Teorija Recepcije - Seminar (Teorija Književnosti)

SVEUČILIŠTE JURJA DOBRILE U PULI ODJEL ZA HUMANISTIČKE ZNANOSTI ODSJEK ZA KROATISTIKU

Ivana Modrić

TEORIJA RECEPCIJE Seminarski rad

Smjer: Hrvatski jezik i književnost

Kolegij: Teorija književnosti 2 Mentor: Matija Jelača, prof.

Pula, 19. svibnja 2014.

Sadržaj UVOD ................................................................................................................................................. 3 1.

TEORIJA RECEPCIJE ............................................................................................................... 4

2.

GLAVNI PREDSTAVNICI TEORIJE RECEPCIJE .................................................................. 5

3.

ULOGA ČITAOCA .................................................................................................................... 7

4.

PRAKTIČNI DIO........................................................................................................................ 8

LITERATURA .................................................................................................................................. 11

2

UVOD U ovom seminarskom radu analizirat ćemo teoriju recepcije te samog čitatelja i njegovu važnu ulogu u tumačenju književnosti. Znanost o književnosti polazi od činjenice da je književnost komunikacija izmeĎu autora i čitatelja (ili slušatelja). Ističe njezinu tročlanu strukturu sastavljenu od autora, djela i čitatelja. Dok primjerice pozitivizam u tumačenju književnih djela, odnosno književnosti na prvo mjesto stavlja autora, teorija recepcije stavlja na prvo mjesto čitatelja. Ona polazi od te tvrdnje da je svako književno djelo pisano s namjerom da će ga netko čitati. Književno djelo je namijenjeno nekome, nekoj osobi, tj. čitaocu koji će ga čitati, dekodirati, protumačiti, vrednovati i kritizirati. Teorija recepcije naglašava da je čitalac isto tako bitan koliko i autor, ali i samo književno djelo, te da se uloga čitaoca ne smije zanemarivati.

3

1. TEORIJA RECEPCIJE Teorija recepcije je književna teorija zasnovana na pretpostavci o bitnoj ulozi čitatelja i čitanja u razumijevanju prirode književnosti. „IzgraĎena je na kritici kako pozitivizma , prema kojem je autor temeljni predmet proučavanja književnosti, a njegova namjera odreĎuje značenje, tako i nove kritike, formalizma i strukturalizma, koji u središte zanimanja stavljaju isključivo književno djelo, te smatra da se književnost može objasniti jedino ako se uzme u obzir čitateljeva recepcija što će reći da djelo postaje umjetničkim djelom tek kada ga čitatelj u svojoj svijesti „doživi“, odnosno na svoj način „rekonstruira“.“1 Sociologija knjiženosti bavila se problemom recepcije i književnosti, osobito preko analiza publike, mnogi su radovi upozoravali na potrebe analize razumijevanja, što je vodilo do sve većeg zanimanja za ulogu i važnost čitatelja. Uloga čitatelja, odnosno recipijenta književnosti zapažala se već na počecima europskih književnih teorija. Teorija recepcije književnosti zamijećena je i analizirana u književnim teorijama u staroj Grčkoj koje se vežu uz Platona i Aristotela. „Platon je istjerao pjesnika iz svoje idealne republike jer se bojao učinka pjesme na slušatelja, odnosno čitatelja. Aristotel u definiciji tragedije govori o učinku književnog djela iznoseći tezu o katarzi.“2 TakoĎer se razraĎivala i u okvirima ruskog formalizma. Stavlja u prvi plan čitaoca i samu poziciju čitaoca, na čitanje i na sam proces čitanja te na čitaočeve reakcije. Proučava se način na koji čitalac formira tekst i način na koji Tekst formira čitaoca.3 To premještanje zanimanja prema čitatelju osobito ističe teorija recepcije koja se kasnije razvila u svojevrsnu disciplinu nazvanu estetika recepcije. Ona naglašava da je Čitalac isto tako bitan koliko i Autor, ali i samo književno djelo, te da se uloga Čitaoca ne smije zanemarivati. „Jer, ne samo da se književna djela pišu zato da bi se čitala već ona i postoje u samom činu čitanja.“4

1

Književni leksikon, Milivoj Solar, Matica hrvatska, Zagreb, 2007. str. 363 Suvremene književne teorije, Miroslav Beker, Matica hrvatska, Zagreb, 1990. str. 89. 3 Suvremena tumačenja književnosti i književnokritičko naslijeđe XX stoljeća, Zdenko Lešić, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2006. str. 481. 4 o.c. str. 477. 2

4

2. GLAVNI PREDSTAVNICI TEORIJE RECEPCIJE Teorija recepcije se razvila šezdesetih godina na sveučilištu u Konstanzu u Njemačkoj te se nazivala školom iz Konstanze. Njeni glavni predstavnici su: Hans Robert Jauss Hans Robert Jauss je bio njemački romantist i ujedno i glavni predstavnik suvremene teorije recepcije. Jaussov esej „Povijest književnosti kao izazov znanosti o književnosti“ zalaže se za program književne povijesti, kao povijesti recepcije, tj. povijest meĎusobnog odnosa teksta i čitaoca, teksta i povijesno promjenjivog horizonta čitaočevih očekivanja.5 Temeljni pojam Jaussove estetike recepcije je horizont očekivanja. „Horizont očekivanja označava pripravnost na književne postupke u okviru mentalnog vidokruga pojedinog čitatelja.“6 Kroz horizont očekivanja ostvaruje se povezanost izmeĎu književnih dogaĎaja i čitatelja, kritičara i pisaca. Horizont očekivanja je jedan uvid razumijevanja književnosti gdje se pretpostavlja da čitatelji prihvaćaju jedino ono što oni očekuju. Isto tako čitatelji prihvaćaju i očekuju da ih se iznenadi neočekivanim, ali do neke odreĎene granice koja se ne smije prekoračiti. Kada bi se ta granica prekoračila čitatelji ne bi više takva djela mogli razumjeti, stoga ih autori i ne pišu.7

Wolfgang Iser Wofgang Iser je glavni predstavnik anglu-američke teorije recepcije. Njegove najpoznatije knjige su: „Implicitni čitalac: Obrasci komunikacije u pripovjednoj prozi“ i „Čin čitanja: Teorija estetskog odgovora.“ On smatra da je čitalac uvijek na neki način implicitan u tekstu kao onaj koji treba realizirati njegova značenja.8 Iser je od Romana Ingardena naslijedio termin mjesto neodreĎenosti koji je od izuzetne važnosti za njegovu kritičku teoriju. „Književno djelo je shematska tvorevina koja sadrži mjesta neodreĎenosti, koja čitatelj konkretizira, a ta konkretizacija je ono što zovemo književnoumjetničkim djelom.“9 Pod pojmom da čitatelj konkretizira književno djelo smatra se da popunjava mjesta neodreĎenosti, 5

Suvremene književne teorije, Miroslav Beker, Matica hrvatska, Zagreb, 1990. str. 90. Suvremene književne teorije, Miroslav Beker, Matica hrvatska, Zagreb, 1990. str. 90. 7 Teorija književnosti, Zagreb, Milivoj Solar, Školska knjiga. 2005. str. 283. 8 Suvremena tumačenja književnosti i književnokritičko naslijeđe XX stoljeća, Zdenko Lešić, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2006. str. 482. 9 Teorija književnosti, Milivoj Solar, Školska knjiga, Zagreb, 2005. str. 282. 6

5

tj. odgovoran je za stvaranje estetskog predmeta iz književnog teksta. Mjesta neodreĎenosti prepoznaju se u djelu kao praznine koje čitaocu pružaju napetost iščekivanja, ali istovremeno u tim prazninama se zna skrivati stvarna bit djela. Mjesta neodreĎenosti koja se nalaze u tekstu traže od čitaoca da ih popuni, ukloni i zamijeni novim značenjima. Ona otvaraju mogućnost čitateljevoj djelatnosti jer omogućuju sudjelovanje čitatelja u stvaranju smisla književnog djela.

6

3. ULOGA ČITAOCA Književno djelo se ostvaruje i razvija u potpunosti tek u procesu čitanja. Profesor Lešić ističe da riječi na stranici knjige počinju značiti tek kad ih počne primati netko tko ih razumije. Djelo postoji jedino u procesima čitaočeve svijesti gdje se razvijaju značenja koja se odvijaju tijekom čitanja djela kao čina komunikacije. „U stvari, on „postoji“ ili se bar dešava u onoj mentalnoj aktivnosti koja započinje iščitavanjem njegovih prvih rečenica.“10 Autor riječi svrstava u odreĎeni poredak. Slaže ih po nekakvom kodu. Čitalac mora te kodove značenja koje je odredio autor dešifrirati, razumjeti i otkriti njihovo pravo značenje. Potrebno ih je protumačiti na način da bi odreĎeno djelo ili tekst dobilo nekakav smisao, tj. značenje. A da bi čitalac bio uspješan u tom činu potrebno je neko „predznanje“ koje uključuje podrazumijevanje, očekivanje, vjerovanje, a one čine kontekst unutar kojeg se tekst ili djelo počinje razumjeti.11 Čitatelj treba povezati neke elemente u konzistentne cjeline, one koje su bine i one koje su manje bitne te treba i popunjavati praznine u tekstu i tumačiti njegove neodreĎenosti. Dakle, njegova uloga nije pasivno „odražavanje teksta“ u svijesti, nego od čitaoca se očekuje da djeluje, razumije i kritizira. Čitaočeve pretpostavke i slutnje se tijekom čitanja književnog djela potvrĎuju, osporavaju, dopunjuju i obnavljaju. „Čitalac je potpuno uključen u “mrežu“ pretpostavki, nagaĎanja, zaključivanja, povezivanja, naknadnog razumijevanja.“12 Čitanje je složena mentalna aktivnost koja zahtjeva pažljivo koncentriranje na djelo u kojem je čitalac dužan, za potpuno razumijevanje pročitanog djela, riješiti odreĎene “zagonetke“ koje postavlja samo to djelo te je dužan popuniti ona mjesta u djelu koja nisu sasvim odreĎena. Iz toga se izvlače zaključci o pročitanom te se povezuje ono što je upravo pročitano s onim što je pročitano na prethodnim stranicama. „Čitalac je taj koji „konkretizira“ književno djelo, koji one nizove grafičkih „znakova“ (redove crnih slova na bijelim listovima knjige) preobražava u smisaono cjelovit tekst. Bez kontinuiranog aktivnog prisustva čitaoca, čitanja i ponovnog čitanja ne bi ni bilo književnog djela.“

10

Suvremena tumačenja književnosti i književnokritičko naslijeđe XX stoljeća, Zdenko Lešić, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2006. str. 478. 11 Ibid. str.480. 12 Ibid. str. 480.

7

4. PRAKTIČNI DIO Marko Marulić, Judita Marko Marulić, pjesnik je iz razdoblja humanizma, poznat je kao „otac hrvatske književnosti“. Taj položaj zaslužio je upravo zbog prvog hrvatskog epa Judita pisanog na narodnom jeziku. U njoj je u dvostrukorimovanim dvanaestercima u 5 pjevanja (libra) ispričana poznata starozavjetna priča iz Biblije o udovici Juditi. Glavna junakinja romana je istoimena židovska udovica Judita koja ubija vojskovoĎu Holoferna i spašava svoj grad Betuliju od poganske pogibelji, tj. Nabukodonosorove vojske. Ep započinje posvetom Don Dujmu Balistiniću, tipičnim principom humanističkog stvaralaštva, te objašnjavanjem epa. Radnja se odvija u vrijeme vladanja Nabukodonosora. On šalje ubilačke čete pod Holofernovim vodstvom da unište svakog tko se suprotstavi njegovom vladanju i njegovim namjerama. Holoferno doĎe do Betulije. Tada je rečeno da Božja odabranica iz Izraelovog naroda treba spriječiti uništenje svog naroda, pa je Judita sa svojom sluškinjom Akrom otišla u Holofernov logor. Kako je bila vrlo lijepa, Holoferno se zaljubio u nju. Počeli su se sve više viĎati, i polako se zaljubljivali jedno u drugo. No, Judita je znala da ga mora ubiti i spasiti svoj narod. Jednog jutra, netom što su zajedno proveli noć, Judita je dobila priliku da ga ubije. Holoferno se samo pravio da spava, a ona mu je odrubila glavu. Brzo ju je sakrila, i pobjegla prije no što su stražari shvatili što je napravila. Spasila je svoj narod, doživjela je čak 105 godina, ali nikad nije bila sretna. Kao i svako književno djelo i ep Marka Marulića Judita može se promatrati s aspekta teorije recepcije. Prema teoretičarima recepcije „čitatelj je taj koji 'konkretizira' djelo, koji one nizove grafičkih znakova preobražava u smisaono cjelovit tekst. Sam naslov Judita tek se ostvaruje prilikom početka čitanja, inače predstavlja samo slova u nizu. Marko Marulić piše djelo s namjerom da će ga negdje netko otkriti, pročitati, protumačiti. Tek čitanjem i tumačenjem djela u svijesti čitaoca, književno djelo postiže svoj puni ostvaraj. Autor svrstava riječi i odgovarajući poredak i piše odgovarajućim kodom. U Juditi Marulić piše staro hrvatskim, pučkim jezikom koji već pred čitaoca stavlja odreĎeni kod koji mora otkriti te ispravno protumačiti. Npr. u opisu Holofernove vojske: „Mladi bijahu, golobradi, pri najboljoj snazi, dovoljno spremni da sruše svaki grad, ili da se biju na bojištu, potežući Lukove bivolje, mačevima sijekući. Još onih koji sjedeći na konjima vojuju. Dvanaest tisuća bijaše na broju.

8

Ustežući uzde, svi ježĎahu zajedno, pripravni za boj...“13 Marko Marulić je pisao svoj ep po uzoru na stare začinjavce, tj. stare poete. Pred čitatelja se ovdje postavlja kod u kojem mora otkriti tko su zapravo začinjavci i kako su pisali. Začinjavci su vezani s dotadašnjim duhovnim pjesnicima. Čitatelj prema tome očekuje srednjovjekovnu biblijsku tematiku. Istovremeno povezuje neke elemente s dijelovima u Bibliji i spaja ih u jednu koherentnu cjelinu. Npr. lik Judite preuzet je iz Biblije i označava hrabrost, junaštvo i pobjedu nad fizički jačim od sebe. TakoĎer, čitatelj se pita, nagaĎa, povezuje je li riječ o nekoj drugoj moći i snazi nekog koji je najjači od svih i koji je ispred svih, tj. Božjoj moći. U epu ima mnogo mjesta neodreĎenosti za koje se očekuje da ih čitalac sam otkrije i razumije. Prilikom spremanja za Holoferna ističe se Juditina ljepota, do tada jako sakrivena ispod udovičine crnine, samosvjesnost, poduzetnost. Juditina odjeća tj. vanjština je detaljno opisana; od frizure do čizmica; sa svim ukrasima i biserima. U knjizi se takoĎer ističe i njezina duhovna ljepota, ali i po prvi puta tjelesna. Jedno od mjesta neodreĎenosti u epu je opis Judite. Opisana je samo njezina vanjština, ali Marulić nije opisivao njene osjećaje, ženske misli, tj. njezinu unutrašnjost. Na čitatelja je ovdje stavljena sloboda da to tumači. Ali to nije potpuna sloboda tumačenja, nego ima neka ograničenja. Budući da je djelo predstavljano na biblijskom predlošku postavlja uvjete po kojima se treba tumačiti. Tu prepoznajemo tumačenje teorije recepcije Wofganga Isera.

13

Judita, Marko Marulić, Zlatno slovo, Zagreb, 1983. str. 25

9

ZAKLJUČAK Teorija recepcije na prvo mjesto postavlja čitatelja. Polazi od tvrdnje da je svako djelo pisano s namjerom da ga netko čita. Ono je već na početku stvaranja upućeno nekome tko će ga čitati, protumačiti i kritizirati. Na taj način čitatelj ima bitnu ulogu u proučavanju književnosti. Mjesta neodreĎenosti traže od čitatelja da ih popuni, ukloni ili zamijeni nekim novim tumačenjima. OdreĎeno djelo zahtijeva od čitatelja suradnju. Tekst je na nekakav način otvoren prema čitaocu i očekuje njegovu reakciju, ali istovremeno tekst svojim posebnim „strategijama“ navodi čitaoca da njegova značenja tumači na konzistentan način, tj. da ih sve spoji u smislenu cjelinu. Čitalac je taj koji otkriva značenje teksta, ali je na neki način podreĎen tekstu. Tekst po svojim pravilima ipak pripisuje neke uvjete po kojima čitalac mora tumačiti i razumjeti ta značenja.

10

LITERATURA 1. Judita, Marko Marulić, Zlatno slovo, Zagreb, 1983. 2. Književni leksikon, Milivoj Solar, Matica hrvatska, Zagreb, 2007. 3. Suvremene književne teorije, Miroslav Beker, Matica hrvatska, Zagreb, 1990. 4. Suvremena tumačenja književnosti i književnokritičko naslijeđe XX stoljeća, Zdenko Lešić, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2006. 5. Teorija književnosti, Zagreb, Milivoj Solar, Školska knjiga. 2005.

11