Thomas s[1].Kuhn Struktura Znanstvenih Revolucija

Thimas S. Kuhn STRUKTURA ZNANSTVENIH REVOLUCIJA Ovo djelo posvećeno je izučavanju prirode znanstvenih primjena i najšire je prihvaćeno kao poticaj i sama suština suvremenog promišljanja načina na koji se odvijaju procesi napredovanja u znanosti. Raspravlja o tome da su znanstveni rad i misao definirani paradigmama koje se sastoje od formalnih teorija, klasičnih eksperimenata i metoda u koje možemo vjerovati. Nadvladavanje Ptolomejeve kozmologije Kopernikovim heliocentrizmom i Newtonove mehanike kvantnom fizikom i općom teorijom relativnosti su primjeri fundamentalnih paradigmatskih promjena. Kako se zananost mijenja, tj.razvija? Znanost → do tada pozotovostičko viđenje, a povijest znanosti disciplina koja kronološki bilježi uzastopna povećanja i zapreke. Kuhn pokazuje da se znanost ne razvija akumulacijom znanja već revolucijom pristupa. Premda akumulacija znanja igra određenu ulogu u znanosti, istinite i stvarno značajne primjene nastaju kao revolucioniranje znanstvenog pristupa – paradigme. Termin «paradigma» sugerira da neki od prihvaćenih primjera stvarne znanstvene prakse, tj.koji uključuju zakon, teoriju, primjenu i instrumentaciju zajedno, možemo razumjeti kao modele iz kojih potječu posebne koherentne tradicije znanstvenog istraživanja. Proučavanje paradigmi, tj.upravo prihvaćenih primjera stvarne znanstvene prakse kao modela, jest ono što studente priprema za članstvo u nekoj znanstvenoj zajednici. Postojanje pravila i standarda preduvjeti su za normalnu znanost, tj.za stvaranje i održavanje svake posebne istraživačke tradicije. Stjecanje paradigme su za Kuhna znak zrelosti u razvoju nekog znanstvenog područja. Jedna zrela znanost u jednom određenom vremenu određena je samo jednom dominirajućom paradigmom. Taj period je period normalne znanosti – period akumulacije znanja u kojem znanstvenici rade na akumulaciji i proširenju (interpretaciji) vladajuće paradigme. Od jedne nezrele do normalne (zrele) znanosti koja uspostavlja društveno konstruiranu teorijsku matricu ili paradigmu. Da bi neka teorija bila prihvaćena kao paradigma, mora izgledati boljom od suparničkih, mora objasniti više činjenica ali ne mora objasniti sve činjenice s kojima se može suočiti. Prelazak iz predparadigmatske, «nezrele situacije» koja je obilježena brojnim školama koje dijele znanstvenu disciplinu počinje u trenutku kad pojedinac ili skupina prvi put izvedu sintezu koja može privući većinu praktičara iz sljedeće generacije. Starije se škole tada počinju postupno gasiti, a njihovo je isčezavanje djelomično uzrokovano prelaskom članova na novu paradigmu, a djelomično interesom studenata i mlađih znanstvenika koji svoja očekivanja usmjeravaju prema novoj paradigmi zanemarujući stare škole. Znanstvena istraživanja više neće biti pretočena u knjige koje se obraćaju svakome tko bi mogao biti zainteresiran za predmet određenog područja. Izvještaji znanstvenog istraživanja će se sada pojavljivati u vidu kratkih članaka u specijaliziranim znanstvenim časopisima. Paradigme stječu svoj status zbog toga što su uspješnije od svojih suparnika u rješavanju onih problema koje znanstvenici praktičari prepoznaju kao značajne. Uspjeh jedne paradigme znači da ona na samom svom početku u velikoj mjeri obećava uspjeh u rješavanju izabranih, značajnih problema. Period normalne znanosti je period u kojem vladajuća paradigma nužno zahtjeva brojna dorađivanja. Postupci dotjerivanja vladajuće paradigme čine normalnu znanost.

1

Znanstvenici tijekom rada u normalnoj znanosti ne teže stvaranju novih teorija. Znanstveni rad u okvirima normalne znansoti usmjeren je ka što jasnijoj i što manje proturječnoj artikulaciji onih pojava i teorija koje donosi već sama paradigma. Cilj znanstvenika koji djeluje u normalnoj znanosti je da izlaže novu primjenu zadane paradigme ili da povećaju preciznost neke već učinjene primjene. Problemi artikulacije paradigme istodobno su i teorijski i empirijski. Istraživači rade i s činjenicama i s teorijama, a njihov rad proizvodi ne samo nove informacije već i precizniju paradigmu do koje se dolazi eliminacijom neodređenosti koje su bile karakteristične za njen izvorni oblik. Preformulacije paradigme se uvijek iznova događaju u svim znanostima. Ogromna većina problema kojima se bave znanstvenici spada u jedan od 3 razreda problema: određivanje značajne činjenice, usklađivanje činjenica s teorijom i artikulacija teorije. Rad u okvirima određene paradigme ne može biti proveden ni na koji drugi način do rješavanjem nekog od problema iz navedenih kategorija problema, a sve drugo je napuštanje paradigme = prestanak bavljenja problemima čija je rješenja paradigma anticipirala, tj.prestanak prakticiranja znanosti koju ta paradigma definira. Termini «zagonetka» i «odgonetač» dobro osvjetljavaju djelatnost normalne znanosti. Zagonetke su ona posebna kategorija problema koja može poslužiti za provjeru oštroumnosti ili vještine u postizanju rješenja. Kriterij da li je neka zagonetka dobra je osigurano postojanje rješenja. Ako problemi imaju rješenje onda su oni zagonetke koje valja odgonetnuti. Ovako shvaćeni problemi kao zagonetke su u velikoj mjeri i jedini problemi koje će zajednica priznati kao znanstvene. Drugi problemi odbacuju se kao metafizički, kao stvar druge discipline ili kao previše problematični. Normalna je znanost visoko određena aktivnost, iako ne mora biti u cijelosti određena pravilima. Zbog toga Kuhn izvor koherentnosti u tradiciji normalnog znanstvenog istraživanja vidi u znanstvenoj zajednici zajedničkoj paradigmi, a ne u zajedničkim pravilima. Pravila se izvode iz paradigmi, ali paradigme mogu voditi istraživanje i kad nema pravila. Pravila postaju važna, a karakteristična nebriga za njih nestaje svaki put kad se osjeti da su paradigme ili modeli nesigurni. Česte i duboke rasprave o legitimnim metodama, problemima i standardima rješenja su posebna značajka predparadigmatočkog razdoblja, iako u tim razdobljima ove rasprave više služe za definiranje škola, nego za postizanje suglasja. Kako paradigma postaje artikularnija, znanost postaje sve kruća. Što je neka paradigma preciznija i dalekosežnija, to ona daje osjetljiviji pokazivač nepravilnosti, a time i prigodu za promjenu paradigme. Neočekivane i nove činjenice ili otkrića počinju s pitanjem o nepravilnosti. Ono se zatim produbljuje s manje ili više širokim istraživanjem područja nepravilnosti, a završava izumom, tj.tek onda kad se zadana paradigmatska teorija prilagodi tako da ono što je smatrano nepravilnošću postane ono što se očekuje. Dok znanstvenik ne nauči vidjeti prirodu na drugačiji način, nova činjenica uoće nije sasvim znanstvena činjenica. Tijekom vremena će akumulacija znanja u normalnoj znanosti istovremeno akumulirati i anomalije – teorijski nepredvidljive i neobjašnjive nepravilnosti, tj.da će tijekom vremena biti sve više takvih nalaza koji ne mogu biti objašnjeni iz perspektive vladajuće

2

paradigme. Ove anomalije, gomilajući se s vremenom, dovode do krize. Značaj kriza sastoji se u tome što one ukazuju na to da je došlo do prigode za izmjenu instrumenata. Premda su krize nužan prethodni uvjet za nastajanje novih teorija i nove paradigme, znanstvenici su suočeni s težim i dugotrajnijim nepravilnostima. Najčešće se ne odriču one paradigme koja ih je odvela u krizu. Znanstvena teroija se proglašava nevažećom samo onda ako postoji i suparnički kandidat koji će zauzeti njeno mjesto. Tek onda kada neka nepravilnost počne izgledati kao nešto više od samo još jedne zagonetke normalne znanosti, započinje prijelaz ka krizi i znanstvenoj revoluciji. Neotklonjiva nepravilnost mijenja izgled znanstvenog područja izučavanja. Nastaje situacija u kojoj iako paradigma još uvijek postoji, malo je praktičara koji se slažu u tome što ona jest. Napuštanje paradigme u krizi i prelazak na novu, iz koje će nastati nova tradicija normalne znanosti, nije kumulativan proces. Do prelaska na novu paradigmu ne dolazi se artikulacijom («brušenje značenja» temeljnih pojmova paradigme) ili proširivanjem stare paradigme, već rekonstrukcijom područja na temelju novih osnovnih stavova. To je preokret – revolucija. Kriza uvjetuje nemogućnost daljnje upotrebe paradigme. Kriza svoje razrješenje nalazi u znanstvenoj revoluciji koja dovodi u fokus novu paradigmu čime proces ponovno započinje. Znanstvena revolucija započinje izlaganjem brojnih različitih alternativnih novih paradigmi. Svaka nova paradigma sebe u odnosu na svoje prethodnice vidi kao napredak. Kuhnov evolutivni model znanstvenog razvoja razumijeva znanost u svom temelju kao povijesni društveni poduhvat. Znanstvenici su pripadnici konkretne znanstvene zajednice. U znanstvenoj zajednici nastaje opća podaička privrženost pojedinoj znanstvenoj paradigmi koja predstavlja «čitavu konstelaciju uvjerenja, vrijednosti, tehnika itd., koje dijele članovi jedne date zajednice». Za zajednicu se smatra da posjeduje takvu temeljnu bit kao što je kriterij za istinu, verifikaciju, valjanost, objektivnost i potvrdu znanja. Znanstvena istina je stvar konsenzusa znanstvene zajednice. Znanost je nesposobna odlučiti o alternativnim paradigmama na osnovu pozivanja na eksperiment i logiku. Paradigme su međusobno nesumjerljive i odluka o novoj paradigmi mora biti donesena kroz revolucioniranje znanosti i razrješenje krize će tada voditi do revizije. Prijelaz s jedne paradigme na novu je poput političkih prevrata – silovit. S promjenom paradigme znanstvenik djeluje u jednom posve drugačijem svijetu. Ljudi su kao znanost skloni vidjeti svako ono područje u kojem se događa napredak. Neka znanost je znanost zato što napreduje. Rezultat uspješnog kreativnog rada jest napredak! Paradigme → generalne pretpostavke=»načini za promatranje svijeta» opći kavzimetafizički uvidi ili slutnje; disciplinarne matrice=specijalna supkultura zajednice, uvijek implicitne i nikada posve artikulirane; primjer koji pribavlja prešutno praktično znanje=inicirajući, konkretni problem i njegovo rješenje, koje student susreće od samog početka svog znanstvenog obrazovanja, a koje ga kasnije kao znanstvenika neprestano usmjerava preko znanstvenih tekstova, istraživačkih izvješća. Kuhn konkretno odbacuje shvaćanje o znanstvenom progresu kao jednolinijskom kumulativnom procesu. Njegov model znanstvenog progresa pati kako od konceptualnih teškoća tako i od nekih čisto empirijskih teškoća.

3

Za Kuhna je znanost u svom temelju društveni pothvat. Znanstvenici su pripadnici konkretne znanstvene zajednice u kojoj nastaju važni uvjeti za održavanje i zadržavanje ove pripadnosti. U znanstvenoj zajednici nastaje opća podanička privrženost pojedinoj znanstvenoj paradigmi. Istina za Kuhna nije ništa drugo do jedna volunatristički određena konstrukcija pojedinačne znanstvene zajednice. Istina tako postaje stvar konsenzusa. Najveći nedostatak ove koncepcije je teza o monopolskom položaju vladajuće paradigme, tj.teza o nemogućnosti istovremenog postojanja u ravnopravnom statusu više paradigmi – nesumjerljivost među paradigmama. Kuhn je evolucionist – vjeruje u razvojni slijed teorija koje su međusobno povezane svojim porijeklom. Evolucija nema cilja.

4