Težak 1. dio _ metodika

STJEPKO TEŽAK: TEORIJA I PRAKSA NASTAVE HRVATSKOGA JEZIKA 1 BIT I NAZIV PREDMETA Hrvatski jezik – sastavnice predmeta: načini poučavanja, hrvatski jezik kao prvi standardni idiom, učenici osnovnih i srednjih škola. Načini poučavanja ovise o gradivu i učeniku. Učiti = učiti sebe (stjecati znanje i vještine na različite načine), učiti drugoga (prenositi vlastito znanje i vještine na drugoga). Nastava = organizirano poučavanje u školi, izlaganje udžbenoga gradiva u školskoj ustanovi. Školovanje = institucionalizirani odgoj ili stjecanje naobrazbe u školskim ustanovama. Nazivi nastave hrvatskoga jezika do sada: poučavanje hrvatskoga jezika, nastava hrvatskoga jezika, znanost o poučavanju hrvatskog jezika, teorija nastave hrvatskoga jezika (teorija i praksa nastave hrvatskoga jezika), metodologija nastave hrvatskoga jezika, metodika nastave hrvatskoga jezika, didaktika hrvatskoga jezika. Ime hrvatskoga jezika spominje se: Bašćanska ploča, Zakon vinodolski, Razvod istarski, Misal hrvacki, Judita (Marulić), Elektra (Zlatarić) … Raslojavanje didaktike: didaktika hrvatskoga jezika u užem smislu (lingvistika), didaktika književnosti, didaktika filma, didaktika scenskih umjetnosti, didaktika hrvatske gramatike, didaktika usmenog izražavanja (retorika), didaktika pismenog izražavanja, didaktika fonetike i fonologije, didaktika morfologije i rječotvorbe, didaktika sintakse, didaktika leksikologije, didaktika lingvističke stilistike, didaktika usmenog izražavanja (ars dicendi), didaktika pismenog izražavanja (ars scribendi). Pitanja: što? (bit i naziv predmeta) zašto? (svrha poučavanja i učenja hrvatskoga jezika) gdje? (u školi, obitelji, samostalno) kada? (od najranijeg djetinjstva) koliko? (za najosnovnije potrebe ili dublje poznavanje biti i funkcije hrvatskoga jezika) tko? (poučavaju roditelji, učitelji, nastavnici, profesori) kako? (načela, sustavi, vrste…) Tri razine: 1. razina znanstvenoga teoretskog proučavanja, 2. razina stručne primjene teoretskih spoznaja (izrada projekata, planova, programa, didaktičkih uzoraka, metodičkih uputa, udžbenika i drugih nastavnih sredstava), 3. razina praktičnog proučavanja (izvođenje svih vrsta nastavnih djelatnosti).  Prve dvije razine pripadaju didaktici, a druga i treća metodici. POUČAVANJE HRVATSKOGA JEZIKA: 

TEORIJA: bit i naziv; svrha, ciljevi i zadaće; temelji predmeta; putovi do svrhe; načela; preispitivanje teoretskih polazišta.



STRUČNA PRIMJENA: sustavi; pristupi; projekti, planovi i programi; izvori i vrste; oblici i metode; preispitivanje pretpostavaka stručne primjene.



PRAKSA: priprava; nacrt, scenarij nastavne jedinice; izvedba nastavne jedinice; provjera stečenog znanja učenika; preispitivanje izvedbenih postupaka.

TEORIJA I PRAKSA NASTAVE HRVATSKOGA JEZIKA: didaktika, metodika. 1

SVRHA NASTAVE HRVATSKOGA JEZIKA NA OPĆOJ NAOBRAZBENOJ RAZINI Svrha – cilj – zadaća – zadatak.

Svrha = najviši, konačni vrh poučavanja hrvatskoga jezika. Ostvaruje se (ili ne ostvaruje) tek na kraju osnovnoga ili srednjega obrazovanja. Ciljeve postavljamo za svaki predmet u pojedinim obrazovnim odsječcima (razredima, tečajevima) i vrstama nastave (obvezni, izborni, fakultativni, slobodni programi). Zadaće raslojavaju cilj na ostvarenja dosežna u tijeku jedne nastavne ili tečajne jedinice (npr. odgojne, naobrazbene, komunikacijske i psihofunkcijske zadaće nastavnog sata). Zadaci se utvrđuju za svaki nastavni korak u nastavnom procesu. Tri skupine zadataka: zadaci ponavljanja, zadaci spoznavanja, zadaci provjere i vježbanja. Npr. nastavna jedinica o morfemu mogla bi obuhvaćati zadatke motivacije (ponavljanje znanja), zadatke upoznavanja morfema (npr. zapažanje najmanje značenjske jedinice u riječi, određenje i imenovanje leksičkog i gramatičkog morfema, otkrivanje prefiksalnog morfema, određenje i imenovanje rječotvornih i oblikotvornih morfema ili morfemskih varijanata ili alomorfa ili korijenskog i spojnog morfema, zapažanje glasovnih promjena u prefiksalnoj ili sufiksalnoj tvorbi, sinteza stečenih spoznaja o morfemu), zadatke provjere i vježbe. Bit predmeta i svjetonazor: Svrha nastave svakoga pojedinog predmeta izvodi se iz biti samoga predmeta i iz opće svrhe odgoja i obrazovanja. Osnovno je svrhovno polazište usklađivanje školstva s potrebama i mogućnostima pojedinca i naroda, prilagodba optimalnom razvoju i napretku pojedinca i zajednice, ostvarivanje odgoja na načelima humanizma. O (ne)skladu odgojnih čimbenika: Škola nije jedini odgojni čimbenik (suradnja svih čimbenika). Hrvatski jezik, po svom lingvističkom ustroju, povijesti i po ulozi u životu naroda kojem pripada, ima sasvim osebujan položaj u odgoju. Hrvatski je jezik istodobno i nastavni predmet i nastavni jezik. Po svojim funkcijama je izrazito odgojni predmet. Osebujnost hrvatskoga jezika: Hrvatski jezi je jezični standard i supstandard, dijalekt i žargon. Nazivi za jezik: ilirski, slavjanski, slovjenski, slovinski, slavonski, bosanski, dubrovački, dalmatinski, arvacki, hrvatskosrpski, srpskohrvatski, južnoslavenski, srpski, materinski, materinji, našijenski, naški, narodni… Svrha nastave hrvatskoga jezika: spoznaja o biti, osnovama i značajkama hrvatskoga jezika; svijest o potrebi učenja i njegovanja hrvatskoga jezika; pravilna uporaba književnoga, tj. standardnoga hrvatskoga jezika u govorenju i pisanju. Prožimanje četiriju razina: 1. Naobrazbena razina: postiže se stjecanjem znanja o jeziku uopće (posebno o hrvatskom). Nužne osnove opće lingvistike, osnove znanosti o hrvatskom jeziku (fonetika, fonologija, morfologija, tvorba riječi, sintaksa, leksik, stilistika, pravopis, pravogovor, dijalekti i povijest hrvatskoga jezika), poznavanje temeljnih zaklada hrvatske riječi u književnosti (umjetnička, znanstvena, publicistička riječ u kazališnom, filmskom, televizijskom ili radijskom jeziku).

2. Odgojna razina: ostvaruje se pokretanjem volje za učenje i njegovanje hrvatskoga jezika i poticanje osjećajnoj odnosa prema hrvatskom jeziku. Opći odgojni ciljevi hrvatske škole, ljubav prema hrvatskom jeziku i narodu (želja za spoznavanjem, učenjem i što boljom uporabom tog jezika), pozitivni osjećajni odnos prema nestandardnim inačicama hrvatskoga jezika (jezična snošljivost, kulturan odnos prema drugim jezicima).

3. Psihofunkcijska razina: razvoj psihofiz. funkcija – promatranja tekstova u pismenom ili usm. obliku, zapažanje jez. činjenica i njihovih obilježja; logično zaključivanje i apstraktno mišljenje (spoznaja jezičnih zakona i pravila), maštanje i zamišljanje.

4. Komunikacijska razina: svi oblici usmenog i pismenog priopćavanja (razvijene psihofizičke funkcije, stečeno znanje i umijeće), jezično stvaralaštvo (umijeće stvaranja novih vrijednosti hrvatskoga jezika).

Temelji nastave hrvatskoga jezika: učenik, jezik, učitelj i okolnosti u kojima se nastava izvodi. Uzajamno su povezani, o njima ovisi uspjeh u nastavi. 2

UČENIK Učenik = os oko koje se vrti nastava; nastava mora biti po mjeri učenika. Učitelj mora poznavati i pojedinca i razrednu zajednicu. Učenik = subjekt (aktivan subjekt, učenik koji pita, raspravlja, istražuje, zahtijeva, problematizira, surađuje s učiteljem rješavajući zadane i stvarne probleme). „Dijete je kao pergamena gusto ispisana sitnim hijeroglifima, od kojih ti možeš samo dio odgonetnuti, od kojih možeš neke izbrisati ili precrtati, a pomoću nekih ispuniti sadržaj.“ Janusz Korczak

NASTAVNO GRADIVO HRVATSKOGA JEZIKA: Komunikacijska slojevitost jezičnog priopćavanja: govorenje, slušanje, pisanje i čitanje. 

Govorenje: izravno = živa riječ (privatna i javna; dijaloška i monološka); simultani prijenos (telefon, videofon, radio, televizija u živo); neizravni prijenos (gramofon, magnetofon, kazetofon, film, snimke, diskete).



Slušanje: živa riječ u izravnom dodiru; simultano prenesena riječ (telefon, videofon, emisije u živo); nesimultano prenesena riječ (gramofon, film, magnetofonske vrpce).



Pisanje: rukopisno i pismoslikarsko (pisma, plakati, natpisi, oglasi); strojopisno i tiskovno (poslovna pisma, novine, časopisi, stripovi, knjige); elektronsko (televizija, video, film, računalo).



Čitanje: rukopis (pisma, plakati, natpisi, različiti tekstovi); strojopis i tisak (knjige, stripovi, novine, leci, brzojavi, poslovni dopisi); natpisi na zaslonu/ ekranu (tv, video, film, računalo).

Didaktička slojevitost: 1. slušanje, 2. razumijevanje, 3. govorenje, 4. čitanje, 5. pisanje. Jezične komunikacije: egocentrični govor (jezik-igračka), socijalizirani dječji govor (igra, neobavezno brbljanje), usmjereni razgovor (nastavni, poslovni), opisivanje, pripovijedanje, raspravljanje. Razine spoznavanja jezika: gramatička, rječnička, pravopisno-pravogovorna i tekstološka. Gramatika/Slovnica: imanentna (intuitivna) gramatika, didaktička (školska) gramatika, znanstvena (analitička) gramatika. Prednost u nastavi ima didaktička gramatika – ona je temelj jezičnog učenja; svrha joj je učenje jezika. TRADICIONALNA I MODERNA NASTAVA GRAMATIKE: Tradicionalna nastava gramatike: usredotočena je na spoznajni objekt (gramatiku), na udžbeno gradivo; učenik se mora prilagoditi gramatici. Objektivna je, u žarištu je predmet učenja. Okrenuta je prema kolektivnim vrijednostima (kolektivni nastavni oblici – frontalni rad i katehetička dijaloška metoda). Pojmovna je, cilj su joj pojmovi jezičnog sustava (ovladavanje pojmovima = ovladavanje jezičnom komunikacijom). Analitička je, raščlanjuje jezični sustav i jezične strukture. Apstraktna je, bavi se sustavom, strukturama i njihovim elementima. Dedukcija. Formalna nastava. Vezana je za statičnu prošlost, preuzima norme prošloga trenutka. Okrenuta k prošlosti, razvija jezični dogmatizam – jezična norma je čvrsta, nepromjenjiva, neupitna zakonitost, a nastavnik zna što je pravilo, a što ne. U središtu je učenje norme. Autoritarnost – jezični autoriteti su nepovredivi. Pojam univerzalnoga – ono što je zajedničko u jeziku. Osjećaj za apsolutne vrijednosti koje traju u prostoru i vremenu. Usredotočena na esencijalno, bitno u jeziku, zanemaruje nebitne, pomoćne činjenice. Jezično reproduciranje (dobro poznavanje jezičnog sustava, ali neosposobljenost za jezično stvaralaštvo). 3

 SAŽETAK: Tradicionalna je nastava usredotočena na spoznajni objekt. Ona je objektivna, kolektivna, formalna, pojmovna, analitička, apstraktna, usmjerena prema svrsi vezanoj za statičnu prošlost. Razvija dogmatizam, osjećaj autoriteta, pojam transcendencije i apsolutnosti, osjećaj univerzalnosti i esencijalnosti. Osposobljava za jezičnu reprodukciju. Moderna nastava gramatike: usredotočena je na spoznajni subjekt (učenik); okrenuta je k učeniku i udžbeno gradivo prilagođava njegovim potrebama i mogućnostima. Subjektivna je, u žarištu je učenik.Individualna je, okrenuta pojedincu. Načelo individualizacije (metode pisanja – ankete, sastavci). Životna je, život je u pozadini svakog djelovanja. Globalna je, cjelinska nastava, polazi od jezika kao sustava sustava. Konkretna realizacija (konkretno govorno ostvarenje, pojam, pravilo, paradigma, jezična zakonitost). Indukcija. Intuitivna nastava (intuitivna, imanentna gramatika). Vezana je za dinamičnu budućnost učenika (jezik u kretanju, rastu, mijenama). Razvija skepticizam, preispituje norme, provjerava ih, mijenja i prilagođuje. U središtu je spoznavanje jezika koje omogućuje shvaćanje i poštivanje norme. Jezična sloboda – elastična stabilnost / stabilna elastičnost. Osjećaj posebnosti – brine o posebnostima, slučajnostima, neponovljivostima. Stilogenost - osjetljivost za vrijednosti pojedinačnih ostvaraja u jeziku. Svijest za relativnost jezičnih promjena (životne posebnosti, kontekstualne i situacijske različitosti). Svijest o egzistencijalno važnim vrijednostima – prednost jezičnim činjenicama koje su važne za učenikovu egzistenciju (životna praksa). Jezično stvaralaštvo (intuicija i znanje primjereno životnim potrebama).  SAŽETAK: Moderna je nastava usredotočena na spoznajni subjekt. Ona je subjektivna, individualna, intuitivna, vitalna, globalna, konkretna, usmjerena k ishodištu zbog boljeg osiguranja dinamične budućnosti. Razvija skepticizam, osjećaj slobode, pojam imanentnosti i relativnosti, osjećaj sposobnosti i egzistencijalnosti. Osposobljava za jezično stvaralaštvo. PRAVOPIS: Pravopisni priručnici obuhvaćaju: grafijska pravila (pismo, slovni znakovi), pravila koja razrješavaju odnos pisanja prema izgovoru (fonološko-morfonološka načela), pravila koja su u prvom redu gramatička (fonetskofonološka i morfološka), pravila koja poboljšavaju obavijesnost teksta. PRAVOGOVOR: obuhvaća izgovor glasova, naglašivanje riječi (akcentuacija), intonaciju rečenice. Jasnoća, razgovijetnost i pravilnost glasova. USMENO I PISMENO IZRAŽAVANJE: Učenici se postupno osposobljavaju za komuniciranje književnim jezikom. No, mogu komunicirati i na dijalektu, žargonu (ako je glavni cilj iznošenje određenog sadržaja). Svrha: oslobađanje učenika za javu i privatnu uporabu govorene i pisane riječi u svim životnim situacijama; razvijanje učeničkih sposobnosti pravogovornih i pravopisnih navika u skladu s književnojezičnom normom; razvijanje učeničkih sposobnosti za usmeno i pismeno komuniciranje na svim jezičnim, stilskim i tekstovnim razinama standardnog jezika; upoznavanje učenika s osnovnim značajkama najčešćih tekstovnih vrsta i funkcionalnih stilova te s osnovama tekstovne lingvistike i stilistike (stvaralačka proizvodnja tekstova). To se ostvaruje na posebnim satima nastave usmenog i pismenog izražavanja, u nastavi gramatike povezano s određenim gradivom, u nastavi književnosti, u nastavi filmske i scenske umjetnosti, u cjelokupnoj nastavi hrvatskoga jezika iskorištavanjem različitih oblika govorenja i pisanja u metodičke svrhe.

4

SLUŠANJE: Zadaća svih učitelja: naučiti učenika slušati. Vježbe slušanja treba organizirati radi osposobljavanja za usredotočenost na usmeno izlaganje; privikavanje na kontinuirano, trajno praćenje; razumijevanje sadržaja; razlikovanje bitnog i nebitnog, općeg i posebnog, središnjeg i rubnog; zapažanje jezičnih obilježja; zapamćivanje sadržaja; ponavljanje i oponašanje bilo sadržajnih bilo izgovornih sastavnica usmenog izlaganja. Izvori slušanja: učiteljevo / učenikovo govorenje i čitanje, govorenje gosta u nastavi (glumac, književnik), govorenje ili čitanje na radiju / filmu i televiziji / snimljeno na gramofonskoj ploči, magnetskoj ili kasetofonskoj vrpci. Nastavno područje usmenog i pismenog izražavanja dijeli se na: početno čitanje i pisanje, čitanje, govorenje i pisanje. POČETNO ČITANJE I PISANJE = prvi korak djeteta u civilizaciju pisane riječi. S početnim čitanjem i pisanjem ne treba preuraniti. Tempo, ritam i red ovladavanja cijelom abecedom treba uskladiti s prirodom jezika i mogućnostima razreda i pojedinca. Metode: globalna, glasovna analitičko-sintektička, pojmovna ili fonetička, tekstovna, fonografička, metoda slogovanja, sricanja, glasanja, usporednog čitanja i pisanja, normalnih rečenica, normalnih riječi, uskličnika… U izboru metoda treba imati na umu ove kriterije: narav standardnog jezika i posebnosti učenikove imanentne gramatike, kulturološko okružje i kulturne navike učenika (radio, strip, tv...) Važna je elastičnost, prilagodljivost. Prilagođavanje problemima koje izaziva odnos učeničkih govornih navika prema pojedinim glasovima. ČITANJE: 

Čitač (tko?) može biti pojedinac, par, skup, zbor, učenik, učitelj, glumac, stručni djelatnik s radija, televizije, filma…Može biti učenikovo, nastavnikovo, glumčevo, čitanje po ulogama. Po kriteriju čitača, čitanje se dijeli na: individualno (pojedinačno, samostalno), zborno (kolektivno, skupno, grupno), nastavnikovo, učenikovo, glumačko, recitatorsko, čitanje po ulogama. Plus: čitanje u paru (naizmjenično, tandemsko), čitanje posredstvom auditivnih i audiovizualnih sredstava (spikersko, gramofonsko, kasetofonsko, radijsko, televizijsko...)



Tekst (što) je predmet čitanja. Po kriteriju teksta, čitanje se dijeli na čitanje rukopisnih, strojopisnih, tiskovnih i magentskih / elektronskih zapisa (pisma, dopisi, novine, knjige, plakati, reklame, pisani tekstovi na tv-u, računalu, radiju; beletristički, novinski, znanstveni, poetski, popularni tekstovi…)



Mjesto (gdje?) čitanja u nastavi najčešće je škola, učionica, čitaonica i obiteljski dom; ali i ulica, crkva, trgovine, javna mjesta… Po kriteriju mjesta, čitanje se dijeli na razredno i izvanrazredno čitanje. Školski prostori: učionica, čitaonica, knjižnica, hodnici i drugi školski prostori (panoi, plakati, zidne novine, oglasi). Izvanškolski prostori: kuća, stan, ulica (natpisi, reklame, oglasi), crkva, trgovina, radionice, muzeji, kino, kazalište, kolodvori…



Svrha (zašto?) čitanja je jasno i točno primanje napisane obavijesti. Dijeli se s obzirom na potrebe primatelja obavijesti i karakter poruke. Logičko čitanje / čitanje s razumijevanjem – cilj: razumijevanje poruke; spoznajna razina. Izražajno čitanje – cilj: doživljaj teksta ili pobuditi određeni doživljaj teksta kod čitatelja; doživljajna razina. S obzirom na čitalačke mogućnosti, čitanje može biti: interpretativno čitanje (učenika, učitelja ili znanstvenika – čitač nastoji glasovno interpretirati svoj doživljaj i razumijevanje teksta); stvaralačko čitanje (recitatorsko, glumačko, umjetničko – čitač s većim ili manjim umjetničkim ambicijama i umijećem spoznajno5

doživljajnim slojevima autorova teksta ostvaruje svoju interpretaciju teksta i svoj osjećajni naboj); usmjereno čitanje (dublje i šire poniranje u tekst; može biti analitičko čitanje – raščlanjivanjem se zapažaju, promatraju i vrednuju pojedinosti u tekstu ili kritičko čitanje – prosuđuju se tvrdnje i pitanja u tekstu, čitač im suprotstavlja svoja pitanja i tvrdnje), čitanje s komentarom (čitač komentira pročitano). 

Način (kako?) – dva kriterija: glasnoća i nazočnost/izočnost čitača. Razlikuje se čitanje na glas (glasno; govorna realizacija) i čitanje bez glasa (neglasno, u sebi; negovorna realizacija). Glasno čitanje može biti neposredno čitanje (ostvaruje se izravnim dodirom čitača u slušača; na istom su mjestu) i posredno čitanje (obavlja ga čitač na radiju, televiziji, zvučno je snimljeno na kasetofonu, gramofonu). Glasno čitanje može biti i spontano i usmjereno.

GOVORENJE: Usmene vježbe prema glavnom cilju vježbanja mogu biti: 1. Gramatičko-pravogovorne: a) fonološke b) morfološke c) sintaktičke d) leksičke: obuhvaćaju leksičkogramatičke, leksičkosemantičke i leksičkostilističke vježbe e) pravogovorne/ortoepske – mogu biti artikulacijske (izgovor glasova), akcenatske (naglašivanje riječi), intonacijske (rečenična melodija, tempo, stanka, silina, boja glasa) i pravogovorno-pravopisne vježbe (povezivanje pravogovora s pravopisom). 2. Stilsko-kompozicijske: razgovaranje, opisivanje, pripovijedanje, tumačenje, raspravljanje, upućivanje. Stilskokompozicijske vježbe mogu biti dijaloške (razgovorne igre, telefonski razgovor, rekreativni razgovor, usmena dramatizacija, intervju, poslovni razgovor) i monološke (opisivanje/deskripcija, pripovijedanje/naracija, tumačenje/eksplikacija: analitičko i sintetičko izlaganje, raspravljanje/diskusija, upućivanje/instrukcija, mješoviti oblici). Usmene vježbe prema stupnju izvornosti mogu biti: 1. Na tuđim tekstovima: čitanje, recitiranje, govorenje na pamet, usmeni diktati. 2. Na vlastitim tekstovima: odgovaranje na pitanja, izlaganje vlastitih sadržaja. Teme usmenih vježbi moraju biti u skladu s potrebama, mogućnostima i interesima učenika. Učenici trebaju govoriti o onome što znaju, što im je blisko, što ih zanima i što im koristi. Načela praktičnosti, sadržajne kompetencije, životnosti i zavičajnosti. PISANJE: Razlike između pismenog i usmenog izražavanja:

6

Pisati / čitati: na početku školovanja javlja se nulta situacija; monološka, jednostrana akcija bez izravnog partnerstva (vremenski razmak do recepcije); povratna obavijest nakon pisanja nije moguća ili kasni (odgađanje komunikacije); prostorna odvojenost i različitost situacije pri pisanju i čitanju; vrijeme za planiranje, prosuđivanje, oblikovanje i ponovno započinjanje (vremenski tjesnac = nedorađena kompozicija i pogreške); vremenski razmak između mišljenja i pisanja/čitanja (kod pisanja je djelomično moguće pretplaniranje i predoblikovanje; gubitak misli; nove ideje; tehnika i brzina pisanja uzrokuje nedostatnu koncentraciju na pravilnost); prevođenje znakova u prostornost, istodobnost i trajnost pisma; logika i stil; intenzivniji obuhvat sadržaja i situacije, veća točnost i iscrpnost; neverbalni oslonci: raščlamba, odjeljci, naslovi, različiti tipovi tiska, podcrtavanje, pravopis); izdiferenciranost i složenost – umanjuju životnost i neposrednost; težnja prema standardizaciji jezičnih i predstavljačkih oblika; jezik – svrha sam jezik! Govoriti / slušati: sposobnost komuniciranja postoji na početku školovanja; dijaloška interakcija (neposredno obraćanje sugovorniku; nema vremenskog odmaka); trajna povratna obavijest i povratno djelovanje (metakomunikacija, ispravak); jednakost govorne situacije (situacijski kontekst); potreba neprekidnoga govorenja (koncentracija); istodobnost mišljenja i govorenja (govorni proces, tijek misli); akustički znakovi ovise o zakonitosti situacije i vremenskoga tijeka (sjećanje, ponavljanje); komunikacijski oslonci: geste, mimika, gibanje tijela, odjeća, moduliranje glasa, ritam; spontanost (umanjuje preciznost i pouzdanost); jezik kao sredstvo komuniakcije. Pismene se vježbe mogu podijeliti na: 1. gramatičko-pravopisne (fonološke, morfološke, sintaktičke, leksičke, pravopisne/ortografske) 2. stilsko-kompozicijske (razgovaranje, opisivanje, pripovijedanje, tumačenje, raspravljanje, upućivanje). PRAVOPISNE VJEŽBE: grafijske (pisanje slova, velika i mala slova, strane riječi), glasovne (pisanje glasova i glasovnih skupova), interpunkcijske (interpunkcije i ostali pravopisni znakovi), leksičke (sastavljeno i rastavljeno pisanje riječi). Pismene vježbe prema stupnju izvornosti dijele se na: 1. prepisivanje 2. odgovori na pitanja 3. dopunjavanje i proširivanje rečenice 4. ispravljanje (pogrešaka, deformiranih rečenica) 5. diktati 6. sastavljanje (dužih i kraćih tekstova) Osnovno izvorište tema: učenik i svijet koji ga okružuje (dom, škola, zavičaj, svijet – stvarnost i mašta, tvarni i duhovni svijet. Različite pismene vježbe: vježbe čitljivoga, lijepoga i urednoga pisanja; vježbe stvaranja pravopisnih navika; gramatičke vježbe; stilske vježbe; leksičke vježbe; sastavljačke vježbe (sastavljanje pripovjednih, opisnih, raspravljačkih, pjesničkih, poslovnih i drugih tekstova).

7

ISPRAVLJANJE: 1. POVREMENO ISPRAVLJANJE pojedinačnih pogrešaka na bilo kojem stupnju nastavnog procesa u bilo kojem tipu nastavnog sata. Npr. kada učenik, govoreći o pjesmi, filmu ili bilo čemu, na satu hrvatskoga jezika prekrši književnojezičnu normu – učenika treba upozoriti na pogrešku (primjerice na nestandardni naglasak, oblik ili riječ). Kada učenik pišući napiše nešto pogrešno, nastavnik to treba ispraviti. No, nastavnik mora paziti da ispravljanjem jezičnih pogrešaka ne dekoncentrira učenike kad je težište nastave npr. na književnoj temi. Mora paziti da učeniku ne odvrati pozornost od problema koji rješava ili s teme koju obrađuje. 2. REDOVITI PREGLED I ISPRAVAK svega što učenici pišu u nastavne svrhe bilo u školi bilo kod kuće. To se odnosi na bilježnice (školski rad, domaća zadaća, lektira, radnja bilježnica). 3. REDOVITI ISPRAVAK u nastavi usmenog i pismenog izražavanja koje obuhvaća vježbe čitanja, govorenja i pisanja.

a) Vježbe čitanja – otklanjanje pravogovornih pogrešaka koje su rezultat učenikove imanentne gramatike; treba vježbati izgovor glasova na koje učenik nije navikao, naglasne vježbe…

b) Govorne i pisane vježbe – tijek: uvod (motivacija i najava zadaće), izvedba (priprema, izražavanje, analiza i prosudba – ispravak), zaključak (ocjena vježbe, povezivanje s budućim vježbanjem). Jezične pogreške mogu biti:



Stilske (nefunkcionalna uporaba: arhaizmi, neologizmi, dijalektizmi, žargonizmi, tuđice, frazemi, perifraze, sinonimi, glagolski oblici, padeži, rečenične konstrukcije)



Pravogovorne (usmene vježbe; to su artikulacija, akcentuacija i intonacija)



Pravopisne (pismene vježbe; to su veliko početno slovo, sastavljeno i rastavljeno pisanje riječi, pravopisni znakovi i interpunckija)



Gramatičke (fonološke, morfološke i sintaktičke)

Analiza: zapažanje pogreške, objašnjavanje vrste pogreške i upućivanje na pravilo koje je prekršeno, otklanjanje pogreške.

4. POSEBNE VJEŽBE u ispravljanju. Vježbe u kojima će se učenici osposobljavati da zapaze, objasne i otklone pogrešku u govoru ili pismu. Izvori lingvodidaktičkih predložaka za ispravak mogu biti: standardnojezični učenički usmeni ili pismeni tekstovi u kojima ima otklona od književne norme; nastavnikovi usmeni ili pismeni tekstovi s otklonima od norme; usmeni tekstovi s otklonima od norme na radiju, televiziji i sl; pisani tekstovi u novinama, na filmu, televiziji, računalu. Ispravljačke vježbe moraju imati osmišljen tijek: motivacija s pripremom (najava i objašnjenje zadaće), ispravljanje, sažimanje stečenih spoznaja.

8

NASTAVNIK Nastavnik = svatko tko izvodi nastavu na bilo kojem školskom stupnju, u bilo kojoj vrsti škole i bez obzira na postignutu diplomu i zakonom određeno zvanje. Nastavnik kao čovjek snažne osobnosti (nastavnik koji je NETKO, učen i odgojen). Pravi nastavnik mora omogućiti učenicima da misle svojom glavom. Nastavnik = prijatelj – učitelj mora voljeti učenika (uvijek!). Motivacija za učenje. Nastavnik = stručnjak (pedagoška, psihološka, sociološka i didaktička naobrazba; poznavanje učenika). Stručna kompetencija nastavnika: potpuna teoretsko-praktična ovladanost sadržajima uvrštenima u školski predmet, šira kultura, obaviještenost i ostalim znanstvenim i umjetničkim područjima (npr. kazalište, glazba, povijest, slikarstvo). Nastavnik stvaralac: znanje, umijeće, nadahnuće. Nastavnik će izabrati pravu metodu, postupak, riječ u pravom času samo ako poznaje nastavne metode i postupke te ako suvereno vlada hrvatskom riječju i rečenicom. Potpuna suživljenost s predmetom, učenikom i aktualnim okolnostima.

OKOLNOSTI Sve okolnosti po kojima odgojna djelatnost može biti (ne)uspješna. 

Jezične okolnosti: mjesni govor, žargon učenika, učenici dvojezičnici, višejezična sredina, jezično susjedstvo s drugim etničkim skupinama, razlikovna gramatika, razlikovni rječnici.



Zemljopisne okolnosti: u kakvom se kraju nalazi škola (ravnica, brda, planine, primorje, otok)… To se odražava na rječnik. Prilagođavanje nastave zemljopisnim osebujnostima zavičaja, seoske, gradske i mješovite sredine, toponimija, ekonimija, etnici, ktetici.



Povijesno-političke okolnosti: totalitarni i demokratski režimi; unitarne, federativne i konfederativne države; nacionalno čiste i slobodne državne zajednice; nacionalno mješoviti i slobodni (demokratski) i neslobodni (nedemokratski) uvjeti. Dijaspora; dvojezični učenici; jezična baština. Povezanost s hrvatskom jezičnom u književnom baštinom, zaokreti u društvenom sustavu i društvenom poretku, ratne situacije.



Društveno-gospodarske okolnosti: grad, selo; industrijski, turistički i poljoprivredni kraj; bogato i siromašno naselje… Arhitektura školskih prostora (prostranost, dvorane…), didaktička opremljenost škole (knjižnica, elektronska učionica, labaratorij…). (Ne)imućnost općine, škole, obitelji u vezi s nabavom knjiga, računala…



Kulturološke okolnosti: poznavanje kulture i kulturnih navika u nekom kraju; kultura zavičaja, obitelji i učenika, navike i svjetonazor povezan s tom kulturom, udio zavičajne kulturne baštine u općoj hrvatskoj kulturi.

NAČELA NASTAVE HRVATSKOGA JEZIKA 9

U OSNOVNOJ I SREDNJOJ ŠKOLI 1. NAČELO OPĆE NAOBRAZBE I STRUČNE USMJERENOSTI: Nastava hrvatskoga jezika u osnovnoj i srednjoj školi izvodi se na razini opće naobrazbe. Učenici se osposobljavaju za one sadržaje i načine uporabe hrvatskoga jezika koji su korisni svima u svakoj situaciji. U srednjim strukovnim školama: usmjeravanje prema potrebama izabrane struke (npr. izučavanje stručnog nazivlja, vježbe usmjerene na potrebe budućeg zanimanja i sl). Izbor i vrednovanje gradiva, organizacijskih oblika i metodičkih postupaka.

2. NAČELO ZNANSTVENOSTI: Nastava hrvatskoga jezika temelji se na znanstvenim postignućima nauka o hrvatskom jeziku i svih znanstvenih grana važnih za ovu nastavu: logika, komunikologija, informatika, lingvistika, psihologija, sociologija, pedagogija, povijest, zemljopis… Čvrsto oslanjanje na utvrđene i opće prihvaćene znanstvene spoznaje i metode primjenjive na određenom naobrazbenom stupnju. Nastavnikov pokušaj da apstraktno gradivo što više približi učeniku može rezultirati izdaju znanstvene istine zbog prejednostavnosti. U prihvaćanju jezikoslovnih novosti mjerilom nam moraju biti učeničke mogućnosti i potrebe, a ne treba pretjerivati sa znanstvenom ažurnošću i modernošću. Ovo načelo zahtijeva neprestanu provjeru starih i novih spoznaja te odabir onoga što je najbolje za učenika.

3. NAČELO ODGOJNOSTI: Nastava hrvatskoga jezika mora biti mnogostruko odgojna. Jezični odgoj. Učenik mora steći ljubav prema jeziku koji uči, svijest o potrebi jezične kulture te navike jezične snošljivosti (poštivanje tuđih jezika, narječja, idioma). Odgoj duha i karaktera. Učenik treba izgraditi svoj način mišljenja i ponašanja te svoj svjetonazor preko oblikujući svoje govorne navike, proučavajući jezik kao sredstvo mišljenja i komuniciranja te shvaćajući uzajamnu vezu između jezika i stvarnosti koju jezik preslikava. Odgojnost se ostvaruje osobnim stavom i ponašanjem nastavnika; izborom tekstova, lingvodidaktičkih predložaka s pozitivnim utjecajima; izborom načina, metoda i metodičkih postupaka koji pozitivni angažiraju učenike; povezivanjem nastave hrvatskog jezika s kulturnim domašajima Hrvatske, Europe… Suodnos odgojnih i obrazovnih ciljeva, ni jedan se ne smije ostvarivati na štetu drugoga!

4. NAČELO STVARALAŠTVA: Nastava hrvatskoga jezika mora biti stvaralačka kako za učenika tako i za nastavnika. Učenik bi trebao sam istraživati i otkrivati jezične pojave i zakonitosti, a nastavnik bi ga trebao uvoditi u jezično stvaralaštvo. Svojim stvaralačkim postupcima učitelj je poticaj i uzor učenicima u njihovim stvaralačkim pokušajima. Npr. preoblikujući zavičajni u standardnojezični tekst, učenici mogu učiti padeže i otkrivati nastavke za pojedine padeže. U jezičnom stvaralaštvu učenika razlikujemo:

a)

Stupanj reprodukcije: zapažanje, shvaćanje u uopćavanje gramatičke pojave te praktična

primjena na razini reprodukcije. b)

Stupanj produkcije: postavljanje problema koji zahtijeva korak u nepoznato, maštanje,

stvaralačko traženje i pronalaženje novoga. c)

Stupanj stvaralačke primjene jezičnog otkrića.

5. NAČELO KNJIŽEVNOG JEZIKA: Temelj je školskog predmeta zajednički jezik svih Hrvata – književni / standardni hrvatski jezik. Učenici se postupno osposobljavaju za komuniciranje književnim jezikom učeći gramatiku, 10

pravopis, stilistiku i rječnik hrvatskoga književnog jezika te vježbajući usmeno i pismeno izražavanje na tom jeziku. Osnovne spoznaje o svim oblicima hrvatskoga jezika na sinkronijskoj razini i dijakronijskoj osi.

6. NAČELO ZAVIČAJNOSTI: Načelo zavičajnosti je dopuna načelu književnog jezika. U nastavi hrvatskoga jezika treba se iskoristiti učenička imanentna gramatika (jezični / gramatički osjećaj) = gramatički sustav zavičajnog narječja koji se više ili manje ne podudara sa sustavom književnoga jezika. Osjećaj za gramatiku, neposredna (intuitivna) svijest. Naviknutost na određeni jezični sustav koja je spontano stečena u obiteljskom i zavičajnom krugu. Imanentna gramatika zahtijeva različite pristupe u poučavanju hrvatskoga književnog jezika zbog svoje različitosti. Uporaba zavičajnog idioma – kontrastivna analiza standardnog i dijalektnog jezika. Razlikovna gramatika i razlikovni rječnik.

7. NAČELO MEĐUOVISNOSTI NASTAVNIH PODRUČJA: Nastavni predmet hrvatski jezik obuhvaća u različitom opsegu više različitih područja (gramatiku, pravopis, pravogovor, rječnik, stilistiku, književnost, film, kazalište …). Hrvatska je riječ bitna sastavnica svih nastavnih područja hrvatskoga jezika, ona ih povezuje i čini integralnim dijelovima istoga predmeta. Moraju postojati zasebni sati gramatike, književnosti, govornih i pismenih vježba, ali i oni u kojima se ta područja povezuju, preklapaju i isprepliću.

8. NAČELO RAZLIKOVANJA I POVEZIVANJA JEZIČNIH RAZINA: Jezičnom analizom treba omogućiti učeniku razlikovanje jezičnih razina. On treba zapaziti njihovu međuovisnost i uzajamnu povezanost u jezičnom komuniciranju. Učenik treba steći osnovne spoznaje o jeziku koje će ga osposobiti za razinsko promišljanje o jeziku. Provođenje ovog načela počinje u 5.razredu osnovne škole (morfološka, derivacijska, fonološka, semantička i sintaktička razina).

9. NAČELO OBAVIJESNE I ESTETSKE FUNKCIONALNOSTI (načelo cjelovitosti, načelo jedinstva gramatike i stilistike):Jezične činjenice treba spoznavati u njihovu obavijesnom i estetskom funkcioniraju – svaka se jezična pojava promatra i na planu sadržaja i na planu izraza. Promatranje u uzajamnošću razina, u njihovu funkcioniranju i konkretnom govorenom ili pisanom tekstu.

Nastavnik treba zasnivati nastavu gramatike na

cjelovitim tekstovima ili govornim situacijama. Povezivanje gramatike i stilistike. Otkrivanje estetske funkcije riječi. Martinet – jezik kao instrument koji omogućuje postizanje određenih rezultata. Ako učenika pripremamo za uspješnu uporabu instrumenta kojima komunicira sa svojom okolinom, moramo ga upoznati i s načinom funkcioniranja toga instrumenta.

10. NAČELO TEKSTA: Nastava hrvatskog jezika polazi od teksta i tekstu se vraća, svrha joj je stvaranje uspješnih govorenih i pisanih tekstova. Svaka jezična činjenica mora se zapažati u svom funkcioniranju i to preko teksta. Tekst je lingvodidaktička osnovica za razmišljanje o jeziku, za proučavanje jezika te za stvaralačku primjenu jezičnoga znanja. Tekst = govoreni ili pisani iskaz koji je u nizu svojih jezičnih jedinica obilježen njihovom uzajamnom povezanošću (koherencija) i potpunošću (kompletnost). Tekst koji nam služi za potrebe nastave hrvatskog jezika nazivamo lingvodidaktički (lingvometodički) predložak. Izvor lingvodidaktičkih predložaka može biti sve što učenik sluša, čita, govori i piše. Učitelj ga nalazi u udžbenicima, priručnicima, vježbenicama za učenike; u priručnicima za nastavnike; u (ne)obvezatnoj lektiri; u novinama, časopisima; u učeničkim, školskim listovima; u učeničkim

11

sastavcima; u javnim natpisima; u radio i tv emisijama…Nastavnik može i sam sastavljati lingvodidaktičke predloške.

Prema ciljnoj usmjerenosti, lingvodidaktički predlošci mogu biti: a) Polazni tekstovi – tekstovi na kojima se prvi put zapažaju i proučavaju jezične činjenice. b) Vježbeni tekstovi – tekstovi na kojima se utvrđuje i uvježbava primjena stečenoga znanja. c) Provjerbeni tekstovi – tekstovi na kojima se provjerava stečeno znanje. Lingvodidaktički predlošci trebaju biti: cjeloviti, zasićeni činjenicama koje se uče, prilagođeni učenicima i zadaćama, prirodni (normalni, logični, gramatički, pravopisno i stilski pravilni) i kratki. Ova pravila dopuštaju iznimke!

11. NAČELO SADRŽAJNE, TEKSTOVNE I STILSKE RAZNOVRSNOSTI: Učenik mora upoznavati hrvatski jezik na raznovrsnim sadržajima, tekstovima i funkcionalnim stilovima. Književno-umjetnički tekstovi mogu imati prednost, ali ne i potpunu prevlast! Treba izabrati tekstove koji su učeniku bliski i sadrže ono potrebno. Biranje jezičnih izvora s raznovrsnim sadržajima bitno je radi stjecanja raznovrsnijeg jezičnog blaga i bogaćenja učenikova rječnika na (gotovo) svim područjima koja ulaze u krug učenikovih potreba te radi djelotvornijeg poticanja i podržavanja učeničkih interesa za hrvatski jezik, jezičnu naobrazbu i nastavu. Sadržaji u različitim tekstovnim varijantama: opisnima, pripovjednima, izlagačkima, raspravljačkima, upućivačkima, mješovitima. Učenici se moraju iskušati u književnim (crtice, anegdote, priče, dijalog, esej, pjesma) i novinskim vrstama (vijest, izvješće, članak, intervju). Vježbe za svakodnevni život (molbe, potvrde, zapisnik, poslovni dopis, pismo, čestitka, brzojav, pozdravni govor). Različiti stilovi: književnoumjetnički, popularnoznanstveni, znanstveni, upravno-psolovni… Izvori hrvatskoga jezika: izvorna i prevedena djela; znanstveni, popularnoznanstveni, upravni, poslovni, novinski i drugi tekstovi; zvučne snimke hrvatske riječi (ulomci iz kazališta, ulomci razgovora); učeničke i nastavničke sastavnice; stripovi i filmovi; radijske i televizijske emisije.

12. NAČELO SADRŽAJNE KOMPETENCIJE: Učenici bi se trebali okušavati u govorenju i pisanju standardnim hrvatskim jezikom na sadržajima koji su im poznati, bliski, zanimljivi i korisni. Ako treba učenika potaknuti da govori ili piše o sadržajima njemu nepoznatima ili manje poznatima, treba ga za to najprije motivirati i pripraviti. Nastava se zasniva na životnoj praksi učenika, na stvarnim učenikovim potrebama, na potrebama učenikove svakodnevice.

13. NAČELO PROSUDBE: Učenike treba osposobiti za vrijednosnu prosudbu svakoga teksta (na obavijesnoj, misaonoj, osjećajnoj, estetskoj, gramatičkoj, stilskoj i pravopisnoj razini). Učitelj treba biti uzorom (pri interpretaciji). Prosudbe nastavnika ne smiju biti jednostrane (zasnovane samo na negativnim ili pozitivnim primjedbama). Treba izbjegavati uopćene, neargumentirane prosudbene primjedbe (dobro, loše, osrednje). Dokazi, konkretni primjeri, obrazloženje.

14. NAČELO DEMOKRATIČNOSTI: Svakom pojedinom učeniku treba dati jednaku priliku da nauči hrvatski književni jezik, da ga spozna te da njime praktički ovlada. Nastavnik ne smije zanemariti niti one slabije, niti darovite! Treba uravnotežiti odnose među krajnostima i rasporediti raspoloživo vrijeme u korist svima. Promišljeno iskorištavanje nastavnik oblika (individualan, tandemski, grupni i frontalni rad) i metodičkih postupaka.

15. NAČELO SUSTAVNOSTI I NESUSTAVNOSTI: Nastava hrvatskoga jezika izvodi se s jezikoslovnog stajališta sustavno i nesustavno. Didaktička sustavnost. Neki se jezični sadržaji uče prema sustavu dotičnoga jezičnoga 12

gradiva, a drugi nesustavno (ali sustavno prema didaktičkim načelima). Npr. oš – sustavno se uči morfologija, a nesustavno fonologija. Sustavnost pretpostavlja bitne sastavnice jezičnih struktura bez kojih bi sustav bio okrnjen ili ne bi funkcionirao kao sustav. U srednjoj se školi sve gramatičko gradivo uči sustavno. U osnovnoj školi učenik lingvistički nesustavno (metodički sustavno) uči gramatiku u nastavi usmenog i pismenog izražavanja (nepodudaranje svoga iskaza s književnom normom); u nastavi gramatike (sustavno učeći o jednim pojavama zapaža i druge); u nastavi pravopisa (pravopisnu normu uči uz pomoć gramatičkog termina koji se još nije učio u nastavi gramatike); u nastavi filmske kulture (nepodudaranje izgovorene riječi s normom standardnog jezika); u nastavi književnosti (stilske funkcije nekih gramatičkih činjenica koje će se poslije obrađivati u gramatici)…

16. NAČELO EKONOMIČNOSTI I SELEKTIVNOSTI: Treba ekonomično iskoristiti raspoloživo vrijeme da bi se ciljevi gramatičke nastave ostvarili optimalno, u skladu s teoretskom i praktičnom važnošću gradiva propisanog nastavnim programom. Metodičar treba probrati gradivo u skladu s mogućnostima i potrebama učenika te važnijim jezičnim činjenicama odrediti više vremena i drugačije metodičke postupke, manje važnima manje vremena, a nevažne treba izostaviti. Svrhovitiji rad. Nastavnik treba tragati za pogodnijom organizacijom nastavnog procesa i metodičkim postupcima koji učenicima omogućuju da u što kraćem vremenu što točnije i što potpunije spoznaju određene jezične pojave.

17. NAČELO INDUKCIJE I DEDUKCIJE: Indukcija = put od zapažanja konkretnih pojava do uopćavanja, od konkretnoga do apstraktnoga: promatranje tekstovne cjeline – zapažanje određene jezične pojave u njoj – utvrđivanje njezina sastava i značenja (izraza i sadržaja) – uopćavanje – provjeravanje – primjena. Dedukcija = put od pravila prema primjeru (npr. učenik zapamti pravilo te pomoću njega regulira vlastitu govorenu djelatnost). Deduktivni put – ako ima uvjeta za njega: mogućnost motivacije učenika za takav rad i njegova sposobnost da razumije ishodišnu definiciju, pravilo ili tezu. Za indukciju i dedukciju najbolji kriterij jest dob, umna razvijenost učenika i karakter gradiva. Prednosti indukcije: učenik ne mora vjerovati autoritetu onoga tko postavlja tezu (pravilo, definiciju) jer je sam otkriva na nizu primjera te se osposobljuje za istraživački rad.

18. NAČELO PRIMJERENOSTI I AKCELERACIJE: Nastava gramatike mora biti prilagođena svakom učeniku s obzirom na njegovu dob, jezičnu i socijalnu pripadnost, vrijeme i kraj u kojem živi, znanje, umnu razvijenost i specifične sposobnosti. Načelo individualizacije. Programirana nastava – prinos pojedinca grupnoj, kolektivnoj sposobnosti u zajedničkom radu. Ispreplitanje individualnog i kolektivnog rada. Kod primjerenosti, treba imati na umu razine usvojenosti znanja. Neko gradivo se mora usvojiti na svim razinama, a neko se može usvojiti na razini prepoznavanja, a kasnije na razini reprodukcije i preoblike. Načelo akceleracije ili anticipacije = učenje na visokoj razini težine – učeniku se daju i teži zadaci koji će aktivirati unutarnje skrivene snage i pospješiti njegovo sazrijevanje. Nastavnik mora dobro poznavati svakoga učenika (i gramatiku i nastavni program).

19. NAČELO ANALIZE I SINTEZE: Učenici spoznaje o hrvatskom jeziku stječu analitičkim i sintetičkim postupcima. U prednosti su sintaktičko-analitički pristupi: sintaktičko promatranje tekstovne cjeline; raščlanjivanje cjeline na strukturne sastavnice; otkrivanje značenja i funkcija odabranih jezičnih činjenica; sintetičko uopćavanje analizom stečenih spoznaja. Ovo se načelo prvenstveno odnosi na prvo spoznavanje određenih jezičnih pojava. U teoriji – sinteza; u vježbi – analiza. Sintetični pregledi: predavana, čitanja, sintetički znanstveni ili popularno13

znanstveni članci… (povijest hrvatskog jezika, dijalekti, znanstvene struje, teorija). Lingvostilistička analiza rezultira sažetom prosudbenom sintezom. Učenici moraju biti osposobljeni za analizu i sintezu.

20. NAČELO ZORNOSTI: Nastava hrvatskoga jezika mora biti zorna. Načelo zornosti obuhvaća vizualnu i auditivnu stvarnost. Jezik se ostvaruje na dvjema razinama: pisani jezik na vidljivoj, a govoreni jezik na slušnoj razini. Zreti = vidjeti.

Promatranje konkretnih predmeta, eksperimenata, slika, modela, grafikona (učenje na samim

predmetima), slušanje govorenog jezika ili jezika prenošenog elektronskim, radijskim, televizijskim putem. Načelo očiglednosti = načelo jezičnog osjećaja (imanentne gramatike).

21. NAČELO ZANIMLJIVOSTI: Za učenje gramatike učenika treba motivirati. Da bi se to postiglo, gramatičku nastavu treba učiniti zanimljivom. Gramatika je apstraktna i racionalna. Zanimljivost gramatičke nastave može se postići različitim načinima i sredstvima: izborom zanimljivog lingvometodičkog predloša (aktualni i učeniku bliski tekstovi); pronalaženjem aktualnih jezičnih ili jeziku bliskih pitanja zbog motivacije za obradu određenog gradiva; umješnim kombiniranjem različitih metodičkih postupaka (metoda, oblika, pristupa, vrsta vježbi..); izbjegavanjem metodičke stereotipije (metodička šablona); iskorištavanjem likovnog i grafičkog didaktičnog materijala; upotrebom različitih audiovizualnih sredstava (televizije, radija, magnetofonske ili gramofonske vrpce…); organizacijom jezičnih natjecanja i igara (zagonetke, gramatički domino, kviz…). Potreban je osjećaj za mjeru. Nastavnik treba u učeniku probuditi ljubav za jezik, jezične probleme te probuditi svijest o potrebi jezične kulture.

SUSTAVI I PRISTUPI U NASTAVI HRVATSKOGA JEZIKA Nastavna, didaktička, obrazovna, odgojno-obrazovna strategija = slijed načina i organizacijskih oblika kojima se svrha ostvaruje. U didaktici se kao nastavni sustavi navode: katehetska, majeutička, predavačka, heuristička, programirana, timska, egzemplarna, problemska nastava. U nastavi hrvatskoga jezika ističu se 2 sustava: gramatičkoknjiževni i integracijsko-korelacijski. Sustavi nastave hrvatskoga jezika: 14

1. Gramatičko-književni sustav: jezična se kultura stječe učenjem gramatike i književnosti. Ako učenik nauči pravila književnoga jezika te ako pročita dovoljno djela dobrih pisaca i iskoristi sve prilike koje mu nastava gramatike i književnosti pruža za govorenje i pisanje, osposobit će se za uspješno komuniciranje na hrvatskom književnom jeziku. Prevladao je u tradicionalnoj srednjoj školi. 2. Integracijsko-korelacijski sustav: ideja o sjedinjavanju i povezivanju nastavnih sadržaja. Jezično-umjetničko područje: hrvatski jezik, likovna i glazbena struktura, strani jezik i jezik narodnosti. Korelacija = suodnos, uzajamna zavisnost, vremensko i prostorno povezivanje različitih dijelova. Korelacija je povezivanje po nekoj srodnosti, radi neke svrhe, pri čemu ne dolazi do bitnih promjena povezanih jedinica. Integracija = obnova, ponovno udruživanje nekoć netaknutih, a potom razdvojenih cjelina. Integracija je čitavost, cijelost, jedinstvo. To je proces čvrstog prožimanja različitih dijelova u novu jedinstvenu cjelinu – sjedinjavanje. Koordinacija = usklađivanje programskih sadržaja. Integracijsko-korelacijski sustav zasniva s na sjedinjavanju, povezivanju i usklađivanju programskih sadržaja. Koordinaciju (usklađivanje), korelaciju (povezivanje) i integraciju (sjedinjavanje) možemo imati na razini predmetnog područja (jezik + književnost, književnost + film), na razini programskih cjelina (fonetika + morfologija). Uzorci povezivanja ili sjedinjavanja: jezik kao jezgra, književnost kao jezgra, izražavanje kao jezgra, film kao jezgra, scenska umjetnost kao jezgra… Primjer srodnih sastavnica: tema, fabula, osnovni ton, ideja, likovi, vrijeme, mjesto. 3. Dogmatsko-reproduktivni sustav: Nastavnik prosuđuje, ispravlja i klasificira jezičnu proizvodnju učenika prema formalnim gramatičkim pravilima. Nastavnik postavlja jezične dogme koje se moraju naučiti i primjenjivati u govorenju i pisanju. Preferira se dedukcija; zapamćivanje definicija, pravila i paradigma; metode diktiranja, učenja na pamet i katehetičkog razgovora. 4. Analitičko-eksplikativni sustav: Učenika se potiče da proučavanjem teksta analitički otkriva gramatičke pojave na razini književne norme. Heuristički razgovor, indukcija, samostalno izvođenje definicija, pravila i paradigma, tekstovna analiza. Književnojezična forma, učenikova govorna praksa (žargonska, dijalekatska, književnojezična). 5. Problemsko-stvaralački sustav: temelji se na načelu stvaralaštva. Učenik je u ulozi istraživača pred kojeg se postavlja određeni jezični problem (dilema, pitanje, poteškoća). Samostalno istraživanje i pronicanje – uspoređivanje činjenica, analiza, ocjena posebnih obilježja, uopćavanje i sinteza spoznatih istina.

Najčešći oblici gramatičke problemske nastave: a)

Promatranje pojedinih gramatičkih činjenica: učenici se osposobljavaju za samostalnu analizu jezičnog materijala

kako bi mogli zapaziti jednu činjenicu među drugima, razlikovati je od drugih – nove spoznaje, nove jezične zakonitosti. Npr. promatrajući tekst, učenik može zapaziti da za izricanje prošlih radnji, uz već poznati perfekt, postoje i drugi glagolski oblici (aorist). b)

Rješavanje gramatičkih zadaća: razvija se gramatičko mišljenje učenika. Različitim operacijama učenici otkrivaju

pojedina svojstva neke gramatičke činjenice, razvrstavaju istorodne, srodne i raznorodne pojave, preoblikuju zadane gramatičke predloške… Npr. u tekstu traže umanjenice, razvrstava ih prema sufiksima te utvrđuje razliku u značenju tih sufiksa. c)

Ispravljanje jezičnih pogrešaka: osposobljavanje učenika da razlikuju književnojezične od neknjiževnojezičnih,

usustavljene od neusustavljenih gramatičkih pojava te da mogu identificirati jezičnu koherentnost teksta. Npr. rješavanje jezičnih nesporazuma; ispravljanje nestandardnih, zavičajnih i dijalektalnih tekstova. d)

Školski jezični pokus: samostalna istraživačka djelatnost; usmjeruje učenika na jezične probleme te razvija

sposobnosti lingvističkog mišljenja i zamišljanja. Didaktički jezični pokus može obuhvatiti: 15



Proširivanje i produbljivanje znanja o nekom gramatičkom pitanju prilikom ponavljanja u višim

razredima. 

Potvrđivanje i provjera pretpostavaka koje se odnose na neka obilježja izabranih gramatičkih činjenica.



Eksperimentalno utvrđivanje semantičko-stilističkih funkcija gramatičkih oblika.



Otkrivanje funkcioniranja riječi kao sjecišta različitih razina.



Utvrđivanje odnosa učeničkoga zavičajnoga govora prema književnom jeziku.



Otkrivanje srodnosti i različitosti prema drugim jezicima (jezici učenikove okoline, strani jezici…)



Otkrivanje stilističkih mogućnosti i posebnosti u različitim medijima.



Povezivanje nastave jezika s nastavom književnosti, izražavanja i stvaranja.

Jezični pokusi – Hans Glinz: 1. Pokusi zvučnosti: ispituje se kako i koliko zvučna komponenta utječe na sadržaj obavijesti te kako se fonacijsko-auditivni jezik prenosi u grafičko-vizualni. Slušajući govoreni tekst učenici ustanovljuju završnost silazne i nezavršenost uzlazne intonacije, funkciju stanke, tempa, naglaska… 2. Pokusi premještanja: ispituje se koliko se poredak pojedinih znakova ili znakovnih skupova može promijeniti, a da se ne promijeni sadržaj, tj. koliko utječe na značenje takvo premještanje fonema ili slogova u riječi, riječi u rečenici, rečeničnih članova u rečenici, zavisnih i nezavisnih rečenica u složenim i mnogostruko složenim rečenicama, odjeljaka u tekstovima. 3. Pokusi zamjene: ispituje se da li se može pojedini znak ili znakovni skup zamijeniti drugim, a da se ne mijenja značenje te koliko se značenje takvom zamjenom mijenja. Npr. zamjena fonema (med, red, rad, rat). 4. Pokusi preoblike: ispituje se odnos sintaktičkih mogućnosti i sadržaja. Postoje:  Pokusi preoblike kojom se ne mijenjaju sintaktički odnosi, nego samo značenje (preoblike pitanjem, usklikom, nijekanjem i zahtjevom).  Pokusi preoblike koji u biti ne mijenjaju značenje, ali mijenjaju sintaktičke odnose (preoblike poimeničenjem, atribucijom, nizanjem, obezličenjem, infinitizacijom, pasivom, spajanjem, slaganje, uvrštavanjem, orečeničenjem…)

e)

Stvaranje tekstovnih jedinica prema zadanom gramatičkom uzorku: na osnovi proučene gramatičke građe

učenici izravni povezuju svoju jezičnu teoriju i praksu stavljajući se u položaj pisca ili govornika koji svoje teoretsko gramatičko znanje iskorištava u jezičnom stvaralaštvu. Prema proučenom uzorku učenici sastavljaju rečenicu, iskaz ili veću tekstovnu cjelinu. Stvaralačke zadaće koje treba čitati i analizirati – lingvostilistička analiza. Npr. ispričaj svoj doživljaj izričući prošle radnje perfektom, prezentom, aoristom, pluskvamperfektom, imperfektom i kondicionalom. 6. Lingvističko-komunikacijski sustav: nastoji uskladiti lingvističku naobrazbu s učeničkim komunikacijskim potrebama. Učenici se upoznaju s jezičnim znanostima i teorijom komuniciranja. Osposobljavanje za usmeno i pismeno priopćavanje prema učeničkim aktualnim i skorašnjim potrebama. Gramatičko, pravopisno, rječničko i stilističko gradivo povezuje se, isprepliće i prožima s teorijom sastavljanja te praktičnim usmenim i pismenim vježbama.

PROGRAMSKE VRSTE NASTAVE HRVATSKOGA JEZIKA 1. OBVEZNA NASTAVA: projektira se za obvezne školske stupnjeve i za osnovne programe različitih srednjih škola. U osnovnoj školi temelj obveznoga programa čine sadržaji koji osposobljavaju učenika za uspješnu komunikaciju na hrvatskom književnom jeziku u nastavi i u drugim životnim okolnostima gdje se od učenika zahtijeva uporaba književnog jezika. Jezikoslovni sadržaji ulaze u obvezni školski program toliko koliko je nužno za uspješno ovladavanje usmenom i pismenom književnojezičnom komunikacijom, za osnovno znanje o biti i funkciji jezika na obavijesnoj i umjetničkoj razini. U srednjim školama svrha nastave je glavni kriterij za 16

izbor temeljnih obvezatnih sadržaja: programi gimnazija moraju obuhvatiti sadržaje iz jezika i književnosti koji pružaju visok stupanj jezične kulture na praktičnoj i teoretskoj razini te poznavanje hrvatske jezične baštine u skladu s potrebama studija; programi strukovnih škola moraju usavršiti jezičnu naobrazbu stečenu u osnovnoj školi i dopuniti je sadržajima specifičnima za jezičnu komunikaciju u strukovnim djelatnostima. 2. DOPUNSKA NASTAVA: učenici koji zbog lošijeg predznanja i slabijih psihofizičkih sposobnosti ne mogu uspješno pratiti nastavu primjerenu prosječnim učenicima. Program za dopunsku nastavu izgrađuje nastavnik prema potrebama pojedinca. Načelo individualizacije. Npr. dopunska nastava čitanja, pisanja, govorenja, gramatike. 3. IZBORNA NASTAVA: škola na svakom stupnju može ponuditi više različitih programskih sadržaja između kojih učenik obvezno bira jedan ili više njih (ovisi kako je program škole propisao). Kada ga odabere, izborni predmet postaje obvezatan za cijelu školsku godinu. 4. SLOBODNA NASTAVA: Ako škola ima za to uvjete, učenik može birati jedan ili više predmeta koji nisu propisani školskim programom. Darovitiji i ambiciozniji učenici biraju predmet prema svojim sklonostima i sposobnostima. Npr. uče se samo žargoni, stilistika, retorika ili glagoljica. Izborni program može se suziti i na posebne teme, npr. naglasci u hrvatskom jeziku, glagolski oblici u hrv. jeziku. Izborna i slobodna nastava mogu se organizirati kao redovita nastava u okviru normalne školske satnice ili kao tečajna nastava s različitim trajanjem (tjedan, mjesec). Posebna je vrsta tečajne nastave radionički rad – praktično stvaralaštvo. Jezične sadržaje obuhvaća književna radionica (kako pisati pjesme, priče, igrokaze), stilistička radionica (kako pisati funkcionalnim stilovima hrvatskoga jezika), akcentološka radionica (kako slušati, bilježiti i izgovoriti različite hrvatske naglaske), dijalektološka radionica (kako istraživati određeni dijalekt), leksikografska radionica (kako prikupljati riječi, kako ih bilježiti, kako sastavljati rječnike), prevoditeljska radionica (kako prevoditi s hrvatskog na strani jezik i obrnuto), kazališna radionica (kako glumiti, režirati, postaviti scenografiju), filmska radionica ili videoradionica (kako snimiti film).

5. UČENIČKE SLOBODNE (IZVANNASTAVNE) AKTIVNOSTI: Učenik slobodno bira aktivnost kojom će se u školi ili izvan nje baviti. Jezikoslovna ili filološka družina: proučavanje jezika književnih djela, mjesnog govora, lektoriranje i korigiranje učeničkih školskih listova, prevođenje, jezične igre… Književna (literarna) družina: proučavanje književnosti, vlastito književno stvaralaštvo. Novinarska družina: proučavanje jezika i stilu u novinarstvu, lektura i korektura tekstova koje objavljuju, pisanje o jeziku. Recitatorska i dramska družina: proučavanje govornih vrednota; npr. artikulacija glasova, akcentuacija, intonacija. Filmska, televizijska i radio družina: proučavanje riječi. NASTAVNI OBLICI Nastavni oblici: frontalni rad, grupni (skupinski) rad, individualni rad.

FRONTALNI RAD: prevladava, ekonomičniji je i jeftiniji. Prednosti:  Učenici u frontalnoj nastavi nastupaju kao veći kolektiv i stječu prve navike ponašanja u zajedničkom radu.  Učenicima je omogućeno da stječu isto znanje, na istoj razini, na iste načine.  Frontalna nastava pruža nastavniku više mogućnosti za izmjenu različitih metodičkih postupaka. Nastavnikova kreativnost.  Pojedinci lakše spoznaju svoje domete i sposobnosti kada se mogu usporediti s drugima.  Lakše se razvija kolektivni natjecateljski duh.  Učitelj komunicira s cijelim razredom te tako snažnije djeluje na učenički zajednicu. 17

 Heuristički razgovor – pojedinac komunicira s velikim brojem različitih sugovornika (diskusija, polemika), i to preko: dogovora, spora, obrane vlastitoga mišljenja, modifikacije vlastitih stavova…  Metoda usmenog izlaganja

GRUPNI (SKUPINSKI) RAD: Dječja sklonost za udruživanjem (kulminacija: 11. i 12. godina). Nedostatak: sporost rada pojedinih skupina, opasnost da se izvještaji voditelja skupine, rasprava o njima i zaključci ne stignu obraditi. Zato je skupinski rad prikladan za rješavanje jednostavnijih zadaća. Tandemski oblik rada = rad u parovima. Npr. jedna skupina parova rješava zadaću metodom podcrtavanja, druga metodom zamjene, treća metodom ispisivanja, četvrta metodom upisivanja (dopuni), peta metodom preoblike…

INDIVIDUALNI RAD: uklanja učenički pasivizam, pomaže da se mladi razvijaju kao stvaralačke ličnosti. Treba motivirati i osposobiti učenika za aktivnost. Više nastavnikova rada, suvremeno opremljenog prostora, nastavnih sredstava i didaktičkih materijala. Problemsko-stvaralačka nastava. Treba procijeniti primjerenost samostalnog rada, motivirati učenike i dobro ih uputiti na rad, dozirati gradivo za svakog pojedinca prema njegovim mogućnostima. Različiti tipovi

individualnog rada: rad s udžbenikom, rad s nastavnim listićima, ispunjavanje anketnih upitnika, rješavanje zadataka objektivnog tipa responderom i bez njega, rješavanje tkestva, algoritmizacija, programirana nastava…

Različiti tipovi individualnog rada: 

SAMOSTALNI RAD S UDŽBENIKOM: a) Djelomično: Učenik se služi samo polaznim tekstom i metodičkim postupkom promatranja jezične pojave, otkrivanja njezina obilježja i uopćavanja. Učenik iskorištava iz udžbenika samo zadatke i vježbe.

b) Potpuno: Na nastavnom satu – učenik cijelu udžbeničku jedinicu samostalno obrađuje, a nastavnik na kraju u frontalnom (razgovor, usmeno ispitivanje) ili individualnom radu (nastavni listić, niz zadataka objektivnog tipa) provjerava koliko je gradivo usvojeno. Izvan nastavnog sata – kod kuće ili u školi učenik samostalno proučava udžbeničku jedinicu i rješava zadatke, a na nastavnom satu zajednički provjeravaju i utvrđuju znanje čitajući i analizirajući svoje rezultate, vježbajući na novim primjerima…

 NASTAVNI LISTIĆI: metodički element iskoristiv u pojedinim odsječcima nastavnog procesa. Npr. pri učenju prijedloga, nakon uvodnog razgovora o pticama, nastavnik će podijeliti listiće s crtežima ptice i krletke (u krletki, na krletki, nad krletkom).

 ALGORITAM = skup gramatičkih simbola i postupaka potrebnih za rješavanje bilo kojeg gramatičkog zadatka ili problema pomoću određenih gramatičkih operacija točno utvrđenim redom. Misaone operacije: analiza, argumentacija, dedukcija, eliminacija, generalizacija, indukcija, komparacija, kontrastiranje, sinteza, supstitucija, transformacija. Razvijanje mišljenja. Npr. pitanja da-ne.

 PROGRAMIRANA NASTAVA: Da bi koristila učenika, on mora imati razvijene navike intelektualnog rada, mora biti motiviran za rad i upućen u tehniku rada s programiranim sekvencijama. Prednost ima dedukcija. Brojna nastavna sredstva, npr. magnetofonske vrpce, dijapozitivi, prozirnice, gramofonske ploče). Elektronska učionica.

IZVORI NASTAVE HRVATSKOGA JEZIKA Bitni je izvor nastave hrvatskoga jezika sam hrvatski jezik u svim svojim pojavnostima i funkcijama. Jedini izvori nastave bilo kojeg jezika su tekstovi stvoreni na tom jeziku. Izvori prema tekstovnim nositeljima:

1. živa riječ učitelja, učenika i svih neposrednih činitelja u nastavi 2. usmena riječ prenesena bilo kojim sredstvom (zvučnikom, telefonom, gramofonom, magnetofonom, kazetofonom, radijem, televizijom, filmom…) 18

3. pisana riječ predstavljena različitim načinima (knjigom, novinama, nastavnim listom, plakatom, ekranom…)  Nastavni izvor = svaki ostvaraj hrvatskog jezika u svim njegovim usmenim i pismenim pojavnostima – tekst u najširem lingvističkom značenju te riječi. Npr. Bašćanska ploča.  Nastavno sredstvo = prijenosnik teksta, sredstvo kojim se tekst učeniku predstavlja, predočuje. Npr. fotografija, zvučni film.  Nastavno pomagalo = naprava, aparat ili stroj potreban za pokazivanje tekstova naročitim tehnikama, najčešće različitim projekcijama. Npr. grafoskop, televizor. Tri vrste tekstova u službi nastavnog izvora: 1. tekstovi dani neposrednom živom riječju 2. tekstovi dani prijenosom žive riječi 3. tekstovi dani pismom 1. TEKSTOVI DANI NEPOSREDNOM ŽIVOM RIJEČJU: Učitelj je prvi izvor u nastavi hrvatskoga jezika. On mora pružiti primjer te biti najpozvaniji i najpouzdaniji nositelj i tumač hrvatskih tekstova. učenik, aktivno sudjelujući u nastavi, postaje nositelj hrvatskoga teksta, npr. kao uzor dobra izgovora naglasaka, pravilne uporabe padeža… Suradnici nastavnika, gosti: glumci, recitatori, vrsni čitači, književnici, novinari, znanstvenici… Obitelj može biti koristan pomagač u nastavi hrvatskoga jezika (npr. slušati izgovor č i ć). 2. TEKSTOVI DANI PRIJENOSOM ŽIVE RIJEČI: Razlikujemo: prijenos zvučnikom, radioprijenos, audiosnimku, zvučni film, televizijski prijenos, videosnimku, zvučnu računalnu disketu. 3. TEKSTOVI DANI PISMOM: Pisana riječ u nastavi može biti: rukopisna (učiteljevo i učeničko pisanje, rukopisne isprave, pisma), strojopisna (nastavni listiću, službeni dopisi), tiskana (letak, plakat, novine, časopis, knjiga), elektronska (na videu, filmu, računalu). IZVORI: auditivni (čujni) izvori, vizualni (vidni) izvori, audiovizualni izvori. AUDITIVNI (čujni) IZVORI: a) Živa riječ nastavnika, učenika i drugih sudionika u nastavi: Učiteljeva živa riječ kao najvažniji izvor novih spoznaja. Učitelj mora izgraditi vlastitu govornu i razgovornu stilistiku, nastavnu retoriku koja će biti sugestivna, privlačna, uvjerljiva. Osnovni zahtjevi za učitelja: ovladanost književnim jezikom (a i glavnim narječjima), sposobnost sintaktičko-rječničke prilagodbe učeničkom auditoriju, dikcijsko umijeće (ugodna boja glasa). Učenici mogu izgovarati dijalektne, žargonske ili književnojezične tekstove; iznositi, tumačiti, objašnjavati i obrazlagati svoje spoznaje o jeziku i sadržajima vezanima za nastavu jezika; pripovijedati, opisivati, razlagati, raspravljati, upućivati usmeno izlažući svoja stvaralačka jezična postignuća; izvoditi dio 19

nastavnog procesa kao predavači ili voditelji rasprave o kojem jezičnom problemu. Npr. učeći o dativu i lokativu učenici zamjenjuju književnojezične rečenice svojim zavičajnima te utvrđuju razlike u nastavcima. b) Radioprijenos, radiosnimke i druge audiosnimke: radioemisije. Sastavljanje jezičnog dijela programa za školsku ili mjesnu radiopostaju, suradnja u jezičnim emisijama radiopostaja na širem području. Suvremeni je radioaparat iskoristiv gotovo u svakom mjestu i vremenu, u najrazličitijim životnim okolnostima. Kao izvor znanja, radio se pojavljuje u tri vida: 

Kao obrazovni program, manje ili više prilagođen konkretnim nastavnim planovima i

programima (npr. radio u školi). 

Kao obrazovni program namijenjen neškolskom općinstvu (npr. prosvjetni i kulturni

programi). 

Kao opći program, usmjeren prema različitim temama, namjenama i slušateljima (npr.

popularnoznanstvene, političke, zabavne emisije). Npr. učenici mogu slušati emisiju na radiju te zabilježiti riječi koje ne razumiju ili mogu slušati kako izvođači naglašavaju pojedine riječi… Neke od emisija u 60. i 70.godinama: „Jezični savjetnik“, „Jezik i stil“, „Kako govorimo“, „Naš jezik“, „Razgovor o našem jeziku“… Danas: „Govorimo hrvatski“, „Hrvatski naš svagdašnji“, „Riječi, riječi, riječi“. Treba izbjegavati: pretrpanost činjenicama, podacima, pojmovima i brojkama; prebrzo govorenje; nepotrebno ili pak nedovoljno obraćanje slušateljima; preduge, višestruko složene rečenice; neumjerena i neprimjerena uporaba zamjenica; pretjerana uporaba tuđica i nepotrebnog međunarodnog nazivlja; intelektualistički stil opterećen apstrakcijama i spekulacijama teško dostupnima učenicima; unošenje i objašnjavanje pojmova koji se riječima teško mogu predstaviti bez slike ili gestikulacije i mimike. Audiosnimke: snimke govornih tekstova kao lingvodidaktički predlošci; govorne i glazbene snimke kao poticajno sredstvo ili rekreativni radni predah (npr. kajkavska popijevka kada se obrađuje kajkavsko narječje); radionastavna jedinica didaktički oblikovana za izravnu vezu s učenicima: motivacija, upute za rad, metodičko izlaganje gradiva, vježbe i zadaće. Radiovijest kao slobodni diktat u nastavi izražavanja: učenici slušaju radio te zapisuju ono što smatraju bitnim. Npr. bilježenje radioemisije – najvažnije vijesti pišu hvatajući bitne činjenice, a ne najsitnije pojedinosti. VIZUALNI (vidni) IZVORI Tri osnovne skupine: 

pisani tekstovi (tekstovi predstavljeni različitim grafičkim načinima)



tekstovi prikazani ekranom



crteži, slike, fotografija, skulpture, modeli, (ne)živa priroda.

1. PISANI TEKSTOVI (tekstovi predstavljeni različitim grafičkim načinima): Pisana je riječ pogodna za promatranje, raščlanjivanje, prosuđivanje. Tri glavne skupine: a)

RUKOPISNI TEKSTOVI mogu biti različita podrijetla: nastavnički, učenički, izvanškolski (pisma,

dopisi, spisi), arhivski (rukopisi starih pisaca, pretisci ili izvornici starih spisa i knjiga). Mogu biti 20

predstavljeni kao: izvornici (pisma, dopisi), zapisi na školskoj ploči, zapisi u učeničkim bilježnicama, različite kopije (fotokopije, grafofolije).  Tekstovi na školskoj ploči: prednosti – brzo brisanje pogrešnog ili nepotrebnog teksta, dobar pregled cjeline za cijeli razred, mogućnost kombiniranja s drugim sredstvima i pomagalima.

 Učeničke bilježnice: Uobičajene su bilježnice koje učenicima služe za školski rad (bilješke prema nastavnikovu tumačenju, vježbe, rješavanje različitih zadataka), domaći rad (domaće zadaće), obvezatne školske zadaće (kojima se povremeno provjerava dosegnuti stupanj pismenosti), školsku lektiru (dnevnik čitanja). Nedostaci: učenici mnogo pišu, a nastavnik to rijetko pregledava i popravlja; školska bilježnica služi kao podsjetnik i vježbenica, a ne kao stvaranje drugog udžbenika! Učenik u svoju školsku bilježnicu zapisuje: nadnevak i naslov školskog rada; sažetke nastavnikova izlaganja ili učeničkih zaključaka kojih nema u udžbeniku; grafičke prikaze i crteže kojih nema u udžbeniku; vježbe koje učitelj zadaje; zadatke za domaću zadaću, upute.

b)

STROJOPISNI TEKSTOVI: umnoženi, fotokopirani ili prvi primjerci. Mogu biti učenički,

nastavnički, izvanškolski i arhivski ako su namijenjeni stjecanju znanja o hrvatskom jeziku ili utvrđivanju i provjeri toga znanja. c)

TISKANI TEKSTOVI: najčešći. To su:  UDŽBENIČKA LITERATURA: obuhvaća lingvističke tekstove didaktički usmjerene na učenje izabranih jezičnih sadržaja na određenom naobrazbenom stupnju. U nastavi hrvatskoga jezika to su:

 Temeljni udžbenik: sadrži osnovno gradivo propisano nastavnim programom za određeni razred, a katkad i za više razreda ili za kraće razdoblje (npr. jedno tromjesečje, jedno polugodište).  Jezična vježbenica ili radna bilježnica: sadrži različite zadatke za vježbanje i provjeravanje znanja izloženoga u temeljnom udžbeniku.  Hrestomatija ili zbirka tekstova za nastavne svrhe = čitanka: namijenjena je u prvom redu nastavi književnosti, ali je treba iskorištavati i u nastavi gramatike, pravopisa i ostalih jezičnih sadržaja te u nastavi usmenog i pismenog izražavanja.

UDŽBENIK hrvatskoga jezika: uz učitelja, najdostupniji i najcrpljeniji izvor znanja. Udžbenik je knjiga za učenika. Postoji nekoliko podjela udžbenika: 

S obzirom na sadržaj: udžbenik samo s jezičnim gradivom; udžbenik s gradivom za nastavu jezika te usmenog i

pismenog izražavanja; udžbenik s gradivom iz svih područja nastave hrvatskoga jezika (književnost, gramatika, pravopis, usmeni i pismeno izražavanje, scenska i filmska kulutra).



S obzirom na cilju usmjerenost i tehničku oblikovanost: knjiga namijenjena samo učeniku; namijenjena

učeniku i učitelju; razgranati udžbenik (udžbenik namijenjen učeniku; vježbenica ili radna bilježnica namijenjena učeniku; priručnik koji dosljedno prati svaku udžbeničku jedinicu namijenjen nastavniku).



Po načinu uporabe, udžbenik može biti namijenjen: samostalnom učenju (udžbenik za samouke); za učenje s

nastavnikom u razredu; za učenje kod kuće nakon nastavnikove obrade u školi; za učenje s nastavnikom i samostalno utvrđivanje kod kuće.



Po didaktičkoj koncepciji, udžbenik može biti zasnovan: na induktivnoj metodi (na osnovi teksta i zapaženih

jezičnih činjenica u njemu, iznose se definicije, paradigme i pravila), na deduktivnoj metodi (izlažu se definicije, pravila i paradigme što se potom oprimjeruje odgovarajućim potvrdama), na induktivno-deduktivnoj metodi (iz polaznog se teksta izdvajaju primjeri na kojima se tumače jezične zakonitosti, a te se nove spoznaje iskorištavaju za pronalažanje i stvaranje novih primjera), na dijaloškoj metodi (s induktivnom, deduktivnom ili induktivno21

deduktivnom usmjerenošću); na popularno znanstvenom ili esejističkom monološkom diskursu; na načelima programirane nastave; na načelima izvornosti; na isključivo verbalnom tumačenju; na verbalnom tumačenju više ili manje potpomognutom grafičkim prikazima, crtežima, fotografijama, slikama.



Udžbenik služi i nastavniku da bi učenika naučio učiti, da ga iskoristi u nastavnom procesu kao izvor znanja, da

bi učeniku mogao dati zadaću za samostalan rad kod kuće.



Jezični se udžbenik u samoj nastavi može iskoristiti u cjelini (na nastavnom se satu iskoristi i udžbenički tekst i

metodički pristup kako ga je autor ponudio), djelomice (samo po koji dio udžbeničke jedinice, npr. samo polazni tekst ili samo definicije i pravila), samo zadaci koje će učenici riješiti kod kuće (nastavnik na satu daje samo kratke upute).



Ako učenici imaju udžbenik, nastavnik im mora omogućiti da ga korisno na satu i upotrijebe.



Samostalna uporaba udžbenika: rješavanje problema; zadaci za različite preoblike udžbeničkog teksta ili

dijela toga teksta; izrada shematskih prikaza; izrada tabličnih pregleda; postavljanje novih pitanja i problema koje učeniku nameće udžbenička jedinica, a u udžbeniku nema odgovora za takva pitanja. Npr. učenici čitaju udžbeničku jedinicu te sami formuliraju pitanja na koja odgovaraju pojedini dijelovi u tekstu.



Slobodni diktati: učenik ne piše sve što mu nastavnik diktira, nego samo ono bitno. Zadaće s nastavnim listićima

s tekstom u kojem učenici podcrtavaju bitno ili ispisuju dijelove teksta prema zadanom kriteriju (bitno, značajno, poetično, humoristično).

 PRIRUČNIČKA LITERATURA: različiti priručnici namijenjeni učenicima ili učiteljima. Razvrstava se:  Priručnici čvrsto vezani za određeni udžbenik  Priručnici s metodičkim i lingvističkim temama prema nastavnom programu pojedinih školskih stupnjeva: a) za učenike b) za nastavnike c) rječnici, gramatike, pravopisi, pravogovorni i stilistički priručnici, jezične rasprave i studije s temama i problemima koji se dodiruju i u nastavnim osnovama. Učenicima su korisni priručnici sa zanimljivo obrađenim dijelovima gradiva, npr. č-ć-dž-đ ; ije/je/e/i ; naglasci …

Tri najvažnija jezična priručnika: rječnik, gramatika, pravopis.  POMOĆNA DIDAKTIČKA LITERATURA  ZNANSTVENA,

POPULARNOZNANSTVENA,

STRUČNA

LITERATURA

O

JEZIKU

NAMIJENJENA U DRUGE SVRHE, ALI ISKORISTIVA 2. TEKSTOVI PRIKAZANI EKRANOM (dijapozitivi, dijafilmovi, nijemi filmovi, teletekstovi, videotekstovi, računalni tekstovi): tekstovi na grafoprozirnicama –grafoskop; tekstovi iz tiskovina (letaka, plakata, novina, časopisa, knjiga) – episkop, projektor; tekstovi snimljeni na dijapozitive – dijaprojektor; tekstovi s disketa – računalni ekrani.

 Pomoću grafoskopa, nastavnik svoje poučavanje aktualizira, prilagođuje danoj situaciji i trenutku, dopunjava udžbenik, primjenjuje nove didaktičke i jezikoslovne spoznaje. Grafoprozirnica može sadržavati: lingvodidaktički predložak; grafički prikaz kojim se pravilo, definicija ili jezični opis svodi na lako zapamtljive bitne sastavnice; crtež kojim se metodički uspješnije objašnjava jezični pojam; pravilo, definicija, opis, paradigma; zadatak…

 Računalni ekran, računalo može vizualnoj, grafičkoj poruci pridružiti i auditivnu obavijest. Mogućnosti: učenje pomoću različitih didaktički igara; učenje dijelova nastavne jedinice po načelu programirane nastave; računalni udžbenik (računalni program koji obuhvaća sve jezično gradivo propisano za određeni razred); računalni školski priručnici enciklopedijskoga, leksikonskoga ili drugačijega tipa… Vrijednosti kompjutorske nastave: visoka razina metodičnosti (sadržaji prilagođeni suvremenoj tehnologiji, pomno odabrani, sustavno sređeni i zorno prikazani); uspješnije usvajanje nastavnih 22

sadržaja (posebne metode i oblici rada – veća usredotočenost i intenzivnija djelatnost); mogućnost dvosmjerne komunikacije s učenikom ili nastavnikom (povratna obavijest); specifična radna atmosfera (snažna angažiranost učenika, smanjena selektivnost pozornosti); visok stupanj zanimljivosti nastave; pojačana motivacija učenika. Načelo individualizacije. Načela za izradu

programa: odabir onih sadržaja koji bi se na drugi način teško obradili ili se uz pomoć računala mogu obraditi uspješnije; jasno određenje odgojno-obrazovnih ciljeva i zadataka; odabir ključnih tema iz nastavnog područja; dobro poznavanje učenika, njihovih sposobnosti ili interesa za gradivo koje im se namjenjuje; izbjegavanje prečeste uporabe računala; poznavanje funkcionalnih mogućnosti računala; izbor adekvatnog modela interakcije unutar programa (nastavna strategija).

 Dijafilmovi: stripovana priča (projicirajući sličicu po sličicu nastavnik dopunjava verbalni dio), izdvojeni crteži (na kojima se zapaža njihova uloga u priči i riječ kojom se označava predmet ili biće prikazano crtežom), grafički prikazi i sheme (na kojima se uopćavaju gramatičke spoznaje)

 Element-film: pratio je didaktički letak s podacima o autoru, uredništvu i proizvodnji te s metodičkim uputama prema shemi vidljivoj u tekstu. Cilj, tema, metodičke upute (uvod, prikazivanje element-filma, provjera razumijevanja sadržaja, utvrđivanje znanja, proširivanje znanja). Primjeri element-filma: S.Težak: „Slog“ i „Riječ“; R. Ivančević: „Početak i kraj rečenice“ te „Jednina i množina“.

3. CRTEŽI, SLIKE, FOTOGRAFIJE, SKULPTURE, MODELI, ŽIVA I NEŽIVA PRIRODA (s tekstom ili bez teksta): crteži i slike u udžbenicima, vježbenicama, priručnicima i različitim didaktičkim pomoćnim tekstovima. Crtež ili slika može se iskoristiti i samostalno, bez teksta, kao ishodište za stvaranje riječi, rečenice, opisa, priče… No, češće se pojavljuje udružen s tekstom, pitanjem potpisom, bilo kakvom dopunom… U nastavi jezika crtež može biti: a) Predstavljanje pravila personificiranom riječju. Npr. slika na kojoj se nominativ i akuzativ drže za ruke te govore da su jednaki samo kad akuzativ znači stvar, biljku ili pojavu. b) Grafički prikaz proučavanih jezičnih činjenica. Npr. crtež knjige – na jednoj strani su prijedlozi koji idu uz dativ, a na drugoj oni koji idu uz lokativ. c) Grafički prikaz značenjskih i drugih jezičnih osobina. Npr. gdje, kuda, kamo (tramvaj). d) Crtež uključen u lingvodidaktički predložak. Npr. imamo rečenicu i crtež koji zamjenjuje određenu riječ u toj rečenici, pa to treba nadopuniti. e) Crtež kao stripovni lingvodidaktički predložak. Npr. strip. f) Crtež: presjek govornih organa i njihovih dijelova. g) Crtane zagonetke: rebusi, križaljke, dopunjaljke, ispunjaljke.

AUDIOVIZUALNI (čujno-vidni) IZVORI Svi auditivni izvori kojima je vidljivi okoliš važan čimbenik u pošiljanju i primanju jezične poruke. ČUJNA RIJEČ U VIDLJIVU OKRUŽJU: povezivanje izgovorene riječi s nejezičnim elementima stvarnosti (s kretnjom, mimikom, događajem, vidljivim i čujnim sastavnicama prostora u kojem se nalaze sudionici jezičnog priopćavanja). Za nastavne jedinice treba iskoristiti spontane ili isprovocirane govorne situacije, razgovorne ulomke, riječi koje u danoj situaciji nose potpunu obavijest. Npr. Naprijed! (nakon kucanja). Govorne situacije pogodne za obradu pojmova: govorna situacija, smetnje u kanalu, zalihost (redundancija), članovi rečeničnog ustrojstva neoglagoljena rečenica. Ovakvi se izvori češće upotrebljavaju u izbornoj nastavi. Npr. učenici odu na dječje igralište, promatraju djecu i slušaju kako ona govore. Učenici mogu proučavati riječ u govornoj situaciji: na tržnici, utakmicama, radnim akcijama, javim priredbama, poljodjelskim poslovima, izletima i putovanjima … 23

ZVUČNI FILM: Može se pojaviti i bez riječi – tada se može iskoristiti kao lingvodidaktički predložak za usmenu ili pismenu vježbu (npr.pripovijedanje, opisivanje, tumačenje). Ako u njemu ima pisanog teksta, može se proučavati pisana riječ. Izvori: domaći filmovi. Zvučni se film prema nastavnoj svrsi upotrebljava: 1. kao lingvodidaktički predložak u nastavi jezika: a)

u nastavi usmenog i pismenog izražavanja

b)

u nastavi gramatike, pravopisa, pravogovora, stilistike i rječotvorja.

Po didaktičkoj usmjerenosti, takav predložak može poslužiti za jezično stvaralaštvo (opisivanje, prepričavanje, mijenjanje fabule); za oponašanje pravilnoga izgovora (naglasak, intonacija); za otkrivanje pravogovornih pogrešaka u izgovoru (gramatičkih, rječničkih); za otkrivanje stilske vrijednosti riječi u filmskom dijalogu… 2. kao filmodidaktički predložak u nastavi filma: interpretacija filma; prosudba funkcije riječi u konkretnom filmskom djelu. Filmovi: Tko pjeva zlo ne misli; Vlakom prema jugu 3. kao nastavni film: npr. Abecedna zavjera (Disney). TELEVIZIJA: kao nastavna televizijska emisija, kao lingvodidaktički predložak, kao predložak za proučavanje jezika kao jednog od televizijskih izražajnih sredstava. Jezične televizijske emisije: Mala gramatika, Jezični savjetnik, Jezik i stil, Povijest hrvatskoga jezika, Jezik i književno djelo. Učenici pogledaju emisiju, a zatim nastavnik s njima raspravlja o svemu što su naučili. VIDEO: Npr. nastavnik i učenici sami izrade scenarij za nastavni sat obrade jezičnoga gradiva – videokamera. Učenici mogu snimiti razgovore sa sumještanima, kulturne priredbe i slično. Snimanja su korisna u nastavi o dijalektu i žargonu; u nastavi stilistike i leksikologije; u nastavi pravopisa i pravogovora. RAČUNALO SA ZVUČNIM PROGRAMOM: Kombinacija govornih riječi, pisane, animirane riječi, riječi s filmom (dokumentarnim, igranim, crtanim, lutkarskim)…

NASTAVNE METODE  Prema stupnju sudjelovanja ljudskih osjetila u percipiranju: vizualne, auditivne, manualne i intelektualne metode.  Prema

misaonim

djelatnostima:

metode

analize,

sinteze,

indukcije,

dedukcije,

uspoređivanja,

poistovjećivanja, razlikovanja, suprotstavljanja…  Prema odnosu među učenikovim i nastavnim djelatnostima: nastavnikovo izlaganje, razgovor nastavnika i učenika, samostalan učenički rad.  Operacionalne lingvističke metode: zvučni pokusi, pokusi premještanja, pokusi zamjene i pokusi preoblike.  Prema komunikaciji: verbalne, vizualne i prakseološke metode.  Rosandić:

metode

asociranja,

diferenciranja,

razgovora,

pokazivanja,

dopunjavanja,

ispisivanja,

prestilizacije, višestrukog izbora, izgovora, izostavljanja, navođenja, objašnjavanja, podcrtavanja, rada s tekstom, rada s tablicama, rada s udžbenikom, samostalnog pismenog rada, supstitucije… 24

 Nastavne metode = svrsishodni načini zajedničkog rada nastavnika i učenika u toku nastavnog procesa. Pomoću njih učenici stječu znanja, vještine i navike te razvijaju sposobnosti. Zajedništvo nastavnika i učenika; osobitosti znanja, vještina i navika; svrhu, izvore i okolnosti nastavne djelatnosti. U određivanju i razvrstavanju nastavnih metoda treba izbjeći: preklapanje kriterija, kombinaciju mnoštva kriterija u određivanju jedne metode, zanemarivanje naravi nastavnog predmeta. Postoje: 1.

osnovne vrste metoda

2.

podvrste osnovnih metoda

OSNOVNE VRSTE METODA: 1. metode usmenog izlaganja (monološke metode) 2. metode razgovora (dijaloške metode) 3. metode čitanja (tekstovne metode) 4. metode pisanja (grafijske metode) 5. metode crtanja (likovne metode) 6. metode pokazivanja (demonstracijske metode) 7. metode fizičkog rada (prakseološke metode) Ovdje se još mogu dodati i metode promatranja, slušanja, razmišljanja i maštanja. Metoda usmenog izlaganja i razgovora nije moguća bez slušanja; metode čitanja, pisanja, crtanja i pokazivanja ne mogu se odvajati od promatranja. SLUŠANJE: npr. slušati kasetofonsku snimku dijalektalnoga teksta da biste utvrdili umjetničku vrijednost teksta, njegovu dijalektalnu pripadnost i osnovne jezične, posebice fonološke osobine. PROMATRANJE: npr. promatrajte sliku (predmet, krajolik) da biste zapazili karakteristične pojedinosti i pronašli najtočnije riječi kojima ćete ih imenovati. MAŠTANJE: npr. sjetite se kojeg svog doživljaj u prošlosti koji nam nije bio ugodan, zamislite mu ugodniji tijek i ljepši završetak. RAZMIŠLJANJE: npr. razmislite o poteškoćama koje pred vas stavlja nastava hrvatskoga jezika, pokušajte naći rješenja da se poteškoće izbjegnu ili bar umanje. NASTAVNI / METODIČKI POSTUPAK = kombinacija više osnovnih metoda ili njihovih podvrsta. Npr. razgovor a zapisivanjem, razgovor s čitanjem, čitanje s podcrtavanjem, slušanje s pisanjem, promatranje s usmenim izlaganjem… Kriteriji za razdiobu osnovnih metodskih vrsta na metodičke podvrste: način, tehnika, oblik izvođenja i vrsta učinka, upotreba izvor i pomagala. Zajedništvo nastavnika i učenika: npr. metode usmenog izlaganja (učenik izlaže – nastavnik sluša; učenik sluša – nastavnik izlaže), metode razgovora (učenik pita – nastavnik odgovara, obrnuto), metode čitanja (učenik čita – nastavnik sluša, upućuje, pita, obrnuto), metode pisanja (učenik piše – nastavnik čita, upućuje, pita; obrnuto), metode crtanja (učenik crta, slika – nastavnik promatra, upućuje, pita; obrnuto), metode pokazivanja (učenik pokazuje – nastavnik promatra, pita; obrnuto); metode fizičkog rada (učenik izvodi – nastavnik promatra, upućuje, piše; obrnuto). 25

METODE USMENOG IZLAGANJA (monološke metode) Učenik / nastavnik u svakom svom izlaganju ili opisuje, ili pripovijeda, ili tumači – stvara usmeni (govoreni) tekst. To su monološke metode koje omogućuju različite kombinacije unutar vlastitog tipa i s drugim tipovima (npr. izlaganje i pokazivanje, izlaganje i zapisivanje, izlaganje i crtanje). Vrste metoda usmenog izlaganja: 1. METODA OPISIVANJA (DESKRIPCIJE): zapažanje pojava i promjena u prostoru. Podvrste: opisivanje po promatranju, po sjećanju i po mašti; objektivno i subjektivno; reproduktivno i produktivno… 2. METODA PRIPOVIJEDANJA (NARACIJE): zapažanje pojava i promjena u vremenu. Podvrste: pričanje, prepričavanje, izvještavanje. 3. METODA ANALITIČKOG / SINTEKTIČKOG TUMAČENJA (IZLAGANJA, EKSPOZICIJE): razumijevanje pojava glede njihove složenosti ili razloženosti. Podvrste: objašnjavanje, definiranje, sažimanje, rašlanjivanje… 4. METODA DOKAZIVANJA (ARGUMENTACIJE, RASPRAVLJANJA): prosuđivanje pojava i odnosa među njima. Podvrste: obrazlaganje, raspravljanje, polemiziranje, ocjenjivanje… 5. METODA UPUĆIVANJA (INSTRUKCIJE, ZAHTIJEVANJA): planiranje budućeg vlastitog ili tuđeg ponašanja. Podvrste: upozorenje, naređivanje, odlučivanje, davanje stručnih upita… + Glinzov zvučni pokus: jedan informant govori tekst, a učenici ustanovljuju gdje može biti stanka ili intonacijski svršetak, a da se ne promijeni smisao. METODE RAZGOVORA (dijaloške metode) Prema stupnju učeničke samostalnosti u razgovoru:

1. vezani razgovor: katehetički, reproduktivni 2. usmjereni razgovor: heuristički, poslovni, debatni, intervju… 3. slobodni razgovor: učenici slobodno razgovaraju, bez nametanja teme i smjera. Prema metodičkoj namjeni:

1. motivacijski razgovor: nastavnik pokreće pitanja kojima postupno učenike motivira za rad, za temu, za nastavne oblike i metode.

2. heuristički razgovor: nastavnik postavlja pitanja kojima učenika postupno, korak po korak, vodi do nove spoznaje, i to tako da učenik prateći njegova pitanja sam zaključuje te novu spoznaju prima kao svoju vlastitu.

3. raspravljački ili akademski razgovor: nastavnik, ali i učenik, daje poticaj za razgovor koji se vodi ravnopravno, provodna nit ne mora biti u rukama nastavnika.

4. reproduktivni razgovor: na postavljeno pitanje očekuje se unaprijed određeni odgovor, pri čemu učenik ima ograničenu slobodu samo u stilizaciji svog odgovora. Varijanta reproduktivnog razgovora je katehetički razgovor: ne dopušta se niti najmanja, pa ni stilska izmjena! Prema praktičnoj usmjerenosti: 1. razgovorne igre: korisne su u predškolsko i rano osnovnoškolsko doba radi bogaćenja rječnika, razvijanja komunikacijskih sposobnosti, 2. telefonski razgovor: svojevrsna razgovorna igra, učenici vode fingirane telefonske razgovore u svojoj učionici. 3. poslovni ili službeni razgovor: npr. ugovaranje sportskih natjecanja, dogovaranje zajedničkih izleta, posjeta drugim školama… 26

4. rekreativni razgovor: učenici razgovaraju o zanimljivim, aktualnim temama radi osposobljavanja za društvenu konverzaciju. 5. usmena dramatizacija: učenici pretaču nedijaloške odsječke književnog djela u dijaloške radi usavršavanja usmenog ili pismenog razgovornog izraza. 6. intervju: stvarni ili zamišljeni, kao osobita govorna ili pismena vježba. METODE ČITANJA (TEKSTOVNE METODE) Metoda rada na tekstu ili s tekstom = kombinacija čitanja s drugim metodama, nastavni postupak, npr. čitanje s podcrtavanjem, čitanje s pribilješkama, čitanje s promatranjem, čitanje s usmenim izlaganjem… Po kriteriju glasnosti:

1. čitanje na glas – može biti: a) b) c)

pojedinačno (učenik ili nastavnik čita pred svima), naizmjenično (čitanje po ulogama) i zborno (zajedničko izgovaranje pojedinih glasova, riječi, rečenica, zborno recitiranje).

2. čitanje u sebi. Prema doživljajno-spoznajnim zadacima: 1. metoda logičkog čitanja 2. metoda usmjerenog čitanja: a) analitičko čitanje (svrha: raščlanjivanje struktura) b) kritičko čitanje (svrha: procjenjivanje i zauzimanje stava) 3. metoda interpretativnog čitanja

4. metoda stvaralačkog čitanja U svim navedenim metodama može se varirati čitanje u sebi, čitanje na glas, pojedinačno i zborno čitanje te čitanje po ulogama. METODE PISANJA Prema stupnju izvornosti učeničke pismene djelatnosti: 1. METODA ODGOVORA NA PITANJA: zadaci objektivnog tipa, ankete, upitnici… Metoda anketiranja osobito je korisna za postavljanje problema čije rješenje zahtijeva proučavanje određene gramatičke činjenice. Npr. učenik dobije nekoliko varijanta iste rečenice te mora izabrati koja je njemu najbliža, zašto … 2. METODA DIKTIRANJA: udžbeni, vježbeni i provjerbeni diktati. a)

Udžbeni diktat: zamjenjuje udžbenik. Nastavnici diktiraju gradivo, učenici zapisuju i moraju to naučiti.

Ratno vrijeme. Danas je to diktat iz nužde. Učenicima treba diktirati:

b)

 Vlastiti lingvodidaktički predložak  Formulaciju definicije koja je točna kao i ona u udžbeniku, ali stilski bliža učeniku.  Jezičnu pouku potrebnu zbog govornih navika učenika.  Zanimljiv i koristan jezični podatak. Istraživački (sondažni) diktat: istraživanje razine pravopisne pismenosti učenika. Istražit će odnos

svakog pojedinog učenika prema najčešćim pravopisnim poteškoćama, npr. veliko početno slovo, interpunkcije, sastavljeno i rastavljeno pisanje riječi, riječi sa č/ć, dž/đ, ije/je/e/i. Najčešće se provodi na početku nove školske godine ili novog naobrazbenog razdoblja (tromjesečja).

27

c)

Nadzorni (kontrolni) diktat: Poučavajući učenik o pravopisu, nastavnik stalno nadzire domete njihovih

spoznaja i sposobnost da nove spoznaje praktično primjene. Za ove diktate nisu poželjni dugi tekstovi. Npr. nakon što učenici obrade s nastavnikom određeno gradivo (pisanje slivenika u umanjenicama), on će im diktirati test zasićen imenicama na -čić, -čica, -če. d)

Izborni diktat: Učenici ne pišu sve što nastavnik diktira, nego samo izabiru ono što ima nastavnik zada,

npr. riječi sa č i ć, riječi u futuru… e)

Stvaralački diktat: nastavnik nešto diktira, a učenici nadopunjuju određenim riječima. Npr. nastavnik

čita rečenice i onda kaže glagol u infinitivu, a učenici ga moraju staviti u određeni glagolski oblik koji odgovara u tekstu. Npr. čitanje teksta na ekavici (učenici trebaju pisati jekavski), čitanje teksta u prezentu (treba ga pisati u perfektu), čitanje teksta s fonološkim, morfološkim ili sintaktičkim pogreškama (treba ga napisati pravilno). Varijante: diktat po ključnim (tematskim, zadanim, poticajnim) riječima i diktat po slici. f)

Samodiktat (autodiktat): učenik diktira sam sebi, piše na pamet naučene tekstove (stihove, prozne

ulomke, citate). Ova je vježba korisna za veliko slovo, rečenične i pravopisne znakove, sastavljeno i rastavljeno pisanje riječi... g)

Diktat sa sprečavanjem pogrešaka: cilj: izbjegavanje pogreške u primjeni određenog pravila. Nastavnik

s učenicima ponovi pravilo, upozori ih na moguće probleme, a onda pročita tekst. h)

Proučeni diktat: učenici prije diktiranja prouče cijeli diktatni tekst. Npr. tekst koji je na prethodnom satu

pročitan i interpretira kao književno štivo ili tekst koji su učenici proučavali kod kuće. i)

Objašnjeni diktat: piše se nakon vježbe u kojoj se objašnjavaju svi oni pravopisni problemi na kojima će

biti težište diktata. U tekstu koji će se diktirati neće biti isti, nego slični primjeri. j)

Diktat s obrazloženjem: učenik obrazlaže zašto je u diktatu nešto napisao ovako, a ne drugačije.

k)

Slobodni diktat: nastavnik čita tekst, a učenici ne zapisuju sve, nego samo bitno. Razvija apstraktno

mišljenje (odvajanje nebitnog i nevažnog od bitnog i važnog), sposobnost prestilizacije teksta (sažimanje, preoblikovanje više rečenica u jednu, zamjena duljeg izraza kraćim…)

3. METODA SASTAVLJANJA: pismeno opisivanje, pričanje, izvještavanje, tumačenje, raspravljanje i upućivanje. Velik broj tekstovnih oblika: opis, prikaz, osvrt, priča, pjesma, vijest, oglas, izvješće, reportaža, ocjena, kritika, esej… 4. METODA ISPRAVLJANJA: korekture (lekture) tekstova. 5. METODA PREOBLIKOVANJA: sažimanje, zamjena dijelova, premještanje dijelova, proširivanje… 6. METODA PREPISIVANJA: s dopunama, izostavljanjem, označivanjem… 7. METODA OZNAČIVANJA: slovom, riječju, grafičkim simbolom. 8. METODA UPISIVANJA: u tablicu, križaljku… METODE CRTANJA Prema vrsti crteža i stupnju crtačke slobode: 1. metoda slobodnog crtanja: crta se slobodno s obzirom na temu i tehniku. Crtež se potom upotrebljava za gramatičku nastavu. 2. metoda usmjerenog crtanja: zadana je tema, tehnika ili vrsta crteža koji će se upotrijebiti za gramatičku nastavu. 3. metoda geometrijskog crtanja: crtaju se tablice, grafovi, sheme za gramatičku nastavu.

METODE POKAZIVANJA (DEMONSTRACIJE) 28

Prema načinu percipiranja: 1. vizualna metoda: predmet, slika, model, naprava, dijapozitiv, dijafilm. 2. auditivna metoda: zvukovi demonstrirani magnetofon, kazetofon, radijom… 3. taktilna metoda: opipom se ustanovljuju osobine predmeta te zaključuju kojim vrstama riječi su se najviše služili. Npr. hladan, tup, oštar… 4. olfaktivna metoda: riječi za mirise; na osnovi mirisanja – npr. cvijeća. 5. gustativna metoda: riječi za okus; na osnovi kušanja – npr. voća. METODE FIZIČKOG (PRAKTIČNOG) RADA Temelje se na fizičkim radnjama koje nisu pretpostavka za dosad navedene metode. Prema načinu i vrsti fizičkog rada: 1. metoda ručnog rada  2. metoda strojnog rada (npr. računalo) 3. metoda tjelesnih pokreta (gestikulacija, mimika, hodanje, igranje, ples…) ZAKLJUČAK O METODAMA: Najpogodnije metode za nastavu gramatike: metoda analitičkog ili sintektičnkog izlaganja (tumačenje), dokazivanja (raspravljanja), usmjerenog razgovora i čitanja, zvučnog pokusa, diktata, sastavljanja, ispravljanja, označavanja, preoblikovanja, prepisivanja, audiovizualnog pokazivanja. Uzajamno ispreplitanje i kombiniranje metoda. Za nastavu izražavanja: metode pisanja (sastavljanje, preoblikovanje, ispravljanje), usmenog izlaganja (opisivanje, pripovijedanje, tumačenje, raspravljanje), čitanja (interpretativno čitanje) i diktiranje. PROJEKTIRANJE NASTAVE HRVATSKOGA JEZIKA NASTAVNI PLAN = školski dokument u kojem se u obliku tablice propisuju odgojno-obrazovna područja, tj. nastavni predmeti koji će se proučavati u određenoj školi; redoslijed proučavanja tih područja ili predmeta po razredima ili semestrima; tjedni broj sati za pojedino područje ili predmet. NASTAVNI PROGRAM = školski dokument kojim se propisuje opseg, dubina i redoslijed nastavnih sadržaja u pojedinom nastavnom predmetu. KURIKULUM = plan sastavljanja i odvijanja nastavnih jedinica. Mora sadržavati iskaze o ciljevima učenja, organizaciji i kontroli učenja te ostvarivanja učenja. Tri međusobno ovisna procesa: planiranje, organizacija i kontrola učenja. Planiranje i programiranje obuhvaća više planova i programa: 1. na razini škole (za svu nastavnu djelatnost) 2. na razini predmeta (za svaki pojedini razred) 3. na razini razrednog odjela (godišnji plan i plan nastavnog sata / plan obrade jedne nastavne jedinice). Planiranje + programiranje = projektiranje. 29

Tvorci kurikuluma moraju imati u vidu: 1. svrhu nastave hrvatskoga jezika u cjelini i posebice na svakom pojedinom obrazovnom stupnju, 2. osebujnosti hrvatskoga jezika i njihov odraz na govornu komunikaciju kako u pojedinim krajevima tako i u pojedinim strukama, i 3. mogućnosti učenika s obzirom na dob i govorne navike. Učeničke sposobnosti: 1. učenikova jezična kompetencija (stupanj ovladanosti jezičnom komunikacijom) 2. stupanj razvijenosti učenikova apstraktnoga mišljenja. Projektiranje nastave hrvatskoga jezika obuhvaća bar dva projekta: 1. plan i program hrvatskoga jezika u osnovnoj školi 2. plan i program hrvatskoga jezika u srednjoj školi. Više projekata i za osnovu i za srednju školu:

1. obvezni nastavni plan i program (namijenjen svim učenicima u redovitoj nastavi – za obvezatne i izborne sadržaje),

2. dopunski plan i program (namijenjen učenicima kojima treba više pomoći za svladavanje obveznih sadržaja iz nastave hrvatskoga jezika), i

3. dodatni nastavni plan i program (namijenjen darovitim učenicima i svima koji žele učiti o sadržajima neobuhvaćenima obveznim nastavnim planom i programom). PLANIRANJE OBVEZATNIH SADRŽAJA HRVATSKOG JEZIKA U OSNOVNOJ ŠKOLI: PLAN = nacrt, program, namjera, osnova, tlocrt, projekt, zamisao, crtež, red, poredak, raspored, pojela, ravnina, shema, kadar. Nastavnikovo raspoređivanje gradiva propisanog već postojećim nastavnim programom. Nastavnik izrađuje svoje nastavne planove: 1. godišnji plan nastave hrvatskoga jezika za svaki razred i svaki razredni odjel, 2. plan nastave za obradu svake nastavne jedinice (za nastavni sat, nastavni dvosat ili neku vremensku cjelinu). Tematsko planiranje: Prema kriterijima znanstvenih disciplina, predmet se sastoji od teorije književnosti, gramatike, stilistike, tekstovne lingvistike, filmske teorije – srednja škola. Kriterij tematizacije: opće odgojni problemi! Plan mora sadržavati: nastavna jedinica, naobrazbena zadaća, odgojna zadaća, metode, izvori (sredstva). PLANIRANJE OBVEZATNIH SADRŽAJA HRVATSKOG JEZIKA U SREDNJOJ ŠKOLI: 30

Teme se određuju za svako nastavno područje po kriterijima dotičnih struka. Sadržaji se raspoređuju po tematskim krugovima, temama i nastavnim jedinicama. Npr. jezik  tematski krug: stilistika padeža; tema: vokativ; nastavna jedinica: stilska obilježja vokativnih nastavaka u muškom i ženskom rodu jednine. Npr. književnost  tematski krug: književnost 16.st; tema: Marin Držić; nastavne jedinice: 1. Život i djelo, 2. Komedije, 3. Dundo Maroje + zaključak. Načelo koordinacije ili usklađivanja nastavnih sadržaja književnosti, jezika i izražavanja. Godišnji se planovi izrađuju i za izbornu nastavu te za slobodne aktivnosti.

USTROJ NASTAVNE JEDINICE NASTAVNA JEDINICA obuhvaća proces kojim se stječu programom predviđene spoznaje o određenoj jezičnoj činjenici ili određeni stupanj sposobnosti uporabe neke jezične činjenice. Nastavna jedinica može obuhvatiti jedan od triju naobrazbenih stupnjeva:

1. stjecanje novih spoznaja o jezičnoj činjenici (obrada novog gradiva), 2. utvrđivanje stečenih spoznaja ili ponavljanja znanja o već naučenom gradivu, ili 3. provjera stečenih spoznaja i sposobnost njihove primjene u praksi. Tri razine učeničkog znanja: 1. razina prepoznavanja 2. razina reprodukcije 3. razina primjene. RAZINA PREPOZNAVANJA: Da bi učenik prepoznao neku jezičnu činjenicu, mora shvatiti osnovno značenje te činjenice te naučiti definiciju. Učenik može prepoznavati jezičnu činjenicu ili reproducirati spoznaje o njoj: 1. prema njezinu semantičkom obilježju 2. prema njezinu semantičkom i sintaktičkom obilježju 3. prema njezinom semantičkom, sintaktičkom i morfološkom obilježju 4. prema njezinom semantičkom, sintaktičkom, morfološkom i fonološkom obilježju. 31

RAZINA REPRODUKCIJE = učenikova sposobnost da stečenu spoznaju verbalno (govoreći ili pišući) reproducira – da samostalno formulira definiciju, pravilo, paradigmu. Mana: mehaničko ponavljanje, bez razumijevanja. RAZINA PRIMJENE:

1.

reproduktivna (razina umijeća): učenik rješava jezične zadatke oslanjajući se na proučene uzorke

(npr. promjena značenja riječi zamjenom fonema).

2.

produktivna (razina preoblike): učenikova sposobnost da preoblikujući rečenicu stvara izvorni tekst,

izgrađuje vlastiti sadržaj izabirući jezičnu činjenicu koja najbolje izražava sadržaj poruke. USTROJ NASTAVNOG PROCESA u obradi jedne nastavne jedinice: 1. priprava 2. istraživanje jezične činjenice 3. provjera stečenih spoznaja. Nastavna jedinica temelji se na nastavnojezičnoj temi, koja se može (ali i ne mora) razložiti u više nastavnih jedinica, koje se mogu (ali i ne moraju) ostvariti na jednom nastavnom satu. Mjerilo za određivanje nastavne jedinice i nastavnog sata: sposobnosti učenika i konkretni radni uvjeti. Nastavna se jedinica ne mora preklapati sa udžbeničkom jedinicom. Nastavnik mora poštivati načelo ekonomičnosti. Model stupnjevanja logikom predmeta i radnim ritom (Heinz Bach): 1. Pokretanje: Poticajna usredotočenost na sadržaj postiže se na različite načine: povezivanje s prethodnom nastavom, osjećajna prilagodba, buđenje interesa, osobni izvor, buđenje znatiželje, uspostavljanje odnosa sa svakodnevicom… 2. Priprava: postupno uvodu u rad pobližim upoznavanjem sadržaja. Napetost, promatranje, učenici slobodno iznose svoja iskustva i predlažu prve pokušaje rješenja, radne upute – radni ugođaj i radna tehnika. 3. Uvođenje u rad: omogućuje učenicima pun radni i doživljajni intenzitet. Svladavaju se raznovrsne zadaće. Rješavaju se problemi, izvlače se zaključci... 4. Produbljivanje: vrhunac radnog procesa; intenzivno poniranje u sadržaj; ostvaruje se pregled, red; razbistrava se cjelokupni odnos, pojedinosti; ispituju se rezultati; stečene se spoznaje proširuju, produbljuju i diferenciraju. 5. Utvrđivanje: popuštanje snage; ponavljanje; stečene se spoznaje uvrštavaju u veću cjelinu; naučeno se uspoređuje, iskušava te iskorištava za prvu primjenu. 6. Oblikovanje: opadanje radnog intenziteta; stečenom se znanju daje čvrst, trajan oblik – jezgrovita jezična formulacija, predstavljanje (crtačko, plastično, glazbeno, scensko); uvježbavanje stečenih vještina – promatranje, provjera, preispitivanje. 7. Oslobađanje: razgovor, svečani ugođaj; glazbene izvedbe, likovne izložbe… 8. Opuštanje: razrada stečenog znanja, skupljanje novih snaga, primjeren odmor. Didaktičko-integracijski ustrojstveni model:

32

1. Planiranje i priprava (nulta faza): obilje predradnji i vremena; ovisi o složenosti gradiva i nastavnim okolnostima. Tri faze: a)

Određivanje sadržaja (izbor nastavne teme)

b)

Operacionalizacija (formulacija operacionaliziranih sadržaja)

c)

Snimka stanja (utvrđivanje nastavnih pretpostavaka).

2. Nuđenje sadržaja: prva faza – priprava medija i metoda, buđenje interesa za sadržaj, globalno predstavljanje sadržaja. 3. Objašnjavanje sadržajnih sastavnica: priprava medija i metoda, buđenje interesa za sadržajne sastavnice, predstavljanje sadržajnih sastavnica. 4. Tumačenje sadržajnih funkcijskih odnosa: priprava medija i metoda, buđenje interesa za funkcijske odnose, obrada funkcijskih odnosa. 5. Obrada sadržaja: priprava medija i metoda, buđenje interesa za primjenu, pokazivanje mogućnosti primjene. 6. Primjena u smislu promišljanja: priprava medija metoda, buđenje interesa za primjenu, ostvarivanje promišljanja. 7. Kritičko zauzimanje stava prema promišljanju: priprava medija i metoda, buđenje interesa za kritički stav, artikulacija stava. 8. Provjera rezultata i nastavak: priprava medija i metoda, buđenje interesa za preispitivanje, provedba preispitivanja. 9. Priopćaj provjerenih rezultata: priprava medija i metoda, buđenje interesa za ispravke u znanju, tumačenje udžbenih rezultata. 10. Pogled na nove sadržaje: priprava medija i metoda, buđenje interesa za dalje učenje, izlaganje novih vidika. Faze problemske nastave (D. Rosandić): 1. stvaranje uvjeta za nastajanje problemske situacije, 2. formuliranje problema, 3. traženje načina za rješavanje problema, 4. formuliranje različitih hipoteza, 5. kolektivno ili individualno rješavanje problema, provjeravanje i ispravljanje pogrešaka, 6. rješavanje glavnog problema. USTROJSTVO NASTAVNE JEDINICE – jezikoslovni, gramatički sadržaji: 1. priprava a)

motivacija

b)

osvježivanje potrebnog predznanja

c)

najava naobrazbene zadaće

d)

priprava polaznoga teksta

2. čitanje i kratka interpretacija polaznoga teksta 3. zapažanje novih jezičnih činjenica na osnovi obilježja po kojima se najlakše raspoznaju među poznatima i srodnima. 33

4. otkrivanje ostalih važnih jezičnih obilježja na nizu primjera 5. uopćavanje (definiranje, uspostavljanje paradigme, izvođenje pravila, sažimanje stečenih spoznaja) 6. provjera stečenih spoznaja na novim primjerima 7. utvrđivanje znanja teoretskim ponavljanjem i praktičnim vježbama 8. davanje uputa za učenje i domaću zadaću (koja može i izostati). USTROJSTVO NASTAVNE JEDINICE U PISMENIM I USMENIM VJEŽBAMA: 1. priprava a)

motivacija

b)

najava vježbe

c)

upute za rad

2. izvedba a)

učenička priprava za govorenje ili pisanje (nacrt, podsjetnik, razmišljanje, čitanje)

b)

pisanje ili govorenje

c)

čitanje uratka (ako je pismena vježba)

d)

rasprava o napisanom ili govorenom tekstu (sadržaj, kompozicija, gramatika, stil, pravopis,

urednost/čitljivost – pravogovor, držanje/ponašanje u govornoj vježbi) 3. zaključak a)

ocjena uspjelosti vježbe

b)

sažimanje spoznaja stečenih tijekom vježbe

c)

najava sljedeće vježbe i upute o potrebnom pripravnom radu.

MOTIVACIJA Motivacija = pokretanje učeničke volje i energije da bi se ostvarile zadaće nastavne jedinice. Taktična motivacija određena kraćim nastavnim vremenom (nastavnim satom) i karakterom gradiva (opsegom, težinom, jasnom praktičnom usmjerenošću). Treba se razviti svijest o potrebi jezične kulture i iskrena želja da se ta kultura stekne. Četiri motivacije: 1. sadržajna motivacija: treba usmjeriti učenički interes i pozornost prema jezičnom sadržaju, 2. radna motivacija: treba pokrenuti volju za rad, 3. komunikacijska motivacija: odabrati način komunikacije, i 4. metodička motivacija: odabrati metodičke postupke. Nastavnik mora poznavati domete suvremene psihologije i pedagogije na području motiva. Korist za svagdašnji život, povezivanje jezične nastave s potrebama svagdašnje govorne prakse. Težnja za istinom, osjećaj za lijepo. Nagon stvaranja (učenik stvara riječi, rečenice tekstove te na njima samostalno, stvaralački otkriva jezične zakonitosti). Igra (npr. gramatički domino, gramatičke utrke, gramatičke bitke, gramatički put po svemiru), računalne igre. Radost pustolovine (npr. filološke šetnje, jezikoslovni izleti, putovanja, logorovanje). Osjećaj uspjeha kao 34

poticaj (npr. individualni rad, zadaci objektivnog tipa, algoritmi, kompjutorski obrazovni programi). Osjećaj ponosa i časti (različita natjecanja). Radost iznenađenja, novi doživljaj, nagrada, odgovornost prema zajednici, moralni pritisak. Uklanjanje protumotiva (protumotiv je svaki postupak, svako ponašanje koje učenika bilo kako isključuje iz nastave ili mu oslabljuje sudjelovanje u nastavnom procesu) – učenika može demotivirati: neudobnost, metodička jednoličnost, nastavna stereotipija, metode prisile, ironičan nastavnikov odnos, povišen glas, ravnodušnost, srdžba, govorna monotonija, neprimjerena kazna, nepravda… Praksom potvrđeni motivacijski postupci: 1. zapažanje jezične osobine (pozitivne ili negativne) u govoru ili pisanju kojega učenika. Nastavnik treba upozoriti na učenikove vrline ili nedostatke (analiza učenikova sastavka ili govornog nastupa). Heuristički razgovor. 2. zapažanje pogreške u školskom listu, dječjem časopisu, dnevnim novinama. 3. rješavanje jezične dileme: npr. proučavanje tvorbe genitiva množine u novinskim tekstovima (izložbiizložaba-izložba). 4. zapažanje stilske funkcije neke gramatičke pojave: npr. učenici uočavaju u tekstu koji se glagolski oblik najčešće koristi. 5. uspoređivanje književnog i zavičajnog oblika riječi: npr. razlika u infinitivu. 6. zanimljiva lingvistička obavijest: npr. da Nijemci za strica, ujaka i tetka imaju samo jednu riječ. 7. tekst koji poremećenim pravopisnim ili gramatičkih odnosom upozorava na važnost gramatičke ili pravopisne norme. 8. jezična anegdota; 9. anegdota iz života književnika ili jezikoslovca koja zasijeca u jezičnu problematiku. Npr. I.G.Kovačić skupljao riječi te ih pisao na listiće i vješao na ploču iznad radnog stola. 10. citat iz književnog ili kojeg drugog značajnog djela gdje se govori o kakvom jezičnom problemu. 11. đačka šala: Učiteljica „Koje je glagolsko vrijeme u rečenici Ja sam mlada?“ Učenik: „Davno prošlo, nastavnice“. 12. crtež koji ismijava jezična pogreška: npr. crtež dječaka raširenih ruku koji leti paralelno s avionom – Ivica je doletio s avionom. 13. prizor is filma ili televizijske emisije NAJAVA NAOBRAZBENE ZADAĆE:

Nadovezuje se na motivaciju. Korisno je da učenici znaju kakva im

nastava predstoji. Nekada se ostvaruje na kraju, u sažetku; ili u sredini nastavnog sata. Da bi se što bolje usvojilo novo, katkad treba osvježiti staro znanje. U tradicionalnoj školi, uvodni se dio sata obično svodi na ponavljanje. Neće biti potrebe za ponavljanjem znanja prije prelaska na otkrivanje novih jezičnih činjenica ako se nastava gramatike funkcionalno povezuje s nastavom ostalih područja i cjelokupnom govornom djelatnošću učenika.

35

UPUTE ZA RAD: Upute kako će se izvršiti neke radnje (npr. riješiti zadatke, ispuniti upitnike, nastavne listiće). Nerijetko će takve upute biti suvišne. Mogući su i nastavni satovi bez uvoda, u kojima se odmah prelazi na novu jezičnu pojavu. Učenici mogu sami sastavljati polazni tekst. INTERPRETACIJA POLAZNOG TEKSTA: sadržajno jednostavniji tekstovi ili tekstovi obrađeni na satu književnosti / usmenog ili pismenog izražavanja. Načelo ekonomičnosti. ZAPAŽANJE NOVE JEZIČNE ČINJENICE: Do zapažanja nove jezične činjenice, nastavnik učenike dovodi heurističkim razgovorom ili stvaranjem problemske situacije. Npr. ima li u tekstu glagolski oblik koji još niste učili? Nakon što pronađu novu jezičnu činjenicu, učenici istražuju njezina osnovna obilježja, ostale njezine značajke… Mogućnosti: otkrivanje svih obilježja redom učeničkih zapažanja ili redom koji nastavnik uspostavi vođenim razgovorom; učenici otkrivaju samo neka obilježja, a druga, koja su teže uočljiva, pokazuje i objašnjava nastavnik; učenici se angažiraju u grupnom radu tako da svaka grupa otkrije po jedno obilježje; učenici samostalno i postupno, pomoću nastavnih listića, otkrivaju jedno po jedno obilježje promatrane pojave. Na temelju tih otkrića, učenici oblikuju pravilo, definiciju, paradigmu, zaključak, sažetak, sistematizaciju, ovisno o naravi gradiva i naobrazbenoj zadaći. Samostalno izveden zaključak uspoređuju s onim u udžbeniku. Zapažanje i uopćavanje. Provjera stupnja ovladanosti stečenim spoznajama: nastavnik kratko ispituje o bitnim dijelovima odgovarajućega gradiva (zadaci objektivnog tipa). Utvrđivanje znanja: primjena znanja u praksi. Načini utvrđivanja znanja: lingvostilistička analiza književnog teksta (stilska funkcionalnost neke gramatičke činjenice. Osvježavanje i utvrđivanje znanja o toj gramatičkoj činjenici); lingvostilistička analiza učeničkih pismenih sastavaka i usmenog izlaganja; različiti zadaci prepoznavanja, zamjene, preoblike; zadaci objektivnog tipa; verbalna pismena ili usmena reprodukcija pravila i definicija; usustavljenje; ispravljanje usmenih i pismenih tekstova; vježbe u izgovoru; pismeni sastavci ili usmena izlaganja s gramatičkim zadatkom; jezične igre i natjecanja; jezične križaljke, dopunjalke … Završnica nastavnog procesa može biti davanje domaćih zadaća. Dedukcija i nastavni proces: poticaj, nastavnikova obavijest o jezičnoj pojavi, nastavnikova potkrepa teoretskog iskaza primjerima, učeničko traženje odgovarajućih primjera na tekstu, učeničko sažimanje teoretskog znanja, utvrđivanje stečenog znanja, provjera stečenog znanja. PRIPRAVA ZA OBRADU JEZIČNE NASTAVNE JEDINICE: Počinje izradom godišnjeg plana – broj nastavnih jedinica, broj nastavnih sati, nastavne zadaće i izvori. Neposredno pred izvedbu nastavne jedinice, treba utvrditi: jesu li (kako i s kojim rezultatom) obrađene prethodne jedinice važne za spoznavanje novih jezičnih činjenica; je li potreban prethodni sat utvrđivanja određenoga gradiva; jesu li svi razredni odjeli u kojima će se jedinica obrađivati jednako pripravni za prihvaćanje novog gradiva; može li se nastavna jedinica obraditi u jednom nastavnom satu ili je treba proširiti na više sati; kakva se struktura sata smatra najpogodnijom; koje oblike, metode, metodičke postupke i izvore koristiti; kako zadovoljiti individualne potrebe učenika; što učiniti da nastavni sat bude zanimljiv? Nakon toga nastavnik piše pismeni nacrt nastavne jedinice (iskusni nastavnici) ili pismenu pripravu ili scenarij nastavnog sata (za početnike). PISMENA PRIPRAVA treba sadržavati: razred, nastavno područje, nastavnu temu, nastavnu jedinicu, nastavne zadaće, nastavni sustav, nastavne oblike, nastavne metode, nastavne izvore, literaturu, nastavni tijek: 36

1.

priprava: motivacija, najava teme, kratko ponavljanje

2.

istraživanje: čitanje polaznog teksta, prvo problemsko pitanje, tandemsko rješavanje problema,

objava rezultata, drugo problemsko pitanje, treće problemsko pitanje, četvrto problemsko pitanje, sažetak stečenih spoznaja. 3.

provjera: prepoznavanje na novom primjeru, primjena znanja u govorenju i pisanju, reprodukcija

stečenih spoznaja, domaća zadaća – upute. LINGVODIDAKTIČKI PREDLOŠCI: polazni tekst, provjerbeni tekst. NACRT NASTAVNE JEDINICE: 1. nastavna jedinica i razred 2. jezične naobrazbene i komunikacijske zadaće 3. nastavni izvori 4. tijek nastavnog sata.

37