Tekstovi o Bosnjacima - Dr. Ferid Muhic
February 14, 2017 | Author: Elvir Duranović | Category: N/A
Short Description
Tekstovi akademika dr. Ferida Muhića o Bošnjacima i izgradnji Bošnjačke nacije...
Description
DR. FERID MUHIĆ: BESJEDA BOŠNJACIMA! Besjedi: Akademik dr. Ferid MUHIĆ Bošnjaci! Ja, koji sam isto što i vi, govoriću vama, koji ste isto što i ja, samo ono što znam da je istina, i ništa vam neću slagati. Ljudi se boje reći istinu, a ne boje se slagati! Velika je njihova hrabrost prema Allahu džellešanuhu, i veliki je njihov strah od ljudi! Koliko takvi griješe! Ako ljude i prevare, Njega ne mogu prevariti, jer Allah sve zna, i zato zna da su slagali, a oni ipak lažu! Pa zar oni zaista ne znaju koga se treba plašiti, od čije kazne treba strijepiti, čije su zapovijesti dužni poštivati!? A lagali su nas Bošnjake mnogo. I lagali su nas mnogi! I oni za koje smo znali da nas lažu i da nam ne misle dobro, i oni za koje nismo znali da nas lažu i da nam ne misle dobro! Lagali su nas i oni koji nisu bili Bošnjaci, lagali su nas i Bošnjaci, lagali su i o drugima i o sebi, a najviše su lagali o nama, Bošnjacima! Lagali su da nas Bošnjaka nema, i da nas nikada nije ni bilo; lagali su da smo bili narod gluhih i nijemih i da smo tek od njih naučili govoriti, i da zato, jezik kojim govorimo ne može biti naš bosanski, nego samo njihov, srpski ili hrvatski, već prema tome kako je kojim Bošnjacima zapala ta sreća da ih, onako nemušte, jedni ili drugi govoru nauče; lagali su nas da mi Bošnjaci nikada nismo imali svoju državu Bosnu; lagali su nas da smo vjeru pradjedovsku izdali, i tuđu vjeru primili, samo da glavu spasimo! I zamalo, te bi nas sa tim lažima nama samima otuđili i sa našom bošnjačkom dušom nas zavadili, ali Allah dade i nađoše se ljudi Bošnjaci, umni i hrabri, mudri i čisti, koji uz Njegovu pomoć, učiniše te nam zrak istine osvijetli dušu, pa sve što smo zaboravili o sebi, ono sve što jesmo, iziđe iz mraka zaborava, ukaza se pred našim očima i ugnijezdi se u našim srcima. Onim Bošnjacima koji ne smiju istinu reći Velika snaga leži u pričama. Zato priče ne nastaju slučajno, spontano, bez povoda i bez cilja. Ako je priča dobro smišljena, sjeme posijano u njoj, niknuće taman kad ljudima najviše zatreba onoga što izgleda kao da im je najpreče. Ali ono što je najpreče, nije uvijek ono što izgleda kao da je prvo, ni ono što izgleda kao da je najpotrebnije. Pogotovo treba znati da ono što nam izgleda prvo i na šta se prva misao usmjeri, nije uvijek ono što je najbolje, ono što je najvrijednije, ono što čovjeku valja učiniti! U smrtnoj opasnosti, prva misao je pobjeći, i svakom se čini da je najpreče spasiti glavu. Ali ako je za spas glave potrebno da se izgubi obraz, onda je obraz preči! Zato, suprotno uvriježenoj i sistematski pothranjivanoj predrasudi, ne priča priče samo narod. Mnoge od navodno narodnih priča, nije ispričao narod, nego ih je, kao šugavu ovcu u stado, u narod pustio neko drugi. A zna se da jedna šugava ovca ošuga cijelo stado! Jedna od takvih “narodnih priča“, puštena davno među Bošnjake (ja tu priču nikada nisam čuo kod drugih naroda, iako sam je na moju veliku žalost često slušao upravo kao “narodnu priču“ među Bošnjacima) jeste Priča o hrđavom psu. Zbog očigledno demagoške i defetističke poruke upućene Bošnjacima, ovu priču prenosimo u osnovnim crtama: Kao biva, u nekog čobana, zajedno sa dobrim i pametnim psima, uz stado bilo i neko pašče koje je po cijeli dan i po svu noć lajalo. U planini bio vuk, ali podalje od ovog stada. Pođe taj vuk svojim poslom na jednu stranu, ali čuje onog lajavog psa. Tako jednom, tako dvaput. Upamti to vuk, te čim ujagmi malo slobodnog vremena, ode da vidi to pašče koje mu svojim lavežom ne da ni da se na mirnu odmori i odspava. Vuk dođe na ono mjesto odakle se čulo
lajanje, a kad tamo cijelo stado. I pojede vučina i ovce i čobana, i dobru paščad, a samo se ono lajavo pašče spasi! Priča je višestruko zanimljiva, ali ćemo se mi zadržati samo na već spomenutoj centralnoj poruci Bošnjacima, i očiglednoj neautentičnosti ove kvazi narodne priče, koja potvrđuje da je spravljena u retortama ideoloških laboratorija naših susjeda sa jasnim ciljem da obeshrabri Bošnjake i da im stvori osjećaj nemoći i tupe pokornosti. Poruka je prijeteći jasna: Bošnjacima valja pognuti glavu i ušutiti se, da ne bi privukli pažnju vuka koji ih je nekim slučajem do tada smetnuo s uma. Dok šute i trpe, i ako od sebe otjeraju onoga koji glasno govori (laje) protiv dušmana, dušman (vuk) će ih bar za neko vrijeme ostaviti na miru. Oni koji ne spominju dušmane (koji ne laju) su kao dobri psi koje treba hraniti i držato iz stado. Pas koji laje i kada vuka nema, dozvaće vuka (dušmana), prije ili kasnije, i eto vam belaja! Zato, pamet u glavu, Bošnjaci! Otjerajte one ljude (paščad) među vama koji opominju (laju) da je vuk u planini, a dušman u blizini! Ako šutite, možda vas vuk zaobiđe i poštedi! U suprotnom, i vas i vašeg čobana vuk će pojesti, a samo će ono lajavo pašče ostaviti u životu, da mu se nađe i da ga podsjeti na vas, kad se opet poneka od rasutih ovaca ojanji i kad novo stado za klanje saberete! Strašno da strašnije ne može biti! Što je još gore, sami Bošnjaci su tu priču progutali kao mudru pouku, i po pravilu upravo oni su prvi koji tjeraju od sebe svoje najbolje ljude. Čim neki Bošnjak digne glavu i jasno i glasno progovori istinu o opasnostima koje Bošnjacima prijete, skoče mnogi Bošnjaci kao jedan da mu usta zatvore i natjeraju ga da ušuti, taman kao da je ono pašče. Ali ono što je najgore jeste da niko ne vidi koliko je ova priča neautentična i ideološki fabrikovana, koliko je jasno da nije bila, niti je mogla biti narodna priča. Kao prvo, niko ne vidi da se sakrilo i preskočilo ono što je u priči najbitnije: naime da blizu stada zaista živi pravi vuk koji jede ovce, i da tog pravog vuka lajavi pas nije ni izmislio, ni stvorio, kao i to da nije ovaj pas pojeo ovce i čobana, nego upravo taj isti realni vuk, na kog je on lajao i opominjao danju i noću! Kao drugo, ko god zna bilo šta o vukovima, zna da oni bježe od laveža, a ne da ih lavež privlači, tako da pas koji neprekidno laje zapravo indirektno već brani stado od vukova! Istina je u stvarnosti direktno suprotna ovoj priči! Vuk se odluči da napadne stado samo kad zavlada tišina, dok ovce planduju ili pak, u gluho doba noći, kada popusti pažnja čobana, a psi se ušute i zadrijemaju. Kamo sreće da svako stado ima psa koji neprestano laje, danju i noću, imalo ili nemalo vuka u blizini! Nikada, ali zaista nikada – i to će vam potvrditi svako ko je bio makar jednom sa ovcama u planini u kojoj ima vukova – vuk neće napasti stado ako njegov dolazak najavi gromoglasni lavež, jednog ili više pasa, svejedno! I zato ovčari i čobani posebno cijene pse koji laju i opominju, jer su im oni od najveće pomoći, a ne uzrok njihove propasti, kao u ovoj priči-podvali! O tome koliko je inače ponižavajuća i kulturološki neprihvatljiva osnovna podjela uloga u Priči o hrđavom psu, u kojoj su Bošnjaci prikazani kao potpuno nemoćne ovce pred svemoćnim vukom, a njihov najbolji branilac koji ih bez prestanka opominje na opasnost, žigosan kao glavni krivac za njihova stradanja, pa im preostaje samo da pognu glavu i šute hrabreći se oportunističkim biserima kao što su – krmka niz dlaku, ne talasaj, kraju lađu, prvi pjevac završi u loncu, najviše junaka je pod zemljom, pognutu glavu sablja ne siječe – treba jednom napisati studiju od pet tomova na devet hiljada stranica! Hoće li ovaj strah nekada prestati, ima li uopšte kraja tim blasfemičnim epizodama ekscesivnog nacionalnog mazohizma!? Pa zar ne znamo da krmku ne treba ni prilaziti, i zar se ne bi i okeani usmrdili da nije talasa, i čemu lađa koja je stalno vezana za obalu, i zar se ne zakolju najprije upravo oni pijetlovi koji ne pjevaju i sabah ne najavljuju, zar kukavice ne umiru i ne završe pod zemljom, i
zar upravo osuđenik na smrt glavu ne pogne da mu je sablja, sjekira ili giljotina tako pognutu odsiječe!? Zato, o vi među Bošnjacima koji ne smijete istinu reći, ne budite ovce, ne plašite se, ne tjerajte od sebe onoga koji vam istinu govori i koji vas danju i noću na opasnost opominje, već ga slijedite i pomozite mu, isplovite na pučinu, sa valovima se hrvite, prvi sabah najavite, pred cijelim svijetom glavu ponosno podignite – jer vama priliči da je pognete samo pred Allahom jedinim! O identitetu Bošnjaka, samo sa Bošnjacima Treba odmah reći da Bošnjak koji sebe i svoju naciju dovoljno poštuje, jednako kao i bilo koji Englez, Nijemac, Italijan, Turčin, ili čovjek bilo koje druge nacionalne pripadnosti, jednostavno nikada neće dozvoliti pripadnicima drugih nacija da uopšte dovedu u pitanje postojanje njegove nacije i njegov sopstveni nacionalni identitet, niti da ga pretvore u predmet bilo kakve debate, a svaki pokušaj da se o tome razgovara odbiće sa gnušanjem kao krajnju nepristojnost! Ovaj razgovor o identitetu Bošnjaka, jeste neka vrsta porodičnog razgovora, diskusija među nama Bošnjacima, i samo tako ga treba razumjeti. Mi nikome ništa ne dokazujemo o sebi, jer niko nema legitimitet da nas Bošnjake o nama pita. Neka se zna još i ovo: Nikome ko nije Bošnjak, nisam dužan račun polagati o tome ko sam, niti sam voljan pristati na njegovu drskost da mi drži pridike o nacionalnom identitetu Bošnjaka! Sa Bošnjacima je drugačije. Bošnjaci imaju veliki bonus u tom pogledu, najprije jer su Bošnjaci, a zatim i zato što o svojoj naciji i svojoj historiji zaista malo znaju, razumije se ne svojom krivicom, nego zbog cijelog stoljeća gaženja, brisanja i poricanja bošnjačkog nacionalnog identiteta, sistematski organizovanog i provođenog od svih onih koji su tokom posljednjih 120 godina držali vlast nad prostorima Bosne! Ipak, dužan sam istaći metodološki značajnu činjenicu da u svakoj diskusiji o potpuno očiglednim ili aksiomatski jasnim temama, pa stoga i u ovom razgovoru o identitetu Bošnjaka, cilj nije dokazati, nego pokazati! Jer, dokazuje se nešto o čemu postoji nekakva dilema, makar bila samo teorijska ili logička zasnovana, neka pojmovna nejasnoća koja se duguje nesigurnosti našeg iskustva ili nepouzdanosti ljudskog razuma. Ono što je očevidno, dakle, ono što nam se ukazuje kao evidentno (kako u smislu kartezijanski shvaćene unutrašnje intuitivne evidencije, tako i u smislu naše potpune psihološke sigurnosti u realno postojanje neposrednih činjenica iskustva), to se u principu nikada ne dokazuje! Onima koji to ne razumiju i poslije svih tumačenja riječima, pojmovima i logikom, ove evidentne istine prosto se moraju “nacrtati”, kao što onome koji, gledajući s brda grad u dolini, ne umije da se orijentiše i ne uspijeva prepoznati svoju sopstvenu kuću, ne treba dokazivati da ta kuća postoji, jer on to zna najbolje, nego mu je prosto treba prstom pokazati! Dakle, za one među Bošnjacima koji nikada nisu imali priliku da saznaju istinu o sebi, svom narodu, svojoj kulturi , svom jeziku i svojoj historiji i državi, za one koji su nešto čuli ali teško shvaćaju, ili još teže prihvaćaju istinu o sudbini svog naroda, za one koji pate od amnezije, kao i za one koji imaju problema sa osjećanjem sopstvenog bošnjackog identiteta, evo malo “crtanja”” i malo pokazivanja prstom! Bošnjački nacionalni identitet nije tema koja bi s razlogom mogla biti upitna u bilo kom, izuzev u sasvim hipotetičkom kontekstu; ne više i ne drugačije nego onoliko i onako koliko i kako bismo se mogli hipotetički pitati o realnosti svijeta. Razumije se, osporavanja identiteta Bošnjaka iz hegemonističkih, asimilatorskih, ideološko-političkih i drugih negatorskih, odnosno, otvoreno neprijateljskih motiva, ne treba smetnuti s uma. Ali o onima koji to pokušavaju i o njihovim “argumentima”, kao o lanjskom snijegu! Kao što se kaže: “Neka puknu dušmani!” Naše je da se onim što je istinito, dobro i lijepo zabavimo, koje je iz neupućenosti, neznanja, ili kakve druge zablude i greške postalo žrtva stoljetne proizvodnje
noćnih lagarija, smišljanih po nacionalističkim institucijama naših susjeda, usmjerenim protiv Bošnjaka. Slijedeći potrebu da nacrtamo i pokažemo istinu o nacionalnom identitetu Bošnjaka, onima koji su, ne nužno svojom krivnjom, zaglibili u pojmovnu konfuziju, kao i onima sa benignim astigmatizmom koji im smeta, pa ne vide jasno ni sebe, niti umiju pronaći i prepoznati svoju kuću s ovog brda predrasuda na koje su popeli Bošnjake kroz ovih sotitinu godina, krenimo sa crtanjem i pokazivanjem. Kao što ni ”najtvrdokorniji skeptik ne može ozbiljno i ni za trenutak dovesti u pitanje najdublju sopstvenu intuiciju realnosti svijeta” (dakle, ne može drugačije nego uz sasvim hipotetičku pretpostavku da može i ono što zna sigurno da ne može!) – ovdje podsjećamo na priznanje Davida Hume-a, jednog od najtvrdokornijih skeptika u historiji svjetskog skepticizma, koji je upravo ovom formulacijom relativizirao i zapravo ukinuo sopstveni hipotetički skepticizam! – jednako tako ni najtvrdokorniji među osporiteljima bošnjačkog identiteta u dugoj, bezuspješnoj i uzaludnoj historiji osporavanja ove istine, ne može ni za trenutak ozbiljno dovesti u pitanje najdublju intuiciju realnosti identiteta Bošnjaka! Namjesto bilo kakvih arhivskih dokumenata, pravnih odluka, ukratko – umjesto administrativno kreiranih papira – dovoljno je prosto demonstrirati evidenciju činjenica. Kojim dokumentima treba dokazivati postojanje zvijezda!? Zar o postojanju okeana znamo tako što ga potvrđuje nekakvo ćage, nekakva pravna odluka, ili patentirane formulacije registrovane u naučnim studijama!? Šta bi moglo više učvrstiti njihovu apsolutnu izvjesnost, koje bi institucije mogle svojim pečatima dopunski potvrditi da zvijezde i okeani postoje sasvim nesumnjivo i nezavisno od svih iskaza o njima, kao apsolutna ontološka datost!? Jednako tako, kao nebo i kao okean, Bošnjaci, kao uostalom, ni jedan narod, ne bivaju po dekretu, niti su nastali ukazom, nego jesu i bivaju svojom sopstvenom neporecivošću. Nasuprot zabludama pravnog fundamentalizma, sve sociološke teorije, ideološke platforme i politički dekreti završavaju u granicama interpetacije različitih aspekata jedne nacije, odnosno, naroda, što konkretno znači da ne stvaraju ni društvo ni društvene odnose, i da utoliko, nemaju nikakvu konstitutivnu moć. I za svo vrijeme koliko su ustavi, zakoni, pravni dokumenti, ukazi vladara i državne odluke, odricali postojanje Bošnjaka i zabranjivali da se njihov bosanski jezik nazove svojim imenom, Bošnjaci su postojali i Bošnjaci su govorili svojim bosanskim jezikom! Kao što svi znamo, postojanje ili nepostojanje jednog naroda ne zavisi od volje, namjera, zaključaka ili dokumenata nikakvih državnih autoriteta, niti od bilo kojih instanci svjetske nauke i politike, sabranih u jedno i uzetih zajedno. Nauka i legislativa su, u odnosu na predmet svojih ingerencija, uvijek i samo regulativne instance, nikada konstitutivni faktori. Ni nauka, ni pravni sistem, ne mogu ni stvoriti, ni poreći postojanje jednog čovjeka, još manje stvoriti ili poreći postojanje jednog cijelog naroda! I to se mora imati na umu kada je riječ o bilo kom narodu. A Bošnjaci nisu bilo koji narod! Napomena za one neupućene! Obaveza jasnosti zahtijeva polemički maksimalno izoštrenu formulaciju centralnih činjenica na kojima se zasniva ovo izlaganje. Konkretno, to obavezuje na radikalnu analizu. Analizirati radikalno, znači otresti busenje predrasuda sraslo za korijenje istine, tako da se može, kada se korijen jasno ukaže, nacrtati i pokazati prstom tu istinu prosvijećenima i dobronamjernima među onim Bošnjacima koji žele razumjeti, a još ne razumiju ili ne vide da su Bošnjaci onoliko jasno i nedvosmisleno narod sa sopstvenim identitetom, kao što je jasno i nedvosmisleno da je Zemlja okrugla. Crtanje i pokazivanje 1. Bošnjaci su narod. 2. Bošnjaci su narod koliko i svaki drugi narod u svijetu, ni manje, ni više.
3. Bošnjaci su Bošnjaci. A = A! Niti su Srbi, niti su Hrvati. Kao što su Srbi = Srbi, a Hrvati = Hrvati. 4. Iako žive u državi koja se stoljećima zvala Bosna, a danas (od nedavno) se zove Bosna i Hercegovina, ne postoji, niti je nekada postojala nacija Bosanci i Hercegovci, kao ni nacije Bosanci, odnosno, Hercegovci. Ako bi se ista nelogična logika, koja se kroz ovaj rogobatni naziv i golu floskulu danas forsira sa providnim šovinističkim ciljem da se negira nacionalna odrednica Bošnjaci kao jedino legitimno ime nacionalnog identiteta Bošnjaka, primijenila na susjedne države Srbiju i Hrvatsku, o građanima Srbije bismo govorili kao o Srbijancima i Šumadincima, dok bismo građane Hrvatske nazivali Hrvatinci i Dalmatinci. Naime, i odrednica Bosanci i odrednica Hercegovci, po svojoj sadržini su potpuno nedvosmisleno teritorijalne, a ne nacionalne, jednako kao i odrednice Hrvatinci, Srbijanci, Šumadinci, Dalmatinci. Ali zato su odrednice Bošnjaci, Srbi, Hrvati, po svom karakteru par excellence nacionalne a ne teritorijalne! Dakle, jasno je da je forsiranje pojma Bosanci i Hercegovci, neodrživo jer potpuno ukida bilo kakvo nacionalno određenje, zato što niti semantički, niti logički ne izražava nacionalno pripadnost. “Ali upravo to je i bio cilj njegovog uvođenja i forsiranja” – govore nam oni koji su ga uveli i koji na ovom pojmu insistiraju. “Upravo zato mi ćemo ga i ukinuti!” odgovoramo im mi. Kao što niko u Srbiji ne govori da u Srbiji žive narodi Srbijanci i Šumadinci, nego samo i isključivo za nacionalno određenje se upotrebljava odrednica Srbi (i vlada, i akademija, i muzika, i jezik, i kajmak, i fudbal su srpski, a ne srbijanski); i kao što nikoga u Hrvatskoj nećete čuti da kaže kako u Hrvatskoj žive narodi Hrvatinci i Dalmatinci, ni da je bilo šta hrvatinsko, nego je sve samo hrvatsko (i vino, i otoci, i kravata, i zagorje, i književnost, i slikarstvo); tako u Bosni i Hercegovini živi narod Bošnjaci, kao i pripadnici svih drugih naroda, već prema tome kako se sami izjasne, ali nikakvi Bosanci, i nikakvi Hercegovci, ponajmanje pak Bosanci i Hercegovci, minotauri, kentauri… i druga čudovišta nacionalističke anti-bošnjačke mitologije. I jednako tako mora se jasno i nedvosmisleno, govoriti o bošnjačkoj kulturi, bošnjačkoj književnosti, bošnjačkoj umjetnosti, bošnjačkom slikarstvu, bošnjačkim planinama i bošnjačkim rijekama. Beskrupuloznost negiranja naroda Bošnjaka, kulminira u javnom govoru medija i političkih figura o žrtvama masovnih zločina i genocida u Srebrenici, kada se umjesto o Bošnjacima, govori o Bosancima i Hercegovcima. U gorkom cinizmu, čovjeku dolazi da pita koliko je bilo ubijenih Bosanaca, koliko Hercegovaca, i da li je uopšte bio ubijen neki Bošnjak, ako su sve žrtve bile Bosanci i Hercegovci! Zna se i ko i zašto uporno izbjegava konkretnu nacionalnu identifikaciju žrtava: isti oni koji su počinili zločine nad Bošnjacima, i branitelji njihovih zločina! Bošnjacima, narodu nad kojim su ovi zločini počinjeni, niko ne može oduzeti pravo na prebrojavanje svojih nevinih civilnih žrtava masovnih zločina i genocida, kao što niko nema pravo zataškavati svoje zločine prešutkivanjem nacionalne pripadnosti
Bošnjaka, pobijenih upravo zato – i samo zato! – što su bili Bošnjaci! Znajte, zločinci i branitelji zločina počinjenih nad Bošnjacima, da vam vaše podmuklo lukavstvo po formuli: Ubijaćemo ih kao Bošnjake, ali ih nećemo brojati kao Bošnjake! – neće proći dok ima Bosne i dok bude Bošnjaka! 5. Za razliku od nekih Srba, odnosno od nekih Hrvata, i konačno, od nekih Crnogoraca koji, iako za sebe znaju da nisu Bošnjaci, ipak tvrde da Bošnjaci jesu Srbi, odnosno da Bošnjaci jesu Hrvati, i/ili Crnogorci, za ovu klasičnu fatamorganu imaju opravdanje u činjenici da je ona direktna posljedica uma pomućenog bolesnim nacionalizmom, za čuditi se je i ibretiti, što čak i neki Bošnjaci, koristeći se pravom na sopstvene zablude, i danas prihvataju te potpune besmislice, kao “svoju istinu”! 6. Ovaj brodolom elementarne logike desio se tim Bošnjacima iz više razloga: a. zbog prakse sistematskog denacionalizovanja Bošnjaka, od strane spomenutih susjeda, prvih komšija, Srba, Hrvata i Crnogoraca, koji su iskoristili svoju nadmoć u institucijama državne vlasti; b. takvu denacionalizatorsku praksu nametnule su vlasti Bošnjacima u Bosni, na cijeloj njihovoj teritoriji, kao i svugdje gdje su Bošnjaci živjeli u zajedničkoj državi, inspirisani vjerovanjem da će odricanjem identiteta Bošnjacima, jače potvrditi, brojno uvećati i podići na viši kvalitativni nivo sopstveni identitet; c. važan moment bio je utemeljen i na očekivanju da će Bošnjaci, prihvatanjem tuđeg identiteta vremenom uistinu izgubiti sopstveni indentitet i postati približni i drugorazredni, ako već ne pravi i čistokrvni Srbi, Hrvati, Crnogorci. Identitet se ne može promijeniti nikakvim preimenovanjem – lekcija za tupoglavce! – mogu se promijeniti samo podaci i iskaznice o identitetu, ne i sam identitet! Zbog toga je nužno slijedilo ono što se i desilo, odnosno, ono što se nije desilo, iako je bilo planirano da se desi: niti su Srbi postali više Srbi, a Hrvati više Hrvati time što su svojatali Bošnjake (i što bi još uvijek da ih svojataju), niti su oni Bošnjaci, koji su sebe porekli a drugima se obrekli, prestali biti Bošnjaci i zbilja postali drugo nego što su bili, kada su u džep stavili ličnu kartu sa promijenjenom oznakom nacionalnog identiteta! U suštini, jasno je da su i jedni i drugi i treći, i nakon te verbalne transmutacije, u ontološkom nivou ostali isti oni koji su bili i prije nje. Bošnjak nije postao Crnogorac time što je pristao da ga ubroje u grafu “Crnogorac musliman” ili “Musliman”, niti je prestao biti Bošnjak ni postao “Srbin” i “Hrvat”, time što su ga u svoju evidenciju upisali kao Srbina ili Hrvata. Jedina realna razlika sastoji se u tome što se oni Bošnjaci koji su promijenili dokumente o nacionalnoj pripadnosti, na moralnom horizontu postali nešto manji nego što su izgledali prije tog administrativnog čina promjene nacionalnog identiteta. 7. Realno, ni jedno, ni drugo ni najmanje ne dovodi u pitanje bošnjački identitet, niti predstavlja gubitak za Bošnjake kao naciju. Zato što: a. ono što samo otpada i nije nešto što vrijedi nazvati “gubitkom”. Kako kaže bošnjačka uzrečica: “Što visi, nek’ otpada!”, ili, uz Nietzsche-ovu riječ:, “Onoga ko ne može letiti, treba ostaviti da što brže padne”; b. jer je pravo na zabludu jednako neprikosnoveno kao i pravo na istinu. Sva je razlika među ljudima oduvijek bila u onome čemu po svojoj prirodi teže: zabludi ili istini. Ko neće da progleda, ne treba mu silom vraćati vid; c. najzad, jer onaj koji ne prihvata sebe kao sopstveni temelj, nije ni dobitak, ni gubitak za nikoga, pa tako ni za sebe. 8. Historijski, zabunu je izazvalo najprije pravoslaviziranje i zatim posrbljivanje Bošnjaka
nastanjenih u oblastima Bosne koje su se dodirivale sa nacionalnom državom Srba i stoga bile pod direktnim utjecajem njihove nacionalne crkve, i paralelno tako, katoliciziranje a onda i hrvatiziranje – kroatiziranje – Bošnjaka iz onih područja Bosne koja su se nalazila u zoni aktivnog prisustva i djelovanja katoličke crkve, kao i sa relativno autonomnim hrvatskim teritorijama u sastavu Austro-ugarskog carstva, uz granice Bosne. 9. U svjetlu ovih činjenica jasno je da su takozvani “Bosanski Hrvati” mahom zapravo nekada bili Bošnjaci, koji su pod pritiskom povijesnih okolnosti, u određenom periodu asimilirani vjerski i/ili nacionalno. Oni koji danas sebe vide u grafi “Bosanski Srbi”, jednako tako su velikom većinom prethodno bili Bošnjaci, kasnije prevedeni u pravoslavlje i nacionalno opredjeljeni kao Srbi. U tom smislu, nema nikakve sumnje da od ukupnog broja građana BiH koji se danas izjašnjavaju kao Srbi/Hrvati, daleko najveći procenat čine nekadašnji etnički Bošnjaci. 10. Bošnjaci nisu nastali od nekog drugog naroda, nego su se formirali kao narod/nacija iz sopstvenog demografskog izvora i konstituisali se u autentičan narod na sopstvenim etničkim i kulturnim temeljima! 11. Počeci državnosti Bosne, na teritoriji na kojoj od vajkada žive Bošnjaci, datira od početka XII vijeka, konkretno 1130. godine, kada je Vizantija za ovo područje uvela neke administrativne elemente vazalnog statusa. Država Bosna kao suverena sila u regionu osnovana je 1180. godine, nakon što je vizantijski car Manuel I Komnen predao vlast nad Bosnom u ruke Kulina Bana. U toku svoje vladavine, koja je trajala 24 godine (od 1180. do 1204. godine), uprkos žestokim napadima sa svih strana, uspio je očuvati samostalnost Bosne i učvrstiti njenu moć. Posebno značajan podatak za povijest Bošnjaka, njihovog identiteta i jezika, predstavlja čuvena Povelja Kulina Bana. Objavljena 29. avgusta 1189. godine, dakle prije punih 822 godine, ova Povelja je: a. b. c. d.
napisana
bosanskim pismom poznatim pod imenom bosančica; na bosanskom jeziku; država je imenovana imenom Bosna; stanovnici države Bosne nazvani su Bošnjani!
Uz sve ovo, Kulin Ban je osnovao religijski tolerantnu i čak, prvu i jedinu oficijalno multireligijsku državu na tlu Europe! Kroz sljedeća dva stoljeća kraljevina Bosna je sve više jačala, da bi krajem XIV vijeka postala regionalna super sila. Naime kada se 26. oktobra 1377. godine Tvrtko krunisao za kralja, njegova titula glasila je Kralj Bosne, Srbije, Hrvatske, Huma, Usore, Soli, Dalmacije, Donji Kraji, Kotora… a teritorija Bosne uključivala je i Šibenik, Trogir, Split, otoke Brač, Hvar i Korčulu, kao i Bokokotorski zaliv sa gradovima Novi i Kotor. Bosna je kao država izgubila nezavisnost 1463. godine, dakle pune 74 godine poslije poraza srpske države na Kosovu. Ove nepobitne historijske činjenice, uključujući i to da je Bosna u periodu dužem od 350 godina prije dolaska Osmanlija, bila suverena država sa statusom kraljevine i da je obuhvatala centralni dio Dalmacije, sa tri najveća otoka, kao i Bokokotorski zaliv, čine potpuno deplasiranom svaku diskusiju koja dovodi u pitanje postojanje državotvorne tradicije Bošnjaka i njihovu vlast nad svojom matičnom zemljom Bosnom, dok one koji bi to ipak pokušali, pravi smiješnim i jadnim blebetalima! A ono što su bili kadri učiniti prije osam stoljeća, Bošnjaci su bili kadri učiniti i sada, osam stoljeća kasnije: uspostavili su svoju suverenu i nezavisnu državu Bosnu i Hercegovinu! 12. Jezik Bošnjaka je izvorno i autentično bosanski. Ni srpski, ni hrvatski; ni srpsko-hrvatski, ni hrvatsko-srpski. Historijski, odnosno, hronološki, bosanski jezik oficijaliziran je znatno prije
srpskog i hrvatskog jezika. Prvi poznati rječnik bosanskog jezika napisan je 1626. godine, a štampan je 1631. godine, dakle gotovo dvije stotine godina prije prvog rječnika srpskog jezika, koji je, na osnovama bosanskog jezika, sačinio Vuk Karadžić, i više od dvije stotine godina prije nego što je Ljudevit Gaj kodificirao hrvatski književni jezik, takođe pod snažnim utjecajem bosanskog jezika. Ako podsjetimo na činjenicu da je bosanski jezik pod svojim imenom i svojim pismom nazvanim bosančica, ubilježio i osvjedočio svoje postojanje još krajem IX, i početkom X vijeka na čuvenim Humskim pločama, a uveliko funkcionirao i kao jezik i kao pismo od vremena Kulina Bana kroz cijeli period svoje do otomanske državnosti, biće nam jasno koliko je duga tradicija bosanskog jezika, koliko je dubok njegov utjecaj na kasnije kodificiranje modernog sprskog i hrvatskog jezika, prije nego što je naziv “bosanski jezik” oficijalno zabranjen. U procesu početne kodifikacije u književne jezike, srpski i hrvatski jezik se oslanjaju na temelje bosanskog jezika i ostaju unutar njegovih gramatičkih, i posebno, semantičkih koordinata. Zbog toga se, na osnovu činjenica iz historije lingivistike na prostorima gdje danas žive ova tri naroda, može konstatirati da je srpski književni jezik istočna, a da je hrvatski jezik zapadna varijanta bosanskog jezika. Ovo se jasno vidi i iz činjenica da je spomenuti rječnik srpskog jezika Vuka Karadžića, zaista naslovljen kao “Rječnik” a ne “Rečnik”, i da je u njemu isključivo i bez izuzetka upotrijebljen bosanski izgovor: postoji samo forma “čovjek” nigdje “čovek”; “dijete” a nigdje “dete”; “mlijeko”, “lijepo”, “vrijedno”, a nikada “mleko”,”lepo”, “vredno”, i td. Na najvećem dijelu teritorija Srbije i Hrvatske (praktično, izuzetak su samo teritorije koje se nalaze neposredno uz granice sa Bosnom), govor Srba i Hrvata i danas znatno odudara od kodificiranog oblika njihovog književnog jezika, tako da i jedni i drugi moraju učiti svoj književni jezik, koji je, kao što je već pokazano, u biti kodificirana varijanta bosanskog jezika. Naprotiv, na cijeloj teritoriji Bosne, bosanski jezik je do danas ostao prirodna podloga govora koji se povijesno konstituisao upravo kao maternji jezik svih stanovnika na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, kako za ateiste tako i za vjernike, bez obzira jesu li oni muslimani, pravoslavci ili katolici, odnosno, izjašnjavaju li se kao Bošnjaci, ili kao “(Bosanski) Srbi”, odnosno kao “(Bosanski) Hrvati’. 13. Vjera Bošnjaka je islam. Bošnjaci su, uz Albance i Turke, jedan od tri naroda Europe čiji pripadnici su u najvećem broju muslimani. Treba imati u vidu da je država Bošnjaka kraljevina Bosna, tokom cijelog svog postojanja, dakle od 1180. do 1463. godine. bila i prva i jedina multireligiozna država, sa zakonski regulisanom vjerskom i kulturnom tolerancijom. Kao takva, Bosna je predstavljala ne samo potpuni izuzetak koji je odudarao od prakse i propisa svih drugih europskih država iz tog perioda, nego je upravo zbog svoje religiozne tolerancije bila stalno meta najžešćih papskih enciklika o ekskomunikaciji i patrijarhijskih anathema, kao i vojnih napada motivisanih dubokim neprijateljstvom prema vjerskoj toleranciji! U kontekstu tradicije vjerske tolerancije u kraljevini Bosni, postaje jasno da sultan Mehmed II el-Fatih jednostavno nije mogao birati gdje da objavi svoju Adhnamu, čuvenu povelja izdatu 26. maja 1463., kojom se, po prvi put u povijesti Europe, jedan vladar obavezuje da će i on lično, kao i svi drugi u njegovoj državi, sve institucije, i svi pojedinci, poštovati religiozna prava svih crkvi i sljedbenika svih religija na cijeloj teritoriji Bosne! Po svemu, taj epohalni dokument morao je biti objavljen upravo u Bosni, i ni na jednom drugom mjestu na svijetu, kao što ga je, u to vrijeme, mogao potpisati samo vladar islamske države! S obzirom na ovaj eksplicitni dokaz potpune vjerske tolerancije valja odmah istaći: u Bosni nije bilo nikakvog islamiziranja, kao državnog projekta osmanlijskih vlasti, bilo prinudnog, bilo institucionalno podržanog. U islam se i ne može silom! Sam Kur’an kerim to striktno zabranjuje! Musliman se ne postaje na silu! Ni prijetnjom i ucjenom. Ni podmićivanjem i plaćanjem! Platu muslimani ne primaju na ovom svijetu. Niti im neko može platiti to što su muslimani, taman i kad bi sve švajcarske banke zadužio da mu to urade. Žiro račun muslimana otvoren je na mjestu do kog niko živ nema pristupa.
Isto tako, dobro upamtite: naši pradjedovi nisu nikakvu vjeru izdali, nego su izabrali i priklonili se trećoj i poslednjoj riječi Božjoj, zato što su je prihvatili kao najvišu i ultimnu istinu! I kada su to učinili, njihov život na ovom svijetu nije postao ni lakši ni sigurniji, nego mnogo teži i mnogo nesigurniji. A oni koji su izabrali da ostanu kršćani, bilo kao ortodoksi, bilo kao katolici, odnosno oni koji su ostali u judejskoj vjeri, ne samo da nisu bili izloženi nikakvom progonu, nego su naprotiv živjeli neuporedivo lakše i sigurnije od muslimana! Njihov život nije se ni za dlaku morao mijenjati. Njihove životne navike i običaji, ostali su isti. Njihove kuće, njihova trpeza, njihova vjerska tradicija, krsna i kućna slava, svinjetina i rakija, vino i kandila uz ikone, ništa od toga nije se mijenjalo. A povrh svega, oni nisu služili vojni rok, jer su kao inovjerci bili oslobođeni te obaveze. Jeste, plaćali su neku vrstu otkupnine – nizamiju! Iznos je bio striktno određen: jedno janje godišnje po čovjeku! Bila je to nevjerovatno niska cijena, istinski bingo za tu ogromnu privilegiju. Naši pradjedovi, koji su izabrali da prihvate islam (neka ih Allah dž. š. nagradi za to!) – morali su iz temelja promijeniti cijeli koncept dotadašnjeg života, uz preuzimanje poštovanje, i upražnjavanje svih obaveza koje islam kao vjera podrazumijeva: od promjene životnih navika do potpune reorganizacije duhovnog života, uz obavezu da se služi vojska. I to u armiji države koja je, kao svjetska sila, gotovo neprestano ratovala na ogromnom području i na tri kontinenta, i u kojoj je vojni rok trajao prosječno osam (8) godina! Ta je obaveza bila toliko univerzalna, smatrala se toliko svetom, da je obuhvatala i samog
Isto tako, dobro upamtite: naši pradjedovi nisu nikakvu vjeru izdali, nego su izabrali i priklonili se trećoj i posljednjoj riječi Božjoj, zato što su je prihvatili kao najvišu i ultimnu istinu! I kada su to učinili, njihov život na ovom svijetu nije postao ni lakši ni sigurniji, nego mnogo teži i mnogo nesigurniji. A oni koji su izabrali da ostanu kršćani, bilo kao ortodoksi, bilo kao katolici, odnosno oni koji su ostali u judejskoj vjeri, ne samo da nisu bili izloženi nikakvom progonu, nego su naprotiv živjeli neuporedivo lakše i sigurnije od muslimana! Njihov život nije se ni za dlaku morao mijenjati. Njihove životne navike i običaji, ostali su isti. Njihove kuće, njihova trpeza, njihova vjerska tradicija,… ništa od toga nije se mijenjalo.
sultana, koji je bio dužan na čelu svoje vojske ratovati praktično cijelog svog života! Zaboraviti da je islam prihvaćen dobrovoljno, da je predstavljao daleko veću obavezu, da je bio skopčan sa radikalnom promjenom dotadašnjeg života, i da je je, konačno, dobrovoljnim prihvatanjem islama drastično rastao rizik od smrti u ratu, uz dugogodišnje odsustvo najsposobnijih muških glava od kuće i sve ono što je to značilo za porodicu i domaćinstvo, znači sistematski i promišljeno pokušavati da se degradira cijeli jedan narod i to u ime militantnog nacionalističkog šovinizma i vjerske mržnje. Ovaj pokušaj da se ono što je najplemenitije i najuzvišenije u identitetu Bošnjaka – naime upravo islam kao njihova nacionalno vjera! – iskoristi s ciljem da se dovede u pitanje njihov moralni integritet, da se inficira njihova povijesna svijest i da se trajno optereti savjest budućih generacija Bošnjaka, uistinu je jedna od najperverznijih aksioloških persiflaža u historiji svjetskih religija. Oni koji su fabrikovali i u prvi plan obrazovanja, književnosti, historije, politike, društva unijeli ovu notorno lažnu crnobijelu ornamentiku prokletstva-kletve-ekskomunikacije-anateme na Bošnjake, višestuko su zaslužili da sami budu i prokleti i anatemisani, kao nacionalistički i klerikalni inkvizitori, koji su počinili najveći grijeh prema vjeri time što su pokušali Bošnjacima zabraniti slobodu vjere i progoniti ih za navodni “grijeh poturčivanja” i “turske krivice”! Ali niti muslimani kao vjernici, niti Bošnjaci kao narod, nisu od onih što kletve bacaju i proklinju! O neka su sto puta blagosloveni naši pradjedovi koji su imali vjere i snage da drage volje i slobodne savjesti izaberu treću i posljednju Riječ Božju kao svoju istinu! Neka nikada ne presuši izvor naše zahvalnosti njima koji su nas Bošnjake, po cijenu tolikih odricanja, uz toliku hrabrost i istrajnost, održali do danas u islamu! Znajte da njihova odluka nikada nije uključivala nikakv grijeh i da otuda ne sadrži nikakav grijeh krivice! I zato, Bošnjaci, nikada više nikome ne polažite računa o tome zašto ste muslimani, ni kako to da su vaši pradjedovi imali hrabrosti izabrati istinu u koju su povjerovali, a da njihovi to nisu mogli ni smjeli učiniti! Recite: svakome svoje, a mi se radujemo svojoj vjeri, vjeri naših pradjedova, jer vjerujemo u istinitost Kur’an kerima kao u treću i posljednju Riječ Božju! 14. Samo istinom, ustrajnošću na širenju istine, i obrazovanjem budućih generacija u duhu istine o islamskoj vjeri kao vjeri Bošnjaka, može se iskorijeniti ova duboko, preduboko urasla kleveta o Bosni i Bošnjacima, ispraviti stoljetna nepravda koja im se sistematski nanosila a nanosi i danas, a zbog koje su bili izloženi nepravdama, degradiranju, progonima i genocidu, i samo kroz totalno iskorjenjivanje te ogavne klevete, mogu se stvoriti uslovi za istinski tolerantan međunacionalni i multireligiozni dijalog ljudi, naroda i kultura na Balkanu. 15. I još nešto, za Bošnjake i sve druge koji žive u Bosni. Treba neprestano insistirati i na ukidanju uobičajenog stereotipa po kome su u Bosni i Hercegovini oduvijek “…Bratski živjeli Srbi, Hrvati i muslimani” (svejedno da li sa velikim ili malim početnim slovom). Mora se podvući i istaći da u BiH nikada nisu “Živjeli zajedno Srbi, Hrvati i M/muslimani”, nego su i u prošlosti, kao i sada, zajedno živjeli i mogu živjeti samo ili: a. b.
“Bošnjaci, “muslimani,
Srbi i pravoslavci
Hrvati”; i
ili katolici”!
Redoslijed nabrajanja je bitan i mora biti upravo ovakav jer je naveden u skladu sa brojnim odnosom sva tri naroda, odnosno, sve tri vjere u BiH. Iako je naizgled samo formalan, redoslijed nabrajanja nigdje i nikada nije bezazlen, posebno kada su u pitanju narodi koji žive u istoj državi, pri čemu se jedan, i to upravo Bošnjaci kao najbrojniji narod, sistematski negira ili preimenuje. Stoga i redoslijed nabrajanja ova tri naroda u BiH, kao formalni faktor, treba da se
uskladi sa elementarnom činjenicom poštovanja njihove brojnosti, tako što će se uvijek i bez izuzetka, u svim dokumentima kao i u svakodnevnoj upotrebi, Bošnjaci stavljati na prvo, Srbi na drugo a Hrvati na treće mjesto, ili, ukoliko je riječ o religijskim kolektivitetima, onda na prvom mjestu muslimani, na drugom pravoslavci, na trećem katolici. Samo na taj način će ono namjerno naopako nabrajanje, koje je sistematskom ideološkom zloupotrebom tokom vremena postalo normalno i gotovo refleksno, iako je bilo i ostalo direktno suprotno u odnosu na činjenice, postepeno biti izbrisano i iz upotrebe i iz sjećanja, a svijest svih građana BiH uskladiće se sa istinom njene realnosti! Notice Bošnjacima, od jednog Bošnjaka - Bošnjaci, upoznajte sebe, naučite svoj jezik, zavolite svoju vjeru! - Bošnjaci osuđuju, ali ne proklinju. Bošnjaci pamte, ali ne progone. Poslije svih zločina koje su pretrpili, Bošnjaci ne smiju zaboraviti i moraju osuditi sve one koji su počinili zločine nad njima. Zločinac kog zaboravite i ne osudite, prestaje se osjećati zločincem. - Bosnu niko ne može oteti Bošnjacima, ako Bošnjake i može iz Bosne istjerati. Jer Bošnjaka možeš otjerati iz Bosne, ali mu Bosnu ne možeš oduzeti! - Bosnu niko ne može poreći, ako je se svako i može odreći! Taman se svi Bosne odrekli, ne bi Bosnu porekli! - Položaj Bošnjaka posvuda, u svijetu, regionu, čak i u granicama BiH je pasivan, gotovo servilan. Kao da se osjećaju dužni nekome, snebivaju se i sve bi nešto da se izvinjavaju, biva da ne smetaju, da ne bihuzure, uvijek zahvale na svakom normalnom gestu kao na nezasluženoj velikodušnosti. Kao da biti Bošnjak, znači: nigdje ne biti u svojoj kući, na svome, nego svuda i uvijek biti u tuđini! Ali upamtite i nikada ne zaboravite: Bošnjak nije došljak! Nigdje, ni na jednoj stopi Zemlje! Svijet mu je od Boga dat koliko i svim ljudima svijeta. Ponajmanje pak, u Bosni! Bosna mu je babovina, od pradjedova ostala!! Sunce nas sve jednako grije; isti zrak svi dišemo; istu vodu svi pijemo; ista zemlja nas sve jednako drži! Nigdje i nikada ne povjeruj da si u tuđoj kući, jer si svugdje i uvijek u Božjoj kući! Ima samo jedna dijaspora: ovaj svijet i onaj svijet! U ovom svijetu, Bosna je dom i ognjište Bošnjaka. - Uvriježilo se policijsko i doušničko podozrenje da biti Bošnjak ujedno znači i biti sumnjiv! Ne dozvoli da te bilo ko upita kako to da si Bošnjak, makar ni u neobaveznom razgovoru, i ne dokazuj svoj identitet bez potrebe nikome. Kao da ti treba opravdanje, kao da moraš imati alibi za to što si Bošnjak! Biti Bošnjak isto je što i biti ptica i nebo, more i cvijet – za to ti ne treba ni motiv, ni alibi! - Prihvatiti činjenicu temeljne prožetosti nacionalnog identiteta islamskim kulturnim i duhovnim vrijednostima jeste za Bošnjake na samo pitanje nacionalnog dostojanstva, već i pitanje samorazumijevanja i elementarnog uvida u sopstveno nacionalno biće. - U svim razgovorima sa drugima, i iz svih odluka, propisa, zakona, treba poptuno eliminisati poziciju inferiornosti i marginalizacije Bošnjaka. Bošnjački nacionalni identitet jeste sociološka i kulturna realnost, kao što jeste i suveren politički faktor. - Bošnjaci! Razbudite svoje sjećanje, fokusirajte svoju svijest, ujedinite svoju snagu! Neka zasvijetli vaše svjetlo! Niste vi ničiji izmećari, o Bošnjaci! Vi nikome ne služite, osim Allahu džellešanuhu, osim Bosni, osim svom narodu! Vjera ti može narediti – poslušaćeš; Bosna te može obavezati – obavezu ćeš ispuniti; Bošnjaci te mogu pozvati – odazvaćeš im se! Sve ostalo ti biraš, u svemu ostalom ti odlučuješ. Prema svima ostalima ti si beg i efendija. Suveren u odluci, odmjeren u postupcima.
- Jedna ispovjedna: Ne znajući sebe, u ranama, u blatu, u snishodljivosti i zbunjenosti se zatekoh. Na samom dnu. I upitah se po sto i prvi put: “Ko sam ja!?” Dok ne shvatih da ja jesam Bošnjak. I dodirnuh nebo, i pokucah na plavu nebesku kapiju! I otvori se kapija nebeska i svjetlo me obasja! Doznah da je biti Bošnjak isto što i biti čovjek! To je i usud i izbor, podvig i vrijednosna odluka. Biti Bošnjak to znači: ne očekivati ni jednu nezasluženu privilegiju, a ipak spremno prihvatiti sve odgovornosti moralno ispravnog čovjeka! Biti Bošnjak, to znači preuzeti sve ljudske obaveze, odgovarati potpuno za sve svoje postupke, činiti uvijek sve najbolje što možeš, odbraniti bezuslovno svoju vjeru, svoju zemlju, svoj identitet, ne dozvoliti sebi ni grijeh, ni ružnu riječ, kloniti se svakog nasilja i činjenja nepravde i za sve to – ne očekivati nikakvo priznanje, ni nagradu. Jer, dobro upamti: Bošnjak se rađa, Bošnjak se ne postaje! Nisi ti izabrao da budeš Bošnjak, nego si ti izabran da budeš Bošnjak! Neka to što jesi Bošnjak, bude tvoja najveća privilegija i radost na ovom svijetu, i tvoj ulog za nagradu na onom svijetu!
BOŠNJACIMA KOJI NESMIJU ISTINU RECI Velika snaga leži u pričama. Zato priče ne nastaju slučajno, spontano, bez povoda i bez cilja. Ako je priča dobro smišljena, sjeme posijano u pričama, niknuće taman kad ljudima najviše zatreba onoga što izgleda kao da im je najpreče. Ali ono što je najpreče, nije uvijek ono što izgleda kao da je prvo, ni ono što izgleda kao da je najpotrebnije. Pogotovo treba znati da ono što nam izgleda prvo i na šta se prva misao usmjeri, nije uvijek ono što je najbolje, ono što je najvrjednije, ono što čovjeku valja učiniti! U smrtnoj opasnosti, prva misao je pobjeći, i svakom se čini da je najpreče spasiti glavu. Ali ako je za spas glave potrebno da se izgubi obraz, onda je obraz preči! Zato, suprotno uvriježenoj i sistematski pothranjivanoj predrasudi, ne priča priče samo narod. Mnoge od navodno narodnih priča, nije ispričao narod, nego ih je, kao šugavu ovcu u stado, u narod pustio neko drugi. A zna se da jedna šugava ovca ošuga cijelo stado! Jedna od takvih “narodnih priča“, puštena davno među Bošnjake (ja tu priču nikada nisam čuo kod drugih naroda, iako sam je na moju veliku žalost često slušao upravo kao “narodnu priču“ među Bošnjacima) jeste Priča o hrđavom psu. Zbog očigledno demagoške i defetističke poruke upućene Bošnjacima, ovu priču prenosimo u osnovnim crtama: Kao biva, u nekog čobana, zajedno sa dobrim i pametnim psima, uz stado bilo i neko pašče koje je po cijeli dan i po svu noć lajalo. U planini bio vuk, ali podalje od ovog stada. Pođe taj vuk svojim poslom na jednu stranu, ali čuje onog lajavog psa. Tako jednom, tako dvaput. Upamti to vuk, te čim ujagmi malo slobodnog vremena, ode da vidi to pašče koje mu svojim lavežom ne da ni da se na miru odmori i odspava. Kad vuk dođe na ono mjesto odakle se čulo lajanje, a kad tamo cijelo stado. I pojede vučina i ovce i čobana, i dobru paščad, a samo se ono lajavo pašče spasi! Priča je višestruko zanimljiva, ali ćemo se mi zadržati samo na već spomenutoj centralnoj poruci Bošnjacima, i očiglednoj neautentičnosti ove kvazinarodne priče koja potvrđuje da je
spravljena u retortama ideoloških laboratorija naših susjeda sa jasnim ciljem da obeshrabri Bošnjake i da im stvori osjećaj nemoći i tupe pokornosti. Domovina svih Bošnjaka Poruka je prijeteći jasna: Bošnjacima valja pognuti glavu i ušutiti se, da ne bi privukli pažnju vuka koji ih je, nekim slučajem do tada smetnuo s uma. Dok šute i trpe, i ako od sebe otjeraju onoga koji glasno govori (laje) protiv dušmana, dušman (vuk) će ih bar za neko vrijeme ostaviti na miru. Oni koji ne spominju dušmane (koji ne laju) su kao dobri psi koje treba hraniti i držati uz stado. Pas koji laje i kada vuka nema, dozvaće vuka (dušmana), prije ili kasnije, i eto vam belaja! Zato, pamet u glavu, Bošnjaci! Otjerajte one ljude (paščad) među vama koji opominju (laju) da je vuk u planini, a dušman u blizini! Ako šutite, možda vas vuk zaobiđe i poštedi! U suprotnom, i vas i vašeg čobana vuk će pojesti, a samo će ono lajavo pašče ostaviti u životu, da mu se nađe i da ga podsjeti na vas, kad se opet poneka od rasutih ovaca ojanji, i kad novo stado za klanje saberete! Strašno, da strašnije ne može biti! Što je još gore, sami Bošnjaci su tu priču progutali kao mudru pouku, i po pravilu upravo oni su prvi koji tjeraju od sebe svoje najbolje ljude. Čim neki Bošnjak digne glavu i jasno i glasno progovori istinu o opasnostima koje Bošnjacima prijete, skoče mnogi Bošnjaci kao jedan da mu usta zatvore i natjeraju ga da ušuti, taman kao da je ono pašče. Ali ono što je najgore jeste da niko ne vidi koliko je ova priča neautentična i ideološki fabrikovana, koliko je jasno da nije bila, niti je mogla biti narodna priča. Kao prvo, niko ne vidi da se sakrilo i preskočilo ono što je u priči najbitnije: naime, da blizu stada zaista živi pravi vuk koji jede ovce, i da tog pravog vuka lajavi pas nije ni izmislio, ni stvorio, kao i to da nije ovaj pas pojeo ovce i čobana, nego upravo taj isti realni vuk na kog je on lajao i opominjao danju i noću! Kao drugo, ko god zna bilo šta o vukovima, zna da oni bježe od laveža, a ne da ih lavež privlači, tako da pas koji neprekidno laje zapravo indirektno već brani stado od vukova! Istina je u stvarnosti direktno suprotna ovoj priči! Vuk se odluči da napadne stado samo kad zavlada tišina, dok ovce planduju ili pak, u gluho doba noći, kada popusti pažnja čobana, a psi se ušute i zadrijemaju. Kamo sreće da svako stado ima psa koji neprestano laje, danju i noću, imalo ili nemalo vuka u blizini! Nikada, ali zaista nikada – i to će vam potvrditi svako ko je bio makar jednom sa ovcama u planini u kojoj ima vukova – vuk neće napasti stado ako njegov dolazak najavi gromoglasni lavež, jednog ili više pasa, svejedno! I zato ovčari i čobani posebno cijene pse koji laju i opominju, jer su im oni od najveće pomoći, a ne uzrok njihove propasti, kao u ovoj priči-
O vi među Bošnjacima koji ne smijete istinu reći, ne budite ovce, ne plašite se, ne tjerajte od sebe onoga koji vam istinu govori i koji vas danju i noću na opasnost opominje, već ga slijedite i pomozite mu, isplovite na pučinu, sa valovima se hrvite, prvi sabah najavite, pred cijelim svijetom glavu ponosno podignite – jer vama priliči da je pognete samo pred Allahom jedinim!
podvali! O tome koliko je inače ponižavajuća i kulturološki neprihvatljiva osnovna podjela uloga u Priči o hrđavom psu, u kojoj su Bošnjaci prikazani kao potpuno nemoćne ovce pred svemoćnim vukom, a njihov najbolji branilac koji ih bez prestanka opominje na opasnost, žigosan kao glavni krivac za njihova stradanja, pa im preostaje samo da pognu glavu i šute hrabreći se oportunističkim biserima kao što su – krmka niz dlaku, ne talasaj, kraju lađu, prvi pijevac završi u loncu, najviše junaka je pod zemljom, pognutu glavu sablja ne siječe – treba jednom napisati studiju od pet tomova na devet hiljada stranica! Hoće li ovaj strah nekada prestati, ima li uopšte kraja tim blasfemičnim epizodama ekscesivnog nacionalnog mazohizma!? Pa zar ne znamo da krmku ne treba ni prilaziti, i zar se ne bi i okeani usmrdili da nije talasa, i čemu lađa koja je stalno vezana za obalu, i zar se ne zakolju najprije upravo oni pijetlovi koji ne pjevaju i sabah ne najavljuju, zar kukavice ne umiru i ne završe pod zemljom, i zar upravo osuđenik na smrt glavu ne pogne da mu je sablja, sjekira ili giljotina tako pognutu odsiječe!? Zato, o vi među Bošnjacima koji ne smijete istinu reci, ne budite ovce, ne plašite se, ne tjerajte od sebe onoga koji vam istinu govori i koji vas danju i noću na opasnost opominje, već ga slijedite i pomozite mu, isplovite na pučinu, sa valovima se hrvite, prvi sabah najavite, pred cijelim svijetom glavu ponosno podignite – jer vama priliči da je pognete samo pred Allahom jedinim!
PANBOŠNJAŠTVO KAO NUŽNOST OČUVANJA BOŠNJAČKOG NACIONALNOG IDENTITETA Autor: Akademik dr. Ferid Muhić Panbošnjaštvo šta je to? „Panbošnjaštvo“ je neophodan i prijeko potreban metod terapije u cilju uspješnog savladavanja ove dramatične krize. Konkretno rečeno, to znači da je bošnjački nacionalni identitet na izdisaju, a da je „panbošnjaštvo“ možda posljednji i utoliko nužan način da se nacionalni identitet Bošnjaka očuva i spasi.
1. Naslov treba biti zgusnuti ekstrakt osnovne ideje teksta, tekst pak ekspanzija naslova! Šta nam kaže naslov? U prvoj, neposrednoj ravni značenja, kaže nam da je „panbošnjaštvo“ nužni uslov - conditio sine qua non – očuvanja bošnjačkog identiteta. Nacionalni identitet na izdisaju 2. U ravni detaljnije eksplikacije pojmova, izranjaju dva momenta. Liječničkim jezikom rečeno, to najprije znači da je već u naslovu dijagnosticirana kriza bošnjačkog identiteta, i da je ta kriza, bez obzira da li je akutna ili hronična, sasvim sigurno, krajnje ozbiljna. Drugi momenat ukazuje da je „panbošnjaštvo“, već u naslovu indicirano kao nužnost, neophodan i prijeko potreban metod terapije u cilju uspješnog savladavanja ove dramatične krize. Konkretno rečeno, to znači da je bošnjački nacionalni identitet na izdisaju, a da je „panbošnjaštvo“ možda posljednji i utoliko nužan način da se nacionalni identitet Bošnjaka očuva i spasi. U cjelini naslov jasno sugeriše da Bošnjaci imaju ozbiljan problem sa svojim identitetom, i da je prisutna kriza njihovog nacionalnog identiteta, ne samo u jednom dijelu nacionalnog korpusa, ni u okvirima samo jedne teritorije na kojoj žive, bilo u matičnoj državi, bilo u dijaspori, nego svugdje gdje god žive Bošnjaci. Zato je nužno ojačati oslabljeno osjećanje nacionalnog identiteta Bošnjaka upravo kroz potenciranje koncepta „Panbošnjaštva“ i to, s jedne strane relativizacijom svih
razlika u načinu manifestovanja njihovog identiteta i okolnostima u kojima žive Bošnjaci (nacionalno, političko, kulturno okruženje, procentualna zastupljenost, teritorija, fragmentiranost, stepen kompaktnosti, odnosno kontingentnosti, tradicionalni stereotipi lokalnog identifikovanja Bošnjaka i njihovog samoidentifikovanja i td.), s druge strane pak, snažnim i argumentiranim naglašavanjem svih ključnih elemenata zajedničkog identiteta koji formiraju nacionalni identitet Bošnjaka! Bošnjak nije nova kovanica 3. Ovaj zadatak, koliko god inače složen i dugotrajan, u osnovi je potpuno jasan u svojim bitnim tačkama. Ove tačke se svode na slijedeće korake: najprije treba podsjetiti, dokumentima pokazati i činjenicama dokazati da ime „Bošnjak“ nije neka nova kovanica, koja je tek prije dvadesetak godina (1993) usvojena od grupe političkih aktivista da bi se forsirao nekakav separatizam ili unijela zabuna u svijest Bošnjaka koji su tokom minulih decenija bili označavani kao „neopredijeljeni“, a zatim, nakon što se nikako nisu u očekivanom broju i očekivanim tempom opredjeljivali ni kao Srbi, ni kao Hrvati, bili proglašeni za „Muslimane“ sa velikim „M“. Naprotiv, odluka o nacionalnom imenu “Bošnjaci“, samo je obnovila drevno nacionalno ime „Bošnjak“, koje je notirano u istorijskim dokumentima prije više od 800 godina (Povelja Kulina Bana, a i znatno ranije). Treba jasno ukazati na činjenicu da etnonim „Bošnjaci“ figurira kao jedina nacionalna odrednica čitavog nacionalnog korpusa kroz osam stoljeća, gdje god su se pripadnici ovog naroda nalazili (pisci sa naznakom Bosnevi sreću se od Alžira, do Samarkanda, i od Jemena do Krima) sve do najnovije istorije. U ovom kontekstu, treba istaći da se raširenost etnonima “Bošnjaci“ sve do novije istorije samorazumljivo odnosila na cijelu Bosnu i Hercegovinu i da je podrazumijevala sve njene stanovnike u cjelini, bez obzira na njihovu vjersku pripadnost! T0okom cijelog XIX vijeka, Bošnjaci su bili jedinstven, homogen narod ne samo u svojim očima, nego i u očima svih svojih susjeda. Čak i najljući protivnici samostalne Bosne i Hercegovine, koji su otvoreni težili okupaciji Bosne i Hercegovine i uključivanju cijele njene teritorije u sastav sopstvene države, i sistematski radili na asimilaciji Bošnjaka u Srbe, nisu imali nikakvih dilema u pogledu nacionalne posebnosti Bošnjaka. Upravo svijest o ovoj posebnosti naglašavala je temeljitost u pripremanju uspostavljanja nacionalne hegemonije nad Bosnom i Hercegovinom i postepene asimilacije Bošnjaka. Dovoljno je ukazati na do danas potpuno prenebregnut (namjerno ili nenamjerno) podatak ostavljen bez ikakvih komentara (?) da se čak i u notorno nacionalistički inspirisanom dokumentu „Načertaniju“ Ilije Garašanina iz 1844. godine, dakle u najuticajnijem dokumentu srpskog nacionalističkog programa, stanovnici Bosne bez izuzetka nazivaju Bošnjaci! U planiranju pridobijanja susjednih naroda za prihvatanje Srbije kao zajedničke države, Ilija Garašanin smatra da je najvažnije ubijediti Bošnjake u ispravnost ovakvog rješenja. „Ako Bošnjaci ne bi ovo primili, to bi otuda kao sigurno sledovalo raskomadanje Srba na provincijalna mala knjaževstva...“, podvlači Garašanin ali odmah ističe da se Bošnjacima nikako ne smije dati nikakva autonomija, nego da moraju bezuslovno biti pod vlašću Srba i Srbije: “Ko god dakle ovom narodu (Srbima, F.M.) dobra želi on ne sme Bošnjacima nasledstveno knjaževsko dostojinstvo preporučivati... “Da Ilija Garašanin u Bosni ne vidi ne samo nikakve Srbe, ni Hrvate, nego ni Bosance, ni Hercegovce, nego samo i isključivo Bošnjake, eksplicite potvrđuje slijedeći navod: „Na istočnog veroispovedanja Bošnjake (dakle na Bošnjake pravoslavce koji su kasnije, pod uticajem jačanja srpske državne hegemonije, preimenovani u Srbe. Primjedba F.M. ) veći upliv imati, neće biti za Srbiju težak zadatak. Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da
se katolički Bošnjaci zadobijedu. Na čelu ovih stoje franjevački fratri.“ (Kao što ne spominja nikakve “Bosanske Srbe“ nego isključivo Bošnjake pravoslavce, Bošnjake istočnog veroispovedanija, tako ovdje umjesto današnjeg pojma „Bosanski Hrvati“, Garašanin direktno koristi sintagmu „katolički Bošnjaci“, Prim. F.M. ). Razumije se samo po sebi da Ilija Garašanin samo slijedi u to vrijeme ošteprihvaćenu istinu da Bošnjaci predstavljaju jedinstven, etnički homogen nacionalni korpus, podijeljen u tri vjerske zajednice: islamsku, pravoslavnu, i katoličku. U ovom kontekstu slijedi i preporuka: „Osim toga mogla bi se kao treći stepen štampati kratka i obšta narodna istorija Bosne u kojoj ne bi se smjela izostaviti slava i imena nekih muhamedanskoj vjeri prešavših Bošnjaka“. U potvrdi ovakvog Garašaninovog stava da su praktično svi stanovnici Bosne i Hercegovine etnički homogeni Bošnjaci sa tri vjere (kao što su to i danas Albanci), može poslužiti i navod iz jednog teksta u kom Musa Ćazim Ćatić, 1910. godine piše: “Pod uticajem propagande sada se naveliko spominju u Bosni i Srbi i Hrvati, iako do prije samo 15 godina (dakle, sve do 1885 godine! F.M.) u Bosni nije bilo ni pomena o nekakvim Srbima ni Hrvatima, nego se govorilo samo o Bošnjacima i to muslimanske vjere, Bošnjacima pravoslavne vjere i Bošnjacima katoličke vjere.“ Njegova pjesma Ja sam Bošnjak, ne ostavlja mjesta ni najmanjoj sumnji da je u vrijeme njenog pisanja pojam „Bošnjak“ bio jedina opšteprihvaćena i samorazumljiva oznaka za nacionalni identitet praktično svih stanovnika Bosne i Hercegovine. Ove činjenice nedvosmisleno afirmišu nacionalnu odrednicu Bošnjaci, kao istorijski neporecivu istinu o njihovom imenu i identitetu. 4. Iz perspektive današnje situacije, u kojoj se taj isti pojam bio gotovo sasvim izgubio, jasno je da je bila potrebna ogromna medijska i ideološka akcija podržana svim sredstvima države, da bi se ovaj isti hiljadugodišnji pojam „Bošnjak“ danas gotovo izbrisao iz kolektivnog sjećanja! Zar može biti slučajno da su svi dosadašnji srpski kao i hrvatski programi usmjereni na negiranje nacionalnog identiteta Bošnjaka, zaključno sa zloglasnim memorandumima SANU, direktno falsifikovali ovaj tekst na kom su se inače inspirisali, da su izbrisali upravo ključni pojam Bošnjaci, kod autora koji eksplicite priznaje i afirmiše taj isti identitet označavajući ga isključivo upravo pojmom Bošnjaci, i primjenjujući ga doslovno na sve stanovnike Bosne i Hercegovine!? Retuširanje povijesti 5. Brisanje oznake nacionalnog identiteta nije bilo inspirisano nominalističkim motivima. Brisanje imena, ravno je brisanju imenovanog. Ukidanje oznake ukida označeno! Tako je uslijedilo i brisanje pojma „Bosanski jezik“ - hiljadu godina dugog naziva nacionalnog jezika Bošnjaka - što je, kroz zabranu sintagme „Bosanski jezik“, zapravo bilo usmjereno na brisanje više nego hiljadugodišnje tradicije njegovog postojanja pod ovim imenom. (Prvi Rječnik bosanskog jezika štampan je 1627. godine, blizu 200 godina prijeRječnika srpskog jezika Vuka Karadžića i 200 godina prije Rječnika hrvatskog jezika, Ljudevita Gaja, dok je posljednji rječnik bosanskog jezika štampan 1898, svega 9 godina prije oficijalne zabrane upotrebe ovog naziva. Tek u posljednjih stotinjak godina počinje i sve do danas traje aktivna i intenzivna
akcija inspirisana otvorenom namjerom da se retušira povijest Bosne i da se iz njene istorije potpuno uklone svi tragovi postojanja Bošnjaka, da se morem falsifikata ugasi vatra njihove državnosti, da se preoru svi zasadi njihove kulture, da se velom zaborava prekriju svi biljezi bošnjačkog etničkog korpusa, da se zauvijek zatomi ime bosanskog jezika i da se ono preinači u srpski, hrvatski, srpsko-hrvatski, hrvatsko-srpski... Debošnjakizacija Bosne, planirana i sistematski realizirana kao delegitimiranje Bošnjaka od njihove državnosti, deislamizacija Bošnjaka od njihove duhovnosti, denominacija njihovog jezika, promovisane u centralni ideološki cilj nacionalističkih strategija susjeda, pokazali su se kao veoma efikasno i gotovo letalno oružje za identitet Bošnjaka, pa čak i za njihov fizički opstanak! Cilj je bio jasan: kompletna anihiliacija Bošnjaka svim sredstvima! U mirnim vremenima taj cilj izvršavan je sistematskom denacionalizacijom falsifikatima i propagandom u koju su bili uključeni svi kadrovi, od seoskog učitelja do akademika, i od žandara do ambasadora, a u burnim ili ratnim vremenima, fizičkom eksterminacijom i genocidom! 6. Toliko je bila efikasna ova akcija debošnjakizacije Bošnjaka da je nanijela mnoge kobne rane, koje do danas ne zacjeljuju. I stvorila traume zbog kojih se mnogi Bošnjaci i danas libe svog nacionalnog imena, krzmaju od njegove upotrebe i pribjegavaju teritorijalnim odrednicama kakve su floskule „Bosanci“, „Hercegovci“, ili što je osobito groteskno, karikaturalnoj sintagmi surogata njihovog nacionalnog identiteta u formi „Bosanci i Hercegovci“ koja se koristi čak i za singular, dakle za pojedinca, (Rahmetli Akademik Nijaz Duraković, Bošnjak, od članova svoje nekadašnje partije čiji je bio osnivač i Predsjednik, ispraćen je riječima “Bio si pravi Bosanac i Hercegovac“ (??) a ne samo za nekakvu nebuloznu aluziju koja bi trebala ukazivati na nekakav kolektivno dualistički rascijepljen nacionalni identitet! Očito da su Bošnjaci dovedeni u situaciju da se osjećaju neprijatno pri samom pomenu svog nacionalnog identiteta i da, iz nekih apsolutno neprihvatljivih i neopravdanih razloga, pribjegavaju nacionalnoj mimikriji skrivajući se iza odrednice svoje građanske pripadnosti („citizenship“). Činjenica da ni bosanski Srbi, ni bosanski Hrvati, nikada i niukakvim okolnostima ne pribjegavaju ovakvoj kameleonskoj taktici, dovoljno govori o izuzetno niskom stepenu nacionalne emancipacije Bošnjaka i ozbiljnosti krize njihovog nacionalnog identiteta. Opstanak Bosne i očuvanje nacije 7. Tri konstitutivne nacije u BiH jesu Bošnjaci, Srbi, Hrvati. 8. Ipak, Bošnjaci su još uvijek odrednica koja se rijetko koristi i teško prihvaća! Čak i u Bosni i Hercegovini, čak i od samih Bošnjaka! Šta je dovelo do takve uzdržanosti u pogledu sagledanja sopstvenog identiteta i njegovog prihvatanja? Duga je i gorka povijest Bošnjačkih stradanja, stradanja kojima su bili izloženi samo zato što su Bošnjaci! Uz žestoku medijsku propagandu, inspirisanu ideološkim strateškim ciljem da se odgodi, a po mogućnosti i da se trajno spriječi puno nacionalno samo-ostvarenje Bošnjaka i dovrši institucionalno konstituisanje bošnjačke nacije, značajan faktor je i strah Bošnjaka da isticanjem svoje posebnosti ne ugroze svoj opstanak i opstanak Bosne i Hercegovine. Sasvim neopravdan strah, mora se odmah istaći! 9. Jer, upravo suprotno je istina! Opstanak Bosne i Hercegovine kao države, može se garantovati jedino energičnom afirmacijom nacionalnog identiteta Bošnjaka! To je aksiom, to je alfa i omega, to je postulat i conditio sine qua non svake konstruktivne politike, to je temelj svake zdrave strategije, na kom se jedino može izgraditi čvrsta demokratska država i jasna
građanska
svijest
na
cijeloj
teritoriji
Bosne
i
Hercegovine!
10. Prvi korak koji se mora preduzeti, jeste definitivno razgraničavanje kompozita “Bosna“ i “Hercegovina“ koji sačinjavaju ime države i koji se, iako su po svom karakteru isključivo teritorijalno i lokalno konotirani, potpuno neopravdano transponiraju kao navodne oznake etničke i nacionalne pripadnosti u rogobatnoj formi “Bosanci“ i “Hercegovci“ - od jedine korektne forme nacionalne odrednice koja glasi “Bošnjaci“. To znači da je nužno definitivno, sistematsko i potpuno brisanje pojmova “Bosanci“, “Hercegovci“, kao i “Bosanci i Hercegovci“ iz spiska referenci koje upućuju na nacionalni identitet Bošnjaka! Kao što Hrvati nikada neće reći da su Dalmatinci, Slavonci, Zagorci, Istrani itd. kada govore o svojoj nacionalnoj pripadnosti; i kao što Srbi nikada neće reći da su po nacionalnosti Šumadinci, Piroćanci, Vranjanc (još manje da su Gedže, Čokalije, Čarapani); tako i Bošnjaci moraju najzad prestati sebe ponižavati izbjegavanjem sopstvenog nacionalnog imena i skrivanjem iza etnički i nacionalno apsolutno praznih odrednica. Oznake „Bosanci“, „Hercegovci“, „Krajišnici“, a pogotovo „Bosanci i Hercegovci“ namijenjena valjda za dvoglava čudovišta a ne za ljude, jesu ekskluzivno geografski konotirani leksemi koji ne sadrže apsolutno nikakvo etničko značenje i ne impliciraju ni jednu nacionalnu pripadnost! To se mora imati uvijek na umu! I upravo zato, ovi pojmovi se moraju definitivno izbrisati iz svake oficijalne, pa i kolokvijalne upotrebe, ukoliko je intencija takve upotrebe da se notira nacionalna, etnička i kulturna pripadnost Bošnjaka i svih drugih građana države Bosne i Hercegovine! Bosna i Hercegovina je multinacionalna država u kojoj su konstitutivna tri naroda: Bošnjaci, Srbi, i Hrvati! Na tom spisku nema nikakvih ni Bosanaca, ni Hercegovaca, pa ni Bosanaca i Hercegovaca! Ne postoji nikakva legalna, pravna, zakonska osnova da se oni spominju ni u oficijalnoj ni u svakodnevnoj upotrebi, osim kada se aludira na sve građane države Bosne i Hercegovine. U tom smislu, i samo u tom smislu, i Bošnjaci, i Srbi i Hrvati i Jevreji i Romi i svi drugi građani ove države jesu Bosanci i Hercegovci! Vrijedi se upitati, kako to da se upravo te dvije odrednice, koje kao takve ne postoje čak ni u ustavu države Bosne i Hercegovine, uporno koriste kao surogati za nacionalnu pripadnost upravo Bošnjaka i praktično isključivo samo od Bošnjaka i samo za Bošnjake, dok je za identifikovanje svoje nacionalne pripadnosti, kao što smo već istakli, ne koriste ni Srbi ni Hrvati koji takođe žive u Bosni i Hercegovini!? Tako su Bošnjaci pristali da se čak i njihovi sunarodnici, žrtve genocida u Srebrenici, izvršenog nad Bošnjacima, u medijskim komentarima i oficijalnim izvještajima, najčešće imenuju kao Bosanci i Hercegovci!?? Mora se jasno reći: svi oni koji govore da je u Srebrenici pobijeno 8.400 Bosanaca i Hercegovaca, čine krivično djelo poricanja genocida! Jer, budući da genocid znači ubijanje, istrebljenje gensa, roda, na-roda, ispuštanje nacionalne odrednice, odnosno imena Bošnjaka kao naroda i zamjena njihovog imena sa pojmom državljanstva, u suštini predstavlja postupak denominacije žrtava, te utoliko ima efekat direktnog poricanja bilo kakvog genocida. Takva formulacija zapravo sugeriše da u Srebrenici nisu ubijani Bošnjaci, pa ni Muslimani sa velikim M, nego tek slučajno sabrani i zatečeni građani BiH, pri čemu njihova nacionalna pripadnost nije igrala nikakvu ulogu!? Uporedite to sa genocidom/holocaustom. Ko bi se usudio reći da u koncentracione logore nisu odvođeni i ubijani nikakvi Jevreji, nego Nijemci, Poljaci, Jugosloveni, Grci, Bugari, Mađari, Austrijanci, Francuzi, Rumuni, jer su u Aušvicu, Osvjenćimu, Dahauu svi dovedeni bili državljani svih ovih i još nekih država!? Iako je poznato državljanstvo svih Jevreja žrtava holokausta, isticanjem zajedničkog imenitelja Jevreji, poentira se njihova etnička, nacionalna, vjerske pripadnost, na čemu se i temelji činjenica da je riječ o genocidu i holokaustu!
Bitno je biti Bošnjak! Ali, reći će neko - u Srebrenici nisu jedine žrtve bili Bošnjaci! Moglo je biti i vjerovatno je bilo i pripadnika neke druge nacionalnosti! Sasvim nebitno. I u konclogorima su kosti ostavili pripadnici mnogih drugih naroda a ne samo Jevreji, ali osnovni cilj zločinaca bio je tamo sakupiti i likvidirati Jevreje. Što je i učinjeno. Osnovni cilj zločinaca u Srebrenici bio je masovna likvidacija upravo Bošnjaka, a ne građana BiH, i upravo zbog toga se taj zločin i kvalifikuje kao genocid!! Mnogi Bošnjaci se, mora se to otvoreno reći, uporno distanciraju od svog nacionalnog imena, pa čak i od cijele svoje nacionalne kauze. Tako je nedavno, gost TV emisije mladi pjesnik Bošnjak čitao stihove posvećene Bošnjacima ubijenim u zločinima tokom agresije na BiH prekinuo ga je drugi gost, takođe Bošnjak, riječima:“Nisu ubijani samo Bošnjaci, ubijani su i Srbi i Hrvati!“ Pogledajte vi samo taj nadobudni poriv! Pod plaštom objektivnosti, ova upadica skriva strah da se bude autentično svoj i da se punim integritetom slobodno i jasno brani sopstvena istina! Možete li zamisliti Jevreja koji bi, u ime objektivnosti, prekinuo svog sunarodnika usred TV emisije, da bi ga podsjetio kako nisu samo Jevreji bili ubijani u Drugom svjetskom ratu, nego da su ubijani i Nijemci!? Ko je ikada pokrenuo postupak protiv saveznika za civilne žrtve Nijemce, kojih je u tom istom Drugom svjetskom ratu bilo nekoliko miliona!? Ni jedno ni drugo se nije desilo i neće se desiti, jer je poštovan princip podjele na agresora i žrtvu, na osvajački i odbrambeni rat. Samo u Bosni i Hercegovini se taj princip ne poštuje, iako Bošnjaci u ratu protiv agresora 1992-95. nisu ispalili ni jedan jedini metak izvan granica svoje države! I uprkos toga, upravo sami Bošnjaci u ime nekakve „objektivnosti“ uzimaju na sebe dio krivice što su bili šrtve!? Tako jedan eminentni pisac i naučnik Bošnjak predlaže projekat u kom će se istraživati negativni stereotipi koje Bošnjaci imaju prema Srbima i Hrvatima, da bi se bolje razumjela mržnja agresora kao jedan od razloga koji ih je naveo da počine zločine i genocid nad Bošnjacima!?? I opet, pokušajte zamisliti Jevreja, istaknutog pisca i naučnika, koji bi predložio projekt za istraživanje negativnih stereotipa koje Jevreji imaju o Nijemcima, da bi se bolje razumjeli razlozi zbog kojih su ih nacisti Nijemci izložili genocidu i holokaustu!? Ako podsjetimo da je ove godine manifestacija u Ajvatovici, na najgledanijoj BiH TV, predstavljena kao „mjesto sakupljanja muslimana BiH“ (??) biće sasvim jasno koliko je i danas duboka kriza nacionalne samoidentifikacije Bošnjaka u BiH! I pri tome je svima jasno da ni jedan jedini ubijeni Bošnjak nije bio ubijen zato što je bio građanin BiH, dakle apstraktni Bosanac ili Hercegovac, pa ni zato što je sebe deklarisao kao Bosanac i Hercegovac, nego upravo zato i samo zato što je bio Bošnjak! Zebnja da bi insistiranje na sopstvenom autentičnom nacionalnom identitetu Bošnjaka, njih ponovo dovela u poziciju da iritiraju nacionalna osjećanja sopstvenih dojučerašnjih dželata, predstavlja psihološki ključ za razumijevanje priklanjanja defanzivnoj praksi tipa kraju lađu, odnosno svih onih Bošnjaka koji se opredjeljuju za prećutkivanje svog pravog nacionalnog identiteta i koji insistiraju na etnički i nacionalno praznoj odrednici Bosanci i Hercegovci, kao navodno neutralnoj i integrativnoj formi zajedničkog identiteta svih građana BiH pa tako i samih Bošnjaka! Samo je duga povijest nacionalnog progona i stradanja, mogla dovesti do duboko tragične činjenice da jedan narod izbjegava javno prihvatiti svoje tradicionalno, istorijsko ime kao samorazumljivu oznaku svog nacionalnog identiteta! Ali, koliko god to bilo tragično za Bošnjake i koliko god optuživalo one koji su nad Bošnjacima vršili pritiske s ciljem njihove denacionalizacije, takva inferiornost mora prestati a strah mora biti savladan. Jer svaki strah samo
perpetuira strah, i svako skrivanje obnavlja psihološke razloge koji su naveli na skrivanje! Konačno, i zato što život počinje tamo gdje prestaje strah! Time što, kao pripadnici najbrojnije nacije u BiH i dalje s rezervom gledaju na svoje nacionalno ime, i kriju se iza navodno integrišućih odrednica državne pripadnosti, Bošnjaci samo slabe i svoje pozicije i snagu sopstvene države. Naime, u takvim okolnostima cijela država postaje krajnje nesigurna i neurotična, jer nesigurnost jednih stimuliše druge da pojačaju svoju agresivnost, dok povećan strah onih protiv kojih je ta agresivnost usmjerena, vodi u duboko nepovjerenje, pa čak i otvoren animozitet potencijalnog agresora prema potencijalnoj žrtvi! Umjesto da postane istinska multinacionalna zajednica snažno integrisana na poštovanju i punom priznanju razlika u nacionalnom, kulturnom i vjerskom identitetu, takva država generira sve snažnije frustracije kod predstavnika sve tri konstitutivne nacije, zbog čega je uspostavljanje zajedničkih interesa cijele države praktično onemogućeno! A još kada je najbrojnija nacija dovedena u poziciju permanentne društvene marginalizacije, inferiornosti u djelovanju, i defanzivnosti čak i u jednoj tako samorazumljivoj građanskoj sferi kakav je slobodna afirmacija sopstvenog identiteta, kao što je to slučaj sa Bošnjacima u Bosni i Hercegovini, problemi na koje je ukazano dodatno se komplikuju, dok šanse za uspješno zajedničko harmonično i koordinirano funkcionisanje ne postaju ni malo veće. Stoga, i zato: Narod koji se plaši javno deklarisati svoju nacionalnu pripadnost nije ni slobodan ni emancipiran narod! Govorimo o tome u svakoj prilici i svuda zato da bismo shvatili koliko je duboka trauma koju su Bošnjaci pretrpili u minulih stotinu godinu, samo zbog javnog naglašavanja svog nacionalnog identiteta! Tolika da se još i danas mnogi Bošnjaci pa čak mnogi istaknuti intelektualci, dovoljno smjeli da kritikuju nepravdu bez obzira ko je počini i moćnike, koji god oni bili, drže podalje od njega- zapravo, drže se podalje od sebe samih i od svoje frustriranosti što jesu oni koji jesu - libe se da ga prihvate, i izabiru liniju manjeg otpora, da o sebi govore samo kao o ljudima sa teritorije na kojoj žive a ne kao o narodu, ne kao o posebnoj naciji. Govorimo zato da bi smo razumjeli kako je moguće da se taj strah od javnog i eksplicitnog nacionalnog identifikovanja, kod Bošnjaka do danas zadržao! Strah koji obuzima mnoge i danas. Kao da ovaj tekst nije pisan 20 godina nakon obnovljenog (inače, hiljadu godina starog nacionalnog imena), kao da Bošnjaka više nema i kao da ih nikada nije ni bilo! Da ne bismo iritirali Srbe i Hrvate, sebe ćemo zvati Bosanci ili Hercegovci, ili Bosanci i Hercegovci, dok će Srbi sasvim rahat u po Bosne i to praktično na pola njene cijele teritorije, osnovati svoju administrativnu jedinicu i nazvati je Republika Srpska!? Ne samo ne obazirući se da li to nekoga iritira, nego upravo svjesni da to iritira! To što Bošnjaci mahom još zaziru da prihvate svoj nacionalni identitet (?) kako za druge, tako i za sebe same, ukazuje koliko je veliko bilo njihovo stradanje dok su se tog svog imena držali, ali pokazuje i koliko nam je velik i uzvišen zadatak ostao! Vratiti jednog čovjeka iz amnezije njemu samom, osvijestiti ga, obnoviti mu sjećanje na njegovu ličnu prošlost, na to ko je i kako se zove, znači ponovo uspostaviti njegov identitet, znači prosto, spasiti ga zaborava i vratiti ga ponovo među ljude. Vratiti jedan narod sebi samom, osvijestiti ga, obnoviti mu sjećanje na njegovu kolektivnu povijest, podsjetiti ga na njegovo ime, znači spasiti taj narod od zaborava i anonimnosti, znači vratiti taj narod među druge narode, uklopiti ga u neposrednu istorijsku realnost. Bitno je biti Bošnjak! Bošnjaci budite Bošnjaci! I opet, neka odjekuje: Bitno je biti Bošnjak! Bošnjaštvo brani Bosnu u BiH! Panbošnjaštvo brani BiH u cijelom svijetu! Naći smisao života znači: Naći nešto za šta vrijedi umrijeti i onda živjeti za to! Do sada su Bošnjaci umirali za svoj
identitet, došao je dan da za svoj nacionalni identitet Bošnjaci počnu živjeti! ( PanBošnjak br. 6) Akademik dr. Ferid MUHIĆ
View more...
Comments