Thalassa Ali-1 Dragulj Indije

Thalassa Ali Dragulj Indije A Singular Hostage

U znak sjećanja na Saida Ablaka Husaina Tauhidija, koji mi je pokazao put prema miru kroz razasute bisere

POVIJESNA BILJEŠKA Radnja ove priče smještena je na sjever Indije (današnji Pakistan) u razdoblje od 1838. do 1839. godine, prve godine vladavine kraljice Viktorije. Britanija je posredovanjem svoje zastupnice Istočnoindijske kompanije do te godine zavladala najvećim dijelom indijskog potkontinenta. Na sjeveru se zahuktavala »velika igra« — borba Britanije i Rusije za prevlast u središnjoj Aziji. Do 1838. godine Britanci su strahovali od ruske prijetnje njihovu indijskom teritoriju. Odlučan u namjeri da nadmudri Ruse stječući politički nadzor nad Afganistanom, lord Auckland poslao je svoju vojsku u Kabul, u vojni pohod poslije poznat kao Prvi afganistanski rat. Prije no što je otpočeo pohod na Afganistan, Auckland je načinio neobičan korak prevalivši gotovo dvije tisuće kilometara Indije kako bi zatražio pomoć umirućeg jednookog pandžabskog maharadže Randžita Singa, čija se neovisna vojna država nalazila između britanskog teritorija i Afganistana. Putovanje dugo godinu dana — na kojemu su lorda Aucklanda pratile njegove dvije sestre usidjelice, cijela vlada i deset tisuća vojnika — kulminiralo je velikim durbarom, sastankom državnih čelnika Firozpuru, na granici između britanske Indije i Pandžaba. Njihov je sporazum bio odlučujući za britanski vojni pohod. Maharadža Randžit Sing to je znao pa je mjesec dana odgađao potpisivanje sporazuma, prisiljavajući Aucklanda da usred zime pošalje svoje jedinice preko planinskih tjesnaca u Afganistan. Ova se priča događa tijekom tog mjeseca. Lord Auckland, njegove sestre, politički tajnik i šef protokola povijesne su osobe, kao i maharadža Randžit Sing te njegov glavni ministar. Durbar se u najvećoj mjeri odvio onako kako sam ga opisala, a daljnja kretanja britanskog tabora okvirno su točna. Mariana Givens, Harry Fitzgerald, mali Sabur i njegova obitelj te Saat Kaur, maharadžina najmlađa supruga, plodovi su moje mašte.

Dragulj Indije

Uvod Nedjelja, 17. studenog 1838. U dva sata ujutro šeik Valijulah Karakoja otvorio je oči. Godine i godine molitve u određene sate istančale su njegov osjećaj za protjecanje vremena. Katkad si je dopuštao zamišljati kako bi kad bi ga zatvorili u tamnicu bez prozora u tvrđavi u Lahoreu, čije zidine ne propuštaju poziv na molitvu, ipak znao kad se valja oprati i stati pred svojega Boga. Zadrhtao je i posegnuo prema šalu. Mjesečina je prodirala kroz rešetkastu ogradu balkona te poput novčića padala na molitveni sag koji je čekao spreman, položen prema zapadu, prema Meki, s presavijenim vrhom koji odvraća zlo. Drveni prsteni zavjesa tiho su zveknuli jedan o drugi kad je prošao kroz vrata do stolića na kojemu su bili njegova posuda s vodom i mjedeni umivaonik. Hladnom vodom umio se za molitvu poslije ponoći, koja je bila obavezna samo za upućene u mistična učenja islama. »Bog je velik«, promrmljao je brišući lice. Okrenuvši se prema zidu tako da nijedno biće ne može stati između njega i Boga, šeik se uspravio, sklopio ruke i napola zatvorio oči. »U ime Alaha, Milostivog, Samilosnog: slava Alahu, koji čuva i održava sve svjetove; Milostivom, Samilosnom, gospodaru sudnjega dana. Samo se tebi molimo, samo od tebe pomoć tražimo. Vodi nas pravim putom: putom onih koji su u tvojoj milosti, a ne onih koji su izazvali tvoju srdžbu, ni onih koji su zalutali.« Dok je izgovarao riječi molitve, prepustio se svojim snovima: mentalnim predodžbama toliko divnim da bi ih teško opisao čak i najnaprednijim članovima mističnog bratstva koje je predvodio više od dvadeset pet godina. Očiju uprtih u sag koji je bio pred njim, šeik je izvodio polagani ples svoje molitve. Sagnuo se, uspravio i naklonio, položivši čelo na ploče ispod niti molitvenog saga, kao što su njegova braća muslimani činili tisuću i tri stotine godina, uz ritmičan šapat staroga arapskog jezika na mjesečini. Kiša koja je obilno lijevala do svitanja je gotovo prestala, ostavljajući samo slabašnu svjetlost koja je obasjavala šeikovu kuću te trg prekriven kaldrmom na kojemu se nalazila. Svjedost je ojačala te se probila kroz uske ulice i bazare grada Lahorea. Prekrila je vlažne paviljone i dvorišta tvrđave maharadže Randžita Singa, velike mramorne kule koja je s gradom dijelila zaštitu svojih starih, utvrđenih zidina. U osmokutnoj kuli na sjeverozapadnom uglu tvrđave maharadžin je najmlađi talac odbijao lončić mlijeka. Sabur nije želio piti iz lončića koji mu je sluškinja nudila. Stisnuo je usne i okrenuo glavu. »O, Sabur baba«, nježno je rekla djevojka, oprezno se osvrćući uokolo dok mu je pružala lončić, »pij, slatko je.« »Ne«, odlučno je rekao dječak i odskakutao, a mala su mu ramena pritom također poskakivala. Stigavši u sigurnost kreveta u kojemu je njegova majka sjedila i rasplitala

kosu, čučnuo je pokraj nje te radoznalim pogledom okruglih očiju pratio sluškinju. »Što je, dušo?« Njegova je majka napućila usne i cmoknula. »Zašto ne želiš mlijeko? Inače voliš mlijeko.« Nagnuvši glavu, Mamtaz Bano promotrila je Sabura i nasmiješila se. Kestenjasta kosa padala joj je preko ramena i ležala u krilu poput sjajnog klupka. »O, Rešma, nije li Sabur najdražesnije dijete u cijelom Lahoreu?« upitala je dječjim glasom. »Jest, bibi«, promrmljala je sluškinja i kimnula glavom u znak slaganja. Lončić koji je držala zadrhtao je, načinivši valiće na mlijeku. Ali Sabur nije želio piti mlijeko. Otpuzao je pod krevet i njegova su bosa stopala nestala s vidika. Ondje je ostao i tvrdoglavo odbijao doručak. »Pa, tada će ga tvoja ammi morati popiti umjesto tebe«, rekla je njegova majka. »Ammi voli toplo, slatko mlijeko.« Mamtaz Bano pružila je ruku prema lončiću, a teška, izvezena svila pala je prema laktu i otkrila nježno zapešće. Sluškinja joj ga je pokušala uzeti, razrogačivši oči. »Ne, bibi. Ovo mlijeko je za Sabura«, pobunila se, ali Mamtaz Bano nije popustila. Načinila je pristojnu, ali zapovjednu gestu. Kad je njegova majka Rešmi uzela lončić, Sabur je žurno ispuzao iz svojega skrovišta, otvorenih usta, ubrzano dišući. Kad se izvukao ispod ruba kreveta, uspravio se uhvativši se za majčino koljeno, rumena lica, i ugledao kako je ona prinijela lončić usnama i popila mlijeko. Na trenutak je zavladala tišina. A tada je Sabur počeo vrištati. »Što je, dušo?« upitala je Mamtaz Bano, pružila slobodnu ruku i pomilovala mu obraz, ali on nije mogao odgovoriti. Mogao je samo vrištati i mahati glavom naprijed-natrag, otvorivši usta koliko je god mogao te čvrsto stisnuvši oči. Sluškinja je nepomično stajala pokrivši rukama uši kako bi se zaštitila od dječakova glasa. A tada ga je, promrmljavši pozdrav, zgrabila i pobjegla. Ne zastavši pred vratima kako bi nazula papuče, Rešma je trčala s djetetom koje joj je vrištalo na boku pokraj drugih soba čiji su tromi stanari jedva i podizali glave. Teško dišući uspela se kamenim stubama do vanjskih vrata te istrčala i prešla preko vlažnog dvorišta do ženskog vrta. Bili su sami. Obližnji je vodoskok žuborio. Rešma je posjela Sabura na njegov hladan mramorni rub te mu obrisala suze i sluz s lica. Mučan, očajan prizvuk njegova vrištanja govorio joj je da mu se srce slama. »Zašto plačeš?« upitala ga je drhtavim glasom. »Ništa se nije dogodilo. Ništa.« Stražari su zajedno pili iz slavine pokraj ulaza u kulu. Čempresom zaštićena od njihovih pogleda, Rešma je skinula nečisti veo s glave i čučnula pokraj djeteta moleći ga da ušuti. Sada kad se njezin strašan čin izjalovio, mogla je samo čekati da Saburova majka nesvjesno utone u smrtonosan san. Kasnije, kad pronađu tijelo i kad Rešmu budu ispitivali, zaklet će se da su ona i dijete cijelo vrijeme bili vani. Saburova su usta i dalje bila širom otvorena, iako je ispuštao samo jedan, otegnut krik. Rešma je pružila ruku prema njemu, a tada ju je povukla natrag. Današnje zlo započelo je prije godinu dana, u ljubomori i šaputanjima, nakon što je stari maharadža zapovjedio da Sabur i njegova majka dođu u tvrđavu iz njihova doma u kući šeika Valijulaha, udaljenoj jednu milju. Maharadža je tvrdio da ga samo Saburova prisutnost može zaštititi od bolesti i smrti. Naposljetku, Sabur je bio unuk šeika Valijulaha, čovjeka čije su tajanstvene sposobnosti bile općepoznate.

U čempresu iznad njih kriknuo je čvorak. Rešma je prstima obuhvatila koljena. Saburova majka, kojoj je Rešma nekoć zavidjela na ljepoti i položaju, sada je ležala nasmrt otrovana u svojoj odaji. Ako je Sabur nije mogao spasiti, kako može koristiti maharadži? Rešma je pogledala dječaka. Ako je doista posjedovao osobite moći, kao što su ljudi tvrdili, nisu mu koristile: samo su ga dovele u izgon među brojne maharadžine kraljice, te do gubitka njegove lijepe majke. Tada je utihnuo. Rešma ga je podignula u svoje krilo gdje je beživotno ležao i štucao ne želeći je pogledati. Zagrizla je usnu. Što će maharadža učiniti kad dozna da je Mamtaz Bano mrtva? Hoće li, znajući za ljubomore koje su se kovitlale u njegovu domu, pretpostaviti istinu: da lončić otrovanog mlijeka nije bio namijenjen majci, nego njezinu djetetu, njegovu miljeniku, njegovu malom čarobnjaku, njegovu biseru nad biserima? Rešma je pogledala iza tri stražara koji su tada drijemali ispod trijema, zaklanjajući oči podlakticama. Barem je maharadža bio daleko, utaboren na granici sa svojim kićenim dvorom čekao je sastanak s Englezima. Rešma se više plašila njegove najmlađe kraljice Saat Kaur, čije dijete nije uspjelo osvojiti maharadžinu ljubav. Ta je kraljica u odajama u prizemlju čekala krike koji će objaviti Saburovu smrt. Kako će Rešma objasniti svoju pogrešku? Vrhom vela obrisala je Saburovo vlažno lice. Kako li je sada izgledao drugačije, njegova je vedrina nestala, a njegov blagi, upitan pogled zamijenila je pusta iscrpljenost. Ako se izuzme stari maharadža s njegovim neprestanim zahtjevima, Saburovo jedino društvo do tada bila je njegova ljupka mlada majka. Kako će sada preživjeti, sam i bez prijatelja? Rešma je zatvorila suzne oči, ali suze su se slile ispod njezinih kapaka i potekle obrazima. Zašto je ona, koja nikada nikome nije hotimice naudila, pristala odnijeti otrov? Zbog straha od gnjeva mlade kraljice? Jesu li je njezina vlastita prikraćenost, njezino ropstvo, učinili bezosjećajnom? »Oprosti mi, Sabur«, šapnula je. »Oprosti mi.« A tada ju je uhvatio novi strah. Sabur nije želio popiti mlijeko. A kad je njegova majka uzela lončić, ispuzao je ispod kreveta koliko je god brzo mogao. Je li želio spriječiti Mamtaz Bano u pokušaju da popije otrov? Je li znao? Pogledala je tihog dječaka. To nije moguće. Naposljetku, Sabur babi bila je samo godina i pol.

1. poglavlje Nedjelja, 17. studenog 1838. Blijeda svjetlost prodirala je u njezin šator kad se Mariana Givens prenula iz sna. Kiša je šaputala nad njezinom glavom škropeći po šatorskom platnu. Mariana se uspravila i odmaknula kosu s lica. Zašto se probudila toliko naglo? Je li izvana dopro kakav neobičan zvuk ili glas? Kad je posegnula za čizmama, poznati zvukovi koraka pred njezinim ulazom najavili su da joj Dittu donosi kavu. Ispustila je čizme, zlovoljno se srušila natrag na krevet i navukla pokrivač do brade. Samo ju je glumljenje sna moglo poštedjeti Dittuova brbljanja. Dittu je čak i među indijskim slugama mogao osvojiti nagradu za brbljanje. Disala je lagano i kroz trepavice gledala kako ulazi, odmiče tešku zavjesu koja je služila kao vrata te donosi val vlažne studeni i miris ognjišta. Njegova bosa stopala šljapkala su po prugastoj prostirci sve glasnije dok se približavao njezinu krevetu, blago hripajući i noseći poslužavnik koji mu je zveckao u rukama. Pazila je da se ne trgne kad je poslužavnik glasno zazvečao na njezinu noćnom ormariću. Dittu se nakašljao stojeći nad njom. Mariana je bila razmišljala o tome da dvije sestre generalnoga guvernera upita za savjet u pogledu Dittuove navike da stoji nad njom dok je u krevetu, ali suzdržala se znajući da bi one samo zatražile da ga se odmah otpravi. Što god sestre mislile, Mariana je bila uvjerena da Dittuovo ponašanje nije ni u kakvoj vezi s činjenicom da je njoj dvadeset godina i da nije udana. Kad se okrenuo, otvorila je oči i gledala kako vukući noge odlazi prema vratima, ramena pognutih pod uobičajenim nevidljivim teretom, a tada se sjetila što ju je probudilo. Bila je to tišina izvan njezina šatora. Gdje su kuliji koji su svakodnevno rastavljali zid od crvenog šatorskog platna u njezinu kutku državničkog tabora? Gdje su povici ljudi i frktanje njihovih tovarnih životinja? Pod njezina šatora bio je mokar, a zrak vlažan i svjež. Sjetila se noćnog štropotanja kiše po krovu. To je bilo to, kiša! »Dittu«, pozvala ga je i istog trena podsjetila samu sebe da to više nikada ne smije učiniti, »putujemo li danas?« Dittu se naglo okrenuo i nasmiješio. »To sam vam želio reći, memsahib. Još ne znaju. Sve ovisi o velikom slonu. Čuo sam da govore...« »Hvala, Dittu«, rekla je i mahnula mu neka ode. Zavjesa se zatvorila za njim. Mariana se uspravila. Dohvatila je čizme te njima, okrenutim naopako, udarila o stranicu kreveta, a potom pogledala na pod, kao što je to uvijek činila kako bi vidjela je li kakvo zanimljivo stvorenje ispalo iz njih. Crveni zid ispred njezina šatora bit će uklonjen samo ako je najveći tovarni slon u taboru sposoban nositi svoj teret. Ako požuri, mogla bi vidjeti tog slona. Skočivši prvo na jednu nogu, a potom na drugu, jedva je navukla čizme, vrisnuvši kad je hladna voda štrcnula kroz rupe na prugastoj pamučnoj prostirci pod njezinim nogama. Svukavši spavaćicu i završivši borbu s korzetom, odjenula je i zakopčala svoju omiljenu haljinu od tartana, a potom ugurala šaku smeđih kovrča pod šeširić od tartana istog uzorka te vrpce nemarno svezala ispod brade. Nije se obazirala na

vrč i lavor koji su čekali na svojemu stalku. Nije imala vremena za umivanje: morala je posjetiti jednog slona. Ostavivši kavu da se puši nekušana, požurila je preko natopljene prostirke dok joj je u ušima odzvanjao glas gospođice Emily. »Draga, koliko te puta moram upozoriti«, gospođica Emily rekla joj je jučer poslijepodne, strogo je gledajući preko naočala za čitanje, »da ne smiješ zaboraviti svoj položaj. Nipošto nemoj dopustiti da te netko od domaćih ljudi vidi zbunjenu, uzrujanu ili u trenutku kad nisi besprijekorno odjevena.« Mariana je nestrpljivo udahnula i izašla u maglicu ranog jutra. Njezin je šator bio na dobrom položaju. Sklonjen po strani, u prednjem kutu tabora generalnoga guvernera, omogućavao je jasan pogled na šatore i dobar, iako udaljen, pogled na glavna vrata, sklopivi ulaz u zidu od crvenog šatorskog platna, koji se pružao oko cijelog tabora. S druge strane zida u njezin su šator često dopirali zanimljivi zvukovi zbog kojih je mnogo vremena provodila zamišljajući odakle potječu ljudi i životinje koji su prolazili putom. Glatko, sjajno blato, na kojemu su bili vidljivi samo otisci Dittuovih stopala, prekrivalo je udaljenost od njezina skromnog ulaza do središta tabora. Ondje su se na ranojutarnjem povjetarcu lagano nadimala tri kićeno ukrašena šatora raspoređena u obliku kvadrata, šatori lorda Aucklanda i njegove dvije neudane sestre te šator za blagovanje, dovoljno velik da primi dvadeset osoba. Zid od crvenog šatorskog platna pokraj Marianina šatora pružao se prema čuvanim vratima. Podignuvši suknju podalje od blata žurno je krenula duž zida. Trebala je čekati u šatoru do pokreta. To je bilo pravilo za dame koje su putovale u taborima. Ako pokreta nije bilo, dama je čekala do devet sati i tada je odlazila na doručak u šator za blagovanje. Potom se vratila u svoj šator te ondje do ručka čitala ili pisala pisma. Nakon ručka išla je u posjete, u ovom slučaju gospođici Emily ili njezinoj mlađoj sestri Fanny, u njihove šatore. Prije večere odlazila je na jahanje. Mariana je znala ta pravila jer joj ih je gospođica Emily ponovila nebrojeno mnogo puta. Ali Mariana nije željela ostati zatvorena iza šatorskog platna. Damska besposlenost nedvojbeno bi je izludjela. Osim toga, propustila bi sve, a bila joj je dužnost doznati sve o taboru, i o Indiji. U suprotnome njezina pisma, koja je dva puta tjedno pisala tati, ne bi bila dovoljno dobra. Odvažila se baciti pogled prema stambenim šatorima. Nije bilo znaka aktivnosti: ni brbljavih sluškinja koje su nosile stvari po taboru ni domaćih sluga koji su govorili engleski, nitko je nije vidio. Ako uspije neopazice proći kroz vrata, a zatim preko puta i natrag, za doručkom će biti pošteđena ljutitih pogleda gospođice Emily. Držala se zida izbjegavajući čvrstu užad, klinovima pričvršćenu za tlo na svakih osam stopa. Vlažna užad i naleti vjetra podsjećali su je na san iz kojega se probudila. Sanjala je kako drhti na pramcu nepoznatog broda koji je plovio kroz gustu maglu, prema odredištu koje nije mogla naslutiti. Doimalo joj se čudnim to što je sanjala brod ležeći u šatoru na ravnici sjeverozapadne Indije, tisućama milja daleko od mora, ali koliko god se taj san doimao čudnim, već ga je bila sanjala dva, ili možda tri puta. Crveno šatorsko platno pokraj nje bilo je prekriveno mrljama koje je načinila kiša. Mariana je smatrala da taj visok, žalosno težak crveni zid, kojemu je svrha bila zaštita od lopova, blokira njezin pogled na uzbudljiv život u putujućem taboru. Čak su i sestre Eden bile istog mišljenja. »Gotovo bi se isplatilo pod krevetom užasnuto zateći divljaka koji vitla nožem u zamjenu za mogućnost da vidimo veći dio našeg

putovanja«, rekla je gospođica Emily prošli tjedan dok su ona, gospođica Fanny i Mariana prolazile kroz vrata tabora. Do šest sati ujutro sklopivi je ulaz, kao i zid, trebao biti spušten na tlo, a kuliji su trebali namotavati užad i komade šatorskog platna. Vrata su i dalje bila na svojem mjestu, kao i zid. Ne obazirući se na pozdrave stražara, Mariana je prošla kroz vrata i izašla na put. Podignuvši ruku iznad očiju, pogledala je niz put u oba smjera, prema ravnici na jednom dalekom kraju te mirnom redu konja i slonova na drugom. Široki put izgledao je gotovo jednako kao i sinoć, obrubljen nadstrešnicama i šatorima visokih dužnosnika. Samo je veliki šator za prijeme nedostajao na svojemu mjestu nasuprot čuvanom ulazu, zamijenjen praznim pravokutnikom izgacanog blata u kojemu je nekoliko stotina kulija stajalo i gledalo nešto što ona nije vidjela. Požurila je prema njima. Dittu joj je bio rekao da je veliki slon visok gotovo dvanaest stopa. Bio je najveći od stotinu dvadeset sedam tovarnih slonova pridruženih britanskom taboru te jedina životinja dovoljno snažna da nosi durbar šator, veliki šator za prijeme, koji je lordu Aucklandu bio izuzetno važan za primanje domaćih prinčeva. Dittu je rekao da je slonu ime Motu. Dodao je da se slon poput njega rađa samo jednom u stotinu godina. Kiša je bila Motuov jedini neprijatelj. Šator, silno težak dok je suh, postajao je neizdrživo težak kad bi ga natopila kiša. Kako je bilo nezamislivo da generalni guverner bude bez šatora za primanja i kako ga je Motu mogao nositi samo jedan dan bez odmora, tog slona nikada nisu ostavljali. Ako Motu nakon kiše nije mogao nositi svoj teret, lord Auckland i njegove sestre usidjelice, britanska vlada Indije, deset tisuća vojnika, više od trideset tisuća državnih dužnosnika, trgovci, sluge i kuliji te nebrojene tovarne životinje čekali su u blatu dok on ne postane sposoban za to. Mariana je stigla do blata i naglo stala, istežući vrat kako bi vidjela iznad polugolih kulija koji su se naguravali. Nekoliko ih se okrenulo kako bi je pogledali. Oh, da je barem veliki slon sposoban nositi svoj teret! Kako bi mogla podnijeti daljnje odgađanje putovanja kad je bila na iglama od iščekivanja susreta s Randžitom Singom, glasovitim sikhom, vladarom Pandžaba? S mjesta na kojemu je stajala nije vidjela ništa. Oklijevajući samo trenutak, zašla je u gomilu. »Hattho, hattho, maknite se«, zapovijedala je, a kuliji su je slušali te gurali jedan drugoga kako bi joj otvorili uzak prolaz među sobom. Gotovo je stigla. Netko ispred nje izvikivao je zapovijedi. Životinja je frktala. U blizini je započelo oštro vikanje. Slonova surla izvinula se u zrak. Mariana nikada nije izbliza pogledala toga slona. Koliko je dvanaest stopa visoko? Hoće li biti dovoljno jak da podigne vlažan šator čak i nakon... »Gospođice Givens! Gospođice Givens!« Mariana se ukočila usred koraka. Englez svijetle kose stajao je na hrpi prtljage malo dalje. Na sebi je imao plavu odoru i mahao joj je. Nije ga mogla izbjeći. Pribrala se i mahnula mu. Maglica se pretvorila u laganu kišicu koja je promočila ramena njezine haljine. Ako već mora biti zatečena vani, među polugolim kulijima u šest sati ujutro, zašto je mora zateći poručnik Fitzgerald iz bengalskog konjičkog topništva, prvi muškarac u cijelom taboru koji joj se sviđao? Pribrala se i krenula prema njemu, putem uguravši vlažan pramen kose pod šeširić.

Treba li okrenuti svoje neumiveno lice na drugu stranu kad stigne do njega? Ne, za to je bilo prekasno. Fitzgerald i još dvanaest mladih časnika, redom prikladnih kandidata za brak, tri večeri prije pozvani su u guvernerov šator za blagovanje. Fitzgerald je za večerom sjedio nasuprot njoj. Mariana je odmah vidjela da je kandidat: lice mu je bilo pravokutno, naočito, nos visok, rimski, a kosa staromodno zalizana kremom. Nakon juhe zabacio je glavu dok se smijao nečijoj opasci, a ta joj je kretnja zbog kuta pod kojim je nagnuo glavu i zbog oblika njegovih usana, zapela za oko. Kasnije se odvažila pogledati i uhvatila ga je kako je sa zanimanjem gleda preko pilećeg frikasea. Izraz njegova lica nije ništa odavao, ali njegov ju je pogled uzbudio i uznemirio. Do kraja večere trudila se razgovarati s muškarcem koji je sjedio pokraj nje, ograničivši poglede na drugu stranu stola, ali im se pogledi više nisu sreli. »Gospođice Givens«, ponovno ju je pozvao Fitzgerald nadglasavajući buku gomile i mršteći se dok je silazio s prtljage, naočit u odori, »nedvojbeno ne biste trebali biti ovdje. Ako biste pričekali trenutak, otpratio bih vas u vaš šator.« »Hvala vam, poručnice«, viknula mu je Mariana, »ali došla sam vidjeti slona.« Kad mu je prišla, pogledao je njezinu haljinu, a tada brzo odvratio pogled. Ona je spustila glavu i ugledala izdajnički jastučić tkanine koji je virio na mjestu na kojemu nije zakopčala gumb. Vjerojatno je cijelu haljinu pogrešno zakopčala. Kosa joj je ispadala iz šeširića. Zagrizla je usnu i podignula pogled te vidjela kako se poručnik smiješi. Pružio joj je ruku. »Ako ste došli vidjeti slona«, rekao je, »bolje se popnite ovamo k meni. Ovo bi moglo biti zanimljivo.« Mariana se popela k njemu, udahnuvši kišom natopljen ustajao miris njegove vunene odore te osjećajući topao pritisak njegovih prstiju. Uhvativši je za lakat kako bi joj pomogao uspostaviti ravnotežu, Fitzgerald je pokazao: »Ondje je.« Mariana je pogledala preko gomile i ostala bez daha. Okružen kulijima, golemi slon mukotrpno je pokušavao ustati pod guvernerovim složenim šatorom za durbar koji mu se ljuljao na leđima. Na vratu mu je sjedio mahut te ga udarao željeznom šipkom po golemoj glavi, vičući na bengalskom, dok je gomila već obilno poprskana blatom raspravljala, nagađala i kladila se. Slon je ne obazirući se na sve to uspostavio ravnotežu tražeći oslonac u skliskom blatu, a tada je plaho i drhteći podignuo zaljuljani teret. Ali u posljednjem trenutku velika je stražnja noga popustila. Mariana je osjetila kako se Fitzgerald ukočio pokraj nje. Kuliji su uzdahnuli. Preopterećen mokrim platnom slon se riknuvši prevrnuo na bok, rastjeravši kulije kao piliće i izbacivši mahuta iz ravnoteže. Kakav savršeni prizor za današnje pismo ocu! Mariana se ozarena lica okrenula prema Fitzgeraldu. »To mi se sviđa u Indiji: prave indijske stvari, a ne imitacije engleskih stvari. Mi se silno trudimo biti Englezi, sa svojim šatorima, hranom i namještajem, ali to ne...« »Oprostite, gospođice Givens«, prekinuo ju je Fitzgerald, pustio njezin lakat te pogledao pokraj nje kao da traži nekoga, »ali generala Cottona moram odmah obavijestiti o slonovu neuspjehu.« Skočio je na tlo i pružio joj ruku, izgledajući istodobno vojnički i pokajnički. »Dopustite mi da vam pomognem sići.« Ona je još jednom pogledala slona, utiskujući njegovu sliku u sjećanje, a tada je

prihvatila ponuđenu ruku. Kad je sišla, on je podignuo lakat kako bi ga uhvatila pod ruku. »Moram vas otpratiti do vašeg šatora, gospođice Givens. Predaleko je da biste išli sami.« Kosa mu se sjajila kad se sagnuo prema njoj. Pri brijanju mu je promaknulo jedno mjesto na obrazu. Oči su mu bile zelene, kao i njezine. Vragolasto se nasmiješio. Iako je bila u iskušenju da prihvati njegovu ponudu, Mariana je oklijevala. U deset minuta koliko bi bilo potrebno da stignu do šatora, nedvojbeno bi razgovarali. U deset minuta mogla bi doznati mnogo o njemu; ali što je s klonulim slonom koji je teško disao u blatu iza nje, sa šatorom i dalje svezanim za drveni okvir na leđima? Hoće li moći ponovno ustati? Je li ozlijeđen? O tome mora obavijestiti dragog tatu, koji kod kuće u Sussexu čeka njezina pisma. »Ljubazno od vas, poručniče«, odgovorila je, »ali još ću malo ostati ovdje. Voljela bih porazgovarati s goničem tog slona.« Fitzgerald je povukao ruku. »Razgovarati s njegovim mahutom?« ponovio je namrštivši se. »Ali, kako biste mogli... ah, dakako, vi govorite njihove jezike.« Oklijevao je. »Ali nipošto vas ne bih smio ostaviti ovdje samu.« Pogledao je preko ramena kao da traži pomoć. Mariana se ukopala u blatu. »Sama sam došla ovamo, poručnice Fitzgerald«, odgovorila je. »Ali uvjerena sam«, dodala je gledajući ga ravno u oči, »da ćemo se uskoro opet vidjeti.« Odvratila je pogled zaključivši da ga je predugo gledala. On je ponovno oklijevao, a tada se naklonio. »Polaskan sam time što ste upamtili moje ime, gospođice Givens. I bit ćete dobro ovdje?« Mariana je kimnula stisnutih usana, a potom mu uputila širok, spontani osmijeh. On joj je uzvratio osmijehom. »Tada nikome neću reći da sam vas vidio.« Kad se ona osvrnula preko ramena, on je nestao. Slon je i dalje ležao na boku opterećen mokrim šatorom, kao siva planina s jednim vidljivim, zakrvavljenim okom. Mahut je hodao oko njega i pjevušio držeći velik, naizgled opasan nož u ruci, kojim je rezao užad i remenje, stručno oslobađajući životinju tereta. Prenuo se kad se Mariana nakašljala. Bio je niži od nje, i žilav. Ramena su mu se čudno pomaknula kad ju je pozdravio, kao da nije bio naviknut razgovarati s neznancima. »Kako je ime tvojem slonu?« oprezno je upitala na urdskom jeziku. Kao Engleskinja imala je pravo nastupiti oholo. Ali izabrala je uljudnost. »Ime mu je Motu, memsahib«, odgovorio je preko slonova hripanja, napustivši vlastiti jezik kako bi joj odgovorio. Lice mu je bilo puno dubokih ožiljaka. Bjeloočnice su mu bile boje stare slonovače. Kimnula je. »Motu. A tebi?« »Hira Lal.« Slon se iza Hire trgnuo i podignuo surlu. Mahut se bez isprike okrenuo i vratio svojemu poslu. Pa, tada će razgovarati s njegovim leđima. Podignula je glas. »Zašto režeš svu užad? Neće li se ljutiti na tebe?« »Što ja imam s njihovom užadi?« Hirini su prsti drhtali dok je rezao debeo kožni remen. »Rekao sam im da danas ne bismo trebali podizati šator.« Podignuo je glas. »Rekao sam im da će Motu pasti. Upozorio sam ih da je to opasno za Motua.« »Opasno?« Mariana je načinila korak prema njemu. »Zašto?«

Hira je prerezao zadnje uže i teret je pao poput goleme, hladne kobasice. Motu je još na trenutak mimo ležao, a tada se okrenuo na koljena, s praznim okvirom i dalje svezanim za leđa. Maleni se čovjek okrenuo prema Mariani. Nije joj bilo jasno kako je podnosio hladnoću samo s komadom tkanine oko struka i s trakom iznošenog pamuka. Od nemarno svezanog turbana do bosih stopala bio je prekriven prodornim vonjem slona. »Slon ima krhku kralježnicu«, rekao joj je. »Ako se teret zbog nečega pomakne, okvir se može pomaknuti i pritisnuti kralježnicu. Takve nezgode mogu slona onesposobiti ili ga usmrtiti. Slon nipošto ne smije pasti dok je natovaren.« Kad mu se lice opustilo, Mariana je vidjela koliko je bio uplašen. Motu se na Hirinu zapovijed teško uspravio i nadvisio ih oboje. Neuobičajena duljina nogu, poput četiri velika debla, činila ga je toliko visokim. Mariana je gledala kako je savinuo prednje noge i pognuo glavu prema svojemu mahutu. Hira Lal raširio je ruke i uhvatio dva velika uha, a tada stopalom upro visoko u slonovu surlu, spretno se popeo i sjeo dvanaest stopa iznad tla. »Koliko si dugo njegov mahut?« Mariana je zabacila glavu, pridržavajući šeširić, ne želeći da odu. »Otkako je bio malen«, odvratio je Hira. U ruci mu se pojavila teška šipka za tjeranje slona. »Nadam se«, rekao je, »da ćemo umrijeti u isto vrijeme. Navikli smo jedan na drugoga.« Zadrhtavši od te pomisli, okrenula se prema putu. Dakle, Dittu je bio u pravu u pogledu slonova imena, Debeljuško. Možda je Motu bio okruglast dok je bio malen, poput njezina malenog nećaka Freddieja. Kakav god tada bio, izrastao je u golemu sivu životinju, izboranu i prekrivenu grubom crnom dlakom. Mariana je uzdahnula. Slonova se nikada nije mogla zasititi. Freddie se zacijelo promijenio u godinu dana otkako je ona napustila Englesku. Bio je živahno stvorenje musavog lica, bucmastih nogu i stopala te s aureolom zlatne kose. Sada je već blizu trećeg rođendana. Na putu joj se našla velika lokva sjajnog blata. Mariana je stala i zamislila se nad njom kad je vjetar donio lagani pljusak na njezinu površinu. Freddieju će za dvije godine biti pet godina, koliko je bilo njezinu bratu kad je umro. Jadan mali Ambrose. Jednoga se dana igrao, sutradan je bio vreo i u mukama, a nedugo potom zauvijek je otišao. Dugo nakon njegove smrti smatrala je da se nikada neće oporaviti. Od trenutka njegova rođenja Ambrose je bio na njezinoj skrbi. Kao osmogodišnjakinja je, s odvezanim vrpcama koje su joj visjele niz tijelo, hodala pošljunčanim stazama vrta noseći ga u naručju. Kad je progovorio, ona je prevela njegove prve riječi. »Želi još jedan krumpir, mama«, rekla je. »Želi pomilovati psa.« Kasnije je Ambrose bio njezin stalni kovrčavi družbenik. Slijedio ju je posvuda i nikada joj, za razliku od drugih, nije govorio da je neuredna, previše glasna ili da previše govori. Ona mu je pokazala svoja skrovišta u vrtu i zajedno su čučali ispod grmlja, s čičcima na odjeći, dok mu je ona ispredala priče o žabama koje govore i o vilama koje žive u donjem dijelu vrta. Pomaknuvši suknju na stranu, obišla je blatnu lokvu ne obazirući se na hladan povjetarac. Bilo joj je dvanaest, a njezinoj sestri Charlotte četrnaest godina kad je Ambrose umro. Kad god bi pomislila na to vrijeme, sjetila bi se kako su njezina majka i teta Rachel ozbiljnih lica i iserpljene stajale na vratima sobe u kojoj je Ambrose ležao, tih, u snu koji prethodi smrti.

»Uđite«, rekla je mama Mariani i njezinoj sestri, »i pozdravite se s bratom.« Djevojčice su zajedno na prstima prišle njegovu krevetu i zatekle ga kako hrče otvorenih usta, majušnog iscrpljenog lišća te glave obrijane zbog trbušnog tifusa, ružne na jastuku. Uvjerena da će Ambrose zbog nje otvoriti oči, Mariana ga je primila za ruku, ali on se nije probudio, a u njegovim prstićima kao da više nije bilo života. Uvidjevši istinu te izmučena patnjom i strahom, pala je na koljena i zagrlila njegovo tjelešce. »Nemoj umrijeti, Ambrose, molim te«, vapila je dok je Charlotte tiho jecala pokraj nje. Mariana je uvukla hladne ruke u rukave dok je hodala putom. Ambrose nije bio prvi koji je umro. Dvoje djece u obitelji Givens umrlo je od ospica kad su Mariani bile četiri godine: dvogodišnji Colin i šestomjesečna Janet. Njih nije dobro upamtila, iako se sjećala panike koju je osjetila kad je nakon vlastita polaganog oporavka opazila tišinu u dječjoj sobi. Izgubljenu djecu više se nije spominjalo, a Mariana nikada nije vidjela da njezina majka plače za njima. Blijeda i uzdrhtala, njezina majka nije plakala ni za Ambroseom. Njezina je tišina prestravila Marianu, koja je smatrala da je ona kriva za to. A zašto i ne bi bila? Ona je, brbljiva i nespretna, nastavila živjeti dok su sva dragocjena dječica poumirala. »Ali zašto moramo biti hrabri?« Sklupčana na stolcu pred kaminom u dnevnoj sobi, Mariana je na majčinu ukočenom licu tražila utjehu i oprost. »Zašto ne smijem plakati za Ambroseom kad mi je srce slomljeno?« »Zato, Mariana«, rekla je njezina majka odvraćajući pogled, »jer se u ovakvim trenucima moramo pomiriti sa situacijom i biti jaki. Od plakanja ćemo se samo razboljeti.« Njezin se otac, čovjek upalih očiju, usiljeno nasmiješio. »Moramo se održati«, dodao je, »pomoću spoznaje da je Bog dobar.« Od toga su dana malokad spominjali Ambrosea. Dok se Charlotte pokušala ponašati normalno, Mariana je sama polagano hodala vrtom, bolno plačući u skloništima u kojima su se ona i Ambrose igrali, Ambrose za kojega je bila savršena, koji je mljackao gledajući kako mu maže svjež džem od jagoda na pecivo. Zadržala je njegova omiljenog drvenog vojnika, kojega je danju skrivala, a noću je spavala s njim. Kad bi ugledala džem od jagoda, u jecajima bi odlazila od stola. Počela je opažati bol drugih ljudi. Dojurila je u kuhinju i bacila se u zagrljaj sudoperki kojoj je umrla sestra. Često je otkrivala neugodne istine. Mama i teta Rachel ljutile su se zbog njezina neobičnog ponašanja. Samo joj tata nikada nije uputio ružnu riječ, dragi tata za kojim je njezino srce čeznulo dok je stajala ondje pokraj puta, na kiši, miljama daleko od njega. Zaokupljen poslom, on nije predvidio pogubnu hitrost Ambroseove bolesti. Nije očekivao da će njegov sinčić umrijeti. Ali sada je tu bio Freddie. Možda će Charlottein sin zauzeti Ambroseovo mjesto u tatinu srcu. Možda će njezina djeca jednoga dana učiniti to za nju. To bi, dakako, bilo skoro, kad bi se pitalo njezinu majku u Engleskoj, njezinu tetu Claire u Calcutti i bračnu posrednicu gospođicu Emily. »Fanny, naumila sam upoznati Marianu sa svim neoženjenim časnicima u taboru«, povjerila je gospođica Emily svojoj mlađoj sestri dok su tjedan dana prije čekale da budu uvedene u šator za blagovanje, nesvjesne da je Mariana stala iza njih. »Naizmjence će sjediti pokraj nje. Ako bude po mojemu, do kraja prosinca imat ćemo vjenčanje.«

Gorljivost gospođice Emily, koja je Marianu izluđivala, zacijelo je godila mami koja je kod kuće u Sussexu strpljivo čekala vijesti. »Imaš samo godinu dana«, rekla joj je mama dok je stavljala netom sašivenu haljinu u najveću od njezine tri škrinje, »do stizanja sljedeće skupine neudanih djevojaka u Calcuttu. Nadam se i molim da ćeš u tom razdoblju pronaći odgovarajućeg partnera. Ako ga ne pronađeš, ljudi će misliti da si okaljana. Tada će biti prekasno.« Put joj je prepriječila povorka deva, koje su zveckale mjedenim zvončićima pričvršćenima oko nogu. Mariana je nemirno tapkala, želeći što prije prijeći put i ući kroz čuvani ulaz prije no što je još netko vidi. Otkako je došla iz Engleske, njezinu pozornost nije zaokupljao brak, nego Indija. Sada kad je njezina godina bila na izmaku, mora pronaći supruga. Kako to ne bi zaboravila, pisma upozorenja na predstojeću propast stizala su svaki treći dan u maloj torbici, od njezine tete Claire iz Calcutte. Mariana je bila i te kako svjesna uspjeha drugih potencijalnih nevjesta koje su prošle zime stigle zajedno s njom. Teta Claire u svojemu je zadnjem pismu opisala zaruke najneuglednije od njih, stanovite gospođice Finchley, koja je pronašla neočekivano dobrog budućeg supruga, dok je jedna od najljepših djevojaka oboljela od vođenih kozica pa se očekuje da će zbog ožiljaka zauvijek ostati unakažena. »Šalju je kući.« Gospođica Emily odmahivala je glavom dok je Mariana spremala pismo tete Claire. »Kakva šteta. Koliko sam čula, gospođica Ranier bila je lijepa djevojka, s velikim izgledima za uspjeh. A sada će, ako bude imala sreće, živjeti iz škrinje seleći se kao teta usidjelica iz jedne obitelji u drugu. Ako ne bude imala sreće, morat će se zaposliti kao guvernanta.« Gospođica Emily uzdahnula je. »Kako se situacija odjednom promijeni.« Deve su i dalje prolazile. Mariana se meškoljila na rubu puta. Njezina je godina bila pri kraju, a ona još nije bila ni zaručena, ali unatoč tome bila je u najzavidnijem položaju. Veliki putujući tabor, njezin dom protekla tri tjedna, bio je i privremeni dom više od pola britanske vlade te gotovo svih britanskih vojnih časnika u Calcutti, mahom mladih i neoženjenih. Bila je to rijetka prilika, što su isticale i gospođica Emily i teta Claire. Da je Mariana bila jedna od stotinu djevojaka uz samo jednog raspoloživog muškarca, ne bi imala izgleda, zbog svoje radoznalosti, neurednosti i neusiljenog ponašanja. Da, mama je u svojim pismima iz Sussexa ponavljala kako Mariana nema osobito velike izglede zbog svojih neposlušnih kovrča, preširokog osmijeha i kvadratnih ramena. Ali činjenica da je bila jedina mlada dama među tolilkim strastvenim muškarcima imala je i svojih nedostataka. Mariani su odavno dojadili željni neznanci. Izmorena prevelikim izborom, opažala je samo zube koji su im nedostajali, klempave uši, želju da joj ugode. Njezin sinoćnji partner za večerom bio je toliko nalik bijelom zecu da je jedva uspijevala razgovarati s njim. Gospođica Emily i njezina sestra su, dakako, imale svoja mišljenja. Doimalo se da njih više zanimaju vrline tih muškaraca nego Marianina naklonost. Kandidat gospođice Emily bio je živahan muškarac čija je glava bila neobičnog oblika, a obitelj mu je navodno bila vrlo velikodušna. »Mariana, moramo imati na umu da su ti muškarci uglavnom drugi ili treći sinovi.« Favorit gospođice Fanny bio je visok, žalostan muškarac koji je imao naviku briznuti u plač. »U supruga ništa nije važnije od dobrog srca«, primijetila je gospođica Fanny. Objema se sviđao Bijeli Zec. Deve su prošle. Mariana je podignula suknju i potrčala preko puta upravo kad se

između dva šatora pojavio jedan Europljanin. Odmah je stala. Bojnik Byrne, zapovjednik tabora, došao joj je uz bok, krupan, uspravan u sedlu. Njegova crna čizma zasjala je u razini njezinih grudi. Šiljaste mjedene mamuze uhvatile su sunčevu svjedost. Znakovito je pogledao niz crveni nos, najprije slona na odlasku, a potom Marianu. »Dobro jutro, gospođice Givens«, otegnuto je rekao. »Jutros ste izašli u šetnju?« Pogled mu je pao na prednji dio njezine haljine. »Doista jesam, bojniče Byrne«, odgovorila je. Usiljeno se nasmiješila dok joj se vrućina uspinjala u lice. S oboda njezina šeširića kapala je kiša. On joj je kimanje uzvratio oštrim kimanjem, a tada je podbo konja i odjahao putom, a rep njegova konja lepršao je. Udarila je prstima čizme o tlo i podignula luk blata. Što je Byrnea briga za to što je njezina haljina pogrešno zakopčana? Visoko je podignula bradu i požurila preko puta. Ona će prelaziti put kad joj se prohtije. Ona će gledati slonove ili razgovarati s mahutima kad to poželi. Oni mogu očekivati da će cijelo jutro sjediti u svojemu vlažnom šatorčiću i zuriti u šatorsko platno, ali ona to neće učiniti. Gledanje kroz otvore na šatorskom platnu, u Dittuov hodnik, u skučeni prostor za kupanje, u prostor u kojemu je, strahujući da će Dittu ili čistač nenadano doći, držala unutarnju i vanjsku zavjesu zatvorenom dok je koristila noćnu posudu, neće joj donijeti nova otkrića za nju i tatu. Tko je bio debeli bojnik Byrne da bi se držao oholo? Mariana nije ispuštala zvukove nalik trubljenju kao što ih je on ispuštao dok je mislio da ga nitko ne čuje. Nije joj promaknulo da je taj zvuk ispustio maloprije, kad je odjahao. I što je s njegovim prijateljem Williamom Macnaghtenom, koji joj je dao zadaću prevoditeljice, i s onim njegovim čupavim obrvama te s njegovom navikom proučavanja vlastita jezika u džepnom ogledalu? Što je svima njima? Zar ne uviđaju kako je ovo velika pustolovina? Barem ju je poručnik Fitzgerald razumio. Odlučnim korakom prošla je pokraj stražara na vratima, također dignuvši nos pod oštrim kutom. »Dittu«, Ijutito je rekla banuvši u svoj šator, »donesi mi odjeću za jahanje i reci konjušarima neka osedlaju jednu kobilu.«

2. poglavlje

G

ospođica Emily rekla je Mariani neka povede barem dva konjušara sa sobom kad god pođe jahati. Iako nije voljela da je pješice slijede miljama, Mariana svoj trojac neuhranjenih mladića nije odmah otpravila, nego im je iz poštovanja prema gospođici Emily dopustila da trčkaraju za njom sve dok nije prošla velike šatore visokih dužnosnika, časnika i veterinara te stigla do vezova za konje na kraju puta. Ondje je zaustavila svoju kobilu i otpravila pratnju. Na vezovima su stotine životinja bile svezane u dugim, urednim redovima, na brizi mnogih domaćih ljudi. Kokoši biserke, prirodne neprijateljice zmija, među konjima su kljucale po blatu. Mariana je gledala kako tamnoputi konjušari obavljaju svoj posao, na hladnoći omotani dugim komadima tkanine. Njezin miljenik, visok stariji konjušar koščatog lica, pozdravio ju je prolazeći pokraj nje i vodeći kobilu s posjeklinom na sjajnom vratu. Mariana je uvijek pogledom tražila toga visokog konjušara kad god bi došla do vezova. On nikada nije žurio i malokad je govorio, ali nešto je na njemu privlačilo njezinu pozornost. Što god to bilo, ni drugim konjušarima nije promicalo. Svi su mu pristupali s velikim poštovanjem, iako se doimalo da on to ne opaža. Uzdahnula je. Što bi moglo biti drugačije od doma nego ovo mjesto? Koliko god se trudila, u svojim pismima nije mogla dočarati ni desetinu svega što je vidjela i onjušila u Indiji. Ovdje je sve bilo egzotično, iznenadna svitanja i sutoni, okus svega, pa čak i osjet zraka. Po uzoru na legendarne tabore mogulskih vladara koji su putovali sa svojim vladama, vojskama, suprugama i robovima, britanski tabor bio je istodobno grandiozan, složen i prljav. Mariana se nije mogla zasititi bezbrojnih prolaza i šatora, šarenih i bučnih bazara. Sa samo nešto više od četrdeset tisuća stanovnika, jedva se mogao mjeriti s taborima mogulskih vladara, koji su, kako je doznala, bili tri puta veći. Unatoč tomu, britanski šatori protezali su se nekoliko milja preko trenutačnog oceana blata koji su prekidale samo pokoja ruševina ili skupina bagrema. Tabor je prema kraljevstvu sikha krenuo prošlog listopada iz Calcutte. Mariana, nova članica pratnje generalnog guvernera, propustila je taj uzbudljivi događaj kao i prvih šest mjeseci putovanja tabora. Sve što je znala o tom putovanju čula je iz razgovora uz večeru te od sestara lorda Aucklanda, koje su istaknule da nakon što su već pretrpjele to putovanje, nemaju potrebu trpjeti i drugi put prisjećajući ga se. Tabor je putovao, kao i mogulski tabori, brzinom od deset milja dnevno. Svakog jutra točno u šest sati, dok su se posljednji sanduci tovarili na kola i tovarne životinje, lord Auckland i njegove sestre kretali su prema sljedećem taborištu, putujući kočijom za lijepog vremena te u zatvorenim nosiljkama ako se očekivala kiša. Nakon otprilike tri sata napornog putovanja stigli bi do sljedećeg taborišta gdje ih je, ako nije bilo kakve nesreće, u pričuvnom šatoru za blagovanje čekao doručak poslan večer prije. Plavi dim ognjišta zadržavao se u zraku. Odjednom gladna, Mariana je njuškala uživajući u mirisu ugljena i nepoznatih začina. Ali, gladna ili ne, u devet sati ujutro ne bi trebala očekivati fin doručak. Kola s doručkom, čijim su kočijašima teklići prenijeli obavijest, do tada su već škripala daleko dolje s briošima i dimljenom pačetinom pa je bilo prekasno da Mariani budu od koristi. Budući da je Mariana putovala s pratnjom generalnoga guvernera, nije se morala

sama snalaziti ii velikoj povorci koja je išla za njima, poticana profesionalnim taborskim bubnjarima. Bolesni ili zdravi, kakva god vozila pronašli, svi drugi u taboru, od najvišeg dužnosnika do najnižeg čistača, žurili su kako bi bili ispred prašine ili blata koje je podizalo deset pješadijskih pukova te povorka kola s prtljagom i napregnutim volovskim zapregama, natovarenim devama, hitrim magarcima te sporijim slonovima koji su vukli topove i kola krcata krupnom sačmom te topovskim kuglama. Zahvaljujući radu tisuća kulija, tabor je na svakom novom taborištu nastao nekoliko sati nakon dolaska, sa svakom radnjom i dijelom za sluge na prethodno određenom mjestu te s velikim putom koji je, kao čudom, bio dug i širok točno koliko i dan prije. Tabor je od listopada 1837. do kraja ožujka 1838. godine putovao od Calcutte do sjeverozapadnog dijela Britanske Indije. Kad se u šatore uvukla vrelina ljeta, lord Auckland, njegove sestre i visoki dužnosnici napustili su povorku vojske i prtljage te sami putovali uzbrdo do postaje u Simli, kako bi se od putovanja odmorili u kolibama prekrivenim ružama i uživali u večerama, svečanostima i predstavama. Mariana ih je ondje upoznala te su je pozvali da se pridruži pratnji generalnoga guvernera. A tada je stigao studeni donijevši hladnije dane i tople večeri, a tabor je ponovno bio na putu. Njegovo konačno odredište — Firozpur na britanskoj strani rijeke Sutlej — bilo je samo pedeset milja daleko. S onu stranu rijeke Sutlej, koja je označavala sjeverozapadnu granicu Britanske Indije, bilo je neovisno Kraljevstvo Pandžab, domovina starog Lava Pandžaba, maharadže Randžita Singa, koji je sa svojim raskošnim taborom na granici već čekao dolazak Britanaca. Za manje od tjedan dana dugo će putovanje završiti i započet će veliki durbar: sastanak državnih čelnika zbog kojega su lord Auckland, njegova vlada i vojska prešli cijeli taj put. Na kraju durbara, nakon njegovih mnogih svečanih vojnih smotri, večera i zabava, doći će trenutak kad će lord Auckland i maharadža potpisati važan sporazum te na taj način potvrditi obećanje da će udružiti britansku vojsku i vojsku sikha te zajedno, ili »ruku pod ruku«, kao što je to rekao maharadža, pokoriti Afganistan. Pokoriti Afganistan... Mariana je coknula svojoj maloj kobili. Ostavljajući vezove za konje za sobom, krenula je preko ravnice duge dvije milje koja je razdvajala vladin i vojni tabor. Sljedećih nekoliko tjedana njezina će pisma tati biti ispunjena vijestima o durbaru i o pohodu na Afganistan, dok će pisma majci i sestrama biti ispunjena opisom događanja vezanih za lorda Aucklanda i njegove sestre te njezinih izgleda za brak. Zijevnula je. Njezina obitelj. Sve topliji zrak bio je vlažan. Podignula je ruku i otkopčala gornji gumb jakne. Pomislivši na dom, pomišljala je na nedjelju, nedjeljni ručak u blagovaonici vikarijata, s visokim prozorima i svima za stolom. »Wilfrid, molim te, tanke kriške«, rekla bi njezina majka prodornim glasom dok je tata rezao ovčetinu, dok su se Marianina sestra Charlotte i njezin suprug pogledavali na kraju stola i dok je mali Freddie pokraj njih cičao u svojemu malom stolcu. Možda je prizor Charlotte i Spencera, sretnog bračnog para s djetetom, potaknuo Marianinu majku da je pošalje u Indiju. »Gotovo joj je devetnaest, Lydia«, rekla je teta Rachel prije godinu i pol, šušteći taftom dok su ona i mama privatno razgovarale u maloj dnevnoj sobi. »Ovaj kutak

Sussexa ne može ponuditi nikoga osim jadnog gospodina Bertrama s njegove četiri djevojčice i s onim, kako mu je već ime, koji strašno muca. Drugdje nemamo veza, kao druge obitelji. Svi znamo da je Marianin izgled daleko od pomodnog, a njezin otac, koliko god ga volim, ne može joj dati miraz. Indija je puna ambicioznih mladića. Pošalji Marianu u Calcuttu, Claire i Adrianu. Njezine će loše navike ondje biti manje važne.« »Vjerojatno si u pravu, Rachel.« Mama je progovorila tišim glasom. Mariana je na svojemu prisluškivačkome mjestu u hodniku zadržala dah. Novo šuštanje značilo je da se teta Rachel uspravila u svojemu omiljenom naslonjaču s ravnim naslonom. »Dakako da sam u pravu. Ta je djevojka sada već poznata po nedostatku profinjenosti. Tko može zanemariti njezinu primjedbu u crkvi, pred njihovom bakom, o blizancima tvoje rođakinje, >dva izobličena zrna graška u jednoj mahuninapadati neprijateljevu najjaču točku