliko daleko da predlaže njeno preuređenje tj. odbacivanje državno-pravnog historijskog ustavnog okvira i prihvaćanje nacionalnog principa. U tom smislu, na osnovu vrlo širokog tumačenja članka 19. austrijskog Ustavnog zakona, predlaže se federalno preuređenje Austro-Ugarske u kojem bi srpska federalna jedinica, pored pojedinih dijelova Dalmacije, na prvom mjestu sjevernih zagorskih dijelova pokrajine te Dubrovnika i Boke kotorske, trebala obuhvatiti južnu Ugarsku, odnosno Vojvodinu, te dijelove Banske Hrvatske. Još dalje u ovom smislu otišao je neimenovani dopisnik Srpskog glasa iz Dubrovnika koji je u žaru kampanje za lokalne izbore 1894. iznio ideju o Sava BJELANOVIĆ, n. dj., 1882., str. 76. - 78.; "Naš program", Srpski list, 1/1880. "Ustrišci", Srpski glas, 30/1897; "Austrija i klerikalna sila", Srpski glas, 38/1896. 331 "Domaće", Srpski list, 51/1886.; Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1883., str. 234.; "Novi upravitelj preparandije", Srpski list, 12/1887. 332 "Što će vlada?", Srpski list, 17/1885.; Robert A. KANN, n. dj., str. 339. 329 330

141

stvaranju države koja bi se zvala "Austrijska Srbija" koja bi obuhvaćala Dalmaciju, Bansku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu i koja bi bila posebna federalna jedinica "pod slavnom Habsburškom dinastijom i u okviru Austro-Ugarske". 333 Kada je krajem XIX. i početkom XX. stoljeća vlada u Beču, zbog vanjskopolitičkih okolnosti, postala sumnjičavija prema srpskom pokretu, srpske pritužbe su postale još glasnije. 334 Tako je srpski zastupnik Vladimir Trojanović 1900., kojeg je službena austrijska vlast smatrala opasnim srpskim radikalom čiji je utjecaj svim silama nastojala umanjiti, u Dalmatinskom saboru kritizira vladu zbog zabrana kulturno-prosvjetnih veza Srba iz Boke kotorske sa Crnom Gorom i Srbijom, i otvoreno favoriziranje hrvatske politike na lokalnim izborima. Također naglašava da je zbog takvog držanja vlade među Srbima zavladao strah, te da su mnogi usprkos ljubavi prema vlastitom narodu ili napustili politiku, ili se priklonili provladinoj konzervativnoj struji u Srpskoj stranci koja se na sjeveru Dalmacije okupljala oko episkopa Nikodima Milaša. 335 Potvrđujući strahove austrijskih vlasti Trojanović zbog toga sa saborske govornice vladi šalje poruku vrlo sličnu onoj koju je dvadeset i tri godine ranije, s istog mjesta Stefan Ljubiša uputio Narodnoj stranci: "Ako vam pođe za rukom oteti nam općine i poslanike i uništiti nas kao političku stranku, ja se tješim i mirnom srpskom svijesti i dolazim do uvjerenja da ima nešto što nam oteti ne možete, što nam ubiti nikad nećete, a to je srpski duh, naše srpske ideale". 336

"Što će vlada?", Srpski list, 17/1885.; "Ima Srba", Srpski glas, 7/1891.; "Emancipacija Slavena", Srpski glas, 29/1892.; "Austrijska Srbija", Narod, 46/1894. 334 Naime, zbog promijenjenih vanjsko-političkih okolnosti na Balkanu početkom XX. stoljeća, odnosno zbog činjenice da se Srbija počela približavati Rusiji, srpski nacionalni pokret u Dalmaciji je umjesto korisne protuteže hrvatskoj prevlasti u pokrajini, vladi počeo izgledati kao potencijalna opasnost. Počelo se sumnjati da iza jezično-kulturnih veza sa Srbijom i Crnom Gorom stoji politička propaganda opasna za jedinstvo Monarhije, posebno u kontekstu ponovnog pokretanja Istočnog pitanja, odnosno problema aneksije Bosne i Hercegovine. Tereza GANZA-ARAS, n dj., 1992., str. 114.; Josip VRANDEČIĆ, n. dj., 2002., str. 216. 335 Trojanović navodi kako policija po Boki kotorskoj progoni pojedince koji su sudjelovali na svadbi crnogorskog princa te da zabranjuje udruge koja su za svoju kulturno-prosvjetnu djelatnost dobivala novac iz Srbije i Crne Gore. Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1900., str. 406. 410. 336 Trojanović također vladi zamjera zabranu korištenja srpske zastave ali i progon srpskih političara bili oni oportunistički pravoslavni konzervativci ili radikali. Otud i ovako oštre riječi upućene sa saborske govornice. Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1900., str. 406. - 410. 333

142

Stoga ne treba čuditi da je vlada, odnosno dalmatinsko namjesništvo, Trojanovića smatrala opasnim srpskim radikalom koji pod svaku cijenu nastoji dospjeti u Carevinsko vijeće gdje namjerava ući u klub Mlado Čeha i tamo "pokazati otpor" srpske politike austrijskoj vlasti. Za Trojanovića i njegove pristaše u Boki kotorskoj smatra se da su produžena ruka crnogorskog kneza Nikole. 337 Kako je vrijeme prolazilo odnosi Srpske stranke i vlade postajala su sve zaoštreniji. Stoga 1903., na samom kraju razdoblja o kojem je riječ, srpski zastupnik Krsto Kovačević u saboru napada vladu zbog uhićenja lokalnog vođe dubrovačkih Srba Antuna Fabrisa, upravitelja dubrovačke srpske tiskare Josipa Pasarića i studenta Uroša Trojanovića, ističući kako je ovakvo postupanje vlasti pokazatelj "antislobodarskog, natražnjačkog i policijskog duha Austrije". Kovačević vladi čak postavlja i pitanje: "Je li zabranjeno biti Srbin ?". 338 No, kada je početkom XX. stoljeća došlo do unutrašnjih sukoba u Srpskoj stranci, čuli su se i drugačiji glasovi. Naime, konzervativci okupljeni oko episkopa Milaša nastojali su Srbe u Dalmaciji prikazati kao tradicionalnu narodnu zajednicu na koju se, usprkos "duševnim simpatijama" prema Srbima izvan Monarhije, želi biti lojalan oslonac vladi. U tom smislu Srpski glas 1902. ide toliko daleko da pozdravlja novog dalmatinskog namjesnika Erazma Handela i njegov program stišavanja političkih strasti i antiaustrijskog raspoloženja uz pomoć planova za gospodarski napredak. Također naglašava se kako Srpska stranka djeluje strogo u okvirima zakona te da u njenom programu "nema …nikakve koncepcije koje bi bile u opreci sa državom". U skladu s tim Srpski glas se nada da će se vlada okrenuti suradnji sa Srbima kad shvati da su, zbog zalaganja za ujedinjenje Dalmacije s Banskom Hrvatskom, Hrvati

337

HR DAZD 88-1. Vlada/ Namjesništvo za Dalmaciju, Tajni spisi namjesništva, svežanj 557/1900. Riječ je o tome da je gostovanje Antuna Fabrisa na kongresu srpskih novinara u Beogradu 1902., gdje je od kralja Aleksandra Obrenovića čak dobio i odlikovanje, izazvalo podozrenje austrijskih vlasti koje su ga odmah nakon povratka u Dubrovnik uhitile. Formalni razlog je bila pjesma "Bokeljske noći" koju je srpski aktivist Uroš Trojanović objavio u književnom časopisu Srđ kojem je Fabris bio urednik i koja je prema mišljenju državnog odvjetnika predstavljala zločin veleizdaje. Uhićenje je izazvalo veliki publicitet pa je Fabris vrlo brzo pušten, ali je zbog slabog zdravlja kasnije umro. Potaknut time Kovačević je tvrdio da je vlast čitavu stvar napravila s predumišljajem, tj. da je Fabrisa "namjerno turnula u zatvor da umre". Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1903., str. 658. - 662.; Tereza GANZA-ARAS, n. dj., 1992., str. 152 - 153. 338

143

"nelojalni".339 No, zbog prevage radikala u vodstvu Srpske stranke, nakon splitske skupštine 1903., ovaj pokušaj konzervativaca da se približe vladi nije donio nikakve rezultate. Drugi važan aspekt antisrpske politike Austro-Ugarske Monarhije Srpska stranka je vidjela u njenom odnosu prema Balkanu, a posebno prema Srbiji i Crnoj Gori. Naime, nakon što su likvidacijom sanstefanske Bugarske na Berlinskom kongresu 1878. zapravo poništeni prethodi ruski ratni uspjesi, Srbija je prepuštena pod izravni politički i gospodarski utjecaj Austro-Ugarske što je dodatno potvrđeno tajnim ugovorom iz 1881., na osnovu kojeg je Srbija postala politički i ekonomski protektorat Austro-Ugarske. Šireći dalje svoj utjecaj Monarhija je u svoju orbitu uključila Rumunjsku dok se oko utjecaja u Bugarskoj sporila s Rusijom.340 Prateći ova diplomatska preslagivanja na Balkanu glasilo Srpske stranke s negodovanjem bilježi širenje utjecaja bečke politike te ističe kako Srbija i Bugarska "stenju pod zločinstvima Garašanina i Stambolova" koji su "okrenuli leđa Rusiji i prigrlili Austro-Ugarsku". U Srbiji se istovremeno zapaža da je proaustrijski orijentirani kralj Milan Obrenović, koji je Srbiju zapravo prodao Austro-Ugarskoj, u sukobu sa proruski orijentiranom Narodnom skupštinom. 341 U tom kontekstu Sava Bjelanović vladi u Beču predlaže da umjesto politike dominacije na Balkanu vodi politiku suradnje, posebno gospodarske, jer su gospodarstva balkanskih država komplementarna s gospodarstvom Monarhije. Istovremeno on od vlade traži da poštuje nacionalne slobode balkanskih naroda te njihovo prepuštanje blagotvornom utjecaju Rusiji koja im je tu slobodu donijela. Sve

"Nit", Primorski Srpski list, 24/1903.; "Nek' se i naša čuje", Srpski glas, 23/1902.; "Dva programa", Srpski glas, 26/1902. 340 A. J. P. TAYLOR, n. dj, 1954., str. 276, 277.; Robert A KANN, n. dj., str. 407, 408, 410.; Josip VRANDEČIĆ, Zvonimir SABLJO, n. dj., 2007. str. 165, 166. 341 "Sa istočnog puta", Srpski list, 17/1884.; "Pregled", Srpski list, 7/1885.; "Balkanski savez", Srpski list, 22/1886.; "Situacija na Balkanu IV", Srpski list, 44/1887. Prema riječima A. J. P. Taylora kralj Milan je ovaj ugovor u Srbiji progurao tvrdeći kako ga se u stvarnosti ne misli pridržavati. S druge strane austrougarskom ministru vanjskih polova Haymerleu je svojom vladarskom čašću zajamčio suprotno. A. J. P. TAYLOR, n. dj, 1954., str. 276. 339

144

drugo bi, smatra, Monarhiju moglo dovesti u sukob s Rusijom u kojem "Slaveni neće moći slijepo slijediti politiku Taaffeove vlade". 342 Slična gledišta Srpska stranka je zastupala i kasnije. U tri programski članaka pod naslovom "Austro-Ugarska na istoku" Srpski glas, na osnovu korespodencije utjecajnog srbijanskog političara M. S. Piroćanca, donosi pogled austrougarske balkanske politike od 1882. do 1892. posebno se osvrćući na Srbiju i Bugarsku za koje se tvrdi da su prihvatile zaštitu Austro-Ugarske jer su se nadale da će ona podupirati njihovu samostalnost te da će u trenutku nove podjele osmanskih posjeda na Balkanu uvažiti njihove interese. Kad je postalo jasno da ta očekivanja neće biti ispunjena, tvrdi Srpski glas, u politici Srbije i Bugarske došlo do jačanja proruskog raspoloženja što je najavljivalo mogućnost okretanja leđa Austro-Ugarskoj, bez obzira na opasnost koju bi takav postupak sa sobom nosio. 343 Ipak, usprkos svom očitom rusofilstvu, Srpska stranka u Dalmaciji ponekad izražava i nepovjerenje prema Rusiji. Tako 1887. i 1888. optužuje predsjednika srpske vlade Iliju Garašanina da je špijun koji Srbiju želi oslabiti i pripojiti Rusiji. U svezi s tim glasilo Srpske stranke 1902. postavlja pitanje "da li su Rusi zaslužili srpsko povjerenje", tj. je li Rusija zaista spremna pomoći ostvarenje srpskih nacionalnih ciljeva na Balkanu. Ovdje, naravno, treba imati na umu da je od kraja 80.-ih godina XIX. stoljeća Balkan za Rusiju bio sporedan jer je ona prvenstveno bila zainteresirana za širenje u Aziji. U tom kontekstu, Moskva i Beč su se ugovorima iz 1896. i 1903., sporazumjeli da na će Balkanu održavati "status quo". U ovakvim okolnostima vanjska politika Srbije zapravo se svodila na ekvilibriranje između utjecaja Rusije, odnosno Austro-Ugarske. 344

Sava BJELANOVIĆ, n. dj., 1882., str. 86 - 87.; "Balkanski savez", Srpski list, 22/1886.; "Rat s Rusijom", Srpski list, 21/1884. U tom smislu zanimljivo je stajalište koje je u dubrovačkom časopisu Slovinac, u doba neposredno prije prelaska u srpski tabor, iznio Nikša Gradi. On je predlagao da se Austro-Ugarska odrekne političke hegemonije nad Balkanom, te da kombiniranjem panslavizma i njemačkog prosvjetnog sustava pruži otpor ruskom despotizmu. Srpski list, je ovu ideju odbio posebno ističući kako bi se Srbija i Crna Gora teško odrekle svoje nezavisnosti koju su stekle u nacionalnim ratovima za oslobođenje. "Nešto o našim stvarima", Slovinac, 36/1884.; "Pabirci", Srpski list, 27/1885. 343 "Austro-Ugarska na istoku I, II, III", Srpski glas, 11, 12, 13/1896. 344 "Kriza u Srbiji", Srpski list, 50/1887.; "Garašanin radi za Rusiju", Srpski glas, 13/1888; "Prilike na Balkanu", Srpski glas, 41/1902.; A. J. P. TAYLOR, n. dj., 1954., str. 304 - 307.; Robert A KANN, n. 342

145

Kada je krajem XIX. i početkom XX. stoljeća u Srpskoj stranci izbio unutrašnji sukob između radikalno-liberalne i konzervativne struje nestalo je jedinstvenog stava prema balkanskoj politici Austro-Ugarske. Pripadnici radikalno-liberalne struje u svojoj su odbojnosti prema Monarhiji išli toliko daleko da su otvoreno predlagali njeno rušenje i stvaranje Velike Srbije koja bi, pod pokroviteljstvom Rusije, obuhvatila sve "zemlje i pokrajine" koje "Srbi imaju". U kontekstu Austro-Ugarske to se u prvom redu odnosilo na Dubrovnik, Boku kotorsku, sjevernu Dalmaciju, nekadašnju Vojnu krajinu, Slavoniju te Bosnu i Hercegovinu. Istovremeno vlada u Beču je pod utjecajem vanjskih okolnosti, strah od Rusije koja je nakon 1903. postala oslonac politike kraljevine Srbije, te zbog situacije oko Bosne i Hercegovine, prema srpskom pokretu unutar svojih granica zauzela oštriji stav. Takvo stanje stvari nije mogao promijeniti ni oportunizam konzervativaca koji su čitavu situaciju pokušali izgladiti nuđenjem suradnje vladi u Beču i isticanjem srpske privrženosti austrijskoj državnoj ideji. 345

8. Unutrašnji sukobi u Srpskoj stranci Iako je Srpski list, odnosno Srpski glas, tijekom 80.-ih i 90.-ih godina XIX. stoljeća redovito isticao kako Srpska stranka predstavlja čvrstu i jedinstvenu političku snagu, situacija nikad nije bila tako ružičasta jer su u stranci od samog početka postojala jasne unutrašnje podjele. Tako je već 1879. i 1880. Nikodim Milaš nastojao ograničiti utjecaj Save Bjelanovića i nametnuti svoj utjecaj na uređivanje Srpskog lista i vođenje Srpske stranke. Ovaj sukob je, osim osobnih ambicija, u svojoj pozadini imao i oštra razmimoilaženja oko poimanja srpske nacije. Naime, za razliku od Bjelanovićeva pokušaja da jezično-političke obrasce Vuka Karadžića obuče u ruho europskog liberalizma, Milaš je htio nastaviti s tradicijom dosljednog izjednačavanja srpstva i pravoslavlja. Ovaj sukob ostao je daleko od javnosti sve do 1886., odnosno 1888. kada je Milaš Bjelanovića napao Bjelanovića sa stranica dj., str. 407, 408, 410.; Franjo RAČKI, "Zablude srpske politike", u: Vladimir KOŠĆAK, J. J. Strossmayer, Franjo Rački, Politički spisi, Zagreb 1971., str. 473. 345 "Prilike na Balkanu", Srpski glas, 41/1902.; "Sitni novci velike politike", Srpski glas, 4/1903.; Tereza ARAS-GANZA, n. dj., 1992., str. 117.; "Nit", Primorski Srpski list, 24/1903.

146

Narodnog lista. kada je Bjalanović iznio svoju verziju događaja oko osnivanja Srpskog lista pogotovu u odnosu na arhimandrita Milaša. Prema Bjelanovićevim riječima glavnu ulogu u osnivanju Srpske stranke i pokretanju Srpskog lista imali su, osim njega samog, Ljubomor Vujnović, Dušan Baljak, Nikodim Milaš i Lazar Tomanović. Milaš je sebi bio namjenio ulogu "srpskog Pavlinovića" tj. htio je, vjerojatno zbog svog visokog položaja u hijerarhiji pravoslavne crkve, preuzeti vodstvo stranke. Nasuprot tome, Milaš je u svom spisu "Uspomene iz prvih godina srpskog političkog života na Primorju" sasvim minimizirao Bjelanovićevu ulogu, stavljajući u prvi plan Lazara Tomanovića i sebe. 346 Iako ova polemika nije ugrozila jedinstvo Srpske stranke, jasno su pokazale napuklinu po kojoj će kasnije doći do ozbiljnih podjela pa čak i rascjepa. 347 O ozbiljnosti tih podjela svjedoči i pisanje splitskog narodnjačkog glasila Narod koje, osvrćući se 1890. na izbor novog episkopa pravoslavne crkve u Dalmaciji, uočava postojanje oštre političke podjele unutar srpske dijaspore u Dalmaciji. Ističe se kako Sava Bjelanović i Srpski glas, nasuprot Nikodimu Milašu, podržavaju kaluđera Dositeja Jovića iz manastira Krka. Pri tome se Bjelanovićeva odbojnost prema Milašu tumači se kao "osobna mržnja ali i kao Bjelanovićeva želja da umanji značaj pravoslavnih tradicija koje su u prošlosti funkcionirale kao čuvar identiteta srpske dijaspore. 348 Stoga, nakon smrti Save Bjelanovića 1897. i nestanka njegovog plebiscitarnog vodstva, ove unutrašnje suprotnosti izbijaju na površinu punom snagom u vidu sukoba pravoslavnih konzervativaca i radikalno-liberalne struje u Srpskoj stranci. Inzistiranje konzervativaca na pravoslavlju značilo je nastavak tradicionalno velike uloge pravoslavnog svećenstva u društvenom i političkom životu srpske dijaspore, ali i podozriv odnos prema Srbima-katolicima, koji su tijekom 80.-ih i 90.-ih godina u

"Na jednu otvorenu riječ arhimandrita Milaša", Srpski list, 22/1886.; "Domaće", Srpski list 22/1886.; Nikodim MILAŠ, "Uspomene iz prvih godina srpskog političkog pokreta na primorju", Primorski srpski list, 22/1903. 347 "Domaće" Srpski list, 22/1886.; "Na jednu otvorenu riječ arhimandrita Milaša I, II", Srpski list, 22, 23/1888. 348 "Kaluđerstvo u Dalmaciji", Narod, 33/1890.; "Iz dijeceze dalmatinske", Narod, 41, 59/1890. 346

147

srpskom pokretu imali relativno veliki utjecaj. Od njih se neizravno tražilo da, zbog neosporne važnosti pravoslavne crkve za očuvanje srpske nacije, prihvate vjersku konverziju na pravoslavlje. O tome najrječitije svjedoči članak "Srbi triju vjera", objavljen u Srpskom glasu 1898. u kojem Maksimilijan Srdelić iako sam Srbin katolik, ističe kako "svaki Srbin koji nije pravoslavni i ne može biti Srbin ako crkveno-narodnu istoriju ne shvati kao svoju, jer je ona očuvala srpsko jedinstvo". U tom smislu Srdelić naglašava kako je pravoslavna crkva zapravo narodno-crkvena organizacija koja je uspješno djelovala u vrijeme osmanske vladavine i koja još uvijek može biti upotrijebljena "kao sredstvo za obranu narodnosti". Ovakvo konstituiranje pravoslavlja kao najvažnijeg obilježja srpske nacije, konzervativcima je omogućilo da imaju nešto blaži stav prema Hrvatima što je, uz konkretne političke interese obiju strana, omogućavalo izbornu suradnju s Narodnom hrvatskom strankom i pokušaj oportunističke politike prema vladi, što je prije bilo nezamislivo. 349 Nasuprot tome pripadnici radikalno-liberalne struje pravoslavlju nisu pridavali tako sveobuhvatno značenje, iz čega su izvodili svoj sustavno isticani liberalizam. Ipak stvarni idejni temelj njihovih gledišta bilo je učenje Vuka Karadžića o "Srbima triju zakona" i eksluzivizacija štokavice za srpski jezik i naciju zbog čega su oni očekivali da će svi stanovnici Dalmacije kad-tad prihvatiti "srpsku misao", odnosno srpsko nacionalno opredjeljenje. Budući su pogledi radikala bili okrenuti isključivo prema Beogradu i Cetinju, oni su odbacivali bilo kakvu mogućnost rješavanja srpskog pitanja u okviru Austro-Ugarske i više su pozornosti posvećivali nacionalnoj propagandi nego praktičnoj političkoj djelatnosti.350 Suprotnosti između konzervativaca i radikala dovele su odmah do borbe za vodstvo u Srpskoj stranici u čemu su se konzervativci pokazali uspješniji jer vrlo brzo preuzeli Upravni odbor, a zatim i Srpski glas, koji su kratko vrijeme iza

"Srbi triju vjera", Srpski glas, 36/1898.; Tihomir RAJČIĆ, n. dj., 1997., str. 260, 261.; Tihomir RAJČIĆ, "Sukobi unutar Srpske stranke u austrijskoj pokrajini Dalmaciji 1897. - 1902.", Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, sv. 41/1999., str., 257. 350 Tihomir RAJČIĆ, n. dj., 1997., str. 260, 261.; ISTI, n. dj., 1999., str. 258. 349

148

Bjelanovićeve smrti uređivali radikali Dušan Baljak i Stanislav Brkanović. 351 Kada je u drugoj polovici 1897. za urednika je postavljen Aleksandar Mitrović, Srpski glas je počeo sve više iznositi stajališta konzervativaca i okretati leđa Bjelanovićevu radikalnom naslijeđu. Čak što više, njega se posthumno nastojalo politički preobući u konzervativca. 352 Prevlast konzervativaca nije ugrozio ni pokušaj statutarnog preuređenja koji su radikali nastojali provesti na stranačkoj skupštini održanoj u Splitu 4. kolovoza 1897. Naime, iako je na skupštini osnovan poseban odbor koji je trebao razraditi nove programske odrednice i ustrojiti novi organizacijski okvir, pod nazivom "Srpsko bratstvo", čitava je stvar uskoro pala u zaborav. Razlog za to je ležao u činjenici da su radikali, uz prosvjetne i gospodarske ciljeve, "Srpskom bratstvu" namijenili ulogu foruma koji će predlagati stranačke kandidate na izborima, što bi značilo njihov jači politički utjecaj. Odbijajući ovakvo rješenje konzervativci su pozivali članstvo i simpatizere na političku koncentraciju oko vodstva stranke, odnosno Upravnog odbora u kojem su imali većinu. Istovremeno, optuživali su pripadnike inteligencije u redovima radikala da zbog svojih osobnih političkih ambicija žele stvoriti razdor u stranci koja u svakom pogledu funkcionira dobro. 353 Ipak, stvarnost nije išla na ruku konzervativcima. Pod pritiskom rastućeg unutrašnjeg sukoba, a posebno oštrih, čak i osobnih, napada od strane radikala, urednik Srpskog glasa Aleksandar Mitrović je krajem 1899. podnio ostavku. Zamijenio ga je Špiro Glišić, također predstavnik konzervativaca. Za tadašnju situaciju u Srpskoj stranci karakteristično je da Mitrović priznaje da su stajališta konzervativaca i radikala nepomirljiva te da je sukob neizbježan. "Ti su ljudi kušali (pripadnici radikalno-liberalne frakcije op. aut.) pa i danas kušaju da ovaj list narodu Na skupštini dioničara Srpskog glasa koja je održana 17. travnja 1897., dakle mjesec i pol dana nakon Bjelanovićeve smrti, glavnu je riječ vodio Nikodim Milaš. Pod njegovim utjecajem u Upravni odbor Srpske stranke i Srpskog glasa izabrana su četiri konzervativca, od kojih jedan svećenik, dok je od radikala izabran samo Dušan Baljak. "Domaće", Srpski glas, 17/1897. 352 Karakterističan primjer takvih nastojanja predstavlja izvješće Srpskog glasa sa crkvenog obreda koji je održan na Bjelanovićevu grobu u Đevrskama na prvu godišnjicu njegove smrti. Na svečanosti se, osim seljaka iz okolnih sela, okupilo 10 svećenika i kaluđera. Jedina politička ličnost koja se spominje je Aleksandar Mitrović dok ostali, posebno pripadnici radikalno-liberalne struje, ili nisu bili nazočni ili su prešućeni. "Srpstvo u borbi", Srpski glas, 2/1898.; "Naša borba", Srpski glas, 34, 37, 43, 44/1898.; "Izvještaj dr. Aleksandra Mitrovića o stanju srpskog novinstva u Austro-Ugarskoj prilikom sastanka austrougarskih slavenskih novinara", Srpski glas, 24/1898; "Domaće", Srpski glas, 11/1898. 353 "K našem sporu", Srpski glas, 41/1900. 351

149

omraze, bijedeći ga da tobože stoji pod uplivom izvjesnijeh ljudi i krugova (Milaša i konzervativaca op. aut) - piše Mitrović. 354 Sve ovo bilo je uvertira u prvi veći prijelom koji se u Srpskoj stranci dogodio u rujnu 1900. Tada je Dušan Baljak, nezadovoljan prevlašću konzervativaca, položio svoj zastupnički mandat u Dalmatinskom saboru i popratnoj izjavi najavio krizu koja će voditi u "likvidaciju stranke". Istovremeno, pokušao je od Upravnog odbora iznuditi kandidaturu na predstojećim izborima za Carevinsko vijeće, što su oni ignorirali i u Beč poslali svog čovjeka, kninskog načelnika Andriju Vujatovića.355 Daljnji razvoj događaja samo je generirao nove sukobe. Naime, izvanredni izbori za Dalmatinski sabor u izbornoj jedinici seoskih općina Knina, Drniša i Vrlike, koji su održani u siječnju 1901., donijeli su rascjep u do tada jedinstvenom srpskom biračkom tijelu. Baljka, koji se ponovo kandidirao, podržali su lokalni trgovci, koji su željeli postići veći politički utjecaj, dok je uz službenog kandidata Srpske stranke Andriju Vujatovića bilo svećenstvo koje je za sobom vodilo šire slojeve srpskog pučanstva. U takvim okolnostima, oba su srpska kandidata poražena od strane pravaša dr. Ivana Buića i narodnjaka Marka Skelina. Da poraz bude još teži Srpska stranka je na ovim izborima izgubila i jedan saborski mandat u izbornoj jedinici seoskih općina Šibenika i Skradina. 356 Usporedo s ovim, ponovo je aktualizirano pitanje vodstva stranke i nadzora nad Srpskim glasom. Na optužbe radikala za uzurpaciju vodstva stranke konzervativci su uzvratili predstavljajući se kao branitelji širokih slojeva srpsko-pravoslavne dijaspore u Dalmaciji s kojima su, tvrdi se, radikali izgubili dodir. Isticali su da "raditi Za ilustraciju nategnute atmosfere u vodstvu Srpske stranke karakteristično je i da Mitrović, odgovarajući na osobne napade iz redova radikala ističe kako su njegovi kritičari ljudi "koji u svoje vrijeme nijesu mogli ili nijesu htjeli da izuče nauke…Budući da su kao takvi (neuki op. aut.) prodani i svakog drugog smatraju takvim". "Naši dopisi" Srpski glas, 47/1899.; "Na izmaku devetnaeste", "Domaće", Srpski glas, 53/1899. 355 Konzervativci su već od prije bili ljuti na Baljka zbog toga što je u Carevinskom vijeću kritizirao projekt željeznice za južnu Dalmaciju (Metković - Dubrovnik - Zelenika u Boki kotorskoj) iza kojeg su stajali utjecajni vojni krugovi u Beču. Ovaj njegov istup smatrali su štetnim jer je potaknuo podozrivost vlade prema Srpskoj stranci što je konzervativcima otežavalo vođenje oportunističke politike. "Domaće", Srpski glas, 35, 36/1900.; "Dr. Baljak u poeziji, Dr. Pugliesi u prozi", Jedinstvo, 61/1901.; "Izborna kronika", Jedinstvo, 99, 103.;"Naknadni izbori", Narodni list, 26/1901. 356 "Iz krajine kninske", Srpski glas, 6/1901.; "Ko je kriv za razdor", Srpski glas, 9/1901.; "Naši dopisi", Srpski glas, 10/1901.; Naknadni izbori, Narodni list, 26/1901.; Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog 1901., str. 829.; Ivo PERIĆ, n. dj., 1978., str. 222, 223. 354

150

uspješno mogu samo ljudi koji žive s narodom u duševnoj zajednici, koji osjećaju njegove bolove, koji štite njegova predanja". 357 Stoga su konzervativci dugogodišnjeg načelnika Vrlike i predsjednika saborskog kluba Srpske stranke u Dalmatinskom saboru Josu Kulišića, nastojali promovirati u novog plebiscitarnog vođu koji je trebao popuniti prazninu nastalu iza smrti Save Bjelanovića. No, Kulišić bio samo produžena ruka ambicioznog episkopa Nikodima Milaša koji se nije želio izravno eksponirati u svakodnevnim političkim sukobima nego je konce vukao iz sjene. Ne prihvaćajući takvo stanje stvari Baljak je uskoro napustio stranku u čemu su ga slijedili utjecajni radikali Antonio Pugliesi iz Dubrovnika i Vladimir Trojanović iz Boke kotorske pa su unutarstranački sukobi su tijekom 1901. kulminirali do tada nezamislive razine, tj. počelo se otvoreno govoriti o rascjepu i mogućnosti osnivanja nove srpske stranke. Tu stranku trebali su činiti radikali koji su se zalagali za "čistu" ideološku politiku nacionalne propagande i radikalne opozicije prema vladi, ali i hrvatskoj politici u Dalmaciji; uz obnovu suradnje s autonomašima koja je prekinuta 1897. Konzervativci su s druge strane trebali postati stranka koja bi srpske interese štitila na način na koji je to činio Srpski klub u Banskoj Hrvatskoj, oportunističkom suradnjom s Narodnom hrvatskom strankom i vladom u Beču. 358 U ozračju rastuće krize došlo je, pod kraj ožujka 1901., do nove promjene na uredničkoj stolici Srpskog glasa. Špira Glišića zamijenio je Špiro J. Gerun, pravnik iz Dubrovnika. On je odmah pozvao na prekid unutarstranačkih sukoba ističući kako su pripadnici širih slojeva srpskog pučanstva toliko siromašni i neuki da nisu u stanju shvatiti razlog sukoba između radikala i konzervativaca. Stoga on umjesto političke borbe u prvi plan stavlja potrebu za praktičnim radom na prosvjećivanju i unapređivanju životnih uvjeta širokih slojeva srpskog pučanstva. Ipak, Gerun je 357

"Srpski narod u Dalmaciji i Dubrovniku", Dubrovnik, 2/1901.; "Novi juriš, stare petljanije", Srpski glas, 2/1901. 358 "Dubrovnik i Srbi na primorju", Dubrovnik, /1901.; "Što sad", Srpski glas, 10/1901.; "Dr. Baljak u poeziji, dr. Pugliesu u prozi", Jedinstvo, 61/1901.; "Domaće", Narodni list, 3/1901. Koliko je pozadina ove priče bila ozbiljna svjedoči Narodni list koji, prenoseći reagiranje bečkog lista Information, tvrdi da su se konzervativci željeli ujediniti sa Narodnom hrvatskom strankom i tako se vratiti na situaciju od prije 1880. Na taj bi način, tvrdi se, lakše provodili svoju oportunističkom suradnjom s vladom u Beču i tako štitili Srbe u Dalmaciji. "Domaće", Narodni list, 3/1901.

151

podržavao konzervativce, predstavljajući ih kao istinske predstavnike srpske dijaspore u Dalmaciji koji zbog jakih uporišta na sjeveru i pokrajine, gdje je središte srpskog političkog života i gdje su općine u kojima je Srpska stranka na vlasti i odakle dolazi većina srpskih zastupnika u saboru pokrajine, imaju stvarnu političku snagu u Srpskoj stranci. 359 Ubrzo nakon ovoga, u drugoj polovici 1901., sukobi su se privremeno stišali jer se očekivalo da će skupština stranke, zakazana za 25. listopada 1901. u Kninu, riješiti nagomilane probleme. To se, ipak, nije dogodilo jer su novom Upravom odboru prevlast opet imali konzervativci dok je radikalima je kao utjeha ponuđena nova prosvjetno-privredna organizacija "Srpska zora", koja je zapravo bila kopija "Srpskog bratstva", ali bez političkih atributa. Radikali ovime nisu bili zadovoljni jer nije ostvaren njihov glavni cilj, temeljno preuređenje stranke. Iako je sve ostalo po starome, zatišje koje je uslijedilo nakon kninske skupštine, omogućilo je Srpskoj stranci da organizira svoje redove i da na izbore za Dalmatinski sabor u prosincu 1901. izađe, kako-tako, jedinstveno. 360 Ipak, rascjep nije mogao biti zaustavljen. U prosincu 1902. konzervativci su, zbog njegovog sve očitijeg priklanjanja radikalima, odlučili maknuti Geruna s uredničke stolice Srpskog glasa. No, Gerun nije sjedio skrštenih ruku. Kao njegov formalni vlasnik on je Srpski glas predao radikalima, s kojima je, po svemu sudeći, bio u dogovoru. 361 Na to je konzervativni Upravni odbor objavio kako Srpski glas više nije "Ma il plebeo ti guelfo o gibelninno mai", Srpski glas, 13/1901.; "Vjenčanje i poljubac", Srpski glas, 14/1901. Naime 74% zastupnika Srpske stranke u Dalmatinskom saboru bilo izabrano na ruralnom zagorskom području na sjeveru negdašnje Mletačke Dalmacije (izborne jedinice Drniša, Knina i Vrlike; Obrovca, Benkovca i Kistanja te Šibenika i Skradina), te u zaleđa Boke kotorske (izborne jedinice seoskih općina Kotora, Herceg Novoga, Risna i Budve) gdje je koncentracija srpskog stanovništva bila najveća. To, kao i podatak da je preostalih 26% srpskih zastupnika izabrano u urbanim područjima pokrajine (izborna jedinica trgovačkih komora Zadra i izborna jedinica gradova za Dubrovnik), gdje je Srpska stranka ovisila o autonomašima, potvrđuje tradicionalni ruralni karakter zemljopisne (ali i društvene) osnovice srpskog pokreta u Dalmaciji, a s time i jak utjecaj konzervativaca. Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog 1880.- 1905.; Ivo PERIĆ, n. dj., 1978., str. 219. - 223. 360 "Sa srpske skupštine", Srpski glas, 41/1901.; "U oči skupštine", Dubrovnik, 42/1901. 361 "Bratska rasprava u tuđoj kući", Narodni list, 5/1903. Ovdje treba imati na umu da se Gerun od samoga početka deklarirao kao izdanak radikalne srpske mladeži iz Dubrovnika i da se njegova uređivačka politika nije u potpunosti slagala s gledištima konzervativaca. Osim toga njegov boravak na Kongresu srpskih novinara u 1902. u Beogradu, gdje je od srpskog kralja dobio i odlikovanje, izazvao je podozrenje vlade, što je sasvim odudaralo od oportunističkog političkog usmjerenja 359

152

službeno glasilo stranke i počeo izdavati novo glasilo pod nazivom Primorski srpski list. 362 Ovime je stvorena nova situacija, jer su usporedo izlazila dva lista koja su za sebe tvrdila da su službeno glasilo Srpske stranke: Srpski glas pod kontrolom radikala i Primorski srpski list pod kontrolom konzervativaca. Srpski glas je do broja 11. 1903. uređivao Gerun, a zatim njegovo mjesto zauzima Nikola Subotić, dok se kao formalni vlasnik potpisivao Krsto Kovačević saborski zastupnik i najistaknutiji predstavnik radikala u sjevernoj Dalmaciji. Primorski srpski list uređivao je svećenik Petar Petranović, a kao vlasnik se potpisivao predsjednik Upravnog odbora Srpske stranke Joso Kulišić. U ovakvoj situaciji na površinu su ponovo isplivale stare suprotnosti pa je u prvoj polovici 1903. vođen pravi novinski rat između konzervativaca i radikala. Aktualni spor, koji je uostalom bio povod otvorenog sukoba oko toga koji je od ova dva lista zaista službeno glasilo Srpske stranke vrlo je brzo riješen samo od sebe. Naime, usprkos tome što su konačno "osvojili" Srpski glas, radikali nisu uspjeli nametnuti svoj utjecaj čitavoj stranci pa je Srpski glas prestao biti službeno stranačko glasilo. Isto je bilo i s konzervativcima čiji je Primorski Srpski list prestao izlaziti već u svibnju 1903. Naslijedio ga Novi Srpski list kojeg je uređivao Srbin katolik Maksimilijan Sardelić i koji se uopće nije bavio sukobima u Srpskoj stranci, nego je svoj pogled okrenuo politici "novog kursa". No, ni ovo glasilo nije bilo dugog vijeka jer je prestalo izlaziti već u kolovozu 1903. 363 Ovakvo razbuktavanje unutrašnjih sukoba donijela je i konačnu kristalizaciju ideoloških gledišta obiju struja u Srpskoj stranci. Konzervativni Primorski srpski list je u svom prvom broju donio programski članak "Nit" u kojem se konzervativci deklariraju kao pristalice "austrijske državne ideje" te se u skladu s tim se zalažu za ostanak Dalmacije u austrijskom dijelu Monarhije. Također, oni se jasno ograđuju od ideje velikosrpstva, zalažući se isključivo za kulturno-prosvjetnu suradnju sa Srbima izvan Monarhije, s kojima Srpska stranka ne želi imati "nikakve političke veze… već konzervativaca. "Ma il plebeo ti guelfo o gibelninno mai", Srpski glas, 13/1901.; Tereza GANZAARAS, n. dj., 1992., str. 152 - 153. 362 "Saopštenje", Srpski glas, 49/1902.; "Na pragu nove godine", Srpski glas, 1/1903.; "Domaće viesti", Narodni list, 15/1903. 363 Tihomir RAJČIĆ, n. dj., 1998., str. 419, 420.

153

jedino duševne veze i narodne simpatije". Izlažući dalje svoj program, za koji se smatraju da se podudara s interesima vlade u Beču, konzervativci su se predstavljali kao pristalice dogovora triju naroda koji žive u Dalmaciji, što je bilo sasvim na tragu službene austrijske vlade koja je zapadni dio monarhije htjela pretvoriti u federaciju etnički uravnoteženih pokrajina. 364 Ovdje je zapravo riječ o vrhuncu evolucije oportunističke politike konzervativaca, koji su još 1900. isticali da Srpska stranka ne treba biti "dušmanska opozicija" Narodnoj hrvatskoj stranci u Dalmatinskom saboru. U tom smislu konzervativci su išli toliko daleko da su u političkom poklonstvu namjesniku Handelu 1902. istakli kako Srpska stranka "nema u programu nikakvu koncepcije koje bi bile u opreci sa državom". Stoga ne treba čudi da se, prema arhivskim podacima koje je donjo Rene Lovrenčić, iz Namjesništva u Zadru vladu u Beču izvještavalo kako je politika konzervativaca kojom je iz sjene rukovodio Milaš "umjerena i lojalna". 365 Naravno, radikali su u ovakvim stajalištima vidjeli izdaju osnovnih srpskih nacionalnih ciljeva, tj. odricanje od srpskih državotvornih ambicija na Balkanu. Stoga se oni, nasuprot konzervativcima, zalažu za povezivanje svih Srba, bez obzira na političke granice. Osim toga, radikali nisu prihvaćali postojeću strukturu vodstva stranke, posebno ne Upravni odbor, kojemu je na čelu Milaševa produžena ruka Joso Kulušić već su zahtijevali temeljito preuređenje, odnosno demokratizaciju stranke. 366 Ipak, kako je vrijeme odmicalo, ovaj unutarsrpski novinski rat se smirivao te je u drugoj polovici 1903. sasvim prestao jer su obje struje odlučile još jednom pokušati postići unutarstranački dogovor. Stoga je 14., 15. i 16. kolovoza 1903. godine u foajeu kazališta u Splitu, održana još jedna skupština Srpske stranke. Za razliku od prethodna dva neuspješna pokušaja ova je skupština donijela rješenje svih važnijih problema, ali i temeljito preuređenje Srpske stranke. Na skupštini je preuređen

364

"Nit", Primorski Srpski list, 1/1903.; Helmut RUMPLER, n. dj., 2007., str. 37, 38. "Naš izborni kompromis", Srpski glas, 45/1900.; "Nek' se i naša čuje", Srpski glas, 23/1902.; "Dva programa", Srpski glas, 26/1902.; Rene LOVRENČIĆ, Geneza politike 'novog kursa', Zagreb 1972., str. 139. 366 "Stara igra, nova napast", Srpski glas, 2/1903.; "Organ Srpske stranke", Srpski glas, 18/1903.; "Srpskom narodu u Primorju", Srpski glas, 2/1903. 365

154

organizacijski okvir Srpske stranke i revidiran njen program čemu je opširno bilo riječi na početku ovog poglavlja. 367 Ovdje tek treba ponoviti da je borbeni ton programa iz 1880. ("obrana", "buđenje i njegovanje srpske nacionalne svijesti") zamijenjen pragmatičnom konstatacijom kako "srpski narod ima pravo na razvitak". U tom kontekstu jačim isticanjem panslavizma ("pomaganje Slavenima") i "narodnog načela", odricanje od zahtijeva za podjelom Dalmacije uzduž etničkih linija, ublažavanjem odbojnosti prema sjedinjenju Dalmacije s Banskom Hrvatskom te odgađanje pitanja Bosne i Hercegovine za budućnost, Srpska stranka je napravila korak prema suradnji s hrvatskom politikom. Ovo popuštanje svakako je rezultat politike "novog kursa" ali i društvene i političke evolucije unutar srpske manjine u Dalmaciji. Naime, do početka XX. stoljeća političke ideje srpskog nacionalnog pokreta su, posredovanjem konzervativnih elita, prodrle u šire slojeve srpske dijaspore. Zbog toga više nije bilo potrebno "buđenje nacionalne svijesti" kako se to naglašava u programu Srpske stranke iz 1880. nego je bilo potrebno osigurati "pravo na razvitak. Jedini pokazatelj nastavka nacionalnog radikalizma iz prošlosti je otvoreno isticanje Karadžićeva načela o "Srbima triju zakona". 368 Iako su radikali nakon splitske skupštine zadobili odlučujući utjecaj u stranci; imali su većinu u Upravnom odboru i iz njihovih je redova bio predsjednik stranke, utjecaj konzervativaca nije bio sasvim uklonjen. Naprotiv. Oni ne samo da su spriječili radikale da Srpski glas ponovo učine službenim stranačkim glasilom, nego su ga čak uspjeli i ugasiti. Naime, na sjednici Upravnog odbora Srpske stranke održanoj u Dubrovniku 7. i 8. prosinca 1904. odlučeno je da će Srpski glas prestati izlaziti 1. siječnja 1905. Umjesto njega novo stranačko glasilo trebao je postati Dubrovnik dotadašnje lokalno glasilo stranke za južnu Dalmaciju, koji je od 30. lipnja 1905. trebao izlaziti pod imenom, Srpski list. No, to se nije dogodilo zbog zakulisnog utjecaja konzervativaca, za koje Srpski glas u oproštajnom uvodniku pod

367

"Glavne misli u organizaciji Srpske narodne stranke na Primorju", "Skupština u Spljetu", "Revidirani program Srpske stranke", Srpski glas, 32/1903. 368 "Naš program", Srpski list, 1/1880.; "Skupština u Spljetu", "Revidirani program Srpske stranke", Srpski glas, 32/1903.

155

naslovom "Morituri" kaže da su "mala grupa ljudi koja rovari protiv današnje organizacije stranke" i koju predvodi episkop Nikodim Milaš. Konzervativci ne samo da su spriječili provođenje ove odluke vodstva Srpske stranke nego su na kormilo lista Dubrovnik postavili svog čovjeka, Maksimilijana Srdelića. 369 Stoga je sukob konzervativaca i radikala nastavljen i kasnije u razdoblju koje izlazi izvan kronoloških okvira o kojima je ovdje riječ.

369

"Morituri", Srpski glas, 52/1904.

156

III. ODNOS SRPSKE STRANKE U DALMACIJI PREMA HRVATIMA Osvrćući se početkom 1887. na dotadašnju djelatnost Srpske stranke u Dalmaciji Srpski list je u prigodnom uvodniku, među ostalim istakao i ovo: "Ako je ovaj list po onoj nuždi koja ga je stvorila ustajao protiv hrvatstva to je stvar što se može žaliti koliko se hoće, ali krivica se ne može prebaciti na nas ni na naše prijatelje ni na naš narod…" nego na "hrvatske vođe". Stoga su, tvrdi se, i srpski političari u Dalmaciji "…podizali svoj glas najviše protiv političkijeh prvaka hrvatskijeh… uzdajući se da će nam nekad i hrvacki narod dati za pravo".370 Ova sažeta programska izjava jasno ilustrira najvažniju sastavnicu srpske politike u Dalmaciji, njen polemički odnos prema hrvatskoj politici, ali i Hrvatima općenito, koje se ponajprije vidjelo kao mali i slabi narod u sjeni znatno većeg i jačeg srpskog naroda. Iz ovoga stava je proizlazilo uvjerenje da su Hrvati zbog svoje "slabosti" zavidni i šovinistički raspoloženi prema Srbima pa se najvažnijim zadatkom srpske politike smatralo "obranu srpstva" i otpor "hrvaćenju". Istovremen, "slabim" Hrvatima se predlagala srbizacija kao jedini logičan smjer povijesnog razvoja koji na jugoistoku Europe vodi općem napretku. Kad je riječ o tadašnjoj hrvatskoj politici Srpska stranka se najviše bavila Narodnom (hrvatskom) strankom, koju je isprva vrlo oštro kritizirala. Kasnije, pod utjecajem niza činilaca, narodnjaci su počeli izgledati kao prihvatljiv politički partner. Nasuprot tome, pravaši su smatrani vrlo opasnim protivnikom, kako zbog hrvatskog radikalizma, tako i zbog činjenice da su pravaši Srpskoj stranci bili ozbiljan politički, pa čak i ideološki suparnik. Osim hrvatskim strankama, srpska politika u Dalmaciji se bavila, uglavnom u negativnom tonu, i istaknutim pojedincima na pozornici hrvatske politike: Mihovilom Pavlinovićem, Mihom Klaićem, Jurjem Biankinijem u Dalmaciji, te Josipom Jurjem Strossmayerom i Antom Starčevićem u Banskoj Hrvatskoj.

370

"Da se razumijemo", Srpski list, 1/1887.

157

Polemičnost srpske politike prema Hrvatima ublažena je tek početkom XX. stoljeća kada je Srpska stranka, manje - više nevoljko pristupila politici "novog kursa" i pragmatično u stranu maknula svoj velikosrpski radikalizam. 1. Srbizacija "slabih" Hrvata Za Srpsku stranku Hrvati su ponajprije bili malen i slab narod koji nema ni svoj jezik ni svoju kulturu i koji je, zbog tobožnjeg nedostatka asimilativne snage, podložan tuđim utjecajima. Stoga Srpski list, prenoseći članak iz beogradskog lista Otadžbina, ismijava knjigu Bogoslava Šuleka Hrvatski ustav ili konštitucija 1882. tvrdeći, da usprkos inzistiranju na državnom pravu Hrvati pokazuju "narodnu slabost" zbog čega ih smatra inferiornim u odnosu na Srbe. Kao dokaz za tu tvrdnju Srpski list navodi primjer hrvatskog nacionalnog središta Zagreba u kojem, kako se tvrdi, viši društveni slojevi govore njemački, obični puk kajkavski, dok se za književnost kaže da je napisana loše naučenim srpskim jezikom. Slično tome, tvrdi se da Matica hrvatska i hrvatske škole prisvajaju srpske narodne običaje i srpske narodne pjesme želeći tako nadoknaditi svoju tobožnju hrvatsku kulturnu slabost.371 Želeći dodatno potkrijepiti ovu svoju predodžbu o inferiornosti hrvatske kulture, Srpski list ide toliko daleko da donosi potpuno izmišljenu tvrdnju kako je, tada vrlo poznati hrvatski glumac Adam Mandrović, Hrvatima iz Beograda donosio najbolje domete srpske kazališne umjetnosti. 372 Prema mišljenju srpske politike u Dalmaciji ova "narodna slabost" Hrvata rezultat je utjecaja "zapadnog duha" koji je Hrvate udaljio od slavenskog "narodnog duha" koji kroz narodne pjesme i predaje čuvaju Srbi. Stoga srpska politika smatra da u Dalmaciji ne može postojati "hrvatski duh" jer taj može postojati "samo po guslarskim narodnim pjesmama" kakvih, tvrdi se, Hrvati u Dalmaciji nemaju. 371

"Podlistak", Srpski list, 46/1884.; "Balkanska Toskana", Srpski list, 45/1884.; "Zdravo da si balkanska Toskano", Srpski list, 49/1884.; "Da se razumijemo", Srpski list, 2/1887.; Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1887., str. 370 - 372. 372 Naime Mandrović nije, kako se može zaključiti iz pisanja Srpskog lista, živio i radio u Srbiji, nego je skoro pet decenija djelovao u Hrvatskoj, a samo je povremeno gostovao u Beogradu i Sofiji. Adam Mandrović, Opća enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, tom 5, Zagreb 1979., str. 300.; "Balkanska Toskana", Srpski list, 45/1884.; "Zdravo da si balkanska Toskano", Srpski list, 49/1884.

158

Dalmatinske Hrvate se zato smatra tvorbom mašte Mihovila Pavlinovića, a Narodnoj stranci se prigovara da se ne drži "narodnog imena i korijena" za koje tvrdi da su srpski, a ne hrvatski. 373 Ovdje valja imati na umu da je u XIX. stoljeću "srednja klasa u Hrvatskoj vrlo često nastala od novoasimiliranih obitelji" od kojih su mnogi "postali su veoma poznati hrvatski nacionalisti" čega su izraziti primjer bili biskup J. J. Strossmayer i August Šeonoa, koji su bili njemačkog podrijetla. Uz to valja spomenuti Bogoslava Šuleka koji je bio slovačkog podrijetla, Ljudevita Gaja čija je obitelj podrijetlom bila iz Burgundije i Slovačke, Ivana Zajca koji je podrijetlom bio Čeh i mnoge druge. 374 Isto tako važno je i tvrdnju o "krađi" narodnih pjesama sagledati u kontekstu činjenice da je tadašnji srpski nacionalni pokret narodne pjesme i gusle vidio gotovo kao esenciju srpskog narodnog duha, ali i u kontekstu tadašnjih hrvatsko-srpskih sporova oko kulturne baštine, koji se nisu odnosili samo na narodne pjesme, nego i na druga, viša kulturna dostignuća. 375 Kad je u pitanju kultura, omiljeno srpsko sredstvo za dokazivanje tobožnje hrvatske "slabosti" bila je jezična argumentacija, tj. tvrdnja da su Hrvati "primili" srpski jezik, a s njime srpski "narodni duh" i tako zapravo postali Srbi. 376 Zbog toga Srpski list zabludom smatra ideje koje je biskup Strossmayer iznio u svom poznatom govoru izrečenom u prigodi otvaranja obnovljene zgrade Akademije u Zagrebu 1884., kako bi Hrvatska na Balkanu trebala imati ulogu kakvu je Toscana imala u Italiji, pri čemu bi Zagreb igrao ulogu kulturnog središta poput Firence. 377

"Narodu", Srpski list, 32/1884.; "Don Miho Pavlinović", Srpski list, 11/1886.; "Za slogu", Srpski glas, 20/1888.; "Parlamentär o našijem stvarima", Srpski glas, 27/1888.; "Svak svoju III", Srpski glas, 7/1889. 374 Mirjana GROSS, n. dj., 1985., str. 380, 386, 387; William Brooks TOMLJANOVICH, Biskup Juraj Strossmayer: nacionalizam i moderni katolicizam u Hrvatskoj, Zagreb 2001., str. 33. - 35.; Ljubomir ANTIĆ, n. dj. str. 30. 375 Mato ARTUKOVIĆ, Ideologija srpsko-hrvatskih sporova, Zagreb 1991., str. 152 -158; ISTI, Srbi u Hrvatskoj (Khuenovo doba), Slavonski Brod 2001., str. 166, 170, 313. 376 Mirjana GROSS, n. dj., 2000., str. 163.; "Za jedinstvo", Srpski glas, 8/1889. 377 . Mirjana GROSS, Vijek i djelovanje Franje Račkog, Zagreb 2006. str. 358. Ovime je Strossmayer zapravo javno izrekao misli koje je izložio u pismu predsjedniku britanske vlade Williamu E. Gladstoneu u kojem on tvrdi da Hrvati predstavljaju "toskanski element" koji ima posebnu ulogu u povezivanju južnih Slavena i njihovu privođenju na razinu europske kulture. Zoran GRIJAK, Politička djelatnost Vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, Zagreb 2001., str. 34, 35. 373

159

Sa srpske strane se tvrdi da "Zagreb, pokraj Akademije i sveučilišta, ne može postati Firenca balkanskih zemalja" jer "tu pod uplivom Njemačke i zapada nema čistog narodnog izvora", i jer je Banska Hrvatska, sputana u okvire nagodbene autonomiije, preslaba da bi postala kulturno i političko središte. Sasvim očekivano, središtem tog "čistog narodnog izvora" proglašen je Beograd gdje, kako se s dosta pretjerivanja tvrdi, "neko od šale uzme pero i postaje književnikom". 378 Na ovakvo kulturološko pretjerivanje nadovezuje se i tvrdnja o političkoj slabosti Hrvata, tj. o njihovoj sklonosti "potčinjenosti, i zavisnosti od tuđe samovolje", jer su "lišeni bili nezavisnosti po svojevoljnoj odreci" još u srednjem vijeku, prepustivši se vlasti Mađara, a kasnije i Austrije. U XIX. stoljeću, smatra se, ostaci hrvatske političke slobode ostali su sačuvani u "nakaznom ruhu ropske državice", tj. Banske Hrvatske i njene ograničene autonomije u okviru Ugarske. 379 Nasuprot "slabim" Hrvatima srpska politika u Dalmaciji ističe predodžbu o jakom srpskom narodu koji uspješno kombinira modernizacijske utjecaje zapadnog svijeta s vlastitim nacionalnim, vjerskim i kulturnim tradicijama. Smatra se da snaga srpskog naroda proizlazi iz toga što "zauzima više teritorija" i što su "Srbi energičniji i žilaviji od Hrvata" i "manje podložni kozmopolitskim utjecajima". Zbog toga se "slabim" Hrvatima, uz dosta pretjerivanja, pripisuje zavist iz koje se onda izvodi antisrpski šovinizam hrvatske politike. Najslikovitiji primjer takvog gledanja je reakcija Srpskog lista na prethodno spomenuti govor biskupa Strossmayera o Hrvatskoj kao o balkanskoj Toskani, tj. o njenoj ulozi kulturnog središta južnih Slavena. Budući da, prema mišljenju glasila Srpske stranke, Hrvati nemaju svoj materinski jezik, "primili" su srpski koji se, međutim, u školama u Banskoj Hrvatskoj, Dalmaciji i Bosni i Hercegovini "nameću" pod hrvatskim imenom. Stoga se sva hrvatska kulturna djelatnost proglašava izmišljanjem vlastite povijesne i

378

"Vjera, narodnost i naši odnošaji V", Srpski list, 11/1881.; "Hrvatska nauka", Srpski list, 32/1885.; "Balkanska Toskana", Srpski list, 45/1884.; "Zablude", Srpski glas, 18/1888. 379 Sava BJELANOVIĆ, n. dj, 1882., str. 137.; Sava BJELANOVIĆ, Na izjav Lovre Montija, Zadar 1882., str. 45, 46.; "Dva ideala", Srpski glas, 18/1898.

160

političke veličine i stvaranjem "teorije na papiru" kojom se, doduše neuspješno, pokušava uništiti Srbe. 380 Kad je u pitanju Dalmacija, hrvatska "šovinistička" politika, prema pisanju Srpskog glasa, datira još iz doba narodnog preporoda 60.-ih godina XIX. stoljeća. Tvrdi se, naime, da je Narodna stranka najprije "…bila srpska jer se u njoj srpski mislilo i osjećalo", sve dok 70.-ih godina XIX. stoljeća u okviru narodnjačke politike nije "hrvatska ideja napredovala nasiljem". To je, navodno, proizvelo "negiranje srpskog imena" jer su Hrvati nastojali pohrvatiti Srbe kako bi ojačali vlastitu naciju. Glavnim sredstvom ove politike "pohrvaćenja" smatran je pokrajinski školski sustav, a posebno Učiteljski zavod u Arbanasima kod Zadra, za koji se tvrdilo da obrazuje učitelje-propagandiste koji progone ćirilicu i srpsko nacionalno ime i koji rade na pohrvaćenju srpske djece i mladeži. Također, hrvatsku politiku se optužuje da iz školskih knjiga nastoji potisnuti srpsko ime, da "iskrivljeni" srpski jezik Vuka Karadžića "nameće" kao hrvatski. Vođa Srpske stranke Sava Bjelanović krivicu za takvo stanje nalazi u prevelikom utjecaju svećenstva na odgoj i obrazovanje budućih učitelja. 381 "Ja mislim da učiteljište u Arbanasima ne odgovara svojem zadatku; ja držim da ne može i neće odgovarati svom zadatku dok uprava bude u rukama popovskim ili rukama ljudi koji su odgojeni u popovskim sjemeništima" jer oni propovjedaju "vjerski i narodni fanatizam" rekao je, među ostalim, Sava Bjelanović u saborskoj raspravi o školstvu 1883. Također, on je tom prilikom optužio Narodnu stranku da obrazovnim

sustavom

pokrajine

upravlja

na

osnovu

"hrvatsko-katoličke

podobnosti".382 Važnim elementom hrvatske "šovinističke" politike u Dalmaciji smatrano je i Hrvatsko starinarsko društvo osnovano 1887., s ciljem istraživanja i iskopavanja hrvatskih arheoloških spomenika u Kninu i njegovoj široj okolici. Iz perspektive 380

"O preparandiji II", Srpski list, 40/1886.; "Hrvatska nauka", Srpski list, 32/1885. Muška preparandija u Arbanasima", Srpski glas, 38/1891.; "Dvije srpske kulturne slave", Srpski glas, 18/1893.; "Analiza uvjerenja II, III", Srpski glas, 29, 33/1896.; "Još o našoj preparandiji", Srpski glas, 37/1893.; Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1894., str. 171. - 176; 1898., str. 413. - 417. 382 Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1883., str. 234 - 236. 381

161

Srpske stranke ovo je društvo izgledalo kao antisrpski usmjerena politička organizacija, pa su arheološka istraživanja koje je ono provodilo bila povod za prave male političko-novinarske ratove. Bitke tih ratova često su kulminirale stvarnim nasiljem i svoj su epilog nerijetko imale na sudu. Primjer toga je slučaj fra Luje Marune kojega su srpski seljaci, predvođeni pravoslavnim svećenicima, 1894. fizički napali i spriječili u istraživanju groblja oko crkve sv. Spasa na izvoru Cetine. Slično je bilo prilikom arheoloških istraživanja u okolici Knina godinu dana ranije, jer su pravoslavni svećenici također organizirali srpske seljake i spriječili istraživanje. U oba slučaja, po svemu sudeći, bilo je čak i pucnjave. 383 Iako je "obranu srpstva" od "hrvaćenja" redovno isticala kao svoj najvažniji cilj, srpska politika u Dalmaciji istovremeno je ustrajavala i na tezi kako "slabi" Hrvati ne mogu opstati sami, te da je srbizacija jedini logični smjer njihovog povijesnog razvoja. Razrađujući ovu misao srpski zastupnik u Dalmatinskom saboru, Srbinkatolik Ignacije Bakotić je u polemičkom saborskom dvoboju sa Mihovilom Pavlinovićem, razdvojio "hrvatstvo", odnosno pripadnost hrvatskom narodu i "hrvatsku misao", odnosno hrvatske političke težnje. Hrvatskom narodu on je priznao postojanje, no hrvatske političke ciljeve je smatrao tuđinskom tvorbom, smišljenom da ugrozi tobožnje srpsko narodno obilježje Dalmacije. U skladu s tim, Bakotić sa saborske govornice poručuje da "misao hrvatska znači tuđinstvo i prošlost, a misao srpska znači slavenstvo i budućnost" Dalmacije. 384 Na ovom tragu Srpski glas Hrvate 1890. otvoreno poziva da prihvate srpski nacionalni identitet ističući pri tome da "primajući dakle srpsko ime Hrvati ne bi u ovom slučaju ništa izgubili, već bi samo manjina pristala uz većinu, što biva obično gdje se iskreno radi o napretku". 385 Ovako shvaćeni napredak značio je ostvarenje "velikog srpskog ideala", tj. okupljanje balkanskih, ili u najmanju ruku, južnoslavenskih naroda u Veliku Srbiju, a sve u cilju pridruživanja skupini "slobodnijeh i naprednijeh naroda" Europe. Dodatno argumentirajući ovo stajalište Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1883., str. 70.; 1887., str. 333. - 334; 1890., str. 579.; "Hrvatske starine, naša krvava košulja I - V", Narodni list, 31, 32, 33, 34, 35/1894.; "Naši dopisi", Srpski glas, 33, 36/1893. 384 Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1883., str. 70. - 71. 385 "Vukov kovčežić II", Srpski glas, 41/1890. 383

162

Srpski glas u komentaru na narodni pokret u Banskoj Hrvatskoj 1903. ističe kako su Beč i Pešta Hrvatima kao čekić i nakovanj te da im je jedini izlaz iz takve situacije "jak naslon na Srbe". Čak što više, tvrdi se da i "kad bi taj naslon značio i podređenost posebnih hrvatskih interesa spram srpskim interesima i tad bi Hrvati bili na dobitku" jer bi hrvatska politika time dobila oslonac "koji inače neće lako postići". 386 Dakle "slabi" Hrvati ne mogu se nadati svome mjestu pod suncem, ako se ne oslone na Srbe i njima ne podrede svoje nacionalne i političke interese. Ova velikosrpska stajališta, koja su privremeno maknuta u stranu tek 1905. kada se Srpska stranka nevoljko priključila politici "novog kursa", predstavljaju tipičan primjer etnocentrizma i negativno intonirane "slike drugoga", što je jedan od elementa u sklopu sustava ideologije radikalnog (integralnog, ekskluzivnog) nacionalizma prisutnog u čitavoj tadašnjoj Europi, a posebno na njenom istoku. Otud i jasno izraženo srpsko uvjerenje da vrline postoje samo unutar vlastite nacije, iz čega proizlazi i inzistiranje na vlastitoj snazi slobodoljubivosti, odnosno na "slabosti" i robovskom mentalitetu Hrvata. 387

2. Polemike Srpske stranke s narodnjacima i pravašima u Dalmaciji Djelujući na političkoj pozornici Dalmacije, Srpska stranka je najviše pozornosti poklanjala dominantnoj hrvatskoj političkoj snazi u pokrajini, Narodnoj stranci koja je 1889. promijenila ime u Narodna hrvatska stranka. Odnos Srpske stranke prema narodnjacima imao je dvije faze. U prvoj fazi, tijekom 80.-ih i prve polovice 90.-ih godina XIX. stoljeća, na njih se gledalo s nepovjerenjem, pa čak i neprijateljstvom. No, u drugoj polovici 90.-ih taj se odnos promijenio, pa su narodnjaci iz srpske perspektive počeli izgledati kao poželjan politički saveznik. Uz narodnjake srpska politika je veliku pozornost poklanjala pravaškom pokretu, koji je krajem XIX. stoljeća u Dalmaciji doživio svoj uspon. Pravaštvo je, iako se na

386

"Dva idela", Srpski glas, 18/1898.; "Hrvati na ulici", Srpski glas, 16/1903. Charlton J. HAYES, n. dj., str. 165, 200, 201, 202, 225. - 229.; Eric HOBSBAWM, Nacije i nacionalizam, Zagreb 1993., str. 116, 117.

387

163

njega često gledalo s visoka, smatrano vrlo opasnim pa je Srpska stranka s pravašima vodila intenzivan novinsko-propagandni rat.

2. 1. Dva pogleda na Narodnu (hrvatsku) stranku Na početku razdoblja o kojem je ovdje riječ Srpska stranka je narodnjake optuživala da su "iznevjerili" Srbe koji su u doba narodnog preporoda, 60.-ih i 70.-ih godina XIX. stoljeća, "bili najtvrđa uzdanica Narodne stranke", i koja je zbog toga, navodno, bila srpska " jer se u njoj srpski mislilo i osjećalo". Narodnjačko vodstvo je, prema proizvoljnim tvrdnjama Srpskog glasa, nakon osvajanja većine u Dalmatinskom saboru 1870., sasvim okrenulo leđa Srbima i počelo voditi politiku hrvatskog državnog prava i promicanja hrvatstva. To, kao i porast broja Hrvata i stagnacije broja Srba među saborskim zastupnicima Narodne stranke, smatrano je razlogom zbog kojeg su Srbi 1879. napustili narodnjačke redove i stvorili posebnu političku organizaciju kojoj je za cilj imala "obranu srpstva" od "hrvatskih potvora" i pokušaja "hrvaćenja". 388 Ovdje, naravno, valja imati na umu da je hrvatsko državno pravo od samog početka bilo važan element politike Narodne stranke, toliko važan da se čak i najpoznatiji narodnjački zastupnik srpskog podrijetla Stefan Ljubiša početkom 1870.-ih zakleo da će kao zastupnik u Carevinskom vijeću u Beču provoditi takvu politiku. Stoga u pozadini ovog ideologiziranog objašnjenja srpske secesije valja vidjeti strah srpskih političara od gubitka konkretnog političkog utjecaja u Narodnoj stranci koji se očitovao u stalnom padu udjela srpskih mandata u rastućem broju narodnjačkih mandata, posebno nakon izborne pobjede 1870. 389 Osim toga riječ je 388

"Naš program", Srpski list, 1/1880.; "Analiza uvjerenja I", Srpski glas, 8/1896.; "Tri etape", Srpski glas, 4/1899. 389 Od početka narodnog preporoda broj Srba među narodnjačkim saborskim zastupnicima bio je manje-više konstantna varijabla, od 4 do 6 zastupnika, određena brojem i rasporedom srpskog stanovništva u Dalmaciji. Istovremeno, sve jače narodnjačke redove popunjavali su predstavnicima građanske elite sa područja sa hrvatskom većinom što je dovelo do smanjenja udjela Srba u narodnjačkim saborskim mandatima. Tako je nakon izbora 1861. i 1864. udio Srba u narodnjačkim saborskim mandatima iznosio impresivnih 41%, odnosno 50%. Nakon izbora 1867. taj je udio pao na 30%, a nakon narodnjačke izborne pobjede 1870. taj je udio iznosio najprije 17% pa onda 21%. Nakon saborskih izbora 1876., zadnjih prije srpske secesije 1879., udio srpskih zastupnika uz narodnjačkim redovima bio je 19%, pa je bilo očito da Srbi u Narodnoj stranci nisu bili utjecajni kao desetljeće ranije. Nikša STANČIĆ, "Pobjeda Narodne stranke na općinskim izborima u Splitu 1882. i

164

bila i o tome da su se srpski političari, ustrajno se držeći svojih grandioznih velikosrpskih vizija, odbili suočiti s jednostavnom demografskom činjenicom da su pripadnici srpske dijaspore u Dalmaciji bili manjina, čiji se udio u stanovništvu Dalmacije u drugoj polovici XIX. stoljeća smanji sa petine na šestinu. 390 Usporedo sa svime navedenim Srpska stranka je od samog početka žestoko kritizirala oportunizam narodnjačkog vodstva prema vladi u Beču, tvrdeći da je takva politika dovela do propasti domaćeg pomorstva i vinarstva, uvođenja stalno novih poreznih tereta, te neuspjeh u ostvarenju željezničke veze sa zaleđem. Narodnjake se također napadalo zbog toga što nisu bili u stanju riješiti problem sustavnog uvođenja narodnog jezika u upravni sustav pokrajine, i oduprijeti se germanizaciji. 391 Ovakav neprijateljski stav srpske politike prema narodnjacima dugo je sprječavao bilo kakav kompromis među dvjema strankama. O tome svjedoče neuspjeli narodnjačko-srpski pregovori koji su, na osnovu nacrta koji su sastavili narodnjačke vođe Miho Klaić i Gajo Bulat, vođeni tijekom 1888. Prijedlog sporazuma predviđao je zajednički izborni nastup i suradnju dviju stranaka na svim političkim razinama, od Carevinskog vijeća i Dalmatinskog sabora, do općinskih izbora. 392 Srpska stranka ovaj kompromis nije prihvatila pod vrlo općenitim i neodređenim izgovorom da je svaki dogovor saborskih klubova Narodne stranke i Srpske stranke oko praktičnih pitanja zemaljske samouprave nedovoljan, besmislen i smiješan. Umjesto toga tražila je sporazum koji je trebao obuhvatiti sva područja života s tim da Hrvati trebaju biti popustljiviji jer su oni, tobože, skrivili rascjep. U stvarnosti, iza svega je bila je nemoć srpskih političara da zauzmu zajednički stav o sporazumu s problem periodizacije narodnog preporoda u Dalmaciji", u: Hrvatski narodni preporod u Splitu, Split 1984., str. 27, 28, 35, 36.; Nikša STANČIĆ, n. dj.,1990., str. 606, 607.; Ivo PERIĆ, n. dj., 1978. str. 215. - 221. 390 Udio pripadnika srpske dijaspore u ukupnom stanovništvu Dalmacije smanjio sa 19,29%, prema statističkim promjenama iz 1844.; na 16,4% prema popisu stanovništva 1900., dakle za 2,89%. Mithad KOZLIČIĆ, Ante BRALIĆ, n. dj. str. 176; Franjo CARRARA, n. dj., str. 76 - 80.; Općinski riječnik za Dalmaciju, Beč 1908. str. 88. 391 "Naše brodarstvo", Srpski list, 8/1881.; "Dvojni izbori", Srpski list, 13/1883.; "Izvještaji o izborima", "Dnevno pitanje-naša crna pitanja", Srpski list, 21/1883.; "Otvoreno pismo", Srpski glas, 3/1883.; "Za ljubav kotlarini i istini", Srpski list, 34/1884.; "Naše škole i naši učitelji", Srpski list, 17/1885.; "Namjesnik Jovanović, pet godina austro-hrvatske politike u Dalmaciji", Srpski list, 26/1885.; "Protiv filoksere", Srpski list, 13/1888.; Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1883., str. 299.; 1886., str. 232. 392 "Dogovori", Narodni list, 92/1888.

165

narodnjacima. Vodstvo Srpske stranke u Zadru bilo je sklono pregovorima dok su Srbi iz Boke tražili da Narodni list i Srpski glas "u svoj program zapišu mir između Hrvata i Srba", da se Narodna stranka odrekne Pavlinovićeva gledišta o "političkom hrvatstvu" i da se hrvatska politika odrekne Bosne i Hercegovine u korist Srba. Istovremeno je lokalni srpski čelnik u Dubrovniku Nikša Gradi od Narodne stranke je tražio da Srbima ustupi više izbornih kotareva te da se poveća broj srpskih predstavnika u Zemaljskom odboru. Također je tražio da srpski zastupnici u Carevinskom vijeću imaju pravo djelovati neovisno od narodnjačkih zastupnika. U ovakvoj situaciji Srpski glas je na koncu prizano da su podjele unutar Srpske stranke bile tolike da je "trebalo misliti na vlastitu slogu pa tek onda na slogu s Hrvatima." 393 Zbog toga ne treba čuditi što je srpska politika 1889. na nož dočekala, manje-više kozmetičke promjene u imenu i programu Narodne stranke, kada je na vrlo blag način istaknuto pitanje sjedinjenja Dalmacije s Banskom Hrvatskom i uvođenja hrvatskog jezika u javnu upotrebu, te nastavak nastojanja da se na zakonit način "kriepi hrvatsku svijest", dok je Srbima ponuđena ravnopravnost u okviru hrvatskog državnog prava i ideologije jugoslavizma. 394 Sa srpske strane odmah je odbačena mogućnost stvaranja hrvatske države na osnovu hrvatskog državnog prava, odnosno koncept hrvatskog političkog naroda. Narodnjačka izjava kako će stranka raditi na "krijepljenju hrvatske narodne svijesti" protumačena je kao poziv na politički progon Srba. Također, sa velikom dozom Lujo VOJNOVIĆ, Srpsko hrvatsko pitanje u Dalmaciji, Split 1888., str. 45.; "Poslije sabora", Srpski glas, 8/1888.; "Kronologija 1888.", Srpski glas, 49/1890.; "Za istinu", Srpski glas, 26/1888; "Pabirci", Srpski glas, 9/1888. 394 Narodna stranka je promijenila ime u Narodna hrvatska stranka, popuštajući na taj način radikalnoj i otvorenije hrvatskoj manjinskoj struji koju je predvodio Juraj Biankini. Također, na tragu te umjerene radikalizacije, u pratećoj programskoj izjavi narodnjaci su jače istakli zahtijev za sjedinjenje hrvatskih pokrajina na osnovu hrvatskog državnog prava. Taj cilj Narodna hrvatska stranka namjeravala je ostvariti u "zgodan čas", dakle pragmatično vodeći računa o okolnostima u Monarhiji. Usporedo s time najavljen je i nastavak otpora uvođenju njemačkog jezika, nastavak nastojanja da se sasvim ponarodi školski sustav u pokrajini. Također, Narodna hrvatska stranka se zalagala za staroslavensku službu Božju, za izgradnju željezničke veze sa zaleđem i prometnu orjentaciju Bosne i Hercegovine prema jadranskim lukama. Srbima je ponuđena stara narodnjačka formula po kojoj "pod zaštitom toga hrvatskog državnog prava, Hrvati i Srbi u Dalmaciji uživaju ista prava, u svakom pogledu, kako sačinjavaju isti te jedan narod izvan kojega nepriznaje se da ima drugi u Dalmaciji". "Program Narodnog hrvatskog kluba", Narodni list, 67/1889. 393

166

političkog realizma, glasilo Srpske stranke je zaključilo da su narodnjaci ovim izmjenama svog programa željeli prikriti vlastitu nemoć da napuste neučinkovitu oportunističku politiku prema vladi u Beču, pa praznom političkom frazeologijom pokušavaju zavarati birače. 395 Neuspješni su bili i narodnjačko-srpski pregovori oko koalicije za izbore za Carevinsko vijeće 1891. jer je Srpskoj stranci opet zasmetalo narodnjačko isticanje hrvatskog državnog prava i težnje za sjedinjenjem Dalmacije s Banskom Hrvatskom. Srbima se također nije sviđalo to što narodnjaci nisu bili spremni prihvatiti široku lepezu konkretnih srpskih zahtijeva koji su se kretali od uvođenja srpskog jezika i ćirilice i izučavanja srpske povijesti u javnim školama do zahtijeva Srpske stranke da joj narodnjaci prepuste izbornu jedinicu vanjskih općina Knina i Šibenika u kojem se trebao kandidirati Sava Bjelanović. 396 Iako je već početkom 90.-ih godina XIX. stoljeća, pod utjecajem jačanja pravaštva u Dalmaciji Narodna hrvatska stranka počela izgledati umjerenije i prihvatljivije, sa stajališta srpske politike to nije bilo puno. Usprkos "kitnjastim frazama o slozi ljubavi sa Srbima", Srpski glas je narodnjake smatrao jednako antisrpski orijentiranim kao i pravaše, s tom razlikom da oni to ne ističu javno. S tim u vezi zapaža se da je jačanje pravaštva prisililo narodnjake na radikalnije javne nastupe po pitanju sjedinjenja Dalmacije s Banskom Hrvatskom. Zbog toga se smatra da su pravaši narodnjacima, iako politički protivnici, važniji od Srba, i da su zbog toga "spremni Srbe žrtvovati pravašima". 397 No, kada su se u drugoj polovici 90.-ih, svaka iz svojih pragmatičnih razloga, dvije stranke počele približavati, to je i Srpska stranka ponešto ublažila svoje negativno držanje prema narodnjacima koji su s vremenom počeli izgledati kao koristan politički saveznik. Tim više, što je Srpska

395

"Novi program novog kluba", Srpski glas, 34/1889.; "Još o programu novog kluba", Srpski glas, 35/1889. 396 "Našijem biračima", Srpski glas, 5/1891.; "U oči izbora", Srpski glas, 6, 9/1891.; "Čega nam treba", Narod, 6/1891.; "Još dvije riječi", Srpski glas, 6/1891.; "Ima Srba", Srpski glas, 7/1891; "Za izborne borbe", Srpski glas, 10/1891.; "Ne stidite se", Srpski glas, 12/1891. 397 "Izbori III", Srpski glas, 51/1901.; "Na izmaku dvadesete II", Srpski glas, 50/1899.; "Saborski pabirci VI", Srpski glas, 37/1902.

167

stranka krajem XIX. i početkom XX. stoljeća, zbog unutrašnjih sukoba i vanjskih pritisaka bila na rubu rasula. 398 Zato Srpski glas, usprkos nabrajanju problema koji opterećuju odnose dviju stranaka; situacija u Dubrovniku, gdje je na izborima 1899. srpsko-autonomaška koalicija izgubila od udruženih narodnjaka i pravaša ili situacija u Kotoru, gdje je srpsko-talijanaška koalicija od 1892. neuspješno pokušavala srušiti vlast hrvatskoautonomaške koalicije; zagovara uspostavu pragmatične narodnjačko-srpske političke suradnje. Stoga glasilo Srpske stranke koalicijski sporazum Narodne hrvatske stranke i Srpske stranke za izbore za Carevinsko vijeće 1897. opisuje kao "zamašnu novost…u životu Srpske stranke" jer "po prvi poslije toliko godina… ne čeka nas boj". Slično tome, uoči izbora za Carevinsko vijeće 1901. Srpski glas pozdravlja pogodbu sa Srpske stranke sa Narodnom hrvatskom strankom za koju kaže da je čine "umjereni Hrvati", koji priznaju narodnu posebnost Srba. 399 2. 2. "Rat, rat te rat" s pravašima Sasvim drugačiji, negativan stav Srpska stranka je imala o pravašima, koje je smatrala opasnim protivnicima. Stranka prava je nastala oko ideja Ante Starčevića koji je, crpeći nadahnuće iz nasljeđa prosvjetiteljstva, Francuske revolucije i ideologije zapadnog liberalizma XIX. stoljeća, stvorio pravašku nacionalno-integracijsku ideologiju, koju se može smatrati modernim hrvatskim nacionalizmom. Tražeći rješenja za probleme rascjepkanosti i političke ovisnosti Hrvatske, Starčević je u svom samotničkom promišljanju težio rekonstruirati i modernizirati hrvatsku naciju po francuskim i

398

Stanje u srpskim redovima bilo je toliko loše da su se narodnjaci tijekom izbora za Carevinsko vijeće 1901. bojali da će se Srpska stranka raspasti i da neće biti u stanju ispuniti koalicijski sporazum. Istovremeno, neki srpski političari su osjetili strogu ruku austrijskih vlasti koje su već otprije s nepovjerenje gledale veze dalmatinskih Srba sa Crnom Gorom i Srbijom. "Pabirci", Srpski glas, 49/1900.; "Izborna kronika", Jedinstvo, 99, 102, 103/1900.; "Dr. Baljak u poeziji, a dr. Pugliesi u prozi", Jedinstvo, 61/1901.; "Saborski pabirci", Srpski glas, 30/1902.; Tereza GANZA-ARAS, n. dj., 1992., str. 114.; Josip VRANDEČIĆ, n. dj., 2002., str. 216. 399 "Primirje ili mir", Srpski glas, 13/1897.; "Srpska stranka u Dalmaciji", Srpski glas, 16/1897.; "Naš izborni kompromis", Srpski glas, 45/1900.; "Pabirci", Srpski glas, 49/1900.; "Izbori", Srpski glas, 51/1901.; "Domaće", Srpski glas, 25, 27, 28/1899.; "Naši dopisi", Srpski glas, 38/1899.; "Preokret I", Srpski glas, 45/1901.

168

engleskim političkim uzorima. Zanesen historicizmom, on je također smatrao da su Hrvati, kao i svi narodi tadašnje Europe, "smesa različitih narodah, različite krvi", zbog čega je htio postići da se svi građani ujedinjene Hrvatske dragovoljno i bez prisile izjašnjavaju kao Hrvati. Također, cilj njegove ideološke i političke djelatnosti bio je stvoriti razumno društvo koje odgovara ljudskoj prirodi, pri čemu je hrvatski narod trebao biti zajednica nacionalno svjesnih građana. Pored Austrije, glavnom smetnjom na putu ostvarenja ovog cilja, Starčević je smatrao pripadnike "slavosrpske pasmine" tj. skupine u koju je ubrajao sve one koji su se, bez obzira na svoje narodno ili vjersko podrijetlo, zbog različitih razloga protivili njegovoj viziji samostalne Hrvatske. Za temu o kojoj je ovdje riječ, važno je reći da je Starčević sve južne Slavene smatrao ili Hrvatima ili Bugarima. U skladu s tim je doseljene pripadnike srpsko-vlaške dijaspore u Hrvatskoj vidio kao skupinu koja sa sobom nije donijela pravu nacionalnu svijest pa se zbog toga treba uklopiti u obnovljenu hrvatsku nacionalnu zajednicu. Na oblikovanje Starčevićeva odnosa prema Srbima utjecala je njegova odbojnost prema tadašnjoj slavistici po kojoj je srpsko ime bilo zajedničko svim južnim Slavenima, što je kasnije postalo važna sastavnica srpske politike općenito. 400 Nakon relativno skromnih početaka tijekom 60.-ih godina XIX. stoljeća i razdoblja mirovanja poslije neuspjele Rakovičke bune 1871., Stranka prava je od kraja 70.-ih godina XIX. stoljeća postupno postala važan politički činilac na području svih hrvatskih zemalja. Pragmatični lideri, kao što su bili Fran Folnegović, Hinko Hinković i Erazmo Barčić pokušali su Starčevićevu viziju oživotvoriti u areni dnevne politike što je rezultiralo činjenicom da su, nakon saborskih izbora 1884., pravaši postali najjača oporba Khuenovom sustavu u Banskoj Hrvatskoj. Krajem 80.-ih godina XIX. stoljeća, kada je u stranku ušao Josip Frank, počinju se stvarati uvjeti za rascjep koji se dogodio 1896. U ovo vrijeme došlo je do izvjesnog pravaškog popuštanja prema Srbima pa se, na tragu ideja koje je zastupao Mihovil Pavlinović, počelo razmišljati o mogućnosti da se u okviru hrvatske narodno-državne zajednice

400

Mirjana GROSS, n. dj., 2000., str. 16. - 32, 53. - 58, 172, 221. - 223, 225, 246, 247, 250, 257, 258, 263, 348, 349, 357, 374, 564.; Josip HORVAT, Ante Starčević, Zagreb 1990., str. 176, 185, 307, 374.

169

prizna srpska etnička i vjerska posebnost. Ovo usmjerenje navijestio je 1879. članak "Fiat lux" Hinka Hinkovića u kojem je dopuštena mogućnost priznavanja srpskog etničkog imena na hrvatskom državno-pravnom području, uz uvjet da Srbi budu "sviesni državljani hrvatski". Ova popustljivost dijelom je i rezultat nade da bi pobjeda Radikalne stranke u Srbiji mogla utjecati na prestanak prorežimske politike srpske elite u Banskoj Hrvatskoj. 401 U Dalmaciji je, nakon početne faze razvoja tijekom 80.-ih., jači uspon pravaštvo počeo tek 90.-ih godina XIX. stoljeća, kada je postalo jasno da narodnjaci nisu u stanju spriječiti gospodarsku propast pokrajine. Različite pravaške struje ujedinile su se 1894. u dalmatinsku Stranku prava koja je početkom XX. stoljeća dosegla vrhunac svoga utjecaja ugrožavajući prevlast Narodne hrvatske stranke, kako na pokrajinskoj, tako i na lokalnim razinama. Naime, nakon izbora 1901. u Dalmatinskom saboru je sjedilo osam zastupnika Stranke prava te trojica iz disidentske Hrvatske čiste stranke prava, dakle sve u svemu 11 pravaša koji su činili 27% saborskih mandata. Također, nakon općinskih izbora 1899. pravaši su, od ukupno 86 općina u tadašnjoj Dalmaciji, samostalno vladali u 24, a u još 26 bili su na vlasti u koaliciji s narodnjacima. 402 Srpska stranka je pravaše isprva gledala s visoka, najčešće se izrugujući njihovom glavnom političkom cilju: stvaranju samostalne Velike Hrvatske. Tvrdilo se kako ovaj pravaški program nije ostvariv, odnosno da je jednako fantastičan kao i pokušaj da se skoči s tornja crkve svetog Stjepana u Beču, a da se pri tom ne slomi vrat. Također, odbacuje se i pravaška zamisao o potrebi dogovora Hrvata sa svojim kraljem, odnosno carem Franjom Josipom I., jer se tvrdi da hrvatski kralj i hrvatska država ne postoje. Za njeno stvaranje, smatra Srpski list, Stranka prava bi trebala srušiti nagodbeni sustav i poremetiti političku ravnotežu ne samo u Austro-Ugarskoj nego i u Europi, za što ni pravaši ni hrvatska politika općenito, nemaju snage. Stoga, osvrćući se na "veleizdajničku" adresu Stranke prava iz 1884. u kojoj je, pored oštre kritike dualizma, traženo stvaranje ujedinjene Hrvatske koja bi pored hrvatskih

401

Mirjana GROSS, n. dj., 2000., str. 374, 547, 564. - 569, 658. - 688. Marijan DIKLIĆ, n. dj., 1998. str. 247. - 266.; ISTI, Don Ivo Prodan, Zadar 2003. str. 103, 104.; Ivo PERIĆ, n. dj., 1978., str. 62., 219. - 223.; "Izkaz obćinskih izbora 1899. po političkoj boji pojedinih obćina", Narodni list, 70/1899.

170

zemalja obuhvaćala područje od Kranjske do Bosne i Hercegovine, srpska politika pravaške zahtjeve smatra nerealnim i neostvarivim. Osim toga, Srpski list smatra da bi pravaši, s obzirom da su "hiperliberali na besjedi", prije nego počnu sklapati Veliku Hrvatsku trebali voditi računa o slobodnoj volji naroda i pričekati rezultate plebiscita u različitim pokrajinama. U tom smislu se i čak i pravaški zahtjev za sjedinjenje Dalmacije s Banskom Hrvatskom smatra činom "krajnje pohlepe, bezobzirnog nametanja i otimanja". 403 Sa srpske strane se zato tvrdilo da, zbog neostvarivosti njihova programa, pravašima ne preostaje ništa drugo nego vika i psovanje, odnosno da im je važniji politički efekt i uspjeh na izborima "nego koristi naroda". Pri tome se posebno ističe djelatnost agilnog Antinog nećaka, Davida Starčevića koji je "na glasu, jer najviše govori" i čija se saborska djelatnost vidi kao nedosljedna politička hajka, koja Hrvatima ne donosi ništa dobro. Zato Srpski list Davida Starčevića proglašava svojevrsnim saborskim zabavljačem koji vrijeđa ali i nasmijava ostale saborske zastupnike umjesto da se ozbiljno bavi važnim problemima zemlje. U tom smislu se smatra da Stranka prava svoj politički uspon 80.-ih godina XIX. stoljeća duguje teškoj gospodarskoj situaciji u Banskoj Hrvatskoj, odnosno "siromaštvu naroda" i dualističkoj hrvatskoj "političkoj ovisnosti o Mađarima".404 Važan dio srpskog gledanja na pravaše bio je i antisemitizam koji se očitovao u kritiziranju "Čivuta", tj. Židova i koji je svoje korijene imao u suparništvu između srpskih i židovskih trgovaca, što je rezultiralo činjenicom da je i srpski tisak u Banskoj Hrvatskoj vodio žestoku antisemitsku kampanju. Zbog takvog stanja stvari, Mirjana GROSS, n. dj., 2000., str. 455. - 457.; "Starčevićanstvo II", Srpski list, 36/ 1884.; "Adresa Starčevićeve stranke", Srpski list, 42/1884.; "Da se razumijemo", Srpski list, 1/1887. 404 "Šala program", Srpski list, 9/1884.;"Starčevićanstvo I - III", Srpski list, 35, 36, 37/1884.; "Adresa starčevićeve stranke", Srpski list, 42/1884.; "Hrvatski najmlađi prorok", Srpski list, 1/1885.; "Pabirci", Srpski glas, 17/1895. Ovdje na umu treba imati specifičan stil pravaške propagande koji se često svodio na to da su oštrom ironijom i pogrdama izricani prosvjedi protiv nezakonitog stanja i štetnih postupaka mađaronskog režima. U Khuenovo doba posebno je karakteristično da su zastupnici Stranke prava u Hrvatskom saboru, zaštićeni saborskim imunitetom, govorili "kroz prozor" i tako iznosili stajališta svoje stranke koja zbog cenzure nisu mogli iznositi u tisku. U tom smislu, u saborskom periodu od 1884. do 1887., posebno isticao David Starčević koji je u svojim govorima vrlo oštro interpretirao načelna stajališta svoga strica. To je, uz odobravanje pravaških zastupnika i pljesak na galerijama, u Hrvatskom saboru stvorilo ozračje neprekidne graje i galame. Mirjana GROSS, n. dj., 2000., str. 360, 363, 365, 419. - 421. 403

171

židovski trgovci se priklanjaju hrvatskoj oporbi koju su 90.-ih godina XIX. stoljeća na prvom mjestu činili pravaši. 405 U tom smislu Srpski glas ističe da se židovski trgovci "… ljute što Srbima je dobro" pa preko svog tiska u Beču i Zagrebu (Die Zeit, Neue Freie Presse, Hrvatsko pravo) "Srbima podmeću svašta". Osvrćući se na Židove Srpski glas, ističe kako "megju njima ima velik broj individua kod kojih je bezobrazluk, pokvarenost i nemoral došao do svog idela" te da su "čivutske novine podlije od hrvatskih". Zato se smatralo da je pravaštvo "sekta" koja je nastala kao "savez vjerskog fanatizma (katoličkog op. aut.) sa čifutsvom" tvoreći tako "hrvatsko čivutsvo". Čak što više bilježi se i pojava pohrvaćenja nekih Židova koji uzimaju hrvatska prezimena, Feischel iz Zemuna koji je postao Ferić, Švarca sa Sušaka koji je postao Crnković itd. Ipak, smatra se da su Židovi skloni pravašima samo zbog toga što pravaška Velika Hrvatska izgleda kao primamljiva "krava muzara" židovskih trgovaca i špekulanata. Pri tome Srpski glas posebnu pozornost obraća na židovska izdavačka poduzeća, kao što su to, tada poznati Kugli i Hartman, za koja tvrdi da "iz same namjere da napune džepove našim novcem, hranili su našu publiku nezdravim i frivolnim romanima". Sve ovo smatra se opasnim za Hrvatsku i Hrvate jer "ako Čive osjete da nemaju nikakve vajde od Velike Hrvatske" ova će pravaška ideja izgubiti "glavnu ubojnu snagu svoju".406 Sličan primjer srpskog antisemitizma bilo je i pisanje Srpskog glasa o položaju Židova u Rusiji, pri čemu se ni jednom riječju ne spominju tadašnji pogrom koji je provodila ruska vlada. Umjesto toga, glasilo Srpske stranke tvrdi da su Židovi "preplavili zapadni dio Rusije" i da su u svoje ruke preuzeli trgovinu i upropastili domaće ruske trgovce, te konstatira da ih je ruska vlada "samo nekoliko protjerla i to samo onake ljude kakve bi svaka država protjerala". 407 Osvrćući se na pravaštvo u Dalmaciji glasilo Srpske stranke je isticalo da su pristalice Ante Starčevića ovdje "pristojniji" od onih u Banskoj Hrvatskoj, odnosno Mirjana GROSS, n. dj., 2000., str. 711, 712.; Mato ARTUKOVIĆ, n. dj., 2001., str. 222. "Nešto iz Zagreba", Srpski glas, 28/1895.; "Čive dolaze na red", Srpski glas, 12/1902.; "Dokle dopire čivutski bezobrazluk", Srpski glas, 44/1902.; "Židovske špekulacije", Srpski glas, 44/1904. 407 "Iz Rusije", Srpski glas, 21/1891. 405 406

172

da im je politički stil manje radikalan, ali da im je cilj isti jer i jedni i drugi žele "Hrvatsku do Afrike", dakle Veliku Hrvatsku. 408 Također, usprkos prilično oštroj kritičnosti pravaša prema vladi u Beču i prema narodnjacima, ističe se kako je pravaštvo u Dalmaciji "prazna reklama" bez stvarnog programskog sadržaja osim antisrpskog šovinizma, tj. želje da se Srbe na području obuhvaćenim hrvatskim državnim pravom, uz pomoć iste one vlade koju kritiziraju, natjeraju da se osjećaju kao Hrvati. U tom smislu Srpski glas 1899. posebno napada tadašnju novu pravašku nadu Antu Trumbića jer je, tvrdilo se, "ovaj mladi pravaški doktor uvrtio je kanda u glavu sebi da Srbi moraju da se pretope u političke Hrvate…" 409 Istovremeno se ističe da su neki pravaši, na prvom mjestu Juraj Biankini, krenuli putem korištenja katoličke vjere za potrebe hrvatske politike poričući tako njezin univerzalni karakter iza čega, smatra se, diskretno proviruje istočna politika pape i biskupa Strossmayera. Dalmatinskim pravašima se stoga zamjera što su dopustili da "pravaštvo sad vode … popovi" koji su ga upregnuli u svoja politička kola i tako iznevjerili univerzalni karakter Katoličke crkve te vjerskom isključivošću izazivaju "vjerski rat", odvajajući vjerskim fanatizmom Hrvate od ostalih Slavena. Zbog svega toga se smatra da je pravaštvo u Dalmaciji postalo "vjersko-politička sekta koja na svom barjaku Starčevićevo ime nosi" koja je iznevjerila liberalne ideje svoga vođe Ante Starčevića. 410 Ovdje, naravno treba imati na umu da se dalmatinsko pravaštvo ponešto razlikovalo od pravaštva u Banskoj Hrvatskoj. To se prvenstveno odnosi na dosta izraženu klerikalnu notu, ali i na činjenicu da većina dalmatinskih pravaša nije odbacivala jugoslavističku tradiciju Strossmayera i Račkog. 411 Ipak, kako je vrijeme odmicalo pokazalo se da su pravaši za srpsku politiku u Dalmaciji, ponajviše za radikalni dio vodstva Srpske stranke okupljen oko Save Bjelanovića, bili vrlo opasan ideološki i politički protivnik. Naime, pravaši su "Starčevićanstvo I", Srpski list, 35/1884. "Po izjavi novog hrvatskog kluba I, II, III", Srpski glas, 19, 20, 21/1892.; Poslije sabora III", Srpski glas, 12/1899. 410 "Hrvatski čisti pravac", Srpski glas, 28/1892.; "Katoličko sveštenstvo i srpski narod", Srpski glas, 31/1892.; "Kuda ćete?", Srpski glas, 38/1892.; "Pravac i težnje sektarske štampe u Dalmaciji", Srpski glas, 28/1895. 411 Mirjana GROSS, n. dj., 2000., str. 259. - 263. 408 409

173

koristili sličan politički stil, na prvom mjestu pozivanje na liberalizam, dijelom se obraćali istom biračkom tijelu, tj. liječnicima, profesorima, učiteljima i školskoj mladeži, a u svojoj propagandi koristili i socijalna pitanja. 412 Također valja zapaziti da je pravaški radikalizam i inzistiranje na postojanju Hrvata triju vjeroispovijesti bio vrlo nalik karadžićevskom idejnom obrascu srpske politike o "Srbima triju zakona", zbog čega je pravaštvo bilo smetnja namjeri Save Bjelanovića i radikalne struje u Srpskoj stranci da pod zastavom liberalno shvaćenog srpstva okupi što više pripadnika katoličke inteligencije i na taj način preokrene nacionalne integracijske procese u tadašnjoj Dalmaciji. 413 Da je ovdje zaista bila riječ o konkurentskoj borbi za primat u razvijanju liberalne zastave na političkoj pozornici Dalmacije svjedoči zapažanje Narodnog lista iz 1883. gdje se tvrdi kako Srpska stranka napada "pravaše jer su samo oni smetnja njegovu liberalnom lovu na mlade duše". 414 O tome svjedoče i riječi koje su srpski saborski zastupnici Dušan Baljak i Vladimir Trojanović 1898. uputili pravašima, pozivajući ih da priznaju postojanje Srba na području hrvatskih zemalja, te da se približe Srpskoj stranci jer se Srbi "bore za istu takvu slobodu kao i pravaši".415 Ipak, takvo nešto nije bilo moguće jer su Srbi pravaše smatrali neprijateljima kojima je Vladimir Trojanović, koji je zbog srpskog radikalizma bio naročito

Prema zapažanjima Tereze Ganze-Aras među pristalicama pravaštva u Dalmaciji isticali su se "obrtnici, srednji i sitni trgovci, trgovački pomoćnici…zatim inteligencija, prvenstveno nižeg položaja (pisari po odvjetničkim kancelarijama, općinski činovnici), ali i oni slobodnih profesija: odvjetnici, liječnici, književnici, novinari, pa posjednici, zatim poneki općinski načelnik, župnici, dakle društvene kategorije koje u Dalmaciji tada čine srednji sloj". Istovremeno, više od pola pripadnika vodstva Srpske stranke, 53%, i malo više od jedne trećine članstva Srpske stranke, 37%, činili su pripadnici intelektualnih zanimanja, pravnici, liječnici i učitelji koji su podupirali liberaln-radikalnu struju u Srpskoj stranci i Bjelanovićev pokušaj da u Dalmaciji velikosrpstvo obučeno u liberalno i naprednjačko ruho. Tereza GANZA-ARAS, n. dj., 1992., str. 99.; Tihomir RAJČIĆ, n. dj., 1997., str. 264 - 268, 277, 278.; ISTI, Sava Bjelanović i njegova struja u Srpskoj stranci u Dalmaciji 80.-ih godina XIX stoljeća (vjerska gledišta)", Croatica Christiana periodica, god. 30 /2006., br. 58, str. 167-186. 413 "Naši dopisi", Srpski list, 28, 31/1884.; "Starčevićanstvo I, II", Srpski list, 35, 36/1884.; "Adresa starčevićeve stranke", Srpski list, 42/1884.; "Domaće", Srpski list, 24/1885; "Naši dopisi", Srpski list, 36/1886.; "Da se razumijemo", Srpski list, 1/1887.; "Naši dopisi", Srpski list, 23/1887. 414 Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1885., str.231. - 232.; 1890., str. 533;. "Bizantinizam", Narodni list, 75/1883. 415 Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1898., str 406, 440, 441. 412

174

sumnjiv austrijskim vlastima, sa saborske govornice 1902. najavio: "rat, rat, te rat".416 3. Srpska stranka o hrvatskim političarima Važan dio odnosa Srpske stranke prema Hrvatima bio je i njezin stav prema istaknutim hrvatskim političarima. U Dalmaciji su njezinu pozornost najviše privlačili Mihovil Pavlinović, Miho Klaić i Juraj Biankini, dok su joj na političkoj pozornici Banske Hrvatska najzanimljiviji bili biskup Josip Juraj Strossmayer i Ante Starčević. 3. 1. Mihovil Pavlinović Mihovilom Pavlinovićem i njegovim prethodno opisanim političkim i kulturnovjerskim gledištima, Srpska stranka bavila se mnogo i to gotovo isključivo u negativnom smislu. Pri tome, najproblematičnijom se smatrala njegova zamisao o konstituiranju "hrvatskog političkog naroda", tj. zajednice hrvatskih državljana, koji će se, bez obzira na etničko podrijetlo i vjersko opredjeljenje, zalagati za interese Hrvatske. Iz perspektive srpske politike to je izgledalo kao "pohrvaćenje" stanovnika Dalmacije, koje se uglavnom smatralo Srbima. Stoga se ističe kako bi, ako se Pavlinovićeva zamisao ostvari, Srbi "u svojoj vlastitoj zemlji, silom hrvatskog državnog prava, postali hrvatski Cigani", tj. građani drugog reda, kojima se uskraćuju sva prava. Srpskoj politici problematična su bila i Pavlinovićeva vjerskokulturna gledišta zbog kojih ga se smatralo predstavnikom "papskog katolicizma" što će reći suvremenog konzervativizma, koji je u ovo doba imao jake stranke u svim europskim zemljama. Pavlinovića se stoga optuživalo da je nakon tobožnjeg naputka iz Vatikana i u skladu sa balkanskom politikom bečke vlade, počeo izazivati razdor

416

"Saborski pabirci I", Srpski glas, 30/1902.; HR DAZD 88-1, Vlada/ Namjesništvo za Dalmaciju, Tajni spisi namjesništva, svežanj 557/1900.

175

između Hrvata i Srba u Dalmaciji, te da je Strossmayerov pomoćnik u zadatku pokatoličenja balkanskih Slavena. 417 Svemu ovome valja dodati i ustrajne srpske tvrdnje o Pavlinovićevom koristoljublju i korumpiranosti, odnosno umiješanosti u razne financijske afere, kao što je bila afera oko upravljanja općinskom kućom u Makarskoj i afera Luxardo, 418 te optužbe da je sebi osigurao raskošan život, dobivši mirovinu namjesnika Gavrila Rodića i da mu je vlada platila "šaku dukata" kao plaću za njegov poznati spis "Hrvatske razgovore". 419 Usko u vezi s tim, Pavlinovića se sa srpske strane optuživalo za simoniju, tj. nekanonsko stjecanje crkvenih položaja. "Ne kažemo da je Don Miho bio sveštenik simoničan, takva tužba na njega nije nikad imenito podignuta, ali veliki prihodi koje je on znao sebi nabaviti u vršenju tzv. štole i način kako ih je stvarao, napraviše ga strašnijem u očima onog djevičanskog puka koji je u njemu nazrijevao nekakva vilenjak"-ističe Srpski list. 420 Zbog velikog utjecaja Pavlinovićevih gledišta u Narodnoj stranci, ali i u političkom životu pokrajine općenit Srpska stranka je Pavlinovića, slično kako su to činili i autonomaši dva desetljeća ranije, podrugljivo nazivala "podgorski prorok". Također, uz veliku dozu ironije i pretjerivanja, uspoređivalo ga se sa poznatim francuskim apsolutističkim kraljem Louisom XIV. te se tvrdilo kako Pavlinović u svojim rukama pored političke, drži i konce crkvene vlasti u pokrajini, a sve u svrhu uvođenja političko-vjerske "diktature" usmjerene kako protiv Srba tako i protiv Sava BJELANOVIĆ, n. dj., 1882., str. 9, 34, 35,, 36, 37, 127, 128, 131.; Sava BJELANOVIĆ, Na izjavu… str. 50., 51. 418 Prema tvrdnjama Srpskog lista općinska uprava u Makarskoj je pod utjecajem Mihovila Pavlinovića usprkos postojanju povoljnije ponude, prostor u novoizgrađenoj općinskoj zgradi iznajmila Narodnoj čitaonici. No, umjesto da se bavi predviđenom kulturnom djelatnošću, Narodna čitaonica je prostor dala u podzakup. Također, Srpski list je Pavlinovića optuživao da je, zajedno sa trgovcem Luxardom, nelegalno zarađivao najprije na ustanku u Bosni i Hercegovini, a zatim na snabdijevanju Austro-ugarske vojske koja je te pokrajine 1878. okupirala. "Naši dopisi", Srpski list, 14/1882.; "Ko je Don Miho Pavlinović?", Srpski list, 15/1884. 419 "Ko je Don Miho Pavlinović?", Srpski list, 15/1884. Demantirajući pisanje glasila Srpske stranke, Narodni list ističe se kako naklada ovog Pavlinovićevog djela nije kupljena od strane vlade nego od strane baruna Metela Ožegovića koji je 200 kupljenih primjeraka podijelio sveučilišnoj mladeži u Zagrebu. "Istinu uoblašteni opetovano izjavljujemo", Narodni list, 5/1882. 420 "Don Miho Pavlinović", Srpski list, 11/1886. U pozadini ovih tvrdnji vjerojatno je činjenica da je Pavlinović, na račun tvrdnji o slabom zdravlju, nakon samo petnaest godina svećeničke službe uspio ishoditi umirovljenje, a zatim i povišicu mirovine. Marko ČUBELIĆ, "Pavlinovićevo župnikovanje u Drašincima i Podgori", u: Mihovil Pavlinović u književnosti i politici, urednik Nikša Stančić, Zagreb, Makarska 1990., str. 221, 222. 417

176

liberalnih sloboda općenito. Zbog svega navedenog Srpski list Pavlinovića proglašava "ocem pokvarenosti u Dalmaciji" i "srpskim krvnikom" s kojim nije bio moguć dogovor. 421 Valja svakako imati na umu da je u pozadini ovih žestokih srpskih napada na Pavlinovića stajalo i uvjerenje radikalnog dijela vodstva Srpske stranke da Pavlinovićev hrvatski konzervativizam predstavlja ozbiljnu prepreku ambicioznom planu širenja fenomena Srba katolika. Stoga se Pavlinovićeve pristalice naziva "crnom četom" koja mu omogućava sigurnu izbornu bazu u izbornoj jedinici seoskih općina Sinja, Makarske, Imotskog, Vrgoraca i Metkovića, koju Spski list zbog utjecaja Pavlinoviću sklonih franjevaca naziva "fratarskom kmetijom". 422 Ipak, sve ovo -kada bi i bilo točno- srpskoj politici nije smetalo da Pavlinovića prema potrebi proglasi "svojim", odnosno Srbinom, koji je zbog sukoba "čovječijeg srca sa popovskom umom" postao Hrvat, netolerantni katolički svećenik i, navodno, plaćenik austrijske vlade. 423 "Tražiti od Pavlinovića da se prizna Srbinom to je danas odveć kasno. Kad mu je mlado srce u prsima kucalo i primalo zvuke srpskih gusala o svom srpskom porijeklu, Pavlinović htio je seliti u Srbiju" - pisao je Sava Bjelanović 1882., aludirajući na Pavlinovićevo đačko razdoblje, tijekom druge polovice 40.-ih i prve polovice 50.-ih godina XIX. stoljeća, kada su on i njegovi prijatelji bili pod utjecajem srpske nacionalne propagande Ilije Garašanina. 424 Stoga Srpski list u nekrologu u povodu Pavlinovićeve smrti 1887. odaje "počast neobičnoj političkoj ličnosti i nenatkriljenom branitelju srpskog jezika", koji je u mladim danima, navodno, naučio od Vuka Karadžića. Dakle, Pavlinoviću se, doduše "Ko je don Miho Pavlinović", Srpski list, 15/1884.; "Naši dopisi", Srpski list, 44/1881.; "Ko vlada?", Srpski list, 32/1884.; "Odgovor Jovi Sundečiću", Srpski list, 21/1886.; "Pregled", Srpski list, 4/1887. 422 Primjer takvog stava je i dopis iz Kaštela kod Splita gdje dopisnik, vjerojatno jedan od nekoliko ovdašnjih Srba katolika, Pavlinovića napada kao vjerskog fanatika koji hrvatstvo promiče uz pomoć netolerantnog katoličanstva. Ovdje svakako treba imati na umu da su Kaštelani uvijek izričito tražili zastupnika katoličkog uvjerenja te su zbog toga bili skloni Pavlinoviću. Nikša STANČIĆ, n. dj., 1980., str. 137, 205; "Naši dopisi", Srpski list, 16/1882. 423 "Propaganda", Srpski list, 31/1885.; "Katolici u Bosni", Srpski list, 12/1886. 424 Savo BJELANOVIĆ, n. dj., 1882. str. 4, 9. Mladi Mihovil Pavlinović je, skupa sa prijateljima iz zadarskog katoličkog sjemeništa, jedno vrijeme bio pod utjecajem Garašaninove propagande i knjiga Vuka Karadžića. Taj je utjecaj trajao do sredine 50.-ih godina XIX. stoljeća pa su se neki se od Pavlinovićevih đačkih prijatelja čak pokušavali međusobno dopisivati ćirilicom, te su svoj hrvatski jezik su nazivali srpskim. Benedikta ZELIĆ-BUĆAN, n. dj., 1992., str. 11. - 25. 421

177

posthumno, ipak priznaje i jednu vrlinu, ustrajnost obranu narodnog jezika, koju se pripisuje njegovom tobožnjem srpskom podrijetlu. 425 3. 2. Miho Klaić Nasuprot Pavlinoviću Srpska stranka o Mihi Klaiću, umjerenom i oportunistički usmjerenom liberalu, kojeg se može smatrati vođom Narodne stranke i najjačom figurom dalmatinske politike 80.-ih i 90.-ih godina XIX. stoljeća, nije imala tako negativan stav. Mada se, kao i Pavlinović, zalagao za sjedinjenje Dalmacije s Banskom Hrvatskom, Klaić nije bio toliko odlučan jer je dualističku ravnotežu između Pešte i Beča smatrao prejakom preprekom. Stoga je tijekom 80.-ih godina XIX. stoljeća, sudjelujući u vladajućoj koaliciji nazvanoj "Čelični prsten" koju je organizirao carev prijatelj iz djetinstva Eduard von Taaffe, u koju je Narodna stranka stupila 1879., provodio oportunističku politiku nadajući se ponajprije jezičnim, ali i političkim i gospodarskim ustupcima vlade u Beču. Da bi takva politika bila uspješna Klaić je neophodnim smatrao očuvanje jedinstva nekadašnjeg narodnjačkog političkog kruga. Stoga je, usprkos činjenici što je srpska politika u Dalmaciji svoj prvi samostalni nastup na političkoj pozornici pokrajine iskoristila za udar na njega, Klaić sa Srpskom strankom od samih početaka njenog postojanja nastojao postići kakav-takav sporazum. 426 S druge strane, Klaić je bio neumoljiv protivnik autonomaša i prethodno spomenutih "Zemljaša", a posebno Stefana Ljubiše jer je njihovu otvorenu i bezuvjetnu potporu centralizmu njemačkih liberala u Beču, smatrao opasnom za osnovne ciljeve narodnjačke politike. Iako je kao liberal sa simpatijama gledao na onovremeni znanstveni i društveni napredak Klaić, zbog svijesti o važnosti "Post Furnera", Srpski list, 19/1887. Ovdje valja primijetiti da slično stajalište iznosi i Srbobran, glasilo Srpske samostalne stranke u Banskoj Hrvatskoj, osvrćući se na Antu Starčevića. Srbobran, naime tvrdi da je Starčević podrijetlom od pravoslavnih srpskih roditelja ali da "je promjenom vjere raskinuo s narodnošću, kao i mnogi drugi". U tom smislu ga se smatra jednim od protivnika srpstva koji svoju sposobnost može zahvaliti upravo svom, tobožnjem, srpskom podrijetlu. Mato ARTUKOVIĆ, n. dj., 1991., str. 97. 426 Alan PALMER, n. dj., str. 23, 24, 211, 230, 231.; Trpimir MACAN, n. dj., 1980., str. 90, 208. 210, 297, 298. 425

178

svećenstva za narodnjačku politiku nije dosljedno javno izražavao svoje liberalne nazore. Umjesto toga vjerska je pitanja nastojao maknuti iz dnevne politike, što je često bilo povod za sukob s Pavlinovićem. Kada je na izmaku 80.-ih XIX. stoljeća Klaićeva oportunistička politika doživjela poraz, u narodnjačkim je redovima najprije došlo do unutrašnjih sukoba, a zatim i do novog rascjepa kada su se 1892. odvojili "šestorica" na čelu s Jurjem Biankinijem. Ipak, Klaić je tijekom svoje dugogodišnje političke djelatnosti, koja je završila kada ga je smrt 1895. spriječila u preuzimanju predsjedništva Dalmatinskog sabora, svojom praktičnom politikom oportunizma u pozitivnom značenju te riječi stekao poštovanje čak i političkih protivnika. 427 Zbog toga Srpski glas, osvrćući se na Klaićevu političku djelatnost tijekom 60.-ih i u prvoj polovici 70.-ih godina XIX. stoljeća, ističe kako je on tada bio "trijezan, rodoljubiv i vješt političar" koji je predvodio borbu za "narodne ideale". Najvećom njegovom zaslugom smatrano je unutrašnje sređivanje Narodne stranke, te osvajanje i učvršćivanje njene vlasti u Dalmatinskom saboru. 428 S obzirom na činjenicu da je Srpska stranka svoju djelatnost započela političkim udarom upravo na ovog i ovakvog Klaića, tvrdilo se kako je to u stvari bila "obrana srpstva", jer je Klaić svojom djelatnošću u drugoj polovici 70.-ih godina XIX. stoljeća "iznevjerio" Srbe. Pri tome, posebno mu se zamjeralo odustajanje od "obrane jednakosti i slobode", tj. vlastitih liberalnih načela i tobožnje prihvaćanje političkog primata Mihovila Pavlinovića u vodstvu Narodne stranke. 429 Klaiću se zato često prigovaralo i da je, usprkos javnom zagovaranju hrvatskosrpske suradnje i političkog pomirenja, tijekom 80.-ih godina XIX. stoljeća nastojao uz pomoć vlade u Beču sačuvati prevlast Narodne stranke u Dalmaciji. To je smatrano opasnim za Srbe jer se u svemu vidjelo pokušaj nametanja "političkog hrvatstva", pa se Klaića optuživalo da "pod šarenim plaštem bratstva" provodi politiku koja je "gora i nedostojnija" od politike otvorenog neprijateljstva prema 427

Trpimir MACAN, n. dj., 1980., str. 211 - 238, 263- 274, 344 - 351, 394 - 397.; Jaroslav ŠIDAK, Mirjana GROSS, Povijest hrvatskog naroda g. 1860. - 1914., Zagreb 1968., str. 164. - 167. 428 "Tri etape", Srpski glas, 4/1899. 429 "Državnik Klaić", Srpski list, 16/1882.; "Dr Miho Klaić", Srpski glas, 52/1896.; "Naša borba VI" Srpski glas, 33/1898.

179

Srbima, kakvu se pripisivalo Pavlinoviću. Čak što više, tvrdilo se kako je Klaić pokazao "da su mu Srbi neprijatelji", jer odbijao prihvatiti stajalište Srpske stranke kako okupiranom Bosnom i Hercegovinom bečka vlada treba vladati u srpskom duhu. 430 Istovremeno, sa srpske strane je kritizirana i Klaićeva politika u okviru vladine koalicije premijera Taaffea, za koju se tvrdi da Dalmaciji nije donijela rješenje jezičnog pitanja, ni gospodarske poboljšice jer se Klaić i njegovi suradnici "zadovoljavaju sa mrvicama strešenim sa bogatog stola" vladajućih krugova u Beču. Zbog toga Srpski list, u povodu izbora za Carevinsko vijeće 1885. izvještava kako Klaić pred birače izlazi bez programa, odnosno da se pouzdaje u potporu austrijskih organa vlasti, posebno namjesništva. Početkom 90.-ih godina XIX. stoljeća glasilo Srpske stranke piše kako je Klaićev oportunizam počeo davati "plodove svoje žalosne", odnosno da je Klaićev politički položaj u Beču "vrlo slab" te zlurado izvještava o prosvjedima hrvatske sveučilišne mladeži u Beču u kojem su se čuli i povici "pereat Klaić" ("smrt Klaiću"). 431 Ovdje svakako treba imati na umu da položaj Mihe Klaića i narodnjačkih zastupnika u Carevinskom vijeću u Beču, zbog njihove malobrojnosti, nikad nije bio naročito jak. Zbog toga, a i zbog slabosti vladine većine i relativne snage njemačke oporbe, Klaićeva su očekivanja bila skromna i svodila su se uglavnom na jezične koncesije. 432 Na prijelazu iz 80.-ih u 90.-e godine XIX. stoljeća glasilo Srpski glas je izvještavao o političkim porazima koje narodnjaci trpe u Dalmaciji. Najtežim gubitkom smatran je narodnjački poraz u Dubrovniku gdje je na saborskim izborima 1889., a zatim na općinskim izborima 1890., pobjedu odnijela koalicija Srpske stranke i autonomaša. Zato Srpski glas ide toliko daleko da ove poraze po važnosti 430

"Izbori zastupnika velikijeh poreznika", "Poslije izbora", Srpski list, 21/1885.;"Na kome vlada na tome pravda", Srpski list, 43/1884.; "Srbima uoči izbora-posljednja riječ", Srpski list, 20/1885.; "Što smo mi?", Srpski list, 2/1886.; "Braćo, budimo načisto", Srpski glas, 29/1890. 431 "Klaić", Srpski glas, 17/1882., 26/1890.; "Izbori", Srpski list, 19/1885. 432 Devet narodnjačkih zastupnika iz Dalmacije činilo je tijekom 80.-ih i dijela 90.-ih godina XIX. stoljeća tek oko 2 % ukupnih mandata u Carevinskom vijeću, te oko 15% mandata u matičnom parlamentarnom klubu grofa Karla Hohenwarta, koji je bio tek dio Taaffeove vladine većine. William A. JENKS, n. dj., str. 118, 119.; Robert A. KANN, n. dj., 424, 425.; Trpimir MACAN, n. dj., str. 209, 210.

180

izjednačava sa srpskim političkim udarom na Klaića 1879., pri čemu je posebno važnim smatrano to što je Klaićeva oportunistička politika bila odbojna obrazovanoj i liberalno orijentiranoj mladeži, koju je Bjelanović priželjkivao u srpskom taboru. 433 Ipak, kako je vrijeme prolazilo Klaić je zbog radikalizacije hrvatske politike u Dalmaciji, vezane uz jačanje pravaštva 90.-ih godina XIX. stoljeća, u očima srpske politike počeo izgledati sve pozitivnije. Prekretnicom je smatran njegov otpor pokušaju pravaša da u Dalmatinskom saboru 1895. iniciraju raspravu o saborskoj adresi kojom se od cara trebalo zatražiti ujedinjenje Dalmacije i Banske Hrvatske. Klaićevo suprotstavljanje pravaškom prijedlogu i njegove riječi kako za raspravu o sjedinjenju Dalmacije s Banskom Hrvatskom treba čekati "zgodan čas…jer nema ništa gore nego narodu predstavljati stvari koje se ne mogu postići", odnosno kad se pokušavaju praviti političku "demonstraciju koja pitanju sjedinjenja ne koristi nego škodi", sa srpske strane su ocjenjeni kao primjer državničke mudrosti, ali i kao poticaj približavanju Narodne hrvatske stranke i Srpske stranke koje je rezultiralo stvaranjem koalicije za izbore za Carevinsko vijeće 1897. i 1901. 434 Naravno, iza svega je bila politička ideološka računica Srpske stranke koja je još od 1880. protivila otvaranju pitanja sjedinjenja Dalmacije s Banskom Hrvatskom. Zbog toga Srpski glas, pišući krajem 1895. Klaićev nekrolog, ističe kako je on bio pozitivna ličnost jer je "radio za korist ove zemlje" i jer svoj politički položaj nije koristio za postizanje osobnog materijalnog probitka. Sa srpske strane važnim se smatralo i to što je Klaić "zadržao snošljivost i prizrenje za najelementarnije srpske zahtijeve", 435 odnosno što je uvažavao poseban etnički identitet srpske dijaspore u Dalmaciji, koji su dalmatinski pravaši u to doba otvoreno negirali.

"Srpska pobjeda u Dubrovniku", Srpski glas 20/1890.; "Izborno sgodopisje","Domaće viesti", Narodni list, 20/1890. 434 Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1895., str. 30, 31.; 1898., str. 767. - 771.; "Za predstojeće izbore za Carevinsko vijeće", Srpski glas, 6/1897.; "Pred izbore", Srpski glas, 7/1897.; "Izborna kronika", Jedinstvo, 99, 102, 103/1900. 435 "Dr Mihovil Klaić", Srpski glas, 52/1896. 433

181

3. 3. Stav Srpske stranke o Jurju Biankiniju Sasvim drugačiji stav je Srpska stranka imala prema svećeniku, dugogodišnjem uredniku Narodnog lista, istaknutom narodnjačkom, a zatim i pravaškom političaru Jurju Biankiniju. Biankini je svoju karijeru novinskog urednika, zastupnika u Dalmatinskom saboru i Carevinskom vijeću, započeo 1871. kada je kao učenik i štićenik Mihovila Pavlinovića došao uređivati Narodni list. Nakon Pavlinovićeve smrti 1887., Biankini je bio na čelu skupine narodnjački saborskih zastupnika koji su bili nezadovoljni gospodarskom situacijom u Dalmaciji, pomirljivim stavom narodnjačke većine prema Srbima tražili jače isticanje hrvatstva. Nakon što je Biankini 1888. u saborskom klubu Narodne stranke sa svojim stavovima ostao u manjini, i nakon privremenog kompromisa 1889., kada su narodnjaci svojoj stranci promijenili ime u Narodna hrvatska stranka i prihvatili jače deklarativno isticanje hrvatstva, 1892. je došlo do prijeloma. Biankini je sa još petoricom saborskih zastupnika (Stjepan Buzolić, Kažimir Ljubić, Mate Šarić, Josip Paštrović i Virgil Perić) napustio narodnjačke redove i osnovao Hrvatski klub koji se 1894. priključio dalmatinskoj Stranci prava. 436 Kao pravaš i zastupnik u Dalmatinskom saboru i Carevinskom vijeću, Biankini se zalagao za ujedinjenje hrvatskih pokrajina u okviru trijalističkog, odnosno federalističkog preuređenja Austro-Ugarske. U tom smislu, bio je jedan od onih koji su 1894. i 1895., prijedlogom saborske adrese caru, neuspješno pokušali pokrenuti pitanje sjedinjenja Dalmacije s Banskom Hrvatskom. Također, Biankini je u razdoblju o kojem je ovdje riječ u Dalmatinskom saboru i Carevinskom vijeću puno govorio o nizu gospodarskih i političkih problema Dalmacije, kao što su Vinska klauzula i pitanje željezničke veze sa zaleđem, a posebno oštro je kritizirao vladu u Beču zbog nedostatka volje da Dalmaciju investicijama izvuče iz zaostalosti. Oštro je Marjan DIKLIĆ, n. dj., 1998. str. 66, 67, 120, 151, 234, 235, 237 - 239, 287, 288, 328.; Kosta MILUTINOVI, "Politički profil Jurja Biankinija", Zadarska revija, god. XXVII/1978., br. 5-6, str. 455 - 472.; Marko TROGRLIĆ, "Četiri faze političkog djelovanja Jurja Biankinija", u: Nacija i nacionalizam u hrvatskoj povijesnoj tradiciji, ur. Tihomir CIPEK, Josip VRANDEČIČ, Zagreb 2007. str. 115 - 120. 436

182

napadao vladine pokušaje uvođenja njemačkog jezika u službenu uporabu te je tražio konačno pohrvaćenje javnog života pokrajine. Iako je pripadao u krug pravaša koji su početkom XX. stoljeća pokrenuli politiku "novog kursa" i iako je podržavao ujedinjavanje hrvatskih političkih snaga, Biankini je bio nepovjerljiv i prema Mađarima i prema Srbima. Ipak, 1905. je potpisao Riječku rezoluciju, a njegovo ime nalazi se i među potpisnicima hrvatsko-srpskog sporazuma 1905. 437 Srpska stranka za Biankinija nije imala niti jednu lijepu riječ. Najprije je, tijekom 80.-ih godina XIX. stoljeća, u njemu vidjela drugorazrednu figuru narodnjačke politike, odnosno pukog izvršitelja volje Mihovila Pavlinovića i Mihe Klaića. Smatralo ga se beskarakternim i nemoralnim čovjekom koji novce koje zarađuje kao urednik i "vlasnik bogate štamparije" Narodnog lista troši na uživanje u hrani i prostitutkama, te na liječenje od sifilisa. 438 Ipak, kako je vrijeme prolazilo, Biankini je srpskoj politici počeo izgledati kao opasan protivnik. To je postalo očito nakon oštre saborske rasprava iz 1892. koja je vođena oko Biankinijeva prijedlog da se u čitankama za pučke škole u Dalmaciji koristi isključivo hrvatsko ime i kada glavnina Narodne hrvatske stranke nije podržala njegov prijedlog nego se priklonila prijedlogu srpskog zastupnika iz Dubrovnika Antuna Pulgliesija o paritetnom spominjanje hrvatskog i srpskog imena. Tijekom ove saborske rasprave srpski zastupnik Đuro Vukotić je Biankinija optužio da, kao nastavljač politike Mihovila Pavlinovića, traži "ostrakizam srpskog imena", dok mu je Sava Bjelanović poručio da "hrvaćenjem čitanki neće ništa postići jer su Srbi pretrpili gore stvari". Aludirajući na doba osmanske vladavine Srpski glas je u tom smislu otišao toliko daleko da je Biankinija optužio da uz pomoć čitanki želi

Juraj Biankini, Hrvatski biografski leksikon tom 1, Zagreb 1983., str. 747, 748.; Marjan DIKLIĆ, n. dj., 1998. str. 328, 338, 339, 348, 354, 356.; Tereza GANZA-ARAS, n. dj., 1992. str. 255, 256, 269, 270, 297, 321, 328.; Kosta MILUTINOVIĆ, "Politički lik Jurja Biankinija", Zadarska revija, god. XXVIII /1979., br. 1, str. 25 -42.; Marko TROGRLIĆ, n. dj., 2007. str. 120 - 122.; SKSt, Arhiv Ante Trumbića, M. 415/ 3, 7, "Zapisnik o sastanku klubova Hrvatske narodne stranke i Srpske narodne stranke, Zadar, dne 14. novembra 1905.", "Zapisnik o sastanku parlamentarne komisije klubova Hrvatske stranke i kluba poslanika Srpske stranke". 438 "Don Juraj Bianchini", Srpski list, 19/1885. 437

183

Srbima "oteti" djecu, slično kako su to Osmanlije otimale kršćansku djecu, puneći njima redove janjičara. 439 Kada je Biankini na čelu tzv. "šestorice" 1892. napustio Narodnu hrvatsku stranku i osnovao Hrvatski klub, koji se 1894. priključio Stranci prava, sa srpske strane su on i njegovi sljedbenici proglašeni hrvatskim šovinistima koji koriste svaku priliku da bi "napadali" i "progonili" Srbe, a sve u namjeri da ih se pohrvati. Pri tome se smatralo da Biankini u svojim planovima ozbiljno računa na to da će vlada u Beču kad - tad priznati isključivo hrvatsko narodno obilježje Dalmacije i Srbe prisiliti da se osjećaju kao Hrvati. Stoga Srpski glas ističe kako je rad na "progonstvu srpskog imena" najvažnija točka programa Hrvatskog kluba. Ideološkim izvorištem ovakve politike smatrano je, s jedne strane učenje Ante Starčevića, a s druge strane ideje austrijskih konzervativaca, pri čemu se Biankinija pogrešno povezivalo s antisemitskim dijelom tog kruga. Naime, ovdje je sa srpske strane namjerno zanemarena činjenica da se cjelokupna hrvatska politika u Dalmaciji velikim dijelo oslanjala na njemačke konzervativce okupljene oko braće Lichenstein čija je politika štitila ne-njemačke narode Austrije od liberala za koje se smatralo da žele provesti denacionalizaciju (germanizaciju) i dekristijanizaciju djece i mladeži, a ne na populističke i antisemtitske Kršćanske socijaliste Karla Lugera i njemu slične. 440 Zbog ovakve mješavine starčevićanskog liberalizma i katoličkog političkog konzervativizma Srpski glas tvrdi kako je Biankini "…personifikacija…i odraz hrvatske klerikalne većine u Dalmaciji" koja još od doba narodnog preporoda Srbe progoni zbog toga što su "rišćnani" odnosno pravoslavci. Biankinija proglašava 439

Trpimir MACAN, n. dj., 1980., str. 350, 351.; "Pobjeda istine i pravde", Srpski glas, 12/1892.; "Rad dalmatinskoga sabora", Srpski glas, 6/1894.; Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1892., str. 435, 450, 452, 522. - 526, 533, 583. - 593. 440 "Poslije izjave novog hrvatskog kluba II", Srpski glas, 21/1892.; "Pravi čistac", Srpski glas, 34/1892. Konzervativni austrijski političari, knezovi Alfred i Alois Lichenstein, zastupali su ruralno katoličko pučanstvo u alpskim područjima Monarhije. Njihova politika išla je za postizanjem veće socijalne sigurnosti radnih slojeva i očuvanjem vjere i tradicionalnih vrijednosti u društvu, posebno kroz škole, zalažući se istovremeno za napredak ne-njemačkih naroda Austrije. U ovim su se nastojanjima posebno suprotstavljali njemačkim liberalima kritizirajući njihove školske zakone za koje su smatrali da žele denacionalizirati (germanizirati) i dekristijanizirati djecu i mladež. U tom smislu najveću kontroverzu je izazvao njihov pokušaj da Katoličkoj i drugim crkvama osiguraju veći utjecaj na škole, učitelje i ukupni odgojno nastavni proces. William A. JENKS, n. dj., str. 13, 124, 127, 201, 202, 210, 219, 233, 234.

184

"nihilistom i zlotvorom Dalmacije" koji koristi "crnu četu popova i fratara" da bi propagirao

starčevićanski

radikalizam.

Istovremeno,

prigovara

mu

se

da

zloupotrebljava i dostignuća suvremenog svijeta jer "želi znanost, umjetnost, gospodarstvo upregnuti u kola njegove vjetrogonjaste politike" za koju se tvrdi da, osim progona Srba i propagiranja neostvarive ideje Velike Hrvatske, nema drugog cilja. U tom smislu Srpski glas Biankinija, usprkos njegovim agresivnom oporbenom nastupu u Dalmatinskom saboru i Carevinskom vijeću, vidi kao vladina poslušnika. Također, tvrdi da Biankinija i njegove suradnike "nije briga za gospodarske potrebe naroda nego samo za vlastiti politički račun". 441 Osvrćući se na Biankinijevu parlamentarnu praksu Srpski glas ističe da je njegov govornički stil izazivački, odnosno "surov i uvrijedljiv". Njegove duge govore i brojne interpelacije smatraju se samoreklamom, pa mu se pripisuje da je svojim agresivnim parlamentarnim stilom u Dalmatinski sabor uveo "običaj obstrukcije" tj. pokušaje da se dugim govorima, skandalima i proceduralnim otezanjem zaustave parlamentarne akcije protivnika. Zbog svega toga, Biankinija se proglašava "taštim brbljivcem" koji govornice Carevinskog vijeća i Dalmatinskog sabora, te stranice Narodnog lista koristi za samoreklamu jer "igra smišljenu političku komediju", u kojoj "gromopucateljni" patriotski govori imaju veliku ulogu. Čak što više, tvrdi se da je "pop Biankini uveo u hrvatsku politiku amerikansku reklamu" što će reći da se služio populizmom. 442 Karakterističnim se također smatra i to da je Biankini za svoju politiku oslonac pokušavao pronaći na politički "trusnim" područjima pokrajine, kao što su Vrlika i Kotor gdje je, zbog hrvatsko-srpskih političkih sukoba, ali i zbog posebnih lokalnih okolnosti, vjera igrala važnu, često odlučujuću, ulogu u političkim borbama. 443 Stoga Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1892., str. 180, 536.; 1895., str. 371.; "Izbori Kninsko-Šibenski", Srpski glas, 5/1892.; "Poslije izjave novog hrvatskog kluba II", Srpski glas, 20/1892. 442 "Pobjeda istine i pravde", Srpski glas, 12/1892.; "Po izjavi novog hrvatskog kluba I", Srpski glas, 19/1892.; "Pabirci", Srpski glas, 19/1893.; "Pabirci", Srpski glas, 19/1894.; "Iz sabora", Srpski glas, 6/1896.; "Nova podjela Balkana", Srpski glas, 34/1896. 443 U Vrlici, u kojoj su katolici činili oko 45% stanovništva vlast je držao Joso Kulišić i Srpska stranka. Kulušićevu prevlast nije uspjela ugroziti ni oštra politička ofeniziva pravaša, a zatim i narodnjaka u razdoblju nakon 1894., koja je Vrliku pretvorila u političku bojišnicu sa jasno izraženim etničko vjerskim kontroverzama. Slično je bilo i u Kotoru gdje je situaciju usložnjavala oštra podjela 441

185

je Biankinijeva politička djelatnost smatrana opasnom ne samo za Srbe nego i za javni red, ali i za njega samoga. Primjer toga je izvješće Srpskog glasa iz 1894. u kojem se ističe kako su se srpski seljaci iz okolice Vrlike htjeli s Biankinijem fizički obračunati u čemu ih je spriječio načelnik Kulišić. Slična situacija bilježi se i u Kninu gdje je Biankinijev posjet prošao uz jake mjere osiguranja. 444 Zbog svega navedenog, Biankinija se sa srpske strane smatralo nemoralnim i nasljedno zločinačkim tipom po poznatoj klasifikaciji talijanskog liječnika Cesarea Lombrosa. Njegovu djelatnost opisuje se kao "moralnu insanitas", odnosno ludilo. Smatra se da bi nakon pomnog pregleda liječnik o Biankiniju mogao imati dovoljno materijala za "lijepu patološku studiju" na tragu tada poznatog istraživača medicinske patologije J. Mülera. Vođa Srpske stranke Sava Bjelanović pri tome je išao toliko daleko da je ustvrdio kako Biankinija zbog njegovih fantastičnih i neostvarivih političkih ideja i nepromišljenih postupaka treba otpremiti u ludnicu. 445 Ovaj negativan stav Srpske stranke prema Biankiniju nije se promijenio ni u doba "novog kursa". Novi srpski list, kratkotrajno glasilo srpskih konzervativaca, prenoseći članak iz bečkog lista Wiener Allgemeine Zeitung, Biankinija 1903. opisuje kao političara "neobična fanatizma" kojeg pokreće mržnja. Nešto kasnije, 1904. radikalni Srpski glas tvrdi da je Biankini "crno-žut" tj. pristalica austrijske državne ideje spreman na unutrašnjem planu prihvatiti obnovu politike apsolutizma, a na vanjsko-političkom planu, aneksiju Bosne i Hercegovine i širenje Austro-Ugarske na Balkanu. 446

između katolika i pravoslavaca ali oštra hrvatsko-talijanaška politička podjela unutar katoličke zajednice. "Domaće", Narodni list, 90/1879.; "Domaće vijesti, Srpski list, 40/1883.; "Domaće", Srpski list, 15/1887.; Kornelije PAVASOVIĆ, n. dj., str. 27, 35, 84, 99, 100, 102, 114, 122, 144.; "Vrlika u borbi" I - X, Jedinstvo, 83. - 92./1897.; "Naš dopis", Srpski glas, 44/1890. 444 "Naši dopisi", Srpski glas, 26/1894. 445 Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1892., str. 583. - 593.; 1896., 584. - 585.; Cesare Lombroso, u: Bratoljub KLAIĆ, Rječnik stranih riječi, Zagreb 1990., str. 816.; "Müler, Johanes", Medicinska enciklopedija, vol. 4, Zagreb 1969., str. 631. 446 " Ljudi i prilike", Novi srpski list, 1/1903.; "Domaće", Srpski glas, 11/1904.

186

3. 4. Stav Srpske stranke o J. J. Strossmayeru Srpska politika u Dalmaciji je o biskupu Josipu Juraju Strossmayeru imala vrlo negativan stav koji se temeljio na pojednostavljenoj slici samo jednog dijela njegove bogate javne djelatnosti. Josip Juraj Strossmayer, đakovački biskup, političar, mecena, te osoba sa značajnim društvenim vezama u domovini i izvan nje, bio je jedna od najznačajnijih figura u Hrvatskoj u drugoj polovici XIX. stoljeća. U politici je bio posebno aktivan 60.-ih i 70.-ih godina XIX. stoljeća kada se, skupa s prijateljem i suradnikom Franjom Račkim, zalagao za poboljšanje položaja Hrvatske. Isprva je to htio postići federalizacijom Habsburške Monarhije, a kasnije stvaranjem federalne zajednice južnih Slavena, rukovodeći se u oba slučaja idejom jugoslavizma, koju je krajem 1850.-ih formulirao Rački. Radilo se zapravo o pokušaju hrvatskog oslonca na Slavene, posebno južne, što je trebalo poslužiti kao brana protiv gubitka hrvatske tradicije pod pritiskom premoći tuđih kultura. Krajem 70.-ih godina XIX. stoljeća pod utjecajem vanjskopolitičkih promjena Strossmayer i Rački su revidirali koncepciju jugoslavizma i priklonili se ideji trijalizma, odnosno pokušaju okupljanja hrvatskih zemalja unutar Monarhije. 447 Usporedo s time, oni su u Hrvatskoj uobličili u Europi rašireni liberalni katolicizam, a Strossmyer je, nakon otpora usvajanja dogme o papskoj nepogrešivosti na Prvom vatikanskom koncilu (1869. - 1871.) u stekao ugled tolerantnog katoličkog prelata. Uz to, Strossmayer se tijekom 80.-ih godina XIX. stoljeća s posebnim žarom posvetio ideji približavanja kršćanskih crkava, koja je trebala biti ostvarena međusobnim ustupcima, koji bi omogućili da se postigne zajedništvo. Posebnu pozornost posvetio je približavanju katoličke i pravoslavne crkve, oslanjajući se pri tome na ćirilometodsku tradiciju i angažman Rusije. No, ovo nastojanje je izazvalo velike kontroverze jer su pravoslavno svećenstvo i srpski

Antun ČEČATKA, Viđenje crkve J. J. Strossmayera (1815. - 1905.), Đakovo 2001., str. 257. - 269, 270. - 279.; Jure KRIŠTO, Prešućena povijest, Zagreb 1994., str. 100 - 103. 447

187

političari ova nastojanja dočekali na nož, vidjevši u njima pokušaj pohrvaćenja i pokatoličenja Srba. 448 U tom smislu je i srpska politika u Dalmaciji Strossmayerovu bogatu političku, kulturnu i crkvenu djelatnost smatrala isključivo izrazom njegove vjerske netolerantnosti odnosno njegova velikohrvatstva. Tako Srpski list (glas), prizivajući u sjećanje svojih čitalaca unijatska nastojanja austrijske vlade iz prve polovice XIX. stoljeća, Strossmayera proglašava poglavarem "austrijske-katoličke propagande" koja zastupa "novi katolički panslavizam" s ciljem da se Vatikanu podredi pravoslavne Slavene, na prvom mjestu Ruse. Smatra se također, da je Strossmayer "Hrvate podredio vjeri" te da ih je, skupa sa Starčevićem, nadahnuo "velikohrvatskom" mržnjom prema Srbima i da je njegov jugoslavizam zapravo obnovljeni pokušaj unije, odnosno pokatoličenja i pohrvaćenje Srba. 449 Ipak, imajući pred očima ugled koji je Strossmayer stekao nakon Prvog vatikanskog koncila, vođa Srpske stranke Sava Bjelanović ističe kako je on nekad bio biskup koji je "odvajao vjeru od politike" i koji je među protestantima i pravoslavcima bio poznat po svojoj tolerantnosti. Prema Bjelanovićevu mišljenju Strossmayer je kasnije, pod utjecajem Vatikana i vlade u Beču, počeo preplitati vjeru i politiku i tražiti od svih Slavena da postanu katolici. U tom je smislu i Strossmayerovo geslo "sve za vjeru i domovinu" shvaćeno kao dokaz njegova klerikalizma kojem je uspio podrediti hrvatsku politiku i čiji utjecaj "dopire na istok" odnosno na Balkan. 450 U tom smislu Srpska stranka u svojoj propagandi

Mirjana GROSS, n. dj., 1985. str. 393.; Vladimir KOŠĆAK, J. J. Strossmayer, Franjo Rački, Politički spisi, Zagreb 1971., str. 10, 11; 12, 74. - 81.; Jaroslav ŠIDAK, Mirjana GROSS, n. dj., 1968., str. 132. - 136.; William Brooks TOMLJANOVICH, n. dj., str. 278. - 284, 333. - 383.; Geert van DARTEL, Ćirilmetodska ideja i svetosavlje, Zagreb 1984., str. 31. - 38. 449 "Okružnica i hodočašće", Srpski list, 21/1881.; "Vatikan i Bosna", Srpski list, 14/1882.; "Balkanska Toskana", Srpski list, 45/1884.; "Radi bistrenja II", Srpski list, 5/1885.; "Nećemo u Velehrad", Srpski list, 9/1885.; "Hiljadu godina Metoda. Zabrana u Zadru", Srpski list, 14/1885.; "Na jedno otvoreno pismo", Srpski list, 42/1885.; "Da se razumijemo", Srpski list, 18/1886.; "Odgovor Jovi Sundečiću" Srpski list, 21/1886.; "Trojednica naša uzdanica II", Srpski list, 42/1887.; "Riječi jednog Hrvata s one i s ove strane Velebita", Srpski glas, 40/1889.; "Vukov kovčežić II", Srpski glas, 41/1890. 450 Sava BJELANOVIĆ, n. dj., str.16; "Zdravo da si balkanska Toskano", Srpski list, 45/1885. 448

188

Strossmayera gotovo sasvim poistovjećuje sa Mihovilom Pavlinovićem, a bitne razlike koje su među njima postojale, sasvim zanemaruje. 451 Sve u svemu, srpska politika u Dalmaciji, temeljeći svoj stav na vrlo reduciranoj slici njegove djelatnosti, Strossmayera vidi kao opasnog neprijatelja Srba koji im želi oduzeti vjerski, a zatim i nacionalni identitet i pretvoriti ih u katolike i Hrvate. 3. 5. Ante Starčević Još opasnijim od Strossmayera, srpska politika u Dalmaciji smatrala je Antu Starčevića. Razlog za to leži u njegovu prethodno opisanom ideološkom sklopu, a posebno u ideji Velike Hrvatske. Zbog toga je stav Srpske stranke prema Starčeviću bio vrlo neprijateljski, te je obilovao maštovitim propagandističkim tvrdnjama koje često nisu imale nikakvo uporište u stvarnosti. Tako se npr. tvrdilo da je Starčević išao toliko daleko da je Hrvate smatrao potomcima Rimljana, čije je građanske vrline pokušao uklopiti u svoju viziju nezavisne Velike Hrvatske koje se trebala protezati od "Triglava do Balkana" i koja je, uz Bugarsku, trebala biti hegemon jugoistoka Europe. Tom idejom, tvrdilo se, Starčević je "zanio veliki dio Hrvata" te im "ucijepio mržnju prema srpskom imenu i pravoslavnoj crkvi". 452 Stoga mu, ispravno uočavajući liberalnu sastavnicu njegova učenja, srpska politika prigovara nedosljednost tvrdeći kako on svojom isključivošću Srbima nastoji uskratiti osnovne liberalne slobode, odnosno pravo na vjeru, jezik i zasebnu narodnu pripadnost. Isto tako tvrdi se da je nerazumno, među narodima 451

"Vjera, narodnost i naši odnošaji", Srpski list, 17/1881.; "Na jedno otvoreno pismo", Srpski list, 42/1885.; "Pabirci", Srpski list, 32/1885.; "Don Mihovil Pavlinović", Srpski list, 11/1886.; "Još koju za istinu", Srpski glas, 27/1888. Naime, Pavlinović je zaista spadao u uzak krug crkvenih osoba u Hrvatskoj s kojima je Strossmayer posebno blisko surađivao. Povezivalo ih je zajedničko stajalište o položaju i ulozi Crkve, ljubav prema glagoljaškoj i ćirilometodskoj baštini te biskupova pomoć Narodnom listu koja je dolazila uz Pavlinovićevo posredovanje. No, među njima su postojale i razlike. Strossmayer je u sukobu u Narodnoj stranci početkom 70.-ih godina XIX. stoljeća stao na stranu Klaića i nije podržao Pavlinovićevo nastojanje da stranci nametne svoja konzervativna politička i kulturno-vjerska gledišta. Razlike su bile posebno vidljive u pitanju Bosne i Hercegovine jer je Pavlinović bio za njenu okupaciju od strane Austro-Ugarske dok se Strossmayer u početku tome protivio. Isto tako, Strossmayer nije odobravao Pavlinovićevu oštrinu i polemičnost prema Srbima. Mirjana GROSS, Agneza SZABO, n. dj., 1992. str. 452.; Mirjana GROSS, n. dj., 2000., str. 662, 670, 671.; Trpimir MACAN, n. dj., 1980., str. 214 - 217.; Dragutin PAVLIČEVIĆ, "Mihovil Pavlinović u istočnom pitanju i Bosansko-Hercegovačkom ustanku (1860. - 1878.)", u; Mihovil Pavlinović u politici i književnosti, urednik Nikša Stančić, Zagreb, Makarska 1990., str. 197. 452 "Stranke u Hrvatskoj", Srpski list, 5/1881.; "Dr. Ante Starčević", Srpski glas, 8/1896.

189

Balkana promicati ideju liberalnog hrvatstva koje će svima donijeti slobodu, dok pravaši "kod kuće" odnosno u Hrvatskom saboru "kukaju kako su Hrvati mađarski robovi". 453 Iako se Starčevićevu viziju Velike Hrvatske, zbog prethodno opisanog stava srpske politike o "slabosti" Hrvata, vidi kao "nerazumna ludorija", njegovo uvjerenje da je moguće obnoviti ponos nekada slavnog hrvatskog naroda i stvoriti Veliku Hrvatsku, smatrano je prepotentnom i opasnom idejom. Toliko opasnom da ju se, uz veliku dozu pretjerivanja, uspoređivalo sa onodobnim njemačkim imperijalističkim šovinizmom. U tom smislu, Starčevića se smatra mrziteljem ne samo Srba nego i Slavena općenito, a posebno Rusije, pa je njegov ideološki sklop proglašen apsolutnim zlom. 454 Ipak, srpska politika u Dalmaciji ne propušta registrirati Starčevićevu rusofilsku epizodu, te popuštanje njegova antisrpstva tijekom 80.-ih godina XIX. stoljeća. Iz toga se zaključuje da je ova promjena pokazatelj njegova napuštanja državno-pravne politike i približavanja prirodno-pravnim gledištima Srpske stranke. 455 Propagandistička maštovitost srpskog tiska najdalje je otišla u tvrdnji kako je Starčevićev psihološki profil, tj. njegovo samotničko vizionarstvo, izraz činjenice da je on sebe vidio kao staroslavenskog "boga Peruna" koji je "sa svojih zaoblačnih visina bacao munje i gromove na slavo-srpsku pasminu", odnosno na sve one koji nisu prihvaćali njegovu viziju hrvatske nacije, gledajući istovremeno s visoka na tadašnju austrougarsku i europsku politiku. Stoga glasilo Srpske stranke u pitanje dovodio i Starčevićev zdrav razum tvrdeći da "pri nekim njegovim izjavama i "Starčevićanstvo II, III", Srpski list, 37/1884.; "Okružnica i hodočašća", Srpski list, 21/1881. "Dr Ante Starčević", Srpski glas, 8/1896.; "Podlistak. Hrvatski Mommsen", Srpski glas, 42, 43/1899. 455 "Starčevićanstvo II", Srpski list, 36/ 1884.; "Adresa Starčevićeve stranke", Srpski list, 42/1884.; "Da se razumijemo", Srpski list, 1/1887. Naime, nakon što se Starčevićeva i Kvaternikova vjera u pomoć Francuske Napoleona III. izjalovila, njihovi pogledi počeli su se okretati prema Rusiji. Nadali su se da bi ona, zbog suparništva s oslabljenom Austro-Ugarskom, mogla pomoći ostvarenju samostalne Hrvatske. To je, tijekom 80.-ih godina XIX. stoljeća, dovelo do rusofilske faze u pravaškoj politici. U tom kontekstu je srpsko-bugarski rat 1885. probudio nadu da se sprema odlučna ruska akcija protiv Monarhije. Smatralo se naime, da je iza Bugarske u tom ratu stajala Rusija, što je, s obzirom da je Srbija bila pod utjecajem Austro-Ugarske, pojačalo hrvatsko-srpski sukob. Ipak, opće obilježje nove pravaške politike u ovom razdoblju je i popuštanje antisrpstva što je dijelom rezultat nade da bi pobjeda Radikalne stranke u Srbiji mogla utjecati na prestanak prorežimske politike Srba u Banskoj Hrvatskoj. Mirjana GROSS, n. dj., 2000., str. 538. - 592. 453 454

190

mislima treba sumnjati da je taj čovjek bio dosta pametan" i da je "nastrani razvitak njegova duha" rezultat odgoja i utjecaja iz djetinstva i mladosti iz čega se kasnije, navodno, razvila "psihoza". 456 Zbog svega navedenog Srpski glas je u Starčevićevu nekrologu 1896. ustvrdio kako njegovo najvažnije životno djelo, pravaštvo, nema velikih izgleda da nadživi svog osnivača "zato što je ta misao po sebi propala". Za Starčevića samog se kaže kako će ostati zapamćen kao onaj koji je, navodno, najviše kriv za loše odnose Hrvata i Srba. 457

4. Dva hrvatska pogleda na politiku Srpske stranke u Dalmaciji Iako su stajališta Srpske stranke o hrvatskoj politici i o Hrvatima općenito, od njenog osnivanja 1880. bila izrazito polemična trebale su proći skoro dvije godine da hrvatska politika prihvati te polemičke izazove. Razlog za ovakvu suzdržanost valja ponajprije tražiti u pomirljivom stajalištu prvog čovjeka Narodne stranke Mihe Klaića. On je smatrao da će Srpska stranka vremenom nestati kao što je nestalo i "zemljaštvo" jer je, kao i "zemljaštvo", rezultat spletki namjesnika Rodića. Pri tome Klaić nije shvaćao da iza Srpske stranke stoji srpska nacionalna i državna ideja, nego je bio uvjeren da će pod pritiskom narodnjačkog ignoriranja i prijezira "nestati neosrpstva" i da će se Srbi opet vratiti u politički okvir Narodne stranke. 458 Zato su narodnjaci Srpsku stranku 1880. i 1881. uglavnom ignorirali. S vremenom ta je suzdržanost, ipak napuštena pa je hrvatska politika u Dalmaciji na gledišta Srpske stranke reagirala na dva načina: sa narodnjačkog i sa pravaškog gledišta. 4. 1. Narodnjački pogled na Srpsku stranku Unatoč Klaićevoj suzdržanosti narodnjaci tijekom 1880. i 1881. nisu šutjeli. Tako već na samom početku 1880. Narodni list autonomaša Gustava Ivanića, koji je pristalicama osamostaljenja srpskog pokreta u Dalmaciji 1879. poslužio kao "Šala program", Srpski list, 9/1884.; "Dr Ante Starčević", Srpski glas, 8/1896.; "Analiza uvjerenja II, III", Srpski glas, 29, 33/1896.; "Podlistak. Hrvatski Mommsen", Srpski glas, 42, 43/1899. 457 "Dr Ante Starčević", Srpski glas, 8/1896. 458 Trpimir MACAN, n. dj., 1980. str. 296 - 298. 456

191

sredstvo za politički udar na Klaića, naziva "talijanaško srpskim zastupnikom". Bivše Srbe-narodnjake, Vladimira Simića, Jovu Nakićenovića i Josu Kulišića, koji su u Dalmatinskom saboru stupili u saborski klub Srpske stranke, naziva "otpadnicima" i optužuje ih da su, podržavši autonomaše u bojkotu Dalmatinskog sabora 1880., spriječili saborsku raspravu o uvođenju narodnog jezika u javnu upravu, i tako se "sdružili s narodnim neprijateljima". 459 Narodni list također donosi i vijesti o djelovanju srpskih političara u lokalnim sredinama Dalmacije, te priopćenja pojedinih osoba koje je Srpski list napadao na svojim stranicama. Pri tome posebno bilježi razdoblje neodlučnosti Jose Kulušića, koje je trajalo od srpnja 1879., kada je u Narodnom listu napao obrovačke i kistanjske birače zbog političkog udara na Klaića, do lipnja 1880. kada je pod pritskom iz srpskih redova pristupio Srpskoj stranci. Narodni list ga je zato optužio da je iznevjerio obiteljske tradicije oca Krste koji je do kraja života bio narodnjak. 460 Tijekom 1881. Narodni list suradnju Srpske stranke i autonomaša opisuje kao "narodnu izdaju" i sprječavanje "ponarođenja Dalmacije". Analizirajući program Srpske stranke narodnjačko glasilo u njoj vidi nastavljača "zemljaštva" i Ljubišina služenja bečkom centralizmu, ali i kao rezultat osobnih ambicija nekih srpskih političara, na prvom mjestu pravoslavnog konzervativaca Ljubomira Vujnovića kojeg su autonomaši, vraćajući mu političku uslugu iz 1879., u izbornoj jedinici veleporeznika u Zadru 1881. izabrali u Dalmatinski sabor. 461 Iste godine Narodni list, koristeći ne baš precizne statističke podatke, ističe da Srpska stranka kao predstavnik srpske dijaspore od oko 70 000 pripadnika, čak ni sa 40 000 eventualnih talijanskih saveznika, ne može promijeniti etnički omjer stanovništva Dalmacije i činjenicu da 360 489 Hrvata čini nadmoćnu većinu koja pokrajini daju njeno hrvatsko narodno obilježje. Priznajući Srbima "posebno

"Domaće viesti", Narodni list, 53/1879.; "Talijanaški bijes u Dalmaciji", Narodni list, 3/1880.; "Priobćeno", Narodni list 42/1880.; "Zadnje zasjedanje sabora", Narodni list, 57/1880. 460 "Naši dopisi osobiti", Narodni list, 72, 74/1880. 461 "Rodić-Jovanović", Narodni list, 9/1881.; "Branimo se", Narodni list, 63/1881. 459

192

genetičko i vjersko ime" narodnjačko glasilo ističe kako je "hrvatski barjak jamstvo pune vjerske tolerancije" i zaštite etničkih obilježja srpske dijaspore u Dalmaciji. 462 Slično je bilo i u Dalmatinskom saboru gdje, tijekom zasjedanja 1880., između zastupnika Srpske i Narodne stranke nije bilo nikakvih polemičkih iskri. Saborsko zasjedanje 1881. donijelo je tek kratku polemiku o nazivu službenog jezika u Dalmatinskog sabora. Naime, srpski zastupnik Jovo Nakićenović je za taj jezik tvrdio da je "čisto srpski", nudeći onima koji to ne žele prihvatiti kompromisni naziv "srpsko-hrvatski". Mihovil Pavlinović je oba ta imena odbacio i tražio da se jezik zove "hrvatski", jer taj naziv "ima politički značaj" i jer odgovara "većini sabora i zemlje". Juraj Biankini je sa svoje strane, odbacujući naziv "srpsko-hrvatski" za jezik Dalmatinskog sabora Srbima predbacio i savez s autonomašima za koji je ustvrdio da je "na propast Srba i Hrvata".463 Narodnjačku politiku ignoriranja Srpske stranke, koja je srpske političare jako ljutila pa su i u tome vidjeli antirspske namjere hrvatske politike, prekinuo je pod kraj 1881. Mihovil Pavlinović upustivši se u polemiku sa Savom Bjelanovićem, zbog toga što je ovaj svoje napade na njega i Narodnu stranku potpisivao kao Srbin katolik. 464 Sljedeća, 1882. godina, donijela je proširenje i zaoštravanje ove polemike koja je na koncu rezultirala spisom "Misao hrvatska i misao srpska u Dalmaciji od godine 1848 do 1882". u kojem je Pavlinović iznio čitavu kronologiju srpskog pokreta. Pavlinović je nastanak srpskog pokreta u Dalmaciji vezao uz utjecaj SPC, posebno utjecaj pravoslavnih kaluđera, te utjecaj Crne Gore, Srbije i srpskog pokreta iz južne Ugarske. Začetak srpske političke misli on je vidio u "zemljaštvu" sponzoriranom od strane dalmatinskog namjesnika Gabrijela Rodića i austrijske vlade. Prema njegovu mišljenju bit srpskog političkog programa bila je u inzistiranju na pravoslavnoj vjeri i ćirilici, koji su smatrani dvama važnim simbolima srpske nacije. Pavlinović je 462

"Bistrimo pojmove III", Narodni list, 75/1881. Prema popisu stanovništva iz 1880. u tadašnjoj Dalmaciji je živjelo 471 827 stanovnika od čega je Hrvata bilo 360 698 ili 76,45%; Srba 79 584 ili 16,87%; Talijana 27 305, odnosno 5,79%; dok su 4240, odnosno 0,9% bilo ostalih. Luigi MASCHEK, n. dj., str. XXI, 155. 463 Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1881. str. 29, 51, 77, 78. 464 "Domaće viesti", Narodni list, 91/1881.; "Nazovi Srbin katolik", Narodni list, 97/1881.

193

srpskoj politici zamjerao napadanje na Hrvate i Katoličku crkvu, poigravanje s liberalizmom iza kojeg stoji tek nešto modificirana teza Vuka Karadžića "Srbi svi i svuda", s tim da su "pravi Srbi su samo pravoslavni Srbi", te savez s autonomašima. Pavlinović je smatrao da je srpska politika u Dalmaciji opasna za Hrvate jer se protivi sjedinjenju Dalmacije s Banskom Hrvatskom, ali i nastoji prisvojiti hrvatska područja i hrvatsko kulturno-povijesno naslijeđe. 465 Ipak, narodnjaci Srpsku stranku nikad nisu prestali sagledavati u kontekstu ostalih, važnijih, problema koji su zaokupljali hrvatsku politiku: uvođenja narodnog jezika u upravi i školstvu, borbe protiv autonomaštva te sjedinjenja Dalmacije s banskom Hrvatskom. Srpsku stranku se pri tome nije vidjelo kao samostalnu opasnost, nego kao maleni, ali ipak opasni dodatak ostalim preprekama koje pred Narodnom strankom stoje u ostvarenju njenih ciljeva. Zato se prema Srbima, načelno, ne iznose netolerantna stajališta i ostavlja se prostor za dogovor i suradnju na osnovi etničke srodnost i ideologije jugoslavenstva. Kontinuitet takvog držanja ogleda se u prigodi obilježavanja petstote godišnjice Kosovske bitke 1889. Tom prilikom i Narodni list i splitsko narodnjačko glasilo Narod, pokrenuto 1884., donose pomirljivo intonirane članke koji Kosovsku bitku akcentiraju kao "tužan događaj za i Srbe i za Hrvate", a u činjenici da su u bitci sudjelovali neki vitezovi iz Hrvatske i Bosne vidi se "zavjet bratske sloge" Hrvata i Srba. 466 Ipak, pomirljivi narodnjački odnos prema Srbima je najjezgrovitije izražen u članku Dinka Politea "Austrijska Srbija" koji je izašao 1894. splitskom glasilu Narodne hrvatske stranke Jedinstvo, kako se od 1894. zvao prethodno spomenuti Narod. Osvrući se na velikosrpski program Srpske stranke Politeo tu ističe kako hrvatska politika takve zamisli mora argumentirano "pobijati, ali da one ne smiju od sporazuma odvraćati". Tvrdeći da su Hrvati "u kulturi napredniji od Srba", Politeo smatra da hrvatska politika zbog toga ima dužnost "mnogo toga mimoići" tj. prijeći

Mihovil PAVLINOVIĆ, Misao hrvatska i misao srbska u Dalmaciji, od godine 1848. do godine 1882., Split 1994., str. 24 - 27, 48 - 50, 58 - 60, 66, 68 - 71, 74. 466 "15 lipnja", Narod, 42/1889.; "Petstogodišnjica kosovske bitke", Narodni list, 50/1889. 465

194

preko mnogih srpskih šovinističkih i Srbima "u okviru hrvatskog državnog prava učiniti sve moguće koncesije".467 Dosljedno svemu ovome narodnjaci se često izruguju sa srpskim jezičnim elskluzivizmom, tvrdeći da Srpska stranka slijedeći gledišta Vuka Karadžića "za ljubav srpskom jeziku i da spase svoju narodnost…složila s talijanašima u Dalmaciji" koji istu narodnost i jezik zapravo ugrožavaju. Srpsku stranku smatra se jednim od "dva ognjišta oko kojih se okupiše šovinisti", s tim da se drugo šovinističko "ognjište" vidi u pravašima. 468 U tom kontekstu je i vođa Narodne hrvatske stranke Miho Klaić u Dalmatinskom saboru 1894., komentirajući srpske tvrdnje o "slabosti" Hrvata, srpskom zastupniku Baljku odgovorio: "Vi ste slabi da za sebe nešto isposlujete, ali imate snage da nami škodite", te je Srpsku stranku pozvao da ne inzistira na posebnim srpskim interesima u Dalmaciji, za koje je smatrao da su "umišljeni", nego na suradnju s Narodnom hrvatskom strankom. 469 U skladu s tim splitski Narod iznosi prevladavajuće optimističko stajalište narodnjaka koji su se nadali"…da će se u našim hrvatskim zemljama naći dosta poštenih i utjecajnih Srba koji će priznati hrvatsko državno pravo kao sredstvo narodnog okupljanja". 470

4. 2. Pravaški pogledi na Srpsku stranku Nasuprot narodnjacima, pravaši su u prvi plan ustrajno stavljali velikosrpski karakter politike Srpske stranke i opasnost koju ona sa sobom nosi za Hrvate. Tako Katolička Dalmacija već u povodu izbora za Carevinsko vijeće 1879., izvještava da pravoslavni konzervativci pripremaju politički udar protiv Narodne stranke i Mihe Klaića, koji se uzalud nadaju sporazumu. 471

Osvrćući se kasnije na

srpsku politiku Katolička Dalmacija bilježi kako liberali u vodstvu Srpske stranke za 467

"Austrijska Srbija", Jedinstvo, 46/1895. "Srbi", Jedinstvo, 59/1895. 469 Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1894., str. 296. 470 "Split", Narod, 35/1892. 471 "Dopisi", Katolička Dalmacija, 65/1879.; "Profesor Risto Kovačević i dubrovački Slovinac, Katolička Dalmacija, 67/1879. 468

195

veliosrpsku političku promidžbu uspješno koriste vjeru, te da Hrvatima pokušavaju oteti njihov jezik. Prema njenom mišljenju stvarni cilj srpske politike je konverzija katolika na pravoslavlje, pri čemu se "srpstvo", odnosno srpski nacionalizam vidi kao "podređeno sredstvo" za ostvarenje takvog cilja. 472 Najpoznatiji pripadnik ove pravaške skupine i urednik Katoličke Dalmacije, Ivo Prodan, je u svom spisu znakovitog imena Dva dokumenta srbskih težnji na hrvatskoj zemlji, analizirao pozadinu procesa osamostaljenja srpskog pokreta, od pokušaja srpskih političara u sjevernoj Dalmaciji da 1873. ucjene vođu Narodne stranke Mihu Klaića do konačnog političkog udara protiv njega u srpnju 1879. Prodan u pozadini svega vidi prste pravoslavnog svećenstva, odnosno pravoslavnih konzervativaca, za koje smatra su u službi namjesnika Gavrila Rodića i bečke vlade. Inzistiranju na posebnoj srpskoj narodnosti u Dalmaciji i nastojanje da se Bosna i Hercegovina veže uz Dalmaciju, odnosno Cislataniju Prodan je vidio kao pokušaj da se ove zemlje političkom agitacijom pridobiju za srpstvo i tako "rezerviraju" za buduću Veliku Srbiju. 473 U svom drugom spisu o ovom pitanju, pod nazivom La secchia rapita ili Obračun izmedju Srba i Hrvata, Prodan je pobijao srpske tvrdnje o tobožnjem hrvatskom "otimanju" srpskog jezika, koje se temelje na uskrivljenim tezama Pavela Šafarika, Franca Miklošića, a naročito Vuka Karadžića. "Uočavajući sasvim točno u Vukovoj nacionalističkoj teoriji opasnost od umjetnog stvaranja Srba…tamo gdje ih nikad nije bilo" Prodan je smatrao da autohtoni Srbi žive istočno od Drine, dok je one zapadno Drine smatra proizvodom vjerske propagande SPC i političke propagande iz Beograda. Stoga, uočavajući tradicionalne pravoslavne korijene ovdašnjeg pokreta u Dalmaciji, Prodan je ovdašnjoj srpskoj politici zamjerao "stvaranje umjetnih Srba" tvrdeći da je pravoslavna "vjera onaj lončić u kojem se kod nas uzgaja neusađeni

"Srpski list i kaluđeri jednako slobodnjaci", Katolička Dalmacija, 98/1891.; "Naši dopisi, Katolička Dalmacija, 60/1884; "Srpski fanatizam", Katolička Dalmacija, 13/1890. 473 Ivo Prodan, n. dj., 1879., str. 3, 5, 13, 20 - 22. 472

196

srbski cviet". S obzirom da je Prodan poistivjećivao državu i narod to je i Srbe u hrvatskim zemljama smatrao hrvatskim državljanima pravoslavne vjere. 474 Pravaško glasilo Crvena Hrvatska koje je počelo izlaziti u Dubrovniku 1891., pod uredništvom Frana Supila, u programskom članku "Velika Srbija" ističe kako je "politička srpska misao" u Dalmaciju uvezena iz Srbije, koja je "precijenivši svoju moć, začela fantastičnu misao da će okupiti oko sebe" sve okolnje narode i tako postati "Pijemont Balkana". Prema mišljenju Crvene Hrvatske "između vjerske i narodne srpske misli nema nikakve razlike" pa veliko-srpska politika "u svakom (pravoslavnom op. aut) svećeniku nalazi odana borca". Stoga Crvena Hrvatska tvrdi da je da u Dalmaciji "srpstvo nije plod narodnog osvjedočenja nego čisto vjerska stranka" čija se politička računica zasniva na težnji pravoslavnih konzervativaca da sve pravoslavce obuhvate srpstvom i na težnji Save Bjelanovića da takvu predodžbu izmjeni isticanjem "Srpstva triju zakona", po uzoru na Vuka Karadžića. Uočavajući nepomirljivu suprotnost između tih gledišta dubrovačko pravaško glasilo smatra da pravoslavni konzervatici koji čine temelj srpske politike neće prihvatiti Bjelanovićeva gledišta jer ako "u ime vjerske tolerancije zaluta koji katolik i muhamedanac u srpstvo" to je ipak manje profitabilno za srpsku politiku nego isticanje vezanje srpstva uz pravoslavlje. 475 S obzirom da je Crvena Hrvatska bila pravaško glasilo za jug tadašnje Dalmacije, prvenstveno Dubrovnik, karakteristična je serija članaka pod nazivom "Moda", u kojima je srpstvo u Dubrovniku opisano kao politička moda koju su dubrovački gimnazijski profesori proširili na školsku mladež, ali koja je obuhvatila neke pripadnike

širih

slojeva

stanovništva

grada,

na

prvom

mjestu

obrtnike.

Objašnjavajući korjene ove političke mode Crvena Hrvatska ističe odbojnost Dubrovčana prema austrijskoj vlasti zbog čega su neki napustili hrvatstvo okrenuli pogled prema Balkanu, nadajući se pomoći iz Srbije. Uz to, smatra se da je na nastanak srpske političke mode u Dubrovniku utjecao i filolog Franc Miklošić, koji don Ivo PRODAN, La secchia rapita ili Obračun izmedju Srba i Hrvata, Zadar 1889., str. 9 - 17, 120, 122, 123.; Marjan DIKLIĆ, n. dj., 2003., str. 33, 34.; ISTI, n. dj., 1998. 154 - 156. 475 "Veliko-Srbi", Crvena Hrvatska, 45/1892.; "Velika Srbija", Crvena Hrvatska, 94/1891.; "Dokazi", Crvena Hrvatska, 35/1898. 474

197

je u mladosti bio ilirac, da bi se u kasnijem životi isticao mržnjom prema Hrvatima. 476 Narodni list, nakon što je 90.-ih godina XIX. stoljeća postao pravaško glasilo, ističe kako Srpska stranka u Dalmaciji zapravo velikosrpska propagnadna organizacija koja djeluje s pogledom na budućnost kada bi, prema velikosrpskim planovima, "naše hrvatske zemlje" trebale "postati plijen Crne Gore ili Srbije" koje se među sobom otimaju za primat u ostvarivanju velikosrpskih ciljeva na Balkanu. Razmatrajući etnička i jezična stajališta Srpske stranke Narodni list ističe da stvarni temelj srpske politike u Dalmaciji nisu prethodno spomenuti etnički i jezični argumenti koje ona koristi u polemičkim obračunima nego "odlučno je to da svi oni koji se u Dalmaciji nazivaju Srbima, protive se hrvatskim političkim aspiracijama" tj. ujedinjenju hrvatskih pokrajina na osnovu hrvatskog državnog prava. U tom smisli se tvrdi da za Srpsku stranku njenog vođu Savu Bjelanovića "srpstvo nema granica" tj. srpska politika nastoji protegnuti svoju velikosrpsku misao i tamo gdje uopće nema Srba. Narodni list, slično kao i Katolička Dalmacija i Crvena Hrvatska, usprkos srpskom isticanju liberalizma, pravoslavlje i pravoslavne svećenike vidi kao oslonac srpske politike u Dalmaciji. 477 Nasuprot tome Narodni list smatra prirodnim da se "etnički Srbi" koji su se "doseljavali u Hrvatsku …stope sa srodnim plemenom" tj. da prihvate hrvatstvo s obzirom da svi etnički obziri trebaju biti podređeni hrvatskoj državnoj ideji.478 Nastojeći dodatno potkrijepiti ovo stajališta Narodni list je 1895. izdao brošuru Narodnjaštvo i pravaštvo u Dalmaciji koja se, pozivajući se na stajališta Mihovila Pavlinovića, bavi i srpskom politikom u Dalmaciji. Gledajući u prošlost autor brošure ističe da je "grčko-istočni elemet", kako naziva pripadnike srpske dijaspore u Dalmaciji, za vrijeme mletačke i u prvo vrijeme austrijske vladavine bio u podređenom položaju jer "nije uživao nikakva prava". U borbi za svoju emancipaciju "Moda", Crvena Hrvatska, 11, 12, 15/1891.; "Otkud i kakvo je to dubrovačko katoličko srpstvo", Crvena Hrvatska, 24/1892. 477 "Katoličko svećenstvo i Srpski glas", Narodni list, 82/1895.; "Trgovačka politika", Narodni list, 29/1896.; "Nedoslijednosti u hrvatsko-srpskom sporu", Narodni list, 62/1898.; "Srpska i hrvatska propaganda", Narodni list, 30/1899. 478 "Nešto na odgovor", Narodni list, 6/1894.; "Osvrt na sabor", Narodni list, 34/1895. 476

198

pripadnici srpske dijaspore su bili "uz bok Hrvata katolika" sve dok se nisu "osjetili dovoljno sigurni", zbog čega su se "odvojili od Hrvata" i čak se politički okrenuli "protiv njih". Zbog toga, žaleći što se narodni preporod u Dalmaciji nije odvijalo pod hrvatskim imenom, autor smatra da pripadnici srpske dijapore umjesto priklanjanja "srbomaniji", odnosno velikosrpskoj politici Srpske stranke, trebaju prihvatiti "hrvatsku svijest". 479 U promicanju ovakvih pravaških stajališta najagilniji je bio Juraj Biankini koji je sa govornice Dalmatinskog sabora Srpskoj politici u Dalmaciji zamjerio licemjernost. Naime, tvrdi Biankini, srpski političari se s jedne strane žale na hrvatski šovinizam dok s druge strane, u suradnji s talijanašima po Dalmaciji šire srpsku šovinističku politiku i progone Hrvate u na područjima na kojima u svojim rukama drže lokalnu vlast, posebno u Boki kotorskoj i Vrlici. Odgovarajući na bezbroj puta ponovljenu Bjelanovićevu tvrdnju da su Hrvati "slabi" zbog utjecaja zapadne civilizacije Biankini je odgovorio da se Srbi ne bi trebali bojati zapadne civlizacije jer "…mi Hrvati koji se od vjekova kriepimo na tom vrelu, znat ćemo ga unapried čuvati i nećemo dopustiti da usahne". 480 Pod kraj XIX. stoljeća tadašnja mlada pravaška nada Ante Trumbić je, usprkos sve oštrijim pravaško-srpskim polemikama, "ne ulazeći u to jesu li Srbi poseban narod ili pravoslavni Hrvati" izrazio želju da se u ime "jedinstva cijelog naroda" Srpska stranka politički vrati u preporodno razdoblje od 1860. do 1880., kada je u političkom okviru Narodne stranke vođena "eminentno hrvatska politika". On srpskim političarima prigovara što se drže kao "zekleti neprijatelji hrvatskog naroda" i što njima vlada "slijepa strast" koja blokira hrvatsko - srpske pregovore u Dalmaciji. 481 Do pregovora je ipak došlo, kada je iz pravaških krugova pokrenuta politika "novog kursa". O tome podrobnije u nastavku.

479

Narodnjaštvo i pravaštvo u Dalmaciji, Zadar 1895., str. 6 -10, 47, 48. Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1895., str., 227, 416; 1896., 572, 573.; 1897. 596, 597. 481 Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1898., str. 420 - 423., 750. 480

199

5. Nevoljko srpsko prihvaćanje politike "novog kursa" 5. 1. Politički kontekst "novog kursa" Politika "novog kursa", začeta u krugu dalmatinskih pravaša oko Ante Trumbića i Frana Supila, za cilj je imala iskoristiti krizu dualističkog uređenja Austro-Ugarske Monarhije krajem XIX. i početkom XX. stoljeća i pokrenuti zaustavljeni proces ujedinjenje hrvatskih zemalja. To je značilo izboriti uspostavu, formalno priznate ali faktički neostvarene hrvatske državnosti, a posebno ujedinjenje Dalmacije s Banskom Hrvatskom. Također, htjelo se izboriti što veću financijsku samostalnost tako ujedinjene Hrvatske, te veću razinu demokracije u političkom životu. U slučaju da sve ovo ne bude ostvarivo, minimalni politički cilj "novog kursa" bio je uklanjanje represivnog i nedemokratskog režima bana Khuena Hédervárya Banskoj Hrvatskoj, te pritisak na vladu u Beču da u Dalmaciji učini nešto po jezičnom i gospodarskom pitanju. Kriza dualizma je, s jedne strane, izbila zbog zastoja normalnog parlamentarnog političkog života u zapadnom, cislajtanskom, dijelu Monarhije što je onemogućavalo redovnu obnovu Nagodbe, posebno njenog financijskog dijela. Još je problematičnija bila situacija u Ugarskoj gdje je oporba, okupljena u koaliciju koju je predvodio Ferencz Kossuth, težila dualizam zamijeniti personalnom unijom pri čemu je, gotovo samostalna Ugarska, trebala imati i vlastitu vojsku sa mađarskim jezikom kao zapovjednim. Ovo je u Monarhiji stvorilo toliku napetost da su Franjo Josip i njegovi vojni savjetnici pri ruci imali "plan U" za vojnu "pacifikaciju" Ugarske. Ipak, sve je na koncu riješeno tako da je car, prijetnjom da će u Ugarsku uvesti opće pravo glasa i time faktički izbrisati političku hegemoniju Mađara, Kossutha i njegovu koaliciju prisilio na popuštanje. Da bi u ovakvoj situaciji postigli svoj cilj začetnici "novog kursa" nastojali su početkom XX. stoljeća ujediniti hrvatske političke snage u Dalmaciji, ostvariti pragmatičnu suradnju sa Srpskom i Autonomaškom strankom, ujediniti hrvatsku i srpsku oporbu u Banskoj Hrvatskoj te ostvariti pragmatičnu suradnja s Kossuthovom koalicijom u Ugarskoj. Također, nastojalo se dobiti i kakvu - takvu potporu iz Italije, Francuske i Srbije, država koje su, svaka iz svojih razloga, bile nezadovoljne utjecajem Austro-Ugarske, a preko nje

200

i Njemačke, u Europi, a posebno na području Balkana i dalje na Bliskom istoku. Mada politika "novog kursa" nije postigla svoj glavni cilj, ujedinjenje Dalmacije s Banskom Hrvatskom, ona je pridonijela okupljanju hrvatskih političkih snaga. U Dalmaciji je to značilo približavanje Narodne hrvatske stranke i Stranke prava koje su se 1905. ujedinile u Hrvatsku stranku, a u Banskoj Hrvatskoj stvaranje Hrvatskosrpske koalicije. Za temu o kojoj je ovdje riječ važna je činjenica da se Srpska stranka u Dalmaciji, nakon dugog oklijevanja i pod utjecajem srpskih oporbenih stranaka iz Banske Hrvatske, nakon Riječke rezolucije 1905., nevoljko, priklonila politici "novog kursa". 482 5. 2. Sumnjičavost Srpske stranke prema politici "novog kursa" Usprkos tome što je Srpska stranka još 1897. uspostavila uspješnu pragmatičnu suradnju s Narodnom hrvatskom strankom, srpska politika u Dalmaciji je na "novi kusa" od početka gledala sa krajnjim nepovjerenjem. Srpski glas tako krajem 1901. ističe, kako "novi kurs" znači "izvođenje njemštine pod firmom velikohrvaštine" tj. provođenje germanizacije koju, navodno, podupiru sve hrvatske političke snage. Istovremeno hrvatske političare se optužuje da namjeravaju "sklopiti koaliciju sviju elemenata u našoj zemlji, a pod zastavom vjere", usmjerenu "protiv srpskog življa". Razlozi za ovakvu, može se čak reći paranoičnu, sumnjičavost srpske politike bili su višestruki. Bolni porazi na lokalnim izborima 1899., posebno u Dubrovniku, Skradinu i Kotoru, unutrašnji sukobi u Srpskoj stranci zbog kojih je ona početkom XX. stoljeća bila na korak od potpunog rasula, te sumnjičavost austrijskih vlasti koje su sa zabrinutošću gledale kulturne i političke veze Srba iz Dalmacije sa Srbijom i Crnom Gorom. 483 Ante TRUMBIĆ, "Iz mojih političkih uspomena. Suton Austro-Ugarske i Riječka rezolucija", u: Ante Trumbić, Izabrani spisi, Split 1986., str. 103. - 219.; Ivo PETRINOVIĆ, Ante Trumbić, Zagreb 1986., str. 67. - 95.; Rene LOVRENČIĆ, n. dj., str. 218. - 268.; Mirjana GROSS, Vladavina hrvatskosrpske koalicije, Beograd 1960., str. 7. - 41.; Tereza GANZA-ARAS, n. dj., 1992., str. 122. - 335.; Dragovan ŠEPIĆ, "Političke koncepcije Frana Supila" u: Frano Supilo, Politički spisi, Zagreb 1970., str. 24. - 34.; Alan PALMER, n. dj., str. 283, 284, 291 - 295.; Robert A. KANN, n. dj., str. 428, 429, 454 - 456; Slaven SMODLAKA, "Biografija dra Josipa Smodlake" u: Zapisi Josipa Smodlake, Zagreb 1972., str. 11. - 20.; Frano SUPILO, Politika u Hrvatskoj, Zagreb 1953., str. 113 - 165, 317 - 319.; Marjan DIKLIĆ, n. dj., 1998., str. 329 - 358. 483 "Novi kurs", Srpski glas, 46/1901.; "Ko je kriv za razdor", Srpski glas, 9/1901.; "Naknadni izbori", Narodni list, 26/1901.; "Sgodopisje obćinskih izbora u Dalmaciji", Narodni list, 11/1899.; "Domaće", Srpski glas, 25, 27, 28/1899.; Rene LOVRENČIĆ, n. dj., str. 120. - 125. 482

201

U tom smislu, analizirajući 1902. krizu dualizma u Monarhiji, Srpski glas smatra da su carinska i državna nezavisnost Ugarske, odnosno personalna unija gotova stvar i da se "ljuto … obmanjuju oni …Hrvati koji iz pridruženja Dalmacije Hrvatskoj očekuju da bi, tobože, naša zemlja mogla pomoći Hrvatskoj da se oslobodi od pritiska mađarskog. Mi smo siromašni, a pritom i politički pocijepani." Stoga glasilo Srpske stranke, nasuprot polici "novog kursa", predlaže koncentraciju svih političkih snaga u Dalmaciji s ciljem postizanja gospodarske dobrobiti pokrajine, odnosno zajedničku borbu protiv Vinske klauzule i za izgradnju željezničke veze sa zaleđem. 484 Zbog toga, srpski političari nisu bili spremni prihvatiti "grančicu mira" koju im je u Dalmatinskom saboru 1902. ponudio pravaš Josip Smodlaka pozivajući ih da se da se prestanu protiviti sjedinjenju Dalmacije s Banskom Hrvatskom i da se uklope u hrvatsko državno pravo. Iako je Smodlaka Srbe nastojao uvjeriti da im obnovljena hrvatska država neće zabranjivati da sačuvaju svoj posebni etnički identitet, odnosno poseban jezik, pismo i vjeru, on nije bio spreman priznati "posebnu srpsku narodnost u Dalmaciji" kao političku kategoriju ističući kako se budući hrvatsko - srpski odnosi trebaju temeljiti na "međusobnu priznanju teritorija između Hrvatske i Srbije".485 Kao i mnogo puta do tada, srpska politika je odbacila okvir hrvatskog državnog prava, pa je srpski saborski zastupnik Krsto Kovačević, iako je pozdravio pomirljivost pravaša, Smodlaki zamjerio to što nije spreman priznati posebni politički, a ne samo etnički i vjerski identitet Srba u Dalmaciji. Bez toga, smatrao je Kovačević, "novi kurs" može "dovesti do narodne smrti" Srba. Razrađujući dalje ovu misao Srpski glas je ustvrdio da bi Srbi, u slučaju da kad bi "po nesreći" postali hrvatski državljani, izgubili "svoje narodno srpsko ime i s njim skopčanu svoju srpsku narodnost". Stoga glasilo Srpske stranke tvrdi da Srbi u Dalmaciji moraju ostati "članovi srpskog naroda", što zapravo znači da u obzir nije dolazilo nikakvo

"Na zajednički rad", Srpski glas, 22/1902. Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1902., str. 877. - 881. Smodlaka je ovdje, na tragu ideja koje je tridesetak godina ranije iznio Mihovil Pavlinović, dijelom odstupio od pravaškog negiranja Srba u Hrvatskoj, priznajući im poseban srpski etnički identitet. Nikša STANČIĆ, n. dj., 1980., str. 9. - 37.; Tereza GANZA-ARAS, n. dj., 1990., str. 89. - 117. 484 485

202

političko rješenje koje ne bi obuhvaćalo sve Srbe tj. okupljanje svih područja koja su prema mišljenju Srpske stranke trebala pripadati u "srpske zemlje", odnosno Veliku Srbiju. 486 Ipak, bilo je i pomirljivih tonova. Pred početak zasjedanja Dalmatinskog sabora 1902., Srpski glas je Hrvate, ali i Talijane, pozvao na suradnju ističući kako su svi u Dalmaciji "žrtve bečkih i peštanskih makinacija", tj. krize dualizma. Zalažući se za popuštanje političkih napetosti i rad na gospodarskim probicima pokrajine, glasilo Srpske stranke ističe kako u političkim borbama u Dalmaciji "ne može biti pobjeditelja već da će se… tuđinac i …neprijatelj našom borbom okoristiti". 487 Pomirljivost srpske politike očitovala se i 1903. kada je dalmatinski namjesnik Erasmo Handel u Dalmatinskom saboru pokušao ozakoniti službenu uporabu njemačkog jezika u pokrajinskoj upravi i sudstvu. Srpski saborski zastupnici tada su se pridružili općem otporu germanizaciji pa je radikal Krsto Kovačević, nadovezujući se na izlaganje Ante Trumbića, održao kraći govor u kojem je vladu u Beču napao zbog kršenja građanskih sloboda i nebrige o nacionalnim i gospodarskim potrebama Hrvata i Srba u Dalmaciji i sa saborske govornice poručio da politički razdor u Dalmaciji, "slabi našu snagu, a jača općeg neprijatelja". 488 Nove pomirljive tonove donio je vrhunac sukoba u Srpskoj stranci tijekom prve polovice 1903. Kratkotrajni Primorski srpski list, koji je od siječnja do svibnja 1903. bio glasilo pravoslavnih konzervativaca, u članku karakterističnog naziva "Srbi i Hrvati" je upozoravao na opasnost koja je i Hrvatima i Srbima prijetila od njemačkog ekspanzionizma i mađarskog šovinizma. Da bi se uspješno nosili s tim opasnostima, tvrdi se da oba naroda trebaju, usprkos jezičnim, vjerskim i političkim razlikama, težiti suradnji u okviru jugoslavizma i obrane Balkana od njemačkog prodora. 489 Slična gledišta je zastupao i Novi srpski list, drugo, također kratkotrajno glasilo konzervativaca koje je izlazilo od svibnja do kolovoza 1903. U nizu od pet članaka Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1902., str. 886 - 890.; "Saborski pabirci", Srpski glas, 36/1902. 487 "Uoči sabora", Srpski glas, 21/1902. 488 Vjekoslav MAŠTROVIĆ, n. dj., str. 234.; Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1903., str. 607, 607, 647 - 664. 489 "Srbi i Hrvati", Primorski srpski list, 7/1903. 486

203

koji su također nosili naziv "Srbi i Hrvati" Novi srpski list je donio različite poglede na hrvatsko-srpsko političko pomirenje. U prvom članku s podnaslovom "iz omladinskih krugova", pored isticanja jugoslavizma ("širom naše prostrane domovine od Alpa do Egejskog mora, od Dunava do Jadranskog mora"), od Hrvata se traži da prestanu "progoniti" Srbe i da prihvate političko okupljanje Srba i Hrvata oko zajedničkog, srpskog, jezika. 490 U drugom članku, potpisanom pseudonimom "Srbohrvat", iznose se žalbe na "omalovažavanje i progon Srba od strane Hrvata", na nedostatak kulturnog i ekonomskog napretka, a hrvatskoj politici se predlaže iskrena suradnja sa Srbima i okretanje prema ujedinjenju Balkana. S obzirom da je ovaj članak došao iz Dubrovnika, vjerojatno iz kruga tamošnjih Srba-katolika, u njemu se zagovaralo stvaranje neke vrste balkanske federacije po organizacijskom uzoru na tadašnje Njemačko Carstvo, pri čemu je Srbija trebala odigrati predvodničku ulogu balkanske Prusije dok je Hrvatskoj ponuđen poseban status po uzoru na onaj koji je Bavarska imala u okviru Njemačkog Carstva. 491 U trećem i četvrtom članku Hrvatima se preporučuje napuštanje državno-pravne ideologije i okretanje prirodnom pravu i Srbima koji su ih, tvrdi se, spremni poduprijeti u onoj mjeri u kojoj hrvatska politika ne bude ugrožavala posebni srpski nacionalni identitet. Pri tome Novi srpski list posebno naglašava kako Srbima u Hrvatskoj u najmanju ruku trebaju biti priznata prava koja "božji i carski zakoni priznaju…ime, jezik, pismo i pravo na zemlju", dakle etnički i vjerski identitet, ali i političku autonomiju za "srpske zemlje". 492 Istovremeno, srpski radikali koji su svoja stajališta od početka 1903. iznosili kroz Srpski glas, korijene politike "novog kursa" vide u činjenici da hrvatska politika nije u stanju djelovati "na dva fronta", protiv njemačko-mađarske hegemonije i protiv Srba, pa "iz taktičkih razloga pruža ruku Srbima" pri čemu se smatra da "nije isključeno da će ta taktika vremenom prerasti u iskreno pomirenje". U tom smislu Srpski glas smatra da politički ciljevi "novog kursa" nisu ostvarivi jer Hrvati ne 490

"Srbi i Hrvati", Novi srpski list, 6/1903. "Srbi i Hrvati", Novi srpski list, 7/1903. 492 "Srbi i Hrvati", Novi srpski list, 9, 12/1903. 491

204

mogu "boriti se za Trojednicu, a ne zavaditi se s Mađarima" koji su im potrebni kao politički saveznici. Istovremeno, kao uvjet za eventualno hrvatsko-srpsko pomirenje, radikali od Hrvata traže da osiguraju "potpunu ravnopravnost Srba u Trojednici" i da Srbima bezuvjetno prepuste Bosnu i Hercegovinu. 493 Načelno pozitivan stav prema hrvatsko-srpskoj suradnji donijela je i revizija programa Srpske stranke u kolovozu 1903. kada je kroz isticanje prirodnog prava svakog naroda na samoopredjeljenje ("narodno načelo") i panslavizma ("pomaganje Slavenima") u izvjesnoj mjeri oživljeno idejno nasljeđe stare Narodne stranke. Također, općenitom i neodređenom izjavom kako je Srpska stranka "protivna sjedinjenju Dalmacije i Hrvatske iz političkih razloga, a ne iz narodnih", pokušalo se ublažiti prijepor oko sjedinjenja Dalmacije s Banskom Hrvatskom, koji je još od 1880. bilo ključna politička i ideološka razdjelnica hrvatske i srpske politike. Ipak, ovo je popuštanje imalo ograničen domet jer je Srpska stranka u svoj novi program uvrstila karadžićevsko načelo o "srpstvu triju zakona" što je zapravo značilo jače isticanje velikosrpskih nacionalnih težnji, što svakako nije pridonosilo hrvatskosrpskom približavanju. 494 Isto bi se moglo reći i za odgovor veterana srpske politike u Dalmaciji Đure Vukotića na ponovljeni poziv pravaša Josipa Smodlake na hrvatsko-srpsku suradnju i prestanak srpskog otpora sjedinjenju Dalmacije s Banskom Hrvatskom koji je ovaj iznio u Dalmatinskom saboru 1903. Vukotić je, naime, opet ponovio stav Srpske stranke da je prestanak srpskog otpora sjedinjenju Dalmacije s Banskom Hrvatskom moguć jedino ako Hrvati napuste državno-pravnu politiku i "ako se prihvati narodno načelo", odnosno politiku utemeljenu na prirodnom pravu, te ako prihvate ravnopravnost, a zapravo paritet Hrvata i Srba u eventualno ujedinjenoj Hrvatskoj. 495

5. 3. Postupno srpsko približavanje politici "novog kursa" Ipak, radikali su nakon preuzimanja vodstva Srpske stranke u kolovozu 1903., usprkos vlastitom velikosrpstvu, namjeravali ostvariti suradnja sa predstavnicima 493

"Srbi i Hrvati", Srpski glas, 25/1903.; "Srbi i Hrvati II", Srpski glas, 27/1903. "Skupština u Spljetu", "Revidirani program Srpske stranke", Srpski glas, 32/1903. 495 Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1903., str. 688, 767, 768. 494

205

politike "novog kursa". Posebno važnu ulogu u tom smislu igrao je lokalni srpski političar u Dubrovniku i tajnik Srpske stranke, Srbin-katolik Antun Fabris. On je, kako se prisjeća Frano Supilo, pragmatično napustio politiku negiranja Hrvata i hrvatskog imena i nastojao ostvariti hrvatsko-srpsku suradnju na osnovu politike "čistih računa". To je značilo da se u političkoj praksi u prvi plan stavljaju pitanja oko kojih je bilo moguće postići dogovor, čime se omogućavalo zajedničku političku akciju, dok su prijeporna pitanja trebala biti stavljena u stranu za daljnje pregovore. 496 Usprkos tome radikali su još uvijek bili neodlučni. S jedne strane, politika "novog kursa" je izgledala kao privlačna alternativa koja je omogućavala uključivanje u šire političke tokove, tim više što je Srpska stranka u Dalmaciji bila znatno oslabljena zbog unutrašnjih sukoba početkom XX. stoljeća. Također radikalima nije bilo lako napustiti velikosrpstvo koje je nakon splitske skupštine 1903. bilo važan temelj programa Srpske stranke. Stoga su pregovori s predstavnicima hrvatske politike išli sporo, uz uspone i padove vezane uz konkretne političke okolnosti i događaje, privremeno posustajanje "novog kursa". 497 Korak u smjeru hrvatsko-srpskog približavanja bili su i stalni osobni kontakti tajnika Srpske stranke Antuna Fabrisa sa hrvatskim političarima. U tom smislu važno je spomenuti neformalne pregovore u Rijeci 1904. na kojima je, uz Fabrisa, sudjelovao predstavnik Srba iz Banske Hrvatske Bogdan Medaković, a sa hrvatske strane Frano Supilo i Fran Potočnjak. Važna je bila i odluka Upravnog odbora Srpske stranke od 11. ožujka 1904. u kojoj je službeno izražena spremnost za početak pregovora s Hrvatima, a na temelju izmijenjenog programa Srpske stranke od kolovoza 1903. Sličan učinak imala je smrt Antuna Fabrisa iste godine jer mu je

Vlaho BENKOVIĆ, n. dj., 2009., str. 214 - 216.; Rene LOVRENČIĆ, n. dj., str. 203.; Frano SUPILO, n. dj., str. 16, 164. 497 Tereza ARAS-GANZA, n. dj., 1992., str. 266 - 268, 334, 335.; Nicholas J. MILLER, Between nation and state, Pittsburgh 1997., str. 79, 81, 82.; Vlaho BENKOVIĆ, n. dj., 2009. str. 196. - 211.; Rene LOVRENČIĆ, n. dj., str. 238 - 243. 496

206

hrvatski tisak, usprkos njegovom velikosrpstvu, odao priznanja za osobno poštenje i opisao ga kao čovjeka sklonog sporazumu sa Hrvatima. 498 Novi poticaj srpskom priklanjanju politici "novog kursa" bila je tzv. "Handelova afera" iz 1904. kada se Srpska stranka pridružila narodnjacima, pravašima i autonomašima u bojkotu namjesnika Erazma Handela zbog njegove nesmotrene primjedbe kojom je uvrijedio sve stanovnike Dalmacije. Naime, Handel je posumnjao da neki domaći činovnici povjerljive podatke iz Namjesništva daju novinama pa ih je ukorio, dobacivši im usput da "u zemlji gdje vladaju vjerolomnost i kleveta nema poštene riječi". Ova izjava je najprije izazvala kampanju protiv Handela u dalmatinskom novinstvu, a zatim i zastupnički bojkot u Dalmatinskom saboru 6. listopada 1904. Tada je vođa Narodne hrvatske stranke Pero Čingrija u ime trideset i osam, od ukupno četrdeset i tri, saborskih zastupnika pročitao izjavu kako je Handel "teško uvrijedio čast ove zemlje" te da ovi zastupnici, "neće sudjelovati u saborskom radu sve dotle dok barun Erazmo Handel bude obnašao čast carskokraljevskog namjesnika Karljevine Dalmacije", nakon čega je u sabornici uslijedila huka u kojoj su se čuli povici i "Van Handel". Iako je vlada čitavu stvar nastojala zataškati, Handela je na koncu zamijenio domaći čovjeko, Niko Nardelli. Zanimljivo je primjetiti da su u ovoj akciji sa srpske strane sudjelovala samo četiri saborska zastupnika: Đuro Vukotić, Joso Kulišić, Radoslav Kvekić i Vladimir Simić. Izostanak virilnog člana Dalmatinskog sabora i provladinog konzervativca Nikodima Milaša pri tome je lako razumjeti. No izostanak dvojice radikala koji su inače bili neprijateljski raspoloženi prema vladi, Krste Kovačevića i Antuna Pugliesija, svakako treba shvatiti kao izraz neodlučnosti radikalnog dijela vodstva Srpske stranke da se otvorenije angažiraju u politici "novog kursa". 499 Tim više što se sa srpske strane s nepovjerenjem gledalo na fuziju narodnjaka i pravaša u Hrvatsku stranku, ostvarenu u travnju 1905. Srbima je posebno smetalo što "Saopćenje", Srpski glas, 10/1904.; "Revidirani program Srpske stranke", Srpski glas, 32/1903.; "Gradska kronika", Crvena Hrvatska, 42, 43/1904.; Vlaho BENKOVIĆ, n. dj., 2009., str. 167., 206.; Tereza ARAS-GANZA, n. dj., 1992., str. 248, 249. 499 Ivo PETRINOVIĆ, n. dj., str. 78.; Tereza ARAS-GANZA, n. dj., 1992., str. 254. - 259.; Vlaho BENKOVIĆ, n. dj., 2009., str. 211, 212.; Erazmo HANDEL, Sjećanja, Zagreb 2007., str. 99, 100.; Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1904., str. 925. - 927. 498

207

je u program nove stranke sjedinjenje Dalmacije s Banskom Hrvatskom na osnovu hrvatskog državnog prava bilo visoko na ljestvici prioriteta. Još je veće nepovjerenje izazivalo zalaganje za "sjedinjenje svih zemalja u kojima žive Hrvati", što je srpskoj politici izgledalo kao "prisvajanje" južne Dalmacije (Dubrovnika i Boke kotorske) i Bosne i Hercegovine, područja koja su iz velikosrpske perspektive Srpske stranke ubrajana u "srpske zemlje". Neprihvatljivim je smatrano i samo usputno spominjanje srpskog imena u zadnjoj točki programa nove stranke, po kojem su Hrvati i Srbi trebali biti jedan narod "po krvi i po jeziku, nerazdruživo spojen zemljištem na kojem obitava". 500 Zbog ovakvog stanja stvari nije uspio pokušaj da se za općinske izbore u Dalmaciji 1905., ostvari konkretna hrvatsko-srpska politička suradnja. Sporazum s Hrvatskom strankom ostvario je samo konzervativni Joso Kulišić u Vrlici, te srpski političari u Kotoru, dok ostali, među kojima se posebno ističu srpski političari u Dubrovniku i Skradinu, nisu htjeli napustiti velikosrpski radikalizam. 501 Ipak, kako je 1905. odmicala, Srpska stranka se našla u situaciji da je morala uskočiti u vlak "novog kursa" i prihvatiti hrvatsko-srpsku političku suradnju, jer je daljnje oklijevanje moglo značiti političku izolaciju, čak i od srpskih oporbenih političara u Zagrebu i službene politike Beogradu, koji su "novi kurs" već bili prihvatili. Usprkos tome Srpska stranka u Dalmaciji je odbila poziv na konferenciju koju su pobornici "novog kursa" organizirali u Rijeci u listopadu 1905., opravdavajući se nespremnošću za suradnjom sa radikalnim "čistim" pravašima oko Ive Prodana iz Dalmacije i Josipa Franka iz Banske Hrvatske, čiji je stav prema Srbima i srpskoj politici bio duboko sumnjičav, pa čak i neprijateljski. No, to je bilo SKSt, Arhiv Ante Trumbića, M 415/4, "Program Hrvatskog kluba, Dubrovnik, na dan sv. Vlaha 1905."; Tereza GANZA-ARAS, n. dj., 1992., str. 279 - 281, 289, 290. 501 Na općinski izborima u Dubrovniku lokalni srpski političari su, usprkos izrazitoj malobrojnosti srpskog stanovništva, 7% od oko 13 000 stanovnika po popisu iz 1900., tražili pola mjesta u općinskom vijeću i nisu htjeli prihvatiti spremnost Hrvatske stranke da im ustupi 12, odnosno trećinu mjesta u općinskom vijeću. Slično njima, srpski političari u Skradinu su, doduše s više pokrića jer su Srbi prema popisu stanovnika 1900 činili 55% od oko 10 600 stanovnika općine Skradin, tražili da se mjesta u općinskom vijeću i poglavarstvu podijele popola te da se gradonačelnik bira ždrijebom. Općinski riječnik za Dalmaciju, Beč, 1908., str 10 - 12 "Domaće viesti", Narodni list, 94/1904.; "Izborno sgodopisje", Narodni list, 43, 49, 56/1905.; "Po završetku izbora", Narodni list, 70/1905. Općinski riječnik…, str 10 - 12 "Domaće viesti", Narodni list, 94/1904.; "Izborno sgodopisje", Narodni list, 43, 49, 56/1905.; "Po završetku izbora", Narodni list, 70/1905. 500

208

smo formalna izlika. Stvarni razlog je bila neodlučnost srpske politike da prihvati sjedinjenje Dalmacije s Banskom Hrvatskom i suradnju s Hrvatskom strankom. Iz perspektive Srpske stranke u Dalmaciji jedino pravo političko rješenje bilo stvaranje Velike Srbije ili u najmanju ruku Jugoslavije u kojoj bi Srbija i Srbi imali prevlast. Stoga se Srpska stranka nije htjela bez rezervno vezati uz politiku "novog kursa". 502 5. 4. Srpsko prihvaćanje politike "novog kursa" No, nakon što je u Riječkoj rezoluciji od 3. listopada 1905. konkretiziran programom "novog kursa", stvari su se promijenile. Najava političke suradnje s Kossuthovom koalicijom u Ugarskoj na bazi ideje da "svaki narod ima pravo da slobodno odlučuje o svom biću i svojoj sudbini", što je trebalo voditi sjedinjenju Dalmacije s Banskom Hrvatskom te demokratizaciji i liberalizaciji javnog života, a sve kako bi se osigurao "samostalni politički, kulturni, financijski i opće gospodarstveni opstanak i napredak hrvatskom narodu" imala je veliki odjek u javnosti. Tim više što je, kako zapaža Ferdo Čulinović, politika "novog kursa" na duže staze imala za cilj postići reviziju Hrvatsko-ugarske nagodbe, a zatim i ukidanja dualizma i preobrazbe Austro-Ugarske Monarhije u složenu državu. 503 Pod dojmom ovako odlučnog nastupa hrvatske politike i pod utjecajem srpske politike iz Banske Hrvatske i službene Srbije, Srpska stranka u Dalmaciji se priklonila politici "novog kursa". Ipak, bio je potreban još jedan poticaj. Zato su srpski političari iz Banske Hrvatske, Bogdan Medaković i Svetozar Pribičević, u dogovoru sa predstavnicima politike "novog kursa", organizirali sastanak oporbenih srpskih stranaka iz Dalmacije i Banske Hrvatske. Na tom sastanku, koji je održan 16. i 17. listopada 1905. u Srpskoj čitaonici u Zadru sudjelovali su predstavnici Srpske narodne stranke iz Dalmacije, te predstavnici Srpske samostalne stranke i Srpske narodne radikalne stranke iz Banske Hrvatske. U dokumentu koji objavljen nakon sastanka, koji je kasnije nazvan Zadarska rezolucija, predstavnici triju srpskih Vlaho BENKOVIĆ, n. dj. 2009., str. 234.; Tereza GANZA-ARAS, n. dj., 1992., str. 311, 332, 333. Tereza GANZA-ARAS, n. dj., 1992., str. 323 - 325.; Ante TRUMBIĆ, n. dj., 1986. str. 192 - 195.; Ferdo ČULINOVIĆ, "Državnopravni značaj Riječke i Zadarske rezolucije", Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, god. VII/1957., br. 1, str. 61 - 64. 502 503

209

stranaka podržali su politiku suradnje s Ugarskom na osnovama Riječke rezolucije ali uz uvjet, na kojem je posebno inzistirala Srpska stranka u Dalmaciji, da se za srpsku potporu sjedinjenju Dalmacije s Banskom Hrvatskom "od strane Hrvata prizna ravnopravnost srpskog naroda s hrvatskim". Na osnovu Zadarske rezolucije su 14. Studenog 1905, u prostorijama Zemaljskog odbora Dalmatinskog sabora, održani pregovori Srpske stranke i Hrvatske stranke. Za razliku od prethodno spomenutog bojkota namjesnika Handela, u ovim pregovorima sudjelovalo svih šest izabranih saborskih zastupnika Srpske stranke u Dalmaciji: Đuro Vukotić, Joso Kulišić, Radoslav Kvekić i Vladimir Simić, Antun Puljezi i Krsto Kovačević što svakako treba shvatiti kao znak da se vodstvo Srpske stranke konačno odlučilo prihvatiti "novi kurs", odnosno u suradnji s hrvatskom politikom. 504 Izostanak Nikodima Milaša, kao virilnog člana sabora, valja shvatiti sklonost srpskih konzervativaca suradnji s vladom, ali i kao kao njegov odbojan stav prema hrvatskoj politici i Hrvatima općenito, o čemu će podrobnije biti riječi u nastavku. Rezultat ovih pregovora bila je posebna zajednička izjava saborskih klubova Hrvatske stranke i Srpske stranke u Dalmaciji u kojoj je istaknuto da su Hrvati i Srbi jedan narod, da su ravnopravni posebno s obzirom na politička pitanja, posebno pitanje sjedinjenja Dalmacije s Banskom Hrvatskom. Da se ukloni "mogućnost kasnijeg nesložnog shvaćanja" u izjavi je naglašeno da se zajednički jezik u svim javnim prilikama naziva "hrvatski ili srpski" dok se u "posebnim manifestacijama jedne ili druge stranke" može koristiti samo jedno od imena. Također, istaknuto je da će se i hrvatska i srpska zastava poštovati "kao obilježje jednog i drugog dijela naroda" i da će obje strane poraditi na tome da se u pojedinim općinama koriste "ne samo zastave većine nego i zastava manjine vijeća ako ista iznosi barem trećinu vijećnika" ili ako u njima ima "znatan broj pučanstva hrvatskog ili srpskog". Uz sve ovo saborski klubovi Hrvatske stranke i Srpske stranke dogovorili su i zatim od vlade u Beču zatražili da u sve državne urede kao službeni uvede "hrvatski ili srpski" jezik SKSt, Arhiv Ante Trumbića, M. 415/ 3, 7, "Zapisnik o sastanku klubova Hrvatske narodne stranke i Srpske narodne stranke", "Zapisnik o sastanku parlamentarne komisije klubova Hrvatske stranke i kluba poslanika Srpske stranke"; Frano SUPILO, n. dj., str. 163, 164, 319.; Tereza GANZA-ARAS, n. dj., 1992., str. 333 - 336.; Vlaho BENKOVIĆ, n. dj., 2009. str. 238.; Ante TRUMBIĆ, n. dj., str. 199 201.

504

210

te da latinica i ćirilica budu ravnopravna pisma te da hrvatsko i srpsko ime i povijest budu ravnopravno zastupljene u školskim knjigama. 505 Ovu izjavu je u skraćenom obliku u Dalmatinskom saboru pročitao Pero Čingrija, a u cijelosti je objavljena u zadarskom Narodnom listu i glasilu Srpske stranke Dubrovnik, dok je splitsko Naše jedinstvo objavilo tek kratku vijest. 506 Kao znak konačnog pristajanja Srpske stranke uz politiku "novog kursa" srpski zastupnik Đuro Vukotić je u saboru izjavio kako je ovime sa srpske strane "otpala posljednja rezerva prema sjedinjenju" dodajući tome i sljedeće riječi: "Ako se, gospodo, budemo čvrsto držali načela uglavljenih u našem ugovoru, budemo li smatrali Hrvatsku kao zajedničku domovinu, mi ćemo s našim složnim radom postignuti najvažnije narodne ciljeve". 507 Prethodno spomenuti list Dubrovnik, koji je od 1. siječnja 1905. Bio službeno glasilo Srpske stranke, u svom je vrlo jugoslavistički intoniranom osvrtu na konačni hrvatsko-srpski dogovor istaknuo da je ovime prestala "oštra naša borba, skoro građanski rat" koji je imao obilježje vjerskih ratova iz prošlosti. Dubrovnik u svojoj reakciji u prvi plan stavlja narodno jedinstvo koje je izraženo kroz "ravnopravnost Hrvata i Srba i zajedničku težnju za sjedinjenjem" Dalmacije s Banskom Hrvatskom te zaključuje kako "misao narodnog jedinstva treba učiniti popularnom i jedinospasavajućom, ako želimo da ideje potpisnika sporazuma budu ostvarene". 508 5. 5. Pragmatična pozadina srpskog prihvaćanja "novog kursa" Ipak, ovaj je preokret u politici Srpske stranke u Dalmaciji bio obilježen jakom dozom pragme. Obećanje da će Srbi prihvatiti sjedinjenje Dalmacije s Banskom Hrvatskom, odnosno prihvatiti "Hrvatsku kao zajedničku domovinu", dano je u zamjenu za jezične, kulturne i u krajnjoj liniji političke ustupke, koje je Srpska stranka neuspješno pokušavala dobiti još od 1880. Naime, konačno hrvatsko SKSt, Arhiv Ante Trumbića, M. 415/ 3, "Zapisnik o sastanku klubova Hrvatske narodne stranke i Srpske narodne stranke, Zadar, dne 14. novembra 1905." 506 Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1905., str 1345, 1346.; "Dogovor sa Srbima", Narodni list, 92/1905.; "Zapisnik", Dubrovnik, 47/1905.; "Hrvati i Srbi", Naše jedinstvo, 61/1905. 507 Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1905., str 1354. 508 "Zapisnik", Dubrovnik, 47/1905. 505

211

prihvaćanje naziva "hrvatski ili srpski" za službeni jezik u pokrajini, te paritetna javna uporaba latinice i ćirilice, odnosno paritetno izučavanje hrvatske i srpske povijesti u školama, u izvjesnoj mjeri predstavljaju ispunjenje treće točke programa Srpske stranke iz 1880. gdje se težilo za "sticanjem narodne i političke važnosti" Srba. Također, odredbe o paritetno korištenju hrvatske i srpske zastave valja shvatiti kao svojevrsno ispunjenje pete točke programa Srpske stranke iz 1880. gdje se pod firmom zalaganja za "slogu" po principu "svakom svoje" zapravo težilo za podjelom Dalmacije uzduž etničkih linija. 509 U tom smislu je vrlo zanimljivo da čak i jedan od začetnika politike "novog kursa", pravaš Ante Trumbić, pokušavajući u jednoj svojoj bilješci razbistriti i precizirati pojam ravnopravnosti Hrvata i Srba u Dalmaciji, ističe kako se "podrazumijeva pod tim imenom onaj opći pojam koji je faktično zajamčen u članku 19" austrijskog tzv. "Prosinačkog ustava" iz 1867. 510 Ovaj članak, o čijoj je kontroverznosti već bilo riječi, predviđao je da "sve etničke grupe imaju nepovredivo pravo sačuvati i kultivirati svoju nacionalnost i jezik" i da u pokrajinama u kojima živi "nekoliko etničkih grupa"…javno školstvo trebalo biti organizirano tako da omogući članovima svake etničke grupe da se obrazuje na svom jeziku "bez da budu prisiljeni naučiti drugi zemaljski jezik". U tom smislu, iako se na osnovu ugovora Hrvatske stranke i Srpske stranke Hrvate i Srbe smatralo jedinstvenim narodom u smislu spomenutog čl. 19, odredbe o paritetnom korištenju ćirilice, srpske zastave i paritetnom izučavanju srpske povijesti u školama, daju se interpretirati kao priznanje da Srbi u Dalmaciji imaju "nepovredivo pravo da sačuvaju i kultiviraju svoju narodnost", dakle da su poseban narod, što se poklapa sa težnjom za "sticanjem narodne i političke važnosti" Srba koja je bila zapisana u programu Srpske stranke iz 1880. i koju su srpski političari dva desetljeća uporno isticali. 511 Pragmatični politički karakter srpskog pristajanja uz politiku "novog kursa" pokazuje i tijek pregovora Hrvatske stranke i Srpske stranke u Zemaljskom odboru 509

"Naš program", Srpski list, 1/1880. SKSt, Arhiv Ante Trumbića, M 415/7, "Što sadržava ravnopravnost?". 511 Roberta A. KANN, n. dj., 339. - 340.; "Naš program", Srpski list, 1/1880. 510

212

Dalmatinskog sabora 14. studenog 1905. Prema nacrtu zapisnika i bilješkama koje je napravio Ante Trumbić srpski političari su paritetno korištenja srpske zastave najprije potegnuli u svezi Dubrovnika i Skradina. 512 Riječ je o općinama u kojima je Srpska stranka bila na vlasti tijekom 80.-ih, odnosno 90.-ih godina XIX. stoljeća i čiji je gubitak na lokalnim izborima 1899., za nju bio toliki udarac da se lokalni srpski lokalni političari u Dubrovniku i Skradinu ni u ime politike "novog kursa" nisu htjeli odreći svojih velikosrpskih ambicija. 513 U tom smislu je isticanje srpske zastave, pored potvrde posebnog srpskog političkog identiteta, na čemu je srpski pokret u Dalmaciji ustrajno inzistirao još prije osnutka Srpske stranke, bilo pokušaj poništenja važnih srpskih političkih poraza. Zbog svega ovoga je pravaški političara Ivo Prodan u svom govoru tijekom zasjedanja Dalmatinskog sabora 1905. zajedničku izjavu Hrvatske stranke i Srpske stranke proglasio opasnom jer je u njoj vidio otvaranje vrata prodoru i etabliranju srpske državnoj misli u Hrvatskoj. 514 Slično tome, i povjesničar Ivan Pederin smatra kako je ovdje riječ srpskoj pobjedi te da je "šačica hrvatskih političara pokazala…u tom sporazumu nevjerojatnu naivnost" pristajući zapravo na hrvatsko-srpski politički paritet u Dalmaciji. 515 Tereza Ganza - Aras je, ističući općenito pragmatični karakter hrvatsko-srpskog sporazuma iz 1905., zapazila kako je "svaka strana i dalje zadržala svoje težnje" pri čemu je "slabost hrvatskog, a i srpskog građanstva i snaga vanjskih neprijatelja" prevagnula u korist jugoslavenstva, odnosno čvršće hrvatsko-srpske suradnje.516 Dakle hrvatsko-srpski dogovor 1905. je za obje je strane bio prvenstveno pragmatična pogodba. SKSt, Arhiv Ante Trumbića, M 415/6, "Zapisnik o sastanku parlamentarne komisije kluba Hrvatske stranke i kluba poslanika Srpske narodne stranke, Zadar, XI, 1905." 513 "Naši dopisi", Srpski glas, 36/1899.; "Naši dopisi osobiti", Narodni list, 67/1899.; "Izborna u Skradinu", Jedinstvo, 71/1899.; "Sgodopisje obćinskih izbora u Dalmaciji", Narodni list, 11/1899.; "Domaće", Srpski glas, 25, 27, 28/1899.; "Naši dopisi osobiti", Narodni list, 56/1899.; "Vijesti iz naroda", Jedinstvo, 54/1899.; "Domaće viesti", Narodni list, 94/1904.; "Izborno sgodopisje", Narodni list, 43, 49, 56/1905.; "Po završetku izbora", Narodni list, 70/1905. 514 Marjan DIKLIĆ, n. dj., 2003., str 284.; Tereza GANZA-ARAS, "Zadarska rezolucija 1905.", Zadarska smotra, god. 46/1997. br. 1 - 3, str. 55.; Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1905., str. 1457, 1458, 1461, 1468, 1469. 515 Ivan PEDERIN, Austrijska vlast u dalmatinskoj politici (1878. -1914), Zadar 2009., str. 155. - 156. 516 Tereza ARAS-GANZA, n. dj., 1992., str. 336. 512

213

Zato na kraju valja prihvatiti mišljenje Ante Trumbića, koji je ideju hrvatskosrpskog političkog pomirenja prihvatio pod pritiskom drugih pristaša "novog kursa" i zbog činjenice da hrvatska politika ne može biti uspješna ako se u "domaćim" Srbima ima neprijatelje. Stoga se zalagao za oprezno približavanje, te je nastojao precizno pobrojati posebne srpske zahtijeve koje je moguće obuhvatiti politikom "novog kursa" i time spriječiti srpsku politiku u Dalmaciji da ponovo posegne za velikosrpskom ideologijom. 517 Tim više što je Srpska stranka politiku "novog kursa" prihvatila u zadnji čas, što znači da je bila riječ manje ili više nevoljkoj prilagodbi novim okolnostima, a ne stvarnoj želji za hrvatsko-srpskim izmirenjem.

517

SKSt, Arhiv Ante Trumbića, M 415/7, "Što sadržava ravnopravnost?"

214

IV. DEMOGRAFSKA, ZEMLJOPISNO - REGIONALNA I DRUŠTVENA OSNOVICA SRPSKOG POKRETA U DALMACIJI U XIX. STOLJEĆU Srpski pokret, kao što je to prethodno već objašnjeno, korijene je imao u nacionalnim i vjerskim tradicijama SPC, što znači da su ga dugo predvodili pravoslavni svećenici i konzervativne elite seljačkog društva, na prvom mjestu trgovci. Kasnije, nakon osnivanja Srpske stranke 1879. i 1880., ova se slika promijenila jer su vodstvo pokreta preuzeli pripadnici radikalno orijentiranih pripadnika intelektualnih skupina građanstva odnosno, dok su konzervativne elite oko, pod zastavom pravoslavlja, oko sebe okupljale šire slojeve srpskog stanovništva. Zato su ruralna područja na krajnjem sjeveru i jugu i jugu pokrajine činila osnovicu zemljopisnog reljefa srpskog pokreta u Dalmaciji. Ipak, važnu je ulogu imao i urbani Dubrovnik, usprkos tome što je broj pripadnika srpske dijaspore ovdje bio vrlo malen. Stoga ovdje najprije treba provesti komparativnu statističku analizu demografskih i zemljopisnih obilježja srpske dijaspore u Dalmaciji; zatim analizu društvene strukture odnosno društvenog statusa patriotskih skupina, odnosno podupiratelja, aktivista i vodstva srpskog pokreta; te prikazati zemljopisnu strukturu potpore koju su pripadnici srpske dijaspore pružali srpskom pokretu u razdoblju od 1836. do 1905. Tako dobivene spoznaje potrebno je dopuniti saznanjima o utjecaju emisara vlade Kneževine/Kraljevine Srbije čija tajna djelatnost u ovom razdoblju izmiče klasičnim statističkim metodama. Analiza demografskih obilježja srpske dijaspore u Dalmaciji u XIX. stoljeću zahtijeva iznošenje detaljnijih podataka o broju pripadnika srpske dijaspore i njihova postotnog udjela u ukupnom stanovništvu pokrajine. Analiza zemljopisne strukture srpske dijaspore zahtijeva pogled na zemljopisni raspored srpske dijaspore, odnosno njenu zastupljenost u pojedinim povijesnim

215

regijama Dalmacije. nekadašnjoj Mletačkoj Dalmaciji, nekadašnjoj Dubrovačkoj Republici i u Boki kotorskoj. 518 Društvena osnovica srpskog pokreta bit će prikazana kroz osvrt na profesionalnu pripadnost, odnosno društveni status patriotskih skupina podupiratelja srpskog pokreta tijekom njegove kulturno-prosvjetne faze od 1836. do 1848. vezane uz Srpsko-dalmatinski magazi., odnosno društveni status zastupnika Srpske stranke u Dalmatinskom saboru od 1880. do 1905. koji su u velikoj mjeri igrali ulogu stranačkog vodstva. 519 Na koncu, bit će istražen društveni status članstva, odnosno širih slojeva simpatizera i podupiratelja, odnosno pomagača Srpske stranke. Nakon toga, bit će prikazan zemljopisni reljef srpskog pokreta s obzirom na tri prethodno navedene povijesne regije tadašnje Dalmacije. Za prikaz demografskih obilježja srpske dijaspore u Dalmaciji korišteni su statistički podaci doneseni u knjizi Mithada Kozličića i Ante Bralića Stanovništvo Kraljevine Dalmacije prema službenim izračunima i popisima 1828.-1857. godine520, statističke procjene u knjizi Fran 521e Carrare, Dalmacija kako ju je opisao profesor

518

Kraljevina Dalmacija, koju je nakon napoleonskih ratova stvorila austrijska vlast, bila je sastavljena od tri povijesne regije koje su do tada prošle različit politički i društveni razvitak: negdašnje Mletačke Dalmacije, negdašnje Dubrovačke Republike i područja Boke kotorske, odnosno negdašnje Mletačke Albanije. Područje negdašnje Mletačke Dalmacije, bez Krka, Cresa i Lošinja, protezalo se od Zrmanje i do Neretve i za vrijeme austrijske uprave je najprije većim dijelom obuhvaćala Zadarsko i Splitsko okružje, a kasnije kotareve Benkovac, Knin, Sinj, Zadar, Šibenik, Split, Imotski, Makarska, Metković, Hvar, Korčula. Područje nekadašnje Dubrovačke Republike činilo je za vrijeme austrijske vlasti posebno Dubrovačko okružje, kojemu je jedno vrijeme bila priključena Korčula, a zatim poseban kotar. Slično tome i područje Boke kotorske je za vrijeme austrijske vlasti činilo poseban Kotorski okrug, a zatim kotar Kotor, kojemu je kasnije dodan Spič na krajnjem jugu. Frane IVKOVIĆ, "Organizacija uprave u Dalmaciji za vrijeme druge austrijske vlasti 1814. - 1918.", Arhivski vjesnik, god. 34 - 35 /1991-1992., str. 31- 51.; Šime PERIČIĆ, n. dj., 2006. str. 197 - 200, 403.; Marjan DIKLIĆ, Dalmacija u XIX. stoljeću (1797 - 1918/20), Zadar 2010., str. 55, 56, 91. 519 Naime, stranke u tadašnjoj Dalmaciji su bile organizirane kao lokalne skupine okupljene oko uglednijih pojedinaca, stranačkog glasila, odnosno saborskog kluba koji je igrao ulogu stranačkog vodstva. Da je tome tako svjedoči činjenica da je saborski klub Narodne stranke u doba izbijanja krize oko "zemljaštva" 1873. zaista djelovao kao stranačko vodstvo ali i činjenica da je saborski klub Srpske stranke u njezinom organizacijskom okviru imao vrlo izraženu ulogu. Rade PETROVIĆ, n. dj., str. 133. - 136., 276.; "Glavne misli u organizaciji Srpske narodne stranke na Primorju", Srpski glas, 32/1903. 520 Mithad KOZLIČIĆ, Ante BRALIĆ, Stanovništvo Kraljevine Dalmacije prema službenim izračunima i popisima 1828. - 1857. godine, Zadar 2012. 521

216

doktor Frane Carrara,522 te podaci u austrijskim popisima stanovništva u drugoj polovici XIX. stoljeća. 523 Za prikaz društvene osnovice i zemljopisnog reljefa srpskog pokreta u prvoj polovici XIX. stoljeća korišteni su podaci koje je u svojoj knjizi o Srpskodalmatinskom magazinu 1836 do 1848. donijela Branka Prpa-Jovanović. 524 Za razdoblje od 1880. do 1905., korišteni su podaci o zastupnicima Srpske stranke u Dalmatinskom saboru kako su navedeni u Brzopisnim izvješćima pokrajinskog sabora dalmatinskog i u knjizi Ive Perića o Dalmatinskom saboru 525 te, donekle nepotpuni, podaci o članovima Srpske stranke, odnosno pomagačima i pristašama koje je objavljivao Srpski list (glas) ali i ostali tisak u tadašnjoj Dalmaciji. Na koncu, korišteni su i podaci iz mog članka, u kojem je istražena društvena i zemljopisna struktura potpore koju je Srpska stranka uživala u širim slojevima srpske dijaspore u tadašnjoj Dalmaciji. 526

522

Franjo CARRARA, Dalmacija kako ju je opisao profesor doktor Frane Carrara, Split 2006. Bevoelkerung und Viehstand von Dalmatien nach der Zaehlung vom 31. December 1869., Wien 1871.; Luigi MASCHEK, Repertorio Geografico-statistico dei loughi abitati nel Regno di Dalmazia, Zadar 1888.; Općinski riječnik za Dalmaciju, Beč 1908.; Manfred MAKALE, Zadnji popis pučanstva u Dalmaciji, Beč 1912., str. 36, 37, 44, 45. 524 Branka Prpa-Jovanović je na osnovu podataka o pretplatnicima koje je Srpsko-dalmatinski magazin objavljivao na svojim stranicama u razdoblju od 1836. do 1848., a polazeći od teze da je ta pretplata neka vrsta pokroviteljstva, istražila društvenu strukturu potpore koju je srpski pokret uživao među srpskim stanovništvom u tadašnjoj Dalmaciji. Pri tome je od 807 pretplatnika iz Dalmacije autorica društvenu odnosno profesionalnu pripadnost utvrdila za njih 714 odnosno 88%. Iz cjelovitog popisa pretplatnika Srpsko dalmatinskog magazina koji je autorica donijela na kraju svoje knjige izvučeni su podaci o regionalnoj strukturi za 796 odnosno 99% podupiratelja sa područja tadašnje Dalmacije. Branka PRPA-JOVANOVIĆ, Srpsko dalmatinski magazin 1836. - 1848., Književni krug, Split 1988., str. 6, 11, 25, 26, 35, 37, 52. - 63, 86, 113, 141. - 164. 525 Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog 1880., str 353. - 356.; 1881., str. 269. - 272.; 1883., str. 319. - 323.; 1884., str 201. - 204; 1885., str. 219. - 222 ; 1886., str.481. - 484.; 1887., str 592. - 595.; 1888., str. 284. - 287.; 1889., str. 607. - 610.; 1890., str. 601. - 604.; 1892., str. 905. - 908.; 1894., str. 563. - 565.; 1895., str. 479. - 481.; 1896. 693. - 695.; 1897. str. 665. - 668.; 1898. str. 815. 818.; 1899. str. 781. - 784.; 1900. str 649. - 652.; 1901., 827. - 830.; 1902., 1089. - 1092.; 1903., str. 809. - 812.; 1904/1905., str. 1509. - 1512. Dalje Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog 1880.- 1905.; Ivo PERIĆ, Dalmatinski sabor, Zadar 1978., str. 219. - 223. 526 Od 268 pojedinca koje je bilo moguće identificirati kao pomagače i pristaše angažirane za "srpsku stvar" profesionalnu pripadnost, odnosno društveni status, bilo je moguće utvrditi za njih 114 odnosno samo 43%, a zemljopisno podrijetlo za njih 263 odnosno 98%. S druge strane, u uplatama u "Fond za podupiranje Srpskog glasa", uz pomoć kojega se htjelo osigurati novac da to glasilo Srpske stranke umjesto jednom izlazi dva puta tjedno, sudjelovalo je 909 uplatitelja iz Dalmacije čiju je profesionalnu pripadnost odnosni društveni i zemljopisno podrijetlo Srpski glas, redovito navodi. Tihomir RAJČIĆ, n. dj. 1997., str. 259, 261, 262, 266.; Miroslav HROCH, Društveni preduvjeti nacionalnih preporoda u Europi, Zagreb 2006., str 44. 523

217

Za prikaz utjecaja emisara vlade u Beogradu korišteni su podaci raspoloživi u literaturi i u objavljenim izvorima.

1. Demografska obilježja srpske dijaspore u Dalmaciji Srpska dijaspora u Dalmaciji je bila manjina koja je prema austrijskim statističkim procjenama iz 1836. godine, kada je počeo izlaziti Srpsko-dalmatinski magazin, imala 69 689 pripadnika koji su činili 18,81% ukupnog stanovništva pokrajine. 527 Osam godina kasnije, 1844., kada je stvoreno Garašaninovo "Načertanije" na osnovu kojeg je nastala srpska nacionalna propaganda, u Dalmaciji je prema austrijskim statističkim u procjenama živjelo 77 835 pripadnika srpske dijaspore koji su činili 19,29% stanovništva pokrajine. 528 Prema podacima iz prvog modernog popisa stanovništva provedenog 1857. broj pripadnika srpske dijaspore u Dalmaciji smanjio se na 77 065 pa je njihov udio u ukupnoj populaciji pokrajine pao na 18,52%. 529 Prema popisu stanovništva iz 1869. broj pripadnika srpske dijaspore u Dalmaciji nešto se povećao, i iznosio je 78 305 odnosno 17,14% ukupnog stanovništvu pokrajine. 530 Slično tome, prema popisu iz 1880. broj pripadnika srpske dijaspore u Dalmaciji povećao se na 79 584 što je, međutim, značilo daljnje smanjenje udjela u stanovništvu Dalmacije na 16,87%. 531 Prema popisu stanovništva iz 1890. broj pripadnika srpske dijaspore u Dalmaciji bio je 87 007, što je opet značilo smanjenje udjela u ukupnom stanovništvu pokrajine na 16,52%. 532 Na koncu, prema popisu stanovništva 1900., broj pripadnika srpske dijaspore u Dalmaciji popeo se na 96 279 što je, ipak, značilo daljnje smanjivanje udjela srpske dijaspore u stanovništvu pokrajine na 16,21%. 533 Mithad KOZLIČIĆ, Ante BRALIĆ, n. dj. str. 123. Mithad KOZLIČIĆ, Ante BRALIĆ, n. dj. str. 176; Franjo CARRARA, n. dj., str. 76 -80. 529 Mithad KOZLIČIĆ, Ante BRALIĆ, n. dj. str. 265. 530 Bevoelkerung…,. str. 6 531 Luigi MASCHEK, n. dj., str. XXI, 155. 532 Manfred MAKALE, n. dj., str. 36, 37, 44, 45. 527 528

218

Ovdje treba spomenuti i pripadnike unijatske zajednice. Iako je riječ o skupini koja je zbog svoje minijaturnosti, bila statistički irelevantna, njeno je postojanje imalo veliki utjecaj na srpski pokret u Dalmaciji. Naime, pokušaji unije, najprije mletački u XVII. i XVIII. stoljeću, a kasnije austrijski u XIX. stoljeću, imali su značajan utjecaj na srpski pokret u Dalmaciji jer je "neravnopravnost pravoslavne crkve i njenih vjernika doprinijeli su jačanju solidarnosti i homogenizacije narodne zajednice, a time i bržem oblikovanju nacionalne svijesti kod srpskih seljaka …", što se posebno očitovalo kroz odbojnost i nepovjerenje pravoslavnih konzervativaca prema katolicizmu, ali i Hrvatima. 534 Unijatska zajednica u Dalmaciji nastala je kao rezultat politike namjesnika Wenzela Vettera von Lilienberga koji je pravoslavne u Dalmaciji tijekom 30.-ih godina XIX. stoljeća pokušao prevesti na uniju sa Katoličkom crkvom. Unija je provođena silom i novcem, no dala je skromne rezultate, jer joj se priklonilo samo 622 pravoslavaca, odnosno oko 1% pravoslavnog stanovništva tadašnje Dalmacije što je, prema statističkim procjenama iz 1836. iznosilo simboličnih 0,17% ukupnog pučanstva pokrajine. Podaci iz popisa stanovništva 1857. pokazuju da se broj unijata prepolovio na 342 te da su činili 0,08% stanovništva pokrajine. Prema popisu iz 1869. broj unijata se vratio na 660 pa su oni činili 0,14% ukupnog stanovništva pokrajine. Nakon toga im se gubi svaki statistički trag jer su u popisima stanovništva bili svrstani u rubriku ostali, zajedno sa protestantima i Židovima. 535 Sve u svemu, ovi podaci otkrivaju da se u drugoj polovici XIX. stoljeća udio pripadnika srpske dijaspore u ukupnom stanovništvu Dalmacije smanjio sa 19,29%, prema statističkim procjenama iz 1844.; na 16,4% prema popisu stanovništva 1900., dakle za 2,89%. Ovaj pad udjela srpske dijaspore u ukupnom stanovništvu Dalmacije sa oko petine na približno šestinu može se pripisati mnogim činiteljima. Na prvom mjestu riječ je o tome da su pripadnici srpske dijaspore većinom živjeli u nepovoljnim ekonomskim i društvenim uvjetima "seljačkog društva" u zaleđu Općinski riječnik…, str. 88. Mithad KOZLIČIĆ, Ante BRALIĆ, n. dj., str. 30.; Branka PRPA-JOVANOVIĆ, n. dj., str. 21.; Nikša STANČIĆ, n. dj., 1990., str. 612. 535 Mithad KOZLIČIĆ, Ante BRALIĆ, n. dj., str. 123, 245.; Bevoelkerung…, str. 6. 533 534

219

primorskog dijela pokrajine, što nije bio slučaj s Hrvatima, a posebno ne s Talijanima. Općenito niska civilizacijska razina čitavog ovog zagorskog područja kod Srba je bila još niža, zbog činjenice da je pravoslavno svećenstvo, razmjerno malobrojnije i slabije obrazovano od katoličkog, bilo manje učinkovit posrednik u prenošenju civilizacijskih tekovina europskog zapada. U tom smislu je veća smrtnost, posebno novorođenčadi, utjecala je na negativna demografska kretanja, koja su možda najbolje oslikavaju podaci iz popisa stanovništva iz 1857. kada je bilo vidljivo da broj srpskog stanovništava rastao samo 0,13% godišnje što je bilo skoro duplo manje od prirasta katoličkog stanovništva. 536 Važan razlog opadanja udjela srpske dijaspore u ukupnom stanovništvu Dalmacije bila je i stagnacija pa čak i pad broja pripadnika srpske dijaspore na području Boke kotorske čije se zaleđe u ovo doba posebno isticalo teškim uvjetima života. 537 Prema statističkim procjenama iz 1836. na ovom području živjelo 24 624 pripadnika srpske dijaspore. Prema popisu stanovništva 1857. taj se broj smanjio na 24 257., a prema popisu iz 1880. dodatno je pao na 22 735 , da bi se tek 1900. vratio na 24 330. 538 Sve u svemu, ovaj pogled na demografska obilježja srpske dijaspore u Dalmaciji pokazuje da velikosrpska politika i ideologija Srpske stranke nisu imali realan demografski oslonac jer je ona bila predstavnik manjine čiji se udio u stanovništvu pokrajine čak i smanjio, sa jedne petine na jednu šestinu.

Nikša STANČIĆ, n. dj., 1990. str. 595, 598 601.; Rade PETROVIĆ, n. dj., 1982. str. 191 - 194.; Mithad KOZLIČIĆ, Ante BRALIĆ, n. dj., 2012. str. 30, 265. 537 Zaostalost Boke kotorske, posebno njenog zaleđa, bila je stalni refren dalmatinske politike. Tako je i dugogodišnji srpski saborski zastupnik sa ovog područja, Đuro Vukotić, ustrajno isticao opće siromaštvo, posebno zaleđa Boke kotorske i redovite pojave gladi zbog čega je vladi u Beču prigovarao nebrigu i birokratsku inertnost ali i antisrpsku politička pristranost. Također, u više navrata od vlade tražio da se obnovi bescarinska trgovina s Crnom Gorom, na koju je, zbog prometne izoliranosti, Boka bila prirodno upućena. Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1897., str. 529, 555. - 562.; 1898., 523. - 525; 1902., str. 901. - 903. 538 Mithad KOZLIČIĆ, Ante BRALIĆ, n. dj., 2012. str. 123, 265.; Luigi MASCHEK, n. dj., str. 155.; Općinski riječnik…, str. 88. 536

220

2. Zemljopisni reljef srpske dijaspore u Dalmaciji Pripadnici srpske dijaspore u Dalmaciji nisu bili ravnomjerno raspoređeni po čitavoj pokrajini nego su većim djelom bili koncentrirani na njenom krajnjem sjeveru i jugu. Da bi ta slika bila što jasnija ovdje će biti prikazan zemljopisni raspored srpske dijaspore s obziroma na prethodno spomenute povijesne regije tadašnje Dalmacije, negdašnju Mletačku Dalmaciju, negdašnju Dubrovačku Republiku i Boku kotorsku u razmacima od dva desetljeća, odnosno na osnovu statističkih procena iz 1836., te podatak iz popisa stanovništav iz 1857, 1880, i 1900. Prema statističkim procjenama iz 1836. na području negdašnje Mletačke Dalmacije živjelo je 44964 pripadnika srpske dijaspore koji su činili 64,36% ukupnog srpskog stanovništva, na području Boke kotorske živjelo je 24 624 pripadnika srpske dijaspore koji su činili 35,25% srpskog stanovništva pokrajine. Šačica od samo 275 pripadnika srpske dijaspore dubrovačkom području, odnosno u samom Dubrovniku, činila je samo 0,39% ukupnog srpskog pučanstva u pokrajini. 539 Prema podacima iz 1857. na području nekadašnje Mletačke Dalmacije živjelo je 52 619 pripadnika srpske dijaspore, odnosno 68,19% ukupnog srpskog stanovništva u pokrajinu. Na području Boke kotorske bilo je 24 257 pripadnika srpske dijaspore odnosno 31,44% srpskog stanovništva u pokrajini. Na dubrovačkom području broj pripadnika srpske dijaspore smanjio na 187, pa su oni činili samo 0,37% ukupnog srpskog stanovništva u pokrajini. 540 Prema popisu stanovništva iz 1880. na području negdašnje Mletačke Dalmacije živjelo je 56 167 pripadnika srpske dijaspore koji su činili 70, 58% ukupnog srpskog stanovništva u pokrajini. Na području Boke kotorske 22 735 pripadnika srpske dijaspore činilo je 28,57% ukupnog srpskog stanovništva u pokrajini. Iako i dalje minijaturna, srpska zajednica u Dubrovniku povećala se četiri puta te je činila 0,86% srpskog stanovništva pokrajine. 541

Mithad KOZLIČIĆ, Ante BRALIĆ, n. dj., str. 123 Mithad KOZLIČIĆ, Ante BRALIĆ, n. dj., str. 265. 541 Luigi MASCHEK, n. dj., str. 155. 539 540

221

Na koncu, prema podacima iz 1900., 70 893 pripadnika srpske dijaspore sa područja negdašnje Mletačke Dalmacije činilo je 73,73% ukupnog srpskog stanovništva pokrajine. Na području Boke kotorske živjelo je 24 130 pripadnika srpske dijaspore koji su činili 25,06% ukupnog srpskog stanovništva u pokrajini. Na dubrovačkom području 1166 pripadnika srpske dijaspore činilo je 1,21% ukupnog srpskog stanovništva pokrajine. 542 Sve u svemu ovi podaci pokazuju da se u razdoblju od 1836. do 1900. zemljopisni raspored srpske dijaspore u Dalmaciji donekle promijenio tj. da je u ukupnoj srpskoj populaciji pokrajine rastao udio koji su živjeli na području negdašnje Mletačke Dalmacije, a smanjivao se udio onih iz Boke Kotorske. Iako se broj pripadnika srpske dijaspore na dubrovačkom području, odnosno samom Dubrovniku, skoro upetorostručio, njihov broj i udio u ukupnoj srpskoj populaciji je ostao simboličan. Ipak, kao što će se to vidjeti u nastavku, zemljopisna struktura srpskog pokreta nije se poklapala sa ovim zemljopisnim rasporedom srpske dijaspore u Dalmaciji. To je bilo posebno očito u Dubrovniku, gdje su srpski trgovci i pripadnici malobrojne srbokatoličke elite, ne samo vladali dubrovačkom općinom tijekom 90.-ih godina XIX. stoljeća, nego su imali nesrazmjerno veliki utjecaj u Srpskoj stranci. 3. Društvena osnovica srpskog pokreta Za istraživanje društvene osnovice srpskog pokreta u Dalmaciji bit će korišteni podaci o društvenom statusu (zanimanju) i podaci o teritorijalnom rasproredu patriotskih skupina. Također bit će korištena Hrochova podjela patriotskih skupina na "vođe, pristaše, pomagači i pojedinci na marginama". Do osamostaljenja srpskog pokreta "vođe" se može vidjeti u skupini pravoslavnih konzervativaca okupljenih oko episkoma Stefana Kneževića. Nakon stvaranja Srpske stranke tu su ulogu, pored Save Bjelanovića preuzeli saborski zastupnici Srpske stranke u Dalmatinskom saboru. "Pomagači" i "pristaše" su pojedinci za koje je bilo moguće nedvojbeno utvrditi da su članovi Srpske stranke odnosno da su sudjelovali u pojedinim akcijama srpskog pokreta. "Pojedinci na margini" su uglavnom pripadnici širih ruralnih 542

Općinski riječnik…, str. 88.

222

slojeva srpske dijaspore koji su, u režiji pravoslavnih konzervativaca srpskom pokretu pružali manju ili veću potporu. 543 Prema spoznajama Branke Prpe-Jovanović društveni status, odnosno zanimanje, pristaša i pomagača srpskog pokreta u Dalmaciji u njegovoj početnoj, kulturnoprosvjetnoj fazi, koju je u prvoj polovici XIX. stoljeća predstavljao Srpskodalmatinski magazin, činili su: trgovci 38%; pravoslavni svećenici 35%; državni službenici 9%; pripadnici intelektualnih zanimanja (učitelji, profesori, učenici i studenti, liječnici, pravnici, umjetnici) 9%; pomorci 5% i skupina ostalih (vojnici, zanatlije, zemljoradnici, poslužitelji) 4%. Dakle, glavnu ulogu su igrali konzervativno usmjereni trgovci i pravoslavni svećenici koji su činili 73% pomagača, što pokazuje da je srpski pokret u svojoj uvodnoj fazi bio odlučujuće obilježen pravoslavnim tradicijama, i da malobrojni pripadnici građanske inteligencije (17% pripadnika intelektualnih zanimanja i činovnika) nisu imali veliki utjecaj. Skroman udio ostalih društvenih slojeva (9% pomoraca i ostalih), odnosno izostanak potpore širih, seljačkih, slojeva tu sliku samo nadopunjuje. Zbog ovakvog stanja stvari srpski pokret je dugo imao preslabu društvenu osnovicu da bi se, pored njegovanja svojih vjerskih i nacionalnih tradicija, samostalno odupirao talijanskom kulturnom monopolu. 544 Stoga je "osjećaj ugroženosti, nedovoljna snaga (zbog malobrojne inteligencije) za otpor autonomaštvu i talijanstvu, usmjeravala srpsko građanstvo prema suradnji s narodnjacima Hrvatima. 545 U doba samostalnog izlaska srpskog pokreta na političku pozornicu Dalmacije, 1880., ova se slika promijenila. Karakter te promjene najbolje ilustrira pogled na društveni status, odnosno zanimanje zastupnika Srpske stranke u Dalmatinskom 543

Miroslav HROCH, n. dj., str. 44 - 46. O tome svjedoči i činjenica da je Srpsko dalmatinski magazin u razdoblju od 1836. do 1848. u Dalmaciji imao samo 807 pretplatnika što je tek 44% od ukupnog broja pretplatnika. To, kao i podatak da je srpsko stanovništvo većim dijelom bilo nastanjeno na gospodarski pasivnim područjima pokrajine i zato siromašno, dodatno svjedoči o tome kako srpski pokret u ovom razdoblju nije imao širu domaću društvenu osnovicu. Branka PRPA-JOVANOVIĆ, n. dj., str. 37, 54, 56 - 62, 79. - 81, 97. - 99, 100, 104, 105, 113.; Nikša STANČIĆ, n, dj., 1990., str. 599, 600. Konzervativni duh trgovačkog sloja, u početnoj kulturno-prosvjetnoj fazi srpskog pokreta u Dalmaciji, oličavao osnivač i prvi urednik Srpsko-dalmatinskog magazina Božidar Petranović koji je bio podrijetlom iz trgovačke obitelji i koji je u svom domu bio odgojen u strogom srpsko-pravoslavnom duhu, što je obilježilo čitav njegov kasniji život. Ivo PERIĆ, n. dj., 1990., str. 7, 8, 26. 545 Nikša STANČIĆ, n. dj., 1980., str. 259. 544

223

saboru u razdoblju od 1880. do 1905. jer su najbrojniju skupinu srpskih saborskih zastupnika činili pravnici (odvjetnici i javni bilježnici) 41%, zatim trgovci 35%, iza njih pravoslavni svećenici 12%, liječnici 8%, te učitelji 4%. Očito, konzervativni trgovci i svećenici (43% zastupnika) nisu u ovom razdoblju u vodstvu srpskog pokreta više imali odlučujući utjecaj kao prije. Istovremeno blaga prevlast pripadnika intelektualnih zanimanja (53% pravnika, liječnika i učitelja), te prisutnost Srbakatolika (11% zastupnika) pokazuje da su pripadnici radikalno-liberalne struje, sa svojom radikalnim nacionalizmom i namjerom da srpstvo odvoje od pravoslavlja i tako otvore put srbizaciji hrvatskog katoličkog stanovništva Dalmacije, imali veliki utjecaj na politički i ideološki profil srpskog pokreta. 546 Nešto drugačiju sliku pružaju podaci o širim slojevima članstva, odnosno pomagača i pristaša Srpske stranke među kojima je najviše bilo trgovaca 37%; zatim pripadnika intelektualnih zanimanja (učitelji, profesori, studenti, učenici i slično) 30%; svećenika 11%; pravnika 9%, te seljaka 5%. Preostalih 8% činili su pripadnici zanimanja čija je pojedinačna zastupljenost u članstvu bila vrlo malena ("kafedžija", pomorci itd.). Očito je, dakle, da su među onima na koje se Srpska stranka oslanjala u svojoj praktičnoj političkoj djelatnosti blago prevladavale konzervativne društvene skupine, (52% trgovaca, svećenika i seljaka) dok su pripadnici radikalno-liberalne struje (39% pravnika, učitelja, profesora, studenata i učenika) bili u manjini. 547 Utjecaj konzervativaca bio je još očitiji među širim slojevima birača i podupiratelja Srpske stranke. Naime od 909 uplatitelja u "Fond Srpskog glasa" koji Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog 1880. - 1905. U doba samostalne političke djelatnosti srpskog pokreta konzervativni karakter trgovačkog sloja oličavali su, među ostalima, Vladimir Simić i Vladimir Desnica, utjecajni članovi vodstva Srpske stranke i izdanci uglednih trgovačkih obitelji. O njihovu konzervativnom nagnuću svjedoči i činjenica da je na samom početku otvorenih unutrašnjih sukoba u Srpskoj stranci 1897. Desnica u pismu veteranu srpske politike u Dalmaciji Lazaru Tomanoviću hvalio "rodoljubivost svećenstva" i negirao tvrdnju kako Vladimir Simić i Nikodim Milaš žele od Srpske stranke napraviti "kaluđersku stranku". Ovu sliku dodatno potvrđuje otvoreno pismo srpskih konzervativaca koje je 1900. objavljeno u Srpskom glasu u kojem se ponavlja ustaljena konzervativna teza kako je pravoslavlje bitno obilježje srpske nacije koju radikali, pa čak i Srbi katolici, moraju ne samo uvažiti nego i prihvatiti. Ovo pismo, uz ostale, potpisali su Vladimir Simić te trgovac iz Zadra Đuro Obradović. Lazar TOMANOVIĆ, "Iz pisama umrlih i zaslužnih Srba", Novi život knj. XXVI., sv 8. 1926. str. 233 - 235.; "K našem sporu", Srpski glas, 41/1900. 547 Za preostalih 8% članova nije bilo moguće utvrditi sklonost jednoj ili drugoj struji u Srpskoj stranci. 546

224

su bili iz Dalmacije 82% su bili seljaci, 9% svećenici, 4% pripadnici intelektualnih slojeva (liječnici, profesori, učitelji, studenti i sl.) 3% ostali (pomorci, gradonačelnici i sl.). Trgovci su, s obzirom na svoj utjecaj u vodstvu i članstvu Srpske stranke "Fondu Srpskog glasa" dali neočekivano malu potporu, tek 2%. Ipak oni su, skupa sa svećenicima, bili organizatori potpore koja je došla iz redova seljaka, potvrdivši tako prevlast konzervativaca među širim slojevima srpskog stanovništva. 548 Sve u svemu, komparativni pogled na društvenu osnovicu srpskog pokreta u Dalmaciji otkriva da se on, u razdoblju od 1836. do 1848. gotovo sasvim oslanjao na dvije konzervativne skupine: svećenike i trgovce koji su se okupljali oko zastave pravoslavnog srpstva. Utjecaj ostalih slojeva bio je minimalan. Kasnije, u doba samostalnog političkog djelovanja Srpske stranke, iza 1880., u srpskom pokretu je porastao utjecaj intelektualnih skupina koje su kroz radikalno-liberalnu struju imale odlučujući utjecaj na vodstvo i jak utjecaj među članstvom Srpske stranke. Ovdje je riječ o skupini koju Miroslav Hroch naziva "inteligencija" te je razvrstava na podskupine: "elita vezane uz vladajuće klase, sa dobrim prihodima", "pravnici, liječnici, umjetnici, novinari, znanstvenici" te "plaćeni intelektualci" među koje je svrstao niže i srednje službenike, svećenike i studente. 549 "Inteligencija" među srpskim građanstvom pripadala je u drugu i treću Hrochovu podskupinu jer je najčešće bila riječ o pravnicima, liječnicima, učiteljima i studentima. Ipak, utjecaj ovih promjena na širu društvenu osnovicu srpskog pokreta nije bio velik, jer nije došlo do promjena u tradicionalnom identitetu srpske dijaspore u Dalmaciji, koja je sebe i dalje poimala gotovo isključivo kroz pravoslavlje. To se najbolje očitovalo u činjenici da su radikali čak i nakon učvršćivanja prevlasti u vodstvu Srpske stranke 1903. morali voditi računa o stavovima konzervativaca. 550

Tihomir RAJČIĆ, n. dj., 1997., str. 264 - 268, 277, 278. Miroslav HROCH, n. dj., str. 47. 550 Naime, iako su radikali nakon skupštine Srpske stranke u Splitu u kolovozu 1903. zadobili odlučujući utjecaj u stranci; imali su većinu u Upravnom odboru i iz njihovih je redova bio predsjednik stranke; utjecaj konzervativaca nije bio sasvim uklonjen. Naprotiv. O snazi njihova zakulisnog utjecaja najrječitije svjedoči oproštajni uvodnik Srpskog glasa, pod naslovom "Morituri" u kojem se izričito spominje "mala grupa ljudi koja rovari protiv današnje organizacije stranke" i koju predvodi episkop Nikodim Milaš. "Morituri", Srpski glas, 52/1904. 548 549

225

4. Zemljopisni reljef srpskog pokreta Kao što je već prethodno spomenuto, komparativna analiza zemljopisnog reljefa srpskog pokreta u vremenskom luku od 1836. do 1905. pokazat će u kolikoj se mjeri zemljopisni reljef srpskog pokreta nije poklapao sa zemljopisnim rasporedom srpske dijaspore u Dalmaciji. To je vidljivo već u razdoblju od 1836. do 1848., kada je srpski pokret najviše potpore uživao na području negdašnje Mletačke Dalmacije, odakle je dolazilo 47% podupiratelja, zatim u Boki kotorskoj odakle je dolazilo 42%, podupiratelja, te na koncu u Dubrovniku odakle je bilo 11% podupiratelja. Dakle, potpora sa područja nekadašnje Mletačke Dalmacije bila je razmjerno mala, dok je potpora iz Boke kotorske, a posebno iz Dubrovnika, premašivala udio ovdašnjih Srba u ukupnoj srpskoj populaciji pokrajine. Uzrok tome je činjenica da siromašno srpsko stanovništvo naseljeno na zagorskom području negdašnje Mletačke Dalmacije nije, za razliku od malobrojnih, ali utjecajnih srpskih trgovaca u Dubrovniku i srpskog pučanstva u Boki kotorskoj gdje je pomorstvo djelomično olakšavalo uteg siromaštva, moglo biti masovni podupiratelj početne kulturno-prosvjetne faze srpskog pokreta u režiji Srpsko dalmatinskog magazina. 551 Približno istu sliku pružaju podaci o zemljopisnoj strukturi saborskih mandata Srpske stranke u razdoblju od 1880. do 1905. jer je samo 50% srpskih zastupnika bilo izabrano na području negdašnje Mletačke Dalmacije, dok je na području Boke kotorske bilo izabrano njih 38%, a na području Dubrovnika čak njih 12%. 552 S tim u vezi ilustrativna je činjenica da je 74% zastupnika Srpske stranke u Dalmatinskom saboru bilo izabrano na ruralnom zagorskom području na sjeveru negdašnje Mletačke Dalmacije (izborne jedinice Drniša, Knina i Vrlike; Obrovca, Benkovca i Kistanja te Šibenika i Skradina) i zaleđa Boke kotorske (izborna jedinice seoskih općina Kotora, Herceg Novoga, Risna i Budve) gdje je koncentracija srpskog stanovništva bila najveća. To, kao i podatak da je preostalih 26% srpskih zastupnika Branka PRPA-JOVANOVIĆ, n. dj., str. 37, 86.; Nikša STANČIĆ, n. dj., 1990., str. 599. Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1880. - 1905.; Ivo PERIĆ, n. dj., 1978., str. 219. - 223. 551 552

226

izabrano u urbanim područjima pokrajine (izborna jedinica trgovačkih komora Zadra i izborna jedinica gradova za Dubrovnik), gdje je Srpska stranka ovisila o autonomašima 553, potvrđuje tradicionalni ruralni karakter zemljopisne (ali i društvene) osnovice srpskog pokreta u Dalmaciji, a s time i jak utjecaj konzervativaca u politici Srpske stranke . Nerazmjer u zastupljenosti pojedinih povijesnih regija Dalmacije u potpori srpskom pokretu potvrđuje i činjenica da je sa područja nekadašnje Mletačke Dalmacije bilo tek 46% članova i simpatizera Srpske stranke nasuprot području Boke kotorske, odakle ih je dolazilo 40% i području Dubrovnika odakle je bilo njih 14%. Nasuprot ovome podaci koje donosi "Fond Srpskog glasa" pokazuju da je najviše potpore širih slojeva srpskog stanovništva dolazilo sa područja nekadašnje Mletačke Dalmacije 82%, dok je potpora iz Boke kotorske 15% i Dubrovnika 3% bila manjeviše simbolična. 554 Iz svega ovog je očito da je potpora koja je srpskom pokretu dolazila sa područja sjevernog zagorskog područja negdašnje Mletačke Dalmacije bila vezana uz šire seljačke slojeve srpskog stanovništva koje je predstavljalo sigurnu, mada konzervativnu i ne baš politički aktivnu, izbornu bazu Srpske stranke. Nasuprot tome, šačica Srba u Dubrovniku imala je, zbog svog izraženog aktivizma, zbog koncentracije kapitala srpskih trgovaca i ugleda pripadnika Srbo-katoličke elite, znatan utjecaj na politiku stranke. Uloga Boke kotorske, slično Dubrovniku, očitovala se na prvom mjestu kroz njen razmjerno veliki udio u saborskim mandatima i članstvu. Malen udio širih slojeva srpskog stanovništva Boke kotorske u potpori politici Srpske stranke valja pripisati općoj zaostalosti ruralnog zaleđa, gdje je većina ovdašnjeg srpskog stanovništva bila nastanjena, odnosno fizičkoj izoliranosti ovog područja od središta srpskog pokreta na sjeveru pokrajine, te njegovoj općenitoj okrenutosti prema Crnoj Gori. Tako je npr. izbor dvojice srpskih kandidata, Ljubomira Vujnovića i Vladimira Simića u Dalmatinski sabor 1881., u izbornoj jedinici veleporeznika u Zadru, ovisio isključivo o dobroj volji autonomaša. Također, na saborskim izborima 1889. izbor srpskog kandidata Antuna Puljezija u izbornoj jedinici gradova u Dubrovniku je ovisio o loklanom srpsko-autonomaškom savezu. Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1881., str. 269.; 1882., str. 320.; "Izborno sgodopisje", Narodni list, 47, 53, 54, 59/1889. 554 Tihomir RAJČIĆ, n. dj., 1997., str. 262, 263, 271, 276. 553

227

Sve u svemu, komparativna statistička analiza društvene i zemljopisne strukture srpskog pokreta u Dalmaciji tijekom XIX. stoljeća pokazuje da je srpska politika počivala na tradicionalnom poimanju srpstva kroz pravoslavlje, te da je uporište imala na sjevernom ruralnom području negdašnje Mletačke Dalmacije između Drniša, Vrlike, Benkovca i Obrovca, plus bokeljska enklava na jugu. Takvo stanje stvari pogodovalo je pravoslavnim konzervativcima koji su tijekom čitavog razdoblja o kojem je ovdje riječ u srpskom pokretu imali znatan utjecaj. 5. Utjecaj emisara iz Srbije No, klasične statističke metode ne mogu obuhvatiti još jedan vrlo važan činitelj koji je oblikovao srpsku politiku u tadašnjoj Dalmaciji, tajni utjecaj emisara vlade Kneževine/Kraljevine Srbije vezanih uz srpsku nacionalnu propagandu Ilije Garašanina. Prvi primjer tog utjecaja je činjenica da je još tijekom 40.-ih godina XIX. stoljeća časopis Srpsko-dalmatinski magazin iz Srbije dobivao potporu, pretplata na 100 primjeraka časopisa, čiji je "blagodatelj" vjerojatno bio sam Garašanin. 555 Ipak, prvi pravi emisar srpske vlade u Dalmaciji bio je Matija Ban koji je revolucionarne 1848. obišao zagorsko područje na sjeveru pokrajine (Obrovac, Knin, Skradin, Kistanje, Vrliku i Drniš) i tu se susreo sa lokalnim srpskim uglednicima. 556 Nakon toga, Ban je u rodnom Dubrovniku uspostavio vezu sa Medom Pucićem i tako ovdje posijao sjeme velikosrpstva koje je svoje konkretne političke plodove dalo četiri desetljeća kasnije. 557 Nakon razdoblja mirovanja iza 1851., emisari beogradske vlade su početkom 60.ih godina XIX. stoljeća ponovo su počeli djelovati na zagorskom području sjeverne Dalmacije. Među njima se posebno isticao Bogoljub Petranović, koji je radio na širenju srpske državne ideje s ciljem da se u slučaju eventualne propasti Habsburške Monarhije, Srbiji pripoji cijela pokrajina ili barem područja većinski naseljena Ljubomir ANTIĆ, n. dj., str. 118, 119. Rade PETROVIĆ, n. dj. 1982. str. 70.; Dušan PLENČA, n. dj., str. 25.; Petar ŠIMUNIĆ, n. dj., str. 78, 79, 83.; Damir AGIČIĆ, n. dj., str. 86, 87. 557 Ivo BANAC, Dubrovački eseji, Dubrovnik 1992. str. 24.; Stjepan ĆOSIĆ, n. dj., str. 333 - 335.; Vojislav VUČKOVIĆ, n. dj., 1959., str. 381. - 409. 555 556

228

Srbima. U skladu s tim, on je 70.-ih godina XIX. stoljeća aktivno sudjelovao u procesu političkog osamostaljenja srpskog pokreta. 558 Drugi, još važniji emisar bio je utjecajni dalmatinski političar, o kojem je prethodno već bilo riječ, Stefan Mitrov Ljubiša koji je iz Beograda dobivao novac i političke naputke, a sve u cilju stvaranja velike srpske države koja bi bila "krov za sve Srbe". 559 U tom kontekstu valja promatrati i njegovu prethodno opisanu djelatnost u okviru "zemljaštva", koje je od 1873. do 1876 bilo najava osamostaljenja srpskog pokreta u Dalmaciji nekoliko godina kasnije. Uz Ljubišu i "zemljaštvo" vezan je i jedan drugi srpski emisar, Josip Tončić koji je, nakon višegodišnjeg službovanja u Beogradu, kao urednik glasila Narodne srednjačke stranke Zemljak nastojao pogled političke javnosti u Dalmaciji okrenuti prema tobožnjoj "oslobodilačkoj" misiji Srbije na jugoistoku Europe. 560 U ovo doba na području sjevernodalmatinskog zaleđa djelovali su i sljedeći emisari beogradske vlade: Aleksandar Katić u Kninu, Milan Cvijetičanin na području Cetinske krajine, Petar Vukojević, Karlo Antunović i Teofil Petrović u Drnišu. Osim vojnog zadatka, pripreme srpskih postrojbi iz Dalmacije za sudjelovanje u eventualnoj vojnoj intervenciji Srbije u Bosni i Hercegovini, ovi su emisari imali i važan nacionalno-politički zadatak: "buđenju i širenju nacionalne svijesti".561 Ovo je kasnije imalo odjeka u programu Srpske stranke iz 1880. u kojem se već u prvoj točki najvažnijim zadatkom srpske politike proglašava težnju za "buđenjem i njegovanjem srpske nacionalne svijesti". 562 U političkoj stvarnosti tadašnje Dalmacije ova nastojanja rezultirala su pokušajima "buđenja" srpske nacionalne svijesti u nekim posve hrvatskim sredinama što je vodilo u beskrajne polemike s

Dragutin PAVLIČEVIĆ, n. dj., 2007., str. 121.; Dušan PLENČA, n. dj., str. 36.; Rade PETROVIĆ, n. dj., 1982., str. 181., 244, 245.; Ivo PRODAN, n. dj., 1879. str., 14 - 17.; Nikodim MILAŠ, "Uspomene iz prvih godina srpskog političkog pokreta na primorju", Primorski srpski list, 14/1903.; "Narodna sviest u Dalmaciji", Narodni list, 32/1874. 559 Ljubiša je od vlade u Beogradu na ime pomoći za Boku kotorsku dobio dvokratnu novčanu potporu najprije 1000 talira, a zatim 2000 forinti te je tražio, i primao, uputstva za postupanje u Carevinskom vijeću u Beču. Vojislav VUČKOVIĆ, n. dj., 1965., str. 395, 453. 560 Kosta MILUTINOVIĆ, n. dj., str. 20.; Rade PETROVIĆ, n. dj., 1982., str. 280, 281. 561 Dušan PLENČA, n. dj., str. 36, 37 562 "Naš program", Srpski list, 1/1880. 558

229

hrvatskim tiskom o etničkom karakteru, kako pojedinih područja, tako i pokrajine u cjelini. U doba od osnivanja Srpske stranke pa do početka XX. stoljeća kroz područje sjevernodalmatinskog zaleđa prodefiliralo je tridesetak emisara srpske vlade od kojih su neki vjerojatno donosili financijsku pomoć za službeno glasilo Srpske stranke, koje nije imalo niti je moglo imati solidan domaći oslonac. 563 O utjecaju ovih emisara možda najbolje svjedoči isječak iz korespodencije Save Bjelanovića u kojem on ističe uvjerenje da se vlada u Beogradu, bez obzira na nepovoljne političke okolnosti, nije odrekla velikosrpskih ciljeva, te upozorava kako srpska politika u Dalmaciji treba izbjegavati sve " što bi nanijelo štetu Beogradu". 564 Istovremeno, emisari beogradske vlade su bili aktivni i u Dubrovniku gdje je šačica Srba katolika tijekom 90.-ih godina XIX., u koaliciji s autonomašima, držala općinsku vlast. Jedan od beogradskih emisara koji je tada često navraćao u Dubrovnik bio je Milenko Vesnić, veleposlanik Kraljevine Srbije u Vatikanu.565 Njegovom utjecaju vjerojatno valja pripisati pragmatičnu sklonost lokalnog vođe Srpske stranke u Dubrovniku, Srbina katolika Antun Fabrisa, da se Srpska stranka približi politici "novog kursa". 566 Tim više što se službena Srbija tada, želeći se riješiti prije dva desetljeća nametnutog pokroviteljstva Beča imala namjeru poduprijeti Kossutha u Ugarskoj, te je u tom pravcu usmjerila i srpsku politiku u Banskoj Hrvatskoj. 567 Na koncu treba reći da je Srpska stranka, usprkos svome velikosrpskom radikalizmu, bila predstavnik srpske manjine čiji se udio u ukupnom stanovništvu

563

Naime, malobrojnost i nepovoljna društvena struktura srpske dijaspore u Dalmaciji dovodi u pitanje mogućnost postojanja domaćeg oslonca srpskom glasilu koje je, prema arhivskim podacima, 1881. imalo tiraž od 900 primjeraka, a 1893. tiraž 650 primjeraka. Ivan PEDERIN, n. dj., 1989. str. 193, 194.; HR DAZD 88-1. Vlada/ Namjesništvo za Dalmaciju, Tajni spisi namjesništva, svežanj 550/1893. 564 Dušan PLENČA, n. dj., str. 42. 565 Tereza GANZA-ARAS, n. dj. 1992. str. 43, 44., 45, ; Vlaho BENKOVIĆ, n. dj. 2009. str. 34, 124, 133, 224, 225, 226, 228. 566 Vlaho BENKOVIĆ, n. dj., 2009., str. 214 - 216.; Rene LOVRENČIĆ, n. dj., str. 203.; Frano SUPILO, n. dj., 1953., str. 16, 164. 567 Rene LOVRENČIĆ, n. dj., str. 238 - 243.; Nicholas J. MILLER, n. dj., str. 79, 81, 82.

230

Dalmacije smanji sa petine na šestinu. Također treba reći da se, usprkos prevlasti radikalno-liberalne struje u njenom vodstvu, Srpska stranka oslanjala na ruralne slojeve srpske dijaspore naseljene na krajnjem sjeveru Dalmacije i u zaleđu Boke kotorske, koje su pod zastavom pravoslavlja okupljali konzervatici. Na politiku i ideologiju srpskog pokreta utjecala i djelatnost emisara beogradske vlade koji su u Dalmaciji desetljećima sijali ideju velikosrpstva.

231

6. Grafikoni i tablice

69 869 18,81%

77 835 19,29%

77 065 18,52% 78 305 17,14%

1836.

1844.

1857.

1869.

79 584 16,87%

1880.

87 007 16,52%

1890.

96 279 16,40%

1900.

Grafikon 1 Broj pripadnika srpske dijaspore u Dalmaciji u XIX. stoljeću i njihov postotni udio u ukupnom stanovništvu pokrajine. Izvor podataka: Mithad KOZLIČIĆ, Ante BRALIĆ, Stanovništvo Kraljevine Dalmacije prema službenim izračunima i popisima 1828. 1857. godine, Zadar 2012. str. 123, 176, 265.; Franjo CARRARA, Dalmacija kako ju je opisao profesor doktor Frane Carrara, Split 2006. str. 76-80.; Bevoelkerung und Viehstand von Dalmatien nach der Zaehlung vom 31. December 1869., Wien 1871. str. 6.; Luigi MASCHEK, Repetitorio Geografico-statistico dei loughi abitati nel Regno di Dalmazia, Zara 1888., str. XXI, 155.; Općinski riječnik za Dalmaciju, Beč 1908. str. 88.; Manfred MAKALE, Zadnji popis pučanstva u Dalmaciji, Beč 1912. str. 36, 37, 44, 45.

232

TUMAČ Za grafikone 2, 3, 4, 5, 9, 10, 11 negdašnja Mletačka Dalmacija

Boka kotorska

negdašnja Dubrovačka Republika

35,25%

64,36% 0,39%

Grafikon 2 Raspored srpske dijaspore po povijesnim regijama Dalmacije na osnovu statističkih procjena stanovništva iz 1836. Izvor podataka: Mithad KOZLIČIĆ, Ante BRALIĆ, n. dj., str. 123.

233

31,44%

68,19% 0,37%

Grafikon 3 Raspored srpske dijaspore po povijesnim regijama Dalmacije na osnovu popisa stanovništva iz 1857. Izvor podataka: Mithad KOZLIČIĆ, Ante BRALIĆ, n. dj., str. 265.

234

28,57%

70,58% 0,86%

Grafikon 4 Raspored srpske dijaspore po povijesnim regijama Dalmacije na osnovu popisa stanovništva iz 1880. Izvor podataka: Luigi MASCHEK, n. dj., str. XXI. 155.

235

25,06% 1,21% 73,73%

Grafikon 5 Raspored srpske dijaspore po povijesnim regijama Dalmacije na osnovu popisa stanovništva iz 1900. Izvor podataka: Općinski riječnik…, str. 88.

236

Tablica 1 Društvena struktura srpskog pokreta u prvoj polovici XIX. stoljeća (podupiratelji Srpsko-dalmatinskog magazina 1836. - 1848.) trgovci svećenici

27 25

državni sužbenici pomorci

61 39

intelektualna zanimanja

65

ostali

27

državni pomorci službenici 5% 9%

ostali 4% trgovci 38%

int. zanimanja 9% svećenici 35%

Grafikon 5

Izvor podataka: Branka PRPA-JOVANOVIĆ, Srpsko dalmatinski magazin 1836. - 1848., Split 1988. str. 113.

237

Tablica 2 Društvena struktura vodstva Srpske stranke. Struktura saborskih mandata 1880.-1905. pravnici

11

iječnici

2

trgovci (posjednici)

9

učitelji

1

pravoslavni svećenici

3

Grafikon 7 Izvor podataka: Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1880. - 1905; Ivo PERIĆ, Dalmatinski sabor, Zadar 1978. str. 219. - 223.

238

Tablica 3 Društvena struktura šireg sloja podupiratelja srpskog pokreta. "Fond Srpskog glasa" 1893. - 1903.

seljaci

74

ostali

28

svećenici

80

trgovci

14

intelektualni slojevi

40

svećenici intelektualci 4% 9%

trgovci 2%

ostali 3%

seljaci 82%

Grafikon 8 Izvor podataka: Tihomir RAJČIĆ, "Neka zapažanja o društvenoj osnovici srpskog nacionalizma u Dalmaciji", Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 3./1997. str. 258 - 261, 277.

239

Tablica 4

Regionalna struktura potpore Srpsko-dalmatinskom magazinu (1836. – 1848.) negdašnja Mletačka Dalmacija

374

Boka kotorska

331

negdašnja Dubrovačka Republika

91

41,58%

46,98%

11,43%

Grafikon 9 Izvor podataka: Branka PRPA-JOVANOVIĆ, Srpsko dalmatinski magazin 1836. - 1848., Književni krug, Split 1988. str. 141. - 164.

240

Tablica 5 Regionalna struktura saborskih mandata Srpske stranke 1880. - 1905. negdašnja Mletačka Dalmacija Boka kotorska

13 10

negdašnja Dubrovačka Republika

3

41,58%

46,98%

11,43%

Grafikon 10 Izvor podataka: Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog 1880.- 1905.; Ivo PERIĆ, Dalmatinski sabor, Zadar 1978., str. 219. - 223.

241

Tablica 6 Regionalna struktura pomagača, podupiratelja Srpske stranke kroz uplate u "Fond Srpskog glasa 1893. do 1903." negdašnja Mletačka Dalmacija Boka kotorska

5949 248

negdašnja Dubrovačka Republika

1084

3,41%

14,89%

81,71%

Grafikon 11 Izvor podataka: Tihomir RAJČIĆ, n. dj., 1997. str. 258 - 261, 276.

242

V. BITNE SASTAVNICE NACIONALNE IDEOLOGIJE SRPSKE STRANKE U DALMACIJI Ideološki sklop Srpske stranke u Dalmaciji obuhvaćao je tri razine: posebna jezična, a zapravo političko-nacionalna gledišta; pokušaj da se srpska politika, ali i srpski nacionalni identitet ogrnu plaštem europskog liberalizma i naprednjaštva; te viziju područja koja su trebala spadati u "srpske zemlje", odnosno u Veliku Srbiju. Jezik, shvaćen na način Vuka Karadžića, za Srpsku stranku je bio važan ideološko-politički simbol čija je svrha bila srbizacija, ne samo Hrvata nego i južnih Slavena općenito. Zbog toga je srpska politika s posebnom odbojnošću gledalo na nastavak hrvatske jezične standardizacije, odnosno razvoj hrvatskog književnog jezika. Pokušaj Save Bjelanovića i radikalnog dijela vodstva Srpske stranke da tradicionalni srpsko-pravoslavni identitet i svoje velikosrpske političke težnje obuku u ruho liberalizma i naprednjaštva, temeljio se na Karadžićevoj zamisli o "Srbima triju zakona", te na ideologiji modernizacije prosvjetiteljsko-racionalističkog kruga europskih mislilaca koji su razumom, vjerom u napredak i prirodna prava, htjeli zamijeniti vjeru u natprirodno. U kontekstu ondašnje političke stvarnosti to je značilo ustrajavanje na tezi o srpskoj etničkoj pripadnosti većine stanovnika Dalmacije, polemičke napade na katoličku crkvu i hrvatsku politiku, ali i neuspjeli pokušaj da se srpski nacionalizam odmakne od pravoslavnih tradicija. Istovremeno, srpska politika u Dalmaciji je ustrajavala na primjeni prirodnog prava i odbacivala je sjedinjenje hrvatskih zemalja na osnovu hrvatskog državnog prava, što je činilo vrlo bitnu sastavnicu tadašnje hrvatske politike. Nasuprot tome srpska politika u Dalmaciji je promicala grandomansku viziju Velike Srbije koja je trebala obuhvatiti "srpske zemlje", odnosno područje gotovo čitavog Hrvatskog Kraljevstva i veći dio jugoistoka Europe. Ova se vizija dijelom oslanjala i na predodžbu o velikoj povijesnoj važnosti Srba, čak i u europskim okvirima, što su srpski ideolozi nastojali dokazati pozivanjem na narodne pjesme i priče koje su iz perspektive srpske politike predstavljale ozbiljan povijesni dokaz.

243

Sve ovo bilo je izraz trećeg velikosrpskog programa iz Beograda koji je kulminirao "Etnografskom kartom srpskih zemalja" iz 1891.

1. Jezik kao nacionalno-politički simbol Da bi se razumjelo, u biti politički i ideološki nadahnuta jezična gledišta Srpske stranke u Dalmaciji, važno je imati na umu kontekst ukupnog jezičnog razvoja na području

hrvatskih

zemalja u

XIX.

stoljeću,

odnosno

nastavak

procesa

standardizacije hrvatskog književnog jezika koji je započeo još u XVIII. stoljeću. Jezični standard koji je 30.-ih godina XIX. stoljeća uobličio Ljudevit Gaj, bio je utemeljem na dubrovačkoj književnosti kao osnovici pisanog tipa jezika, i na trodijalektalnom štokavskom, kajkavskom i čakavskom jezičnom izvorištu. Nakon što su Gajeva pravopisna rješenja odlukom dvorskog kancelara Ivana Mažuranića iz 1862. postala službena, uslijedilo je razdoblje u kojem je djelatnost tzv. Zagrebačke jezične škole u najvećoj mjeri određivala jezični razvoj na području hrvatskih zemalja, te kada je učvršćen novoštokavski jezični standard. No, tijekom 70.-ih i 80.ih godina XIX. stoljeća gledišta Zagrebačke filološke škole su počela ustupati pred prodorom tzv. Vukovaca koji su se zalagali za uvođenje fonološkog pravopisa i koji su jezične izvore uglavnom nalazili u Vukovim narodnim pjesmama, odbacujući pri tome hrvatsku jezičnu tradiciju. Pobjedu Vukovaca označila su dva događaja: dolazak Karadžićevog učenika Đure Daničića za urednika Akademijinog rječnika 1878. i odluka bana Khuena Hédervárya o uvođenju fonološkog pravopisa u škole, 1889. 568 U Dalmaciji su Gajeva gledišta, tijekom 40.-ih godina XIX. stoljeća, naišla na otpor Ante Kuzmanića kojem je smetao njihov ilirski, odnosno jugoslavistički kontekst i koji je, štokavsku ikavicu neuspješno pokušao nametnuti kao najpodesniji model hrvatske jezične standardizacije. Tijekom preporodnih zbivanja, 60.-ih i 70.-ih godina XIX. stoljeća, u Dalmaciji je prevladao jezični standard Zagrebačke škole, Ivo BANAC, Hrvatsko jezično pitanje, Zagreb 1991., str. 52 - 61, 67 - 71, 80 - 83.; Radoslav KATIČIĆ, n. dj., str. 93. - 95., 118 - 125, 329 - 339.; Milan MOGUŠ, Povijest hrvatskog književnoga jezika, Zagreb 1995., str. 155. - 164., 173. - 189.; Mirko PETI, Jezikom o jezik, Zagreb 1995., str. 43.51, 223.- 287.; Zlatko VINCE, Putovima hrvatskoga književnoga jezika, Zagreb 1978., str. 484. - 489., 495., 496., 499., 585 - 595.; Dubravko ŠKILJAN, Govor nacije, Zagreb 2002., str. 270 -283.

568

244

među ostalim i zato da bi se olakšalo zbližavanje Dalmacije s Banskom Hrvatskom, a i zbog toga što je jekavski govor štokavskog narječja bio domaći govor dalmatinskih Srba, što je trebao je omogućiti lakše postizanje jedinstvene slavenske političke platforme za borbu protiv talijanstva. Istovremeno se javljaju i fonološko-etimološke pravopisne dvojbe, a sve jači utjecaj Vukovaca izazivao je oporbu velikog broja dalmatinskih pisaca, pa su u drugoj polovici 1870.-ih i tijekom 1880.-ih godina u Dalmaciji vođene mnoge jeziče rasprave s naglaskom na prihvaćanje, odnosno odbijanje fonološkog ili etimološkog pravopisa. Konačnu prevagu Vukovaca u Dalmaciji, označenu pojavom gramatike Marcela Kušlara krajem XIX. stoljeća, potpomogla je i činjenica što je dubrovački jezikoslovac Pero Budimani naslijedio Đuru Daničića u uređivanju Akademijina rječnika. Važno je reći da su se ovi jezični sukobi u Dalmaciji odvijali u ozračju borbe za ponarođenje, odnosno uvođenje hrvatskog jezika u javnu upotrebu. Uvođenjem utrakvizma 1872. t.j. ravnopravnog korištenja hrvatskog i talijanskog u javnim službama i školama, pohrvaćenjem srednjih škola u Splitu i Dubrovniku 1880. i proglašenje hrvatskog jedinim službenim u Dalmatinskom saboru 1883. važni su datumi u tom smislu. Slično kao i Bulatov zakon (Lex Bulat) donesen u Carevinskom vijeću 1883. kojim je hrvatski proglašen "uobičajenim" i u skladu s tim podoban za upotrebu u upravi i sudstvu Dalmacije. Usprkos uvođenju hrvatskog jezika u gotovo sve ustanovne i srednje škole, unutrašnji upravni jezik u Dalmaciji sve do 1912. bio je talijanski. 569 U ovakvom kontekstu, a u skladu s romantičkim učenjem o jeziku kao "duši", odnosno glavnom obilježju naroda, Srpska stranka je smatrala da "narodni srpski jezik", tj. novoštokavsko narječje pisano fonetski i "narodna srpska ćirilica", čine glavno obilježje srpske nacije. Taj i takav srpski jezik smatran je materinjim jezikom većine stanovnika Dalmacije, pa se u njima zbog toga vidjelo Srbe. Iznoseći sažeto ovu jezično-političku viziju vođa Srpske stranke Sava Bjelanović je u Dalmatinskom saboru ustvrdio kako u javnom životu Dalmacije, a posebno u školstvu treba prevladavati "naš jezik srpski narodni" koji prenosi narodne predaje i pjesme za koje

569

Trpimir MACAN, n. dj., 1980., str. 189. - 194., 319. - 325.; Milan MOGUŠ, n. dj. 1995., str. 181, 187.; Zlatko VINCE, n. dj., str. 500. - 526.

245

se, kako će to biti pokazano u nastavku, sa srpske strane smatralo da predstavljaju esenciju nacionalnog identiteta. U tom smislu ne čudi što je Srpski list 1886. otvoreno ustvrdio: "…naš jezik u Dalmaciji je srpski i po narodnosti mi Dalmatinci smo Srbi" i "geografički cjelina narodna, cjelina srpska". Ovako shvaćenom srpskom jeziku "dodijeljeno" je područje skoro cijelog jugoistoka Europe, jer se smatralo da je on prikladna osnovica za stvaranje zajedničkog književnog jezika svih južnih Slavena, na način kako je u antici jonsko-atičko narječje bilo zajednički, književni jezik svih Grka. 570 Sve u svemu, Srpska stranka u Dalmaciji je karadžićevski jezični model koristila kao politički simbol iza kojeg je stajala Velika Srbija. Zbog ovako isključivih jezičnih stajališta srpskoj politici u Dalmaciji najviše je smetao poseban razvoj hrvatskog književnog jezika, na koji se gledalo kao na pokušaj stvaranja umjetne posebnosti unutar vrlo široko shvaćene srpske jezične cjeline. Stoga se Hrvatima, za koje se tvrdi da su "usvojili srpski jezik u književnost i tijem jezikom pišu", zamjera nastojanje da na taj jezik "neki svoj pečat udare" odnosno da ga "prisvoje". 571 Hrvate se optužuje za "bezobzirni hrvatizam" koji je "počeo otimati jezik srpski" pišući ga latinicom te za "nezahvalnost" za "veliku uslugu" koju im je, navodno, učinio jezikoslovac Đuro Daničić dok je uređivao Akademijin rječnik. Daničić je, tvrdi se, protiv svog uvjerenja i protiv znanstvene istine, srpski jezik nazvao srpsko-hrvatskim imenom. Čak što više, njegova djelatnost se vidi kao "dar" Beograda Zagrebu, odnosno tvrdi se da je Daničića u Zagreb uputila srpska vlada. 572 "Još o školama i jeziku u Bosni i Hercegovini", Srpski list, 37/1883.; "Vukova 'Kovčežić'", Srpski glas, 41/1890.; "Podlistak", Srpski list, 40/1885.; "Neo sutor ultra crepidum II", Srpski glas, 20/1889.; "Srpski jezik i narodnost", Srpski list, 17/1886.; Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1892., str. 65, 66, 523, 524. 571 "Dnevna pitanja", Srpski list, 44/1881.; "Srpske škole i hrvatske knjige u Bosni i Hercegovini", Srpski list, 11/1884. 572 "Dnevna pitanja", Srpski list, 44/1881.; "Etika", Srpski list, 6/1884.; "Dalmatinska dnevna pitanja", Srpski list, 22/1884.; Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1889., str. 311. - 316.; Sava BJELANOVIĆ, n. dj., 1882., str. 94. Valja svakako imati na umu da okolnosti Daničićeva dolaska u Zagreb 1877. nisu bile ni najmanje tako jednoznačne. On je, zahvaljujući dobrim vezama sa Strossmayerom u Zagrebu boravio još 60. - ih godina XIX. stoljeća, radeći kao tajnik Akademije, nakon čega se vratio u Srbiju. Izbijanje rata između Osmanskog Carstva i Srbije 1877. učinilo mu je, zbog teških materijalnih prilika u koje je bio doveden, daljnji rad u Beogradu nemogućim pa se 570

246

Zbog svega ovoga, Srpska stranka je smatrala da je hrvatski jezični standard Zagrebačke filološke škole koji je Narodna stranka tijekom 70.-ih i 80.-ih godina XIX. stoljeća nastojala uvesti u službenu upotrebu Dalmaciji, nerazumljiv i sličniji kineskom nego narodnomu jeziku. Hrvatske političare i "hrvatsku birokraciju" u Dalmaciji zato se optužuje da su "upropastili naš bogati i lijepi jezik srpski" pa je Sava Bjelanović u Dalmatinskom saboru traži da se u škole uvede "čisti srpski jezik i ćirilica" za koji tvrdi da u Dalmaciji ima prednost jer će slavensko obilježje pokrajine bolje braniti od odnarođivanja nego "hrvatske krparije". Hrvatske knjige, posebno one školske, tiskane u Zagrebu smatrane su lošima za prosvećivanje širih slojeva naroda, a posebno mladeži. Kao dobre i korisne preporučivane su knjige tiskane u Beogradu. 573 Također, Srpska stranka je tražila da se narodni jezik u Dalmaciji službeno nazove srpskim, a ne hrvatskim imenom i da se da uz latinicu, za koju se tvrdilo da je donesena s europskog zapada radi poticanja vjerske netrpeljivosti prema pravoslavcima, u javnu upotrebu u pokrajini uvede i ćirilica. 574 Odbojnost srpske politike prema hrvatskom književnom jeziku bila je tolika da je čak i neuspješni pokušaj Ante Kuzmanića i nekih dalmatinskih pisaca da ikavicu uvedu kao hrvatski jezični standard smatran "sredstvom za kidanje jedinstva srpskog naroda". Tim više što je iz srpske perspektive narodni preporod u Dalmaciji zapravo bio pobjeda srpskog jezika nad "progoniteljima" koje se ponajprije vidi u Hrvatima i Narodnoj stranci, a tek onda u autonomašima i bečkoj vladi. Pri tome Srpska stranka je, iz pragmatičnih, ali i kulturoloških razloga, sustavno prešućivala autonomaško protivljenje ponarođenju i njihovo inzistiranje na nastavku javne upotrebe talijanskog jezika. 575 sklonio u Zagreb. Ipak, nastavio je primati službeničku plaću od 10 talira , koja je kasnije smanjenja za 25%, te godišnju potporu srpske vlade u iznosu od 2400 forinti. Ovo potonje vjerojatno je bilo povod za neutemeljenu tvrdnju Srpskog lista kako je Daničića srpska vlada poslala kao "dar" Hrvatima. Zlatko VINCE, n. dj., str. 593. - 595.; Miodrag POPOVIĆ, Đura Daničić, Beograd 1959., str. 188, 189, 231, 242, 243. 573 "Birokracija i narodni jezik", Srpski list, 26/1886. 574 "Neo sutor ultra crepidum II", Srpski glas, 20/1889.; "Dnevna pitanja", Srpski list, 44/1881.; "Vukov Kovčežić'", Srpski glas, 41/1890.; Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1881., str. 77.-79.; 1887. str. 77. - 79.; 187., str. 408.; 1889. str. 311. - 316.; Sava BJELANOVIĆ, n. dj., 1882., str. 94. "Domaće", Srpski list, 15/1886. 575 "Neo sutor ultra crepidum II", Srpski glas, 20/1889.; "Za narodni jezik", Srpski list, 29/1886. Naime, autonomaši su od 1880. do 1897. bili jedini politički saveznici Srpske stranke, a neki srpski

247

Ipak, Hrvatima se "velikodušno" dopušta da jezik koji koriste nazivaju svojim, hrvatskim imenom, s tim da im se preporučuje da upotrebljavaju "čist srpski jezik bez bombastičnih hrvatskih riječi koje vrijeđaju uho".576 Sugerira im se da svoj jezik "pročiste" i bolje nauče tako što će uzeti "u ruke koju lijepu srpsku knjigu". U pozadini svega stajalo je uvjerenje da će Hrvati "koliko se bolje budu usavršavali u književnom jeziku toliko bliže pristupati Vuku i odbijati se od svog dijalekta" jer se za hrvatski jezik, stiješnjen u okvire čakavskog, a ponekad i kajkavskog narječja, smatralo da "je dijalekt sveopćeg srpskog jezika kao što je mletački dijalekt talijanskog jezika".577 Rukovodeći se Karadžićevim jezičnim purizmom koji je išao za tim da se normizacija postigne na temelju najveće moguće čistoće štokavskog narječja i koji je bilo je usko povezano s tada aktualnim romantičkim predodžbama da se književni jezik izvodi izravno iz narodnog govora i da mu se čak podređuje, Srpska stranka je ustrajno tražila da se usporedo s uvođenjem narodnog jezika u javnu upotrebu, uvede i fonetski pravopis, s posebnim naglaskom na njegovo uvođenje u škole. To je smatrano uvjetom za očuvanje "narodnog duha" te za postizanje "narodnog jedinstva" i "književne sloge". Odbijanje Hrvata da prihvate takav pravopis proglašavano nelogičnim posebno s obzirom da su oni već "primili srpsku štokavicu" odnosno srpski jezik.578 Srpska stranka je, stoga, sa simpatijama gledala na činjenicu da su Khuenov režim u Banskoj Hrvatskoj i Kallayev režim u Bosni i Hercegovini uveli fonetski pravopis, smatrajući to pobjedom "narodnog", srpskog jezika, jer se u oba slučaja uvažilo

političari su bili kulturno-jezični talijanofili koji su branili nastavak javne upotrebe talijanskog jezika. "Ozbiljno pitanje o jeziku i lakrdijaši", Srpski list, 28/1884.; "Pitanje o jeziku", Srpski glas, 45/1890.; Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1884., str. 126.; 1890., str. 547, 548. 576 "Naši dopisi", Srpski list, 28/1884.; "Podlistak", Srpski list, 9/1884.; "Naši dopisi", Srpski list, 40/1886.; "Srpske škole i hrvatske knjige u Bosni i Hercegovini", Srpski list, 11/1884.; Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1884., str. 83., 84.; 1886., str. 330.- 333., 435. 577 "Srpski jezik i narodnost", Srpski list, 17/1886.; "Podlistak", Srpski list, 9/1884.; "Domaće", Srpski list, 32/1886.; Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1881., str. 77 - 79.; 1886., str. 435 - 437.; 1887., str. 408. 578 Radoslav KATIČIĆ, n. dj., str. 63., 121.; Nataša BAŠIĆ, n. dj., str. 30. - 46.; "Na čemu smo u Dalmaciji", Srpski list, 2/1885.; "Pabirci", Srpski glas, 9/1889., 47/1890.

248

"razloge znanosti". Isto se očekivalo i od vlade u Beču, kad je u pitanju Dalmacija. 579 Na ovoj crti vođa Srpske stranke Sava Bjelanović je u Dalmatinskom saboru 1889. čak podnio i zakonski prijedlog po kojem su knjige za pučke škole trebale biti tiskane fonološkim pravopisom, što je narodnjačka većina nakon glasovanja odbila. 580 Ovdje svakako valja imati na umu kako je Srpska stranka ove svoje poglede na pravopisnu praksu iznosila u kontekstu, prethodno spomenutih dvojbi između morfonološkoga ili fonološkoga načina pisanja. S jedne strane tih dvojbi bila su stajališta Zagrebačke filološke škole koja je na osnovu jezičnih rješenja Ljudevita Gaja razradila morfološki odnosno, kako je kasnije nazvan, korijenski pravopis. Nasuprot tome Vukovci su se, potaknuti gledištima disidenta iz Zagrebačke filološke škole Vatroslava Jagića i Karadžićeva učenika Đure Daničića, zalagali za fonološki pravopis. U javnosti, ovaj je spor imao političko-nacionalni odjek pri čemu je morfonološki pravopis smatran hrvatskim, a fonološki srpskim. Iz takvih stajališta proizlazilo je inzistiranje srpske politike u Dalmaciji na fonološkom pravopisu odnosno njegovo odbijanje sa strane hrvatske politike. 581 Važnim, iako donekle izdvojenim, dijelom srpskih jezičnih gledišta u Dalmaciji mogu se smatrati stajališta koja je od 1879. do 1884. zastupao krug ljudi oko časopisa Slovinac, koji su u drugoj polovici 80.-ih godina XIX. stoljeća, kao Srbi katolici, većim dijelom pristupili Srpskoj stranci. Pripadnici ovog kruga zalagali su se za fonetski pravopis i gramatiku na osnovu hercegovačkog narječja koje su "Hrvati i Srbi primili od Vuka". Odbijali su jezična Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1889., str. 311. - 316, 393. - 397.; "Recimo zaključnu", Srpski glas, 14/1889. Ovdje svakako valja imati na umu da su postupci bana Khuena i bosanskohercegovačke uprave ipak bili politički uvjetovani. Na Khuenovo držanje utjecala je činjenica da su hrvatski Vukovci bili dio mađaronskog režima u Banskoj Hrvatskoj dok je bosanskoj vladi fonetski pravopis trebao poslužiti za nenametljivo širenje latinice i potiskivanje ćirilice kod pravoslavnog stanovništva, što je trebalo pridonijeti slabljenju njihova srpskog nacionalnog osjećaja i otpora režimu. Milan MOGUŠ, n. dj., str. 189.; Tomislav KRALJAČIĆ, Kalajev režim u Bosni i Hercegovini (1882. - 1903), Sarajevo 1987., str. 232, 233. 580 Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1889., str. 314. - 316; 413, 414. 581 Hrvatsko nepovjerenje prema fonetskom pravopisu najslikovitije je izrazio Mihovil Pavlinović koji se bojao da uvođenje takvog pravopisa znači nametanja "jezika nehrvatskoga, pa i misli nehrvatske". Tihomir RAJČIĆ, "Jezik kao ideološko-politički simbol", Jezik, god. 52 /2005., br. 5; str 171 - 181.; Radoslav KATIČIĆ, n. dj., str. 63, 121.; Milan MOGUŠ, n. dj., str. 178 - 189. 579

249

rješenja Zagrebačke filološke škole, koja su smatrali prestrogima, a hrvatskoj jezičnoj praksi zamjerali su preuzimanje idiomskih sadržaja iz kajkavskog i čakavskog narječja koja je Slovinac podcjenjivački nazvao idiotizmima. U tom smislu, oni su smatrali da knjige tiskane u Zagrebu imaju previše osobina ostalih dvaju hrvatskih narječja, kajkavskog i čakavskog, pa se Hrvatima prigovara da su donekle "izopačili" hercegovački govor, što je bilo protivno karadžićevski shvaćenom jezičnom purizmu.582 "Slovinci" su smatrali da je fonološki pravopis najprecizniji i najasniji način pisanja i da je stoga najbolji za podučavanje u školama. Nasuprot tome odbacivali su morfološki način pisanja kao nepouzdan jer zahtijeva stalno stvaranje novih konvencija. S obzirom da primjenom fonološkog načela svatko ne bi mogao pisati kako govori, normom

su smatrana pravopisna pravila Vuka Karadžića.

Komentirajući praktična jezična pitanja u Dalmaciji, Slovinac ističe da je odbijanje fonološkoga pravopisa u Pokrajinskom školskom vijeću donekle motivirano političkim i vjerskim razlozima. Iako Slovinac to ne spominje izravno, teza o političkoj i vjerskoj odbojnosti Hrvata prema fonološkom pravopisu naslanja se na gledišta Srpske stranke kojoj je odbijanje Hrvata da prihvate Karadžićevu jezičnu normu bilo dokazom za tvrdnju o hrvatskoj nacionalnoj i vjerskoj netrpeljivosti. Ipak, karakteristično je da "Slovinci" jezik za koji se zalažu, za razliku od Srpske stranke, nisu nazivali srpskim imenom. Iz političkih razloga prihvatili su srpskohrvatski naziv za jezik koji su smatrali nositeljem "narodnog duha" dvaju plemena dvoimenog srpsko-hrvatskog naroda koji živi u Dalmaciji. 583 Slovinčeva stajališta u političkoj praksi najjasnije je izražavao jezikoslovac Luka Zore, Srbin katolik koji je sve do početka XX. stoljeća bio politički aktivan u redovima Narodne stranke. On se u svojim istupima u Dalmatinskom saboru zalagao za jezični model temeljen na hercegovačkom govoru i fonološkom načinu pisanja. Ističući da je Vuk Karadžić "preporodio našu knjigu", kao dobar jezični uzor navodi 582

"Odgovor gospodinu Veberu na 'Primjetbe' štampane u 'Vijencu' br. 12 i 13 ove godine", Slovinac, 23/1883.; Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1886., str. 335- 337. 583 "Ortografija, fonetika i etimologija", Slovinac, 1/1882.; Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1884., str. 85.- 87.; 1885., str. 166.

250

jezikoslovna rješenja Stojana Novakovića, Pere Budmanija i Vatroslava Jagića, dok jezik Zagrebačke škole smatra "umjetnim" i "nenarodnim". Ipak, iz političkih razloga, on se zalagao za srpsko-hrvatski naziv jezika iako ga nije smatrao znanstveno opravdanim. 584 Sve u svemu, u skladu s karadžićevskim shvaćanjem jezične normizacije, Srpska stranka u Dalmaciji je ustrajno isticala svoja ekskluzivna jezična gledišta. Jezik je za nju ponajprije imao ideološko-romantičko značenje nositelja "duha naroda", odnosno smatran je nacionalnim simbolom kojem su "dodijeljena" područja za koja se smatralo da spadaju u "srpske zemlje", što će reći Veliku Srbiju. Time se htjelo dokazati nadmoć Srba među južnim Slavenima, pa se nijekalo postojanje posebnog hrvatskog književnog jezika, utemeljenog na novoštokavskoj osnovici. Ovakva stajališta Srpske stranke u Dalmaciji bila su izraz velikosrpskog projekta Vuka Karadžića čiji se utjecaj osjećao tijekom čitavog XIX. stoljeća, ali i kasnije, i u kojem je zamisao o srpstvu svih štokavaca, igrala veliku ulogu. 585 Šire gledano, riječ je bila o reinterpretaciji utjecaja herderovskog naslijeđa i njemačkog kulturnog nacionalizma, na osnovu kojeg je jezik na istoku i jugoistoku Europe bio važan ako ne i odlučujući činitelj u shvaćanju nacije. 586 2. Velikosrpstvo u ruhu liberalizma i naprednjaštva Iako je pravoslavlje bilo važan dio identiteta srpske dijaspore u Dalmaciji za radikale u vodstvu Srpske stranke, koji su u ovom razdoblju većim dijelom stvarali njenu ideologiju, takvo stanje stvari nije bilo prihvatljivo. Oni su, naime, dosljednim inzistiranjem na Karadžićevoj krilatici o "Srbima triju zakona" i na ideologiji modernizacije prosvjetiteljsko-racionalističkog kruga europskih mislilaca, koji su razumom, vjerom u progres i prirodna prava htjeli zamijeniti vjeru u natprirodno, tj. božansko, srpski nacionalizam nastojali uklopiti u suvremeni antiklerikalizam, tj.

Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1883., str. 225 - 227.; 1884., str. 85 - 87.; 1885., str. 166; 1886., str. 335 - 337.; 1887., str. 407. 585 Tihomir RAJČIĆ, n. dj., 2005., str 171 - 181.; Mirko VALENTIĆ, n. dj., 2010. str. 24, 25. 586 Anthony D. SMITH, Theories of Nationalism, London 1971. str. 124, 181.; Peter Peter F. SUGAR, Ivo LEDERER, Nationalism in Eastern Europe, Seattle, London 1994., str. 42, 43. 584

251

napad na religiju koji je u tadašnjoj Europi imao različita lica. 587 Time su za srpstvo htjeli pridobiti katoličku inteligenciju u Dalmaciji i, prema Bjelanovićevoj zamisli preuzetoj od Svetozara Miletića, stvoriti srpski pokret koji "će se samostalno razvijati prema smijeru suprotnu hrvatskim težnjama". 588 Ipak, Bjelanović i ostali ideolozi radikalnog srpstva su morali voditi računa o činjenici da su pravoslavne vjerske tradicije bile važne za identitet srpske dijaspore u Dalmaciji. Također, morali su voditi računa o činjenici da se Srpska stranka u svojoj praktičnoj političkoj djelatnosti oslanjala na pravoslavne konzervativce, na prvom mjestu svećenike i trgovce, koji su pod zastavom pravoslavlja okupljali šire slojeve srpskog stanovništva. Radikali zbog toga pravoslavne tradicije nisu odbacivali nego su ih nastojali racionalizirati ili čak sekularizirati, prikazujući Srbe kao prirodne baštinike europske prosvjetiteljske i liberalno-naprednjačke tradicije. U tom smislu, u velikoj mjeri s pokrićem, oni su isticali kako je "pravoslavlje nešto više od same vjere" odnosno da je SPC neka vrsta nacionalne institucije koja igra ulogu zaštitnika srpskog naroda od stranih utjecaja, pa se smatralo normalnim da je "pravoslavlje milo svakom Srbinu". U skladu s tim, usprkos činjenici da su upravo pravoslavni konzervativci najviše pridonijeli konačnom političkom osamostaljenu srpskog pokreta 1879. i 1880., radikali su odbijali tvrdnje hrvatske politike da Srpska stranka predstavlja "kaluđersko srpstvo" i da je njeno glasilo Srpski list (glas) "kaluđersko klapalo", odnosno promicatelj tradicionalnog pravoslavnog srpstva. Nasuprot tome, oni su isticali kako u saborskom klubu Srpske stranke "nema kaluđera ali ima katolika" koji su izabrani jer "Srbi ne gledaju na vjeru, te da u pravoslavlju ne može biti "klerikalizma" u zapadnom smislu tog pojma budući da je "istočna crkva

Antiklerikalizam se u tadašnjim europskim društvima izražavao na različite načine. Od nastojanja liberala da ljudsku zajednicu odrede neovisno o transcedentalnom odnosno Bogu do Bismarckova sasvim političkog sukoba sa Katoličkom crkvom ili potpuno ateističkog antiklerikalizma socijalista, komunista i anarhista. Eric HOBSBAWM, Doba kapitala, Zagreb 1989., str. 206, 207, 215, 216.; Mario STRECHA, Katoličko hrvatstvo, Zagreb 1997., str. 1 - 57. 588 Simo MATAVULJ, n. dj., str. 37. Svetozar Miletić je još 60.-ih godina XIX. stoljeća "očekivao buduće nacionalno osvješćenje katolika štokavaca " u smjeru srpstva "i osuđivao širenje hrvatskog imena u Slavoniji i Dalmaciji kao hrvaćenje". Mirjana GROSS, Agneza SZABO, n. dj., str. 269. 587

252

podijeljena na narodnosti i države" i nema jedinstvenog središta koje bi imalo "vlast i moć u svijetckijem stvarima" kao Vatikan. 589 Ovdje svakako valja imati na činjenicu da su pravoslavne crkve na istoku i jugoistoku Europe, usprkos nacionalnom određenju zapravo bile multietničke. U zadanim okvirima pojedinih, nominalno nacionalnih crkava, Rusi, Srbi i Grci pokušali su nametnuti svoju kulturnu i nacionalnu nadmoć. 590 Na tom tragu, radikali su željeli pravoslavne vjersko-nacionalne tradicije učiniti sastavnicom sekularne nacionalne ideologije Srpske stranke. Stoga su svetog Savu, koji je bio najpoznatiji srpski vjerski i nacionalni simbol, promatrali ponajprije kao nacionalnog prosvjetitelja i reformatora, čije djelo trebaju poštovati svi Srbi, bez obzira na vjeru, pa tek onda sveca SPC. U tome im je pomogla činjenica da je sveti Sava za Srbe u Habsburškoj Monarhiji već od prije, pored vjerskog imao kulturno, nacionalno i političko obilježje. Naime, s obzirom da bečka vlada nije dopuštala neograničenu proslavu drugih srpskih svetaca, srpski nacionalni, kulturni i vjerski identitet slio se u svetog Savu, koji je od sredine XIX. stoljeća slovio kao zemaljski zaštitnik srpskog naroda i kao školski patron. 591 Za isticanje srpskog naprednjaštva pogodnim se pokazao prosvjetitelj i reformator Dositej Obradović za kojega se, sa dosta osnove, tvrdilo kako je još u XVIII. stoljeću propovijedao liberalizam i vjersku toleranciju i koji je neko vrijeme boravio u okolici Knina. Obradovićeva odbojnost prema društvenom utjecaju religije i uvjerenje da treba ostvariti "jedinstvo naroda bez obzira na vjersku pripadnost" u velikoj su mjeri našli odjeka u ideologiji Srpske stranke, slično kao i njegovo velikosrpstvo, posebno s obzirom da je na osnovu jezičnog kriterija u Srbe ubrajao sve južne Slavene. 592 Savo BJELANOVIĆ, n. dj., 1882. str. 131.; Savo BJELANOVIĆ, Na izjavu…, str. 9.; "Naši dopisi", Srpski list, 4/1885.; Nikodim MILAŠ, "Uspomene iz prvih godina srpskog političkog pokreta na primorju", Primorski srpski list, 16/1903.; "Prva riječ", Srpski glas, 25/1897. 590 Emanuel TURCZYNSKI, n. dj., 1967., str. 85, 86 - 88, 92 - 94, 97, 101, 107. - 109, 111, 114, 115, 120. 591 "Govor Rista Kovačevića", Slovinac, 6/1883. Slično, politički nadahnuto, gledište o ulozi SPC i sv. Save zastupao je i Srbobran, glasilo Srpske samostalne stranke u Banskoj Hrvatskoj, s tim da su samostalci umjesto isticanja liberalizma u SPC vidjeli srpsku nacionalno-političku instituciju, a u sv. Savi nacionalnog reformatora. Mato ARTUKOVIĆ, n. dj., 2001., str. 71, 254.; Geert van DARTEL, n. dj., str. 82. 592 Obradović je, kao tipični prosvjetitelj svoga doba, bio protivnik svemoći crkve i promotor prosvjete u Srbiji. Koristeći jezičnu argumentaciju u Srbe je ubrojio svo stanovništvo na području 589

253

Dokazom srpskog naprednjaštva i modernosti smatrana je čak i zaostala Crna Gora za koju se tvrdilo da je svojom borbom za nacionalni opstanak potkrijepila teorije Charlesa Darwina o prirodnom odabiru i opstanku onih koji su se najuspješnije prilagodili prirodnim uvjetima. Čak što više, smatralo se da su Crnogorci svojim primjerom pokazali da "ima u srpstvu vrijednosti" i tako potvrdili, navodnu, predvodničku ulogu Srba na Balkanu. 593 Na sličan način su radikali u Srpskoj stranci interpretirali i prošlost Dalmacije. Osvrćući se tako 1886. na proslavu dvjestogodišnjice oslobođenja Sinja od osmanske vlasti, Srpski list osuđuje katoličko obilježje te proslave i napada sinjske franjevce zbog toga što su zanemarili ulogu seradara Stojana Jankovića, koji je stanovnike Cetinske krajine doveo iz Rame. Stoga, glasilo Srpske stranke tvrdi da je proslava u Sinju trebala imati sekularno obilježje, tj. da su se umjesto Velikoj Gospi, stanovnici Cetinske krajine trebali klanjati uspomeni na Stojana Jankovića. 594 Radikali su obranu liberalizma i naprednjaštva smatrali važnim razlogom za političko osamostaljenje srpskog pokreta, odnosno osnivanje Srpske stranke. Prema njihovu mišljenju, Narodna stranka je još tijekom 70.-ih godina XIX. počela "napuštati liberalni pravac", tobože natjeravši Srbe na secesiju. Radikali su, pri tome, svojim prethodnikom smatrali grofa Iliju Dede Jankovića, koji je još 1873. Narodnoj stranci zamjerao napuštanje liberalnih načela. 595 U tom smislu ne treba čuditi što su radikali u vodstvu Srpske stranke u Dalmaciji kritičkim okom gledali na srpsku politiku izvan pokrajine. Tako su, osvrćući se na današnje Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije. Za temu o kojoj je ovdije riječ karakteristično je kako Obradović jezik kojim piše naziva "čisto srpski", "slavenosrpski" i "naš opšti jezik" i da je u govornike ovog jezika ubrajao "koliko grčke crkve, toliko latinske sljedovatelje, ne isključujući ni same Turke Bošnjake i 'Ercegovce" jer "zakon i vera može se promeniti, a rod i jezik nikada". Očito, riječ je o sastavnicama koje su kasnije ušle u kulturološko vjerske predodžbe Vuka Karadžića, a preko toga u ideologiju Srpske stranke u Dalmaciji. "Obradović Dositej", Hrvatska enciklopedija, tom 8, Zagreb 2006, str. 17.; Petar ŠIMUNIĆ, n. dj., str. 22, 23.; Dositej OBRADOVIĆ, "Pismo Haralampiju", u: Dositej OBRADOVIĆ, Izabrani spisi, Sarajevo 1969., str. 10 - 12. 593 Sava BJELANOVIĆ, n. dj., 1882., str. 96, 97.; "Darwin Charles", Hrvatska enciklopedija, tom 3, Zagreb 2001., str. 35, 36. 594 "Dvjestogodišnjica oslobođenja Sinja od Turaka i Stojan Janković, srpski junak iz Ravnih kotara", Srpski list, 31/1886.; "Filip Višnjić, drugo pismo", Srpski list, 34/1886. 595 "Okružnica i hodočašća", Srpski list, 21/1881.; Savo BJELANOVIĆ, n. dj., 1882., str. 9, 50, 51, 93, 96, 97.; Kosta MILUTINOVIĆ, n. dj., 1968., str. 9 - 37.

254

Bansku Hrvatsku, odbacivali nastojanja Srpskog kluba u okviru Khuenove Narodne stranke da uredi položaj tamošnje srpske crkveno-školske autonomije. Dalmatinskim srpskim radikalima srpska crkveno-školska autonomija je izgledala kao antiliberalni relikt prošlosti na koji vlada u Budimpešti, "u doba u kojem sve ide" za tim "da se crkve podrede državi" neće gledati blagonaklono i koji, što je smatrano posebno pogubnim, "potiskuje katolike iz srpstva". 596 Slične primjedbe radikali su iznosili i na račun "Društva svetog Save" u Beogradu, kojemu se također zamjera izjednačavanje srpstva s pravoslavljem, odnosno činjenica što u statutu društva nema odredbe o vjerskoj toleranciji. Time se, smatrali su radikali, unosi "razdor" u multivjersku viziju Velike Srbije koja je trebala obuhvatiti jugoistok Europe. 597 Srpski list stoga sa žaljenjem konstatira da je Karadžićeva ideja o "Srpstvu triju zakona ostala teorija" koja se primjenjuje samo među Srbima u Dalmaciji, a posebno u Dubrovniku, te u Crnoj Gori gdje se stvaranjem biskupije za 2500 katolika, došlo do ostvarenja "najmilije misli Srpskog lista, pobjede vjerske tolerancije među Srbima".598 Dugogodišnji srpski aktivist Lazar Tomanović stoga je, iz vremenske

"Naši u delegacijama", Srpski list, 45/1884.; "Riječi Hrvata s ove i s one strane Velebita", Srpski glas, 40/1889. Ovdje, naravno, treba imati na umu da je pitanje srpske crkveno-školske autonomije u Banskoj Hrvatskoj bilo vrlo složeno. Kroz njega su se preplitali interesi ugarske vlade, hrvatske nagodbene autonomije, te posebni interesi Srba koji su toj autonomiji htjeli dati čak i državno-pravno značenje. "Srpski zakon" tj. zakon "O uređenju posala crkve grčko-istočne i uporabi ćirilice" od 14. svibnja 1887., uredio je to pitanje tako da su Srbi imali pravo, uz nadzor krune, samostalno rješavati crkveno-školske i zakladne poslove, tražiti pomoć Zemaljske vlade za uzdržavanje vjerskih i prosvjetnih ustanova. Propisana je i ravnopravnost ćirilice te regulirana njena javna upotreba. Zakon je međutim predvidio da vrhovni nadzor nad srpskom crkveno - školskom autonomijom, kao i u cijeloj Ugarskoj, ima vlada u Budimpešti čime su očigledno prekršena autonomna prava Banske Hrvatske u bogoštovlju i školstvu zbog čega je hrvatska opozicija ovaj zakon vidjela kao trojanskog konja protiv hrvatske državno-pravne autonomije. U tom smislu valja imati na umu da je problem srpske crkveno-školske autonomije u banskoj Hrvatskoj u svojoj pozadini imao jasno političko obilježje. tj. nastojanje srpskih političara da to prikažu kao srpsku političko-teritorijalna autonomija. No, ni Mažuranićeva ni Khuenova zakonska rješenja nisu uvažila te srpske želje. Charles JELAVICH, Južnoslavenski nacionalizmi - Jugoslavensko ujedinjenje i udžbenici prije 1914., Zagreb 1992., str. 66, 67.; Mato ARTUKOVIĆ, n. dj., 1991., str. 111, 113, 120, 123, 124.; Mirjana GROSS, n. dj., 2000., str. 446, 447. 597 "Društvo sv. Save", Srpski list, 7/1887. 598 Lazar TOMANOVIĆ, "Miletićev utjecaj na primorju", Letopis Matice srpske, knj. 308 (1926.), sv. 3, Novi Sad 1926., str. 103 - 109.; "Katolička crkva u Crnoj Gori", Srpski list, 25/1886.; "Primjer snošljivosti", Srpski list, 36/1887.; Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1886., str. 330. - 333. 596

255

perspektive od četiri desetljeća, konstatirao da Bjelanovića i dalmatinske srpske radikale "na žalost nijesu razumjeli ni Biograd ni Novi Sad". 599 Ipak, treba reći da teza o "Srbima triju zakona" ni u političkoj stvarnosti tadašnje Dalmacije nije imala puno odjeka jer su je dosljedno propagirali samo Sava Bjelanović i uski krug radikala u vodstvu Srpske stranke koji su uz Srbe i Hrvate, tj. pravoslavne i katolike u Srbe ubrajali muslimane, tj. narod islamske vjeroispovijesti. U tom smislu, ilustrativna je sumnjičavost srpskog političara iz južne Ugarske, Mihaila Polit-Desančića koji u pismu Lazaru Tomanoviću 1888., među ostalim ističe i sljedeće: "Hoću da verujem, da ima inteligencije dubrovačke koja hoće da su Srbi, al’ hoćete li vi meni, koji poznajem Dalmaciju, da dokažete, da svi Dubrovčani, da ogroman dio, vole Srbe? Ja znam da ih mrze". 600 Usprkos tome, Bjelanović nije odustajao. Suočen sa slabom recepcijom svojih ideja on to smatra opasnim jer "…Hrvati s pravom smatraju srpsko ime religioznim", odnosno da je ono rezultat pravoslavnog vjerskog fanatizma, "pa dosljedno tome oni ne isključuju pravoslavne iz hrvatstva, nego se muče da im ga nametnu…". Bjelanović stoga smatra da je jedino rješenje u tome da "… svi budu Srbi, a slobodno im vjerovati što hoće." 601 Posebno mjesto u nastojanju srpske politike u Dalmaciji da svoju velikosrpsku ideologiju obuče u ruho liberalizma i naprednjaštva zauzimao je fenomen Srba katolika. Korijene ovog fenomena treba tražiti u političkim okolnostima nakon neuspjeha ilirizma da svojim nacionalno-integracijskim konceptom obuhvati sve Južne Slavene, kada je nekim bivšim ilircima zamjena ilirskog imena srpskim izgledala logična. Osim na doslovnoj recepciji rezultata tadašnje slavistike, ovo je uvjerenje počivalo i na pokušaju Vuka Karadžića da, u općem nesnalaženju nakon uvođenja apsolutizma i jačanja opasnosti od germanizacije nakon 1849., plasira svoje jezične i nacionalne postavke o "Srbima triju vjera", tj. o srpstvu svih štokavaca bez obzira na vjeru. Stoga su Srbi katolici najčešće bili pojedinci čije je srpstvo rezultat Lazar TOMANOVIĆ, "Što sam radio", Stvaranje, 9/1962. str. 617. Lazar TOMANOVIĆ, "Iz pisama umrlih i zaslužnih Srba", Novi život, knj. XVII. sv 2., Beograd 1926., str. 37. 601 "Još dvije iskrene", Srpski list, 32/1887.; "Pomaže li II?", Srpski glas, 12/1890. 599 600

256

prihvaćanja

jezično-narodnih

gledišta

ekskluzivnom obilježju srpskog jezika.

tadašnje

slavistike

o

štokavici

kao

602

Podaci koji su u izvorima i literaturi navedeni o opsegu ovog fenomena često su fantastični i bez temelja u stvarnosti. Tako je vođa Srpske stranke Sava Bjelanović u žaru političke borbe išao toliko daleko da je ustvrdio kako je u Dalmaciji XIX. stoljeću bilo više do 100 000 Srba katolika koji su zajedno s pravoslavcima, navodno činili čak trećinu stanovništva pokrajine. Vrlo slično je postupio i povjesničar Kosta Milutinović koji je procijenio da je u Dalmaciji u XIX. Stoljeću moglo biti do 25 000 Srba katolika. No, pogled u političkoj stvarnosti Dalmacije 80.-ih i 90.-ih godina XIX. stoljeća pokazuje je u konkretnim srpskim političkim akcijama sudjelovalo vrlo malo pojedinaca koje je moguće identificirati kao Srbe katolike. Tako je npr. u uplatama u "Fond Srpskog glasa", u koji su od 1893. do 1903. prikupljana novčana sredstva namijenjena učestalijem izlaženju glasila Srpske stranke, sudjelovalo samo 17 pojedinaca koji su se izjasnili kao Srbi katolici što čini manje od 2% ukupnog broja uplatitelja. Zbog toga treba istaknuti da je opseg ovog fenomena bio vrlo simboličan i da je imao ponajviše propagandnu svrhu privlačenja što većeg broja katolika, posebno intelektualaca, u srpske političke redove. 603 Veliku važnost u tom smislu imao je prethodno spomenuti krug dubrovačkih Srba katolika u koji su, među ostalima, pripadali Medo Pucić 604, Pero Budmani 605, Nikša

Ivo BANAC, "Vjersko "pravilo" i dubrovačka iznimka. Geneza dubrovačkog kruga Srba katolika", Dubrovnik, god. 33/1990., br. 1-2, str. 179 - 210; Ivo BANAC, n. dj., 1991., str. 72 - 73.; Mirjana GROSS, n. dj.,1985., str. 379, 380. 603 Tihomir RAJČIĆ, n. dj., 1997., str. 269. - 271.; Kosta MILUTINOVIĆ, "O pokretu Srba katolika u Dalmaciji, Dubrovniku i Boki (1848. - 1914.)", u: Zbornik o Srbima u Hrvatskoj, Beograd 1989., str. 35.; 604 Medo Pucić (1821. - 1882.) bio je jedan od posljednjih izdanaka dubrovačke plemićke obitelji Pozza/Pučić/Pucić koji je pod utjecajem tadašnje slavistike nastojao dubrovačku, katolički obojenu tradiciju, uklopiti u okvir srpske nacionalne ideje. U pozadini ovog njegovog opredjeljenja bilo je uvjerenje da se talijansku situaciju prije ujedinjenja 1861., može preslikati na jugoistok Europe, pri čemu je Srbija trebala odigrati ulogu Pijemonta. Ipak, iako je Medo Pucić zastupao isključivo kulturno srpstvo i iako je u preporodno doba, skupa sa svojim bratom Nikom, bio angažiran u ostvarenju ključnog hrvatskog nacionalnog cilja, ujedinjenja Dalmacije s Banskom Hrvatskom, oko njegovog imena u Dubrovniku je nastao krug Srba-katolika koji su kasnije zastupali sasvim drugačije ideje. Josip BERSA, n. dj., str. 230. - 232.; Stjepan ĆOSIĆ, n. dj., str. 326. - 328, 330, 331. 605 Pero Budmani (1835. - 1914.) Prema Josipu Bersi njegovo srpsko opredjeljenje rezultat je susreta sa Vukom Karadžićem i činjenice da ga je "romantični zanos onoga vremena", spriječio…"da izmjeri pravu vrijednost" Karadžićevih jezičnih ali i političkih gledišta. Josip BERSA, n. dj., str. 238. - 239. 602

257

Gradi 606, Stjepo Castrapelli 607, Vlaho Matijević, Antun Puljezi, don Ivan Stojanović te Antun Fabris koji je čak kratko vrijeme početkom XX. stoljeća (od kolovoza 1903. do smrti u listopadu 1904.) bio i predsjednik Srpske stranke. 608 Ovdje valja spomenuti i manje poznati slučaj Melkiora Bassegli-Gozze koji je, prema tajnim izvješćima zadarskog Namjesništva, usprkos tome što je bio srednje rangirani sudski službenik, "prema političkom uvjerenju" pripadao "katoličko-srpskoj stranci" te ga je zbog toga "pratio glas revnog pristaše Srba".609 Srpski list (glas) je stoga isticao da su Dubrovčani "prvi usvojili misao" Vuka Karadžića o "Srbima triju zakona" zbog čega je njihov grad postao važno središte srpskog pokreta, kako u tadašnjoj Dalmaciji, tako i izvan nje. U pozadini ovih tvrdnji je činjenica da je Vuk Karadžić već 30.-ih godina XIX. stoljeća nastojao bogato dubrovačko kulturno i jezično naslijeđe uklopiti u svoju viziju srpskog jezika, koja je imala i svoj politički cilj: asimilaciju štokavaca i brojno jačanje srpske nacije. Za Karadžića i za njegove kasnije pristaše, činjenica da je Dubrovnik (i uz njega Kotor) bio najvažnije nepravoslavno područje na priobalju, gdje se tradicionalno govorila ijekavska varijanta štokavice, je pružala koristan dokaz da su Dubrovčani "zaista" Srbi koji svojim primjerom potvrđuju njegovu zamisao o "Srbima triju zakona". 610

606

Nikša Gradi (1825. - 1894.) je fenomenu Srba katolika pristupio sredinom 80.-ih godina XIX. stoljeća nadajući će tako uspjeti u politici i steći osobnu slavu. Doživjevši razočarenje, pod kraj života se vratio hrvatstvu. "Nikša Gradi", Hrvatski biografski leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb 2002., str. 115. - 116.; "Nešto o našim stvarima", Slovinac, 36/1884.; "Pabirci", Srpski list, 27/1885.; "Nikša Matov Gradi I i II", Narodni list, 75, 76/1894. 607 Stjepan Castrapelli (1850. - 1885.) Srpstvo je prihvatio na osnovu uvjerenja, koje je stekao na studiju slavistike u Beču, da su svi štokavci Srbi. "Stjepan Castrapelli", Hrvatski biografski leksikon, Zagreb 1989., str. 601.; "Domaće viesti", Narodni list, 39/1885. 608 Antun Fabris (1864. - 1904.) je srpsko opredjeljenje prihvatio pod utjecajem Srba katolika Pere Budmanija i Luke Zore u Dubrovnika, te Vatroslava Jagića za vrijeme studija u Beču. "Antun Fabris", Hrvatski biografski leksikon, tom 4, Zagreb 1988., str. 116, 117.; "Život i rad Fabrisov", Srpski glas, 41/1904. 609 U izvješću koje je potpisao kotarski poglavar u Kotoru Blessich, se tvrdi da Bessegli-Gozze kontaktira sa lokalnim srpskim političarima, posebno sa zastupnikom Srpske Stranke u Dalmatinskom saboru, Jeftom Gojkovićem, kojeg se smatra njegovom tajnom vezom sa Crnom Gorom. Blessich također izvješćuje Namjesništvo da Bessegli-Gozze redovito odlazi u pravoslavnu crkvu, odnosno da je prekinuo veze sa Katoličkom crkvom, te da je kćer "dao obrazovati u Cetinju". HR DAZD 88-1. Vlada/ Namjesništvo za Dalmaciju, Tajni spisi namjesništva, svežanj 556/1899. 610 "Srbi katolici", Srpski list, 16, 17, 45/1887.; "Za istinu", Srpski glas 26/1888.; "Naši dopisi", Srpski glas 30/1890. Stjepan ĆOSIĆ, n. dj, 1999., str. 331.; Richard HARRIS, n. dj., str. 424; Branka PRPA JOVANOVIĆ, n. dj., str. 72, 80, 93.

258

Uz ovu šačicu obrazovanih Dubrovčana najistaknutiji politički aktivni predstavnik fenomena Srba katolika u Dalmaciji bio je Ignac Bakotić iz Kaštela kod Splita. 611 On je od 1883. do 1892., kao srpski zastupnik u Dalmatinskom saboru, sa saborske govornice i u novinskim člancima, sustavno isticao općenitu liberalnu opredjeljenost Srpske stranke i vjersku tolerantnost Srba. Katolike i pravoslavce u Dalmaciji smatrao je dijelom jedinstvenog, srpskog, naroda napadajući posebno oštro "klerikalizam" i "jezuitski duh" Narodne stranke, te vjerski odgoj u školama koji mu je izgledao kao "srednjovjekovno načelo" koje "ne vodi naprijed nego nazad". Dosljedno tome, on je nakon izbora 1883. čak pokušao osporiti saborski mandat Mihovila Pavlinovića tvrdeći da su polovina njegovih birača fratri i svećenici koji "se bave političkim strastima". Skupa sa Bjelanovićem, više puta je u saboru napao Narodnu stranku i njezina bokeljskog zastupnika Tomu Brajkovića za poticanje vjerskog fanatizma u Boki kotorskoj, a vladu u Beču optuživao je da u Dalmaciji koristi vjerske podjele da bi lakše vladala. Uz Bakotića fenomenu Srba katolika na splitskom području su pristupili Ivo Metličić, Vicencije Butijer i Kazimir Luketić. 612 Ipak, ovaj je srpski radikalizam imao i svoje tradicionalno naličje, najbolje vidljivo u upravo na primjeru Save Bjelanovića. On je, iako se javno deklarirao kao ateista, svake godine dobivao čestitke u povodu svog imendana sv. Save, a prihvatio se i dužnosti upravitelja pravoslavne crkvene općine u Zadru. Zato ne čudi da, promatrajući 1887. sukobe unutar SPC u Banskoj Hrvatskoj i Ugarskoj, srpski radikali u Dalmaciji nisu mogli odoljeti zovu tradicionalnog srpstva. Svog favorita u 611

Ignacije Bakotić (1835. - 1906.) Podrijetlom je iz Kaštel Gomilice kod Splita iz obitelji koja je imala jaku katoličku tradiciju. Početkom 60.-ih godina XIX. istupa kao narodnjak i u djelu "I partiti di Dalmazia" se protivi autonomaškom nastojanju da demokraciju ograniči na uski krug povlaštenih, zalažući se za liberalnu demokraciju američkog tipa koja bi, kroz konkurenciju, svakome pružila jednake šanse za uspjeh. Usprkos tome, kao i vjerovanju u neotuđivost prirodnih prava, Bakotićeva shvaćanja su ostala u okvirima tadašnjeg kršćanskog liberalizma, tj. svoja shvaćanja o demokraciji i preporodu Europe izvodio je iz kršćanskih principa. U politici je isprva nastupao kao umjereni aneksionist, zalažući se za postupno ponarođenje i afirmaciju narodnog jezika prema talijanskom. Zalažući se za sjedinjenje Dalmacije s Banskom Hrvatskom, Bakotić je ujedinjenu Trojednicu smatrao "zametkom" Jugoslavije, pa se stoga, na nacionalnoj razini kretao između dalmatinstva i jugoslavenstva. Nakon rascjepa u Narodnoj stranci 1879., pristupa Srpskoj stranci. "Ignacije Bakotić", Hrvatski biografski leksikon tom 1, Zagreb 1983., str. 369.; Nikša STANČIĆ, n. dj., 1978., str. 183. 277.; "Domaće", Srpski list, 34/1886. 612 Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora Dalmatinskog 1883., str. 24, 25, 41, 42, 70, 77; 1884., str. 54, 83, 84, 92, 93, 149. -151.; 1886., str. 330 - 333; 1889., str. 241, 242 - 246.; "Domaće", Srpski list, 34/1886.

259

tom sukobu, episkopa Teofana Živkovića, hvalili su zbog toga što brani "narodne interese" i "najčistiju narodnu misao, srpsku misao" koju je baštinila i koju treba braniti "Savina tvorba" odnosno SPC, kao čuvarica srpskih nacionalnih i državnih tradicija. Osim toga, u stajalištima Save Bjelanovića i njegovih pristalica nije moguće pronaći ključnu antropološku sastavnicu ateističkog stava, tj. kidanje čovjekovih veza s transcendentnim i njegovo smještanje u svijet kao potpuno samosvojne pojave koja nema potrebe referiranja prema nekoj realnosti izvan sebe. Srpski radikali u Dalmaciji stoga nisu negirali transcendento, odnosno Boga, niti su u potpunosti odbacivali vjeru, nego su iznosili uobičajene liberalne zamisli o potrebi stvaranja razmaka između božanskog i ovostranog svijeta kroz, kako je često isticano, "odvajanje vjerskih od političkih pitanja". 613 To pokazuje da su se radikali u vodstvu Srpske stranke ipak morali prilagoditi prevladavajućem utjecaju pravoslavlja u definiciji srpske nacije i utjecaju pravoslavnog svećenstva na šire slojeve srpske dijaspore u Dalmaciji, pravdajući takvo svoje držanje riječima kako "u Srba popovi imaju utjecaj", koji međutim nije "odlučjujući kao u Hrvata". 614 Zato, vjerska gledišta Save Bjelanovića i radikalnog vodstva Srpske stranke ponajprije treba sagledati kao praktično-političkom kontekstu, tj. kao nastojanje da se za srpstvo pridobiju pripadnici katoličke inteligencije u tadašnjoj Dalmaciji. Pokušaj da redefiniraju srpski nacionalni identitet, njegovim odmakom od pravoslavlja, predstavlja donekle zakašnjeli odjek sličnog razvoja u južnoj Ugarskoj gdje je tijekom 60.-ih godina XIX. stoljeća građanstvo predvođeno Svetozarom Miletićem nastojalo od pravoslavno-konzervativne elite preuzeti vodstvo tamošnjega srpskoga pokreta. Ipak, nastojanja dalmatinskih srpskih radikala nisu imala velikog odjeka, čak ni u Dalmaciji, jer nisu uspjeli ukloniti vrlo jak utjecaj konzervativaca vodstvu i članstvu Srpske stranke, odnosno njihov odlučujući utjecaj na šire slojeve srpskog stanovništva. 615

Lazar TOMANOVIĆ, "Iz pisama umrlih i zaslužnih Srba", Novi život, knj. XXVI. sv. 7, 1926., str. 201.; "Naši dopisi", Srpski list, 4, 33/1885.; "Od sada kao i do sada", Srpski list, 4/1887.; Jure KRIŠTO, n. dj., 1994. str. 39, 40; Mario STRECHA, n. dj., str. 4. 614 Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1883., str. 236. 615 Tihomir RAJČIĆ, n. dj., 1997., str. 268, 277, 278. 613

260

Stoga, valja zaključiti kako je u slučaju srpskog pokreta u Dalmaciji "tradicionalna religija osigurala društveni materijal na kojem će nacionalizam raditi", ali da, usprkos deklarativnim težnjama Save Bjelanovića i dalmatinskih srpskih radikala, "između religije i nacionalizma" nije bilo "odlučnog prijeloma".616 3. "Srpske zemlje". Velika Srbija u ruhu prirodnog prava i narodnih priča Važan dio ideologije Srpske stranke bilo je uvjerenje kako "srpska misao", pod čime se uglavnom podrazumijevao pojam prirodnog prava 617, u izgradnji nacije ima prednost u odnosu na povijesno pravne tradicije posebno hrvatsko državno pravo, 618 koje je u različitim kombinacijama sa prirodnim pravom bilo važna sastavnica hrvatske politike. 619 Srpski ideolozi su stoga smatrali da je "srpska misao" zapravo "narodni duh" južnih Slavena koji su oni navodno "primili" kroz utjecaj srpskog jezika (štokavice) i srpske kulture, ponajprije narodnih pjesama ali i kroz suvremenu 616

Anthony D. SMITH, n. dj., str. 57. U ovom kontekstu prirodno pravo je značilo da svaki narod treba imati mogućnost afirmirati se kao politička i kulturna zajednica koja samostalno upravlja sobom. Tako zamišljena nacija trebala je nastati na osnovu volje građana koji uživaju individualne slobode utemeljene na čovjekovoj prirodi i razumu. U političkoj i ideološkoj stvarnosti istoka Europe, posebno među Slavenima, prirodno pravo se u XIX. stoljeću pojavljivalo u obliku romantičkog uvjerenja o postojanju narodne "duše" koja se očituje kroz jezik i kulturu, koji su zbog toga smatrani kriterijima na osnovu kojih treba biti konstituirana nacija. Mirjana GROSS, "Nacionalno integracijske ideologije od ilirizma do stvaranja Jugoslavije", u: Društveni razvoj u Hrvatskoj od 16. do 20. stoljeća, Zagreb 1981., str. 175 - 190.; ISTA, n. dj., 2000. str. 22, 32, 33, 617, 618. 618 Hrvatsko državno pravo je u XIX. stoljeću značilo postojanje određenog broja državnih institucija (na prvom mjestu bana i Hrvatskog sabora) koje su u moderniziranom obliku trebale biti središte hrvatske nacionalne integracije i koje su imale pravo, često samo virtualno, obuhvatiti određene teritorije. Ipak, u političkoj stvarnosti monarhije Habsburgovaca hrvatska državnost, odnosno državno-pravna autonomija, je bila sputana što je Hrvate stavljalo u položaj nesamostalnog i podređenog naroda čije povijesno pravo, iako formalno priznato, nije jamčilo samostalan nacionalni razvoj. Usprkos svemu "pokazalo se da u Habsburškoj Monarhiji vrijede samo one nacije koje se mogu pozvati na legitimitet, historijsko državno pravo, t.j. koje su u prošlosti imale svoje države na teritoriju Monarhije" pa je većina hrvatskih političara hrvatsko državno pravo smatrala korisnim sredstvom političke borbe. Nikša STANČIĆ, n. dj., 1980., str. 173.; ISTI, n. dj., 1990. str. 9. - 32.; ISTI, n. dj., 2002., str. 60, 61.; Mirjana GROSS, n dj., 2000., str. 90.; Josip BEROŠ, "Stav carskog dvora prema sjedinjenju Dalmacije s Hrvatskom", Historijski pregled, god. 8/1962., br. 3, str. 163. 176.; Tereza GANZA-ARAS, n. dj.,1972., str. 201. - 234. 619 U tadašnjoj hrvatskoj politici prirodno i povijesno pravo nisu se međusobno isključivali nego su se, u različitim kombinacijama, nadopunjavali. Razlika je bila u tome što su "narodnjačke" političke opcije prirodno pravo stavljale na prvo mjesto dok je državno povijesno pravo, u uvjetima legitimističke Habsburške Monarhije, smatrano dragocjenim sredstvom za ostvarivanje prirodnog prava hrvatskog naroda. S druge strane pravaške političke opcije su hrvatske državno-pravne tradicije smatrale ustavnom kategorijom daleko važnijom od prirodnog prava. Mirjana GROSS, n. dj., 1981., str. 175. - 190. 617

261

kulturnu produkciju. 620 Stoga je, tijekom čitavog razdoblja o kojem je ovdje riječ, srpska politika ustrajno isticala kako prirodno pravo "svaki čovjek sa sobom nosi" i kako je ono još od doba Francuske revolucije svakom narodu omogućavalo "pravo na samoopredjeljenje". U skladu s tim srpski su ideolozi čak tvrdili da je "srpska misao" svim stanovnicima jugoistoka Europe "amanet", tj. neka vrsta zavjetnog nacionalnog identiteta, naslijeđen od predaka. Za taj "amanet" se tvrdilo da je bio vodič ustanicima protiv Osmanlija u Srbiji početkom XIX. stoljeća, a zatim i pokretač preporodnih zbivanja na području hrvatskih zemalja. Objašnjavajući u ovom kontekstu razlog zbog kojeg su Srbi tijekom 60.-ih i 70.-ih godina XIX. stoljeća podržavali sjedinjenje Dalmacije s Banskom Hrvatskom, Sava Bjelanović je tvrdio kako su oni tada postupali po principu "narodnog načela" i "slobodne narodne volje" zadržavajući pravo da sjedinjenje odbiju ako se pokaže da im to više nije u interesu. "Srpska misao" je smatrana osnovicom na kojoj, u bližoj ili daljoj budućnosti, treba okupiti "srpske zemlje" odnosno stvoriti veliku srpsku državu koja bi trebala obuhvatiti najveći dio jugoistoka Europe. 621 Držeći se ovakvih shvaćanja, Srpska stranka u Dalmaciji je ustrajno negirala postojanje hrvatske države za koju se tvrdilo da je nestala još u srednjem vijeku. U skladu s tim, hrvatsku državno-pravnu tradiciju smatralo se pukom političkom frazeologijom bez stvarne vrijednosti i koja predstavlja "ludi ponos, koji u ozbiljnom svijetu bruku izaziva". No, ovakvo podcjenjivačko gledanje tradicionalnu hrvatsku državnost imalo je i svoje naličje jer se Srpska stranka tijekom čitavog razdoblja o kojem je ovdje riječ bojala da bi sjedinjenje Dalmacije s Banskom Hrvatskom označilo početak procesa stvaranja Velike Hrvatske koja bi obuhvatila sve južne Slavene u Austro-Ugarskoj. Prema mišljenju srpske politike u Dalmaciji takav razvoj događaja sobom bi donio "hrvaćenje" Srba, jer se smatralo da Hrvati, držeći se svojih državno pravnih tradicija, "žele zanijekati srbsko ime…i teže za uništenjem srpske prošlosti, sadašnjosti i budućnosti." Stoga Srpski list ističe da bi iz dalmatinske politike "trebalo najprije isključiti pitanje sjedinjenja" da bi se u "bratstva sviju

620 621

Mirjana GROSS, n. dj., 2000. str. 22, 32, 33, 617, 618. Sava BJELANOVIĆ, n. dj., 1882., str. 26, 27, 79. - 85, 108. - 126.

262

sinova ove zemlje poveo bi se govor o načinu napretka". 622 Dakle, mira nema dok Hrvati ne odustanu od pokušaja obnove svoje državnosti. Ipak, inzistiranje na prirodnom pravu i negiranje hrvatskih povijesno-pravnih tradicija srpskim ideolozima nije smetalo da koriste kvazi-povijesne argumente odnosno pučke predaje i guslarske narodne pjesme. Naime, dokazujući opravdanosti svoje vizije Velike Srbije, i naglašavajući tobožnju veliku važnost Srba ne samo u kontekstu Balkana nego i Europe općenito, srpski ideolozi su tvrdili da su se narodne pjesme "kroz vjekove u srpskom narodu granale sa usana djedova kroz srca unučadi, odakle se razvilo ono snažno ja, što Srbina Srbinom čini". Čak što više, te narodne pjesme, koje veličaju srpske vladare i srpske narodne junake, smatrane su mjerodavnijim povijesnim dokazom i od, tada vrlo cijenjenog, historiografskog rada Tadije Smičiklasa za čiju "Povijest Hrvata" tvrdi da je pisana "po basnama". Očito, s obzirom na činjenicu da je preko 80% pripadnika srpske dijaspore u Dalmaciji činilo nepismeno seljaštvo, da su narodne pjesme zapravo služile kao nadomjestak za historiografiju, čime je poticano stvaranja mitomanskog odnosa prema prošlosti. Važan je svakako bio i utjecaj tadašnje slavističke tradicije koja je narodne pjesme smatrala najsavršenijim izrazom slavenskog "narodnog duha", uspoređujući ih sa vrhunskim umjetničkim dostignućima klasičnih naroda. 623 Stoga ne čudi da se ustanci protiv Osmanlija u Srbiji početkom XIX. stoljeća vide kao "srpska revolucija", naziv koji je skovao njemački povjesničar Leopold Ranke, te što se tvrdi da je ta "srpska revolucija" posredstvom Gajeva "primanja" srpskog jezika bila duhovni pokretač preporodna zbivanja na sjevernim hrvatskim područjima, odnosno da su Božidar Petranović i Stefan Ljubiša bili začetnici narodnog preporoda u Dalmaciji. Također ne čudi što je Sava Bjelanović išao toliko Sava BJELANOVIĆ, n. dj., 1882., str. 113.; "Hrvatsko državno pravo to je priča", Srpski list, 7/1884.; "Računi", Srpski list, 9/1884.; "Listu Narod u Spljetu", Srpski list, 12/1884.; "Starčevićanstvo II", Srpski list, 36/1884.; "Adresa Starčevićeve stranke", Srpski list, 42/1884.; "Narodni list pred izborima", Srpski list, 9/1885.; "Sabor", Srpski list, 44/1885.; "Pabirci na hrvatskoj njivi", Srpski list, 35/1887.; "Za slogu", Srpski glas, 20/1888.; "Neće brat za brata", Srpski glas, 41/1889. 623 Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1892., str. 524. - 526.; Sava BJELANOVIĆ, n. dj., 1882., str. 78, 79.; Ljubomir ANTIĆ, n. dj. str. 65 - 69. Osvrćući se, u tom kontekstu, na djelo poznatog slaviste Ljudevita Štúra povjesničar Hans Kohn ovakva gledišta vidi kao "neracionalno panslavističko pretjerivanje", što bi se svakako moglo primijeniti na navedena gledišta radikalne struje u vodstvu Srpske stranke. Hans KOHN, n. dj., 1953., str. 22, 23. 622

263

daleko da Srbe, zbog čuvanja slavenskog "narodnog duha" koji se navodno prenosio kroz "gusle javorove i gudalo drvo šišmirovo", stavlja uz bok Rusima. Ili što je, tvrdeći kako su u "srpskoj Šumadiji srpski hajduci…branioci prava naroda" pripremali ustanak kojim su "raskidali okove ropstva…dok je u Francuskoj padala Bastilja i podizala se prava čovječija", Srbe stavljao uz bok Francuzima. 624 Ova predodžba o slavnoj srpskoj prošlosti služila je kao potporanj grandiozne vizije "srpskih zemalja", odnosno Velike Srbije, koja je trebala biti stvorena dijelom i na štetu zemalja Hrvatskog Kraljevstva. Prirodnim središtem ujedinjenih "srpskih zemalja" smatrana je tadašnja Kraljevina Srbija za koju se tvrdi da je "stara postojbina" iz koje su se Srbi naseljavali u okolne zemlje kao srpska dijaspora iz vremena Osmanskog Carstva. Srbiji je pribrojena Kneževina Crna Gora u kojoj, usprkos njenoj minijaturnosti, "tinja ideja velike srpske države". Obje ove države stoga se vidi kao "mladice nastale iz starog srpskog panja" koje su, nakon uspješnih ratova protiv Osmanlija, "zamjenile pušku i jatagan knjigom" i ostvarile zavidan materijalni i kulturni napredak te postale uzor ostalim južnim Slavenima. Ovdje treba reći da je iz perspektive srpske politike u Dalmaciji zajednička i usklađena djelatnost Srbije i Crne Gore smatrana važnom za ostvarenje vizije "srpskih zemalja", pa su disonantni tonovi među ovim dvjema državama, koji su bili rezultat neslaganja njihovih dinastija, izazivali negodovanje. Primjer toga je reakcija Srpskog lista na članak službenog Glasa Crnogorca iz 1884. u kojem se crnogorstvo promatralo kao posebna nacija odvojena od srpske. U emocionalno obojenom odgovoru Srpski list takav stav proglašava "izdajom kosovskog zavjeta" i "srpske duše" te, apelira na vladarske obitelji Obrenovića u Srbiji i Petrovića u Crnoj Gori, da se izdignu iznad dinastičkih sukoba. 625 Gledajući dalje prema zapadu srpski su ideolozi isticali kako, navodno "od pamtivjeka", Srbi žive na području Bosne i Hercegovine i Hrvatske, koje su tijekom povijesti "natopili …suzama i krvi svojom". Pri tome se sa posebnim ponosom tvrdilo

624

Sava BJELANOVIĆ, n. dj., 1882., str. 79, 80, 92. - 101, 129, 158, 159. "Veseli dani", Srpski list, 9/1884.; "Napredak srpskijeh država", Srpski list, 40/1884.; "Posljednji zajam Srbiji", Srpski list, 43/1884.; "Nova godina", Srpski list, 1/1885. "Crnogorski zakonik", Srpski glas, 10/1888. "Cetinje i Biograd", Srpski list, 13/1884. 625

264

da su Srbi činili "jezgru vojne sile" u ratovima protiv Osmanlija ali ne "kao slijepo oruđe, već kao značajan narodni faktor". Za Bosnu i Hercegovinu se, na osnovu rezultata historiografskog rada Benjamina Kallaya, tvrdilo "da je bila treće političko središte srpskog naroda". Naravno, kad se pokazalo da je Kallay povjesničar jedno, a Kallay političar i zajednički upravitelj Bosne i Hercegovine drugo, Srpska stranka je ustrajno kritizirala njegovo odbijanje da prizna srpsko narodno obilježje Bosne i Hercegovine i da njome vlada u srpskom duhu. 626 Na području Hrvatskog Kraljevstva, kao što je to i za očekivati, srpski su ideolozi najviše pozornosti posvetili Dalmaciji za koju se tvrdilo da je još u srednjem vijeku, uzduž rijeke Cetine, bila etnički podijeljena između Hrvata i Srba. Ta granica, tvrdilo se, zbog doseljenja vlaško-srpske dijaspore u doba ratova sa Osmanlijama, kasnije pomaknuta na sjever, na liniju Zadar-Novigradski kanal. Zbog toga se sa srpske strane Dalmaciju u XIX. stoljeću smatralo posebnom, etnički srpskom pokrajinom, čiju autonomiju treba sačuvati za buduće svesrpsko ujedinjenje. Ipak, u političkoj stvarnosti Srpska stranka je bila nešto umjerenija pa je u svoju viziju "srpskih zemalja" na području Dalmacije najčešće ubrajala Dubrovnik i Boku kotorsku plus sjeverni, zagorski, dio pokrajine sa velikom koncentracijom srpskog stanovništva. 627 Sličnu sliku srpska politika nalazi i na sjevernom hrvatskom području pa se smatralo da su Slavonija, Srijem i Vojna krajina, nakon bijega velikog broja Hrvata u doba ratova sa Osmanskim Carstvom, dobile srpsko narodno obilježje. Posebno odlučnom, u tom smislu smatrana je seoba koju je krajem XVII. stoljeća predvodio pećki patrijarh Arsenije Črnojević koji je sa sobom na područje Hrvatske i Ugarske

Sava BJELANOVIĆ, n. dj., str. 70, 77 83.; "Hajdučke čete u BiH", Srpski list, 31/1884. Naime, Benjamin Kallay je kao obrazovani predstavnik srednjeg ugarskog plemstva i diplomat, među ostalim napisao knjigu Istorija srpskog naroda koja je pobudila simpatije Srba. No, kada je postao zajednički Austro-ugarski ministar financija i upravitelj Bosne i Hercegovine, Kallay je zbog političkih razloga stavio u stranu svoja prethodna stajališta o srpskoj narodnoj pripadnosti stanovnika Bosne i Hercegovine, i nastojao stvoriti posebnu bosansku naciju i ostvariti njeno "saživljavanje sa austrougarskom državnom idejom". Tomislav KRALJAČIĆ, n. dj., str. 45 - 87. 627 "Položaj", Srpski list, 11/1885.; Sava BJELANOVIĆ, n. dj., 1882., str. 30, 109, 110, 113.; Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1883., str.76.; 1889., str. 500. - 501. 626

265

doveo nešto manje od 30 000 ljudi, znatno ispod brojke od 70 000 srpskih obitelji koju navodi Bjelanović. 628 Važnim dijelom buduće Velike Srbije smatrane su i tzv. stara Srbija i Makedonija koje, kako se tvrdi, Bugari neopravdano žele prisvojiti. Pri tome se ističe kako je situacija tamo, zbog nasilja lokalnih osmanskih službenika i Albanaca, čestih upada bugarskih gerilaca - komita, toliko teška da će stanovnici ovih dviju "srpskih pokrajina" pristati uz bilo koga, pa čak i Bugare, samo da ih oslobodi od nepodnošljivih uvjeta pod osmanskom vlašću. 629 Poseban slučaj bilo je Kosovo koje je, zbog toga što je uz njega bio vezan "kosovski zavjet", bilo važna sastavnica srpske nacionalne ideologije općenito. Primjer recepcije "kosovskog zavjeta" u srpskoj politici u Dalmaciji je uvodnik Srpskog glasa u kojem se u prigodi obilježavanja petstogodišnjice Kosovske bitke 1889., ističe kako je sjećanje na taj događaj "nadahnjivalo junake i pjesnike" te da je tijekom stoljeća postalo "izvor utjehe i radosti". U novijim vremenima, smatra Srpski glas, narodne pjesme nastale oko kosovske predaje izazvale su divljenje književnih velikana kao što su Johann Wolfgang Goethe i Niccolò Tommaseo, što je Srbima donijelo umjetničku slavu u Europi. Važan praktično - politički izraz recepcije "kosovskog zavjeta" bilo je i posvećenje crkve "Svetog mučenika cara Lazara srpskog" na Kosovu polju kod Knina, koja je odmah postala srpsko vjersko-političko središte u Dalmaciji. 630 Sve u svemu, usprkos tome što je odbacivala hrvatsku državno-pravnu tradiciju, Srpska stranka je u svojoj ideologiji kao kvazi-povijesne argumente koristila narodnu predaju tj. priče uz pomoć kojih se htjelo potkrijepiti predodžbu o "srpskim zemljama", tj. područjima koja su u nekoj neodređenoj budućnosti trebala biti obuhvaćena Velikom Srbijom. Pored Srbije i Crne Gore, koje su smatrane središtem Sava BJELANOVIĆ, n. dj., 1882., str. 72. Suvremeni srbijanski povijesničar Sima Ćirković ističe da je "patrijarh Arsenije tvrdio da je s njime prešlo 30 000 ljudi (drugi put 40 000), što je svakako pretjerana brojka…". Sima ĆIRKOVIĆ, Srbi među europskim narodima, Zagreb 2008. str 172. 629 "Glas iz stare Srbije", Srpski list, 10/1884.; "Makedonija", Srpski list, 51/1884.; "Naši dopisi", Srpski list, 10/1885. "Makedonsko pitanje u Srbiji", Srpski list, 9/1885.; "Bugarska propaganda u Staroj Srbiji", Srpski glas, 30/1889.; "Srbi u Turskoj", Srpski glas, 22/1896.; "Srpske zemlje", Srpski glas, 39/1903.; 38, 42/1904. 630 "Kosovo 1389. - 1889.", Srpski glas, 23/1889.; Dušan PLENČA, n. dj., str. 46. 628

266

takvog ujedinjenja, u "srpske zemlje" su ubrajane Dalmacija, Slavonija, Srijem, Vojna krajina, Bosna i Hercegovina te Stara Srbija, Makedonija i Kosovo. Sva ta područja su, iz perspektive srpske politike u Dalmaciji već onda bila ujedinjena navodnim postojanjem općeprihvaćene srpske nacionalne svijesti tj. "osjećajima solidarnosti koja vezuje…sve građane srpskog plemena bez obzira teritorijalne granice". 631 Dakle, prema mišljenju srpske politike, proces velikosrpske nacionalne integracije na području Balkanu je krajem XIX. stoljeća gotov i trebalo je samo čekati povoljne političke okolnosti da se on realizira. Ova stajališta srpske politike u Dalmaciji odraz tada aktualnog, trećeg velikosrpskog projekta koji je kulminirao 1892. kada je u izdanju Ministarstva prosvjete i crkvenih poslova Kraljevine Srbije u Beogradu objavljena Etnografska karta srpskih zemalja. U pozadini svega je činjenica da je srpska nacionalna propaganda nakon ustanka u Bosni i Hercegovini, 1875., Berlinskog kongresa 1878., i katastrofalnog poraza od Bugara 1885., svoj pogled okrenula prema zapadu. Ova nova orjentacija velikosrpske politike izraz je našla i u stotinama knjiga "za narod i za školu" među kojima je najdalje otišla knjiga Petra Niketića Srpski Svet u reči i slici koja je tiskana u Beogradu 1882. i koja je čitateljima ponudila predodžbu Velike Srbije koja se trebala protezati od Makedonije do Slovenije i u kojoj su Hrvati prešućeni odnosno predstavljeni kao "čisti Srbi". Ovaj projekt predviđao je stvaranje Velike Srbije koja bi obuhvaćala Kraljevinu Srbiju, Kneževinu Crnu Goru i sve zemlje u kojima je živjela srpska dijaspora što je, među ostalim, značilo cjelokupno područje Bosne i Hercegovine i Hrvatskog Kraljevstva. Projekt je iscrpno predstavljen europskoj diplomaciji, a promican je i kroz knjige i novine. Pri tome posebno treba istaknuti zagrebački Srbobran koji je sa objavom poznatog članka "Do istrage vaše ili naše" 1902. izazvao antisrpske prosvjede u Zagrebu. 632 Za povezanost srpske politike u Dalmaciji sa ovim trećim velikosrpskim projektom karakteristično je da Srpski glas zagrebačke događaje iz 1902. komentira tvrdnjom kako je očito da "Srbi iz dana u dan sve više napreduju, dok Hrvati hvataju vjetar lupajući po

631 632

"Dvije srpske države", Srpski glas, 40/1889. Mirko VALENTIĆ, n. dj., str. 32, 35 - 41.

267

nekakvom državnom pravu". 633 Time je na jasan način pokazano kako je središnja točka ideologije Srpske stranke u Dalmaciji bila ideja da projekt Velike Srbije koji treba obuhvatiti čitav jugoistok Europe, polako, ali sigurno napreduje čemu se svi, pa i "slabi Hrvati", moraju prilagoditi.

4. Velikosrpska ideologija u knjizi Pravoslavna Dalmacija episkopa Nikodima Milaša Kao što je već spomenuto, Nikodim Milaš 634 je bio vođa pravoslavnih konzervativaca koji je znatno pridonio osamostaljenju srpskog pokreta i koji je od osnutka Srpske stranke 1880. iz sjene vukao svoje političke konce. 635 Stoga se ovdje potrebno podrobnije osvrnuti na Milaševa ideološka gledišta, koja su, usprkos sukobu sa Savom Bjelanovićem i radikalno-liberalnom strujom u Srpskoj stranci, nosila isti velikosrpski pečat. Ta su gledišta najjasnije izraženo u Milaševoj knjizi Pravoslavna Dalmacija koja je prvi put objavljena 1901. i u kojoj autor tobožnje pravoslavlje Dalmacije proteže u apostolsko doba ranog kršćanstva u I. stoljeću do sredine XIX. stoljeća kada su konačno završeni pokušaji unije u Dalmaciji. Usprkos autorovim pretenzijama da bude ozbiljno povijesno djelo, ova je knjiga pretrpjela ozbiljne kritike.636 Tako Stanko Bačić na početku svoje knjige Osvrt na knjigu Pravoslavna Dalmacija E. Nikodima Milaša ističe kako Milaševe "metode i intencije… izlaze iz okvira znanstvenog pristupa tematici" iz čega proizlaze "brojne podvale i neistine". Od mnoštva nedostataka koje Bačić donosi u svojoj temeljitoj i obilnoj analizi za 633

"Neredi u Zagrebu", Srpski glas, 34/1902. Nikodim Milaš (1845 - 1915 ) se rodio kao vanbračno dijete katolkinje Marije Valmassoni iz Šibenika i pravoslavnog trgovca Trifuna Milaša koji se u Šibenik doselio vjerojatno iz Vrlike. Iako je kršten kao katolik, majka je naknadno prešla na pravoslavlje i stupila u brak sa Trifunom pa je dječak ponovo kršten i odgojen kao pravoslavac. Nakon završene osnovne škole, vjerojatno u Šibeniku, gimnazije u Zadru i bogoslovije u Srijemskim Karlovcima Milaš je najprije studirao filozofiju u Beču, a zatim pravo i povijest u Kijevu nakon čega se posvetio obimnom znanstvenom radu ali i politici. Godine 1890. je postao episkop u Zadru, što je ostao sve do 1911. kada je, zbog optužbi za korupciju, umirovljen. Stanko BAČIĆ, Osvrt na knjigu Pravoslavna Dalmacija E. Nikodima Milaša, Zadar 1998., str. 12 - 15. 635 Ivo PRODAN, n. dj., 1879. str. 14 - 17.; Nikodim MILAŠ, "Uspomene iz prvih godina srpskog političkog pokreta na primorju", Primorski srpski list, 14 - 18/1903., Novi srpski list, 1/1903.; "Prva riječ", Srpski glas, 25/1897. 636 Nikodim MILAŠ, Pravoslavna Dalmacija, Novi Sad 1901. 634

268

temu o kojoj je ovdje riječ važno je spomenuti da on pobija Milaševu tvrdnju kako su se Srbi u Dalmaciji naselili još prije dolaska Hrvata, već u IV. stoljeću, i kako je Dalmacija bila etnički srpska pokrajina do IX. ili čak do XI. stoljeća kada su hrvatski vladari tobožnjim Srbima navodno nametnuli katolicizam i hrvatstvo. Također Bačić pobija Milaševu tvrdnju kako su Srbi ponovo naselili Dalmaciju u XIII. stoljeću i da seoba Vlaha u XV. stoljeću predstavlja novi val srpskih seobi na područje Hrvatskog Kraljevstva, te da je Dalmacija u doba ratova sa Osmanlijama od Cetine do Zrmanje bila ispražnjena od Hrvata i da su je naseljavali Srbi. U tom smislu Bačić ističe kako Milaš koristi pokušaje da se pravoslavce u Dalmaciji tijekom XVII., XVIII. i XIX. stoljeća prevede na uniju s Katoličkom crkvom da bi objasnio svoju tezu kako su Srbi u Dalmaciji u XIX. stoljeću bili manjina tobože zbog masovnih progona i unijaćenja, a ne zbog toga što su se u XVII. stoljeća u Dalmaciji naselili kao malobrojna dijaspora. 637 S tim u vezi valja spomenuti da je Janko Šimrak Milaševo pisanje o uniji za vrijeme mletačke vlasti u Dalmaciji u XVII. i XVIII. stoljeću ocijenio kao piščevo nastojanje da opravda svoju crno-bijelu ideološku konstrukciju po kojoj su pravoslavci bili žrtve katoličke crkve, a posebno franjevaca, prešućujući da su pravoslavci česti puta dragovoljno stupali u uniju, ali i da su u doba osmanske vlasti progonili katolike i Katoličku crkvu. U tom kontekstu zanimljivo je spomenuti podatak da je Pećka patrijaršija nastojala svojoj ingerenciji podvrgnuti katolike u Bosni i Hercegovini dokazujući kako je riječ o vjeri koja je u biti pravoslavna. No, brojne parnice pred turskim sudovima nisu dale rezultata jer su katolici, predvođeni upravo franjevcima, uspjeli dokazati posebnost svoje vjere. 638 Slično stajalište donosi Mile Bogović. On ističe da je Milaš prije objavio "najdragocjeniju zbirku dokumenata" o provođenju unije u Dalmaciji koja zbog toga što je vršio "ispravke", što će reći samovoljne intervencije u izvore, nije "izrađena po strogim znanstvenim kriterijima". Taj je raskorak još očitiji i knjizi Pravoslavna Stanko BAČIĆ, n. dj., str. 10, 22, 75 -77, 145 - 177, 189 - 209, 214 - 232, 238 - 251, 267 - 305, 320-336. 638 Janko ŠIMRAK, "Sveta stolica i franjevci prema pravoslavnoj crkvi u primorskim krajevima", Nova revija, god. IX./1930., br. 1, str. 22 - 38.; Mirko MIRKOVIĆ, n. dj., str. 156. 637

269

Dalmacija jer Milaš, usprkos nesumnjivim znanstvenim kvalifikacijama, nije napisao objektivnu povijest pravoslavlja u Dalmaciji, nego apologiju, u kojoj je, zbog vlastitih ideoloških uvjerenja išao dotle da "iskrivljuje i one tekstove koje je sam objavio".639 U tom smislu politička i ideološka stajališta koja su Milaša rukovodila u pisanju djela Pravoslavna Dalmacija najjasnije prikazuje Ivan Pederin za kojeg "ova Milaševa knjiga nema znanstvenu vrijednost" jer je on "prilagodio i prepričao" izgubljenu kroniku Ljetopis građanskih i crkvenih događaja Simeuna Končarevića koja je i sama sadržavala nepouzdane pravoslavne pučke priče i predaje. Stoga Pederin smatra da je Pravoslavna Dalmacija služila ponajprije kao oslonac "suvremenog velikosrpskog ekspanzionizma poslije Garašanina i Vuka Karadžića", pa se iz nje vidi stav kako je kako je Dalmacija bila izvorno srpska, te da su je kasnije uz pomoć Katoličke crkve "oteli" Hrvat ali i prevjereni Srbi koji su postali Hrvati. Prema Pederinovim riječima Milaševa knjiga predstavlja "bojovni i paranoični način razmišljanja" koji uopće nije vodio računa o stvarnosti. 640 Da je tome doista tako svjedoči i sam Milaš koji u predgovoru svoje knjige kaže sljedeće: "Valjda nema na svijetu zemlje u kojoj je intolerancija naspram pravoslavne vjere tako velika kao u Dalmaciji. Vjerska intolerancija, ma kako je htjeli pravdati latinski bogoslovi u samoj stvari nije nego mržnja prema inovjercima i plod vjerskog fanatizma koji potiče iz mračnjaštva i neznanja." 641 Ako se ima na umu da je Milaš u doba izlaska svoje knjige bio pravoslavni episkop za Dalmaciju i Istru, priznati crkveni jurist i virilni zastupnik Srpske stranke u Dalmatinskom saboru i da je kao pripadnik pravoslavno-konzervativne struje bio uključen u unutarsrpske političke sukobe u Dalmaciji, ove je misli moguće promatrati kao politički program. Naime, Milaševe riječi predstavljaju odjek nekih od najvažnijih refrena srpske politike u tadašnjoj Dalmaciji, koji su se izlijevali sa stranica Srpskog glas(lista) i koji su odjekivali iz srpskih saborskih klupa u Mile BOGOVIĆ, n. dj., 1993., str. 2, 3. Ivan PEDERIN, str. 110 - 113. 641 Nikodim MILAŠ, n. dj., str. III, V. 639 640

270

Dalmatinskom saboru. Riječ je o konstantnim tvrdnjama kako su hrvatska politika i Hrvati općenito opterećeni klerikalizmom, vjerskom i nacionalnom netrpeljivošću i mračnjaštvom koje se pojavljuju još kod Vuka Karadžića koji je smatrao da su Hrvati "Srbi zakona rimskoga" koji

"neće Srbi da se zovu" zbog mržnje prema

pravoslavlju, kojem su i sami nekada navodno pripadali, i koje su odbacili pod utjecajem Katoličke crkve i Rima. 642 Otud sasvim proizvoljna Milaševa tvrdnja da su se Srbi u Dalmaciju naselili u IV. i XIII. i XIV. stoljeću, odnosno tvrdnja da je Dalmacija bila etnički srpska dok je hrvatski vladari u srednjem vijeku, te Mletačka Republika i Austrija u od XVII. do XIX. stoljeću nisu pokatoličili. Sve ovo znači da je Milaš u svojoj knjizi podrobnije razradio ustaljena gledišta srpske nacionalne mitologije koja je u drugoj polovici XIX. stoljeća našla mjesto u srpskoj politici općenito. Stoga

knjigu

Pravoslavna

Dalmacija

treba

gledati

manje

sa

strogo

historiografskog stajališta, a više sa stajališta politike Srpske stranke u razdoblju od 1880. do 1905. jer Milaš na preko 600 stranica izložio ideologiziranu sliku povijesti srpske dijaspore u Dalmaciji, želeći njome potkrijepiti osnovna politička gledanja Srpske stranke. Knjiga Pravoslavna Dalmacija zato nije samo, kako kaže Mile Bogović, apologija pravoslavlja nego i apologija ideologije Srpske stranke u Dalmaciji.

Mile BOGOVIĆ, n. dj., str. 82.; Lásló HADROVICS, n. dj., str. 90.; Ljubomir ANTIĆ, n. dj., str. 28 - 31; Nataša BAŠIĆ, n. dj., str. 101, 102.; Vuk KARADŽIĆ, "Srbi svi i svuda", u: Mirko VALENTIĆ, n. dj. 2010., str. 259 - 267. 642

271

ZAKLJUČAK Djelatnost Srpske stranke u Dalmaciji od 1880. do 1905. nije bila rezultat samo suvremenih političkih i društvenih okolnosti, nego je svoje korijene imala u srpskoj političkoj povijesti općenito, a posebno u povijesti srpske dijaspore. Riječ je najprije o utjecaju Srpske pravoslavne crkve (SPC) odnosno njene vjerske, društvene, ali i političke uloge u životu srpskog naroda. U vjerskom smislu važno je bilo naslijeđe bizantskog pravoslavlja koje je rezultiralo grčevitim ustrajavanjem na tradiciji, što je uvelike obilježilo identitet srpske dijaspore u Dalmaciji. Uz to SPC je kroz Pećku patrijaršiju, koja je od 1557. do 1776. uživala izvjesnu samoupravu u okviru Osmanskog Carstva, bila regulator društvenog života svoje pastve ali i svojevrsna kompenzacija za srpsku državu koja je nestala u XV. stoljeću. U tom smislu Pećka patrijaršija zapravo je bila središnja crkvena institucija čije je vodstvo nastojalo da svi njeni pripadnici postanu "Srbi po vjeri, a nakon izvjesnog vremena i Srbi po narodnosti", tj. da se srbiziraju. Ova se djelatnost odvijala na relativno širokom području od Erdelja na sjeveru do Makedonije na jugu i od Bugarske na istoku do Dalmacije i Vojne krajine na zapadu, području koje su svećenici SPC nazivali "srpske zemlje". Vremenom ta je činjenica postala temelj velikosrpskih projekata koji su u XIX. stoljeću imali utjecaj i na srpski pokret u Dalmaciji. Kad je u promijenjenim političkim okolnostima u XVIII. stoljeću nestalo Pećke patrijaršije njenu je ulogu preuzela metropolija u Srijemskim Karlovcima, koja je od dvora u Beču dobila povlastice koje su gotovo u cijelosti preslikavale položaj SPC u okviru Osmanskog Carstva. Za to vrijeme mletačka vlast u Dalmaciji nije marila za ove povlastice pa je, nakon protjerivanja Turaka iz zaleđa dalmatinskih gradova tijekom XVIII. stoljeća, usprkos svojoj pragmatičnoj i često popustljivoj vjerskoj politici, bez uspjeha pokušala pravoslavno stanovništva privesti uniji s Katoličkom crkvom. Ova politika, koju je nastavila i austrijska uprava u prvoj polovici XIX. stoljeća, izazvala je oštar, često do krajnosti nasilan, otpor pravoslavaca. Taj je otpor ojačao koheziju unutar srpskovlaške dijaspore u Dalmaciji, polažući temelj početnoj fazi razvoja srpskog pokreta.

272

Ta je faza, u razdoblju od 1836. do 1848., bila vezana uz časopis Srpsko-dalmatinski magazin te kulturnu, političku i obavještajnu djelatnost njegovih prvih dvaju urednika: pravnika, političara i kulturnog djelatnika Božidara Petranovića i svećenika i agenta srpske vlade Đorđa Nikolajevića. Istovremeno na razvoj srpskog pokreta u Dalmaciji utjecala je tajna nacionalna propaganda iz kneževine Srbije utemeljena na spisu Ilije Garašanina, "Načertanije". U tom spisu Garašanin je planirao stvaranje Velike Srbije koja je u prvom redu trebala obuhvaćati južnoslavenska područja u okviru Osmanskog Carstva, ali i neke hrvatske zemlje u okviru Habsburške Monarhije. Najpoznatiji agenti srpske propagande u Dalmaciji bili su, uz Đorđa Nikolajevića, književnik i avanturist, Matija Ban te Bogoljub Petranović i Stefan Mitrov Ljubiša, koji su igrali važnu ulogu u političkom osamostaljivanju srpskog pokreta. Ipak, tijekom 60-ih i 70-ih godina XIX. stoljeća srpski pokret na političkoj pozornici Dalmacije nije djelovao samostalno nego u krilu Narodne stranke. Razlog za to ležao je u činjenici da su Srbi činili tek oko 1/6 stanovništva pokrajine i što su većinom bili siromašni i zaostali seljaci čija nacionalna svijest još uvijek nije bila razvijena. Stoga pripadnici tankog sloja srpskih društvenih elita, ponajprije svećenici, trgovci i rijetki pripadnici intelektualnih zanimanja, nisu bili u stanju samostalno, bez suradnje s Hrvatima, pružiti otpor odnarođivačkoj politici autonomaša iza kojih je stajala vlada njemačkih liberala u Beču. Ipak već je tada, na rubu preporodnih zbivanja, djelovala skupina pravoslavnih konzervativaca koji su radili na stvaranju samostalnog srpskog političkog pokreta. Njihovim težnjama na ruku je išao utjecaj Ujedinjene omladine srpske iz juže Ugarske (Vojvodine), organizacije koja je promicala ideju duhovnog, kulturnog ali i političkog ujedinjenja svih Srba. Iza te organizacije, kao i iza političkog lista Zastava koji je u ovo doba postao predvodnik srpskog pokreta općenito, stajale su ideje ekskluzivnog srpstva Svetozara Miletića. Te ideje u dalmatinskoj politici prvi je sustavno promicao Lazar Tomanović, a Miletićeva gledišta odlučno su utjecala na političko formiranje budućeg vođe Srpske stranke u Dalmaciji, Save Bjelanovića. Uz to, u ovo doba je počela evolucija hrvatske politike u Dalmaciji, posebno vidljiva kroz djelatnost Mihovila Pavlinovića

273

koji je Narodnu stranku nastojao usmjeriti u skladu sa svojom vizijom hrvatskog konzervativizma, utemeljenog na političkom hrvatstvu i katoličkom kulturnovjerskom naslijeđu. Pavlinović i njegova vizija, koju je najcjelovitije izrazio u spisu Hrvatski razgovori, tijekom čitavog razdoblja o kojem je ovdje riječ bili su omiljena meta srpskih polemičara. Zbog svega ovoga srpski pokret se tijekom 70-ih godina XIX. stoljeća postupno počeo kretati putem zasebnog političkog organiziranja. Važan poticaj u tom smislu bilo je tzv. "zemljaštvo", odnosno kontraverzna djelatnost utjecajnog dalmatinskog političara i agenta srpske i crnogorske vlade Stefana Mitrova Ljubiše. Njegov otvoreni sraz s narodnjacima 1877., kad ih je s govornice Dalmatinskog sabora optužio da ga progone jer je "narodnošću Srb, a ne Hrvat", bio je najava političkog osamostaljenja srpskog pokreta. Dodatni poticaj tom procesu dala je tzv. Velika istočna kriza od 1875. do 1878. odnosno hrvatsko-srpski "novinski rat" oko pitanja pripadnosti Bosne i Hercegovine. Potpuni prekid hrvatsko-srpske političke suradnje radikalizirao je srpsku politiku u Dalmaciji. Ona je raskinuila s Narodnom strankom na izborima za Carevinsko vijeće u srpnju 1879. Tad su, naime, pravoslavni konzervativci, u suradnji s autonomašima i uz diskretnu potporu pokrajinskog namjesnika Gavrila Rodića, uspjeli organizirati politički udar na narodnjačkog vođu Mihu Klaića te srpski pokret na velika vrata uvesti u arenu dalmatinske politike. Srpska stranka, osnovana u razdoblju od kolovoza do listopada 1879., od samog je početka bila vrlo radikalna u smislu srbizacije "slabih" Hrvata ali u južnih Slavena općenito. O tome svjedoči njen program, objavljen u prvom broju stranačkog glasila Srpski list 14. siječnja 1880. Taj novi srpski program je sadržavao zahtijeve za podjelom Dalmacije po etničkim linijama, odnosno njenom srbizacijom pod zastavom liberalnog srpstva. Na to se nadovezivala težnja za "slobodom u narodnom i državnom pogledu", što je zapravo bilo slabo prikriveno zazivanje Velike Srbije. Izvjesno popuštanje velikosrpskog radikalizma donijela je tek izmjena stranačkog programa 1903. kada je, kao uvod u vrlo nevoljko prihvaćanja politike "novog kursa", Srpska stranka izjavila kako će "pomagati Slavenima" čime je oživljeno staro

274

panslavisičko i jugoslavističko ideološko naslijeđe Narodne stranke. Ipak, činjenica da je u izmjenjeni program uvrštena Karadžićeva zamisao o "Srbima triju zakona" svjedoči da je odricanje od velikosrpskog radikalizma bilo samo prividno. Usprkos ovako sveobuhvatnim ambicijama Srpska stranka na političkoj pozornici Dalmacije nije imala utjecaj koji je priželjkivala. Mjeren brojem zastupnika u Dalmatinskom saboru to je 1880. značilo 5 zastupnika, bivših narodnjaka srpskog podrijetla, odnosno 12% saborskih mandata. Nakon saborskih izbora 1883., prvih na kojima je sudjelovala samostalno, Srpska stranka je imala 8 zastupničkih mjesta odnosno 19% saborskih mandata. Godine 1899. dosegla je vrhunac svog političkog utjecaja sa 11 zastupnika odnosno 26% mandata, Taj broj se 1905., nakon velike unutrašnje krize početkom XX. stoljeća, spustio na 7 zastupnika odnosno 17% mandata. Istovremeno, mandati koji je Srpska strana iza 1891. osvajala na izborima za Carevinsko vijeće, tek su u manjoj mjeri pokazatelj njene stvarne snage jer su dijelom bili rezultat rezultat suradnje s autonomašima, a dijelom složene koalicijske računice Narodne hrvatske stranke. Na lokalnoj političkoj razini najvažnija uporišta Srpske stranke bile su općine Knin, Obrovac i Vrlika gdje je ona vladala samostalno te Skradin i Kotor gdje je vladala u koaliciji s autonomašima. Poseban slučaj bio je Dubrovnik gdje je, usprkos minijaturnosti ovdašnje srpske zajednice, Srpska stranka, u savezu s autonomašima, gradom vladala tijekom 90-ih godina XIX. stoljeća. Iako su joj autonomaši dugo bili jedini politički saveznik Srpska stranka prema njima nije imala jednoznačno pozitivan odnos. S jedne strane Srbe je s autonomašima povezivala politička slabost obiju stranaka, odbojnost prema ujedinjenju Dalmacije s Banskom Hrvatskom ali i talijanofilstvo nekih srpskih političara. Razdvajale su ih, posebno na lokalnim razinama, političke nesuglasice vezane uz različita gledišta na jezičnu i narodnu problematiku. Ovakvo stanje stvari je krajem XIX. dovelo do kolapsa srpsko-autonomaškog političkog savezništva. Usporedo s time, Srpska stranka se našla na udaru austrijskih vlasti koje su smatrane srpskim neprijateljem kako unutar Monarhije tako i izvan nje.

275

Osim svega navedenog, realnu političku slabost srpskog pokreta u Dalmaciji ilustrira i činjenica da je unutar Srpske stranke od samog početka postojala jasna ideološka podjela između pravoslavnih konzervativca i pripadnika radikalnoliberalne struje. Prvi su, na čelu arhimandritom kasnije episkopom Nikodimom Milašem, nastojali sačuvati ulogu pravoslavlja kao najvažnijeg obilježja srpske nacije. Drugi su, na čelu sa sa Savom Bjelanovićem, svoja gledišta bazirali na učenju Vuka Karadžića o "Srbima triju zakona", koje im je trebalo poslužiti kao poluga za srbizaciju ne samo Dalmacije nego većeg dijela jugoistočne Europe. Ova podjela je početkom XX. stoljeća zamalo rezultirala raspadom Srpske stranke, koji je spriječen pobjedom radikala na stranačkoj skupštini u Splitu u kolovozu 1903. Ipak, najvažnija sastavnica srpske politike u Dalmaciji bila je njena polemičnost s Hrvatima, koje su smatrali malim narodom, tobože bez asimilativne snage, narodom koji je kulturni i politički inferorniji od Srba. Zbog toga je "slabim" Hrvatima pripisivana zavist iz koje se izvodila šovinistička mržnja i težnja "hrvaćenjem" Srba. Iako se u vezi s tim "obranu srpstva" redovno isticalo kao najvažniji cilj Srpske stranke, srpska politika je ustrajavala na tezi kako "slabi" Hrvati, koji su "primili" srpski jezik, a s njime i srpski "narodni duh", ne mogu opstati sami te da je srbizacija jedini logični smjer njihovog povijesnog razvoja. Čak što više tvrdilo da se bez priključenja budućoj Velikoj Srbiji Hrvati ne mogu nadati realnom političkom osloncu ni ulasku u skupinu "slobodnijeh i naprednijeh naroda" Europe. Osvrćući se na hrvatske političke snage, Srpska stranka je najviše pozornosti poklanjala Narodnoj (hrvatskoj) stranci i Stranci prava. Narodnjake se najprije napadalo zbog toga što su tobože "iznevjerili" Srbe i svoj "izvorni" program s početka narodnog preporoda, ali i zbog neučinkovite oportunističke politike prema vladi u Beču. No, krajem XIX. i početkom XX. stoljeća Srpska stranka je, zbog unutrašnjeg rasula, zbog slabljenja autonomaša, zbog pritiska sve jačih pravaša i zbog rastuće sumnjičavosti vlade u Beču, počela narodnjake gledati kao prihvatljive i korisne saveznike. Što se tiče pravaša, Srpska stranka je na njih, isprva gledala s visoka izrugujući se ideji o stvaranju samostalne Hrvatske. Istovremeno, s velikom

276

dozom antisemitizma, na pravaštvo se gledalo kao na "sektu" koja je nastala kao "savez vjerskog fanatizma (katoličkog op. aut.) sa čifutsvom", tvoreći tako "hrvatsko čivutsvo". Ipak, pokazalo se da su pravaši srpskoj politici bili ozbiljan konkurent jer su koristili sličan politički stil, jer su se dijelom obraćali istom biračkom tijelu i jer je pravaško inzistiranje na postojanju Hrvata triju vjeroispovijesti bio vrlo nalik karadžićevskom idejnom obrascu o "Srbima triju zakona". Stoga ne čudi da je iz srpskih saborskih klupa pravašima najavljen "rat, rat, te rat". Od hrvatskih političara Srpska stranka je najviše pozornosti posvećivala Mihovilu Pavlinoviću čije se inzistiranje na teoriji "hrvatskog političkog naroda" motrilo kao pokušaj da se Srbe u Dalmaciji učini građanima drugog reda. Uz to, Pavlinovićev hrvatski konzervativizam smatran je izdankom "papskog katolicizma" koji za cilj ima pokatoličenje balkanskih pravoslavnih Slavena, a njega samog se smatralo političkovjerskim diktatorom Dalmacije, koji osim što ugrožava Srbe ugrožava i slobodu općenito te svoj položaj koristi za crkvenu simoniju i svjetovnu korupciju. Ipak, sve ovo srpskoj politici nije smetalo da Pavlinovića prema potrebi proglasi "svojim" tvrdeći kako je on, upravo zbog svog navodnog srpskog podrijetla, bio dosljedan u obrani narodnog jezika. S obzirom da je svoju djelatnost započela političkim udarom protiv Mihu Klaića 1879., Srpska stranka je isprva tvrdila kako je tu riječ o "obrani srpstva" koje je Klaić "iznevjerio" tobožnjim naknadnim prihvaćanjem hrvatskog državnog prava. Klaiću se također zamjerala lažna pomirljivost, tj. nastojanje da "pod šarenim plaštem bratstva" Srbima "nametne" hrvatsvo. Također, srpski političari su Klaića napadali zbog neučinkovite oportunističke politike prema vladi u Beču, usput se nadajući da će pridobiti razočarane pripadnike obrazovane i liberalno orijentirane hrvatske mladeži u Dalmaciji. No, kada se Klaić u drugoj polovici 90-ih suprotstavio pravaškom radikalizmu Srpska stranka je promjenila svoj stav, gledajući u njemu političara koji je "snošljiv prema Srbima" i sklon "hrvatsko-srpskoj slozi". Nasuprot tome, za Jurja Biankinija Srpska stranka nije imala niti jednu lijepu riječ. Njega se isprva smatralo Pavlinovićevim i Klaićevim političkim pijunom, a kasnije, nakon poznate saborske rasprave o čitankama za pučke škole (1892.), opasnim

277

političarem koji svoja antisrpska stajališta nastoji obući u kombinirano ideološko ruho starčevićanskog liberalizma i austro-njemačkog konzervativizma. To, kao i njegov politički populizam smatrani su vrlo opasnim i nerazumnim pa je vođa Srpske stranke Savo Bjelanović u saboru ustvrdio kako Biankinija treba otpremiti u ludnicu. Obimnu i kompleksnu javnu djelatnost biskupa J. J. Strossmayera Srpska stranka je sagledavala kroz vrlo suženi rakurs optužbi za vjersku netolerantnost i velikohrvatstvo. U tom smislu smatralo se da je Strossmayer s jedne strane aktivan u vatikanskoj vjerskoj propagandi, a s druge da je produžena ruka vlade u Beču, a sve s ciljem da se Srbima oduzme vjerski i nacionali identitet i pretvori ih se u Hrvate katolike. Anti Starčeviću se također zamjeralo antisrpstvo i velikohrvatstvo, a njegov pravaški ideološki sklop vidi se kao "nerazumna ludorija", ali i apsolutno zlo usmjereno protiv balkanskih Slavena. Starčevićevo samotničko vizionarstvo smatrano je znakom ludila koje je proizveo "nastrani razvoj njegova duha u mladosti". Izvjesno popuštanje negativnog srpskog stava prema Hrvatima donijelo je tek manje-više nevoljko, pristupanje politici "novog kursa". Stoga, kada je Srpska stranka tijekom zasjedanja Dalmatinskog sabora 1905. potpisala zajedničku izjavu s Hrvatskom strankom ona je to, prema zapažanjima Ante Trumbića, učinila zbog pragmatičnog uključivanja u šire političke tokove, dobivanja kulturno-jezičnih, u krajnjoj liniji političkih ustupaka od hrvatske politike u Dalmaciji, privremeno odustajući od politike velikosrpskog radikalizma. Međutim nastanak, rast, razvoj, samostalno djelovanje i idelogiju srpskog političkog pokreta u Dalmaciji nije moguće u potpunosti razumjeti bez osvrta na njegovu društvenu i zemljopisnu osnovicu, odnosno na strukturu potpore koju je taj pokret dobivao od ovdašnje srpske dijaspore. Također, važno je bilo razmotriti i utjecaj djelatnosti emisara vlade Kneževine/Kraljevine Srbije. Prema raspoloživim spoznajama, srpski pokret se u svojoj početnoj fazi tijekom 30-ih i 40-ih godina XIX. stoljeća, oslanjao na konzervativno orijentirane svećenike i

278

trgovce, dok je potpora ostalih društvenih slojeva bila manje-više simbolična. Zbog te slabosti srpska politika je tijekom 60-ih i 70-ih godina XIX. stoljeća bila upućena na suradnju s Hrvatima u okviru Narodne stranke. No, u doba nakon političkog osamostaljenja srpskog pokreta 1879. odnosno 1880. ova se slika promijenila jer su najbrojniju društvenu skupinu u vodstvu Srpske stranke činili radikalno orijentirani pripadnici intelektualnih slojeva, na prvom mjestu pravnici, dok je utjecaj konzervativnih trgovaca i svećenika bio nešto slabiji. Ipak, konzervativci su zadržali jak utjecaj među članovima i simpatizerima te gotovo apsolutan utjecaj među širim slojevima srpskog pučanstva. Zbog toga nije uspio pokušaj radikala da preoblikuju tradicionalni identitet srpske dijaspore, koja je sebe i dalje poimala gotovo isključivo kroz pravoslavlje. Takvu sliku potvrđuje i činjenica da je potpora koja je srpskom pokretu dolazila s područja nekadašnje Mletačke Dalmacije i Boke kotorske bila vezana uz šire slojeve koji su predstavljali sigurnu, mada konzervativnu i ne baš politički aktivnu, izbornu bazu Srpske stranke. Izuzetak od ovog pravila bila je minijaturna srpska zajednica u Dubrovniku koja je, zbog izraženog političkog aktivizma ovdašnjih Srba katolika, imala znatan utjecaj na politiku stranke. Pored utjecaja društvene i zemljopisne strukture na politički profil srpskog pokreta odnosno Srpske stranke utjecali su i tajni emisari vlade Kneževine/Kraljevine Srbije koji su u Dalmaciji posijali sjeme velikosrpskih ideja.

Ideološki sklop Srpske stranke u Dalmaciji obuhvaćao je jezik, sustavno isticanje navodnog srpskog liberalizma i naprednjaštva, te viziju područja koja su trebala spadati u "srpske zemlje" odnosno u Veliku Srbiju. Štokavsko nariječje pisano fonetskim pravopisom i ćiriličnim pismom shvaćeno je isključivo kao srpski jezik koji je trebao postati osnovica budućeg zajedničkog jezika svih južnih Slavena. To znači da je jezik u velikosrpskoj koncepciji Srpske stranke imao ideološko-romantičarsku ulogu nositelja "duha naroda", tj. nacionalnog simbola, čijim se korištenjem htjelo dokazati brojčanu nadmoć Srba, ne samo u

279

Dalmaciji i hrvatskim zemljama općenito, nego i na čitavom južnoslavenskom području. Istovremeno, inzistiranjem na navodnom liberalizmu i naprednjaštvu Srpska stranka je svoje redove htjela ojačati velikim brojem katoličkih intelektualaca i tako, u skladu sa zamislima Save Bjelanovića, pokrenuti proces srbizacije Dalmacije. Ipak, ideolozi ovog radikalnog srpstva morali su voditi računa o važnosti pravoslavnih vjerskih tradicija ali i utjecaju pravoslavnih konzervativaca među širim slojevima srpskog pučanstva. Stoga su oni pravoslavne tradicije, ali i važnije događaje i ličnosti iz srpske povijesti, nastojali reinterpretirati kao sekularne nacionalne simbole na tragu suvremene ideologije naprednjaštva. Pri tome se išlo toliko daleko da je čak i SPC predstavljena kao neka vrsta nacionalne institucije koja igra ulogu zaštitnika srpskog naroda od stranih utjecaja. Posebno mjesto u nastojanju srpske politike da se zaogrne plaštom liberalizma i naprednjaštva zauzimao je fenomen Srba katolika, čija je politička vrijednost ipak bila manje-više simbolična i koji je najveći odjek imao u Dubrovniku. Važan dio ideološkog sklopa Srpske stranke bila je "srpska misao", tj. inzistiranje na primatu prirodnog prava nad povijesnim u izgradnji nacije. U tom smislu srpski narod je proglašen čuvarem slavenskog "narodnog duha" i baštinikom europskih liberalno-naprednjačkih tradicija, pa se smatralo da "srpska misao" prožima sve južne Slavene, pa tako i Hrvate. Ipak, nebi se moglo tvrditi ideje srpskih radikala imale većeg odjeka ni unutar srpske dijaspore u Dalmaciji. Naime, "između religije i nacionalizma" nije došlo do odlučnog razlaza zbog čega je među Srbima u Dalmaciji nastavljena prevlast srpsko-pravoslavnog obrasca. Gradeći na zajedničkom temelju religije i nacionalizma Srpska stranka koristi i narodnu predaju kao povijesnu argumentaciju želeći tako potkrijepiti svoju predodžbu o opsegu "srpskih zemalja", tj. Velike Srbije. Ona je, uz Kraljevinu Srbiju i Kneževinu Crnu Goru, trebala obuhvatiti Dalmaciju, Slavoniju, Srijem, Vojnu krajinu, Bosnu i Hercegovinu tzv. Staru Srbiju tj. Makedoniju i Kosovo. Ovu razinu ideologije Srpske stranke valja promatrati i kao odraz trećeg velikosrpskog projekta koji je kulminirao je 1891. kada je u izdanju Ministarstva prosvjete i crkvenih

280

poslova Kraljevine Srbije u Beogradu objavljena Etnografska karta srpskih zemalja. To pokazuje da je središnja točka ideologije Srpske stranke u Dalmaciji bila ideja Velike Srbije koja bi trebala obuhvatiti čitav jugoistok Europe.

281

IZVORI I LITERATURA

Arhivski izvori 1. Sveučilišna knjižnica u Splitu, Osobni arhivski fond (Arhiv) Ante Trumbića 2. Državni arhiv u Zadru, Vlada, Namjesništvo za Dalmaciju, Tajni spisi namjesništva 3. Arheološki muzej u Splitu, Spisi u vezi A. Bajamontia-a.; Freytag - Berndt's Generalkarte von Dalmatien, Bosnien und Hercegovina, Wien 1900.

Tiskani izvori 1. Bevolkerung und Vienstand von Dalmatien, Wien 1871. 2. Sava BJELANOVIĆ, Don Miho na braniku, Zadar 1882. 3. Sava BJELANOVIĆ, Na izjavu dr. Lovre Montija, Zadar 1882. 4. Brzopisna izvješća pokrajinskog sabora dalmatinskog, 1880 - 1905. 5. Marko CAR, Sava Bjelanović, Matica srpska, Dubrovnik 1911. 6. Franjo CARRARA, Dalmacija kako ju je opisao profesor doktor Frane Carrara, Split 2006. 7. Ivan DANILOV, Izbori za nevolju i dalmatinski zastupnici, Zadar 1872. 8. Ilija GARAŠANIN, "Načertanije", u: Izvori velikosrpske agresije, Zagreb 1992., str. 65 - 77. 9. Ivo GIUNIO, Uzroci i posljedice. Izbori općinskog zastupstva Kotora 1892., Split 1892. 10. Erazmo HANDEL, Sjećanja, Zagreb 2007. 11. Vinko KISIĆ, "Listajući stare godišnjake", Jubilarni broj Narodnog lista, 1912. 12. Mithad KOZLIČIĆ, Ante BRALIĆ, Stanovništvo Kraljevine Dalmacije prema službenim izračunima i popisima 1828 - 1857 godine, Zadar 2012. 13. Trpimir MACAN, "Iz korespodencije Miha Klaića", Historijski zbornik, XXI XXII/1968.- 9., str. 455 - 500.

282

14. Manfred MAKALE, Zadnji popis stanovništva u Dalmaciji, Beč 1912. 15. Luigi MASCHEK, Repertorio Geografico-statistico dei loughi abitati nel Regno di Dalmazia, Zadar 1888. 16. Nikodim MILAŠ, "Uspomene iz prvih godina srpskog političkog pokreta na primorju", Primorski srpski list, 13 - 22/1903.; Novi srpski list 1, 2 /1903. 17. Narodnjaštvo i pravaštvo u Dalmaciji, Zadar 1895. 18. Općinski rječnik za Dalmaciju, Beč 1908. 19. Dositej OBRADOVIĆ, Izabrani spisi, Sarajevo 1969. 20. Ante PALAVRŠIĆ, Benedikta ZELIĆ, Korespodencija Mihovila Pavlinovića, Split 1962. 21. Kornelije PAVASOVIĆ, Vrlika u borbi, Dubrovnik 1897. 22. Mihovil PAVLINOVIĆ, Hrvatski razgovori, Zadar 1877. 23. Mihovil PAVLINOVIĆ, Misao hrvatska i misao srbska u Dalmaciji, od godine 1848. do godine 1882., Split 1994. 24. Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenačka, sv. 1 - 5, Zagreb 1926 1929. 25. Dinko POLITEO, Srbsko-hrvatsko pitanje u Dalmaciji, Split 1889. 26. Dinko POLITEO, Izabrani članci, Donja Tuzla 1901. 27. Ivo PRODAN, Dva dokumenta srbskih težnja u hrvatskoj zemlji, Zadar 1879. 28. don Ivo PRODAN, La secchia rapita ili Obračun izmedju Srba i Hrvata, Zadar 1889. 29. Jovan SUNDEČIĆ, "Život i rad dra. Božidara Petranovića", Slovinac, 12/1878. 3/1879. 30. Lazar TOMANOVIĆ, "Iz pisama umrlih i zaslužnih Srba", Novi život. knj. XXVI., sv. 6 - 12.; knj. XXVII. sv. 1 - 10., Beograd 1926. 31. Lazar TOMANOVIĆ, "Što sam radio", Stvaranje, 9/1962., str. 615 - 618. 32. Ante TRUMBIĆ, "Iz mojih političkih uspomena. Suton Austro-Ugarske i Riječka rezolucija", u: Izabrani spisi, Split 1986., str. 103. - 219. 33. Lujo VOJNOVIĆ, Srpsko - hrvtsko pitanje u Dalmaciji, Split 1888.

283

34. Ljubomir VUJNOVIĆ, K pitanju srbsko-hrvatskom u Dalmaciji, Zadar 1874. 35. Vojislav VUČKOVIĆ, Politička akcija Srbije južnoslavenskim pokrajinama Habsburške Monarhije 1859. - 1874., Zbornik za istoriju jezika i književnosti srpskog naroda, I. odjeljak, knjiga XXVII, Beograd 1965. Novine i časopisi 1. Crvena Hrvatska, Dubrovnik. 2. Dubrovnik, Dubrovnik. 3. Jedinstvo, Split. 4. Narod, Split. 5. Narodni list, Zadar. 6. Naše jedinstvo, Split. 7. Jubilarni broj Narodnog lista , Zadar. 8. Novi srpski list, Zadar. 9. Primorski srpski list, Zadar. 10. Slovinac, Dubrovnik. 11. Smotra dalmatinska, Zadar. 12. Srpski list , Zadar. 13. Srpski glas, Zadar. 14. Srpsko-dalmatinski magazin, Karlovac, Zadar.

Knjige 1. Damir AGIČIĆ, Tajna politika Srbije u XIX. stoljeću, Zagreb 1994. 2. Benedict ANDERSON, Nacija, zamišljena zajednica, Zagreb 1990. 3. Ljubomir ANTIĆ, Velikosrpski nacionalni programi ishodišta i posljedice, Zagreb 2007. 4. Mato ARTUKOVIĆ, Ideologija srpsko-hrvatskih sporova, Zagreb 1991. 5. Mato ARTUKOVIĆ, Srbi u Hrvatskoj (Khuenovo doba), Slavonski Brod 2001.

284

6. Stanko BAČIĆ, Osvrt na knjigu Pravoslavna Dalmacija E. Nikodima Milaša, Zadar 1998. 7. Lujo BAKOTIĆ, Srbi u Dalmaciji, Beograd 1938. 8. Ivo BANAC, Hrvatsko jezično pitanje, Zagreb 1991. 9. Ivo BANAC, Dubrovački eseji, Dubrovnik 1992. 10. Nataša BAŠIĆ, V. S. Karadžić između jezikoslovlja i politike, Zagreb 1991. 11. Vlaho BENKOVIĆ, Uloga dubrovačke politike u stvaranju "novog kursa", Dubrovnik 2009. 12. Dušan BERIĆ, Iz književne prošlosti Dalmacije, Split 1965. 13. Josip BERSA, Dubrovačke slike i prilike, Zagreb 1941. 14. Mile BOGOVIĆ, Katolička crkva i pravoslavlje u Dalmaciji, Zagreb 1993. 15. Sofija BOŽIĆ, Politička misao Srba u Dalmaciji, Beograd 2001. 16. Antonio CETNAROWICZ, Narodni preporod u Dalmaciji, Zagreb 2006. 17. Vera CILIGA, Slom politike narodne stranke (1865. - 1880), Zagreb 1970. 18. Antun ČEČATKA, Viđenje crkve J. J. Strossmayera (1815. - 1905.), Đakovo 2001. 19. Sima ĆIRKOVIĆ, Srbi među europskim narodima, Zagreb 2008. 20. Stjepan ĆOSIĆ, Dubrovnik nakon pada Republike, Dubrovnik 1999. 21. Geert van DARTEL, Ćirilmetodska ideja i svetosavlje, Zagreb 1984. 22. Marijan DIKLIĆ, Pravaštvo u Dalmaciji do kraja Prvoga svjetskog rata, Zadar 1998. 23. Marijan DIKLIĆ, Don Ivo Prodan. Političko djelovanje, Zadar 2003. 24. Marjan DIKLIĆ, Dalmacija u XIX. stoljeću, Zadar 2010. 25. Enciklopedija Jugoslavije sv. 2., Zagreb 1982. 26. R. J.W. EVANS, Austria, Hungary and Habsburgs, Oxford, New York 2006. 27. Tereza GANZA-ARAS, Politika "novog kursa" dalmatinskih pravaša oko Supila i Trumbića, Split 1992. 28. Zoran GRIJAK, Politička djelatnost vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, Zagreb 2001.

285

29. Mirjana GROSS, Počeci moderne Hrvatske, Zagreb 1985. 30. Mirjana GROSS, Agneza SZABO, Prema hrvatskome građanskom društvu, Zagreb 1992. 31. Mirjana GROSS, Izvorno pravaštvo, Zagreb 2000. 32. Mirjana GROSS, Vijek i djelovanje Franje Račkog, Zagreb 2006. 33. Lásló HADROVICS, Srpski narod i njegova crkva pod turskom vlašću, Zagreb 2000. 34. Robin HARRIS, Povijest Dubrovnika, Zagreb 2006. 35. Charlton J. HAYES, The evolution of modern nationalism, New York 1949. 36. Eric HOBSBAWM, Doba kapitala, Zagreb 1989. 37. Eric HOBSBAWM, Nacije i nacionalizam, Zagreb 1993. 38. Josip HORVAT, Ante Starčević, Zagreb 1990. 39. Miroslav HROCH, Društveni preduvjeti nacionalnih preporoda u Europi, Zagreb 2006. 40. Hrvatska enciklopedija, tom. 1-5, Zagreb 1941 - 1945. 41. Hrvatska enciklopedija, tom 1 - 11, Zagreb 1999 - 2009. 42. Hrvatski biografski leksikon, knj. 1- 7, Zagreb 1983 - 2009. 43. Charles JELAVICH, Južnoslavenski nacionalizmi - Jugoslavensko ujedinjenje i udžbenici prije 1914., Zagreb 1992. 44. Zvonimir JELINOVIĆ, Borba za jadranske pruge i njeni ekonomski ciljevi, Zagreb 1959. 45. Robert A. KANN, A History of the Habsburg Empire, Los Angeles, London 1980. 46. R. A. KANN, Z. DAVID, The Peoples of the Eastern Habsburg Lands, 1526. 1918., Washington 1984. 47. Radoslav KATIČIĆ, Novi jezikoslovni ogledi, Zagreb 1992. 48. Ivan KATUŠIĆ, Vječno progonstvo Nikole Tommasea, Zagreb 1975. 49. Bratoljub KLAIĆ, Rječnik stranih riječi, Zagreb 1990. 50. Hans KOHN, Panslavism, It’s History and Ideology, Notre Dame, 1953.

286

51. Hans KOHN, The Habsburg Empire, Toronto, New York, London 1961. 52. Vladimir KOŠĆAK, J.J. Strossmayer, Franjo Rački, Politički spisi, Zagreb 1971. 53. Tomislav KRALJAČIĆ, Kalajev režim u Bosni i Hercegovini: (1882. - 1903.), Sarajevo 1987. 54. Jure KRIŠTO, Prešućena povijest, Zagreb 1994. 55. Rene LOVRENČIĆ, Geneza politike "novog kursa", Zagreb 1972. 56. Trpimir MACAN, Miho Klaić, Zagreb 1980. 57. Simo MATAVULJ, Bilješke jednog pisca, Beograd, Novi Sad 1962. 58. Medicinska enciklopedija, vol. 4, Zagreb 1969. 59. Nikodim MILAŠ, Pravoslavna Dalmacija, Novi Sad 1901. 60. Nicholas J. MILLER, Between nation and state, Pittsburgh 1997. 61. Kosta MILUTINOVIĆ, Vojvodina i Dalmacija 1760. - 1914., Novi Sad 1973. 62. Mirko MIRKOVIĆ, Pravni položaj i karakter srpske crkve pod turskom vlašću, Beograd 1965. 63. Milan MOGUŠ, Povijest hrvatskoga književnoga jezika, Zagreb 1995. 64. Grga NOVAK, Pokret za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom, Zagreb 1940. 65. Opća enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, tom 1 - 9, Zagreb 1977 - 1982. 66. Alan PALMER Twilight of the Habsburgs, London 1994. 67. Dragutin PAVLIČEVIĆ, Hrvati i istočno pitanje, Zagreb 2007. 68. Ivan PEDERIN, Austrijska vlast u dalmatinskoj politici (1878. -1914), Zadar 2009. 69. Ivo PERIĆ, Dalmatinski sabor, Zadar 1978. 70. Ivo PERIĆ, Pero Čingrija, Dubrovnik 1988. 71. Ivo PERIĆ, Mladi Supilo, Zagreb 1996. 72. Šime Tome PERIČIĆ, Povijest Dalmacije od 1797. do 1860., Zadar 2006. 73. Ivo PETRINOVIĆ, Ante Trumbić, Zagreb 1986. 74. Mirko PETI, Jezikom o jezik, Zagreb 1995.

287

75. Rade PETROVIĆ, Nacionalno pitanje u Dalmaciji u XIX. stoljeću, Sarajevo, Zagreb 1982. 76. Ivo PILAR, Južnoslavensko pitanje, Varaždin 1990. 77. Vladimir PETROVIČ-POTEMKIN, Historija diplomacije II, Zagreb 1951. 78. Dušan PLENČA, Kninska ratna vremena 1850. - 1946., Zagreb 1987. 79. Miodrag POPOVIĆ, Đura Daničić, Beograd 1959. 80. Branka PRPA-JONAVNOVIĆ, Srpsko dalmatinski magazin 1836. - 1848., Split 1988. 81. Jovan RADONIĆ, Rimska kurija i južnoslavenske zemlje od XVI. do XIX. veka, Beograd 1950. 82. Drago ROKSANDIĆ, Srbi u Hrvatskoj, Zagreb 1991. 83. Milorad SAVIĆ, Ilija Dede Janković, Zagreb 2003. 84. Jovan SKERLIĆ, Omladina i njena književnost, Beograd 1906. 85. Anthony D. SMITH, Theories of Nationalism, London 1971. 86. Nikša STANČIĆ, Hrvatska nacionalna ideologija preporodnog pokreta u Dalmaciji, Zagreb 1980. 87. Nikša STANČIĆ, Hrvatska nacija i nacionalizam u 19. i 20. stoljeću, Zagreb 2002. 88. Mario STRECHA, Katoličko hrvatstvo, Zagreb 1997. 89. Peter F. SUGAR, Ivo LEDERER, Nationalism in Eastern Europe, Seattle, London 1994. 90. Frano SUPILO, Politika u Hrvatskoj, Zagreb 1953. 91. Josip ŠARINIĆ, Nagodbena Hrvatska, Zagreb 1972. 92. Jaroslav ŠIDAK, Mirjana GROSS, Povijest hrvatskog naroda g. 1860 -1914, Zagreb 1968. 93. Petar ŠIMUNIĆ, "Načertanije": Tajni spis srpske nacionalne i vanjske politike, Zagreb 1992. 94. Dubravko ŠKILJAN, Govor nacije, Zagreb 2002. 95. Vladimir ŠULEK, Diplomatska historija centralnih sila, sv. 1., Zagreb 1938.

288

96. Đuro ŠURMIN, Hrvatski preporod, tom. II., Zagreb 1904. 97. Ivo TARTALJA, Počeci istorije opšte književnosti kod Srba, Beograd 1964. 98. A. J. P. TAYLOR, The Struggle for mastery in Europe, Oxford 1954. 99. A. J. P TAYLOR, Habsburška monarhija 1809. - 1918, Zagreb 1990. 100.

William Brooks TOMLJANOVICH, Biskup Juraj Strossmayer: nacionalizam

i moderni katolicizam u Hrvatskoj, Zagreb 2001. 101.

Mirko VALENTIĆ, Rat protiv Hrvatske 1991. - 1995.-Velikosrpski projekt

od ideje do realizacije , Zagreb 2010. 102.

Zlatko VINCE, Putovima hrvatskoga književnoga jezika, Zagreb 1978.

103.

Josip VRANDEČIĆ, Dalmatinski autonomistički pokret u XIX. stoljeću,

Zagreb 2002. 104.

Vojna enciklopedija, sv. 1., Beograd 1970

105.

Benedikta ZELIĆ-BUĆAN, Hrvatski narodni preporod u Dalmaciji i don

Miho Pavlinović, Split 1992. 106.

Mirko ŽEŽELJ, Gospar Ivo, Zagreb 1977.

Članci 1. Ivo BANAC, "Vjersko "pravilo" i dubrovačka iznimka. Geneza dubrovačkog kruga Srba katolika", Dubrovnik, nova serija, god. I/1990., br. 1 - 2, str. 179. 210. 2. Dušan BERIĆ, "Omladinsko društvo "Prvenac" i narodni preporod u Dalmaciji", Mogućnosti, god. X/1963., br. 4, str. 407. - 416. 3. Josip BEROŠ, "Stav carskog dvora prema sjedinjenju Dalmacije s Hrvatskom", Historijski pregled, god. VIII/1962., br. 3, str. 163. - 176. 4. Josip BEROŠ, "Preludij u Dalmaciji 1860./61.,", u: Dalmacija 1870, zbornik, Zadar 1972. str. 101 - 125. 5. Ivan CRKVENČIĆ, Antun SCHALLER, "Boka Kotorska: etnički sastav u razdoblju austrijske uprave (1814. - 1918.)", Hrvatski geografski glasnik, god. 68/2006., br. 1, str. 51 - 71.

289

6. Marko ČUBELIĆ, "Pavlinovićevo župnikovanje u Drašincima i Podgori", u: Mihovil Pavlinović u politici i književnosti, urednik Nikša Stančić, Zagreb, Makarska 1990., str. 211. - 222. 7. Ferdo ČULINOVIĆ, "Državnopravni značaj Riječke i Zadarske rezolucije", Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, god. VII/1957., br. 1 str. 61 - 64. 8. Dinko FORETIĆ, "Ekonomske prilike u Dalmaciji u drugoj polovici XIX. stoljeća do prvog svjetskog rata", u: Narodni preporod u Dalmaciji i Istri, zbornik, Zagreb 1969., str. 9. - 46. 9. Dinko FORETIĆ, "Društvene prilike u Dalmaciji od polovine XIX. stoljeća do prvog svjetskog rata", u: Narodni preporod u Dalmaciji i Istri, zbornik, Zagreb 1969., str. 46 - 77. 10. Dinko FORETIĆ, "Borba za ponarođivanje općina u Dalmaciji", u: Narodni preporod u Dalmaciji i Istri, zbornik, Zagreb 1969., str. 87. - 191. 11. Dinko FORETIĆ, " O etničkom sastavu stanovništva Dalmacije u XIX. stoljeću, s posebnim osvrtom na stanovništvo talijanske narodnosti", u: Dalmacija 1870., zbornik, Zadar 1972. str. 63 - 86. 12. Vinko FORETIĆ, "Odraz pobjede narodnjaka u Splitu g. 1882. i vremenski bliska zbivanja u korčulanskom i dubrovačkom području", u: Hrvatski narodni preporod u Splitu, Split 1984., str. 395. - 409. 13. Tereza GANZA-ARAS, "Pitanje ujedinjenja nakon uspostave dualizma", u: Dalmacija 1870, zbornik, Zadar 1972., str. 201. - 234. 14. Tereza GANZA-ARAS, "Mihovil Pavlinović u sukobu između liberalizma i klerikalizma", u: Mihovil Pavlinović u politici i književnosti, urednik Nikša Stančić, Zagreb, Makarska, str. 89. - 117. 15. Tereza GANZA-ARAS, "Zadarska rezolucija 1905.", Zadarska smotra, god. XLVI/1997. br. 1 - 3, str. 39 - 57. 16. Julije GRABOVAC, "Odraz političkih previranja u Habsburškoj monarhiji na proces narodnog buđenja u Dalmaciji (1813. - 1870.)", Mogućnosti, god. IX/1962., br. 11, str. 1070 - 1080.

290

17. Mario GRČEVIĆ, "Jernej Kopitar kao strateg Karadžićeve jezične reforme", Filologija, br. 53/2009. str. 1- 53. 18. Mirjana GROSS, "O nekim aspektima nacionalne ideje za vrijeme narodnog preporoda u Dalmaciji", Historijski pregled, god IX/1963., br.1, str. 11 - 19. 19. Mirjana GROSS, "Nacionalno integracijske ideologije od ilirizma do stvaranja Jugoslavije", u: Društveni razvoj u Hrvatskoj od 16. do 20. stoljeća, Zagreb 1981., str. 175 - 190. 20. Arthur G. HAAS, "Metternich and the Slavs", Austrian History Yearbook, god. IV - V/1968.-69., str. 120 - 142. 21. Ferdo HAUPTMANN, "General Rodić i politika austrijske vlade u Krivošijskom ustanku", Godišnjak društva istoričara Bosne i Hercegovine, god. 12/1961., str. 65. - 74 22. Frane IVKOVIĆ, "Organizacija uprave u Dalmaciji za vrijeme druge austrijske vlasti 1814. - 1918.", Arhivski vjesnik, god. 34- 35/1991-1992., sv. 35-36, str. 3151. 23. Vicko KAPITANOVIĆ, "Mihovil Pavlinović i liberalizam u XIX stoljeću", u: Mihovil Pavlinović u politici i književnosti, urednik Nikša Stančić, Zagreb, Makarska 1990., str. 77. - 89. 24. Dušan KAŠIĆ, "Srbi i pravoslavlje u sjevernoj Dalmaciji", u: Srbi i pravoslavlje u Dalmaciji i Dubrovniku, Zagreb 1971., str. 23. - 27 25. Zlatko KUDELIĆ, "Srpska pravoslavna crkva u novijim istraživanjima hrvatskih i inozemnih autora", Časopis za suvremenu povijest, god. 29/1997., br. 1, str. 157. - 176. 26. Miroslav LUKETIĆ, "Ljubiša u Crnogorskoj štampi", u: Prilozi sa simpoziuma u Titogradu i Budvi, zbornik, Titograd 1976., str. 149. - 159. 27. Trpimir MACAN, "Suradnja i sukobi Mihovila Klaića i Stefana Mitrova Ljubiše", Historijski zbornik, god. XXXI- XXXII/ 1978 -79, str. 151 - 163. 28. Ilija MAMUZIĆ, "Ilirizam i Srbi", Rad JAZU, knj. 247/1933., str. 1 - 91.

291

29. Vjekoslav MAŠTROVIĆ, "Jezično pitanje u doba narodnog preporoda", u: Hrvatski narodni preporod u Dalmaciji i Istri, zbornik, Zagreb 1968. 30. Kosta MILUTINOVIĆ, "Veze Dalmacije i Srbije u doba narodnog preporoda", Zadarska revija, god. X/1961., br. 4 - 5, str. 368 - 391. 31. Kosta MILUTINOVIĆ, "Od Stojana Jankovića do Vladana Desnice", Zadarska revija, god. XVII/1968., br. 1, str. 10 - 37. 32. Kosta

MILUTINOVIĆ,

"Ilija

Dede

Janković",

Zadarska

revija,

god.

XXIV/1985., br. 4 -5, str. 375 - 401. 33. Kosta MILUTINOVIĆ, "Božidar Petranović" u: Književna Hrestomatija iz kulturne baštine srpskog naroda u Hrvatskoj, Beograd 1979. str. 154. - 161. 34. Kosta MILUTINOVI, "Politički profil Jurja Biankinija", Zadarska revija, god. XXVII/1978., br. 5-6, str. 455 - 472. 35. Kosta MILUTINOVIĆ, "Politički lik Jurja Biankinija", Zadarska revija, , god. XXVIII/1979., br. 1, str. 25 -55. 36. Kosta MILUTINOVIĆ, "Dvije faze u političkom razvoju Save Bjelanovića", Benkovački kraj kroz vjekove 1, zbornik, Zadar 1987., str. 223. - 248. 37. Kosta MILUTINOVIĆ, "O pokretu Srba katolika u Dalmaciji, Dubrovniku i Boki (1848. - 1914.)" u: Zbornik o Srbima u Hrvatskoj, Beograd 1989., str. 33 - 90. 38. Grga NOVAK, Pokret za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom, Rad JAZU, knj. 269/1940. str. 1 - 111. 39. Grga NOVAK, "Političke prilike u Dalmaciji 1866 - 1876"., Radovi instituta JAZU u Zadru, sv. 6 -7, 1960., str.13-28. 40. Grga NOVAK, "Podvojene narodne snage u Dalmaciji", Radovi instituta JAZU u Zadru, sv. 10/1963., str.13. - 28. 41. Grga NOVAK, "Narodni Preporod u Dalmaciji", u: Hrvatski narodni preporod u Dalmaciji i Istri, zbornik, Zagreb 1968., str. 77. - 84. 42. Dragutin PAVLIČEVIĆ, "Mihovil Pavlinović u istočnom pitanju i Bosanskohercegovačkom ustanku (1860-1878.)", u: Mihovil Pavlinović u politici i književnosti, urednik Nikša Stančić, Zagreb, Makarska 1990., str. 185. - 203.

292

43. Ivan PEDERIN, "Mihovil Pavlinović kao književnik i narodni ideolog", Marulić, god. 21/1988., br. 1, str. 56 - 114. 44. Ivan PEDERIN, "Austrijska putopisna djela o Bosni i Hercegovini", Radio Sarajevo, Treći program, god. XI /1982., br. 39., str. 443 - 449. 45. Ivan PEDERIN, "Odnos austrijske vlasti prema talijanskom, hrvatskom, srpskom i crnogorskom novinstvu u doba Bokeljsko-hercegovačkog ustanka (1880. 1882)", Boka, god. 20/1989. str. 185 - 209. 46. Ivo PERIĆ, "Dubrovačka periodika", Anali zavoda za povijesne znanosti istraživačkog centra JAZU u Dubrovniku, svezak XVIII/1980., str. 349. - 353. 47. Ivo PERIĆ, "Kulturna i politička djelatnost Božidara Petranovića", u: Politički portreti iz prošlosti Dalmacije, Split 1990., str. 5 - 72. 48. Šime PERIČIĆ, "Odjek Bosansko-hercegovačkog ustanka (1875. - 1878) u zadarskom Narodnom listu", Akademija nauka Bosne i Hercegovine, Posebno izdanje knj. XXX, Sarajevo 1977., str. 393. - 399. 49. Danilo

PETRANOVIĆ,

"Barun

Gavrilo

Rodić

u

odnosu

sa

Savom

Bjelanovićem", Dubrovnik, 22/1938. 50. Rade PETROVIĆ, "Stefan Mitrov Ljubiša, nacionalni i politički radnik", u: Prilozi sa simpoziuma u Titogradu i Budvi, zbornik, Titograd 1976., str. 125. 147. 51. Tihomir RAJČIĆ, "Neka zapažanja o društvenoj osnovici srpskog nacionalizma u Dalmaciji", Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru sv. 39/1997., str. 258. - 259. 52. Tihomir RAJČIĆ, Vrhunac sukoba unutar srpskog nacionalnog pokreta u austrijskoj Dalmaciji 1902/1903., Radovi zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, sv. 40/1998., str. 413. - 424. 53. Tihomir RAJČIĆ, "Sukobi unutar srpske stranke u Austrijskoj Dalmaciji, 1897. 1902", Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, sv. 41/1999., str. 247. - 260.

293

54. Tihomir RAJČIĆ, "Srpski list o Mihovilu Pavlinoviću (1880. - 1887.)", Časopis za suvremenu povijest, god. 33/2001. br.1, str. 129. - 143. 55. Tihomir RAJČIĆ, "Vrhunac hrvatske oportunističke politike u austrijskoj Dalmaciji", Historijski zbornik, god. 55 /2002., str. 113 - 122. 56. Tihomir RAJČIĆ, "Jezik kao ideološko-politički simbol", Jezik, god. 52 /2005., br. 5; str 171. - 181. 57. Tihomir RAJČIĆ, "Jezična previranja u austrijskoj Dalmaciji krajem 19. stoljeća", Jezik, god. 53/2006., br. 4; str. 128 - 139. 58. Tihomir RAJČIĆ, "Sava Bjelanović i njegova struja u Srpskoj stranci u Dalmaciji 80.-ih godina XIX. stoljeća (vjerska gledišta)", Croatica Christiana periodica, god. 30 /2006., br. 58, str. 167-186 59. Jakša RAVLIĆ, "Neke prilike iz kulture za vrijeme narodnog preporoda", u: Narodni preporod u Dalmaciji i Istri, zbornik, Zagreb 1969., str. 243. - 265. 60. Radoslav ROTKOVIĆ, "Ljubišino posredovanje u nabavci oružja za ustanak u Boki 1869. godine", u: Prilozi sa simpoziuma u Titogradu i Budvi, zbornik, Titograd 1976., str. 161. - 165. 61. Slaven SMODLAKA, "Biografija dra Josipa Smodlake" u: Zapisi Josipa Smodlake, Zagreb 1972., str. 11. - 20. 62. Nikša STANČIĆ, "Hrvatstvo, srpstvo, jugoslavenstvo u Dalmaciji u vrijeme narodnog preporoda", Časopis za sa suvremenu povijest, god. 2/1970., br. 2., str. 229. - 238. 63. Nikša STANČIĆ, "Program Mihovila Pavlinovića iz godine 1869"., Historijski zbornik, god. XXV - XXVI/1970. - 1971., str. 117. - 145. 64. Nikša STANČIĆ, "O nekim problemima iz povijesti Hrvatskog narodnog preporoda u Dalmaciji i Srpsko Hrvatski odnosi napose o Mihovilu Pavlinoviću i Svetozaru Miletiću", Časopis za suvremenu povijest, god. 2/1975., br. 2, str. 171. 188.

294

65. Nikša STANČIĆ, "Nacionalna integraciona ideologija dalmatinskih narodnjaka 1860./61. godine", Radovi instituta za hrvatsku povijest, god. 11/1978., str. 183. 277. 66. Nikša STANČIĆ, "Mihovil Pavlinović u narodnom preporodu u Dalmaciji i u hrvatskoj politici 19 stoljeća", u: Mihovil Pavlinović u politici i književnosti, urednik Nikša Stančić, Zagreb, Makarska 1990., str. 9. - 32. 67. Nikša STANČIĆ, "Pobjeda narodne stranke na općinskim izborima u Splitu 1882. i problem periodizacije narodnog preporoda u Dalmaciji", u: Hrvatski narodni preporod u Splitu, Split 1984., str. 21. - 57. 68. Nikša STANČIĆ, "Srbi i srpsko-hrvatski odnosi u Dalmaciji u vrijeme narodnog preporoda", Zadarska revija, god. XXXIX/1990., br. 5 - 6, str. 587. - 619. 69. Dragovan ŠEPIĆ, "Političke koncepcije Frana Supila" u: Frano Supilo. Politički spisi, Zagreb 1970., str. 24 -34. 70. Janko ŠIMRAK, "Sveta stolica i franjevci prema pravoslavnoj crkvi u primorskim krajevima", Nova revija, god. IX./1930., br. 1, str. 22 - 38. 71. Lazar TOMANOVIĆ, "Miletićev utjecaj na primorju", Letopis Matice srpske, knj. 308, sv. 3/1926., str. 103. - 109. 72. Emanuel TURCZYNSKI, "National Movement in the Greek Ortodox Church in the Habsburg Monarchy", Austrian History Yearbook, god. III/ 1967. str. 83. 128. 73. Emanuel TURČINSKI, "Pojavni oblici ranog liberalizma u podunavlju i potkarpatju", u: Kulturno-politički pokreti naroda Habsburške monarhije u XIX. veku, zbornik radova, Novi Sad 1983., str. 43. - 61. 74. Marko TROGRLIĆ, "Četiri faze političkog djelovanja Jurja Biankinija", u: Nacija i nacionalizam u hrvatskoj povijesnoj tradiciji, urednici Tihomir CIPEK, Josip VRANDEČIČ, Zagreb 2007. str. 115 - 125. 75. Mirko VALENTIĆ, "Koncepcija Garašaninova "Načertanija" u: Historijski pregled, god. VII./1961., br. 2, str 128. - 137.

295

76. Mirko VALENTIĆ, "O etničkom korijenu hrvatskih i bosanskih Srba", Časopis za suvremenu povijest, god. 24/1992., br. 3, str. 1 - 21. 77. Ljubomir VLAČIĆ, "Dr. Božidar Petranović i unija", Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, knj. 3/1929., Beograd, str. 129. - 144. 78. Josip

VRANDEČIĆ,

"Protuintegracijski

sadržaj

hrvatskih

povijesnih

regionalizama", u: Nacija i nacionalizam u hrvatskoj povijesnoj tradiciji, urednici Tihomir CIPEK, Josip VRANDEČIČ, Zagreb 2007. str. 97 – 113. 79. Josip VRANDEČIĆ, Zvonimir SABLJO, "Velika istočna kriza 1875. - 1878." u: Dalmacija u svjetlu bečke politike i "istočnog pitanja", priredili Josip Vrandečić i Marko Trogrlić, Zadar 2007. str. 216, 221, 238, 239, 240 - 251. 80. Ljubomir VRCELJ, "Klirikalna škola u šibeniku i Zadru", u: Srbi i pravoslavlje u Dalmaciji i Dubrovniku, Zagreb 1971., str. 107. - 121. 81. Vaclav ŽIČEK, "Češko i poljsko učešće u postanku Garašaninova "Načertanija", Historijski zbornik, god. XVI/1963. 82. Piotor ŽUREK, "Tajni sporazum Hotela Lambert s Hrvatskom narodnom strankom u svjetlu izvješća Franje Zacha", u: Nacija u nacionalizam u hrvatskoj povijesnoj tradiciji, urednici Tihomir CIPEK i Josip VRANDEČIĆ, Zagreb 2007. str. 59 -66.

296

SAŽETAK

U svom doktorskom radu autor se bavi srpskim pokretom u Dalmaciji u XIX. stoljeću s posebnim naglaskom djelatnost Srpske stranke u razdoblju od 1880. do 1905.; sa ciljem da pronikne ideju o uključivanje Dalmacije, ali i većeg dijela Hrvatskog Kraljevstva u projekt stvaranja Velike Srbije U tom smislu autor je kroz pet poglavlja istražio slijedeće teme: "prapovijest" srpskog pokreta u Dalmaciji koji je bio duboko ukorijenjen u tradicijama Srpske pravoslavne crkve; djelatnost Srpske stranke na političkoj pozornici i rezultate koje je pri tome postigla; njen odnos prema Hrvatima koje se smatralo "slabim" narodom predodređenim za srbizaciju; društvenu i zemljopisnu strukturu potpore koju je srpski pokret dobivao od srpske manjine u Dalmaciji i utjecaj emisara beogradske vlade; te bitne sastavnice ideologije Srpske stranke. Nakon svega autor je u Zaključku utvrdio da je Srpska stranka postigla znatan uspjeh u homogenizaciji srpskog korpusa u Dalmaciji ali da je pokušaj redefinicije srpsko-pravoslavnog identiteta i srbizacije Dalmacije, sa tek šačicom Srba-katolika, dao zanemarive rezultate i nije potvrdio velikosrpski nauk o "slabim" Hrvatima.

297

SUMMARY

In this doctorate the author deals with Serbian political movement in Dalmatia in 19th century, with emphasis on Serbian Party in period from 1880 to 1905. The goal the author researches is to understand Serbian Party's idea of including Dalmatia and almost all of territory of Kingdom of Croatia in a Greater Serbia. In this sense the author in five chapters researches following themes: "prehistory" of Serbian movement in Dalmatia deeply rooted in traditions of Serbian Ortodox Church; activity of Serbian Party on political stage of Dalmatia and results of that activity, its attitude towards Croats who where regarded as "weak" nation destined to serbization; social and geographical structure Serbian politics in Dalmatia and activity of agents of Serbian government from Beograd; important parts of ideology of Serbian Party. In the end the author concludes that Serbian Party in Dalmatia accomplished success in political homogenization of Serbian minority in Dalmatia, but failed to redefine traditional ortodox identity and to promote idea of serbization of Dalmatia with only a handful of Croatian catholics who embraced Serbian identity. That fact proved failure of idea that Greater Serbia can absorb "weak" Croats.

298

ŽIVOTOPIS Doktorant Tihomir Rajčić rođen je 7. svibnja 1966. u Splitu. Živi u Splitu, na adresi Terzićeva 9. Nakon završene osnovne škole u Kaštelima i Srednje novinarske škole u Splitu, diplomirao je 3. srpnja 1993. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zadru sa temom iz hrvatske državno-pravne povijesti i stekao zvanje diplomiranog profesora povijesti i sociologije. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu je 27. siječnja 2005. magistrirao sa temom "Srpski nacionalni pokret u austrijskoj pokrajini Dalmaciji 80-ih godina XIX. stoljeća" i stekao zvanje magistra znanosti. U Upisnik znanstvenika upisan je pod matičnim brojem 263493. Pristupnik Rajčić se bavi se povijesnim istraživanjem i objavio je 15 znanstveni i stručnih radova. Bibliografija slijedi u nastavku. Uz maternji, hrvatski, jezik doktorant Rajčić govori (izvrsno), čita (vrlo dobro) i piše (vrlo dobro) engleski jezik. Do sada je bio zaposlen u Prometno-tehničkoj školi i OŠ Ravne Njive u Splitu. Od 1999. radi kao učitelj povijesti u OŠ kneza Mislava u Kaštel Sućurcu.

299

POPIS RADOVA 1. Tihomir RAJČIĆ, "Neka zapažanja o društvenoj osnovici srpskog nacionalizma u Dalmaciji", Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru 39 (1997); str. 255-279. 2. Tihomir RAJČIĆ, "Vrhunac sukoba unutar srpskog nacionalnog pokreta u austrijskoj Dalmaciji 1902-1903", Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru 40 (1998); str. 413-424. 3. Tihomir RAJČIĆ, "Sukobi unutar Srpske stranke u u austrijskoj Dalmaciji 1897.-1902.", Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru 41 (1999); str. 247-260. 4. Tihomir RAJČIĆ, "Odnos Srpske stranke prema autonomašima u Dalmaciji 80ih godina XIX. stoljeća", Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru 43 (2001); str. 375-388. 5. Tihomir RAJČIĆ, "Srpski list o Mihovilu Pavlinoviću (1880.-1887.)", Časopis za suvremenu povijest 33 (2001) 1, str. 129-143. 6. Tihomir RAJČIĆ, "Vrhunac hrvatske oportunističke politike

u austrijskoj

Dalmaciji", Historijski zbornik, 55 (2002) str. 113-122. 7. Tihomir RAJČIĆ, "Pregled uloge Srpske pravoslavne crkve u nastanku i razvoju srpskog nacionalnog pokreta u austrijskoj Dalmaciji", Croatica Christiana Periodica, 26 (27) (2003), 51; str. 101-114. 8. Tihomir RAJČIĆ, "Slika Hrvata u nacionalnoj ideologiji Srpske stranke 80-ih godina XIX. stoljeća", Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru 45 (2003); str. 357-374. 9. Tihomir RAJČIĆ, "Pregled uloge Srpske pravoslavne crkve u nastanku I razvoju srpskog nacionalnog pokreta u austrijskoj Dalmaciji", Croatica Christiana periodica 26 (27) 2003., 51, str. 101-114.

300

10. Tihomir RAJČIĆ, "Srpski list (glas) o hrvatskoj politici u banskoj Hrvatskoj 80-ih godina 19. stoljeća", Časopis za suvremenu povijest 35 (2003) , 3 str. 943960. 11. Tihomir RAJČIĆ, "Srpski nacionalno pokret u Dalmaciji u XIX. stoljeću", Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru 47 (2005); str. 341-361. 12. Tihomir RAJČIĆ, "Jezik kao ideološki simbol: (Srpska stranka u jezičnim previranjima u austrijskoj Dalmaciji 80-ih godina 19. stoljeća", Jezik 52 (2005); str. 171-181. 13. Tihomir RAJČIĆ, "Jezična previranja u austrijskoj Dalmaciji krajem 19. stoljeća", Jezik, 53 (2006); str. 128-139. 14. Tihomir RAJČIĆ, "Sava Bjelanović i njegova struja u Srpskoj stranci u Dalmaciji 80-ih godina 19. stoljeća: (vjerska gledišta)", Croatica Christiana periodica 30 (2006), 58; str. 167-186. 15. Tihomir RAJČIĆ, "Srpska politika u Dubrovniku u XIX. stoljeću (Njeni korijeni, uspon i pad od 40-ih godina do 1899.)", Zbornik Stijepe Obada 2011. Zadar str. 467.- 486.

301

SLIKOVNI PRILOZI

SLIKA 1. Sava Bjelanović ( 1850 - 1897 ) Vođa Srpske stranke i urednik Srpskog lista odnosno Srpskog glasa.

302

SLIKA 2. Nikodim Milaš ( 1845 - 1915 ), arhimandrit, a zatim i pravoslavni episkop Dalmacije i Istre. Oko njega su se okupljali pravoslavni konzervativci u Srpskoj stranci.

303

SLIKA 3. Ignac Bakotić (1835 - 1906 ) Zastupnik Srpske stranke u Dalmatinskom saboru od 1883. do 1892. i najpoznatiji predstavnik fenomena Srba-katolika.

304

SLIKA 4. Antun Puljezi, predstavnik fenomena Srba-katolika u Dubrovniku i predsjednik Srpske stranke od kolovoza 1903.

305