Teorija države i prava -Pomoćni materijal za pripremu ispita II.pdf

EPRAVO.BA

TEORIJA PRAVA I DRŽAVE SKRIPTA

www.ePravo.ba

Deskriptivni i preskriptivni iskazi Pravo je znatnim dijelom jezična djelatnost, tj. djelatnost sastavljena od misli koje su izražene jezikom – usmeno ili pisano Dva su glavna iskaza jezika koje se javljaju u pravu, a to su: a) Deskriptivni iskaz je skup riječi kojim se tvrdi, opisuje ili objašnjava nešto što jest, ili nešto što je bilo, ili nešto što de biti. Npr: „Petar je oduzeo stvar od Pere“. b) Presrkiptivni iskaz je skup riječi kojim se od nekoga traži da izvrši neko ponašanje, činjenje ili nečinjenje. Preskriptivni se dijele još i na: prikrivene i ne prekrivene, od kojih prikrivene služe da skrivaju njihovu funkciju traženja ili pritiska. Npr: Petar se oporezuje sa X iznosom. Primjer neprikrivenih: Petar je dužan platiti porez Molbi, savjetu i preporuci je zajedničko da su to traženja koja za adresata nisu prisilna, a zahtjev je preskriptivni iskaz koji je za adresata prisilan, tj. uvjetovan nekim zlom ili sankcijom. Postoje dva osnovna tipa zahtjeva, norma ili legitimni zahtjev koji je priznat od društva i upotrebljavaju ga za to od društva ovlaštene osobe, ili nelegitimni zahtjev kojim se obično koriste razbojnici.

Društvena norma Društvena norma je jedna (jezična) poruka koja zahtijeva od nekih subjekata da u određenim okolnostima nešto čine ili ne čine spram drugih subjekata, prijetedi sankcijom ako tako ne postupe. Norme mogu biti izražene usmeno i pisano, ali u svakom slučaju one su misaone pojava i postoje u svijesti ljudi, pa se stoga kaže da ljudi imaju „normativnu svijest“ Funkcija normi u društvu jest prisilno utjecanje na ljude kako bi se oni ponašali ujednačeno ili uniformno Najvažniji način klasificiranja društvenih normi jest onaj na običajne, moralne i pravne norme.

Običajne, moralne i pravne norme Običajne norme su one koje zahtijevaju da mlađi prvi pozdravljaju starije osobe Moralne norme su one koji zahtijevaju da budemo pošteni, istinoljubljivi i dobri prema drugima Pravne norme su one koje zahtijevaju da vozimo desnom stranom Običajne norme imaju za predmet odnose koji su manje značajni za opstanak i dobro funkcioniranje određenog tipa društva. Za razliku od toga moralne i pravne norme su značajniji za opstanak i dobro odvijanje određenog tipa društva, pa u kojima zbog toga nastaju snažni sukobi interesa što ugrožavaju zajednički život. Moralne norme zahtijevaju određeno ponašanje subjekata i njegovu stvarnu ili „čistu“ namjeru u pogledu zaštidene vrijednosti, a pravne norme traže određeno ponašanje i namjeru onoliko koliko se do nje može dodi pravnim mehanizmima. Moralne, pravne, a i običajne norme mogu biti, s obzirom na sadržaje njihovih traženja, u tri tipa odnosa: mogu se slagati i podržavati, mogu se sukobljavati, a mogu biti i sadržajno nevezane ili ravnodušne

www.ePravo.ba

Pravna norma je društvena norma tj. Legitimno traženje + sankcija koja usmjerava jedan za društvo važan konfliktan i izvanjski kontrolabilan odnos, redovno nosi fizičku sankciju i vedu mjeru heteronomije, obično je pisana, a stvara je i sankcionira na organizirani način lako odredljivi subjekt, državni ili društveni. Ukupnost pravnih normi opdenito ili u jednom društvu nazivamo pravni poredak, pravni sustav ili najkrade pravo. Pravo kao skup pravnih normi zove se još objektivno pravo od čega se razlikuje subjektivno pravo, ali ipak izraz „objektivno pravo“ je suvišan, bududi da imamo za istu pojavu izraze „pravo“, „pravni poredak“ i „pravni sustav“. Nije ista stvar sa izrazom pozitivno pravo, koji označava ukupnost važedih pravnih normi u jednom društvu, iz izraza pozitivno pravo izvodi se izraz „pozitivne pravne nauke“ naziv nauka koje izučavaju važede pravne norme jednog društva, za razliku od „historijsko pravnih nauka“ koje izučavaju pravne norme iz prošlosti. Tvorci pravnih normi Najpoznatija osobina prava po kojemu se ono razlikuje od morala i običaja, jest njegova bitna vezanost za državu. TA vezanost je trostruka. 1) država stvara najviše opde pravne norme radi prisilnog usmjeravanja važnih i konfliktnih međuljudskih odnosa u skladu s dominantnim interesima i shvadanjima pravednosti. 2) Bitna veza između države i prava jest u izricanju i izvršavanju pravnih sankcija odnosno kazni, protiv subjekata što ne ostvaruju svoje pravne obveze Država u moderno doba uspijeva zadržati za sebe isključivu ovlast na izricanje i izvršavanje svih fizičkih sankcija. To je neizbježna posljedica državnog monopola na legalnu fizičku prisilu. 3) bitna je veza između države i prava u tome što se sama država konstituira putem pravnih normi. Država nastaje tako što se svi njeni bitni organizacijski sastojci određuju pravnim normama kao pravne obveze i pravna ovlaštenja. Viši organi putem normi neprekidno naređuju nižim organima kako treba da rade, sankcioniraju ih ako nerade kako treba, ukidaju postojede i donose nove pravne akte. Nije mogude postojanje prava bez države, nije mogude ni nastajanje, ni postojanje držvave bez prava, ali ipak koliko god oni bili međusobno uvjetovani pogrešno je svoditi cjelokupno pravo na državnu djelatnost. Današnji golemi unutrašnji i međunarodni financijsko-trgovački promet odvija se kako prema državnom pravu tako i prema samostalnom autonomnom pravu proizvođača, trgovaca i bankara. To autonomno pravo ima čak i vlastite djelotvorne pravne sankcije i arbitražne i izabrane sudove, iako u nekim sankcijama još uvijek trebaju državnu pomod kad je u pitanju prisilno rješenje. Međunarodno javno pravo ili sustav normi koje usmjeravaju političke, ekonomske, humanitarne, kulturne, znanstvene i dr. odnose između suverenih država, između njih i međunarodnih organizacija, a u nekim slučajevima između država i pojedinaca. Norme tog sustava stvaraju same države u njihovim međusobnim odnosima putem običaja i međudržavnih ugovora Država, druge organizacije i građani stvaraju pravne norme kao nositelji vlasti ili kao subjekti ekonomske modi.

Pravni sistem i proceduralnost prava I moral i pravo su nešto više od običnih skupova normi, oni su normativni sistemi. Sistem jest opdenito skup pojava koje su sređene u relativno neproturječnu i potpunu cjelinu prema određenim kriterijima. Moral i pravo imaju neke zajedničke osobine 1) Funkcija je i morala i prava da usmjeravaju međuljudska ponašanja koja su konfliktna i važna za opstanak radi ostvarenja nekih vrijednosti ljudskog suživota – mira, pravednosti sigurnosti, zakonitosti itd. 2) I moral i pravo teže potpunom obuhvatu važnih i konfliktnig odnosa koji su njihovi predmeti. I u tome oni pretežno uspijevaju, ali također uvijek u određenoj mjeri

www.ePravo.ba propuštaju norminirati neke odnose, tako u njima nastaje teškoda praznina ili manjka normiranja 3) I moral i pravo teže neproturječju normi od kojh se sastoje. 4) I moral i pravo teže jasnodi i izvjesnosti. 5) I moral i pravo su otvoreni sistemi, jer se prilagođavaju materijalnim i duhovnim promjenama u društvu Pored tih zajeničkih osobina morala i prava, postoje i osobine koje se nalaze samo u jednom ili dguom. A među najvažnijim specifičnim osobinama pravnog sustava, koje nedostaju moralu su formalizam i procedrualnost prava. Formalizam prava sastoji se u tome da u njemu nisu važni samo sadržaji pravnih normi i pravnih ponašanja ved su također veoma važne i forme pravnih normi i pravnih ponašanja. Izrazito je obilježje prava formaliziranost njegova jezika i njegovih pojmova. U pravu postoji jedan jako razrađen stručni jezik – s posebnim leksikom, sintaksom i stilistikom, kojim se precizno definiraju pravni pojmovi i. Proceduralnost se vezuje za pojam organiziranost, to je osobina nekih ljudskih radnji u pravu da su njihovi subjekti i načini izvođenja strogo normirani, te da samo one radnje koje su izvedene na propisani način postaju pravne radnje ili radnje koje izazivaju nastanak, promjenu i prestanak pravnih odnosa. Npr: samo sudac ima osobinu pravne presude. Proceduralnost se ostvaruje putem proceduralnih pravnih normi, nazivanih još „formalne pravne norme“ – a to su norme o fromama pravnih radnji, za razliku od „materijalnih pravnih nomri“ kao normi koje nepsredno reguliraju sadržaj pravno relevantnih ljudskih radnji. Za pravni sistem su posebno važne procedure stvaranja, izmjene i ukidanja pravnih normi. One se postavljaju posebnim proceduralnim normma, „noramma o normama“, koje se nalaze u Ustavu i u zakonima o krivičnom postupku, građanskim postupcima i upravnom postupku. Kod tih „normi o normama“ nalazimo tri velike skupine proceduralnih pitanja 1) Postoje proceduralne norme koje precizno i strogo propisuju koji pravni subjekti imaju isključivo pravo stvarati pojedine vrste normativnih pravnih akata odnosno pravnih normi. To su proceduralne norme o kompetenciji(nadležnosti) za stvaranje pravnih normi. 2) Postoje proceduralne norme koje precizno i strogo propisuju vrste radnji i načine njihova obavljanja koji su potrebni za nastanak, promjeniu i ukidanje pojedinih vrsta normativnih pravni h akata, odnosno pravnih normi. To su npr. Proceduralne norme o predlaganju, raspravi, izglasavanju, promulgaciji, objavljanju i stupanju na stangu ustava i zakona. Proceduralnim pravilima pod 1 i 2 utemeljuje se načelo formalne zakonitosti – zahtjev da sve pravne radnje pa i one kojima se stvaraaju, mijenjaju i ukidaju normativni akti, moraju biti u skladu s proceduralnim normama donošenja pravnih akata.Svaka povreda formalne zakonistosti jest osnova za pokretanje postupka ukidanja nezakonitog akta 3) Postoje proceduralne norme koje propisuju, zko, zbog čega, kako, od koga i u kojim rokovima može tražit ispitivanje zakonitosti pojedinih vrsta normativnih akata odnosno normi kako bi se ukinule ili ispravile, ako postoje, nesukladnosti(nezakonistosti) izmeu viših i nižih normativnih pravinh akata. To su među ostalim, proceduralnne norme o tužbi, žalbi i drugim pravnim lijekovima. Sve te proceduralne norme, koje kao gusta mreža pravnih obveza i pravnih ovlaštenja obugvačaju ljudsko ponašanje u pravu, čine glavni aspekt formazima prava Formalizacija i proceduralnost u pravu jesu mehanizmi koji služe stvarenju bitne i za pravo naroičito važne vrijednosti sigurnosti ili predvidvljivosti pravnih normi i pranvih odnosa.

www.ePravo.ba

Sastav pravne norme – elementi pravne norme Pravna norma je jedna zahtijevajuča poruka složenijeg sastava ona se sastoji od četiri osnovna značenjska dijela: hipoteze, traženja, određenja delikta i sankcije. Hipoteza (uvjet, pretpostavka) početni je dio pravne norme koji opisuje subjekte kojima je norma upudena, tj. Adresate norme, i situaciju u kojoj se subjekti moraju nadi da bi se na njih primjenjivalo traženje iz pravne norme. Da bi se subjekti-adresati morali ponašati prema traženju, uvjet je da se oni nađu u situaciji opisanoj u hipotezi. Npr. U normi koja zahtijeva od roditelja traži da uzdržava svoju djecu hipoteza je „ako ima maloljetnu djecu“ Dispozicija ili Traženje je središnji dio pravne norme, onaj koji je za cilj pravne norme najvažniji, a postavlja nekim subjektima pravnu obvezu da izvrše neku radnju, činjenje ili nečinjenje i ujedno postavlja drugim subjektima pravno ovlaštenje na takvo činjenje ili nečinjenje. Radnje činjenja i nečinjenja nazivaju se pravni objekti. Npr. Norma o porezu na prihod postavlja obvezu subjektima koji imaju prihod d plate određeni novčani iznos , a ujedno daje državi ovlaštenje da primi taj novac Pravna obveza i pravno ovlaštenje uz pravne subjekte i pravne objekte jesu sadržaji pravnog odnosa. Određenje delikta je dio pravne normi koji spominje pravni delikt kao radnju suprotnu obveznoj radnji, tj. Kao zabranjenu radnju, koja je uvjet za primjenu sankcije. Delikt je zabranjena radnja činjenja ili nečinjenja. Određenje delikta ima istu funkciju kao i hipoteza pravne norme: oba dijela norme opisuju ili spominju neke situacije koje su, ako se ostvare, uvjeti da određeni subjekti steknu neke pravne obveze i pravna ovlaštenja. Ako se određeni subjekti nađu u situaciji spomenutoj u hipotezi, onda de se na njih primjenjivati normativno traženje, tj. Pripisat de im se neke pravne obveze i pravna ovlaštenja, a ako se nosioci pravnih obveza nađu u situaciji neizvršavanja njihovih obveza, onda de se na njih primijeniti sankcija. Zbog toga se određenje delikta može nazvati još i sekundarna hipoteza, dok se početni dio pravne norme može nazvati primarna hipoteza. Sankcija (kao ovlast-obveza državnog organa) je završni dio pravne norme kojim se jednom državnom organu pripisuje obveza i ovlast da prisili na izvršenje obveze subjekta pravne obveze ili da mu izrekne određenu kaznu zbog počinjenog delikta. Sankcija je upučena prvenstveno državno organu, najčešde sudu, ali ona djeluje zastrašujuče i na subjekta pravne obveze, motivirajuči ga da obvezu izvrši. S gledišta razlikovanja misli i iskaza na deskriptivne i preskriptivne, hipoteza i određenje delikta (sekundarna hipoteza) jesu deskriptivni iskazi, dok su tražnje i sankcija preskriptivni iskazi. Obje hipoteze opisuju subjekte i situacije koje primjenjivač pravne norme mora utvrditi da bi mogao primijeniti bilo traženju, bilo sankciju. traženja i sankcija jesu glavni sadržaji pravne norme, koji izražavaju ciljeve normotvorca i pripisuju nekim mogučnostima ponašanja adresata zanačenja pravne obveze i pravnog ovlaštenja radi prisilnog usmjeravanja društvenih odnosa u ordeđenom pravcu. Kao što pravna norma ima zapravo dvije hipoteze kao deskriptvina iskaza, ona ima i dva traženja, kao dva preskriptivna iskaza. PN=H1+D1+H2+D2 Pravna norma se može podijeliti i na dva dijela: Primarna pravna norma, sastavljena od hipoteze i traženja, te sekundarna sastavljena od određenja delikta i sankcije. Te dvije hipoteze i te dvije traženje jesu sredstva izražavanja vrijednosnih opredjeljenja normotvoraca. Prva hipoteza je opis društvene situacije koja sadrži važan i konfliktan odnos koji treba biti normativno usmjeren, reguliran, Prva traženja obvezuje jedne subjekte i ovlašduje druge da čine ili ne čine ono što u važnom i konfliktnom odnosu zakonodavac , polazedi od svoje ideologije smatra vrijednim i pravednim ponašanjem. Druga hipoteza jest opis radnje kojom se ne ostvaruje obveza iz prve traženje i koju normotvorac smatra bezvrijednim i nepravednim ponašanjem, druga traženja (sankcija) obvezuje i ovlašduje jedan državni organ da protiv prekršitelja obveze iz prvog traženja

www.ePravo.ba odredi kaznu kao radnju koju normotvorac smatra vrijednom i pravednom. To je aksiološki sadržaj pravne norme

Delikt: protupravna radnja i krivnja Delikt je radnja suprotna pravno obveznoj radnji i kao takva uvjet za primjenu sankcije. U povijesti postoje dva načina shvačanja delikta, a također i pravne odgovornosti koja ovisi o deliktu Prema prvom shvadanju, za postojanje delikta dovoljna je radnja suprotna obveznoj radnji. Takva se radnja naziva protupravna radnja. Svaki subjekt koji učini protupravnu radnju je počinitelj delikta, nije važno jeli to napravio namjerno ili ne namjerno, pravno je odgovoran i treba biti sankcioniran. Ovako shvadanje delikta nazivamo delikt u objektivnom smislu, a odgovornost zbog njega objektivna odgovornost. Tako se shvadao delikt u starim civilizacijama. Razvijeni pravni sustavi načelno napuštaju takvo shvadanje delikta i odgovornosti. Ali i moderna prava uvode objektivnu odgovornost za štete i ozljede od opasnih stvari odnosno djelatnosti, tako da su npr. za dijete koje je mlađe od 7 godina pravno odgovorni roditelji koji nisu krivi. Prema drugom shvadanju delikta i odgovornosti, koje je plod kulturnog napretka i svojstveno je razvijenijim pravnim sistemima, za postojanje delikta su načelno potrebna kumulativno dva elementa: protupravna radnja i krivnja. To znadi da delikt čioni i za nje, pravno odgovara samo subjekt koji je protupravnu radnju izvršio u stanju krivnje. Ovako shvadanje delikta nazivmo delikt u subjektivnom smislu, a odgovornost zbog njega subjektivna odgovornost. Ovo načelo subjektivne odgovornosti jest posljedica povijesne humanizacije prava – posljedica uvjerenja da nije ni razumno ni pravedno smatrati delikventima, pozivati na odgovornost i kažnjavati osobe koje su bez krivnje uzročnici dijela zabranjenih pravnim normama Krivnja je jedno specifično stanje svijesti ili psihički odnos počinitelja protupravne radnje prema vlastitoj radnji i njenim posljedicama. To je svijest subjekta o uzročnoj vezi između njegove radnje, koja je suprotna pravnoj obvezi, i posljedica te radnje. Pri tome za postojanje krivnje u pravnom smislu nije bitno da li se počinitelj protupravne radnje osjeda krivim zbog posljedica svoje radnje. Osjedaj krivnje i grižnja savjesti jesu aspekti moralne svijesti i moralne odgovornosti, te je njihovo uvažavanje u pravu dokaz moralizacije prava. S druge strane za postojanje krivnje u pravnom smislu načelno nije bitno je li počinitelj protupravne radnje zaista znao da je prema pravnoj normi bio obvezan na X radnju odnosno da je radnja suprotna X radnji pravnom normom zabranjena, u pravu se to znanje pretpostavlja(nepoznavanje prava ne opravdava) nadasve kod prekršaja najvažnijih pravnih obveza koje su ujedno i moralne obveze. To pretpostavljanje je nužno u svakom pravnom poretku iz praktičnih razloga – jer bi u suprotnom, svi prekršitelji pranih obveza mogli tvrdit da „nisu znali“, za pravnu obvezu Delikt mogu činiti i biti pravno odgovorne samo one osobe koje su psihički dovoljno zrele da mogu shvatit značenje ili posljedice svojih ponašanja. Mjeru psihičke zrelosti koja je u pravu uvjet za deliktnu sposobnost zovemo uračunljivost. A dvije su skupine psihički nezrelih ili neuračunljivih osoba: maloljetnici do određene dobi i osobe koje su duševno poremedene. Postoje dvije osnovne vrste ili dva stupnja krivnje: umišljaj ili teža krivnja i nehat ili lakša krivnja. U oba slučaja postoji kod počinitelja protupravne radnje svijest. U prvom slučaju počinitelj je tu posljedicu htio, dok u drugom slučaju on posljedicu nije htio ali je ona nastala uslijed njegove nepažnje. Težina krivnje je jedan od elemenata koji određuje težinu kazne protiv delikventa, pa se stoga teže kažnjava za umišljaj nego za nehat. I umišljaj i nehat se dalje dijele na podvrste.

www.ePravo.ba U svim razvijenim pravnim sustavima postoje neki razlozi zbog kojih se radnje koje su zabranjene, ipak ne smatraju skrivljenim ili ne smatraju protupravnim, pa se stoga za njih ne odgovara pravno 1) Slučaj – štetna radnja koja od počinitelja nije skrivljena, ni umišljajem ni nehatom 2) Zabluda – štetna radnja koju je osoba učinila s pogrešnom sviješdu o nekim činjenicama, a ne bi je učinila da je imala točnu svijest o tim činjenicama, pa zato nema krivnje niti odgovornosti 3) Viša sila – nepredvidljivi i neotklonjivi prirodni događaj(bolest, potres) ili ljudska radnja (iznenadni štrajk, pobuna) koji onemoguduju subjekta da izvrši svoju obvezu, pa je zato neizvršenje obveze neskrivljeno, nema delikta ni pravne odgovornosti 4) Nužna obrana – pravno dozvoljena radnja kojom subjekt odbija istovremeni protupravni napad protiv sebe ili drugih osoba. Ovaj „protunapad“ je jedna od rijetkih vrsta samopomodi i izuzetak od monopola fizičke prisile države koju pravni poredak, silom prilika dozvoljava. 5) Krajnja nužda – dozvoljena radnja kojom se oštečuje tuđa imovina ili čak osobe, ako je šteta nužno potrebna da bi se od sebe ili drugih oklonila veča istovremena i neskrivljena opasnost, tj. Da bi se spasilo vede dobro odnosno otklonila veda šteta(npr. Da se spasi brod od potapanja) 6) Činjenje štete uz pristanak oštedenoga – dotzvoljena radnja oštedenja druge osobe na koju je ova pristala, ali u granicama vladajučih moralnih normi i u dobrima kojima oštedeni ima pravo raspolagati, npr. Ozljeđivanja uobičajna u boksu. Pravni delikti i pravna odgovornost klasificiraju se ovisno o vrstama pravnih odnosa u kojima nastaju. Najteži su kazneni(krivični) delikti ili djela, zatip postoji prkešrajni ili upravni delikti, građanski delikti, radni delikti, međunarodni delikti.

Odgovornost, sankcije i kazne Pravna sankcije je onaj dio pravne norme koji obvezuje i ovlašduje određeni državni organ, najčešde sud ili upravni organ, da izrekne kaznu protiv subjekta koji je učinio delikt. To vezivanje pravnog delikta s kaznom naziva se pravna odgovornos. Pravna odgovornost je pravni položaj subjekta koji je učinio delikt, tj. Koji je učinio protupravnu radnju s krivnjom, i koji zbog toga treba biti kažnjen onako kako za tu radnju određuje sankcija pravne norme. Pravna odgovornost konkretnog subjekta X ne postoji prije nego što je pravomodno utvrđeno(od nadležnog organa) da je on i učinio delikt, do pravomodnosti možemo za subjekt X redi samo da je on osumnjičen, ili tužen, ili okrivljen za jedan delikt, ali ne i da je on taj delikt učinio i da je zbog toga pravno odgovoran. Uz to što daje prednost shvadanju subjektivne odgovornosti, s primjenom objektivne odgovornosti u društvenim odnosima, razvijenije pravo usvaja još i koncepciju individualne odgovornosti. Po njoj se za svaki delikt kažnjava isključivo osoba koja ga je učinila,, a ne i subjekti koji su s njom krvno, etnički ili drukčije vezani, - kako radi po barbarskoj koncepciji kolektivne odgovornosti. U pravnom sustavu se najprije postavljaju apstraktne sankcije, s određenjem vrsta nadležnih organa i vrsta i raspona kazni za pojedine vrste pravnih delikata, a to se radi putem opdih pravnih normi. Postoji i konkretan delikt tko ga je počinio, kakve je on težine i kakvu de kaznu imati za posljedicu u svakom konkretnom pravnom odnosu – sve to utvrđuje se odlukom (presudom, rješenjem) nadležnog organa, u skladu s odgovarajudom opdom pravnom normom, u postupcima rješavanja pravnih sporova Takvi postupci počinju tužbom, tvrdnjom jednog subjekta da je drugi subjekt učinio delikt određen opdom pravnom normom i zahtjevom da se zbog toga kazni onako kako propisuje sankcija

www.ePravo.ba opde pravne norme. Tužbu prima i razmatra nadležni državni organ,, ispitujudi sve okolnosti koje su važne za slučaj i, među ostalim, saslušavajudi strane u sporu. Ako organ ustanovi da je tuženi učinio delikt, on donosi individualnu pravnu normu, osuđujudu presudu ili rješenje, s konkretnom sankcijom ili određenjem kazne koju je dužan izvršiti ili počinitelj delikta(npr. Pladanje novčane kazne) ili jedan drugi državni organ(npr. Lišavanjem slobode)pri tome ta individualna pravna norma ima kao hipotezu opis konkretnog delikta i kao traženju izricanje konkretne kazne. Kazna je opdenito jedno zlo, fizičko i psihičko, što se nanosi subjektu koji je počinio delikt. Težina toga zla ovisi o dva faktora: o vrijednosti dobra koje norme štite i koje delikt pogađa, te o stupnju krivnje počinitelja delikta. Kazna je blaža ako je povrijeđeno dobro manje vrijedno, npr pristojno ponašanje u običaju, i ako je krivnja u obliku nehata. Ona je teža ako je povrijeđeno dobro vrjednije, a to su velikom vedinom dobra koja štite pravo i moral, i ako je krivnja u obliku umišljaja. Svaka fizička kazna ima za posljedicu vedu ili manju patnju kao psihičku pojavu. Evo popisa tipičnih vrsta pravnih kazni - Oduzimanje života - Tjelesna mučenja i sakadenja - Oduzimanje slobode (zatvor), različitih stupnjeva težine - Oduzimanje imovine, također različitih stupnjeva težine - Trajno ili privremeno oduzimanje pravnih statusa i ovlaštenja - Naknada štete - Poništenje i razvod braka - Ukidanje pravnih akata - Stavljanje pod poseban nadzor - Opomena, ukor U suvremenim društvima postoje posebne kazne i odgojne mjere prema maloljenim delikventima. Kažnjene osobe uvijek doživljavaju kaznu kao zlo, s patnjom ili teškom nelagodom. Ali u društvenim znanostima i u pravnoj politici postavlja se pitanje : koja je svrha kazne s gledišta onih što kažnjavaju i s gledišta društva, na to pitanje se odgovoara danas sa tvrdnjjom da kažnavanje u pravu ima nekoliko redovito kumulativnih funkcija. 1) Kazne su kroz povijest najčešde bile, a nažalst ni danas nisu prestale biti, čin osvete ili odmazd – prekršiteljima se vrada zlo za zlo 2) Smrtne kazne ili lišavanje slobode služe također za trajno ili privremeno uklanjanje prekršitelja iz društva, da ne ponavlja delikte i da ne utječe negativno na ljude – Tako shvadanje svrhe kazne naziva se specijalna prevencija. 3) Kazne u pravu služe i za zastrašivanje drugih osoba: kažnjavanjem prekršitelja upozorava se ili predočava drugim pripadnicima društva da i njih očekuje isto zlo ako učine isti delikt. Takvo shvadanje svrhe kazne naziva se generalna prevencija. 4) Kazne mogu utjecati i na promjenu ponašanja kažnjene osobe, bilo tako da se ona zastraši za ubudude ili tako da se ona stvarno popravi uslijed lošeg iskustva kazne ili uslijed odgojnih mjera koje je u zatvoru prošla. Za to su potrebni humanizirani uvjeti života u zatvorima – što malo kaznenih ustanova stvarno posjeduje. U nedostatku tih uvjeta u popravnim domovima događa se da osuđenici iz njih izlaze više pokvareni Spomenimo još i to da u pravnom sustavu postoji i manji broj „normi“ bez sankcije. Za takve tvorevine, koje se u teoriji nazivaju nesavršeni zakoni, mogli bismo redi da zaista nisu pravno norme – ved političke deklaracije koji se nalaze u normativno pravnim aktima.

Pravna norma i pravne odredbe Pravna norma je zahtijevajuda misao, sastavljena od opisanih elemenata, koja kao poruka stiže do svojih adresata putem jezičnih ili drugih znakova.

www.ePravo.ba Neke se pravne norme izražavaju putem nejezičnih znakova: svjetlošdu i bojama(znakovi, svjetionika i semafora), likovima(prometni figuralni znakovi npr. Silueta djeteta, krave, srne) i zvukovima(zvuci sirene, trube). Ipak jezik je najsavršeniji i najčešde sredstvo normativnog izražavanja u pravu – i to kako govorni, tako i (češde) pisani jezik. Pri tome pojedine rečenice jednostavne i složene, kojima se pravne norme iskazuju bilo usmeno ili pisano nazivamo pravne odredbe. U zakonskim i drugim pisanim normativnim tekstovima takve rečenice redovito pradene rednim brojevima ili rednim slovima nazivaju se još članci ili paragrafi. Za razumijevanje odnosa između pravne norme(kao zapovjedne misli sa svim njenim sastojcima) i pravne odredbe (kao rečenice) najvažnije je znati da jedna pravna norma može biti izražena ili u samo jednoj odredbi, koja sadrži sva četiri elementa norme ili, češde u dvije ili više odredaba od kojih svaka iskazuje pojedine elemente norme. Ovo drugo rješenje je znatno češde. Norma o npr. uzdržavanju djece može se izraziti i pomodu dvije ili više odredaba iz istog zakona ili čak različitih zakona, i to tako da svaka odredba sadrži poneke sastojke te norme NPR. Zakon o braku i porodičnim odnosima propisuje: „Roditelji su dužni uzdržavati svoju maloljetnu djecu“ Na to se nadovezuje kazneni zakon „ Roditelj ili druga osoba koja grubo zanemaruje dužnost zbrinjavanja svoje djece… kaznit de se zatvorim od tri mjeseca do tri godina“ Prva odredba sadrži hipotezu i traženje, a druga određenje delikta i sankciju. Te dvije odredbe čine pravnu normu. Prethodni primjer pokazuje razliku između pravne norme kao jedne složene misli i pravne odredbe kao jezičnog izraza, koji obično iskazuje samo neke, a ne sve elemente norme. Normotvorci vrlo često prešutno određuju pojedine elemente pravnih normi, bududi da se uzdaju u zdrav razum, logiku ili pravno obrazovanje primjenjivača normi. Tako se u normativnim pravim aktima često spominje samo pravna obveza, a odgovarajude (korelativno) pravno ovlaštenje se podrazumijeva, spominje se samo pravno ovlaštenje, a pravna obveza se podrazumijeva. Prva hipoteza pravnih normi ponekad se spominje u potpunosti. Redovito se u kaznenim normama događa, da se ne spomenu izričito ni hipoteza, ni traženja, npr. „To drugoga liši života, kaznit de se zatvorom najmanje 5 godina“, jer u praksi građanima ne predstavlja nikakvu teškodu da zaključe kako spomenuti delikt i sankcija podrazumijevaju dva neiskazana elementa pravne norme: traženje da treba poštivati tuđi život i hipotezu da takva traženja vrijedi za ljude koji nisu međusobno u ratu, određenje delikta uvijek je bilo izričito. Potreba izričitog određenja delikta osobito je snažna kad se radi o najtežim pravnim deliktima, pa zbog toga u krivičnom pravu vrijedi posebno načelo zakonitosti“nema zločina i nema kazne bez zakona“ pri čemu se misli na to da se samo kaznenim zakonom smiju određivati kaznena djela i kazne. U sankciji se uvijek izričito određuju i kazna i organi nadležni za njihovu primjenu. Rijetko se cjelovite pravne norme nalaze u samo jednoj pravnoj odredbi.

Vrste pravnih normi Tehnika pravnog normiranja je vrlo razvijena te sadrži razne tipove normi i razne vrste subjekata koji ih stvaraju(normotvorci), kao diferencirana sredstva. Nekoliko načina razlikovanja pravnih normi 1) Prema subjektima koji ih stvaraju (normotvorci, adresant) postoje državne norme, norme drugih organitacija i norme građana 2) Prema državnim djelatnostima i organima koji stvaraju državne ustavne i zakonodavne norme, norme šefa države, norme vlade, sudske i upravne norme. Ovo razlikovanje prestavlja ujedno i podjelu pravnih normi na više i niže 3) Prema određenosti adresata pravne norme su opde i individualne (pojedinadne). U opdim normama adresati nisu određeni imenom i prezimenom ved aprstaktno kao

www.ePravo.ba

4)

5)

6)

7)

skupine subjekata, npr. „ispit iz istog predmeta može se polagat samo 4 puta“. Individualne norme su pak one kojima su adresati određeni imenom i prezimenom. Npr. „presuda kojom se osuđuje Petar M.“ Prema teritorijalnom načelu pravne norme su generalne i partikularne. Prve važe na teritoriju cijele država ili na velikom dijelu njega, Partikularne norme važe na manjem dijelu državnog teritorija, npr. opdineske, gradske , ... Posebnu katergoirju generalnih normi, koje važe preko granica, čine međunarodne norme S obzirom na vrste društvenih odnosa koje usmjeravaju norme su ustavne, građanske, obiteljske, upravne, financijske, trgovačke, radne i socijalne, kaznene i druge. Kad se polazi od razlikovanja „normi o odnosima“ i „normi o forama“ imama važnu podjelu na materijalne norme i formalne ili proceduralne norme: prve usmjeravaju primarne društvene odnose(npr. zaštiduju vlasništvo od krađe), druge propisuju uvjete za valjanost pravnih radnji i pravnih normi(npr. način tužbe) Norme se prema njihovu sadržaju dijele i na naređujude, zabranjujude i ovlaščujude, ali tu se očigledno brkaju pojmovi „pravna norma“ i „pravna odredba“. To je podjela načina jezičnog oblikovanja pravnih odredaba, a ne podjela pravnih normi, jer svaka norma zapravo i naređuje i zabranjuje, i ovlašduje neke subjekte.Zbog toga se svaka norma može iskazati u sva tri jezična primjerka: naređujude, zabranjujude i ovlaščujude. Kad se hode postidi veča strogost obično se koriste naređujude i zabranjujude Prema mjeri slobode koje pravne norme daju adresatima razlikuju se stroge (kogentne, strikten) norme i disjuktivne norme. Stroge pravne norme jesu one što obvezuju na jedno čvrsto određeno ponašanje, koje normotvorac hode bezuvjetno postidi. U takvim normama obvezni subjekti nemaju mogudnost izbora između dva ili više dopuštenih ponašanja. Oni imaju samo jednu slobodu: egzistencijalnu slobodu, koju nitko čovjeku ne može oduzeti, da sami odluče hode li ostvariti pravnu obvezu ili de je prekršiti. Strogim ili kongentnim normama pripadaju i tzv. Norme definicije, koje su dobar primjer preskriptivnih iskaza skrivenih pod oblik deskriptivnih iskaza. U pravu su česte odredbe kojima se definiraju neki pojmovi radi njihove upotrebe u drugim normama, ali i sama ta odredbva-definicija može biti traženje jedne samostalne pravne norme, koje obvezuje da se pojma upotrebljaava uprav tako, i nikako drukčije, kako je u njoj definiran, a pod prijetnjom kazne nepostizanja pravnih učinaka akta ili radnje koji sadrže takav pojma. Disjuktivne pravne norme jesu one što daju obvezanom subjektu stanovitu mjeru slobodnog ponašanja. Ima ih više vrsta a) Alternavitne pravne norme daju manju slobodu ponašanja: one daju mogudnost izbora između dva ili više ponašanja, koja su za normotvorca pdojenake vrijednosti, a od kojih obvezani subjekt mora jedno odabrati.(npr. biranje između svog prezimena i muževog). Alternativna je i norma koja u sankciji ovlašduje suca da bira između novčane i zatvorske kazne za određeno kazneno djelo. b) Dispozitivne pravne norme daju mnogo vedu slobodu pravnim subjektima i karakteristične su za građansko i trgovačko pravo, gdje vlado načelo autonomije volje i slobode raspolaganja subjekata s njihovom privatnom imovinom i radnjama. To su državne ili nedržavne norme koje su upudene strankama ili pravnim poslovima i od njih zahtijevaju neko ponašanje, ali isto remeno ovlašduje da one same dogovore neko drukčije ponašanje. Ali to znači da ako stranek ne iskoriste ovo ovlaštenje, ovo slobodno raspolaganje, one se moraju ponašati u skladu sa zahtjevom norme. c) Norme s diskreciom (slobodnom) ocjenom jesu norme upudene državnim organima ili drugim subjktima javnih službi. Njima viši državni organi uopdeno i okvirno uređuju neke odnose, te ujedno ovlašduju-obvezuju niže organe da te odnose sami konkrento normiraju onako kako ocijene da je u pojedinim

www.ePravo.ba slučajevima najbolje za javni interes.(npr. mup može, a nemora dopustit nekom držanje oružja). Ovakve norme s diskrecionom odukom jesu uistinu nužne u konkretnom odlučivanju državnih i drugih organa javnih službi. d) Pravne norme s okvirno određenim elementima traženja daju slobodu adresatima da sami precizno odrede svoje obveze i ovlaštenja (npr banka može dazi zajam s kamatama u ovkiru od x do y postotka od zajma) e) Pravne norme s okvirno određenim kaznama određuju apstrakten kazne s donjim i gornjim limitima (npr. zatvor od 3 do 5godna). Unutar tih granica sudac ima obvezu-ovlast da odludi, ovisno o njegovoj procjeni težine protupravnog dijela i težine krivnje.

Normativni pravni akti Izrazom pravni akt označavaju se u teoriji i praksi dvije različite stvari: vedinom se pod pravnim aktima misli na pisane jezične oblike koji sadrže pravne norme – normativni pravni akti, ali često se pod pravnim aktima misli i na ljudske radnje koje imaju razne pravne učinke – pravne radnje . Ta dva značenja izraza pravni akt treba uvijek razlikovati, premda se ona odnose na stvari koje se međusobno uvjetuju – jer se normativni pravni akti stvaraju jednom vrstom pravnih radnji, a sve pravne radnje su izvršenje ili ne izvršavanje pravnih normi sadržanih u pravnim aktima. Normativni pravni akti su tekstovi koji sadrže jednu, više ili mnogo pravnih normi. Sastoje se od jedne, više ili mnogo rečenica-odredbi, u kojima su cjelovite pravne norme ili, u pravilu, pojedini elementi pranvih normi. Npr. Presuda je pravni akt koji sadrži samo jednu pravnu normu, koju također nazivamo presuda. Tvori je pravna radnja sudca. Ustav republike Hrvatske je pravni akt koji sadrži mnoštvno pravnih normi., a tvori je pravna radnja zakonodavca. Pravne norme najčešde se iskazuju pisanom obliku, prednosti toga su a) Pisani tekstovi omoguduju jasno, trajno i objektivnije iskazivanje, očuvanje i razumjevanje pravnih normi. b) Pisani tekstovi omoguduju da se zajedno, na istom mjestu i istovremeno, iskaže vedi broj pravnih normi koje usmjeravaju isti ili više srodnih društvenih odnosa i da se one lakše smisleno povežu. c) Pisani akti omoguduju da se pravne norme i izraze precizno i opširnije, a po potrebi s i napisano obrazlože razlozi njihova donošenja – kao što se radi u presudama d) Pisani tekstovi olakšavaju, objavljivanje i širenje pravnih normi, što znači njihovo upoznavanje od adresata. Pravni akti su samo jezične forme pravnih normi, a vršte su identične pravnim normama - Državni akti, akti drugih organizacija i akti građana - Ustavni i zakonodavni akti, akti šefa države, akti vlade, sudski i upravni akti, te viši akti i niži akti - Opdi akti i individualni (pojedinačni) akti, za opde normativne pravne akte uvriježen je i posve pogodan naziv (propisi) - Generalni akti i partikularni akti - Akti Ustavnog, građanskog, obiteljskog, financijskog, trgovačkog, radnog i socijalnog, kaznenog prava itd, te akti materijalnog i formalnog(proceduralnog) prava - Nije uobičajeno govoriti o „kogentnim pravni aktima“ i „disjuktivnim pravnim aktima“ što bi bilo i besmisleno kod onih akata koji sadrže ujedno i kogentne i disjuktivne pravne norme.

www.ePravo.ba

Hijerarhija pravnih normi i akata, formalni izvori prava, načelo zakonitosti Za pravni sistem je karakteristično, i po tome se razlikuje od moralnog sistema, da je to skup normi koje se nalaze u strogim i jasnim hijerarhijskim odnosima – kao više i niže norme. Razlika između višeg i nižeg pravnog akta(norme) naziva se pravna snaga ili položaj pravnog akta, kao nadređenog i kao podređenog Pravna snaga jednog pravnog akta (norme)jest njegov položaj nadređenosti ili podređenosti prema drugim pravnim aktima (normama) u hijerarhijskoj ljestvici pravnog sustava Hijerarhija pravnih akata ovisi o modi subjekta, državnih i društvenih koji ih stvaraju. Pravna snaga svakog pravnog akta razmjerna je modi subjekta koji ga donosi, a ta je mod jedna socijalno-politička pojava koja se normativno iskazuje u ustavnim i zakonskim (proceduralnim) normama o kompetencijama. Pravna snaga svakog akta je relativna. Svaki je pravni akt viši u relaciji s nekim drugim aktima, ali ujedno je niži u relaciji s nekim još višim aktima. Opdi pravni akti su pretežno viši akti, dok su konkretniji i individualni pravni akti vedinom niži u hijerarhiji pravnog sustava.. To je zato što je konkretnije opde akte i individualne akte stvaraju mnogo češde državni organi i drugi subjekti niže društvene modi je su oni uglavnom izvršujudi u odnosu na više akte. Akti nedržavnih organizacija i građana po pravilu su niže pravne snage od znatnog broja vrsta državnih akata, što je izraz odnosa modi između države i drugih subjekata i izraza njene suverenosti. Svaki pravni sustav mora djelovati tako da se na opdim i višim pravnim aktima zasnivaju pojedinačni i niži pravni akti, koji onda te više akte dopunjuju i izvršavaju u konkretnim društvenim odnosima. Pravni sistem se tako gradi kao stupnjevani proces ili lanac stvaranja, utemeljenja i izvršavanja viših i nižih normativnih pravnih akata. Pritom se svi opdi akti ili propisi – ustav, zakoni, uredbe, naredbe, statuti, kolektivni ugovori i dr. nazivaju formalni izvori prava. Tim se izrazom želi slikovit izraziti činjenica da su ustavi, zakoni i drugi viši i opdi pravni akt, državni i društveni, jezične forme u kojima se nalaze najviše pravne norme, temelji pravnoga sustava, iz kojih izviru niži i konkretniji pravni akti i norme kao što je presuda, rješenja i privatni pravni poslovi. Odnos nadređenosti i podređenosti između viših i nižih pravnih akata u hijerarhijskom pravnom sustavu izražava se načelo zakonitosti ili legaliteta Načelo zakonitosti je temeljna norma pravnog sustava koja zahtijeva da svi pravni akti državnih i drugih subjekata budu formalno i materijalno usklađeni s višim pravnim normama koje reguliraju iste odnose, propisujudči sankcije protiv pravnih radnji i pravnih akata koji taj zahtjev ne poštuj Zahtjev zakonitosti ili usklađenosti viših i nižih akata ima dva aspekta, koji se nazivaju formalna zakonitost i materijalna zakonitost. Formalna zakonitost je zahtjev da sve niže pravne akte donose subjekti koji su u višim pravnim aktima određeni kao nadležni za njihovo donošenje, da se svi oni donose po postupcima koji su također propisani višim aktima i da svi oni imaju tekstualnu formu propisanu višim aktima. Ta tri formalna zahtjeva o nadležnosti, postupku i obliku nižih pravnih akata postavljaju viši pravni akti koje nazivamo proceduralnim pravnim aktima.(primjer je sudac je višim pravnik aktima ovlašten da donosi niže pravne akte) Materijalna zakonitost je da sadržaj nižih pravnih akata, tj. Elementi u njima sadržanih, bude sukladan sa sadržajem viših pravnih akata koji reguliraju istu vrstu društvenih odnosa. Više pravne akte s kojima niži pravni akti moraju na ovakav način biti sukladni nazivamo materijalnim pravnim aktima, a niži pravni akti predstavljaju njihovu konkretizaciju u pojedinačnim društvenim odnosima.

www.ePravo.ba Ako se u postupku ispitivanja zakonitosti utvrdi da je jedan pravni akt nezakonit, onda se taj akt ukida ili barem ispravlja, a u prvom slučaju to znači da on prestaje važiti. Ako se pri tome radi o težoj nezakonitosti, akt se ukida s povratnim djelovanjem, tj. Poništava se od samoga trenutka njegova donošenja i brišu se sve njegove pravne posljedice. Tako se ukida presuda koju je donio nenadkležan organ. Kod blažih oblika nezakonitosti akt se ukida samo od trenutka pravomodnosti akta kojim se on ukida. Što se naziva obaranje akta Jedan pravni akt smatra se nezakonitim tek kada to utvrdi po propisanom postupku jedan viši državni organ koji je za takvo utvrđivanja nadležan.

Ustav (konstitucija) U najširem smislu riječi ustav (constitutio) označava temeljna pravna pravila koja uspostavlja politički i pravni poredak jednog globalnog drušptva. Svako političko društvo ima ustav u tom širem smislu, tz. Materijalni ustav, sastavljen od pravila vlasništva, proizvodnih odnosa, političkih i pravnih statusa stanovnika, te sastava i djelovanja najviših državnih organa. Tijekom tisuda godina, sve do modernog doba, rakva su temeljna pravila političkog i pravnog poretka bila ili izraza samovolje vladara ili nepisanih normi običajnog prava. Tek de buržoazija krajem 18. Stoljeda postaviti zahtjev za demokratskim i pisanim ustavom kao najvišim pravnim aktom što ga donosi posebna narodna skupština po posebnom ustavotvornom postupku – što je moderno shvadanje tkz. Formalnog ustava. Zahtjev za takvim najvišim pravnim aktom izražavao je političke ciljeve ukidanja feudalnih privilegija, a to znači ostvarenja pravne jednakosti građana i ograničenja državne vlasti. Svi nosioci državne vlasti trebali bi biti podčinjeni ustavnim normama i zakonima, tj. Biti pod načelom ustavnosti i zakonitosti, a ujedno je među njima vlast trebala bit podjeljena na zakonodavnu, izvršni i sudsku. Tako bi se onemogučila samovlast, zajamčile slobode i prava čovjeka i osiguralo sudjelovanje slobodnih i jednakopravnih građana. U tom političkom duhu donijeti su prvi pisani ustavi 1787, 1791 u SAD i 1793 u Francuskoj. Nužan element demokratskog političkog sistema je da je stvoren po posebnom postupku i od posebne skupštine ustav. U tim najvišim opdim normativnim aktima propisuju se temeljna politička i socijalna prava i slobode čovjeka i građanina, postavljaju se neke osnovne norme ekonomskom sustavu, te nadasve postavljaju norme o ustanovljavanju(konstituiranju) državne organizacije. S tim pravnim aktom najviše pravne snage, normativnim temeljem države, moraju prema principu ustavnosti biti formalno i materijalno sukladni svi ostali, državni i društvenim, pravni akti. Tu sukladnost nadzije u početku modernog konstitucionalizma suvereni parlament. Poslije se i uspostavlja sudski nadzor ustavnosti zakona i svih drugih pravnih akata radi nadziranja zakonodavca. Nadležnost za takav nadzor daje se ili vrhonim sudovima unutar redovnog sudstva ili posebnom ustavnom sudu. Demokraciji odgovara da ustavne norme izražavaju visoku mjeru suglasnosti građana u pogledu njihovih političkih ciljeva i zahtjevam th, da ustav bude ne samo opdi akt s obzirom na njeove adresate, nego još i opdenarodni akt s obzirom na njegove adresate. Zbog toga se redovito ustav donosi po jednom složenijem ili težem postupku, što omogučuje širu narodnu raspravu o njegovim sadržajima i traži posebnu večinu glasova za njegovo usvajanje o ustavotvornom tjelu – postupak koji se razlikuje od postupka donošenje zakona. isto tako se i u samim ustavima postavljaju pravila o težem postupku za njegovu promjenu nego što je postupak za promjenu zakona, pa se u tom slučaju govori o „tvrdom ustavuza razliku od „mokog ustavakoji se može mijenjati po istoj proceduri kao običan zakon. Stvaranje ustava je funkcija suverenog državnog organa. Kad sam vladar donosi ustav, što je izrazito nedemokratski čin, takav se ustav naziva oktroitrani“ – podareni, kakav je bio ustav kraljevine Jugoslavije iz 31. Godine proglašen od kralja Aleksandra u vrijeme njegove diktature.

www.ePravo.ba

Zakon U narodnom jeziku izraz zakon ima šire značenje, koje je podudarno sa značenjem izraza „pravo“. U pravničkom jeziku se zakonom naziva samo onaj poslije ustava najviši opdi pravni akt što ga donosi skupština narodnih zastupnika po jednom posebnom zakonodavnom postupku. To je tzv zakon o formlnom smislu. Narodna suverenost se u demokraviji izražava u vladavini zakona kao opdih i prema svima jednakih normi i u pravnoj državi kao vlasti koja je podređena ustavu i zakonu. Iako mogu sadržavati samo jednu ili nekoliko pravnih norminajčešde zakoni sadrže veči broj pravnih normi kojima se prisilno usmjerava jedno područje važnih društvenih odnosa. Dok ustav zahvača načelno sve vrste druptvenih odnosa bitnih za drušptvo, pojedini zakoni zahvačaju samo određene vrste društvenih odnosa u okvirima ustavnih normi i radi razrade i primjene ustavnih normi. Tako u svakom izgrađenom pravnom sustavu postoje sljededi zakoni ili zakonici, - Građanski zakon - Obiteljski zakon - Trgovački zakon - Radni zakon - Kazneni zakon - Zakon o građanskom postupku - Zakon o kaznenom postupku - Zako o sudovima - Zako o državnoj upravi i zakon o službenicima - Zako o državljanstvu - Zakon o školstviu - Zakon o porezima - Zakon o zdrastvu - Zakon o šumama - Zakon o zaštiti prirode - Zakon o udruženjima građana - Zako o izborima - Zakon o prekršajima - Izd Svi ti i drugi zakoni, osnove su za stvaranje svih ostalih normativnih pravnih akata , državnih i nedržavnih – što je izraženo načelom zakonitosti kao glavnim mehanizmom hijejarhijskog sastava pranvog sustava Ustavi iposlovnici parlamenta propisuju procedura za donošenje i za promjenu zakona – zakonodavni postupak, koji ima redovito više faza. Počinmjne za 1) predlaganjem i izradom nacrta zakona, na što imaju pravo svaki zastupnik, šef države i vlada, a rjeđe i grupa građana. U stvarnosti najvedi broj prijedloga zakona dolazi od vlade. Te prijedloge i nacrte ne razmatra odmah parlament u cijelini, ved oni najprije idu 2) specijaliziranim odborima ili komisijama koji su sastavljeni od manjeg broja zastupnika, među kojima su predstavnici svi političkih stranaka iz parlamenta, i zadatak im je da prethodno ispitaju osnovanost prijedloga i daju mišljenje o njemu i vlastite prijedloge dopuna i izmjena. Poslije toga 3) na plenum (cijelini) jednoga od domova parlamenta. Tu se vodi rasprava o cjelini prijedloga i o pojedinim njegovim normama, uvažavajudči stavove odbora, daju se nove dopune i izmjene, te se napokon glasa. Zakon je u tom domu usvojen ako je izglasan s kvorumom (potreban broj pristutnih zastupnika) i večjnom glasova zastupnika koje određuje usta. Zatim se 4) isti postupak pnavlja u odborima i na plenumu drugog doma. Ako se izglašani tekstovi zakona u prvom i drugom domu ne slažu, provodi se 5) postupak usuglašvanja među domovima putem zajedničke

www.ePravo.ba komisije. U nekim monarhijam je 6) potrebno da kralj potvrdi. Poslije usvajanja zakon se 7) promulgira, a to znači da šef države svojim potpisom potvrđuje da je zakon donijet u skladu s ustavno propisanim postupkom. Na kraju, zakon se 8) objavljuje u sluđžbenom listu i 9) stupa na snagu istekom određenog roka

Podzakonski akti Izrazom podzakonski pravni akti nazivaju se svi državni opdi akti niži od zakona koje donose izvršno politički, upravni i lokalni samoupravni organi. Podzakonski akti su: uredbe, pravilnici, naputci(uputsva, instrukcija), naredbe i odluke. Donose ih razni organi i imaju različite funkcije u pravnom sustavu. Akte s istim nazivom mogu donositi različiti organi i onda je, naravno, njihova pravna snaga veda ili manja ovisno o hijerarhijskom položaju organa. Zajednočko svim podzakonskim aktima: njihova je funkcija da radi ostarivanja zakona prema potrebi razrađuju zakonske norme i propisuju tehnike njihove primjene od stanovništva i državnih organa. Zakonski akti su često odviše apstraktni da bi mogli biti izravno primijenjeni na konkretne društvene odnose. Zato ustavotvorac i zakonodavac ovlašduju šefa države, vladu, ministarstva i druge upravne organe da donose opde akte niže snage kojima čde se precizirai ono što je ustavom i zakonom propisano i utvrditi nužna tehnika za izvršavanje ustava i zakona. Uredbe su najviši podzakonski pravni akti. To su akti koji pripadaju prvenstveno vladi, ali ponekad i šefu države. Ima ih više vrsta, od kojih sz osnovne a) uredba vlade po opdoj ustavnoj ili zakonskoj ovlasti za razradu zakona, radi njegova izvršavanja b) uredbe vlade i šefa držav po posebnoj ustavoj ili zakonskoj ovlasti, kojima se mogu normirati neki društveni odnosi iz nadležnosti zakonodavca i c) uredbe za slučaj nužde, po ustavnoj ovlasti kojima šef države ili vlada mogu u uvjetima rata ili drugih kritičnih situacija odlučivati sa zakonskom snagom i čak suspendirati neka ustavna i zakonska ljudska i građanska prava. Zbog potrebe hitnog normiranja golemog broja i stalno promjenjivih društvenih odnosa, zbog potrebe za stručnom izradom normativnih akata, a ponekad i zbog težnje vladajučih skupina da izbjegnu političke rasprave u pralamentu vlada postaje s jedne strane glavni predlagatelj zakona i s druge strane preuzima sve vedi dio normativnih nadležnosti. To su glavni aspekti tzv. Krize parlament. Pri svemu tome su opasne uredbe po nuždi za zakonskom snagom ustavom predviđene za izvanredna stanja rata, nereda ,prirodnih katastrofa i sl., a dane su u nadležnosti šefu države i vladi. Odluka je naziv opdih akata koje donose različit organi, među njima parlament, vlada i ministarstva. Za lokalnu upravu i samoupravu osobitu su važne odluke opdinskih skupština. Najviši normativni akt opdine, odnosno drugih jedinica decentralizirane vlasti., kojim se uređuje ustrojstvo i rad opdinskih skupština i njenig izvršnih organ, jest statut. Podzakonski akti moraju biti formalno i sadržajno usklađeni s ustavim i zakonima, ali i međusobno prema njihovoj hijerarhiji.

Opći akti društvenih organizacije Opdi pravni akti što ih donose razne društvene organizacije – privredna poduzeda ili trgovačka društva, zdrastvene prosvjetne kulturne, šporstkse i druge organizacije i udruge – čine nedržavno društveno ili više ili manje autonomno pravo. Svaka društvena organizacija ima svoja pravila i ona se upravo konstituira kao organizacija i kao pravno osoba putem tih pravila. Temeljni je njigov akt svakako statut, neka vrsta „ustava“ organizacija. Statutarnim normama propisuju se ciljevi sjedište, naziv organizacije, sastav nadležnosti

www.ePravo.ba i hijerarhija njenih organa, obveze i ovlaštenja njenih članova, itd. Donošenje statuta može biti više ili manje formalno i sadržajno ovisno odnosno samostalno od države, ali se statutarne norme u svakom slučaju moraju temeljiti na postojedim, ustavnim, zakonskim i drugim državnim aktima, što je uvjet za registraciju ili upis organizacije u državne registre pravnih osoba. Osim statuta društvene organizacije donose i druge pravne akte koji su potrebni za njihovo funkcioniranje – npr pravilnike o radu i poslovnike o radu pojedinih organa. Kolektivni ugovori s kojima radnički sindikati dogovorno određuju osnovne uvjete rada.

Običajno pravo Običajno pravo se ne javlja kao pisani normativni tekst. Stoljetno iskustvo običajnog prava dokazuje da je ono jedan specifičan skup opdih pravnih normi i kao takav formalni izvor prava u odnosu na individualne pravne akte. Običajno pravo čine opde pravne norme čije traženja i sankcije nastaju više ili manje spontano, u dugotrajnom ponavljanju ponašanja najvažnijih i konfliktnih odnosa jednog globalnog društva koje se izražavaju usmeno i zapisane u zbornicima, te ih država usvaja ili upuduje na njih dajudi im sudsku i upravnu zaštitu. U svim starim zajednicama su običajne pravne norme zahtijevale poštivanje života i vlasništva i zabranjivale silovanje, dok su samo običajne norme slabije prisile regulirale način uzimanje grane za stolom, boje odjede… U počecima razvoja državnopravnog poretka i u europskom ranom srednjem vijeku običajno bilo je jedna od glavnih vrsta opdih pravnih normi. Običajne pravne norme nalaze se u tragovima genitilnog rimskog prava U zakonu 12 ploda. Zatim se oblikuju običajnopravne norme za odnose među feudalcima, između njih i monarha i između država u međunarodnom pravu i u crkvenoj zajednici. Najzad u srednjem vijeku nastaju običajna pravila u odnosima trgovaca i u zajednicama zanatlija. Svi ti običajnopravni sustavi ili podsustavi razlikovali su se od skupine do skupine, ali zajedničke im bijahu osobine dugovječnosti pravila i uvjerenje ljudi o potrebi obveznosti i sankcioniranja pravila. U modernom pravu je malo manje u Engleskoj, običajno pravo smanjeno i obujmo i pravnom snagom. Ved u 18. Stoljedu prosvijedeni monarsi započinju proces kodifikacije, tj. Zapisivanja prava i stvaranja novih pravnih normi. Iz kaznenog prava se potpuno isključuju običajne norme, imovinsko i obiteljsko pravo se modernizira, … Običajno pravo gotovo nestaje kao samostalan izvor prava., ali ono ipak ostaje u znatnoj mjeri važede u dvjema grana prava. jedno je međunarodno javno pravo, koje se sporo kodificira, bududi da se ne temelji na jedinstvenoj političkoj vlasti ved na zajednici država. I u modernom trgovačkom pravu, unutrašnjem i međunarodnom, privrednici stvaraju svoja običajna pravila koja su pogodnija za brži i sigurniji promet od pravila državnog prava. Države se ne protive takvom autonomnom pravu, ako se ne protive državnih načela i interesa javnosti.

Individualni pravni akti Individualni (pojedinačni) pravni akti su pisani tekstovi ili usmeni iskazi koji sadrže individualne pravne norme, tj. Norme za konkretne odnose između imenom i prezimenom određenih subjekata Četiri su glavna tipa individualnih pravnih akata: ukaz, sudska presuda, upravno rješenje i pravni posao. Prva tri tipa su državni akti, i to stroge ili kogentne naravi, a pravni posao je privatni akt fizičkih osoba, društvenih pravnih osoba ili države kad ona nastupa kao stranka Ukaz je pravni akt kojim šef države donosi odluke iz svoga djelokruga, npr. promulgira zakone, postavlja časnike i diplomate, pomiluje osuđene, dodjeljuje ordene, itd. To je akt visoke

www.ePravo.ba pravne snage, ali sadrži pravne norme za konkretne odnose. Tako se ukaz o pomilovanju odnosi uvijek na imenom i prezimenom određenog osuđenika. Presuda je temeljna sudska odluka kojom se, uvijek na temelju zakona i drugih opdih akata, rješava jedan sudski spor i određuje sankcija u kaznenom, građanskom trgovačkom i drugom sudskom postupku. Presuda sadrži pojedinačnu sudsku normu koja postavlja pravne obveze i pravna ovlaštenja strankama u sporu odnosno utvrđuje da li je tuženi učinio delikt i kako treba biti kažnjen. Presudom se ili usvaja ili odbija tužba kojom se sudski postupak pokrenut i to tako što sudac odlučuje koja od stranaka, tužitlj ili tuženi, ima pravo u onome što tvrdi s obzirom na a) pravne norme koje reguliraju njihovo odnos i b) utvrđene činjenice njihovih radnji. Ako se tužba usvaja presuda je oduđujuda, a ako se tužba odbija, tuženi se proglašava neodgovornim. Presuda ima 4 obvezatna dijela: uvod( s osnovnim podacima o sudu, strankama i sporu), izreka(osuđujuda ili oslobađajuda), obrazloženje odluke i uputa o pravnom lijeku. U sustavu tz. Kontinentalno-europskog prava, kojemu pripada i naše pravo, presuda je uvijek pojedinačni pravni akt: ona važi samo za imenovane stranke na koje je adresirana. Za razliku od toga, u angloameričkom pravu neke presude, stječu još i osobinu opdih pravnih akata tako što postaju obvezan uzor za donošenje bududih presuda. Takve se presude nazivaju i sudski precedenti i njih ne stvaraju svi sudovi nego samo vrhovni sudovi. I u našem pravu postoji nešto slično tome: presuda vrhovnih sudova predstavlja tzv. Sudsku praksu Upravno riješenje je pravni akt kojim državni upravni organi ili nedržavni organi kad djeluju na temelju javnih ovlaštenja odlučuju na osnovi zakona i drugih akata, o individualnim stvarima iz njihova djelokruga.(primjer: poziv na vojnu službu, dozvola gradnje kuče, …). I upravno rješenje se donosi posebnim zakonom propisanim upravnim postupkom, te ima načelno isti sastav kao presuda. I ono se može osporavati zbog formalne i materijalne nezakonitosti i to prvo žalbom na viši upravni organ, a za tim tužbom na sud. Pravni posao je privatni individualni pravni akt kojim se pravni subjekti, pojedinci i pravne osobe, slobodno raspolažu vlastitom imovinom i sposobnostima u cilju ostvarenja željenih ciljeva koji nisu u sukobu sa strogim državnim normama i s moralom. Za razliku od svih dosada spomenutih državnih pravnih akata, privatni subjekti posve slobodno odlučuju hode li ili nede sklopiti pravne poslove i kako de u njima raspolagati svojim interesima. Ta sloboda stranaka u pravnim poslovima izraz je načela autonomije koje vlada privatnim pravom Pravni posao je očitovanje volje jedne, dviju ili više osoba, kojom one, u granicama dopuštenim u pravnom sistemu, slobodno zasnivaju, mijenjaju ili ukidaju neke pravne odnose, tj. Neke pravne obveze i pravna ovlaštenja. Pravni poslovi se dijele na jednostrane i dvostrane. Jednostrani pravni poslovi su oni za čiji je nastanak dovoljna izjava samo jedne osobe – npr. oporuka, izrečena ili napisana na način kako propisuje Zakon o nasljeđivanju. Dvostrani pravni poslovi su oni za čiji su nastanak potrebne suglasne izjave volje dvaju ili više subjekata. Takvi su pravni poslovi ugovori –o kupoprodaji, zajmu, … Dvostrani pravni odnosi ili ugovori mogu biti jednostrano obvezujude i dvostrano obvezujude Dvostrani pravni poslovi ili ugovori dijele se još na konsezualne i realne. Prvi su oni što nastaju suglasnim očitovanjem volje ili dogovorom stranaka. Drugi, realni ugovori jesu oni za čiji su objekt pravnog odnosa – npr. ugovor o čuvanju robe, koji nastaje tek predajom robe i dogovorom o čuvanju u garderobi. U modrenim društvima vedina ugovora se valjano sklapa, tj. Postaje obvezujuda, usmeno i neformalizirano. Danas se iznimno kogentnim državnim normama traži određena forma za sklapanje nekih ugovora – najčešde pisana forma – npr za ugovore o prodaji nekretnina. Tipski ugovori su oni koji se sklapaju na način da jedna strana ponudi gotov ugovor, a druga bira hode li ili nede potpisati.

www.ePravo.ba

Važenje, pravednost i djelotvornost pravnih normi (akata) Važenje, pravednost i efikasnost, jesu različiti ali vrlo povezana svojstva pravnih normi Važenje je osobina pravne norme da aktualno obvezuje unutra jednog pravnog sustava, a to znači da je stupila na snagu i da su njeni adresati dužni po njoj se ponašati. Uobičajeno se izraz upotrebljava za obvezanost pravnih normi, dok za presudu i upravne rješenja koristi izraz pravomočnost. Pravna norma je važeda ako je stvorena od subjekta koji je na to ovlašten, i ako nije ukinuto od ovlaštenog subjekta. Vremenski pravna norma počinje važiti a) ili od trenutka njenog izglasavanja ili izricanja b)od trenutka njenog objavljivanja ili uručenja adresatu c) ili nakon proteka jednog roka, po objavljivanju ili uručenju adresatu d) retroativno (unazadno) od nekog vremena prije njenog donošenja. U civiliziranim pravni odnosima najčešde se upotrebljava način c Personalno pravna norma važi prema tome tko su njeni adresati. Najšire okvire personalnog važenja imaju međunarodne pravne norme upudene cjelokupnom svjetskom stanovništvu. Vrlo široko personalno važenje imaju opde pravne norme upudene cjelokupnom stanovništvu jedne države. Uže važenje imaju opde pravne norme upudene samo nekim skupinama stanovništva. Najduže personalno važenje imaju individualne pravne norme – ukaz, presuda, rješenje i pravni posao. Teritorijalno pravne norme mogu važiti: na teritorijima svih ili jedne skupine država – međunarodne pravne norme, ili na cjelokupnom teritoriju jedne države, ili na dijelovima teritorija jedne države, … Na brodovima i zrakoplovima vrijede pravne norme one države čije oznake brodovi i zrakoplovi nose. Važenje pravne norme treba razlikovati od zakonitosti pravne norme. Važede pravne norme nazivaju se još i pozitivne pravne norme, a ukupnost važedih pravnih normi u jednom društvu čini pozitivno pravo Pravednost je svojstvo pravne norme da se njen sadržaj, tj. Njeno traženje i njena sankcija, slaže s načelom pravednosti kao pravilom raspodjele dobara i tereta u društvu. Svojstvo pravednosti pravnih normi izrazito je subjektivno i relativno. Efikasnost (djelotvornost) jest svojstvo pravne norme da se značajna vedina njenih adresata ponaša u skladu s njenim sadržajem, tj. S njenim traženjom i sankcijom. Pri tome je norma primarno efikasna ako se vedina adresata ponaša u skladu sa traženjom. Norma je sekundarno efikasna ako sudski i upravni organi odrede i primjene sankciju protiv vedine prekršitelja pravne obveze. U protivnom je norma primarno i sekundarno neefikasna Efikasnost pravnih normi posljedica je raznih čimbenika 1) neke osobe se ponašaju u skladu s traženjom normi zbog toga što u njima prepoznaju vlastite i opde interese te ih rado izvršavaju. 2) neke osobe se ponašaju u skladu s traženjem normi, pa i onda kada te ne odgovara njihovim interesima i shvadanjima pravednosti, zbog toga što se boje u normama predviđenih kazni. Obveznost pravne norme se nekad naziva formalno važenje, dok se djelotvornost ili prihvadenost pravne norme naziva materijalno važenje, a pravednost pravne norme etičko ili idealno važenje

Pravni odnos sastav i vrste pravnog odnosa Pravni odnosi se razlikuj od nepravnih a) po kvaliteti samoga odnosa b) po tome što su regulirani pravnim normama Pravni odnosi su važni, konfliktni i izvanjski kontrolabilni društveni odnosi koji su regulirani pravnim normama.

www.ePravo.ba Pravne norme konstituiraju ili zasnivaju pravne odnose Četiri su osnovna značenjska elementa koje norme pripadaju društvenim odnosima, pretvarajudi ih tako u pravne odnose - Pravni subjekti - Pravna obveza - Pravno ovlaštenje - Pravni objekt Pravni odnos je društveni odnos između najmanje dva pravna subjekta koji imaju jedan prema drugome pravnu obvezu i pravno ovlaštenje s obzirom na neki pravni objekt. Jedan konfliktan i izvana kontrolabilan društveni odnos sastoji se prije pravnog normiranja od a) barem dva subjekta, b) raznih mogudnosti njihovih korelirani (međuvjetovanih) ponašanja i c) nekih objekata-vrijednosti prema kojima su ponašanja subjekata usmjerena. Taj društveni odnos izaziva nastanak pravne norme – jer je društveno potrebno regulirati sukobe interesa koje on sadrži. Pravnom normo se čini to da se jedan pram mogudnosti korelirano ponašanja subjekata u tom odnosu označi kao pravno obvezno ponašanje i pravno ovlašteno ponašanje,. Pravni odnos (normativno označeni društveni odnos): Vrste pravnih odnosa a) Pravni odnosi mogu biti aprstraktni i konkretni. Apstraktni pravni odnos je onaj izražen u traženju jedne opde pravne norme – to je samo pojmovni odnos, on postoji samo kao skup normativnih značenja. Preciznije, to su opdom pravnom normom postavljene apstraktna pravna obveza i apstraktno pravno ovlaštenje između dviju vrsta subjekta s obzirom na neki apstraktno određeni objekt. Npr. svi roditelji i njihova djeca imaju taj odnos koji su jednom opdom normom označeni kao pravno obvezni i pravno ovlašteni na uzdržavanje Konkretni pravni odnos je stvarni odnos između konkretnih osoba, imenom i prezimenom određenih, koje su nosioci pravnih obveza i pravnih ovlaštenja s obzirom na neki konkretni objekt. Takav odnos imaju npr. kupac i prodavatelj neke kuče Između apstraktnih i konkretnih pravnih odnosa vlada međuovisnost. Apstraktni odnos može jezično postojati bez konkretnih odnosa, ali da bi bio efikasan, on se mora potvrđivati kroz konkretne odnose. S druge strane, ne može biti konkretnih odnosa bez apstraktnih odnosa u pravu: konkretan odnos temelji se na apstraktnom, jer su obveze i ovlaštenja prvoga konkretno ponavljanje otprije postojedeg odnosa značenja obveze i ovlaštenja iz opde pravne norme. b) Druga podjela pravnih odnosa je ona na jednostrano obvezujude i dvostrano obvezujude pravne odnose. Jednostrano obvezujudi pravni odnos je onaj u kojemu samo jedna strana ima prema drugoj strani obvezu, a ta druga strana pravno ovlaštenje. Takav odnos je između roditelja i djece. Dvostrano obvezujudi pravni odnos je onaj u kojemu svaka strana ima istovremeno i pravnu obvezu i pravno ovlaštenje prema drugoj strani. To su najčešde privatno pravni odnosi razmjene imovine i rada U jednostranom pravnom odnosu postoji samo po jedno ovlaštenje, obveza i objekt, dok u dvostranom postoje dvostruko sva četiri elementa 2 subjekta, 2obveze, 2 ovlaštenja i 2 objekta c) Pravni odnosi se dijele i prema vrstama objekata-dobara na koja pravni subjekti imaju pravne obveze i pravna ovlaštenja: radni, građanski, porodični, trgovački, kazneni, … d) Pravni odnosi se dijele i prema tome da li se zasnivaju normama vlasti ili normama slobodne volje stranaka: javnopravni i privatnopravni odnosi. e) Pravni odnosi se mogu razlikovati i s obzirom na pravnu osnovu (iz hipoteze) po kojoj nastaje: materijalni pravni odnos i procesni pravni odnos. Prvi nastaje na osvnobi raznih

www.ePravo.ba pravnih činjenica spomenutih u primarnoj hipotezi, npr. smrti, rođenja, stjecanja prihoda, … Drugi odnos nastaje na osnovi pravnih činjenica tužbe ili žalbe koje su također spomenute u primarnoj hipotezi.

Pravni subjekti Pravni subjekti su glavni element pravnog odnosa, zbog njih i postoje pravni odnosi Pravni subjekti su ljudi i društvene tvorevine koji imaju pravne obveze i pravna ovlaštenja s obzirom na neke pravne objekte. U svakom pravnom odnosu postoje najmanje dva pravna subjekta: čovjek, naime, ne može biti u pravnom odnosu sam sa sobom je ne može biti pravno obveza ili pravno ovlašten prema sebi. Pravni subjekt je prije svega čovjek pojedinac, ali i subjekti su još brojne institucije, najčešde organizacije. Te dvije vrste pravnih subjekata imaju svoje posebne naziva: čovjek pojedinac zove se fizička osoba ,a organizacije i druge tvorevine kao pravni subjekti zovu se pravne osobe. Za nastanak pravne osobe mora se ostvariti više uvjeta, koji su vedinom elementi organizacije i sve to određeno na jednoj osnivačkoj skupštini i potvrđeno od države činom upisa u registar pravnih osoba. Pravna osoba prestaje postojati ispisom iz registra, propašdu imovine i na druge načine. Fizičke osobe se s obzirom na njihove pravne obveze i ovlaštenja dijele u dvije kategorije a) Jednu kategoriju čine fizičke osobe koje imaju samo pravnu sposobnost ili svojstvo da posjeduju neka pravna ovlaštenja i pravne obveze, ali nemaju mod da vlastitom voljom i vlastitim radnjama stupaju u pravne odnose. Takve su osobe maloljetnici i neuračunljive osobe. Ni jedni ni drugi nemaju sposobnost samostalnog raspolaganja svojom imovinom i svojim radom, tj. nemaju djelatno sposobnost b) Drugu kategoriju fizičkih osoba čine one osobe koje uz pravnu sposobnost imaju još i djelatno sposobnost ili sposobnost da vlastitom voljom i vlastitim radnjama izazivaju pravne posljedice, tj. nastanak, promjenu i prestanak pravnih odnosa, ili, drugim riječima nastavak pravnih obveza i pravnih ovlaštenja za sebe i za druge osobe. Ovu kategoriju čine sve punoljetne i uračunljive osobe, Samo fizičke osobe djelatno sposobne mogu vlastitom voljom i vlastitim radnjama sklapati pravne poslove (poslovna sposobnost), biti pravno krive, činiti delikte i za njih odgovarati (deliktna sposobnost), sklapati brak i brinuti se za svoju djecu(bračna i porodična sposobnost), sudjelovati u izborima i drugim političkim aktivnostima (politička sposobnost) Dok se jednakost ljudi u pravnoj sposobnosti stečena načelno ukidanjem ropstva, postiže se jednakost u djelatnoj sposobnosti ljudi s jednakim psihičkim i moralnim sposobnostima. Jednakost djelatne sposobnosti osoba s jednakim psihičkim i moralni sposobnostima jedan je od temeljnih plodova egalitarnog shvadanja pravednosti Glavne podjele pravnih osoba su na javne i privatne pravne osobe: Prve su država, opčine, kotarevi, provincije i ostale teritorijalne jedinice, zatim javne ustanove i javna poduzeda i dr. Druge pravne osobe privatnog prava, jesu trgovačka društva i druga privatna poduzeda. I pravne osobe imaju svojstva pravne i djelatne sposobnosti. Ovdje vrijedi načelo slobode za fizičke osobe i načelo ograničavanja za pravne osobe: fizičkim osobama je dozvoljeno činiti ili ne činiti sve što im nije izričito zabranjeno pravnim normama, dok pravne osobe smiju činiti samo ono što im je izričito dozvoljeno pravnim normama. I država ima svojstvo pravnog subjekta, tj. i ona je također nosilac određenih pravnih obveza i pravnih ovlaštenja – i to kako u unutrašnjem, nacionalnom, tako i u međunarodnom pravnom poretku. Ona je vlasnik nepokretne i pokretne imovine, ona sklapa međunarodne ugovore i ugovore s drugim pravnim subjektima na svom teritoriju, ona odgovara za štete koje drugim subjektima učine državne službene osobe.

www.ePravo.ba Zbog (1) fizičkih pravnih subjekata koji nemaju djelatnu sposobnost, (2) pravnih osoba koje nisu ljudska bida i stoga ne mogu vlastitim radnjama izazvati pravne posljedice, i (3) pravnih subjekata koji ne znaju ili ne žele sami obavljati neke pravne radnje, u svim pravnim sustavima postoji odnos pravnog zastupstva i osobe pravni zastupnici Zastupanje je pravni odnos u kojemu jedna osoba (zastupnik) ima obvezu i ovlaštenje da u ime i u interesu druge osobe (zastupanog) obavlja neke pravne radnje. Radnje zastupnika i obveze i ovlaštenja koja iz njih proizlaze uračunavaju se zastupanome, kao da je te radnje obavio on sam. Tri su osnovna tipa odnosa zastupanja: zakonsko, starateljsko, i ugovorno zastupanje. Da bi se izvršavale radnje potrebne radi ostvarenja pravnih ovlaštenja i obveza osoba koje nemaju djelatnu sposobnost, postavljaju se zakonski i starateljski zastupnici). Roditelji su pravni zastupnici svoje djece na osnovu opde pravne norme. Staratelji su zastupnici djeci bez roditelja i neuračunljivih osoba, a postavljaju se individualnim aktima(presudom, rješenjem) I pravne osobe imaju svoje zastupnike, a to s njihovi rukovodni organi – direktori. Oni su kao zastupnici određeni zakonom i statutom organizacije. Slično tome i šef države zastupa državu prema drugim državama i subjektima međunarodnog prava. Osobe koje imaju djelatnu sposobnost – punoljetne i uračunljive fizičke osobe, mogu ugovorom o zastupanju ovlastiti neku osobu da h zastupa u određenim pravnim odnosima. Na ovakvo zastupanje idu pravni subjekti redovito zbog toga što nemaju dovoljno pravničkog znanja.

Pravni objekti Pravni objekti su vrijednosti zbog kojih pravni subjekti stupaju u pravne odnose. Pravni objekti su sve materijalne i dugovne vrijednosti ili dobra s obzirom na koje pravni subjekti imaju međusobne pravne obveze i pravna ovlaštenja Vrijednosti ili dobra koja se raspodjeljuju među pravnim subjektima mogu se podijeliti: 1) Prirodna dobra: zemlja, voda, biljke, … 2) Ljudske tvorevine a. Materijalne: zgrade, odjeda, hrana, … b. Duhovne: znanje, jezik, odgoj, … 3) Ljudske radnje činjenica: obrada zemlje, proizvodnja roba, … 4) Ljudske radnje ne činjenja: suzdržavanje od činjenja, što omoguduje to drugim osobama Svaki pravni odnos sadrži dvije vrste objekata: neko prirodno dobro ili ljudsku tvorevinu i neku radnju činjenja ili nečinjenja kojom se stvara ili raspolaže prirodnim dobrom ili ljudskom tvorevinom Primjer roditelji djeci daju (3) (1, 2a). Čovjek je (iako djelomično istina) samo pravni subjekt, a ne ujedno i pravni objekt

Pravno ovlaštenje i pravna obveza Pravni subjekti su nosioci normativnih značenja pravnog ovlaštenja i pravne obveze s obzirom na neke objekte. Ta dva normativna značenja jesu vrijednosti koje normotvorac hode postidi u pravnim odnosima polazedi od vladajudih interesa. Pravno ovlaštenje je položaj jednog subjekta, postavljen pravnom nomom, da radi ostvarenja svog interesa može nešto činiti ili ne činiti, te da ima dvostruku mod prema nekom drugom subjektu: prvo, mod da od njega zahtijeva neko činjenje, davanje ili nečinjenje s obzirom na jedan objekt, i drugo, mod da ga tuži pred državnim organom ako ne udovolji zahtjevu.

www.ePravo.ba Pravno ovlaštenje je vid društvene modi. To je pravno zaštidena mogudnost jednog subjekta da nešto čini, te njegova pravno priznata sposobnost da utječe na ponašanje drugih radi ostvarenja svog interesa i da ih na to prisili putem države. Primjer: pravno ovlaštenje kupca je njegova mod da zahtijeva od prodavatelja predaju robe, a zatim ga može tužit ako to odbije i obrnuto ukoliko ovaj ne dade dogovoreni iznos novca. Pravno ovlaštenje mora imati obje spomenute modi. Ako pravna norma ne daje jednoj modi zahtijevanja tužbe, onda mod zahtijevanja nema pravno-prisilnu narav, ved njeno ostvarivanje ovisi isključivo o dobroj volji onoga od koga se potražuje. Takva mod zahtijevanja bez tužbene modi naziva se „golo pravo“, kod njega nema pravnog ovlaštenja niti pravne obveze. Pravna obveza ima suprotan sadržaj od pravnog ovlaštenja, ali ujedno ima istu strukturu kao pravno ovlaštenje, što je posljedica korelativnosti pravne obveze i pravnog ovlaštenja Pravna obveza je položaj jednog subjekta, postavljen pravnom normom, da mora nešto činiti ili ne činiti nekom drugom subjektu i da od ovoga može biti tužen pred državnim organom, a to znači da može biti prisiljen ili kažnjen, ako ne obavi radnju činjenja ili nečinjenja Primjer obveze je da vozači voze desnom stranom, a primjer ovlaštenja je da stanovnici zahtijevaju vožnju desnom stranom. Sadržajna suprotnost pravnog ovlaštenja i pravne obveze jest u tome što subjekt pravnog ovlaštenja dobiva nešto u svoju imovinu ili egzistenciju, dok obvezni subjekt gubi nešto iz svoje imovine ili egzistencije Korelativnost (međuovisnost) pravnog ovlaštenja i pravne obveze jest u tome što u pravnom odnosu ne može postojati obveza bez ovlaštenje, kao ni obrnuto. Obveza i ovlaštenje su korelativni u svakom pravnom odnosu bio on jednostrano ili dvostrano obvezujudi. Korelativnost znači da uz obvezu postoji i ovlaštenje. Pravna ovlaštenja i pravne obveze se klasificiraju na iste načine 1) Neprenosiva i prenosiva pravna ovlaštenja i pravne obveze. Neprenosiva su ona ovlaštenja i obveze koje su isključivo osobne i ne mogu se prenositi na druge subjekte(brak, roditeljstva). Prenosiva pravna ovlaštenja i pravne obveze su one što se ne vezuju trajno za jednu osobu i stoga se mogu prenositi, naplatno ili besplatno, ne druge subjekte(ovlaštenja i obveze vlasništva – ovlaštenje i obveze iz vlasništva, iz ugovora kupoprodaje, najma, … 2) Javna i privatna pravna ovlaštenja i pravne obveze. Javna ovlaštenja i obveze su one koje vlast dodjeljuje odnosno naređuje pravim subjektima, prisiljavajudi ih na neki pravni odnos(pladanja poreza). Privatna su pak ona ovlaštenja i obveze koje same stranke dogovorno određuju stupajudi u pravne odnose bez državne prisile(ugovor o radu, kupoprodaji,..). 3) Apsolutna i relativna pravna ovlaštenja i pravne obveze. Apsolutna ovlaštenja su ona koja pripadaju jednom subjektu prema svim ljudima na svijetu – koji su onda obvezni prema takvom ovlašteniku(odnosi za zaštitu života i drugih ljudskih i građanskih prava). Relativna ovlaštenja su pak ona koja pripadaju jednom subjektu samo prema određenom drugom subjektu – koji je onda obvezan samo prema tom ovlašteniku(ovlaštenja iz obveze iz svih ugovora) Pravni status je naziv za ukupnost neprenosivih pravnih ovlaštenja i pravnih obveza što ih jedan subjekt imao opdenito u društvu ili u jednom posebnom području života. Nekoliko statusnih razlika u suverenom svijetu - Maloljetne i punoljetne osobe - Uračunljive i neuračunljive osobe - Državljani ove ili one države - Žene i muškarci(porodiljstvo, vojne službe, nekih poslova zabranjenih, u mirovniskim odnosima) - Osobe s političkim pravima i bez njih - Vjenčane i nevjenčane osobe - Roditelji i oni koji to nisu

www.ePravo.ba -

Zaposleni i nezaposleni Nekvalificirani, kvalificirani i visokokvalificirani radnici Državni službenici i oni koji to nisu Osuđivane i neosuđivane osobe Studenti i oni koji to nisu Itd

Zloupotreba pravnog ovlaštenja (prava) Zloupotreba pravnog ovlaštenja (subjektivnog prava) postoji kad jedan subjekt koristi pretjerano i bezobzirno svoje pravno ovlaštenje i time ošteduje drugog subjekta. Nosilac pravnog ovlaštenja ima pravno zaštidenu moč da čini neku radnju, ali on je obavlja tako da drugome nanosi nepotrebnu štetu, što se protivi dobrim običajima i moralu. Pravni sustavi zabranjuju i kažnjavaju pretjerano i bezobzirno korištenje pravnih ovlaštenja. Zloupotrebu prava treba razlikovati od običnog delikta: ona je posebna vrsta delikta. Dok se običan delikt sastoji od neizvršenja pravne obveze iz traženje pravne norme, zloupotreba se sastoji od pretjeranog izvršavanja pravnog ovlaštenja. Pravni sustavi zabranjuju svaku zloupotrebu ovlaštenja neovisno o tome da li ona nastaje skrivljeno ili ne skrivljeno. To je danas dominantno shvadanje u zakonodavstvu i u praksi, zvano „objektivna koncepcija zloupotrebe“, a zapravo je vrsta objektivne odgovornosti. Nasuprot tome predlagana je i nije usvojena „subjektivna koncepcija“ prema kojom bi se kažnjavale samo one radnje gdje se namjerno vrši šteta. Stajalište objektivne koncepcije zloupotrebe boje je iz razloga što ono bolje zaštiduje oštedene osobe. Strože se kažnjava također zloupotreba službenog položaja – bezobzirno, zlonamjerno, ili privatizirajude obavljanje ovlaštenja državnih ili drugih službenih osoba. Bududi da je zloupotreba ovlaštenja supriotna dobrim običajima i moralnim obzirima prema drugim osobama, njena zabrana i kažnjavanje znače usvajanje nekih običajnih i moralnih normi u pravu

Zaštita pravnog ovlaštenja Pravni sustavi daju pravnim ovlaštenicima, fizičkim i pravnim osobama razna sredstva za zaštitu njihovih pravnih ovlaštenja (subjektivnih prava) kad su one povrijeđene od državne vlasti ili od privatnih subjekata. 1) Subjekt koji smatra da je njegovo pravno ovlaštenje povrijeđeno pojedinačnim upravnim aktom ili šutnjom uprave. Može u određenom roku tražiti zaštitu od višeg upravnog organa putem pravnog lijeka žalbe – zahtijevajudi ukidanje ili preinaku toga akta. Ispitujudi sve važne okolnosti slučaja viši upravni organ upravnom postupku donosi drugostupanjsko rješenje kojim ili odbija žalbu bog neosnovanosti i potvrđuje prvostupanjsko rješenje ili pak prvostupanjsko rješenje preinačuje ili ukida. 2) Subjekt koji smatra da je neko njegovo pravno ovlaštenje iz građanskog, obiteljskog, trgovačkog ili kaznenog prava povrijeđeno radnjom druge osobe, može u određenom roku tražit zaštitu od suda putem tužbe –zahtijevajudi rješavanje pravnog spora i prisiljavanje prekršitelja obveze na dužno ponašanje odnosno njegovo kažnjavanje. 3) Sudski spor između ovlaštenika-tužitelja i tuženoga rješava se u posebnim sudskim postupcima d građanskom, kaznenom i upravnosudskom postupku. Sve radnje i konačna odluka u sudskim postupcima moraju biti i materijalno i formalno utemeljene na ustavnim, zakonskim i drugim opdim pravnim normama. Ovo načelo ustavnosti,

www.ePravo.ba

4)

5)

6)

7)

8)

zakonitosti i nezavisnosti sudaca, omogučuje objektivnost udskog odlučivanja u pravnim sporovima. Na kraju sudskog postupka po tužbi prvostupanjski sud donosi presudu kojom rješava pravni spor i prema potrebi izriče kaznu. Presudom se tužba može ili odbiti zbog neosnovanosti, čime se daje pravo tuženom, ili usvojiti i time osuditi tuženoga. Načelno se protiv svake prvostupanjske presude može uložiti pravni lijek Pravni lijek je sredstvo kojim stranke u pravnim sporovima pobijaju valjanost sudskih odluka i upravnih odluka zbog pogrešne primjene opdih normi ili zbog pogrešno utvrđenih činjenica, zahtijevajudi od nadležnog višeg sudskog odnosno upravnog organa da te odluke zbog nezakonitosti ukine ili preinači. postoje dvije osnovne vrste pravnih lijekova: redovni i izvanredni. Redovni najčešde nazivani žalbe, upotrebljavaju se protiv presuda i rješenja koji još nisu pravomodnim, u kratkim rokovima nakon njihova uručivanja strankama. Izvanredni pravni lijekovi upotrebljavaju se protiv presuda i rješenja koji su postali pravomodni u dužim rokovima i samo zbog nekih razloga navedenih u zakonu, npr. zbog pojave raznih činjenica koje nisu bile poznate u vrijeme donošenja odluke. Pravomodnost je svojstvo presude ili rješenja da su postali pravno obvezujudi i da se ne mogu više napadati redovnim pravnim lijekom. Pravomodnost nastupa a) odreknudem stranaka od redovnog pravnog lijeka b) ili protekom žalbenog roka. Presuda postaje apsolutno pravomodna protekom rokova za izvanredne pravne lijekove ili njihovim odbijanjem pred nadležnim organima. Nakon određenog vremena dozvoljene rasprave i dokazivanja o tome što kome pripada, vlast zatvara raspravu i proglašava konačnog pobjednika: presuđena stvar treba se smatrati istinom. Protiv te zapovijedi, koja dakako može pogriješiti nema više pravnih lijekova. Ostaje samo jedno sredstvo, a to je pomilovanje, ako postoje vrlo jaki razlozi da se oslobodi osoba koja je osuđena apsolutno pravomodnim aktom. Odluku koja je postala pravomodna, presudu ili upravno rješenje, osoba koja je osuđena mora izvršiti. Ako osuđeni ne izvrši traženje presude ili rješenja dobrovoljno ono de se izvršiti prisilno. Na odluku o prisilnom izvršenju osuđenik ima u određenim slučajevima pravo žalbe Subjekti koji se smatraju oštedeni aktima vlasti mogu se obradati za pomod putem predstavki šefu države, parlamentu i ministarstvima. Ustanova kontrole ustavnosti državnih akata daje najviši stupanj zaštite pravnih ovlasti. Nadležnost kontrole ustavnosti može se dati posebnom organu ustavnom sudu ili vrhovnom sudu opde nadležnosti. Moderne države uvode ustanovu ombudsmana ili pučkog pravobranitelja: službenu osobu koju bira parlament i koja je zadužena za nadzor upravom i javnim službama u zaštiti prava građana U starijim pravnim porecima bila je u manjoj ili vedoj mjeri dopuštena pravna samopomod. Ovlaštenicima je bilo dozvoljeno da sami prisile obvveznike na izvršavanje obveze, npr. oduzimajudi im dio imovine.

PRIMJENA PRAVNE NORME Primjena pravne norme sastoji se od ljudskih radnji koje ostvaruju sadržaje iz traženja i sankcije neke opde ili individualne pravne norme, tj. ostvaruju u njima postavljena pravna ovlaštenja i pravne obveze.

www.ePravo.ba Pravne norme primjenjuju sve uračunljive ili djelatno sposobne privatne fizičke osobe, državne službene osobe i službene osobe u pravnim osobama. Svi oni rade nadasve u dva procesa a) Ostvarujudi svojim ponašanjima međusobna pravna ovlaštenja i pravne obveze koje su postavljene traženjom norme. U jednom širem smislu, koji je na prvi pogled suprotan uobičajenom značenju primjene, primjena pravne norme je i ponašanje suprotno pravnoj obvezi, tj. delikt. b) Donosedi niže pravne norme na temelju viših pravnih normi Primjena pravne norme može biti više ili manje složen proces. Vrlo često ima težih slučajeva , složenijih i konfliktnijih pravnih odnosa, koji su predmet pravnih normi čija primjena zahtijeva svjesnu metodički raščlanjenu i ponekad dosta tešku duhovnu - intelektualnu i vrijednosnu djelatnost. Do primjene norme može dodi jedino nizom spoznajnih i vrijednosnih radnji koje su dobrim dijelom vođene određenim pravilima: više ili manje prisilnim odnosno labavim pravilima logike, jezika morala, vladajude ideologije, kao i strogo prisilnim pravnih procedura . U težim slučajevima primjena pravnih normi sastoji se redovito od niza radnji što se mogu okupiti u četiri tipa i ujedno četiri vremenske faze radnje 1) Utvrđivanje važedih pravnih normi 2) Tumačenje (interpretacija) pravnih normi 3) Popunjavanje pravnih praznina u osnovnom smislu(nije nužna) 4) Izvršenja pravne norme, traženja ili sankcije, u pravnim radnjama

Utvrđivanje važećih pravnih normi Kad se jedan pravni subjekt nade ili predviđa da de se nadi u nekom pravnom odnosu, ili pak želi stupiti u neki pravni odnos, a želi da njegovo ponašanje u tom odnosu bude legalno, on najprije mora otkriti, upoznati ili utvrditi pravnu normu koja taj odnos uređuje i kojoj on jest ili de biti adresat. Utvrđivanje pravne norme sastoji se od dva tipa istraživanje 1.) Subjekt mora pronadi pravnu normu koja regulira odnos u kojemu se on nalazi ili de se nadi. To se postiže tako što de se taj odnos usporediti sa sadržajima jednog niza normaticnih odredaba, N koje uređuju takvu vrstu pravnih odnosa, sve dok se ne dođe do odredbi norme N7 li normi N7…N15 koje svojim hipotezama spominju upravo odnos što subjekta zanima i svojim traženjima taj odnos uređuju. I treba spomenuti da je bitno još i tumačenje normi. 2.) Nije dovoljno da subjekt pronađe pravnu normu što uređuje njegov pravni odnos: potrebn je još da pronađe takvu normu koja je vremenski, teritorijalno i personalno važeda – koja je na snazi vrijeme kad se odnos odvija i na teritoriju na kojem se odnos odvija. Vrlo su specifični problemi utvrđivanja važede pravne norme običajnog prava, unutrašnjeg i međunarodnog. Danas su takvi problemi rjeđi, jer su pravni odnosi vedinom regulirani pisanim normativnim aktima. Međutim u pravu nastaju nove teškode: u njemu ima golem broj normi, one se vrlo brzo mijenjaju i postale su vrlo složene. 1) Nesumnjivo je najvažnije sredstvo brzog i ispravnog pronalaženja važedih pravnih normi stručno pravno obrazovanje. 2) Bitno sredstvo za upoznavanje subjekata s pravnim normama koje se njih tiču, osobito pravnika koji s tim normama češde rade, jest praksa civiliziranih pravnih sustava da svi opdi pravni akti stupaju na snagu tek nakon objavljivanja i nakon proteka određenog broja dana od objavljivanja.

www.ePravo.ba 3) Za objavljivanje državnih autentičnih tekstova opdih ravnih normi postoje u svakoj državi službena glasila, koja u urednoj državi moraju biti dostupna svim pravnim subjektima. 4) Za utvrđivanje važede pravne norme naročito su važna pravila uklanjanja antinomija ili proturječja između pravnih normi. Ta proturječnost može biti: hijerarhijska da se niža norma proturječi višoj. Ukoliko je takav slučaj normu može ukinutu nadležni organ na osnovu tužbe. Ili vremenska da se ranija proturječi kasnijoj, tada je ranija norma automatski nevažeda. Ili tredi tip antinomije je slučaj kad jedna specijalna norma, koja regulira samo jednu podvrstu odnosa proturječi jednoj opdoj normi, koja regulira čitav odnos. U tom slučaju ostaje na snazi specijalna norma

Tumačenje pravnih normi Nakon što adresat pronađe pravne norme što uređuju njegov odnos, on mora pristupiti drugoj radnji, da spozna što ta norma od njega zahtjeva. To se postiže tako da se tumače normativne pravne odredbe u kojima su sadržane pravne norme. Tako da se iz pravnih odredaba utvrde značenja svakog od osnovnih dijelova pravne norme: situacije koja je uvjet za pravno ovlaštenje i pravnu obvezu(hipoteza), pravnog ovlaštenja i pravne obveze s obzirom na neki objekt(traženje), neizvršenja pravne obveze(delikt) i obveze ili ovlasti državnog organa za sankcioniranje(sankcija) Tumačenje (interpretacija) jest dugoročna djelatnost koja je nužna za razumijevanje svake kulturne pojave koja nosi određena značenja, ima određeni smisao, a značenje zahvada upravo tumačenjem. U pravu se tumače pravne odredbe i sve pravne radnje. Razlog zbog kojeg treba tumačiti jest taj što su znakovi uvijek nejasni ili višeznačni, mogu imat dva značenja za istu ili više osoba. Norma koju je iskazao normotvorac, nije jedna završena tvorevina, ona je tvorevina koju dovršavaju njeni adresati primjenom na konkretne pravne odnose u značenjskom okviru pravne norme Tumačenje pravnih odredaba jest duhovna djelaatnost kojom se otkrivaju moguda značenja pravnih odredaba i u njima hipoteze, traženja, određenja delikta i sankcije, te se odlučuje koje od tih značenja je najbolje – opdenito (kod apstraktnog tumačenja) ili za konkretan pravni odnos (kod kazuističkog tumačenja) Pravne norme su višeznačne i nisu konačne zbog više uzroka od kojih su ovo osnovna a) Svu složenost stvarnosti koju normotvorac regulira nije mogude riječima potpuno i precizno iskazati. Normotovrac mora silom prilika svoju misao iskazati sažetim rečenicama vrlo apstraktno. b) Jezični izrazi su više ili manje polisemični, tj. sami po sebi imaju više značenja. c) Mijenjajudi društvene odnosi koje norme reguliraju, tako da prilikom primjene starijih normi treba i njih mijenjati, prilagođavati tako izmijenjenim odnosima da se postigne efikasnost norme d) Mijenjaju se vrijednosni stavovi i ideologije koje uvjetuju sadržaj pravnih normi, što također izaziva promjene u značenjima važedih normi

Subjekti i tipovi tumačenja

www.ePravo.ba Svi stanovnici u državi moraju se ponašati prema važedom normama pravnog sustava pod kojim žive, stoga moraju češde ili rjeđe tumačiti pravne norme, u čemu se javljaju teškode, pa i potreba da se ne pravnici obrate za stručnu pomod pravnicima. Postoje neke razlike između pravnih subjekata što tumače i između tipova tumačenja u pravu a) Neki subjekti tumače pravno ne obvezujude i to onda kad njihovo tumačenje pravnih normi nije dio djelatnosti stvaranja drugih pravnih normi(npr. građani, pravni znanstvenici, odvjetnici …). Tumačenje pravnika, znanstvenika služe znanstvenoj ili pedagoškoj analizi i kritici pravnih normi ili predlaganju izmjena u pravnom sistemu, te ona svojom stručnošdu i uvjerljivošdu mogu znatno utjecati na normotvorca. Znanstveno tumačenje u pravu zove se doktrinarno tumačenje. b) Neki subjekti tumače pravo obvezujude, i to onda kad je njihovo tumačenje pravnih normi dio djelatnosti stvaranja drugih, državnih ili ne državnih pravnih normi(npr. ustavotvorci, zakonodavci, ..). Dalje se razlikuju a i b 1) Postoji apstraktno tumačenje pravnih normi ili tumačenje koje nije vezano za primjenu tih normi na konkretan pravni odnos. Tako zakonodavac tumači ustavne norme na kojima se moraju temeljiti njegovi zakoni i radi donošenja zakonskih normi. Vlada i ministri tumače ustavne i zakonske norme na kojima se moraju zasnivati njihovi podzakonski akti. 2) Postoji i KAZUISTIČKO TUMAČENJE koje je konkretno tumačenje pravnih normi ili tumačenje vezano za primjenu tih normi na konkretan pravni odnos(kao što sudci tumače zakon na kojima se moraju zasnivat njihove presude). Kazuističko tumačenje obuhvada i tumačenje individualnih pravnih akata od strane suda i upravnih službenika prilikom ispitivanja njihove zakonitosti u povodu tužbe ili žalbe. U kazuističko tumačenje pripadaju i neobvezujuda tumačenja odvjetnika u njihovom zastupanju stranaka pred sudovima i drugdje Posebno tumačenje jest ono koje obavljaju vrhovni sudovi. Sama činjenica da suci mnogobrojnih nižih sudova nezavisno tumače odredbe opdih akata neizbježno vodi do neujednačenosti njihovih tumačenja. Da bi se ta opasnot ograničila u svim državama vrhovni sudovi imaju ovlast da ukidaju presude nžih sudova koje su neispravne. Autentično tumačenje ili tumačenje koje obavlja sam normotvorac nad vlastitom pravnom normom. Kada su značenja norme nejasne, tada se adresati obradaju normotvorcu s molbom ili prijedlogom da on sam odredi ta značenja. Praksa toga je konstituiranje posebnih parlamentarnih odbora za davanje autentičnih tumačenja zakona

Pravila tumačenja – argumenti Da bi utvrdili najbolja značenja pravnih normi tumači moraju imati dobru opdu i pravnu kulturu. Među ostalim, oni moraju poznavati jezik, logiku, društvene odnose koji su normirani, te vrijednosne i ideološke sustave koji utječu na normiranje. Višestoljetna pravnička praksa uobličila je brojna interpretativna pravila, što znači kako treba otkrivati moguda i najbolja značenja pravnih normi. Metode tumačenja (interpretacije) u pravu - Jezično tumačenje - Logičko tumačenje - Sistematsko tumačenje - Ciljno (teološko) tumačenje

www.ePravo.ba -

Subjektivno i objektivno tumačenje Historijsko tumačenje Doslovno suženo i prošireno tumačenje

Postupak tumačenja rijetko završava primjenom samo jedne vrste interpretativnog pravila, pri tome je jezično tumačenje gotovo bez izuzetka nužno i početno, dok je u slučajevima težih nejasnoda ciljna argumentacija redovito najmodnija i odlučnija Pravila tumačenja vedinom nisu formalno obvezujuda, tj. ona su tek manjim dijelom samim pravnim normama propisana kao pravila koja se moraju upotrijebiti u tumačenju nekih normi. Najčešde je faktičko obvezujuda, a proizlazi naročito iz sudske prakse. Argumenti tumačenja prava načelno su isti onima što se upotrebljavaju u drugim društvenim aktivnostima. Razlika je u tome što su pravu argumenti i načini argumentiranja mnogo više poučeni i formalizirani,. Normativno izraženi u proceduralnosti koja inače vlada pravom

Jezično tumačenjem Polazimo do njihove osnovne znakovne građe – od jezika. To se radi tako da se na pravne odredbe koje su jezično nejasne ili višeznačne, primjenjuju pravila leksike, sintakse i gramatike što vrijede u društvu subjekta-tumača. Najznačajnija su leksička pravila, to su pravila koja određuju značenja pojedinih riječi uporabljenih u pravnim odredbama. U pravu su pri tome nadasve važne razlike između značenja stručnih riječi(vrlo su jasne) i narodnih riječi(koje ponekad ne jasne i stvaraju poteškode u razumijevanju). Pravni standardi su izrazi najmnogoznatniji ili najapstraktniji, koji su najviše ovisni o kontekstu njihove upotrebe Teškode u pravu stvaraju donekle arhaizmi(stare, izobičajne riječi) i neologizmi(nove i mnogima nepoznate riječi) Leksičko tumačenje ima zadatak da značenje riječi narodnog jezika utvrdi u značenjima pravnih odredaba. Što znače pojedine norme iz normativnih odredaba, to se spoznaje tek primjenom drugih pravila tumačenja, a na kraju ciljnim tumačenjem kao odlučujudim Što se tiče pravila sintakse i gramatike, vrijedi isto za pravne norme što i za jezik: bolje ili slabije rečenički izražene pravne norme te sažetost i rascjepkanost pogoduje vedem broju tumačenja

Ciljno(teološko) tumačenje Ciljno tumačenje je glavni način tumačenja pravnih normi. Ona je uvijek sredstvo za postizanje nekih i nečijih ciljeva (telos-cilj) nekih i nečijih vrijednosti i interesa, koji se normom žele nametnuti u prisilnom usmjeravanju međuljudskih odnosa. Od svih mogudih značenja jedne norme najbolje je ono koje najpotpunije ostvaruje njen cilj, razlog njenog postojanja (ratio legis). Na pitanje o ciljevima pravnih normi pojedinačno postoje dva osnovna odgovora - SUBJEKTIVNO (CILJNO) TUMAČENJE – ciljno tumačenje bi trebalo tražiti ono što su normotvorci htjeli postidi normama (ARGUMENT VOLJE NORMOTVORACA) - OBJEKTIVNO (CILJNO) TUMAČENJE – ciljno tumačenje bi trebalo tražiti one ciljeve koje postavlja društvo u vremenu primjene norme, neovisno o tome što su tom normom htjeli postidi normotvorci. Prednost ovog tumačenja: izbjegavanje teškoda utvrđivanja što je -

www.ePravo.ba nekada mislio normotvorac, ali i to što računa s činjenicom da se u modernom društvu tehnologija, ljudske potrebe, vrijednosti i opdenito društveni odnosi BRZO MIJENJAJU, pa stoga i jednako brzo ZASTARIJEVAJU početni razlozi (ciljevi) zbog kojih su norme donijete. Primjenjivači normi moraju također mijenjati ili prilagođavati značenja tih normi novim okolnostima „ne robujudi“ ciljevima koja su im nekada pridavali njihovi tvorci. Subjektivno tumačenje se može upotrijebiti ako ciljevi normotvoraca još odgovaraju prevladavajudim ciljevima društva u trenutku primjene pravnih normi, no i tada je pozivanje na to formalnost.

Sistematsko tumačenje Sistematsko tumačenje je postupak kojim se otkrivaju značenja jedne norme tako da se međusobno povezuju i dopunjuju elementi te norme što se nalaze u različitim odredbama ili tako da se ta norma povezuje i razjašnjava pomodu drugih normi iz pravnog sistema. Ovo tumačenje, obično pomodno sredstvo ciljnog tumačenja je vrlo značajno za pravo, a sastoji se od niza pravila: 1) sastavljanje pravne norme iz svih pravnih odredaba koje sadrže njene elemente hipoteze, traženja, određenja delikta i sankcije. 2) I u tumačenju mora se poštivati načelo zakonitosti, tj. da značenja nižigh pravnih normi treba tražiti i u značenjima viših pravnih normi na kojima se niže norme moraju temeljit. 3)značenje jedne norme se popunjava i razjašnjava značenjima drugih normi iz iste pravne ustanove, tj. normi koje reguliraju isti društveni odnos 4)leksička i ciljna značenja nekih normi često se moraju objasniti njihovim povezivanjem s normama definicija, kojima sam normotvorac određuje značenja nekih izraza tih normi(npr što je brak)

Historijsko tumačenje Je pomodno sredstvo subjektivnog (ciljnog) tumačenja. Postupak kojim se traži značenje jedne pravne odredbe ispitivanjem povijesnih okolnosti koje su prethodile donošenju te odredbe ili su bile povod (neposredan razlog – occasio legis) za njeno donošenje. Sastoji se ili u usporedbi tumačene odredbe s prethodnim odredbama o istom odnosu, ili u ispitivanju pripremnih materijala (nacrta, prijedloga) za tumačene odredbe, sa zapisnicima parlamenta, izvješdima u tisku, osobnim svjedočenjima sudionika u donošenju tumačene odredbe i sl.

SISTEMATIZACIJA PRAVNIH NORMI Hijerarhijski i znanstveni sistem pravnih normi

www.ePravo.ba Sustav je po logičkim kriterijima sređen skup činjenica koje pripadaju nekoj grani znanja. Najsloženije i najpreciznije sistematizacije jesu one izvedene nad ljudskim znanjem o svijetu, o čovjeku i o društvu u znanosti – u pojedinim vrstama znanosti, i u filozofiji. Izrazom sistem pravnih normi ili pravni sustav, označavaju se prvenstveno dvije različite ali srodne stvari: Hijerarhijsko sređivanje pravnih normi i znanstveno sređivanje pravnih normi. Hijerarhijski sistem pravnih normi jest ukupnost pozitivnih pravnih normi jednoga društva, državnih i nedržavnih, koje su razvrstane u jedinice viših i nižih vrsta normi prema kriteriju njihove pravne snage. Ta hijerarhijska sistematizacija je djelo ustavotvorca i zakonodavca. Ustav određuje da i sve niže pravne norme moraju biti formalno i sadržajno usklađene s višim pravnim normama – načelo ustavnosti i zakonitosti. Znanstveni pravni sistem jest ukupnost pozitivnih i historijskih pravnih normi jednog društva, državnih i nedržavnih, koje su razvrstane u razne jedinice prema kriteriju njihova sadržaja, tj. prema vrstama društvenih odnosa koje one reguliraju. Pravne norme sređuju jednu suvislu, a sređivanje se ne obavlja prema pravnoj snazi normi, ved prema srodnostima i razlikama društvenih odnosa koji su predmet normiranja. S druge strane što ovdje sistematizacija nije djelo normotvorca, nego je prvenstveno djelo pravnika znanstvenika u okvirima pozitivnih i teorijskih pravnih znanosti. Razlozi za razvrstavanje a) Razvrstavanje golemog broja važedih normi u više jedinica prema njihovom sadržaju olakšava pronalaženje pravnih normi koje su adresatima potrebne u njihovim pravnim odnosima b) Razvrstavanje služi i tumačenju pravnih normi, naročito sistematskom tumačenju, jer se u njemu značenjski povezuju norme iz istih i bliskih pravnih ustanova, tj. pravnih grana c) Razvrstavanje služi i otkrivanju i uklanjanju proturječja (nezakonitosti) među pravnim normama, jer se tek okupljanjem normi istog ili srodnog sadržaja može vidjeti proturječe li norme jedne drugima ili samo donose iznimke u odnosu na njih d) Prema sistematizaciji pravnih normi na pravne grane konstituiraju se znanstvene pravne discipline, dakle odvija se podjela rada među pravnim disciplinama te se ujedno stvaraju nastavne discipline na pravnim učilištima – discipline ustavnog prava, kaznenog prava itd. e) Razvrstavanje utječe i na određivanje nadležnosti državnih organa, npr. na specijalizaciju sudova na vojne, upravne i ustavne sudove, te na odvajanje građanskih i krivičnih djela u sudovima opde nadležnosti

Pravne ustanove i pravne grane Temeljni predmet znanstvene pravne sistematizacije jesu PRAVNE NORME, one se razvrstavaju u tri tipa klasifikacijskih jedinica prema kriteriju vrsta društvenih odnosa koji su normirani. Pravna ustanova jest najmanja klasifikacijska jedinica u pravnom sustavu: skup pravnih normi koje reguliraju jednu vrstu društvenih odnosa. One postoje iz razloga što je nemogude na zadovoljavajudi način zahvatiti samo jednom normom sve važne aspekte jedne vrste međuljudskih odnosa koju je potrebno pravno regulirati. Odlukom sistematizatora određeni broj srodnih normi može se okupiti ili samo u jednu ili u više pravnih ustanova, ili pak u jednu višu pravnu ustanovu i u nekoliko njenih ustanova podvrsta. Primjer pravnih ustanova je brak koji se mogu dalje cijepat na uže ustanove bračnih zapreka, sklapanja braka…

www.ePravo.ba Pravna grana je šira klasifikacijska jedinica u pravnom sustavu: skup pravnih normi koje reguliraju niz srodnih vrsta društvenih odnosa, a to znači i skup pravnih normi koje čine niz srodnih pravnih ustanova. Svaka grana predstavlja jedan poseban uži sustav normi ili podsustav nutar cjeline pravnog sustava. Pravne ustanove često imaju u sebi pravne norme što pripadaju različitim pravnim granana. Broj pravnih grana, nije sasvim određen niti konačan ni u jednom pravnom poretku. Opdenito su priznate ove grane - Ustavno pravo - Obiteljsko pravo - Građansko pravo - Trgovačko pravo - Upravno pravo - Radno i socijalno pravo - Krivično pravo - Sudsko pravo - Prometno pravo - Financijsko pravo - Međunarodno privatno pravo - Pravo zaštite prirod i ljudske okoline Njihovo je uređenje ovisno o odlukama sistematizatora. Postoje vede i manje pravne grane, a unutar pravnih grana postoje podgrane prava. Npr građansko se sastoji od tri podgrane Kad u jednoj podgrani naraste broj pravnih normi toliko da se u diobi svoga praktičnog znanstvenog i nastavnog rada pravnici moraju početi specijalizirati samo a te norme, onda se ta podgrana prava izdvaja iz matične pravne grana i konstituira se u novu, posebnu pravni granu u znanstvenom i didaktičkom smislu

Pravne grane i podgrane Ustavno pravo Ustavno pravo je skup najviših normi jednog državnopravnog poretka koje postavljaju osnove političkog i socijalnog uređenja zajednice, zasnivaju državnu organizaciju i jamče temeljna prava, slobode i obveze čovjeka i građanina. Ustavno pravo je temeljna pravna grana – jer okuplja normativna načela i norme koji zasnivaju ukupan pravni sustav. S ustavnim normama moraju biti sadržajno i formalno usklađene sve ostale norme pravnog sustava – što se izražava kao načelo ustavnosti. Norme ustavnog prava nalaze se prvenstveno u pisanom ustavu. Sadržaju ustavnih normi odlučuju građani putem utakmice političkih stranaka i utjecaja autonomnih subjekata građansko društva Osnovne socijalne i političke odnose koje uređuju i postavljaju (ustanovljavaju) ustavne norme su: 1) vlasništvo, odnosi rada, tržišno i/ili državno privređivanje, ekonomski promet i novac, obitelji 2) političke, socijalne, kulturne, vjerske i druge slobode i prava čovjeka i građanina 3) ustrojstvo države: a) u političkom sistemu stranački pluralizam ili jednostranačje, izborni sustav, sastav i nadležnost zakonodavnog tijela, status parlamentarnih zastupnika, zakonodavni postupak, politička odgovornost službenih osoba b) u obliku vladavine republikanski ili monarhijski oblik c) u državnom uređenju unitarno ili složeno uređenje

www.ePravo.ba d) u organizaciji egzekutive parlamentarni ili predsjednički ili mješoviti sustav postavljanja, rada i odgovornosti vlade e) u organizaciji sudstva i uprave osnovni sastav i načela sudske i upravne djelatnosti, sudska ili druga kontrola ustavnosti, lokalna samouprava f) glavni grad, zastava i grb g) način promjene ustava

Obiteljsko (porodično) pravo Obiteljsko pravo čine pravne norme što uređuju odnose među članovima porodice: među supružnicima, između njih i njihove djece, između posvojitelja i posvojenih osoba, te odnos starateljstva Porodica (obitelj) je temeljni oblik svake ljudske zajednice i kao takva uvijek je pravno normirana, ali ujedno najvedim dijelom regulirana i moralnim normama. U prošlosti je obiteljsko pravo bilo podgrana građanskog prava, zatim je dobrim dijelom potpalo pod crkvenu vlast. Klasične podgrane obiteljskog prava a) bračno pravo - norme o uvjetima i načinu sklapanja braka kao trajne zajednice muškarca i žene, o uzajamnim pravima i dužnostima bračnih drugova i njihovim imovinskim odnosima, o vanbračnoj zajednici itd. b) roditeljsko pravo - norme o ovlaštenjima i obvezama između roditelja i djece, o utvrđivanju i osporavanju očinstva, o položaju vanbračne djece, o lišavanju roditeljskih prava itd. c) pravo posvojenja - norme o uvjetima i načinima posvojenja djece, o ovlastima i obvezama posvojitelja prema posvojenicima, o prestanku posvojenja d) pravo starateljstva - norme o zasnivanju starateljstva, o ovlaštenjima i obvezama staratelja prema osobi pod starateljstvom (štideniku), o prestanku starateljstva...

Građansko pravo Građansko pravo je ukupnost pravnih normi što uređuju imovinske odnose između pravnih subjekata – njihova pravna ovlaštenja i obveze u odnosu na stvari činidbe i imovinu umrlih Građansko pravo, izgrađeno kao posebna grana ved u Rimu, jedan je od temeljnih i najstarijih dijelova pravnog sustava. Ono je pravna forma posjedovanja stvari i odvijanja robne razmjene kao bitnih odnosa u ekonomskoj osnovi svakog društva u kojemu privatni vlasnici, fizičke i pravne osobe, slobodno raspolažu svojom pokretnom i nepokretnom imovinom. U građanskom pravu ostaju vladati načela ravnopravnosti stranaka i autonomije volje stranaka. Građansko pravo opdenito u svijetu ima četiri podgrane – koje se opet dijele na uže podgrane ili velike ustanove a) stvarno pravo – norme što uređuj odnose među pravnim subjektima s obzirom na stvari. Norme stvarno prava uspostavljaju tzv. Apsolutna prava koja djeluju prema svima. b) Obvezno pravo – norme što uređuju odnose među pravnim subjektima s obzirom na neke činidbe koje su oni slobodnom voljom dogovorili ili proizlaze iz počinjene štete. Norme obveznog prava stvaraju tzv. Relativna prava i relativne obveze – koje djeluju samo inter parte, među vjerovnicima i dužnicima. Obvezno-pravne ustanove , tj. normirani odnosi obveznog prava, jesu brojni ugovori i odnosi naknade štete. c) Nasljedno pravo – pravne norme što uređuju odnose između pravni subjekata s obzirom na imovinu umrle osobe, tj. odnose između nasljednika s obzirom na imovinu ostavitelja.

www.ePravo.ba Osnovne ustanove nasljednog prava jesu jednostrani pravni posao oporuka, iz nje proisteklo oporučno nasljeđivanje, te nužn i zakonsko nasljeđivanje d) Autorsko pravo – pravne norme što uređuju odnose između autora dugovnih tvorevina i njihovih koristnika

Trgovačko pravo Trgovačko pravo je ukupnost pravnih normi što uređuju pravni položaj, pravne poslove i odgovornost subjekata koji se bave trgovačkom i širom privrednom djelatnošdu. Ovi subjekti su trgovačka društva, poduzeda, zadruge, razni oblici privrednog udruživanja i trgovci kao fizički pravni subjekti. Trgovačko pravo, izdvojilo se iz civilnog ili građanskog prava u ranoj renesansi. Dvije osobine trgovačkog prava jesu upotreba standardiziranih (adhzijskih i tipskih) ugovora, tj. unaprijed formuliranih ugovora na koje jedna ugovorna strana pristaje. Velik dio pravila o pravnim poslovima zajednički je građanskom i trgovačkom pravu, ali ima ugovora koji su specifični za ovo posljednje u nekim aspektima ili u cijelosti. Sporove i prekršaje što nastaju u odnosima trgovačkog prava rješavaju posebni trgovački ili privredni sudovi. Međunarodno trgovačko pravo je pravo koje se javilo razvojem međunarodnih trgovačkih odnosa, ono je vrlo svojstveno. Jedan dio je samo državnog porijekla, dok je drugi dio slobodna tvorevina samih trgovačkih subjekata – pri čemu oni dogovaraju traženja i sankcije pravnih normi Podgrane trgovačkg prava - Pravo trgovačkih i drugih društava - Trgovačko ugovorno pravo - Pravo vrijednosnih papira - Pravo industrijskog vlasništva(patent) - Pravo nelojalne konkurencije - Turističko pravo - Itd

Upravno pravo Granu upravnog prava teško je definirati sadržajno, jer se sastoji od normi koje uređuju vrlo različite vrste društvenih odnosa –moglo bi se zaista redi: od normi koje uređuju odnose „po ostatku“, tj. sve one koje ne obuhvadaju ostale pravne grane. Zbog toga se ova grana prava ne određuju prema sadržaju društvenih odnosa koje ona regulira, ved prema subjektima i postupcima kojima se normiranje obavlja. Upravno pravo se može definirati kao skup normi što uređuju organizaciju, krug djelovanja,postupak rada i način nadzora i odgovornosti onih subjekata koji obavljaju upravne poslove. Svi ti odnosi uređeni su posebnim tkz. organskim zakonima, tj. zakonima o državnoj organizaciji. S gledišta provođenja zakonitosti, zaštite prava građana i djelotvornosti upravi osobito su važne pravne norme upravnog postupka. Upravni postupak sadrži pravna sredstva kojima adresati mogu pobijati upravne akte(pravni lijekovi) kad smatraju da ovi povređuju njihove pravno zaštidene interese, te tužba protiv upravnog akta koji se u upravnom sporu upuduje sudu. Upravnom pravu pripada i prekršajno pravo, u čemu djeluju suci za prekršaje.

www.ePravo.ba Upravne djelatnosti obavljaju državni organi, ali i neki ne državni organi kao što su škole. Svi ti su se dužni primjenjivati norme upravnog postupka. Neke od podgrana upravnog prava - Organizacija državne uprave - Pravo državnih službenika - Upravni postupak - Pravo osobitih statusa građana (državljanstvo, matične knjige) - Upravno pravo s obzirom na stvari(javna dobra, upravno ograničenja vlasništva) - Inspekcijsko pravo - Pravo unutrašnjih poslova - Vojno pravo - Vodoprivredno pravo - Lovno pravo - Itd.

Radno i socijalno pravo Radno pravo je skup pravnih normi što uređuju zasnivanje radnog odnosa, uzajamna prava i obveze subjekata u radnom odnosu, radno-disciplinsku odgovornost, prestanak radnog odnosa i razna prava koja su posljedica radnog odnosa. Ova prava koja su posljedica radnog odnosa tvore danas veliku podgranu radnog prava koju nazivamo socijalno pravo. U početku je ono sadržavalo samo pravo osobne zdravstvene zaštite, invalidskog i mirovinskog osiguranja radnika, u sada se širi na egzistenciji radnika i njegove obitelji kao što su prava u stambenim potrebama, prava naknade za vrijeme nezaposlenosti, prava doobrazovanja i prekvalifikacije, pravo na štrajk. Službeničko pravo je regulirano iz upravnog prava, ali i ono može koristit prednosti koje donosi suvremeno radno-socijalno pravo. Norme radnog prava potječu danas uglavnom iz tri vrste izvora: iz državnih pravnih akata, iz autonomnih pravnih akata koje stvaraju radnici i poslodavci, te međunarodni pravni akti – međunarodne konvencije.

Krivično pravo Krivično pravo je skup pravnih normi koje štite vladajude vrijednosti u najvažnijim i najkonfliktnijim društvenim odnosima na način da društveno najopasnije radnje djelatno sposobnih subjekata označavaju kao krivična djela i protiv njih određuju krivične sankcije. Krivično pravo je tijesno povezano s gotovo svim ostalim pravnim granama. Ipak nije krivično pravo jedina pravna grana koja određuje delikte i pravne sankcije. Odredaba o deliktima i sankcijama ima u svim pravnim granama. Za krivično pravo je međutim svojstveno da ono sadrži najteže delikte i najteže sankcije u pravnom poretku. Krivične odredbe daju sankcije za delikte počinjene protiv normi iz drugih pravnih grana, te zakonodavac ocjenjuje težinu društveno opasnih radnji koje treba kazniti krivičnim sankcijama – dok ostale, manje opasne, prepušta drugom granama. Za krivične delikte i krivične sankcije vrijedi pak, rekli smo ved, strogo načelo zakonitosti krivičnog prava. Krivično pravo je, uz građansko pravo, najstarija pravna grana. U modernom krivičnom pravu se strogo primjenjuje načelo individualne odgovornosti , i u krivičnom pravu se sve više i sve preciznije

www.ePravo.ba ispituju psihička stanja ili mjera uračunljivosti i ukupna osobnost počinitelja djela, o čemu neposredno ovisi stupanj odgovornosti i težina kazne. Primjenjuje se i tendencija da se napusti najteža kazna – smrtna kazna. Zakon je jedini formalni izvor krivičnopravnih normi u modernim i demokratskim društvima.

Sudski postupci (sudsko pravo) Sudsko pravo je zajednički naziv za sve pravne norme kojima se uređuje organizacija pravosuđa – sudova, državnog odvjetništva i odvjetništva, te načini postupanja u sudstvu priliko rješavanja građanskih, krivičnih, upravnih sporova i drugih predmeta. Te pravne norme zovu se procesne norme. Norme sudskih postupaka su vrlo brojne, detaljne i uglavnom kogentne. Sporovi među pravni subjektima završavaju sudskim odlukama – što znači da su suci oni koji na kraju krajeva odlučuju o životu, statusu, slobodi i imovini građana. Prema osnovnim vrstama sudskih sporova i drugih predmeta ravvijaju se posebne grane sudskog prava. Vedinom su temeljne tri grane a) Građanski sudski postupak – skup pravnih normi koje uređuju način postupanja pred sudom ako je posrijedi zaštita imovinskih i statusnih pravnih ovlaštenja građana. Ima sljedede podgrane: - Građanski parnični postupak – skup normi o postupanju pred sudovima kad postoji spor između građana i drugih pravnih subjekat glede njihovih prava i obveza - Izvanparnični sudski postupak – skup normi o postupanju pred sudovima pretežno gdje nema sproa (osnova za nasljeđivanje, proglašavanje nestalih,…) - Izvršni postupak – skup normi o postupanju suda priliko prisilnog izvršenja presuda i upravnih odluka b) Krivični(kazneni) postupak – skup pravnih normi koje uređuju način postupanja prd sudovima ako se rješava o određenom krivičnom predmetu c) Upravno-sudski postupak - skup pravnih normi koje uređuju načn postiupanja pred sudovima u slučaju upranvoga spora, a to znači u nadzoru akonitosti upravnih akata Pravna načela jamče zaštitu interesa i prava svih sudionika u postupku. Neka od načela krivičnog postupka - Načelo oficijelnosti - Načelo akuzatornosti - Načelo legaliteta krivičnog progona - Načelo slobode ocjene dokaza - Pretpostavka nevinosti okrivljenika - Načelo kontradiktornosti - Načelo neposrednosti i usmenosti - Načelo javnosti

Prometno transportno pravo

www.ePravo.ba Ova grana prava pripada opdenito trgovačkom pravu kao podgrana, ali ima tendenciju, osobito kroz pomorsko pravo, da se osamostali od matice. Uzimajudi prometno pravo kao cjelinu, možemo redi da je ono skup pravnih normi koje uređuju načine organiziranja i odvijanja prijevoza ljudi i robe Transportno pravo kao i trgovačko sadrži statusne norme o stvaranju, ovlaštenjima i obvezama i prestanku subjekata koji se bave privredom djelatnošdu prometa, te ugovorne norme o pravnim poslovima između tih subjekata kao davalaca usluga u prometu i korisnika njihovih usluga.

Financijsko pravo Financijsko pravo je skup pravnih normi što uređuju odnose prikupljanja raspodjele i trošenja sredstava radi financiranja javnih djelatnosti i financijsko poslovanje pravnih osoba, osobit radi javnog nadzora nad pribavljanje i trošenje njihove imovine Osnovne podgrane a) Monetarno-bankovno pravo – skup normi o stvaranju, uporabi, poništavanju i drugim radnjama s novcem, te o bankovnim aktivnostima s novcem, dijeli se na nacionalno i međunarodno b) Pravo javnih financija – skup normi o sastavljanju, izglasavanju i ostvarivanju budžeta, o javnim zajmovima o razrezivanju i napravi poreza

Međunarodno privatno pravo To je skup pravnih normi koje uređuju privatne pravne odnose s elementima inozemnosti i u kojima se prvenstveno postavlja pitanje rješavanja sukoba zakona i nadležnosti dvaju ili više pravnih sustava. Problemi međunarodnog privatnog prava sastoje se u ovakvoj vrsti pitanja norme kojeg nacionalnog pravnog sustava treba primijeniti i koji de organ biti nadležan u slučaju spora o ugovoru sklopljenom između državljana država x i y, ili o ugovoru između dva državljana države X ako je ugovor sklopljen na području državi Y. Najvažniji elementi odnosa o kojima ovisi nastanak sukoba prava i njihovo rješavanje jesu: državljanstvo, mjesto gdje se stvar nalazi, mjesto zaključenja pravnog posla, mjesto izvršenja drugih pravnih ili protupravnih radnji. Međunarodne norme nisu međunarodne u smislu što ih nužno stvara više država, jer se radi o pretežno unutrašnjim pravnim normama. Svaka država donosi svoje norme za rješavanje sukoba zakona u odnosima s elementima inozemnosti.

Pravo zaštite prirode i ljudske okoline Pravo zaštite prirod i ljudske okoline je skup pravnih normi kojima je svrha zaštita vrijednosti prirode po sebi, i zaštita prirode i gradskih sredina kao vrijednosti za ljudski opstanak i dobar život. To su pravne norme za zaštitu svih elemenata prirode – tla, mora i rijeka, ozonskog omotača, močvara itd., a ujedno i urbanih uvjeta života

www.ePravo.ba Osamostaljenje od upravnog i trgovačkog prava u bududnosti sljedi: PRAVO OBRAZOVANJA I ZNANOSTI PRAVO JAVNIH KOMUNIKACIJA URBANO PRAVO PRAVO ZAŠTITE POTROŠAČA BIOETIČKO PRAVO

Pravna područja Pravna područja su najšire klasifikacijske jedinice pravnog sustava. Svako pravno područje sadrži pravne norme iz više ili iz svih pravnih grana ukoliko imaju određenu vrstu zajedničkih osobina – suprotnih onima što imaju norme iz drugog pravnog područja. Važnija pravna područja u parovima - Materijalno i formalno pravo - Javno i privatno pravo - Državno i autonomno pravo - Nacionalno i međunarodno pravo

Materijalno i formalno pravo Materijalnom pravom nazivaju se one norme koje određuju pravna ovlaštenja, pravne obveze, delikte i sankcije u osnovnim odnosima među svim vrstama pravnih subjekata(npr. norme o ovlaštenjima i obvezama ugovornih strana) Formalnim pravom se nazivaju one norme moje određuju pravna ovlaštenja, pravne obveze, delikte i sankcije u odnosima stvaranja i procedurama primjene izvršavanja normi materijalnog prava(npr. norme o sklapanju i raskidu ugovora) Vedina normi iz pravnog sustava ima materijalni karakter. One su primaran sadržaj pravnog sustava, jer se prvenstveno preko njih motivira volja adresata, građana i službenih osoba, te tako usmjeravaju pravno relevantni društveni odnosi. Norme formalnog prava imaju pomodni ili instrumentalni karakter, one postoje samo radi osiguranja što bolje načina donošenja i primjene materijalnih pravnih normi. Zato bi se one mogle nazvati sekundarne pravne norme, no obično se one nazivaju norme pravnih postupaka. I materijalne i formalne pravne norme imaju istu strukturu – hipotezu, traženje, određenje delikta i sankciju.

Javno privatno pravo Dioba na javno i privatno pravo je vrlo stara,. Bitna razlika između javnog i privatno prava je u sljededem: javno pravo čine norme koje stavljaju adresata u odnos subordinacije, tj. u odnos u koji oni ulaze prisilno i s obvezama nametnutim od državne vlasti. Nasuprot tome, privatno pravo čine norme koje stavljaju adresata u odnos ravnopravnosti u koji oni ulate dobrovoljno i s obvezama koje sami slobodno dogovaraju s drugim subjektima.

www.ePravo.ba Privatnopravni karakter imaju građansko i trgovačko pravo, gdje u odnosima među subjektima vladaju načela ravnopravnosti i autonomije volje u okvirima dispozitivnih državnih normi.

Državno pravo i autonomno pravo – pravni pluralizam Državno pravo je sustav normi koje stvaraju i namedu državni organi. Autonomno pravo je jedan ili više sustav ili podsustava normi koje ne stvaraju i ne namedu državni organi, ved neki drugi društveni subjekti