Tajne-uma

1

TAJNE UMA Tom Stafford i Matt Webb izdavaĉ Naklada Jesenski i Turk za izdavaĉa Miso Nejašmić urednik biblioteke Ognjen Strpić prijevod Ognjen Strpić redaktori prijevoda dr. Meri Tadinac-Babić dr. Goran šimić likovna oprema Mario Ostojić dizajn naslovnice Hanna Dyer Bošesaĉuvaj tisak Zrinski d.d., Ĉakovec UDK 159.91 612.821 159.937 159.952 STAFFORD, Tom Tajne uma : 100 hakersklh trikova našeg mozga / Tom Stafford i Matt Webb ; predgovor Steven Johnson ; . - Zagreb : Naklada Jesenski i Turk, 2005. - (Biblioteka 42) ISBN 953-222-208-1 1. Webb, Matt I. Mozak - Neuroznanstveno gledište II. Mozak -- Kognitivni procesi III. Vizualna percepcija - Psihofiziološko gledište IV. Pažnja - Psihofiziološko gledište V. Zakljuĉivanje -- Psihofiziološko gledište www.jesenski-turk.hr TAJNE UMA 100 hakerskih trikova našeg mozga Tom Stafford i Matt Webb predgovor Steven Johnson Naklada Jesenski i Turk Zagreb 2005. 6a KH1UH1CA ZELINA .... ~ - j Naslov izvornika: Mind Hacks. Tips & Tools for Using Your Brain Copyright Š Jesenski i Turk 2005. Authorized translation of the English edition Š 2005 O'Reilly Media Inc. This translation is published and sold by permission of O'Reilly Media Inc., the owner of all rights to publish and sell the same. Sadržaj Predgovor................................................................ ..........................................9 Proslov ......................................................................... ....................................17 Prvo poglavlje: U mozgu.................................................................... ............29 1 Saznajmo kako mozak radi a da ne gledamo unutra.................30 2 Elektroencefalogram: stvaranje velike slike pomoću EEG-a......33 3 Tomografija pozitronskom emisijom: neizravno mjerenje aktivnosti pomoću PETa..................................................35 4 Funkcijska magnetska rezonancija: najbolja tehnika..................36 5 Transkranijalno magnetsko podraživanje: palite i gasite djeliće mozga...........................................................37 6 Neuropsihologija, mit o 10% i zašto ipak koristite cijeli mozak.....38

2

7 Upoznajte se sa središnjim šivĉanim sustavom..............................42 8 Turneja po mošdanoj kori i ĉetiri režnja..........................................46 9 Neuron................................................................... .............................49 10 Detektirajte uĉinak kognitivnog rada na optok krvi u mozgu ....52 11 Zašto ljudi ne funkcioniraju kao tipke u dizalu...............................55 12 Napravite svoj osjetni homunkulus..................................................58 Drugo poglavlje: Vid...................................................................... ................63 13 Postupak vidne obrade................................................................... 64 14 Nazrite granice svoga vida.............................................................69 15 Da biste vidjeli, djelujte................................................................. ....74 16 Ucrtajte svoju slijepu pjegu..............................................................78 17 Uoĉite praznine u svom vidnom polju............................................82 18 Kad vrijeme stane.................................................................... .........85 19 Napustite oĉne fiksacije i reagirat ćete brže................................88 i 20 Zavarajte se da vidite treću dimenziju...........................................90 21 Kreću se objekti, a ne svjetlo...........................................................96 22 Dubina je važna.................................................................... .........100 23 Kako se svjetlina razlikuje od luminancije: iluzija sjene na šahovskoj ploĉi.....................................................107 24 Stvorite iluziju dubine pomoću sunĉanih naoĉala....................111 25 Vidjeti pokret kad sve miruje........................................................115 26 Prilagodite se ......................................................................... ........118 27 Prikazati kretanje a da se ništa ne miĉe.....................................122 28 Ekstrapolacija kretanja: efekt "kašnjenja bljeska".....................126 29 Pretvorite glatko kretanje u koraĉanje.......................................130 30 Iluzija rotirajućih zmija i kako je razumjeti....................................133

3

31 Smanjite zamišljenu udaljenost.....................................................139 32 Istražite svoj obrambeni hardver..................................................144 33 Neuralni šum nije mana nego prednost..................................... 146 Treće poglavlje: Pažnja................................................................... ............151 34 Detalji i ograniĉenja pažnje.........................................................152 35 Brojte brže sažimanjem............................................................... ..155 36 Osjetite prisutnost i odsutnost pažnje...........................................158 37 Privlaĉenje pažnje................................................................... .......164 38 Ne osvrćite se....................................................................... ..........168 39 Izbjegnite rupe u pažnji.................................................................17 1 40 Slijepi za promjenu................................................................. ........176 41 Uĉinite stvari nevidljivima samo koncentracijom (na nešto drugo) ......................................................................... ..179 42 Mozak kašnjava obilješja koja viĉu: To je vuk! ..........................182 43 Poboljšajte vidnu pašnju pomoću kompjuterskih igara...........185 Ĉetvrto poglavlje: Sluh i jezik.................................................................... .189 44 OdreĊivanje vremena pomoću sluha........................................190 45 OdreĊivanje smjera dolaska zvuka ............................................192 46 Odredite visinu tona..................................................................... .197 . 47 Saĉuvajte ravnotežu................................................................ .....199 48 Detektirajte zvuk na granici sigurnosti.........................................201 49 Govor je širokopojasni ulaz u glavu.............................................203 50 Neka veliko zvuĉi veliko ...............................................................206 51 Sprijeĉite zagušenje pamćenja pri ĉitanju ................................210

4

52 Obrada je robusna kad se obavlja paralelno ..........................214 Peto poglavlje: Integracija.............................................................. ..........219 53 Informacije o vremenu dogaĊanja ubacite u sluh, a informacije o položaju u vid......................................................220 54 Ne dijelite pažnju na više mjesta..................................................223 55 Otežajte prepoznavanje boja pomiješanim signalima.............226 56 Ne tamo..................................................................... .....................229 57 Kombinirajte modalitete i pojaĉajte intenzitet..........................234 58 Gledajte se, osjećat ćete više......................................................236 59 Slušajte oĉima: McGurkov efekt..................................................239 60 Obratite pašnju na ubaĉene glasove........................................241 61 Razgovarajte sa sobom ...............................................................244 Šesto poglavlje: Kretanje................................................................. ..........249 62 Fenomen pokvarenog dizala: vožnja na automatskom pilotu................................................................... ...250 63 SnaĊite se....................................................................... .................253 64 Preoblikujte svoju tjelesnu shemu.................................................257 65 Zašto ne možete poškakljati sami sebe?....................................260 66 Prevarite si pola mozga.................................................................266 67 Objekti traže da ih koristimo.........................................................269 68 Ispitajte jeste li ljevak ili dešnjak....................................................273 69 Upotrijebite desnu stranu mozga - a i lijevu...............................277 Sedmo poglavlje: Zakljuĉivanje ...............................................................283 70 S brojevima oprezno.................................................................. ....283 71 Razmišljajte o uĉestalosti umjesto o vjerojatnosti.......................287 72 PronaĊite uljeza ......................................................................... ...292

5

73 Uĉinite da se drugi osjećaju bolje na prevaru ..........................295 74 Održite status quo...................................................................... ....299 Osmo poglavlje: Objedinjavanje .............................................................305 75 Uoĉite geštalt ......................................................................... .......306 76 Da bi vas uoĉili, sinkronizirajte se..................................................309 77 Ugledajte ĉovjeka u pokretnim svjetlima...................................312 78 Neka stvari ožive ......................................................................... ..317 79 Uĉinite dogaĊaj shvatljivim kao uzrok i posljedicu....................320 80 Djelujte a da to i ne znate............................................................324 Deveto poglavlje: Pamćenje................................................................. ....329 81 Kako da vam nešto padne na pamet........................................330 82 Subliminalne poruke su slabe i jednostavne..............................333 83 Lažna poznatost................................................................ ............336 84 Pazite na izvore (ako možete).....................................................340 85 Stvorite lažna sjećanja................................................................. ..345 86 Promjenjiv kontekst stvara robusnija sjećanja ...........................350 87 Poboljšajte si pamćenje pomoću konteksta.............................354 88 Ojaĉajte se mislima.................................................................. .....357 89 PronaĊite put kroz sjećanja .........................................................362 90 Doživite izvantjelesno iskustvo .....................................................366 91 Dobrodošli u zonu sumraka: hipnagogno stanje......................368 92 Neka vam kofeinska navika postane ukusna ...........................372 Deseto poglavlje: Drugi ljudi.................................................................... ..377 93 Po ĉemu su lica osobita ..............................................................378

6

94 Signalizirajte emocije ....................................................................382 95 Usrećite se ......................................................................... .............386 96 Sjećajte se hladno ili vruće ......................................,...................390 97 Vidi kamo gledam................................................................... ......394 98 Majmun radi što majmun vidi.......................................................398 99 Proširite loše raspoloženje............................................................. 401 100 O ĉemu mislite to i jeste ...............................................................405 "Velika zagonetka našeg doba je: što uĉiniti s previše informacija" - Theodore Zeldin, An Intimate History of Humanity Predgovor Malo je otkrića u znanostima o mozgu u posljednjih dvadeset godina bilo tako kljuĉno kao što je to stalno dokidanje metafore mozga kao raĉunala, koja je dominirala velikim dijelom mišljenja o mišljenju šezdesetih i sedamdesetih godina. Ta je metafora potrošena djelomiĉno zato što se pokazalo da je umjetna inteligencija daleko kompliciranija stvar nego što nam se ĉinilo; dijelom zato što smo otkrili nove alate pomoću kojih razumijemo i vizualiziramo biologiju mozga koji - pokazalo se - uopće ne sliĉi na mikroprocesor; a dijelom i zato što je utjecajna skupina znanstvenika poĉela istraživati vitalnu ulogu emocija u funkcioniranju mozga. Istina je da mozak sadrži elemente koji podsjećaju na logiĉka kola digitalnog raĉunala, i neki utjecajni istraživaĉi i dalje opisuju rad mozga kao neku vrstu raĉunalne operacije. Ali najveći dio nas sada prihvaća premisu da su raĉunalo i mozak dvije jako razliĉite stvari kojima su, eto, zajedniĉke neke sposobnosti: recimo, igranje šaha i korigiranje pravopisa. Na prvi pogled, knjiga što je držite u rukama mogla bi se optužiti za oživljavanje stare doktrine mozga kao raĉunala: rijeĉ "hakeri" se ipak odnosi prije svega na softver. Ipak, mislim da knjiga pripada jednom navlastito 21-stoljetnom naĉinu mišljenja o mozgu, koji bismo - programerskim jezikom - mogli nazvati "orijentiranim na korisnika". Ĉudesa znanosti o mozgu više nisu nešto o ĉemu promišljamo iskljuĉivo u laboratoriju ili predavaonici; sada istražujemo kako mozak radi tako što eksperimentiramo s vlastitom glavom. Arhitekturu i dizajn svoga mozga možete istraživati jednostavno tako da izvedete zadatke uvrštene na stranicama koje slijede. Istraživanje svijesti je, naravno, stara priĉa jedna od najstarijih - ali istraživanje svijesti uz empirijsku znanost u ulozi vodiĉa je nešto novo. Prošlo je doba Freud.i, psihodelika i meditacije. Ova knjiTajne uma ga sugerira da je na pomolu nov oblik introspekcije, koji sam u jednom drugom kontekstu nazvao "rekreativna neuroznanost". Mislim da je zamisao hakerskog pristupa sjajna, i Matt Webb i Tom Stafford su ovdje prikupili zbirku trikova s umom koji će vas zapanjiti i predoĉiti vam kako vaš mozak oblikuje stvarnost koju zamjećujete. MeĊutim, treba istaknuti jednu suptilnu razliku izmeĊu upotrebe izraza "hakerski trik" u softveru i naĉina na koji je Matt i Tom ovdje koriste.

7

U programiranju, hakerski trik je nešto što ĉinimo već postojećem programu, ĉime mu dajemo neku novu mogućnost koja nije bila sastavni dio njegove izvorne specifikacije. Kad hakiramo neki program, podešavamo softver tako da se povinuje našoj volji; tjeramo ga da napravi nešto o ĉemu njegovi tvorci nisu ni sanjali. Hakerski trikovi s umom, koji će vas na nadolazećim stranicama oduševljavati i ĉuditi, uglavnom djeluju u suprotnom smjeru. Kad budete izvodili te pokuse, osjetit ćete ne podložnost mozga svojoj volji, nego njegovu uvrnutu nezavisnost od nje. Ti nas trikovi zapanjuju zato što otkrivaju skrivenu logiku mozga; bacaju svjetlo na varke, preĉice i latentne pretpostavke našeg mozga o svijetu oko nas. Najvećim dijelom ti su nam mehanizmi nevidljivi - ili su tako sveprisutni da više ni ne primjećujemo da postoje. Hakerski trik s mozgom je naĉin da malo razgrnemo zastor svijesti i naĉas zavirimo u mašineriju iza zastora. To je ponekad duboko uznemirujuće iskustvo, upravo zato što otkriva kako mozak nije uvijek podložan volji, što će vas vrlo brzo povesti niz egzistencijalni tobogan. (Ĉija je to onda volja?) Ali to je putovanje koje ne smije propustiti nitko koga zanimaju mozak i um. Naš mozak ima pomalo vlastiti život, ma što mi mislili da znamo o sebi. To je zastrašujuća misao, ali zbog toga nije manje istinita. Dok budete ĉitali ono što slijedi, nema sumnje da će vas uzbuniti ĉudno kognitivno ponašanje koje mošete izazvati slijedeći jednostavne upute. No, vjerujem da ćete doživjeti i jedan novi smisao misterije svijesti - a dobit ćete i neke oĉaravajuće trikove kojima ćete moći zabaviti društvo. Pred vama je, dakle, takva avantura u unutrašnjost. Nek' vam promućka mozak na pravi naĉin. Steven Johnson Brooklin, New York Steven Johnson je autor knjige Mind Wide Open: Your Brain and the Neuroscience of Hveryday Life (Scribnor). Predgovor O autorima Tom Stafford voli otkrivati nove stvari i pisati o njima. Nekoliko godina toga na Odsjeku za psihologiju Sveuĉilišta Sheffield dovelo ga je do doktorata. Danas ponekad kaže za sebe da je raĉunarski kognitivni neuroznan-stvenik i onda uzbuĊeno priĉa o neuralnim mrežama. Nedavno je poĉeo uzbuĊeno priĉati i o socijalnim mrežama. Osim što se bavi istraživanjem na sveuĉilištu, radio je na BBC-u kao pisac i suradnik u dokumentarnim emisijama. Što mu bude zanimljivo, stavi na svoje web stranice http:// www.idiolect.org.uk. Matt Webb je inženjer i dizajner. Svoj radni život dijeli izmeĊu istraživanja i razvoja i BBC-ovih radijskih i glazbenih interaktivnih i drugih projekata u svijetu društvenog softvera. Svojedobno je izraĊivao kolaboracij-ske igraĉke za Internet, pisao IM botove i vodio web stranice posvećene književnosti (arhivirane su na http://iam.upsideclown.com); danas ga zadovoljavaju hakerske web skripte i blog Interconnected, na http://interconnected, org/home. Matt malo previše ĉita, voli rijeĉ "kiberpro-stor", živi u Londonu i kaže majci da se "bavi kompjuterima". Suradnici Na knjizi su suraĊivali: • Adrian Hon (http://mssv.net) diplomirao je biologiju na Sveuĉilištu Cambridge, sa specijalizacijom iz neuroznanosti. Istraživao je sinesteziju s prof. V. S. Ramachandranom na Kalifornijskom sveuĉilištu u San Diegu te je proveo studijsku godinu na Sveuĉilištu Oxford istražujući integrativnu fiziologiju. U proteklih nekoliko godina Adrian je bio koautor NASA-inih nagraĊenih web stranica Astrobi-ology: The Living Universe, te je proveo dva tjedna u pustinji države Utah na simulaciji

8

misije na Mars s ljudskom posadom (tom je prilikom ostvario dugogodišnju želju da nosi svemirsko odijelo). Nedavno je razvio ozbiljan interes za igre alternativne stvarnosti i trenutno radi na igri Perplex City. • Alex Fradera (http://farmerversusfox.blogspot.com) je postdiplo-niac psihologije na londonskom University Collegeu. Uživa kad uĉini da znanost sliĉi zabavi, ali mu preĉesto zabava sliĉi znanosti. Nema voze. Kn! ne provodi istra/h inja na pacijentima i ne programira, svira u limitu, ĉita stripove i pleše cnpociru. Tajne uma Andy Brown trenutno pohaĊa doktorski studij razvojne kognitivne neuropsihologije na Sveuĉilištu Sheffield. Magistrirao je psihologiju (bavio se kognitivnim poremećajima nakon moždanog udara) a proveo je i dvije godine kao istraživaĉ asistent na londonskom University Collegeu, gdje se bavio raĉunalnim intervencijama u kliniĉkoj psihologiji unutar primarne zdravstvene zaštite. Osim toga je i fotograf (http://www.envioustime.co.uk). Chris Bird (http://www.icn.ucl.ac.uk/executive_functions/People/Chris.htm) je istraživaĉ na Institutu za kognitivnu neurozna-nost u Londonu. Bavi se uĉincima oštećenja mozga na kognitivne sposobnosti. Dr. Christian Beresford Jarrett (http://www.psychologywriter. org.uk) je autor i urednik ĉasopisa Research Digest Britanskog psihološkog društva (http://vvww.bps.org.uk/publications/rd.cfm), istraživaĉ-suradnik u skupini za senzomotoriĉku neuroznanost na Sveuĉilištu Manchester, kao i honorarni urednik u ĉasopisu Trends in Cognitive Sciences. Živi u zapadnom Yorkshireu. Disa Sauter (http://www.psychol.ucl.ac.uk/people/profiles/sau-ter_disa.htm) je doktorandica na londonskom University Collegeu. Strastveno istražuje emocionalne zvukove, tj. naĉin na koji se smijemo, plaĉemo, kliĉemo i gunĊamo. Kad nije u uredu, Disa rado prakticira jogu i putuje. Dylan Evans (http://www.dylan.org.uk) je autor nekoliko popularnoznanstvenih knjiga, ukljuĉujući Emotion: The Science of Sentiment (Oxford University Press) i Placebo: The Belief Effect (HarperCollins). Nakon što je stekao doktorat iz filozofije na London School of Economics, bio je na postodoktorskim studijima iz filozofije na londonskom Kings Collegeu i iz robotike na Sveuĉilištu Bath, da bi se preselio na Sveuĉilište West of England, gdje je trenutno stariji istraživaĉ na podruĉju inteligentnih autonomnih sustava. Ellen Poliakoff (http://www.psych-sci.manchester.ac.uk/staff/EI-lenPoliakoff) predaje psihologiju na Sveuĉilištu Manchester i uživa u radu negdje izmeĊu psihologije i neuroznanosti. U slobodno vrijeme, pored ostalog, rado posjećuje kamene krugove i svira u bendu (http://www.stray-light.co.uk). Iain Price (http://www.iain-price.com) diplomirao je i doktorirao neuroznanost na Sveuĉilištu Cardiff. Sada radi na projektima komunikacije znanosti s javnošću, nastavljajući svoju fasciniranost filozofi).una ljudskog uma. Nedavno je pomogao u razvoju i prezen Predgovor taciji BBC-ovih popratnih javnih dogaĊanja seriji The Human Mind (http://www.open2.net/humanmind). Karen Bunday ([email protected]) pohaĊa doktorski studij na podruĉju kretanja i održavanja ravnoteže na londonskom Imperial Collegeu, nakon što je diplomirala psihologiju na Royal Hollowayu pri Sveuĉilištu London. Objavljivala je kao koautor u ĉasopisu Current Biology a trenutno priprema za objavljivanje dva rada temeljena na vlastitom doktorskom istraživanju. Dr. Michael Bach (http://www.augen.uniklinik-freiburg.de/mit/ bach/index.html) je profesor neurobiofizike; voditelj je sekcije za

9

istraživanje funkcionalnog vida u oftalmologiji na Medicinskom fakultetu Sveuĉilišta u Freiburgu. Sretno je oženjen i ima troje djece. Profesionalno pruža elektrodijagnostiĉke usluge pacijentima s oĉnim bolestima, a zanimaju ga temeljna i primijenjena istraživanja vida, pa pokriva i fiziologiju i patofiziologiju vidne percepcije. Hobiji su mu ĉitanje, plivanje, programiranje optiĉkih varki, vožnja sjede-ćeg bicikla, a zimi snowboard i skijanje. Njegove web stranice demonstriraju i objašnjavaju mnoge zanimljive optiĉke varke i vizualne fenomene (http://www.michaelbach.de/ot/). Mike Bywaters Myles Jones predaje psihologiju na Sveuĉilištu Sheffield (http:// www.shef.ac.uk/spinsn). Glavni istrašivaĉki interes mu je razumijevanje odnosa signala pri snimanju mozga i odgovarajuće šivĉane aktivnosti. Nicol Spencer Harper je doktorand na projektu CoMPLEX Odsjeka za fiziologiju londonskog University Collegea. Njegov glavni interes je neuralno kodiranje u slušnom sustavu - kako elektrokemijski impulsi u našem mozgu predstavljaju zvukove u svijetu. MeĊu ostalim interesima su mu jelo i spavanje. Dr. Sarah- Jayne Blakemore je Royal Society istraživaĉica na Institutu za kognitivnu neuroznanost pri londonskom University Collegeu. Fokus njenih novijih istraživanja su moždani mehanizmi koji stoje u podlozi socijalne interakcije kod autizma, te razvoj socijalnog razumijevanja u adolescenciji. Studirala je eksperimentalnu psihologiju na Oxfordu, da bi 2000. godine doktorirala neuroznanost na UCL-u. Cesto drži predavanja o mozgu u školama, piše novinske ĉlanke o svojim istrašivanjima i daje intervjue na televiziji i radiju. šupama Choiulhury pohaĊa doktorski studij kognitivnog razvoja u adolescenciji ni Institutu za zdravlje djeteta pri londonskom University Collegeu, i diplomirala je neuroznanost. U žarištu njezina Tajne uma istrašivanja su razvoj zauzimanja perspektive i motoriĉko predoĉavanje. Zanima je i fenomenologija i filozofija uma, te se bavi razumijevanjem znanosti u javnosti. • Vaughan Bell (http://www.cf.ac.uk/psych/home/bellvl) je istrašivaĉ i gostujući predavaĉ na Sveuĉilištu Cardiff, gdje se bavi poduĉavanjem i prouĉavanjem psihologije, uglavnom pokušavajući bolje razumjeti mentalnu bolest i ozljede mozga. Radi s predstavnicima javnosti te osobljem i pacijentima lokalnih bolnica, a u sklopu aktualnog istrašivaĉkog projekta prouĉavanja neuropsihologije vjerovanja, anomalnih doživljaja, psihoza i deluzija. Kako ni sam nije bez deluzija, uglavnom se osjeća kao kod kuće. • William Bardel (http://www.bardel.info) je informacijski dizajner, živi u Sjedinjenim Državama a specijalnost su mu informacijska grafika, kartografija i pronalaženje puteva, te strategija dizajna. Njegov rad ukljuĉuje pretvaranje kompleksnih ideja u jednostavne i pristupaĉne putem strukture. Will je magistrirao dizajn na podruĉju planiranja komunikacije i dizajna informacija na Sveuĉilištu Carnegie Mellon, a diplomirao je i engleski jezik na koledžu Kenyon; studirao je dizajn informacija na Školi za dizajn SIGDS u Rhode Islandu. Zahvale Željeli bismo zahvaliti svima koji su pridonijeli knjizi svojim idejama, trikovima, struĉnošću i vremenom. Svima koji su na Internetu podijelili sa svijetom svoja istraživanja i demonstracije: uĉinili ste nešto divno. Rael Dornfest bio je naš urednik i vodiĉ. Bilo je to dugo putovanje, i bez njega ne bismo stigli ni blizu ovome gdje smo sada; to vrijedi i za ostatak O'Reillyjeve ekipe. Hvala svima. Naši su tehniĉki urednici i savjetnici bili istinske zvijezde. Hvala što ste pazili na nas. I naravno, hvala Jamesu Croninu, koji nam je u Helsin-

10

kiju ponudio vino i razgovor - i jedno i drugo bilo nam je nužno da osmislimo ovu knjigu. Puno hvala BBC-u što je bio fleksibilan i zaposlio nas obojicu na nekoliko mjeseci (u razliĉitim svojstvima). Zahvaljujemo i našim tamošnjim kolegama i prijateljima, kao i onima na Ĉetvrtom programu radija. Od mnogih programa kojima smo se služili pri planiranju, istraživanju i pisanju, najviše nam je pomogao MoinMoin Python WikiClone (I il lp:// moinmoin.wikiwikiwob.ch :). Predgovor E, da, moramo odati priznanje i ĉaju. Puno, puno ĉaja. Možda previše, treba reći. Tom Matt je bio najbolji koautor kojeg sam mogao poželjeti - hvala što si me uzeo u ekipu i vodio. Bilo je i pouĉno i jako zabavno. Želio bih zahvaliti svim svojim predavaĉima, prijateljima i kolegama s Odsjeka za psihologiju Sveuĉilišta Sheffield. Tamo sam dobio sliku o tome kako treba izgledati dobro psihološko objašnjenje, i koliko je uzbudljiv pothvat stići do njega. Ne bih uspio bez moje obitelji i prijatelja - starih, novih, onih blizu i onih daleko. Silno sam zahvalan svakome tko me izveo van, podijelio sa mnom svoje vrijeme, nahranio me i napojio, okućio i bio tako ljubazan da mi udovolji i posluša moje ponekad preuzbuĊeno brbljanje. Previše je zahvala da bih mogao pojedinaĉno navesti sva vaša imena, ali siguran sam da ćete se prepoznati. Posebno zahvaljujem svom bratu Jonu, Nicolu koji je uvijek bio uz mene i koji je uvijek razumio, hvala Danu i Gemmi koji su me vodili u izlaske u Londonu, oboje ste me nadahnuli, svatko na svoj naĉin. Matt Kad sam ĉitao preopširne zahvale i isprike autora njihovim voljenima, moram priznati da sam mislio da malo pretjeruju. Sada se pokazalo da nije tako. Hvala ti, Ehsan. Drugo, ako budete u prilici otići na piće s Tomom, nemojte je propustiti. Naši su me tjedni susreti za doruĉkom ovoga ljeta ostavljali bez daha. Slušbeno govoreći, i na kraju, dok ovo pišem površina mojih oĉnih ĉunjića obasjana je svjetlom zvjezdanog sustava p Eridiani. p Eridiani, zdravo! Proslov Razmislite na trenutak o tome što se sve dogaĊa dok ĉitate ovaj tekst: kako vam se oĉi miĉu da bi se fokusirale na rijeĉi, kako odsutno ĉeškate ruku dok razmišljate, pomislite na pokrete, šumove i druge stvari koje ometaju a vi ih filtrirate. Kako sve to funkcionira? Kao mozak mozgu, odat ću vam tajnu: nije lako. Mozak je zastrašujuće slošeno okrušenje za obradu informacija. Uzmimo, na primjer, procese ukljuĉene u vid. Jedan od zadataka koji trebamo obaviti da bismo vidjeli jest zapaziti pokrete u svakom djeliću vidnog polja, koji se odvijaju u tom i tom smjeru, tom i tom brzinom, i predstaviti to kretanje u mozgu. Ali u svjetlu koje pada na mrežnicu vidjeti lice, dokuĉiti koji osjećaj ono pokazuje, i onda taj pojam nekako predstaviti u mozgu, drukĉiji je zadatak. U odreĊenoj mjeri mozak je modularan, pa bi nam to moglo pomoći da proniknemo u njega, ali stvari nisu tako crno-bijele. Procesni podsustavi mozga naslagani su jedan na drugi, ali njihova funkcija nalazi se ĉas ovdje ĉas ondje i nije organizirana kao slijed zasebnih faza. Cesto se isti zadatak obavlja na više razliĉitih mjesta i na više razliĉitih naĉina. To nije jasan mehaniĉki sustav poput satnog mehanizma ili kompjuterskog programa; za isti ulaz nećemo uvijek dobiti isti izlaz.

11

Automatske i voljne radnje su jako isprepletene, ĉesto neraskidivo. Dijelovi vida koji izgledaju potpuno izolirano od svjesnih doživljaja odjednom daju razliĉite rezultate kad se promijene svjesna oĉekivanja. Informacijske transformacije u mozgu dodatno se kompliciraju povijesnim, raĉunalnim i arhitektonskim ograniĉenjima. Razvoj mozga u evolucijskom vremenu doveo je do toga da mu je teško vratiti se korak u 11.1 trag; struk t ura mozga mora odi.ižavati njegov razvoj i promjene njeTajne uma gove svrhe. Proraĉuni se moraju izvoditi što je brše moguće - govorimo 0 reakcijama kraćim od sekunde - ali brzina kojom informacije putuju meĊu fiziĉkim dijelovima mozga nije neograniĉena. Sve su to ograniĉenja s kojima treba raditi. Što nas sve dovodi do jednog pitanja: kako uopće poĉeti shvaćati što se tu dogaĊa? Kognitivna neuroznanost je izuĉavanje biologije mozga koja leži u pozadini naših mentalnih funkcija. To je skup metoda (kao što su snimanja mozga i raĉunalno modeliranje) koji u kombinaciji s odreĊenim naĉinom gledanja na psihološke fenomene otkriva gdje, zašto i kako mozak te fenomene ostvaruje. To nije ni klasiĉna neuroznanost - turneja niske razine po biologiji mozga - ni ono što mnogi smatraju psihologijom meta-foriĉko istraživanje ljudskog unutrašnjeg šivota; ne, to je naĉin gledanja na mozak koji traži njegove temeljne sastavnice i pravila što postupno tvore svjesne doživljaje i radnje. Imajući u žarištu pažnje i biološki supstrat i fenomen visoke razine, svijest, uspijevamo rasplesti ĉvor mozga. Upravo je to raspletanje razlog zbog kojeg ne morate biti kognitivni neuroznanstvenik da biste uživali u plodovima ovog znanstvenog polja. Ova je knjiga zbirka naĉina sondiranja trenutaĉnog rada mozga. Nije to udžbenik - knjiga zapravo više liĉi na bife. Svaki hakerski trik je jedno sondiranje u djelatnost mozga, jedna mala demonstracija. Gledajući kako mozak reagira, uoĉavamo tragove struktura i projektantskih odluka koje su dovele to tih reakcija, da bismo nauĉili još nešto o tome kako je sastavljen mozak. Istodobno, pokušali smo pokazati da se voljni osjećaj "ja" ne moše odvojiti od automatske prirode mozga - podjela na voljno i automatsko ponašanje je sliĉnija plimi i oseki, a svojim kognitivnim sposobnostima baratamo istovremeno podsvjesno i s namjerom, onako kako, recimo, baratamo svojim rukama, olovkom ili blanjom. U odreĊenom smislu, pokušavamo razumjeti sposobnosti koje podupiru um. Pretpostavimo da smo razumjeli u kojoj se mjeri praznine u vidnom polju neprestano popunjavaju, ili kakvi će zvukovi i svjetla - izvjesno zaokupiti našu pašnju (a kakvi neće): s tim ćemo spoznajama moći dizajnirati bolja pomagala i bolja suĉelja koja rade u skladu s prirodom naše mentalne arhitekture, a ne rade protiv nje. Moći ćemo malo bolje razumjeti sami sebe; saznati nešto malo više o tome na što trzamo, 11 vrlo rc.ilnom smislu. lo:; jrĊ.in plus je zab.iv.i. To jf kljuĉno. Kognitivna neuroznanost je 1 ni I n i lu ni iva diše iplina. I 'i itovanji' po mozgu tek je odnedavna dostupno Proslov i veoma je ugodno. Uĉinci koje ćemo vidjeti su posve stvarni, ali o njihovim objašnjenjima još uvijek se raspravlja. U kartografiranju tog novog teritorija sudjelujemo već time što se ukljuĉujemo u igru. Pišući ovu knjigu uoĉavali smo kako naš sustav pažnje vrluda po sobi, hvatali smo se kako preuzimamo gestikulaciju ljudi s kojima razgovaramo, igrali smo se s bojom gradskog prometa i perifernim vidom. To je zabavni dio.

12

Ali dogaĊalo nam se i da se naĊemo u stisku argumenata iz znanstvene literature, a stjecali smo i nove uvide u facete našeg svakodnevnog života, na primjer zašto su jedne web stranice iritantne a druge su izvedene osobito dobro. Ako smo ovom knjigom uspjeli uĉiniti i taj svijet malo pristupaĉnijim, onda smo uspjeli. Ako naiĊete na neki novi naĉin da se te ideje primijene i, jasno, nove teme koje nismo dotaknuli, molimo, javite nam. I mi hoćemo biti dio igre. Zašto hakerski? Naziv "haker" ima lošu reputaciju u medijima. Mediji koriste tu rijeĉ za one koji provaljuju u raĉunala i pretvaraju ih u oružje kojim nanose štetu. No, meĊu programerima naziv "hakerski trik" znaĉi "brzo i prljavo" rješenje nekog problema ili pametan naĉin da se nešto obavi. A naziv "haker" shvaća se kao veliki kompliment i znaĉi da je ta osoba "kreativna", tehniĉki dobro potkovana i sposobna. Ovime pokušavamo ponovo osvojiti tu rijeĉ, dokumentirati dobre naĉine da se bude haker, i prenijeti hakersku etiku kreativnog sudjelovanja na neinicirane. Vidjeti kako drugi ljudi pristupaju sustavima i problemima ĉesto je najbrši naĉin da se nešto nauĉi o novoj tehnologiji. Mozak, kao i svi skriveni sustavi, teritorij je kao naruĉen za znatišeljne hakere. Zahvaljujući relativno nedavnim otkrićima u kognitivnoj ne-uroznanosti, mošemo zadovoljiti djelić te znatišelje i dajući utemeljena objašnjenja nekih psiholoških uĉinaka umjesto da ih samo navedemo, i rasvijetliti unutarnji rad mozga. Neke stavke u ovoj kolekciji su odliĉni trikovi kojima se mozak koristi da bi obavio posao. Gledajući na mozak ovako izvana, teško je ne biti impresioniran time kako funkcionira. Drugi hakerski trikovi ukazuju na zaĉkoljice našeg uma koje mošemo iskoristiti na neoĉekivan naĉin, i sve je to sastavni dio uĉenja provlaĉenjem kroz vijuge i brazde te odnedavna razotkrivene tehnologije. ZELINA Tajne uma rK -. . - - ^ Tajne uma je knjiga za one koji žele saznati nešto više o tome što im se dogaĊa u glavi, kao i za one koji će na neki novi naĉin skupljati trikove igrajući se sa suĉeljem izmeĊu nas i svijeta. Ĉudesno je lako ukljuĉiti se: napokon, mozak imamo svi. Kako se služiti ovom knjigom Ako šelite, mošete proĉitati knjigu od korica do korica, ali svaki trik je samostalan pa slobodno listajte i skaĉite na poglavlja koja vas najviše zanimaju. Ako je negdje potrebno predznanje, uputit ćemo vas na odgovarajući prethodni trik. Sve demonstracije u knjizi sami smo iskušali, tako da znamo da će kod većine ljudi funkcionirati onako kako je obećano; to su stvarni fenomeni. Dapaĉe, neki će vas iznenaditi: ni sami nismo vjerovali da funkcioniraju dok ih nismo probali. Objašnjenja su sažeci aktualnog znanstvenog znanja - ĉesto su to trenutni prikazi rasprava koje se i dalje vode. U tim sluĉajevima budite otvorena uma jer uvijek postoji mogućnost da će se naše shvaćanje promijeniti nakon nekih budućih istrašivanja. Kako o svakoj temi ima tako mnogo istrašivanja, upućivali smo na web stranice, knjige i znanstvene radove u kojima možete saznati nešto više. Slijedite te reference. To su fantastiĉna mjesta gdje možete istražiti širi kontekst pojedinog trika, i dovest će vas na druga zanimljiva mjesta i stvoriti zanimljive veze. Kad je rijeĉ o radovima iz znanstvenih ĉasopisa, oni su okosnica znanstvenog znanja. Ponekad je teško doći do njih, a ponekad ih je teško razumjeti, ali smo ukljuĉili i takve reference jer ćete ih morati

13

koristiti ako zaista šelite ići do kraja (i stići do samog ruba znanstvenog znanja). Osim toga, za mnoge znanstvenike dokaz niti ne postoji ako nije objavljen u znanstvenom ĉasopisu. Da bi do toga došlo, istrašivanje moraju recenzirati drugi znanstvenici iz tog podruĉja, sustavom zvanim znanstvena recenzija. Iako taj sustav nije sasvim nepristran i greške se dogaĊaju, on znanost ĉini kolektivnim pothvatom i pruža stanovitu garanciju kvalitete. Ĉlanci iz ĉasopisa navode se vrlo precizno pa smo u knjizi slijedili naĉin citiranja Ameriĉkog psihološkog udruženja (http://www.apastyle, org). Navodi izgledaju otprilike ovako: • Lettvin, J., Maturana, H., McCulloch, W., i Pitts, W. (1959). What the frog's eye tells the frog's brain. Proceedings of the IRP, 47(11), 19401951. Proslov Prije godine objavljivanja (u zagradi) popisani su autori. Nakon godine je naslov ĉlanka, a u kurzivu slijedi naziv ĉasopisa u kojem ćete ga pronaći. Slijede godište (u kurzivu) i broj (u zagradi). Na kraju dolaze brojevi stranica. (Shema navoda je dostupna na Internetu, http://www.uu. edu/cwis/cwp/library/workshop/citapa.htm.) U tekstu ćete ĉesto vidjeti izraz "et al." nakon glavnog autora ĉlanka. To je uobiĉajena kratica za "i drugi" ili "i suradnici". Mnogi, iako ne svi, ĉasopisi imaju svoje elektroniĉko izdanje, od kojih ćete nekima moći pristupiti besplatno. Većina zahtijeva pretplatu, a neki će vam izdavaĉi omogućiti i plaćanje samo odabranog ĉlanka. Ako idete u knjišnicu, obiĉno sveuĉilišnu knjišnicu, provjerite da li je pretplaćena na ĉasopis koji šelite, ali i ima li godište u kojem je objavljen ĉlanak koji tražite. Ako imate sreće, ĉlanak će biti ponovno objavljen na Internetu. To je ĉest sluĉaj s klasiĉnim, ali i najnovijim ĉlancima, koje su autori možda stavili na svoju stranicu s objavljenim radovima. Dobar naĉin pretraživanja dostupnih radova u PDF formatu pomoću Googlea (http://www.google, com) je: "What the Frog's Eye Tells the Frog's Brain" filetype: pdf Drugi naĉin je pretraživati po imenu autora uz dodatak rijeĉi "publications" kako biste dobili ĉlanke, demonstracije i još neobjavljena istraživanja, što je zlatni rudnik ako želite nauĉiti nešto više o pojedinoj temi. Preporuĉena literatura Ako želite steći opću sliku, umjesto da trĉite za detaljima pojedine priĉe, možda ćete radije proĉitati neku knjigu o tom podruĉju. Slijedi nekoliko nama omiljenih knjiga o nama najdražim temama; sve one ĉine specijalistiĉku gradu pristupaĉnom i ostatku svijeta: • Paul Bloom, Descartes's Baby: How the Science of Child Development Explains What Makes Us Human (2004). Pronicavo razmišljanje jednog od vodećih istraživaĉa. • Andy Clark, Natural-Born Cyborgs: Minds, Technologies, and the Future of Human Intelligence (2003). Clark postavlja pitanje je li inteligencija ograniĉena našom lubanjom ili je dio alata i tehnika kojima se služimo. I Tajne uma • Terrence Deacon, Symbolic Species: The Co-Evolution of Language and the Brain (1997). Provokativna integracija informacija iz razliĉitih disciplina od koje će vam se zavrtjeti u glavi. • Daniel Dennett, Consciousness Explained (1991). Psihološki informirana filozofija. Svijest na koncu ne biva objašnjena, ali put je krajnje zabavan.

14

• Richard Gregory, Eye and Brain: The Psychology of Seeing (1966). Eruditski i duhovito - klasiĉni uvod u psihologiju vida. • Judith Rich Harris, The Nurture Assumption: Why Children Turn Out the Way They Do (1998). Evolucijska psihologija razvoja djeteta, odliĉno štivo koje preispituje pretpostavku da roditelji predstavljaju najvažniji utjecaj u životu djeteta. Vidi takoĊer web stranicu na http:// home.att.net/~xchar/tna. • Steven Johnson, Mind Wide Open: Your Brain and the Neuroscience of Everyday Life (2004). Sto najnovija otkrića znanosti i tehnike o mozgu znaĉe za naše samorazumijevanje kao pojedinaca. • Steven Pinker, The Language Instinct: How the Mind Creates Language (1995). Uvjerljiv argument u prilog postojanja uroĊene jeziĉne sposobnosti i moždane strukture koje odražavaju jedna drugu. • V. S. Ramachandran i Sandra Blakeslee, Phantoms in the Brain: Probing the Mysteries of the Human Mind (1998). Sto nam ozljede mozga govore o tome kako mozak funkcionira. • Oliver Sacks, Ĉovjek koji je svoju ženu zamijenio šeširom i druge kliniĉke priĉe (1998). Informativne i humane anegdote o pacijentima s raznim vrstama oštećenja mozga. Ako tražite nešto dublje, preporuĉujemo da pokušate sa sljedećim naslovima: • Richard Gregory (ur.), The Oxford Companion to the Mind (1999). Autoritativna i zabavna zbirka eseja o svim aspektima mozga. • Douglas Hofstadter, Godel, Escher, Bach: an Eternal Golden Braid (1979). Klasiĉno istraživanje uma, stroja i matematike autoreferencijalnosti. Na stražnjoj strani mog primjerka s pravom se kaže: "vježba u najboljoj mentalnoj teretani u gradu". • Keith Stanovich, How to Think Straight About Psychology (1997). Kako primijeniti kritiĉko mišljenje na psihološke teme. Proslov Organizacija knjige Knjiga je podijeljena na deset poglavlja, organiziranih po temama: Prvo poglavlje, U mozgu Pitanje nije samo "Kako zaviriti u mozak?" nego i "Kako govoriti o onome što tamo vidimo?" Mnogo je naĉina da se dobije slika o tome kako je mozak strukturiran (od mjerenja izvanjskih reakcija do fotografiranja unutrašnjosti) - to je polovica ovog poglavlja. Ostatak je posvećen drugom pitanju: upit ćemo neke prizore, posjetiti znamenitosti i istražiti geografiju mozga. Drugo poglavlje, Vid Vidni sustav proteše se cijelim putem od toga kako miĉemo oĉi do toga kako rekonstruiramo i vidimo pokrete na osnovi "sirovih" slika. Osjetilo vida nam je važno; ono pokriva širok raspon frekvencija i odvija se na velikim udaljenostima (za razliku od, recimo, dodira), što svoj odraz ima u veliĉini ovog poglavlja. Treće poglavlje, Pažnja Pažnja je jedan od mehanizama kojima filtriramo informacije prije nego stignu do svjesnog doživljaja. Nekad je voljna (možete obratiti pažnju na nešto) a nekad automatska (nešto vam moše privući pašnju) - ovdje se bavimo funkcioniranjem pašnje i nekima od njenih ograniĉenja. Ĉetvrto poglavlje, Sluh i jezik Zvukovi obiĉno odgovaraju dogaĊajima; buka obiĉno znaĉi da se nešto upravo dogodilo. Vidjet ćemo ĉemu služe naše uši, da bismo prešli na jezik i neke od naĉina na koje pronalazimo znaĉenje u rijeĉima i reĉenicama. Peto fioglavlje, Integracija

15

Rijetko se slušimo samo jednim osjetilom; obiĉno potpuno koristimo sve informacije do kojih mošemo doći, pri ĉemu integriramo vid, dodir, svoje jeziĉne mogućnosti i druge ulazne podatke. Kad se osjetila jedna s drugima slašu, naša je percepcija svijeta izoštrenija. Pogledat ćemo kako miješamo naĉine djelovanja (i kako si ne mošemo izbjeći da to i mimo, ĉak i kad ne šelimo) i što se dogaĊa kad su osjetila u nesuglasju. Tajne uma Šesto poglavlje, Kretanje Ovo poglavlje pokriva tijelo - vidjet ćemo kako je sliku koju mozak ima o našem tijelu lako zbuniti i kako se svojim tijelom služimo pri interakciji sa svijetom. Tu imamo jednu varku za van, a osvrnut ćemo se i na dominantnost lijeve, odnosno desne ruke. Sedmo poglavlje, Zakljuĉivanje Mi nismo graĊeni kao savršeni logiĉki strojevi; oblikovani smo tako da se što bolje snaĊemo u svijetu. Ponekad se to oĉituje u tome kakve zagonetke dobro rješavamo a kakve stvari nas lako zbune. Osmo poglavlje, Objedinjavanje Osjetila nam umnogome pomašu da rekonstruiramo što se dogaĊa u univerzumu. Uzrok i posljedicu ne možemo izravno percipirati, nego samo to da su se dvije stvari dogodile u otprilike isto vrijeme na otprilike istom mjestu. Isto vrijedi za složene objekte: zašto vidimo cijelu osobu umjesto trupa, glave i zbirke udova? Objekte i uzroĉne odnose rekonstruiramo na osnovi jednostavnih naĉela koja ćemo koristiti u ovom poglavlju. Deveto poglavlje, Pamćenje Ne bismo bili ljudi da stalno ne uĉimo i ne mijenjamo se, i pritom postajemo drukĉiji. Ovo poglavlje pokriva poĉetak uĉenja na razini pamćenja unutar vrlo kratkih perioda (obiĉno minuta). Nadalje, razmotrit ćemo i manifestacije nekoliko naĉina na koje uĉimo i pamtimo. Deseto poglavlje, Drugi ljudi Drugi ljudi su sasvim poseban dio našeg okrušenja i treba reći da se naš mozak njima bavi na poseban naĉin. Izvrsno nam ide ĉitanje emocija, još smo bolji u oponašanju emocija i drugih ljudi općenito - tako smo dobri da ponekad to ĉinimo nenamjerno. Pozabavit ćemo se i jednim i drugim. Proslov Konvencije korištene u ovoj knjizi U knjizi se koriste sljedeće tipografske konvencije: Kurziv Njime oznaĉavamo URL-ove, imena i ekstenzije datoteka, te imena direktorija. Na primjer, staza u datoteĉnom sustavu pojavit će se kao /Programiranj e/Aplikacij e. Boja Druga boja sluši za oznaĉavanje unakrsne reference u tekstu. Posebno obratite pažnju na bilješke koje su složene izvan teksta, a prate ih sljedeće sliĉice: Ovo je savjet, sugestija ili opća napomena. Sadrži korisne dodatne informacije o temi. ^1 Ovo je upozorenje, koje ĉesto znaĉi da vam može biti narušena privatnost, ili da možete izgubiti novac. Ovo je popratna napomena, lateralni ili usputni komentar. Mislili smo daje zanimljivo, ali ne bitno. Korištenje materijala iz ove knjige Bit ćemo vam zahvalni ako navedete izvor, ali to ne zahtijevamo. Navod se obiĉno sastoji od autora, naslova, izdavaĉa i ISBN-a. Na primjer: "Tom Stafford i Matt Webb, Tajne uma, Š za hrvatski prijevod Jesenski i Turk, ISBN 953-222-208-1."

16

Ako osjećate da vaša upotreba materijala iz ove knjige izlazi iz opsega poštenog korištenja ili prethodnog dopuštenja, slobodno nam se obratite na adresu [email protected]. Tajne uma Kako stupiti u kontakt s nama Ispitali smo i provjerili informacije koje se nalaze u knjizi najbolje što smo mogli, ali možda otkrijete neke nove eksperimentalne dokaze, ili mislite da se promijenilo prevladavajuće znanstveno razumijevanje. Kao ĉitatelj ove knjige, mošete nam pomoći da poboljšamo buduća izdanja tako da nam šaljete svoje komentare. Molimo, obavijestite nas o eventualnim pogreškama, netoĉnostima, bugovima, zbunjujućim ili dvosmislenim izjavama i tipografskim greškama, ako ih pronaĊete bilo gdje u knjizi. TakoĊer vas molimo da nas obavijestite što mošemo uĉiniti da vam knjiga bude korisnija. Vaše komentare shvaćamo ozbiljno i pokušat ćemo ugraditi razumne prijedloge u buduća izdanja. Možete nam pisati na adrese: Naklada Jesenski i Turk Sokolgradska 58 10000 Zagreb tel. (01) 3845 044/048, fax (01) 3845 049 O'Reilly Media, Inc. 1005 Gravenstein Highway North Sebastopol, CA 95472 USA tel. +1 707 829 0515, fax +1 707 829 0104 Za tehniĉka pitanja ili komentare o knjizi, pošaljite nam e-mail na adresu: [email protected] Knjiga Tajne uma ima vlastitu web stranicu na kojoj ćete pronaći više i dalje o knjizi i oko knjige, a imamo i blog: http://www.mindhacks. com O'Reillyjeva web stranica izvornog izdanja sadrži primjere, ispravke i planove za buduća izdanja. Adresa je: http://www.oreilly.com/cataiog/mindhks Više informacija o drugim izdanjima O'Reillyja i Naklade Jesenski i Turk dobit ćete na: http://www.oreilly.com, http://www.jesenski-turk.hr Proslov Imate trik? O ostalim knjigama iz serije možete se informirati, kao i dodati nove trikove za buduća izdanja, na adresi: http://hacks.oreilly.com Prvo poglavlje: U mozgu " trikovi 1 _#1-12j Nikad nije sasvim toĉno reći: "Ovaj djelić mozga je iskljuĉivo odgovoran za funkciju X." Uzmimo, na primjer, vidni sustav [trik #13J; on se proteže kroz mnoge dijelove mozga i ne postoji podruĉje koje bi bilo odgovorno iskljuĉivo za vid. Vid se sastoji od puno razliĉitih podfunkcija, a mnoge od njih moguće je kompenzirati ako neko podruĉje postane nedostupno. Kod nekih tipova oštećenja mozga moguće je i dalje vidjeti ali ne moći odrediti što se kreće ili ne vidjeti koje je nešto boje. No, možemo promatrati koja su podruĉja mozga aktivna dok se obavlja odreĊena aktivnost - bilo što, od prepoznavanja lica do sviranja klavira - i donositi zakljuĉke na osnovi tih zapažanja. Možemo dati ulazni podatak i gledati kakav ćemo dobiti izlazni podatak - to je pristup prouĉavanju uma kao crne kutije. A možemo raditi i prema unutra, i pokušati uoĉiti koje sposobnosti nedostaju ljudima s odreĊenim tipovima moždanih oštećenja.

17

Ovo posljednje pripada neuropsihologiji [trik #6] i važna je metoda u psihologiji. Mali, izolirani moždani udar može deaktivirati vrlo specifiĉna podruĉja mozga, a ozljeda (iako rjeĊe) može oštetiti tek mali dio mozga. Uoĉimo li što takve osobe više ne mogu ĉiniti u tim patološkim sluĉajevima, dobit ćemo pouzdane naznake o funkcijama tih podruĉja mozga. Drugi naĉinje eksperimentiranje na životinjama, namjerno odstranjivanje dijelova mozga kako bi se vidjelo što će se dogoditi. No, te se metode zasnivaju na patologiji - dostupne su i manje inva-zivne tehnike. Brižljivo eksperimentiranje - mjerenje tipova i vremena reakcija, te bilježenje promjena reakcija na odreĊene podražaje - jedna je takva alternativa. To je kognitivna psihologija [trik #1], znanost donošenja deduktivnih zakljuĉaka o strukturi mozga pomoću obratnog inšeSaznajmo kako mozak radi a da ne gledamo unutra njeringa izvana. Ona ima uglednu povijest. Ali odnedavna mošemo otići i korak dalje. Kad se tehnike kognitivne psihologije udruže s metodama snimanja i tehnikama podraživanja [trikovi #2 do #5], možemo gledati mozak i manipulirati njime izvana, a da ne moramo, recimo, rezati lubanju i vaditi moždanu tvar. Te su metode snimanja tako važne i toliko se spominju u ostatku knjige, da u ovom poglavlju dajemo pregled nekih najĉešće primjenjivanih tehnika i ukratko ih objašnjavamo. Kako bi ostatak knjige imao smisla, nakon što se osvrnemo na razne tehnike neuroznanosti, napravit ćemo kratku turneju po središnjem šivĉanom sustavu [trik #7], od kralješnice do mozga [trik #8] i konaĉno pojedinaĉnog neurona [trik #9]. No, pritom nas zapravo zanima kako se ta biologija manifestira u svakodnevnom životu. Sto za naše sustave donošenja odluka zapravo znaĉi to što su sastavljeni od neurona a ne od silicija, poput raĉunala? Znaĉi to, da mi nismo softver koji se izvršava na nekom hardveru. To dvoje je jedno te isto, i fiziĉka svojstva našeg mentalnog supstrata neprestance prodiru u naš svakodnevni život: znak raspoznavanja naših neurona je oĉit kad brše reagiramo na jarko svjetlo [trik #11 ], a naši biološki korijeni izbijaju na površinu kad se tok krvi ubrzava jer ozbiljno razmišljamo [trik #10]. I konaĉno, bacite pogled na sliku tijela kakvo vaš mozak misli da imate i uspostavite vezu sa svojim unutarnjim osjetnim homunkulusom [trik Kako saznati što je u crnoj kutiji a da ne virite u nju? To je izazov koji um postavlja pred kognitivnu psihologiju. Kognitivna psihologija je psihologija temeljnih mentalnih procesa, kao što su percepcija, pašnja, pamćenje, jezik, odluĉivanje. Ona postavlja pitanje: "Na kojim se elementarnim operacijama zasniva um?" Problem je u tome što, iako možete mjeriti što nekome ide u glavu (ulaz) i ugrubo mjeriti što to nešto ĉini (izlaz), to vam ne govori ništa o onome što se dogaĊa u meĊuvremenu. To je crna kutija, klasiĉni problem obratnog inženjeringa.1 Kako da shvatimo kako funkcionira bez gledanja u program? #12]. trik #1 Saznajmo kako mozak radi a da ne gledamo unutra Saznajmo kako mozak radi a da ne gledamo unutra trik # 1 Danas nam, naravno, na raspolaganju stoje tehnike snimanja moždane aktivnosti (kao što su EEG [trik #2], PET [trik #3] i fMR [trik #4]), kojima mošemo zaviriti u unutrašnjost glave i gledati mozak, a tu su i informacije iz anatomije te informacije dobivene od osoba s moždanim oštećenjima [trik #6], na osnovi kojih mošemo izgraditi mišljenje o tome kako mozak izvodi algoritme od kojih se sastoji um. MeĊutim, te nam

18

tehnike nisu uvijek bile dostupne, i njihova upotreba nije ni laka ni jeftina. Eksperimentalni psiholozi već više od sto godina dotjeruju metode kojima se dolazi do uvida u rad mozga bez petljanja s unutrašnjošću - što se moderno zove kognitivna psihologija. Evo primjera jednog rješenja u stilu kognitivne psihologije iz knjige Google Hacks (http://www.oreilly.com/catalog/googlehks). Google, dakako, ne dopušta pristup algoritmima koji pogone njegove pretrage, pa su autori Google Hacks Tara Calishain i Rael Dornfest bili prisiljeni na malo eksperimentiranja. Oĉito, ako unesete dvije rijeĉi, Google daje stranice na kojima stoje obje. Ali kakvo znaĉenje ima njihov poredak? Evo pokusa. Pretražite Google rijeĉima "reverse engineering" /obratni inženjering/ a zatim rijeĉima "engineering reverse". Rezultat nije isti; štoviše, ponekad se razlikuje ĉak i kad se pretrašuje rijeĉima koje se inaĉe ne pojavljuju zajedno. Tako bismo mogli zakljuĉiti da poredak jest važan; Go-ogleov pretrašivaĉki algoritam poredak na neki naĉin uzima u obzir. Ako pokušate srezati pretragu tako da daje samo nekolicinu željenih rezultata, mošda ćete s vremenom preciznije dokuĉiti utjecaj poretka rijeĉi. U biti, to pokušavaju i kognitivni psiholozi: obratno-inženjerski pristupiti temeljnim funkcijama uma tako što manipuliraju ulaznim podacima i gledaju rezultat. Ulazni podaci su ĉesto strogo kontrolirane situacije u kojima se od ispitanika traži da donose prosudbe ili reagiraju na razne vrste situacija. Koliko se rijeĉi s popisa koji ste juĉer nauĉili još uvijek sjećate? Koliko crvenih toĉaka vidite? Pritisnite tipku kad vidite da se na ekranu pojavio X. Takve stvari. Brzina kojom reagiraju, broj pogrešaka, ili obrasci prisjećanja, ili uspješnost, govore nam nešto o informacijama koje koriste naši kognitivni procesi, te kako ih koriste. No, obratni inženjering mozga teži je od obratnog inženjeringa softvera, i to zbog nekoliko stvari. Biološki sustavi su ĉesto kompleksni, ponekad ĉak kaotiĉni (u tehniĉkom smislu). To znaĉi da nije nužno da jedna promjena ulaznih podataka odgovara jednoj promjeni izlazne reakcije. U logiĉki zasnovanom ili linearnom sustavu jasno vidimo uzrok i posljedicu. U umu, meĊutim, nema tako urednog preslikavanja. Mah1 stvari daju veliki uĉinak, a velike promjene okolnosti ponekad donose slabo vidljivu r.i/.liku u naĉinu na Saznajmo kako mozak radi a da ne gledamo unutra koji reagiramo. Biološke funkcije - ukljuĉujući kogniciju- ĉesto su posredovane višestrukim procesima. To znaĉi da su one robusne u pogledu promjena u samo jednom procesu koji ĉini podlogu biološke funkcije, ali i to da ne reagiraju uvijek onako kako biste oĉekivali kad pokušate na njih utjecati. Osim toga, ljudi nisu dosljedni na isti naĉin na koji to softver ili strojevi obiĉno jesu. Dva izvora varijacije su šumovi i uĉenje. Ne odgovaramo automatski isto svaki put na isti podražaj. To se ponekad dogaĊa bez oĉitog razloga, i tu nasumiĉnost nazivamo šum. No, ponekad se naše reakcije mijenjaju s razlogom, ne zbog šuma, već zato što sam ĉin prvobitne reakcije daje povratnu informaciju našem obrascu reagiranja na sljedeći sluĉaj (na primjer, kad kupite novi bicikl, u poĉetku ste oprezni pri koĉenju jer ne znate koliko će vam trebati da stanete, ali svaki put kad morate naglo zakoĉiti postajete bolje informirani o tome kako sljedeći put trebate kontrolirati koĉenje). Gotovo svako djelovanje utjeĉe na kasniji postupak obrade, pa psiholozi pri ispitivanju jako paze na to da je ispitanik ili već mnogo puta radio ono što se ispituje, pa više ne mijenja svoju reakciju, ili to nije radio nikad.

19

Drugi problem na koji nailazimo kad hoćemo nagaĊati kako funkcionira um jest da se ljudima ne može vjerovati kad nude svoje mišljenje o tome zašto su nešto uĉinili i kako su to uĉinili. Poĉetkom dvadesetog stoljeća psihologija se jako oslanjala na introspekciju i zbrka koja je zbog toga nastala dovela je do pokreta koji će prevladavati psihologijom do sedamdesetih: biheviorizma. Biheviorizam je inzistirao na tome da dijelom psihologije treba smatrati samo ono što se može pouzdano mjeriti, a iskljuĉivao je svako pozivanje na unutarnje strukture. Posljedica toga bila je da smo se trebali pretvarati da je psihologija samo prouĉavanje povezanosti podražaja s reakcijama. Time je psihologija postala eksperimentalno puno rigoroznija (netko bi rekao: i manje zanimljiva). Psihologija danas prepoznaje potrebu da se um postulira kao nešto više nego podudaranje podražaja i reakcije, iako su kognitivni psiholozi od biheviorista preuzeli oprez prema introspekciji. Za kognitivne psihologe, ono što ste naveli kao razlog zbog kojeg ste nešto uĉinili samo je još jedan podatak, koji ni na koji naĉin nije privilegiran u odnosu na bilo što drugo što su mjerili, niti je vjerojatnije da je ispravan.2 Kognitivna psihologija odvela nas je daleko. U ovoj se knjizi obraĊuju mnogi fenomeni koje su otkrile kognitivna i eksperimentalna psihologija primjerice treptaj pažnje [trik #39] i dosjee,mje ovisno o stanju [trik #87]. Strogost i preciznost metoda što ih je razvila kognitivna psihologi-ja jos su nezaobilazne, a danas ili možemo upotrijebiti zajedno s meto Elektroencefalogram: stvaranje velike slike pomoću EEG-a dama koje nam daju uvid u strukturu mozga i procese koji tvore podlogu prouĉavanog fenomena. Bilješke 1. Daniel Dennett je napisao kratki esej pod naslovom "Cognitive Science as Reverse Engineering" (http://pp.kpnet.fi/serioa/cdenn/ cogscirv.htm) u kojem raspravlja o filozofiji tog pristupa umu. 2. Psiholog Darly Bern to je formalizirao "teorijom samopercepcije". On kaže: "Osoba dolazi do spoznaje o svojim stavovima, osjećajima i unutarnjim stanjima tako što zakljuĉuje o njima na osnovi opažanja vlastitog ponašanja i okolnosti u kojima se pojavljuju. Kad su unutarnji nagovještaji slabi, dvosmisleni ili ih je nemoguće protumaĉiti, osoba je u istom položaju kao i vanjski promatraĉ." Bem, D. J., "Self Perception Theory". U L. Berkowitz (ur.), Advances in Expérimental Social Psychology, sv. 6 (1972). 'trik #2 Elektroencefalogram: stvaranje velike slike pomoću EEG-a EEG vam daje opću sliku odvijanja aktivnosti mozga u vremenu, ali bez finih detalja. Elektroencefalografija (EEG) kartografira elektriĉnu aktivnost na površini mozga. Srećom, ĉesto nas zanima upravo površina jer je mošdana kora (odgovorna za naše slošene, više mošdane funkcije) tanki staniĉni pokrov na vanjskom sloju mozga. Općenito govoreći, razliĉita podruĉja pridonose razliĉitim sposobnostima, pa se jedno može povezati s gramatikom, a drugo s detekcijom kretanja. Neuroni si uzajamno šalju signale elektriĉnim impulsima pa aktivnost neurona (koliko su zaposleni obradom) možemo lijepo izmjeriti mjerenjem elektromagnetskog polja u njihovoj blizini. Elektrode na površini kože, dakle izvan lubanje, dovoljno su blizu da oĉitaju ta elektromagnetska polja. Mali metalni diskovi ravnomjerno se razmjeste po glavi, prianjajući pomoću elektrovodljivog gela. Broj im može varirati od dvije do stotinjak elektroda, a sve oĉitavaju signale istovremeno. Izlazni podatak može biti

20

jednostavni grafikon signala snimljenih po svakoj elektrodi, a može se vitrik #2 Elektroencefalogram: stvaranje velike slike pomoću EEG-a zualizirati i kao karta mozga na kojoj je stupanj aktivnosti razliĉitih podruĉja obilješen razliĉitim bojama. Prednosti • Tehnika EEG-a je dobro istrašena i koristi se već desetljećima. Obrasci elektriĉne aktivnosti koji odgovaraju razliĉitim stanjima danas su dobro poznati: san, epilepsija, ili kako vidni dio moždane kore reagira na vidne podražaje. Pojmovi alfa, beta i gama valova, povezani s trima vrstama karakteristiĉnih oscilacija signala, potjeĉu upravo iz EEG-a. • Odliĉna vremenska razluĉivost. Oĉitavanje elektriĉne aktivnosti može se izvoditi svakih nekoliko milisekundi, pa se reakcija mozga na podražaj može precizno ucrtati na grafikon. • Relativno je jeftin. Dostupni su i kućni modeli u dijelovima. Open-EEG (http://openeeg.sourceforge.net), EEG za sve, projekt je kojim se razvijaju jeftini EEG ureĊaji, i hardver i softver. Mane • Loša prostorna razluĉivost. Možete imati samo onoliko oĉitanja u prostoru koliko možete postaviti elektroda (do sto, a uobiĉajeno je ĉetrdeset). Ĉak i ako snimate s više lokacija, elektriĉni signali s kože glave ne daju precizne informacije o njihovu izvorištu u mozgu. Dobivate samo informacije s površine lubanje i na temelju njih ne možete savršeno toĉno zakljuĉiti o kojoj se moždanoj aktivnosti radi i gdje se generiraju signali. Utoliko je je EEG koristan kao pogled na sveukupnu aktivnost, ili aktivnost u podruĉjima odreĊenim preciznošću od ne više od dva-tri centimetra. - Myles Jones i Matt Webb Tomografija pozitronskom emisijom: Tomografija pozitronskom emisijom: neizravno mjerenje aktivnosti pomoću PET-a PET je tehnika koja se temelji na radioaktivnom zraĉenju i daje detaljni 3D model mozga i njegove aktivnosti. Tomografija pozitronskom emisijom (PET) je najinvazivnija tehnika snimanja mozga. Ona zahtijeva da se u krvotok (injekcijom) uvede radioaktivna kemikalija i onda se gleda u kojem će dijelu mozga radioaktivnost završiti - to je, dakle, "pozitronska emisija" iz imena. Razina radioaktivnosti nije opasna, ali tu tehniku ne bi trebalo opetovano primjenjivati na istoj osobi. Kad neuron izbija kako bi poslao signal drugim neuronima, on meta-bolira više energije. Nekoliko sekundi poslije u to se podruĉje slijeva svješa krv donoseći više kisika i glukoze. Koliĉina protoka krvi do odreĊenog pološaja u mozgu moše se pratiti pomoću radioaktivnog izotopa vode, i po tome se zakljuĉuje koja su podruĉja mozga aktivna, jer ona trebaju puno energije i stoga brz protok krvi. Prednosti • PET snimka daje 3D model aktivnosti mozga. Mane • Snimanje se izvodi glomaznim, skupim strojevima, u koje ulazi cijelo tijelo. • PET zahtijeva da se ispitaniku ubrizga radioaktivna kemikalija. • Iako se razluĉivost snimki poboljšala u posljednjih 30 godina, PET još uvijek ne daje tako fine detalje kao druge tehnike (vidi se aktivnost u promjeru od oko 1 cm). • PET nije dobar kad treba pratiti promjene aktivnosti mozga u vremenu. Za dobivanje jedne jedine slike raĉunalu treba više minuta.

21

- Myles Jones i Matt Webb trik #3 Funkcijska magnetska rezonancija: najbolja tehnika Funkcijska magnetska rezonancija: najbolja tehnika fMR daje animaciju mozga na djelu, u visokoj razluĉivosti. 'trik #4 Funkcionalna magnetska rezonancija (fMR) je kraljica snimanja mozga. Snimanje magnetskom rezonancijom je neinvazivno i nema poznatih nuspojava - osim možda klaustrofobije. Da biste dobili snimku MR-om trebate leći u veliki elektromagnet i izložiti se snažnom magnetskom polju. Otprilike kao da vas ubace u veliki bijeli lijes. Obiĉno bude i dosta buĉno. Magnetsko polje stavlja atome vodika u vašem mozgu u stanje u kojem se "postroje" i vrte /engl. spin/ istom frekvencijom. Kad se ispali radijski izboj na toĉno toj frekvenciji, molekule poĉnu "rezonirati" i tada emitiraju radio-valove dok gube energiju i vraćaju se "na normalu". Emitirani signal ovisi o tipu tkiva u kojem se molekula nalazi. Snimanjem tih signala gradi se trodimenzionalna karta anatomije mozga. MR nije nova tehnologija (izvodi se još od '70-ih), ali se u psihologiji primjenjuje kao BOLD funkcionalna MR (skraćeno fMR) tek od 1992. godine. Da bi se dobile funkcionalne snimke mozga, BOLD fMR (od engl. Mood oxygen level dependent, ovisan o razini kisika u krvi) koristi ĉinjenicu da je deoksigenirana krv magnetski nabijena (zbog željeza u hemoglobinu) pa ĉini sliku tamnijom. Kad neuroni postanu aktivniji, svježa krv ispire deoksigeniranu krv u toĉno onim podruĉjima mozga koja su aktivnija nego inaĉe. Dok za strukturalni MR ĉesto treba dugo ĉekati, funkcionalni MR bilježi aktivnost cijelog mozga svakih nekoliko sekundi, a razluĉivost je još uvijek viša nego kod PET-a [trik #3]. fMR-om se vidi aktivnost obujma dijela mozga u promjeru od samo 2 mm te se iz takvih sliĉica sastavlja cijela karta mozga. U jednom ispitivanju napravit će se animacija niza fMR slika u jedinstvenu MR snimku visoke razluĉivosti, a istrašivaĉ će moći toĉno vidjeti u kojim se podruĉjima mozga odvija aktivnost. Danas se mnoga istraživanja u kognitivnoj neuroznanosti obavljaju uz pomoć fMR-a. To je sjajna metoda, koja se još uvijek razvija i poboljšava, ali već daje izvrsne rezultate. Prednosti • Promjene obrazaca aktivnost i vide se u visokoj prostornoj i solidnoj vremenskoj razluĉivosti. Iako promjrnr u mozgu ne vidi tako lako Transkranijalno magnetsko podraživanje:... kao EEG [trik #2], mnogo viša prostorna razluĉivost fMR ĉini pogodnim kad se gleda koji su dijelovi mozga aktivni, primjerice, dok se pokušavamo prisjetiti neke ĉinjenice ili prepoznati neko lice. Mane • Glomazna, veoma magnetiĉna i iznimno skupa oprema. • fMR je još uvijek nov. To je složena tehnika koja zahtijeva veliku raĉunalnu snagu i izvježbanu ekipu koja dobro poznaje i fiziku i mozak. Stimulirajte ili obuzdajte pojedina podruĉja mozga, zavalite se u fotelju i gledajte što se dogaĊa. Transkranijalna magnetska stimulacija (TMS) nije tehnika snimanja nalik EEG-u [trik #2] niti fMR-u [trik #4], ali se može koristiti uz njih. TMS pomoću magnetskog izboja ili oscilirajućih magnetskih polja privremeno potiĉe ili obuzdava elektriĉnu aktivnost u mozgu. Za nju nisu potrebni veliki strojevi, nego tek mali ureĊaj oko glave, a - koliko nam je poznato - bezopasna je i nema nuspojava. Neuroni meĊusobno komuniciraju pomoću elektriĉnih izboja, pa moći umjetno proizvoditi elektriĉnu aktivnost ima svojih prednosti. Odabrana podruĉja

22

moguće je pobuditi ili umrtviti, što dovodi do halucinacija ili djelomiĉne sljepoće ako se ciljaju odreĊeni dijelovi moždane kore zadušeni za vid. I jedan i drugi naĉin upotrebe pomaše nam da otkrijemo ĉemu sluše pojedini dijelovi mozga. Ako ispitanik osjeti trzanje mišića, TMS je vjerojatno podrašio neurone za motoriĉku kontrolu, a uzrokovanje halucinacija na raznim mjestima vidnog sustava može se iskoristiti za otkrivanje redoslijeda obrade (na taj naĉin je, primjerice, otkriveno gdje nestaje vid dok traje sakada [trik #17]). Korisno je i sprijeĉiti neko podruĉje mozga da reagira: ako nakon što iskljuĉite neurone u odreĊenom podruĉju moždane kore ispitanik više ne pirpoznaje pokrete, to jasno ukazuje na funkciju tog podruĉja. Ta vrsta oi krića nekad je bila moguća jedino kad biste pronašli osobu s lokaliziratrik ~| Transkranijalno magnetsko #5 J podraživanje: palite i gasite djeliće mozga Neuropsihologija, mit o 10% i zašto ipak koristite cijeli mozak Neuropsihologija, mit o 10% i zašto ipak koristite cijeli mozak Neuropsihologija istrašuje što razliĉiti dijelovi mozga rade tako što prouĉava ljude koji te dijelove više nemaju. Osim što je najstarija tehnika kognitivne neuroznanosti, ona pobija ĉesto ponavljani mit da se služimo samo s 10% našeg mozga. Od mnogih neznanstvenih zrnaca mudrosti o mozgu u koja vjeruju mnogi ljudi, mošda je najĉešća "ĉinjenica" da koristimo samo 10% našeg mozga. U nedavno provedenom istraživanju u Rio de Janeiru na ljudima s fakultetskim ili višim obrazovanjem, otprilike polovica je izjavila da je mit o 10% istinit.' Nema razloga za pretpostavku da bi rezultati slii ne ankenim oštećenjem mozga; TMS danas omogućuje izvoĊenje bolje strukturiranih pokusa. Kad se primjenjuje skupa s tehnikama snimanja, moguće je vidjeti reakcije mozga na krušno širenje magnetskog pulsnog vala kroz susjedna podruĉja, ĉime se pokazuje njihova struktura. ' Prednosti • Izravno utjeĉe na aktivnost neurona, umjesto da je samo mjeri. Mane • Ĉini se da je bezopasna, ali tehnika je još mlada. Dodatna literatura • Lawrence Osbourne, "Savant For a Day" (http://www.nytim.es. com/2003/0ó/22/magazine/22SAVANT.html ili http://www.cognitiveliberty.org/neuro/TMS_NYT.html, alternativni URL), ĉlanak je iz New York Timesa u kojem se opisuje iskustvo Lawrencea Osbo-urnea s TMSom. Njemu su privremeno umrtvljene više funkcije mozga, pri ĉemu se pojavio drukĉiji tip inteligencije. - Myles Jones i Matt Webb Neuropsihologija, mit o 10% i zašto ipak koristite cijeli mozak Ite provedene bilo gdje drugdje na svijetu bili radikalno drukĉiji. Ne ĉudi što mnogi vjeruju u taj mit, uzevši u obzir kako se ĉesto tvrdi da je istinit. Njegova stalna popularnost potaknula je jednog autora da kaže kako "taj mit ima duši rok trajanja od mesnog doruĉka".2 Otkud to vjerovanje? Teško je otkriti kako je mit nastao. Neki kažu da je tako nešto rekao Einstein, ali za to nema dokaza. Ideja da imamo puno neiskorištenog kapaciteta svakako je istinita i ona se uklapa u našu kulturu ambicija, kao i u frojdovsku koncepciju uma koji je najvećim dijelom nesvjestan. Dapaĉe, taj se mit koristio za podilaženje ĉitateljima u literaturi o samopomoći već 1929. godine.3 Brojka od 10% je

23

osim toga vrlo zgodna i numeroloski potentna, što je takoĊer pridonijelo izdržljivosti tog mita. -A. B. _l Neuropsihologija je prouĉavanje pacijenata s oštećenjima mozga i psiholoških posljedica tih oštećenja. Osim što je kljuĉni izvor informacija o tome koji su djelići mozga ukljuĉeni u izvoĊenje kojih radnji, neuropsihologija vrlo lijepo pobija mit o 10%: ako koristimo samo 10% mozga, kojeg biste se dijela svojevoljno odrekli? Iz neuropsihologije znamo da gubitak bilo kojeg dijela mozga uzrokuje prestanak sposobnosti da se nešto radi ili da se to radi dobro. Koristimo ga cijelog, ne samo 10%. Priznat ćemo da baš nije jasno koji dio mozga radi što, ali to ne znaĉi da možete bez 90% mozga. Korist od neuropsihologije ne prestaje s opovrgavanjem bespredmetnih ali popularnih trivijalnosti. Gledajući koje psihološke funkcije pre-ostaju nakon gubitka odreĊenog podruĉja mozga, saznajemo koja podruĉja mozga jesu a koja nisu nušna za obavljanje razliĉitih stvari. Osim toga, mošemo saznati i kako se funkcije grupiraju i raspodjeljuju, tako da gledamo gube li se uvijek zajedno ili samo u inaĉe nesliĉnim sluĉajevima oštećenja mozga. Dva slavna rana otkrića neuropsihologije su dva zasebna podruĉja za obradu jezika. Brokino podruĉje (nazvano prema neuropsihologu Paulu Brocau) nalazi se u ĉeonom režnju i odgovorno je za razumijevanje i stvaranje jeziĉnih struktura. Osobe s oštećenim Broki-nim podruĉjem govore isprekidano, nepovezanim pojedinaĉnim rijeĉiŚma. Wernickeovo podruĉje (nalazi se na spoju tjemenog i sljepooĉnog režnja, a nazvano je po Carlu Werneckeu) odgovorno je za razumijevanje i stvaranje semantike jezika. Osobe s oštećenjem VVernickeova podruĉja trik #6 Neuropsihologija, mit o 10% i zašto Ipak koristite cijeli mozak mogu stvarati gramatiĉki ispravne reĉenice, ali one su ĉesto besmislena, nerazumljiva "jeziĉna salata". Drugu dokaznu liniju protiv mita o 10% daju snimanja mozga [trikovi #2 do #4]. Ta su istraživanja doživjela eksponencijalni uspon u posljednja dva desetljeća. Takve tehnike omogućuju mjerenje ubrzanog krvotoka u odreĊenim podruĉjima mozga za vrijeme obavljanja pojedinih kognitivnih zadataka. Iako se još raspravlja o tome u kojoj je mjeri razumno zakljuĉivati o funkcijskoj lokalizaciji na temelju studija snimanja, iz njih je posve oĉigledno da ne postoje podruĉja mozga koja bi bila "crne rupe" - podruĉja koja se nikad ne "pale" reagirajući na ovaj ili onaj zadatak. Dapaĉe, neuroni od koji se sastoji moždana kora su u stanovitom stupnju aktivni sve vrijeme, ĉak i dok spavamo. Treća linija argumenta dolazi iz evolucijske teorije. Ljudski mozak je veoma skup organ jer mu treba oko 20% ukupnog optoka krvi iz srca i otprilike isti udio kisika, iako zauzima tek 2% tjelesne težine. Evolucijski argument je jasan: je li doista plauzibilno da bi tako zahtjevan organ bio tako nedjelotvoran da mu neiskorišteni kapacitet bude deset puta veći od korisnog? Ĉetvrto, razvojne studije ukazuju na to da se neuroni koji se ne koriste u ranim fazama šivota vjerojatno nikad neće oporaviti i ponašati se normalno. Na primjer, ako vidni sustav ne dobije svjetlo i ne bude podrašivan unutar priliĉno uskog razvojnog okvira, neuroni atrofiraju i vid se nikad ne razvije. Ako vidni sustav bude lišen neke specifiĉne vrste podražaja, recimo okomitih linija, razvit će se bez ikakve osjetljivosti na tu vrstu podražaja. Funkcije u drugim dijelovima mozga na sliĉan naĉin trebaju aktivaciju da bi se normalno razvile. Ĉak i da

24

postoji veliki udio neurona koji se ne koriste nego sjede i ĉekaju, najvjerojatnije bi do puberteta već bili neupotrebljivi. Oĉito je, dakle, da mit o 10% jednostavno ne može izdržati kritiku. No, dva elementa neznatno kompliciraju tu sliku; i jedan i drugi su svojedobno iskorišteni da bi se zamutile vode oko te tvrdnje. Prvo, postoje osobe koje su djetinjstvu imale hidrocefalus, koji dovodi do velikih "šupljina" u sredini mozga, a ipak funkcioniraju normalno (praznine su mošdane komore ispunjene tekućinom i prisutne su u svakom mozgu ali su kod hidrocefalusa znatno uvećane). To je stanje bilo u šarištu raznih senzacionalistiĉkih TV-dokumentaraca, ĉija je poanta da nam ništa ne fali i bez dobrog dijela mozga. Takvim se tvrdnjama namjerno iskrivljuju ĉinjenice - takvi primjeri zapravo pokazuju izvanrednu sposobnost mozga da preusmjerava funkcije na alternativna podruĉja ako u odreĊenom trenutku razvoja dode do problema u "standardnim" podru Neuropsihologija, mit o 10% i zašto ipak koristite cijeli mozak trik #6 ĉjima. Ta takozvana "neuralna plastiĉnost" nije uoĉena nakon oštećenja mozga do kojeg je došlo u odrasloj dobi. Kako smo već rekli, razvoj mozga ovisi o aktivnosti - ista ĉinjenica objašnjava i zašto mozak s hidrocefalu-som može normalno funkcionirati i zašto je iznimno malo vjerojatno da nam je 90% mozga neiskorišteno. Drugo, u jednom veoma neinteligentnom smislu doista stoji da "koristimo" samo 10% našeg mozga. Glija stanice u mozgu brojĉano premašuju neurone otprilike deset puta. Glija stanice imaju ulogu potpore neuronima, stanicama koje prenose elektrokemijske signale mozga. Moguće je, dakle, reći daje u spoznajne procese izravno ukljuĉeno samo oko 10% stanica moždane kore. MeĊutim, zagovornici teorije o 10% ne misle na to. Taj je mit gotovo uvijek izražen kao tvrdnja o umu, a ne o mozgu. Ta je tvrdnja analogna onoj da radimo sa samo 10% našeg potencijala (iako je "potencijal" nešto tako nemjerljivo da je tu posve uvrnuto nabacivati se preciznim postocima). To tumaĉenje "neostvarenog potencijala" izrijekom iznosi Uri Geller u uvodu knjige Uri Geller's Mind-Power Book: Naš je um sposoban za zapanjujuća, nevjerojatna postignuća, samo što ne koristimo njegov puni kapacitet. Štoviše, većina nas koristi samo oko 10 posto mozga. Ostalih 90 posto ĉine neostvareni potencijal i neotkrivene sposobnosti, što znaĉi da naš um radi sputano, umjesto da se protegne do kraja. Brkanje uma i mozga tu dodatno zamućuje stvar, ali daje dojam znanstvene uvjerljivosti jer se govori o fiziĉkom mozgu, umjesto o nespoznatljivom umu. Ali jednostavno nije istina da 90% kapaciteta mozga samo leži neiskorišteno. Istina je da naš mozak prilagoĊava svoje funkcije iskustvu [trik #12] - što je dobra vijest za pacijente koje prouĉava neuropsihologija. Mnogi od njih obnove neke od izgubljenih sposobnosti. Istina je i to da mozak moše prešivjeti zaĉuĊujuće velika oštećenja i donekle funkcionirati (ilustraciju njegove superiorne otpornosti na teškoće u radu dobit ćete ako usporedite uĉinak ulijevanja litre piva u sebe i uĉinak ulijevanja litre piva u vaše raĉunalo). No, nijedna od tih ĉinjenica ne znaĉi da imate upravo 90% neostvarenog potencijala - sva plastiĉnost vašeg mozga, i sva njegova otpornost na teškoće, potrebna vam je da biste neprestano uĉili i funkcionirali do kraja svog životnog vijeka. Zakljuĉno, mit o 10% nije istinit, ali donosi intuitivno privlaĉnu premisu o mogućnosti osobnog poboljšanja. Taj mit kola već barem 80 go-

25

Upoznajte se sa središnjim šivĉanim sustavom dina, i premda nema uporišta u aktualnom znanstvenom znanju i pobija ga barem 150 godina neuropsihologije, vjerojatno će biti na životu dok god ljudi tako ustrajno teše neĉem višem nego što jesu. Bilješke 1. Herculano-Houzel, S. (2002). Do you know your brain? A survey on public neuroscience literacy at the closing of the decade of the brain. The Neuroscientist 8, 98-110. 2. Radford, B. (1999). The ten-percent myth. Skeptical Inquirer, ožujak-travanj (http://www.csicop.org/si/9903/ten-percent-myth. html). 3. Sve o mitu o 10% možete proĉitati u Beyerstein, B. L. (1999), Whence cometh the myth that we only use 10% of our brains? U Delia Sala (ur.) Mind Myths - Exploring Popular Assumptions About the Mind and Brain. New York: John Wiley and Sons, 4-24. na snopes.com (http:// www.snopes.com/science/stats/1 Opercnt.htm), te u ova dva online teksta Erica Chudlera: "Do We Use Only 10% of Our Brain?" (http:// faculty.washington.edu/chucller/tenper.html) i "Myths About the Brain: 10 Percent and Counting" (http://www.brainconnection. com/topics/?main=fa/brain-myth). - Andrew Brown Upoznajte se sa središnjim živĉanim sustavom Napravite kratku turneju po kralješniĉnoj mošdini i mozgu. što je gdje i što radi što? Zamislite središnji šivĉani sustav kao gljivu kojoj je kralješniĉna mošdina stapka a mozak klobuk. Većina trikova iz ove knjige poĉiva na obilježjima moždane kore, gusto premrešenih stanica koje ĉine tanki sloj oko mozga ... ali ne svi. Poĉnimo, dakle, izvan samog mozga pa ćemo se poslije probiti natrag u unutrašnjost. Osjetila i mišići u ĉitavom tijelu povezani su sa šivcima, snopovima izdanaka neurona koji prenose signale amo-tamo. Ima više vrsta neurona, ali u osnovi su isti bez obzira na to gdje se u tijelu nalazili; oni provode Upoznajte se sa središnjim šivĉanim sustavom trik #7 elektriĉnu struju i djeluju kao releji, te prenose informacije s prethodnog neurona na sljedeći. Tako se informacije, kao elektriĉni signali, provode od osjetljive površine koše; i mišići tako primaju naloge o pokretima, samo što informacije putuju u obratnom smjeru. Živci tada u parovima idu ka kralješniĉnoj mošdini. Po jedan živac iz svakog para sluši za provoĊenje signala iz receptora (na primjer, za osjet dodira), a drugi za odvoĊenje signala u efektora - njima se nalaže poĉetak rada mišića ili šlijezde. U kralješniĉnoj mošdini još nema prave inteligencije, ali tu se već donose neke odluke - primjerice, refleks odmicanja. Hitni signali, kao što je jak podrašaj vrućine, mogu pokrenuti reakciju efektora (kao što je pomicanje mišića) prije nego što signal uopće stigne do mozga. Kralješniĉna mošdina djeluje kao vod za šivĉane impulse uz i niz tijelo: osjetni impulsi putuju gore do mozga, a motoriĉka podruĉja mozga šalju signale natrag dolje. Unutar moždine signali se okupljaju u 31 par živaca (osjetno-motoriĉkih) koji naposljetku, pri vrhu vrata, prilaze mozgu. Otprilike u visini usta, toĉno u sredini glave, ti snopovi vlakana iz kra-lješniĉne mošdine stvarno stišu do mozga. Taj vrh mošdine, takozvano moždano deblo, proteže se uvis kao debela mrkva do samog središta mozga, otprilike u visini oĉiju. To se mjesto, skupa s još nekim središnjim podruĉjima, naziva strašnji mozak (rhombencephalon). Ako gledamo prema van od moždanog debla, drugi

26

veliki dijelovi mozga su mah mozak (cerebellum), koji se nalazi iza mekog podruĉja koje možete napipati na potiljku, i veliki mozak (prosencephalon), koji obuhvaća gotovo sve ostalo, ukljuĉujući moždanu koru. Aktivnosti stražnjeg mozga uglavnom su automatske: disanje, otkucaji srca i regulacija opskrbe krvlju. Mali mozak je stari mozak - gotovo kao da je to bio prvi pokušaj evolucije da izvede više moždane funkcije, koordinaciju osjeta i pokreta. On ima vašnu ulogu u uĉenju i motoriĉkoj kontroli: odstranjivanjem malog mozga dolazi do karakteristiĉnih trzajnih pokreta. Mali mozak prima ulazne podatke od oĉiju i ušiju, kao i od sustava za ravnotežu, a odašilje motoriĉke signale ka mošdanom deblu. Povrh strašnjeg mozga leši srednji mozak (mesencephalon), mali u ĉovjeka ali mnogo veći kod životinja poput šišmiša. U šišmiša on odgovara relejnoj stanici za slušne informacije - šišmiši koriste uši za mnoge stvari. Kod nas srednji mozak djeluje kao povezujući sloj, koji s jedne strane prodire duboko u veliki mozak (gdje se nalaze naše više funkcije), a s druge je povezan s moždanim deblom. Srednji mozak dijelom sudjeluje u kontroli pokreta tako što povezuje dijelove višeg mozga s motoriĉkim trik #7 Upoznajte se sa središnjim šivĉanim sustavom neuronima, a dijelom ima ulogu razvodne kutije za pojedine živce koji se ne penju po kralješniĉnoj mošdini nego stišu direktno u mozak: pokreti oĉiju jedna su od funkcija koje se obavljaju tim putem. Sada smo gotovo stigli do cilja našeg putovanja. Veliki mozak (cerebrum), mjehur mase podijeljen na dvije velike polutke - to je ona prepoznatljiva slika mozga što smo je svi vidjeli. Zakopani u velikom mozgu, toĉno u sredini gdje okružuju vrh moždanog debla i srednji mozak, nalaze se limbiĉki sustav i drugi primitivni sustavi. Limbiĉki sustav sudjeluje u bitnim automatskim reakcijama kao što su emocije, a obuhvaća sam vrh sljepooĉnog dijela moždane kore, hipokampus i amigdalu, a po nekim podjelama i hipotalamus. Za neke životinje, kao što su gmazovi, veliki mozak time završava. Njima je to profinjeni njušni sustav: tu se analiziraju mirisi i pokreću se bihevioralne reakcije kao što su hranjenje i borba. r~ Neuroznanstveniĉki vic: hipotalamus regulira sva ĉetiri bitna sastojka života - tuĉnjavu, bježanje, hranjenje i... parenje /engl. 4 F: fighting, fleeing, feeding, and mating/ . -T. S. _J U nas ljudi, limbiĉki sustav je zadobio novu svrhu. I dalje se bavi njuhom, ali primjerice hipokampus - jedan dio toga sustava - sada ima važnu ulogu u dugoroĉnom pamćenju i uĉenju. Ostali su i sustavi za preusmjeravanje koji primaju osjetni ulaz (odasvud osim iz nosa, iz kojeg vlakna idu direktno u limbiĉki sustav) i raspodjeljuju ga po ĉitavom velikom mozgu. Signali koji stižu iz ostatka velikog mozga mogu aktivirati ili modulirati procese u limbiĉkom sustavu, zajedniĉke svim životinjama - primjerice, emocionalno uzbuĊenje. Kod nas ljudi, razlika je u tome što nam je ostatak velikog mozga tako velik. Klobuk gljive sastoji se od po ĉetiri velika režnja u svakoj polutki, vidljiva kad gledate sliku mozga. Oni zajedno ĉine 90% težine mozga. Pološen kao presavijena deka, po ĉitavom klobuku prostire se sloj gusto meĊusobno povezanih neurona: moždana kora (cortex cerebri), i ako se za bilo koji razvojni dio mozga moše reći da je odgovoran za posebnost ljudskosti, to je taj. Više o funkcijama mošdane kore proĉitajte u turneji po mošdanoj kori i ĉetiri rešnja [trik #8].

27

Radi orijentacije, dobro je imati i malo žargona, a i kartu središnjeg šivĉanog sustava. Opisali smo podruĉja mozga uglavnom se rukovodeći njihovim razvojem i izgledom mozga. Tu su još i funkcionalni opisi, kao Upoznajte se sa središnjim šivĉanim sustavom što je vidni sustav [trik #13], koji djeluje u svim podruĉjima. Ti su opisi uglavnom samorazumljivi ako imate na umu da su funkcije obiĉno i podruĉja mozga i putevi koji ih povezuju. Tu su još i pozicijski opisi, koji geografski opisuju mozak i u prvi mah mogu biti zbunjujući. Cesto se koriste, pa je zgodno imati pri ruci njihovu shemu, prikazanu na slici 1-1. Tim se nazivima opisuje smjer gledanja na mozak i obiĉno se odnose na odreĊeno podruĉje (npr. stražnji zatiljni dio kore). Našalost, pri imenovanju poddijelova mozga koriste se razliĉite sheme, koje nisu uvijek suglasne oko granica razliĉitih podruĉja. Analogna podruĉja kod neke druge vrste mogu se zvati drugaĉije. Osim toga, razliĉite pod-discipline sluše se razliĉitim shemama i konvencijama. Neuropsiholog bi rekao "Brokino podruĉje", dok će neuroanatom reći "Brodmanova polja 44, 45 i 46" - ali i jedan i drugi govore o istoj stvari. "Mošdana kora" se zove i "korteks". Analogno podruĉje kod štakora je veliki mozak. Vidite i sami koliko je sati. Pridodajte tome ĉinjenicu da mnoga podruĉja imaju potpod-jele (na primjer, somatosenzorni dio kore je u tjemenom rešnju, koji je u neokorteksu) a neke potpodjele razliĉiti ljudi stavljaju u razliĉite nadkate-gorije, pa cijela stvar može postati jako zbunjujuća. medijalno lateralno gornje donje lateralno leĊno (dorzalno) trbušno (ventralno koronarna ravnina koronarna ravnina prednje stražnje vodoravna ravnina trik #8 Turneja po moždanoj kori i ĉetiri režnja Dodatna literatura • Tri izvrsna online izvora za istraživanje neuroanatomije su Brain Info (http://braininfo.rprc.washington.edu), The Navigable Atlas of the Human Brain (http://www.msu.edu/~brains/humanatlas), i The Whole Brain Atlas (http://www.med.harvard.edu/AANLIB/ home.html). • The Brain Museum (http://brainmuseum.org) sadrži puno prekrasnih slika mozgova više od 175 razliĉitih vrsta. • Brain Voyager (http://www.brainvoyager.com), tvrtka koja izraĊuje softver za obradu podataka dobivenih fMR-om, ljubazno je ustupila besplatni program koji omogućuje istraživanje mozga u tri dimenzije. • Nolte, J. (1999). The Human Brain: An Introduction to Its Functional Anatomy. • Crossman, A. R., & Neary, D. (2000). Neuroanatomy: An Illustrated Colour Text. Turneja po mošdanoj kori i ĉetiri rešnja Veliki mozak, klasiĉni prikaz mozga koji poznajemo sa slika, dio je mozga koji odreĊuje ljudsku jedinstvenost. Sastoji se od ĉetiri režnja i tankog površinskog sloja zvanog kora.

28

Kad gledate slike ljudskog mozga, veći dio onoga što vidite je zaobljena, naborana gužva mozga. To je veliki mozak, i on obujmljuje ostatak mozga i središnji šivĉani sustav [trik #7]. Da biste se snalazili po velikom mozgu, trebate znati samo par stvari. Podijeljen je na dvije polutke, lijevu i desnu. Nadalje, dijeli se na ĉetiri rešnja (velika podruĉja omeĊena osobito dubokim usjecima). Usjeci koje vidite izvana zapravo su vijuge: veliki mozak je golema zavojita površina, i zbog toga ima tako veliku dubinu. Kad bi se ta površina moždana kora -izravnala, bila bi velike oko 1,5 m2 i duboka izmeĊu dva i ĉetiri milimetra. Nije debelo, ali ima toga dosta i tu se odraĊuje sav posao. Vanjski dio, vrh površine, je siva tvar, u kojoj se nalaze sami neuroni. Ispod nekoliko slojeva neurona je bijela tvar, a ĉine je vlakna koja meĊusobno povezuju neurone. Moždana kora je posebna jer se uglavnom u njoj odvijaju više, ljudske kognitivne funkcije. Tu se integriraju i kombiniraju informacije iz Ċt ugih Turneja po mošdanoj kori i ĉetiri rešnja podruĉja mozga, i na osnovi njih se moduliraju jednostavne funkcije ostalih dijelova mozga. Vijuge su tu da bi u njih stalo više neurona i veza nego što ih na podruĉju sliĉne veliĉine ima bilo koja druga životinja. Moždani režnjevi Ĉetiri mošdana rešnja, općenito govoreći, obavljaju stanovite klase funkcija. Svoj ćete ĉeoni režanj (lobus frontalis) pokriti rukom ako postavite dlanove na ĉelo s prstima prema gore. Ĉeoni rešanj je ukljuĉen u planiranje, socijalizaciju, jezik i opću kontrolu i nadzor nad ostatkom mozga. Tjemeni režanj (1. parietalis) nalazi se na vrhu i na pozadini glave, i pokrit ćete ga ako ukrstite prste i zakvaĉite ruke preko tjemena. Tjemeni režanj se bavi osjetilima, kombinira informacije i reprezentira tijelo i pokrete. Tu je smješten modul za prepoznavanje objekata u postupku obrade vida [trik #13]. Ruke mošete staviti tek na krajeve sljepooĉnog rešnja (1. temporalis) on je toĉno iza ušiju. Leši iza ĉeonog i ispod tjemenog rešnja i podvi-ja se pod veliki mozak. U njemu se obraĊuje zvuk, što i ne ĉudi. Bavi se i jezikom (verbalnim pamćenjem), a lijeva polutka je za to specijalizirana (nejeziĉni zvukovi su na desnoj). Podvijeni krajevi sljepooĉnog režnja spajaju se u limbiĉkom sustavu kod hipokampusa i ukljuĉeni su u stvaranje dugoroĉnog pamćenja. Konaĉno, tu je zatiljni režanj (1. occipitalis), na stražnjem dijelu mozga i na oko pola puta prema dolje. To je najmanji moždani režanj i u njemu je smješten vidni dio kore. Polutke povezuje još jedna struktura zakopana ispod režnjeva, zvana žuljevito tijelo (corpus callosum). To je najveći snop šivĉanih vlakana u cijelom šivĉanom sustavu. Osjetne informacije, primjerice vidne, razdvojene su duž dviju polutki mozga, a žuljevito tijelo ponovno ih spaja. I )ebelo je prekriveno masnom tvari zvanom mijelin, koja ubrzava elek-l riĉnu vodljivost duš šivĉanih stanica i tako je efikasna da dvije strane vidnog dijela kore (na primjer) zajedniĉki rade gotovo kao da stoje jedna kraj druge. Nije loše, uzevši u obzir da žuljevito tijelo spaja podruĉja mozga udaljena do desetak centimetara. Turneja po mošdanoj kori i ĉetiri rešnja Moždana kora Kora, površina tih režnjeva, podijeljena je na podruĉja koja obavljaju razliĉite funkcije. Podjela, naravno, nije egzaktna i podruĉja su meĊusobno izrazito premrežena i razmjenjuju informacije, ali manje-više

29

to su mala podruĉja na površini koja za vidni sustav odraĊuju detekciju rubova te detektiraju oruĊa, za razliku od živih objekata kojima se bave mnogo viša podruĉja mozga. Za osjetna podruĉja mošdane kore karakteristiĉne su mape, reprezentacije informacija koje dolaze iz osjetila. Nazivamo to kartom jer se stalne promjene vrijednosti ulaznih podataka predstavljaju stalnim prostornim pomacima izmeĊu mjesta gdje se oni obraĊuju u prostoru kore. U vidnom dijelu kore, vidni prostor se preslikava na mrežnicu. Prostorna karta se ĉuva u svim fazama rane vidne obrade. To znaĉi da ako dvije stvari stoje jedna pokraj druge vani, u svijetu, onda će njih, barem u poĉetku, obraĊivati susjedna podruĉja vidnog dijela kore. To je, dakle, sliĉno pohrani slike na fotografskom negativu, ali nesliĉno pohrani slike u JPEG datoteci. Ne možete automatski uzeti dva susjedna dijela JPEG datoteke i biti sigurni da će se pojaviti jedan kraj drugoga na slici. Kod fotografskog filma i vidnog dijela mošdane kore mošete. Sliĉno, slušni dio kore stvara mape onoga što slušate, ali osim što organizira stvari sukladno njihovu položaju u prostoru, on sadrži i karte koje koriste frekvenciju zvuka kao koordinatni okvir (tj. te mape su tonotopne). štoviše, u fiziĉkom prostoru mošdane kore postoji ĉak i karta cijele površine tijela, takozvani osjetni homunkulus [trik #12]. Koliku komparativnu vašnost mozak pridaje podruĉjima na mapi mošete doznati po tome koliko su velika. Sredina mape primarnog vidnog dijela kore odgovara foveji (fovea centralis) na mrežnici. Foveja ima ekstremno visoku razluĉivost i njena je reprezentacija u kori velika kao ostatak vidne karte zajedno. Funkcije koje se obavljaju u mošdanoj kori veoma su ĉvrsto integrirane s ostatkom mozga. Kad razmišljamo o tome što nas uistinu ĉini ljudskima i gdje se nalazi svijest, odgovor ne leši iskljuĉivo u mošdanoj kori: ostatak mozga kod ĉovjeka ima izmijenjene funkcije, imamo ljudsko tijelo i šivĉani sustav, i šivimo u okrušenju koji se odrašava u adaptacijama našeg mozga. Ali definitivno, najviše u kori. Tu ste. O tome kako se ta podruĉja prepoznaju govore trikovi o raznim naĉinima snimanja mozga i drugim metodama, u pret hodnom dijelu ovog poglavlja. trik Neuron Neuron U vašoj glavi bjesni prava oluja: sto milijardi šivĉanih stanica, koje jedna na drugu ispaljuju elektriĉne signale, odgovorne su za svaku vašu misao i svako vaše djelo. Neuron, ili šivĉana stanica, specijalizirana je stanica koja šalje elektriĉni impuls po vlaknima koja je povezuju s drugim neuronima. Te stvarĉice su kablovi vašeg osobnog žicanog sklopa. Slijedi pojednostavljeni opis općih obilješja šivĉane stanice, bilo da je rijeĉ o neuronima koji šalju signale od osjetila ka mozgu, od mozga ka mišićima ili od jednog do drugog neurona. Većina ljudi obiĉno misli na tu posljednju klasu kad kašu "neuroni", i upravo će nas ona ovdje najviše zanimati. (Svim je šivĉanim stanicama, meĊutim, zajedniĉka osnovna graĊa.) \ Nemojte ni pomisliti da priĉa prestaje s općom strukturom ^\ koju ovdje izlašemo. Elegancija i slošenost graĊe neurona je zapanjujuća: to je slošena meĊuigra strukture i šuma; elektriciteta, kemije i biologije; prostornih i dinamiĉkih interakcija ĉiji je rezultat takva vrsta obrade informacija koja se ne može definirati jednostavnim pravilima.1 Da biste barem zavirili u složenost strukture neurona, možete krenuti s besplatnim poglavljem o šivĉanim stanicama udžbenika Harveya Lodi-sha, Arnolda Berka, Lawrencea S. Zipurskog, Paula Matsu-daira,

30

Davida Baltimorea i Jamesa Darnella, Molecular Cell Biology, koji je objavila kuća W. H. Freeman (http://www. ncbi.nlm.nih.gov/books/bv.fcgi?call=bv.View..Show$ection&rid=mcb.chapter.6074), ali sliku o tome ĉega sve ovdje nema dobit ćete i iz bilo kojeg naprednog udšbenika iz staniĉne biologije ili neuroznanosti. Neuron ĉine tijelo stanice i dugaĉki izdanci - mogu biti zaista jako dugi (neki neuroni žirafe protežu se cijelom dužinom vrata) ili vrlo kratki (tj. dosežu samo susjednu stanicu, bijednih par milimetara). Signali duž neurona putuju jednosmjerno. Izdanci koji primaju nadolazeću transmisiju zovu se dendriti. Izdanak koji ide prema van u pravilu je duži i zove se akson. Većina neurona ima samo jedan dugi akson, koji se na vrhu grana i povezuje s drugim neuronima (do 1 ()()()()) Spoj n.i kojem akson jedne trik #9 Neuron stanice susreće dendrite druge zove se sinapsa. Kemijski spojevi, zvani neurotransmiteri, sluše tome da se signal prenese preko sinaptiĉke pukotine. Svaki neuron otpušta samo jednu vrstu neurotransmitera, iako moše imati receptore za više vrsta. Dolaskom elektriĉnog signala do završetka aksona pokreće se otpuštanje zalihe neurotransmitera koji prelazi na drugi kraj pukotine (ona je ipak vrlo mala) i povezuje se s receptor-skim mjestima na drugoj strani, ugoĊenima tako da odgovaraju upravo tom kemijskom spoju. Iako signal koristi neurotransmitere izmeĊu neurona, unutar stanice on je elektriĉne prirode. Elektriĉni signal šalje se duž neurona u obliku akcijskog potencijala.2 Na to zapravo mislimo kad govorimo o impulsima, signalima, šiljcima, odnosno, žargonom snimanja mozga, o izbijanju ili os-vjetljivanju podruĉja mozga (jer aktivnost tako izgleda na slici). Akcijski potencijali su osnovna jedinica informacije u mozgu, univerzalna valuta neuralnog tržišta. i Njihova dva najznaĉajnija raĉunalna obilješja su sljedeća: /š Binarni su. Neuron ili izbija ili ne izbija, a svaki put kad izbije, signal bude iste veliĉine (o tome nešto više kasnije). Binarni signali spreĉavaju da poruka oslabi za vrijeme komunikacije meĊu neuronima, preko udaljenosti koje su goleme u usporedbi s molekularnim redom veliĉina na kojem djeluju. • Neuroni kodiraju informacije onom brzinom kojom šalju signale, neovisno o veliĉini signala. Signali su uvijek iste veliĉine, a informacije su kodirane frekvencijom kojom se šalju. Jaĉi signal prepoznaje se po višoj frekvenciji šiljaka, a ne po tome što bi pojedini šiljci bili viši. To se naziva kodiranje po frekvenciji. Ta dva obilješja zajedno znaĉe da mozak zapravo ne govori jezikom samih šiljaka (signala koje šalju neuroni), nego jezikom šiljaka u vremenu. Hoće li postsinaptiĉki neuron (primateljska strana sinapse) generirati novi vršak, ili novi impuls, to ovisi o spletu sljedećih faktora: • koliĉini otpuštenog neurotransmitera • interakciji s drugim neurotransmiterima koje su otpustili drugi neuroni • njihovoj blizini u vremenu i prostoru • poretku kojim su neurotransmiteri otpušteni Na sve te kratkoroĉne informacije utjeĉe dotadašnja povijest interakcije meĊu ta dva neurona - koliko je puta jedan izbio zbog drugoga i kada su oba izbila istodobno, svaki sa svojim razlogom zbog ĉega će se vjerojatnost za izbijanje novog impulsa malo promijenit i.1 Neuron trik #9

31

Šiljci se pojavljuju priliĉno ĉesto: maksimalno svake dvije mi-lisekunde pri najvećoj mogućoj brzini izbijanja onih stanica koje izbijaju najbrže (to su neuroni slušnog sustava; više o tome u ĉetvrtom poglavlju). Iako prosjeĉna brzina izbijanja ovisi o informacijama koje se reprezentiraju i prenose u mozak, nemoguće je predvidjeti trenutak u kojem će se pojaviti pojedinaĉni šiljak. Ĉini se da je mozak evolucijski razvio stanoviti sustav interne komunikacije u kojem je šum prisutan u samo jednom aspektu informacije što je prenosi - vremenu izbijanja, ali ne i u veliĉini prenesenih signala. šum je svojstvo svakog biološkog sustava pa ne ĉudi da ga nalazimo ĉak i u našem najsloženijem organu. Osim toga, lako je moguće da šum [trik #33] ima i neku korisnu ulogu pri obradi informacija u mozgu. Nakon što je neurotransmiter prenio signal (ili nije prenio, kako već jest sluĉaj) preko sinaptiĉke pukotine, specijalizirani enzimi ga razgraĊuju i reapsorbiraju, da bi se ponovno otpustili kad naiĊe sljedeći signal. Mnoge droge djeluju tako da utjeĉu na frekvenciju i koliĉinu otpuštanja pojedinih neurotransmitera, kao i na brzinu kojom se razgraĊuju i reapsorbiraju. Trikovi kao što su "Zašto ljudi ne funkcioniraju kao tipke u dizalu" [trik #11] i "Prilagodi se" [trik #26] pokazuju kakve posljedice na psihologiju ima upotreba neurona. Dva dobra uvodna teksta o kombiniranju neurona mogu se naći na http://www.foresight.gov.uk/Previous_Projects/Cognitive _Systems/index.html. Rijeĉ je o projektu Ministarstva za trgovinu i industriju britanske vlade, koji ima za cilj potaknuti neuroznanstvenike i informatiĉare da zajedniĉki recenziraju nova dostignuća u svojim podruĉjima i sažimaju njihove implikacije za razvoj umjetnih kognitivnih sustava. Bilješke 1. Gurney, K. N. (2001). Information processing in dendrites II. Information theoretic complexity. Neural Networks, 14,1005-1022. 2. Za prvi susret s detaljima nježnog elektrokemijskog plesa koji omogućuje prijenos tih binarnih elektriĉnih signala, preporuĉujemo stranice o akcijskim potencijalima u sklopu niza bilješki s predavanja o ljudskoj fiziologiji (http://members.aol.com/Bio50/LecNotes/le cnotl 1 html), stranice Neuroscience for Kids (http://faculty.wa [J^^H Detektirajte uĉinak kognitivnog rada na optok krvi u mozgu shington.edu/chudler/ap.html), te projekt The Brain from Top to Bottom (http.7/www.thebrain.mcgill.ca/flash/a/a_01/a_01_m/ a„01 jr_fon/ a_01_m_fon.html). 3. Ali to je već druga priĉa - uĉenje. Dodatna literatura • Kako se neuroni raĊaju, kako se razvijaju i kako umiru, još je jedna zanimljiva priĉa ali je ovdje nismo obuhvatili. Sljedeće su bilješke s Nacionalnog instituta za zdravstvo SAD-a dobar uvod: http://www. ninds.nih.gov/disorders/brain__basics/neuron.htm. • Neuroni zapravo ĉine niti desetinu svih stanica u mozgu. Ostalih 90-98% su, prema brojnosti, glija stanice koje sudjeluju u razvoju i održavanju - to su administratori sustava u mozgu. Novija istraživanja osim toga sugeriraju daje njihova uloga u obradi informacija važnija nego što se mislilo. O tome možete ĉitati u tekstu "The Ot-her Half of the Brain", Scientific American (sv. 290 br. 4), naslovnom ĉlanku iz travnja 2004. Detektirajte uĉinak kognitivnog rada na optok krvi u mozgu Kad naporno razmišljate, frekvencija otkucaja srca vam se primjetno poveća. Mozgu je potrebno oko 20% kisika iz tijela, ĉak i u vrijeme poĉinka. Kao i drugi organi u našem tijelu, mozak što više radi troši više glukoze, kisika i drugih bitnih hranjivih tvari. Na tome se zasnivaju mnoge

32

tehnike snimanja mozga kojima je cilj mjeriti neke aspekte rada mozga. Funkcijska magnetska rezonancija (fMR) [trik #4] koristi ĉinjenicu da oksigenirana krv, kad je se izloži jakom magnetskom polju, daje neznatno drugaĉije elektriĉne signale nego deoksigenirana, te da je koncentracija oksigeni-rane krvi viša u aktivnijim podruĉjima mozga. Tomografija pozitronskom emisijom (PET) [trik #3] pak podrazumijeva ubrizgavanje slabo radioaktivne glukoze i oĉitavanje njenih signala iz najaktivnijih podruĉja mozga, koja su najgladnija glukoze. Tehnologija zvana transkranijalna Doppler monografija ima drukĉiji pristup i mjeri protok krvi u venama i arterijama. ( ma koristi ĉinjenicu da će trik #10 Detektirajte uĉinak kognitivnog rada na optok krvi u mozgu ti # se visina reflektiranog ultrazvuka promijeniti razmjerno brzini protoka, a upotrebljava se za mjerenje promjene opskrbe krvi u mozgu u odreĊenom razdoblju. Osobito je korisna kad se usporeĊuju razliĉite mentalne zadatke. MeĊutim, uĉinak povećane aktivnosti mozga na krvotok možete mjeriti i bez transkranijalne Doppler sonografije, tako da izmjerite puls. Na djelu Za ovu vješbu trebat ćete nekoga da vam mjeri karotidni puls s bilo koje strane prednjeg dijela vrata, toĉno ispod kuta vilice. Važno je da pritisak bude blag - prijatelj će vam lako napipati puls ako s dva prsta lagano pritisne vrat pokraj dušnika. Prvo trebate izmjeriti puls u mirovanju. Sjednite i opustite se nekoliko minuta. Kad se umirite, zamolite prijatelja da vam broji otkucaje srca 60 sekundi. Za to vrijeme dršite oĉi zatvorene i nastojte isprazniti um. Kad ste utvrdili osnovicu, zamolite prijatelja da vam još jednom izmjeri puls istom tom metodom. Ovaj put, meĊutim, pokušajte se dosjetiti ĉim više šivotinjskih vrsta. Mirno i zatvorenih oĉiju, intenzivno razmišljajte. Ako vam zapne, pokušajte smisliti neku drugu strategiju koja će vam pomoći da se dosjetite još neĉega. U drugom mjerenju brzina vašeg pulsa će se najvjerojatnije ubrzati jer vam mozak traži više glukoze i kisika da bi obavio zadatak. Koliko će to povećanje toĉno biti, varira od osobe do osobe. Kako to radi I )osjetiti se ĉim više vrsta životinja možete, pripada tipu zadataka verbalne fluentnosti; ispituje se s kolikom lakoćom možete producirati odreĊenu klasu rijeĉi. Da biste uspješno obavili taj zadatak, trebate koordinirati razliĉite kognitivne vještine; na primjer, traženje upamćenih primjera kategorija, stvaranje i provoĊenje strategija za dosjećanje imena (možda ste zamislili kako hodate džunglom, ili ste razmišljali o životinjama koje žive u vašoj okolici), te provjeravanje da se ne ponavljate. Neuropsiholozi se ĉesto služe tim zadatkom kako bi ispitali izvršni sustav. To je pojmovni sustav koji nam omogućuje koordinaciju mentalnih zadataka pri rješavanju problema i postizanju cilja: te ste vještine 'i Detektirajte uĉinak kognitivnog rada na optok krvi u mozgu koristili da se dosjetite primjera životinja. Nakon ozljede mozga (osobito ĉeonog dijela moždane kore), taj se sustav može raspasti pa se, izmeĊu ostalog, ispituje verbalna fluentnost kako bi se ocijenilo funkcioniranje toga sustava.

33

Istrašivanja s PET snimkama pokazala su da sliĉni zadaci verbalne fluentnosti koriste znaĉajni dio resursa mozga i velika podruĉja moždane kore, osobito ĉeona, sljepooĉna i tjemena.1 Zanimljivo je da su ljudi koji su u tom istraživanju imali najbolje rezultate koristili manje glukoze iz krvi nego oni sa slabijim rezultatima. Taj odnos možete ispitati i sami ako izvedete prijašnju vješbu na većem broju ljudi. Da li najbolji meĊu njima imaju malo sporiji puls od ostalih? Ĉini se da ne stoji da najbolji ispitanici u tim sluĉajevima jednostavno troše više resursa mozga: oni mozak koriste djelotvornije. Iako je brzina karotidnog pulsa priliĉno gruba mjera aktivnosti mozga u usporedbi s PET snimkama, još uvijek je dobra indirektna mjera aktivnosti mozga za ovaj tip zahtjevne mentalne zadatke, budući da karoti-dna arterija opskrbljuje srednje i prednje arterije mozga. One pak prehranjuju glavne dijelove mošdane kore, ukljuĉujući ĉeona, sljepooĉna, tjemena i zatiljna podruĉja, pa bi doista bile važne pri opskrbi mozga potrebnom glukozom kad ga ubacite u brzinu. Jedan problem s PET snimanjem je da, iako može lokalizirati aktivnost na pojedina podruĉja mozga, ima slabu vremensku razluĉivost, što znaĉi da nije baš dobro u detekciji brzih promjena protoka krvi. Transkranijalna Doppler sonografija, naprotiv, može detektirati razlike u optoku krvi unutar kratkih razdoblja (reda veliĉine milisekundi). Frauenfelder i suradnici poslužili su se tom tehnikom da bi izmjerili protok krvi kroz srednje i prednje moždane arterije dok ispitanici obavljaju zadatke za koje se zna da zahtijevaju kognitivne vještine sliĉne vješbi verbalne fluentnosti.2 Otkrili su da se brzina protoka mijenja od sekunde do sekunde, ovisno o tome kojim se toĉno dijelom zadatka ispitanik trenutno bavi. Iako snimanje mozga može dati važne informacije o tome koja su podruĉja mozga ukljuĉena u odvijanje neke mentalne aktivnosti, ponekad mjerenje neĉeg tako jednostavnog kao što je protok krvi može popuniti praznine. 1. Parks, R. W., Loewenstein, D. A., Dodrill, K. L., Barker, W. W., Yoshii, E, Chang, J. Y., Emran, A., Apicella, A., Sheremata, W. A., & Duara, R. (1988). Cerebral metabolic effects of.) verbal fluency test: A PET scan study. Journal of Clinical and Experimental Neuropsycholoyy. J 0(5), 565-575. Bilješke Zašto ljudi ne funkcioniraju kao tipke u dizalu ti # 2. Schuepbach, D., Merlo, M. C, Goenner, F., Staikov, L, Mattle, H. P., Dierks, T., & Brenner, H. D. (2002). Cerebral hemodynamic response induced by the Tower of Hanoi Puzzle and the Wisconsin card sorting test. Neuropsychologic!, 40(1), 39-53. - Vaughan Bell Zašto ljudi ne funkcioniraju kao tipke u dizalu Intenzivniji signali uzrokuju brže vrijeme reakcije, ali dobitak je sve manji: kako podražaj biva sve intenzivniji, brzina reakcije se na kraju više ne može povećati. Formula koja povezuje intenzitet podražaja i brzinu reakcije je Pieronov zakon. Ĉesta je zabluda da će dizalo, ako vam se šuri, stići prije ako pritišćete tipku jaĉe. Ili ĉešće. Ili sve tipke odjednom. Nekako osjećamo da bi to trebalo funkcionirati, iako naravno znamo da nije tako. Ili vas je dizalo ĉulo ili nije. Koliko ga glasno zovete nema veze s tim koliko će mu trebati da stigne. Ali dizala nisu kao ljudi. Ljudi doista reagiraju brže na jaĉe podražaje, ĉak i na najosnovnijoj razini. Koĉnicu pritišćemo brže kad su stop-svje-

34

tla jaĉa, i jaĉe poskoĉimo na glasniji prasak. A baš zato što sve to ĉinimo skloni smo pomisliti da bi se i stvari, medu njima i dizala, trebale tako ponašati. Na djelu I )ajte nekome ovaj jednostavan zadatak: mora sjesti pred ekran, i ĉim vidi bljesak, što prije pritisnuti tipku. Da su ljudi kao dizala, na vrijeme potrebno da pritisne tipku ne bi utjecala ni jarkost svjetla ni broj bljeskova. Ali ljudi nisu kao dizala i mi brže reagiramo na jarka svjetla; zapravo, i idnos izmeĊu fizikalnog intenziteta svjetla i prosjeĉne brzine reakcije slije-Ś li preciznu matematiĉku formu. Tu formu zahvaća jednadžba zvana Pieronov zakon. Pieronov zakon kaže da se vrijeme reakcije na podražaj odnosi prema intenzitetu podrašaja na naĉin opisan sljedećom formulom: trik #11 Zašto ljudi ne funkcioniraju kao tipke u dizalu vrijeme reakcije = R0 + Vrijeme reakcije je razdoblje izmeĊu pojave podražaja i vaše reakcije. I je fizikalni intenzitet signala. RQ je minimalno vrijeme reakcije, asimptotska vrijednost koja predstavlja sve one komponente vremena reakcije koje ne variraju, kao što je vrijeme potrebno da svjetlost stigne do vašeg oka. k i P su konstante koje variraju ovisno o okolnostima ispitivanja i samom ispitaniku. No, u kakvim se god okolnostima ispitivalo i tkogod bio ispitanik, ta jednadšba grafiĉki izgleda kako je prikazano na slici 1-2. Kako to radi Pieronov zakon zapravo vrijedi za intenzitet svjetla, glasnoću zvuka, pa ĉak i snagu okusa.1 On nam govori nešto temeljno o tome kako obraĊujemo signale i donosimo odluke - fizikalna narav podražaja prenosi se kroz cijeli sustav i utjeĉe na narav reakcije. Mi nismo binarni sustavi! Stvarni broj fotona svjetlosti i amplituda zvuĉnih valova, koji pokreću našu reakciju, utjeĉu na to kako ćemo reagirati. štoviše, osim što utjeĉe na vrijeme reakcije, fizikalni intenzitet podrašaja utjeĉe i na snagu reakcije (npr. koliko ćemo jako pritiskati tipku). Slika 1-2. Kako se vrijeme reakcije mijenja s porastom intenziteta podražaja Zašto ljudi ne funkcioniraju kao tipke u dizalu Jedna posljedica formule Pieronovog zakona je da se brzina lako povećava kod podražaja niskog intenziteta, a sve teže što je podražaj intenzivniji. Kao i mnogo što drugo u psibofizici, on slijedi logaritamsku skalu. Vrijedi i obratni sluĉaj: kod bržih vremena reakcije, ljude je lakše usporiti nego ubrzati. Pieronov zakon vjerojatno proizlazi iz fundamentalnog naĉina na koji donosimo odluke na temelju neizvjesnih informacija. Iako vam je možda oĉito da svjetla ili ima ili nema, tome je tako samo zato što vam je mozak obavio posao otklanjanja neizvjesnosti. A na šivĉanoj razini sve je neizvjesno, jer šivĉani signali uvijek sadrše šum. Znaĉi, dok ĉekate da se pojavi svjetlo, vaš neuralni hardver za donošenje odluka prouĉava ulazne podatke pune šumova i pokušava odluĉiti postoji li dovoljno dokaza da kaže: "Da, tu je!" Ako na to tako gledate, vrijeme vaše reakcije je vrijeme potrebno da se prikupi dovoljno neural-nih dokaza da se nešto doista pojavilo. Pieronov zakon zbog toga vrijedi; intenzivniji podrašaji daju više dokaza a naĉin na koji daju više dokaza rezultira prethodnom jednadžbom. Zašto? Gledajte na to ovako: Pieronov zakon je naĉin da se kaše kako se s povećanjem intenziteta (tj. brzine kojom se dokazi gomilaju) vrijeme reakcije poboljšava, ali sve sporije. Probajte s ovom analogijom:

35

intenzitet podrašaja je vaša dnevna plaća a reakcija je kupovina ljetovanja za 4500 kuna. Ako vam plaćaju 50 kuna dnevno, trebat će vam 90 dana da skupite novac za ljetovanje. Kad bi dobili povišicu od 25 kuna, mogli biste si priuštiti ljetovanje za 60 dana - 30 dana prije. Kad biste dobili dvije povišice od po 25 kuna, mogli biste si priuštiti ljetovanje za 45 dana - samo 15 dana prije nego da ste dobili samo jednu povišicu od 25 kuna. Vrijeme potrebno da biste si mogli priuštiti ljetovanje skraćuje se kako vam se povećava plaća, ali sve sporije. Ako to izraĉunate, vidjet ćete da ispada kako je to primjer Pieronovog zakona. Bilješka 1. Pins, D., & Bonnet, C. (1996), On the relation between stimulus intensity and processing time: Pieron's law and choice reaction time. Perception & Psychophysics, 58(3), 390-400. trik # 12 Napravite svoj osjetni homunkulus Dodatna literatura • Stafford, T., & Gurney, K. G. (u tisku). The role of response mechanisms in determining reaction time performance: Pieron's law revisited. Psychonomic Bulletin & Review (u tisku). • Luce, R. D. (1986). Response Times: Their Role in Inferring Elementary Mental Organisation. New York: Clarendon Press. Kljuĉno mjesto za sve što trebate znati o modeliranju vremena reakcije. • Pieron, H. (1952). The Sensations: Their Functions, Processes and Mechanisms. London: Frederick Muller Ltd. O ovoj knjizi Pieron prvi put iznosi svoj zakon. "trik I Napravite svoj osjetni - # 12 J homunkulus Sve sposobnosti su vještine; vješbajte nešto i vaš će mozak tome posvetiti više resursa. Osjetni homunkulus izgleda kao ĉovjek /lat. homunculus znaĉi ĉovjeĉuljak, prev.l, ali je sav oteĉen i neproporcionalan. Sake su mu velike koliko i glava; ima goleme oĉi, usne, uši i nos, a ruke i noge su mu žgoljave. Kakav je to ĉovjek? To ste vi, ĉovjek u vašoj glavi. Prvo pogledajte kako izgleda osjetni homunkulus, a zatim nacrtajte svoj. Na djelu Poigrajte se web programĉićem homunkulusa Jaakke Hakulinena (http:// www.cs.uta.fi/~jh/homunculus.html; Java) i vidjet ćete gdje se u osjetnom i motoriĉkom dijelu moždane kore reprezentiraju dijelovi tijela. Snimka ekrana je na slici 1-3. To je ĉovjek u vašoj glavi. Svaki dio tijela razmjeran je veliĉini osjetnog dijela kore posvećenog tome dijelu. Podruĉje moždane kore odgovorno za obradu osjeta dodira zove se somatosenzorno podruĉje. Ono nastanjuje tjemeni rešanj, malo iza motoriĉkog dijela, i prostire se pokraj motoriĉkog dijela od vrha glave prema dolje, s obje strane mozga. Podruĉja za obradu susjednih dijelova tijela su, općenito uzevši, susjedna i u možda noj kori, iako to nije uvijek moguće zbog ograniĉenja pri preslikavanju Napravite svoj osjetni homunkulus 3D površine vaše koše na 2D kartu. Na primjer, podruĉje koje predstavlja stopala nalazi se pokraj podruĉja koje predstavlja genitalije (reprezentacija genitalija je na samom vrhu somatosenzornog dijela kore, u procijepu izmeĊu dviju polutki). /Sensory Homunculus 4... Ik-iB U'm +'Ś4?http://vww.cs.uta.li/-jh/homuriculus.ritml Motor/Sensory Homunculus Śaim 7% dex finger 3%

36

This homunculus visualizes the connection between different bod v pans and areas in brain hemispheres. Slika 1-3. Crtež je u razmjeru s udjelom pojedinih dijelova tijela u motoriĉkom i osjetnom podruĉju moždane kore; motoriĉko je lijevo a osjetno desno. (Homunkulus vizualizira vezu razliĉitih dijelova tijela i podruĉja u moždanim polutkama - dlan: 7%, kažiprst: 3%, stopalo: 5%.) .Java program omogućuje usporedbu motoriĉke i osjetne mape. Motori-' ka mapa predstavlja dijelove tijela za kretanje, a ne za osjete. Iako razlike I m >.Ś;! oje, mape su dosta sliĉne. Kad u programu kliknete na dio ĉovjeĉulj-I i, i/.nad će se osvijetliti odgovarajući dio mozga. Polovica tijela s lijeve i ii ne razmjerna je reprezentaciji tijela u primarnom motoriĉkom dijelu kure, a polovica s desne strane razmjerna je reprezentaciji tijela u so-inattiscnzornom dijelu kore. Ako kliknete na dio mozga ili tijela, mošete ukljuĉivati i iskljuĉivati sjenĉanje i prikaz postotka osjetne ili motoriĉke trik # U Napravite svoj osjetni homunkulus reprezentacije kojom upravlja taj dio tijela. I slika ĉovjeĉuljka je naĉinjena u skladu s time kolikom dijelu kore odgovaraju pojedini dijelovi tijela. Zbog toga su šake toliko veće od trupa. Sad kad ste vidjeli tu sliku, možete saznati koji udio vaš somatosenzorni dio mošdane kore posvećuje kojem dijelu tijela, i to tako što ćete izmjeriti svoju taktilnu razluĉivost. Za to ćete trebati prijatelja ili prijateljicu koji će vam pomoći u izvoĊenju testa razlikovanja dvije toĉke. Zamolite prijateljicu da uzme dva oštra predmeta - bit će dobre dvije olovke - i dodiruje vam dlan s oba vrha, na udaljenosti od oko pet centimetara. Okrenite pogled tako da je ne vidite dok to radi. Prepoznat ćete dodir na dva mjesta. Neka vas prijateljica sada dodirne samo jednom olovkom - prepoznat ćete da vas je dodirnula na samo jednom mjestu. Trik je u tome da vam nastavi dodirivati dlan olovkama, neki put samo jednom, neki put s obje, ali svaki put sa sve manjim prostornim razmakom. U jednom trenutku nećete moći prepoznati s koliko vas je olovaka dodirnula. U središtu dlana trebali biste moći razlikovati dvije toĉke u razmaku od otprilike jednog milimetra. Na bazi palca imate razluĉivost od nekoliko milimetara. Sada pokušajte istu stvar na leĊima - razlikovat ćete dvije toĉke na oko 4 do 5 centimetara. Da biste nacrtali homunkulus na osnovi tih mjerenja, podijelite širinu dijela tijela koji mjerite s razmakom na kojem raspoznajete dvije toĉke i dobit ćete veliĉinu tog dijela na crtežu. \Moja su leĊa široka oko 35 centimetara pa bi moj homunkulus trebao imati leĊa široka 9 jedinica (35 podijeljeno s 4 centimetra, približno). Dlanovi bi trebali biti široki 45 jedinica (moj dlan je širok 9 centimetara; podijelite to s 2 milimetra (tj. 0,2 cm) i dobit ćete 45 jedinica). Ako budete na taj naĉin raĉunali jedinice, dobit ćete prave omjere - šaka na mom crtešu bit će pet puta šira od leĊa. To su samo dva dijela tijela. Da biste napravili homunkulus sliĉan onom u Hakulinenovom programĉiću (ili još bolje, modelu osjetnog homunku-lusa iz londonskog Prirodoslovnog muzeja; http://owen.nhm.ac.uk/piclib/www/image.php?img=87494&cat=6), trebat ćete izmjeriti i lice, udove, stopala, prste, trbuh i ostalo. Rekao bih da ćete trebati priliĉno blisku prijateljicu. Napravite svoj osjetni homunkulus trik # 12 Kako fo radi

37

Mozak s razliĉitim taktilnim osjetima barata onako kako barata i s mnogim drugim vrstama ulaznih podataka. U podruĉju mozga koje se bavi takvim ulaznim podacima nalazi se površina na kojoj se obraĊuju razliĉite takve vrijednosti - vrijednosti odgovaraju stvarnom smještaju u fiziĉkom prostoru. Kad je rijeĉ o osjetima, dijelovi tijela se reprezentiraju u razliĉitim dijelovima somatosenzornog podruĉja moždane kore: mozak ima so-matotopnu mapu (dakle, mapu koja preslikava tijelo). Kod sluha, razliĉiti tonovi aktiviraju razliĉite dijelove slušnog podruĉja kore: to je tonotopna mapa. Ista stvar dešava se i u vidnom sustavu, pri ĉemu je dobar dio vidnog podruĉja kore organiziran u karte obilježja, koje se sastoje od neurona odgovornih za predstavljanje tih obilježja. Njihov poredak takoĊer odgovara poretku tih obilježja u vidnom polju. Mape znaĉe da se kvalitete podražaja mogu predstaviti bez prekida. Shvatit ćete koliko je to važno kad uzmete u obzir da je dokazni materijal za svaku tu kvalitetu - drugim rijeĉima, brzina kojom izbijaju neuroni u tom dijelu karte - pun šuma, a ispravna vrijednost se izraĉunava po relativnoj a ne apsolutnoj vrijednosti izbijanja neurona. (Kako to izgleda na djelu pogledajte u odjeljku o naknadnom efektu prividnog kretanja, "Vidjeti pokret kad sve miruje-'' [trik #25].) Sto mozak više stanica posveti stvaranju karte koja predstavlja neku osjetnu ili motoriĉku vještinu, to finije mošemo luĉiti razlike u tom tipu ulaznih podataka ili u kontroli izlaza. S vješbom će promjene u našim re-prezentacijskim kartama postati trajne. Snimanje mozgova glazbenika pokazalo je da su kod njih veća osjetna podruĉja moždane kore kojima predstavljaju dijelove tijela kojima sviraju kod gitarista je više neurona posvećeno pokretima prstiju, a kod trombonista pokretima usana. Slušne karte "tonskog prostora" kod glazbenika su veće, a neuroni su im bolje ugodeni za detekciju razlika meĊu zvukovima,5 dok dirigenti orkestara bolje detektiraju odakle dolazi odreĊeni zvuk u nizu drugih zvukova. Ne ĉudi da glazbenicima sve to dobro ide, ali dokazi iz neuroloških snimki pokazuju da se s praksom mijenjaju i same karte pomoću koji naš mozak predstavlja svijet. Time se objašnjava zašto su male razlike nevidljive poĉetnicima a oĉite struĉnjacima. A tu je i poruka nade nama osta-luna: sve sposobnosti su vještine. Ako ih vješbate, vaš će mozak shvatiti poruku i posvetiti im više resursa. 2 Napravite svoj osjetni homunkulus Bilješko 1. Miinte, T. E, Altenmuller, E., & Jancke, L. (2002). The musician's brain as a model for neuroplasticity. Nature Neuroscience Reviews, 3, 473-478. (To je recenzija, a ne izvorni istraživaĉki izvještaj.) Dodatna literatura • Pantev, C, Oostenveld, R., Engelien, A., Ross, B., Roberts, L. E., & Hoke, M. (1998). Increased auditory cortical representations in musicians. Nature, 392, 811-814. • Pleger, B., Dinse, H. R., Ragert, P., Schwenkrein, P., Malin, J. P., & Te-genthoff, M. (2001). Shifts in cortical representations predict human discrimination improvement. Proceedings of the National Acad. emy of Sciences of the USA, 98,12255-12260. Drugo poglavlje: Vid trikovi #13-33 Zagonetka vida leži na raskršću sirovih informacija koje prikuplja oko pada svjetlosti na našu mrežnicu - i naše bogate percepcije boje,

38

predmeta, pokreta, oblika, cijelih 3D scena. U ovom ćemo poglavlju prošetati kroz neke od naĉina na koje mozak to ĉini mogućim. Zapoĉet ćemo pregledom vidnog sustava [trik #13], ograniĉenjima našeg vida [trik #14] i aktivnom prirodom vidne percepcije [trik #15]. Naš vid ima neka ograniĉenja koja obiĉno ne primjećujemo, kao što su slijepa pjega [trik #16] i 90 minuta sljepoće što ih svakodnevno doživimo kad se vid deaktivira dok nam zjenice šaraju uokolo [trik #17]. Morat ćemo se osvrnuti i na jedno i na drugo, kao i na neke od preĉica i hakerskih majstorija naše vidne obrade koje nam olakšavaju život: pret-I >ostavku da je sunce iznad glave [trikove #20 i #21 ], naglo odmicanje od i amnih oblika koji se brzo šire [trik #32] (što je zgodna preĉica koja ubrzava obradu ako se trebate brzo izmaknuti), te na trikove kao što su korištenje neurona u uvjetima s puno šuma [trik #33] kako bi se signal razluĉio od vidnog šuma. Putem ćemo saznati kako percipiramo dubinu [trikovi #22 i #24] i kretanje [trikovi #25 i #29]. (Usput reĉeno, tu su i ispravna i pogrešna percepcija kretanja.) Završit ćemo s jednom malom optiĉkom varkom zvanom iluzija rotirajućih zmija [trik #30] na koju smo svi nasjeli. Konaĉno, ponekad je zabavno biti prevaren. 3 Postupak vidne obrade 'trik #13 Postupak vidne obrade Vidni sustav je složena mreža modula i puteva specijaliziranih za razliĉite zadatke kako bi pridonijeli našem dojmu o svijetu. Kad govorimo o "vidnoj obradi", prirodno mislimo o tome kao o uglavnom samostojnom procesu. Prema tom modelu, oko bi bilo nalik video-kameri koja hvata niz fotografija svega što u tom ĉasu glava gleda te ih šalje u mozak na obradu. Nakon "obrade" (što god to bilo), mozak pribraja takve fotografije ostalim obavještajnim podacima prikupljenim o svijetu oko sebe i donosi odluku kamo da nakon toga okrene glavu. A onda sve iznova. Da je mozak raĉunalo, ta bi zgodna priĉica vjerojatno odgovarala radu vidnog podsustava. Imajući na umu taj (priznajemo, neosnovan) primjer, krenut ćemo na turneju po vidnom sustavu, na kojoj ćemo vidjeti da se tu malo što odvija kao na traci. Da bismo našli prvu grešku u našem primjeru, ne moramo ići dalje od same predodšbe oĉiju kao pasivnih receptora slika sliĉnih fotografijama. Vid poĉinje s cijelim tijelom: dok hodamo miĉemo oĉi i glavu kako bismo dobili informacije o dubini [trik #22] kao što su paralaksa i druge. Neke od odluka o naĉinu kretanja donose se već u ranim fazama vidne obrade, ĉesto i prije nego u igru uĊe prepoznavanje objekata ili svjesno razumijevanje. To shvaćanje vida kao interaktivnog procesa, koji ukljuĉuje mnoge krugove povratne sprege prije nego obrada uznapreduje do svjesne percepcije, veoma je uobiĉajeno. Istina je da postoji stanoviti slijed od sirovog do obraĊenog vidnog signala, ali taj je slijed zakuĉast i ispremiješan. Za obradu treba vremena, a mozak definitivno ima razloga da upotrijebi informacije ĉim ih izluĉi: nema vremena za ĉekanje na "svršetak" obrade. Da bismo se nesvjesno trgnuli [trik #32] dovoljno je da nam u vidno polje uĊe tamna mrlja koja se brzo širi, kao da se nešto nadvilo nad nas. To je primjer uĉinka do kojeg dolazi u ranoj fazi vidne obrade. Ali pustimo sada mehanizme ranih faza vidnog sustava i pogledajmo kako se on koristi. Koje su krajnje toĉke cijelog tog postupka obrade? Za vrijeme koje percepciji treba da stigne do svijesti, ona dobiva jedan novi sloj svijeta: umjesto da vidimo boje, oblike i promjene u vremenu (sve to

39

zapravo je dostupno oĉima), vidimo cijele objekte. Vidimo dubinu i osjećamo kad se nešto kreće. Ĉini se da neki objekti iskaĉu kad na njih obratimo pašnju, dok se drugi povlaĉe u pozadinu. Svjesno, mi vidi Postupak vidne obrade trik # 13 mo i svijet i ukupni rezultat moždane obrade: oboje nam je potrebno da bismo mogli zaobići svoja ograniĉenja (kao što je slijepa pjega oka [trik #16]), kao i radi boljih reakcija izvedenih na temelju nagaĊanja. Trikovi u ovom poglavlju odnose se na cijelu tvorniĉku traku obrade vida, a kako bi istaknuli neke detalje o radu vida koristit ćemo se optiĉkim varkama i vidnim anomalijama. No, prije nego uronimo u sve to, bilo bi dobro imati neki pregled nad time što zapravo znaĉi vidni sustav. Zapoĉet ćemo s okom i vidjeti kako signali odatle putuju gotovo izravno u primarno vidno podruĉje moždane kore na stražnjem dijelu mozga, gdje se dijele na dva glavna toka. Nakon toga, vizualne informacije se distribuiraju i stapaju s općim funkcijama same kore. Poĉetak na mrežnici U odreĊenom smislu, svjetlo koje pada na mrežnicu - osjetnu površinu u pozadini oka - već se nalazi u mozgu. Ĉitav središnji živĉani sustav (mozak i kralježniĉna moždina [trik #7]) smješten je unutar brojnih ovojnica, od kojih se vanjska zove dura mater. Bjelooĉnica, površina koja štiti oko, produžetak je te membrane, što znaĉi da se oĉi i mozak nalaze u istoj ovojnici. Kao da su se dva dijela mozga odluĉila izboĉiti iz glave i postati oĉi, bez da postanu zasebni organi. Mrežnica je površina stanica u pozadini oka koja sadrži jedan sloj fotoreceptora, stanica koje detektiraju svjetlo i pretvaraju ga u elektriĉne signale. Za veći dio oka signali konvergiraju - stotinu fotoreceptora će prenijeti svoje signale na samo jednu stanicu koja slijedi u lancu. Na sredini oka, na mjestu zvanom foveja, nema takve kompresije signala. (Gustoća populacije fotoreceptora u mrešnici znaĉajno varira [trik #14].) Ra-zluĉivost na foveji, gdje su stanice gusto smještene, najveća je moguća t c se nekomprimirani signal prosljeĊuje vidnom živcu (nervus opticus) skupa s drugim vidnim informacijama iz drugih stanica. Vidni živac je skup izdanaka neurona koji leže iza fotoreceptora u mrežnici. On provo-11 i elektriĉne informacije do mozga i predstavlja izlazni put informacijama iz oka. Veliĉina vidnog živca tolika je da stvara rupu u našem vidnom polju jer na mjestu gdje izlazi iz oĉne jabuĉice nema fotoreceptora (to je slijepa pjega [trik #16]). trik #13 Postupak vidne obrade Iza oĉiju U sredini toĉno iza oĉiju, dijelovi vidnog šivca iz oba oka susreću se, dijele i iznova rekombiniraju. To se mjesto zove križanje vidnog živca (chiasma opticum). Desne polovice iz obje mrežnice prebacuju se na lijevu stranu mozga i obratno (od tog mjesta nadalje, dvije polutke mozga su zrcalne slike jedna druge). Naizgled je malo ĉudno podijeliti postupak obrade po sredini vidnog polja, umjesto po svakom oku, ali na taj naĉin jedna polovica mozga moše usporeĊivati istu scenu iz oba oka, što je nužno da bi se pristupilo informacijama o dubini. Plan puta sada je sljedeći: nakon krišanja vidnog šivca skrećemo prema stražnjem dijelu mozga da bismo stigli do vidnog dijela kore, gdje poĉinje pravi posao. Putem imamo samo jedno odmorište u malom podruĉju zakopanom duboko u mozgu, zvanom lateralno koljenasto tijelo (corpus geniculatum laterale) ili LGN (naravno, po jedno se nalazi u svakoj polutki).

40

Stvar već tu postaje malo zbrĉkana. Do vidnog dijela moždane kore ne stiše svaki signal koji proĊe krišanje vidnog šivca. Neki odlaze u gornji kolikul (colliculus superior), koji je nešto kao vidni sustav za hitne sluĉajeve. Smješten je u srednjem mozgu i pomaše pri odluĉivanju o orijentaciji glave i oka. Srednji mozak je evolucijski stariji dio mozga i ukljuĉen je u jednostavnije reakcije, za razliku od moždane kore i velikog mozga, koji su kod ljudi bolje razvijeni. (Kratka turneja je u [triku #7] "Upoznajte se sa središnjim šivĉanim sustavom".) Ĉini se, dakle, da cijelo to podruĉje funkcionira na nišoj razini. No, zbunjujuće je to što gornji kolikul utjeĉe na više funkcije, primjerice kad odjednom ubacuje hitne vidne signale u svjesni doživljaj [trik #37J. LGN zapravo nije puka relejna stanica. On se gotovo u potpunosti bavi vidnim informacijama, svih njegovih milijun i pol stanica. Ali ne samo to: on prima ulazne podatke i iz podruĉja mozga koji se bave onime na što obraćate pažnju, ali i općenito iz moždane kore, i sve to dodaje u smjesu. Prije nego što se vizualna obilježja izluĉe iz sirovih informacija, iz drugih se podruĉja dodaju i sofisticirani ulazni podaci ustvari nismo sigurni što se tu dogaĊa. Postoji još jedna potpodjela vidnog signala. LGN ima procesne pute-vc za dva odvojena signala: grubi podaci niske ra/.luĉivosti (bez boje) idu Postupak vidne obrade u magnocelularni put. Informacije visoke razluĉivosti idu u parvocelularni put. Iako se kasnije još više puta ukrštaju, ta se podjela zadržava kroz cijeli vidni sustav. Ulazak u vidni dio kore Signali se iz LGN-a šalju izravno u vidni dio moždane kore. Na donjem strašnjem dijelu velikog mozga (dakle, oko trećine puta prema gore, na strašnjem dijelu glave i malo prema sredini) nalazi se podruĉje kore koje se naziva strijatni ili primarni vidni dio kore. "Strijatni" je jednostavno zbog svoje bijele pruge, vidljive pri pažljivom pregledu. Zašto pruga? Primarni vidni dio kore ĉini doslovce šest slojeva stanica, od kojih je ĉetvrti deblji, dijeli se na podslojeve i u njemu završavaju oba vidna puta iz LGN-a. Te projekcije iz LGN-a stvaraju bijelu prugu ("stri-ju") po kojoj je nazvan. Dok se vidne informacije kreću po tom podruĉju, stanice iz svih šest slojeva imaju svoju ulogu u izluĉivanju razliĉitih obilježja. Sve skupa je mnogo složenije nego kod LGN-a strijatni dio sadrži oko 200 milijuna stanica. Prvi dio obrade odvija se u modulu zvanom VI. VI kao izvorni materijal ĉuva mapu mrežnice, koja manje-više izgleda kao podruĉje oka na koje se odnosi, samo izobliĉeno. Dio karte koji reprezentira foveju - središte oka s najvećom razluĉivosti - znatno je preuveliĉan zbog broja stanica od kojih prima informacije. Taj je dio velik kao cijeli ostatak karte zajedno. Fiziĉki najveću organizacijsku jedinicu ove mape ĉine takozvane hiperkolumne. Hiperkolumnu ĉine stanice naslagane jedna na drugu, a vrše obradu informacija koje su došle iz mrešnice te iz njih izluĉuju temeljna obilježja objekata u vidnom polju. Neki će neuroni tako postati aktivni kad "vide" odreĊenu boju, drugi kad "vide" odsjeĉak pravca pod odreĊenim kutom, a treći, još slošeniji, kad "vide" linije pod odreĊenim kutovima kako se kreću u odreĊenom smjeru. Ta prva mapa i s njome povezane hiperkolumne ĉine podruĉje VI (V kao "vid"); to podruĉje obavlja zaista jednostavno izluĉivanje obilježja. Sljedeća podruĉja obrade vida, zvana V2 i V3 (opet, V kao "vid", broj samo oznaĉava poredak) sliĉna su i takoĊer se nalaze u vidnom dijelu kore. Informacije se izbacuju iz VI u V2 i upadaju u kartu u V2, koja se

41

ponaša kao središte ovog dijela postupka obrade. V3 slijedi isti obrazac: na kraju svake faze karta se rekombinira i šalje dalje. 3 TokoW obrade onoga "što" i onoga "gdje" Dosad je postupak vidne obrade bio uglavnom linearan. Imali smo povratnu spregu (na primjer, LGN dobiva informacije iz moždane kore) i križanja, ali i grubi i fini vidni put većinom se obraĊivao odvojeno. Od oka do primarnog vidnog dijela kore napredovali smo uglavnom u slijedu. Iz podruĉja V3 vidne informacije se šalju u desetke podruĉja po ĉitavoj moždanoj kori. Ti moduli šalju informacije jedan drugome, nastavljaju posao jednog podruĉja a pripremaju teren za drugo. Postupak prestaje sliĉiti tvorniĉkoj traci i pretvara se u veliko gradilište na kojem mnoga podruĉja analiziraju i povezuju razliĉita obilježja, a sve se odvija istodobno. I dalje se, meĊutim, mogu ugrubo prepoznati dva puta. Opće vidne informacije teku uzvodno magnocelularnim putem ka vrhu glave. To se zove dorzalni tok, ili, lakše pamtljivo, tok onoga "gdje" (se nešto nalazi). Otud nadalje imamo module koji primjećuju kretanje i dekodiijaju grublja obilježja vidnih informacija. I Finija obilježja vidnih informacija dolaze iz primarnog vidnog dijela kore parvocelularnim putem i teku niz ventralni tok - tok onoga "što" (gledamo). Odredište toga toka je donji dio sljepooĉnog rešnja, koji se nalazi s donje strane velikog mozga iznad i iza oĉiju. Kako mu ime kaže, tok onoga "što" bavi se prepoznavanjem objekata. Na putu prema sljepooĉnom režnju imamo jedno stajalište na kojem se odvija dio postupka obrade - ta se jedinica zove lateralni zatiljni kompleks (LOC, od engl. lateral occipital complex). Ono što će se tu dogoditi kljuĉno je za dogaĊaje na konaĉnom odredištu toka "što". LOC traži sliĉnosti u pogledu boje i orijentacije, grupira dijelove vidne karte u objekte te ih odvaja od pozadine. Kasnije će se ti objekti prepoznati kao lica ili što već. Tu se provodi uobiĉajen postupak: u obradi vidnih informacija traže se njihova obilješja. Kad se pronaĊu, informacije o tim obilješjima dodaju se u spremište podataka i sve skupa se šalje dalje. Obrada s ugraĊenim pretpostavkama Dijagram sklopova sljedećih modula za detektiranje pokreta i prepoznavanje objekata neizmjerno je slošen. Nakon što su razluĉene osnovne znaĉajke, treba obaviti još mnogo toga: odrediti broj objekata, slijediti Nazrite granice svoga vida ti objekte u pokretu i uoĉiti biološko kretanje [trik #77). U jednom će trenutku morati ući u igru i opća definirajuća karakteristika moždane kore, da istodobno djeluje kao cjelina, te će se vidne informacije obraditi dovoljno da se mogu povezati s pamćenjem, jezikom i ĉitanjem emocija. Tada će se uklopiti u više funkcije cijelog mozga. U trikovima koji slijede istrašit ćemo uĉinke rane i kasne vidne obrade. Zajedniĉka nit tih uĉinaka bit će pretpostavke vidnog sustava o vizualnom svijetu kojima se ubrzava proraĉunavanje - razmatrajući ćudljivo ponašanje našeg vida doći ćemo do nekih od tih pretpostavki. Na primjer, tu je pretpostavka da vizualni svijet ostaje relativno stabilan (pa ne primjećujemo kad nije [trik #40]), ili da su tamna podruĉja zapravo sjene (tu zaĉkoljicu iskorištavamo kad se šminkamo [trik #20]). U odreĊenom smislu, ĉinjenica da te pretpostavke možemo opažati sugerira da vidni sustav o svom vanjskom okruženju pretpostavlja barem isto onoliko koliko i o vlastitim modulima. Oĉekivanje vidnog sustava da će

42

modul za kretanje ispravno izvijestiti o kretanju (otud naša zbunjenost kad netoĉno identificira kretanje [trik #25]) sliĉno je oĉekivanju vidnog sustava da sjena toĉno izvješćuje o 3D obliku. Iako mošda o vidnom sustavu razmišljamo kao o neĉemu što se cijelo nalazi u glavi, komponente tog velikog, zbrĉkanog, gusto premreženog ljudskog sustava za vidnu obradu zapravo su i oĉi, glava, tijelo i okolina. Svi oni izvješćuju o svojim zakljuĉcima i sve se dodaje u mješavinu. A iz svega toga nekako izvire vidna percepcija kakvu znamo i volimo. Ĉini se da ne postoji nikakvo jedinstveno mjesto ponovnog sastavljanja svih sastavnica vidne obrade, da ne gledamo nikakav interni TV ekran (a i da postoji, tko bi ga gledao?). Percepcija je distribuirana po ĉitavom vidnom sustavu, a i po njegovoj okolini. Baš i nije tek slika na mrežnici. trik #14 Nazrite granice svoga vida Dio vidnog polja koji ima visoku razluĉivost na udaljenosti ispružene ruke velik je kao nokat na vašem palcu. Ostatak vidnih ulaznih podataka je niske razluĉivosti i uglavnom nema boju, iako to rijetko primjećujete. Nije cijelo vidno polje ravnomjerne razluĉivosti. Ono što obiĉno smatramo svojom sposobnosti vida, oštrina kojom vidimo svijet, zapravo je samo središte našeg vidnog polja, gdje je razluĉivost najviša. Na osnovi # ik 14 Nazrite granice svoga vida tog središta visoke razluĉivosti i periferije niske razluĉivosti, stalnim micanjem glave i oĉiju [trik #15] konstruiramo neisprekidanu sliku svijeta ravnomjerne oštrine. Ali koliko toga kompenziramo? Kolika je razluĉi-vost vida? Razluĉivost oka odreĊena je gustoćom stanica osjetljivih na svjetlo na mrežnici. Mrežnica je sloj tih stanica sa stražnje strane oka (a ukljuĉuje i nekoliko slojeva stanica koje obraĊuju i objedinjuju vidne signale koje onda šalju ostatku mozga). Da su stanice rasporeĊene ravnomjerno, u kutovima oĉiju vidjeli bismo jednako dobro kao kad gledamo ravno preda se. Ali nisu: stanice su najgušće pakirane toĉno u sredini mrešnice, na malom podruĉju zvanom foveja, i zato vid ima najvišu razluĉivost u centru vidnog polja. Podruĉje koje mu odgovara je malo; ako gledate u noćno nebo, od svega što vidite foveja pokriva samo puni mjesec. Izvan toga, na periferiji vida, razluĉivost je mnogo zrnatija. Na periferiji vida opada i obojenost. Stanica osjetljivih na svjetlo, zvanih fotoreceptori, ima nekoliko vrsta, ovisno o tome kakvo svjetlo pretvaraju u šivĉane signale. Gotovo svi fotoreceptori koji raspoznaju boje (toĉnije, najjaĉe se aktiviraju na odreĊene valne duljine svjetlosti) nalaze se u foveji. Izvan tog središnjeg podruĉja i dalje možete raspoznavati boje, ali teže; preteže druga vrsta stanica, osjetljivijih ali sposobnih samo za prepoznavanje svjetline. Na djelu Slika 2-1 jedna je varijanta uobiĉajene skice za provjeru vida s kakvom ste se mogli susresti kod optometriĉara, a sastavio ju je Stuart Anstis. Stavite je preda se i zadržite pogled na središnjoj toĉki. Slova na karti su najmanja u sredini a najveća na vanjskom rubu; povećavaju se toĉno onim tempom koji kompenzira opadanje razluĉivosti vaših oĉiju od centra foveje prema periferiji. To znaĉi da biste, ako držite pogled u središtu karte, trebali jednako lako ĉitati i slova u sredini i ona na rubu. Nazrite granice svoga vida trik #14

43

Slika 2-1. Sva slova su velika toliko da imaju istu razluĉivost kad fiksirate pogled na središte skice' Ta skica, meĊutim, ne pokazuje relativno opadanje naše osjetljivosti na boje s prelaskom na periferni vid. Zamolite prijatelja da pred vas stavi neki papir u boji i polako ga miĉe u stranu, a vi zadržite pogled (glavu i oĉi) prema naprijed. Uoĉite da, iako primjećujete da se papir miĉe, krajiĉkom oka više ne vidite koje je papir boje. Budući da se periferni vid još uvijek dobro snalazi sa svjetlinom, trebat će vam papir takve boje da ne mošete zakljuĉiti o kojoj je boji rijeĉ samo na osnovi toga koliko vam svijetlo izgleda. Bit će dobra zagasita žuta ili jarka plava. Ako želite provesti rigorozniji eksperiment, na stranicama Istrašivaĉkog muzeja ćete pronaći upute prema kojima mošete izraditi okovratnik kojim ćete moći mjeriti kut na kojem vaš vid za boje postaje upotrebljiv (hllp://www.oxplofcitorium.eciu/snacks/periphe-rol vision.html). Nazrite granice svoga vida Nakon što sam isprobao taj eksperiment, znao sam se poigrati neĉeg sliĉnog kad bih šetao ulicom. Kad mi auti prilaze s leĊa a ja gledam ravno preda se, u kojem trenutku poĉinjem vidjeti da tamo neĉega ima, a koliko mi još treba da vidim boju? ZaĉuĊujuće je koliko dugo znam da mi je auto na periferiji vidnog polja prije nego što mu mogu raspoznati boju. Iako bi to bilo u ime znanosti, molim vas pazite da ne završite pod kotaĉima. -M.W. Kako to radi Kad gledate Anstisovu oĉnu kartu na slici 2-1, sva slova su vam jednako ĉitljiva jer svjetlo sa svakog pada na isti broj fotoreceptora u oku. Slova u sredini padaju na središte vaše mrežnice, gdje su fotoreceptori najgušći: slova sa strane padaju na periferiju gdje su stanice rasporeĊene rjeĊe, ali slova su veća pa je pokriven isti broj stanica. Distribucija stanica osjetljivih na svjetlost prikazana je na slici 2-2. Imamo dvije krivulje, jedna predstavlja štapiće a druga ĉunjiće, što odgovara dvjema vrstama naših fotoreceptorskih stanica, nazvanih po njihovom obliku. Vidi se kako su i jedni i drugi najgušće rasporeĊeni blizu sredine oka a prorjeĊuju se prema periferiji, iako im gustoća ne opada istim tempom. Pod pretpostavkom da ovu knjigu ne ĉitate pri jako slabom svjetlu, gledajući oĉnu skicu koristili ste ĉunjiće - njihova gustoća opada najbrže, a ona odreĊuje razluĉivost vida. Zbog toga nam osjetljivost na boje slabi daleko od foveje. Ĉunjići najbolje rade na normalnom, danjem svjetlu, a oni reagiraju na boju. Štapići su pak relativno brojniji na periferiji, a oni ne reagiraju na boju. Oni su iznimno osjetljivi na svjetlo pa vam danju nisu od neke koristi, ali itekako pomažu kad ĉunjića ima malo. Zbog njih vidite kako vam prijatelj pomiĉe papir u boji iz prethodnog pokusa, ali ne možete prepoznati da li je papir žut ili plav, ili koje već boje. Zbog svoje osjetljivosti na svjetlo, štapići dobro doĊu i kad je veoma mraĉno. U uvjetima slabe osvijetljenosti ĉunjići nam se gase (za što im treba oko pet minuta) i gledamo štapićima (štapići postižu najveću osjetljivost nakon oko pola sata). Uoĉite, meĊutim, da su štapići zapravo najgušći dalje od foveje, što znaĉi da ćete veoma slabo svjetlo najlakše primijetiti ako ne gledate toĉno preda se. Na taj naĉin možete promatrati Nazrite granice svoga vida jedva vidljive zvijezde na mraĉnom nebu: malĉice izvan centra vidnog polja vidjet ćete nešto više zvijezda. Gustoća receptora foveja

44

prema nosu Ekscentriĉnost Slika 2-2. Raspodjela razliĉitih totoreceptora na mrežnici2 Zanimljivo je da, osim u pokusima poput onog s papirom u boji, normalno ne primjećujete da vam cijeli vizualni svijet nije u visokoj razluĉivosti. Razlog tome je što miĉete oĉi k onome što želite gledati, a podruĉje visoke razluĉivosti slijedi pomake oĉiju. Taj proces aktivnog vida [trik #15] mnogo je efikasniji nego što bi bilo imati cijelo vidno polje u visokoj razluĉivosti. Naravno, prije nego pomaknete oĉi ka neĉemu, vaš vidni sustav to mora predsvjesno registrirati perifernim vidom i usmjeriti vam pažnju na to što želite gledati. O tome što periferni vid najbolje primjećuje govori se u "Privucite pažnju" [trik #37] - rijeĉ je uglavnom o naglim promjenama pokreta i svjetla. Te pojave znaĉe da se možda dogaĊa nešto što zahtijeva hitnu reakciju - nije ĉudno što smo ustrojeni tako da primjećujemo takve stvari ĉak i kad nam nisu u visoko-razluĉivom centru oka. Bilješke 1. Preuzeto iz Vision Research, sv. 14, Anstis, S., "A chart demonstrating variations in acuity with retinal position", str. 591, copyright (1974), s dopuštenjem Elseviera. '}'. Za dijagram koji pokazuje detalje, a ne opća obilježja, vidi: 0sterberg, G. A. (1935). Topography of the layer of rods and cones in the human retina. Acta Ophaimotoiogha, 13 (Suplement b), 1 97. Da biste vidjeli, djelujte Dodatna literatura • Ilustracije opadanja razluĉivosti prema periferiji (http://psy.ucsd. edu/~sanstis/SABIur.html). • Kratki uvod u ljudsko oko i implikacije za dizajn stranice (http:// www.awpa.asn.au/tipstnx/eyeballl .htm i http://www.awpa. asn.au/tipstrix/eyeball2.htm). • "The Rods and Cones of the Human Eye" (http://hyperphysics.phyastr.gsu.edu/hbase/vision/rodcone.html), dobar uvod i izvor, dio inovativnog i informativnog hipertekstualnog projekta HyperPhy-sics (http://hyperphysics.phy-astr.gsu.edu/hbase/hph.html). • Popis ĉinjenica i brojki o oku i njegovim sposobnostima, nešto malo o obradi vida: http://white.stanford.edu/~brian/numbers/nodel. html). • Još ĉinjenica i brojki, ovaj put o ljudskoj mrežnici: http://webvision.med.utah.edu/facts.html, s referencama. O percepciji razmišljajte kao o ponašanju, kao o neĉemu aktivnom a ne pasivnom. Percepcija postoji da bi rukovodila djelovanjem, a moći djelovati je kljuĉno za konstrukciju visoko-razluĉive iluzije svijeta kakvog ga doživljavamo. Drugi trikovi u ovoj knjizi možda odaju dojam da je vid samo stvar vašeg mozga koji pasivno .obraĊuje informacije koje dolaze kroz oĉi. MeĊutim, percepcija je puno aktivniji proces. Dojam koji imamo o svijetu stvoren je uzimanjem uzoraka u vremenu, ali i uzorkovanjem više osjetila. Osjet koji primamo u bilo kojem trenutku potiĉe nas da promijenimo položaj glave, preusmjerimo pažnju ili nešto uĉinimo kako bismo djelovali na svijet. Sve nam to daje razliĉite osjete u sljedećem trenutku, a naša se slika svijeta ažurira. Vašem je mozgu lakše oĉitavati više puta i zatim interpolirati odgovore, nego što bi bilo dugo obraĊivati samo jednu scenu. Sto je jednako važno, ako znate što želite, scenu možda i ne morate potpuno interpretirati; možda je dovoljno obraditi je taman toliko da možete odluĉiti što ćete

45

dalje uĉiniti i zatim si djelovanjem priskrbiti drukĉiji skup osjeta uz ĉiju će pomoć scen.i postati jasnija. trik djelujte #15 Da biste vidjeli, djelujte H_KIQ Na djelu Jedan primjer aktivnog vida koji se uvijek dogaĊa ali ga obiĉno ne primjećujemo je pomicanje vlastitih oĉiju. Normalno ne primjećujemo svoju slijepu pjegu [trik #16] niti da nam je periferni vid slab [trik #14] jer nam pogled neprestance leprša s mjesta na mjesto. Stalno uzimamo uzorke vizualnog svijeta koristeći se visoko-razluĉivim središtem oka - fovejom - a mozak za nas konstruira konstantnu, neprekinutu, konzistentnu, visoko-razluĉivu iluziju. Stalno uzorkovanje podrazumijeva stalno kretanje oĉiju: automatske, brze pomake zvane sakade. Sakade izvodimo do pet puta u sekundi a da to obiĉno i ne primijetimo, iako svaka sakada stvara trenutaĉan prekid u toku vizualnih informacija prema mozgu [trik #17]. Iako se odredište sakade može svjesno kontrolirati, sam pokret oka nije svjestan. Saka-du može pokrenuti i dogaĊaj kojeg uopće nismo svjesni - barem dok ne okrenemo pogled i smjestimo ga u naš centar pašnje. Tada nam je pašnja privuĉena nesvjesno i nemamo izbora nego izvršiti sakadu na to mjesto [trik #37]. Svaka stanka u lancu sakada naziva se fiksacija. Fiksacije se dogaĊaju tako hitro i tako automatski daje teško vjerovati da zapravo ne zadršavamo pogled na onome što gledamo. Zapravo tek po djelić sekunde gledamo male dijelove scene i pomoću tih uzoraka konstruiramo sliku. Uz pomoć ureĊaja za praćenje pomaka oĉiju moguće je konstruirati slike toga kamo ljudi fiksiraju pogled kad gledaju razliĉite objekte - na primjer, web stranice s vijestima. Projekt Eyetrack III Instituta Poynter (hltp://www.poyntoroxtrn.ora/oyntiu( k?004/) istrašuje na koji naĉin Ta škola mišljenja naziva se "ekološki" pristup percepciji i povezuje se s psihologom J. J. Gibsonom.1 On je isticao da je percepcija kognitivni proces koji, kao i drugi kognitivni procesi, ovisi o interakciji sa svijetom. Istrašivaĉi vida ĉesto postavljaju ispitanike u krajnje neprirodne situacije: morate gledati u nešto bez da pomaknete glavu ili posegnete za predmetom kako biste ga dodirnuli. To je toliko razliĉito od slobodnog došivljaja uobiĉajenog stvarnog svijeta koliko i film ili kazališna predstava, ĉiji je redatelj netko drugi. Ako šelite da ljudi nešto jasno vide, dajte im priliku da to malo miĉu i vide kako se ponaša u interakciji s drugim objektima. Ne dajte se zavarati daje percepcija pasivna. Da biste vidjeli, djelujte posjetitelji išĉitavaju vijesti na Internetu (slika 2-3). Rezultati njihova istraživanja daju obrazac kretanja i zadržavanja pogleda pri gledanju web stranice s vijestima. Slika 2-3. Obrazac oĉnih fiksacija pri pregledavanju web stranice s vijestima; svjetlije mrlje pokazuju tendenciju duljeg fiksiranja2 Kad vješbamo brzo ĉitanje, dio posla je nauĉiti kako što manje puta fiksirati pogled na svaki redak a upiti što više rijeĉi u svakoj fiksaciji. Ako ste dobri - i ako su reci dovoljno kratki - mošete postići samo jednu fiksaciju po retku pa stranicu pregledavate odozgo prema dolje, a ne slijeva na desno. Slika 2-4 pokazuje jedan tipiĉan obrazac fiksiranja pogleda pri ĉitanju. &Hee did not feci eiicouragedtoQ^kj^y-i€ibre Cjtresticns about it, so she tjjrnedto~fft^%lQDk Turtle, anci said 'What else had you tcTlearn?' 'Well, there was Mystery,' the Mock TUrfft replied, counting off the

46

subjects op. his ffapp&?s, '- Mystery, ancient and modern, with Seaogiaphy then Drawling:-the Dravtfihg-mašter was an old conger-eft, that useeCJe-oetTie oilee a week: he taught usjgfawling, §tretening, ariihFaintjng in Coils.' ' \ Slika 2-4. Tipiĉni obrazac oĉnih fiksacija pri ĉitanju' Da biste vidjeli, djelujte Slika 2-5 pokazuje tipiĉni obrazac onoga što se dogaĊa kad gledate neĉije lice. Fiksirate pogled dovoljno dugo da dobijete pregled oblika lica u cjelini perifernim vidom, a najviše se fiksirate na one pojedinosti koje prenose najviše informacija: oĉi. Slika 2-5. Obrazac fiksiranja tijekom 8 sekundi gledanja lica (u ovom sluĉaju Mattovog)4 1. Gibson, J. J. (1979). The Ecological Approach to Visual Perception. Boston: Houghton Mifflin. 2. Prikaz toplinske mape tvrtke Eyetools Inc., dio projekta Eyetrack III Instituta Poynter (http://www.poynter.org/content/resource_popup_view.asp?id=27204). 3. Put gledanja dobiven programom BeGaze na temelju pokreta oka zabilježenih sustavom iView X Hi-Speed, ljubaznošću SensoMotoric Instruments GmBH. 4. Mattova fotografija, snimio ju je Dorian Mcfarland. Puno hvala Lizzie Crundall što je izradila ovu sliku putanje pogleda. Bilješke Ucrtajte svoju slijepu pjegu Dodatna literatura • Demonstracije i filmovi praćenja pogleda i vidne pašnje sa Sveuĉilišta Južne Kalifornije (http://ilab.usc.edu/bu). ' • Uvod u mehaniku sakada (http://www.personal.psu.edU/users/e/ l/elm 173/schlwork/semester3/psych/complete.htm). Saznajte kolika vam je slijepa pjega i kako vaš mozak popunjava prazninu tako da je ne primjećujete. Stražnji dio svakog oka prekrivaju fotoreceptori koji hvataju svjetlo i obavljaju njegovu konverziju u živĉane impulse kako bi ih poslali mozgu. Po toj površini, mrežnici, fotoreceptori su razmješteni neravnomjerno najgušće su rasporeĊeni blizu središta a rjeĊe na periferiji [trik #14]. Nadalje, jedna je mrlja na mrežnici posve bez receptora; svjetlo koje tamo padne uopće se ne pretvara u živĉane signale i ostavlja slijepu pjegu u vašem vidnom polju - zapravo dvije, po jednu u svakom oku. Na djelu Prvo, evo kako ćete primijetiti svoju slijepu pjegu (poslije ćemo nacrtati mapu da vidite kolika je). Zatvorite lijevo oko i gledajte ravno u krišić na slici 2-6. Postavite knjigu na oko 25 centimetara od oĉiju i polako je pri-miĉite. Na desetak centimetara udaljenosti crni krušić desno od krišića će nestati, a njegovo mjesto postat će sivo, kao i okolno podruĉje. Mošda ćete morati malo micati knjigu naprijed-natrag. Pokušajte primijetiti nestanak crnog krušića dok povećavate udaljenosti, a zatim pri-maknite knjigu kako bi krušić posve nestao. Vašno je da vam desno oko ostane fiksirano na krišiću jer pološaj slijepe pjege ovisi o centru vidnog polja pa ga morate odršati nepomiĉnim da biste je pronašli. Kad naĊete svoju slijepu pjegu, poslužite se programom Jeffreya Oristaglia i Paula Grobsteina na web stranicama Serendipa (I ittp:/serendip. biynmnwi.f >< lu/l >t >/l tlindspot; Java) i ucrtajte njenu veliĉinu. trik Ucrtajte svoju slijepu pjeg

47

u #16 Slika 2-6. Tipiĉni obrazac za pronalaženje slijepe pjege. Na ekranu su opet krišić i krušić; dakle, zatvorite lijevo oko, usmjerite pogled na krišić i pomiĉite glavu naprijed-natrag dok vam krušić ne nestane u slijepoj pjezi. Zatim kliknite mišem na Start (u dnu programa) i miĉite pokazivaĉ po slijepoj pjezi. Dok god je u njoj, pokazivaĉ se neće vidjeti, ali ĉim ga ugledate (jedva) kliknite i pojavit će se toĉkica. Ponovite to nekoliko puta, s tim da svaki put pomiĉete pokazivaĉ miša u drugom smjeru iz krušića. I opet, pazite da ne miĉete glavu i da vam pogled ostane usmjeren na krišić. Na kraju ćete dobiti obrazac sliĉan slici 2-7. Podruĉje unutar kruga što ga opisuju toĉkice vaša je slijepa pjega. I~~ Sa svojom slijepom pjegom možete se i poigrati. Evo kako: u sobi punoj ljudi zatvorite jedno oko i usmjerite pogled na svoj kažiprst. Izaberite žrtvu i namjestite prst tako da vam zbog slijepe pjege njezina glava nestane a umjesto nje se pojavi pozadina. Nije baš korisno, ali je zabavno a nije tako oĉito kao da joj "drobite" glavu izmeĊu palca i kažiprsta. - T. S. _l 6 Ucrtajte svoju slijepu pjegu Slika 2-7. Mapa Mattove slijepe pjege Kako to radi Slijepa pjega svakog oka odgovara mrlji na mrežnici na kojoj nema fotoreceptora. Bez njih nema niĉega što bi detektiralo svjetlo i pretvorilo ga u informacije koje bi koristio vidni sustav, i otud slijepa pjega. Svaka receptorska stanica povezana je s mozgom preko niza stanica koje sakupljaju signale prije nego o njima izvijeste mozak putem vla-knaprijenosnika informacija zvanog akson (Vidi "Neuron" [trik #9]). Tu je bizarno da se dio fotoreceptora koji je odgovoran za detekciju svjetlosti nalazi iza vlakana za prijenos informacija u mozak. Tako je - dio osjetljiv na svjetlost je na strani oka najudaljenijoj od svjetlosti. To ne samo da izgleda loše projektirano, nego i znaĉi da na površini mrešnice mora postojati rupa na kojoj će okupljena vlakna izaći iz bjelooĉnice i ući u mozak - slijepa pjega je upravo to mjesto izlaska. Na prvi pogled se ne vidi nikakav osobit razlog za takvu strukturu, osim sluĉajnosti. Nije nužno da bude tako. Da su dijelovi stanica osjetlji vi na svjetlost negdje bliže svjetlu, ne bi nam trebala slijepa pjega; vla Ucrtajte svoju slijepu pjegu kna bi mogla izaći iz oka bez narušavanja kontinuiteta površine fotoreceptora na mrežnici. * Možemo li biti sigurni da je to bug a ne korisna osobina? Jedan primjer je oko hobotnice, koje je izvedeno drukĉije. Oko je kod hobotnica evoluiralo nezavisno i tada su stanice mrešnice već imale fotoreceptore ispred, a ne iza šivĉanih vlakana, pa slijepe pjege nema. \ Obratno, od ustrojstva ljudske mrežnice ima i koristi; ono Ť\ omogućuje dobru opskrbu krvlju blizu mrežnice, kojom se prehranjuju fotoreceptori a i olakšava se metaboliranje otpadaka koji se tamo skupljaju. I jedna i druga orijentacija mrežnice ima svoje prednosti. Te dvije slavne rupetine u našem se vidnom polju obiĉno ne primjećuju. Ne samo da se naše oĉi kreću pa ne zanemarujemo nijedan djelić vizualnog prostora, nego se i slijepe pjege dva oka ne preklapaju pa na osnovi informacija iz jednog oka možemo popuniti ono što nedostaje iz drugoga-

48

MeĊutim, ĉak i u situacijama kad drugo oko ne pruža korisne informacije i kad vam slijepa pjega stoji na mjestu, mozak je evoluirao mehanizam kojim popunjava prazninu.1 To je popunjavanje razlog zbog kojeg u prethodnoj demonstraciji vidite neprekinutu sivu pozadinu, a ne crnu rupu. Trik nad trikom Eksperiment s ĉeširskom maĉkom (http://www.exploratorium.edu/ snacks/cheshire_cat.html; sadrži potpune upute) pokazuje jako dobru interakciju slijepe pjege, mehanizma popunjavanja, kao i natjecanje uroĊene dispozicije da uoĉavamo pokrete s uroĊenom dispozicijom da obraćamo pašnju na lica. Uz pomoć praznog zida, zrcala i prijatelja, iskoristite svoju slijepu pjegu za stvaranje iluzije da možete polako brisati prijateljevu glavu dok na njoj ne ostane samo osmijeh. Bilješka 1. "Seeing More Than Your Eye Does" (http://serendip.brynmawr.edu/ I >b/blin(i'.| >ot 1 .tilml) zabavna je turneja po mogućnostima vaše slijepe pjege (link na dnu svakog ĉlanka odvest će vas na sljedeću straniUoĉite praznine u svom vidnom polju Uoĉite praznine u svom vidnom polju Naše oĉi neprestano zvjeraju uokolo izvanredno hitrim pokretima zvanim sakade. Pri svakom takvom pokretu vid se naĉas gubi. Usprkos ĉinjenici da oko ima slijepu pjegu, neravnomjernu raspodjelu percepcije boje, a detalje moše najbolje razaznati tek u sićušnom podruĉju na sredini vidnog polja, ipak uspijevamo vidjeti svijet kao neprekinutu panoramu. Oko skakuće s mjesta na mjesto i snima u visokoj razlu-ĉivosti, a mozak sastavlja te snimke u zapanjujuće stabilnu i izvanredno detaljnu sliku. Ti hitri skokovi oĉiju zovu se sakade, a svake sekunde izvodimo ih do pet. Problem je u tome što se za vrijeme svake sakade sav vidni ulaz zamuti. Mozgu je dovoljno teško dobiti stabilnu sliku i bez zamućenja od kretanja koje stvara samo oko. Pa se za vrijeme sakada jednostavno ne bavi time. U biti, dok su vam oĉi u pokretu, vi ne vidite. trik #17 cu). Ona pokazuje kako se mozak služi bojama i uzorcima u okolnom podruĉju slijepe pjege kako bi pogodio što bi moglo biti u samoj slijepoj pjezi, i onda to prenosi vašem svjesnom umu. Dodatna literatura • Ramachandran, V. S. "Blind Spots". Scientific American, svibanj 1992, 86-91. • Ramachandran, V. S., & Gregory, R. L. (1991). Perceptual filling in of artificially induced scotomas in human vision. Nature, 350, 699-702. • Zanimljiva rasprava o slijepim pjegama, popunjavanju i njihovim implikacijama za prirodu doživljavanja nalazi se u knjizi Daniela Dennetta Consciousness Explained, 344-366. Boston: Little, Brown and Co., 1991. Uoĉite praznine u svom vidnom polju Na djelu Postavite lice na oko 15 centimetara od zrcala i gledajte jedno pa drugo oko. Primijetit ćete da, iako oĉito skrećete pogled s oka na oko, zapravo ne vidite kako vam se oĉi miĉu - već samo konaĉni rezultat kad zastanu na novoj toĉki u fokusu. Sada zamolite nekoga da vas gleda dok to radite pred zrcalom. Jasno će vidjeti kako vam se oĉi miĉu, iako je to vama nevidljivo. Kod duljih sakada moći ćete svjesno percipirati taj efekt, ali jedva. Raširite ruke tako da su vam kažiprsti na suprotnim krajevima vidnog polja. Premještajte pogled s jednog na drugi tako da vam glava ostane

49

mirna. Jedva jedvice ćete primijetiti trenutaĉnu crninu kad vam se odsijeĉe vidni ulaz. Sakade ove duljine traju oko 200 ms (petinu sekunde), što je taman na pragu svjesne percepcije. Sto ako se nešto desi za vrijeme sakade? Pa, osim ako je veoma svijetlo, jednostavno nećete ništa primijetiti. I baš je to tako ĉudno kod sakada. Stalno ih radimo ali nemamo dojam da svijet nestaje sto tisuća puta dnevno, svaki put na oko desetinku sekunde. r~ Sakadiĉko potiskivanje mošda je jedan od naĉina na koji djeluju neki madioniĉarski trikovi. Znamo da nagli pokreti svraćaju pažnju na sebe [trik #37]. MaĊioniĉar se razmeće jednom rukom kako bi svratio pažnju na nju i dok su vam oĉi u pokretu ne vidite što radi s drugom rukom, kojom izvodi trik. - N. H. _I Kako to radi Sakadiĉko potiskivanje postoji zato da zamućene slike, koje dobiva oko dok se brzo kreće pri sakadi, ne zbune vidni sustav. Rez poĉinje trenutak prije nego se stegnu mišići koji pokreću oko. Budući da tada slika na niM/.niri još nije zamućena, znamo da taj mehanizam ne izrezuje mulin' slike pri obradi. Ne, isti onaj dio mozga koji priprema oko na sakadu iihii.i poslati i signal koji potiskuje vid. Odakle taj signal dolazi? To još ne zii.uuo sa sigurnošću. Uoĉite praznine u svom vidnom polju Jedan nedavno proveden eksperiment dokazuje da se potiskivanje definitivno javlja prije nego što do mošdane kore doĊu ikakve vidne informacije. Nažalost, takav pokus nećete moći izvesti kod kuće jer zahtijeva transkranijalno magnetsko podraživanje (TMS). TMS [trik #5] vam u biti omogućuje da palite ili gasite dijelove mozga koji su dovoljno blizu površini da bi na njih djelovao magnet. Tom se napravom brzim elektromagnetskim izbojima utjeĉe na stanice koje prenose signale u mozgu. Ovisno o frekvenciji izboja, mošete pojaĉati, odnosno smanjiti aktivnost neurona. Kai Thilo i ekipa sa Sveuĉilišta Oxford1 upotrijebili su TMS kako bi u vidnom polju dobrovoljaca stvorili male prividne mrlje, takozvane fosfene. Kad bi se primjenom TMS-a na oko stvorili fosfeni na mrežnici, saka-diĉko potiskivanje funkcioniralo je na uobiĉajen naĉin. Za vrijeme sakade fosfeni bi nestali, što se i oĉekivalo. Fosfeni su se tretirali kao normalne slike na mrežnici. Ali kad bi se mrlje proizvele u kasnijoj fazi vidne obrade, u moždanoj kori, nije bilo utjecaja sakada na fosfene. Pojavljivali su se neovisno o pokretima oka. Potiskivanje, dakle, djeluje izmeĊu mrežnice i moždane kore, te zaustavlja vidne informacije prije nego uĊu u svjesni došivljaj. Ne moći vidjeti dok traje sakada nije ista vrsta zapreke kao kad ne vidite jer vam je pašnja usmjerena nekamo drugamo. To se dogaĊa kod sljepoće za promjenu [trik #40] - ne primjećujete promjene jer vam pažnju zaokupljaju druge stvari, ali promjene su i dalje potencijalno vidljive. Za razliku od toga, sakadiĉko potiskivanje je ozbiljnije ograniĉenje. Ono što se dogaĊa dok traje sakada nije niti blizu svijesti. Ne radi se samo o tome da ne vidite, nego da ne uopće možete vidjeti. Bilješka 1. Thilo, K. V, Santoro, L., Walsh, V., & Blakemore, C. (2004). The site of saccadic suppression. Nature Neuroscience, 7(1), 13-14. Dodatna literatura • Sakadiĉko potiskivanje uzrokuje i iluziju sata koji stoji [trik #18]. Kad vrijeme stane

50

trik # 18 trik "i Kad vrijeme stane # 18 J Naš osjećaj za vrijeme daje neprekidnu koherentnost svjesnom došivljaju svijeta. S lakoćom razlikujemo prošlost, sadašnjost i budućnost. Ipak, neke suptilne iluzije pokazuju da naš mentalni sat može griješiti. Da biste uvidjeli da su ljudi zapanjujuće vješti u procjeni kratkih vremenskih intervala, ne trebate ništa više nego uživati u sinkroniji koju postiše vaš lokalni orkestar. MeĊutim, naš mentalni sat zapravo griješi. Te se anomalije obiĉno javljaju kad mozak pokušava kompenzirati praznine ili dvosmislenosti u dostupnim vidnim informacijama. Takve praznine mogu nastati samo-izazvanim pokretom. Na primjer, naše je znanje o tome koliko dugo neki objekt stoji u trenutnom položaju narušeno potiskivanjem vidnih informacija [trik #17] do kojeg dolazi kad pomiĉemo oĉi prema tom objektu - sve dok su nam oĉi u pokretu, ne možemo imati pojma o tome što taj objekt zapravo ĉini. Ta neizvjesnost pološaja i nagaĊanje mozga o tome mogu se doživjeti kad nam se oĉi sa-kadiĉki miĉu prema objektu u kretanju. Na djelu Kad gledate na sat, ponekad vam se ĉini da sekundara stoji na istom mjestu dulje nego što bi trebala. Dok traje taj naizgled dugi trenutak, pomislili biste da je sat stao. Obiĉno nastavite gledati i vidite da će se sekundara ubrzo opet poĉeti normalno kretati - osim, naime, ako sat doista ne stoji. Taj se fenomen zove iluzija sata koji stoji. Možete je sebi demonstrirati tako da uzmete neki neĉujni sat i stavite ga u stranu. Ne morate imati analogni sat s tradicionalnom sekundarom; može to biti i digitalni sat, važno je samo da pokazuje sekunde. Postavite sat tako da ga isprva ne gledate ali da možete vidjeti sekundaru, odnosno brojke, samo pomicanjem oĉiju. Sada bacite pogled na sat (tj. izvedite sakadu [trik #15]). Pokret oka treba biti što hitriji, kao da su vam neoĉekivani zvuk ili misao privukli pašnju [trik #37]; spor, odmjeren pokret neće upaliti. Probajte nekoliko puta i trebali biste doživjeti efekt "sata koji stoji", barem u nekom od pokušaja. trik #18 Kad vrijeme stane Hoće li ovo funkcionirati, ovisi o tome u kojem vam je trenutku pogled pao na sat. Ako ste ga ugledali netom prije nego što će se sekundara pomaknuti (ili će se digitalna brojka promijeniti), manje je vjerojatno da ćete vidjeti iluziju. Ako vam pak pogled padne na sat tik nakon što se sekundara pomaknula, mnogo je vjerojatnije da ćete doživjeti efekt. Kako to radi Kad naš pogled padne na neki objekt, ĉini se da mozak donosi stanovite pretpostavke o tome koliko se dugo taj objekt nalazi na mjestu. Vjerojatno je da se time kompenzira potiskivanje vida dok miĉemo oci [trik #17]. To potiskivanje znaĉi da vid moše izbjeći tešak posao dešifrirahja neizbješnog i neprestanog zamućenja pri kretanju, koje prati svaki od stotine tisuća hitrih sakadiĉkih pokreta oka što ih izvodimo svakog dana. Tako, kad nam pogled padne na neki objekt, mozak pretpostavlja da je on tamo već barem onoliko dugo koliko nam je trebalo da na njega usmjerimo pogled. Naš mozak antedatira vrijeme u kojem objekt stoji na mjestu. Kad gledamo nepomiĉne objekte poput stola ili svjetiljke, taj proces anteda-tiranja ne primjećujemo. Ali kad gledamo sekundaru sata, znajući da ona ne hi smjela dugo biti na mjestu, taj nesklad stvara iluziju. To je objašnjenje dobilo potporu i kvantifikativno odreĊenje u eksperimentu Keilana Yarrowa i njegovih kolega na londonskom University

51

Collegeu i na Sveuĉilištu Oxford.1 Oni su zatražili od ispitanika da gledaju u brojaĉ. Pokret njihovih oĉiju bi ukljuĉio brojaĉ, koji bi tada poĉeo brojati od 1 do 4. Brojke 2, 3 i 4 stajale su po jednu sekundu, a poĉetna brojka 1 trajala je svaki put drukĉije, u rasponu od 400 ms do 1600 ms, s poĉetkom u trenutku kad ispitanik pomakne oĉi ka brojaĉu. Ispitanici su trebali reći jesu li brojku 1 vidjeli dulje ili kraće od ostalih brojki. Pokazalo se da su svi precijenili vrijeme u kojem su vidjeli brojku 1, što je u skladu s iluzijom sata koji stoji. Kljuĉno je sljedeće: što je poĉetni pomak oka ka brojaĉu bio veći, to su ispitanici više precjenjivali vrijeme vidljivosti brojke 1. To govori u prilog hipotezi o sakadiĉkom potiskivanju jer su dulje sakade neizbježno povezane s duljim razdobljem potisnutosti vida. A ako je istina da mozak pretpostavlja da meta koja inu je ušl.i u fokus tamo stoji barem onoliko dugo koliko je trajala sakada, onda imi smisla Kad vrijeme stane trik # 18 da dulje sakade dovode do većeg precjenjivanja. Nadalje, otkrilo se da se iluzija sata koji stoji javlja samo onda kad ispitanici pomaknu oĉi ka brojaĉu, a ne kad bi brojaĉ iskoĉio ravno pred njih - što je opet konzistentno s objašnjenjem sakadiĉkog potiskivanja. Efekt sliĉan iluziji sata koji stoji došivjet ćete kad uzmete slušalicu telefona i ĉujete isprekidan ton (pauza, biiip, pauza, biiip... /U SAD-u i još neke zemljama; u Hrvatskoj je ton slobodne linije bip, biiip, pauza, bip, biiip... pa se iluzija neće pojaviti, prev./). Možda vam se uĉini da tišina na poĉetku traje dulje nego što bi smjela. Doima se da telefon ne radi pa se ta iluzija zove iluzija mrtvog telefona. MeĊutim, objašnjenje koje vrijedi za sat ne objašnjava iluziju mrtvog telefon jer ona ne ovisi o sakadiĉkim pokretima oka.2 Osim toga, time se ne objašnjava niti nedavno primijećena sklonost ljudi da precjenjuju koliko dugo drže u ruci predmet kad ga prvi put uhvate,3 a ĉini se da je efekt sliĉan: doima se da prvi susret traje dulje. Jedno predloženo objašnjenje iluzije mrtvog telefona jest da premještanje pašnje na novi slušni fokus stvara povećanje pobuĊenosti, ili mentalnog interesa. Kako su prijašnja istraživanja pokazala da povećana pobuĊenost - na primjer, kad smo pod stresom - ubrzava naš osjećaj za vrijeme, to bi nas moglo dovesti do precjenjivanja trajanja zvuka kad na njega prvi put obraćamo pažnju. Naravno, to se ne uklapa u opažanje koje smo prethodno spomenuli, da se iluzija sata koji stoji ne pojavljuje kad se sat ili brojaĉ pojavljuju ravno pred našim oĉima - to bi dovelo do povećane pobuĊenosti jednako kao i skretanje pogleda ka satu ili dizanje telefonske slušalice. Jedinstveno objašnjenje za pojavu "stajanja vremena" i dalje nam, dakle, izmiĉe. Ono što, meĊutim, jest jasno je da naš mozak većinu vremena izvanredno uspješan u tome da nam pruša koherentni osjećaj za to što se kada dogodilo. Bilješke 1. Yarrow, K., Haggard, P., Heal, R., Brown, P., & Rothwell, J. C. (2001). Illusory perceptions and time preserve cross-saccadic perceptual continuity. Nature, 414(6861), 302-305. 2. Hodinott-Hill, I., Thilo, K. V., Cowey, A., & Walsh, V. (2002). Auditory chro-nostasis: Hanging on the telephone. Current Biology, 12,1779-1781. 3. Yarrow, K., & Rothwell, J. C. (2003). Manual Chronostasis: Tactile perception precedes physical contact. Current Biology, 12(13), 1134-1139. - Christian Jarret t Napustite oĉne fiksacije i reagirat ćete brže

52

Napustite oĉne fiksacije i reagirat ćete brže Za prebacivanje pažnje na novi objekt treba nam više vremena ako je stari objekt i dalje na svom mjestu. Prebaciti pašnju ĉesto znaĉi pomaknuti oĉi. Samo što mi nikad potpuno ne kontroliramo što naše oĉi šele gledati. Ako se zalijepe za nešto, tvrdoglavo će se toga držati umjesto da se okrenu drugamo. Ako želite gledati nešto novo, to ćete brše uĉiniti ako ne budete morali odlijepiti pogled od onog starog: ako ono što ste dotad gledali išĉezne i nastane kratka praznina, tada kao da vam se oĉi odlijepe i vaše se vrijeme reakcije popravlja. To se naziva efekt praznine. Na djelu Efekt praznine mošete uoĉiti ako se od vas zatraši da zurite u neki oblik na ekranu, a da zatim okrenete pogled na neki novi oblik koji će se pojaviti negdje drugdje na ekranu. Za prebacivanje na novi oblik obiĉno treba oko petina sekunde. Ali ako stari oblik išĉezne malo prije nego se novi oblik pojavi, za pomicanje pogleda trebat će vam manje vremena, i to oko 20% manje. Treba reći: ovaj je efekt - reda veliĉine tek nekoliko stotinki sekunde malen u odnosu na cjelokupno ponašanje. Nećete ga samo tako primijetiti dok šećete po stanu. Taj efekt pripada obilješjima niske razine naše kognitivne kontrole: u odreĊenim okolnostima, voljno prebacivanje pažnje traje nešto dulje. Drugim rijeĉima, voljno ponašanje nije baš toliko voljno kako si volimo zamišljati. Kako to radi Svijet oko sebe upijamo korak po korak, na djelić sekunde fokusiramo sićušni dio svijeta visoko-razluĉivim središtem našeg vida, a zatim oĉi idu dalje da bi fokusirale neki drugi dio. Svaki od tih, uglavnom automatskih pokreta, zove se sakada [trik #15]. trik #19 Napustite oĉne fiksacije i reagirat ćete brže U životu Potpunosti radi, treba znati da bi za maksimalno ubrzanje stara toĉka fiksacije trebala nestati 200 milisekundi (opet petina sekunde) prije nego se pojavi novi objekt. Mozak koristi to vrijeme da primijeti da je stari oblik išĉeznuo i pripremi oĉi na sljedeći pomak. E sad, u životu objekti rijetko samo tako nestaju, iako se to ĉesto dogaĊa na ekranu raĉunala. Stoga vrijedi znati da ako želite da netko prebaci pažnju s jednog predmeta na drugi, prelazak ćete mu olakšati ako prvi predmet uklonite malo prije nego mu pokažete drugi (zbilja ga uklonite, ne samo sakrijete iza neĉega, jer mi i dalje obraćamo pažnju na objekte dok su privremeno nevidljivi [trik #36]). Time ćete olakšati odvajanje od izvornog predmeta, može to biti dijaloški okvir ili neka pripremna obavijest, i dovesti korisnika u pripravno stanje za ono na što će zatim morati obratiti pažnju. Dodatna literatura • Taylor, T. L., Kingstone, A., & Klein, R. M. (1998). The disappearance of foveal and non-foveal stimuli: Decomposing the gap effect. Canadian Journal of Experimental Psychology, 52(4), 192-199. Sakade izvodimo bez prestanka - do pet svake sekunde - ali to ne znaĉi da su one fluidne niti da je svaka ista. Dok upijate neku scenu, oĉi su vam zalijepljene za nju. Opiru se odmicanju, ali tek zakratko. Sto se, dakle, dogaĊa kad naiĊe neki drugi objekt i vi šelite okrenuti oĉi prema njemu? Morate nadvladati tu inhibiciju i za to vam je potrebno neko vrijeme. Prevladavanje otpora pri izvoĊenju sakada jedan je naĉin gledanja na razlog zbog kojeg fokusiranje na novi oblik traje dulje ako je stari oblik i dalje na mjestu. No, na to se moše gledati i drukĉije: razmotrimo

53

što se dogaĊa kad stari oblik nestane. Tada vidimo da se oĉi automatski otpuštaju od svoje fiksacije i više se toliko ne opiru izvoĊenju sakada zbog toga je moguće brže prebaciti pogled kad stari oblik nestane prije nego se pojavi novi. Osim toga, oblik koji išĉezava djeluje kao znak upozorenja ranoj fazi vidnog sustava ("Nešto se dešava, pripremi se!"), što sluši za ubrzavanje vremena reakcije oĉiju. Kombinacija oba elementa - upozorenja i ĉinjenice da oĉi više ništa ne zadržava - dovodi do ubrzanja. I Zavarajte se da vidite treću dimenziju "trik #20 Gledanje sjena jedan je od puno trikova pomoću kojih prepoznajemo oblike. Utoliko je podložno i varanju - mozak će već zbog obiĉnog sjenĉanja pretpostaviti da vidi pravu sjenu. Ta je iluzija toliko snažna i tako duboko usaĊena u nas da zaista možemo osjetiti dubinu slike iako znamo da je ravna. Na djelu Pogledajte osjenĉane krugove na slici 2-8 (prema sliĉnoj ilustraciji u ĉlanku "On the Perception of Shape from Shading"1 Kleffnera i Ramachandrana). Sam sam izradio taj dijagram, i on nije ništa posebno: samo skupina krugova na srednje sivoj podlozi. Svi krugovi su ispunjeni crno-bijelim gradijentom, samo što je nekima vrh bijel a nekima crn. Iako je slika jednostavna, već daje osjećaj dubine. Ĉini se da krugovi koji su bijeli na vrhu zbog sjenĉanja iskaĉu iz slike, kao izboĉine. Naprotiv, krugovi koji su bijeli na dnu izgledaju više kao udubine ili ĉak rupe. Da biste vidjeli koliko je dojam dubine jak, usporedite te osjenĉane krugove s mnogo jednostavnijim dijagramom na slici 2-9, takoĊer prema ĉlanku Kleffnera i Ramachandrana. Jedina razlika je u tome da krugovi nisu osjenĉani nego su podijeljeni na jednoliĉne crne i bijele polovice. Ali dubina je posve nestala. Kako to radi Sjene se identificiraju u ranoj fazi vidne obrade kako bismo brzo stekli prvi dojam o obliku scene koju gledamo. Znamo da je rijeĉ o ranoj fazi jer je mehanizam kojim se prepoznaje izvor svjetla priliĉno hakerski. Zavarajte se da vidite treću dimenziju Kako prepoznajete trodimenzionalni oblik samo gledanjem? Tome služe sjene. Zavarajte se da vidite treću dimenziju Stalno se suoĉavamo s dvosmislenim situacijama. Na primjer, uzmimo jedan od krugova s bijelim vrhom iz slike 2-8. Kad ga gledate, ovisno o tome zamišljate li da je oblik osvijetljen odozgo ili odozdo, možete vidjeti jedan ili drugi oblik. Ako svjetlo dolazi odozgo, mošete zakljuĉiti da je oblik izboĉen, jer je dolje taman, a tamo se nalaze sjene. S druge strane, ako svjetlo dolazi s dna stranice, isti obrazac sjene daje i udubina. Izbo-ĉina ili udubina: dva oblika mogu imati isti obrazac sjene kad ih se osvijetli iz suprotnih kutova. Slika 2-8. Osjenĉani likovi daju iluziju trodimenzionalnosti. trik #20 Zavarajte se da vidite treću dimenziju Slika 2-9. Binarno crno-bijelo "sjenĉanje" ne daje osjećaj dubine. Na dijagramu, meĊutim, nema izvora svjetla, a jednoliĉna siva podloga ne ukazuje na to odakle svjetlo dolazi. Takav krug s bijelim vrhom s punim bi pravom trebao biti dvosmislen. Trebali biste nekad vidjeti izboĉi-nu a nekad udubinu.

54

Tu je zapanjujuće da ljudi krugove s bijelim vrhom vide kao izboĉine a ne kao udubine, iako imaju obje mogućnosti. Umjesto da nas ostavi zbunjene, mozak presuĊuje: svjetlo dolazi odozgo.2 Pretpostavka da su scene osvijetljene odozgo itekako ima smisla: ako ima svjetla, obiĉno mu je izvor sunce, koje je gore. Zašto to onda opisujemo kao hakerski mehanizam? Iako pretpostavka o izvoru svjetla dobro zvuĉi, zapravo baš i nije jako robusna. Pogledajte ponovo sliku 2-8. Prislonite knjigu na zid i okrenite glavu naopako. Izboĉine su se pretvorile u udubine a udubine u izboĉine. Mozak oĉito ne pretpostavlja da svjetlo dolazi odnekud s neba, nego s vrha vidnog polja. Zavarajte se da vidite treću dimenziju | Umjesto da troši vrijeme na to da uzme u obzir kako vam je okrenuta glava pa da onda zakljuĉuje gdje se vjerojatno nalazi sunce, mozak je odabrao "dovoljno dobro" rješenje. Ono najĉešće funkcionira, ali ne uvijek (ne funkcionira kad vam je glava okrenuta naopaĉke). MeĊutim, to rješenje znaĉi i da se izvor svjetla može uprogramirati u rutine za percepciju oblika, što omogućuje brzu obradu scene. Upravo ta brzina omogućuje da se na temelju sjena zakljuĉi o obliku u tako ranoj fazi obrade. To je važno za izradu trodimenzionalne mentalne scene, umjesto ravne slike nalik fotografiji. Osjenĉani krugovi su, meĊutim, pogrešno prepoznati kao trodimenzionalni, zbog ĉega uvjerljivo daju dojam dubine. Ono što se dogodilo s osjenĉanim krugovima zove se "iskakanje". Iskakanje znaĉi da krugovi skaĉu na vas iz pozadine - lakše ih je uoĉiti i pridati im pašnju nego što je to sluĉaj sa sliĉnim ravnim objektima. Klef-fner i Ramachandran u istom onom ĉlanku ilustriraju to osobito svojstvo tako što mjere koliko je vremena potrebno da se uoĉi jedan krug sliĉan izboĉini na stranici punoj udubina. Pokazalo se da nema veze koliko udubina na stranici prikriva izboĉinu. Zbog pojave iskakanja, izboĉinu vidimo trenutaĉno. Ali ako se stranica s izboĉinama i jednom udubinom okrene u stranu, treba nam znatno više vremena da uoĉimo udubinu. Pogledajte još jednom sliku 28, s tim da ovaj put držite knjigu okrenutu pod pravim kutom. Dojam dubine mnogo je slabiji a, budući da pretpostavka o svjetlu odozgo ne daje prednost nijednom tipu kruga, krugovi će manje-više nasumiĉno izgledati kao udubine, odnosno izboĉine. Štoviše, mjerenja pokazuju da uoĉavanje jednog drugaĉijeg kruga više nije trenutaĉno. Sto je više krugova na stranici, za to nam treba više vremena. Brzinska prednost iskakanja je tako znaĉajna da neke životinje mijenjaju boju kako bi izbjegle iskakanje u pogled u oĉima svojih predatora. Stojeći na jarkom suncu, antilopa bi, s osvijetljenim leĊima i sjenom s donje strane, bila baš kao jedan od naših osjenĉanih krugova. No, antilopa je na vrhu tamna a trbuh joj je bijel. Taj uzorak, zvan "protusjenĉanje", poništava sjene i daje šivotinji jednoliĉnu nijansu, što ublašava efekt iskakanja i omogućuje joj da se stopi s pozadinom. trik #20 Zavarajte se da vidite treću dimenziju U životu Budući daje iskakanje tako snašno, nije ni ĉudo da ĉesto koristimo trik sa sjenĉanjem kako bismo stvorili taj efekt u svakodnevnom životu. Trodimenzionalno fasetirani gumbi u kompjuterskim programima jedan su primjer za to. Nisam vidio da postoje eksperimenti toĉno o tome, ali usudio bih se pretpostaviti da je fasetirani gumb Sušan Kare u VVindowsima 3.0 (http://www.kare.com/MakePortfolioPage.cgi?page=6) znaĉajniji nego što bismo mislili - on ĉini oĉitim što treba kliknuti.

55

Moji omiljeni primjeri sjena dobivenih sjenĉanjem nalaze se u predavanju Stuarta Anstisa o korištenju tog efekta u svijetu mode (http:// www.psy.ucsd.edu/~sanstis/SAStocking.htm). Anstis istiĉe da traperice s izbijeljenom prednjicom nogavica zapravo stvaraju umjetnu sjenu na stranama nogu, zbog ĉega izgledaju zaobljenije i ljepše oblikovane (slika 2-10). Isto vrijedi i za najlon-ĉarape, koje su tamnije sa strane iz kojeg ih god kuta gledali. Slika 2-10. Osjenĉane traperice oblikuju noge Kroz mnoge primjere njegovo predavanje pokazuje kako se prividni oblik lica mijenja šminkanjem - njegovim rijeĉima, "naslikanim sjenkama". Fotografije sa i bez šminke (slika 2 11) svojim jasno definiranim liĉnim Zavarajte se da vidite treću dimenziju kostima i skulptorskim oblikovanjem demonstriraju koliko sjenĉanje zapravo utjeĉe na oblik. Slika 2-11. Razlika u prividnom obliku jasno se vidi kad je našminkano samo pola lica. Bilješke 1. Kleffner, D. A., & Ramachandran, V. S. (1992). On the perception of shape from shading. Perception and Psychophysics, 52(1), 18-36. 2. Detaljniji eksperimenti, opisani u navedenom ĉlanku, zapravo pokazuju da pretpostavljeni izvor svjetla za mozak nije toĉno na vrhu vidnog polja, nego gore lijevo. Ti eksperimenti ukljuĉuju složenije osjenĉane oblike od krugova, te ispitivanje hoće li, kad ih se pogleda, iskoĉiti ili će izgledati udubljeno. Kad se pokus izvede više puta, o položaju pretpostavljenog izvora svjetla može se zakljuĉiti tako što se promatra mjesto za koje mozak pretpostavlja da je izvor svjetla. Nažalost, još uvijek je nepoznato zašto je to mjesto gore lijevo a ne gore-negdje-drugdje. Vidi Mamassian, P., Jentzsh, I., Bacon, B. A., & Schweinberger, S. R. (2003). Neural correlates of shape from shading. NeuroReport, 14(7), 971-975. Kreću se objekti, a ne svjetlo Na djelu Uoĉite kako se vaš mozak služi sjenama da bi konstruirao 3D model scene. Gledajte film o kugli u kutiji na • http://gan.dalf.psych.umn.edu/~kersten/kersten-lab/images/ ball-in-abox.mov (mala verzija) • http://gandalf.psych.umn.edu/~kersten/kersten-lab/demos/ BalllnaBox.mov (velika verzija, 4 MB) Ako trenutno nemate pristup Internetu, pogledajte kadrove iz filma na slici 2-12. Film je jednostavna animacija s kuglom koja dvaput ide amo-tamo po trodimenzionalnoj kutiji. Kugla svaki put ide dijagonalno po ravnini poda. Prvi put se ĉini da se kreće po podu kutije, a sjena pada toĉno ispod nje i dodiruje dno kugle. Drugi put izgleda da se kugla kreće horizontalno i lebdi nad podom, a sjena je slijedi po podu. Kugla zapravo i u jednom i u drugom sluĉaju ide istim putem; mijenja se samo putanja sjene (jedan put dijagonalno, drugi put horizontalno). Upravo se time mijenja vaša percetrik #21 Kreću se objekti, a ne svjetlo Kad su sjene u pokretu, mi vidimo kretanje objekta a ne pretpostavljamo da se kreće izvor svjetla. Sjene se obraduju u ranoj fazi vidne obrade objekata i jedna su od prvih stvari koje naš vidni sustav koristi kad pokušava prepoznati oblik. "Zavarajte se da vidite treću dimenziju" [trik #20] je, nadalje, pokazao da naš vidni sustav ima uprogramiranu pretpostavku da svjetlo dolazi

56

odozgo. Još jedan naĉin upotrebe sjena je zakljuĉivanje o pokretima. Naš vidni sustav tada radi s još jednom pretpostavkom: da je sjena u pokretu rezultat objekta u pokretu, a ne kretanja izvora svjetla.. U teoriji bi, naravno, i jedno i drugo moglo biti razlog za kretanje sjene, ali mi smo evoluirali tako da zanemarujemo jednu od tih mogućnosti - objekti koji se brzo kreću mnogo su vjerojatniji od svjetala koja se brzo kreću, a da i ne spominjemo koliko su opasniji. Kreću se objekti, a ne svjetlo tril #2 pcija kretanja kugle. (Na slici 2-12 prikazani su kadrovi iz prvog (lijevo) i drugog (desno) sluĉaja prelaska kugle po kutiji.) n http: //gandalf.psv:.mti* + 1 http" / .''fiandalf p'.ych umn edu/ Ś kersrc-i/kersten!ab,'d^inf)S/eal:lnaBox.mov| Iflttp://gandalf.psYch.umn.edu/^kers^ I C |-1 + I ' "Mmp ; )q."Hialt psycn.t-inm.edu/-kersten/keriteri lai .riemos/BalitnaBox.movi Slika 2-12. Kadrovi iz filma "kugla u kutiji" Sada pogledajte slošeniji film s kuglom koja se kreće "cik-cak" (http:// www.kyb.rTipg.de/bu/demo/index.html; slika 2-13 pokazuje jedan kadar iz tog filma). Opet imamo kuglu koja se kreće po 3D kutiji. Slika 2-13. Kadar iz filma "kugla koja ide cik-cak"1 Ovaj put, dok se kugla pravocrtno kreće od jednog do drugog kuta kutije (dokaz za to je dijagonalna crta koju slijedi), sjena vrluda po cijeloj kutiji. Sada ĉak imamo jasan dokaz da se tu kreće izvor svjetlosti - i utoliko, sjena. Sjenĉanje i boja kutije stalno se mijenjaju, ali konzistentno s pokretnim izvorom svjetlosti a ne s kuglom koja ide cikcak (njeno kretanje ne dovodi ni do kakvih promjena u sjenĉanju ni u boji!). Svejedno, vi vidite kuglu kako ide cik-cak. Kako to radi Vaš mozak konstruira interni 3D model scene ĉim je pogledate, pri ĉemu je utjecaj sjena na konstrukciju nevjerojatno snažan. To ste mogli vidjeti na djelu u prvom filmu: vaš interni model scene dramatiĉno se mijenja iskljuĉivo na temelju položaja i pokreta sjene. r~ Nije mi drago reći "interni model". Ako uzmemo u obzir da je većina in formacija o sceni već prisutna u univerzumu, dostupna vec pokretom yl.\ ve, zašto se gnjaviti time da se scena polii.iiijuje i u glavi? Najvjerojatnije Kreću se objekti, a ne svjetlo tril #2 interno pohranjujemo samo ono što moramo, kad postoje nedoumice. Vizualni podaci u glavi nisu fotografija nego strukturirani model koji opstoji u tandemu s eksteligencijom, informacijama koje možemo tretirati kao inteligenciju ali se ne ĉuvaju interno. -T. S. _J Drugi film pokazuje još par pretpostavki (ima toga još) kojih se mozak drši pri obradi sjena. Jedna pretpostavka je da tamnija boja znaĉi sjenu. Druga je da svjetlo obiĉno dolazi odozgo (te su pretpostavke tako prirodne da ih ĉak i ne primjećujemo). I jedna i druga ulaze u igru kad dvo-dimenzionalni oblici - obiĉne slike - prividno dobivaju dubinu ako ih se znalaĉki osjenĉa [trik #20]. Na osnovi tih pretpostavki, mozak radije vjeruje da izvor svjetla miruje a da objekt u kretanju jurca uokolo, umjesto da se miĉe izvor svjetla. I to usprkos svim naznakama koje govore suprotno: obrascu osvjetljenja na podu i zidovima, osvjetljenjem stranica kutije koje prati kretanje sjene

57

- sve bi to moralo biti dovoljno jak dokaz. A mozak ipak uzima u obzir jedino sjenu kugle. U nastojanju da najbrše što je moguće stvori trodimenzionalno tumaĉenje scene, mozak se ne gnjavi time da asimilira informacije iz cijelog vidnog polja. On bitno pojednostavljuje stvar tako da pretpostavi kako izvor svjetla miruje. Bilješko 1. Za cik-cak animaciju kugle zahvaljujemo D. Kersten (Sveuĉilište Minnesota, SAD) i I. Bulthoffu (Institut za biološku kibernetiku Max Planck, Njemaĉka) Dodatna literatura • Laboratorij Kersten (http://gandalf.psych.umn.edu/~kersten/ kerstenlab/kersten-lab.html) istrašuje vid, djelovanje te raĉunalna naĉela u pozadini našeg pretvaranja vida u razumijevanje svijeta. Osim publikacija o toj temi, web stranice nude demonstracije koje istražuju koje informacije mošemo izluĉiti iz onoga što vidimo i s kojim pretpostavkama. Jedna njihova demonstracija, Prividno kretanje zbog sjene (http://gandalf.psych.umn.edu/www/kerstoiv lab/imaqo\/kerston shadowcine.MOV), pokazuje kako se pretpostavka da izvori svjetlosti miruju može iskoristiti za još jednu snažnu iluziju kretanja. Dubina je važna • Kersten, D., Knill, D., Mamassian, P., & Buelthoff, I. (1996). Illusory motion from shadows. Nature, 379(6560), 31. "trik l Dubina je važna #22 J Naša percepcija 3D svijeta oslanja se na mnoge naznake dubine, od atmosferske izmaglice do prethodnog poznavanja veliĉine objekta. Sve ih koristimo za vid, a neke i u vizualnom dizajnu i svakodnevnom životu. Sposobnost da vidimo dubinu fantastiĉno je obilježje našeg vida. Ne samo da ono što vidimo ĉini zanimljivijim, dubina ima i kljuĉnu funkcionalnu ulogu. Uz njenu pomoć odvija se navigacija našim 3D svijetom a primjenjuje se i u dizajnu vizualnih komunikacija radi lakše organizacije onoga što vidimo - dubina, naime, pojašnjava tako što razdvaja1. Vizualni poticaj koji nam daje osjećaj dubine psiholozi nazivaju znak dubine. Znanost o vidu sugerira da naš osjećaj dubine potjeĉe od barem 19 raspoznatljivih znakova u našoj okolini. Rijetko ih vidimo pojedinaĉno jer se najĉešće pojavljuju zajedno i zajedniĉki daju informacije o dubini, ali mošemo ih labavo organizirati u nekoliko meĊusobno povezanih skupina: Binokularni znakovi (stereoskopska dubina, konvergencija oĉiju) Imajući na raspolaganju binokularni (s dva oka) vid, mozak vidi dubinu usporeĊujući kutne razlike meĊu slikama jednog i drugog oka. Ovaj tip vida veoma je važan za svakodnevni život (pokušajte samo uhvatiti loptu dok vam je jedno oko sklopljeno), ali postoje i mnogi monokularni (s jednim okom) znakovi. Monokularni znakovi imaju tu prednost da ih je lakše upotrijebiti kod slika na ravnoj površini (npr. u tisku ili na ekranu raĉunala). Perspektivski znakovi (gradijent veliĉine, gradijent teksture, linearna perspektiva) Oblik vizualne scene odaje znakove dubine objekata koje sadrži. Naš osjećaj dubine može dobiti informacije na više naĉina: tu su konvergentne, odnosno divergentne Unije koje daju perspektivu, ili promjena veliĉine uzoraka na slici, za koje znamo da su nepromjenjive veliĉine (kao što su podne ploĉice). Dubina je važna Okluzijski znakovi (prekrivanje objekata, pad sjene, sjena na površini)

58

Prisutnost jednog objekta koji djelomiĉno prekriva lik drugoga i snop sjena koje padaju sa njih jaki su znakovi dubine. Primjere pogledajte u "Zavarajte se da vidite treću dimenziju" [trik #20]. Fokusni znakovi (zraĉna perspektiva, jasnoća objekata, raspon fokusiranja) Veća udaljenost obiĉno sa sobom donosi brojne znakove dubine povezane s uvjetima u prirodnom svijetu, kao što su povećana atmosferska izmaglica i fiziĉka ograniĉenja mogućeg raspona fokusiranja. O jednom od tih znakova, intenzitetu objekata, reći ćemo nešto više. Pokretni znakovi (kinetiĉka dubina, ili paralaksa zbog gibanja) Kad pokrećete glavu, razliĉito udaljeni objekti gibaju se razliĉitim relativnim brzinama. To je veoma jak znak, i zbog toga kobra njiše glavu lijevo-desno kako bi razaznala udaljenost plijena. Nema dovoljno prostora da bismo raspravili o svim tim znakovima, pa ćemo detaljnije razmotriti samo dva: intenzitet objekata i poznatu veliĉinu (taj je znak labavo povezan s obitelji perspektivskih znakova). Više informacija o znakovima dubine i njihovoj upotrebi u dizajnu informacija naći ćete u referencama na kraju ovog trika. Jasnoća objekata Zašto nam udaljeniji objekti izgledaju mutno ili nejasno? Jeste li primijetili da nam jarki objekti privlaĉe pažnju? Radi se o intenzitetu. Ako se zagledamo u daljinu, primjećujemo da se udaljeni objekti kao što su zgrade ili planine doimaju manje raspoznatljivo, pa i mutno u usporedbi s blišim objektima. Ĉak i boje tih dalekih objekata izgledaju blijedo ili isprano. Razlog za to je ono što psiholozi zovu zraĉnom perspektivom ili jasnoćom objekata. To je vizualni znak kojim se naš um sluši da bi osjetio dubinu; primjenjujemo ga automatski kao naĉin sortiranja i davanja prioriteta informacijama o svom okolišu (razlikujemo prednji plan i pozadinu). Dizajneri koriste taj fenomen kako bi nam usmjerili pažnju, tako što upotrebljavaju intenzivne boje i jake kontraste. Struĉnjaci za sigurnost na cestama rade znakove opasnosti tako da budu svjŤ• i liji i s debljim linijama, /.a razliku od drugih prometnih znakova. Na i.ij ih naĉin istiĉu, trik #22 Dubina je važna kao što se vidi na slici 2-14. Štoviše, isti princip primjenjujete i sami kad fluorescentnim flomasterom oznaĉavate dijelove teksta. Služite se znakovima dubine kako biste doslovno stavili nešto u prvi plan, kako biste dali prioritet odreĊenim informacijama u svojem okolišu. Slika 2-14. Vašni prometni znakovi ĉesto su intenzivnije obojani i imaju jake kontrastne elemente da bi se istakli meĊu drugim znakovima2 Na djelu Sklopite jedno oko i pogledajte dva osjenĉana objekta na slici 2-15. Da morate odabrati objekt koji vam izgleda vizualno bliže, koji bi to bio? Crna kocka kao da se izdvaja i djeluje primaknuto u odnosu na sivi blok. Kao da naš um želi da bude u prvom planu. Slika 2-15. Koja kocka izgleda bliže? Dubina je važna trik #22 Kako to radi Razlog za doživljaj dubine koji dobivamo od razlika svijetlog i tamnog je zraĉna perspektiva, a znanost koja joj leži u pozadini je zapravo priliĉno jednostavna. U zraku se nalaze ĉestice prašine i vode koje djelomiĉno zaklanjaju pogled na objekte pa oni izgledaju zamagljeno i manje jasno. Te se ĉestice ne vide izbliza, ali kako se povećava razmak izmeĊu vas i objekta, povećava se i broj ĉestica u zraku. One postupno

59

uzrokuju pojavu izmaglice kod udaljenih objekata. Za dana ta se izmaglica doima kao bjeliĉasta ili plaviĉasta boja koja nastaje jer ĉestice raspršuju prirodno svjetlo. Tamni objekti se odvajaju i percipiramo ih kao prednji plan, a svjetlije kao pozadinu. Noću je efekt isti osim što ima obratan smjer: osvijetljeni objekti doimaju se bližima, kako pokazuje slika 2-16. Intenzitet objekta u usporedbi s njegovom okolinom heuristiĉki nam pomaže da steknemo dojam o njegovu položaju. Isti efekt dubine imaju ĉak i boje zbog komparativnih razlika u vrijednosti i intenzitetu. Sto je veća razlika u intenzitetu boje izmeĊu dva objekta, to će biti izraženiji dojam njihove dubinske odvojenosti. .'ťlika 2-16. Osvijetljeni objekti noću izgledaju bliže 11 kakvom su onda odnosu jasnoća i pažnja? Prema jednom stajalištu, ni blizo objekt o obraćamo više pašnje jer su vašniji našem fiziĉkom tijelu. Fokusu.uno vizualno jasnije objekte jer im zbog njihove vezanosti za prednji plan piiroĊim pripisujemo veću važnost. Jednostavno reĉeno, oni isk.li u ii pi vi plan Dubina je važna U životu Budući da vremenske prilike utjeĉu na stanje atmosfere, one mogu utjecati i na percipiranu dubinu: što je zrak ispunjeniji ĉesticama to je izrašenija zraĉna perspektiva. Stoga ćemo istu udaljenost procijenjenu za kišna nevremena percipirati kao veću nego da smo je procijenili jasnog, sunĉanog dana. Relativna veliĉina Kako raspoznajemo razliku u dubini izmeĊu dva predmeta ako oni nisu jednaki? Svi znamo da ako postavite dva predmeta iste veliĉine na razliĉitu udaljenost i pogledate ih, udaljeniji predmet izgleda manji. Ali je li vas ikad iznenadila veliĉina nekog predmeta kad ste ga vidjeli prvi put izdaleka a shvatili da izbliza izgleda puno veći? Psiholozi taj fenomen zovu gradijent veliĉine i relativna veliĉina. Gradijent veliĉine kaže da se predmeti proporcionalno smanjuju u našem vidnom polju što se dalje odmiĉu. Na osnovi tih razlika u relativnoj veliĉini stvaramo osjećaj dubine. Kap opće pravilo to stoji, ali naše predznanje o veliĉini predmeta ponekad nas moše zavesti jer prema poznatoj veliĉini predmeta (odnosno, našim pretpostavkama o njegovoj veliĉini) odmjeravamo relativnu veliĉinu predmeta koje vidimo. Slika 2-17. Miš i slon - po sjećanju znate da je slon veći. Svijest o korisnikovom znanju o subjektima i objektima kljuĉna je ako je komparativna veliĉina vašan faktor. Mnogi dizajneri posvećeni vizualnoj Dubina je važna komunikaciji našli su se u velikoj nevolji zaboravivši unijeti u svoje djelo neki referentni element razmjera kao kontekst. U nedostatku korisniku prepoznatljivih razmjera, važna karta, dijagram ili usporedba moše postati posve neupotrebljiva. Neoĉekivana promjena razmjera moše dezorijentirati korisnika, no ako se pravilno izvede moše pomoći da mu se privuĉe pažnja. Slika 2-18. Miš i zerk - kako je zerk izmišljena šivotinja, veliĉinu možete ocijeniti samo prema mišu. Na djelu Bacite pogled na miša i slona sa slike 2-17. Po sjećanju su nam poznate njihove prave relativne veliĉine. Ali što sa slikom 2-18, koja prikazuje miša i zerka (izmišljenu šivotinju)? Budući da nikad prije nismo vidjeli zerka, znamo li što je veće ili pretpostavljamo da su razmjeri koje vidimo ispravni? Kako to radi

60

Poznavanje objekata i njihove stvarne veliĉine ima jednu skrovitu ulogu u našoj percepciji dubine. Svaki put kad pogledamo neki objekt naš se um dosjeća njegove upamćene veliĉine, lika i forme. Um zatim usporeĊuje ta sjećanja s onim što vidimo, pritom se slušeći razmjerima kako bi izraĉunao udaljenost. Ta brza i gruba usporedba ponekad nas, meĊutim, moše zavesti, osobito kad se susretnemo s neĉim nepoznatim. Jedan psiholog, Bruce Goldstein, ponudio je kulturalni primjer antropologa koji susreće Dubina je važna afriĉkog Bušmana koji živi u gustoj prašumi. Antropolog odvede Bušma-na na otvoreno i pokaže mu neke bivole u daljini. Bušman ne može vjerovati da su te životinje velike i tvrdi da su to zapravo kukci. Ali kad im priĊe bliže, zapanji se kako su prividno narasli i pripiše to magiji. Gusta prašuma i njena ograniĉenja gledanja u daljinu, te nepoznata šivotinja, narušili su njegovu sposobnost stvaranja osjećaja za razmjere. U životu Neki su dizajneri upotrijebili tu magiju na vlastitu korist. Filmska industrija ĉesto je znala iskoristiti naše pretpostavke o relativnoj veliĉini i iznenaditi nas tako da ih razbije, pa nam nešto poznato postane ĉudovišno i novo. Na primjer, uz pomoć narušenih razmjera i stavljanja ne-sliĉnih objekata u istu scenu može nas se navesti da pomislimo kako 15-metarski mravi razaraju gradove i sela. Bilješke 1. Bardel, W. (2001). "Depth Cues for Information Design". Doktorska disertacija, Sveuĉilište Carnegie Mellon (http://www.bardel.info/ downloads/Depth_cues.pdf). 2. Zahvaljujemo tvrtki Ultimate Symbol Inc. (http://www.ultimatesymbol.com) na ustupljenim prometnim znakovima. Dodatna literatura • Goldstein, E. B. (1989). Sensation & Perception. Pacific Grove: Brooks/Cole Publishing. • Ware, C. (1999). Information Visualization. London: Academic Press. • Tufte, E. (1999). Envisioning Information. Cheshire: Graphic Press. • Braustein, M. L. (1976). Depth Perception Through Motion. London: Academic Press. • Reagan, D. (2000). Human Perception of Objects. Sunderland: Sinauer Assoc. - William Bardel Kako se svjetlina razlikuje od luminancije: tril # 2; Kako se svjetlina razlikuje od luminancije: iluzija sjene na šahovskoj ploĉi Snažna iluzija svjetline pokazuje kako naš mozak uzima u obzir strukturu scene i implicitno osvjetljenje kad proraĉunava sjene. Rekonstrukcija trodimenzionalnog vizualnog svijeta iz dvodimenzionalne slike na mrežnici težak je izazov koji se postavlja pred naš vid. Projekcijom triju dimenzija na dvije nepovratno se gube informacije koje centri za vid u našem mozgu nekako moraju rekonstruirati. Istina, imamo dva oka što nam donekle pomaže na horizontalnoj ravni, ali živi doživljaj 3D pogleda na svijet oĉito ne nestaje ni kad prekrijemo jedno oko [trik #22]. U postupku rekonstrukcije 3D iz 2D, naš mozak pametno koristi dotadašnje iskustvo i pretpostavke o fizici stvarnog svijeta. Kako se time informacije fabriciraju, postupak je podložan greškama, osobito u prikladnoj manipulaciji slikama, što omogućuje razne široke klase

61

optiĉkih varki. Ovdje ćemo se koncentrirati na jedan dosta novi primjer, iluziju sjene na šahovskoj ploĉi Teda Adelsona.1 No djelu Pogledajte iluziju sjene na šahovskoj ploĉi Teda Adelsona na slici 2-19. trik #23 Slika 2-19. Adelsonova ilu/iju sjene na šahovskoj ploĉi - koje je polje svjetlije. A ili B? trik #23 Kako se svjetlina razlikuje od luminancije: Svi ćemo se slošiti da vidimo šahovsku ploĉu u ĉijem kutu stoji stup. Svjetlo oĉito dolazi iz gornjeg desnog kuta - to nam trenutaĉno govori sjena na ploĉi (a znamo koliko su važne sjene za informaciju o onome što vidimo [trik #20]). Sve to percipiramo jednim kratkim pogledom, mnogo brže nego što se ova reĉenica može proĉitati (a još manje napisati!). Postavimo si sada sljedeće pitanje: koje je polje svjetlije, A ili B? Oĉiti odgovor je B, slažem se. A sad promijenite kontekst i pogledajte sliku 2-20. Nemaskirane sive nijanse okomica su iz polja A i B, i nema sumnje da su te dvije nijanse identiĉne (crtež je tako i napravljen). Možete si to i dokazati tako da izrežete masku s dvije rupe u obliku polja na šahovskoj ploĉi, jednu za polje A a drugu za polje B, i stavite je preko izvorne ploĉe (slika 2-19). Slika 2-20. Ova ploĉa je jednaka prethodnoj, osim što su dodane dvije okomice - izgleda li i sada polje A svjetlije od polja B? Kako to radi? Ako polja A i B u prvom sluĉaju imaju oĉito razliĉitu svjetlinu a u drugom sluĉaju istu, u ĉemu je stvar? Jasno je da se te alternative meĊusobno iskljuĉuju. Rješenje je, najkraće reĉeno, da svjetlina ovisi o kontekstu. Postoji dobar razlog zbog kojega istrašivaĉi vida svoje eksperimente opisuju slušeći se terminom luminancija (ili svjetljivost), a ne svjetlina. Luminancija je fizikalna mjera kojom se uzima broj kvanta svjetlosti koji Kako se svjetlina razlikuje od luminancije:... HMSOEEf dolaze s površine i odvaguje ih se po valnoj dužini s obzirom na njihovu vidljivost. (Usput, mjerna jedinica je kandela po kvadratnom metru, cd/m2. Kandela je izvorno bila definirana kao svjetlo koje dolazi od jedne svijeće udaljene jednu stopu.) Svjetlina je pak subjektivna mjera - nešto što vaš mozak konstruira radi vašeg svjesnog došivljaja. Ona ovisi o prethodnim dogaĊajima (adaptacija na svjetlo), neposrednoj okolini (uĉinci kontrasta) i kontekstu (kao ovdje). Ona nema dimenziju ali se moše mjeriti psihofiziĉkim metodama. U kontekstu znanosti o vidu, kontrast ima dva znaĉenja. Prvo, može se odnositi na perceptivni efekt u kojem svjetlina nekog dijela vidnog polja ovisi o luminanciji susjednih dijelova (posredovan je "lateralnom inhibicijom", nekom vrstom prostornog filtriranja vrlo svijetlih dijelova scene). Drugo, to je tehniĉki termin za naĉin mjerenja razlike u luminanciji. Kad kažemo "kontekst" ovdje mislimo na interpretaciju figuralnih elemenata - ili strukture scene - koju su u našem primjeru promijenile sive okomice. Sto se toĉno dogodilo kad smo usporedili sliku 2-19 i sliku 2-20? Pa, kad sam prvi put postavio pitanje "Koje polje je svjetlije?", znao samo da ćete dati dublji odgovor, naime kvalitetu osvijetljenosti tvari od koje su naĉinjena polja. Znao sam da ćete - vi ili vaš pametni vidni sustav ocijeniti scenu, interpretirati je kao 3D scenu, nagaĊati o zasjenjenim i osvijetljenim dijelovima, predvidjeti nevidljivi izvor svjetlosti, izmjeriti ulazno svjetlo prema svjetlini polja, izraĉunati procijenjeni

62

efekt oduzimanjem sjene i svjetla, i na osnovi toga pogaĊati kakva je stvarna osvijetljenost - osvijetljenost za koju bismo oĉekivali da je polja na ploĉi zaista imaju, imajući u vidu kako izgledaju na sceni u kojoj se nalaze. No, postavivši masku (slika 2-20) stvorili smo znatno drukĉiji kontekst, u kojem 3D interpretacija nije primjenjiva. Sada se ne pretpostavlja da su ta dva polja razliĉito osvijetljena i ne treba obaviti korekciju svjetla i sjene, pa svjetlina postaje jednaka. Luminancija polja A i B u oba sluĉaja je identiĉna, ali zbog razliĉitosti konteksta mijenja se percipirana svjetlina. Usput reĉeno, na slici ima još mjesta na kojima je luminancija jednaka a svjetlina razliĉita. Lov na njih ostavljamo za vješbu uvašenom ĉitatelju. Iz te dojmljive iluzije sjene na šahovskoj ploĉi Teda Adelsona mošemo nauĉiti štošta: ona demonstrira koliko se mnogo nesvjesnih izraĉuna scene obavlja u našem vidnom dijelu mozga kad on barata modelima s trik #23 Kako se svjetlina razlikuje od luminanclje: inverznom perspektivom i inverznim osvjetljenjem. Ona nam pokazuje kako se znaĉajno mogu razlikovati luminancija i svjetlina, što dovodi do perceptivne konstantnosti, u ovom sluĉaju konstantne svjetline. Ona, nadalje, demonstrira "nepravdu" naziva "optiĉka varka": prvi vaš odgovor uopće nije bio pogrešan; dapaĉe, baš nas taj odgovor najĉešće i zanima. Zamislite da je šahovska ploĉa kao slagalica kojoj nedostaju neki dijelovi, a vi morate pronaći dijelove koji će se uklopiti. Tu nam trebaju materijalna svojstva, neovisno o osvjetljenju. Zapravo, procjena "stvarnih" materijalnih svojstava neovisno o kontekstu je vrlo zahtjevan raĉunarski problem koji raĉunalni vidni sustavi do danas nisu uspjeli riješiti u zadovoljavajućem stupnju. U životu Korekcija s obzirom na okolnosti osvijetljenosti i zasjenjenosti u percepciji površine tako je temeljni mehanizam naše percepcije - koji u normalnim okolnostima savršeno funkcionira - da se popratnim slikama moraju stvoriti veoma umjetne situacije kako bi ga se natjeralo da se pokaše. Zbog toga nam je i potrebna struĉna pomoć fotografa: budući da fotografije normalno gledamo pod drukĉijim uvjetima osvijetljenosti u odnosu na izvornu scenu, profesionalni fotografi se trebaju itekako potruditi da naprave takve uvjete osvijetljenosti kojima će se postići željeni dojam na gledatelja. Bilješka 1. Iluzija sjene na šahovskoj ploĉi s pratećim objašnjenjem Teda Adelsona dostupna je na Internetu (http://web.mit.edu/persci/people/ adelson/checkershadowjllusion.html). Dodatna literatura • Jesu li boje okomica doista odgovarajuće, možete provjeriti i s interaktivnom verzijom te iluzije (http://www.michaelbach.de/ot/ lum adelson check shadow/). • Adelson, E. H. (1993). Perceptual organization and the judgment of brightness, Science 262, 2042-2044. Stvorite iluziju dubine pomoću sunĉanih naoĉala • Adelson, E. H. (2000). Lightness Perception and Lightness Illusions. U The New Cognitive Neurosciences, 2. izdanje, 339-351. M. Gazzani-ga (ur.), Cambridge, MA: MIT Press. • Blakeslee, B. & McCourt, M. E. (2003). A multiscale spatial filtering account of brightness phenomena. U: L. Harris i M. Jenkin (ur.), Levels of Perception. New York: Springer-Verlag.

63

Za ovaj hakerski trik s izraĉunavanjem kretanja, dubine, i svjetline u mozgu, iskoristit ćemo slabo poznatu iluziju zvanu Pulfriĉov efekt trebat ćemo samo par sunĉanih naoĉala i njihalo. Ovo je putovanje u kod vidnog sustava kojim on izraĉunava koliko je nešto daleko i koliko se brzo kreĉe. Obje varijable - dubina i brzina - mogu se izraĉunati usporedbom položaja objekta u vremenu. Umjesto zasebnih neuralnih modula za svaku varijablu u kojima bi obavljao u osnovi isti postupak obrade, mozak kombinira ta dva dijela posla i koristi iste stanice da bi izraĉunao i jednu i drugu vrijednost. Budući da su u tim stanicama zajedno kodirane i brzina i dubina, moguće je (pod pravim uvjetima) izvršiti konverziju promjena u jednom u promjene u drugom. Jedan primjer je Pulfriĉov efekt, u kojem sunĉane naoĉale i njihalo u pokretu stvaraju iluziju eliptiĉnog njihanja, iako se njihalo zapravo giba pravocrtno. Ta iluzija djeluje zato što sunĉane naoĉale dovede do greške u percepciji brzine, koja se kad je percipirate pretvara u promjenu dubine. Sada ćemo to isprobati. Na djelu Izradite njihalo od uzice i neĉeg teškog što će slušiti kao opterećenje, na primjer svešanj kljuĉeva. Trebat će vam i sunĉane naoĉale ili neki drugi zatamnjeni materijal. - Michael Bach dubine pomoću Stvorite iluziju dubine pomoću sunĉanih naoĉala Zamolite prijatelja da pred vama zanjiše njihalo po okomici i pazite da se njiše pravocrtno slijeva na desno. Sada prekrijte jedno oko naoĉalama (što je najlakše ako imate nekakve stare sunĉane naoĉale i mošete istisnuti jedno staklo van). Dršite oba oka otvorena! Sada će vam se ĉiniti da se njihalo kreće i naprijed-natrag, a ne samo lijevo-desno, pa izgleda kao da opisuje elipsu. Prijatelj i vi bit ćete otprilike u položaju kao na slici 2-21. Slika 2-21. Matt i Tom sa sunĉanim naoĉalama i njihalom od vezice za cipele ispituju Pulfriĉov efekt. Pokažite prijatelju koji njiše njihalo kako vam izgleda elipsa koju opisuje, a zatim ga zamolite da ga zanjiše u suprotnom smjeru kako bi poništio iluziju. Sada se ĉini da se njihalo njiše pravocrtno, a ono što izgleda ĉudno nije njegova udaljenost od vas nego brzina njihanja. Budući da se zapravo njiše eliptiĉno, istu percipiranu udaljenost pokriva pri razliĉitim brzinama. Zbog toga izgleda kao da se njihalo ĉudno ubrzava i usporava. Kako fo radi Klasiĉno objašnjenje Pulfriĉa je sljedeće: zatamnjenje usporava obradu slike objekta u jednom oku (manja svjetlina znaĉi da će neuroni hiti ma nje podrašeni i prenosit će signal sporije [trik #11]); zbog toga slika stiže do jednog oka sa zakašnjenjem u odnosu na drugo. Budući da se objekt Stvorite iluziju dubine pomoću sunĉanih naoĉala giba, to znaĉi da je njegov položaj na mrežnici blago pomaknut. Razliku u percepciji slike na jednoj, odnosno drugoj mrežnici vidni sustav koristi za izraĉunavanje dubine [trik #22]. Blagi pomak slike na mrežnici sa zatamnjenjem tumaĉi se kao pokazatelj dubine, kao na slici 2-22. Slika 2-22. Geometrija Pulfriĉovog efekta: iako je njihalo zapravo u toĉki 1, zbog kašnjenja u obradi oku sa zatamnjenjem izgleda kao da je u toĉki 2. Kad se gleda s oba oka, ĉini se da se njihalo pojavljuje u toĉki 3, opet na drugoj dubini. Tim se objašnjenjem zamjena dubine i kretanja premješta na geometriju situacije - zabuna leži u svijetu a ne u mozgu.

64

Snimanjem aktivnosti pojedinaĉnih stanica mozga Akivuki Anzai i suradnici pokazali su da to nije cijela priĉa. Zamjena kretanja i dubine seže je dublje od matematiĉke dvosmislenosti koja nastaje uslijed izraĉunavanja interpretacija stvarnog svijeta iz vizualnih slika na mrežnicama. Ĉini se da je većina neurona u primarnom vidnom dijelu kore osjetljiva na kretanje i dubinu u kombinaciji. Ti neuroni optimalno reagiraju na neku kombinaciju kretanja i dubine; tu optimalnu kombinaciju mogu ĉiniti razliĉiti omjeri kretanja i dubine. To pak znaĉi da kad nešto vidite i prosudite mu udaljenost, vaš mozak uvijek donosi i prosudbu o njegovoj brzini, i obratno. Dubina i kretanje dolaze u paru ĉim se u primarnom vidnom dijelu kore poĉnu kombinirati informacije iz oba oka (tj. u vrlo ranoj fazi vidne obrade). Ne možete doživjeti jedno a da ne doživjeti i drugo. Razlog tome možda je korištenje paralakse za detekciju dubine [trik #22]. Pokretanje glave jedan je od osnovnih naĉina da se odredi udaljenost nekog objekta (to se vidi kod kobri koje miĉu glavu lijevo-desno da lii zn.de koliko se daleko trebaju ispružiti za plijenom). To funkcionira i ak i k.id gledate samo jednim okom. Percipirana putanja njihala zatamnjenje Stvarna putanja njihala trik #24 Stvorite iluziju dubine pomoću sunĉanih naoĉala Teorija zajedniĉkog kodiranja objašnjava zašto se efekti sliĉni Pulfriĉovom mogu dobiti i u situacijama s manje oĉiglednom geometrijom. Ako gledate "snijeg" na televiziji a samo jedno oko vam je zatamnjeno, vidjet ćete dva sloja toĉkica jedan ispred drugog, od kojih jedan ide ulijevo a drugi udesno. Razlozi za to su slošeni ali poĉivaju na naĉinu na koji oĉi pokušavaju spariti toĉkice na slikama iz oba oka, a pomoću tog sparivanja kasnije se izraĉunava dubina (stereoskopski vid). Zatamnjivanje slike na jednom oku stvara pristranost pa umjesto da percipiramo sve toĉkice na istoj prosjeĉnoj dubini, vidimo dva skupa pomaknutih prosjeka, a budući da se dubina i kretanje kodiraju zajedno, te dvije ravnine se i gibaju (u suprotnim smjerovima). U životu Uz pomoć Pulfriĉovog efekta mogu se stvoriti 3D efekti na televiziji, pod uvjetom da smo voljni gledati ekran sa zatamnjenjem na jednom oku. To nije baš lako izvesti jer se za konzistentnu iluziju dubine slika/kamera mora kretati vrlo glatko, ali moguće je.1 Bilješka 1. Opisi nekih TV emisija s primjenama Pulfriĉovog efekta (http://www. combsmusic.com/RosesReview.html). Dodatna literatura • Anzai, A., Ohzawa, I., & Freeman, R. D. (2001). Joint-encoding of motion and depth by visual cortical neurons: Neural basis of the Pulfrich Effect. Nature Neuroscience, 4, 513-518. • Web stranica o Pulfriĉovom efektu na Odsjeku za psihologiju Sveuĉilišta Južnog Illinoisa u Carbondaleu (http://www.siu.edu/~pul-frich) sadrži puno linkova s daljnjim informacijama. Vidjeti pokret kad sve miruje "trik #25 Vidjeti pokret kad sve miruje Iluzije naknadnog efekta stvaraju se zbog naĉina na koji stanice u mozgu reprezentiraju kretanje. Zašto se ĉini da, kad vlak stane, peron koji gledate kroz prozor polako ide natraške? Odgovor na to pitanje govori nam nešto važno o arhitekturi

65

našeg vidnog sustava i o tome kako se informacije općenito reprezentiraju u mozgu. To je fenomen naknadnog efekta prividnog kretanja. Baš kao što kad uĊete u zatvoreni prostor s jakog sunca sve izgleda mraĉno, ili ako ste u vrlo tihom prostoru svaki šum zvuĉi glasnije, tako nas i stalno kretanje u istom smjeru ĉini pristranima u drugom smjeru - smjeru naknadnog efekta. Na djelu Gledajte video snimku vodopada (http://www.biols.susx.ac.uk/home/ George_Mather/Motion/MAE.HTML; QuickTime) oko jednu minutu tako da cijelo vrijeme zurite u istu toĉku, a onda pritisnite pauzu. Imat ćete iluziju vode koja teĉe uzbrdo. Ovo najbolje funkcionira ako mošete naći pravi vodopad, iako je malo teže na kraju stisnuti pauzu - umjesto toga usmjerite pogled na nešto nepomiĉno, na primjer liticu pokraj vodopada. Taj efekt ne funkcionira samo za stalno gibanje prema dolje. Svako stalno gibanje donijet će naknadni uĉinak sa suprotnim predznakom; izmeĊu ostalog, tu je spiralno gibanje kakvo pokazuje film u Flashu na I iltp://www.a l-bnstol.org.uk/Optical/AfterEffects_main.htm. Efekt funkcionira jedino ako se kreće samo dio vašeg vidnog polja (primjerice, svijet viĊen kroz prozor vlaka). Neće se pojaviti ako se sve kreće, što objašnjava zašto ne patite od naknadnog efekta nakon vožnje automobila (uz ĉinjenicu da je dok vozite gibanje rijetko ravnomjerno). trik #25 Vidjeti pokret kad sve miruje Kako to radi Ovaj je efekt tako neobiĉan djelomiĉno zato što doživljavamo kretanje bez doživljaja da stvari stvarno i mijenjaju pološaj. Time se stvara priliĉno smiješan osjećaj, ali ne samo to: time se sugerira da se u arhitekturi mozga gibanje i pološaj izraĉunavaju na razliĉite naĉine. Snimanje mozga to potvrĊuje. U nekim podruĉjima vidnog dijela moždane kore, stanice reagiraju na kretanje, s tim da jedne stanice reagiraju na jedan tip kretanja a druge na drugi tip kretanja. U nekim drugim podruĉjima vidnog dijela kore stanice reagiraju na položaj objekata u razliĉitim dijelovima vidnog polja. Budući da su moduli odgovorni za izraĉunavanje gibanja i kretanja odvojeni, moguće je doživjeti kretanje a da se zapravo ništa ne miĉe. Drugi naĉin je moći percipirati slike, ali ne i gibanje. To se dogaĊa nekim šrtvama mošdanog udara kojima je oštećen modul za percepciju kretanja objekata u vidnom polju. Oni doživljavaju svoj život kao niz scena sliĉan stroboskopskom, iako - teoretski - njihov vidni sustav prima sve informacije koje su mu potrebne za izraĉunavanje kretanja (to jest, položaja i vremena). Taj se proces odvija u moždanoj kori koja integrira svakovrsne podatke, i nije lokaliziran u oĉima. Za potvrdu te ĉinjenice ĉak vam ne trebaju snimke mozga: pogledajte još jednom film sa vodopadom, ali ovaj put sklopite jedno oko. Kad zaustavite snimku, otvorite to oko a sklopite drugo - opet ćete osjećati efekt, samo ovaj put okom koje nije bilo izlošeno nikakvom kretanju. To pokazuje da je za taj uĉinak zaslušna centralna obrada i da se ne dogaĊa na mrežnici. Da biste razumjeli zašto osjećate naknadne efekte, ne treba vam puno znanja o naĉinu reprezentacije informacija u mozgu. Neuroni u razliĉitim dijelovima vidnog sustava razliĉito reagiraju, ili "izbijaju", na razliĉite vrste kretanja. Neki najviše izbijaju na brzo postraniĉno gibanje, drugi na sporo gibanje ulijevo i prema dolje pod kutom od 27 stupnjeva, i tako dalje za razliĉite kutove i brzine. Svaka šivĉana stanica ustrojena je tako da najjaĉe reagira na "svoj" tip kretanja, a na

66

sliĉno kretanje malo slabije; na kretanje s potpuno razliĉitim kutovima i brzinama pak uopće neće reagirati. Koju ćemo vrstu kretanja percipirati, to ovisi o obrascu aktivacije unu tar cijelog raspona neurona osjetljivih na kretanje. Važna je i relativna aktivacija jednih neurona u odnosu s drugima, a ne samo razina akt iva cije pojedinaĉnih neurona. Ako jedne stanice izbijaju stalno, njihova ra zina reakcije opada (taj se proces zove adaptacija). Tako se kad gledate Vidjeti pokret kad sve miruje vodopad stanice koje kodiraju baš takvo gibanje adaptiraju i poĉnu izbijati slabije. Prestanak gledanja vodopada znaĉi da se vraćamo na uobiĉajeni posao, ali ne i za adaptirane neurone. Oni reagiraju mnogo slabije nego neuroni koji traše kretanje u suprotnom smjeru, a koji dosad nisu izbijali. Obiĉno te dvije skupine neurona postignu ravnotežu, ali sada neuroni za suprotan smjer izbijaju jaĉe. Iako je sam ulaz nepomiĉan, mozak u cjelini interpretira obrazac reakcije kao kretanje u suprotnom smjeru. Trik nad trikom Isprva se mislilo daje uzrok adaptacije pri naknadnom efektu prividnog kretanja puki umor stanica osjetljivih na kretanje. Danas znamo da nije tako. Mehanizam je zapravo puno zanimljiviji i pametniji. Da biste ga demonstrirali, jednostavno isprobajte onaj prvi efekt vodopada, ali prije nego poĉnete gledati nepomiĉni uzorak, zatvorite oĉi na dvadesetak sekundi. Da je umor uzrok naknadnog efekta, a trajao je desetak sekundi, odmor od dvadeset sekundi bi ga morao potpuno ukloniti. Ali ne, osjetit ćete gotovo jednako snašan naknadni uĉinak kao što biste ga osjetili i da niste ĉekali 20 sekundi zatvorenih oĉiju. Neuroni osjetljivi na kretanje su se morali stići oporaviti - zašto su onda i dalje adaptirani? I dalje su adaptirani zato što se osnovica za percepciju kretanja nije vratila na staro (jer su vam oĉi bile zatvorene). Adaptacija funkcionira sliĉno atenuatoru, regulatoru snage signala koji podešava osjetljivost vaše percepcije kretanja na novu oĉekivanu razinu ulaznog signala koji daje jednoliĉno kretanje vodopada. Naknadni uĉinci nisu tek obiĉne iluzije; oni se ne dogaĊaju samo kod kretanja. Relativna aktivacija i habituacija neurona su opće znaĉajke mozga. Razlog zbog kojeg su naknadni uĉinci ugraĊeni u šivĉanu obradu je prilagodba naših osjeta kojom se odbacuju jednoliĉne - i stoga neinformativne - informacije. Svrha djelovanja naknadnog efekta je uĉiniti nas osjetljivim na promjene izvan osnovne linije na koju smo se adaptirali, umjesto da nas preplavi jedna te ista razina ulaznih podataka. Za jedan dobar primjer korisne adaptacije koja može dovesti do neugodnog naknadnog efekta, sjetite se kako vam se oĉi prilagodavaju na mrak. O adaptaciji ćemo još govoriti u "Prilagodite se" [trik #26]. i trik #26 Prilagodite se Dodatna literatura • Naknadni uĉinak kretanja s pomiĉnim tekstom (http://www.naturalhighs.net/waterfalls/illusion.htm). • Dobra demonstracija i dobro objašnjenje ovog efekta (http://psylux. psych.tu-dresden.de/i1/kaw/diverses%20Material/www.illusionworks.com/html/motion_aftereffect.html). • Mather, G., Verstraten, F. i Anstis, S. (1998). The Motion Aftereffect: a Modem Perspective. Cambridge, MA: MIT Press. • Grunewald, A., & Mingolla, E. (1998). Motion after-effect due to binocular sum of adaptation to linear motion. Vision Research, 38(19), 2963-2971.

67

• Rees, G., Frith, C. D., & Lavie, N. (1997). Modulating irrelevant motion perception by varying attentional load in an unrelated task. Science, 278(5343), 1616-1619. 'trik #26 Prilagodite se Navikavamo se na razne stvari zato što naš mozak misli da je jednoliĉnost dosadna i prilagoĊava se tako da je profiltrira. Kao da mi udovi nemaju tešine. Ne osjećam odjeću na tijelu. Nestao je šum raĉunala. Treperenje fluorescentnih lampi na stropu je izblijedjelo iz moje svijesti. Znam da mora biti da se sve to i dalje doga'Ċa - samo što više ne primjećujem. Drugim rijeĉima, to je samo još jedan normalan dan u .svijetu s mojim mozgom. Naš nam mozak omogućuje da zanemarujemo svaki jednoliĉni ulaz. Sto je dobro; inaĉe bismo sve vrijeme razmišljali o tome koliko su nam teške ruke, koliko nas toĉno majica steše na leĊima, koliko je toĉno visok ton šuma kompjutera - umjesto da se koncentriramo na ono što radimo. Opći termin za taj proces prilagodbe jednoliĉnom ulazu zove se adaptacija. U kombinaciji s relativnom reprezentacijom ulaznih podataka, adaptacija nam daje naknadne efekte. Naknadni efekt prividnog kretanja dobar je primjer slošenog adaptacijskog procesa, pa ćemo uskoro ispriĉati detaljnu priĉu o njemu. Prilagodite se trik #26 I relativna reprezentacija i naknadni uĉinak kretanja opisani su u "Vidjeti pokret kad sve miruje" [trik #25]. Jednostavno reĉeno, koliko ćemo "gibanja prema gore" percipirati, to ovisi 0 odnosu aktivacije neurona osjetljivih na gibanje prema gore 1 aktivacije neurona osjetljivih na gibanje prema dolje, a ne tek o apsolutnoj razini aktivnosti. Adaptacija je obilježje svih osjetnih sustava. Primijetit ćete je (ustvari, obratno: najvjerojatnije je ne primjećujete) osobito kod zvukova, dodira i mirisa. Adaptacija utjeĉe i na vid [trik #25]. Ako na trenutak razmislite o tome, bit će vam drago što većinu vremena zapravo primjećujete tako malo od svijeta. Adaptacija je opći termin za više procesa. Neki od njih su na vrlo niskoj razini, kratko traju i javljaju se već na receptorskim stanicama odreĊenog osjetnog modaliteta. Jedan primjer je neuronski zamor, što znaĉi upravo ono što i kaže. Ako nema stanke, na jednako snažan ulaz pojedinaĉni neuroni više ne reagiraju jednako žustro. Umore se. Strogo govoreći, deaktiviranju se ionski kanalići u membrani koja regulira elektriĉne promjene u stanici, ali "umor" je dovoljno dobra aproksimacija. Najosnovniji oblik pamćenja je jedna vrsta adaptacije i zove se habituacija. To je jednostavno slabljenje reakcije pri ponavljanju podražaja koji ju je izazvao. Prvi ulazak pod hladni tuš mošda će vas šokirati, ali s vješbom ćete se moći tako tuširati bez da trepnete. Neuroznanstvenici su se poslušili sliĉnom situacijom - bockali su morske puževe sve dok se nisu naviknuli - ĉime su demonstrirali da do uĉenja dolazi zbog promjena snage i strukture veza meĊu pojedinaĉnim neuronima. Na djelu Naknadni uĉinci su najlakši naĉin da se vidi pojava adaptacije. Naknadni uĉinci nastaju kod mnogo ĉega: uz ostalo, kod zvukova, snage dodira, svjetline, nagiba i kretanja. Neke, primjerice naknadni efekt prividnog kretanja [trik #25], uzrokuju procesi adaptacije u moždanoj kori. Drugi se, meĊutim, dogaĊaju već u receptom. Adaptacija našeg vidnog sustava na

68

razliĉite razine osvjetljenja dogaĊa se direktno u oĉima, ne u moždanoj kori. trik #26 Prilagodite se To ćete vidjeti ako se pokušate adaptirati na zamraĉenu sobu s oba oka a onda uĊete u svijetlu sobu sa samo jednim okom otvorenim. Ako se zatim vratite u zamraĉenu sobu, na jedno oko nećete vidjeti ništa (ono se brzo adaptiralo na visoku razinu osvijetljenosti), ali na oko koje je bilo zatvoreno u svijetloj sobi (to oko i dalje radi s osnovicom adaptiranom na mrak) vidjet ćete svašta. Efekt će biti veoma jak ako naizmjence otvarate jedno pa drugo oko: osvjetljenje i ton cijele sobe će se trenutaĉno mijenjati. Zašto to radi Svrha adaptacije je perceptivna, ona nije odraz živĉanog zamora niti je popratna pojava nekog fenomena dugoroĉnog pamćenja. Ĉini se da osjetni sustavi sadrže njima svojstven djelatni mehanizam za korekciju neusklaĊenosti u performansama njihovih sastavnica. Jednoliĉna razina ulaza je indikacija da se ili neki dio šivĉane mašinerije pokvario pa reagira prejako, ili barem da odreĊeni ulaz nije tako relevantan kao ostali pa ga treba izbaciti iz obrade osjeta da biste mogli percipirati varijacije oko neke nove osnovice. To je povezano s idejom dekorelacije kanala1 - da bi osjetni kanali, koliko je god to moguće, trebali davati nezavisno a ne meĊusobno korelirano svjedoĉanstvo o svijetu. Ako su ulazni podaci u korelaciji, onda ne donose nove informacije, a veliki, konstantni pokretni podražaji kod neurona odgovornih za reakciju na gibanje mogu stvoriti goleme korelacije i u vidnom prostoru i u vremenu. Ne adaptiraju se sve stanice na sve podrašaje. Većina supkortikalnih senzornih neurona se ne adaptira.2 Neke vrste podražaja nisu vrijedne uĉenja da ih se ignorira - kao što su potencijalno opasni podražaji koji se nadvijaju na nas [trik #32] - pa se na njih ne adaptiramo. Adaptacija nam omogućuje da ignoriramo ono što je konstanto kako bismo se mogli koncentrirati na ono što je ili novo ili se mijenja. To nije tek korisna stvar, to je bitno za neprekidno baždarenje naših osjetila. Adaptacija nije toliko smanjenje reakcije koliko ponovno baždarenje naših reakcija u skladu s novijom povijesti naših osjetnih neurona. Neuroni mogu varirati veliĉinu svojih reakcija samo unutar ograniĉenog raspona. Trenutaĉna promjena razine koju predstavlja osnovica tih varijacija neuronima omogućuje da bolje reprezentiraju aktualne ulazne podatke. Prilagodite se tril #2< U životu Promjenu osnovice lako ćete vidjeti kod adaptacije oĉiju na razliĉite razine svjetline. Mošda će vas više iznenaditi adaptacija na konstantno gibanje, kakvu imate na brodu. Od stalnog njihanja možda vam prvi dan bude zlo, ali adaptacija će uskoro ukloniti muĉninu. Mnogi će pri povratku na kopno patiti od sindroma zvanog "mal de débarquement" kod kojeg se ĉini da se sve ljulja (istina, u suprotnom smjeru, ali teško da ćete to primijetiti!). Za pojavu "zaglušujuće tišine", koja nastaje zbog nestanka konstantnog zvuka, zaslužna je slušna adaptacija. Naš se sluh adaptirao na glasnu osnovicu, pa kad zvuka nestane ĉujemo (neuralno) izraženiju tišinu nego što bismo je inaĉe ĉuli u tihim uvjetima. Adaptacija nam omogućuje da zanemarujemo sve što je konstantno ili predvidljivo. Pretpostavljam da je to razlog zbog kojeg je tako iritantno kad netko telefonira na javnom mjestu. Obiĉan razgovor ima gotovo

69

konstantnu glasnoću i ritam: to nam omogućuje da se ne iznenadimo kad se razgovor prebaci na drugog sugovornika. Kad netko telefonira, ne ĉujemo nijedan znak koji bi našem mozgu omogućio da podsvjesno predvidi kad će poĉeti govoriti druga osoba. Posljedica su velike i nepredvidljive varijacije glasnoće, što je upravo ona vrsta podražaja na koju se teško adaptirati i utoliko ju je teško profiltrirati. Bilješke 1. Barlow, H. B. (1990). A theory about the functional role and synaptic mechanism of visual after-effects. U C. Blakemore (ur.), Vision: Coding and Efficiency, 363-375. Cambridge, UK: Cambridge University Press. 2. Dobar uvod u adaptaciju nalazi se u ovom ĉlanku (koji je i sam po sebi zanimljiv). Kohn, A. & Movshon, J. A. (2003), Neuronal adaptation to visual motion in area MT of the macaque. Neuron, 39, 681-691. Dodatno literatura • Na stranicama Neuroscience for Kids (http://faculty.Washington, edu/chudler/chems.html) obraduje se olfaktorna adaptacija (adaptacija na mirise). trik #27 Prikazati kretanje a da se ništa ne miĉe "trik i Prikazati kretanje a da se ništa _ #27 J ne mjce Saznajte kako nepomiĉne slike stvaraju pokretnu sliku na TV ekranu. Naknadni efekt prividnog kretanja [trik #25] pokazuje da se kretanje u mozgu izraĉunava odvojeno od položaja. Na primjer, kad se naviknete na pokretnu površinu vodopada, ĉinit će vam se da se statiĉne površine gibaju u suprotnom smjeru, iako naravno miruju. Teoretski, kretanje se moše izraĉunati na temelju informacija o pološaju i vremenu, ali mozak to tako ne radi - postoji specijalizirano podruĉje mozga za izravnu detekciju kretanja. Budući da se položaj i kretanje percipiraju zasebno, moguće su neke neobiĉne iluzije, prije svega naknadni efekt prividnog kretanja: imate iluziju da se nešto miĉe a da zapravo ništa ne mijenja položaj. Za nastanak naknadnog efekta prividnog kretanja nušna je poĉetna scena kretanja, ali mošemo ići i dalje i dobiti dojam kretanja bez prisustva iĉega, pomiĉnog ili nepomiĉnog. To je efekt prividnog kretanja, i ako dosad niste ĉuli za njega, sigurno ste ga doživjeli. Pogledajte vrlo brzo jednu za drugom dvije slike koje prikazuju isti objekt u malo drukĉijem pološaju. Ako pogodite brzinu vaš će mozak popuniti prazninu: dobit ćete iluziju da se objekt glatko kreće s položaja na prvoj slici na položaj na drugoj slici. Predmeta koji se kreće zapravo uopće nema, ali vama se tako ĉini jer vaš mozak popunjava pretpostavljenu trasu kretanja. Zvuĉi poznato? I trebalo bi; na tom se efektu, naravno, zasnivaju televizija i kinematografija. Na djelu Taj je efekt, jasno, najlakše doživjeti tako da upalite televizor ili odete u kino. Kino-projektori prikazuju 24 sliĉice u sekundu, što je dovoljno da svatko pri zamjeni jedne sliĉice drugom percipira kontinuirano kretanje. U starim danima kinematografije, film je imao 16 sliĉica u sekundi, koje su se projicirale pomoću trost ruke blende kako bi se povećala frekvencija treptanja i prešan pi ag spajanja pojedinaĉnih treptaja. Iako bismo triput vi < 11 < • 11 istu -.liĉicu, naš Prikazati kretanje a da se ništa ne miĉe tril #2' bi mozak popunio praznine meĊu sliĉicama, neovisno o tome jesu li iste ili razliĉite, pa bismo dobili dojam kontinuiranog kretanja.

70

Televizija i ekran raĉunala su slošeniji sluĉajevi jer se ne osvješava cijela slika istodobno, kao u kinu, ali princip je isti. Da biste si demonstrirali taj efekt s malo nižom tehnologijom, zaigrajte ovu staru djeĉju igru. Uzmite blok za pisanje i u kutovima stranica nacrtajte sliĉice faza neke pokretne scene. Ja sam loš crtaĉ pa sam jednostavno nacrtao male ispunjene krušnice kako se kreću od donjeg kuta do vrha stranice. Alternativa je kupiti neku gotovu knjigu s takvom animacijom u knjižari. Pustite da se stranice vrte preko palca i pri odreĊenoj brzini ćete vidjeti kako scena oživljava. To više nisu samo pojedinaĉne sliĉice; one zajedno ĉine animaciju. U mom sluĉaju, to je crvena toĉka koja se penje po stranici. Ako sporije vrtim stanice, toĉka će se kretati sporije, ali još uvijek kontinuirano, kao da prolazi kroz svaki položaj na trasi. A ako još više usporim, u jednom će trenutku nestati osjećaj da gledam jednu jedinu kružnicu u pokretu i vidjet ću tek hrpu stranica s malo drukĉijim oblicima na malo drukĉijim mjestima. Kako to radi Taj efekt prividnog kretanja ponekad se naziva i fi-fenomen. Najjednostavniji oblik u kojem ste ga vjerojatno već susreli su dvije lampice koje se pale i gase u takvom intervalu da vidite jednu lampicu kako se miĉe s prvog na drugi položaj, kao na LED ekranu. Zamislite jedan takav ekran koji se sastoji od samo dvije lampice. Ako je razmak izmeĊu gašenja jedne i paljenja druge lampice prekratak, izgledat će da se pale istovremeno. Ako je predug, vidjet ćete samo dvije lampice koje se pale i gase jedna za drugom. Ali ako je razmak pravi, bit ćete poĉašćeni prividnim kretanjem. Iako optimalno vrijeme varira ovisno o okolnostima, 50 milisekundi je priblišno pravi razmak izmeĊu gašenja jedne i paljenja druge lampice, potreban za jaku iluziju kretanja jedne lampice s mjesta na mjesto. Uoĉite da to iznosi 20 izmjena u sekundi, što je blizu brzine izmjene sliĉica u kitili. (Tek toliko da znate, s povećanjem fiziĉke udaljenosti izmeĊu dviju lampica povećava se i optimalni vremenski razmak.1) Prikazati kretanje a da se ništa ne miĉe U životu Oĉigledna korist od ovog fenomena je da se mošemo zavaliti u naslonjaĉ i gledati televiziju i filmove. On, osim toga, objašnjava zašto se ĉini da se kotaĉi okreću sporo unatrag kad se zapravo jako brzo vrte prema naprijed. Sjetite se da je prividno kretanje najjaĉe kad razmak meĊu naizmjeniĉnim svjetlima ili slikama traje priblišno 50 milisekundi. Kad ga snimimo na film, kotaĉ koji se okreće prema naprijed može se vrtjeti takvom brzinom da nakon 50 milisekundi (ili nakon jedne sliĉice) napravi gotovo puni krug, ali ne sasvim puni. Efekt prividnog kretanja u tom je kratkom vremenu jaĉi za kratki pomak unatrag nego za dugi pomak prema naprijed i zato prevladava: vidimo kotaĉ koji se sporo vrti unatrag, a ne brzo prema naprijed. Efekt je najjaĉi kad se svjetlo pojavljuje na više mjesta i stvara konzistentno kretanje - upravo kao na LED ekranima, na kojima poruka prividno putuje po ekranu, iako je zapravo ĉini slijed paljenja i gašenja lampica. štoviše, nije rijeĉ samo o tome da osjećamo iluziju kretanja: efekt prividnog kretanja aktivira podruĉje vidnog dijela moždane kore zvano MT (središnja sljepooĉna, ili mediotemporalna vijuga), ĉija je prvenstvena odgovornost obrada kretanja. Prividno kretanje je, što se mozga tiĉe, jednako valjano kao i pravo. I to ima smisla. Jedina razlika kod prividnog kretanja, kad je rijeĉ o vidnoj percepciji, jest da neke informacije nedostaju (tj. sve ono što se dogaĊa izmeĊu lampica). Budući da kretanje ne možemo detektirati izravno

71

- na primjer, ne možemo vidjeti moment sile - a na raspolaganju nam stoje samo vizualne informacije, prividno kretanje je jednostavno posljedica naše tolerancije na nepotpune podatke i naše sposobnosti prilagodbe. Vidni sustav koji ne bi bio podložan tom efektu bio bi predizajniran. Zbog naše sposobnosti da percipiramo prividno kretanje, možemo vidjeti konzistentnost u slikama koje se kreću prebrzo da bismo razumjeli svaku pojedinaĉno. Prikazati kretanje a da se ništa ne miĉe tril #2 Trik nad trikom Ĉini se da fi-fenomen govori i nešto važno o odnosu realnog i percipiranog vremena. Ako izazovete fi-fenomen naizmjeniĉnim paljenjem i gašenjem raznobojnih lampica, opet ćete dobiti efekt prividnog kretanja.2 Nekim ljudima izgleda da lampice mijenjaju boju dok se miĉu s mjesta na mjesto (s mjesta na kojem se upalila prva lampica na mjesto na kojem se upalila druga lampica). Tu nešto ne štima - kako vaš mozak zna koja će biti sljedeća boja? Kao da na ono što "ste vidjeli" (lampica koja mijenja boju) utjeĉe nešto što ćete tek vidjeti. To su pokušale objasniti razne teorije; jedne govore o tome kako ono što slijedi mijenja našu percepciju, a druge o promjenama u pamćenju. Filozof Daniel Dennett3 kaže da oba tipa teorija zavode na krivi put jer impliciraju da svjesni doživljaj putuje u vremenu jednom jedinom stazom, korak po korak bez mogućnosti vraćanja. Dennett pak sugerira da postoji više radnih verzija onoga što se dogaĊa, koje se neprestance ašuriraju i mijenjaju. Unutar jednog "uredniĉkog prozora" (koji, smatraju neki, traje oko 200 milisekundi realnog vremena) bilo koja od radnih verzija može nadvladati druge i postati našim doživljajem.4 Bilješke 1. Utjecaj udaljenosti meĊu lampicama na optimalni vremenski razmak njihovog paljenja i gašenja mošete izmjeriti pomoću pokusa s prividnim kretanjem (http://wwvv.psych.purdue.edu/~coglab/Vislab/ ApparentMotion/AM.html; Java). Stranice održava Laboratorij za vidnu percepciju Sveuĉilišta Purdue. 2. Demonstracija fi-fenomena s promjenom boje nalazi se na web stranici demonstracija fi-fenomena Kena Kreismana (http://www.yorku. ( a/eye/colorphi.htm; zahtijeva Javu). 3. Dennett, D. C. (1991). Consciousness Explained. Boston: Little, Brown. 4. Oĉito, još se mnogo toga može ispriĉati o Dennettovoj teoriji o filozofiji svijesti općenito. Ĉlanak "Multiple Drafts: an Eternal Golden Braid?" (http://ase.tufts.edu/cogstud/papers/multdrft.htm) Daniela Dennetta i Marcela Kinsbourna i ovaj sažetak petog poglavlja I Vnnettove knjige Consciousness Explained, "Multiple Drafts Versus ilio Cartesian Theater" (http:epmalab.uorcgon.odu/writinqs/Chaptor%?0.V/,7.'nsummary.pdf; PDF) raspravljaju o mentalnom svijetu kao o paralelnom procesu koji se uredniĉki "skraćuje" u jedinstveni doživljaj pogodan za svjesnu konzumaciju. Ekstrapolacija kretanja: efekt "kašnjenja bljeska" Dodatno literatura • Znanstvenofantastiĉna pripovijetka Grega Egana "Mister Volition" (dio izvrsne zbirke Luminous) nadahnuta je teorijom svijesti kao višestrukih radnih verzija (engl. multiple drafts) najbolji je naĉin za upoznavanje s tom teorijom. Dostupna je preko Eganove bibliografije (http://gregegan.customer.netspace.net.au/BIBLIOGRAPHY/ Online.html). Ekstrapolacija kretanja: efekt "kašnjenja bljeska"

72

Ako objekt u pokretu naglo zabljesne, ĉini se da taj bljesak malo kasni za objektom. Brzina našeg djelovanja mala je u usporedbi s time koliko nam se brzo nešto moše dogaĊati - osobito kad uzmete u obzir da dok donesete odluku da ćete reagirati na nešto što se kreće, to će već biti na drugom mjestu. Kako koordiniramo naše spore reakcije da bismo se mogli uhvatiti u koštac s objektima u pokretu? Jedan naĉin je bašdarenje mišića tako da mogu djelovati u skladu s oĉekivanjima; na primjer, noge su vam pripravne za pokretne stepenice [trik #62] prije nego na njih zakoraĉite. Time se skraćuje ukupno vrijeme koje vam treba da uoĉite kretanje skupine objekata, odluĉite se za djelovanje, prilagodite kretnje i tako dalje. Oĉekivanja su ugraĊena u naš perceptivni i motoriĉki sustav, a pomašu nam da se uhvatimo u koštac s razdobljem koje protekne od ulaska osjetnih podataka do formiranja percepcije. Tu strategiju snalaženja možete vidjeti kod iluzije zvane efekt kašnjenja bljeska.1 trik #28 Na djelu Pogledajte demonstraciju ovog efekta u izvedbi Michaela Bacha na http:// www.michaelbach.de/ot/mot_flashlagl (Flash). Jedan kadar prikazan je na slici 2-23. Tu imamo plavi krušić koji orbitira oko krišića - zadržite pogled na krišiću tako da ne gledate izravno na krušić u pokretu. To je potrebno da bi se krušić kretao po razliĉitim dijelovima vašeg vidnog polja. Ekstrapolacija kretanja: efekt "kašnjenja bljeska" Kako to radi Ovdje je osnovna teškoća to što za vidnu percepciju treba vremena: dok svjetlo padne na mrežnicu a signal se obradi i stigne do moždane kore, proĊe gotovo desetina sekunde (vrijeme najviše ovisi o tome koliko treba receptorima u oku da reagiraju). Krug u Bachovoj demonstraciji za to vrijeme prevali pola centimetra, a ĉak se i ne kreće tako brzo. Zamislite da ste uvijek u interakciji sa svijetom koji se, dok ste ga ugledali, već pomaknuo. Stoga u svemu što vidimo neprestance ekstrapoliramo kretanje, a naš mozak pred nas stavlja sliku mjesta na kojem se svijet najvjerojatnije sada nalazi, a ne mjesta na kojem se nalazio djelić sekunde prije. To važi samo za pokretne objekte, ne i za stacionarne, i upravo je to razlog zbog kojega nastaje disparitet izmeĊu pokretnog plavog kruga i statiĉnog žutog bljeska - jedan se ekstrapolira, a drugi ne. Slika 2-23. U filmu, krušić orbitira oko krišića i povremeno bljeska Povremeno će unutrašnjost kruga nakratko postati šuta, ali će izgledati kao da se šuti bljesak pojavljuje malo nakon krušića i zauzima samo dio njegove površine. To je iluzija kašnjenja bljeska. Možete provjeriti što se dogodilo tako da kliknete na gumb "slower" /sporije/ u gornjem desnom kutu. Krug se sada kreće sporije i bljesak traje dulje pa je oĉito da cijelo središte kruga postaje žuto i daje kašnjenje zaista samo iluzija. ik 28 Ekstrapolacija kretanja: efekt "kašnjenja bljeska" Taj se efekt moše dogoditi već uslijed jednostavne ekstrapolacije putanje objekata u kretanju - to se u vidnoj obradi dogaĊa već na mrežnici. Stanice u oku kompenziraju svoju sporost reakcija tako što su najaktivnije na prednjem rubu objekta u kretanju. (Da nije tako, najaktivnije stanice bi bile one koje su objektu izložene najdulje, to jest one na njegovom stražnjem dijelu.2) U tom sluĉaju moše doći do efekta kašnjenja jer se kod pokretnih objekata kompenzira zakašnjenje u vidnoj obradi, ali bljeskovi svejedno plaćaju kaznu i vide se kasnije. Ipak, time se ne objašnjavaju demonstracijski

73

filmovi koje su konstruirali David Eagleman i Terrence Sejnowski (http:// nbn.i ilh.tmc.edu/homepage/eagleman/flashlag; QuickTime). Iako su u biti isti kao Bachova demonstracija, u ovim filmovima imamo prsten koji se giba nasumiĉno i najĉešće zbunjuje mošdani mehanizam za predviĊanje kretanja. \ U prvom eksperimentu (http://nba.uth.tmc.edu/homepage/eaglernan/flashlag/r I .html; QuickTime), prsten naglo promijeni smjer u trenutku kad se pojavi bljesak. Iako se buduće kretanje prstena nije moglo predvidjeti, opazit ćemo kašnjenje bljeska iza pokretnog prstena. Objašnjenje Eaglemana i Sejnowskog jest da je vid postdiktivan. Oni tvrde da mozak uzima u obzir promjene scene koje nastaju netom (manje od desetine sekunde) nakon bljeska, a da dotadašnje kretanje uopće nije relevantno. Sliĉan primjer je kad se ĉini da su dva svjetla koja se naizmjence pale i gase zapravo jedno jedino svjetlo koje se glatko pť iviĊno kreće [trik #27] s jednog na drugi položaj, ako su intervali paljenja i gašenja dobro podešeni. Vaš mozak morao je retrospektivno popuniti kretanje meĊu dvjema toĉkama, jer ne mošete znati što se dogaĊa izmeĊu prvog i drugog svjetla sve dok se ne pojavi drugo svjetlo. Sliĉno, krug u eksperimentu s kašnjenjem bljeska i sljedeći djelić sekunde zajedno ĉine razdoblje koje treba rekonstruirati nakon što se završi. Prsten se giba glatko nakon bljeska, dakle morate vidjeti da se giba glatko, a bljesak se pojavljuje malo nakon njega jer se, za vrijeme koje vam je bilo potrebno da rekonstruirate scenu, prsten već pomaknuo. Dodatnu nejasnoću u tu situaciju unosi ĉinjenica da se kašnjenje bljeska ne odnosi samo na kretanje. Jednim pokusom3 otkriveno je da se isti efekt pojavljuje i kod boje. Zamislite zelenu toĉku kako polako postaje crvena, usput poprimajući razne nijanse izmeĊu te dvije boje. U jednom će trenutku bljesnuti još jedna toĉka pokraj prve, u istoj boji koju tada ima i prva. Ako je bolje pogledate, uoĉit ćete efekt kašnjenja bljeska, kao da se toĉka u preobrazbi kreće po dimenziji boje: ĉini se kao da druga toĉka kasni za prvom. To jest, druga će toĉka biti zelenija od prve. Ekstrapolacija kretanja: efekt "kašnjenja bljeska" trik #28 Ĉinjenica da se efekt kašnjenja javlja i kod drugih fenomena osim gibanja podupire tezu o postdikciji. Moguće je da ne vidimo svijet u nekom trenutku, nego kao prosjek unutar nekog kratkog razdoblja. Ĉini se da pokretni prsten kasni za bljeskom jer, zakratko, prsten prosjeĉno i jest ispred bljeska. Prva toĉka, koja mijenja boje, izgleda crvenija nego druga toĉka, koja će zabljesnuti, zato što jest crvenija u periodu iz kojeg se uzima prosjek. U životu Taj je efekt prvi put primijećen kod stražnjih svjetala automobila u mraku (kad se sam automobil ne vidi, nego samo njegova stražnja svjetla). Ako sijevne munja, auto će se osvijetliti ali će izgledati kao da mu se stražnja svjetla nalaze na polovici njegove dužine: kad bljesne, auto kasni za svojim svjetlima, koja se ekstrapoliraju. Isto bi moralo biti vidljivo i u obratnom sluĉaju. Ako vas fotografiraju iz automobila u kretanju, bljesak fotoaparata bi se trebao pojaviti malo iza samog automobila. Iješke 1. Nijhawan, R. (1994). Motion extrapolation in catching. Nature, 370, 256-257. 2. Berry, M. J. 2nd., Brivanlou, I. H., Jordan, T. A., & Meister M. (1999). Anticipation of moving stimuli by the retina. Nature, 398(6725), 334-338.

74

3. Krekelberg, B. & Lappe, M. (2001). Neuronal latencies delay the registration of the visual signal. Trends in Neurosciences, 24(6), 335339. Dodatna literatura • Kašnjenje bljeska možda ima ulogu i pri kontroverznim odlukama o ofsajdu u nogometu. Pravilo ofsajda je zloglasno nejasno pa bi, ako pratite nogomet, bilo najbolje da sami proĉitate ĉlanak. U njemu se govori o tome kako linijski sudac zapaža istodobno i igraĉa i ispucanu loptu (koja djeluje kao bljesak). Percept bljeska može zakasniti iza igraĉa u kretanju, a posljedica je pogrešno zvanje ofsajda. Baldo, M. V. C, Ranvaud, R. I>. ft Morya, V.. (2002). Flag errors in soccer Pretvorite glatko kretanje u koraĉanje games: The flash-lag effect brought to real life. Perception, 31,12051210. (http://fisio.icb.usp.br/~vinicius/Public_pdf/Baldo_Ranvaud_Morya.pdf). "trik 1 Pretvorite glatko kretanje u . # 29 J koraĉanje Pri detekciji pokreta prvo se služimo informacijama o kontrastu, a ne o boji. Pouka ove priĉe je: ako želite da ljudi vide objekte u pokretu, neka budu tamniji ili svjetliji od pozadine, a ne samo druge boje. Kretanje je mozgu važna stvar. Informacije o kretanju usmjeravaju se od oka prema vidnom dijelu moždane kore - kon|aĉnom odredištu svih vizualnih informacija - zasebnim šivĉanim putem (mošete napraviti turneju po vidnom sustavu [trik #13J), magnocelularnijrn putem. (Kao i mnogo što u neuroznanosti, to zvuĉi uĉenije nego što jest^; magnocelularno znaĉi "s velikim stanicama".) \ Informacije o boji i obliku putuju parvocelularnim putem (da, "male stanice") ka vidnom dijelu kore, što znaĉi da se kretanje mora obraditi bez pristupa tim informacijama. Ta je funkcijska podjela smislena za mozak koji hoće odmah saznati postoji li kretanje, a od sekundarne je važnosti kako toĉno izgleda to pokretno nešto. Problemi se javljaju jedino kad obrada kretanja pokuša dokuĉiti o kakvom se kretanju radi a za to potrebni znakovi kodirani su bojom i stoga nedostupni. Na djelu Stuart Anstis konstruirao je upravo takvu problematiĉnu situaciju, koja dovodi do zgodne iluzije koraĉanja1 (http://psy.ucsd.edu/~sanstis/Foot. html; Shockwave). Plavi i šuti kvadratić zajedno klize s jedne na drugu stranu. Kliknite na gumb "Background" /pozadina/ i pojavit će se prugasta pozadina. Sada opet pogledajte. Izgledat će kao slika 2-24. Pretvorite glatko kretanje u koraĉanje trik #29 Slika 2-24. Iluzija koraĉanja s prugastom pozadinom. Iako se i dalje kreću u istom smjeru, sada se ĉini da kvadratići naizmjeniĉno koraĉaju naprijed kao nožice. Kao i mnoge iluzije, efekt će biti jaĉi na periferiji vidnog polja; fiksirajte središte pogleda na križić u lijevom kutu slike i koraĉanje će biti još izraženije. Kako to radi Zašto se pojavljuje koraĉanje, najlakše se vidi ako pogledate isti uzorak ali bez boje - žuto postaje bijelo a plavo crno. Animacija koraĉanja Michaela Bacha (http://www.michaelbach.de/ot/moLfeetJin; Flash) omogu-i uje uklanjanje boje klikom na gumb "Color Off". Bez boje nema iluzije: ĉini se da pokretni kvadratići koraĉaju ĉak i kad vleĊ.ite ravno u njih. Kad crna (bivša plava) kockica prekrije crnu prugu, im- vidite joj prvi rub pa nije oĉigledno da se miĉe. Ako nema znakova, vaši centri za obradu kretanja pretpostavljaju da nema ni kretanja. A kad crna kockica prekrije bijelu prugu, odjednom opet vidite

75

prvi rub kockice i ona se pomiĉe s mjesta na kojom je mozak mislio da se nalazi. Tada vidite kako crna kockica prividno iskoraĉuje a zatim se kreće normalno Pretvorite glatko kretanje u koraĉanje - sve dok opet ne prekrije crnu prugu. Isto vrijedi i za bijelu (bivšu žutu) kockicu dok prekriva bijele pruge, samo što se pomiĉe onda kad se ĉini da crna kockica miruje i obratno. Tako, dakle, izgledaju kockice u crno-bijeloj tehnici. Zbog gubitka informacije o prvom rubu kod svake druge pruge izgleda da kockice koraĉaju. Upravo to i vidi magnocelularni put, osjetljiv na kretnje a neosjetljiv na boje. Informacija o boji se ponovo uvodi tek kasnije, a obje vrste informacija se objedinjuju u vidnom dijelu kore nakon što je kretanje već izraĉunato. Na kraju istodobno vidite i koraĉanje, jednim putem, i boje, drugim putem. \Uzorci sa slabim kontrastom općenito dovode do manje živih reakcija dijelova mozga osjetljivih na kretanje,2 ĉime se može objasniti zašto se ĉini da se objekti miĉu sporo kad ih gledamo u magli, iako se zapravo gibaju veoma przo. i' ( / / ) Bilješke i 1. Anstis, S. M. (2003). Moving objects appear to flow down at low contrasts. Neural Networks, 16, 933-938. 2. Thiele, A., Dobkins, K. R., & Albright, T. D. (2000). Neural correlates of contrast detection at threshold. Neuron, 26, 715-724. Dodatna literatura • Online publikacije Stuarta Anstisa (http://psy.ucsd.edu/~sanstis/ SAPub.html). • Anstisova rasprava o uĉinku kontrasta na percepciju kretanja (http://psy.ucsd.edu/~sanstis/PDFs/YorkChapter.pdf). Iluzija rotirajućih zmija i kako je razumjeti Slika 2-25. Iluzija rotirajuće zmije, Š Akiyoshi Kitaoka 2003, dostupna je u boji na http://www.ritsumei.ac.jp/~akitaoka/index-e.html Tu je zapravo rijeĉ o tome zašto ne vidite da se sve kreće sve vrijeme, a ne o tome zašto katkad vidite kretanje i onda kad ga nema. Oĉi u glavi neprekidno se kreću [trik #15], kao i glava na tijelu i tijelo kroz prostor. Mozak se mora jako potruditi da meĊu svim kretnjama u vizualnim informacijama razluĉi one koje nastaju zbog našeg gibanja od onih koje nastaju zbog stvarnog gibanja u okolini. Za naš vidni sustav postoji još jedan izvor zbrke: stalni nasumiĉni pomaci fokusa naših oĉiju.' Oni se javljaju izmeĊu sakada (na primjer, vidi liku 2-4 u "Da biste vidjeli, djelujte" [trik #15]). Naši mišići neprestance šalju male korektivne signale da bi odršali oĉi na istom mjestu. Ti signali trik #30 Iluzija rotirajućih zmija i kako je razumjeti Sjenĉanje na slici, u kombinaciji s kontinuiranim nasumiĉnim vrludanjem naših oĉiju, moše stvoriti uvjerljive iluzije pokreta. Svi smo vidjeli optiĉke varke u kojima se ĉini da dijelovi neke potpuno statiĉne slike nestaju i uvijaju se. Jedan od najpoznatijih primjera je iluzija rotirajuće zmije profesora Akivoshija Kitaoke (slika 2-25), koju ljudi ĉesto šalju okolo e-mailom, ali nažalost rijetko s objašnjenjem. Iluzija rotirajućih zmija i kako je razumjeti nikad ne drše oĉi u posve nepomiĉnom stanju, pa one izvode takozvane fiksacijske pokrete. Sto je dobro. Kad je vidni ulaz potpuno konstantan

76

(npr. kad su vam oĉi paralizirane), neuroni u oku prestanu reagirati na jednoliĉne ulazne podatke (jer im je to posao [trik #26]) i cijela slika blijedi. Mozak normalno koristi strukturu aktualne scene u kombinaciji s pretpostavkom da mali nasumiĉni pomaci potjeĉu od pokreta oĉiju pa ga ti slabi i stalni pomaci ne ometaju. Da biste doista i vidjeli te fiksacijske pokrete, morate gledati nešto što nema nikakvu strukturu i nikakav referentni okvir. Vestibularno-okularni refleks Jedan od naĉina na koje mozak smanjuje mogućnost zabune je gašenje vidnog ulaza tijekom brzih pokreta oka [trik #17]. Drugi se mehanizam koristi radi poništavanja vidnog zamućenja do kojeg dolazi zbog pokreta glave. Signali koji opisuju pokrete vaše glave šalju se oĉima pa one izvode suprotne pokrete kojima smiruju vizualnu sliku. Probajte izvesti sljedeći pokus: držite knjigu jednom rukom i mašite glavom lijevo-desno. Moći ćete ĉitati. A sada mašite knjigom lijevo desno istom brzinom kojom ste mahali glavom. Nećete moći proĉitati ni rijeĉ, iako se slova miĉu na isti naĉin i istom brzinom kao kad ste mahali glavom. Vestibularno-okularni refleks oĉima šalje signal iz unutarnjeg uha [trik #47] uz ĉiju se pomoć oĉi miĉu u suprotnom smjeru i odgovarajućom brzinom kako bi ispravile vizualni pomak koji nastaje uslijed kretanja glave. Da je taj refleks već unaprijed programiran u vašem unutarnjem uhu, a ne neki pametni mehanizam za kompenzaciju koji ovisi o motoriĉkim signalima koje šaljete da biste micali glavu, možete si sami i demonstrirati. Ako zamolite prijatelja da vam miĉe glavu lijevo-desno dok ste potpuno opušteni (neka prijatelj obavezno bude pašljiv i nješan!), vidjet ćete da i dalje mošete ĉitati knjigu. Ova kompenzacija ne ovisi o vašem znanju o smjeru u kojem će vam se glava micati. Na djelu Da bismo mogli razumjeti iluziju rotirajućih zmija, morat ćemo ovladati raznim naĉelima vida i izraĉunavanja kretanja. Srećom, svaki će korak popratiti praktiĉna demonstracija. Iluzija rotirajućih zmija i kako je razumjeti trik #30 Autokinetiĉki efekt Trebat će vam mala svijetla toĉka. Idealna je cigareta koja gori u pepeljari - ona gori sporo, mala je i dovoljno zagasita da ne osvijetli ništa oko sebe. Postavite je na drugi kraj potpuno zamraĉene sobe, tako da vidite samo njeno svjetlo - ni stol na kojem stoji ni zid pred kojim stoji. Odmaknite se u suprotni kraj sobe i gledajte svjetlo. Vidjet ćete da se poĉinje micati samo od sebe. Za te su pokrete zaslušni nasumiĉni pomaci vaših oĉiju, koje mozak ne moše kompenzirati jer nema referentni okvir. Isti efekt možete dobiti ako kroz cijev gledate u izoliranu zvijezdu na nebu. Budući da ne vidite druge zvijezde koje bi vam poslužile kao referentni okvir, ĉinit će vam se da vaša zvijezda malo pleše po noćnom nebu. Autokinetiĉki efekt je poznat po tome što na njega utjeĉe sugestija. Ako ga nekome prvi put objašnjavate, probajte ga navesti da vidi željeno kretanje tako da kažete nešto kao: "Gledaj kako radi krugove" ili "Vidi, ide naprij ed-natrag". Ouchijeva iluzija Znaĉi, budući da nam cijelo vrijeme oĉi normalno vrludaju, služimo se strukturom onoga što gledamo kako bismo zanemarili te pokrete. MeĊutim, odreĊene vizualne strukture mogu kooptirati te male nasumiĉne pokrete i

77

stvoriti iluziju kretanja na statiĉnim slikama. Jedna od njih je iluzija rotirajuće zmije, ali da bismo shvatili princip, bit će lakše ako krenemo s jednom starijom vidnom iluzijom zvanom Ouchijeva iluzija, prikazanom na slici 2~26.2 Ovdje nam se ĉini da se središnji disk okomitih pruga miĉe odvojeno od ostatka uzorka i lebdi nad pozadinom vodoravnih pruga. Efekt možete pojaĉati tako da drmate knjigu. Fiksacijski pokreti vaših oĉiju imaju drugaĉiji utjecaj na svaki od dva dijela uzorka. Dominantni smjer pruga, bilo da je okomit ili vodoravan, znaĉi da će se istaknuti samo jedna komponenta nasumiĉnog kretanja. "U pozadini" s vodoravnim prugama eliminirat će se vodoravna komponenta pokreta, dok će se kod "prednjeg" diska eliminirati okomita komponenta. Budući da su fiksacijski pokreti nasumiĉni, vodoravna i okomita komponenta su meĊusobno nezavisne. Izgledat će, dakle, da se ta dva dijela uzorka miĉu nezavisno, a vaš će vidni sustav to protumaĉiti kao dva razliĉita objekta, jedan ispred drugoga. Iluzija rotirajućih zmija i kako je razumjeti Slika 2-26. Ouchijeva iluzija - ĉini se da krug u sredini lebdi iznad ostatka slike. Periferni pomak Iluzija rotirajućih zmija (slika 2-25) kooptira te male nasumiĉne pokrete oka jednom drugom vrstom strukture, koja se temelji na razliĉitoj svjetli-ni pojedinih dijelova uzorka (boja nije nužna3). Da bismo razumjeli kako promjene svjetline uzorka stvaraju iluziju kretanje na periferiji vida, pogledajmo sliku 2-27. Iluzija rotirajućih zmija i kako je razumjeti tril #31 Slika 2-27. Iluzija perifernog pomaka, na kojoj se ĉini da se šbice kreću u krajiĉku oka4 U tom jednostavnom uzorku, razlika u sjenĉanju slike stvara dojam iluzornog kretanja. Ona se koristi istim principima kao i rotirajuće zmije, ali je kod nje lakše dokuĉiti o ĉemu se radi. Svjetlije stvari u vidnom se sustavu obraĊuju brše (jer neuroni na njih jaĉe reagiraju [trik #11]). Na mjestu na kojem se žbice spajaju, jedna blijedi i postaje bijela a onda se susreće s crnim krajem druge žbice; tu se bijela strana ruba obraĊuje brže nego crni rub. Razlika u vremenu dolaska pogrešno se interpretira kao pokret, ali samo u perifernom dijelu vidnog polja, gdje je razluĉivost dovoljno mala. Iluzija kretanja javlja se jedino kad informacija prvi put stigne do oka pa morate "resetirati" vid treptajem ili kratkim skretanjem pogleda. To jako dobro funkcionira kad se dva uzorka nalaze jedan pokraj drugog, jer tada oko skreće ĉas na jedan ĉas na drugi uzorak, onako kako vam iluzorno kretanje privlaĉi pažnju. Pokušajte istodobno gledati dva primjerka iste ove iluzije; otvorite http://viperlib.york.ac.uk/Pima-ges/LightnessBrightness/Shading/8cycles.DtoL.CW.jpg u dva prozora i postavite svaki na svoju stranu ekrana. Iluzija rotirajućih zmija i kako je razumjeti U životu Web stranica profesora Kitaoke (http://www.ritsumei.ac.jp/~akitaoka/index-e.html) sadrži još mnoge primjere takvog anomalnog kretanja, kao i njegove znanstvene ĉlanke u kojima istražuje mehanizme koji do toga dovode. Neprestano se služimo kompleksnom strukturom svijeta da bismo dokuĉili što se zaista kreće i kako bismo izuzeli kretanje naših oĉiju, glave i tijela. Ovi efekti pokazuju kakvi umjetni uzorci moraju biti da bi prevarili naš vidni sustav. Vjerojatnost da bez intervencije ĉovjeka

78

naidemo na takve uzorke ekstremno je mala. Profesor Kitaoka je uoĉio još jedan primjer anomalnog kretanja sliĉan iluziji rotirajućih zmija, koji nije stvoren namjerno. Logotip Društva za neuroznanost u kutu njihove web-stranice (http://web.sfn.org) izgleda kao da se miĉe lijevo-desno! Sada, kad znate što trebate trašiti, mošda uoĉite još koji. 8/7/eške 1. Martinez-Conde, S., Macknik, S. L., & Hubel, D. H. (2004). The role of fixational eye movements in visual perception. Nature Reviews Neuroscience, 5, 229-240. Kako to radi Sada znate sve što je potrebno da razumijete zašto funkcionira iluzija profesora Kitaoke s rotirajućim zmijama (slika 2-25). Budući da taj oblik ima puno dijelova koji se ponavljaju, vašem je vidnom sustavu teško naciljati bilo koji dio obrasca pa ne može dobiti referentni okvir. Sjenĉanje razliĉitih dijelova stvara iluzorno kretanje koje se kombinira s kretanjem do kojeg dolazi uslijed neprestanog pomicanja oĉiju (sakada). Efekt je najizraženiji na periferiji vidnog polja, gdje je vidna razluĉivost najpodložni-ja iluzornim znakovima kretanja u sjenĉanju uzoraka. Iluzorno kretanje privlaĉi oĉi pa one vrludaju po slici, a kretanje se vidi svugdje osim toĉno ondje kamo gledate. Stalni pomaci oĉiju uzrokuju neku vrstu resetiranja, što pokreće novu interpretaciju obrasca i nove iluzorne pokrete, što vas opet ometa u tome da iskoristite stalnost položaja u vremenu i shvatite kako je kretanje iluzorno. Smanjite zamišljenu udaljenost tril #3 2. Slika je preuzeta iz Ouchi, H. (1977). Japanese Optical and Geometrical Art: 746 Copyright-Free Designs. New York: Dover. Vidi takoĊer http:// mathworld.wolfram.com/Ouchilllusion.htrnl. 3. Olveczky, B., Baccus, S., & Meister, M. (2003). Segregation of object and background motion in retina. Nature, 423, 401-408. 4. Faubert, J., & Herbert, A. (1999). The peripheral drift illusion: A motion illusion in the visual periphery. Perception, 28, 617-622. Slika je preuzeta s dopuštenjem Pion Limited, London. 'trik #31 Smanjite zamišljenu udaljenost Ako zamislite unutarnji prostor, za veće kretnje u njemu trebat će više vremena. Ako smanjite zamišljene udaljenosti, takvim ćete mentalnim objektima manipulirati lakše i brže. Za mentalne predodšbe koriste se ista podruĉja mozga koja sluše i za reprezentaciju stvarnih osjeta. Ako zatražite od nekoga da zamisli kako ĉuje prve taktove pjesme Purple Haze Jimija Hendrixa, aktivnost u njegovom slušnom dijelu mošdane kore će se povećati. Ako zatrašite od nekoga da si predoĉi unutrašnjost ĉajnika, njegov će vidni dio kore pojaĉati rad. Ako shizofreniĉara koji ĉuje unutarnje glasove stavite u ureĊaj za snimanje mozga, dijelovi njegovog mozga koji reprezentiraju jeziĉne zvukove doista će biti aktivniji kad bude slušao glasove - ne laše; on uistinu ĉuje glasove. Svi mi, kad to želimo, možemo slušati unutarnje glasove i gledati zamišljene objekte; to se smatra problematiĉnim jedino onda kad izgubimo sposobnost potiskivanja onog zamišljenog. Kad si predoĉavamo predmete i mjesta, te predodžbe stvaraju mentalni prostor za koji vrijede mnoga ograniĉenja koja inaĉe vrijede za realni prostor. Iako si mošete predoĉiti nemoguće kretnje, na primjer da vam se noge dišu a tijelo rotira, sve dok vam se glava ne naĊe na par centimetara š id poda, da bi se predoĉili takvi pokreti treba vremena. Koliko vremena, to ovisi o tome koliko su pokreti veliki.

79

trik #3 Smanjite zamišljenu udaljenost Na djelu Da li je lijevi lik na slici 2-28 jednak desnom? Slika 2-28. Da li je lijevi lik jednak desnom? A lijevi lik na slici 2-29 - je li on jednak desnom? Slika 2-29. Da li je lijevi lik jednak desnom? A na slici 2-30? Da li je tu lijevi lik jednak desnom? Slika 2-30. Da lije lijevi lik jednak desnom? Da biste odgovorili na ta pitanja, morali ste mentalno rotirati po jedan ĉlan svakog od tih parova. Prvi nije tako težak - desni lik je isti kao i lijevi, samo je zaokrenut za 50°. Drugi par nije jednak; desni lik je zrcalna slika lijevog, i opet zaokrenuta za 50°. Treći par je identiĉan, ali ovaj Smanjite zamišljenu udaljenost tril #3 put je desni lik zaokrenut za 150°. Da biste u trećem primjeru preklopili desni i lijevi lik, morali ste ga mentalno rotirati 100° više nego kod prva dva primjera. Za to vam je vjerojatno trebala koja sekunda više. Ako šelite isprobati verziju s weba, pogledajte sljedeću demonstraciju (http://www. uwm.edu/People/johnchay/mrp.htm; Shockwave). Kad smo je mi pokušavali riješiti, duša verzija nije saĉuvala naše podatke (iako je tvrdila da jest) pa se nemojte previše uzbuĊivati oko analize svojih rezultata; trenutaĉno njome samo možete osjetiti kako funkcionira eksperiment. Kako to radi Ovi su likovi sliĉni onima koje su Robert Shepard i Jacqueline Metzler1 koristili u svojim prijelomnim eksperimentima o mentalnoj rotiraciji. Oni su otkrili da je vrijeme potrebno za donošenje odluke o likovima u linearnom odnosu s kutom rotacije. Druga istraživanja su pokazala daje koliĉina vremena potrebnog za mentalni rad gotovo uvijek u linearnom odnosu s koliĉinom zamišljenog kretanja. To pokazuje da su predodžbe analogne reprezentacije onog pravog - ne stoji da ih samo pohranjujemo u glavi nekom vrstom apstraktnog koda. Zanimljiva je i ĉinjenica da se vrijeme potrebno za mentalne kretnje linearno povećava s povećanjem mentalne udaljenosti; u izvornim eksperimentima Sheparda i Metzler trebala je sekunda više za svakih dodatnih 50°. Taj odnos implicira da je mentalna brzina naših kretnji konstantna (za razliku od stvarnih, koje obiĉno na poĉetku naglo ubrzavaju a na kraju naglo usporavaju, što znaĉi da dulje kretnje imaju veću brzinu). Daljnja istraživanja mentalne rotacije2 pokazala su da se predodžba pri rotaciji uistinu kreće po svim prijelaznim toĉkama, te da barem u nekim eksperimentima za rotiranje složenih likova nije trebalo ništa više vremena nego za rotiranje jednostavnih likova. Drugi eksperimenti3 su nadalje pokazali da je vrijeme potrebno za pomicanje "unutarnjeg oka" mentalnim prostorom (na primjer, zamišljenom kartom nekog otoka) u linearnom odnosu sa zamišljenom udaljenosti. Ako uvećate ("zumirate") mentalnu sliku, i za to će vam trebati vremena. Ako, dakle, zatrašite od nekoga da zamisli slona pokraj zeca, trebat će mu više vremena da kaše koje su boje oĉi zeca nego da kaše koje su boje oĉi slona. To vrijeme zumiranja mošete djelomiĉno izbjeći tako da zatrašite od ĉovjeka da odmah na poĉetku zamisli nešto jako veliko - na primjer prvo muhu a onda ze< a pokraj muhe. Smanjite zamišljenu udaljenost

80

Novija istraživanja provedena tehnikama snimanja mozga4 pokazala su da mentalno rotiranje objekata ne ukljuĉuje uvijek ista podruĉja mozga kao mentalno rotiranje vlastitog tijela u prostoru. Istraživanjima koja usporeĊuju težinu ta dva zadatka pokazalo se da nam je lakše i brže predoĉiti same sebe kako rotiramo oko prikaza objekta nego objekt kako rotira oko svoje osi.5 Ako, dakle, gledate škare okrenute vrhom prema vama, a šelite dokuĉiti da li im je drška predviĊena za ljevaka ili dešnja-ka, bit će vam lakše zamisliti sebe kako rotirate oko škara nego zamisliti rotaciju škara tako da se okrenu drškom prema vama. Po svoj prilici je, doduše, najlakše zamisliti samo rotaciju svoje šake tako da bude u skladu s položajem drške. Slika 2-31. Ovaj crtež možete vidjeti kao patku ili kao zeca, ali da istovremeno mošete vidjeti samo jedno njegovo tumaĉenje, da li biste ono drugo mogli vidjeti svojim "unutarnjim okom"?7 Svi ti dokazi upućuju na analogni oblik mentalnog prostora u našem umu. Ta tvrdnja se ne odnosi tek na samu stvar, nego na kartu te stvari u našem umu. MeĊutim, postoje i neki dokazi da primjerak u našem umu nije istovjetan primjerku iz vidnog ulaza - ili barem da se njime nije moguće slušiti na isti naĉin kao što bi se to moglo s primjerkom iz vidnog ulaza. Pogledajte sliku 2 31, koja pokazuje dvosmisleni lik koji je možda patka a mošda zec. Jedno od to dvoje vidjet ćete odmah, a ako priĉekate koju sekundu spazit ćete i drugo. Ne možete vidjeti oboje istovremeno; morate se prebacivati s jednog na drugo i uvijek će postojati ono što se vidje li prvo (a na to koje ćete vidjeti prvo mošete utjecati uĊešavanjcm [trik #81], tj. unaprijed iznoseći pojmove koji utjeĉu na kasnije ponašanje). Smanjite zamišljenu udaljenost tril #3 Ako ljudima na trenutak pokažete ovu sliku, taman toliko dugo da je vide i donesu jedno tumaĉenje (patku ili zeca, ali ne oboje), neće se moći prebacivati s jedne predodšbe na drugu kako bi uoĉili i drugu interpretaciju. Ako kašu da su vidjeli patku, upitajte ih je li moguće da je patka možda zec - mislit će da ste sišli s uma.6 Izgleda da percipiranje te dvosmislenosti zahtijeva neki postupak na stvarnom vidnom ulazu. Iako vaša predodžba ima sve pojedinosti slike, ĉini se da biste ih trebali doživjeti još jednom, osvježiti vizualne informacije, kako biste mogli donijeti reinterpretaciju dvosmislene slike. U životu Mentalnim predodšbama slušimo se kako bismo nešto zakljuĉili o objektima prije nego ih pomaknemo ili se sami okrenemo oko njih. Oĉitavanje karte zahtijeva cijeli niz mentalnih rotacija. Isto vrijedi i za sklapanje raznih stvari, primjerice u modelarstvu ili sastavljanju montažnog namještaja. Upute za sklapanje bit će teše shvatiti ako zahtijevaju rotiranje objekta, ako su ostali uvjeti jednaki. Ali ako možete zamisliti objekt kako stoji na mjestu a vi rotirate oko njega, tu ćete teškoću djelomiĉno kompenzirati. što lakše obavite mentalnu rotaciju, trebat ćete obaviti manje fiziĉkog rada i vjerojatnije ćete uspjeti isprve. 'Ś'•iljeske 1. Shapard, R. N., & Metzler, J. (1971). Mental rotation of three dimensional objects. Science, 171, 701-703. 2. Cooper, L. A., & Shepard, R. N. (1973). Chronometric studies of the rotation of mental images. U W. G. Chase (ur.), Visual Information Processing, 75-176. New York: Academic Press. 3. Kosslyn, S., Ball, T., & Reiser, B. (1978). Visual images preserve metric spatial information: Evidence from studies of image scanning.

81

Journal of Experimental Psychology: Human Perception and Performance, 4, 47-60. 4. Parsons, L. M. (2003). Superior parietal cortices and varieties of mental rotation. Trends in Cognitive Sciences, 7(12), 515-517. f> Wraga, M., Creem, S. H., & Proffitt, D. R. (2000). Updating displays alter imagined object and viewer rotations. Journal of Experimental Psychology: I.earning, Memory, and Cognition, 26, 151 168. Istražite svoj obrambeni hardver 6. Chambers, D., & Reisberg, D. (1985). Can mental images be ambiguous? Journal of Experimental Psychology: Human Perception and Performance, 11(3), 317-328. 7. Fliegende Blätter (1892, br. 2465, str. 17). München: Braun & Schneider. Ponovno otisnuto u: Jastrow, J. (1901). Fact & Fable in Psychology. London: Macmillan. Dodatna literatura • Odliĉne natuknice o mentalnim predodžbama na Barnes & Noble (http://www.sparknotes.com/psychology/cognitive/percepti-on/sectionl .html) Istražite svoj obrambeni hardver Posjedujemo specijalizirane rutine koje detektiraju ono što se nadvija nad nas da bismo se tome izmaknuli. Obiĉno vrijedi da, što je nešto vašnije, to će se nalaziti dublje u mozgu, to će biti evolucijski starije, i to će se brže odvijati. Izbjegavanje sudara je popriliĉno vašno, kao i sklapanje oĉiju ili napinjanje mišića ako se sudar ne moše izbjeći. Nadalje, sve to morate napraviti u roku. Od izmicanja nema koristi nakon što primite udarac. Imajući sve to u vidu, ne ĉudi što imamo specijalizirane šivĉane mehanizme za detektiranje sudara, koji su izravno ukopĉani u motoriĉke sustave za izmicanje i obrambeno ponašanje. Na djelu Reakcija iznenaĊenja svima nam je dobro poznata - treptaj, trzaj, možda previjanje ruke ili noge u zglobu kao poĉetak kretnje kojom ćete zaštititi ranjive dijelove tijela. Svi mi poskoĉimo na glasan zvuk i ispružimo ruke kad se nešto širi u našem smjeru. To je automatski. Za ovaj vam trik neću predlagati nikakve kućne demonstracije: svatko zna kakvi su uĉinci a ne bih htio da jedni druge gaĊate raznim predmetima kako biste vidjeli da li vam funkcioniraju obrambene reakcije. trik #32 Istražite svoj obrambeni hardver trik #32 Kako to radi Na podražaj koji ima putanju koja bi dovela do sudara, ljudi reagiraju unutar 80 milisekundi.1 To je daleko prebrzo za bilo kakvu sofisticiranu obradu. štoviše, to je ĉak prebrzo za obradu kojom bi se kombinirale informacije iz oba oka. Umjesto toga, posao se obavlja jednim klasiĉnim hakerskim trikom "dovoljno dobre" informacije o trodimenzionalnom položaju i brzini dobivaju se iz grubih 2D ulaznih podataka. To radi otprilike ovako: simetriĉno širenje podruĉja tamnijih od pozadine pokreće reakciju iznenaĊenja. Kašemo "tamnijih od pozadine" jer je to jednostavan i dostupan naĉin da se odluĉi što se smatra objektom a ne tek dijelom pozadine. "Simetriĉno širenje", jer je ta vrsta ulaza karakteristiĉna za objekte koji idu na vas. Ako se ne šire, vjerojatno su samo u pokretu, a ako se ne šire simetriĉno, onda ili mijenjaju oblik ili nisu na putanji koja bi dovela do sudara.

82

Ta vrsta podrašaja privlaĉi pašnju [trik #37) i uzrokuje reakciju iznenaĊenja. Sve živo, od gmaza preko goluba do ljudskog mladunca, trepnut će i/ili pognuti glavu kad vidi takvu vrstu ulaza. Isti uĉinak neće imati mrlje ako se smanjuju umjesto da se šire, niti ako su svijetle umjesto da su tamne.2 Objekti koji se nadvijaju nad nas uvijek izazivaju reakciju, ĉak i kad su predvidljivi; ne mošemo ih nauĉiti zanemarivati onako kako to mošemo kod drugaĉijih dogaĊaja.3 To je još jedan znak da svi oni pripadaju klasi za koju imamo specijalizirano šivĉano postrojenje - a razlog tome je i priliĉno oĉigledan. Objekt koji se nadvija nad nas uvijek je potencijalno opasan. Na neke se stvari jednostavno ne smijete naviknuti. Kod golubova se stanice koje detektiraju nadvijanje nalaze u srednjem mozgu. Veoma su precizno baždarene tako da reagiraju samo na objekte koji izgledaju kao da će izazvati sudar - neće reagirati na objekte koji bi ih promašili, ali zamalo, ĉak i da im do sudara nedostaje tek 5°.4 Ti neuroni izbijaju u odgovarajućem trenutku prije sudara, ma kako objekt bio velik i brz. Ta ĉinjenica, kao i to da zamalo-promašaji ne izazivaju reakciju, pokazuje da se informacije o putanji i brzini izluĉuju iz stope i oblika širenja. Ta bi se vrsta izraĉuna mogla obaviti i u mošdanoj kori, usporedbom informacija iz oba oka, ali kad su u pitanju brzi i nemali objekti na udaljenosti manjoj od dva metra, to se tako ne radi. Ne trebate usporeĊivati informacije iz oba oka; trik s nadvijanjem je brz i funkcionira taman dovoljno dobro. Neuralni šum nije mana nego prednost B/7/ešte 1. Busettini, C, Masson, G. S., & Miles, F. A. (1997). Radial optic flow induces vergence eye movements with ultra-short latencies. Nature, 390(6659), 512-515. 2. Nanez, J. E. (1988). Perception of impending collision in 3- to 6week-old human infants. Infant Behaviour and Development, 11, 447-463. 3. Caviness, J. A., Schiff, W., & Gibson, J. J. (1962). Persistent fear responses in rhesus monkeys to optical stimulus of "looming". Science, 136, 982-983. 4. Wang, Y., & Frost, B. J. (1992). Time to collision is signaled by neurons in the nucleus rotundus of pidgeons. Nature, 356, 236-238. 5. Rind, F. C, 8c Simmons, P. J. (1999). Seeing what is coming: Building collision-sensitive neurones. Trends in Neuro sciences, 22, 215-220. (Ovaj ĉlanak sadrži proraĉune koji pokazuju koja je toĉno veliĉina nadolazećih objekata, i s kojih udaljenosti, pogodna za obradu pomoću sustava nadvijanja, a koja za obradu sustavom stereoskopskog vida.) Neuralni šum nije mana nego prednost Živĉani signali sami po sebi su šumni, što može dobro poslužiti. Neuralni signali su uvijek šumni: vremena njihovog izbijanja, pa ĉak i to hoće li uopće izbiti, podlošni su sluĉajnim varijacijama. Na psihološkoj razini, mi generaliziramo i kažemo, primjerice, da je odnos brzine i intenziteta reakcije opisan odreĊenom formulom - Pieronovim zakonom [trik #11]. Kažemo, nadalje, da stanice u vidnom dijelu kore reagiraju na razliĉite specifiĉne pokrete [trik #25]. Ali i jedna i druga tvrdnja istinita je samo u prosjeku. Za svaku pojedinu stanicu, i svako pojedino ispitivanje vremena reakcije, postoji odreĊena varijacija pri mjerenju. Neće sve stanice osjetljive na kretanje u vidnom dijelu kore doista i reagirati na kretanje, a one koje hoće, neće reagirati potpuno isto svaki put kad došivimo odreĊeno kretanje. U stvarnosti, mi uzimamo prosjeke i tako lakše tumaĉimo šumne podatke, i nešto sliĉno mora raditi i mozak. Znamo da je mozak priliĉno toĉan, iako

83

su naši šivĉani signali šumni. Glavni mehanizam kojim se neuralni šum kompenzira je upotreba mnoštva neurona od kojih se onda uzima prosjek i tako se poništava šum. trik #33 Neuralni šum nije mana nego prednost trik #33 Ali moguće je da šum ima i korisne funkcije u šivĉanom sustavu. Moguće je da je šum prednost, a ne samo nezgodan bug. Na djelu Da biste vidjeli kako šum može biti koristan, posjetite stranicu pod naslovom Visual Perception of Stohastic Resonance (http://neurodyn. urnsl.edu/sr/; Java), koju je dizajnirao Enrico Simonotto,1 i koja sadrži Java program. Slici u sivim tonovima dodan je šum, a rezultat je filtriran putem odreĊenog praga. Postupak se ponavlja a rezultati se gledaju kao videosnimka. Usporedite sliku s razliĉitim pripadajućim razinama šuma. Kad je šuma malo, vidite neka opća obilješja slike - to su dijelovi s visokim vrijednostima osvjetljenja pa uvijek prelaze prag, koliko god bilo šuma, i daju bijele piksele - detalji se, meĊutim, ne pojavljuju dovoljno ĉesto da biste ih mogli razaznati. Kad šuma ima puno, većina piksela na slici je ĉesto aktivno i teško je raspoznati stvarne dijelove slike od piksela koje je nasumiĉno aktivirao šum. Ali ako je šuma toĉno onoliko koliko treba, jasno ćete vidjeti što je na slici, i to sa svim pojedinostima. Opća obilježja uvijek su tu (bijeli pikseli), fina obilježja se pojavljuju dovoljno konzistentno (s vremenskim izglaĊivanjem izgledaju sivo), a pikseli koji bi trebali biti crni ne aktiviraju se dovoljno ĉesto da bi predstavljali smetnju. Kako to radi Ĉinjenica da ste evoluirali tako da se možete nositi sa šumnim internim signalima ĉini vas robusnijim sustavom. Mozak se razvio tako da može baratati sa svakakvim anomalnim jedinicama podataka, kako bi podnio nasumiĉne ulazne podatke kojima je izložen u svojoj okolini. Možemo smisleno shvatiti cjelinu ĉak i kad se jedan njezin dio ne uklapa sasvim (to se vidi i u našoj sposobnosti da inloi in.n ijo obraĊujemo simultano [trik #52]). Pjesma "Sretan roĊendan" otpjevana preko krckave telefonske linije i dalje je "Sretan roĊendan". Usporedite to sa svojim kompjuteiom, projektiranim tako da bude precizan; dajte mu pogrešnu instru-k< 1111 u pogrešno vrijeme i sve skupa će se srušiti. Sveprisutnost šuma Neuralni šum nije mana nego prednost u neuralnoj obradi znaĉi da je vaš mozak više statistiĉki nego mehanistiĉki stroj. 4 !-1-1-!-1-1-1-1-1-r 0 2 4 6 8 10 12 14 16 18 20 Vrijeme Slika 2-32. Kad se signalu doda šum, signal prelazi prag a prosjeĉna vrijednost mu ostaje nepromijenjena Sve je ovo, meĊutim, kazano s gledišta prema šumu kao neĉemu što treba zaobići. šum u našem šivĉanom sustavu možda obavlja još jednu funkciju to je fenomen koji se u teoriji kontrole naziva stohastiĉka rezonancija. On kaše da dodavanje šuma signalu povećava najveću moguću razinu signala. Suprotno intuiciji, to znaĉi da slab signal, ako mu dodamo pravu koliĉinu šuma, mošemo pojaĉati tako da preĊe prag detekcije: tako će ga biti lakše detektirati, ne teže. Slika 2-32 to pokazuje u grafiĉkom obliku. Glatka krivulja je varirajući signal koji nikad sasvim ne doseže prag aktivacije. Dodavanjem šuma signalu stvara se nazupĉana linija koja, iako

84

neuredna, svejedno ima iste prosjeĉne vrijednosti i na odreĊenim mjestima prelazi prag detekcije. Pukim dodavanjem šuma signalu, naravno, nećemo uvijek popraviti stvar: možda se pojavi problem da se prag detekcije prelazi iako signala uopće nema. Stohastiĉka rezonancija funkcionira najbolje u situaciji u kojoj imate još jednu dimenziju, na primjer vrijeme, preko koje možete usporeĊivati signale. Budući da se šum mijenja u vremenu, možete iskoristiti i uĉestalost prelazaka praga detekcije. Neuredni šum nije mana nego prednost trik #33 Bijeli pikseli u Simonottovom programu odgovaraju mjestu prelaska praga detekcije, a treperavi bijeli piksel u prosjeku s vremenom stvara sivu boju. U ovom primjeru vrijeme i prostor poslužili su tome da ograniĉe vašu prosudbu je li piksel ispravno aktiviran, a pritom suraĊujete sa šumom koji je unesen u program, a upravo to može izvesti i vaš mozak. Bilješka 1. Simonotto, E., Riani, M., Seife, C, Roberts, M., Twitty, J., & Moss, F. (1997). Visual perception of stochastic resonance. Physical Review Letters, 78(6), 1186-1189. Dodatna literatura • Ovo je jedan primjer praktiĉne primjene teorije stohastiĉke rezonancije, u obliku slušnog pomagala: Morse, R. R, &. Evans, E. F. (1996). Enhancement of vowel coding for cochlear implants by addition of noise. Nature Medicine, 2(8), 928-932. Treće poglavlje: Pažnja " trikovi 1 # 34-43 Živimo u užurbanom svijetu i bez prestanka primamo brojne ulazne podatke. Poplava neobraĊenih osjetnih podataka navire kroz naše oĉi, uši, kožu i druge organe, a prate ih jednostavna i složena sjećanja i asocijacije. Sve to ĉini pravu baražu informacija i jednostavno ih nismo u stanju razmotriti odjednom. Kako onda odluĉujemo ĉemu se posvetiti a što zanemariti (barem privremeno)? Osjećaj da jednoj percepciji ili nekim percepcijama posvećujemo više resursa nego drugima zove se pažnja. Kad ovdje govorimo o pažnji, ne mislimo na onu vrstu koncentracije kakvu usmjeravate na neku tešku knjigu ili na nastavu u školi. Rijeĉ je o trenutaĉnoj posebnoj važnosti koju pri-dajete onome što vam je, tako reći, upalo u oĉi. Ogledajte se nakratko po sobi. Sto ste vidjeli? Ĉega god da se sjećate - slike, prijatelja, radija, ptice na prozoru - tome ste posvetili pažnju, makar samo zakratko. Moguće je i da pašnja nije naĉin alokacije oskudnih procesnih resursa mozga. Ograniĉavajući faktor mošda uopće nije naša sposobnost proraĉunavanja, nego fiziĉko ograniĉenje sposobnosti za djelovanje. Koliko god toga mogli percipirati istodobno, djelovati možemo samo radnju po radnju. Moguće je da je pašnja naĉin odbacivanja informacija, ili sušavanja mogućnosti, da bismo reagirali samo na jedan svjesni došivljaj, umjesto na milijune njih. Teško je precizno definirati pažnju. Psiholog William James1 u svojoj je knjizi The Principles of Psychology /Naĉela psihologije/ 1890. godine napisao: "Što je pažnja, to svatko zna." Neki kažu da dosad nije pronaĊena toĉnija i korisnija definicija. Detalji i ograniĉenja pažnje Imajući to u vidu, možemo baciti nešto svjetla na pažnju kako bismo vidjeli kako djeluje i kako to doživljavamo. Trikovi u ovom poglavlju

85

bave se time kako možete namjerno fokusirati vidnu pažnju [trik #34], što došivljavate kad to uĉinite (a kako kad zatim odvratite pašnju) [trik #36], i što može nadvladati vaše voljno ponašanje i automatski vam privući pašnju [trik #37]. Malo ćemo i brojati [trik #35]. Nadalje, ispitat ćemo granice premještanja pažnje [trikovi #38 i #39] i dovesti se u situacije u kojima nas pašnja izdaje [trikovi #40 i #41]. Konaĉno, vidjet ćemo kako poboljšati svoj kapacitet vidne pažnje [trik #43]. Bilješka 1. Stanford Encyclopedia of Philosophy ima dobru biografiju Williama Jamesa (http://plato.stanford.edu/entries/james). "trik 1 Detalji i ograniĉenja pažnje #34J Kad se usredotoĉujemo na detalje, susrećemo se s ograniĉenjima konstrukcije oĉiju, kao i s ograniĉenjima sustava za pažnju u mozgu. Koliko sitne detalje možete vidjeti? Ako gledate kompjuterski ekran s udaljenosti od tri metra, dva piksela trebala bi biti razmaknuta oko milimetar ili više da se ne stope u jedan. Razluĉivost vašeg oka ne ide dalje. Ali raspoznavanje detalja u šivotu nije samo stvar luĉenja razlike izmeĊu jednog i dva piksela. Stvar je u tome da se mošemo usredotoĉiti na fine detalje u golemim natrpanim uzorcima, a to je uže povezano s ograniĉenjima vidne obrade u mozgu nego sa sposobnostima vašeg oka. Jedno je moći gledati, a drugo moći vidjeti. Na djelu Slika 3-1 pokazuje dvije skupine linija. Jedna skupina je unutar granica razluĉivosti naše pažnje, što nam omogućuje da raspoznamo detalje. Druga svojom prenatrpanošću onemogućuje našu izrašenu sposobnost diferencijacije.1 Detalji i ograniĉenja pažnje tril #3. + Slika 3-1. Jedna skupina linija je unutar razluĉivosti pažnje (desno), druga je previše detaljna (lijevo)1 Uzmite ovu knjigu u ruke i fiksirajte pogled na krišić u sredini slike 31. Da biste primijetili razliku, morate moći micati fokus a da ne pomiĉete oĉi - to jest prirodno ali moše biti ĉudno kad to prvi put radite namjerno. Pazite da vam se oĉi uopće ne miĉu, i uoĉite da s lakoćom možete prebrojiti koliko je linija na desnoj strani. Vježbajte prebacivanje pašnje s jedne na drugu liniju dršeći oĉi fiksiran na krišiću. Bit će vam lako prebaciti pašnju na, primjerice, srednju liniju u ovoj skupini. A sada, bez da pomaknete pogled s krišića, prebacite pašnju na linije slijeva. Bit će jasno da ih ima više - osnovna rezolucija vaših oĉiju je više nego dovoljna da ih razazna. Ali možete li ih prebrajati? Možete li selektivno prebacivati pašnju s treće na ĉetvrtu liniju slijeva? Najvjerojatnije ne; jednostavno su previše zbijene. Kako to radi Razlika medu te dvije skupine linija je u tome što je desna skupina unutar razluĉivosti vidne selektivne pažnje jer je raširena, a lijeva skupina ima previše zbijenih detalja. "Pašnja" u ovom kontekstu ne znaĉi odršavanje (ili neodršavanje) koncentracije na predavanju. Rijeĉ je o davanju prioriteta nekim objektima nauštrb drugih. Kapacitet za obradu u mozgu je ograniĉen a pažnja je mehanizam alokacije njegovih resursa. Drugaĉije reĉeno, u objektima na koje obraćate pašnju raspoznat ćete više detalja nego u onima na koje ne obraćate pažnju. Selektivna pažnja je sposobnost da se

86

obrada voljno usmjerava na šeljeni objekt. Iako ĉovjek ima dojam da bismo u izboru predmeta pažnje trebali imati potpunu slobodu, dijagram s linijama pokazuje da postoji ograniĉenje mogućnost i probiranja, a to ograniĉenje zasniva se na gustoći detalja. | Detalji i ograniĉenja pažnje • •• • •••• • Slika 3-2. Usporedba uzorka unutar raspona razluĉivosti pažnje (lijevo) i suviše detaljnog, zbijenog uzorka (desno) Uzorak zdesna pokazuje što se dogaĊa kad je uzorak nešto malo finiji, odnosno zbijeniji. Toĉke su malo previše zbijene da ih obuhvati pažnja, a ako dršite pogled na centralnom krišu, više nećete moći voljno premještati fokus pašnje na svaku pojedinu toĉku. (To je sliĉno lijevom skupu linija iz prvog dijagrama na slici 3-1.) Nadalje, na lijevoj strani slike 3-2 uoĉite da su toĉke zbijenije na dnu nego na vrhu. To je moguće zato što bolje razaznajemo detalje u donjem dijelu vidnog polja - razluĉivost pašnje dolje je viša. Budući da se cijela akcija dogaĊa u razini oĉiju ili ispod nje, a ne na dosadnom nebu gore, ima smisla biti tako optimiziran. Ali gdje u strukturi mozga nastaje ta optimizacija, i općenito, kako nastaje ograniĉenje razluĉivosti pažnje, još se ne zna. Zašto je selektivna pašnja uopće vašna? Pašnja nam sluši zato da bismo znali kamo pogledati. U lijevom uzorku s toĉkama možete odabrati željenu toĉku prije nego pomaknete oĉi, i zato je taj proces brz. Na druTu možemo povući paralelu s razluĉivosti oka. Jednako kao što je razluĉivost oka najviša u centru [trik #14] i opada prema periferiji, lakše je izabrati predmet pažnje i fokusirati se na detalje u centru vidnog polja. Slika 3-2 ilustrira tu tvrdnju. Sve toĉke na lijevoj slici padaju unutar razluĉivosti koja je potrebna da bismo ih mogli pojedinaĉno odabrati i usmjeriti pažnju na njih. Fiksirajte pogled na križić u sredini i moći ćete prebacivati pažnju na bilo koju toĉku u uzorku. Uoĉite da toĉke, da bismo ih razaznali, trebaju biti veće što su dalje od središta. Sposobnost odabiranja toĉke opada s povećanjem udaljenosti od središta pa uzorak mora biti puno grublji. Brojte brže sažimanjem gom pak dijagramu, zdesna, za pomak oĉiju radi izravnog gledanja toĉke treba više trašenja. Uzorak je teško prouĉiti i zbog toga je proces spor. U životu Pogledajmo što je s razluĉivošću pašnje kad nekome prikazujemo ekran pun informacija, primjerice u tabliĉnom kalkulatoru. Da li on mora pomno prouĉiti svaku ćeliju da bi se snašao, kao u zgusnutoj desnoj strani slike 3-2? Ili je prikaz, kao na lijevoj strani, rastavljen na velika podruĉja, mošda pomoću boje i kontrasta koji ga ĉine razumljivim već iz centra pogleda i pomašu oĉima da pronaĊu ono što traže? Bilješka 1. Slike su prenesene iz Trends in Cognitive Sciences, 1(3), He, S., Cava-nagh, P., & Intrilligator, J., Attentional Resolution, 115-21, Copyright (1997), s dopuštenjem Elseviera. trik #35 Brojte brže sažimanjem Ako je grupa dovoljno mala, ne trebate brojati; dovoljno će biti i sašimanje, koje je gotovo trenutaĉno. Mozak ima dvije metode brojanja, a samo jedna se službeno naziva brojanje. To je onaj obiĉan naĉin - kad gledate neki skup predmeta i nabrajate ih jedan po jedan. Tada vam treba neki sustav za prisjećanje

87

predmeta koje ste već izbrojili - možda brojite s vrha - i onda uvećavate zbroj za jedan: 7, 8, 9... Drugi naĉin je brži, do pet puta za svaki brojani predmet. Naziva se sažimanje Iengl. subitizing/. Štos je u tome da sažimanje funkcionira samo kod vrlo malih brojeva, do oko ĉetiri. Ali zato je brzo! Tako brzo da se donedavno vjerovalo da je trenutaĉno. Brojte brže sažimanjem Na djelu Pogledajte koliko ima zvjezdica u ove dvije skupine na slici 3-3. Koliko ih je u skupini A, jasno vam je već na pogleda (ima ih tri), a da biste vidjeli kako ih je šest u skupini B, trebat će vam malo dulje. A B Slika 3-3. Lijeva skupina zvjezdica se može sažeti; desna ne može Znam da to izgleda oĉigledno, naime da nam treba više vremena da vidimo koliko je zvjezdica u većoj skupini. Napokon, više ih je. Ali baš u tome i je stvar. Ako naizgled trenutaĉno vidite koliko je zvjezdica kad ih ima tri, zašto to ne možete kad ih je šest? Zašto ne i kad ih je stotinu? Kako to radi Sažimanje i brojanje doista su, ĉini se, dva razliĉita procesa. Ako pogledate istraživanja o tome koliko osobi treba da razgleda oblike na ekranu i kaše koliko ih ima, vidjet ćete da vrijeme raste za 40-80 ms po predmetu ako ih ima ĉetiri ili manje, a za više od toga vrijeme raste za 250-350 mi-lisekundi.1 Ili, drukĉije reĉeno, za procjenu prva ĉetiri predmeta potrebna je tek ĉetvrtina sekunde. Nakon njih, za svaka sljedeća ĉetiri predmeta potrebna je sekunda. To je veliki skok. U ta dva sluĉaja razliku ĉini subjektivni došivljaj. Ĉini se da je brojanje posve voljan ĉun. Morate usmjeriti pašnju na svaki predmet. Oĉi vam se kreću sa zvjezdice na zvjezdicu. Za razliku od toga, ĉini se da sašimanje prethodi pašnji. Uopće nije nušno da vam se oĉi pomiĉu sa zvjezdice na zvjezdicu. Nije potreban nikakav namjerni ĉin; jednostavno znate da sit na stolu ĉetiri šalice, ili tri osobe u predvorju, bez da ste ih nabrojali. JeBrojte brže sažimanjem dnostavno gledate. To je neke istrašivaĉe navelo na pomisao da sašimanje samo po sebi nije nikakav ĉin, nego popratna pojava vidne obrade. Znamo da automatski mošemo pratiti ograniĉen broj objekata, i slijediti njihovo kretanje ili druge njihove promjene. Kao kad gledamo sjene da bismo raspoznali oblik okoline [trik #20], praćenje objekata je, ĉini se, ugraĊeno svojstvo vidne obrade - gotovo nehotiĉna sposobnost da držimo stalno otvorene pretince za objekte u vidnom polju [trik #36]. Ograniĉenje broja objekata koje možemo pratiti i broja predmeta koje mošemo sašimati je neobiĉno sliĉno. Mošda je, neki kašu, razlog zbog kojega je sažimanje brzo taj što je vidni sustav unaprijed obilježio predmete koje tek trebamo "izbrojiti" pa više ne trebamo ništa raditi da bismo znali koliko ih ima.2 Prema tom gledištu, brojanje je potpuno razliĉit proces i javlja se tek kad se popuni kapacitet za praćenje objekata. Brojanje onda treba "upamtiti" koji su predmeti već nabrojani i nastaviti niz, predmet po predmet, dok se ne vidi koliko ih je. Nažalost, za to gledište ne nalazimo potvrde gledajući aktivnost dijelova mozga pri korištenju ova dva mehanizma.1 Sašimanje, kako se ĉini, ne upotrebljava nikakav poseban dio mozga koji ne bi bio u upotrebi i pri brojanju. To ne znaĉi da je stav o brzom sašimanju kao popratnoj pojavi netoĉan, nego da još ima status pretpostavke. O kojem god neuralnom mehanizmu se radilo, time dobivamo odreĊenu naznaku o razlogu zbog kojeg je brže brojati u malim skupinama, klasterima, nego

88

jedan po jedan. Recimo da na stolu imate trideset predmeta. Brže ih je mentalno grupirati u klastere od po tri (koristeći brzu metodu sažimanja pri formiranju grozdova) a onda sporo izbrojiti deset klastera, nego uopće ne sašimati i pojedinaĉno brojiti svaki od trideset predmeta. I doista, odrasli ljudi broje u klasterima. U životu Ne morate daleko tražiti da biste vidjeli znaĉaj razlike u brzini izmeĊu došivljaja koliĉine predmeta i potrebe za njihovim brojanjem. Neke raĉunaljke imaju deset kuglica u svakom retku. Služiti se njima bilo bi teško - i sporo - da nije ruskog dizajna s obojane dvije središnje kuglice.1 To vizualno razlikovanje dijeli redak na tri grupe od po najviše ĉet iri kuglice - što je savršeno za sažimanje. To je mala dizajnerska pomoć kojom mošemo zaobići numeriĉko ograniĉenje mozga. ik 36 Osjetite prisutnost i odsutnost pažnje U kompjuterskim pucaĉkim igrama u prvom licu, takoĊer sažimamo gomile protivnika kako bismo brzo ocijenili na što smo se namjerili (i, ako treba, da bismo se povukli). Vašnost najbršeg mogućeg odreĊivanja brojnosti protivnika u tom tipu igara ima i zgodnu popratnu pojavu - time vježbamo svoje rutine sažimanja [trik #43]. Bilješke 1. Piazza, M., Mechelli, A., Butterworth, B., & Price, C. J. (2002). Are subitizing and counting implemented as separate or functionally overlapping processes? Neurolmage, 15, 435-446. 2. Trick, L. M., & Pylishyn, Z. W. (1994). Why are small and large numbers enumerated differently? A limited-capacity preattentive stage in vision. Psychology Review, 101(1), 80-102. 3. "The Material Culture of Mathematics in a Historical Perspective". Sveuĉilište Cambridge, Odsjek za povijest i filozofiju znanosti (http:// wvwv.hps.cam.ac.uk/readinglists/mcm-2.html; s ilustracijama). trik #36 Osjetite prisutnost i odsutnost pažnje Praćenje naizgled identiĉnih objekata oĉima nije tako lak posao. Uz koncentraciju, to je moguće a mozak ĉak moše pratiti objekte kad naĉas nestanu iza neke prepreke, ali samo u odreĊenim okolnostima. Problem s pažnjom kao mehanizmom je u tome što ga koristimo bez prestanka - on je sastavni dio naše percepcije. Stoga je veoma teško primijetiti što taj mehanizam zbilja radi, i zaista osjetiti kako je to usmjeriti pažnju na nešto. Ovaj trik ide na to da vam pokaže kako je to doista usmjeriti pažnju na nešto, tako što ćete namjerno usmjeriti pašnju na vrlo općenite objekte u ovom sluĉaju, pratit ćete kretanje malih oblika u boji. Osjetit ćete što se dogaĊa s tim oblicima kad prestanete na njih obraćati pašnju. Poĉetak je skroman - alokacija pažnje na objekte u kretanju - ali tim se mehanizmima slušimo da bismo pratili bilo što što se kreće: tenisku lopticu, psa, mrava ili kursor na ekranu. Osjetite prisutnost i odsutnost pažnje Na djelu Pogledajte niz demonstracija praćenja više objekata (MOT, engl. multiple object tracking) na Laboratoriju za vidnu pažnju dr. Zenona Pylyshyna (http://ruccs.rutgers.edu/finstlab/demos.htm).1 Praćenje više objekata je klasa eksperimenata koja se temelji na pokušajima da se istovremeno prati više objekata (u prvoj demonstraciji, kružića) u pokretu. Time se ispituju ograniĉenja pašnje i specijalizirane vještine praćenja. U sluĉaju da trenutno nemate pristup Internetu, pomoći će vam snimke ekrana s eksperimentima, prikazane na slikama

89

3-4 do 3-6. Poĉinjemo s eksperimentom općeg MOT-a (http://ruccs.rutgers.edu/ finstlab/mot.mov; QuickTime; slika 3-4). U ovoj demonstraciji traži se da pratite ĉetiri od osam kružića u pokretu; kružići koje trebate pratiti zabljesnut će na poĉetku filma. Svrha te demonstracije je jednostavno istaknuti da doista možete obraćati pažnju na više od jednog objekta istivremeno. Pratiti sva ĉetiri kružića istovremeno nije trivijalno, ali vidjet ćete da će vam biti relativno lako ako usmjerite pogled na sredinu ekrana. Tada ćete moći pratiti sva ĉetiri kružića a da ne morate zuriti u svaki pojedinaĉno. U zadatku prekrivanja (http://rucss.rutgers.edu/finstlab/mot-occ occlusion.mov; QuickTime; slika 3-5), umjesto kružića pojavljuju se identiĉni bijeli kvadratići, koji povremeno nestaju iza stupova smještenih duž polja njihovoga kretanja. Osim što se uvode stupovi, ovaj eksperiment je isti kao i eksperiment općeg MOT-a; ĉetiri od osam kvadratića bijesnu na poĉetku, a vaš je zadatak pratiti njih ĉetiri dok traje film. To sigurno nije tako lako kao kod eksperimenta općeg MOT-a i možda će vam trebati par pokušaja prije nego što ga uspješno izvedete pokus. Film s virtualnim prekrivanjem (http://rucss.rutgers.edu/finstlab/ mot occ-virtocc.n iov; QuickTime; slika 3-6), meĊutim, zahtijeva ozbiljnu koncentraciju. Umjesto da kliznu iza vidljivih stupova, bijeli kvadratići sada na trenutak išĉezavaju. Stupovi koji prekrivaju kvadratiće koji se nazale iza njih sada su u boji pozadine pa postaju nevidljivi. Praćenje ĉetiri bijela kvadratića koji su bljesnuli na poĉetku eksperimenta sada je pravi izazov. U ovaj ćete zadatak morati uložiti punu koncentraciju i svaka smetnja prouzroĉit će brkanje traženog kvadratića nekim drugim, vizualno identiĉnim ometaĉkim objektom. Dodatnu teškoću donosi i to što Osjetite prisutnost i odsutnost pažnje svi kvadratići povremeno išĉezavaju i ponovno se pojavljuju - dva manja bijela kvadratića na slici 3-6 upravo se pomaljaju iza jednog od nevidljivih stupova. Iako je još uvijek moguće relativno uspješno pratiti sve ĉetiri mete, time dosežemo granicu naše pažnje. Ali, tu je još jedan film: zadatak implozije i eksplozije (http://rucss.rutgers.edu/finstlab/mot-occ-implosion.mov; QuickTime). Jedna jedina razlika izmeĊu ovog i prethodnog eksperimenta (s virtualnim prekrivanjem) je u tome da se kvadratići smanjuju u toĉku pri susretu s nevidljivim crnim stupovima, umjesto da skli-znu iza njih. S druge strane stupa iznova će narasti od toĉke u kvadratić, umjesto da se samo pojave nakon ruba stupa. Probajte. Ovaj put, zadatak nije samo težak, nego manje-više neizvediv. Ovaj zadatak praćenja više objekata nećete uspjeti izvršiti. o •o/V o o 0 ' CO o Slika 3-4. Trebate pratiti ĉetiri od ovih osam krugova dok se gibaju po ekranu Osjetite prisutnost i odsutnost pažnje Slika 3-5. Praćenje pokretnih oblika postaje teše kad ih periodiĉno zaklanjaju crni stupovi (ocrtani bijelom bojom) Slika 3-6. Praćenje je sada još teše: tanji bijeli oblk.i su kvadratići, napola skriveni iza nevidljivih stupova. ElHH| Osjetite prisutnost i odsutnost pažnje Kako to radi Sposobnost istodobnog praćenja više objekata (MOT) je vještina koju mošemo zahvaliti tome što obraćamo pažnju na objekte: da nije pažnje, ne

90

biste mogli voditi raĉuna o tome koji je koji (a kamoli pratiti više njih). Pašnja i je mehanizam kojim se mozak koristi da bi odreĊenim objektima pridao više vremena za obradu, a ono što pritom osjećate je dodatni sloj vaše vidne percepcije. Usprkos tome što svih osam krušića u eksperimentu općeg MOT-a izgledaju isto, ĉetiri krušića medu njima percipirat ćete nekako drukĉije samo zato što su zabljesnuli na poĉetku. To se doživljaj pažnje ubacuje u vašu vidnu percepciju. Da ste u tom prvom filmu pratili samo jedan krušić, vrlo biste ga lako razlikovali od ostalih. MeĊutim, tada ne biste bili mogli meĊusobno razlikovati preostalih sedam krušića. Tako djeluje pašnja. Iako ste u ovom sluĉaju namjerno usmjerili pašnju na odreĊene objekte, zapravo se radi o poluautomatskom procesu. Iznenadni pokreti, na primjer, mogu obuzeti pašnju [trik #37]. Osim toga, osjećaj nije uvijek tako izrazit kao "Sada razlikujem te objekte" - za trenutak, obraćate pažnju na svaki automobil koji proĊe dok ĉekate da prijeĊete ulicu, ali ne na isti naĉin na koji obraćate pašnju na ove demonstracije s praćenjem više objekata - to nije koncentrirana pažnja, nego tek svijest o tome da ste ih vidjeli. Pažnja je nešto što se može alocirati dio po dio. Na primjer, možete odluĉiti primjećivati odreĊene boje, ili tražiti neke osobite pokrete. Ili obratno, mošete odluĉiti privremeno potisnuti pašnju za ta obilješja (to je cijeli smisao negativnog udešavanja [trik #42]). U tom sluĉaju, odluĉujete alocirati pažnju na skupove obilježja koja se prividno idu skupa (plavost, kružnost, "istobrznost"). O skupinama obilježja skloni smo misliti kao o objektima. (Moguće je da pažnja ima svoju ulogu pri grupiranju obilježja. S objektima naše pašnje baratamo na poseban naĉin, tako što stvaramo objektne datoteke koje mogu biti trajne. Mozak automatski kaže: "Ovo je objekt koji trebam zapamtiti" i stvara datoteku (neku vrstu nevidljive etikete zalijepljene za objekt). Sjetite se kako ste micanjem prsta pokazivali na nešto, na primjer redak u tablici. To bi vam pomoglo da se sjetite koji redak slijedite, meĊu svim recima koji izgledaju vrlo sliĉno. Objektne datoteke su kao pokazivanje prstom, samo što se ne služe prstom nego pašnjom. Tako znate daje krušić na kraju pokusa isti onaj koji ste identificirali na poĉetku; vaš je mozak stvorio njegovu datoteku indeks za skupinu osobina koje se pojavljuju u vašoj vidnoj pen epc iji i držao ju je otvorenom dok god vam je pažnja bila usmjerena na taj objekt. Osjetite prisutnost i odsutnost pažnje Imajući to u vidu, mora biti da mozak nekim automatskim postupkom oslobaĊa pašnju ĉim više nije potrebna. Jedan naĉin da se to izvede bio bi zatvoriti objektnu datoteku ĉim objekt nestane. To bi, meĊutim, ĉesto bilo pogubno - zamislite da vi, prvobitno ljudsko biće koje obitava na afriĉkoj savani, prestajete dršati grabešljivca na oku ĉim ovaj zaĊe iza nekog grma. I upravo to pokazuje demonstracija s okluzijom. Objektne datoteke ostaju otvorene kad izgleda da je praćeni objekt zašao iza nekog drugog objekta u vidnom polju, u ovom sluĉaju crnih stupova. Demonstracija s virtualnim okludorom je teška baš zato što vam iscrpljuje moć pažnje pri praćenju ĉetiri objekta (imamo mjesta za maksimalno ĉetiri do pet objekata) i potpuno ovisi o vašim automatskim procesima, kojima morate zamisliti gdje se objekti nalaze ĉak i kad su skriveni, da biste ponovno otvorili svoju objektnu datoteku kad se kvadratići opet pomole iza nevidljivih stupova. No, to je još uvijek moguće jer se vidna percepcija mora moći nositi s takvim situacijama: životinja koja vrluda šumom stalno išĉezava iza grana i drugog zelenila, a gusto zelenilo u prvom planu ima isti uzorak kao i sve ostalo pa je u biti nevidljivo u odnosu na pozadinu.

91

Evo trika kojim se služi vaš sustav objektnih datoteka kako bi znao kada ne smije zatvoriti datoteku: kad kvadratići nestaju iza stupova - to jest, kad ih ovi zakrivaju - oni nestaju liniju po liniju. Išĉezavaju od jednog do drugog ruba. I to je trag koji koristi vaš mozak kako bi znao da se radi o okluziji. Posljednja demonstracija s implozijom i eksplozijom mala je prevara. Zamišljena je tako daje bude nemoguće izvesti. Praćenje tolikih objekata je namjerno teško pa popunjava vaš kapacitet kontrolirane pažnje i sili vas da se oslonite na automatske funkcije mozga. Time se postiže otkrivanje automatskih funkcija. U ovom sluĉaju, demonstracija zatire okluzijske tragove. Kad se skupljaju u toĉku, kvadratići daju drugi trag, da se odmiĉu u daljinu. Misleći da objekt više nije u blizini pa više nije važan, vaš mozak odmah reagira i zatvara objektnu datoteku i oslobaĊa pažnju kako bi se mogla upotrijebiti za nešto drugo. Kad se, trenutak poslije, kvadratić ponovno pojavi raširivši se iz toĉke, izgleda kao da je stigao negdje iz daleka. MeĊutim, objektna datoteka je već zatvorena, pa izgleda kao daje rijeĉ o nekom po-tptmo drugom kvadratiću. Mozak se, dakle, sluši ĉak i tako slabim tragovima kao što je naĉin neslank.i objekata iza drugih objekata To mošemo vidjeti ĉak i u crtićima popi it ovih (koji nemaju ni sjena ni perspektive, ĉak ni 3D dubine a sve trik #37 Privlaĉenje pažnje to inaĉe ostavlja dojam fiziĉke stvarnosti scene), u kojima moramo odluĉiti što ćemo pratiti i ĉemu ćemo pridati pašnju. Bilješka 1. Scholl, B. J., & Pylyshin, Z. W. (1999). Tracking multiple items through occlusion: clues to visual objecthood. Cognitive Psychology, 38, 259-290. Tekst je dostupan meĊu publikacijama na stranicama Laboratorija za vidnu pažnju (http://ruccs.rutgers.edu/finstlab/ZPPu-blications.htm). trik #37 Privlaĉenje pažnje Nagli pokret ili bljesak mogu vam privući pažnju, a zahvaljujući drugom podruĉju za vidnu obradu. Na što obraćate pažnju? Na ove rijeĉi? Za ĉas vaša bi se pažnja mogla prebaciti na prijatelja, na kavu, ili na osobu u autobusu koja upravo ustaje sa sjedala, što ste primijetili krajiĉkom oka. Pažnju ne obraćamo na sve što vidimo ili doživimo. Istovremeno slušati dva razgovora je teško, iako ih savršeno dobro ĉujemo; jednako tako, jednostavno je nemoguće istodobno ĉitati sve rijeĉi na stranici knjige, iako ih jasno vidimo. Iako naša osjetila rade prekovremeno kako bi nam dala što više ulaznih podataka, usko grlo predstavlja ograniĉen kapacitet pažnje našega mozga. Stoga svjesno odluĉujemo koji će nam redak teksta biti u fokusu i tako ĉitamo tekst s jedne na drugu stranu i od vrha do dna stranice, redak po redak. A sve se to odvija nauštrb drugih podražaja kojima smo mogli posvetiti pažnju, kao što su boje zidova ili buka s ulice. Na što ćemo obratiti pažnju, naša je voljna, namjerna odluka... uglavnom. Ali pažnja se moše i privući. Na djelu Ustanite tako da licem gledate neki nakrcani prizor. Idealno bi bilo kad biste u kazalištu gledali kako prepuno gledališle sjnla na svoja mjesta. Privlaĉenje pažnje tril #3:

92

Dobar izbor je i ugao neke ulice za vrijeme gužve. Ako se puno toga dogaĊa istovremeno, bit će dobar i TV ekran ili video-igra. Ne pokušavajte usmjeriti pažnju ni na što; samo pustite da vam pogled vrluda i pasite oĉi na cijelom vidnom polju. Uoĉite da kad netko mahne ili ustane, to vam odvlaĉi pažnju i taj položaj vam se fokusira istog trena. Nije toliko rijeĉ o tome da ste primijetili samo mahanje ili ustajanje; taj dogaĊaj jednostavno vam je privukao pašnju pa ste, djelić sekunde poslije, fokusirali to mjesto. Budući da ste opušteni, pažnja vam uskoro opet popušta i luta dalje, sve dok se netko ne pomakne i opet vam je privuĉe. Pašnja vam treperi ĉitavim vidnim poljem i vrluda s mjesta na mjesto. Kako to radi Nakon što vidna informacija napusti oko, daljnja se obrada ne nastavlja linearno; signal se dijeli. Svjesno shvaćanje vidnih informacija dugujemo obradi u vidnom dijelu moždane kore. Taj se dio nalazi na stražnjem dijelu mozga u podruĉju zvanom zatiljni režanj i obavlja posao koji obiĉno podrazumijevamo pojmom vid: dokuĉiti toĉan oblik onoga što gledamo, njegovu boju, a ako se giba, u kojem smjeru i koliko brzo, što sve to znaĉi, i tako dalje - sve ono što nam daje sirove informacije potrebne da ime povežemo s licem i izbjegnemo da podletimo pod auto dok prelazimo ulicu. Privlaĉenje pažnje, za razliku od toga, temelji se na obradi koju obavlja podruĉje mozga zvano gornji kolikul. Ono s mrežnice dobiva primjerak istih onih vidnih informacija koje u vidni dio kore stižu s mrežnice, ali ih obraduje drugaĉije. Ovo je podruĉje evolucijski prastaro, što znaĉi da se njegova osnovna struktura formirala i usavršavala kod mnogih životinjskih vrsta u mozgu koji je bio znatno jednostavniji od našega. (Umjesto da vidnu obradu preusmjere na drugu lokaciju, ribe i vodozemci obavljaju najveći dio vidne obrade njihovim ekvivalentom gornjeg kolikula, zvanim vidni rešanj) Kako bi se i oĉekivalo, ono nije osobito sofisticirano u usporedbi s vidnim dijelom moždane kore. Osim toga, ono koristi tek mali dio informacija koje primi; gornji kolikul gleda crnobijeli svijet kroz hrapavo staklo. No, više mu i ne treba. Ovaj dio obrade sluši brzim reakcijama, kad se ĉini da se dogaĊa nešto potencijalno opasno pa je potrebno hitno reagirati, brže nego što je to moguće složenom vidnom dijelu kore. To je taman dovoljno korisno za navoĊenje refleksnih pokreta, za upućivanje trik #37 Privlaĉenje pažnje glave i tijela da se orijentiraju u odgovarajućem smjeru, te da prisile pašnju da se preskoĉi na dogaĊaj koji izgleda vašno. Vidni dio mošdane kore i gornji kolikul nisu jedina podruĉja mozga koja obraĊuju signal koji stiže iz oka; ukupno ih imamo desetak. Osnovne vidne informacije utjeĉu i na veliĉinu zjenice (ovisno o razini osvijetljenosti), na naš ciklus dana i noći, te pokrete glave i oka. To se, eto, dogaĊa kad nam pašnja bude privuĉena. Kad se pojavi nagli pokret, djelić mozga zadužen za brze reakcije kaže: "Hej, nemam pojma što je ovo bilo, ali obrati pašnju na to i vidi o ĉemu se radi, mošda nas napadne." Gledajući gomilu, pažnja vam automatski vrluda jer je taj djelić mozga toliko uzbunjen da prekida tok svijesti ĉim netko iznenada mahne. Sto bi se dogodilo kad bi se otvorila boĉna vrata kazališta dok sjedite u zamraĉenom gledalištu, uvuĉeni u dijalog na pozornici? Nagla pojava svjetla vam odvlaĉi pažnju. Ako se to dogodi još jednom, usprkos ĉinjenici da znate da vas to ne zanima, vrata će vam svejedno privući

93

pažnju i zahtijevati reakciju. A to ometa. I tu ulazi u igru automatska narav privlaĉenja pažnje. Gledano s vedrije strane, taj bljesak svjetla u krajiĉku oka lako je mogla biti sunĉana zraka koja otkriva neko veliko opasno nešto kako vreba iz sjene. Automatsko privlaĉenje pažnje služi usmjeravanju svjesne percepcije u nekom važnom smjeru. Automatske reakcije ne prestaju uvijek na privlaĉenju pažnje. Isti dio mozga odgovoran je i za instinkt reakcije na nadvija-nje [trik #32J, koji, ako se u vidnom polju pojavi rastuća tamna sjena, može uzrokovati i fiziĉki trzaj, a ne samo privlaĉenje pažnje. MeĊu dogaĊajima koji privlaĉe pašnju su dva već spomenuta: naglo osvjetljenje (zapravo, nagla promjena kontrasta) i nagli pokret. U skladu sa svrhom olakšavanja brzih reakcije, pašnju privlaĉe samo novi pokreti. Trajno kretanje, kao što je automobil u vožnju ili osoba u hodu, ne uzrokuje automatsko premještanje pažnje. Druga dva takva dogaĊaja daju naslutiti što još mozak smatra tako presudnim za opstanak da zaslušuje trenutaĉnu reakciju. Jedan je iznenadna pojava objekta. Općenito uzevši, naš mozak ima poseban tretman za objekte - za razliku od pozadine i sjene, kojima poklanjamo manje paPrivlaĉenje pažnje žnje. To ima smisla, budući da objekti kao što su drugi ljudi, životinje i hrana, obiĉno zahtijevaju neku vrstu reakcije. Ĉak postoje specijalizirane rutine za praćenje objekata [trik #36]. Pojava nove osobe, stijene ili automobila na sceni - osobito ako je nagla vjerojatno ima veliko znaĉenje i stoga dovodi do privlaĉenja pažnje.1 John Eastwood i njegovi suradnici smatraju da postoji još jedan takav dogaĊaj, koji je važan zato što pokazuje koliko je društvenost duboko u našoj prirodi. Rijeĉ je o izrazu lica.2 Eastwoodova ekipa naĉinila je jednostavne crteže sretnih i tužnih lica, te su zatražili od ispitanika da nabroje linije koje tvore crtež. Kad su crteže postavili naopako (tako da gledaju prema gore), pa nisu bili prepoznatljivi kao lica, ispitanici su lako izveli zadatak. MeĊutim, kad su crteži bili na pravoj strani, brojanje je trajalo dulje ako je crtež prikazivao negativnu emociju. Zašto? Zakljuĉak istrašivaĉa bio je da nas negativni izrazi lica - tužni ili ljutiti - ometaju, jednako onako kako nas u kazalištu ometa svjetlo s vrata jer nam odvlaĉi pašnju s glavnog dogaĊanja. Bilješke 1. Enns, J. T., Austen, E. L., Di Lollo, V., Rauschenberger, R., & Yantis, S. (2001). New objects dominate luminance transients in setting atten-tional priority. Journal of Experimental Psychology - Human Perception and Performance, 27(6), 1287-1302. 2. Eastwood, J. D., Smilek, D., & Merikle, P. M. (2003). Negative facial expression captures attention and disrupts performance. Perception & Psychophysics, 65(3), 353-358. Dodatna literatura Postoji jedna zanimljiva popratna pojava imanja dvaju podruĉja posvećenih vidnoj obradi. Kad je svjesno podruĉje, vidni dio moždane kore, oštećeno a drugo, automatsko, ostane netaknuto, dolazi do pojave slijepog vida. Takva osoba vjeruje da je slijepa, ali nekako joj svaki put polazi za rukom odrediti izvor bljeska svjetla. Vidne informacije nesvjesno stižu do osobe i ona ih pripisuje nasumiĉnom pogaĊanju. Profesor Ramachandran govori o slijepom vidu, i mnogoĉemu drugome, u drugom predavanju u BBCjevom nizu Reith Lectures iz 2003. godine, "The Emerging Mind" (http://www.bbc.co.uk/radio4/roith2003/lecture2.shtrnl). Ne osvrćite se trik "I Ne osvrćite se

94

#38 J Naša vidna pažnja sadrži jednu temeljnu funkciju koja amortizira ono što ste pogledali drugi put. U mozgu postoje slojevi i slojevi funkcija i postupaka obrade. Jedna od njih - pažnja - udruženi je projekt kontrolirane primjene pažnje i automatskih mehanizama koji prebacuju pažnju tamo gdje je potrebna [trik #37]. Ĉak je i kontrolirana primjena pažnje svojevrsno pregovaranje s onim što je evolucija nauĉila mozak da je najrazumnije ĉiniti. Pritom je osobito vašno to što mozak ne voli ponovno obraćati pašnju na mjesto ili objekt koji je upravo napustio. Taj se fenomen naziva inhibicija povratka. Na djelu Kao i negativno udešavanje [trik #42], što je naĉin na koji se obilježja konteksta privremeno potiskuju iz pažnje, inhibicija povratka jedan je efekt niske razine koji je teško pokazati bez opreme za precizno mjerenje vremena. Kao i drugi sliĉni efekti, i ovaj se pojavljuje vrlo ĉesto jer se pažnja koristi za mnogo toga. Zamislite da sudjelujete u eksperimentu u kojemu sliĉica bljesne na ekranu a vi morate dodirnuti to mjesto. Ako je na istom mjestu nedugo prije već bila neka druga, za taj će vam zadatak trebati više vremena. Inhibicija se ne ukljuĉuje odmah. Recimo da igrate igru Udri krticu1, u kojoj krtice izlaze iz rupa a vi ih morate odalamiti ĉekićem. Rupa iz koje će krtica izaći za trenutak se osvijetli neposredno prije izlaska. To bi bio savršen kandidat za efekt inhibicije povratka. Ako rupa zasvijetli tek trenutak prije izlaska krtice, samo oko petinu sekunde, time će vam privući pašnju na to mjesto i na krticu ćete reagirati još brše nego inaĉe. Ali ako rupa zasvijetli a krtica ne izaĊe unutar sljedeće petine sekunde do 3 ili 4 sekunde - ta će stanka biti dovoljno duga da vam promjena svjetline prvo privuĉe pašnju a da vam zatim pašnja prijeĊe drugamo. Tu dolazi to inhibicije povratka, i kad se krtica pojavi na istom mjestu, morat ćete prevladati ovu inhibiciju. Trebat će vam više vremena da reagirate na krticu (iako nije vjerojatno da ćete je promašiti. Vrijeme reakcije povećava se samo za red veliĉine od otprilike dvadesetine sekunde - što je u nekim okolnostima dovoljno da bude znaĉajno, ali je ipak teško pri Ne osvrćite se trik #38 mijetiti.) I jedno upozorenje: ako rupa zasvijetli baš svaki put prije nego se pojavi krtica, nauĉit ćete taj obrazac ponašanja i na kraju ćete bolje treskati po krticama. Kako to radi Veliko je pitanje kako do toga dolazi. Jedna je mogućnost da je razlog to što preferiramo ono što je novo i želimo potisnuti podražaje koji nas ometaju. DogaĊaj koji nam privlaĉi pažnju je dobar ako je koristan, ali ako to nije dogaĊaj koji smo htjeli, onda je za nas bolje ubuduće obraćati pažnju nekamo drugamo i zanemariti to mjesto koje nas ometa. Raymond Klein u svom preglednom ĉlanku "Inhibition of Return"2 daje primjer djelotvornog skupljanja plodova. On sugerira da treba upamtiti na kojim potencijalnim lokacijama nije ništa naĊeno kako bi ih se ubuduće izbjegavalo, što djeluje kao mehanizam za usmjeravanje prema novim lokalitetima. Taj bi se zakljuĉak mogao iskoristiti i kad se jednostavno stoji na mjestu i pogledom traži jestivo bilje na tlu. Pri jednom takvom zadatku vizualne pretrage bilo bi iznimno korisno imati mehanizam koji omogućuje da nakratko bolje pogledate (na petinu sekunde) i pomaže da poslije (pet sekundi) dalje tražite na novoj lokaciji.

95

Aktualna istrašivanja sugeriraju da mošda postoje dva naĉina nastanka inhibicije povratka. Jedan naĉin odreĊen je na vrlo niskoj razini, supkortikalno u gornjem kolikulu, koji vrši brzu vidnu obradu (ali nije odgovoran za svjesnu vidnu obradu [trik #13], koja traje dulje) i pomaže pri orijentaciji zjenica i tijela. I doista, oštećenje toga dijela mozga uzrokuje prestanak inhibicije povratka3, odnosno oĉi se tada više ne miĉu natrag ka mjestu na kojem su bile prije. Moguće je i da inhibiciju povratka pokreću procesi više razine kojima se alocira pašnja. Ĉinjenica da do inhibicije dolazi ĉak i onda kad se objekti miĉu podupire tu zamisao - tada se, naime, inhibicija ne može osloniti samo na pološaj oka. Sjetite se kako je brojati veći skupinu ljudi dok su u pokretu: to vam uspijeva zato to možete deselektirati one koje ste već prebrajali. Tu je na djelu inhibicija povratka. Ne osvrćite se Bilješke 1. U špijunskoj verziji igre Udri krticu u Flashu (http://www.spymuseum.org/games/mole.html), dok se budete igrali saznat ćete nešto o proteklih sto godina špijuniranja. 2. Klein, R. M. (2000). Inhibition of return. Trends in Cognitive Science, 4(4), 138-147. 3. Sapir, A., Soroker, N., Berger, A., & Henik, A. (1999). Inhibition of return in spatial attention: Direct evidence for collicular generation. Nature Neuroscience, 2(12), 1053-1054. U životu To, da ovaj mehanizam uspijeva na više mjesta u mozgu ukazuje na to da je rijeĉ o dobrom, općem rješenju zakuĉastih problema pri pretraživanju, a ne o ad hoc naĉinu prevladavanja nekog problema vezanog za specifiĉnu funkciju, kao što je obrada obilježja. Istu strategiju mogu vidjeti na djelu i kad tražim nešto što sam zagubio u stanu. Prvo ću priliĉno detaljno pretražiti jedno mjesto, pa ću prijeći na sljedeće, pa sljedeće, pa sljedeće. Ako mi netko kaže da se probam vratiti na prvo mjesto i pogledam još jednom, nerado ću prihvatiti prijedlog. Na koncu, valjda bih bio našao to što tražim i prvi put, zar ne? Ako je to uobiĉajena strategija pretraživanja, onda ona sugerira neke smjernice pri dizajnu suĉelja. Nemojte ljudima nakratko privlaĉiti pažnju na jedno mjesto, ako im nedugo poslije mislite ponovno privući pažnju na to mjesto. Znaĉi ako se vijest na web portalu, na primjer, pojavljuje tako da prvo nastane bljesak a sama vijest se ispiše tek nakon par sekundi stanke, posjetitelji neće primijetiti vijest. Poĉetni bljesak samo će im in-hibirati povratak pažnje za sljedećih nekoliko sekundi. Ako se nešto treba dogoditi, neka se dogodi istog ĉasa, a ne nakon kratke stanke. Kad ljudi nešto letimiĉno pregledavaju, ne šele da im netko trati pažnju - vjerojatno da će uputiti drugi pogled manja je zbog inhibicije povratka. Izbjegnite rupe u pažnji trik #39 'trik #39 Izbjegnite rupe u pažnji Naša sposobnost zapažanja narušena je oko sekundu i pol nakon što nešto primijetimo. O pažnji možemo razmišljati kao o naĉinu na koji mozak smanjuje golemu koliĉinu ulaznih podataka dobivenih od osjetila na podnošljivu mjeru. Tako možete koncentrirati svoje resurse na ono što je važno (odnosno, na ono što isprva percipirate kao važno) i zanemariti sve ostalo. Da kapacitet obrade podataka nije ograniĉen, možda nam pažnja ne bi niti

96

trebala - istu koncentraciju mogli bismo istovremeno posvetiti svemu u našoj neposrednoj okolini. Još jedan razlog zbog kojeg si neprestance ograniĉavamo percepciju pomoću pažnje kao konaĉne faze prije nego dospije do svijesti, možda je to što percepcija uzrokuje djelovanje. Možda ne postoji potreba za njenim ograniĉavanjem što se tiĉe samog kapaciteta obrade, ali svakako postoji zbog naše sposobnosti djelovanja: istodobno možemo obavljati samo jedan zahtjevniji zadatak. Pažnja je možda tek prirodni dio postupka razrješavanja koflikta o tome što uĉiniti. -M. W. _l MeĊutim, pažnja nije zadnja karika u lancu. Tu je i svijest. Razlika izmeĊu ta dva pojma je suptilna ali vašna. Zamislite da šećete ulicom i dokono promatrate lica prolaznika. Svako lice dobije trenutak važe pažnje pri prolasku, ali da vas pitaju koliko ste vidjeli osoba smeĊe kose, ne biste mogli dati ni približan odgovor. Recimo da šećući vidite nekog poznanika. Poluautomatska, gotovo pozadinska rutina gledanja lica skaĉe u prvi plan i ubacuje to lice u svijest. To je ĉin primjećivanja. Pokazalo se da i ĉin primjećivanja zauzima resurse mozga, jednako kao pridavanje pašnje. Ĉim ste primijetili lice u gomili, nastala je praznina u kojoj vam je sposobnost da svjesno primijetite neko drugo lice znaĉajno umanjena. Praznina je ĉak priliĉno velika - oko pola sekunde. Taj je fenomen dobio ime treptaj pašnje, kojim se usporeĊuje s treptajem fiziĉkog oka povezanim s vizualnim iznenaĊenjem. Izbjegnite rupe u pažnji Na djelu Standardni eksperiment kojim se izaziva treptaj pažnje izvodi se tehnikom zvanom brza serijska vizualna prezentacija (RSVP). Tehnika RSVP-a sastoji se od projiciranja crnih slova na sivi zaslon, jednog po jednog, ritmom od oko deset slova u sekundi. Ispitivaĉ vas uputi da gledate tok slova i da pritom posebno tražite dvije mete: bijelo slovo i slovo X. Uoĉiti ih pojedinaĉno je lako. Desetinka sekunde (koliko se pojedina slova zadržavaju na zaslonu) dovoljno je vremena za prepoznavanje i osvještavanje. MeĊutim, uoĉiti ih kad se pojave gotovo za redom, puno je teže. Ako nakon bijelog slova uslijedi slovo X a u meĊuvremenu je prikazano pet ili manje drugih slova, druga meta će vam najvjerojatnije promaknuti. Uoĉivši bijelo slovo, prvu metu, druga će vam meta, slovo X, biti zaustavljena na putu prema svijesti. To je treptaj pažnje. Ovaj test, oĉigledno, nije baš lako izvesti kod kuće, ali mošemo napraviti nešto priblišno uz pomoć programa za brzo ĉitanje. Softver za brzo ĉitanje ĉesto ima funkciju uĉitavanja tekstualne datoteke, iz koje crpi rijeĉi koje onda nakratko prikazuje na ekranu jednu za drugom upravo to nam ovdje treba. Poslušit će svaki takav program, po izboru. Ja sam koristio AceRea-der Pro (http://www.stepware.com/acereader.html; 49,95$; dostupna je i probna verzija). Iako je probna verzija AceReadera Pro pogodna za naš mali test, taj program postoji samo za Mac i Windows. Flash Ware (http://www.flashreader.com) je jednostavan i besplatan Java programĉić koji može uĉitati ulaznu datoteku s rijeĉima koje će prikazivati. GnomeRSVP (http://www.icebreaker, net/gnomersvp) i kRSVP (http://krsvp.sourceforge.net) su programi za brzo ĉitanje koje rade u okruženjima Gnome, odnosno KDE na Linuxu.

97

Pažnja je - baš kao i vid, koji se gubi za vrijeme pokreta oka [trik #17] - puna rupa, ali smo sazdani tako da ih zanemarujemo u svakodnevnom životu. Izbjegnite rupe u pažnji Koji god program uzeli, pronaĊite naĉin rada u kojem možete uĉitati proizvoljnu datoteku. Osim toga, podesite brzinu na oko 300-400 rijeĉi u minuti. U AceReaderu Pro opcije se zovu "Online Reader" i "Expert Mode". Trebat će vam i tekstualna datoteka, najbolje neka koju sami niste proĉitali. Zamolite prijatelja da izabere dvije relativno neobiĉne rijeĉi koje se nalaze na nekom sluĉajnom dijelu teksta, jedino treba paziti da su meĊusobno udaljene samo dvije do tri rijeĉi. One će biti mete koje trebate tražiti. Sada uĉitajte tekst u program (u AceReaderu Pro, kliknite na "File" -* "Load File"), podesite broj rijeĉi u minuti (WPM) na 400 i kliknite "Play" (zeleni trokutić). Oĉekuje se da prvu rijeĉ uoĉite lako a da vam druga posve promakne. Slika 3-7 prikazuje AceReader Pro na djelu; uoĉili biste prvu rijeĉ (lijevo) dok bi vam druga (desno) prošla neprimijećena. fr'i AceReader Pio Ťtifi allows Las! ActuafWPM . Last Tf adfltoiial Speed Compare Aveiaije Actual WPM _/J Estimated Completion Time Read Timer'Alarm Ś Ś. ] favorite Slika 3-7. AceReader Pro prikazuje ciljne rijeĉi TvflHH Izbjegnite rupe u pažnji ik 39 U ovom eksperimentu nitko ne doživi treptaj pažnje baš svaki put. Na primjer, ako vam brzo ĉitanje i inaĉe dobro ide, ili je tekst takav da je lako pogodite koje će rijeĉi u reĉenici uslijediti, efekt će vjerojatno izostati. Ovakvim programima samo simuliramo kontrolirani eksperiment RSVP-a, u kojem rijeĉi teku nasumiĉno. Ovaj kućni naĉin nije tako pouzdan. Svejedno, kod mene je funkcionirao u približno pola pokušaja, i moram reći da je treptaj pažnje meni bio veoma osebujan doživljaj. Na oko pet rijeĉi u sekundi (300 rijeĉi u minuti), još uvijek sam uspijevao proĉitati svaku rijeĉ i prepoznati da li je ona moja meta - ali jedva. Morao sam se jako koncentrirati na ono što se dogaĊa na ekranu. Kako sam i oĉekivao, pojavila se prva rijeĉ. OK, prepoznao sam je; sada sam pratio sljedeću. No, sljedeća rijeĉ za koju se sjećam da sam je ispravno proĉitao došla je tek nakon ĉetiri druge. Nekako mi je promakla druga meta. Ono što se desilo u meĊuvremenu je treptaj pašnje. Kad o tome sada razmišljam, mogu se sjetiti osjećaja da sam na ekranu vidio drugu ciljnu rijeĉ, ali iako je jesam vidio, nekako nisam skopĉao da je ona moja meta. Pamćenje mi je bilo znatno manje vizualno i izvjesno nego kod prve ciljne rijeĉi, i dok je trajao treptaj, mogao sam se sjetiti jedino osjećaja da radim dvije stvari istovremeno: obraĊujem prvu metu i pokušavam dršati korak s novim rijeĉima na ekranu. Da se nisam uspio zaustaviti da razmislim zašto nisam uoĉio drugu metu, znajući da se pojavila, bila bi mi potpuno promaknula. Kako to radi Da treptaj pažnje zbilja postoji, u to nema sumnje. Vrijeme od pola sekunde potrebno za oporavak nakon uoĉavanja mete zabilježeno je mnogo puta u eksperimentima. Ali kao što je to sluĉaj i s pašnjom općenito, kako do te pojave toĉno dolazi u mozgu i dalje je predmet istraživanja. Jedna jaka teorija pretpostavlja da je ukupna koliĉina pažnje u opticaju ograniĉena, te se u zadatku brze serijske prezentacije veoma brzo prenosi

98

s jednog na drugo slovo. Zbog koliĉine vidne obrade potrebne za svako slovo - da bi se vidjelo je li bijelo ili je X - i brzine izmjene slova, pažnja mora raditi maksimalnim kapacitetom. Kad uoĉimo prvu metu, bijelo slovo, odjednom nam trebaju dodatni resursi pažnje da bismo to izdigli na svjesnu razinu. Ti dodatni resursi moraju doći odnekud, a za proces podizanja svijesti treba vremena; tijekom odreĊenog razdoblja, novim slovima u nizu ne daje se onoliko pažnje koliko im je zapravo potrebno. Izbjegnite rupe u pažnji Time se ne šeli reći da se novim slovima uopće ne poklanja pašnja, na tom mjestu puca analogija s treptanjem oka. Treptaj oka gotovo potpuno zatvara vid, dok se treptajem pašnje samo smanjuje vjerojatnost uoĉavanja mete dok traje treptaj. Stopa uspješnosti uoĉavanja druge mete, slova X, pada na minimum od 50% ako se druga meta pojavi ĉetvrt sekunde (250 ms) nakon prve, a zatim se postupno oporavlja u drugom dijelu polovice sekunde. Prema tom gledištu, nije toliko rijeĉ o tome da drugu metu uopće ne vidimo. Ona se obradi, ali u opticaju jednostavno nije dovoljno resursa pašnje pa ona ne dospije do svijesti. Osim toga, nasumiĉna slova i dalje naviru i zahtijevaju resurse za svoju obradu, i stoga nikad ne uspijevate primijetiti tu drugu metu. Tome u prilog idu dva dokaza. Prvo, potražnja za obradom koji stvaraju nasumiĉna slova bitna je za pojavu treptaja pažnje. Ako tih slova nema, ili se umjesto njih koristi nešto što je lako zanemariti (na primjer, kocke sluĉajnih boja), neće se trošiti resursi obrade. Drugu ćemo metu tada vidjeti jednako lako kao prvu. Drugo, iako druga meta možda nikad ne stigne do svijesti, ona i dalje može utjecati na podsvjesni um. Postoji efekt zvan udešavanje, u kojem će zbog toga što smo jednu rijeĉ već jednom vidjeli, istu ili sliĉnu rijeĉ biti lakše primijetiti drugi put [trik #81]. Tako će, u primjeru RSVP-a, ako se pokaše rijeĉ "doktor", sljedeću rijeĉ biti lakše uoĉiti ako bude "doktor" ili "lijeĉnik".1 Pokazuje se da druga meta, iako je nismo svjesno primijetili, moše udesiti onu sljedeću. To znaĉi da stavke prikazane za vrijeme treptaja pažnje dostižu razinu obrade potrebnu (barem) za formiranje znaĉenja, te se neće jednostavno odbaciti. Teorija ograniĉenih resursa pašnje je, ĉini se, dobra: jednostavno nemamo dovoljno pažnje da bismo dva predmeta uzdigli do svijesti, ako se pojave ubrzo jedan za drugim. kad se meĊu njima ne pojavi nijedno nasumiĉno slovo. Zanimljivo je da tada oba slova zajedno ulaze u svijest. Sljedeći put kad budete pregledavali policu s knjigama trašeći odreĊene naslove, ili popis imena trašeći ljude koje poznajete, sjetite se treptaja pašnje. Meni se znalo dogaĊati da više puta propustim poznato ime, a kad sam pregledao popis još jednom - ovaj put sporije - shvatio sam da je ono bilo popisano nedugo nakon imena koje sam zbog nekog razloga uoĉio prije. Postoji jedna iznimka od treptaja pažnje, a to je kad druga meta, slovo X, neposredno slijedi prvu (bijelo slovo), dakle *4 Slijepi za promjenu Bilješka 1. Izvrstan pregledni ĉlanak na ovu temu, osobito o efektu udešavanja, je: Shapiro, K. L., Arnell, K. M., & Raymond, J. E. (1997). The attentional blink. Trends in Cognitive Science, 1(8), 291-296. Dodatna literatura

99

• Dva dobra uvoda u opću temu pažnje su: Styles, E. A. (1997) The Psychology of Attention. Hove: U.K.: Psychology Press; te Pashler, H. (1998). The Psychology of Attention. Cambridge, MA: MIT Press. Mi ne pamtimo sve detalje vizualne scene. Umjesto toga, koristimo svijet kao najbolju reprezentaciju svijeta samog i stalno iznova pregledavamo one njegove dijelove o kojima želimo razmišljati. Tako se štede vrijeme i resursi mozga, ali zbog toga nam se dogaĊa da budemo slijepi za promjenu. I naš vid [trik #14] i naša pažnja [trik #34] imaju mnogo grublju razluĉi-vost nego što to obiĉno mislimo. Štoviše, postoje prostorne [trik #16] i vremenske [trik #17] praznine u našem vidu, ali naš ih mozak kompenzira i gradi dojam neprekidnosti svijeta. A taj je dojam neprekidnosti savršeno uvjerljiv. Najĉešće i ne primjećujemo da u pristiglim informacijama ima rupa, pa vjerujemo da došivljavamo više nego što je to zapravo sluĉaj. Kad je rijeĉ o tome što se zapravo dogaĊa, dvije su mogućnosti. Prva je da u glavi stvaramo unutrašnji model svijeta koji vidimo. Je li tako, možete provjeriti sami. Zamislite da gledate neku sliku. Slika treperi i naizmjence nestaje i ponovno se pojavljuje. što je razliĉito? Da smo u glavi dršali potpunu unutarnju reprezentaciju vizualnog svijeta, razliku bi bilo lako uoĉiti. U teoriji - prije nego pamćenje poĉne slabiti - to bi trebalo biti tako lako kao usporediti dvije slike ("prije" i "poslije") koje stoje jedna pokraj druge. Ali nije. Toliko o prvoj mogućnosti. Druga je da uopće ne stvaramo potpun unutarnji model onoga što vidimo - samo nam se tako ĉini. Iluziju odi žava stalno uzorkovanje koje obavljamo doI< nam se oĉi miĉu, nnut.it ta Slijepi za promjenu Slijepi za promjenu kozvanog aktivnog vida [trik #15]. Napokon, zašto se muĉiti s pohranom informacija o svijetu kad su nam one stalno pred nosom? Dokaz za aktivni vid daje ispitivanje jedne njegove posljedice. Ako vid jest aktivan, trebalo bi biti izrazito teško uoĉiti razlike izmeĊu dviju scena, iako je slika zatreperila tek nakratko. Budući da se veći dio dviju odvojenih slika ne pohranjuje u pamćenju, nemoguće ih je usporediti. A uoĉavanje razlika je zaista teško - dapaĉe, toliko je teško da se ovaj fenomen naziva sljepoća za promjenu. Na djelu Isprobajte demonstraciju s animiranim GIF-om (u našoj režiji) s adrese http://www.mindhacks.com/book/40/changeblindness.gif, iz kojeg su dvije sliĉice prikazane na slici 3-8. Ovako, kad stoje jedna pokraj druge, razlika meĊu dvije verzije je oĉigledna. Slika 3-8. Razlikuje lako uoĉiti kad možete pogledati obje verzije "iste" slike odjednom1 Ali ako ne znate što trašite, bit će vam je teško uoĉiti, ako ne i nemoguće. Uĉitajte slike sa sljedećih adresa i pogledajte. Ako vam prva slika ne bude išla, zagledajte se u nos muškarca - možete gledati upravo samu promjenu a da je frustrirajuće dugo ne uoĉite. http://nivea.psycho.univ-paris5.fr/ASSChtml/couple.gif (animirani GIF) http://www.usd.edu/psyc301 /Rensink.htm (Java) Slijepi za promjenu Kako to radi MeĊu slikama se nalazi trenutaĉni treptaj zbog kojeg ste prisiljeni usporediti dvije slike u pamćenju, a ne možete primijetiti promjenu dok se ona dogaĊa. Zanimljivo je da treptaj ĉak ne mora prekriti onaj dio koji se mijenja, kako pokazuje demonstracija na htfp://nivea.psycho.univpa-ns5.fr/ACCShtml/dottedline.gif. U prijašnjim primjerima na mjestu

100

cijele slike nastala bi praznina, a ovdje se na trenutak pojavljuju ometajući uzorci preko slike, kako bi vam odvratili pažnju od promjene. Kad se pojavljuju uzorci, slijepi ste za dio koji se mijenja iako slika kao cjelina ostaje prisutna sve vrijeme. Dovoljno je da vam se pažnja na trenutak odvuĉe od mjesta promjene, što vas prisiljava da se oslonite na svoje pamćenje o izgledu slike prije pola sekunde - ne radi se, dakle, o dugoroĉnom pamćenju. U životu To nije tek laboratorijska teorija. Sljepoća za promjene može vam pomoći da izvedete i neke sjajne trikove izvan laboratorija i bez pomoći kompjutera. Klasiĉni eksperiment Daniela Simonsa i Daniela Levina2 je savršen primjer. Jedan ĉlan ispitivaĉkog tima zaustavi prolaznika da ga pita gdje se nešto nalazi. Dok mu ljubazni prolaznik daje upute, dvojica prenesu vrata izmeĊu prolaznika i ispitivaĉa. Dok traje smetnja (prolaze vrata), umjesto prvog ispitivaĉa dolazi drugi, razliĉite visine i graĊe, koji zvuĉi sasvim drukĉije i nosi drugaĉiju odjeću. Usprkos tim, više nego oĉitim razlikama, polovica ljudi s kojima su to pokušali izvesti nisu primijetili nikakvu razliku izmeĊu ĉovjeka koji je upitao za pomoć i ĉovjeka koji ga je saslušao. Bilješke 1. Oznake na cesti na donjoj strani slike dolaze na drugo mjesto. 2. Simons, D. J., & Levin, D. T. (1998). Failure to detect changes to people during a real-world interaction. Psychonomic Bulletin and Review, 5, 644-649. Uĉinite stvari nevidljivima samo koncentracijom Uĉinite stvari nevidljivima samo koncentracijom (na nešto drugo) Ono na što obraćate pažnju u tolikoj mjeri odreĊuje ono što vidite, da možete ne primijetiti i ono što je drugima više nego oĉito - na primjer, gorilu koji pleše. Pažnja djeluje kao neka vrsta filtra koji usmjerava sve resurse na odreĊene zadatke a zanemaruje druge. Utjecaj pažnje na ono što doista vidite nigdje nije tako evidentan kao u razliĉitim eksperimentima sa sljepoćom nepažnje. Do sljepoće nepažnje dolazi kad svu svoju pažnju fokusirate na odreĊeni zadatak i iznimno se jako trudite zanemariti sve što bi vas moglo ometati. Naziv se odnosi na fenomen neprimjećivanja tih smetnji, ma koliko oĉigledne i bizarne bile. U najpoznatijem eksperimentu o ovoj temi, ispitanici su trebali gledati video s košarkašima. Koncentrirajući se na taj zamršeni zadatak, dobar dio njih bio je potpuno slijep za gorilu koja se prošetala po terenu usred igre. trik #41 Na djelu Video koji se koristio u eksperimentu Daniela Simonsa i Christophera Chabrisa1 možete pogledali na stranicama Laboratorija za vidnu kogni-ciju Sveuĉilišta i lllinoisu, na hltp://viscog.beckmun.uiut .cdu/me ( Ik i/init u II u ic ks.hlml.; Dodatna literatura • Na stranicama laboratorija Daniela Simonsa nalazi se lijepa zbirka filmova kojima su demonstrirali sljepoću za promjene (http://viscog.beckman.uiuc.edu/djsjab/demos.html). • J. Kevin O'Regan održao je sjajno predavanje pod naslovom "Experience is not something we feel but something we do: a principled way of explaining sensory phenomenology, with change blindness and other empirical consequences" (http://nivea.psycho.univ-paris5. fr/ASSChtml/ASSC.html). trik #41

101

Uĉinite stvari nevidljivima samo koncentracijom No, dobro, s obzirom na to da znate što će se dogoditi, stvar neće funkcionirati, ali svejedno, evo postupka. Gledajte košarkaše i brojte koliko je dodavanja napravila momĉad u bijelim dresovima (i samo ona). Zadaj-te taj zadatak nekom prijatelju. Da ste zaista bili ispitanik u tom eksperimentu i da ste brojali dodavanja, sada bi se dogodilo nešto potpuno neoĉekivano: žena u kostimu gorile prošetala bi meĊu igraĉima i stala usred ekrana, da bi zatim opet otišla. Oko polovice ispitanika u Simonsovom i Chabrisovim eksperimentu nije primijetila gorilu. Kako fo rad/ Praćenje dodavanja u košarci utakmici i brojanje samo nekih od njih težak je posao. Imamo dvije lopte i šest igraĉa, svi su stalno u pokretu, a lopte se ĉesto ne vide. Sve je to na samoj granici mogućnosti praćenja vašeg mozga. Štoviše, malo preko granice. Usko grlo nastaje kod kratkoroĉnog vidnog pamćenja, u kojem se ĉuvaju rezultati vidne obrade za vrijeme same analize - trašenja dodavanja igraĉa u bijelom. Kratkoroĉno vidno pamćenje moše dršati tek manju koliĉinu informacija. Kapacitet mu popuni ekvivalent oko ĉetiri objekta. No, postoje trikovi kojima mošemo privremeno povećati kapacitet kratkoroĉnog pamćenja. Višekratno ponavljanje jedne te iste rijeĉi, na primjer, produšuje vrijeme na koje ćemo je upamtiti. Kad su dva istrašivaĉa sa Sveuĉilišta Vander-bilt, J. Jay Todd i René Marois, izvodili eksperimente kojima su mjerili kapacitet kratkoroĉnog pamćenja,3 zadatak su tako zamislili da trikovi nisu bili mogući. Ispitanici koji su sudjelovali u pokusu morali su izvesti eksperiment s pamćenjem - gledali su uzorak obojanih toĉkica i, sekundu poslije, odgovarali na pitanja o njima - ali ne samo to, sve vrijeme su morali i na glas izgovarati brojeve pa nisu mogli izvesti trik s ponavljanjem rijeĉi. Iako je eksperiment bio posvećen kratkoroĉnom vidnom pamćenju, Todd i Marois su pratili i moždanu aktivnost ispitanika funkcijsko 111 magnetskom rezonancijom [trik #4], tehnikom koja slikovno prikazuje zaposlene dijelove mozga intenzivnijom bojom. Tako su pronašli jedno malo podruĉje u strašnjem tjemenom dijelu nio ždane kore, u kojemu se aktivnost povećavala kad bi prikazani uzorak bio slošeniji. Vidjeli su da se aktivnost mozga povećaval.i srazmjerno broju to( ki< .1, ali samo do ĉetiri toĉkice ili manje. S više od ĉetiri toĉkice svoj Uĉinite stvari nevidljivima samo koncentracijom je vrhunac dosegla i aktivnost mozga i uspješnost u obavljanju zadatka s kratkoroĉnim pamćenjem. To ukazuje na realnu granicu kapaciteta u kratkoroĉnom vidnom pamćenju. Taj je kapacitet glavni faktor i u brojanju dodavanja meĊu košarkašima. Jednostavno, dogaĊa se previše toga, i tu na scenu ulazi pažnja. Pojam pašnje oznaĉava mehanizme koji nekim objektima daju prioritet, zbog ĉega stišu u kratkoroĉno vidno pamćenje, i privremeno potiskuju irelevantne informacije. U ovom sluĉaju, kad gledate video s gorilom, nemate izbora i morate obraćati pašnju samo na jureće igraĉe u bijelom i koncentrirati se na loptu i sve ono što se dogaĊa iza nje. To automatski znaĉi da odbacujete informacije o objektima koji se kreću sporo, osobito ako su crne boje - kao što je gorila. Znaĉi, kad tamni gorila polako ušeta u igru, ne samo da vam je pažnja da drugom mjestu, nego i vaš vidni sustav aktivno odbacuje informacije o gorili, pazeći da mu se kratkoroĉno pamćenje ne prekrca. Gorilu uopće ne percipirate, unatoĉ tome što lopta katkad proĊe iza njega pa povremeno morate gledati ravno u gorilu.

102

Evo još jednog dokaza: kad su Simons i Chabris zatražili od ispitanika da broje dodavanja momĉadi u crnim dresovima, oni su znaĉajno ĉešće primjećivali gorilu, jer mozak ovaj put nije aktivno odbacivao opažene informacije o njemu. Taj primjer na zabavan naĉin pokazuje koliko snašno pašnja utjeĉe na naĊu percepciju. Osim toga, to je primjer kako pažnju alociramo od trenutka do trenutka i biramo na što ćemo se fokusirati a što ćemo zanemariti, te kako na sve to utjeĉu opći prioriteti koje smo si postavili. Psiholozi to nazivaju set pašnje (engl. attentional set), i tom ćete se kljuĉnom rijeĉi moći poslužiti ako želite saznati nešto više o ovome. Bilješke 1. Simons, D. J., & Chabris, C. F. (1999). Gorillas in our minds: Sustained inattentional blindness for dynamic events. Perception, 28, 1059-1074. Ĉlanak je dostupan na http://viscog.beckman.uiuc.edu/reprinls/index.php. 2. Na stanicama Laboratorija za vidnu kogniciju (http://viscog.beckninn.uiuc.edu/djs Inb) nalaze se još neka istraživanja i demonstracije o sljepoći nepažnje i srodnim temama. 3. TuĊĊ, J. J., & M.irois, R. (2004) Capacity limit of visual short-term tn< niory in hum.m postorior pariétal cortex. Nature, 428, 751 -754. Mozak kažnjava obilježja koja viĉu: To je vuk! trik i Mozak kažnjava obilježja koja #42-l viĉu: To je vuk! Ĉin fokusiranja na samo jedan objekt ide ruku pod ruku s aktivnim potiskivanjem svega što trebate zanemariti. Potiskivanje je trajno, i taj se fenomen naziva negativno udešavanje. U priĉi "Peĉa i vuk" mali pastir više puta upozorava da vuk napada njegovo stado. Ali vuka nema. Peĉa samo ušiva u tome kako seljani trĉe na brdo da bi spasili njega i ovce. Seljanima, naravno, na kraju poĉne ići na šivce što se moraju uspaniĉariti i tjerati nepostojećeg vuka, pa kad ĉuju da je djeĉak usred noći opet povikao "To je vuk! To je vuk!", više ni ne ustaju iz kreveta. Uh. Sad bih trebao reći da Peća shvati u ĉemu je pogriješio ali ne bude tako, nego ga vuk pojede. Pouĉna priĉa, vrlo tužno, itd. Negativno udešavanje je majušni psihološki temelj "Peĉe i vuka". Podrašaji, kao što su boja, rijeĉ, slika ili zvuk, djeluju kao vikanje "To je vuk!". Mozak radi ono što su napravili seljani i inhibirán je za reakcije na besmislene poticaje, a inhibicija ulazi u igru nakon samo jednog vikanja. Samo što nitko ne bude pojeden. Na djelu Negativno udešavanje se može utvrditi samo eksperimentima s preciznim vremenskim slijedom - efekt nije snažan, ali je demonstriran u mnogim situacijama. Pogledajte karticu na slici 3-9 i na glas recite što je nacrtano sivom bojom što brže možete. Slika 3-9. Primjer kartice za negativno udešavanje Mozak kašnjava obilješja koja viĉu: To je vuk! Sada pogledajte sliku 3-10 i napravite istu stvar: što brže možete na glas recite što je nacrtano sivom bojom. Slika 3-10. Sljedeća kartica u nizu Mošda će vam biti malo teše raspoznati što je na drugoj kartici, iako se razlika u vremenu reakcije zapravo vidi tek u kontroliranoj situaciji. I na jednoj i na drugoj kartici treba prepoznati sivi crtež i zanemariti crni, a da biste ga zanemarili potiskujete i crnu boju i crni crtež. Ako je slika koju trebate identificirati na drugoj kartici jednaka /po nekom kriteriju, op. prev./ onoj na prvoj kartici, kao u ovom sluĉaju, drugi put će vam za to trebati malo više vremena. Vaš mozak djeluje kao seljani

103

kad su drugi put ĉuli Peĉu kako viĉe "To je vuk!" - opet su ustali iz kreveta, ali im je trebalo malo više da se obuku. Kako to radi Negativno udešavanje otkriveno je u mnogo širem rasponu situacija nego što je preklapanje dvaju obojanih crteša. U tom sluĉaju negativno je udešen jedan od crteža. Ali ako eksperiment postavite tako da se jedno obilježje odabire nauštrb drugoga, možete dobiti negativno udešavanje za boju, položaj ili oblik. Potrebno je samo da vam željeno obilježje bude u vidnom polju, ali aktivno zanemareno, i sljedeći put će vam trebati malo više vremena da obratite pažnju na njega. Neobiĉno je to što ste se kod kartica kojima smo se maloprije poslužili koncentrirali na boju crteža (siva ili crna) pa ste zanemarivali crnu ... ali negativno udešavanje je nastupilo i za samu sliku. Ĉak niste morali svjesno ignoi nali crie-.-. inet nju, jer ste mogli jednostavno gledati kroz crni crtež a 011 |e svejei h n > Ino potisnut. trik #42 Mozak kašnjava obilješja koja viĉu: To je vuk! To se, u ekstremnijem sluĉaju, dogaĊa i kod sljepoće nepažnje [trik #40]. Koncentrirate se na odreĊeni skup obilježja (bijele majice, brzo gibanje), pa implicitno ignorirate sve što je u crnoj boji i giba se sporo - i to je razlog zbog kojeg ne primjećujete majmuna nasred košarkaškog terena. Zanemarujete obilježja, a ne same objekte. Zašto dolazi do negativnog udešavanja, dobro se vidi na primjeru majmuna na košarkaškom terenu [trik #41]. Resursi pažnje su oskudni i jednostavno ih nema dovoljno da bi ih mogao zauzeti baš svaki dogaĊaj. Potrebna nam je mogućnost da izbjegnemo majmunovo ometanje ako se hoćemo koncentrirati na košarku. Upravo sposobnost da potisnemo percepciju ĉini neku radnju istinski namjernom, tj. voljnom ili kontroliranom.1 DogaĊa se, naime, to da se pažnja alocira na jedan skup obilježja i pritom se selektivno iskljuĉi za potencijalne smetnje. Ta funkcija inhibicije je, osim toga, i priliĉno nemarna pa se grupi za ignoriranje dodaje svako odbaĉeno obilježje, neovisno o tome je li relevantno za željeni zadatak. Izgleda kao klavir? Zanemari. Crne je boje? Zanemari. Kontekstualne informacije, fokusirali se na njih ili ne, potiskuju se i trebat će vam više vremena da ih primijetiti kad se drugi put pojave. Obilježja ostaju u grupi za ignoriranje mnogo duže nego što bi morala. Njihovi se tragovi mogu naći ne sekundama, nego danima pa ĉak i tjednima poslije.2 (To je sluĉajno i dokaz da - barem u poĉetku - objekte percipiramo kao skupine obilježja koja se mogu odvojeno percipirati i potisnuti.) U stanovitom smislu, negativno udešavanje obavlja sliĉnu selektivnu funkciju i za fokusiranje pašnje. Ono smanjuje koliĉinu percepcija koje dospijevaju u svijest i na koje se može reagirati. Odjek filtriranja informacija mošete osjetiti i u svakodnevnom šivotu: brzo nauĉite koji zvukovi pretkazuju kvar na automobilu, a koji su irelevantni. A tu su, naravno, i Peća i seljani. No, rijeĉ je o dugotrajnim, velikim efektima. IznenaĊujuće je što negativno udešavanje koristi istu strategiju, a djeluje vrlo brzo i gotovo potpuno automatski. Smanjivanje koliĉine informacija poĉinje trenutaĉno i na potpuno predsvjesnoj razini. Bilješke 1. Pipper, S. P., Howard, L. A., & Houghton, G. (1999). Action-based mechanisms of attention. U G. W. Humphreys, J. Duncan, & A. Tre-isman (ur.), Attention, Space and Action, 232-247. Oxford University Press. Poboljšajte vidnu pažnju pomoću kompjuterskih igara

104

2. Treisman, A. (1999). Feature binding, attention and object perception. U G. W. Humphreys, J. Duncan, & A. Treisman (ur.), Attention, Space and Action, 232-247'. Oxford University Press. Dodatna literatura • Damian, M. F. (2000). Semantic negative priming in picture categorization and naming. Cognition, 76, B45-B55. Ovaj tipiĉan i zanimljiv eksperiment negativnog udešavanja dostupan je i na Internetu, na http://eis.bris.ac.uk/--psmfed/papers/np.html. • May, C. P., Kane, M. J., & Hasher, L. (1995). Determinants of negative priming. Psychological Bulletin, 118, 35-54. U ĉlanku se dubinski istražuju mehanizmi koji leže u pozadini negativnog udešavanja (http://www.psych.utoronto.ca/~hasher/abstracts/may_ 95.htm). • Nažalost, ne razumijem japanski pa ne mogu komentirati sadržaj uvoda u negativno udešavanje koji sam pronašao na http://www. I.u-tokyo.ac.jp/AandC/HLV/DataBase/NP/intro.html, ali kartice s preklapajućim zelenim i crvenim crtežima su savršeni primjeri negativnog udešavanja odreĊenih objekata. Poboljšajte vidnu pašnju pomoću kompjuterskih igara Neka ograniĉenja brzine kojom se prebacujemo sa zadatka na zadatak nisu fiksna. Mošemo ih pomaknuti igranjem kompjuterskih pucaĉina u prvom licu. Naše sposobnosti vidne obrade nisu ĉvrsto ugraĊene i nepromjenjive od roĊenja. Ograniĉenja postoje, ali za mozak se moše reći sve osim da nije plastiĉan. Vješbom se mogu poboljšati mehanizmi koji sortiraju i ureĊuju vidne informacije. Jedna od aktivnosti koje zahtijevaju vježbu mnogih vještina ukljuĉenih u vidnu pašnju je igranje kompjuterskih igara. Koji je, dakle, uĉinak dugog igranja na kompjuteru? Shawn Green i Daphne Bavelier sa Sveuĉilišta u Rochesteru u državi New York istražili su upravo to pitanje; rezultati su objavljeni u ĉlanku pod naslovom Akcijske kompjuterske igre mijenjaju vidnu pažnju,1 dostupnom na adresi I iltp:// www.bcs.rochester.edu/people/daphne/visual.hlmltfvideo. trik #43 Poboljšajte vidnu pašnju pomoću kompjuterskih igara Skraćivanje treptaja pažnje Usporedbom treptaja pažnje kod ljudi koji su igrali kompjuterske igre ĉetiri dana u tjednu tijekom šest mjeseci i kod ljudi koji su ih igrali malo ili nimalo, saznalo se da igraĉi imaju kraći treptaj pažnje. Treptaj pašnje nastupa kad pokušavamo uoĉiti vašne predmete u slijedu sluĉajnih predmeta koji se brzo mijenja. U biti, to je vrijeme potrebno za oporavak. Recimo da imamo kompjutersku igru u kojoj kad se netko pojavi morate prepoznati da li je lik pozitivan ili negativan, i reagirati na odgovarajući naĉin. Većina likova koji se pojave su dobri, a sve se dogaĊa maksimalnom brzinom koju možete izdržati pa reagirate skoro automatski - a onda se odjednom pojavi negativac. Od automatskog igranja morate naglo dići negativca u svijest kako biste ga poslali u mirovinu. Treptaj pašnje kaše da ĉin dizanja u svijet stvara procijep koji traje pola sekunde, i za to vrijeme ćete teše uoĉiti dolazak drugog negativca. Oĉito je da će treptaj pažnje - to vrijeme oporavka - utjecati na rezultat ako se drugi negativac u brzom slijedu uspije provući i zadati udarac. To je odliĉan poticaj da nekako skratite svoje vrijeme oporavka i što prije se vratite iz naĉina igranja "ubij negativca" u naĉin "traši negativca". Povisivanje praga pri sažimanju Sažimanje - broj objekata koje možete kvantificirati a da ih ne morate brojiti - dobar je naĉin da pojaĉate svoj kapacitet vidne pažnje. Dok pri brojanju morate pogledati svaki predmet pojedinaĉno i staviti mu mentalnu

105

kvaĉicu, sašimanjem hvatate sve predmete istodobno. To znaĉi da morate u isto vrijeme obratiti pažnju na više objekata, što nije lako; zbog 0 dva uĉinka koja su razmatrali već smo govorili drugdje u ovoj knjizi. Treptaj pažnje [trik #39] je ono vrijeme od pola sekunde potrebno da primijetite drugu metu u slijedu mitraljiranja. A sažimanje je alternativa brojanju kod vrlo malih brojeva (ĉetiri i manje). Ono predstavlja naš gotovo trenutaĉni mehanizam za ocjenu broja objekata koje vidimo [trik #35]. Vježbom se može i poboljšati gornja granica sažimanja i skratiti treptaj pašnje, što znaĉi da ćemo moći istovremeno uoĉiti više šeljenih stvari, i da ćemo to moći uĉiniti brše. toga je maksimum najĉešće oko ĉetiri, iako toĉni prag izmjeren eksperimentalno blago varira ovisno o tome kako je osmišljen i izveden. U istraživanju Greena i Baveliera, prosjeĉni maksimalni broj predmeta koje su neigraĉi uspijevali sašeti prije nego su poĉeli brojati bio je 3. Broj je bio znaĉajno veći kod igraĉa: prosjek im je bio 4,9 - što je gotovo 50% više. I opet, dobrobit od većeg kapaciteta vidne pašnje je oĉigledna ako igrate brze kompjuterske igre. Trebate imati na oku sve što se dogaĊa na ekranu, ĉak i onda (osobito onda) kad ste na granici sposobnosti. Kako to radi Uzevši u obzir razlike u odreĊenim mentalnim sposobnostima izmeĊu igraĉa i neigraĉa, posumnjali bismo da su na djelu i drugi faktori. Možda su jednostavno igraĉi osobe koje imaju prirodno veći kapacitet pažnje (pazite, ne pašnje kao koncentracije nego sposobnosti da prate veći broj objekata na ekranu) pa gravitiraju kompjuterskim igrama. Ne, nije tako. Posljednji eksperiment Greena i Baveliera bio je uzeti dvije grupe ljudi i dati im da deset dana igraju kompjuterske igre po sat vremena dnevno. Grupa koja je igrala klasiĉnu igru slaganja elemenata Tetris nije poboljšala sažimanje niti je skratila treptaj pažnje. Usprkos tome što Tetris podrazumijeva brzu motoriĉku kontrolu i svijest o prostoru, igranjem nije došlo ni do kakvog poboljšanja. MeĊutim, grupa koja je igrala Medal of Honor: Allied Assault (Electronic Arts, 2002), intenzivnu pucaĉku igru u prvom licu, uspijevala je sažimati do većeg broja i brže se oporavljala od treptaja pažnje. Oni su izvježbali i poboljšali i svoj kapacitet vidne pažnje i vrijeme obrade u samo deset dana. U životu Rezultati Greena i Baveliera su znaĉajni jer procese poput sažimanja [trik #35] stalno koristimo u našoj percepciji svijeta. Prije nego percepcija dosegne svjesnu pažnju, naša pažnja vrluda svijetom koji nas okrušuje i asimilira informacije. To mošda jest prozaiĉno, ali kad pogledate koliko je 13 Poboljšajte vidnu pašnju pomoću kompjuterskih igara krumpira u ostavi, "jednostavno znate" koliko ih je ako koliĉina ne prelazi vaš prag sašimanja, a ako ga prijeĊe morat ćete ih svjesno izbrojiti. Uzmimo treptaj pašnje, koji obiĉno traje pola sekunde (kod starijih osoba i dvostruko dulje). Za to vrijeme može se desiti štošta, osobito u ovom svijetu zgusnutih informacija: hoćemo li propustiti susret s prijateljem s kojim se mimoilazimo na ulici, ili previdjeti automobil na cesti? To su naše stalne percepcije svijeta, koje upravljaju našim djelovanjem. A ograniĉenja tih naveliko korištenih sposobnosti nisu uklesana u kamen, nego ih je moguće izvježbati aktivnostima koje ih poboljšavaju: brzim kompjuterskim igrama.

106

Pada mi na pamet klasiĉni ĉlanak Douglasa Engelbarta naslovljen "Poboljšanje ljudskog intelekta"2 o njegovoj vjeri u moć kompjutera. Pisao ga je 1962. godine, davno prije PC-a, a tvrdio je da je bolje poboljšati i olakšati sitnice koje ĉinimo svakodnevno nego pokušati zamijeniti cijela zaposlenja monolitnim strojevima. Stroj za pisanje romana, ako ga ikada izume, samo bi automatizirao proces pisanja romana, i bio bi ograniĉen na romane. Ali malo poboljšanje olovke, primjerice, ima velik uĉinak: poboljšat će se svaki posao u kojem se koristi olovka, bilo to pisanje romana, novina ili bilješki. Opće poboljšanje do kojeg dovodi ta hipotetiĉka bolja olovka leži u našim osnovnim sposobnostima, ne samo u pisanju romana. Te se ideje Engelbart i držao: kompjuterski miš (njegov izum) malo je, ali sveobuhvatno povećao našu sposobnost rada s raĉunalima. Sažimanje je poput olovke svijesti. Sažimanje nije odgovorno za našu sposobnost tek u nekom odreĊenom zadatku (kao što je pisanje romana), ono je ukljuĉeno u sve one sposobnosti u kojima moramo usmjeriti vidnu pažnju na više od jednog predmeta istovremeno. Ĉinjenica da jednu tako temeljnu sposobnost mošemo makar malo poboljšati je znaĉajna, osobito imajući u vidu da se to moše postići igranjem kompjuterskih pucaĉina u prvom licu. Stvaranje bolje olovke je velika stvar. ß/7/eske 1. Green, C. S., & Bavelier, D. (2003). Action video game modifies visual attention. Nature, 432, 534-537. 2. Engelbart, D. (1962). Augmenting human intellect: a conceptual framework. Ĉlanak možete proĉitati na http://www.bootstrap. org/augdocs/friedewald030402/augmentinghumanintellect/ ahi62index.html. Ĉetvrto poglavlje: Sluh i jezik trikovi # 44-52 Naše uši nisu tek "oĉi za zvukove". Zvuk sadrši sasvim drukĉije informacije o svijetu nego svjetlo. Svjetlo obiĉno traje, dok se zvuk javlja kad se nešto mijenja: kad nešto vibrira, sudara se, giba, lomi, eksplodira! Sluh je osjet dogaĊaja a ne prizora. Slušni sustav stoga obraĊuje slušne informacije znatno drukĉije nego što vidni sustav obraĊuje vidne informacije: dok je dominantna uloga vida saznati gdje se nešto nalazi, dominantna uloga sluha je saznati da se nešto dogodilo [trik #44]. Sluh je prvo osjetilo koje se razvije u maternici. Podruĉja mozga koja se bave sluhom prva završavaju razvojni proces zvan mijelinacija, u kojem se na neuronske "žice" nanosi završni sloj masnih obloga koje izoliraju neurone i ubrzavaju njihove elektriĉne signale. Nasuprot tome, vidni sustav napravi završni korak mijelinacije tek nekoliko mjeseci nakon roĊenja. Kad gubimo svijest, zadnji će nestati osjet sluha (kad padate u san, druga osjetila zamiru a sluh se nekako zadržava), a kad se osvijestimo prvi će se povratiti. Mi smo vizualna stvorenja, ali zvukom uvijek nadziremo svijet oko sebe u svih 360 stupnjeva. To je osjet koji nadograĊuje naš vidni doživljaj film bez glazbe je neobiĉno dosadan, iako glazbu rijetko primjećujemo. Osvrnut ćemo se na to kako ĉujemo neka obilježja glazbene podloge, kao što su stereo zvuk [trik #45] i visina tona [trik #46]. I naravno, sluh je osjetilo jezika. Trikovi u ovom poglavlju pokazuju kako ne ĉujemo samo fiziĉke zvukove nego znaĉenja koja oni prenose [trik #49], ĉak i na samom pragu percepcije [trik #48]. Kao što je to sluĉaj i s vidom, ono što doživljavamo i ono što postoji fiziĉki nije baš sasvim

107

isto. Naš je doživljaj korisna zvuĉna konstrukcija koju je sastavio naš mozak. OdreĊivanje vremena pomoću sluha Završit ćemo istražujući tri aspekta razumijevanja jezika: skrivenu zvuĉnu simboliku rijeĉi [trik #50], naĉin na koji razdvajamo reĉenice u fraze [trik #51], i kako toĉno ztane što zĉnae ove rijĉei [trik #52]. OdreĊivanje vremena pomoću sluha Sluh je specijalizirano osjetilo za prikupljanje informacija iz ĉetvrte dimenzije. trik #44 Ako nam vid omogućuje da vidimo gdje se nešto nalazi, sluh nam kaže kada se to dogodilo. Vremenska razluĉivost sluha je znatno bolja nego kod vida. Kinematografski zaslon s 24 sliĉice u sekundi izgleda kao stalna slika, a ne kao 24 kratkotrajne sliĉice. Naprotiv, 24 klika u sekundi zvuĉi kao puno klikova - neće se stopiti u jedan stalni ton. Na djelu Poslušajte ove tri zvuĉne datoteke: • 24 klika u sekundi, trajanje 3 sekunde (http://www.mindhacks. com/book/44/24Hz.mp3; MP3) • 48 klikova u sekundi, trajanje 3 sekunde (http://www.mindhacks. com/book/44/48Hz.mp3; MP3) • 96 klikova u sekundi, trajanje 3 sekunde (http://www.mindhacks. com/book/44/96Hz.mp3; MP3) Pri frekvenciji od 24 sliĉice u sekundi, film se stapa u stalnu sliku. Pri 24 klika u sekundi, zvuk percipirate kao zasebne klikove. Ĉetiri puta brše i dalje ćete ĉuti isprekidan zvuk. Mošda nećete moći izbrojati klikove, ali ćete znati da se zvuk sastoji od puno malih klikova, a ne od neprekidnog huka. Ta "treperavost" zvuka zadržava se do frekvencija viših od vizualne treperavosti, prije nego se konaĉno integrira u neprekidni percept. OdreĊivanje vremena pomoću sluha trik #44 Kako to radi Specijalizacija za odreĊivanje vremena evidentna je u mnogim dijelovima slušnog sustava. Ipak, tu je kljuĉno ustrojstvo zvuĉnog receptora (ušiju). U oku, svjetlo se pretvara u šivĉane impulse sporim kemijskim procesom u receptorskim stanicama. U uhu se pak zvuk pretvara u šivĉane impulse pomoću brzog mehaniĉkog sustava. Zvuĉne vibracije putuju slušnom cijevi i prenose se sićušnim usnim košĉicama na pušnicu, djelo precizne mehanike u unutarnjem uhu. Pu-žnica obavlja analizu frekvencija dolaznog zvuka, i to ne šivĉanim sklopovima nego mehaniĉki. U pužnici se nalazi bazilarna membrana, koja zbog svoje postupno sve manje debljine vibrira razliĉitim frekvencijama na razliĉitim mjestima. Tu se, na bazilarnoj membrani, zvuĉne informacije pretvaraju u šivĉane signale, a ĉak se i to obavlja mehaniĉki, a ne kemijski. Duž bazilarne membrane smješteni su receptori, stanice s dlaĉicama, takozvane slušne strune. One su prekrivene tankim vlaknima, koje povezuju mali filamenti. Kad gibanje bazilarne membrane pogura dlaĉice, filamenti se istegnu i poput konopaca koji otvaraju vrata otvaraju mnoge sitne kanaliće na dlaĉicama. Elektriĉno nabijeni atomi u okolnoj tekućini tada pojure u slušne strune i tako zvuk postaje elektricitet, materinjski jezik mozga. Ĉak i pokreti reda veliĉine atoma dovoljni su da potaknu reakciju. A za zvukove niske frekvencije (do 1500 ciklusa u sekundi), svaki ciklus zvuka može potaknuti zasebnu skupinu elektriĉnih pulsova. Za više frekvencije ne kodiraju se pojedinaĉni ciklusi nego njihov prosjeĉni intenzitet. Moždane stanice koje primaju

108

vremenske ulazne podatke zvuka mogu izbijati brže od svih drugih neurona, do ĉak 500 puta u sekundi. Takav ustroj znaĉi da je slušni sustav precizno baždaren za informacije o frekvenciji i vremenu sadršane u zvuĉnim valovima. Njime se mogu prikazati zvukovi u rasponu od 20 Hz (1 Hz je jedan otkucaj u sekundi), dakle izrazito niski, pa sve do visokih 20000 Hz. Vremenska osjetljivost je izvanredna; meĊu zvukovima možemo detektirati periode tišine u trajanju od 1 milisekunde (tisućinke sekunde). Usporedite to s našim vidnim sustavom, koji treba biti izložen nekoj slici oko 30 milisekundi da bi takav ulazni podatak prenio u svijest. Nadalje, zahvaljujući specijaliziranim sustavima u uhu i mozgu, vremenska usklaĊenost ušiju je još fascinantnija. Ako zvuk stigne u jedno uho samo 20 mikrosekundi (milijuntih dijelova sekunde) prije nego što stigne u drugo, Ċetektirat će se i ta majušna razlika [trik #45], Usporedbe radi. i reptaj oka ima trajanje reda veliĉina 100000 mikrosekundi, dakle 5001) puta sporije. OdreĊivanje smjera dolaska zvuka Iako vid dominira mnogim drugim osjetima u uvjetima nesuglasnih informacija [trik #53], imajući u vidu osjetljivost naših ušiju, ne ĉudi što sluh prevladava nad vidom kad je rijeĉ o odreĊivanju vremenskog slijeda dogaĊaja. Ta nam je osjetljivost na vrijeme višestruko korisna - osobito kad uživamo u glazbi ili kad nas dolazak novog zvuka upozorava da se negdje nešto promijenilo. trik #45 OdreĊivanje smjera dolaska zvuka Uši nam omogućuju da saznamo približno iz kojeg smjera dolazi zvuk. Neki zvukovi, kao što je jeka, nisu uvijek informativni pa imamo i mehanizam kojim ih filtriramo. Glavna svrha sluha je odreĊivanje mjesta na kojem se nešto nalazi. Neuroznanstvenici koji se bave sluhom imaju jednu analogiju koja daje dobru predodžbu o tome koliko je taj posao težak. Informacijsko usko grlo vidnog sustava su ganglijske stanice koje povezuju oĉi s mozgom [trik #13]. U svakom oku ih je oko milijun, što znaĉi daje našem vidnom sustavu na raspolaganju oko dva milijuna informacijskih kanala kako bi odredio gdje se nešto nalazi. Usko grlo sluha pak sadrži samo dva kanala: po jedan bubnjić u svakom uhu. Locirati zvuk pomoću vibracija koje stižu u uši teško je kao odrediti koliko je ĉamaca na jezeru i gdje se nalaze, a samo gledajući mreškanje vode u dva kanala iskopanih na rubu jezera. Priliĉno teško. Da bi riješio taj problem, mozak se sluši brojnim znakovima. Zvuk će stići do bližeg uha prije nego do daljeg, a razlika u vremenu ovisit će i položaju izvora zvuka. Taj znak se naziva razlika u interauralnom (tj. meĊu-ušnom) vremenu. Osim toga, zvuk će biti intenzivniji na blišem nego na daljem uhu. Taj znak se zove razlika u interauralnoj glasnoći. I jedan i drugi se koriste pri lokalizaciji zvukova na horizontalnoj ravnini: vremenska razlika (kašnjenje) za zvukove niske frekvencije, a razlika u glasnoći (intenzitetu) za zvukove visoke frekvencije (maloprije reĉeno zove se dupleks teorija lokalizacije zvuka). Za odreĊivanje položaja zvukova na okomitoj ravnini koriste se drugi znakovi, oni u zvuĉnom spektru (spektralni znakovi). Smjer iz kojeg zvuk dolazi utjeĉe na naĉin na koji će ga odbiti vanjsko uho (vanjske uši vidimo i obiĉno ih zovemo jednostavno "uši"). Ovisno o smjeru zvuka, OdreĊivanje smjera dolaska zvuka Na djelu Jeka je još jedan faktor smetnje, i kad vidimo kako se nosimo s njome moći ćemo dobro osjetiti koliko je složen posao lokalizacije zvuka.

109

Većina okoliša u kojima se nalazimo - ne samo dvorane poput špiljskih nego i sobe u stanovima - stvaraju jeku. Otkriti otkud dolazi pojedinaĉni zvuk i samo je po sebi dovoljno teško, a tek kad treba prepoznati koji su zvukovi izvorni a koji su njihovi odjeci (a svi dolaze iz razliĉitih smjerova)... Smetnje koje nastaju uslijed tih anomalnih položaja uklanja poseban mehanizam u slušnom sustavu. Odjeci koji stižu do naših ušiju u vrlo kratkom intervalu grupiraju se s izvornim zvukom, koji stiše prvi. Mozak ĉitavu grupu smješta na osnovi samo prvog ĉlana. To se lijepo vidi kod fenomena zvanog Haasov efekt, koji je poznat i kao naĉelo predvodnika ili efekt prvenstva. Haasov efekt djeluje ispod praga od oko 30-50 milisekundi izmeĊu prethodnog i sljedećeg zvuka. Ako je meĊu zvukovima dovoljan razmak, iznad praga, ĉut ćete ih kao dva zvuka koji dolaze s dva mjesta, kako biste i trebali. To se tradicionalno zove jeka. Ako sami stvarate odjeke, poĉevši s kašnjenjem većim od praga i smanjujući ga do ispod praga, ĉut ćete kako se ukljuĉuje mehanizam koji se bavi jekom. Demonstraciju Haasovog efekta mošete napraviti tako da plješće-te dlanovima pred nekim velikim zidom.1 Stanite na oko deset metara od zida i pljesnite. S ove udaljenosti, odjek pljeska vaših dlanova stići će vam do ušiju više od 50 milisekundi nakon izvornog zvuka pljeska. Ĉut ćete dva zvuka. Sada se priblišite zidu, i dalje plješćući. Na oko pet metara - kad vam odjek bude stizao do ušiju za manje od 50 ms nakon izvornog zvuka pljeska - više nećete ĉuti zvuk kako dolazi s dva mjesta. Pološaj jeke spojio se s položajem izvornog zvuka; sada se ĉini da oba zvuka stižu kao jedan jedini, i to iz smjera vašeg izvornog pljeska. Na djelu je efekt prvenstva, pojaĉavaju se ili utišavaju razliĉite zvuĉne frekvencije. Spektralni znakovi dobivaju na upotrebljivosti i ĉinjenicom da nam lijevo i desno uho nije sasvim isto pa razliĉito iskrivljuju zvuĉne vibracije. Glavni znak je razlika u interauralnom vremenu. Taj znak dominira drugima u sluĉaju neslaganja. Spektralni znakovi, koji pružaju informacije o elevaciji (gornjem/donjem položaju), nisu tako precizni i ĉesto navode na greške. OdreĊivanje smjera dolaska zvuka što je tek jedan od mehanizama koji nam pomažu odrediti položaj izvora zvukova. Kako to radi Poĉetni izraĉuni ukljuĉeni u lokalizaciju zvukova odvijaju se u moždanom deblu, u podruĉju zanimljivog imena "gornja oliva" /lat. oliva = maslina, prev./. Budući da se posao lokalizacije obavlja u moždanom deblu, na iznenaĊujuće zvukove naše se tijelo ili glava mogu brzo okrenuti kako bismo stavili u pogon naše osjetilo najveće razluĉivosti, vid, i otkrili što se dogaĊa. Takva brzina reakcije ne bi bila moguća da se informacije iz oba uha integriraju u kasnijem dijelu obrade. Klasiĉni model obrade interauralnih razlika u vremenu dolaska zove se Jeffressov model, prikazan na slici 4-1. šivĉane stanice u srednjem mozgu ukazuju na pološaj zvuka tako što izbijaju reagirajući na zvuk, a svaki neuron dobiva ulazne podatke o zvukovima iz oba uha. Najviše izbijaju neuroni koji primaju signal iz oba uha istovremeno. Budući da su najaktivniji kad su ulazni podaci s obje strane sinkronizirani, nazivaju se detektori istodobnosti. Neuroni koji detektiraju istodobnost Ulazni podaci iz desnog uha Slika 4-1. Neuroni koji se koriste pri izraĉunavanju položaja zvuka izbijaju kad ulazni podaci iz lijevog i desnog uha stižu istodobno.

110

Razlike u kašnjenju prikazane duš poveznica znaĉe da razliĉita vremena dolaska signala iz lijevog, odnosno desnog uha aktiviraju razliĉite neurone. Zamislite da zvuk stiže s lijeve strane i stiže do vašeg desnog uha s malim zakašnjenjem. Kako to će neuron primiti oba signala istovremeno? Objašnjenje je to što se signal iz lijevog uha negdje u mozgu usporava kako bi toĉno nadoknadio kašnjenje signala iz desnog uha. .Icffressov model OdreĊivanje smjera dolaska zvuka pretpostavlja da mozak sadrži sklop detektora istodobnosti, od kojih je svaki odgovoran za odreĊeno zakašnjenje signala iz obiju strana. Na taj bi se naĉin svaki mogući pološaj mogao reprezentirati aktivnošću neurona s odgovarajućim ugraĊenim kašnjenjem. Jeffressov model možda nije posve toĉan. Najviše neurobi-oloških dokaza koji govore njemu u prilog dolazi iz istraživanja na kukuvijama, koje mogu locirati plijen u potpunom mraku. Dokazi prikupljeni na malim sisavcima sugeriraju da su možda na djelu i drugi mehanizmi.2 Lokalizacija pomoću razlike u interauralnom vremenu dolaska nije jednoznaĉna jer zvukovi ne moraju biti na horizontalnoj ravnini - mogu dolaziti odsprijeda, odostraga, odozgo, ili odozdo. Zvuk koji dolazi vama odsprijeda desno, u vašoj visini, pod kutom od 33°, što se tiĉe interaural-nih razlika u vremenu dolaska i intenzitetu zvuĉat će potpuno isto kao isti takav zvuk koji dolazi vama odostraga desno pod kutom od 33°, ili odozgo desno pod kutom od 33°. Kad je rijeĉ o tome kamo ćete smjestiti zvuk, postoji, dakle, "stožac nedoumice", što je prikazano na slici 4-2. Da bi ste umanjili neizvjesnost, obiĉno ćete se moći poslužiti i drugim znakovima, na primjer iskrivljenjem zvuka nastalim zbog oblika ušiju (spektralnim znakovima). Slika 4-2. Zvukovi s površine "stošca nedoumice" stvaraju istu razliku u interauralnom vremenu dolaska i zato se ne lokaliziraju jednoznaĉno. U životu Što je u zvuku više informacija, lakše ga je lokalizirati. Lakše je lokalizirati i zvukove koji sadrše razliĉite frekvencije. Upravo je to razlog zbog kojeg se danas sirenama na vozilima hitne pomoći i vatrogasaca dodaje bijeli šum, koji sadrži sve f n-kvencije u istom omjeru,1' za razliku od ĉistih 11 'i i ova koji su se koristili i iŤkada. OdreĊivanje smjera dolaska zvuka Bilješke 1. Na ideji o pljeskanju pred zidom zahvalni smo Geoffu Martinu i njegovoj web stranici na adresi http://www.tonmeister.ca/main/text-book/. 2. McAlpine, D., & Grothe, B. (2003), Sound localization and delay lines -Do mammals fit the model? Trends in Neurosciences, 26(7), 347-350. 3. "Siren Sounds: Do They Actually Contribute to Traffic Accidents?" (http://www.soundalert.com/pdfs/impact.pdf). 4. Montgomerie, R., & Weatherhead, P. J. (1997). How robins find worms. Animal Behaviour, 54,137-143. Dodatna literaturo • Moore, B. C. J. (1997). An Introduction to the Psychology of Hearing. New York: Academic Press. Ako nosite slušalice ne dobivate spektralne znakove iz vanjskih ušiju pa ne možete lokalizirati zvukove na okomitoj ravnini (gore/dolje). Nemate ni informacije po kojima biste odluĉili stiže li zvuk odsprijeda ili odostraga. Ĉak i bez slušalica, naša sposobnost lokalizacije po okomitoj ravnini je priliĉno slaba. Zato vam zvukovi koji stižu odozdo i odostraga (ako, primjerice, stojite na balkonu) mogu zvuĉati kao da dolaze ravno

111

odostraga. Polazište pri lokalizaciji zvukova nam je da dolaze ili sa sredine lijevo ili sa sredine desno od naših ušiju - ta opća pretpostavka je dostatna da znamo kamo okrenuti glavu, ali višeznaĉnost i dalje ostaje i onemogućuje nam precizniju lokalizaciju. Nepostojanje jednoznaĉnosti kod sluha razlog je zbog kojeg naginje-mo glavu kad slušamo. Izvodeći više oĉitanja izvora zvuka, višeznaĉne informacije se preklapaju i stvaraju kompozitni, interpolirani skup dokaznog materijala o mjestu s kojeg dolazi zvuk. (A ako vidite pticu kako klima glavom kad gleda u tlo, ona radi istu stvar dok sluša nekog crvića.4) Sluh ipak daje približne ali brze informacije o mjestu s kojeg dolazi zvuk. To je dovoljno da bismo se mogli okrenuti prema izvoru ili obraditi zvuk na drugi naĉin, ovisno o tome odakle dolazi [trik #54]. Odredite visinu tona 'trik #46 Odredite visinu tona Zašto uopće percipiramo visinu tonova je priĉa za sebe. Visina tona postoji zato što je naš mozak izraĉunava, a mora biti da za to ima razloga. Svi su zvukovi vibracije u zraku. Razliĉite amplitude stvaraju razliĉite intenzitete zvuka; razliĉite frekvencije vibracija stvaraju razliĉite visine tonova. Prirodne zvukove obiĉno tvore složene vibracije na više razliĉitih frekvencija. Naš doživljaj visine tona ovisi o ukupnom obrascu vibracija. No, visina kao kvaliteta nije uvijek sadržana direktno u zvuĉnim informacijama. Ona se mora izraĉunati. Naš se mozak mora priliĉno potruditi da nam omogući percepciju visine tonova, ali nije baš posve jasno ĉemu služi ta naša sposobnost. Prema jednoj teoriji, razlog zbog kojeg uopće ĉujemo visinu tonova je povezanost visine tona s veliĉinom objekta: velike stvari najĉešće imaju nižu osnovnu frekvenciju od malih stvari. Visina zvuka kakvu je percipiramo temelji se na takozvanom osnovnom tonu zvuĉnog vala. To je osnovna frekvencija kojom se vibracija ponavlja. Normalno, zvuk proizvodite tako da izazovete vibraciju (recimo, tako da u nešto udarite). Ovisno o tome kako ste i što udarili (ukljuĉujući udaranje vaših glasnica rakom), uspostavit ćete glavnu vibraciju - to je osnovni ton - koju će pratiti sekundarne vibracije na višim frekvencijama, zvane harmonici. Harmonici vibriraju na frekvencijama koje su cjelobrojni višekratnici frekvencije osnovice (tako bi za osnovicu od 4 Hz harmonik mogao biti 8 Hz i 12 Hz, ali ne 10 Hz). Visina tona zvukova koje ĉujemo temelji se samo na frekvenciji osnovice; koliko god bilo harmonika, visina ostaje nepromijenjena. Pritom je zapanjujuće da ĉak i kad osnovica uopće nije dio zvuka koji ĉujemo, mi i dalje visinu tona ĉujemo prema tome kakva bi osnovica trebala biti. Osnovica za zvuk koji se ponavlja ĉetiri puta u sekundi, a sastoji se od frekvencija na 8 Hz, 12 Hz i 16 Hz, tako iznosi 4 Hz, i ona odreĊuje naš doživljaj visine tona. Nije definitivno jasno kako to izvodimo, ali jedna teorija ide ovako1: bazilarna membrana u unutarnjem uhu, reagirajući na više sastavne frekvencije, zbog svoje fiziĉke konstrukcije vibrira na frekvenciji osnovice. Jednako tako, mozak može koristiti pužnicu - zbog njenog fiziĉkog ustrojstva kao predmeta - da fiziĉki reproducira proraĉun potreban za otkrivanje osnovice zvuĉnog vala. Taj otkriveni osnovni ton tada se može uĉitati u sustav za obradu zvuka kao informacija ravnopravna ostalim Odredite visinu tona

112

Kao daje djelić neuralne obrade procurio u fiziĉko ustrojstvo uha - što je odliĉan primjer za ono što neki nazivaju eksteligencijom, upotrebu svijeta izvan mozga za ispomoć pri kognitivnom poslu. Na djelu Iluzija zvana "nedostajuća osnovica" demonstrira kako se konstruiraju zvukovi u uhu. Uklanja se prvo osnovica, a zatim i harmonici, ali visina tona ostaje nepromijenjena. Poslušajte zvuk s adrese http://physics,mtsu.edu/~wmr/julianna.html i ĉut ćete niz tonova. Iako donji harmonici nestaju, nećete ĉuti da se zvuk povisuje. Visina tona ostaje ista.3 Kako to radi Naĉin izraĉunavanja visine tona iz tonova s više harmonika poslužit će nam za stvaranje iluzije u kojoj se ĉini da se ton kontinuirano povisuje, dakle bez zastajkivanja i padova visine. Poslušajte iluziju kontinuiranog povisivanja tona i pogledajte ilustraciju konstrukcije toga zvuka na http:// www.kyushu-id.ac.jp/~ynhome/ENG/Demo/2nd/05.html#20. Svaki ton je sastavljen od više tonova s razliĉitim harmonicima. Frekvencija harmonika povećava se sa svakim sljedećim tonom. Budući da harmonika ima više i stoje u pravilnim razmacima, mogu se kontinuirano povisivati. Najviši će nestajati kako budu stizali do kraja frekvencijskog raspona koji pokrivaju ti tonovi, a umjesto njih će se na najnižim frekvencijama pojavljivati novi harmonici. Budući da svaki pomak izgleda kao korak na normalnoj ljestvici, mozak vam daje doživljaj tona koji se kontinuirano povisuje. Došivljaj se pojaĉava time što su najniša i najviša sastavnica svakog tona tiše, pa granice frekvencija ĉitavog zvuka postaju nejasne.4 Bilješke 1. U rekonstruiranje osnovnog tona iz harmonika ukljuĉeni su i drugi mehanizmi neuralne obrade. Dvije su glavne teorije o njima. Jedna podrazumijeva prepoznavanje obrazaca aktivnosti receptorskih stani ca koje se nalaze duž pužnice, a druga vremenski raspored reakcija tih stanica. Saĉuvajte ravnotežu trik #47 2. McAlpine, D. (2004). Neural sensitivity in the inferior colliculus: Evidence for the role of cochlear distorsions. Journal of Neuropsychology, 92(3), 1295-1311. 3. Iluzija nedostajućeg osnovnog tona postoji i u percepciji kretanja. Vidi http://www.umaine.edu/visualperception/summer. 4. Stranica s demonstracijama slušnih iluzija i trikovima Yoshitake Nakajime (http://www.kyushu-id.ac.jp/~ynhome/ENG/Demo/illusi-ons2nd.html) fantastiĉna je zbirka slušnih iluzija, a sadrži i primjere i grafiĉka objašnjenja. Moj favorit je Melodija tišina ("Melody of Silences", http://133.5.113.80/~ynhome/ENG/Demo/2nd/03. html). "trik "i Saĉuvajte ravnotežu #47 J Uho ne služi samo za slušanje; treba nam i za održavanje ravnoteže. Sluh nije jedina funkcija unutarnjeg uha. U njemu su i polukružni kanali ispunjeni tekućinom, koji reprezentiraju vodoravnu i okomitu ravninu u prostoru, te kojima mjerimo ubrzanje u glavi. Uz njihovu pomoć naš nam vestibularni sustav održava ravnotežu. Uoĉite da ovaj sustav može detektirati samo ubrzavanje i usporavanje, a ne i kretanje. To objašnjava zašto se možemo prevariti da se sami gibamo ako se veliki dio vidnog polja kreće u istom smjeru - na primjer, kad sjedimo u vlaku a susjedni vlak polazi s perona, imamo dojam da smo se mi pokrenuli. Kad se nešto sporo pokreće, informacije o ubrzanju su preslabe pa možemo pomisliti da smo se pokrenuli sami.

113

I Dobro je da ovaj sustav detektira samo ubrzanje, a ne apsolutno gibanje, jer bismo inaĉe osjećali kako se gibamo 70000 milja na sat oko sunca. Ili, još gore, izravno bismo osjećali relativnost - a tada bi stvari postaje vrlo zbunjujuće. -T. S. _J Saĉuvajte ravnotežu Na djelu Sljedeći put kad se budete vozili vlakom, pokušajte iskoristiti svoju slijepu pjegu za gibanje. Zatvorite oĉi i fokusirajte se na ljuljanje vlaka. Iako promjenu u postraniĉnom gibanju možete osjetiti, bez vizualnih informacija - a vlak ne usporava niti ubrzava - nemate nikakvih informacija (osim onih upamćenih) koji bi vam rekle u kojem smjeru putujete. Zamislite da se vanjski svijet kreće suprotnim smjerom. Pokušajte nakratko halucinirati da putujete vrlo brzo u suprotnom smjeru. Oĉito, ovaj trik funkcionira najbolje vlakovima koji se gibaju vrlo glatko, pa će ĉitatelji u Japanu imati najviše sreće. Kako to radi Svaka promjena naše brzine uzrokuje kretanje tekućine u kanalima vestibularnog aparata, što savija stanice s dlaĉicama na površini kanala (one funkcioniraju jednako kao stanice s dlaĉicama koje detektiraju zvuĉne valove u pušnici, osim što detektiraju distorziju u tekućini, a ne u zraku). Zatim se vestibularnim živcem šalju signali u mozak, gdje se koriste za podešavanje ravnoteže i upozoravanje o promjenama u kretanju. Uslijed disfunkcije vestibularnog sustava ili dispariteta informacija u vidnom i vestibularnom sustavu moše doći do osjećaja muĉnine. Kod muĉnine pri putovanju i morske bolesti, osjećate gibanje ali vizualni svijet vidite kao konstantan (u automobilu ili na brodu). Kod vrtoglavice ne osjećate gibanje a vidite da se vizualni svijet kreće puno brže nego što bi trebao - naime, zbog paralakse mali pokreti glave stvaraju velike razlike izmeĊu pogleda na stopala i pogleda na ono oko njih. (Vrtoglavica je složenija i ne radi se samo o neusklaĊenosti vestibularne i vizualne detekcije gibanja, ali to je dio priĉe.) Zbog toga vam, ako osjećate da će vam biti muĉno, pomaže ako usmjerite pogled na neku toĉku koja se kreće, u sluĉaju da se gibate vi a vaš vizualni svijet je nepomiĉan (npr. horizont ako ste na brodu). Ali ako mirujete a giba se vaš vizualni svijet, onda je najbolje zatvoriti oĉi (ako imate vrtoglavicu ili gledate film snimljen tako da dovodi do muĉnine). Detektirajte zvuk na granici sigurnosti trik #48 To znaĉi da bi mi se nakon filma Vještica iz Blaira vjerojatno manje povraćalo da sam ga gledao s vibrirajuće stolice. -T. S. _J trik #48 Detektirajte zvuk na granici sigurnosti Možete li raspoznati signal od šuma? Pravilnosti su ĉesto duboko skrivene, ali ih pronalazimo iznenaĊujuće vješto. Percepcijske sposobnosti i osjetima pronicavost razlikuju se od osobe do osobe, pa naš prag detekcije slabih ili višeznaĉnih podražaja znaĉajno varira. Mozak osobito uspješno pronalazi smisao u zbrkanim podacima i ĉesto uspijeva prepoznati znaĉenje i u najšumnijoj okolini, filtrirajući kaotiĉne pozadinske šumove kako bi probrao i najslabiji signal. Na djelu U zvuĉnoj datoteci na web stranici naše knjige (http://www.mindhacks. com/book/48/whitechristmas.mp3: MP3) skriven je ulomak pjesme Bijeli

114

Božić Binga Crosbyja. Zvuk traje 30 sekundi i uglavnom se sastoji od šuma pa ćete morati pozorno slušati da biste detektirali kada poĉinje pjesma. Pjesma će nekad zapoĉeti u prvih, nekad u drugih a nekad u trećih 10 sekundi i bit će vrlo tiha pa budite pažljivi. Iz ovog ćete trika izvući više ako poslušate zvuk prije nego saznate kako smo sakrili glazbu, pa preporuĉujemo da dotad ne prelazite na ĉitanje sljedećeg odjeljka. trik #48 Detektirajte zvuk na granici sigurnosti Kako to radi Ako ste uspjeli ĉuti malo Bijelog Božića na šumnoj pozadini, ĉeka vas iznenaĊenje. U datoteci je ĉisti šum, i nema ni traga Crosbvjevoj pjesmi, iako smo vam to bili obećali (a ako ovo ĉitate a da je niste poslušali, isprobajte trik na nekom drugom). Vjerojatno neće svatko detektirati smislene zvukove na šumnoj pozadini, ali istraživanja su pokazala da stvar djeluje na odreĊenom dijelu populacije. Prema Merckelbachu i van de Venu,1 u njihovom je eksperimentu gotovo trećina studenata izjavila da su ĉuli Bijeli Božić slušajući sliĉan šumni zvuk. Mnogo se raspravljalo o tome zašto se to dogaĊa i kakva bi se svojstva mogla povezati s tendencijom da se detektira znaĉenje u nasumiĉnim obrascima. U spomenutoj studiji autori su otkrili da je ta sposobnost izraženo jako povezana s podložnošću mašti - s bogatstvom i uĉestalosti maštovitosti - i s podložnošću haluciniranju - živosti predodžbi i neobiĉnih perceptivnih doživljaja. Ako ste vi, ili netko drugi koga ste testirali, ĉuli Bijeli Bošić u šumu i sada se brinete da nešto nije u redu, za to nemate razloga. Tendencije koje su izmjerili Merckelbach i van de Ven bile su vrlo blage i svakako nisu marker bilo ĉega abnormalnog (uostalom, radi se o trećini svih ispitanika!), i svi mi u nekoj mjeri haluciniramo (ne vidjeti slijepu pjegu oka [trik #16] je jedna vrsta halucinacije). MeĊutim, postoje dokazi da ljudi koji vjeruju u odreĊene paranor-malne fenomene ĉešće pronalaze uzorke u nestrukturiranim podacima. Brugger i suradnici2 su otkrili da ljudi koji vjeruju u vanosjetilnu percepciju ĉešće otkrivaju smislene informacije u nasumiĉnim uzorcima nego ljudi koji u to ne vjeruju. Skeptici lako dolaze u iskušenje ustvrditi da takvi eksperimenti opovrgavaju postojanje vanosjetilne percepcije i sliĉnih pojava, ali u istom se istraživanju navodi i to da je vjerojatnije da će se u nasumiĉnom uzorku detektirati smislene informacije ako se uzorak prikaže u lijevom dijelu vidnog polja, neovisno o uvjerenjima ispitanika u pogledu vanosjetilne percepcije. Lijevi dio vidnog polja nakon križanja se spaja s desnom stranom mozga, što znaĉi da nasumiĉan uzorak prikazan tako da ga se obraĊuje prvenstveno desna polutka mozga izgleda "smislenije" nego kad je prikazan samo lijevoj polutki ili objema polutkama. To demonstrira još jedan aspekt asimetrije moždanih polutki [trik #69], ali ukazuje i na to da ljudi koji izraženo vjeruju u paranormalne pojave mošda ĉešće iskazuju jaĉu aktivaciju u desnoj polutki nego u lijevoj. Mnoga daljnja istraživanja govore u prilog tom efektu. Taj obrazac aktivacije s obzirom na moždanu polutku nije povezan samo s vjerovanjima u paranormalne pojave. Istraživat i tvrde da je moGovor je širokopojasni ulaz u glavu trik #49 žda rijeĉ o kognitivnom stilu koji naglašava "labave" veze pojmova i semantiĉkih informacija. To je stil ljudi koji ĉesto vide veze izmeĊu ideja koje drugi ljudi ne vide. To nije nušno loše, budući da je takva sklonost povezana s kreativnošću i lateralnim mišljenjem. Detektiranje obrazaca koje drugi ne vide ponekad može biti vrlo korisna vještina. Iako

115

rezultat možda jesu povremene lašne uzbune, to gotovo sigurno omogućuje percepciju istinskih obrazaca i onda kad bi druge ljude zbunio percepcijski pozadinski šum. 1. Merckelbach, FL, & van de Ven, V. (2001). Another White Christmas: fantasy proneness and reports of "hallucinatory experiences" in undergraduate students. Journal of Behavior Therapy and Experimental Psychiatry, 32(3), 137-144. 2. Brugger, P., Regard, M., Landis, T., Cook, N., Krebs, D., & Niederberg-er, J. (1993). "Meaningful" patterns in visual noise: Effects of lateral stimulation and the observer's belief in ESP. Psychopathology, 26(5-6), 261-265. Jednom kad vaš mozak odluĉi klasificirati neki zvuk kao govor, ukljuĉuje svu silu trikova kako bi iz njega izvukao maksimum informacija. Govor nije samo još jedan skup šumova. Mozak tretira govor sasvim drugaĉije nego obiĉne zvukove. Govor se najvećim dijelom obraĊuje u lijevoj strani mozga, dok se obiĉni zvukovi uglavnom obraĊuju u desnoj. Bilješke - Vaughan Bell trik #49 Govor je širokopojasni ulaz u glavu Ova je podjela manje izrašena kod šena, i zato se one obiĉno lakše oporavljaju od moždanog udara koji je oštetio podruĉja mozga zadužena za govor u lijevoj polutci. Kad znate da ćete ćuti govor, vaš se mozak priprema mnogim pretpo stavkama, posebnu skrojenim za izvlaĉenje korisnih informacija iz zvu Govor je širokopojasni ulaz u glavu Na djelu Da biste ĉuli u kojoj mjeri oĉekivanje govora utjeĉe na zvuk koji ĉujete, poslušajte demonstracijske zvukove umanjene kvalitete koje su pripremili Bob Shannon i suradnici s Instituta House Ear (http://www.hei.org/research/depts/aip/audiodemos.htm). Svakako poslušajte MP3 datoteku koja poĉinje neprepoznatljivo degradiranim glasom a zatim se ponavlja šest puta, u postupno sve višoj kvaliteti (http://www.hei.org/research/depts/aip/increase_chan-nels.mp3). Nećete moći prepoznati što taj glas govori sve to trećeg ili ĉetvrtog ponavljanja. Poslušajte datoteku još jednom. Ovaj put vaš mozak zna što treba ĉuti pa su rijeĉi mnogo jasnije nego prije. Koliko god se trudili, više nećete moći ĉuti samo neprepoznatljive smetnje. Kako fo radi Reĉenice se mogu rastaviti na smislene rijeĉi, organizirane u skladu s gramatikom, što je sustav uz ĉiju pomoć mošemo sastaviti beskonaĉno mnogo slošenih reĉenica i suptilnih znaĉenja od konaĉne zalihe rijeĉi. I rijeĉi se mogu rastaviti na morfeme, najmanje jedinice znaĉenja, "-nje" je morfem zbog koje rijeĉ "trĉati" postaje "trĉanje". On prenosi znaĉenje. Na ovoj razini postoji još pravila o tome kako kombinirati rijeĉi u veće rijeĉi. Morfemi se mogu rastaviti na foneme. Fonemi su osnovni zvukovi jezika, i rijeĉ "trĉati" ih ima šest: /trĉati/. Oni se uvijek toĉno ne podudaraju sa slovnim znakovima; fonem "h" jedan je takav primjer. Fonemi nisu isto što i slogovi. Tako rijeĉ "trĉanje" ĉine dva morfema, šest fonema i sedam slovnih znakova, ali samo tri sloga. Razliĉiti jezici imaju razliĉite skupove fonema; engleski ih ima oko 4045 /standardni hrvatski 32, op. prev./. Ljudska usta mogu izgovoriti više

116

ka. Taj poseban naĉin obrade zvukova klasificiranih kao jezik omogućuje našem mozgu da prepozna znaĉenje govora koji do nas stiše tempom do 50 fonema u sekundi - koji se moše postići jedino umjetno ubrzanom snimkom. Govor je širokopojasni ulaz u glavu trik #4? od stotinu fonema, ali se kao mala djeca kad poĉinjemo uĉiti jezik prilagoĊavamo onima s kojima se susrećemo i nauĉimo zanemarivati ostale. Ljudi govore oko 10-15 fonema u sekundi, 20-30 ako govore brzo, i taj tempo lako razumiju govornici kojima je taj jezik materinji (ako ubrzate snimljeni govor, razumjet ćete do 50 fonema u sekundi. U tako brzom govoru svaki zvuk ne može biti samostalan, nego se nalaze u sklopovima. Dok izgovarate jedan fonem, jezik i usne su već napola u položaju potrebnom za izgovor sljedećeg fonema, pa rijeĉi zvuĉe drugaĉije ovisno 0 tome koje im rijeĉi prethode, a koje ih slijede. To je jedan od razloga zbog kojih je tako teško napraviti dobar raĉunalni program za prepoznavanje govora. Drugi razlog zbog kojeg je softver za pretvaranje zvukova u rijeĉi tako zahtjevan je to što su slojevi fonema, morfema i rijeĉi tako isprepleteni 1 utjeĉu jedan na drugi. Slušatelji znaju kada oĉekivati pojedine zvukove i pojedine zvuĉne obrasce (morfeme), pa ĉak i koja će rijeĉ uslijediti. Tok slušnih ulaznih podataka preslikava se na sve te slojeve pa možemo razumjeti govor, iako su neke skupine fonema (primjerice /ba/ i /pa/, koje se mogu prepoznat! i vizualno, prema pokretima usana [trik #59]) vrlo sliĉne i lako ih je pobrkati. Nedostatak slojeva apstrakcije - i potreba da se razumije znaĉenje reĉenice i gramatike već da bi se prepoznalo o kojim je fonemima rijeĉ - ĉine taj postupak iznimno teškim progra-merskim izazovom. To je još jedan primjer za to kako oĉekivanja iz temelja utjeĉu na percepciju. Kad je rijeĉ o slušnim informacijama, znanje daje odreĊeni zvuk zapravo govor uzrokuje preusmjeravanje informacija u potpuno razliĉito podruĉje mozga od onoga u kojemu se obavlja opća slušna obrada. Kad zvuk doĊe u podruĉje mozga za obradu govora, mošete ĉuti i takve rijeĉi koje doslovno ne ĉujete ako mislite da se radi o pukom šumu, ĉak i ako je zvuk potpuno isti. To možete isprobati i sami. Pustite prijatelju sintetizirane glasove saĉinjene od preklapajućih sinusnih zvuĉnih valova (http://www.biols. susx.ac.uk/home/Chris__Darwin/SWS). Ova web stranica sadrži više snimljenih reĉenica i odgovarajućih generiranih umjetnih verzija njihovih zvuĉnih obrazaca. Ako znate o ĉemu se radi, prepoznat ćete glas, a ako ne znate, nećete. Kad pustite MP3 sa sinusnim zvuĉnim valovima (na stranici se nazivaju skraćeno SWS, prema engl, sine-wave speech) prijateljici, nemojte joj reći da je to glas. Ĉut će samo neraspoznatljiv zvuk. Zatim joj dajte da ĉuje originalnu snimku glasa za istu reĉenicu i još jednom joj pustite SWS. S novosteĉenim znanjem, zvuk se preusmjerava u obradu govora Neka veliko zvuĉi veliko i zvuĉi sasvim drugaĉije. Znanje da se zvuk zapravo sastoji od rijeĉi na engleskom jeziku (i stoga je saĉinjen od fonema i morfema koje možete pogoditi ako znate engleski), omogućuje pojavu ĉitavog procesa prepoznavanja, kojeg prije nije bilo. Dodatna literatura • Takozvani efekt "Mondegreen" nastaje kad nam prepoznavanje fonema totalno zakaše, što se ĉesto dogaĊa kod tekstova pjesama. Naziv potjeĉe od pogrešno ĉuvenog "and laid him on the green" /i položio ga je na travu/ kao "and Lady Mondegreen" (i gospoĊa Mondegreen/ (http://www. sfgate.com. cgi-bin/article. cgi?file=chro-

117

nicle/archive/1995/02/16/DD31497.DTL). Stranica SF Gate ĉuva arhivu takvih pogrešno ĉuvenih tekstova pjesama na adresi http:// www.sfgate.com/columnists/carroll/mondegreens.html). "trik 1 Neka veliko zvuĉi veliko #50] I zvuk rijeĉi prenosi znaĉenje, kako pokazuju velike rijeĉi za velike kretnje. U svojoj popularnoj knjizi The Language Instinct1, Steven Pinker susreće se s kontinuumom "frob-twiddle-tweak" kao naĉinom govora o podešavanju postavki na kompjuteru ili hi-fi liniji. Hakerski žargon, taj dugovjeĉni pojmovnik hakerskog jezika, sadrši sljedeću natuknicu za rijeĉ frohnicate (http://catb.Org/~esr/jargon/html/F/frobnicate.html): Upotreba: froh, twiddle i tweak ponekad konotiraju toĉke na kontinuumu. "Frob" konotira besciljnu manipulaciju; twiddle konotira grubu manipulaciju, ĉesto potragu za odgovarajućim postavkama na širem terenu; tweak konotira fino podešavanje. Ako netko vrti gumb na osci-loskopu, ako ga pašljivo i polako okreće vjerojatno ga tvika; ako ga samo vrti ali gleda u ekran, vjerojatno ga tvidla; ali ako ga samo vrti jer mu je to zabavno, onda ga froba.2 Zašto prvo frobati? Frobanje je grubo djelovanje i zato ga treba pratiti odgovarajuće zvuĉna rijeĉ. TviĊlanje je već delikatnije. A tvikanje, najfi Neka veliko zvuĉi veliko trik #50 nije podešavanje, odaje dojam krhke rijeĉi. Kao da već i sam zvuk rijeĉi, dok se izgovara, prenosi neko znaĉenje. Na djelu Dva lika na slici 4-3 su maluma i takete. Pogledajte ih. Koji je koji? x Pazite! Ako proĉitate sljedeći odlomak, pokvarit ćete si eksperiment! Kad ovo budete isprobavali na nekom drugom, prekrijte tekst koji slijedi, tako da se vidi samo slika. Slika 4-3. Jedan lik je "maluma", drugi je "takete" - koji je koji? Većina ljudi koji su gledali likove sliĉne ovima, još otkad ih kasnih 1920-ih godina Wilfgang Köhler smislio ovaj eksperiment, rekla je daje lik slijeva "takete" a lik zdesna "maluma". Baš kao i "frob" i "tweak", u kojima se rijeĉi odnose na pokrete, "takete" zvuĉi ćoškasto a "maluma" oblo. Kako to radi Znaĉenja rijeĉi su višeslojna, ona nisu samo indeksi za nekakav rjeĉnik znaĉenja u našem mozgu. Budući da se govori brzo, potrebno nam je što više tragova koji ukazuju na znaĉenje, kako bi nam ubrzali razumijevanje. Bilo bi neracionalno rabiti rijeĉi koje su tek sluĉajni šumovi. Tragovi znaĉenja izgovorene rijeĉi mogu se upakirati u intonaciju rijeĉi, u okolne rijeĉi i u sam zvuk. Mozak je asocijativni stroj, i u komunikaciji se naveliko služimo tom ĉinjenicom kako bismo priopćili znaĉenje. Ik 50 Neka veliko zvuĉi veliko Na slici 4-3, zaobljeniji oblik asociramo s velikim, ispunjenim predmetima, koji obiĉno imaju velike rezonantne šupljine poput timpana, koji pri udarcu stvaraju zvukove duum-duum. Naša su usta velika i šuplja, te rezoniraju kad izgovaramo rijeĉ "maluma". "Maluma" kruži po oblini naših usta.

118

Uglat oblik pak više sliĉi dobošu ili kristalu. On šuška i krĉka. Odgovarajući zvuk je pun takozvanih praskavih suglasnika, zvukova kao što su t- i k-, koji se stvaraju naglim izbacivanjem zraka. Na djelu je asocijativni pogon našeg mozga. Isto vrijedi i za frobanje i tvikanje. Pokreti koje izvode usta i jezik kad izgovaraju "frob" su veliki i grubi, poput ĉina frobanja koji prenosi. Stavite jezik na dno usta i napravite veliku šupljinu kojom stvarate velik zvuk. Kad kažete "tweek", to ne samo da podsjeća na dobro kontroliran pokret, to dosta podrazumijeva finije kontroliran pokret jezika i usana. Za stvaranje višeg zvuka treba napraviti manju šupljinu u ustima pa dižete jezik i na kraju dobivate delikatni pokret. Isprobajte to tako što ćete reći "frob", "twiddle" i "tweek" ĉim ujutro ustanete, dok se još niste sasvim razbudili. Dok još napola spavate, mišiće ne mošete kontrolirati tako dobro, i iako ćete lako izgovoriti "frob", sa "tweek" ćete se pomuĉiti. Ispast će sliĉnije "twur". Ako nemate strpljenja ĉekati do jutra, samo zamislite da ste tek ustali - dok se protešete, izgovorite te rijeĉi zijevajući. Razlika je jasna; dok zijevate frobanje vam ide, a tvikanje ne. Osim nabijenijeg znaĉenja, te korelacije izmeĊu motoriĉke kontrole (bilo da se radi o pokretima ruku dok podešavate pojaĉalo ili o izgovaranju rijeĉi) i same rijeĉi daju i neke naznake o tome kako je jezik izgledao dok još i nije bio pravi jezik. Protojezik, sustav komunikacije prije pojave sintakse i gramatike, možda se prenosio znaĉenje oslanjajući se na metafore.3 Danas ljudima jezik podrazumijeva sofisticirani sustav uĉenja u kojem kao djeca saznajemo koja rijeĉ znaĉi što, ali još uvijek postoje recidivi prošlosti: onomatopejske rijeĉi zvuĉe kao ono što znaĉe, kao što su "dum" ili "mu". "Frob" i "tweak" možda nalikuju njima, samo što veliĉinu ili zaobljenost preuzimaju iz vidnog (za oblike), odnosno motoriĉkog (za petljanje po gumbićima) dijela mozga. Neka veliko zvuĉi veliko trik #50 U životu Imajući u vidu odnos zvuka rijeĉi, koji ona duguje fonemima od kojih se sastoji, i osjećaja koji imamo kad je ĉujemo (što je neka vrsta zajedniĉkog subjektivnog doživljaja), simbolika zvukova jedna je od tehnika koje se koriste u marketingu za stvaranje robnih marki, tzv. "brandova". Konzul-tanti za davanje imena uzimaju u obzir maluma-takete aspekt znaĉenja rijeĉi, a ne samo njeno rjeĉniĉko znaĉenje, i smišljaju imena proizvoda i tvrtki po narudžbi - naravno, za novac. Jedan od faktora koji je utjecao na imenovanje ureĊaja za bešiĉno korištenje emaila, BlackBerryja, bio je zvuk b- na poĉetku. Prema autorima, on konotira pouzdanost.4 Bilješke 1. Pinker, S. (1994). The Language Instinct: The New Science of Language and Mind. London: Penguin Books Ltd. 2. Jargon File, v. 4.1.0, srpanj 2004. (\v.tp: naša nje vašem vid im m sustavu daju korelacije Da bi vas uoĉili, sinkronizirajte se koje su jednostavno prejake da biste ih zanemarili. Prva toĉkica se i dalje pali i gasi - samo je više ne mošete gledati na taj naĉin. "Primjer vremenskog geštaltistiĉkog principa: zajedniĉka sudbina" (http://tepserver.ucsd.edu/Hlevin/gp/time-example-common-fate; Java),1 prikazan na slici 8-3, interaktivna je demonstracija naĉina na koji vaš vidni sustav deducira oblike objekata na temelju kretanja, bez pomoći boje i sjenĉanja. Slika 8-3. Kad se giba, krušić skriven u uzorku pozadine postaje jasno vidljiv; ovako otisnut je nevidljiv Vidite oblik s teksturom koja izgleda statiĉno kako se giba na pozadini sliĉnog, nasumiĉno iscrtkanog uzorka. Kliknite bilo gdje na sliku kako biste pokrenuli ili zaustavili demonstraciju. Kad je zaustavljena ne vidi se nikakav uzorak osim nasumiĉnih crtica. U tome je prava snaga zajedniĉke sudbine. Korelacije postoje samo u vremenu, u kretanju jedino kad se demonstracija animira vidite objekt unutar šuma. Da bi vas uoĉili, sinkronizirajte se #76 Kako to radi Zakljuĉci koji se izvode na temelju geštaltistiĉkog grupiranja su tako predsvjesni i automatski da je teško i zamisliti kako percipiramo svijet koji mozak nije organizirao u objekte. Tu se dogaĊa nešto jako pametno; primamo vrlo malo informacija (samo kako se uzorak mijenja u vremenu), a opet, u kombinaciji s pretpostavkom da su sluĉajne korelacije vizualnih uzoraka malo vjerojatne, konstruiramo uvjerljivu percepciju objekta. U ovim demonstracijama, objekt jednostavno ne možete ignorirati. Naprosto niste u stanju natjerati se da vidite skup toĉaka u pokretu, a ne oblik u prokretu, jer se konstrukcija objekta odvija prije razine svjesnosti. Zajedniĉka sudbina moše dovesti do nekih sofisticiranih zakljuĉaka. U filmu "Kinetiĉka dubina" (http://www.lifesci.sussex.ac.uk/home/George_Mather/Motion/KDE.HTML; QuickTime video), samo na osnovi pokretnih svjetlećih toĉkica vidite objekt trodimenzionalne dubine kako se giba na osobit naĉin. U ovom sluĉaju, obrazac toĉkica je takav da vidite kuglu kako rotira oko svoje osi. Kod ovog je videa najslaĊe to što vizualne informacije nisu jednoznaĉne mošete vidjeti dva naĉina rotacije kugle. Izbor vrši vaš vidni sustav pa vidite neke toĉkice kako se kreću iza drugih, koje se kreću u suprotnom smjeru. Skup toĉkica koje vidite "u prvom planu" odreĊuje smjer u kojem ćete vidjeti rotaciju kugle. Ako gledate film neko vrijeme, percepcija će vam se promijeniti i vidjet ćete kretanje u suprotnom smjeru. Da bi se to dogodilo, ne trebate ulošiti napor; to se dogaĊa prirodno, vjerojatno uslijed nekog procesa adaptacije. Budući da vidite kuglu kako se giba u odreĊenom smjeru, aktivni će biti neuroni koji reprezentiraju tu percepciju. S vremenom im se aktivnost smanjuje pa prevladaju neuroni koji kodiraju drugi prividni smjer rotacije. Ovaj naĉin kontrole jaĉine [trik #26] ima sliĉnu ulogu u naknadnim efektima prividnog kretanja [trik #25], kod kojih neuroni aktivni za jedan smjer kretanja smanjuju

178

aktivnost uslijed konstantne stimulacije a neuroni aktivni za suprotan smjer preuzimaju vodstvo i dominiraju našom percepcijom kad se podražaj stalnog gibanja prekine. Sve te demonstracije pokazuju kako korelacije u vremenu djelotvorno oblikuju našu percepciju. I ne samo nju - sinkronizacija podrašaja ĉak može promijeniti vašu sliku o vlastitom tijelu, na primjer mjesto na kojem mozak misli da se nalaze ruke [trik #64]. Srž problema je ista ako su dvije stvari precizno korelirane, naša ih percepcija tretira kao dijelove istog objekta. Za naš mozak, izoliran u lubanji, percipirana korelacija je Ugledajte ĉovjeka u pokretnim svjetlima jedini naĉin na koji je ikad mogao zakljuĉiti koje osjete treba meĊusobno pridružiti kao dijelove istog objekta. Na osnovi zajedniĉke sudbine mogu se donositi i zakljuĉci o kretanju toĉkica mnogo slošenijem od rotirajuće kugle. Kod biološkog kretanja [trik #77], vidni sustav je osobito spreman uklopiti pokretne toĉke u shemu sliĉnu ljudskom tijelu kako bi pomogao pri percepciji ljudskog oblika. Alais i suradnici su predlošili da vašnost zajedniĉke sudbine odrašava jedno dublje naĉelo organizacije mozga.2 Neuroznanstvenici to nazivaju problem povezivanja, a radi se o pitanju kako mozak ispravno povezuje sve informacije kojima barata: sve što se dogaĊa na raznim mjestima u vanjskom svijetu, što detektiraju razliĉita osjetila, ĉiji sastavni dijelovi imaju obilješja reprezentirana u razliĉitim podruĉjima moždane kore (kao što su boja, kontrast, zvuk i tako dalje). Sve to treba preplesti u koherentnu percepciju. Njihova je sugestija da zajedniĉka sudbina odražava sinkronizaciju izbijanja neurona - a isti mehanizam možda stoji u i pozadini moždanog rješenja problema povezivanja. Bilješke 1. Unutar weba Jima Levina o geštaltistiĉkim principima i web dizajnu (http://tepserver.ucsd.edu: 16080/~jlevin/gp). Program je napravio Adam Doppelt. 2. Alais, D., Blake, R., ck Lee, S. (1998). Visual features that vary together over time group together over space. Nature Neuroscience, 1(2), 160-164. Ugledajte ĉovjeka u pokretnim svjetlima Svjetla na zglobovima šetaĉa dovoljna su nam da steknemo živu sliku o njemu. Ona prenose informacije o raspoloženju, rodu i drugim pojedinostima - ali samo dok ne stane. Vidna percepcija ima posebne rutine kojima stvari koje se miĉu zajedno grupira u jedinstveni objekt [trik #76]. To je razlog zbog kojeg automobile vidimo kao automobile a ne kao zbir kotaĉa, stakala i retrovizora koji, eto, putuju ka istom odredištu. Sve je to divno i krasno, ali ljudi ne žive samo u svijetu objekata kao što su stabla i automobili, nego u svijetu pu trik #77 Ugledajte ĉovjeka u pokretnim svjetlima nom ljudi. Imajući u vidu koliko smo društveni i kako drugi ljudi znaju biti zeznuti, ne ĉudi što imamo i posebne rutine kojima stvari koje se miĉu poput ljudi grupiramo u jedinstveni objekt. Gledajući samo konstelaciju pokretnih svjetlećih toĉkica priĉvršćenih za koljena, laktove i druge dijelove tijela, dobit ćemo živu percepciju osobe, a percepcija će nestati kad svjetleće toĉkice stanu. Na djelu Otvorite Internet-preglednik i odite na adresu http://www.lifesci.Sussex. ac.uk/home/George_Mather/Motion/BM. HTML1 ili http://www. at-

179

bristol.org.uk/Optical/DancingLights_main.htm (ijedno i drugo su QuickTime filmovi). Sto vidite? I jedno i drugo su samo svjetleće toĉkice koje se gibaju u dvije dimenzije. Na prvom filmu je, meĊutim, oĉigledno šetaĉ a na drugom je par koji pleše, izvodi borilaĉke vještine ili nešto glumi. Kao stoje sluĉaj i s demonstracijama zajedniĉke sudbine [trik #76] o tome kako grupiramo objekte prema njihovu ponašanju u vremenu, efekt se gubi ĉim zaustavite film. Te informacije imaju smisla samo kad se kreću (stvarno šteta što ne možemo staviti animacije u knjigu), pa slika 8-4 (sliĉica iz prvog filma) više liĉi na sluĉajnu zvjezdanu konstelaciju nego na ljudski lik. Slika 8-4. Da se toĉkice miĉu. izgledale bi kao ĉovjek koji hoda 1""""""11 'lnijHpji Ugledajte ĉovjeka u pokretnim svjetlima Živa slika šetaĉa pokazuje da umijemo integrirati korelacije svjetlećih toĉkica i usporediti ih s nekom vrstom predloška za ljudske kretnje. Usput reĉeno, to ovisi o orijentaciji slike. Pogledajte video naopaĉke (ovo je lakše izvesti ako imate laptop) i nećete vidjeti ništa što bi imalo sliĉilo ljudskom kretanju. Iz pokretnih svjetala ne percipiramo samo apstraktne oblike. Demonstracija s adrese http://www.bml.psy.ruhr-uni-bochum.de/Demos/ BMLwalker.html, prikazana na slici 8-5, omogućuje vam da mijenjate spol, smjer, tešinu, raspološenje i energiĉnost šetaĉa pomoću regulatora na lijevoj strani. Slika 8-5. Sretan podeblji muškarac prikazan svjetlećim toĉkicama Samo na osnovi naĉina na koji se svjetla gibaju možete prepoznati prikazuju li podebljeg muškarca koji je dobre volje ili pomalo uplašenu šenu prosjeĉne graĊe. Ugledajte ĉovjeka u pokretnim svjetlima ti Kako to radi Efekt je oĉigledan. Ĉinjenica da možemo percipirati ljudski oblik - pa ĉak i raspoloženje i rod - samo na osnovi pokretnih svjetala demonstrira da automatski prepoznajemo obrasce uobiĉajenih ljudskih oblika kakve svakodnevno vidimo. Uz pomoć iskustva i specijaliziranih neuralnih modula nauĉili smo zajedniĉka svojstva pokretnih ljudskih oblika - odnose važnih obilježja (zglobova) ljudskog tijela u vremenu i prostoru. Naš se mozak zatim može poslužiti tim predloškom kako bi si olakšao prepoznavanje novih primjera tijela u pokretu. Ta nam sposobnost (a da nas ništa ne košta) omogućuje da percipiramo cjelinu samo na osnovi apstrahiranih dijelova koji se gibaju na odgovarajući naĉin. Sliĉan proces leži u podlozi percepcije izraza smajlića na Internetu [trik #93]. Od toga žive i karikaturisti prikazati samo bitno jednako je ekspresivno, mošda ĉak i više, kao i cijela slika sa svim nevažnim pojedinostima r~ S obzirom na to da naš mozak tako dobro detektira ljudske oblike, zaĉuĊuje što animirani likovi tipa ĉiĉa Gliše nisu popularni kao smajlići. Možda izraz lica ima prvenstvo pred držanjem tijela a udove ionako morate artikulirati da biste dobili puni uĉinak. Sto, naravno, ne znaĉi da ih ne mošete napraviti rasplesani lik već samo s obiĉnim znakovima na tipkovnici (http://www.bash.org/24281). -T. S. _l Percepcija biološkog kretanja na osnovi pokretnih svjetala ne proizlazi iz drugih, uobiĉajenih vidnih procesa.2 Istraživanja sa snimanjem mozga

180

pokazuju da takvi procesi ukljuĉuju razna podruĉja mozga, ne samo ona koja su i inaĉe ukljuĉena u vid, nego i podruĉja ukljuĉena u pamćenje objekata, prostornuobradu pa ĉak i motoriĉke procese.3,4 Sto je najbolje, kad svjetla odaju dojam uplašene osobe, aktivira se dio mozga (amigdala) koji normalno reagira na uplašen izraz lica.5 Naši specijalizirani mehanizmi za prepoznavanje biološkog kretanja izravno su povezani s emocijama. Algoritam za percepciju biološkog kretanja nije nepogrešiv. šetaĉ od svjetlećih toĉkica moše izgledati kao da se istodobno kreće u dva smjera. Pravi šetaĉi od svjetlećih toĉkica zasnivaju se na stvarnim ljudima i tada jasno prepoznajete kamo idu. QuickTiine filmovi s "hiinerićnim .še # trik #77 Ugledajte ĉovjeka u pokretnim svjetlima taĉem" (http://www.kyb.tuebingen.mpg.de/bu/demo/chinnericw-alker) montirani su tako da prikazuju dva šetaĉa, jednog preko drugoga, koji se kreću u suprotnim smjerovima. Dok ih gledate, ukljuĉuje se vaš mehanizam za detekciju biološkog kretanja i vidite ĉovjeka kako normalno hoda ali zapravo gledate samo jedan sloj toĉaka - uz malo truda možete kontrolirano vidjeti jednog ili drugog šetaĉa. Mehanizam za detekciju je prevaren; u šivotu baš i nećete susresti takvu konfiguraciju pokretnih toĉkica.6 U životu Ako ste biciklist, našu specijaliziranu adaptaciju na percepciju biološkog kretanja možete upotrijebiti u svoju korist. Dokazano je da fluorescentne sigurnosne oznake postavljene na zglobove ukljuĉuju sustav za detekciju biološkog kretanja kod vozaĉa, te vas ĉine uoĉljivijima.7 Bilješke 1. Film se nalazi na stranicama Georgea Mathera s uvodom u percepciju kretanja (http://www.lifesci.sussex.ac.uk/home/George_Mather/ Motion/index.html). 2. Neri, P., Morrone, C, & Burr, D. C. (1988). Seeing biological motion. Nature, 395, 865-866. 3. Pelphrey, K. A., Mitchell, T. V., McKeown, M. J., Goldstein, J., Allison, T., & McCarthy, G. (2003). Brain activity evoked by the perception of human walking: Controlling for meaningful coherent motion. Journal ofNeuroscience, 23(17), 6819-6825. 4. Giese, M. A., & Poggio, T. (2003). Neural mechanisms for the recognition of biological movements. Nature Reviews Neuroscience, 4,180192. 5. Hadjikhani, N., 8t de Gelder, B. (2003). Seeing fearful body expressions activates the fusiform cortex and amygdala. Current Biology, 23(24), 2201-2205. 6. Thornton, I. M., Vuong, Q. C, & Bulthoff, H. H. (2003). "Last But Not Least: a Chimeric Point Walker.", Perception, 32, 377-383 (http:// www.ppi-r.optionweb.conVpeio0303/p5010.pdO. 7. Kwan, Irene, 8t Mapstone, James (2004). Visibility aids for pedestrians and cyclists: A systematic review of randomized controlled trials. Accident Analysis and Prevention, 36(3), 305 312. Neka stvari ožive 'trik #78 Neka stvari ožive Unesete li par dodataka u naĉin na koji se nešto miĉe, postići ćete da se predmeti kreću kao da su živi.

181

Ponekad, kad nema dokaza uzroĉnosti, naš sustav za percepciju detektira samo-uzroĉnost te nam pruža dojam živosti - onu kvalitetu postojanja aktivne svrhe zbog koje stvari izgledaju kao da su žive. Živost je lako uoĉiti ali o njoj je teško razmišljati, a razlogje isti u oba sluĉaja. Evoluirali smo za život u svijetu životinja i predmeta. Živa biĉa su, meĊutim, složenija i opasnija od predmeta pa je naš um umnogome pristran pri detekciji djelovanja - onoga što se dogaĊa zato što je netko htio da se dogodi zbog nekog cilja (bolje je pretpostaviti da se nešto dogodilo sa svrhom nego to potpuno ignorirati, zar ne?). Ta specijalizira-nost za pronalašenje smisla djelovanja znaĉi da imamo dispoziciju da ga uoĉimo iako ga u strogom smislu nema - kad opisujemo dogaĊaje u kojima nema namjere prirodno nam je govoriti o namjerama. Ako kašete da voda "pokušava" pronaći najbrši put niz planinu, ljudi vas razumiju puno lakše nego da ste poĉeli priĉati o minimiziranju energije, iako voda, strogo govoreći, ne "pokušava" ništa. Prirodno je osjećati da vas kompjuter mrzi, ili da vam ljudi namjerno otežavaju život,3 iako je šalosna ĉinjenica da većina ljudi najvjerojatnije uopće ne razmišlja o vama, a vaš kompjuter sasvim sigurno to ne ĉini. Našu sklonost da uoĉavamo djelatnost u predmetima mošemo iskoristiti tako da ih prividno oživimo dodajući samo nekoliko jednostavnih karakteristika naĉinu na koji se kreću. Na djelu Jedan od naĉina da se pokaže kako je nešto psihološki fundamentalno je pokazati da to ĉine djeca. Ĉim progledaju, djeca oĉekuju da vide žive objekte u svojoj okolini i radije gledaju njih nego objekte koji se naprosto miĉu.'' Koliko je percepcija šivih bića fundamentalna vidjet ćemo, dakle, po tome kako malo dijete tumaĉi odreĊene pokrete. Naravno, za nastavak pokusa će vam trebati neko dijete, Što mlade to bolje, jedino šio vas mora razumjeti i moći vam odgovarati na pitanja. Neka stvari ožive Ako ne mošete doći do djeteta, ovo mošete isprobati i sami: odite na Internet i slijedite linkove u sljedećem odjeljku "Kako to radi" i pogledajte filmove. Uzmite dva predmeta: nije važno koja, samo definitivno ne smiju biti živi i ne smiju ni na koji naĉin izgledati živo - bilo bi dobro da su razliĉite veliĉine; dobro će poslužiti dva kamena ili drvene kocke. Stavite ih na stol i zatražite od djeteta da obrati pažnju na ono što ćete uĉiniti. Polako miĉite veći predmet prema manjem. Kad se približe na oko pet centimetara, brzo pomaknite mali predmet na drugi kraj stola. Odmah promijenite smjer velikog predmeta i krenite prema novom položaju malog. Veliki objekt se uvijek treba kretati sporo prema malom, a mali treba uvijek ostati na barem pet centimetara udaljenosti od velikog. Upitajte dijete: "što se ovdje dogaĊa?" Iz opisa bi vam trebalo biti jasno, a djetetu će biti oĉigledno, da veliki predmet pokušava uloviti mali. Samo na osnovi fiziĉkog kretanja, dijete će izvesti zakljuĉak o njegovoj svrsi i pripisat će je nekakvom unutarnjem uvjerenju, koje je svojstvo predmeta ("veliki kamen hoće uloviti malog"). Dijete bi jednako tako moglo reći "Ti smiješno pomiĉeš kamenje", ali vjerojatno neće. Draže mu je objašnjenje koje podrazumijeva da kamen ima svoje namjere. Kako to radi Prvi eksperimenti sa šivosti izvodili su se uz pomoć filmova s tri jednostavna lika, dva trokuta i jednim krugom, koji se kreću oko velikog ĉetverokuta. Nešto sliĉno možete vidjeti u filmu Heidera i Simmela (http:// research.yalo.edu/perception/animacy/HS-Blocks-Flash.rriov; QuickTime), iz kojeg je jedna sliĉica prikazana na slici 8-6.3

182

Neovisno o tome na što im je bilo reĉeno da obrate pašnju, ljudi koji su pogledali ovaj film pripisivali su geometrijskim likovima emocije i odreĊene osobine liĉnosti. Likovi djeluju kao da su živi ne možete si pomoći da o njima i razmišljate kao o živima. Neka stvari ožive _)ŚŚ.( [Jftllo.Sioom [jHiKI-hMIJ U"**" , Ś 1 HnmribJ SU_JI.\.HJiuvcŤMfr Slika 8-6. Uoĉite kako statiĉna slika uopće ne daje znakove koji bi ukazivali na to da su likovi živi. Što, dakle, jednostavni objekti trebaju ĉiniti da bi izgledali kao da su šivi? Prvo, i najoĉitije, trebaju se samostalno kretati, i to tako da izgleda kao da je ono samo-uzrokovano. Promjene smjera i brzine takoĊer pomažu.4 Pretpostavljam da dojmu da je stvar živa doprinosi i ako je brzo zanjišemo ili je polako miĉemo lijevi-desno, ali nisam naišao ni na jedno istraživanje koje bi to potvrdilo. Time se oponaša hod i praćenje staze, i mnogi ljudi to spontano Ĉine kad žele da predmet izgleda živo. -T.S. Dobro je i ako je likovima prepoznatljiv "prednji" kraj i kreću se po glavnoj osi. To se vidi u varijanti prvog filma sa strelastim likovima, na adresi http://research. yale.edu/perception/animacy/HS-DartsFlash.mov. Likovi koji slijede neki cilj i medudjeluju s okolinom (guraju se ili vijugaju izbjegavajući druge objekte) takoĊer izgledaju življe. Nije toliko vašno da promatraĉ vidi sam cilj objekta - već je i gluma da se nešto slijedi dovoljna da se stvori dojam živosti. Ovo posljednje je priliĉno razumljivo: naš vidni sustav je evoluirao tako da detektira kretanje ne samo zato da bi ga prepoznao, nego i da bi predvidio svrhu neĉijeg kretanja. Mošda i ne znate što netko gada kamenjem, ali Ĉinjenica da njegovo kretanje možete Uĉinite dogaĊaj shvatljivim kao uzrok i posljedicu interpretirati kao "baca kamenje na nešto" znaĉi da ćete potrašiti metu, što će povećati šansu da je doista i naĊete. B/7/eške 1. Hanlonova britva: "Nikad ne pripisujte zlobi ono što se adekvatno može objasniti glupošću" (http://en.wikipedia.org/wiki/Hanlon's._ Razor). 2. Rochat, P., Morgan, R., & Carpenter, M. (1997). Young infant's sensitivity to movement information specifying social causality. Cognitive Development, 12, 537-561. 3. Heider, R, & Simmel, M., (1944). An experimental study of apparent behavior. American Journal of Psychology, 57, 243-259. 4. Tremoulet, P., & Feldman, J. (2000). Perception of animacy. from the motion of a single object. Perception, 29, 943-951. Uĉinite dogaĊaj shvatljivim kao uzrok i posljedicu Ako slijedite par jednostavnih pravila, jasno ćete prikazati uzrok i posljedicu, kako bi vaši gledatelji povezali razliĉite stvari koje se dogaĊaju u isto vrijeme. Istraživanja sugeriraju da vidni sustav, baš kao Što rekonstruira fizikalnu strukturu svijeta izvoĊenjem svojstava poput trodimenzionalnosti, rekonstruira i uzroĉnu i društvenu strukturu svijeta izvodeći svojstva poput uzroĉnosti i živosti.1 Percepcija je pronalašenje strukture u osjetima. Ako u neĉemu prepoznate strukturu, moći ćete to efikasnije pohraniti u pamćenju. Ako ta struktura odgovara stvarnosti, moći ćete je iskoristiti i za predviĊanja o onome što struktura predstavlja. Lakše je, dakle, o nekolicini odsjeĉaka žice na vašem radnom stolu misliti kao o dijelovima istog kabela za miš, a pod

183

pretpostavkom da ćete miš lako uoĉiti, mošete smo pratiti kabel od spoja s raĉunalom. Već smo vidjeli da mozak traži strukturu u prostoru [trik #75] i u vremenu [trik #76] kako bi organizirao percepcije. Ta naĉela vrijede za osnovnu percepciju fiziĉkih objekata, ali nam mogu i pomoći da razumijemo trik #79 Uĉinite dogaĊaj shvatljivim kao uzrok i posljedicu Na djelu Evo jednog naĉina da se pokaže na što mislim kad govorim o percepciji uzroĉnosti. Izradite njihalo od bilo ĉega što vam je pri ruci i naĊite nešto Što je otprilike jednako veliko kao uteg na vašem njihalu. Nije bitno što ćete uzeti; moje njihalo se sastoji od ovratnika fotoaparata kao uzice i kljuĉeva kao utega. Osim toga, trebat će vam još jedan manji predmet-, ja sam uzeo zatvaraĉ s boce soka. Stavite njihalo preda se i zanjišite ga slijeva na desno. Zatim u slobodnu ruku uzmite taj drugi predmet i miĉite ga amo-tako pokraj njihala. Ništa posebno, zar ne? Sada uskladite kretanje svog predmeta (kod mene, zatvaraĉa za bocu) s njihalom i pokušajte ga održavati na stalnoj udaljenosti od utega, recimo na desetak centimetara. Ako ste se dobro uskladili, dobit ćete nepogrešiv dojam da predmet u vašoj ruci vuĉe uteg njihala amo-tamo. To se dogaĊa iako vaše tijelo ima izravan dokaz da su ta dva dogaĊaja uzroĉno nepovezana: njihalo se miĉe samo, a naša ruka pokreće s njim nepovezan predmet. Uoĉite da ne vidite tek dvije stvari kako se miĉu zajedno. Imate osjećaj, stvorio ga je vaš perceptivni sustav i dostavio ga izravno u svijest, da jedna stvar uzrokuje drugu. kako shvaćamo našu sliku tijela [trik #64], kao i tijela drugih ljudi [trik #77]. Naš vidni sustav, meĊutim, ne traši samo statiĉne fiziĉke strukture - on moše uhvatiti i uzroĉne odnose. Ne vidite kako se dogaĊaju dvije stvari nego vidite jedan dogaĊaj: ne pitate se kako to da se tanjur razbio baš u trenutku kad je pao na pod. Ta sposobnost detekcije uzroĉnosti i životnosti [trik #78] perceptivni je fenomen koji se razlikuje od našeg sporog i odmjerenog donošenja zakljuĉaka o uzrocima i posljedicama (Kad se pitamo "Hmm... zašto mi se kompjuter ruši jedino kad napišem barem 2000 rijeĉi bez snimanja?" bavimo se drukĉijim, neperceptivnim kauzalnim zakljuĉivanjem). Kad naša vidna percepcija hvata uzrok, to ĉini brzo i bez svjesnog napora. Kako i kod mnogih optiĉkih varki, ona se odvija bez naše suglasnosti i nismo je u stanju zaustaviti ni ako to želimo, da bismo shvatili kako je rijeĉ o iluziji. Uĉinite dogaĊaj shvatljivim kao uzrok i posljedicu Kako to radi Percepcija uzroĉnosti slijedi upravo ona pravila koja biste i oĉekivali. DogaĊaji koji se dogaĊaju u slijedu i u konzistentnom su odnosu doimaju se uzroĉno povezanima. Nq, koliko slijed mora biti vremenski kratak i koliko konzistentan treba biti odnos da bismo ih percipirali zajedno? Jedan od naĉina na koje se ta pitanja istražuju je takozvana paradigma lansiranja (http://web.archive.org/web/2004022617271 ć/http:// www.carleton.ca/~warrent/210/michotte/michotte.html), a razvio ju je Albert Michotte. U prvoj demonstraciji (http://cogweb.ucla.edu/Discourse/Narrative/michotte-demo.swf; Flash), crvena kugla stiže s lijeve strane ekrana i giba se sve dok se ne susretne s plavom kuglom u sredini ekrana. Prva kugla se tada zaustavlja a druga kreće udesno. Ali vi ne vidite samo to; vidite kako se jedna kugla sudara s drugom i pokreće je, kao u bilijaru.

184

Ako izmeĊu ta dva dogaĊaja postoji stanka, kao u drugoj Michotte-ovoj demonstraciji (http://research.yale.edu/perception/causality/ temporalGap.mov; QuickTime), nećete dobiti dojam uzroĉnosti. Koliko stanka mora trajati? Istrašivanje je pokazalo da se osjećaj kako jedan dogaĊaj uzrokuje drugi gubi ako je stanka dulja od 140 milisekundi.2 I Mislim da bi to trajanje od 140 milisekundi moglo objasniti zašto elektroniĉki ureĊaj postaje iritantan ako je previše spor. Ako pritisnete tipku a slovo se ne pojavi još oko ĉetvrtinu sekunde, gubi se osjećaj da se ono što ste napravili dogaĊa istovremeno i na ekranu. UreĊaj tada više nije nevidljiv pri upotrebi i ne možete ga koristiti bez razmišljanja. Drugim rijeĉima, živcira. Ja tada više ne mogu tipkati i moram pritiskati tipke pojedinaĉno, i ĉekam da se slovo pojavi na ekranu prije nego pritisnem drugo. -T. S. _J I prostorna odvojenost utjeĉe na percepciju uzroĉnosti, iako ona nema tako kljuĉnu ulogu kao vremenska usklaĊenost, kako pokazuje test njihalom. Vremenskim razmakom izmeĊu dvije kugle u paradigmi lansiranja uzroĉnost se gubi, ali to je jednokratan a ne kontinuiran uzroĉni odnos, kakav simulira primjer s njihalom. Osjećaj uzroĉnosti se vraća ako dodate još jednu kuglu izmeĊu prve dvije, tako da dobijete lanĉanu reakciju od prve do zadnje kugle. Iako prva i posljednja kugla rade potpuno istu Uĉinite dogaĊaj shvatljivim kao uzrok i posljedicu trik #79 stvar kao i u jednostavnom primjeru prostorne odvojenosti, time što smo uzroĉni odnos uĉinili vidljivim vratili smo osjećaj uzroĉnosti. To ilustrira film Briana Scholia s Laboratorija za percepciju i kogniciju Sveuĉilišta Yale3 (http://research.yale.edu/perception/causoli1y/toolEffecl.mov; QuickTime). Scholl je osim toga pokazao i da se vizualni dogaĊaji koji normalno ne stvaraju osjećaj uzroĉne veze mogu izmijeniti tako da se doda još jedan istovremeni dogaĊaj koji stvara percepciju uzroĉnosti. To opet pokazuje da je vremenska usklaĊenost najvažniji faktor na osnovi kojeg naš vidni sustav izvodi uzroĉnost. (Usput reĉeno, ĉini se da je istinit i obratni odnos. DogaĊaji koje kodiramo kao uzroĉno povezane percipiramo kao vremenski bliše nego što bismo to inaĉe uĉinili.4) Na to hoćemo li dva dogaĊaja percipirati kao uzroĉno povezane, dakle, utjeĉu drugi istovremeni dogaĊaji. Kad udarite ĉavao ĉekićem, ĉini vam se ste vi uzrok ulaska ĉavla, iako su vaša namjera (uzrok) i udarac (posljedica) odvojeni i vremenski i prostorno. Osjećaj uzroĉnosti potpomaše ĉekić, kao alat koji pruša vizualnu poveznicu izmeĊu poĉetnog i završnog dogaĊaja. Da nije ĉekića, te dogaĊaje ne bismo vidjeli kao uzrok i posljedicu. Eksperimenti su pokazali da kašnjenja duša od dvije sekunde onemogućuju uĉenje da jedan dogaĊaj uzrokuje drugi5 - iako su kasnija istraživanja pokazala da već time što kašete razlog kašnjenja mošete udvostruĉiti maksimalno trajanje razmaka s kojim se ljudi mogu nositi.6 Važna poruka svega ovoga je da mozak zapravo ne vjeruje u koincidenciju, pa ako ljudima pokašete nešto što bi moglo izgledati kao uzroĉni efekt, njihov će mozak konstruirati popratni osjećaj uzroĉnosti. Nepostojanje izravnog kontakta izmeĊu dogaĊaja možete nadvladati tako da promijenite kontekst, ali pritom morate paziti da ga vremenski uskladite. Bilješke 1. Scholl, B. J., & Tremoulet, P. (2000). Perceptual causality and animacy. Trends in Cognitive Sciences, 4(8), 299-309.

185

2. Michotte, A. E. (1963). The Perceptions of Causality (engl. prijevod T. R. Miles). London: Methuen & Co. 3. "Basic Causality 8z Animacy Demos" na stranicama Briana Scholia s Laboratorija na percepciju i kogniciju Sveuĉilišta Yale (http://pantheon.yale. edu/~bs265/demo$/causality.hln ti). 4. Eagleman, D. M., & Holcombe, A. O, (2002). Causality and the perception of tlmr. Trrnds in Co%nitice Scwm rs, ti(H), 323 325. Djelujte a da to i ne znate 5. Shanks, D. R., Pearson, S. M., & Dickinson, A. (1989). Temporal contiguity and the judgement of causality by human subjects. Quarterly Journal of Experimental Psychology, 41B, 139-159. 6. Buehner, M. J., & May, J. (2004). Abolishing the effect of reinforcement delay on human causal learning. Quarterly Journal of Experimental Psychology, 57B(2), 179-191. Dodatno literatura • Da biste dobili perceptivni dojam uzroĉnosti morate obraćati pažnju na dogaĊaje: Choi, H., & Scholl, B. J. (u tisku). Effects of grouping and attention on the perception of causality. Perception & Psycho-physics. 'trik #80 Djelujte a da to i ne znate Kako vlastitu djelatnost doživljavamo kao nešto stoje samo-uzrokovano? To se ne odvija automatski; dapaĉe, našoj se percepciji vlastite djelatnosti osjećaj svijesti možda dodaje nakon Što je naš mozak već donio odluku o djelovanju. Stavite ruku na stol. Pogledajte je kao objekt koji se ne razlikuje previše od ostalih predmeta na stolu. Sada podignite jedan prst. Zašto ste podigli baš taj? Da li to znate? Je li to bila vaša slobodna odluka? Ili je donesena negdje drugdje, u nekom dijelu vašeg mozga u kojem nemate pristupa? Osjetili ste kako vi podižete svoj prst, ali što je u vama uzrokovalo da to uĉinite? Oĉitanja EEG-a (trik #2] s lubanje ljudi koji upravo odluĉuju podići prst, a istodobno trebaju gledati na sat i zapamtiti kada su doživjeli donošenje odluke da podignu prst, pokazala su da oni izvješćuju o svom doživljaju odluke o podizanju prsta 400 ms nakon što je EEG pokazao da im se mozak poĉeo pripremati za podizanje prsta.1 Podrašivanjem odreĊenih dijelova mozga tehnikom transkranijamog magnetskog podrezivanja [trik #5J mošete utjecati na to koji će prst ljudi odluĉiti pomaknuti,2 a ipak će svoju odluku doživjeti kao nešto što su sami htjeli, kao nekako "svoju". To je primjer za to kako se na djelatnost za koju osjećamo da je naša može utjecati neĉime što leši izvan domene našeg svjesnog odluĉivanja. Djelujte a da to i ne znate Na djelu Nacrtajte krišić na listu papira. Zatim izradite njihalo od neĉeg laganog: dugme na uzici bi bilo idealno. Dršite njihalo nad krišićem i postavite neko pitanje (možda "Je li dugme u ovom njihalu plavo?" ili "Da li je već vrijeme ruĉku?"). Zapamtite da će se u znak potvrdnog odgovora njihalo zanjihati u smjeru kazaljke na satu, a u znak negativnog odgovora obratno. Nemojte si postaviti ruku ili lakat ni na kakav oslonac dok njišete njihalom. Samo gledajte kako će se zanjihati u odgovor na vaše pitanje. Njihalo će se najvjerojatnije zanjihati tako da odgovor bude toĉan. Kako to radi Upravo ste osjetili takozvani ideomotoriĉki efekt.3 Ideomotoriĉki efekt djeluje kod Ouija ploĉe, vilinskih štapića i posredovane komunikacije (u kojoj pomagaĉ toboše kanalizira poruke ljudi sa teškim fiziĉkim

186

oštećenjima). Ovdje nećemo imati demonstracija, osim onih iz svakodnevnog života. Pokreti koji se stvaraju u tim sluĉajevima potpuno su samo-uzroko-vani (kod Ouija ploĉe su istodobno samo-uzrokovani i zajedniĉki skupini ljudi) - ali budući da ne osjećamo da smo svjesno uzrokovali pokret, možemo otuĊiti radnju od sebe i izgledat će nam kao da ima vanjski uzrok, dakle kao da sami nemamo veze s tim. Da ĉovjeka proĊu žmarci! Ustvari, s time imamo svake veze (ako ste i dalje zabrinuti). Oĉitanja mišićne aktivnosti ljudi koji se zabavljaju Ouija ploĉama pokazuju da samo-generirani signali pomiĉu marker; marker, dakle, ne pomiĉe ruke igraĉa. Ouija ploĉe samo daju odgovore koje igraĉi već znaju - ĉak i onda kad su pogrešni. Neki ljudi su razgovarali s "mrtvima" za koje se pokazalo da su još živi. Kad im se povezu oĉi, a ploĉa se okrene mimo njihova znanja, pomaknut će marker na stari, nerotirani položaj. Kada, dakle, neku radnju doživljavamo kao samo-uzrokovanu? A kada ne? Danirl VVe^ner sa Sveuĉilišta Harvard'1 sugerirao je da "svjesnu voOsjećaj svjesne želje nije uvijek dobar pokazatelj da svjesno nešto Želimo. Može vrijediti i suprotno. Djelatnosti za koje jesmo odgovorni mošemo otuĊiti od sebe, i uĉiniti nešto za što ne osjećamo da je uzrokovano našom voljom. trik #80 Djelujte a da to i ne znate Iju doživljavamo onda kad vlastitu misao interpretiramo kao uzrok radnje". Drugim rijeĉima, osjećaj svjesne volje izvodimo kad primijetimo da se naša namjera da djelujemo poklopila s onim Što se dogodilo. To znaĉi da se osjećaj svjesne volje ne javlja ako nemamo tu namjeru, i obratno, da osjećamo kako je neki dogaĊaj samo-uzrokovan i onda kad stvarao nema veze s nama. To je sliĉno osjećaju uzroĉnosti [trik #79], koji dedu-ciramo na temelju naše percepcije dogaĊaja - što i moramo, jer uzrok i posljedicu nismo u stanju percipirati izravno. Na raspolaganju su nam samo osjetila. VVegner sugerira da se mozak, kad treba odluĉiti hoće li prenijeti doživljaj svjesne volje, vodi trima osnovnim principima. To su prioritet, kon-zistentnost i ekskluzivnost: redom, da misao u odgovarajućem intervalu prethodi radnji; da je misao konzistentna s radnjom; i da je misao jedini kandidat pri razmatranju uzroka. U većini situacija ti su uvjeti zadovoljeni i osjećamo da smo pravi vlasnici svojih djela. Ponekad to, meĊutim, nije sluĉaj pa djelo otuĊujemo od sebe, kao kod njihala. Kad mislimo na potvrdan ili nijeĉan odgovor koji oĉekujemo, izvodimo male pokrete mišića ruke koja drši njihalo - ti su pokreti tako slabi da smo jedva i svjesni da ih izvodimo. Mošda bismo i bili svjesni da nam se mišići miĉu da konaĉni efekt nije tako nesrazmjerno jak: ruke nam se miĉu nevidljivo a njihalo se miĉe oĉito. Mikro-misao, kad se ogleda s reakcijom jakog njihanja, narušava princip konzistentno-sti pa nam je teško povjerovati da je naše djelovanje djelatni uzrok. To je razlog zbog kojeg ne doživljavamo samouzrokovanje te smo skloni nagaĊati o drugim, prikladnijim uzrocimakandidatima: mrtvim dušama i ostalom društvu. \ Imajući to u vidu, razumljivo je zašto smatramo samo-uzro,v/.v perception triggers reflexive visuospatial orient ing Visual Coynit ion, ti(5), 509-540. e

229

Majmun radi što majmun vidi 'trik #98 Majmun radi što majmun vidi Oponašamo naglasak u govoru, geste i manirizme a da to i ne primjećujemo, i ĉini se da nas na to potiĉe već sam ĉin percepcije. Mi smo roĊeni imitatori, iako ne znamo da to Ĉinimo. Ja imam britanski naglasak, ali svaki put kad odem na dva tjedna u Sjevernu Ameriku pokupim tamošnji izgovor. Isto vrijedi i za drušenje s odreĊenom grupom prijatelja, pa na kraju poĉnemo koristiti rijeĉi koje su u toj grupi uobiĉajene a da nismo ni svjesni da smo ih preuzeli. Za oponašanje nije nužno biti uronjen u kulturu. U roku od par trenutaka na vama se poĉinju zrcaliti pokreti ljudi oko vas. Na djelu Uvijek sam imao dojam da su mnogi eksperimenti u psihologiji pomalo zloĉesti, jer u njima ĉesto kažete ispitanicima da je cilj eksperimenta jedno, a zapravo se radi o neĉem sasvim drugom. Eksperimenti Tanye Chartrand i Johna Bargha o onome što nazivaju efekt kameleona ide u tu kategoriju i ostavlja njihove ispitanike u mrklom mraku neznanja (ali su sasvim bezopasni pa se ne moše reći da su baš zloĉesti).1 Chartrand i Bargh dobrovoljcima su dali lažni zadatak opisivanja fotografija dok sjede u parovima i naizmjence gledaju fotografije, pritom na glas govoreći svoje slobodne asocijacije. Dobrovoljci, meĊutim, nisu znali da cilj eksperimenta nije opisivanje fotografija, niti da njihov partner nije dobrovoljac nego radi u dosluhu s organizatorima eksperimenta. Doušnici su tijekom deset-minutnog eksperimenta izvodili pojedine suptilne kretnje, tj. ĉeškali su si lice ili su drmusali nogom. Eksperimentatori su zapravo gledali koliko će ispitanici ĉesto poĉešati svoje lice ili prodrmati nogom - u biti, u kojoj će mjeri na osobu utjecati doušnik, osoba koju nikad prije nije srela i nema razloga da joj bude prijatelj. Odgovor: u velikoj mjeri. Dobrovoljci koji su sjedili s doušnikom koji se ĉeška poĉešali bi se u prosjeku svakih 100 sekundi. Kad nisu bili izloženi takvom utjecaju, izmeĊu dodira lica prošlo bi 30 sekundi više. Rezultati su bili sliĉni ali dramatiĉniji kod drmusanja nogom udvostruĉilo se s malo više od jednom u tri minute na jednom u 80 sekundi, Majmun radi što'majmun vidi samo zbog oko deset minuta sjedenja s nekim tko povremeno drmusa nogom. Znajući da to funkcionira, imate priliku da budete zloĉesti. Sljedeći put kad se naĊete u kafiću s prijateljima, probajte se ĉeškati ili pipkati po licu i vidite što će se dogoditi. Mošda će vam rjeĊe poći za rukom pokrenuti neku specifiĉnu reakciju, kao što je ĉeškanje nosa, ali definitivno će si svi koji su s vama poĉeti dodirivati lice. Mošete biti i priliĉno suptilni. Ispitanike u eksperimentu pitali su jesu li primijetili neko ponašanje doušnika koje bi im upalo u oĉi: nisu. Nije, dakle, stvar u namjernom oponašanju. Kako to radi Nesvjesno oponašanje ne prestaje s gestama. Od partnera u razgovoru preuzimamo ton glasa, pa ĉak i strukturu reĉenice, pa u tom smislu parovi koji su dugo u braku zaista poĉinju sliĉiti jedno na drugo.2 \ Postoji jedan sjajan primjer kako - nesvjesno - oponašamo izraze lica, a otkrili su ga O'Toole i Dubin3 promatrajući majke kako hrane djecu. Vidjevši da majke otvaraju usta pri hranjenju, pretpostavili su da signaliziraju djetetu da uĉini isto. No, pokazalo se da 80% vremena majke otvaraju usta nakon djeteta. Dijete otvara usta jednostavno zato

230

što mu stiše hrana; majka i ne znajući oponaša djetetov izraz lica i naprosto prati dijete. A zašto oponašati? To je i dalje otvoreno pitanje. Možda je ono jednostavno dio mehanizma kojim percipiramo druge ljude. Sve što percipiramo mora imati nekakvu reprezentaciju u mozgu - inaĉe to ne bi bila percepcija - pa postoje reprezentacije za ravne bridove, lica, boje i tako dalje. Osim toga, postoje i pojedini neuroni koji se aktiviraju pri nekoj specifiĉnoj aktivnosti: posezanje i guranje rukom aktiviraju dva razliĉita neurona. Zapanjujuće je, meĊutim, to što se isti ti neuroni aktiviraju već i kad samo vidite nekog drugog kako izvodi isti pokret, iako to sami ne ĉinite.4 Zrcalni neuroni, koje nalazimo u ĉeonom dijelu moždane kore, dakle nisu samo sredstvo kojim mozak kaže ruci da nešto prihvati ili pogurne, oni su u stvari unutarnja reprezentacija tog pol