Teorije i Sistemi Sigurnosti - Ramo Maslesa

UNIVERZITET U SARAJEVU FAKULTET KRIMINALISTIČKIH NAUKA

Ramo Masleša

TEORIJE I SISTEMI SIGURNOSTI

Sarajevo, 2007. godina

1

POGLAVLJE PRVO

SIGURNOST UVODNE NAPOMENE Sigurnost je osnovna funkcija svake države, s obzirom da bez odgovarajućeg nivoa sigurnosti ne možemo govoriti o demokratskoj vladavini, niti o stabilnosti društva u cjelini. Sigurnost predstavlja jedan od fundamentalnih preduslova za egzistiranje društvene zajednice. Ona je takođe i potreba i cilj svake društvene zajednice. POJAM SIGURNOSTI Pojam sigurnosti moguće je razumjeti samo ukoliko se ovaj fenomen posmatra sa interdisciplinarnog stanovišta. Njegove korijene još nalazimo prije postojanja države. Znači, sigurnost je postojala i prije nastanka države i prava. U tim segmentarnim društvima, srodstvo je imalo obilježja osnovne funkcije regulisanja cjelokupnog odnosa u zajednici s posebnim osvrtom na sigurnosnu komponentu. Vremenom, te male zajednice se raspadaju i evoluiraju u velika grupiranja, a kasnije se zajednica sve više u liku svojih institucija i sistema, pojavljuje kao glavni nosilac regulacije sistemskog legitimnog uticaja na ponašanje ljudi, prema unaprijed postavljenim kriterijima. ETIMOLOGIJA POJMA SIGURNOSTI Sam pojam sigurnosti je veoma kompleksan i složen društveni fenomen. Etimološki posmatrano izraz sigurnost potiče od latinske riječi securitas-atis, što znači sigurnost, odsustvo opasnosti, samopouzdanje, zaštićenost itd. Na našem govornom području koriste se dva termina koja se ravnopravno upotrebljavaju. To su izrazi sigurnost i bezbjednost. Radi se gotovo o istovjetnom značenju. U Njemačkom Ustavu se koristi termin javna sigurnost. Ona je u direktnoj korelaciji sa svim oblicima opasnosti, koje mogu dovesti u pitanje zaštitu pojedinaca od zločina, državnih ustanova i zaštitu demokratskog poretka. TERMINOLOŠKE DIVERGENCIJE OKO POIMANJA I UPOTREBE TERMINA SIGURNOST Njegova upotreba u skoro svim oblastima života i rada na određen način otežava jednu integralnu općeprihvatljivu definiciju. Tako su i same terminološke teškoće otežavale jednu sadržajnu, teorijsku i komparativnu analizu i pristup, što je dovodilo do definicijske konfuzije. Bez obzira na širok katalog definicija, ostaje činjenica da je sigurnost cilj kojem teži svaki pojedinac, država i društvena zajednica.

TEORIJSKO-METODOLOŠKI PRISTUPI U DEFINISANJU SIGURNOSTI Prisutna su multidefinicijska pojmovna određenja sigurnosti. 2

U definicijama sigurnosti uočava se sigurnost kao individualna kategorija, kao funkcija države koja svakom čovjeku obezbjeđuje potrebni nivo sigurnosti i štiti sve ostale vrijednosti jednog društva. Individualna sigurnost se definište kao "osjećaj pojedinca da mu društvo osigurava uz tjelesni integritet, slobodu izbora zvanja, mogućnost zapošljavanja i neograničeno priznanje njegovih prava", dok je pravna sigurnost "odlika društvenog sistema u nekoj državi koja počiva na ustavnosti i zakonitosti osiguravajući svim pravnim subjektima koji žive i borave na njenom teritoriju punu slobodu u obavljanju njihovih subjektivnih prava, te efikasnu zaštitu u slučaju povrede prava". U okviru ustavno-pravnih i javno-pravnih studija prišlo se definisanju sigurnosti pri čemu su se u prvi plan stavljali pravni aspekti. Preovladavala su gledišta koja su sigurnost tretirali kao organizaciju i kao funkciju. • •

kao organizacija – sigurnost je zavisila od oblika društveno-političkog uređenja; kao funkcija – sigurnost je bila isključivo vezana za državu koja je u funkciji zaštite fundamentalnih vrijednosti, koje se ostvaruju kroz aktivnost organa i institucija.

Ovaj pristup ne može izraziti svu višedimenzionalnost sigurnosti, niti može dati jednu prihvatljivu definiciju koja bi bila prihvatljiva za ostale pravne sisteme. U novije vrijeme se iskazuje veliki naučni interes za analitičko i integralno određenje sigurnosti, pošto u političkom životu savremenih društava, pored političko-sigurnosnih dominiraju i pitanja ljudskih prava, građanskih sloboda, mira i sl. ODREĐENJE SIGURNOSTI NA NAUČNOJ I TEORIJSKOJ RAVNI Prisutne su multidefinicijske i terminološke interpretacije sa različitim pristupom (politološki, pravni, sociološki, psihološki, organizacijiski, itd.) koji ukazuju na svu specifičnost i složenost sigurnosti. Ti isti pristupi upućuju na određenje jednog zajedničkog metodološkog okvira za određenje sigurnosti na teorijskoj ravni. S obzirom na multidefinicijsku situaciju, a da bi bila zadovoljena analitička i komparativna preciznost, govori se o više pojmovnih određenja sigurnosti. Međutim, bez obzira na brojnost općih teorijskih stajališta o sigurnosti teško je dati jednu sveobuhvatnu definiciju a da ne bi upraznila nabrajanje i deskripciju. Presjek najznačajnijih pojmovnih određenja sigurnosti, dati analitičkom i komparativnom metodom nude definiciju koja bi mogla biti primjerena izgradnji demokratskog, pluralističkog, otvorenog i civilnog društva. Političko-sigurnosna i ostala zaštita pojedinaca od svih oblika ugrožavanja danas predstavlja centralni problem savremene političke i sigurnosne teorije i prakse. Ukoliko je politički sistem demokratskiji, sigurnosna komponenta države sve više teži otvorenosti prema javnosti, zatim, osigurava se političko-pravni i sigurnosni ambijent u kojem će doći do izražaja sva obilježja stvaralačke ličnosti građana, uz poštovanje i zaštitu ljudskih prava. Ukoliko država ne obezbijedi potreban nivo sigurnosti ne može se apsolutno govoriti o individualnih slobodama u jednom društvu. Mjerama sigurnosnog karaktera nužno je stvarati i osigurati sve neophodne slobodne, prostorne pretpostavke u kojima se mogu slobodno, demokratski, na civiliziran način odvijati političke, ekonomske i društvene aktivnosti u njihovoj punoj interakciji. Zakoni istovremeno štite i ugrožavaju slobode i prava građana, ali samo onih koji svojim 3

postupcima i ponašanjem povređuju prava i slobode drugih, njihovu sigurnost, pa je potrebna reakcija odgovarajućih organa. Sigurnost (definicija): Sigurnost je dinamična, složena i specifična kategorija, kojom se obezbjeđuju sigurnosne i slobodne, prostorne i egzistencijalne pretpostavke potrebne za odvijanje prirodnih i fundamentalnih sveukupnih ljudskih potreba i interesa, uz dosljedno priznanje i zaštitu osnovnih prava i sloboda čovjeka, održavanjem potrebne ravnoteže između slobode i sigurnosti, čovjeka i prirode, te potrebnu i efikasnu premoć pozitivnih konstruktivnih nad destruktivnim tendencijama u razvoju civilizacije u cilju unapređenja i zaštite sveukupnih vrijednosti društva. Pored definisanja sigurnosti kao integrativne kategorije, sigurnost je i relevantna funkcija države koja u skladu sa ustavnom ulogom, treba štititi punu zaštićenost građana i nje same od svih oblika ugrožavanja, kojima se dovode u pitanje funkcionisanje određenog ustavnog uređenja (suverenost, nezavisnost i teritorijalna cjelovitost), kao i rad svih ostalih subjekata u svim oblastima života i rada.

POGLAVLJE DRUGO

PODJELA SIGURNOSTI PREMA OSNOVNIM OBILJEŽJIMA 4

Sigurnost se može raščlaniti po raznim klasifikacijskim premisama. Ona se može razložiti na: • • • •

vrste sigurnosti, oblike sigurnosti, sigurnost prema subjektima i objektima zaštite, i sigurnost prema uzrocima i ishodištima nesigurnosti.

PODJELA PREMA VRSTAMA SIGURNOSTI • • •

individualna, pravna, i društvena sigurnost.

Pravna sigurnost Regulativni sistem od najranijih vremena do danas ima svoju pravnu fenomenologiju. Možemo reći da se o sigurnosti čovjeka može govoriti i prije postanka društva i regulativnih pravila. U tim jednostavnim formama integracije, srodstvo je imalo obilježja osnovne društvene strukture, funkcije regulisanja cjelokupnog odnosa u zajednici, gdje svakako spadaju pitanja zaštitnog organizovanja. Diferencijacija društva, dioba rada, veća urbanizacija, dovodi do toga da pojedine ranije regulativne funkcije polako prelaze na druge nosioce-društvene institucije. Dolazi do normativnog uređenja u cilju sprečavanja svih mjera i aktivnosti koje narušavaju temeljne pretpostavke osnovnih prava i sloboda građana. Na taj način se dolazi do bitnog segmenta u obezbjeđenju sigurnosti, a to je pravna sigurnost. Prema Schelsyu Helmutu, tri vrijednosne ideje prava su: "pravednost, svrsishodnost, i pravna sigurnost". Sigurnost se danas u pravnim propisima države na takav način uređuje da nam na jasan način daje putokaz o poželjnom ponašanju i našim pravima, i "da ustanove djeluju po pravilima koja su nam unaprijed poznata i shvatljiva i da je garantovana zakonitost njihova postupanja". (E. Pusić). "Pravna sigurnost ima tri dimenzije koje odgovaraju dimenzijama svake normativne institucije: • • •

vremenska dimenzija, (stabilnost pravnih propisa u vremenu), sadržajna dimenzija, (stabilnost njene sadržajne usmjerenosti), i društvena dimenzija, (protegnutost regulacije na sve istovrsne odnose unutar zajednice)", (E. Pusić).

Pravna sigurnost (definicija): Pravna sigurnost koja je uređena ustavnim i zakonskim propisima implicira potrebu da pravnim subjektima u državi u svim oblastima života i rada obezbijedi poželjni nivo sigurnosti u cilju njihove pune zaštićenosti od svih oblika ugrožavanja strogo se pridržavajući ustavnosti i zakonitosti u praktičnom postupanju službi sigurnosti kao 5

legitimnih organa države vodeći računa o poštivanju etičko-profesionalnih principa. Društvena sigurnost Kao najviši politički cilj svakog društva jesu sloboda i demokratija. Međutim, bez donešenih zakona nema slobode, demokratije, niti sigurnosti. Uz poštivanje zakona i sigurnost je ta koja pruža šansu pojedincima da izgrađuju svoj status, boreći se za ostvarivanje fundamentalnih prava i sloboda. Ukoliko se u oblikovanju potreba vodi strogo računa o poštivanju normi koje je društvo donijelo, onda individualne aktivnosti pojedinaca ne narušavaju potrebe i interese drugih članova društva. Društvena sigurnost (interdisciplinarna sistemska definicija): Društvena sigurnost predstavlja takvo stanje koje osigurava da se u poželjnim sigurnosnim okvirima i demokratskoj klimi sa vladavinom zakona i demokratskom kontrolom na svim nivoima vlasti, svim pojedincima obezbijedi i omogući oblikovanje i praktično rješavanje svojih egzistencijalnih i statusnih sadržaja u skoro svim oblastima života i rada i izgradnju međusubjektivnih odnosa s onu stranu nasilja poštivanjem svih postulata modernog demokratskog, pravnog i civilnog društva. KLASIFIKACIJA PREMA OBLICIMA SIGURNOSTI Pojedini autori u okviru teorijsko-metodoloških gledišta koja se odnose na oblike sigurnosti, zastupaju stajališta koja govore o "posebnoj sigurnosti" ali koja je dio "opće sigurnosti". Međutim, i posebna sigurnost kada se radi o pojedinim područjima društvenog života ima obilježja opće sigurnosti. Prema oblicima (posebnoj sigurnosti) razlikujemo: • • • • • • • •

političku, ekonomsku, socijalnu, pravnu, ekološku, državnu, saobraćajnu, vojnu sigurnost, itd.

TEORIJSKI PRISTUPI PREMA SUBJEKTIMA I OBJEKTIMA ZAŠTITE Društvo se nalazi pod velikim pritiskom koji je rezultanta naučno-tehničkog razvoja. Osnovna snaga sigurnosti ogleda se u obezbjeđenju humanijeg i civilizovanijeg života u razvoju društva, te prevazilaženje pokušaja svih oblika zatvorenosti i ograničenja. Da bi jedno društvo moglo blagovremeno i efikasno reagovati na negativne pojave i ponašanja, sva regulativna pravila moraju imati legitimni i sistemski karakter. To doprinosi stabilizaciji institucionalnog sistema države, u suprotnom nastaju krize koje produciraju destabilizaciju svakog uređenog društva. Time čitava mreža regulativnih institucija u državi postaje ozbiljan političko-sigurnosni rizik. Da bi jedno društvo izgradilo općecivilizacijske sigurnosne sadržaje, mora se poći od činilaca koji čine jdnu društvenu zajednicu, a to su: čovjek, porodica, zajednica ljudi (selo, naselje, škola, preduzeće, i sl.) i društvene zajednice (grad, kanton, država). 6

Da bi čovjek imao zaštitu u svim oblastima života i rada, kao i njegova porodica (ekonomska sigurnost, socijalna zaštita, sigurnost članova porodice, itd.), potrebno je održavati ravnotežu između oficijelnih državnih i privatnih interesa. U današnjim modernim demokratskim društvima, najbolji indikator kvaliteta jedne države jeste stepen u kome se ostvaruju svi aspekti sigurnosti svih činilaca koji čine jednu društvenu zajednicu. Upravo zato je potreban poželjni gore navedeni uravnotežen odnos. Proizilazi da sigurnost društvene zajednice zavisi od zaštite ustavnog uređenja, sigurnosti njenih članova, ekonomske i socijalne sigurnosti svih ljudi, zaštite okoline, optimalnog nivoa međusubjektivnih odnosa u razvoju društvene zajednice. PODJELA PREMA RAZLIČITIM IZVORIŠTIMA UGROŽENOSTI Izučavanje sigurnosti u jednom društvu se ne može problematizirati samo sa pojedinih aspekata. Sigurnost nije samo političko, pravno, vojno, policijsko, već i ekonomsko, socijalno, kulturno i demografsko pitanje. I pored nespornih naučno-tehničkih dostignuća dolazi do raznih oblika ugroženosti, koji produciraju krizu u raznim oblastima. Na tom putu nučno-tehničkog razvoja društvo se nužno suočava sa potencijalnom i realnom ugroženošću. Slijedi podjela sigurnosti prema različitim uzrocima i izvorištima nesigurnosti-ugroženost može biti: • • • • • • •

prirodna, tehničko-tehnološka, ekonomska, socijalna, nacionalna, ekološka, ugroženost sigurnosti država i društva u cjelini, itd.

POGLED NA ZADOVOLJENJE SIGURNOSNIH POTREBA Teorijsko određenje potreba Potrebe su historijska, individualna i društvena kategorija. U svakom periodu razvoja civilizacije postojali su odgovarajući zahtjevi za potrebama. Potrebe znače osjećanje nedostatka koje "nagoni živa bića na neke neophodne radnje u cilju održavanja života... (Larusova enciklopedija). Zadovoljavanje sigurnosnih potreba implicira njihovo razvijanje, osavremenjivanje, saglasno demokratizaciji društva i prisutnih problema u zaštiti osnovnih prava i sloboda građana.

Osnovna podjela potreba U literaturi se najčešće susrećemo sa podjelama potreba na: fiziološke i socijalne. Znajući da ostvarenje pojedinih potreba neminovno dovodi do javljanja novih, odnosno da postojeće potrebe proizvode nove, javlja se a i postoji raznovrsnost ljudskih potreba (političke, pravne, ekonomske, kulturne, sigurnosne, itd). 7

Činjenica da su potrebe veoma kompleksan, složen i poželjan sistem, uzrokuje i brojne podjele. U tom smislu potrebe se dijele na: • • •

"primarne biološke, primarne socijalne, i sekundarne potrebe". (M. Zvonarević, Socijalna psihologija).

U odnosu na zadovoljenje sigurnosnih potreba Zvonarević smatra da su najbitnije primarne socijalne potrebe koje čine: • • • •

potreba potreba potreba potreba

za afirmacijom, za kontaktom sa ljudima, za skladnim odnosima sa sredinom, za promjenom, novim doživljajima i iskustvom.

Abraham Maslov navodi hijerharhiju potreba: 1. fiziološke potrebe, (stavio ih je na prvo mjesto. Odnose se na potrebno biološko održanje i fiziološke procese (hrana, voda, zrak). Ukoliko su fiziološke potrebe zadovoljene, samo onda se tek može govoriti o usmjeravanju pojedinaca prema onim potrebama koje nisu zadovoljene. Za razliku Zvonarević ističe da ne postoji nikakva hijerharhija potreba pojašnjavajući da vrijednost neke potrebe zavisi kako o njoj samoj, tako i o čitavom nizu faktora u životnom okruženju čovjeka). 2. potrebe sigurnosti, (stavio ih je na drugo mjesto. Zaštita ustavno-pravnog poretka, zaštita života i poštovanje ljudskog dostojanstva, poštivanje i ponašanje u skladu sa demokratskim principima, i sl.). 3. socijalne potrebe, (emocionalni odnos prema drugim pojedincima, da budu poštovani u društvu, i sl.). 4. potrebe za sigurnošću i samoaktualizacijom, (puno ostvarenje potencijalnih mogućnosti, sposobnosti i talenta, potpuna afirmacija svih stvaralačkih potencijala, i sl.). Ove potrebe su za Zvonarevića sekundarne potrebe. Govoreći o sigurnosnim potrebama možemo apostrofirati da njihova realizacija predstavlja ogledalo određenih društvenih odnosa. Svi oblici nezakonitosti, razni vidovi kriminaliteta, prisustvo terorizma, zloupotreba opojnih droga, pranje novca, koruptivna ponašanja čini nesigurnim članove društva. Razvojem društva sigurnosne potrebe su se usložnjavale i povećavale, gdje su samim tim rasli zahtjevi pred organima i službama sigurnosti u cilju eliminisanja svih negativnih pojava. Povoljno stanje u toj oblasti drži u ravnoteži pravo, slobodu, dostojanstvo i blagostanje svakog društva.

POGLAVLJE TREĆE

NAUČNO I TEORIJSKO PROMIŠLJANJE OSNOVNIH KATEGORIJALNIH KONCEPATA

8

SIGURNOSTI INDIVIDUALNA SIGURNOST U savremenim poimanjima sigurnosti polazi se od toga da su temeljni pojmovi: sigurnost pojedinca, društva i međunarodne zajednice. Odnosno, sigurnost se tretira kroz "četiri osnovna konceptualna okvira, i to: individualna sigurnost, nacionalna, međunarodna i globalna sigurnost". (A. Grizold). Nužna pretpostavka za ispunjavanje svih aspekata individualne sigurnosti jeste demokratski okvir sa vladavinom prava i sa svim općeprihvaćenim i opće poznatim građanskim i ostalim slobodama koje su uslov za izgradnju civilnog društva, ali sa njegovom legitimnom kontrolom. Zbog mnogostrukih faktora koji utiču na sigurnost pojedinca, nju je vrlo teško definisati, a koja (individualna sigurnost) i te kako ima determinirajući značaj na zadovoljenje sveukupnih potreba (lični integritet, sloboda izbora, ekonomski status, zapošljavanje, obrazovanje, itd.). U iskazivanju svih neophodnih životnih potreba, svaki pojedinac prevashodno zahtijeva i odgovarajući nivo svoje sigurnosti. Na njegovu sigurnost djeluje niz faktora. Zbog toga su višestruki oblici i nivoi ugroženosti. Tomas Hobs: U okviru osnovnih pojmovnih određenja države i prirodnog prava, poseban značaj se pridavo mjerama sigurnosnog karaktera. Za njega je ključna "sigurnost državnog stanja". Kako je u prirodnom stanju svak svakom neprijatelj i konkurent, jedino su građani "u civilnom državnom stanju sigurni za svoju fizičku egzistenciju i tu vlada mir, sigurnost i red". Takva država je odgovorna i za održavanje vanjske sigurnosti od svih oblika i vidova napada iz okruženja. Jedino na takav način ljudi mogu živjeti u miru i eliminisati sve oblike nesigurnosti ekonomskog, socijalnog i drugog karaktera. Džon Lok: Teoretičar konstitucionalizma je u svojim političkim doktrinarnim raspravama ukazao na potrebu organizacije pravne države, sigurnosti i zaštite prava građana. Prema njemu je veliki cilj ljudi koji stupaju u društvo da uživaju vlastitu svojinu u miru i sigurnosti, uz pomoć instrumenata koji se zovu zakoni, zatim, ustanovljenje zakonodavne vlasti itd. Za razmatranje individualne sigurnosti su vrlo važni međunarodni izvori i dokumenti koji se odnose na ljudska prava i slobode građana: • •

Deklaracija o pravima čovjeka i građanina, 1789., Univerzalna Deklaracija o ljudskim pravima, 1948..

Njihov i sadržaj ostalih međunarodnih dokumenata, upućuju na svu ozbiljnost koja se pridaje zaštiti osnovnih prava građana u izgradnji međunarodne zajednice. Ustavno-pravni okvir u tom pogledu organima i službama sigurnosti (koji su upućeni na regulativna pravila), daje ovlaštenja u cilju zaštite osnovnih prava građana, odnosno sigurnosti. Na drugoj strani čovjek kao pojedinac teži da ostvari svoje individualne potrebe, što se odnosi i na sigurnost. Time je pojedinac nužno upućen da u cilju svog opstanka i egzistencije traži zadovoljavanje nivoa sigurnosti. Ukoliko je ona na potrebnom nivou, onda su mu obezbijeđene sve kvalitetne pretpostavke za opstanak i razvoj. Individualna sigurnost (definicija): Individualnu sigurnost definišemo kao obavezu društva da osigura takav demokratsko-sigurnosni prostor u kojem će njegovi članovi moći ostvarivati i štititi svoje potrebe, prava i interese sa svim općeprihvaćenim i općepriznatim građanskim i ostalim slobodama koje su uslov za izgradnju i razvoj savremenog civilnog društva.

9

NACIONALNA SIGURNOST Pokušaj definisanja pojma-nacionalna sigurnost ukazuje na različite poglede kao i na multidefinicijsku situaciju. Takvo terminološko određenje je upotrijebio Valter Lipman 1943. godine u svom djelu "U.S. Foreign Policy". "Nacionalna sigurnost podrazumijeva unutrašnju i vanjsku sigurnost države, odnosno sigurnost države u odnosu na vanjske i unutrašnje opasnosti i ugroženosti. Radi se o globalnoj sigurnosti koja osigurava opstanak i normalno djelovanje države". (B. Javorović). Nacionalna sigurnost se definiše kao "odlika samostalne i suverene države koja preduzima odgovornost za vlastitu sigurnost, odgovornost za globalnu sigurnost, kao i za sigurnost svog naroda, a sastoji se od: • • • • •

sigurnosti nacionalnog okruženja, zaštite života ljudi, zaštite ličnog i drugog interesa, zaštite čovjekovih prava i sloboda, odbrane i uspostave nacionalne sigurnosti, uređenja temeljnih funkcija društva i sigurnost okoline". (A. Anžić).

Postojanje mnogobrojnih definicija sa različitim naučnim pristupom ukazuju na divergentna gledišta pojmovnog određenja nacionalne sigurnosti. Nacionalna sigurnost (integralna definicija): Nacionalna sigurnost prevashodno podrazumijeva fizički opstanak države kroz zaštitu teritorijalnog integriteta i suvereniteta, političku samostalnost sa svim državnim atributima na zaštiti osnovnih ljudskih prava i sloboda i drugih vrijednosti građana, te ostalih vrijednosti društva pred vanjskim i unutrašnjim ugrožavanjem. U tom smislu, savremena nacionalna sigurnost putem države treba osigurati vladavinu zakona u cilju razvoja građana i zajednice u cjelini. Nadalje, treba polaziti od toga da aktivnosti nacionalnih sigurnosnih struktura ne proizilaze isključivo iz efikasnosti, nego iz suštine i funkcije, kojima se na civiliziran način uspijevaju postići nacionalni sigurnosni efekti u društvu, sa što manje povređivanja osnovnih ljudskih prava i sloboda. Težnja je da se u izgradnji demokratskog i pravnog društva ublaže i svedu na humanističku ravan imperativni karakteri zakona. MEĐUNARODNA SIGURNOST U prvim teritorijalno organizovanim zajednicama, sva razmišljanja u vezi međunarodne sigurnosti su bila fokusirana o problemima rata i mira. Prvi kontakti između pojedinih država datiraju još iz 3100. godine p.n.e., a koji se iz oblasti međunarodnih odnosa smatraju prvim pisanim dokumentom. Naime, tako je "napisan ugovor između dva mezopotamska grada-države Logoša i Ume o regulisanju granice". (LJ. Aćimović). U kasnijem historijskom razvoju se pojavljuje niz primjera potpisivanja bilateralnih sporazuma (ugovor o miru, prijateljstvu, savezu i udruživanju, zabrani ratovanja, arbitraži, uzajamnoj pomoći, o vječnom miru, itd.). Grčka civilizacija i grčka politička filozofija se mogu označiti kao prvi nosioci otkrivanja politike kao društvene pojave, a samim tim i geneze samozaštitnog organizovanja u prvim oblicima političkih zajednica. Platon se fokusirao na društvene uzroke ratova, dijeleći ih na vanjske i unutrašnje, smatrajući da je vođenje ratova sa drugim državama neophodno. Nije dozvoljavao niti opravdavao ratove između grčkih državica-polisa. Naprotiv, zalagao se za mirno rješavanje 10

eventualnih sporova. Aristotel je kritikovao sve oblike sukoba koji su imali pljačkaški karakter. U praksi Starog Rima bila je razvijena pojava donošenja pravnih pravila o vođenju ratnih sukoba. U tom periodu je došlo do intenzivnijeg razvoja pravne misli. Smatra se da je doktrina o pravednom ratu, dala jedan od najvećih doprinosa historiji međunarodnog prava. Polazilo se od toga da je "pravedan rat bio samo onaj koji je imao pravedan uzrok i koji je bio pravilno započet", a to znači "da je prije sukoba trebalo obaviti sve diplomatske formalnosti". U srednjovjekovnom periodu i nadalje odnosi između država su se zasnivali na primjeni sile. Bez obzira na suprotstavljenost u njihovim odnosima, vladari su zaključivali bilateralne ugovore. Aurelije Avgustin u samom začetku i Toma Akvinski u vrijeme zrelog feudalizma su svojim teološkim i filozofskim gledištima uticali na samu organizaciju i način razvijanja doktrine pravednog rata, odnosno razvoj teorije o međunarodnim odnosima. Stajališta Akvinskog dopuštaju vođenje ratova, ali ukoliko su oni opravdani. On razrađuje jednu blažu varijantu teokratske koncepcije. Raspadom feudalizma nastaje građanska epoha političke misli. Političko-pravne teorije su za svoj predmet imale oblikovanje koncepta države i njenih institucija kojima se održava postojeći poredak. Kada je u pitanju međunarodna sigurnost, javljaju su institucionalni oblici sigurnosne saradnje (Sveta Alijansa, Liga naroda, Ujedinjeni narodi). Razvoj teorijske i naučne misli o međunarodnim odnosima ukazuje na različite pravce u izučavanju nacionalne i međunarodne sigurnosti. Tako se u naučnim krugovima smatra da se izučavanje oblasti međunarodnih odnosa i sigurnosti do I svjetskog rata može nazvatiklasičnim, između dva svjetska rata-tradicionalnim. Osnovni teorijski pravci su: 1. 2. 3. 4. 5.

teorija ravnoteže moći, realistička teorija, neorealistička teorija, idealistička teorija, teorija sistema.

1. Teorija ravnoteže moći U okviru međunarodnih odnosa se smatra najstarijom i najviše prisutnom teorijom, sa nizom kontraverzi. Ovaj pojam se može naći u spisima stare Indije, kao i na prostoru stare Grčke. Ravnoteža moći u izvjesnom smislu predstavlja fleksibilan i decentralizirani sistem koji implicira diskrecionu potrebu države za njenim uključivanjem u institucionalne okvire. Ne radi se o jednom krutom mehanizmu, radi se o oblikovanju elastičnih saveza koji bi djelovali bilo da se radi o oružanoj intervenciji ili odbrani strateških nacionalnih interesa. Ovaj sistem i pored nekih pozitivnih rješenja nije odgovorio svojoj funkciji. 2. Realistička teorija Ova teorija svoju koncepciju o međunarodnim odnosima zasniva na očuvanju vitalnih nacionalnih interesa. U njenom fokusu je nacionalni interes , odnosno vrijednosti države, koje se moraju po svaku cijenu očuvati i permanentno štititi, svim dopuštenim i nedopuštenim sredstvima. Prema autorima ovog teorijskog pravca međunarodna zajednica se vidi kao jedna nezavisna, analitička sredina u kojoj nije uspostavljen adekvatan pravni sistem koji bi štitio osnovne vrijednosti država, uslijed čega dolazi do raznih oblika ugrožavanja njihove sigurnosti. Zbog toga su nacionalne države prinuđene da radi svog opstanka i samozaštite jačaju svoju moć, kako bi očuvale svoje nacionalne interese na unutrašnjem i međunarodnom planu. 11

Rodonačelnik realističke teorije je Hans J. Morgentau koji je u svom čuvenom djelu "Politika među narodima: borba za silu i mir", Njujork, 1948., izložio svoj koncept međunarodnih odnosa u šest principa (načela). Principi ukazuju da je težište njegovog promišljanja fokusirano na koncept nacionalnih interesa i moći. Osim njega i veliki broj drugih autora su se bavili ovim područjem istraživanja: George F. Kenan, Henri Kissinger, Nicholac J. Spykman i dr.). Svi su bili saglasni u tome da na međunarodnoj razini dolazi do suprostavljenih nacionalnih interesa između država, što neminovno dovodi do različitih oblika konflikata. Radi toga, sve države preduzimaju niz mjera na jačanju vojno-tehnološke moći, u cilju zaštite svojih vitalnih interesa. I pored anarhičnosti međunarodne zajednice, između država dolazi do konvergencije nacionalnih interesa kako bi očuvale svoje egzistiranje stvaranjem potrebnih saveza. Kao zaključak navodimo da je koncept međunarodne sigurnosti i njegovog održanja bio na margini egzaktnih teorijskih rasprava jer svi dosadašnji sistemi međunarodne sigurnosti (kolektivna sigurnosti, ravnoteža snaga i stvaranje svjetske zajednice) i pored izvjesnih pozitivnih primjera, nisu ispunili očekivanja koja su zamišljena. Međunarodna sigurnost (definicija): "Međunarodna sigurnost bi trebala značiti da se svi članovi međunarodne zajednice kao cjeline osjećaju sigurni i da u međunarodnom političkom sistemu postoje takvi odnosi, ili pak takvi mehanizmi, koji omogućavaju da se svim državama garantuje i u praksi pruža sigurnost". (R. Vukadinović). GLOBALNA SIGURNOST Globalna kretanja eksplicitno ukazuju na svu složenost i proturječnost u kojem se nalazi čovječanstvo u skoro svim aspektima života i rada: razvoj međunarodno-pravnog poretka, ubrzani naučno-tehnološki razvoj, internacionalizacija ekonomskih odnosa, demografski rast stanovništva, razvoj u oblasti vojne strategije i tehnologije (naročito u oblasti nuklearne tehnologije i proizvodnji laserskog oružja itd.. Postavlja se pitanje? Da li će globalna integracija ekonomije proizvesti dezintegraciju nacionalnih društava. Posljedice globalizacije je teško prognozirati. Jedno je sigurno da nastojanja idu u pravcu prilagođavanja postojećih granica među državama, opadanje suvereniteta država-nacije itd. Da li globalizacija osim razvoja u svim oblastima nosi sa sobom i objektivne opasnosti i krize za savremeno društvo? Veoma naglašena složenost i konfliktnost savremene civilizacijske stvarnosti neminovno dovodi i do sigurnosnih implikacija, naročito na području poštivanja i zaštite ljudskih prava i sloboda od svih oblika ugrožavanja. A metode i sredstva ugrožavanja su toliko usavršena da budućnost čovjekove vrste dolazi u iskušenje. Globalna sigurnost je neodvojiva od lične, nacionalne, regionalne i međunarodne sigurnosti. Potrebno je naznačiti da je nezamisliva bilo kakva sigurnost u širim međunarodnim odnosima, a da se prije ne uzmu u obzir unutrašnje vrijednosti nacionalne sigurnosti države. To znači da pitanja nacionalne sigurnosti u suštini impliciraju i ostvarenje potrebnog nivoa sigurnosti na globalnom nivou. POGLAVLJE ČETVRTO

TEORIJA SISTEMA KAO TEORIJSKO-METODOLOŠKI OKVIR ZA PROUČAVANJE POLITIČKIH SISTEMA I SISTEMA SIGURNOSTI 12

POGLED NA TEORIJSKE PRISTUPE U IZUČAVANJU TEORIJE SISTEMA Rodonačelnikom ove teorije se smatra američki matematičar Norbert Viner, sa djelom "Kibernetika ili informacije i veze o živim bićima i mašini", Njujork, 1948.. Ova teorija predstavlja pokušaj da se sa interdisciplinarnog stajališta proučavaju i analiziraju na sistemski način svi aspekti u razvoju društva, posmatrano sa egzistencijalnog i sigurnosnog karaktera. Osim prirodnih, ona je bila široko prihvaćena i u društvenim naukama. Opća teorija sistema predstavlja novi metod, novu metodologiju i novu teoriju. Teorija sistema predstavlja pokušaj da se otklone divergencije između više naučnih disciplina, kako bi se problemima u različitim oblastima, prilazilo sa aspekta zajedništva. Teorija sistema predstavlja veliki napredak, s obzirom da omogućava integraciju različitih naučnih disciplina. Zbog svog interdisciplinarnog karaktera ona proučava, odnosno objašnjava na cjelovit način određene sisteme, polazeći od toga koje su činjenice najbitnije za njihovu egzistenciju, kao i činjenice koje se relevantne za njihov odnos sa drugim sistemima. Postoji razlika između opće teorije sistema i sistemske analize. Sistemska analiza predstavlja tip metodologije jasnog razmišljanja o složenim problemima, pri čemu se oni raščlanjuju na odjeljke, tako da se svaki od njih može individualno skocentrisati prije nego što se mentalno ponovo objedine u jednu cjelinu. POJAM I DEFINISANJE SISTEMA "Sistemi se definišu kao kompleksi elemenata koji se nalaze u interakciji na koje se mogu primijeniti određeni sistemski zakoni". (L. von Bertalanffy). "Sistem se definiše kao proces koji se odvija između skupa elemenata pri čemu je svaki od tih elemenata međusobno povezan funkcionalno i operativno u ostvarivanju cilja". (S. L. Optner). "Sistem predstavlja red komponenti građenih tako da ispune određeni cilj u odnosu na plan". (R. A. Johnson). Svaki sistem ima svoju strukturu sastavljenu od elemenata, organa, funkcija i mrežu komunikacija i informacija.

ZNAČAJ RAZUMIJEVANJA POLITIČKIH SISTEMA ZA NAUČNI I TEORIJSKI PRISTUP U PROMIŠLJANJU SISTEMA SIGURNOSTI Osnovne naznake o političkom sistemu Politički sistem (definicija): Pod političkim sistemom podrazumijevamo "skup svih institucija kojima se artikuliše i uobličava politička vlast, određuju odnosi između te vlasti i društva, kao i način vršenja vlasti, te instrumenti uticaja građana na to vršenje". (N. Duraković). Neki predstavnici sistemske teorije u komparativnom istraživanju političkih sistema 13

Globalno društvo je sastavljeno od kulturnog, ekonomskog, ekološkog, demografskog, biološkog, političkog i drugih sistema. Kao jedan od podsistema globalnog društva, politički sistem obuhvata "cijelu strukturu vlasti jednog društva, sadrži institucije i snage koje stvaraju i nose politiku i vlast". (J. Đorđević). Predstavnici:

14

•

Gabrijel Almond: On svoja stajališta u izučavaju političkih sistema temelji na strukturama-funkcionalnoj analizi. Njegova izučavanja političkih sistema su konvergentna institucionalističkim shvatanjima. Almond polazi od toga da je politički sistem skup funkcija. Djelo "Komparativni politički sistem", objavljeno 1956..On u svom radu polazi od socioloških i antropoloških stavova. Almond je politički sistem definisao "kao skup međusobno djelujućih odnosa, međusobnih političkih uloga ili kao strukturu uloga". Kao bitnu karakteristiku političkih sistema posebno je izdvojio postojanje legitimnog monopola fizičke prinude. Razlikuje dvije temeljne vrste procesa koji se odvijaju u političkom sistemu a to su input i autput funkcije. Unutrašnju složenost političkih sistema Almond analizira preko input funkcije. U drugu kategoriju funkcija (autput) spada izrada, primjena i prosuđivanje po propisima.

•

Dejvid Iston: Opću teoriju sistema je oblikovao na osnovama politološke orijentacije. U namjeri da razvije jednu konzistentnu teoriju politike, politiku je shvatao na distributivan način, određujući je kao "autoritativnu alokaciju društvenih vrijednosti". Analizira političke sisteme sa tri nivoa: 1. politička zajednica; 2. politički režim; 3. rukovodeći sloj. Opravdano ukazuje da se niti jedan sistem ne može posmatrati izolovano već uvijek u odnosu na okolinu, sa kojom treba ostvarivati međusobni uticaj putem ulaza i izlaza da bi mogao egzistirati (inputi su zahtjevi okoline prema sistemu, a autput je odluka koju donosi sistem). Iston svoja naučna gledišta više zasniva na sistemskoj analizi, nego na općoj teoriji sistema.

•

Karl Dojč: U razmatranju političkog sistema on na prvo mjesto stavlja komunikaciju i transakciju. Svoja gledišta prevashodno zasniva na komunikacijskoj teoriji. Njegova osnovna orijentacija u promišljanju ove oblasti je kibernetski koncept političkog sistema. Takođe, Dojč apostrofira da svaki sistem nužno treba da ima organizaciju, komunikaciju i efikasnu kontrolu. On pravi klasifikaciju političkih sistema na četiri kategorije: 1. samouništavajuće sisteme; 2. životno neotporne sisteme; 3. životno sposobne sisteme; 4. samoosnažujuće sisteme.

•

Talkot Parsons: Smatrao se najistaknutijim predstavnikom teorije sistema u sociologiji. U svojim naučnim učenjima o sistemima polazio je prevashodno od generalne teorije akcije (akcionog sistema). Teorija akcije prema Parsonsu se odnosi na međusubjektivno djelovanje pojedinaca uokvireno normama: "Budući da je socijalni sistem, sistem procesa interakcije između sudionika, on je struktura odnosa između sudionika. Svaki je pojedinac uključen u mnoštvo takvih odnosa interakcije s jednim ili više sudionika u komplementarnoj ulozi. Prema tome, sudjelovanje pojedinaca u struktuiranom interaktivnom odnosu, jeste najznačajnija jedinica socijalnog sistema". Institucije koje obavljaju funkciju unutar sistema su porodice, obrazovni sistem, kao i religije. Funkcija integracije kao funkcije socijalnog sistema je prema Parsonsu preduslov za socijalnu akciju. "Integracija kao opće društveni proces karakteriše se svjesnim povezivanjem ljudi, institucija, grupa i zajednica u funkcionalno jedinstvene društvene cjeline koje se stvaraju radi zadovoljenja određenih ljudskih potreba i postizanja specifičnih društvenih ciljeva". (Politička enciklopedija). U modelu integracije kao fundamentalni pojmovi se javljaju "stabilnost, integracija, funkcionalna koordinacija i konsenzus". Svi naznačeni elementi imaju funkciju održavanja ravnoteže u društvu. Ukoliko dođe do poremećaja u pojedinim elementima sistema i kada prerastu određeni nivo nužno

dolazi do "pojava anomije". Teorija sistema (definicija): Teorija sistema kao interdisciplinarna nauka svojim sistemskim metodološkim pristupom proučava sisteme kao cjelinu, njihovu strategiju i ciljeve razvoja, njihov odnos sa drugim sistemima i okolinom kao i ukupnost ostalih činilaca s obzirom da se u sistemima odvijaju diferencirane i koordinirane ljudske aktivnosti koje se odnose na različite oblasti saznanja iz raznih naučnih disciplina.

POGLAVLJE PETO

SIGURNOST U DEMOKRATSKOM DRUŠTVU DEMOKRATSKA ORGANIZACIJA DRUŠTVA Demokratija je je najčešće zastupana politička ideja i tip poretka. Etimološki demokratija potiče od grčke riječi demos-narod i kratein-vladati. Historijski posmatrano američka (1776) i francuska (1789) revolucija se uzimaju kao početak obrazovanja modernog pojma demokratije. Naročito u 20. vijeku u demokratskoj 15

ustavnoj državi, demokratija je temeljna vodilja u oblikovanju političkih konstitutivnosti. Da bi demokratska država obezbijedila sve političko-sigurnosne i druge pretpostavke radi stabilnosti demokratije kao oblika političke vladavine, moraju postojati institucije koje će afirmisati vladavinu demokratije i pružiti mogućnost za ostvarenje svih građanskih i političkih prava građana. Samo na osnovama jačanja i zaštite individualnih sloboda i prava građana, legitimnosti i vladavine zakona, podjele političke vlasti (zakonodavna, izvršna, sudska), sudjelovanja u javnom životu, izbora i izbornog sistema parlamentarnih predstavničkih tijela, teritorijalne organizacije vlasti, možemo govoriti o demokratskom sistemu. Ključni pojam za demokratiju je s l o b o d a. Ustavna demokratija implicira organizaciju države koja preko svojih institucija štiti poželjnu interakcijsku simbiozu podsistema koji u okviru svojih prava, dužnosti ovlaštenja omogućavaju pravovremeno reagovanje na sve izazove koji mogu dovesti do povrede ljudskog dostojanstva. Na taj način se obezbjeđuje i demokratska otvorenost i vitalnost države. Ograničavanje legitimne moći i otklanjajući sigurnosne i druge rizike koji prijete slobodi i dostojanstvu pripadnika političkog društva, demokratija kao oblik političkog sistema i kao operacionalizacija i emanacija slobode, uz odgovarajuće ustavno ograničenje, otvara prostor, kako bi se stvaralačka energija čovjeka oslobađala u poželjnoj atmosferi sigurnosnih okvira. DEMOKRATSKA USTAVNA DRŽAVA U Grčkoj a niti u rimskoj tradiciji termin polis ili res publica, kao ni srednjovjekovni izraz regnum nisu imali osnovne karakteristike države u njenom modernom, odnosno savremenom institucionalnom smislu. U toj fazi historijskog razvoja grčki "polis" i rimski "res publica" su označavali politički sistem države, što je impliciralo glavne državne poslove, odnosno moć donošenja globalnih pravila. Kao poseban aparat država se pojavljuje u novije vrijeme sa uspostavljanjem apsolutnih monarhija u 17. i 18. vijeku. Taj period je karakterističan i po nastojanjima uvođenja diobe vlasti, sa današnjim preovlađujućim konceptom predstavničke demokratije. TEORIJE O DRŽAVI Postojale su brojne teorije o porijeklu države:

16

•

Patrijarhalne teorije: državu posmatraju kao jednu kvantitativnu organizovanu cjelinu koja je oblikovana na principima prvobitne segmentarne plemenske organizacije.

•

Teorije o božanskom porijeklu državne vlasti: U srednjem vijeku društvenopolitička misao je bila podređena teološkoj. Predstavnici srednjovjekovne misli su polazili od jedinstva prirode i društva. U suštini radi se o teokratskim teorijama, koje su polazile od pretpostavke da je svaka vlast božanskog porijekla. Blažu varijantu teokratske koncepcije razvio je Toma Akvinski tzv. teoriju posrednog božanskog prava, gdje se prema njemu sva vlast posredstvom božanske volje, povjerava pojedincu ili grupi ljudi.

•

Idealističko-objektivne teorije: koje u državi vide ostvarenje apsolutne ideje, svjetskog ili narodnog duha, najviših moralnih vrijednosti i sl..

•

Organističko-biološke teorije: objašnjavaju državu kao organizam višeg reda. Rimski senator Menanius Agripe je aristokratiju poredio sa mozgom, dok je radne mase sa nogama i rukama u "društvenom organizmu".

•

Teorije društvenog ugovora: nastale u periodu 17. i 18. vijeka. Nosioci ove teorijske orijentacije polaze od toga da se država oblikuje i egzistira samo na dobrovoljnom pristanku članova društva. Država predstavlja jedan oblik društva, da bi kasnije pojedinci ustupili i prenosili dio svojih prava na državu putem koje će obezbijediti sve neophodne potrebe.

•

Apsolutističke teorije: polaze od osnovnih gledišta stvaranja države na osnovu društvenog ugovora, tj. prenošenju nekih prirodnih prava pojedinaca u korist nosilaca vlasti.

•

Teorije sile: objašnjavaju nastanak i prirodu države samo pomoću organizovanog nasilja, na taj način što one društvene grupe koje su u organizacionim, ratničkim i drugim vještinama uspjeli odnijeti pobjedu, uspostavljaju vladavinu nad pobjeđenim.

•

Teorije funkcionalizma: državu vide kao organizaciju vršenja jedne funkcije u okviru šireg socijalnog sistema.

•

Teorije normativizma: tretiraju državu kao pravnu organizaciju sa uspostavljenom hijerharhijom pravnih nadležnosti i normi.

Tradicionalna politička teorija državu je izučavala isključivo kao političku organizaciju. Instrumentalističko shvatanje vidi državu kao sredstvo ili instrument, odnosno institucionalni aparat vladavine. Zajednički naučno definicijski okviri o nastanku i organizaciji države i njenom funkcionisanju u savremenom društvu: 1. država predstavlja organizaciju društva , (zajednica ljudi koji su nastanjeni na jednoj teritoriji i organizovani saglasno jednom pravnom poretku koji ima karakter suverenosti); 2. država je politička organizacija koju sprovodi pomoću pravnih normi, (sveukupna djelatnost države je određena pravom). Država je prevashodno politička, pa tek onda pravna organizacija. Ne postoji država radi ostvarenja prava, nego pravo postoji da bi država pomoću njega mogla da vrši svoju političku funkciju. "Država kao pravna organizacija je samo oblik djelovanja države kao političke organizacije". (R. Lukić).

ELEMENTI DRŽAVE Da bi država postojala mora imati osnovne elemente koji se smatraju fundamentalnim atributom državnosti, a to su: teritorij (materijalni element), stanovništvo (personalni element), vlast (pravni element) i karakteristike suverenosti. Teritorij Državnu teritoriju čini dio prostora koje državu kao teritorijalnu zajednicu ljudi čini različitom u odnosu na ostale subjekte, naročito na području međunarodnih odnosa. U historijskom razvoju, teritorij je imao veoma važne strateške aspekte. Naročito je geostrateški aspekt uticao na oblikovanje državne politike, a posebno vanjske politike, doktrine i strategije. 17

Stanovništvo Drugi element, stanovništvo države, sačinjavaju ljudi na njenoj teritoriji koji su trajno nastanjeni na tim prostorima. Bez stanovništva nema organizacije ljudskog društva. Pokazatelji moći pojedinih država ukazuju na velike divergencije među državama. Kao pokazatelji se mogu navesti: broj stanovnika (kvantitativno mjerilo), individualna obilježja stanovnika, pravci njenog razvoja, kvalitativne osobine stanovništva (starost, stepen obrazovanja, porast stanovništva, fizičke osobine, mentalitet, karakter, odnos starog i mladog i sl.). Takođe se može govoriti i o nacionalno-homogenim i više-nacionalnim državama. Državna vlast Vlast (definicija): Vlast se može definisati kao uspostavljena organizovana hijerharhijska struktura koja djeluje na pojedince radi postizanja željenog ponašanja, vodeći računa da se njihova djelatnost zasniva na legitimnosti naročito kada je u pitanju primjena fizičke prinude. Jednu vlast u državi možemo smatrati legitimnom, ukoliko je pripadnici jedne političke zajednice (države) prihvaćaju, sa uvjerenjem i saglasnošću da se radi o instituciji vlasti i njihovim izvršiocima čija će se djelatnost zasnivati na osnovnim postulatima demokratije, poštivanjem temeljnih ljudskih prava i sloboda, na pravdi, jednakosti i koji su izabrani na demokratskim višestranačkim izborima uz punu nepristrasnost i odmjerenost, te pravovremeno, zakonito i odgovorno legitimno reagovanje u cilju održavanja sigurnosti u svim segmentima savremenog društva. Svaku državnu vlast karakteriše: •

Nezavisnost: Organizovanost vlasti sa monopolom fizičke sile sa ekonomskim i drugim funkcijama, uslovljavaju da nezavisnost vlasti nije potčinjena nikakvoj drugoj vlasti koja bi bila na većem nivou. To u suštini predstavlja suverenost vlasti.

•

Neprekidnost: Pod neprekidnošću državne vlasti podrazumijevamo njenu trajnost, bez obzira što se nosioci pojedinih funkcija mijenjaju saglasno izbornim rezultatima i dogovorom političkih stranaka.

•

Neđeljivost: Jedna vlast sa nizom uspostavljenih podsistema.

Suverenost Pojam suverenost je izveden od novolatinske riječi "superanus", "supremus" - najviši, vrhovni i starofrancuskog "sovrain", sa istim terminološkim značenjem. Politička misao se od najranijih vremena počela baviti ovim problemom. Prvu potpuniju teoriju suverenosti dao je francuski politički mislilac Žan Boden: "Suverenost je najviša, neograničena, apsolutna, trajna i neotuđiva vlast, čiji je sadržaj u pravu izdavanja zakona, imenovanje najviših državnih službenika, odlučivanje o ratu i miru, davanje pomilovanja, oporezivanju i pravo na pokornost". Radi se o suverenosti kao "najvišoj vlasti koja ne priznaje nijednu drugu višu od nje". (Bodin). Obzirom na definicijsku šarolikost u teorijskom određenju države, postoje i ona stajališta 18

koja državu vide kao smetnju i kočnicu u obezbjeđenju temeljnih prava i sloboda, predviđajući joj čak i nestanak sa političke pozornice. Međutim, razvoj civilizacije, a time i demokratske moderne ustavne države, doveo je u pitanje navedena gledišta. Danas i ubuduće ne možemo apsolutno govoriti o demokratiji ukoliko se ona ne oblikuje u ustavno-pravnim okvirima, a niti možemo za jednu državu reći da je ustavna ako nije organizovana na demokratskim postulatima. Država (definicija): Državu možemo definisati kao političku zajednicu sa suverenom vlašću uređenu na temelju prihvaćenih regulativnih pravila kao izraz povjerenja i volje građana i koja putem legitimne fizičke sile osigurava njihovu primjenu u cilju zaštite i očuvanja vrijednosnog sistema građanskog društva, vodeći računa o obezbjeđenju ravnoteže između zaštite osnovnih prava i sloboda građana i interesa društvene zajednice. DEMOKRATIJA I DEMOKRATSKA USTAVNA DRŽAVA Da bi politički sistem u jednoj državi bio demokratski, on mora ispuniti fundamentalni zahtjev, a to je da se sve relevantne odluke koje su od ključnog značaja za društvo u cjelini, donose u institucijama koje su obrazovane i uspostavljene na osnovu redovnih, pravednih izbora između više političkih partija i kandidata putem općeg prava glasa. Građani u demokratizaciji društvenog života moraju strogo nadzirati one na odgovornim političkim funkcijama i isključiti svaku mogućnost korupcije. Možemo naznačiti da čovjekova sloboda nije apsolutna s obzirom na potrebu i zahtjev za odgovarajućim ponašanjem u skladu sa regulativnim pravilima. Ograničenje može biti samo ukoliko je utemeljeno zakonom koji je donesen u demokratskoj proceduri u čijem su donošenju učestvovali i građani putem demokratsko izabranih predstavnika u organe vlasti. Predstavnička demokratija može samo egzistirati i razvijati se na pluralizmu, odnosno višestranačkom sistemu, redovnim i pravednim izborima, općim pravom glasa itd. Pomenuto političko i demokratsko predstavništvo obezbjeđuje da vlasti vladaju uz pristanak onih kojima se vlada. Državne su institucije direktno ili indirektno odgovorne narodu, odnosno građanima. Zastupnici naroda mogu vladati jedino ako su ih građani za to zakonski ovlastili. Fundamente demokratskog predstavništva zadobijene na višestranačkim izborima označavamo kao parlamentarnu demokratiju, koja je dominantna u Evropi. Izborni sistem je ključni nerv političkog sistema, s obzirom da se samo demokratskim višepartijskim izborima zadobija potrebno povjerenje u institucije sistema. Na ovaj način građani na posredan način ostvaruju i kontrolnu komponentu nad organima i službama sigurnosti koje čine sistem sigurnosti jedne države, jer prvi i ključni zadatak u civilnom društvu jeste efikasna demokratska kontrola državne vlasti. Biračko pravo kao temeljni preduslov demokratije i osnovni supstrat u političkom konstituisanju društva, upravo omogućuje građanima da kao aktivni učesnici utiču na demokratsko konstituisanje vlasti. Pravo glasa - "kamen temeljac demokratije". (V. Simić). DEMOKRATSKA USTAVNA DRŽAVA - NOSILAC SIGURNOSNE FUNKCIJE U CIVILNOM DRUŠTVU Osnovni okvir za organizaciju života u jednoj državi predstavlja ustav koji je rezultat politike. Ustav je osnovi zakon države. Smatra se da ustav u "političkom smislu postoji, kada je onemogućena subjektivnost, samovolja i zloupotreba nosilaca državne vlasti". Ustav kao osnovni pravni i politički, kao zakon demokratske države, akt institucionalizacije političkog sistema i legitimnosti političke vladavine, kao fundament pravnog poretka i sistema vladavine prava, obezbjeđuje okvir za održavanje političkog i pravnog sistema. 19

Nema demokratije bez demokratsko uspostavljenih institucija koje izražavaju i osiguravaju podređenost vlasti slobodno izraženoj volji i potrebama njenih građana i njihovog permanentnog uticaja na pravac i sadržaj provođenja politike. Tačnije, bez dosljednog poštivanja ustava i zakona, vladavine prava, ograničenja državne vlasti uz demokratsku kontrolu legitimne državne moći i sprečavanje njene zloupotrebe kao i potrebne zaštite "prava na život, slobodu, vlasništvo čime se ujedno upotpunjava i opće dobro", nema poželjnog nivoa sigurnosti niti osnovnih prava i sloboda građana, a niti ambijentalnog demokratskog prostora za funkcionisanje demokratskih institucija. U današnjim modernim demokratskim društvima najbolji indikator kvaliteta jedne države jeste stepen u kome ono može da dozvoli da bude slobodno kritikovano. Demokratska ustavna država (definicija): Pod demokratskom ustavnom državom podrazumijevamo državu koja uokviruje civilno društvo, društveno-kulturni okvir, demokratsku političku kulturu, u kojoj i politika ima ograničeno polje svoje nadležnosti i djelovanja, ostavljajući ambijentalni prostor za poštivanjem autonomije i općeprihvaćenih univerzalnih prava i sloboda pojedinaca, kao i drugih područja društvenog života i rada. Demokratska ustavna država je zajednica u kojoj je državna vlast na svim nivoima ograničena ustavom i zakonom uz garantovanje osnovnih političkih, ekonomskih, socijalnih, kulturnih, ekoloških i drugih prava i sloboda čovjeka i građanina, sa efikasnim demokratskim kontrolnim mehanizmom ustavnosti zakona i podzakonskih propisa, tako da svi organi i institucije države moraju svoju funkciju da obavljaju u skladu sa zakonom i uz sudsku garanciju. Nacionalna sigurnost države je fundamentalna pretpostavka za ostvarenje međunarodne sigurnosti. Ukoliko nacionalnu sigurnost shvaćamo kao integralni dio međunarodne i globalne sigurnosti, možemo jasno sagledati ulogu i značaj sigurnosne funkcije države. Svaka organizovana država funkciju sigurnosti ostvaruje preko uspostavljenih pojedinih organa, a naročito onih kojima stoji na raspolaganju monopol legitimne prinude, radi održavanja i suprostavljanja svim vidovima ugrožavanja ustavno-pravnog poretka. Danas se niti jedna moderna država ne može odreći upotrebe monopola fizičke prinude. Država kao nosilac sigurnosne funkcije, pored sigurnosne treba kreirati i atmosferu političke tolerancije, kulture i razumijevanja s posebnim akcentom da shvati svoju društvenu odgovornost pred građanstvom, jer svaki građanin cijeni vrijednost i značaj društva u onoj mjeri u kojem mu pravni poredak obezbjeđuje egzistencijalne uslove za slobodan i civiliziran život. OSNOVNE DRUŠTVENE VRIJEDNOSTI I NJIHOVA ZAŠTITA Vrijednosti jednog društva predstavljaju temeljna polazišta za oblikovanje, kreiranje i usmjeravanje svih podsistema na provođenju politike, odnosno usmjeravanje pojedinaca i društva u željenom pravcu u cilju postizanja općeglobalnih željenih političko-sigurnosnih okvira. Osnovne vrijednosti društva uspostavljenih podsistema su: • • • • 20

teritorijalni integritet, nezavisnost, suverenost, ustavni poredak,

koje

su predmet

posebne

sigurnosne

zaštite

svih

• • • •

ljudska prava i slobode, mir i sigurnost, pravo ljudi, naroda i države, kulturne i druge tvorevine, itd..

Vrijednosni sistem demokratskog društva utemeljen na ustavnoj i pluralističkoj demokratiji, odnosno demokratskoj ustavnoj državi sa svim elementima otvorenog civilnog društva, predstavlja onaj okvir unutar kojeg jedino možemo razumjeti organizaciju, svrhu, ciljeve i karakteristike savremenih sistema nacionalne sigurnosti. Odgovarajuća zaštita svih demokratskih vrijednosti civilnog društva je osnovna pretpostavka opstanka i njegovog razvoja.

POGLAVLJE ŠESTO

TEORIJE I SISTEMI SIGURNOSTI SAVREMENE TEORIJE SIGURNOSTI I DALJNI PRAVCI U IZUČAVANJU SIGURNOSNE PROBLEMATIKE Nova uloga teorije sigurnosti nameće egzaktno naučno prilaženje problemima, prilagođavanje metoda i sredstava radi eliminisanja svih izvorišta i oblika ugrožavanja. Naznačeni kauzalni pristup predstavlja garanciju da će organi i službe sigurnosti naučnim prilaženjem problemima, uz stalnu modernizaciju i tehničko usavršavanje, neprekidno obrazovanje, izgrađivanje odgovarajućeg odnosa prema građanima, mas-medijima i dr., krajnje efikasno, zakonito brzo i odmjereno reagovati u složenim situacijama. To implicira iskazivanje visokog nivoa inventivnosti, sposobnosti, efikasne procjene sigurnosne situacije, izuzetne operativne snalažljivosti, demonstriranje zrelog pristupa, rasuđivanja itd.. Naučno prilaženje problematici sigurnosti, kao i svaki drugi proces mora biti integralan. 21

Težnja je da se u izgradnji otvorenog civilnog društva ublaže i svedu više na humanističku ravan imperativni karakteri zakona. Time bi se stvaralačka energija čovjeka oslobađala u poželjnoj atmosferi sigurnosnih okvira. To je ključni i fundamentalni zadatak savremenih teorija sigurnosti. Teorija sigurnosti (definicija): Teorija sigurnosti kao interdisciplinarna nauka sa multidisciplinarnim sistemskim metodološkim pristupom u uslovima dinamičkih, međuzavisnih, složenih i konfliktnih odnosa u društvu kompleksno istražuje, proučava, sintetizuje i analizira sigurnosne pojave. Time se pruža naučni okvir za projekt hipoteza i rezultata istraživanja, a što će poslužiti svim institucijama u sistemu sigurnosti da na bazi sigurnosnih procjena i procjena ugroženosti, donesu takvu egzaktnu sigurnosnu politiku čije će ishodište biti oblikovanje poželjnih sigurnosnih ciljeva i strategije njihovog praktičnog ostvarenja. To implicira kontinuiran naučni interes za cjelovitom provjerom nastajanja, praćenja, kretanja i uticaja svih oblika ugroženosti na sigurnosnu stabilnost društva. Međutim, autonomnost djelovanja svih institucija se treba odvijati u ustavno-pravnim okvirima sa legitimnom civilnom kontrolom. POLITIČKA I SIGURNOSNA KULTURA Na organizaciju i funkcionisanje sistema sigurnosti u modernim državama je bitno uticala politička i sigurnosna kultura. "Političku kulturu čini mreža orijentacija ka političkom sistemu i političkom ponašanju pripadnika političkog sistema". (Politička enciklopedija). Almond i Verba u svojoj studiji kao osnovne elemente političke orijentacije koji čine političku kulturu navode: • • •

kognitivne /saznajne/, (impliciraju znanje o politici); afektivne /osjećajne/, (osjećaji o političkom); evaluativne /vrijednosne/, (označavaju mišljenje i sudove o političkim objektima).

"Stabilne i efikasne demokratske vlade zavise ne samo o strukturi države i politike: on zavisi o orijentacijama koje ljudi imaju prema političkom procesu-političkoj kulturi, ukoliko politička kultura nije ustanju podržati demokratski sistem, šanse za uspjeh ovog sistema su slabe". (G. Almond-S. Verba). Almond je kasnije sveo izučavanje političke kulture na tri osnovne dimenzije, i to: •

kulturu sistema, (ona obuhavata slijedeće: svijest o nacionalnom identitetu, stavove prema legitimaciji režima i njegovih institucija kao i nosioca raznih političkih uloga);

•

kulturu procesa , (ona obuhvata slijedeće: stavovi prema drugim političkim akterima);

•

kulturu vladanja , politike.

(bi uključila takve preferncije koje se tiču autputa (posljedica)

Demokratska politička kultura građana implicira njihovo poštivanje određenog poretka, njegovih institucija. U cilju ostvarenja naznačenog uvjerenja i ponašanja, velika je uloga odgoja i socijalizacije građana saglasno novim demokratskim i civilizacijskim stremljenjima. Neophodan je koherentan sistem obrazovanja za demokratsku političku kulturu. Društva koja se nalaze u transformaciji iz totalitarnih u demokratski sistem, posebnu pažnju 22

poklanjaju oblikovanju, izgradnji, razvoju i zaštiti temeljnih principa demokratije. Samo građanski i demokratski model političke kulture može stvoriti pretpostavke da građani iskažu potrebnu odanost fundamentalnim vrijednostima demokratije. Znači, nužne su promjene kada je u pitanju i sigurnosna kultura građana, jer je sigurnosna kultura u tijesnoj korelaciji sa razvitkom društva. Pitanje je, kako osloboditi građane od prejake moći države i onih stega koje su provodili subjekti sistema sigurnosti u prethodnom socijalističkom sistemu, obzirom na činjenicu da su raniji sistemi ostavili duboke tragove u političkoj svijesti građana iz bivših socijalističkih zemalja, te da talozi socijalističkog načina mišljenja staraju jake ambivalencije u njihovim političkim osjećajima. Novi pristup i njegova implementacija u sigurnosnoj praksi, zahtijevaju premanentnu i dobru informisanost građana o svim relevantnim aspektima sigurnosnog karaktera, što će doprinijeti da građani svojim ponašanjem i angažovanjem daju veliku podršku operacijama, naročito preventivnog karaktera, koje provode odgovarajući nadležni organi. POLITIČKA NEUTRALNOST SISTEMA SIGURNOSTI Nerealno je govoriti o potpunoj odvojenosti sigurnosnih mehanizama i politike i u današnjim demokratskim okvirima. Ali miješanje politike treba da se odvija prvenstveno u okviru rada Parlamenta i Vlade. Politički uticaj se treba ograničavati na razini donošenja pojedinih zakonskih propisa u parlamentarnim tijelima. Političko-pravni okviri razdvajanja funkcija između politike i elemenata sistema sigurnosti: Građani na demokratskim izborima biraju svoje predstavnike u domove Parlamenta, i preko svojih predstavnika imaju uticaj na donošenje vitalnih zakona i odluka. Zakonodavna tijela Parlamenta u savremenim društvima donose ključne zakone koji se odnose na policijsku, odbrambenu i obavještajnu sferu. Znači, doneseni zakoni su produkt politike, koje naznačeni organi i službe sigurnosti u svom radu moraju provoditi. Na tom nivou treba da se završi konkretan uticaj politike, s obzirom da je postupanje po zakonu i njegovo provođenje stvar operativno-stručnog, profesionalnog i zakonitog rada pomenutih struktura. Međutim, često u praksi dolazi do međusobnog uticaja, što neminovno dovodi do toga da organi i službe sigurnosti ne mogu autonomno i profesionalno otklanjati sve opasnosti koje utiču na stanje sigurnosti. Parlament (legislativa) je jedina institucija koja kontroliše rad egzekutive (izvršna vlast). Političko pomjeranje odbrambeno-sigurnosnog i obavještajnog djelovanja uveliko zavisi od centralnih političkih aktera-nosilaca politčke moći koji nastoje zaštititi postojeće stanje. Oblačenje u ruho politike pomenutih struktura i njihovo aktivno uključivanje, naročito dolazi do izražaja u nedemokratskim režimima. Opet, vrlo često, bez obzira na parlamentarne i druge oblike nadzora, pojedini elementi sistema sigurnosti koristeći složenost političko-pravnih prilika, političku apatiju i prazninu režima koji nisu uspostavili potrebne demokratske institucije, nastoje da budu oslobođeni okova društvene kontrole i da se šire angažuju u političkom životu. Na taj način ne samo policija, nego i ostali sistemi sigurnosti ukoliko su ostvarili jak uticaj na politiku, nastoje uspostaviti vlastitu autonomiju, i tada dolazi do oblikovanja samostalne koncepcije i doktrine. Politička neutralnost sistema sigurnosti se ogleda u slijedećem: •

depolitizacija članova, /nemogućost članstva u političkim partijama, obavljanje javnih 23

političkih poslova itd./, (imaju pravo učestvovanja na izborima, pravo na slobodu mišljenja, i dr.); •

lojalnost demokratski izabranoj vladi;

•

u svom konkretnom djelovanju se ne mogu pozivati na politička prava stranaka i institucija;

•

strategijske i operativno-taktičke odluke za konkretno postupanje ne smiju zasnivati na osnovu političkih odluka;

•

postavljanje iznad konflikata unutar zajednice pridržavajući se strogo ustavnih i zakonskih okvira;

•

elementi sistema sigurnosti sa svojim članovima su u službi građana i zakona.

sa

političkom

konotacijom,

Svako korištenje bilo kojih elemenata sistema sigurnosti od strane politike u onim prilikama gdje je prevashodno potrebno političko rješenje smatra se zloupotrebom njihovog korištenja. Organi i službe odbrane i sigurnosti, te obavještajni elementi u svom radu niti smiju niti po ustavu i zakonu mogu djelovati umjesto politike. Zbog toga, svaki paternalizam jasno ukazuje na indikaciju političke instrumentalizacije sistema sigurnosti. USTAVNO-ZAKONSKA TRANSPARENTNOST SISTEMA SIGURNOSTI Ustavno-zakonska transparentnost sistema prema javnosti sadrži senzibilan osvrt na pojedine aspekte društvene stvarnosti. Na taj način se u demokratsko-poželjnoj sigurnosnoj klimi građanima pruža mogućnost da u okviru svojih osnovnih političkih prava i sloboda iznose svoje znanje, mišljenje, te daju kritički osvrt na neka relevantna pitanja društva, ali bez bojazni da će pojedinac ili grupa za svoje postupke snositi odgovornost. Radi se o pluralizmu mišljenja, gdje se daje mogućnost članovima zajednice da svojim prijedlozima i iskustvima daju doprinos u oblikovanju socijalno-preventivnih programa. Moraju se napuštati ranije uvriježena stajališta po kojima se pojedini elementi sistema sigurnosti (posebno policijski sistem) kao izvršni aparati države ne trebaju oslanjati, a niti tražiti podršku i razumijevanje građana. Njihova transparentnost treba voditi ka uspostavi povjerenja. Sistemi sigurnosti prilikom informisanja javnosti (što im je dužnost) moraju iskazati visoko profesionalnu etiku, te takav nivo transparentnosti koji će biti lišen jednostranog i tendencioznog prenošenja i tumačenja sigurnosnih pojava, što može dovesti do nesporazuma, gubitka povjerenja i konfliktnih situacija. Samo se na temelju ustavno-zakonskog, sistemskog, kontinuiranog i planskog odnosa prema javnosti, baziranog na verifikovanim ciljevima može blagovremeno i precizno upoznati javnost o svim relevantnim pitanjima sigurnosnog karaktera. Taj nivo transparentnosti, odnosno informisanje javnosti, treba da pretenduje u stvaranju demokratskih civiliziranih principa u radu sigurnosnih struktura.

24

POGLAVLJE SEDMO

SAVREMENI SISTEMI SIGURNOSTI POLITIČKO-DEMOKRATSKE I USTAVNO-PRAVNE PRETPOSTAVKE ZA ORGANIZACIJU I FUNKCIONISANJE SAVREMENIH SISTEMA SIGURNOSTI ODREDJENJE SISTEMA SIGURNOSTI NA NAUČNOJ OSNOVI Sistem sigurnosti (definicija): Sistem sigurnosti definišemo kao dinamičan, složen i specifičan podsistem u razvoju svakog društva. Njegov je osnovni zadatak da putem uspostavljenih institucija i operativno-profesionalnih i specijalizovanih organa i službi sa jasno utvrđenim pravima, obavezama i dužnostima i potrebnom kadrovskom i tehničkom opremljenošću, a na osnovu naučno-stručnih i stečenih iskustvenih saznanja u proučavanju, praćenju, analizi i cjelovitom objašnjenju sigurnosnih pojava, preduzima kompleks operativinih taktičko-tehničkih i drugih preventivno-represivnih mjera i aktivnosti radi blagovremenog i uspješnog sprečavanja, otklanjanja i otkrivanja svih unutrašnjih i spoljnih izvora i opasnosti ugrožavanja, a sve u cilju očuvanja i zaštite osnovnih društvenih vrijednosti (suverenitet i integritet države, ustavni poredak, nezavisnost, teritorijalna cjelovitost, prava i slobode građana, itd.), pridržavajući se strogo ustavno-pravnih, zakonskih i etičko-profesionalnih principa. Organizacija sistema sigurnosti u novim društvenim prilikama i političkim promjenama, 25

nastoji postati tolerantniji i otvoreniji sa artikulacijom i preferiranjem onih sadržaja koji će biti u funkciji optimalnog rješavanja sigurnosnih problema. U tom smislu je neophodno obezbijediti određene organizaciono-strukturalne i kadrovske pretpostavke. OSNOVNE KARAKTERISTIKE SISTEMA SIGURNOSTI U SAVREMENIM USLOVIMA 1. Rad sigurnosnog sistema mora biti utemeljen na naučnim postulatima. On sa interdisciplinarnog stajališta i na cjelovit način treba istraživati, pratiti i analizirati raznovrsne aspekte sigurnosti. Neophodan je sistemski naučni pristup koji se treba temeljiti na blagovremeno uočenim problemima i provjerenim činjenicama, koristeći se teorijsko-praktičnim spoznajama i iskustvima drugih naučnih disciplina. 2. Sistem sigurnosti je stabilan jedinstven sistem, sa jasno preciziranim funkcijama, koji kao izvršni organ države svoje aktivnosti provodi u skladu sa demokratskim vrijednostima društva. 3. Sistem rukovođenja mora biti zasnovan na naučnim osnovama i da primjenom kohezivnih koncepcija, načela, metoda, tehnika i taktika rukovođenja, uspješno realizuje strategijsko-operativne aktivnosti u cilju ostvarenja konkretnih ciljeva i zadataka. 4. U skladu sa demokratskim procesima, odvija se i organizaciono-strukturalna i funkcionalna diferencijacija na svim hijerharhijskim nivoima (upućuje na subordinaciju i koordinaciju). Uspješnost funkcionisanja sistema rukovođenja, a time i hijerharhijskih odnosa prvenstveno se trebaju zasnivati na autoritetu znanja, stručnosti, kreativnosti, pravičnosti, odgovornosti sa ugrađenim kooperativnim elementima na svim nivoima rukovođenja, posebno kada se radi o policijskom sistemu. 5. Slijedeća karakteristika sistema sigurnosti je potrebna njegova transparentnost. Pravo građana na javnost je ključna funkcija u razvoju demokratskog i civilnog društva. To podrazumijeva obavezu svih subjekata koji čine sistem sigurnosti da obavještavaju javnost o svom radu, ali u skladu sa dopuštenim zakonskim propisima. Da bi organi sigurnosti zadobili potrebno povjerenje javnosti, ona (javnost) mora biti istinito, objektivno, pravovremeno, odgovorno i kompetentno informisana o brojnim aktivnostima koje provode. Taj zadatak imaju sredstva masovnih komunikacija. Znači, njihov zadatak je konstituisanje javnog mjenja. Sloboda medija i njihov pristup informacijama jedan je od osnovnih pokazatelja demokratije. Mediji kao i sistemi sigurnosti su u službi javnosti. 6. Nema efikasnosti u radu navedenih organa i institucija bez potrebne etičke dimenzije. Svako neznanje, nestručnost, neprofesionalnost, nedostatak etičke dimenzije, dostojanstva, zatim kršenje ustava, zloupotreba ovlaštenja, korupcija i sl., ostavlja jedan od najdubljih tragova u sigurnosnim sistemima. Sigurnosni sistem mora oblikovati i praktično artikulisati odgovarajući korpus etičkih načela koji će proizilaziti iz odgovarajućih zahtjeva i potreba društva. 7. Organizacija i rukovođenje sigurnosnim sistemima u novim društvenim prilikama, zahtijeva od rukovodnog kadra poštenje, profesionalno savladavanje širokog područja složenih znanja, kao i razvijanje i očuvanje slijedećih osobina: autoritativnost, operativnost, kreativnost, moralnost, analiziranje i sintetiziranje sigurnosnih i drugih pojava, pedagoška uloga, ponašanje i sl.. 8. Afirmacija načela zakonitosti. Ovo načelo predviđa da zakon jasno mora naznačiti granice i način korištenja bilo kojeg ovlaštenja imajući u vidu legitimni cilj kao mjerilo kako bi pojedincu dao primjerenu zaštitu protiv samovoljnog uplitanja. 26

9. Da bi sistem bio sposoban ispuniti funkcionalnu dužnost, njemu politička vlast treba obezbijediti prostor za iskazivanje njegove legitimne moći. Kao legitimni organ vlade u okviru zakonskih ovlaštenja prilikom svog konkretnog djelovanja, treba pokazati punu svoju spremnost i hrabrost da zaštiti osnovne vrijednosti države i društva. SIGURNOSNA POLITIKA Politika u širem značenju podrazumijeva usmjeravanje ljudske djelatnosti u određenom pravcu radi ostvarenja optimalnih ciljeva. Usmjeravanje društva politika vrši uz pomoć uspostavljene državne vlasti. Svaka organizovana država oblikuje i razvija niz politika kao što su: ekonomska, vanjska, odbrambena, socijalna, zdravstvena, ekološka, energetska, kulturna, obrazovna. Sve ove politike imaju odgovarajućeg uticaja na stanje sigurnosti. Iz tih razloga one čine politiku sigurnosti na globalnom nivou. Da bi se mogla donijeti odgovarajuća sigurnosna politika, ona se treba zasnovati na okvirnim društveno-političkim osnovama, sigurnosnim procjenama, procjenama ugroženosti, a naročito na rezultatima istraživanja iz oblasti sigurnosti, te iskustvenim saznanjima. Efikasna sigurnosna politika može uspjeti samo ukoliko je utemeljena na bazi naučnih spoznaja. Znači, koncept sigurnosne politike treba donositi samo na osnovu naučne i stručne spoznaje sigurnosne stvarnosti, od čega zavisi i oblikovanje sigurnosnih ciljeva i strategije ostalih podsistema. U globalnoj viziji sigurnosne politike prognoziranje ima posebno značenje. Prognostičke analize mogu poslužiti kao fundament u operativno-sigurnosnom postavljanju prema svim oblicima i vidovima devijantnosti. U svim državama, oblikovanje i donošenje nacionalne sigurnosne politike se donosi u Parlamentu. Globalne okvire donosi Parlament ili druga tijela države koje subjekti sistema sigurnosti realiziraju, ali sa različitim ulogama. Sigurnosna politika omogućuje političkoj vlasti da oblikuje jednu poželjnu demokratsku i sigurnosnu zajednicu. U okvirima političke doktrine, sigurnosna politika joj pruža podršku u njenom djelovanju, otklanjajući sva ona ponašanja koja stoje na putu strategijskog djelovanja. Sigurnosna politika ključni je element u funkcionisanju jedne države. U njenom kreiranju moraju doći do izražaja savremena civilizacijska dostignuća u svim oblastima. Sigurnosna politika (definicija): U jednom demokratskom, pluralističkom, pravnom i civilnom društvu, sigurnosnu politiku koja se temelji na političkim, demokratskim i ustavno-pravnim osnovama, možemo definisati kao okvirni kompleks mjera i aktivnosti na političkom, ekonomskom, socijalnom, sigurnosnom, odbrambenom planu kao i u drugim oblastima donesenim u skladu sa sadržajnom naučnom, stručno-operativnom i praktičnom analizom izvorišta ugroženosti čija se operacionalizacija odvija i usmjerava putem legitimnih podsistema u državi koji sa jasno preciziranim funkcijama, te poštujući načela ustavnosti i zakonitosti svoje aktivnosti provode u skladu sa demokratskim vrijednostima društva, a sve u cilju zaštite vanjske i unutrašnje sigurnosti društva. SIGURNOSNA STRATEGIJA 27

Svaku nauku pa tako i nauku o sigurnosti prevashodno zanima prošlost i sadašnjost, koja služi kao supstrat za donošenje operativnih planova koji trebaju poslužiti radi eliminisanja, odnosno smanjenja sigurnosnih rizika u raznim oblastima. Da ne bi došlo do krize u funkcionisanju pravnog poretka, te da bi se uspješno operacionalizirala sigurnosna politika, potrebna je strategija. Semantički riječ strategija potiče od grčke riječi strates-vojska, te riječi ago-vodim. Strategija je ta koja opređeljuje izbor metoda i sredstava u ostvarivanju ciljeva sigurnosne politike. Strategija (definicija): Strategija implicira interakciju teorije i prakse, znanja i vještine, kako bi se uspješnom koordinacijom na svim nivoima i uz primjenu odgovarajućih metoda i sredstava ostvarili planirani ciljevi na političkoj ravni. Ti politički ciljevi se ne mogu postiće bez odgovarajuće sigurnosne politike i strategije koju su dužni provoditi za to uspostavljeni organi i institucije u državi. Od ključne je važnosti naučno i stručno egzaktno razumijevanje same suštine i sadržaja strategije na temelju čega se jedino mogu donositi realni planovi čijom se operacionalizacijom dostiže i čuva povoljno stanje sigurnosti. Sigurnosna strategija se treba prevashodno tretirati sa visoko naučnog i stručnog interdisciplinarnog stajališta. Cilj sigurnosne politike je da se na bazi naučno-stručnih i operativno-iskustvenih saznanja stvaraju realni okviri za efikasno reagovanje odgovarajućih subjekata , te da se koordiniraju i usmjeravaju naznačeni organi i institucije, radi donošenja najcjelishodnijih odluka za praktično postupanje, poštujući osnovne međunarodne standarde koji se odnose na ljudska prava i slobode. Strategija je ta kojom se žele postići sigurnosni ciljevi. Pomenuti ciljevi mogu se jedino postići dobro osmišljenom strategijom. Samo ona strategija koja je efikasna, dobro usmjerena, pravilno postavljena, praktična, zakonita sa izborom metoda i sredstava, vremenski i prostorno opredijeljena i sa naučno-stručnom i iskustvenom osnovom na nivou nacionalne države može uspješno operacionalizirati ciljeve sigurnosne politike. Ona opređeljuje pravce, metode sredstva, vrijeme, prostor, uslove i mogućnosti što svakako zavisi od kompleksnosti sigurnosnih problema. DETERMINIRAJUĆI FAKTORI, METODE I SREDSTVA SIGURNOSNE STRATEGIJE Ne postoji unificirana strategija za sve oblasti, niti ima jedinstvenog kriterija i principa po kojima bi se u svim konfliktnim prilikama mogla provoditi strategija. Svaka situacija nalaže poseban pristup i konkretno djelovanje. Jedan od osnovnih FAKTORA jeste sadržajno sistemsko razmatranje i uvažavanje bitnih elemenata koji čine sigurnosne procjene (identifikacija problema). Značajan faktor sigurnosne strategije jeste politika obrazovanja, koja uslovljava novi savremeni pristup u oblikovanju strategije i koja će se temeljiti na egzaktnim i dostignutim naučnim principima. Sistem rukovođenja je naročito bitan u provođenju složenijih sigurnosnih akcija. Sistem rukovođenja zasnovan je na naučnim osnovama i primjenom kohezivnih koncepcija, načela, metoda, tehnika i taktika rukovođenja, može uspješno realizovati strategijsko-operativne aktivnosti radi ostvarenja konkretnih ciljeva. Prilikom utvrđivanja globalnih operativnih planova, posebno kada se radi o preduzimanju 28

operativnih operacija, jasno mora doći do izražaja stvarni autoritet i poznavanje problematike. Taj proces zahtijeva visoku obrazovanost svih nivoa rukovođenja. Praksa je dokazala da efikasan i dobar rad svakog rukovodioca zavisi od njegovog znanja, kvalifikacije, stavova, mišljenja, profesionalnosti, operativnosti, etičnosti, autoritativnosti, ponašanja, pedagoške uloge prema podređenim, kreativnosti, sposobnosti analiziranja i sintetiziranja sigurnosnih i drugih pojava i sl. Svako neznanje, nestručnost, neprofesionalnost, nedostatak etičke dimenzije, dostojanstva i sl., ostavlja jedan od najdubljih tragova u radu naznačenih organa i institucija. Profesionalnost predstavlja jedno od centralnih pitanja rada u demokratskom poretku. Profesionalizacija sa humanističkom i etičkom dimenzijom moralno snaži sigurnosne strukture i predstavlja ključnu branu svim pokušajima neprofesionalnog rada na poslovima sigurnosti. Od izuzetne važnosti je potrebna i operativnost. Operativna djelatnost sigurnosnih organa predstavlja osnovu njihovog djelovanja. Za operativnost je relevantna brzina, tačnost i efikasnost u izvršavanju konkretnih zadataka. U ostvarenju strategijskih ciljeva nužno se mora poći od naučnih rezultata do kojih se dolazi u kriminalističkoj taktici, tehnici, metodici, kriminologiji, a posebno nauci o sigurnosti i drugim naučnim disciplinama. Na taj način je jedino moguće da se na prethodno utvrđenoj strategiji djelovanja, operativne akcije dobro isplaniraju i kombinuju sa operativno-taktičkim metodama, mjerama, radnjama i sredstvima. Sigurnosne odnosno strategijsko-operativne operacije zahtijevaju potreban nivo transparentnosti za javnost. Veoma je značajno shvatanje o upoznavanju javnosti sa konkretnim djelovanjem nosilaca i subjekata sistema sigurnosti. To implicira da operacije trebaju znatno više biti otvorene za javnost i medije, osim ukoliko taj proces obavljanja oficijelnih zadataka na zahtijeva pisana pravila ili u onim prilikama kada je radi efikasnosti izvršavanja zadataka, tajnost potrebna. Time se članovima zajednice obezbjeđuje građansko pravo da svojim prijedlozima, mišljenjima i iskustvima daju doprinos u strategijskom planiranju, a ujedno se afirmacija i ugled sistema sigurnosti povećava. Potrebno je osvojiti povjerenje javnosti. Povjerenje se jedino može osvojiti, ukoliko pripadnici naznačenih organa i službi svojim ličnim angažovanjem i ponašanjem utiču na proširenje i kvalitet saradnje. Zato je potrebna velika samoinicijativnost, upornost, strpljivost, objektivnost, pravednost u konkretnom postupanju, odmjerenost i psihička stabilnost u primjeni sredstava prinude, senzibilan i korektan pristup građanima, profesionalnost, pristupačnost, učtivost i nepristrasnost u kontaktu sa građanima. Što se tiče METODA, kao najbitnija metoda sigurnosne strategije je strategijsko prognoziranje. Kvalitetno strategijsko razmišljanje i prognoziranje pruža mogućnost da se na validan način razmatraju svi aspekti sigurnosnih operacija sa mogućim iznenađenjima, te pravovremen izbor alternativnih rješenja, kako ne bi došlo do usložnjavanja stanja iz oblasti sigurnosti. Zbog toga se zahtijeva plansko i sistematsko analiziranje, praćenje i blagovremeno uočavanje sigurnosnih pojava, efekti koji se postižu planiranim mjerama, kao i kvalitet preduzetih preventivno-represivnih mjera. Poželjna je strategijska diskusija na svim hijerharhijskim nivoima i sa aktivnim učešćem podređenih u donošenju relevantnih odluka koje se odnose na praktično postupanje. Naročito se iskustva stečena u praktičnoj djelatnosti trebaju znalački iskoristiti u novoj sigurnosnoj situaciji. Novi organizacijski i strategijsko-operativni pristup nužno podrazumijeva krajnje efikasno, brzo i odmjereno reagovanje u složenim situacijama i iskazivanje visokog nivoa inventivnosti, sposobnosti za rješavanje prisutnih problema i efikasnu procjenu sigurnosne situacije. Interes je da se u novim transparentnim okolnostima poseban značaj daje naučno-stručnom 29

i operativno-iskustvenom razvoju i kreativnom radu. Iznalaženje najboljih metoda mora biti stalni zadatak u službama sigurnosti. Osnovna SREDSTVA sigurnosne strategije su: • • • • • • •

sigurnosne procjene, političko-sigurnosne procjene, informacije sigurnosnog karaktera, informacije organa suđenja, ovlaštenja, sredstva i oprema za primjenu sredstava prinude, specijalna sredstva za postupanje u osjetljivim i sigurnosno-složenim prilikama, planovi doneseni na temelju globalne politike sigurnosti, itd..

POGLAVLJE OSMO

OSNOVNI PODSISTEMI SISTEMA SIGURNOSTI POLICIJSKI SISTEM Historijski pogled na pojam i razvoj policije Etimološki posmatrano izraz policija potiče od grčke riječi polis (uprava grada, država, ustav), i politea (čitava državna djelatnost, zakonodavstvo, sudstvo i uprava). U Antičkom periodu policija nije imala razvijenu formu, već je njena sveukupna aktivnost ovisila o vladajućim strukturama. Osnovne policijske funkcije bile su u rukama vladalaca, vojske i vojnih starješina kao i robovlasnika. U pogledu zaštite i održavaja reda postojale su policije na srodstvenoj osnovi. Prvi vladar Atine Prisistratus osnovao je veliki kontigent tjelohranitelja koji su imali ulogu policijskih snaga. Vladari su koristili tjelohranitelje u cilju zaštite svoje vladavine. Odsustvo zvaničnih, i u praktičnoj formi organizovanih policijskih snaga, dovelo je do propasti gradova-država, jer nisu iznašle efikasan način i snage da zaštite vladu od anarhije. Osnovna snaga Rima je bila u veoma moćnoj vojsci ili legiji. Legiju su sačinjavali profesionalni vojnici koji su bilježili velike vojničke pobjede. Osvajanjem malih zemalja legije su imale zadataka da uspostavljaju poredak i javni red, te da skupljaju danak koji se obavezno davao Rimskoj imperiji. Znači nisu postojale, niti su organizovane posebne snage čija bi se osnovna aktivnost svodila na održavanje javnog reda i mira, borbu protiv svih oblika kriminala i sl. Rimom se upravljalo po osnovu bogastva, i uz naglašeno prisustvo svih oblika kriminala i prevara. Zbog toga su senatori, kao i drugi bogati ljudi, radi svoje lične zaštite angažovali u 30

većem broju vojsku tjelohranitelja. August Cezar je prvi vladar Rima koji je uspostavio policijske snage. One su bile formirane kao prekomorske straže (garda) čiji je osnovni zadatak bio da ga štite od atentatora, kao i da u Rimu uspostave i održavaju potrebni nivo sigurnosti, sprečavajući sve oblike narušavanja segmenata sigurnosti. Kasnije je garda bila inkorporirana u Rimsku legiju, koja je dobila sva obilježja vojne jedinice. Gašenjem ovih prvih policijskih snaga impliciralo je obnovu svih najokrutnijih oblika nasilja i ugrožavanja opće sigurnosti. Policija je imala sve odlike političke policije. U ranom feudalizmu moć je bila izričita funkcija privrednog položaja, odnosno zemljišnog posjeda. Tako su u feude bile inkorporiane i policijske snage. Taj period je karakterističan po kondignoj i kompenzacijskoj moći. Prvu je karakterisalo činjenje podređenih zato što znaju da to moraju, a drugu zato što znaju da će biti nagrađeni za neko činjenje. Stvarni odnosi su se prije svega temeljili na sili i moći, sa svim oblicima sredstava prinude koju su provodile vojno-policijske snage, što je predstavljalo primitivan oblik autokratskog političkog sistema. Sa raspadanjem feudalizma i nastankom građanske političke misli (od 15. do 18. vijeka) odbacuju se teološki pogledi na politiku i ona se posmatra kao društvena realnost. U monarhističko-diktatorskom poretku, na svirep način su eliminisane i razbijene inicijative demokratskog karaktera. Policija je imala svoje ustrojstvo po uzoru na organizaciju vojnog establišmenta. Fizička zlostavljanja od strane policije bila su imanentna tim društvenim odnosima sa svim vidovima obespravljenja i eskploatacije radništva i seljaštva-policijska država. Policijska legitimnost je određena voljom vladara. Vremenom, nazire se funkcionalna autonomija upravnih organa i područja. Sve više su se napuštale pravne norme o državnom i društvenom uređenju, koje su se ranije izražavale u običajima, konvencijama ili drugim dokumentima. U daljem historijskom razvoju javljaju se pravo-politički dokumenti koji se mogu smatrati temeljem budućih ustava: povelje, karte, deklaracije, ustavni ugovori i sl. i dotadašnji sistem normativnih institucija se diferencira na sve veći broj grana i užih područja (javno pravo, krivično, građansko, krivično procesno, materijalno pravo i dr.). Saglasno ostalim naučnim disciplinama, društvena misao se bavila i problemom kriminaliteta. Sa poboljšanjem međunarodnih odnosa dolazi i do pravne regulacije ekstradicije. Pojava i razvoj moderne nauke o upravi u drugoj polovini 18. vijeka, otvorio je prostor i za nastanak nauke o policiji. U tom periodu, a i kasnije javljaju se prvi priručnici nauke o upravi i policiji (Nikola Delamar, Žan Bonen, Žan Domat i dr.), dok se u Njemačkoj razvija nauka o policiji. Ipak, najveći uticaj na razvoj nauke o upravi, a time i na nauku o policiji izvršila je kameralistika (kameralizam). Hegel je u svojim razmatranjima nasljedne monarhije pored zakonodavne, sudske i izvršne vlasti, razlikovao još i realnu vlast koju dijeli na: sudsku, policijsku, administrativnu, finansijsku, političku i dr.. Po njemu, prioritetni zadatak policije i korporacija jeste da se sa svojim specifičnim aktivnostima maksimalno uključe u prevazilaženju rascjepa između pojedinačnog i općeg koje karakteriše građansko društvo. Hegel je policiju posmatrao mnogo šire, nego što ona danas faktički predstavlja u uređenim demokratskim državama. Policija je po njemu obuhvatala čitavu oblast upravnog djelovanja države na području građanskog društva. U skladu sa svojom ulogom, policija zadire mnogo dublje i odlučnije. Teorijsko određenje policije Primjetno je da se na prostoru Engleske, kao i na kontinetalnom području, susrećemo sa skoro podjednakim značenjem "kao obliku organizacijskog upravljanja društvom, javnom upravom, vlasti i poretkom, da bi tek kasnije poprimio drugačiji pojmovni smisao". Kao moderna definicija može se uzeti iz perioda 1885. godine, engleskog autora koji smatra da policija predstavlja "onaj dio društvene organizacije koji se neposredno brine oko 31

održavanja dobrog poretka, odnosno prevencije i otkrivanja povreda tog poretka". Složeni društveni konflikti i nasilje, bili su povod da se u okviru ustavno-pravnih i javnopravnih studija priđe definisanju policije pri čemu su se u prvi plan stavljali pravni aspekti. Preovladavala su ona gledišta koja su policiju posmatrala sa tri osnovna aspekta: • • •

organizacionog, funkcionalnog, i administrativnog.

Ovaj pravni pristup ne može izraziti svu višedimenzionalnost policije. Nalazeći se u multidefinicijskoj situaciji, a da bi zadovoljili analitičku i komparativnu preciznost, govorimo o više pojmovnih određenja policije koje možemo posmatrati kao: • • • • • • • •

organizacioni, i funkcionalni, formalni, i materijalni, statički, i dinamički, policija kao organ vlasti, i policija kao javna služba.

Organizacioni i funkcionalni pojam: U ovom slučaju politička nauka državu posmatra kao jedan politički realitet sa "monopolom legitimnog fizičkog nasilja" kojeg provodi putem policije kao svog izvršnog organa. Formalno definisanje policije se zasniva na njenim ovlaštenjima, autoritetu u društvu, koja kao društveni organ sprečava pojave koje mogu dovesti do neželjenih posljedica. Materijalni pristup u prvi plan stavlja fundamentalne ciljeve policije, kao što je održavanje unutrašnje sigurnosti. Statički pristup implicira policiju kao jedan tradicionalno okoštali zatvoreni policijski sistem. Policija kao dinamičan, transparentan sistem. Radi se o pojmovnom određenju koji policiju smatra integralnim dijelom društva, koja u svome djelovanju u savremenim i demokratskim društvenim promjenama vodi strogo računa o senzibilnom postupanju u pojedinim konfliktnim situacijama. Policija se, takođe, određuje kao organ vlasti i kao javna služba. Policija (definicija): Policija je složen, specifičan i dinamičan izvršni organ vlade, koji je u skladu sa zakonskim ovlaštenjima, zadužen za održavanje unutrašnje sigurnosti u društvu, koristeći se legitimnom upotrebom sredstava prinude i pridržavajući se strogo etičkoprofesionalnih principa u vršenju svojih dužnosti. ODBRAMBENI SISTEM Odbrambeni sistem u korelaciji sa ostalim elementima sistema sigurnosti treba da odgovori na sve izazove i prijetnje koje su usmjerene na osnovne vrijednosti jednog društva. Znači, u okviru ustavnih i zakonskih rješenja odgovoran je za odbrambenu funkciju. Radi se prevashodno o zaštiti vanjske sigurnosti države, dok su policijski sistem i ostali zaštitni mehanizmi zaduženi za unutrašnju sigurnost.

32

Odbrambeni sistem (definicija): Odbrambeni sistem je kao relativno autonomna institucija i instrument političkih struktura vlasti, odnosno kao dio društva koji raspolaže sa posebnim vojnotehnološkim i drugim potencijalima, zadužen da štiti temeljne vrijednosti države (nezavisnost, samostalnost, teritorijalna cjelovitost, suverenitet) od vanjske agresije i drugih oblika prijetnji stranih oružanih i drugih snaga koje su uperene prema naznačenim vrijednostima. Odbrambene snage su također zadužene da zaštite ustavni poredak na unutrašnjem planu u veoma složenim unutrašnjim sigurnosnim prilikama, ali samo u onim situacijama kada to civilne strukture političke vlasti ocijene da je neophodan njihov angažman. OBAVJEŠTAJNO-SIGURNOSNI SISTEM Političko-sigurnosni razlozi za obrazovanjem obavještajno-sigurnosnih sistema Ne ulazeći u konvencionalne krize i sukobe, svaka država ima namjeru da poveća svoju moć spram druge države. Prisutne raznolike tenzije rezultirale su da sveukupna globalna politika u okviru država, posebnu relevanciju poklanjaju svim segmentima nacionalne sigurnosti. U zavisnosti od okolnosti pojedine države sve više svoje težište pomjeraju na nevojne perfidnije i suptilnije djelovanje prema drugim državama, ali sa razarajućim pritiscima, koji im služe kao podrška u realizaciji jednog dugotrajnog i planiranog procesa, koji u sebi sadrži sve anticivilizacijske odrednice, s ciljem ugrožavanja stabilnosti društva i njihovih sistema sigurnosti. Oblici destabilizacije političko-sigurnosnog stanja se posebno ogledaju na: • • • • • •

na političko-diplomatskom, obavještajno-subverzivnom, psihološko-propagandnom, ekonomskom, ekološkom, i terorističkom planu.

Svi ovi oblici destabilizacije uvijek za posljedicu imaju zadržavanje i dalje produciranje krize u onoj državi prema kojoj se provode naznačene mjere. Pitanje je, kako i na koji način se suprostaviti ovim neprihvatljivim društvenim pojavama i kako oblikovati obavještajno-sigurnosni sistem koji će odgovoriti na sve izazove? Da bi naznačeni sistem mogao biti na nivou svojih zadataka, a s obzirom na sve oblike i izvore ugrožavanja, zahtijeva se organizaciono, funkcionalno, kadrovsko, materijalno-tehničko, obrazovno i profesionalno usavršavanje, kako bi se sa naučno-stručnim, operativnoiskustvenim pristupom, obavještajno istraživale razne oblasti. Otuda i potreba za uspostavljanjem više obavještajnih resornih i kontraobavještajnih službi sa odgovarajućim specijalizacijama. Kako ne bi došlo do preklapanja u operativnom istraživanju, potrebna je odgovarajuća centralizacija i koordinacija sa jedinstvenim rukovođenjem. Osnovne divergencije između sigurnosnih i obavještajnih službi su u tome, što sigurnosne službe u skladu sa zakonom datim ovlaštenjima istražuju, sprečavaju, presijecaju i otkrivaju nedozvoljene aktivnosti, dok je u nadležnosti obavještajnih službi da prikupljaju, dokumentuju, sistematizuju, analiziraju informacije i ostale relevantne podatke, koje dostavljaju odgovarajućim političkim i državnim strukturama. Obavještajno-sigurnosni sistem (definicija): Obavještajno-sigurnosni sistem jedne države u skladu sa svojom nadležnošću, odgovornošću i djelokrugom rada, uvažavajući zakonska međusobna prava svih 33

obavještajnih, kontraobavještajnih i sigurnosnih organizacija, vrši koordinaciju naznačenih institucija koje vrše prikupljanje, sistematizaciju, analizu, procjene i dostavljanje informacija i podataka (obavještajna komponenta), otkrivaju, provjeravaju i onemogućavaju namjere stranih obavještajnih službi prema sopstvenoj državi (kontraobavještajna komponenta), te uz korištenje posebnih metoda i sredstava rade na otkrivanju, sprečavanju i istraživanju svih pojava i ponašanja koja su prijetnja sigurnosti u jednom društvu (sigurnosna komponenta), ili dovode u pitanje povoljno stanje u toj oblasti. OBAVJEŠTAJNE SLUŽBE Neka otvorena pitanja i poteškoće u istraživanju obavještajnih službi Još uvijek nema opće prihvaćenog interdisciplinarnog razmatranja obavještajnih službi čije bi ishodište bila općeprihvatljiva definicija. Većina dosadašnjih objašnjenja nisu imala potrebne naučne osnove. Nedostatak dosadašnjih istraživanja je posljedica dugogodišnje zatvorenosti i tajnovitosti obavještajnih službi, a time i nedokučivosti relevantne građe i drugih izvora koji bi poslužili za cjelovito naučno izučavanje pomenutog fenomena. Upravo zbog tog demistificirajućeg i upornog forsiranog stajališta o ortodoksnoj zatvorenosti i tajnovitosti, većina objašnjenja nisu imala potrebnu naučnu osnovu. Mnogi autori rukovođeni raznim motivima su nastojali da objasne i rekonstruišu organizaciju i rad obavještajnih službi. Ishodište se nalazilo u najspektakularnijim, intigrantnim i šokirajućim temama sa senzacionalističkim karakterom kao krajnjim rezultatom. Svi ti individualni pokušaji ostali su na nivou nedorečenosti i nedokučivosti naučno-validnih spoznaja. Poticaj naučnim istraživanjima doprinijele su demokratske promjene i daleko veća transparentnost sistema sigurnosti, u čijem su sastavu brojni nosioci i subjekti, gdje svakako spada i obavještajno-sigurnosni sistem. DIVERGENTNI PRISTUPI U TEORIJSKOM ODREDJENJU OBAVJEŠTAJNE SLUŽBE Isticanjem samo pojedinih aspekata ograničenog karaktera, pa čak i sa elementima proizvoljnosti i nedorečenosti, unosilo je u naučnu teoriju mnoštvo različitih pristupa sa višeznačnim, kontraverznim i teško prihvatljivim određenjima. To je vrlo često dovodilo do definicijske konfuzije, a ponekad i do neodgovarajućeg naučnog tretiranja upotrebe termina obavještajnih službi. Imajući u vidu terminološke i multidefinicijske interpretacije sa različitim pristupima (politološki, pravni, historijski, teološki, materijalni i sl.) jasno upućuju na kritičko preispitivanje fundamentalnih teorijsko-metodoloških i koncepcijskih pristupa.

34

•

Jedan broj autora u prvi plan stavlja pragmatički i pozitivistički značaj obavještajnih službi. Njihova osnovna težnja je usmjerena na prezentiranje podataka o dugogodišnjem egzistiranju obavještajnih službi. U osnovi ovaj pristup bi mogli nazvati historijskim;

•

Drugo shvatanje je teološko. To su bili pokušaji da se njena djelatnost, odnosno geneza veže za biblijske knjige;

•

Pojedini autori (Šerman Kent) obavještajnu službu dovode u korelaciju sa informisanjem. Znači, zadatak je prikupljanje informacija, njihova sistematizacija i dostavljanje zainteresovanim korisnicima;

•

Slijedeće shvatanje obavještajne službe, njenu genezu i egzistiranje vezuju

isključivo za pojavu tajne. Primjer, ukoliko su odnosi među državama na odgovarajućem međusobnom poželjnom nivou prestaju i razlozi za postojanje obavještajnih službi. Međutim, to nije tačno. I pored dobrih odnosa među državama, svaka od njih ima svoje tajne; •

Postoje stajališta koja obavještajnu službu definišu kao državni organ. Takvu definiciju je dao S. Rodić. On apostrofira da je "obavještajna služba državni organ koji ima osnovni zadatak da informiše o tajnama protivnika";

•

Nešto šire, bliže i određenije definicije možemo naći u enciklopedijama pojedinih država. Ali su i u njima evidentne razlike. Nešto potpunije shvatanje je zabilježeno u vojnoj enciklopediji, u kojoj se navodi da je obavještajna služba "specifična organizacija države koja ima zadatak da prikuplja, izučava, obrađuje i koristi obavještajne podatke o drugim državama, kao i drugim djelatnostima subverzivne prirode". Ono što ovu definiciju čini potpunijom u odnosu na druge jeste proširivanje njenog rada i na područje subverzivnog djelovanja.

TEORIJSKO-METODOLOŠKI SISTEMSKI PRISTUP KAO PREDUSLOV INTERDISCIPLINARNOG DEFINISANJA OBAVJEŠTAJNE SLUŽBE Multidefinicijske interpretacije obavještajne službe.

sa

različitim

pristupima

su

ukazali

na

specifičnost

Stajališta koja predstavljaju naučni fundament na osnovu kojih se može ponuditi definicija, a primjerena je izgradnji demokratskog, pravnog i civilnog društva: •

Svaka razvijena država danas ima uspostavljenu obavještajnu službu;

•

Osnovni razlog za organizovanjem je potreba saznavanja tuđih i efikasna zaštita vlastitih tajni;

•

U organizacionom smislu obavještajne službe predstavljaju institucije državnog aparata. Međutim, historijsko iskustvo je pokazalo da ona može biti organizovana i van okvira državnog aparata;

•

Obavještajne službe imaju funkciju odgovarajuće djelatnosti i obavještavanja;

•

Naznačene aktivnosti se preduzimaju korištenjem raznovrsnih specifičnih i delikatnih metoda i sredstava;

•

Njena prisutnost i uloga najviše dolazi do izražaja dostavljanjem studioznih, provjerenih obavještajnih informacija na temelju kojih se planiraju državno-političke aktivnosti kako unutar, tako i na vanjskopolitičkom planu.

Obavještajne službe upražnjavaju rad u širem i užem smislu. U širem smislu to su aktivnosti koje se izvode u međusobnoj korelaciji i preplitanju javnih i tajnih načina prikupljanja podataka. U užem smislu obavještajna djelatnost podrazumijeva prikupljanje i analizu podataka koji su rezultat isključivo tajnog rada. Daleko je delikatniji drugi način prikupljanja podataka. To je tzv. tajni ili prikriveni način. Podaci koji se nastoje prikupiti iz opravdanih nacionalnih interesa su nedostupni odnosno zaštićeni i predstavljaju tajnu date države. Dakle, osnovna djelatnost se ogleda u potrebi otkrivanja tajni. Iz tih razloga se obavještajne službe nazivaju "tajnim službama". Niti jedna država se ne može odreći obavještajnih službi i informacija koje one dostavljaju. To se posebno odnosi na vanjsku politiku. Da bi se uspješno mogla voditi vanjska politika trebaju se poznavati skoro sve oblasti života i rada (politika, ekonomija, naučno-tehnička dostignuća, vojna, privredna, sigurnosna i sl.) sa posebnim akcentom na planove, namjere i prednosti drugih država. Od izuzetnog značaja je raspolaganje provjerenim preciznim podacima o namjerama drugih država u onim oblastima koje mogu dovesti do pokušaja 35

ugrožavanja pojedinih segmenata sigurnosti, a time i do političkih implikacija. Slijedeće karakteristike obavještajnih službi jesu njihova relativna samostalnost, što je i jasno ako kompariramo njihovo mjesto, ulogu i položaj u odnosu na ostale organe državne uprave, zatim slijedi i njihova specijaliziranost. Radi se o specijaliziranoj organizaciji sa visoko obrazovanim i profesionalnim kadrovima. DEFINISANJE OBAVJEŠTAJNE SLUŽBE NA NAUČNOJ I TEORIJSKOJ RAVNI Obavještajna služba (definicija): Obavještajnu službu možemo definisati kao specifičnu, specijalizovanu, visokoprofesionalnu i relativno samostalnu instituciju društva koja u skladu sa zakonom datim ovlaštenjem i korištenjem posebnih legalnih i tajnih metoda i sredstava na sistemski način prikuplja tajne relevantne obavještajne podatke i druge informacije o planovima i namjerama drugih država ili njihovih pojedinih institucija koji su potrebni za oblikovanje, kreiranje i vođenje globalne politike naročito na vanjsko-političkom planu. Istovremeno zaduženje obavještajne službe je da zaštiti vitalne interese vlastite države, tako što otkriva, prati, izučava, onemogućava djelovanje stranih obavještajnih službi, te drugih struktura koje se prvenstveno na taj način bave raznim vidovima nedozvoljenih djelatnosti. Iz pomenute definicije vidljivo je da obavještajna služba podrazumijeva obavještajnu i kontraobavještajnu djelatnost, kao i to da: •

ima obilježja tajnosti;

•

mjere preventivnog karaktera predstavljaju osnovnu funkciju u njenom djelovanju;

•

primjenjuje specifične metode i sredstva, koristi dostignuća nauke i tehnologije u svom procesu rada, one su profesionalizirane, specijalizirane i visoko obrazovane institucije;

•

u izvršavanju oficijelnih zadataka primjenjuje se veoma delikatan, specifičan i krajnje odgovoran sistem rukovođenja i sl..

KRATAK POGLED NA GENEZU I RAZVOJ OBAVJEŠTAJNE SLUŽBE Geneza i razvoj obavještajne službe tekao je u uskoj korelaciji sa historijskim razvojnim fazama društva. Naime, da bi se zaštitili određeni oblici političkih uređenja s obzirom na unutrašnje sukobe i neprestane ratove, poseban značaj se pridavao zaštitnoj funkciji (kontraobavještajnoj djelatnosti). To jasno upućuje da se pored vojnih i policijskih snaga, govori o početnim oblicima obavještajne djelatnosti. U više naučnih i publicističkih radova se kaže da genezu obavještajne djelatnosti možemo pratiti još iz biblijskih knjiga. U tom kontekstu se navodi da se i Mojsije (Musa a.s.) po datim instrukcijama koristio obavještajnim radom. Opća je saglasnost da su se prvi zapisi o korištenju obavještajnih podataka pojavili u 7. vijeku prije nove ere (arhive u Ninivi i Kojundžiku). Sve moćne države toga doba nastojale su doći do podataka o drugim državama, s jasnom namjerom osvajanja novih teritorija, jer su se tada inače međusobni sporovi rješavali isključivo ratovima. Taj period je karakterističan po relativno niskom nivou međusobnih odnosa između država. Diplomatije u tom periodu imale su obavezu da se pored naloženih zadataka političke naravi bave i prikupljanjem obavještajnih podataka o drugim državama. S tim u vezi, može se spomenuti zbirka zakona drevne Indije poznatiju pod imenom Manu. Naime, prema dostupnoj dokumentaciji možemo akcentirati da je ključna uloga diplomatije tog perioda bila da 36

izvještava svog gospodara o namjerama i planovima stranih vladara. Ti podaci su držani u najstrožoj tajnosti. Zemlje koje su koristile obavještajnu djelatnost u navedenom periodu bile su i Stara Indija, Persija, Asirija. Asirija je najinteresantnija jer je prva otpočela koristiti obavještajne podatke u sklopu obavljanja diplomatskih zadataka. Putem raznih metoda i sredstava, korištenjem izvidnica i diplomata naročito u doba Asarbanipala (663-626 g.p.n.e.) omogućili su da navedena država odnese niz pobjeda na vojno-političkom planu. I u Staroj Grčkoj (5. vijek p.n.e.) samozaštitnoj komponenti se, također, poklanjala odgovarajuća pažnja. Veliki broj gradova-država, napori na ovladavanju i upravljanju ogromnim teritorijama, međusobni ratovi, unutrašnji nemiri, uslovili su da je svaka od njih imala zakone i pravni sistem. To je impliciralo i političku organizaciju obavještajne djelatnosti. Da bi se osigurala stabilnost i sigurnost datog poretka, pored zaštite unutrašnjeg reda relevantna pažnja se poklanjala zaštiti od vanjskih namjera drugih država. U tom smislu se veoma vješto koristi obavještajni faktor. Te poslove i zadatke u prvoj fazi su obavljali diplomatski predstavnici. Kroz razne vidove prikupljanja podataka i njihovu analizu, pripremale su se vojno-policijske snage za odvraćanje namjera drugih država, osvajanje i sl.. Kada se Rimsko carstvo naglo širilo smatrali su da im nisu potrebni odgovarajući podaci, zbog čega su njihove pojedine vojskovođe doživljavale veoma teške poraze, jer su njihovi protivnici korišenjem obavještajnih podataka o svim važnim segmentima organizacije i načinu ratovanja uspješno razrađivali strategiju i vještinu ratovanja, što je rezultiralo i vojničkim uspjesima. Poraze koje je doživljaval rimska legija možemo upravo tražiti u dobrim obavještajnim podacima sa kojima su raspolagali njihovi protivnici. Analizirajući uzroke vojnih poraza kao jedan od relevantnih razloga je nepoznavanje vojne moći protivnika. Podaci ipak upućuju da je posebno Julije Cezar koristio obavještajne podatke koji su mu bili snažna podrška za vrijeme ratnih osvajanja (slanje uhoda radi davanja lažnih informacija neprijateljskim snagama i sl.). Takođe, Tiberije i Domicijan (1. vijek p.n.e.) su razradili poseban način prikupljanja obavještenja. Oni su radi zaštite svoje imperije uključili veliki broj tajnih agenata koji su pratili i prikupljali podatke o sumnjivim licima. Zbog svoje uloge koju su imali oni su dobili naziv "deljatori"-"informatori". Značajnu pažnju obavještajnom faktoru u tom periodu je poklanjala država Egipat. Obavještajnu funkciju su obavljali pripadnici najelitnijih vojnih snaga pod nazivom Mohari. Njihov zadatak je bo da se u periodu mira ubacuju na teritorij protivnika i prikupljaju značajne podatke, koje su dostavljali Faraonu na osnovu kojih su se izrađivali planovi za ratne operacije. S obzirom da su oni već boravili na teritoriju protivnika i da raspolažu podacima u toku ratnih dejstava, oni su korišteni kao ratni vodiči, što je bilo od posebnog značaja za prolaz vojnih snaga. Na ruševinama Rimskog carstva od 5. vijeka nastaje novo doba i oblikuje se novo društveno uređenje-feudalizam. Religija i crkva su postala osnovna društvena nadgradnja. U feude su bile inkorporirane vojne, religiozne i posebno upravne djelatnosti, gdje možemo smjestiti i same policijske snage. Ovo doba je bilo u osnovi patrijarhalno političko društvo sa izrazitim prisustvom kondigne i kompenzacijske moći. U tom periodu se pojavljuju najznačajniji teoretičari srednjovjekovne misli (Aurelije Avgustin, i Toma Akvinski) sa svojim gledištima prezentiranim u teokratskim teorijama. Snagu i dominantne faktore tog perioda možemo sažeti u feudalne odnose, katoličku crkvu i sveto rimsko pravo. Funkcije vlasti (ekonomija, vojska, policija, pravosuđe i obavještajni faktor) bile su objedinjene u jednoj ličnosti. Tadašnje države Vizantija, Germanska imperija i Papska država su razvile koncept obavještavanja. U tome je prednjačila Vizantija, koja je razradila takav sistem da pruža dezinformacije stranim predstavnicima. Pomenute dezinformacije su kod navedenih stranih misija trebale stvoriti predstavu o još uvijek veoma jakoj državi. Na taj način su odvraćane namjere susjednih država u pogledu teritorijalnog osvajanja Vizantijskih prostora. To isto možemo kazati za Papsku diplomatiju, gdje su široke mase vjernika korištene kao izvor 37

obavještajnih podataka, koristeći čak i neprimjerene metode i sredstva (razni oblici nasilja, lukavstva, falsifikati i sl.). Sa raspadanjem feudalizma i pojavom renesanse nastaje epoha građanske političke misli. Odbacuju se teološki pogledi na politiku (od 15. do 18. vijeka) i ona se posmatra i analizira kao društvena realnost. I u novim društvenim okolnostima još uvijek je osnovni oblik političkog sistema oligarhija sa veoma naglašenim elementima despotizma i prosvijećenog apsolutizma. Država je instrument i samovolja pojedinaca. Prodori novog tipa individualizma, renesanse i reformacije, pojava modernih država dovelo je do obrazovanja tzv. apsolutističkih monarhija, kao prelazni oblik vladavine iz staleškog u građansko društvo. Time sa apsolutizmom nastaje moderna država kao apsolutistička država. Vladarski apsolutizam sa autokratskim obilježjima, karakterisala je pravna neodgovornost i bezuslovna neprikosnovenost. U takvom obliku društvenog uređenja sva vlast je u rukama monarha od vojske, policije, vanjskih poslova, pa do obavještajne službe. Apsolutistička monarhija je kasnije kroz skalu permanentnog prirodnog prava i prosvjetiteljstva evoluirala u ustavnu monarhiju, čime je i otpočela institucionalizacija podjele vlasti. Tako da je i u monarhističkima režimima i obavještajna služba dobila posebnu ulogu i značaj, sa nizom organizacionih transformacija, koja je iz povremene i nestruktuirane polako prerasla u stalnu funkciju državne monarhističke vlasti. Vladari toga doba su radi ostvarenja vanjskopolitičkih ciljeva maksimalno i na krajnje beskurpulozan način koristili špijunažu kao vid obavještajne djelatnosti. Po naređenju monarha, lica koja su određena kao nosioci obavještajne djelatnosti su direktno odgovarala njemu, dok su za održavanje unutrašnje sigurnosti odgovornost preuzimali šefovi policije. Dolazi do obrazovanja posebnih i specijalizovanih organa za vršenje obavještajne funkcije. Tako su i diplomate pored oficijelnih zvaničnih funkcija obavljali i obavještajne djelatnosti za potrebe svojih vladara, tako da su bili osnovni nosioci obavještajnih poslova u inostranstvu. Dinamičan razvoj na političkom, vojnom, ekonomskom i kulturnom planu, sve više je dovodilo do složenosti i naglašene protivrječnosti između država u raznim oblastima. Iz tih razloga se nametnula potreba za širim informacijama, a to je logično zahtijevalo i mnogo širu djelatnost obavještajnih službi. U prilog tome navodimo da je Luj XI u Francuskoj posebno preko diplomatskih predstavnika uspio da afirmiše, konsoliduje i proširi djelatnost obavještajne službe od povremenih i specifičnih zadataka do sistemskih, centralizovanih i profesionalnih osnova. Posebnu vještinu u obavještajnoj sferi je iskazao u stvaranju špijunske mreže pri dvorovima drugih država. Njega su slijedili i vladari drugih država, što je dovelo do geografskog širenja djelatnosti obavještajnih službi. Za vrijeme vladavine Luja XIV francuski kardinal Rišelje formirao je "vojno-politički obavještajni biro". U Engleskoj osnivač britanske obavještajne službe je Henrik VII ??? uspostavio jaku mrežu agenata. On je bio prvi "engleski vladar koji se poslužio špijunažom kao instrumentom vanjske politike prema zemljama s kojima je bio u miru". Za vrijeme njegove vladavine prvi put se pominju "rezidenti" engleske službe. Kao organ engleske krune obavještajna služba je u narednom periodu poprimila profesionalne organizacijske centralizovane oblike, a naročito u periodu 16. vijeka za vrijeme vladavine kraljice Elizabete I. U organizaciji i radu službe dolazi do uvođenja novih metoda, čime je učinjen korak naprijed posebno uvođenjem kodova i šifre. Poseban značaj i ulogu obavještajne službe dobijaju u 18. i 19. vijeku sa nastankom kapitalizma. Dinamične promjene u skoro svim oblastima uticale su da obavještajne službe od ad hoc postupka (vještine, lukavstvo, prevare, trenutni inventivni postupci itd.) preko povremenog angažovanja saglasno potrebama vladara, prerastu u moderan organizovan, složen, veoma profesionalan državni aparat. Njegova uloga je posebno bila prisutna u periodu Prvog i Drugog svjetskog rata, čije su se aktivnosti odvijale putem "totalne špijunaže" sa ofanzivnim i bezobzirnim nastupom i raznovrsnim zadacima, ne samo u vojnom nego i u drugim područjima života i rada. PODJELA OBAVJEŠTAJNIH SLUŽBI 38

Imajući u vidu da su obavještajne službe specijalizovane, visoko profesionalizirane i relativno autonomne organizacije društva, one se u globalnom okvirnom pogledu dijele na: • centralne, i • resorne. Ipak, najstarija globalna podjela obavještajnih službi, koja je egzistirala od same geneze nastanka pa sve do modernog oblikovanja, jeste podjela na: • vojnu, i • civilnu. Prema vrsti djelatnosti one se dijele na: • opće, i • specijalizirane obavještajne službe. Prema bliskoj podijeljenosti dijele se na: • nacionalne, i • nadnacionalne obavještajne službe. Prema karakteru ciljeva, odnosno, prostoru svog djelovanja, obavještajne službe se dijele na: • ofanzivne, i • defanzivne. Ova podjela preovladava u američkoj literaturi. Saglasno tim pogledima američki teoretičar Šerman Kent u odnosu na ciljeve zastupa podjelu na: • obavještajnu službu prema inostranstvu, i • obavještajnu službu prema unutrašnjosti. Prema njemu obavještajna služba prema inostranstvu je aparat u čijoj je isključivoj nadležnosti obavještajna aktivnost prema drugim državama, dok unutrašnji dio naznačenog aparata svoju aktivnost usmjerava unutar matične države. U funkcionalnom smislu isti autor razlikuje: • viši, • srednji, i • niži stepen obavještajne službe. Pod višim stepenom smatra prikupljanje obavještajnih podataka za potrebe najviših državnih i političkih struktura, službi i nacionalne sigurnosti. Srednji stepen implicira resorne obavještajne službe. Radi se o potrebi istraživanja iz pojedinih oblasti (vanjska politika, privreda, nauka, tehnika, ekonomija, vojna oblast). Podaci dobijeni radom na ovom nivou obavezno se dostavljaju "visokoj obavještajnoj službi". Pod nižim stepenom smatra se obavještajna djelatnost koja je neophodna za izvođenje konkretnih aktivnosti koje se osmišljavaju i planiraju isključivo u djelokrugu samog resora. H.H.Ransom razlikuje: • strategijske, • taktičke, i • kontraobavještajne službe. Da bi obavještajne službe u demokratskim, pravnim državama, mogle efikasno izvršavati svoj društveni zadatak, jedan od značajnih faktora je način organizacije i funkcionisanja. Otuda se i pristupilo obrazovanju većeg ili manjeg broja autonomnih obavještajnih organizacija. Zahtjevi državnih vlasti prema obavještajnim službama u savremenim uslovima, tražili su da se oblikovanje i razvoj zasniva na permanentnim širim naučnim i stručnim postulatima.

39

U cilju centralizacije svih obavještajnih informacija radi sadržajne analize i adekvatnog planiranja konkretnih mjera u skoro svim državama je uspostavljena jedna centralna obavještajna služba. Ona je u funkciji koordinacije svih obavještajnih aktivnosti i ključna je u predlaganju strategijskih postupanja prema inostranstvu. Da bi ona imala odlučujuću ulogu za koju je obrazovana, na nižim hijerharhijskim nivoima u raznim resorima i u oblastima su formirane specijalizirane resorske službe, koje su zadužene da prikupljaju informacije koje su od vitalnog interesa za sveukupnu sigurnost države. To su službe koje su organizacione smještene u: ministarstvu odbrane, ministarstvu vanjskih poslova, ministarstvu unutrašnjih poslova, oblasti ekonomije, u oblasti nuklearne tehnologije itd.. One imaju zajednički naziv "resorne obavještajne službe". OSNOVNI PRINCIPI (NAČELA) RELEVANTNI ZA RAD OBAVJEŠTAJNIH SLUŽBI U SAVREMENIM USLOVIMA 1. Sveobuhvatnost u radu obavještajnih službi Imperativni zadatak svake obavještajne službe je da na sveobuhvatan način istražuje skoro sva područja života i rada drugih država. Samo veliki broj podataka i informacija iz pomenutih oblasti (politika, ekonomija, vojna oblast, tehnologija, kultura itd.) omogućavaju odgovarajućim tijelima na nivou države da mogu na sveobuhvatan način donositi ključne odluke, koje su od vitalnog značaja za stabilnost i međunarodni nastup. 2. Kontinuitet i intenzitet rada Svaka obavještajna služba u skladu sa svojom funkcijom i ulogom u društvu, mora u kontinuitetu preduzimati svoje aktivnosti kako bi se mogle sadržajno pratiti namjere drugih država u cilju vlastitog kreiranja mjera i postupaka. Sam intenzitet i kontinuitet djelovanja omogućava državnim organima, da na osnovu permanentnog rada naznačenih službi, na globalnom planu budu u toku aktuelnih zbivanja o svom bližem okruženju, a posebno o unutrašnjim izvorima ugroženosti koji mogu uticati na stabilnost ustavno-pravnog poretka. 3. Rukovođenje i odgovarajuća centralizacija obavještajnog i kontraobavještajnog djelovanja Kada je u pitanju centralizacija, uporedna analiza otkriva da se samo na bazi potrebne centralizacije delikatnih složenih operativnih podataka i informacija, mogu efikasno i odogovorno kreirati konkretni planovi daljnje aktivnosti. Dalje, centralizacijom se nastoji povećati i stepen zaštite tajnosti u radu obavještajnih službi. Što se tiče rukovođenja, tu se ne radi o zastupanju krutog kliširanog, tradicionalnog, vojniciziranog rukovođenja, bez mogućnosti inovativnih prijedloga sa nižih hijerharhijskih nivoa. Radi se o iznalaženju fleksibilnog i elastičnog modela rukovođenja sa snagom stručnog autoriteta, sa specijaliziranim kadrovima i njihovim naučno-stručnim i operativnim saznanjima i iskustvima, zatim, model rukovođenja se mora graditi na jedinstvu rukovođenja, koordinaciji, sposobnosti, odgovornosti, profesionalnosti itd.. 4. Relativna autonomnost u radu Princip relativne autonomnosti proizilazi iz specifičnog mjesta i uloge obavještajnih službi u državnom aparatu, kao i zbog tajnosti i važnosti podataka koji se prikupljaju i dostavljaju odgovarajućim nadležnim organima. Autonomnost djelovanja obavještajnih službi treba se odvijati u ustavno-pravnim okvirima sa legitimnom civilnom kontrolom i ostalim oblicima kotrole. 40

Međutim, ovlaštenja koja su data ovim službama ne znači da one pošto imaju mogućnost prikupljanja podataka tajnim putem, mogu diktirati političke i druge procese. 5. Tajnost obavještajnog rada Tajnost rada opravdano se smatra fundamentom obavještajne djelatnosti. Tajnim se metodama prikupljaju prvenstveno zaštićeni podaci o drugim državama. Zbog toga, sve države uz upotrebu specifičnih metoda i sredstava nastoje da sačuvaju svoje tajne u raznim oblastima, koje su od ključnog značaja za njenu stabilnost i sigurnost. Tajnost rada obavještajnih službi, implicira prvenstveno prikupljanje prioritetnih povjerljivih i zaštićenih podataka i informacija, korištenjem tajnih metoda i sredstava o drugim državama iz raznih područja i rada. To bez dvojbe zahtijeva planski i visoko osmišljen rad sa visoko profesionalnim, stručnim, iskustvenim i operativnim kadrovima. 6. Operativnost i pravovremenost u radu Operativnost kao princip zahtijeva brzinu, tačnost i efikasnost, radi ostvarenja planiranih ciljeva. Treba krajnje smišljeno i odgovorno planirati sve postupke koji će obezbijediti potrebnu brzinu, tačnost i efikasnost, te zaštitu u konkretnom djelovanju. U svim organima i službama sigurnosti, pa tako i u radu obavještajnih struktura operativna djelatnost predstavlja osnovu njihovog djelovanja. Bez potrebne brzine, tačnosti i efikasnosti, odnosno pravovremenosti u prikupljanju i dostavljanju nadležnim organima i tijelima odgovarajućih podataka, oni normalno gube operativnu i svaku drugu vrijednost. Inače, bez razvijene operativne komponente nema: -

garancije za plansku aktivnost, potrebne operativne discipline, a niti sagledavanja operativne situacije.

Ako je evidentna neoperativnost u funkcionisanju obavještajne službe, ona se polako pretvara u inertan, neinventivan, nekreativan, trom birokratski aparat, sa veoma preuskim, ograničenim i jednostranim shvatanjem značaja operativnosti. Svako propuštanje pojedinih radnji u realizaciji operativnih mjera, kasnije je veoma teško ili nikako nadoknaditi, što stvara ozbiljne poteškoće prilikom analize, procjene i planiranja neophodnih mjera koje se odnose na nadležnost sigurnosne službe. 7. Ofanzivnost i infiltracija u radu Obavještajne službe u realizaciji planiranih zadataka, a posebno u složenim i konfliktnim situacijama nastupaju sa naglašenom ofanzivnošću, koje se mogu označiti kao bezobzirnost, odnosno agresivnost. Naročito internacionalizacija konflikata koji impliciraju političke, sigurnosne, tehnološke, pravno-ideološke i druge uzroke, djelatnost obavještajnih službi sve više poprimaju agresivniji nastup, tako da dolazi do agresivnog prodora i infiltracije u razne strukture drugih zemalja. Bez obzira na metod i sredstva, cilj infiltracije je ući u redove zainteresovane države u raznim oblastima kao što su politika, sigurnosni sistem, ekonomija, nauka, kultura itd.. Međutim, posebna aktivnost se provodi u smislu ugrađivanja u obavještajno-sigurnosni 41

sistem drugih država. Infiltracija u redove protivnika je posebno naglašena u ratnim prilikama. Osim toga, evidentne su i veoma grube metode i postupci. Naime, u provođenju pojedinih mjera čak se pribjegava i kidnapovanju, ucjenama, obmanama, prevarama, likvidaciji pojedinaca itd., kako bi se po svaku cijenu došlo do potrebnih informacija radi ostvarenja planiranih ciljeva. 8. Specijalizacija u radu Ovaj princip je jako bitan, iz osnovnog razloga što se obavještajne službe u savremenim uslovima suočavaju sa veoma specifičnim, delikatnim i kompleksnim pitanjima koja zahtijevaju izuzetnu specijalizaciju i potrebnu podjelu rada u okviru organizacionih struktura. Radi se o obavještajnim pitanjima stručnog karaktera. Specijalistička podjela rada sa potrebnim naučno-stručnim korektivima u toku operativnog istraživanja, doprinosi naglašenoj kvalitativnosti prikupljenih podataka i informacija. Ponekad uska specijaliziranost može dovesti do prekoračenja ovlaštenja, narušavanja osnovnih prava i sloboda građana, kao i deformativnih ponašanja što svakako utiče na operativnu komponentu u sveukupnom radu. Ukoliko se radi o složenijim obavještajnim istraživanjima, to podrazumijeva još veću potrebu za stručno-iskustvenim znanjem i sposobnošću. 9. Kreativnost i originalnost kao bitan princip u oblikovanju doktrine i strategije djelovanja obavještajnih službi Kreativni sadržaji u savremenim i složenim sigurnosnim uslovima trebaju dati sposobnost obavještajno-sigurnosnim sistemima za operativno-strategijske promjene u cilju prilagođavanja postojećoj situaciji u datoj državi, te njenom užem i širem okruženju, iznalaženja originalnih najoptimalnijih rješenja, isključujući bilo kakvo stereotipno šablonsko postupanje, koje može vrlo lako dovesti i do otkrivanja, što svakako dovodi do presijecanja namjeravanih aktivnosti prema drugoj državi. OSNOVE UNUTRAŠNJE ORGANIZACIJE OBAVJEŠTAJNIH SLUŽBI U SAVREMENIM USLOVIMA Obavještajne službe u organizacionom smislu su jedan podsistem, odnosno element sistema sigurnosti sa odgovarajućom unutarorganizacionom specifičnom strukturom odnosa i djelovanja. Za obavještajnu službu se može reći da predstavlja složen i razrađen ogranigram, sa uspostavljenim unutrašnjim odnosima, koji u skladu sa oblikovanim i verificiranim pravilima ponašanja i programskim ciljevima koji proizilaze iz politike sigurnosti, prikuplja, analizira, procjenjuje i dostavlja relevantne podatke i informacije koje su od značaja za sigurnost države. Obavještajne službe su u svom organizacionom smislu povezani sistem veza, odnosno specifičnih kanala, sa više mikro podsistema koji je čine veoma kompleksnom i složenom organizacionom strukturom. Stepen unutrašnje organizovanosti i sposobnosti po raznim linijama rada, opređeljuje i stvarno funkcionisanje obavještajnih službi. Posebno treba doći do izražaja međusobna usklađenost u operativnom djelovanju organizacionih jedinica, te eliminisanje bilo kakvih zapreka koje mogu uticati na postizanje odgovarajućih rezultata. 42

RUKOVODEĆI ORGANI (TIJELA) I RUKOVODJENJE OBAVJEŠTAJNIM SLUŽBAMA Rukovodni organi ili tijela obavještajnih službi organizaciono su smješteni u vrh centrala, odnosno same piramide obavještajne organizacije. Sa tog piramidalnog nivoa sa vertikalnim sistemom potrebnih korelativnih odnosa između unutrašnjih organizacionih jedinica, se planiraju, kreiraju, usmjeravaju, prate, analiziraju, koordiniraju aktivnosti ostalih nižih hijerharhijskih nivoa. Time se ostvaruje jedinstvo rukovođenja. Glavne odluke se donose na vrhu piramide rukovođenja. Osnovni zadatak rukovođenja jeste da na sistemski, kontinuiran, dinamičan, zakonit način, uz korištenje međusobno povezanih koncepcija, načela, tajnih i legalnih metoda, tehnika i taktika rukovođenja, planski i odgovorno usmjerava aktivnosti svih nižih organizacionih jedinica u pravcu ostvarenja konkretno postavljenih ciljeva i zadataka, saglasno zahtjevima i potrebama nadležnih struktura vlasti. U organizacionom smislu u obavještajnim službama preovladava linijski sistem rukovođenja sa naglašenim elementima kooperativnosti. Radi se o rukovođenju sa strogo centraliziranim organizacionim principima. Pošto se aktivnost usmjerava i vodi sa jednog mjesta-"vrha piramide", to zahtijeva naglašenu univerzalnost, obrazovanost, visoku profesionalnost, stručnost i autoritet rukovodnih radnika. Činjenica postojanja velikog broja pitanja (nadređenost, podređenost, odgovornost, moć, prioritet, oblici kontrole i nadzora, obim nadležnosti i sl.), upućuju na subordinaciju i koordinaciju u radu obavještajnih službi. Subordinacija ili podređenost u općem enciklopedijskom smislu znači: potčinjenost, zavisnost, poslušnost, odnosno dužnost povinjavanja naređivanju koje izdaju drugi nadređeni. Međutim, razvojem društva diferencijacija poslova, komunikacijska međuzavisnost, hijerharhijska diferenciranost uslovljavali su naglašenu potrebu koordinacije. Osim navedenih pretpostavki za uspješno funkcionisanje obavještajnih službi, posebno se ističe odgovornost, kako njenih pripadnika tako i organizacione strukture kao cjeline. Odgovornost u suštini pretpostavlja poštivanje i stvarno funkcionisanje pravne države. Rukovodni organi u okviru svojih sveukupnih zadataka posebnu pažnju trebaju pokloniti ključnim primarnim zadacima kao što su: •

oblikovanje programa obavještajnog istraživanja koji trebaju da proizilaze iz osnova globalne politike;

•

implementacija sistema rukovođenja zasnovanog na naučnim premisama, te primjenom odgovarajućih načela, metoda, tehnika i taktika obezbijediti usmjeravanje i koordinaciju svih dijelova organizacione strukture;

•

obezbjeđenje neposredne i kontinuirane vertikalne i horizontalne komunikacije u toku svih faza obavještajnog procesa;

•

oblikovanje i razvoj optimalnih metoda djelovanja;

•

poštivanje osnovnih prava i sloboda građana, odnosno ljudskog dostojanstva;

•

brzo i autoritativno reagovanje u složenim sigurnosnim prilikama;

•

stvaranje neophodnih pretpostavki za uspješno rukovođenje na svim nivoima organizacione strukture obavještajnih službi. Te osnovne pretpostavke su: obrazovanje, moralne vrijednosti, profesionalnost, autoritativnost, operativnost, 43

kreativnost, sposobnost analiziranja i sintetiziranja sigurnosnih i drugih pojava, pedagoška uloga i ponašanje. Obavještajne službe u okviru organizacione strukture imaju uspostavljene slijedeće operativne organe: A/ Organi zaduženi za operativne poslove Po svojoj funkcionalnoj ulozi ovaj organ je zadužen za planiranje i praćenje obavještajne aktivnosti. Tačnije, organizuju i rukovode čitavim operativnim aparatom, te pružaju potrebnu stručnu i drugu pomoć u cilju blagovremenog prepoznavanja i otklanjanja eventualnih neusklađenosti djelovanja svih obavještajnih centara, podcentara i punktova bilo da su uspostavljeni u inostranstvu ili u zemlji. U tim strukturama rade najkvalitetniji kadrovi po svim osnovama, jer, oni su u prilici da u konkretnom operativnom radu obavještajnog istraživanja drže sponu između rukovodnih radnika i ostalih podstruktura obavještajne službe. Kako u operativnom procesu ne bi dolazilo do preklapanja poslova koja mogu ugroziti konkretno obavještajno postupanje, uspostavljena je unutrašnja preraspodjela poslova i zadataka prema više kriterija: • • •

po geografsko-teritorijalnom osnovu, po vrsti podataka i informacija, kombinovani princip, koji implicira visokospecijalizirane kadrove za pojedina područja i uže oblasti obavještajnog istraživanja (vojni, tehnološki, ekonomski i drugi podaci).

B/ Organi zaduženi za analitičke poslove Oni su zaduženi da prikupljaju, selektiraju, obrađuju i analiziraju podatke koji su dostavljeni od strane operativnih organa. Analitičkom metodom vrši se sadržajno analiziranje i sintetiziranje brojnih podataka u cjelovite studije, presjeke, osvrte, biltene, izvještaje i sl. koji se dostavljaju centralama i preko istih odgovarajućim korisnicima. Na osnovu postojećih analitičkih programa operativnog obavještajnog istraživanja, uz permanentno izučavanje savremene metodologije i organizacije istraživanja pojava i događaja, oblikuju se i definišu daljni zahtjevi prema nosiocima obavještajnih operativnih aktivnosti. C/ Organi zaduženi za kadrovsku politiku Kadrovi u obavještajnim službama predstavljaju jedan od ključnih elemenata. Kao i svaka druga djelatnost i obavještajna služba utvrđuje svoje osnovne ciljeve, zadatke i metode koje se odnose na planiranje i utvrđivanje profila kadrova, izgradnju i njihovo obrazovanje, izbor, raspoređivanje na radna mjesta, obezbjeđenje općih i posebnih uslova za rad, organizaciju personalne službe, evidenciju kadrova i sl.. Planiranje kadrova jedan je od značajnih činilaca ostvarenja ciljeva sigurnosne politike u društvu. D/ Organi za materijalno-finansijske poslove Ovi organi vode finansijske poslove obavještajnih službi. Oni su dužni da pripremaju i realizuju programe modernizacije obavještajnih službi, 44

pripremaju prijedlog potrebnih sredstava za rad i prijedlog finansijskih poslova, obavljaju računovodstvene i finansijske poslove. Kada to operativni interesi zahtijevaju bave se i falsifikovanjem stranih novčanica radi rasturanja u drugim državama koje su predmet obavještajnog istraživanja. E/ Sektor za specijalne operacije U njegovoj je nadležnosti izvođenje tajnih akcija prema drugim državama (terorizam, izazivanje raznih kriza, sabotaže, diverzije, državni udari i sl.). F/ Organi zaduženi za vezu, tehničke poslove, dokumentaciju, biblioteke itd. Izvršni organi obavještajnih službi zaduženi i odgovorni za permanentno obavještajno istraživanje: 1. Obavještajni centar Obavještajni centar je dio centrale obavještajne službe. To je tijelo koje se uspostavlja van centrale tj. koje je u prostornom smislu odvojeno i udaljeno od centrale. Može se formirati u zemlji ili inostranstvu. Obavještajni centar (definicija): Obavještajni centar možemo definisati kao visokospecijaliziranu, profesionaliziranu, iskustvenu, izvršnu operativnu jedinicu operativne službe u čijoj je nadležnosti da na temelju donesenih i verifikovanih programa obavještajnog istraživanja do strane rukovodnih struktura centrale, neposredno organizuje i permanentno istražuje obavještajno interesantna područja života i rada drugih država, prilagođavajući svoje djelovanje definisanim zadacima i usmjerenošću prema određenim područjima. Najvažnije aktivnosti obavještajnog centra: •

plansko i permanentno obavještajno istraživanje iz raznih oblasti, te verifikacija obavještajnih podataka i njihovo pravovremeno i objektivno dostavljanje i prezentiranje rukovodnim tijelima centrale obavještajne službe;

•

aktivnost stvaranja stalnih izvora podataka i informacija;

•

obavještajno istraživanje po prostoru i strukturi;

•

izvršavanje zadataka koji se odnose na obavještajni prodor, te planiranje i izvođenje raznih oblika specijalnih operacija u saradnji sa organizacijsko-formacijskim sastavom raznih specijalnosti;

•

od izuzetne važnosti je i njihova geografsko-funkcionalna lociranost. Tako se u osnovi može govoriti o tri organizaciona rješenja: 1. kada se obavještajni centar locira na teritoriju sopstvene države, 2. kada se obavještajni centar locira na teritoriju druge države, 3. kada se obavještajni centar locira na teritoriju treće države.

2. Obavještajni podcentar Kao dio obavještajnog centra lociran je van sjedišta centra. Obavještajni podcentar je direktno podređen obavještajnom centru. Obavještajni centri istražuju određenu zainteresiranu državu, dok podcentar sa manjom grupom operativnih, profesionaliziranih radnika na užem prostoru (regija, određeni grad, vojno-industrijski kompleks, novinske agencije, humanitarne organizacije, vjerske organizacije itd.) prikuplja obavještajne podatke za potrebe obavještajnog centra, koji se potom dostavljaju po vertikali odgovarajućim rukovodnim organima obavještajne službe. 45

Zavisno od ciljeva i područja obavještajnog istraživanja, obavještajni podcentri u drugim državama obično egzistiraju kao stalni i privremeni. Zavisno od značaja i statusa ustanova u kojima se obavještajni podcentri lociraju, oni imaju veću ili manju važnost. 3. Obavještajni punkt Obavještajni punkt predstavlja privremeno izdvojenu manju grupu operativaca (2-5) koja se angažuje radi realizacije konkretnog zadatka, prema određenom prostoru ili objektu koji su predmet obavještajnog interesa. Punkt ima privremen karakter. Po izvršenim zadacima on prestaje sa radom. Obavještajni punkt se može formirati prema nalogu obavještajne službe van obavještajnog centra, ali ga mogu uspostaviti i obavještajni centri i podcentri. Ipak, ciljeve i predmete istraživanja nalaže centrala obavještajne službe preko obavještajnih centara ili podcentara. 4. Detaširani - ugrađeni obavještajac Detaširani (ugrađeni) obavještajac ima najjednostavniju obavještajnu funkciju, s obzirom da je njegova konkretna angažovanost usmjerena prema određenom zadatku. Radi se o profesionalnom obavještajcu date službe ili centra, koji se zbog provjerenih objektivnih uslova ugrađuje u pojedine ustanove u zemlji i inostranstvu. U tom kontekstu možemo naznačiti i agenturu, kao i specijalne snage za organizaciju i izvođenje gerilskih i antigerilskih dejstava, diverzija, sabotaža, likvidacija, kidnapovanje itd.. Upotreba specijalnih jedinica može se izvršiti samo po nalogu najvišeg političkog i vojnosigurnosnog establišmenta, ali uz odgovornu i sadržajnu elaboraciju o opravdanosti njihove upotrebe koju su dužne ponuditi obavještajne službe, i time su odgovorne za tok realizacije specijalnih operacija. METODOLOGIJA OBAVJEŠTAJNE SLUŽBE Metodologija obavještajne službe implicira definisanje specifičnih predmeta obavještajnog istraživanja sa posebnim sredstvima u operacionalizaciji naloženih zadataka. Metodologija obavještajne službe (definicija): Metodologija obavještajne službe predstavlja skup općih i specifičnih metoda pomoću kojih u svom operativno-istraživačkom radu i uz primjenu posebnih sredstava, ostvaruje svoju delikatnu i odgovornu funkciju. RAZLIČITI POGLEDI I ODREDJENJE METODA OBAVJEŠTAJNE SLUŽBE NA NAUČNOJ RAVNI Izbor metode treba biti apsolutno prilagođen predmetu istraživanja. Metodološki pluralizam upućuje na relevantnu činjenicu da se u obavještajnom istraživanju treba sintetizirati više metoda a naročito kada se radi o složenim operativno-istraživačkim zadacima. Naučna teorija i praksa je nedvosmisleno pokazala da niti jedan metod ili skupina ne mogu poslužiti kao unificirani obrazac za sve istraživačke slučajeve jedne vrste ili pojedine oblasti. Riječ metoda (od grčke riječi "methodos"-put, traženje) označava način, put i postupak istraživanja stvarnosti u cilju spoznavanja što objektivnijeg i istinitijeg naučnog saznanja. 46

Metod u najširem smislu implicira tri ključne komponente, i to: • • •

opći teorijsko-metodološki pristup, metodološki postupak, i tehničke metode.

Metod obavještajne službe je skup karakterističnih postupaka i specifičan način prikupljanja obavještajnih podataka koji su u funkciji zaštite osnovnih vrijednosti datog društva. Element tajnosti koji je prisutan u svim fazama obavještajnog istraživanja je poseban specifikum koji ga čini različitim u odnosu na ostale metode. Klasifikacija metoda obavještajne službe: • • •

metod tajnog prikupljanja podataka, metod prikrivenog prikupljanja podataka, metod legalnog prikupljanja podataka.

Osim naznačenih postoji i pristup koji implicira dvije grupe, i to: • •

metod obavještajne djelatnosti, metod neobavještajne djelatnosti.

TAJNI METODI obavještajne službe Svaka država ima svoje tajne. Tajne država su predmet obavještajno-istraživačke djelatnosti obavještajnih službi koje nastoje da uz upotrebu tajnih metoda i raznovrsnih sredstava dođu do zaštićenih podataka. Danas sve obavještajne službe čine velike napore u cilju usavršavanja legalnih i tajnih metoda, kako bi se u konkretnoj obavještajnoj operacionalizaciji povećala operativnost, efikasnost, prodornost, blagovremenost i sl.. Obavještajne službe ne prikupljaju samo podatke sa određenim stepenom tajnosti (državna tajna, vojna tajna, strogo povjerljivo i sl.) o drugim državama, nego i podatke iz političkog, ekonomskog, naučnog, kulturnog života, te iz drugih oblasti zavisno od ciljeva obavještajnog istraživanja. Upravo prikupljanje zaštićenih i povjerljivih podataka i informacija tajnim metodama i sredstvima čine obavještajnu službu specijaliziranom, visokostručnom, visokoprofesionalnom organizacijom državnog aparata. Izdvajaju se dva tajna metoda, i to: • •

agenturni metod (klasični), i metod tajne primjene tehničkih sredstava (operativne tehnike).

1. Agenturni metod Jedan od najstarijih i nezamjenjivih klasičnih metoda, koji datira još od najranijih vremena obavještajne aktivnosti i koji se pokazao nezamjenjivim u pogledu efikasnog otkrivanja namjera protivnika, prikupljajući zaštićene najsuptilnije podatke iz zainteresovanih oblasti.

47

Pod tajnim podacima podrazumijevamo podatke od posebnog značaja i od posebne vrijednosti za jednu državu, koji također imaju specifičnu relevanciju u političko-sigurnosnom smislu. Stepen tajnosti određuju nadležni organi države. U tom smislu, svi organi i institucije preduzimaju odgovarajuće mjere i aktivnosti zaštitnog karaktera, kako ne bi došlo do saznanja za navedene podatke od neovlaštenih lica. Osnovne karakteristike ovog metoda: •

nastojanja da se uz pomoć najsavremenijih naučno-tehničkih dostignuća dođe do tajnih podataka;

•

podaci se pripremaju u okviru struktura onih država koje su predmet agenturnog metoda istraživanja, čemu prethode veoma sadržajne i sistemske planske pripreme;

•

njegova relevancija, pod uslovom da obavještajci uspostave tajne saradnike (agente) koji su po osnovu profesionalnog statusa u prilici da dođu do značajnih podataka;

•

korištenje najsavremenije operativne tehnike u toku prikupljanja obavještajnih podataka;

•

tajni saradnik-agent živi i radi u sredini koja je predmet obavještajnog istraživanja, odnosno prikupljanja relevantnih podataka.

Kod agenturnog metoda prikupljanja podataka, ključni faktor je čovjek-agent. Agent obavještajne službe je lice koje rukovođeno određenim motivima tajno, organizovano i neprofesionalno, po zahtjevu i za račun obavještajne službe, države, pokreta, u strukturama protivnika tajno prikuplja zaštićene podatke i na tajni način ih dostavlja nalogodavcu. Osnovna selekcija agenata se vrši saglasno: -

namjeni i karakteru, državljanstvu (domaći ili strani državljanin), i stepenu pouzdanosti (pouzdan-nepouzdan).

Vojni teoretičar Sun Vu Ce-a je isticao pet vrsta agenata, i to: 1. 2. 3. 4. 5.

unutrašnji agenti (službenici neprijatelja), lokalni agenti (stanovnici neprijateljske države), prevrbovani agenti (neprijatelji uhvaćeni na djelu i prevrbovani), žrtvovani agenti (servirani neprijatelju u cilju odbrane i dezinformisanja), preživjeli agenti (koji donosi podatke iz neprijateljskog logora).

U obavještajnoj teoriji i praksi danas se najčešće susrećemo sa klasifikacijom agenata na: opće, rezidentne, agente veznike, zamrznute. Dok se prema kriterijima odanosti selektuju na: agente dvojnike, agente izdajnike i agente provokatore. Postoje određeni razlozi i okolnosti koje su uticale na neko lice da pored svog osnovnog zanimanja pristanu da po nalogu obavještajne službe obavljaju naznačene zadatke. Među ključne razloge koji su motivisali određena lica da prihvate ulogu agenturnog rada izdvajamo: patriotska osjećanja, materijalnu zainteresovanost, idejno-političku opredijeljenost, mržnju, osvetu, ljubav, avanturizam, itd. U samoj metodologiji rada sa agentima, sve više dolaze do izražaja oni stavovi u kojim se prioritet daje dokumentima, depešama, dosijeima, mikrofilmovima, fotografijama, itd., u 48

odnosu na usmene ili pisane informacije. Razni su načini ostvarenja komunikacije između obavještajca i agenta: neposredni kontakt sa agentom, korespondencijom, telefonskom, računarskom, teleprinterskom i telefaks vezom, radio-vezom, kao i drugim savremenim oblicima održavanja veze sa agentom. 1.a. Metod tajnog ugrađivanja pripadnika obavještajne zainteresovane države-metod infiltracije U obavještajnoj praksi nema nepogriješivog agenta.

službe

u

strukture

Jedan od najsloženijih i najrizičnijih metoda tajnog rada, jeste upravo ugrađivanje pripadnika obavještajne službe u strukture zainteresovane države. Pošto se radi o veoma specifičnom, delikatnom, rizičnom, ali i najpreciznijem i najpouzdanijem izvoru podataka, kao preduslov uspješnje, odnosno zamišljene planirane operativne realizacije, jeste potreban sopstveni visokokreativan, stručan i profesionalan, odgovoran, vješt, hrabar, snalažljiv kadar, koji u svakoj prilici može iznaći odgovarajuća rješenja, kako bi se sačuvao dignitet službe koju predstavlja. Pod metodom tajnog ugrađivanja podrazumijeva se plansko i smišljeno tajno uvlačenje uz korištenje odgovarajuće legende pripadnika sopstvene obavještajne službe u organizaciju protivnika sa ciljem da pribavlja i dostavlja tajne i druge podatke i izvršava druge zadatke. Relevantni kriteriji u radu obavještajnih službi, a naročito kada su u pitanju zadaci sa visokim sigurnosnim rizikom, kao što je metod tajnog ugrađivanja: •

Posebna planska i smišljena priprema postupnog ugrađivanja;

•

Pored naučno-stručne, psihološke pripreme, pripadnik službe treba biti osposobljen i da posjeduje relevantne osobine, a posebno za izvršavanje zadataka u naglašenim složenim prilikama (stepen obrazovanja, znanje jezika, inteligencija, snalažljivost, strpljivost, odgovornost, i sl.);

•

U cilju zaštite ličnosti pripadnika službe, kao i nje same od moguće kompromitacije, daje se odgovarajuća legenda koja treba biti prilagođena izabranom licu, obrazovanju, godinama, starosti, sklonostima, vrstama specijalizacije i sl. Vrlo često se legendiranje biografije ugrađenim licima daje od poginulih, nestalih ili umrlih lica.

2. Metod tajne primjene tehničkih sredstava-operativne tehnike Mogućnost efikasnijeg i racionalnijeg korištenja savremenih tehničkih sredstava, nametnulo je i potrebu veoma sadržajne edukacije i uske specijalizacije. Metod tajnog korištenja operativne tehnike definišemo kao tajno ugrađivanje i korištenje, odnosno, primjenu raznovrsnih visokosofisticiranih tehničko-tehnoloških i drugih specijalnih sredstava, pomoću kojih obavještajci ili agenti prikupljaju i blagovremeno dostavljaju precizne i pouzdane obavještajne zaštićene podatke koji su od posebnog značaja za sigurnost države. O korištenju tehničkih sredstava možemo govoriti u užem i širem smislu. Ukoliko se tajno ugrađivanje i korištenje tehničkih sredstava vrši preko obavještajca ili agenta tada se može govoriti o užem metodu. Kada je u pitanju širi metod onda se prevashodno misli na podjelu u odnosu na uspostavljene i razvojne tehničke sisteme. Globalno posmatrano, u obavještajnoj djelatnosti se danas koriste avioni, podmornice, brodovi sa potrebnom opremom, radarske i druge stanice za hvatanja radio-emisija, radio49

goniometri, optički, svjetlosni, hidroakustički, magnetski, termički i drugi aparati, razne kamere, indikatori, detektori, izviđački sateliti, avioni bez posada, laserska tehnika, itd. PRIKRIVENE METODE obavještajne službe Ovaj metod u radu obavještajne službe je na granici između legalnog i tajnog metoda. Većina autora smatra da je ovaj metod sve više prisutan u obavještajnom istraživanju savremenih obavještajnih službi. Orijentaciju ka ovom metodu nalazimo u činjenici naglašene racionalnosti i ekonomičnosti. Prikriveni metod se koristi za prikupljanje obavještajnih podataka iz razloga što se na taj način čuvaju i štite izvori tajnih metoda, posebno onih koji su relevantni i instalirani u stranoj državi. Time se otklanja mogućnost otkrivanja, odnosno, kompromitacije službe i države pred međunarodnom javnošću. Za ovaj metod se angažuju eksperti i stručnjaci iz raznih područja, koji su jedino kompententni da sistematiziraju i ocjenjuju relevantnost i obavještajnu upotrebljivost podataka. Ovaj metod je prilično ekonomičan, brz i jednostavan. U dosadašnjoj obavještajnoj praksi uglavnom su se iskristalisala tri načina, a to su: • • •

metode prikrivenog anketiranja, metode prikrivenog opserviranja, i metode prikrivenog naučnog istraživanja.

a) Privremeno anketiranje karakteriše sistemska priprema i planiranje, s obzirom da ovaj način korespondira sa naučno-istraživačkom anketom. Prikrivenu anketu mogu voditi samo izuzetno obučena i stručna lica, kako bi došli do saznanja i zaključaka o zainteresovanom području obavještajnog istraživanja. b) Metod prikrivenog opserviranja (osmatranja) podrazumijeva veoma stručnoprofesionalno lice koje posmatranjem i korištenjem svih sopstvenih čula i odgovarajućih tehničkih sredstava prikuplja podatke. Lice koje se bavi opserviranjem u obavještajnoj praksi se naziva opserver. c) Pod metodom prikrivenog naučnog istraživanja podrazumijevamo plansko angažovanje naučnika ili naučnih ustanova, koji na prikriven način organizuju naučno istraživanje radi pribavljanja obavještajnih podataka o protivniku.

50

POGLAVLJE DEVETO

ORGANIZACIJA I FUNKCIONISANJE SISTEMA SIGURNOSTI POJEDINIH DRŽAVA SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE POLITIČKI SISTEM SAD Proces kolonizacije Sjeverne Amerike od strane evropskih doseljenika (iz Velike Britanije i Irske) naglašeniji karakter je imao u periodu od 16. do sredine 19. vijeka. Vremenom, rast kolonija, njihova ekonomska i politička snaga, kao i njihova orijentacija ka ekonomskosocijalnoj nezavisnosti, dovela je do prirodne težnje za kidanjem veza sa engleskom kolonijalnom dominacijom. SAD su nastale ujedinjavanjem trinaest kolonija. Te kolonije su na američkim prostorima ostvarili radikalniji evropski doseljenici početkom 17. i u toku prve polovine 18. vijeka. Na čelu izvršne vlasti su stajali kolonijalni guverneri koje je imenovala britanska kruna. Rasla je potreba o zajedničkoj borbi za oslobođenje i nezavisnost. Prvi kontinentalni kongres svih predstavnika kolonija održan je 1774. godine. Drugi kontinentalni kongres održan je 1775. godine na kojem je utvrđena potreba vođenja odlučne borbe protiv engleskog konolizatora. Deklaracija o nezavisnosti je donešena 04.07.1776. godine. Njen tvorac je Tomas Džeferson. Principi Deklaracije: -

jednakost pred zakonom, narodni suverenitet, pravo naroda na državni ustanak protiv vladara ili vlade koja bi rušila pravo suverenog naroda, pravo čovjeka na sreću, itd..

Ustavom iz 1787. godine, SAD su iz konfederacije pretvorene u federaciju. Politički sistem SAD, kao jedan od modela-uzora temelji se na Ustavu koji je donešen 1787. godine, i danas predstavlja osnovu i okvir političke vlasti. Radi se o najstarijem važećem i jednom od najkraćih Ustava na svijetu. On spada u red kratkih i čvrstih Ustava (sastoji se od sedam članova i 26 ustavnih amandmana). Po obliku državnog uređenja SAD su najstarija federacija na svijetu sastavljena od 50 država-federalnih jedinica i distrikta Kolubije u kome se nalazi glavni grad Vašington. Organizacija vrhovne vlasti se temelji na principu podjele vlasti na: •

zakonodavnu, vrši je Kongres. Kongres čine dva doma: 51

-

Predstavnički, broj članova 435, svaka država šalje predstavnike prema broju stanovnika, na 2 godine. Senat , broj članova 100, svaka država šalje po dva predstavnika, na 6 godina (1/3 se obnavlja svake 2 godine).

•

izvršnu, povjerena je predsjedniku SAD. Predsjednički sistem. Bira se na 4 godine sa mogućnošću ponovnog izbora. On je: - šef države, - šef izvršne vlasti, - vrhovni komandant OS, - predsjednik savjeta za nacionalnu sigurnost, - najznačajnija osoba za vođenje vanjske politike SAD, - politički neodgovoran (ne može snositi odgovornost pred Kongresom).

•

sudsku vlast, nosilac sudske vlasti je Vrhovni sud. Jedna od najznačajnijih funkcija ovog Suda je tumačenje Ustava i njegovih odredbi.

NACIONALNO-SIGURNOSNA POLITIKA I STRATEGIJA U TEORIJI I PRAKSI POJEDINIH AMERIČKIH ADMINISTRACIJA Općepoznato je da su ugledni naučni radnici zagovarali politiku izolacionizma (autor ove političke doktrine je Džejms Monro-"Monroova doktrina", dva puta bio predsjednik SAD 1812-1815, 1817-1825). Smatrali su da će takvom politikom biti izvan svjetskih zbivanja, a težište je potrebno usmjeriti na unutrašnji prosperitet države. Nakon Drugog svjetskog rata definitivno se napušta politika izolacionizma sa aktivnim uključenjem u globalnu politiku. Ugledni senatori su smatrali da se SAD moraju ponašati kao svjetska sila broj jedan, te da se treba osjećati odgovornom za dalji razvoj savremenog svijeta. Tako je i Herni Kisindžer (pomoćnik predsjednika Niksona za pitanja nacionalne sigurnosti) uvidio da politika izolacionizma ne može doprinijeti ostvarenju nacionalnih interesa te je zagovarao "globalna rješenja", bez kojih će prema njemu neminovno doći do privredne stagnacije. I ovđe je primjetno da bez "američkog doprinosa nema ni globalnih rješenja". Predsjednik Truman-"Trumanova doktrina" se zasnivala na vojnim potencijalima i pružanja potpore u operacionalizaciji postojećih nacionalno-sigurnosnih ciljeva radi "obuzdavanja komunizma". Ajzenhauerova doktrina se također zasnivala na sličnom konceptu, posebno kada se radi o demonstraciji sile i zastrašivanju protivnika. Džordž Kenan, poseban akcenat je davao političkim, ekonomskim i psihološkim aspektima, a ne vojnim vrijednostima. Džon Kenedi je naznačio tri zaključka: -

povratiti raniji prestiž u svijetu, uspostaviti ravnotežu u raketnom naoružanju sa SSSR-om, preispitati dotadašnju globalnu strategiju SAD.

Glavne odlike Niksonove, a kasnije i Fordove administracije jesu: -

popuštanje konfrontacije sa SSSR-om, uspostavljanje odnosa i saradnje sa Kinom, veći angažman i samostalnost zapadno-evropskih saveznika.

Osnovni pogledi Karterove administracije zasnivali su se na potrebi redefiniranja uloge SAD kao međunarodnog lidera sa daleko otvorenijom i fleksibilnijom saradnjom sa nizom država u cilju izgradnje sigurnog međunarodnog pluralističkog sistema. 52

Relevantni prioriteti Karterove administracije: • • • • • • • •

sigurnost i stabilnost SAD, aktivno učešće SAD u oblikovanju šireg i kooperativnijeg svjetskog sistema, pružanje pomoći u rješavanju opasnijih regionalnih konflikata, poštivanje i unapređenje ljudskih prava u svijetu, jačanje odnosa sa saveznicima (Zapadna Evropa i Japan), razvoj saradnje sa ostalim nacijama u svijetu u cilju proširenja duha međunarodne saradnje, razvoj procesa popuštanja zategnutosti i pregovaranja sa SSSR-om, jačanje vojne sposobnosti SAD,

Kocepcijska i strategijska opređeljenja Reganove administracije: -

SAD-najmoćnija država na svijetu sa jakom privredom i slobodnim tržištem, u odnosu prema zemljama "trećeg svijeta" SAD trebaju prednjačiti i služiti kao uzor, jačanje vojne moći, s posebnim akcentom na premoć u odnosu na SSSR, poseban značaj je dao potrebi jačanja i uloge obavještajnog sistema.

Karakteristika Bušove administracije je eliminisanje Vijeća za nacionalnu sigurnost u političkim aktivnostima, jer je političku i sigurnosnu strategiju predsjednik Buš oblikovao u saradnji sa svojim najbližim saradnicima, odnosno pojedinim odborima, izbjegavajući najveću instancu Vijeće nacionalne sigurnosti. Znači, Buš je bio odlučan u namjeri da sam upravlja kriznim situacijama. Za mandat njegove administracije se vežu mnogi događaji na međunarodnom planu, kao što je "Pustinjska oluja" gdje je Buš pokrenuo veliku vojnu akciju kako bi dokazao da je ovo "američki vijek". Takođe, raspad bivše Jugoslavije, ratovi u Hrvatskoj i BiH i američko nemiješanje u navedene sukobe sa razlozima predizborne kampanje (eventualni poraz bi umanjio njegove šanse na izborima za predsjednika SAD), odnosno, da su u pitanju etnički sukobi, idu u okvir mandata njegove administracije. Ni Buš niti Regan nisu mogli pomiriti dva koncepta: držanje SAD kao vodeće vojne sile na jednoj i ostvariti kontrolu nad komercijalnim tehnologijama na drugoj strani. Cilj Klintonove administracije je zaustavljanje i rješavanje svih oblika i izvora destabilizacije određenih područja, koja dovode u pitanje sva demoktratska i progresivna kretanja na ekonomskom i drugim područjima života i rada. Osim toga, cilj je da se u sprečavanju sukoba pojača angažman čitave međunarodne zajednice, a posebno kada su u pitanju nevojne opasnosti (terorizam, transnacionalni kriminal, opojne droge, ekološki kriminal, kompjuterski kriminal itd). Zbog toga je Klinton posebno naznančio da SAD ne mogu i ne trebaju biti "svjetskim policajcem". Fundamentalni cilj svake američke administracije prilikom oblikovanja globalne međunarodne strategije, bez obzira na njihove divergentne stavove o modalitetima ostvarenja naznačenih ciljeva je: da se SAD kao vodeća svjetska sila u međunarodnoj zajednici aktivno uključuje u rješavanje međunarodnih pitanja koji impliciraju sigurnosne i druge oblike napetosti, a sve u cilju očuvanja, jačanja i širenja svoje uloge i moći na svjetskoj političkoj sceni. SIGURNOSNA POLITIKA I STRATEGIJA SAD U SAVREMENIM USLOVIMA Razvoj globalnih procesa uslovljavao je i drugačije ponašanje SAD kao super sile, odnosno veću odgovornost za rješavanje prijetnji i kriza. 53

U posthladnoratovskim prilikama SAD su nastojale da svoju globalnu strategiju odnosno definisanje nacionalno-sigurnosnih interesa, kreiraju i ostvaruju saglasno tempu promjena koje su se odvijale na međunarodnom planu. Tu sposobnost prilagođavanja velikim promjenama u cilju preuzimanja i očuvanja vodeće uloge možemo pratiti kroz čitav razvoj SAD, a radi ostvarenja nacionalnih vitalnih interesa. Kao fundamentalni vitalni interesi ističu se: • • • • •

sprečavanje i smanjivanje opasnosti od nuklearnog, biološkog ili hemijskog napada na SAD, sprečavanje stvaranja neprijateljske hegemonijske sile u Evropi ili Aziji, sprečavanje stvaranja takve sile u blizini američkih granica, ili sile koja bi nastojala steći kontrolu plovnih puteva, suprostavljanje mogućnostima narušavanja postojećeg globalnog sistema, osiguranje postojanja i preživljavanja američkih saveznika.

Da bi se ojačala vodeća uloga u svijetu, objavljen je 1997. godine dokument A National Security Strategy for New Century (Nacionalno-sigurnosna strategija za novo stoljeće). Ovim dokumentom se eksplicitno daje do znanja da jačanje američkog vođstva i angažiranje u svijetu predstavlja vitalno značenje za sigurnost SAD i čini je sigurnim. Ovaj dokument je objavila Bijela kuća u oktobru 1998. godine. U samom predgovoru se ukazuje na odgovornost SAD kao vodeće sile svijeta u održavanju svjetskog mira blagostanja i univerzalnih vrijednosti, te demokratije i osnovnih prava i sloboda. Kako bi SAD odgovorile na probleme koji predstavljaju evidentnu prijetnju očuvanju vitalnih nacionalnih globalnih interesa, utvrđeni su ključni pravci djelovanja: • • • • • •

sa saveznicima širiti NATO, razvijati partnerstvo za mir i partnerstvo sa Rusijom i Ukrajinom, promovisanje slobodne trgovine, kretanje prema slobodnim trgovinskim zonama u Americi i drugdje u svijetu, snažna kontrola naoružanja, multinacionalna saradnja na suzbijanju terorizma, korupcije i trgovine drogom, povezivanje internacionalnih obaveza u cilju zaštite okoline i očuvanje ljudskih prava.

Da bi se ostvarili ciljevi koji su navedeni, a posebno na globalnom planu, ovim dokumentom su na određen način posebno redefinisani državni interesi koji se dijele u tri kategorije, i to: •

vitalni interesi, impliciraju opstanak i sigurnost nacije, fizička sigurnost teritorije i zaštita kritičnih tačaka američke infrastrukture,

•

važni nacionalni interesi, ne utiču na nacionalnu sigurnost i ne predstavljaju prijetnju nacionalnom opstanku, ali ipak mogu uticati na blagostanje i karakter uslova u kojima žive SAD,

•

humanitarni i drugi interesi, SAD su jako zainteresovane za pružanje svestrane podrške i pomoći demokratizaciji, sprečavanju humanitarnih katastrofa, te pomoć u razvoju.

Na bazi sagledavanja svih relevantnih izvora ugroženosti, nacionalno-sigurnosna strategija se bazira na tri državna cilja: • • • 54

jačanje sigurnosti, povećanje ekonomskog prosperiteta, i promocija demokratije.

SIST EM NACIONALNE SIGURNOSTI NASTANAK I RAZVOJ SISTEMA NACIONALNE SIGURNOSTI Džejms Monro-"Monroova doktrina", politika izolacionizma. Sa izuzetkom građanskog rata 1861-1865, zatim, ekonomske krize 1929. godine, može se naznačiti da su u periodu 19. i početkom 20. vijeka SAD imale stabilne sigurnosne prilike. Vremensko razdoblje od 1815-1917. godine može se smatrati razdobljem poželjne nacionalne sigurnosti. Takav ambijentalni prostor je omogućio razvoj oružanih snaga, te policijskih i drugih zaštitnih struktura. Na razvoj odbrambenih snaga i osiguranja potrebnog nivoa sigurnosti uticali su faktori: velika udaljenost SAD od evropskih sila, orijentacije političkih partija na unutrašnji razvoj kroz izolacionističku politiku na vanjskopolitičkom planu, itd.). POLICIJSKI SISTEM Razvoj policijskog sistema u SAD je imao skoro identičnu razvojnu fazu koja je karakterisala policijsko djelovanje u Engleskoj. U Bostonu su prvi put kreirane noćne patrole-straže 1636. godine. Slične patrole, ali pod nazivom "šetajuće patrole", su obrazovane u Njujorku 1658. godine. Takav oblik organizacije patrola nailazimo i u Filadelfiji koje su osnovane 1700. godine. Ovi početni oblici straža nisu odgovorili svom zadatku. Policijski službenici su bili nesposobni, odavali su se alkoholu, spavanju. Službu su doveli do čistog formalizma. Situacija je nametnula potrebu i uspostavljanja dnevnih straža. Tako je prva dnevna straža formirana 1833. godine u Filadelfiji, u Njujorku 1844. godine. Vlasti Njujorka su 1844. godine usvojile zakon kojim se nalaže da se dnevna i noćna policija u brojnosti 800 članova stavi pod komandu šefa policije, kojeg bira gradonačenik uz saglasnost vijeća. Opređeljenje građana je bilo da policija nosi posebnu uniformu. Za razliku od građana, pripadnici policije su iskazivali nezadovoljstvo zbog naglašenih zahtjeva za nošenjem uniforme. Taj period karakteriše nošenje i upotreba vatrenog oružja u urbanim sredinama od strane građana. Rapidno je rastao broj ubistava a bila je naglašena i fizička ugroženost policije. Antagonistička stajališta oko uniforme i naoružanja, međusobna sukobljavanja među policijom u velikim gradovima, nestručnost, nesposobnost i sl., nisu ostavljala utisak jedinstvenog policijskog sistema. Izvršena je reorganizacija policije sa raznim programima obuke, obrazovanjem, razvijanjem naučnih metoda u otkrivanju zločina, tako da je uspješno izvršena transformacija, prihvatanje profesionalizma i svih oblika usavršavanja na stručnoj i naučnoj osnovi glavna karakteristika organizacije policije SAD krajem 19. i početkom 20. vijeka. SAD nemaju jedinstvenu policijsku organizaciju. Njena je današnja organizaciona struktura posljedica organizacije i karaktera političkog sistema, odnosno državne vlasti. Na nivou savezne-federalne vlade uspostavljene su policijske institucije u nadležnosti: Ministarstva finansija, Ministarstva pravosuđa, Direkcije poštanske službe, i federalni 55

maršali, zatim imamo: -

policijske organizacije policijske organizacije policijske organizacije policijske organizacije

pojedinih saveznih država, u okruzima, u gradovima (većim i manjim), naselja i sela.

POLICIJSKE ORGANIZACIJE I SLUŽBE FEDERALNE VLADE 1. Ministarstvo finansija • • • •

Odjeljenje za duhan, alkohol i vatreno oružje, Američka carinska služba (carinski biro), Tajna služba u Ministarstvu finansija, Odjeljenje za poreze na prihod.

2. Ministarstvo pravosuđa • • • •

Federalni istražni biro (FBI), Uprava za borbu protiv narkotika (DEA), Služba šefova policije, Služba za imigraciju i naturalizaciju.

3. Federalni maršali 4. Direkcija poštanske službe ORGANIZACIJA POLICIJE SAVEZNIH DRŽAVA Organizacija policijskih snaga u saveznim državama je uspostavljena saglasno teritorijalnoj organizaciji, nivo okruga i općina (mogu biti seoske i gradske). Svaka općina imenuje šerifa na određeno vrijeme 2-4 godine. Njegova uloga se svela na policijskog službenika u lokalnim administrativnim jedinicama. Imaju stalno zaposlenje, održavaju JRM, vrše nadzor nad oćinskim zatvorima, otkrivaju i lišavaju slobode ona lica za kojima je raspisana potjernica. Šerif ima zamjenika i pomoćnika. U slučaju složenijih sigurnosnih problema, šerif sa pomoćnicima tada prerasta u organizaciju sa većim brojem službenika. Postoji i organizovana struktura policije na nivou većih i manjih gradova. Naglašena je divergencija prema broju policijskih službenika od 10-1.000 policajaca. Najveću policijsku organizaciju ima grad Njujork (oko 30.000 zaposlenik). Tom organizacijom rukovodi komesar. Pomaže mu 5 pomoćnika: za rukovođenje, odnos s javnošću, delikvencija maloljetnih, poreska pitanja i dr.). U SAD ima preko 4.000 organizovanih policijskih institucija. Samo oko 50 formiranih organizacija imaju nadležnost da obavljaju aktivnosti na saveznom nivou. Znači, glavni teret odgovornosti u pogledu sprečavanja i otkrivanja svih oblika KD-a, pada na državne i lokalne policijske organizacije. Uzimajući u obzir da su u njima zaposlena 2-3 policajca na 10.000 stanovnika, možemo reći a veliki broj policijskih organizacija ima tzv malu-patuljastu organizacionu strukturu. Bitno je istaći da su ove policijske organizacije za svoj rad odgovorne lokalnim organima vlasti, a ne vladama država unutar SAD. 56

ODBRAMBENI SISTEM U ranom političkom razvoju SAD, evidentno je da nisu bile uspostavljene oružane snage, odnosno organizovana vojna sila. Takav odnos spram vojnog establišmenta, traži se u činjenici da geografski prostor tog kontinenta nije bio opterećen sukobima koji bi zahtijevali centraliziranu organizaciju i profesionalnu komponentu. Ustavom je obezbijeđen odgovarajući civilni nadzor nad vojskom, dok je u nadležnosti Kongresa da osigura odbranu SAD, objava rata, briga i pomoć vojsci, odobravanje sredstava za finansiranje vojnih potreba itd. Zadatak vojnih snaga je da štite vanjsku sigurnost. U periodu angažovanja američke vojske u ratovima (međunarodnim i građanskim) na raznim prostorima, i tada su bile pod strogom demokratskom civilnom kontrolom i usmjeravane od strane civilnih struktura državne vlasti. Njena autonomnost se ispoljavala u profesionalnim okvirima. Ni poslije Prvog svjetskog rata nije došlo do značajnih promjena. Američka državna sila je i dalje ostala nedovoljna vojna snaga, kojoj su se zavisno od potrebe priključivale policijske snage pojedinih saveznih država (dobrovoljačka policija). Politika izolacionizma je i nadalje kočila i otežavala sve aktivnosti koje su išle u pravcu sistemskog centraliziranog pristupa uspostavljanja vojnog faktora, a time i angažmana van granica SAD. Poslije Drugo svjetskog rata, napušta se raniji idealistički stav o permanentnom mirnom razvoju i uviđa se mogućnost ratnih sukoba. Vojne snage SAD su u toku i poslije Drugog svjetskog rata izrasle u rspektivnu vojnu silu, zahvaljujući podršci korporacijske privrede. OBAVJEŠTAJNO-SIGURNOSNI SISTEM Geneza špijunske aktivnosti se veže za period 1776. godine, kada su na prostoru SAD otpočeli sukobi između engleskih doseljenika i otcijepljenih američkih kolonista. U tom periodu Artur Li, britanski građanin koji je takođe došao na ta područja je osnovao "Odbor za ratnu prepisku" i izradio prvu američku šifru, koju su koristili najprije Englezi, a kasnije i Amerikanci. Ovaj izum je bio jako značajan za razvoj kriptografije. U vrijeme građanskog rata ne može se govoriti o organizovanoj obavještajnoj organizaciji, jer sve obvještajne aktivnosti su sprovodili pojedinci ili grupe, zavisno od njihovih interesa. Kao začetnik organizovanog oblika obavještajnog rada u SAD, navodi se "Nacionalna detektivska agencija" koju je 1850. godine registrovao Alan Pinkerton u Čikagu. U rad njegove Agencije su bili uključeni stručni kadrovi, koji su bili osposobljeni da rade na poslovima istrage, zaštite vrijednosnih pošiljki, angažovanje u presjedničkoj kampanji predsjednika Linkolna. U periodu građanskog rata obavljala je poslove i zadatke na strani Unije. Agencija je krajem 19. vijeka prerasla u službu sigurnosti sindikata. Važni momentu u začetku obavještajne aktivnosti jesu formiranje Biroa pomorske obavještajne službe u okviru Ratne mornarice SAD, dok se nedugo zatim, u okviru Kopnenih oružanih snaga pristupilo formiranju vojnog informativnog odsjeka. Radilo se o uspostavljanju službi u okviru oružanih snaga sa osnovnom namjerom prikupljanja informacija i podataka vojnog karaktera. Kako su se vojno-političke prilike sve više zaoštravale, sazrijevalo je uvjerenje o neminovnosti adekvatne obavještajne službe. Organizacioni tvorac na uspostavljanju obavještajne službe u SAD je bio general-major 57

Vilijam Džej Donovan. Putujući u Englesku, Bliski Istok, Balkan pred sami početak Drugog svjetkog rata i upoznavajući se sa radom tamošnjih obavještajnih službi, predsjedniku SAD Ruzveltu je predložio osnivanje američke obavještajne službe. U julu 1941. godine osnovana je obavještajna služba pod nazivom Ured za koordinaciju obavještajnih aktivnosti. Međutim, novonastale ratne potrebe, veliki gubitci kod Perl Harbora na koje ona nije mogla odgovoriti, nametnule su potrebu konstituisanja svih obavještajnih činilaca čiji će prevashodan zadatak biti prikupljanja i koordinacija obavještajnog prodora prema drugim državama. Na tragu tih opređeljenja u prvoj polovini 1942. godine formiran je Ured za stategijska istraživanja (OSS). Ured je raspolagao sa dosta stručnim kadrom a među kojima je bio i veliki broj naučnih radnika, i s toga su se mogli upustiti u širok spektar obavještajnog istraživanja. Rasformiran je u drugoj polovini 1945. godine. U cilju koordinacije svih novoformiranih obavještajnih faktora, na inicijativu predsjednika Ruzvelta, početkom 1942. godine uspostavljen je Zajednički obavještajni Komitet. U ovom Komitetu su bili predstavnici obavještajnih službi svih rodova vojske, zatim Ured za strategisko istraživanje, službe državnog sekretarijata vanjskih poslova, kao i vanskoekonomska uprava. Međutim, vladala je naglašena nesnalažljivost, što je uzrokovalo niz neuspjeha u sistemskom obavještajnom prodoru. Jedinu pozitivnu sliku je ostavio Ured za strategijsko istraživanje (OSS). OBAVJEŠTAJNI SISTEM SAD U SAVREMENIM USLOVIMA (OBAVJEŠTAJNA ZAJEDNICA) Nakon Drugog svjetskog rata proizvedene su dvije ideologije (komunizam i kapitalizam) sa svojim političkim sistemima. Dolazi do polarizacije odnosa dojučerašnjih saveznika SAD i SSSR-a. Došlo je do strahovite trke u naoružanju između suprostavljenih blokova. Faktički je vladalo permanentno odmjeravanje snaga, pri čemu su vojno-tehnološki efekti dobili na ulozi i značaju. Permanentni rivalitet između najrazvijenijih država, imao je za posljedicu ubrzano jačanje državne prisile vojno-sigurnosnog karaktera, u cilju zaštite i očuvanja mira i sigurnosti. Tako je svaka država radi sopstvene sigurnosti preuzimala niz mjera i aktivnosti na tom planu. Potreba efikasne zaštite vitalnih nacionalnih interesa i sigurnosti, istovremeno je kod drugih država proizvodilo i stvaralo klimu nesigurnosti, pa su i te države jačale svoje vojno-sigurnosne efekte, kako bi se umanjila opasnost i spriječile eventualne namjere drugih država. Sve suptilnije i perfidnije se djelovalo prema drugim državama, sa razarajućim pritiscima, s ciljem ugrožavanja stabilnosti država i njenih sistema sigurnosti. Te aktivnosti su se izražavale u kombinovanim oblicima, a posebno na: - političko-diplomatskom, - obavještajno-subverzivnom, - psihološko-propagandnom, - ekonomskom, - informacijskom, - subverzivno-terorističkom planu. SAD su sa stabilnim političkim i ustavno-pravnim poretkom, visoko dostignutim naučnotehnološkim razvojem, organizovanim sistemom sigurnosti, sa kadrovima naučno-stručnog i operativno-profesionalnog karaktera, sa tehničkom opremljenošću i uvježbanošću, a da bi kao vodeća globalna sila u svijetu uspješno štitila svoje nacionalne vitalne interese, oblikovale takav obavještajni sistem, koji će prema njihovim kreatorima biti sposoban i efikasan da prati i odgovori svim potrebama i zahtjevima političkog vođstva te države. Nakon Drugog svjetskog rata, u SAD se pristupilo pripremama za stvaranje centralne 58

obavještajne službe. Dana 12.03.1947. godine, na prijedlog predsjednika Trumana, Kongres je donio Zakon o nacionalnoj sigurnosti. Ovim zakonom je uspostavljena i Centralna obavještajna agencija SAD-CIA, kao i Savjet za nacionalnu sigurnost, s osnovnim ciljem da predsjedniku SAD daje potrebne savjete koji impliciraju sigurnosna pitanja iz oblasti vanjske i unutrašnje politike, kao i pitanja koja tretiraju vojnu problematiku. Zakonom je posebno naglašena potreba koordinacije i saradnje između svih odbrambenosigurnosnih struktura i agencija, čije se organi i službe bave obavještajnom problematikom. Obavještajni sistem-obavještajnu zajednicu SAD danas čini 15 organizacija. Obavještajni sistem-obavještajnu zajednicu čine slijedeće institucije: • • • • • • • • • • • • • • •

CIA - Centralna obavještajna agencija, Agencija za nacionalnu sigurnost, Odbrambena obavještajna agencija Ministarstva odbrane, Obavještajna služba armije, Obavještajna služba vojne mornarice, Obavještajna služba avijacije, Obavještajna služba marinskog korpusa, Obavještajni ured u Ministarstvu finansija, Obavještajni elementi u Ministarstvu energetike, Obavještajna komponenta u Ministarstvu trgovine, Nacionalna agencija za snimanje i kartografiju, Nacionalni ured za izviđanje, Federalni istražni biro (FBI), Ured za obavještajnu djelatnost i istraživanje u Stejt Departmentu, Uprava za borbu protiv narkotika.

SAVJET (VIJEĆE) ZA NACIONALNU SIGURNOST (National Security Council) Kao državna institucija konstituisan je Saveznim zakonom o nacionalnoj sigurnosti, donesenim 12.03.1947. godine. Savjet je ustanovljen sa osnovnim zadatkom da u skladu sa zakonom: • • •

daje savjete i preporuke predsjedniku SAD o pitanjima sigurnosnog karaktera iz oblasti unutrašnje, vanjske i vojne politike; koordinira i usmjerava rad resornih saveznih agencija iz oblasti nacionalne sigurnosti; nadzire rad svih obavještajnih i kontraobavještajnih aktivnosti. Praćenjem se blagovremeno uočavaju propusti i slabosti u radu i pravovremenim uključivanjem otklanjaju se sva ona ograničenja koja mogu usporiti ili ometati obavještajno istraživanje, zavisno od područja obavještajnog interesa.

Ne radi se o formalnom Savjetu, nego je on organ koji u svojoj unutrašnjoj organizacionoj strukturi ima obrazovane: odbore, savjetnika za nacionalnu sigurnost i stručni štab. Savjet za nacionalnu sigurnost čine njegovi stalni članovi, i to: predsjednik SAD, potpredsjednik, ministar vanjskih poslova i ministar odbrane. Sjednicama prisustvuje i direktor Centralne obavještajne agencije i njegov zamjenik, direktor odbrambene obavještajne agencije i direktor FBI. S obzirom na svoj sastav, Savjet za nacionalnu sigurnost u suštini predstavlja vojno59

političko i odbrambeno-sigurnosno, te obavještajno i kontraobavještajno tijelo koje ima ključnu ulogu za sveukupnu nacionalnu sigurnost SAD, kako na unutrašnjem, tako i na vanjskopolitičkom planu. Predsjednik Truman je pomogao u zakonskoj institucionalizaciji Savjeta i odbora, ali ga nije koristio sve do izbijanja Korejskog rata. U periodu Ajzenhauerove administracije, Savjet za nacionalnu sigurnost je rekonstruisan. Ustanovljena su dva odbora, i to: -

Odbor za planiranje nacionalne sigurnosti, Odbor za koordinaciju aktivnosti.

Kenedi je upućivao kritike svom prethodniku, smatrajući da je Savjet u vrijeme njegove administracije imao samo formalne odrednice. Kenedi je kreirao fleksibilniji stav prema SSSR-u, kao i prema svojim saveznicima. Opređeljenje je bilo za rafinirane metode, uz upotrebu kombinovanih i raznovrsnih političkih, ekonomskih, vojnih pritisaka i penetracije, u čemu je poseban značaj imao Savjet za nacionalnu sigurnost. Kenedi je izvršio temeljitu reorganizaciju Savjeta za nacionalnu sigurnost, oružanih snaga, te vojno-obavještajnih službi.

OSTALA RADNA TIJELA KOJA PRUŽAJU POMOĆ PREDSJEDNIKU SAD U VODJENJU NACIONALNO-SIGURNOSNE POLITIKE I STRATEGIJE SAVJETODAVNI ODBOR PREDSJEDNIKA ZA OBAVJEŠTAJNU AKTIVNOST U INOSTRANSTVU (Presidents foreign intelligence advisory board-PFIAB) Njega čine eminentni i ugledni stručnjaci, dugog političko-profesionalnog iskustva, ali koji nisu članovi izvršne, niti drugih oblasti zakonodavne vlasti. Iz tih razloga je to nevladino tijelo, koje direktno i po svom vlastitom nahođenju imenuje predsjednik države, s osnovnom funkcijom da pruža pomoć, odnosno relevantne savjete o budućim trendovima obavještajne djelatnosti. Ukazom predsjednika Ajzenhauera Odbor je formiran 1956. godine. Radi se o nestalnom tijelu u okviru predsjednikova ureda. Ovo tijelo je odgovorno predsjedniku za praćenje i blagovremeno uočavanje svih propusta, te na osnovu tog predlaže konzistentne mjere u cilju stvaranja povoljnih organizacionih, kadrovskih, materijalno-tehničkih i drugih pretpostavki radi unapređenja obavještajnog i kontraobavještajnog istraživanja vladinih agencija. NADZORNI ODBOR ZA OBAVJEŠTAJNU DJELATNOST (Intelligence oversight board-IOB) Nadzorni odbor je također nestranačko i nevladino tijelo. Ustanovljeno je presjedničkim ukazom 1976. godine i čine ga tri člana koje direktno imenuje predsjednik i za svoj rad su isključivo njemu odgovorni. Zadatak ovog odbora jesta da prate i izvještavaju o svakoj obavještajnoj aktivnosti koja je upitna sa stajališta zakonitosti i ustavnosti. 60

URED ZA UPRAVLJANJE I PRORAČUN (Office of management and budget-OMB) Ured za upravljanje je služba Bijele kuće koji je zadužen da ostvaruje strogu kontrolu i nadzor sredstava finansiranja svih vladinih agencija, što važi i za obavještajnu zajednicu. Poseban se značaj daje planiranju, usmjeravanju i nadzoru utroška sredstava koja su namijenjena za izvođenje specijalnih operacija. DIREKTOR CENTRALNE OBAVJEŠTAJNE AGENCIJE (Director of central intelligence-DCI) Direktor centralne obavještajne agencije je glavni savjetnik predsjednika SAD i Savjeta za nacionalnu sigurnost za vanjsko-nacionalna pitanja obavještajnog karaktera, koja se odnose na nacionalnu sigurnost. Njegova najbitnija ovlaštenja su: •

Odgovoran je da, pored predsjednika SAD, obezbjeđuje obavještajne podatke i informacije ostalim nosiocima izvršne i zakonodavne vlasti, odnosno odborima i pododborima i na tim sastancima se pojavljuje kao rukovodilac CIA i čitave obavještajne zajednice;

•

Podnosi godišnji izvještaj o sveukupnim aktivnostima obavještajne zajednice;

•

Sa svojim zamjenikom priprema i usklađuje godišnji budžet za finansiranje nacionalnih programa obavještajne djelatnosti u inostranstvu;

•

Ostvaruje nadzor i kontrolu aktivnosti obavještajnih službi SAD u inostranstvu;

•

Oblikuje filozofiju rukovođenja i organizacijsko-operativnu strategiju;

•

Izrada, nadzor i distribucija nacionalnih obavještajnih podataka, specijalnih programa i analiza koje su relevantne sa stanovišta sveukupne zaštite nacionalno-sigurnosnih i drugih vitalnih interesa SAD;

•

Dužan je da odredi prioritete u cilju privremenog i preciznog prikupljanja, analize te dostavljanje i upotrebu obavještajnih podataka i informacija;

•

Dužan je da sigurnosno zaštiti rad obavještajne zajednice od otkrivanja sadašnjih ili ranijih službenika Centralne obavještajne organizacije ili od lica i organizacija koja su sada ili su ranije bili u njegovim odnosima sa organizacijom;

•

U slučajevima kada se dođe do pouzdanih i provjerenih podataka koji argumentovano upućuju na povredu sigurnosnih pravila u radu od strane pojedinaca, direktor preporučuje generalnom javnom tužiocu da se slučaj proslijedi Federalnom istražnom birou (FBI) radi daljnjeg preduzimanja potrebnih istražnih radnji i postupaka;

•

Direktor nema nikakvih policijskih, sudskih, niti ima ovlaštenja da preduzima mjere i aktivnosti koje se odnose na unutrašnju sigurnost;

•

Direktor obavještajne zajednice je odgovoran da prati aktivnost na izradi izvještaja o generalnom inspektoratu koji se podnosi odboru Kongresa za kontrolu rada obavještajnih službi.

Direktora Centralne obavještajne službe uz savjet i pristanak Senata Kongresa postavlja predsjednik SAD. 61

NACIONALNO OBAVJEŠTAJNO VIJEĆE (National intelligence council-NIC) Njegov sastav čine veoma cijenjeni naučni i stručni operativno-iskustveni kadrovi unutar obavještajne zajednice i drugi stručnjaci iz različitih oblasti, koje se angažuju van institucija obavještajne zajednice. Radi se o kadrovima koji su zaduženi da na bazi naučnih, stručno-operativnih i iskustvenih saznanja i prakse, veoma autoritativno i na sistemski način prate složene sigurnosne prilike na specifičnim geografskim područjima svijeta, i na temelju toga izrađuju srednjoročna i dugoročna strategijska postupanja obavještajnih službi. Praćenjem i kritičkim sagledavanjem svih značajnih odrednica, svih oblika i vidova ugroženosti, izrađuju se precizne procjene ugroženosti američkih nacionalnih interesa, sa sigurnosnom prognozom budućih trendova, koje pomažu političkom vrhu u oblikovanju i provođenju globalne političko-sigurnosne strategije. CENTRALNA OBAVJEŠTAJNA AGENCIJA (Central intelligence agency-CIA) Centralna obavještajna agencija-CIA formirana je u skladu sa Zakonom o nacionalnoj sigurnosti. U hijerharhijskog strukturi uspostavljeni su Ured direktora obavještajne agencije, koji je ujedno i rukovodilac čitave obavještajne zajednice sa odborima, pododborima, komitetima. Znači, direktor CIA-e je dobio najodgovorniju funkciju u obavještajnoj zajednici, s jasnim ciljem da se na optimalan način ostvari potrebna centralizacija sveukupnih obavještajnih aktivnosti u zemlji. Kako se situacija na globalnom vojno-političkom i ekonomskom planu zaoštravala i usložnjavala, uslijed suprostavljenosti vojno-političkih blokova, preovladalo je gledište za jednom jakom obavještajnom analitičkom službom, koja će u uslovima svih oblika napetosti i kriza, prikupljati i dostavljati precizne i pouzdane obavještajne podatke i na taj način pružati podršku u stvaranju ključnih nacionalnih sigurnosnih i ostalih procjena i analiza za potrebe predsjednika i drugih rukovodnih struktura u aparatu državne uprave SAD. Zakonom koji je donesen 1947. godine, su okvirno određena njena ovlaštenja, ali nedovoljno precizna, što je otvaralo prostor za njeno organizaciono, funkcionalno, kadrovsko, materijalno-tehničko i drugo jačanje i postepeno izlaženje izvan Zakonom dopuštenih okvira. Pošto su razni oblici kriza prerastali u oružane sukobe, obavještajna komponenta je sve više dobijala na značaju i višedimenzionalnosti. Tako je Kongres 1949. godine novim dodatkom Aktu o nacionalnoj sigurnosti iz 1947. godine, Centralnoj obavještajnoj agenciji dao u nadležnost da se neposredno bavi i obavještajnim aktivnostima. Ona je već prvim Zakonom dobila ulogu da kao krovna vrhunska analitička vladina agencija bude odgovorna za koordinaciju obavještajnih djelatnosti ostalih obavještajnih službi i da dobijene podatke objedinjava u cilju obavještavanja predsjednika i drugih najodgovornijih ličnosti o relevantnim aspektima nacionalne sigurnosti. Nadležnosti CIA-e prema tekstu Zakona iz 1947. godine: • 62

da Savjetu za nacionalnu sigurnost daje potrebne savjete o obavještajnim

aktivnostima vladinih odjela i agencija, a koji su u funkciji nacionalne sigurnosti; •

oblikuje i dostavlja Savjetu za nacionalnu sigurnost ključne preporuke na osnovu kojih se vrši koordinacija obavještajnih aktivnosti naznačenih institucija, a koje se odnose na nacionalnu sigurnost;

•

kao analitička služba obrađuje, sistematizira i analizira podatke obavještajnog karaktera prikupljenih iz svih izvora, a odnose se na nacionalnu sigurnost, te višestruko ocjenjuje i provjerava njihovu obavještajnu pouzdanost i upotrebljivost, nakon čega vrši određeno sintetiziranje i kao takvi, u vidu informacije i analize dostavljaju se nadležnim vladinim organima i ustanovama;

•

CIA je dobila obavezu da pruža adekvatnu pomoć u cilju razvijanja postojećih ostalih obavještajnih agencija, na način da pored svoje osnovne funkcije uspostavlja pomoćne službe preko kojih obavlja dodatne obavještajne djelatnosti od zajedničkog interesa;

•

da izvršava i druge dužnosti i funkcije koje se odnose na nacionalnu sigurnost, a koje odredi Savjet za nacionalnu sigurnost.

CIA nema nikakvih policijskih ovlaštenja, niti se može baviti onim pitanjima i problemima koji se odnose na unutrašnju sigurnost SAD. CIA je nedvojbeno zauzela dominantnu poziciju u obavještajnom sistemu SAD, naročito kroz uopćenost Zakonskih akata koji regulišu ovu oblast gdje je kroz «ostale funkcije» člana 5., rapidno širila svoju moć, preduzimajući čak samostalno pojedine aktivnosti bez saglasnosti predsjednika i Savjeta za nacionalnu sigurnost, što je kasnije, umnogome, narušilo njen ugled u američkom društvu. Naglašena autonomija i samostalnost u planiranju i provođenju niza obavještajnih i kontraobavještajnih aktivnosti, dovodila je do paralelizma i sukobljavanja, odnosno prestiža sa drugim agencijama, posebno sa obavještajnim službama oružanih snaga. Osim Zakona o nacionalnoj sigurnosti iz 1947. godine, Zakona o CIA iz 1949. godine, poslovi i zadaci Centralne obavještajne agencije su precizirani i Izvršnom Uredbom Bijele kuće iz 1976. godine, te drugim Zakonskim propisima i direktivama, sve do donošenja "Akta o obavještajnoj zajednici" iz 1996. godine, u kojem su decidno naznačena prava, dužnosti i ovlaštenja svih elemenata obavještajnog sistema SAD. CIA u skladu sa navedenim Zakonima (1976) i drugim propisima i direktivama izvršava slijedeće poslove i zadatke: •

U cilju pružanja podrške predsjedniku SAD, Vijeću nacionalne sigurnosti i drugim subjektima koji učestvuju u kreiranju i sprovođenju politike nacionalne sigurnosti, korištenjem integralne metode, analizira i distribuira blagovremene, tačne i pouzdane podatke, prikupljene iz svih izvora obavještajnih elemenata o stranim državama, koji su objedinjeni u vidu analitičkih proizvoda, a koji su relevantni za nacionalnu sigurnost SAD. Podaci su političkog, ekonomskog, naučnog, vojnog, komunikacijskog, informacijskog i drugog karaktera;

•

U skladu sa direktivama Savjeta za nacionalnu sigurnost kreira program prikupljanja obavještajnih podataka i brine se o njegovom provođenju, koji se odnosi na političke, ekonomske, geografske, informacijske, naučne i druge informacije o stranim državama, koje su značajne sa stanovišta oblikovanja globalne političke strategije i nacionalne sigurnosti;

•

Preko uspostavljenih multidisciplinarnih centara prikuplja obavještajne podatke s posebnim težištem na supertehnološka dostignuća (telekomunikacijska, informatička, svemirska), te transfer i njihovo krijumčarenje i korištenje u obavještajne svrhe; 63

•

Sprovodi efikasne operativne programe kontraobavještajnog karaktera prema stranim obavještajnim službama van teritorije SAD, dok unutar države pomenute aktivnosti može sprovoditi u saradnji sa FBI, ali samo pod uslovom ako je odobrenje dao generalni javni tužilac;

•

U skladu sa uputstvima predsjednika SAD ili Savjeta za nacionalnu sigurnost, ne izlazeći izvan Zakonom dozvoljenih okvira, planira i sprovodi specijalne aktivnosti koje ujedno predstavljaju najdelikatniju i najodgovorniju funkciju ove obavještajne organizacije;

•

U skladu sa direktivama Vijeća nacionalne sigurnosti, direktor Centralne obavještajne agencije preduzima neophodne mjere koje su od zajedničkog interesa za obavještajnu zajednicu, odnosno unapređenja efikasnosti u njenom obavještajnom istraživanju. U tom cilju, putem svojih unutrašnjih organizacijskih jedinica prati radio stanice, tv programe i štampu, pribavlja i prevodi publikacije, vrši čitanje fotografija, prikuplja obavještajne podatke o stranim državljanima, zatim, naučni, kompjuterski, ekonomski i drugi oblici špijunaže;

•

Preduzima potrebne mjere na ugovaranju istraživanja sa privatnim kompanijama i institucijama radi izvođenja povjerljivih istraživanja, pružanja analitičkih ili razvojnih usluga, pružanje specijalizirane stručne pomoći, zatim, nabavka, održavanje i transport komunikacija i obrada podataka, regrutovanje i obuka kadrova, pružanje personalnih finansijskih i medicinskih usluga, sklapanje stručnih aranžmana sa visokoškolskim institucijama, ali samo pod uslovom da je pokroviteljstvo poznato starješinama takvih akademskih institucija. Pored toga, CIA je zadužena za sigurnost informacija i osoblja, te izvršava provjeru podataka za kandidate koji su iskazali interes za rad u tim službama, kao i izvršava mjere sigurnosnog karaktera i za lica koja su u radnom odnosu.

OSNOVE UNUTRAŠNJE ORGANIZACIJE CIA-e Unutrašnja organizacija Centralne obavještajne agencije predstavlja veoma složen, specifičan i raznorodan sistem sa nizom podsistema, koji saglasno usvojenim i verificiranim planovima obavještajnog istraživanja i razvojnim programskim ciljevima i funkcijama, izvršavaju poslove i zadatke koji su precizirani Zakonom o nacionalnoj sigurnosti, Zakonom o CIA, direktivama, te drugim propisima, koji se odnose na ovu oblast, a sve u cilju očuvanja i zaštite vitalnih nacionalnih i sigurnosnih interesa SAD, kako na unutrašnjem tako i na vanjskopolitičkom planu. Na čelu Centralne obavještajne agencije je direktor (DCI) sa širokim spektrom ovlaštenja. On u svom uredu ima zamjenika sa brojnim pratećim službama, kao što su: • • • • • • •

Ured glavnog inspektora, Ured generalnog savjetnika, Ured za kongresne poslove, Štab za odnose sa javnošću, Štab za obavještajnu kontrolu naoružanja, Štab za izvještavanje o agenciji, Izvršni direktor.

Daljnja unutarorganizacijska struktura je podijeljena na četiri direkcije-Direktorate za koje se može kazati da predstavljaju naučno-stručni, operativni i visokoprofesionalni dio obavještajne agencije, a to su: • 64

Direktorat za obavještajne poslove,

• • •

Direktorat za operacije, Direktorat za nauku i tehnologiju, Direktorat za administraciju.

DIREKTORAT ZA OBAVJEŠTAJNE POSLOVE Organizacijsku strukturu Direktorata čine: •

Operativni centar: je zadužen za priliv podataka u CIA-u iz različitih centara i izvora, u cilju kontinuiranog praćenja i kretanja svih sigurnosno značajnih pitanja, te drugih situacija na međunarodnoj sceni. Samo jednim sistemskim praćenjem svjetskih prilika mogu identificirati sva izvorišta ugroženosti nacionalnih interesa, što će omogućiti planiranje i usmjeravanje obavještajnih i drugih aktivnosti.

•

Štab predsjednika za analitičku podršku: Osnovni zadatak je da za predsjednika SAD ili druga nadležna vladina tijela i agencije, dostavlja određene podatke i analitičke materijale koji se odnose na situaciju u pojedinim regionima svijeta. Da bi naznačeni štab mogao dostavljati potrebne informacije i obavještenja, njemu trebaju biti na raspolaganju podaci pribavljeni iz svih izvora i potrebnom selekcijom izdvajaju se oni koji su od značaja za nacionalnu sigurnost.

Kriminalistički i narkotički centar (CNC) Naznačeni Centar je obrazovan 1989. godine. Tada je dobio naziv Antinarkotički Centar DCI-a. Međutim, 1994. godine došlo je do promjene u nazivu i redefinisanju njegove uloge i obavještajne odgovornosti po pitanjima organizovanog kriminala. Razlozi se nalaze u sve većem razvoju organizovanog kriminaliteta, a posebno kada je u pitanju ilegalan promet narkotika. U centru rade kadrovi iz FBI-a, Ministarstva odbrane, Ministarstva vanjskih poslova, Ministarstva finansija, CIA-e, Agencije za nacionalnu sigurnost. Sastav Centra jasno ukazuje na svu ozbiljnost koja se poklanja prikupljanju, analiziranju i praćenju prometa narkotika. Centar za borbu protiv razvoja nuklearnog naoružanja (NPC) Centar je osnovan 1991. godine, u kojem je zaposleno oko 200 obavještajnih analitičara i tajnih oprativaca. Osim osoblja CIA-e u njemu radi i kadrovi iz ostalih obavještajnih agencija. Osnovni zadatak centra je da prati i nadgleda svjetski razvoj i dodatnu proizvodnju tehnologije, dizajna, komponenti ili cjelokupnog sistema na području nuklearnog, hemijskog i biološkog naoružanja kao i naprednog konvencionalnog naoružanja, te razvija strateške razvojne planove koji služe kao vodilja odgovoru vlade SAD na probleme razvoja nuklearnog naoružanja i pruža podršku u otklanjanju nedostataka u razvoju naoružanja. Vijeće za obavještajna zanimanja U nadležnosti Vijeća su poslovi i zadaci koji se odnose na pružanje potrebne naučnostručne i operativno-profesionalne pomoći analitičarima koji imaju naglašenu odgovornost u izradi cjelovitih i preciznih obavještajnih materijala. Članovi ovog Vijeća su uključeni u planiranju i provođenju neophodnih edukativnih mjera 65

kojima se obavještajni analitičari kontinuirano osposobljavaju za izvršavanje sve složenijih zadataka. Štab za prikupljanje zahtjeva i evaluaciju Ovaj Štab prati čitav proces obavještajnih zahtjeva koji dolaze od Direktorata za obavještajne poslove pa sve do Direktorata za operacije Nacionalne sigurnosne agencije, te ostalih agencija sa zajedničkim obavještajnim planovima. Snage za djelovanje na Balkanu Osnovni razlog za formiranje pomenutih snaga je rezultat svih događanja na prostoru bivše Jugoslavije. Ured za transnacionalna pitanja Ured je nastao fuzijom ranije uspostavljenog Ureda za transnacionalnu sigurnost i tehnološka pitanja i Ureda za naoružanje i tehnologiju i razvoj nuklearnog naoružanja. Ured se bavi raznolikim aspektima razvoja i tehničkih karakteristika najsavremenijeg naoružanja stranih država, s posebnim akcentom na ona oružja i projektile koji mogu uzrokovati političko-sigurnosne probleme za regionalnu sigurnost, a tim i na raspored snaga SAD. Osim toga, prati i analizira sva kretanja koja se odnose na oblast finansija, trgovine i energije, zatim, pranje novca, krijumčarenje oružjem i stancima, granični problemi različitog karaktera, itd. Centar za okolinu/okruženje U njemu rade visokoiskustveni obavještajni kadrovi koji analiziraju sva ključna pitanja koja tretiraju političko-sigurnosnu problematiku, a utiču na sigurnost i nacionalne interese SAD (problem širenja raznih bolesti, problemi sigurnosti na području bivšeg SSSR-a, ekološka pitanja, prisustvo organizovanog kriminaliteta, štete nanesene uništavanjem kuvajtskih naftnih kompanija, itd). DIREKTORAT ZA OPERACIJE Direktorat za operacije je najkompleksniji i najsloženiji dio Centralne obavještajne agencije, s obzirom da je zadužen za veoma delikatne zadatke, kao što je tajno prikupljanje obavještajnih podataka i izvođenje tajnih akcija u inostranstvu. U okviru Direktorata posebnu ulogu imaju štabovi, i to: Štab za obavještajne poslove u inostranstvu, Štab za tajne akcije i Štab za operacije i upravljanje sredstvima. Štab za obavještajne poslove u inostranstvu Radi se o stvaranju svih neophodnih operativnih, komunikacijskih, obavještajno-pouzdanih, materijalno-tehničkih, informacijskih i ostalih sigurnosnih pretpostavki za efikasno provođenje tajnog obavještajnog istraživanja saglasno ranije utvrđenim i verifikovanim ciljevima na tom području. Štab u kontinuitetu bdije nad programima za tajno prikupljanje obavještajnih podataka, metoda i sredstava. Blagovremenim uočavanjem propusta ili nedostataka, cijeni potrebu 66

koji će se programi nastaviti, koji će doživjeti radikalne promjene, a koji će biti povučeni. Štab za tajne akcije U okviru ovog Štaba se donose najdelikatniji planovi koji impliciraju izvođenje tajnih operacija u inostranstvu. Da bi se aktivnosti odvijale planiranom dinamikom, potrebna su odgovarajuća materijalnotehnička, finansijska i ostala sredstva. Tu odgovornost ima Štab za upravljanje operacijama i sredstvima. Odjeljenje za nacionalna sredstva Odjeljenje je uspostavljeno 1991. godine i to fuzijom ranijh Odjeljenja za inostrana sredstva i za nacionalno prikupljanje. U nadležnosti Odjeljenja je da markira strana lica koja borave na prostoru SAD, a koja se eksponiraju sa nacionalističkih pozicija. Cilj je da se takva lica registruju kao obavještajni izvori koji će raditi za CIA-u po povratku u matičnu državu (studenti, strani naučni radnici, inžinjeri, ljekari, zvaničnici itd). Na drugoj strani postoji Branša za nacionalno prikupljanje (NSB) u čijoj je nadležnosti da prikuplja obavještajne podatke od ljudi koji putuju vani, uključujući naučnike, tehnologe, ekonomiste i energetske stručnjake koji se vraćaju sa stranih interesnih lokacija. Odjeljenje za međunarodne aktivnosti To je služba čije su aktivnosti usmjerene na međunarodnom planu, odnosno raznim regionima i oblastima koja su predmet obavještajnog interesovanja, što je u zavisnosti od postavljenih planskih ciljeva obavještajne agencije. Odjeljenje za borbu protiv razvoja nuklearnog naoružanja, te antiteroristički centar (CTC) kao i kontraobavještajni centar Svi zajedno imaju odgovornost za prikupljanje podataka koji impliciraju praćenje i neutralisanje pokušaja izrade i proliferacije nuklearnog naoružanja.

DIREKTORAT ZA NAUKU I TEHNOLOGIJU Direktorat je zvanično osnovan 1962. godine. Tada je imao naziv Direktorat za istraživanje. Godine 1963. on je transformisan u Direktorat za nauku i tehnologiju. Potrebu za formiranjem pomenutog Direktorata, nalazimo i u činjenici, da se pokušaju efikasno zaštititi svi izvori, podaci i informacije koje su rezultat obavještajnog istraživanja. Pored zamjenika direktora i pomoćnika, funkcionisanje se obezbjeđuje putem šest Ureda, i to za: • • •

razvoj i inžinjering, napredne projekte, napredna analitička sredstva, 67

• • •

tehnička prikupljanja, tehničke službe, ostvarena sredstva zajednice,

te Štabove za planiranje i sistemske analize. U okviru Direktorata je formirana i Služba za prikupljanje informacija u inostranstvu (informativna služba za strane TV mreže). Ured za razvoj i inžinjering U djelokrugu rada ovog Ureda su poslovi i zadaci koji se zasnivaju na naučno-istraživačkoj djelatnosti- čiji kadrovi sa interdisciplinarnim pristupom i multidisciplinarnim metodama vrše razna istraživanja iz egzaktnih naučnih disciplina, čija dostignuća koriste za prikupljanje obavještajnih podataka. Osim toga, zadaci Ureda su da u istraživanjima svoje aktivnosti fokusira na laserske komunikacije, digitalno fotografsko procesuiranje, područje elektro-optike, itd. Ured za posebne projekte Operativna podrška najsavremenijim lociranim senzornim sistemima na raznim područjima kojima se prikupljaju veoma važne informacije, zatim obavještajni signali, kao i podatke koji se odnose na oblast nuklearne tehnologije i oružja. Ured za napredne projekte Ured je osnovan 1996. godine. Odgovoran je za praćenje svih dostignuća i inovativnih rješenja u oblasti tehnologija koje se koriste za obavještajno prikupljanje podataka. Od Ureda se očekuje da ponudi najefikasniji, najprecizniji, najoperativniji i zaštićeni tehnološki model obavještajnog istraživanja u budućnosti. Ured za napredna analitička sredstva Ured je u obavezi da razvija takav automatski sistem za obradu podataka i informacija, koji će olakšati analitičarima daleko efikasniju i operativniju izradu posebnih analitičkih materijala za potrebe Direktorata, ali i šire. Ured za tehničke službe (OTS) Ured je nadležan da osigura metode tajnog pisanja, opremu, budžetiranje i hemijsko fotografisanje, skrivene kamere, kodiranje i dekodiranje sredstava, video i foto unapređenje. Ured otvorenog programa za pomoć zajednici Ured je nadležan za potrebnu koordinaciju između elemenata obavještajne agencije. U tom cilju se preduzimaju odgovarajuće mjere na pravovremenom obezbjeđenju sredstava koji će doprinijeti efikasnijem planiranju i izvođenju obavještajnih operacija. Informativna služba za praćenje stranih radio mreža (FBIS) 68

U njenoj nadležnosti je da kroz kontinuirano praćenje razvojnih mogućnosti i upotrebu najsavremenije tehnologije i ostalih raspoloživih sistema (visoko frekventni prijemnici, satelitski kanali, literatura, novinske agencije, strane baze podataka, itd.) precizno i detaljno prati, provodi i izvještava o svim informacijama koje su prezentirane na stranim sredstvima masovnih komunikacija (radio, štampa, TV). DIREKTORAT ZA ADMINISTRACIJU Direktorat se sastoji od 12 elemenata, i to: • • • • • • • • • • • •

Ured za komunikacije, Ured za opremu i sigurnosne službe, Ured za finansije i logistiku, Ured za informacionu tehnologiju, Ured za medicinske službe, Ured za upravljanje ljudskim izvorima, Ured za sigurnost osoblja, Ured za obuku i edukaciju, Ured za program vijeća za pregled izvora sredstava, Ured za transformaciju poslovnog procesa, Centar za sigurnosne evaluacije, i Centar za koordinaciju i podršku.

MINIST ARST VO ODBRANE OSNOVNE NAZNAKE I OBAVJEŠTAJNA FUNKCIJA SEKRETARA ODBRANE Politika nacionalne odbrane je u nadležnosti Ministarstva odbrane SAD. Odbrambeni sistem SAD je također uspostavljen Zakonom o nacionalnoj sigurnosti iz 1947. godine. Godine 1986. usvojen je Zakon o reorganizaciji. Ovim zakonom, uloga ministra-sekretara odbrane kao civilnog lica je znatno ojačana, pa je tako postao najmoćniji čovjek, iza predsjednika SAD. Ministra odbrane SAD predlaže predsjednik, a njegov izbor potvrđuje Kongres. Ministarstvo je ključno u pogledu ostvarenja nacionalno-odbrambenih ciljeva, koristeći maksimalno sve raspoložive i obavještajne izvore. Uz povećana zakonska ovlaštenja sekretara i civilni nadzor, on je: •

postao zamjenik komandanta oružanih snaga SAD. Znači, zamjenik predsjedniku SAD;

•

Kada je u pitanju odbrambena politika, ministar je prvi savjetnik predsjednika SAD, te ključna ličnost u davanju prijedloga, kreiranja i implementacije globalne nacionalne odbrambene i sigurnosne politike;

•

Izvršava obavještajne funkcije koje mu odredi predsjednik SAD i da obezbijedi adekvatan budžet za sve elemente obavještajne zajednice unutar ministarstva odbrane;

•

Preko direktora Vojno-obavještajne službe stara se da se, taktičke, vojnoobavještajne aktivnosti dopunjavaju sa ostalim elementima obavještajne zajednice, koje rade na prikupljanju obavještajnih podataka; 69

•

Mora voditi strogo računa da se planirane aktivnosti odvijaju u zakonom dozvoljenim okvirima.

Predsjednik SAD je u skladu sa ustavnom ulogom vrhovni komandant koji preko sekretara odbrane i predsjednika Štaba zajedničkih komandanata (JCS) izdaje naređenja za oružane snage. Štab čine načelnici svih rodova vojske (kopnene, mornarice, avijacije, mornaričke pješadije). Predsjedavajući (JCS) je glavni savjetnik predsjednika SAD po pitanjima odbrane. Sva naređenja koja on izdaje kao predsjedavajući moraju biti odobrena i inicirana od sekretara odbrane, čime se potvrđuje ustavni princip civilne kontrole nad oružanim snagama SAD. ODBRAMBENO-OBAVJEŠTAJNI SISTEM Vojno-obavještajni sistem je podsistem obavještajno-sigurnosnog sistema SAD, dosta mlad, dobro organizovan koji u svojim obavještajnim istraživanjima koristi visoko sofisticirana tehnološka dostignuća. Osnovne karakteristike sistema Vojno-obavještajni sistem iskazao je visoku sposobnost, naročito u kriznim prilikama. Svi podaci koji se prikupljaju od strane elemenata Ministarstva odbrane se dostavljaju Nacionalnom vojnom združenom obavještajnom centru. Ovaj centar je od posebne strategijske važnosti, pošto on prima sve obavještajne podatke sa svih nivoa. Uspješnost odbrambeno-obavještajnog sistema se zasniva na visokokvalitetnom obrazovanju i obučavanju svih pripadnika. Jedna od ustanova u kojoj se obrazuju kadrovi za rad u vojno-obavještajnim službama je Združeni vojnoobavještajni koledž, koji je smješten u krugu Odbrambene obavještajne agencije (DIA) u vazduhoplovnoj bazi Boling u Vašingtonu. Unutar te ustanove postoji bogata potencijalna baza za regrutovanje kadrova za napredovanje koji se pripremaju za obavljanje složenih i odgovornih zadataka za potrebe vojnih i civilnih obavještajnih struktura. U tom cilju je formiran i Postdiplomski obavještajni program. Kadrovi koji uspješno završe ovaj program stiču zvanje doktora strategijskih obavještajnih nauka. INSTITUCIONALNO I ORGANIZACIONO PRILAGODJAVANJE ODBRAMBENOOBAVJEŠTAJNOG SISTEMA BUDUĆIM IZAZOVIMA Sadašnja unutarorganizaciona struktura je uspostavljena na način da u operacionalizaciji obavještajnih aktivnosti, dolazi do izražaja svestrana komunikacija koja nužno implicira obavještajnu podršku komandantu združenih snaga i ostalim potčinjenim vojnim hijerharhijskim nivoima i rodovima vojske. Krajnji rezultat jeste objedinjavanje svih podataka, pa čak i onih koji su u djelokrugu rada drugih obavještajnih agencija, odnosno van Ministarstva odbrane. U tom cilju je obrazovana informatička komunikacijska mreža pod nazivom Združeni globalni obavještajni komunikacijski sistem. Njegova osnovna funkcija je da obezbijedi permanentnu zaštićenu operativnu komunikaciju između pripadnika obavještajnog sistema. Funkcija Združenog globalnog obavještajnog komunikacijskog sistema je, da pored odgovarajuće međusubjektivne korelacije između pripadnika resornih i drugih obavještajnih službi, omogući svim korisnicima razmjenu informacija za sve podsisteme u odbrambenoobavještajnom sistemu Ministarstva odbrane, te za ostale agencije obavještajne zajednice, 70

s ciljem zadovoljenja obavještajnih potreba uz odgovorajuće mjere zaštitnog karaktera, koji predstavlja ključni faktor. Savremeni odbrambeno-obavještajni sistemi iziskuju obilje informacija, pri čemu se poseban značaj pridaje zaštićenosti njihovog prenosa, pošto se radi o podacima tajnog karaktera. Tajni prenos informacija predstavlja dio cjelokupnog komunikacijskog sistema. Zbog permanentnih namjera obavještajnih službi drugih država da otkriju upravo te informacije, otuda se ovom segmentu posvjećuje naglašena pažnja. Imajući sve to u vidu, Združena obavještajna virtualna arhitektura (JIVA) mora obezbijediti maksimalnu usklađenost između kadrova koji su zaduženi za projektovanje i uspostavljanje informacijskih sistema i onih stručnih lica koji su u pojedinim elementima vojno-obavještajne zajednice zaduženi za kriptozaštitu, primjenjivanjem relevantnih naučnih saznanja iz oblasti kriptološke teorije i prakse. NACIONALNA SIGURNOSNA AGENCIJA (National security agency - NSA) Nacionalna sigurnosna agencija je osnovana na temelju tajne direktive predsjednika Trumana od 24.10.1952. godine, koja je nosila naziv "Komunikacijske obavještajne aktivnosti", s osnovnim ciljem da ona preuzme kontrolu komunikacija i elektronsku špijunažu u korist Pentagona i drugih organa izvršne vlasti SAD. Međutim, sve do 1957. godine se nije znalo za njeno postojanje, niti se znala njena nadležnost i djelokrug rada, da kao agencija Ministarstva odbrane obavlja visoko specijalizirane funkcije u vezi sa nacionalnom sigurnošću. Kasnije, a na osnovu obavještajne direktive Vijeća za nacionalnu sigurnost (NSCID) od 17.01.1972. godine, utvrđena je decidno odgovornost NSA, odnosno njena nadležnost i djelokrug rada, proizvodnjom raznovrsnih signalnih obavještavanja (SIGINT). U skladu sa nadolazećim prijetnjama i krizama, SIGINT aktivnosti su podijeljene na: -

Komunikacijske obavještajne djelatnosti (COMINT), Elektronske obavještajne djelatnosti (ELINT).

Na osnovu DOD Direktive S-5100.20 (kojom je utvrđena odgovornost direktora), direktor NSA će: •

Sprovoditi SIGINT operativnu kontrolu nad SIGINT aktivnostima utvrđenim od strane Vlade SAD;

•

Osigurati tehničko vođstvo svim SIGINT operacijama u vezi sa SIGINT-om Vlade SAD;

•

U skladu sa pretpostavkama, zahtjevima i prioritetima utvrđenim od strane direktora Centralne obavještajne djelatnosti obezbijediti zakonito sprovođenje SIGINT operacija;

•

U vezi sa SIGINT aktivnostima Ministarstva odbrane, pripremati i podnijeti ministru odbrane konsolidirani program i budžet, zahtjeve za vojnim i civilnim potencijalima, logističkom i komunikacijskom potporom, i s tim u vezi obezbijediti istraživanje, razvoj, test i procjene zajedno sa njegovim preporukama;

•

U okviru svojih ovlaštenja propisati sigurnosnu regulativu koja se odnosi na operativnu praksu.

Nadležnosti NSA: •

Nadležna je da uspostavi i rukovodi takvim virtualnim sistemom, kojima će 71

obezbijediti a na temelju propisanih zaštićenih principa i postupaka, unificirano planiranje i postupanje svih organa državne uprave SAD, u čijoj su nadležnosti aktivnosti na prikupljanju obavještajnih podataka prema stranom radio saobraćaju. Radi se o obezbjeđenju optimalne komunikacijske sigurnosti između različitih vladinig agencija. Tu je i obaveza ostvarenja potrebne komunikacije sa odbrambenim satelitskim komunikacijskim sistemom, obezbjeđenje komunikacijske sigurnosti kada su u pitanju strateški sistemi naoružanja, s ciljem preduzimanja obavještajnih preventivnih mjera sprečavanja pokušaja neovlaštene upotrebe, uplitanja ili prisluškivanja; •

Planira, koordinira i direktno rukovodi obavještajno-operativnim fazama prikupljanja podataka, obradom, sistematizacijom, dešifrovanjem i njihovom prevođenju, analizom i dostavljanjem odgovarajućim korisnicima;

•

Ostvaruje, permanentnu i preciznu kontrolu i zaštitu svih komunikacijskih i informacijskih kanala, kao i svih mjera, radnji i postupaka u toku obavještajnooperativne aktivnosti na prikupljanju obavještajnih podataka usmjerenih prema stranom radio saobraćaju, u cilju objedinjavanja i centralizacije obavještajnih podataka i pružanja obavještajne potpore oružanim snagama SAD. Prema potrebi vrši i ograničavanje dostupnosti pojedinim sredstvima i podacima, koji su od vitalnog interesa i služe za upoznavanje prvih ličnosti političkog, vojnog i sigurnosnog establišmenta;

•

Stara se za tajnu komunikacijsku otvorenost između elemenata obavještajne zajednice SAD;

•

Usavršava, unapređuje i implemetira najsavremenija tehničko-tehnološka dostignuća i standarde SIGINT sistema i njegovih komponenata;

•

Preduzima odgovarajuće mjere i aktivnosti na sigurnosti komunikacije vlade SAD i drugih elemenata obavještajne zajednice, uvažavajući dostignuća iz više naučnih disciplina, posebno iz oblasti kriptologije.

Ova agencija izrađuje i ostvaruje nadzor nad upotrebom šifarskih dokumenata u komunikaciji između elemenata obavještajne zajednice i izvršnih organa vlade SAD. NSA ima delikatan položaj koji je ne smješta u civilne niti unutar vojno-obavještajne zajednice Ministarstva odbrane, nego je u funkciji civilnih obavještajnih agencija i ostalih izvršnih organa vlade SAD. Njeno sjedište se nalazi u državi Merilend. U njoj su zaposleni visokoobrazovani, stručni i specijalizirani kadrovi naročito iz oblasti matematike, elektronike, kriptologije i drugih naučnih grupa, primjereno potrebama i prioritetima koji se dostavljaju sa vrha piramide obavještajne zajednice. Poslove i zadatke iz svoje nadležnosti Nacionalna sigurnosna agencija izvršava preko svojih unutarorganizacionih elemenata. Na čelu NSA se nalazi direktor koji ima zamjenika i dva pomoćnika zamjenika direktora za operaciju i vojnu podršku. Tri su centralna direktorata, i to: •

Direktorat za operacije: o

72

Nacionalno-sigurnosno operativni centar: na temelju sadržajnog predviđanja pokriva krizne regione, pravovremeno reaguje na način da efikasno usmjerava SIGINT pokrivanje tih prostora u cilju kontinuiranog operativno-obavještajnog praćenja razvoja situacije, o čemu blagovremeno izvještava nadležne hijerharhijske rukovodne strukture.

o

M grupa: zadužena da prati potencijalne prijetnje koje su odraz eventualnih nedostataka u dostignutim razvojnim tehnološkim mogućnostima i ostaloj neophodnoj infrastrukturi.

o

W grupa: je odgovorna za permanentno praćenje i procjenjivanje transnacionalnih prijetnji na međunarodnom planu, te njihovim oblicima i dimenzijama ispoljavanja.

•

Direktorat za tehnologiju i sisteme: razvija tehnike i opremu neophodnu za sprovođenje intercepcijskih operacija, kodova za otkrivanje i osiguravanje tajnih kodova SAD.

•

Direktorat za sigurnost informativnih sistema.

Pored navednih postoje i: •

Direktorat službi za podršku: brine se o svim funkcionalnim uslovima rada, uključujući i mogućnost korištenja najsavremenije informatičke i druge opreme.

•

Direktorat za planiranje, politiku i programiranje: zadužen je za menadžment i alokaciju SIGINT/INOFEC sredstava, uključujući pripreme konsolidiranog kriptološkog programa.

NACIONALNI URED ZA IZVIDJANJE (National reconnaissance office-NRO) Godine 1961. došlo je do potpisivanja sporazuma kojeg su potpisali vršilac dužnosti direktor obavještajne agencije (DCI-e) i zamjenik ministra odbrane. Sporazumom je zvanično utvrđeno obrazovanje Nacionalnog ureda za izviđanje (NRO), ali koji će biti zadužen za združene operacije CIA-e i vazduhoplovnih snaga SAD. Zbog značaja i područja interesovanja, naznačeni predstavnici su ostvarili dogovor da uspostavljanje i funkcionisanje Ureda bude stroga tajna, koji je punih trideset godina vođen kao tajna agencija. Ured se maksimalno uključio u razvoj naučnih istraživanja te oblikovanje i proizvodnju vazduhoplovnih brodova za izviđanje i njihovih senzora, istraživanje vazdušnog sistema i njihovih povezanih zemaljskih sistema, operiranje vazdušnim brodovima nakon uspostavljanja njihove orbite i utvrđivanje prikupljenih podataka. U toku 1992. godine, izvršena je reorganizacija Ureda. NACIONALNA AGENCIJA ZA SNIMANJE I KARTOGRAFIJU (National imagery and mapping agency-(NIMA) 06.05.1992. godine, u okviru Ministarstva odbrane uspostavljen je Centralni ured za snimanje (CIO). Ured je konstituisan kao borbena agencija za podršku. Pored naznačenog Ureda, nametala se potreba za uspostavljanje jedne nacionalne agencije koja bi u sebi sadržavala sve ostale vojno-civilne obavještajne elemente koji su uključeni u tu oblast istraživanja. Tako je dana 01.10.1996. godine, konstituisana Nacionalna agencija za snimanje i kartografiju (NIMA). Ona je odgovorna da: •

Osigura odgovorno obavještajno snimanje i geopodručne informacione 73

proizvode, podršku i informacije, DOD komponentama za nacionalno obavještajne svrhe, DCI, DOD nečlanicama obavještajne zajednice i ostalim ministarstvima i agencijama Federalne vlade; •

Upravlja snimanjem i geopodručnim analizama i proizvodnjom;

•

Uništi ili osigura uništenje proizvoda fotografske obavještajne djelatnosti i geopodručnih informacija od strane najefikasnijih i ekspeditivnih sredstava;

•

Razvija i daje preporuke nacionalnoj i nenacionalnoj politici o fotografisanju, obavještajnom fotografisanju i geopodručnim informacijama;

•

Propisuje i daje mandat standardima i tehničkim arhitekturama povezanim sa fotografisanjem, obavještajnim fotografisanjem i geopodručnim informacijama;

•

Procjenjuje izvedbu fotografisanja, obavještajnog fotografisanja i geopodručnih informacionih komponenti Ministarstva Odbrane u cilju ispunjenja nacionalnih i vojnih obavještajnih zahtjeva;

•

Revidira i odgovara na zahtjeve fotografisanja, obavještajnog fotografisanja;

•

Razvija i podnosi ministru odbrane preciznu izjavu o zahtjevima geopodručne informacione proizvodnje i prioritetima u skladu sa Nacionalnom vojnom strategijom i nacionalno-sigurnosnom politikom SAD;

•

Revidira i cijeni nacionalno izviđačko snimanje i fotografske obavještajne zahtjeve i prioritete za nacionalne potrošače;

•

Razvija politiku i osigurava sudjelovanje DOD-a u nacionalnom i međunarodnom snimanju, obavještajnom snimanju i geopodručnim informacionim aktivnostima;

•

Savjetuje Ministra odbrane i DCI-a o budućim potrebama za snimanjem, obavještajnim snimanjem i geopodručnim informativnim sposobnostima i sistemima.

Organizacija i funkcionisanje NIMA-e se ostvaruje putem tri Direktorata: -

Direktorat za operacije, Direktorat za sisteme i tehnologiju, Direktorat za korporativne poslove.

ODBRAMBENA OBAVJEŠTAJNA AGENCIJA (Defense intelligence agency-DIA) Osnovana je 01.10.1961. godine, direktivom Ministarstva odbrane. Do tada su egzistirale obavještajne službe svih rodova vojske, koje su poslove iz svoje nadležnosti, izvršavale potpuno autonomno. Ubrzani napredak u razvoju vojno-tehnoloških, komunikacijskih, informatičkih i drugih potencijala, evidentna neusklađenost u pogledu korištenja obavještajnih podataka, nefunkcionisanje zajedničke mreže za tajnu korespodenciju, su osnovni razlozi, koji su diktirali obrazovanje pomenute obavještajne službe. Cilj je bio da se eliminišu sve navedene i druge zapreke potrebnom centralizacijom vojnoobavještajnih podataka, te objedinjavanje i koordinacija obavještajnih službi oružanih snaga SAD. Na taj način ona je zvanično inaugurisana u centralnu strategijsku i rukovodeću obavještajnu instituciju Ministarstva odbrane. ORGANIZACIJA I FUNKCIJA ODBRAMBENE OBAVJEŠTAJNE AGENCIJE-DIA 74

Na čelu Odbrambeno-obavještajne agencije je direktor, koji je vojno lice u činu generalpukovnik ili viceadmiral. Direktor Odbrambeno obavještajne agencije (DIA) je ujedno i šef vojno-obavještajne službe, te savjetnik ministra odbrane po pitanjima vojno-obavještajnog i kontraobavještajnog karaktera. U nadležnosti Odbrambeno-obavještajne agencije (DIA) su slijedeći zadaci: •

Planira, rukovodi, koordinira svim elementima vojno-obavještajne zajednice u cilju obezbjeđenja optimalnih preduslova za realizaciju strategijsko-obavještajnih pravaca aktivnosti, saglasno direktivama i uputstvima Ministarstva odbrane, i pružanje objektivnih informacija lišenih političkih uticaja i pristrasnosti ministru obrane, Zajedničkom štabu načelnika štabova;

•

DIA je odgovorna za razvoj i usavršavanje koncepcija, metoda, tehnika i taktika rukovođenja, zatim, svih tehnoloških, informacijskih i drugih multimedijalnih povezivanja sa osnovnim ciljem stvaranja skladnog sistema, unapređenja i praćenja efikasnosti obavještajnog procesa;

•

Usmjerava rad svih elemenata vojno-obavještajne zajednice;

•

Izgrađuje i obezbjeđuje takve interakcijske odnose unutar svoje organizacione strukture, koji će omogućiti maksimalan timski rad;

•

Ulaže napore na kontinuiranom praćenju i primjeni najsavremenijih inovacijskih rješenja u obavještajnom radu;

•

Oblikuje i definiše obavještajnu doktrinu i strategiju djelovanja posebno u kriznim i drugim konfliktnim prilikama;

•

Uspostavljanje informacijskih, komunikacijskih i drugih vidova povezivanja između elemenata vojno-obavještajne zajednice, pristup i nesmetano zaštićeno korespondiranje, posebno u kriznim situacijama;

•

Ulaže permanentne napore na ojačavanju i usavršavanju sistema i unapređenja rada analitičkih službi;

•

DIA je zadužena za oblikovanje, planiranje i realizaciju programa svih nivoa usavršavanja;

•

Tokom svojih aktivnosti, permanentno održava potrebnu saradnju sa drugim članovima obavještajne zajednice SAD, drugim državnim organima i organizacijama, vladom SAD, industrijskim kompleksima, nevladinim organizacijama, naučnim ustanovama, te predstavnicima stranih vlada ali u okviru usaglašenih zakonskih okvira;

•

Prikuplja i obezbjeđuje dnevne informacije i druge materijale obavještajnog karaktera, posebno kada su u pitanju veoma opasni nevojni oblici prijetnji kao što su terorističke prijetnje, odnosno o terorističkim grupama, karakteristikama, metodama napada itd.

informacionih

Organigram DIA-e funkcioniše na principima štabova i direktorata sa unutarorganizacijskim nižim hijerharhijskim elementima. U okvire Odbrambeno-obavještajne agencije su organizaciono premješteni Medicinskoobavještajni centar oružanih snaga, i Projektilni svemirsko-obavještajni centar iz oružanih snaga SAD. Medicinsko-obavještajni centar: prikuplja obavještajne podatke koji impliciraju područje zdravlja, saniteta, epidemiologije, sa svim važnim faktorima okoline, kao i vojno-civilnu medicinsku sposobnost na zbrinjavanju drugih država. 75

Projektilni i svemirski obavještajni centar: proizvodi naučnu i tehničko-obavještajnu djelatnost na svjetskoj razini, vezano za projektile zemlja-zrak, balističko-projektilnih odbrambenih sistema, antitenkovske vođene projektile, usmjereno energetsko naoružanje i relevantne svemirske programe. OBAVJEŠTAJNE SLUŽBE ORUŽANIH SNAGA OBAVJEŠTAJNE SLUŽBE ARMIJE SAD Obavještajna služba Generalštaba kopnene vojske se smatra najstarijom obavještajnom organizacijom u SAD. Konstituirana je još davne 1903. godine, kada je uspostavljen i Generalštab kao organ Ministarstva odbrane. Tako da je u Generalštabu kopnene vojske u organizacionom pogledu bila smještena i obavještajna služba. Rukovodilac vojnoobavještajne službe je po funkciji i pomoćnik načelnika Generalštaba za obavještajne poslove. On je rukovodilac svih obavještajnih aktivnosti u okviru armijskih struktura. Naznačene operacije obavještajnog karaktera izvode obavještajna i komanda za sigurnost Armije SAD (INSCOM). Rukovodilac te službe (general) je za svoj rad direktno odgovoran zamjeniku načelnika Štaba za obavještajnu djelatnost (DSCI) kao i direktoru Sigurnosne nacionalne agencije (NSA). Pripadnici INSCOM-a su locirani u brojnim prekomorskim bazama u kojima su smješteni najsavremeniji i najsofisticiraniji svemirskosatelitski, tehnološki i ostali potencijali, koji su u funkciji prikupljanja podataka korištenjem SIGINT i MASINT sistema. Njegov organigram je veoma složen i kompleksan. Pored užeg osoblja, glavnokomandujući INSCOM-a sve operacije ostvaruje preko više pomoćnika koji su zaduženi za različite oblasti. Nacionalni zemaljski obavještajni centar (NGIC) je zadužen da korištenjem najsavremenijih tehničko-tehnoloških i ostalih dostignuća prikuplja naučne, tehničke te opće obavještajne informacije za vojne potrebe. Njegove aktivnosti su fokusirane posebno na: blisko sprečavanje, vatrenu podršku, vazdušnu borbu, elektronska vojna polja, hemijski rat i biotehnologiju, fotografsku eksploataciju, itd.. Organizacija Ureda zamjenika načelnika Štaba za obavještajnu djelatnost (DCSI), kao rukovodeća strategijska obavještajna agencija prikuplja podatke legalnim i tajnim metodama putem unutar uspostavljenih sedam direktorata: • • • • • • •

Direktorat za strane obavještajne djelatnosti; Direktorat za obavještajnu budućnost; Direktorat za obavještajni informativni menadžment; Direktorat za obavještajnu politiku; Direktorat za rezervne poslove; Direktorat za obavještajne programe i analize; Administrativni izvršni ured.

Osnovne funkcije Ureda (DCSI): Putem Direktorata uz implementaciju naučnih dostignuća planira, prikuplja, obrađuje, analizira i izrađuje trenutne i dugoročne obavještajne procjene. OBAVJEŠTAJNE SLUŽBE RATNE MORNARICE Organizaciono redefinisanje i racionalizacija obavještajne službe mornarice kao dijela odbrambeno-obavještajne agencije Ministarstva odbrane, dovela je do smanjenja obavještajnih organizacija sa sedam, koje su funkcionisale 1991. godine, na tri obavještajne organizacije u 1993. godini. 76

Glavni nosilac obavještajne aktivnosti ratne mornarice je Ured za obavještajnu djelatnost mornarice (ONI). Ured za obavještajnu djelatnost (ONI) planira i prikuplja obavještajne podatke korištenjem legalnih i tajnih metoda, koristeći se najsavremenijim tehničkotehnološkim dostignućima. Težište obavještajnog direktorata za prikupljanje smještenog u okviru Ureda zajedno sa svojim unutarorganizacijskim elementima, su zadaci na prikupljanju podataka o: organizaciji ratne mornarice drugih država, njihovim karakteristikama, naoružanju, plovnim objektima, oružanim, radarskim i drugim sistemima, manevarskim sposobnostima, bazama, komandnom kadru, edukaciji, vojno-industrijskom kompleksu koji je u funkciji pomorskih snaga, vojno-tehnološkim dostignućima, itd.. Komanda sigurnosne grupe mornarice (NSGC). U nadležnosti ove službe je oblast obavještajnih signala i komunikacijska sigurnost, sa mnogim lociranim i instaliranim SIGINT i drugim sistemima i uređajima na brodovima, podmornicama, itd.. OBAVJEŠTAJNA SLUŽBA AVIJACIJE (ZRAČNE OBAVJEŠTAJNE SNAGE) Nova doktrina koja je usvojena u martu 1992. godine, naznačila je fundamentalne zadatke vazdušno-svemirskih snaga koje su uključene u operativno djelovanje sa četiri vrste borbenih aktivnosti, i to: • • • •

nadzor vazdušnog prostora i svemira, upotreba snaga, poboljšanje snaga, podrška snagama.

U skladu sa navedenom dokrinom, oblikovana je i dograđivana misija vazdušnih obavještajnih snaga. Obavještajna agencija vazduhoplovstva formirana je juna 1941. godine. U čitavom postratnom periodu, uporedo sa razvojem vojnih, političkih i ostalih prilika, ova obavještajna služba je doživljavala radikalne promjene i temeljnu reorganizaciju. U okviru Ureda zamjenika načelnika Štaba za vazdušne i svemirske operacije, uspostavljene su dvije službe u čijoj su nadležnosti obavještajne djelatnosti. To su Zračna obavještajna agencija (AIA) i Direktorat za obavještajnu djelatnost, praćenje i nadgledanje (DISR). U okviru cjelokupne obavještajne zajednice treba naznačiti i treći obavještajni element zračnih snaga. Radi se o Tehničkom aplikativnom centru zračnih snaga (AFTAC). Zračna obavještajna agencija (AIA) - Iz organizacije ove Agencije potrebno je izdvojiti dva Direktorata koji imaju specifičnu i odgovornu ulogu u njenom sveukupnom funkcionisanju: •

Direktorat za planiranje i zahtjeve: je zadužen da na temelju praćenja i izučavanja svih naprednih tehničko-tehnoloških i ostalih dostignuća obezbijedi najsavremeniji i zaštićen obavještajni sistem.

•

Operativni Direktorat: vrši usmjeravanje najsavremenijih operativno-tehničkih obavještajnih sistema, kojom prilikom mora doći do potpune simbioze djelovanja SIGINT, MASINT I HUMINT naučnih i tehničkih obavještajnih podataka.

Ova agencija svoje sjedište ima u Keli, bazi zračnih snaga. Nacionalni zračni obavještajni centar (NAIC) - je uspostavljen 1993. godine, sa sjedištem u Rajt Paterson, bazi zračnih snaga-Ohajo. U funkciji je Ministarstva odbrane. Njegova okvirna nadležnost se ogleda u prikupljanju, analizi, sistematizaciji i integraciji obavještajnih 77

podataka i informacija koje se odnose na sve relevantne vojno-tehnološke i druge aspekte stranih sistema naoružanja, te druge podsisteme, tehnologije koji/e su u funkciji ostvarenja strateških ciljeva drugih država. Direktorat za obavještajnu djelatnost, praćenje i nadgledanje (DISR) - je odgovoran da aktivno učestvuje u oblikovanju i pripremanju nacionalno-obavještajnih procjena združenog karaktera. On utvrđuje obavještajnu politiku i druge neophodne pretpostavke za obavještajno prisustvo i praćenje prikupljanja podataka sa raznih područja širom svijeta. Ovaj Direktorat je zadužen i za oblast informativnog ratovanja, pa u tom pogledu preduzima sistemske aktivnosti, kako bi se korištenjem različitih informacija političkog, ekonomskog i drugog karaktera postigli obavještajni i drugi interesi. Tehničko-aplikativni centar zračnih snaga (AFTAC) - je obrazovan 1948. godine. Njegovo funkcionisanje je određeno stroga tajna, pa je i na kongresnom saslušanju predstavljen kao dio Zračne obavještajne službe, ali isključivo tajnog karaktera. Njegovo sjedište je Patrik, baza zračnih snaga-Florida. Centar svoju funkciju ostvaruje upravljanjem atomsko-energetskim sistemom detekcije SAD, koji je organizaciono rasprostranjen i umrežen širom svijeta. On koristi svemirski bazirane, zračne i zemaljski hidroakustične senzore za detekciju indikacija nuklearnih detonacija i nesreća. OBAVJEŠTAJNA ORGANIZACIJA MARINSKOG KORPUSA Obavještajnom komponentom (obavještajnom službom) Marinskog korpusa rukovodi pomoćnik načelnika Štaba za komandu, kontrolu, komunikacije, računare i obavještajnu djelatnost. Unutarorganizaciona struktura je obrazovana na principu odjeljenja koja su zadužena za prikupljanje i distribuciju podataka, sa veoma odgovornim funkcionalnim ulogama. Na temelju prikupljenih podataka izučava potencijalne prijetnje, naročito u uslovima složenih sigurnosnih prilika, te razrađuje konkretne planove, edukaciju i operacionalizaciju radi osiguranja obavještajne podrške marinskim snagama. Obavještajni Centar marinskih tijela (MCIC) zapošljava vrhunske analitičare. Ima formiranu kontraobavještajnu službu. OST ALE CIVILNE OBAVJEŠTAJNE AGENCIJE URED ZA OBAVJEŠTAJNU DJELATNOST I ISTRAŽIVANJE MINISTARSTVA VANJSKIH POSLOVA (Bureau of Intelligence and Research-INR) Prema Bečkoj konvenciji o diplomatskim odnosima iz 1961. godine, funkcije diplomatije su: predstavljanje, zaštita, pregovaranje, unapređivanje i obavještavanje. Diplomatija u skladu sa Bečkom konvencijom ima široke mogućnosti da uz upotrebu dozvoljenih i zakonitih metoda i sredstava na legalan (otvoren) način koristeći sve dopuštene izvore, upoznaje države, njihove političke, ekonomske, vojne, tehnološke, zakonodavne, informatičke i druge prilike i da o njima izvještava odgovarajući organ u Ministarstvu vanjskih poslova. Podaci i informacije koje se prikupljaju svim dozvoljenim sredstvima se sistematiziraju, analiziraju, verificira njihova upotrebljivost, a potom se dostavljaju u sjedište Ministarstva vanjskih poslova. Dovoljna je mala neopreznost da se ode u obavještajno polje, pa iz tih razloga sve države na pomenute dužnosti upućuju visokoprofesionalne kadrove (ambasadori, konzuli, vojni atašei i dr.). 78

U Državnom sekretarijatu vanjskih poslova (State Department) uspostavljena je obavještajna služba pod nazivom Ured za obavještajnu djelatnost i istraživanje. Uz Centralnu obavještajnu agenciju danas je postala jedna od najvažnijih obavještajnih organizacija koje svoje aktivnosti na legalan način, putem diplomatsko-konzularnih predstavnika izvodi u inostranstvu. Ured za obavještajnu djelatnost i istraživanje izvršava okvirno slijedeće poslove i zadatke: •

Putem diplomatsko-konzularnih i ostalih predstavnika na legalan način iz svih raspoloživih otvorenih izvora i svim dozvoljenim sredstvima, prikuplja obavještajne podatke političkog, ekonomskog, tehnološkog, vojnog karaktera, prati razvoj događaja u državama gdje su njeni predstavnici akreditirani, te iz drugih oblasti života stranih država;

•

Vrši analizu i sistematizaciju dostavljenih podataka i cijeni njihovu relevanciju, i upućuje ih Državnom sekretarijatu za vanjske poslove i drugim nadležnim subjektima;

•

Blagovremeno ukazuje na sve destruktivne aspekte koji utiču na američku nacionalnu sigurnost, ekonomsko blagostanje, između kojih posebno izdvajamo terorizam, organizovani kriminal, proliferaciju vojne tehnologije i oružja za masovna uništenja, opojne droge, itd.;

•

Kantitet podataka koji se slivaju u centar navedenog Ureda, su vrlo bitni za izradu generalne nacionalno-obavještajne procjene na nivou države u kojoj učestvuju svi elementi obavještajne zajednice i druge vladine institucije;

•

Uz saradnju sa ostalim elementima obavještajne zajednice i naučnim institucijama, izrađuje cjelovite i nezavisne studije sa svim relevantnim aspektima vanjske politike;

•

Oblikuje obavještajnu politiku, s osnovnim ciljem da se sve obavještajne aktivnosti širom svijeta odvijaju u skladu s globalnom političkom strategijom;

•

Odjeljenje za administraciju i sigurnost je zaduženo na kontraobavještajnoj zaštiti Državnog sekretarijata i njegovih ustanova kako u SAD tako i u inostranstvu. Isto tako, stara se o fizičkom obezbjeđenju američkih predstavništava u inostranstvu, te organizuje i vrše mjere obezbjeđenja ministara vanjskih poslova u toku posjeta SAD.

OBAVJEŠTAJNI ELEMENTI U MINISTARSTVU ENERGIJE Komisija za atomsku energiju pri Ministarstvu energije, je služba koja pored obavještajne djelatnosti, ima funkciju i kontraobavještajnog karaktera. Ova služba organizaciono ustrojstvo vuče još od 1946. godine. Godine 1998. godine, pristupilo se organizacijskom redefinisanju i preraspodjeli poslova i zadataka navedene službe. Tada je uspostavljen Ured za obavještajnu i Ured za kontraobavještajnu djelatnost, koji su pod direktnom jurisdikcijom ministra i zamjenika ministra za energiju. Ured za obavještajnu djelatnost: ima zadatak da prikuplja obavještajne podatke s posebnim akcentom na sadržajne naučno-tehnološke analize o prioritetima rada Ministarstva i njegovim sposobnostima, da ostvari pomoć naročito u oblasti nuklearne i atomske energije, odnosno proliferaciji oružja, nuklearne energije, nauke i tehnologije. U tom smislu se poseban značaj pridaje programima nuklearnog naoružanja stranih država i njihovim razvojnim mogućnostima sa svim taktičkim, strateškim i sigurnosnim aspektima, uključujući način komandovanja i ostvarenja kontrole i raspored lokacija na kojima se nalaze nuklearni potencijali. 79

Ured za kontraobavještajnu djelatnost: Putem ovog Ureda provode se odgovarajuće zaštitne mjere svih aktivnosti Ministarstsva energetike. Obavještajni i kontraobavještajni Ured u okviru svojih nadležnosti, obezbjeđuje potrebnu obavještajno-analitičku, tehničku i stručnu pomoć direktoru Centralne obavještajne službe (DCI), i drugim elementima obavještajne zajednice. OBAVJEŠTAJNA KOMPONENTA U MINISTARSTVU TRGOVINE U okviru Ministarstva trgovine su obrazovana dva obavještajna elementa: •

Ured za izvršnu podršku (OES) - prikupljanje i prezentiranje obavještajnih podataka koji se prevashodno odnose na međunarodnu politiku u trgovini.

•

Ured za primjenu izvoza (OEE) - pricizno osigurava pravilnu implementaciju odobrenja koja su dobijena za izvoz osjetljivih tehnologija i da spriječi neovlašteno unošenje takvih tehnologija.

OBAVJEŠTAJNI URED U MINISTARSTVU FINANSIJA Obavještajni ured je reanije činio organizacioni element specijalne-tajne službe Ministarstva finansija. Tajna služba kao strogo sigurnosna organizacija konstituisana je još u periodu građanskog rata u SAD (1861-1866). Tajna služba kao organizaciona jedinica u Ministarstvu finansija je odgovorna za obezbjeđenje i zaštitu predsjednika, potpredsjednika SAD i njihovih porodica, kao i stranih šefova država ili vlada dok borave na teritoriju SAD, pri čemu ostvaruje potrebnu saradnju sa službama sigurnosti država čije ličnosti borave u posjeti SAD. Vrši istragu u slučajevima falsifikovanja, vodi kartoteku potencijalnih izvršilaca atentata na predsjednika SAD. Aktivno se uključuje sa FBI u sprečavanju i otkrivanju krivičnih djela iz oblasti informacionih sistema. U nadležnosti Obavještajnog ureda za podršku je da prikuplja obavještajne podatke i informacije na legalan način, a koji se odnose na ekonomiju, finansije i monetarni sistem stranih država. FEDERALNI ISTRAŽNI BIRO (Bureau of Investigation-FBI) FBI je policijska organizacija u okviru Ministarstva pravosuđa koje je uspostavljeno 1870. godine. Federalni istražni biro (FBI) je uspostavljen 1908. godine, na inicijativu državnog tužioca Čarlsa Džeja Bonaparte koji je tada uspostavio jednu ekipu specijalnih agenata pod nazivom Istražni ured. Konačno, godine 1935., tadašnji Istražni ured je dobio naziv Federalni istražni biro-FBI. Osnovni razlog osnivanja ovog Biroa se ogledao u potrebi stvaranja jedne izuzetno jake policijske institucije, koja će se uspješno nositi i razračunati sa veoma prisutnim i višedimenzionalnim svim oblicima, posebno organizovanog kriminala. Težište njegovih operativnih aktivnosti je bilo upravljeno na obračun sa gangsterima i carstvima ogranizovanog podzemlja koji su nezakonitim "sticanjem novca" (pranje novca) imali značajan uticaj u pojedinim sferama američkog društva. Ulaskom SAD u Prvi svjetski rat Federalni istražni biro je dobio na relevanciji. Naime, njemu je data odgovornost špijunaže, provođenje zakona o sabotaži, kontraobavještajna aktivnost. 80

Sve do tridesetih godina Federalni istražni biro je ostao relativno nepoznat bez čvrste i jasno koncipirane organizacione strukture. Složenost sigurnosne situacije, porast federalnih zakona je uslovila da je FBI polako prerastao u veoma moćnu, efikasnu, organizovanu federalnu instituciju. U toku Drugog svjetskog rata, a na inicijativu predsjednika Ruzvelta, FBI je preuzeo i aktivnosti kontraobavještajnog karaktera. Danas možemo reći da Federalni istražni biro predstavlja jednu od najbolje ogranizovanih policijskih institucija u svijetu. Radi se o instituciji koja se može svrstati u red najopremljenijih službi u svijetu sa: -

modernim laboratorijama, informacionim sistemom, kriminalističkim laboratorijama, Nacionalnim informativnim kriminalističkim centrom (NCIC), podacima o svim evidentiranim kriminalcima i predmetima, podacima o neriješenim krivičnim djelima, nestalim licima.

Navedenom opremljenošću se obezbjeđuju najnovije metode u otkrivanju krivičnih djela: analiza rukopisa, otisci prstiju, profil automobilskih guma, razna mikroskopska vještačenja, serološka ispitivanja krvi i dr.. FBI slovi kao zatvorena politička organizacija. Naznačeni karakter Federalni istražni biro je dobio u periodu vladavine Huvera koji je u jednom izvještaju istakao da "FBI vrši efikasno i efektno svoju funkciju na polju unutrašnje bezbjednosti i kontraobavještajne službe, te da pruža značajnu pomoć drugim vladinim obavještajnim agencijama i vrši bitnu i vrlo važnu funkciju u okviru općeg obavještajnog rada". Pored saveznih zakona, FBI istražuje i one aktivnosti koje se smatraju nacionalnim prioritetima: kontraobavještajna djelatnost, borba protiv ogranizovanog kriminala i kriminala "bijelih okovratnika", terorizma, narkotika, ucjene, kidnapovanja, sabotaže, itd.. U obavještajnoj zajednici SAD, Federalni istražni biro je centralna kontraobavještajna institucija u čijoj je nadležnosti da prati, presijeca i otkriva namjere i aktivnosti stranih obavještajnih službi na teritoriji SAD (špijunaža, sabotaže, diverzije) i druge nedozvoljene aktivnosti. U izvršavanju navedenih poslova i zadataka FBI koristi zakonom predviđene metode, snage i sredstva za kontraobavještajno postupanje, uključujući i elektronsko izviđanje i kontrolu. U posthladnoratovskom periodu, daleko organizovanije i rafiniranije obavještajne namjere drugih država, uzrokovale su novu strategiju kontraobavještajnog djelovanja i novi pristup Federalnog istražnog biroa u otkrivanju stranog obavještajnog faktora, pri čemu se izuzetna pažnja poklanja zaštiti od naučne, ekonomske, informacijske, vojne, političke, kompjuterske i drugih vrsta špijunaže. Dakle, radi se isključivo o zaštitnoj funkciji. Federalni istražni biro poslove iz svoje nadležnosti obavlja na čitavoj teritoriji SAD, preko uspostavljenih svojih ureda. Pored sjedišta FBI koje je locirano u Vašingtonu, na čijem se čelu nalazi direktor, njega čini još 56 ureda, od čega se njih 55 nalazi na teritoriji SAD, dok je jedan ured uspostavljen u Puerto Ricu. Organizovani uredi nemaju nikakvog kontakta na horizontalnoj razini sa vladajućim predstavnicima tih država. Radi se o strogo centralizovanoj organizaciji čiji su uredi direktno podređeni i odgovorni direkciji FBI u Vašingtonu, a direkcija Ministarstvu pravosuđa. FBI je postao krovna agencija za kontraobavještajnu djelatnost. To upućuje na dvostruku aktivnost i odgovornost u sistemu sigurnosti SAD. Na jednoj strani FBI ima odgovornost na otkrivanju povreda saveznih zakona, dok na drugoj strani štiti državu od namjera i prodora stranih obavještajnih službi, terorizma i drugih izvora ugroženosti. Za svoje 81

aktivnosti FBI je odgovoran prvenstveno državnom javnom tužiocu i Ministarstvu pravde, dok se sve aktivnosti kontraobavještajnog karaktera moraju odvijati uz saglasnost direktora Centralne obavještajne službe (DCI). Direktora FBI-a imenuje predsjednik SAD uz potvrdu Senata, čiji mandat može maksimalno da bude deset godina. UPRAVA ZA BORBU PROTIV NARKOTIKA (DEA) (OBAVJEŠTAJNA DJELATNOST) Uprava za borbu protiv narkotika je organizaciono smještena u Ministarstvu pravosuđa SAD, koji u svom djelovanju ima i obavještajnu funkciju, a koju ostvaruje preko Obavještajnog odjeljenja. Naznačeno odjeljenje u okviru svoje nadležnosti prikuplja, analizira i dostavlja obavještajne podatke koji se prevashodno odnose na organizaciju, strukturu, veličinu i opremljenost kako domaćih tako i stranih kriminalnih organizacija koje se bave proizvodnjom i ilegalnom trgovinom narkotika. Na osnovu prikupljenih informacija izrađuju se sadržajne i precizne procjene s posebnim akcentom za sve oblike komunikacije između transnacionalnih kriminalnih grupa iz zemalja proizvodnje i onih koje su uključene u puteve nezakonite preprodaje i ostvarenja finansijskih sredstava. Obavještajno odjeljenje sa svojim podacima, pruža podršku i ostalim policijskim i drugim institucijama na federalnom, državnom i lokalnom nivou. Takođe, odjeljenje aktivno učestvuje u izradi i realizaciji programa donesenih na nivou države, čiji je fundamentalni cilj onemogućavanje domaće proizvodnje narkotika.

FRANCUSKA POLITIČKI SISTEM Francuskom revolucijom 1789. godine, na temeljit način je izvršena dekompozicija suvereniteta apsolutnog feudalnog monarha u ustavnu monarhiju. U tom periodu je donesena poznata Deklaracija o pravima čovjeka i građanina. Prvi ustav je donesen 1791. godine. Prva Francuska republika je proklamovana 1792. godine. Druga Francuska republika je proglašena 1848. godine i donešen je novi ustav. Period trajanja druge republike je bio veoma kratak. Treća republika je proglašena 1870. godine. Pariška komuna je stvorena 1871. godine. Godine 1875. donesena su tri ustavna zakona koji su predstavljali ustav Francuske. Na tim ustavnim zakonima je bio zasnovan politički poredak tzv. Francuske republike. Period Četvrte Republike (1946-1958) je bio karakterističan po veoma naglašenim slabostima vlade i njenoj nesposobnosti da odgovori na mnogostruke poslijeratne probleme i druge krize na unutarpolitičkom planu. Na prijedlog generala De Gola 1958. godine, donesen je novi ustav koji je predstavljao ustav Pete Francuske republike. Francuska je parlamentarna demokratska republika, na čijem se čelu nalazi predsjednik. Politički sistem Francuske se označava kao predsjednički s obzirom na povećane prerogative predsjednika države. 82

Predsjednik: - najviši predstavnik državne vlasti, - bira se na 7 godina, po sistemu većinskih izbora, - može se birati više od dva puta. Parlament se sastoji iz dva doma: Nacionalne skuštine i Senata. Nacionalna skupština: - 482 člana, biraju se direktno i po sistemu apsolutne većine, odnosno glasanja u "dva kruga", - 5 godina. Senat: - 274 člana, - biraju se na indirektan način od strane predstavnika općina i departmana, - 9 godina, svake tri godine se vrši izbor 1/3 članova. Vlada Francuske se formira na način što predsjednik Republike imenuje predsjednika Vlade, koji bira kandidate za pojedine resore koje uz njegovu saglasnost imenuje predsjednik Republike. Sudski sistem u Francuskoj je dosta specifičan. Na samom vrhu sudske hijerharhije se nalazi Državni savjet koji se sastoji od 150 članova. Unutarorganizaciona struktura je podijeljena na pet odjeljenja, od kojih samo jedno ima sudsku funkciju. Ostala odjeljenja su u svojstvu savjetodavnog organa Vlade. POLITIKA NACIONALNE SIGURNOSTI Osnovne naznake nacionalno-sigurnosne politike Francuske se mogu sažeti u njenim orijentacijama: •

da u postojećoj sigurnosnoj društvenoj stvarnosti na prostoru Evrope zadrži status kao svjetske sile, kao najjače kontinentalne nuklearne sile;

•

da se u okviru NATO-a, Programa partnerstva za mir, Organizacije za evropsku sigurnost i saradnju, Organizacije ujedinjenih naroda, itd., zadrži takav status koji će joj obezbijediti respektivno mjesto kako unutar navedenih struktura tako i prema partnerima izvan Evropskog prostora;

•

isticanje i profilacija uloge Evropske zajednice kao centralne institucije za obezbjeđenje potrebnog nivoa sigurnosti;

•

održavanje međunarodnih konferencija koje će biti u funkciji razmatranja i eliminisanja svih problema koji sa stanovišta evropske sigurnosti mogu dovesti do zaoštravanja odnosa između država;

•

uspostaviti odgovarajuće instrumente koji će svojim djelovanjem pored mira i sigurnosti, obezbijediti dosljedno poštivanje i afirmaciju prava i sloboda građana, a posebno prava nacionalnih manjina;

•

pomoć u rješavanju civilno-vojnih odnosa, a naročito u mladim demokratskim državama;

•

insistiranje na sve većoj ravnoteži između američkog vođstva u NATO savezu i uloge evropskih država.

SISTEM

SIGURNOSTI

FRANCUSKE 83

POLICIJSKI SISTEM Francuska ima policijske organizacije koje su oblikovane na koordiniranim centralizovanim osnovama. U Francuskoj postoje dva modela policijskih službi: Nacionalna policija i Nacionalna žandarmerija. NACIONALNA POLICIJA Godine 1306., spominju se prvi istražitelji-ljudi koji su bili zaduženi za istraživanje zločina i svih drugih nezakonitih radnji. Godine 1570., bila je ustanovljena funkcija tajnika Kraljevske kuće, što se smatra organizacionom genezom budućeg ministarstva unutrašnjih poslova. Uspostavljanje tajne policije se veže za Luja XI. Doprinos u obrazovanju policijskog sastava i policijskog tajnika policije Pariza, dao je Nikolas la Rejnik. Godine 1790., umjesto dvorskog tajnika zaduženog za sigurnost, počinje se primjenjivati naziv ministarstvo unutrašnjih poslova. Nacionalna policija egzistira kao sigurnosna policija u gradovima s više od 10.000 stanovnika. Ona je direktno pod ingerencijom ministarstva unutrašnjih poslova. Ukupan broj pripadnika se kreće oko 135.000, od kojih su preko 100.000 uniformisani policajci, dok je preostali dio službenika raspoređen u kriminalističku policiju i ostale službe. Unutar nacionalne policije koja je pod upravom MUP-a, egzistira više organizacionih policijskih struktura, i to:

84

•

Generalna inspekcija nacionalne policije: "policija policije", ima osnovni zadatak da nadzire funkcionisanje svih službi.

•

Visoke studije unutrašnje sigurnosti: vrhunski stručnjaci iz oblasti sigurnosti vrše istraživanja, prikupljaju, analiziraju i sistematiziraju prema značaju relevantne informacije. Na osnovu sadržajnih sigurnosnih analiza i donesenih zaključaka objavljuju radove i izdaju časopise o općoj i društvenoj sigurnosti na nacionalnom i međunarodnom nivou.

•

Direkcija za administrativne poslove: u njenoj nadležnosti su poslovi stručnoedukativnog karaktera, odnosno svi oblici osposobljavanja i uvježbavanja policije i agenata.

•

Direkcija finansija:

•

Direkcija veza i informatičke službe:

•

Direkcija za lokalnu samoupravu:

•

Direkcija za zaštitu ljudskih prava i samostalnosti sudova:

•

Direkcija civilne zaštite:

•

Glavna direkcija nacionalne policije: u okviru ove direkcije nalaze se slijedeće službe:

-

Administrativna direkcija: vrši nadzor kako se sprovodi obrazovanje u okviru cjelokupne policijske organizacije Nacionalne policije.

-

Generalna inspekcija Nacionalne policije : vrši nadzor nad radom policijskih struktura, načinom rada finansijskih službi.

-

Sudska policija: u okviru koje organizaciono djeluje kriminalistička policija i policija za borbu protiv privrednog kriminaliteta.

•

Direkcija za nadzor teritorija:

•

Centralna direkcija glavnih obavještenja:

•

Centralna direkcija javne sigurnosti: direkcija je formirana 1993. godine a uključuje veći broj policajaca s obavezom da nose uniformu. Njen glavni zadatak je da obezbijedi potrebnu sigurnost za oko polovine Francuza.

•

Centralna služba državne sigurnosti - rezervne snage policije: policijske snage pripravnosti. Njihov osnovni zadatak je aktivno uključivanje prilikom održavanja značajnih manifestacija, demonstracija ili u slučaju katastrofa, poslovi zaštite ličnosti i objekata, odnosno zaštita predsjednika Republike.

•

Služba za obezbjeđenje ličnosti.

U okviru Nacionalne policije uspostavljene su i: -

Snage za borbu protiv terorizma - UNCLAT, Snage za borbu protiv droga, Snage za borbu protiv mafije, Glavni vozni park, Odjeljenje istraživanja, pomoći, intervencije i odvraćanja - RAID.

SNAGE ZA BORBU PROTIV TERORIZMA - UNCLAT UNCLAT - jedinstvena antiteroristička organizacija. Ova služba je formirana da obezbijedi sintezu i difuziju svih podataka u najkraćem roku drugim službama, radi blagovremenog informisanja i preduzimanja svih neophodnih aktivnosti iz te oblasti. Operativna podjela: - prikupljanje istraživačkih podataka : u nadležnosti je dvaju agencija - Direkcija nacionalne policije (interni terorizam) i Direkcija za nadzor teritorija (međunarodni terorizam). - konkretno preduzimanje represivnih mjera: UNCLAT-om rukovodi direktor nacionalne policije i generalni inspektor Nacionalne policije. Članovi UNCLAT-a su visoki funkcioneri iz službi sigurnosti (direktor nacionalne policije, direktor nacionalne žandarmerije, ministar odbrane i drugi). Zadatak UNCLAT-a je da permanentno održava potrebne kontakte sa svim službama i administracijama čije aktivnosti mogu dati značajan doprinos u antiterorističkoj borbi. SNAGE ZA ISTRAŽIVANJE, POMOĆ, INTERVENCIJU I ODVRAĆANJE - RAID Specijalizirana sekcija UNCLAT-a. RAID se može aktivirati samo po nalogu generalnog direktora nacionalne policije ili u slučaju kada se radi o nadzoru u oblasti antiterorističke borbe po nalogu šefa UNCLAT-a. Ovlaštenja ove službe se protežu na cijeli teritorij Francuske i sposobna je da blagovremeno interveniše sa brigadama ili visoko specijaliziranim manjim ekipama. RAID mora intervenisati protiv izvjesnih oblika terorističkih akcija (kidnapovanje, promjena leta aviona, pobuna), ili u zaštiti visokih ličnosti prilikom njihovog premještaja. Jedinstvo komandovanja, homogenost, nivo osposobljenosti

njihovih članova, kvalitet 85

opreme, oruđa i vozila koja posjeduju, čine ovu službu veoma specijaliziranom, sposobnom, stručnom, visoko obučenom i osposobljenom za brze intervencije. NACIONALNA ŽANDARMERIJA Kao posebna organizaciona struktura formirana je 1720 godine. Napola je civilna a napola vojna i kompetentna je na cijelom nacionalnom teritoriju. Ima vojno obilježje i danas predstavlja jednu od četiri sile francuske vojske. Nacionalna žandarmerija djeluje na području općina s manje od 10.000 stanovnika čija je nadležnost u izvršavanju policijskih zadataka, ali na lokalnom nivou. Kada je u pitanju odbrana zemlje, nacionalna žandarmerija se potčinjava oružanim snagama. Ministar odbrane rukovodi ovim snagama. Na čelu ovih policijskih snaga se nalazi direktor žandarmerije koji nije profesionalno lice, nego se radi o civilnoj osobi. U strukturi ove policijske organizacije možemo navesti: -

mobilnu žandarmeriju, i žandarmeriju pojedinih departmana.

Žandarmerija pojedinih departmana: oko 17.000 službenika. Zadatak je opći nadzor nad seoskim zonama, te onim gradskim zonama za koje nije odgovorna Nacionalna policija (srednji i mali gradovi). Uglavnom se radi o policijskim aktivnostima saobraćajne policije i sudske policije. Njeni pripadnici su ovlašteni i osposobljeni da vrše lišavanje slobode kao i druge policijske aktivnosti. U provođenju tih aktivnosti pomoć im pruža oko 30.000 istražnih sudskih agenata koji vode istrage vezane za ubistva, droge, teške krađe, finansijske tansakcije i sl.. Mobilna žandarmerija: osiguranje javne sigurnosti, održavanje ili ponovno uspostavljanje narušenog javnog reda i mira, ostvaruje potrebnu saradnju sa žandarmerijskim departmanima i služi im kao podrška u provođenju složenijih policijskih operacija. Njen brojni sastav se kreće oko 51.000 članova. ODBRAMBENI SISTEM U skladu sa nacionalnosigurnosnom i odbrambenom politikom, političko vođstvo Francuske je zadužilo odbrambeni sistem da na osnovu egzaktnih i pouzdanih procjena i mnogostrukih prijetnji i izvorišta ugroženosti, te drugih destruktivnih i latentnih tendencija, a u saradnji sa drugim elementima sistema sigurnosti, štiti vitalne nacionalne interese, bez obzira na okolnosti u kojima se odvijaju konkretne operativne aktivnosti na ostvarenju pomenutih ciljeva. OBAVJEŠTAJNO-SIGURNOSNI SISTEM U junu mjesecu 1940. godine, a po naredbi generala De Gola u Londonu je uspostavljen Centralni biro za obavještajni rad i djelatnost. Zadatak obrazovanog centralnog biroa je bio da se na temelju prikupljenih podataka savezničke snage izvijeste o situaciji na okupiranoj francuskoj teritoriji. Pod komandom generala Žiranda na prostoru Alžira je uspostavljena specijalna služba koja će biti u funkciji obavještajne pomoći vojnim operacijama i saradnji sa snagama SAD. 86

Vojna i politička situacija je kasnije nalagala da se naveden službe integrišu. Tako je formirana Glavna uprava tajnih službi. U maju 1945. godine dolazi do transformacije pomenute službe i dobija novi naziv: Direktorat za studije i istraživanja. U januaru 1946. godine, a zbog izuzetno složenih vojno-političkih, ekonomskih i drugih pitanja vlada je obrazovala Službu za spoljnu dokumentaciju i kontra-špijunažu (SDCE). Za rad i koordinaciju svih obavještajnih i sigurnosnih službi je zadužen Međuresorski komitet za obavještajno-sigurnosne poslove. Na čelu ovog Komiteta se nalazi predsjednik vlade Francuske, a sačinjavaju ga: ministar unutrašnjih i vanjskih poslova, ministar odbrane i finansija, te direktor generalne direkcije za vanjsku sigurnost (DGSE). Generalni sekretarijat za poslove nacionalne odbrane (SGDN) je zadužen za rukovođenje i implementaciju svih verifikovanih i odobrenih smjernica, koordinaciju i objedinjavanje obavještajnih i kontraobavještajnih djelatnosti. Sekretarijat je za svoj rad odgovoran Međuresorskom komitetu.

GENERALNA DIREKCIJA ZA VANJSKU SIGURNOST (Direction Generale de la Securite Exterieure-DGSE) Služba za spoljnu dokumentaciju i kontra-špijunažu (SDCE) je 1982. godine, dobila novi naziv i to: Generalna direkcija za vanjsku sigurnost. Isključivo se orijentisala na obavještajna istraživanja u inostranstvu. Ova služba je organizovana putem direktorata. Službom rukovodi generalni direktor, koji je pretežno biran iz redova visokih vojnih lica. Međutim, ta praksa je kasnije napuštena. Njen oranigram izgleda ovako: Generalni direktor ima svoj kabinet, a zatim slijede direktorati: • • • • • • •

Direktorat Direktorat Direktorat Direktorat Direktorat Direktorat Direktorat

za strategiju, za prikupljanje obavještajnih podataka, za izvođenje tajnih operacija (operativni direktorat), za kontrašpijunažu, za administraciju, za operativnu tehniku, za finansije.

Direktorat za strategiju Njegova obaveza je da u skladu sa politikom sigurnosti i obaveza koje proizilaze za Direkciju vanjske sigurnosti, utvrđuje metode i sredstva, odnosno njihovu koherenciju sa potrebama koje će biti u funkciji traženih podataka. Na temelju prikupljenih pouzdanih i obavještajno upotrebljivih podataka, oblikuje generalni koncept i doktrinu djelovanja, sa studijama koje karakteriše sistemski i naučni pristup. Direktorat za prikupljanje obavještajnih podataka Planira, programira, rukovodi, te određuje metodologiju za obavještajno istraživanje u inostranstvu, odnosno prikupljanje informacija. Svoje planirane aktivnosti implementira preko uspostavljenih obavještajnih centara u inostranstvu. Ljudski potencijali su osnovni izvori obavještenja, korištenjem tajnih agenata. Saglasno svom djelokrugu rada, odgovoran je da na osnovu egzaktne naučno-stručne i 87

operativno-pouzdane verifikacije prikupljenih podataka, iste koristi na propisan način i kao takve distribuira ostalim direktoratima. Tehnička divizija-Služba za elektronsko obavještavanje Njen osnovni zadatak je elektronsko obavještavanje preko uspostavljenih stanica unutar i van granica Francuske. Korištenjem SIGINT stanica, odnosno načina prikupljanja strateških informacija, uz ostale direktorate, upotpunjuje obavještajne operacije. Direktorat za izvođenje tajnih operacija Planira sve svoje potrebne aktivnosti. Tu greške ne smije biti, s obzirom da se one najdelikatnije faze odvijaju na prostoru drugih država. On mora raspolagati tačnim i preciznim informacijama. Tajnost i zaštita izvođenja podataka, uz vrhunsku obučenost, pripremu, besprijekornu komunikaciju, decidnu subordinaciju, izdržljivost, inventivnost, sposobnost rješavanja situacija u nepredvidivim okolnostima, vještina u iznalaženju alternativnih rješenja i sl. su osobine pripadnika navedenog Direktorata. Direktorat za kontrašpijunažu Planira i rukovodi kontraobavještajnim aktivnostima u inostranstvu, s posebnim akcentom na zaštitu francuskih diplomatskih i ostalih predstavništava od prodora stranih obavještajnih službi. U tom kontekstu, a prema verifikovanom planu, obavještajno se pokrivaju ona lica koja kao stranci rade u ambasadama i konzulatima Francuske širom svijeta. MINISTARSTVO ODBRANE DIREKTORAT ZA VOJNO OBAVJEŠTAVANJE (Directorate of Military Intelligence-DRM) Praznine i evidentni nedostaci u obavještajnom podsistemu za prikupljanje podataka vojne prirode korištenjem svemirske tehnologije (koju francuzi uopće nisu imali razvijenu) i drugih telekomunikacijskih i informacijskih sistema, tražilo je hitnu reakciju vodećih političkih i vojnih struktura. Na prijedlog ministra odbrane, predsjednik Miteran je svojim Dekretom 1992. godine, naložio vladi da se obrazuje Agencija za vojno obavještavanja. Tako je ustanovljen Direktorat za vojno obavještavanje, koji je nastao simbiozom pojedinih ranijih institucija u okviru Ministarstva odbrane koje su imale obavještajne zadatke. U sastav novouspostavljenog direktorata je ušao: •

88

Centar za eksploataciju vojnih obavještenja (CERM): Centar je bio u sastavu Glavnog štaba oružanih snaga i predstavljao je strategijsko-taktičku obavještajnu službu. Radilo se o veoma maloj i dosta tajanstvenoj službi. Centar je bio zadužen za prikupljanje obavještajnih podataka isključivo vojne prirode u cilju praćenja i izučavanja razvoja vojne situacije na globalnom planu. Njegova odgovornost se ogledala i u planiranju i koordinaciji svih obavještajnih potencijala svih rodova vojske. Pored planiranja i usmjeravanja, njegov zadatak je bio da vrši i sistematizaciju,

obradu i analizu prikupljenih podataka na osnovu kojih su se izrađivale operativnostrategijske analize i dostavljale načelnicima štabova i komandama snaga, a oni ministru odbrane koji je bio dužan da iste proslijedi predsjedniku države. Predstavnici Centra su razvijali potrebnu saradnju sa Generalnom direkcijom vanjske sigurnosti (DGSE), Direkcijom za nadzor teritorija (DTS) kao i sa Međuarmijskim obrazovnim centrom za obavještavanje (CIFR). Kao odbrambena obavještajna agencija zadužena je za proučavanje onih podataka koji su rezultat vojnosvemirske sposobnosti, uz korištenje svemirske tehnologije, a posebno one koja implicira proučavanje satelita i daljinskih slikovnih podataka putem posebnih rezonancija. •

Centar za informisanje o elekotromagnetnim zračenjima;

•

Međuarmijska jedinica HELIOS: Program za satelitsko osmatranje svemira HELIOS je proglašen nacionalnim interesom, pa su intenzivne mjere na izdvajanju znatno većih sredstava kako bi se povećale vojno-svemirske sposobnosti armije Francuske.

•

Međuarmijski Centar za interpretaciju slika;

•

Međuarmijski obrazovni Centar za obavještavanje (CIFR).

U nadležnosti Direktorata za vojno obavještavanje je da planira, koordinira tok obavještajnog istraživanja, te na adekvatan, propisan i zaštićen način koristi rezultate obavještajnog procesa. Na čelu Direktorata se nalazi general, koji daje savjete ministru odbrane a koji se (savjeti) odnose na vojnu problematiku. Organizacionu strukturu Direktorata čini pet subdirektorata, i to: -

Subdirektorat za istraživanje, Subdirektorat za eksploataciju, Subdirektorat za naoružanje, Subdirektorat za administraciju, Tehnički subdirektorat.

DIREKTORAT ZA ODBRAMBENU ZAŠTITU I SIGURNOST (Direction for Defense Protection and Security-DPSD) Oružane snage Francuske se neminovno moraju štititi od nasrtaja stranih obavještajnih službi. U tom cilju je uspostavljen pomenuti Direktorat, tako da je njegova nadležnost da planira, koordinira i usmjerava kontraobavještajna operacije. Polazeći od njegove nadležnosti i odgovornosti od ovog Direktorata se zahtijeva maksimalan angažman u kontraobavještajnom i sigurnosnom smislu. Prikupljanjem podataka iz velikog broja izvora koje sistematizira, obrađuje i analizira, iste u vidu pouzdanih i preciznih informacija dostavlja odgovarajućim hijerharhijskim rukovodnim nivoima, vodeći računa o njihovom pravilnom korištenju. BRIGADA ZA OBAVJEŠTAJNO I ELEKTRONSKO RATOVANJE (Intelligence and Electronic Warfare Brigade-BRGE) Brigada je obrazovana 1993. godine. Osnovna svrha njenog konstituisanja je da za potrebe ministra odbrane i vojnih komandi pruža obavještajnu podršku korištenjem SIGINT sistema, odnosno prikuplja obavještajne podatke upotrebom najsavremenijih tehničkih dostignuća, praćenjem i kontrolom sredstava veze i ostalih elektronskih sredstava obavještajnih službi stranih država.

89

GLAVNI SERVIS ZA INFORMACIONE SISTEME SIGURNOSTI (Central Service for information system Security-SCSSI) Njegova ukupna aktivnost se treba zasnivati na jedinstvenoj metodologiji korištenjem zaštićenih kriptoloških sistema, kojeg su se u obavještajno-operativnom radu dužne pridržavati i ostale službe, zašto su obavezne potpisati i principe korištenja. Na taj način se uz pomoć kriptologije na određen način obezbjeđuje veće funkcionalno i operativno jedinstvo postupanja, uz sve specifičnosti koje proizilaze iz same prirode obavještajnog i kontraobavještajnog istraživanja.

MINISTARSTVO ZA UNUTRAŠNJE POSLOVE DIREKCIJA ZA NADZOR TERITORIJA (DTS) To je policijska služba koja obuhvata civilni sektor i ima prevashodno kontraobavještajni karakter. Glavni zadatak ove službe predstavljaju aktivnosti koje su usmjerene na otkrivanje stranog obavještajnog prisustva u Francuskoj. Znači njen rad je ograničen unutar Francuske. Razvijajući se u tom smislu i preduzimanjem kombinovanih kontraobavještajnih operativnotaktičkih metoda, mjera i radnji, sredstava i snaga, otkriva, identifikuje, prati, presijeca i onemogućava djelatnost stranih obavještajnih službi kao i djelatnost terorističkih organizacija, te nadzor nad separatistima, ekstremnim grupama, stranim teroristima i drugim licima koja su sklona vršenju raznih oblika subverzivne djelatnosti. Ova služba se smatra kao jedna od najprofesionalnijih kontraobavještajnih službi u Evropi. Ova služba, na osnovu nadzora sumnjivih stranaca, daje obavještenja za otkazivanje boravka i zabranu ulaska u Francusku. Pored toga, predlaže oduzimanje francuskog državljanstva onim strancima za koje se sumnja da rade za strane obavještajnu službu, odgovorna je za kontrolu dnevne štampe i drugih publikacija. Njena unutrašnja organizaciona struktura je veoma specifična. Svoju funkciju ostvaruje preko subdirektorata, i to: • • • • • •

Subdirektorat za kontrašpijunažu, Subdirektorat za međunarodni terorizam, Subdirektorat za opću administraciju, Subdirektorat za tehničku administraciju, Subdirektorat za zaštitu i sigurnost imovine, Specijalni Ured za nacionalne i međunarodne veze.

CENTRALNA DIREKCIJA OPĆIH OBAVJEŠTENJA Ova Direkcija ima zadatak da prikuplja informacije o relevantnim problemima iz oblasti sigurnosti, ali i o političkim, privrednim i konkretnim problemima koji su bitni i mogu uticati na ukupnu sigurnost francuske države. U tom cilju je organizovan i Biro za odnose sa inostranstvom. Kao čista policijska organizacija, njen predmet interesovanja su zemlje EZ. Takođe, u nadležnosti Direkcije je i prikupljanje informacija o pokretima i organizacijama 90

koje su sklone vršenju akata terorizma sa provođenjem operativno-taktičkih mjera traganja. U okviru ove direkcije možemo navesti "odjeljenje za igre" čiji su policijski službenici zaduženi da mjerama operativnog karaktera nadziru kladionice, kasina, pri tom usko sarađujući sa policijom za borbu protiv kriminala, kao i sa zračnim policijskim snagama.

VELIKA BRITANIJA POLITIČKI SISTEM Najvažniji akti na kojima se zasniva državno uređenje: Magna carta libertatum - Velika povelja o slobodama (1215.); Habeas Corpus akt (1679.); Deklaracija o pravima (1689.) i Parlament akt donesen 1911. godine. I ostali dokumenti u formi ustavnih zakona i pravila, ustavnih konvencija su značili velik napredak u organizaciji kraljevstva, po kojima je Parlament dobio zakonodavnu funkciju. Počeci sežu u 13. vijek i vezuju se za prvi najznačajniji dokument-čuvenu Veliku povelju o slobodama (1215.). Povelju su proglasili pobunjeni vrhovi feudalnog društva protiv kraljevog apsolutizma, zahtijevajući da aktivnije učestvuju i u važnim državnim poslovima. Time je prvi put feudalna volja kraljeva utvrđena regulativnim mjerama. Peticijom o pravima (1628.), u borbi za širu političku emancipaciju ljudi, navedena su i nova ograničenja vlasti kraljeva u korist Parlamenta. Zabranjuje se bilo kakvo davanje (poreza, carina i sl.) bez opće saglasnosti Parlamenta. Veoma bitno za početni oblik organizacije policije, predstavlja zabrana kažnjavanja bez zakonskih osnova ili lišavanje čovjeka nekih prava bez osnova i saslušanja u postupku. Akt o sazivanju parlamenta (1640.), zahtijeva još veće ograničenje ovlaštenja kralja. Prema ovom dokumentu obaveza je kralja sazivanje Parlamenta jednom u tri godine i održavanje izbora za Dom komuna. The Habeas Corpus Akt (1679.) je predstavljao sistem garancija, afirmaciju i zaštitu prava građana pred policijom i sudom. Njime se štite prava čovjeka od političke samovolje, arbitrarnosti vlasti i policije, a posebno samovoljno zatvaranje i teroriziranje građana. Prema propisima tog zakona, organi izvršne vlasti su bili dužni da prilikom lišavanja slobode lica, obavezno pokažu nalog o hapšenju. Izjavom o pravima (1689.) je okončan mukotrpan put u borbi za ustavnost, odnosno borbi protiv naglašenog kraljevog apsolutizma. Ozakonjena je suprematija Parlamenta u odnosu na kralja. Povelju su potpisali novi engleski kraljevski par Vilijam i Marija Orandž. Ujedinjeno kraljevstvo Velike Britanije danas sačinjavaju: Engleska, Vels, Škotska i Sjeverna Irska. Parlament Velike Britanije sačinjavaju: •

Monarh: ima 16 funkcija. Predstavlja zemlju, imenuje prvog ministra-premijera vlade, daje titule Ser, postavlja oficire kraljevske ratne mornarice, kraljevskog ratnog vazduhoplovstva, itd. U odnosu na raniji period, kruna je zadržala simboličan značaj koji se svodi na savjete, opomene i ohrabrenja.

•

Gornji Dom (Dom lordova):

-

1100 članova, sve do 1911. godine bio ravnopravan sa Domom komuna. Njegovo pravo je svedeno na suspenzivno veto na prijedlog zakona izglasanih u Domu komuna u trajanju od jedne godine. Kada se radi o zakonima koji tretiraju oblast finansija, 91

Gornji dom u tom pogledu nema ni suspenzivnog prava. •

Donji Dom (Dom komuna):

-

651 član, pet godina, neposrednim tajnim izborima, donosi zakone, izglasava budžet, konstituiše i kontroliše vladu, stranka koja je dobila većinu na izborima, samim tim ima apsolutnu većinu u navedenom Domu i time stiče pravo da formira vladu na čijem se čelu nalazi politički vođa partije, dvopartijski sistem (laburistička i konzervativna stranka).

•

Spiker: nalazi se na čelu Donjeg doma ili Doma komuna koji je u stvari predsjednik parlamenta. On je danas politički neutralna ličnost.

Vladu sačinjavaju tri grupe članova: 1. Članovi kabineta, nosioci najviših titula; 2. Šefovi resora koji nisu u sastavu kabineta (30), kao i nosioci pojedinih javnih funkcija; 3. Mladi ministri (50) kao podsekretari, parlamentarni sekretari itd.. SIGURNOSNA POLITIKA Osnovne determinante posthladnoratovske nacionalne sigurnosne politike: •

Osigurati zaštitu i sigurnost Ujedinjenog Kraljevstva i njegovih ovisnih teritorija, čak i tamo gdje ne postoji veća vanjska prijetnja;

•

Osigurati se protiv bilo kakve veće prijetnje Ujedinjenom Kraljevstvu i njegovim saveznicima;

•

Doprinijeti promovisanju širih sigurnosnih interesa Ujedinjenog Kraljevstva kroz održanje međunarodnog mira i sigurnosti;

•

Potreba preduzimanja obavještajno-operativnih, sigurnosnih i drugih mjera na suprostavljanju novim sigurnosnim prijetnjama kao što su: međunarodni terorizam, transnacionalni kriminal, trgovina drogama, zabrana proliferacije hemijskog, biološkog i nuklearnog oružja, trgovina ljudima, i sl..

SIST EM NACIONALNE SIGURNOSTI POLICIJSKI SISTEM PROCES OBLIKOVANJA POLICIJE U ENGLESKOJ Policijski sistem Velike Britanije ima dugu tradiciju. Na prostorima današnje Engleske su prije normanskog osvajanja postojala udruženja građana na lokalnom nivou. Svaki građanin je bio odgovoran ne samo za svoju imovinu, nego je takođe bio obavezan da štiti radnje i drugih članova zajednice od provalnih krađa i drugih krivičnih djela. U slučaju provalnih krađa, bili su dužni da "plaču" kako bi se okupili i drugi članovi u cilju hvatanja počinioca zločina. U početnoj fazi ove grupe su se sastojale od deset porodica, kasnije su se desetine grupisale u stotke koje su bile pod jurisdikcijom kraljevskih činovnika lokalnih plemića. Naznačene forme lokalnog karaktera su se vremenom združivale i formirale grofovije. To je predstavljalo utiranje puta hiljadama šerifa. 92

Značajan doprinos u oblikovanju organizacione strukture policije su dali: •

Henri Filding: kao dramski pisac i novelist radio u uredu magistratora. Filding je na osnovu analitičkog praćenja socijalnih i kriminalnih problema u Londonu napisao tekst pod naslovom "Ispitivanje slučajeva kasnog porasta pljačke". Pored toga, na njegovu inicijativu je formirana grupa "Ulični trkači sa lukom", (1750.), čiji je zadatak bio da hvataju izvršioce krivičnih djela. Njihova je dužnost bila da vrše patroliranje ulicama i da u toku obavljanja tih aktivnosti prikupljaju operativne podatke o izvršenim krivičnim djelima.

•

Patrik Kolkhun: njegovim postavljanjem na mjesto magistrata dolazi do rješavanja određenih socijalnih problema i organizacije borbe protiv kriminala. Kolkhun je 1796. godine objavio "Raspravu o policijskom djelovanju u metropolisu". U dogovoru sa plantažerima iz Zapadne Indije i trgovcima sačinio je plan o osnivanju novih policijskih snaga koje bi finansirali trgovci i plantažeri. Zadatak tih snaga je bio nadziranje i operativno pokrivanje dokova prilikom istovaranja brodova iz Zapadne Indije. Brojni sastav su sačinjavali oko 80 stalnih i 1120 povremenih policajaca. Prisustvom policijskih snaga na tim lokalitetima drastično su smanjene krađe imovine na dokovima.

•

Robert Pil, preuzeo dužnost državnog sekretara 1822. godine. Tadašnji ministar unutrašnjih poslova Robert Pil je 1829. godine, Parlamentu predstavio Poveljudokument za uspostavljanje policije u i oko velikog grada (Metropolisa) ili "Akt o Metropoliten policiji". Donošenjem Zakona o policiji za područje Londona, osnovana je Metropolitanska policija.

Prihvaćenim Zakonom o policiji su naznačeni i principi: •

Organizacija policije treba biti po modelu vojnih odrednica, sa iskazanom sposobnošću i kontinuiranim radom,

•

Nadzor nad radom policije treba da vrši Vlada,

•

Blagovremeno izvještavanje o kriminalu,

•

Razvoj policijske moći,

•

Odmjereno i prirodno komandovanje, mirno ponašanje u složenim sigurnosnim situacijama,

•

Obučavanje i uvjeravanje pristojnih građana,

•

Javna sigurnost zahtijeva da svaki policajac dobije svoj broj,

•

Policijski štabovi trebaju biti smješteni u centru i tako lako dostupni građanima,

•

Angažman policajaca treba da se odvija na selektivnoj osnovi,

•

Policijski dosijei treba da predstavljaju fundament u boljem operativnom pokrivanju terena,

•

Odsustvo kriminala će biti najbolji pokazatelj o stručnosti i sposobnosti policijskih snaga.

Da bi što sadržajnije implementirao Zakon o policiji, Robert Pil je odredio Čarlsa Rovan (advokat) i Ričarda Mejna (vojno lice), za prve komesare novoobrazovanih policijskih snaga. Rovan je imao zadatak da potpuno na nov način izvrši organizaciju, dok se Mejn angažovao na pravnim aspektima policijskog rada. Novost koja je karakterisala novu organizaciju policije bila je da ona nije bila naoružana. Svakom policajcu je jedino bilo omogućeno nošenje palice. 93

POGLED NA SADAŠNJU ORGANIZACIJU POLICIJSKOG SISTEMA U VELIKOJ BRITANIJI U organizacionom smislu policija decentralizovanim osnovama.

je

u

Velikoj

Britaniji

ustrojena

na

strogo

Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije sačinjavaju Engleska, Vels, Škotska i Sjeverna Irska. Sjeverna Irska i Škotska imaju odvojene organizovane policijske snage u odnosu na Englesku i Vels. Tako da policijsku organizaciju Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije čine policije: • • •

Engleske i Velsa, Škotske, Sjeverne Irske.

Na području Engleske, Velsa i Sjeverne Irske postoje ukupno 43 policijske organizacije, s oko 130.000 pripadnika policije. Prosječno na 448 stanovnika dolazi jedan policajac. POLICIJA ENGLESKE I VELSA Organizacija policije Engleske i Velsa je ustanovljena saglasno teritorijalnoj organizaciji. U tom smislu govorimo o nekoliko nivoa organizacijskih policijskih snaga, i to: • • • • •

okružna (grofovijska) policija, policija velikih gradova, kombinovana policija, metropolitanska policija, ostale policijske sužbe.

Okružne-grofovijske policije Njihova organizacija je direktno vezana za administrativne okruge, čija je isključiva nadležnost samo unutar granica grofovija (načelo teritorijaliteta). Na čelu formiranih policijskih snaga se nalazi šef policajac kojeg imenuje Komisija za policiju. Metropolitanska policija (Metropolitan police Forces-Scotland Yard) Metropolitanska policija je bila nadležna na području površine 1920 km kvadratnih, koja danas broji oko 28.000 zaposlenih pripadnika policije. Naznačeni teritorij je obuhvaćao sve važne grofovije. Metropolitanska policija je najorganizovanija i najbolje osposobljena u kadrovskom i tehničkom pogledu. Za nju se ne može reći da predstavlja nacionalnu policiju. Ne može samoinicijativno preuzimati policijske zadatke drugih policija, nego samo u stručnom smislu, i to na zahtjev rukovodnih kadrova drugih policijskih snaga kada se radi o složenijim slučajevima. Na njenom čelu se nalazi komesar sa pet pomoćnika. Komesar je za svoj rad odgovoran ministru unutrašnjih poslova. Organizaciona struktura Scotland Yarda je uspostavljena na principu departmana: 94

•

Uprava za rukovođenje i operativnu djelatnost: Njome rukovodi pomoćnik komesara. Nadležnost: poslovi obezbjeđenja kraljevske porodice, zadaci koji imaju specijalni karakter, traganje za nestalim licima itd..

•

Uprava za saobraćaj i transport: Sve aktivnosti u vezi sa sigurnošću saobraćaja u Londonu.

•

Uprava za kriminalističke istrage (CID): Poslovi i zadaci suzbijanja kriminaliteta. Unutar ove uprave je formirano nekoliko odjeljenja: Leteća brigada, Odsjek za kriminalističke i daktiloskopske evidencije, Kriminalističko-tehnički laboratorij.

•

Uprava za organizaciju i obuku: Uprava ima devet odsjeka. Zadatak ove uprave je organizacija službe i stručno obrazovanje policajaca.

•

Odsjek za opće i kadrovske poslove: Kadrovska problematika, priprema odgovarajućih izvještaja i informacija i njihova dostava Parlamentu na zahtjev pojedinih tijela.

•

Odjel za pravna pitanja,

•

Specijalna jedinica za borbu protiv terorizma.

Policija grada Londona Pripadnici ove policije su nadležni za uže područje Londona gdje je lociran veliki broj privrednih ustanova, što je uslovljavalo organizaciju sa više operativnih jedinica. Među njima su najznačajnije: • •

jedinica za suzbijanje kriminaliteta u poslovnim transakcijama, i jedinica za kontrolu saobraćaja.

Ova policija ostvaruje usku saradnju sa metropolitanskom policijom. Karakteristično za ovu policiju jeste i njena svečanija uniforma sa utisnutim grbom Londona na policijskom šljemu. Pored ovih policijskih službi možemo navesti i ostale službe: • • • •

dobrovoljne policijske pomoćne snage, policijske rezervne snage (nekadašnji aktivni sastav), policijski kadeti (16 godina), policija Ministarstva odbrane.

POLICIJA SJEVERNE IRSKE U Irskoj su policija i vojska duži vremenski period bile međusobno ovisne. Početkom 1780. godine, nastojanja Britanaca su išla u pravcu smanjivanja uloge vojske, stvarajući organizaciju policije na poluvojnoj osnovi. Međutim, izvršena organizaciona forma policijskih snaga je doživjela neuspjeh, gdje policija nije mogla da održi stabilan javni red i mir, pa je taj dio poslova ponovo povjeren vojsci. Zadatak Kraljevske Irske policije (RIC) nije bilo sprečavanje svih nezakonitih pojava i ponašanja nego održavanje postojećeg poretka. Tako je policija poprimila obilježja političke policije. Sporazumom između Engleske i Irske 1921. godine, Irska je podijeljena na nezavisnu republiku na jugu, dok je znatno manji sjeverni dio-Alster ostao u sastavu Velike Britanije. 95

U tom smislu je došlo i do reorganizacije RIC-a na jugu, dok je na sjeveru 1922. godine obrazovana Kraljevska alsterska policija Sjeverne Irske (RUC). Njena ogranizaciona struktura je imala strogo centralizirani karakter. Zbog etničkih sukoba, policijske snage RUC-a nisu mogle kontrolisati situaciju. Osnovana je Komisija na čelu sa Lord Hantom da ispita uzroke nasilja u Irskoj. Komisija je došla do zaključka da se policija odmah oslobodi zadataka vojnog karaktera i da se dotadašnja naoružana policijska organizacija zamijeni RUC-rezervom, čiji će se članovi povremeno angažovati. RUC-om rukovodi komesar koji je odgovoran ministru pravosuđa. Radi se o jedinstvenoj policiji sa oko 10.000 pripadnika, od čega 3000 građana službenika predstavlja rezervu RUC-a. POLICIJA ŠKOTSKE U organizacionoj strukturi Škotska nema Metropolitansku policiju. Policija Škotske uspostavljena je u 33 okruga sa oko 10.000 pripadnika. Divergencije su prisutne i u krivično-pravnom i administrativnom sistemu. Krivična prijava se u Škotskoj ne može podnijeti neposredno, već isključivo putem organa gonjenja, kao i da se izjave date u policiji ne smatraju materijalnim dokazom u kasnijem postupku. U odnosu na Englesku, Vels i Sjevernu Irsku koje imaju jedinstven pravni sistem, Škotska ima posebno zakonodavstvo. NACIONALNA KRIMINALISTIČKA OBAVJEŠTAJNA SLUŽBA - NCIS Britanska Nacionalna kriminalistička obavještajna služba je osnovana 1992. godine, s ciljem objedinjavanja informacija o teškim zločinima i većim kriminalnim organizovanim grupama, koje su predmet interesa na regionalnom, nacionalnom i međunarodnom planu. U njenoj nadležnosti su zadaci prikupljanja obavještajnih podataka o evidentiranim kriminalnim licima i grupama (terorizam, trgovina drogom, pranje novca, organizovani kriminal, pedofilstvo, huliganstvo na fudbalskim stadionima) kao i drugih podataka obavještajnog karaktera. U skladu sa svojom ulogom NCIS je u Velikoj Britaniji svoje aktivnosti usmjerio na borbu protiv ozbiljnih zločina, koristeći se obavještajno-kriminalističkim radom. Radnu definiciju pojma organizovanog kriminala kao izuzetne društvene opasnosti, je upravo dala Nacionalna kriminalistička obavještajna služba NCIS koja glasi: "Organizovani kriminalitet čini svako udruženje ili skupina osoba, koje su udružene radi trajnog protivzakonitog djelovanja, s glavnom svrhom sticanja i povećanja finansijske dobiti, bez poštovanja zakona i međunarodnih granica". NCIS nastoji da u skladu sa razvojem i primjenom obavještajnih, naučnih i operativnostručnih dostignuća, pruži odgovarajuću pomoć službama za sprovođenje zakona i drugim službama na teritoriji Velike Britanije, kao i službama drugih zemalja. Godine 1994. je izvršena rekonstrukcija NCIS-a. NCIS je rekonstrukcijom tako ustanovljen, da ista ne narušava organizacionu i operativnu djelatnost na području velikih gradova. Naime, u okviru NCIS-a se nalazi:

96

•

Međunarodna divizija: Koordinira i upravlja mrežom oficira za saradnju u borbi protiv droge u Evropi (DLOS). Divizija je povezana je sa svjetskom mrežom za borbu protiv droge. Britanski biro Interpola je smješten unutar ove Divizije.

•

Divizija za Veliku Britaniju: Trenutno je locirana u Londonu.

•

Glavni štab: U njemu se nalazi jedinica za operativnu podršku, jedinica za unutrašnju politiku, specijalistički obavještajni odjel (u kome se nalaze jedinice zadužene za problematiku organizovanog kriminala, terorizam, trgovina drogom, pranje novca, pedofilstvo, huliganstvo na fudbalskim stadionima). Njihov rad nadzire Divizija za Veliku Britaniju. Ured evropske policije (EUROPOL) je već organizaciono ugrađen u Glavni štab NCIS-a.

Jedinica za organizovani kriminal strateškog specijalističkog obavještajnog odjela, je odgovorna za prikupljanje, analiziranje i dostavljanje obavještajnih podataka o organizovanom kriminalu. U nadležnosti jedinice za droge je snabdijevanje strategijskim, odnosno, relevantnim obavještajnim podacima policijske službe i pojedine vladine odjele. Poseban se akcenat daje na trendove upotrebe droge na prostoru Velike Britanije, puteve uvoza, te način hitnog reagovanja operativnih službi. Razotkriva ilegalne laboratorije. U izvršenju ovih zadataka prioritet se daje proizvođačima i dobavljačima hemikalija, odnosno dostavljaju se obavještajni podaci o sumnjivim porudžbinama materijala, koji je potreban za proizvodnju narkotika. Jedinica za posebni kriminalitet bavi se borbom protiv pedofilijskog kriminala, proizvodnje i distribucije pornografskog sadržaja koji uključuje djecu. Na osnovu sadržajnih sistematiziranih obavještajnih podataka i procjene ugroženosti ovim vidom kriminaliteta, predstavnici jedinice daju savjete Vladi Britanije, šefovima policija, te u određenim situacijama učestvuju sa operativnim timovima u asistiranju policijskim snagama. Osim toga, postoji jedinica za borbu protiv fudbalskog huliganstva. Ona raspolaže bazom podataka o licima koja su evidentirana kao organizatori nasilja na fudbalskim utakmicama, kao i o grupama koje putuju na stadione u Velikoj Britaniji i u inostranstvo. Obavještajni podaci se blagovremeno dostavljaju policijskim snagama, kako bi se mogle blagovremeno preduzeti sve potrebne operativne i druge mjere radi sprečavanja huliganstva na stadionima. Na čelu Nacionalno kriminalističke obavještajne službe se nalazi generalni direktor. PREGLED CENTRALNIH REGIONALNIH IZVRŠNIH POLICIJSKIH TIJELA I SLUŽBI KOJE SU NA RASPOLAGANJU POLICIJSKIM SNAGAMA • • • • • • • • • •

Nacionalna kriminalistička obavještajna služba, Regionalni kriminalistički odjel, Nacionalna služba za identifikaciju, Državna policijska evidencija, Služba za forenzične nauke, Filijala za razvoj policijske nauke, Policijska istraživačka grupa, Centar za prevenciju kriminaliteta MUP-a, Ured za ozbiljne prevare, Policijsko žalbeni ured.

ODBRAMBENI SISTEM Odbrambeni sistem koji je uspostavljen kroz Ministarstvo odbrane svoju odbrambenu politiku oblikuje i provodi u skladu sa globalnim osnovama sigurnosne politike na razini države. Jedno od najvažnijih pitanja je očuvanje stabilnosti i mira u Evropi. U skladu sa Bijelom knjigom koja je objavljena 1996. godine, utvrđeni su prioritetni zadaci 97

britanske odbrambene politike: težište odbrambenog sistema se prevashodno usmjerava na artikulaciju i očuvanje nacionalnih interesa i sigurnosti. OBAVJEŠTAJNO-SIGURNOSNI SISTEM ORGANIZACIJA I CENTRALNI MEHANIZMI UPRAVLJANJA I KOORDINACIJE OBAVJEŠTAJNIM SISTEMOM U Velikoj Britaniji je uspostavljen obavještajno-sigurnosni sistem na čijem se čelu nalazi premijer vlade. Radio se o centralnom obavještajnom mehanizmu u čijoj je nadležnosti da na krajnje efikasan, zakonit i pravovremen način, a na temelju egzaktnih naučno-stručnih i operativnih analiza rada svih obavještajnih i sigurnosnih-kontraobavještajnih agencija, vrši koordinaciju, pomoć i usmjeravanje njihove aktivnosti. Obavještajni sistem (obavještajni mehanizam) čine: • • • •

Ministarstvo unutrašnjih poslova koje je odgovorno za kontraobavještajnu ili sigurnosnu službu MI-5; Nacionalna kriminalistička obavještajna služba-NCIS; Metropolitanska policija; BBC-ova služba nadgledanja;

U Ministarstvu vanjskih poslova je organizaciono smještena: • •

Tajna obavještajna služba MI-6; Štab vlade za komunikacije.

U Ministarstvu odbrane je uspostavljen: •

Odbrambeno-obavještajni štab, koji je takođe odgovoran za rad ostalih obavještajnih službi u okviru rodova vojske.

U cilju egzaktnog i preciznog razmatranja politike obavještajnih i kontraobavještajnih agencija, formiran je Ministarski komitet za obavještajne službe, kojim predsjedava predsjednik vlade. Komitet se nije mogao nositi sa raznolikim aspektima u radu agencija, te je uspostavljen Stalni komitet sekretara za obavještajne poslove, kojim predsjedava sekretar kabineta premijera vlade. Osnovni zadatak Stalnog komiteta sekretara za obavještajne poslove je da pruža stručnu pomoć agencijama u predlaganju i izradi godišnjih planova, troškova, planova menadžmenta sa posebnim akcentom na naučno-stručno i operativno-iskustveno rukovođenje svim elementima-agencijama. Pomoć u sprovođenju aktivnosti svih agencija pruža im koordinator za obavještajne aktivnosti. Jedan od instrumenata obavještajnog sistema Velike Britanije koji ima veoma značajnu ulogu je Združeni obavještajni komitet (JIC), koji je pod ingerencijom sekretara kabineta premijera vlade. Komitet na osnovu sistemskog i konzistentnog permanentnog praćenja iznalazi najbolje moduse u obavještajnim istraživanjima. U tom smislu Komitet ima posebnu odgovornost da se blagovremenim uočavanjem zapreka u radu ili eventualnih drugih objektivnih promjenjivih okolnosti, pravovremeno uključi na usmjeravanju i iznalaženju adekvatnih alternativnih rješenja u cilju ostvarenja planiranih zadataka. Komitet će kontinuiranim praćenjem aktivnosti blagovremeno upozoriti na sve direktne ili indirektne prijetnje nacionalnoj sigurnosti Velike Britanije, koje su usmjerene spolja bez obzira da li su one političke, vojne, ekonomske, sigurnosne ili druge prirode. 98

MINISTARSTVO ZA UNUTRAŠNJE POSLOVE SLUŽBA SIGURNOSTI MI-5 (Kontraobavještajna služba) (The Security Service) Zadužena je za unutrašnju sigurnost i kontrašpijunažu. Smatra se najtajnijom službom u obavještajnom sistemu Velike Britanije. Radi se o civilnoj službi-agenciji, što znači da njeni pripadnici nemaju ovlaštenja da vrše hapšenje niti pritvaranje lica. Početne organizacione forme njenog djelovanja možemo pratiti naročito početkom 1909. godine. Razloge njenog organizacionog ustrojstva treba tražiti u tadašnjim izuzetno složenim vojno-političkim prilikama. Naime, veliki obavještajni interes Njemačke i prisustvo njenih obavještajaca na prostoru Velike Britanije, uslovili su potrebu preduzimanja hitnih mjera u cilju praćenja, otkrivanja i presijecanja svih tih obavještajnih namjera. Polazeći od toga, Komitet za odbranu imperije je predložio armijskog kapetana Vernon Kela i kapetana Kraljevske mornarice Mansfilda Kaminga da zajednički obrazuju Biro tajne službe. Kell je bio odgovoran za kontrašpijunažu unutar britanskog otoka, dok je Kaming imao zaduženje za prikupljanje i koordinaciju prekomorskih obavještajnih aktivnosti i podataka. To je preteča formiranja «spoljne» obavještajne službe poznatija kasnije kao MI-6, zadužene za špijunažu u inostranstvu. Rukovodilac novouspostavljene kontraobavještajne službe (Kell) je u koordinaciji sa Kamingom uspješno pratio njemačke agente, ne preduzimajući odgovarauće zakonske mjere, već su na temelju praćenja i prikupljanja podataka izvršene veoma precizne procjene koje su kasnije poslužile za pravovremenu pripremu vojnih potencijala za odbranu. Upravo agresivan i infiltrirajući nastup njemačke obavještajne službe opredijelili su Kaminga i Kela da izvrše pritisak na tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Vinstona Čerčila da se izvrše izmjene u Krivičnom zakonu Velike Britanije, kojim bi se špijunaža tretirala kao teško krivično djelo, što je i urađeno. Međutim, pošto naznačene dvije službe po zakonu nisu imale ovlaštenje da vrše hapšenje stranih špijuna, tu odgovornost je preuzeo Skotland Yard, zašto je obrazovan specijalni odsjek za borbu protiv stranih agenata. Januara 1916. godine, ova služba se organizaciono smješta u okvire novouspostavljene vojno-obavještajne uprave sa oznakom MI-5. Od 1931. godine, preuzima odgovornost za suprotstavljanje svim prijetnjama nacionalnoj sigurnosti. Tada je služba oficijelno dobila naziv «Služba sigurnosti». Premijer Vinston Čerčil je 1952. godine ovlastio ministra unutrašnjih poslova Sir Dejvida Maksvela Fajfa, po kojem je on bio odgovoran za organizaciju i funkcionisanje službe. Ministar je objavio direktivu koja je podrazumijevala nadležnost i djelokrug rada s posebnim akcentom na rukovođenje pomenutom institucijom. Na čelu službe ministar je postavio generalnog direktora. Služba je na bazi navedenih direktiva funkcionisala sve do 1989. godine, kada je donesen Zakon o službi sigurnosti. Međutim, značajnije organizacione i druge promjene u radu službe su izvršene u posthladnoratovskom periodu. Kao instrument zaštite nacionalne sigurnosti, u novim geopolitičkim, vojnim i sigurnosnim prilikama, služba je preuzela odgovornost 1992. godine da planskim i kontinuiranim obavještajno-operativnim i drugim mjerama vodi operacijeu borbi protiv irskog republikanskog terorizma. U skladu sa Zakonom o službi sigurnosti iz 1989. godine i njegovim dopunama koje su donesene 1996. godine, službom sigurnosti rukovodi ministar unutrašnjih poslova Velike Britanije. Međutim, ova služba u organizacionom smislu nije dio Ministarstva unutrašnjih poslova. Na čelu službe se nalazi generalni direktor. Generalni direktor je saglasno Zakonu o službi sigurnosti odgovoran za sveukupan rad službe, odnosno planiranje i izvođenje svih operativnih, efikasnih, pravovremenih i zaštićenih operacija, odnosno prikupljanje podataka, te njihovu analizu, sistematizaciju i 99

operativnu upotrebljivost i stara se o njihovom blagovremenom dostavljanju nadležnim strukturama u skladu sa zakonom i drugim pravilima međusobne komunikacije između vladinih ministarstava. Generalni direktor je takođe dužan da ministra unutrašnjih poslova izvještava o toku operativnih aktivnosti, a posebno onih koje su osjetljivog karaktera a koje odobrava ministar, kao što su: nadzor komunikacija, prisluškivanje telefona, nadzor pošte, što je u skladu sa njenom statusnom funkcijom u obavještajnom sistemu. Operativni dio Službe sigurnosti MI-5 čine uspostavljeni odjeli na čijem se čelu nalaze direktori, a to su: • • • • • •

Odjel za prikupljanje i produkciju obavještajnih podataka i informacioni menadžment; Odjel za špijunažu; Odjel za ozbiljne zločine; Odjel za sigurnosnu zaštitu; Odjel za terorizam povezan sa Sjevernom Irskom; Odjel za međunarodni terorizam i razvoj naoružanja.

Pored navedenih operativnih dijelova Službu sigurnosti sačinjavaju još: -

Sekretarijat, Direktor i koordinator za obavještajne službe za Sjevernu Irsku, Uprava za osoblje, sigurnost, finansije i prostorije, Pravni savjetnici.

U okviru organizacione strukture je uspostavljen i "Forum osoblja" kojeg čine izabrani predstavnici službe iz odjela. Forumom predsjedava generalni direktor Službe sigurnosti. Ovaj Forum čini njenu organizacijsku strukturu otvorenijom, fleksibilnijom pri čemu dolaze do izražaja stvaralačke i kreativne ideje, što se odražava na veću efikasnost u postupanju, strategiji i metodama, a posebno u preovladavanju određenih poteškoća u radu. U cilju efikasnog izvršavanja zadataka iz svoje nadležnosti, njena posebna uloga se može sagledati u par relevantnih naznaka:

100

•

Planira, prikuplja, analizira i vrši sadržajnu obavještajno-operativnu procjenu prikupljenih podataka o prijetnjama nacionalnoj sigurnosti Velike Britanije;

•

Pravovremeno reaguje, odnosno iznalazi najpogodniji način, metode, sredstva i vrijeme odvijanja operacija, s ciljem da se u okviru zakonskih ovlaštenja efikasno suprotstavlja svim specifičnim prijetnjama;

•

Svojim obavještajno-operativnim djelovanjem detaljno spoznaje prirodu i sve relevantne specifičnosti sigurnosne stvarnosti, a naročito mnogostruke oblike ugroženosti;

•

Svojim djelovanjem na sistemski, konzinstentan i kontinuiran način prati i analizira sigurnosnu stvarnost i na osnovu cjelovitog praćenja, izdvaja specifične pristupe u pojedinim područjima obavještajnog interesovanja;

•

Niti jedna služba, pa tako i služba sigurnosti ne može biti na nivou svojih zadataka, ukoliko svoje aktivnosti ne zasniva na metodološki operativan i validan način, čija će polazna osnova biti sigurnosna procjena;

•

Služba sigurnosti je odgovorna za pružanje potrebnih savjeta vladi i istu informiše kao i druge relevantne faktore o obimu, intenzitetu i stepenu prijetnju sa prijedlogom odgovarajućih sigurnosnih i zaštitnih mjera;

•

Svi elementi obavještajnog sistema se nalaze u veoma specifičnom komunikacijskom odnosu sa decidno naznačenim međusobnim zakonskim pravima,

obavezama i dužnostima; •

Fundamentalna pretpostavka i centralna komponenta kreiranja svih operativnih, obavještajnih, taktičko-tehničkih i drugih operacija u radu službe sigurnosti jeste egzaktna analitičko-sigurnosna procjena sa svim relevantnim elementima i indikatorima (forme i oblici prijetnji, nosioci, realne snage, brojnost, ciljevi itd.) koji ukazuju na spektar napada na nacionalnu sigurnost.

Nacionalni zahtjevi za prikupljanje obavještajnih podataka na teritoriju Velike Britanije zasnivaju se na osnovnim izvorima tajnog obavještajnog rada koje se mora odvijati u skladu sa donesenim zakonskim rješenjima. U tom smislu je služba na temelju validnih procjena ugroženosti odredila operativne prioritete u svom budućem radu kao što su terorizam, špijunaža, organizovani kriminal, nadzor nad oružjem za masovno uništenje, sigurnosna zaštita vlade i njenih institucija. Ona može dati preporuku Državnom uredu ili Ministarstvu vanjskih poslova da se poznatim teroristima ili stranim obavještajcima zabrani ulazak u Veliku Britaniju, ili pak da se deportuju ili protjeraju sa teritorije Ujedinjenog Kraljevstva. Međutim, konačnu odluku o tome donose drugi organi. Znači aktivnost službe se završava samo na nivou prijedloga, odnosno preporuke i nikakvih više ingerencija ona nema po tom pitanju. Pored službe sigurnosti koja je pod jurisdikcijom Ministarstva unutrašnjih poslova, potrebno je istaći još dvije službe koje su uključene u zaštitu unutrašnje sigurnosti. Radi se o Nacionalnoj kriminalističkoj obavještajnoj službi-NCIS i Metropoliten policiji-Scotland Yard, koje su odgovorne Ministarstvu unutrašnjih poslova. MINISTARSTVO ZA VANJSKE POSLOVE TAJNA OBAVJEŠTAJNA SLUŽBA - (MI-6) (Secret intelligence service-SIS) Tajna obavještajna služba, koja je nekad nosila naziv MI-6, je centralna obavještajna agencija Ujedinjenog Kraljevstva. U skladu sa Zakonom o obavještajnim službama, tajna obavještajna služba je zadužena za obavještajna istraživanja u inostranstvu. Organizaciono ona se nalazi u Ministarstvu vanjskih poslova i pitanja Komonvelta, i time je pod direktnom jurisdikcijom ministra vanjskih poslova koji je odgovoran za sve aspekte njenog djelovanja. Radi se o dosta tajnovitoj organizaciji. Zakonom su decidno utvrđene njene nadležnosti. S tim u vezi, ona je odgovorna da planira i organizuje prikupljanje obavještajnih tajnih podataka u inostranstvu političkog, ekonomskog, vojnog, tehnološkog i drugog karaktera, o čemu je dužna permanentno obavještavati ministra vanjskih poslova i predsjednika vlade. Prikupljeni podaci koji se prethodno analiziraju, služe kao podrška nacionalnoj sigurnosti Ujedinjenog Kraljevstva, posebno odbrambenoj, sigurnosnoj i ekonomskoj politici. Na osnovu tih preciznih podataka donosi se procjena i definišu novi zahtjevi, na Združenom obavještajnom komitetu (JIC). Njen organigram je obrazovan na principu odjeljenja-ureda: -

za kadrove, za kontraobavještajnu zaštitu, za specijalnu zaštitu, odjeljenje za zahtjeve i produkciju.

101

ŠTAB VLADE ZA KOMUNIKACIJE (Government Communications Headquartes-GCHO) Služba je organizaciono smještena u odjelu civilne zaštite Ministarstva vanjskih poslova i poslova Komonvelta. Time je pod direktnim nadzorom navedenog ministarstva. Osnovna funkcija GCHO-a je da Ministarstvu vlade i komandama oružanih snaga praćenjem mnoštva najsavremenijih komunikacijskih i drugih tehnoloških dostignuća, prikuplja obavještajne signale (SIGINT) koji su sa stanovišta praćenja sigurnosne situacije jako značajni i pružaju podršku ukupnoj odbrambenoj, ekonomskoj, vanjskoj sigurnosti Velike Britanije. Da bi mogao implementirati sve potrebne potencijale, ustanovljene su kombinovane signalne organizacije. One su locirane kako na području Velike Britanije, tako i van njenih teritorija. SIGURNOSNA GRUPA ZA ELEKTRONSKE KOMUNIKACIJE (The Communications Electronics Security Group-CESG) Grupa je obrazovana pri Štabu vlade za komunikacije (GCIP). Znači, ona je njen organizacioni dio. Razlog za uspostavljanjem se nalazi u potrebi sigurnosne zaštite obavještajnih znakova koji se prikupljaju korištenjem SIGINT sistema. Sigurnosna grupa za elektronske komunikacije ostvaruje veliku saradnju sa industrijskim granama, službom sigurnosti, te drugim korisnicima ovih podataka, u cilju obezbjeđenja zaštićenosti njihovog protoka i pravilnog korištenja. Ova grupa (CESG) je jedina ovlaštena na nacionalnom planu za službenu upotrebu kriptografije. MINISTARSTVO ODBRANE ODBRAMBENO OBAVJEŠTAJNI ŠTAB (Defence Intelligence Staff-DIS) Konstituisan je 1964. godine. Nastao je integracijom obavještajnih, kontraobavještajnih elemenata svih rodova vojske i civilnog združenog obavještajnog biroa. Osnovni cilj za stvaranje jednog takvog mehanizma nalazimo u potrebi oblikovanja tijela koje će imati sve potrebne odrednice da na kvalitetan, zakonit, blagovremen i operativan način pruža adekvatnu podršku, kako ministarstvu odbrane, tako i drugim vladinim institucijama. Od sposobnosti ovog Odbrambeno-obavještajnog štaba (DIS-a) zavisi i blagovremena reakcija na predupređenju konfliktnih prilika, koje mogu dovesti i do drugih neželjenih konotacija. U tom kontekstu je veoma značajno permanentno praćenje i sagledavanje svih faktora i njihovu međuzavisnost koja na globalnom planu dovodi do turbulentnih političkih i sigurnosnih prilika, identificirati područja koja su izložena sigurnosnim izazovima i ostvariti potrebnu premoć. Na čelu odbrambeno obavještajnog štaba se nalazi šef-vojno lice koji je po samoj funkciji podčinjen načelniku generalštaba i Ministarstvu odbrane. Na organizacionom planu Odbrambeno obavještajni štab je ustanovljen putem direktorata: 102

Direktorat za naučno-tehničku obavještajnu službu, Direktorat za upravljanje i logistiku,

-

Direktorat za privredno-obavještajnu službu, Direktorat za rodovske obavještajne službe.

NJEMAČKA POLITIČKI SISTEM GENEZA I NASTANAK NACIONALSOCIJALIZMA Ekonomska kriza dovela je do agonije Vajmarsku Republiku (proglašenu 1918. godine) na čijem čelu se nalazilo desno krilo parlametnarnih stranaka. Bilo je raznoraznih pokušaja kako bi se sačuvao postojeći politički sistem. Sve izraženije protivrječnosti su otvorile prostor za ispoljavanje fašističkih tendencija i njihovu sve snažniju prisutnost u svim oblastima društva. NSDAP je počela biti značajniji politički faktor. Hitler je veoma suptilno sagledao koje pretpostavke i mogućnosti pruža velika privredna kriza. Hitler je bio beskurpulozan u realizaciji nacionalističkih ciljeva svoje partije, ne suosjećajući čak i sa svojim sunarodnjacima, već je njihov položaj iskoristio za svoju političku promociju radi preuzimanja vlasti. Upravo iz tih slojeva sitne buržoazije, kao i deklarisanih slojeva proleterijata, lumpenproleterijata, Hitler je regrutovao svoje najbrutalnije "jurišne odrede". TEORIJA I ORGANIZACIJA DRŽAVE Dolaskom na vlast nacionalsocijalisti su na rasnoj osnovi uspostavili stalešku državu, donošenjem Zakona o građanima prvog i drugog reda. Država je sekundarna i instrumentalna u odnosu na naciju. Prva i daleko iznad bilo čega je ideja naroda. Poznati nacistički ideolog Rozenberg ističe da je "nacija prvo i posljednje čemu sve mora biti podređeno, pa stoga država ne može biti nezavisni idol, već sredstvo za čuvanje nacije". Totalitarna firer država u skladu sa ciljevima nacionalsocijalističkog sistema je razrušila sve principe i institucije parlamentarizma, višepartizma neposredne demokratije, građanske jednakosti, pošto se ona pretvorila u instrument firera-vođe, koji je bio nadinstitucionalni regulator cjelokupnog života u "narodnoj zajednici". Metzger poznati kriminolog je 1936. godine pisao: "materijalna protupravna radnja jest radnja uperena protiv nacionalsocijalističkog pogleda na svijet". POLICIJSKI I OBAVJEŠTAJNO-SIGURNOSNI SIST EM U PE RIODU NACIZMA NASTANAK I ULOGA ZAŠTITNIH ODREDA - SS (Schutzstaffel) U stvaranju Njemačke radničke partije 05.01.1919. godine, a posebno dolaskom na njeno čelo Antona Drekslera kao pangermanskog antisemite, djelo je tadašnje najmoćnije tajne organizacije "THULE", koja je zastupala pangermanske militantno nacionalističke antisemitske orijentacije i zalagala se za stvaranje moćne, superiorne, pangermanske 103

države. Hitler se kao plaćeni politički agent Reichvehra priključio partiji kao 555 član, dajući joj kasnije novo ime-nacionalsocijalistička radnička partija i ubrzo preuzima vođstvo. Po Hitlerovom naređenju 1921. godine, formirana je organizacija pod nazivom "Sturmabtajlung" - SA-jurišni odredi koja je imala vojno-policijsku ulogu. Nakon formiranja jurišnih odreda u okviru njih, odnosno iz reda elite koji su bili Hitlerovi tjelohranitelji stvaraju se 1923. godine zaštitni odredi-SS. Partijsko-policijska struktura sa vojniciziranom militarističkom ulogom (SS trupe i SA odredi) je potpuna bila nezavisna od države, dok je Hitler, kao vođa pokreta, bio apsolutni gospodar države. Ovi odredi su korišteni prije svega za obračun sa političkim protivnicima, propagandom, terorizmom, odnosno za sve oblike nasilja. Međutim, ubrzo je došlo do sukoba između SA-odreda i armijskih struktura, pa je sam Hitler bio prinuđen da razvlasti SA-odrede 1934. godine (tzv. "Noć dugih noževa) u nastojanju da sklopi kompromis sa armijom i krupnim kapitalom. Poslije sloma SA odreda, kojom prilikom je ubijena cijela elita jurišnih odreda, na čelu sa komandantom Remom, dolazi do uspona SS-zaštitnih trupa, čija svirepost nije bila spontana već metodična. Nakon slamanja i obračuna sa jurišnim odredima od 1934. godine, SS-odredi dobijaju drugačije organizaciono ustrojstvo. Zadaci pomenutih trupa su se dijelili na općevojne i policijske. Prve su bile angažovane na frontu, dok se SS policija sigurnosti upotrebljavala za nadgledanje i čuvanje koncentracionih logora, gdje su ubijali milione ljudi, za održavanje reda na okupiranim teritorijama, te za izvršavanje specijalnih operacija. Pripadnici SS-odreda su pretežno bili članovi NSDAP-a. Himmler kao glavnokomandujući SS trupama je blisko sarađivao sa policijom sa sigurnost (sigurnosna služba SD), GESTAPOM, kao i sa kriminalističkom policijom (KRIPO). To je rezultiralo stvaranjem Glavnog ureda za sigurnost Rajha (RSHA). URED ZA SIGURNOST RAJHA - (RSHA) (Reich Sicherheits Hauptamt) Ured je u organizacionom pogledu bio odjel MUP-a. Ured su sačinjavali: GESTAPO, KRIPO i SD. Decentralizacija ovih službi je izvršena 1939. godine, radi uspješnije koordinacije rada policijskih i obavještajnih struktura. Tada je došlo i do funkcionalne preraspodjele poslova i zadataka. Unutar-organizacijska struktura je uspostavljena na principu sedam odjela: 1. Prvi odjel: su sačinjavali predstavnici navedenih agencija; 2. Drugi odjel: je bio odgovoran za problematiku administracije; 3. Treći odjel: je predstavljao policiju za sigurnost-SD u čijoj nadležnosti su poslovi i zadaci vođenja istraga u sferi njamačkog života; 4. Četvrti odjel: je bio GESTAPO, koji je imao ovlaštenje da vodi aktivnost na otikrivanju i progonu političkih protivnika; 5. Peti odjel: u kojem je smještena kriminalistička policija-KRIPO, u čijoj su nadležnosti poslovi i zadaci borbe protiv svih oblika kriminala; 6. Šesti odjel: je bio zadužen za strane obavještajne službe; 104

7. Sedmi odjel: je rješavao ona pitanja koja su se odnosila na ideološka istraživanja neprijatelja (marksizam, liberalizam, judizam). POLICIJA ZA SIGURNOST-SLUŽBA SIGURNOSTI (SD) (Sicherheitsdienst) Obrazovana je od strane rukovodstva Nacionalsocijalističke njemačke partije - NSDP 1930. godine, kao obavještajna agencija SS-jedinica. Kao obavještajna služba ona je pružala potrebnu obavještajnu podršku nacističkoj partiji ka njenom usponu i moći, s ciljem osvajanja vlasti u Njemačkoj. Godine 1934., proglašena je kao jedinstvena obavještajna i kontraobavještajna agencija NSDP-a. Služba je imala veoma široka ovlaštenja. Postala je centralnom službom države i partije, gdje se nametnula potreba formiranja glavnog ureda za sa centrima koji su bili uspostavljeni u regijama, pokrajinama, a kasnije na okupiranim područjima. Njihovi zadaci su bili prikupljanje tajnih podataka iz svih oblasti života i rada, kako u početku na prostoru Njemačke, tako i kasnije na okupiranim područjima, koji su zatim prezentirani rukovodstvu nacističke stranke. Međutim, policija za sigurnost (SD) nije imala izvršnih policijskih ovlaštenja, tako da je ona prikupljene obavještajne podatke dostavljala GESTAPO-u koji je preduzimao daljne policijske mjere i aktivnosti. TAJNA DRŽAVNA POLICIJA - GESTAPO (Geheimes Staatspolizeiamt) GESTAPO je bila tajna državna policija, odnosno kontraobavještajna i politička policija. Gestapo je proizišao 1933. godine iz odjeljenja I-a pruske policije i Ureda političke policije MUP-a. Ova tajna politička policija nacističke Njemačke je svojim postupcima postala sinonim terora, mučenja i uništavanja političkih protivnika. Hitler je u tajnoj policiji našao jedan od glavnih oslonaca totalitarnog režima. Na čelu Gestapoa je bio Hajnrih Himler. Metode rada te službe je karakterisalo veoma surovo i brutalno postupanje, zavođenje straha i terora, psihološko iscrpljivanje i fizičko uništavanje žrtava, sprovođenje špijunaže, denunijancija doušnjaštva, nadzor nad strancima, kontrola sredstava masovnih komunikacija, itd. Gestapo je, takođe, neposredno pratio nastupanje kolona njemačkih oružanih snaga prilikom okupacije evropskih država. Za naznačenu formu djelovanja, policija nije bila ograničena normama, pošto je dostojanstvo pojedinca bilo apsolutno nevažno. Policija je u potpunosti bila instrument politike. Sveukupna aktivnost policije bazirala se na volji firera-vođe. Gestapo je raspolagao sa neograničenim mogućnostima u primjeni svih oblika nasilja i terora, kao i neograničenim budžetom, miješao se u sve poslove, pošto je imao neograničena prava. Po naredbi od 1936. godine, redovni sudovi nisu mogli razmatrati odluke o djelatnosti tajne policije. Gestapo je, takođe, imao ovlaštenja da se bavi organizovanjem špijunaže u inostranstvu.

OBAVJEŠTAJNI SEKTOR VRHOVNE KOMANDE VOJNIH SNAGA (OKW-ABWER) 105

(Amtes Ausland) Poraz u Prvom svjetskom ratu, pored ukidanja vojno-obavještajne službe, otpuštanja kadrova na čelu sa njenim šefom, uništenja arhive, uzrokovalo je i ukidanje ostalih državnih institucija koje su štitile tadašnji apsolutističko-monarhistički režim. Kada su saveznici omogućili stvaranje nove njemačke armije, ukazala se potreba za obavještajnom komponentom. Polazeći od toga, u okviru Ministarstva odbrane je 1919. godine formirana "Obavještajna istraživačka služba" sa namjerom da se njena aktivnost proširi na vojne snage i dobrovoljačke korpuse. Upravo uspostavljanje službe sa navedenim ovlaštenjima se smatra genezom nastanka obavještajne službe vrhovne komande Trećeg Rajha, ABWERA, koja ja organizovala odgovarajuću zaštitu u novom uspostavljanju njemačke vojske nakon poraza u Prvom svjetskom ratu. Organizaciono on je imao ured-centralu sa tri odjeljenja: • • •

Odjeljenje za špijunažu, Odjeljenje za diverzije i sabotaže, Odjeljenje za kontrašpijunažu.

Formiranjem jedinstvene njemačke obavještajne službe 1944. godine, na čelu sa Himlerom, ABWER je prestao da postoji kao samostalna služba kojom prilikom je znatan dio osoblja bio uključen u druge obavještajne službe, posebno GESTAPO. POLITIČKI SISTEM I NOVO UJEDINJENJE NJEMAČKE Završetkom Drugog svjetskog rata, Njemačka teritorija je bila podijeljena u četiri okupacione zone, kojim su faktički upravljale pobjednice u Drugom svjetskom ratu. Nije apsolutno postojala nikakva vlada. Međusobnim dogovorom, godine 1949. je donesen "Osnovni Zakon", odnosno Ustav Savezne Republike Njemačke. Ustavom je SR Njemačka uređena kao federalna i demokratska država sa parlamentarnim sistemom. Podjela vlasti je izvršena na zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast. Uspostavljen je i federalni Ustavni sud. Izvršnu vlast dijele: • -

Predsjednik Republike: nema nekih širih ovlaštenja. Njegova funkcija je više protokolarnog karaktera. Bira se na pet godina, sa mogućnošću ponovnog izbora;

• -

Kancelar sa vladom: imenuje ga predsjednik države uz potvrdu većine glasova Donjeg domaBundestaga.

Savezni parlament se sastoji iz dva doma:

106

• -

Donji dom-Bundestag: 492 člana, putem općeg tajnog glasanja, 22 člana bez prava glasa iz zapadnog Berlina, zakonodavna funkcija, 4 godine;

• -

Gornji dom-Bundestrat: 41 član, od strane vlade pojedinih federalnih jedinica.

Ujedinjenje Njemačke je izvršeno 3.10.1990. godine. SIGURNOSNA POLITIKA Ujedinjenjem Istočne i Zapadnje Njemačke 1990. godine, uticalo je na oblikovanje nacionalno-sigurnosne politike i strategije. Ujedinjenjem, Njemačka je postala jednim od ključnih geostrateških i geopolitičkih subjekata na evropskom prostoru. Proces ujedinjenja Njemačke i njeno uključenje u integracione procese, proizveli su i antinjemačko raspoloženje, kako u SAD tako i u Evropi. Rukovodeći se historijskim faktorima, njihova se bojazan ogledala u latentnoj težnji Njemačke, koja će ujedinjenjem sa daleko većom teritorijom, stanovništvom, vojno-tehnološkim i ekonomskim potencijalima doći u poziciju nametanja svoje sveukupne moći, što bi otvorilo niz implikacija. Zbog svih tih okolnosti, Njemačka je u toku integracije u Evropi u izvjesnoj mjeri bila limitirana od strane Evropske zajednice. Faktori koji determinišu koncept sigurnosne politike: •

proces globalizacije na međunarodnoj i svjetskoj pozornici;

•

migracije stanovništva koje uzrokuju naglašene socijalne probleme;

•

ubrzani tehničko-tehnološki razvoj;

•

neusklađenost i pomjeranje geopolitičkih i geostrateških ciljeva pojedinih država;

•

neusklađenost i naglašena divergencija na ekonomskom i socijalnom području;

•

proizvodnja, proliferacija i krijumčarenje raznih vrsta oružja, posebno onog sa visokim stepenom ugroženosti država;

•

nedovoljna regionalna saradnja;

•

neadekvatno smanjenje i kontrola nad konvencionalnim i drugim potencijalima koji predstavljaju realnu prijetnju nacionalnoj sigurnosti;

•

informacijska, komunikacijska, biotehnološka i ostala dostignuća;

•

etnički i nacionalni konflikti, separatizam, radikalizam, terorizam, organizovani kriminal sa pranjem novca i korupcijom, prisustvo opojnih droga, trgovina bijelim robljem, itd.

vojnim

S I S T E M S I G U R N O S T I NJ E M A Č K E POLICIJSKI SISTEM Osnovu i okvir organizacije i funkcionisanja policijskog sistema čini ustavno-pravno, odnosno federalno uređenje država. Danas SR Njemačku nakon ujedinjenja čini 16 saveznih država sa 80 miliona stanovnika. Dakle, organizacija vlasti i ustavno utvrđeni odnosi, kako na nivou saveza kao cjeline tako i na nivou saveznih država i lokalnih zajednica s naglašenom lokalnom samoupravom, uslovili su i okvir za organizaciju i funkcionisanje policije. Međutim, u složenim prilikama savezni zakoni imaju primat, ukoliko se radi o takvim izazovima koji predstavljaju ozbiljnu prijetnju za nacionalnu sigurnost. Na nivou savezne države (federacije) je uspostavljeno Federalno Ministarstvo unutrašnjih poslova u čijoj su nadležnosti poslovi i zadaci iz savezne nadležnosti. Na čelu ministarstva 107

se nalazi ministar koji za svoj rad odgovara saveznom kancelaru. U okviru Saveznog MUP-a egzistiraju slijedeće službe: • • •

Savezna služba za zaštitu ustava, Savezni kriminalistički ured (BKA), Služba za zaštitu saveznih granica.

SAVEZNI KRIMINALISTIČKI URED (Bundeskriminalamt - BKA) Savezni kriminalistički ured je uspostavljen 1951. godine. Cilj je bio da se uspostavi veća koordinacija između saveza i pokrajina u oblasti sprečavanja i otkrivanja kriminaliteta. Njegova nadležnost je utvrđena Zakonom o uređenju Saveznog kriminalističkog ureda od 1973. godine. On je u dva navrata mijenjan i noveliran (1974. i 1993.). Funkcije Saveznog kriminalističkog ureda (BKA):

108

•

Kao jedna od vrlo važnih funkcija jeste da na osnovu spoznaje o kretanju kriminaliteta, konzistentnim mjerama i kvalitetnim planiranjem, usmjeravanjem i usklađenim djelovanjem svih elemenata vrši prikupljanje, analizu, obradu i sistematizaciju podataka iz oblasti kriminalističke policije, a koji se dostavljaju od strane pokrajinskih, odnosno saveznih organa i službi sigurnosti.

•

Druga funkcija se odnosi na otkrivanje krivičnih djela međunarodnog kriminala kao što je: trgovina oružjem, municijom, eksplozivima, narkoticima, pranje novca, korupcija, krijumčarenje nuklearnih i drugih opasnih energenata, trgovina bijelim robljem, ilegalno prebacivanje stranaca, s posebnim akcentom na sve oblike terorizma i diverzija, saboteže, itd.

•

Savezni kriminalistički ured je odgovoran za krivična djela koja su upravljena prema vodećim političkim strukturama, odnosno protiv njihovih života, sigurnosti ili sloboda (predsjednik republike, savezni kancelar sa članovima vlade, protiv članova parlamenta, saveznog ustavnog suda i njihovih gostiju koji su u oficijelnoj posjeti Njemačkoj).

•

Odgovoran je da postupa po krivičnim djelima koja su iz političkih motiva izvršena prema stranim akreditovanim dimplomatskim predstavništvima u Njemačkoj, ili ukoliko se na drugi način ugrožavaju interesi zemlje i njenih članova koji se nalaze u oficijelnim misijama po raznim osnovama u toj državi.

•

Ured je u obavezi da se uključi u kriminalistička istraživanja kada to ocijene i zatraže nadležni organi saveznih država-pokrajina, kao i u slučajevima kada savezni tužilac ocijeni potrebu njegovog angažovanja.

•

U pojedinim sigurnosnim situacijama savezni Ministar za unutrašnje poslove može naložiti njegovo angažovanje, kako bi se sveukupnim taktičko-tehničkim, operativnim i drugim mjerama preduprijedila ili otklonila, odnosno eliminisala ona devijantna ponašanja koja sa stanovišta sigurnosti mogu uzrokovati ozbiljne probleme u pojedinim oblastima.

•

U saradnji sa službama za zaštitu zaveznih granica i sa policijskim sistemima saveznih država, preduzima mjere i aktivnosti na zaštiti i sigurnosti članova ustavnih organa, kako tokom boravka u službenim prostorima tako i u mjestima prebivališta.

•

Izdavanje dozvola za nošenje oružja.

Savezni kriminalistički ured je zadržao funkciju održavanja kontakta sa Interpolom, kao i sa drugim organima i organizacijama na reginalnom nivou. Na čelu Saveznog kriminalističkog ureda, nalazi se predsjednik, kojeg imenuje Federalna vlada. Uz predsjednika se nalazi njegov ured u kojem su organizaciono smještene službe zadužene za planiranje, koordinaciju i kontrolu, te za saradnju sa Interpolom i drugim organizacijama i odnosom sa javnošću. Na unutarorganizacijskom području su organizovane službe za podršku, za operativne poslove posebne grupacije Mekenhajm koja se sastoji od tri odjeljenja: -

državna bezbjednost, zaštita i pratnja, tehnička služba.

SAVEZNA GRANIČNA ZAŠTITA (BGS) Savezna granična zaštita predstavlja federalno-saveznu policijsku organizaciju koja je pod jurisdikcijom Ministarstva unutrašnjih poslova. Njen zadatak je zaštita granica Ujedinjene Njemačke. U skladu sa svojim nadležnostima, težište aktivnosti Savezne granične zaštite su usmjerene na suzbijanje i presijecanje organizovanog kriminaliteta, odnosno tokova pranja novca, otkrivanje falsifikovanih putnih isprava i drugih dokumenata, krijumčarenje ljudima, trgovina bijelim robljem, krijumčarenje raznih vrsta oružja, ilegalna trgovina opojnim drogama, nuklearni, eksplozivni i drugi materijali, krijumčarenje motornih vozila, itd. Saveznom graničnom zaštitom rukovodi savezni ministar unutrašnjih poslova. Centralno mjesto u organizacijskoj stukturi ima Predsjedništvo granične zaštite. Sa pet predsjedništava operativno se pokriva čitav prostor Ujedinjene Njemačke. Pod njegovom jurisdikcijom su sve niže hijerharhijske organizacijske jedinice koje u okviru svojih prava i dužnosti izvršavaju planirane zadatke. POLICIJA SAVEZNIH DRŽAVA - POKRAJINA Ne može se govoriti o jednoobraznom modelu policijskih sistema u tim državama. Postoje izvjesne distincije koje su odraz: veličine teritorije, broja stanovništva, složenost sigurnosne problematike, itd.. Posmatrano sa stanovišta organizacije, ipak se mogu naznačiti neke zajedničke karakteristike: • •

•

policija u svim saveznim državama svoju funkciju izvršava u okviru Ministarstva unutrašnjih poslova. Ministarstvima rukovode ministri; kao i kod ostalih policijskih struktura drugih država jeste podjela na: - uniformisanu policiju, - kriminalističku policiju, - jedinice za istrage, i - administrativne policijske službe. osim navedenih, i političke strukture kao i kod ostalih drugih država se dijele na: - predsjednik okruga, - predsjednik provincije, - gradonačelnik, - policijski savjet. 109

Ustavno-pravni karakter saveznih-pokrajinskih država implicira podjelu na izvršnu, sudsku i zakonodavnu vlast, te omogućuje da organi saveznih država uređuju policijsku problematiku. Međutim, dozvoljava se mogućnost da savezne države ustupe federalnom organu vlade pojedine slučajeve koji zahtijevaju izuzetno složen, specifičan i veoma operativna rad, posebno u oblasti organizovanog kriminaliteta sa višedimenzionalnim oblicima ispoljavanja. Policijski sistem Njemačke je decentralizovan sa više policijskih nivoa i snaga, sa različitom organizacijskom strukturom, i sl.. ODBRAMBENI SISTEM Ministarstvom odbrane Ujedinjene Njemačke rukovodi ministar, koji je civilno lice. Ministar odbrane je najodgovornija ličnost, kada se radi o rukovođenju vojnim potencijalima u mirnom periodu. Međutim, u složenim sigurnosnim prilikama komandu preuzima Savezni kancelar. U tim prilikama kao dominirajući faktor u odlučivanju je svakako NATO, tako da je i u ovoj NATO stub njemačke nacionalne sigurnosti. Na čelu operativnog dijela oružanih snaga se nalazi načelnik štaba. On je savjetnik ministra za pitanja odbrane, kao i federalnoj vladi. Ključna pitanja odbrambeno-sigurnosnog karaktera se razmatraju na sjednicama Vijeća odbrane. OBAVJEŠTAJNO-SIGURNOSNI SISTEM Osnivačem njemačke obavještajne službe se smatra Fridrih Veliki. Za njega se u mnogim pisanim dokumentima kaže da je "otac špijunaže", ne samo u okviru Njemačke, nego i uopće. Pod "njegovim direktnim upustvom i rukovodstvom Bernard Wilhelm Freiherr von der Goltz je osnovao 1740. godine prvu obavještajnu službu na teritoriji sadašnje Ujedinjene Njemačke. Službe obavještajnog sistema koje su uspostavljene i egzistiraju na saveznom nivou: • • • • • • •

Federalna obavještajna služba (BND); Federalni ured za zaštitu ustava (BfV); Državni ured za zaštitu ustava (LfV); Ured za informaciono tehnološku sigurnost (BSI); Obavještajni ured Federalnih vojnih snaga (ANBW); Ured za praćenje Federalnih vojnih snaga (AFMBW); Vojno-obavještajna služba.

U okviru obavještajnog sistema Ujedinjene Njemačke ne postoji jedna centralna obavještajna agencija kao što je CIA u SAD, koja bi vršila koordinaciju i usmjeravanje rada ostalih obavještajnih službi. Stoga u funkcionalnom i sadržajnom pogledu one imaju različite nadležnosti, ali ipak sa potrebom međusobne komunikacije, naročito u složenim sigurnosnim prilikama. FEDERALNA OBAVJEŠTAJNA SLUŽBA - BND Federalna obavještajna služba - BND je organizaciono smještena u Ured saveznog kancelara-premijera vlade i direktno je njemu podređena preko šefa ureda. 110

Pošto se radi o obavještajnoj agenciji, njena je isključiva nadležnost da svoje obavještajne aktivnosti izvodi u inostranstvu, s osnovnim ciljem da: •

u skladu sa zakonom i korištenjem posebnih metoda i sredstava prikuplja obavještajne podatke iz različitih izvora koji se odnose na političke, ekonomske, vojne, komunikacijske, sigurnosne i druge oblasti stranih država. Podaci se analiziraju, sistematiziraju, te u vidu pouzdanih informacija dostavljaju Saveznoj vladi u cilju kreiranja i donošenja važnih vanjskopolitičkih i drugih odluka, koje su od vitalnog značaja za zaštitu nacionalnih interesa;

•

blagovremeno, tačno, precizno i svakodnevno izvještava Saveznu vladu u Bonu o svim aktuelnim sigurnosnim problemima i krizama, pružanjem i dodatnih procjena o drugim relevantnim izvorištima mogućih prijetnji, koje bi mogle uticati na nacionalnu sigurnost Njemačke;

•

na osnovu prikupljenih obavještajnih informacija i permanentnog praćenja stanja u raznim oblastima i na raznim područjima međunarodne zajednice, izrađuje sadržajne analize i procjene sa mogućim prognozama nadolazećih sigurnosnih događaja;

•

prikuplja podatke o ozbiljnim zločinima kao što su: terorizam, krijumčarenje raznih vrsta oružja, plutonijuma, ogranizovani kriminal, hemijski, biološki i drugi energenti, koji predstavljaju naglašenu opasnost za nacionalnu sigurnost. U skladu sa Zakonom o sprečavanju kriminala usvojenim 1994. godine, dato je ovlaštenje BND-u da može prisluškivati telefonske linije samo u cilju prikupljanja stranih obavještajnih podataka. Ukoliko je BND prisluškivanjem međunarodnih telefonskih linija, došla do podataka o navedenim ozbiljnim zločinima, te informacije ova obavještajna služba prosljeđuje uredu tužioca na dalju zakonsku proceduru;

•

ostvaruje i razmjenjuje informacije sa ostalim obavještajnim agencijama uključujući i Savezni kriminalistički ured, Saveznu zaštitu granica, carine;

•

ostvaruje saradnju sa predstavnicima ruskih službi sigurnosti na području sprečavanja krijumčarenja nuklearnih materija.

Unutarorganizaciona struktura BND-a: -

Predsjednik BND-a sa centralom kojoj su podređeni zagranični centri, rezidenture i ispostave; Odjel za prikupljanje obavještenja (operativno odjeljenje); Odjel za tehničko praćenje - tehnički odjel; Odjel za analize i procjene; Odjel za administraciju; Odjel za sigurnost; Odjel za centralne zadatke.

Federalna obavještajna služba - BND je smještena u predgrađu Minhena u Pulahu. BND se koristi najsavremenijim komunikacijskim prijemnim stanicama za prikupljanje obavještajnih podataka, koje su planski locirane. Postoji ured za telekomunikacije sa najsavremenijim računskim centrom koji registruje veliki broj podataka. Savezna obavještajna služba prema zakonu nema nikakvih policijskih ovlaštenja (legitimisanje, hapšenje, vođenje istraga, oduzimanje predmeta i sl.), niti ima funkciju unutrašnje sigurnosti. Nadzor nad njenim radom vrši Parlamentarna nadzorna komisija (PKK). MINISTARSTVO ZA UNUTRAŠNJE POSLOVE 111

FEDERALNI URED ZA ZAŠTITU USTAVA (Bundesamtes fur Verfassungsschutz - BfV Savezni ili Federalni ured za zaštitu ustava, odnosno ustavnog uređenja Ujedinjene Njemačke se organizaciono nalazi u Saveznom (Federalnom) ministarstvu unutrašnjih poslova. Predsjednik te službe za svoj rad direktno odgovara saveznom ministru za unutrašnje poslove. Radi se o instituciji države koja je zadužena za zaštitu države, tako da ona ima kontraobavještajnu ulogu. Sjedište Saveznog ureda za zaštitu ustavnog uređenja je u Kelnu. Ured je obrazovan 1950. godine. Savezni ured za zaštitu Ustava je u izvjesnom smislu koordinator u saradnji između Saveza i zemalja kada su u pitanju sve aktivnosti koje su usmjerene na ugrožavanje ustavnog poretka. Nadležnosti: •

U nadležnosti Saveznog ureda za zaštitu ustava je prikupljanje, analiza i procjena svih podataka o aktivnostima koje upućuju na ugrožavanje ustavnog uređenja Njemačke i njenih zemalja, odnosno, njenoj sigurnosti, ili pak onim nezakonitim djelatnostima koje sprečavaju ili na druge načine ometaju zakonitu aktivnost saveznih i zemaljskih organa i službi sigurnosti koje su u funkciji zaštite ustavnog uređenja;

•

Federalni ured je uključen u provjeru podataka za lica koja se predlažu za rad na veoma osjetljivim radnim mjestima, kao i ona koja u svom radu mogu na direktan ili indirektan način imati pristup podacima tajnog karaktera;

•

Ured ima ovlaštenje za tajno prisluškivanje, opservaciju, audio i video snimanje, uvid, korištenje tajnih dokumenata, i sl. Te mjere moraju biti odobrene od strane Federalnog ministra unutrašnjih poslova, a ovaj je dužan da obavijesti parlamentarnu komisiju za nadzor nad službama;

•

Njegovo interesovanje se proteže i na terorizam, špijunažu, desni i lijevi ekstremizam koji je još uvijek evidentan u istočnom dijelu, organizovani kriminal, itd..

Zaštita ustavnog uređenja implicira otkrivanje, praćenje i presijecanje aktivnosti stranih obavještajnih službi, koje su uperene ka ugrožavanju nacionalne sigurnosti. Savezni ured za zaštitu ustava nema policijsku moć, odnosno ovlaštenje da vrši legitimisanje, privođenje, zadržavanje, pretres stana ili konfiskaciju objekata, niti su njegovi unutarorganizacioni elementi na nižim razinama inkorporirani u policijskim stanicama. Radi se o autonomnoj kontraobavještajnoj službi koja saglasno zakonu obavlja svoje zadatke koji su od posebnog značaja za nacionalnu sigurnost. Podaci se blagovremeno dostavljaju kako nadležnim organima federalne vlade i vladama saveznih država, tako i drugim agencijama. Predsjednik Federalnog ureda za zaštitu ustava jednom godišnje podnosi cjelovit izvještaj o njegovom radu i to Federalnom ministru za unutrašnje poslove. Nadzor nad njegovim radom vrši Parlamentarna komisija za nadzor nad službama. Danas u Ujedinjenoj Njemačkoj pored Saveznog ureda za zaštitu ustava postoji 16 ureda za zaštitu ustava na nivou saveznih država, koji se organizaciono nalaze u Ministarstvu 112

unutrašnjih poslova, odnosno policijskim direkcijama, zavisno od modela organizacijskog ustrojstva ministarstva u članicama saveza. Prilikom izvođenja konkretnih operacija na području saveznih država i prikupljenih podataka, uredi su dužni da pomenute podatke dostave Federalnom uredu za zaštitu ustava, koji ima centralnu ulogu u analizi i procjeni dostavljenih informacija, kako bi o istima informisao federalnu vladu-kancelara. Ukoliko se radi o podacima koji su od vitalnog nacionalnog interesa, tada se Federalni ured uključuje u cilju efikasnijeg sprovođenja svih sigurnosnih operacija. FEDERALNI URED ZA INFORMACIONO-TEHNOLOŠKU SIGURNOST (BSI) (Bundesamt fur Sicherheit in der Informationstechnik) Federalni ured za informacijsko-tehnološku sigurnost je formiran 1990. godine. Radi se o vrlo mladoj agenciji koja je organizaciono smještena u Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova i direktno je podređena federalnom ministru. Njegova nadležnost je informacijsko-tehnološka sigurnost. To implicira sva raspoloživa najsavremenija tehnička sredstva koja se koriste u obradi ili transmisiji informacija sigurnosnog karaktera. Radi se o obradi i transmisiji podataka zaštićenog karaktera. Zadatak ureda za informacijsko-tehnološku sigurnost je da omogući informacijsku povezanost između elemenata obavještajno-sigurnosnog sistema, te sa ostalim vladinim institucijama, i takvu zaštićenu i efikasnu komunikaciju u razmjeni brzih, tačnih i objektivnih informacija koje sa stanovišta sigurnosti imaju posebnu relevanciju. OBAVJEŠTAJNO-SIGURNOSNE SLUŽBE U OKVIRU MINISTARSTVA ODBRANE VOJNO INFORMATIVNA SLUŽBA (Militarisches Nacrichtenwessen) Organizaciono ova služba je u okviru generalnog inspektorata Ministarstva odbrane, kojom rukovodi generalni inspektor i egzistira kao II uprava Generalnog inspektorata. Vojno informativna služba nema zakonska ovlaštenja da se bavi prikupljanjem obavještajnih podataka vojnog karaktera u inostranstvu. Znači da se ne koristi tajnim prikupljanjem informacija. Da bi služba odgovorila svojoj funkciji, ona se ipak u svom radu koristi legalnim metodama prikupljanja podataka kao što je praćenje štampe, literature, ostalih publikacija, a posebno koje se saopštavaju od strane NATO-a i na osnovu kojih se izrađuju potrebne analize, koje su veoma bitne za odbrambenu politiku Ministarstva odbrane. Svi podaci koji dolaze u Ministarstvo odbrane se proslijeđuju u II upravu, koji se obrađuju i sistematiziraju po raznim linijama rada, odnosno područjima, koji se na temelju sadržajne procjene u vidu informacija ili analiza dostavljaju nadležnim vojnim hijerharhijskim strukturama, radi informisanja i donošenja odgovarajućih odluka u toj oblasti. Za ovu službu je prevashodno da ostale agencije koje su zadužene za razna područja obavještajnog i sigurnosnog istraživanja putem odgovarajućih metoda i postupaka, obezbijede brze, tačne, precizne i pouzdane podatke, kako bi vojno-informativna služba mogla blagovremeno iste obraditi, sistematizirati po linijama rada u cilju daljnje analize i procjene radi dostavljanja nadležnim organima.

113

VOJNA SLUŽBA SIGURNOSTI (MAD) (Militaerischer Abschirmdienst) Radi se kontraobavještajnoj službi, koja se nalazi u okviru Ministarstva odbrane i direktno je njemu podređena. Njome službeno rukovodi zamjenik generalnog inspektora njemačkih vojnih snaga za vojnu sigurnost. Vojna kontraobavještajna služba (MAD) je jedna od ključnih kada je u pitanju kontraobavještajna uloga. Zvanično, služba je konstituisana 1956. godine. Osnovni zadatak Vojne kontraobavještajne službe je prikupljanje i analiza informacija o mnogostrukim aktivnostima i njihovim nosiocima (terorizam, sabotaže, diverzije, lijevi i desni ekstremizam, krijumčarenje hemijskih, bioloških i nuklearnih energenata, itd.), koje su na ugrožavanje ustavnog uređenja, odnosno sigurnosti države i njenih institucija, s posebnim akcentom na zaštitu vojnih snaga i potencijala kako u Njemačkoj, tako i onih koji su locirani van granica. U tom kontektstu, posebnu aktivnost razvija na praćenju, otkrivanju i presijecanju djelatnosti stranih obavještajnih službi, kao i provođenju odgovarajućih mjera zaštite i prevencije, kako bi se efikasno otklonile potencijalne prijetnje po nacionalnu sigurnost ili sigurnost oružanih snaga. U skladu sa zakonskim ovlaštenjima, služba u svom radu koristi posebne metode, sredstva, ali nema policijskih ovlaštenja. Kada je u pitanju prikupljanje podataka, navedene metode i sredstva se koriste u svrhu prisluškivanja, tajnog praćenja, opserviranja, fotografisanja, tajne kontrole pošte i telefonskih razgovora, i sl.. Karakteristika je da u svom radu poseban naglasak daje praktičnoj preventivnoj funkciji. U organizacionom pogledu MAD je uspostavljen putem odjeljenja i sedam grupa koje operativno pokrivaju šest teritorijalnih komandi, dok sedma grupa pokriva Bon i nosi oznaku S-grupa. Organigram centrale vojno kontraobavještajne službe je uspostavljen na principu odjeljenja: • • • • •

Odjeljenje Odjeljenje Odjeljenje Odjeljenje Odjeljenje

za za za za za

ličnu sigurnost, odbranu od neustavnih snaga, odbranu od stranih obavještajnih službi (špijunaže i sabotaže), analize, tehničku podršku.

BOSNA I HERCEGOVINA ORGANIZACIJA POLICIJE POLICIJSKI SISTEM FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE U Federaciji je policija organizovana na decentralizovanim osnovama sa blagim elementima koordinacije. Na Federalnom nivou postoji Ministarstvo za unutrašnje poslove Federacije (FMUP). Prema Zakonu o unutrašnjim poslovima, nadležnosti Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova su slijedeće: 114

•

• • •

sprečavanje i otkrivanje krivičnih djela međukantonalnog kriminala, terorizma, neovlaštena trgovina drogom i organizovanog kriminala; pronalaženje i hvatanje učinilaca tih krivičnih djela, te njihovo privođenje nadležnim organima; poslovi državljanstva Federacije; osiguranje određenih ličnosti i zgrada Federacije; zaštita ljudskih prava i građanskih sloboda u oblasti unutrašnjih poslova.

Federalno ministarstvo u vršenju svojih zakonom propisanih nadležnosti je dužno: •

neposredno provodi federalnu politiku i federalne zakone, i o tome izvještava Parlament, predsjednika Federacije i premijera Vlade Federacije;

•

neposredno ili posredno preko ministarstava kantona preduzima mjere na suzbijanju i otkrivanju krivičnih djela međukantonalnog kriminala, a posebno terorizma, neovlaštene trgovine drogom, organizovanog kriminala i drugih krivičnih djela iz nadležnosti Federacije, kao i na pronalaženju i hvatanju učinilaca tih krivičnih djela;

•

vrši osiguranje određenih ličnosti i zgrada Federacije;

•

vrši nadzor nad sprovođenjem federalnih zakona;

•

priprema i predlaže zakone i druge propise iz nadležnosti Ministarstva;

•

priprema prijedloge za ukupan broj policije u ministarstvu i kriterije za njihovo popunjavanje;

•

vrši nabavku naoružanja, opreme i materijalno-tehničkih sredstava za potrebe ministarstva;

•

stara se o primjeni stručnih i naučnih metoda u svom radu;

•

vrši naučno-istraživačke poslove, te kriminalističko-tehnička istraživanja i vještačenja;

•

osigurati jedinstvenu bazu podataka iz nadležnosti ministarstva;

•

organizovanje jedinstvenog funkcionalnog sistema veza i obavlja poslove prenosa i zaštite informacija;

•

vodi statističke i operativne evidencije;

•

Ministarstvo može vršiti kriminalističko-tehnička vještačenja i na traženje drugih državnih organa.

Organizacioni oblici Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova: • • • • • • • • •

Kabinet ministra; Sektor kriminalističke policije; Sektor za materijalno-finansijske poslove; Sektor za veze, KZ i informatiku; Sektor za analitičko-informativne poslove, statistička istraživanja i dokumentaciju; Sektor za pravne i kadrovske poslove; Jedinica za osiguranje ličnosti i zgrada; Antiteroristička jedinica; Odjeljenje za kontrolu zakonitosti rada Federalnog ministarstva; 115

•

Srednja policijska škola.

ORGANIZACIJA POLICIJE U KANTONIMA Organizacija policije u kantonima uspostavljena je saglasno podijeljenim nadležnostima između Federalnog minisarstva unutrašnjih poslova i Ministarstava kantona, a u skladu sa ustavnim uređenjem kantona po kojem je u nadležnosti kantona uspostava i nadziranje snaga policije sa jedinstvenom federalnom uniformom i kantonalnim oznakama, tako da su u svim kantonima (10) na području Federacije uspostavljena ministarstva unutrašnjih poslova, ali sa izvjesnim divergencijama kada je u pitanju unutrašnja organizacijska struktura. Zakonom o unutrašnjim poslovima kantona utvrđena je nadležnost ministarstva. U tom smislu ministarstvo je nadležno za: • • • • • • • • • • • • • •

provođenje Ustava kantona i Ustava Federacije BiH, i provođenje zakona kantona i zakona Federacije BiH po pitanjima iz oblasti unutrašnjih poslova; poslovi i zadaci policije, osim poslova koji su u nadležnosti policije Federacije; poslovi i zadaci policije koje ministarstvu povjeri federalno ministarstvo; osiguranje određenih ličnosti i objekata kantona; poslovi i zadaci koji se odnose na održavanje javnih skupova; lične karte; lično ime; prijavljivanje prebivališta i boravišta; jedinstveni matični broj građanina - JMBG; matične knjige; registracija motornih vozila; vozački ispiti i izdavanje vozačkih dozvola; nabavljanje, držanje i nošenje oružja i municije; kretanje i boravak stranaca.

Osim toga, Ministarstva:

116

•

rješavaju u upravnim postupcima; vrše nadzor nad sprovođenjem kantonalnih zakona i drugih propisa;

•

prate, usmjeravaju i usklađuju rad policijskih uprava, a u složenim situacijama po potrebi i neposredno preduzimaju mjere za sprečavanje i otkrivanje krivičnih djela i hvataju njihove učinioce; pružaju stručnu pomoć policijskim upravama, te vrše nadzor nad njihovim radom;

•

neposredno učestvuju u vršenju poslova i zadataka zaštite života i lične sigurnosti građana te imovine u slučaju opće opasnosti ili kada je javni red i mir narušen u većem obimu, kao i u slučaju terorističkog i drugog nasilnog djelovanja, odnosno oružane pobune;

•

vrše nadzor nad radom drugih organa, preduzeća, pravnih lica kojima je povjereno vršenje poslova iz nadležnosti ministarstva; vrše nabavku opreme, naoružanja i materijalno-tehničkih sredstava za potrebe ministarstva;

•

provode naučno-istraživačke aktivnosti;

•

planiraju, organizuju, izgrađuju i održavaju jedinstven funkcionalan sistem veza, obavljaju poslove prenosa i zaštite informacija i protivelektronske zaštite sistema veze;

•

vrše kontrolu boravka i kretanja stranaca; dostavljaju Federalnom ministarstvu operativne podatke i obavještenja kao i statističke podatke;

•

sarađuju sa nezavisnim komisijama.

Zakonom o unutrašnjim poslovima kantona je propisano da policija vrši upravne, stručne i druge poslove i zadatke koji se odnose naročito na: • • • • • • • • •

zaštitu života i lične sigurnosti građana; zaštitu imovine; sprečavanje i otkrivanje krivičnih djela; pronalaženje i hvatanje učinilaca krivičnih djela i njihovo privođenje nadležnim organima u slučajevima kada to nije u nadležnosti sudske policije; održavanje javnog reda i mira; vršenje kriminalističko-tehničkih poslova; sigurnost, kontrolu i regulisanje saobraćaja na putevima; boravak i kretanje stranaca; zaštitu određenih ličnosti.

POLICIJSKI SISTEM REPUBLIKE SRPSKE Policijski sistem u Republici Srpskoj je uspostavljen na strogim jedinstvenim linijskim hijerharhijskim odnosima. Dakle, apsolutna podređenost nižih organizacionih jedinica. Radi se o krutoj centraliziranoj policijskoj organizaciji sa elementima militarizacije u pogledu rukovođenja. Godine 1998. objavljen je Zakon o unutrašnjim poslovima. Sve poslove i zadatke koji se odnose na održavanje javnog reda i mira, sprečavanje vršenja krivičnih djela i prekršaja, kontrolu i regulisanje saobraćaja na putevima, kontrolu prelaska državne granice, neposrednog fizičkog obezbjeđenja ličnosti i objekata, itd., izvršavaju ovlaštena službena lica ministarstva u propisanoj policijskoj uniformi. Kontrolu nad radom Ministarstva unutrašnjih poslova vrši predsjednik Republike, Narodna skupština, Vlada, redovni sudovi, Ustavni sud i građani. Ministarstvo je dužno da podnosi godišnji izvještaj Narodnoj skupštini. Ministarstvom rukovodi ministar. Ministarstvo svoju funkciju ostvaruje preko unutarorganizacionih jedinica u okviru i van sjedišta MUP-a. U sjedištu ministarstva je uspostavljeno 6 uprava i to: • • • • • •

Policijska administracija, Uprava za kriminalističke istrage, Vijeće ministara, Uprava za redovne službe, Služba specijalne policije, Školski centar.

Organigram Centra javne bezbjednosti: •

Sektor uniformisane policije, • Odjeljenje za kriminalističke istrage, • Odjeljenje za administraciju, • Odjeljenje za protivpožarnu zaštitu i prevenciju, • Odjeljenje za strance, • Stanice javne bezbjednosti (organizacione jedinice Centra). 117

USTAVNO-PRAVNI OKVIR ZA OBLIKOVANJE SIGURNOSNE POLITIKE NA NIVOU BOSNE I HERCEGOVINE Definisanje politike sigurnosti predstavlja zvanično i odgovorno donošenje kompleksnog koncepta, čiji se sadržaji moraju kreirati u ustavno-zakonskim autonomnim okvirima. Mora doći do izražaja objektivnost u kreiranju sigurnosne politike, lišena bilo kakvih idealističkih sigurnosnih ciljeva, koji se obično utvrđuju na temelju suhoparnih teorijskih uopštavanja. Dakle, samo jedna demokratska, pragmatična, efikasna i provodiva sigurnosna politika, omogućit će političkim strukturama vlasti u Bosni i Hercegovini, da oblikuju jednu poželjnu demokratsku i sigurnosnu zajednicu. To je način da se kroz praktični aktualitet institucionalnih mehanizama čije se aktivnosti moraju odvijati u ustavno-zakonskim i politički neutralnim okvirima, daje puni doprinos u održavanju stabilnosti i sigurnosti političkog sistema u BiH. Treba istaknuti nedovoljnu sposobnost postojećih sigurnosnih i ostalih zaštitnih mehanizama, opterećenih političkim i drugim vidovima uticaja da svoje organizacione, stručne, operativne, profesionalne, etičke i druge perfomanse prilagode novonastalim savremenim uslovima. USTAVNO-PRAVNI OSNOV I SIGURNOSNI RAZLOZI ZA USPOSTAVLJENJEM SIGURNOSNIH I OSTALIH ZAŠTITNIH MEHANIZAMA NA NIVOU DRŽAVE BIH Ustavno-pravni osnov za uspostavljanjem sigurnosnih mehanizama: U Ustavu Bosne i Hercegovine se kaže: "Bosna i Hercegovina je nadležna i u stvarima koje su potrebne za očuvanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta, političke nezavisnosti i međunarodnog subjektiviteta Bosne i Hercegovine, u skladu sa podjelom nadležnosti među institucijama Bosne i Hercegovine. Dodatne institucije mogu biti uspostavljene prema potrebi za vršenje ovih nadležnosti". Naznačenim odredbama Ustava su otvorene široke mogućnosti koje impliciraju obrazovanje sigurnosnih i drugih zaštitnih mehanizama koji egzistiraju i ostvaruju svoju funkciju u svim modernim demokratskim državama, s osnovnim ciljem zaštite njihovih temeljnih vrijednosti od svih oblika vanjskog i unutrašnjeg ugrožavanja. Sigurnosni razlozi za uspostavljanjem sigurnosnih i zaštitnih mehanizama:

118

•

Globalizacija kriminala: organizovani kriminal, pranje novca, korupcija, ekološki kriminalitet, trgovina opojnim drogama i ljudima, međunarodne prevare, kriminalitet putem interneta, krađa umjetnina i kulturnog nasljeđa, međunarodni terorizam, nedozvoljena trgovina raznim vrstama oružja, prodaja dijelova tijela, itd.;

•

Karakteristike svih sigurnosnih izazova, način ispoljavanja, organizacijsko ustrojstvo, snage, sredstva i metode djelovanja, višedimenzionalnost, ofanzivnost, međusobna umreženost, korištenje naučno-tehnoloških fenomena, sve više dovode u pitanje dosadašnje mogućnosti i sposobnosti institucionalnih mehanizama u zaštiti temeljnih vrijednosti svakog društva;

•

Zaostajanje i nesposobnost odgovarajućih organa da u liberalnim okolnostima uspostave pravovremene, adekvatno pravne i zaštitne mehanizme za usmeravanje ekonomskih i drugih tokova. To ostavlja manevarski prostor za ispoljavanje raznih vidova organizovanog kriminaliteta;

•

Transnacionalne kriminalne organizacije čije je prisustvo evidentno na prostoru BiH, sve više nastoje da se inkorporiraju u političke, ekonomske i državne strukture vlasti;

•

Korupcija javnih službenika; pranje novca u tranzicijskim državama koje nisu još donijele ili nemaju strogu bankarsku ili finansijsku regulativu;

•

Nesigurnost građana i povrede njihovog temeljnog dostojanstva, koji su se vratili ili se žele vratiti u mjesto ranijeg prebivališta i koji su permanentno praćeni raznim vidovima ugrožavanja lične i imovinske sigurnosti;

•

Nastojanja političkih grupacija iz pojedinih političkih stranaka koje su bile i još uvijek su u funkciji ostvarenja velikodržavnih projekata, da produciraju političkosigurnosnu i ekonomsku krizu i nestabilnost u BiH;

•

Ilegalno krijumčarenje migranata.

Može se reći da dosadašnja organizacija, način rada ne entitetskim, odnosno kantonalnim nivoima, sigurnosni i ostali zaštitni mehanizmi se nemogu smatrati dovoljno sposobnim i efikasnim da obezbijede adekvatan demokratsko-sigurnosni prostor koji će omogućiti viziju razvoja jednog demokratskog civilnog društva u Bosni i Hercegovini. Pogotovu što obavještajne prognoze pojedinih vodećih država ukazuju, da ukoliko se nastavi ovakav trend ispoljavanja organizovanog kriminala sa svim implikacijama, da će za nekih 15-20 godina, imati premoć nad zvaničnim institucionalnim sigurnosnim i ostalim zaštitnim mehanizmima na globalnom planu. Nema dvojbe da će sve institucionalne i organizacijske promjene u BiH tražiti potrebu redefinisanja, odnosno uspostavljanja odgovarajućih naznačenih mehanizama (policijski sistem, granična policija, obavještajno-sigurnosni sistem, sudska vlast, itd.) na nivou države Bosne i Hercegovine, pogotovu što sveukupne kriminalne i druge sposobnosti i njihova sve veća eskalacija nedvojbeno zahtijevaju da se oblikuje sasvim nova sigurnosna politika na temelju koje će se donijeti kriminalističko-obavještajna i kontrolna strategija na državnom nivou.

POGLAVLJE DESETO

SAVREMENI SIGURNOSNI IZAZOVI I NEKI OBLICI UGROŽAVANJA SIGURNOSTI SAVREMENA DRUŠTVENA ZBILJA I UGROŽENOST Ugrožavanje (definicija): Pod ugrožavanjem se smatraju raznolike potencijalne i realne opasnosti koje su 119

uzrokovane djelovanjem pojedinaca ili grupa, prirodnih pojava i tehničko-tehnoloških i ostalih sistema, a koji po obimu, intenzitetu, ofanzivnošću, vremenu i načinu ispoljavanja mogu dovesti ili su doveli do društveno-štetnih posljedica, kojima se dovode u pitanje temeljne vrijednosti države i njenih građana, odnosno društva u cjelini (osnovna prava i slobode građana, imovina, zdravlje, teritorijalni integritet, cjelovitost, ustavni poredak, ostala prava građana, nacije ili grupe, itd) ili, pak, dovode do poremećaja i nestabilnosti u funkcionisanju vitalnih institucija države. Izvori ugrožavanja mogu biti: •

društveni: međunarodni odnosi, politika, ideologija, kultura, neusklađenost u društvu, divergencija u društveno-ekonomskom razvoju, demografska politika, međunarodni i geografski status, itd;

•

tehničko-tehnološki: naučno-tehnološka dostignuća su sa raznim postrojenjima nosioci ugrožavanja u vitalnim područjima egzistencije građana i njihove životne sredine;

•

prirodni: geografski položaj, klima i teritorija.

NEKI OBLICI UGROŽAVANJA SIGURNOSTI Oblici ugrožavanja sigurnosti država mogu se podijeliti na: •

spoljne: oružane agresije i intervencije, oružani pritisak, sukobi niskog intenziteta (izazivanje unutrašnjih nemira, međunarodni terorizam, subverzije, gerilska ratovanja);

•

unutrašnje: - oružane: oružana pobuna i terorizam masovnijih razmjera, - neoružane : obavještajno-izviđačka djelatnost, sabotaže, diverzije, građanski neredi, psihološko-propagandna aktivnost, razne kriminalne i socio-patološke pojave i sl..

DOKTRINA I STRATEGIJA POSREDNOG NASTUPANJA - Sukob niskog intenziteta (specijalni rat) Doktrina i strategija posrednog nastupanja jedan je od oblika primjene sile u odnosima između država, to je oblik ispoljavanja političke moći, odnosno način komuniciranja koji počiva na tome da korisnik sile može nasilnim djelovanjem izazvati bol, oštećenje ili strah kod onoga kome se silom/nasiljem prenosi poruka. Prostori mnogih država su postali glavnim poligonom za nametanje i sukobljavanje interesa, što se posebno odnosi na zemlje u razvoju. Znajući da bi oružana agresija klasičnog tipa, koja je zabranjena od UN-a, kao sredstva za rješavanje međunarodnih sporova, naišla na osudu međunarodne javnosti, danas se na globalnoj pozornici vrši permanentno latentno odmjeravanje snaga koje dovode u pitanje progresivne i demokratske procese. Pojam i teorijsko određenje Jedan od najreprezentatvnijih oblika specijalnog rata kroz političku i vojnu historiju su predstavljali državni udari.

120

U međunarodnim odnosima ova vrsta ugrožavanja nema zvanično verifikovan naziv, tako da ga pojedini autori nazivaju specijalnim ili nekonvencionalnim ratom, specijalnim operacijama, tajnom borbom, podzemnim ratom, unutrašnjom agresijom u miru, tajnom operacijom, tajnom političkom operacijom, agresijom u rukavicama, itd.. Zajednička saglasnost je da se radi o veoma sadržajnim, sveobuhvatnim, povezanim, složenim, odnosno kombinovanim oblicima, sa neposrednim i dugoročnim zadacima a posebno na političko-diplomatskom planu, obavještajno-subverzivnom, psihološkopropagandnom, ekonomskom, kulturnom, ideološkom, subverzivno-terorističkom koji se preduzimaju protiv neke zemlje. Ovu specifičnu društvenu pojavu karakteriše dugoročnost u planiranju, borba iznutra, naglašena suptilnost u nastupu uz kombinovanje više metoda i sredstava. Specijalni rat (definicija): Specijalni rat je kompleks sveobuhvatnih, sadržajnih, planiranih, organizovanih, složenih, specifičnih, koordiniranih mjera, aktivnosti i postupaka na političkom, ideološkom, ekonomskom, diplomatskom, psihološko-propagandnom, subverzivnoterorističkom, naučno-tehnološkom, obavještajno-subverzivnom, kulturnom i vojnom planu, koje se preduzimaju u miru protiv jedne zemlje, radi ostvarivanja globalno strategijskih političkih ciljeva. Radi se o raznim kombinovanim, dobro osmišljenim, tajno planiranim i raznovrsnim oblicima kojima se nastoji još više zaoštriti, destabilizovati i promijeniti odnos snaga u skoro svim sferama društvenog života. Doktrina Doktrina i strategija specijalnog rata su postale sredstvo za realizaciju strateških i političkih ciljeva, odnosno agens dugoročnih i kratkoročnih socijalnih, političkih i drugih promjena drugih država. Na osnovu utvrđenih globalnih osnova na vanjskopolitičkom planu u čemu ključnu ulogu imaju posebni specijalizovani organi u ostvarivanju strategijskih ciljeva, oblikuje se doktrina specijalnih aktivnosti u kojima zavisno od interesa, učestvuju raspoloživi efekti zemlje koja provodi pomenute mjere. Doktrina se obično zasniva na nekoliko faktora: snage i sredstva, oblici i metode, prostor i vrijeme. Svaki oblik specijalnih dejstava moguće je samo voditi upotrebom određenih snaga. Raznovrsnost vođenja svih vidova specijalnih operacija i njegova žilava usmjerenost i upornost, te područje djelovanja, podrazumijeva takve snage koje se namjenski formiraju, ostručavaju i pripremaju. Specijalni rat se vodi uz visok stepen raznovrsnosti, originalnosti, ofanzivnosti, maksimalnoj obaviještenosti o protivniku, tajnosti, duhovnog nasilja, psihološko-propagandnih, ekonomskih i drugih kombinovanih pritisaka sa vrhunsko obučenim snagama. S obzirom na metode izvođenja te dugoročnost u planiranju i tajnost u nastupu, on se vodi na teritorijama drugih zemalja i u pravilu kada se ne vodi nijedna druga vrsta rata. Strategija posrednog nastupanja Svaki oblik i vid rata implicira posebnu strategiju. Strategijom posrednog nastupanja se na naučnoj osnovi i općeprihvaćenim vještinama oblikuju, organizuju, pripremaju, razrađuju, utvrđuju postupci i sredstva, kao i oblici i metode u primjeni raznovrsnih aktivnosti. Strategija posrednog nastupanja implicira veoma dobro osmišljenu, suptilnu i operativnu vještinu vođenja specijalnog rata, u kojoj su sublimirani svi oblici, snage, sredstva, metode i 121

postupci sa osnovnim težištem ostvarivanja kratkoročnih i dugoročnih ciljeva, ali ne direktnom oružanom konfrotacijom, već širokim spektrom mjera u politici, ekonomiji, ideologiji, obavještajno-subverzivnim, psihološko-propagandnim i drugim područjima. Osnovni elementi strategije: • • •

subjekt: država sa brojnim organima, koji na osnovu kreiranja vanjskopolitičkih koncepcija nastoje ostvariti ili očuvati uspostavljene nacionalne i strategijske interese; posrednik: tajan, vješt, lukav i zamaskiran kojeg je vrlo teško identifikovati; objekt strategije: država kao subjekt međunarodnih odnosa.

TERORIZAM Kao višedimenzionalni fenomen predstavlja veliki sigurnosni rizik i prijetnju kako unutar država, tako i na međunarodnoj ravni. Općepoznata činjenica je da još uvijek nema općeprihvatljive definicije terorizma. Tako da se pojmovnom određenju terorizma pristupa sa različitih stajališta (pravni, politološki, teološki, historijski, filozofski, psihološki) što je rezultiralo divergentnim pogledima na ovaj društveni fenomen. Pojam teror (lat. terrar, terroris-strah, užas) je sa političkog stajališta usmjeren na primjenu raznih oblika nasilja u cilju ostvarenja političkih ciljeva. Radi se o planskim, organizovanim vidovima zastrašivanja i izazivanja straha koji treba da rezultiraju slamanju otpora koji stoji na putu ostvarenja najčešće određenih političkih ciljeva. Američki FBI - definicija terorizma: "terorizam je nezakonita primjena sile ili nasilja protiv osoba ili imovine kako bi se zastrašila ili na nešto prisilila vlada, civilno stanovništvo ili bilo koji dio društva radi ostvarenja političkih i društvenih ciljeva". Političko-sigurnosni aspekti terorizma Kako se radi o sigurnosnom problemu današnjice, ne može se locirati samo za određenu državu ili šire područje. Radi se o sigurnosnom fenomenu sa kojim se kontinuirano suočava međunarodna zajednica. Sve dosadašnje forme i oblici ispoljavanja terorizma imaju višedimenzionalni, tajni i razarajući karakter, posebno ako uzmemo u obzir njegove savremene meode, vidove djelovanja, koje u posljednje vrijeme poprimaju ozbiljne i političke konotacije. Posebno što se nosioci terorizma danas koriste najsavremenijim tehničkotehnološkim sredstvima, pri čemu je prisutna i naglašena profesionalizacija, globalizacija, saradnja između terorističkih organizacija, s težnjom korištenja bioloških, hemijskih, nuklearnih i drugih energenata za izvođenje djela terorizma. Što se tiče borbe protiv terorizma, dolazi u pitanje dosadašnji tradicionalan političkosigurnosni kliširani pristup u načinu zaštite temeljnih vrijednosti društva. Nisu više dovoljne samo političke proklamacije bez putokaza. Potreban je jedan novi sistemski pristup, napuštanje klasičnih metoda i sredstava, zatim, transformacija i reforma političkog, ekonomskog i sigurnosnog sistema, sa novim konceptualnim okvirom i razvojem elemenata sistema sigurnosti. Samo poznavanje centralnih uzroka koji pogoduju rastu devijantnog ponašanja je garancija uspješnijeg procjenjivanja i preduzimanja adekvatnih mjera. Osnovne KARAKTERISTIKE, CILJEVI i VRSTE terorizma Fundamentalne karakteristike terorizma: 122

•

planski i motivirani politički cilj: Njegova političnost čini ga različitim od drugih oblika nasilja, a posebno kada je u pitanju korištenje metoda i sredstava sa najmodernijim tehnološkim i drugim dostignućima, koji dovode do daleko opasnijih i razarajućih implikacija;

•

primjena različitih oblika nasilja: To ga čini jednim od bitnih problema današnjice. Znači da terorističke aktivnosti uvijek podrazumijevaju silu kao ključno sredstvo nasilja;

•

izazivanje i produciranje krize praćeno izazivanjem straha i drugih psihičkih reakcija: Cilj je jasan, da se izvođenjem terorističkih akcija destabilizuje stanje sigurnosti, nastojeći stvoriti uvjerenje među stanovništvom o nefunkcionisanju pravne države i njenih institucija.

Pored navedenih, potrebno je navesti i slijedeće karakteristike: • • • • • •

bezobzirnost i ofanzivnost djelovanja, intenzitet i kontinuitet, preuzimanje odgovornosti za izvršena djela sa prezentiranjem zahtjeva prema državi koja je meta terorizma, racionalnost i ekonomičnost, raznolikost napada, korištenje raznovrsnih metoda i sredstava.

Organizovanost i opremljenost Da bi terorizam bio u funkciji, uspostavljaju se tajne ilegalne organizacije, sa unutarorganizacijskim hijerharhijskim i specifičnim odnosima na horizontalnoj i vertikalnoj ravni, sa čeličnom disciplinom i precizno definisanim međusobnim odnosima. Poseban se akcenat daje zaštitnim mjerama tajnog djelovanja, kako ne bi došlo do otkrivanja njihove djelatnosti. Radi se o monokratskom i veoma krutom centralizovanom rukovođenju, koje implicira i specifične oblike i kanale komuniciranja sa neprikosnovenim donošenjem odluka i zapovijesti koje se besprijekorno moraju poštovati i provoditi, a koje su u skladu sa postavljenim ciljevima. Imajući u vidu tehničko-tehnološka i ostala dostignuća, sasvim je razumljivo da su terorističke organizacije opremljene materijalnim i drugim sredstvima (finansijska sredstva, razne vste eksploziva i oružja, prevozna sredstva, tajna skloništa, falsifikovana identifikacijska i druga dokumenta, lažne ili otuđene registarske tablice, itd.). Jednim dijelom one se samofinansiraju vršenjem teških krivičnih djela (pošte, banke, skladišta) kao i podrškom pojedinih država čije se terorističke aktivnosti uklapaju u ostvarenje strategijskopolitičkih ciljeva. Potrebno je svakako spomenuti i obučenost, koja se odvija na veoma planski, sistemski način, u čemu ključnu ulogu imaju visokostručni i visokospecijalizirani iskustveni teroristički kadrovi, ali i predstavnici obavještajnih, policijskih i vojnih organa onih država, koje podržavaju njihove aktivnosti. Ciljevi terorizma mogu biti: • •

politički, nepolitički.

Osnovni ciljevi terorizma: 123

•

zahtjev za promjenom političkih struktura koje se nalaze na vlasti u datoj državi, ali bez namjera da se preuzme, odnosno osvoji vlast;

•

ugrožavanje osnovnih vrijednosti s krajnjim ciljem nasilnog svrgavanja postojeće vlasti;

•

narušavanje jednog od bitnih vrijednosti neke države, a to je njena teritorijalna cjelovitost. Radi se o izdvajanju-secesiji jednog dijela teritorije u cilju pripajanja drugoj državi;

•

ugrožavanje i slabljenje ekonomske moći države;

•

ometanje u funkcionisanju pravnog sistema, nastojeći uzrokovati nepovjerenje kod građana i uzrokovati još veću nestabilnost i nesigurnost zemlje;

•

pokušaji internacionalizacije sukoba;

•

unutrašnja destabilizacija u svojoj ili tuđoj državi;

•

sticanje nacionalne nezavisnosti, odnosno političke autonomije, i sl..

Vrste terorizma: • • • • • • • • • • • •

politički i nepolitički terorizam, unutrašnji terorizam, državni i međudržavni terorizam, vojni, policijski, civilni, vjerski, ekonomski, informacijski, hemijski, biološki, nuklearni, itd..

Sigurnosne i ostale mjere zaštite od terorizma

124

•

Treba napuštati praksu tradicionalnih sesija na kojima se samo donose nove ili noveliraju postojeće konvencije ili deklaracije. Potrebno je konkretno planiranje i reagovanje svih država, uz eliminisanje bilo kakvih političkih konotacija;

•

Veliku odgovornost imaju diplomatski predstavnici. Izbjegavanjem političkih neslaganja na diplomatskom području mogu se iznaći zajednički pristupi i odnosi prema terorizmu;

•

Jedan od načina otklanjanja uzroka i sužavanja prostora je razvoj demokratije i svih njenih postulata, sa političkom i sigurnosnom kulturom, te jedinstvenoj metodologiji i praksi djelovanja svih institucionalnih mehanizama države;

•

Potrebna je pravna regulativa na nivou država, sa pravovremenim izmjenama i usavršavanjem pojedinih odredbi u materijalnom, krivično-procesnom i policijskom pravu, te zakonima i propisima obavještajnih, kontraobavještajnih i drugih službi, s ciljem obezbjeđenja adekvatnog zakonskog prostora kako bi u složenim sigurnosim uslovima mogle pravovremenim prilagođavanjem i reagovanjem pojačati operativnu efikasnost u suprostavljanju tom fenomenu;

•

Od ključnog značaja je operativni dio planiranja, koji zavisi od sigurnosnih procjena i ugroženosti na osnovu kojih se jedino mogu na kvalitetan način usmjeravati

konkretne aktivnosti; •

Politička procjena ugroženosti, koja obuhvata: uslove i okolnosti u pojedinim oblastima i područjima koji pogoduju izvršenju terorističkih napada; preciznu analizu koja implicira izvorišta i ciljeve terorizma; mogući pravci i intenzitet djelovanja, itd..

ORGANIZOVANI KRIMINALITET KAO OBLIK UGROŽAVANJA SIGURNOSTI Sigurnosni aspekti organizovanog kriminaliteta, uslovi nastanka i razvoja, te karakteristike sa oblicima ispoljavanja Organizovani kriminalitet kao društveni fenomen i sigurnosni problem, danas predstavlja jednu od najsloženijih prijetnji za ekonomsku i socijalnu stabilnost i sigurnost država, a može se slobodno reći i za čitavu međunarodnu zajednicu. Radnu definiciju pojma organizovanog kriminala kao izuzetne društvene opasnosti, je dala Nacionalna kriminalistička obavještajna služba NCIS koja glasi: "Organizovani kriminalitet čini svako udruženje ili skupina osoba, koje su udružene radi trajnog protivzakonitog djelovanja, s glavnom svrhom sticanja i povećanja finansijske dobiti, bez poštovanja zakona i međunarodnih granica". Osnovni uslovi koji u savremenim civilizacijskim dostignućima pogoduju nastanku i razvoju organizovanog kriminaliteta: •

proces globalizacije. U okviru toga, posebno je potrebno akcentirati pojavu globalnog finansijskog tržišta, što na drugoj strani zahtijeva daleko fleksibilnije i otvorenije granice, čime se stvara pogodan teren za izmjenu okolnosti i prirodu ispoljavanja organizovanog kriminala;

•

evidentni problemi i teškoće u transformaciji političkog i ekonomskog sistema, te drugih podsistema društava koja se nalaze u tranziciji;

•

prisutne političke, ekonomske i socijalne krize, te kašnjenje u donošenju pravnih propisa i strategije djelovanja ključnih zaštitnih elemenata;

•

liberalizacija ekonomskog tržišta na globalnom planu, te nesposobnost odgovarajućih organa države koji u tim liberalnim okolnostima nisu imali razrađene pravne i zaštitne mehanizme za usmjeravanje i kontrolu, što je ostavljalo manevarski prostor za ispoljavanje pojedinih oblika organizovanog kriminaliteta, s posebnim težištem da se nosioci nezakonitog djelovanja vješto inkorporiraju u komunikacijske i druge kanale koji vode prema rukovodećim strukturama vlasti;

•

veoma oštre i beskompromisne tržišne utakmice, izuzetna pokretljivost i transfer novca i kapitala, ostale brojne unutrašnje protivrječnosti u razvoju država, strahovit razvoj prevoznih i komunikacijskih sistema, itd. Sve navedeno je u znatnoj mjeri otvorilo prostor za ofanzivno djelovanje kriminalnih organizacija;

•

nesposobnost države da u uslovima ekonomske krize preko podsistema usmjerava ekonomske zakonitosti koji se odnose na ponudu i potražnju, tako da sve kriminalne organizacije preuzimaju inicijativu i jednim dijelom vrše usmjeravanje tih tržišnih odnosa, u okviru čega trebamo posmatrati pojavu "crnog tržišta", zatim "sive ekonomije" koja se manifestuje kroz "pranje novca", itd..

Osnovne karakteristike organizovanog kriminaliteta: •

sposobnost da maksimalno iskoristi sve nepreciznosti i nedorečenosti zakonskih 125

propisa i praznine koje su nastale nefunkcionisanjem pravne države; •

u za to pogodnim prilikama obavezno se nastoje uvući u organizovani kriminal i predstavnici organa vlasti i drugih zainteresovanih institucija raznim vidovima korupcije, kako bi se obezbijedile izvjesne koncesije ili prećutna saglasnost za vršenje kriminalnih aktivnosti. Jednom ostvarena takva simbioza se više ne može prekinuti, s obzirom da bi otkrivanje sprege značilo kompromitaciju za navedene predstavnike, a na drugoj strani alarmiralo organe i službe sigurnosti za preduzimanjem svih zakonom raspoloživih mjera na suprostavljanju organizovanom kriminalitetu;

•

koriste se najsavremenija, najsuptilnija i krajnje zaštićena znanja, sa upotrebom i korištenjem najsavremenijih informacijsko-tehničkih dostignuća u cilju prikrivanja svih nezakonskih djelatnosti.

Organizovani kriminalitet se ispoljava u različitim oblicima i područjima kao što su u oblasti ekonomskog i privrednog sistema, zatim u vidu terorizma, ekološkog i kompjuterskog kriminaliteta, zloupotrebe droga ili njihova ilegalna distribucija, podmićivanje javnih službenika, krijumčarenje raznim vrstama oružja, nuklearnim i drugim veoma opasnim energentima, carinskih i poreskih utaja i prevara, itd.. KORUPCIJA Osvrt na pojam i različita teorijska određenja korupcije Etimološki korupcija potiče od latinske riječi "corrumpere", što znači potkupiti, podmititi i sl.. Stepen njene prisutnosti u jednom društvu je odraz političko-sigurnosnog i pravnog stanja u kojem se država nalazi. "Danas gotovo ne postoji niti jedno područje na kojem se nije ugnijezdila korupcija. Što se tiče njenih oblika, tu mašti nema kraja". (Noack, 1995.). Još nema jedinstvene precizne definicije korupcije koja bi bila prihvatljiva za sve tipove, forme i stepene korupcije. Jednu od širokih radnih definicija ponudio je Savezni kriminalistički ured Njemačke koja je sadržavala slijedeće kriterije: • • • • •

zloupotreba službene funkcije; pružanje povoda ili vlastita inicijativa; sticanje lične pogodnosti ili nastojanje da se ona ostvari; izazivanje neposredne ili posredne štete tj. nepogodnosti za zajednicu, odnosno za neko preduzeće; prikrivanje ili zataškavanje takvih djela.

Čuveni njemački filozof F.Niče je napisao da je "korupcija samo pogrdna riječ za jesen jednog naroda". Politička korupcija: "pod korupcijom u političkom životu podrazumijeva se aktivnost kojom se koristi politička funkcija i položaj u nemoralne ili protivzakonite svrhe u nastojanju da se pribavi lična korist ili dobit". (Politička enciklopedija). Vijeće Evrope je dao radnu definiciju korupcije: "ponašanje lica koja na službenom ili privatnom položaju zloupotrebljavaju svoje dužnosti na način da ostvare nelegalne zarade ili dobitke bilo koje vrste".

126

Osnovna podjela i uticaj korupcije na sigurnost društva Korupcija se ne može uvijek izjednačiti sa kriminalnom korupcijom, ali je uvijek blizak saradnik sa kriminalom. U većini evropskih krivičnih zakonodavstava nailazimo na dvije stvarne korupcije: • •

aktivnu, i pasivnu.

Sa kriminološko-kriminalističkog gledišta većina autora koruptivno ponašanje dijeli na: • • • • • •

uličnu, ugovoračku ili korupciju u javnoj privredi, političku, sudsku, privrednu, i opću, pod kojom se podrazumijevaju svi preostali oblici koruptivnog ponašanja u raznim oblastima društvenog života (zdravstvo, prosvjeta, građevinarstvo, sport, socijalna politika i sl.).

Porast korupcije, kao i veza između legalnosti i ilegalnosti koja time nastaje, predstavlja najopasniji način razvoja organizovanog kriminala. -

Organizovani kriminal sa korupcijom je iskoristio sve prednosti novih prilika, postajući tako transnacionalni problem i time postavio izazove nacionalnoj i internacionalnoj sigurnosti;

-

Aktuelne tendencije razvoja transnacionalnog kriminala nedvosmisleno ukazuju na naglašenu brutalnost, profesionalizaciju, korupciju i internacionalizaciju;

-

Infiltracija korupcije u legalne institucije, a naročito u državama sa birokratskom strukturom i naglašenom političkom centralizacijom državnih funkcija, posebno u zemljama u razvoju, dovode do jačanja moći kriminalnih organizacija i postaju otpornije na pokušaje ublažavanja ili eliminisanja od strane odgovarajućih državnih organa i službi sigurnosti.

-

Ukoliko se infiltracijom obezbijedi čvršća simbiotička veza sa političkim elementima vlasti, nosioci koruptivnih ponašanja daju organizovanom kriminalu dodatnu zaštitu i prednost, a naročito u dobijanju povjerljivih podataka (npr. pranje novca) radi brzog transfera kroz globalni finansijski sistem;

-

Korupcija je dostigla takvu mjeru da je čak postala otvorenom prijetnjom savremenim demokratskim državama, a naročito onim koje se nalaze u tranziciji;

-

Korupcija moralno razara i omalovažava razvoj civilnog društva, dovodeći do turbulencije u politici i nemogućnosti normalnog funkcionisanja vlade i zakona.

Korupcija javnih službenika kao ograničavajući faktor u sprovođenju vladavine zakona Podmićivanje i bogaćenje na lak način veoma je negativna pojava u policijskom sistemu, tako da koruptivna ponašanja pojedinaca dovode u veoma tešku poziciju poštene policijske službenike. Za policijsku korupciju se kaže da predstavlja "opći termin koji pokriva zloupotrebu ovlaštenog položaja u svrhu postizanja lične protivpravne koristi koja ne mora biti 127

novčana". Mora se napraviti jasna distinkcija između blažih i težih oblika korupcije. Bez obzira o kojem se obliku radi ona posebno u vrlo tešku situaciju dovodi mlade javne službenike koji izabere da ostane čist, i u tom slučaju je s negodovanjem prihvaćen. Na drugoj strani policajci koji su to prihatili kao normalnu pojavu, insistiraju da je takvo ponašanje apsolutno prihvatljivo. U slučaju da se pojedini policajci radi "tajnosti službe" ne smiju žaliti a javnost potakne to pitanje, policajac se može krivično goniti zbog kršenja pravila. •

Dosadašnje metode u borbi protiv korupcije, uglavnom su se zasnivale na kažnjavanju i donošenju presuda za krivična djela u vezi sa korupcijom. Međutim, u širem smislu borba protiv korupcije podrazumijeva preduzimanje raznovrsnih mjera prevencije, s posebnim naglaskom da se kod policijskog sastava podigne svijest o štetnosti i negativnosti koje ona prouzrokuje, uz promovisanje etičko-profesionalnih vrijednosti;

•

Potrebno je sadržajno obrazovanje sa jasnim i preciznim dijagnosticiranjem onih okolnosti koje otvaraju kanale za koruptivno ponašanje pojedinih policijskih službenika;

•

Izopačenost morala, instinkt egoizma i pohlepe se mogu eliminisati samo permanentnim obrazovanjem, informisanjem, kontrolom rada, primjerenim rukovođenjem, ukazivanjem na sve opasnosti koje sa sobom nosi korupcija;

Blizina državnom aparatu dovodi do politizacije organizovanih kriminalaca koji se sasvim normalno pretvaraju u dominantnu kriminalnu oligarhiju sa jakim pritiskom na legalnu privredu, finansijski sistem, banke i sl.. Nisu više na udaru samo lica u administraciji, istražnim organima i pravosuđu, nego sve više i predstavnici naroda u Parlamentu. PRANJE NOVCA Pranje novca je vid organizovanog kriminala. Ekonomske analize i druge studije govore o svoj složenosti tog fenomena, čime on postaje sve više političko-sigurnosni problem, naročito u onim državama koje se nalaze u tranziciji. Velike finansijske dobiti koje se ostvaruju legaliziranjem nezakonito stečenih sredstava, pored enormnog bogaćenja, pojedinci stiču i naglašenu moć, što svakako predstavlja veliku kušnju i izazov za stabilnost finansijskog nacionalnog sistema, kao i međunarodnih finansijskih institucija. Ovim se slabi pravni sistem države, odnosno sposobnost sigurnosnih i zaštitnih mehanizama, čime se otvara put narastajućim ekonomskim i socijalnim posljedicama. Etiologija i definisanje pranja novca "Globalizacija finansija na tržištu dovela je do toga da su sume legalnog novca koji se kreće tolike, da novac koji se pere može neprimjećeno i neometano da pluta među legalnim novcem". (Vijeće Evrope). "Krivično djelo gdje se sredstva nastala drugim krivičnim djelom skrivaju i transformišu s namjerom integracije istih u legalni finansijski sistem". (Vijeće Evrope). "Pranje novca je umjetnost prikrivanja postojanja ilegalnih izvora ili primjena sredstava iz kriminalnih aktivnosti i pretvaranje takvih sredstava u imovinu prividno legalnog porijekla". 128

(M.G. Radigan). Među prvim propisima koji su tretirali problematiku pranja novca je Zakon o bankarskoj tajni SAD iz 1970. godine, koji je 1986. godine noveliran, tako da je dobio naziv Zakon o pranju novca. Neke karakteristike savremenog pranja novca •

Profesionalizacija: Ona je u posljednje vrijeme dobila na značaju s obzirom na višedimenzionalnost ispoljavanja pranja novca, koju možemo svrstati u slijedeće oblike: učešće profesionalnih perača kao što su računovođe, advokati, privatni bankari; organizovanje službi za pranje novca;

•

Povezanost sa oligarhijsko-finansijskim i industrijskim grupacijama, te sa predstavnicima zakona i vladinih institucija: Taj oblik kriminaliteta se sve perfidnije i dublje involvira u legalne ekonomske sisteme;

•

Evidentna je nedovoljna sposobnost odgovarajućih sigurnosnih, inspekcijskih i drugih zaštitnih mehanizama u efikasnom prepoznavanju, praćenju i otkrivanju tokova i nosilaca pranja novca.

KRIJUMČARENJE NUKLEARNIH MATERIJA, RAZNIH VRSTA ORUŽJA I LJUDI U posthladnoratovskom i postkomunističkom periodu u državama centralne i istične Evrope dolazi do političkih, ekonomskih, socijalnih, odbrambenih a time i sigurnosnih promjena, transformacije i prilagođavanja. Navedene promjene nose sa sobom evidentne političke krize sa socijalnim i drugim implikacijama, što je omogućilo rast svih oblika kriminaliteta. Na čelu uspostavljenih transnacionalnih kriminalnih organizacija nalaze se vrhunski stručnjaci iz policijskih, obavještajnih, sudskih, bankarskih i ostalih struktura iz ranijeg komunističkog perioda. Naime, jedan broj rukovodnih kadrova iz navedenih struktura koji su u ranijem periodu štitili jednopartijski sistem, ostajući bez ranijeg statusa, u novim prilikama, policijsku, obavještajno-operativnu mrežu kojom su rukovodili preusmjeravaju u kanale organizovanog kriminaliteta. Radi se o veoma organizovanim kriminalnim grupama, koje su visoko sofisticirane sa jakom tendencijom involviranja u političke i ekonomske strukture državne vlasti. Nuklearni materijali su postali meta kriminalnih organizacija, s obzirom da se tim vidom krijumčarenja mogu ostvariti velike dobiti. To isto se odnosi i na krijumčarenje raznim vrstama oružja kao i ljudima, gdje su ti oblici krivičnog djela u poslednje vrijeme jako prisutni u svijetu a posebno u zemljama u tranziciji. ILEGALNI PROMET I TRGOVINA OPOJNIM DROGAMA I PROSTITUCIJA Međunarodni organizovani kriminalitet u čijem je središtu proizvodnja, ilegalni promet i trgovina raznim vrstama opojnih droga, višestruko potiče produciranje opće krize i uzrokuje destabilizaciju razvojnih perspektiva u pojedinim područjima. Nezakonita dobit od ilegalne trgovine drogama se preusmjerava u kanale pranja novca, što, s obzirom na ogromne iznose uzrokuje naglašene poteškoće u radu legalnih finansijskih, bankarskih i ostalih institucija, koje još nisu uspostavile efikasne mehanizme na suzbijanju tog vida kriminaliteta. Pojedini vladini predstavnici, bankari, policijski i drugi službenici uvlače se u teže oblike korupcije, koji svojim držanjem omogućuju aktivnost transnacionalnih kriminalnih 129

organizacija, pošto su dobijene nagrade za pasivno držanje daleko veće u odnosu na sredstva koja dobijaju na legalan način. One organizacije koje su najprofesionalnije, najbrutalnije, najefikasnije i sl. obično se nazivaju mafijom. Mafijaške organizacije se bave najsloženijim krivičnim djelima. Zajednička karakteristika im je "korumpiranje odgovornih ljudi u raznim uticajnim organima, njihovo pridobijanje i uključivanje u kriminalne rabote mafije, te učestvovanje u obračunu mafije sa onim predstavnicima organa vlasti države, političkim partijama, kao i sa licima koja se mogu pojaviti kao ključni svjedoci, kao i njihova stroga konspirativnost među svim članovima, zatim strah njenih članova od mogućih posljedica ukoliko pogriješe, odnosno ako ne izvrše postavljeni zadatak". Prostitucija je jedna od najstarijih oblika devijantnog ponašanja, koja je kroz historijski razvoj društva obično smatrana kao nemoralan čin, porok. Od latinske riječi (prostituere-javno izvući na blud). Nosioci kriminalnih organizacija koji su uključeni i u ovaj vid nezakonitosti, sve više se bave bijelim robljem tj. djevojkama i ženama. Evidentna je veza između kriminala i prostitucije koja se ispoljava u raznim područjima, u kojoj prostitutke zbog lakše zarade, odnosno većih iznosa pristaju na "pokrivanje" kriminalaca, pristaju na preprodaju otuđene robe, zatim učestvuju u postavljanju mamaca za navođenje žrtve, a vrlo često i same se odlučuju na vršenje raznih krivičnih djela. EKOLOŠKI KRIMINALITET Pojam i neki oblici ugrožavanja životne sredine Etimološki posmatrano sama riječ ekologija potiče od grčke riječi "oikos", što znači boravište, mjesto gdje se živi. Nerazumne mjere koje se provode radi sticanja ekonomskog profita imaju za posljedicu ugrožavanje životne sredine u kvantitativnom i kvalitativom smislu. Ekspanzija tehnološkog napretka dovela je do ugrožavanja prirodnih i drugih pretpostavki za opstanak i egzistenciju čovječanstva. Uslijed takve indolencije dolazi do brojnih kriza i opasnosti, narušavanjem zakona prirode, a sve u cilju stvaranja materijalne dobiti. Na taj način je savremena civilizacija smanjila sigurnost i vrijednost svoje vrste u budućnosti. Između brojnih oblika ugroženosti zagađivanjem vazduha, vode, zemljišta i šuma obično se navode: • • • • • • •

velika industrijalizacija, razni pesticidi, vještačko đubrivo, fosforna gnojiva, korištenje nuklearne energije, upotreba radioaktivnih izotopa, hemijski i nuklearni otpadi, naftna postrojenja, objekti u kojima se proizvode lakovi, boje, plastične mase, itd..

OSTALI SIGURNOSNI PROBLEMI KOJI UTIČU NA STANJE UNUTRAŠNJE SIGURNOSTI Tu spadaju: 130

• • • •

ugrožavanje sigurnosti saobraćaja, narušavanje javnog reda i mira, požari, ostala krivična djela općeg i privrednog kriminaliteta, itd..

131