Thomas Pynchon - Skrivena Mana

1

THOMAS PYNCHON

SKRIVENA MANA

PREVELA

S

ENGLESKOGA

VUKOVIĆ

&

MAJA

RUNJIĆ

ZAGREB 2014

2

TANČIK

Pod kaldrmom – plaža!1 Grafit, Pariz, svibanj 1968.

1 Slogan iz pariških studentskih nemira 1968., kad su studenti pod kamenjem s ulica koje su bacali na policiju pronašli pijesak, metaforu plaže i simbol slobode (slobode života na plaži, ali i općenito) zatočene ispod društvenih okova. (Sve bilješke sastavila je Maja Tančik)

3

PRVO

Došla je pokrajnjom uličicom i uspela se stražnjim stubama, po svom starom običaju. Doc je nije vidio već više od godinu dana. A nije ni itko drugi. Prije je stalno nosila sandale, donji dio cvjetnog bikinija, isprane majice sa slikama benda Stari Joso & riba2. Večeras je bila od glave do pete u ozbiljnoj gradskoj obleki, kose puno kraće nego što je pamtio, i izgledala je točno onako kako se zaklela da nikad u životu neće izgledati. – Ma zar si to ti, Shasta3? – Reče on, misleći da sanja... – Valjda nova ambalaža. Stajali su osvijetljeni uličnim svjetlom kroz kuhinjski prozor, na koji nikad nije imalo smisla stavljati zastore, i slušali bubnjanje valova iz doline. Neki put noću, kad zapuše s prave strane, valovi su se čuli po cijelom gradu. – Moraš mi pomoći, Doc. – Znaš da sad imam agenciju? Ono, stalno radno mjesto? – Vidjela sam u imeniku, zamalo da ti nisam došla. Ali mislim da je za sve bolje ako ovo bude izgledalo kao tajni rendes. Dobro, večeras ništa od romantike. Smola. Ali možda bar bude love. – Šta, netko te prati? 2 Kalifornijska rock grupa Country Joe & the Fish djelovala je od 1965-71., a najpoznatija je po svojim nastupima protiv rata u Vijetnamu. Začetnici su psihodeličnog rocka, a imenom iskazuju simpatije prema komunizmu: riječ je navodno o Staljinovu američkom nadimku (Country Joe – premda kao takav nigdje nije zabilježen, za razliku od Uncle Joe, što jest bio Staljinov nadimak u Americi) i Maovoj izreci o revolucionaru koji se među narodom snalazi kao riba u vodi. 3 Shasta je ime vulkana (4322 m) u Sjevernoj Kaliforniji, na kojemu prema legendi (i spisima sekte rozikrucijanaca) skriveni žive stanovnici nestalog pacifičkog kontinenta Lemurije, ali i divlji čovjekoliki majmun Bigfoot (sasquatch, Veliko stopalo), čiji su otisci stopala veličine 40 cm navodno pronađeni u tom kraju. 4

– Evo sad sam se vozikala po gradu sat vremena, da me ne skuže. – Hoćeš pivu? – Prišao je hladnjaku, izvadio dvije limenke iz gajbe koju je imao unutra, i jednu pružio Shasti. – Imam frajera – rekla mu je. Nije ni sumnjao, ali čemu to primati k srcu? Da je dobio dolar svaki put kad mu je mušterija došla s takvim uvodom, sad bi bio na Havajima, duvao danju i noću, jašio po valovima u Waimei, ili bi, čak i bolje, nekom platio da za njega jaši... – Finog mladića građanske orijentacije – iscerio se od uha do uha. – Prestani, Doc. Oženjen je. – Nekakav... lovator? Zamahnula je kosom koje nije bilo i podigla obrve u izraz pa šta onda. Doc stvarno nije imao ništa protiv. – A gospođa zna za tebe? Shasta je kimnula glavom. – Ali i ona ima nekog. Ali nije samo to. Kuju nekakvu podlu malu spletkicu. – Da operušaju mužića, jasno, mislim da ne bi bilo prvi put u L. A.- ju. A... što bih ja tu trebao? – Našao je škarnicl u kojemu je donio doma večeru i tobože nešto po njemu počeo zapisivati, jer bez obzira na građansku obleku i šminku koja je trebala izgledati kao da je nema, počeo mu se, naravno, dizati, kao i uvijek kad bi Shasta bila u blizini, prije ili kasnije. Ima li tome kraja, pitao se. Naravno da ima. Odavno je došao. Otišli su u prednju sobu pa je Doc legao na kauč, a Shasta je ostala na nogama i počela rasijano tumarati tamo-amo. – E pa, oni zovu i mene – rekla je. – Misle da ja mogu do njega kad je nezaštićen, koliko taj to već može biti. – Kad gologuz hrče. – Znala sam ja da ćeš ti shvatiti. – I ti, Shasta, još razmišljaš je li to OK ili ne? – Ma još gore. – Prikovala ga je onim pogledom kojega se tako dobro sjećao. Kad ga je pamćenje služilo. – Jesam li mu dužna biti odana i koliko. – Nadam se da ne pitaš mene. Osim ono standardno, koliko su ljudi već dužni onome s kim se ševe na regularnoj bazi... – Hvala, to su mi odgovorili i kod drage Abby4.

4 Pauline Phillips (Abigail Van Buren, 1918-2013) odgovarala je na ljubavne upite čitatelja u kolumni Draga Abby. 5

– Gubica. Dakle, zanemarimo li ovaj čas osjećaje, idemo vidjeti što je s lovom. Koliki ti dio stanarine plaća? – Cijelu. – Na tren joj je na licu ugledao onaj stari prkosni smiješak. – A dotična je masna? – Za Hancock Park5. Doc je nato otfućkao naslovne taktove numere „Ljubav se ne trži‛6, i uopće nije šljivio što se ona krevelji. – A ti mu, jasna stvar, za sve uredno izdaš potvrdu o pozajmici. – Jebi se. Da sam znala kako si i dalje kivan... – Ko, ja? Molim lijepo, ja sam samo profesionalan. I, koliko ti ženica i njezin macan nude ako upadneš? Shasta je rekla koliko. Doc je u svoje vrijeme na autocesti za Pasadenu7 prestizao bijesne nafrizirane Rollseve pune totalno raznjupanih dilera heroina, šišajući 160 po gustoj magli i kormilareći po onim silnim primitivno sklepanim zavojima, svojedobno je krstario sumnjivim uličicama istočno od rijeke Los Angeles bez ikakve zaštite osim posuđene češagije za crnačke zurke zataknute u surf hlačice, uzduž i poprijeko prešpartao Palaču pravde8 do guše nakrcan vijetnamskom travom, i odnedavno je sam sebe gotovo uvjerio da je s tim suludim danima raskrstio, ali sada ga je nešto opet opako zagolicalo. – Pa onda... – osjetljive su ovo teme – mi tu onda ne govorimo o dvije-tri seksi fotke, je li? Neće mu samo posijati malo trave u auto pretinac, jelda... U gorespomenutim suludim danima ova cura tjednima i tjednima ne bi ga počastila ničim kompliciranijim od naprćena nosa. Sada mu je servirala nekakav teži miks mimike i grimasa koji uopće nije mogao prokljuviti. Mora biti da su je to naučili na glumačkom tečaju. – Nije ono što misliš, Doc. – Bez brige, mišljenje još nije na redu. Što mi još imaš reći? – Nisam sigurna, ali sve mi se čini da bi oni njega zatvorili u nekakvu ludaru. – Misliš, sve po PS-u? Ili bi pala neka otimačina?

5 Hancock Park je elitno stambeno naselje izgrađeno 1920-ih u centru Los Angelesa, s privatnim golf klubom i bogataškim vilama. 6 „Can’t Buy Me Love‚ su 1964. otpjevali Beatlesi. 7 Pasadena Freeway, ili Cesta 101 koja vodi od centra Los Angelesa do Pasadene duga 11 km najstarija je autocesta u Kaliforniji (otvorena 1940.), u svoje doba moderna ali danas tek povijesni kolnik iznimno zastarjelog dizajna, osobito oštrih zavoja i preuskih trakova. 8 U losanđeleskoj Hall of Justice (do 1994.) nalazili su se sudovi, uredi tužitelja, šerifa, mrtvozornika te zatvor. 6

– Meni to sigurno neće reći, Doc, ja sam tu samo mamac. – Kad bolje razmisli, nikad je nije čuo da je bila ovako tužna. – Čujem da se viđaš s nekom iz centra? Viđa? Hm... – Aha, misliš na Penny? Fina gradska cura, željna tajnih uzbuđenja i ljubavnog umijeća nas hipija... – A navodno i nekakva pripravnica kod Evellea Youngera9? Docu je to dalo misliti. – Misliš da bi netko tamo to mogao opstruirati? – Nemam baš previše ljudi kojima se mogu obratiti, Doc. – OK, Reći ću Penny pa ćemo vidjeti što se može. Ti tvoji golupčići imaju neko ime i adresu? Kad je čuo ime njezinog finog gospodina sponzora, rekao je: – To je onaj Mickey Wolfmann koji je stalno po novinama? Onaj tajkun s nekretninama? – Nikome ne smiješ reći, Doc. – Šutim ko grob, to mi je u opisu posla. Bi li mi dala neki telefon? Slegla je ramenima, namrštila se, pa mu dala jedan broj. – Gledaj da me ne zoveš. – Sve pet, ali kako ću doći do tebe? – Nikako. Iselila sam se otamo, spavam gdje stignem, ne pitaj. Bilo mu je na vrh jezika da kaže: „Ovdje ima dosta mjesta‛, što nije bilo istina, ali vidio ju je kako gleda oko sebe i vidi da se ništa nije promijenilo, kako gleda originalnu ploču za pikado iz engleskog puba montiranu na kotač od zaprežnih kola, pa visilicu s lancem kao stvorenu za kupleraj, s psihodeličnom purpurnom žaruljom i titravim vlakancem, pa zbirku maketa drift bolida u cijelosti sastavljenih od limenki Coorsove pive, loptu za odbojku na plaži na kojoj je Wilt Chamberlain10 fluorescentnim flomasterom nažvrljao svoj autogram, sliku od baršuna11 i tako dalje, i sve to promatra, mora se reći, s izrazom istinskoga gađenja. Otpratio ju je nizbrdo do mjesta gdje je parkirala. U njegovom kvartu nije igralo ulogu je li sutra radni ili neradni dan, pa je već sve vrvjelo od brijača željnih akcije, bučnih alkosa i surfera u pokrajnjim uličicama, narkića koji su se razmiljeli okolo u potrazi za klopom, finih dečki iz centra koji su se došli malo proveseliti sa 9 Evelle Jansen Younger (1918-89) bio je okružni državni odvjetnik Los Angelesa 1964-71. i kalifornijski glavni državni odvjetnik 1971-79., poznat po zalaganju za zaštitu okoliša. 10 Wilton Chamberlain (1936-1999) bio je slavni košarkaš NBA lige, igrao i za L. A. Lakerse 1968-73., visok 216 cm. Nakon završetka košarkaške karijere igrao je odbojku i ušao u odbojkašku Dvoranu slavnih. Hvalio se da je spavao s više od 20000 žena. 11 Tzv. velvet paintings, slike slikane žarkim bojama na crnom baršunu, uglavnom kič tematike, bile su silno popularne sedamdesetih u Americi, a masovno su se proizvodile u Meksiku. 7

stjuardesama-honorarkama, finih dama iz centra s nepodnošljivo prizemnim profesijama koje se nadaju da će ih netko zamijeniti za stjuardesu. Gore na brdu nevidljiva rijeka auta kretala se u oba smjera po bulevaru i komunicirala melodioznim auspuh-frazama čija se jeka orila sve do mora, gdje su posade naftnih tankera u prolazu, slušajući sve to, jamačno pretpostavljale da se to glasa divlja zvjerad koja noću tumara obavljajući svoja posla na nekoj egzotičnoj obali. U zadnjem mračnom kutku prije nego što će ih zaslijepiti svjetla Obalnog prilaza lagano su zastali, što je od pamtivijeka bio očekivani potez svakog poštenog pješaka u ovom kraju, nakon čega bi obično uslijedila pusa, ili bar mali guzni zahvat. Ali ona je rekla: – Dalje nemoj, sad nas već možda gledaju. – Daj me nazovi onda. – Ti me nikad nisi ostavio na cjedilu, Doc. – Ne beri brigu. Ja ću... – Ne, zbilja ti kažem, nisi. – Ma jesam, kako ne bih. – Uvijek si bio od riječi. Na obalu je već odavno bio pao mrak, u zadnje vrijeme nije nešto previše pljugao i to definitivno nisu bili ničiji farovi – ali tik prije nego se okrenula, dao bi se zakleti da je vidio kako joj na lice pada neko svjetlo, onaj narančasti odsjaj koji se pojavi netom kad zađe sunce i obasja ti lice ako gledaš na zapad, prema oceanu, i čekaš da se netko na zadnjem valu vrati, natrag na sigurno žalo. Bar je još vozila isti auto, Cadillacov kabrio s pomičnim krovom koji je imala od pamtivijeka, polovni Eldorado Biarritz iz ‘59. kupljen negdje na Zapadnoj, u jednom od onih centara za polovne aute gdje stoje uz samu cestu, da promet odnese miris onoga što već dime. Kad je otišla, Doc je sjeo na klupu na Promenadnom prilazu, za leđima mu se izdizalo cijelo jedno brdo osvijetljenih prozora, a on je promatrao blistavo pjenušanje valova i farove okašnjelih povratnika s posla kako krivudaju u daljini po obroncima Palos Verdesa. Po glavi je premetao sva ona pitanja koja joj nije postavio, kao: koliko je postala ovisna o Wolfmannovom zajamčenom nivou lagodnog života s privilegijima, i je li doista opet spremna hodati u bikiniju i majici, je li sve to spremna prežaliti? I ono što ju je najmanje mogao pitati: koliko stvarno izgara za starim Mickeyjem? Doc je znao koji će odgovor dobiti – „Volim ga‛, a što drugo? Uz neizgovorenu fusnotu da je ta riječ danas doista postala debelo izraubana. Svako čeljade koje iole drži do sebe danas svakoga „voli‛ da se ne spominju ostale korisne primjene te riječi, na primjer nagovaranje drugih na raznorazne spolne čine u koje se ovima od vlastite volje ne bi nužno dalo upuštati. 8

Kad se vratio u stan, Doc je zastao pred baršunastom slikom koju je kupio kod onih meksičkih familija koje vikendom postavljaju štandove na bulevarima uzduž i poprijeko one zelene čistine gdje ljudi još jašu konje, između Gordite12 i autoceste. Ranim jutrom bi iz kombija na svjetlo dana osvanula Raspeća i Posljednje večere veličine trokrilnog ormara, zatim opaki bajkeri na vjerno prikazanim Harleyjima, gadni filmski negativci u specijalskim odorama oboružani puškomitraljezima i tako dalje. Docova slika prikazivala je neku nepostojeću južnokalifornijsku plažu – palme, komadi u bikiniju, daske za surfanje, i ostali popratni sadržaji. Služila mu je kao prozor kroz koji može pogledati kad mu je bilo preteško gledati kroz onaj konvencionalni stakleni u drugoj sobi. Katkad bi se u polumraku ta panorama zažarila, obično kad bi pušio travu, kao da je netko prčkao po kozmičkoj sklopki prigušnici, taman onolicno da sve stvoreno obasja neko potmulo rumenilo, neki jarki obrub, pa bi ga obuzeo osjećaj da će noć koja je pred njim, iz nekog čudnovatog razloga, biti noć za pamćenje. Osim večeras, kad ga očito samo čeka još posla. Podigao je slušalicu da nazove Penny, ali nije je bilo, jer je vjerojatno negdje čagala watusi13 s nekim ostriženim fiškalom, dečkom koji obećava. Od volje joj. Onda je nazvao svoju teticu Reet14, koja je živjela malo dalje niz aveniju, s druge strane pješčanog parka, u malo finijem prigradskom naselju s kućama, dvorištima i drvećem, zbog čega su ga i prozvali Drvinje. Pred koju godinu, kad se razvela od luterana otpalog iz redova vrle denominacije Misurijski sinod, vlasnika agencije za vozila marke T-Bird nesposobnog da odoli prpošnim kućanicama kakve čovjek može sresti u kafiću svake poštene kuglane, teta Reet doselila se iz San Joaquina15 ovamo, skupa s djecom, i ubacila u biznis s nekretninama, pa je ubrzo otvorila i svoju vlastitu agenciju, sa središnjicom u bungalovu koji se nalazio na istoj hrgi od parcele gdje i njezina kuća. Kad god je Doca zanimalo išta što je imalo ikakve veze sa svijetom nekretnina, obratio bi ser tetici Reet, koja je imala neviđen kliker za katastarske čestice i njihov tloris od pustinje do mora, kako vole reći na večernjim vijestima. – Jednog dana – tako je prorokovala – imat ćemo kompjutere koji će nam to raditi, i samo ćemo mu utipkati šta tražimo, ili još bolje, samo ćemo mu isto to izgovoriti 12 Gordita Beach je izmišljena losanđeleska četvrt u kojoj živi glavni junak knjige, a po svemu sudeći osmišljena je po uzoru na Manhattan Beach, gdje je 1967-71. živio i sam autor. Pojavljuje se i u drugim njegovim knjigama. 13 Ples watusi je šezdesetih po popularnosti bio odmah iza twista, osobito u američkoj surferskoj supkulturi, jer plesač zamišlja da korake izvodi stojeći na pijesku. Ime je dobio po afričkom plemenu Tutsi (Watutsi). 14 Reet nije uobičajeno žensko ime, i vjerojatno nije ni verzija imena Rita, a moguće je da je ovdje upotrijebljeno kao igra riječi na pojam jednakog izgovora REIT (Real Estate Investment Fund), koji označava trust ili fond za ulaganje u nekretnine. 15 San Joaquin je okrug, ali i grad u Sjevernoj Kaliforniji. 9

(kao onaj HAL u Odiseji u svemiru, znaš?), i odmah će ti izbaciti sve živo što ti treba, pa i više, svaku svakcijatu česticu u losanđeleskom kraju, i to ihajhaj, sve do starih španjolskih darovnica: vodovodne priključke, terete, minule zadužbine, što god ti padne na pamet, slušaj ti mene, to ti je sigurno ko jedamput jedan. – A do tada, u ovom stvarnom a ne nekom budućem SF svijetu, mogao se osloniti na tetino rubno nadnaravno šesto čulo za parcele, za cake koje se u pravilu nisu pojavljivale u izvacima i ugovorima, osobito bračnim, za obiteljske svađe manjeg i većeg kalibra što se protežu kroz pokoljenja, za vodene tokove i način na koji otječe voda, ili je nekad otjecala. Javila se kad je već šesti put odzvonilo. U pozadini je treštao televizor. – Samo brzo, Doc, večeras idem na spoj, a još moram nabaciti frtalj tone šminke. – Znaš li išta o Mickeyju Wolfmannu? Ako je i na sekundu zastala da uzme zraka, Doc nije primijetio. – Hohdojčerska mafija sa Zapadne obale, prva liga, građevina, štedionice, ima utajene milijarde poreza pod nekom švicarskom čukom, eht Žida ali hoće biti Švabo, zna burno reagirati kad mu zaboraviš jedno N u prezimenu. A što će ti on? Doc joj je u kratkim crtama prepričao sve o Shastinu posjetu i planiranoj uroti sproću Wolfmannovih milijuna. – U građevinskom biznisu – komentirala je tetica Reet – malo je onih koji nikad nisu moralno zaprašili. Ali u usporedbi s nekima od tih građevinaca i gušter Godzilla je ekološki osviješten, pa ti je možda pametnije da se u to ne pačaš, Larry. Tko ti plaća? – Paaa... – Sve na neviđeno, ha? Baš se čudim. Slušaj, ako ti Shasta ne može platiti, možda to znači da ju je Mickey nogirao, pa se cura želi osvetiti ženici. – Nije isključeno. A ako bih se htio malo podružiti s našim Mickeyjem, malo pospikati? Ma je li ona to upravo podrugljivo uzdahnula? – Ne bih ti preporučila tvoj uobičajeni pristup. Taj je uvijek okružen s deset bajkera, uglavnom dečki iz Arijevskog bratstva16, štite mu leđa, sve sami štemeri sa sudskim certifikatom. Ovaj put ti je možda bolje da se naručiš.

16 Aryan Brotherhood (poznata i kao The Brand i AB) je zloglasna bjelačka banda koju je 1964. u jednom zatvoru osnovala grupa bajkera. Mnogi njezini članovi djeluju u zatvorima, a bave se organiziranim kriminalom, švercom droge, iznudama i ubojstvima. 10

– Ma čekaj malo, ja jesam često markirao sa sociologije, ali... Židovi i AB-ovci... Nije li tu bila neka fora... Ma čekaj, zaboravio sam... ono, ne mogu se vidit nacrtani? – Kod Mickeyja je nezgodno to što je totalno nepredvidljiv. U posljednje vrijeme sve više i više. Neki bi rekli da je čovjek ekscentričan. Ja bih rekla da od napušenosti ne zna gdje mu je dupe, bez uvrede. – A te njegove gorile, kažeš da su mu lojalni, i nema veze što su nekad u nekoj svojoj školici položili neku zakletvu u kojoj možda tu i tamo ima poneki paragraf gdje se spominje smeće židovsko? – Probaj mu prići i ovi će ti zaleći pred auto još u desetoj ulici. Ako ne staneš, zavaljat će ti granatu. Ako baš hoćeš razgovarati s Mickeyjem, nemoj improvizirati, čak nemoj ni biti šarmantan. Idi preko uobičajenih kanala. – Sve je to ok, ali rado ne bih uvalio Shastu. Što misliš, gdje bih ga mogao kao slučajno sresti? – Ja sam svojoj maloj seki obećala da ću čuvati njezino čedo od belaja. – Znam ja s arijevcima, teta Reet, kužim se u njihova rukovanja i sve što treba. – Dobro, malac, ti ćeš naježiti, ja se sada moram ozbiljno baciti na ovaj ajlajner, ali čujem da se Mickeyja uglavnom može naći na njegovom najnovijem ataku na Majku prirodu – onaj neki užas od iverice, neko naselje Kanal Vista? – Aha, znam. Njih reklamira Bigfoot Bjornsen. Radi one reklame kojima prekidaju neke sulude filmove za koje nikad nitko nije čuo. – Pa, možda bi ti bilo bolje da sve to prepustiš svom starom pajdašu murjaku. Javio si se na policiju? – Ma pomislio sam ja na Bigfoota – rekao je Doc – i već sam se mašio za slušalicu, ali sam se onda sjetio da bi sigurno mene zahaklao za sve to, kako se od njega i može očekivati. – Da, možda radije da odeš hitlerjugendovcima. Ne bih ti bila u koži. Pamet u glavu, Larry. Zvrcni me tu i tamo da mogu javiti Elmini da si još živ. Pas mater i Bigfootu. No, ali kad smo već kod toga... Kao navođen nekim izvantjelesnim impulsom, Doc pruži ruku, upali televizor i prebaci na jedan od onih neovisnih kanala rezerviranih za prastare TV filmove i pilot epizode nesuđenih serija, i naravno, koga vidi nego starog luđaka hipomrsca glavom i bradom, nakon što se pošteno naradio cijeli dan kršeći građanska prava, fušari kao najavljivač za Naselje Kanal Vista. „Nacrt Michaela Wolfmanna‛, pisalo je ispod amblema kompanije.

11

Kao i mnogi drugi losanđeleski policajci, i Bigfoot (koji je ime dobio po omiljenoj metodi ulaženja u stanove) bijaše sanjao o karijeri u šou-biznisu, pa je već i odglumio dovoljno karakternih uloga, od komedijaša Meksikanaca u Letećoj opatici do lijevih psihopata u Putovanju na dno mora17 da bi sada mogao plaćati članarinu glumačkoj udruzi i povremeno ubirati tantijeme. Možda su producenti tih spotova za to kanalsko naselje bili toliko očajni da su računali kako će ga publika prepoznati – možda je, kako je Doc slutio, Bigfoot bio podmazan i nekako natjeran u taj biznis s nekretninama, kakav god to paravan bio. Bilo kako bilo, dostojanstva tu nije bilo ni u tragovima. Bigfoot je u tim spotovima nosio obleku kakve bi se posramile i najufuranije hipi njuške u cijeloj Kaliforniji, npr. evo večeras samtasti plašt do poda na zvrkiće, u toliko kričavih „psihodeličnih‛ nijansi da to Docova televizija, stvarčica škart kvalitete kupljena prije koju godinu na parkiralištu kod Zodyja na noćnom šopingu Ludilo pod zvijezdama, jednostavno nije mogla pratiti. Bigfoot je svoj kostimić upotpunio šarenim perlicama, cvikama sa simbolom mira na staklima, te urnebesnom afro perikom s kineskocrvenim, likeržutim i indigoplavim prugama. Bigfoot je gledatelje znao podsjetiti na legendarnog prodavača rabljenih auta Cala Worthingtona – s tom razlikom da su Calu po spotovima nastupale životinje, a Bigfoot je u svojim scenarijima imao opaku terorističku bandu sastavljenu od sitne dječurlije, koja je nezaustavljivo plazila po pic–pic namještaju, prkosno so bacala u vrtne bazene, urlala i cičala i vragolanski rešetala Bigfoota iz zamišljenog oružja, uz pokliče: „Čupavce na vlast!‛18 i „Drotove na plotove!‛ Gledatelji bi se potpuno raspametili. „Gledaj ti tu dječicu!‛ grohotali su. „Ma baš su silni! Hohoho!‛ Nema tog našopanog leoparda koji je toliko iritirao Cala Worthingtona kao ta djeca Bigfoota, ali on je, jelte, bio profić, i svega mu ako neće i to junački pregrmjeti, a usput je revno proučavao stare uratke W. C. Fieldsa19 i Bette Davis kad god bi na njih nabasao da vidi ima li tamo kakvih sugestija i savjeta kako glumiti s djecom čija je simpatičnost, ako se njega pita, u najboljem slučaju problematična. – Sprijateljit ćemo se mi – promrsio bi kao da govori sam sa sobom, tobože kompulzivno pućkajući cigaretu – sprijateljit ćemo se mi. Odjednom se začulo neko lupanje po ulaznim vratima, i Docu se isti čas providjelo da to mora biti Bigfoot glavom i bradom, i da će mu sada banuti u stan 17 Humoristična serija The Flying Nun (1967-70) pratila je doživljaje časne sestre koja može letjeti na vjetru, a ZF serija Voyage to the Bottom of the Sea (1964-68) fantastične događaje na tajnoj nuklearnoj podmornici. 18 Slogan Freak Power! odabrala su dva američka političara koji su se krajem 60-ih i početkom 70-ih borili za položaje u državi Colorado, oslanjajući se na izbornu podršku hipija, kojima su između ostaloga obećavali legalizaciju lakih droga. 19 W.C. Fields (1880-1946) bio je poznati američki komičar, koji je karijeru izgradio na liku poznatom po mizantropskim i mrzovoljnim komičnim gegovima te izjavama protiv žena, djece i životinja. 12

kao u stara dobra vremena. To je, međutim, bio Denis iz ulice malo niže, kojega su svi rimovali s „penis‛, a ovaj put je bio još nešto malo sluđeniji nego inače. – Idem ti ja tako po Dunecrestu, Doc, znaš onu njihovu drogeriju? I upade mi u oči njihov natpis: „Drogerija‛? Kužiš? Ako nisam mali milijun puta prošao tamo, i nikad ga nisam skontao: Drogerija! Droga! Koja fora, stari! E pa sam lijepo ušao, za tezgom je bio Smješko Steve, i kažem ti ja njemu, ono: „E, živio, daj ti meni malo droge‛ – evo ti, popljugaj do kraja ako hoćeš. – Hvala, ko da jesam, samo ću spržit usta. Denis je već odbazao u kuhinju i počeo mu roštati po hladnjaku. – Si gladan, Denise? – Opako. Znaš kako Godzilla uvijek kaže Mothri20: ajmo do grada nešto čalabrcnut. Otpješačili su do Dunecresta i skrenuli lijevo među manje respektabilne uličice. Pizza s bačvica je pucala po šavovima, od dima se nije vidjelo s kraja na kraj šanka. Iz džuboksa, koji se čuo sve do El Porta, pa i dalje, treštala je pjesma „Medu moj i šećeru‛ od Archiejevaca21. Denis se probio do kuhinje da pita za pizzu, a Doc je gledao Ensenada Slima kako u kutu pimpla po fliperu. Slim je bio vlasnik i voditelj dućana „Sve i sva za narkomana‛, malo dalje u istoj ulici, dućan se zapravo zvao Kričavi ultraljubičasti mozak, a on je ovdje slovio za neku vrstu seoskog vrača. Kad je dobio desetak besplatnih partija, stao je da se odmori, ugledao Doca i kimnuo. – Jesi za jednu pivu, Slime? – Je li mi se učinilo ili sam vidio Shastin auto na Prilazu? Onaj stari kabrio? – Malo je navratila – rekao je Doc. – Čudno mi je bilo što je opet vidim. Uvijek sam mislio, kad je idući put vidim, to će biti na telki, ne uživo. – To da. Katkad mi se učini da je ugledam u krajičku ekrana, znaš? Ali uvijek bude neka dvojnica. I nikad tako oku ugodna, razumije se. Kako Dion veli, tužno ali istinito22. U svojoj srednjoj školi Playa Vista Shasta je četiri godine zaredom bivala proglašena za Miss razreda u školskom godišnjaku, u školskim predstavama uvijek je glumila naivku, kao i svi drugi maštala je o filmskoj karijeri, i čim je uspjela zapalila je autocestom put sjevera da nađe neko jeftino stanarsko mjesto pod holivudskim suncem. Osim što je bio valjda jedini narkić

20 Mothra je čudovište koje se često pojavljuje u filmovima o Godzilli kao njezin suradnik, ali i suparnik. 21 Pjesma ‚Sugar, Sugar‛ bila je neočekivani hit animirane grupe The Archies, junaka crtane serije The Archie Show iz 1968. godine, koja se našla na američkim top listama kao predstavnica žanra bubblegum pop. 22 Pjevač Dion tako započinje svoju poznatu pjesmu o prevrtljivici ‚Runaround Sue‛ (1961). 13

kojega je poznavala a da se nije fiksao, što im je omogućavalo da se puno više druže, Doc nikad nije shvatio što je vidjela u njemu. A i nisu dugo bili skupa. Ona je ubrzo počela primati pozive na audicije, pa dobivati posliće u kazalištima, na sceni i iza scene, a Doca je pak sve više zaokupljalo šegrtovanje kod utjerivača dugova, pa su i jedno i drugo, postupno otkrivajući svatko svoje karmičko vrelo iznad megalopolisa, ubrzo ugledali svoga partnera kako se polako udaljava ploveći ususret svojoj sudbini. Denis je donio svoju pizzu. – Nemam uopće pojma šta sam tražio da mi stave. – To se u Pizzi s bačvica ponavljalo svakog utorka, kad su imali „Večer pizze za svaki džep‛, pa je pizza bilo koje veličine sa svim mogućim dodacima stajala ni manje ni više nego dolar i 35. Denis nije skidao oka sa svoje večere, kao da čeka neka ona povuče prvi potez. – To ti je komad papaje – nagađao je Slim – a ovo bi bili... ma jesu li to svinjske kožurice? – I jogurt od kupine si stavio na pizzu, Denise? Bljaaak. – Bila je to Sortilège23, koja je radila u Docovoj agenciji sve dok joj se dečko Spike nije vratio iz Vijetnama, pa je odlučila da je ljubav važnija od zarađivanja kruha svagdašnjeg, ili se bar Docu činilo da je takvo bilo njezino objašnjenje. U svakom slučaju, ta cura je imala drukčije talente. Bila je u dodiru s nevidljivim silama i znala dijagnosticirati i izliječiti najraznije tegobe, duševne i tjelesne prirode, uglavnom badava, ali rado bi katkad u ime plaće primila travu ili LSD. Doc još nikad nije čuo da je nekome nešto krivo pogodila. Sad se zagledala u njegovu kosu, pa ga je, normalno, odmah ulovio napadaj panike. Naposljetku je kategorički kimnula: – Toplo ti savjetujem da nešto poduzmeš. – Zar opet? – Ne znam koliko puta moram ponoviti. Promijeni frizuru, promijenio si život. – A što mi ti savjetuješ? – Što god hoćeš. Prepusti se intuiciji. Ma znaš, Denise, ja bih ti ukrala ovaj komadić tofua, ako smijem. – To ti je žele bombončić. Kad se vratio kući, Doc je smotao džoint, upalio ponoćni film, potražio neku staru majicu i počeo je rezati u uske froncle od oko centimetar širine dok ih nije naslagao

23 Ovo nepostojeće žensko ime na francuskom znači „gatara‛. 14

na hrpicu od stotinjak, onda je malo stajao pod tušem da bi ubrzo počeo mokru kosu razdvajati u tanke pramenove koje je motao oko razrezanih krpica, vezujući ih na krajevima čvorom šesticom, dok nije na taj plantažerski način isprepleo cijelu glavu, da bi nakon možda polusatnog druženja sa sušilom za kosu, tijekom čega je možda i zaspao, počeo razvezivati čvorove i četkati kosu naglavačke, sve dok nije dobio, po svome mišljenju, prilično prezentabilnu bjelačku mikrofonku od oko pola metra u promjeru. Pažljivo nasadivši na glavu kartonsku kutiju od pića da ne pokvari postignuti oblik, Doc je legao na kauč i ovaj put zbilja zaspao, a negdje pred zoru usnio je Shastu. Nisu se baš ševili, ali bilo je nešto slično. Oboje su doletjeli iz svojih drugih života, onako kako čovjek leti u ranojutarnjim snovima, i našli se u nekom čudnom motelu koji je istodobno bio i frizeraj. Ona je stalno ponavljala da „voli‛ nekog tipa čije ime nikako nije htjela spomenuti, ali je Doc, kad se probudio, shvatio da je sigurno mislila na Mickeyja Wolfmanna. I više nije imalo smisla spavati. Oteturao je uzbrdo do surferskog restorana Jajos na okos i doručkovao s nepopravljivim ogrezlim daskašima koji su uvijek visjeli ondje. Prišao mu je Glista Grozni. – Ej, stari, opet te tražio onaj drot. Šta ti je to na glavi? – Drot? Kada to? – Sinoć. Bio je kod tebe, ali nije te bilo. Neki detektiv iz Krvnih delikata, u fest izubijanom El Caminu, onome s 396 kubika? – To je bio Bigfoot Bjornsen. Zašto mi nije jednostavno razvalio vrata, kao i inače? – Mislim da je razmišljao o tome, ali onda je rekao nešto tipa „Sutra je novi dan‛... A to bi bilo danas, je li? – Ne ako se mene pita. Docov ured nalazio se blizu zračne luke, kad se siđe s autoceste Istočna imperijalna. Dijelio ga je sa stanovitim dr. Buddyjem Tubesideom, koji je u okviru svoje prakse uglavnom ljudima ubrizgavao „vitamin B12‛, točnije rečeno svoj vlastiti bućkuriš od raznih amfetamina. I danas, u ovaj rani sat, Doc se morao provlačiti kraj poduljeg reda pacijenata koji su trpjeli od manjka rečenoga „B12‛ i već su se naslagali sve do parkirališta, dokonih kućanica pomalo melankoličnih nagnuća, glumaca koje čeka važna audicija, reš pečenih bakica pred kojima je još jedan aktivan dan pun trućanja i sunčanja, stjuard-djevojaka koje su upravo odradile još jedan stresni cjelonoćni let, čak i nekoliko legitimnih slučajeva opake anemije ili vegetarijanske trudnoće, i svi su 15

se oni pospano gegali s noge na nogu, s cigaretama u zubima, nešto mrmoljili sami sa sobom, i jedan po jedan ulazili u predvorje maloga građevnog bloka kroz pomičnu rampu, kraj koje je s velikim mehaničkim notesom stajala i prozivala Petunia Leeway, rasna ljepotica u uštirkanoj kapi i minijaturnoj kutici, koja se uopće nije mogla nazvati odorom medicinske sestre, nego lascivnom interpretacijom iste, a dr. Tubeside tvrdio je da je takvih kupio pun kamion od holivudskog modnog mačka Fredericka, u raznim modernim pastelnim nijansama, od kojih je danas na redu bila akvamarin plava, i to za pravu bagatelu. – ‘Jutro, Doc. – Petunia je uspjela čak i to izgovoriti tonom salonske pjevačice, kao da mu je upravo uputila pogled ispod zavodljivih baršunastih trepavica. – Super ti je zurka. – Živjela ti meni, Petunia. Još si udana za onog tipusa? – Joj, Doc... U prigodi prvog potpisivanja ugovora o zakupu naša dva stanoprimca, kao da su dva šlaf kolege na ljetnom kampiranju koji dijele krevet na kat, bacili su novčić da vide tko će dobiti gornju etažu, i Doc je tom prilikom izgubio, ili, bar po svome mišljenju, možda i dobio. Na vratima je imao natpis Detektivska agencija LSD, a LSD je značilo, kako bi objasnio onima koji su pitali (a takvih nije bilo puno), „Lociranje, sigurnost, detekcija‛. Ispod natpisa nalazio se umjetnički prikaz divovske zakrvavljene očne jabučice u među psihodeličnim krugovima omiljenim travazelenim i grimizno-ljubičastim nijansama, čije su detaljno prikazane doslovno tisuće i tisuće raspomamljenih kapilarčića bile djelo pripadnika komune speedball ovisnika koji su otad međutim migrirali u pravcu Sonome. Bilo je slučajeva da nesuđene mušterije satima pilje u ovu džunglu očnih žilica, pa često i zaborave po što su navratili. Doca je danas pred vratima već čekala mušterija. I pritom je čovjek bio crnac. Istina, znalo se na rijetke petke i vidjeti poneko crnče zapadno od Lučke ceste, ali da frajer zabasa ovako daleko izvan uobičajenih ruta, praktički do samog oceana, e to je već bilo vrlo neobično. Kad je zadnji put u Gordita Beachu viđen vozač tamnije nijanse, pamtilo se, na svim policijskim frekvencijama upućeni su žurni zahtjevi za pojačanjem, pa se promptno oformila manja borbena jedinica policijskih prometala, a duž cijele Pacifičke obalne autostrade podignuta je pristojna količina barikada. Što je, naime, bio urođeni refleks uvijek spremnih žitelja Gordite, a korijen je vukao iz poslijeratnih dana, odmah nakon Drugog svjetskog, kad se neka crnačka familija, nevjerojatno ali istinito, čak pokušala doseliti u rečeni pitomi kvart, pa su im građani, a u skladu s nadasve korisnim napucima ljubaznoga Ku Klux Klana, fino 16

kuću spalili do temelja, i to nije sve, nego su, kao silom nekog upravo oživljenog drevnog prokletstva, spriječili bilo kakvu daljnju gradnju na toj parceli za vijeke vjekova. Zemljište je tako zjapilo prazno sve dok ga grad napokon nije zaplijenio i pretvorio u park, u kojemu se, već prema zakonima karmičkog izravnavanja, ubrzo počela okupljati omladina Gordita Beacha, s ciljem cuge, droge i ševe, što je njihovim roditeljima izrazito nepovoljno utjecalo na raspoloženje, premda ne i na pripadajuću cijenu zemljišta. – Zdrav bio – pozdravio je Doc gosta. – Kojim dobrom, brate? – Samo bez bratimljenja – odgovorio jc crnac, predstavio se kao Tariq Khalil, i zapiljio u Docovu afro zurku, pogledom koji bi se u nekim drugim okolnostima mogao protumačiti kao podrugljiv. – Može i tako. Pa pođimo unutra. U Docovoj kancelariji stajale su dvije klupice s visokim naslonom, presvučene futranom zagasitoružičastom plastikom, postavljene sučelice jedna drugoj preko stola od ultrapasa ugodne džungla-zelene nijanse. To je zapravo bio pravi pravcati modularni kavanski separe, a Doc ga je uprihodio kad se renovirala neka kafeterija u Hawthorneu. Ponudio je Tariqu da sjedne, pa se smjestio preko puta. Odmah se stvorio prisan ugođaj. Između njih je bio stol na kojemu su ležali telefonski imenici, olovke, standardne indeksne kartice, u kutijama te rasutom stanju, karte grada, cigaretni pepeo, jedan tranzistor, puš-kvačice, kavene šalice, kao i jedna olivettica, Lettera 22, u koju je Doc, mumljajući „A hajmo odmah otvoriti i karton‛, uvukao list papira, po čijem bi se izgledu moglo zaključiti da je u više navrata poslužio kao sirovina za neki pomalo neobičan te manijakalan origami. Tariq ga je pogledao sa skepsom. – Tajnica ti ima slobodan dan? – Moglo bi se reći. Ja ću pomalo bilježiti, a poslije ćemo pretipkati. – Okej, dakle bio sam u buksi i upoznao tog nekog tipa. Bijelko. Čak je bio u Arijevcima. Nešto smo zavrtili, sad smo vani i ja i on, i ostao mi je dužan. Ono, para nije mala. Ne mogu u detalje, zaprisegnio sam. – A jel bi moglo bar ime od kolege. – Glen Charlock. Ima trenutaka kad te u nečijem imenu, načinu na koje je izgovoreno, nešto zagolica. Tariq je to izgovorio kao da mu je srce slomljeno. – Znate li gdje je trenutačno na stanu? – Samo znam za koga radi. Čuva nekog građevinca Wolfmanna. Doca je nato obuzela lagana nesvjestica, bez sumnje od lakih droga. 17

Trgnuo se kad mu je zazvonilo na paranoju, i samo se nadao da Tariq nije primijetio. Pa je stao tobože proučavati dosje koji mu je otvorio. – Ako smijem pitati, g. Khalil, kako ste čuli za našu agenciju? – Rekao mi Sledge Poteet. – Čovječe. Otkad nisam čuo to ime24. – Ti si mu, kaže, pomogo ‘67. kad je bio u gabuli. – Tad su me prvi put napucali. Poznate se iz ćuze? – Išli zajedno u školu kuhanja. Sledgeu je ostalo još brat bratu godina dana. – Kad sam ga ja upoznao, taj ne bi znao vodu zakuhati. – E da ga sada vidiš. Sada kuha vodu iz vodovoda, mineralnu iz Arrowheada, sodu vodu, Perrier, nema šta nema. Kuha vodu ko veliki. – E pa ako smijem postaviti pitanje koje se samo nameće – ako znate gdje taj Glen Charlock sada radi, zašto ne odete do njega izravno, čemu posrednik? – Jer toga Wolfmanna danjom i noćom prati banda arijevaca, a ja osim s Glenom nisam baš u najsrdačnijim odnosima s tim fašističkim stočnim fondom. – Kužim, pa ćemo poslat bijelca da njemu naravnaju tikvu. – E pa da. Al rađe bi da sam dobio nekog konkretnijeg. – Jesam sitan, al sam dinamitan – objasnio je Doc jedno milijunti put u svojoj karijeri. – Okej... Nije isključeno... i to sam znao vidit u ćorki. – Za vrijeme služenja kazne, jeste li bili član neke bande? – Crna gerila.25 – George Jackson i društvo. A kažete da ste poslovali s Arijevskim bratstvom? – Slagali smo se u puno stvari oko američke vlade. – Aaa, to pobratimstvo među narodima, kužim ja to. Tariq se nato zapiljio u Doca kao prikovan, a oči su mu se prigodno zažutile te zažarile. – I to nije sve – proročanski će Doc. – Moja bivša banda, Artesia Crips26. Kad sam izašao iz China27, tražio sam neke frendove. Ne da nisam našo njih, nego nema više ni našeg teritorija. 24 Sledge Poteet je lik iz Pynchonova romana Vineland (1990). 25 Black Guerrilla Family je crnačka marksistička banda koju je 1966. u kalifornijskom zatvoru San Quentin osnovao George Jackson, navodno s ciljem iskorjenjivanja rasizma, povećanja dostojanstva zatvorenika te također zbacivanja američke vlade. 18

– Ludilo. Kako nema? – Nema. Satralo ga u prah i pepeo. Galebovi ga kljucaju. Mislio sam da me malo drma, pa sam se išo vozit naokolo, a kad sam se vratio i dalje ničeg. – Mhm – tipka Doc. Ne halucinira. – Ni pasa! Ko ukleti grad! Samo neki veliki pano: „Gradimo za vas‛. Kao, kuće za kikiriki, šoping centar, sva ta sranja. I pogodi ko je izvođač? – Opet naš Wolfmann. – Eto ti ga na. Doc je na zidu držao plan grada. – Pokažite mi gdje je to. – Tariq je pokazao na neko područje koje je ležalo na dosta ravnom potezu odavde pa na istok niz Bul. Artesia, i Doc je kojih minutu i pol proučavao kartu, te shvatio da je to očito teren na kojemu se gradi naselje Kanal Vista. Odglumio je da procjenjuje Tariqovu nacionalnu pripadnost. – Vi ste, ono, japanskog podrijetla? – Eee... Koliko si ti dugo u ovom zanatu, stari? – Samo kažem, bliže mu je Gardena nego Compton.28 – Drugi svjetski – kazao je Tariq. – Prije rata centar-jug je još bio japanski kvart. Kad su njih poslali u logore, mi smo se doselili pa smo sada mi novi mali žuti. – A sada hoće iseliti i vas. – Bjelačka odmazda, drugi dio. Autocesta kraj aerodroma im nije bila dosta. – Odmazda za... ? – Watts.29 – Za nerede. – „Ustanak‛, molit ću fino. Duga ruka vlasti samo čeka na svoj znak. I to je bila ta dugačka i nevesela povijest urbanizacije u L. A.-ju, o čemu tetica Reet može drviti do prekosutra. Išupiralo cijele meksikanske obitelji iz Chavez Ravinea kad je trebalo sagraditi stadion za Dodgere, Indijance ispirilo s brda Bunker poradi Muzičkoga centra, Tariqovo naselje sravnilo sa zemljom e da bi tu nikla Kanal Vista.

26 Cripsi su ulična crnačka banda osnovana krajem 1969. u Los Angelesu, a djeluje i danas u cijeloj Americi. Artesia Crips je vjerojatno izmišljeni ogranak, osobito s obzirom na vremensko nepodudaranje. 27 Chino je muški zatvor u istoimenom kalifornijskom gradu. 28 Gardena je naselje s velikim postotkom japanskog stanovništva (danas najvećim u Sjevernoj Americi), a Compton se percipira kao pretežito crnački. 29 Neredi u losanđeleskom naselju Watts dogodili su se 1965., a u šest dana sukoba između crnačkog stanovništva i policije poginule su 34 osobe. 19

– Uspijem li doći do cijenjenoga kolege, hoće li biti voljan isplatiti dug? – Ne mogu reći koliki je. – Nema ni potrebe. – E da, i ne bi mogo platit ništa unaprijed. – Nema frke. – Dobro – reče Sledge – ti si jedan totalka opaljen bijelac. – Kako znaš? – Ide mi matematika.

20

DRUGO

Doc je krenuo autocestom. U smjeru istoka vladala je gužva na svim trakovima – sve puno kričavo dezeniranih VW autobusa, uličnih pila jurilica s grundirnim premazom, šminkerskih oldtajmera s drvenim oplatama od borovine s pedigreom – ni manje ni više nego iz slavnoga Dearborn-grada30, Porschea kojima su smjelo kormilarile neke TV-zvjezdice, Cadillaca kojima su doktori stomatologije junački jezdili na ugovorene izvanbračne aktivnosti, kombija bez prozora u čijim su se utrobama upravo tog časa odvijali autentični tinejdžerski dramoleti, kamioneta s madracima krcatim rođaka sa sela iz San Joaquina, i svi su se oni složno klaj-klaj kotrljali sve dublje u nepregledna polja nastambi bez obzorja, natkriljeni žicama strujovoda, s radioprijemnicima jednodušno naštimanim na onih nekoliko obaveznih AM krugovalnih postaja, ispod vodenkastomliječnog neba, šibani blijedim zrakama nekog sunca koje je u vidu daleke mrlje nagovještavalo svoje postojanje iza sivog smoga, i u čijem se svjetlu čovjek nužno morao zapitati može li tu biti govora o bilo kakvoj iole pristojnoj psihodeliji, ili se – k vrapcu! – sve ovo vrijeme ona događala negdje dalje na sjeveru. Čim je prišao Artesiji, Doca su prema Naselju Kanal Vista, Idejnom projektu Michaela Wolfmanna, počeli upućivati razni znakovi. Bili su tu, očekivano, parovi mještana gonjeni vrućom željom da što prije ošacaju najnoviji Š-R-O-T, iliti škart robu očajnih tehnikalija, kako je tetica Reet bila sklona okvalificirati većinu stambenih prostora u naseljima planskog tipa s kojima bi se imala čast pobliže upoznati. Tu i tamo u kutu šoferšajbe Doc bi opazio nešto crne pješadije, zbunjene ništa manje od Tariqa, jer su možda kao i on došli u obilazak starog kvarta, prostorija

30 Grad Dearborn (100000 stanovnika), smješten na širem području Detroita u američkoj državi Michigan, rodno je mjesto Henryja Forda i svjetsko sjedište istoimene automobilske industrije. 21

u kojima je život tekao bez prestanka, čvrstih i neupitnih kao u kamenu uklesanih, a sada prepuštenih slomu i rasulu. Naselje se gubilo duboko u izmaglicu i blagi miris dimne komponente smoga, te sveprisutni vonj pustinje pod pločnicima – izložbeni modeli stajali su bliže cesti, dovršene kuće dublje unutra, a iza njih jedva vidljivi kosturi zdanja u izgradnji, koja su se protezala dalje u još nepripojenu pustopoljinu, izvan jurisdikcije općinskih vlasti. Doc se kroz ulazna vrata dovezao do praznog dijela gradilišta s uličnim natpisima, ali još ne i popločenim ulicama. Parkirao je na budućem uglu Kaufmanove i Broadove31 i malo protegnuo noge. Iz novoizgrađenog naselja lijepo su se mogle vidjeti strogo ograničene panorame praktički u korov zaraslog i de fakto derutnog odvojka Oteretnog kanala za obranu od poplava „Dominguez‛, zaboravljenog i odsječenog kilometrima šute, nasipane zemlje, naveženog smeća iz raznih industrijskih projekata, što uspješnih, što neuspješnih, a kućice su bile zamišljene u olfo španjolskom kolonijalnom stilu, s ne nužno nosivim balkončićima i krovovima od crvenog crijepa, što je sve trebalo asocirati na malo skuplje stambene varošice tipa San elemente ili Santa Barbara, s tom razlikom da ovdje potencijalne hladovine nije bilo ni za lijek. Nedaleko od nesuđenog glavnog ulaza u Naselje Kanal Vista Doc je naišao na provizorni tržni centar, tu postavljen s osobitim osvrtom na potrebe zidarskog osoblja, koji je prigodno nudio diskont pića, sendvič-bar sa šankom za ručak, pivnicu s bilijarom, kao i salon za masažu zvučnog imena Kokomundo, ispred kojeg se mogla vidjeti kohorta pomno uglancanih motocikala, parkiranih vojnički uredno, kao pod konac. Sve je slutilo na to da će upravo ovdje pronaći ciljani krimi kružok. I ne samo to – ako su se nekom zgodom ovoga časa svi zatekli tu, velika je šansa da je i Mickey. Uzdajući se u daljnju optimističnu pretpostavku da su vlasnici viđenih biciklića potegli amo poradi malo zabave, pa shodno tome ne čuče iza vrata u niskom startu e da bi naskočili na sinjeg Doca, duboko je udahnuo, zaodjenuo se u bijelo svjetlo i kročio preko praga. – Bokić, ja sam Jade? – Dočekljiva mlada Azijatkinja u tirkiznom kimonu uručila mu je plastificirani cjenik usluga. – Danas nudimo specijalni Pic-lic paket, a vrijedi za cijeli dan sve do kraja radnog vremena? – Ovaaaj, ne kažem ja da 14,95 dolara nije strava dobra cijena, ali ja zapravo tražim jednog frajera koji radi za g. Wolfmanna? – Poštujem. Inače voli pice? 31 Donald Kaufman i Eli Broad vlasnici su najvećeg stanograditeljskog poduzeća u Americi, sa sjedištem u Los Angelesu, poznati po gradnji prigradskih naselja. 22

– Pa, Jade, to ćeš ti bolje znati, zove se Glen? – O da, Glen je naša stalna mušterija, kao i svi. Imaš pljugicu za mene? – Istresao je iz kutije jednu Koolicu bez filtera. – Ohoho, zatvorska spika! Tamo baš nema lizike, jelda? – Glen i ja smo skupa bili u Chinu. Je li danas dolazio? – Bio je tu do prije minutu, a onda su se svi odjednom razbježali. Ne znam u čemu je fora, neka situacija? Da nisi ti možda iz policije? – Da vidimo. – Doc je odmjerio donje papke. – Jok... cipele se ne uklapaju. – Ma pitam jer da si murjak, onda bi imao pravo na kratku gratis demonstraciju našeg pica-paketa? – A licencirani detektiv? Jel bi to ulazilo u... – Ej, Bambi! – Nato je između kuglica perlastog zastora, kao da je amo skoknula u pauzi vruće partije odbojke na pijesku, izronila plavuša u tirkiznonarančastom fluorescentnom badekostimiću. – Mila majčice – rekao je Doc. – A gdje ćemo... – Ti nećeš, napušeni – obrecnula se Bambi. Jade je već dohvatila rečeni bikini. – Aha – rekao je. – Aaa... dakle, to je onda... to? Kad ovdje piše „Pic-lic paket‛? je li to dakle onda, jelte... Što reći... Cure ga više nisu fermale, ali Doc je iz čiste pristojnosti zaključio da će jednu porciju odgledati, dok one napokon nisu nestale na podu iza prijamnog šaltera, pa je krenuo malo pronjuškati naokolo. Na hodniku je iz neke udaljenije prostorije prosijavalo modroljubičasto svjetlo i dopirale još mračnije frekvencije, u paketu sa žestokim ciguliganjem od prije pola generacije s longplejki posebno osmišljenih kao zvučna kulisa za ševidbu u sigurnosti momačkih garsonijera. Nigdje nije bilo ni žive duše. Doduše, sve je ukazivalo na to da ih je možda i bilo, bar dok Doc nije banuo. Također, ustanova je po svemu sudeći bila veća iznutra nego izvana. Bilo je tu ultraljubičasto osvijetljenih budoara sa šljaštećim posterima rock zvijezda, stropovima u zrcalu i vodenim krevetima na vibriranje. Reflektorke su žmirkale, miomirisni tuljčići kadili oblake mošusnih isparenja sve do tavanice, a dugodlaki čupavci od umjetne angore u širokoj paleti nijansi, među kojima i bordo trula višnja te divlja patka plavo, ne uvijek i isključivo podnoobložne namjene, mamili su i vabili. Kad je već stigao do samog dna klupskih prostorija, Doc je najednom izvana začuo neku silnu halabuku, a skupa s njome i zborno drndanje kompletne harlijevske horde. – Ajoj. Šta je sad? 23

Ali nije mu bilo suđeno da sazna. Možda i slijedom preobilja egzotičnih čuvstvenih podražaja, uglavnom, Doc se naprečac onesvijestio, i tako propustio nepoznat dio toga dana. Možda je pri neslavnom padu usput i mlatnuo glavom o kakav ni po čemu zanimljiv predmet, zaradivši pritom bolnu kvrgu koju je napipao kad se naposljetku puno kasnije probudio. Bilo kako bilo, brže nego što treba doktorima u Medicinskom centru32 da izuste „subduralni hematom‛, Doc je skužio da je naftalinska muzika umuknula, da žalibože više nema ni Jade a bogme ni Bambi, a on eto zalegao na cementiranom podu nekog prostora koji mu uopće nije bio poznat, što se pak nije moglo reći za prizor koji je sada ugledao kako se nadvija visoko nad njim poput zvijezde zloslutnice koja ne donosi ništa dobro u njegovu današnjem horoskopu, a koji je smjesta i nepogrešivo identificirao kao pakosno škiljavo lice višeg policijskog narednika i uvaženog detektiva Bigfoota Bjornsena, PU losanđeleska. – Skidam kapu, bijedo klošarska – pozdravio je Bigfoot Doca onim svojim nezaboravnim glasom koji je resila viskoznost standardnog mazivog ulja za brodske motore – i dobro mi došao u svijet u kojemu nema lako ćemo. E da, evo si i ti ovaj put napokon uspio nabasati na nešto konkretno i opasno iz čega nećeš tek tako na blef-kerefeke izvući to niškoristi hipijevsko dupe. – U ruci je držao, i na mahove grizuckao, svoju nezaobilaznu ledenu čoko-bananicu. – Bogdaj, Bigfoote. Mogu i ja dobiti jedan gric? – Ma može, samo se strpi malo, rotvajlera smo ostavili u postaji. – Nema žurbe. A... gdje se mi to sada nalazimo, kažeš? – U Kanal Visti, u budućem domu neke normalne obitelji čiji će se članovi u skoro vrijeme tu svake večeri okupljati, e da bi buljili u razne kanale, mljackali hranjive grickalice, kada djeca odu u krpe možda i započeli kakvu predigru u službi produženja vrste, i ne sluteći da je jednom, baš tu na licinome mjestu, ležao zloglasni kriminalac, obamro od silne droge, i nesuvislo nešto trkeljao detektivu Odjela za krvne delikte i ekstremno nasilje, otad višestruko odlikovanom, koji ga je priveo pravdi. S mjesta na kojemu su bili još se vidio glavni ulaz. Kroz šumu prišarafljenih okvira Doc je pri popodnevnom svjetlu polako počeo razabirati obrise ulica prepunih netom izlivenih temelja koji samo čekaju da se na njih nasadi kuća, kanale 32 Medical Center je bila popularna doktorska serija o dogodovštinama medicinskog osoblja fiktivne losanđeleske bolnice, koja se davala u Americi od 1969-1976. 24

za kanalizacijske i komunalne vodove, protunavalne gelendere s lampicama koje su žmirkale iako je bio dan, gotova betonska odvodna korita, hrpe šute, buldožere i bagere. – Ne bih te ja požurivao – nastavio je viši policijski narednik – ali kad budeš raspoložen za druženje, mi bismo se vrlo rado s tobom malo porazgovorili. – Oko njih su se motali uniformirani poltroni i ulizivački se smijuljili. – Bigfoote, ja nemam pojma što se dogodilo. Zadnje se sjećam da sam bio u eno onom salonu za masažu? S nekom malom kosookom Jade? Imala je i nekosooku frendicu Bambi? – Što li će još izmaštati taj tvoj hašišarski mozgić? Jasno, kako je sav napacan u tim isparenjima... – teoretizirao je detektiv Bjornsen. – Ma, ali, ja nisam kriv? Za što god bilo? – Ma jasno da nisi. – Sveudilj grickajući ledenog bananka, Bigfoot je podrugljivo pratio kako se Doc s nemalom mukom pokušava osoviti u vertikalu, te se susljedno hvata u koštac s još neapsolviranim detaljima kao što su ostanak u postignutom stavu okomito, napori u smjeru koračanja, te tome slično. Da bi nekako u istom času ugledao i društvo iz ureda mrtvozornika s mrtvim i dobrano krvlju oblivenim tijelom koje se mlitavo opružilo na bolničkim kolicima, spokojno poput nepečene blagdanske purice, lica pokrivenog jeftinom policijskom dekom. Pritom mu je stalno nešto ispadalo iz džepova na hlačama. Redarstvenici su morali puzati po prašini da sve to opet pokupe. Doc je shvatio da ga hvata panika, u smislu želuca i općenito. Bigfoot Bjornsen se prezrivo iskesio. – Da, da, gotovo mi dođe žao vas civila, koliko vas to šokira. Mada, da si bio više muško a manje kukavičko hipi govance koje se rukama i nogama otima da ne ode u vojnike, tko zna, možda bi prijeko kod malih žutih vidio dovoljno da se sada solidariziraš čak i s mojim osjećajem profesionalne monotonije kad vidim još jednu, kako mi to zovemo, krepalinu s kojom ću se sada morati natezati. – A tko je to? – Doc je glavom pokazao na unesrećenog. – Misliš, tko je to bio, Sportello. Ovdje na Zemlji kažemo bio. Predstavljam ti Glena Charlocka, za koga si se izrijekom raspitivao ima tome nekoliko sati, što će potvrditi svjedoci. Zaboravni drogeraši trebali bi malo više paziti na kome će provoditi svoje poremećene fantazije. Štoviše, sve upućuje na to da si upokojio ni manje ni više nego osobnog čuvara čovjeka koji se može pohvaliti poprilično utjecajnim prijateljima, a zove se Mickey Wolfmann. Zvoni li ti zvonce? Ili možda tamburin. A evo i našeg prijevoza... 25

– Ej... A moj auto? – I on je već na putu u policiju, baš kao i gazda. – Baš neljudski, Bigfoote. Čak i za tebe. – Nemoj tako, Sportello. Znaš da ćemo te drage volje odbaciti. O, pazi glavu. – Da opazim glavu? A... šta li ti to sad znači, stari? Nisu otišli u Prvu PP, nego po pravilima standardne operativne procedure, koja je Docu i dalje bila potpuna nepoznanica, samo do šerifovog ureda u postaji u Comptonu, gdje su se parkirali na parkiralištu kraj malo slupanog El Camina iz ‘68. Bigfoot je iskočio iz službenog šarenka i otišao do prtljažnika, te isti otvorio. – Alo, Sportello, daj malo pomozi. – A koji je to, s oproštenjem, kurac? – pitao je Doc. – Bodljikava žica – objasnio je Bigfoot. – Kotur od 20 lanaca certificirane Glidennove33 pocinčane, s četiri šiljka. Bi li primio s one strane? Bila je to sitnica od kojih pedeset kila. Murjak koji ih je vozio samo je sjedio i gledao kako je vade iz gepeka i spremaju u tovarni prostor El Camina, a Doc se prisjetio da je to Bigfootova pila. – U tvom kraju imate problema s krupnom stokom, Bigfoote? – A, ne, ovo ti nije žica za ogradu, šta je tebi, jesi li ti normalan, ovo je staro sedamdeset godina, a još je glancer, ko ispod čekića... – Ma stani malo. Jel ti to... skupljaš... bodljikavu žicu. E pa pokazalo se da skuplja, a isto tako i ostruge, konjsku ormu, kaubojske šešire, salonske mazarije, šerifske zvijezde, kalupe za metke, te ine drangulije s Divljeg zapada. – Hoću reći, ako ti nemaš ništa protiv, Sportello. – Ho-o-o, stoj, rančeru moj, ne bih se ja kvačio s frajerom koji skuplja bodljikavu žicu, uostalom svatko nek u svoje vozilo stavlja što ga je volja, hej-dudadej! – I ja mislim – obrecnuo se Bigfoot. – A sad pokret, idemo vidjeti ima li kakva sobica za tebe. Docovo druženje s Bigfootom, koje se zametnulo zahvaljujući manjem broju zanemarivih incidenata s drogom, te kalilo kroz zaustavljanja te prepipavanja uzduž i poprijeko Av. Sepulveda, kao i višekratno popravljanje razvaljenih vrata, eskaliralo

33 Američki farmer Joseph Glidden (1813-1906) izumio je i 1874. godine patentirao bodljikavu žicu. 26

je prije koju godinu na slučaju Lunchwater, jednoj od bračnih svinjarija kakvima se Doc tada bavio. Muž knjigovođa polakomio se za jeftinim detektivskim uslugama pa je uzeo Doca da malo poprati ženicu. Doc je nekoliko dana ćubio pred kućom daminog udvarača, a onda je odlučio da će se popeti na krov ne bi li malo bolje sagledao situaciju kroz krovni prozor spavaće sobe, u kojoj je pak zatekao zbivanja do te mjere monotona – hopa tu i tamo, cupa ni od kamo – da je jednostavno morao zapaliti jednu ljutu e da bi prekratio duge čase, ali je iz džepa u onom mraku izvukao jaču nego što mu je bila prvobitna namjera. Pa je ubrzo zakunjao i skotrljao se – štoviše i spuznuo – niz blagu kosinu od crvenog crepovlja, da bi se skrasio s glavom u oluku, gdje je onda uspio prespavati kompletna predstojeća događanja, uključujući prispijeće mužića, finu količinu cike i vike, a i pucnjavu dovoljne glasnoće da susjedstvo pozove policiju. Bigfoot je baš patrolirao u blizini pa se ubrzo prispodobio na mjestu nemilog događaja, muža i švalera zatekao pokojne a ženu dražesno raščepušanu i u suzama, kako gleda u pucaljku kalibra .22 u svojoj ruci i čudi se ko pura dreku. A Doc je na krovu i dalje blaženo hrkao sve u šesnaest. No vratimo se na Compton, vrijeme: sad. – Mi tu uočavamo jedan kuriozitet – dao se Bigfoot na objašnjavanje – a to je ta, kako je mi u Krvnim deliktima zovemo, „šablona‛. Evo si već dva puta, koliko znademo, zatečen kako spavaš na mjestu zločina, i to teškog, a ne možeš, ili da možda kažem: nećeš?, pružiti policiji nikakve podrobnije informacije. – Puno lišća i grančica i svakakvog smeća sam imao u kosi – Doc se počeo prisjećati. Bigfoot je kimao glavom da ga osokoli. – I... bio je neki vatrogasni kamion s ljestvama? Valjda me on spustio s krova? – Među dvojicom muškaraca zavladao je bremenit muk. – Možda bi me ipak više zanimalo ovo danas, znaš – reagirao je Bigfoot mrvicu nestrpljivo. – Naselje Kanal Vista, salon za masažu Kokomundo, i tako to. – Aha. Pa, to sam prespavao. – Da. Jesi, ali prije toga, kad ste se ti i Glen Charlock kobnom igrom sudbine napokon susreli< Kad se to otprilike dogodilo, u kojem točno času na vremenskoj crti zbivanja? – Kažem ti, kad sam ga prvi put vidio, čovjek je već bio mrtav. – Onda njegovi kolege. Koliko od njih si već poznavao? – Nije ti to moja ekipa, ne odgovara mi taj profil narkomana, previše Šarenih pilula, previše speeda. – Zadrta ste škvadra vi hašišari, nema šta. Da te nije možda uvrijedilo što naš Glen daje prednost barbituratima i amfetaminima? 27

– Pa da, baš sam ga mislio prijaviti Etičkom povjerenstvu za dostojanstvo narkomana. – No daaa, prijeđimo sada na tvoju bivšu djevojku Shastu Fay Hepworth, prema našim saznanjima blisku prijateljicu s Glenovim gazdom Mickeyjem Wolfmannom. Misliš li da su se Glen i Shasta... jelte... – Stisnuo je šaku i počeo migoljiti srednjim prstom druge ruke unutra i van, po Docovu mišljenju puno predugo. – Kako ti je bilo, ti još veneš za njom a ona se vucara s hrpom bitangi, k tomu stoke hitlerovske? – Daj još malo, Bigfoote, mislim da mi se diže. – Gadan mali majmun ovaj Digić, kako kaže moj idol Fatso Judson34. – Ako ste možda zaboravili, gospodine viši naredniče, vi i ja smo gotovo pa u istoj profesiji, samo što ja nemam dozvolu da pucam po ljudima kad mi god puhne i slično. Ali da sam ja na tvome mjestu, valjda bih se i ja tako ponašao, možda bih si sljedeće izvrijeđao milu mater. Što će reći, tvoju mater, jer onda bi ti bio ja... Jesam to dobro skontao? Tek negdje sredinom špice Docu su dali da nazove svog odvjetnika Sauncha Smilaxa. Sancho je, istinabog, radio kod nekog pomorskog fiškala u Marini, ured se zvao Hardy, Gridley i Chatfield, a na polju krivičnog prava bio je ponešto tanak. S Docom se upoznao slučajno, jedne večeri u samoposluživanju kod Food Gianta, na Av. Sepulveda. Sauncho je tada još bio mlad i zelen hašoman koji je tek naučio da je iz trave uputno izvaditi sjemenke i peteljke, i baš se spremao kupiti rešeto za brašno kad mu je sinulo da će ljudi na blagajni isti čas povezati za što njemu treba sito pa će pozvati policiju. Od nemale paranoje isti tren je stao kao na mjestu ukopan, a baš se tako slučilo da je Doc, gonjen podmuklim napadom ponoćne čokoladne krize, izletio iz odjeljka za grickalice i zabio se ravno u Saunchova kolica. Uslijed izravnog sudara probudili su se i stanoviti odvjetnički refleksi. – Ej, mogu ja tebi ubaciti ovo moje sito, ono, radi kamuflaže? – Ma može – rekao je Doc – ali ako te već hvata paranoja, ne bojiš se ove silne čokolade? – Ajoj. Pa... da onda ubacimo i malo, znaš, stvari koje neće biti sumnjive ... Dok su stigli do blagajne, uspjeli su u kolica utrpati još cijelu stotku dolara viška artikala, među kojima i šest kutija svakom kućanstvu nužne smjese za kolače, kanister avokado umaka i više džambo pakiranja tortilja čipsa, gajbu soka od 34 Fatso („Buco‛) Judson je lik iz knjige i filma Odavde do vječnosti (1953), zatvorski vodnik-mučitelj kojega je igrao Ernest Borgnine. „Gadnim malim digićkim majmunom‛ nazivao je u filmu Franka Sinatru. 28

kalifornijske medvjeđe kupine s etiketom trgovačke robne marke, sve što se zateklo u škrinji s ledenim desertima marke Sara Lee35, žarulje te prašak za veš za neopozivo dokidanje svake daljnje sumnje u vlastitu građansku ispravnost, a nakon naizgled višesatnog boravka na odjelu uvoznih delikatesa i cijeli asortiman vakumiranih japanskih krastavčića jer su im se učinili zgodni. U nekom času Sauncho je spomenuo da je po zanimanju odvjetnik. – Ideš! Ljudi mi stalno govore da mi treba „kriminalni odvjetnik‛, mislim, ništa osobno, ali, kužiš, ono... – Ja sam pomorski odvjetnik. Doc se malo zamislio. – Onda si ti... pomorac koji se bavi odvjetništvom? Ne, čekaj – ti si odvjetnik koji zastupa samo pomorce? Valjalo je cijelu tu stvar raščistiti, pa je Doc usput saznao i da je Sauncho netom diplomirao pravo na USC-u, te se, kao i mnogi drugi bivši studenti kojima je teško pao rastanak od starog društva i momačkih dana, nastanio uz obalu – i to na pljuckomet od Doca. – Možda da mi ostaviš vizitku – sjetio se Doc. – Nikad se ne zna. Brodske makljaže, naftne mrlje, za takve slučajeve. Saunchu pravno zastupstvo nikad službeno nije dodijeljeno, ali nakon što je od Doca počeo usred noći primati panične pozive, stao je otkrivati kako ga krasi rijedak dar da izađe na kraj s jamstvenim agentima i šalterskim službenicima u policijskim postajama diljem šireg gradskog područja, pa su jednoga dana obojica shvatili da je, stručnim rječnikom rečeno, i defakto i dejure postao Docov odvjetnik. Ovaj put Sauncho se javio pomalo usplahirenim glasom. – Doc! Jel ti upaljena telka? – Slušaj, Saunch, imam samo tri minute, ćopili su me u Comptonu, i to opet Bigfoot. – Dobro, a ja gledam crtiće, i totalno me izbezumio ovaj Pajo Patak, kužiš? – Sauncho inače u životu baš i nije imao s kime razgovarati, pa mu je Doc uvijek služio kao dežurna žrtva. – Imaš olovku, Saunch? Evo ti postupovni broj, pa pribilježi. – Doc je počeo čitati brojeve, pazeći da deklamira jako polako.

35 Američka prehrambena korporacija osnovana 1939., poznata po sladoledima i sloganu „Svi ne vole nešto, ali nema toga tko ne voli Saru Lee.‛ 29

– Kužiš, Pajo i Šiljo plove na splavu, potopio im se brod. I ono, plutaju već tjednima. A onda odjednom skužiš, kad je patak u krupnom planu, da mu rastu male čekinje! Ono, iz kljuna! Kužiš li ti koje su tu posrijedi implikacije? – Kad nađem malo vremena promislit ću, Saunch, ali ovaj čas mi dolazi Bigfoot, i već ga vidim da se iskesio, pa ako bi mi samo mogao ponoviti broj, jel, i... – Paju Patka uvijek doživljavamo na isti način, pretpostavka je da tako stalno izgleda u svom normalnom životu, kad ono – on svaki dan mora ići na brijanje kljuna. Ako mene pitaš, kriva je Pata. Kužiš, a to znači, na što li ga sve još tjera ta koka po pitanju lične higijene? Bigfoot je počeo kroza zube zviždukati neku kaubojsku pa se Doc skinuo s telefona, a optimizam mu tog časa nije bio na osobito visokoj razini. – E pa gdje smo ono stali – rekao je Bigfoot, a sve kao gledajući u neke bilješke. – Dok osumnjičeni – to si ti – navodno drijema svoju podnevnu ćorku, san od ključne važnosti za životni stil svakog hiplju, u blizini Naselja Kanal Vista u tijeku je svojevrsni incident. Dolazi, štoviše, i do uporabe vatrenog oružja. Prašina se sliježe, a mi pronalazimo građanina Glena Charlocka u beživotnom stanju. Još zanimljivije za PU losanđelesku, čovjeku kojega je Charlock trebao čuvati, Michaelu Z. Wolfmannu, više nema ni traga, što mjesnim redarstvenim snagama ostavlja manje od dvadeset i četiri sata prije nego što federalci cijelu stvar proglase za otmicu, upadnu nam na područje i usvinje sve po spisku. Ti, Sportello, mogao bi nam pomoći da spriječimo takav razvoj događaja ako bi bio ljubazan da nam otkriješ imena ostalih članova svoje sekte? To bi nama iz Krvnih delikata i ekstremnog nasilja silno koristilo, a ni tebi ne bi škodila bilo kakva olakotna okolnost kad se približi nezgodni datum i zakotrlja ona gnjavaža zvana suđenje? – Sekte, kažeš. – Ugledni L. A. Times opetovano me naziva renesansnim detektivom – rekao je Bigfoot skromno. – To znači da sam štošta, ali jedno nisam: glup. I sad ću isključivo iz dobrote svoga srčeka tu pretpostavku proširiti i na tebe. Pravo govoreći, nema toga tko bi bio tako glup da se u ovo upusti sam. A sve to onda upućuje na nekakvu mansonoidnu ujdurmu, slažeš li se? U ovakvom ugodnom razgovoru zadržali su se tek možda malo više od sat vremena, da bi Doc odjednom na svoje veliko iznenađenje na vratima ugledao Sauncha, koji se iz istih stopa okomio na Bigfoota. – Naredniče, znate da nemate ništa, dakle, ako ga mislite optužiti, da vas vidim odmah! Jer inače...

30

– Sauncho! – razgalamio se Doc. – Lijepo te molim da budeš kuš! Zar si zaboravio tko je ovo i kako je senzibilan? Bigfoote, ništa se ti ne brini za maloga, guta one serije o advokatima pa mu je udarilo u glavu. – Kad bolje razmislim – detektiv Bjornsen baš se bio zapiljio preda se namjerno ne trepćući opakim okicama, čime je obično htio sugovorniku iskazati srdačnost – možda bismo i mogli na sud, ali kakve smo sreće, dobili bismo porotu od devedeset i devet posto hipi hašomana, i još bi nam pride uvalili neku raskosanu herckandidatkinju da glumi zamjenika ŽDO-a koja bi ionako ukakala cijeli slučaj. – To da, osim ako biste dobili drugu lokaciju – mudrovao je Sauncho – možda okrug Orange, to bi možda bilo... – Saunch, daj me podsjeti, za kojega od nas dvojice ti ono radiš? – Nije baš da radim, Doc, za rad me mušterije plaćaju. – Ma mi njega tu držimo za njegovo vlastito dobro – objasnio je Bigfoot cijelu stvar. – Blisko je povezan s atentatom na viđenog građanina te mogućom otmicom, pa tko kaže da sada nije on na redu? Možda će se ispostaviti da je ovo jedan od onih kriminalaca kojima je baš srcu milo tamaniti hipijevce, makar, ako im je Sportello na odstrelnoj listi, ja sam tu možda u sukobu interesa. – Ma daaaj, Bigfoote, ti se to samo šališ... Šta bi ti da mene koknu? Koliko bi samo vremena i truda potrošio dok bi opet našao nekoga kome ćeš piti krv na slamčicu. – Ma kakav trud? Izađem iz zgrade, sjednem u voznu jedinicu, skrenem u bilo koji kvart, i dok si reko keks naletim na čitav čopor vas hipi prokletinja koji naprosto vape da ih čovjek ukeba, sve mušterija do mušterije. – Meni je neugodno – rekao je Sauncho. – Možda da vas dvojica nađete neko mjesto koje bi vam bolje odgovaralo od sobe za razgovore. Na TV-u su počinjale lokalne vijesti pa su svi izišli u društvenu prostoriju da pogledaju. Na ekranu se ukazalo Naselje Kanal Vista – mini-trgić je bio nekako otužno pust, osim što se po njemu u raznim smjerovima razmiljela sva sila policijskih prometala u dovoljnim količinama da se oformi oklopna divizija, pa su se poparkirali kako je tko stigao, popalili sve rotirke, murjaci su posjedali na branike i srkutali kavicu, a u krupnom planu bio je Bigfoot Bjornsen, frizure postojane u štruc svim mogućim Santa Anama36, sve zahvaljujući svemogućem superlaku Aqua36 Santa Ana je snažan vruć vjetar koji puše iz pustinjske unutrašnjosti prema obali Južne Kalifornije, često smatran odgovornim za periodičnu svadljivost i zlovolju Losanđelešana. Ovu kalifornijsku južinu (koja je zapravo sjevernjak) zovu još i vražjim vjetrom, a ime Santa Ana dobila je po kanjonu u okrugu Orange u kojemu najjače puše. 31

Netu37, i ovako tumačio: „... jamačno skupina civila, provodila pokaznu vježbu u protugerilskoj obuci. Možebitno su zaključili da je ovo gradilište, još zatvoreno za javnost i stanare, dovoljno pusto da im posluži kao uvjerljiv ambijent za, kako pretpostavljamo, posve nevin domoljubni angažman.‛ Japanskoamerička barbika s mikrofonom zarotirala se anfas u kameru i nadovezala: „No nažalost, kako to često biva, u ratne igrice umiješala se i prava municija, pa je u njima život izgubio bivši stanovnik jednog našeg zatvora, dok je ugledni građevinski poduzetnik Michael Wolfmann pod nerazjašnjenim okolnostima nestao. Policija je privela više osoba radi obavljanja obavijesnih razgovora.‛ Stanka za reklame. – Čekaj malo – rekao je detektiv Bjornsen, kao da se nečeg sjetio. – Upravo sam se nečeg sjetio. Sportello, mislim da ćeš ipak dobiti od mene nogom u guzicu i to odmah. – Doc se malo lecnuo, ali se onda sjetio da je to policijska špika za puštanje. Bigfoot je rezonirao ovako: pusti li Doca, tako će možda namamiti prave zlikovce. Plus, imat će opravdanje da i dalje Docu visi na vratu, za slučaj da mu je Doc nešto prešutio. – Dođi, Sportello, idemo malo u đir. – Ja ću tu malo gledati telku – rekao je Sauncho. – Zapamti, Doc, ovo je bilo otprilike petnaest minuta po odvjetničkoj tarifi. – Fala ti, Saunch. Staviš mi na račun? Bigfoot je zadužio blago do iz aviona uočljivi Plymouth kojemu je malo slovo E na registraciji diskretno upućivalo na pripadanje privilegiranoj skupini auta izuzetih od svih vrsta zakona i propisa, pa su poput rakete poletjeli kroz posljednje zaostale repove popodnevne špice do Holivudske autoceste, a zatim kroz klanac Cahuenga u Dolinu.38 – Šta sad ovo znači – upitao je Doc nakon kraće šutnje. – Činim ti uslugu pa te vozim na smjestilište da uzmeš vozilo. Pregledali smo ga najboljim alatkama kojima danas raspolaže suvremena forenzika, ali osim čikova kanabisa kojih je bilo toliko da bi prosječna četveročlana obitelj godinu dana bila pod šusom, mogu ti reči da si čist. Nije bilo krvi ni tragova udarca, ništa što bi nama koristilo. Moje čestitke.

37 Aqua-Net je legendarni lak za kosu odgovoran za frizure najvećih holivudskih zvijezda 50-ih i 60-ih. 38 Klanac Cahuenga je planinski prijevoj kroz istočni dio lanca Santa Monica u Hollywoodu, a povezuje losanđeleski bazen s dolinom San Fernando cestom Route 101 (Holivudskom autocestom). U 19. stoljeću bio je poprište dvije bitke između Meksikanaca i doseljenika. 32

Doc se u životu općenito vodio načelom da svemu treba pristupati benevolentno, ali kad je u pitanju bila njegova pila, u njemu bi uzavrela kalifornijska krv. – Čestitaj si babi, Bigfoote. – Sad sam te naljutio. – Za moj auto nitko neće reći da je krvolok, majku mu staru. – Pardonček, tvoj auto je... šta, pacifist vegetarijanac? Kad mu se leteći insekti zabuše u šajbu sa smrtnim ishodom, njega... duša boli? Gle, stari, našli smo ga praktički povrh leša starog Charlocka, u leru, i Bože sačuvaj da bismo nešto naprečac zaključili. Možda je htio nastradalom dati usta na usta. – Mislio sam da su ga upucali. – Samo ti budi sretan da je tvoj auto oslobođen sumnje, jer Benzidin ne laže. – To da... ali meni ipak malo djeluje na živce, tebi ne? – Onaj koji ima R ne39 – Bigfoot bi uvijek ovo popušio – e ali evo nama ubrzo Canoga Parka, samo što nije, pa ću ti nešto na brzinu pokazati. Kad su prošli rampu, Bigfoot se okrenuo polukružno pod ručnom bez žmigavca, vratio ispod autoceste i krenuo ubrdo, da bi ubrzo parkirao na usamljenom mjestašcu koje je bilo upravo idealna lokacija za scenarij opisa „Spriječen u pokušaju bijega uz uporabu vatrenog oružja‛. Docu su se već lagano tresle gaće, ali Bigfoot je, kako se čini, u planu imao jedino vrbovanje. Za godinu-dvije nitko ne zna što će biti, ali ovog časa Nixon je kapo od blagajne, i čovjek obasipa zelembaćima sve što imalo sliči na kriminalno redarstvo. Država isplaćuje svote veće od najvećeg broja koji možeš zamisliti, što je za većinu hipija onaj broj koliko unci stane u jednu kilu. – Trideset i pet koma... nešto... to svi znaju... Čekaj. Ti to hoćeš da glumimo Delinkvente na zadatku40 Bigfoote? Da ti ocinkam sve svoje mile i drage? Koliko se dugo znamo, i još me tako slabo poznaješ? – Iznenadio bi se koliko pripadnika tvoje hipijevske zajednice smatra da su naše isplate iz fonda operativnih troškova vrlo korisne. Pogotovo kada dođe kraj mjeseca. Doc se zamišljeno zagledao u Bigfoota. Luzerski zalisci, debilni brčići, frizura iz neke frizerske škole na pustoj prometnici u nedođiji koja nije ni primirisala

39 Benzidin je supstanca kojom su se nekada preliminarno testirali tragovi krvi (izbačen je iz uporabe zbog karcinogenosti). Benzedrin je vrsta amfetamina. 40 U TV seriji Mod Squad (1968-73) maloljetni delinkventi (k tomu hipiji) radili su za policiju kao doušnici. 33

trenutačne modne trendove. Kao da je ispao iz serije Adam-12,41 u kojoj se Bog i bogme epizodno i pojavio, jednom ili čak dvaput. Doc je u teoriji znao da, kad bi iz nekog razloga koji ovog časa uopće nije mogao pojmiti, poželio vidjeti Bigfoota u nekom drugom svjetlu, mimo reflektora, mimo službe – pa možda čak, tko bi ga znao, i u ulozi muža i oca, morao bi zažmiriti i potpuno zanemariti cijelu tu potpuno besprizornu pojavnost. – Jesi oženjen, Bigfoote? – Žalim, nisi moj tip. – Podigao je lijevu ruku na kojoj se sjajio prsten. – Ovo znaš šta je, ili to u zemlji hipilandiji ne postoji. – Aaa... imaš djece? – Nadam se da ovo nije neka tvoja suptilna hipi prijetnja. – Ma ne, samo... daj skuži, Bigfoote! Nije li to suludo, da imamo toliku natprirodnu moć da jedan drugom zagorčamo život, a niti ja znam šta o tebi, ni ti o meni! – Mudro zboriš, Sportello, nema šta. Sve je to puko buncanje dokonog drogeraša, naravno, no ti si, evo, upravo definirao samu srž borbe protiv kriminala! Bravo! Znao sam ja da si ti perspektivan momak. Onda? Što veliš? – Bez uvrede, ali ni da ti je novčanik zadnji na svijetu. – Ej! Probudi se! Tebi ovo možda izgleda kao kad Srećko, Glupko i ekipa skakuću po Diznilendu, ali moram te razočarati: ovo je java. Docovo lice trenutačno nije krasila kontekstu primjerena brada, ali na nogama je imao gumom podstavljene huarache apostolke42 iz, susjedne južne džamahirije koje su mogle proći kao biblijski artikl, pak se sada počeo pitati koliko li je još nevine braće i sestara ova sotona od detektiva Bjornsena dovukla na ovu uzvisinu, pred ovu impresivnu panoramu, galantno zamahnula rukom nad svjetlom okupanim gradom i ponudila im sva blaga ovoga svijeta. – Samo mi nemoj reći da ti ne bi dobro došlo. Poznato mi je geslo Napušene braće43 koje kaže da se može bez love ako ima trave, ali ne i obratno, a mi ti u svakom slučaju možemo ponuditi kompenzaciju u obliku robe uz koju se, da tako kažem, lakše diše. – Ma ne misliš valjda...

41 Policijska serija Adam-12 (1968-75) pratila je dvojicu kolega policajaca s ciljem da realno opiše jedan radni dan redarstvenika u Los Angelesu. 42 Hipiji su 1960-ih i 1970-ih naveliko nosili modernu verziju tradicionalnih pletenih meksičkih sandala huarache, s potplatima od automobilske gume. 43 Crtana serija Fabulous Furry Freak Brothers (1968) alternativni je strip (žanr underground comix) autora Gilberta Sheltona, a njegovim trima likovima glavna je preokupacija kako nabaviti marihuanu i ostale lake droge te izbjeći zaposlenje. 34

– Sportello. Odlijepi svoj mozgić od pretpotopnih vremena i tvrdokuhanih njuškala starog kova, jer je pred nama val budućnosti, Staklenik44 i sve što uz to ide. Sva ona silna skladišta korpore u središnjici odavno su se napunila, pa sada svaki mjesec naš Sektor za materijalne poslove unajmljuje dodatne prostore tko zna gdje u bespućima izvan gradske uprave. Tone i tone travuljine, sobe krcate od poda do stropa, prelijeva se kroz prozore, Acapulco Gold! Panama Red! Michoacan Icepack! Nepresušne kilice najfinije travice, plaćamo koliko tražiš, i to za najbanalnije informacije koje ionako već znamo. A što god ne popušiš – ako je to naime moguće – uvijek možeš prodat. – Sreća tvoja što ne vrbuješ za Sportski savez, Bigfoote. Tu bi tek ostao kruha gladan. Sutradan je Doc sjedio u svome uredu slušajući gramofon, ali je glavu zabio među zvučnike pa je malo falilo da prečuje sramežljivi cin-cin princes-telefona45 koji je nabavio na buvljaku u Culver Cityju. S druge strane bio je Tariq Khalil. – Nisam ja! – Sve u redu. – Ali nisam! – Nisu ni rekli da si ti, nego su čak prvo mislili da sam ja. Stari, žao mi je zbog Glena. Tariq je nato zamuknuo, i to toliko dugo da je Doc na kraju pomislio da je spustio slušalicu. – I meni će biti žao – rekao je konačno – čim nađem malo mira da mi sjedne. Sada mičem dupe odavde po hitnom postupku. Ako im je smetao Glen, onda sam i ja najebo, sad bi reko da sam najebo ko žuti, al kad ste svi tako uvredljivi oko tog rasnog pitanja. – A kako ću te ja onda... – Ajmo mi bolje ne kontaktiravat. Ovo nisu neki budalaši ko škvadra iz murije, s ovom rajom nema šale. A ti ako oćeš da ti baja da besplatan savjet... – Znam, oprez u prometu, kako Sidney Omarr46 kaže u novinama. Pa, i ja tebi, sinko. 44 Glass House je popularno ime staklene zgrade centra Parker u središtu Los Angelesa, u kojemu je od 1954-2009. bilo glavno sjedište Policijske uprave, zajedno s gradskim zatvorom. 45 Model telefona Princess lansirala je tvrtka Bell 1959. godine kao kompaktni telefon prepoznatljivog ovalnog oblika sa slušalicom koja prekriva brojčanik. Prvi modeli ovog telefončića nisu imali zvono, a kasnije je dodano tiho zvonce. Bio je namijenjen spavaonicama, te imao svijetleći brojčanik, a reklamirao se sloganom ‚Mala, slatka, i svijetli u mraku‛. 60-ih i 70-ih bio je model za dječje telefone. 35

– Hasta la vista, bijelko. Doc je smotao pljugicu i baš se spremao pripaliti kad je opet zazvonio telefon. Sad je pak zvao Bigfoot. – I tako ti mi pošaljemo nekog junaka s Akademije da čekira posljednje poznato prebivalište Shaste Fay Hepworth, onako rutinski, kad eto ti vraga. Ooo, jebemu sve. Samo to ne. – Uf, silno mi je žao, nisam te valjda uznemirio? Smiri živce, zasad samo znamo da je i ona isparila, baš kao i momak joj Mickey. Zar nije to zanimljivo? Misliš da tu ima neka tajna veza? Ono, možda da su zajedno zbrisali? – Bigfoote, možemo li se bar potruditi da sve prođe u profesionalnom tonu? Inače ćemo se početi vrijeđati, pa ću ti reći, štajaznam, da si zlobno malo govno, ili nešto slično? – Imaš pravo, ljute me federalci pa se istresam na tebi. – Ma je li se ti to, Bigfoote, meni ispričavaš? – Kome sam se ja ikad ispričao? – Paaa... – Ako ti kojim slučajem padne na pamet gdje bi oni – joj, pardon, ona – mogla biti, javit ćeš svome kolegi, jelda? Među stanovnicima priobalja i pridruženih kvartova odvajkada je vladala stanovita praznovjerica, slično kao surfersko vjerovanje da te čekaju super valovi ako zapališ dasku, a glasi ovako – uzmeš rizlu i napišeš na nju svoju najveću želju, onda u nju smotaš džoint od najbolje trave koju nađeš, popušiš do kraja i želja će ti se ispuniti. Navodno su neku ulogu imali i fokus i koncentracija, ali većina Docu poznatih travaša taj dio nije obadavala. Što se tiče želje, bila je jednostavna, samo da je Shasta Fay dobro. Što se tiče trave, Doc je imao neku havajsku robu koju je za nešto čuvao, ali ovaj čas se ni za milu majku nije mogao sjetiti za koju to svečanu prigodu. Pa je pripalio. Taman se spremao odložiti čvrljak u kvačicu kad je opet zazvonio telefon, a njemu se u glavi nešto zablesiralo pa je taj čas zaboravio kako se podiže slušalica. – Halo? – rekao je mlađi ženski glas nakon kraće šutnje. – Joj. Jesam li ja zaboravio prvi reći halo? Pardon. Da nije to... Ne, naravno da nije. 46 Sydney Omarr (1926-2003) bio je američki astrolog. Rođen je u židovskoj obitelji kao Sidney Kimmelman, ali je ime promijenio zbog numerologije, a prezime po uzoru na filmski lik. Savjetovao je bogate i slavne i pisao horoskope za mnoge novine, a najpoznatiju kolumnu imao je u Los Angeles Timesu. 36

– Dobila sam vaš broj od Ensenada Slima, iz one narkotrafike u Gordita Beachu? Zovem zbog muža. Poznavao se s vašom prijateljicom Shastom Fay Hepworth. Ma vidi vraga. – A vi ste... ? – Hope Harlingen. Pa me zanimalo kakvo vam je aktualno radno opterećenje. – Mislite... aha. – Tu se već potezala stručna terminologija. – Mogu doći, gdje se nalazite? Bila je to adresa na periferiji Torrancea, između Walterije i uzletišta, poluetažna kuća sa stablom američkog papra kraj prilaza, eukaliptusom u pozadini i pogledom na tisuće i tisuće komičnih japanskih limuziničica, prebačenih ovamo kao višak s glavnog stovarišta na Terminal Islandu47, pedantno pošlihtanih po beskrajnim asfaltnim plohama, odakle će biti odaslane put raznih autosalona diljem prostranstava američkog jugozapada. Sa svih strana iz bočnih ulica dopirali su zvukovi televizora i glazbenih linija. Zrak je treptao kroz zasađeno zelenilo. Na plavom nebu brujali su aviončići. U kuhinji je visio puzavi fikus u plastičnom loncu, na ringli se krčkala povrtna juha, a na dvorištu zujali kolibrići, kljunića zapiknutih u rascvale grozdove bugenvilije i kozje krvi. Doc je i inače patio od kronične nerazaznavice kalifornijskih plavuša, a sada je pred sobom ugledao gotovo 100-postotni ogledni primjerak – plava kosa, preplanuli ten, vitka građa, sve osim svjetski slavnog lažnog osmijeha, i to zahvaljujući pravom pravcatom gebisu, zbog kojega su se oni rijetki kojima se tu i tamo ipak osmjehnula morali zapitati kakva li je nevesela i zacijelo autentična životna priča zaslužna za ovakav neautentični modni dodatak. Kako Doc nije prestajao buljiti, pristojno mu je pojasnila: – Heroin. Isiše ti kalcij iz organizma kao vampir. Uzimaj ga i najkraće vrijeme, možeš se pozdraviti sa zubima. Od cvjetnog djeteta do propaliteta, cap, kao čarobni štapić. I računaj da si imao sreće. Jer ako ne prestaneš na vrijeme... Zna se. Ustala je i počela hodati tamo-amo. Nije to bilo melodrame radi, nego žena nije mogla sjediti na mjestu, što je Docu uvijek bilo drago vidjeti, jer je bilo više dinamike u dotoku informacija. Pred koji mjesec, pričala je Hope, njezin muž Coy Harlingen uzeo je preveliku dozu heroina.

47 Terminal Island je otok u Los Anđelesu, mostovima povezan s kopnom, na kojemu je do Drugog svjetskog rata živio velik broj Japanaca, no oni su nakon napada na Pearl Harbor protjerani. Na otoku su smješteni dokovi, industrijska postrojenja, terminali za kontejnere i rasuti teret, brodogradilišta, pomoćno uzletište mornaričke baze i kaznionica. 37

Unatoč svom ograničenom hašomanskom pamćenju, Doc se prisjetio tog imena, čak i nekog članka iz novina. Coy je svirao u Daskama, surferskom bendu koji se okupio još početkom šezdesetih, a sada su uživali reputaciju pionira električnog surfa, pa su odnedavno prešli i na podvrstu od milja prozvanu „surfodelija‛, a čiji su zaštitni znak bili disonantni gitarski štimovi, osebujne modalne ljestvice a la hijaz kar na tragu Dicka Dalea48, nerazumljivi urlici kao reference na daskaški šport, te radikalni zvučni efekti po kojima je surferski žanr oduvijek bio dobro poznat, urlatorske pjevačke dionice kao i feedback gitara i puhača. Rolling Stone je ovako komentirao: „Zbog novog albuma Dasaka i Jimi Hendrix će se opet zaželjeti malo surfa49.‛ Coyev doprinos u bendovoj, kako su je producenti Dasaka skromno nazvali, „Makahi zvuka među narodima50‛ bio je da kroz pisak tenor-saksofona, a katkad i alt mu pandana, otfućka tercu na melodiju koju je taj čas svirao, kao da puše u neki divovski zujavac, a onda bi se to sve skupa propuštalo kroz pickupove i pojačala s potpisom Barcus-Berry. Među njegovim uzorima, bar su tako tvrdili rock-kritičari koji su to primijetili, bili su Earl Bostic, Stan Getz, kao i legendarni njuorleanski studio tenor Lee Allen. – U kategoriji surf-saksa – objašnjavala je rezignirano Hope – Coy je važio za velikana, zato što se ponekad sjetio nešto izimprovizirati, a ne kao ono kad se drugi, pa čak i treći refren ponavljaju jedan za jedan? Doc je kimnuo vrpoljeći se. – Da se razumijemo, nije da ne volim surf, to su zvuci moga zavičaja, još čuvam sve one stare izraubane singlice, Chantayce, Smetlare, Konjske jezike51 ali dobro ste rekli, surf-saksofonisti zauvijek će imati na duši neke od najgorih ikad snimljenih blues stvari. – No, ja se nisam ni zaljubila u njegovu glazbu. – Žena je zvučala toliko hladnokrvno da je Doc brzinski kibicirao da vidi je li joj bar u oku koja suza zaiskrila, ali ova teta nije kanila odvrnuti potoke udovičke, ili bar ne još. Najprije je na redu bio povijesni pregled. – Coy i ja trebali smo se sresti kao u filmu, isprva je trebalo sve biti divno i krasno, i tek onda bismo sve profućkali, ali naš prvi susret dogodio se u poprilično degutantnim okolnostima, kod Oscara u San Ysidru...

48 Dick Dale (r. 1937), pravim imenom Richard Anthony Mansour, libanonsko-američki glazbenik žanra surf rock, prozvan kraljem surf gitare. U svojoj glazbi rabio je istočnjačke glazbene ljestvice, pa tako i arapsku maqam hijaz kar. 49 Jimi Hendrix u svojim pjesmama poziva na bojkot surf glazbe. 50 Makaha je među surferima poznat havajski lokalitet s enormno velikim valovima, prozvan „kolijevkom surfanja na velikim valovima‛. 51 The Chantays i Trashmen doista su bili surf bendovi iz Docova vremena, dok su Halibutsi osnovani kao surf revival bend tek osamdesetih. 38

– Au majku mu. – Doc je jednom-dvaput ušao – a milošću Božjom i izašao – iz zloglasnog Oscarovog lokala, odmah iza granice s Tijuanom, u kojem su zahodi noću i danju vrvjeli od narkića novopečenih i nedopečenih koji su upravo bili uspješno poslovali u Meksiku, pa su nabavljene artikle upakirali u gumene balončiće te progutali, a onda se vratili u milu domovinu da ih opet sretno ispovraćaju. – Upravo sam bila utrčala u WC kabinu, nisam ni gledala ima li koga, i već sam si gurnula prst u grlo, a tamo je sjedio Coy, zbog tipičnih tegoba gringo želuca u meksičkom loncu, i baš se spremao onako zdušno posrati. Oboje smo se olakšali istodobno, rigalo se i kakalo sve u šesnaest, ja s glavom njemu u krilu, a da sve bude još kompliciranije, još mu se i digao. – Što reći. – Već prije San Diega zajedno smo se fiksali u prikolici nečijeg kombija, i nije prošlo ni dva tjedna i već smo bili u braku, a sve zbog krajnje zanimljive teorije da dvoje troši droge koliko i jedno. Nismo se ni okrenuli i rodila se Amethyst, a ubrzo smo je pretvorili u ovo. Pružila je Docu nekoliko polaroida sa slikama djeteta. Dijete je izgledalo užasno, natečeno, zajapureno, tupo. Kako nije bilo nikakvih naznaka o njegovu sadašnjem stanju, osjetio je kako ga prožimaju oštri žmarci tjeskobe. – Svi oko nas ljubazno su nam ukazivali na činjenicu da mala kroz moje mlijeko dobiva heroin, ali otkud nam pare za dječju hranu? Moji roditelji gledali su kako postajemo robovi opake navike, ali Coy i ja vidjeli smo samo slobodu – slobodu od beskrajnog malograđanskog kruga odluka koje uopće nisu odluke – za razliku od života punog gnjavaže, naš jedini problem bio je jedno jedino jednostavno pitanje nabavke slijedeće doze. A po čemu je uopće to što se mi fiksamo drukčije od naših staraca i njihovih večernjih koktela? Tako smo rezonirali. – – I čemu tolika drama? Heroin u Kaliforniji? Moš mislit. Toliko ga se omekšavalo da je na svakom paketu komotno moglo pisati Meka. Bili smo blaženi i grogirani kao i svaki drugi alkos, uskakali kroz prozore spavaćih soba kikoćući se ko blesavi, obilazili pristojne kvartove i nasumce birali neobične kuće, zamolili bismo da nas puste na zahod a onda bismo ušli i nafiksali se. To, naravno, više nije moguće, Charlie Manson i ekipa uspjeli su to svima kolektivno ujebati. Nestala je ta neka nevinost, zbog koje nikad nisi mogao do kraja zamrziti obične ljude, ta njihova povremena zbiljska spremnost da ti pomognu. E pa piši propalo. Još jedna lijepa zapadnokalifornijska tradicija ode u klonju, skupa s robom od tri posto. – No da... A to što se dogodilo vašem mužu...

39

– To nije bio kalifornijski hors, u to se kladim. Coy se ne bi tako zaigrao, ne bi uzeo tu količinu bez provjere. Netko mu je sigurno podmetnuo paket, s namjerom da mu dođe glave. – Tko mu je bio dobavljač? – El Drano, iz Venicea. Zapravo se zove Leonard, ali paše mu premetaljka52 jer mu je narav mila kao masna soda, a tako djeluje i na financije i emocije svojih bližnjih. Coy ga je poznavao odavno. Kleo se u milu majku da je heroin bio domaći, sve kao i inače, ali dileru se živo fućka. Predoziranja su dobra za biznis, sad će mu narkići kampirati pred vratima, jer paj amo: ako je nekoga dokusurilo, onda mora da je stvarno dobar šit, a oni će biti ekstra pažljivi i smanjit će dozu. Doc je odjednom primijetio neko mladunče, netom prohodalo, koje se po svemu sudeći probudilo iz popodnevne dremke, kako se drži za dovratnik i ozareno gleda u njih široko se smiješeći i pokazujući prve zubiće. – Bokić – rekao je Doc. – Ti si curka Amethyst, jelda? – Aha – odgovorila mu je Amethyst, kao da hoće reći: a koji si mi ti faktor? Ovako vrckasta i spremna za akciju više nije sličila narkomanskom potomčetu s fotografija. Mračnoj sudbini koja ju je vrebala strpljenje očito nije bilo jača strana, pa je digla sidro i ustremila se na iduću žrtvu. – Baš mi je drago što sam te upoznao – rekao je Doc. – Baš fino. – Baš fino – potvrdila je ona. – Mama? Ja bi sokića. – Znaš gdje je, slatkoguzo. – Amethyst je prpošno kimnula i odmarširala ravno na hladnjak. – Mogu te nešto pitati, Doc? – Samo nemoj koji je glavni grad Južne Dakote. – Ta zajednička prijateljica koju imate ti i Coy. Mislim, koju ste imali. Je li ti to, znaš, nekakva bivša, ili ste samo hodali, ili... ? Je li Doc o ovoj temi mogao razgovarati i sa kim tko nije napušen, ljubomoran ili pandurske profesije? Amethyst je u hladnjaku pronašla pripremljenu čašu soka pa se uspentrala na kauč kraj njega, udobno se smjestivši kao da čeka da joj ovaj striček ispriča priču. Hope je natočila još kave. Sobu je odjednom preplavio silan val dobrote. Doc u ovom poslu nije naučio bogznašto, ali naučio je da se dobrota bez računice nudi samo u najrjeđim slučajevima, a onda kada do toga dođe, čovjek si svejedno ne može priuštiti da ju objeručke primi, jer isti taj čovjek, bar ako se zove Doc, ne bi mogao odoljeti a da je ne zloupotrijebi, što bi dakle bilo neminovno. Zato 52 El Drano je premetaljka od Leonard, a Drano je i marka sredstva za odčepljivanje odvoda čiji je glavni sastojak natrij-hidroksid (kaustična ili masna soda). Navodno se rabio i za „omekšavanje‛ heroina jer je bijele boje. 40

je rekao samo: – Pa, recimo da mi je u neku ruku bivša, ali sada mi je i mušterija. Prihvatio sam se tog posla, ali previše sam oklijevao, tako da je osoba s kojom se spetljala, građevinski mafiozo i šta ti ja znam šta sve još, upala u neke gadne probleme, a da sam se ja angažirao na vrijeme... – Kažem ti ovo kao čovjek koji je i sam tražio izlaz na krivim putevima – mudro mu je savjetovala Hope – ne možeš unedogled tumarati uličicama koji ne vode ni u što osim u kajanje. Na kraju moraš izaći iz tog labirinta i opet ubaciti u punu brzinu. – Ma problem je što je sad i Shasta nestala. A ako je ona u nekoj nevolji... Amethyst je shvatila da ovo neće biti zabava po njezinu ukusu, pa se skotrljala s kauča, prijekorno pogledala Doca sveudilj srčući sokić i otišla u drugu sobu pred TV. Ubrzo se odande začuo dramatični sopran Super Miša. – Ako si zauzet tim drugim slučajem – rekla je Hope – ako moraš raditi na njemu ili nečem drugom, razumijem. Ali zapravo sam te zvala – i Docu je najednom sinulo u čemu je stvar, i to pola sekunde prije nego što je izrečena – jer mislim da Coy zapravo nije mrtav. Doc je kimnuo, više sebi samom nego svojoj sugovornici. Kao što je govorila Sortilege, teška su vremena, astrološki gledano, za narkouživaoce – osobito one srednjoškolske dobi, koji su se uglavnom izrodili s kvadratom, što će reći najnesretnijim zamislivim aspektom, između Neptuna, planeta hašišara, i Urana, planeta neslanih šaljivaca. Doc je već imao prilike vidjeti slučajeve kad je ožalošćena čeljad odbijala povjerovati da su ljudi koje su voljeli, ili su možda samo s njima išli u razred, zaista pokojni. Pa su smišljali najnevjerojatnije moguće priče kako bi sebi dokazali da to nije istina. Npr., naletjela neka prabivša-bivša, pa su golupčići zajedno uhvatili maglu. U šok-sobi su ih zamijenili s drugim pacijentom, kao što se u porodilištu ispremiješaju sitna čeda, pa još tavore na intenzivnoj pod tko zna čijim imenom. To je svakako bila posebna vrsta nesuvislog samozavaravanja, i Doc je, sigurna stvar, vidio dovoljno da takve slučajeve odmah prepozna. Ovo što je Hope njemu tumačila – to nije bilo to. – Jesi li identificirala tijelo? – Mislio je da je pristojno postaviti to pitanje. – Nisam. To je bila prva sumnjiva stvar. Rekli su mi da je to već obavio netko iz benda. – Mislim da to može isključivo najbliži srodnik. Tko te je zvao? Imala je dnevnik iz tog perioda, i srećom je taj podatak zapisala. – – Narednik Dubonnet. 41

– Pa da, Pat Dubonnet, surađivali smo na nekoliko operacija. – Reklo bi se da ti je stao na žulj. – Na žulj i još štošta. – Skeptično ga je odmjerila. – Ma da, bio sam u nekoj hipi fazi. Kad sam brljao, nisu me ulovili, a kad bi me ćopili nisam bio kriv, jer su obično tražili čovjeka genijalno nesvakidašnjeg ličnog opisa: muškarac, bijelac, duga kosa, brada, odjeća šarena, noge bose, itd. – Eto, tako su i meni preko telefona pročitali za Coya. Mogao je bili bilo tko. – Skoknut ću do Pata. Možda nešto zna. – I još se jedna stvar dogodila. Pokazat ću ti. – Izvadila je stari bankovni izvadak datiran nedugo nakon Coyeva navodnog nesretnog slučaja s prevelikom dozom, sa svog računa u mjesnoj podružnici Američke narodne banke, i pokazala mu polog. – Zanimljiva svota. – Nazvala sam, pa sam otišla tamo na razgovor s potpredsjednicima, i svi su mi tvrdili da je to točno. „Možda ste izgubili potvrdu, ili ste krivo izračunali.‛ Inače ne bih gledala poklonu u zube, znaš već, ali ovo je bilo malo kao u zoni sumraka. Svi su mi izgovarali točno identične rečenice, ponavljali kao papige, hoću reći, kakvo crno samozavaravanje?! – Misliš da je to imalo neke veze s Coyem? – Osvanulo je odmah nakon što je... nestao. Palo mi je na pamet, da nije to nečija bolesna predodžba isplate? Glazbena unija, neko osiguranje za koje nisam znala. Hoću reći, takve stvari ne bi trebale biti anonimne, zar ne. A ja pred sobom imam neku mutavu svotu na mjesečnom izvatku koja mi ništa ne govori, a u banci mi kao objašnjenje serviraju potpuno suludu priču. Doc je zapisao datum pologa na kutiji šibica i upitao: – Imaš možda neku Coyevu sliku koja ti trenutačno nije o glavu? Pitanje se pokazalo bespredmetnim. Izvadila je kartonsku kutiju punu snimki – Coy kako spava, Coy s malom, Coy grije heroin, Coy povezuje venu, Coy se fiksa, Coy sjedi u hladovini i glumi da ga plaši velika Chevroletova 7,4-litarska V-osmica, Coy i Hope vani na plaži, sjede u piceriji i igraju povuci-potegni sa zadnjim komadom pizze, šetaju Holivudskim bulevarom a na ulici se pale svjetla. – Evo pa biraj. Vjerojatno sam odavno sve to trebala pobacati. Presijeci i kreni dalje, kvragu, glavno da uvijek drugima znam držati prodike. Ali Ammie ih voli, voli kad ih zajedno gledamo, o svakoj joj nešto kažem, a i u redu je da ima neku uspomenu kad bude starija. Što ti kažeš? 42

– Ja? – Doc je baš razmišljao o tome kako polaroidi nemaju negative i stoga im je vijek trajanja ograničen. A primijetio je da su ovi već pomalo počeli mijenjati boju i blijedjeti, Ma nego što, i ja katkad mislim kako bih rado imao sliku svake proživljene minutice. Ono, unajmiti neki skladišni prostor za čuvanje. Pogledala ga je pogledom dostojnim socijalne radnice. – Pa, to...to je već možda malo... Jesi li možda u vezi s kakvom stručnom psihološkom osobom? – Pa, cura je više kao zamjenica državnog tužitelja, tako nešto. – Ne, mislila sam... – Uzela je pregršt slika i pokušala ih složiti u neki smisleni niz, dobitnu ruku svoje kratke partije remija s Coyem. – Čak i ako ne znaš zašto si u toj priči – polagano je izgovorila nakon kraće šutnje – katkad se ponašaj kao da znaš. Njoj će biti drago, a čak će i tebi dobro doći. Doc je kimnuo i uzeo prvu po redu fotografiju, sliku Coya kako drži saksofon, možda s neke gaže, rasvjeta jeftina, laktovi izvan kadra, svi raskošuljeni, gitarski vratovi strše s rubova. – Mogu uzeti ovu? Hope je rekla da može, i ne pogledavši. Amethyst je utrčala kao na mlazni pogon. – Ide mali miš – otpjevala im je – pa da spasi svijet! Kasnije toga popodneva Doc se doklancao do Drvinja da obiđe teticu Reet, ali je ondje zatekao bratića Scotta Oofa kako u garaži praši s bendom. Scott je prije svirao s nekim domaćim dečkima zvučnog imena Corvairci, ali se pola benda odjednom odlučilo iseliti na sjever, kako je već tih godina masovno bilo u modi, što u Humboldt, što u Vineland, što u Del Norte.53 Scott je za mamutovce mario otprilike koliko i za Marsovce, pa je s bubnjarom Elfmontom odlučio ostati na obali, i ubrzo su se dali u turneju po raznim srednjim školama, gdje su na oglasnim pločama lijepili oglase sve dok nisu okupili ovaj novi bend, te ga nazvali Pivo. Pivo je uglavnom sviralo obrade, a od nastupa u kvartovskim birtijama iz mjeseca u mjesec nakupilo bi im se gotovo pa za cijelu stanarinu. Ovoga časa su uvježbavali – konkretno su danas pokušavali bar ispravno odsvirati – uvodnu špicu kaubojske serije Vela dolina54, koja je odnedavno krenula u reprizu. U garaži su po svim policama bile naslagane teglice pune rumenih svinjskih 53 Scott Oof, Elfmont i njihov band The Corvairs pojavljuju se i u Pynchonovu romanu Vineland. Postojalo je i više pravih bendova istog imena, a Corvair je inače model Chevroletovog automobila. Vineland je izmišljena, a Humboldt i Del Norte stvarne pokrajine u Sjevernoj Kaliforniji. 54 U seriji The Big Valley (1965-69) Barbara Stanwyck glumila je udovicu koja nakon muževa ubojstva sama vodi ranč u Kaliforniji. Uvodna melodija serije nikad nije imala riječi. 43

kožurica, prokušanog mamca na koji bi se provjereno upecali apatični tovljeni grgeči po koje je tetica Reet sporadično hodočastila u Meksiko, te se obavezno vraćala s prtljažnikom punim najproždrljivijih primjeraka. Doc se ne bi mogao zakleti, ali u onoj tmuši uvijek mu se činilo da taj vrag u teglicama paluca. Frontmen Piva Huey baš je pjevao, a pratili su ga ritam gitara i bas: Ta... vela... dolina! [Gitarski rif] Ta VELA dolina! [Isti gitarski rif] kako Veee... lika, je baš, vidit moraš... Jaši noć, cijelu, U zo-ru, bijelu, ćeš doć! Vela dolina! Da! I idemo sad – Vela dolina! Nemaš gdje zabavit se – u Veloj dolini! Velika je, sigurno je, Jer zove se... Vela dooo-lina! – To mi je, ono, kao, rodna gruda – objasnio je Scott. – Mama mrzi San Joaquin, ali ja, čovječe, kad god odem, kad imamo gažu u Kiwanisu55 u Chowchilli ili već nešto, spopadne me neki osjećaj, čudno, kao da sam tu nekad živio... – Pa nije da nisi – primijetio je Doc. – Ma ne, nego, ono, u nekom drugom životu. Kao kulturan gost, Doc je ponio pun džep već smotane panamke, pa je ubrzo cijela ekipa počela glavinjati naokolo, pijuckajući limenke kupovnog soka i grickajući domaće kekse od kikiriki-maslaca. – Šuška li se u rokerskim krugovima – zanimalo je Doca – išta o surf saksofonistu Coyu Harlingenu koji je svirao s Daskama? 55 Kiwanis je organizacija za pomoć lokalnim zajednicama i osobito djeci, a osnovali su je volonteri 1915. u Indiannapolisu. 44

– Predozirka, jel? – rekao je basist Lefty. – Tako su rekli – rekao je Scott – ali ima i neka čudna priča da je frajer preživio? Da su ga oživili u šok-sobi negdje na Beverly Hillsu, ali to se zataškalo, neki kažu kako mu je plaćeno da i dalje glumi mrtvaca, pa čovjek sada hoda među nama samo zakamufliran, ono, s drukčijom frizurom i to... – Zašto bi netko išao u sve te komplikacije? – pitao je Doc. – Pa da – rekao je Lefty. – Nije da je to neki ludo seksi kit pjevač pa da ga svaka treba hoće pofaćkati, ni neki zakon gitarist koji tako rastura da poslije njega više ništa neće biti isto, to je obični saksofonac iz surf benda, ima ih ko blata. – Toliko o Coyu. Što se tiče Dasaka, oni su navodno u zadnje vrijeme mlatili lovu ko mutavi, a stanovali su svi zajedno u nekoj kući u kanjonu Topanga, u paketu s uobičajenim privjescima – grupi-djevojkama, menadžerima, ženinim rođacima, putnicima poklonicima koji su hodočastili dovoljno dugo i uporno da ih se primi pod krov i proglasi za ukućane. Među njima je po priči bio i uskrsli Coy Harlingen, iako nitko u kući nije prepoznao nikoga nalik na njega. Možda se nekima i učinilo da jesu, ali sve je bilo mutno, možda od travlje omaglice. Malo poslije Doc je baš ulazio u auto, kadli je tetica Reet osvanula iz bungalova glavom kroz uredski prozor i zagraktala. – I baš si morao ići do Mickeya Wolfmanna. Ko prstom u pekmez. A što sam ja govorila, pametnjakoviću. Jesam li ti dobro rekla? – Meni isparilo.

45

T R E ĆE

Policijski djelatnik koji je javio Hope Harlingen da joj se muž predozirao, Pat Dubonnet, trenutačno je bio glavna marka u postaji Gordita Beach. Ustanovivši da iza uha ima svinutu Koolicu, Doc ju je natenane pripalio da razmotri situaciju. Pat i Bigfoot pojavili su se u redarstvenim redovima otprilike u isto vrijeme, i obojica su karijeru počeli u Južnom zaljevu56, praktički na Docovu vlastitom plažnom teritoriju, još tamo dok su se naveliko makljali daskaši i dizelaši57. Pat je ostao, dočim je Bigfoot brzo izašao na dobar glas sa svojega pendrečno potpomognutog redarstvenog postupanja, štoviše toliko dobar da su dečki u središnjici logično zaključili kako je mali pravi izbor za napredovanje, pa su ga odmah i povukli. Doc je već pojeo dovoljno žganaca da bi se stigao nagledati gomile sličnih njuški u dolasku i odlasku, pa je primijetio da se uvijek i iza svakoga nataloži i pomalo povijesti. A znao je i da Pat Bigfoota već godinama manje-više ne može smisliti. – Pa da ja malo skoknem – odlučio je – do Centralnog komiteta za hipifobiju. Dvaput je promašio PP Gordita, da bi je tek onda prepoznao. Uz izdašnu injekciju sredstava iz federalne protunarko kampanje cijenjena ustanova je doživjela radikalnu preobrazbu, pak se iz prijavnice pokraj lukobrana s rešoom na spiralu i loncem instant kave prometnula u velebni murjački eldorado s espresso aparatima reda veličine manje lokomotive, mini-zatvorom u krugu postaje, voznim parkom koji je brojio svu silu primjeraka oklopne mehanizacije koja bi inače već bila u Vijetnamu, i menzom sa stalnom postavom slastičara koji su dežurali u tri smjene.

56 South Bay je jedna od regija Losanđeleskog okruga, poluotok na jugozapadu, a sadrži između ostaloga naselja Manhattan Beach, Hermosa Beach, Torrance, Palos Verdes, San Pedro, Inglewood, Lawndale itd. 57 Dvije suparničke skupine koje su se sukobljavale po socijalnoj, svjetonazorskoj i etničkoj osnovi. Surferi su uglavnom bili mladi bogatiji bijelci, a „lowrideri‛ radnici hispano porijekla – ime su dobili po „nabrijanim‛, modificiranim autima spuštenog ovjesa koje su vozili i često njima organizirali cestovne utrke. 46

Nakon što se uspješno probio kroz buljuk pripravnika koji su kokodakali kao navijeni pijuckajući po patuljastim palmama, tradeskancijama i difenbahijama, Doc je pronašao Pata Dubonneta u pripadajućem uredu, pa je iz svoje obramnice na duge rese isukao tridesetak centimetara dugačak nepoznati predmet umotan u staniol. – Izvoliš, Pate, specijalno za tebe. – Doc još nije ni trepnuo, a detektiv je već zgrabio, razmotao i uspio proždrijeti najmanje pola sadržaja, naime podugačku kobasu u žemički, uz koju su također, uzgred budi rečeno, bili priloženi doslovce svi prilozi. – Spas u pravi čas. Čudo Božje da uopće imam teka. A tko je tebe pustio? – Rekao sam da sam došao prijaviti dilera. Na to uvijek nasjednu, valjda su još mladi i naivni. – Naivni nisu, jer zbrišu odavde čim im se pruži prilika. – Iako je Doc pozorno nadgledao tijek konzumacije, ostatak hot doga uspio je na volšeban način ispariti. – Gledaj ti ovu rupetinu. Beskrajno ljeto, serem se na sve to58. Svi ostali avansiraju, ali pogodi koji će grešnik za vijeke vjekova trunuti ovdje u Gorditi i rješavati kokošarske predmete, privoditi mlađariju koja ispod mosta dila mamine sedative, a trebao bih biti u Zapadnoj ili Holivudskoj diviziji59, u najmanju ruku. – Što je neprijeporno za svakog poštenog policajca centar univerzuma – otkimao je Doc s razumijevanjem – ali što ćeš kad ne možemo svi biti kao Bigfoot Bjornsen... Ups ovaj htjedoh reći tko uopće želi biti kao on? – i samo se nadao da nije pretjerao, s obzirom na Patovo duševno zdravlje, koje je i u najboljim trenucima bilo dosta delikatno. – Kako sada stvari stoje – odgovorit će Pat čemerno, a donja mu se usnica vidno tresucka – pristao bih se zamijeniti čak i s njim, da, trampio bih sve što imam za ono što Carol skriva iza vrata da se tako izrazim, čak i ako se pokaže da je to lažnjak60. U Bigfootovoj kategoriji, to sigurno ne bi bila loša pogodba. – Čudno, Pate, jer koliko čujem, on se ovih dana koprca. Ali ti to sigurno znaš i bolje od mene. Pat se namrgodio i pogledao ga ispod oka. – Užasno si znatiželjan danas, Sportello. Primijetio bih i ranije da me toliko ne muči karijerna problematika, što je tebi sasvim sigurno špansko selo. Bigfoot te opet tlači? Nazovi vrući telefon Unutarnje kontrole, besplatan je – 0800-PRODANA DUŠA.

58 The Endless Summer je slavni dokumentarac iz 1966. koji slavi surferski život. 59 Policijska uprava losanđeleska (LAPD) sadrži dvadesetak policijskih postaja, koje se nazivaju divizije. 60 U popularnom američkom kvizu Dogovor je pao (Let’s Make a Deal, od 1963. pa sve do danas) asistentica Carol je odabranim članovima publike nudila nagrade skrivene iza vrata, koje su mogli na neviđeno zamijeniti za druge, vrednije ili pak posve bezvrijedne, tzv. „lažnjake‛. 47

– Shvatite, naredniče, ne bih ja nikad nikoga išao prijaviti, ali kakav očajnički potez, čovječe, ne možeš iscijediti vodu iz suhe drenovine, čak i onaj mortus pijan žicar na Holivudskom bulevaru već je naučio da mu od mene nema vajde, ali ne i naš Bigfoot, a, ne. Jasno se vidjelo da se u Patovoj glavi vodi ljuti boj, i to između dva stožerna refleksa ovlaštene službene osobe – zavist na karijeru bližnjeg policajca kontra mržnje prema svemu što smrdi na hipi. Zavist je ipak odnijela prevagu. – Nije ti valjda ponudio konkretnu cifru? – Nabrajao mi je neke troškove – počeo je Doc nabadati naslijepo, i odmah uočio da su se Patove uši naćulile na njegovu stranu. – Osobni troškovi, materijalni troškovi. Rekao sam mu da sam bio pod dojmom kako on ipak ima bolje veze. Pa je počeo filozofirati. „Ljudi su zaboravni‛, tako se izrazio. „Što god da si im u životu pomogao, kad ti njih trebaš, nigdje ih nema.‛ Pat je počeo mahati glavom. – A on je, eto, toliko riskirao... To nek nam svima bude pouka. S kakvom se prokletom nezahvalnom bagrom čovjek sreće u tom biznisu, je li? – Nabacio je izraz po uzoru na Arta Fleminga61, kao da se od Doca sada očekuje da pogodi koji bi to točno bio biznis. Našto je Doc ispucao klasični zblenuti hipi pogled koji sam po sebi može imati dvjesto značenja, a na duže staze bez greške izbacuje iz takta svakog čestitog uniformiranog građanina, pa je u njemu ustrajao sve dok Pat nije oborio oči, mumljajući: – Aha. Da, kužim te. Sve OK. Jasna stvar – dodao je nakon kraćeg gruntanja – ipak dobiva tantijeme. Doc više nije imao blagog pojma o čemu se tu razgovara. – Baš sam htio pogledati te noćne reprize – izvalio je pa kud puklo – ali iz nekog razloga uvijek kljoknem prije nego što se pojavi Bigfoot. – E pa naš gospon slavno TV lice isposlovao si je još jedan slučaj stoljeća, jer je netko ucmekao Wolfmannovog gorilu... Neka fino drugima kanjona Benedict62 i Sharonice Tatice i te fukare, za uvaženog kolegu inspektora ovo bi moglo biti nepresušno vrelo kešovine. – Misliš... – Nema šanse da od toga ne bude TV film, kako god okreneš. Bigfoot bi mogao završiti na špici kao scenarist i producent, možda će ga čak i zapasti da glumi sebe,

61 Art Fleming je bio voditelj kviza Jeopardy. 62 U kanjonu Benedict u ulici Cielo Drive nalazila se kuća gdje je Mansonova banda počinila ubojstvo Sharon Tate i njezinih gostiju. 48

marva debela, ali ups, kosi mi se s jedanaestom zapovijedi63, ergo zanemari što sam rekao. – A što tek ako nađe Mickeyja? Onda će biti općenarodni junak. – Da, ako. Ali šta ako je previše emotivno vezan za taj slučaj? U jednom času to ti sjebe logiku pa ne razmišljaš trijezno, kao kad doktor ne smije operirati nikoga iz svoje familije? – Ma nemoj, toliko si je dobar s Mickeyjem? – Prst i nokat, kažu kuloari. Ma nešto mi pade na pamet. Misliš da je i Bigfoot Židov? – Nije li ono bio Šved. – To ti nema veze – odmah je reterirao Pat. – Ima i švedskih Židova. – Znam da ima švedskih gumenih ribica. – Čime je, naravski, samo htio biti od pomoći.

63 Tijekom Reaganove kampanje za guvernera Kalifornije 1966. skovana je tzv. „jedanaesta zapovijed‛, koja je glasila: Ne izreci nikakve ružne stvari o republikancu, bližnjemu svome. 49

ČE T V R T O

Ima dana kad je ulazak motornim vozilom u Santa Monicu iskustvo u jednakoj mjeri halucinatorno kao uživanje lakih droga, samo bez cijele gnjavaže oko preuzimanja, a onda i uzimanja odabrane opojne supstance, no opet, isto tako, ima dana kad je bolje zveknuti bilo koji opijat nego naći se na prometnici koja vodi u Santa Monicu. Danas, nakon varljivo sunčane i ni po čemu uzbudljive vožnjice kroz kompleks Kompanije Hughes – svojevrsni miš-maš potencijalnih sveameričkih ratnih zona, sa svim zamislivim vrstama terena, od brdskog i pustinjskog pa sve do močvarnog i džunglarnog itd., a prema vjerovanjima paranoičnog domicilnog življa namontiranih na toj lokaciji isključivo za potrebe preciznog ugađanja bojovnih radarskih sustava – pa kraj Westchestera i marine u Venice, Doc je pristigao do pred sam ulaz na područje gradske oblasti Santa Monica, gdje ga je dočekala najnovija prilika za upražnjavanje mentalne gimnastike. Odjednom se obreo na nekom planetu u kojem vjetar može puhati iz dva smjera, pa tako npr. u isti mah s oceana nanositi maglu, a iz pustinje pijesak, momentalno primoravajući svakog manje pozornog vozača da prebaci u nižu brzinu čim zađe u taj nadasve negostoljubivi habitat, u kojemu je dnevno svjetlo blijedilo, vidik pucao najdalje do preko ceste, a sve boje, pa i one na semaforu, radikalno zabrazdile na suprotnu stanu spektra. I tako je Doc, kao po jajima, motoriziran milio kroz divlji istok po Olimpijskom bulevaru, i to sav na iglama jer bi ga svako malo iz mraka zaskočio kakav gradski autobus, ili pak pješaštvo u modificiranim stanjima svijesti. Lica su izranjala iz kmice izoštrena do one britkoće koja obično resi samo paligume na autodromu, izdignutih oguznica, bar u nekim slučajevima, sva u u poprilično drastičnim nijansama, a često im je trebalo i malo dulje da se evakuiraju s područja šoferšajbe. Autoradio mu i nije bio od neke pomoći, jer je hvatao isključivo KQAS, a ovoga trena baš je svirao neki

50

stari singl grupe Balavi Floyd Womack64 o kojemu Doc nikad nije bio načisto što misliti, naime s jedne strane nije ga htio primati osobno samo zato što je i sam svojedobno uvrebao pokojeg neplatišu, a opet, kad se prisjeti svih nepravdi i kajanja... Zapljenar dolazi, Hop! Evo ga kroz Pro-zor! Već Šapu meće na sve baš – Visi i moj mauntin bajk! Kuka kvači zadnji kraj! Zbogom, avaj i pa-pa Ode moja linija! Aj-aja-jaj, Zapljenar tajSretan nikad biti Ne-će, Dok me ne rastavi Od sve moje sreće... Jer sve je to na zajam, Samo trajni najam, I pazi! Zapljenar već za petama ti gazi! Kao friški diplomac više škole Ondas Nudosas65, Doc (tada svima poznat samo kao Larry) Sportello našao se u situaciji da je malo okasnio s ratama autokredita. Agencija koja ga je privela, Servis za potrage i nagodbe „Šćap‛, dopustila mu je da odradi dugovanje u naturi i zaposlila ga kao pripravnika za utjerivanje dužnika. Isprva mu je bilo previše neugodno da pita kojim su se dobrom tako smilovali, a onda je već zaglibio do grla.

64 Grupa je izmišljena, a Floyd Womack (rođen 1978., a radnja knjige odvija se 1970.) je igrač američkog nogometa, zvučnog nadimka Svinjski krmenadl. 65 Ime nepostojećeg veleučilišta je španjolski prijevod izraza gnarly waves (čupavi valovi), kako surferi nazivaju za surf pogodne, ali pomalo zahtjevne morske formacije. 51

– Ovo je baš guba – izletjelo mu je jednom, nakon otprilike tjedan dana radnog staža, dok je s Fritzom Drybeamom bio parkiran negdje Bogu iza tregera u Resedi, na još jednoj očito cjelonoćnoj zasjedi. Fritz, stari lisac s dvadesetogodišnjim stažom, samo je kimnuo. – E da, stari moj, a čekaj tek da počnu kapati premije za posebne uvjete rada. Rečeni termin skovao je, naime, knjigovođa Milton. Fritz mu je zatim zorno opisao neke od motivacijskih postupaka koje su klijenti njihove agencije, u pravilu oni ambicioznije zelenaške provenijencije, nerijetko izvolijevali potraživati od tvrtke. – Ja da nekoga natamburam? Ko će se mene bojati? – Imat ćeš dozvolu za nošenje oružja. – Ja u životu nisam pucao iz pištolja. – E pa... – I hop, izvuče nešto ispod sjedala. – Ma... kakvo ti je to „oružje‛? – To ti je garnitura za potkožne aplikacije. – A, da, znao sam, ali čime se puni? – Serumom istine. Isti kao što ima CIA. Fino ga bocneš gdje god ti je taj čas najzgodnije, i dok si reko keks frajer već vergla kao đanko trans, melje ko navijen, nabraja imovinu koju nije ni znao da ima. Larry je odlučio pohraniti novostečeno pomagalo u etui nimalo umiljatog izgleda, k tomu kroko uzorka od crvenog skaja, koji je pazario na nekoj garažnoj rasprodaji u Studio Cityju skupa s pripadajućim kompletom za brijanje. Ubrzo je opazio da građani u prijestupu kojima je s Fritzom išao u pohode u velikom postotku netremice pogledavaju njegovu futrolicu. Pa mu je sinulo, bude li sreće, neće se morati mašiti ni koliko za crveni smičak. I doista, kako to već biva, iako nikad nije ušla u redovitu uporabu, crvena kutijica pokazala se kao nadasve koristan modni dodatak, po kojemu je s vremenom zaradio i doktorski nadimak, naime „Doc‛. Danas je Doc zatekao Fritza kako nešto klombara pod haubom Dodgea serije Super Bee, spremajući se u još jednu sabirnu akciju. – Šta ima, Doc, izgledaš ko popišani drekec? – Da bar mogu uzvratiti kompliment, ti, živko aktivko. Jesu li svi zavijuci pod kontrolom? – Prava glava i ne pušiti ništa što je raslo u ratnoj zoni, to je moja tajna, a stvar bi mogla upaliti i kod tebe, e ali za to čovjek ipak mora imati mrvu samokontrole.

52

– Kužim, e pa onda danas imam sreće što tebi sve vijuge šljakaju punom parom, jer moram hitno pronaći jednu malu, a k tome svoju bivšu, Shastu Fay. – Bit će da misliš na koku staroga Mickeyja Wolfmanna. Halo halo, ovdje doktor Zbiljski, krajnje vam je vrijeme za kontrolu glave? – Fritze, Fritze, što učinih tebi? – Već ih traže svi do zadnjeg žandara i u PU i kod šerifa. Što misliš, tko će ih prvi naći? – Ako je suditi po onome što je bilo s Mansonom, vjerojatno neka lijeva budala s ceste. – E pa dođi da ti nešto pokažem – i uvede Doca u ured. Knjigovođa Milton, u rascvjetanoj nehruovki s ruskom kragnom, oko vrata mu više đerdana od školjkica pizdica, a na glavi jarkožute streličarske očale, nasmija im se od uha do uha obavijen oblačićima miomirisnog pačulija, i isprati ih prema stražnjoj prostoriji nježnim zamasima ruke. – Eto, sretan čovjek. – Krenuo nam je posao, i to sve zbog... – Nalegao je na vrata i teatralno ih raskrilio. – Reci ti meni koliko lijevih budala s ceste, po tvom mišljenju, ima ovakvu bebu. – Opa maco! – Učinilo mu se da se najednom zatekao u nekakvom SF božićnom drvcu. Svud naokolo blicale su crvene i zelene lampice. Bila je tu sva sila računalnih tornjeva, konzola na kojima su žmirkali videoekrani, pa alfanumeričkih tipkovnica, po cijelom podu vijugali su kablovi među nepometenim hrpicama minijaturnih kukcolikih pločica izvaljenih iz rupčanica, pa dva geštetnera u kutu, a cijeli prizor bio je ovjenčan nemalim brojem Ampexovih magnetoskopskih rola koje su se svejednako nacukavale čas amo, čas tamo. – ARPAnet – svečano je objelodanio Fritz. – Joj, bolje ne bih, moram još i voziti i svašta, možda samo da mi daš jednu za kasnije... – To je mreža za kompjutore, Doc, i to sve povezano preko telefonskih linija. UCLA, Isla Vista, Stanford. Recimo da oni imaju neki dokument a ti nemaš, e pa mogu ti ga taj čas poslati, i to brzinom od pedeset tisuća znakova u sekundi. – Ma čekaj, ARPA66, jel to ona firma koja je puknula svoj logo na autocestu kod izlaza za Rosecrans? 66 ARPA (Advanced Research Projects Agency) je stvarna agencija osnovana 1958. kao američki odgovor na rusku premoč u svemirskom i vojnom programu. Između ostaloga, razvila je i računalnu mrežu Arpanet, prethodnik 53

– Ima neke veze s TRW-om, ali tamo baš i nisu pretjerano susretljivi, jer neće Ramo reći Woolridgeu, kužiš.67 – Ali... Ti kažeš da netko tko se prikeljio na ovo možda zna gdje je Shasta? – Ne moš znat dok ne potražiš. U cijeloj zemlji, ma šta zemlji: u cijelom svijetu! svaki dan spajaju nove kompjutere. Zasad je još sve na eksperimentalnoj bazi, ali pusti ti to, to su državni novci, a ti maheri ne gledaju koliko košta i već smo se par puta jako ugodno iznenadili. – A jel ta tvoja mašina zna i gdje bi se dalo kupit malo travoline?

interneta. Danas se zove DARPA i bavi se razvojem novih tehnologija za američku vojsku. 67 TRW (Thompson Ramo Wooldridge), velika američka korporacija koja se bavila automobilima, računalima, aeronautikom, obranom i zaštitom itd., a nastala je 1958. spajanjem tvrtki za balističke projektile Ramo-Wooldridge nazvane po svojim tvorcima inženjerima Simonu Ramu i Deanu Wooldridgeu (u tekstu nedostaje jedno d) s tvrtkom Thompson Products. 54

PETO

Shasta onomad bijaše spomenula da su bračne zgode i nezgode Mickeyja Wolfmanna možebitno povezane i s institucijom od milja zvanom žuta kuća, pa se Docu prohtjelo da provjeri kako će na manju provokaciju u tom smjeru odreagirati sjajna zvijezda izabranih trač-rubrika, naime gđa Sloane Wolfmann. Ako je Mickeyja netko bez njegove izričite privole pospremio u kakvu privatnu ludaru, onda je na Docu sada bio časni zadatak da se smjesta baci na traženje iste. Okrenuo je broj koji mu je dala Shasta, da bi mu se javila smjerna supružnica, glavom i bradom. – Znam da je malo nezgodno što vas sada opterećujem poslovnim problemima, gđo Wolfmann, ali stvar je nažalost dosta hitna. – Bit će da je opet neki upit o dugovanju, je li, upravo je nevjerojatno koliko je ljudi već nazvalo. U tom slučaju uputila bih vas na našeg odvjetnika, imate li njegov broj? – Pušački glas, nekakav engleski akcent, bar se Docu tako učinilo, malo na dublju lagu i iz nekog razloga prigušeno dekadentan. – Ma baš suprotno, mi imamo dug prema vašem suprugu. Pošto je riječ o većem šesteroznamenkastom iznosu, htjeli smo vas upozoriti na tu činjenicu ako možda niste s njome bili upoznati. – Mala stanka, taman da u sebi otpjeva pola takta evergrin standarda „Jer ja sam lažljivac‛68. – Gospođo, čujemo li se? – Možda vas mogu primiti nakratko danas oko podno – rekla je. – Što ste rekli, iz koje ste institucije? – Moderni institut za kognitivni remont i obnovu – rekao je Doc. – Skraćeno MIKRO, mi smo privatna medicinska ustanova kod Hacienda Heightsa, uža specijalnost saniranje stresom načetih duševnih performansi.

68 „The Great Pretender‛ je pjesma Plattersa iz 1955. 55

– Redovito pregledavam sve Mickeyjeve veće isplate, ali moram priznati, gospodine – jeste li rekli Sportello? – kako mi je nepoznato da smo s vama obavljali ikakve transakcije. Docu je toga časa počeo curiti nos, što je bio siguran znak da u tom grmu leži neki zeko. – S obzirom na svotu, možda bi ipak bilo lakše kad bismo sve uredili preko vašeg odvjetnika... Trebala joj je cijela desetinka sekunde da izračuna koliko će joj te zubate psine odvjetničke gricnuti od njezine daske. – Niti govora, g. Sportello. Možda zbog vašeg glasa... ali evo i službeno potvrđujem da ste me zainteresirali. U bivšem a sada upokojenom rumplcimeru u svom uredu Doc je s vremenom akumulirao bogatu kolekciju raznih maski. Za današnje pojavljivanje odabrao je odijelo od velur štofa s dvorednim kopčanjem marke Zeidler & Zeidler, a iščeprkao je i kratku periku gotovo u dlaku iste nijanse kao odijelo. Razmišljao je da nalijepi i brk, ali ipak se odlučio za jednostavniju varijantu – pa se samo još iz sandala prezuo u najbezličnije moguće mokasinke i nabacio kravatu, nešto užu i ne tako šarenu kao ove koje su sad bile u modi, sve u cilju da ga gđa Wolfmann procijeni kao beznadnog modnog dibidusa. Bacio je pogled na ogledalo i jedva svoju malenkost prepoznao. Gala. Došao je u napast da smota pljugicu, ali junački se tome odhrvao. U kvartovskoj kopirnici njegov prijatelj Jake, već navikao na hitne narudžbe, odštancao mu je nešto sitno vizitki s kojih se kočio naslov MIKRO – REKONFIGURIRANJE JUŽNOKALIFORNIJSKIH MOZGOVA, OSN. 1966. LARRY SPORTELLO, OVLAŠTENI PARTNER S DJELATNOM DOZVOLOM, što uopće nije bilo daleko od istine, ako se misli naprimjer na vozačku dozvolu države Kalifornije. Na Obalnoj cesti, negdje na pola puta do Wolfmannovih dvora, pasadenska ekipu s radija KRLA pustila je Bonzo pseći bend i njihovu obradu „Bum buma‛69, pa je Doc odvrnuo Vibrasonic do daske. Kako se penjao u brda prijem je bio sve lošiji, pa je malo usporio, ali na kraju je izgubio signal. Ubrzo se našao na nekoj sunčanoj ulici negdje u gorju iznad Santa Monike, pa je parkirao uz kuću s visokim oštukanim zidovima, preko kojih su u slapovima kuljali žarkocrveni grozdovi neke rascvjetane egzotične povijuše. Docu se učinilo da ga netko odozgo škica između dva stupa u lođi španjolskog kolonijalnog stila kojom je bio opasan cijeli gornji kat. Nekakav čuvar, bez daljnjeg snajperist, ali tko će znati je li federalac ili lokalac.

69 Bonzo Dog Band bio je sastav sačinjen od britanskih studenata primijenjene umjetnosti, a na komičan način obradio je Cherinu pjesmu „Bang Bang‛ 1967-8. 56

Vrata je otvorila vrlo atraktivna mlada polumeksikanka u trapericama i staroj studentskoj majici sa SC-a, i odmjerila ga od glave do pete kroz debelo namazane trepavice. – Ona je na bazenu sa žandarima i njihovom ekipom. Izvolite gore. Tlocrt je bio izveden suprotno uobičajenom, pa su na ulaznom nivou bile spavaće sobe, a gore kuhinja, možda i više njih, te raznorazni saloni za razonodu. Po svakoj logici, kuća je trebala biti puna jakih policijskih snaga. Međutim su organi sigurnosti udarili zapovjednu točku na teraci do bazena, negdje u debeloj hladovini. Da i oni čalabrcnu još malo besplatne klopice prije nego što se svaki čas ukažu veliki glavonje iz Saveznog. U daljini se čulo bućkanje, rokenrol s radija i zvuci koji su upućivali na svesrdno obžderavanje. To se zove otmica. Kao da se već uigrava u udovičku rolu, Sloane Wolfmann dokoracala je s bazena u crnim natikačama na ubojitu petu, na glavi joj vrpca s prozirnim crnim šlajerom, a na njoj samoj crni bikini zanemarive veličine, k tomu od iste krpice kao i veo. Cura nije bila ono što se kaže engleska ruža, možda eventualno engleski sunovrat, sva beskrvna, blonda, žgoljava, vjerojatno sklona modricama, previše namazana kao i sve. Za takve su curice izmislili minice. Dok ga je vodila kroz sjenoviti upušteni atrij prepun mišjesivih sagova, antilop tapecirunga i tikovine, koji se po svemu sudeći prostirao tamo negdje čak do Pasadene, Doc je saznao da ima diplomu Londonskog ekonomskog fakulteta, da se odnedavno zanima za tantričku jogu, a Mickeyja da je upoznala još u Las Vegasu. Pokazala mu je sliku na zidu, koja je izgledala kao uvećana reklamna fotka iz predvorja nekog noćnog lokala. – Joj, miša mu maloga – rekao je Doc. – Pa to ste vi, jelda? Sloane je složila onu grimasu – pola puć, pola persiflaža – koju je Doc primijetio da rado rabe trećerazredni i ne više djelatni estradni pregaoci kad glume skromnost. – Mladost-ludost. Bila sam koristica u Las Vegasu, profesija na zlu glasu, i radila u jednoj od kockarnica. Kad bismo izašle na pozornicu, pod svim onim reflektorima, trepavicama, šminkom, mi cure sve smo izgledale dosta slično, ali Michael, koji je u tim sferama bio dosta dobro verziran, to sam kasnije saznala, kaže da sam mu zapela za oko čim sam se pojavila, i više nijednu drugu nije primjećivao. Romantično, zar ne, i svakako neočekivano. Još se nismo ni snašli, a već smo stajali u Maloj crkvi od zapadne strane, a meni se na prstu našlo ovo... – naime dijamant čudovišne veličine i markiz-kroja, ovako odoka primjerak dvoznamenkaste karataže. Vidjelo se da je tu priču ispričala više stotina puta, ali Doc je strpljivo slušao. – Krasan vam je dragulj – čak je komplimentirao.

57

Kao da je glumica koja je upravo stigla do svoje označene pozicije, zastala je ispod portreta Mickeyja Wolfmanna u nadljudskoj veličini, ovdje prikazanog s očima koje blude u daljinu, kao da pogledom češlja najudaljenija bespuća losanđeleske udoline da mu ne bi kojim slučajem promakla još kakva pogodna parcela za gradnju. Žustro se okrenula Docu i udijelila mu kurtoazan osmijeh. – I evo nas tu gdje jesmo. Doc je opazio da iznad portreta stoji nekakav friz, kobajagi uklesan u kamenu, s ovakvim natpisom: KAD ZABIJEŠ PRVI KOLAC, NITKO TI NEĆE STATI NA KRAJ. – ROBERT MOSES70. – Veliki američki domoljub, i veliki Michaelov uzor – rekla je Sloane. – To je oduvijek i njegovo geslo. – Ja sam mislio da je to rekao dr. Van Helsing71. Ona se u međuvremenu stacionirala na pomno odabranu točku na podu gdje se prigodno križalo nekoliko laskavih svjetlosnih zraka, što joj je smjesta podarilo izgled autentične ugovorne filmske dive iz zlatne ere velikih studija, iz koje samo što nije provalio kakav ganutljiv lirski samoslov na račun niže platno rangiranog kolege. Doc nije htio prenapadno zvjerati uokolo da vidi odakle to svjetlo, ali ona je primijetila da mu je oko zaiskrilo. – Sviđa vam se naša rasvjeta? To nam je složio Jimmy Wong Howe72, još davno-davno. – Direktor fotografije u Tijelu i duši, ma nemojte? Da ne spominjemo Učinili su me zločincem, Neka prašina bude mojom sudbinom, Subotnju djecu... – Pa to su sve... – pomalo začuđeno – filmovi Johna Garfielda73. – Pa...jesu? – Jimmy je radio i s drugim glumcima. – Ma dobro... e, da, i Izvan magle, tu je John Garfield bio gadan gangster ... – Mene se u tom filmu najviše dojmilo kako je Jimmy osvijetlio Idu Lupino74, a to je, kad sada razmislim, uvelike doprinijelo tome da mu povjerim u ruke ovu našu

70 Robert Moses (1888-1981) bio je karizmatični graditelj kontroverznih shvaćanja, uvelike odgovoran za izgled današnjeg New Yorka. Srušio je velik broj gradskih četvrti da bi sagradio autoceste i parkirališta, u skladu sa svojom idejom o važnosti gradskog prometa. Optuživali su ga da više voli automobile nego ljude. 71 Aluzija na Vana Helsinga, lik iz romana o Drakuli, koji lovi vampire glogovim kolcem. 72 James Wong Howe (1899-1976) bio je jedan od najuglednijih holivudskih filmskih snimatelja, dvostruki dobitnik Oscara. 73 John Garfield (1913-1952), američki karakterni glumac, Zbog odbijanja da imenuje komunistički nastrojene kolege uništena mu je karijera, zbog čega se odao porocima i umro s 39 godina, možda od srčanog udara ili samoubojstvom. 58

kuću. Da, Jimmy je bio osobito slab na reflektirajuća svjetla, sav onaj boksački znoj i kromirane plohe i nakit i šljokice i tako dalje... ali u njegovu radu postoji i jedna predivna duhovna dimenzija pogledajte samo kad snima Idu Lupino u gro planu – kakve oči! – umjesto tvrdih i oštrih odsjeva imate taj žar, tu čednost, gotovo kao da navire iz nutrine... Pardon, je li to ono što se meni čini? – Vrag mu babi! To je zbog te nesretne Ide Lupino, svaki put kad je netko spomene, evo i njega. Molim vas, nemojte zamjeriti, nije ništa osobno. – Doista interesantno. Ne sjećam se da sam ja ikad gajila slične osjećaje prema Johnu Garfieldu... no pošto u jedan imam naručenu meditaciju, možda još stignemo popiti pićence, ako ga dovoljno brzo strusimo, pa mi možda možete i reći zašto ste navratili. Luz! Iz skladno profiliranih zasjenaka izronila je mlada dama koja mu je otvorila vrata. – Izvolte, señora ? – Podnevni refrescos75 Luz, lijepo bih te molila. Ja se nadam, g. Sportello, da ste raspoloženi za jednu margaritu; premda, s obzirom na vaše filmske preferencije, možda bi vam bolje odgovarala nekakva kombinacija koja uključuje pivo i viski? – Hvala, gđo Wolfmann, nemam ništa protiv tekile, i doista sam vam zahvalan što mi niste ponudili onu sveprisutnu „travu‛! Nikad neću razumjeti što svi ti hipiji u tom vide! Hoće li vam smetati ako zapalim normalnu cigaretu? Blagorodno mu je kimnula, pa je Doc izvadio kutiju mentolki Benson & Hedges, koje se sjetio ponijeti umjesto Koolsica, s obzirom na očekivan gospodski milje i tako to, te su oboje zapalili. Iz pravca bazena, čije je dimenzije mogao samo zamisliti, do njih su dopirali veseli povici razdragane žandarmerije. Bit ću kratak, da vas gosti ne čekaju. Vaš muž planirao nam je donirati novo krilo, kao dio našeg programa proširenja, a nedugo prije svog zagonetnog nestanka uplatio nam je određenu svotu unaprijed. No nekako nam se čini da nije u redu zadržati sredstva dok se još praktički ništa ne zna o njemu. Zato bismo vam mi to refundirali, po mogućnosti prije kraja kvartalnog obračunskog razdoblja, a ako i kada se g. Wolfmann, dao Bog, opet javi, onda možda možemo ponovno pokrenuti cijelu proceduru. No ona se zbog nečega lagano mrštila i odmahivala glavom. – Nisam sigurna... Nedavno smo financirali jednu drugu ustanovu, u Ojaiju, čini mi se... Da niste vi možda neka njihova ekspozitura, ili... 74 Ida Lupino (1918-1995) bila je američka glumica i redateljica engleskog podrijetla, igrala uloge odlučnih junakinja koje život ne mazi. 75 Španj. osvježavajuća pića. 59

– Možda je to jedna od naših Sestri sanatorija, već par godina imamo taj program... Prišla je antiknom stoliću u kutu, sagnula se i Docu priuštila prvoklasan pogled na svoju nedvojbeno zamamnu pozadinu, te stala kopati po raznoraznim pretincima da bi na kraju slavodobitno izvukla još malo osobnog press materijala. Bila je to fotografija ceremonije polaganja kamena temeljca, na kojoj se vidjela Sloane kako vozi manji rovokopač-utovarivač, iz čije je korpe izvirivao jedan od onih predimenzioniranih čekova kakve također uručuju pobjednicima kuglačkih turnira. Nekakav liječnički odličnik u bijeloj kuti smiješio se i tobože divio ispisanom iznosu, koji je brojio puno nula, ali zapravo je virio njoj pod suknju, koja je bila kraćušna u skladu s posljednjom modom. Sloane je imala tamne naočale, gotovo kao da se skriva, a na licu joj se jasno vidjelo da cijeloj svečanosti ne pribiva iz vlastitog gušta. Iza nje je bio transparent na kojemu je doduše pisao datum i ime ustanove, ali i jedno i drugo bili su malo izvan fokusa, pa je Doc jedino uspio razabrati da je riječ o nekoj dugačkoj riječi, možebitno s neengleskoga govornog područja. Pitao se hoće li Sloane biti užasno sumnjivo ako je priupita za ime, a onda je ušla Luz noseći pladanj na kojemu je bio enormno velik vrč s margaritama i rashlađene čaše perverzno izvitoperenog oblika čija je jedina svrha bila zagorčati život slugama koji su ih mogli prati samo uz pomoć neke specijalno u tu svrhu osmišljene preskupe dizajnerske spužvice. – Hvala lijepa, Luz. Hoću li nam ja natočiti? – reče i majčinski preuze vrč. Doc je primijetio da je na pladnju jedna čaša viška, pa ga nije previše šokiralo kad je ubrzo u ekranu smiješno velikog televizora u kutu ugledao raskrupnjalog mišićavog plavušana kako silazi stubištem, krećući se preko toplog poda korakom atentatoranegativca iz kung fu filmova. Doc je ustao da dočeka i pozdravi čovjeka, ali nije mu trebalo dugo da shvati kako bi ovdje u slučaju bilo kakvog duljeg kontaktu očima završio kod kiropraktičara na ravnanju vrata, jer ga je ovaj građanin u visini šio za oko tri glave. – Ovo je g. Riggs Warbling – rekla je Sloane – moj guru. – Doc nije, istina, vidio da su im se „pogledi sreli‛, kako bi se Frank možda izrazio76, ali LSD transiranje pokazalo se i u ovom slučaju vrlo korisnim hobijem jer je korisniku omogućavalo da isti čas ubere najrazličitije nedeklarirane frekvencije. Nije bilo sporno da su ovo dvoje tu i tamo možda znali zasjesti na pripojene rekreativne rogožine i tobože prazniti glavu od negativnih misli, e da bi što bolje razuvjerili bilo koga tko bi se našao u blizini – Luz, snajperista, pa i njega. Ali Doc bi se dao kladiti u paklu prehrane 76 Frank Sinatra u pjesmi „Stranci u noći‛ 1966. 60

havajke i još smotak rizla pride da se Sloane i naš čovjek Riggs isto tako praše na najregularnijoj mogućoj bazi, i da je ovo macan kojega bijaše spomenula Shasta. Sloane je natočila Riggsu i upitno nagnula vrč u smjeru Docove čaše. – Hvala, ali morat ću natrag na posao. Možda samo još da mi kažete kamo da pošaljemo povrat, i kako bi vam bilo najdraže, u kom obliku? – U sitnim apoenima! – zalarmao je Riggs dobroćudno. – I neka serijski brojevi ne idu po redu! – Riggse, Riggse – pokarala ga je Sloane ne tako ojađeno kako bi se očekivalo s obzirom na još uvijek validnu mogućnost da joj je suprug u sužanjstvu – uvijek ti s tim tvojim neukusnim šalama... Možda da netko od vaših službenika jednostavno indosira Michaelov ček nazad na neki od njegovih računa? – Dapače. Dajte nam broj računa i računajte da je stvar riješena. – Skoknut ću onda do radne sobe, može? Riggs Warbling u međuvremenu se prisajedinio uz vrč s margaritama, i sad je iz njega polako pijuckao preskočivši proceduru sipanja u bilo kakvu čašu. A onda je ničim izazvan bubnuo: – Ja radim zupole. – Kako, pardon? – Ja sam ti isto građevinac, projektiram i gradim zupole. To je skraćeno za „zonoedarske kupole‛77. Najveće otkriće u građevini još od Buckyja Fullera78. Evo, pokažem ti. Odnekuda je izvukao blokić milimetarskog papira i počeo po njemu črčkati skice, pa i brojeve, i neke simbole (možda grčke), a onda je naširoko razvezao o nekakvim „vektorskim prostorima‛ i „grupama simetrija‛. Doc je bivao sve sigurniji da su se u glavi ovog momka naselile neke opasne neželjene pojave, iako su dijagrami, istina, bili na neki svoj način zgodnički... – Zupole su super za meditaciju – drombuljao je dalje Riggs. – Evo, pazi sad, neki su ušli u zupolu i nisu izašli istim putem kojim su ušli? A neki uopće nisu izašli? Ono, zupole mogu biti vrata u drugu dimenziju. A posebno ako su negdje u pustinji, gdje sam evo cijelu lanjsku godinu i ja bio? Pa što ne veliš. – Na nekom projektu za Mickeyja Wolfmanna?

77 Ovakve građevine, engl. zonohedral dome (zome) doista su podignute u okviru ruralne umjetničke kolonije i hipi komune Drop City u Coloradu 1965. Gradili su ih sami stanovnici-umjetnici da bi u njima živjeli. 78 Richard Buckminster Fuller (1895-1983) bio je američki arhitekt, matematičar, filozof, izumitelj i vizionar. Između ostaloga, zalagao se za zakrivljene, „prirodne‛ i „čovjeku primjerenije‛ oblike u gradnji prostora za stanovanje, temeljene na formi tzv. geodezijske kupole, oblikovane na principima održivosti, koju je patentirao i u kakvoj je i sam živio. 61

– U Arrepentimientu, taj projekt je njegova stara želja, kod Las Vegasa. Bio je članak o tome u Arhitekturi danas, možda si vidio? – E, baš mi je promaklo. – Jedini časopis koji je Doc donekle redovito pratio bio je Gole školarke nimfomanke, na koji je bio i pretplaćen, bar dok nije skužio da je i ono malo primjeraka koji bi uspjeli stići do njegovog sandučića nepoznat netko otvorio, a bogme i stranice im slijepio. Ali odlučio je da ovom prilikom to nije potrebno spominjati. Sloane je doparadirala natrag s nekom ceduljom u ruci. – Ovaj tren uspjela sam naći samo broj našeg zajedničkog računa u jednoj od Michaelovih ŠKZa, nadam se da vašima to neće biti problem. Donijela sam i praznu uplatnicu, nek vam se nađe. Doc se nije pomaknuo, a Sloane je stajala na svome mjestu, što će reći dovoljno blizu da je čovjek fino zgrabi i obeščasti, koja misao je Docu neizbježno morala proći kroz glavu, I to ne samo da je prošla, nego se prešetavala s noge na nogu, sveudilj pogledavajući iza sebe i namigujući. Tko zna kakva bi nećudoredna zbivanja ovdje uslijedila da pred njega nije banula Luz i ošinula ga prijetećim pogledom, ako sve to nije bila njegova tekilom pospješena hacuclinacija. – Molim te, Luz, isprati g. Sportella. Na donjem katu, okružen hodnicima koji su vjerojatno vodili do neutvrđenog broja luksuznih budoara, Doc se vrlo prigodno prisjetio da mora isprazniti mjehur, pa je rekao: – Mogu li samo još na zahod? – Izvolite, samo nemojte još i vi nešto ukrasti. – As ti bingulicu. Nisu se valjda ovi redarstvenici s bazena vratili starim navikama. Ovaj, hoću reći... Odmahnula je prstićem i hitro se osvrnula oko sebe, kao da je kuća možda ozvučena, a onda digla lakat i napela biceps, kolutajući očima prema gornjem katu. Riggs, jasno ko dan. Doc se nasmiješio i kimnuo, a za slučaj da ima radoznalih ušiju i naglas rekao: „Hvala lijepa, ovaj... mućas gracijas i tebi, Luz, eto mene za minuticu.‛ Graciozno se otromboljivši uz dovratak, ljepotica ga je fiksirala živim i neproničnim očima. Doc je pronašao vrata neke megalomanske kupaonice za koju je pretpostavio da je Mickeyjeva, pa je ušao i iz nje šmugnuo ravno u spojenu spavaonicu. Odmah se dao na njuškanje i ubrzo u garderobi sobnih dimenzija naišao na hrpu čudnih kravata koje su visjele na vlastitoj štelaži. Upalio je svjetlo da malo razgleda. Na prvi pogled učinilo mu se da su to starinske rukom oslikane svilene 62

kravate, a na svakoj je bila prikazana neka druga razodjevena ljepotica. Ali ovo ipak nisu bili klasični pin-up aktovi. Nabrekle dražice, raskriljene stidne usnice s nekakvim svjetlosnim kontrastima da se bolje cakli, pozivnice iz guznog rakursa, a svaki žmarac i stidna dlačica plastični i vjerni kao slika, ma pljunuti original. Doca je namah prožeo dubok umjetnički zanos, a primijetio je i nešto zanimljivo glede prikazanih lica. Nisu to bile neke ženskice iz stripova s repertoarom jebozovnih grimasa. Po svemu bi se reklo da su to bila lica, a valjda onda i tijela, pravih živih žena. Možda djevojačka evidencija na način kako to radi Mickcy Wolfmann. Da nije tu bila i Shasta Fay? Doc je počeo premotati po preostalim kravatama, pazeći da mu s čela ne kane koja kaplja znoja. Baš je bio naišao na Sloane – to je izvan svake sumnje bila Sloane, a ne bilo koja plavojka – polegnuta među zgužvanim plahtama, raširenih ruku i nogu, poluspuštenih kapaka, sjajnih usnica – na takvu gotovo pa džentlmensku gestu s Mickeyjeve strane stvarno nije računao – kadli ga je netko odzada obujmio rukom oko struka. – Jaaaaaaaj! – Traži dalje, tu sam negdje i ja – rekla je Luz. – Ja sam škakljiv, srce! – Eto me! Fora, jelda? – I doista, bila je to Luz u punom tehnikoloru, na koljenima, i s poda pokazivala zube, a Docu se činilo da taj njezin smiješak i nije nešto ludo inspirativan. – Nemam baš tolike cicke, ali baš lijepo od njega. – Jeste li sve vi cure zbilja za to pozirale umjetniku? – Aha, nekom tipu u Sjevernom Hollywoodu, radi po narudžbi. – A što je s onom, kako li se zvala... – Doc se svojski trudio da mu glas ne zadršće. – Onom koja je nestala? – A, Shasta. Da, i ona je tu negdje. – No nekim čudom ipak nije bila. Doc je pregledao ono nešto preostalih kravata, ali ni na jednoj nije bilo Shaste. Dotle se Luz zagledala preko njegova ramena, u Mickeyjevu ložnicu. – Uvijek me vodio da se ševimo pod tuš – prisjećala se s nostalgijom. – Nikad nisam uspjela ni prismrditi tom super krevetu. – Pa, to se da ispraviti – rekao je Doc kulerski. – Možda... – I naravno, točno u tom času, ni prije ni kasnije, s interkoma u hodniku dopro je grozomoran urlik sramotno niske kvalitete tonske reprodukcije: –¡Luz! ¿Dònde estás, mi hijita?79

79 Španj. Gdje si, kćeri draga? 63

– Drek – progunđala je Luz. – Možda drugi put. Na vratima joj je dao jednu od lažnih vizitki tvrtke MIKRO, na kojoj je bio njegov pravi broj na poslu. Gurnula ju je u stražnji džep traperica. – Ti nisi pravi psihić, jelda? – Jeees... možda i nisam. Ali nije da nemam kauč. – ¡Psicodélico, ése!80 – Iskesila mu se svojim proslavljenim sjekutićima. Doc je upravo ulazio u auto kad je iza ugla došišala marica pod punom signalizacijom, te uparkirala tik do njega. Sa suvozačke strane zakurblao se prozor, iz kojega je provirilo milo Bigfootovo lišce. – Šta je, Sportello, malo smo u krivom kvartu za travolov? – Ma nemoj, hoćeš reći da mi misli opet blude? Murjak za volanom ubio je motor, pa su obojica izašli i prišli Docu. Osim ako Bigfoot nije bio degradiran nekim neshvatljivo drskim ukazom PU losanđeleske koji bi Docu u svakom slučaju bio potpuno neproničan, ovaj drugi redarstvenik ni u snu nije mogao biti Bigfootov partner, premda mu je možda bio nešto u rodu – obojica su imala isti samozadovoljan i zloban pogled. Rečeni javni djelatnik obratio se Docu podižući obrve. – Smijemo li malo pregledati tu vašu zanimljivu taškicu, gospodine? – Ma tu ja samo nosim ručak – kleo se Doc. – Bez brige, dat ćemo mi vama vaš ručak. – No, no, Sportello samo radi svoj posao – pravio se Bigfoot kao da smiruje ovoga drugog. – I on istražuje što se dogodilo Mickeyju Wolfmannu, kao i svi mi. Jesi li već iskopao išta što bi mogao reći kolegama, Sportello? Kako se drži naša mala fačkalica, pardon, vrla gazdarica? – Hrabra je to ženica – sa štovanjem će Doc. Pitao se bi li potezao ono što mu je Pat Dubonnet rekao kako su Bigfoot i Mickey prst i nokat, ali nije mu se sviđalo kako je ovaj drugi murjak naćulio uši. Puno previše revno, možda čak, ako ćemo biti paranoični, kao da je na tajnom zadatku, odgovoran nekoj drugoj razini u PUL-u, a ovdje je samo zato da drži na oku Bigfoota... Prekomplicirano je sve to. Doc im je dobacio svoj najblentaviji hašišarski smiješak. – Unutra su službene osobe, dečki dragi, ali nisu nas upoznavali. Možda čak i federalci, stvarno ne bih znao reći.

80 Španj., Lud si! 64

– Najmilije mi je kad slučaj ode kvragu – komentirao je Bigfoot sav obeznanjen od silne sreće. – Je li da je tako, Lesteru, odmah se čovjek sjeti zašto smo svi tu? – Glavu gore, kume – rekao je Lester vraćajući se u auto. – Doći ćemo mi na svoje. I odmagliše brzinom vjetra, usput nalegavši na sirenu, tek onako fore radi. Doc je sjeo u auto i zamišljeno se zagledao u vilu Wolfmann. Nešto ga je u toj stvari već duže vremena kopkalo – naime, što to bi Bigfootu da se non-stop vozika u tim patrolnim autima! Koliko je Doc znao, detektivi u odijelima i kravatama voze se u civilnim limuzinama, obično po dvojica, baš kao i ovi u uniformi. Ali nije se mogao sjetiti da je ikad Bigfoota vidio na zadatku s nekim detektivom... Aha, ček malo. Iz permanentne dimne uzbune, što je bilo jedino što je ostalo od njegove memorije, počela se nazirati neka silueta – neka glasina, najvjerojatnije potekla od Pata Dubonneta, o nekom Bigfootovu partneru koji je stradao na dužnosti, ima tome neko vrijeme. Sve otad, tako je išla priča, Bigfoot radi sam, a zamjenu niti traži, niti dobiva. Ako je to značilo da je Bigfoot još u nekakvoj murjačkoj koroti, onda je s upucanim očito bio neuobičajeno blizak. Ta bliskost među partnerima bila je valjda jedino čemu se Doc ikad uspio diviti kad je riječ o PU losanđeleskoj. Na stranu sada duga i žaljenja vrijedna povijest korupcije i zloporabe ovlasti u rečenoj Upravi; to je ipak bilo nešto što nisu prodali nego su uspjeli sačuvati, uklesano u pogibeljnim neizvjesnostima između života i smrti koje im donosi svaki novi radni dan – nešto istinski vrijedno, što treba poštovati. Tu nije bilo lažnjaka ni kupovanja uslugama, novcem, promaknućima – ni da daš kompletni arsenal kapitalističkih stimulansa, tu nisi mogao kupiti pet sekunda čuvanja leđa kad je najvažnije, nego si se morao isprsiti i staviti vlastita jajca na panj, i to svaki dan ispočetka. Iako nije znao nikakve detalje o odnosu Bigfoota i njegova pokojnog partnera i što su sve prošli zajedno, Doc bi se svejedno dao kladiti u cijelu svoju godišnju robnu zalihu, i to za iduću godinu, da bi Bigfoot, kad bi ga kojim slučajem netko upitao (što najvjerojatnije neće) da sastavi listu njemu dragih ljudi, negdje pri vrhu smjestio i toga jadnika. Ali što to konkretno znači? Hoće li Doc sada ponuditi Bigfootu besplatne savjete na tu temu? No-no, ni za živu glavu, upozorio je Doc samoga sebe, nemoj da ti padne na pamet, pusti čovjeka da sam odboluje, ili što već, i ne guraj se tamo gdje ti nije mjesto, OK? Ma može, odgovorio je Doc sam sebi, nije u pitanju, stari moj.

65

ŠESTO

Kako je nikako nije mogao dobiti kod kuće, Doc je na kraju morao nazvati zamjenicu županijskog državnog odvjetnika Penny Kimball na posao. Upravo joj je bio otkazan dogovor za ručak, pa je pristala ubaciti Doca u upražnjeni termin. Naručila ga je da dođe u nekakvu jeftinu zalogajnicu blizu Hramske, u kojoj su se stjecali prerevni ljubitelji kapljice netom pridignuti iz krpa s konačištem na napuštenim gradilištima sa stražnje strane onoga što je ostalo od starog Nickela81, pa minglali sa sucima Vrhovnog suda koji su navratili u pauzi suđenja, a da i ne spominjemo cijelu regimentu odvjetnika u odijelima, čije se nesnosno glasno kreketanje odbijalo od zrcalima obloženih zidova, brenčeći kao da će svaki čas ispreturati sve do jedne polubuteljke muškatela i tokajca po 85 centi koje su se piramidalno izdizale iza toplog buffeta. Ubrzo je ušetala Penny, ruke ovlaš zadjenute u džep sakoa, izmjenjujući kurtoazne pozdrave sa svom silom besprijekorno soanjiranih kolega i kolegica. Imala je tamne naočale i jedan od onih sivih poliesterskih biznis kompletića s jako kratkom suknjom. Taj slučaj Wolfmann-Charlock – tako je pozdravila Doca – čujem da je jedan od aktera neka tvoja bivša? – Ionako nije očekivao prijateljski poljubac ili nešto slično; naokolo su bile kolege, i nije joj htio, što bi se reklo, zeznuti koncepciju. Stavila je aktovku na stol te sjela i zapiljila se u Doca, što je jamačno bila neka tužilačka tehnika iz sudnice. – Upravo sam čuo da je nestala. – Idemo ovako... koliko si zapravo bio blizak sa Shastom Fay Hepworth? 81 Nickel je naziv za sirotinjski kvart (Skid Row) u centru Los Angelesa, sumnjivu četvrt u kojoj se okupljaju beskućnici i alkoholičari. Krajem šezdesetih poduzeta je akcija da se uklone ruševne građevine i raščisti četvrt, a bilo je i pokušaja da se kazne beskućnici koji u velikom broju spavaju po pločnicima. 66

Doc se to i sam u posljednje vrijeme pitao, ali nije znao odgovor. – To je sve bilo gotovo već prije puno godina – rekao je. – Ili mjeseci? Otišla je svojim putem. Je li mi slomila srce? Bome jest. Da ti nisi naišla, mala, tko zna kako bih se izvukao. – Istina, bio si u totalnoj komi. Ali na stranu sad stara dobra vremena, jesi li imao kontakata s gđicom Hepworth u zadnjih, ajmo reći, tjedan dana? – E pa baš zanimljivo da me to pitaš. Navratila je koji dan prije nego što je nestao Mickey Wolfmann, da mi kaže kako njegova žena i njezin dečko kuju plan da ga spakiraju na psihijatriju i drpe mu svu lovu. Pa se stvarno nadam da vi, ili murija ili tko već, radite na tome. – A uz tvoje dugogodišnje privatno detektivsko iskustvo, bi li rekao da je to pouzdana dojava? – Imao sam i gore... Ma čekaj, kužim, vi ćete to jednostavno izignorirati, je li tako? Neka mala hipica ima problema s frajerom, mozak joj je ionako fiju-briju od trave, seksa i rokenrola... – Doc, nikad te nisam vidjela ovako uzbuđenog. – Jer obično ugasimo svjetlo. – Mhm, e pa izgleda da sve to skupa nisi spominjao naredniku Bjornsenu, kad te zatekao na mjestu zločina. – Obećao sam Shasti da ću prvo reći tebi, da vidiš može li bilo tko iz butige tvoga šefa nešto pomoći. Zvao sam te dan i noć, ništa, a onda hop, nestade Wolfmann, a Glen Charlock ode Bogu na istinu. – A Bjornsen, ako sam dobro shvatila, misli da si jednako sumnjiv kao i svi. – Ako si dobro shvatila? Ti si razgovarala, s Bigfootom, o meni? Opa, e pa nikad ne vjeruj gradskoj koki, čovječe, to je prva direktiva života na obali, i to nakon svega što smo skupa prošli, hej, ako tako biti mora, okej, kako kaže Roy Orbison82 – dramatično joj je ispružio svoje žile – nek svemu je kraj... – Doc. Pst. Molim te. – Bila je tako slatka kad se srami, nosić joj se mrštio i sve tako, ali nije dugo potrajalo. – Osim toga, možda si ti stvarno kriv, je li ti to palo na pamet? Možda si samo prigodno zaboravio, kako ti već znaš zaboraviti, a ova tvoja čudna reakcija samo je tvoj tipični sumanuti način da to priznaš? – Ma, ali... Kako bih tako nešto mogao zaboraviti? – Trava i tko zna što sve ne, Doc. – Ma daj, ja sam samo pušač rekreativac. 82 U pjesmi „Oh, Pretty Woman‛ (1964). 67

– A je li? Koliko džointova na dan, u prosjeku? – Paaa... morao bih pogledati u svoj tefter... – Slušaj, samo ti kažem da slučaj vodi Bjornsen, ispitat će stotinu takvih kao ti... – Takvih kao ja. Misliš, opet će mi provaliti kroz prozor, poserem mu se na metodu. – U policijskim izvješćima piše da si već više puta zabarikadirao ulazna vrata. – Išla si vaditi moj dosje da pogledaš? Penny, tebi je doista stalo do mene! – tu joj je uputio pogled koji je trebao dočarati njegovo ganuće, ali kad je pogledao, valjda zbog tih silnih ogledala naokolo, iz nekog razloga opet je izgledao kao haško sa zakrvavljenim bjeloočnicama koji nešto glupo blene. – Idem po sendvič. Želiš li i ti nešto? Šunka, janjetina, govedina. – Može samo vegetarijanska Ponuda dana? Doc ju je gledao kako staje u red. Je li se to ona s njim igrala tužilačke mačke i miša? Da joj bar može više vjerovati, ali u ovom biznisu nije bilo milosti, a život u L.A.-ju u psihodeličnim šezdesetima nudio je puno više opominjućih argumenata protiv prevelikog povjerenja nego što se može nabrojiti na pljuge u jednoj ruci, i po svemu sudeći ni sedamdesete nisu obećavale neki pomak. Penny je o ovom slučaju očito znala više nego što mu je rekla. Već se on nagledao takvih advokatskih izmotavanja i petljanja kad je trebalo zatajiti neku informaciju – odvjetnici su se međusobno podučavali toj vještini, pohađali su vikend-seminare u motelima u La Puenteu sve kako bi razradili te muljatorske tehnike – i nije bilo razloga, tužno ali istinito, da Penny bude iznimka. Uto se vratila za stol noseći vegetarijansku Ponudu dana, prokulice na pari, cijelu hrpicu na tanjuru. Doc je navalio. – To je klopa! Vidiš onaj tabasco... Hej, jesi li se čula s mrtvačnicom? Možda je tvoja frendica Lagonda vidjela Glenov obdukcijski nalaz? Penny je odmahnula glavom. – Lagonda kaže da je to „vrlo osjetljiv‛ slučaj. Tijelo je već kremirano, ništa mi više nije htjela reći. – Sjedila je i gledala Doca kako jede. – No! A kako ide život na obali? – i uputila mu osmijeh niskog iskreniteta za koji je već dosad naučio da ne sluti na dobro. – Gubica? Ludnica? Surfaljke radodajke uslužne kao uvijek? Joj, da, a kako su one dvije stjuardesice s kojima sam te ono ulovila? – Daj, stara, rekao sam ti, to je bilo zbog đakuzija, prejako su odvrnuli pumpe, nemam pojma kako su im se razvezali bikiniji, ništa namjerno...

68

Kad god bi joj se ukazala zgodna prilika, kao evo baš sada, Penny bi Docu spomenula njegove vragolaste pajdašice s kojima je gdjekad znao upražnjavati najrazličitije huncutarije, zloglasne stjuardoline Lourdes i Motellu, koje su živjele u velebnoj garsonijeri u Gorditi, na Obalnom prilazu, opremljenoj saunom i bazenom, a usred bazena šank, i u svako doba raspolagale neiscrpnom zalihom najfinije trave, pošto su se cijenjene dame također bavile švercom ilegalnih artikala, pa su dosad, kako se šuškalo, akumulirale pravo malo bogatstvo na raznim offshore računima. No gotovo svaki put kad bi noćile u gradu, pod okriljem mraka, krenule bi krstariti pustim prometnicama depresivnih losanđeleskih zabiti, kao da ih neka sudbonosna sila goni da pronađu vrlo društvo koristoljubivih propaliteta grebatora. – Hoćeš li se možda opet u skoro vrijeme s njima nalaziti? – Penny je izbjegavala njegov pogled. – S I.ourdes i Motellom? – pitao je najpitomije što je mogao. – One su kod vas trenutačno vruća roba? – Ne toliko one, nego neki pojedinci iz njihove pratnje. Ako tijekom veselog bućkanja u bikiniju i srodnih radnji kojim slučajem čuješ da imenom spomenu jednog ili čak oba mlada gospodina poznata kao Cookie i Joaquin, bi li bio tako ljubazan da pribilježiš na nešto vodootporno i javiš mi? – Ako si se mislila malo prebaciti na dečke izvan pravosudne branše, samo reci i naći ćemo nekoga. A budeš li zbilja očajna, uvijek imaš mene. Sad je već pogledavala na sat. – Čeka me stvarno težak tjedan, Doc, pa osim ako baš negdje ne počne gorjeti... Nadam se da shvaćaš. Doc joj je nato tihim falsetom, što je romantičnije mogao, otpjevušio nekoliko taktova iz „Ne bi l’ bilo krasno‛83. Već je bila naučila tehniku okretanja glave na jednu stranu a očiju na drugu, u ovom slučaju mačkasto prema Docu, i to napola sklopljenih kapaka, i nabacila osmijeh za koji je znala da će upaliti. – Otpratiš me nazad do ureda? Ispred zgrade kao da se odjednom nečeg sjetila. – Nećeš se ljutiti ako samo nešto ostavim u Saveznom sudu, tu pokraj? Minuticu. Tek što su zakoračili u predvorje, prišli su im, ili bolje rečeno opkolili su ih, par federalaca u jeftilen odijelima, koji kao da odavno nisu vidjeli sunca.

83 „Wouldn’t It Be Nice‛, pjesma Beach Boysa iz 1966. 69

– Ovo su moji prvi susjedi, specijalni agent Flatweed, specijalni agent Borderline. Doc Sportello. – Moram reći, dečki, uvijek sam vam se divio, svake nedjelje u osam, hopla, nema šanse da propustim epizodu! – Toalet je u ovom pravcu, jelda? – rekla je Penny. – Eto me za sekundicu. Doc ju je ispratio pogledom. Znao je kako hoda kad joj se piški, naime: ovako ne. Neće se ta skoro vratiti. Imao je oko sekundu i pol da se psihički pripremi prije nego što je agent Flatweed rekao: – Idemo, Larry, na jedan kafe. – Pristojno ali bespogovorno poveli su ga u pravcu lifta, a njemu je proletjelo kroz glavu samo jedno: kada li će opet zapaliti pljugu. Gore su Doca uveli u sobicu s uramljenim slikama Nixona i J. Edgara Hoovera. Kava, poslužena u fru-fru crnim šalicama sa zlaćanim znakićem FBI-ja, okusom nije odavala da se na nju troši preveliki dio saveznog proračuna za reprezentaciju. Koliko je Doc mogao procijeniti, oba federalca kao da su tek friško pristigla u grad, možda čak i ravno iz dične metropole. Već je imao prilike vidjeti pokojeg od tih dalekoistočnih delegata, koji bi aterirali u Kaliforniju očekujući da će ih dočekati buntovno i egzotično urođeničko stanovništvo, pa ne bi spuštali zaštitno polje prijezira sve do isteka roka službe, ili bi pak brzinom munje, razobuveni i napušeni, turili pljugu u zube i prepustili se valovima, pa nek sve voda nosi. Sredine nije bilo. Doc se nije mogao suzdržati a da ne zamisli ovu dvojicu kao daskomanijake u nekom ljetnom filmu, osuđene na ponavljanje filmske scene žestokog, ali urnebesnog sunovrata sa surfboarda. Agent Borderline izvukao je neki fascikl i počeo ga prelistavati. – Hej, što ja to vidim – rekao je Doc, dobroćudno istežući vrat onako u stilu Ronalda Reagana, da malo poćiri. – Je li to savezni dosje? O meni? Guba, čovječe! Nema šale! – Agent Borderline naprasno je sklopio fascikl i ugurao ga među hrpu drugih na pomoćnom radnom stolu, ali Doc je ipak prije toga uspio uočiti mutnjikavu snimku sebe, načinjenu telefotoobjektivom, koja ga je prikazivala kako sjedi na haubi auta na nekom parkiralištu, vjerojatno Tommyjevom84, a u rukama drži ogromatni čizburger i sa zanimanjem ga promatra, štoviše: rudari po slojevima kiseliša, pomidora, zelene salate, papričice, luka, sira, i tako dalje i tako dalje, da ne spominjemo mljevenu govedinu koja bi nakon svega čovjeku lako mogla i promaknuti – nepogrešivo jasan znak onima koji su znali za Krishnu, meštra od friteze, i njegov dobar običaj da za pedeset centi viška negdje među slojeve zabašuri i 84 Tommy je poznati lanac hamburgera iz Los Angelesa. 70

džoint u masnom papiru. Tradicija je zapravo počela prije puno godina u Comptonu, a do Tommyja je stigla najkasnije u ljeto šezdeset i osme, kad se Doc, stigavši gladan kao vuk s jednoga od prosvjeda protiv NBC-jeve namjere da ukine Zvjezdane staze, priključio konvoju razjarenih fanova sa šiljastim ušima od gume i mundirima Zvjezdane flote koji se spremao (bar je tako izgledalo) stuštiti po Bulevaru Beverly ravno u samo srce L. A.-ja, niz oštre zavoje i dalje ravno u onaj djelićak grada što se gnijezdi između Holivudskog i Lučkog autoputa, da bi se tu prvi put, na križanju prometnica Beverly i Coronado, njegovu oku ukazao pupak bitka pljeskavičkog... – Kako, molim? Malo sam se zamislio. – Počeli ste sliniti po stolu. I niste ni trebali vidjeti taj dosje. – Ma samo se pitam da nemate možda koju fotku viška, ja uvijek volim imati kod sebe par sličica, ako me netko zamoli za autogram? – Možda ste svjesni da su ovih dana – rekao je agent Flatweed – napori našeg Ureda u velikoj mjeri usmjereni na praćenje aktivnosti crnačkih nacionalističkih ekstremističkih skupina. Pa smo primijetili da ste i vi prije nekog vremena primili posjet crnačkog zatvorskog aktivista, otprije poznatog policiji, ime građanina Tariq Khalil. Dakako, to nas je zainteresiralo. – Zapravo je ključan bio kronološki slijed – potrudio se pojasniti agent Borderline. – Khalil dođe u vaš ured, sutradan mu postrada zatvorski kolega, Michael Wolfmann nestane, a vas osumnjiče i uhite. – I opet puste, da se ne bi zaboravilo. Jeste li vi dečki možda nešto o tome priupitali Bigfoota Bjornsena? On o tom slučaju ima cijeli dosje, puno više informacija nego što ću ja ikad imati, a jamčim da bi vam bilo pravo zadovoljstvo s njim razgovarati, čovjek je lumen i tako to. – Poručnik Bjornsen navodno nema previše strpljenja za saveznu razinu, na što nas je više osoba upozorilo – agent Borderline podigao je pogled s drugog fascikla, koji je upravo brzinski iščitavao – i može se očekivati da neće biti pretjerano otvoren za suradnju, ako uopće. S druge strane, vi možda znate neke stvari koje on ne zna. Tu su, primjerice, dvije zaposlenice Kahuna avioleta, gđica Motella Haywood i gđica Lourdes Rodriguez. Za koje ga je eto baš maloprije pitala i Penny. Kakva zanimljiva i neobična podudarnost. – Pa, kakve veze sad imaju te mlade gospodične i vaš crnački

71

nacionalistički COINTELPRO85, nadam se da to nije samo zato što nijedna nema čisto nobl američka krvna zrnca... – Uobičajena je procedura – rekao je agent Flatweed – da mi postavljamo pitanja. – Sve pet, momci, ali nismo li svi takorekuć u istom poslu? – I nema potrebe za vrijeđanjem. – Jednostavno nam recite što vam je g. Khalil došao reći neki dan – predložio je agent Borderline. – Joj. Kako je čovjek moja stranka, to bi bila povjerljiva informacija, pa iz istog razloga ne bi bilo izvedivo. Pardonček. – Ako ima veze sa slučajem Wolfmann, ne možemo se složiti. – Poštujem vaše mišljenje, ali nikako mi nije jasno jedno, naime ako su se ovi vaši gore toliko napenalili na Crne pantere i cijelo to rovarenje da ih nahuškaju na Rona Karengu86 i njegove, čemu onda taj silni interes za Mickeyja Wolfmanna? Da se nije netko malo zaigrao sa saveznim budžetom za stanogradnju? Ne, to sigurno nije, ovo je L. A., tu toga nema. Pa što je onda, pitam se ja? – To ne bismo mogli komentirati – obijesno će agent Flatweed, kojemu je Doc, dao Bog, uspio baciti pijesak u oči svojim smišljeno stupidnim unakrsnim ispitivanjem. – Ma čekaj, znam: poslije 24 sata to se službeno vodi kao otmica, državne granice idu proć, pa ste vi dečki valjda mislili da su to Pantere izvele – ćopili su Mickeyja u cilju više politike, a usput će se omastiti i za kakvu finu otpremninu, kad je već prilika. Našto su se dva federalca, kao da je to naprosto jače od njih, unezvijereno zgledali, što je nepogrešivo upućivalo na sljedeću činjenicu: da su bar mislili u javnost plasirati takvu priču kao paravan. – E pa žalim slučaj i sve ostale slučajeve, rado bih vam pomogao, ali naš Khalil nije mi ostavio ni svoj telefon, znate kako su ti ljudi neodgovorni. – Doc je ustao, pa utopio čik u FBI-jevoj kavi. – Poručite Penny da je baš guba od nje što nam je upriličila ovaj mali rendes, i još nešto... Evo, da ne kažete da nisam baš ništa propjevao, nešto bih vam mogao volontirati... Može? 85 Kratica za FBI-jev protuobavještajni program (Counter Intelligence Program). 86 Ron Karenga (r. 1941.) je američki crnački aktivist, utemeljitelj crnačkog blagdana Kwanzaa, ali i crnačke nacionalističke udruge US, konkurencije Crnim panterama. FBI je među njima pokušavao zametnuti sukob šaljući objema skupinama tobože autentična pisma, a konflikt je eskalirao 1969. ubojstvom dvojice aktivista Crnih pantera, nakon čega su uslijedila druga sukobljavanja. 72

– Naravno – prihvatili su agenti Flatweed i Borderline. Pucnuvši prstima, Doc je krenuo prema izlazu otpjevavši za kraj četiri takta iz „Na Mjesec poletimo‛87, manje-više bez falšanja, i dodao: – Znam da je vaš gospon direktor slab na garave pimpeke, pa se stvarno nadam da ćete naći Mickeyja prije nego što krene belaj po zatvorskim krilima. – Odbija suradnju – procijedio je agent Borderline. – Čujemo se, Larry – doviknuo je agent Flatweed. – Zapamtite, kao informator programa COINTELPRO mogli biste zarađivati i do tristo dolara na mjesec. – Zapamtio. Pozdravite mi Lewa Erskinea88 i ekipu. Ali dok se vozio u liftu prema dolje Doc se cijelim putem brinuo zbog Penny. Ako joj je ovo bio glavni adut, naime: da ga ovako izruči federalcima, to je značilo da je u podebeloj gabuli. Ali kakvoj, i s kim? Jedina poveznica koju je ovako od prve uočio bilo je to da su i savezne i mjesne organe reda silno zanimale zračne domaćice Lourdes i Motella, te njihovi prijatelji Cookie i Joaquin. Da, tome se treba što prije posvetiti, a pogotovo kad se zna da su se djevojke netom vratile s Havaja, pa vjerojatno doma imaju finu količinu opake marice. Mickey se u međuvremenu ukazivao na sve strane. Na odjelu mesnih prerađevina kod Ralpha89 u Culver Cityju, gdje je otuđio više obiteljskih pakiranja telećih medaljona. U Santa Aniti, gdje se nešto žučno raspravljao s građaninom imena Mali ili možda ipak Brzi. Prema nekim dojavama, i tamo i vamo. U baru u Los Mochisu, gdje je pak gledao reprizu Napadača90 sinkroniziranu na španjolski, te sav udubljen grozničavo hvatao bilješke. Pa u aerodromskim klub-salonima od Heathrowa pa do Honolulua, gdje je lakomisleno ispijao sulude alkoholne kombinacije neviđene još od dana prohibicije. Pa na antiratnim skupovima oko San Francisca, gdje je zaklinjao pripadnike više rodova vojske i policije da ga pokose i skrate mu muke. U parku prirode Joshua Tree, kako cucla meskalin. U oblacima, kako uzlazi na nebo zaodjenut gotovo pa negledljivim sjajem, a u smjeru svemirskoga brodovlja nezemaljske provenijencije. I tako dalje. Doc je o svim tim dojavama počeo voditi službeni zapisnik, i samo se nadao da neće zaboraviti kamo ga je ćušnuo.

87 „Fly me to the Moon‛ pjevao je Frank Sinatra 1964., a Doc se u originalu s agentima našalio dvosmisleno pitajući: Can I be frank for a minute? (Smijem li malo biti iskren, ali i: Smijem li malo biti Frank?) 88 Inspektor Lewis Erskine je glavni lik američke policijske serije FBI (1965-74). 89 Ralph’s je kalifornijski lanac supermarketa. 90 The Invaders (1967-68) je ZF serija o izvanzemaljcima koji su došli tajno osvojiti Zemlju, a toga je svjestan samo glavni lik, arhitekt koji putuje od mjesta do mjesta i pokušava ih spriječiti. 73

Kad je kasnije toga dana kretao s posla, na parkiralištu je opazio neku visoku štrkljastu plavušu, kao i jednako mu tako odnekud poznatu orijentalnu ljepoticu. To! Bile su to one dvije djelatnice salona za masažu Kokomundo! – Hej! Jade! Bambi! – Cure su se paranoično osvrnule preko zavodljivo golih ramena, potrčale i uskočile u nekakvu Impalu iz ere Harleyja Earla91, nagazile na gas i odmaglile niz Zapadnu imperijalnu. Trudeći se da to ne shvati kao uvredu, Doc se vratio unutra do Petunije, koja je prijekorno mahala glavom pružajući mu letak za Specijalnu ponudu salona Kokomundo: Pic-lic. – Aha... Pa, to se da objasniti... – Mučna je to i samotna rabota – rekla je Petunia – ali netko i to mora, je li? Joj, Doc. Na poleđini letka bila je poruka ispisana mazalicom laka za nokte, nijansa breskvin cvijet: „Čujem da si vani. Moramo se naći. Preko tjedna radim noćne u klubu Asiatique u San Pedru. Mir i ljubav, Jade. P. S. – Čuvaj se Zlatnog očnjaka!!!‛ Ni sam Doc konkretno nije imao ništa protiv da izmijeni riječ-dvije s mladom Jade, s obzirom na to da je, kao zadnja osoba s kojom je razgovarao onomad u Kokomundu prije nego što je, kako bi se možda izrazio Jim Morrison, „u nesvijest uronio‛92, lako mogla nasapunati dasku naivčini poput njega u ime onoga tko je digao Mickeyja Wolfmanna i upucao Glena Charlocka. U to ime, kako je znao da redovito zalaze u klub Asiatique, uputio se ravno u luksuzne morske konake u vlasništvu Lourdes i Motelle, da bi otkrio kako su i one baš večeras namjerile posjetiti isti taj lučki establišment da bi se našle s najnovijim izabranicima srca svoga, naime FBI-jevim Licima s tjeralice Cookiejem i Joaquinom, što je Docu bilo osobito zgodno i s razloga što će odmah provjeriti oklen toliko zanimanje vrlih federalesa za tu adresu, no s druge strane odoše mu u vjetar sve nade koje je možda gajio da bi moglo doći do kakvog opijatima potpomognutog druženja utroje između njega samoga i ovdje prisutnih djevojaka – a sada, to, eto, kako stalno ponavlja Fats Domino, „pust ostade san‛93, no uostalom ništa novo kad su ove dvije u pitanju. – Mogu i ja s vama?

91 Harley Earl (1893-1969), glavni dizajner General Motorsa, konstruktor inovativnih i ornamentalnih modela automobila. Zalagao se za to da auti budu što duži i što spušteniji. 92 Iz pjesme Doorsa „The Crystal Ship‛ (Kristalni brod, 1967). 93 U svojoj najpoznatijoj pjesmi „Blueberry Hill‛ (Brdo borovnica). Fats Domino je ovu melodiju iz četrdesetih snimio 1956. 74

Motella ga je skeptično odmjerila od glave do pete. – Sandale su ti na granici, trapezice mogu proć, ali gornji dio treba nadogradnju. Evo, baci oko – odvela ga je do ormara punog odjevnih artikala, pa je Doc iz njegovih mračnih dubina izvukao prvu havajku koju je ugledao, na papige u psihodeličnim nijansama, neke vidljive tek pod lampama neonkama, s kojima bi privukli poglede čak i u papagajskim zajednicama nadaleko poznatim s koloritne raskoši svojih pernatih pokrivača, zatim cvjetove hibiskusa takve da bi od samo jednog udaha čovjeka spopala prekonosna halucinogena euforija, te svjetlucavo zelenkaste valove jurilice. Maslačak žuti polumjesec. Mlade urođenice s dobro razvijenim prsnim košem. – Nabaci i ovo – pružila mu je nisku šarenih perlica iz narko-djutića Kahuna avioleta, koji bi otvorio svoja vrata kad god bi avion ušao u međunarodni zračni prostor. – Ali vratit ćeš mi ih. – Aaaaaaj! – vrištala je dotle Lourdes u kupaonici, nosa prilijepljenog za ogledalo. – Mjesečevi krateri, foto ekskluziva iz NASA-e! – Ma to je zbog ovog svjetla – smirivao je Doc strasti. – Izgledate super, cure, zbilja, kad vam kažem. Tako je i bilo, pa su cure ubrzo, uparađene u pasent haljine iz salona Dinastija iz hongkonškog Hiltona, oslanjajući se na Docove snažne mišice sišle do uličice, gdje je u zaključanoj garaži sa samo jednim prašnjavim prozorom kroz mutno staro staklo isijavao apsolutno bajan i nadnaravno uščuvan Auburn oldtajmer, boje trule višnje s nešto dekor umetaka od orahovine, te registracijom LNM WOW94. Dok su se vozili autocestama San Diego i Lučkom autocestom, raspoložene pripadnice kabinskog osoblja spremno su Docu podastrle podroban popis vrlina kojima su Cookie i Joaquin bili obilato obdareni, iako bi se Doc u normalnim okolnostima isključio već tamo negdje na pola puta, s obzirom na znatiželju FBI-ja glede naših dečki koja je i kod njega isprovocirala slično čuvstvo, osjećao je kako mu je dužnost da sasluša. To mu je također poslužilo da bar načas zaboravi na kamikaza-stil kojim je Lourdes posve nepotrebno, bar po njegovu mišljenju, vozila starog Auburna. Na radiju je svirao evergrin grupe Daske, u kojemu su rock kritičari prepoznali i stanoviti utjecaj Momaka s plaže: Premda opsjena je možda bila Na semaforu ona reče mi: Za mnom! 94 Što znači Lourdes’n’Motella = vau. 75

Kako odbit kad je rosna vila Koja vozi stari dobri GTO? Na sjever, hajmo, za nama Topanga, Gume cvile vruće, bit će krš i lom, Pod haubom moga Forda Mustanga Osam cilindara grmi kao grom. [Most] Maska do maske, stigosmo dakle Do Lea Carrilla [Puhači rif do daske] I još trka traje do Pointa Mugu Samo jedan Ford Mustang i slatki GTO, Prava je fora, ko prvi do mora, Prašimo ko pravi ona i ja. Tankat sam trebo uz San Diego, Već mi deset milja svijetli lampica, Odjednom mi mahne: hasta lu-ego, I ode moja kalifornijska lutkica... (Doc se potrudio poslušati instrumentalni dio, i premda je puhačka sekcija nadoštukala zgodne marijači harme na „Leo Carrillo‛, tenor saksofon očito nije bio Coy Harlingen, nego jedan od onih stručnjaka za solo od jedne, a najviše dvije note.) Stojim sa strane, suze mi cure, Kadli začuh poznat zvuk klina, Na prednjem sicu, tik do te cure Sjajna rujna kanta puna finog benzina. Pa smo krenuli dalje, po istom putu, Do parka Carrillo [Isti rif do daske] Maska do maske, ide Malibu, Samo jedan Ford Mustang i taj slatki GTO, 76

Prava je fora, ko prvi do mora, Praši ona mene, prašim i ja nju. Sprijeda su cure hopsale kao loptice skočice i pocikivale: „¡A toda madre!95‚, i „Šta veliš, stara, a?‛ i slične povike. – Cookie i Joaquin, oni su taaako super – oduševljavala se Motella. – ¡Seguro, ese! – Mislim, hoću reći, Cookie je super, za Joaquina se ne bi štela mešat, jel tako? – Kako to misliš, Motella. – Maaa, ne znam baš kako je to, legneš s nekim u krevet, a on ima tuđe ime? Istetovirano na sebi? – Uopće nije problem, ako ćete u krevetu raditi i nešto drugo a ne samo čitati – odbrusila je Lourdes. – Moje dame, moje dame! – Doc ih je tobože krenuo rastavljati, pa je dreknuo u stilu starog Moea96: – Razlaz! Doc je iz cijele priče shvatio da su Cookie i Joaquin dva ratna druga pješadijca, friško stigli iz Vijetnama, i napokon se dočepali civila, iako su se očito i dalje bavili zadaćama od općenarodnog značaja, jer je netom prije nego što su digli sidro do njih došla priča o nekakvom suludom manevru s ekspres kontejnerima s tovarom zelembaća koji su se navodno prekrcavali za Hong Kong. Mešetarenje državnom valutom u Vijetnamu se honoriralo duljim boravkom u najbližem apsu, ali kako je lova sada fizički bila u međunarodnim vodama, uvjeravali su ih neki njihovi kompanjoni foliranti te stručnjaci za prodavanje magle, ovo će biti sasma druga priča. Stoga su se ukrcali na Lourdesin i Motellin let za Kai Tak97, a u glavi im se sve bućkalo od Darvona, speeda, pive iz vojnog dućana, vijetnamske trave te aerodromske kave, pa kako su slijedom toga bili posve onesposobljeni za uobičajene avionske ugodne razgovore, zbilo se to tako da se, pripovijedale su dame, još pravo nije ni ugasio znak za obavezno vezivanje pojaseva, a Lourdes i Joaquin, te Motella i Coookie, točno u navedenim kombinacijama, već su se obreli u susjednim toaletima i svojski bacili na bludne radnje. Vesele aktivnosti nastavile su se i tijekom presjedanja u Hong Kongu, a kontejnere konvertibilne valute bilo je sve teže i teže pratiti, a

95 Španj. super, fantastično. 96 Moe je jedan od Tri bedaka (Three Stooges) koji uvijek razdvaja druga dva kad se potuku. 97 Kai Tak je aerodrom u Hong Kongu. 77

kamoli u njih vjerovati, premda su i Cookie i Joaquin ulagali vidljive konkretne napore, kad god bi se ukazala kakva zgodna rupa u rekreativnom programu, da nastave sve malodušniju potragu za njima. Klub Asiatique nalazio se u San Pedru, preko puta Terminal Islanda, s panoramom na most Vincent Thomas. Noću se mogao steći dojam da ga skriva, čak bi se moglo reći štiti, nešto dublje od tame – čista pojavna manifestacija konvergencije mnoštva silnica, sa svih strana Pacifičkog oboda, utjelovljenja nebrojenih želja za zakulisnim poslovanjem. Staklenina iza šanka, koja bi se u drugoj vrsti točionice mogla proglasiti pretjerano blještavom, ovdje je poprimilla neki zamuljani hladni sjaj kakav ima slika na jeftinim crno-bijelim televizorima. Konobarice u crnim svilenim kimonima na crveno tropsko cvijeće lelujale su naokolo na visokim petama, noseći visoka uska pića nakićena pravim svježim orhidejama, komađem manga i veselim akvamarin plavim slamkama zarolanim u oblik bambusa. Mušterije za stolovima naginjale su se jedne prema drugima i nazad, polagano i ritmično, nalik na podvodno raslinje. Stalni gosti trusili su kupice vrućeg sakea te ih revno zalijevali rashlađenim šampanjcem. Zrak je bio zasićen dimom iz opijumskih lula i vodenih šiša, kao i kreteka, malezijskih škija te Koolsica iz raznih ustanova za preodgoj i socijalizaciju, malih sjajnih žižaka svijesti koji su se neprestano žarili i gasnuli posvuda u okolnoj polutmini. U podrumu se za one koji još nisu preboljeli Makao i radosti iz Sretne ulice98 danonoćno odvijala ekskluzivna partija fantana99, a u bezbrojnim plitkim nišama iza zastora od šarenih perlica igrali su se mah-jongg i igra go za dolar po figuri. – A sada, Doc, kućo stara – upozorila ga je Motella dok su se smještali u epare s tigrastim tapecirungom u lak-ružičastim i cigla-hrđavim nijansama – ne zaboravi da ćemo ovo iskeširati ja i Lourdes, dakle pijemo samo ispod šanka, bez onih svinjarija s kišobrančićima. – Doc nije imao ništa protiv, s obzirom na disparitet platnih razreda i tomu slično. Cookie i Joaquin ispojavili su se upravo u trenutku kad se kućni bend ufuravao u žestoku obradu uspješnice „Ljudi su strani (Kad stranac ti si)‛ grupe Vrata100, elegantni u panama šeširima širokog oboda, šanerskim markiranim cvikama, te bijelim civilnim odijelima odabranim među stalažama Keiser Estatea101 u Kowloonu,

98 Rua de Felicidad je bila tzv. red light district, ulica s javnim kućama i noćnim barovima u Makau. 99 Fantan je kineska kockarska igra slična ruletu, ali i kartaška igra. 100 Pjesma „People Are Strange‛ grupe Doors iz 1967. 101 Keiser Estate je outlet centar tvorničkih dućana u industrijskoj zoni Hong Konga. 78

gizdavo se gegajući u ritmu glazbe, korak po korak i sve u taktu, vitlajući po zraku ispruženim kažiprstom (svatko svojim) kao da prijete nekoj nevidljivoj sili u gluhim dubinama taverne. – Joaquine! Cookie! – zazvale su cure. – Ojoj! Gle ti ovo! Kakva guba obleka! – I tako dalje. Premda nema puno muškaraca kojima je u životu sve toliko potaman da im ne bi polaskali ovakvi javni iskazi divljenja, Doc je također vidio kako se Joaquin i Cookie pogledavaju misleći: E, ne ide mi taj tip u glavu. – Možda ćemo morati brzo zgibati, mes chéries – zagrmio je Cookie dojmljivim basom, zavukao prste u Motellinu mikrofonku i udijelio joj cjelov respektabilne minutaže. – Ništa osobno – nadodao je Joaquin – hitna službena turneja, da se tako izrazim – te pritegnuo Lourdes u po mogućnosti još vrući zagrljaj, mišljen da manifestira njegovu možebitno još vreliju strast, a koji je prekinula poznata bas linija našeg benda, skrivenog u šumarku sobnih palmi. – Okej! – Motella je zgrabila Cookieja za kravatu s dezenom cvjetaste pacifičke lagunorame u psihodeličnim tonovima. – Svi na podij! Za dvije sekunde Joaquin je bio pod stolom. – Što je sad pak njemu? – upitala je Lourdes, trudeći se da ostane damski mirna. – Neka psiho jebada s fronta – objasnio je Cookie drmusajući se na glazbu – kad god netko kaže svi na pod, a on pod stol. – Sve je u redu, narode – javio se Joaquin, koji je cijeli rat mutikašio ne bi li štogod ratno profitirao, a crtu izvlačenja ne bi našao ni da mu je nabiju raketom u guzicu – meni je ovdje dobro. Ne ljutiš se, jelda, mi amor? – Pa, ajmo reć da mi je to onda kao da sam vani s nekim malo nižim frajerom? – To je izgovorila prekriženih ruku, a na usnama joj širok smiješak, možda malo ukrivljen na jednu stranu. Dražesna mala Azijatkinja u službenoj monduri, koja je po svemu sudeći mogla biti Jade, prišla je Docu. – Imam tamo neka dva fina gospodina – došapnula mu je – koji imaju silnu želju vidjeti tvoje dečke, i to toliko silnu da su počeli naokolo dijeliti dvadesetice? Joaquin je izronio ispod stolnjaka. – Gdje su? Napuntamo ih na nekog drugog, a dvadeset dolara fino u džep. – Četrdeset – ispravila ga je Lourdes. – To bi inače bio sasvim okej plan – rekla je Motella, vrativši se s Cookiejem – osim što vas ovdje svi znaju, a k tomu vidim da su vas već našli.

79

– Bem ti sreću, to je Žućko-san – rekao je Cookie. – Jel se i tebi čini da je ljut ko pas? Meni se čini. – Ma kakvi – rekao je Joaquin – nije on ljut, ali za pajdaša nisam siguran. Žućko-san nosio je blond poluperiku kojom ne bi prevario ni zadnju babu u Južnoj Pasadeni, te crno poslovno odijelo blago mafijaškog kroja... Rečeni biznismen bio je narogušen, peckale su ga oči i nije gasio jeftine japanske cigare, a sa sobom je vodio jakuzanera batinaša po imenu Iwao, koji je već odavno kompromitirao duhovni integritet svoga dan statusa nezgodnom sklonošću prema potpuno proizvoljnoj makljaži, pa su mu i sada oči zvjerale tamo-amo a čelo se boralo od napora jer nikako nije mogao shvatiti na koga ovdje prvo treba navaliti. Docu je bilo mrsko vidjeti čovjeka u tolikoj dilemi. Tim prije što su Cookie i Joaquin ulazili u sve pregnantniju polemiku sa Žućko-sanom, pa su posljedično obraćali sve manje i manje pozornosti Lourdesici i Motelli, zbog čega su dame sve više i više šizile, te bivale sve prijemčivije katastrofalnim emotivnim krahovima do kojih su obje veoma držale. Što sve skupa uopće nije slutilo na dobro. Tu negdje opet je doplahutala Jade. – I mislio sam da si to ti – rekao je Doc – iako se ne može reći da smo ikad pristojnije očijukali. Dobio sam tvoje pisamce, ali zašto ste onako odmaglile? Mogli smo se malo podružiti, ono, zapalit koju pljugu... – Možda zato što su nam još od Hollywooda puhali za vrat neki ljigosi u Barracudi? Mogao je biti bilo tko, a nismo te htjele uvaliti u još veću kašu, pa smo odglumile da smo došle zbog vitamina B12, i može biti da smo od toga bile malo nabrijane pa nas je uhvatila paranoja kad smo te vidjele i zbrisale smo? – Iskreno se nadam da se tu ne naručuju nikakve Singapurske praćke – opomenula je Motella – da ne bi bilo nismo znali. – To mi je šulkolegica, pa se prisjećamo proslave mature, slušali smo skupa geometriju, olabavi malo, Motella. – A u kojoj to školi, jel u Tehachapiju102? – Aaaj – otpuhnula je Lourdes. Cure su bile nabrušene, a ni žestice im nisu godile za živce. – Nađemo se vani – prošaptala je Jade i otklackala se na štiklicama.

102 Tehachapi je planinski gradić u Kaliforniji na rubu pustinje Mojave, u kojemu je smješten zatvor maksimalne sigurnosti. 80

Gotovo potpuni izostanak rasvjete na parkiralištu možda je bio izveden s namjerom, da dočara enigmu i bajkovitost Orijenta, ali sve skupa također je malo bacalo na poprište zločina u iščekivanju daljnjih kriminalnih aktivnosti. Doc je primijetio Fireflite iz ‘56. s krovom na spuštanje koji je teško brektao, kao da je cijelim putem dovde skidao zastavice, i baš je u glavi kombinirao kako bi mu neprimjetno zadigao haubu da zirne kakav je hemić unutra, kadli se pojavila Jade. – Ne mogu dugo biti tu vani. Nalazimo se na teritoriju Zlatnog očnjaka, a s tom ekipom zbilja mi ne trebaju okapanja. – Jel to onaj isti Zlatni očnjak kojeg si mi napisala da se čuvam? Što je to, neki bend? – Kamo sreće. – Stavila je prst preko usta: neće pisnuti ni da je kolju. – Nećeš mi reći, nakon „čuvaj se‛ i svega? – Ne. Samo sam ti se htjela ispričali. Stvarno mi je krivo ko psu što sam ono izvela... – A... što to točno? – Ja nisam cinker! – zatulila je. – Murija je rekla da će odbaciti optužbe ako samo potvrdimo da si bio na licu mjesta, što su već znali da jesi pa nema štete, i valjda me ulovila panika, i zbilja, Larry, užasno mi je žao! – Zovi me Doc, i nema frke, Jade, morali su me frknuti, i sad me samo svuda prate i to je to. Drži. – Našao je kutiju duhana, lupnuo njome o dlan, pružio joj, pa je uzela, pa su zapalili. – Onaj pajkan – rekla je. – Sigurno misliš na Bigfoota. – Taj nije sav svoj. – Da nije i on možda navraćao u vaš salon? – Svratio bi tu i tamo, ne kao da je murjak, ne kao da očekuje gratis uslugu ili nešto. Ako je taj primao mito, onda je to morala biti neka varijanta s g. Wolfmannom osobno. – I još nešto. Nemoj se uvrijediti, ali je li me osobno Bigfoot poslao u carstvo snova, ili je nekoga unajmio? Slegla je ramenima. – To sam propustila, Bambi i ja smo bile potpuno izvan sebe kad je upala ona banda razbojnička, pa smo se evakuirale. – A što je bilo s gestapovcima iz buhare koji su trebali čuvati Mickeyja?

81

– Dotad je sve vrvjelo od njih, a onda isparili. Sramota. Jedno vrijeme bili smo im glavna baza, čak je došlo dotle da smo ih počeli razlikovati. – I svi su nestali? To je bilo prije ili nakon što je počela vesela večer? – Prije. Kao kad netko čuje da se sprema racija. Pokupili su se svi osim Glena, samo je on... – tu je zastala kao da se pokušava sjetiti prave riječi – ostao. – Šišnula je cigaretu na asfalt i razmrvila je vrhom svoje špičoke. – Slušaj, netko te traži. – Hoćeš reći, da se što prije izgubim. – Ne, nego misli da možete jedan drugome pomoći. Novi je ovdje, nisam čak sigurna ni kako se zove, ali znam da je u nekakvoj frci. – I vratila se unutra. Iz priobalnih magluština kakve se znaju spustiti na ovaj dio luke sad je izronila još neka silueta. Doca nije baš uvijek bilo tako lako uplašiti, ali svejedno bi mu bilo draže da je ovaj put dao petama vjetra. Prepoznao je ovoga pridošlicu s polaroida koji mu je dala Hope. Bio je to Coy Harlingen, friško pristigao s drugoga svijeta, gdje su smrt i njezine popratne nuspojave dokrajčile bilo kakav smisao za modu koji je saksofonist možda još imao u trenutku fatalnog predoziranja, što se manifestiralo u formi ličilačkog kombinezona, ružičaste košulje iz pedesetih s ovratnikom na kopčanje i uskom crnom kravatom od trikotaže, a tu su bile pretpotopne kaubojke na špic papak. – Živio ti meni, Coy. – Mislio sam ti doći u ured, stari, ali bojao sam se da bi moglo biti neprijateljskih očica. – Doc je već vidio da će mu trebati trubica za gluhe ili nešto slično, jer osim što su dolje u luci brujale sirene i zvona, razvidno je bilo da Coy, kao pravi đanki, ima tendenciju odjednom ispotiha nešto zamrmoljiti, tako da ga se apsolutno ništa nije moglo čuti. – Tebi je ovdje okej što se sigurnosti tiče? – pitao je Doc. – Ajmo pripaliti pa da smo ko fol izašli na pljugu. Azijska indijka, arome ko u priči. Doc se pripremio da ga pošteno kresne i razvali na patos, ali ipak je nekim čudom uspio pronaći horizont bistrine u kojemu je mogao bez većih problema balansirati. Zažareni vrh džointa mutno se nazirao kroz maglu, a boja mu se prelijevala od narančaste prema vatreno ružičastoj. – Svi misle da sam mrtav – rekao je Coy. – Ali također se šuška da nisi. – To mi baš i nije dobra vijest. Biti mrtav mi je u opisu posla. Ono, to mi je sad radno mjesto. – Radiš za ove iz kluba? – Nemam pojma. Može biti. Tu dolazim po plaću. 82

– A gdje si na stanu? – U nekoj kući u kanjonu Topanga. S bendom s kojim sam svirao, Daskama. Ali nemaju pojma da sam to ja. – Kako ne znaju da si ti? – Ni dok sam bio živ nisu znali. Bio sam im „saksofonist‛, ono, tip sa svirke. I još k tome postava se stalno mijenjala, Daskaši s kojima sam ja svirao većinom su otišli u druge bendove. Ostao je samo jedan ili dva iz stare garde, a i oni pate od malo težeg slučaja narko skleroze, blago njima. – Pričalo se da ti je došao glave loš šut. Još se fiksaš? – Ma kakvi. Ni u snu. Ne, sad sam čist. Bio sam u nekoj ustanovi gore kod... – Duga tišina i zblenut pogled, jer se Coy naime počeo pitati je li već rekao previše, pa je htio ispipati koliko Doc zapravo zna. – Znaš šta, molio bih te da... – Ma nema frke – rekao je Doc. – Ionako te slabo čujem, kako ću onda reći ono što nisam čuo? – Okej. Ma nešto sam te htio zamoliti. – Docu se učinilo da je u Coyevu glasu čuo neki prizvuk... Ne baš optuživanja, ali svejedno kao da je Doca pomeo na kup zajedno s nekom većom kozmičkom nepravdom. Doc se zagledao u Coyevo na mahove razaznatljivo lice, na čijoj su se bradici rosile kapljice magle ljeskajući se pod svjetlima kluba Asiatique, kao milijun zasebnih zlatokruga koji su se prelijevali u svim duginim bojama, i shvatio je da će, bez obzira na to tko ovdje kome pomagao, s Coyem morati ići na blaži pristup. – Skužaj, stari. Samo reci što trebaš. – Ma neće ti biti neka velika frka. Samo ako bi mi mogao obići neke ljude. Jednu ženu i malu curicu. Da vidiš jesu li okej. Samo to. A da mene ne spominješ. – Gdje žive? – Torrance? – Pružio mu je papirić na kojemu je bila Hopeina i Amethystina kućna adresa. – Moj dio grada, vjerojatno ti neću naplatiti ni za putne troškove. – Ne moraš ni sa kim komunicirati, samo vidi žive li još tamo, kakav auto je ispred, tko ulazi, tko izlazi, muva li se naokolo neka policija, sve što ti privuče pažnju. – Računaj na mene. – I ne mogu ti platiti odmah.

83

– Kad god budeš mogao. Nema problema. Osim ako si i ti među zagovornicima teze da je znanje isto što i novac... E pa u tom slučaju, mogu li te možda pitati... – Samo imaj na umu da ja to ili ne znam, ili mi ode glava ako ti kažem, pa onda slobodno pitaj, stari. – Jesi kad čuo za Zlatni očnjak? – Jesam. – Je li mu se učinilo da je nastupilo kraće oklijevanje? U kojem trenutku šutnja postaje predugačka? – To je brod. – Uuužasno zaniiimljivo – zarevao je Doc onako kako znaju rastegnuti Kaliforničani kad žele reći da nešto nije zanimljivo ni koliko crno pod noktom. Otkad se pa to treba čuvati broda? – Bez zezanja. Velika škuna, mislim da mi je netko rekao. Uvoze i izvoze raznu robu, ali nitko ne želi reći što točno. Onaj blond Japanac s nezgodnim patašonom, koji je razvezao s tvojim frendovima? On bi znao. – Jer? Umjesto odgovora Coy se smrknuo i glavom pokazao nekamo preko Docova ramena, na drugu stranu parkirališta, pa preko ceste prema glavnom kanalu i Vanjskoj luci iza njega. Doc se okrenuo, i učinilo mu se da vidi neku bijelu sjenu kako promiče u daljini. Ali zbog guste magle koja je nadirala izvana sve je bilo obavijeno velom sumnje. Dok je stigao do ceste, više nije bilo ničega. – To je bio on – rekao je Coy. – Kako znaš? – Vidio sam kad je uplovio. Stigao je ovamo otprilike kad i ja večeras. – Ja ne znam što sam vidio. – Ni ja. A i ne želim znati, majke mi. Kad se Doc vratio u klub, vidio je da su u međuvremenu rasvjetu prešaltali u nekakve ultraljubičaste sfere, jer su se papige na njegovoj košulji istog trena promeškoljile i zalepetale krilima, zakriještale a možda i progovorile, premda je to možda moglo biti i od dima. Lourdes i Motella u međuvremenu su zaboravile na svaku pristojnost i damsko ponašanje, pa su ni manje ni više nego nasrnule na par lokalnih mafijaških sponzoruša izazvavši ih na svojevrsno štafetno šaketanje, zarad kojega su konobari i konobarice, diskretno neupadljivi, izveli malu rošadu među stolovima da naprave mjesta, a mušterije su se okupile da navijaju. Kidale su se haljine, čemušale frizure, golacala gola koža, koprcalo se i raskoprcavalo iz mnogih seksualno prispodobivih zahvata – sve uobičajene čari ženskog hrvanja. Cookie i 84

Joaquin još uvijek su bili zadubljeni u razgovor sa Žućko-sanom. Iwao Batinao bio je zauzet promatranjem sportskog događaja. Doc se pricvrljio bliže da malo osluhne. – Upravo sam konferansirao s partnerima preko satelita – govorio je Žućko-san – i naša najbolja ponuda i dalje je tri po komadu. – A da se ja opet prijavim na frontu – rogoborio je Joaquin. – Više ću zaraditi od braniteljske mirovine nego ovako. – On je danas malo na tri ćoška – rekao je Cookie. – Uzimamo. – Ti uzmi, ése. Ja neću. – Ne moram vas podsjećati – rekao je Žućko-san sa zluradim smiješkom – da je ovo Zlatni očnjak. – A sa Zlatnim očnjakom bolje se ne kvačit – složio se Cookie. – ¡Caaa-rajo!103 – zabezeknuo se preneraženi Joaquin kao da je taj čas pao s Marsa – ma šta li ono rade te ženskinje?

103 Španjolska psovka koja izražava ljutnju i iznenađenje, a označava muški organ. 85

SEDMO

Sutra ujutro Doc je nazvao Sauncha da ga pita je li ikad čuo za brod po imenu Zlatni očnjak. Sauncho je odjednom počeo nešto vrdati. – Čekaj da ne zaboravim, jesam li dobro vidio da je Ginger u zadnjoj epizodi imala dijamant na prstu? – A da ti nisi, ono... – Ej, bio sam čist ko suza, samo nisam uspio skužit. I čemu ono očijukanje s kapetanom? Nisam znao da su skupa. – To sam valjda preskočio – rekao je Doc. – Jer uvijek sam mislio da će na kraju biti s Gilliganom. – Ma neee, nego s Thurstonom Howellom III. – Ma daj, neće se taj nikad razvesti od Ljubice104. Odjednom je zavladao kraći neugodni muk, jer su i jedan i drugi shvatili da se sve to također može u prenesenom smislu primijeniti na Shastu Fay i Mickeyja Wolfmanna, pa čak, ne bi čovjek rekao, i na Doca glavom. – Nego, pitam te za taj brod – rekao je Doc naposljetku – zato, zato što... – Evo, ajmo ovako – prekinuo ga je Sauncho malo nabusito – znaš gdje je nautička marina u San Pedru? Imaju neku riblju konobu Bitvica, ajmo se nać tamo za ručak. Reći ću ti koliko budem mogao. Sudeći po miomirisu koji ga je zapahnuo ravno s vrata, Doc ne bi Bitvicu bio svrstao među riblje restauracije koje previše polažu na filozofiju zdrave prehrane.

104 Riječ je o likovima iz humoristične serije Gilliganov otok (1964-7) o sedam brodolomaca na pustom otoku, između ostalih ambicioznoj mladoj glumici Ginger, simpatičnom i šeprtljavom prvom časniku Gilliganu koji uvijek upropasti plan za spašavanje, te milijunašu Thurstonu Howellu Trećem i njegovoj ženi Eunice koju od milja zove Lovey. 86

Klijentela je već bila malo tvrđi orah. – Nisu to novi bogataši – mudrovao je Sauncho – prije bih rekao novi dužnici. Sve što imaju, pa tako i jedrilice, kupili su na kreditne kartice neke lijeve banke iz zabiti tipa Južna Dakota, koje ti pošalju poštom na kućnu adresu ako ispuniš kupon s kutije šibica. – Provlačili su se između jahtaške kartokracije koja je zaposjela stolove od pobajcanih poklopaca za bokaporte, da bi na kraju stigli do separea u dnu lokala, smještenog uz prozor koji je gledao na pučinu. – U Bitvu ne vodim svakog, a i mislio sam da će ti se svidjeti pogled. Doc je pogledao kroz prozor. – Je li to ono što mi se čini? Sauncho je oko vrata imao prastari kanočal iz Drugog svjetskog na remenčiću. Skinuo ga je i pružio Docu. – Predstavljam ti škunu Zlatni očnjak, friško dojedrila iz luke Charlotte Amalie. – Gdje je to? – Djevičanski Otoci. – Bermudski trokut? – Nije daleko. – Kus barke, nema šta. Doc je odmjerio skladno orisane no iz nekog razloga – ono što bi se reklo, neljudske konture Zlatnog očnjaka, na kojemu je sve iskričalo s predumišljajem: bilo je tu daleko više antena i radoma nego što ijednom brodu može zatrebati, ali zato nigdje na vidiku zastave države pripadnosti broda, pa sva sila vanjskih paluba od tikovine ili možda čak od mahagonija, za koje se međutim s velikom sigurnošću moglo reći da nisu mišljene za relaksaciju uz štap za pecanje i limenku pive. – Voli se pojaviti usred noći, bez ikakve najave – rekao je Sauncho – bez noćne navigacije, bez radiotelefonije. – Mjesni mudrijaši, uvjereni da te vizite moraju imati neke veze s drogom, nadobudno bi se motali naokolo dan do dva. ali vrlo brzo bi krenuli dalje, gunđajući nešto o nekakvom „zastrašivanju‛. Nikad se ne bi izričito reklo tko bi bili ti zastrašni elementi. Lučki kapetan hodao je naokolo u predinfarktnom stanju, kao da ga je netko puškom prisilio da se odrekne svih tražbina primjenjivih na terete u provozu, i kad god bi se uključila službena radioveza, prema iskazu očevidaca, čovjek bi odskočio kao oparen. – I koji grande mafijozo stoji iza svega toga? – mislio je Doc, nema štete da pita kad je već ta tema na tapetu. – E pa kako stvari stoje, mislili smo tebe angažirati da to saznaš. – Mene? – Na paušal. 87

– Mislio sam da vi to imate pod kontrolom, Saunch. Sauncho je unatrag par godina budnim okom pratio zbivanja u južnokalifornijskoj jahtaškoj zajednici, isprva s osjećajem neizbježne međustaleške mržnje koju takve brodice neminovno bude među građanima prosječnih primanja, pa da su stoput tako lijepe i krasne kad razviju jedra, no nakon nekog vremena evoluirao je do sanjarenja kako će jednoga dana i on s nekim, možda čak i s Docom, dići sidro i isploviti, i to ako ništa drugo a ono bar u nekom dvosjedu u klasi Snipea ili Lida. Pokazalo se, međutim, da njegova tvrtka Hardy, Gridley & Chatfield već neko vrijeme gaji veliko, moglo bi se reći i bolesno zanimanje za škunu Zlatni očnjak. Povijest njezinih polica osiguranja bila je školski primjer zakukuljivanja te zamumuljivanja, zbog čega su sluđeni činovnici, pa čak i suvlasnici, morali konzultirati zakonodavce iz devetnaestog stoljeća poput, primjerice, Thomasa Arnoulda i Theophilusa Parsonsa105, često čupajući kosu. Pipci hobotnice pohlepe i pohote i ona neobična svijetom uvjetovana karma koja leži u samoj srži i sućini pomorskog prava sezali su duboko u sve sfere tihooceanske jedriličarske supkulture, i u nekom drugom slučaju bilo bi sasvim dovoljno investirati simboličan dio kancelarijskog tjednog budžeta za reprezentativne troškove u šačicu pomno odabranih lokalnih lučkih birtija, pa da odmah saznaju sve što ih zanima iz malih noćnih ćakula, saga s Tahitija, Mooree, Bora-Bore, usputnih spomena o odmetnutim mornarima i mitskim karavelama, i što se dogodilo na pučini, ili se možda moglo dogoditi, i čiji duh luta potpalubljem, i kakva neosvećena drevna karma iz prikrajka vreba na svoj čas. – Ja sam Chlorinda, jeste li se odlučili – reče konobarica odjevena u križanac nehruovke i šarene havajke, dugačke taman toliko da može proći kao minihaljina, tonom koji ne bi zagolicao ničije nepce. – Ja inače uzmem Admiralovu platu – reče Sauncho skrušenije nego što je Doc očekivao – ali danas bih mogao za početak štrucu od inćuna, a onda, hmmm, file morskog vraga, može li u pivskom tijestu pa u duboko ulje? – Tvoj želudac, tvoja stvar. A za tebe, golube? – Mmm! – oglasio se Doc listajući meni – Koliko fine papice! – našto ga je Sauncho odalamio nogom ispod stola.

105 Sudac Joseph (sic) Arnould (1813-86) napisao je 1848. Zakon o pomorskom osiguranju, a profesor prava Theophilus Parsons (1797-1882) 1868. Traktat o zakonu o pomorskom osiguranju i 1859. Traktat o pomorskom pravu s osvrtom na pomorsko osiguranje. 88

– Da se moj muž usudi pojesti išta od ovih pizdarija, isti čas bi letio kroz prozor, skupa sa svim svojim albumima Željeznog leptira106. – Trik pitanje – rekao je Doc brže-bolje. – Paaa, mogao bih terijaki krokete od meduze? I jegulju na trubadurski? – A što će gospoda piti. Toplo savjetujem da se pošteno naroljate prije nego što vam stignu specijaliteti. Preporučam koktel Tekila zombi, taj te brzo drmne. – Otperjala je ljuta na cijeli svijet. Sauncho je dotle zamišljeno piljio u škunu. – Gle, s tim brodom problem je što ne možeš baš ništa saznati. Ljudi odbiju govoriti, promijene temu, čak i, štajaznam, počnu izvoditi burgije, odu na šekret pa upadnu u školjku. – Docu se i opet učinilo da je u Saunchovim očima uočio tračak posesivne čežnje. – A ona ti se inače ne zove Zlatni očnjak. Ne, njezino pravo ime bilo je Sačuvana, u spomen na to što je 1917. čudesno preživjela strašnu eksploziju nitroglicerina u luci Halifax, koja je raznijela praktički sve ostalo što se ondje zateklo, i brodove i duše. Sačuvana je bila kanadska škuna ribarica, koja je kasnije dvadesetih i tridesetih došla na glas i kao trkaća jahta, te je redovito odmjeravala snage s ostalima iz svoje klase, pa tako bar dvaput i s legendarnom Plavonosom. Nedugo nakon Drugog svjetskog rata, kad su ribarske škune polako počele ustupati mjesto lađama dizelašicama, otkupio ju je Burke Stodger, svojevremeni filmski superstar koji je ubrzo zatim zbog svojih političkih stavova dospio na crnu listu te bio prinuđen skupa sa svojom jahticom otići u emigraciju. – Tako stižemo i do Bermudskog trokuta – pričao je dalje Sauncho. – Negdje između San Pedra i Papeetea brod je nestao, i isprva su svi zaključili da ga je potopila Sedma flota, po izričitom naputku savezne vlade. Republikanci na vlasti, jasna stvar, poricali su svaku povezanost, paranoja je sve više rasla, kadli jednog lijepog dana koju godinicu kasnije eto ti i broda i vlasnika – Sačuvana plovi u dijametralno suprotnom oceanu, kod Kube, a eto i Burkea Stodgera na naslovnici tjednika Variety, u intervjuu najavljuje da se vraća na film i to u visokobudžetnom spektaklu jednoga od glavnih studija pod nazivom Crveni strogo povjerljivo. Dotle je naša škuna istog časa, kao djelovanjem crne magije, osvanula na suprotnoj strani kugle zemaljske, gdje su je dali na totalni remont od pramca do krme, i pritom je operirali od svakog duha i duše, da bi postala ovo što vidiš. Kao vlasnik je zaveden

106 Iron Butterfly je bila američka grupa osnova u San Diegu 1966., a svirali su psihodelični i hard rock. 89

neki konzorcij na Bahamima, a dobila je i novo ime, Zlatni očnjak. To je sve što zasad znamo. Ja znam zašto sve to mene zanima, ali otkad se ti zanimaš za brodove? – Neku večer sam čuo neku priču. Da nije to neki šverc komerc? – Moglo bi se i tako reći. – Poslovično žovijalni pravobranitelj danas kao da je bio pomalo indisponiran. – A moglo bi se reći i da bi joj bilo bolje da je ono pred pedeset leta odletjela u zrak u Halifaxu nego da mora biti u ovakvoj situaciji. – Sauncho, čovječe, daj makni tu ukomiranu facu, ubit ćeš mi apetit. – Pitam te kao odvjetnik stranku, ta priča koju si čuo... Da nije slučajno imala veze i s Mickeyjem Wolfmannom? – Zasad ne, zašto? – Ako je vjerovati morskim pričama, nedugo prije nego što je nestao, naš svenarodni neimar viđen je na palubi Zlatnog očnjaka. Malo su se provozali na debelo more i natrag. Rekao bi naš Kapetan: mala turneja od tri sata. – I čekaj, kladim se da je poveo i svoju ljupku pratilju... – Mislio sam da si raskrstio s tom zajebancijom, evo, daj da ti naručim jedan beton ili nešto uz taj zombi, pa kad već počinješ s tom svinjarijom ispočetka, da bar budeš na visini. – Samo pitam... I dakle svi su se sretno vratili svojim kućama, nitko nije odletio preko palube i tako to? – E pa ne bi vjerovao, ali moj izvor na saveznom sudu tvrdi da je vidio kako nešto leti preko palube. Doduše možda ne čovjek, njemu se učinilo da su bili kao neki ponderirani kontejneri, možda ono što mi zovemo podrtina, dakle nešto što namjerno potopiš pa poslije dođeš po to. – Dakle šta, stave neku bovu da znaju gdje je? – Danas ti je to sve elektronika, Doc, koordinate za duljinu i širinu dobiješ preko LORAN-a107, a kad hoćeš napipati preciznije, skeniraš hidrolokatorom. – Čini se meni da ti planiraš skočiti donde da malo baciš oko. – Više kao civil u hospitaciji. Ljudi na sudu znaju da sam... – Zastao je da smisli pravu riječ. – Zainteresiran. – Blago rečeno. Glavno da nisi rekao opsjednut. Da je ženska, onda možda, mislio si je Doc, i toplo se nadao da mu se usnice ne miču. 107 LORAN je u pomorstvu sustav za navigaciju velikog dometa (Long Range Navigation) s pomoću radiovalova. 90

Fritz je kao i obično bio u računalnom kabinetu, zadubljen u podatke. Na licu je imao onaj pogled koji kao da je govorio: pitaj me da ti kažem boli li me dupe, koji je Doc već bio primijetio kod friških pridošlica u taj tako čarobni svijet ovisničkog ponašanja. – Priča se da ti je cura zbrisala preko grane, žalim što ti moram priopćiti. Doca je iznenadila jačina rektogenitalnog grča koji mu je istog časa prostrujio tijelom. – Kamo je otišla? – Ne zna se. Ukrcala se na ono što federalci zovu „nama zanimljivo plovilo‛, zanimljivo njima, a možda i tebi. – Ajoj. – Doc je pogledao izlist i vidio ime Zlatni očnjak. – I ovo ti je stiglo iz nekog kompjutera koji je prikopčan na tu tvoju mrežu? – Ovo konkretno dolazi iz Hooverove knjižnice sa Stanforda, iz nečije zbirke antiprotudržavnih dokumenata. Evo sam ti napravio ispis. Doc je otišao do recepcije da si natoči šalicu kave iz automata, našto se knjigovođa Milton, koji je u posljednje vrijeme stalno nešto zakerao, smjesta zakvačio s Fritzom oko pitanja treba li Docovu kavu zaračunati među putne i reprezentacijske troškove ili kao hladni pogon. Tajnica Gladys pojačala je uredski radio, na kojemu je baš sviralo Plavo veselje108, možda kako bi prigušila galamu ili pak nježno svima sugerirala da smire hormone. Fritz i Milton nato su graknuli na Gladys, koja im pak nije ostala dužna. Doc je pripalio džoint i počeo čitati dosje, umotvorinu privatne obavještajne inicijative pod nazivom Američko vijeće sigurnosti, koja je operirala iz baze u Chicagu, i to prema Fritzu tamo negdje od pedeset i pete. Bila je to kratka povijest škune Sačuvane, protuantidržavnoj zajednici silno zanimljive zbog zavidnih plovnih performansi na otvorenom moru. Tako je, primjerice, u vrijeme svoga ponovnog pojavljivanja u Karibima bila angažirana u nekoj špijunskoj misiji protiv Fidela Castra, koji je tada već operirao po kubanskom visočju. Kasnije, već pod imenom Zlatni očnjak, pokazala se korisnom u okviru protukomunističkih projekata u Gvatemali, Zapadnoj Africi, Indoneziji i još nekim mjestima čija su imena bila šrafirana. Često je na ime tereta primala kidnapirane lokalne „provokatore‛, koje bi potom pojeo mrak. Stalno se spominjala sintagma „dubinska istraga‛. Krijumčarila je heroin iz Zlatnog trokuta za CIA-u. Nadzirala je radio promet duž neprijateljskih obala i prosljeđivala ga agencijama u Washingtonu. Dopremala je oružje antikomunističkoj gerili, uključujući i onu u zlosretnom Zaljevu svinja. Kronologija se mogla pratiti sve do danas, pa se tako u njoj našao i Mickey 108 Blue Cheer je bend iz San Francisca, aktivan 6o-ih i 70-ih, nazvan po jednoj vrsti LSD-a. Svirao je psihodelični rock. 91

Wolfmann i njegov nerazjašnjeni izlet koji se dogodio netom prije nestanka, a i podatak da je škuna prošli tjedan isplovila iz San Pedra nakon što se na nju ukrcala neslužbena Wolfmannova pratilja Shasta Fay Hepworth. To da bi Mickey, poznat po izdašnim prilozima Reaganovoj kandidaturi, bio angažiran u nekoj antikomunističkoj kampanji nije ga osobito iznenadilo. Ali zar je i Shasta bila u to umiješana? Tko je organizirao da se ukrca na Zlatnu zubicu i digne sidro iz domovine? Zar Mickey ? Ili možda netko drugi kome je ona možda pomogla da hapne Mickeyja? U što li se to tako gadno mogla upetljati da joj je jedini izlaz bio smjestiti čovjeku u kojega je navodno bila zaljubljena? Sranje, čovječe. Sranje na kub. A tko kaže da je i tražila izlaz. Možda je htjela i dalje biti u tome, što god to bilo, a Mickey joj je smetao, ili se možda Shasta paralelno viđala i sa Sloaneinim frajerom Riggsom, pa je Sloane saznala i sad joj se htjela osvetiti tako što će joj napakirati Mickeyjevo ubojstvo, ili je možda Mickey bio ljubomoran na Riggsa pa ga je dao ukokati, ali nešto je pošlo po zlu i angažirani profesionalni kadar slučajno je upucao Mickeyja, ili je možda to bilo namjerno jer je zasad nepoznati puc-profesionalac zapravo htio uteći sa Sloane... – Grrr! – Dobar šit, jelda – reče Fritz vraćajući mu dogorjeli čik u kvačici, sve što je ostalo od onoga što su pušili. – Ovisi što je tebi dobro – frfljao je Doc. – Meni mozak samo što nije prokuhao od raznih šema i dilema. Fritz se stao ceriti kao lud na brašno. – Da, droga stvarno nije za vas detektive, svi ti paralelni svjetovi još vam samo dodatno kompliciraju život. – A kako Sherlock Holmes, on je stalno šmrkao koku, čovječe, čak mu je pomagalo da riješi slučajeve. – Dobro, ali on... nije stvarno postojao? – Ma je. Sherlock Holmes je bio... – On je izmišljeni lik iz romana, Doc. – Ma... Neee. Ne, stvaran je. Živi na stvarnoj adresi u Londonu. Dobro, možda više ne živi, to je bilo jako davno, valjda je dosad već umro. – Dođi, idemo do Zuckyja109, ne znam za tebe, ali mene je najednom spopalo ono što bi Cheech i Chong nazvali knedlov bluz110. 109 Zucky je bio kultna židovska zalogajnica u Santa Moniki, poznata kao nepretenciozno zalazište filmskih zvijezda, a popularna zbog sendviča s govedinom i dugog noćnog radnog vremena. Zatvorena je 1993. i otad proglašena gradskim spomenikom kulture. 92

Na ulazu u legendarnu santamonikašku pečenjarnicu dočekali su ih zakrvavljeno-upitni pogledi gomile hašomana svih dobnih skupina koji kao da su očekivali nekoga drugog. Ubrzo se pojavila i Magda noseći zuckyburger s pomfritom kao i inače, te rolanu govedinu na raženom kruhu, pa krumpir-salatu i dvije celer-sode marke Dr. Brown111, plus još jednu činiju turšije i kiselog kupusa, a po izrazu lica reklo bi joj se da je još mrvicu mrzovoljnija nego inače. – Vidim da biznis prosperira – komplimentirao je Doc. Ona je zakolutala očima pokazujući na klijentelu kao da hoće reći: sve sam bedak. – Ekipa koja prati Marcusa Welbyja112. Jeste možda primijetili kako se u uvodnoj špici na pola sekunde pojavi Zuckyjeva tabla? Nestane dok trepneš, ali ovima je to i više nego dosta, pa mi dolaze pitati, naprimjer, je li to vani motocikl doktora Stevea Kileyja, i gdje je bolnica, i još se k tomu čudom čude – kako se udaljavala od stola, glas joj se sve jače orio – što na blaženom jelovniku nema Cheetosa i Twinkiesa113! – Bar nisu ovi što gledaju Delinkvente na zadatku javio se Doc. – Šta hoćeš – Fritz nevinašce. – Moja omiljena serija. – Najcrnja propaganda i pranje mozga, mamu im murjačku. Cinkajte frendove, djeco, pa će vam striko policajac dati lilihip. – Slušaj, ja sam ponikao u Temeculi, što ti spada pod teritorij Lude Mace, a mi tamo uvijek drukamo za Vatroslava, a ne za Fićmajstora Cucka.114 Dali su se na opći krkanluk, zaboravivši jesu li još nešto naručili, pa su opet dovabili Magdu, a onda su zaboravili zašto su je zvali. – Jer nama privatnicima je odzvonilo – nadovezao se Doc na misao od maloprije – to se već godinama sprema, vidiš po filmovima, po telki. Prije si imao sve one stare super dekstere: Philip Marlowe, Sam Spade, pa dekster nad deksterima Johnny Staccato115, koji su uvijek

110 Cheech i Chong bili su glazbeno-komičarski duo iz 70-ih, poznat po obradama hipi tematike i uživanju lakih droga. Njihova glazbena parodija na koju se ovdje aludira nosi ime „Basketball Jones‛ (1973) i govori o silnoj ljubavi prema košarci (Košarkaški bluz), a Fritz iz ljubavi prema beskvasnim macot-knedlima dobiva matzo-ball jones. 111 Cel-Ray je marka gaziranog soka tvrtke Dr. Brown s okusom celera, prozvan i židovskim šampanjcem. 112 Doktorska serija Marcus Welby, M. D. prikazivala se od 1969. pa do 1976. Prati dvojicu doktora, starijeg Marcusa Welbyja i mlađeg Stevena Kileyja i njihovu svakodnevnu praksu. 113 Cheetos i Twinkies su omiljene američke marke grickalica: čips sa sirom i punjeni meki biskvit. Smatraju se nezdravima, a prema popularnoj urbanoj legendi kemikalijama krcati Twinkiesi mogu trajati i po sto godina. 114 Krazy Kat je strip Georgea Herrimana izdavan 1913-44. o mačku po imenu Krazy Kat zaljubljenom u okrutnog miša Ignatza koji ga stalno gađa ciglama, a policijski pas Offisa Pupp pokušava zločestog miša zato strpati u zatvor. Jedan od likova u stripu je iz kalifornijskog gradića Temecule, a radnja se događa u susjednoj Arizoni. 115 Philip Marlowe je arhetipski istražitelj u djelima Raymonda Chandlera, Sam Spade legendarni lik Dashiella Hammetta, a Johnny Staccato markantni detektiv iz istoimene američke serije (1959-60). 93

bili bistriji i sposobniji od murjaka, i uvijek su oni na kraju riješili zločin, a murija tapka u mraku i dosađuje. – A onda na kraju dođu kad samo još treba staviti lisičine. – Da, a danas ne možeš disati od murjaka, puna ih je telka, njih i njihovih pederskih policijskih serija, eto i oni su ljudi, samo rade svoj posao, dragi građani, ne ugrožavaju oni vašu slobodu, eto oni vam nisu ništa drukčiji nego oni brižni tatice iz humorističnih serijica. Aha. Nek se svekoliko pučanstvo načisto raspameti od oduševljenja za murjake, pa će na koljenima moliti da ih se zamandali. Idi s milim Bogom, Johnny Staccato, dobro nam došao a kad si već tu prosim lijepo razvali mi vrata, Steve McGarrette116. A dotle u stvarnom svijetu većina nas prašinara jedva se krpamo. Ali zašto onda to još radiš? Zašto si lijepo ne uzmeš splav-kućicu gore na Sacramentu, u delti, pa fino pljugat, lokat, ribat, rokat, kao pravi dedek. – A mogu i srat pa mustru vadit. Zora samo što nije ciknula, barovi su bili ili netom zatvoreni ili u procesu zatvaranja, a vani pred restauracijom Jajos na okos škvadra bijaše generalno zakrmila za stolovima na štekatu, glava meko položenih na Zdrave vafle ili umočenih u porcije vegetarijanskog čobanca, ili je pak povraćala po cesti, pa su skuteri i ini motorini zavirali po rigotini, i tako dalje. U Gorditi je zima već bila na izmaku, ali vrijeme nikako nije bilo uobičajeno za ovo doba godine. Ljudi su se masovno žalili kako ljetos na obali nije bilo ljeta sve do kolovoza, a sada vjerojatno neće biti zime do proljeća. Santa Ane su iz centra grada raspuhale sav smog, te između Holivudskog gorja i brda Puente pirile na zapad prema Gorditi i dalje na pučinu, i to je sada tako trajalo valjda već tjednima. Vjetrovi s kopna bili su prejaki da bi kvalitetno zatalasali more, ali surferi su se svejedno dizali rano da pogledaju nadnaravna svitanja, koja su bila nalik na vidljivu manifestaciju osjeta koji se svima lijepio za kožu u vidu pustinjskih vjetrova, vrućine i općeg neumića, a ispušni plinovi milijuna motornih vozila pomiješani s praškastim mikročesticama mojavskog pijeska lomili su zrake svjetla u smjeru krvavocrvenog dijela spektra, i sve je bilo kmično, tmulo i starozavjetno, a nebesa su zlokobno opominjala mornare: crljene zore, burno more. Po dućanima su se s čepova na bocama tekile spontano gulile državne porezne markice, eto koliko je zrak bio suh. Vlasnici rečenih dućana možda su već punili dotične boce ko zna čime, samo ne time. Na aerodromima su avioni polijetali 116 Steve McGarrett je inspektor iz policijske serije Hawaii Five-0 (1968-80). 94

naopačke, zvuci motora više nisu parali nebo na uobičajenim mjestima, pa je ljudima u snovima zavladala generalna zbrka, kad su uopće i mogli zaspati. U malim apartmanskim kompleksima vjetar se morao usukati da bi zafićukao kroz stubišta, rampe i nogostupe, a lišće palmi na prilazima šumorilo je i šuškorilo s nekim žitkim štropotom tako da je unutra, u zamračenim sobama, pri ono malo svjetla što je sipilo kroz zidne ventilacijske grilje, sve skupa zvučalo kao autentično olujno nevrijeme, sve ono zavijanje vjetra između krutih betonskih ploha, ono ćušketanje palmi nalik na nalet tropske nevere, pa bi čovjek otvorio vrata i promolio glavu da vidi, ali izvana bi ga, naravno, zapljusnuo isti onaj bunar vrućine bez tračka oblačka, a od kiše ni k. Već je nekoliko tjedana Sv. Flip Lawndaleski, za koga je Isus Krist bio ne samo osobni spasitelj, nego i surferski savjetnik, i koji je jahao, kako se i šika, finu tradicijsku dasku od pravog mamutovca jedva nešto kraću od tri metra sa sedefnom intarzijom u obliku križa s gornje i dvije plastične kobilice u nijansi rabijatno roza s donje strane, žicao kompanjona, ponosnog vlasnika malog glisera od fiberglasa, da ga odšlepa daleko u mirno more, pa da zajaše, po vlastitim riječima, najčupaviji greben na svijetu, s valovima većim nego što ih ima Waimea, većim od onih kojima se diči Mavericks malo sjevernije kod Half Moon Baya ili Todos Santos u Baji. Kabinske djelatnice na prekooceanskim letovima koji su se neopozivo približavali LAX-u klele su se da su dolje u moru opazile neku ljudsku figuru, kako jaše na valovima gdje valova smjelo biti nije, čovječuljka u komotnim bijelim havajkama, bjeljim nego što je to zapravo bilo moguće pod toga trena raspoloživim osvjetljenjem... S večeri, zaodjenut zrakama zalazećeg sunca, opet bi uzašao do profane kolotečine neke od tingl-tangl birtija diljem Gordite, naručio pivu, te mučaljiv sjedio smiješeći se prolaznicima samo u krajnjoj nuždi, i čekao da se vrati prvo svjetlo i razbije mrak. Gore u svojoj momačkoj obalnoj rezidenciji imao je plišanu sliku Isusa kako ljevonog jaše na grubo tesanoj dasci s trupicama, koja je trebala malo davati na raspelo, kroz valove kakvi se na moru Galilejskome ne viđaju svaki dan, što međutim za Flipovu vjeru uopće nije bilo sporno. A što bi drugo bio „hod po vodi‛ ako ne biblijski izraz za surfanje? Jednom u Australiji neki tamošnji surfer (koji je u ruci držao najveću limenku pive koju je Flip ikad vidio) čak mu je prodao iverak sa Svete Daske. Kao što je i obično slučaj među prvim mušterijama Jajosa, mišljenja su se razilazila glede i u svezi pitanja na čemu je to Svetac daskašio, ako je uopće daskašio. Neki su zastupali tezu o neslućeno dramatičnoj konfiguraciji terena – o nepoznatom 95

podmorskom hrptu ili barijernom rasjedu neki pak onu o misterioznom meteorološkom fenomenu kakav se viđa jednom u životu, prema trećima za sve je bio kriv nekakav vulkan, ili pak plimni val, negdje daleko u Sjevernom Pacifiku, koji je do susreta sa Svecem već toliko nabujao te je postao aman-taman čupav i dlakav te dušu dao za daskanje. Doc je danas također poranio, pa je sjeo da posrče Jajosovu kavu, za koju se govorilo da su u nju udrobljene stanovite bijele tabletice s prigodnim znakom dvokriža, i usput slušao sve življu konverzaciju, te napose poglavito ispod oka promatrao Sveca, koji je čekao svoj jutarnji prijevoz na pučinu. Kroz godine je Doc imao priliku tu i tamo upoznati pokojeg surfera koji bi pronašao i zajahao nove prekomorske lokalitete koje nitko drugi nije bio osposobljen jahati jer nije imao ono potrebno ni pod nogama, a ni u srcu, koji bi svake zore isplovljavao sam, često i godinama, dok još sjena leži na vodama, sve da bi, kamerom neovjekovječen i ljudskim okom nezamijećen, odvozio petominutne pa i dulje ture kroz uskipjele tunele smaragdnog sunčanog plavetnila, istinske i neizdrživo veličanstvene boje danjeg svjetla. Doc je također primijetio da ta škvadra nakon nekog vremena uglavnom više ne bi bila ondje gdje su ih njihovi poznati tražili. Davno otvoreni računi na palminim lišćem pokrivenim oceanskim pivskim šankovima morali su biti otpisani, morske ljubavi ostadoše nujno zijevati u daleke horizonte, te im na kraju ne bi preostalo ništa drugo doli da se spanđaju s civilima od preko berme, likvidatorima šteta, zamjenicima ravnatelja, zaštitarima i tomu slično, iako se stanarina za napuštena daskaška boravišta nekim čudom ipak podmirivala, kroz prozore je sporadično prosijavalo misteriozno svjetlo dugo u noć nakon što bi se zatvorio zadnji pajzl, a ljudi kojima se znalo učiniti da su negdje opazili takvog izočnog surfera kasnije bi priznali da je sve to možda ipak bila samo pusta tlapnja. Za Sveca je Doc procijenio da je upravo jedan takav nemirni duh i čovjek ispred svoga vremena. Smatrao je da Flip po svemu sudeći te ekscesne valove koje nađe ne jaše slijedom svoje umobolnosti i silne želje za mučeništvom, nego nepatvoreno i bezrezervno mrtav-hladan, s dubokom pribranošću pobožnog ushićenika kojega je sam Bog odabrao da ga satre kao zadovoljštinu za grijehe svih nas. A baš toga dana Flip bi se baš kao i svi, zatekao negdje drugdje. I ne bi mu bilo traga čak ni u globalnoj surferskoj mreži ŠKRGUT, Šarenoj Kolekciji Raznorodnih Glupotinja Uvrnutih Talasaša, a isti ovi ljudi i dalje bi sjedili ovdje u Jajosu i razglabali o tome gdje je Flip i kamo li se djeo. Nakon nekog vremena pojavio se Flipov kompić s gliserom, pa su praćeni bučnim prosvjedima protiv plovila na motorni pogon klisnuli nizbrdo. 96

– Lud sto gradi – rezimirao je Glista Grozni. – Ja mislim da oni jednostavno odu, naloču se pive i zakunjaju, a onda se vrate kad padne mrak – nadometnuo je Cikcak Bedak, koji se koliko lani preorijentirao na kraću dasku i pitomije valove. Ensenada Slim je važno odmahnuo glavom. – Previše ima priča o tom grebenu. Čas je tu, čas nije. Kao da je dolje nešto što ga čuva. Stari surferi zvali su ga Smrtni prag. I nije to običan pad, on te ulovi – uglavnom s leđa, baš kad ploviš prema sigurnoj zoni, ili totalno krivo protumačiš neku zvizdariju koja je evidentno pogubna – i onda te ovaj povuče u dubinu i više ne stižeš izroniti do površine da udahneš jer je preduboko, i sekundu prije nego što te sažvače za vijeke vjekova, tako bar kaže predaja, začut ćeš kozmički bezumni Surfarisov smijeh117, kako se ori kapom nebeskom. Kompletna klijentela Jajosa uključujući svetog Sveca nato je zagrajala: „Hoooo-oo-oo-oo-oo – Paaadeee!‛ više-manje unisono, a Cikcak i Glista počeli bi se gložiti oko dvije različite singlice „Pada‛, i koji diskograf – je li Dot ili Decca – ima, a koji nema rečeni smijeh. Sortilège je sve to vrijeme samo šutke žvackala repić jedne pletenice premjeravajući svojim krupnim zagonetnim okicama čas jednog, čas drugog teoretičara, da bi se naposljetku oglasila. Zona visokih valova na području navodno dubokog oceanskog mora? Morsko dno gdje ga dotad bilo nije? Pa eto, razmislimo malo, tijekom cijele povijesti pacifički otoci tonu pa se uzdižu, a to nešto što je Flip vidio možda je jednom davno potonulo, a sad se opet polako pomalja na površinu? – Neki otok? – Ooo, u najmanju ruku otok. Povijest Kalifornije već je bila toliko uznapredovala da hipijevska metafizika u stanovitoj mjeri prodre među surfersku čeljad, naime dovoljnoj da su se čak i stalne mušterije bistroa Jajos, bar neki ako već ne svi, nanjušivši kamo sve to vodi, počeli premještati s noge na nogu i ogledavati ne bi li pronašli kakvu drugu zanimaciju. – Opet Lemurija – promrsi Glista. – A ti imaš neki prigovor na Lemuriju? – gugutnu Sortilège. – Atlantida Pacifika. – Eto vidiš da znaš.

117 Američki surf rock bend Surfaris snimio je 1962. godine instrumental „Wipe Out‛ (Pad), poznat i po uvodu u kojemu se čuje zvuk lomljenja surferske daske, zlokobni smijeh i uzvik: „Pade!‛ Prva verzija snimljena za kuću Dot uključivala je taj uvod, a kasnija i poznatija pod markom Decca nije. Bend je iz kuće Dot prešao u Deccu jer su u Dotu krišom prebrisali njihove snimke i pod njihovim imenom izdali album na kojemu su svirali drugi glazbenici. 97

– I ti sad kažeš da taj nestali kontinent, ono, da se opet vraća na površinu? Prostrijelila ga je pogledom koji bi se u slučaju manje staložene osobe lako mogao protumačiti kao lagana iritacija. – Ne bi to bilo nikakvo čudo, znaš, oduvijek postoje predviđanja da će Lemurija jednom ponovno izroniti, a ovo je idealan trenutak, jer Neptun napokon izlazi iz autodestruktivnog Škorpiona, koji je kad smo već kod toga vodeni znak, i ulazi u Strijelca, simbol prosvijetljenog uma. – Ako je tako, onda odmah moramo zvati National Geographic ili nešto! – A časopis Surfer? – Do viđenja, dečki, puna mi vas je kapa za ovaj tjedan. – Idem te otpratiti – rekao je Doc. Neko su vrijeme šalabazali po uličicama Gordita Beacha idući u smjeru juga kroz plaho svjetlo prvog cika zore, udišući zimi svojstvene arome sirove nafte i morske vode. Nakon nekog vremena Doc je rekao: – Mogu te nešto pitati? – Čuo si da je Shasta zbrisala preko grane, pa imaš potrebu s nekim razgovarati. – Opet mi čitaš misli, dušo. – Pročitaj i ti onda meni, dobro znaš što ću ti reći kome da odeš. Vehi Fairfield je najbliže pravom proroku od svega što ćemo ikad imati na ovim prostorima. – Možda si malo pristrana jer je tvoj učitelj. Hoćeš da bacimo malu okladicu da to iz njega progovara sav onaj LSD. – Ako se tako razbacuješ lovom, nije ni čudo što si s priznanicama na ratnoj nozi. – Dok si ti radila za mene, nikad nisam imao tih problema. – Ako pitaš bih li se možda vratila, ne bih, ne bez socijalnog i zdravstvenog, što bi uključivalo i zubara i kiropraktičara, a znaš da je to već debelo iznad tvog budžeta. – Možda bih ti mogao ponuditi osiguranje protiv neugodnosti na radu. – To već imam, zove se shikantaza118, toplo preporučam. – Tako mi i treba kad se zaljubim u hanumu koja nije moje vjeroispovijesti. – A koja bi to bila, kolumbijska ortodoksna?

118 Budistička metoda koja se sastoji od, kako joj i ime kaže, „ničega osim sjedenja‛. 98

Njezin dečko Spike sjedio je vani na trijemu sa šalicom kave. – Živ bio, Doc. Danas su svi poranili. – Obrađuje me da idem njenom guruu. – Mene nemoj gledati, stari. Znaš da je uvijek u pravu. Jedno vrijeme po povratku iz Vijetnama Spike se panično bojao otići bilo kamo gdje bi moglo biti hipija, jer je mislio kako su svi čupavci antiratno nastrojeni bukadžije koji će ubrati njegove vibracije i odmah skužiti gdje je bio pa će ga instantno zamrziti, i još će mu navući na vrat neki opak hipijevski urok. Kad je Doc tek upoznao Spikea, ovaj se baš grozničavo i svim silama trudio uklopiti u hipi kulturu, koje svakako nije bilo kad je on otišao, a sad kad se vratio u Ameriku osjeća se kao da je sletio na neki drugi planet pun nimalo prijateljski raspoloženih živih organizama. – Ludilo, stari! Ma vidi ti tog Abbieja Hoffmana119! Ajmo smotat koju pljugu pa idemo malo hengat i slušat Električne šljive120! Doc je prosudio da će Spike biti okej, čim se malo skulira. – Sortilège kaže da si bio u Vijetnamu, jel? – Aha, i ja sam od te bagre što puca po maloj djeci. – Stajao je pognute glave, ali gledao je Doca u oči. – Da ti pravo kažem, ja se divim svakom ko je imao muda da ode – rekao je Doc. – Ma ja sam tamo samo svako jutro išao na posao i radio na helikopterima. Kažem ti, ja i mali žuti stalno smo se družili u gradu, pušili smo onu njihovu blaženu domaću travu, zajedno slušali rokenrol na našem Vojnom radiju. I tako tu i tamo te žuti pozovu na stranu, i pitaju te tako, slušaj, oćeš noćas spavati u bazi? Ti kažeš oću, zašto? A oni ti kažu, bolje nemoj noćas. Tako su mi par puta spasili živu glavu. Njihova zemlja, njihova stvar, ko sam ja da im sudim. Samo da me nitko ne gnjavi da mogu fino radit na svom bajku. Doc je slegao ramenima. – Pošteno. Ovo vani je tvoj? Onaj Moto Guzzi. – Aha, nabavio sam ga od nekog moto frika iz Barstowa koji ga je izraubao do jaja, pa će mi trebati još koji vikend da ga vratim u vozno stanje. On i stara Sortilège, to me još jedino veseli. – Baš mi je drago što ste skupa.

119 Abbie Hoffman (1936-89) bio je američki politički aktivist, osnivač Međunarodne omladinske stranke, organizator maštovitih prosvjeda protiv rata u Vijetnamu i simbol otpora državnom aparatu. 120 Electric Prunes je američka grupa iz šezdesetih, a svirali su eksperimentalni psihodelični i acid rock. 99

Spike se zagledao u drugi kut sobe, malo zamislio, pa oprezno rekao: – Mi ti se već dugo mjerkamo. Ja sam bio razred ispred nje u Mira Costi, par puta smo izašli, sad kad sam bio prijeko počeli smo se dopisivati, onda odjednom me poslali nazad, e pa možda i neću obnavljati ugovor. – To je valjda bilo onomad kad sam imao onaj preljub u Inglewoodu, ono kad sam virio kroz ključanicu pa me pjetlić htio zapišati u oko. Nema dana da mi Leej to ne spomene, tad je još radila za mene, sjećam se, baš sam mislio kako joj se očito događa nešto lijepo u životu. S vremenom se Spike naučio opustiti i zauzeti joga položaje od kojih se sastoji život na obali. Spomenuti Moto Guzzi priskrbio mu je fini broj simpatizera s kojima se mogao družiti, pušiti travu i piti pivu na cementnoj ćupriji ispred garaže u kojoj ga je dotjerivao, a našao je i dva-tri vijetnamca veterana koji su sada nakon svega baš kao i on željeli mirnu i ničim pomućenu poratnu civilnu egzistenciju, a tu je prednjačio Farley Branch, koji je kao vezist uspio popaliti nešto opreme za koju nije vladala prevelika potražnja, između ostaloga i staru 16-milimetarsku kamericu marke Bell & Howell iz Drugog svjetskog, nijansa SMB, na navijanje, nepoderiva, i tek za dlaku veća od pripadne role filma. Svako malo momci bi se motorizirali i krenuli tražiti kolateralne mete, te su vrlo brzo otkrili da ih veže zajednički interes za očuvanje okoliša i zaštitu prirode, jer su se obojica bili nagledali okoliša popaljenog, zatrovanog i ogolićenog do te mjere da se plodna crvenica u njegovu podnožju potpuno zapekla i ojalovila. Farleyjeva kolekcija već je brojila na desetke rola snimljenog materijala o uništavanju okoliša diljem lijepih naših sjedinjenih dežela, s posebnim osvrtom na Naselje Kanal Vista, koje ga je iz nekog razloga neobično podsjećalo na krčevine u poznatim mu džunglama. Spike je tvrdio da se Farley ondje zatekao istoga dana kad i Doc, i da posjeduje fotodokumentaciju s prizorišta građanske diverzije, samo čeka da mu je vrate s razvijanja. Što se Spikea tiče, njega je sve više i više zaokupljala naftna rafinerija El Segundo i njezine cisterne malo sjevernije uz obalu. Čak i kad je vjetar puhao u povoljnom smjeru, čovjek se u Gorditi osjećao kao da živi na brodici ukotvljenoj posred asfaltnog jezera. Sve je smrdjelo na sirovu naftu. Nafta je curila iz tankera i po obali su se lijepile crne, guste masne mrlje. Ako si šetao po plaži, nužno bi je pokupio na tabanima. Što se pristupa tiče, tu su se razlikovale dvije škole – tako bi, primjerice, Denis jednostavno pustio da se taloži do debljine đona huarache sandala, i tako je štedio na obući. Malo veći čistunci u dnevni raspored osim brijanja i pranja zubi dodali su i redovito struganje stopala.

100

– Nemoj krivo shvatiti – rekao je Spike kad ga je Sortilège prvi put zatekla na trijemu s kuhinjskim nožem kako si grata tabane. – Super mi je ovdje u Gorditi, posebno zato što je to tvoj rodni kvart i ti ga voliš, ali tu i tamo me nešto zna... malo... jebat u mozak... – Uništavaju planet – složila se ona. – Srećom što baš kao i sva druga živa bića i Zemlja ima imunosni sustav, pa će kad-tad početi odbacivati uzročnike bolesti, kao što je naftna industrija. I to nadam se prije nego što završimo kao Atlantida i Lemurija. Naime, njezin učitelj Vehi Fairfield vjerovao je da su oba drevna carstva potonula u more jer Zemlja nije mogla tolerirati razinu toksičnosti koju bijahu dosegnula. – Vehi je čovjek na mjestu – rekao je Spike Docu sada – mada frajer stvarno kiseli ko blesav. – Pomaže mu da vidi – pojasnila je Sortilège. Vehi nije samo „uživao‛ LSD – taj se u kiselini davio, a ponekad i surfao. Dostavljali su mu je, najvjerojatnije posebnim kanalima, iz kanjona Laguna, ravno iz labosa post-owsleyevske121 psihodelijske mafije za koju se tada smatralo da se ušančila u toj nigdini. Tijekom svojih sustavnih i svakodnevnih ekspedicija u onostrano bijaše stekao i duhovnog vodiča po imenu Kamukea, lemuro-havajsko polubožanstvo sa samih prapočetaka pacifičke povijesti, koje je u tim davnim stoljećima službovalo kao posvećeni velikodostojnik izgubljenog kontinenta koji sada leži u tihooceanskim dubinama. – I ako te itko može spojiti sa Shastom Fay – rekla je Sortilège – to je Vehi. – Joj, Leej, znaš da smo imali onu epizodu... – E pa on misli da ga izbjegavaš, a ne razumije zašto. – Pa zato. Koje je prvo načelo Hašomanskog manifesta? Nikad, pa ni tada, ne podmeći kolegi... – Ali rekao ti je da je to acid. – Ne, rekao mi je da je to „Burgomeister, limitirana serija‛.122 – E pa to ti je to, limitirana serija, tako se on izražava.

121 Owsley Stanley (1935-2011), „kralj LSD-a‛, bio je poznati proizvođač ove droge, ilegalne u Kaliforniji od 1966., a opskrbljivao je njome Grateful Dead, Beatlese i druge bendove. 122 Ovo bi trebalo biti pivo Burgermeister.

101

– To znaš ti, to zna on... – Ali već su bili na šetnici koja je vodila do Vehijeve gajbe. Bilo namjerno ili ne, trip u koji ga je Vehi torpedirao uz pomoć te magične limenke pive bio je takav da se Doc nadao kako će ga s vremenom zaboraviti. Ali nije. Sve je počelo, bar se tako činilo, prije oko tri milijarde godina, na nekom planetu u sustavu dvojnih zvijezda poprilično daleko od Zemlje. Doc se onda zvao otprilike Xqq, a zbog ta dva sunca i njihovih izlazaka i zalazaka radio je u dozlaboga kompliciranim smjenama, i to je pometao u laboratoriju za cijelom hrpom nekakvih učenjaka-magova koji su iznalazili razna iznašašća u ogromatnom pogonu koji je nekoć bio masiv čistog osmija. Jednoga dana začuo je neku larmu na dnu hodnika s poluograničenim pristupom i krenuo vidjeti čemu raspašoj. Uvijek letargično i marno osoblje razđipalo se naokolo neobuzdano klikćući. „Uspjeli smo!‛ grajali su neprestano. Jedan od njih zgrabio je Doca, što će reći Xqqa. „Evo ga! Savršeni subjekt!‛ Još se nije ni snašao, a već je potpisivao razrješenja, premanduren u garderobu za koju će ubrzo saznati da je tipična nošnja podvrste hipi s planeta Zemlje, te bivao prepraćen u nekakvu neobično bljeskutavu odaju u kojoj se nonstop vrtio mozaik motiva iz crtića o Zekoslavu Mrkvi i ekipi, i to u više dimenzija odjednom, u živo čujnim no ipak imenom neizrecivim spektralnim frekvencijama... Škvadra iz labosa dotle mu je objašnjavala kako su upravo izumjeli međugalaktički vremeplov i da će ga svaki čas poslati na drugi kraj svemira, k tome jedno tri milijarde godina u budućnost. „Da, i još nešto‛, rekoše mu tik prije nego što će povući posljednju polugicu, „svemir se, naime, proširio. Dakle, kad stigneš, sve će biti jednako teško, ali veće. Sve molekule dalje. Sve osim tebe – ti ćeš biti iste veličine i gustoće. Što znači da ćeš biti pola lakta manji od ostalih, ali puno kompaktniji. Znaš, nabijen.‛ – Mogu li proći kroza zid? – zanimalo je Xqqa, ali u tom času poznati mu prostor i vrijeme, a da ne spominjemo zvuk, svjetlo i moždane valove zahvatile su goreopisane promjene bez presedana, i dok si rekao keks već je stajao na križanju avenija Dunecrest i Gordita Beach, i gledao nekakvu nepreglednu povorku mladih žena u bikiniju, od kojih su mu se neke smiješile i nuđale tanke valjkaste objekte, a kao proizvod čije oksidacije je nastajao dim koji je kanda trebalo udisati... Ubrzo se pokazalo da Xqq doista može prolaziti kroz knauf konstrukcije bez prevelike muke, iako je bez rendgenskog vida znao doživljavati neugodne susrete s pregradnim stupićima, te je stoga s vremenom tu praksu sveo na nešto razumniju mjeru. Nadalje, zbog svoje novostečene konstitucije hiperčvrstog momka katkad je 102

uspijevao otkloniti manje sofisticirana oružja lansirana prema njemu u ofenzivne svrhe, mada su meci već bili druga priča, pa je iste naučio izbjegavati, dakako onda kad je to bilo moguće. A onda se Gordita Beach iz njegovog tripa polako počeo stapati sa svojom suvremenom inačicom, pa je počeo misliti da se vratio u normalu, osim kad bi s vremena na vrijeme to smetnuo s uma i naslonio se na zid te naprasno dopola uronio, pa se morao ispričavati namjerniku s druge strane. – Istina je da mnogima od nas – nagađala je Sortilège – nije ugodno kad otkrijemo neku skrivenu stranu svoje osobnosti. Ali nije baš da si bio visok ko palac i težak ko tuč. – Lako je to reći. Pokušaj pa da te vidim. Uto su stigli do bungalova s losos-ružičastim zidovima i azurnoplavim krovom, ispred kojega je u pijesku rasla patuljasta palma urešena nepoznatim brojem praznih pivskih limenki, među kojima je Doc jednostavno morao primijetiti nemalu količinu isluženih Burgiejica. – Ma znaš šta – prisjetio se Doc iznenada – imam kupon za sanduk pive, kupiš jedan dobiš dva, istječe mi u ponoć, pa bih morao... – Kako hoćeš, stari, to je tvoja bivša, ja sam tu samo radi provizije. Pozdravilo ih je čeljade obrijane glave, sa sunčanim naočalama uokvirenim tankom žicom i kimonom u nijansama zelene i flamingo-ljubičaste s nekakvim ptičjim motivima. Ovaj predani surfer duge daske i stare škole netom bijaše pristigao s Oahua, jer je nekim čudom unaprijed predosjetio da stiže monumentalan val koji je u prosincu oplahnuo sjevernu obalu toga otoku. – E, čovječe, nemaš pojma šta si propustio rekao je Docu umjesto pozdrava. – A bogme ni ti. – Ja govorim o petnaestmetarskim valovima koji biju li ga biju. – Petnaest, jel. A ja govorim o tome da je Charlie Manson završio u ćuzi. Uslijedilo je međusobno odmjeravanje. – Po svemu bi se reklo – rekao je naposljetku Vehi Fairfield – dva različita svijeta, svaki nesvjestan onog drugog. Ali uvijek se negdje dotaknu. – Manson i plima ‘69 – čudio se Doc. – Jako bi me iznenadilo da nisu povezani – rekao je Vehi. – Zato što ti misliš da je sve povezano – rekla je Sortilège. – „Mislim‛? – Okrenuo se i uputio Docu srdačan osmijeh. – Ti si došao zbog svoje bivše. 103

– Molim? – Dobio si moju poruku. Samo je nisi svjestan. – A, to. Ma naravno. Stalno zaboravim, Ćiribu Telekom. – Duhovnost mu nije na visini – primijetio je Vehi. – Ima problema s pristupom – objasnila je Sortilège – ali za svoju razinu svijesti on je čisto OK. – Evo ti ovo. – Vehi mu je pružio listić bugačice s nekim kineskim slovima. A možda i japanskim. – Ojoj, i šta sad, da opet nadnaravan zujim kroz zidove? Ludnica, jedva čekam. – Ovaj put ne – rekao je Vehi. – Ovo je rađeno specijalno za tebe. – Ma kako da ne. Kao majica. – Doc je gurnuo papirić u usta. – Čekaj. Specijalno za mene, što to znači? Ali nakon što je na radiju odvrnuo Tiny Tima koji je pjevao „Ledene se kape tope‛123, pjesmu s posljednjeg albuma, koja se kao posredstvom neke đavolske ujdurme počela ponavljati u beskonačnost, Vehi je po svemu sudeći izašao iz sobe, ili je možda postao nevidljiv. Ovaj put iskustvo barem nije bilo onako svemirsko kao posljednja ekskurzija koju mu je ovaj revni promicatelj lizergida i prigodni turoperater priuštio. Nije mu bilo baš najjasnije kad je sve počelo, ali u neko doba, kao da se dogodila neka neprimjetna i posve normalna transpozicija, Doc se obreo među svjetlom okupanim ruševinama nekoga drevnog grada koji je bio, a opet nekako i nije bio, Los Angeles naš svagdašnji s prigradskim naseljima – i protezao se miljama uokolo, kuća za kućom, soba za sobom, a u svakoj sobi netko živi. Prvo mu se činilo da poznaje ljude koje susreće, iako se nije uvijek mogao sjetiti imena. Svi žitelji obale, primjerice Doc i svi njegovi susjedi, bili su a opet nisu bili izbjeglice iz kataklizme u kojoj je prije više tisuća godina potonula Lemurija. U potrazi za područjima koja su im se činila sigurnima, naselili su se na obalu Kalifornije. Tu se neizostavno odnekuda nametnulo i pitanje rata u Indokini. Smještena između dva oceana u koje su utonule Atlantida i Lemurija, Sjedinjena Amerika bila je po logici stvari srednji pojam u njihovu vjekovnom animozitetu, pa se tako u toj poziciji silom prilika zadržala do dana današnjega, i dok je sebi umišljala da se na jugoistoku Azije bori za svoj ušur i od svoje volje, zapravo je time samo perpetuirala 123 „The Ice Caps are Melting‛ je stih iz pjesme „The Other Side‛, a pjevao ju je u vrijeme kad još nije postojao pojam „globalno zatopljenje‛ ekscentrični američki pjevač i svirač ukulelea Herbert Khaury, umjetničkog imena Tiny Tim (1932-96) 104

karmičku petlju staru bar koliko geomorfologija dotičnih oceana, s Nixonom, sinom atlantiđanskim, te Ho Ši Minom sinom majke Lemurije, jer su se već desecima tisuća godina svi ratovi u Indokini vodili tek kao metateza i u tuđe ime, a zapravo su datirali u daleku prošlost, u onaj davnoprošli svijet, otprije Amerike, i francuske Indokine, prije Katoličke crkve, prije Bude, prije povijesnih zapisa, do onoga časa kad su tri lemurska žreca pristala uz onu obalu, bježeći od strašnoga potopa koji je zadesio njihovu domaju, i sa sobom donijela totem od kamena što ga uspješe spasiti iz svoga hrama u dalekoj Lemuriji, ter ga ovdje postaviti za temelj svoga novoga života i srž gorkoga progonstva. Znat će ga se po imenu sveti kamen zemlje Mu, i prolazit će stoljeća, osvajačke vojske prihajati i odhajati, a kamen će se svaki put sklanjati na sigurno, da bi kad prođe zator opet bio postavljen na neko novo mjesto. I tako, otkako je Francuska počela s kolonizacijom Indokine, pa sve do aktualne američke okupacije, sveti kamen stoji u podzemlju, nevidljiv, i čeka bolja vremena... Tiny Tim je i dalje pjevao isti glazbeni broj. Krećući se kroz trodimenzionalni gradski labirint, Doc je ubrzo primijetio da se u donje razine uvuklo malo vlage. Kad mu je voda doprla do članaka, došlo mu je iz dupeta u glavu. Cijela ova monumentalna struktura evidentno ponire. Penjao se stubama na sve više i više razine, ali penjala se i razina vode. Lagano uspaničen, počeo je Vehiju skidati sve svece što ga je evo opet usosio, a onda je vidio ili bolje rečeno osjetio lemurskoga duhovnog vodiča Kamukeu kako mu prilazi u vidu neobično sjajne sjene... Sad nam je poći, rekao je glas u njegovoj glavi. Poletjeli su zajedno, tik uz krestu pacifičkih vala. S obzorja je nailazio mračan oblak. Pred njima se počela pomaljati i bujati neka bijela brlja, da bi se polako uobličila u jedrilje škune s košnim nastavcima na jarbolu, koja je plovila punim jedrima naprijed gonjena jakim vjetrom. Doc je prepoznao Zlatni očnjak. Sačuvanu, bezglasno ga je ispravio Kamukea. Ovo nije bio brod-utvara – svako jedro i komad opute bilo je u funkciji, i Doc je dobro čuo lepetanje jedrenine i ječanje brodskog kostura. Nagnuo se prema lijevom krmenom boku škune i ugledao Shastu Fay, po svemu sudeći dovedenu uz uporabu sredstava prisile, stoji na vanjskoj palubi, sama, a pogled joj bludi u daljinu, prema domu što ostade za njom... Doc joj je pokušao nešto doviknuti, ali ovdje su riječi, naravno, bile samo riječi. Sve će biti u redu, tješio ga je Kamukea. Ne treba se brinuti. To je još jedna od stvari koje moraš naučiti, jer ono što moraš naučiti svodi se na ono što ti predočavam.

105

– Tu tvoju spiku ne kužim, stari. – Sada je čak i Doc oćutio kako je ovu čestitu staru koćaricu, unatoč vjetru i jedrima ovoga trena tako čistim i jasnim, neumoljivo zaposjela i posjela neka drevna zlehuda sila. Kako će Shasta biti sigurna u toj stodoli? Ja sam te dovde doveo, ali sada se moraš vratiti vlastitim snagama. I nestade Lemurea, a Doc ostade da sa svoje ni spomena vrijedne nadmorske visine iznad Pacifika pronađe izlaz iz vrtloga rastočene povijesti, da kako god zna i umije pobjegne od budućnosti koja ni iz koje perspektive nije djelovala svijetlo... – Dobro je, Doc. – Sortilège mu se već neko vrijeme pokušavala obratiti. Bili su na plaži, bila je noć, Vehija ni od korova. Ocean se pružao negdje u blizini, crn i nevidljiv osim ljeskanja valova koji su se dostojanstveno razbijali o obalu kao bas linija nekog moćnog i neobuzdanog rokenrol klasika. Otraga iz uličica Gordita Beacha u naletima su dopirali odjeci veselog druženja mladih narkomana. – Pa... – Nemoj – opomenula ga je Sortilège. – Nemoj reći: „Da ti ispričam kakav mi je bio trip.‛ – Nema smisla. Ono, bili smo na... – Mogu ti nježno zatvoriti usta rukom ili... – Stisnula je šaku i pozicionirala je u neposrednu blizinu njegova lica, točno pod nos. – Ako me tvoj guru Vehi nije upravo preveslao... Prošla je minuta, a ona je rekla: – Da, slušam? – Mm? A o čemu sam govorio?

106

OSMO

Bankovna uplatnica koju Sloane Wolfmann bijaše dala Docu glasila je na Štednokreditnu zadrugu Arbolada u Ojaiju. Tetica Reet obavijestila ga je da je to samo jedna od mnogih bankovnih institucija u kojima Mickey ima većinski udio. – A štediše, što se da reći o njima? – Uglavnom privatni kućevlasnici, mi u branši to zovemo luzeri – odgovorila je tetica Reet. – A koga kreditiraju, ima li tu safta? – Rančere, male poduzetnike, tu i tamo pokojeg rozenkrojcera i teozofa124... A, da, imamo i Chryskylodon, kod njih nešto u zadnje vrijeme naveliko grade i sade, a rade i unutarnje uređenje – ne znaš je li skuplje ili kičastije. Kao da umjesto glave ima gong u tri dimenzije koji je netko upravo zveknuo omanjim mlatom, Doc se prisjetio nečitke strane riječi sa slike koju je vidio u posjetu kod Sloane. – Kako se to piše i šta je to. – Imam negdje u pisaćem stolu njihov letak, doduše mislim da mi je negdje u starijim sedimentnim naslagama, tamo negdje oko kriptozoika... Aha! Evo ga: „Smješten u pitoresknoj dolini Ojai, Institut Chryskylodon, što na staroindijanskom narječju znači ‘spokoj’, nudi vam mir i tišinu, život u skladu s prirodom, te bezuvjetnu potporu onima čije je duševno stanje načeto dosad nezabilježenim svakodnevnim opterećenjima života u šezdesetima te sedamdesetima.‚ – Zvuči kao ekskluzivna ludara za stanare dubljeg džepa, reklo bi se. – Iz slika se puno ne vidi, sve je usjajeno, kao u onim tiskovinama s golim tetama. Tu imaš telefon. – Doc je pribilježio, a ona je dodala: – I nazovi mater. – Joj, jesemti. Nešto se dogodilo? 124 U dolini Ojai nalazi se Dom Teozofskog društva Amerike. 107

– Nisi zvao tjedan i pol, to se dogodilo. – Posao. – E pa sad po najnovijem misle da dilaš travu. Tojest, bar se meni tako čini. – Jasno. No da, pošto Gilroy ima svoj život i karijeru, šef smjene čega ono već, unuci i građevinski plac i tako dalje, logično je zaključiti, jelda, da sam ja onaj drugi kojemu drogeraši dahću za vrat. – Meni ne moraš govoriti, Doc, ja sam odande htjela zbrisati još dok nisam ni progovorila. Ulovili bi me kako pedaliram sto na sat na mojoj maloj rozoj trokolici kroz nasade šećerne repe, pa bi me zahaltali i dovukli nazad, a ja kričim. Meni ne moraš ništa pripovijedati o San Joaquinu, malac. Ali Elmina kaže da bi te rado čula. – Nazvat ću je. – A složila se sa mnom i da bi trebao pogledati ona dva jutra u Pacoimi. – Jok ja. – Još nije prodano, Doc. A kako se u mojoj branši kaže, ko rano rani, dobro jutro grabi. Leo Sportello i Elmina Breeze upoznali su se 1934. na Najvećoj svjetskoj partiji remija na otvorenom, koja se svake godine održavala u Riponu. Leo je pružio ruku prema jednoj od karata koje je ona odbacila i rekao nešto tipa „Jesi li sigurna da to ne želiš‛ i po Elmininoj priči, onoga časa kad je sa svoga špila digla pogled prema njegovim očima, s nebesa joj se providjelo što pak zasigurno želi. Tada je još živjela kod roditelja i pohađala satove učiteljskog praktikuma, a Leo je imao dobar posao u jednoj od vinarija, poznatoj po desertnoj vinskoj prerađevini koja se reklamirala po cijeloj obali kao Ponoćni ekspres. Čim bi Leo promolio nos kroz vrata, Elminin otac počeo bi izvoditi skečeve u stilu W.C. Fieldsa: „Ma je li to naš vinski brrrat. On jeee...‛ Leo jc ubrzo počeo obavezno donositi bocu vinca kad god bi došao po Elminu, i nije prošlo dugo, a njegov budući tast već je rečenu tekućicu kupovao na sanduke, uz Leov tvornički skonto. Prvo vino koje je Doc ikad popio bilo je Ponoćni ekspres, a u sklopu dida Breezove politike o poželjnim metodama za dadiljanje sitne unučadi. Doc je kod kuće gledao polufinale divizije između 76ersa i Milwaukeeja, uglavnom zbog Kareema Abdula-Jabbara, koji je bio Docov idol još otkako se zvao Lew Alcindor, kadli je tijekom jedne brze kontre najednom postao svjestan da netko dolje na ulici viče njegovo ime. Na tren mu je sinula strašna pomisao da je to tetica Reet koja je odlučila prodati njegovu gajbu preko njega živog i njemu iza leđa, pa sad u 108

nedoba pokazuje zgradu nekom pristojnom građanskom paru, koji je odabrala specijalno zarad pripadajućih im davežnih kvaliteta. Kad je stigao do prozora da baci pogled, skužio je da ga je srećom samo zavarala sličnost glasovnih modulacija, i da se na ulici nalazi nitko drugi nego njegova majka Elmina, iz nekog razloga duboko unesena u razgovor s Eddiejem Ozdo. Podigavši pogled, vidjela je Doca, te stala veselo mahati. – Larry! Larry! – Iza nje je bio nepropisno parkiran Oldsmobile iz 1969., i Doc je kao kroz maglu ugledao svog oca Lea nalakćenog na prozor, s nekakvom jeftilenskom cigarom u zubima koja je titrala pali-gasi i obratno. Doc je odmah u mislima otplovio do ograde starinskog prekooceanskog parobroda iz nekih boljih vremena koji upravo isplovljava iz San Pedra, idealno u smjeru Havaja ali poslužila bi i Santa Monica, pa je odmahnuo. – Mama! Tata! Dođite gore! – Zatim se rastrčao po stanu da otvori što više prozora i odvrne električni ventilator, iako je za miris dima marihuane, u kojemu su se godinama pačali tepih, kauč, baršunasta slika itd., već odavno bilo prekasno da se uopće zabrinjava. – Gdje da ovo parkiram? – zalarmao je Leo odozdo. Dobro pitanje. Parkiranje u Gorditi Beach bilo je, najblaže rečeno i u najboljem slučaju, nelinearno. Propisi su se potpuno proizvoljno mijenjali od ulice do ulice, pa i od parkirnog mjesta do parkirnog mjesta, jer su ih potajno sklepali oni sotone anarhisti kako bi razbjesnili vozače pa da se jednoga dana naprasno udruže i izvrše desant na urede općinskih vlasti. – Eto me odmah – rekao je Doc. – Ma molim te, vidi ti tu kosu – pozdravila ga je Elmina. – Čim dođem do ogledala, mama – ali roditeljica mu se dotle već obisnula oko vrata, i više je ni najmanje nije smetalo što je u javnosti grli i ljubi dugokosi čupavac. – Zdravo, tata. – Doc je sjeo sprijeda. – Vjerojatno ima nešto na Obalnom prilazu, samo se nadam da to neće biti na pola puta do Redonda. Eddie Ozdo je mljeo kao navijen. – Čovječe, dakle to su tvoji starci, koja guba – i sve tako. – Vi dečki idite parkirati – rekla je Elmina – a ja ću se malo družiti s Larryjevim susjedom. – Gore ti je otključano – rekao je Doc, munjevito premotavajući u glavi što zna o Eddiejevu policijskom dosjeu, uključujući i materijal iz domene rekla-kazala. – Samo nemoj s ovim momkom ulaziti u nikakve kuhinje i sve će biti okej. – To je bilo još ‘67. – bunio se Eddie. – I nisu mi mogli dokazati. – Majčice – rekla je Elmina. 109

Naravno, ni pet minuta kasnije, nakon što su odmah iza ugla naletjeli na prazno mjesto upotrebljivo najmanje do ponoći, Doc i Leo zatekli su Eddieja i Elminu u kuhinji, i Eddie je već stavio šapu na posljednju kutiju smjese za kakao kocke. – No-no-no – priprijetio je Doc prstom. Imao je nekoliko piva i pola vrećice Cheetosa, a kiosk u vlasništvu Surfside Slicka malo više na brdu radio je do ponoći, za slučaj bilo kakve potrebe. Elmina ga je odmah počela rešetati pitanjima o Shasti Fay, koju je vidjela samo jednom u životu, ali joj je momentalno prirasla srcu. – Uvijek sam se nadala... Ma, znaš... – Pusti maloga na miru – brundao je Leo. Doc je krajičkom oka vidio kako mu Eddie Ozdo, koji je svojevremeno sve to morao slušati kroz vlastiti strop, pogledom poručuje da suosjeća. – Cura je morala misliti na karijeru – nije se dala Elmina. – Nije to jednostavno, ali ponekad muškarac mora pustiti ženu da ostvari svoje snove. I mi smo imali neke Hepworthe gore kod Manteke, znaš, i neki su se za rata doselili ovamo, dobili su posao u vojnoj industriji. Možda su joj neki rod. – Ako je vidim, pitat ću – rekao je Doc. Sa stražnjeg stubišta začuli su se koraci i kroz kuhinju je banuo Scott Oof. – Zdravo, tetak Leo. Zdravo, teta Elmina. Mama je rekla da ćete doći. – Baš šteta što se nismo vidjeli za večerom – rekla je Elmina. – Morao sam nešto srediti za gažu. Ali nećete odmah bježati nazad, je li? Leo i Elmina odsjeli su na Sepulvedi u hotelu Nebeska udica125, koji je servisirao obližnji aerodrom te danonoćno vrvio od nenaspavanih, nasukanih i napuštenih, a našao se tu i pokoji osvjedočeni zombi. – Trebaš vidjeti kakav je promet po hodnicima – pričala je Elmina – muškarci u odijelima, žene u toaletama, ljudi u gaćama, katkad i bez gaća, puzavci švrljaju naokolo i traže roditelje, pijanci, drogeraši, policija, Hitna pomoć, sva sila onih tacni na kotačima koje malo-malo naprave krkljanac. Čovjek uopće ne mora sjedati za volan, kad ima cijeli Los Angeles na pet minuta od aerodroma. – A kakva je televizija – interesirao se Eddie Ozdo.

125 Skyhook Lodge je stvarni naziv nekih hotela i aerodroma u Americi. Ovaj pojam označava vrstu kuke za penjanje, zatim koncept u svemirskoj tehnologiji ali i teoriji evolucije, a to je i naziv košarkaškog šuta koji je bio zaštitni znak maloprije spomenutog Kareema Abdula-Jabbara (horog, kuka, udica). 110

– Ne znam što reći o filmskom izboru nekih kanala – rekla je Elmina – to je da se čovjek za glavu ulovi. Sinoć su pustili neki film, a ja nisam mogla spavati. Kad sam ga pogledala, e onda sam se tek bojala zaspati. Jeste li gledali Crnog narcisa, iz 1947.?126 Eddie, koji je pohađao poslijediplomski studij filma na SC-u, oduševljeno je kmeknuo. Upravo je pisao doktorat na temu „Od komičnog do dijaboličnog – Subtekstualna poetika tekućeg tuša u suvremenoj kinematografiji‛, i slučajno je u njemu stigao baš do onog trenutka u Crnom narcisu kad se Kathleen Byron, alias prošvikala švora, pojavljuje u civilnom izdanju, a na očima joj šminka koja gledatelju garantira godišnju zalihu noćnih mora. – Samo se nadam da nećeš zaobići jači spol – rekla je Elmina. – Svi oni njemački nijemi filmovi, Conrad Veidt u Caligariju, pa Klein-Rogge u Metropolisu... – ...Tim složenije pitanje uzmemo li u obzir specifična ograničenja ortokromatske filmske vrpce... Ajme majko. Doc se evakuirao da virne u kuhinju, jer se kao kroz maglu prisjećao da bi tu možda mogla biti nenačeta gajba pive. Ubrzo je docurio i Leo. – Ma mora biti tu negdje – čudio se Doc naglas. – Daj mi reci je li ovo normalna stvar – rekao je Leo. – Sinoć u motelu zazvonio nam je telefon, i na drugoj strani netko počne kričati, prvo sam mislio da je kineski, ne moš razumjet ni riječi. A onda sam razabrao da viče: „Znamo gdje ste. Čuvajte se.‛ I prekide. Doc je opet osjetio kako mu nešto počinje tiktakati u zoni rektuma. – A pod kojim ste se imenom prijavili? – Pa pod našim uobičajenim. – Ali Leo se tu malo zacrvenio. – Tata, možda je važno. – Dobro, ali pokušaj shvatiti, mama i ja stekli smo nekakvu naviku, pa vikendom odsjedamo u raznim motelima po staroj 99-ici pod lažnim imenima. Pretvaramo se da smo preljubnici i da se potajno sastajemo. Neću lagati, stvar je ludo zabavna. Kako kažu ti vaši hipiji, ako je to tvoja furka, zašto ne, jelda? – Dakle na recepciji niste zavedeni u bilo kojoj varijanti imena Sportello. Leo mu se osmjehnuo pomalo sramežljivo, kao svaki dobar otac koji želi ublažiti sinovlju pokudu. – Ja obično budem Frank Chambers. Znaš, iz Poštar uvijek

126 The Black Narcissus je psihološka drama Michaela Powella i Emerica Pressburgera o misionarkama u samostanu na Himalajama među kojima se događaju uznemirujuća zbivanja. 111

zvoni dvaput. Mama je Cora Smith127, ako tko pita, ali ako Boga znaš nemoj joj reći da sam ti rekao. Onda je bio krivi broj. Doc je ugledao gajbu piva, koja mu je sve vrijeme bila pred nosom. Stavio je par konzervi u frizer, i samo se nadao da će ovaj put to zapamtiti i da ništa neće eksplodirati, kao što često biva. – E pa, stari, sram vas može biti. – Zagrlio je oca, i to se toliko odužilo da je već svima postalo malo neugodno. – Što je sad? – rekao je Leo. – Ti se nama rugaš. – Ne. Ma ne... Smijem se jer se i ja volim prijaviti pod tim imenom. – Aha. E pa tu si se na ćaću uvrgao. No nešto kasnije, oko tri ujutro, ili četiri, u neki takav nezgodan sitni sat, Doc je zaboravio kako mu je laknulo, i samo je mislio na to kako se temeljito prepao. Zašto je automatski pomislio da netko tako lako može naći njegove roditelje i učiniti im nešto nažao? U većini slučajeva odgovor je uglavnom bio: „Čista paranoja.‛ Ali u njegovu poslu paranoja je bila sredstvo rada, jer je ukazivala na mogućnosti koje se čovjeku moguće inače ne bi providjele. Postojale su poruke iz viših sfera, ako ne čisto ludilo, a ono bar pun kufer nepoštenih namjera. Što mu je poručivao taj kineski glas u gluho doba noći – što god to značilo u kontekstu Nebeske udice – i na što ga je to upućivao? Sutradan, dok je čekao da se profiltrira kava, Doc je slučajno pogledao kroz prozor i ugledao Sauncha Smilaxa kako sjedi u svojoj klasičnoj primorskoj limuzini, bordo Mustangu 289 s interijerom od crnog vinila i diskretnim te odmjerenim pućkanjem iz smjera auspuha, klasičnom transportnom sredstvu uzmorskih gradova, i trudi se ne zakrčiti cijelu uličicu. – Saunch! Dođi na kavu. Preskačući po dvije stepenice, Sauncho se ubrzo ukazao na pragu sav zadihan te oboružan aktovkom. – Nisam znao jesi li ustao. – Ni ja. Što se radi? Sauncho je cijeli dan i noć bio na zadatku s odredom saveznih agentića, na palubi upadljivo preraskošno opremljenog plovnog objekta u vlasništvu Ministarstva pravosuđa, u obilasku lokacije prethodno identificirane kao kota na kojoj je Zlatni očnjak navodno deponirao neku vrstu izbačenog tereta. Angažirani su i ronioci koji su, dok se svjetlo selilo po površini oceana, ubrzo počeli izranjati 127 Frank Chambers i Cora Smith u krimi romanu Jamesa M. Caina iz 1936. Poštar uvijek zvoni dvaput preljubnički su par koji planira ubiti Corinog muža. Snimljene su i dvije filmske verzije, a u onoj iz 1946. glume John Garfield i Lana Turner. 112

spremnik za spremnikom vakumiranih svežnjića savezne valute, možda istih onih koje su Cookie i Joaquin, a za račun Žućko-sana, možebitno i dalje uzaman tražili. No međutim tek su rečeni kontejneri otvoreni, zavladala je opća konsternacija jer je umjesto regularnih i svima znanih velikana, Washingtona, Lincolna, Franklina i društva, sve ove novčanice, neovisno o apoenu, nekim čudom krasio lik Nixona. Združena savezna radna skupina na tili je čas zastala da razmotri je li možda ipak u pitanju slučaj kolektivne halucinacije, pa da ih je stoput puna lađa. Nixon je unezvijereno zurio u nešto što se skrivalo tik iza ukrasnog okvira, nešto što mu se gotovo pa panično uklanjalo s puta, a pogled mu je neobično rasijano bludio, kao da se i sam nauživao neke azijske psihodelične novotarije. Prema tvrdnjama Saunchovih obavještajnih izvora, CIA je neko vrijeme imala uhodanu praksu slijedom koje je Nixonov lik plasirala na lažne sjevernovijetnamske zelembaće, da bi tijekom rutinskih bombardiranja sjevernih područja a u sklopu plana destabilizacije neprijateljske valute iz aviona masovno raspačavala dotične plagijate i to u milijunskoj tiraži. Ali ovakvo niksoniziranje američke savezne monete nije bilo primljeno s jednakim razumijevanjem, a katkad čak ni s osobitim simpatijama. – Što je ovo? CIA opet sere kvake, s ovim se možemo slikat. – Nećeš? Daj meni. – Ma šta će ti? – Idem trošiti, pa dok me ne skuže. Neki su smatrali da je u pitanju pakleni plan onih kineskih komunjarskih ugursuza u cilju zmrdavanja kursa američkog dolara. Klišografi su bili previše minuciozno gravirani da posrijedi ne bi bila kakva orijentalna sotonska rabota. Drugi su tvrdili da su zelembaći možda već neko vrijeme u optjecaju diljem Jugoistočne Azije u svojstvu novčanog bona, pa bi ih se čak na neki način dalo utopiti i u domovini. – A ne zaboravimo koliko bi vrijedili na numizmatičkom tržištu. – Meni je to malo previše suludo, to ću ti ja reći. – A skuži ovo – rekao je Sauncho kasnije Docu – zakon kaže, da bi ti stavili sliku na službeno američko sredstvo plaćanja, moraš biti mrtav. Dakle, u bilo kojem paralelnom svemiru u kojem je ovo zakonito sredstvo plaćanja, Nixon bi morao biti pokojni, jel tako? Zato ja mislim da je ovo suosjećajna magija, a autor je netko tko želi da Nixon otegne papke. – Sva sreća pa takvih nema puno, Saunch. Daš mi onda malo? 113

– Ma samo daj. Odi si malo u šoping, pusti se od kraja. Vidiš moje nove cipele? Sjećaš se onih bijelih mokasinki koje je nosio Dr. No u filmu Dr.No, iz 1962.? Skuži ti to! Iste istacke! Ubo sam ih dolje na Holivudskom, i platio jednom niksonovkom od dvajest – nitko ni da bi trepnuo, ništa, da ne povjeruješ. Hej! Počinje mi sapunica, imaš što protiv da, ovaj, bacim oko? – I bez većeg ženiranja krenu prema telki. Sauncho je pobožno pratio dnevnu soap-operu Ljubav vodi kroz želudac128. Ovoga tjedna – kako je brifirao Doca tijekom manje napetih dijelova – Heather je upravo Irisici povjerila svoje dvojbe glede i u svezi mesne štruce, uključujući možebitnu Julianovu rolu u zamjeni sadržaja inkriminirane bočice tabasca. Iris to nimalo ne čudi, naravno, jer se i sama s Julianom izmjenjivala u kuhinji tijekom njihova braka, pa je tako između zaraćenih bivših supružnika osim zadjevica zaostalo doslovce na stotine neriješenih kulinarskih računa. Vicki i Stephen, sa svoje strane, i dalje se ne mogu složiti oko pitanja tko kome duguje pet dolara od stanovite dostave pizze otprije nekoliko tjedana, u čemu iz nekog neobjašnjivog razloga ključnu ulogu igra pas Eugene. Upravo je trajala stanka za reklame i Doc je u zahodu blaženo urinirao, kadli je začuo Sauncha kako urla na TV. Vratio se u sobu točno u trenutku kad je njegov pravni zastupnik netom odlijepio nos od ekrana. – Sve OK? – Ma daaaj... – zavapi sudski predstavnik i pade na kauč kao pokošen. – Jebem ti ja Charlieja Tunu129. – Zašto? – To je sve kakti nevino, em mlad i perspektivan socioekonomski pokretljiv snob, em očale s potpisom, pa beretka, iz petnih žila se trudi pokazati kako ima dobar ukus, osim što je pritom disleksičan pa miješa „dobar ukus‛ i „dobar okus‛, ali tu nije kraj! Stvar je puno, puno gora! Charlie ima, ono, totalno opsesivni samoubilački nagon. Da! On, on želi da ga ulove, prerade, konzerviraju, i to ne u bilo kakvoj konzervi, kužiš, nego to baš mora biti StarKist! Kakva suicidalna vjernost brendu, čovječe, najdublja paradigma potrošačkog kapitalizma, neće biti sretni dok

128 The Way to His Heart je izmišljena TV serija. 129 Charlie Tuna je crtani lik koji od 1961. reklamira konzerviranu tunjevinu marke StarKist, nešto kao Morž Šime za Eva Sardine. U seriji reklama pomodar Charlie vjeruje da ima dobar ukus i zato zaslužuje biti ulovljen za tvrtku StarKist, no svaki put na udici nađe poruku: „Žalim, Charlie‛, jer, kako objašnjava glas u reklami, StarKist ne želi tunu s dobrim ukusom, nego s dobrim okusom. Inače, tvrtka StarKist na svojim službenim stranicama priču o svom osnutku počinje rečenicom: „Godine 1910. jugoslavenski imigrant Martin J. Bogdanovich kupuje ribarski čamac i kreće loviti ribu uz obalu Kalifornije.‛ 114

nas sve ne upecaju u mreže potegače, nasjeckaju i naslažu na police sveameričke samoposluge, a podsvjesno gledano najužasnije je to što mi to zapravo želimo... – Saunch, ja bih rekao da si ga sad malo... – Ma to me već neko vrijeme glođe. I još nešto. Zašto postoji Piletina iz mora130, ali ne i Tunjevina s farme? – Paaa... – Doc je ovo pitanje već bio voljan razmotriti. – I ne zaboravi – nije odustajao Sauncho od mračnih tonova – da se Charles Manson i Vijetkongovci također zovu Charlie131. Kad je serija završila, Sauncho je rekao: – Onda, što ima s tobom, Doc, hoće li te opet hapsiti ili što? – Sad kad mi je Bigfoot na grbači, očekuj da te zvrcnem u svako doba. – Ajoj. Zamalo zaboravih. Zlatni očnjak. Izgleda da su digli policu pomorskog osiguranju netom prije nego što je ujednostručio užad, i to samo za ovo jedno putovanje, na kojemu je navodno tvoja bivša, a kao užitnik je naveden Zlatni očnjak d.d., s Beverly Hillsa. – Dakle ako potone, oni će dobiti hrpu love? – Baš tako. O, ne. Što ako je u pitanju namjerna osiguravateljska muljaža? Možda je Shasta ipak uspjela na vrijeme doplivati do obale, na neki otok gdje možda čak i sad u laguni peca savršeno oble ribuljke i kuha ih u juhi od manga, ljutih papričica i kosanog kokosa. Možda spava na nekom žalu i gleda zvijezde za koje nitko ovdje ispod smogom osvijetljenog losanđeleskog neba i ne zna da postoje. Možda uči jedriti od otoka do otoka na domorodačkom kanuu, tumači vodne struje i morske vjetrove, i poput ptice razaznaje magnetska polja. Možda Zlatni očnjak jedri dalje ususret svojoj kobi, skupljajući one koji nisu pronašli put do kopna i odvozeći ih još dublje u tko zna kakve zapletaje zla, ravnodušnosti, zlosilja, očaja, što god im treba da postanu više svoji. Tko god oni bili. Možda je Shasta svemu tome pobjegla. Možda je na sigurnome. Te večeri kod Penny Doc je zaspao na kauču za vrijeme vijesti iz sporta, i kad se probudio već je odavno bila pala noć, a s televizora je neki lik, pokazalo se – Nixonov, poručivao: „Uvijek ima onih koji se žale i prigovaraju, govoreći, ovo je 130 Chicken of the Sea je još jedna kalifornijska riboprerađivačka marka. 131 Charlie je bilo američko ime za sve komuniste u Vijetnamu, nastalo od kratice za Viet Cong, VC, što se u NATOvoj fonetskoj abecedi izgovara kao Victor Charlie. 115

fašizam. E pa braćo Amerikanci, ako je ovo Fašizam za slobodu... To je moja furka!‛ Zaglušujući pljesak pune hale istomišljenika, od kojih su neki mahali zastavama sa stručno namaljanom goreizrečenom parolom. Doc se uspravio kako bi uz mutno svjetlo telke lakše napipao torbak s travom, te našao pola smotka i zapalio. Učinilo mu se čudnim što Nixon ima isti onaj izbezumljeni izraz s lažnih dvadesetica koje je dobio od Sauncha. Izvadio je jednu iz novčanika da provjeri, za svaki slučaj. O, da. Dvojica Nixona bili su slični ko jaje jajetu! – Ajmo vidit – udahnuo je Doc da razmotri. Ova ista niksoglavka, uživo na ekranu, nekim je čudom već stavljena u optjecaj, prije tko zna koliko mjeseci, na milijunima, a možda i milijardama, lažnih novčanica... Kako je to moguće? Osim ako... pa naravno, vremeplov... neki CIA-in graver, u nekoj zabačenoj radionici najviše sigurnosne razine, ovoga časa preslikava ovu sliku s vlastitog ekrana, a onda će poslije nekako doturiti svoj primjerak u tajni specijalni pretinac, koji bi morao biti smješten kraj trafostanice neke elektroenergetske tvrtke da bi je mogli potkradati za potrebnu struju, i istodobno svima drugima dizati potrošnju, kako bi vremeplovom poslali podatke u prošlost, zapravo možda postoji i osiguranje od vremenske anomalije, koje se ugovara za slučaj da se takve poruke zagube među neznanim energetskim izbojima u beskrajnim bespućima Vremena... – Znala sam da mi je nešto čudno zamirisalo. Sreća tvoja što sutra ne idem raditi. – Penny ga je ošinula prijekim pogledom, bosonoga i odjevena samo u jednu od njegovih majica s natpisom Bisere pred svinje132. – Probudio te moj džoint? Oprosti, Pen, evo – reče nudeći joj opušak koji je od prave cigare u međuvremenu dogorio do čisto simboličke prijateljske geste. – Ne, nego ta galama. Što to gledaš, zvuči kao opet neki dokumentarac o Hitleru. – Nixona. Mislim da je izravan prijenos, negdje iz L. A.-ja. – Moglo bi biti iz Century Plaze. – Tu tezu ekspresno su potvrdili pripadnici sedme sile koji su se u svojstvu izvjestitelja zatekli na licu mjesta – po svemu sudeći, Nixon je navodno nepozvan banuo u ovaj velebni hotel u elitnom Zapadnom dijelu kako bi se obratio skupu republikanskih aktivista koji su djelovali pod imenom Budna Kalifornija. Međukadrovi pojedinaca u publici pokazivali su da se dio auditorija nalazi u stanju blagog mahnitanja, kako se i može očekivati na ovakvim i sličnim okupljanjima, ali drugi su se držali nešto rezerviranije, i u Docovim očima svakako puno zlokobnije. Strateški razmješteni među gomilom, u navlas jednakim 132 Pearls Before Swine je bio američki band koji je djelovao od 1965-74., a svirali su psihodelični folk. 116

odijelima i kravatama koje se ni uz najbolju volju nisu mogle nazvati modernima, ponašali su se kao da im se konkretno za ovdje prisutnog Nixona uistinu živo fućka. – Ne bih rekla da su iz Obavještajne – rekla je Penny svalivši se kraj Doca na sofu. – Kao prvo, uopće nisu komadi. Prije bili rekla privatni sektor. – Oni nešto čekaju – ha! Pogledaj, počinje. – Kao da su u nekakvoj telepatskoj vezi, roboti-operativci kao jedan su se okrenuli na peti i počeli se rojiti oko jednog od mitingaša, dugokosog, unezvijerenog, odjevenog u pasent psihodeličnu nehruovku i trapezice, koji se dao u dreku: – Hej, Nixone! Hej, Riki triki poprliki! Jebi se! I znaš šta još, jebo te Spiro!133 Jebali te svi u toj tvojoj Bijeloj kućerini! Jebeš im i pseto! Jel netko zna kako im se zove pas? Nema veze, jebalo te i pseto! Jebite se svi! – Onda je prasnuo u manijakalni smijeh, no istom je već bivao zgrabljen i otpremljen kroz gomilu, koja je službouljudno strijeljala očima, frktala i pjenila se u naletu kolektivne indignacije. – Odmah vodite čovjeka na odvikavanje – našalio se Nixon dobroćudno. – Sramota za revolucionarnu mladež – mišljenja je bio Doc, koji je rolao novi džoint. – Da ne govorimo o mogućem kršenju Prvog amandmana134. – Penny se nagnula bliže televizoru. – Hm, čudno... – Je li? Meni izgledaju kao tipični republikanci. – Ne to... Evo ga krupni plan. To nije hipi, pogledaj. To je Chucky! Ili, drugim riječima rečeno, uvidio je Doc presenećen od silnoga šoka, to je također bio Coy Harlingen. Trebalo mu je možda pola plućohvata veselog dima da odluči kako ovu spoznaju neće podijeliti s Penny. – Neki tvoj frend? – upitao je s figom u džepu. – Njega svi znaju. Kad ne visi u centrali, onda je u Stakleniku. – Cinker? – „Informator‛, molim lijepo. Uglavnom radi za Crvene odrede i GNUS–ove135. – Pardon? – Građanski Neposluh, Ured za Suzbijanje. Nikad čuo, jel? – A... Zašto dreči na Nixona, ne kužim? 133 Richard Nixon (1913-94) bio je predsjednik SAD-a od 1969. do 1974., a još prije toga zaradio je nadimak Tricky Dick jer se u kampanjama navodno služio prljavim trikovima. Spiro Agnew (1918-96) bio je Nixonov potpredsjednik. 134 Prvi amandman američkog Ustava odnosi se na slobodu govora i mirno okupljanje. 135 Red Squads su bile policijske obavještajne jedinice za prikupljanje podataka o političkim grupama (uglavnom komunistima), a PDID zloglasni losanđeleski policijski ured za Obavještajno praćenje remećenja javnog reda i mira (Public Disorder Intelligence Division), kasnije optužen za nezakonito prisluškivanje građana i druge zloporabe. U originalu stoji P-DIDdijevci, što je igra riječima na ime repera P. Diddyja. 117

– Isuse, Doc. Ako ovako nastaviš, ukinut će ti pozivanje na paranoju. Čak ni privatni detektiv ne može biti tako naivan. – Pa, obleka mu je možda malo previše porihtana, ali to ne mora nužno značiti da je namještaljka. Na što je ona ispustila nastavnički uzdah. – Ali sad kad su ga sve kamere snimile? Sad mu je vjerodostojnost među širokim masama zacementirana. Policija ga može ubaciti kamo god hoće. – Mislim da ste vi ljudi opet gledali Delinkvente na zadatku. Pa vam je puna glava takvih kulerskih dosjetki. Hej! Jesam ti rekao da mi je Bigfoot neki dan ponudio posao? – Promućurno od njega, nema što. Jamačno je u tvom karakteru nanjušio rijedak dar za... cinkeraj ? – Ma daj, Penny, imala je šesnaest, i dilala je, htio sam je vratiti na pravi put, koliko ćeš mi to još... – Gospode Bože, ne znam zašto se uvijek počneš braniti, Doc. Nemaš se zašto osjećati krivim. Ili imaš? – Ma super, baš mi to treba, da raspravljam o krivnji sa zamjenicom tužitelja. – ...sada je identificiran – oglasio se televizor, a Penny je posegnula za daljinskim da pojača ton – kao Rick Doppel, nezaposlen, nesvršeni student UCLA-e. – Ne bih rekla – mumljala je Penny. – To je Chucky. A nek sam proklet, dometnuo je Doc ispod glasa, ako to također nije uskrsli tenor saksofonist s onoga svijeta.

118

DEVETO

Odlučivši se za profesionalni imidž, Doc je kosu zalizao u konjski rep i pričvrstio ga kožnatom špangom za koju se tek kasnije sjetio da ju je dobio od Shaste, te povrh svega nakrivio crni klobuk kao iz starog žurnala, a preko ramena objesio magnetofon. U ogledalu je izgledao poprilično uvjerljivo. Toga popodneva odlučio je skoknuti do Topange u vizitu Daskama, prerušen u glazbenog kritičara iz ultraavangardnog muzičkog časopisa po imenu Prevrtljivo kamenje. Denisa je poveo da mu glumi fotografa, prigodno odjevenog u majicu s poznatim detaljem s Michelangelove freske Stvaranje Adama, na kojoj Bog pruža ruku prema Adamu i tek što ga nije dotaknuo – samo što mu u ovoj verziji usput dodaje pripaljeni džoint. Cijelim putem do Topange s radija je treštao Supersurferski maraton, bez ijedne reklamne upadice – što se Docu isprva učinilo pomalo neobičnim, ali se onda sjetio da se oni koji bi do kraja odslušali ovu noćnu moru svakog učitelja glazbe sastavljenu od ubrzanih bluz linija, retardiranih „melodija‛ na jedan akord i očajnih vokalnih efekata ne uklapaju niti u jednu ciljanu skupinu potrošača poznatu marketinškoj industriji. Tu i tamo, srećom, dogodio bi se rijedak otklon od ove smotre neurotičnog bjelačkog folklora – „Bačvice‛ i „Surf koka‛ od Smetlara, „Bambus‛ od Johnnyja i Uragana, pa singlice Eddieja i Zabavljača, Momaka s Bel Aira, Holivudskih Saksonaca ili pak Olimpijaca136, uspomene na djetinjstvo od kojega Doc ionako nikad previše nije želio pobjeći. – Kad misle pustiti „Tekilu‛?137 – stalno se pitao Denis, da bi baš u trenu kad su parkirali na prilaz pred unajmljenom rezidencijom Dasaka odjeknuli prvi taktovi njegove glazbene želje, španjolski modusi i flamenkoidni tuševi daskaševog zakletog 136 „Pipeline‛ je instrumental grupe The Chantays iz 1962., „Surfin’ Bird‛ hit Trashmena iz 1963., „Bamboo‛ instrumental grupe Johnny and the Hurricanes iz 1960., a Eddie and the Showmen, The Bel Airs, The Hollywood Saxons i The Olympics također su stvarni kalifornijski bendovi iz šezdesetih. 137 „Tequila‛ je rokenrol instrumental grupe The Champs iz 1958. s kubanskim mambom u podlozi. 119

neprijatelja dizelaša. – Tekila! – zapištao je Denis dok su uparkiravali na posljednje slobodno mjesto. Kuća je nekoć pripadala jednoj polovici popularne hillbilly trupe iz četrdesetih, a Daske su je unajmile od bivšeg basista koji se sretno prometnuo u diskografskog producenta, što je za analitičare društvenih kretanja bio još jedan dokaz da je Hollywoodu nepovratno odzvonilo, a s njime vjerojatno i cijelom do tada poznatom svijetu. Kao što biva na havajskim aerodromima, pred kućom su ih dočekale dvije kućne grupi-djevojke po imenu Bodhi i Zinnia s vijencima cvijeća, u ovom slučaju niskama šarenih perli, koje su objesile Docu i Denisu oko vrata, a onda ih povele u mali obilazak imanja, pri pogledu na koje bi čovjek obdaren manjom količinom snošljivosti prema bližnjemu možda odmah pomislio, Opa, evo šta se dogodi kad se netko naglo obogati. Ali Doc je smatrao da to ovisi o tome što je kome pretjerano. Tijekom svih ovih godina iz poslovnih razloga morao je tu i tamo prekoračiti prag poneke losanđeleske luksuzne rezidencije, i vrlo brzo je primijetio da oni bolje situirani u pravilu raspolažu vrlo oskudnim smislom za estetiku i trendove, a i da se sukladno količini akumuliranih materijalnih dobara stanje samo još dodatno pogoršava. Dečki iz Dasaka zasad su uspjeli izbjeći teže ekscese, premda Doc nije znao što bi mislio o stoliću za kavu izrađenom od antiknih havajskih surf-dasaka, dok nije vidio da samo valja odšarafiti nožice pa da se opet dobije savršeno upotrebljivo surfersko prijevozno sredstvo. Zahvaljujući inteligentno projektiranim pobočnim kolonadama mnoge garderobe nisu bile samo prolazne nego i provozne, krcate kostimima iz prošlih i budućih svjetova, u znatnoj mjeri kupljenim u Culver Cityju na legendarnoj rasprodaji rekvizita studija MGM pred koji mjesec. Svakoga dana ovamo su iz Jurgensena138 na Beverly Hillsu pristizali specijalno pripremljeni obroci za dvadeset do trideset duša. Bio je tu i salon za pušenje trave s divovskom 3D reprodukcijom Hokusaijevog slavnog Velikog vala kod Kanagaive u fiberglasu, koji se propinjao od zida do stropa pa opet do drugog zida, tvoreći pjenom nadsvođeno skrovište pod prijetećom nadvijenom grdosijom, premda je to u pojedinim slučajevima znalo obeshrabriti gosta namjernika pa bi odbio ponuđeni džoint kad bi stigao do njega, što je Daskama sasvim odgovaralo, jer još uvijek nisu evoluirali dalje od svojih surfersko-pankerskih početaka kad se dobro pazilo na svaku travku, pa su i dalje na nju bili jednako lakomi kao i uvijek.

138 Jurgensen je bio losanđeleski gurmanski lanac trgovina delikatesama, osobito se bavio dostavom za bogate i slavne, a zatvoren je 1993. 120

Vani na terasi s koje je pucao pogled prema kanjonu krasotice duge kose i kratkih suknjica lelujale su kroz sunčeve zrake zalijevajući stabljike marihuane ili pak gurajući golema kolica puna raznoraznih jelâ, pilâ i pušilâ. Posvuda su tumarala pseta, neka relativno smirena, druga pak opterećena opsesivno-kompulzivnim nagnućima, te bi namjerniku uporno vraćala neki ni po čemu poseban kamenčić koji bi ovaj opet zafrljačio, svaki put sve dalje, i tako bar jedno pola sata („To je njegova furka, stari‛), te tu i tamo i pokoji pseći primjerak kojemu se grdno zamjerila ona vrsta ljudi koja je u stanju iz zabave našopati psa LSD-om da vidi što će se dogoditi. Doc se pri pogledu na sve to kao i neprebrojivih zilijun puta dotad opet prisjetio da na svaki ovakav bend dolazi sto ili tisuću drugih koji su kao sastav njegovog rođaka Pivo osuđeni da grcaju u anonimnosti, snagu im daje vjera u nepoderivost rokenrola, a pogonsko su im gorivo drača i drč, bratstvo i sestrinstvo, te moral zavidne visine. Dočim su Daske, iako nikad nisu mijenjali glazbenu koncepciju – uobičajen gitarski duo, bas i bubnjevi, plus puhačka sekcija – toliko često šaltali postavu da su još samo najmetiljaviji povjesničari imali blagog pojma o tome tko je tko, ili tko je bio tko. No to i nije bilo važno, jer su dečki već poodavno postali marka, godinama i postavama daleko od onih drčnih malih surfokljunaca, svih povezanih krvnim i ženidbenim svezama, koji bi kao rasuta vojska bosonogi umarširali u Cantorov dućan139 na Fairfaxu, te cijelu noć tamanili devreke, družili se, i pazili da ne nadahnu kakvog gorilu u službi neke rock zvijezde na bilo kakav incident. Kad je naposljetku ova nekoć čupavcima sklona zalogajnica, u sve većoj brizi zbog mogućih tužbi i troškova osiguranja, počela postavljati ploče s natpisom Obuća obvezatna, Daskaši su kolektivno posjetili salon za tetovažu u Long Beachu i dali si na stopala i gležnjeve istetovirati remenčiće à la sa sandala, što je na neko vrijeme zavaralo šefovsku garnituru, a poslije su se ionako preorijentirali na šminkerska mjesta u zapadnijim kvartovima. Ali prvih nekoliko godina točno se znalo tko je bio u originalnoj postavi, a odavale su ih farbane sandale. Unatrag kojih tjedan dana Daskama su na konak navratile Poderane gaće, gostujući britanski bend koji se znao zavrtjeti u eteru lokalnih krugovalnih postaja čiji je dnevni tempo bio manje nabrijan, a i njih same često je znala obuzeti upravo nevjerojatna količina ležernosti pa je tako zabilježeno da je koncertu pribivajuće gledateljstvo svojevremeno pozvalo Hitnu jer je zavarano njihovim osebujnim poimanjem grande pauze bilo uvjereno da je sve članove benda istodobno strefio teži

139 Ime nepostojećeg dućana Cantor’s Delicatessen je aluzija na postojeći Canter’s Deli na Av. Fairfax, a Georg Cantor (1845-1918) je bio njemački matematičar koji je proučavao skupove brojeva, beskonačnost, te pojam neprebrojivosti koji spominje Doc gore. 121

oblik cerebralne paralize. Danas su bili odjeveni u odijela od krupnorebrastog kordsamta s čudnovatim smećkasto-zlatnim preljevima, a na glavama su im se kočile strogo pravokutne frizure, ogledni primjerak precizne geometrije, djelo Cohenovog frizersko-kozmetičkog salona i brijačnice iz Istočnog Londona, u kojemu je nekoć šegrtovao i Vidal Sassoon, i gdje bi jednom tjedno momke lijepo smjestilo u manji autobus, podijelilo im tjednu porciju kanabisa i posjelo van u red gdje su se cerekali nad starim brojevima Tatlera i Queena, dok bi ih škarama šišali na asimetrični bob. Situacija je u tolikoj mjeri progredirala da je prošlog tjedna frontmen sastava odlučio službeno promijeniti ime u Asimetrični Bob, a nakon što mu je vlastiti kupaonski špigl, tri sata po ingestiranju stanovite količine gljivoslovne flore, otkrio da njegovo lice posjeduje dvije izrazito apartne strane, koje odaju stubokom različite strane osobnosti. – U svim sobama imaju telku! – raportirao je Denis uzbuđeno. – I-i ove zujalice s kojima možeš prebaciti na drugi kanal, a ne moraš ustati s kauča! Doc je uzeo da pogleda. Rečene upravljačke kutijice, recentno patentirani artikl i kao takve još uvijek rezervirane samo za najbolje gospodske kuće, bile su velike i kabaste, kao da su idejno začetništvo dijelile sa sovjetskom tonskom opremom. Onaj tko je njima rukovao morao je imati čvrstu ruku, katkad i obje, kroz koje bi onda osjetio kako zuzuču, jer su radile na zvučne valove visokih frekvencija. To je potpuno izluđivalo većinu domaće paščadi, točnije rečeno sve osim Myrne, oštrodlake kujice koja je, onako postarija i već malo tvrđa na ušima, uspijevala stoički u ležećem stavu pregrmjeti najraznovrsnije programske sadržaje čekajući reklamu za pseću hranu, koju bi slijedom nekakve neobjašnjive pseće telepatije nanjušila punu minutu prije nego što bi se ova pojavila na ekranu. Kad bi reklama prošla, okrenula bi glavu prema raspoloživim pripadnicima čovjekolike rase u neposrednoj blizini i vrlo indikativno te eksplicitno kimnula. Isprva su čovjeci mislili da time želi poručiti kako bi sad rado pojela kakav obrok ili barem keksić, ali činilo se da je to više svojevrstan druželjubni komentar, nešto u stilu: „To je televizija, stari moj.‛ Trenutačno je ležala u zamračenoj sobi neodređene kvadrataže, koja je davala na travin dim i pačulijevo ulje, i gledala Sjene tame140 u biranom društvu pojedinih pripadnika postave Dasaka i Poderanih gaća, te onih članica njihove svite koje u tom času nisu drugdje u kući padale s nogu od posla ispunjavajući zvjezdane zahtjeve slavnih umjetnika, koji su obuhvaćali pohanje Hostess Twinkiesa, uzajamno peglanje 140 Dark Shadows (1966-71) je kultna američka ZF sapunica o misterioznoj obitelji Collins, vampirima, vješticama, vukodlacima i paralelnim svjetovima, a 2012. snimljen je i istoimeni film (red. Tim Burton). 122

kose na dasci za glačanje u cilju perpetuiranja vlastitog muzolikog Imidža, te listanje glazbenih časopisa sa skalpelima u rukama i izrezivanje svih pa i najmanjih referenci na konkurentske surf bendove. Negdje u to doba saga o obitelji Collins debelo je zabrazdila u tzv. „paralelno vrijeme‛ što je uvelike zbunjivalo svekoliko pučanstvo pred malim ekranima, čak i one koji su i dalje raspolagali zdravim razumom, premda ga je brojna hašomanska populacija bez problema pratila. Generalno gledano, to je značilo da isti glumac tumači dvije različite uloge, ali ako bi se čovjek dovoljno zadubio, lako bi zaboravio da ti ljudi zapravo glume. Nakon nekog vremena razina udubljenosti među članovima ovdje prisutnog auditorija u Docu je probudila stanoviti osjećaj nelagode. Uvidio je također razorne dimenzije duševne boli i emocionalne traume koju bi samo jedan potisak na gumb „gasi‛ na TV-zujalici mogao nanijeti ovoj konklavi manijaka. Sretnom slučajnošću nalazio se kraj vrata, pa se mogao išuljati potpuno neprimijećeno. Coya Harlingena još nije uočio, pa je zaključio kako je pravo vrijeme da ga potraži. Počeo je tumarati velikom starom kućom. Sunce je zapadalo, grupi-curice su se načas sjatile u krug, pripremajući se za noćni radni protokol. Denis je jurio naokolo poput psa u parku punom golubova i okidao fotke, a cure su se uslužno razmicale, vičući fuuuj... fuuuj. Na imanju bi se tu i tamo pojavilo nešto nalik na zaštitarsko osoblje, te obavilo terensku ophodnju. S prozora na katu dopirali su zvuci muziciranja klavijaturista Poderanih gaća po imenu Smedley, koji je upravo izvodio Hanonove vježbe141 na svojoj maloj Farfisi Combo Compact142, koju je nabavio po preporuci Ricka Wrighta iz Pink Floyda, i koju se nikad nije moglo vidjeti daleko od vlasnika. Nadjenuo joj je ime Fiona, a prema izjavama očevidaca često je s njom vodio duge razgovore. Nešto ranije, pretvarajući se da ga intervjuira za Prevrtljivo kamenje, Doc ga je upitao koje su im najčešće teme. – Ma, svakodnevne stvari. Nogomet, rat u jugoistočnoj Aziji, gdje se može kupit droga, te stvari. – I, ovaj, kako se Fioni sviđa ovdje kod nas u Južnoj Kaliforniji? Smedley se nato vidno snuždio. – Super joj je sve osim te paranoje, ti bokca. – Paranoje, stvarno? Odjednom je počeo šaptati. – Ova kuća... – U tom času neki namrgođeni svat, možda pripadnik daskaške svite, a možda i ne, ušao je u sobu, naslonio se na zid, 141 Francuski glazbeni pedagog i skladatelj Charles-Louis Hanon (1819-1900) osmislio je pijanističke vježbe za učenje glasovira. 142 Farfisa je marka električne klavijature i kasnije sintesajzera. 123

prekrižio ruke i naćulio uši, ne pokazujući ni najmanju namjeru da se pomakne. Smedleyju su očne jabučice počele nekontrolirano potitravati, pa je brže-bolje zbrisao. Svaki privatni detektiv u ovom gradu koji drži do sebe i godinama dere po LSD-u nužno će pokupiti neke telepatske sposobnosti, a istinu govoreći, Doc je već kročivši preko kućnog praga osjetio da ovdje vlada stanovita „atmosfera‛. Umjesto obrednog rukovanja ili bar recimo osmijeha, svi su ga pri upoznavanju pozdravljali istom rečenicom: „Odakle si, prijatelju?‛ što je upućivalo na visoku razinu nelagode, pa i straha, pred svakim onim koga nije bilo moguće istog časa smjestiti u ladicu i etiketirati. Ovo se u posljednje vrijeme događalo sve češće, i to na širem gradskom području, kad bi u hrpi bezbrižne mlađarije i veselih hašomana Doc odjednom počeo primjećivati starije muškarce, prisutne a odsutne, ukočene, nenasmiješene, za koje je znao da ih je već vidio, ne nužno ta lica nego tu prkosnu pozu, odbijanje da se rasplinu, kao sav drugi svijet na onodobnim psihodeličnim manifestacijama, izvan društveno prihvaćenih ovojnica vlastite kože. Baš poput onih operativaca koji su sinoć odvukli Coya Harlingena s mitinga u Century Plazi. Doc je poznavao te ljude, u svome se poslu takvih nagledao. Utjerivali su dugove, lomili rebra, iznuđivali otkaze, neumoljivo pratili sve što bi moglo postati prijetnja. Ako je sve u ovom predrevolucionarnom snu zapravo osuđeno na propast, pa da nevjerni srebroljubački svijet ponovno preuzme kontrolu nad svim životima za koje u svojoj drskosti smatra da ih ima pravo pipati, štipati i drpati, upravo će ovakvi elementi, spremni poslušno i bespogovorno obavljati prljave poslove, omogućiti da do toga dođe. Je li bilo moguće da na svakom skupu – koncertu, mirovnom prosvjedu, paradi u ime ljubavi, postojanja ili pak samo pušikanja, ovdje, pa gore na sjeveru, pa natrag na Istoku, ili bilo gdje – sve vrijeme operiraju te mrke legije, i ponovno uzapćuju glazbu, otpor svakoj vlasti, spolnu želju i bajoslovnu i banalnu, sve na što uspiju staviti šapu, u ime vjekovnih sila gramzivosti i groze? – Puu – rekao je samom sebi naglas – ne znam... Te istog trena naletio na Jade, koja je upravo izlazila iz jedne od kupaonica. – Zar opet ti? – Došla sam s Bambi, čula je da su tu Poderane gaće, pa sam morala s njom, da je čuvam od zla, znaš? – Pali se na njih, je li?

124

– Ima svjetleće postere Gaćana po zidovima, plahte i jastučnice s njihovim likovima na krevetu, majice, šalice, suvenir-kvačice, sve na Poderane gaće. I dvadeset i četiri sata na dan vrti samo njihove albume na gramofonu. Čovječe. Čuo si za onog nekog Engleza koji svira ukulele, Georgea Formbyja? – Jesam, Hermanovi eremiti143 obradili su mu jednu stvar. – E pa ovi su obradili sve ostalo. Hoću reći, trudim se da mi to ne smeta. Gaće su također poznate po tome da se rekreiraju na razne bizarne načine, pa mislim da nju to još najviše privlači. – Nju večeras nisam vidio. – Ma, već je zbrisala s gitaristom, otišli su u Leo Carrillo na nekakav kriket. – Kriket noću? – Aha, Somerset joj je rekao da je to kao bejzbol. Reflektori i tako to. Osim ako... o, ne, misliš da su me ispreskakali? – Ako ti bude trebao prijevoz, javi. A ako te tko pita, ja sam rokenrol novinar, okej? – Ti? Važi, reći ću im da si intervjuirao Pata Boonea za naslovnicu. – Hej, nego znaš onog tipa s kojim sam neku večer brbljao u klubu Asiatique? Jesi li ga možda vidjela? – Tu je negdje. Pogledaj gore u studijima. I doista, lutajući hodnicima Doc je začuo zvuk tenor saksofona koji je uvježbavao „Donnu Lee‛144. Pričekao je prvu stanku da poviri. – Ahoj! Opet ja! Sjećaš se zadatka koji si mi povjerio? – Čekaj. – Coy je upro palcem prema nakupini tonske opreme u kutu sobe koja je po svemu sudeći bila opremljena stanovitim viškom ulaznih i izlaznih kablova, i odmahnuo glavom. – Daj me podsjeti što si ono gledao, koju, ovaj, marku i model? Doc je prihvatio igru. – Zanimao te VW starijeg godišta, sav pun cvjetića, ptičica, srčeka i sličnih sranja? – Da, taj me interesirao. I nema, ovaj... – Coy je zastao da smisli sljedeću uvjerljivu prispodobu. – Nema novih zamjenskih dijelova, ništa takvoga? – Koliko sam ja vidio, nema. – Može na cestu, nikakvih problema oko registracije? 143 Britanska pop skupina Herman’s Hermits obradila je 1966. pjesmu „Leaning on a Lamp Post‛ glumca i zabavljača Georgea Formbyja (1904-61). 144 „Donna Lee‛ je bebop standard Milesa Davisa iz 1947., kompleksne melodijske linije. 125

– Tako mi se činilo. – E pa hvala što si pogledao, znaš, baš sam se... pitao, kako je i normalno da se ljudi pitaju. – Nema na čemu. Samo reci. Ako trebaš provjeru za još koju pilu, samo javi. Coy je ušutio. Doc je već htio pružiti ruku da ga čvrkne. Na licu mu je bio izraz toliko očajan, toliko čeznutljiv, i daleko previše nervozan, kao mu da je iz nekog razloga u ovoj kući zapriječeno da išta kaže. Docu je došlo da momku udijeli bar jedan brzi grli-grlito, mrvu utjehe, ali radoznale oči to bi mogle protumačiti kao posve neadekvatnu količinu emocija nesrazmjernu kontekstu kupoprodaje polovnog prijevoznog sredstva. – Imaš moj broj, je li tako? – Javim se. – U tom času u sobu je banuo pun slinac hašomana, od kojih je svaki mogao biti zadužen za uhođenje Coya. Doc je batalio vizualno fokusiranje i pustio da mu se obrazi otrombolje u nesuvisli smiješak, i kad je opet pogledao, Coy je bio nevidljiv, premda možda i dalje u sobi. Na donjem katu jedan od ukućana obilazio je prisutne domaćinski dijeleći džointe. Kad bi ponuđeni zapalio i uvukao dim, ovaj bi ga priupitao: – Hej! Pogodi šta ima u ovoj travi? – Pojma. – Hajde, pogađaj! – LSD? – Ne! Sama trava! Hahahaha! Zatim bi prišao drugome: – Hej! Šta misliš, šta ima u ovoj mari što pušimo? – Nemam pojma, možda... meskalin? – Ne, ništa! Čista trava! Hahahaha! I tako dalje. Kosane psilocibinske gljive? Anđeoski prah? Speed? Ne, samo marihuana! Hahahaha! Doc se u roku keks do te mjere napušio misteriozne marice da mu se jasno prosvijetlilo kako ovdje nisu sporne samo Coyeve vitalne funkcije – nego je netko posve bjelodano sašao nad drugi svijet i iz njega dopremio kompletnu postavu Dasaka, jer Doc je sada znao, štoviše izvan svake sumnje uvidio, da su svi ovi Dasakaši listom zombiji, neumrli i nečisti. – A umrli i čisti bi bilo u redu? – pitao je Denis, koji se odnekuda stvorio. – A–a i one Poderane gaće, i oni su zombiji, samo još gori. – Gori?

126

– Engleski zombiji! Pa daj ih pogledaj. Američki zombići bar se ne prenemažu, teturaju kad hodaju, obično u trećoj baletnoj poziciji, i glasaju se „Muuuu... muuuu‛, s uzlazno-silaznom intonacijom, dok su engleski zombići uvijek vrlo rječiti, rabe komplicirane izraze i jezde naokolo, ono, čovjek nekad i ne primijeti da koračaju, kao da su na klizaljkama... U tom trenu basist Poderanih gaća po imenu Trevor „Blic Mac‛ McNutley, koji je s lascivnim osmijehom na licu progonio neko zbunjeno djevojče, unišao je upravo na opisani način, te glatko traverzirao slijeva nadesno. – Vidiš, vidiš? – Aaaaaa! – šmugnuo je Denis u panici. – Palim ja odavde, stari! Kad se Denis nije pokazao kao osobito upotrebljiva spona s realnošću, Doc je tonuo još dublje u halucinacije. Možda je tome doprinijela i trava s tajnim sastojkom koji možda i nije postojao, ali bilo kako bilo, Doc se odjednom zatekao kako kao bez duše šiba kroz hodnike sablasne stare kućerine, a za petama mu neodređena količina kreštavih krvožednih beštija... Dolje u kuhinji upravo nevjerojatnih proporcija iznova je naletio na Denisa, ovaj put frontalno, zatekavši ga kako punom parom prazni frižider i ormariće, trpajući u Safewayevu vrećicu kekse, zamrznute čokoladice, Cheetose, te ine raspoložive grickalice. – Dođi, Denise, moramo kidati. – Još te kako, maloprije sam okinuo fotku i svi su potpuno podilkanili za mojim fotićem, a sad me traže, pa sam mislio, bolje da pobrstim što se može... – Zapravo, stari, mislim da ih čujem – rekao je Doc, povevši Denisa za nisku perlica koja mu je visjela oko vrata, te ga kroz pobočni izlaz izvukao u dvorište. – Idemo. – Potrčali su prema mjestu gdje su parkirali auto. – Sto mu gromova, Doc, rekao si gratis pljuga, možda komadi, nisi uopće spominjao da će bit zombija, majku mu staru. – Denise – savjetovao mu je Doc, već potpuno izdušio – šuti i trči. – Netom je opšio oko stabla platane, kadli mu se na glavu neočekivano stropoštao netko tko je pokušavao visjeti s grane. Bila je to Jade, potpuno izvan sebe. – Šta sam ja ovdje, Kapetan? – promumljao je Doc dižući se na noge lagane – ili koji vam je svima? – Hitno trebam prijevoz – rekla je Jade. – Molim te? Nekom ludom srećom pronašli su Docov auto točno ondje gdje su ga i parkirali, pa su se potrpali unutra i uz škripu guma zdimili niz prilaz. Doc je u 127

retrovizoru ugledao mračne prilike sa sablasno bijelim sjekutićima kako nečujno uranjaju u limuzinu s drvenim oplatama marke Ford Mercury iz 1949.145, čiji su prednji dio i raspolućena šoferšajba podsjećali na njušku i pakosne očice nekog predatora, koji im je sada bio za petama, uz pratnju potmulog gruvanja SV-motora, te svekolikog pištanja šljunka. Kod ulaza u kanjon Doc je naglo zaošijao ulijevo, pritom zamalo izazvavši okretanje na krov, a u svakom slučaju višekratno proklizavanje stražnjeg dijela, da bi se naposljetku ipak poravnao i produžio za Malibu po cesti koja u ono doba ni u kom slučaju nije bila pitoma i civilizirana višetračna prigradska prometnica u kakvu će kasnije evoluirati, nego više nalik na noćnu moru svakog vozača lišenog samoubilačkih sklonosti, onako puna nepreglednih križanja i opako oštrih serpentina, na kojima je Doc napokon dobio priliku korisno primijeniti znanje stečeno na satovima kondicijske vožnje na renomiranoj Ècole de pilotage Texa Wienera146, izvodeći driftanje s blokadom sva četri kotača i kočenje prsti-peta-dupli-kuplung s učestalošću na kakvu nisu računale projektantske ekipe gore u Chrysler Motorsu, a radio je prigodno svirao „Evo idu drifteri‛ grupe Piljari147. Iako ga je drmusalo u sve tri dimenzije, Denis je dobroćudno složio džoint uz minimalan okolišni rastep, te ga pripalio i džentlmenski proslijedio Jade čim su neopozivo sišli s brda i zaputili se prema Santa Moniki. – Fina rola, Denise – odao mu je priznanje Doc kad je ista napokon stigla do njega. – Ne znam bih li ja bio tako mirne ruke. – Ma, sve samo da potpuno ne pobrljavim? – Slušaj, Doc – rekla je Jade. – Koja je priča s onim tipom iz Asiatiquea? – Coy Harlingen. Srela si ga? – Da, i kad su nas zatekli skupa, stvarno je izgledalo kao da me netko hoće skratiti za glavu. Nisam ga čak ni zavodila. Inače ako je Bambi tu, ne brinem se ako netko tako navali na mene, ali ona je otišla na onaj „noćni kriket‛, dakle hvala Bogu da ste se vas dvojica točno tad pojavili. – Nema na čemu – galantno će Denis. Ubrzo nakon što su se opet popeli na Obalnu cestu i krenuli prema autoputu Doc je pogledao u retrovizor, u kojemu više nije bilo farova nepoćudnog drvenjaka. Iščezli su baš poput nekoć problematičnog a sad zaboravljenog para prištića na licu

145 Kakvu je vozila i detektivska trojka u seriji Delinkventi na zadatku. 146 Franc. škola vožnje (aviona ili automobila). Tex Wiener je lik iz Pynchonovog romana Vineland. 147 Pjesma „Here Come the Hodads‛ grupe Marketts iz 1963. 128

noći. Također je u retrovizoru morao primijetiti da su se otraga Denis i Jade započeli upoznavati. – A kako se ti, ovaj, zoveš? – zanimalo je Denisa. – Ashley – rekla je Jade. – A ne Jade – pitao je Doc. – To mi je umjetničko ime. U godišnjaku srednje Fairfax ja sam samo jedna od valjda tisuću Ashley. – A salon Kokomundo... – To nikad i nisam smatrala nekom karijerom. Previše pristojno, jebote. Stalno se smijuljiš, glumiš da se tu radi o „vibracijama‛ ili „samosvijesti‛, a sve je to zapravo samo i isključivo... – tu joj se glas povisio pa je sljedeći komentar izgovorila piskutavo poput dame iz visokog društva iz starih filmova – hebanje do besvijesti! – Južna Kalifornija – priklopio je Denis. – Nitko nema razumijevanja za čudake, čovječe, ni za kakve sumračnije aktivnosti. – Da, baš, ono, kao, što ovi hoće – složila se Jade, ili Ashley. – Pa se onda ljudi pitaju zašto je Charlie Manson takav. – Nego, jel ti papaš pipice? Ušli su u spojni tunel prema istočnom odvojku autoputa za Santa Monicu, zbog čega je radio, na kojemu su Ptyce baš svirale svojih „Osam milja iznad zemlje‛148, izgubio signal. Doc je nastavio pjevušiti sebi u bradu, a kad su izronili i zvuk se vratio, bio je u raskoraku samo za pola takta. – Denise, ne zaboravi mi ostaviti fotić, okej? – Znakovita tišina. – Denise? – Ima posla – promumljala je Jade. Zaposlenje se nastavilo cijelim putem preko Lučke autoceste, pa preko Holivudske, pa kroz prijevoj Cahuenga do skretanja za Jadeinu ulicu, tijekom čega mu je vrlo opuštenim, katkad i dremljivim glasom, zastajući tek tu i tamo da Denisu uputi koju riječ motivacije, ispričala sve o svojim mladim danima, kad je eksperimentirala sa sitnom krađom iz dućana te malo krupnijom krađom, naime skupocjenih motornih vozila. S Bambicom upoznala u Zajedničkoj spavaonici 8ooo u Institutu Sybil Brand149, kad joj je ova, gledajući je jedne večeri kako bjesomučno masturbira, ponudila picoliz za kutiju cigara. Mentolki, ako je moguće. – Ma može – cvrkutnula je Jade, već dovoljno očajna. Idućeg puta, jedva dočekavši povečerje, Bambi je snizila cijenu na pola kutije, a onda na koljenima, ovaj 148 Pjesma „Eight Miles High‛ rock grupe Byrds iz 1966. 149 Losanđeleski ženski zatvor Sybil Brand radio je od 1963. do 1997. Nazvan je prema aktivistici za bolje uvjete u ženskim kaznionicama, koja je umrla 2004. u 105. godini. 129

put puno poniznije, ponudila da će ona platiti Jade. – Pa – rekla je Jade – mogli bismo reći da je to jedna simbolična cigareta, iako mi nije baš ugodno čak ni... Oo, Bambi... ? – Dok su izašle iz Sybil Brand, pljuge su dijelile iz zajedničke pričuve, a možebitno raskusuravanje više nije uključivalo nikotin. Unajmile su stan u Sjevernom Hollywoodu, gdje su mogle raditi što su htjele cijeli dan a i cijelu noć, a tako je obično i bilo. U to doba moglo se živjeti jeftino, pogotovo stoga što je i gazdarica bila bivša zatvorska ptičica, pa je poštovala sestrinske obveze koje neka zadrtija individua možda ne bi ni bila uvažila. Ubrzo su imale redovitog dobavljača koji je obavljao kućne posjete, kao i mačku po imenu Anai’s, te su se u cijeloj dolini korita Tujunga afirmirale kao dvije poštene cure na koje si mogao računati u bilo kojoj situaciji. Bambi je zamišljala da se brine za svoju frendicu, a Jade je bila bliže rubu ponora nego što je toga bila svjesna. I tako je tijekom jednog od onih u to doba tako čestih putovanja s ciljem samospoznaje, u najintenzivnijim prosvjetiteljskim zakucima nekog sada već napola zaboravljenog LSD tripa, Ashley/Jade uvidjela nešto o sebi što dotad još nitko ne bijaše vidio. U tome je, iz nekog razloga, kako je Doc već pomalo naslućivao, ključan bio kunilingus. To povijesno razdoblje, morala je primijetiti, vrlo je praktično obilovalo ne samo predanim djevojkama, nego i dirljivo pasivnim dugokosim muškićima gdje god pogledaš, koji su bili i više nego spremni njezinoj mačkici posvetiti oralnu pozornost koju je oduvijek zasluživala. – Nego, Denise, sve štima tamo dolje? – Ha? Aha. Pa, za početak... – Nema veze. Ali prijateljski vam kažem, dečki – rekla je – radije pazite šio radite, jer ja sam vam kao sitnozrni biser Orijenta koji se kotrlja po podu kasnog kapitalizma – ljigavci svih imovnih kategorija možda me tu i tamo očepe, ali u tom slučaju oni će se poskliznuti i pasti i u najboljem slučaju rascopati guzicu, a stari dobri biser kotrlja se dalje. Spikeov kompa Farley imao je mračnu komoru, i kad su probni otisci bili gotovi Doc je skoknuo da pogleda. Većina kontaktnih sličica predstavljala je prazne kadrove, jer je Denis zaboravio skinuti poklopac objektiva, ili su to bili drastično iskošeni fragmenti raznih prostorija kad bi nehotice opalio blendu, kao i sramotna količina odozdo uslikanih grupi-curičaka u dopipnjacima, te svakovrsni prizori drogom potpomognutih napadaja drijemeža ili ludeža. Coya je uspio naći samo u grupnoj kompoziciji po tipu srodnoj Posljednjoj večeri, na kojoj društvo oko nekakvog duguljastog stola zdušno polemizira blagujući više komada pizza. Coy je bio 130

zaodjenut nekakvom čudnom blistavom maglicom koja nije odgovarala nijednom drugom dijelu prostora, a u kameru je gledao ponešto preveć usrdno, sa zaleđenim izrazom koji samo što se nije pretočio u osmijeh. – Evo ova – rekao je Doc. – Možeš mi je povećati? – Jasna stvar – rekao je Farley. – Glanc, 20 sa 25, štima? Sav zdvojan, možda i pomalo očajan, Doc je shvatio da mora otići do Bigfoota. Inače se iz principa pokušavao zadržavati u Stakleniku što je kraće moguće. Od te zgrade mu se dizala kosa na glavi, jer je onako nevješto čučala sva plastična i bezazlena među dobronamjernim utjelovljenjima starovremske benevolencije sve one donjogradske arhitekture, ništa zlokobnija od motela nekog motelskog lanca uz cestu, dok je zapravo iza tih pepeljastih zavjesa i duboko u neonskim hodnicima prosperirala prava pravcata paralelna žandarska povijest i politika – murjačke dinastije, murjaci junaci i antijunaci, murjaci sveci i luđaci, murjaci preglupi da žive te oni previše bistri sebi na štetu – izolirana tajnim zakletvama i zakonima šutnje od svijeta koji im je svima dan na upravljanje, ili, kako oni to vole reći, na zaštitu i služenje. Bigfootovo prirodno stanište, u kojemu je bio kao riba u vodi. Krajnji cilj zbog kojega je toliko žudio za danom kad će se maknuti s obale i zaraditi promaknuće. Za šalterom recepcije u centru Parker, nesumnjivo i zarad svega onoga što je uspio popušiti cijelim putem naovamo, Doc se upustio u dugačak i čak i za njega ne posve suvisao pledoaje o tome kako obično ne provodi previše vremena u druženju s elementima iz policijsko-pravosudnog miljea, znate? Kako se uglavnom informira preko L. A. Timesa, znate? A što reći na onu Leslie van Houten150, ha – onakav komad, a tako opaka, i koja je uopće prava istina s tim suđenjem Mansonu151, jer nije li to na neki čudan način kao posezona koju Lakersi upravo igraju, i je li možda gledao tekmu protiv Phoenixa... Narednik je kimnuo. – Soba 318. Na katu je zatekao Bigfoota koji je bio neobično napetih živaca, te zamalo što mu se nije ispričao jer nema vlastiti ured, pa čak ni pregradak, iako ga ni nitko drugi u Krvnim deliktima nije imao – svi su se vrzmali naokolo po jednoj te istoj sobetini s dva podugačka stola, palili cigaretu na cigaretu, pili kavu iz papirnatih čaša, urlali u telefone, naručivali tacose i pljeskavice i piletinu i tako dalje, a pola onoga čime su gađali koševe za papir nije pronalazilo put do cilja, uslijed čega je pod poprimio

150 Leslie van Houten (r. 1949.) bila je jedna članica Mansonove „Obitelji‛, optužena za okrutno ubojstvo bračnog para LaBianca i zbog toga osuđena na doživotnu robiju. Dosad joj je puštanje uskraćeno 20 puta. 151 Mansonova banda počinila je sedam ubojstava 8. kolovoza 1969., a suđenje je započelo 15. lipnja 1971. Radnja romana trenutačno se odvija u travnju 1970., prema raznim pokazateljima. 131

interesantnu slojevitost, premda je Doc naslućivao da je prvotno u priču bilo uključeno i nešto linoleumske podne obloge. – S obzirom na to da se nalazimo na uvjetno rečeno javnom mjestu, nadam se da ovo neće biti još jedan od onih nesputanih paranoidnih hipijevskih verbalnih proljeva koje sam iz nekog razloga sve češće prisiljen podnositi. Što je brže mogao, Doc je iznio sve što zna o Coyu Harlingenu – njegovu navodno fatalnom predoziranju, neobjašnjivo povećanom kontu Hopeina računa, te Coyevu tobožnjem rovatorskom angažmanu na Nixonovom mitingu. Ono da je razgovarao s njim ovom prilikom nije spomenuo. – Još jedan slučaj navodno uskrsnulog subjekta – rekao je Bigfoot slegnuvši ramenima. – Onako na prvi pogled reklo bi se da nije naša linija. – Pa onda... tko je ovdje nadležan za uskrsnule subjekte, stari? – Švindl tim, obično oni.152 – Znači li to da PU losanđeleska i službeno smatra da je svaki povratak iz mrtvih neka vrsta prevare? – Ne uvijek. Mogao bi biti i slučaj pogrešne identifikacije ili lažnog predstavljanja. – Ali ne i... – Kad si mrtav, mrtav si. Ili je ovo možda filozofska rasprava? Doc je pripalio Koolicu, turio ruku u torbak s rojtama i izvadio Denisovu fotografiju Coya Harlingena. – Šta ti je to? Opet neki rokenrol bend? Ovo ni moji klinci na zid ne bi stavili. – Ovo ti je preminuli osobno. – No... daj mi reci još jednom zašto bi mene za to trebao bolit đon? – Špijao je za vas, da ne spominjem da je radio i za neke rodoljubne mućkove iz takozvane Budne Kalifornije, koji su možda znali a možda i nisu za napad na Naselje Kanal Vista – sjećaš se tog projekta, to je ono kad dražesna dječica uskaču u bazene i tako dalje? – Okej. – Bigfoot je bolje pogledao sliku. – Znaš šta? Osobno ću obaviti operativnu provjeru. – Ali, Bigfoote, to je neuobičajeno za tebe – bockao ga je Doc. – Slučaj je hladan, gdje je tu slava ako ga riješiš? 152 Tzv. Bunco Squad bilo je neformalno ime za policajce koji su se bavili raznim prevarama i kockarskim igrama u kojima varalica igra na povjerenje žrtve. 132

– Katkad je važno učiniti pravu stvar – odgovorio je Bigfoot, licemjerno zatreptavši okicama. Zatim je poveo Doca stražnjim hodnikom do čajne kuhinje. – Samo da nešto vidim u ledenici. Bila je to prava profesionalna forenzička hladnjača veličine mrtvaca, model nešto starije proizvodnje, naslijeđen iz ureda mrtvozornika, pa se Doc, koji je očekivao da će unutra vidjeti ubojstveno relevantne dijelove tjelesa, nemalo iznenadio ugledavši više stotina zamrznutih čoko-bananica. – Nemoj uopće ni pomisliti da mi fali obala – krenuo je Bigfoot odmah u defenzivu. – To je ovisnost, prije to nisam htio priznati ali moj psihijatar kaže da sam ostvario znatan napredak. Izvoli, slobodno se posluži. Kaže mi da ne smijem biti škrt. Mi tu imamo sustav za pneumatsku poštu, cijevi su provedene po cijeloj zgradi, pa ja stalno šaljem svoje bananice tamo gdje se ukaže potreba. – Hvala. – Doc je ispecao zaleđenu bananu. – Svega mi, Bigfoote, baš si se opskrbio. Nemoj mi reći da ti i to spada pod operativne troškove. – Pa, ovaj... – Bigfoot je ovoga časa imao stanovitih poteškoća i nikako nije uspijevao pogledati Doca u oči. – Dobivamo ih gratis. – Kad murija kaže gratis... Zašto imam osjećaj da ćeš mi svaki čas izložiti neku moralno problematičnu situaciju? – Možda mi ti možeš reći kako bi to izgledalo iz hipi perspektive, Sportello, jer već noćima zbog toga ne spavam. Bigfoot bi se po prilici jednom tjedno odvezao do Kozmo Banane, prodavaonice smrznutih banana blizu promenade u Gordita Beachu, kojoj bi se prikrao sasvim blizu via stražnja uličica. U pitanju je bila klasična racija. Gazda Kevin, umjesto da pobaca kore navedenog tropskog voća, namjerio se okoristiti famom koja je trenutačno vladala među hipi populacijom pa ih je oblikovao u pušidbeni artikl kojemu je dao ime Žuta omaglica. Posebno obučene ekipe ovisnika, sklonjene od radoznalih pogleda u obližnje napušteno odmaralište predodređeno za skoro rušenje, u tri su smjene pomno strugale unutrašnjost bananskih kora, od kojih su nakon što bi ih osušili u rerni i ufino usitnili dobili praškastu crnu tvar koju su zamatali u plastične vrećice te prodavali obmanutim očajnicima. Neki konzumenti prijavili su psihodelične ekskurzije do drugih mjesta i vremena. Drugi su zaradili gadne simptome upale nosa, grla i pluća koji bi potrajali tjednima. Ma kako bilo, vjerovanje u psihodelične banane i dalje se perpetuiralo, svojski potpomognuto pisanjem alternativnih novina koje su plasirale učene članke s usporednim grafikonima molekula banane s molekulama LSD-a, potkrijepljene navodno autentičnim izvacima iz stručnih indonezijskih publikacija o urođeničkom 133

bananističkom kultu i tako dalje, pa je Kevin zgrnuo silne tisućice. Bigfoot nije vidio razlog da i predstavnici zakona ne dobiju svoj dio od tako stečene materijalne koristi. – A kako zoveš takvu iznudu? – zanimalo je Doca. – To i nije prava droga, ne može te zveknut, a k tome je i legalno, Bigfoote. – Eto, baš to i ja kažem. Ako je legalno, onda je legalno i da ja uzmem svoj postotak. A pogotovo, vidiš, ako je u obliku smrznutih banana, a ne kešovine. – Ali – rekao je Doc – nije, čekaj... Nije logično, kapetane153... Nešto ja tu ne mogu... sasvim... Nastavio je lupati glavu cijelim putem do kuće. Pred zgradom je zatekao Spikea kako sjedi na uličnim stepenicama. – Imam nešto što će te možda zanimati, Doc. Farley je upravo dobio film iz laboratorija. Otišli su do Farleyja. On je već udjenuo vrpcu u 16-milimetarski projektor, i sve je bilo spremno za projekciju. Kodakov Ektachrome Commercial, osunčana vizura napola izgrađenih serijskih hacijendi i utabanog terena najednom se puni muškarcima modno usklađenim u maskirnim kombinezonima kupljenim na veliko u nekom mjesnom dućanu vojnih viškova, a na glavama im strojno pletene skijaške maske s motivima sjevernog soba i stabala crnogorice. Snabdjeveni su dosta suludim i poprilično nezgodnim pucaljkama, među kojima Spike ističe više primjeraka automatske puške M16 i AK-47, kako originala tako i kopija raznih nacionalnosti, mitraljeze Heckler & Koch s obje varijante punjenja, u obliku redenika te okvira, zatim Uzije te repetirke. Diverzanti sad šljapkaju po oteretnom kanalu, zauzimaju ulične prijelaze i pješačke mostove, te se raspoređuju na bojne pozicije svud uokolo privremenog trgića čiji je osovinski brend salon za masažu Kokomundo. Doc primjećuje da je ispred salona parkiran njegov auto, ali motocikala koje je vidio na dolasku više nema. Kut snimanja se mijenja i u dubini se ukazuju siluete koje zamiču dublje u naselje ili se naprosto voze ukrug: to je Miekeyjeva moto banda na svojim Harleyjima, Kawasaki Machovima III, te, kako ukazuje Spike, jednom Triumph Bonnevilleu T120, i očito je da više nemaju jasnu predodžbu o svojoj misiji. Doc se osjeća čudno dok to gleda, i to čudno preko svake mjere, znajući da se u tom času on nalazi negdje unutra, nevidljiv, opružen bez svijesti, da bi uz pomoć nekakvog priključka za rendgenski vid mogao vidjeti sam sebe kako leži nepomičan, skoro pa 153 Tako, naime, Dr. Spock često prigovara kapetanu Kirku. 134

mrtav, i da bi se gledanje ovog filma o napadu koji samo što nije počeo moglo okvalificirati kao izvantjelesno iskustvo, kako bi to rekla Sortilège. Najednom na ekranu nastaje krš i lom. Iako nema tona, Doc jasno čuje da je tomu tako. Pa, gotovo da čuje. Kadar počinje poskakivati kao da Farley juri u zaklon. Stara Bell & Howellica kojom snima u jednom cugu može snimiti trideset metara filma, po čem treba promijeniti kolut, pa reportaža teče malo napreskokce. Također je opskrbljena okretnom glavom s tri ugrađena objektiva, normalnim, širokokutnim i teleobjektivom, koji se mogu rotirati po potrebi ispred prozorčića, često i unutar jednog kadra. Na snimci se gotovo pa odveć jasno vidi kako Glen Charlock dobiva metak od jednoga od maskiranih revolveraša. Kadar od milijun dolara – Glen nenaoružan, bježi puzeći kao po zatvorskom dvorištu i trudi se djelovati frajerski a zapravo se samo jasno vidi koliki ga je strah obuzeo, i koliko ne želi umrijeti. Svjetlo ga ne zaklanja, onako kako zna zaštititi glumce na filmu, kako je to kino publika navikla vidjeti. Ovo nije studijska rasvjeta, nego tek indiferentno losanđelesko sunce, ali iz nekog razloga i ono apostrofira Glena, izdvaja ga kao onoga koji neće biti pošteđen. Strijelac je vičan pucanju iz ručnog oružja u uzornoj maniri komandosa iz streljane – bez razmetanja, bez vike, uvreda ili pucanja s međunožja – zadatku pristupa pribrano, vidi se da pazi na disanje dok Glena cilja, pretiče, te skida prigušenim trostrukim rafalima, premda nekoliko više nego što je bilo potrebno. – Kakva je situacija u tom labosu? – rekao je Doc, tek da nešto kaže. – Jel gledaju šta razvijaju? – Ne bih rekao – rekao je Farley. – Već su oguglali na mene, misle da sam lud. – Mogu li mi napraviti još jedan otisak? Možda i povećati koji kadar? Želim vidjeti šta je iza tih maski. – Rezolucija ode k vragu – upozorio ga je Farley. – Ali nema štete da probaš. Sutradan u vrijeme ručka začuo se cilik princeza-telefona. – Sveca ti poljubim, hombre, pa ti postojiš. – Bar jedan dan tjedno. Valjda vam se posrećilo. Tko je to? – Eto, već me zaboravio. Sinvergüenza154, kako bi rekla moja baka. – To je bilo trik pitanje, Luz, kako si mi, mi amor? – Čudan ulet imaš. 154 Španj. baraba 135

– Danas si slobodna, nadam se. Nedaleko od ureda, zapravo na svega nekoliko koraka, nalazilo se neveliko blagopočivše stambeno naselje, čije su zgrade kolektivno bile osuđene da postanu aerodromsko dodatno krilo koje je možda postojalo samo kao nekakva birokratska budalaština. Mjesto je bilo prazno, ali ne i posve napušteno. U njemu su se snimali filmovi dvojbene umjetničke vrijednosti. Upriličavale ilegalne isporuke droge te oružja. Bajkeri amero-meksičkog etniciteta održavali su diskretne podnevne sastančiće s mladim etnički nekompromitiranim američkim menadžerčićima s tupeima ubrojivim u porezne olakšice iz čijih poliakrilnih vlasi još ne bijaše izvjetrio miris gradskih bistroa u vrijeme ručka. Hašomani su padali u trans od sreće zbog aviona koji su im letjeli tik iznad glave, a najutučeniji stanovnici šireg područja od Palos Verdesa do rta Dume bauljali su naokolo u potrazi za suicidno poćudnim lokalitetima. Luz se pojavila u crvenoj SS396-ici, koju je po opetovanim vlastitim tvrdnjama posudila od brata, iako se Docu učinilo da je negdje između redaka detektirao nekakvog dragana. Na sebi je imala kratke odrezane traperice, kaubojke, te tijesnu bluzicu u nijansi auta. Pronašli su praznu kuću i ušli. Luz je donijela bocu Cuerva. Unutra je bio manji bračni madrac na više mjesta progoren cigaretom, podni stalak u rokoko stilu na kojemu je bio veliki televizor razbijenog ekrana, te više praznih 15-litarskih kanistara glet-mase očito rabljenih u svojstvu priručnog izletničkog namještaja. – U novinama vidim da Mickeyja još nema. – Čak ni FBI više ne dolazi. Riggs je opet zbrisao u pustinju, a Sloane i ja smo se jako zbližile. – Ovaj, koliko jako? – Znaš onaj krevet u prizemlju na kojemu me Mickey nikad nije htio prasnuti? Sad je naš. – Aha... – A što ja to vidim? – Pa da, to je zanimljiva slika, zar ne, vas dvije... – Joj, vi muški i ta vaša opsjednutost lezbama... Hajde se ti fino smjesti tu dolje... Ne, mislila sam tu dolje... Pa ću ti ispričati detalje. Svakih nekoliko minuta iznad njih su uz gromoglasnu riku nadlijetali putnički mlažnjaci. Kuća se tresla od temelja do krova. Katkad, kad bi Luz nakratko razmaknula noge, Docu se činilo da čuje gume podvozja kako rulaju po krovu. Što je 136

buka bila glasnija, to je ona bivala uspaljenija. – Što bi se dogodilo da sleti malo prenisko? Možemo poginuti, jelda? – Pograbila ga je rukama za bujnu frizuru i odgurnula mu lice od međunožja. – Šta je, svinjo, ne čuješ me? Njegov nesuđeni odgovor progutao je novi zaglušujući tutanj, a Luz je ionako sad već bila raspoložena za pravu ševu, kojoj su stoga prionuli, te susljedno zapalili džoint a ona mu je počela pričati o Sloane. – Te engleske kokice kada dođu ovamo u Kalificu ne znaju što bi. Vide ljude, vide hrpu love i nekretnina i nitko ne zna što bi s tim. Kad prijeđemo granicu prvo se čuje esta gente no sabe nada155. Zato je Sloane tako puna gorčine. Kad god sazna za neku lovicu koju bi se moglo ćapnuti, misli da ima na nju nasljedno pravo. Dok Riggs pak uvijek kaže da nije važno hoće li dobiti on, nego da ne dobije neka druga budala. – Ono što murlja obično voli zvati „krađa‛. – Možda oni. Sloane kaže da je to „preraspodjela dobara‛. – Dakle kako je to išlo, ona i Riggs su mažnjavali od Mickeyja, vršili dvostruke naplate mušterijama, zakidali liferante, ili kako? Luz je slegnula ramenima. – Mene se to nije ticalo. – Jesu li sve vrijeme samo lovili u mutnom, ili su se bar tu i tamo jebucnuli? – Riggs je rekao da mu nije toliko važno hoće li je on nategnuti, nego da Mickey neće. – Ajoj. Što je Riggs imao protiv njenog muža? – Ništa. Oni su stari kompići. Riggs ne bi ni primirisao Sloaneinoj picici da mu Mickey nije dao zeleno svjetlo. – Mickey je peder? – Mickey ševi šta god stigne. Pa je htio da i Sloane ima nešto od života. S Riggsom je radio na nekoliko projekata. Riggs je bio u kući kad bi ovaj otišao u grad, i svaki put kad bi Sloane ušla u sobu ovaj bi svršavao, pa je Mickeyju bio prvi izbor kad joj je htio nekog naći... a tu su bile i ostale marketinške kvalitete, velik kurac, mlad momak, sirotinja pa ga se može držati na uzici. Jasno, Sloane isprva nije bila luda za tom idejom, jer ne želi Mickeyju biti dužna ni za šta. – Ali? – Zašto te to toliko zanima? – Kako žive bogati i moćni. Bolje nego da čitam Enquirer. 155 Španj. ovi ljudi ništa ne znaju 137

– A još k tome novine ne možeš ševiti, jel tako, mali moj bljedoliki hijo de puta156... – Ševšev – sugerirao je dobroćudno Doc. – Otra vez, ¿si157? Slijedom svih tih okolnosti malo je okasnio s povratkom u ured, i još je danima morao izmišljati objašnjenja za gomilu jasno vidljivih vratnih šljiva i tragova noktiju i tako dalje. Dok se Luz spremala odmagliti u svojoj jurilici sa sportskim paketom, Doc je upitao: Još nešto. Što misliš da se zapravo dogodilo Mickeyju? Odjednom nije više bila koketna, nego se gotovo pa smrtno uozbiljila. I ljepota joj se nekako produhovila. – Čovječe, samo se nadam da je živ. Nije bio tako loš čovjek. Unaprijed se veseleći mirnom poslovnom dopodnevu, Doc je netom pripalio kadli se s muzejskog interkoma začuo dobro poznati grleni zuj. Izmjestio je nekoliko bakelitnih sklopki i začuo kako ga netko, po svoj prilici Petunia, odozdo iz sveg grla doziva. To je obično značilo da je došla mušterija, najvjerojatnije ženskog spola, s obzirom na zanimanje s kojim je Petunica napeto pratila Docov društveni život. – Hvala ti, Tunkica158 – dreknuo je Doc srdačno u znak odgovora – pošalji je gore, i možda sam zaboravio spomenuti da si se odjutros osobito lijepo skockala, ta boja zelenkade sjajno ti naglašava oči – i pritom pojma nije imao hoće li se išta od toga prenijeti do prizemlja bez težih izobličenja. Kako bi se osigurao za slučaj da neznana stranka na uporabu marihuane ne gleda blagonaklonim okom, Doc se rastrčao po uredu s limenkom osvježivača zraka obližnje robne marke, uslijed čega se cijela soba ispunila degutantnom gustom maglicom sintetskih cvjetnih nota. Vrata su se otvorila i u ured je kročilo, kako to opisati osim: da ti pamet stane, upravo nevjerojatno zanosno biće, što je bilo očito čak i u takvim uvjetima smanjene vidljivosti. Riđa kosa, kožnjak, mala kratka suknjica, s donje usne visi cigareta, a usna tim poželjnija čim približenija. – Kuš ti fuš! – kliknuo je Doc i protiv svoje volje, jer mu je jednom netko rekao da se tako nekako na francuskom kaže: „Ljubav na prvi pogled!‛159 – To ćemo još vidjeti – rekla je ona – ali šta to ovdje smrdi, da se zrigaš, jebote. Pogledao je etiketu na limenci aerosola. „Ljetna ljubica‛? 156 Španj. kurvin sin, ali od dragosti. 157 Španj. još jednom, može? 158 Cvijet petunija inače je dobio ime prema riječi petun kojom su južnoamerički Indijanci označavali duhan, njezina bliskog biljnog srodnika. 159 Franc. Coup de foudre – udar groma. 138

– Takve esencije posramio bi se i klozet benzinske pumpe u Dolini smrti. Nego, ja sam Clancy Charlock. – Ispružila mu je cijelu ruku do ramena pa su se rukovali. – Dakle vi ste Glenu Charlocku... – Zaustio je Doc, otprilike u isti čas kad je ona rekla: – Sestra. – Pa, moja sućut zbog vašeg brata. – Glen je bio govno, i samo je bilo pitanje vremena kad će mu netko dokinuti koncesiju. Ali to ne znači da ne želim saznati tko ga je ubio. – Bili ste na policiji? – Bili su oni kod mene. Neki mudrijaš Bjornsen, misli da je faca. Ne mogu reći da su me utješili. Biste li bili ljubazni da mi prestanete zuriti u cicke? – Tko, ja? Joj. Valjda sam se nehotice zagledao da vidim... što vam piše na majici. – To je slika? Franka Zappe? – Vidi, stvarno... Sad kad kažete... Viši narednik Bjornsen vam je preporučio mene? – Čini mi se da ga puno više brine što je nestao Mickey Wolfmann nego što su ubili Glena, što me i ne čudi s obzirom na prioritete naše policije. Ali vas valjda cijeni. – Dok se ogledala po uredu u tonu joj se naslućivao tračak sumnje. – Oprostite, je li to u pepeljari dopola popušeni džoint? – Oh! Kako grozno negostoljubivo od mene, molim, izvolite novi, spreman za potpalu, vidite? Ako je očekivao da će uslijediti romantična pušačka idila kao ona iz znamenitog ostvarenja Na raskršću160 nije mu bilo suđeno – prije nego što je uspio sofisticirano nadignuti obrvu, Clancy je već zgrabila džoint, kvrcnula Zippo i zapalila, a kad ga je Doc napokon opet dobio u ruke, bio je i više nego prepolovljen. – Intrigantna žiža – komentirala je kad je naposljetku došla do daha. Zatim je uslijedio pregnantan, za Doca i erektilno induktivan, trenutak kad su im se pogledi sreli. Budi profesionalan, jesi li čuo, savjetovao je sam sebi. – Dolje imaju teoriju da je vaš brat pokušavao spriječiti nepoznatog počinitelja da otme Wolfmanna, pa stradao na zadatku. – Ma kako da ne. – Uvukla se u zeleno-ljubičasti separe i nalaktila na stol. – Da se spremala otmica, Glen bi za to znao. Sve OK dok te plaćaju da glumiš štemera, ali čim zbilja zagusti, Glenova prva reakcija uvijek je bila da zbriše. 160 U melodrami Now, Voyager (1942., red. Irving Rapper) nalazi se kultna scena kad Paul Henreid stavlja dvije cigarete u usta i pali ih, a onda jednu pruža Bette Davis. 139

– Onda je možda vidio nešto što nije trebao. To ju je navelo da se duboko zamisli, a glava joj je zamišljeno kimala. A onda rekla: – Pa... Da, tako i Boris konta. – Tko? I on je bio u Mickeyjevoj snagatorskoj momčadiji. Svi su u zemlju propali, ali Boris me kasno sinoć nazvao. Naime, jedno vrijeme smo nešto mutili. Kad ga čovjek ovako vidi, rekao bi da se takvom liku bolje ne zamjerati, ali kažem vam, frajer se totalno usrao u gaće. – Ali čega se boji? – Neće reći. – Mislite da bi meni rekao? – Nema štete da se proba. – Telefon je tu. – Hej, pa to je princezica, čovječe, imala sam takvu i ja. Hoću reći, moja je bila roza, ali lijepa je i ova otrovno zelena. Vi se za taj džoint mislite ženiti ili ga se samo držite ko pijan plota? Telefon je imao dovoljno dugu žicu pa ga je Clancy odvukla što je dalje mogla od Doca. Doc je otišao na zahod, gdje se sav unio u nešto od Louisa L’Amoura161 za što je i zaboravio da je unutra, kadli mu je odjednom Clancy počela nabijati po vratima. – Boris kaže da mora u živo i nikako drukčije. Te večeri Doc se našao s Clancy nakon što joj je završila smjena za šankom u Inglewoodu, pa su se odvezli negdje iza Lučke autoceste do bajkerske krajputašiice po imenu Ćunjoglavi Đuro162. Kad su ušli, s džuboksa je svirala neuništiva „Pobjegulja‛ od Dela Shannona163, što je Doc shvatio kao dobar znak. Nisku razinu kisika obilato je nadoknađivao dim najraznorodnijih nacionalnih putovnica. Boris Spivey imao je gabarite navalnog igrača iz NFL-a164, ako već ne i pripadnu samokontrolu. Biljarski štap u njegovoj ruci izgledao je otprilike onoliki koliki se čini dirigentski štapić kad ga drži Zubin Mehta.165 161 Louis L’Amour (1908-88), američki pisac, pisao uglavnom masovno popularne vesterne. 162 Knucklehead Jack nazvan je prema imenu motora Harley Davidsona „knucklehead‛, tako imenovanom zbog oblika, a znači i ‚tupoglav‛. 163 „Runaway‛ je 1961. otpjevao Charles Westover (iliti Del Shannon). 164 NFL (National Football League) je profesionalna liga američkog nogometa na nacionalnoj razini. 165 Doc to zna jer je Zubin Mehta (r. 1936.) od 1962. do 1978. bio ravnatelj Losanđeleske filharmonije, najmlađi u njezinoj povijesti. 140

– Clancy kaže da si bio u buksi zbog Glena. – Morali su me pustiti. Bio sam na krivom mjestu u krivo vrijeme, samo to. Našli me u nesvijesti na mjestu zločina, i eto ti. Još ne znam šta se točno dogodilo. – Ni ja, ja sam bio u Pico Riveri, kod svoje zaručnice Dawnette. Igraš biljar? Kako dišeš po pitanju felšane lopte? – Kako i svi, ne moš s njom, ne moš bez nje. – Ja razbijam. Po stolu za biljar dobrzo su se na sve strane razmigoljile loptice, a njegovoj igraćoj površini opasno zaprijetili vrhovi takova pozicioniranih iz različitih visokorizično iskošenih kutova, sve dok gazdarica gđa Pixley napokon nije pristupila Docu i Borisu oboružana osmijehom koji nije slutio na dobro te također skraćenom sačmaricom, pa je u roku keks u lokalu zavladao potpuni tajac. – A šta piše tamo iznad šanka, momci? Ako ne znate čitati, dajte da vam ja pročitam. – Ma joj, pa ništa nismo strgali. – Zabole me đon, sad se lijepo čistite odavde i ti i kompić. Ne tolko što novi filc košta, nego ja osobno kad vidim felš loptu, odma mi je podne. Doc je pogledom potražio Clancy i ugledao je u separeu u srdačnom razgovoru s dva bajkera kakve nijedna majka ne bi poželjela za zeta. – Ne brini se za nju – rekao je Boris. – Oduvijek je voljela duplić, a večeras joj se očito posrećilo. Idemo, kamion mi je na parkingu. Iako mu je u glavi sad neizbježno sve vrvjelo od skarednih vizija, Doc je pošao za Borisom van do Dodge Power Wagona iz ‘46. s muljavim premazom od mišprdifarba-zelene i autokit-sive. Uspentrali su se u njega, a Boris je pomno osmotrio okolicu. – Misliš da smo bili uvjerljivi? Ako mene pitaš, od viška paranoje glava ne boli. – Koliko je ovo gadno, ovo o čem pričamo? – Doc im je obojici pripalio po Koolicu. – Reci ti meni, kume, strogo među nama: jesi li kad ubio čovjeka? – U samoobrani non-stop. A namjerno, ma tko to više pamti. A ti? – I sad imaš pljucu? – Zašto, nekog čekamo? – Kad odležiš porciju u zaštićenom odjelu kaznionice – objasnio je Boris – stekneš dojam da uvijek ima nekoga tko bi te rado zašarafio. 141

Doc je kimnuo. – Kod hipi mode dobro je to – rekao je zadižući manšetu trapez-hlača, gdje se ukazala mala kratkocijevka Model 27 – što ispod ovog može stat i Heckler & Koch, ako zatreba. – Opasan si ti momak, vidim ja to, preopasan za mene, pa onda hajde da ja sve to fino bljucnem. – Doc je već bio u niskom startu da iskoči i zagrebe u nepoznatom pravcu, ali Boris je samo nastavio s pričom. – Evo kako stoji stvar. Glena su zveknuli hladnokrvno i bez pardona. Kad su došli po Mickeyja, Glen nije trebao biti tamo. Sve je bilo dogovoreno, Puck Beaverton je trebao biti u smjeni, po planu ih je trebao pustiti na vrata i nestati, ali Puck se u zadnji tren ustrtario i tražio Glena da se zamijene, ali nije mu rekao za cijelu shemu, samo je udario nokat u ledinu. – A taj Puck, znaš kamo je zbrisao? – Vjerojatno Vegas. Puck misli da će ga tamo netko zbrinuti. – Bar da sam mogao s njim malo pospikati. Sve me to malo buni. Recimo naprimjer da je Mickey u nevolji. – Da je u nevolji, to bi bila mila majka. Nego nije se mogao uvaliti u dublja govna. I sve to jer mu je sinula neka ideja. Da sve što je u životu zaradio sad na neki način jednostavno vrati. Doc je htio zazviždati kroz zube, ali iz usta mu je izašao tek duboki uzdah. – Ima još vremena da se i ja zapišem na tu listu? – Ti sad misliš da ja serem, to je okej, i mi smo svi to mislili za Mickeyja. – Da, ali zašto bi... – Mene nemoj pitati. Ne bi bio ni prvi lovator kojega je spopala grižnja savjesti. Krkao je puno kiseline, malo i meskaline, možda je jednostavno pukao. Sigurno si to već vidio. – Par puta, ali onda si digneš par dana bolovanja, nogiraš ženu, ništa ovako drastično. – Mickey je ovako rekao: Da bar mogu poništiti sve što sam učinio, znam da ne mogu, ali kladim se da bar mogu preusmjeriti te novce. – Tebi je to rekao? – Čuo sam ga da to kaže, on i njegov komad Shasta imali su par takvih intimnih razgovora, nije da sam prisluškivao, samo sam se našao u blizini, tako je to kad si muha na zidu. Shasta je mislila da je lud što hoće razdavati sve što ima. To ju je iz nekog razloga plašilo. Počeo ju je podbadati, kao, da se samo brine što će ostati bez sponzora. Što je stvarno bilo izvan pameti, jer cura je bila luda za njim. Nije se bojala za sebe, nego za njega. Ne znam je li joj Mickey povjerovao, ali svaka 142

zatvorska ptičica koja je odležala makar jednu noć zna kako to izgleda kad nekoga muljaš da bi ga povalio, a kako kad je pravo. Prava strast. To joj se vidjelo u očima. Malo su pušili u tišini. – Shasta i ja kratko smo živjeli zajedno – mislio je Doc da vrijedi spomenuti. – A ne mogu reći da sam ikad znao voli li me. Do koje to dubine ide. – Čovječe – rekao je Boris bacivši brz pogled na Docovu nožnu opremu – nadam se da nije frka što sam ti ovo rekao. – Borise, ja samo izgledam kao opaka njuška, a zapravo sam meka srca kao bilo koji ostavljeni bivši dečko. Molim te, zaboravi na moj Smith i samo mi reci: šta misliš, koga je još zabrinjavao Mickeyjev galantni milodar? Poslovne partnere? Ženicu? – Sloane? Njoj ne bi rekao ni pod razno, „ne dok sve ne bude gotovo i finito i osigurano od fiškalske ruke‚, to je stalno ponavljao. I još je rekao, ako ona dozna prije vremena, odvjetnička komora države Kalifornije proglasit će dan zahvalnosti, koliko će im novog posla kapnuti. – Ali i on je u jednom času morao dovesti odvjetnike, nitko ne može tek tako razdijeliti milijune, trebala bi mu pomoć bar s te tehničke strane. – Ja samo znam da se kod Mickeyja odjednom stvorila vojska nekakvih frajera u odijelima. Ja ovako odoka razlikujem samo mormone i FBI, ako uopće postoji razlika, pa još nisam siguran šta su ovi predstavljali. – A da nije njih unajmila Sloane? Ono, možda je ipak nekako saznala? Ili je osjetila neku čudnu vibru? A šta je s njenim macanom, onim Riggsom? – Da, Shasta je mislila da Sloane s njim nešto šuruje. I ovako se bojala, ali tu se već totalno bila izbezumila. Mickey joj je uzeo stan gore u Hancock Parku, pa bih nekad kad sam bio slobodan ovako bez obaveze otišao k njoj – ni govora o bilo kakvoj romantici, nemoj misliti – samo se vidjelo koliko joj je lakše kad nije sama. Svaki dan nešto novo, auti obilaze oko kuće, pa su je nazivali i šutjeli u slušalicu, pa su je pratili kad god bi isparkirala Eldorado. – Je li slučajno zapisala koju registraciju? – Inteligentno sam predvidio to pitanje. – Boris je izvadio novčanik i našao presavijeni cigaret-papir od žitne slame, te ga ustupio Docu. – Nadam se da možeš ovo provjeriti mimo murije. – Moj bivši šef ima nekakav kompjuter. Zašto ne želiš ići preko policije? Reklo bi se da i oni traže krivca. – Na čemu si ti doktorirao, ludim gljivama? Na kojem ono planetu? – Gotovo pa bi se reklo da ti možda misliš... da je i murija upetljana? 143

– Najbolje da nije, jebote, a i Mickey je primio dovoljno upozorenja. Stalno mu je dolazio neki njegov frend drot, visio po kući. – Da pogodim: plav, švedski tip, katkad govori tako da to pas s maslom ne bi pojeo, odaziva se na ime Bigfoot? – Baš taj. Ja osobno mislim da je dolazio zbog Sloane, ako te baš zanima. – Ali upozorio je Mikicu na... što? Da se kloni salona Kokomundo? Da ne vjeruje svojim gorilama? – Šta god bilo, Mickey se na sve to oglušio, volio je ići u Kanal Vistu, a posebno u tu masiraonu. To je zadnje mjesto gdje smo očekivali da će napasti. Čovjek si fino naruči jedan puš, a već idući čas oko tebe sve ko u Vijetnamu, komandosi na sve strane, ronilački timovi iskaču iz đakuzija, cure trče naokolo i vrište... – Bog i bogme. Skoro bi se reklo da si bio na mjestu događaja, a ne u Pico Riveri. – Dobro, dobro, jesam svratio na minutu, išao sam po ono ljubičasto govance koje Dawnette voli, ono što sipaš u kadu za kupanje pa se sve zapjeni? – Pjenu za kupanje. – Baš to. I upao sam usred svega, ali čekaj, ti... Rekao si da si i ti bio tamo, cijelo vrijeme, u nesvijesti ili šta već, kako to da te nisam vidio? – Možda sam ja zapravo bio u Pico Riveri. – Okej ako si bio, samo zaručnicu mi ne diraj. – Iskosa su se odmjerili. – Dawnette – rekao je Doc. Začuli su kako im se približava karakteristično brundanje Harleyeva četverotaktnog motora. Bio je to jedan od Clancynih večerašnjih kavalira, s Clancy na stražnjem sjedalu. – Sve okej? – zazvala je, premda ne pretjerano zainteresirano. Boris je spustio prozor i nagnuo se van. – Ovaj frajer me izluđuje, Clance, gdje nalaziš takve opake muškarčine? – Čujemo se skoro, Doc – dobacila je Clancy otegnuvši pomalo na južnjačku. Prisjetivši se stare pjesmice Roya Rogersa, Doc je na to uzvratio s četiri takta uspješnice „Široka ti cesta‛166, dok su Clancy i njezin novi prijatelj Aubrey uz gruvanje motora nestali s parkirališta uz jedan odmah Aubreyjeve moto rukavice, ubrzo nakon čega je za njima odjezdio i njegov pobočnik Thorndyke, i to na svom Electra Glideu, sa Shovelhead motorom. 166 Ovom frazom (happy trails) navodno se služe i uživaoci psihodeličnih droga kad žele jedan drugome poželjeti sretne ‚acid trails‛ (LSD tripove). 144

DESETO

Ušavši u stan, Doc se skljokao na kauč i taman počeo tonuti u lagani drijemež, ali tek što se probio kroz površinsku napetost i utonuo u REM kad je telefon nadigao dreku kao da ga svi vrazi kolju. Koliko lani neki razuzdani hašoman pubertetlija, iz Docova šireg kruga znanaca, otuđio je požarno zvono iz svoje srednje škole u kontekstu manjeg huliganskog izgreda, e da bi ujutro opterećen grižnjom savjesti te potpunim manjkom ideje što učiniti sa zvonom došao k Docu i ponudio mu ga na prodaju. Eddie Ozdo, koji je jedno vrijeme radio u nekoj telefonskoj kompaniji i usto bio vješt s lemilicom, prikopčao je zvono za Docov telefon. U tom času se to činilo kao mrak ideja, ali od toga časa baš i ne. S druge strane žice bila je Jade, koju je opet spopalo trista jada. Po pozadinskoj buci reklo bi se da je bila u nekoj uličnoj govornici, ali unatoč okolnoj buci u glasu joj se dobro čulo da je veoma zabrinuta. – Znaš FFO167 na Sumraku? – Problem je što i oni znaju mene. Što je bilo, neka frka? – Ma Bambi. Nema je već dva dana i noći pa se brinem. – Pa si malo krenula u provod na Strip. – Tu večeras sviraju Poderane gaće, dakle ako je igdje, bit će tu. – Dobro, budi tu, dolazim iz ovih stopa. Istočno od Sepulvede mjesec je već bio odskočio, pa je Doc imao poprilično dobro prolazno vrijeme. Skinuo se s autoceste kod La Cienege, te krenuo prečacem kroz Stocker do La Bree. Programska koncepcija na radiju, sukladno dobu dana, uključivala je i jedan od malobrojnih poznatih pokušaja crnačkog surfa, pjesmu „Soul lutka‛ od grupe Barjakćufte168: 167 FFO je izmišljeni klub, a kao kratica označava financijski pojam Funds From Operations, tj. „kapital od operacija ‛ (unutar investicijskog fonda za nekretnine, tj. REIT fonda). 168 Meatball Flag je izmišljeni bend, a ime mu označava zastavicu kojom se na auto utrkama vozilu signalizira tehnički 145

Tko to sad po cesti cupka, Japanka na štiklu lupka, Ima osmijeh, ima mot, Nikad ju ne ćopi drot, Tko je ćurka? *Gitara G-mol7 rif ] Soul lutka! Tko se ne brine za karmu? Repa, ruži tvoju mamu? Sva strašna i opaka, Sandra Dee plus afro zurka, Tko je ćurka? Soul lutka! Val se digo, stiže Lutka, Pačuli joj kosu čupka, Po Hermosi luduje, Južni centar – dijete je, O, tko je ćurka? Soul lutka! I tako dalje. Da bi uslijedio maraton Wild Mana Fischera169, od koje se neprilike Doca napokon spasio tek kad je na La Brei ugledao svjetla Pinka170. Svratio je da uzme nešto sitno chili-dogova za van i nastavio uzbrdo, grickajući za volanom, te pronašao parking i otpješačio do Sumraka. Ispred FFO-a je stajala grupica glazbenih sladokusaca, naveliko razmjenjivala džointe, koškala se s izbacivačem na vratima, i plesuckala na fest podebljane bas linije koje su dopirale iz unutrašnjosti lokala. Bile su to Furije, svojedobno poznate po činjenici da su imale tri basa i nijednu solo gitaru, a večeras ovdje u svojstvu predgrupe Poderanim gaćama. Tu i tamo tijekom intermeca netko bi obavezno pojurio prema vratima i dreknuo: „Svirajte Bijelog problem na cesti i poziva ga se na povratak u boks. Crne je boje s narančastim diskom u sredini, otkud joj i ime, a istim su nadimkom Saveznici tijekom Drugog svjetskog rata tepali sličnoizgledajućoj japanskoj državnoj zastavi. 169 Wild Man Fischer (1944-2011) bio je mentalno bolesni losanđeleski ulični glazbenik kojega je na Sunset Stripu otkrio i angažirao Frank Zappa. 170 Pink je kultni holivudski restoran s hot dogovima, otvoren kao štand još 1939. 146

zeca!‛ da bi po kratkom postupku opet dobio fus u guz i bio isporučen natrag na cestu. Nije prošlo dugo, a Doc je naletio na Jade i navodno nestalu Bambi, koje su visjele ispred slastičarnice malo dalje niz ulicu i klafrale punom parom, gestikulirajući divovskim kornetima opasno natovarenim najraznoraznijim okusima organskog sladoleda u multikoloru. – Gle, pa to je Doc! – uzviknula je Jade lagano se namrštivši u znak upozorenja. – Što ti tu radiš? – Da – otegnula je Bambi. – Mi smo mislile da si ti više tip za Herba Alperta i Tijuana limeni ansambl. Doc je tobože naćulio uho u pravcu kluba. – Učinilo mi se da sam čuo kako netko svira „Taj momak te voli‛171, pa sam dojurio. Nije? Što ja onda tu radim? Kako ste mi vas dvije, sve u najboljem redu? – Bambi nam je sredila upad za Poderane gaće – rekla je Jade. – Imamo dupli spoj – rekla je Bambi. – Vrijeme je da moja stara lopočica nađe finog momka, a večeras će to biti Blic Mac McNutley, stara. Uz pločnik se zaustavio snježnobijeli Rolls s livriranim šoferom, i iznutra se začuo neki glas. – Okej, cure, sad vas imam. – O, majke ti – rekla je Bambi. – Opet onaj tvoj makro, Jade. – Ma otkad je on moj makro? – Nisi valjda zaboravila potpisati onu punomoć, jelda? – Misliš onu hrpu papira u šekretu? Jok, s tim sam obrisala rit, odavno je u kanalizaciji, zašto, bilo je važno? – Idemo, vas dvije, dosta zajebancije i upadajte u auto, imamo važan razgovor. – Jasone, ja ti neću ući u taj auto, bazdi ko pogon za pačuli – rekla je Bambi. – Da, izađi na trotoar, stani pred nas i budi muško – rugala mu se Jade. – Pa, da pođem ja – rekao je Doc sa širokim osmijehom. – Ostani, kompa – rekla je Bambi – uživaj u predstavi, nalaziš se u svjetskoj prijestolnici šou biznisa.

171 Hit „This Guy’s in Love with You‛ napisao je Burt Bacharach, a otpjevao 1968. jazz trubač Herb Alpert (r. 1935.), ali bez pratnje svog stalnog orkestra Tijuana Brass. 147

Kako mu je Jade kasnije ispričala, rečeni makro, Jason Velveeta172, u svojim nježnim godinama vjerojatno je trebao potražiti nekog malo kompetentnijeg savjetnika za profesionalnu orijentaciju. Sve žene koje je ikad pokušao ugnjetavati redovito bi ga izvozale kao mladoga majmuna. Neke od njih, u pravilu ne one u njegovom hranidbenom lancu, znale su mu ponekad udijeliti dio honorara jer bi mu se sažalile, ali nikad onoliko koliko je on izračunao da mu duguju. Zaodjeven oblakom pačulija, Jason je teška srca iskoračio na pločnik. Na sebi je imao bijelo odijelo, i to toliko bijelo da je kraj njega i Rolls djelovao pomalo musavo. – Moramo nešto raspraviti u autu, cure – rekao je. – Hajde, odmah. – Pa da nas vide kako se vozimo s tobom? Malo sutra – rekla je Jade. – Toliko pak kredibiliteta ne možemo izgubiti – rekla je Bambi. – Mogle biste izgubiti i nešto više. – Ma volimo mi tebe, srce – rekla je Bambi – ali ti si totalna sprdačina. Na cijelom Stripu, na Holivudskom bulevaru. Ma šta na bulevaru – o tebi se ružem pišu vicevi po zidovima zahoda čak u Zapadnoj Covini, jebo te patak. – Gdje? Gdje? Imam frenda u Covini, čovjek ima buldožer, ako mu samo jednu riječ kažem sve će te kenjare satrati. Reci mi kakav vic. – Ne znam baš, pile – rekla je Bambi i tobože mu se prišmajhlala, sveudilj se smješkajući protočnom pješaštvu. – Onda ćeš mi se samo nanervirati. – Ma hajde – navaljivao je Jason, kojemu je ipak, mora se priznati, polaskao takav i toliki interes javnosti. – Jade, da mu kažemo? – Hajde ti odluči, Bambica. – Dakle, ovako piše – rekla je Bambi najzamamnijim mogućim glasićem: – „Ako plaćaš proviziju Jasonu Velveeti, ovdje ne možeš srati. Šupak ti je u Hollywoodu.‛ – Kravo jedna! – kmeknuo je Jason, ali dotle su se cure već sjurile niz ulicu, a Jason trk za njima, bar korak-dva dok nije nastradao nagazivši na kuglu organskog sladoleda okusa Ledeni vjetar, koju je Jade mudro pozicionirala na nogostup, te tresnuo ravno na debelo meso. Doc je osjetio kako mu iz dubljih slojeva svijesti navire nekakva navala sažaljenja. Ili možda nečega drugog. – Evo, stari. 172 Velveeta ili tzv. „lažni sir‚ marka je surogatnog sirnog namaza koji se lako otapa i maže, i kao takav ozloglašen kao simbol nemaštovite i nezdrave večere koju mediokritetski američki roditelji iz nižeg srednjeg sloja navodno daju svojoj djeci. Makro bi se stoga mogao u hrvatskome predočiti kao Joško Baršunasti. 148

– Šta je to? – pitao je Jason. – Moja ruka. – Čovječe – osovio se ovaj na noge na jedvite jade. – Znaš ti kolko ću ja sad platiti čišćenje odijela? – Smola, baš. A k tomu su izgledale kao fine cure. – A ti si bio u potrazi za društvom? Vjeruj mi, možemo mi tebi naći puno bolje koke, a ne te koze. Dođi. – Krenuli su pješice, a Rolls mic po mic za njima. Jason je iz džepa izvadio sparušeni smotak i pripalio. Doc je prepoznao miris loše meksičke sirovine, iz koje je netko očito zaboravio izvaditi sjemenke te također peteljke. Kad mu je Jason ponudio dim, tobože je uvukao i brzo ga vratio zakonitom vlasniku. – Mrak trava, stari. – Da, baš sam bio s dilerom, dere me ali ne žalim. – Propješačili su od Chateau Marmonta do Holivudskog bulevara, i svako toliko Jason bi oslovio neku od mladih dama odjevenih u seksi kompletiće po diktatu modnih magazina ispodplejbojevskog ranga, našto bi dame uzvraćale uvredama, psovkama, fizičkim nasiljem, trkom u suprotnom smjeru, a poneka bi ga i zamijenila za potencijalnu mušteriju. – Gadan biznis, vidim – primijetio je Doc. – Uuf, već neko vrijeme razmišljam da se jednostavno maknem, kužiš me? Jer zapravo želim biti filmski agent. – Pa da. Deset posto od onoga što neke zvijezde zarade, stavi u džep i gladi bradu. – Deset? Samo toliko? Jesi siguran? – Jason je skinuo šešir, štoviše idn-šešir, također bijel ko suza, i prijekorno ga pogledao. Šešir, ne Doca. – Da nemaš kod sebe koji Darvon? Ili možda Bufferin? Puca mi glava... – Ne, ali probaj s ovim. – Doc je pripalio i pružio mu smotak kolumbijke komercijalke dokazano učinkovite u pospješivanju konverzacije, i dok si lupio dlanom o dlan Jason je već naveliko mljeo o Jade, u koju je, ako Doca osjećaj nije varao, bio lagano zatreskan. – Njoj treba netko da je čuva. Cura previše riskira, i to ne samo u ovom holivudskom auto-šalterskom biznisu. Evo, ona škvadra iz Zlatnog očnjaka, čovječe, s njima je totalno zaglibila. – Jeel... ovaj... to ime sam negdje čuo? – Indokineski heroinski kartel. Cijela vertikala. Oni financiraju, uzgajaju, prerađuju, uvoze, omekšavaju, distribuiraju, vode mreže uličnih dilera po cijeloj državi, i za svaku transakciju posebno ubiru postotak. Genijalno. 149

– To slatko mlado biće pa da dila hors? – Možda i ne, ali radila je u salonu za masažu koji im je jedan od paravana za pranje love. Ako je tako, promislio je Doc, onda Mickey Wolfmann i Zlatni očnjak možda i nisu toliko nevezani... Čovječe, pa to je onda generalno sranje... – Što god radio – govorio je Jason, možda i više samom sebi – kloni se Očnjaka. Ako samo i pomisle da stojiš na putu između njih i njihove love, pametnije ti je da tražiš novi posao. I to što je dalje moguće. Doc je ostavio Jasona Velveetu na Sumraku, ispred tržnog centra Sun-Fax, i s noge na nogu odšpartao nizbrdo, ovako misleći: da vidimo, imamo jedrenjak koji šverca robu. Imamo sumnjivu holding kompaniju. Sad pak imamo i heroinski kartel iz Jugoistočne Azije. Možda je i Mickey u tome. Puuf, taj Zlatni očnjak, čovječe – ono što bi narod rekao: Katica za sve. Kraj njega su prolazili auti sa spuštenim prozorima, a iznutra su se čuli defovi kako zveckaju u ritmu trenutačnog radijskog programa. Iz kvartovskih kavana dopirali su zvuci džuboksa, a iz unutarnjih dvorišta stambenih zgrada akustične gitare i usne harmonike. Po cijeloj ovoj brežuljkastoj noćnoj panorami odzvanjala je glazba. Malo pomalo Doc je postao svjestan da negdje ispred njega muzicira saksofon i povelika udaraljkaška sekcija. Nešto od Antonija Carlosa Jobima, a pokazalo se da dopire iz brazilskog bara po imenu O Cangaceiro173. Netko je upravo izvodio solo na tenor saksofonu, pa je Doc, špurijusom pogonjen, odlučio virnuti unutra, gdje je poveća gomila plesala, pušila, pila i žicala mušterije, istodobno s poštovanjem slušajući orkestar, među čijim je članovima Doc bez većeg čuđenja ugledao Coya Harlingena. Od njihova posljednjeg susreta u Topangi, kad ga je doživio kao sumornu sjenu nekadašnjeg slavnog saksofonista, nastupila je upravo nevjerojatna promjena. Torza pomno nadvijena nad glazbalo, Coy je muzicirao znojan, lakoprst, zanesen. Na repertoaru je bio „Desafinado‛. Kad je set završio, klaviru je prišla neka hipijevka neobična izgleda, kratke kose s čvrstom trajnom, odjevena u malu crnu haljinu iz pedesetih te zanimljivo visoke i tanke štiklice. Zapravo, kad je Doc bolje pogledao, možda to uopće i nije bila hipi cura. Smjestila se za klavijaturu nalik na pokeraša koji sjeda za stol koji obećava, odsvirala nekoliko a-molova prema gore i dolje, te bez puno daljnje filozofije

173 Cangaceirosi su brazilski drumski razbojnici iz 19. i s početka 20. stoljeća. Sama riječ pogrdno označava i provincijalca, nekoga tko se ne može prilagoditi životu na obali. 150

zapjevala salonski klasik Rodgersa & Harta „Nije mi na pamet palo‛174. Doc nije bio osobit ljubitelj srceparateljnog glazbenog izričaja, a nije mu bilo strano ni da se diskretno povuče u najbliži toalet kad bi samo posumnjao da se situacija razvija u tom smjeru, ali sada je samo sjedio kao gromom pogođen i rastapao se od miline. Možda je za to bio zaslužan glas mlade umjetnice ili pak način na koji je blago ali suvereno vladala glazbenom materijom – bilo kako bilo, do drugih osam taktova Doc je znao da se ovi stihovi ni u kom slučaju ne mogu ne shvatiti osobno. U džepu je pronašao tamne naočale pa ih je nataknuo na nos. Nakon produženog klavirskog sola i ponovljenog refrena Doca je nešto nagnalo da se okrene, da bi ugledao Coya Harlingena kako mu praktički visi na ramenu, nalik na neku papigu iz crtića, također opremljen tamnim naočalama, i s odobravanjem kima. – Uf, stari, ovi stihovi pogađaju me u žicu. Ono, povučeš neki potez, i sigurno znaš da je tako najbolje za sve, a onda sve ode ukrivo i ti skužiš da si napravio najgore moguće. Šik šansonjerka prešla je na numeru „Sami zajedno‛ autorskog dvojca Dietz & Schwartz, pa je Doc sebe i Coya častio cachacom, što su opet presjekli pivom. – Ne tražim da mi odaješ tajne. Ali mislim da sam te vidio na telki na nekom Nixonovom skupu? – Pa me pitaš jesam li ja stvarno jedan od tih zapjenjenih desničarskih manijaka? – Pa tako nekako. – Htio sam se očistiti, i učinilo mi se da sam htio učiniti nešto za domovinu. Znam, zvuči glupo. Oni su mi jedini to ponudili. Činilo se da će biti lako. Ali zapravo su htjeli kontrolirati članstvo tako što će nas uvjeravati da nikad nismo dovoljno veliki domoljubi. Je li moja zemlja u pravu ili u krivu, sada kad imamo Vijetnam? To je suludo, da ga hebeš. Zamisli da tvoja mama krka hors. – Moja, kažeš... – Zar joj ne bi bar nešto rekao? – Čekaj, dakle Amerika je, kao nečija mama, kažeš... i nakvačila se na... šta točno? – Na to da šalje balavurdiju u džunglu gdje će bez razloga izginuti. Ne nešto što je loše i samorazorno, ali ne može se oduprijeti. – A budnići ti to nisu popušili.

174 „It Never Entered My Mind‛ (1940., iz mjuzikla Higher and Higher) je tugaljiva pjesma o ostavljenoj djevojci koja je vlastitom nehajnošću izgubila dragoga. 151

– Nisam im ni stigao reći. Ali tad je ionako bilo prekasno. Skužio sam što je to. I skužio sam što sam učinio. Doc se isprsio za još jednu rundu. Poslušali su do kraja repertoar nesuđene hipijevke. – Nije ti bio loš onaj solo – rekao je Doc. Coy je slegnuo ramenima. – Za posuđenu sviralu je valjda okej. – Još si gore u Topangi? – Nemam izbora. Nastao je muk dok je Coy čekao da mu Doc nešto kaže, a onda je Doc izustio sljedeće: – Jebiga. – Meni kažeš. Imam niži rang nego koke iz usluge, donosim travu, otvaram pive, pazim da u onom bazenčiću u boravku budu samo tirkizne dražeje. Ali evo opet kukam. – Imam neki osjećaj – rekao je Doc oprezno – da bi radije bio negdje drugdje? – Ne bih imao ništa protiv da se vratim gdje sam i bio – rekao je glasom koji je pred kraj rečenice postao pomalo napuknut poprimivši ton za koji se Doc nadao da ga čuju samo uši privatnih detektiva koji se periodički i nesputano predaju osjećajima. Glazbenici su polako kapali natrag na podij, i Doc je odjednom ugledao Coya sasvim zadubljenog u kompliciranu kolektivnu improvizaciju kompozicije „Samba do Aviao‛, kao da je to jedino što mu može ublažiti očaj zbog načina na koji je, po svojoj procjeni, sjebao vlastiti život. Doc je na kraju ostao do fajrunta, i vidio Coya kako ulazi u onaj zlokobni drveni Mercury koji ga je neku noć naganjao kroz kanjon. Zatim je odšetao do bistroa Arizona Palms i naručio njihov Meni za noćobdije, te presjedio cijelo svitanje čitajući novine i čekajući da prođe jutarnja špica kraj prozora s pogledom na svjetlucavi smog u dolini, i promet sveden na rijeke fluorescentnih traka, koje su se sablasno sjajuckale duž obližnjih avenija, da bi ih ubrzo progutala goruća mrka daljina. U glavi se stalno vraćao ne toliko na Coya koliko na Hope, koja je bez ikakvog dokaza čvrsto vjerovala da joj muž ipak nije mrtav, i na Amethyst, koja bi, da je pravde, trebala imati nešto više od sve bljeđih polaroida kad je primi mali beblji bluz.

152

JEDANAESTO

Na pragu kancelarije Doca je dočekala razglednica s nekog zabačenog pacifičkog otoka za koji dotad još nije čuo, sa svom silom samoglasnika u imenu. Žig je bio na francuskom s parafom mjesnog upravitelja pošte, skupa s oznakom courrier par lancecoco, za što je uz pomoć Petit Laroussea zaključio da upućuje na uslugu zrakometne poštanske dostave koja uključuje katapult i kokosove ljuske, možda u uvjetima otežanog pristupa nedohodnim koraljnim grebenima. Tekst na karti bio je nepotpisan, ali on je znao da je od Shaste. „Da bar vidiš ove valove. Ovo je jedno od onih mjesta za koje ti neki glas kaže da ga moraš posjetiti. Sjećaš se onoga dana kad smo prizivali duhove? Fale mi ti dani i fališ mi ti. Ima toliko stvari za koje bih željela da su se dogodile drukčije... Ništa nije trebalo biti ovako, Doc, i stvarno mi je žao.‛ Možda joj je bilo žao, a možda pak i nije. Ali kakvo prizivanje duhova? Doc se počeo probijati kroz gradsko smetlište svog pamćenja. Aha... aha, pa da, može biti... bilo je to onda kad je na duže vrijeme zavladala nestašica trave, jednostavno je nije bilo, i svi su bili na rubu očaja te podložni napadima smanjene uračunljivosti. Ljudi su otvarali kapsule i mukotrpno sortirali tisuće minijaturnih zrnaca, u uvjerenju da svaka boja označava neki drugi alkaloid bunike, pa će ih u dovoljnoj količini pristojno zveknuti. Snifalo se muškatni oraščić, ispijalo koktele oil kapljicu za oči i cjenovno pristupačnijih marki vina, profiliralo cijele vrećice sjemena vrtnog slaka unatoč glasinama da ih sjemenarske tvrtke premazuju nekim kemikalijama koje pospješuju povratno izbacivanje prožvakane hrane. Što god. Jednoga dana kad su Doc i Shasta bili u posjetu kod Sortilège ona je spomenula da ima ploču za prizivanje duhova. Docu je momentalno sinula genijalna ideja. – Hej! Misliš da ta ploča zna gdje možemo kupit travu? – Sortilège je nadigla obrvu i slegnula ramenima, ali mu je ipak uz benevolentan zamah ruke odobrila pristup 153

ploči. Odmah su se pojavile one uobičajene teme i dileme, tipa kako znamo da netko namjerno ne mrda pločicom kako bi se činilo da stiže neka poruka iz onostranstva, i tako dalje. – Prosto ko pekmez – rekla je Sortilège. – Uzmi pa mrdaj sam. – Slijedeći njezine naputke, Doc se dubokim udisajima pažljivo doveo u propisano prijemčivo stanje, pazeći da mu vršci prstiju što laganije dotiču problematičnu pločicu. – Sad uputi upit i vidi što će biti. – Guba – rekao je Doc. – Hej, stara, di se ima kupit trava? Znaš, ono, dobar haš? – Pločica je poskočila kao divlji zec, i gotovo brže nego što je Shasta uspijevala zapisivati počela slovkati neku adresu na Sumraku malo istočnije od Vermonta, čak mu je o istom trošku priložila i telefon, koji je Doc ne časeći časa odmah nazvao. – Živi bili, hašići – zagugutao je ženski glas. – Imamo sve što treba, samo ne zaboravite, što prije dođete, više ćete zateći. – Ej, a s kim ja to imam čast? Halo? Hej! – Doc je zbunjeno gledao u slušalicu. – Spustila mi. – Možda je snimka – rekla je Sortilege. – Nisi čuo što ti viče? „Odbij! Ja sam policijska zamka!‛ – Ideš i ti, da nas zaštitiš ako dođe do frke? Ona je oklijevala. – Možda je vrijeme da vam kažem kako od toga možda neće biti ništa. Naime, s ovim pločama problem je što... Ali Doc i Shasta već su nestali iz vidokruga i nije prošlo dugo a već su se truckali po kraterima poligona s preprekama poznatijem kao Avenija Rosecrans, a svud oko njih blještalo je nebo bez oblačka i ničim pomućena dnevna svjetlost kakva uvijek vlada u policijskim TV serijama, nepomračena čak ni sjenovitim stablima eukaliptusa koja su baš nedavno listom sasječena. Na KHJ-u je svirao maraton Tommyja Jamesa i njegovih Shondellaca175. I to bez reklama. Što bi moglo biti bolji znak? Već prije nego što su stigli do aerodroma sa svjetlom se počelo događati nešto čudno. Sunce je nestalo iza oblaka koji su svakog trena bivali sve tustiji. Gore u brdima među naftnim crpkama počele su padati prve kaplje kiše, a dok su Doc i Shasta stigli do La Bree našli su se usred silovitog proloma oblaka. To je već predstavljalo težu anomaliju. Ispred njih, tamo negdje nad Pasadenom, skupili su se crni oblaci, i to ne obični tamnosivi nego crni kao ponoć, crni kao katran, crni kao dosad još nepoznat i u analima nezaveden krug pakla, tako crni. Po cijelom losanđeleskom bazenu počele su sijevati munje, pojedinačno i u grupama, a za njima 175 Tommy James and The Shondells je američka rock grupa iz šezdesetih. 154

duboka i apokaliptična orljava gromovlja. Ekipa je kolektivno popalila farove, iako je bilo podne. Niz holivudske brežuljke počela je kuljati voda, nanoseći u nizinu blato, stabla, grmlje i poveliku količinu vozila niže bruto registarske tonaže. Nakon što su satima vozili kroz razne obilazne putove uslijed odrona zemlje, prometnih čepova i saobraćajnih udesa, Doc i Shasta napokon su locirali onostrano naviještenu dilersku adresu, za koju se pokazalo da je tek prazna parcela s popriličnom rupetinom po sredini, između automatskog vešeraja i Orange Juliusa176 s pridruženom autopraonicom, od kojih nijedno nije bilo u funkciji. Po onoj gustoj magli i pod udarima kiše nije se vidjelo ni do druge strane rupe. – Hej. Nije li ovdje trebalo biti droge na bacanje. A Sortilège im je lijepo pokušala reći da je nevolja s pločama za prizivanje duhova, kako je Doc bio obaviješten kasnije na uzmorju dok je žmikao čarape i tražio sušilo za kosu, naime u tome što se svuda oko nas neumorno vrzmaju za šalu uvijek spremne duhovne sile, tik onkraj praga ljudske moći opažanja, koje nastanjuju oba svijeta, i malim vražićeima nema dražeg nego kad mogu pomrsiti konce onima od nas koji smo još čvrsto privezani za debele i žalibože mizerne kataloge ljudskih želja. – Nema frke! – bio je njihov stav. – Hoćeš travu? Evo ti trave, debilko imbecilko. Doc i Shasta sjedili su sparkani kraj ruba praznog i poplavljenog pravokutnika i promatrali kako mu se svako malo odranja po komad terena, da bi se nakon nekog vremena situacija okrenula za devedeset stupnjeva, i sve je počelo sličiti, bar u Docovu oku, na neke velike dveri, veliki promočeni ulaz u hram, prema nekoj drugoj dimenziji. Kiša je dobovala po krovu auta, a munje i gromovi s vremena na vrijeme ometali su ga u mislima o staroj rijeci imenjakinji koja je nekoć tekla kroz grad, da bi odavno bila kanalizirana i ispumpana, svedena na javno i anonimno priznanje smrtnoga grijeha pohlepe... Zamišljao je kako se opet puni, sve do svoga betonskoga ruba, a onda i prelijeva, sva ona voda kojoj ovih godina nije bilo dopušteno da ovdje teče sad se nezadrživo vraćala, te je ubrzo dospjela u sva suha riječna korita i prekrila ravnicu, svi bazeni u kućnim dvorištima vrhom su se napunili i prepunili i poplavili okućnice i ulice, da bi se cijeli taj karmički vodokraj napokon stopio, dok je kiša neprestano curila i kopno nestajalo, u poveliko unutarnje more koje će vrlo skoro postati odvojak samog Pacifika. Bilo je zanimljivo to što je od svih stvari koje je mogla spomenuti na ograničenom prostoru kokos-poštom dobačene razglednice Shasta odabrala baš taj 176 Orange Julius je lanac prodavaonica voćnih pića, prvotno otvoren kao štand 1926. u Los Angelesu. Vlasnik Julius Freed služio je piće od mlijeka i narančade, pa su kupci vikali: „Jednu oranžadu, Julius!‛ Tako je novo piće dobilo ime „Oranžada Julius‛, a po njemu i dućan. 155

kišni dan. On se na neki način urezao u sjećanje i Docu, premda je to bilo u kasnoj fazi njihove veze, kad je ona već bila jednom nogom van, a Doc je to slutio ali je pustio da se dogodi, no unatoč svemu opet su se našli tu gdje jesu i ovoga trena grozničavo ljubakali u tom autu, kao omladina u auto kinu, zamagljenih prozora, mokrih sjedala. Zaboravljajući toga trena u kojem će smjeru sve to ionako ubrzo krenuti. Kiša je padala i kad su se vratili na obalu, i svakoga dana gore u brdima odronio bi se još po jedan komad nekretninskog fonda. Prodavačima osiguranja vosak za kosu Brylcreem slijevao se niz ovratnike, a stjuardese ni uz pomoć dvolitarskih kanti laka kupljenih u najudaljenijim bescarinskim zonama nikako nisu uspijevale održati frizuru elegantnom ni postojanom. Termitske nastambe u Gordita Beachu redom su poprimile konzistenciju mokre spužve, a vodoinstalateri za hitne intervencije revno su čačkali da iscijede grede i nosače, tješeći se mislima na vlastite vikendice u Palm Springsu. Ljudi su počeli gubiti razum čak i bez pomoći opijata. Neki zanesenjak, tvrdeći da je glavom slavna buba George Harrison, pokušao je kidnapirati Goodyearov dirižabl, privezan na svome zimskom vezu na križanju Lučke i Sandiješke autoceste, i navesti ga da ga odveze u Aspen, Colorado, kiši glede i unatoč. Kiša je polučila zanimljiv učinak i na Sortilège, koja je baš negdje u to doba postala opsjednuta Lemurijom i njezinim tragičnim krajem. – Bila si tamo u prošlom životu – razbacivao se Doc teorijama. – Ja sanjam o tome, Doc. Katkad se probudim posve sigurna. I Spike ima isti osjećaj. Možda je to zbog ove kiše, ali počeli smo sanjati iste snove. Ne možemo naći način da se vratimo u Lemuriju, pa se ona vraća k nama. Izvire iz oceana: „Zdravo Leej, zdravo Spike, nema vas stoljećima...‛ – Ona vam govori? – Ne znam. To nije samo kontinent. Doc je sad okrenuo Shastinu razglednicu i zagledao se u sliku na naslovnici. Bila je to podvodna fotografija ruševina nekog drevnog grada prepolovljeni stupovi, lukovi i urušeni potporni zidovi. Voda je bila nadnaravno bistra, i naizgled je zračila nekom treperavom plavo-zelenom svjetlošću. Ribe, po Docovu mišljenju valjda iz kategorije tropskih, plivale su tamo-amo. Sve mu se to činilo jako poznato. Potražio je ime fotografa, datum autorskog prava, mjesto izdavanja. Ništa. Smotao je džoint i

156

pripalio, te malo o tome svemu porazmislio. Ovo je sigurno poruka s nekog mjesta koje nije samo pacifički otok neizgovorivog imena. Odlučio je opet otići do duhom posredovane adrese, koja mu je, kao prizorište klasične hašomanske dogodovštine, ostala trajno upisana u pamćenje. Poveo je i Denisa, za slučaj da dođe do kakve fizikalije. Rupe u zemlji više nije bilo, a na njezinu mjestu niknula je građevina neobično futurističkog dizajna. Sudeći po prednjoj fasadi na prvi pogled čovjeku bi se učinilo da je to nekakav vjerski objekt, onako uzak i čunjast, nalik na crkveni zvonik, samo drukčiji. Onaj tko ga je tu sagradio očito je imao poprilično komforan budžet, jer su vanjski zidovi cijelom površinom bili obloženi zlatnim listićima. A onda je Doc primijetio kako je ovaj visok i šiljast oblik također zavojito uvučen s ulice. Prošetao se malo dalje niz cestu i okrenuo da pogleda sa strane, a kad je opazio dramatiku rečene krivulje te oštrinu privršnog šiljka, napokon mu se prosvijetlilo. Aha! Izgrađeno u duhu stare losanđeleske tradicije arhitekturalne kreativne ekstravagancije, ovo zdanje trebalo je predstavljati šesterokatni zlatni očnjak! – Denise, ja ću malo pronjuškati, ti ćeš me čekati u autu ili mi ideš štititi leđa ili nešto? – Ja sam htio malo procunjati da vidim ima li tu negdje pizze – rekao je Denis. Doc mu je pružio ključeve auta. – I... kažeš da ste u srednjoj Leuzinger imali autoškolu. – Imali. – I znaš da je ovaj na mjenjač, a ne automatski i tako dalje. – Nemaš brige, Doc. – I Denis nagazi na gas. Prednji ulaz bio je gotovo pa nevidljiv, više nalik na veliko ugradbeno okno precizno usađeno u zakrivljenu oplatu. U predvorju ispod s ukusom izrađenog natpisa izvedenog tipografskim sans-serif fontom koji je označavao da je tu PODUZEĆE ZLATNI OČNJAK, D.D. \ SJEDIŠTE KORPORACIJE te iza vlastite osobne i personalne akreditacije na kojoj je pisalo „Xandra, dobar dan!‛ sjedila je gostoprimateljica azijatske rase u kombinezonu od crnog lateksa rezerviranog držanja, koja ga je neodredivo britanskim naglaskom upitala je li siguran da je došao na pravo mjesto. – Ovo je adresa koju su mi dali u klubu Asiatique u San Pedru? Došao sam po neki paket za upravu? Xandra je dohvatila telefon, pritisnula gumbić, nešto u njega prošuškala, osluhnula, još jednom skeptično odmjerila Doca od glave do pete, ustala, te ga 157

prepratila preko ulaznog lobija do nekih vrata od brušenog čelika. Već nakon korak dva bilo mu je jasno da je mlada dama samo u protekloj kalendarskoj godini odradila više sati borilačkog praktikuma nego što ih je on sveukupno proveo pred telkom u životu svome, i da joj se ni u kom slučaju ne bi bilo uputno zamjerati. – Drugi ured nalijevo. Dr. Blatnoyd177 će vas odmah primiti. Doc je pronašao ured i osvrnuo se oko sebe ne bi li našao nešto da provjeri kako mu stoji frizura, ali vidio je samo feng shui ogledalce u žutom okviru kraj vrata. Lice koje je u njemu ugledao kao da nije bilo njegovo. – Ovo ne sluti na dobro – promumljao je sebi u bradu. Iza stola od titanija kroz prozor se vidio odsječak donjeg dijela Sumraka – zalogajnice s tacosima, niskobudžetni hoteli, zalagaonice. Na raspolaganju su mu bile meke fotelje punjene kuglicama i bogata ponuda časopisa Vanjska politika, Bezsjemenska trava, Moderni psihopat, Bilten atomskih fizičara – po čemu Doc nije mogao dokučiti profil ovdašnje klijentele. Počeo je listati 2000 frizura i taman se zadubio u „Petovršni geometrijski bob – Što vam vaš frizer neće reći‛178, kad je naišao dr. Blatnoyd u odijelu duboko ljubičaste, gotovo pa ultravioletne nijanse baršuna, s navlastito širokim reverima i zvonastim hlačama, sve akcentuirano leptirmašnom boje maline i džepnim rupčićem u istom tonu. Smjestio se za radni stol, dohvatio nekakav podebeli spiralno uvezani priručnik i počeo ga prelistavati, tu i tamo iskosa odmjeravajući Doca. Napokon: – Daklem... valjda imate nekakve osobne dokumente. Doc je počeo kopati po novčaniku, da bi pronašao posjetnicu iz kineske trafike na Sjevernoj proljetnoj ulici, za koju je mislio da će poslužiti svrsi. – Ne znam što ovdje piše, to je na nekom... orijentalnom... šta je ovo, kineski? – Pa, mislio sam da ćete vi, kao Kinezi... – Molim? O čemu vi to? – Pa... Nije li Zlatni očnjak...179 – Ovo je sindikat, većinom smo zubari, osnovali smo ga prije puno godina iz poreznih razloga, sve je po zakonu... Ma čekaj malo – rekao je zagledavši se u Doca, i to, mora se reći, potpuno doktorski – što ste ono rekli Xandri, tko vas šalje? – Pa, ovaj... 177 Ruski izraz blatnoj (englesko pisanje blatnoy) označava mafijaša ili dobro povezanog, korumpiranog i podobnog aparatčika, a doslovce znači „onaj koji ima prave papire‛, tj došao je na položaj po babu i po stričevima. Stoga bi ovo mogao biti doktor Babostričev. 178 Izumio ga je 1965. slavni Vidal Sassoon, dok je radio u brijačnici Cohen’s Beauty and Barber Shop. Danju je frizirao, a noću se borio protiv fašista Osmonda Mosleyja. 179 U originalu je to Golden Fang, a Fang je često kinesko prezime (prema nekim izvorima, 47. najčešće prezime od svih kineskih prezimena). 158

– Ma ti si još jedan od onih hipi narkomana, je li tako? Sunašce ti tvoje. Došao si po malo veselja, jelda. – U hipu je izvadio visoku epruvetu od smeđeg stakla pomno zabrtvljenu kuglicama od nekakve jarkocrvene plastike. – Gle! Svježe stiglo iz Darmstadta, laboratorijska kvaliteta, možda ti se čak i ja pridružim... – I dok se Doc još nije ni snašao, hiperaktivni stomatolog već je nasjeckao poveliku količinu pufastih bijelih kokainskih kristalića na ušmrk-veličinu i poredao ih u linije na obližnjem primjerku Oružja i municije. Doc je pogruženo odmahnuo glavom. – Nemam običaj konzumirati ono što ne mogu platiti, pa moram odbiti. – Iju! – Dr. Blatnoyd opskrbio se slamčicom za sok i bacio na ušmrkavanje. – Ma nemaš brige, to sve ide iz krovnog budžeta, kako kaže majstor za antenu... Hmm, malo mi je tu pobjeglo... – Popacao je prah prstom i revno utrljao u desni. Doc je ušmrkao po pola linije u svaku nosnicu, da baš ne uvrijedi domaćina, ali iz nekog razloga nije se mogao oteti dojmu da ovdje nije sve tako nevino kao što se čini. U životu je već par puta kročio u zubarsku ordinaciju, i znao da te ustanove uvijek karakterizira specifičan miris i stanovite vibracije koje su ovdje bile odsutne poput jeke, za koju se također pitao. Kao da je posrijedi još nešto... i to nešto... nimalo kul. S vrata se začulo tiho ali ne i stidljivo kucanje, i unutra je virnula recepcionistica Xandra. Bila je otkopčala gornji dio kombinezona, i Doc je ugledao par lijepo isklesanih brusthalterom nesapetih haubica, uočljivo osovljenih bradavica. – O, doktore – dahnula je, napola pjevušeći. – Da, Xandra? – odgovorio je dr. Blatnoyd, mokronos i s osmijehom od uha do uha. Xandra je kimnula glavom i izgubila se iza vrata, dobacujući mu osmijeh preko ramena. – I ne zaboravite uzeti tu bočicu. – Eto mene za minuticu – obećao je Blatnoyd Docu i klisnuo za njom, očiju grozničavo prikovanih za mjesto koje je do maločas zapremala njezina guzica, a njegovi koraci i skupa s njima njihova nepostojeća jeka ubrzo su nestali u neznanim bespućima zgrade Zlatnog očnjaka. Doc je obišao oko stola i bacio oko na priručnik. Takozvani Postupovnik Zlatnog očnjaka bio je otvoren na poglavlju pod naslovom „Kontaktne situacije‛. „Odjeljak osam – hipiji. Postupak s pripadnikom hipi populacije u većini je slučajeva izravan. Zbog svoje djetinjaste prirode pozitivno će reagirati na droge, seks i/ili rokenrol, premda nema pravila o redoslijedu kojim mu ih valja podastrijeti, nego će isti ovisiti o konkretnoj predmetnoj situaciji‛ 159

S vrata je nešto glasno cijuknulo. Doc je podigao glavu i ugledao nasmiješenu djevojku, plavušu, kalifornijskog tipa, dopadljive vanjštine, odjevenu u prugastu mini haljinu raznih „psihodeličnih‛ nijansi, koja mu je energično mahala, zbog čega su se njezine ultraglomazne naušnice u obliku nekakve pagode ljuljale amo-tamo i bez imalo šale zveckale. – Imam zakazan tretman „Servis osmijeha‛ kod doktora Rudyja! Kakav deja vu. – Hej! Pa to si ti, Japonica, zar ne? Japonica Fenway? Daj zamisli da se ovdje sretnemo! Nije to bio susret kojega se pribojavao niti ga pak priželjkivao, premda bi ga tu i tamo ljudi podsjetili na drevni običaj američkih Indijanaca da, ako nekom spasiš život, od tog si časa za njega odgovoran, i to za vijeke vjekova, pa bi se on redovito zapitao može li se to ikako primijeniti i na njegov slučaj s Japonicom. Bio mu je to prvi plaćeni poslić u svojstvu certificiranog privatnog njuškala, i to bogovski plaćen. Fenwayi su bili bogatuni od formata iz Južnog zaljeva, a živjeli su na poluotoku Palos Verdes u ograđenoj enklavi smještenoj unutar klasične već ograđene bogataške četvrti Pitomi brežuljci. – A kako da se ja probijem do vas – logično se interesirao Doc kad ga je nazvao Japonilkin tatica Crocker Fenway. – Očito ćemo morati vani, dolje na gmajni – rekao je Crocker. – Može Lomita? Bio je to potpuno rutinski slučaj odbjegle kćeri, jedva vrijedan osnovne detektivske dnevnice, a kamoli masne napojnice koju mu je Crocker svakako htio isplatiti kad mu je napokon doveo Japonicu, bez jednog stakla u žičanom okviru naočala i s nešto rigotine u kosi, prilikom primopredaje na istom parkingu na kojemu su se on i Crocker i prvi put sastali. Nije bilo najjasnije je li mlada nasljednica tom prilikom uopće registrirala Doca, a ni ima li sada pojma tko je on. – Vidi, vidi! Pa što ima kod tebe, Japonica, čime se baviš? – Ma, uglavnom bježim, ono? Iz tog nekog mjesta, tamo me starci stalno šalju, ono, kužiš? A to mjesto, pokazalo se, bilo je ni manje ni više nego Chryskylodon, isti onaj rasadnik gljiva ludara u Ojaiju koji je Docu spomenula tetica Reet, a kojemu su Sloane i Mickey velikodušno donirali novo krilo. Premda je Doc onomad Japonicu spasio od mračnih i nedefiniranih užasa koji bi je snašli da se odala hipijevskoj sudbini, tek je s povratkom pod roditeljske skute sudeći po viđenome doživjela potpuni kuršlus. Naspram neutralne pozadine nasuprotnog zida Docu se načas prividio stanoviti starosjedilac američkog kontinenta pod punom indijanerskom spremom, možda jedan od onih ratnika koji su Henryju Fondi dokusurili cijelu pukovniju u antologijskom ostvarenju Na apaškoj granici (1948), a sada je sav sur i 160

mrgodan prilazio njemu. – Doc sada biti odgovoran za luda bijela koka. Šta Doc planirati po tom pitanju? Jel planirati išta? – Oprostite, niski striček s čudnom kosom? Jeste dobro? – I razveza ne sačekavši odgovor, bljesuckajući kao puna soba narko škvadre koja vješa božićne lamete, nabrajajući sve svoje eskapade bez kraja i konca. Docu je već naveliko pucala glava. Kako guverner Reagan180 bijaše zatvorio većinu državnih psihijatrijskih ustanova, privatni sektor potrudio se uskočiti i popuniti neke praznine, te se doskora prometnuo u standardnog pružatelja usluga u sektoru odgoja malodobne djece. Fenway i gospođa mu kćer su svoju Japonicu slali u Chryskylodon malne na redovito održavanje, ovisno o tome kako su se toga dana osjećali, jer su oboje vodili živote neobično zahtjevnog emocionalnog intenziteta, a često i smanjene suvislosti. – Bilo je dana kad je bilo dovoljno da pustim krivu vrstu mjuze, i već bi me u predvorju čekali spakirani koferi i vozač. Chryskylodon je ubrzo počeo privlačiti specifičnu vrstu sponzora iz sjene – sredovječan, muškog spola, premda bi se našla i pokoja pripadnica ženskog, obdaren više nego svakidašnjim ljudskim interesom za mlade i smanjeno ubrojive. Slobodoumne cure i razuzdani hašomani! Kako je nastalo ime Ljubavni naraštaj? Dođite u Chryskylodon na ludi vikend i saznajte! Zajamčena puna diskrecija! Negdje cirka 1970. definicija pojma „odrasli‛ značajno se promijenila u odnosu na prijašnja vremena. Među onima koji su si to mogli priuštiti upravo se događalo svesrdno i masovno zatvaranje očiju pred činjenicom da vrijeme teče. Diljem cijelog grada tradicionalno odanog svemu iluzornom, vidovita Japonica ih je svojim očima vidjela, lebdjeli su ti putnici nevidljivi prostom oku, nepomični, i sa smogom okupanih vrhova visoravni gledali dokle oko seže povrh širokih gradskih bulevara, kimajući jedni drugima onkraj milja i godina, od vrhunca do vrhunca, pod plaštom sumraka, okovani misteriozno nametnutim mukom. Duž goluždravih leđa drhturilo im je krilno perje. Oni su znali da mogu letjeti. Još samo čas, jedan treptaj u vječnosti, i vinut će se u visine... Stoga dr. Rudy Blatnoyd, tijekom prvog spoja naslijepo s Japonicom u kafiću Zdrav duh, izoliranoj zalogajnici s vrtom otraga i kartom organskih jela s potpisom šefa kuhinje, kulinarskog maestra s tri zvjezdice, ne samo da je bio očaran, nego se i pitao da mu nije netko kojim slučajem ubacio neki novi psihodelik u martini od šipka. Pa ova mala je pravi bombon! Kako je sam bio pomalo prikraćen na području telepatije, jasno da Rudy nije uspio naslutiti kako iza tih euforičnih zacakljenih 180 Ronald Reagan bio je guverner Kalifornije od 1967. do 1975. 161

zjenica Japonica ne samo da razmišlja o drugim svjetovima, nego ih sad već i konkretno pohodi. Ova Japonica koja tu sada sjedi s postarijim gospodinom u smiješnom plišanom odijelu zapravo je Kibernetski Organizam, ili kiborg, programiran za jelo i piće, konverzaciju i socijalizaciju, dok Prava Japonica negdje rješava pitanja od presudne važnosti, jer je naime Qozmička Putnica, i jer Drugi Svjetovi sa svojim sudbinskim problemima čekaju, galaktike se kovitlaju, carstva urušavaju, karma neumitno sustiže, a Prava Japonica uvijek mora pribivati na točno određenoj točki u petodimenzionalnom prostoru, ili će i opet iznovice zavladati kaos. Ovoga trena po povratku u Zdravi duh saznala je da je Kiborgicu Japonicu snašao neki kvar, pa je odskakutala u kuhinju i ponijela se krajnje nedolično prema Juhi dana, zbog čega je ista bezostatno imala bili izlivena u sudoper. Istinu govoreći, bila je to Juha večeri, indigoplava tekućica zlokobnog izgleda koja vjerojatno i nije zaslužila bolji tretman, no svejedno, Kiborgica Japonica doista je mogla demonstrirati mrvu samokontrole. Sram je bilo pustu i neodgojenu! Možda joj Oriđiđi Japonica nije smjela dati one specijalne visokonaponske baterije koje je tražila. Pa da je onda vidimo. Prateći je van kroz restoran pun gostiju koji su ih slijedili smrknutim pogledima, dr. Blatnoyd bivao je sve ushićeniji. Dakle, tako izgleda nesputani hipi komad! Viđao je on njih već na holivudskim ulicama, pa na televiziji, ali ovo mu je bio prvi bliski kontakt. Nije ni čudo što roditelji ne znaju što bi s Japonicom – i tu je ovom prilikom postavio pretpostavku, koju nije pobliže razmatrao, da on naime zna. – I zapravo, ja nisam bila totalno sigurna tko je on dok nisam došla ovamo na prvu Evaluaciju osmijeha... – Prekidajući Japonicu u prisjećanju, baš u tom času u sobu je banuo prčeviti zubotrijebac glavom, zapirući smičak. – Japonica? Nismo li se dogovorili da nikad... – Našto je ugledao i Doca. – O, ti si još tu? – Opet sam zbrisala, Rudy – rascvala se ona. U kom je času ubauljao i Denis. – Hej, kompa, makina ti je na limariji. – Sama se odvezla, je li, Denise? – Malo sam joj ulubio njuškicu. Zagledao sam se u neke cure na Maloj Santa Monikii... – Išao si na Beverly Hills na pizzu, pa si se zabio u nekoga. – Treba joj novi... kako se to zove, ono s cijevima, gdje izlazi para... – Kiler... Denise, rekao si da si u srednjoj išao na satove u autoškolu. 162

– A, ne, Doc, pitao si jesmo li imali Autoškolu, i ja sam rekao da jer smo imali, neki Eddie Ochoa, kojega nije mogao stići niti jedan murjak južno od Salinasa, i tako je dobio nadimak Autoškola... – Pa dakle ti... nikad i nisi... učio... – Koliko su samo tražili da zapamtiš, stari! U tom je času za Denisom dospjela vidno raskuštrana Xandra vičući: – Rekla sam da ne možete gore! – a onda je ugledala Japonicu i na mjestu zakočila. – Ohoho. Cura za Servis osmijeha. Dražesno – strijeljajući malim mrkim pogledima u pravcu dr. Blatnoyda kao da odašilje one zvjezdolike nožiće iz kung fu filmova. – Gđica Fenway – počeo je doktor s objašnjenjem – danas se možda doima pomalo psihotičnom... – Guba! – zarevao je Denis. – Kako, molim? – žmirnuo je Blatnoyd u nevjerici. – To kad si lud! To je guba, žišku spiku, ne? – Denise... – umiješao se Doc. – Nije „guba‛ biti mentalno labilan. Naša Japonica zbog toga je bila smještena u instituciju. – Aha – ozareno će Japonica. – Čekaj, baš ono, unutra? Ludilo! Jesu ti stavili one volte u glavu, stara? – Volte i volte – krijesila se Japonica. – Auf. Bedara za los tikvos, stara. – Dođi, Denise – rekao je Doc. – Moramo naći neki bus do obale. – Ako vam treba prijevoz, ja idem na tu stranu – ponudila se Japonica. Uz pomoć brzinske dijagnostike očne jabučice Doc je konstatirao da nema razloga za preveliku paniku – ovoga časa bila je jednako čiste svijesti kao i svi ostali prisutni, pa kako nije mogao smisliti ništa pametnije, Doc se odlučio za: – Sve ti štima s kočnicom i svjetlima, Japonica? Svjetlima na tablici i tako dalje? – Sve pet? Baš sam nedavno s Wolfgangom bila na redovitom servisu. – A to je... – Moj auto? – Da, trebao je to biti još jedan znak za uzbunu, ali Doca je već zaokupila briga o jakim policijskim snagama koje će po svemu sudeći čekati u busiji odavde pa sve do obale.

163

– Pardon – radoznalo je upitala Xandra, koja nije oka skidala s Denisa – je li vam to komad pizze na šeširu? – Joj, hvala, stara, tražim je ko blesav... – Mogu li vam se prikrpati, ekipa? – pitao je dr. Blatnoyd. – Uvjeti na cesti i tako to. Pokazalo se da je Wolfgang deset godina stara Mercedesova limuzina s pomičnim krovom koji su putnici mogli podići, što im je omogućavalo da kao štenci u prikolici ture glavu van na vjetar ako im je takav ćeif. Doc je zasjeo na suvozačko i preko očiju nabio fedora šešir širokog oboda, trudeći se odagnati snažnu nevaljanu slutnju. Dr. Blatnoyd ukoprcao se otraga s Denisom, te idućih nekoliko minuta proveo naguravajući veliku šoping vreću s motivom broja 66 ispunjenu nedefiniranom sadržinom ispod prednjeg sjedala s Docove strane. – Hej – dreknuo je Denis – šta je u toj vreći koju guraš pod Docovo sjedalo? – Ti na tu vreću zaboravi – savjetovao je dr. Blatnoyd. – Od toga će samo sve spopasti paranoja. Što se odmah svima i dogodilo, osim Japonike, koja je spretno šoferirala Sumrakom kroz popodnevnu gužvu. Denis je u međuvremenu tutnuo glavu kroz prozor. – Uspori – doviknuo je malo kasnije. – Da ovo vidim. – Prelazili su Vinsku cestu i baš su trebali proći ispred Wallachovog glazbopolisa, u kojemu je svaka u dugom nizu kabina za preslušavanje vlastitim osvijetljenim izlogom gledala na ulicu. U svakom izlogu, koji su se ukazivali jedan po jedan kako je Japonica milila kraj njih, pojavljivao se po jedan hipi čupavac ili cijela omanja ekipa, i svi su na slušalice slušali različite rokenrol albume i gibali se na pripadne ritmove. Baš poput Denisa, i Doc je bio naviknut na koncerte pod vedrim nebom na koje su pritjecale tisuće ljudi da mukte slušaju muziku, i gdje se sve takoreći stapalo u jednu jedinu javnu svijest, jer su svi doživljavali isto. Ali ovdje je svaki individuum kasnije će za blagajnom čak iskoširati novac da slušaju rokenrol. Docu se to prispodobilo kao neka čudna vrsta dažbine ili glavarine. U posljednje vrijeme sve se češće predavao mislima o tom velikom kolektivnom snu u kojemu se sve poticalo da ostanu. Samo ponekad bi čovjek neplanirano dobio uvid u drugu stranu. Denis je mahao, urlao i upućivao želje za mir i ljubav s podignuta dva prsta, ali ovi u kabinama nisu ga primjećivali. Na kraju je spuznuo nazad u Mercedes. – Ludnica. Možda su svi urokani. Hej! Sigurno se to zato zove rokenrol! – Unio se u lice dr. Blatnoydu i to bliže nego što je zubaru bilo milo. – Daj razmisli, stari! Ono, rokenrol, zar ne? 164

Japonica je vozila nadasve suvereno pa je Doc tek kad su se maknuli od bijelog holivudskog blještavila i prešli Doheny primijetio (a) da je pao mrak i (b) da farovi ne rade. – Ovaj, Japonica, a što ti je sa svjetlom? Ona je sebi u bradu pjevušila melodiju koju je Doc, sada kad mu je u glavi lagano zazvonilo za uzbunu, prepoznao kao temu iz Sjena tame. Nakon iduća četiri takta pokušao je opet. – Ma samo kažem, Japonica, bilo bi ono, baš superiška imati upaljena svjetla, u svjetlu činjenice da murija s Beverly Hillsa zna vrebati ovdje gore na ovim raznim poprečnim cestama? Jedva čekaju da zaskoče pošten svijet radi nekog manjeg prekršaja, naprimjer svjetla? Njezino pjevušenje bilo je daleko previše nepomućeno. Grdno pogriješivši, Doc je svrnuo pogled na nju, da bi je ugledao kako zuri u njega, umjesto na cestu, a oči joj se divlje krijese kroz neizbježnu plavu zavjesu kose tipične kalifornijske blondine. Ne, ovo nije ulijevalo povjerenje. Premda daleko od toga da bi se razumio u akutni poluditis, umio je prepoznati u bližnjega napad sveobuhvatne i sveprožimajuće halucinacije, pa je odmah shvatio da premda najvjerojatnije njega uopće ne vidi, ono što vidi za nju je fizički sasvim neupitno tu prisutno, čuči u nadirućim nakupinama magle i samo što nije... – Jesi ti meni dobro, zlato? – javio se Rudy Blatnoyd. – Uu–uuuu – zacvrkutala je Japonica, ubacivši i malo vibrata, te nagazila na gas. – Uuu-uuu vuu-uu, vuu-uuu... Poprečni promet, uobičajeni predstavnici voznog parka lokalnih stanara popni Excalibura i Ferrarija, šišali su mimo njih brzinom svjetla, u zadnji se čas uklanjajući s njihova puta. Dr. Blatnoyd, kao da ima nakanu započeti terapeutsku raspravu, bijesno je fiksirao Denisa. – Eto. To je baš ono što sam rekao. – Nisi rekao da će je spopasti dok vozi, stari. Japonica je dotle donijela čvrstu odluku da mora projuriti kroz svako crveno na koje naiđe, ako treba malo i dodati gasa da ga ulovi prije nego što pozeleni. – Mm, Japonica, dušice? Jel to bilo crveno svjetlo, čini mi se? – pedagoški je intervenirao Blatnoyd. – Ooh, ja mislim da nije – objasnila je ona bezbrižno. – Mislim da je to bilo oko velikoga Stvora! – Aha. No da – povlađivao je Doc. – Mi to potpuno kužimo, Japonica, no s druge strane...

165

– Ne i ne, nema nikakvog Stvora koji te gleda! – malo se usplahirio Blatnoyd. – To nisu „oči‛, to su upozorenja da staneš i čekaš dok se ne pojavi zeleno svjetlo, zar se ne sjećaš da si to učila u školi? – Aha, tome dakle služe te boje, jel, stari? – educirao se Denis. Najednom su se nalik na NLO koji se pomalja iza brdovitog obzorja na vrhu ulice pojavila trčeća svjetla policijskog patrolnog vozila, te se instantno obrušila na njih uz zaglušno arlaukanje sirene. – E, nećeš majci – zaključio je Denis otisnuvši se natrag prema krovnom prozoru – palim ja odavde, stari – ali zasad se ograničio na odozgorno nadziranje uličnih veduta koje su brisale kraj njih. I dalje bez naznaka o smanjenju brzine, Doc je sveudilj nogom napipavao kočnicu, odagnavao iz glave svaku pomisao o škarniclu pod sjedalom, te nježno pokušavao usmjeriti auto prema rubniku. Da se nalazio u svojoj pili i bez društva, možda bi odlučio nagaziti na gas, ili bar mrvu odškrinuti vrata i iskrcati škarnicl, ali dok je skupio hrabrosti da pokuša čak i to, pred njima je već bio Čuvar Reda te Zakona. – Vozačku i prometnu, gospođo? – Dužnosnik je kanda ponajviše bio zainteresiran za Japonikino poprsje. Ona mu je uzvratila osmijeh u grozničavo napetoj tišini, ovlaš pogledavajući Smith & Wesson koji mu je visio o boku. Prišao je i njegov partner, gušter još plavušastijih lasi od nadređenog kolege, te se naslonio sa suvozačke strane, i zasad zadovoljio time da nadgleda Denisa, koji je privremeno obustavio pokušaje da se popentra kroz krovni prozor i očarano blejao u raskošnu plejadu raznobojnih bljeskalica na krovu patrolnog auta, te tu i tamo dahnuo: – Oo, čovječe, koja fora. – Jesi li ti Velika Zvijer? – otpjevušila je potpuno pošandreala Japonica slatkim glasićem pohotne maloljetnice. – Ne, ne i ne! – tulio je dešperatni Blatnoyd. – To je gospon policajac, Japonica, koji samo želi vidjeti jesi li ti nama dobro... – Vozačku i prometnu molim ako nije problem – rekao je murjak. – Znate li da ste vozili bez upaljenih svjetala, gospođo? – Ali ja vidim u mraku – rezolutno je zakimala Japonica – i to jako dobro. – Sestra joj je prije sat vremena dobila trudove – Blatnoyd si je umislio da će cijelo društvo izvući od kazne na svoj pregolemi šarm – pa je gđica Fenway obećala da će stići na porođaj, te je stoga možda vozila mrvicu nepažljivo? – Ako je tome tako – rekao je murjak – možda bi bilo bolje da netko drugi preuzme volan.

166

Japonica se poslušno prekobicnula na stražnje sjedalo kod Blatnoyda, Doc se prebacio za volan a Denis preselio sprijeda na suvozačko. Jake snage sve su revno nadgledale blistajući od ponosa, kao učitelji na satu iz bontona. – Još nešto, lijepo molimo osobne dokumente svih putnika – oglasio se policijski pomladak. – Nema problema – spremno će Doc pravodobno podastirući službenu ispravu. – U čemu je zapravo problem, pozorniče? – Ma neki novi program – snebivao se drugi murjak – znate kako je, samo da ima što više papirologije, nazvali su ga Kultozor, svaka grupa od tri i više civila sada se definira kao potencijalni kult. – Novajlija je upisivao kvačice na nekom popisu kvačilom prikvačenom na podlogu za pisanje. – To se odlučuje na osnovu nekih kriterija – nastavio je drugi – kao što su pozivanje na knjigu Otkrivenja, muškarci s kosom do ramena ili dužom, ugrožavanje osoba i imovine nesavjesnim upravljanjem motornim vozilom, što ste sve zadovoljili. – Okej, stari – nadovezao se Denis – ali mi vozimo Mercedes, i to samo jedne boje, k tome bež – zar se za to ne dobiva bar neki plusić? Doc je sada prvi put primijetio da su oba policajca... pa, ne može se reći da su drhtala, jer policija ne dršće, ali su bez daljnjega ustreptali, i to uslijed postMansonovske prpe koja je još drmala županijom. – Mi ćemo ovo njima uručiti, g. Sportello, pa će oni to ubaciti u nekakvu stožernu banku podataka ovdje i u Sacramentu, a ako nema potjernica ili uhidbenih naloga za koje ne znamo, to će biti to od nas. Kako ga je dr. Blatnoyd navodio, Doc je sišao sa Sumraka, i gotovo smjesta nalegao na kočnicu pred ulaznom rampom nad kojom je bdio pripadnik nekog privatnog zaštitarskog poduzeća. – ‘Večer, Heinrich – zagrmio je Rudy Blatnoyd. – Živi bili, dr. B. – uzvratio je revnosnik i domahnuo da prođu. Počeli su se uspinjati u Bel Air, uz obronke brda i kanjone, da bi stigli do neke rezidencije s još jednom kapijom, koja je bila niska i gotovo nevidljiva unutar pripadnih perivoja pejsažne arhitekture, naizgled do te mjere satvorena od noćne tame da bi se u osvit dana lako mogla rasplinuti. Iza kapije kroz tminu se ljeskao neki bljedunjavi usjek, koji je Doc napokon identificirao kao šanac, i to u kompletu s pomičnim mostom. – Eto me za minuticu – dobacio je dr. Blatnoyd iskačući iz auta, dograbio škarnicl ispod sjedala i udubio se u razmjenu neartikuliranih diskurzivnih jedinica preko interfona s nekim glasom za koji se Docu učinilo da je ženski, prije nego što su se vrata otvorila i podizni most spustio, uz škriput i zveket. A zatim je opet sve 167

utonulo u tišinu – nisu se čuli čak ni zvuci prometa s autoceste u daljini, ni toptanje kojotskih nožica, ni šušketanje domicilnih zmija... – Koja tišina, stari – rekao je Denis. – Ja ću ispalit na živce. – Možda da pričekamo s ove strane jarka – rekao je Doc. – Može? – Denis je zarolao džoint natprirodne veličine i pripalio, i ubrzo se unutrašnjost Mercedesa napunila dimom. Nakon nekog vremena s portafona se začula neka skrika. – Hej, stara – rekao je Denis – pa ne moraš galamit, stara. – Dr. Blatnoyd vam ovim putem poručuje – obavijestila ih je žena s druge strane da će proboraviti kao naš uzvanik, te stoga prestaje svaka daljnja potreba da ga čekate. – Aha, i govoriš ko robot, stara. Trebalo im je neko vrijeme da nađu put nazad do Sumraka. – Odlučila sam da ću prespavati kod frendova u Pacific Palisadesu – objavila je Japonica. – Ako bi bila tako ljubazna da nas iskrcaš na Greyhoundu u Santa Moniki?181 Ulovit ćemo ponoćni lokalni. – Ma nego, zar nisi ti onaj koji me jednom našao i odveo doma tatici? – Samo sam radio svoj posao – prešao je Doc odmah u defenzivu. – Je li stvarno htio da se vratim? – Odonda sam odradio još par takvih poslića – rekao je Doc oprezno, za slučaj da cura večeras mora još mnogo voziti – i na mene je ostavio dojam tipičnog brižnog roditelja. – On je kreten – pouzdano će Japonica. – Evo, tu ti je broj moje agencije. Nemam fiksno radno vrijeme, dakle možda me nećeš uvijek dobiti. Na što je ona slegnula ramenima i jetko se osmjehnula. – Ako bude suđeno. Nekoliko dana sve je bilo čudno, s obzirom na to da je njegova strijela boravila prijeko na Beverly Hillsu, premda je Doc zamišljao da joj nije ni tako loše u društvu svih onih Jaguara i Porschea te slične škvadre. Kad je napokon otišao po svoju pilu, u Uskrsnuće tijela, karambol-centralu negdje južno od Olimpijske, ondje je naletio na svoga prijatelja Tita Stavroua koji je upravo nešto živo raspravljao s gazdom 181 Kolodvor autobusne kompanije Greyhound u Santa Moniki zatvorio se 1994. nakon gotovo 50 godina postojanja zbog premalog broja putnika, a 60-ih i 70-ih bio je simbol slobode putovanja za hipije koji su živjeli u blizini i masovno koristili njegove usluge. 168

Manuelom. Tito je vodio agenciju za najam limuzina, iako je u svojoj ergeli posjedovao samo jedan primjerak iste, i to nažalost ne jedan od onih koji su u stanju Bešumno Kliznuti s Bankine, a nekmoli se Neosjetno Uključiti u Prometne, ova bi se koprcnula s bankine i zabrazdila u promet, jer je faktički bar polovicu svakog premijskog razdoblja džebila u garaži (kako je nedavno otkrila Titova najnovija osiguravateljna tvrtka, na svoj poprilični užas a Titov još veći), ili pak pod paskom nekog od stručnih timova za pjeskarenje i kitanje diljem širega gradskog područja. Jedne kalendarske godine farbali su je šest puta. – Jel to limuzina ili limun? – dvojio je tobože Manuel u sklopu rekreativnog podpikavanja kojim bi rado počastio Tita kad god bi se prometalo pojavilo s novom porcijom uleknina. Stajali su u glavnoj radionici, sklepanoj od polubačvaste limene barake i to na način da je najprije raspolovljena dužom, a onda su dobivena dva dijela tako montirana da se visoko iznad glava u jednoj točki spoje, nalik na kupolu svojstvenu crkvenim objektima. – Bilo bi ti jeftinije da mi platiš neki paušal, neku siću, i onda kad god poželiš samo je dovezi, bila noć ili dan, i ja ću ti je riješit u bilo koju boju koju imam na lageru, uključujući i metalik, i prije će bit vani nego unutra. – Mene to najviše i muči – rekao je Tito – to unutra i vani, kužiš, zbog svih tih elemenata visokog rizika koji opstoje u zajednici autodijelova s kojom ti imaš posla. – Ma ovo je Uskrsnuće, hombre! Mi radimo čuda! Da je Isus tebi pred nosom pretvorio vodu u vino, šta bi onda? Jel bi mu ti onda reko: „Šta je ovo što pijem, daj mi Dom Pérignon‛, jel bi mu se usudio njorgat? Šta da sam ja takva picajzla oko toga ko mi sve dolazi na farbanje? Šta da im tražim? Vozačku i prometnu? Onda se stvarno raznjupaju, pa odu u drugi dućan, i još me stave na crnu listu, što mi treba ko piletu sise? – Manuel je tek tad vidio Doca. – Ti si gazda od Bentleyja? – Dodge Dart iz ‘64.? Manuel je odmjerio Doca, pa Tita, pa tako još nekoliko puta. – A vi se znate? – Ovisi o gledištu – zaustio je Doc da kaže, ali Manuel ga je preduhitrio. – Htio sam ti rebnuti malo više, ali zbog mušterija kao što je naš Tito takvi kao ti ovdje imaju rabat. – Iznos na računu svejedno je bio cifra primjerena Beverly Hillsu, pa je Doc izgubio pola dana dok su dogovorili dinamiku obročne otplate. – Hajde – ekao je Tito – vodim te na ručak. Moram te pitati za savjet. Sišli su do bulevara Pico i krenuli prema Rancho Parku. Ova ulica bila je raj za rade jelce. Prije mnogo godina kad je Doc tek stigao u grad, jednoga dana negdje oko sumraka – dnevnog fenomena, ne bulevara – obreo se u Santa Moniki blizu zapadnog kraja Pica, dok je svjetlo nad dubokom jezgrom Los Angelesa gasnulo u najmekšu nijansu purpura s mrkim odbljescima boje starog zlata, i iz toga kuta i 169

doba dana učinilo mu se da vidi miljama i miljama duž cijelog Pica sve do srca samog velikog Megalopolisa, ne dospjevši još do saznanja da isto tako može, ako mu se hoće, duž cijelog Pica svake noći večerati a da jako dugo dvaput ne gustira istu nacionalnu kuhinju. Ova konkretna činjenica nije se uvijek pokazala kao blagodat sa stajališta neodlučnog napušenca koji možda i zna da je gladan, ali ne nužno i kako tom problemu pristupiti u smislu konkretne prehrane. Mnoga je večer minula a da je Doc ostao bez benzina, a njegovi glađu moreni kompanjoni bez živaca, dugo prije nego što je pala odluka gdje se nahraniti. Danas su završili u grčkom restoranu po imenu Teke, što je po Titu na grčkom označavalo drevne salone za pušenje hašiša. – Nadam se da ovo neće biti problem – rekao je Tito – ali priča se da radiš na slučaju Mickeyja Wolfmanna? – Ja se ne bih baš tako izrazio. Nitko mi ne plaća. Katkad mi se čini da je sve to iz osjećaja krivnje. Wolfmannova cura je moja bivša, rekla mi je da treba pomoć, pa pokušavam pomoći. Tito, koji je insistirao da svakako sjedi sučelice glavnom ulazu, snizio je ton tako da ga je Doc jedva čuo. – Ja ovdje riskiram za slučaj da si korumpiran, Doc. Nisi, jelda? – Zasad ne, ali ne bi mi loše legla jedna fina debela kuverta. – Ova škvadra – rekao je Tito, a na lice mu se navukao žalostiv izraz – ne dijeli kuverte, više posluju po principu učini što kažemo, pa te možda nećemo razbit baš ko beba zvečku. – Hoćeš reći da stvar ima veze s mafijom? – Kamo sreće. Kužiš, znam neke rodijake iz Cosa nostre kojih se većina ljudi boji ko crnog vraga, pa tako i ja, ali s ovim im ne bih otišao, jer čim bi vidjeli tko je to, rekli bi: „Dvojka, stari.‛ – A da ne spominjemo da im duguješ lovu. – Više ne dugujem, s tim sam raskrstio. – Ma je li moguće. Ni konji, ni poker-saloni? Nema više Dina Dinosaura? Nema Salvatorea Gazzonija Peroreza? Ni Adriana Prussije? – Jok, čak mi se i Adrian skinuo s grbače, sve sam otplatio, provizije, baš sve. – To mi je drago čuti, jer bi taj krmak kad-tad dohvatio onu svoju bejzbol palicu i malo ti je primijenio po glavi stanovnika, ili već nečem. Frajer je sramota za sve poštene lihvare.

170

Svi su oni sada dio moje tužne prošlosti, krenuo sam i na odvikavanje, Doc. Imam i sastanke, sve po redu. – Inez je sigurno sretna. Koliko već dugo? – Idući vikend bit će šest mjeseci. I dostojno ćemo proslaviti, sjest ćemo u limku i idemo u Vegas, spavat ćemo u Caesara... – Pardoniraj, Tito, ali možda sam pobrkao Las Vegas s nekim drugim mjestom gdje se danonoćno kocka, jebemu sve? Kako misliš da ćeš se... – Oduprijeti iskušenju? U tome i jest stvar, kako ću inače znati? Treba skočiti u vodu i vidjeti. – O, ljudi moji. I Inez nema ništa protiv? – Ona je i predložila. Kapo od restauracije i kuhinje Mike donio im je golem pladanj pun dolmica, kalamata maslina i mini pita zeljanica, u tolikim količinama da se činilo kako će im trebati jedno tjedan dana da ga počiste. – Jesi siguran da želiš jesti kod mene – pozdravio je Tita. – Ovo je Doc, jednom mi je spasio život. – I ovo mu je hvala? – Mike je prijekorno odmahnuo glavom. – Radije još jednom razmislite, prijatelji – brundao je vraćajući se put kuhinje. – Ja sam tebi spasio život? Tito je slegnuo ramenima. – Onaj put na Mullholandu. – Ti si mene spasio, stari, ti si znao gdje je ona – a ovo konkretno „ona‛ ovdje se odnosilo na zamračenu Hispano-Suizu J12 iz 1934. o čijem je povratu Doc pregovarao s nekim litavskim krakenom kao iz vode izraslim koji se pojavio s modificiranim kalašnjikovom s produženim okvirom toliko predimenzioniranim da mu se stalno zaplitao medu noge, šio Im je sada iz ove perspektive gledano vjerojatno obojici spasilo život. – Ja sam to radio za svoj račun, stari, ti si se samo zadesio tamo kad smo je vratili i kad je lova počela letjet naokolo. – Svejedno, Doc, ima nešto što sada samo tebi mogu reći. – Letimična sigurnosna provjera okolice. – Doc, ja sam bio među zadnjima koji su razgovarali s Mickeyjem Wolfmannom prije nego što ga je progutao mrak. – Sranje – otpovrnuo je Doc poticajno. – I ne, nisam ni zucnuo muriji o ovome. Ovi bi to doznali dok još nisam ni izašao iz postaje, pa bih završio kao kanape za psine grdobine. 171

– Šutim ko riba, Tito. – Naime, Mickey pred kraj više nije vjerovao svojim vozačima. Većinom su bili bivše zatvorske ptičice, što znači da su imali svoje dugove za koje on ponekad nije ni znao. Pa bi me tu i tamo nazvao preko neregistrirane linije, a ja bih ga pokupio na nekom mjestu koje bismo dogovorili u zadnji čas. – Tvojom limuzinom? Nije baš neka ludnica od diskrecije. – Ma kakvi, uzeli bismo Falcona ili Novu, to uvijek mogu naći kad je frka, čak i fau–ve ako nije neka prekomična nijansa. – Dakle onoga dana kad je Mickey nestao... nazvao te je? Nekamo si ga vozio? – Tražio je da dođem po njega. Nazvao me usred noći, čini mi se po zvuku da je bilo s govornice, govorio je jako tiho, nečeg se bojao, kao da ga netko prati. Dao mi je neku adresu izvan grada, pa sam otišao tamo i čekao, ali nije ga bilo. Poslije nekoliko sati čekanja već sam postao previše sumnjiv pa sam se pokupio. – Gdje je to bilo? – U Ojaiju, blizu nečega što se zvalo Chryskylodon. – Čuo sam za to – rekao je Doc – neka ludara za džet-set. Stara indijanska riječ koja znači „spokoj‛. – Ha! – Tito je odmahnuo glavom. – Tko ti je to rekao? – Piše im u brošuri? – Nije lo Indijanski, to je grčki, vjeruj mi, kod mene doma stalno se govorio grčki dok sam bio klinjo. – A šta znači na grčkom? – Pa, malo su ga nakalemili, ali znači nešto kao zlatni zub, ovaj tu. – Kucnuo je prstom o jedan od prednjih zuba. – A u tri čina. Očnjak? Da nije to? – Da, tako nekako. Zlatan očnjak.

172

DVANAESTO

Doc je obavio nekoliko telefonata i krenuo zaobilaznim cestama na sjever preko Burbanka i Santa Paule, te stigao do skretanja za Ojai malo prije nego što je došlo vrijeme ručku. Put za Institut Chryskylodon bio je obilježen pristojnom količinom putokaza. Elitni redikul-pansion nalazio se dovoljno blizu brda Krotona da bi se i o nj malo očešala mistika razvikanijih dušobrižnih ustanova kao što su Nutarnja škola i AMORC182. Glavna zgrada, golemo zdanje s bijelim štukaturama i krovom od crvenog crijepa građeno u cijenjenom stilu misijskog preporoda, bila je okružena sa stotinu rali voćnjaka, pašnjaka i šuma američke platane. Na glavnom ulazu Doca su presreli dugokosi poslužitelji zaodjenuti bogato nabranim talarima te također opremljeni ispodpazušnim futrolama za prikriveno nošenje oružja, u ovom slučaju i opet marke Smith. – Larry Sportello, imam naručeno za danas? – Moramo te pregledati, brate. – Samo daj, prepipaj, nisam naoružan, a pravo da ti kažem nemam ni čime. – Procedura je posjetiteljima nalagala da parkiraju na parkiralištu kraj ulaza i pričekaju službeni kombi koji će ili transportirati do glavne zgrade. Iznad kapije bio je natpis ČISTO JE FORA. Doc se danas odlučio za stilski blejzer i trapezice ne posve skladnih a više ni osobito modernih nijansi smeđe, tanko potkresane porno brčiće, te frizuru bogato gelom zalizanu u visoku kokoticu s dugačkim zulufima, sve s lukavom namjerom da se kamuflira u ljigavog i pomalo jalnog posrednika koji osobno ne može ni sanjati o

182 Na brdu Krotona u regiji Ojai nalazi se American Inner School, sjedište američkog Teozofskog društva, a AMORC je službena kratica za rozikrucijansku organizaciju: Ancient and Mystical Order Rosae Crucis (Antiquus Mysticusque Ordo Rosae Crucis), Stari i mistični red ruže i križa. 173

cijenama ovdašnjeg smještaja. Sudeći po pogledima okupljenih, odjevna kombinacija bila je pun pogodak. – Mi evo baš krenuli na ručak – rekao je doravnatelj dr. Threeply183 i svoje riječi potkrijepio kvazi suosjećajnom naboranom čelenkom. – Biste li možda s nama? Poslije vam možemo pokazati kompleks. Dr. Threeply bio je svim mastima premazan primjerak ljudskog roda, očevidno obdaren onom osobinom koja nerijetko nerijetko krasi prodavače aluminijskih fasadnih obloga i mrežastih vrata koji su jednom prošli kroz nešto – brak, sudski postupak – dovoljno traumatično da ih nepovratno izobliči u nefunkcionalno i tržišno neprihvatljivo stanje, pa sada moraju potencijalne mušterije na koljenima moliti da se ne obaziru na ovu nespecificiranu karakternu falingu. Za stolovima u Direktorskom salonu konobarili su pacijenti koji su u naturi kanili namiriti dio bolničkih troškova. – Hvala ti, Kimberly. Rukice su danas kamenstamen, jelda? – Jako sam sretna što ste primijetili, dr. Threeply. Hoćete još malo juhe? Već prinijevši vilicu s povelikim komadom nekakve neidentificirane povrtne štruce na pola puta do usta, Docu je sinulo da ako ovima ovdje vani fali daska, što je tek s onima otraga u kuhinji, dobro skrivenima od oka javnosti? Naprimjer, s onima koji kuhaju? – Degustirajte malo ovaj chenin blanc, g. Sportello, iz našeg je vinograda. – Doc je od svoga tate Lea, a i poslije s polica supermarketa, naučio da „blanc‛ znači „bijelo‛, a i da su kalifornijska bijela vina u svakom slučaju malo bjelja nego što je to bila ova ne osobito apetitlih mutnjikava žućkasta nijansa koja mu je bila podastrta. Kradomice je zirnuo na etiketu i primijetio da se lista sastojaka proteže u više redova, a sadrži i zagradu s napomenom „Nastavlja se na poleđini boce‛, ali kad god je pokušao onako ovlaš baciti pogled na stražnju etiketu, primijetio je da ga svi čudno gledaju, a nekoliko puta netko iz društva čak bi dohvatio bocu i okrenuo naljepnicu na drugu stranu tako da je on ne može pročitati. – Vi ste... već boravili u našoj ustanovi? – pitao je jedan od članova psihijatrijskog osoblja. – Siguran sam da sam vas već negdje vidio. – Prvi sam put ovdje, pod normalno ne idem južnije od Južnog grada184. – A pod ab-normalno? – Pitao je dr. Threeply prefrigano se smijuljeći. – Molim? 183 Doktorovo prezime znači „trostruki‛, ali i „šperploča‛: Doktor Troslojni. 184 San Francisco, slično kao Dubrovnik, mještani zovu Grad, a South San Francisco zovu Južni grad. 174

– Pa kažem, uz toliko stručnih ustanova oko San Francisca, kako vam se dalo voziti čak ovamo? – Cijelo društvance za stolom nagnulo se naprijed kao da ih živo zanima što li će Doc ponuditi kao odgovor. Bilo je vrijeme da upotrijebi nešto od materijala koji je uvježbavao sa Sortilège. – Ja naime vjerujem – počeo je Doc udarnički – da baš kao što se na ljudskome tijelu daju identificirati čakre, tako i tijelo Zemlje ima svoja posebna mjesta, koncentracije duhovne energije, ako hoćete i milosti, i da se Ojai, već i samo zbog nazočnosti gospodina J.-a Krishnamurtija185, svakako može ubrojiti među blagoslovom obdarenije planetarne čakre, što se nažalost ne može reći za San Francisco i njegovu najbližu okolicu. Nakon kraće šutnje netko je rekao: – Hoćete reći da... Walnut Creek186... nije čakra? – što je među govornikovim kolegama izmamilo žustro kimanje i kikotanje. – Dakle razlozi su religijske prirode – argumentirao je dr. Threeply, možda u pokušaju da za stolom opet uspostavi donekle profesionalno ozračje, premda nije bilo posve jasno o kojoj je točno profesiji riječ. Nakon ručka Doca su poveli na turneju koja je obuhvaćala spavaonice, zbornicu s bar tucet televizora i potpuno kapacitiranim šankom, komore za bestežinsko plutanje187, olimpijski bazen te stijenu za penjanje. – A što je ovdje? – raspitivao se Doc trudeći se da ostavi dojam najobičnije usputne radoznalosti. – Ganc novo krilo u kojemu će biti smješten naš Odjel za nepokorne jedinke – izdeklamirao je dr. Threeply. – Još nije sasvim u funkciji, ali uskoro će biti naš ponos i dika. Slobodno pogledajte ako želite, mada se nema bogznašto vidjeti. – Širom je raskrilio vrata, i Doc je već u predvorju opazio istu onu propagandnu snimku koju je vidio i u Wolfmannovom obiteljskom domu, a na kojoj Sloane u rovokopačici uručuje reklamni ček. Što je neprimjetnije mogao opet je pogledom preletio fotografiju, i sad je primijetio da nijedno od lica na njoj ne pripada Mickeyju. Mickeyja nije bilo ni od korova, ali Doca je najednom preplavio neki jezovit osjećaj da negdje u blizini, u nekom čudnom neodređenom prostoru čiji stanari nisu sigurni gdje se nalaze, unutra ili izvan kadra, možda doista postoji neka verzija Mickeyja, ne točno na onaj način kako je gospođa s velikim čekom bila verzija Sloane, nego

185 Jiddu Krishnamurti (1895-1986) je bio indijski filozof i mistik koji se u mladosti doselio u Ojai kao posebni štićenik Teozofskog društva koje ga je pripremalo za novog mesiju („Učitelja svijeta"), a kojega se ubrzo odrekao. Prijateljevao je s Aldousom Huxleyjem i ostavio specifično učenje o svijesti i oslobođenju. 186 Walnut Creek je mjesto blizu San Francisca. 187 Koje su tada bile relativno nov izum, jer ih je osmislio John Lilly 1954. 175

izmijenjena i – tu se stresao – možda duhovno ili čak tjelesno načeta. U dnu predvorja nazirao se dugački hodnik načičkan identičnim vratima bez kvake koji je ponirao u čeličnosivu tamu. Prije nego što su se glavna vrata opet zalupila pred njegovim nosom, uspio je primijetiti neku mramornu gromadu s brončanom spomen-pločom na kojoj je pisalo: izgrađeno ZAHVALJUJUĆI NESEBIČNOJ VELIKODUŠNOSTI ODANIH PRIJATELJA CHRYSKYLODONA. Ako je Sloane sponzorirala ludnice novcem iz Mickeyjevog džepa, zašto nije htjela preuzeti zasluge? Čemu anonimnost? – Lijepo – rekao je Doc. – Dođite da vam pokažem vanjski dio. Kad su izašli van u perivoj, Docu su se kroz omaglicu uprizorila stabla eukaliptusa, šetnice s kolonadama, neoklasički hramovi s pročeljima od bijelog mramora, fontane priključene na termalne izvore. Sve je izgledalo kao one obojene staklene plohe u starim filmovima u tehnikoloru. U daljini su tu i tamo promicali dobrostojeći šumoglavci i njihovi pazitelji. Kao što je tetica Reet i naznačila, u tijeku su bili brojni kapitalni građevinski radovi. Krajobrazni arhitekti nahitavali su se opasno naslaganim hrpama terakota lonaca, koje su ipak s krajnjom virtuoznošću uspijevali opet na cilju uloviti. Tesari su na autoradiju u svojim kamionima odvrnuli žestoki acid rock pa su u ritmu nabijali po skelama. Podnopolagačke ekipe lopatale su asfalt, a valjkovi valjali i poravnavali. Bilo je tu nadalje teniskih terena, bazena te vanjske odbojke. Zen vrt, ako je vjerovati dr. Threeplyju, dopremljen je čak iz Kyota, te pomno rekonstruiran na licu mjesta, sve do zadnjeg zrnca bijelog pijeska, kao i do zadnjeg osebujno teksturiranog reljefnog kamenčića. U blizini je stajalo i obredno zvono, a kraj njega je Doc primijetio sjenovitu pergolu čudnog izgleda, nalik na čeličnu gravuru u nekoj staroj i sva je prilika zabranjenoj knjizi, iz koje mu se učinilo da se čuje neko ritmičko zapijevanje. – Skupina za naprednu terapiju – rekao je Threeply. Zatim je Doca poveo do skrivenog spiralnog stubišta, pa su se spustili u nekakvu podzemnu spilju, vlažnu i mutno osvijetljenu. Temperatura je momentalno pala za brat-bratu kojih dvadesetak stupnjeva. Iz dubine memljivih kripta čulo se sve glasnije pojanje. Threeply je Doca doveo do nekog zvučno izoliranog prostora iza jednosmjernih zrcala, i među podzemnim sjenama koje su se zelenile kao mulj u akvariju Doc je istoga časa između tucet prilika koje su zakapucane klečale u tmini prepoznao Coya Harlingena. Koji je sad ovo bijes i jarac.

176

A pokazalo se da je tu bilo još nekih poznatih lica. Kraj opservacijskog prozora muvao se dežurni poslužitelj koji je po svemu sudeći pacijente dopremio ovamo, pa je sada čekao da ih vrati. Vrijeme je kratio uz pomoć od pamtivijeka poznate i omiljene razonode, naime motanja kravate sve do brade, kraćeg zadržavanja iste pri podbratku, te dizanja donje vilice i puštanja da se kravata opet odrola čak do dolje. Nu zabave bez kraja i konca. Doc nije obraćao pažnju na samu kravatu sve dok nekoliko puta nije odgledao kompletni prosede, a onda je ili pomislio: Sveca mu poljubim!, ili se u istom smislu naglas zaderao, nije odmah bio siguran što od to dvoje, jer je naime ovdjeprisutni gorila nosio ni manje ni više nego jedan od Mickeyjevih unikata ručne izrade – i to točno onu kravatu koju Doc nije uspio pronaći u Mickeyjevom ormariću, na kojoj je vještim kistom bila dočarana Shasta, i to u pozi sasvim dovoljno submisivnoj da slomi srce svakom bivšem draganu, što će reći ako mu je do toga. Doc se uspio vratiti u sadašnje okvire taman na vrijeme da čuje dr. Threeplyja kako privodi kraju podugačko tumačenje i provjerava ima li on možda kakvo pitanje. Pa, našlo bi se pokoje. Doc je u najmanju ruku poželio orangutanu kraj okanca poručiti nešto u stilu: „Hej, miči papke s moje bivše‛, ali je li to doista bilo mudro? Cijelim svijetom upravo je zavladao posvemašnji kaos i raspad sistema, svi ovdje prisutni mogli su biti umiješani u tko zna kakvu nezamislivu muljažu, a ionako je već odavno prošao krajnji čas, kako to Shaggy kaže Scoobu, da se kida nalijevo.188 Natovaren prijavnim aplikacijama i brošurama o Institutu, Doc se ukrcao na šatl u smjeru glavne kapije. Na stanici kod sablasne sjenice uskočio je još jedan putnik, za kojeg se ispostavilo da je Coy Harlingen u togi s kukuljicom, te mu stao upućivati strogo konspirativne signale, između ostaloga i „Siđi kad i ja‛. Iskrcali su se kraj igrališta za graničara. Na njemu se upravo odigravalo nekakvo Regionalno međuinstitutsko doigravanje, uz popratni folklor istobojnih navijačkih majica i paklene galame, ne isključivo na temu doigravanja, pa nitko nije previše fermao ni Coya ni Doca. – Drži, nabaci ovo. – Bila je to mantija s kapuljačom kakve su ovdje očito bile u modi, ali Doc je čisto sumnjao da potječe iz neke prodavaonice pobožnih potrepština – prije će biti s totalne rasprodaje penjoara iz preklanjske sezone. Brzo se premandurio. – Ohoho... pa u ovome se čovjek osjeća kao... Lawrence od Arabije!

188 Shaggy Rogers i Scooby Doo su likovi iz crtića Scooby Doo, o psu koji s prijateljima tinejdžerima u šarenom Misterioznom kombiju istražuje tajanstvene pojave i lovi zlikovce, prvi put emitiranog upravo 1969. 177

– Samo moramo polako hodati i izgledati nadroksano, pa nas nitko neće gnjaviti. – Evo, da se malo pripomognemo. – Izvadio je i pripalio džepnu verziju zlatne kolumbijke. Dodao je Coyu, pa on njemu, i nakon nekog vremena Coy je rekao: – Dakle uspio si vidjeti Hope. – Vrlo kratko. Dobro je. A čini mi se i da se ostavila droge. Nije bilo lako dokučiti što se točno događa s Coyem iza tamnih naočala, ali glas mu se najednom pretvorio u šapat. – Razgovarao si s njom? – Pojavio sam se na vratima, pretvarao sam se da prodajem časopise. Škicnuo sam i malu Amethyst, i koliko sam vidio obje su dobro. I zamalo sam Hope prodao pretplatu na Psihologiju danas. – No. – Coy je polagano davao takt glavom, kao da sluša neki solo. – Nemaš pojma kako sam se brinuo. – Možda i više nego što je htio reći. – Skinula se, jesi siguran? Ide li na odvikavanje, ili kako je uspjela? – Opet je počela držati nastavu, samo je to rekla. Javno zdravstvo, prevencija ovisnosti, tako nešto. – I nećeš mi reći gdje. – Ne bih ni da znam. – Zar stvarno misliš da bih ja njima radio probleme? – Ne radim partnerske odnose. Imam poprilično šugave rezultate na tom polju, i nikad nije dobro završilo. Coy je hodao kraj njega lica skrivena u polutami kapuljače. – Ionako nema veze. – Kako sad to? – Ionako im se nikad ne mogu vratiti. Docu je bio poznat taj ton glasa i mrzio ga je iz dna duše. Podsjećao ga je na previše ispovraćanih toaleta, cestovnih nadvožnjaka, strmih litica na Havajima, vječito apeliranje na muškarce mlađe od sebe rastrojene od onoga što su posve pouzdano smatrali za ljubav. Upravo se zbog toga i okanio muško-ženske problematike. Unatoč svemu navedenom najednom je uhvatio sebe kako suflira: – Kažeš, ne možeš se vratiti, jer da se vratiš... Coy je odmahnuo glnvom. – Ode mi glava. Kužiš? I meni i mojima. Ovi su kao banda Jednom kad uđeš, nema više van, to ti je to, i adios mućaćos. – A ti si to znao kad si pristupao? 178

Znao sam samo da jedno drugom nećemo pomoći ako ostanemo zajedno. Mala je izgledala ko smrt i svaki dan sve gore. Narokali bismo se i onda sjeli i kukali: „Vučemo jedno drugo na dno, šta da radimo?‛ i opet nikom ništa, ili bismo rekli: „Čekaj da nabavimo idući fiks pa da taj problem riješimo, onda ćemo nešto smisliti‛, ali nikad ni od toga ništa. A onda je naišla ova prilika. Ovi su imali love, ne kao oni biblijski fanatici koji bazaju po plaži i galame na sve redom, ovi su stvarno ponudili pomoć. Doc se sada prisjetio što je Jason Velveeta rekao o vertikalnoj integraciji, pa mu je sinulo da ako Zlatni očnjak može svoje mušterije navući na drogu, zašto im ne bi također lifrao tretmane za rehabilitaciju? Kompletna usluga, poduplan profit i bez daljnje brige o novim korisnicima dok god ima dovoljno onih koji bi rado pobjegli od američkog načina života, kartel je mogao računati na nepresušan priljev novih kupaca. – Baš su me vodili u turneju – rekao je Doc. – I ti bi se prijavio? – Jok ja. Skup je to sport. Sad su već bili na istoj valnoj duljini pa je Coy mogao, ako je htio, ovo shvatiti kao šlagvort za priču o tome kakvu je točno pogodbu sklopio s tom škvadrom. Ali on je samo hodao i šutio. – Osim konkretnog bračnog savjetovališta – rekao je Doc pažljivo – što bi bilo da na brzinu provjerim i nađem neku mogućnost koja tebi nije pala na pamet... ? – Bez uvrede – je li to bila mala nabusita modulacija? – ali previše je toga što tebi nije palo na pamet. Ako hoćeš, provjeravaj, ja te ne mogu spriječiti, ali pazi da ne bi poslije bilo kuku lele. Već su bili blizu kapije i svud oko njih sjene su postajale sve dulje. Kod kuće na obali morski povjetarac upravo se spremao promijeniti smjer. – Kužim da me pokušavaš zaplašiti – rekao je Doc – i nije pametno da te nazivam. Ali slušaj. Što god da te tu unutra zarobilo, ja sam još uvijek vani, s vanjske strane. Mogu djelovati na tebi nedostupne načine... – Dalje ne smijem – rekao je Coy. – Stajali su u nasadu marelica blizu kapije. – Hajde, vrati mi ogrtač. Doc je zacijelo načas ispustio Coya iz vida. Čudnim spletom okolnosti tijekom skidanja halje ili pak njezinog slaganja ili već nečega ona mu se istrgnula iz ruku, zavijorila poput opsjenareva plašta, i kad se Doc osvrnuo oko sebe, Coya više nije bilo. 179

Doc je krenuo natrag stojedinicom i stigao do križanja za Thousand Oaks taman na vrijeme da nagazi na kočnicu zbog Volkswagenovog autobusa na kašmirske krastavce punog iskreveljenih hašomana koji se odnekud stvorio pred njim. Obilaznim trakom već su se tiskale poluprikolice koje su pokušavale zaobići VW, pa nije imalo smisla taj manevar ni pokušavati. Nekoć bi Doc možda počeo gubiti strpljenje, ali s godinama i životnom mudrošću stigla je i spoznaja da ovi mikrobuščići imaju kompresijski omjer da te Bog sačuva, a sve zahvaljujući davno projektiranim pametnim inženjerskim rješenjima iz Wolfsburga189. Stoga je prebacio u nižu brzinu i pojačao radio, na kojemu je upravo sviralo „Nešto mi se dogodilo jučer‛ od Kamenja190, i odlučio da će se popeti na brdo kad do njega stigne. Što bi sve bilo u redu, ali sad je odjednom imao vremena da se sjeti Mickeyjeve kravate i zapita kako je majmun koji ju je nosio točno do nje došao, te da mu se neizbježno pred očima stvori ručno oslikani akt Shaste Fay, kako leži na leđima, raskrečena na izvolte i sva mokra i ako ga dojam nije varao, iako ju je samo načas ulovio okom, netom pred vrhunac cijele priče. Jamačno je Mickey, kad su ga zaskočili, na sebi imao tu kravatu. Valjda ju je toga jutra prvu izvadio iz ormara, onako nasumce, ili je tu možda postojao neki dublji razlog. A onda kad su ga upakirali u bolničku kutu u Chryskylodonu kravata je zaplijenjena, kojom ju je prilikom orangutan uočio i jednostavno prisvojio. Ili ju je možda Mickey naknadno trampio za neku ludarsko-buharsku povlasticu, telefonski poziv, pljugu, nečije lijekove? Još davno na višoj školi Docu njegovi nastavnici bijahu ukazali na korisnu činjenicu da riječ nije stvar, a karta nije teritorij.191 Vjerojatno se to sada moglo proširiti i na neprijepornu istinu da seksi kravata nije cura. Ali u ovom času nije mogao razmišljati dovoljno prisebno a da se ne osjeti u najmanju ruku prevarenim, i to ne toliko zbog Mickeyja koliko – pa nek su stoput lanjski snijezi – zbog Shaste. Pustimo sad fantazije koje je njezina slika možda pobudila u glavi onog orangutana – ali koliko je samo malo značila Mickeyju kad je mogao dopustiti da do toga dođe? Doc se na obalu vratio u rano predvečerje, uspinjući se stražnjim obronkom pješčanika sve do vrha, gdje mu se kroz omaglicu ukazala magličasta panorama sastavljena od zaljeva i rtova, nepatvorenog sunčevog smiraja u bojama koje poprima užareni čelik dok se tali, svjetala velikih džambo-džetova, nekih žmirkavih 189 U Wolfsburgu se nalazi sjedište Volkswagena. 190 „Something Happened to Me Yesterday‛, pjesma Rolling Stonesa iz 1967. o LSD-u. 191 Ova teza odnosi se na strukturalističku semantiku i lingvistiku. 180

a nekih jednolično postojanih, koji su se bešumno uzdizali s aerodroma u kratkim i britkim krivuljama prije nego što će se vinuti preko neba, katkad usput pogladivši kakvu ranu večernjicu, da bi potom otplovili dalje... Odlučio je svratiti u ured, i baš kad je otključavao vrata, diskretno se oglasio telefon, kao da sam sebi nešto zvekucka. – Pa gdje si ti? – javio se Fritz. – Nije za preporuku. – Šta je bilo, zvučiš grozno. – Pošla kola nizbrdo, Fritz. Mislim da sam otkrio kamo su otfurali Mickeyja. Možda više nije tamo, možda nije ni živ, ali u svakom slučaju bojim se da je sad već u dosta velikim govnima. – Bolje da ne znam previše, ali šta je s murijom, siguran si da ne bi bili od pomoći? Doc je pronašao regularnu duhansku cigaretu i zapalio. – Nikad nisam mislio da ću to od tebe čuti. – Eto, izletjelo mi. – Da bar... – svetog mu sveca, kakav umor – da im bar jednom mogu vjerovati. Ali to ti je kao sila gravitacije, uvijek vuku na zna se koju stranu. – Uvijek sam se divio tvojoj principijelnosti, Doc, osobito sada, jer sam naime provjerio one registarske pločice koje si mi dao, i vidi vraga, neke od njih pripadaju članovima „pričuvnog sastava‛ losanđeleske policije. Izgleda da su se mahom regrutirali za vrijeme veselice u Wattsu, u želji da se malo igraju „beži crnjo beži crnjo‛192, a da sve bude lege artis. Od tada su postali neka vrsta male privatne milicije koju PUL aktivira kad god ne žele da novine operu njih. Imaš olovku, zapiši, samo mi nemoj reći što je bilo dalje. – Debelo si me zadužio, Fritz. – Ma kakvo zaduživanje, dobro mi dođe svaka prilika da malo zajašem na valu budućnosti, upravo sam dobio jednog malog, zove se Žiga, mora zvati mamu ako kasni na večeru, ali pazi sad ovo – mi smo njegovi pripravnici! Kad padne u trans oko ARPAneta, to ti je kao acid, cijeli jedan drugi svijet – vrijeme, prostor, sve živo. – I kad će ga staviti izvan zakona, Fritz? – Ma daj. Zašto bi.

192 „Run, Nigger, Run‛ je crnačka narodna pjesma iz 1851., o crncu koji bježi od novouspostavljenih ophodnja za hvatanje odbjeglih robova. 181

– Sjećaš se kako su zabranili acid čim su skužili da je to kanal do nečega što nisu htjeli da vidimo? Zašto bi s informacijama bilo drukčije? – Onda ću reći Žigi da se ubrza. Danas mi kaže, misli da zna kako upasti u računalo Opće abecedne evidencije u Sacramentu a da ovi ne skuže. Dakle ubrzo sve što bude imala Direkcija, imat ćemo i mi, pa se možemo prozvati OAE Jug. Točno u tom času pao je napon u mreži. Netko se prikopčao u liniju. – E pa kažem ti, to ti je pseto kakvog nema – nije se dao smesti Fritz. – Ako tu ičeg ima, stari Žiga će naći, on je lud za takvim stvarčicama. – Podsjeti me da mu kupim malo onih psećih oblizeka. Na povratku doma Doc je zatekao Denisa kako sjedi na uličici i šizi, a u zubima mu ugašeni džoint. – Denise? – Ma Daske, stari, crkli dabogda. – Što je sad? – Ispreturali su mi stan. Doc je zamalo zaustio: „Po čemu si skužio?‛ ali vidio je da je ovaj na rubu živaca. – Ma pusti to, jesi li ti dobro? – Nije me bilo doma, ali da sam bio, i mene bi skršili. – Daske – cijeli bend, Denise, ritam gitara, basist, svi su upali, i dalje? – Tražili su one fotke koje sam okinuo, stari, sto posto. Svu travu su mi porazbacali po podu, ispraznili frižider, sve su ćušnuli u onaj mutipraktik193 i umutili u kašicu, a ni da bi ikom ostavili imalo repete. – Misliš, tebi, Denise. Zašto bi ti ostavili repete? Denis je malo o ovome promislio, i Doc je vidio da se počinje smirivati. – Dođi unutra pa da pripalimo to što žvačeš. – Evo zašto – odgovorio je Denis na Docovo pitanje malo kasnije – zato što su navodno frikovi čupavci, surfadelični čupko bend, to je njihov javni imidž, a čupavci ne pljačkaju druge čupavce, i što je najvažnije ako već i uzmu njihovu hranu, oni će je podijeliti. Nisi gledao onaj film? Čak postoji i „Kodeks frikova‛, i... – Mislim da jesam – rekao je Doc – ali to je bilo negdje 1932., neki putujući cirkus, malo drukčiji frikovi