Teološke kreposti i bogoštovlje

Posebna moralna teologija: teološke kreposti i bogoštovlje 2006./2007.

TEOLOŠKE KREPOSTI1: vjera, ufanje i ljubav 1

Duhovne kreposti, bogoslovne kreposti.

Općenito o krepostima U strogo etičkom smislu složeni pojam kreposti govori o odnosu kako prema moralnim kvalitetama čovjeka tako i prema onoj unutarnjoj energiji iz koje izviru čovjekove moralne odluke, a isto tako i prema subjektovu stupnju odgovornosti. U određenom smislu možemo reći da je krepost posrednica između osobe koja se smatra krajnjom odrednicom moralnog života s jedne strane i konkretnih moralnih odluka s druge strane. Krepost na neki način upućuje i olakšava. U suvremenim razmišljanjima na prvom mjestu je osoba, dok se u drugi plan stavljaju kreposti etičke vrijednosti koje predstavljaju objektivnu stranu svakog etičkog puta. Analitički gledano mogu se razlikovati dva komplementarna načina gledanja na kreposti. 1. Krepost kao vrlina kvaliteta koju neka osoba posjeduje i koja ju bitno određuje kao osobu pa kažemo to je pošten čovjek – trajno i vrlo jednostavno, u njegovoj naravi je to. 2. U užem smislu krepost označava perfekciju, savršenost, jednog dinamizma osobe zahvaljujući kojoj osoba lakše donosi svoje moralne odluke. Krepost je na neki način odrednica tih odluka. U skolastici su to izrekli ovako: virtus est habitus operativus bonus – to je i najkraća definicija. Habitus - želimo naglasiti razliku od povremenih dobrih djela, radi se o nečem što je permanentno, što se lako ne gubi, trajno je tu, označava naklonost volje prema dotičnoj kreposti. Operativus – djelotvornost – razlika od puke kontemplacije i teoretskog razmišljanja. Konkretni dinamizmi koji su specifični za konkretnu sposobnost čovjeka. Bonus – krepost se razlikuje od svake druge loše navike i svakog poroka, krepost može biti samo pozitivna, a navika i loša i dobra. Razlika između navike i habitusa – za razliku od navike koja kod čovjeka stvara određeni automatizam iz kojeg je manje - više isključeno djelovanje volje habitus, koji je sličan navici po tome što olakšava djelovanje, ali ne pokazuje sklonost prema stereotipnom ponašanju, svakoj konkretnoj odluci daje koncept naravi, originalnost. U tom smislu možemo reći da krepost stimulira kreativnost i fleksibilnost koja je potrebna u svakoj životnoj situaciji (ako je čovjek alkoholičar u njegovu životu nema fleksibilnosti, kreativnosti). Toma Akvinski – odnos između osobe i kreposti – u Summa Theologiae Toma promišlja i temu kreposti, kod stožernih kreposti slaže se sa Aristotelom, ali ide dalje, tema kreposti kod Tome dosiže svoj vrhunac. Kad se radi o ravnoteži osobe, moralnog života, zakona i slobode, posebno jasno raspoznaje se originalnost odnosa između norme i kreposti. Toma prevladava aristotelovsku terminologiju, uvodi kao centralni pojam Blaženstvo, blaženi život = kreposni život, a kreposni život zahtjeva kao prvo da ciljevi budu kreposti, i drugo da osoba stekne habituse koji se podudaraju s ciljevima. Blaženstvo se postiže tako da se kreposni habitusi definitivno podudaraju s njima odgovarajućim krepostima. Moralni je onaj život koji je ustaljen s moralnim normama tako i kreposti. Nakon što je obrazložio tri teološke

kreposti Toma razrađuje temu ljudskih, kardinalnih kreposti (razboritost iliti mudrost, jakost iliti hrabrost, pravednost i umjerenost). Sistematizacija posebne moralke Mnoga pitanja u moralnoj teologiji mogu se sistematizirati na razne načine. Dvije sistematizacije: 1. Prema zapovijedima – Božje i Crkvene – takva moralka je prevladavala u Crkvi posljednjih stoljeća – posebno od vremena Alfonsa de Ligourija do II. Vatikanskog sabora na kojem imamo takav tip moralne teologije. Stara sistematizacija – dekalogna – praktična za ispovjednike i vjernike jer kaže što je što, nema potrebe puno razmišljati. Ima nedostataka, mnoge teme života se jednostavno ne mogu svesti pod tu sistematizaciju, pa ni kreposti. Ta sistematizacija odiše juridizmom i materiju tretira pod negativnim vidom zabrana, pa se dobiva dojam da je moralka katalog zapovijedi i zabrana, grijeha i propusta i da je samo to važno. Impuls moralnog djelovanja stavlja se previše na vanjske faktore (zakone), a on bi zapravo trebao dolaziti iznutra. Takva vrsta moralke nije davala poticaj za savršeniji način života. Takav moral nosi oznaku statičnog. Autori: Noldin, Genicot, Andrija Živković… 2. Sistematizacija prema krepostima. Njome se koristio i sv. Toma, u novije vrijeme takvu metodu su koristili Lencour, Merkelbach, Pangani i drugi. Sistematizacija posebne moralne teologije prema krepostima odgovara više ne samo znanstvenoj metodi i naravi života nego i duhu II. Vatikanskog sabora, jer Sabor stavlja težište moralnog djelovanja na kreposno raspoloženje, tj. na krepostan podražaj/poticaj koji dolazi iz samog čovjeka. Sistematizacija prema trostrukom čovjekovom odnosu – prema Bogu, bližnjemu i prema sebi. Postoji također način da se predstavi moralna teološka građa, ukoliko je privatno i ukoliko je socijalno biće. Posljednjih desetljeća moralisti su imali drugi pristup. Kao ideju vodilju uzimaju npr. nasljedovanje Krista (Tillman i Häring), Mistično tijelo Kristovo (Merš), Kraljevstvo Božje., sakramentalni život, dijalog između Boga i čovjeka – Božji poziv i čovjekov odgovor (Häring). Takav pristup ima svoje prednosti jer vrlo dobro izražava povezanost materije. Današnji se autori više ne odlučuju lako na sistematizaciju, nego se uhvate nekog pitanja (metode koje su primjenjive samo na tom pitanju). Prednost je da se više zadube u jedno područje – nekad odu predaleko pa istupe iz Crkve. Još uvijek traje obnova moralne teologije koju je započeo II. Vatikanski sabor. Nema cjelovitog prikaza ako se ne obrađuje sistematski. II. Vatikanski sabor - Moralna teologija treba rasvijetliti uzvišeni poziv vjernika u Kristu i obavezu da u ljubavi donesu plod za život svijeta. (OT 16) Mi ćemo se baviti onim vidom sistematizacije koja pokušava pod vidom kreposti promatrati moralnu teologiju. dio – naš odnos prema Bogu, a II. dio naš odnos prema bližnjima; a naš odnos prema nama samima ne može se odvojiti od ova dva, on je na neki način uključen u ova dva, ako su ispravna ova dva i on je ispravan.

Pitanje teoloških kreposti iz povijesno - spasenjske perspektive Vječni je Božji plan bio da čovjeka učini sudionikom vječnoga života. Taj plan pokreće svekoliku povijest spasenja od čina stvaranja do čina otkupljenja. Dobivajući od Boga život čovjek stupa u dijaloško zajedništvo s Bogom. Imamo jednu sliku ili izraz toga zajedništva u slici edenskog vrta – raja u kojeg je čovjek postavljen. Od transcendentalnog odnosa prema Bogu do nutarnjeg odnosa prema čovjeku, pa i odnosa prema svijetu na nižoj razini, prirodi. Zahvaljujući tom skladu čovjek živi od objave i sav je njegov život na hvalu i slavu Bogu. Taj se život događa po daru slobode, da ga čovjek prihvati i uzvrati na njega vjernošću. Čovjek posjeduje i slobodu da može odbiti tu ponudu, sposobnost egoizma, oholost – bit ćete kao Bog, a to je kraj sudjelovanja u božanskom životu. Čovjek na taj način gubi taj teološki život. Život u grijehu jest antiteza teološkom životu. Život u grijehu se odražava na svim planovima, kao i edenski život. Bog ni tada ne napušta čovjeka, nego ima plan, djelo obnove spasenja u Kristu. Čovjek je pomiren s Bogom, grijeh koji čovjeku brani spasenje s Bogom pobijeđen je činom pravednosti Isusa Krista. Novi život je novo rođenje, čovjek koji prihvaća otkupljenje sudjeluje u tom novom životu. Zajedništvo s Bogom u Kristu i u Duhu događa se u Crkvi i po Crkvi. Crkva je sakrament u Trojstvenom životu. Ona na novi i besmrtan život rađa svoju djecu začetu po Duhu Svetomu. Čovjek budući da je sudionik u božanskoj prirodi nije samo konstituiran u novom životu nego su mu dane i sposobnosti za takav novi život. Dane su mu po milosti, da bude sudionik Trojstvenog zajedništva. Čovjek od Boga dobiva ne samo život, on je taj koji u čovjeku budi želju da nešto učini (Fil 2, 13). Tu želju potiče Duh. Sve se to događa zahvaljujući djelovanju teoloških kreposti. 2 Sol 5, 8 – „obucimo oklop vjere i ljubavi i stavimo kacigu, nadu spasenja!“. Vjera, ljubav i nada specifični su oblici teološkog života. Nerazdvojno su povezane sa teološkim životom. Kad kažemo nerazdvojno – to znači da vjera, ljubav i nada zajedno definiraju kršćanski život kao teološki život, izrazi su slobode za Boga. Bog im je materijalni objekt i jedna ne može opstati bez ostale dvije. Narav Božanskih kreposti Naziv – teološke kreposti – trilogija vjera, ufanje i ljubav, 1 Kor 13, 13. Grgur Veliki ih je nazvao božanskim krepostima. Kreposti – čovjekov produkt, ali Božanske kreposti – otklanjamo mogućnost da ih smatramo ljudskim produktom. Božanske su jer: A) Sam Bog je izvor tih kreposti, na Božji poziv čovjek odgovara vjerom, ufanjem i ljubavlju. Bog nas je poučio tim krepostima, dao ih nam, ulio nam ih je. Nismo ih mi stekli nego ih je Bog dao. B) Ove tri kreposti se izravno odnose na Boga. Zato se ove i razlikuju od svih drugih kreposti, jer kod drugih kreposti je samo posredan odnos prema Bogu. Bog je materijalni objekt tih triju kreposti.

C) Bog je formalni objekt ili motiv ovih kreposti. Bogu se vjeruje zbog njegove istinitosti, u Njega se ufa zbog vjernosti obećanjima i ljubimo Ga zbog dobrote Njegove. D) Sam Bog djeluje u ovim krepostima. Ove kreposti se mogu aktualizirati na različite načine i što se intenziteta tiče ali uvijek je u njima nazočan Bog. E) Bog je zadnji cilj ovih kreposti. Iz SP, kad prestanu vjera i ufanje ostaje ljubav – zajedništvo. Bog je zadnji cilj i nagrada ovih kreposti. Tri božanske kreposti u SP SP nigdje ne govori o tri božanske kreposti pod tim nazivom, ali ih spominje. Pavlova Druga poslanica Solunjanima počinje pohvalom kršćanskog života zajednice Solunjana. To je život vjere, ufanja i ljubavi (2 Sol 1, 2-3). Uz svaku krepost je povezan konkretni dinamizam. Kod vjere, to je aktivno i praktično vjerovanje, predano slušanju i svjedočenju Riječi. Kad je riječ o ljubavi onda je riječ o snazi koja prožima iznutra i potiče na djelovanje, a nada je ustrajno i strpljivo iščekivanje Kristova dolaska. U istoj poslanici govori o plaštu vjere i ljubavi, o kacigi nade. Svjetlo koje je došlo s Kristom tako prožima čovjeka da ga oblači nadom i ljubavlju kao što ratnik stavlja oklop i kacigu. U poslanici Kološanima Pavao govori pohvalnim riječima o životu kršćana kao o životu vjere, nade i ljubavi (Kol 1, 3-5). U poslanici Korinćanima slavi ljubav kao najbolji put koji daje smisao i vrijednost svakoj karizmi u Crkvi. Ljubav je najintimnije povezana s vjerom i nadom. Ljubav jest najveća, ali zajedno vjera, nada i ljubav izražavaju kršćanski život u njegovoj cjelini. Ima i drugih tekstova, Gal 5, 5-6; Ef 1, 15-18; 2, 4-5; Rim 1, 2-5; 12 - vjera i ljubav i nada postaju strukturalni i najvrjedniji stavovi čitavog kršćanskog moralnog života. Svakoj od tih kreposti se pripisuju određene etičke sklonosti. O ljubavi – iskrenost, poštovanje, služenje, opominjanje, revnost, gorljivost; ili nada rađa radost, strpljenje, ustrajnost… U poslanici Hebrejima – pokazuje se dinamika kršćanskog života. Heb 6, 10-12; 10, 21–24. Poruka kad je riječ o vjeri, nadi i ljubavi: 1. Vjera se pokazuje kao praktična i djelotvorna 2. Ljubav je požrtvovna 3. Nada je strpljiva i ustrajna. Te kreposti nisu izolirane, već povezane po zakonu međuovisnosti i djelotvornosti. Povijesni tijek Ovo Novozavjetno gledanje bilo je poticaj cijeloj Tradiciji koja se kroz stoljeća konstantno održavala. Postapostolska kerigma jest jasno uočljiv eksplicitet nauke koju su učili apostoli. Polikarp se poziva na Pavla, kršćaninov život je stalno napredovanje u vjeri, ufanju i ljubavi. Kaže da je onaj tko posjeduje ove tri kreposti izvršio pravednost.

Sv. Augustin – bit kršćanskog života nalazi u kultu, čašćenju Boga. Kršćanski život je Bonus Dei cultus, koji se ostvaruje u teološkoj trijadi kreposti, dar milosti koju uzvraća hvalom i slavom Bogu. Sv. Toma – opširno i sistematično razrađuje ove tri kreposti. Čovjek je pozvan na transcendentalnu sreću, blaženstvo. To nadilazi ovozemne okvire sreće, čovjeku ove kreposti otvaraju put za sudjelovanje u božanskom životu. Zato Bog daje čovjeku teološke kreposti po kojima može stići do cilja koji mu je zacrtan u njegovoj prirodi. Koncil u Tridentu – povezuje dar vjere, nade i ljubavi sa činom otkupljenja grešnika. Čovjek u oproštenju grijeha ponovo dobiva dar vjere, nade i ljubavi. To je izraz zajedništva s Bogom. Kasnije u teologiji se pomalo gubila iz vida ta otajstveno - personalna slika kreposti, pa su od onoga dinamičnog, što je bilo povezano sa ovim krepostima, postale osobine milosti koje prožimaju ljudske funkcije kao nadnaravne moći – habitus per moduum potentiae. U skolastičkoj teologiji kao moći milosti su se slučajno dovodile u vezu sa sposobnostima čovjeka i spontano ujedinile za nadnarvno djelovanje. U teologiji se gubila otajstveno - sakramentalna dimenzija. To je značio i gubitak one personalno - egzistencijalne dimenzije. Gubila se ontološka vrijednost kreposti. Postale su predmet obveza, stjerane su u juridičke okvire i time im se oduzimao onaj dinamizam koji su imale za kršćanski život. Danas treba vratiti krepostima onaj dinamizam i osobnost koju imaju po svom izvoru, predmetu i cilju. Za II. Vatikanki sabor su tako vjera, ufanje i ljubav konstitutivni izrazi Crkve, one su i crkveni i osobni izrazi vjerskog života. Crkveno Učiteljstvo naziva vjeru, ufanje i ljubav božanskim krepostima, one su nadnaravne, Bog ih ulijeva, ne smije ih se zapostavljati u korist naravnih kreposti, kao da bi naravne bile dovoljne za kršćanski život. Jedna bez druge su nesavršene kreposti. Vjeru i nadu možemo nazvati nesavršenima, jer one su vezane samo uz ovaj život (virtates imperfecte). U vječnosti nestaju, jer tamo je gledanje onog u što vjerujemo i čemu se nadamo. II. Vatikanski sabor naglašava usku povezanost božanskih kreposti sa ostalima. Naglašava veliku važnost za apostolat pa želi da sav svijet čuje navještaj spasenja, vjeruje, ufa se i ljubi. LG 8, DV 1, SC 9, AA 3, OT 8, GS 48… Pitanje objekta Božanskih kreposti Materijalni – je Trojedini Bog i čitav nadnaravni red. Taj materijalni objekt se može podijeliti u primarni, sam Bog koji se objavljuje i komunicira, a sekundarni je sve ono što je s tim spojeno, objava, milost, Crkva itd. Formalni – vid pod kojim se promatra materijalni objekt – kod vjere to je credibilitas, istinitost, Bogu se može vjerovati zbog njegove istinitosti; ufanje, vjernost - sperabilitas, u Boga se može ufati zbog njegove vjernosti i krepost ljubavi – amabilitas, Dobrota, Bog je vrijedan ljubavi zbog svoje dobrote. Po

formalnom objektu su one specifične i imaju svoje specifične čine i nutarnje i vanjske. Božanske kreposti su temelj nadnaravnosti moralnog života. Kršćanin božanski djeluje prakticirajući božanske kreposti, to nije mrtvi kapital, nego snaga bogolikog života. Kršćanin po vjeri potpunije spoznaje Boga, po ufanju teži Bogu, po ljubavi ljubi Boga. Obsecvium mentis – poslušnost duha Obsecvium voluntatis – poslušnost volje – jer svoj duh usmjerava prema vječnoj sreći, postizanju toga cilja. Obsecvium cordis – poslušnost srca – krepost ljubavi sve usmjerava Bogu koji je vrhovno dobro. Zato teološke kreposti nisu izolirane vrednote nego su usko povezane s posvetnom milošću i kao takve dokaz su kršćanskog totaliteta. Bez ostvarenja tih kreposti posvetna bi milost bila mrtvi kapital, a bez posvetne milosti bi kreposti bile bez svog principa. Ove kreposti su bitni, permanentni događaj kršćanskog života zajedno s posvetnom mislošću (Häring). Teološke kreposti možemo gledati pod vidom duhovne jakosti, po njima ljudski duh dobiva snagu, elan, po njima kršćanin nadilazi sebe. Jedino s njima se može uzdići do božanskog djelovanja. Kristov sljedbenik po vjeri može i brda premještati. Ljubav ga neprestano potiče na djelovanje (Lk 17, 6; Rim 5, 3; 2 Kor 5, 14). Sakramentalnost božanskih kreposti Božanske kreposti se očituju u primanju i slavljenju sakramenata – to ne smije ostati samo u osjećajima i mislima, nego vidljivo, kao što se Bog učinio vidljivim. Tako su i kreposti vidljive u sakramentalnom djeovanju. Vjera na poseban način dolazi do izražaja kod krštenja (nekad se zvao sakrament vjere). To je znak da je krštenik prihvatio vjeru. Ufanje dolazi do izražaja u sakramentima pokore i bolesničkog pomazanja, euharistija je na poseban način sakrament ljubavi. Važnosti Božanskih kreposti – krepost kao sadržaj kršćanskog života (Pavao). 1. Važne su za pojedinca; time pokazuje da je novo biće, da je sugrađanin svetaca, i kao takav on odbacuje djela tijela i donosi plodove duha. Ovim krepostima dobiva snagu, ustrajnost i radost. Njegov život u širem smislu postaje bogoštovlje, a kreposti mu daju snagu u teškoćama. 2. Važnost ovih kreposti za kršćanstvo; ono tako pokazuje svoju autentičnost zato ove kreposti imaju apologetsku važnost, one su dokaz vjerodostojnosti kršćanstva, one su princip jedinstva Crkve. Vjera je temelj Crkvenog zajedništva, ekumenizma…

3. Važnost za društvo, božanske kreposti doprinose rješavanju ovozemnih problema, izgradnji boljeg svijeta, posebno ljubav. Definicija: Krepost je trajna i dinamična dispozicija ili raspoloživost slobode za dobro.2 Dispozicija: ne radi se o jednom činu niti o zbroju nego o sklonosti. O prilagodljivosti slobode za dobra djela, stil života. Kad kažemo trajna onda to znači da vrlinu ili krepost konstituira stabilnost ili kontinuitet ili neposrednost u operativnoj namjeri nečega dobroga. Dispozicija - trajnost – habitus. Navika – više psihosomatske naravi i kao takva je prilično uska, nema fleksibilnosti, kreativnosti, a habitus je više etičko - duhovne naravi. Krepost je dinamična, ona je duhovni izvor naših djela, ona olakšava rad zdravog razuma i etičku vrijednost da učinimo dobro. KREPOST VJERE Psihološki gledano ona dolazi na prvo mjesto jer je ona prvi kontakt s Bogom. To je spoznaja, a spoznaja je temelj za sve druge odnose. Kad govorimo o vjeri to znači da pretpostavljamo postojanje istina koje naš razum ne može dohvatiti. To nadalje znači da time i priznajemo da nema integralnog života, a pogotovo kršćanskog života ako kršćanin ne prihvaća načela vjere. Dispozicija (stav, raspoloživost) to može biti habitualna vjera, da je čovjek sposoban vjerovati i to je ono temeljno. Drugo je vjera kao čin - to je aktualna vjera. Po vjeri kršćanin proširuje svoje znanje na nadnaravne istine i vjera mu učvršćuje istine naravnog reda. Narav vjere Svetopisamski pojam vjere nije lako definirati po načelima logike. Objava s izrazom vjera označava cjelokupan čovjekov odnos s Bogom pa se vjera označava kao spasenje. U SZ – Abrahamovo odabranje i Savez s Izabranim narodom. Pa se vjera pojavljuje kao prihvaćanje Jahvine spasenjske volje. Proroci su posebno to isticali kad su se borili za čistoću vjere. Spasenje može doći jedino od Jahve. Vjera je kod proroka spoznaja ali i pristanak na spasenje koje dolazi od Boga. U NZ zajedničko je prihvaćanje Boga kao Spasitelja i njegovih riječi koje su Istina i Život, a novina je prihvaćanje Boga kao Spasitelja u Isusu Kristu. I Krist kada započinje svoje djelovanje govori – sada je vrijeme spasenja (Mk 1, 15). Najvažnije oznake Novozavjetne vjere: 1. Pristajanje uz Spasitelja koji je umro i uskrsnuo. 2. U tom pashalnom misteriju Krist se očituje kao Sin Božji i kao jedini put spasenja. Krista se prihvaća prihvaćanjem njegove poruke.

2

Znati objasniti pojmove iz definicije.

3. Prihvaćanje Krista, obilježeno je eklezijalnošću i sakramentalnošću. Čovjek se prema SP čitavim svojim bićem predaje uz Bogu i u život provodi istine koje je Bog objavio u Isusu Kristu. Pojam vjere prema Crkvenom učiteljstvu i teologiji – prvo sadržaj vjere – obiectum materiale fidei – sve objavljene istine, i drugo Božja vjerodostojnost, obiectum formale fidei, motiv zbog kojeg vjernik prihvaća moralne istine. Ne bi čovjek mogao vjerovati kako treba. Koncil u Orangeu (529. god) - vjera kao dar s neba, inzistira da čovjek bez milosti ne može vjerovati. Skolastika – stavlja naglasak na sadržaj vjere. Luther je naglasio osobni element vjere – predanje Bogu (fiducia), pouzdanje u oproštenje grijeha i vjera daju sigurnost spasenja. Melanchton – potrebno je i pristajanje uz sadržaje vjere. Schleiermacher – vjera je puki osjećaj ovisnosti. Trident – vjera se ne sastoji samo u pouzdanju nego ona obuhvaća i uključuje objavu i sadržaje vjere. I. Vatikanski sabor analizira ulogu razuma u prihvaćanju vjere, po vjeri Bogu iskazujemo podložnost razuma i volje. II. Vatikanski sabor – o vjeri se govori na mnogo mjesta. DV 5 i DH 10. Bogu treba odgovoriti posluhom vjere ali i potpunim predanjem. Nije samo razumsko prihvaćanje razumskih istina nego i samodarivanje, kako kaže DV. Kroz povijest se naglasak premještao s jednog sadržaja na drugi. Na I. Vatikanskom saboru naglašavali su se dokazi za opstojnost Božju i vjerodostojnost Objave. Danas, to nije slučaj. Naglašava se milost kojom Bog čovjeka privlači. Naglašava se da je vjera Božji dar, a ne rezultat čovjekovog razumskog razmišljanja. Darivanje sebe Bogu nije samo razumom već i voljom. Podrazumijeva se milosni element i čovjekova sloboda. Ističe se važnost Crkve u ulozi čuvanja vjere. Misli se i na ljude koji nisu u Crkvi svojom ili ne svojom krivnjom. I oni imaju svoj put u vjeri. Božji spasenjski plan želi obuhvatiti sve ljude, a vjera je nužna za spasenje. Najbolji način je po Kristu spoznati Boga, indirektno. Iz toga slijedi da je prihvaćanje sadržaja objave uvjet da se dođe do prihvaćanja vjere. Bila bi to iznakažena, nedostatna vjera ograničena samo na sadržaj. To je preduvjet. Martin Luther – samo pouzdanje u Boga – bilo bi nadograđivanje, no ni to nije dovoljno. Znati i to svojim bićem prihvatiti i živjeti, to je fides egzistencialis - egzistencijalna vjera. Vjera je prihvaćanje objavljenih istina i podešavanje života prema tim istinama uz pomoć milosti i to radi autoriteta Boga koji se objavljuje i koji poziva na vječno spasenje u Isusu Kristu posredstvom Crkve. (KKC 1814.) Sadržaj i motivi vjere Klasična teologija je razlikovala sadržaje koji predstavljaju objekt vjere fides quae i vjernikovo prihvaćanje - fides qua. Između sadržaja i prihvaćanja nalaze se motivi radi kojih netko prihvaća vjeru, to je fides qui. Suvremena teologija to prudubljuje i bavi se temeljnom opcijom (optio fundamentalis) gdje se spajaju sloboda i milost (tajna izbora

svakog čovjeka). Krist je temeljni put naše vjere. On je neposredni sadržaj vjere, jer mi vjerujemo u Krista – fides quae, to je osoba kojoj usmjeravamo sve svoje pouzdanje – fides qua, on je bitni motiv i trajno jamstvo naše vjere, vjerujemo jer nam se obratio; DV 4. U povijesti spasenja Krist predstavlja pokretačku snagu i temeljnu istinu. On je obećani Mesija koji će donijeti spasenje. NZ je izvršenje obećanja. Vjera prvih kršćana je bila kristocentrična. To vidimo i kroz simbole na saborima. Put katoličke dogme je put koji prolazi kršćanska zajednica, nije nikad završen, čini je eksplicitnijom i učinkovitijom u kršćanskoj praksi. Glavne stvari vjere: 1. Božje jedinstvo i Trojstvo i 2. utjelovljenje, muka, smrt i uskrsnuće Isusa Krista. To su korijeni otajstva koja sjedinjuju sva ostala, a onda se ide prema širem horizontu koji naš Credo sadržava. U središtu svega je Isus Krist koji govori riječ Božju. Značenje hijerarhije istina Balthasar je napisao djelo „Istina je simfonična“ gdje pokazuje načelo po kojemu se treba ravnati kad se pristupa kršćanskim istinama, kako ih posložiti po važnosti za spasenje. Hijerarhija istina u kršćanskoj Objavi. II. Vatikanski sabor baveći se ekumenizmom govori o hijerarhiji istina u kršćanskoj objavi. Kad je riječ o evangelizaciji to je također važno (Pavao VI). Sve proizlazi iz spasenja koje je došlo u Isusu Kristu. Objekt vjere Materijalni objekt vjere – Što je vjernik dužan vjerovati? Sačinjavaju ga sve istine sadržane u pisanoj Božjoj riječi i Predaji, a Crkva ih predlaže svečanim proglašenjem ili redovnim Učiteljstvom. U predmet vjere spadaju i one istine koje nisu objavljene expresis verbis, nego kao uključene, kao dio cjeline. Tu su sam Bog, njegova savršenstva, dogme, one objavljene istine koje su temelj našeg spasenja. a) Primarni objekt vjere je sam Bog i njegova savršenstva, otajstva, dogme, objavljene istine koje su temelj našeg spasenja. b) Sekundarni objekt vjere su one istine koje su sadržane u materijalnom objektu vjere, a do njih čovjek dolazi snagom svog razuma (npr. opstojnost Božja). Takvih istina imamo i u Objavi s ciljem da svi ljudi sa što manje zabluda dođu do sigurnosti. Mi primjećujemo selektivno, prema našem «kalupu». Tako postupamo i u pitanju vjere (kroz vlastite naočale), jednostrano. Tu spadaju i povijesne činjenice indiferentne za povijest spasenja (zapisane u SP). Centralna poruka Objave je spoznati Boga i Isusa Krista i u tom se sastoji život vječni. Spoznaja počinje već u ovom životu, prožima život. Crkveno Učiteljstvo se trudilo sažeti poklad vjere. Tako su nastali Simboli vjere (Vjerovanja/Creda). U njima su objavljene istine koje je svatko dužan vjerovati. Fide divinae et catholica – objavljene i od Crkve proglašene. Najvažnija su četiri Simbola vjere: Apostolsko, Nicejsko – carigradsko, Pseudoatanazijevo i Ispovijest vjere pape Pavla VI. (30.06.1968.)

Što je nužno za spasenje? De necessitatae medii. Od istina sadržanih u simbolu vjere de necessitate medii je VJERA U OPSTOJNOST BOŽJU te DA Bog DOBRO NAGRAĐUJE A ZLO KAŽNJAVA, a po nekim teolozima i vjera u Trojstvo, utjelovljenje, muku i uskrsnuće. Stupnjevi vjerskih istina (depositum fidei – pologa vjere) Depositum fidei – objavljene istine predane Crkvi da ih čuva, prenosi i tumači. Crkva je nepogrešiva kad definira istine vjere i osuđuje mišljenja protivna istinama. Postoje stupnjevi: 1. U ime božanske vjere – fide Divina – sadržaji vjere u kojima se oslanjamo na Božji autoritet. Objavljene su, a Crkva ih nije izrijekom definirala kao vjersku dogmu. 2. U ime katoličke vjere – fide catholica – Bog ih nije izrijekom objavio, ali ih Crkva predlaže kao objekte vjerovanja (npr. kanonizacija svetaca) 3. U ime božanske i katoličke vjere – fide Divina et catholica – počivaju na Objavi i izričitom Crkvinu definiranju i objavljivanju. Protivno tome je hereza. a) Istina bliska vjeri – fidei proxima – Crkva je naučava, predlaže, ali nije ju proglasila dogmom (božanske kreposti se ulijevaju kao habitusi) b) Bliska i proxima heresis c) Niti je predlaže … - fide certa (sigurna vjera), općenito se prihvaća. d) Ako predlaže istinu na temelju druge objavljene istine – theologicae certa protino error theologias Formalni objekt vjere – motiv vjere, oslonac koji naša vjera ima. Motiv je Božje svjedočanstvo – Objava. Autoritet Božji koji se objavljuje; temelj Božjeg autoriteta je Božja istinitost. Taj je motiv uzet iz intimnog Božjeg života. Svaki drugi motiv vjere je slab, neadekvatan, u nesrazmjeru s vjerom. Ni motiv naravnog razuma nije dostatan. Ni Crkva ne može biti taj formalni motiv vjere, ona je kanal, posrednik, a ne motiv pristajanja uz vjeru, regula fidei. Po njoj znamo da se Bog objavio, ali sam Bog je objavitelj i motiv vjere. Budući da je sam Bog autoritet vjere potrebno je da taj motiv bude barem virtualno prisutan u vjeri. Ne samo da čovjek prihvati istine, već da ih prihvati zato što ih je Bog objavio. To je svakako savršenost na najvišoj razini. Stepenica niže je kad je čovjek imao određenu nakanu i motiv, nije je nikada opozvao i pod utjecajem tog motiva on i sada čini čin vjere. To je virtualna nakana, ta jednom donešena odluka djeluje iako nije uvijek svjesna (npr. idem na faks, ne moram se svako jutro posebno odlučivati za to). Ta motivacija se ne nalazi u istom intenzitetu kod obrazovanih i neobrazovanih. Tako će neuki temeljiti svoju odluku na nekom autoritetu, na temelju onog koji je rekao. Obrazovani će s većim intenzitetom biti u tome. Kome je više dano više će se od njega tražiti. Aktualna nakana i aktualni motiv je ono što se može poželjeti. Kod ljudi je češće je virtualna.

Privatne objave Smrću posljednjega apostola prestala je službena Objava, a ostalo su privatne objave. Crkva je potvrdila neke privatne objave. U tim objavama nema ništa protiv vjere i morala. Tko je uvjeren da je imao takvu privatnu objavu on je to dužan i vjerovati, drugi nisu. Pogrešno je nastupati protiv neke savjesti. Naše štovanje ne smijemo pomiješati s tim da li je nešto bilo ili nije. Nitko ne smije prezirati privatne objave ako postoje dokazi da se radi o izvanrednom Božjem zahvatu. Dijalogičnost vjere Ljudsko umovanje nije na prvom mjestu. Ono dolazi na drugo mjesto. Na prvo mjesto dolazi Bog koji se objavljuje, nudi i poziva, direktno ili posredno. Dakle, čovjek nije do vjere došao privatnim istraživanjem nego darom koji prethodi vjeri. Bog se najčešće objavljuje preko posrednika. Tek onda dolazi čovjekov odgovor - da ili ne. Radi se o osobnom dijalogu između Boga i čovjeka. Vjera je više od dijaloga, ona je susret, ona je opredjeljenje za nasljedovanje Krista. Postoje 1. nadnaravni, izvanredni put kojim se Bog kroz povijest objavljivao, nadasve u Isusu Kristu. Crkva tu objavu čuva i prenosi. Čini to snagom Duha koji joj je zagarantiran. 2. naravna Božja objava, kroz stvaranje i stvorenje – čovjek može kroz prirodu spoznati Boga (Rim, DV 3). Mi ovdje govorimo o nadnaravnoj objavi i vjeri. Ne o vjeri koja počiva na autoritetu razuma, anđela, čudesa, nego na Objavi Oca, Sina i Duha Svetog. Svaki čovjek je pozvan na vjeru i svaki poziv je upućen čovjeku osobno. Božji poziv na vjeru dolazi dvostrukim putem: 1. izvanjski Božji poziv – preko posrednika, patrijarha, proroka, Krista… druge osobe koje su za nas zadužene, roditelji, odgojitelji. Tu mogu spadati i neki posebni događaji, npr. kao Sv. Pavao kod Damaska. Ovamo spada upoznavanje objavljenih istina. To je potrebno da bi čovjek uopće mogao povjerovati. 2. unutarnji Božji poziv – milosno prosvjetljenje i poticaj (Mk 8, 28: Blago tebi Šimune…) Otac po Sinu i Duhu Svetomu iznutra potiče i prosvjetljuje da se shvati Božja riječ. Krist moli da se vjera prihvati. Duh je taj koji vjernika poučava u svemu, on je onaj govori. Za vjeru nije dovoljan samo vanjski, nego i nutarnji put, da se vjeru prihvati i dragovoljno ispovijeda. Odnos vjere i razuma – dijalogičnost. Božji poziv na vjeru je Božji poziv na prihvaćanje Isusa Krista, njegove Crkve, njegova spasenja. Božji poziv na vjeru nije nešto neodređeno, nego poziv da se prihvati konkretna osoba, a to je Krist. Poziv na prihvaćanje Krista je poziv na prihvaćanje Oca koji ga je poslao i kojega je objavio i prema kome je on Put. Vjera kao čovjekov odgovor, znači ne samo prihvatiti nego se i predati Bogu, potpuno se opredijeliti za njega. II. Vatikanski sabor - Bogu se treba odgovoriti poslušnom vjerom. Dvostruka uloga razuma kod prihvaćanja vjere: 1. Čovjek prihvaća vjeru razumom, iskazuje podložnost Bogu prihvaćanjem onih istina vjere koje ne shvaća svojim razumom ili ih ne shvaća uvijek do kraja.

Podlaže svoj razum Bogu, ne prihvaća te istine iz razumskih razloga već zbog Božjeg autoriteta, jer ih Bog objavljuje. I to nije samo poklon uma Bogu nego i Crkvi koja tu objavu čuva, izlaže i definira. Na strani razuma potrebna je otvorenost i poniznost da bi prihvatio vjeru. 2. Razum doprinosi da vjera bude razumna. Vjera nije niti osiromašenje niti poniženje razuma. To je uzdignuće na novi stupanj spoznaje, na nadnaravni način. Vjernik spoznaje ono što je skriveno od umnih i mudrih jer Bog rasvjetljuje srca. Razum ima svoju ulogu. Ne samo da spoznaje objavljene istine, već i dokazuje da vjera nije protiv razuma. Razum je pozvan da sistematizira objavljene istine i iznosi ih kao sistematsku nauku. To se događa u teologiji. Odgovor volje i savjesti. Božji poziv na vjeru zahtjeva čovjekov odgovor, ali mu Bog time ne ruši razum i volju. Za vjeru se traži odgovor volje i savjesti, prihvatiti da to za mene nešto znači. Čovjek je slobodan i može ne prihvatiti Božji poziv na vjeru. Čovjek se ravna prema svom razumu. Svjetlo objave ostaje zauvijek zastrto velom. Razum nema dovoljno razloga da prihvati vjerske istine. To nadopunja volja. Čin vjere je čin razuma i volje. „Vjerovati može samo onaj tko hoće.“ - (Augustin); „Čovjek prihvaća vjeru ukoliko razumu to zapovijeda volja.“ - (Toma Akvinski); Uloga volje u prihvaćanju vjere je u tome da je provede u život. Životnost vjere ovisi o volji. Vjera zahvaća i čovjekovu savjest. Spoznavanjem Božjih istina čovjek je pozvan da ih prihvati u svom životu, tako onda i savjest stvara volju da on hoće vjerovati. Savjest prethodi i po njoj sudi. Po savjesti je čovjek odgovoran za brodolom vjere ako je nije čuvao. Možemo ići i dalje pa reći da vjera nije samo stvar volje, nego srca, uma… Radi se o jednom cjelovitom odgovoru čovjeka, sa svim svojim bićem. Odgovor se ostvaruje i obraćenjem. Odbacivanjem starog čovjeka, čisto zemaljskog mentaliteta. Promjena mišljenja i ponašanja i tako vjera ima i društvene posljedice. Nije ista vjera u različitim dobima. Svako prihvaćanje vjere je originalno. Koje moralne obveze proizlaze iz ovog opisa vjere i njenog procesa? Vjera je kvalifikativna krepost čovjekove slobode, pa i njegova ponašanja. Moralno ponašanje animiraju stavovi vjerskog habitusa. 1. Vjernost - subjekt vjere jest vjernik. Vjernost je konstanta onog povjerenja s kojom čovjek prihvaća vjeru. Ona se pokazuje u tome da svekoliki život živi u znaku vjernosti. To nije izvršenje obveza, vjernost uključuje ljubav prema nečemu, ne može se ograničiti na minimum. Tu mislimo na sve one segmente moralnoga života kao što su društveni život, ekonomija… Čovjek svoj moralni život ne odvaja od vjerskog života. 2. Drugo što spada u etiku vjernosti je odgovor Bogu. Osobni odnos između Božjeg poziva i čovjekovog odgovora. Čovjekov odgovor je moralni zahtjev, koji proizlazi iz Božjeg poziva. Vjera je odgovor Božjem daru za cijelu stvarnost stvorenja. Čovjek ne prima samo život nego je pozvan na život. Dajući mu

osobnost Bog čovjeka stvara kao ti, kao partnera koji svjedoči govoreći o slavi Božjoj, ne samo životom već slobodom i zahvalnošću. 3. Poslušnost – aktivna vjera u vjernosti koja poziva na odgovor je više od svjetonazora koji ne mora obvezivati. Vjera prožima čovjekov život i on više ne živi za sebe nego za onoga koji je umro i uskrsnuo za njega. Riječ dobiva dimenziju dinamičnosti. Etičko, a ne samo neetičko pristajanje uz Riječ. Poslušnost treba gledati u vjernosti gdje prelazi od indikativa u imperativ. 4. Obraćenje – temeljna opcija vjere je sloboda obraćenja. Nema vjere bez obraćenja. Objava kraljevstva Božjeg koje se već ostvaruje na ovom svijetu ne ostavlja čovjeka ravnodušnim, nego ga potresa i uznemiruje. Daje čovjeku nove dimenzije. Mora se odlučiti. Može odgovoriti na to savršenom slobodom obraćenja i vjere. To kraljevstvo se ostvaruje i vjeri, jer je sadržaj vjere. Metanoia ili obraćenje je polazište vjere. 5. Svjedočanstvo vjere koja daje smisao, prožima i preobražava. Preobražava ga prema njegovim potrebama. Tom preobrazbom čovjek postaje svjedok vjere. Svojim životom svjedoči novost koja je došla u njegov život. Dimenzije vjere 1. Božanska dimenzija – vjera je milosni Božji dar, nadnaravni. Bog prvi započinje razgovor. Poziva čovjeka na odgovor i to u pitanju onih sadržaja u kojima mu razum nije dovoljan. Vjera je Božje svjetlo koje nam omogućuje da spoznamo Božje istine. To ne ruši u nama naravno svjetlo razuma, već ga obogaćuje i nadilazi. To je snaga za volju. Dar vjere se ne nameće silom, čovjek je pozvan da odgovori, da otkloni zapreke grijeha i oholosti. Na krštenju male djece se ulijeva dar vjere kao habitus, temeljna sposobnost da čovjek može činiti nadnaravne čine vjere. Kod odraslih Bog taj dar nudi prosvjeljenjima – aktualna vjera, prima je onaj koji je svjesno prihvati. Zato je potrebno da se otklone zapreke i stvore preduvjeti, poniznost, zahvalnost.. 2. Eklezijalna dimenzija – a) Crkva je i konstitutivni element vjere. Po njoj Bog komunicira s čovjekom. Ova dimenzija je njezin konstitutivni element. U SZ je naglašen komunitarni element Božje volje. Vjera u Jahvu i držanje Saveza s Jahvom bila je znak raspoznavanja Izraela od drugih naroda. U NZ je osobni aspekt vjere, ali se ne smije zaboraviti komunitarni aspekt. U Pavlovim poslanicama nalazimo dosta toga o eklezijalnosti vjere. b) Vjera je snaga koja izgrađuje Crkvu Kristovu. Ona je uvodila u zajedništvo života. Zajedništvo materijalnih dobara, lomljenje kruha… vjera konstituira zajednicu. Vjera formira zajednicu. Učiteljsko, sakramentalno i moralno posredovanje; učiteljsko – izlaže istine za vjerovanje i navješta ga; sakramentalno – Crkva komunicira vjeru (preko sakramenata). Crkva je majka vjernika. Posredstvom svjedočenja Crkva c) živi od vjere, vjera konstituira Crkvu – to je uzajamni odnos. Ecclesia per fidem unitum – Crkva je ujedinjena po vjeri – vjerujemo isto, slavimo isto, vršimo isto. 3. Osobna, moralna i socijalna dimenzija vjere

Osobna dimenzija - kršćanin poštuje naravnu, vidljivu stvarnost. On vjeruje u nevidljivo, neosjetno, metaempirijsko.Vjera je skok iz vidljivog u nevidljivo, iz osjetnog u neosjetno. Most koji spaja dvije stvarnosti. Čovjek s vjerom prihvaća stvarnost, sudbonosni skok s jedne obale na drugu. Moralna dimenzija – prihvaćanjem vjere čovjek vrši preokret ili zaokret od onoga vidljivoga prema onomu nevidljivom. Bez toga zaokreta nema vjere. Samo onaj koji prihvaća vjeru shvaća to. Vjera nije teorija nego život. Za vjeru nije dovoljno ponavljati formule vjere, već se stalno svjesno usmjeravati protiv starog čovjeka koji nas vuče dolje. Socijalna dimenzija – vjernik postaje i svjedok vjere. Osjeća se i odgovornim za potrebe drugih. Loše je ono individualističko. Danas se traži da se vjera svjedoči po životu u vjeri. Biti svjedok kršćanskog života. Treba živjeti s Kristom i na taj način Boga donositi svojoj okolini. Vrste, svojstva i plodovi vjere Vrste – premda je vjera jedna ona u vjerniku može postojati na više načina. 1. Habitualna vjera (stanje) - je Božji milosni dar, u kojem je čovjek sposoban činiti djela vjere. To je ulivena krepost vjere. Kod odraslog to je jednom učinjen i više neopozvan čin vjere. Koliko će to biti živo ovisi o tome koliko to stanje prelazi u čine vjere, u aktualno stanje. 2. Aktualna vjera - pristanak na određenu istinu. Da do toga može doći potrebna je habitualna vjera, stanje milosti, posvetna milost. Taj aktualni čin vjere može biti a) izričit, eksplicitan (kad je netko svjestan da čini čin vjere), b) uključan ili implicitan (vjerovati u jednu istinu u koju su uključene i druge). Čin vjere je virtualan kad kauzalno potječe od stvorene nakane koja nije opozvana. Taj motiv ne mora biti aktualno prisutan. Vrijedniji su čini iz aktualne nakane. Čin vjere može biti unutarnji ili vanjski (nevidljivi ili vidljivi). Istinska i prava vjera vjernika ima svojstva: 1. Vjernik vjeruje slobodno – vjera je slobodno predanje sebe Bogu, o tome odlučuje volja. Nisu dovoljni razumski razlozi, nego pristanak treba dati volja. Sv. Augustin – vjeruje onaj tko hoće - pristanak volje. Nikoga se ne smije prisiliti da prihvati vjeru. 2. Vjera je razumna – razum uviđa motive vjerodostojnosti vjere. On treba rasvijetliti na svoj način ono što treba vjerovati, sistematizirati. 3. Vjera je sigurna jer vjernik temelji svoju vjeru na svjedočanstvu Božjem, na Njegovoj vjerodostojnosti. 4. Vjera je nadnaravna – vjernik vjeruje na nadnaravan način. Nadnaravne su istine u koje vjernik vjeruje. Bog ih je objavio i milost koja potiče da se prihvati. I cilj vjere je nadnaravan, postizanje vječnog života. 5. Vjera je univerzalna –vjernik je dužan prihvatiti sve istine koje su objavljene. Treba obuhvatiti cijeli život. I treba također dostići sve ljude. 6. Vjera mora biti čvrsta 7. Vjera mora biti živa– u životu se mora potvrditi, treba prožimati život.

8. Vjera treba rasti u spoznaji istina – to znači i bolje upoznavanje vjerskih istina, ali i još jača ukorijenjenost u životu, vjeri i ljubavi. Plodovi vjere – možemo gledati pod dvostrukim aspektom 1. Naravni – čisti čovjeka od zabluda i osvjetljuje mu smisao života. Stvara u čovjeku mir; podržava ga u djelovanju, u vjeri i ljubavi. Inspirira. Promiče slobodu i mir da vrši svoje dužnosti. 2. Nadnaravni – postaje dijete Božje, postiže spasenje, prima milost, prima darove Duha Svetoga, sposobnosti da čini čudesa, i kao takav on je pozvan i može ostvariti vječnu i istinsku sreću. Novi izražaji vjerskih istina Uvijek se ukazuje potreba za novim izražajem vjerskih istina. U prošlim stoljećima – sva previranja o Bogu i vjeri kretala su se u jednom zajedničkom horizontu shvaćanja. Sve se događalo u pozadini kršćanske vjere i tu se rodila i kršćanska filozofija i teologija. Shvaćalo se što je Bog i što znači vjerujem u Boga. Danas više ne možemo govoriti o zajedničkom horizontu. Mnogi sadržaji vjerskih istina su današnjem čovjeku strani. Živimo u sekulariziranom svijetu. U svijetu u kojem se sve manje susreće Boga. Nastoji se shvatiti čovjeka bez Boga. Mjerilo je živjeti kao čovjek u ovom svijetu. Možemo li mi govoriti o Bogu? Kriza koja je nastala zbog brzih promjena prilagođavanju izričaju vjerskih istina – potreba suvremenijeg izražavanja, termini su zastarjeli, nejasni su današnjem čovjeku. Ivan XXIII. prilikom otvaranja II. Vatikanskog sabora (11.10.1962.) naglasio je da vjerske istine treba iznositi na način razumljiv današnjem čovjeku, ali paziti tako da se sačuva poklad vjere. Ne smije se prilagođavati sadržaj, već način priopćavanja. II. Vatikanski sabor je svakako progovorio na suvremeniji način, posebno GS – „…životne prilike su se tako promijenile da je teško to pratiti.“ Može se govoriti o novom razdoblju ljudske povijesti. Koncil tvrdi da se na temelju svega nalazi ono što je nepromjenjivo Krist koji je isti jučer, danas i uvijek (GS 10). Mnogi teolozi su rekli na suvremeni način nešto što nije u skladu sa naučavanjem i vjerom Crkve, a sve to u želji da se govori suvremenijim jezikom. Od 60–tih godina bilo je kaotičnih situacija u mnogim teološkim krugovima i zemljama. Poteškoće i opasnosti kod suvremenog izražavanja, radi se o načinu, kako doprijeti do srca današnjeg čovjeka, do srca znanstvenika koji nije u okrilju Crkve kako je to bio u srednjem vijeku, do srca znanstvenika koji kaže da će proizvesti čovjeka u laboratoriju. Pokrenuti savjest da počne usvajati istine. Nije dovoljno samo promijeniti način izražavanja i očekivati da će ljudi od nevjere prijeći na vjeru, zamijeniti sakralni kostim profanim, takva promjenjiva vjera nije privlačna, djeluje kompromisno. Kod suvremenijeg načina govora se često relativiziraju vjerske istine. Žrtvuju se određeni sadržaji. Taj je suvremeni govor podložan nejasnoćama zato danas postoji cijeli niz upozorenja od strane crkvenog Učiteljstva da se takvim izražavanjem ne bi iskrivile istine vjere. Pio IX. (1857. god) – sanum loquendi et firmam – tražio je zdrav način govora, da slobodno izražavanje ne bi donijelo kriva mišljenja. Pio XII. - traži da se pazi na izražavanje

vjerskih istina da se izbjegne relativizam, da se zadrži tradicionalna nauka te ističe da su neki izrazi uzeti sa ranijih koncila, oblikovani su sa pažnjom i treba ih sačuvati. Pavao VI. - na biskupskoj sinodi (1967.) je ponovio riječi Ivana XXIII. – „…ne smije se sadržaj dogme prilagoditi profanom načinu mišljenja i govora, terminologija ne smije odstupati od točnosti i jasnoće Tridentskog i I. Vatikanskog sabora.“ Treba razlikovati vjeru i način izražavanja. Kod izražavanja vjerske istine nije riječ o modi govora, izražaj ne smije pokvariti supstancijalnost vjerske istine. Treba paziti da se katolička nauka ne asimilira sadržaju drugih religija. Na to upozorava i Pavao VI. – danas Europa nije samo kršćanska. Zato postoje i određena načela ispravnog i suvremenog načina izražavanja istih vjerskih istina: 1. Potrebno je što bolje spoznati, razumjeti i uroniti u sadržaj vjerskih istina, a sa druge strane upoznati mentalitet suvremenog čovjeka i približiti mu to. Ako se ne shvate vjerske istine postoji mogućnost da se one iskrive, opasnost da nemamo što reći. Ako se propusti upoznavanje mentaliteta današnjeg čovjeka postoji opasnost da se govori pokraj ljudi, da ga ne slušaju, ne razumiju (govoriti u vjetar…). Nevjera se jako širi zahvaljujući i onima koji su zaboravili govoriti jezikom današnjice. Da bismo sadržaje vjerskih istina prikazali na shvatljiv način potrebno je jače pouzdanje u Boga, molitva, nismo mi ti koji otvaramo ljudska srca, mi smo samo kanali (e, a problem nastaje kad je kanal pun mulja!). 2. Suvremeniji način priopćavanja mora biti pod vodstvom crkvenog učiteljstva. Mora se zadržati suradnja s vodstvom Crkve. Samo je tako otklonjena opasnost od zablude i zagarantirana Božja pomoć. Nije u pitanju samo vjerski sadržaj već i zajedništvo Crkve. Papa Pavao VI. – 30. 06. 1968. – Ispovijest vjere, proširio i izrekao na suvremeni način stari Credo. Taj Credo potanko izražava sve vjerske istine, ali na način da to suvremeni vjernik razumije. Nijedan sadržaj ne može nas očuvati od kriza koje život ili svijet nosi. Moderniji način izražavanja nas može potaknuti na proživljavanje vjere u najdubljoj formi. Možemo biti interesantni svijetu – kao pokojni papa koji ništa svijetu nije tajio. Ali postoje određene istine koje su stalne. Što više budemo uranjali u Boga, u duhovni život, lakše će sve to naći put do naših suvremenika jer kad je nešto proživljeno može se reći na bliskiji način. Nije sve u zastarjelom načinu izražavanja, ima tu i drugih faktora. Potreba i dužnosti vjere Potreba vjere: u SP je vjera bitno povezana sa našim spasenjem. Vjera se traži za spasenje kao nužno sredstvo. U Mk 16, 16; Iv 5, 24; Dj – apostoli su isticali vjeru u Isusa Krista, raspetog i uskrslog (Gal, Rim – čovjek se ne opravdava vršenjem Zakona nego vjerom u Isusa Krista). Na temelju SP teologija govori o apsolutno neophodnoj potrebi vjere za spasenje. Naglašava potrebu i habitualne i aktualne vjere, de necessitate medii. 1. Potreba habitualne vjere – vjera kao habitus nužno je potrebna svima. Bez stvarnog posjedovanja te vjere nemoguće je postići vječno spasenje. Budući

da se prima sa posvetnom milosti i da je sa njom spojena znači da je bez nje spasenje nemoguće. Redoviti put primanja posvetne milosti je krštenje koji je sakrament vjere. Krštenje vodom nije potrebno postići stvarno (in re), posvetnu milost je moguće postići krštenjem željom (in voto) i krštenjem krvlju (in sanguine). Krštenje može primiti samo onaj tko je spoznao nauku. Problem – spas onih koji bez svoje krivnje nisu u mogućnosti spoznati istinu. Takvi se spasavaju živeći po svojoj savjesti (LG 16, GS 16). Takvima providnost ne uskraćuje svoju pomoć za spasenje. Ni crkveno Učiteljstvo ni Sabor ne poriče tezu da je pripadnost katoličkoj Crkvi jedini pravi put. Postoji put koji je Krist pokazao i to je jedini put. Bez posvetne milosti nema spasenja za one ljude koji su upoznali Evanđelje. Nekrštena djeca nisu bila u mogućnosti povjerovati ni živjeti prema vlastitoj savjesti. Nisu mogli dobiti ni habitualnu vjeru; mišljenje teologa o tom pitanju je različito. Jedni kažu da se spasavaju po vjeri roditelja, a drugi da za takve nema spasa. Ta se djeca ne osuđuju ni na kakve muke, jer nemaju osobne krivnje. Ona su u predpaklu 3 ili limbu – mišljenje nekih teologa, ali iskreno, pojma nemam. Nove rasprave o (ne)postojanju predpakla iliti limba potvrđuju da Crkva nikada nije dala službenu izjavu o toj temi. Naše je naviještati milosrdnog Boga i zato smo u stanju prihvatiti da će i takva djeca naći put do Boga. To povlači pitanja pobačene djece, prijedlog je bio da ih se krsti nekakvim instrumentom dok su još u majčinoj utrobi?! 2. Potreba aktualne vjere – kod odraslih je apsolutno potrebna, de necessitate medii4 - i to: a) prije obraćenja/krštenja jer je to čin opravdanja, onima koji stupaju svojom voljom u krštenje; b) onim krštenima koji su otpali od vjere ili onima koji su otpali od vjere teškim grijehom te tako izgubili posvetnu milost; i c) potreban je čin vjere i inače u životu, da bi se sačuvala vjera. Svatko se uvijek iznova mora obnavljati. Sve to traži narav same stvari. Prije obraćenja jedino se vjerom čovjek odlučuje za Boga. Nakon smrtnog grijeha, također se činom vjere vraćamo u zajedništvo sa Bogom. Čin vjere je uopće preduvjet za primanje dara oproštenja. Taj čin je potreban da bi se vjera sačuvala u životu. Odraslima je potreban čin vjere i zbog de necessitate praecepti, po Kristovoj zapovijedi (Mk 16, 16). Prihvatiti vjeru ili povjerovati ne znači samo učiniti polazni čin (prvi korak) nego i svoj život usmjeriti prema vječnosti – optio fundamentalis. Potreba vjere je apsolutna, potreba habitualne vjere se odnosi na grupu ljudi, a aktualna vjera je potrebna za odrasle. Koje istine trebaju biti uključene u čin vjere Prvo razlikujemo uključne istine – dužni smo vjerovati sve što je Bog objavio pa i one istine koje izričito ne poznajemo. Vjera je nedjeljiva, bilo bi ludo prihvaćati neke istine a neke ne. Svaki vjernik ne zna sve vjerske istine, ali uključno ih prihvaća. Radi se o dispoziciji kojom čovjek prihvaća i vjeruje SVE što je Bog objavio. Drugo – eksplicitno – treba vjerovati u one istine koje zna da su od Boga objavljene – neki teolozi se pozivaju na Heb 11, 6 gdje kaže: „A bez vjere 3 4

Profesor Raguž radije govori o Predraju. Budimo fer i priznajmo da, ako ništa drugo, ljepše zvuči. Ovaj i slične izraze na latinskom preporučamo usvojiti, radi lakše položivosti ispita!!!!!!!!!!!!!!!

nemoguće je omiljeti Bogu jer tko mu pristupa, vjerovati mora da postoji Bog i da nagrađuje one koji ga traže.“ – da je dovoljno vjerovati u Božju opstojnost i da Bog nagrađuje dobro, a kažnjava zlo. U kršćanstvu se svakako mora ići dalje. Da li može biti izričita ispovijest vjere bez poznavanja osnovnih istina – Presvetog Trojstva i otajstva utjelovljenja. To su temeljne istine NZ objave. Ovo pitanje se dotiče spašavanja onih koji nisu čuli za spasenje. U novije vrijeme teolozi razlikuju početničku vjeru ili vjeru obraćenja i vjeru kontemplacije (punina vjere). U početničku vjeru ubrajaju i život po savjesti (kao i Toma Akvinski) i put do osobnog Boga kojim onaj, koji nikada nije čuo za Evanđelje, ide prema Bogu. Svi se slažu da je zbog Kristove zapovijedi de necessitate praecepti potrebno poznavati čitav sadržaj temeljnih objavljenih vjerskih istina: Credo, sakramente, Dekalog, od molitava barem Očenaš. Nije nužno da svaki kršćanin poznaje sve te sadržaje doslovno nego ih poznaje quod supstantiam – da uočava bit i istu shvaća, a i prihvaća. Minimum je razlikovanje euharistije i običnog kruha. Ne smijemo se zadovoljiti samo najnužnijim, nego čovjek treba i rasti u vjeri. Ovo ima pastoralnu važnost kod podjeljivanja sakramenata. Odraslima se ne smiju podjeljivati sakramenti bez nužnosti koje smo spomenuli (de necessitate medii i necessitate praecepti). Potrebna je pouka prije podjeljivanja. U izvanrednim prilikama nužna je pastoralna razboritost. Niti u jednom se slučaju ne smiju odraslom podijeliti sakramenti ako nije spoznao utjelovljenje (…besposlen pop i praščiće krsti…), nije važno da li nije mogao to spoznati (al, opet, okolnosti…). Kod umirućih osoba treba postojati makar znak da pristaju uz istine vjere. Ako nema znaka sakramenti se podjeljuju uvjetno. Koji su naglasci danas? Moralna teologija je bila podložna juridizmu pa se tražilo izvršenje određenih dužnosti – rodio se minimalizam. Danas je potrebno otvoriti se prema savršenstvu kršćanskog života (kreposti idu za tim), ne ići prema donjoj granici, naći vlastiti put. Kako ostvariti kršćanski život? Toma kaže da oni koji odgajaju moraju biti savršeniji od onih koje odgajaju. Danas se može govoriti o objavljenim istinama. Nije pitanje samo kvantiteta nego i kvaliteta. Treba upoznati važnost vjere za konkretni život, odgojiti savjest koja neće biti ovisna isključivo o temeljnim zapovijedima. Novi element vjere koji se naglašava nakon II. Vatikanskog sabora je Isus Krist kao regula fidei. Želi se istaknuti da su članci vjerovanja kao regula fidei samo za spoznaju Boga, a Kristova osoba za život. Isus Krist je punina Objave. Postao je učitelj istine i primjer života i tako postaje centar našega vjerovanja i života. Ovi novi momenti nisu na štetu konkretnog vjerskog života. Vjera se ne širi samo propovijedanjem vjerskih istina već kad se one žive konkretnim životom. Kada učiniti čin vjere? Tradicionalna moralna teologija je to gledala sa dvostrukog aspekta: 1. Negativna dužnost – vjeru ne smijemo zanijekati, ona vrijedi uvijek i svugdje. Ne smijemo se izložiti pogibeljima za vjeru.

2. Pozitivna dužnost – da svjesno, spremno i zdušno prihvatimo vjerske istine kad se definira neka dogma i kad se čovjek nalazi u teškim napastima protiv vjere. Postoje i posebne okolnosti kad je čovjek pozvan na očitovanje vjere. Kod primanja dužnosti traži se ispovijest vjere. Tu se ne smijemo zadovoljiti minimumom. Moralna teologija traži da se ova dužnost promatra pod dinamizmom milosti. Dužnosti vjere: 1. Upoznati vjeru – spoznaja osnovnih vjerskih istina kako bi se stvorila baza za vjeru. Zahtjev je iz same Objave. Objava je Božje otkrivanje ljudima, čovjek je dužan spoznati objavljene istine. To traži i životna situacija za koju je potrebno svjetlo. Ona ovisi o naravnom položaju svakog pojedinca. I ako kažemo da prihvaćamo vjeru, prvo je trebamo upoznati. Težina ove obveze nije za svakoga jednaka, ovisi o naravnoj sposobnosti pojedinca. Posebnu dužnost upoznavati vjerske istine imaju oni koji su učitelji vjere (svećenici, katehete). Vjera je životno opredjeljenje, a ne zvanje. To spada u profesionalni moral. Kao liječnik koji se trajno obrazuje, tako i svećenik i kateheta treba trajno napredovati i stalno se upoznavati sa onim što poučava (kroz vjerske pouke, tisak, studij, slušanjem propovijedi, predavanja…). Poznavanjem vjere očekuje se da vjernik osjeća s Crkvom, sentire cum Ecclesia. Crkva koja je čuvarica i tumačiteljica vjerskih istina ostaje naša potpora, snaga. Unutar toga je crkveno Učiteljstvo, ali i od zajednice se traži da osjeća sa Crkvom, da prihvati ono što Crkva donosi, potvrdi sakramentalnim životom. Osjećati znači ne samo prihvaćati nego i sudjelovati u svim misterijima, u kršćanskoj ljubavi. Nema rasta u vjeri bez prakticiranja sakramenata, milosrđa, ljubavi… Može se onda i teško sagriješiti protiv te dužnosti. Häring (Slobodni u Kristu, II. Svezak, str 68.) - djeca koja ne pohađaju vjeronauk ne smiju biti odriješena. 2. Ispovijedati vjeru, rječju i činom, i to je sveta dužnost. Nikakav motiv nije dovoljan da se odreknemo vjere. Ta dužnost proizlazi iz njega samoga, iz ljudske naravi. Unutarnje uvjerenje se mora iskazati i prema vani. Čovjek kao socijalno biće treba častiti Boga u društvu. I Crkva naglašava da su vjernici dužni otvoreno ispovijedati vjeru kad bi njihova šutnja značila prezir i zatajivanje vjere. Dužnosti ispovijedanja se vrše implicitno: vršenjem vjerskih dužnosti; ali nekada je to potrebno učiniti i eksplicitno: kada to traži čast Božja ili dobro duša ili kad šutnja znači nijekanje. Nikada se ne smije odgovorno zanijekati vjeru, to bi značilo zanijekati i odbiti Božji autoritet. Isto tako nije nikada dozvoljeno simulirati vjeru, pokazivati da nisam vjernik. Nije dužan očitovati svoju pripadnost ako će to izazvati sablazan, ili ako šutnja više znači ispovijedanje nego nijekanje vjere. Pojedina pitanja u problematici ispovijesti vjere: - Kako ocijeniti vjernika koji u srcu vjeruje a izvana niječe vjeru? On griješi protiv javnog ispovijedanja vjere.

- Može li se dopustiti da nečije obraćenje na samrti ostane tajno? Da, ako postoje opravdani razlozi. Ali pametno je sugerirati mu/joj ispovijest vjere pred makar dva svjedoka jer nikad se ne zna, možda upravo to bude potrebno posvjedočiti. - Je li dopušteno bježati za vrijeme progonstva? To po sebi ne znači nijekati vjeru. Općenito je dozvoljeno, no ako je riječ o svećeniku pastir ne smije pobjeći prvi, on je vezan za one koji su mu povjereni, pa ako je potrebno i život dati za njih. Ali ako je on u opasnosti da zaniječe vjeru ili ako će bolje i više pomoći bijegom, onda mu je dužnost pobjeći. - Što činiti kad se u tvojoj nazočnosti kleveće vjera? Dužnost je reagirati i stati u obranu (posebno svećenik), ali treba gledati i na okolnosti i na razboritost. Ako bi to proizvelo veće zlo onda je bolje šutjeti. Ako svi raspravljaju o vjeri to predstavlja određeno znanje. Ako netko nije vičan raspravama, nije u znanju, bolje da ne sramoti i ne šteti vjeri. - Kako prosuditi plašljivce? Razni su oblici vjerskog kukavičluka (gubitak materijalnih dobara…). Ovdje nismo pozvani da sudimo, njih se mora upućivati da se bore za svoja prava koja su im po zakonu osigurana, da vrše svoje dužnost koliko je to moguće. Nije dopušteno nijekati vjeru, ni riječima ni djelima, mada je dopušteno u teškim situacijama šutjeti. 3. Širiti vjeru – čovjek je dužan širiti vjeru, to je dužnost pojedinca i zajednice. II. Vatikanski sabor (LG 12) to naglašava pod vidom proročke službe vjernika. Svi su članovi Crkve zaduženi i osposobljeni po svom položaju da ne samo šire vjeru nego i navještaju vjeru. Nije ta služba svakom podijeljena u jednakom stupnju. Treba taj dar nositi drugima. Svako na svoj način širi i naviješta vjeru – biskupi, svećenici, đakoni propovijedanjem, poukom, a laici primjerom i životom.. 4. Čuvati vjeru – dragocjeni dar vjere nosimo u krhkoj posudi svoga bića. postoje mnoge opasnosti koje vrebaju vjeru. Iz toga proizlazi da ju trebamo čuvati budnošću, molitvom, izbjegavanjem grešnih prigoda…. U tom pogledu vjernik treba poduzimati sve da bi tu vjeru održao živom i jakom (Abraham, Izak, Marija, bolesnici koje Isus ozdravlja, mučenici...). Pogibli za vjeru i kako se sa njima nositi 1. Neprakticiranje vjere – prva i najveća pogibao. Život protivan zahtjevima vjere. Budući da je vjera krepost, ona kao i svaka druga krepost slabi ili raste ako ju se prakticira ili ne. Velika je opasnost druženje sa onima koji su stvarno indiferentni ili protiv vjere. Grešan život je najčešće razlog gubitka ili slabljenja vjere.

2. Pogibeljne knjige i drugi tiskani materijali u kojima se šire razne ideje pogibeljne za vjeru i moral Crkve. Crkva kojoj je dužnost bdjeti uvijek brigu i o tome što je za vjernike dobro a što štetno. Tu je brigu brinuo koji je zabranjivao ono što je smatrao štetnim (tako je nastao i „Index“5). Danas to čini Kongregacija za nauk vjere (Pavao VI. ju je 5

je vodila sv. Oficij famozni osnovao

Index je potekao sa sveučilišta (Pariz...). Svatko je imao svoju listu zabranjenih knjiga, pa je Sveta Stolica uvela red.

1965., motu propriom Integre servande). Na nju spada promicati proučavanja koja potiču vjeru i moral, a ne samo zabranjivati (Šeper 1968.-1981., Ratzinger 1981.-2005., Levada 2005.-...). Dekret izdan od Kongregacije, 1975. g. nalaže da pastiri brinu o knjigama koje govore o vjerskim istinama (SP, liturgijske knjige, katekizmi, udžbenici teoloških predmeta i ostale knjige i časopisi koji raspravljaju o vjerskim pitanjima), a preporučuje se da se dobije dozvola od mjesnog ordinarija za ostale knjige, časopise… Indeks knjiga nema više zakonsku snagu, nego samo moralnu. Odgovornost je na svakom pojedincu da prosudi sam, stavljen je naglasak na savjesnu odluku. Crkva računa na zrelu savjest kod vjernika. Kongregacija i dalje bdije nad čistoćom vjerske nauke, opominje one koji pišu neispravno i zabranjuje te knjige ako treba. I dalje postoje knjige koje potkopavaju vjeru i moral i koje savjest treba prepoznati i odbaciti. Crkva trebje dužna po božanskom pravu bdjeti nad čistoćom istine, brinuti se za dobro duša, braniti red, odstranjivati korov. Index se prije zasnivao na pretpostavci pogibelji pa se odnosio na sve, a danas se odnosi na savjest pojedinca… Ni novo zakonodavstvo ne može dokinuti najvažnije - pogibelj grijeha treba izbjegavati. Težina grijeha mjeri se težinom pogibelji. Što je pogibelj grijeha veća to je i odgovornost veća. Danas se Index odnosi samo na teološke priručnike. Onaj koji je dužan i koji je potreban čitanja tih knjiga iz profesionalnih razloga, mora čitati ali treba poduzeti sve mjere kako ne bi upao u grijeh. Uz ovo, treba spomenuti pornografske slike, filmove, prijateljstvo sa sumnjivim osobama, mješovite brakove, aktivno sudjelovanje u bogoslužnim činima neke druge vjeroispovijesti, internet… Sve to otvara mogućnost pogibelji. Grijesi protiv vjere Jedini i najdublji problem čovječanstva (…) jest borba između vjere i nevjere (Goethe). Čovjek odvojen od sebe i Boga postaje sam sebi užas (Ivan XXIII.). Nevjera i grijeh nijekanje je i ubijanje Creda, vjerskih istina, morala. Iz SP vidimo da se vjera može izgubiti. Razlog nije u Bogu nego u čovjeku i njegovoj slobodnoj volji. Vjera ili postoji ili ne postoji. To biva zbog izvanjskog umanjivanja. Zbog umanjivanja žara kojim se čine čini vjere. Zbog vanjskog neprakticiranja ili prakticiranja onoga što je protivno vjeri. Svaki grijeh narušava vjeru. Grijeh je okretanje od Boga prema stvorenju (…aversio ad Deo et conversio ad creaturam…). Indirektni grijesi protiv vjere 1. Nedosljedni vjernici – Vjerovati u punom smislu znači ne samo ispovijedati vjerske istine, već to i u život provesti. Tko samo mislima prihvaća vjeru, a ne očituje je u djelima, on je nedosljedan vjernik, time griješi i niječe vjeru. Ne samo da su kobne posljedice za dotičnoga nego i za vjeru kao takvu. II. Vatikanski sabor – jedan od uzroka ateizma je i nedosljedan život vjernika.

2. Vjerski formalisti – vršenje vjerskih čina bez unutarnjeg sudjelovanja i bez unutarnjeg stava, odgovarajućeg stanja. To je samo vanjski čin, bez ljubavi. Stavlja se naglasak na vanjštinu. To je vanjsko vršenje slova zakona, farizejizam, formalističko shvaćanje i prakticiranje vjere. Zloća je takvog stava razdijeljenost čovjeka, razdijeljen je u sebi, vanjština nije odraz njegove nutrine, on samo želi pobuditi utisak da je vjernik, ali u stvari mu ne pripada, laže – hipokrizija. U ovome se može obistiniti težak grijeh. Vjernik koji tako nastupa će biti strože suđen, jer kome je više dano više se od njega traži i očekuje. 3. Sumnje u vjeri – čovjek dok je živ izložen je sumnjama. Vjerske istine nisu uvijek razumu evidentne. Ni ono što Objava kaže, ni sam objekt vjere. Ova činjenica ima dvije strane: čovjek može podleći sumnji, njegovati je, a s druge strane može se boriti protiv sumnje. Čin je time grešan ili zaslužan. Postoje dvije vrste sumnje: pozitivna – slučaj onoga tko svjesno i svojevoljno sumnja u vjerske istine. On smatra da se vjerske istine ne mogu prihvatiti kao sigurne i istinite, tako ih niječe i ne pristaje uz njih. I negativne sumnje – vrsta suspendiranja pristanka uz vjerske istine, ali se time ne daje pristanak ni protivnom mišljenju. Takav čovjek nije heretik, ali griješi protiv prihvaćanja vjerskih istina. To su oni koji proučavaju vjerske istine sa namjerom da ih prihvate, ta neodlučnost može negativnu sumnju učiniti razumljivom pa se tu ne govori o grijehu. Indiferentni – oni koji su nigdje. Može biti grešno. Metodička sumnja – jedan vid polaznog stanovišta, kad je u pitanju teološko istraživanje. I ta postoji kod Sv. Tome koji će itekako o svemu racionalno razmišljati. Ta sumnja nije grešna, ali uskraćivati pristanak vjere može biti grešan (Hermes – crkva je osudila njegovo učenje). Nesređena psiha – ništa ga ne pokreće u konkretnom smislu, kaos u duši. Danas se često puta to susreće. Ovakav način je uzrok vjerskih sumnja – pa i do onih grešnih. Vjersko neznanje – može biti uzrok gore navedenim sumnjama. Ne pozna i ne trudi se upoznati vjerske istine. Grešan život – kao izvor sumnja i nevjere - grešnik po prirodi teži racionalizaciji svog života. Naknadno nešto opravdati, natezanje argumenata. Onda se pribjegava navlačenju raznih kostima na vjernički život. Napasti – dolazi blizu sumnje… Vjerske sumnje postaju grešne ako se one svjesno/voljno podržavaju i ne ulaže se trud u suprotno. One nose opasnost da se vjera izgubi, da oslabi. U kojoj mjeri se to ostvari ostvaruje se grijeh. Direktni grijesi protiv vjere 1. Nevjera ili ateizam. Ova pojava ima razna lica i naličja i razlikuje se prema individualnim, etničkim, geografskim, povijesnim i drugim razlozima. U to spada: a) negativni nevjernici – bez svoje krivnje nisu čuli ili su nedovoljno čuli za Boga i vjerske istine. Nisu odgovorni za svoje stanje. Oni se mogu spasiti ako žive po svojoj savjesti (Rim 2,15). b) odgovorni nevjernici – koji ne pokazuju dovoljno marljivosti da bi vjeru upoznali ili je odbacuju nakon što su je upoznali.

c) pozitivni nevjernici – to su aktivni/borbeni nevjernici koji Bogu svjesno kažu ne i druge odvraćaju od vjere. To je najveća uvreda Bogu, takav je čovjek mrtav u duhovnom smislu, to je grijeh protiv Duha Svetoga. Koliko ovdje postoji subjektivne odgovornosti, postoje faktori koji umanjuju subjektivnu odgovornost, predrasude, razni odgojni momenti. Ne može se govoriti da svi aktivni borbeni nevjernici nastupaju samo iz mržnje prema Bogu, u konačnici, kolika je odgovornost zna samo Bog (i Pavao je progonio kršćane). 2. Agnosticizam – ima mnogo oblika. Kao agnostik sam na sredini, svugdje mogu, dok je ateist u današnjoj kulturi protivnik religije. Ateist – opozicija religiozne kulture. Agnostik – svima daje pravo. Ateist pokušava dokazati da Bog ne postoji, a agnostik – kaže da nije našao dokaze. Agnosticizam ima intelektualne pogodnosti. Nema potrebe da se napinje da bi opravdao vlastiti stav. Lakše je reći da ne znam nego spoznati. Agnosticizam zahvaća i učene osobe, pogotovo one koji se ograničavaju na eksperimentalne znanosti. II. Vatikanski sabor - postoji opasnost da čovjek koji previše vjeruje u izume i metode istraživanja sve uzima zdravo za gotovo. Čovjek može povjerovati da je dovoljan sam sebi i odbacuje druge uzroke. Filozofija jezika (Witgenstein) – lingvistička analiza nam ne dozvoljava govoriti o Bogu. Agnosticizam uništava moralni život u društvu. Krajnji agnosticizam vodi u nihilizam, onemogućuje bilo kakav razgovor o smislu života (Haring). Agnostički stav je isto tako za osudu kao i ateizam. Agnostik osakaćuje razum. Karakteristično je za čovjeka da misli, da traži dalje, da odgovara na pitanja koja se tiču njegova postojanja. Agnostik je nedosljedan, on ni u moralnom smislu ne traži istinu, jer istine nema. U postmoderni teze agnosticizma idu dalje i prema njima ni pitanje Boga nema smisla. Čak i o čovjeku ne treba razmišljati. Jer čovjek nije osoba – oni su vrlo negativno raspoloženi prema bilo kojem tvrdom stavu, prema bilo kojem pitanju smisla. Najviše nastrada moralna teologija. Wilson – traži promjenu proučavanja etike kao filozofske discipline. Treba je pretvoriti u biološku jer ponašanje čovjeka ovisi samo o genima. Mosterini – ljudi nisu ništa više nego životinjska vrsta. Srodnici smo s orangutanima, pripadamo istoj obitelji. Agnosticizam proizlazi iz okruženja koje je vjerski indiferentno i podržava raskid sa religijom. Takav stav je vrlo povoljan za sekularizam – svijet bez Boga. 3. Heretici - u Dokumentima II. vat. nema riječi heretik, nego se govori o zabludjelima, ali to je pitanje samo izraza. Heretik je onaj koji tvrdokorno odbija ili pozitivno sumnja u neku vjersku istinu koja je predložena za vjerovanje u ime božanske i katoličke vjere. U formalnom smislu samo je onaj heretik koji svjesno i hotimično odbija ili sumnja u neku vjersku dogmu. To je grijeh po cijelom svom rodu težak (peccatum ex toto genere suo grave). Formalna hereza je kad hoćeš odbiti dogmu. Ne postoji veća ili manja materija, nego samo velika. Formalna hereza prezire autoritet Boga i Crkve, sebe upropašćuje, bližnjega sablažnjava. Radi se, dakle, o osobi koja je krštena i koja kao takva ne prihvaća vršiti i vjerovati ono što je obećala. Indirektna hereza – ne

odbija dogme ali se prema Učiteljstvu odnosi tako da mu niječe nepogrešivost – blizu su herezi. Materijalna hereza – oni koji bez znanja i bez okorjelosti prianjaju uz neispravno mišljenje, ali bi prianjali uz pravo kad bi ga znali. Nisu formalno heretici, ne žele biti protiv Crkve – takvi su in bona fide – pa onda i nemaju posebne krivnje. Neka pitanja u vezi sa hereticima 1. Nije formalno heretik tko riječima i djelima niječe dogmu, ali ne i u srcu. Taj griješi protiv vanjskog ispovijedanja vjere i Crkva sa njim postupa kao sa heretikom jer ga sudi prema njegovim vanjskim činima. Stoga je dužan opozvati ili popraviti to heretičko ponašanje ili govor. 2. Postoji slučaj da netko svojom krivnjom upadne u herezu, a onda ga takav život odvlači, mijenja stav, tako da ta hereza formira njegovu savjest i on misli da je to ispravno. Kriv je što se uzroka tiče, i odgovornost je u uzroku, a često se za takvo stanje mora reći da je heretik bonae voluntatis (dobre volje). To je posebno slučaj kod djece krštene u nekatoličkoj sredini, a onda u njoj i odgojene. Objektivno to je grijeh hereze, ali subjektivno se tu ne može govoriti o krivnji. Ne mora se odricati heretičkih stavova, jer nije svjesno u njih upao, treba samo ispovjediti vjeru. 4. Apostazija – radi se o osobama koje su krštene i koje su potpuno odstupile od vjere koju su primile na krštenju. To je u pitanju i kada prihvaća ideologije koje su protivne kršćanskoj vjeri. Apostazija niječe sve vjerske istine i zato je teža od hereze. To je u prvim vremenima bio grijeh zbog kojega se vršila javna pokora i zato se oprost često primao tek na kraju života. To je peccatum ex toto genere suo grave. Može se reći da je apostata uvijek kriv. Subjektivno gledajući mogu postojati okolnosti koje osobu donekle ispričavaju. Ali to je uvijek grijeh, samo je pitanje je li teški ili laki. 5. Shizma - otkazivanje poslušnosti papi – direktni grijeh protiv Crkvenog jedinstva i ljubavi. Taj grijeh se može ostvariti i bez hereze, bez zablude u vjeri, a može biti i sa njom povezan. Moralisti kažu da je uvijek spojena sa herezom, jer ako nisi spreman prihvatiti autoritet Kristova namjesnika automatski griješiš protiv jedne od istina vjere. Npr. da netko poriče papinu nepogrešivost u pitanju vjere i morala. Shizma je uvijek teški grijeh, ali ovisi jel' iz mržnje i prezira u srcu ili su tu neke druge okolnosti. II. Vatiknski sabor kada govori o hereticima i shizmi – treba razlikovati zabludu od osobe. Sam sud o herezi, apostazi ili shizmi se ne ublažava, zabludu treba osuditi, ali zabludjeloga se ne smije prezirati već ga nastojati pridobiti svjedočanstvom života (odškrinuti im vrata…). 6. Psovka - je općenito pogrdan govor o Bogu, svecima, svetim stvarima. Često se govori o heretičkoj psovci koja uključuje krivi sud o Bogu, bilo da mu se daju neka pogrdna imena protivna njegovoj naravi bilo da se niječu njegovi atributi (milosrđe, pravda). Ljudi često u neznanju govore, a to sve može izražavati veliki revolt i mržnju na Boga. U to spada i kletva kao direktna uvreda pomišljena,

izrečena ili učinjena protiv Boga. To izražava i grčka riječ blasfemija – povredu, ozloglašenje, povredu slave, proklinjanje nekoga. KKC – to je govor pogrdnih riječi Bogu ili svecima. U SZ se taj grijeh kažnjavao vrlo strogo (Lev 24, 10–16). Klasična tomistička podjela je u psovci razlikovala blasphemia cordis – ono u mislima i blasphemia oris - riječima, a kasniji moralno – teološki udžbenici su dodali još i gestama i znakovima. Toma u psovci vidi grešnu suprotnost ispovijedi vjere jer negira Bogu ono što mu pripada po sebi. Huljenje riječima se i kod nas najčešće ostvaruje, izrazi koji direktno i namjerno vrijeđaju Boga. Huljenje gestama - stisnuta šaka usmjerena prema nebu kao znak protesta… I još štošta. Osim psovke Boga postoje još i psovke protiv svetaca, posebno BDM. Toma: kao što Bog proslavlja svoje svece huljenje protiv svetaca je u biti psovka Boga. KKC – huljenje se može odnositi na Katoličku crkvu, na svece i svete stvari. I zazivanje imena Božjeg da bi se opravdali zločini, zloupotreba imena Božjega može se dogoditi na različite načine. To može biti vrlo težak grijeh kad se radi o formalnom grijehu. Toma tu vidi suprotstavljanje ispovijesti vjere i kaže da se grijeh povećava ako preraste u mržnju. Uspoređujući težinu grijeha huljenja i ubojstva Toma kaže da je najteže ubojstvo jer se uračunava i namjera, ali huljenje sa namjerom vrijeđanja Boga je apsolutno najveći grijeh, ali ono može izići i neočekivano i bez namjere da se povrijedi Božja čast – u strastima. U tom slučaju grijeh je manji i nema težinu formalnog grijeha. Heretička psovka kod našeg se naroda rjeđe obistinjuje, tu je riječ o pogrdnom govoru o Bogu. Nepotrebno korištenje imena Božjega gdje se ostvaruje grešno korištenje Božjega imena bez potrebnog poštovanja, težina varira, ovisno o razlozima… Kršćanstvo ima zadaću naučiti služiti se imenom Božjim na religiozan način, sa poštovanjem. KKC – ružne riječi su nedostatak poštovanja. O tome govori i Druga Božja zapovijed! 7. Sekte – fenomen je važan sociološki pojam koji zaokuplja i širu javnost. Ne samo broj nego i radikalizam koji zastupaju, stav prema okruženju… Papa Ivan Pavao II. upozorio je brazilske biskupe na opasnost sekti koje su nastale. U Njemačkoj je mlade opomenuo da će im sekte oduzeti kreativnost i slobodu izražavanja. Na sastanku kardinala 1997. g. je zaključeno da je sama pojava opasna, a tek kakve su posljedice! Procvat sektaštva ima porijeklo u pogreškama kršćanske religioznosti koja se previše prilagođava vremenu, lijek je iskonski kršćanski stav. Može postojati sektaštvo unutar Crkve kao pojedine grupe koje se ponašaju tako da zanemaruju postojanje stvarnosti Crkve (ali ne treba generalizirati). U slučaju da pripadništvo sekti stvara otpadništvo slijede kazne prema Zakoniku kanonskog prava, kan. 1364. Masonerija - Crkva je kroz stoljeća upozoravala na masoneriju. Čak i Zakonik iz 1917. o tome govori u kan 2335. U novom Zakoniku toga kanona nema, ali to ne znači da se promijenio stav Crkve prema tim udrugama. Pripadnost njima je zabranjena od strane Crkve, to je teški grijeh. Njihovi sadržaji se ne poklapaju sa kršćanskim vrednotama i ne smiju biti unutar vjerskih zajednica. Razlog ne spominjanja u novom Zakoniku je da ima i drugih sličnih udruga koje nisu

spomenute u Zakoniku, a jednako se zabranjuje pripadnost njima, pa zašto onda isticati samo jedne. Povijest masonerije je jako važna. Opasnost masonerije je u odricanju odgovornosti nametnuto čovjeku koji ignorira ono što se odlučuje u višim krugovima. Mračna uloga kroz povijest. Nalik na ideološku, kontra Crkvu. I posljednjih desetljeća bilo je pokušaja potkopavanja Crkve iznutra. Pitanje vjere u dijalektici života Mi katolici nismo sami na svijetu. II. Vatikanski sabor se zalagao za DIJALOG. Mnogi dokumenti upućuju katolike kako tretirati susrete pod vidom dijaloga i ekumenizma. Ekumenizam se tiče uvijek odnosa između kršćana, a dijalog se tiče onih koji nisu kršćani ili nisu vjernici. 1. Sudjelovanje katolika i nekatolika (a kršćana) u bogoštovlju Communicatio in sacis ili intercommunia. U užem smislu to je sudjelovanje katolika i nekatolika kršćana u Euharistiji, a u širem se odnosi na sudjelovanje u svim religijskim područjima. Danas se o tome govori pod vidom ekumenizma – Unitatis redintegratio, Orientaluim ecclesiarum, Ekumenski direktorij, Instrukcija, Razjašnjavajuća nota o Instrukciji, motu proprio Pavla VI. O mješovitim ženidbama (Matrimonia mixta), Kongregacija za nauk vjere 1966... Principijelni stav što se tiče intercommunia, communicatio in sacris koja povrjeđuje jedinstvo Crkve ili uključuje formu prianjanja uz zabludu ili pogibelj zastranjenja u vjeri, sablazan ili vjerski indiferentizam zabranjen je božanskim zakonom (OE 26). Ne smije se smatrati sredstvom koje bi se moglo primijeniti za obnovu jedinstva. Tim zajedništvom ravnaju dva načela, da se naznači jedinstvo Crkve i da se sudjeluje u postizanju sredstava milosti. To često ne ide zajedno. Kad je u pitanju traženje milosti to se zajedništvo preporučuje zbog spasenja i zato o konkretnom načinu treba razborito prosuditi (UR 8). Prije nego se tome pristupi potrebno je savjetovanje onih koji će sudjelovati. Zajedništvo je moguće u tome da svi nastoje oko istinskog obraćenja i života po evanđelju kako bi se na taj način došlo do suradnje. Kad govorimo o zajedništvu onda je to sudjelovanje u zajedničkim molitvama, dopuštene su i poželjne. Ukoliko se radi o javnim i liturgijskim potrebno je tražiti dopuštenje mjesnog ordinarija. Što se sudjelovanja u obredima tiče pravila i ograničenja postoje. Sudjelovanje katolika i istočne odijeljene braće u obredima - OE 28 – nekad je dopušteno. Ekumenski direktorij u br. 50 – katoličkim vjernicima može se dopustiti prisustvovanje kod obreda nekatolika u nekim posebnim situacijama… br. 51 – kako se trebaju odijevati službenici Crkve kad zajedno nastupaju. Br. 47 - ako katolik nedjeljom nema priliku na misu u svoju crkvu može na istočni obred, br. 52 – o grobljima, br. 54 – bolnice… susreti, br. 49 – kumstvo! Sudjelovanje u obredima sa ostalom odijeljenom braćom – opet posebni uvjeti i razlozi – isključeno je primanje euharistije (br. 59), čitanje SP, propovijedanje na obredima druge braće, ni kum im ne možeš biti, samo svjedok. Sakramenti – tu treba više razlikovati Istočnu Crkvu od ostalih rastavljenih crkava. Istočnjaci imaju prave svećenike i sakramente. Katolici i Istočna Crkva – pokora, euharistija i bolesničko pomazanje je dopušteno u određenim uvjetima.

Katolici i ostala braća – zabranjeno je sudjelovanje u sakramentima, osobito euharistije, pokore ali se to opet može u posebnom slučaju dopustiti. Važno je kako koja Crkva shvaća sakramente. 2. Mješovite ženidbe – ovim se pitanjem Crkva bavi otkad postoji. Sa sobom nose poteškoće i pogibelji za vjeru. Tri su bitna crkvena dokumenta o ovoj stvari: Matrimonii sacramenti (1966. g.) Kongregacija za nauk vjere, Crescens matrimoniorum (1976. g.), Matrimonia mixta (1970 g.). Zaključci glede ovog pitanja: a) Bez prethodne dozvole ordinarija ne smije se sklopiti mješovita ženidba (kršćani). b) Nevaljana je ženidba između katolika i nekrštenih – zapreka disparitas cultus. c) Za navedene mješovite ženidbe Crkva daje oprost ako postoji vrlo dobar razlog. d) Katolička strana se mora izjasniti i obećati ostati u svojoj vjeri i u njoj odgajati djecu - pismeno. e) Nekatolička strana mora biti informirana o tome. f) Obje strane se moraju poučiti o svrhama i bitnim svojstvima ženidbe i niti jedna strana se ne smije isključiti. g) Biskupska konferencija treba za svoj teritorij odrediti kako i što (formulari – za ono obećanje koje trebaju svi potpisati). h) Moraju se sklapati prema kanonskoj formi, bez nje su nevaljane. i) Ženidba se zbog teškoće može dispenzirati od kanonske forme, ali je uvjet da bude prisutan katolički svećenik. j) Da se župe pobrinu da se i ženidbe katolika sa pravoslavcima upišu u maticu krštenih KC. k) Potreban je pristanak mjesnog ordinarija. l) Ne dopušta se vjenčanje u jednoj crkvi pa u drugoj. m) Biskup i župnik se moraju brinuti za ispunjavanje dužnosti. 3. Dijalog sa nekršćanima i nevjernicima – II. vat. želi da Crkva preko dijaloga stupi u kontakt sa katolicima i nekršćanima, ali i onima koji ne vjeruju (AG, NA, GS, AA, 1964. god. osnovan je sekretarijat za nekršćane, izdali su kratak prikaz vjere Nada koja je u nama 1968. god.,i sugestije za dijalog). Papa Pavao VI. je osnovao sekretarijat za one koji ne vjeruju 1969. god – svrha mu je proučavanje pojave ateizma, o dijalogu govori i enciklika Ecclesiam suam. Temelj i svrha dijaloga U SP postoje neke stvari za koje bi moglii reći da su protiv dijaloga – 2 Iv 10,11 – ali dublja analiza pokazuje da se tu radi o budnosti da se čovjek ne zavede krivim nakanama. Treba ići onima koji ne vjeruju. Sveopći poziv na spasenje utemeljuje potrebu dijaloga. Dijalog ne treba shvatiti samo kao polemiku, raspravu. Svrha dijaloga ne mora biti uvjeravanje, nego dijalog ide za obostranim upoznavanjem i obogaćenjem. Tri vrste dijaloga: privatni – ide za tim da sugovornika izvuče iz izolacije, da se razgradi nepovjerenje, da se uvede duh razumijevanja. Kršćanin je

pozvan da tako pokaže svim ljudima dobrotu, ali ne pod cijenu da izgubi vjeru, ili da se izloži pogibli za vjeru. Dijalog je susret ravnopravnih. Doktrinalni – se odvija na području traženja istine, obrađivati pitanja koja su od velike važnosti za sudionike. Svrha je da se bolje shvati istina. Dijalog je javne naravi i kao takav podliježe određenim pravilima. Zna se tko u Crkvi ima glavnu riječ. Ne može pojedinac samostalno nastupati. Treba se uskladiti sa Crkvenim Učiteljstvom, mjesnim ordinarijem. Ne može svatko za sebe zahtijevati da govori u ime Crkve. Praktični dijalog – suradnja na konkretnim akcijama, dobrotvorne akcije, tu se može surađivati i unatoč doktrinalnim razilaženjima. Stvaranjem infrastrukture itd. Takav dijalog je najjednostavnije ostvariti. Nekoliko praktičnih uputa za dijalog: 1. Potrebno je promicati duh dijaloga i sam dijalog na svim područjima. Treba odgajati i osposobljavati sustavnim studijima i tečajevima vjernike (svećenike i laike) da bi bili kadri voditi dijalog, posebno kad je u pitanju doktrina. 2. Promicati dijalog unutar same Katoličke crkve. Crkvena zajednica je povlašteno mjesto dijaloga. 3. Najefikasniji način je svjedočenje ispravnim kršćanskim životom. 4. Više se posvetiti praktičnom dijalogu nego doktrinalnom. 5. Paziti da dijalog ne prijeđe u neplodno dijalogiziranje koje naglašava samo razlike. Treba gledati ono zajedničko. 6. Katolici moraju uvijek paziti da ostanu sebi dosljedni, da ne stvaraju kompromise štetne za vjeru i moral. Tamo gdje smo spremni stvarati kompromise tamo nemamo šta ni ponuditi. Vjera i inkulturacija kršćanske poruke Inkulturacija je bila jedna od ozbiljnih problema od samog početka Crkve. U susretu Nove poruke i Izraela. Židovima su se kršćani činili kao oni koji su demitologizirali vjeru, a onda i druge aspekte njihove vjere. Rezultat su bili ili prihvaćanje ili odbijanje s progonom tako da je kršćanstvo moralo promišljati način inkulturacije svojih objavljenih istina u grčko – rimsku kulturu. Kad je riječ o grčko – rimsko kulturi i tu se kršćanska vjera pojavljuje kao demitologizacija političke religije toga vremena. Kršćani su se suočili sa politeističkom religijom i sa određenim pojmovljem koje se nije dalo tako lako promijeniti. To je utjecalo na to da se grčki jezik počeo prilagođavati originalnosti, stvarnosti Objave. Reakcija je ovdje ista kao kod Židova, uz razliku da se u ovom slučaju borba vodila na intelektualnoj razini. Kad čitamo otačke spise, možemo vidjeti uvjerenje da je to nešto bolje od onoga do sada. Nastupaju bez straha i kompleksa. Contra Celsum, kršćanski filozof Origen pokazuje židovskom filozofu da je daleko bolje kršćanstvo. Kršćanskim prelaskom u Srednji vijek, barbarski narodi, seobe naroda, nije bilo metoda ni načina da ih se pouči. Inkulturacija se pomiješala sa socijalnim i političkim problemima te sa problemom spore asimilacije vjere među barbarskim narodima. Duh ostaje stari, ali su kršćani. Vrijeme ekspanzije Islama – započela je silovitim i krvavim sukobima, na Sj. Afrike potpuno se izgubila Crkva.

Amerika nosi nove probleme, etnocentrizam koji je te kulture smatrao inferiornima nastojao je proširiti zapadni utjecaj na njih. Inkulturacija vjere kretala se na drugom kolosijeku. Nastojalo se sačuvati ljudska prava domorodaca. Kršćanska predaja se prevodila na nove jezike. Crkva si je na II. Vat. Koncilu posvijestila da se fenomen kulture u pastoralu ne smije podcjenjivati (GS 53 – 62). Važan doprinos je dao Pavao VI. enciklikom Ecclesiam suam iz 1964., a nakon toga smjernicama na temu evangelizacije koje su sažeto prikazane u apostolskom pismu Evangelium nuntiandi iz 1965. Puno razmišljanja koja se bave inkulturacijom. Vjerska sloboda Ovo pitanje se ranije tretiralo pod pitanjem vjerske tolerancije. Nakon II. vat, govor o vjerskoj slobodi se naziva pravim imenom. Povijesni i razvojni put od tolerancije do slobode bio je dug i težak. O tome govori Dignitatis humanae. 1. Bog je ljudskom rodu pokazao put po kojem će postići vječno blaženstvo. Jedina i prava vjera se nalazi u Katoličkoj crkvi, njoj je Krist podario nauku da je čuva i širi među ljudima. 2. Vjerska sloboda se sastoji u tome da pojedinac mora biti slobodan sa svih strana, slobodan od ikakvih moralnih prisila. Nitko ne smije drugoga prisiljavati da djeluje protiv svoje savjesti ili ga sprječavati da djeluje po svojoj savjesti. I to pravo na vjersku slobodu treba zagarantirati i civilni zakon. 3. To postaje još jasnije kad se ima u vidu da je vrhovni zakon ljudskog života vječni Božji zakon. Radi se univerzalnom Božjem zakonu kojim Bog svime upravlja. Svaki je čovjek sudionik tih zakona, može taj zakon istraživati da bi razborito formirao prave sudove savjesti. Kad čovjek istraži istinu i prihvati zakone nitko ga ne smije prisiljavati da radi protiv svoje savjesti, posebno u pitanju vjere. Civilna vlast koja se brine za opće dobro štiti ga ako treba. Treba postaviti granice, nečije pravo ide dotle dok se drugome ne nanosi šteta. 4. Na vjersku slobodu imaju pravo i vjerske zajednice kao i vjerske osobe. Unutar pravnog poretka oni imaju pravo živjeti po vlastitom zakonu, ali nemaju pravo poredak rušiti. Civilna vlast nema pravo sprječavati, osim ako se time ne ruši pravo drugih. 5. Briga za vjerske slobode spada na građane, društvene skupine, na Crkvu, na civilne vlasti i na druge, na njima svojstven način. Civilna vlast treba djelotvorno zaštiti vjersku slobodu svojih građana. Ako se nekoj zajednici dadne neko posebno građansko priznanje istovremeno je nužno da se tim istim građanima prizna pravo na slobodu svačijeg prava. Da se nikome ne nameće vjera ali niti da netko napusti vjersku zajednicu. 6. Pravo se provodi u ljudskom društvu pa je podložno određenim normama. I pojedinci su u vršenju svojih prava vezani moralnim zakonom da se obaziru na prava drugih i na njihove dužnosti, na opće dobro svih. Građanska vlast treba onda regulirati norme kad se bori protiv zloupotrebe vjerske slobode. 7. Nauka o pravu na vjersku slobodu ima korijene u Božanskoj objavi. 8. Crkva kao duhovni autoritet traži slobodu za svoje članove i za sve ljude.

KREPOST UFANJA ILI NADE KKC definira nadu kao “bogoslovna krepost po kojoj čeznemo za nebeskim kraljevstvom i

vječnim životom kao za svojom srećom, stavljajući svoje pouzdanje u Kristova obećanja i oslanjajući se ne na svoje sile, nego na pomoć milosti Duha Svetoga.“ (KKC 1817). Povezanost vjere i nade Po vjeri vjernik priznaje ono što je Bog učinio, što čini i što će činiti za spasenje. Nadom čovjek čini novi korak na putu prema Bogu. Pouzdaje se da će s Božjom pomoću postići svoj konačni cilj. Kako vjera sama po sebi ne budi tu težnju može se dogoditi da netko ima vjeru ali nema nade. Ipak vjera je temelj nade. Nada je vjerom okrenuta prema budućnosti (eshatonu). Vjera je jamstvo za ono čemu se nadamo (Heb 11,1). Nada proistječe iz vjere, međusobno se pojačavaju. One su specifične kreposti čovjeka putnika (homo viator), u nebu obje prestaju jer tamo nastupa gledanje, ljubav, postaju bespredmetne. Povezanost vjere i nade vidimo i iz lat. izraza: nada = ufanje - lat. spes, fiducia - pouzdanje, fidencia – tvrdo i potpuno predanje nekomu, fido - uzdati se, confidentia – pouzdanje. Povezanost nade i ljubavi Nadom čovjek teži Bogu kao konačnoj svrsi i time pokazuje i ljubav prema Bogu. To je amor concupiscentiae - ljubav iz interesa – početnička ljubav, koja raste kao ljubav prema dobru, kao dobru u sebi. Crkva odbacuje Luthera koji smatra da ljubav prema Bogu mora biti čista, nezainteresirana, bez nade u nagradu, u spašavanje. Nada gleda Boga kao svoju nagradu. Zainteresirana nada vodi potpunijoj ljubavi. Ljubav usavršava nadu. Nada i ljubav su usko povezane. Aktualnost rasprave o nadi Nada je stara kao i čovječanstvo. Ljudi su se uvijek nečemu nadali i u nadi živjeli. Ranije o njoj nije bilo potrebno toliko govoriti. Danas o tome postoje mnoge i duge studije i rasprave. Tomu su razlog znanstvena otkrića. Znanstveni optimizam budi nove nade pa čovjek puno očekuje od budućnosti. Život se nikada nije mijenjao tako radikalno kao sada. Futurologija ističe da je nada važna za budućnost, a mi dodajemo i za sadašnjost. Stvarajući planove čovjek već sada djeluje za budućnost. Prije je nada više usmjeravala na onostranost. Između sadašnjosti i budućnosti vlada dijalektički odnos. Budućnost ima stvaralačku snagu u sadašnjosti. S druge strane napredak nije donio sve što smo htjeli i očekivali i zato se još više razmišlja o nadi. Ona povezuje i sadašnjost i budućnost. Nada je uvijek aktualna krepost. Mnogovrsnost nadanja - danas je naglašena. Nije isto čemu se čovjek nada. Nadanja mogu biti oprečna, npr. materijalna nadanja nasuprot kršćanskom nadanju. Bloch (Princip nada) se distancirao od Marxa i njegove klasične nauke i daje prikaz na mnoge

fenomenološke oblike ljudskog nadanja, ali svi oblici nadanja kod njega imaju ovozemaljski cilj. Kršćansku nadu transcendentalnog dovršenja čovjeka smatra falsificiranjem ljudske nade. Mnoge humanističke tendencije naglašavaju neograničeno pouzdanje u znanost. Kršćanska nada ne odbacuje znanstvenu nadu, ali se ona ostvaruje u granicama ovozemaljskog života. Progresivni razvoj čovjeka i kozmosa do višeg stupnja svijesti nazvan je teardizam (prema Theillardu da Chardinu, isusovcu). Kriza nade Nada je danas aktualna krepost, ali se osjeća i kriza nade. Ona se vidi kroz filozofske apsurde (Sartre), ili filozofska bespuća (Camus). Kriza se osjeća i u Crkvi jer dolazi do velikih promjena na razumskim područjima teologije. Razni misaoni pravci okrenuti su direktno protiv nade. Sartre i Camus su prouzrokovali krizu nade. Pavao VI., 11. 09. 1970., upozorava da nema pouzdanja u nauk Crkve i predaju. Sve se postavlja u pitanje, sumnja se u metode i strukture Crkve. Vidljiva je pojava tzv. pseudoslobode. Dolazi do smanjenog pouzdanja u čovjeka, nema autoriteta. Uzrok krize je i nedostatak ljubavi prema Crkvi. Da bi se nešto moglo mijenjati mora se voljeti zajednicu. Uzrok krize nade je u krizi vjere jer su usko povezane. Narav nade Pojam: nada uključuje više elemenata, ima u vidu buduće željeno dobro, sredstva pomoću kojih se nada postiže. Tu je određena duševna napetost između sadašnjosti i onoga što se očekuje/želi postići. Tu je i strah da se to neće postići. Psihološki – nada je aktivni afekt jer je duševno stanje napeto. Filozofski – nada je pokret želje prema budućem dobru, napetost između sadašnjosti i budućnosti, između subjekta i dobra koje se želi postići, angažiranost koja je puna dinamičnosti. Ona je i znak siromaštva, jer se ne posjeduje ono za čim se teži., ali čovjek je još siromašniji ako nema nade. Krive koncepcije nade 1. milenarizam – Otk 20, 4–6 – „…oživješe i zakraljevaše s Kristom tisuću godina.…“, a neki su to uzeli kao temelj svoga naučavanja (da će se Krist pojaviti i tisuću godina kraljevati prije sudnjeg dana). Ta se nauka razvija u 2. i 3. st. 2. apokatastaza – obnova svih ljudi i demona na svršetku vremena kad će sva razumna bića biti u zajedništvu sa Bogom. To razvijaju pitagorejci, Heraklit, Stoici, a u prvim kršćanskim vremenima Origen. Jedna vrsta nade koja nije samo odlika pravednika već i nepravednika i demona. I kod Chardina ima naznaka toga. Augustin je najprije pristajao uz milenarizam, a onda je tvrdio da nije jasno hoće li prije uskrsnuća tijela itko vidjeti Boga osim učenika. 3. Luther – zastupa mišljenje da je kršćanstvo na temelju Kristovih zasluga posve sigurno da će se spasiti. Crkva kaže da u to nitko ne može biti siguran bez konkretne objave Božje. Luther smatra da ljubav prema Bogu mora biti bez nade u nagradu, a Crkva smatra da zainteresirana ljubav nije savršena ali je početak

ljubavi. Luther – čovjek je nesposoban za pobožna djela, sloboda samoodređenja je Sotonska izmišljotina, nije se sposoban nadati. Crkva to osuđuje. 4. Janzenizam – ufanja nema ondje gdje nema ljubavi. Strah od pakla za vršenje dobrih djela nema zaslužnu karakteristiku i nadnaravno obilježje. Crkva ih osuđuje. 5. Humanisti – kažu da ufanje ubija polet i volju za borbu, da je počelo rezigniranja. Razni su mu oblici. Mnogi završavaju u besmislu, proglašavajući život besmrtnom patnjom (Sartre) ili kršćansku nadu očajničkom gestom besmislenog života (Camus). Kršćanska nada nije protivna ovozemaljskom napretku, ali ona sve to podređuje Bogu. Kršćanski elementi nade – taj pojam uključuje sve elemente već navedene, ali kršćanska se nada temelji na Božjim obećanjima. Krist je naša nada (Kol 1, 27). Smrt nije zadnja točka našeg života, Objava upotrebljava najljepše slike da dočara potrebu nade – 1 Sol 4, 17; Mt 25, 21; Iv 14, 2 – 3. Domet kršćanskog ufanja je izvan prostora i vremena. To nije nikakav bijeg od svijeta, traži se puno angažmana od strane čovjeka. Kad to imamo u vidu možemo reći da je kršćansko ufanje teološka ili nadnaravna krepost. Kršćanstvo se oslanja na Boga sigurnim pouzdanjem i očekuje da će životom na zemlji u Kristu postići vječno blaženstvo. SP o nadi STARI ZAVJET - Židovski jezik ne voli spekulacije pa i duhovne pojave opisuje polazeći od konkretnog iskustva. Naglašavajući antropološki aspekt nadanja (odnosno te riječi) upotrebljava četiri pojma (koje nisam ni razumjela, a kamoli zapisala!) kojima su značenja: stremiti, nadati se, iščekivati, čekati, željeti… Od 146 mjesta gdje su pojmovi navedeni barem polovica se odnosi na nadu u svjetovnom smislu. Karakteristika ove nade je spoznaja o njenoj uzaludnosti. Nada u Boga – po psihološkoj strukturi riječ je o nadi koja je slična svjetovnoj, ali se od nje razlikuje po sadržaju, motivima. Na 73 mjesta je nada upućena Jahvi, nadati se Jahvi, željeti Jahvu 6… Ps 71, 5 – on je cilj, suština i jamstvo nade. Tamo gdje se budućnost čini bezizlaznom (Hoš, Ez, Jr), proroci navještaju nove perspektive budućnosti, utemeljenu nadu. Likovi koji utjelovljuju starozavjetnu nadu i predstavljaju model nade: 1. Adam i Eva, nakon grijeha postaju nositelji Božjih obećanja. 2. Abraham – utjelovljenje čovjeka, vjere i nade. I Sara. 3. Mojsije – objavom imena Božjega on postaje nositeljem jednog Božanskog obećanja, oslobođenje. 4. Proroci – koji se bave mesijanskom budućnošću i intervencijama Boga (Boga kaznom pročišćava svoj narod). Obećanje koje je Bog dao bit će izvršeno. 5. Job – sukob čovjeka koji vjeruje i koji se nada sa tradicionalnom teologijom naplate. Job se buni protiv takvog tumačenja, on se buni, smatra da postoji objašnjenje za patnju pravednika ali je skriveno u Božjem otajstvu.

6

Željeti Jahveta!! (Muhi)

Kad bi nekako drugačije mogli to svesti na shvaćanje nade, onda bi mogli reći da se starozavjetna nada hrani onim što se zove mirabilia Dei (Božja čudesa) kojima su obilježene sve etape povijesti spasenja. Prva je etapa stvaranje. Nadanja Izraela nisu uzaludna. Imaju utjehu u Bogu koji je Stvoritelj. Bog je sa čovjekom stupio u dijalog, postavio ga za sugovornika, a takvim ga gleda i nakon grijeha kad je čovjek sam sebe osudio na lutanje daleko od Boga. Bog čini djelo otkupljenja – pali tračak nade u srcima. Iščekivanje Mesije predstavlja vrhunac starozavjetne nade. Druga etapa je Savez sa narodom. Bog sklapa Savez samo s nekim ljudima. Ako ga se projicira u budućnost potiče Izraelca da se nada i pouzdaje u Boga. Jahve potvrđuje svoj Savez teofanijom, objavom. Treća etapa je Obećana zemlja, eshatološka paradigma, trajni temelj nade, to je sveto mjesto gdje boravi Bog i čovjeku se razotkriva. NOVI ZAVJET - Dva su pojma koja koriste novozavjetni pisci: elpis (70x) i hipomene (49x). Predmet nade je eshatološka budućnost kad će se ispuniti sva naša očekivanja. Pavao lijepo kaže: „Isus Krist naša nada.“ Kol 1, 27. Savršenstvo nade proširuje se na sva stvorenja. Likovi nade u NZ: 1. BDM – nova Eva, žena budućnosti, u najtješnjoj vezi sa misijom i poslanjem Isusa Krista. Pod križem nada dostiže svoj vrhunac. Marija i danas predstavlja uporište nade. LG 68 – znak sigurne nade. 2. Pavao – on u sebi sintetizira iščekivanja Židova i kršćana koji čekaju Mesiju, i pogana koji čekaju univerzalnog spasitelja. Čitav Pavlov život i nadanje imaju uporište u Isusu. On je njegova energija zbog koje je u stanju izdržati sve kušnje. 3. Učenici na putu u Emaus – nakon Isusove smrti u krizi je njihova nada, vraćaju se životu vjere i nade nakon što su ga prepoznali u lomljenju kruha. 4. Prvi kršćani – su uvjereni da su sinovi i baštinici nade, dok se za pogane kaže da su oni koji nemaju nade. Prve zajednice žive u eshatološkoj perspektivi (jedno srce i duša); Kol 3, 1 – 4. Poruka: 1. u evanđelju prevladava Kristova poruka o blizini kraljevstva Božjeg koja poziva na prihvaćanje evanđelja. 2. objava kraljevstva Božjeg uklapa se u povijest spasenja. Izrael je čekao Krista, s njime se ostvaruje prijelaz sa Starog saveza na Novi. 3. Pavao nadu eksplicitno smješta u okvire povijesti spasenja u Isusu Kristu. Nada nije samo utopijski san niti puko izbjegavanje svakodnevnih obveza već je hrabar i ustrajan angažman, ona je crta koja dijeli one sa i bez nade. Pavao se ne upušta u razradu teorije o teologalnosti kreposti. Nada kao krepostan stav čovjeka sastoji se od vjere, iščekivanja mesijanskih dobara i strpljenja. 4. Krist apokalipse je početak i svrha povijesti. Onaj koji spaja vremenito sa vječnim. Karakteristike nade prema SP: 1. Čovjek kao Božji partner pun nade gleda u budućnost. 2. On očekuje spasenje koje nadilazi ljudske mogućnosti. 3. Temelj nade su Božji spasonosni čini.

4. 5.

U SP je uočljivo progresivno usavršavanje nade. Predmet nade nije samo spasenje pojedinca već svih ljudi i svega stvorenja. 6. Oslonac nade je Bog, njegova spasiteljska volja. 7. Napetost između Božjih obećanja i nesigurnosti spasenja koje proizlazi iz čovjekove slobode (posebno vidljivo kod Pavla). Dijalektika kreposti ufanja 1. Bogatstvo i siromaštvo – bogatstvo otvara nepregledne perspektive, daje životu dinamičnost, pokreće čovjeka. A siromaštvo je priznanje da to još uvijek ne posjedujemo. 2. Jakost i slabost – ufanje predstavlja veliku snagu, i to puno znači u životu za postizanje konačnih ciljeva, ali istovremeno slabost jer čovjek osjeća da je čovjek, slab i da može zatajiti i u ljudskim ciljevima, a i u vječnom cilju. 3. Interakcija sa vjerom i ljubavlju – ufanje je na djelu samo u zajedništvu sa ova dva elementa. Prihvaća ono što sam upoznao, uzljubio i težim tome. Ufanje raste iz vjere i vodi u ljubav. 4. Strahovanje - stalni pratilac nade. Uza sva Božja obećanja, sredstva koja daje, kršćanin se boji da bi se mogao izgubiti i ne postići vječno blaženstvo, zbog svoje slabosti i nedosljednosti. Vrste straha s obzirom na spasenje: 1. Strah koji ne spašava – timor mundanus – svjetovni strah – posjeduje ga onaj koji se boji da će izgubiti ovozemna dobra i spreman je griješiti samo da ih ne izgubi. 2. Strah koji spašava. a) Ropski strah - timor servilis - strah sluge od gospodara, u stanju je čovjeka odvratiti od grijeha jer se boji kazne. U SZ je puno takvih pokazatelja – to je osnovni religiozni strah u SZ. I takav strah ipak je dobar u kršćanskom životu. Pavao ga u Flm preporučuje iako nije ideal b) Sinovski strah -timor filialis - strah onoga koji ima odnos prema Bogu kao ocu. Strah da ne uvrijedi Boga Oca odvraća ga od grijeha. I taj strah se može još usavršavati kako bi ljubav postajala još jači motiv, kako bi dostigla onu razinu gdje je strah dar Duha Svetoga, gdje čovjek na ljubav odgovara ljubavlju. Objekt nade Materijalni objekt ufanja uključuje sve ono čemu se čovjek nada, sva dobra koja očekuje. Objekt kršćanskog ufanja su sva ona dobra sadašnjeg i budućeg života kojima se čovjek nada postići uz Božju pomoć. Primarni objekt je sam trojedini Bog koji se čovjeku nudi, poziva ga i konačno usrećuje u vječnom blaženstvu. Iz Objave se vidi da je čovjek određen za taj cilj i da ga s pomoću Božjom može postići. Taj konačni cilj čovjeka poprima trojstveno obilježje (usrećujuće blaženstvo sa Ocem, Sinom i Duhom Svetim). Mnoga mjesta u SP o tome jasno govore (Rim 5, 2; 2 Tim 2, 10; Tit 3, 7). Spasenje se ne smije promatrati samo

individualistički, nije samo za pojedince već za cijelu zajednicu. Na tu slavu je pozvan narod Božji, Crkva koja putuje svome cilju. Crkva u koju smo pozvani bit će dovršena tek u nebeskoj slavi. II. Vatikanski sabor to naglašava. Drugotni objekt su sva ostala dobra koja od Boga očekujemo i koja su usmjerena vječnom dobru, sva sredstva – milost, oproštenje grijeha, ustrajnost.… U današnjem svijetu koji naglašava ovozemno spasenje, kršćanstvo mora posebno naglašavati konačno spasenje u zajedništvu sa Bogom i istovremeno demantirati, proglasiti utopijom bilo kakvu ideju spasenja čovjeka u okvirima ovozemnog života. Crkva treba propovijedati Boga kao čovjekovu nadu, pravo intimno ispunjenje čovjeka. Osim toga današnje ideje o spasenju čovjeka na zemlji gube iz vida pojedinca (to se posebno vidi kod marksizma). Zato je važna nauka kršćanske nade – Bog je dovršetak nade svakog čovjeka! Formalni objekt ufanja: motiv, na što se oslanjamo, zbog čega se nadamo da ćemo nešto postići? Prvotni motiv jest Trojedini Bog, Božja obećanja, Božja vjernost obećanjima, ali i druge Božje osobine: dobrota, pravednost, milosrđe. Sve to ima svoj oslonac u Objavi. U taj prvotni motiv spadaju sakramenti kao sredstva spasenja, na njih se oslanjamo kao sredstva na našem putu ka vječnom cilju. Euharistija – slavlje Kristove smrti dok Krist opet ne dođe, na putu prema cilju, kad će Krist preobraziti naše smrtno tijelo, koristimo se sredstvima milosti. Duh Sveti je oslonac našeg ufanja, on posreduje naše spoznaje, našu snagu i konačno po njemu čeznemo za višim darima, sad smo u ovom svijetu gdje cijelo stvorenje uzdiše čekajući otkupljenje. Tako je Trojedini Bog prvotni motiv i oslonac našeg ufanja. Drugi motiv su sva ostala sredstva ili pomagala koja nam je Bog dao na putu do konačnog cilja – putujuća Crkva kao sredstvo spasenja (LG 48,2), proslavljena Crkva na nebu, BDM, sveci, anđeli. U drugotni motiv spadaju i zaslužna djela svakog pojedinca koja su podređena konačnom cilju. Bog nam ne daje vječnu sreću bez naše suradnje i to je ujedno i izvor našeg ufanja. I kad djelujemo svakodnevno u svrhu spasenja, mi vjerujemo da naše djelovanje ima smisla, da može biti zaslužno. Važnost motiva ufanja u današnje vrijeme Upravo je za nas važno naglasiti koliko je važan taj nadnaravni motiv kad imamo pred sobom čovjeka koji danas ostvaruje puno više nego što su prethodne generacije ostvarile. Uglavnom, iz toga proizlazi optimizam da čovjek može sve razjasniti i sve postići, i tu se krije opasnost za čovjeka. Čovjek se na taj način može izopačiti, i kad misli da sve može postići svojim snagama, to je osiromašenje jer ne može ništa primiti na dar. A mi znamo da je darovano ono najljepše što smo dobili. Dakle, što čovjeku s ovakvim stavom nedostaje, to je otvorenost, svijest siromaštva i sposobnost zahvaljivanja. To što vrijedi za opće ljudsko iskustvo, još više vrijedi za naš odnos prema Bogu. Postizanje tog zajedništva nije čovjeku moguće vlastitim snagama, krepost ufanja ga oslobađa te samodostatnosti i u ovom životu. Zato je dobro da i kršćani uvijek iznova naglašavaju ovaj nadnaravni motiv. Naš optimizam počiva na Bogu.

Vrste i svojstva ufanja Kao i kod vjere, ufanje dijelimo na dvije vrste: 1. habitualno ufanje – onaj milosni Božji dar po kojem čovjek postaje sposoban za čine ufanja. Dobili smo sposobnost da se možemo ufati. Radi se o milosnom daru kojeg dijete prima na krštenju zajedno sa posvetnom milošću (ulivena krepost ufanja). Kod odraslog habitualno ufanje je čin jednom učinjen i neopozvan. Kod krštenja, dijete nije svjesno, a odrastao čovjek surađuje, sam izražava čin ufanja. 2. Aktualno ufanje - čin kojim se čovjek nada postići ono što je Bog obećao. Radi se o nadnaravnom činu koji proizlazi iz ulivenog habitusa ufanja. To je ono što se očituje u svakodnevnom životu. Kršćanski stav je nadati se protiv svake nade kad je svaka ljudska nada neodrživa. Čin ufanja može biti izričit ili uključan; virtualan, unutarnji ili vanjski Svojstva ufanja 1. Nadnaravno – ufanje je plod milosti, a i materijalni objekt, motiv, cilj i sredstva su nadnaravni 2. Ufanje je ustrajno i nepokolebljivo, temelj je za to Božja vjernost. 3. Ufanje je dinamično, čovjeka motivira, potiče da vrši svoje životno poslanje. I na ljudskoj razini nada je poticaj civilizacije, ostvarenje ljepše budućnosti. 4. Ufanje je snaga koja tješi, jača, potiče, daje optimizam, zanos, odvažnost, jača je i od smrti, ona posljednja umire. 5. Ona treba rasti, nije to nešto što smo dobili kao statično, dana na čuvanje Dimenzije kreposti ufanja 1. Božanska dimenzija - dar i to nadnaravni, milosni. Bog je oslonac, motiv i predmet ufanja 2. Eklezijalna dimenzija – Crkva je sredstvo, opći sakramenat spasenja i vjernik se pouzdaje u to sredstvo na putu vječnog spasenja. Ona ima sredstva spasenja kojim čovjek može postići vječno blaženstvo… 3. Moralna dimenzija – mi nismo ovdje samo nešto konstatirali, nego je to ujedno i zadaća kršćana, ona uključuje čovjekov poziv i odgovor. Kao i vjera, novi nazor na svijet, novo usmjerenje prema budućim dobrima. Ufanje čovjeka čini hodočasnikom. Potreba kreposti ufanja 1. Potreba habitualnog ufanja – nužno je potrebno za spasenje (de necessitate medii). Posvetna milost je potrebna za spasenje pa logično možemo govoriti da su vjera, ufanje i ljubav kao habitusi nužno potrebni za spasenje. Nada proizlazi iz vjere i bitno s njom spada u nadnaravni život. 2. potreba aktualnog ufanja – odraslima je također nužno potrebno de necessitate medii po naravi same stvari. SP na više mjesta govori o neophodnosti ufanja. Nadom smo spašeni!(Rim 8, 23). Kao što je potreban nadnaravni čin vjere, tako je potreban i nadnaravni čin ufanja. Kako riješiti problem za one koji nisu čuli za Krista i Evanđelje?: isto kao i kod vjere: za

krštene, osim habitualnog potrebno je i aktualno ufanje. Aktualno ufanje je potrebno zbog pozitivne zapovijedi de necessitate precepti; izrečena je u SP uključno. Grijesi protiv ufanja Potrebno je razlikovati grijehe od ufanja i psihičkih bolesti iako se to već samo po sebi razlikuje. Grijeh je svjesno i voljno odbacivanje predanja u Božju moćnu ruku kao i Boga kao svoga cilja. Depresija ne mora biti uvijek grijeh protiv svetog ufanja (nije svjesno i voljno, uzrok to umanjuje). Zato je važno razlikovati svjesno i ono voljno od bolesnih stanja. Kad se radi o grijehu onda se radi o svjesnom i voljnom odbacivanju predanja u Božju ruku. Postoje grijesi jednog ekstrema i drugog ekstrema – jedan ekstrem je kad je nečega manjak (per defectum), a drugi je per excessum (nečeg previše, iznakazujemo ufanje). Darežljivost je sredina, medij između dva ekstrema: škrtosti i rasipnosti. Ono što je per defectum to je peccatum omissionis, tj. propust, a per excessum je peccatum comissionis, tj. pretjerivanje, prešli smo mjeru. 1) Grijeh per defectum protiv svetog ufanja je očaj - u svakodnevnom jeziku očaj označava čovjeka koji je izgubio mogućnost da ostvari neki cilj koji mu je važan za ostvarenje egzistencije (pr. neka teška dijagnoza; neko traži posao a ne može ga naći). U moralnom razmišljaju očaj se ne odnosi na neki konkretan cilj, više se može govoriti o nekom određenom stavu, već krajnji cilj. To je čovjek koji svojom egzistencijom izražava sumnju, nepovjerenje u sve što je pred njim. U konačnici, sumnju da može postići vječno spasenje. Očajniku je Bog nedostižan, on nema dovoljno snage za to ili smatra da ga Bog dovoljno ne podupire. Kad je riječ o uzrocima (jasno opet i tu treba razlikovati psihičke probleme te nasljedne osobine) može biti neko osobno iskustvo, trauma, nešto što je čovjeka u dubini potreslo. Dalje, u današnje vrijeme stres dovodi do fizičke i psihičke iscrpljenosti. Stres - ekstremno iskustvo gubitka kontrole nad životom. To ne mora imati za podlogu objektivnu stvarnost, zato je granica stresnosti kod jednoga viša, a kod drugoga niža. Osjećaj gubitka kontrole – pitanje moje procjene – u školi, na poslu, neki nedostatak koji remeti život. Razumije se da i mi jedni drugima to natovarimo… Radi se o stanju psihičke lomljivosti zbog koje pojedinac nije u staju nositi se s okrutnim stvarnostima svakodnevnice. To je i određeni obrambeni mehanizam, čovjek se povlači u sebe, stvara zid oko sebe, ali to ga ne brani već zatvara. Činjenica da čovjek ima pogrešnu sliku o Bogu može dovesti do gubitka vjere, on više ne vjeruje u Božju ljubav, otkupiteljsku moć Krista, moć Duha Svetoga, prestaje zazivati Boga upomoć, odbacuje molitvu - to je najočitiji znak očaja. Nije to samo pitanje odnosa prema Bogu, već i prema drugim ljudima. Grijeh očaja jest onaj grijeh kojim čovjek slobodno i svjesno odbacuje Boga i Božju milost. On može postati i teže zlo ako čovjeka navede na Odium Dei mržnju na Boga. Grijeh očaja je po sebi težak grijeh jer očajan čovjek odbija vjernost, poriče plan spasenja i poriče Božju milost, a to je grijeh i protiv samog sebe jer time sam sebi oduzima najvredniju stvar u životu– konačnu usmjerenost

prema vječnoj sreći. I na koncu to je i grijeh protiv bližnjega – indirektno, jer on odbija i bilo kakvu ponudu prijateljstva, ruku spasa, izolira se. Uzimajući u obzir svu složenost čovjekova prihičkog života mnogo puta će biti teško prosuditi da li je to stanje uvjetovano njegovim psihičkim faktorima ili izvanjskim okruženjem, odnosno do koje mjere je takvo stanje rezultat slobodne volje, za koje se može smatrati odgovornim, čak i za ono najekstremnije rješenje - samoubojstvo. Koliko taj čin ima slobode, koliko je uvjetovano vanjskim ili unutarnjim utjecajem to često izmiče našim spoznajnim mogućnostima (npr. Juda nakon izdaje Isusa; Petar koji izdaje Isusa). Da bi čovjek pobijedio očaj najprije mora: a) izići iz izolacije prihvaćajući najprije pomoć koju mu netko nudi; b) mora povratiti svoj smisao u život i objektivno valorizirati svoju situaciju; c) vrlo je važna intervencija stručnjaka: liječnici, psihijatri, duhovne osobe. A onda je važno ponovno uvesti ritam molitve, vršenje svakodnevnih vjerskih obveza. Ovo je teoretski ispravno, u praksi je to jako teško, posebno natjerati osobu da objektivno sagleda stvarnost. Utoliko je i veća obveza okoline da osoba prihvati i promijeni pogled na život. Istinski očaj je teški grijeh peccatum ex toto genere suo grave. Osim individualnog očaja, može postojati i dezorijentiranost i na grupnoj razini (kolektivnoj). Uzroci: socijalne, ekonomske, političke i druge naravi. Diktatorski sistem, i takvo stanje može otvoriti vrata i raznim drugim zlima, masovnoj pojavi narkomanije, alkoholizma, masovnih samoubojstvima. Gledajući kao vjernici važno je naglašavanje onih sredstava koje Bog nudi kako bi čovjek ne samo održao nadu, već u njoj i rastao. 2) Grijeh per excessum – preuzetost (obijest ili presupcija). Suprotnost očaju, ali opet ekstremno. Zlo se ufa i u spasenje. S jedne strane čovjek se više ufa u sebe nego u Boga, primjeri samooslobođenja. U korijenu toga stoji da je čovjek dostatan samom sebi da se oslobodi od raznih zala. Tu spada i određena vrsta moralizma - da se može spasiti vlastitim djelima, a ne od Boga. 7 To je prvi vid grijeha obijesti. Drugi oblik je kad se čovjek isključivo nada u Božju milost i odbija bilo kakvu svoju suradnju. Pouzdanjem u svoja djela zapostavlja se Bog koji je temelj nade, dok se u drugom obliku zanemaruje ljudski faktor, suradnja – ufamo se u spasenje bez dobrih djela. Primjeri pruzetosti su kvijetisti, koji zanemaruju askezu. Najgore je slobodno odavanje grešnom životu pouzdavajući se da će Bog oprostiti (to je ujedno i grijeh protiv Duha Svetog – iskrivljuje se milosrđe Duha Svetog, poslije ispovjedi griješim jer Bog će mi svakako oprostiti). Korijen presupcije jest oholost čovjeka koji umanjuje važnost ili sasvim poriče svoju ovisnost o Bogu. Neposredni uzroci mogu biti različiti: prošli grijesi, slabost vjere i ljubavi prema Bogu, utjecaj sekularnog okruženja koje je neprijateljski raspoložen prema Bogu, utjecaj laicizma. Oba oblika preuzetnosti izražavaju i određeni oblik hereze. Pelagije je naučavao da za spasenje nije potrebna Božja milost, važna su samo dobra djela. Luther: vječni život će nam pasti u dio i bez osobnih zasluga. Preuzetnost je grijeh u cijelom svom rodu težak. Razumije se grijeh presupcije može biti i heretički način razmišljanja kad čovjek odbija milost obraćenja što mu je nudi Duh Sveti. U starom katekizmu je drugi po redu grijeh 7

Sebe uzmem za čuperak pa se sam podignem.

da će se čovjek spasiti bez zasluga. Taj grijeh može biti i način razmišljanja da će se spasenje postići i nekim izvanrednim putem (posebnim zahvatom, čudom..). Uvjeti za težak grijeh su ispunjeni kad su elementi svjesni i slobodni. Preuzetnost treba razlikovati od onih pothvata u svakodnevnom životu kad čovjek precijenjuje svoje sposobnosti.8 Preuzetnost slabi kršćanski život jer lišava život ozbiljnosti, čini da se čovjek smatra dostatnim samom sebi, jer će to Božja milost sve dovesti u red. Tu spadaju i zanemarivanje sakramenata, nevršenje djela milosrđa, odbacivanje duhovnoga vodstva, nekritičan stav prema ulozi i važnosti autoriteta, prihvaćanje crkvenih i društvenih zadaća za koje dotični nije sposoban. Također da mnogi smatraju da su sami sebi dostatni. Evo, sve ove elemente treba uzeti u obzir kako bi se moglo procijeniti o kojem stupnju se grijeha radi. 3) Duhovna lijenost - sv. Toma je ubraja među grijehe protiv ljubavi Božje. Ovdje bi se moglo govoriti o grijehu protiv sv. ufanja per defectum, jer dok je narav ufanja da čovjeka potiče da se angažira u postizanju spoznaje, duhovna lijenost je upravo suprotnost tome. Čovjek propušta veličinu na koju je pozvan. On preferira niskost. (Božanstvena komedija: Belakva se nalazi u čistilištu). Ta duhovna inercija se manifestira na dva načina: a) lijenost gdje čovjek izbjegava napore koji su povezani s izvršenjem dobrih djela, gdje čovjek propušta čini dobro (grijeh propustom, propuštam činiti dobro); b) duhovna odbojnost prema prijateljstvu s Bogom (to bi od mene moglo tražiti napore i žrtve u praktičnom životu), onda žrtvujem prijateljstvo s Bogom radi komotnosti. Odbojnost prema duhovnim stvarima moguće je objasniti činjenicom da je čovjek obilježen materijalnim dobrima i teže mu je prepoznati dobra duhovne naravi. Duhovna odbojnost je stav odbijanja rasta i razvijanja u krepost i svetosti. Bog koji poziva traži angažman, trud i muku. Životna uloga kreposti ufanja Suvremena problematika; ateizam koji stavlja čovjeka u ovozemaljske okvire, predbacuje kršćanstvu da je naukom o krepostima nadu prenijela u onozemni život, pa se kršćani ne zalažu za izgradnju u ovome životu. Čime je čovjeka učinila indiferentnim za napredak. Taj prigovor je II. Vat. sabor formulirao ovako: ateizam koji oslobođenje čovjeka gleda u socijalnom i ekonomkom oslobođenju… (GS 20). Nasuprot kršćanskoj nadi ateizam smatra da je svaki cilj ljudske težnje imanentni svijet. GS daje odgovor – postoji mogućnost neslaganja autentičnog kršćanskog naučavanja i nauke o nadi. Kršćanska nada je nekad bila i krivo shvaćena. Zatrpala se u individualističke, jednostrane težnje i izazvala nepovjerenje svijeta prema kršćanskoj nadi. Takvu nadu Sabor odbacuje – misle da zbog toga mogu zanemariti zemaljske dužnosti (GS 43). Postoje razni oblici tih nastranosti u maniheizmu, dualizmu i drugim teorija koje Crkva ne prihvaća. Autentična kršćanska nada ne samo da oslobađa čovjeka, nego ga još više obvezuje na ovozemaljske dužnosti, jer mu daje još jaču motivaciju. Sabor ističe nadnaravnu i transcendentalnu narav nade, odbacuje pokušaj da se čovjekov cilj postavi u okvire ovog života (GS 18). Bog je stvorio čovjeka za blaženi život, 8

Skakač želi skočiti 3 metra a može skočiti samo 2 metra.

čovjek je pozvan u božansko zajedništvo (GS 21) tako je kršćanska nada bitno usmjerena prema božanskom zajedništvu i Trojedinom Bogom. Dakle, možemo reći da se kršćanska nada razlikuje od vizije ateističkog materijalizma. Kad kršćanstvo poziva vjernike da se angažiraju to nije isto kao kad ih poziva ateizam s obzirom na cilj. Kršćanstvo uvažava još jednu činjenicu koju ateizam ne uvažava, a to je da je svijet obilježen grijehom. U ateizmu imamo neosnovani optimizam. Međutim, istovremeno, kršćanstvo naučava da je čovjek pozvan da nadvlada grijeh, da se oslobodi njegovih učinaka i ne samo to, nego i kršćanstvo naučava da je Krist otkupio čovjeka i da je pozvao čovjeka na spasenje koje čovjek u klici nosi. U tom smislu kršćanska nada: a) pročišćava težnju da ovaj svijet bude ljudskiji. Štiti čovjeka od ideološkog apsolutiziranja zemaljske stvarnosti, a to mogu biti država, materijalno blagostanje, seks, vlast, itd. b) kršćanska nada prožeta ljubavlju oslobađa od egoizma; c) nada je usko povezana sa strpljivošću i prokušanošću. Drugi jedan vid jest krik siromašnih i obespravljeni koji je ovih zadnjih godina puno jači nego prije. Učiteljstvo Crkve i pastoral nakon Sabora ističu da je prioritetna potreba odgovoriti na krik siromašnih. Svjedoci smo i određenih pokreta, od politike koja promišlja na međunarodnoj razini do ekonomije koja ima u vidu i etički moment. Na sadašnjost se gleda kritičkim okom, da se osigura humanija budućnost. I humanost treba globalizirati. Postmoderna – ne treba je gledati samo pod negativnim vidovim, već i mogućnost za kreativan suživot naroda u današnjem svijetu. Nekritičnost vjere u razum u prosvetiteljstvu utemeljena na znanosti i tehnici, doživjela je krah, jer se kršćanska vjera i nada svela na surogat.

KREPOST SVETE LJUBAVI Kad nabraja tri božanske kreposti, Pavao naglašava da je ljubav najveća (1 Kor 13, 13). U vječnosti ona ne prestaje, dok ufanje i nada prestaju. Ona je središte kršćanskog moralnog života. Kao konkretna norma morala je Krist koji je u svom životu ostvario ljubav do savršenstva. Tako i kršćanin treba ostvariti te ideale, nasljedovati Krista. Njega se ne može nasljedovati bez ljubavi. Punina ljubavi, bilo Boga prema ljudima ili obratno, nadilazi našu spoznaju, to je tajna. Ljubav u prvom redu označava Božji bitak, a ne kvalitetu ili vrlinu čovjeka, ona je u biti božanski život, a ne moralna praksa. Ta božanska ontologija, agape, prethodi kršćanskoj etici ljubavi, Ef 3, 19. Čovjek nikada neće shvatiti zašto Bog toliko ljubi grešnog čovjeka. Tajnu ljubavi može donekle shvatiti samo onaj tko istinski ljubi. Lubav se može shvatiti samo ljubavlju. Narav svete ljubavi Ljubav kao pojam: kad govorimo o pojmu moramo reći da postoje razne vrste ljubavi. U hrvatskom jeziku imamo jedan izraz za ljubav, ali dodajemo pridjeve: duhovna, naravna, osjetilna, grešna…, ili dodajemo objekt: ljubav prema osjetilnim dobrima, ljubav prema čovjeku. 1. grčki eros, lat. amor – osjetilna ljubav prema nekoj osobi koju se želi imati ili uživati. Eros dostiže svoj vrhunac u

osjetilnom zanosu. Budući da je ta osjetilna ljubav izraz seksualne ljubavi, spolne privlačnosti, upotrebljava se izraz erotizam. Kod klasika taj pojam označava i višu ljubav, prijateljsku, zaručničku, pa čak i predanje poštovanja prototipu svake dobrote, božanstvu. 2. grč. filia, lat. dilectio - protivno erosu koji traži vlastito zadovoljenje u osjetilnom ili nekom uzvišenijem obliku, filia ima altruističko obilježje. Ona je ljubav koja nastaje na temelju vrijednosti osobe koja se ljubi. Tko ljubi na taj način, zaokupljen je osobom koja vlada između prijatelja i prijatelja. Dok je eros usmjeren prema lijepom, ugodnom i uživalačkom, dotle je filia usmjerena prema lijepom i vrijednom što je kod ljubljene osobe. Često puta nije jednostavno povući granicu između jednoga i drugoga, često se podudaraju. Negdje se ove dvije ljubavi miješaju, isprepliću, nadopunjuju (bračna ljubav). I jedna i druga su ljudska ljubav, naravna ljubav. Osim onoga erotskog u doslovnom smislu riječi, i jedna i druga idu prema onome što je prikladno, što jedno drugoga ispunja, idu prema dobru što nedostaje. 3. grč. agape, lat. caritas predstavlja nešto novo u odnosu na eros i filiu. To je specifično svetopisamski izraz u NZ koji označava nadnaravnu božansku krepost ljubavi, što mi na hrvatskom izražavamo kao svetu ljubav. Tu se izražava ona ljubav kojom Bog u Kristu i Duhu Svetom ljubi ljude, kojom čovjek pun zahvalnosti i pouzdanja ljubi Boga i svoga bližnjega djelotvornom ljubavi. Izvor i usmjerenost svete ljubavi je Bog. I dok su eros i filia usmjereni na ovozemaljske dobrote, agape je usmjeren na Boga i čovjeka radi Boga. Zato su sveti pisci odijelili ovaj izraz od erosa i filie jer su htjeli izreći novu stvarnost kako se sveta ljubav ne bi shvatila u profanom smislu. Iako je agape različita od erosa i filie, ipak među njima ne postoji nikakva nepomirljiva opozicija. One su na jedan način usmjerene jedna prema drugoj, 1 Kor 16, 14. Kao što milost ne ruši narav ljubavi, tako i sveta ljubav ne stoji odvojena od naravne ljubavi već je prožima, nadopunjuje da dostigne svoj cilj. Nadnaravna ljubav ne bi se mogla ostvariti bez naravnih oblika ljubavi. Aprecijativna i afektivna ljubav Iako je ljubav popraćena afektivnošću, u njoj nekad prevladava osjećaj a nekad razum, pa se onda razlikuje razumska od osjetne ljubavi. Prvo je amor rationalis, a drugo amor sensitivus. Razumska ili aprecijativna ljubav se temelji na spoznaji da je neko dobro veće od drugoga. Ako se radi o Bogu, onda se shvaća da je Bog najveće dobro. Aprecijativna znači da prosuđuje vrijednost. Ništa se ne želi što se prije nije spoznalo (nihil volitum nisi precognitum). Razumska spoznaja određuje što je vrednije. Kod afektivne ljubavi osjećaji su presudni za onog koji ljubi. Radi se o istinskoj ljudskoj ljubavi i nije u suprotnosti sa konačnim ciljem čovjeka. Sveta ljubav ili ljubav prema Bogu nužno mora biti aprecijativna ljubav. Vjerom i razumom prepoznajemo Boga kao najuzvišenije dobro. Sve ostale vrednote su manje važne, za Njega se opredjeljujemo. Iz toga proizlazi da nema aprecijativne ljubavi prema Bogu bez rasta u spoznaji, meditaciji, spoznaji Božje riječi. U toj aprecijativnoj ljubavi nije bitno prisutna afektivna ljubav, ali ona pripada u savršenstvo čina. Kod svetaca upravo vidimo te karakteristike koje su pune afektivnosti (sv. Franjo Asiški).

Amor concupiscentie et amor benevolentie Da li se ljubav odnosi prema objektu zbog sebe ili njega samoga. U prvom slučaju ljubi se jer se priskrbljuje neko dobro, radost, užitak... U drugom slučaj u korist ide u drugi plan (ljubav majke prema djetetu). Amor amicitie – prijateljska uzvraćena ljubav, drugog se voli radi njega samog Njih dvije se mogu ostvariti na različite načine. Ako se to ne uoči mogu nastati dalekosežne posljedice. Ljubav zbog vlastite koristi nije puki egoizam. Ovdje još uvijek govorimo o kreposti, iako na naravnoj niskoj razini, a egoizam je mana. Često se puta ljubavlju naziva i ono što je egoizam, gdje se zlo upotrebljava riječju ljubav. Ljubav, pa i ona koja je orijentirana prema sebi uvijek je okrenuta prema nekoj vrijednosti, nekom dobru, nekom objektu. Dotični gubi određenu vrijednost s nakanom da ga obogati, egoizam ne ljubi vrednotu, nego samo ukoliko je sredstvo njegovog zadovoljenja. Ako netko ljubi umjetničko djelo i obogaćuje se njime, to je ljubav. Egoizam je ako netko ne ljubi vrednotu nego je uzima za vlastito uživanje. Tako shvaćena ljubav korisni je put do nesebične ljubavi. Ne može se nazvati egoistom onaj koji ljubi Boga jer se u njemu nada postići vječnu sreću. Amor concupistentiae je put do nesebične ljubavi. I ljubav zbog vlastite koristi može biti u skladu s ljubavlju prema Bogu jer Bog se ljubi kao vrednota, sredstvo vlastite sreće. Nesebična ljubav prema neprijatelju nema u sebi osobne dobrote, vrednota je dostojanstvo koje mu je Bog dao. Kod prijatelja, bračnih drugova ostvaruje se vid nesebične ljubavi. Ljubav je odgovor na osobnu dobrotu koju posjeduje osoba. Najveći oblik ljubavi imamo u nadnaravnom Bogu koji se prvi saopćava čovjeku u ljubavi. Čovjek mu odgovara ljubavlju. Nesebična ljubav prema Bogu uključuje ljubav zbog vlastite koristi jer i u takvoj ljubavi Bog je prisutan kao najveća vrednota. Ljubav u Svetom pismu Taj izraz se koristi za različite pojave, pa često puta i za one slučajeva koji s ljubavlju nemaju nikakve veze. Kako bismo se vratili izvornom značenju, a pogotovo kad bismo razumjeli i vratili se kreposti ljubavi potrebna je pomna analiza, a ta analiza u biti treba polazi od svog izvora – od Boga koji je ljubav, te zatim ilustrirati kako čovjek kao stvorenje sudjeluje u toj ljubavi. STARI ZAVJET – inicijativa ljubavi uvijek dolazi od Boga. To je Bog koji stvara, koji oslobađa, brine se za dobrobit čovjeka. Ljubiti, heb. ahab, nalazimo 251 put, odnosi se najprije na Boga, a tek nakon toga po sudjelovanju na odabrani narod i pojedine osobe. Božja ljubav prema čovjeku uvijek je milosrdan, obilat i ničim zasluženi dar čovjeku. To se i kaže u SP. Ljubio sam te vječnom ljubavlju (Jr 31, 3). Likovi iz SZ koji služe kao model ljubavi: 1. Jahve, mnoga mjesta u SZ potvrđuju da Bog ljubi ljude. U SZ se Bog pojavljuje kao prijatelj, povjerljiva osoba koja razgovara s ljudima, ljubi svakog čovjeka ponaosob (Iz 41, 8; Ez 33, 11; Am 7, 15; Hoš 2, 21–22; Jr 31, 2-22…), slike kojima je oslikana ljubav upečatljive su i snažne. Jahve ljubi i sklapa savez i taj

savez obnavlja tijekom povijesti. I SZ i NZ će to kasnije izreći da Bog ljubi kao što otac ljubi svoju djecu, ljubavlju jačom od majčine ljubavi, predanošću i svetošću bračne ljubavi (Jr 2, 2-3). 2. Izabrani narod – Izraelova ljubav prema Jahvi odgovor je na ljubav Božju koja se i pokazala i konkretizirala izbavljenjem iz Egipatskog ropstva i pomoć kroz putovanje kroz pustinju. Ljubav Izabranog naroda je odgovor na primljene darove od Boga, a pokazuje ne samo u onom Amen! nego i u poštivanju Saveza, Zakona. Pnz se jako opširno bavi pojedinostima kojima želi konkretizirati kakav treba biti odgovor Jahvi. U taj odgovor uključena je ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu. U SZ kaže se da će pobožni Izraelac koji poštuje zapovijed ljubavi biti obasut svakim blagoslovom, a u suprotnome će se na njega obrušiti svaka kazna Božja. 3. Jonatan i David – prijateljstvo. Jonatan je toliko ljubio Davida da mu je dao svoj mač, pojas, plašt. Ovdje se govori o prijateljstvu. (2 Sam 1, 25-26). Osim one ljubavi koja nastaje iz sklonosti,osjećaja, SZ nas poučava i ljubavi kao daru koji nije ničim zaslužen. Ta ljubav oponaša Boga Stvoritelja i Boga providnosti prema najugroženijim kategorijama (udovice, stranci, siromasi..). Poruka ljubavi u SZ: vrhunac objave Božje ljubavi prema narodu pokazuje se u Sinajskom savezu. U tom savezu Izrael je uvijek iznova tražio ključ razumijevanja svog odnosa s Bogom, pa i ključ razumijevanja svoje povijesti, svoga identiteta. U svjetlu saveza prošlost, sadašnjost i budućnost potvrđuju nazočnost Božje ljubavi prema Izraelu koja izabire taj narod, stoga Židovi ne samo da prepoznaju stalne Božje intervencije nego žive u uvjerenju da će ih ta Božja ljubav uvijek pratiti. Vječna je ljubav njegova. Ljubav izabranog naroda prema Jahvi jest uzvraćena ljubav. Ta se ljubav odrazuje/pokazuje u poštivanju Zakona (10 zapovijedi), u operativnom smislu se konkretiziraju događaji Saveza. Riječ Božja koja Savezu daje oblik i konzistentnost ne rastapa se i ne nestaje ni zbog čega. Bog je vjeran. Takav odgovor se očekuje i od Izraelca - totalitet ljubavi i taj odgovor je sažet u onom: Slušaj Izraele… (Pnz 4, 6-9). Metafora bračne ljubavi približava nas pojmu ljubavi, vjernost, prijevara i čin kajanja. Proroci se tom metaforom često služe kako bi opisali ljubav Izabranog naroda i Boga. Iznad svega stoji vjerna, odlučna i pobjednička ljubav Jahvina (Jahve je vjerni zaručnik). U tom kontekst treba spomenuti i Hram kao mjesto Božje nazočnosti, njegove slave gdje se sastaju i sjedinjuju sva plemena Izraelska, tu prebiva mudrost Božja, tu ljubav Božja privlači Izraela, tu je neiscrpan izvor mira. NOVI ZAVJET - Kao i u SZ inicijativa za dijalog ljubavi između Boga i čovjeka dolazi od Boga. U NZ ljubav Božja se otkriva u jedinstvenom događaju to je Isus Krist. Kad se govori o izrazima koji se u NZ koriste za opisivanje kršćanske ljubavi najvažniji je agape, i skupina riječi koje potječu iz tog korijena u NZ se koriste na 318 mjesta (Od Matejevog evanđelja do Otkrivenja). Drugi grč. korijen jest fil, filia, njega susrećemo 68 puta. Fileo se ne razlikuje jasno od agapeo. Filos se koristi u značenju prijatelj, osobe s kojom smo povezani kršćanskom vjerom. Likovi u NZ koji služe kao model za ljubav:

1. Isus uronjen u Očevu ljubav, ljubi braću univerzalnom ljubavlju koja sebe žrtvuje (Iv 3, 30; 13, 1; 15, 9), ljubi svoje učenike, a onda spominje najdražeg učenika, pa onda i Judu izdajnika. Bogatog mladića, Martu, Mariju, lazara, raskajanog razbojnika, i neprijatelje. Žrtva na križu najveći je dar ljubavi kojom je obuhvaćeno cijelo čovječanstvo. 2. Presveta Djevica Marija – koja postaje model ljubavi prema Kristu prihvativši ga u sebe kao Majka u svojem FIAT, po svojoj poslušnoj vjeri; i njezina ljubav je utkana u svaki trenutak Isusova života. Bijeg u Egipat, sudjelovanje u Isusovoj muci, sudjelovanje u molitvi na dan Pedesetnice… 3. Apostoli su po sudjelovanju u naučavanju Isusovom, ljubav koja se rađa iz susreta sa Kristom i njegova Pođi zamnom. Ostati s Gospodinom označava razvojne etape kojima se prevladavaju barijere egoizma gdje apostole sve više zahvaća žar i oduševljenje za Isusa sve do vlastitog mučeništva. 4. Marija, Marta i Lazar – obitelj iz Betanije kao model obitelji koja pokazuje kako Isus ljubi kada ulazeći kod njih u kuću ispunja njihova očekivanja. Marta odgovara služenjem, a Marija kontemplativnim slušanjem. 5. Svjetina koja slijedi Isusa – oduševljenje koje je kratkoga vijeka, svjetina koja od onoga Hosana! lako prelazi na Raspni ga! To je kratka ljubav. To je vrlo čest izraz ljubavi, vrlo širokih razmjera, zahvaća velik broj ljudi. Time se izražava i dobar dio našeg kršćanskog života. Poruka ljubavi u NZ – u poruci sinoptika središnje mjesto zauzima Kraljevstvo Božje koje će se ostvariti Isusovim dolaskom. Središnja zapovijed koju Krist ponovno objavljuje: Ljubi Boga i bližnjega svoga kao samoga sebe. On je sam utjelovljenje te ljubavi - zapovijedi. Nagovještaj te ljubavi jest Posljednja večera gdje Krist ostvaruje svoje djelo, izručuje se, želi se sjediniti s nama (1 Iv 4, 8. 13). Odnos ljubavi između Oca i Sina je savršeni model za svaki odnos ljubavi i među ljudima. Ljubav, naročito ona raspeta, nije promašaj već pretpostavka za slavlje. Raspeto tijelo je mjesto gdje se objavljuje i priopćava Božja ljubav. Dakle, ostati u ljubavi, znači ostati ukorijenjen u božanskom životu, a ljubav prema braći znači i čvrstoću naše vjere. Apostol govori bez okolišanja - Onaj tko ne ljubi brata ne ljubi ni Boga (Iv 3, 14–15; sl. 4, 7–8). Pavao – ljubav je cjelokupna sastavnica cijele povijesti spasenja. Svaki vjernik je onaj koji je pozvan i ljubljen. Spada u svete upravo radi te ljubavi kojom je ljubljen. Za Pavla ljubav nije samo osjećaj ili dinamizam ljudske strukture nego predstavlja prihvaćanje božanskog života što ga u srca vjernika izlijeva Duh Sveti i svakog vjernika uzdiže do sinovskog odnosa sa Ocem i bratske ljubavi s Kristom. A agape kao bratska ljubav proizlazi iz činjenice da je stvorenje proizišlo iz Krista, koji su udovi Kristova tijela. Svaki je kršćanin ud tijela koji je na mističan povezan sa drugim vjernicima koji su isto tako udovi Kristova tijela. Tu je vrlo lijepo izrečeno što agape znači, jer prvi kršćani nisu mislili na osjećaje. Agape znači onaj odnos koji je vladao u obiteljskoj zajednici, odgovornost jednih za druge, ne samo u materijalnom smislu. Sve je podređeno univerzalnom zakonu ljubavi, ljubav je punina moralnog zakona (Rim 13, 10). Ignacije Antiohijski piše: Pozdravlja vas ljubav (kršćanska zajednica) iz Smirne. Novost ljubavi u NZ u odnosu na SZ jest objava Očeve ljubavi, njegova

providnost je univerzalnog karaktera, njegovo milosrđe je model za sve one koji slijede Isusa Krista. Otajstvena se Božja ljubav otkriva na savršen način u Isusu Kristu. Kroz njegove riječi, djela (čudesa) i onda kroz samo uskrsno otajstvo koje predstavlja vrhunac ljubavi. Krist sa svoje strane otkriva svoju sinovsku ljubav u poslušnosti Ocu i prinošenjem samog sebe na križu kao svjedočanstvo najsavršenije ljubavi. Čovjekov najautentičniji odgovor jest odgovor u Kristu koja se preko njega penje prema Bogu. Totalitet ljubavi ovdje se pokazuje prvo da kršćanin ljubi Boga po Kristu, i s Kristom i u Kristu, kršćanin ljubi braću po Kristu i s Kristom i u Kristu. Duh Sveti dar ljubavi u vjerniku postaje psihološka i moralna snaga koja animira svaki ljudski odnos. Karakteristike ljubavi i čovjeka možemo sažeti u prijateljsku ljubav gdje se u SP govori o prijateljstvu Boga i čovjeka govori o pojedinim ljudima. Toma govori o benevolentiae – recipročnoj ljubavi, ljubav između istinskih prijatelja. Drugo, ovdje se ljubav uspoređuje sa zaručničkom ljubavi gdje se radi o još savršenijem obliku, kao posvemašnje predanje jedno drugome. Treća je roditeljska, očinsko - sinovska ljubav. To su također načini kako se opisuje ljubav između Boga i čovjeka. Druge slike: pastir i stado, vinogradar i vinograd : sve izražavaju istu stvarnost: Bog ljubi čovjeka, a čovjek treba odgovoriti Bogu istom ljubavi. Ljubav prema bližnjemu U SZ zapovijed ljubavi prema Bogu je popraćena zapovjeđu ljubavi prema bližnjemu (Lev 19, 18). Ta zapovijed nije tako svečano izražena kao ona prva, ali je Izraelac pozvan da pazi na svoga bližnjega. Kad se uređuje odnos prema Bogu uređuje se i odnos prema bližnjemu. Uvreda bližnjega je i uvreda Boga. Dekalog obazrivost prema siromasima i malenima; sva proročka i sva mudrosna predaja idu istim smjerom: nemoguće je svidjeti se Bogu bez obazrivosti prema bližnjemu. Što je vrijeme više odmicalo ljubav prema bližnjemu postajala je sve obuhvatnija – protivnici, pogani. Tako da pismoznanci u Isusovo vrijeme vrlo lako shvaćaju što Isus želi reći kad naviješta novu zapovijed ljubavi. NZ – ljubav prema bližnjemu zauzima puno važnije mjesto, zauzima središnje mjesto, nerazdruživo je povezana s ljubavlju prema Bogu. Obje zapovijedi su povezane, te dvije zapovijedi zapravo su jedna zapovijed ljubavi. Ljubiti Boga bez bližnjega postaje besplodno, nevjerodostojno; ljubiti bližnjega bez Boga postaje samo puki humanizam. I što se tiče inteziteta i ekstenziteta ona se proširuje izvan svih granica. Ako postoji granica koliko ljubiti bližnjega to je onda ljubiti ga kao samoga sebe. Ljubav prema bližnjemu postaje znak autentičnosti vjere. Tko ne ljubi svoga brata koga vidi ne može ljubiti Boga koga ne vidi. Ljubav prema bratu je religiozna ljubav, a ne nekakav humanizam. Ljubimo po uzoru na Oca, ta i stvoreni smo na sliku Božju. Ljubav se mora odražavati, jer imamo božanski izvor te ljubavi. Ljubeći braću mi odgovaramo na Božju ljubav. Objekt svete ljubavi

Materijalni objekt: Prvotno Bog je objekt svete ljubavi. Govorimo o ljubavi čovjeka prema drugome, a to je prvotno Bog. Razlog tome jest što je Bog jedina apsolutna vrednota i dobrota, sva druga bića imaju relevativnu dobrotu i vrednotu. Sveci su to znali procijeniti i zauzeti stav u svom životu kad su napravili ispravnu ljestvicu vrednota prema vrhovnoj vrednoti. Drugotni objekt je čovjek i ostala stvorenja – ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. Tu spada svaki čovjek jer je svaki bližnji. Prvo je čovjek odraz Božje dobrote, a druga stvorenja jesu tu, ali radi čovjeka. Ovdje i nije potrebno posebno naglašavati da tu spada i uredna ljubav prema samom sebi, a to znači promatrati sebe u Bogu i u Bogu otkriti svoju vrijednost, svoj poziv, svoju ulogu, svoje određenje. To onda znači odstraniti grijeh, obuzdati strasti, razvijati kreposti i integralni život u Bogu. Tamo gdje čovjeku ne uspije ostvariti urednu ljubav prema sebi, tamo nastaje neuredna ljubav koja je prema Tomi izvor svakoga zla. Dakle, u ovu grupi spada ljubav prema bližnjemu, ljubav prema samome sebi, i konačno ljubav prema svakom stvorenju jer su odraz Božje dobrote, služe na Božju slavu i ljudskom usavršavanju. Kad ističemo što je prvotni, a što drugotni objekt onda želimo izreći i poštivati određeni red stvari. Bog je super-objekt ljubavi. Kad je riječ o drugotnom objektu, onda se može postaviti pitanje kakav je rang među osobama. Tu postoji prioritet ljubavi, koga prije ljubiti, ne na temelju nekog osjećaja, nego na temelju vrijednosti. Postoji objektivni prioritet među osobama i dobrima, to ima više praktičnu vrijednost. Prioritet među osobama 1. Bog – kao vrhovna vrednota. S njim se ništa ne može uspoređivati. Ta ljubav mora biti aprecijativno najveća, tj. tu ulogu ima razum koji prepoznaje vrednotu kao vrednotu, koji Boga prepoznaje kao najveće dobro, ali se tu ne smije zanemariti i osjećajna ljubav – srce. 2. Sam sebe – jer od svih bližnjih svaki je sebi ipak najbliži. Sa sobom je u najvećem jedinstvu. Tu spada i vlastito spasenje, ali spadaju i sva druga ovozemaljska dobra. I ta ljubav je mjerilo i za ljubav prema bližnjemu. 3. Bližnjega svoga – ali nisu svi bližnji na istom stupnju. Neki su nam krvno bliži, neki su nam duhovno bliži, neki su bliži po vjeri, neki po zajednici, pripadnosti naroda… Ako gledamo stvar po aprecijativnosti, ljubiti treba više onoga koji je bolji, pametniji, svetiji, vrijedniji bez obzira je li u vezi s nama ili ne, ali kad se radi o krvnoj vezi prednost imaju bračni drug, djeca, roditelji, rođaci… Onda dolaze duhovno bliski – vjerska zajednica, redovnici, biskupija, kumovi, oni koji su civilno ili politički povezani kao pripadnici istog naroda, prijatelji, pa onda i svaki čovjek i neprijatelji. Neprijateljem se smatra onaj koji me mrzi ili prema kojemu ja osjećam prezir, odbojnost. I takvog čovjeka treba obuhvaćati ljubav i mi mu je trebamo pokazati. To je vrhunac evanđeoske moralne nauke. To je jedini put kojim se može svladati mržnja i neprijateljstvo na zemlji i to je jedini način da ostvarimo Božje sinovstvo da postanemo slični Ocu. Razlog je u tome što Bog ljubi sve. Ljubiti neprijatelja ne znači imati neke posebne znakove ljubavi prema njemu. Ljubav traži da se dotičnog prvo ne mrzi, da mu se ne

želi zlo, da mu se ne osvećuje na bilo kakav suptilan način. To znači da mu se oprosti uvreda, da mu se priskoči u pomoć kad mu je potrebna, da mu se na duže vrijeme ne uskraćuju obični znakovi ljubavi: pozdrav, razgovor, susreti koji bi morali sadržavati ono najosnovnije (odgovoriti na pitanje, suradnja u zajedničkim pothvatima). Ljubiti neprijatelja ne znači trčati mu u zagrljaj. Tu treba početi s onim što je ljudski moguće. Prioritet među dobrima i potrebama – duhovna dobra su ispred materijalnih dobara. Od ovozemnih dobara životna egzistencija je ispred svih ostalih. Zatim dolaze dobra osobe, dobar glas, zdravlje, a onda materijalna dobra. Milost, vječno spasenje među dobrima zauzimaju prvo mjesto i zaslužuju najveći angažman i ljubav. Ne smiju se ničemu drugom podrediti. Onda dolazi krepost, životna egzistencija i materijalna dobra na zadnjem mjestu. Kad se radi o potrebama: krajnja, teška i obična potreba. Sve ove potrebe se mogu odnositi na duhovna i materijalna dobra. Priskočiti u pomoć prvo onima koji su u duhovnoj, pa tek onda u materijalnoj potrebi. Praksa često nije u skladu s potrebama. Tako će neki stranac, siromah imati prioritet potrebe da bude u egzistencijalnoj nevolji, ali nema prioritet osobe, i tu onda treba postupati tako da mu se priskoči u pomoć (karitativna pomoć). Uredna ljubav nužno treba imati pred očima sljedeće: ako su istog ranga i vrednote i potrebe, tj. ako su u istoj duhovnoj potrebi, otac i znanac, dužnost je najprije priskočiti ocu; ako je otac u materijalnoj, a znanac u duhovnoj potrebi, dužnost je priskočiti znancu jer duhovna ima prednost pred materijalnom potrebom. U današnje vrijeme postavlja se i drugo pitanje: pitanje s obzirom na objekt svete ljubavi: tko je primarni, tj. tko je neposredni objekt svete ljubavi: Bog ili čovjek bližnji. S jedne strane neki teolozi kažu da je ljubav prema Bogu/Kristu moguće ostvariti samo kroz ljubav prema bližnjemu. Prema tome molitva, klanjanje Bogu ne bi po sebi predstavljali istinsku ljubav, to nazivaju horizontalizmom. I oni se pri tome pozivaju na mjesta koja govore o nerazdvojivosti ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu ili mjesta koja govore o beskorisnosti čina ako nije sve u redu s bližnjim ili se pozivaju na Mt 23; 7, 21; 25, 34-35; gdje se govori o posljednjem sudu, odnosno da će svatko biti suđen prema tome kako se odnosio prema bližnjem. S druge strane, teolozi na čelu s Rahnerom niječu ovu teoriju, ne niječu čin ljubavi koji se odnosi prema Bogu i bližnjem. Svako izigravanje jedne zapovijedi u odnosu na drugu ne odgovara duhu Kristovu, ne smije su suprotstavljati ljubav prema Bogu s ljubavi prema bližnjemu. Te dvije zapovijedi su kao dvokrilna vrata – to je jedna ljubav samo u različitim dimenzijama. Prema tome svaki horizontalizam završava u humanizmu, isto tako i svaki vertikalizam ne odgovara duhu Kristovu. Ljubav prema bližnjemu uključuje ljubav prema Bogu. Motiv ili formalni objekt svete ljubavi - Radi se o teološkoj kreposti, tj. ne samo materijalni nego i formalni objekt mora biti Bog. Motiv je bonitas Dei – Božja dobrota. Možemo je promatrati u sebi ili u odnosu na drugog čovjeka. Promatrano u sebi Božja dobrota izražava što je Bog u sebi i njegova neizmjerna savršenost -

Bog kao neizmjerna ljubav, dobrota. Bog je motiv svete ljubavi kad se ljubi zbog njegovih atributa, dobrote prema nama. U biti tu i ne treba praviti neku bitnu razliku jer ti atributi nisu nešto različito od Boga, izražavaju određena svojstva koji su u odnosu prema nama (Gal 2, 20). Kristova ljubav prema nama je motiv za Pavla, zato je on uzljubio Krista i angažira se za njega. Ta Božja dobrota prema nama se može spoznati i iz vidljivog svijeta snagom razuma, a ne samo iz Objave. Zato je svaki čovjek sposoban uzljubiti Boga onom snagom koliko ga je spoznao. Iako što se tiče motiva ljubavi prema Bogu tu spada Bog kao dobro u sebi, a ne samo kao dobro za nas.9 Značajke: 1. Bog – izvor ljubavi, to je temeljni NZ nauk o Presvetom Trojstvu, tri osobe jednog jedinog Boga ljubavi, o sve tri osobe se kaže da su ljubav. Bog je ljubav, Krist nas ljubi, a Duh Sveti je ljubav razlivena u našim srcima. 2. Odnos između ljubavi Boga i čovjeka je asimetričan, beskonačna i totalna od strane Boga, ograničena i parcijalna od strane čovjeka. Unatoč toj ograničenosti NZ jasno potvrđuje našu sposobnost da ljubimo Boga. 3. Ljubav je forma omnium virtuum (svrha kreposti). Ona je intimna moć koja oblikuje i animira sve kreposti, budući da uspostavlja blisku i tajnovitu vezu između osobe i svih aspekata njezinog etičkog ponašanja. 4. Tri su iskonska modaliteta ljubavi, ovisno o težištu čovjekova ponašanja, a) amor concupiscentiae kao vid zainteresirane ljubavi, b) amor benevoletiae koja želi dobro drugoj osobi, c) amor amicitiae – darivanje jedne osobe drugoj gdje jedno ja živi za ono drugo ti; ta ljubav može imati svoje razne oblike, bilo da je usmjerena općenito prema ljudima, bilo na određenu osobu (npr. bračna ljubav jest jedna vrsta prijateljske ljubavi. Dakle, može se odnositi na veću grupu ljudi ili na konkretnu osobu). 5. Tri su temeljna cilja ljubavi: Bog, bližnji i mi sami. Ta tri cilja su povezana i koegzistentna. Nije moguće ljubiti Boga, a ne ljubiti bližnjega und umgekehrt10; a nemoguće je ljubiti bližnjega ako ne ljubim samog sebe. Amor Dei, proximum, sui. 6. Teološka krepost ljubavi je krepost koja nam je udahnuta u trenutku krštenja koja se onda u raznim trenucima života konkretizira. Svojstva ljubavi: 1. Ljubav je nadnaravna krepost. Po njoj se uspostavlja pravilan odnos između Boga i čovjeka. Bog čovjeka čini dionikom svoje Božanske naravi i ucjepljuje ga u intratrinitarni tok ljubavi. Krepost ljubavi je nadnaravna prvenstveno zbog svog izvora, te zbog neposrednog principa, iz kojeg izlazi, a to je opravdani i u nadnaravni život uzdignuti čovjek. Dar nadnaravne ljubavi nam je dan s posvetnom milošću u krštenju, kao dar, klica koju treba razvijati. 9

Trkali se Bosansac i Dalmatinac na sto metara. Dalmatinac odusto od napora, a Bosansac zaluto!!!! 10

Za one koji nisu položili Trojstvo – obrnuto =)

2. Ljubav je slobodna i ima sjedinjujuću snagu. Na nju se nikog prisiliti ne može. Čovjek je može prihvatiti i ne prihvatiti. Čovjek može dati odgovor i ne dati odgovor na Božju ljubav. Ona povezuje onoga tko ljubi i onoga koga se ljubi. 3. Sveta ljubav je unutarnja i djelotvorna. Ona je prvo ukorijenjena u čovjekovoj unutrašnjosti u srcu, ali ima i dinamičnu snagu – djelotvorna je. Kaže se: ljubi Boga svim srcem svojim i svom dušom svojom. Vanjska aktivnost mora biti proporcionalna s unutrašnjom aktivnošću. Ljubav je domišljata. 4. Ljubav ima oznaku općenitosti i posebnosti. Općenita je jer prožima cijelog čovjeka i sve njegove moći, razum i srce. Posebna je po tome što se razlikuje od drugih kreposti, može rasti, a i nestati. Potreba kreposti ljubavi 1. Kakav je odnos svete ljubavi prema vječnom spasenju? Ljubav je nužna za spasenje, de necessitatae medii. Potreba habitualne ljubavi za spasenje – habitualna ljubav je ono milosno stanje po čemu smo uzdignuti u nadnaravni red i po čemu smo postali posinjena Božja djeca. Nadnaravni život u nama. Nezasluženi Božji dar koji nam se daje s posvetnom milošću, primamo ga u krštenju i drugim sakramentima nakon što ga grijehom izgubimo. Neophodno je potrebna za spasenje. Potreba aktualne ljubavi – tu se misli na svjesni voljni čin. Ovdje se radi o čovjekovom odgovoru na Božju ljubav, gdje čovjek prihvaća Boga kao apsolutno dobro, s njim se sjedinjuje i njemu se predaje. Čovjek te čine može činiti na temelju habitualne ljubavi. Odraslima je aktualna ljubav nužno potrebna za spasenje isto kao i čin vjere i ufanja. Sve to traži i sama narav stvari. I ovdje se također postavlja pitanje što je s onima koji ne poznaju Krista? Spašavaju se po svojoj savjesti!!! GS 22: pridruženi su pashalnom misteriju svi koji poznaju Krista i koji ga ne poznaju. Svi ljudi dobre volje u kojima milost nevidljivo djeluje. To je, dakle, ljubav kao nužno sredstvo za spasenje. 2. Ljubav kao zapovijed – de necessitatae praecepti – ljubav prema Bogu, bližnjemu i neprijatelju je naređena u SP. Kako se to može nekome narediti? Ona jednostavno obuhvaća čovjeka ili je nema, ne može se zapovjediti protiv čovjekove volje. Osjećaji u pitanju ljubavi imaju bitnu ulogu, ali i volja tu mora imati ulogu. I u konkretnom životu se to nažalost tako i pokaže, često se ljubav izjednači samo s osjećajima. I tu kao da je ljubav odvojena od volje – tj. ljubi i čini što hoćeš!. Volja mora i ima ulogu na tom području inače ljubav ne bi spadala u područje moralnosti. Istinska i prava ljubav nužno uključuje slobodu, gdje je sloboda tu ulogu imaju i razum i volja, a ne samo osjećaji. Volja treba usmjeravati čovjeka prema vrednotama koje treba uzljubiti. One koje prepozna kao vrednote njima se treba otvoriti. Volja ima ulogu i u neurednoj ljubavi, suprotstavlja joj se. Također treba imati u vidu razliku između naravne (početnička, više osjećajna i rađa se iz osjećaja, nema puno veze sa slobodnom voljom) i nadnaravne ljubavi (ili sveta, ovisi o volji, može biti predmet zapovjedi). Međutim ljubav se može gledati i kao dar, ne samo da je Bog naredio da se ljubi nego je čovjeka osposobio da ljubi po milosti. On ga svojim Duhom osvijetlio i taj dar ga potiče na odgovor.

Uz zahtjev za ljubavlju ide i zahtjev za rastom ljubavi. U ovom se području nikad ne može postići zadnji stupanj. II. Vat. sabor naglašava da smo po krštenju postali dionici božanske naravi, sveti i tu svetost moramo neprestano usavršavati uz Božju pomoć (LG 40). To znači: boriti se protiv grijeha koji uništava milosni život i ljubav; upotrebljavati sredstva kojima se razvija ljubav: ostati u kontaktu s Bogom - slušanjem njegove riječi, korištenjem sredstava milosti, posvećivati se kroz sakramente, molitvu. Koncil u tome zabacuje svako horizontalno i minimalističko shvaćanje života. U tom pogledu kršćanin je dužan da principijelno daje prednost onome što je bolje i savršenije. Učinci ili plodovi svete ljubavi nisu ništa drugo nego čini te kreposti po kojima ona očituje svoju narav. Tako Pavao govori o plodovima ljubavi (Duha): a prvi plod Duha (Gal 5, 22) jest ljubav iz koje proizlaze ostali plodovi: •

•

Imanentni plodovi: o

Sveta radost, zanos, radost zbog dobrote i vrednota onoga koga ljubimo. To

o

posebno vrijedi za Boga koga ljubimo. Mir i jedinstvo – Pavao odmah nakon ljubavi spominje mir čovjeka s Bogom,

o

prijateljstvo s Bogom, živi u prijateljstvu sa Bogom, u stanju milosti. Mir s ljudima - kad kršćani ne žive u miru jedni s drugima to znači da ne žive po ljubavi. Istinska ljubav ostvaruje jedinstvo između onoga tko ljubi i onoga koji se ljubi, otklanjaju se zapreke jedinstva s ljubljenim. Milosrdnost i revnost – milosrđe je suosjećanje s tuđom bijedom, suosjećanje

o

s onim koji je u nevolji. Revnost – tko istinski ljubi brine se o svemu što unapređuje dobro i čast drugoga. Onaj tko ljubi Boga se ne zadovoljava vršenjem nekih minimalnih obveza. Onaj tko istinski ljubi taj je revan, nastoji u svemu izvršavati volju Božju i izbjegavati sve ono što se Bogu protivi. Isto tako tko istinski ljubi nesebično se zalaže za svoga bližnjega (majčina ljubav). Gal 5,22: strpljivost, blagost, vjernost, krotkost… Izvanjski plodovi – konkretni čini milosrđa prema bližnjemu, dokazi istinske

ljubavi o Tjelesna djela milosrđa: to su konkretni izrazi ljubavi prema bližnjemu u tjelesnim potrebama (Mt 35,34), 

Nahraniti gladne.



Napojiti žedne.



Odjenuti siromaha.



Primiti putnike.



Posjetiti bolesne i utamničene.



Zarobljenike i prognane pomagati.

 Pokopati mrtve. Oslanjaju se na SP, Mt 25, 34. Dans se o tome govori pod vidom solidarnosti. Tko ima više, više treba dati. Dužnost pomoći bližnjemu ne nestaje bez obzira kako

bila strukturirana neka zajednica (ako postoji Caritas itd). Ne možemo sa sebe skinuti odgovornost. o Duhovna djela milosrđa (bratska opomena): 

Savjetovati dvoumne.



Poučiti neuke.



Opomenuti grešnike.



Utješiti žalosne i nevoljne.



Oprostiti uvrede.



Podnositi nepravdu strpljivo.

 Moliti se za žive i mrtve. Ova djela čak imaju i prednost pred tjelesnim djelima milosrđa. Bratska opomena - radi se o pomoći čovjeku u njegovim tjelesnim i duhovnim potrebama. U agape uopće spada odgovornost za drugoga. Krist izričito kaže ako brat tvoj sagriješi pođi ga nasamo ukoriti (Mt 18, 15 – 17). Ta obveza može biti teška obveza, ali i propust može biti težak propust. Delikatno je opominjati drugoga, ali nekad smo to dužni činiti. Pet uvjeta po kojima postoji stroga dužnost opomenuti grešnika: 1. Prvi uvjet je da se bližnji mora nalaziti u teškoj duhovnoj pogibli. 2. Treba postojati nada da će opomena koristiti, ako nema te nade, može biti besmisleno upuštati se u to. 3. da onaj koji opominje ne izlaže sebe još gorim posljedicama. Nitko nije dužan pomoći bližnjem ako će zbog toga sam postići veću štetu. Cilj ne opravdava sredstvo! Nitko nema pravo ući u teški grijeh da bi se spasio drugoga. 4. ako nema drugoga koji je isto tako pogodan i pozvan da opomene, koji je možda i bliži, emocionalno bliži, koji će biti lakše prihvaćen. 5. slično već spomenutom: ako nema nade da će se grešnik sam popraviti, ako ima nade onda nije potrebno. Opomenuti se može na razne načine: tijelom - već sama pojava može djelovati pozitivno i negativno; pogledom; šutnja – izvanjsko držanje, ponekad to može biti čak i efikasnije. Isus u evanđelju svakako uzima način: prvo nasamo, onda pred dvojicom svjedoka; onda pred Crkvom, pred sudom. Pogrešna metoda je svakako nekome iza leđa iznositi ili upotrebljavati onaj zadnji korak umjesto da se ide postepeno. Unutar zajednica ima i zahtjeva da se to odmah na najviši nivo digne. Razlog zašto Krist postupa ovako diskretno, pa onda se tek ide u javnost jest zbog dobra glasa bližnjega. Po naravnom moralnom zakonu ne smije se bližnjega ozloglašavati, zato se mora koristiti metoda gdje je to najmanje moguće. Ima slučajeva kad je potrebno ići u glavu: kad ispovjednik griješi, dužnost vjernika je da dotični grijeh poglavaru (biskupu) prijavi 11. Dužnost je opomenuti bližnjega kad on čini samo materijalni grijeh, može se dogoditi da ne postoji formalna krivnja/odgovornost, svjesnost grijeha. Može biti bez osobne odgovornosti, bez svijesti, ali objektivno jest pogreška, krivnja. 11

Radi se o 6. zapovijedi, i traži se hitan postupak. Pojava pedofilije.

Tipologija ljubavi u ljudskom životu Govorili smo o ljubavi prema bližnjemu, ali njezini pojavni oblici su različiti ovisno o odnosima među ljudima. Jedna je Božja ljubav u nama, i animira nas na različite susrete i odnose u zajednici i manifestira se u odnosima involviranih osoba. 1. Bratska ljubav – prvi oblik ljubavi jest ljubav prema svakom čovjeku kao Božjem djetetu. Ljubav na koju svi polažu pravo i svaki čovjek, već time što je čovjek, polaže pravo na nju. Ovo dostojanstvo neovisno je o okolnostima u kojima se čovjek nalazi, jer budući da je ontološke naravi ono ovisi o samom čovjekovom biću a ne o stanju u kojemu čovjek živi. Zato imperativ ljubavi nikad ne slabi. Već sama činjenica postojanja je dovoljna za tu ljubav. Mt 23, 8: svi ste vi braća. Jak 2, 9: budete li pravili razlike među ljudima – griješit ćete. a) U evanđelju ljubav za siromahe predstavlja prvi izraz bratske ljubavi. Siromaštvo se ne nudi našoj ljubavi kao nešto privlačno osjetilima. Siromaštvo se manifestira u različitim oblicima: psihički ili fizički hendikep; svatko slab ili nezaštićen; svaki bolesnik ili starac; siromaštvo u sebi zbog razorene obitelji ili nekog drugog društvenog zla; svaki onaj koji se ne može uklopiti u tijek života ili možda u nama izaziva gađenje. Gledajući SP upravo su ti povlašteni adresati naše ljubavi. Najsličniji su Kristu i Bog za njih ima posebno srce. Pa onda se u tom smislu i u Crkvenoj nauci kaže: prvi izbor moraju biti siromasi Ivan Pavao II. Osobine bratske ljubavi su neisključivost, neograničenost. b) Ljubav prema neprijatelju – koliko god bila zloća našeg neprijatelja on nije izgubio dostojanstvo ljudskog bića, Bog ga i dalje ljubi. Za razliku od siromaha koji možda ima neki hendikep, kod neprijatelja stvar stoji gore jer je kod njega deficit moralnog dobra. Ljubiti nekoga koji želi zauzvrat zlo – ispada nekakva čista kontradikcija, apsurdno je. Ali nije izgubio dostojanstvo ljudskog bića, Bog ga i dalje ljubi. I ovdje vrijedi pravilo: budite savršeni, kao što je savršen Otac vaš nebeski. Dobrim pobijedi zlo. To je univerzalna ljubav, za svakoga, neisključiva, neograničena. 2. Prijateljska ljubav – nastaje na temelju bratske ljubavi, ali njezina bitna karakteristika jest selektivnost. Kao braću dužan sam ljubiti sve ljude, ali kao prijatelje samo određene osobe. To je prirodan oblik ljubavi, ali joj ljubav u kršćanskom smislu dodaje jednu posebnu notu – involvirane osobe si međusobno žele dobro. Taj odnos je utemeljen na njihovoj međusobnoj životnoj komunikaciji (sv. Toma: međusobno si žele dobro, a njihov odnos je utemeljen na komunikaciji). To je uzajamnost. Kod bratske ljubavi nema dimenzije uzvraćanja. Ovdje prijateljska ljubav već sama po sebi predstavlja uzajamnu ljubav. Amicus est amico amicus – prijatelj je prijatelju uvijek prijatelj. Toma: amititia est re amatio … Prijateljska ljubav se ne obraća drugoj osobi kao nekom drugom već kao partneru. Druga osobina je komunikacija života. Moj život postaje život mog prijatelja i obratno. Komunikacija životnih vrijednosti. To dijeljenje zna postati toliko snažno da postaje konvivere –

suživot (3.). Zato je prijateljstvo intenzivan odnos koji čovjeka potpuno zaokuplja, korelacija duha, ideja, osjećaja i planova. Kako bi ova kreativna komunikacija bila moguća potrebna je equitas – jednakost među prijateljima. Potrebno je da prijatelji dijele isti sustav načela i to je ta abeceda prijateljstva - vrijednosti, načela, značenja, da bi se mogli razumjeti, razumijevanje označava sustav vrijednosti, on je temelj na kojem počiva razumijevanje. U to spada i etički sustav vrijednosti. Nije moguće ostvariti prijateljstvo i zajedništvo prijateljstva među ljudima koji imaju sasvim različite poglede na dobro i zlo. Ništa nije savršeno, osobe moraju postepeno rasti, sklapati i usklađivati se, postaju sve sličniji iako se radi o dvije originalne osobe. To i jest prijateljstvo, u tome se pokazuje kreativna dinamika ljubavi. Izbor i isključivost, dok je kod bratske ljubavi zahtjev neisključivosti bitan, ovdje se govori o isključivosti tako da je to privilegirani oblik ljubavi, rezerviran samo za neke. Prijateljstvo čovjeka ne angažira u ekstenzivnom obliku, ne mogu biti prijatelj sa cijelim svijetom. Ovdje se traži intenzivan odnos, sudjelovati u životu drugoga. Zato je to moguće ostvariti samo sa ograničenim brojem ljudi. Ljubav nas ne obvezuje na prijateljsku ljubav prema svima, ali nas obvezuje na vjernost prema prijateljima. Ne kršim zakon ljubavi ako nisam prijatelj svima ali ga kršim ako ne uzvratim ljubav prijatelju, ako nemam vjernosti. Ova vrsta ljubavi nije u proturječju s bratskom ljubavlju koja je univerzalna. Čovjek drugačijom ljubavlju ljubi druge, zato njegova ljubav nije u kontradikciji s bratskom ljubavi. Kad bi se čovjek ograničio samo na prijatelje, bilo bi malo. Bila bi to vrsta egoizma ako bi se zatvorili u krug prijatelja (grupni egoizam). Upravo zbog toga prijateljstvo treba biti otvoreno prma cijeloj zajednici, ali nju ljubim drugačije nego prijatelje. Teološki gledajući, ova ljubav ima svoju sliku, uzor u Trojstvenoj ljubavi, iako je ona vrlo slab odraz. Bog kao zajedništvo. 3. Bračna i obiteljska ljubav – bračna ljubav predstavlja najuzvišeniji i najintenzivniji oblik prijateljske ljubavi. Veza zajedništva kojom su čovjek i žena u zajedništvu je tako selektivan odnos da može vezati samo dvije osobe. Ljubav koja zaokuplja potpuno, predanje i primanje svega što imaju i jesu u apsolutnom duhovnom i tjelesnom zajedništvu. Seksualnost je izraz tog predanja partnera u zajednici, izraz darivanja sebe i onoga po čemu smo drugačiji od Boga. To je komunikacija jezika tijela, bezrezervna uzajamna ljubav. Budući da je takva, samo je jedna - monogamijska. Čovjeku se za života nije moguće dva puta ostvariti kao cjelovito biće, jer naći svoju drugu polovicu znači naći jednu polovicu. Biće s kojim se iz ljubavi ženimo ne mijenja se i ne postaje slabije. Ovdje također ne mijenja ništa ni okolnosti ili vrijeme, izgled, trošenje i gubljenje zdravlja. Onaj bračni MI ne mijenja sudbinu osjećaja, on ima ontološku narav i izdržljivost. Jača, hrani se vjernošću supružnika i u takvo shvaćenoj ljubavi ona postaje neuništiva. Ovo zajedništvo jest jedan oblik prijateljske ljubavi, ali je iznad toga. U ekonomiji spasenja brak predstavlja jednu novinu, objava u njemu vidi Otajstvo, znak Krista i Crkve. Ona je sakramenat koji Krista sjedinjuje s Crkvom. Bračna ljubav ne samo što

nerazdvojivo veže supružnike nego je i prokreativna, tu se rađa i nastaje obiteljski MI. Ona ista ljubav, agape, koja je vezala supružnike sada rađa novi život – ona nužno mora biti otvorena obiteljskoj ljubavi, inače bi se iscrpila u egoističkom nastojanju supružnika da bi ostvarila svoje potrebe. To ne znači da nužno moraju biti djeca, ali načelna otvorenost da. Čovjek nema pravo na dijete, on je otvoren za novi život. Kad bi se stavile prepreke tom novom životu, radilo bi se o egoističnom zatvaranju. Bračna ljubav prelazi okvire dijaloga među supružnicima i otvara se obitelji. I tamo gdje nema biološkog potomstva, ta otvorenost može uzrokovati da brak bude plodan na drugi način. Danas se ta ljubav manifestira kao odgovorno očinstvo i majčinstvo. 4. Vokacijska ljubav – poziv, zvanje; osim bratske, prijateljske i bračne ljubavi, čovjek pripadajući raznim zajednicama ostvaruje i druge odnose prema ljudima. Postavljeni smo u određenu sredinu, ta ljubav će biti ograničena na određeni broj ljudi koji nisu ni prijatelji ni bračni drugovi. Ja za neke ljude imam određenu odgovornost. Tako oženjeni i neoženjeni nemaju iste prioritete: svećenik i laik imaju različite vrste odnosa. U raznim drugim zvanjima mora vladati ljubav kao dinamični poredak u konkretnim životnim situacijama. Čovjek je izazvan da se odlučuje za ono najbolje. Tu želimo izraziti cijelu mrežu naših odnosa iz kojih je satkan naš život i čovjek je pozvan da se odluči za ljubav. Konkretne životne situacije koje me zovu da se odlučim i smognem snage za konkretni čin ljubavi. 5. Crkvena ljubav – crkvena zajednica je povlašteno mjesto gdje bi se ljubav trebala realizirati. U SP se govori o ljubavi prema braći, unutar kršćanskih zajednica. Crkvena zajednica je kao šira obitelj po vjeri. Tu se mora ljubav pokazati, dokazati. Crkva kao jedinstveno i povezano tijelo dobiva snagu kako bi mogla rasti u ljubavi (Ef 4, 16; Kol 2, 19). Svaki čovjek dobiva odgovornost za izgradnju ljubavi. (1 Kor 16, 14; Rim 12, 9 - 13). Danas se premalo osjeća ljubav te zajednice u svijetu. Trebamo biti odgovorni jedni za druge, više prema vlastitoj obitelji, a tek onda prema drugima. Tako bi i u praksi trebali postupati. Crkvena ljubav proizlazi iz liturgije, ondje je doživljaj ljubavi Božje. Ona od nas čini ono što se zove koinonia, a nastavlja se u zajednici kao diakonia. Usavršava se u Božjoj ljubavi, agape, caritas. Sama ortodoksija je kriterij pripadnosti crkvenoj zajednici, ali ona je neodvojiva od ortopraksije ljubavi.

6. Socijalna ljubav ili društvena i politička ljubav – u crkvenoj ljubavi članovi zajednice usmjeravaju svoju ljubav prema članovima te zajednice. Sad govorimo o društvu kao zajednici. Zajedničko dobro nije samo zbroj pojedinačnih dobara, ali nije ni apstraktno dobro koje bi bilo otuđeno od nas, nego je dobro za sve nas. Zajedničko dobro podređeno je cijelom nizu struktura. O ovome će ovisiti blagostanje zajednice i svih njezinih članova. To dobro mora biti na korist pojedinaca. Ne radi se o neosobnoj ljubavi koja se

gubi u kolektivu, nego je društvena ljubav odnosna ljubav, ona mora ljubiti ljude. U svijetu u kojem živimo to je jedna od najbitnijih zadaća koja se povezuje s ljubavlju. Ovaj svijet je karakterističan po svojoj strukturiranosti. Ta strukturiranost je potrebna (institucija za uređivanje odnosa među ljudima). Crkva ima caritas. Ruka institucije nije tako topla kao ruka pojedinca, ali nekad su institucije neizbježne. Politika te razne strukture nastoji koordinirati. U staroj Grčkoj se to zove polis - složenije institucije za posredovanje. Tu društvena ljubav prelazi u političku ljubav. Bitne karakteristike su pravo 12 i pravednost. Danas vlada negativna slika politike koja je predstavljema kao nešto korumpirano i prljavo. Treba sa strane vjere rahabilitirati političku ljubav i prepoznati kao važnu i prihvatljivu. To podrazumijeva da nisu odgovorni samo predstavnici vlasti već i oni koji su ih tamo postavili. Sudjelovanje u politici je neizostavan zakon ljubavi. Područje politike je najšire područje za iskazivanje ljubavi. Pavao VI. – politika je zahtjevan oblik kršćanskog življenja u službi drugih. Po evanđelju zakon ljubavi jest za sve, a ne samo za pojedince. Sabor kaže da svi kršćani moraju biti svjesni svoje uloge u političkoj ljubavi. 7. Ljubav za niže vrste bića - radi se o svijetu oko nas koji je za čovjeka tu i za kojega treba imati odgovornost. Toma kaže da se o takvoj ljubavi može govoriti samo analogijom, poštujući i štiteći ih izražavamo hvalu Bogu i ljubav čovjeku kojemu su namijenjeni. Postali smo veliki silovatelji i izrabljivači prirode. Primat svete ljubavi u moralnom životu kršćanina Ljubav ima primat u čitavom moralnom životu. SP jasno ističe da ljubav prema Bogu i bližnjemu mora biti srž moralnog života. U SZ Jahve traži da Izabrani narod odgovori ljubavlju na njegovu ljubav. Dekalog i mnoštvo zakona su načini kako će čovjek pokazati ljubav prema Bogu i čovjeku. U NZ Isus jasno kaže da sav Zakon i Proroci ovise o ljubavi (sinoptici). Pavao ističe da vjera dolazi do savršenstva samo ako je prožeta ljubavlju. Razlog je sama narav istinske kreposti ljubavi. Istinska ljubav prema nekome ne sastoji se u seriji čina koji su međusobno ovisni, nego u tome što stvara životnu ovisnost, povezanost. Ljubav daje pečat svakoj aktivnosti, usmjerava život i djelovanje. Onaj tko istinski ljubi neprestano se pita kako može pomoći ljubljenoj osobi u potrebi. Augustin: ljubi i čini što hoćeš, jer istinska ljubav nikada neće dozvoliti da učiniš nešto protiv volje onoga kojeg ljubiš. Utjecaj ljubavi na ostale kreposti: ljubav nije samo najuzvišenija krepost, ona prožima sve druge kreposti, usmjerava ih i daje im pečat. Teologija slijedeći Objavu ljubav naziva regina, mater, radix – kraljica, majka, korijen kreposti. Teolozi su se razlikovali u tome u kojoj mjeri i na koji način ljubav djeluje na moralni život. 12

Pravo: red pravednosti među ljudima. (ŠKALABRIN, Nikola, Uvod u kanonsko pravo, Đakovo, 1998., str. 13.☺

♥ Jedni su rekli da ljubav utječe na moralno djelovanje kao motiv onog koji djeluje, tj. da čovjek čini dobro iz ljubavi prema Bogu, ljubav ga potiče da čini dobro. No to dobro koje on čini ne postaje dobro zbog utjecaja ljubavi. To što se čini već je po sebi objektivno dobro. Ljubav kao motivacija činjenja toga dobra pridaje mu moralni kvalitet. Npr. govoriti istinu je po sebi objektivno dobro, bez obzira da li dotični čini to iz ljubavi ili bez ljubavi. Ali ako dotični čini to iz ljubavi prema Bogu i bljižnjemu, čin poprima posebnu dobrotu koji dolazi izvana, iz motivacije onoga koji taj čin čini. ♥ Prema drugom mišljenju ljubav ne samo da izvana doprinosi objektivnoj dobroti čina, nego više iznutra tvori objektivno dobar moralni kvalitet svakog čina. Dobar krepostan čin nije takav jer na njega utječe motivacija već jer je izražaj ljubavi prema Bogu i bližnjemu. I jedan i drugi moment su važni – i motivacija i dokaz i izraz ljubavi izražavaju kolika je važnost ljubavi u moralnom životu. U svakom slučaju ljubav oplemenjuje i uzdiže, daje veću moralnu vrijednost našem moralnom djelovanju. Grijesi protiv kreposti ljubavi: Može se sagriješiti na svim područjima na koje se ljubav proteže: prema Bogu, samom sebi, bližnjemu. Svaki grijeh narušava ljubav prema Bogu, a smrtni grijeh je potpuno uništava, jer su smrtni grijesi i ljubav nespojivi. Možemo sagriješiti na razne načine. Direktni:  Grijesi koji vrijeđaju krepost ljubavi prema Bogu: Nedostatak ljubavi prema Bogu i mržnja na Boga koja nije samo nedostatak ljubavi nego i suprotstavljanje, to je nešto više i gore od pomanjkanja ljubavi. Da čovjek svjesno sagriješi to ne mora izražavati mržnju na Boga, ali svaki smrtni grijeh jest potpuno pomanjkanje ljubavi prema Bogu – davati prednost stvorenju nad Stvoriteljem. Prema SP mržnja prema Bogu jest odbacivanje Boga, suprotstavljanje Bogu i proklinjanje Boga. O pravoj mržnji na Boga osobito govori sv. Ivan, obistinjuje se suprotstavljanjem Kristu koji je svjetlo i u kojem se na poseban način ostvaruje ljubav Očeva. Gdje nema spoznaje Boga, nema ni mržnje. Vrste mržnje na Boga: a) zazor i protivljenje – čovjek odbacuje Boga zbog njegovih teških zakona, strogih zapovijedi i kazni. Mrzi Boga jer Bog razotkriva grešniku njegov grijeh. Suprotstavlja se Bogu jer u Njemu vidi smetnju za sebe (Svijet me mrzi jer ja svjedočim da su mu djela zla, Iv 7,7) b) neprijateljstvo – ne samo da grešniku Bog smeta već ga mrzi kao Boga, kao osobu. To je tradicija nazivala đavolskom mržnjom, mržnjom Lucifera, zlog duha koji kaže: neću služiti!, želeći sam doći na Božje mjesto Ovo je najteži grijeh, direktno se protivi ljubavi Božjoj a grešnika u korijenu mijenja, ne samo da ga odvraća od Boga nego ga usmjerava protiv Boga sve do čašćenja zlog duha.

 Grijesi protiv samoga sebe a) mržnja na samog sebe – teško je govoriti o direktnoj mržnji osim u slučaju samouništenja. Međutim više postoji indirektna mržnja: podavanjem grijehu u razvratnostima života jer svaki grijeh protivi se ljubavi prema samom sebi. Razne mane koje čovjeku ruše i tijelo i dušu su: pijanstvo, narkomanija, bludnost, i sve ono čime se čovjek lišava duhovnih dobara i dovodi u pitanje svoje vječno spasenje. b) duhovna lijenost – sastoji se u zaziru od napora koji su potrebni za razvoj duhovnog života. Zanemarivanje vjerskih dužnosti, bježanje od savršenstva. Može biti teške naravi. c) egoizam – neuredna ljubav prema samom sebi na štetu bližnjega. Ne poštuje red koji poštuje istinska ljubav, ne traži sreću ondje gdje se ona nalazi. Više cijeni ovozemna dobra, ne osvrće se na bližnjega, u njemu gleda samo korist i sredstvo za ostvarenje vlastitih prohtjeva.  Grijesi koji vrijeđaju ljubav prema bližnjemu: a) mržnja na bližnjega – nije to antipatija, odbojnost već čin, stav suprotan ljubavi, ljubav gleda u bližnjemu dobro, vrednotu, a mržnja zlo koje odbacuje, prezire… Mržnja neprijateljstva – kad mrzim drugoga kao osobu, smatram ga zlom u sebi i želim mu zlo, činim mu zlo ili ne odvraćam od njega zlo. SP takvu mržnju osuđuje kao veliko zlo (Iv 3, 15; 1Iv 4, 20). U moralnoj teologiji mržnja neprijateljstva na bližnjega smatra se ex toto genere suo grave. Mržnja zazora – obistinjuje se kad se na bližnjega gleda kao na onoga koji mi nanosi zlo, odnosi se na loše kvalitete bližnjega. Nekada bi bilo moralno da se zazire od loših moralnih kvaliteta bližnjega, ali se rijetko ova mržnja ograničava samo na grešne kvalitete, uključuje i osobu drugoga. Tko se osvećuje tu se radi o mržnji osobe. U ispovijedi je teško razlikovati radi li se o antipatiji ili stvarnoj mržnji. Mržnja prema neprijatelju može se odnositi na zajednice, narode...premda općenito mržnja prema zajednicama nije tako jaka kao mržnja prema pojedincu. b) nesloga – prisutna i ondje gdje bi se nužno trebali slagati. Izvor joj je u oholosti, egoizmu i strastima. Pluralizam mišljenja može biti u onim stvarima koje nisu jasno razjašnjene, ali ih ne može biti u vjerskim istinama. Jedan oblik nesloge jest i prepiranje kao oblik napadanja tuđeg mišljenja, protivljenja i emocionalne napetosti. Iz toga može nastati grijeh ako se protivi istini, neuredno brani istina i ako se vrijeđa bližnjega. Jedna pojava jeste shizma koja ruši jedinstvo između vjernika i hijerarhije. Svi oblici nesloge predstavljaju grijeh koji ovise o strukturi. Grijeh postaje veći ako je nastala sablazan. c) zavist – žalost zbog dobra koje drugi posjeduje jer je to umanjenje njegovog dobra, lako prelazi u mržnju. Poprima osobitu moralnu zloću ako se odnosi na duhovna dobra. Zavist se direktno protivi ljubavi prema

bližnjemu. Uglavnom se odnosi na nečiji dobar glas, tjelesna, materijalna i duhovna dobra. Grijeh se umanjuje ako se odnosi na nešto nevažno. d) sablazan (škandal) - nevaljala riječ ili čin koja je bližnjemu prigoda za grijeh. Može biti aktivna i pasivna. Aktivna – ono što vrijedi za sablazan općenito, riječ ili čin koji su stvarno ili prividno zlo, a za drugoga prigoda da upadne u grijeh. Može biti direktno - đavolska sablazan s namjerom da drugoga uvede u grijeh; indirektno: netko svojim vladanjem drugog vuče na grijeh iako nije imao namjeru da bude drugom prigoda za grijeh. Pasivna – odnosi se na duhovno nezrele, nedorasle, nije objektivna sablazan već zato što su oni duhovno zaostali. Oblici sablazni: psovka, svađa, nesloga, nečedno odijevanje, određeni govor i vladanje, tisak, predstave, grešan i nedosljedan život vjernika i vjerski formalizam. Kad govorimo o zloći aktivne sablazni (direktna, đavolska sablazan), SP oštro osuđuje tu sablazan. Aktivna sablazan se protivi i ljubavi prema Bogu i može biti težak grijeh. Indirektna sablazan ne mora uvijek biti grešna – dotični nema namjeru navesti bližnjega na grijeh, ali ga je stvarno naveo (minica, lijepa žena). Pasivna sablazana činima, neke stvari se mogu spriječiti, objasniti, poučiti da se netko ne bi sablažnjavao zbog neznanja i nezrelosti. Tko je počinio sablazan, dužan je sablazan i popraviti. Tko je drugog sablaznio a dužan je voditi brigu oko duhovnog dobra, dužan je sablazan popraviti zbog pravednosti. Sablazan jeteško popraviti jer je povezana sa vlastitim poniženjem. e)sudjelovanje u tuđem grijehu – biti suuzročnik teškog grijeha, može biti formalno ili samo materijalno. U teologiji postoji 9 načina kako se postaje formalnim sudionikom: savjetovati na grijeh, zapovjediti grijeh, pristati na tuđi grijeh, navesti na grijeh, hvaliti tuđe grijehe, tajiti tuđe grijehe kad smo ih dužni otkriti, nepokarati tuđi grijeh, pomagati drugoga u grijehu, braniti tuđi grijeh. Formalno sudjelovanje u tuđem grijehu uvijek je zlo, svjesno i slobodno, u onom stupnju ukoliko se ostvarilo. Materijalno sudjelovanje na grijehu je bez osobnog odobravanja, može biti i bez grijeha i može se tolerirati pogotovo kad je riječ o grijesima sa dvostrukim učinkom.

TEORIJE KOJE SU PROTIVNE BOGOSLOVNIM KREPOSTIMA Po božanskim krepostima vjernik kršćanin zna da mu je Bog ne samo jedna stvarnost među mnogim drugim stvarnostima, nego sama stvarnost, ne samo vrijednost među drugim vrijednostima, nego sama i jedina vrijednost, konačni cilj i smisao svega. Kad ne bi imao te vjere i kad ne bi imao taj cilj, onda bi se za vjernika završilo sve u ništavilu. Pretpostavimo da nema Boga – onda bi se sve završilo u apsurdu, totalnom besmislu. Vjernik živi od toga smisla. Međutim taj vjernik živi u svijetu u kojem je Bog sve manje prisutan, odnosno sve je više odsutan u svijetu iz kojeg je protjeran, ignoriran, degradiran. Kao da današnji čovjek više ne osjeća potrebu za Bogom, kao da je dostatan sam sebi sa svojim

znanstvenim i tehničkim dostignućima. Nije u čovjekovoj moći ni da Boga stvori ni da ga uništi, jer je ljudska narav jedan zahvat za transcendentnim i čovjek je kao takav otvoren za pitanje. Čovjek kao čovjek je pitanje u svojoj egzistenciji. I zato unatoč svim naporima Boga nije lako izbaciti iz svijeta i ljudskih duša. I tamo gdje ga se izbaci, čovjek tek osjeća koliko je bez njega jadan. (Nietzsche – pjesma kako je čovjek Boga ubio danju, a noću se taj čovjek prikrada grobu svoga Boga i plače jer zna što je njegova duša izgubila). Sve te borbe protiv Boga, a u čovjeku postoji jedno svjetlo. Kršćanin osjeća u svom životu Božju šutnju i neku vrstu Božje odsutnosti. Prema SP, Ps 42, 11, vjernik se nalazi pred pitanjem: gdje ti je Bog tvoj? Zbog osjećaja Božje odsutnosti iz svijeta razvile su se ideologije suprotne vjeri, teorije o mrtvom Bogu – teorija sekularizma i teorija ateizma. Ove teorije se suprotstavljaju svim trima bogoslovnim krepostima. Teorija o mrtvom Bogu – Bog je mrtav! Predstavnici: o Božjoj smrti se prvi put govori u romanu „Siebenhaise“ Jana Paula Richtera (1773-1825); kasnije kod njemačkog protestantskog pjesnika Heberlina. U 19. st. kod Karla Marxa, Hegela i Nietzschea: „Gott ist tot“ – danas dobiva novo značenje i može se smatrati izrazom stava modernog čovjeka u odnosu prema Bogu. Međutim ta teorija je našla mjesto i unutar teologije, kod protestantskih teologa u Americi. Jedan od tih teologa, Gabriel Vehenien, unio je ideju o Božjoj smrti (i sam naslov „Božja smrt“ podsjeća na to). On kritizira Crkve koje po njemu zanemaruju stvarnost živoga Boga, transcendentnu viziju svijeta te tako probleme rješavaju bez Boga. Zastupa ideju da ne može biti autentične kršćanske vjere bez vjere u Boga Svetog Pisma. Zato kad on kaže Božja smrt, misli na mrtvu kršćansku kulturu koja je Boga potisnula iz svog razmišljanja i djelovanja. Iste godine pojavila se i knjiga Wiliama Hammiltona „Nova bit kršćanstva“ u kojoj analizira suvremenu literaturu i zaključuje da za svijet Bog nema nikakvog značenja, čovjek je toliko autonoman da u pomoć ne zove nadnaravne sile već sve rješava sam, danas kršćanin treba biti bez Boga. Kao što smo do sada koristili Boga kako bismo došli do svijeta, sada trebamo upotrijebiti svijet da bismo uživali Boga (možemo smisao i sreću naći i izvan Boga). Uza sve to autor govori i o čekanju na Boga, vjeruje u budućnost mrtvog Boga. Mi trebamo moliti da izgubljeni Bog ponovno dođe – krik odsutnom Bogu. S jedne strane zastupa radikalnu teologiju Božje smrti, a s druge strane osjeća se nedoumica da je Bog kao ontološka stvarnost mrtav. Kad proglašava smrt pravog Boga Hammilton se hvata Krista kao uzora kojega nalazimo u bližnjemu i zadaća kršćana je da oživljava Krista i da sam postane Krist. Tako on prelazi od teologije na kristologiju, a sa kristologije na antropologiju. Čovjek dolazi u centar pažnje. Kako je Bog mrtav, otpada zapovijed ljubavi prema Bogu, a ostaje samo ljubav prema bližnjemu. Paul von Buren zastupa ateističko kršćanstvo. Temelj mu je filozofija neopozitivizma. Pojmovi kao što su Bog, prauzrok, subzistentni bitak, nemaju smisla, iluzorni su. Postoji samo ono što se iskustvom može provjeriti. Kršćanska poruka može imati neko značenje samo ako se iz nje izbaci svaki odnos s idejom transcendentnog Boga. Ostaje samo čovještvo Isusa Krista. Tako je on i svoju kristologiju očistio od svega

nadnaravnog, ostalo je samo ono povijesno i empirijsko. Eliminira teologiju kao govor o Bogu, isključuje utjelovljenje i uskrsnuće. Kršćansku vjeru treba svesti samo na etiku, tako je vjera samo sloboda za koju je netko spreman čak i umrijeti. Thomas Altizer (†1927.), „Evanđelje kršćanskog ateizma“, treći američki protestantski teolog koji zastupa radikalnu teologiju Božje smrti. Bog je mrtav kao ontološko biće. Kršćanska civilizacija je došla svom kraju. Porušeni su svi pojmovi, nestale sve vrednote koje su bile vezane uz Boga. Povijesni događaj je smrt Boga. Bog je umro u našoj povijesti, u našoj egzistenciji. Ne samo da se povukao u ovo vrijeme iz svijeta i ljudske povijesti, već je stvarno umro u Isusu Kristu, a to je za svijet spasonosno. Njegova smrt omogućuje novi tip imanencije, taj čin oslobađa čovjeka od podložnosti onostranosti, i to je radosna vijest. Čovjek je tako oslobođen od zakona i straha od suda. Ako je Bog mrtav onda se mora ukloniti liturgija, simboli vjere, teologija, a njihovo mjesto trebaju zauzeti novi simboli. Svoju teoriju gradi na Hegelovoj i Nietzscheovoj filozofiji. Puno konfuznog kontradiktornog u izražavanju ovog teologa. Na koncu kaže da će Bog ipak trijumfirati, da će oživjeti u budućoj eri Duha. Njegovo poimanje kao da se oslanja na srednjovjekovnog mislioca Joachima Da Fiore-a. Iz ovih teorija o mrtvom Bogu vidimo da je sam izraz višeznačan: a) Umrla je lažna slika o Bogu i to nalazimo i kod katoličkih teologa (npr. slika Boga kao tiranina koji čovjeka drži pod svojom vlašću, muči čovjeka lišavajući ga njegove slobode, slika o Bogu policajcu koji kažnjava, slika o Bogu starcu koji ga paternalistički drži u stanju nedoraslosti, slika o Bogu kao zakrpi za ona područja života gdje čovjek ne zna dalje). Dakle, izraz u tom smislu je potreba da se dođe do što ispravnijeg tumačenja Boga kako se ne bi koristila kriva slika o Bogu. b) Bog je mrtav kao autonomna realnost. Feuerbach, Marx, Nietzsche… Sav naš govor o Bogu je puka teopoezija. Ljudi načiniše Boga na svoju sliku. Teologija je pretvorena u antropologiju. Otuđenje čovjeka. Bog je umro kao autonomna realnost, s Bogom je umrla alijenacija čovjeka, umro je pravi Bog, Bog Biblije, Bog Objave. Nekad je postojao, sad je umro. Predznanstvena slika svijeta koju je razorila tehnika (infantilna slika svijeta). Protest - iščeznuće svake slike o Bogu, ali to ne mora značiti kraj kršćanske vjere već tradicionalnog kršćanstva, ne odriču se kršćanskog imena premda se izjašnjavaju kao ateisti. Altizer, «Evanđelje kršćanskog ateizma», Isusovo naviještanje treba osloboditi religiozne nadogradnje, ona je za ovaj svijet. Kršćanski ateizam je korak naprijed u shvaćanju ove poruke. Uzroci teorije o mrtvom Bogu su promjene u svijetu i mentalitetu ljudi. Promjene i napredak na svim područjima oblikuju kulturu i način mišljenja. Tehnika je došla u svijet, međusobno prožimanje i utjecanje. Dublje promjene počinju napretkom znanosti, Kopernik sa heliocentrizmom, Darwin i teorija evolucije kojom je smjestio čovjeka u životinjsko carstvo, Freud sa svojom psihoanalizom, sociologija čovjekovo djelovanje gleda u čisto ljudskim okvirima, razvoj povijesti kao znanosti gdje čovjek sebe shvaća kao autonomno biće koje svojim napretkom može promijeniti kulturu i politiku, tehnički napredak uz sve rezultate čovjeku je dao i

tzv. Božji kompleks (Richter), pozitivistička filozofija niječe mogućnost transcendentalne spoznaje, podjela Crkve se odrazila na čovjekov doživljaj vjere, francuska revolucija razorila društvenu strukturu koja je podržavala vjeru, industrijska revolucija koju prati razaranje društveno- političkih struktura, demokratske strukture su donijele nova pravila igre, odbojnost prema onome što se kroz povijest činilo u ime Božje (križarski ratovi, inkvizicija, spaljivanje vještica..). Teolozi koji su pripremili teren ovoj teoriji uglavnom se pozivaju na mladog protestantskog teologa D. Bonhoeffera (ubijen 1945. g. od Gestapa). Svojim nereligioznim kršćanstvom izvršio je veliki utjecaj. Pisao je pisma iz zatvora prijatelju i ostao je nedorečen. Bit religije je dijeljenje na narav i nadnarav, smatra da ne postoji stvarnost izvan Kristove stvarnosti. Današnji čovjek ne može biti religiozan, ali mora prihvatiti Krista jer bi živio izvan stvarnosti. Bog Biblije je nemoćan, trpi i slab u svijetu, da se potisnuti iz svijeta, ali kao takav dobiva snagu i prostor. Kršćanstvo bez religije je sudjelovanje u ljudskoj egzistenciji. Bonhoeffer - razvoj svijeta do punoljetnosti. Kršćanstvo bez religije je sudjelovanje u Kristovoj egzistenciji - biti čovjek za druge. Karl Barth naglašava apsolutnu Božju transcendenciju. Zato je Bog nespoznatljiv. Svaka naravna spoznaja Boga je zapreka pravoj spoznaji Boga i objave. Bultmann je demitologizacijom SP snažno utjecao na teoriju. Demitologizacija je odstranjivanje svega iz evanđelja što spada u mit. Evanđelje treba očistiti od nadnaravnog i prikazati ga u znanstvenom ruhu. Kritički osvrt na teoriju Pozitivni doprinos: Teorija je bila poticaj da kršćanski teolozi preispitaju i usavrše neke svoje stavove. Pozitivno je to što je upozorila na potrebu da se odbaci antropomorfna i infantilna slika o Bogu, tj. da se slika o Bogu crpi iz Biblije, iz onog što nam je Krist rekao o Bogu. Upozorava na neke prevladane kategorije izražavanja. Potiče nastojanje da se više okrenemo objavi. Upozorila je na uzrok negiranja Boga. Bog nije predmet nad predmetima već netko sasvim drugi, nama pristupačan na poseban način. Naglasila je vrijednost ovozemaljske stvarnosti, posebno društvene dimenzije, život za drugoga i istaknula je Isusa Krista kao centar i normu kršćanskog života. Negativni stav: Teologija je stigla do svog posljednjeg stadija i treba ju reformirati pomoću ateizma. Jako je labav teren na kojem počivaju ova teorije. Kršćanski ateizam je kontradikcija. Kršćanstvo i ateizam su dvije riječi koje isključuju jedna drugu. Tko ima kršćansku sliku o Bogu nemoguće mu je govoriti o kršćanskom ateizmu. Kršćanstvo ne može ozbiljno zamisliti smrt Boga, on je temelj kršćanstva. Taj termin nije prikladan ni za očišćenje slike – ne može se govoriti o smrti Boga. Da je Bog umro u dušama, srcima ljudi to je činjenica, ali nije Bog umro. Isus Krist bez Boga je besmisao. Izbaciti iz evanđelja sve što je nadnaravno je zanijekati bit evanđeoske poruke. Kad uklonimo Boga od Isusa ne ostaje ništa osim ambivalentne slike revolucionara i konformiste. Propaganda Božje smrti vodi u ateizam. Tamo gdje religija u centar stavlja čovjeka to više nije religija već humanizam. Teorija mrtvog Boga pobrkala je pojam Boga, odnosno radi se o pojmu Bog, tj. smislu koji pridjevamo toj riječi a ne dokazu da je Bog

mrtav. U kršćanstvu je prije nekoliko stoljeća vladao zajednički horizont shvaćanja - kad se kaže Bog mislilo se na Boga kršćanske vjere. Kad je i bilo oštre rasprave oko Boga znalo se što se misli pod riječi Bog. Teorija mrvog Boga je pobrkala što spada pod tu riječ. Izbaciti Boga iz kršćanstva znači izgubiti samo kršćanstvo. Apsurdno je pozivati se na Krista da bi se nastavilo sa kršćanstvom i da bi se tvrdilo da se istovremeno može biti i kršćanin i ateist. Teorija sekularizacije – više praksa nego teorija. Pojam, fenomen i proces sekularizacije - pojam: prvi plod teorije o mrtvom Bogu je sekularizacija, desakralizacija. Cox je definira kao oslobođenje čovjeka od religioznog i metafizičkog tutorstva, odvraćanje Božje pažnje od drugih svjetova i svraćanje njegove pažnje na ovaj svijet. Riječ dolazi od lat. seculum, a odnosi se na svijet u vremenskom toku, vijek, za razliku od mundus, svijet kao prostor. Sekularizacija je u prvotnoj upotrebi imala usko i specijalizirano značenje, označavala je postupak kojim je svećenik uvođen u službu, zatim prelazak iz redovničkog u dijecezanski kler. Poslije se javlja podjela između pape, kao predstavnika crkvene vlasti, i vladara, predstavnika svjetovne sekularne vlasti pa je označavala prijelaz institucije iz crkvene u državnu/civilnu nadležnost (škola, bolnica...). Danas je to oznaka procesa udaljavanja od Crkve i njenog učenja te prihvaćanje svijeta kao datosti koja ima smisao u samom sebi. Počiva na ideologiji sekularizma koji niječe svaku vezu nadnaravnog i naravnog. Kao posljedica javlja se antropocentrizam, ideologija horizontalizma nasuprot teoriji vertikalizma. Sam fenomen i proces sekularizacije promatramo pod tri vida: 1. Čovjekov razum i sloboda volje su zadnja norma čovjekove misli i djelovanja. Naglašava se autonomija čovjeka i neovisnost od vrhovnog bića i od bilo koje transcendentalne norme djelovanja. 2. Svijet je u svom korijenu profan, a čovjek je njegov jedini gospodar. Gospodar ima odgovornost za ono što se događa u svijetu. Nema potrebe za pomoći Boga u svijetu. Čovjek se utječe znanosti i tehničkim dostignućima. 3. Svjetovne vrijednosti su vrhovne vrijednosti ljudske egzistencije. Svijet ima vrijednost i realnost samo u sebi. Te tvrdnje dovode do negiranja Boga i religije kao vrijednosti. U sekularizmu se niječe da Bog i religija imaju vrijednost za današnjeg čovjeka iako za sekularizaciju nije od važnosti negiranje Boga. Sekularizacija je finale dugog povijesnog procesa. Čovjek je svojim vrijednostima dao potpunu autonomiju, afirmira vrijednost u samoj sebi bez obzira na vrhovno biće. Potiskuje religiju i Crkvu na uski prostor. Sekularni svijet nije borba protiv religije i Crkve, već subsistemi – dodjeljivanje područja ne kojima djeluje. Kritički osvrt na sekularizaciju Pozitivni vidici: Zakonita autonomija ovozemnih stvarnosti ukoliko to ne uključuje tvrdnju da su ovozemne stvarnosti potpuno autonomne. Zemaljske vrednote imaju svoju vrijednost. Crkva postaje sve svjesnija da su te stvarnosti obdarene relativnom autonomijom. To vrijedi za kulturu, ekonomiju, politiku, djeluju po vlastitim zakonitostima. Sabor u AA 7 kaže da zemaljske vrijednosti

nisu samo sredstva za više ciljeve već su vrijednosti u sebi, njihovu zakonitu autonomiju treba priznati. U GS 56 Sabor još više razrađuje tu ideju. To odgovara volji Stvoritelja. Crkva priznaje neovisnost ovozemnih stvarima. Priznaje im se samo relativna autonomija – da su ovozemaljske stvarnosti usmjerene prema Bogu i tako dobivaju puninu. Kad je Bog zaboravljen, stvorenje postaje neshvatljivo. Upozorenje na opasnost integrializma – tendencija koja smatra da se sva istina i vrijednosti nalaze isključivo u krilu kršćanstva. Smatralo se da kršćanska vjera daje ispravan odgovor na pitanja. S tim stavom se Crkva i koristila. Rahner kaže da se to pokazalo neizvedivim u praksi i lažnim. Bez suradnje s profanim svijetom ne mogu se riješiti pitanja. Sekularizacija je oslobodila profano od tutorstva Crkve, a Crkvi je omogućila autonomiju. Crkvi je potpomognuto da se oslobodi kompromisa s profanim. Kako je pokušavala svijet posvetiti, tako je svijet htio Crkvu posvjetovnjačiti. Crkva svijetu sada pruža milost i Božja načela. Crkva je kršćansko nadahnuće svjetovnome, da bude kritična prema zlu u svijetu. Praktična važnost pozitivnih vidika: a) sekularizacija stavlja naglasak na vrijednosti ovozemaljskih stvarnosti. Kršćanin ih treba vrednovati kao nešto po sebi dobro. b) sekularizacija naglašava odgovornost i zrelost čovjeka gledajući punu zrelost. I kršćanin treba usvajati vrijednosti odgovornosti i zrelosti. Svako nastojanje da se čovjek ostavi u nedoraslosti nedostatna je, nije u skladu sa kršćanskim stavom. c) sekularizacija naglašava vrijednosti ljudske ljubavi i seksualnosti u pozitivnom svijetlu. Brak treba pozitivno gledati kroz sliku Stvoritelja. d) sekularizacija stavlja naglasak na rad kao sredstvo napretka. To cijeni i Crkva jer je rad prilog Božjem stvaranju. e) sekularizacija stavlja naglasak na izgradnju svijeta za sve ljude. Negativni vidici: sve je više onih koji u sekularizaciji vide sve pozitivno što je opasno. Sekularizacija u svjetlu kršćanstva ima negativna načela. Temeljni vid je: Areligioznost. Niječe ili želi nijekati da ovozemaljske stvarnosti imaju bilo kakvu vrijednost prema Bogu. Svijet, profano, ljudsko ostaje apsolutno i sebi dostatno. Boga se gleda kao neprijatelja i konkurenta koji čovjeku ograničuje slobodu, odbacuje svaku transcendentalnu liniju. Tako postaje identična sa sekularizmom i graniči sa ateizmom. Tko živi u takvoj klimi, lako zaboravlja Boga. U opasnosti je da sve nadnaravne dobrote smatra beznačajnima. Ne u smislu borbenog ateizma, ali potiho se religija smatra ludošću od čega treba čovjeka osloboditi. Religija je samo plod razočaranja. Sekularizacija Crkvi niječe pravo na opstanak. Prihvaćaju Crkvu samo ako je spremna pridonijeti napretku društva. Areligioznost se očituje od skepse, nepouzdanja u vjeru, nezauzimanja za vjeru do odbacivanja, raskršćanjenja svijeta sa njom. Praktična važnost uočavanja negativnog vidika sekularizma: kršćanstvo je u opasnosti da zbog pozitivnih vidika sekularizacije ne uoči njezine negativne strane, ali kad ih imamo pred očima bit ćemo oprezni pred tom pojavom. Lako je uočiti da sekularizacija potkopava temelje kršćanskog života. Kršćanstvo gubi smisao i motivaciju za ozbiljan život, za Kraljevstvo Božje i eshaton kao posljednji

cilj. Sekularizacija je opasna jer stvara klimu protivnu kršćanskom načinu života. Sve je manje obraćenja, interesa za vjeru i život prema kršćanskom savršenstvu, smisla za žrtvu, manje je duhovnih zvanja, apsolutizira se vlastita sloboda i hedonizam, vlada klima egoizma, poticanje nemira i rastresenosti, ne pogoduju razmišljanju, traženju istine i slušanju Božjeg glasa savjesti, dovodi u pitanje autoritet, vezanje čovjeka za bilo što u životu. Sekularizirani duh otežava čovjeku da shvati ono što je čovjek od Božjeg duha, potiče se hod lakim, širokim putem koji na koncu vodi u propast. Sekularizam je u porastu premda neki uočavaju eru duha, znakove traženja religioznog. Nužno se javlja potreba za dubljim i autentičnim životom (Mt 5, 13). Crkva kao institucija treba biti kvasac u sekulariziranom svijetu. Uvijek je pitanje: Na koji način? Treba osluškivati poticaje duha, znakove vremena, ostati vjerna svome poslanju, svjedočiti božansku stvarnost, otvorena onome što je u svijetu pozitivno ostvarujući jedinstvo u različitosti. Teorija ateizma – fenomen: ateizam je svakako jedan od najvećih problema Crkve danas. Postao je sastavni dio današnje kulture. Danas se nameće kao prošireno ponašanje masa, neki ga smatraju preduvjetom pravog humanizma. Danas djeluje razgranatom mrežom i širi ideje na sva područja života, dok ih ne učini sastavnim dijelovima društvene stvarnosti. Nastupilo je, kažu, postteističko društvo. Nekad se morao dokazivati pred religijom, a danas je obrnuto. Fenomen je potrebno dobro proučiti. Ateizam uzrokuje nijekanje Božje egzistencije, ali i puno drugih učinaka. GS 19-21 se nije bavio samo osudom već proučavanjem ateizma, ukazuje na korijene ateizma, iznosi stav Crkve prema tome. Oblici ateizma: Ateizmom se označuju različite pojave (GS 19). Pojam nema homogeno značenje, označava razne pojave međusobno više različite nego slične. a) borbeni ateizam – Boga izričito niječe b) agnostički – ljudi o Bogu ne mogu ništa tvrditi c) pozitivistički – pristupaju proučavanju Boga tako da to pitanje nema smisla, sve se objašnjava znanošću, nema apsolutne istine d) humanistički ili egzistencijalistički humanizam – jako uzvisuju čovjeka da vjera u Boga ostaje bez snage e) ateizam zabacivanja krive slike o Bogu – zamišljali Boga tako da to nije Bog evanđelja f) praktični – odbacuje pitanje o Bogu g) ateizam koji nastaje kao protest protiv zla u svijetu h) materijalistički – nekim ljudskim dobrima se pripisuje apsolutna vrijednost Tipovi ateizma: 1. Teoretski ili negativni – kao intelektualna negacija Boga, uvjetovan nizom filozofskih razmišljanja u smislu nazora na svijet. 2. Ideološki ili pozitivni – teoretsko praktična negacija Boga, posljedica izbora koji nadomješta Boga

3. Funkcionalni – negacija koja potječe iz kulturne strukture, koja nivelira 13 vrednote. 4. Sociološki – ponašanje koje se pokazuje u svakodnevnom životu i obuhvaća velike društvene slojeve, umjesto Boga prihvaćaju se norme ponašanja koje vladaju u društvu. Karakteristike suvremenog ateizma: postoje razni oblici ateizma, a svi pokušavaju uspostaviti načela normativnog života protiv religioznih načela. U temelju ima antiteistički karakter bilo da se otvoreno protivi religiji ili ne, pokazuje dijalektički karakter bilo da je izričit ili nedeklariran. Vezan negacijom Boga ili se očituje kroz indiferentnost. Prijelaz od radikalne negacije Boga do stava indiferentizma i do protivljenja teizma samo je tehnika i taktika. Nikad se ne odriče protivljenja teizmu, širi se velikom lakoćom, za sebe je dobio kolektivno ponašanje masa koje mu popuštaju. To je pojačano problematikom suvremenog društva. Dvije su posljedice: prohodnije je za ateizam (to društvo) i dovodi u krizu religiozne vrijednosti koje se moraju dokazivati. Uzroci ateizma: nije nastao preko noći. Uzroci su isti kao kod teorije o mrtvom Bogu. Postoje bliži i dalji uzroci. Promjene kulture, društvenog uređenja i želja u samom čovjeku da bude kao Bog. To se obistinjuje kod onih koji žele istrgnuti Boga iz srca i izbjeći diktat savjesti (GS 19). Vjernici zanemarivanjem odgoja u vjeri i netočnim izlaganjem nauka mogu biti uzrok ateizma jer se tako Bog skriva (GS 19). Kriva slika o Bogu je isto tako uzrok ateizma. Mnogi odbacuju religiju zbog moralnih obveza koje nameće. Znanost je izvor za zatvaranje rupa. Težnja za apsolutnom slobodom, sekularizacija, teorija o mrtvom Bogu, zlo u svijetu, vjersko neznanje također su uzroci ateizma. Mnogi su i subjektivni uzroci ateizma, uzroci koji se skrivaju u dušama onih koji se izjašnjavaju kao ateisti, odbacuju Boga u osobnom životu. Crkva je svjesna važnosti ovog pitanja i spremna je istraživati uzroke iz brige prema čovjeku. Stav Crkve prema ateizmu i ateistima: 1. Odbacivanje ateizma – treba razlikovati ateizam od pojedinih ateista. Crkva odbacuje ateizam u potpunosti. Razlog: ateizam negira temeljne istine vjere na kojima Crkva počiva, na kojima jest (Božja opstojnost, budući život, čovjekov konačni cilj). Crkva ne može ne odbaciti ateizam i njegove posljedice – degradaciju čovjekovog dostojanstva (GS 21). Odbacivanje ateizma traži od vjernika borbu u praktičnom životu, ne argumentiranjem nego očuvanjem od zaraze ateizma i životu po načelima vjere. Tako vjera ne daje povod za ateizam i svjedoči za Boga 2. Razumijevanje za ateiste, jer u duši ateista nastoji otkriti uzroke nijekanja Boga. Kardinal Šeper 1965. g. reče da se tome treba pristupiti pozitivno s nakanom da se opiše ta negativna pojava. Ateizam se prikazuje kao posljedica napretka znanosti i kulture. Svaki ateist nije kriv za prihvaćanje ateizma. Crkva s ateistima želi dijalog, potrebno je razboritosti i strpljivosti. Crkva konstatira da i vjernici i nevjernici trebaju doprinijeti za razvoj svijeta u

13

Ne vrednuje.

kojem žive. Otvorenošću prema svima Crkva pokazuje da se sa ateistima može naći u ispravnom vrednovanju ovozemaljskih stvari i ovog svijeta. 3. Kršćanin u ateiziranom svijetu. Opasnost je ne progon već da se ateizira, povuče ili da polako zauzme obrambeni stav prema ateistima. Treba se čuvati krajnosti. Potrebna je vjera koja može nadjačati poteškoće. Vjera mora očitovti plodnost time što prožima sav život vjernika i život u svijetu pa ih potiče na pravdu i ljubav, osobito prema siromasima. Svjedočanstvom vjere kršćanin Boga čini vidljivim u svijetu. Kršćanstvo treba pridonijeti razvoju svijeta.

KREPOST BOGOŠTOVLJA I RELIGIJE Sveti Toma krepost bogoštovlja smješta u područje kršćanske pravednosti, jer smatra da je najveća pravednost dati Bogu ono što mu pripada – častiti ga. S druge strane moramo šire gledati. Kad se radi o bogoštovlju, poštivanju i ljubavi prema roditeljima, domovini, obveze nadilaze granice pravednosti. Po naravi roditelj djetetu i obrnuto daje više nego što pravednost zahtijeva. Tako i prema Bogu ljubav prelazi granice pravednosti. Sama narav teoloških kreposti želi nam sugerirati da čovjek treba težiti prema punini, savršenstvu. U određenom pogledu možemo krepost bogoštovlja shvatiti kao pratilicu kreposti pravednosti, ali to nije dovoljno. Budući da bogoštovlje izlazi iz vjere, ufanja i ljubavi, ono je očitovanje tih kreposti. Ispravno je ovu tematiku obrađivati nakon teoloških kreposti. Pojam i narav bogoštovlja (religije) Izraz religio upotrebljava se na više načina. 1. u smislu vjerovanja i štovanja Boga uopće (razlika religiozan i nereligiozan). 2. u smislu vjeroispovijesti (rimokatolička). 3. iz Tradicije je poznato da se ovim izrazom označavao redovnik (redovnički stalež). 4. u smislu iskazivanja religioznih i bogoštovnih čina. U ovom smislu mi upotrebljavamo riječ bogoštovlje i kult. II. Vatikanski sabor govori o religiji u subjektivnom i objektivnom smislu. Katolička Crkva je jedina i prava religija. Kad Koncil govori o bogoštovnim činima upotrebljava izraz cultus. Zajedničko je svim značenjima riječi religija ordo ad Deum – usmjerenje, orijentacija prema Bogu (Toma Akvinski). Govorimo o tom odnosu sa specifičnog gledišta, dužnost je da čovjek uredi odnos prema Bogu, da mu iskazuje poštovanje u bogoslužnim činima. Odnos između bogoštovnih i božanskih kreposti – slične su, ali se i razlikuju. Bogoštovlje se odnosi na bogoštovne čine – prinos žrtava, molitva, slavljenje blagdana, dok se božanske kreposti odnose na nutarnje čine koji teže da se očituju izvana. Bogoštovlje se razlikuje od božanskih kreposti i zbog temelja obveze. Dok kod božanskih kreposti možemo reći da se

oslanjaju ne na krepost pravednosti, dotle kod bogoštovlja Bogu smo dužni iskazivati čast zato što ima na to pravo, s naslova pravednosti. Sličnost: po bogoštovlju božanske i moralne kreposti bivaju oživotvorene. Bogoštovlje raste na drvetu božanskih kreposti. Nije moguće pravo bogoštovlje bez vjere, ufanja i ljubavi. Bio bi to legalizam Ovaj me narod časti samo usnama, srce mu je daleko od mene. Bogoštovlje je vrsta djelotvorne forme čitavog kršćanskog života (1 Kor 10, 31). Toma naglašava da bogoštovlje treba oživotvoriti čitav kršćanski život. Bogoštovlje ima vlastite čine, molitvu, žrtve, a u isto vrijeme treba u svoju službu staviti sve druge čine (davati milostinju siromahu kao plod posta je bogoštovni čin). Žrtva i molitva su neposredni, teocentrični čini, imaju direktno Boga za predmet. Post i milostinja su posredni, kao i ljubav prema bližnjemu iz ljubavi prema Bogu. Kao što ljubav prema Bogu animira cijeli kršćanski život, tako bogoštovni čini trebaju animirati cijeli moralni život. Jedno drugo trebaju prožimati. U tom smislu ljubav prema bližnjemu ne može biti konkurencija ili smetnja bogoštovlju i obratno. Bogoštovlje ne mijenja bit i specifičnost dobrih djela, nego ih uzdiže i oplemenjuje. Bogoštovlje treba biti početak dobrih djela. Onaj tko svoju ljubav usmjerava prema Bogu taj nije zbog toga oslobođen dužnosti da vrši druga dobra djela, taj je još više dužan da čini druga dobra djela. To znači da bogoštovlje i zla djela ne mogu zajedno. Pogotovo kod proroka ćemo naći socijalnu kritiku tamo gdje se bogoštovlje povezuje sa zlim djelima dolazi do perverzije. Bogoštovlje ima dijalogalno-responzorijalni karakter. Inicijativa je na Božjoj strani, Bog pokreće povijest spasenja. On se objavljuje čovjeku. S druge stane, čovjek odgovara pozitivno ili negativno. U pozitivnom smislu čovjek odgovara bogoštovnim činima. U kršćanskom bogoštovlju je uočljiva dijalogalna nota, pretpostavljena je Božja uzvišenost, Božja inicijativa, Božje/Kristovo otkupiteljsko djelo. Dakle, kršćanin je od Boga primio, a onda mu on odgovara vjerom, ufanjem i ljubavlju i sad mu vanjskim činima iskazuje zahvalu, a to je bogoštovlje. Mi kad naglašavao dijalogalno-responzorijalni karakter to s moralne strane želi reći da je isključeno bilo kakvo jednostavno moralističko shvaćanje bogoštovlja, jer moralističko shvaćanje ima u vidu samo ono što je čovjek dužan učiniti, bez onoga što je Bog prije toga učinio (čovjek obračunava; farizej i carinik u Hramu). Krist takvo bogoštovlje označava deformiranim. Farizej nije imao svoju ovisnost o Bogu, niti je bio svjestan koliko je od Boga primio. Ne zahvaljuje mu na dužan način. On zapravo ne iskazuje čast Bogu nego samom sebi i on time poništava onu razliku koja postoji između njega i Boga. Određeni oblici ovakvog shvaćanja postoje i danas. Tako da se i kult vrši na izvanjski način bez hvale i bez štovanja Boga, više s izrazom samodopadnosti. Vrste bogoštovlja: U samom izrazu uključeno je značenje štovanja Boga koje se može odnositi direktno na Boga, a s druge strane može se ticati i nekih božanskih prerogativa. Bogoštovlje se može izraziti na razne načine:

1. unutarnji – stvar razuma i volje; to je pitanje priznavanja uzvišenih Božjih odlika i stvar poklonstva volje i nutarnja zahvalnost Bogu. To bi trebalo biti temelj svakog vanjskog čina. 2. izvanjski – nemaju važnosti ako iza njih ne stoji nutarnji bogoštovni čin. Nutarnji ima prvenstvo pred vanjskim, iako to nutarnje traži svoju realizaciju u vanjskim činima. Usko su povezani, jedni druge jačaju, potiču. Molitva i žrtva pretpostavljaju da postoji stav poklona i štovanja Boga. Danas je potrebno to jače naglašavati, jer je čovjek sklon povlačenju u unutrašnjost (zanemaruje molitvu, sakramente, bogoštovlje..). Crkva daje veliku važnost ceremonijama, stavu, držanju jer to sve mogu biti izrazi štovanja Boga. Neki su bogoštovni čini redoviti: molitva, žrtva – svatko ih može obavljati i to redovito. Drugi su izvanredni: zakletva, zavjet – koji se ne događaju svaki dan. Liturgijski čini: „službeni“ čini koje vrše opunomoćene osobe u ime Crkve prema liturgijskim propisima, zakonima i direktivama. Ako neki čin nema ovih osobina on je izvanliturgijski (pobožnost, hodočašće). Liturgijski čini su službeno ili javno bogoštovlje. Iznaliturgijski su ne službeni ili privatni čini. Gledajući duh kršćanstva teško je reći da je neki čin privatan. Privatnog bogoštovlja u biti i nema, kršćanin je kao put Kristova Tijela uvijek povezan s Kristom Glavom i ostalim udovima Mističnog Tijela. Tako u tom smislu i pojedinac kad u skrovitosti svoga srca štuje, moli Boga onda na tome participira i cijela zajednica. Kad to čini đakon, svećenik – opunomoćeni u ime Crkve po propisima: to je liturgijski čin (tu spada i časoslov kao liturgijski čin makar ga sam molio). Kad časoslov mole vjernici zajednički ali bez opunomoćene osobe to je javno, ali izvanliturgijsko bogoštovlje, jer nedostaje službeni predvodnik (ne da to umanjuje molitvu, nego nema Crkvenog autoriteta).  Direktno bogoštovlje – odnosi se direktno na Boga. Tim se bogoštovljem časte osobe Trojstva, Kristovo čovještvo hipostatski sjedinjeno s drugom božanskom osobom i Euharistija.  Indirektno bogoštovlje – stvorenja koja su na poseban način povezana s Bogom: sveci i anđeli (iako se na koncu sve svodi na Boga).  Apsolutno štovanje – odnosi se izravno na osobe: Bog, Trojstvo, BDM, anđeli, sveci.  relativno štovanje: kipovi, slike, relikvije – one se ne časte zbog njih samih nego zbog osoba koje oni predstavljaju. Bogoštovlje kao zahtjev naravno-moralnog zakona Kao zahtjev moralnog zakona je da je čovjek u ime svoje naravi pozvan da časti Boga. Nasuprot danas raširenom mišljenju da nije potrebno častiti Boga na vanjski način, u praksi potrebno je naglasiti da je bogoštovlje zahtjev ljudske naravi. Kao što je čovjek sposoban ljudskim razumom spoznati Boga iz toga slijedi i dužnost štovati Boga, čovjek može uočiti i nužnost štovanja Boga. To je i rezultat istraživanja kultne prakse kod svih naroda gdje nalazimo hramove, žrtve kroz sva vremena. I moderni sekularizirani svijet ima svoj kult, ima svoje bogove,

svoje vrijednosti koje je divinizirao – tjelesnu ljepotu, šport, razni događaji (socijalizam). Ako stvar promatramo subjektivno onda možemo reći da postoje suvremenici koji nisu upoznali Boga, pa mu ne iskazuju ni kult. Odgovornost za to snosi ambijent, ali i grešan život. Takvi se klanjaju nekom drugom božanstvu. I Sabor naglašava da je ljudska narav kao takva nosilac poziva i obveze bogoštovlja. Deklaracija (Dignitatis humanae) ne govori samo o dužnosti čovjeka, nego naglašava i pravo čovjeka da to čini sa savješću u čemu ga se ne treba sprečavati. Dalje, u deklaraciji se naglašava da sama društvena narav čovjeka zahtijeva da unutarnje vjerske osjećaje izrazi na vanjski društven način. II. Vatikanski sabor onda kaže da to pravo izlazi naravnog moralnog zakona. Kult i moral u svjetlu SP-a SZ – kad je riječ o štovanju Boga ne polazi od naravno-moralnog zakona, već polazi od povijesti spasenja koju Bog čini zajedno s čovjekom. Narod je smatrao svojom dužnošću činima iskazati Jahvi zahvalnost za njegovo spasenjsko djelovanje. To osjećanje ispunjeno zahvalnošću ima re-memorativni karakter. Tako da se moralnost SZ kulta sastoji od poklona i zahvalnosti za objavu Božje ljubavi. Događaji spasenja su uprisutnjivani kroz kult, aktualizirani, tako da je Savez produbljivan, uprisutnjenje spasenjskih događaja. Patrijarsi su podizali žrtvenike na mjestima gdje im se Bog objavio. Čitav narod je slavio Pashu, subotu; na blagdan Sedmica se slavio ulazak u obećanu zemlju; blagdan Sjenica putovanje kroz pustinju pod Jahvinim vodstvom. Subota je sjećanje na izlazak iz Egipta ali i na stvaranje svijeta. Narod je svjestan da je dužan zahvaliti Bogu, a s druge strane, Bog propisuje način obavljanja bogoštovnih čina. Ta svijest o potrebi bogoštovlja učvršćivana je i strogim sankcijama (Izl 21, 12-17). Kad je narod na dužan način obavljao kult, nije samo izvršavao svoju dužnost, nego izražavao zahvalnost, tako se utvrđivao i obnavljao Savez između naroda i Boga. Uz te vrste bogoštovlja treba imati na umu i vjernost moralnim propisima koji su preduvjet kulta. Proroci i psalmi (Ps 15) samo oni koji su bez grijeha smiju prebivati pod Šatorom Gospodnjim. Kad se pokušava rastaviti moral od kulta, proroci bi ustajali i naglašavali da se takav kult ne sviđa Bogu. Oštro se napada kult naroda koji je upao u nemoral. Ta veza između kulta i morala dolazi do izražaja u ekspiatornim žrtvama, kojima je narod tražio oproštenje grijeha. Iza tih žrtava stoji kajanje i nutarnje obraćenje. Žrtve i prinos ti se ne mile, nego si mi srce otvorio… Žrtva Bogu duh je raskajan… Uz kult treba naglasiti i zajedništvo koje je karakteristika Izabranog naroda koje posebno dolazi do izražaja u kultu. I pojedinac je dužan slaviti Jahvu, a to čini vjernošću Božjim zapovijedima. ŽRTVA je dominantna, oblik je starog kulta, osobito kad je obnovljen Hram u Jeruzalemu. Žrtve su se obavljale na jednom mjestu – centralizacija. Tom centralizacijom se željelo spriječiti iskrivljavanje oblika žrtvovanja – idolopoklonstvo jer stalno su bili prisutni utjecaji drugih naroda. Kad je za vrijeme progonstva bilo nemoguće obavljati žrtve, Židovi su se okupljali po sinagogama i molili. NZ – Krist u tradiciji svoga naroda i sam obavlja kultne čine. Hodočasti u Jeruzalem, poštuje Hram kao mjesto molitve, posjećuje sinagoge. Vršio je kult jer

je to bio zakon u ono vrijeme. Krist, poput starozavjetnih proroka, strogo osuđuje rastavljanje kulta i morala. Napada takvu vrstu kulta zbog manjka ljubavi. Subotnja zapovijed – pred Bogom više vrijedi milosrđe nego žrtva (Hoš). Želi se naglasiti da je nespojivo biti u neprijateljstvu s bližnjim i prinositi žrtvu. Krist uvodi svoje učenike, a preko njih i sve ljude u novi kult. I zato Hram više nije prvo mjesto. Bog je sad bliz čovjeku na novi način. Isus objavljuje Oca pa se stoga kult temelji na odnosu Sin-Otac. Na Posljednjoj večeri ustanovljuje Novi savez. Rastrgnuti zastor označava prijelaz između Starog saveza u Novi savez. Slavljenje Boga nije prvotno izrečena kao zapovijed - Kristovi trebaju biti u zajedništvu s njim i s Ocem. Prvotno je jedinstvo s Ocem koja je bila i karakteristika Isusova života. A to jedinstvo je Božji poziv i dar. Sv. Pavao u svojim poslanicama ističe da štovanje Oca nije toliko izraženo kao zapovijed nego kao bitna komponenta novog života. To je bila samo priprava (Kol 2, 17). S Kristom je prestala obveza starozavjetnog kulta. Starozavjetne žrtve su izgubile svoju važnost jer je Krist sada novo Pashalno Janje po kojem je cijeli svijet izmiren s Ocem. Kršćani su hram Duha Svetoga, Duh Sveti ih potiče na molitvu. Pavao ističe novu dimenziju kulta: slavljenje i klanjanje Ocu u Kristu. Ni Crkva nije izražena kao zapovijed već je bitna komponenta novog života. Donosi i himne koji se izričito odnose na Krista (Flm 2, 6-11). Kršćanski kult treba prožimati cijeli život i rad. Kršćanin u kultu prinosi Bogu sama sebe kao duhovnu žrtvu (Rim 12, 1). Kolekta koju je Pavao skupljao smatra kao njihovu prijatnu, Bogu ugodnu žrtvu. Svjedočanstva u ostalim spisima NZ: sv. Ivan – Kristov život i smrt bili su za proslavu Oca, ali dolazi čas kada će se klanjati u Duhu i istini (Iv 4, 23-24). Ovdje se ne niječe važnost izvanjskog kulta, u Duhu i istini treba shvatiti u Ivanovu smislu, a to je da nutarnje teži svojoj punini u vanjskom. U Otkrivenju Ivan na više mjesta opisuje nebesku liturgiju, ali na sve Božje zahtjeve čovjek odgovara klanjanjem i hvalom. Je li Ivan time mislio na razne forme kulta kojim se slavi Nebesko Janje ili Nebesku liturgiju. U Heb kult proizlazi iz Kristovog spasiteljskog djela. Sažetak: 1. prvotni razlog bogoštovlja nije u izvanjskoj zapovijedi, nego je u tome što se Bog objavio čovjeku i darovao mu spasenje koje dolazi do punine u Kristu koji je čovjeka osposobio da Boga štuje kao Oca po Kristu i s Kristom. Krist je neposredni centar kršćanskog kulta. 2. obveza bogoštovlja se ne ispunja ovozemnim socijalnim djelovanjem nego su potrebni čini koji se izravno odnose na Boga: žrtva i molitva. 3. SP ističe da se ne smije odvojiti kult od moralnog života; bio bi to izvanjski kult. Čitav život i rad trebaju postati Bogu ugodna žrtva. 4. bogoštovlje uključuje ljubav prema Bogu i bližnjemu radi Boga. 5. bogoštovlje ima i svoju socijalnu dimenziju, jer je čovjek društveno biće, a Crkva vidljiva zajednica. Kult u svjetlu Sabora

Za kult je važnije unutarnje poosobljenje i poziv, nego izvanjska zapovijed. U DH je naglašeno kako je čovjek dužan iskazivati Bogu čast na temelju naravnog zakona. SC – Kristovo otkupiteljsko djelo je centar puta. Uzlazna komponenta pretpostavlja silaznu. Najprije primamo darove od Oca, pa mu uzvraćamo hvalom. SC 14 - kršćanski je narod Izabrani rod. Ima pravo aktivno sudjelovati u liturgijskim činima. Oni su kraljevsko svećenstvo (1 Pt). Usmjereni su na put snagom novog bitka u Kristu. Koncil temelji dužnost kršćanskog kulta na indikativu koja je kršćanima dana u sakramentima. Koncil naglašava dva oblika puta. Javno u zajednici i privatni. Kršćanin je pozvan da moli u zajednici, jedinstvo Mističnog tijela Kristova. Javni kult je čin čitavog Krista. Glavni oblici kršćanskog kulta: Redoviti: sakramenti, molitva i nedjeljno euharistijsko slavlje. Izvanredni: zavjeti i zakletve. Sakramenti Tu se ostvaruje vlastitost kršćanskog kulta. Premda spadaju u glavne oblike, oni se ne iscrpljuju njihovim slavljenjem. Sakramenti su temelj čitavog kršćanskog života zajedno s molitvom. Po sakramentima kršćanin prima novi nadnaravni bitak, novo kršćansko djelovanje. Temelj su moralnosti i zauzimaju važno mjesto u kršćanskom životu. Zanima nas kršćanski život i uloga sakramenata ukoliko po sakramentima slavimo Trojedinog Boga, ukoliko su izraz kulta. Sakramenti su štovanje veličanstva (SC 53), imaju zadatak, svrhu posvećivati ljude, izgrađivati Tijelo Kristovo i iskazivati štovanje Bogu (SC 59). O sakramentima se nije uvijek govorilo pod kultnim vidom. Noldin kaže da su sakramenti isključivo sredstva i pomagala za obdržavanje Božjih i crkvenih zapovijedi, nisu gledani kao vrijednost u sebi, nego samo za obdržavanje. Vrlo suženo i neopravdano gledanje na sakramente: ili ih se gleda pod vidom dužnosti kršćana ili su sredstva za vlastito posvećenje i spasenje. Sakramenti jesu i sve to, ali oni su mjesto susreta Boga i čovjeka. Juridički vid – milosni vid je zanemaren. Pitanje kulta i sakramenata općenito U euharistiji Crkva prinosi Bogu najuzvišeniji oblik slave i poklona. Ona je najsavršeniji oblik kulta i njoj su usmjereni svi sakramenti, od nje primaju kultni karakter. Sakramentima nije samo svrha davanje božanskog života ljudima, već davanje hvale Bogu. Sakramenti u biti tvore jedinstvo iako ih ima 7. Sudjelovanje u Kristovoj žrtvi uključuje proslavu Boga u čitavom životu. Kao kutni čini oni izražavaju vjeru u Krista, oni su priznanje da spasenje dolazi od Krista, zato se traži vjera uključno i izričito kod krštenja i kod ostalih. Ispovijedanjem vjere uključno i izričito iskazuje se Bogu čast na poseban način. Pitanje nakane kod djelitelja sakramenata

Djelitelj ima cjelovitu vjeru ako prihvaća Krista i sakramente kao sredstva spasenja. U slučaju da djelitelj nema te vjere, sakrament je valjano podijeljen ako je dotični imao nakanu podijeliti taj sakrament. U toj nakani uključena je vjera, bilo osobna ili vjera Crkve. Glavni djelatnik u sakramentima je Krist, a djelitelj je samo instrument. Međutim, i taj službenik se stavlja u službu Kristovu, želi učiniti sve ono što Krist čini u svojoj Crkvi. Ako nevjernik krsti dijete i ima nakanu krstiti ga kako Crkva to čini, krštenje je valjano (ima nakanu i to čini krštenje valjanim). To je razlog zašto je nakana usko povezana s vjerom osobe i Crkve. Intenzitet nakane može biti različit: 1. aktualna – djelitelj je svjestan što čini i što hoće činiti, svjesno, voljno i slobodno. On može biti i rastresen, nije u svakom trenutku sabran, ali čin pokazuje aktualnu nakanu 2. virtualna – čin proizlazi iz aktualne, nakana da će se izvršiti čin, ali u trenutku čina djelitelju nije u svijesti prisutna nakana. Tu spada najveći dio našeg ponašanja. 3. habitualna – nekad je učinio aktualnu nakanu i nije ju opozvao, ali ona više ni u kojem pogledu ne utječe na čin. Pitanje krštene osobe koja nikad nije opozvala svoje krštenje. Nije dovoljna za podjeljivanje sakramenata. Može biti dovoljna kod primatelja. 4. interpretativna – pretpostavke, što bi netko učinio kad bi se nešto dogodilo. To spada u ispod razine ljudskog ponašanja. Ona je više moja projekcija u drugoga. Nema nekog posebnog značenja. Ni u kojem slučaju nije dovoljna. U aktualnoj i virtualnoj je uključena vjera i slavljenje Boga. Virtualna nakana je dovoljna u podjeljivanju sakramenata, za razliku od habitualne nakane. Habitualna nakana je dovoljna ako je primatelj imao nesretan slučaj. Interpretativna nakana ne može nikako biti dovoljna. Nakana ima važnu ulogu u podjeljivanju sakramenata. Pitanje je koliko je nakana bila prisutna? Za ta pitanja nema odgovora. Pretpostavlja se da se ono što se čini čini s nakanom. Ipak je važno i za preporučiti obnavljanje svoje nakane, posebno prije svetog čina kako bi u njemu samome rasla svijest da slavi Boga, odnosno kako bi se sačuvao od mehaničkog vršenja svetog čina te kako bi si posvijestio i svoje vlastito milosno stanje. Sakramenti obavljeni kako ih Crkva propisuje valjano su podjeljivani. Podjela sakramenata ne ovisi o milosnom stanju podjelitelja. Uvjetno podjeljivanje sakramenata •

Dolazi u obzir kad je nastala sumnja u valjanost materije dotičnog sakramenta ili onog koji prima.

•

Ili se sumnja da je dotični prije valjano primio sakrament.

Ako se obistine ovi uvjeti, sakrament se podjeljuje uvjetno. Budući da djelitelj u to nije siguran, a okolnosti zahtijevaju da se sakrament podijeli on ga dijeli uvjetno, onda je i formulacija odgovarajuća: ako si, ako nisi kršten ja te krstim, već prema tome o čemu se radi. To je dozvoljeno činiti zbog opravdanih razloga. Sakramenti

su zbog ljudi. Stoga ih u slučaju sumnje treba podijeliti uvjetno pod pretpostavkom da bi mogli koristiti. Ako ne bi dotičnom koristio, ne podjeljuje se. Pitanje nakane kod primatelja sakramenata Duh vjere se također izražava nakanom. I ovdje možemo govoriti o aktualnoj, virtualnoj i habitualnoj nakani. Kod primanja sakramenata dovoljne su aktualna i virtualna nakana. U izuzetim slučajevima može biti dostatna i habitualna nakana (bolesničko pomazanje ako je primatelj u nesvijesti). Nakana uključuje spremnost volje da se primi sakrament i da se izvrše obveze koje proizlaze iz tog sakramenta. Ona je također izraz proslave Boga jer se dotični svojom nakanom otvara Bogu. Iz ovoga slijedi da je nakana vrlo važna stvar. Razumije se da, posebno kod krštenja, treba imati u vidu da se tu nikakva vjerojatnost ne dopušta, potrebna je apsolutna sigurnost. Slavljenje sakramenata uključuje ne samo vjeru nego i poniznost. Primanjem sakramenata čovjek priznaje da spasenje dolazi od Krista koji je i ustanovio sakrament. Time priznaje i svoju ovisnost o Bogu. Bog je svojom providnošću vezao spasenje uz vidljivu materiju koja je sama po sebi nesposobna postići spasenje. Onaj koji prima sakramente, ispovijeda da spasenje dolazi od Boga, izbjegava bilo kakvo vjerovanje da spasenje dolazi od materije. Upotrebom materije čovjek ispovijeda vjeru da Bog djeluje kroz materiju kao kroz instrument. Poniznost traži da se sakramenti podjeljuju u Crkvi kako je Krist odredio a Crkva propisala u liturgijskim knjigama. Ako bi svećenik bezobzirno mijenjao te propise koji se odnose na materiju i formu, to bi bio znak oholosti i nepoštivanja sakramenata, Kristovih odredaba i crkvenih propisa. Ako bi ta samovolja zahvaćala ono što je bitno u sakramentima (materiju i formu), sakrament bi bio nevaljan. Mijenjanje propisa dozvoljeno je samo tamo gdje to dopuštaju sami propisi. Službenik sakramenata ima obavezu protumačiti simbole, da vjernici shvate, mora mu biti važno da vjernici sudjeluju u primanju i podjeljivanju sakramenata. Poštivanje sakramenata kao slavljenje Boga Sakramenti su svete stvari, u njima je prisutan i djeluje Isus Krist (SC 7 – prisutan je svojom moći u sakramentima). Na poseban način u euharistiji, u osobi službenika i u euharistijskim prilikama. Tko s dužnim poštovanjem slavi sakramente, slavi Oca. Službenik koji je djelitelj Božjih tajni, dužan je i sveto živjeti. Sancta sancte tractanda sunt – sa svetim stvarima treba sveto postupati. Potrebno je da život djelitelja sakramenata bude svet. Sakramenti su valjano podijeljeni ako je službenik za to osposobljen i ako ima nakanu podijeliti sakramente, ali učinkovitost sakramenta ne zavisi od moralne kvalitete djelitelja. Za valjanost sakramenata je potrebno da je djelitelj opunomoćen (ređen), ima nakanu i da se drži propisa (materija i forma). Ali dijeliti sakramente i živjeti u grijehu je kontradiktorno, svetogrđe. Treba se pokajati i ispovjediti. Poštivanje prema sakramentima traži ne samo da bude u milosti nego da sakramente dijeli sabrano i pobožno. Teologija dijeli sakramente na sakramente mrtvih i

sakramente živih. Sakramenti mrtvih se podjeljuju kad je stanje milosti uništeno – krštenje, pokora. Sakramenti živih pretpostavljaju posvetnu milost u duši – potvrda, euharistija, bolesničko pomazanje, ženidba, sveti red. Kad se radi o sakramentima mrtvih poštivanje prema sakramentima se pokazuje kao kajanje i odvraćanje od grijeha. Odraslom koji se krsti nužno je kajanje za grijeh inače nema sakramenta. Sakramenti živih predstavlja posvetnu milost i produbljuje predanje Kristu. Onaj tko prima sakrament živih u stanju teškog grijeha nema poštovanje prema sakramentu, čini svetogrđe i nanosi tešku uvredu Bogu. Sakramenti slave Boga jer utvrđuju i očituju jedinstvo Crkve. Krist je u svojoj velikosvećeničkoj molitvi molio za jedinstvo učenika. Sakramenti nisu samo sredstva spasenja već mjesto ostvarivanja Kristove želje za jedinstvom njegovih učenika. Po njima Crkva postaje zajednica – sakramenat spasenja. Oni su temelj jedinstva Crkve. Na razne načine tvore jedinstvo Crkve. Krštenje uključuje ljude u Crkvu, a sakramentom potvrde su još više vezani za Crkvu (sakramenat zrelosti, sam ispovijeda svoju vjeru); euharistija je konkretno pokazivanje jedinstva; pokora popravlja narušeno jedinstvo sa Crkvom; bolesničkim pomazanjem zajednica Crkve pomaže bolesniku molitvom, poziva ga da ujedini svoje boli s Kristom; bračni drugovi imaju udio u jedinstvu Crkve i Krista; sveti red osposobljava i obvezuje ređenike da hrane Crkvu riječju i milošću (LG 11). Bog se proslavlja ukoliko djelitelj i primatelj uistinu tvore jedinstvo. Vanjska dimenzija slavljenja sakramenata su obredi, raznolikost obreda ne narušava jedinstvo Crkve. Više od vanjskog slavljenja jedinstvo očituje unutarnju dispoziciju vjernika koji žele isto. Ako bi djelitelji i primatelji sakramenata bili bez te unutarnje dispozicije, bili bi u suprotnosti s objektivnim znakom sakramenata. Molitva Sakramenti spadaju isključivo na kršćanski kult, nemamo ih nigdje drugdje. Molitva se kao jedan od načina štovanja Boga nalazi u svim religijama, iako kršćanska molitva ima svoje vlastitosti. Molitva je po sebi očitovanje religije. Nalazimo je kod religioznog čovjeka premda su oblici, načini molitve danas drugačiji. Promijenio se stav kod molitve – molitvenost. Molitva ima danas svoju posebno problematiku zbog pojave ateizma i sekularizma. Narav i suvremena problematika molitve Pojam i načini izražavanja molitve – radi se o složenom činu nije ga jednostavno izraziti definicijom. Svatko molitvu izražava na svoj način pa i onda kad moli u zajednici. Fenomen molitve možemo promatrati sa različitih stanovišta (teološko, fenomenološko...). Sv. Augustin – Molitva je razgovor s Bogom! Takva jednostavna definicija odnosi se na jedan oblik molitve, ne na sve. Sv. Ivan Damaščanski – Molitva je uzdignuće srca i pameti Bogu. Dijaloški karakter molitve (Augustin), za obje vrijedi aktivni moment ljudskog djelovanja. Mistik bi molitvu drugačije definirao – izloženost čovjeka djelovanju Božjem odozgo. Da bismo razumjeli što je molitva važno je znati što je to molitvenost, koja joj

prethodi i iz koje izvire. To je trajna veza s Bogom, hodanje pred Gospodinom, izloženost Bogu, osjećaj izraziti svoju ljudsku nedostatnost na taj način. Duh istinske molitve je otvoreni stav prema Bogu. U tom stavu čovjek dozvoljava da ga Bog dohvati. Jeremija – u molitvi čovjek dozvoljava da ga Bog zavede, uvuče u svoj plan i upravo to dopuštanje, dati da te Bog privuče na svoju stranu, a ne da ti njega vučeš na svoju stranu je duh molitve, stav molitvenosti. Čovjek izražava svoju molitvu na razne načine. Može dati Bogu slavu jer je zadivljen Božjom dobrotom, milošću, veličinom – molitva hvale i poklona. Kad sluša, čita, meditira Božju riječ izražavajući spremnost da je provede u život – molitva kao razgovor s Bogom. Kad ne samo da se divi, nego to osobnije shvati kao zahvalu za Božja dobročinstva – zahvalna molitva. Kad se iz svijesti grešnosti kaje – pokajnička, molitva za oproštenje. Kad se u životnim nevoljama moli za pomoć – prosna molitva. Tu su i različiti vidici, npr. Job pita koji je razlog kušnjama, ali ne grdi Boga, ne svađa se, baca se Bogu u ruke. Molitva je jako širok pojam, svatko je izražava na svoj način, čitav život i rad mogu postati molitva. Uzroci krize molitve: isti kao i kod vjere, nade i ljubavi. Posrijedi je kriza tih kreposti. Izmijenjen je mentalitet danas, one tri teorije. Uzročnici: 1. Manja ovisnost o prirodi – bilo da je čovjek zagospodario prirodnim pojavama, bilo da se udaljio od prirode. Postao je izrabljivač okoline, nedostaje mu jedan od puteva prema Bogu. 2. Naglašena individualnost i autonomija osobe – iza toga stoji svijest vlastite veličine. Čovjek ni u društvenim okolnostima ne priznaje autoritet, hoće demokratsko uređenje. Teško priznaje nadsvjetski autoritet. Ovi uzroci prouzročili su da čovjek ne prihvaća nikakve institucionalne okvire religioznosti i molitve. Ta autonomija od zajednice vodi iskrivljenim pojmovima o Bogu i molitvi. 3. Tehnicizam i s tim povezan mentalitet učinkovitosti – postavlja mjerila, stvarno je ono što postiže vidljive, kontrolirane učinke. Moliti se Bogu nevidljivom koji uslišava molitve na svoj način je nepojmljivo. 4. Mutacionizam – mentalitet stalnih promjena, kontinuirane revolucije. Dok su mnoga stoljeća bila karakteristična po tome što se ništa nije mijenjalo, novi mentalitet naglašava stalnu promjenu. Ta promjena je u prošlim generacijama bila veća nego što je bila u prošlim stoljećima (u pitanje stavlja klasične institucije neophodne za život brak, odgoj, autoritet, vjera). Vjera je vezana uz stabilnost i kontinuitet. Molitveni život se veže uz konzervativno. 5. Relativizam – kad se sve tako mijenja to znači da ni ovo danas nije apsolutno već relativno, za jednokratnu upotrebu. Moderni čovjek nema sklonosti pripisati molitvi i religioznoj praksi apsolutni značaj. 6. Pozitivizam – metoda koja je polučila velike rezultate u prirodnim znanostima, značila je rušenje svih tabua u antropologiji. Marx, Freud, Darwin podložili su neumoljivoj kritici sve postojeće, i religiozno i moralno pa je i sama molitva došla u pitanje. Ako je realno samo ono što se može osjetno, kontrolirano dokazati metodama prirodnih znanosti, eksperimentima tu Bog nema što

tražiti. Današnji strukturalisti kažu da realnosti zapravo ni nema, mi to sami konstruiramo. 7. Robotizam – sve utapa čovjeka u anonimnost i on postaje beznačajan kotačić u tom mehanizmu bez vrijednosti, bez osobnosti i postaje robot. Postoje drugi faktori, pogoduju sekularističkom mentalitetu i dovode u pitanje tradicionalne oblike vjere, morala i molitve. Ne mogu oni uzdrmati u čovjeku ono temeljno što zahvaća izvan okvira ovozemnog života, da je po naravi religiozan ali mogu svojom propagandom prekriti, odgoditi, zavarati čovjeka. Cijeli život je paleta raznih ponuda da ga mogu cijeli život zadržati na sporednom kolosijeku. Međutim ništa od toga ne može utažiti u čovjeku ono vječno. Tendenciju čovjeka prema religioznosti može se zamazati nečim privremenim, ali ničim ovozemaljskim se ne može dati odgovor za vječnim. Treba čovjeku posvješćivati njegovu narav, treba mu ponovno otkrivati iskonske težnje i mogućnosti da ih u kontaktu s prirodom i ljudima u sebi otkrije i prizna svoju težnju i ovisnost za transcendentnim. Usko je sa krizom molitve povezana kriva slika o Bogu kao i odgovornost kršćana. Molitva u SP Ona je jedan od važnih oblika susreta i dijaloga čovjeka s Bogom, bilo da se radi o pojedincu ili o zajednici. Tada se manje teologiziralo o molitvi, to je bila stvarnost života koja se praktično događala. U SZ su rabili različite termine za pojam molitve, a zapravo su to izrazi različitih situacija iz kojih čovjek moli: poklik, uzdah, plač, veselje, Davidov ples. Ne govori se toliko o molitvi nego je riječ o molitvi onih koji su pozvani u savez s Bogom i u Božje kraljevstvo. Izrael kao izabrani narod bio je u povlaštenom ali i u teškom položaju. Okolni narodi imali su drugačije oblike molitve, idolopoklonstvo, magijski karakter, bogove su prilagođavali ljudskim potrebama. A molitva Izraelskog naroda je poštovanje i predanje Bogu. Stari zavjet - molitva se izričito traži. Psalmi neprestano pozivaju narod na molitvu iz osnovne činjenice koja utemeljuje narod – izbavljenje naroda i savez naroda s Bogom. To je s jedne strane zahtjev zahvalnosti i vjernosti, a s druge strane se pojedinac može obraćati Bogu jer su partneri. Izraelci su emotivni u molitvi i izričito se pozivaju na Savez (Mojsije – sjeti se da je ova svjetina tvoj narod; David – učinio si ovaj narod svojim zauvijek; Salomon – 1 Kr 8, 53; psalmist – Izrael je Božja svojina14). Povijest spasenja započinje od stvaranja i pada čovjeka. Starozavjetni molitelj poziva se na veličinu Stvoritelja, odnosa prema narodu (Jdt). Budući da je Bog po izabranju pokazao narodu veliku ljubav, prosna i zagovorna molitva je puna pouzdanja (a i lukavosti). Molitva je puna zanosa, hvale i slave Boga. Izabranje i Savez su temelj molitve i njezine obvezatnosti u SZ. Sadržaj prosne molitve: ovozemna dobra, narod je bio ugrožen od drugih naroda, pa se moli da ga Bog oslobodi od neprijatelja i tlačitelja, ozdravljenja, sreća, bogatstvo, brojno potomstvo... Bilo bi pogrešno reći da su ciljevi ovih molitvi samo profani jer ako narod ne opstane nema ni hvale Bogu (Ps 88, 12). Ne 14

Kakvi su da su, tvoji su!

radi se samo o ovozemnim brigama, radi se o molitvama za oproštenje grijeha, za iskustvo Boga, ne moli se samo za sebe već i za kralja, narod , umrle (2 Mak 12, 44). Kako se često starozavjetni vjerik moli i kakva je to bila molitva? Nema točno navedeno koliko često ali budući da se žrtva prinosila ujutro i uvečer, molilo se svaki dan po dva put. Psalmist kaže: sedam puta na dan tebe hvalim. Nakon razorenja hrama i izgnanstva nije moguće svakodnevno prinošenje žrtava i to je pozitivno djelovalo na učestalost molitve. U kasnijem judaizmu imamo svjedočanstva da se molilo dva-tri puta na dan. Svojstva molitve: iskrena, nutarnja izražava predanje srca Bogu, prekorava one koji samo usnama mole. Ponizna – starozavjetni čovjek je svjestan svoje nejednakosti s Bogom, izbjegavanje brbljavosti u molitvi, kao pogani, očitovanje je poniznosti (Prop 5, 1). Novi zavjet – molitva upravljena Ocu. Sam Krist je molio prema židovskim običajima, posjećivao sinagogu, molio u hramu. Njegova molitva je bila u skladu s tadašnjom praksom, dva-tri puta dnevno. Isusova se molitva razlikuje od molitve njegovih suvremenika po sadržaju i prisnosti koju izražava, evanđelja to opisuju kao Isusov razgovor s Ocem, povlačio se na samotna mjesta i tu molio. Razni oblici: slavim te, neka bude volja tvoja, moli za učenike, Iv 17, 1–26. Apostoli su bili zainteresirani da ih nauči moliti. Razlog posebnosti njegove molitve je njegov odnos prema Bogu. Potiče učenike na neprestanu i upornu molitvu. Kao što je njegova molitva bila molitva hvale, zahvaljivanja, ponizne prošnje, takva treba biti molitva učenika, treba izražavati predanje Bogu. Kako Krist gleda na efikasnost molitve? - Vaša će molitva biti sigurno uslišana, što tažite i molite, budite sigurni da ste već i primili. Efikasnost molitve je postala problematična u prvim stoljećima. Objašnjenja nam pomažu da shvatimo dubinu autentične molitve, uključiti potrebne elemente u kristovskom smislu. Prosne molitve – važna je volja Božja (spasenje čovjeka) i predanje molitelja. Krist je molio da Petar ustraje u vjeri, da Otac oprosti onima koji su ga razapeli za jedinstvo učenika. Kristov učenik treba moliti da se spozna i upozna Bog, da dođe kraljevstvo Božje, oproste grijesi, da nas sačuva od zla. Nema zapreka da Bog ispuni te molbe. U drugom planu su potrebe za ovozemni život, za to smo sami odgovorni i po tome ćemo biti suđeni (Mt 25, 31-46). Novi zavjet povezuje efikasnost molitve za vršenje Božje zapovijedi (sv. Ivan) sa molitvom koja izražava predanje Božjoj volji. Jakov – molite, ali ne dobivate, jer molite sa grešnom nakanom. Sažetak : 1. molitva treba biti usmjerena na Boga 2. ponizna (oholi farizej i ponizni carinik koji ode kući opravdan) 3. pouzdana – ako su zemaljski očevi osjetljivi za potrebe djece, kako će tek nebeski Otac. To nije magijski shvaćena molitva, automatizam, da ćemo ljudskom vještinom ili lukavošću iznuditi nešto od Boga 4. ustrajna – nepravedni sudac i udovica. Uvijek moliti i nikad ne klonuti, uvijek biti u stanju molitelja

Pavao – molitelj, ali i učitelj molitve. Donosi elemente koji mogu biti od pomoći u razumijevanju i praksi molitve. Trinitarni karakter – stavljaš se u vezu sa osobama Presvetog Trojstva. Kršćanin moli u Duhu Svetom, zapravo Duh u njemu moli, zato se molitva otkupljenih temelji na novom bitku koji nam je dan od Oca po Kristu, on je posrednik molitve. I tu nalazimo različite oblike molitve, hvale, zahvale, zagovorničke molitve kršćana jednih za druge, prošnje... U prvom planu je poziv, otkupljenje, ispunjenje nadnaravnog Božjeg plana, kršćani mole za apostole da ispune svoje poslanje u Crkvi. Efikasnost molitve kod sv. Pavla – Pavao ima trn u tijelu, tri puta je molio da ga oslobodi ali mu molitva nije bila uslišana na način kako je on očekivao. Dobio je milost da to može podnijeti i spoznao je da mu je to za spasenje. Pavlova molitva je ustrajna i na to potiče kršćane. To je novi bitak u Kristu i u njemu treba ostati, čitav život je molitva. II. Vatikanski sabor o molitvi Osvjetljuje autentičnu molitvu kršćana kad govori o molitvi časova. To vrijedi i inače za molitvu. Isus Krist uzimajući ljudsku narav, uveo je onu nebesku pjesmu koja se u nebeskom dvoru pjeva u sve vijeke. Svećeničku službu Krist vrši po svojoj Crkvi koja ne samo euharistijskim slavljem već i drugim načinima bez prestanka...(SC 83). SC 84 – kad je moli Crkva ili vjernici, to je glas zaručnice, ili više, Krist koji sa svojim Tijelom molitvu upravlja Ocu. 1. Krist, veliki svećenik po svom utjelovljenju ujedinjuje hvalu Crkve sa svojom molitvom, molitva unutar Trojstvenog Boga. 2. dostojanstvo čovjekove molitve pokazuje se u službenoj molitvi Crkve, liturgiji časova. 3.to vrijedi i za svaku drugu istinsku molitvu. 4. Molitva časoslova koju Crkva moli ne smije se shvaćati kao da ima magičnu moć ili automatski postiže svoju svrhu. Ima svoj smisao samo kad se moli pravilno. To ne znači da je samo hijerarhija na pravom putu, ili oni koji mole časoslov. Treba biti osobno povezan sa Kristom, potreban je angažman. Takav čovjek se može naći s Kristom pred nebeskim Ocem. Važan je osobni stav – povezanost s Kristom i ispravno moljenje. Ako su ta dva uvjeta ispunjena savršena je molitva onih koji priznaju Krista i s njim iskazuju hvalu Ocu. Trinitarno – kristološki aspekt molitve – Krist moli zajedno s čovjekom i nadasve s Crkvom koja slavi Oca. Kad Koncil kaže da Crkva moli s Kristom i u Kristu na prvi pogled molitva izgleda kao nešto čisto ljudsko, izlazi iz srca i izražava se glasom i kretnjama, ali to je božanska stvarnost koja prodire u ljudski život. Liturgija časova participira u liturgijskim činima. To je vanjski znak nutarnjih sadržaja, koji nas nadvisuje jer pripada milosnom redu. Naše slavljenje liturgije časova je ljudski prostor u koji ulazi Bog da posadašnji otajstvo časova.Božansko se utjelovljuje u slavljenju Crkve, tako da ljudska molitva postaje božanska. Moliti s Crkvom znači sudjelovati u božanskom otajstvu. U sinovski odnos ljubavi Krist uvodi svoju zaručnicu Crkvu da nas učini sinovima u njemu jedinom Sinu, da s njim živimo, osjećamo i dišemo u jednoj ljubavi. Duh Sveti u nama kliče Abba, Oče, sami od sebe se ne bi usudili to izreći. Liturgija časova nije ništa drugo od sudjelovanja u Kristovoj molitvi, sudjelovanje u Trojstvenom životu uvodi nas u ljubav prema drugomu. U molitvi časova preko naših usana teče njegova molitva i uzdiže se k

Ocu. Eklezijalni aspekt liturgije časova – Molitva Krista i Crkve koja je s njim nerazdvojno vezana jer je njegovo Mistično tijelo. Krist glava sa svojim udovima proslavlja Oca sa svojim udovima. Jedino po Kristovu svećeništvu uzdiže se Bogu svaka hvala, a on to vrši preko vidljivog bogoslužja Crkve. Liturgija časova kao ni misa nije privatan i od crkvene zajednice izoliran čin, niti spada među pobožne vježbe, već je od Crkve proglašena i priznata. Časoslov je djelo Crkve i prisutnog Krista, SC 7 – Krist je prisutan kad Crkva moli i pjeva. Časoslov je molitva cjelokupnog Tijela, svih vjernika, ne samo hijerarhije, molitva zajednice Božjeg naroda. Časoslov je po svojoj naravi molitva svega puka, i klera i laika. Svaki vjernik se nanovo rađa krštenjem i posvećuje da bude duhovni dom i sveto svećenstvo. Po potvrdi svi sudjeluju u Kristovoj svećeničkoj službi, udovi su Kristovog svećeničkog tijela i tako svi čine jedno moleće tijelo, a posebni oblik toga je liturgija časova. To je bila živa stvarnost kod početaka Crkve. NZ – zajednica se sabire na molitvu (Dj 1, 14).Crkva je ecclesia orans. Molitva kršćana je sudjelovanje u liturgijskoj molitvi Crkve. To su prvi kršćani ispravno shvatili pa su se skupljali da zajedno mole. Božji narod nije bezoblična masa, već organiziran zbor s podjelom uloga, službi, karizmi. Svi liturgijski čini pripadaju cijeloj liturgijskoj zajednici, ali se ne mogu obavljati bez svećenika. Eklezijalni karakter molitve traži od pastira da uvode vjernike u molitvu, da ih uvodi u zajednicu molitve. Molitva kao zapovijed Tko je dužan moliti? U kojim slučajevima je kršćanin dužan moliti da ne počni grijeh (najniži stupanj molitvenosti)? Taj vid molitve ne sadrži sav njen intenzitet i bogatstvo i kršćanin se time ne može zadovoljiti. Dužni su moliti svi ljudi koji su Boga spoznali i osjećaju se dužni iskazati mu čast. Dužnost molitve ovisi o spoznaji Boga i o spoznaji ovisnosti o Bogu. Kršćanin koji poznaje Objavu i nauk Crkve bez sumnje je dužan moliti. Kad istinski shvati Božju Objavu, shvaća ljepotu molitve i njenu neophodnost. SP shvaća potrebu molitve, naređuje je. Što je Isus sam činio zapovjedio je i nama činiti. I apostoli govore o molitvi, zahvalnoj i hvalbenoj, o ustrajnoj i postojanoj molitvi. Molitva se može smatrati redovitim nužnim sredstvom spasenja – de necessitatae medii. Čovjek u molitvi postaje suuzročnik spasenja. Kad je dužan moliti? Duh Sveti potiče čovjeka na molitvu. Kad čovjek osjeti taj poticaj ne smije mu se oduprijeti. SP zamišlja molitvu kao stalno stanje Božjeg naroda. Ideal kršćanskog života shvaćen je kao trajna veza s Bogom. Kršćanin je onaj koji trajno zaziva ime Božje. Molitva je na prvom mjestu. Dužnost molitve se ne može svesti na izvanjske zapovijedi. Potrebno je osluškivati poticaje Duha, raspoloženje, osjećaje i uvjerenje pojedinca. Obveza molitve nije ovisna samo o unutarnjem raspoloženju, već je uvjetovana i vanjskim okolnostima. Obveza molitve zbog unutarnjih i vanjskih faktora: unutarnje prosvjetljenje i poticaji, razni izvanjski događaji - dobročinstva, zgode, stanje grijeha koja čovjeka potiče da traži Božje milosrđe. Sve su to okolnosti kojima se Duh Sveti služi da potakne čovjeka na molitvu. Čovjek je dužan odazvati se i Bogu upraviti molitve. Za kršćane je nedjelja dan molitve. On tu obvezu može

ispuniti sudjelovanjem u euharistijskom slavlju. Tu spada i pristup sakramentima, ne mogu se slaviti bez istinske molitve. Kršćanska tradicija poznaje i svagdanju molitvu. Kršćanin ispunjava tu svoju dužnost obavljajući jutarnju i večernju molitvu, i prije nekih važnijih pothvata. Ako bismo se ravnali juridičkim elementima teško je dokazati postojanje zapovijedi za svakodnevnu molitvu. To je obveza koja nastaje iz čovjekove ovisnosti i Saveza s Bogom (SP, nije zapovijed, već stvarnost, naravni odnos prema Bogu). Obveza potrebna za svagdanje molitve ne samo u juridičkom smislu, već i smislu čovjekove ovisnosti o Bogu, u svjetlu zajedništva u njegovoj milosti. Čovjeku su stalno potrebna Božja dobročinstva, potrebno mu je da se obraća Bogu u molitvi, bilo privatnoj bilo zajedničkoj (može imati liturgijski karakter ili obiteljski). To je jedan od osnovnih sredstva da čovjek napreduje u vjeri, ufanju i ljubavi. Inzistirati na zapovijedi ne bi bio najbolji put. Molitva izvire iz naravi kršćaninova odnosa prema Bogu. Kako treba moliti? 1. Pobožnost (devotio) – volja koja se predaje Bogu i njega slavi. Nije i ne smije se zamijeniti sa sladunjavošću ili osjećajem Božje blizine. To mogu biti popratne pojave, ali to nije znak posebne pobožnosti niti se može svesti na to. Molitva onih koji osjećaju duhovnu sušu može biti jača. Molitva treba izlaziti ne samo iz volje, već iz čitavog čovjeka – vjere, srca, uma. Ima više stupnjeva do savršeno pobožne molitve. 2. Imati nakanu (intentio) – ovaj uvjet se čini istovjetnim sa pobožnošću. S jedne strane to jest tako, a s druge, potrebno je stvarno imati nakanu jer ako netko čita meditaciju ne znači da zaista moli. Potrebno je stvarno imati nakanu molitve inače to ostaje samo vježba čitanja. Potrebna je aktualna ili virtualna nakana. 3. Pažnja (atentio) razlikujemo unutarnju – koncentrira se na Boga ili neku tajnu vjere i izvanjsku – kad su otklonjeni čini koji nisu spojivi s Bogom. Kod mislene molitve potrebna je koncentriranost na neko otajstvo. Sv. Benedikt ističe da razum mora bit u skladu sa govorom. Stari Brevijar – trebalo je valjano izgovoriti riječi molitve, nitko nije pitao za nakanu. Nije moguća aktualna, a ni trajna pažnja. Nije potrebna unutarnja koncentriranost na svaku riječ molitve, ali se treba biti skoncentriran na otajstvo vjere. Rastresenost u molitvi: treba se razlikovati direktna ili neposredna – kad se molitelj bavi onim stvarima koje se ne mogu spojiti s molitvom i indirektna – molitelj se može teško sabrati zbog površnosti. Rastresenosti se razlikuju zbog psihičkih moći koje mogu biti slabijeg ili jačeg intenziteta. Svojevoljna rastresenost je prihvaćena ako je spontano došla, takva je rastresenost grešna. Ako se želi prosuditi moralna ubrojivost rastresenosti nije dovoljno gledati na pristanak, nego da li se osoba bori protiv rastresenost ili ju podržava. Nesvojevoljna – molitelj nije pristao na nju. Iza rastresenosti stoji grijeh habitualne stvarnosti. Liturgija časova, službena molitva Crkve – liturgija časova važna je zadaća Crkve. Bog se objavljuje ljudima po Isusu Kristu da ih ujedini u Crkvi kao spasonosnoj zajednici vjernika. Zato je Crkva kao zajednica dužna uzdizati Bogu molitvu poklona, hvale, prošnje. Pavao – molitva spada u samu narav Crkve. Koncil –

Crkva je neprestana moliteljica, Crkva po molitvi pokazuje da je sakrament spasenja ljudi i oruđe najtješnjeg sjedinjenja s Bogom (LG 1). Liturgija časova je tako raspoređena da Crkva bude neprestano moliteljica. Zbog toga i obveze svakog kršćanina da moli. Crkva je moljenje časoslova povjerila svojim članovima kojima je to dužnost prihvaćanjem staleža (svećenici i redovničke osobe). Dužnost moljenja časoslova nije privilegij samo posvećenih osoba, nego je to dužnost svih vjernika. Davala se važnost učlanjenju u crkveni stalež i moljenju časoslova. Smatra se da je ta molitva bila važnija od drugih oblika. Koralno moljenje smatralo se idealnim moljenjem. Dugo se osjećala potreba reforme liturgije časova. Pokrenuo ju je napokon II. Vatikanski koncil. Želi odstraniti juridičko shvaćanje molitve časova. Reforma liturgije časova Koncil odstranjuje jednostrano gledanje na to. 1) teološka motivacija mora zauzeti prvo mjesto u molitvi, stoga se ističe da je svrha molitve časova posvetiti dan i cjelokupno čovjekovo djelovanje (SC 48). Obveza molitve ne izlazi iz pozitivnih zakona izvana nego proizlazi iz pripadnosti i naravi Crkve. 2) Molitva časova je stvar svih vjernika, a ne privilegij redovnika i svećenika. Svi su dužni iskazati Bogu hvalu. Koncil potiče one koji djeluju u pastoralu da se zajedno s pukom mole barem glavni časovi (SC). To očituje eklezijalnu narav Crkve. Najljepši je znak zajedništva Crkve kad narod moli časoslov sa svojim biskupom/pastirom. 3) Moljenje časova se predviđa koralno, ali i pojedinačno. 4) Moljenje treba obavljati pravilno jer je samo tako časoslov molitva Crkve. Obveza molitve časoslova: Osobe koje su dužne moliti časoslov su biskupi, svećenici, đakoni, redovničke osobe (prema reguli svoje zajednice). Biskupi, svećenici i đakoni mole časoslov svakoga dana cijeli, a redovničke zajednice po pravilima reda izuzev one koji su primili viši red. Stalni đakoni – mole onaj dio časoslova koji je određen za njih od strane BK. Neke su zajednice dužne moliti časoslov zajednički. Korno cijeli časoslov mole kanonici, monasi i monahinje. Stalni kaptoli mole dijelove koji su određeni. Biskupi, svećenici i đakoni časoslov mogu moliti pojedinačno. Težina obveze moljenja časoslova Biskupi, prezbiteri te drugi sveti službenici koji su od Crkve primili nalog da slave liturgiju časova neka svakoga dana mole sav njen tijek obdržavajući pravovremenost časova. Posebno se to odnosi na jutarnju i večernju. Neka ih ne propuštaju osim iz teškog razloga, neka vjerno obdržavaju službu čitanja. Zaključci: 1) Dnevno moljenje čitavog časoslova je ozbiljna dužnost kleričkih i redovničkih osoba. To je teška obveza. 2) Teška dužnost je i izmoliti svaki pojedini čas. Opća odredba ističe stupnjevitost obveze. Jutarnja i večernja se propuštaju samo iz teškog razloga.

Službu čitanja treba vjerno obavljati. Srednji čas i povečerje trebaju biti na srcu. 3) Važan je opći stav prema tom pitanju. Tko smatra da je molitva časova teška dužnost u skladu je s mišljenjem Crkve. 4) Da li je dužnost «pod grijeh» moliti časoslov? Pretkoncilski teolozi kažu da je propust bez razloga teški grijeh (Noldin). Današnji teolozi ne niječu to načelo, ali objektivno i subjektivno razlikuju stvar. Dužnost je objektivna stvar, a neizvršenje je subjektivna stvar. Ne mora uvijek biti težak grijeh. Iz toga proizlaze dva pitanja: 1. Da li je teška dužnost moliti časoslov? Danas Crkva klericima i redovničkim osobama kao tešku dužnost nameće dužnost molitve časova. 2. Da li teško griješi onaj koji ga ne izmoli? Tko bez razloga koji opravdava svjesno i hotimično to vjerno ne opslužuje teško griješi protiv jedne od dužnosti svoga staleža. Propust je osobito težak ako je to prijezir molitve. Svatko je odgovoran po svojoj savjesti. Treba imati smisla za tu dužnost. Svrha časoslova je slavljenje Boga i posveta dana. Kada moliti časove? Svrha moljenja je posvećenje dana pa časove treba moliti onako kako je predviđeno u SC 89. Razdiobom dana na časove Crkva ispunja Kristovu želju da se neprestano moli. Jutarnju treba moliti ujutro, najkasnije do podne. Večernju treba izmoliti do ponoći. Ako ih nikako nisu mogli izmoliti na vrijeme nisu ju ni dužni tog dana moliti. Služba čitanja se može spojiti sa bilo kojim časom toga dana, može se moliti u svako doba. Povečerje se moli prije noćnog počinka – može se moliti i poslije ponoći. Razlozi koji oslobađaju od moljenja 1) nemogućnost - fizička – ako se ne može doći do časoslova, ako je teško bolestan; moralna – kod onoga kome moljenje stvara izvanrednu poteškoću zbog bolesti, umora ili poslova koji su neodgodivi – moralna nemogućnost je prolazne naravi. 2) dispenza od poglavara (SC 97). Daje se iz opravdanih razloga. To su izuzetni trenutci. Nedjelja kao dan kršćanskog kulta Odnos suvremenog čovjeka prema svetkovanju nedjelje i blagdana Svaki čovjek osjeća potrebu da određene dane prekine uobičajeni rad, da Bogu iskaže čast, da se susretne sa drugima i zbog toga treba slavlja, blagdane, odmor… Mnogi su osuđeni na stalnu jurnjavu. Što su manje slobodni to više teže za slobodnim danima. Mnogi danas žele dugi vikend. U razdoblju tehnike čovjekov je život organiziran u smislu većeg tehničkog napretka i dobitka. Smisao čovjeka dolazi do izražaja tek u njegovoj orijentiranosti prema Bogu. Vrijeme se danas koristi kao sredstvo za postizanje što većeg cilja. Zato čovjek ubrzo postaje robom vremena. Čovjek se toga želi osloboditi. Onaj tko traži zajedništvo s Bogom izdiže se iznad tog vremena. I zajednica ljudi se koristi za postizanje ovozemnih ciljeva. Ljudi danas imaju potrebu redovitih dana za osamu i odmor te

za slavljenje i zajedništvo. Nedjeljnim slavljenjem kršćani svjedoče svoju vjeru i iskazuju kult Bogu. Nedjelja se temelji na objavi i Kristovom otkupiteljskom djelu. Svetkovanje nedjelje zahtjeva sam red spasenja koji je dan u Kristu. Današnja nedjelja se opravdava 3. zapovjedi Dekaloga. Potreba slavljenja blagdana Čovjekov rad i život su u velikoj mjeri organizirani u smislu materijalnih dobitaka i progresa. Moderno društvo iskorištava čovjeka tako što pojedinci služe kao sredstvo za prosperitet. Čovjek ne želi biti iskorištavan, želi da njegov rad bude na korist najprije njemu. Smisao čovjeka i njegova života, njegova superiornost dolazi do izražaja u njegovu usmjerenju na Boga. Važno je posvijestiti si: Što je to vrijeme? Vrijeme shvaćeno kao tijek dana od osobitog je značenja za pravilno postavljanje značenja vremena rada za čovjekove ciljeve. Vrijeme je sredstvo do tog cilja. Čovjek ubrzo postaje robom vremena, ne može vrijeme slobodno rasporediti nego ga mora upotrijebiti prema zakonu stjecanja i učinka. Čovjek tako vezan uz vrijeme osjeća tu navezanost kao nehumanu, pa čezne za slobodnim vremenom. Da bi se mogao ispravno postaviti prema vremenu potrebno je imati kriterij vječnosti. Drugi je faktor ljudska zajednica. Podređenost većem principu proizvodnje prodire do najmanjih društvenih zajednica – obitelji. Zahtjevi rada ostavljaju malo mjesta za obitelj, negativne su posljedice za odgoj djece… A čovjek je potrebit srdačnog suživota, susreta sa drugim, zajedništva sa drugim. Da bi to mogao ostvariti treba mu vremena. To pretpostavlja odnos sa Bogom. Zato su čovjeku radi lakšeg poimanja zajedništva potrebni dani za to određeni. Stoga, kršćansko slavljenje nedjelje odgovara urgentnoj potrebi suvremenog čovjeka. Ona je bitno dar Božji koji je u uskrsnuću još više vrednovan. Svetkovanje nedjelje je prvenstveno stvar vjere. Temelji se na objavi. Zadaća je moralne teologije da pokaže da svetkovanje dana Gospodnjeg ne zahtijevaju pozitivni zakoni, ni starozavjetna subota, nego to zahtjeva red spasenja koji nam je dan u Kristu. Bit kršćanske nedjelje 1. Kao elementa naravnog moralnog zakona Slavljenje nedjelje je od važnosti za suvremenog čovjeka jer se u velikoj mjeri suprotstavlja pogiblima koje prijete čovjeku u eri industrijalizacije, racionalizacije. Odgovara zahtjevima ljudske naravi. Čovjek treba dane odmora, sabranosti. Kršćansko slavljenje nedjelje ima temelj u naravnom moralnom zakonu. I u nekršćanskom svijetu nema naroda koji ne bi poznavao praznične dane - u poganskom Rimu su u godini bile 132 svetkovine. Suvremena ateistička društva ne mogu se odreći dana odmora. Naravna potreba odmora nije jedini uzrok slavljenja nedjelje ali ju treba isticati jer time olakšavamo put do suvremenog čovjeka. Toma – slavljenje nedjelje kao element naravnog moralnog zakona. 2. SZ subota kao slika NZ nedjelje Kršćanska nedjelja nije produženje starozavjetne subote, međutim ne možemo nijekati da je starozavjetna subota slika kršćanske nedjelje. Subota je dan saveza

između Boga i naroda. Zajedno s obrezanjem obdržavanje subote slika je izabranog naroda. U izgnanstvu je to imalo još veću važnost. To je bila zapovijed čiji se prekršaj smatrao grijehom. Subotom se sjećalo velikih Jahvinih djela (egipatsko ropstvo). Slavljenjem se to ponovno doživljava. Subota je imala simboličko značenje. Nedjeljom se slave spasonosna djela u Kristu. Prva subota se slavila uzdržavanjem od rada. Asocijacija na oslobođenje od rada u Egiptu. Drugi subotnji počinak usmjeren je na kult. 3. Novost kršćanske nedjelje S početkom kršćanstva nedjelja je dan kršćanskog kulta. Nedjelja je suprotstavljena suboti. Dies solis prenesen je na nedjelju i označava uskrsloga Krista. Spomen je Kristovo uskrsnuće. Mnoga su svjedočanstva: Ignacije Antiohijski (†107.) u Poslanici Magnežanima nedjelju suprotstavlja suboti. Slavljenje nedjelje povezuje s Kristovim uskrsnućem. Imamo život po Kristu i njegovoj smrti. U Barnabinoj poslanici nedjelja je istaknuta kao dan radosnog sjećanja na uskrsnuće. Jeronim ističe da je nedjelja dan kršćana koji se razlikuje od židovskog blagdana; slavi se Kristovo uskrsnuće. Pogani ga nazivaju dan sunca – dies solis. NZ pozadina nedjelje Nedjelja kao dan kršćanskog kulta postoji od samog početka. Nedjelja se temelji na činjenici Kristovog uskrsnuća a ne na nekom tekstu is SP. Krist je suboti priznavao religioznu važnost, ali se suprotstavljao farizejskim pretjerivanjima s obzirom na zapovijedi. Prvi kršćani u početku slave i subotu i nedjelju. Saborom u Jeruzalemu kršćani iz poganstva nisu više obavezni obdržavati subotu. Dan Gospodnji naziva se i prvi dan tjedna Dj 27. 1Kor 16,2: «Neka svakog prvog dana u sedmici svaki od vas zasebice stavi na stranu ono što mogne uštedjeti, da se ne sabire kad uspijem doći.» Prema Evanđelju Mt 28,1:»Po suboti, u svanuće prvog dana sedmice, dođoše Marija iz Magdale i druga Marija da pregledaju grob.» Krist je uskrsnuo u dan poslije subote. Pavao kaže da je subota imala samo pripravnu funkciju, Kol 2,16: «Prema tome, neka vas nitko ne osuđuje zbog jela ili pića, ili zbog godišnjih blagdana, ili mlađaka, ili subota!» Nedjelja prema II. Vatikanskom saboru Sabor naglašava važnost nedjelje. Slavljenje treba poprimiti karakter Kristova uskrsnuća. Sabor nedjelju temelji na Kristovom uskrsnuću. Koristi se izraz «osmi dan». Nedjeljna svečanost dolazi do izražaja euharistijskim slavljem (SC 106). Neka joj se druga slavlja osim najvažnijih ne pretpostavljaju. Sjećanje na Božja djela, anticipiranje s Kristom koji je prisutan u Euharistiji. 1) Nedjelja kao dan saveza SZ naroda je dan sjećanja na Božja djela koja su dovršena u Kristovom uskrsnuću. Toma – Krist je dao život novom stvaranju … ovo novo stvaranje postoji snagom milosti u uskrsnuću… 2) Nedjelja je dan nade, iščekivanja Kristovog drugog dolaska i uskrsnuća onih koji mu pripadaju – eshatološki karakter. Ambrozije kaže da će to biti nedjelja kad će uskrsnuti Kristovo tijelo – kršćani. (Pavao – 1 Kor 12, 27)

3) Nedjelja je susret s Kristom u euharistijskom slavlju. Uskrsli se uprisutnjuje u zajednici pod sakramentalnim prilikama. Nedjeljni odmor i Kristovo uskrsnuće Novost se vidi i u motivaciji uzdržavanja od rada. Ali to nije formalno produžavanje starozavjetne zabrane rada u subotu. Nedjeljni odmor u početku nije bio sasvim moguć jer su mnogi kršćani bili robovi. Od 313.g. uveden je i nedjeljni odmor. Svrha odmora je stvaranje vremena za euharistijsko slavlje. Odmor je sredstvo u vidu kulta. Nedjelja je predokus vječne sreće. Nedjelja doziva u pamet oslobođenje od grijeha. Odmor je predokus počinka u Božjem kraljevstvu. Nedjeljna crkvena zapovijed Svetkovanje nedjelje nije prvotno crkvena zapovijed, već zahtjev samog reda spasenja te konačno postulat naravnog moralnog zakona. Spasenje se nastavlja kroz ove čine, uprisutnjuju djelo spasenja. Smisao crkvene zapovijedi jest to da podsjeća na dužnost koja je dana s onim biti kršćanin, da tu dužnost utisne u srce i da precizira način kako se realizira svetkovanje nedjelje. Na prvom mjestu jest dužnost sudjelovanja u slavlju svete mise. II. Vatikanski sabor u SC 106: tog su se dana vjernici dužni sastati slušati riječ i sudjelovati u euharistiji. Druga dužnost jest nedjeljni počinak – u SC 106, on se više preporuča nego naređuje: stoga je nedjelja prvotan blagdan koji se ima predlagati vjernicima za počinak od rada i posla. 1. Sudjelovanje u euharistiji – u prvim kršćanskim vremenima prema svjedočanstvima euharistija je u nedjelju bila obična stvar. Justin: „u dan koji nosi ime sunca svi oni koji se nađu u gradu ili u selu skupljaju se na zajedničko slavlje». Sam elan povezan sa biti kršćanin je to nosio sa sobom. Vrlo brzo se pokazala potreba da se kršćani potiču na sudjelovanje u euharistijskom slavlju. (Heb 10, 25). Sredinom 3. st. Didaskalia: „…nemojte vaša ovozemna poslovanja stavljati iznad Božje riječi, nego na dan Gospodnji ostavite sve vaše poslove i žurite u dom Gospodnji, ta koja bi stvar mogla zahtijevati od vas da se na dan Gospodnji ne sastajete…“. Koncil u Elviri (300.-303.g.) udara ekskomunikacijom one koji tri nedjelje uzastopno ne sudjeluju u euharistiji. Sadržaj nedjeljne crkvene zapovijedi: Crkva nalaže da se sudjeluje u čitavoj sv. misi. Stara kazuistika razlikovala je bitne dijelove od integralnih dijelova sv. mise. Integralni: liturgija riječi, a smatralo se teškom materijom ako netko ne sudjeluje u bitnim dijelovima – žrtveni dio sv. mise. Dakle, naglasak se stavljao na žrtvu. Uz to kazuistika nije puno gledala ni na razloge odnosno zašto je netko ispustio sv. misu, da li je to ponekad ili redovito. Koncil izričito veli da su vjernici dužni slušati Božju riječ i sudjelovati u sv. misi (SC 106). Za mnoge vjernike je to jedina mogućnost doći u kontakt s Božjom riječi. Zato danas nema bitnih i integralnih dijelova sv. mise, nema manje i više važnih dijelova sv. mise, nego je sve jedno. Zato je važno da vjernik sudjeluje i u službi riječi kao sastavnom dijelom sv. mise. Način sudjelovanja: Crkva traži prije svega tjelesnu ili fizičku prisutnost. Praćenje

mise preko TV ili radija nije dovoljno, odnosno predviđeno je samo u iznimnim slučajevima, npr. za bolesnike. Razlozi: jedan od najvažnijih razloga je Utjelovljenje Kristovo koje se stvarno obistinjuje u euharistiji, stvarno je prisutan na sakramentalan način; prisutnost tijela ima svoju važnost. Osim toga nedjeljna je misa bogoštovlje crkvene zajednice, a nje nema bez tjelesne prisutnosti. Kod euharistijskog slavlja u nedjelju nije dovoljno samo fizički biti prisutan. Ovdje se traži i osobno i aktivno sudjelovanje. Nekada je moralna teologija polagala isključivo važnost fizičkoj nazočnosti. Uz to postoji i činjenica da na misu dolazi mali dio vjernika posebno u gradovima. Takvo sudjelovanje je najniži stupanj sudjelovanja, ali to je i znak da najveći dio njih nije došao iz običaja nego iz vlastitog uvjerenja. Kad ispuniti dužnost sudjelovanja na misi: dužnost se može zadovoljiti i uoči nedjelje - subotu navečer, predvečerje nedjelje ili zapovjednog blagdana. Uputa za štovanje euharistije (1967.) daje ovlast biskupima da mogu dopustiti anticipiranu misu u subotu navečer. Je li dužnost sudjelovati na toj anticipiranoj misi ako se predviđa da se neće moći u nedjelju? Nije, jer se govori o dopuštenosti, a ne dužnosti. To je juridički stav. Onaj tko ozbiljno shvaća važnost sudjelovanja u euharistiji neće tako razmišljati. Ne smijemo ići prema donjoj granici. Crkva je danas uvela i praksu da su mise nedjeljom i ujutro i navečer tako da može udovoljiti vjernicima za izvršavanjem njihovih obveza. Nedjelja i zapovjedni blagdan je redovito vrijeme kad se treba izvršiti dužnost, a u predvečerje se preporuča, omogućuje sudjelovanje onima koji ne mogu doći u nedjelju. Dužnost je sudjelovanje i zapovijedanim blagdanom (Božić, Svi sveti, Velika Gospa, Tijelovo). Postoje i drugi blagdani koji su veliki, ali nisu zapovijedani – Bogojavljenje, sv. Josip, sv. Petar i Pavao… Oni su liturgijski, ali ne vežu vjernike od uzdržavanja od posla. Postoje običaji, u nekim zemljama, prenošenja ovih blagdana u nedjelju. To je dopušteno zbog životnih okolnosti, današnjeg vremena. Partikularni zapovjedani blagdani – npr. patron župe. Čini se da je potrebno razlikovati kvalitativno značenje pojedinih slavlja od kvantitativnog. Kao što moramo razlikovati ako je netko propustio neki dio mise ili cijelu misu, često ili ponekad, prisutnost tijelom ali ne i duhom. Dopušteni razlozi za ne dolazak na misu: 1. fizička nemogućnost: kod onoga koji je teško bolestan, ondje gdje je manjak svećenika, nije stroga dužnost iako se preporuča sudjelovanje u bogoslužju ondje gdje je velika udaljenost (npr. Latinska Amerika, Afrika…). 2. moralna nemogućnost oslobađa samo u konkretnom slučaju kad je ispunjenje dužnosti vezano sa velikim poteškoćama – crkva je daleko, a nemam za bus, starost, briga za bližnjega u teškoj potrebi, ali tu spadaju i poslovi koji su nužni zbog javnog reda i mira (poplava, požar, javne službe: policija, doktori…), i poslovi koji se ne mogu samo tako prekidati (teška industrija). Ako je netko u kući bolestan onda je on preči od mise. Kršćanska sloboda djece Božje ovlašćuje kršćane koji moraju obavljati neki teški posao da u tom smislu mogu protumačiti zakon o nedjeljnoj euharistiji. Ne treba robovati slovu zakona. Mnogo toga vrijedi kao opća indikacija. Konkretnu ispravnu odluku može donijeti samo onaj kršćanin koji je svjestan zapovijedi, ali i tko je sposoban protumačiti ju u duhu Isusa Krista. Treba imati na umu da sudjelovanje na misi nije samo pitanje ispunjavanja

obveze, to je za mnoge ljude jedini susret s Božjom riječi, milošću. Razumije se onda i s milošću da ne bi korov zahvatio vjernika, zato je potrebna stalna kosidba. 2. Nedjeljni odmor – povijesni razvoj – teško je prihvatiti određenu definiciju zabranjenih poslova u nedjelju. Isti poslovi ne shvaćaju se isto danas kao prije 100 godina. Treba ispitati narav tih poslova. Rad roba se mnogo razlikovao od rada jednog slobodnog čovjeka, fizički se posao razlikuje od automatiziranog rada današnjeg čovjeka. Kršćanska nedjelja ima pashalni karakter i prvotna svrha mu je omogućiti pashalno slavlje. Osim toga nedjeljni odmor svjedoči da je kršćanin oslobođen od ropstva ovozemnim materijalnim stvarima, prokletstva vezanog uz rad. To je slika one buduće slobode i mira u nebu. I pod ta tri vida treba promatrati i kršćanski nedjeljni odmor. Kroz povijest se zapovijed nerada nedjeljom povezivala sa starozavjetnim subotnjim odmorom. Izraz servile znači zabranjeni poslovi u starozavjetnoj suboti i na neke druge svetkovine. Kasnije u novozavjetnoj moralnoj teologiji se govori o opera servilia koji su težački ili služnički poslovi. Na temelju takvoga poimanja razvila se određena kazuistika – što je dozvoljeno, a što zabranjeno. Rekli smo da se zapovijed uzdržavanja od poslova povezivala sa starozavjetnom subotom, ali samo je preuzela neke elemente. Ima više aspekata: čovjek je slobodan od prokletstva rada (koji su shvaćali kao kaznu za grijeh …u znoju lica svoga…) i eshatološka perspektiva. Subotnji odmor u SZ; razlike: na dan subotnji bio je zabranjen svaki rad, a u druge svečane dane samo teški ili servilni poslovi. Pod servilnim poslovima se, kažu egzegeti, podrazumijevaju svakodnevni profesionalni poslovi. Svrha subotnjeg odmora – podsjećao je na oslobođenje od egipatskog ropstva, stavljen je u odnos prema stvaranju svijeta, Božja slava je autentičan cilj njegova stvaranja. Stara kazuistika nije spominjala ove rezultate, previše se kopiralo starozavjetnu subotu. Teologija Objave se dugo oslanjala na Kristovo uskrsnuće kao svoj temelj. Kasnije se važnost nije toliko pridavala tom elementu nego se prešlo na formalnu kazuistiku. Precizno određivanje teških poslova koji su zabranjeni nedjeljom. U tim je raspravama došlo do trostruke razlike poslova, pa se reklo da su nedjeljom zabranjeni servilni ili teški fizički poslovi – koje su nekada obavljali robovi; dok je dopušten intelektualni rad (opera liberalia) – njime se ostvaruju duhovne moći uma, nekad je bio rezerviran slobodnjacima (za razliku od robova); poslovi koji su mogli obavljati i slobodni i robovi – sport, takmičenja… Ovakvo kazuističko gledanje na rad pokazuje više nedosljednosti i kontradikcija. Time se: podcjenjuje fizički rad u odnosu na intelektualni. Danas takva podjela nema smisla; razlikovanje fizičkih i nefizičkih poslova. Činjenica da svrha i smisao odmora nisu negativne/nepoželjne posljedice upućuje da stvar treba gledati pod pozitivnim aspektom. Sam čovjek se treba posvetiti duhovnoj izgradnji u čisto duhovnom smislu, kao vjernik, da se iskaže pažnja vlastitoj obitelji, znancima, prijateljima, čitanje, razmatranje Riječi Božje. Nije samo sudjelovanje u sv. misi već i drugi aspekti – obitelj, socijalni odnosi i vlastiti odmor, da vidi smisao svoga rada, da ne bude pod prokletstvom rada. Crkveno učiteljstvo ima drugi kriterij s obzirom na dozvoljene i nedozvoljene poslove. Lav XIII. u enciklici Rerum novarum „…nedjeljni odmor traži da se čovjek uzdrži od

redovnih svakodnevnih poslova, osim ako se mora…“. Ivan XXIII. u Mater et magistra „…uzdržavanje od uobičajenih svakodnevnih poslova…“. II. Vatikanski sabor traži da nedjelja bude dan radosti i počinka od posla (SC 106). Zaključci: 1. Kršćanin je dužan uzdržavati se nedjeljom i blagdanima od onih poslova koje redovito radi u radne dane, od kojih zarađuje ono što je potrebno obitelji, od kojih ima dobitak. Nije najvažniji kriterij narav posla nego svrha odmora. Bitno je ometa li rad svrhe blagdanskog odmora: sudjelovanje u euharistiji, duhovna obnova, odmor, odnosi u obitelji, sa prijateljima i potrebitima. Nije ispravno shvaćanje da je nedjelja prikupljanje snage za dalje. Kršćanin koji se ne uzdržava od rada u suprotnosti je sa ciljevima nedjeljnog odmora. Drugi kriterij: da li se tim radom zarađuje? Može biti situacija kada je potrebno raditi da bi se preživjelo – doslovno. Tad bi se rad nedjeljom mogao prihvatiti. Ali općenito važi da su nedjeljom zabranjeni svi poslovi kojima se zarađuje (lukrativni poslovi). 2. Nedjeljni počinak nije samo stvar pojedinca već i zajednice. Zajednica se treba uzdržavati od rada, radost je komunikacija u susretu, potrebni su ljudi. Taj zajednički odmor u nedjelju u skladu je s općom težnjom i potrebom ljudi. To, po naravi stvari, ne mora biti baš nedjelja, ali je kršćansko svetkovanje nedjelje u skladu sa tom potrebom ljudi. I zato je normalno da u kršćanskoj sredini dan odmora bude baš nedjelja. 3. komunitarni vid – da se drugog ne sablazni svojim radom. Ovisi o mentalitetu sredine. 4. Nedjeljni odmor sa sobom nosi i izvjesnu žrtvu, ne samo ne raditi nego oblikovati nedjelju da ona ispuni svoj smisao, potreba da se čovjek susretne sa drugim. Kršćanin koji za kratko vrijeme obavlja lake manualne poslove, koji ne zamaraju, bilo da pomogne drugom, bilo da se sam odmori ne griješi ako mu je glavna točka toga dana bila euharistija i ako radom nikoga nije sablaznio. Kod fizičkog rada treba se gledati je li to čovjek koji preko tjedna radi u uredu ili je riječ o fizičkom radniku koji samo nastavlja svakodnevni posao. Onom iz ureda to je vid relaksacije, ali onaj drugi griješi. Na prvom mjestu je sudjelovanje na euharistiji da se izdigne iznad svakodnevnog poslovanja, da se posveti sebi i drugima – to je bitno. Nedjeljom je šport dopušten ako nije zbog zarade.15 Razlozi koji oslobađaju od odmora: 1. Kad je rad nužno potreban kako bi se spriječila znatna šteta kako za pojedinca, tako i za zajednicu ili da se umanji šteta. U ruralnim naseljima (uglavnom) se nailazi na pojedince koji ne mogu uzdržavati obitelj, a da ne rade nedjeljom, tu spadaju i situacije održavanja života (potres, poplava i druge nepogode), tad je dužnost raditi. 2. Dozvoljeno je obavljati javne službe bez kojih bi zajednički život i odmor bio nemoguć (policija, restorani, radnici u prometu, oni koji nadziru elektromrežu, vodovod, sredstva komunikacija… - oni zarađuju time, ali i služe drugima, zatim radnici u teškoj industriji, medicinsko osoblje, vojska…). Imaju opravdan razlog za rad, ali bi ako mogu trebali sudjelovati na euharistijskom slavlju. Zakletva/prisega

15

A kako prosuditi navijače, pogotovo one sa kamenjem u džepovima!?

Narav i suvremena problematika: pojam Kršćansku zakletvu čini onaj koji zaziva Boga kao svjedoka da je istina ono što tvrdi, odnosno da istinski nešto obećava. I u jednoj i u drugoj zakletvi zaziva se Boga za svjedoka. Postoji potvrdna zakletva – onaj koji se kune da je zaista istina ono što tvrdi, i obećajna zakletva – iskreno obećanje, nije pitanje da li će to izvršiti. Zašto Boga? Više je razloga. Želi dokazati da ne laže ili da je iskren. Time dotični ispovijeda Boga kao onog koji poznaje najdublje misli i nakane čovjekove, kao onoga koji kažnjava laž. Religiozna zakletva uključuje odnos prema Bogu. Kršćanska zakletva je pozivanje na Božje atribute kako nam ih i Objava preporučuje: Božja obećanja, istinitost, sveznanje pa se kršćanin zaklinje polažući ruku na križ ili na Bibliju, to je i priznanje Božje svetosti. Zakletva je i čašćenje Boga. Častim ga ako je to što tvrdim istinito, ali Boga mogu time i pogrditi. Religiozna zakletva može imati razne stupnjeve. Izričita zakletva temelji se na Bogu i nastaje iz čina vjere. Zakleti se može i onaj tko ne vjeruje pa time priznaje naravni zakon, vjeru u apsolutno. Predmet zakletve – je činjenica o kojoj se svjedoči. Netko se može zakleti na ono što se stvarno dogodilo. Objekt zakletve je subjektivna istinitost onoga tko se zaklinje. Subjektivna istina temelji se na objektivnoj istini.

Predmet zakletve Za razliku od nekad kad je moralna teologija gledala objektivnu stranu pa se reklo da se čovjek može zakleti samo za ono što se stvarno dogodilo i stvarno izvršenje onog što se obećalo, danas se kaže da je istinski objekt zakletve subjektivna istinitost onoga koji se zaklinje – kunem se u ono što smatram istinom. Objektivno govoreći to ne mora biti tako, ali ja to tako shvaćam i vjerujem. Onaj koji se zaklinje samo svjedoči da se tvrdnja slaže sa njegovim dubokim uvjerenjem. Potvrdna i obećajna zakletva – iza njih mora stajati nutarnja odluka i nutarnje opredjeljenje za to. Ta dva vida nije moguće rastaviti, naime bilo bi najidealnije kad bi se objektivno i subjektivno slagalo. Subjektivna se istinitost se ne temelji sama na sebi, nego na objektivnoj istini. Može tu postojati i određeno neslaganje jer je čovjek ovisan o svojim spoznajnim moćima koje mogu pogriješiti. Religiozna zakletva i svjetovna zakletva Političari će svoju zakletvu činiti nad Ustavom, time se on ne zaklinje Ustavu nego narodu koji taj Ustav štiti. Radi se o odnosu prema ljudima. To se ponavlja i kad se zakunemo pred bližnjim. Uvijek ima nekakav osobni karakter i pretpostavlja osobnu vjernost onomu što se zaklinje. Kad se radi o religioznoj zakletvi također postoji taj osobni odnos, a to je odnos između čovjeka i Boga. To onda pretpostavlja i određeno uvjerenje, onaj koji se zaklinje na križ Boga poziva za svjedoka. To pretpostavlja da i onaj koji prima zakletvu, u idealnom slučaju, dijeli ista uvjerenja. Ako smo na istoj razini možemo shvatiti objektivnu stranu.

Ozbiljnost je zagarantirana. Problem u pluralističkom društvu jest taj što se gube uvjerenja. U kršćanskoj sredini ni danas zakletva nije neki poseban problem i iz toga nastaje suvremeni problem zakletve. S jedne strane ljudi trebaju zakletvu, barem u određenim slučajevima, s druge strane religiozna zakletva se ne može tražiti od onih koji ne vjeruju u Boga ili koji traže da se religiozni život odvoji od javnog društvenog života. Oblici – religiozna, na Ustav, na zastavu, na časnu riječ. Idealno bi bilo kad ne bi trebalo zakletve – obećanja bi se slagala sa uvjerenjima. Eliminiranje zakletve bi pogodovalo daljnjoj sekularizaciji društva. Zakletva je religioznog porijekla bez obzira na koji se način ona danas vršila. Postoji također problem da je zakletva usmjerena protiv slobode savjesti zato što se ljudi ne žele vezati uz nešto 100 % - to je mentalitet trenutka. I za religiozne ljude postoji problem kad se moraju zakleti na simbole koji su protivni vjeri. Problem je zbog toga što totalitarni diktatorski sistemi svode religiju i Boga na svoje potrebe i koriste religijsku zakletvu kao sredstvo prisile – manipuliraju sa zakletvom. Pa se od građana traži religiozna zakletva da će biti vjerni državnim vrednotama. To je zloupotreba zakletve, njome se izvrće red vrednota. Objava o zakletvi Stari zavjet – zakletva je sačinjavala dio života starozavjetnog čovjeka. Postoje zakletve koje su i za nas danas aktualne kao i one koje su tipični izraz vremena. One koje su i danas važeće zbog svoje ozbiljnosti i karaktera sakralnosti imaju snagu. Starozavjetni čovjek se zaklinjao Bogom u smislu da mu Bog po svojoj pravdi sudi ako ne govori istinu. Istovremeno je ispovijedao Božju veličinu. Time se izražava da se ljudska riječ temelji na Bogu i da svoju čvrstoću ima u Bogu. SP – …kunem se samim sobom, mnome će se svaki jezik zaklinjati… - to čovjek ne može izreći. Poziva se na većega i zato kaže „Tako mi živoga Jahve i tvoga života…“. Ima i mjesta gdje se jedan čovjek kune životom drugoga (1 Sam 17, 55). Tu se želi pokazati objektivna stvarnost. I tu na prvo mjesto dolazi Jahve, a onda bližnji – bližnji je stavljen u Božje ozračje. Kad se govori o zakletvi gdje se Bog kune samim sobom želi izraziti neizmjernu razliku koja postoji između Boga i čovjeka. U SZ nalazimo i zakletve koje se čine u ime krivih Bogova (Jr 5, 7; Am 8, 14) – to je uvreda Boga, kao i kriva zakletva, upozorava da se čovjek ne smije olako zaklinjati (Sir 3, 9-11). Zakletva je nedostojna Boga ako se njome Bog ne slavi, ako je sredstvo za ljudske ciljeve. Ispuniti se mora i kad je na vlastitu štetu (Ps 15, 5). Novi zavjet – ne pruža jedinstven pogled kad je u pitanju zakletva. Krist u govoru na gori zabranjuje svaku zakletvu (Mt 5, 33 - 37). Krist odbacuje one načine kojima su se Židovi zaklinjali u njegovo vrijeme, a da bi izbjegli spominjanje imena Božjega onda su se zaklinjali onim imenima koje su smatrali manje važnima – napada te nedosljednosti (hram i hramsko zlato, žrtvenik i žrtva..). Zaklinjanje nije u skladu sa kraljevstvom Božjim i njegovom pravdom. Ljudska stvarnost s čovjekom koji nikako ili nepotpuno usvaja novu pravdu koju je Krist donio, čovjek ne može bez zakletve. Takvo stanje nije idealno, a zbog njega je zakletva potrebna. Podsjeća vjernike da u svijetu još nije zavladalo kraljevstvo

Božje, postoji veliki rascjep između svijeta i onog ideala koji je Krist postavio. Pavao upotrebljava razne oblike jamstva (zovem Boga za svjedoka), to je neka vrst zakletve (2 Kor 11, 31; Heb 6, 13 – trebamo se pouzdati u Božja obećanja kao Abraham jer se Bog zakleo sam sobom). Krist nije odbacio zakletvu jer bi ona istrumentalizirala Božje ime nego jer je znak ljudske manjkavosti i grešnosti i ne bi trebala postojati kod onoga tko se opredijelio za kraljevstvo Božje. Danas imamo tendenciju da se religiozna zakletva ukine. Suvremeni čovjek ne želi religioznu zakletvu iz sekularističkih razloga, ali on i dalje ne može bez određenog vida zakletve, on traži drugi vid i načine na koji će se zaklinjati. Kad Krist odbija zakletvu to su sasvim drugi razlozi od sekulariziranog čovjeka. Stav kršćanina bi trebao biti ono savršenstvo koje je Krist istakao u Govoru na gori i ako kažemo da i današnji čovjek treba zakletvu onda samo kao dodatnu mjeru u krajnjim slučajevima i uz određene uvjete. Ovo je važno shvatiti. Treba je ograničiti samo na ona područja i pitanja gdje je ona neophodno potrebna. Ako se ima to u vidu i ako je držimo samo kao dodatnu mjeru ona može i danas biti izraz čašćenja Boga. U tom smislu i crkveno Učiteljstvo kaže osuđujući neka zastranjenja i svojevoljno tumačenje zakletve: zakletva je dopuštena pod određenim uvjetima. Zakletva nije u načelu zabranjena, ali ona ne smije ostati sasvim uobičajena stvar i ne smije se činiti bez razloga i na civilnom i na crkvenom području. Smije se činiti samo onda kad su dovoljni razlozi. Uvjeti za dozvoljenost zakletve: Jr 4, 2 – „Ako se zakuneš: 'Živoga mi Jahve!' istinito, pravo i pravedno, narodi će se blagoslivljati u tebi i tobom se dičiti." 1. Ako je za istinu (ako je dotični uvjeren da je stvar istinita). 2. Ako je promišljeno (opravdan razlog – Božje ime ne smijem koristiti za bilo što). 3. Ako je zakletva za pravdu (za dopuštenu i poštenu stvar). Ovi uvjeti se traže kako sa strane onoga tko čini zakletvu tako i sa strane objekta na koji se odnosi zakletva. Uvjeti sa strane onoga koji čini zakletvu: 1. Treba postojati namjera ili nakana (može biti i prešutna, ne samo eksplicitno izražena). Tko samo na izvan izriče riječi nakane čini prividnu zakletvu, time nanosi bližnjem nepravdu i time vrijeđa ime Božje. Ne smije se činiti ni kad bi se time izbjegla neugodna situacija. Ni od koga se ne smije tražiti takva zakletva. 2. Osoba koja se zaklinje mora biti sposobna učiniti zakletvu, mora znati i razumjeti što čini. Crkveni zakoni traže određenu dob. 3. Mora postojati dovoljan razlog. Uvjeti sa strane objekta zakletve: kako je zakletva garancija istine istina je objekt zakletve. Obećajna je zakletva istinita ako u času kad se kune dotični ima namjeru to izvršiti. Onaj tko pod zakletvom svjesno nešto lažno tvrdi ili obeća ili zna da to neće biti u mogućnosti ispuniti krivo se zaklinje, a to je teška zloupotreba imena Božjega. Što se objekta tiče on mora biti moralno dobar, jer

obećati neko zlo bilo bi usmjereno protiv Boga. To je nespojivo sa Božjom svetošću. Stvar mora biti ostvariva. Ne može se netko zakleti u nešto što nadilazi njegove mogućnosti. Ne treba miješati zakletvu i obećanja bez imena Božjeg. Mora se raditi o važnoj stvari. Gdje je dovoljno ljudsko povjerenje nema potreba za zakletvom. Može biti težak grijeh ako je dotični nekog time sablaznio. Tko se zakune na čin koji direktno vrijeđa tuđe pravo nevaljano se kune. Zakletva učinjena samo na izvanjski način nema obvezujuću snagu (fiktivna, prividna zakletva). Formula zakletve Religijska zakletva mora jasnim riječima izražavati pozivanje na Boga i jasno tvrditi istinu koja se daje. Važno je paziti na značenje riječi kojima se zakletva daje. Zato Zakonik za neke oblike zakletve određuje formulu kako bi se izbjegla površnost i kriva tumačenja. Zakletve koje imaju javni karakter moraju se izgovoriti točno kako su formulirane. Prestanak obećajne zakletve 1. Može izgubiti svoju snagu ako se ostvare okolnosti koje mijenjaju sadržaj zakletve ili nestane cilj. 2. Obveza prestaje i oprostom od onoga kome je obećanje dano. Prema ZKP od obećajne zakletve mogu oprostiti oni crkveni poglavari koji za to imaju pravo. Oprost slijedi samo iz dovoljnog i razumnog razloga (izbjeći zlo ili ne spriječiti realizaciju većeg dobra). Zaklinjanje kao bogoštovni čin Zaklinjanje nije isto što i zakletva (zakletva – iuramentum, zaklinjanje – adiuratio). Zaklinjanje se obistinjuje kad se u ime Boga netko moli ili se zahtjeva da se u ime Božje nešto učini ili ne. Zaklinjanje može biti zapovijedano ili molbeno (Dj 19, 1316; Mt 26, 63; Mk 5, 7; Rim 12, 1). U SP - Veliki svećenik zaklinje Isusa da kaže da li je on Sin Božji. Opsjednuti zaklinje Isusa da ga ne muči. Sv. Pavao zaklinje vjernike da prinesu sebe kao duhovno bogoštovlje. Zapovjednim zaklinjanjem viši zapovijeda nižem (Krist zapovijeda nečistom duhu da napusti opsjednutog). Molbeno zaklinjanje – kad se niži obraća višemu da mu nešto učini. To molbeno se u liturgiji često susreće kad molimo, tražimo, pozivajući se na ime Božje. I svaka crkvena molitva završava sa „po Gospodinu našemu Isusu Kristu“ i to je jedna vrsta zaklinjanja. Zašto je zakletva bogoštovni čin? Jer se njime uzvisuje ime Božje, uzvisuje autoritet tog imena, potiče druge na poštovanje toga imena. Imamo i zaklinjanja koja su loša i kao takva ne služe Božjoj časti. Isti uvjeti koji se traže i kod zakletve traže se i za dozvoljenost zaklinjanja. Privatno zaklinjanje može vršiti svatko. Službeno, u ime Crkve, može vršiti samo za to ovlaštena osoba (sakramenti, blagoslovi…). Posebni vid – egzorcizam – zapovjedno zaklinjanje nad zlim duhom, smije ga činiti samo za to ovlašteni svećenik. Đavla se ne moli nego ga se zaklinje.

Zavjeti U uskoj vezi sa zakletvom ali i iznad nje. Iznad je zbog savršenosti. Ne poziva se na Boga samo kao svjedoka istine nego mu posvećuje bitna područja svoga života. Zavjet shvaćamo kao svečano obećanje dano Bogu da će se nešto posebno učiniti njemu na čast. Činom se Bogu iskazuje podložnost i poklonstvo. Sadržaj zavjeta često ima kultni karakter (hodočastiti u svetište, postiti, redovnički zavjeti…). Kad se zavjetom nečega odriče čini se bogoštovni čin. ZKP kan 1191. - definicija16. Dijele se na stvarne zavjete (milostinja sv. Misi); osobne zavjete (posvetiti sebe službi Božjoj); mješovite zavjete (dati misu na neku nakanu i sudjelovati u njoj). Prema nakani dijele se na: apsolutne i uvjetne – ovisno prihvaća li se obveza bezuvjetno ili uz određene uvjete. Određeni čin zavjeta ili disjunktivni – mogućnost biranja čina. Zatim na privremene i doživotne, javne i privatne, svečane i jednostavne. U svakom zavjetu prisutna je osobna odluka častiti Boga. Oni su inače fenomen prisutan i u židovstvu i u poganskim religijama, ali se razlikuju od kršćanskih. Čak ni starozavjetni zavjeti nisu u potpunosti jednaki sa kršćanskim. Zavjet i zakletva izražavaju čašćenje Boga, ali na različite načine. Zakletvom se Boga časti kao uvjet i jamca istine. Zavjet je izvanredan način čašćenja Boga jer nije čest kao npr. molitva. Oni su poseban dar ili karizma. Imaju veliku važnost za osobu ali i za Crkvu (posebno redovnički, ali i ostali). Mogući su jer na zavjet Krist poziva pojedince dajući im potrebnu milost. Osobitost zavjeta počiva na tome što počivaju na pozitivnoj stvarnosti, posebnom Božjem pozivu. Zakletva nema tu pozitivnu stvarnost, čini se silom prilika. Razlika se vidi i u neposrednosti čašćenja. Zavjet je stvar između zavjetovanika i Boga. Zavjetovanik zato više časti Boga od onoga tko se zaklinje. Zakletvom se više učvršćuju međuljudski odnosi. Suvremena problematika zavjeta Protestanti su rezervirani s obzirom na zavjete. Njihova teologija postavlja pitanje zaslužnosti ili valjanosti zavjeta pred Bogom. Predbacuju katolicima shvaćanje spasenja – ne ovisi toliko o Bogu koliko o čovjeku. Samo milost opravdava, kažu oni, pa se zaslužnost ljudskih djela ne smije tako postavljati. Zavjeti ne mogu imati takvu zaslužnost. Oni umanjuju Božju slavu. Karl Barth kaže da je dobro svoj toj volji i mentalitetu suprotstaviti princip da grešnik biva opravdan po milosti Kristovoj po vjeri, a ne djelima. Svaki zavjet moralno je nemoguć! Oni nemaju ispravnu sliku kršćanskog shvaćanja zavjeta. Promatrani nadnaravno zavjeti ne ruše primat milosti. Bog je prisutan svojim pozivom, a ne čovjek. Nije čovjek taj koji čini prvi čin da bi time zaslužio nagradu od Boga. Oni koji se zavjetuju iznad svega ljube Boga koji nas je prvi ljubio. Božja nagrada je rezultat samo čovjekove suradnje. Prigovor da se zavjeti čine zbog nagrade zaboravlja da se istinski zavjet čini prvotno zbog ljubavi. Karizma ljubav prakticira tako da ne povrijedi druge koji

16

Kan. 1191 - § 1. Zavjet, to jest promišljeno i slobodno Bogu dano obećanje o mogućem i većem dobru, mora se ispuniti iz kreposti vjere.

imaju manje karizme. Zavjet nije prvotno ljudsko djelo, nego čovjekov odgovor na Božju milost. Zavjeti u odnosu na sekularizaciju - današnje pretjerano naglašavanje autonomije ovozemne stvarnosti. Zavjeti postaju problem kod mnogih kršćana jer sekularizam utječe i na ljude unutar Crkve. Najviše su u pitanje stavljeni zavjeti koji vežu za čitav život. Zavjet je odricanje od nekih ovozemnih vrednota koji se upravo danas tako naglašavaju, kao što je brak, ekonomski napredak, sloboda, samoodređenje. Odreći se tih vrijednosti mnogima izgleda neshvatljivim, za neke je to i apsurd. Pa se onda takvo odricanje ne shvaća na Božju čast. Mnogi misle da koncentracija na Boga otuđuje čovjeka od svijeta i njegovih zadataka. Smatraju da se to ostvaruje i onda kada to služi potrebnima ovoga svijeta. Smatraju da zavjet sam ne unapređuje obveze prema svijetu nego ju smeta i potiče otuđenje od svijeta. Tako onda misle da ako netko čini zavjete onda ovozemnu stvarnost ne uzima kao vrijednost u sebi. Ne može se poreći da neke stvari i jesu tako, ali možemo reći: 1. Zavjeti ne uključuju negativno vrjednovanje/prezir za stvarnosti kojih se zavjetovanik odriče, LG 46. Boga se ne bi častilo zavjetima ako bi njihov sadržaj bio samo odricanje od stvari koje se smatraju ovosvjetskim. Ispunjenje zavjeta nije ostvareno u punini ako se gleda da se protiv njih samo ne sagriješi. Zavjeti traže da se ostvari ono zbog čega su učinjeni. Svrha je ostvariti volju Očevu, pomoći ljudima. Ako se u zavjetima ne ostvari to oni postaju cilj sami sebi, a ne sredstvo do cilja. Sloboda nije dana da čovjek ne zna što će sam sa sobom. Slično se događa sa zavjetima kao i sa brakom. 2. Po istočnom grijehu čovjek je u opasnosti da njime zavlada trostruka požuda (tijela, očiju, oholost života) i to je najveća zapreka do spasenja. Zavjeti su direktno usmjereni protiv tih požuda. 3. Po posebnom predanju Bogu i koncentraciji na njega i opsluživanjem zavjeta kršćanin pruža dragocjenu službu drugim ljudima, pa i sekulariziranom društvu. Samo onaj tko je jasno shvatio da je Bog Apsolutni gospodar može se ispravno odnositi prema ovozemaljskim stvarima, LG 44. 4. Ako je sadržaj zavjeta služenje bližnjemu radi posvećenja Bogu ne gubi ništa na vrijednosti i specifičnosti (GS 25). Pod vidom promjenjivosti čovjeka - odnos sa zavjetima - danas se naglašeno govori o povijesnosti pa onda i promjenjivosti i zaključuje da danas nema ničega stalnoga. Onda naši suvremenici kažu da čovjek zahtjeva previše od sebe kad pretendira da si preuzme obveze koje ga vežu cijeli život. On, kažu, sebi prisvaja pravo da raspolaže nečim što nije u njegovim rukama. Oni čak tvrde da to nije čašćenje Boga, ako se čovjek prethodno zavjetima fiksira za cijeli život i tako isključi cijeli svoj razvoj. Razumije se nije sad pitanje samo zavjeta nego i nerazrješivost braka, jer i tu se vežemo za cijeli život. Ističe se da je čovjek u stanju zauzeti stav za budućnost ako je predvidio promjenjivosti. Kako god se mijenjali vidljiv je jedan kontinuitet osobe. Tvrditi da čovjek nije sposoban učiniti i vršiti nešto za cijeli život zbog svoje promjenjivosti znači da nije sposoban za onu osnovnu vjernost samom sebi. A takva tvrdnja niječe odliku čovjeka kao osobe.

U svjetlu Svetog pisma Kršćansko se zavjetovanje ne može ispravno shvatiti ako se nema uvida u ono što SP govori o zavjetima. Tu se najbolje očituje postupnost Objave. U SZ se zavjetovalo najčešće pod uvjetom, sa svrhom da prosna molitva bude uslišana. Ako bi se uvjet ispunio zavjetovanik bi onda Bogu iskazivao zahvalnost. Jakov se zavjetovao da će sagraditi žrtvenik (Post 28, 20-22). Ana majka proroka Samuela se zavjetovala da će sina posvetiti Božjoj službi ako postane majka. Zavjeti spadaju u okvir odnosa između Jahve i Izabranog naroda, Pnz 23, 22-24. Ovdje je riječ o zavjetu koji ne izražava bezuvjetno predanje Bogu. Ako ti meni i ja ću tebi.17 NZ – spominjali smo evanđeoske savjete 18 gdje se spominju sami temelji na kojima redovnički zavjeti počivaju. Nisu prvotno djelo čovjeka nego su najprije djelo milosti, dar, a onda dolazi suradnja čovjekova. Plod su spasonosnog djelovanja u nama i ostaju tajna. Kršćanin je krštenjem ujedinjen sa Kristom, kao što je Krist uvijek proslavljao Oca i žrtvom na križu ponovno uspostavio Božju čast tako je kršćanin osposobljen da slavi Oca po Sinovu primjeru. On to prihvaća svjesno – krsni zavjet ili krsna obećanja. Taj zavjet je temelj svih drugih zavjeta kršćanina posebno redovničkih. Tako svi kasniji zavjeti nisu nužno izolirani nego ih treba gledati u kontinuitetu djelovanja Božje milosti. Krsno posvećenje daje kultni karakter čitavoj egzistenciji svakog kršćanina. Koncil povezuje redovničke zavjete sa krštenjem kao istinskim korijenom svih zavjeta. Ipak to ne rastavlja redovnike od ostalih kršćana koji ne žive po tim zavjetima. Zajedničko je svima krštenje. Zavjeti pod vidom karizmi Posebno posvećenje Bogu pretpostavlja i posebni Božji poziv, posebnu karizmu. Koncil: razni su oblici redovničkog života nastali po nadahnuću Duha Svetoga, da redovnici budu svjesni da su se tu odazvali Božjem pozivu i da su zavjeti dar koji je Crkva primila od svog Gospodina, LG 43. Nisu nastali voljom čovjekovom nego dolaze od milosnog poziva. Radi se o osobnom i posebnom daru koji Bog daje pojedincima. Kome je više dano, više će se od njega tražiti!!! Odnos zavjeta i Crkve Karizma zavjeta stvar je čitave zajednice Crkve. Zavjet se temelji na krštenju, krštenje je plod Kristova otkupiteljskog djela, a njegovo otkupiteljsko djelo je usmjereno na posvećenje čitave Crkve. Udovi Kristova Tijela koji su primili karizme moraju na poseban način biti posvećeni Bogu da bi Crkva po njima mogla ispuniti svoje dužnosti. Zavjeti se ostvaruju u Crkvi pa crkveni autoritet bdije nad polaganjem i izvršavanjem zavjeta i daje dispenzu od njih. Odnos koji imaju zavjeti sa Crkvom ide za dubljim shvaćanjem njihovih elemenata. Imaju eklezijalni karakter. Bez vršenja zavjeta Crkva ne bi bila ono što jest. Njezin život sa Kristom ne bi bio tako široko i savršeno ostvaren. Ipak to ne razdvaja 17 18

Ja tebi molitvu – ti meni auto, po mogućnosti golf 5. Siromaštvo, čistoća i poslušnost – evanđeoski savjeti.

redovničke osobe od onih koji ne žive po evanđeoskim savjetima. Temelj je isti – krštenje. Duh evanđeoskih savjeta mora sve prožimati na određeni način. Odnos zavjeta i ljubavi Ljubav je osnovni i vrlo važan faktor koji se pretpostavlja kod svih karizmi. Nema karizmi bez ljubavi. Karizme su konkretiziranje ljubavi, a ljubav razvija i usmjeruje karizme. Samo onaj tko je potaknut ljubavlju usmjerava se božanskim zavjetima. Ljubav mora usmjeravati i praktični život onih koji su prihvatili evanđeoske savjete. Na poseban se način zavjetovanjem unaprijeđuje ljubav prema Bogu i bližnjemu (LG 45), traži da se odričemo svega što je protivno zavjetima pa se od redovnika u ljubavi traži vjernost zavjetima, da se odriče neuredne ljubavi prema osobama, materijalnim dobrima, sebi. Ljubav pretpostavlja odricanje. To odricanje ima svrhu i smisao u potpunom predanju Bogu iz čiste ljubavi. Odricanje je povezano sa zavjetima jer se odricanje čini iz ljubavi. Odnos se vidi iz: 1) Sadržaj zavjeta je neko veće dobro od onog što si inače dužan činiti iz drugog naslova, a ne dužnost koja se traži od svih. To nije opće pravilo premda je objekt zavjeta neko veće dobro a ne dužnost onoga koji ga čini. Onaj tko vrši zavjet ne traži posebnu naknadu/nagradu od Boga. Radije osjeća da je sve što čovjek može uzvratiti Bogu nedovoljno u usporedbi s Božjom veličinom (sluge smo beskorisne). 2) Ono što nije obvezatno ljubav promatra pod drugim vidom: to je jezgra svakog istinskog zavjeta. Bog može nadahnuti čovjeka ljubavlju da položi zavjete, tu je i igri i poziv, propust čini onaj koji ne odgovori na to (propust u odnosu na poziv milosti). Ono što je savjetovano ne nosi sa sobom teški grijeh, ali stvar nije po sebi ipak indiferentna. Iako nema stroge obveze prihvatiti savjet da nasljeduje Krista u poslušnosti, čistoći i siromaštvu ipak je propust vjernosti pozivu (Bogati mladić u susretu s Isusom). Nisu svi pozvani na takav korak. 3) Ljubav također pomaže da se shvati kako netko može izabrati zavjet za cijeli život, posvećujući se tako Bogu, i ostvariti taj poziv. Zavjet je trenutak kad osoba ima sposobnost svoj prošli, sadašnji i budući život vezati uz Boga zauvijek. Osoba sebe uzima u ruke i daje drugome (osobni čin ljubavi). Tu se ostvaruje najveći stupanj ljubavi. I ovdje vrijedi da bilo kakvo uvjetovanje činilo bi stvar nevaljanom. Moralni i juridički vid zavjeta Uvjeti koji se traže sa strane zavjetovanika: a) Kako se radi o osobnom činu predanja Bogu onaj koji se zavjetuje mora znati što čini, koji je sadržaj zavjeta, koje obveze proizlaze iz zavjeta za njega. To znanje jest preduvjet za drugi uvjet. b) slobodna odluka i s njom povezana nakana. Znam i onda svjesno prihvaćam čime prihvaćam i obveze koje iz toga slijede, a to pretpostavlja određenu zrelost. Traži se afektivna i moralna zrelost i uza sve razlike koje postoje među ljudima razumije se da Crkva ne može ići od slučaja do slučaja nego se postavlja

orijentacionu dob za one koji polažu zavjet. Što je sadržaj zavjeta bremenitiji to zrelost i dob moraju biti veće. Uz to određeni mora proći i određenu pripremu, probaciju u kojoj se on iskušava, gdje se može dogoditi da se kanonski određena dob morati malo nadići, odložiti. Prema tome kad bi se zavjet temeljio na zabludi (kad ne bi poznavao sadržaj, bit..) zavjet bi bio nevaljan, isto vrijedi i za ženidbu, ako ne zna koga ženi – onda je to zabuna u osobi. 19 Prisila, strah… to zavjet čini nevaljanim. Također se ni ne može nekog drugog zavjetovati (kad bi roditelji zavjetovali svoju djecu, to bi stvar činilo nevaljanom). Uvjeti koji se traže od strane objekta ili predmeta zavjeta: a. Predmet mora biti moralno dobro – kad bi se čovjek zavjetovao na neko zlo, to ne bi bio bogoštovni čin. Isto tako ne možemo smatrati moralnim činom ni ono što bi bilo indiferentno, jer to ne časti Boga. b. Zavjet mora biti moguć u fizičkom i moralnom smislu. To ne znači da zavjet ne treba tražiti velike žrtve. Ako bi se netko zavjetovao nešto što fizički nije moguće izvršiti to zavjet čini nevaljanim. Zato je potrebno prije polaganja zavjeta određeno vrijeme probacije, imati duhovnog vođu, savjetnika. Što je zavjet veći to treba biti ozbiljnija priprema. c. Obećaje se ono na što čovjek nije već obavezan s nekog drugog naslova. (Ja sam se zavjetovao radniku isplatiti plaću. Svećenik koji je obvezatan moliti časoslov, zavjetuje se da će moliti časoslov.) Moralna obveza zavjeta: Zavjet koji je valjano učinjen i koji nije prestao obvezuje zavjetovanika. On ga je dužan izvršiti u ime kreposti religije, u ime neke dotične zapovijedi. I zato je kršenje zavjeta grijeh protiv kreposti religije i određene zapovijedi sa njim povezane. SP govori da zavjet obvezuje onoga tko se zavjetovao i kad predmet zavjeta nije određen nekom zapovijedi. Zavjet čistoće – kršenjem se vrijeđa krepost religije, ali i Božje zapovijedi (6. i 9.). Zavjet obvezuje i onda kad nije određena neka zapovijed. Težina izvršenja zavjeta ovisi o nakani zavjetovanika, o težini onoga na što se određeni zavjetovao. Laka materija zavjeta lako obvezuje, osim da je zavjetovanik imao nakanu teško se obvezati, što se ne pretpostavlja. Može netko i u lakoj materiji teško sagriješiti, ali to se onda mora dokazati. Može se dogoditi da kod teške materije lako sagriješi – zbog nedostatka svijesti čina i sl. Ako se zavjetovanik obvezao na više lakih čina, oni svi skupa čine tešku materiju jer se pretpostavlja da se dotični želio teško obvezati. Tako gdje postoji razložna sumnja tamo se pretpostavlja da teške obveze nema, osim ako se suprotno dokaže. Zavjet obvezuje samo onoga koji se obvezao. Ako se radi o stvarnim zavjetima, obveza može prijeći i na baštinike (materijalna obveza). Osobni zavjet može izvršiti samo zavjetovanik, a ne netko drugi (siromaštvo, čistoću, poslušnost). Dužnost za izvršenje stvarnog zavjeta ovisi o zavjetovaniku. Nije ga dužan prije izvršiti makar predvidio da ga neće moći u zadanom vremenu izvršiti. Treba ga izvršiti što prije kad je zgodno, fizički i moralno moguće. Tko se 19

U Euharistiji se nikad ne smije uzimati sumnjiva materija. U Đakovu bio jedan ispit i prof. pita: U kojem se sakramentu nikad ne smije uzimati sumnjiva materija? Student odgovara: U ženidbi.

zavjetovao dati određenu materijalnu vrijednost nije dužan to učiniti ako je taj predmet propao. Ako je zavjetovanik tu stvar prodao dužan je novac dati onome kome se zavjetovao. Uvjetni zavjeti se ne moraju izvršiti ako se uvjet nije ispunio. Međutim, dužnost je ispuniti taj zavjet kad se ispunio uvjet. Prestanak obveze zavjeta Obveza može prestati iz dvostrukog razloga: 1. Zbog razloga koji su povezani uz narav samog zavjeta. 2. Zbog intervencije kompetentnog poglavara. Konkretno: - Prestanak obveze zbog isteka vremena – tko se zavjetovao da će u određeno vrijeme nešto učiniti, kad prođe to vrijeme, prestaje i obveza zavjeta bez obzira da li je zavjet izvršen ili ne. Ako zavjet nije izvršen pitanje je krivnje. Veličina grijeha ovisi o veličini nemarnosti i veličini zavjeta. Može li se kršćanin zavjetovati na vršenje evanđeoskih savjeta na određeno vrijeme? Po njihovoj naravi oni trajno obvezuju, znače potpuno predanje Bogu, odluka je definitivna i treba vrijediti zauvijek. Moguće je kod laika, ali je onda to obećanje. U vremenu iskušenja Crkva predviđa pripremu osobe. Privremeni i trajni zavjeti – razlika ne samo glede vremenskih ograničenja nego se i pretpostavlja stupnjevitost u predanju sebe, učenje i sazrijevanje. I ovdje postoji razlika između vječnih i privremenih obećanja, ali se preporuča da laik dadne određena jednostavna obećanja, a ne zavjete. - Prestanak obveze zbog bitno izmijenjenih prilika – zavjet prestaje i onda kad stvar više nije dobra jer su se bitno izmijenile prilike onoga koji se zavjetovao ili onih s kojima je zavjetovanik bitno vezan na neki način. Tko je teško obolio zavjet ga više ne obvezuje. Isto vrijedi i ako su osobe iz najbližeg okruženja, djeca, obitelj, upale u bijedu pa im treba dati to što je zavjetovao da bi im pomogao. To može biti slučaj da se netko zavjetovao pomoći nekoj osobi koja je našla neki drugi prihod. Ili da zavjet više nije na Božju slavu. Može se dogoditi da zavjet i djelomično prestane, može izvršenje obveze biti obustavljeno za neko vrijeme, a kad se stanje normalizira ide se dalje. Kad se radi o evanđeoskim savjetima ne može se samo tako govoriti o prestanku određenih okolnosti ili o prestanku zbog nemogućnosti da se izvrše, jer onaj tko se na njih odlučio nakon pripreme pretpostavlja se da to zavjetovanje uključuje stalno i posvemašno nasljedovanje Krista bez obzira na uvjete. Zato se kod zavjetovanja traži najviši stupanj ozbiljnosti. Crkveni autoritet ima obvezu da savjesno ispita da li onaj koji se zavjetuje ima potrebnu zrelost, znanje onoga na što se zavjetuje, sadržaj i obveze i kakav je on kao osoba, čvrst ili labilan. Javni zavjeti, evanđeoski savjet i dr. imaju eklezijalnu i juridičku dimenziju, ti zavjeti su položeni pred crkvenom zajednicom i vezani su crkvenim zakonima. Zavjetovanik ih može prekinuti na svoju ruku ali imajući u vidu eklezijalnu i juridičku dimenziju, zavjet ne prestaje osim ako je dobio dispenzu od autoriteta, time se dotični oslobađa od zavjeta.

- Prestanak obveze zbog poništenja zavjeta – nešto slično kao proglašenje braka ništavnim. Proglašava se da zavjet nije valjano položen. To se ne odnosi samo na ova tri evanđeoska zavjeta, nego i na one zavjete koji su na nižoj razini (roditelji imaju mogućnost svome djetetu uskratiti zavjet koji se zavjetovao dati dio novca za nekoga potrebnoga, a dijete nema svoj novčanik). Redovnik se zavjetovao na nešto što se kosi s disciplinom i redom u samostanu, onda poglavar daje prestanak zavjeta (razne vrste pokore). Privatni zavjeti redovničke osobe nemaju nekakvog posebnog smisla jer je ta osoba ionako posvećena Bogu kroz redovnički zavjet. Ako je ta osoba imala neki zavjet prije redovničkih zavjeta oni bivaju suspendirani, prestaju (daje mjesečni prilog za neke svrhe, stupanjem u redovnike takvi zavjeti prestaju). Direktno – ako je nedorastao ili je potpuno pod vlašću poglavara (to mogu biti i roditelji); indirektno - kad dotični nema vlasti nad zavjetovanikom nego nad predmetom zavjetovanika. U tom smislu muž može i svojoj ženi poništiti predmet zavjeta ako se tiče njegova džepa. Žena koja se zavjetovala na čistoću a ušla u brak, brak je nevaljan. Otac može i svom punoljetnom sinu poništiti zavjete koji bi zadirali u prava oca jer nitko se nije dužan odreći svojih prava zbog nečijih zavjeta. Radi toga je potrebno i određeno savjetovanje posebno od onih koji su poglavari. S jedne strane vidimo oprez, a s druge strane je potrebno poštivanje slobode. - Prestanak obveze zbog dispenze – u određenim prilikama crkveni poglavari mogu dispenzirati od zavjeta, ta mogućnost proizlazi iz eklezialne dimenzije. Kao što krsni zavjeti obvezuju da se ostvare u Crkvi - tako se i svaki drugi zavjet ostvaruje u Crkvi. Zbog toga onaj koji je vezan zavjetom a ne može izvršavati zavjet, Crkva ga može dispenzirati zavjeta zbog općeg dobra, i dobra zavjetovanika. Takva dispenza je potrebna ne samo za privatne zavjete, nego posebno za javne zavjete koji su učinjeni pred Crkvom, tako ne mogu ni prestati bez Crkve. Da bi crkvena vlast mogla dispenzirati potreban je opravdan razlog. Što je zavjet veći to i razlog mora biti veći. Svećenik koji napusti svoj stalež – opravdan razlog - Crkva prvo daje vremena da se vidi da li je osoba konačno donijela odluku. On je dispenziran samo zbog sakramentalnosti, odnosno primanja sakramenata. To je nekada znalo trajati jako dugo. Što se tiče savjesti: ili se dotični ne osjeća krivim pred Bogom zbog dispenze ili se osjeća krivim zbog njegove nemarnosti tako da je dispenza jedini izlaz. Dispenza nije odrješenje od te krivnje, ona je omogućavanje osobi da sredi svoj život unutar Crkve. Koliko je netko kriv što je njegovo zvanje propalo, to je njegova krivnja pred Bogom. Po crkvenom pravu podjeljivanje dispenze od javnih zavjeta pridržano je Sv. Stolici. Puno puta se događa da se zavjet zamjenjuje ili dokida unutar ispovijedi, gdje se daje određena pokora ili zamjena. Ima i osoba kojima je teško to objasniti, valja biti oprezan, jer po savjesti oni osjećaju da su dužni to izvršiti. Također mogu postojati i takvi privatni zavjeti koje osoba može sama zamijeniti. Manju obvezu može dispenzirati samo osoba koja ima vlast (pobožnost, žrtve). Grijesi protiv bogoštovlja

1. Krivo štovanje Boga. 1.1. štovanje pravoga Boga na neispravan način (praznovjerje) 1.2.štovanje kao Boga nečega što nije Bog (magija, čaranje, spiritizam, idolopoklonstvo). 2. pomanjkanje poštovanja prema Bogu i onoga što je Bogu posvećeno – zanemarivanje ili propuštanje dužnog poštovanja prema Bogu ili pomanjkanje poštovanja prema onomu što je Bogu posvećeno (svetogrđe i simonija) Koncil je razmišljao o ovim pojavama. Kad je riječ o nazočnosti svega toga u nekršćanskim religijama Koncil nastoji otkriti nešto pozitivno u tome. Ne odbacuje ih samo tako. „…tako i ostale religije širom svijeta nastoje različitim načinima priskočiti u pomoć nemirima ljudskog srca (…) Katolička crkva ne odbacuje ništa što je u njima sveto (…) obdržavaju zraku one istine što prosvjetljuje sva ljude…“ (NA 2). U nekršćanskim religijama se nalaze i duhovna i moralna dobra. Ipak kaže se da je Crkva dužna naviještati Krista i takvim religijama. Najvažniji razlog takvog shvaćanja kulta je što se ne smije gledati na riječi, čine i nakanu. U nekršćanskim religijama objekt je neispravan, ali ako imamo u vidu subjektivno raspoloženje one mogu biti dobre i istinite. Kad promatramo sadržaje religija treba reći da postoji razlika između onog što je u njima sveto, istinito i onog što je pogrešno. Ta razlika sadržava mnoge stupnjeve pa se može govoriti o djelomičnim istinama i djelomičnoj zabludi. Ne treba sve pojave proglasiti identičnim pogotovo ako razlikujemo subjektivno od objektivnog. Strogo teološki razlog je Božja volja da se svi ljudi spase. Bog daje svoju milost svim ljudima dobre volje. Oni koji nisu upoznali Boga i Evanđelje nemaju druge mogućnosti da iskažu otvorenost za transcendentnog i apsolutnog Boga, već ga časte mentalitetom svoga naroda. Ti religijski izričaji vrše spasenjsku funkciju. Praznovjerje Štovanje pravog Boga na neispravan način. Neuredan i neispravan kult je neuredan izražaj vjere. Od toga nisu oslobođeni ni vjernici kršćani, katolici. Pa ni duhovno lice nije imuno na to. Lako je upasti na jednostrano precjenjivanje vanjskog kulta i ceremonija, pretjerani konzervatizam ili drugi ekstrem pretjerani progresizam kod liturgijskih čina. Ako se dođe do tog da se ne poštuju propisi Crkve ostvaruje se neispravno čašćenje Boga, pa i jedan vid praznovjerja. Lako je prijeći tu granicu unutar liturgijskih čina, zato je Crkva propisala detalje. Postoji puno zloupotrebe. Nedostaje poštovanja i poštivanja crkvenih propisa, autoriteta i jedinstva (SC 22, 3). Takvi umjesto direktiva postavljaju sebe, vlastiti sud i ukus. Propovjednicima se preporuča da ne izmišljaju događaje ili okolnosti. Paziti da se točno propovijeda Riječ Božja poštujući njihovu snagu. Osobito opasno – štovanje Boga na starozavjetni način. Koliko se obistinjuje grijeh ovisi subjektivnom stanju praznovjernika.

Ispraznost u bogoštovlju Razni načini čašćenja Boga koji se protive Bogu. Ostvaruje se najčešće kod raznih oblika pučkih pobožnosti. Kad očekujemo da će molitva biti uslišana radi broja molitava, položaj kipa ili broja svijeća – nada se ne polaže u Božju dobrotu. S takvim se pretjeranostima ne smije poistovjetiti upotreba raznih nabožnih predmeta – slika, medaljica, škapulara – ako je ispravno shvaćeno. Tko nosi sliku sveca iz pobožnosti svecu, ali u konačnici iz pouzdanja u Boga to može biti znak prave pobožnosti. Deformitet tih pobožnosti sastoji se u tome što se važnost daje stvarima koje su po sebi nevrijedne i sporedne. Ispraznost je uvreda Bogu. Treba biti oprezan pogotovo što se tiče pučkih pobožnosti. Običan čovjek izražava svoju pobožnost onako kako ju on shvaća. Pobožnosti ne treba dokidati, nego dati novi duh20 (SC 13). Želi se unaprijediti kršćanski život kroz pobožnosti. Štovanje stvorenja kao Boga i obožavanje prirodnih sila 1. Štovanje lažnih bogova – idolatrija. Idolatrija je iskazivanje božanskih časti stvorenju na način kako se slavi pravi Bog (paljenjem tamjana, poklonstvom). U širem smislu to je postavljanje nekoga ili nečega na najviše mjesto u srcu i činima i spremnost da se sve drugo pogazi zbog te ideje/osobe, a da to nije Bog. Idolatrija je vrsta praznovjerja, neispravan način kulta (od štovanja Boga kojeg se nejasno spoznalo (transcendentni Bog) do čašćenja nekog stvorenja i iskazivanja božanskih počasti (istinska idolatrija)). SZ strogo osuđuje idolatriju: a) SZ izabrani narod mora biti daleko od tog kulta i ustrajati u vjeri i poklonstvu pravome Bogu, a ne poganskim bogovima. Nemaj drugih bogova osim mene. b) Pad Izraelskog naroda u idolatriju se naglašava kao nevjernost prema Bogu, Hoš 7, 13. 16 21; Mudr 13, 6-9 22. Premda se i kod pogana idolatrija od strane Židova ocjenjuje kao zlo moglo se dogoditi da nema subjektivne krivnje ako iskazuju čast Bogu kojeg i ne poznaju. Ako želimo reći gdje se ostvaruje idolopoklonstvo – samo kod onog koji odbija tražiti pravog Boga, protiv jasnog diktata savjesti klanja se stvorenju. Teško je govoriti o subjektivnoj krivnji. U NZ se idolatrija promatra pod drugim vidom, jasno se traži da se odbaci idolatrija. Dj 14, 5 – zapovijed da se obrate pravom Bogu. Pavao govori da kult bogova kod Grka može biti put traženja Boga u tami. Pojava je takva da ne dopušta jasan sud o svemu. U Rim 1, 18-32 Pavao naglašava kako je grešnost i nemoralnost usko povezana s idolatrijom. Kršćanin koji je postao nevjernik potpuno otpada od vjere. Najgora je pokvarenost onog dobrog, on nije više ono normalno loš, nego ide u daljnju krajnost. Kršćanin onda apsolutizira i divinizira zemaljske vrijednosti, Ef 5, 5; Kol 3, 5 (vrednote koje obožava otpali kršćanin - lakomost i bludnost). To što Pavao veli njima vrijedi za sva vremena. Ako čovjek ne časti pravog Boga podiže si krivog da mu iskaže božanske počasti. To upadanje u idolatriju biva postupno, koleba se u vjeri, onda 20

Pobožnost prvih petaka, gregorijanske mise... Teško njima jer se odmetnuše od mene… 22 Ali ovaj ipak zaslužuju malen prijekor jer možda samo lutaju tražeći, pa ipak oprostiti im ne treba jer su bili kadri otkriti gospodara svega. 21

dolazi težnja da vrednuje zemaljska dobra, odbacuje kršćanski kult, onda dolazi i težnja racionalizaciji toga ponašanja, pa se naknadno traži i opravdanje za to. Ta apostazija ide postepeno dok dotični ne počne na izvanjski način obožavati ovozemna dobra. Faktori koji dovode do toga su: a) niz malih nevjernosti (mlak vjerski život, pokvaren moralni život, sekularistički mentalitet) b) fiktivno idolopoklonstvo (netko je vrši, ali ne vjeruje u njih). Treba imati na umu ljudsku složenost. 2. Okultizam – obožavanje prirodnih sila. Ovo područje je prilično konfuzno. U sebi ima puno ozbiljnih, ali i smiješnih stvari. Ovime se posebno bavi parapsihologija. Opći je naziv za anti-znanstvene, mistične izmišljotine o tajanstvenim silama prirode i nedokučivim svojstvima stvari koje su tobože pristupačne samo izabranim i posvećenim. Ti fenomeni često nemaju jasna objašnjenja. Razlikujemo: 1) nastojanje čovjeka da dođe do spoznaje do koje ne može doći ni naravnim znanjem ni vjerom – gatanje. 2) pripisivanje određenim stvarima moći koje te stvari po svojoj naravi ne mogu imati – isprazno postupanje. 3) Nastojanje čovjeka da postigne izvanredne učinke posredstvom neadekvatnih sredstava – magija. Gatanje (divinacija) U čovjeku je praiskonska želja da sazna buduće događaje, pa i one ovisne o slobodnoj čovjekovoj volji. Toj želji čovjek mora udovoljiti na legitiman način. U tome mu pomažu filozofske i tehnološke znanosti. Ali je čovjek sklon da i pomoću gatanja dozna razne stvari, posebno onaj koji nije rasvijetljen Božjom Objavom i nije znanstveno obrazovan. Postoji više vrsta gatanja: 1. Nekromantija – spiritizam – praznovjerno vjerovanje u zagrobni život i u mogućnost komuniciranja s umrlima. Radi se o zazivanju duša umrlih. Fenomen je poznat u SZ, i ondje je najstrože zabranjen, Lev 19, 31; 1 Sam 28,3; Pnz 18, 11. Duše pokojnika se ne moraju javiti dozivačima. Medij je onaj koji posreduje. Može doći i do intervencije demona. Smatrati da duše pokojnika uz Božje dopuštenje mogu upozoriti na neke vjerske istine ne spada u praznovjerje, ali tu smo na granici i s idolatrijom. Priređivati spiritističke seanse (sijela) i u njima sudjelovati bez važnog razloga je zabranjeno. Posebno je loše ako bi to nekoga sablaznilo. 2. Astrološka predviđanja - astrologija je stara praksa. Bavi se proricanjem sudbina ljudi promatrajući položaj nebeskih tijela, zvijezda - horoskop. Pri tome se može vrlo lako upasti u praznovjerje. Atmosferske prilike imaju određeni utjecaj na neke ljude, ali znanost to nije u potpunosti proučila. Astrolozi kažu da je čovjek ovisan o položaju zvijezda, a to je nijekanje providnosti Božje, nijekanje slobodne volje i moći za samoodređenje, astralni fatalizam. Kakve koristi imaju naši napori ako je sve određeno? Ozbiljno

3.

4.

5.

6.

uzimanje horoskopa, objektivno govoreći, predstavlja teški grijeh. Ali ako se to čini iz razonode i ako nema opasnosti da će to nekoga sablazniti onda tu nema govora o grijehu. Trebalo bi zapravo prekinuti sa takvom praksom u potpunosti. Čovjek je sugestivno biće, pa iako kaže da ne drži do toga to mu ostaje u sjećanju, povodi se za tim (samoispunjavajuće proročanstvo). Širiti takve ideje predstavlja teški grijeh. Hiromantija - gledanje crta na dlanovima i Grafologija - čitanje iz rukopisa. One mogu koristiti u psihologiji kod proučavanja karaktera i osobnosti. Danas se to ne uzima kao ozbiljna metoda iako mogu koristiti karakterologiji. Misli se da se na temelju toga može nagađati budući razvoj čovjeka. Čovjekova budućnost ovisi o čovjekovoj slobodi i Božjoj volji. Bilo bi pogrešno tomu pripisati prevelik značaj. Mogu nekad i odgovarati, ali ne valja generalizirati. Rabdomanija – (gr. rabdos, štap, šiba, rašlje, svinuta šipka). Počelo se upotrebljavati u Njemačkoj u 16. st. u rudnicima u svrhu otkrivanja ruda. Neki smatraju da se radi o radijaciji predmeta i nadnormalnoj osjetljivosti pojedinaca – magnetizma ili radiosteziji. Tu nešto ima što se tiče magnetizma ili radiostezija jer postoje neke činjenice, ali s time je povezano i mnogo praznovjerje posebno kad se radi o proricanju budućnosti. Nalazimo se na granici gatanja. Može se upotrijebiti u nemoralne svrhe. 1942.g. je sveti Oficij zabranio kleričkim osobama da se bave radiostezijom. Oneiromantija – (gr. oneiros, san) tumačenje snova. Moguće je da kod osoba bližih prirodi snovi budu izražaj podsvjesti, kao neka „vidovitost“. Znamo iz SP da je moguće da Bog u snu uputi neku poruku kroz san (Josip, Jakov…). Od Srednjeg vijeka postoji tzv. ključ za tumačenje snova. Današnja psihoanaliza u snovima pronalazi pomoć za dijagnozu, ide se za rasvjetljavanjem onoga što uzrokuje traume. San je dobar filter za pročišćavanje duhovnog života. Tumačenje snova prelazi u praznovjerje kad se žele pretkazati budući događaji. Kad se žele proreći događaji koji ovise o Božjoj volji. SP opominje u Jr 27, 9. Ne trebamo se povesti za značenjem sna – samoproročanstvo. To bi bilo nerazumno. Ako bi netko nekada i postupio prema snima, recimo odgodio putovanje ili uplatio loto, pokazao bi time da je lakovjeran. Pitanje grijeha – ovisi kako često i kako duboko se time osoba vodi. Ako bi to utjecalo na ponašanje u moralnom smislu, ili ako bi se u pitanje dovela slobodna volja pojedinca ili Božja providnost ozbiljnija situacija i teži grijeh. Nisu to čiste pojave, radi se često o prožimanju fenomena. Možda tu djeluje i telepatija. Neobjašnjiva jest, ali postoji. Ako netko želi to prikazati kao Božju poruku, može osobno biti uvjeren u to, ali iznositi u javnost to se ne može. Gatanje iz kave, karte, čitanje iz bijelog graha – svima je zajedničko nastojanje da se doznaju buduće tajne. Ukoliko se radi zbog znanosti ili radoznalosti, bez opasnosti javne sablazni to nije veliko zlo. Ukoliko se poriče moć čovjekova samoodređenja onda je to moralno zlo. Ovdje treba imati na umu da je kršćanin biće slobode, pozvani smo na slobodu i ne dajmo se u ropstvo bilo kakvim pojavama koji dokidaju slobodu.

Pučko vjerovanje, isprazno postupanje To je najčešće pučko vjerovanje da neke pojave, susreti sa sobom nose sreću ili nesreću bez obzira na čovjekovo djelovanje. Da se oslobode lošeg utjecaja ili potaknu sreću nose razne talismane (potkova, ključ, likovi životinja…) i dr. Takvih pojava u narodu ima napretek, npr. prijelaz crne mačke preko puta, broj 13, dimnjačar, zelena djetelina, razbijeno staklo, zečja šapa… ne stoje u nikakvoj proporciji sa onim što se čini. Izvor tih pojava je najčešće neznanje osnovnih vjerskih istina i nepovjerenje u Boga. Kršćanin to mora potiskivati kultnim uzdizanjem i životom po mjeri. Zloća – da se naglasi ispravnost tih postupaka, a umanji značenje Boga u životu. Može netko nositi te predmete samo kao ukras. Najbolji je lijek uzdizanje iz kulturne i religiozne neobrazovanosti. Postoji u nama određeni vakuum koji treba ispuniti i ako ga ne ispunimo religioznim sadržajima ispunit će ga nakaradni. Mora ih se uzdizati vjerskom naobrazbom. Strahovi su veći i opasniji od onog što zovemo strahom Gospodnjim. Magija (mageia) čudotvorstvo, čaranje Čudotvorstvo, čarobnjaštvo, vradžbine, da se postignu učinci uz pomoć tajne prakse, iracionalne naravi. Razlikujemo crnu i bijelu magiju. Bijela magija – nošenje predmeta, ide za postizanjem „dobrog“ učinka. Crna magija – (zlobno čarobnjaštvo) ima svrhu činiti izvanredne stvari, doći do bogatstva ili nekom naškoditi pomoću demona s kojima se sklapa ugovor. Ako se koristi da se postigne zlo to se može odnositi na osobu, da joj se nanese zlo da se u njoj pobudi mržnja, neuredna ljubav, da se nanese šteta dobrima osobe (bolest). Izričiti ugovor sa đavlom čini čarobnjak kad sebe svjesno i hotimično nudi đavlu ili svoju dušu nakon smrti samo da mu pomogne u namjerama. U SZ i rimskom pravu praksa magije se kažnjavala smrću. I u Srednjem vijeku – lov na vještice – smatralo se da su te žene povezane sa đavolom i da nose nesreću. Je li moguća takva magija? U SP Job govori o štetnom djelovanju đavla na Joba, ali sa Božjim dopuštenjem, Izl govori o čudesnim znacima egipatskih vračeva. U SZ je čest spomen takvih akcija, ali i osuda i odvraćanje od toga. Dj 8, 9-24 – Šimun mag je htio kupiti dar Duha Svetoga za novac. U primitivnim religijama i danas postoje službeni vračevi. Nekad se tu događaju čudesne stvari (ugovor s nekom životinjom). Kod nas je jako prisutan strah od uroka. Da se čovjek toga oslobodi koristi razne predmete – bijela magija. Crnom magijom se želi nanijeti neko zlo. Vjerovanje u vile i vukodlake nije magija već je to ostatak vjerovanja animista. Đavao nema direktnu moć nad čovjekom. Može djelovati samo onoliko koliko mu Bog dopusti (Job). Bog je jači od đavla. Postoji mogućnost da se čovjek prepusti đavlu, to je po sebi najveće moralno zlo. Praznovjerni su postupci po sebi prikladan teren da se đavao umiješa. Teolozi u tumačenju ovoga daju značaj prirodi i sposobnostima koje imaju pojedinci ali se ne želi reći da nema pojedinosti koje se ne događaju po djelovanju zlog duha. Mi ne vjerujemo u đavla, ali moramo priznati mogućnost njegova djelovanja. Inocent III. je dozvolio da se inkvizicija u svojim postupcima može koristiti mučenjem. Inocent VIII. je dopustio

da se osumnjičene vještice podvrgnu mučenjima. Friedrich von Spe - zaokret, na njegovu je inicijativu papa Grgur XVI. je zabranio progon i mučenje vještica. Magija je surogat religije. Izvor joj je pomanjkanje vjere, ufanja i ljubavi u Boga. Po svojoj je naravi puna straha, a autentična religija je oslobođenje od straha. Zato je osnovni stav kršćanina da se nikada ne smije utjecati raznim magijskim sredstvima. Zaštita je križ, evanđelje, vjera. Redovito je veća odgovornost na onome tko čini magijske čine, nego na onome koji se tome utječe. Poduzimati nešto magijsko da se nekom naškodi je zlo, predstavlja težak grijeh. Pokušati se zaštititi je isto tako nedozvoljeno. Solidan vjerski život je najbolji način sprečavanja toga. Protubogoštovni čini – grijesi per defectum - događaju se zanemarivanjem samog bogoštovlja, onog što je Bogu posvećeno na izvanredan način. a) ZANEMARIVANJE BOGOŠTOVLJA - nezainteresiranost za kult - svjesno odbijanje vjerskih čina (kulta) U svagdanjem se životu to ostvaruje zanemarivanjem i odbijanjem kršćanskih dužnosti. Uzrok pomanjkanja svijesti za klanjanjem i iskazivanjem hvale i slave Bogu treba tražiti u slabljenju bogoštovnih kreposti vjere, ufanja i ljubavi. Čovjek djeluje odbojno prema bogoštovnim činima. Vjera mu ne prelazi u klanjanje. Potrebno je odlučnost volje i predanje Bogu. Isto je i kad samo izvanjski obavlja čin – to je besplodan kult. Nažalost danas je mnogo vjernika koji to olako uzimaju, koji su nezainteresirani za bogoštovne čine. Razlozi: slabljenje vjere i drugih teoloških kreposti, svijest da smo dostatni sami sebi na koji nisu imuni ni crkveni ljudi, sekularizam koji se uvlači u sve pore ljudskog života. Istinsko bogoštovlje traži sabranost, a danas je teško čovjeku doći do tog stanja, pa se lako zaboravi na bogoštovne čine. Postupa se po onom načelu mogu molit bilo gdje, ali često i ostane na tome mogu. Stupanj grešnosti ovisi o stupnju svjesnosti koji čovjek ima obzirom na obvezu bogoštovlja i o tome koliko je sam dozvolio da njime zavlada odbojnost prema kultu. b) NEPOŠTIVANJE BOGA je poseban fenomen koji se ne očituje kroz 1. Kušanje Boga. Kušati nekoga znači riječima i djelima provjeravati da li dotični nešto može, da li govori istinu. Može biti izričito i uključno (Mt 4, 111). Izričita kušnja uključuje očekivanje da netko nešto učini a sa svoje strane ne učiniti ni ono osnovno što trebaš. Svako kušanje uključuje neznanje, sumnju u osnovne istine o Bogu, nerazboritost, nepoštivanje onog kojeg se kuša. Izričito kušanje Boga je težak grijeh. To se protivi vjeri. Uključno kušanje Boga uključuje drskost. Svatko mora činiti onoliko koliko može. Ako ta kušnja uključuje istinsku sumnju u Božje atribute radi se o heretičnoj kušnji. Uključna kušnja je grijeh ako ju objektivno promatramo. Zloća može biti umanjena zbog raznih razloga, neznanja, preuzetosti… Ustrajno Boga moliti za nešto što ima cilj da se Bog proslavi ne predstavlja

kušanje Boga. U Srednjem vijeku, tzv. iuditia Dei – u dvoboju će Bog čudom pomoći nevinom, tražilo se da Bog prosudi. Crkva se optužuje da je tolerirala takvu praksu. To je uvreda Boga i pape su ga zabranjivale. Nikola I. je zabranio dvoboj, a Stjepan I. uranjanje ruke u vrelu vodu. 2. Kriva zakletva je u sebi zlo i teška uvreda Bogu. Kriva zakletva obistinjuje se kada se lažna tvrdnja potkrepljuje zakletvom. I u fiktivnim zakletvama se vrijeđa Boga. Riječima se ne obisitnjuje ono što se misli. Krivokletnik poziva Boga da mu svjedoči za laž. Ako se obistine svi uvjeti ljudskog čina kriva je zakletva po cijelom svom rodu težak grijeh. U SP je jasna osuda (Lev 19, 12), a Crkva kaže da krivu zakletvu ne može opravdati nijedan razlog. One koji se krivo zaklinju Crkva udara kaznom. SP – lako ne izbjegava grijeh ni onaj koji često spomene ime Božje. Tu se obistinjuje bar mali grijeh, mada slušatelji tu zakletvu ne shvaćaju ozbiljno. 3. Bogohulstvo/psovka je na poseban način nepoštivanje Boga i uvreda Boga. U SZ ima široko značenje, direktno se odnosi na Boga, odnosno njome se huli ime Božje. I pogani se smatraju bogohulnicima jer nisu častili pravoga Boga. Svjesno i hotimično bogohulstvo se u Izraelu kažnjavalo smrću. Psovka se smatra teškim prekršajem. I grešno vladanje smatra se bogohulstvom jer je Bog objavio svoju slavu u svom narodu. To se shvaćanje nastavlja i u NZ pa je Krist optužen za bogohulstvo jer je rekao da je Sin Božji. Krist je Bog pa se to na njega ne odnosi. On sa svoje strane optužuje protivnike da hule na Boga jer su se protivili istini koja je s njim došla na svijet. Današnje shvaćanje - psovka je uvreda usmjerena na samog Boga, a može uključivati i vrijeđanje Crkve, svetaca, BDM i svega čime se indirektno vrijeđa Bog. Suprotna je molitvi. Može zbog izričaja i rječnika izražavati strahovitu mržnju na Boga, svece i sve što je Božje – đavolska psovka. Heretičnom psovkom nije samo uvreda Bogu, već niječe nešto što Bogu pripada ili ne pripada (npr. Bog je zao). Inprekativna psovka – zazivanje zla na Boga (da ga nestane). Obična psovka – uvredljiv govor o Bogu. Psovka je veliko moralno zlo, Kol 3,8. Direktno se protivi kreposti bogoštovlja te nanosi tešku sablazan i odatle poprima specifičnost moralne zloće. Grijeh psovača ovisi o svjesnosti i volji koja je često umanjena zbog ljutnje, navike. Kod nas je česta tzv. bludna psovka. 4. Proklinjanje je zazivanje zla na bližnjega služeći se Božjim imenom. Težak grijeh se obistinjuje svjesno i voljno. Može sablazniti i postati teški grijeh. Isprazno spominjanje imena Božjega je nedostatak poštovanja jer se izgovara iz nepromišljenosti i navike, bez dovoljnog razloga (Gospe moja što si luda!). Ime Božje se mora izgovarati s punim poštovanjem. Potreban je oprez da ne izazovemo sablazan. c) NEPOŠTIVANJE BOGU POSVEĆENIH OSOBA, STVARI I MJESTA SVETOGRĐE - (sacrilegium: sacrum + legere = napasti sveto) jest direktno obeščašćenje Bogu posvećenih osoba, stvari i mjesta (profanacija svetoga). Počinitelj s tim postupa kao da nije Bogu posvećeno i tako vrijeđa samoga Boga. Kanonsko ga pravo ograničava na osobe, mjesta i predmete, a moralna teologija

govori šire, i o profanaciji Bogu posvećenih dana i vremena. ZKP traži izvanjski čin ili delikt dok je za moral dovoljan samo nutarnji voljni čin. ZKP točno određuje u kojim se slučajevima događa svetogrđe i propisuje kazne za pojedine slučajeve, a moral promatra pomanjkanje poštovanja prema Bogu. Tri su vrste:  Svetogrđe osoba – odnosi se na kleričke osobe ili one koje su položile javne redovničke zavjete. Svetogrđe nad osobom počinja osoba koja počini grijeh protiv čistoće, za obadvije strane (svi smo mi hram Duha Svetoga). Podrazumijeva se i teško fizičko maltretiranje, ali ne spadaju neke druge povlastice koje su nekada kleričke osobe imale, a danas se ne smatra svetogrđem – povreda povlastica: sudjelovanje u vojsci, pljenidba dobara…  Svetogrđe mjesta – zgrade i prostori koji su određeni za bogoštovlje i pokop pokojnika: Crkve, bogomolje i groblja. Tu ne spadaju razne dvorane ili groblja koja su pod civilnom vlašću jer nisu blagoslovljena i ne mogu za sebe zahtijevati bilo kakav oblik exteritorijalnosti. Svetogrđe se čini svakim činom koji objektivno teško obeščašćuje sveto mjesto (ubojstvo, samoubojstvo, teško prolijevanje krvi, trgovanje, povreda čistoće, nasilno rušenje crkve, zabave, gozbe, krađa predmeta). Svetogrđe mjesta ovisni o tome koliko je koje mjesto posvećeno Bogu. Obeščastiti oltar i Crkvu je veće svetogrđe od obeščašćenja groblja, jer pokazuju veću vezu sa Bogom. Krist jasno naglašava dužnost poštivanja mjesta Mt 11,15. Primiti u Crkvu izbjeglice, ranjenike, vojnike za vrijeme rata nije obeščašćenje i može čak biti dužnost kršćanske ljubavi. Iako se tada posebno mora voditi svetost mjesta. Sveta mjesta dužni smo poštivati. Ako je mjesto obeščašćeno, na njemu se ne vrši bogoslužje dok se ne izvrši pomirenje. Ove iznimke traže i određenu suglasnost nadređenih, osim hitne nevolje. Mora se prije toga razaznati narav same stvari što je to što se mora održati u Crkvi.  Svetogrđe stvari – materija i forma sakramenata, posebno euharistijskih prilika, SP, relikvije, sakramentali, oltar, sveto ruho, slike, posuđe, sve što se upotrebljava za bogoslužje. Najteži oblik je profaniranje posvećenih hostija i to je prava bezbožnost, direktna uvreda Krista u sakramentu ljubavi. Ali i nedostojno primanje i slavljenje sakramenata također je svetogrđe. I svugdje tamo gdje se ne razlikuje sveto od profanog ostvaruje se svetogrđe. Sa svetim treba sveto postupati (Sancta sancti tractanda). Treba izbjegavati krajnosti: strah i bojazan od svetog, te poistovjećivanje svetog s profanim. Moralna kvalifikacija svetogrđa - budući da je to grijeh kojim se profanira ono što je Bogu posvećeno to je grijeh kojim se vrijeđa krepost bogoštovlja. Težina se utvrđuje prema težini onoga što se vrijeđa i prema intenzitetu vrijeđanja. Grijeh je veći što je veća materija svetogrđa. Svetogrđe osobe teže je kao grijeh ukoliko se obeščašćuje osoba koja je više posvećena (privremeni ili vječni zavjeti – nije isto). Ako su obje osobe posvećene teži je grijeh. U širem smislu svetogrđe se ostvaruje kad se kršćanin oskvrnjuje na bilo koji način. Težina ovisi i o intenzitetu čina onog koji pogrđuje. Kod stvari to ovisi o stupnju posvećenosti. Manjak poštovanja ne mora uvijek biti svetogrđe. Uzrok je ne razlikovanje između svetog i profanog. Svakom zloupotrebom službe (svećenik, kateheta…) se ostvaruje

svetogrđe. Te osobe imaju u sebi nešto „sveto“ jer navještaju ono što je sveto. Zloupotreba tih službi je veća od zloupotreba drugih službi (npr. trgovac..). Traži se vjernički osjećaj, osjećaj odgovornosti pred tim. Kazne za svetogrđe su predviđene u ZKP. SIMONIJA - naziv dolazi od Šimuna maga koji je htio za novac dobiti dar Duha Svetoga kako bi bio uspješniji u svom poslu (Dj 8, 18-24). Poništava ono što je sveto komercijalizirajući tu stvarnost (npr. prodaja oprosta, službi, sakramenata…). Simonija je svjesno i voljno kupovanje ili prodavanje duhovnih stvari ili vremenitih sa duhovnim povezanih i to za ekonomski procjenjivu vrijednost. Duhovne stvari – milost, sakramenti, duhovna vlast, blagoslovi… Materijalna sa duhovnim povezane – kalež, oltar, inače blagoslovljeni predmeti. Ekonomska procjenjiva vrijednost nije samo novac, nego to mogu biti i neke usluge, sve što se čini kao plaća za duhovna dobra. Dovoljno je pružanje bilo kakve usluge u vidu duhovnih dobara. Treba razlikovati simoniju u pravnom i moralnom pogledu. Grijeh se ostvaruje samim nutarnjim simonijskim činom, dovoljna je nakana – to je moralno gledanje. Pravni – potreban je izvanjski čin, delikt, neka vrsta kupo – prodajnog ugovora. Uključuje posebnu zloću jer degradira duhovne vrijednosti na razinu materijalnih. Onaj koji ju vrši podvrgava materijalnoj koristi kraljevstvo Božje, spasenje duša i duhovna dobra. Zato i SP strogo osuđuje simoniju (2 Kr 5, 20-22; Dj 8, 18-24). Vrste simonije: 1. Na temelju božanskoga prava - to je trgovanje s duhovnim stvarima za postizanje materijalnih dobara bez obzira da li su čisto duhovne (sakramenti, oprosti…) ili su povezane sa materijalnim dobrima (nadarbine) ili su samo izvanjski povezane sa njima (blagoslovljena krunica). Po sebi je simonija težak grijeh (ex toto genere suo grave). S duhovnim vrednotama se ne trguje jer to znači podređivanje duhovnih dobara materijalnim dobrima, 1Kor 4,1- upravitelj Božjih tajni, a ne trgovac; Mt 10, 8 – Besplatno primiste, besplatno dajte. 2. Simonija na temelju crkvenog prava nastaje nepoštivanjem crkvenog zakona koji zabranjuju određene čine kako bi se izbjegla opasnost, privid simonije. Ona se obistinjuje kada se daju crkvene stvari spojene sa duhovnim za vremenite stvari koje su spojene s duhovnim stvarima. Ali bitno je da se ne dobije privid čina simonije. Simonija danas: danas je manja mogućnost javne ili velike simonije nego prije kad su se gotovo svakodnevno kupovale crkvene službe i bio prisutan nepotizam. Ljudi su vrlo osjetljivi i strogo gledaju na to. I danas je ona prisutna i ima svoj izvor u egoizmu, težnji za višim službama, novcem. Opasnost da se duhovno zamijeni materijalnim. U vezi sa tim je i primanje misnih stipendija, takse za sakramente, blagoslove. Tu se ne radi o simoniji nego o prikladnosti. Ne plaća se misa nego se u toj prigodi daje za potrebe Crkve i svećenika. Važno je zato držati se propisa koje Crkva propisuje (npr. za visinu misnih stipendija). Kako su vjernici dužni uzdržavati svećenika pitanje je prigode, kad je to najbolje ostvariti. Evanđelje kaže da radnik ima pravo na plaću, onaj koji naviješta Riječ Božju ima pravo od toga živjeti. Običaji koji se ne protive zakonima Crkve nisu simonija. Opasnost od simonije postoji i kad se radi o postizanju raznih crkvenih službi, tu

su moguća namještanja, nepotizam što može stvoriti privid simonije, a ona može biti i ostvarena.

!!! THE END !!!