Tajne Marije Magdalene

TAJNE MARIJE MAGDALENE

Nakladnik HENA COM Za nakladnika Uzeir Husković Urednica Nermina Husković Lektura Suzana Janašić Prvo izdanje Zagreb, veljača 2008. Naslov izvornika

Dan Burnstein & Arne J. de Keijzer - Secrets of Marry Magdalene Copyright: SECRETS OF MARRY MAGDALENE © 2006 by SOUIBNOCKET PARTNERS LLC. Copyright © za hrvatsko izdanje HENA COM, 2008. TAJNE MARIJE MAGDALENE Neispričana priča o najmanje shvaćenoj ženi u povijesti Urednici: Dan Burstein & Arne J. de Keijzer S uvodom Elaine Pagels Vanjska suradnica: Deirdre Good Izvrššna urednica: Jennifer Doli Prevela s engleskoga Lovorka Kozole HENA COM Zagreb, 2008. SADRŽAJ Predgovor 9 Uvod: Elaine Pagels 13 1. MARIJA MAGDALENA: NE VIŠE PROGNANICA Naša opčinjenost Marijom Magdalenom: Ispovijesti obožavatelja Da Vincijevog koda Dan Burstein 22 Tko je bila Marija Magdalena? James Carroll 31 Pobožna grešnica: Dvije tisuće godina opsjednutosti Marijom Magdalenom Joan Acoccella 44 Kako su se mijenjale naše percepcije Marije Magdalene Intervju s Bruceom Chiltonom 59 Četiri Marije iz Novog Zavjeta 61 Dugo pogrešno određivana otpadnica Richard Covington 64 2. PRIHVAĆANJE TRADICIJA O ŽENAMA I SVETOME Kada je Bog bio žena: Priče Evinih kćeri Merlin Stone 70 Seks u hramu: Tradicija svete prostitutke Intervju s Nancy Qualls-Corbett 75 Marija Magdalena i sveta zajednica Intervju s Margaret Starbird 81 Marija Magdalena i slika Boginje Diane Apostolos-Cappadona 83 Žene oko Isusa i njihova uloga u nastanku kršćanstva Intervju s Mary Rose D'Angelo 88

3. KAKO JE POSTALA PRVOM MEĐU APOSTOLIMA Biografski bljeskovi o Mariji Magdaleni Bruce Chilton 94 Evanđelje po Mariji Karen L. King 99 Tradicija alternativnih Evanđelja Intervju s Marvinom Meyerom 103 Najveće pretjerivanje ikada ispričano: Kritika "novih" tumačenja Gnostičkih Evanđelja Intervju s Philipom Jenkinsom 113 Marija Magdalena: Heretički portret John Lamb Lash 120 4.MARIJA MAGDALENA: MARGINALIZIRANA, PRETVORENA U BLUDNICU I "STAVLJENA NA SVOJE MJESTO" Apostolica ponižena: Izazov za autoritet Marije Magdalene Intervju s Ann Graham Brock 130 Borba za Svete spise i vjere koje nismo imali prilike upoznati Intervju s Bartom D. Ehrmanom 137 Pokajana grešnica, apostolska svetica: Pojava kulta Marije Magdalene Katherine Ludivig jansen 141 Kontroverze oko Marije Magdalene Arne J. De Keijzer 146 Je li bila "grešna žena"? 146 Je li bila udata za Isusa? 148 Je li bila i "voljena učenica" i pravi autor Evanđelja po Ivanu? 154 Mormoni i Marija Magdalena Maxine Hanks 155 5. OKRUGLI STOL O MARIJI MAGDALENI Sudjelovali: Diane Apostolos-Cappadona, Lesa Bellevie, Deirdre Good, Sušan Haskins, Katherine Kurs, Elaine Pagels, Jane Schaberg 160 6. MOZAIK MARIJA MAGDALENA Ponovni posjet "Grimiznom ljiljanu": Marija Magdalena u Zapadnjačkoj umjetnosti i kulturi Diane Apostolos-Cappadona 184 Tumačenje Tepiha progonstva: Umjetničko djelo govori kroz osamnaest stoljeća Jeremy Pine 193 Tajna povijest Marije Magdalene šifrirana u epskoj poemi iz sedamnaestog stoljeća John M. Saul 199 Slika Marije Magdalene, danas pripisana Leonardu da Vinciju Dan Burstein 205 7. MARIJA MAGDALENA IZ LEGENDE I PREDAJE Mitologiziranje Marije Magdalene: Zlatna legenda Jacobus de Voragine 208 Sveta krađa: Nema mira za kosti Marije Magdalene Katherine Ludivig Jansen 212 "Ne znam je li bila ovdje, ali sada jest ovdje" – Hodočašće Mariji Magdaleni u južnu Francusku Elizabeth Bard 217 Moje hodočašće u St. Baume Jane Schaberg 223 8.NJEZINA PRIČA DANAS: MARIJA MAGDALENA U POPULARNOJ KULTURI Svetica kao vamp: Marija Magdalena na filmskom platnu Diane Apostolos-Cappadona 230 Svetica kao pop zvijezda: Utjecaj Marije Magdalene na popularnu kulturu Lesa Bellevie 236 Dio po dio: Kako su Marija Magdalena, patrijarhat i grešna senzualnost utjecali na moj život i karijeru Tory Amos 244 Željena tajna Ki Longfelloio 252 Marija Magdalena superzvijezda Kathleen McGoiuan 257

9. POTPUNO MODERNA MARIJA MAGDALENA ZA DVADESET I PRVO STOLJEĆE Duhovna potraga Marije Magdalene Deirdre Good 264 Odvojena, uopće ne jednaka: Crkva i njezin problem s boginjom Anna Quindlen 274 Slijedeći Mariju: Magdalenini štovatelji oblikuju svoje religijske stvarnosti Jennifer Doli 277 Ona se kreće na tajanstvene načine: Marija Magdalena u doba interneta Lesa Bellevie 285 PRILOZI Polica s knjigama o Mariji Magdaleni Tim biblioteke Tajni 295 Suradnici 298

Predgovor Ona je Marija s mnogo lica: ponizna svetica, grešnica pokajnica, prva medu svim apostolima, učenica, egzorcist, pomazanica, kršćanski idealista, matrijarh svete krvne loze, božica u svetom savezu, korisnica Isusova egzorcizma, samostalna i bogata žena, uzor, model umjetniku, muza, feministička ikona, revolucionarka užitka, utjelovljenje feminističke duhovnosti, žrtva religije kojom dominiraju muškarci, Isusova supruga, svjetovni kontrapunkt Djevici Mariji i još mnogo toga. "Ni jedna biblijska figura — uključujući čak i Judu, a možda i samoga Isusa — nije imala tako živopisan i bizaran postbiblijski život u ljudskoj mašti", kaže Jane Schaberg, jedna od naših suradnica. Niti je ijedna povijesna figura izazivala više kontroverzi. Danas znamo da je velik dio njezina imidža iskrivljen, a njezina snaga kao duhovne figure odbačena. "Prava" Marija Magdalena čuvana je kao tajna, u stvari, od strane crkvene tradicije i crkvenih vlasti koje su je protjerale te zatočile teološki zbog njezina spola. Za neke je ona od samoga početka bila neprikladna žena. Rimljani su smatrali da su sve žene nepouzdane i nedostojne povjerenja; učenici su to samo oponašali. "Reci Mariji da nas napusti", kaže Petar Isusu u Tominu Evanđelju, "jer žene ne zaslužuju živjeti". Kako se razvijala prva Crkva, mnogi crkveni oci počeli su propovijedati da je Isus umro kako bi odriješio svijet Adamova grijeha. Izvor tog grijeha, naravno, bila je Eva. U 3. je stoljeću Tertulijan, plodni branitelj pravovjerne Crkve, zapisao: "Na račun [žena]... čak je i Sin Božji morao umrijeti". Sljedeći okretaj zavrtnja dogodio se jesenske nedjelje godine 591. kada je papa Grgur Veliki iznio okupljenima daje Marija Magdalena bila kurva prije nego što ju je Krist iskupio. Kršćanska pastva brzo je prihvatila tu lažnu, ali vjerski instruktivnu sliku svete grešnice. Unatoč njezinu navodno grešnom položaju — ili upravo zbog njega — ta verzija Marije Magdalene postat će nova junakinja za mnoge dok će se oblikovati u figuru popularne kulture u trinaestostoljetnoj Francuskoj, hranjena pričama o njezinu dolasku u Provansu u čamcu bez kormila i "otkrićem" njezinih kostiju. Tijekom renesanse umjetnicima je bila muza velike raznolikosti — mogla je biti jedra i raskošna (Tizian) ili divlja i asketska (Donatello). Marija Magdalena postala je čak i svojevrsna pobožna pin-up djevojka, kao što se može vidjeti iz slike nedavno pripisane Leonardu da Vinciju a Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE

koja krasi korice ove knjige. Velike društvene promjene što ih je donijela industrijska revolucija bile su svjedokom da crkve prizivaju njezino ime u pokušaju zauzdavanja neposluha. Opatice su osnivale Magdalenine kuće u nadi da će spasiti izgubljene. Do kraja devetnaestog stoljeća VVagner, Rilke i nekolicina drugih kulturnih figura počeli su oživljavati pristup prema kojemu je Marija bila Isusova ljubavna partnerica. Do kraja dvadesetog postala je feministička ikona, uzor ženama unutar Crkve i duhovni voda za sljedbenike New Age pokreta. Vatikan je, pokorivši se godine 1969. novom učenju koje je izviralo iz same njezine unutrašnjosti, poništio presudu koja je vrijedila tisuću i četiri stotine godina nalažući da od tada nadalje Magdalenu treba određivati njezinom ulogom svjedokinje Uskrsnuća a ne grešne žene iz Lukinog Evanđelja. No, jedan aspekt njezine stare slike ostaje — čak i rehabilitirana Marija i dalje je bila određena svojim spolom. Ne treba tražiti dalje od fenomena Da Vincijevog koda ili onoga što jedna suradnica ove knjige, pop pjevačica Tori Amos, naziva privlačnom kvalitetom "sinsuality" (grešne osjećajnosti) Marije Magdalene. Pravo značenje Marije Magdalene, čini se, često je i dalje odraz zrcala koje držimo sebi samima. Za neke znanstvenike i vjerske figure, glavna priča je primljena Riječ Božja i ona mora ostati nepromijenjena, čak iako, kako se ispostavlja, ono što su nas učili o Mariji Magdaleni dolazi iz filozofije mračnog vijeka, a ne iz usta Isusovih. Mnogi su drugi prihvatili kršćanstvo rođeno iz raznolikosti, obilježeno jednakošću i tolerancijom. Ipak, za druge, Marija Magdalena je samo beznačajna figura u priči o kršćanstvu. Ako znamo koliko su blisko kršćanstvo i Zapadnjačka civilizacija bili isprepleteni proteklih dvije tisuće godina, njezina mitska evolucija zapravo je meta-komentar načina na koji kultura shvaća ulogu žena. Ova je knjiga napisana da pomogne tebi, čitaoče, da sastružeš okorjele slojeve značenja koji zamagljuju temeljnu svjetovnu i religioznu važnost Marije Magdalene, te dođeš do svojih vlastitih zaključaka o jednoj od najvažnijih i najfascinantnijih žena u povijesti. Kao i u prethodnim knjigama iz serije Tajni — Tajne Da Vincijeva koda i Tajne Anđela i Demona — okupili smo skupinu slavnih teologa, znanstvenika i ostalih stručnjaka u našoj intelektualnoj gozbi perspektiva i iskustava velike raznolikosti. S vama ćemo podijeliti ideje onih koji vjeruju da sve što trebamo znati o Mariji Magdaleni možemo naći u Novom Zavjetu, baš kao i mišljenja onih koji alternativna Evanđelja — s njihovim većim naglaskom na njezinoj vodećoj ulozi kao učenice i bliske prijateljice Isusove — smatraju najboljim načinom da je se protumači. Donosimo vam također i glasove onih koji je povezuju s antičkim figurama božica i svetom ženstvenošću. Ali i mišljenja onih trećih za koje je Marija Magdalena najbolja inspiracija za kreativnost ili duhovno zajedništvo. Upućujemo vas izravno na poglavlje 5, u kojemu se šest vodećih svjetskih stručnjaka za Mariju Magdalenu upuštaju u zapanjujuću raspravu prigodom okruglog stola o ključnim temama i kontroverzama koje je okružuju a unutar konteksta studija o Mariji Magdaleni u dvadeset i prvom stoljeću. Sve su mnogo objavljivale i govorile o Mariji Magdaleni i s njom povezanim temama: povijesnom Isusu, ranokršćanskom pokretu, gnosticizmu i ostalim alternativnim smjerovima unutar kršćanstva, ulozi žena u ranoj Crkvi, religioznoj umjetnosti, arheologiji i kulturi od biblijskog doba do današnjih

dana te mnogim drugim temama unutar jezgre spola/duhovnosti/religije/mita/arhetipa. Njihov inovativni rad otkrio je nove ideje o događajima od prije dvije tisuće godina i što one znače za naše doba. Kratko o našem uredničkom pristupu. Upustili smo se u opsežan posao da bismo izdvojili najzanimljivije i najprovokativnije ideje i stručnjake, te da bismo pronašli pravu ravnotežu elemenata — izvorne eseje, intervjue i izvatke iz već objavljenog materijala. Sav originalni materijal izvora naveden je a pobrinuli smo se da budemo jasni kada iznosimo izvorni materijal a kada govorimo u svoje vlastito uredničko ime. Na primjer, kratki dijelovi koji predstavljaju stručnjake, intervjue i izvorne eseje tiskani su upadljivo drukčijom vrstom otisnutih slova. Materijali već objavljeni drugdje a koji se ovdje pojavljuje uz dozvolu označeni su kao prilozi u knjizi i/ili copyrightom te napomenama o dopuštenju za objavljivanje. Nastojali smo urediti konvencije pisanja naziva i imena u našem radu istodobno ostavljajući izvorni način pisanja i konvencija u isječcima. Varijacije u stilu kao stoje pisanje "Magdalene" i "Magdalen" su neizbježne i molimo vas za razumijevanje. Kratke biografske bilješke sadržane su u sklopu većine uvoda. Za detaljnije biografske bilješke pogledajte odlomak suradnika na kraju knjige. Također vas potičemo da istražite cjelovite opuse svakog od naših suradnika. Priča o Mariji Magdaleni na neki je način i priča o tome kako mi kao društvo tumačimo mitove, legende i nepoznato kada se preklapaju sa "stvarnim svijetom". Može također poslužiti i da nas podsjeti na ključnu vrijednost suosjećanja, otvorenosti, tolerancije i poštovanja prema pojedincima koje sežu onkraj uskih granica nečijeg spola, nečije vjerske skupine ili nečijeg naroda. Pozivamo vas da s nama istražite te teme. Dan Burstein Arne }. de Keijzer kolovoz 2006. Uvod ELAINE PAGELS Tko je bila ta neuhvatljiva — i fascinantna — žena u krugu oko Isusa iz Nazareta? Gotovo dvije tisuće godine Marija Magdalena živjela je u mašti kršćana kao zavodljiva prostitutka; u naše vrijeme suvremena fikcija oslikava je kao Isusovu ljubavnicu i suprugu, majku njegove djece. A ipak najstariji izvori koji govore o Mariji Magdaleni — i u sklopu Novog Zavjeta i izvan njega — ne opisuju ni te seksualizirane uloge ukazujući da je sama žena, i način kako smo je naučili promatrati, složenija nego što je itko od nas ikada zamišljao. Je li ona, dakle, bila jedna od Isusovih sljedbenika čije je bogatstvo potpomoglo uzdržavati ga, kako kaže najstarije evanđelje Novog Zavjeta, Evanđelje po Marku? Luđakinja opsjednuta sa sedam vragova, kako kaže Luka? Ili Isusu najbliža od svih učenika, ona koju je volio više nego bilo kojeg drugog, kako nam kaže Evanđelje po Mariji Magdaleni? Ili, riječima Dijaloga Spasitelja, "žena koja je razumjela sve stvari?". Kada proučavamo najstarije dostupne arhive nalazimo sve te međusobno konfliktne slike, pa i više. Ono što otkrivamo, također, jest da koji odgovor pronalazimo ovisi o tome kamo gledamo. Ono što je vjerojatno najstarija priča dolazi iz novozavjetnog Evanđelja po Marku, napisanom otprilike četrdeset godina nakon Isusove smrti. Marko nam kaže da je, dok su rimski vojnici razapinjali Isusa na križ, Marija Magdalena stajala među skupinom žena promatrajući pogubljenje, tugujući, iako su muški učenici pobjegli u strahu za

svoje život. Stojeći sa Salomom i još jednom ženom po imenu Marija (majkom Jakova i Josipa) Marija Magdalena nastavila je bdjeti dok Isus nije konačno preminuo. A kasnije je zajedno sa svojom pratnjom vidjela njegovo tijelo pomno omotano lanenim trakama, zakopano u grobnicu i zapečaćeno u špilju isklesano u stijeni. Marko objašnjava da su Marija, Saloma i "druga Marija" bile medu onima koji su "slijedili Isusa i skrbili za njega" — vjerojatno se brinući za obroke i smještaj, možda i za novac potreban za najnužnije stvari — dok je bio u Galileji. Jutro nakon sabata žene su došle ponuditi svom učitelju posljednju uslugu, donoseći mirisne mirodije kako bi dovršile njegov pokop. No, Markov izvještaj završava napomenom zbunjenosti i šoka: pronalaženje otvorene grobnice, tijelo nestalo, žene, vijest da Isus "nije ovdje, ustao je", bijeg, drhtavica od užasnutosti "jer su se drhtanje i zapanjenost spustili na njih i nisu rekli ništa nikome jer su bili užasnuti". Matej, koji je svoju verziju napisao s Markovim izvještajem pred sobom, ponavlja istu priču, ali mijenja uznemiravajući završetak. Umjesto toga Matej kaže da su Marija i njezina pratnja zaista brzo napustili grob, ali su to učinili "s velikim strahom i s velikom radošću". I umjesto namjere da ne kažu ništa, odmah su potrčali "reći njegovim učenicima". A zatim, dok su bili na putu, sam uskrsli Isus ih je presreo i obratio im se. Luka, poput Matej a, ima Markovu priču pred sobom, ali ima na umu nešto drugo kada prepravlja Marka. Da bi jasno pokazao čitatelju da žene — bilo koja žena, a ponajmanje Marija Magdalena — ne može biti medu Isusovim učenicima Luka za početak izostavlja Markov komentar da su Marija, Saloma i druga Marija "slijedile Isusa" (jer bi to moglo biti shvaćeno kao da ih smješta medu učenike). Onda Luka namjerno stavlja nasuprot "dvanaestorici" — muškarcima za koje kaže da ih je Isus imenovao učenicima — one što ih naziva "ženama" a koje svrstava medu potrebite, bolesne i izludene pripadnike gomila koje su se gurale oko Isusa i njegovih učenika. Tako Luka, za razliku od Marka, kaže da je Marija došla Isusu potaknuta demonskim duhovima i kao jedina medu "nekim ženama koje su bile izliječene od zlih duhova i od bolesti". Luka te žene određuje kao "Mariju, zvanu Magdalena, iz koje je izašlo sedam demona, i Ivanu ... i Suzanu te mnoge druge" koje su, dopušta on, "skrbile za [Isusa i njegove učenike] iz svojih izvora". Kada Luka pripovijeda priču o Isusovu razapinjanju na križ i njegovoj smrti, on mijenja tri odlomka u kojima je Marko imenovao Mariju Magdalenu ostavljajući je bezimenom u svakoj od tih priča, kako stoji medu anonimnom skupinom koju on naziva "ženama". Tek nakon što anonimne žene, u prvom trenutku užasnute time što su Isusov grob pronašle prazan, svjedoče o tome što su vidjele "jedanaestorici" (uži krug koji je Luka nazvao "dvanaestoricom" dok ih Juda Iškariot, koji je Isusa izdao, nije napustio) Luka imenuje žene. Jer očito da su u tom trenutku one kao svjedoci važne da potvrde svjedočenje pa on sada navodi imena triju žena koje smatra najistaknutijima: Mariju Magdalenu, Mariju, majku Jakova i Josipa, i Ivanu. Iako Luka, kao i Ivan, ponekad o "ženama" govori pozitivno, možemo se samo pitati zašto u drugim prilikama ocrnjuje Mariju i umanjuje njezinu ulogu. Danas, zahvaljujući nedavnom otkriću ostalih drevnih Evanđelja — Evanđelja koja nisu uključena u Novi Zavjet i koja su ostala nepoznata gotovo dvije tisuće godina — možemo shvatiti što je Luka imao na umu. Ta su Evanđelja,

pronađena prevedena na koptski u Egiptu, izvorno napisana ranije, na grčkom jeziku, poput Evanđelja iz Novog Zavjeta. Znanstvenici raspravljaju o tome kada su napisana, ali se uglavnom slažu oko toga da većina istih potječe iz prva dva stoljeća postojanja kršćanskog pokreta. Ono što nalazimo u tim otkrićima je iznenađujuće: svaki od, u novije vrijeme, otkrivenih izvora koji spominju Mariju Magdalenu — izvora koji uključuju Evanđelje po Mariji Magdaleni, Evanđelje po Tomi, Evanđelje po Filipu, Vjera Mudrost i Dijalog Spasitelja — bez iznimke opisuju Mariju kao jednu od osoba od najvećeg povjerenja medu Isusovim učenicima. Neka je čak štuju kao prvu medu njegovim učenicima, kao Isusovu najbližu pouzdanicu jer je shvatio da je ona sposobna razumjeti njegove najdublje tajne. Možemo vidjeti da Luka očito nije želio priznati da su neke od onih koje je jednostavno nazivao "ženama" prije toga zapravo smatrane samim učenicama. Iako u ovom uvodu ne možemo detaljno raspravljati o tim izvanrednim tekstovima, dopustite nam da nakratko pogledamo svaki od njih. Prvo, Evanđelje po Mariji Magdaleni oslikava Mariju kako preuzima vodeću ulogu medu učenicima. Našavši muške učenike previše užasnute da bi propovijedali Evanđelje nakon Isusove smrti jer su se bojali da će i oni biti uhapšeni i ubijeni, Marija ustaje da progovori i ohrabri ih, "pretvarajući njihova srca u dobrotu". Kada Petar, priznajući da "je tebe Gospodin volio više od drugih žena" traži od Marije "reci nam ono što je rekao tebi" potajno, Marija pristaje. Nakon što završi, Petar, bijesan, pita: "Zar je on zaista govorio nasamo sa ženom a ne otvoreno pred nama? Zar bismo se trebali preokrenuti i svi slušati nju? Zar je nju volio više od nas?" Uznemirena njegovim bijesom, Marija odgovara "Moj brate Petre, što ti misliš? Zar misliš da sam to smislila u svom srcu ili da lažem o Spasitelju?" Levi u tom trenutku upada da bi posredovao u raspri: "Petre, oduvijek si bio nagao. Sada te vidim kako osuđuješ žene poput [naših] neprijatelja. No, ako je nju Spasitelj učinio dostojnom, tko si ti da je odbacuješ? Zasigurno ju je Gospodin poznavao vrlo dobro; upravo ju je zato volio više no nas." Evanđelje po Mariji završava kako se ostali slažu da prihvate Marijino učenje, a učenici, uključujući i Mariju, izlaze da bi proglašavali Evanđelje. Poput Evanđelja po Mariji, Evanđelje po Tomi opisuje Mariju kao jednu od Isusovih učenika. Iznenađujuće je da ono spominje poimence samo šest učenika, a ne dvanaest, a među njima su dvije žene — Marija Magdalena i Saloma, jedna od Marijinih prijateljica. Ipak, poput rasprave između Petra i Marije u Evanđelju po Mariji Magdaleni, nekoliko odlomaka u Evanđelju po Tomi ukazuje na to da je u vrijeme kada je napisano, vjerojatno oko 90.—100. godine, pitanje mogu li žene biti učenice već izazivalo žučnu kontroverzu. U izreci 61, na primjer, Saloma traži od Isusa da joj kaže tko je: "Tko si ti, čovječe, da si došao u moju kočiju i jeo s moga stola?" Isus odgovara "Ja dolazim od onoga što nije podijeljeno"; to jest, od božanskog koje nadilazi spol. On, dakle, odbacuje ono što njezino pitanje podrazumijeva — da njegov identitet uključuje njegovo prvenstveno kao muškarca, kao što njezin znači nju kao ženu. Saloma, odmah shvativši što on misli, prepoznaje da se isto odnosi na nju i odmah odgovara "Ja sam tvoja učenica". Međutim, ovdje također, kao i u Evanđelju po Mariji, Petar osporava i suprotstavlja se prisutnosti žena medu učenicima. Prema izreci 114 u Evanđelju po Tomi, Petar kaže Isusu "Reci Mariji da nas ostavi, jer žene nisu

dostojne [duhovnog] života". No, umjesto da otpravi Mariju, kako Petar insistira, Isus prekorava Petra i objavljuje "Učinit ću Mariju živim duhom", tako da ona — ili bilo koja žena — može postati jednako sposobna za duhovni život kao što je bilo koji muškarac bio u prvostoljetnoj judaističkoj tradiciji. Nalazimo još jedan izvještaj o raspravi u kojoj Petar osporava Marijino pravo da govori među učenicima u dijalogu nazvanom Mudrost vjere. Ovdje, nakon što Marija postavi Isusu nekoliko pitanja, Petar upada, žaleći se Isusu da Marija previše govori i tako oduzima Petru i njegovoj braći prioritet koji im pravedno pripada. No, i ovdje, baš kao u Evanđelju po Mariji Magdaleni i Evanđelju po Tomi, Petrov pokušaj da utiša Mariju pribavlja mu ukor, ovoga puta samog Isusa. Međutim, kasnije Marija priznaje Isusu da se jedva usuđuje razgovarati s njime otvoreno zato što zbog "Petra oklijevam, bojim ga se jer on mrzi ženski rod". Isus odgovara da onaj koga Duh nadahne, tko god to bio, jest božanski određen da govori, bio muškarac ili žena. Ta tema sukoba između Marije i Petra koju nalazimo u toliko mnogo izvora — sukob koji uključuje Petrovo odbijanje da prizna Mariju kao učenicu, a kamoli kao vodu medu učenicima — možda isto tako odražava ono što su ljudi znali i pričali o stvarnom sukobu između njih dvoje. Znamo također da su, s obzirom da su se žene često identificirale s Marijom Magdalenom, neki ljudi u pokretu pričali takve priče o njoj — ili protiv nje — što je bio način dokazivanja trebaju li, ili kako, žene sudjelovati u njihovim krugovima. Upravo su, primjerice, pisci koji prikazuju Petra kao učenika kojega Isus priznaje kao njihovog prvog vodu — poimence, autori Evanđelja po Marku, Mateju i Luki — isti oni koji oslikavaju Mariju kao nekoga tko uopće nije učenik/ca, nego samo jedna od "žena" ili, još gore, u slučaju Luke, netko tko je bio opsjednut od strane demona. Ono što njihove iskaze čini povijesno važnim, naravno, jest to što su ovo tri od Evanđelja koja su bila uključena u kanon Novog Zavjeta — često spominjana, čak i danas, kao "dokaz" da žene ne mogu zauzimati položaje u vlasti u kršćanskim Crkvama. Imajmo, također, na umu kako to funkcionira obrnuto: svaki od izvora koji spominju Mariju kao vodu medu apostolima bili su isključeni iz kanona Novoga Zavjeta. Kada su ti tekstovi isključeni — medu njima Evanđelje po Mariji Magdaleni, Evanđelje po Tomi, Evanđelje po Filipu, Mudrost vjere i Dijalog Spasitelja — mnogi su kršćani isto tako isključili uvjerenje da žene mogu — i trebaju — sudjelovati u vođenju Crkvi. Dijalog Spasitelja, još jedan drevni tekst otkriven s tim drugim evanđeljima, tvrdi da prepričava dijaloge između uskrsnulog Isusa i tri učenika koje je odabrao kao primatelje posebnoga otkrivenja — Mateja, Tomu i Mariju. Ipak, ovdje, nakon što se svako od njih troje upušta u razgovor s Isusom, Dijalog izdvaja Mariju koja dobiva najveću pohvalu: "To je govorila kao žena koja razumije sve stvari". I na kraju, prije nego se okrenemo fascinantnim studijama koje se nalaze u ovoj knjizi, pogledajmo jedan od najintrigantnijih među izvorima: Evanđelje po Filipu. To evanđelje pokazuje koliko je mnogo ranih kršćana vidjelo Mariju Magdalenu — kao stalnu Isusovu pratiteljicu. Neki suvremeni čitatelji shvatili su da to doslovno znači da je bila Isusova ljubavnica i supruga. Istina je da nju Evanđelje po Filipu prikazuje kao Isusovu najintimniju družicu i da grčka riječ syzygos (pratilac, drug) može ukazivati na seksualnu intimnost. Plus, poput ostalih izvora koje smo proučavali, Evanđelje po Filipu potvrđuje suparništvo između Marije Magdalene i muških učenika:

Pratiteljica Spasitelja je Marija Magdalena. [No Krist je volio] nju više od [svih] ostalih učenika i običavao je ljubiti je često [u usta]. Ostali učenici time su bili uvrijeđeni. Govorili su mu "Zašto voliš nju više od nas?". Spasitelj je odgovarao rekavši im "Zašto ne volim vas onoliko koliko volim nju?" Ta izjava, u kojoj Evanđelje po Filipu prikazuje Mariju kao Isusovu pratiteljicu, a možda čak i njegovu partnericu, inspirirala je jednu od najkontroverznijih točaka zapleta Da Vincijevog koda Dana Browna. U svrhu svoje fikcije Brovvn je sklon te izjave uzeti doslovno. No, da je nastavio i pročitao ostatak Evanđelja po Filipu, vidio bi da njegov autor vidi Mariju Magdalenu kao snažnu duhovnu prisutnost, kao nekoga tko manifestira božansko kakvo se pojavljuje u ženskom obliku — iznad svega kao božansku Mudrost i Duh Sveti. Kada su izraelski proroci i pjesnici govorili o božanskom duhu i mudrosti, oni su prepoznavali ženski rod hebrejskih riječi. Biblijska Knjiga izreka govori o mudrosti kao ženskoj duhovnoj prisutnosti koja je s Bogom podijelila djelo stvaranja svijeta: Gospodin me stvorio na početku svog djela ... prije postanka zemlje; kada nije bilo dubokih voda, nastala sam ... prije nego što su oblikovane planine, bila sam tamo ... kada je označavao temelje zemlje, tada sam bila uz njega, poput predradnika; i svakodnevno sam bila njegovo veselje, radujući se pred njim uvijek, radujući se u njegovu naseljenu svijetu i uživajući u ljudskom rodu. Tako Evanđelje po Filipu vidi Mariju kao manifestaciju božanske mudrosti — hokhmah na hebrejskom, sophia na grčkom, oba su pojma ženskog roda — na svijetu. Židovska mistična tradicija često govori o Božjoj prisutnosti u svijetu samo kao o mudrosti, ali također i kao o shenkina, kao njegovoj prisutnosti. Više od tisuću godina nakon što je napisano Evanđelje po Filipu kabalistička tradicija, koristeći jezik mistika iz cijeloga svijeta, slavit će taj ženski aspekt Boga kao njegovu božansku nevjestu. U isto vrijeme, Evanđelje po Filipu slavi Mariju Magdalenu kao onu koja ispoljava božanski duh, a što Evanđelje naziva "djevicom koja je sišla" s nebesa. Kada su kršćani govorili o Isusu "rođenom od Djevice", ovaj se autor slaže — ali, odbija to shvatiti doslovno. Pa neki ljudi, kaže on, to shvaćaju doslovno i misle da znači da je Isusova majka zatrudnjela bez ikakvog muškarca, bez spolnog odnosa. No, to je, kaže on, "vjerovanje budalastih" koji ne uspijevaju shvatiti duhovne stvari (iako se, napominjemo, to može vidjeti u pričama o rođenju ponuđenim u novo-zavjetnim Evanđelju po Matej u i Evanđelju po Luki). Umjesto toga, nastavlja Evanđelje po Filipu, Isus je rođen fizički, baš kao i sva ljudska bića, kao sin bioloških roditelja. Razlika je, kaže autor ovog Evanđelja, u tome što je on također "ponovno rođen" pri krštenju — rođen duhovno da bi postao sin Oca nebeskog, i božanske Majke, Svetog Duha. Mnogi drugi tekstovi nađeni s Evanđeljem po Filipu ponavljaju isto. Evanđelje po Istini isto objavljuje da nas milost vraća našem duhovnom izvoru, uvodeći nas "u Oca, u Majku, Isusa beskrajne miline". Tajna knjiga Ivanova tvrdi da je učenik Ivan, tugujući nakon Isusova raspeća, otišao u pustinju, ispunjen sumnjom i strahom dok se odjednom nije "čitav svijet zatresao i ugledao sam ... nezemaljsko svjetlo, i u svjetlu tri obličja". Dok je zapanjen promatrao, Ivan je začuo Isusov glas kako dolazi iz svjetla, obraćajući mu se: "Ivane, Ivane, zašto sumnjaš i zašto se bojiš? Ja sam onaj koji je s tobom uvijek; ja sam Otac; ja sam Majka; i ja sam Sin". Kolikogod se ovo može činiti iznenađujućim na prvi pogled, koga bismo

drugog očekivali pronaći s Ocem i Sinom ako ne božansku Majku, Svetoga Duha? No, ta rana formulacija Trojstva očito je odraz hebrejskog pojma za duh, Ruah, kao ženskog bića — značenje izgubljeno kada je pojam duh preveden na jezik Novog Zavjeta, grčki, u kojemu je ta riječ srednjeg roda. Čak i ovaj kratki prikaz ukazuje na širok raspon karakterizaci-ja i bogatstvo značenja koje su prvi kršćani povezivali s Marijom Magdalenom, a mnoge istražuju i proširuju eseji u ovoj knjizi. Od prvog stoljeća pa sve do našeg vremena, pjesnici, umjetnici i mistici voljeli su slaviti tu izvanrednu ženu koju Dijalog Spasitelja slavi kao onu "koja razumije sve stvari". Dakle, kroz istraživanja iznesena ovdje i kroz rasprave možda otkrijemo nove aspekte Marije Magdalene — i, u tom procesu, nas samih. Princeton, NJ svibanj 2006 1. MARIJA MAGDALENA NE VIŠE PROGNANICA lako pedanterija poriče, Jasno je da Bibilija znači Da je Solomon postao mudar Razgovarajući sa svojim kraljicama. — W. B. YEATS Marija Magdalena je osoba, te reprezentativna i simbolička osoba, koja je bila dio tradicije od samoga početka. To je kao da imate fotografiju na kojoj je jedan od ključnih likova izbrisan i sada vidimo da je lik tamo bio od početka, te pripada tradiciji koju poznajemo kao njezin dio. — ELAINE PAGELS Sinulo mi je, dakle, da moramo pomno ispitati besmislice i neprijateljstvo koji obilježavaju razmišljanje i zapise o Mariji, da bismo pronašli neke slike, krhotine i fragmente što svjetlucaju medu neobrađenim kamenjem. — MARY GORDON NAŠA OPČINJENOST MARIJOM MAGDALENOM Ispovijesti obožavatelja Da Vincijevog koda Bilo je gotovo dva sata poslije ponoći te tople noći 2003. godine. Uzeo sam u ruke Da Vincijev kod ranije te večeri i brzinski čitao njegova napeta poglavlja već nekoliko sati. Bio sam potpuno oduševljen tim romanom koji se pokazivao kao intrigantna zagonetka o ubojstvima te, u isto vrijeme, pravi lov na blago kroz mitove, legende i simbole tisuća godina Zapadne civilizacije. Kada sam došao do prizora smještenog u knjižnicu Leigha Teabinga, u kojoj taj fikcionalni lik objašnjava svoju tezu da žena sjedi s desne strane Isusu na Leonardovoj Posljednjoj večeri — a ta žena bi trebala navodno biti Marija Magdalena koja bi, dakle, trebala biti partnerica i supruga Isusova, da ne spominjemo majka njegova djeteta a time i utjelovljenje Svetog Grala — nisam mogao odoljeti da ne odem u svoju knjižnicu i još jednom ponovno promotrim Posljednju večeru. Tiho, usred noći, spustio sam preveliku knjigu, veličine stolića za kavu, Leonardovih radova koja je u mojoj obitelji desetljećima. Novim sam očima promatrao poznato remek-djelo. Na mutnom svjetlu, pod utjecajem čarolije Brownovih konspirativnih fikcija iz Da Vincijeva koda, na svoje poprilično iznenađenje otkrio sam da je ono što sam oduvijek smatrao Ivanovim likom zaista izgledalo kao žena. Taj se trenutak pokazao kao početak mojega putovanja s ciljem razdvajanja činjenica od fikcije u Da Vincijevu kodu i istraživanjem saznanja, arheoloških

nalaza i suvremenog razmišljanje o tome kako tumačiti događaje i likove iz biblijskog doba. Kada sam sljedećeg jutra otišao u lokalnu knjižaru Barnes & Noble, prva stvar koju sam otkrio bilo je obilje novijih knjiga o Mariji Magdaleni. Osim toga, pronašao sam čitav svijet knjiga o mnogim temama u kojima se ističe pojava Marije Magdalene i to na iznenađujuće načine: prodavana Gnostička Evanđelja Elaine Pagels kao i djela Karen King, Margaret Starbird, Sušan Haskins, Lynn Picknett i Tim Freke. I deseci drugih naslova od Knjižnice u Nag Hamadiju i Sveta krv, Sveti Gral, koji privlače pozornost u proteklih tri desetljeća. Tamo su bili i djelo Roberta Gravesa o bijeloj božici, djelo Riane Eisler o simbolima kaleža i krvi te roman Nikosa Kazantzakisa koji opisuje Isusov san o Mariji Magdaleni dok je umirao na križu. Kako ću uskoro saznati, u mjuziklu iz sedamdesetih, Isus Krist Suverstar, lik Marije Magdalene pjeva hit pjesmu I Don't Know How to Love Him/Ne znam kako da ga volim. Odetta je izvela odličnu verziju stare narodne pjesme, John Henry, u kojoj stihovi pripovijedaju da je junački lik Johna Henrvja bio oženjen Marijom Magdalenom. Sredinom devedesetih godina, saznao sam, bilo je svega šačica događanja koji su slavili službeni blagdan Marije Magdalene kao svetice (22. srpnja) u SAD-u. Do prošle godine (2006. — op. prev.) taj je broj narastao na više od tri stotine. Ukratko, ljudi su razmišljali o alternativnim tumačenjima priče o Mariji Magdaleni mnogo prije Da Vincijeva koda. Međutim, većina nas nije bila svjesna da priča o Mariji Magdaleni doživljava novo i drukčije tumačenje dok Da Vincijev kod nije postao globalni fenomen. Kupilo ga je kao knjigu više od šezdeset milijuna ljudi tijekom proteklih nekoliko godina, a gledalo kao film nekoliko stotina milijuna više. Kakvogod bilo mišljenje kritike o Da Vincijevu kodu, to je djelo postalo jedno od odrednica u kulturi prvih godina trećega tisućljeća. Od prvog trenutka onoga što je uskoro postalo fascinantno putovanje — te noći, dok sam čitao roman, i dok sam pogledavao unatrag kroz pet stotina godina povijesti umjetnosti na Leonardovo remek-djelo — do nastanka Tajni Da Vincijeva koda, našeg međunarodnog vodiča kroz pitanja koja je postavio Da Vincijev kod, jedna mi je stvar postala savršeno jasna: Marija Magdalena je zvijezda predstave. Brownov roman postao je tako popularan i tako kontroverzan iz više razloga. No, kada bih morao navesti samo jedan razlog koji objašnjava fenomen Da Vincijeva koda, rekao bih da leži u provokativnim tvrdnjama o Mariji Magdaleni (kolikogod one bile nagađanje ili fikcija) i dubokom, odjekujućem akordu koji te ideje pogađaju u ovom trenutku u globalnoj kulturi. Dan Brown nije izmislio ni jednu od tvrdnji ili teza o Mariji Magdaleni koje su važne za Da Vincijev kod nego je u stvaranju svoje pop kulturno/intelektualne mješavine umiješao dijelove i djeliće ideja i tvrdnji što potječu iz djela onih koji su proteklih nekoliko desetljeća proveli radeći na biografijama i novim idejama o Mariji Magdaleni. Njegovi se izvori kreću u rasponu od okultnog pa sve do znanstvenika iz Ivy Lige; od mitskog folklora do arheoloških nalaza, pa čak i do otvorenih prijevara i obmana. On sintetizira i sažima te priče. Rastegnuo ih je i krenuo da odgovaraju njegovu privlačnom zapletu. Čineći to, pomogao je učiniti Mariju Magdalenu novom "hit" djevojkom za dvadeset i prvo stoljeće. Igrom slučaja pritom je također laserskom zrakom osvijetlio natrag u vremenu njezinu ulogu kao "hit" djevojke i za prvo stoljeće. Iako je Da Vincijev kod u osnovi "samo pop roman" ispunjen činjeni-

Bilo je gotovo dva sata poslije ponoći te tople noći 2003. godine. Uzeo sam u ruke Da Vincijev kod ranije te večeri i brzinski čitao njegova napeta poglavlja već nekoliko sati. Bio sam potpuno oduševljen tim romanom koji se pokazivao kao intrigantna zagonetka o ubojstvima te, u isto vrijeme, pravi lov na blago kroz mitove, legende i simbole tisuća godina Zapadne civilizacije. Kada sam došao do prizora smještenog u knjižnicu Leigha Teabinga, u kojoj taj fikcionalni lik objašnjava svoju tezu da žena sjedi s desne strane Isusu na Leonardovoj Posljednjoj večeri — a ta žena bi trebala navodno biti Marija Magdalena koja bi, dakle, trebala biti partnerica i supruga Isusova, da ne spominjemo majka njegova djeteta a time i utjelovljenje Svetog Grala — nisam mogao odoljeti da ne odem u svoju knjižnicu i još jednom ponovno promotrim Posljednju večeru. Tiho, usred noći, spustio sam preveliku knjigu, veličine stolića za kavu, Leonardovih radova koja je u mojoj obitelji desetljećima. Novim sam očima promatrao poznato remek-djelo. Na mutnom svjetlu, pod utjecajem čarolije Brovvnovih konspirativnih fikcija iz Da Vincijeva koda, na svoje poprilično iznenađenje otkrio sam da je ono što sam oduvijek smatrao Ivanovim likom zaista izgledalo kao žena. Taj se trenutak pokazao kao početak mojega putovanja s ciljem razdvajanja činjenica od fikcije u Da Vincijevu kodu i istraživanjem saznanja, arheoloških nalaza i suvremenog razmišljanje o tome kako tumačiti događaje i likove iz biblijskog doba. Kada sam sljedećeg jutra otišao u lokalnu knjižaru Barnes & Noble, prva stvar koju sam otkrio bilo je obilje novijih knjiga o Mariji Magdaleni. Osim toga, pronašao sam čitav svijet knjiga o mnogim temama u kojima se ističe pojava Marije Magdalene i to na iznenađujuće načine: prodavana Gnostička Evanđelja Elaine Pagels kao i djela Karen King, Margaret Starbird, Sušan Haskins, Lynn Picknett i Tim Freke. I deseci drugih naslova od Knjižnice u Nag Hamadiju i Sveta krv, Sveti Gral, koji privlače pozornost u proteklih tri desetljeća. Tamo su bili i djelo Roberta Gravesa o bijeloj božici, djelo Riane Eisler o simbolima kaleža i krvi te roman Nikosa Kazantzakisa koji opisuje Isusov san o Mariji Magdaleni dok je umirao na križu. Kako ću uskoro saznati, u mjuziklu iz sedamdesetih, Isus Krist Superstar, lik Marije Magdalene pjeva hit pjesmu I Don't Know How to Love Him/Ne znam kako da ga volim. Odetta je izvela odličnu verziju stare narodne pjesme, John Henry, u kojoj stihovi pripovijedaju da je junački lik Johna Henrvja bio oženjen Marijom Magdalenom. Sredinom devedesetih godina, saznao sam, bilo je svega šačica događanja koji su slavili službeni blagdan Marije Magdalene kao svetice (22. srpnja) u SAD-u. Do prošle godine (2006. — op. prev.) taj je broj narastao na više od tri stotine. Ukratko, ljudi su razmišljali o alternativnim tumačenjima priče o Mariji Magdaleni mnogo prije Da Vincijeva koda. Međutim, većina nas nije bila svjesna da priča o Mariji Magdaleni doživljava novo i drukčije tumačenje dok Da Vincijev kod nije postao globalni fenomen. Kupilo ga je kao knjigu više od šezdeset milijuna ljudi tijekom proteklih nekoliko godina, a gledalo kao film nekoliko stotina milijuna više. Kakvogod bilo mišljenje kritike o Da Vincijevu kodu, to je djelo postalo jedno od odrednica u kulturi prvih godina trećega tisućljeća. Od prvog trenutka onoga što je uskoro postalo fascinantno putovanje — te noći, dok sam čitao roman, i dok sam pogledavao unatrag kroz pet stotina godina povijesti umjetnosti na Leonardovo remek-djelo — do nastanka Tajni Da Vincijeva koda, našeg međunarodnog vodiča kroz pitanja koja je postavio

Da Vincijev kod, jedna mi je stvar postala savršeno jasna: Marija Magdalena je zvijezda predstave. Brownov roman postao je tako popularan i tako kontroverzan iz više razloga. No, kada bih morao navesti samo jedan razlog koji objašnjava fenomen Da Vincijeva koda, rekao bih da leži u provokativnim tvrdnjama o Mariji Magdaleni (kolikogod one bile nagađanje ili fikcija) i dubokom, odjekujućem akordu koji te ideje pogađaju u ovom trenutku u globalnoj kulturi. Dan Brown nije izmislio ni jednu od tvrdnji ili teza o Mariji Magdaleni koje su važne za Da Vincijev kod nego je u stvaranju svoje pop kulturno/intelektualne mješavine umiješao dijelove i djeliće ideja i tvrdnji što potječu iz djela onih koji su proteklih nekoliko desetljeća proveli radeći na biografijama i novim idejama o Mariji Magdaleni. Njegovi se izvori kreću u rasponu od okultnog pa sve do znanstvenika iz Ivy Lige; od mitskog folklora do arheoloških nalaza, pa čak i do otvorenih prijevara i obmana. On sintetizira i sažima te priče. Rastegnuo ih je i krenuo da odgovaraju njegovu privlačnom zapletu. Čineći to, pomogao je učiniti Mariju Magdalenu novom "hit" djevojkom za dvadeset i prvo stoljeće. Igrom slučaja pritom je također laserskom zrakom osvijetlio natrag u vremenu njezinu ulogu kao "hit" djevojke i za prvo stoljeće. Iako je Da Vincijev kod u osnovi "samo pop roman" ispunjen činjeničama i fikcijom, nagađanjem i pripovijedanjem, ipak je postao novo središte pozornosti popularnog znanja i vrelo današnjih rasprava o povijesnom Isusu, značenju alternativnih Evanđelja, ulozi žena u Crkvi, gnosticizmu i različitim trendovima u filozofije u ranom kršćanskom pokretu. Čak i vodeći znanstvenici na tom području koje razdražuju pogreške i zablude u Da Vincijevom kodu osjećaju se potaknutima pozabaviti se argumentima u romanu — zato što znaju da je roman, a ne ozbiljan znanstveni rad, ono što je privuklo zanimanje i zapalilo maštu milijuna i milijuna ljudi. I zaista, Da Vincijev kod se upliće u fizički oblik knjige stotina smjerova ideja i argumenata koji je povezuju u ponovno duhovno buđenje što se pojavljuje na početku ovog novog tisućljeća. U ova vremena velike nesigurnosti novi vjerski i duhovni vjetrovi pušu snažno po cijelome svijetu. Iskustvo života u dvadeset i prvom stoljeću jest takvo koje naglašava za mnoge ljude očitu odsutnost pravednog i brižnog Boga. S jedne strane, živimo u svijetu u kojemu se događaju užasne stvari — od Ruande do Darfura, od tsunamija do Katrine, a naš je svijet — svijet posvuda raširenog političkog nasilja, velikih prirodnih katastrofa, neočekivanih epidemija bolesti, netolerancije i pokvarenosti. Seksualno zlostavljanje i nasilje i dalje izbijaju unutar obitelji, zajednica pa čak i Crkve. U isto vrijeme naš je svijet proizveo zapanjujuće materijalno bogatstvo. Dao je golema i važna znanstvena otkrića. I srušio je gotovo svaku prepreku i svaki tabu. U procesu izgradnje tog novog svjetskog poretka i oslobođenja postmodernih globalnih građana od ograničenja i zamjerki religije, mnogi ljudi udaljili su se od svojih tradicionalnih korijena i vjerovanja. Naša kultura, ma koliko bila bogata, produktivna i ugodna, sve je vulgarnija, pretjerano komercijalna i otudujuća. Pred licem ovih kontradikcija pojavile su se mnoge različite religiozne i duhovne reakcije. Tradicionalno religiozno vjerovanje doživljava pravo oživljavanje, bez obzira na oblik — od islamskog fundamentalizma, ortodoksnog judaizma i organizacije Opus Dei sve do ponovno rođenog protestantizma. No, dok pravovjerje stječe pristalice, i nove religije i novi

duhovni smjerovi pokazali su se privlačnima. Procjenjuje se da oko dvije stotine novih religija nastaje u Americi svake godine. U našoj popularnoj kulturi ta nova religioznost odražava se u kontinuumu djela koja se kreću u rasponu od Pasije Mela Gibsona do Da Vincijevog koda Dana Brovvna. U Pasiji, rečeno nam je, u stvari ovo: upravo je ovako bilo prije dvije tisuće godina. Znamo što se dogodilo. To se dogodilo upravo onako kako tradicionalni spisi kažu da se dogodilo, i upotrijebit ćemo moćna sredstva modernog holivudskog filma da i vi osjetite da ste također bili svjedokom tih apokaliptičnih događaja. Iz kina ćete izaći s novom predanošću tradicionalnom vjerovanju u Isusa i tradicionalnom shvaćanju kršćanske poruke. Na drugoj strani kontinuuma, kaže Da Vincijev kod, ide ovako: Sve što vam je rečeno o tome što se dogodilo prije dvije tisuće godina je najvjerojatnije laž. Nikada vam nisu rekli za neke od najvažnijih stvari, poput tko je zapravo bila Marija Magdalena. Morate sve dovoditi u pitanje jer su se moćni pojedinci urotili da bi sakrili pravu povijest. Oni nazivani hereticima su pravi, istinski vjernici, a oni koji druge nazivaju hereticima su lažni proroci. U tumačenju Da Vincijeva koda, poganski rimski carevi, Isusovi neprijatelji, kasnije su preoteli njegov pokret, sasvim iskrivili njegovu filozofiju i prepravili kršćanstvo u hijerarhijsku, patrijarhalnu, imperijalističku državnu religiju njihova carstva. Usput su izmijenili i uredili ulogu žena kao svećenica baš kao i zajednicu dvojnosti muškog i ženskog koja je bila tako važna za neke religiozne kultove u Egiptu, Grčkoj i drugdje po istočnom Sredozemlju. Rimljani su odbacili Isusov revolucionarni anti-materijalizam da bi kršćanstvo iskoristili za opravdavanje gomilanja moći i bogatstva. Umjesto poticanja samo-ostvarenja ugrađenog u dokumente kao što su Gnostičko Evanđelje po Tomi i Evanđelje po Mariji Magdaleni, iskoristili su svoja odobrena i prihvaćena Evanđelja da bi svoje robove, svoje sluge i vojnike držali na njihovu mjestu. Izbrisali su potragu za samospoznajom i mogućnost da se Bogu pristupi pojedinačno, nametnuv-ši jednostavnoj, neposredovanoj vjeri u Isusa infrastrukturu svećenika i papa, crkava, ispovjednika, katedrala i križarskih ratova. Prokazali su kao herezu tajanstvene tradicije i gnostičke prakse potraga za uvijek dubljom spoznajom o svetome iz nutrine. A zamijenili su i ono što je bio raznolik vjerski pokret u razvoju dogmom o manjkavim i kontradiktornim izvještajima iz Evanđelja koja su proglasili pravom riječi Božjom. Kako nam kaže Da Vincijev kod, Marija Magdalena simbolizira sve ono stoje istrgnuto iz srca Isusove revolucionarne vizije. Ona utjelovljuje svu mudrost i spoznaju tragično izgubljene za buduće generacije. U romanu čuvanje tajne o tome da je Marija živa također simbolizira potencijal da se kršćansku vjeru vrati njezinim istinskim duhovnim načelima. Nije iznenađenje to što su neki ljudi shvatili Da Vincijev kod daleko ozbiljnije nego što bi akcijskoavanturistička knjiga za plažu trebala biti. Roman je strukturiran kao romantična potraga za Gralom prema narudžbi u stilu Josepha Campbella "junakova putovanja" s ciljem da pronađe ono što je izgubljeno, da pobije demone i zmajeve suparničke strane, te da ponovno sazna pravi identitet junakinje i ponovno je postavi na njezino pravedno zasluženo mjesto. Poput arhetipskog ženskog duha anime Karla Junga, Marija Magdalena oživljava roman. Bez obzira je li ili nije Marija Magdalena na Posljednjoj večeri, te bez obzira je li je ili nije Leonardo da Vinci smatrao Svetim Gralom, ona je

definitivno Sveti Gral Da Vincijeva koda. Mnogo se govorilo i pisalo o površnim povijesnim pogreškama u Da Vincijevu kodu, o načinu na koji autor igra toplo-hladno s pitanjima vjere, teologije i vjerskih praksi te o njegovoj navodnoj nesposobnosti da razluči ono što je za većinu intelektualaca jasno uočljiva linija koja dijeli činjenice od fikcije. Iako sve te kritike stoje do jedne mjere ili druge, one ipak promašuju smisao. Kao prvo, teško je uznemiriti se zbog kritike da je Da Vincijev kod bezbožna smjesa činjenica i fikcije kada takva kritika dolazi od onih koji nisu uspjeli prepoznati da je isti problem svojstven vjerskim spisima — gnostičkim, židovskim, kršćanskim ili nekim drugim. Za mene ispreplitanje činjenica i fikcije sve dok nisu neprepoznatljivi ne predstavlja ni manji ni veći logički problem u određivanju kako reagirati na priču ispričanu u Da Vincijevu kodu nego što je to slučaj s određivanjem kako reagirati na priče ispričane u Bibliji. No, možda je za nas ovdje važnija vrijednost, pa čak i valjanost, nepobitnost Da Vincijeva koda na određenoj razini apstrakcije. Ako se pomaknete korak unazad, i na trenutak zanemarite pogrešne detalje, plošne likove, ponekad smiješne dijaloge i pretjerane elemente zapleta, a usredotočite se na širi kontekst, počinjete uočavati da je Da Vincijev kod obavio prilično dobar posao u iznošenju barem nekih od velikih ideja o Mariji Magdaleni koje pioniri/ke medu znanstvenicima, teolozima i feministicama iznose posljednjih nekoliko desetljeća. U Da Vincijevu kodu kao najvažnije saznajemo što Marija Magdalena nije bila: nije bila prostitutka, ni pokajnica niti išta slično. Čak i samozvani čuvari religiozne čistoće — oni koji su napadali brojne otvorene uvrede za teologiju i povijest što ih vide u Da Vincijevu kodu — uglavnom nisu napadali "šokantnu" pretpostavku Dana Browna da Marija Magdalena nije bila prostitutka pokajnica kakvom ju je Rimokatolička crkva opisivala od vremena pape Grgura Velikog 591. godine pa sve do 1969. godine. Tek usred nemirnih šezdesetih godina i svih ostalih dubokih promjena u politici Crkve koje je proveo sam Vatikan, mala skupina promjena u nekim dokumentima i preporučena čitanja Biblije za dan kada se ona slavi kao svetica, udaljila je Mariju Magdalenu od slike bludnice koja je dominirala službenom crkvenom pričom od vremena pape Grgura I. Naravno, ako provedete 1378 godina institucionalizirani u Zapadnj ačkom kanonu kao prostitutka, to mora imati neke otežavajuće posljedice. Moja osobna iskustva na katoličkim propovijedima su ograničena, ali sam nedavno, sredinom devedesetih, slušao svećenika koji je propovijedao o značenju Isusova opraštanja grijeha Mariji Magdaleni, prostitutki. To je bilo gotovo tri desetljeća nakon što je Crkva navodno ispravila zapise. Vizija Marije Magdalene iz Da Vincijeva koda, kolikogod radikalna bila za javnu kulturu u cjelini, već je bila opće mjesto za studente u vodećim američkim bogoslovnim školama tijekom sedamdesetih i osamdesetih, gdje su alternativni spisi pronađeni u Nag Hammadi u Egiptu 1945. godine bili predmetom žučnih rasprava i izvanrednih doktorskih disertacija. Oni koji su čitali prijelomnu knjigu Elaine Pagels, Gnostička Evanđelja, i ostale slične revolucionarne izvještaje o Mariji Magdaleni, povijesnom Isusu i gnostičkom pokretu, prosvijetljeni su na sličan način. Ipak, među milijardom kršćana u svijetu 2003., prema statističkim podacima vrlo ih je malo bilo svjesno da biografija Marije Magdalene više ne uključuje ograničenje uličarke. Nesvjesni, to jest, dok nisu iste godine naišli na Da Vincijev kod. Smatram daje više nego

ironično daje nepoznati romanopisac iz malog grada u New Hampshireu, danas redovito napadan kao heretik pa i sam bogohulnik, odgovoran za informiranje daleko većeg broja ljudi o nastojanjima Crkve da ispravi svjedočanstvo o Mariji Magdaleni od samoga Vatikana. Portret Sv. Marije iz Magdale, djelo pape Grgura, kao grešnice koja se pokajala temeljio se na odluci da spoji tri različita ženska lika u jedan što se spominju unutar istog odlomka Evanđelja — Mariju Magdalenu, Mariju iz Betanije i neimenovanu ženu poznatu samo kao "grešnica iz grada" — i objavi da su one jedna osoba: Marija Magdalena. Čineći to, namjerno ili ne, on je promijenio stav kršćanskog (za koji bi se moglo reći i: Zapadnog) svijeta prema Mariji Magdaleni, ženama i seksualnosti za stoljeća koju su tek dolazila. Je li Grgurovo spajanje triju žena u jednu bilo jednostavno pogreška u prijepisu iz Mračnog vijeka, napravljena u pokušaju da se pojednostavi priču za nepismenu publiku i standardizira službeni kanon? Ili je to bio svjesni pokušaj da se okalja ugled Marije Magdalene i time izbriše povijest o ženskim proročicama i vodama unutar Crkve? Je li to bio dio filozofskog argumenta da se seksualnost prikaže kao moralni porok, sa ženama kao zavodnicama i prostitutkama, a slijedom toga i izvorima grijeha? Ili je to bio način da se ukaže na univerzalnost i potpunost Isusove sposobnosti da prašta, takve da je čak i bivša prostitutka — ako se pokajala — mogla postati pripadnicom užeg kruga oko sina Božjega? Na kraju su, naravno, odgovori na ta i mnoga druga pitanja koja danas postavljaju znanstvenici, samo nagađanja. Osim za Dana Brovvna koji pretpostavlja da zna istinu. Da Vincijev kod tvrdi daje postojala namjerna, svrhovita urota u tijeku. U scenariju romana, papa Grgur bio je otvoreni protivnik nasljeđa Marije Magdalene i nasljednik muške tradicije koja je započela sa sv. Petrom i nastavila se dalje preko Konstantina i prvih crkvenih otaca kao što su Irenej, Tertulijan i Origen. Svi su ti ljudi bili svjesno i svojevoljno oruđe crkvene urote koja je trebala ocrniti Mariju, izbrisati njezinu središnju ulogu iz priče o Isusu te očistiti kršćanstvo od drevnih utjecaja svete ženstvenosti koju je ona predstavljala. U tom kontekstu sveta ženstvenost znači sve od svetosti spolnosti i snazi seksa da daje život, plodnosti i rođenja pa do osobite prirode ženske intuicije i superiornog pristupa božanskoj spoznaji žena. Krećući se od svetog ka profanom, Da Vincijev kod ide dalje dajući naslutiti da Marija završava svoju ulogu kao najpoznatija prostitutka u povijesti a ne kao najpoznatija supruga i majka u povijesti, a kako bi se prikrili svi tragovi onoga što je preraslo u politički državni udar: Petar, sam zahtijevajući kontrolu nad pokretom, odbio je dopustiti vodstvo žene. Taj udar, prema romanu, objašnjava Petrove prijeteće pokrete i oštar nož uperen prema liku "Marije" na Posljednjoj večeri. Može također objasniti zašto Evanđelje po Mateju sadrži prilično neobičnu Isusovu izjavu, koja zvuči izvan konteksta, a iz koje Petar izvodi svoje zakonito pravo: "Ti si Petar stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju". Neki znanstvenici smatraju da ta rečenica iskače poput nečega što tu ne pripada te da je mnogo kasniji dodatak koji treba poduprijeti Petrovo pravo da bude nositelj standarda Isusova pokreta, nasuprot Mariji, ali i na njezinu mjestu. Zatim putujemo od profanog natrag do svetoga: Da Vincijev kod dalje kaže da, bojeći se Petrovih prijetnji koliko i rimskih vojnika, Marija — žena koju je

Isus običavao "ljubiti često u [usta]" prema primamljivim riječima Evanđelja po Filipu, žena kojoj je Isus povjeravao svoje najdublje spoznaje i svoje najoštroumnije vizije — bježi u Francusku. Trudna je, očekuje njegovo dijete kada napušta metež Svete Zemlje poslije Kristova raspeća. To dijete iz njezina braka s Isusom je prava sveta krv koju ona nosi u svojoj utrobi, pretvarajući je u najvredniji tjelesni kalež — Sveti Gral. Brojne francuske legende, osobito popularne tijekom srednjovjekovnog doba zaista pripovijedaju priče o Mariji Magdaleni i djetetu, ili djeci, koji stižu na francusku obalu u malenom čamcu bez jedra i bez vesala. Marija proživljava svoje dane na različitim lokacijama na jugu Francuske, od kojih neke tvrde da čuvaju relikvije njezinih kostiju i pramenove njezine slavne crvene kose. U rasponu od uzvišenog do gotovo definitivno smiješnog, Da Vincijev kod zatim se vrti oko legendarne priče o potomstvu Isusovu i Marijinu koje započinje kraljevsku krvnu lozu, a njihova se djeca žene onima koji će postati merovinški kraljevi Francuske, i ta se krvna loza nastavlja do današnjih dana. Za svu tu izrazito uzbudljivu i napetu povijest kaže se da su je otkrili Vitezovi Templari tijekom zauzimanja ruševina Solomonova hrama u nekoliko godina u doba Križarskih ratova. No, pape i carevi potaknuli su masakr i progon Templara na petak trinaesti u listopadu 1307. godine jer su ti srednjovjekovni vitezovi spoznali i shvaćali snažnu priču o Mariji Magdaleni i njezinoj krvnoj lozi, pa su, dakle, morali biti ubijeni iz straha da će tajna biti otkrivena. Međutim, tajnu i dalje dokumentiraju i održavaju takozvani veliki meštri Sionskog priorata, među čijim redovima je, kaže se, bila i skupina najvećih i najuglednijih europskih genija. Ti muškarci — a gotovo su svi muškarci, što pomalo iznenađuje za navodno feministički-nastrojen kult — znaju pravu istinu o Mariji Magdaleni, obožavaju je i štuju kao boginju pa čak se upuštaju i u drevni grčki tajni obred hieros gamos (sveti seks) da bi svoju predanost svetoj ženstvenosti održali živom. Od Leonarda, čija Posljednja večera navodno prikazuje Mariju Magdalenu kao Sveti Gral, pa sve do Disnevjeve Male sirene (Ariel ima sliku Marije Magdalene na svom podvodnom ormaru), Da Vincijev kod tvrdi da postoji čitav svijet koji zna za tajnu o Mariji Magdaleni i čuva je na upadljivom mjestu u nadi da če nas ostale potaknuti da je uočimo. Nakon tri godine proučavanja materijala izvora za Da Vincijev kod, kao i kontroverzi i nagađanja koje je knjiga izazvala, prilično sam siguran u sljedeće postavke: jedan: Kako sam već spomenuo, kada Dan Brown ustraje na tome da Marija Magdalena nije prostitutka te da u najranijim spisima o kršćanskom pokretu nema naznaka koje bi poduprle tumačenje Marije kao prostitutke koja se pokajala, on je povijesno točan i to je mainstream najboljeg i najvažnijeg znanstvenog rada obavljenog o toj temi u proteklih pola stoljeća. Dva: Jednako sam siguran da gotovo sve u Da Vincijevu kodu povezano s Marijom Magdalenom kao Svetim Gralom ili kaležom odgovornim za majčinstvo krvne loze kojoj se još uvijek mogu pratiti tragovi unatrag dvije tisuće godina, jednako kao i gotovo sve što ima veze s namjernom urotom Crkve da sve to sakrije i zataška, i/ili trajno višestoljetno nastojanje navodnog Sionskog priorata da održi istinu o Mariji Magdaleni živom — sve je to daleko više fantastično nego činjenično. Iako uspjeh romana pokazuje da ti elementi čine pripovijest koja je zanimljiva i ostaje u sjećanju, teško mi je pripisati ikakav povijesni kredibilitet tim dijelovima Da Vincijeva koda. Prilično sam

siguran da je Sionski priorat, na primjer, obmana koju su u Francuskoj polovicom dvadesetog stoljeća "zakuhali" Pierre Plantard i njegovi nostalgični, desno orijentirani prijatelji rojalisti. Isto sam tako duboko uvjeren da Leonardo da Vinci nije bio veliki meštar ničega osim umjetnosti i renesansnih ideja. Dramatične teorije o uroti i okultnim natopljeni dijelovi Da Vincijeva koda iznimno su zanimljivi na razini mita i metafore, arhetipa i simbolike. No, treba dodati da ti dijelovi priče — a posebice ta verzija o tome tko je bila Marija Magdalena — ne proizlaze iz činjenica, povijesnih dokaza pa čak niti iz ozbiljnih znanstvenih pretpostavki. Tri: Složeniji, suptilniji i detaljniji dijelovi Da Vincijeva koda ne bave se ni prostitutkom koja Marija Magdalena nije bila a niti žrtvom pos-tmoderne urote kakvom je za neke postala. Mnogo zanimljivija pitanja o Mariji Magdaleni tiču se toga tko je ona zapravo bila (ili barem tko je zaista mogla biti) i uloge koju je zaista možda imala u životu i vremenu Isusovu, ulogu koju su joj pripisale u ranoj povijesti kršćanstva neke gno-stičke skupine te razloga zbog kojih se danas pojavljuje kao vrlo važna za tolike aspekte novog duhovnog razmišljanja. Baš kao što je Da Vincijev kod bio izvorom iz kojega su mnogi čitatelji po prvi puta čuli za postojanje alternativnih Evanđelja i spisa osim Mateja, Marka, Luke i Ivana i ostalih priznatih knjiga iz Novog Zavjeta. Važnost tih alternativnih tekstova je, dijelom, i u tome što Mariji Magdaleni daju više prostora od priznatih Evanđelja. Zapravo, u alternativnim tekstovima ona ima svoje "vlastito" Evanđelje po Mariji (po mojem mišljenju, nije ga napisala sama Marija Magdalena nego je djelo kasnijih gnostičkih mislioca koji su nastojali prikazati njezin duh, mudrost i priču). A zasigurno je važno da se nju u alternativnim tekstovima naziva "družicom" Isusovom (što dolazi od starogrčke riječi koje se ponekad koristila i u značenju "supružnika/ce") te se spominje da ju je on "često" ljubio, bilo to u usta bilo drugdje. No, za mene najveća vrijednost veze između Gnostičkih Evanđelja i Marije Magdalene možda leži u važnosti te vrste duhovnosti za naše vrijeme. Čini se da za današnji, slobodni, neognostički pokret ima više dublje, Zen-filozofiji slične i produhovljenije mudrosti u Gnostičkim evanđeljima nego u tradicionalnoj kršćanskoj teologiji. Mnogo je više potrage za razumijevanjem tajni i čuda života, više osjećaja svetoga. Gnostici su isticali procese samootkrivenja i samo-ostvarenja kao ono stoje u srcu moralnosti i religije. A iako su krajnje kontradiktorne stvari izrečene o ženama u gnostičkim tekstovima, barem se čini da je snažan pro-ženski trend jedna od niti što se provlače kroz te dokumente. U tom kontekstu zanimljivo je spomenuti i "revoluciju unutar revolucije" koja se danas događa u istraživanjima posvećenim Mariji Magdaleni. Budući da je tek nedavno rehabilitirana nakon četrnaest stoljeća krađe identiteta, koji bi identitet Marija danas trebala uzeti? Ima onih koji misle da nije dovoljno samo učiniti je opet važnom figurom u Isusovu pokretu — "prvom medu apostolima", kako ju se ponekad spominje u tradicionalnom kršćanskom govoru. Drugi smatraju da bi je trebalo gledati kao boginju ili barem da priče o njoj treba tumačiti kao mitsko predstavljanje duha boginje u kulturi istočnog Sredozemlja. Ima i onih koji misle da je pogled Dana Browna na Mariju kao udatu za Isusa i majku njegova djeteta pretjerano ograničena uloga (to jest, uloga "Isusove gospođe") za tu duboko produhovljenu, samostalnu ženu koja je utjelovljenje

biti svetog načela ženstvenosti. Neki kažu da bi je trebalo promatrati kao potpuno jednaku s Isusom u izazivanju kršćanske revolucije. Drugi smatraju da nije dovoljno egzotično gledati na nju kao na bogatu židovsku ženu iz ribarskog sela Magdale na Galilejskom moru (nazivalo se još Galilejskim, Tiberijadskim i Genezaretskim jezerom, a današnji mu je službeni naziv Kinaret — op. prev.), nego tvrde da je bila crnkinja iz grada također zvanog Magdala, ali u Etiopiji — možda objašnjavajući kult crne Madone, koji je osobito snažan u onim dijelovima Francuske u kojima je, legenda kaže, Marija Magdalena živjela nakon Isusove smrti. Nekoliko stručnjaka koji proučavaju Mariju Magdalenu čak je nezadovoljno idejom da joj se oduzme uloga prostitutke. Postoje neki dokazi da su takozvane prostitutke u hramu naseljavale određena mjesta religioznog štovanja u Egiptu, Grčkoj, Izraelu i drugdje po istočnom Sredozemlju. Te prostitutke u hramovima izvodile su obrede svetog seksa s kraljevima, prinčevima, ratnicima i vjerskim poglavarima, blagoslivljajući muškarce svojim moćima nalik božanskima kroz te obrede hieros gamos. Darivajući svoje ženske darove, te su prostitutke iz hramova donosile muškarcima uspjeh u lovu i u borbi, u dozivanju kiše za usjeve ili u predviđanju budućnosti. Povezivanje Marije Magdalene s prostitucijom, tvrdi nekolicina feminističkih znanstvenica, iskrivljena je aluzija na tu sjajnu povijest nalik božanskoj, povijest snažnih, moćnih žena u antičkom svijetu. Kako sam otkrio lutajući među brojnim Barnes & Noble naslovima tog jutra 2003. godine — i kako sam nastavio otkrivati čitajući mnoge od stotina novih knjiga i članaka o Mariji Magdaleni objavljene u proteklih nekoliko godina — Marija Magdalena je poput dvadesetiprvostoljetnog Rorschacova testa za stavove o ženama, spolu, seksualnosti, religiji, kršćanstvu, povijesnom Isusu, duhovnosti, spoznaji, samo-otkrivenju, intuiciji i onome što je stvarno sveto a što profano u našem svijetu. Stvarnost je da je Marija Magdalena — poput Isusa, Mojsija, Bude, Konfucija i doslovno svih popularnih ikona religioznog vjerovanja i vjere — postala tkogod želimo da bude. TKO JE BILA MARIJA MAGDALENA? JAMES CARROLL* "Čitava povijest zapadne civilizacije utjelovljena je u kultu Marije Magdalene", počinje James Carroll u ovom provokativnom eseju. Carroll je bivši svećenik, autor deset romana, kolumnist Boston Globea te autor djela Constantine's Sword i drugih nefikcionalnih naslova. Njegova teza ovdje jest da je, od izvornih dokumenata koji su postali Novi Zavjet sve do snimanja filma Da Vincijev kod, slika o Mariji Magdaleni opetovano bila prisilno novačena, iskrivljavana i osporavana. No, kroz sve to, kaže on, ključno pitanje ostalo je uglavnom zanemareno: tko je bila Marija Magdalena? Carrollov esej nastoji ponuditi odgovor primjedbom da zabune što su se vrtjele oko Marije Magdalene počinju već sa samim Evanđeljima. Ona su, podsjeća on čitatelje, izrasla iz "onoga što znanstvenici obično nazivaju 'igrom gluhog telefona' kao karakteristikom oralne tradicije" što znači da, iako se pisci tih Evanđelja možda slažu oko toga da se ona pojavljivala prilikom ključnih događaja, kao što su Raspeće i Uskrsnuće, razlikuju se u tome što se događalo — osobito u naknadnom prepričavanju. Na primjer, kada u vrtu u blizini praznog groba, uskrsnuli Isus susreće Mariju Magdalenu i kaže joj "Ne dodiruj me.", to je, kaže Carroll, fraza koja zvuči točno za Isusa koji je u većini biblijskih zapisa "zapamćen da se prema ženama ponašao s

poštovanjem i kao prema jednakima u njegovom krugu ". No, ta se interpretacija uskoro počela malo po malo mijenjati, kaže Carroll, a, kao i sa svakom pričom povezanom s Marijom Magdalenom, erotski detalji dobivali su sve veću važnost. Tako nastaje Marija Magdalena kao prostitutka koja se pokajala — manipulacija, kaže on, koju su proveli muškarci, za muškarce: "Vizija celibata dočarane za neženje". No, kako su se elementi tog vjerskog pokreta mijenjali od osporavanja mizoginije do potvrde iste, jedna od posljedica bile su znatne izmjene u priči o Mariji Magdaleni. Marija je, kaže Carroll, "prošla put od važne učenice čiji je položaj ovisio o povjerenju koje joj je ukazao sam Isus, do kurve pokajnice čiji je status ovisio o erotskom naboju njezine prošlosti i bijedi njezine poremećene svijesti". U ovom radu bivši svećenik spaja svoje znanje o biblijskom razmišljanju sa svojim novinarskim okom za detalje kako bi oslikao realniju inačicu Marijine povijesti. Čitava povijest zapadne civilizacije utjelovljena je u kultu Marije Magdalene. Mnogo stoljeća najopsesivnije štovana medu svecima, ta je žena postala utjelovljenje kršćanske odanosti koja je definirana kao kajanje. A ipak je samo neuhvatljivo spomenuta u Bibliji i kao takva poslužila je kao platno na koje je projiciran niz fantazija. Sa svakim novim razdobljem koje bi nastupilo u povijesti, njezina se slika mijenjala, od prostitutke i proročice preko mistika i časne sestre u celibatu, pasivne pomagačice, feminističke ikone sve do matrijarha tajne dinastije božanstva. Kako je prošlost zapamćena, kako je ukroćena seksualna žudnja, kako muškarci i žene prilagodavaju i usklađuju svoje zasebne nagone, kako moć neizbježno traži posvećenje, kako tradicija postaje autoritativna, kako se prihvaćaju revolucije, kako se prihvaća pogrešivost i kako se može natjerati odanost da služi nasilnoj dominaciji — sva ta kulturalna pitanja pridonijela su oblikovanju priče o ženi koja je prijateljevala s Isusom iz Nazareta. Tko je bila? Na temelju Novog Zavjeta moglo bi se zaključiti da je Marija iz Magdale (njezino rodno mjesto, selo na obali Galilejskog mora) bila vodeća figura među onima koje je Isus privukao i okupio oko sebe. MARIJA MAGDALENA NE VIŠE PROGNANICA ¦ Kada su ga muškarci iz tog društva napustili u trenutku smrtne opasnosti, Marija iz Magdale bila je jedna od žena koje su ostale uz njega, čak i do Raspeća. Bila je prisutna kod groba, prva osoba pred kojom se Isus pojavio nakon Uskrsnuća i prva koja je propovijedala "Radosnu vijest" o tom čudu. Ovo su neke od nekoliko specifičnih tvrdnji o Mariji Magdaleni u Evanđeljima. Iz drugih tekstova iz ranokršćanskog doba čini se da se njezin status "apostolice" u godinama nakon Isusove smrti mogao mjeriti čak i s Petrovim. Taj je ugled proizašao iz intimnosti njezina odnosa s Isusom, koji je, prema nekim izvještajima, imao i fizički aspekt koji je uključivao poljupce. Počevši s nitima ovih nekoliko izjava u najstarijim kršćanskim spisima koji datiraju od prvog do trećeg stoljeća, satkana je raskošna tapiserija koja vodi do prikaza sv. Marije Magdalene u kojemu je najdosljednija opaska — ona da je bila prostitutka koja se pokajala — gotovo sigurno netočna. O toj krivoj opasci ovisi dvojna upotreba kojoj njezina legenda otada služi: diskreditiranje spolnosti općenito i oduzimanje moći ženama osobito. Zabune vezane uz lik Marije Magdalene sastavljene su tijekom vremena kako je njezina slika bila upisana u borbu za moć nakon neke druge, i u skladu s time iskrivljena. U sukobima koji su definirali kršćansku Crkvu — oko stavova

prema materijalnom svijetu, usredotočenom na seksualnost; oko autoriteta isključivo muškog svećenstva; uvođenja celibata; obilježavanja teološke raznolikosti kao hereze; oplemenjivanja udvorne ljubavi; razbuktavanja "viteškog" nasilja; marketinga svetosti, bilo u vrijeme Konstantina, protureformacije, razdoblja romantizma bilo u industrijsko doba — kroz sve to, preoblikovanja Marije Magdalene odigrala su svoju ulogu. No, zapravo, zabune počinju već sa samim Evanđeljima. U Evanđeljima u priču o Isusu ulazi nekoliko žena goleme energije, uključujući i erotsku energiju. Ima nekoliko Marija — a posljednja među njima zasigurno nije Marija, Isusova majka. No, tu je i Marija iz Betanije, sestra Marte i Lazara. Postoji Marija, majka Jakova i Josipa, te Marija, supruga Klopasova. Jednako važne, tamo su i tri žene koje su brzo obilježene kao seksualne grešnice — žena na "lošem glasu" koja briše Isusova stopala pomasti u znak pokajanja, Samaritanka koju Isus sreće na bunaru i preljubnica koju farizeji dovlače pred Isusa da bi vidjeli hoće li je osuditi. Prvo što treba napraviti u razotkrivanju tapiserije o Mariji Magdaleni je raščešljati niti koje zaista pripadaju tim drugim ženama. Neke od tih niti i same su prilično zapetljane. Bit će korisno prisjetiti se kako je priča koja ih uključuje uopće napisana. Četiri Evanđelja nisu ispovijesti svjedoka događaja. Napisana su 35 do 65 godina nakon Isusove smrti, kao zgušnjavanje zasebnih oralnih tradicija koje su nastale u raspršenim kršćanskim zajednicama. Isus je Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE su se vrtjele oko Marije Magdalene počinju već sa samim Evanđeljima. Ona su, podsjeća on čitatelje, izrasla iz "onoga što znanstvenici obično nazivaju 'igrom gluhog telefona' kao karakteristikom oralne tradicije" što znači da, iako se pisci tih Evanđelja možda slažu oko toga da se ona pojavljivala prilikom ključnih događaja, kao što su Raspeće i Uskrsnuće, razlikuju se u tome što se događalo — osobito u naknadnom prepričavanju. Na primjer, kada u vrtu u blizini praznog groba, uskrsnuli Isus susreće Mariju Magdalenu i kaže joj "Ne dodiruj me.", to je, kaže Carroll, fraza koja zvuči točno za Isusa koji je u većini biblijskih zapisa "zapamćen da se prema ženama ponašao s poštovanjem i kao prema jednakima u njegovom krugu". No, ta se interpretacija uskoro počela malo po malo mijenjati, kaže Carroll, a, kao i sa svakom pričom povezanom s Marijom Magdalenom, erotski detalji dobivali su sve veću važnost. Tako nastaje Marija Magdalena kao prostitutka koja se pokajala — manipulacija, kaže on, koju su proveli muškarci, za muškarce: "Vizija celibata dočarane za neženje ". No, kako su se elementi tog vjerskog pokreta mijenjali od osporavanja mizoginije do potvrde iste, jedna od posljedica bile su znatne izmjene u priči o Mariji Magdaleni. Marija je, kaže Carroll, "prošla put od važne učenice čiji je položaj ovisio o povjerenju koje joj je ukazao sam Isus, do kurve pokajnice čiji je status ovisio o erotskom naboju njezine prošlosti i bijedi njezine poremećene svijesti". U ovom radu bivši svećenik spaja svoje znanje o biblijskom razmišljanju sa svojim novinarskim okom za detalje kako bi oslikao realniju inačicu Marijine povijesti. /-»«? Čitava povijest zapadne civilizacije utjelovljena je u kultu Marije Magdalene. Mnogo stoljeća najopsesivnije štovana medu svecima, ta je žena postala utjelovljenje kršćanske odanosti koja je definirana kao kajanje. A ipak je samo neuhvatljivo spomenuta u Bibliji i kao takva poslužila je kao platno na koje je

projiciran niz fantazija. Sa svakim novim razdobljem koje bi nastupilo u povijesti, njezina se slika mijenjala, od prostitutke i proročice preko mistika i časne sestre u celibatu, pasivne pomagačice, feminističke ikone sve do matrijarha tajne dinastije božanstva. Kako je prošlost zapamćena, kako je ukroćena seksualna žudnja, kako muškarci i žene prilagodavaju i usklađuju svoje zasebne nagone, kako moć neizbježno traži posvećenje, kako tradicija postaje autoritativna, kako se prihvaćaju revolucije, kako se prihvaća pogrešivost i kako se može natjerati odanost da služi nasilnoj dominaciji — sva ta kulturalna pitanja pridonijela su oblikovanju priče o ženi koja je prijateljevala s Isusom iz Nazareta. Tko je bila? Na temelju Novog Zavjeta moglo bi se zaključiti da je Marija iz Magdale (njezino rodno mjesto, selo na obali Galilejskog mora) bila vodeća figura među onima koje je Isus privukao i okupio oko sebe. MARIJA MAGDALENA NE VIŠE PROGNANICA' Kada su ga muškarci iz tog društva napustili u trenutku smrtne opasnosti, Marija iz Magdale bila je jedna od žena koje su ostale uz njega, čak i do Raspeća. Bila je prisutna kod groba, prva osoba pred kojom se Isus pojavio nakon Uskrsnuća i prva koja je propovijedala "Radosnu vijest" o tom čudu. Ovo su neke od nekoliko specifičnih tvrdnji o Mariji Magdaleni u Evanđeljima. Iz drugih tekstova iz ranokršćanskog doba čini se da se njezin status "apostolice" u godinama nakon Isusove smrti mogao mjeriti čak i s Petrovim. Taj je ugled proizašao iz intimnosti njezina odnosa s Isusom, koji je, prema nekim izvještajima, imao i fizički aspekt koji je uključivao poljupce. Počevši s nitima ovih nekoliko izjava u najstarijim kršćanskim spisima koji datiraju od prvog do trećeg stoljeća, satkana je raskošna tapiserija koja vodi do prikaza sv. Marije Magdalene u kojemu je najdosljednija opaska — ona da je bila prostitutka koja se pokajala — gotovo sigurno netočna. O toj krivoj opasci ovisi dvojna upotreba kojoj njezina legenda otada služi: diskreditiranje spolnosti općenito i oduzimanje moći ženama osobito. Zabune vezane uz lik Marije Magdalene sastavljene su tijekom vremena kako je njezina slika bila upisana u borbu za moć nakon neke druge, i u skladu s time iskrivljena. U sukobima koji su definirali kršćansku Crkvu — oko stavova prema materijalnom svijetu, usredotočenom na seksualnost; oko autoriteta isključivo muškog svećenstva; uvođenja celibata; obilježavanja teološke raznolikosti kao hereze; oplemenjivanja udvorne ljubavi; razbuktavanja "viteškog" nasilja; marketinga svetosti, bilo u vrijeme Konstantina, protureformacije, razdoblja romantizma bilo u industrijsko doba — kroz sve to, preoblikovanja Marije Magdalene odigrala su svoju ulogu. No, zapravo, zabune počinju već sa samim Evanđeljima. U Evanđeljima u priču o Isusu ulazi nekoliko žena goleme energije, uključujući i erotsku energiju. Ima nekoliko Marija — a posljednja među njima zasigurno nije Marija, Isusova majka. No, tu je i Marija iz Betanije, sestra Marte i Lazara. Postoji Marija, majka Jakova i Josipa, te Marija, supruga Klopasova. Jednako važne, tamo su i tri žene koje su brzo obilježene kao seksualne grešnice — žena na "lošem glasu" koja briše Isusova stopala pomasti u znak pokajanja, Samaritanka koju Isus sreće na bunaru i preljubnica koju farizeji dovlače pred Isusa da bi vidjeli hoće li je osuditi. Prvo što treba napraviti u razotkrivanju tapiserije o Mariji Magdaleni je raščešljati niti koje zaista pripadaju tim drugim ženama. Neke od tih niti i same su prilično zapetljane. Bit će korisno prisjetiti se kako je priča koja ih uključuje uopće napisana.

Četiri Evanđelja nisu ispovijesti svjedoka događaja. Napisana su 35 do 65 godina nakon Isusove smrti, kao zgušnjavanje zasebnih oralnih tradicija koje su nastale u raspršenim kršćanskim zajednicama. Isus je Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE umro otprilike 30. godine naše ere. Evanđelja po Marku, Mateju i Luki datiraju oko 65. do 85. godine te imaju zajedničke izvore i teme. Evanđelje po Ivanu sastavljeno je između 90. i 95. godine i drukčije je. Dakle, kada čitamo o Mariji Magdaleni u svakom od Evanđelja, kao i kada čitamo o Isusu, ono što dobivamo nije povijest nego sjećanje — sjećanje oblikovano vremenom, nijansama naglašavanja i nastojanjima da se istakne izraziti teološki zaključak. A već tada, čak i u tom ranom razdoblju — kao što je očito kada uspoređujemo različite iskaze — sjećanje je maglovito. Kada je riječ o Mariji iz Magdale, zabuna počinje u osmom poglavlju Luke: Tada je nakon ovoga [Isus] prolazio kroz gradove i sela propovijedajući i objavljujući Radosnu vijest o kraljevstvu Božjem. S njime su išla Dvanaestorica, baš kao i neke žene koje su bile izliječene od zlih duhova i slabosti: Marija s nadimkom Magdalena, iz koje je izašlo sedam demona, Ivana, supruga Herodova sluge Chuza, Suzana i nekoliko drugih koje su skrbile za njih svojim vlastitim sredstvima. Dvije važne stvari naslućuju se u ovom odlomku. Prvo, te žene "skrbile su za" Isusa i Dvanaestoricu što ukazuje da su žene bile dobrostojeće, ugledne figure. (Moguće da je ovo pripisivano, do Isusovog vremena, ulozi kakvu su bogate žene odigrale nekoliko godina kasnije.) Drugo, sve su one izliječene od nečega, uključujući i Mariju Magdalenu. "Sedam demona", koji se spominju za nju, ukazuje na bolest (ne nužno opsjednutost) određene ozbiljnosti. Vrlo brzo, kako se zamagljivanje sjećanja nastavljalo, a zatim, kako su pisano Evanđelje čitali nežidovi neupoznati s takvim kodiranim jezikom, ti "demoni" bit će shvaćeni kao znak moralne slabosti. Ova inače bezazlena referencija na Mariju Magdalenu dobiva neku vrstu radioaktivne narativne energije zbog onoga što joj neposredno prethodi na kraju sedmog poglavlja, u anegdoti izvanredne i goleme snage: Jedan od Farizeja pozvao je [Isusa] na objed. Kada je stigao do Farizejeve kuće i zauzeo mjesto za njegovim stolom, ušla je žena koja je u gradu bila na lošem glasu. Čula je da on jede s Farizejom i donijela je sa sobom alabastrenu posudu pomasti. Čekala je iza njega kod njegovih nogu, jecajući a njezine su suze padale po njegovim nogama i ona ih je brisala svojom kosom; zatim je njegove noge prekrila poljupcima i namazala ih pomasti. Kada je Farizej koji ga je pozvao to vidio, rekao je sam sebi "Da je ovaj čovjek prorok, znao bi tko je ova žena koja ga dodiruje i na kakvu je lošem glasu." MARIJA MAGDALENA NE VIŠE PROGNANICA No, Isus odbija osuditi je pa čak i otkloniti njezinu gestu. On je zapravo prepoznaje kao znak "da su joj njezini brojni grijesi sigurno oprošteni jer inače ne bi mogla iskazati tako veliku ljubav". "Vjera te tvoja spasila", kaže joj Isus. "Idi u miru." Ova priča o ženi na lošem glasu, alabastrenoj posudi, raspuštenoj kosi, "brojnim grijesima", oboljeloj svijesti, pomasti, pranju i ljubljenju nogu, tijekom vremena postali su dramatični vrhunac priče o Mariji Magdaleni. Ta če scena biti eksplicitno povezana s njom te ponovljena iznova i iznova od strane velikih kršćanskih umjetnika. Čak i ležerno čitanje ovog teksta, kolikogod napunilo njegovu jukstapoziciju stihovima koji slijede, ukazuje da te

dvije žene nemaju nikakve veze jedna s drugom — da uplakana pokajnica nema veze s Marijom iz Magdale ništa više nego što ima s Ivanom ili Suzanom. Ostali stihovi u drugim Evanđeljima samo pridonose složenosti. Matej, na primjer, donosi priču o istom događaju, ali, da bi iznio drukčiji zaključak i s pridodanim ključnim detaljem: Isus je bio u Betaniji u kući Šimuna gubavca kada mu je prišla žena s alabastrenom posudom punom najskuplje pomasti i izlila je na njegovu glavu dok je sjedio za stolom. Kada su to vidjeli, učenici su bili ogorčeni. "Zašto takvo rasipanje?" rekli su. "Ovo je moglo biti prodano po visokoj cijeni a novac dan siromašnima." Isusu je to zamijetio. "Zašto uznemirujete ženu?" rekao im je... "Kada je izlila ovu pomast na moje tijelo, učinila je to da me pripremi za pokop. Zaista, kažem vam, gdjegod po cijelom svijetu ova Radosna vijest bude objavljena, to što je ona učinila također će biti ispričano, u sjećanje na nju." Ovaj ulomak pokazuje ono što znanstvenici koji se bave Biblijom obično smatraju svojstvom usmene tradicije iz koje je Evanđelje izraslo. Umjesto Lukina Farizeja čije je ime Šimun, kod Mateja nalazimo "Šimuna gubavca". To pomazivanje posebice se odnosi na tradicionalno premazivanje mrtvaca uljem, tako da funkcionira kao eksplicitan nagovještaj Isusove smrti. Kod Mateja, a i kod Marka, priča o neimenovanoj ženi stavlja njezino prihvaćanje Isusove smrti u veliki kontrast odbijanju (muških) učenika da Isusova predviđanja o vlastitoj smrti shvate ozbiljno. No, u drugim ulomcima Marija Magdalena povezuje se po imenu s Isusovim pokopom, što objašnjava zašto je bilo lako pomiješati tu anonimnu ženu s njom. U stvari, s ovim događajem i Matejeva i Markova priča počinju se kretati prema vrhuncu Raspeća, jer jedan od učenika — "čovjek zvan Juda" — odlazi, u sljedećoj rečenici, glavnom svećeniku da izda Isusa. U ulomcima o pomazanjima, žena je prepoznata po "alabastrenoj Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE posudi", ali su kod Luke, koji ne spominje pogrebni obred, uočljivi i jasni erotski tonovi: čovjek toga vremena trebao bi vidjeti raspuštenu ženinu kosu samo u intimnosti spavaće sobe. Uvreda koju su osjetili svjedoci kod Luke tiče se seksa, dok se kod Mateja i Marka tiče novca. I, kod Luke, ženine suze, zajedno s Isusovim riječima, definiraju susret kao pokajanje bijednice. No, komplikacije se gomilaju. Matej i Marko kažu da se događaj s pomazanjem dogodio u Betaniji, što je detalj s odjekom u Evanđelju po Ivanu koje sadrži još jednu Mariju, sestru Marte i Lazara, ali i još jednu priču o događaju pomazanja: Šest dana prije Pashe Isus je otišao u Betaniju, gdje je bio Lazar, kojega je uskrsnuo iz mrtvih. Tamo su mu priredili večeru; Marta ga je posluživala a Lazar je bio medu onima za stolom. Marija je donijela funtu vrlo skupe pomasti, čistoga narda, i njome je pomazala noge Isusove, brišući ih svojom kosom. Juda prigovara u ime siromašnih i još jednom se pokazuje da Isus brani ženu. "Pusti je na miru; morala je sačuvati tu pomast za dan mojega pokopa", kaže on. "Imat ćeš siromašne uz sebe uvijek, ali nećeš uvijek imati mene". Kao i prije, pomazanje nagoviješta Raspeće. Tu su još i nezadovoljstvo i ljutnja zbog rasipanja luksuzne robe, pa smrt i novac određuju sadržaj susreta. No, raspuštena kosa isto tako naznačuje erotsko.

Isusova smrt na Golgoti, gdje je Marija Magdalena brzo prepoznata kao jedna od žena koje su odbile napustiti ga, vodi do onoga što je daleko najvažnija potvrda o njoj. Sva četiri Evanđelja (i još jedan rani kršćanski tekst, Evanđelje po Petru) eksplicitno ju imenuju kao prisutnu kod groba, a kod Ivana ona je prva svjedokom Isusovog Uskrsnuća. To je — a ne pokajanje, niti odricanje od seksa — ono na što ona najviše polaže pravo. Za razliku od muškaraca koji su se razbježali i pobjegli, koji su izgubili vjeru, koji su izdali Isusa, žena je ostala. (Iako pamćenje kršćana slavi taj čin odanosti, njegov povijesni kontekst vjerojatno je bio manje plemenit: bilo je mnogo vjerojatnije da će muškarci iz Isusova društva biti uhapšeni nego žene.) A glavna medu njima je Marija Magdalena. Evanđelje po Ivanu priču iznosi žestoko: Bilo je vrlo rano prvoga dana u tjednu i još uvijek mračno kada je Marija iz Magdale došla do groba. Vidjela je da je kamen pomaknut s groba i otrčala je Šimunu Petru i još jednom učeniku, kojega je Isus volio. "Odnijeli su Gospodina iz groba" rekla je "i ne znamo kamo su ga stavili". Petar i ostali požure do groba da vide i sami, a zatim se ponovno razilaze. MARIJA MAGDALENA NE VIŠE PROGNANICA U međuvremenu je Marija stajala ispred groba, plačući. A zatim se, još uvijek plačući, sagnula da pogleda unutra i ugledala dvojicu anđela u bijelom kako sjede tamo gdje je prije bilo Isusovo tijelo, jedan kod glave a drugi kod nogu. Rekli su "Ženo, zašto plačeš?" "Odnijeli su mog Gospodina", odgovorila je ona "i ne znam kamo su ga stavili". Dok je to govorila, okrenula se i vidjela Isusa kako stoji ondje, iako ga nije prepoznala. Isus je progovorio: "Ženo, zašto plačeš? Koga tražiš?" Pretpostavljajući da je on vrtlar, ona je odgovorila "Gospodine, ako ste ga vi odnijeli, recite mi kamo ste ga stavili a ja ću ići ukloniti ga ". Isus je zazvao "Marijo!" Ona ga je tada prepoznala i kazala mu na hebrejskom "Rabbuni!" — što znači Gospodar. Isus joj je rekao "Nemoj se držati mene jer se nisam još uzdigao do ... mojega Oca i tvojega Oca, do mojeg Boga i tvojeg Boga". Pa je Marija iz Magdale otišla i ispričala učenicima da je vidjela Gospodina i da joj je rekao to. Priča o Isusu pripovijedana je i pripovijedana ponovno u tim prvim desetljećima, pripovjedne prilagodbe u događaju i karakteru bile su neizbježne, a zamjena jedne drugom bila je oznaka načina na koji su Evanđelja prenošena. Većina je kršćana bila nepismena; svoje su tradicije usvajali kroz složeno djelovanje sjećanja i interpretacije, a ne uz pomoć povijesti, što je tek u konačnici vodilo do tekstova. Jednom kada su sveti tekstovi bili autoritativno uspostavljeni, egzegeti koji su ih tumačili mogli su napraviti pažljive razlike, čuvajući popis žena odvojenim, ali obični propovjednici bili su manje oprezni. Prepričavanje anegdota za njih je bilo ključno, pa je bilo sigurno da će do izmjena doći. Višestrukost Marija sama po sebi bila je dovoljna da pomiješa stvari — kao što su bili i različiti iskazi o pomazanju, što je na jednom mjestu djelo prostitutke raspuštene kose, na drugom skromne nepoznate žene koja Isusa priprema za grob, a na trećem voljene prijateljice imenom Marija. Žene koje plaču, iako u rasponu okolnosti, pojavljuju se kao motiv. Kao i kod svake priče, erotski detalji dobivaju na važnosti, osobito zato što je Isusov stav prema ženama sa seksualnom prošlosti bila jedna od stvari koja ga je razlikovala od ostalih učitelja tog vremena. Ne samo da je Isus zapamćen po tome što se prema ženama ponašao s poštovanjem, kao prema jednakima u svom krugu; ne samo da je odbio svesti ih na njihovu seksualnost, nego je Isus bio izričito

prikazan kao čovjek koji je volio žene, i kojega su žene voljele. Vrhunac tih tema događa se u vrtu s grobom, s tom jednom riječju obraćanja "Marijo!" To je bilo dovoljno da ga ona prepozna i njezina je reakcija jasna iz onoga što on sljedeće izgovara "Nemoj se držati mene". Štogod bilo prije, govor tijela između Isusa i Marije iz Magdale sada mora biti drukčiji. Od ovih različitih, odvojenih niti — razne ženske figure, pomast,kosa, plač, neviđena intimnost kod groba — stvoren je novi lik Marije Magdalene. Od niti je, to jest, satkana tapiserija — jedna pripovjedna linija. Kroz vrijeme ta je Marija prošla put od važne učenice čiji je superioran status ovisio o povjerenju što joj ga je sam Isus poklonio do kurve pokajnice čiji je status ovisio o erotskom naboju njezine prošlosti i nesreći njezine oboljele svijesti. Dijelom je takav razvoj proizašao iz prirodnog poriva da se fragmenti Biblije vide kao cjeline, da se razdvojena priča složi, a zasebne odluke i posljedice stope u jednu dramu. To je kao da je Aristotelovo načelo jedinstva, navedeno u Poetici, nametnuto činjenici tekstova koji su temelj kršćanstva. Tako bi, na primjer, iz diskretne epizode u pričama iz Evanđelja neki čitatelji čak stvorili daleko jedinstveniju — mnogo uvjerljiviju i mnogo više zadovoljavajuću — legendu prema kojoj je Marija iz Magdale bila neimenovana žena udata na svadbenoj svečanosti u Kani, gdje je Isus pretvorio vodu u vino. Njezin je suprug, u toj priči, bio Ivan kojega je Isus odmah unovačio da bude jedan od Dvanaestorice. Kada je Ivan otišao iz Kane s Gospodinom, ostavljajući za sobom svoju novu suprugu, ona se onesvijestila u napadu usamljenosti i ljubomore te se počela prodavati drugim muškarcima. Opet se pojavljuje u priči kao do tada ozloglašena preljubnica koju Farizeji dovlače pred Isusa. Kada Isus odbija osuditi je, ona uvida strahotu svojeg ponašanja. Nakon toga je otišla i donijela svoju dragocjenu pomast te je nanijela na njegove noge, plačući od tuge. Otada ga je slijedila, uz čistoću i predanost, a njezina je ljubav ostala nekonzu-mirana — "Ne dodiruj me!" — i to snažnija upravo zbog toga. Takva žena živi dalje kao Marija Magdalena u Zapadnjačkom kršćanstvu i u svjetovnoj Zapadnjačkoj imaginaciji, sve do, recimo, rock-opere Isus Krist Superstar u kojemu Marija Magdalena pjeva "Ne znam kako da ga volim ... On je samo čovjek, a imala sam toliko mnogo muškaraca prije ... toliko ga želim. Toliko ga volim". Priča ima bezvremensku privlačnost, kao prvo, zato što pitanje "kako" — treba li ljubav biti eros ili agape; senzualna ili spiritualna; pitanje žudnje ili konzumacije — definira ljudsko stanje. Ono što čini sukob univerzalnim jest dvojno iskustvo seksa: kao nužnog sredstva reprodukcije i kao ludila strastvenog susreta. Za žene, majčinsko može biti u suprotnosti s erotskim, napetošću koja kod muškaraca može biti svedena na dobro poznate suprotstavljene fantazije o Madoni i kurvi. Ovo pišem kao muškarac, a ipak mi se čini da je kod žena ta napetost izražena u stavovima ne prema muškarcima, nego prema samoj ženskosti. Slika Marije Magdalene izražava takve napetosti i iz njih izvlači snagu, osobito kada joj je par slika one druge Marije, Isusove majke. Kršćani mogu štovati Blaženu Djevicu, no Magdalena je ta s kojom se identificiraju. Ono što je čini privlačnom jest to što nije samo kurva nasuprot Madoni koja je Isusova majka, nego to što u sebi sjedinjuje oba lika. Čista zahvaljujući svom pokajanju, ipak ostaje žena s prošlošću. Njezino preobraćenje samo povećava njezinu erotsku privlačnost, umjesto da je ukloni. Jad samo-optuživanja, poznat na ovaj ili onaj način svakom ljudskom

biću, nalazi olakšanje u figuri čije je ponizno pokajanje je uvjet oporavka. To što je žali zbog izopačenog života seksualnog objekta koji je vodila čini je samo još učinkovitijom kao nekoga koga bismo mogli nazvati pokajničkim objektom. Stvaranje lika Marije Magdalene kao prostitutke pokajnice možemo promatrati kao posljedicu pritisaka svojstvenih pripovjednoj formi i praiskonskom porivu da izrazimo neizbježne napetosti seksualnog nemira. No, ništa od toga nije bilo glavni čimbenik u preobrazbi slike Marije Magdalene, od one koja je osporavala mizogine pretpostavke muškaraca do one koja ih je potvrđivala. Najvažniji čimbenik u toj preobrazbi bila je, u stvari, manipulacija njezinom slikom od strane baš tih muškaraca. Promjeni je trebalo dugo vremena da se ostvari — punih prvih 600 godina kršćanske ere. Ponavljam, korisno je na umu imati kronologiju, s pozornošću usmjerenom na položaj žena u Isusovu pokretu. Prva je faza vrijeme samog Isusa i mnogo je razloga da vjerujemo kako su, prema njegovu učenju i u njegovu krugu, žene zato imale prava kao potpuno jednake. U drugoj fazi, kada su norme i pretpostavke Isusove zajednice zapisane, jednakost žena odražava se u pismima sv. Pavla (oko 50. — 60.), koji imenuje žene kao prave partnere -— svoje partnere — u kršćanskom pokretu, i u izvješćima iz Evanđelja koja pružaju dokaze o Isusovim stavovima te ističu žene čija hrabrost i vjernost stoje kao vidljiva suprotnost kukavičluku muškaraca. No, do treće faze — nakon što su Evanđelja napisana, ali prije nego što je Novi Zavjet definiran kao takav — Isusovo odbacivanje prevladavajuće muške dominacije u kršćanskoj je zajednici potkopavano. Sama Evanđelja, pisana u onih nekoliko desetljeća nakon Isusa, mogu se čitati kao naznaka tog potkopavanja zbog isticanja autoriteta "Dvanaestorice", koji su svi muškarci. (Potpuno-isključivo muški sastav "Dvanaestorice" izričito iskorištava Vatikan danas da isključi žene iz zaredivanja.) No, u novozavjetnim knjigama, rasprava među kršćanima oko položaja žena u zajednici je implicitna, a postaje prilično eksplicitna u ostalim svetim tekstovima iz tog ranog razdoblja. Možda nije iznenađenje da figura koja najviše utjelovljuje imaginativni i teološki sukob oko položaja žena u "Crkvi", kako se sama počela nazivati, jest Marija Magdalena. Ovdje je korisno prisjetiti se ne samo kako su sastavljeni tekstovi Novog Zavjeta, nego i kako su odabrani kao sveta književnost. Popularna pretpostavka je da su Poslanice Pavla i Jakova i četiri Evanđelja, zajedno s Djelima Apostolskim i Knjigom Otkrivenja, bili otprilike ono što je zajednica ranih kršćana imala kao temeljne spise. Smatra se da ti tekstovi,za koje se vjerovalo da su "inspirirani Duhom Svetim", sadrže nešto što je Bog prenio Crkvi, te su pridruženi prethodno "inspiriranim" i odabranim knjigama Starog Zavjeta da bi tvorili "Bibliju". No, kršćanske svete knjige (poput svetih knjiga judaizma, kada smo već kod toga) nastale su procesom daleko složenijim (i ljudskijim) od toga. Naglo širenje Radosne vijesti o Isusu po mediteranskom svijetu značilo je da su udaljene kršćanske zajednice nastajale posvuda. Postojala je živa raznolikost vjerovanja i praksi, koja se odražavala u oralnim tradicijama a, kasnije, i u tekstovima što su ih te zajednice koristile. Drugim riječima, bilo je mnogo drugih tekstova koji su mogli biti uključeni u "kanon" (ili popis), ali nisu. Tek do četvrtog stoljeća uspostavljen je popis kanoniziranih knjiga koje danas

poznajemo kao Novi Zavjet. To je značilo prekretnicu na putu prema samoodređenju Crkve upravo nasuprot judaizmu. U isto vrijeme, a nešto suptilnije, Crkva je bila na putu prema poimanju same sebe u suprotnosti sa ženama. Kada je Crkva počela ojačavati "pravovjerje" onoga što je smatrala Svetom knjigom i njezinim doktrinom određenim kredom, odbačeni tekstovi — a ponekad i ljudi koji su ih cijenili, poznati i kao heretici — bili su uništeni. To je djelomično bilo pitanje teološke rasprave — Ako je Isus bio božanstvo, na koji način je to bio? — a djelomično povlačenja granica protiv judaizma. No, na djelu je također bila i izrazito filozofska istraga, jer su kršćani, poput svojih poganskih suvremenika, nastojali definirati odnos između duha i tvari. Medu kršćanima ta će se rasprava uskoro usredotočiti na seksualnost — a njezino će bojno polje biti egzistencijalna napetost između muškarca i žene. Kada su svete knjige kanonizirane, koji su tekstovi isključeni i zašto? To je dug put, ali vraćamo se natrag našem predmetu jer je jedan od najvažnijih kršćanskih tekstova koji se može naći izvan Novog Zavjeta takozvano Evanđelje po Mariji, prepričavanje priče o Isusovom pokretu u kojemu se Marija Magdalena (koja bez sumnje nije žena s alabastrenom posudom) pojavljuje kao jedna od najmoćnijih voda. Baš kao što su se "kanonska" Evanđelja pojavila iz zajednica koje su same sebe povezivale s "Evanđelistima" koji možda nisu zaista "napisali" te tekstove, ovo je nazvano po Mariji ne zato što ga je ona "napisala", nego zato što se pojavilo iz zajednice koja je priznavala njezin autoritet. Bilo uz pomoć represije bilo zanemarivanjem, Evanđelje po Mariji izgubljeno je u ranom razdoblju — baš kao što je stvarna Marija Magdalena počela nestajati u previjajućoj muci kurve pokajnice i baš kao što su žene nestajale iz užeg kruga Crkve. Ponovno se pojavilo 1896. godine, kada se dobro očuvana, iako nepotpuna petostoljetna kopija dokumenta datiranog u drugo stoljeće pojavila ponuđena na prodaju u Kairu. Na kraju su pronađeni i ostali fragmenti tog teksta. Tek polagano kroz 20. stoljeće znanstvenici su počeli cijeniti ono što je ponovno otkriveno Evanđelje otkrivalo, u procesu koji je kulminirao 2003. godine objavljivanjem knjige Evanđelje po Mariji iz Magdale: Isus i prva žena Apostol Karen L. King. Iako je Isus odbacivao mušku dominaciju, što simbolizira njegovo davanje ovlasti Mariji Magdaleni za širenje Radosne vijesti o Uskrsnuću, muška dominacija postepeno je ostvarila moćan povratak unutar Isusova pokreta. No, da bi se to dogodilo, davanje ovlasti Mariji Magdaleni moralo je biti preoblikovano. Možemo vidjeti da se upravo tako nešto događa u Evanđelju po Mariji. Na primjer, Petrova nadmoćnost je drugdje uzeta zdravo za gotovo (kod Mateja Isus kaže "Ti si Petar stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju"). Ovdje se on klanja njoj: Petar je rekao Mariji "Sestro, znamo da te Spasitelj volio više od svih ostalih žena. Kazuj nam riječi Spasitelja koje pamtiš, stvari za koje znaš da ih mi ne znamo jer ih nismo čuli." Marija je odgovorila "Podučit ću vas onome što je skriveno od vas". I počela im je govoriti te riječi. Marija se prisjeća svoje vizije, neke vrste ezoteričnog opisa uspona duše. Učenici Petar i Andrija su uznemireni — ne onim što ona govori, nego time kako to zna. I sada se ljubomorni Petar žali svojim drugovima "Zar ju je [Isus] odabrao radije nego nas?" To izaziva oštar ukor jednog drugog apostola,

Levija, koji kaže "Ako je Spasitelj nju učinio vrijednom, tko si onda ti da je odbacuješ sa svoje strane?" To je bilo pitanje ne samo o Mariji Magdaleni, nego o ženama općenito. Ne bi trebalo biti iznenađenje, imajući na umu kako je uspješno isključujuća dominacija muškaraca uspostavljena u Crkvi "Otaca", što je Evanđelje po Mariji bilo jedan od tekstova ostavljenih po strani u četvrtom stoljeću. Kao što taj tekst pokazuje, rana slika o Mariji kao Isusovu apostolu od povjerenja, koja ima svoj odraz čak i u kanonskim tekstovima Evanđelja, pokazala se ključnom preprekom za uspostavu te muške dominacije, što je razlog zbog kojega je, bez obzira kakve "heretičke" probleme to evanđelje postavljalo, ta slika morala biti izmijenjena u sliku podložnosti. Istodobno je naglašavanje seksualnosti kao korijena svih zala služilo za potlačivanjem svih žena. Antički je rimski svijet bio prepun duhovnosti koje su mrzile tjelesno — stoicizam, manihejstvo, neoplatonizam — a one su utjecale na kršćansku misao baš dok se zgušnjavala u "doktrinu". Tako se potreba da se liku Marije Magdalene oduzme moć zato da se njezine sestre nasljednice u Crkvi ne bi s muškarcima borile za moć, miješala s porivom da se diskreditira žene općenito. To je najučinkovitije napravljeno svođenjem žena na njihovu seksualnost, čak iako je i sama seksualnost bila svedena na područje iskušenja, sam izvor ljudske nedo-stojnosti. Sve to — od pripisivanja seksualnosti Mariji Magdaleni preko naglašenog štovanja Marije, Isusove majke, do prihvaćanja celibata kao svećeničkog ideala, marginaliziranja ženske odanosti, promjene ljubavi i poštovanja kao samoodricanja, osobito kroz pokajničke kultove — krajem šestog stoljeća došlo je do neke vrste definirajućeg vrhunca. Upravo su tada svi filozofski, teološki i svećenički porivi zaokrenuli natrag prema Svetoj knjizi, u potrazi za konačnim odobrenjem za tisak onoga što je do tada postalo čvrsta kulturna predrasuda. Tada je položena pruga kojom će Crkva — i Zapadnjačka imaginacija — krenuti određenim putem. Papa Grgur I. (oko 540. — 604.) rođen je kao plemić i bio je prefekt grada Rima. Nakon očeve smrti, odrekao se čitave svoje imovine i pretvorio je svoju palaču u Rimu koja mu je bila dom, u samostan u kojemu je postao skromni redovnik. Bilo je to doba kuge, i prethodni je papa, Pelagije II., preminuo od iste. Kada je sveti Grgur izabran da ga naslijedi, odmah je istaknuo pokajničke oblike štovanja kao način zaštite od te bolesti. Njegov je pontifikat obilježen učvršćivanjem discipline i misli, istodobno razdoblje reforme i osmišljavanja. No, sve se to događalo s kugom kao pozadinom, u pesimističnom stanju u kojemu je prezrena pokajnica Marija Magdalena, štiteći od duhovne kuge prokletstva i osude, mogla doći na svoje. Uz Grgurovu pomoć, uspjela je. Poznat još i kao Grgur Veliki, on ostaje jedna od najutjecajnijih figura od svih papa, a u slavnom nizu propovijedi o Mariji Magdaleni, održanima u Rimu otprilike oko godine 591., stavio je pečat na ono što je dotada bilo uobičajeno ali neposvećeno čitanje njezine priče. Time je proturječna Marijina slika bila, riječima Sušan Haskins, autorice knjige Mary Magdalene: Myth and Metaphor, "konačno učvršćena ... za gotovo četiri stotine godina". Sve se vratilo na one tekstove iz Evanđelja. Prolazeći kroz pomna išči-tavanja kod egzegeta — različite Marije, grešne žene — koja su hrabri spoj likova učinila teško održivim, Grgur je, sa svog položaja autoriteta, ponudio vlastito dešifriranje važnih tekstova iz Evanđelja. Uspostavio je kontekst unutar kojega se od tada nadalje mjerilo njihovo značenje:

Ona koju Luka naziva grešnom ženom, koju Ivan zove Marijom, vjerujemo da je to Marija iz koje je istjerano sedam vragova prema Marku. A što tih sedam vragova predstavljaju ako ne sedam grijeha? Ondje je bila — žena s "alabastrenom posudom" koju je sam Papa imenovao kao Mariju iz Magdale. Oslikao ju je: Jasno je, braćo, da je žena prethodno koristila pomast da namiriše svoje tijelo u zabranjenim djelima. Ono što je ondje besramno pokazivala sada je nudila Bogu na hvale vrjedniji način. Žudjela je zemaljskim očima, ali su sada uz pomoć pokajanja izjedene suzama. Pokazala je svoju kosu da istakne svoje lice, ali sada njezina kosa suši njezine suze. Svojim je usnama izgovarale ohole stvari, ali je, ljubeći Gospodinovih nogu, svoje usne položila na noge Iskupitelja. Dakle, za svaki užitak koji je imala u sebi, sada je sebe prinosila kao žrtvu. Pretvorila je masu svojih zlodjela u vrline kako bi služila Gospodinu potpuno u pokajanju. Papino obraćanje "braći" je ključ. Kroz srednji vijek i razdoblje protureformacije do modernog doba i prosvjetiteljstva, redovnici i svećenici čitali bi Grgurove riječi i kroz njih su čitali same tekstove Evanđelja. Plemeniti vitezovi, redovnice koje su osnivale kuće za neudane majke, udvorni ljubavnici, očajni grešnici, razočarani neženje i beskrajna povorka propovjednika smatrala je Grgurovo čitanje doslovnom istinom Evanđelja. Sveti spis, izmijenivši ono što se stvarno dogodilo za Isusova života, i sam je bio izmijenjen. Muškarci u Crkvi koji su imali koristi od toga, zauvijek pošteđeni prisutnosti žena u svojim svetištima, nisu mogli znati da se dogodilo baš to. Stvorivši mit, nisu pamtili daje bio izmišljen. Njihova Marija Magdalena — ni fikcija, ni spoj a ni izdaja nekada poštovane žene — postala je jedina Marija Magdalena koja je ikada postojala. To zatiranje tekstualnih razlika služilo je za dočaravanje ideala vrline koji je svoj žar izvlačio iz toga što je bio vizija neženje, propisana za neženje. Pretjerano zanimanje Grgura Velikog za prošlost posrnule žene — za što je ulje korišteno, kako je kosa prikazana, usta — dovela je u središte crkvenog štovanja neodređenu izazovnu energiju koja će cvasti pod patronatom jednog od najpoštovanijih papa reformista u Crkvi. Na kraju je, Magdalena, kao ogoljeli predmet slikarske preokupacije renesanse i baroka, postala figura ništa manje nego svete pornografije, jamčeći uvijek požudnoj bludnici — čak i ako je to sada požuda za ekstazom svetosti — stalno mjesto u katoličkoj imaginaciji. Tako je Marija iz Magdale koja je najprije bila snažna žena uz Isusa, "postala", u sažetku Haskinsove, "iskupljena kurva i kršćanski model pokajanja, figura jednostavna za rukovanje i kontrolu, te učinkovito oružje i instrument propagande protiv njezina spola". Bilo je razloga narativne forme zbog kojih se to dogodilo. Bilo je zauzdavanja seksualnog nemira u toj slici. Bilo je i ljudskog razumijevanja u priči koja je isticala mogućnost oproštaja i iskupljenja. No, ono što je najviše poticalo anti-seksualnu seksualizaciju Marije Magdalene bila je muška potreba za dominacijom nad ženama. U Katoličkoj crkvi, kao i drugdje, taje potreba još uvijek zadovoljena. POBOŽNA GRESNICA Dvije tisuće godina opsjednutosti Marijom Magdalenom JOAN ACOCELLA* Ako je nekome potrebno više dokaza o ulozi Marije Magdalene kao "hit"

djevojke za početak dvadeset i prvog stoljeća — više, to jest, od njezine uloge zvijezde romana i filma Da Vincijev kod, najprodavanije knjige i filma našega vremena — nego koja bolja glazura na torti od imati njezin vlastiti podulji članak u pomodnom, otmjenom časopisu New Yorker? Članak Joan Acocella u Neu> Yorkeru, objavljen početkom 2006. godine, jedan je od najboljih uvoda u golemi materijal raspri i rasprava o Mariji Magdaleni ikada napisan zbog čega smo ga ovdje uključili. Redoviti posao Acocelle je plesna kritika — u stvari, široko je prepoznata kao dio šačice ljudi koji su uspostavili plesnu kritiku kao zasebnu modernu umjetničku formu. Možda ju je upravo ta izloženost plesu i njegovoj snažnoj, prai-skonskoj, ponekad svetoj, ponekad ekstatičnoj, ponekad erotskoj, ponekad u funkciji zamjenjivanja rodnih uloga u ljudskoj povijesti, učinila posebice osjetljivom za neke od nijansi u raspravi o Mariji Magdaleni. U svakom slučaju, Joan Acocella izvanredno piše o plesu, ali i o drugim temama od važnosti za raspravu o Mariji Magdaleni. U svojoj prijelomnoj knjizi o američkoj spisateljici s početka dvadesetog stoljeća, Willi Cather, Acocella se morala pozabaviti ženskom figurom kojoj su pripisivane mnoge različite, međusobno suprotstavljene uloge — populističke Ijevičarke, konzervativne hraniteljice nestale romantične ere, klasične kršćanske idealistice, osnažene, samostalne žene i seksom opsjednute lezbijke, da spomenemo samo nekoliko, lako je bila više nego sposobna dešifrirati simboliku u djelu Catherove, Acocella je također odbila pretjerano tumačenje simboličnog sadržaja, dodajući da za neke kritičare "Nijedno drvo ne može izrasti, nijedna rijeka teći u krajolicima Catherove a da to nisu penis ili menstruacija". U suvremenoj raspravi o Mariji Magdaleni naići će na nešto što bi moglo biti sličan trend pretjeranog posezanja za tumačenjem simboličnog sadržaja u tekstovima i umjetničkim djelima. ' Copyright © Joan Acocella. Tekst je objavljen u časopisu New Yorker i prenesen je uz dopuštenja autorice. Acocella je također mnogo pisala o psihologiji, uključujući i rad veličine knjige posvećen posebice ženama i poremećaju višestruke osobnosti. Njezina kritika lakoće s kojom se složeni psihološki sindromi obilježavaju i pogrešno shvaćaju osobito kod žena možda joj je isto tako pružila poseban uvid u one biblijske referencije na Isusovo istjerivanje "sedam demona" iz Marije Magdalene. Mnogi od stručnjaka na koje se pozivamo za Tajne Marije Magdalene citirani su i kod Acocelle u njezinu eseju. Među njima su Bruce Chilton, Sušan Haskins, Katherine Jansen, Marvin Meyer, Elaine Pagels, Jane Schaberg i Margaret Stabird, između ostalih. Stavovi svakog od spomenutih stručnjaka dobro su zastupljeni drugdje u Tajnama Marije Magdalene, pa naši čitatelji moraju samo pogledati naš sadržaj da bi pronašli njihova stajališta razrađena detaljnije. Katolička crkva u ovom trenutku vjerojatno ima dovoljno svog posla i bez briga oko popularne fikcije, no, Rim nije mogao ne primijetiti da je Da Vincijev kod Dana Brovvna, roman koji tvrdi da je Isus bio oženjen, na Timesovu popisu bestselera već gotovo tri godine. (Poruka romana uskoro će biti prenesena još šire: izdanje mekog uveza treba izaći sljedećeg mjeseca, a filmska verzija počet će se prikazivati u kinima u svibnju.) Brovvn zasigurno nije prvi koji je ustvrdio da je Isus imao spolni život — to je izjavio Martin Luther — ali, najzloglasnija objava te teorije bila je knjiga iz 1982. godine, Sveta krv, Sveti Gral Michaela Baigenta, Richarda

Leigha i Henrvja Lincolna. Sveta krv, koja je bila i jedan od glavnih izvora za Da Vincijev kod, kaže daje nakon Raspeća Isusova supruga, s barem jednim od njihove djece pobjegla u Francusku, gdje su se njihovi potomci oženili u dinastiju Merovinga a ima ih i danas. No, nitko nije znao za to jer, prema autorovu zapletu, tu tajnu već tisuću godina dobro čuva tajno društvo nazvano Sionski priorat. Knjiga donosi fantastično razrađenu teoriju urote — koja uključuje Leonarda da Vincija, Isaaca Newtona, Victora Hugoa i Jeana Cocteaua (svi su "veliki meštri" Sionskog priora-ta), plus Emmu Calve i razne druge ljude — koju je nemoguće ukratko sažeti, ali konačni je zaključak da je Priorat sada spreman objaviti svoju priču. Autori upozoravaju da organizacija namjerava uspostaviti teokratske Ujedinjene Europske države, s Isusovim potomkom kao svećenikom-kraljem, no u kojima bi stvarni posao vladanja vodila jedna druga strana — Sionski priorat, na primjer. A tko je žena koja je izazvala sve te probleme? Tko je žena koja se vjenčala s Isusom i rodila njegovo potomstvo te time položila temelje za rušenje kulture post-prosvjetiteljstva? Marija Magdalena. Marija Magdalena spominje se samo četrnaest puta u Novom Zavjetu. Luka i Marko opisuju je kao subjekt jednog od Isusovih egzorcizama— istjerao je "sedam vragova" iz nje — i kao jednu od nekolicine žena koje su ga slijedile. U sva četiri Evanđelja ona je prisutna kod Raspeća. A ipak njezina uloga ostaje beznačajna sve dok odjednom, nakon Kristove smrti, postaje silno uveličana. Svako od Evanđelja pripovijeda priču malo drukčije, ali, u osnovi, Magdalena, bilo sama bilo s drugim ženama, odlazi na grob trećeg dana da bi pomazala Isusovo tijelo, i upravo njoj (ili njima) anđeo ili sam Krist objavljuje da je ustao iz mrtvih i upućuje je da to prenese njegovim učenicima. Ta je uputa dala Magdaleni potpuno novi položaj. Uskrsnuće je dokaz istinitosti kršćanske vjere. Kao prva osoba koja ga objavljuje Marija Magdalena postala je, kako je kasnije opisana, "prva medu apostolima". No, to je bio problem. Zašto ona? Zašto osoba koja se prije spominje samo u prolazu? Iznad svega, zašto žena? Činjenica da sva četiri Evanđelja navode da je Magdalena bila ta uvjerljivo pokazuje da je to stvarno ono što su ljudi pripovijedali da se dogodilo. No, ako je već tako, morala je biti poboljšana. A to je bar bilo lako. Danas, uz tolike stručnjake za tumačenje Biblije, moramo se uzrujavati oko toga što Biblija zapravo kaže, no u prvim stoljećima nakon Kristove smrti takva su pitanja bila manje važna jer ljudi nisu znali čitati. Četiri su Evanđelja, najvećim dijelom, zbirke oralnih tradicija. Kada su zapisane služile su kao vodič za propovijedanje, ali samo kao vodič. Propovjednici su ih uljepšavali slobodno, a umjetnici — u stvari, svi — napravili su svoje prilagodbe. Engleska znanstvenica Marina VVarner dokazuje to u svojoj knjizi o Djevici Mariji, "Alone of Ali Her Sex" (1976.). Kako pokazuje VVarnerova, mnogih detalja rođenja Kristova koji su nam tako poznati sa slika, iz himni i školskih priredaba — "sijeno i snijeg i miris toplih životinjskih tijela" — u Novom Zavjetu nema. Ljudi su ih izmislili jer su željeli bolju priču. Slično su tako izmislili i bolju Mariju Magdalenu. Isus je, za svoje doba i okruženje, bio izraziti neseksist. U Samariji, kada je razgovarao sa ženom na bunaru — to je najdulji osobni razgovor koji vodi u cijeloj Bibliji — njegovi su se učenici "čudili", jer židovski muškarac nije u javnosti razgovarao sa ženom koja mu nije bila u rodu. U jednoj drugoj

epizodi, kod Luke, Isus večera sa Šimunom Farizejem kada "žena u gradu", "grešnica" — vjerojatno prostitutka — ulazi u kuću, pere Isusove noge svojim suzama, suši ih svojom kosom, ljubi ih a zatim ih maže balzamom iz posude. Šimun kaže Isusu da on sigurno nije prorok ako može prihvatiti počast takve osobe. Krist odgovara da mu je "grešnica" iskazala više ljubavi nego što je to učinio Šimun. Prema nekim znanstvenicima Kristova ravnodušnost po pitanju spola bila je štovana u nekim ranokršćanskim zajednicama u kojima su žene bile i vode. No, do drugog stoljeća, kada se takozvana "ortodoksna ili pravovjerna Crkva" učvrstila, žene su bile gurnute u stranu, zajedno s onim što se smatralo da predstavljaju: seksom. Sve do dvanaestog stoljeća nisu svi svećenici Rimokatoličke crkve bili apsolutno obavezni živjeti u celibatu, ali poziv na celibat počeo se javljati mnogo ranije, a spisi crkvenih otaca bili su vrlo strogi prema seksu. Do četvrtoga stoljeća Kristova je majka bila proglašena djevicom. Čistoća je postala idealom, a žene, kao poticaj na nečistoću, bile su stigmatizirane. Kako je, dakle, objava o Uskrsnuću mogla biti upućena jednoj od te strane? U onome što se doima, u retrospektivi gledano, genijalnim rješenjem, Lukina "grešnica" navedena je kao Magdalena. To je imalo nekog smisla. Luka najprije predstavlja Magdalenu imenom samo dva retka nakon priče o "grešnici". Onda je tu bilo "sedam vragova" koje je Krist istjerao iz Magdalene. Kakve bi vragove žena imala osim požude? I, konačno, za razliku od mnogih drugih žena u Evanđeljima — Marije, majke Jakovove, Marije, supruge Kleopasove itd. — Marija Magdalena, koja je spomenuta imenom, opisana je ne odnosom s muškarcem, nego prema gradu iz kojega dolazi, Magdali, bogatom ribarskom naselju na Galilejskom moru. Dakle, Magdalena je vjerojatno bila žena koja je živjela sama, što je bila rijetka i sumnjiva stvar u židovskom društvu toga vremena. Dodajte tome činjenicu da je Magdala imala reputaciju razvratnoga grada te da je Magdalena očito imala novca (Luka kaže da se brinula za Isusove potrebe od svoga "imetka") i dolazimo do zaključka: Marija Magdalena je bila grešnica koja je oprala Isusove noge svojim suzama. Čovjek se prvo zapita kako pomaže novoj kampanji čistoće u Crkvi da je prvi svjedok Uskrsnuća prostitutka. No, kako je već spomenuto, Crkva je uglavnom zapela s Marijom Magdalenom. Štoviše, ključni ton Isusove službe bio je poniznost. Bog koji je odabrao roditi se u staji može isto tako odlučiti svoje Uskrsnuće objaviti prostitutki. A Lukina grešnica nije bila samo prostitutka, bila je prostitutka koja se pokajala, lijući suze tako obilne da su bile dostatne da operu noge čovjeka koji je upravo hodao prašnjavom cestom do Farizejeve kuće. No, ključni dobitak usadivanja te žene u Mariju Magdalenu bio je u tome što je to Magdaleni davalo neku punoću kao liku dok je istodobno umanjivalo njezin položaj. Spajanje je već bilo obavljeno do trećeg ili četvrtog stoljeća, a u šestom ga je stoljeću u propovijedi potvrdio papa Grgur Veliki. Marija Magdalena, jedna od rijetkih samostalnih žena u Novom Zavjetu, postala je kurva. I kao takva, bila je izvanredan uspjeh. Europa, preobraćena na kršćanstvo, nije bila zadovoljna time da svi ti sveti ljudi u Bibliji ograničavaju njihove aktivnosti — ili, što je još važnije, njihove relikvije — na Bliski Istok. I tako je Magdalena, medu ostalima, poslana na zapad. Nakon Raspeća, kaže se, nevjernici su je smjestili u čamac bez vesala i gurnuli ga u more, sasvim

sigurni da će se čamac prevrnuti. No, upravljan Božjom rukom, Magdalenin je čamac stigao u Marseille, gdje je provela život u neumornom propovijedanju i preobratila južnu Galiju. Međutim,na kraju se umorna od propovijedanja povukla u špilju na planinskom području Marseillea, gdje je oplakivala svoju ludu mladost i kajala se. Nije nosila odjeću, bila je pokrivena samo svojom dugom kosom (ili, na nekim slikama, odvratnom vrstom krzna). Nije uzimala nikakvu hranu. Jednom na dan anđeli bi se spustili da je ponesu na Nebesa gdje bi primila "nebesku hranu" a zatim bi odletjela natrag u svoju špilju. To je trajalo trideset godina a onda ju je jednoga dana njezin prijatelj Maksimin, biskup iz Aixa, pronašao u svojoj crkvi kako lebdi dva lakta iznad tla okružena zborom anđela. Smjesta je nestala. Ovo je sažetak raznih priča, a većinu njih moguće je pronaći u "Zlatnoj legendi", zbirci životopisa svetaca što ju je u trinaestom stoljeću napisao dominikanac Jacobus de Voraigne koji je kasnije postao nadbiskup Genove. Kaže se da je "Zlatna legenda", poslije Biblije bio najčitaniji tekst iz Srednjega vijeka. Na temelju njega sastavljane su propovijedi, napisane drame, oslikani oltarni ukrasi, pripovijedane priče iz dubine srca. Magdalena je, prema nekim izvorima, u Francuskoj postala najomiljenija svetica nakon Djevice Marije. U jedanaestom stoljeću razvio se posebice gorljiv kult Magdalene u burgundskom gradu Vezelavu, čija je crkva tvrdila da ima njezine relikvije — to je tvrdnja na koju je nesumnjivo utjecala činjenica da je Vezelav na jednoj od glavnih ruta do Santiaga de Compostele u Španjolskoj, trećem najvažnijem odredištu hodočašća kršćana (poslije Jeruzalema i Rima). Vezelav je uskoro postao još jedno važno mjesto hodočašća, što je znatno koristilo lokalnoj ekonomiji. Godine 1267. redovnici iz Vezelava dali su iskopati relikvije Marije Magdalene ispod crkve — a tom je događaju prisustvovao kralj. Neki su se ljudi ipak pitali kako je tijelo Marije Magdalene došlo do Burgundije, jer je, prema legendi, preminula u Provansi. Provansalski princ Karlo od Salerna, pobožan čovjek, bio je osobito povrijeđen tim preseljenjem. I tako je 1279., samo dvanaest godina nakon ekshumacije u Vezelavu, otkrivena nova garnitura Magdaleninih relikvija u kripti sv. Maksimina, u blizini Aix-en-Provence. Sv. Maksimin postao je popularno mjesto hodočašća. Kako je vrijeme prolazilo, pet čitavih Magdaleninih tijela pronađeno je, zajedno s rezervnim dijelovima, na različitim mjestima. Njoj posvećen dan, 22. srpnja, postao je veliki blagdan. U Viviersu je, priča se, seljaka koji se usudio orati svoja polja na taj dan, pogodila munja. Brojna zanimanja — vinogradari, vrtlari, mornari, bačvari, tkalci — prihvatili su je kao svoju sveticu zaštitnicu. Crkva za crkvom nazivana je po njoj, baš kao i mnoge djevojčice. Kako je postala tako omiljenom? Posljednjih godina rađeno je niz takozvanih "studije recepcije" Marije Magdalene, to jest, povijesti promjena njezine slike tijekom vremena. Dva dobra primjera su "Mary Magdalene: Myth and Metaphor" (1993.) Sušan Haskins i "The Making of the Magdalen: Preaching and Popular Devotion in the Later Middle Ages" (2001.) Katherine Jansen. Prema tim autoricama, Magdalena, ta dobro poznata kurva, postala je u to vrijeme vrlo istaknuta djelomično zato što je urbanizacija u dvanaestom stoljeću izazvala širenje prostitucije. Propovjednici su isticali — zapravo, izmišljali — njezinu nemoralnu prošlost. Bila je prekrasna, govorili bi, s valovima crvenkasto-zlatne kose, a bila je i nasljednica; živjela je u dvorcu. No, nije imala muškog rođaka koji bi ugovorio odgovarajući brak za nju i zbog toga se prepustila luxu-ria, ili požudi. Dan za danom, sjedala bi pred zrcalo,

nanoseći kozmetiku i parfeme, da bi uspješnije zavodila nevine mladiće. Uskoro je, prema srednjovjekovnim propovjednicima (koji su očito smatrali da bogatstvo ne odvraća od prostitucije), počela prodavati svoje tijelo — to je lekcija, objavili su, za sve mlade žene koje u iskušenje dovodi luxuria. Jansenova citira fratra iz trinaestog stoljeća koji sebe stavlja u glavu takve djevojke što sjedi pred svojim zrcalom: "Ona povlači svoju haljinu na jednu stranu da bi otkrila golu kožu, olabavljuje svoju vrpcu oko ramena da bi razotkrila svoj dekolte. Njezino je tijelo još uvijek kod kuće, ali u Božjim očima ona je već u bordelu". Propovijedanje je bilo samo dio kampanje. Po čitavoj su Europi za prostitutke spremne da okaju svoja djela osnivane institucije pod pokroviteljstvom Marije Magdalene. Međutim, kako je smatrana upozorenjem, isto je tako mlada Magdalena bila i predmet obožavanja. Odabrana je svetica zaštitnica ne samo bačvara i vrtlara, nego i kitničara, proizvođača parfema i frizera — drugim riječima, dobavljača svih onih ukrasa koji su je i doveli do njezina pada. (Postala je i zaštitnicom prostitutki. U Beaucaireu su na njezin dan kurve trčale utrku u njezinu čast.) Osim ljepote ljude je privlačila i njezina poznata osjećajnost. U srednjovjekovnim prikazima Raspeća i Skidanja s križa Magdalena se obično pojavljuje poludjela od tuge. Njezina su usta često otvorena; ona vrišti. Njezina kosa leprša, a njezin plašt se vijori. Ljubi Kristove okrvavljene noge. Ona zna da je i zbog njezinih grijeha Krist umro. U usporedbi s njom, Djevica je obično daleko smirenija. Razdoblje između jedanaestog i trinaestog stoljeća bilo je doba velikog širenja štovanja Djevice Marije. Prema Marini VVarner, sve ljudske mane koje su odstranjene s Djevice izmještene su na Magdalenu, i tako se razvijao svaki od ta dva kulta. No, kada je riječ o krivnji koju čovjek nadilazi, Magdalena, a ne besprijekorna Djevica, bila je svetica koju su ljudi trebali. Kako to kaže Haskinsova, bila je "uzor za obične smrtnike koji su mogli griješiti i ponovno griješiti, a ipak se uz pomoć pokajanja nadati da će doći u nebo". Ta promjenjiva Magdalenina slika — ponekad djevojke s plakata, ponekad propovjednice — ustalila se u renesansi. Kako kaže veliki znanstvenik Mario Praz, postala je "Venera u pokajničkoj kostrijeti". Na Tizianovoj slici iz razdoblja između 1530. i 1535. godine, vidimo je u njezinoj špilji kako gleda u Nebesa. U isto vrijeme, između pramenova njezine kose koja leprša, vidimo grudi poput bisera koje su u njezinu životu — kao i u svim životima, kaže Tizian urotnički — bile izvor grijeha. No, ta se ravnoteža održala tek kratko. U šesnaestom stoljeću pojavio se protestantski izazov sakramentu pokajanja koji je, uz pomoć prodaje oprosta, Crkva toliko zloupotrebljavala. Protureformacija je, dakle, snažan naglasak stavljala na pokajanje, pa kao dio kampanje očišćenja dobivamo izrazito krijeposne slike Magdalene, poput onih iz slavne serije Georgesa de La Toura, s pobožnom sveticom sada potpuno odjevenom i s lubanjom pored sebe — podsjetnikom na to kako ljepota završava. Magdalena se također mnogo pojavljivala u nabožnoj poeziji sedamnaestog stoljeća u Engleskoj. "Saint Mary Magdalene, or The VVeeper" (1646.) Richarda Crashavva oslikava Krista kojega "slijede dvije vjerne fontane" — dva Magdalenina oka — "dvije kupke koje hodaju; dva pokreta koja plaču; / Prijenosna i sažeta oceana". Ova je pjesma, zajedno s ostalim sličnim prikazima, bila dovoljna da uvede pojam "maudlin", koji dolazi od imena Magdalena u engleskom jeziku, a sa značenjem "sladunjavo plačljivoga".

S pojavom prosvjetiteljstva Marija Magdalena je, poput ostalih svetih stvari, pretrpjela određeno zanemarivanje. No, u devetnaestostoljetnoj Engleskoj ponovno su je prizvali reformisti, jer je prostitucija u viktori-janskom Londonu poprimila razmjere epidemije. Osnovano je još samostana za prostitutke spašene u Magdalenino ime. (U stvari, kako objašnjava Haskinsova, to su bile prolazne kuće u kojima su djevojke vezle čekajući na skromnu udaju ili posao u trgovini.) Sama riječ "magdalen" široko je korištena u značenju "posrnule žene". Krajem stoljeća veliki val razvrata provalio je u europsku umjetnost, a i u tome je Magdalena imala svoje mjesto, i to ne pod nabožnom krinkom. Na nekim slikama pojavljuje se sasvim naga — cijeloga tijela obnaženog, prikazanog od naprijed — čak i bez lažnog pokrivala njezine kose. Sviđala se i "crnom simbolizmu" tog vremena. U bakrorezu belgijskog simbolista Feliciena Ropsa iz 1888. godine ona se savija, bez ijedne krpice na sebi, oko podnožja Križa, grleći Kristove noge. U dvadesetom stoljeću Magdalena je dobila nešto uzvišenije atribute. Rainer Maria Rilke, Marina Tsvetaeva i Boris Pasternak posvetili su joj predivnu poeziju. To su ljubavne pjesme o njezinu odnosu s Kristom, ali ozbiljne i mračne. Popularni prikazi Magdalene u naše vrijeme manje su suptilni. Mjuzikl Tima Ricea i Andrewa Lloyda VVebbera iz 1971. godine "Isus Krist Superstar" otvoreno ju je prikazao kao kurvu, zaljubljenu u Isusa. U televizijskom filmu "Isus iz Nazareta", redatelja Franca Zeffirellija iz 1977., najprije vidimo Magdalenu kako završava posao s mušterijom. U "Posljednjem Kristovu iskušenju" Martina Scorsesea iz 1988. koji se temelji na romanu Nikosa Kazantzakisa, Magdalena postaje prostitutka samo zato što ju je Isus, njezin prijatelj iz djetinjstva, odbio u seksualnom smislu. Iako to nije želio. Kasnije, na Križu, spopada ga fantazija (živopisno snimljena) o tome da s njom spava i začne dijete. Očito je to previše za nju, pa ona umire. Isto se, nakon te fantazije, događa i Isusu. "Pasija" Mela Gibsona Magdalenu koristi tek kao narikaču kod Raspeća, ali to je rijedak slučaj. U stvari, Gibsonov film je jedini na popisu koji potvrđuje trenutačnu doktrinu Crkve. Šezdesetih godina dvadesetog stoljeća Crkva je konačno uhvatila korak s nekima od fantastičnijih među životima svetaca, a 1969. pregledan je i ispravljen liturgijski kalendar. Niz dugo štovanih dana svetaca ispušten je iz njega i to zbog nedostatka dokaza da je svetac u pitanju uopće postojao. (To je uključilo i sv. Kristofera, na žaljenje mnogih ljudi koji još uvijek nose njegov medaljon.) Za druge su svece promijenjeni zabilježeni podaci, a medu takvima je bila i Magdalena. Više nije bila prostitutka, rekla je Crkva, a Pjesma nad Pjesmama, ta seksi poema, više nije bila propisana za čitanje na njezin dan. Kako pokazuje snimljeni film, neki ljudi nikako nisu željeli tu očišćenu Mariju Magdalenu. Drugi su se počeli pitati kako je uopće došlo do toga da je tako okaljana. Ključni pomak u proučavanjima Magdalene bilo je otkriće knjižnice u Nag Hamadiju. Biblijski stručnjaci već dugo znaju da je pravovjerna Crkva bila samo jedan segment Crkve koji je nadvladao konkurentske kršćanske sekte, osobito takozvanih gnostika. No, osim onoga što se moglo zaključiti iz prokazivanja tih navodnih heretika od strane crkvenih otaca, znanstvenici koji se bave ranim kršćanstvom o njima su znali malo. A onda je jednog dana u prosincu 1945. godine arapski seljak imenom Muhamed Ali al-Samman potjerao svoju devu do podnožja brežuljka u blizini grada Nag Hamadija, u gornjem Egiptu, da bi sakupio gnoj za svoja polja, i dok je kopao, izvadio je

glinenu posudu visoku otprilike 90 cm. Nadajući se da bi mogla sadržavati blago, otvorio ju je i, na svoje razočaranje, pronašao samo hrpu knjiga od papirusa, uvezenih u kožu. Knjige je odnio kući i bacio ih u dvorište u kojemu je držao životinje. U tjednima koji su uslijedili njegova je majka iskoristila neke od stranica iz knjiga za potpaljivanje štednjaka, a druge su stranice razmijenjene za cigarete i voće. No, na kraju je, nakon dugog putovanja kroz ruke trgovaca starinama, po crnim tržištima, kroz ruke krijumčara i znanstvenika, Sammanovo otkriće prepoznato kao neprocjenjiva knjižnica gnostičkih spisa — trinaest rukopisa koji su sadržavali pedeset i dva teksta — zabilježenih na koptskom (ranom obliku egipatskog) u četvrtom stoljeću a prevedenih s grčkih originala koji su nastali između drugog i četvrtog stoljeća. S vremenom je knjige konfiscirala egipatska vlada i premjestila ih u Koptski muzej u Kairu, gdje se nalaze i danas. (Objavljene su u razdoblju od 1972. do 1977.) U stvari i nisu bile prvi otkriveni gnostički tekstovi. Ostali su ugledali svjetlo dana krajem osamnaestog i u devetnaestom stoljeću, ali ih većina nije objavljena sve do vremena nakon otkrića iz Nag Hammadija. Svatko tko želi upoznati cjeloviti, iznenađujući sadržaj Gnostičkih Evanđelja — s Demijurgom (a ne Bogom) koji stvara svijet i pričom o Padu ispričanom sa stajališta zmije, prijateljice ljudskoga roda — trebao bi pročitati klasik Elaine Pagels "Gnostička Evanđelja" (1979.) ili knjigu Marvina Mevera "The Gnostic Discoveries: The Impact of the Nag Hammadi Librarv" (Harper,SanFrancisco), koja je objavljena u jesen 2006. godine. Meyer je deskriptivniji, a Pagelsova analitičnija. Važno je za priču da je Marija Magdalena središnja figura u Gnostičkim evanđeljima i, u usporedbi s europskom legendom o njoj, sasvim novi i drukčiji lik. Ne samo da nije prostitutka; ona je evanđeoska junakinja i Kristova miljenica medu učenicima. Ključni tekst je Evanđelje po Mariji. Kako rasprava počinje Uskrsli Krist propovijeda svojim učenicima. Ne postoji ništa takvo kao što je grijeh, kaže on. Učenici također, u svojoj potrazi za božanskim, ne bi trebali slijediti nikakve autoritete, ne bi se trebali obazirati ni na kakva pravila, nego bi jednostavno trebali tražiti u sebi. Prenijevši te pouke, Isus odlazi, ostavljajući učenike koji su drhtali od straha. Nema grijeha? Nema pravila? Ako budu podučavali te doktrine, mogli bi završiti mrtvi, poput njega. U tom trenutku, inicijativu preuzima Marija Magdalena. "Ne pla-čite, ne tugujte, ne sumnjajte", kaže ona ostalima. (Ovaj i ostali citati iz Gnostičkih Evanđelja koji slijede su Meverovi prijevodi.) Petar zatim kaže Magdaleni da oni svi znaju da ju je Isus volio više od bilo koje druge žene, i pita je ima li nešto što je samo ona naučila od Spasitelja dok su bili sami. Magdalena odgovara opisom vizije koju je imala a o usponu duše do istine — to je priča koju je dijelila s Isusom. (Ona sama dodaje ovaj komentar.) Iz ovoga ulomka nedostaju četiri stranice, no, nekim čitateljima možda i neće biti žao zbog toga. Izvještaji o gnostičkim vizijama ponekad su poput opisa nečijih snova: bizarni, a ipak dosadni — i dugi. I Magdalenina se priča činila takvom njezinoj publici. "Zar je [Isus] zaista govorio sa ženom na samo, bez našega znanja?" Petar sada pita svoju braću. "Trebamo li se svi okrenuti i slušati je? Zar ju je volio više od nas?" Marija brižne u plač i upita Petra misli li da ona laže. Drugi učenik, Levi, prekida ih: "Petre, ti si uvijek srdit... Ako ju je Spasitelj učinio vrijednom, tko si ti da je odbacuješ?" Ovaj tekst je primjer načela po kojemu je gnosticizam dobio ime. Na grčkom gnosis znači "znanje, spoznaju". Za gnostičke zajednice to je značilo neku

vrstu duhovnog razumijevanja — što je cilj svih vjernika — koje je ostvareno samo kroz intenzivno samopropitivanje, obično popraćeno vizijama. Evanđelje po Mariji Magdalenu prikazuje kao stručnjaka u toj praksi. Također je predstavlja kao vodu, punu samopouzdanja i žara. Jedan drugi gnostički tekst, Pistis Sophia ("Vjera-Mudrost") ima formu dijaloga između Isusa i učenika. Od četrdeset i šest pitanja postavljenih Isusu, trideset i devet ih je došlo od Marije Magdalene. Petar se konačno požali da nitko drugi nema prilike govoriti. Dakle, još jedno obilježje gnostičkog portreta Magdalene je svađa između nje i Petra. Isus je opetovano brani, i to je konačna, ključna točka o gnostičkoj Magdaleni: Isusova naklonost prema njoj. U jednom drugom Evanđelju ona se spominje kao njegova "družica" koju je često ljubio. Neki su čitatelji smatrali da to znači da je bila njegova ljubavnica ili supruga, no ljubljenje je bilo uobičajeno medu ljudima na Bliskom Istoku u to vrijeme, a njihovo druženje kao da se temeljilo na Isusovu uvjerenju u njezin superiorni razum. Kada ga učenici pitaju "Zašto nju voliš više od sviju nas?", on odgovara, bez utjehe za njih, "Ako se slijepac i čovjek koji vidi nadu u mraku, jednaki su. No, kada dođe svjetlost, onaj koji vidi ugledat će svjetlost, a slijepac će ostati u mraku". Dakle, dok je pravovjerna Crkva bila zauzeta uklanjanjem žena s položaja moći, gnostičke su sekte, čini se, slijedile drukčiji put. Jedan od njihovih tekstova kaže da je među Isusovim učenicima bilo sedam žena kao i dvanaest muškaraca. Gnostički panteon uključuje i ženska božanstva. No, ključni dokaz je sama Magdalena: njezino vodstvo i Kristova potpora istoga. To ne znači da Gnostička Evanđelja prikazuju rodno slijepu zajednicu. U jednom drugom odlomku u kojemu se Petar žali na Magdalenu — "Marija bi nas trebala napustiti", kaže on, "jer žene nisu vrijedne života" — a Isus odgovara "Gledaj, vodit ću je da bih je učinio nalik muškarcu, tako da i ona može postati živući duh koji nalikuje vama muškarcima. Jer će svaka žena koja sebe učini muškarcem ući u kraljevsko nebesko". Tu su izjavu, razočaravajuću za mnoge obožavatelje gnosticizma, znanstvenici objasnili kao odraz drevnog vjerovanja, koje su prihvaćali i gnostici naprednih stavova, prema kojem je žena predstavljala zemaljske stvari, dok su muškarci više bili u dodiru s božanskim. Isus kaže da će njegove ženske učenice, unatoč svom spolu, postati duhovne. Petar se očito ne slaže. Tako je autoritet žena bio predmetom sukoba i među gnosticima. Znamo kako je pravovjerna Crkva — koja je, ne slučajno, svoju apostolsku misiju svojatala od Petra — riješila taj problem, a činjenica da su ga gnostičke zajednice rješavale drukčije bila je jedan od razloga zbog kojih su ih smatrali hereticima. U svakom slučaju, u četvrtom stoljeću, u trenutku kada je pravovjerna Crkva, nakon stoljeća progona, konačno ostvarivala neku stabilnost, vode gnostičke zajednice u blizini Nag Hammadija, očito smatrajući da su sada u ozbiljnoj opasnosti, stavili su svoje najvrednije knjige u posudu i zakopali ih na padini brežuljka. No, žene nisu bile njihov jedini problem. Kako objašnjava Elaine Pagels, sva nastojanja Crkve u to doba bila su usmjerena na stvaranje institucije, a određena gnostička načela — prije svega, odbacivanje pravila i hijerarhije — bila su sasvim suprotna i nespojiva s institucionalizacijom. Pagelsova također ističe da je gnosticizam, zbog svojeg egalitarizma, bio i elitistički. Da biste se dokazali kao gnostik, morali ste se odlučiti na pronalaženje božanskoga u sebi tijekom dugotrajnog učenja. To nije bilo za

svakoga, a pravovjerna je Crkva željela sve ljude. Prema tome, Crkva nije tražila od ljudi da u sebi traže božansko — njihovi će im svećenici reći što je božansko — a to im je osiguravalo da, sve dok priznaju određene propisane nauke vjere i prate neke jednostavne rituale, i oni, također, mogu ući u Kraljevstvo nebesko. Bez tih razumnih pravila koje je jednostavno slijediti, piše Pagelsova, "jedva je moguće i zamisliti kako bi kršćanska vjera uopće mogla preživjeti". Drugi su pisci pokazali manje razumijevanja. Feministička biblijska znanost pojavila se početkom devetnaestog stoljeća i razvijala se tiho do šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, kada je dobila novu snagu a što je bilo posljedica Drugog vatikanskog koncila. Ubrzo nakon toga došlo je objavljivanje knjižnice iz Nag Hammadija. Feministice su dugo sumnjale da je Novi Zavjet, zajedno sa svojim komentatorima, umanjivao doprinos žena u utemeljenju kršćanstva. Ovo je bio dokaz. Tekstova o Mariji Magdaleni odjednom je, poslije 1975. godine, bilo sve više. To se dogodilo u isto vrijeme kao i uspon postmodernističke književne teorije, koja je smatrala da su svi ti tekstovi nesigurni i porozni, obilježeni "rupama" koje je čitatelj sam trebao popuniti. Ona više nije bila prostitutka, ali, što je, onda, bila? Mladi su znanstvenici pokušali otkriti što se dogodilo s pričom o njoj. Da spomenemo samo dva novija izdanja: Ann Graham Brock u "Mary Magdalene, the First Apostle: The Struggle for Authority" (2003.) i Holly E. Hearon u "The Mary Magdalene Tradition: VVitness and Counter-VVitness in Early Christian Communities" (2004.) obrušile su se na Evanđelja iz Novoga Zavjeta, dokazujući da su potiskivala usmene tradicije koje su potjecale od Marije Magdalene u korist tradicija što su dolazile od Petrove svećeničke službe. No, najtemeljitija i najgorljivije pobijana u ovoj kategoriji jest knjiga "The Resurrection of Mary Magdalene: Legends, Apocrypha, and the New Testament" (2002.) Jane Schaberg, profesorice na Sveučilištu Detriot Mercy. Detaljno, kao pincetom, Schabergova prolazi kroz Novi Zavjet, Gnostička Evanđelja i kasnije tekstove da bi u njima pronašla i iz njih izvukla strategije uz pomoć kojih je, prema njezinim riječima, pravovjerna Crkva Magdalenu "zamijenila, prisvojila i ostavila". Između prvog i četvrtog stoljeća, smatra ona, kršćanstvo je sraslo u nekoliko širokih tradicija. Jedna je bila magdalensko kršćanstvo čiji je cilj bio stati na kraj potlačivanju bespomoćnih na svijetu. Magdalensko kršćanstvo bilo je egalitarističko po svojoj organizaciji, poput Isusova pokreta u kojemu je i poteklo. U toj kampanji, kaže Schabergova, Isus nije "bio junak, vođa ni Bog" nego samo brat svojim drugovima-reformatorima. Tek nakon njegove smrti i navodnog uskrsnuća središte pozornosti prebačeno je sa skupine na njega samoga, i on je postao božanstvo. Međutim, važno je da ga Schabergova vidi kao nekoga tko je imao poseban autoritet unutar pokreta, jer kaže da je odabrao Magdalenu za svoju nasljednicu. To je, tvrdi ona, najvažnije za objavu uskrsnuća. Uskrsnuće je za Isusa značilo etičku obnovu svijeta, i u objavi uskrsnuća Magdaleni, on je svoju misiju prenosio na nju. No, dok su Magdalena i zajednice koje je inspirirala ispunjavale taj zadatak, druge tradicije, posebice one koje su proizašle od Petra i Pavla, granale su se u manje egalitarističkim smjerovima. To su bile tradicije koje su pobijedile i, da se nitko ne bi sjećao žene koja je željela stvoriti drukčiju vrstu Crkve, "ubili" su sjećanje na nju, pretvorivši je u bludnicu. Schabergova kaže da je sve to samo nagađanje. I to je, smatra, u redu. Od

sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća na djelu je istinska promjena paradigme u proučavanju Biblije. Prije su ljudi smatrali da je kršćanstvo istina, a čak su i reformatori željeli tek modifikaciju te istine. No, objavljivanjem Gnostičkih Evanđelja, poduprtih postmodernističkom teorijom, niz mladih znanstvenika počeo je rano kršćanstvo promatrati sasvim drukčije — kao proces, kao golemu, stoljećima dugu raspru između konkurentskih sekti tijekom koje su donesene i neke odluke. I, kako su ti autori zaključili, odluke se još uvijek donose, što je značilo da novi prijedlozi, kolikogod problematični bili, nisu bili samo korisni nego i od ključne važnosti. Ljudi ne moraju brinuti o kontradikcijama u Novom Zavjetu, kaže Jane Schaberg. Taj je dokument bio samo nacrt: "kolaž fragmenata, nerazrađenih zamisli, gubitaka pamćenja, praznina, uputa, verbalnih eksperimenata, črčkarija, točaka". Stariji pisci također su rekli da su kršćani morali stvoriti svoje vlastito kršćanstvo — i da ono treba biti političko. Riječima harvardske teologinje Elisabeth Schussler Fiorenza, feminističke su interpretacije bile dobra stvar, način da se "razvije i osudi naše vlastito kristološko stvaranje značenja licem u lice s nasiljem i ubijanjem današnjice". Njezine stavove, bliske "oslobodilačkoj teologiji" (ona Magdalenu naziva jednom od "nestalih"), prihvatili su mnogi mladi znanstvenici koji se bave proučavanjem Biblije. Schabergova sebe opisuje kao "gerilskog tumača Biblije". Nisu svi reformatori pokazali zube. U studenom 2006. izdavač Doubledav objavio je knjigu "Mary Magdalene: A Biography", djelo Brucea Chiltona, episkopskog svećenika i profesora religije na Bard College. Prema Chiltonu, Marija Magdalena bila je jedna od "formativnih snaga kršćanstva". Osobito je važno, po njegovu mišljenju, bilo njezino vizionarsko iskustvo, i u Gnostičkim evanđeljima i u objavi uskrsnuća, što smatra subjektivnim, a ne objektivnim događajem. Chilton je, dakle, jedan od onih koji vjeruju da mogu potaknuti modernije, prihvatljivije kršćanstvo propitivanjem postojanja čuda. Mnogi katolički reformatori, poput Fiorenze i Schabergove, čini se da su prošli tu fazu. Oni pripadaju Crkvi koja stvarno vjeruje u čuda, i čini se da je sav skepticizam koji su osjećali kada je riječ o tim fantastičnim događajima iscrpljen prije mnogo godina. Schabergova, suočena s pitanjem je li Krist prošao tjelesno uskrsnuće, odbija odlučiti. "Tko zna?" kaže ona "I kome je to uopće važno?" Chiltonu jest. Za njega su očito, kao i za velik dio starijeg liberalnog svećenstva, čuda isprazna brbljanja koja vjernike udaljavaju od pravog značenje Svete Knjige. Pa tako, prema njegovu mišljenju, Lazar nije uskr-snut iz mrtvih. Vjerojatno je greškom živ zakopan — a Isus ga je spasio. Slično tome, samo oni koji vjeruju u doslovno oživljavanje, vjeruju i da je Krist zaista prošao tjelesno uskrsnuće. Ako je grob bio prazan, možda je netko ukrao tijelo. Krist je bio muškarac s idejom o ljubavi i pravdi te bismo trebali slijediti njegov put bez uznemiravanja oko tih starih priča. Međutim, do sada se sama takva rasprava čini starom pričom ograničene koristi. Mnogi, vjerojatno i većina, od dvije milijarde kršćana zaista vjeruju u čuda, a i žele to. To život čini zanimljivijim i ozbiljnijim. Započeti reformu osporavanja čuda čini se uzaludnim pa i — kolikogod neduhovito ovo bilo — i ružnim. Katolički reformatori, koliko mogu reći, nisu samo radikalniji. Doimaju se i sklonijima raspršivanju u frakcije kao što je "štovanje boginje". Godine 1993. Margaret Starbird, dobra katolkinja koja nikada ništa ne objavljuje prije nego što to najprije pročita njezin pastor, objavila je "The VVoman with the Alabaster Jar: Marv Magdalene and the Holy Grad". Starbirdova kaže da je,

čitajući "Svetu krv, Sveti Gral" bila "uzdrmana" tvrdnjom da je Isus bio oženjen. No, nije to odmah i bez razmišljanja odbacila. Sedam je godina istraživala te zaključila da je "Sveta krv, Sveti Gral" u pravu: Isus je bio oženjen Marijom Magdalenom. Ne samo to, nego je potiskivanje te tajne — i "zaboravljene ženstvenosti" općenito — donijelo strašne probleme u svijetu: zagađenje okoliša, zlostavljanje djece, ratove. No, sada je božanstvenoj boginji bilo dosta. Kipovi Djevice Marije "viđeni su kako liju suze u crkvama širom svijeta... Čak i kamen plače!" Kao i Disnevjevi filmovi. U "Maloj sireni" Arielin pravi identitet je "Izgubljena mlada", Magdalena. Zaboravljena ženstvenost vraća se u velikom stilu. Starbirdova ide i dalje od te analize, pa ispisuje ljubavnu priču. Isus je bio visok, zgodan momak, Magdalena je bila stidljiva židovska djevojka, navikla na sjedenje u svom vrtu i promatranje malih ptica. Jednog dana su ih upoznali. "Njegove su je tamne oči milovale." Ali, vodi nas i kroz njihovu prvu bračnu noć. Ubrzo nakon toga Isus kaže Magdaleni, koja je sada trudna, da mora krenuti u opasnu misiju a da ona ostaje. "Zakopala je svoje suze u toplinu njegova ramena." Feministički znanstvenici imaju vrlo malo strpljenja sa zapletom Isus-je-oženio-Magdalenu. Kako to vidi Schabergova, te priče ne govore o Magdaleni. One govore o Isusu; one su nastojanje da se od njega napravi "stvarnog čovjeka", i to ne samo iz humanističkih, Krist-je-tvojprijatelj razloga. (U šezdesetima je bilo nekih zločestih prijedloga da je Isus bio homoseksualac.) Što se tiče ljubavnog zapleta povezanog s Magdalenom, piše Schabergova, to je ponovno ponižavanje, pokušaj da se tu samostalnu ženu pretvori u "obično" žensko. Knjiga Starbirdove potvrđuje tu teoriju. Ona nije jedina koja je pribjegla fikciji. Objavljeno je više romana o Magdaleni u proteklih nekoliko desetljeća i mnogi od njih, prema Sušan Haskins, oklijevaju odbaciti Magdaleninu reputaciju prostitutke. Trend je slaviti je kao seksualno oslobođenu ženu. Iza toga, naravno, stoji feminizam drugog stupnja, no, mislim da tu postoji još jedan motiv — nastojanje da se malo životnosti prokrijumčari natrag u priču o Magdaleni. Problem za Magdalenin revival, ili barem za teologe, jest to što je morao izvlačiti svoju preoblikovanu junakinju iz krute filozofije gnosticizma. Religija, da bi imala uspjeha, mora ponuditi i malo zabave: priče, simbole, obrede. Katolički sveci, kolikogod pogrešno utemeljene njihove biografije bile, živopisna su skupina, svaki sa svojom, drukčijom, kosom i posebnim šeširom, te praćen lavom, zmajem ili nečim drugim zanimljivim. Oni su poput zbirke lutaka, super-junaka ili poput hinduističkog panteona — puni boja i razlika. Novi Zavjet najvećim dijelom ne daje Magdaleni stvaran, konkretni život. Srednjovjekovna je legenda ispunila tu prazninu, dala joj je čamac, špilju i neke prijatelje. Oduzmite te stvari, i opet ste na nuli. Gnostička Evanđelja ne pružaju mnogo osobnosti za nju a ono što i daju nije osobito ljupko. Gnostička je Magdalena razmetljiva vizionarka. U jednom trenutku ona reagira na nešto što je Isus rekao buljenjem u prazno pred sobom. Ona je isto tako i štreberica, najbolja učenica u razredu, ona koja stalno diže ruku. Na Petrovu mjesto, i ja bih se žalio. Feministi/ce su naravno u pravu što ukazuju na njezine gnostičke vrline — vizionarski dar, vjerski zanos — kao odgovor na njezinu degradaciju od strane Crkve, kao i svih žena. Ipak, nedostaju nam crven-kasto-zlatna kosa i posuda za pomast. Međutim, u jednom trenutku bezlična Magdalena dobiva ne samo lice, nego i veliku, strastvenu osobnu dramu. To nije zapisano u Gnostičkim evanđeljima

nego u Novom Zavjetu, u Ivanovoj priči o objavi Uskrsnuća. Ondje Magdalena dolazi na grob, prije zore, i dolazi sama. Osjećamo njezinu žurbu i osjećamo da naslućuje opasnost. Na njezino zaprepaštenje, kamen s groba je odmaknut. Ona žuri natrag do učenika i kaže im "Odnijeli su Gospodina iz groba, i ne znamo gdje su ga položili". Petar i još jedan učenik preuzimaju vodstvo. Žure do groba; u stvari, utrkuju se da vide tko će do tamo stići prvi. (To tipično muško natjecanje postaje omiljeni prizor u srednjovjekovnim moralističkim dramama. U Ivanovu Evanđelju, to unosi dozu komedije u inače mračnu priču.) Kada stignu,vide da je Magdalena bila u pravu: tijelo je nestalo. Vraćaju se kući, vjerojatno zbunjeni, no Magdalena ostaje na grobu, uplakana. Ponovno pogleda u grob i sada vidi dva anđela odjevena u bijelo. Upitaju je zašto plače a ona ponavlja svoju jednostavnu pritužbu: "Odnijeli su mog Gospodina i ne znam gdje su ga položili". Čak i s anđelima, ona još uvijek traži njegovo tijelo. No, zatim se okrene i ugleda još jednu osobu koja joj kaže "Zašto plačeš? Koga tražiš?" Grob je u vrtu i Magdalena misli da je taj čovjek sigurno vrtlar. Treći puta — poput pjesme — ona ponavlja svoju pritužbu "Gospodine, ako ste ga vi odnijeli odavde, recite mi gdje ste ga položili". Sada dolazi udarac nožem u srce. "Marijo", kaže joj "vrtlar", i u tom trenutku ona — zna. "Rabi" (otprilike, "moj dragi rabine"), odgovara ona, i očito pruža ruke prema njemu, jer on kaže, "Ne dodiruj me". (To je poznata fraza iz Biblije na latinskom jeziku "Noli me tangere".) "Ali", kaže joj on, "pođi do moje braće i kaži im da sam uskrsnuo svome Ocu". Zatim nestaje i ona ostaje sama. Taj prizor u najdojmljivijoj novozavjetnoj priči svjedoči o suočavanju sa smrću, o gubitku stvari koju volite zauvijek. Okruženje je prekrasno: zeleni vrt, jutarnja svjetlost, anđeli. Zatim čujemo okrutne riječi: "Ne dodiruj me". On je bio ondje; izgovorio je njezino ime; ona je pružila ruke prema njemu da ga zagrli. No, mora odstupiti, pustiti ga i sama nastaviti svoj put. Mladi znanstvenici koji se bave Biblijom trebali bi imati svu našu potporu, i trebali bismo se složiti s njima daje energična, dalekovidna Magdalena iz Gnostičkih Evanđelja dovoljan dokaz da bi Crkva trebala zaređivati žene za svećenice. No, to nije dokaz Magdalenina autoriteta u pitanjima duše. Dokaz je Ivanova priča. KAKO SU SE MIJENJALE NAŠE PERCEPCIJE MARIJE MAGDALENE INTERVJU S BRUCEOM CHILTONOM Bruce Chilton, zaređeni episkopski svećenik, i Bernard Iddings Bell, profesor religije na Bard College, žele da se stvari raščiste: Marija Magdalena nije drugorazredna osoba o kakvoj je većina od nas učila nego jedna od tvoraca kršćanstva. Ona je "učenica koja je najviše cijenila Isusovo vizionarsko učenje o Uskrsnuću", smatra Chilton. "Bez nje bi kršćanstvo bilo sasvim drukčije. Nije jasno čak ni bi li se njegova bitna vjera u Isusovu pobjedu nad smrću uopće pojavila da nije bilo Marije". U ovom intervjuu Chilton tvrdi da, kako bismo uopće počeli ispravno shvaćati važnu ulogu Marije Magdalene, nju moramo promatrati u kontekstu židovske tradicije onoga vremena — vremena u kojemu žene jesu imale svoje mjesto. Marija je, poput žena drugdje po bliskoistočnom svijetu, bila vizionarka koja je prakticirala sveti obred pomazivanja te je, kao i Isus, protjerivala zle duhove ili zloćudne sile uz pomoć obreda egzorcizma. Chilton, čija je najnovija knjiga Mary Magdalene: A Biography {za sažetak vidi stranicu stranicu 96.) zaključena njegovim razmišljanjima o važnosti vizije

Marije Magdalene i o tome kako njezina mudrost obilježava kršćansku tradiciju kao i njegovo prakticiranje istoga. Biografija je rekonstrukcija, nastojanje koje postaje osobito teško kada, kao u slučaju Marije Magdalene, nema onodobnih suvremenih dokaza, a u obzir treba uzeti i čitav niz slojeva kontroverznih "obnavljanja". Ipak, u svojoj knjizi Marija Magdalena: A Biography pokušavate učiniti upravo to. Kako ste se odlučili na to? Mislim da možemo uzeti podatke koji zaista postoje o Mariji Magdaleni u sklopu Evanđelja, i povezati ih s kontekstom života u ranom judaizmu njezinoga doba. Tri aktivnosti koje se povezuju s Marijom Magdalenom u Evanđeljima su egzorcizam, pomazivanje i vizija. Te su priče vrlo čvrsto povezane s njom, pa predstavljaju najbolje podatke o Mariji Magdaleni koji su nam na raspolaganju. Zatim moramo uzeti u obzir te prakse i povezati ih s onim što se događalo među ostalim židovskim duhovnim iscjeliteljima toga vremena. Svaku sam priču o egzorcizmu, na primjer, usporedio s ostalim pričama o egzorcizmu u židovskoj književnosti, a i drugdje u bliskoistočnom svijetu. Primijenio sam sličnu metodu za razumijevanje pomazivanja koje je bilo raširena praksa u sklopu vjerske prakse na Bliskom Istoku, kao i na viziju. I otkrio sam da su sva ta tri postupka bila posebice povezana sa ženama u sklopu ranog judaizma toga vremena. Ideja koju su iznijeli neki moderni znanstvenici da žene nisu imale svoje mjesto u religioznom životu judaizma jednostavno je neistinita. Mogao sam dokumentirati slučajeve drugih žena koje su sudjelovale u svijetu vizija, koje su prakticirale pomazivanje i koje su se bavile egzorcizmom. A usporedbom njihovih postupaka s Marijinim, možemo vidjeti što je kod nje bilo neobično i kako su te prakse pridonijele usponu kršćanstva. Ako je zabluda da žene uglavnom nisu imale mjesto u religioznom životu toga vremena, postoje li stvari o Mariji Magdaleni koje su možda bile isto tako zanemarene ili izmijenjene da bi odgovarale našim percepcijama? Marija Magdalena opisana je kao "hit" djevojka moderne teologije a s time prirodno dolazi čitav niz projekcija koje nastoje iskriviti njezin pravi doprinos Novom Zavjetu. Obično ju se spominje kao prostitutku ili čak onu koja je s Isusom imala spolni odnos. No, postoji i druga strana: zahtjev da na nju gledamo kao na onu koja je, od trenutka svog preobraćenja, živjela potpuno u celibatu. Ono što je jasno i očito u oba slučaja jest naša trajna opsjednutost pitanjem seksualnosti Marije Magdalene. Od srednjeg vijeka pitamo se, u ovom ili onom obliku: je li to radila ili nije? To, nažalost, znači da je njezin stvarni doprinos bio u potpunosti zanemaren. Ono što možemo tvrditi na temelju tradicije Evanđelja, i to prilično kategorički, jest da je Marija Magdalena bila prva osoba koja je imala viziju Isusa uskrsnulog od mrtvih nakon što je razapet na križu, da je Marija Magdalena bila pionirka u pomazivanju koje je sam Isus odobrio, a isto tako i da je Marija Magdalena najbolje znala kako se Isus suočavao sa zlim nagonima u ljudskoj prirodi i kako je to znanje prenosio ostalima. To znači daje Marija prakticirala tri sakramenta: egzorcizam, pomazivanje i viziju, koji su bili temeljni za rano kršćanstvo. A ipak su danas uglavnom prikriveni zbog načina na koji smo opsjednuti onim što su ipak, u konačnici, sporedna pitanja o njezinu životu. Četiri Marije u Novom Zavjetu

Marija, majka Isusova. Ona je najvažnija Marija u kanonskom tekstu. Njezino djevičanstvo simbolizira njezino služenje Bogu i ispunjava drevno proročanstvo da će budućeg mesiju roditi djevica. Njezina prisutnost kod Raspeća uvjerljivo pokazuje spremnost da se podvrgne volji svojeg svetog Oca. Marija Magdalena. Njezina slika "grešnice koja se pokajala" dobro je poslužila kao kontrapunkt Djevici Mariji, svetoj Majci. Vrlo je brzo degradirana sa svoje najranije uloge kao primarne snage u tumačenju Isusova učenja i "apostolice medu apostolima". Do kraja prvog stoljeća bila je obilježena kao Petrova suparnica, a zatim odbačena kao žena koja nije mogla biti ni zamišljena kao voda u antičkom rimskom svijetu te je, konačno, do šestog stoljeća, pretvorena u bludnicu. Pogreškom je nosila tu etiketu sve do 1969. godine, kada je Vatikan konačno izmijenio prikaz njezine uloge. Marija iz Betanije. Sestra Marte i Lazara. Nakon što je Isus uskrsnuo Lazara iz mrtvih, Evanđelje po Ivanu kaže da je ova Marija velikodušno pomazala Isusove noge skupom pomasti i osušila ih svojom kosom. Njezin je identitet spojio s onim Marije Magdalene i onim neimenovane "grešnice" iz grada papa Grgur "Veliki" godine 591. naše ere. "Žena iz grada". Podrazumijeva se da je prostitutka, a ona je bezimena osoba u Luki 7:36-50 koja također pomazuje Isusa. A tek u sljedećem poglavlju Luka spominje Mariju Magdalenu po imenu. No, papa Grgur ipak je zaključio da su grešnica i Magdalena ista osoba. Crkveni oci, teolozi, umjetnici i godišnje čitanje iz Luke, osuda grešnice na dan Marije Magdalene hranili su sliku o prostitutki Mariji Magdaleni sve do 20. stoljeća. Molim vas, recite nam nešto više o ta tri najvažnija vjerska i simbolična čina počevši s obredom pomazanja. Za nju se kaže da je pomazala Isusa dva puta, jednom dok je bio živ ijednom nakon što to više nije bio. Recite nam nešto o tom procesu, i kao činu i kao simbolu. Pomazivanje su u antičkom svijetu obično izvodile žene u kućanstvima, ili u slučaju Isusova pokreta, u skupini povezanih učenika. Marija Magdalena ne jednom je imenovana kao glavna pomazivačica, i zbog toga se čini da je medu ženama koje su slijedile Isusa kao učenice ona bila najpoznatija po izvođenju pomazivanja. Pomazivanje je značilo nanošenje maslinovog ulja na nečije tijelo ili glavu. Pomazivanje Isusove glave spomenuto je u jednom slučaju, gdje Marija dolazi i uzima ulje koje je namirisano i izlijeva ga na Isusovo tijelo. To je prekrasan, nostalgičan prizor jer u Evanđelju po Marku identitet te žene najprije nije naveden. Ne znamo tko je ona. No, nakon što je nanijela sve skupocjeno ulje na Isusovo tijelo, a učenici se žale zbog njegove skupoće, Isus kaže "Ona je unaprijed pomazala moje tijelo za pokop. I gdjegod ova poruka bude objavljena, ono što je ona učinila bit će spomenuto u sjećanje na nju". Ovo nam daje ključ za identitet te žene, jer je upravo Marija Magdalena ta koja kasnije u Markovu evanđelju odlazi na grob da bi pomazala Isusovo tijelo. U svojoj knjizi naglašavate činjenicu da je egzorcizam bio osnovni dio Isusova propovijedanja. Te, kada Marija Magdalena postaje učenicom i apostolom, i ona također, kažete, postaje poznata po svom egzorcizmu. Naravno, ključna veza je ovdje Isusovo protjerivanje demona iz Marije Magdalene — demona koji su posvuda bili interpretirani kao povezani s njezinim seksualnim životom. Lukino evanđelje spominje da je bilo sedam demona koji su izašli iz Marije

Magdalene. Ne određuje preciznije koji su to demoni bili. Mislim da su pokušaji da se to učini danas još neuvjerljiviji od pokušaja da se primijeni psihologija na ovakvoj vremenskoj udaljenosti. Najvažnije što Luka želi reći u ovom ulomku Evanđelja jest da je, prije svega, nesreća Marije Magdalene bila duboka. To je bila serijska opsjednutost s kojom se Isus morao suočiti ustrajnim egzorcizmom. Luka također ukazuje na to da je Marija Magdalena razvila vrlo blizak odnos s Isusom jer ju je morao liječiti višekratno. Marija je bila primatelj Isusova egzorcizma sa znanjem insajdera o čemu je riječ. A to objašnjava zašto u Evanđeljima imamo neke vrlo detaljne priče vezane ne samo uz Isusov egzorcizam, nego i uz način na koji je razmišljao o egzorcizmu. Te najbolje priče pripisane su Mariji Magdaleni, jedinoj osobi medu učenicima koja je shvaćala njegove postupke bolje od ikog drugog. Neupitno je da su se učitelji u Crkvi, kako su stoljeća prolazila a oni navodili primjere onoga što nečisti duh ili demon može učiniti, često više držali seksualnih grijeha od bilo kojih drugih. I tako je podatak da je Marija Magdalena imala sedam demona doveo do primisli da je i ona također bila prostitutka. No, u stvari, u Isusovo vrijeme poimanje nečistih duhova nije bilo ograničeno na seksualnost. Nečisti je duh bio shvaćen kao bilo koji od onih poriva u nama koji nas, kada nad nama preuzmu kontrolu, mogu nagnati da sami sebe ozlijedimo, da ozlijedimo druge, da djelujemo na način koji je svjesno zlonamjeran. Drugim riječima, nauka egzorcizma u starom svijetu, kakvu su prakticirali Isus i ostali, bila je usmjerena na pitanje kako se suočiti sa zlom u ljudskom srcu koje često rezultira nasilnim i poremećenim ponašanjem. Dakle, kada Luka spominje sedam demona, želi reći da je Marija imala niz tih "nesreća", slično kao što bi danas mogli opisati različite vrste prisilnih radnji ili ovisnosti s kojima se treba suočiti kao s cjelinom ako ih želimo liječiti. / na kraju, recite nam nešto više o važnosti vizije Marije Magdalene jer se to povezuje s njezinom vizijom uskrsnulog Isusa. Neki su išli tako daleko da tvrde da je to zapravo bio dio njezine demonologije — riječju, halucinacija, a ne simbolička i spiritualna. Poznavanje biblijske povijesti i vjera u Boga su dvije različite stvari, a ipak su isto tako vrlo povezane jedna s drugom. Dolaze zajedno u razumijevanju osobite vrste ljudskoga iskustva — duhovne vizije koja je jasan središnji aspekt religioznog iskustva u antičkom svijetu, ali je prigušen i marginaliziran u prakticiranju vjere danas. Na primjer, u slučaju kada Marija Magdalena ima viziju uskrsnulog Isusa, mi u modernom svijetu mogli bismo biti skloni izjednačiti tu upotrebu riječi vizija s nekim oblikom histerije. No, boljim upoznavanjem s antičkom literaturom možemo uvidjeti da je prakticiranje vizije bilo osmišljeno da dovede one koji su bili posvećeni Bogu do mjesta gdje će spoznati Boga kao temelj stvarnosti. Vizija nam također može omogućiti da vidimo materijalni svijet oko sebe ne kao najvišu, konačnu istinu, nego tek kao nešto što nas do te istine vodi. Antički je svijet ispunjen svojom vlastitom vrstom mudrosti. Nekad otkrivamo oblike mudrosti koji nam se čine toliko snažnima i toliko moćnima da ih i prisvajamo za sebe. To sam sigurno učinio u slučaju sakramenata Marije Magdalene, a razumijevanje nje produbilo je moju svijest ne samo o tome kako je kršćanstvo nastalo, nego i o tome kako ga mogu prakticirati u dvadeset i prvom stoljeću. DUGO POGREŠNO ODREĐIVANA OTPADNICA

Gledano iz današnje perspektive, to je sigurno jedna od najzloglasni-jih propovijedi u povijesti Katoličke crkve. Dana 14. rujna 591. godine papa Grgur spojio je Mariju Magdalenu sa sedam demona s Marijom iz Betanije koja pomazuje Isusa i neimenovanom grešnicom koja je svojom kosom osušila Isusove noge. Odjednom je Marija Magdalena pretvorena u "grešnu ženu" koja je pomast koristila da bi "namirisala svoje tijelo u zabranjenim djelima". U tom poznatom slučaju krivice po asocijaciji postala je poznata kao grešna prostitutka koja se pokajala. Naravno, Isus joj je oprostio grijehe i postala je pokajnica — uzor koji su župljani lako mogli oponašati. To je bilo iskrivljavanje koje se održalo gotovo četrnaest stotina godina. Neki teolozi i znanstvenici smatraju da je to bilo nesretno pojednostavljivanje u nemirnim vremenima u kojima su ljudi željeli sigurnost. "Možda je to bilo zbog lakšeg pripovijedanja, zbog lakšeg pamćenja... [ili] zbog lakšeg praćenja šireg shvaćanja putova tih Marija kako su ljudi slijedili Isusa", kaže otac JeanPierre Ruiz iz New Yorka. Ilije to možda bila urota, "nasljeđe kampanje ocrnjivanja što ju je vodila rana Crkva", kako tvrdi fikcionalni lik Leigh Teabing u svojim raspravama s Robertom Langdonom i Sophie Neveu u Da Vincijevom kodu. Kojagod bila motivacija, gotovo svi znanstvenici, teolozi i stručnjaci unutar i izvan Katoličke crkve danas se uglavnom slažu da je Marija Magdalena kroz stoljeća bila ocrnjivana. Richard Covington, je, pišući u posebnom izdanju U.S. News & VVorld Report tekst "Women of the Bible" sažeo široki raspon utjecaja koje je ta "pogreška" imala tijekom tisućljeća i pol koliko je predstavljala službeni stav Vatikana. Malo je likova u Novom Zavjetu koji su tako pogrešno opisani i određeni kao što je to Marija Magdalena čija je reputacija posrnule žene potekla ne u Bibliji nego u šestostoljetnoj propovijedi pape Grgura Velikog. Ne samo da ona nije grešna prostitutka iz legende, koja meditira i levitira u špilji, nego nije nužno bila ni poznata grešnica: to stoje bila opsjednuta sa "sedam demona" koje je Isus istjerao čini je više žrtvom nego grešnicom. A ideja koju je popularizirao Da Vincijev kod, da je Marija bila Isusova žena i da je rodila njegovo dijete, iako nije potpuno dokaziva kao neispravna, ipak je teza koju će biti jako teško dokazati. No, rasprave o tome je li Marija bila Isusova žena, preobraćena bludnica ili preljubnica koju je Isus spasio od kamenovanja blijede u usporedbi s najogorčenije osporavanim aspektom njezina nasljeđa — onim što je točno vidjela kod Isusova uskrsnuća. U novoj biografiji Marije Magdalene Bruce Chilton tvrdi da Marija nije svjedočila Uskrsnuću Isusa od krvi i mesa nego njegovoj spiritualnoj vizitaciji. To je jedan od glavnih razloga zbog kojih je zaobiđena u Novom Zavjetu, kaže Chilton... [koji također tvrdi da je] Marijina nematerijalna interpretacija uskrsnuća u konačnici bila potisnuta jer se neugodno približila stajalištu gnostika, heretičke kršćanske sekte koja je evala u drugom i trećem stoljeću. No, to je izašlo na svjetlo dana 1896. godine kada je njemački znanstvenik došao do Evanđelja po Mariji, nastalog u drugom stoljeću. U tom fragmentarnom tekstu od osam stranica papirusa, pisanom na koptskom jeziku, Marija ima viziju u kojoj joj Isus kaže da je vidjela njegovu ponovno rođenu sliku svojim "umom". ... Ona zatim potiče apostole da slijede Isusove upute i šire njegovo učenje među nevjernicima. Kada se Petar ljutito izruguje ideji da bi Isus povjerio tako važnu viziju ženi, jedan drugi učenik, Levi, ukori ga zbog njegove "nagle naravi". No, danas,

nakon više stoljeća zanemarivanja, neobičnih iskrivljavanja i otvorenih muških fantazija, Marija Magdalena počinje zauzimati svoje mjesto kao... jedan od najvažnijih katalizatora i sila koje su oblikovale kršćanstvo. Katoličke skupine po cijeloj zemlji slave 22. srpnja, godišnjicu njezine smrti, kao blagdan Marije Magdalene, koristeći tu priliku da se suprotstave mitovima koji je okružuju te da promiču zaređivanje žena za svećenice. "Pokušavamo ispraviti dvije tisuće godina staru nepravdu", rekla je za časopis U.S. Catholic Christine Schenk, izvršna direktorica Future Church, organizacije sa sjedištem u Clevelandu koja stoji iza tog pokreta. Marija se prvi puta pojavljuje u Bibliji oko 25. godine naše ere u Kafarnaumu, ribarskom naselju na Galilejskom moru gdje je Isus ubrzano stjecao reputaciju iscjelitelja. Toj neudanoj ženi, koju muči sedam demona, vjerojatno je 25 ili 26 godina. Nekoliko je godina starija od Isusa i također Židovka, a došla je iz Magdale (porijeklo njezina imena Magdalena), napučenog, smrdljivog naselja smještenog 11 kilometara prema jugozapadu, u kojemu se prerađuje riba, a naseljeno je ljutitim, siromašnim seljacima,. Nije teško zamisliti Mariju kako u očaju bježi iz te rupe, puna zahvalnosti jer je pronašla nekoga tko bi je mogao spasiti od njezinih demona... Iako Luka govori o Mariji kao jednoj od žena koje skrbe za Isusa "od svojih sredstava", Evanđelje ne kaže da je bogata, poput Ivane, još jedne Isusove sljedbenice, koja je udata za slugu kralja Heroda. A nije lako ni zamisliti da bi itko bogat mogao doći iz mjesta kao što je Magdala. No, renesansni slikari poput Caravaggia i drugih prikazivali su bogatu, posrnulu Mariju kao crvenokosu sirenu ogrnutu hermelinom, svilom i biserjem. U tim maštanjima dokona bogatašica okrenula se prostituciji ne radi novca nego zbog taštine, zbog čega su njezino pokajanje i oproštaj bili tim sladi. Nakon što ju je Isus izliječio Marija postaje najutjecajnija žena u njegovu pokretu, usmeni izvor priča o ostalim egzorcizmima u Novom Zavjetu. ... Marija se isto tako ističe u obredima iscjeljivanja i pomaziva-nja, postupcima koji bi trebali prizvati Duha Svetoga. ... [I ona] je neupitno medu Isusovim najvjernijim sljedbenicima, svjedočeći Raspeću s njegovom majkom Marijom, dok su se muški apostoli razbježali da bi izbjegli hapšenje. U sva četiri Evanđelja Novoga zavjeta, Marija Magdalena je prva (bilo sama bilo sa skupinom žena) koja stiže do Isusova groba, gdje susreće anđela (ili par anđela) koji je upućuje da ode i kaže učenicima da je Isus uskrsnuo... Nije slučajnost da je Marija Magdalena bila medu prvima koji su saznali za Isusovo ponovno rođenje. Sigurno je božanski prorok koji je predvidio svoje razapinjanje na križ predvidio i svjedoke svog Uskrsnuća. Na neki način, Isus je odabrao Mariju Magdalenu za vjesnicu svog povratka. Zbog svoje presudne uloge u Uskrsnuću postala je poznata kao "apostolica medu apostolima", figura dovoljno snažna da može izgrditi apostole da bi poslušali Isusovu zapovijed i propovijedali nevjernicima, unatoč opasnostima. U pravoslavnoj tradiciji Marija Magdalena putuje u Rim, gdje propovijeda Tiberiju, a zatim seli u Efez, na sjeverozapadu Turske, s Marijom, Isusovom majkom, i apostolom Ivanom. Ostali izvori smještaju je na jug Francuske ili čak u Indiju s apostolom Tomom. Prema Chiltonu, ona se vraća u Magdalu gdje nastavlja propovijedati, iscjeljivati i pomazivati. Godine 67. naše ere postaje jedna od tisuću žrtava koje su Rimljani masa-krirali u odmazdi zbog oružane pobune.

Ubrzo nakon toga, prvi vođe Crkve u nastajanju, uključujući i autore novozavjetnih Evanđelja, pisanih između 70. i 95. godine naše ere, nastavili su proces brisanja Marije Magdalene i ostalih žena iz Isusovih sljedbenika, koji je započeo s Petrom i ostalim učenicima. U jednom tekstu, heretičkom Gnostičkom evanđelju po Tomi, sam Isus ima zapanjujuću izjavu da Marija, pa onda i sve žene, ne mogu ući u Kraljevstvo nebesko ako ne postanu muškarci. Da bi ponudila moralnu alternativu dekadentnoj rimskoj religiji, novonastala je Crkva veličala tradicionalne obiteljske vrijednosti u kojima su muškarci bili dominantni. "To je omogućilo kršćanstvu da se ubrzano širi grčko-rimskim svijetom, ali uz golemu cijenu zaboravljanja najutjecajnijih žena u pokretu", kaže Chilton. U šestom stoljeću papa Grgur Veliki odlučno je vratio Mariju u sliku — ali ne onakvu kakva je bila, nego onakvu kakvu je Crkva željela da bude. Pretjeranim pojednostavljivanjem od kojega zastaje dah, Grgur je spojio Mariju Magdalenu sa sedam demona s neimenovanom "grešni-com" koja je oprala Isusove noge svojom kosom iz Luke (pobliže čitanje Luke 7 i 8 pokazuje da to nije bila ista žena), ali i s Marijom iz Betanije, koja pomazuje Isusa nardom kod Ivana. Grgur je smatrao da, ako je ženi poput Marije, koja je pala tako nisko, moglo biti oprošteno kroz vjeru i Crkvu, a njezina tjelesnost preobra-žena je u duhovnost, i najgori se grešnici mogu nadati spasenju. Marija Magdalena izbrisala je Evin Istočni grijeh. "U raju je žena za muškarca bila uzrokom smrti, no, dolazeći iz groba, žena je objavila život za muškarce", proglasio je Grgur u svojoj slavnoj propovijedi 591. godine. Međutim, Pravoslavna crkva nikada nije prihvatila Grgurovo spajanje triju žena. Vrlo su brzo Mariju Magdalenu počeli izjednačavati s preljubnicom koju je Isus spasio od kamenovanja u Ivanu i s još jednom ženom koja u Novom Zavjetu nije ni spomenuta — Marijom iz Egipta, prostitutkom iz četvrtog stoljeća koja se preobratila na kršćanstvo i ostatak svoga života proživjela u špilji. Povjesničarka Jane Schaberg skovala je termin "bludnizacija" (engl. "harlotization" — op. prev.) da bi opisala negativnu promjenu Marijine slike, proces koji je oduzeo moć jednoj od snažnih vjerskih voda. Priča o pustinjakinji Mariji koja noktima razdire prsa i čupa kosu u okajavanju svojih grijeha bilo je u izobilju, a inspirirale su i nastanak redova flagelantskih redovnika. Crkve koje su tvrdile da imaju njezine tjelesne ostatke množile su se, a do kraja 13. stoljeća gotovo ih se 200 ponosilo nekim dijelom te svetice. U Saint-Maximinu na jugu Francuske, dominikanci još uvijek imaju izloženu njezinu lubanju s čudesno sačuvanim komadićem kože gdje je Isus dodirnuo njezino čelo nakon Uskrsnuća. Slikari poput trinaestostoljetnog talijanskog majstora Magdalene, Hansa Holbeina i VVilliama Blakea svoju su pozornost usmjerili na njezinu ulogu u Uskrsnuću, dok su umjetnici poput Tiziana prikazivali sveticu u ekstazi, jedva pokrivenog obnaženog tijela s dugom crvenkasto-smedom kosom. Viktorijanski fotografi snimali su polugole djevojke adolescentske dobi, od kojih su mnoge živjele u dobrotvornim školskim ustanovama, kao "Magdalene", u izazovnim kontradiktornim porukama što su održavale sliku svetice kao goropadne Lady Godive kršćanstva. Konačno, 1969. godine, 1378 godina nakon što je Grgur spojio tri žene iz Novoga Zavjeta u Mariju Magdalenu — i više od 450 godina otkako su

znanstvenici odbacili tu zabunu — Crkva je službeno ispravila svoju grešku. No, unatoč tome, legenda o grešnoj prostitutki još uvijek ima žilav utjecaj na javnu imaginaciju. Redatelji kao Martin Scorsese u Posljednjem Kristovom iskušenju iz 1998. i Mel Gibson u Pasiji iz 2004. održavaju tu fikciju na životu. Seksi, reformirana Marija Magdalena je simbol kojega je, kako se pokazalo, bilo teško napustiti. No, Marija vizionarka, puna vjere u podnožju križa i vjesnica uskrsnuća, učenica u koju je Isus imao povjerenja za posebnu misiju širenja Božje riječi, nosi veliki prsten istine. 2. PRIHVAĆANJE TRADICIJA O ŽENAMA I SVETOME Ja sam Priroda, sveopća Majka, gospodarica svih elemenata, praiskonsko dijete vremena, vladarka svega duhovnog, kraljica mrtvih, kraljica i besmrtnika, jedina manifestacija svih bogova i božica. Moja volja vlada sjajnim visinama Nebesa, svim morskim povjetarcima, tužnim tišinama svijeta ispod. Iako sam štovana u mnogim aspektima, poznata po nebrojenim imenima a nastoje me odobrovoljiti svim načinima raznovrsnih obreda, ipak me cijela okrugla Zemlja obožava. — APULEJ, Zlatni magarac Mitovi o Velikoj Boginji sva živa bića uče suosjećanju. Tamo dolaziš da bi cijenio pravu svetost same Zemlje, jer je ona tijelo Boginje. — JOSEPH CAMPBELL Pošalji je iz svetih nebesa, i s prijestolja tvog veličanstva, da može biti sa mnom, i da može raditi sa mnom, da mogu znati što je tebi prihvatljivo. Jer ona poznaje i razumije sve stvari, vodit će me trezveno u svim mojim djelima, i čuvat će me svojom snagom. — SALOMONOVA KNJIGA MUDRIH IZREKA Smatram da je najstarija kršćanska hereza bilo osporavanje Nevjeste. — MARGARET STARBIRD KADA JE BOG BIO ŽENA Priče Evinih kćeri MERLIN STONE * Mogli bismo se naći u situaciji da se zapitamo do koje je mjere potiskivanje ženskih rituala zapravo bilo potiskivanje ženskih prava. — MERLIN STONE Najdublje zanimanje Merlin Stone za ulogu Boginje u našim najstarijim društvima bilo je potaknuto umjetnošću: ona je poznata kiparica koja mnogo izlaže te profesorica umjetnosti i povijesti umjetnosti. Desetljeće njezinih istraživanja rezultiralo je knjigom koja se smatra klasikom, When God Was a VVoman, objavljenom 1976. godine. Polazište ove knjige je pretpostavka da su društva vrlo rano, već u paleolitiku, štovala žene kao "stvarateljice" života. Zapravo su se sve drevne religije zasnivale na ženskome, kaže Stoneova, i tek kada su Indoeuropska plemena sa svojim, na muškosti utemeljenim vjerovanjima, osvojila veći dio biblijskih zemalja, počelo je potiskivanje tradicija boginje. Konačni udarac u tome, tvrdi Stoneova, zadali su Leviti, dominantna grana hebrejskih proroka i svećenika. Njihova sklonost prema religiji s muškarcem u središtu nastavila se i u doba Marije Magdalene i u prvim danima kršćanstva gdje je, kaže ona, ostala i do danas. Teorijama Merlin Stone ne manjka kontroverze jer su u izravnoj suprotnosti s prevladavajućom znanosti pokazujući da, iako su figure boginja bile važne za

vjerske obrede mnogih drevnih kultura, nema dokaza da je ijedna od njih bila dominantna figura niti da je ikada bilo jasne linije koja dijeli razdoblje boginje i razdoblje boga. Ipak, stajališta Stoneove u novije su vrijeme stekla znatan broj pristaša, a široki raspon filozofa i pisaca povezuje njezine ideje o prethistoriji s temama o Mariji Magdaleni i ranokršćanskom pokretu. Iako živimo medu visokim čeličnim zgradama, plastificiranim radnim površinama i elektroničkim televizijskim ekranima, u svima nama, u * Iz knjige Merlin Stone, VVhen God Was a VVoman Copyright © 1976 Merlin Stone. Objavljeno uz dopuštenje Doubledava, ogranka izdavačke kuće Random House, Inc.ženama jednako kao i u muškarcima, postoji nešto što nas čini duboko povezanima s prošlošću... Za ljude odgojene i programirane prema patrijarhalnim religijama današnjice, religijama koje utječu na nas čak i u najsvjetovnijim aspektima našega društva, možda ipak preostaje zaostalo, gotovo urođeno sjećanje na vjerska svetišta i hramove što su ih opsluživale svećenice, služeći religiji izvornog vrhovnog božanstva. U početku su se ljudi molili Stvarateljici života, Gospodarici Nebesa. U samu zoru religije, Bog je bio žena. Sjećate li se?... Arheološki artefakti ukazuju na to da je u svim neolitskim i rano-brončanim društvima Božanska Pretkinja, koju većina autora spominje kao Majku Boginju, bila štovana kao vrhovno božanstvo. Ona je davala ne samo ljudski život nego i zalihe hrane kojima je bilo moguće upravljati... [Stručnjak za religiju] VVerner Schmidt o tim ranim kulturama kaže: "Ovdje su žene bile te koje su se pokazale glavnima; nisu bile samo one koje su rađale djecu, nego i glavne proizvodačice hrane. Shvaćajući da je moguće uzgajati, jednako kao i sakupljati hranu, zemlju su učinile vrijednom i, slijedom toga, postale njezine posjednice. Tako su osvojile i ekonomsku i društvenu moć i ugled...". Iako se čini daje u početku Boginja vladala sama, u nekoj još nepoznatoj točki u vremenu Ona dobiva sina ili brata (ovisno o zemljopisnom položaju) koji je također bio i Njezin ljubavnik i suprug. ... Profesor E. O. James piše: "Bez obzira odražava li to ili ne primitivni sustav matri-jarhalne društvene organizacije, što nikako nije nevjerojatno, ostaje činjenica da je Boginja u početku imala prednost nad Mladim-bogom s kojim se povezuje kao sa sinom, suprugom ili ljubavnikom." Upravo je taj mladić bio simboliziran muškom ulogom u svetom godišnjem seksualnom sjedinjavanju s Boginjom... Poznat na različitim jezicima kao Damuzi, Tammuz, Attis, Adonis, Osiris ili Baal, taj je suprug u mladosti preminuo, donoseći godišnje razdoblje tugovanja i žalovanja među onima koji su Boginji iskazivali poštovanje... Taj odnos Boginje i Njezina sina, ili na određenim mjestima zgodnog mladića koji je simbolizirao sina, bio je poznat u Egiptu još 3000. godina prije naše ere; pojavljuje se u najstarijoj sumerskoj književnosti, kasnije u Babilonu, Anatoliji i Kanaanu, opstao je u klasičnoj grčkoj legendi o Afroditi i Adonisu, a bio je poznat čak i u pretkršćanskom Rimu u obredima Kibele i Attisa, ondje možda i utječući na simbolizam i obrede ranoga kršćanstva... No, baš kao što su možda ljudi iz ranih neolitskih kultura došli iz Europe, tako su se kasniji valovi još sjevernijih naroda spustili na Bliski Istok... a njihov dolazak nije bio postepena asimilacija u tom području, kao što se čini da je bila ona Boginjinih naroda, nego niz agresivnih invazija koje s rezultirale osvajanjem, područja po područja, Boginjina naroda. INDOEUROPLJANI POČINJU DOMINIRATI BABILONOM, ASIRIJOM I

OSTALIM REGIJAMA Ti osvajači sa sjevera, poznati kao Indoeuropljani, donijeli su sa sobom svoju religiju, obožavanje mladog ratničkog boga i/ili vrhovnog boga oca. Njihov dolazak je arheološki i povijesno potvrđen 2400. godine prije naše ere... [a] obrazac koji se pojavio nakon osvajanja bilo je stapanje dviju teologija, sa snagom jedne ili druge koja se često zamjetno razlikovala od grada do grada. Dok su osvajači stjecali sve više teritorija i postajali sve moćniji tijekom sljedeće dvije tisuće godina, ta sintetizirana religija često je postavljala jedno uz drugo ženska i muška božanstva, ne kao jednake, nego s muškim bogom kao dominantnim suprugom ili čak Njezinim ubojicom. No, ipak mitovi, kipovi i provjereni dokazi otkrivaju stalnu prisutnost Boginje i opstanak običaja i rituala povezanih s njezinom religijom, unatoč nastojanjima osvajača da unište ili omalovaže drevno štovanje... Dolazak Indo-Arijskih plemena [u valu 16. stoljeća prije naše ere i zatim ponovno u trećem i drugom stoljeću prije naše ere], predstavljanje njihovih muških božanstava kao superiornih u odnosu na ženska božanstva domaćih populacija zemalja koje su osvojili, te posljedično složeno prožimanje dvaju teoloških koncepata zabilježeno je u mitologiji svake kulture. Upravo u tim mitovima možemo pronaći stavove koji vode do potiskivanja štovanja Boginje. Kako piše Sheila Collins, "Teologija je u konačnici politička. Način na koji ljudske zajednice obožavaju uzvišeno i određuju kategorije dobra i zla ima više veze s dinamikom moći društvenih sustava koji stvaraju teologije nego sa spontanim otkrivanjem istine s drugog mjesta". ... Indoeuropsko muško božanstvo, za razliku od sina/ljubavnika iz religije Boginje, najčešće je prikazivano kao bog oluje koji visoko na planini, plamti sa svjetlošću vatre ili munje. Taj simbolizam koji se ponavlja ukazuje na to da su ti sjeverni narodi možda jednom štovali vulkane kao manifestacije svojeg boga... Na nekim područjima taj je bog pripojen Boginji kao suprug, kao što su bog oluje Taru i Boginja Sunca Arinna ili Zeus i Hera. U nekim legendama pojavljuje se kao mladi pobunjenik koji junački pobjeđuje i zatire starije žensko božanstvo, a ponekad na prethodno osiguranom obećanju o prevlasti u božanskoj hijerarhiji. U mnogima od tih mitova žensko božanstvo simbolizira zmija ili zmaj, što je najčešće povezivano s tamom i zlom. ... No, tek je posljednjim napadajima Hebreja, a u konačnici i kršćana prvog stoljeća naše ere, religija Boginje konačno potisnuta i gotovo zaboravljena. U tim pričama o Indoeuropljanima možemo pronaći porijeklo mnogih ideja starih Hebreja. Koncept boga na planini koji plamti svjetlošću, dvojnost između svjetla i tame kao simbol dobra i zla, mit o tome kako muško božanstvo porazi zmiju jednako kao i vodstvo vrhovne vladajuće klase, svi tako rašireni u indoeuropskoj religiji i društvu nalaze se isto tako i u hebrejskim vjerskim i političkim konceptima. Taj utjecaj ili moguća veza s indoeuropskim narodima mogu ponuditi objašnjenje za ekstremno patrijarhalne stavove Hebreja... "UNIŠTIT ĆEŠ NJIHOVE OLTARE I POLOMITI NJIHOVE SLIKE" Tako su neprijateljski bili nastrojeni levitski svećenici prema religiji Boginje u Kanaanu... da su napisani zakoni koji su zabranjivali štovanje tih "drugih bogova". Zakoni su bili tako strogi da su propisivali pripadnicima hebrejske vjere da ubiju čak i vlastitu djecu ako ne štuju Jahvu. Levitski zakonik iz Biblije određivao je: "Ako tvoj brat ili sin ili kći ili žena ili prijatelj predlože služenje

drugim bogovima, moraš ga ubiti, tvoja se ruka mora prva podići na njega i svi će te ljudi slijediti" (Ponovljeni zakon 13:6)... Leviti... su zahtijevali da sve žene moraju biti obilježene kao privatno vlasništvo nekog muškarca, oca ili muža. Tako su razvili i institucionalizirali koncept seksualnog morala — za žene... Pa su predbračno djevičan-stvo i bračnu vjernost levitski zakoni proglasili nebeskim uvjetom za sve hebrejske žene, a što je bila antiteza stavovima prema ženskoj seksualnosti u religiji Boginje. A ipak su utjecaj i ugled drevne religije uvijek bili prisutni. Kako smo vidjeli, stalno se pojavljuju biblijska izvješća o "poganstvu" u svim razdobljima; ono se nameće kao stalni problem, opisano kroz cijeli Stari Zavjet. Prorocisvećenici Jahve su prijetili. Grdili su. Levitski pisci opisivali su sve seksualno samostalne žene, uključujući i svete žene iz hramova, kao kurve i bludnice te su zahtijevali jačanje svojih patrijarhalnih stavova koji su se odnosili na seksualno vlasništvo nad ženama. Kada su osmislili taj koncept "morala", optuživali su za "nemoral" žene čije je ponašanje, u skladu s njihovim vlastitim najdrevnijim vjerovanjima, bilo najviše i najsvetije prirode. Još više otkriva simbolička analogija koju su povlačili između svih žena koje bi odbile živjeti prema zakonima novog morala — stalno spominjanih kao bludnica i preljubnica — te tvrdoglavost i mane čitavog hebrejskog naroda u njihovom stalnom manjku vjernosti Jahvi. Korištenje ženske seksualne nevjere kao najgoreg grijeha — tako ozbiljnog da se smatralo jednakim izdaji Jahve — nudi određeni uvid u stav Levita prema seksualno nezavisnim ženama. ZAKLJUČAK Odredbe o uništenju religije Boginje bile su ugrađene u same kanone i zakone muških religija koje su je zamijenile. Jasno je da drevno štovanje ženskoga božanstva nije jednostavno slučaj za optužbu nego da je nestajanje istoga provedeno postepeno, najprije od strane indoeuropskih osvajača, kasnije od strane Hebreja, a na kraju od strane kršćana, pa čak i kasnije od strane muslimana. Zajedno s konačnim prihvaćanjem muških religija po većem dijelu svijeta, propisi o seksualnom "moralu", to jest, predbračnom djevičanstvu i bračnoj vjernosti za žene bili su ugrađeni u stavove i zakone društava koja su ih prihvatila... Možda, dakle, nije pretjerano nagađanje reći daje mit o Adamu i Evi... možda bio namjerno napisan i uključen u priču o stvaranju svijeta u Bibliji kao još jedan napad na religiju Boginje. U legendu o stvaranju svega što postoji kao i života od strane Jahve, mogla je biti umetnuta i priča koja navodno objašnjava što se dogodilo na samom početku vremena, slika žene kao opasno zavodljive napasnice koja je uzrokovala pad čitavog čovječanstva. Znajući sve ono što znamo o svetim seksualnim običajima u religiji Boginje, stalnoj prisutnosti tih običaja medu Hebrejima čak i u Jeruzalemu, primjeni mitova o zmaju ili zmiji, često pridodanih pričama o stvaranju svijeta, od strane Indoeuropljana, te tragovima mita o Levijatanu u Starom Zavjetu možemo dobiti najjasniji i najinformativniji uvid u simbolizam i poruku što ih sadrži biblijski mit o Adamu i Evi. Možda ćemo shvatiti da je naizgled nevini mit o Raju i o tome kako je svijet nastao zapravo pomno konstruiran i promican da bi "žene držao na njihovu mjestu", mjestu koje im određuje pleme Levita iz biblijskog Kanaana... Vrijeme je da rasvijetlimo činjenice o ranim ženskim religijama. I predugo su bile dobro sakrivene... S tim ćemo činjenicama moći razjasniti stoljeća

zabune, nerazumijevanja i prikrivanja podataka da bismo mogli zauzeti povoljan položaj nužan za proučavanje slike, položaja i uloge koje se još uvijek pripisuju ženama, čak i danas. S tim ćemo činjenicama dobiti povijesnu i političku perspektivu koja će nam omogućiti da kao zablude pobijemo ideje o "prirodnim ili božanski dosuđenim ulogama", u konačnici otvarajući put za realnije prepoznavanje mogućnosti i potencijala djece i roditelja, bili ženski bili muški, kao individualnih ljudskih bića. Kada bolje shvatimo drevne izvore rodnih stereotipa današnjice, mit o Rajskom vrtu više nas neće moći proganjati. Ubojstvo izazovnog bračnog druga nije bilo odgovor, kao što to nije bilo ni utišavanje niti oslabljivanje žena u ekonomskom smislu. Možda ćemo, kada žene i muškarci zagrizu tu jabuku — ili smokvu — u isto vrijeme, kada nauče razmatrati ideje i mišljenja onog drugog s poštovanjem i kada budu promatrali svijet i njegova bogatstva kao mjesto koje pripada svim živim bićima na njemu, tada ćemo moći početi govoriti da smo postali zaista civilizirana vrsta. SEKS U HRAMU Tradicija svete prostitutke INTERVJU S NANCY CjUALLS-CORBETT Ženska duhovnost proizlazi iz spajanja tjelesnog, putenog sa svetim, tvrdi Nancy Qualls-Corbett, jungijanska analitičarka i autoritet za odnos seksualnosti i duhovnosti. Naša potraga za duhovnim značenjem, dakle, nije samo putovanje prema religiji, nego i prema psihologiji, tvrdi ona, pozivajući se na Carla funga, pionirskog švicarskog psihologa koji je isticao da bi psihu bilo najbolje razumjeti proučavanjem svijeta snova, umjetnosti, mitologije, svijeta religije i filozofije. }ung je bio klinički psiholog, ali je bio zadubljen i u područja istočnjačke filozofije, alkemije, astrologije, umjetnosti, književnosti, simbolizma i arhetipova. Naglašavao je da se moderni čovjek previše oslanja na znanost i logiku te da bi imao koristi od integriranja duhovnosti i poštivanja nesvjesnoga u svakodnevnom životu. Jungijanski utjecaj na Dana Brouma i na njegovog glavnog lika, harvardskog simbologa Roberta Langdona, nesumnjivo je snažan. Takav je, isto tako, i jungijanski utjecaj na mnoge New Age pisce koji proučavaju teme što uključuju gnosticizam, neopoganstvo i metaforičke interpretacije iskustva Marije Magdalene. }ung je bio poznat i po isticanju muških i ženskih arhetipova, jednako kao po naglašavanju važnosti uspostave ravnoteže njihovih uloga u dvojnoj zajednici. Za Nancy Qualls-Corbett ta je ravnoteža izgubljena u kršćanskoj dogmi koja je isključila "sve žensko iz svoje slike Boga, uvelike na psihičku štetu vjere". Ona nastavlja: "Bez ikakve ženske osnove imamo crkve koje su razvile jednostrane ili neurotične strukture", zahvaljujući načinu na koji su "Mariju Magdalenu unizili i marginalizirali muškarci koji su imali moć u ranoj patrijarhalnoj Crkvi i temeljno iskrivili njezino nastajanje". Čak i danas, dokazuje ona, nismo skloni povezivati išta ili ikoga tko je posvećen Bogu i tko je postao svetim s onim što se smatra osjetilnim i tjelesnim. Ipak, kada je "naš svijet bio mlad... nije bilo sukoba između nečije ljudske seksualne prirode i njegove vjerske ili duhovne prirode. Svaka je od njih davala život i smisao onoj drugoj i osiguravala važnu ravnotežu u svijetu starine: zajednicu božanskog i smrtnog". Razgovarali smo s Nancy Qualls-Corbett o njezinoj knjizi The Sacred Prostitute

da bismo bolje razumjeli kako su se takve teme manifestirale u antička vremena. Njezini odgovori, koje mnogi čitatelji mogu smatrati u najboljem slučaju kontroverznima, rasvjetljuju načine na koje te tradicije i dalje imaju utjecaja i isto tako otkrivaju neka iznenađujuća zajednička obilježja između Marije Magdalene i vizije "svete prostitutke" Qualls-Corbettove. Nemali broj znanstvenika i ostalih stručnjaka približio nam je pojmove kao što su sveta zajednica i sveta bračna zajednica. Ali, sveta prostitucija? Iskopani iz ruševina najstarijih civilizacija Babilona i Sumera, prastare glinene pločice, slikarije na vazama i mali kipovi koji su nastali otprilike 18.000 godina prije Krista opisuju ili prikazuju žene koje izvode ljubavni čin u Hramu ljubavi. To je bio čin obožavanja a svećenica, odnosno boginja ljubavi bila je sveta prostitutka. Ona je dočekivala od života umorne strance u privatnosti tog posvećenog mjesta i nudila im se pod pokroviteljstvom božice. U prisutnosti svete boginje taj je obred donosio preobrazbu. Sveta prostitutka, možda inicirana, mogla je doživjeti punoću ženskosti a njezina se ženska priroda budila i vraćala u život. Element božanske ljubavi sada je prebivao u njoj. I stranac bi isto tako proživljavao misterije seksa i vjere koje su pratile duhovnu obnovu. Taj sveti seksualni čin smatran je obredom hieros gamos ili svetim brakom jer je predstavljao duhovnu zajednicu božanskog i smrtnog. Na drugim drevnim mjestima obred svetog braka proživljavan je na nešto drukčiji način. Na proslavi Nove godine, nazvanoj "Sređivanje sudbine" ljudi su pjevali himne boginji: "Kralj uzdignute glave prilazi svetom krugu; On korača uzdignute glave do svetog kruga Inanne". Inanna se odnosi na sumersku božicu ljubavi i plodnosti, koja je osiguravala plodnost zemlje i ljudskoga života svojim blagoslovom ljubavi i umijeća vođenja ljubavi. Kralj, koji predstavlja boga, i odabrana sveta prostitutka, koja predstavlja boginju, odvođeni su do zigurata gdje je njihovo združivanje osiguravalo plodnost zemlje. Njezini ljudski osjećaji i kreativne, tjelesne energije ujedinjavale su osobno i nadosobno. Ona je dodirivala osnovne regenerativne snage i, slijedom toga, kao utjelovljenje boginje, osiguravala kontinuitet života i ljubavi. Sveta prostitutka bila je ljudska posuda u kojoj su bile ujedinjene zemaljske i duhovne snage. Obred svetog braka, kako je prikazano nedavno u Da Vincijevom kodu i u Kubrickovu filmu Oči širom zatvorene odraz je tog senzibiliteta. U kasnijim civilizacijama Inanna, a i druge božice, postale su nešto diferenciranije; jedna je božica identificirana s plodnošću ili Majka Boginja, dok je druga bila štovana zbog svoje ženstvene seksualne ljepote. Grci su, na primjer, prvu poznavali kao Demetru, dok je Afrodita bila obožavana radi svoje veličanstvene fizičke ljepote, ljubavi, strasti i užitka. Boginja ljubavi i boginja plodnosti štovane su božanske ženstvenosti. Zašto je nastao koncept svete prostitutke? Kako se to prevodi u stvarnost vremena? Smatralo se da su žene koje su obavljale poslove sluškinja u hramovima u bliskim odnosima s boginjom te time stječu pravo da i one dodjeljuju blagoslove. Također se smatra da je taj ritual trag starijih primitivnih ceremonija u kojima bi voda plemena oduzeo nevinost djevici prije braka. Još je jedna hipoteza da, dok su boginja i njezin suprug zemlji davali plodnosti, taj čin trebaju oponašati žene koje traže njezin blagoslov. U različitim kulturama u različitim vremenskim razdobljima žene su postajale svete prostitutke. To nije bila sramota nego čast. Smatrali su ih "suprugama

boga". Na nekim su mjestima u tome mogle sudjelovati samo žene plemenita porijekla. U Tebi je supruga visokog svećenika nosila naslov "vrhovne konkubine". U trećem stoljeću prija naše ere grčki povjesničar Herodot je napisao: "Babilonski običaj... obavezuje svaku ženu u zemlji da jednom u svom životu sjedne u hram ljubavi i ima snošaj s nekim strancem". U hramovima Afrodite u Eriksu, Korintu i Komanasu, prema Strabonu, grčkom geografu, filozofu i povjesničaru iz petog stoljeća, svetih je prostitutki bilo na tisuće. Imale / su određen socijalni status u društvu i bile su obrazovane. U nekim slučajevima, ostale su politički i pravno jednake muškarcima po svojem pravu da nasljeđuju zemlju. Vjerovalo se da, dok boginja donosi svoje darove ljubavi — umijeće vođenja ljubavi, strast i radost — iz svog nebeskog carstva smrtnicima dolje, sveta je prostitutka, kao svećenica boginje, prenosila taj blagoslov ljudskom rodu. Kako se u sve to uklapa Marija Magdalena? Iako je zamagljena zbrkom biblijskog teksta, mislim i osjećam da je Marija Magdalena bila obdarena istim onim atributima kao i sveta prostitutka. Na mnogo je načina slijedila svoje srce, iako je taj put morao biti mučan. Mogu samo zamisliti kakvu je hrabrost i unutarnju snagu imala da bi se suprotstavila određujućoj ulozi ženskog roda toga vremena. Luka je opisuje, kao i druge sljedbenice, kao "bogatu", što se obično tumači tako da je bila financijska potpora pokretu. A ipak riječ ima i dodatno značenje, poput "važne" i "nužne". Nije li to više u održavanju njezine uloge? Svoju ste analizu temeljili na arhetipovima Carla junga. Što je arhetip? Kakvu ulogu imaju arhetipovi u ljudskom razmišljanju i ponašanju? Dr. Jung je govorio o dubljim slojevima psihe kao kolektivnom nesvjesnom, razlikujući ga od osobnog nesvjesnog koje sadrži materijal potisnut iz osobnog iskustva pojedinca. Kolektivno nesvjesno sadrži psihičke komponente — arhetipove — koji su sveprisutni, nepromjenjivi i zajednički svim ljudima. Poput instinkata, oni su naslijeđeni. Kao psihička energija, imaju sposobnost da reguliraju i modificiraju svijest te da oboje doživljaj svijeta. Dakle, mogu se smatrati obrascima ponašanja. Junak ili vještica, na primjer, je arhetipska slika koja izrasta spontano iz snova i mitova. Te su slike proizvodi nesvjesnoga koji se u svjesnome manifestiraju kao simboli. Iza vidljivog i objektivnog značenja simbola je nevidljivo i mnogo dublje značenje: što je junakova ili vještičina "energija" u meni i kako me potiče na djelovanje? Možemo u stvari reći da ne "posjedujemo" mi arhetipove, nego arhetipovi "posjeduju" nas. Kada govorimo o boginji ljubavi, govorimo o arhetipskoj slici. Kada se zaljubimo, osjećamo se ekstatično puni energije kada se aktivira taj osobiti arhetip. Homerova oda Afroditi opisuje ju kao prekrasnu, kao onu koja zrači energijom i kao ljubavnicu smijeha. Osjećamo isti obrazac. Šaljemo svojoj voljenoj crvene ruže, simbol ljubavi, zato što je to Afroditin cvijet. Kako se koncept arhetipa primjenjuje na figuru boginje — pa onda i na Mariju Magdalenu? U svjetskim mitologijama nalazimo dva različita aspekta arhetipa ženstvenosti: statički ili majčinski, te dinamički ili erotski. Arhetipske slike majke i putene žene također su istaknute u kršćanskoj mitologiji, ali te su slike izmijenjene svjesnim vjerovanjima. Majčinska arhetipska slika, Marija, štuje se kao djevičanska, aseksualna — ona nije odraz punih grudi i širokih bokova, odraz plodnosti kako je u drevnim danima bila shvaćena majka boginja. Erotska ženstvena arhetipska slika, Marija Magdalena, unižena je,

nazvana prostitutkom i osuđena zbog svoje seksualnosti koja je identificirana kao iskušenje i trapljenje tijela. Vidim da se taj stav mijenja, kako je naznačeno, trenutačnim snažnim zanimanjem za Mariju Magdalenu zajedno sa svjesnim izazovom zastarjelih vjerovanja koja ponižavaju ili iskrivljavaju žensku prirodu. Arhetipska slika erotske ženstvenosti, kakvu simbolizira Marija Magdalena, žena koja je ljudsko biće, iznova nas povezuje s aspektom božanske ženstvenosti u našem najdubljem unutarnjem biću, kao što je činila sveta prostitutka. Rekli ste da je gubitkom ženstvenog oblika iz svoje slike Boga, kršćanska Crkva postala "neurotična struktura". Kako je i kada boginja postala, kako ste to također rekli, "neutjelovljena"? I kakve to posljedice ima? Tijekom stoljeća prevladavajući matrijarhalni sustav razvio se u onaj patrijarhalni. Nekada su poljoprivreda i religija bile najvažnija jezgra života, a kasnije su središte pozornosti postali trgovina, rat i kontrola što većih površina zemlje. Činovi rađanja i održavanja života više nisu bili toliko štovani kao junački ostvarena djela. Postepeno, kroz tisućljeća, do otprilike 5000. godina prije naše ere, žene su postale podređene jer njihove uloge više nisu bile važne u kontekstu tih novih vrijednosti. U prolaženju stoljeća panteon bogova i boginja se raspao dok je priznat jedan jedini Vrhovni Bog. Hram ljubavi prepustio je mjesto Kući Gospodnjoj. Seksualni užitak i duhovne vrijednosti više nisu mogle opstati zajedno; životne radosti na zemlji bile su potisnute dok su muškarci tražili vječni život. Boginja i njezino zagovaranje ponovnog oživljavanja duše kroz seksualno izražavanje sada je bilo osramoćeno i viđeno kao zlo. Bilo je, naravno, malo tragova božanske ženstvenosti u novouteme-ljenoj kršćanskoj Crkvi i njezinoj hijerarhijskoj strukturi papa, biskupa i svećenika. Do najmanje mjere bila je inkorporirana u pravoslavlje kao Teotokos i Sofia, a kasnije su atributi svete ženstvenosti bili pripojeni i uključeni u sliku Blažene Djevice Majke, osobito u katoličkim zemljama. Crkva je proglasila kršćansku pastvu nevjestom Boga, Krista i Ecclesije kao sponsus i sponsa. S prekrasnim osjećajem, to je prilično ezoterična i apstraktna slika, vizija koju je teško povezati s osjećajno-šću. Velika je dihotomija doživljena u srednjem vijeku kada su se gnostičke katedrale uzdigle do nebeskih visina u štovanju Marije, a žene su spaljivane kao vještice. "Dezutjelovljavanje ili oduzimanje tijela boginji značilo je regresivne stavove prema plodnosti prirode, ženskim vrijednostima povezanosti i duhovnoj komponenti svojstvenoj vođenju ljubavi. Što potiskivanje ženstvenoga čini svima nama, kao pojedincima i unutar društva? Kako se možemo obnoviti, "regenerirati"? Kada je žensko načelo Erosa potisnuto, nema povezanosti s unutarnjim bićem, s ljudskom prirodom i s prirodom. Bez posredničke kvalitete povezanosti, snaga podiže svoju moćnu ruku. Osjećaj moći stvara oholost ili napuhnuti ego, što zauzvrat zagađuje srce i čovjeka čini otvrdnulim i ciničnim. Ti se stavovi odražavaju i u društvu. Razmišljanje se cijeni više od osjećaja, a znanost više od umjetnosti. Nema ravnoteže. Socijalne vrijednosti postaju okrutno realistične dok su militarizam, konzumerizam i politika iznimno cijenjeni. A ljudski osjećaji ljubavi i prirode pretvaraju se u prašinu. Bez elementa božanske ljubavi koja posreduje u seksualnom iskustvu, zadovoljenje je kratkoga vijeka. Gubimo poštovanje za obilje u prirodi kao i za sva živa bića. Srce nije dirnuto, duša nije nahranjena a duhovna dimenzija nije ostvarena. Muškarci gube doživljaj intimnosti ne samo s "vanjskom"

ženom, nego i sa svojom vlastitom nesvjesnom ženskom prirodom, animom. Slično tome, žene, bez zamjećivanja blagoslovljenih darova ženske prirode, preziru ili zloupotrebljavaju svoje tijelo, ili ga koriste na sramotne načine da bi zadovoljile potrebe vlastitog ega. Drevni mit o Afroditi pripovijeda o ženama koje su je dočekale s prezirom, ismijevale i izrugivale su joj se. Pretvorila ih je u kamen. Dokaz je toga da žene danas nisu otporne na to te mogu postati otvrdnule i kamene kada se božanska ženstvenost ne cijeni. Bojim se da ne postoji čarobni eliksir za obnovu. Početni koraci za muškarce kao i za žene mogli bi biti jednostavni, kao što je nastojanje da se divimo boginjinu mjesecu ili delikatnoj crvenoj ruži. Možemo djelovati tako da pokažemo istinsku brigu za čovječanstvo i svoj planet. Ne možemo rekonstruirati Hram ljubavi u našem vanjskom svijetu, ali ga možemo sagraditi unutra. Možemo se prisjetiti blagoslova boginje i, poput svete prostitutke, svijetu donijeti njezine darove. Koja je prava, istinska snaga božanske ženstvenosti? Kako se ona odražava u žena danas? Snaga koju žene posjeduju u svim vremenima manifestira se u unutarnjoj povezanosti sa ženskom prirodom. Njezino biće nije ovisno o reakcijama drugih. Ona čini ono što čini zato što je to u skladu s unutarnjim istraživanjima svog jedinstvenog sebstva — apsolutna antiteza ulozi "seksi žene". Kada radi i živi u patrijarhalnom sustavu, možda neće biti u mogućnosti da taj sustav promijeni, ali niti ne dopušta da sustav promijeni nju. Ženu koja je odana i privržena svojoj ženskoj prirodi možda neće smatrati prekrasnom, seksi ili izazovnom prema današnjim standardima; prije će biti prepoznata po svom duševnom miru: toplom sjaju sposobnom da prima a koji zrači iz nje. Postoji definitivna kvaliteta u njezinoj prisutnosti koja gotovo da se opire definiciji. Takva žena drži blagoslov božanske ženstvenosti ne radi uzdizanja svog osobnog ega, nego s poštovanjem, da bi ga nosila dalje u svijet. MARIJA MAGDALENA I SVETA ZAJEDNICA INTERVJU S MARGARET STARBIRD Margaret Starbird je neumorna i uvjerljiva zagovornica obnove koncepta "svete zajednice" u srcu kršćanstva — srcu za koje vjeruje da je izgubljeno u utrci prema pravovjerju i uspostavi stroge i krute patrijarhalne doktrine. Predana katolkinja koja je prije mnogo godina odlučila raskrinkati tezu o "kraljevskoj krvi" iz knjige Sveta krv, Sveti Gral a umjesto toga završila uvjerena u njezinu vjerodostojnost, napisala je i sama nekoliko knjiga o svetoj ženstvenosti i njezinoj središnjoj važnosti za istinsko kršćanstvo. Medu najpoznatijima su The VVoman with the Alabaster Jar: Mary Magdalen and the Holy Grail i The Godess in the Gospels: Reclaiming the Sacred Feminine. Margaret Starbird dokazuje da su Marija Magdalena i Isus sklopili "sveti, dinastički brak". Odvajanje Marije od Isusa, a što je, kako kaže, učinila Crkva, predstavlja "iskrivljavanje najosnovnijeg modela života na našem planetu — 'svete zajednice' privrženih partnera". Iako mnogi u znanstvenom mainstreamu smatraju da previše nagađa, brojni se drugi slažu s većinom onoga što Starbirdova kaže. Svi će vrlo vjerojatno priznati da su njezine knjige važne za razumijevanje moderne opčinjenosti Marijom Magdalenom i njezinom novom mitologijom. Dan Broivn posebice citira njezino djelo kao ključni utjecaj koji obilježava priču u Da Vincijevom kodu.

Margaret Starbird je vrlo tražena kao predavač i kao voditeljica radionica i slično, što je oblik javnih nastupa kojem daje prednost. Već smo je prije intervjuirali za Tajne Da Vincijeva koda. Počnimo s donekle osobnim pitanjem: rekli ste da vas je putovanje što ste ga poduzeli u proteklih dvadeset godina promijenilo na brojne načine i dalo vam novi osjećaj vaše vlastite duhovnosti. Možete li to razjasniti? Kamo vas je to putovanje odvelo i što vama znači Marija Magdalena na osobnoj razini? Krenula sam u potragu za Izgubljenom Nevjestom kao odana rimokatolkinja i pripadnica male karizmatske molitvene zajednice. Sredinom sedamdesetih godina, uočili smo da nešto ključno nedostaje iz temelja kršćanstva, a s katastrofalnim posljedicama. Postepeno smo shvatili da taj gubitak uključuje oskrvnuće ženstvenosti. U to smo doba obnovili svoje zavjete Djevici Mariji, no, nakon čitanja knjige Sveta krv, Sveti Gral 1985. godine osjetila sam da je potpuno otkrivenje svete ženstvenosti bilo utjelovljeno u Mariji Magdaleni. Razotkrivanje istine o statusu Marije Magdalene omogućilo mi je da stvorim sliku božanskoga kao intimnoga partnerstva te da svjesno uklopim to razumijevanje u svoju vlastitu vjeru i iskustvo. Koncept svete ženstvenosti, naravno, sja kroz sva vaša djela. Molimo vas, pratite ga nešto dalje u kontekstu vašeg vjerskog obrazovanja. U sedamdesetima mnoge su žene krenule u potragu za tradicijama izgubljene Boginje, no, ja nisam bila jedna od njih. Bila sam vjerna kći svoje Rimokatoličke crkve i čvrsto ukorijenjena u njezine tradicije. Godine 1988., proučavala sam Marka 14, pomazanje Isusa od strane žene s alabastrenom posudom dragocjenog narda, za predavanje na Vanderbilt Divinitv School. U proučavanju ulomaka o pomazivanju u Evanđeljima, naišla sam na njihovu povezanost s liturgijama "svetog braka" urođenih kultovima plodnosti drevnog Bliskog Istoka, a opisanim u nedavno prevedenoj liturgijskoj poeziji iz Sumera, Babilona, Kanaana i Egipta. Zbog toga što je moj magistarski rad bio iz komparativne književnosti, ne razmatram i tabu drevnih poganskih obreda. Oni su književnost. Otkrila sam da je pomazanje Svetog Kralja bilo povlastica Nevjeste koja kasnije upoznaje svog žrtvovanog Mladoženju uskrsnulog u Vrtu. Kako možemo propustiti uočiti sličnosti tih drevnih obreda s pričama o Muci iz kršćanskih Evanđelja u kojima "Nevjesta" ima istu ulogu? Ako je "sveto partnerstvo" bilo kamen temeljac ranog kršćanstva, ne bismo li trebali barem pokušati obnoviti ga? Ohrabrena sam kada vidim iznenađujuće brojke ljudi koji prihvaćaju "svetu zajednicu". Uključujući, naravno, i Dana Broivna u njegovu fenomenalno uspješnom Da Vincijevom kodu. Mnoge od ideja što ih je iznio ondje imaju osnovu u vašem radu; u stvari, on vašu knjigu The VVoman with the Alabaster lar stavlja na istaknuto mjesto na polici s knjigama Leigha Teabinga. Iz takve perspektive, što mislite da je Dan Brovon postavio ispravno, a što je pogrešno? Dan Brown je uspio uvesti priču o Mariji Magdaleni u mainstream, osiguravši da dospije do svakog kutka planeta. On je shvaćao da važnost priče nije bila elitističko polaganje prava na posebnu krvnu lozu, nego prije na "svetu zajednicu" u srcu kršćanskog Evanđelja. Marija Magdalena i slika Boginje Vizualni prikazi Marije Magdalene često se povezuju s figurama boginje iz mitova, folklora i legendi. Nemamo njezinih onodobnih slika, pa nikada ne možemo ukazati na samo jednu sliku, u jednom određenom razdoblju u povijesti, i reći "To je stvarno ona, kakva je zaista bila". Upravo zato, kada

govorimo o Mariji Magdaleni u umjetnosti, u stvari, govorimo o slojevima prožetoga značenja. Dakle, stapanje i imenovane i anonimne biblijske žene koju sv. Grgur Veliki određuje kao Mariju Magdalenu ja prepoznajem kao "Mozaik Magdalena". Marija Magdalena, jednako kao i Marija iz Nazareta, mnogo je puta povezivana s atributima i karakteristikama prijašnjih boginja, osobito od strane umjetnika u nekim dijelovima Francuske, Njemačke, Italije i Španjolske. Prema nekim drevnim egipatskim tekstovima, boginja Izida žena je boga Ozirisa. Kada je on ubijen, a njegovo tijelo raskomadaju neprijatelji, Izida i njezina sestra Neptis traže sve te dijelove, sastavljaju ih, pomazuju njegovo tijelo i žaluju pored njega sljedeća tri dana. Trećega dana on se vraća iz mrtvih. Dakle, ideja pomazivanja, čekanja tri dana pored grobnice ili života koji se vraća nije nepoznata veza između predkršćanskih tradicija boginje i Marije Magdalene. Slično tome, Marija Magdalena ima veza i s Inannom, Astarte, Afroditom, Venerom i ostalim sličnim boginjama. Što sve one predstavljaju? Ljubav, strast i ženstvenu senzualnost jednako kao i vještine vođenja kućanstva preko kojih je Marija Magdalena povezana tijekom određenih razdoblja u kršćanskoj povijesti. Mnogo puta je povezano s vjernošću jednoj osobi na način na koji je Magdalena vjerna od točke njezina preobraćenja za koje je zaslužan Isus pa sve do poslije njegova Uskrsnuća. — DIANE APOSTOLOS-CAPPADONA Što je sva ta pozornost značila vama osobno? Za mene "sveta zajednica" predstavlja pomak prema radikalnoj spolnoj jednakosti i uključenosti. To je najvažnija kulturna promjena našega vremena. Roman Dana Browna pomogao je u promicanju te ideje. Moj rad dopire do sve šire i sve oduševljenije publike, a primam i sve veći broj poziva za održavanjem predavanja i seminara o Izgubljenoj Nevjesti. Kao posljedica vaših rasprava po zemlji u protekle dvije godine, jeste li čuli neke stvari, ili ih pronašli, koje su promijenile vaše shvaćanje nekih koncepata ili su izmijenili vaše stavove? Ako da, na koji način? Neprestano dobivam nove podatke i potvrde o "svetoj zajednici" koji se skrivaju iza lica stvarnosti. Uočavam veče razumijevanje arhetipa utjelovljenog u Mariji Magdaleni: načelo Sofia/Mudrost drevnih vremena kako je izraženo i u hebrejskoj Bibliji — "U početku" ne bijaše samo Logos, nego i Sofia. Vratimo se osnovama. Za čitatelje koji možda nisu upoznati s njom, što je sveta ženstvenost? I što je uzrokovalo njezin gubitak? Sveta ženstvenost je način objavljivanja da Bog nije isključivo muškost, kako je naslikan na stropu Sikstinske kapele, nego ima i ženske atribute. To je jasno iz prekrasnih ulomaka iz hebrejske Biblije i iz Evanđelja koja o Bogu govore u ženskim metaforama: "Može li majka zaboraviti svoje dijete, ili žena dijete u svojoj utrobi?" (Izaija 49:15). Osobito sam zahvalna na tekstovima Petera Kingslevja kada je riječ o gubitku "Sofije" u Zapadnjačkoj civilizaciji. "Ona" koja je nazvana "Zrcalom Božje božanske prirode" i "Užitak" očito je napuštena od strane Platona i kasnijih grčkih mislioca koji su nastavili sebe nazivati "filozofima" ("ljubiteljima Sofije") iako su, u stvari, promijenili paradigmu da bi postali "ljubiteljima Logosa" (logičnih, racionalnih modova razmišljanja i postojanja lijeve strane mozga). Znamo da je bilo štovanja i obožavanja svete ženstvenosti u egipatskoj,

grčkoj i ostalim tradicijama. Ipak, općenito govoreći, ne čini se da su te kulture tretirale žene osobito dobro na svakodnevnoj razini — barem ne prema suvremenim standardima. Ne bismo li mogli tvrditi daje ista, iako je možda predstavljala mudrost, bilo samo za užitak patrijarhata? U Egiptu su se faraoni ženili svojim sestrama, stoje odraz odnosa koji daje život, odnosa njihova para bog-boginja, Ozirisa i Iziđe. I u hebrejskoj Bibliji nalazimo predivne priče o vrlo snažnim junakinjama — Debori, Juditi i Esteri, zajedno s brojnim proročicama. "Platonička promjena" u muške modove došla je kasnije, a zatim je grčka civilizacija istisnula drevne običaje nakon Aleksandrovih osvajanja svijeta. No, za svetu ženstvenost nisu važna samo "ženska prava". Ženstvenost uključuje modove razmišljanja desne strane mozga, postojanje i povezivanje sa stvarnošću uz pomoć unutarnje mudrosti; to jest, intuiciju, iskustvenu, sa središtem u tijelu — a ne u mozgu — ili mudrost. Da su ljudi u Jugozapadnoj Aziji koji su vidjeli val tsunamija otrčali na povišene položaje kao što su to činili slonovi i majmuni, ne bi poginuli na plažama. Zapadni su turisti bili toliko izmješteni iz svojih "korijena" da nisu mogli osjetiti opasnost. "Sofia" predstavlja ne samo tu povezanost s našom "zemaljskom" i "instinktivnom" tjelesnom mudrošću, nego i s odnosima u zajednici, uključujući i dugotrajnu brigu za pravdu, milosrđe i dobrobit "malenih" — "sve do sedme generacije", kako to izražavaju indijanske bake. Osvještavanjem te vrijednosti, možemo pomiriti i mušku i žensku energiju — pomažući iscijeliti pustinju. Simbolizam, hebrejska numerologija/gematria, sveti brojevi — posvetili ste velik dio svoga vremena i energije istraživanju istih. Rezultati su zapanjujući. No, ostaje pitanje: jesu li ih prepisivači onoga vremena namjeravali prenijeti kao takve ili gledamo u bunar samo da bismo u njemu vidjeli svoj vlastiti odraz? Neki od tih nalaza — mislimo na Biblijski Kodeks, na primjer — kao povijesni dokumenti nisu uvjerljivi. Drugim riječima, kakvu sigurnost imamo da su ta skrivena značenja stavljena u njih namjerno? Nema ništa njuejdžovski u hebrejskoj numerologiji. Hebrejska je numerologija aspekt spisa što su ih biblijski znanstvenici dugo zanemarivali. To je drevni književni postupak koji se može naći u djelima Platona i drugih filozofa, jednako kao i u hebrejskoj Bibliji. Umjesto postavljanja ključnih fraza u glazbi, postavlja ih brojevima. I grčka i hebrejska slova imaju numeričke vrijednosti te su korišteni i kao brojke. Neki važni naslovi i fraze u Bibliji stvaraju brojčane sume koje su odraz kozmičkih načela što ih možemo naći u geometriji svete arhitekture — od piramida i Stonehengea do "svetog grada" opisanog u knjizi Otkrivenja. Znanstvenici su proučavali taj predmet, uključujući i Johna Michella (The City of Revelation i The Dimensions of Paradise) i Davida Fidelera (Jesus Christ, Son of God). Dokaz da su autori Novoga Zavjeta namjerno iskovali imena, naslove i fraze tako da ih povezu sa svetim kozmičkim načelima, po mom je mišljenju izvan svake sumnje. Okrećući se evoluciji pravovjernog kršćanstva, možete li nam iznijeti svoju perspektivu o tome zašto je Crkva iskrivila uloge i Marije Magdalene i Isusa? Moje osobno mišljenje jest da je rana Crkva zatajila Mariju Magdalenu zato što su se njezini prijatelji i obitelj toliko trudili zaštititi je od uočenih prijetnji što su ih upućivale rimske vlasti i nasljednici kralja Heroda "Koljača". Marija Magdalena doslovce nestaje. Pavlova je pisma uopće ne spominju, kao ni Djela apostolska. Sto se dogodilo? Od ugledne sljedbenice i vjernice, ona je

izbrisana iz zapisa i svjedočanstava. "Pravovjerna" je Crkva u konačnici marginalizirala one frakcije koje su podupirale Isusove obiteljske veze (Nazarećana i Ebonita) jednako kao i gnostička učenja koja su uzdizala položaj Marije Magdalene. Očito su crkveni oci, na koje su uvelike utjecali Irenej i Tertulijan, do kraja drugog stoljeća ocrnili važnu ulogu žena i egalitarističku prirodu najstarijih kršćanskih zajednica. U osporavanju uloge Svete nevjeste, crkveni su nam oci zapravo dali iskrivljenu sliku o Isusu. Počelo ga se zamišljati kao neoženjenog boga, kako sjedi na nebeskom prijestolju — neoženjeni sin Djevice Majke. "Mandala" svetog partnerstva učinkovito je uništena. Koja je osnova za mišljenje da je Marija Magdalena uopće otišla u Francusku? Nije li se ta zamisao prvi puta pojavila u Zlatnoj legendi čiji je autor biskup koji je sam priznao da je njegov rad uljepšavan? Biskup Jacobus de Voragine nije izmislio priču o Mariji Magdaleni i njezinoj braći i sestrama u Francuskoj. On je samo napisao fikcio-nalnu verziju o njezinu životu utemeljenu na legendama svojstvenima njegovoj zemlji. Do vremena kada je objavljena Zlatna legenda [oko 1267.] Inkvizicija je već bila u punom zamahu. No, stariji izvori, uključujući propovijedi i molitve iz starih brevijara svjedoče o prisutnosti Marije, Marte i Lazara u dolini rijeke Rhone. Legende karakteristične za pokrajinu ugrađene su u bogatu usmenu tradiciju 0 kojoj svjedoče razni srednjovjekovni kroničari. Gervais de Tilburv pisao je 1212. godine o sedamdeset i dva Isusova učenika koji su protjerani iz Judeje i prepušteni moru u čamcima bez vesala. Poimence spominje Lazara, Martu, Mariju Magdalenu, Maksimina i druge iz ranokršćanske zajednice. Sire de Joinville pripovijeda kako su on 1 kralj Louis IX, na svom putovanju kući iz Križarskog rata 1254. godine, stali da posjete sv. Maksimina i sv. Baumea, "duboku špilju u stijeni za koju se priča da je u njoj prebivala Marija Magdalena". Izvornik rukopisa nazvanog Život svete Marije Magdalene i njezine sestre Marte vjerojatno potječe s kraja dvanaestoga stoljeća i cjelina je utemeljena na starijim izvorima koji vjerojatno uključuju propovijedi Rabanusa Maurusa, devetostoljetnog biskupa u Mainzu. Godine 1040., Benedikt IX izjavio je da se relikvije sv. Lazara čuvaju kao svetinja u samostanu sv. Viktora u Marseilleu. I u povijesti kraljevstva Arlesa nalazimo referencije na VVilliama Gerarda, sina talijanskoga kralja koji je 935. godine krenuo na hodočašće u sv. Baume, "gdje je Magdalena živjela i umrla". Osim toga, za merovinškog kralja Klodovika kaže se da je bio na hodočašću na grob sv. Marte u Tarasconu, što bi datiralo vjerovanje u to mjesto sve do 500. godine naše ere. Priče o obitelji iz Betanije, koja uključuje i Mariju zvanu "Magdalena", dobro su potvrđene po čitavoj pokrajini stoljećima prije nego što je biskup de Voraigne uopće napisao svoju izrazito maštovitu verziju legende o njoj. Skočivši od srednjeg vijeka do današnjih dana, vjerujete li da smo usred dugotrajnog oživljavanja zanimanja za "svetu zajednicu" kakvu predstavlja Marija Magdalena koju se naziva "hit" djevojkom naših dana? I u drugim razdobljima u povijesti neki su pokreti pokušavali ponovno uspostaviti štovanje Nevjeste: trubaduri u južnoj Francuskoj veličali su vrline svoje "Dompnae" a prerafaeliti u Engleskoj u devetnaestom su stoljeću slikali veličanstvene slike i pisali poeme u njezinu slavu. Moderni pokret ima prednost VVorld Wide VVeba u širenju informacija u sve kutove planeta u nanosekundi. Nikakva Inkvizicija ne može ušutkati rastući entuzijazam za

ponovnom uspostavom Nevjeste; on se širi spontanim samozapaljenjem! Što biste preporučili ženama koje se nadaju da će obnoviti izgubljenu Boginju u svojim životima? Neki ljudi promiču krivu pretpostavku da ja preporučam i zagovaram štovanje Boginje. Zapravo, ja zagovaram to da ponovno uspostavimo ravnotežu u kršćanstvu ponovnim postavljanjem voljene Isusove supruge u njezinu pravu ulogu. Mnogi znanstvenici koji se bave Biblijom i kršćansko svećenstvo javno izjavljuju da oženjeni Isus nije kontradiktoran doktrini, budući da doktrina ustraje u tome \ da je Isus bio čovjek. Kršćanstvo je dugo priznavalo Isusa kao Svetog ! Mladoženju. Kako to da ne priznaju njegovu Nevjestu? Postoji li još nešto na što ste nedavno naišli u svojim istraživanjima o Mariji Magdaleni o čemu biste voljeli raspravljati? Uvjerena sam da Marija Magdalena nije bila "iz Magdale". Grad zvan Magdala u biblijska je vremena bio nazivan Taricheae ili Tarichess. Josip, Židov koji je napisao svoj prvi nacrt Židovskog rata na aramejskom jeziku, taj grad naziva Taricheae, kao i svaki drugi pisani izvor iz razdoblja prije 70. godine naše ere. Taricheae je uništen 67. godine naše ere, a grad koji je ponovno izgrađen na starome mjestu na obalama Galilejskog mora nazvan je Magdala Nunnavah (aramejski za "Grad riba"). No, do tada je Marija Magdalena već odavno nestala. Mislim da je proročanski ulomak iz Hebrejske Bibilije, Mihej 4:8—11 najvjerojatniji izvor za naziv "Magdalena": Tebi će, O Magdal-eno, Kulo stražaro Jata, vlast biti vraćena". Ulomak se nastavlja proročanstvom o njezinom progonstvu i, na kraju, spasenju. "Narodi će te ocrnjivati" (Mihej 4:11). Čitav ulomak nabraja nesreće ucviljene Nevjeste, koja plače nad preminulim kraljem, poslane u progonstvo, ocrnjene i okaljane. Smatram da su mnogi biblijski znanstvenici propustili prepoznati ovaj ulomak kao izvor naziva "h Magdalhnh" samo zato što odbijaju razmotriti ideju da je ona bila ožalošćena Nevjesta poslana u progonstvo u tuđinu. "Kći Siona" u ulomku iz Miheja nalazi svoj posebni smisao u priči o Mariji Magdaleni, baš kao što "Sluga patnik" u proročanstvima Izaijinim ima svoje posebno tumačenje u Isusu. Također smatram vrlo važnim medaljon s "ribama" pronađen nedavno u podnom mozaiku iz treće ili četvrtostoljetne kršćanske građevine u Megidi u Izraelu. To otkriće potvrđuje da su prvi kršćani štovali simbol zodijaka za Ribe mnogo prije nego što su odabrali identificirati se s križem. Isus, njihov ICHTHYS, bio je prikazan kao "Avatar" ili "Gospodar" (Kyrios) Doba ribe koje je tek počinjalo. Simbol tog novog doba nije bila samo jedna riba, nego dvije. Dugo sam dokazivala da je Marija Magdalena predstavljala tu "drugu ribu" iz zodijačkog znaka, koji je bio shvaćan kao znak "partnerskog odnosa", koji se manifestira u egalitarističkoj prirodi najstarijih kršćanskih zajednica. Na kraju je ona "utopljena" u moru, i u dubinama našeg kolektivnog nesvjesnog a njezin je glas utihnuo kada je obilježena kao prostitutka. Moramo ponovno uspostaviti "sveto partnerstvo" koje je nekada bilo u srcu kršćanskog "Običaja". ŽENE OKO ISUSA I NJIHOVA ULOGA U NASTANKU KRŠĆANSTVA INTERVJU S MARY ROSE D'ANGELO Biblijski i drugi drevni tekstovi donose tek nekoliko detalja o životu žena u Isusovo vrijeme. Znamo da su neke žene imale uloge voda u različitim religijama toga vremena, uključujući i istaknute položaje u židovskim

sinagogama te u nekima od "poganskih " religija. Biblija nam kaže da su upravo žene skrbile za Isusa i učenike "iz svojih sredstava". Kada su oni i ostali sljedbenici krenuli putem koji se odvajao od onoga židovske zajednice, činili su to u "kućnim crkvama". No, koje su bile kulturne pretpostavke toga vremena? Što je moglo te žene privući Isusu i njegovom učenju? Je li netočno ili neutemeljeno pretpostaviti, što se često i čini, da žene nisu imale nimalo ili su imale vrlo malo prava, pa niti mogućnost da budu nezavisne? Da bismo odgovorili na to pitanje, razgovarali smo s Mary Rose D'Angelo, profesoricom teologije na Notre Darne i autoricom brojnih članaka o ženama i porijeklu kršćanstva. Argument D'Angelove, iznesen u uvodu knjige koju je uredila, VVomen & Christian Origins, u osnovi je taj da, iako kulturne norme i političku dominaciju Rimljana moramo uzeti u obzir pri proučavanju uloge žena u ranom kršćanstvu, ne bismo trebali pretpostaviti da su uloge žena uvijek bile ograničene i slabe, lako ih uglavnom opisujemo prema modernim standardima, žene onog vremena, uključujući i Mariju Magdalenu, ipak su imale neku moć. Isto su tako imale vjerske i političke ženske uzore u koje su se mogle ugledati kao inspiraciju i vodstvo. Poznato je da je Isus imao ženske jednako kao i muške sljedbenike, što je prkosilo uspostavljenom patrijarhatu toga doba. Tko su bile žene oko Isusa i što znamo o njima? Ne znamo mnogo o ženama, pa ni o muškarcima, oko Isusa osim imena nekolicine njih — a to su bila vrlo česta imena. Imena žena su sva hebrejska ili aramejska; neki od muškaraca imaju grčka imena ali je isto tako vjerojatno da su muškarci bili Zidovi. Marko spominje poimence tri žene: Marija Magdalenu, Mariju, majku Jakova i Jude Tadeja, i Salomu kao one koje su "slijedile" Isusa od Galileje i "brinule se o njegovim potrebama" ondje. Dvije Marije predstavljene su kao svjedokinje praznog groba i vizije anđela. Matej i Luka daju ispravljenu verziju Marka. Kod Luke žene kao da su degradirane od aktivnih sudionika u pokretu na "zbrinjavanje/ skrbljenje za njih [Isusa i dvanaestoricu] iz svojih vlastitih sredstava". Matej predstavlja Mariju i "drugu Mariju" kao svjedokinje uz grob i prve koje su vidjele uskrsnulog Isusa. Evanđelje po Ivanu vidi Mariju Magdalenu ne samo kao svjedokinju Isusove smrti i praznog groba, nego i kao prvu vizionarku — prva koja je vidjela uskrsnulog Isusa — i šalje je s porukom koja razjašnjava Isusovu sudbinu. Jedini spomen Marije prije nego što se ona pojavi kod križa u kanonskim evanđeljima jest onaj kod Luke 8:1—3, koji opisuje da je iz nje Isus istjerao sedam demona. To može biti autorova izmišljotina i možda je to bio pokušaj da se nju unizi. No, nemoguće je to sigurno znati. Evanđelje po Tomi također opisuje Mariju i Salomu kao Isusove učenice, a Evanđelje po Mariji predstavlja je kao vizionarku i vodu učenika. Ima li dokaza koji pokazuju je li Isus ili nije žene oko sebe tretirao prema načelu jednakosti spolova? Mislim da nema mnogo dokaza za potpunu spolnu jednakost u većini okruženja prvog stoljeća, i Evanđelja rijetko postavljaju pitanje položaja žena (Evanđelje po Tomi 114 i Evanđelje po Mariji su iznimke). A što nam tekstovi daju kao dokaz da su žene bile među sudionicima pokreta vladavine-Boga o kojemu je Isus propovijedao, jednako kao i u ranokršćanskoj misiji koja je propovijedala o njegovoj smrti i Uskrsnuću. Kako stvari u tekstovima stoje, možemo pretpostaviti veće sudjelovanje žena nego što se čini na prvo

čitanje. Zašto bi se Isus i njegovo učenje sviđali ženama, ili muškarcima, kad smo već kod toga? Što bi ih nagnalo da ostave svoje domove i, pretpostavljamo, svoj "ugled" da bi slijedili putujućeg propovjednika od grada do grada? Ljudi oko Isusa odazivali su se na obećanje da će Bog djelovati u njihovu korist. Uvjeti pod kojima su to shvaćali bili bi židovski. Možemo zaključiti da su bili potaknuti idejom da Bog ispunjava obećanja dana Izraelu: pravda za siromašne, kraj potlačenosti, patnje i stranih dominacija — vjerojatno, da će doći do radikalne promjene, da će se Bog na neki način riješiti Rimljana tako da bogoštovlje u Izraelu više ne bude pod njihovim nadzorom. Ti sljedbenici ili pratioci Isusovi išli su s njim od jednog mjesta do drugog propovijedajući. Tek ih se nekolicina spominje imenom i nemoguće je reći koliko ih je u tome sudjelovalo. Većinom su to muškarci, ali navedene su i žene kao one koje su putovale do Galileje i Jeruzalema s njim. Ostaviti kuću ili dom bio je odaziv na sam poziv; pitanje pridruživanja nečemu nije podrazumijevalo da je to nešto stalno. Teško je reći koja su oni očekivanja imali ili kako su ostali reagirali na pokret; različiti ljudi reagiraju na različite načine, kao što ljudi danas različito reagiraju na različite pokrete. Moguće je da su neki od njihovih suvremenika vidjeli žene koje su krenule na put s pokretom vladavine-Boga kao žene na lošem glasu, ali ako je tako i bilo, Evanđelja ne pružaju nikakve jasne dokaze o njihovim pogledima. Bilo je i drugih pokreta koji su se pojavili da bi ispunili Božju volju u ime Izraela. Na primjer, Josip nam pripovijeda o novom egzodusu ili novom ulasku, pokretu oko petnaest godina nakon Isusove smrti, kojega je vodio prorok imenom Teuda. Oni su krenuli preko rijeke Jordan da bi čekali Boga koji će ih povesti natrag da bi ponovno stekli zemlju. Budući da se kaže kako su otišli sa svom svojom imovinom, taj je pokret vjerojatno uključivao i žene, možda i čitave obitelji. Poklali su ih Rimljani. Kako su žene mogle biti uključene u Isusovo djelovanje? Kakve su uloge mogle igrati? Ako pogledamo Evanđelje po Marku, autor kaže da su žene krenule na put, ali poklanja toj činjenici malo pozornosti. Autor prelazi i preko pitanja zastoje tim ženama bilo važno da budu pored križa. U Evanđelju po Luki, pisac rano predstavlja žene i naznačuje da su neke od njih iz više klase — Ivana je, na primjer, supruga Herodova sluge. I Luka isto navodi da su te žene slijedile Isusa i brinule se za njega i ostale od vlastitih imovina. Možda Luka pokušava braniti žene iz pokreta predstavljajući ih kao poštovane žene s određenim prihodima. Kod Luke, te žene rade nešto drukčije od onoga što rade učenici, brinući se za njihove potrebe od svoje imovine, ali kod Marka nema te razlike. Ako su žene zaista putovale s Isusom, ne čini se vjerojatnom da su imale neku posebnu, drukčiju ulogu od učenika. Razlika koju ističe Luka vjerojatno služi specifičnoj svrsi — čini se da je postojala zabrinutost vezana uz mogućnost da one budu viđene kao bogate, poštovane žene. Jedna od stvari koje moramo zapamtiti jest da ne znamo gotovo ništa pojedinačno o tim ljudima. Iz povijesti znamo da je bilo žena koje su bile vlasnice nekretnina i koje su vodile poslove. Udovice su imale miraz — novac koji je suprug mogao koristiti za trajanja braka ali koji se vraćao ženi i njezinoj obitelji ako bi muškarac preminuo. Bi li udane žene bile u mogućnosti sudjelovati u Isusovu pokretu bez pristanka njihovih supruga? Na pitanja poput , toga nikada ne možemo odgovarati uopćeno. Čak su i tada žene I govorile ne supruzima i

donosile odluke koje se njihovim bračnim/ drugovima nisu sviđale. I tijekom i poslije Isusova vremena, vjerojatno je da su žene bile aktivne u propovijedanju kraljevstva-Božjeg na načine koji su bili mogući židovskim i rimskim ženama, ali vjerojatno ne uobičajene za njih, ili za kršćanske žene. Na primjer, bilo je žena proročica, kao što je neimenovana žena kod Marka i žene u Korinćanima 11:4—5 u ranom kršćanstvu, kao što ih je bilo u židovskim i rimskim sredinama. Žene su imale određenu financijsku nezavisnost i mogle su putovati, nuditi i prihvaćati gostoprimstvo, voditi poslove i slično. Koga su te žene mogle smatrati uzorima? Je li bilo njima suvremenih ili povijesnih žena u koje su se mogle ugledati radi duhovne inspiracije? Bilo je takvih žena. Knjiga o Juditi napisana je otprilike u to vrijeme, na primjer, a Estera i Ruta također su važne. Bilo je priča o ženama ratnicama. Tu je priča o Deborah u kojoj se Deborah pojavljuje kao sudac i kao ratna junakinja, ali također i kao mudra žena i proročica. Miriam i Huldah također su bile proročice, a Rahab (Rava), koja je sakrila špijune u drugoj Knjizi o Jošui, doima se kao uzor u starim židovskim i kršćanskim tekstovima. Žene bi u ta vremena čitale te priče — one koje su to mogle — a ostalima su bile čitane ili prepričane. Uloge žena u starom judaizmu i ranom kršćanstvu dugo su bile zanemarivane ili zaboravljene, ali je također bilo i namjernog zataškavanja. U Rimljanima 16, Pavao pozdravlja skupinu ljudi u koju su uključena i ženska imena. Jedno takvo ime je "Junia"; ona i jedan muškarac su pozdravljeni zajedno kao "slavni medu apostolima". Čini se da Djela apostolska 1:16—26 ograničavaju "apostole" na dvanaest imenovanih muškaraca, a Evanđelja koja se obično čitaju u svjetlu su tog poglavlja. Međutim, ovdje se pojam upotrebljava za ženu. Pavao kaže da je ona bila zatočenica zajedno s njim; bila je prije njega u Kristu. On je naziva svojom "obitelji". Njezine ime je rimsko, pa je vjerojatno da je bila slobodna žena ili klijent rimskog građana. Ime muškarca koji je njezin partner je grčko. To je u osnovi sve što znamo o njoj. Njezino je ime bilo prepoznato kao žensko ime sve do kasnog srednjeg vijeka. No, tijekom reformacije i renesanse učvrstila se zamisao da žena nije mogla biti nazvana apostolom. S promjenom jednog znaka za naglasak, urednici i prepisivači počeli su mijenjati ime Junia u muško ime, Junanije, unatoč činjenici da nije poznato da je takvo muško ime bilo u upotrebi u prvom stoljeću. Danas, u svjetlu novijih istraživanja, grčki tekstovi i znanstveni prijevodi kao što je Nova revidirana standardna verzija ponovno ga prepoznaju kao žensko ime. Znanstvenici kao što su Wayne Meeks, Elisabeth Schussler Fiorenza i Peter Lampe iskoristili su Poslanicu Rimljanima 16 kao izvor socioloških podataka o ranoj kršćanskoj misiji. Lampe tvrdi da su žene možda bile aktivnije u prvoj kršćanskoj zajednici od muškaraca, ističući da se više pojmova "radnika" ili "rada" veže uz ženska imena. Nisam sigurna možemo li to zaista zaključiti, ali vjerujem da su žene jednako kao i muškarci bile aktivni začetnici/e kršćanstva. Na neki način, to je razlog zbog kojega Marija Magdalena dobiva — a i zaslužuje — posebnu pozornost. Ona je nositeljica i tumač poruke da je Isus uskrsnuo, a to je temeljna poruka kršćanstva. 3. KAKO JE POSTALA PRVOM MEĐU APOSTOLIMA Družica [Spasitelja] je Marija Magdalena. [Spasitelj ju je[ volio više nego [sve

ostale] učenike [i on je] ljubio često nju [u usta]. Ostali su učenici bili uvrijeđeni time, pokazivali su neodobravanje. Ostali [učenici] ... rekli su mu "Zašto nju voliš više nego sve nas?". Spasitelj je odgovorio i rekao im "Zašto ne volim vas kao nju? Ako su slijepa osoba i ona koja vidi obje u mraku, jednake su. Kada dode svjetlo, ona koja vidi vidjet će svjetlo, a slijepa će osoba ostati u mraku". — EVANĐELJE PO FILIPU Onda je Marija zaplakala i rekla Petru "Moj brate Petre, što ti zamišljaš? Zar misliš da sam smislila ove stvari sama u svom srcu ili da govorim laži o Spasitelju?" Levi je odgovorio, govoreći Petru, "Petre, uvijek si bio gnjevna osoba. Sada vidim da istupaš protiv žene kao protiv Sotone. Jer, ako ju je Spasitelj učinio vrijednom, tko si onda ti da je sa svoje strane odbacuješ? Sigurno je Spasiteljevo znanje o njoj potpuno pouzdano. Upravo ju je zato volio više nego nas". — EVANĐELJE PO MARIJI Blagoslovljena Marijo, ti s kojom ću dovršiti sve misterije na visini, govori otvoreno, jer ti si ona čije se srce odlučilo za nebesko kraljevstvo više od ostale tvoje braće. — PISTIS SOPHIA Dan Burstein: TAJNE MARIJE MAGDALENE BIOGRAFSKI BLJESKOVI O MARIJI MAGDALENI BRUCE CHILTON Jedine mrvice podataka koje nam Novi Zavjet daje o Mariji Magdaleni s vremenom su se pretvorile u golemi rog obilja mitova, legendi, rasprava, izmišljotina, znanstvenih tomova, kulturnog revizionizma i fikcio-nalne uspješnice. Postoji tek desetak spomena Marije Magdalene u Novom Zavjetu, a svega nekoliko ih nudi više od nagovještaja i implikacija o činjenicama i događajima iz njezina života. A četiri prihvaćena Evanđelja kao da ne mogu pisati o njoj s imalo dosljednosti. Na primjer, Matej, Marko i Ivan spominju da je ona bila prisutna kod Razapinjanja Isusa na križ — ali Luka nije eksplicitan po tom pitanju. Njezina prisutnost kod Uskrsnuća spomenuta je kod Marka, Luke i Ivana, ali ne i kod Mateja. Ivan spominje da je ona "vidjela kamen već odmaknut s groba i zatim je otišla reći učenicima da je vidjela Gospodina". Marko kaže: "On se najprije pojavio pred Magdalenom" i ostaje na tome. Luka daje najdetaljniji opis Uskrsnuća ali kaže da, kada su Marija i ostale žene "objavile sve te stvari jedanaestorici i prenijele im da kažu svima ostalima... njihova se priča činila poput besmislice i [učenici] im nisu vjerovali". Nekoliko stručnjaka koji pišu u Tajnama Marije Magdalene jasno kažu da nam Gnostička Evanđelja govore mnogo više o Marijinu razumijevanju Isusova učenja i njezinu statusu Isusove družice, ali ne baš mnogo više o Mariji Magdaleni kao osobi. Znanstvenici su pažljivo radili na tome da izvuku povijest Marije Magdalene iz djelića informacija koji se pojavljuju u prihvaćenim jednako kao i u alternativnim svetim knjigama: mjesto njezina rođenja, politički i socijalni milje toga vremena, njezini prvi susreti s radikalnim rabinom imenom Isus. Bio je izazov pokušati i poštovati onu tanku liniju koja razdvaja dobro pripremljeni znanstveni rad i osjetljivi zaključak od pukih nagađanja i mašte

pripovjedača, umjetnika, vjerskih vođa i romanopisaca. Bruce Chilton, znanstvenik kojeg smo predstavili u prvom poglavlju, uspješan je u izvlačenju što je više moguće važnih podataka bez prelaženje te linije, posebice u svom dobro prihvaćenom djelu Mary Magdalene: KAKO JE POSTALA PRVOM MEĐU APOSTOLIMA A Biographv, izvoru za ovaj sažetak. U toj knjizi Chilton izlaže teoriju da klasični izvori vjerskog iskustva prikazuju Boga kako utječe na živote ljudi otklanjanjem zla (egzorcizam), liječenjem bolesti (iscjeljivanje) i nudeći znakove božanskoga (vizije). Chilton kaže: "Marija Magdalena bavila se tim praksama s Isusom i učinila ih je profinjenijima". Marija se prvi puta pojavljuje u kronologiji Isusova života u ovom kratkom ulomku iz Lukina Evanđelja: A ima i nekih žena koje su bile izliječene od zlih duhova i bolesti — Marija koju su zvali Magdalena, iz koje je izašlo sedam demona, i Ivana, Khuzina supruga [Herodov povjerenik], i Suzana i mnoge druge koje su skrbile za njih od svoje imovine. (8:2—3) Luka naznačuje kada je ušla u Isusov život i zašto ga je uopće potražila. Isusova reputacija mora da ju je privukla šesnaest dalekih kilometara od njezina doma u Magdali u Kafarnaum, gdje je on živio od 24. do početka 27. godine pr. Kr. Vjerojatno je k njemu došla sama, pješice, po kamenim cestama i neprohodnim stazama, opsjednuta demonima, s odjećom u dronjcima. Po mojoj procjeni, ona ga je potražila 25. godine pr. Kr., nakon što je Isus postao poznat u Galileji kao rabin koji je raširio ruke i za one ljude što su ih smatrali grešnima i koji se borio s demonima koji su ih napali... Luka ne prikazuje Mariju kao bogatu, elegantnu zavodnicu iz srednjovjekovnih legendi i moderne mašte... Luka [isto tako] ne kazuje koliko je Marija imala godina kad je upoznala Isusa, ali je najvjerojatnije bila u dvadesetim godinama, malo starija od njega, dovoljno zrela da razvije složeni slučaj opsjednutosti (naznačen spominjanjem "sedam demona"). Evanđelja ne kažu ništa o njezinoj obitelji. Očito je bila neudana u dobi za koju se očekuje da bi se žena u njoj trebala smiriti i rađati djecu. Uzevši u obzir Marijinu opsjednutost od strane demona, ostaje malo tajni o tome je li bila neudana. Opsjednutost je nosila stigmu nečistoće, ne poput prirodne nečistoće rođenja djeteta (na primjer), nego zaraženost nečistog duha. Ona je, bez sumnje, bila izopćena u Magdali radi svojih brojnih demona. Zidovi iz Galileje određivali su same sebe, nasuprot nevjernicima oko njih, svojom predanošću utvrđenom strogim zakonima o čistoći koje je zapovijedala Tora, Mojsijev zakonik napisan na hebrejskom i prenošen u usmenom obliku na aramejskom jeziku. Sto su jeli, s kim su mogli jesti i družiti se, kako su obrađivali zemlju, koga su mogli a koga nisu mogli dodirnuti, ljudi s kojima su se mogli ženiti, kakvu su vrstu seksa upražnjavali i kada su ga upražnjavali — sve to i još više bilo je propisano u Tori. Galilejcima je čistoća bila njihov identitet, u njihovim glavama dragocjenija i ljepša od blagostanja pod vlašću Rimljana pa čak i od samog opstanka. Sporadično su pribjegavali nasilnom otporu tijekom prvog stoljeća kako bi se riješili nečistoće što su je Rimljani donijeli njihovoj zemlji, čak i kada se otpor pokazao suicidalnim. "Nečisti duhovi", kako su Isus i njegovi sljedbenici često nazivali demone, nastavali su Mariju. Ti su demoni smatrani zaraznima, prenoseći se s osobe na osobu i s mjesta na mjesto, a prenosili su ih ljudi poput Marije koji su bili

poznati kao opsjednuti. U helenističkom svijetu nevidljiva zaraza te vrste nazivala se daimon, što je porijeklo riječi demon. No, daimon u izvorima grčko-rimske misli nije morao biti štetan. Daimoni su lebdjeli prostorom između ovozemaljskoga svijeta i carstva bogova. Kada su Sokrata pitali kako je znao kako djelovati suočen s etičkom dilemom, rekao je da je slušao svog daimonion ti, ili u prijevodu "malenog daimo-na" koji ga je vodio... Kako bilo da bilo, Marija je došla po svojoj daimonia te je u društvu židovske Galileje smatrana nečistom. Vjerojatno je bila jako usamljena kada je stigla u Kafarnaum... [budući da su] neudane žene koje su prošle dob djevica imale granični, nekontrolirani status, jednako problematičan za njihove obitelji koje ih nisu uspjele udati kao i za same žene... Je li Marija postala prostitutka prije nego je upozala Isusa? Je li bila silovana ili iskorištena tijekom svog putovanja iz Magdale? To su dobra pitanja, iako ni jedan tekst niti razborit zaključak na temelju tekstova ne odgovara na njih. Nastojanje da potvrdimo ili osporimo te mogućnosti odvodi nas dalje od dokaza što su nam na raspolaganju. No, možemo reći da su u vremenu i prostoru Marije Magdalene — baš kao što je i u našem — vjerojatne žrtve grijeha često bile prikazivane i same grešnima... Marija Magdalena prišla je pravom rabinu kada je tražila Isusa. On je uživao u reputaciji da se družio s navodno raspuštenim ženama (riječ raspuštena bila je primjenjiva na svaku ženu koja nije nosila ime svog supruga ili oca, ili neki drugi znak muške zaštite). Bilo je mnogo "nevezanih" žena medu Isusovim učenicima; kad su ga ljudi nazivali "prijateljem carinika i grešnika" (Matej 11:19), to nije bio kompliment, a Isusovi kritičari svrstavali su te ženske učenike medu "grešnike"... Postojana reputacija Marije Magdalene kao promiskuitetne u srednjovjekovnoj legendi i u brojnim modernim romanima počiva na pogrešnoj pretpostavci da su žene opsjednute demonima nužno bile promiskuitetne. Egzorcizam u antičkom svijetu nije bio povezan samo sa seksom, iako znanstvenici ponekad pretpostavljaju da je opisivanje osobe kao opsjednute unižavalo tu osobu, čak i nakon izlječenja. To nije tako: antički su mudraci znali kako razlikovati osobu od njegovih ili njezinih bolesti na način od kojega bi njihovi moderni kolege mogli štogod i naučiti... Ljudi su voljeli slušati Isusovu viziju o novom dobu, potpunoj preobrazbi svijeta koji su poznavali. I sami su se osjećali preobraženima brojnim parabolama koje je istkao kako bi ih uveo u svijet u kojemu će božanska pravednost i milost nadmoćno vladati i preobraziti čitavo čovječanstvo. U svojim egzorcizmima i iscjeljivanjima Isus provodi tu viziju Kraljevstva preobrazbe u djelo. Marija se pridružila tim okupljanjima i sudjelovala je u prazničnim gozbama u kućama u i oko Kafarnauma, gdje je Isus govorio o izvanrednoj Božjoj tajni zvanoj malkhuta. Rabin Isus morao je biti posebice rječit dok je pio vino i jeo meso ovce i koze te svježe povrće što su ih donosili susretljivi domaćini, prateći vizije o tome kako će Bog uskoro promijeniti sve a Izraeliti koji su jeli zajedno blagovat će na gozbi s Abrahamom, Izakom i Jakovom, koji će ustati iz mrtvih. Ako ste znali daje Kraljevstvo nadomak ruke, mogli ste slaviti njegov dolazak, ležeći na leđima na ležalj-ci od slame (ili na pravoj počivaljci, ako je vaš domaćin bio bogat), čak iako je Cezar još uvijek bio na vlasti. Lako je zamisliti da se Marija, autsajderica koja je i sama bila marginalizirana i izopćena, bez svoga mjesta u društvenoj mreži Galileje, mogla odazvati na

te parabole o osveti i istrebljenju tlačitelja Izraela. Možda je morala gurati se kroz gomilu da bi pronašla put da vidi Isusa, no, kada je konačno uspjela privući njegovu pozornost, on joj se posvetio, kako je iz Lukina Evanđelja očito. Ne znamo kako je izgledao njihov prvi susret, ali se pokazao obećavajućim, i za rabina i za opsjednutu ženu u dronjcima, zaista vrlo usamljenu, kojoj je bilo suđeno da postane jednom od najvažnijih medu njegovim učenicima. Činjenica da je Marija nosila ime "Magdalene" među Isusovim sljedbenicima podupire dojam da je postala dio njegovog uskog kruga u Kafarnaumu. Takva je imena davao svojim najbližim učenicima, nakon što ih je poznavao dulje vremena... Opisno " Magdalena" razlikuje Mariju od drugih Marija koji su bile nekako povezane s Isusom. Nekoliko je žena imenom Miriam, što je semitsko ime prevedeno u Marija (engl. Mary — op. prev.), bilo blisko Isusu, uključujući i njegovu majku i majku učenika Jakova i Jude Tadejskog (Marko 15:40). Mojsijeva se sestra zvala Miriam, pa su Židovi u Galileji i drugdje ponosno prihvatili to ime za svoje kćeri. No, jedina Miriam u Isusovoj skupini prepoznata je kao ona koja dolazi iz grada zvanog Magdala na aramejskom jeziku koji se ondje govorio. Magdala je bila važna i praktično i simbolički za Isusa i njegove učenike. Naziv Magdala dolazi od riječi migdal, niske utvrđene građevine za čuvanje ribe... Galilejska papalina bila je omiljena namirnica rabina Isusa, kao što je to bila i brojnim njegovim sunarodnjacima. Sušena je riba bila isto tako omiljena medu njegovim sljedbenicima još dugo nakon njegove smrti čak i daleko od Galileje, zato što su Židovi i ne-Židovi u Isusovom pokretu mogli zajedno jesti ribu bez da se postavi pitanje je li košer, a što je uvijek prilično važno u slučajevima u kojima je bilo uključeno meso. U stvari, riba je kršćanima postala simbol tijekom drugog stoljeća: slova riječi riba na grčkom jeziku bila su akronim za "Isus Krist, sin Božji, Spasitelj" i predstavljala su Krista. Riba je značila vrijednost, trgovinu i blagostanje za Židove iz Magdale. Njihova se sušena i usoljena riba prodavala u unutrašnjosti Galileje i preko mora u samoupravnoj nevjerničkoj pokrajini Decapolis (od grčke riječi decapolis — znači deset gradova; područje na istočnoj strani Galilejskog jezera koje je nekoć imalo deset gradova, op. prev.)... No, što je najvažnije, Magdala je snabdijevala Tiberiju, veliki, [obližnji] grad koji se... pokazao iznimno važnim za identitet Marije Magdalene čitavog njezinog života... Grad je bio sagrađen u rimskom stilu, s akveduktima, hramovima, kupkama, kazalištima i stadionom. Reakcije pobožnih Židova na taj spomenik rimskim vrijednostima koji se dizao medu njima bile su, najblaže rečeno, negativne. Hramovi idola kao što su Mars, Apolon i Dijana bili su sami po sebi dovoljno grozni. Kipovi Venere u kupkama učinile su iste sastajalištima ljubavnika i budućih ljubavnika svih vrsta ukusa, sramotno gnjusan primjer upravo onakve vrste kakve se Tora gnušala... Židovski povjesničar iz prvog stoljeća, Josip, kaže da su Židovi koji su se odselili u grad bili otpad Galileje, smeće izbačeno na obalu... [i] sa stajališta standardne prakse judaizma ti su doseljenici u grad, postali oruđe nečistoće... po čitavoj pokrajini Galileji. Blizina Tiberije i ekonomska prevlast Magdale podvrgnule su Marijin grad nečistim silama. Tiberija je donosila zarazu, i ta je zaraza ono što Marija nosi u svom tijelu. Osim očite asocijacije s ribom, to je ono što je prezime "Magdalena" značilo Marijinim suvremenicima.

Marijin nadimak "Magdalena" isto je tako odjek imena dodijeljenog Isusu, povezujući njih dvoje u najvažnijim tekstovima Evanđelja verbalnom jekom. Isus "Nazarećanin" (Nazarenos na grčkom) je gramatički ekvivalent "Magdalene" (također predstavlja grčku upotrebu), što omogućava zamjenu spola... Engleski izgovor skriva rimu koja bi zapela za uho bilo kojem govorniku grčkog ili aramejskog jezika koji bi čuo ta imena izgovorena na glas: tekstovi odjekuju implicitnom vezom između Isusa i Marije. Nazivanje Isusa "Nazarećaninom" prirodno podsjeća na Nazaret kao njegovo rodno mjesto, baš kao što opis "Magdalena" podsjeća na Magdalu na Galilejskom moru. Verbalni odjek između imena odraz je zemljopisne blizine između dva naselja i njihovih međusobnih kontakata... Upotreba imena "Nazarećanin" također je odjek tradicionalne upotrebe riječi "Nazaret" [Naziv na hebrejskom jeziku), što znači "posvećen". Naziv Nazarećanin, zajedno s opisom "onaj koji je posvećen od Boga" podsjeća na Isusovo posvećenje i ojačava njegovu duhovnu prijetnju za svijet demona u dramatičnom uvodnom egzorcizmu u Markovom evanđelju (1:23—27): / odjednom je u njihovoj sinagogi bila osoba s nečistim duhom. On je povikao i rekao, Nemamo ništa za tebe, Nazarećanine Isuse! Jesi li nas došao uništiti? Znam tko si ti — onaj koji je posvećen od Boga! Isus ga je izgrdio i rekao: Zašuti i izlazi iz njega! Nečisti ga je duh zgrčio, oglasio se jakim zvukom i izišao iz njega. I svi su bili zapanjeni. Epitet "Nazarećanin", ponovljen u Markovom evanđelju i s odjekom u imenu "Magdalena" stalni je podsjetnik na neobičnu čistoću koja osporava čitavo carstvo nečistih duhova i u isto vrijeme otkriva Isusov identitet. Baš kao što su Isusovi suvremenici "zapanjeni" kada u Kafarnaumu demoni drhte u prisutnosti njegove čistoće, Magdalena i njezini suputnici su "potpuno zapanjeni" vizijom mladog čovjeka koji im kaže da je Isus "Nazarećanin" ustao iz mrtvih (Marko 16:1—8). Ovdje, također, otkriće zbunjuje i dovodi u nedoumicu one kojima je namijenjeno, i taj nemir odjekuje imenima Nazarećanin i Magdalena. U Isusovoj glavi Marija je bila Magdalena, žena koja je bila utjelovljenje nečistoće kojoj je Herod podvrgnuo Magdalu. Za Mariju je Isus bio Nazarećanin, snaga galilejske seoske čistoće koja je mogla uništiti njezine demone. Zajedno, ta imena podsjećaju na to kako su Isus i Marija imali trajnu vezu, ali i na uznemirujuću misao da snaga svetosti ne može biti sadržana u uobičajenim konvencijama ovoga svijeta. EVANĐELJE PO MARIJI KAREN L. KTNG "Svega nekolicina ljudi upoznata je s Evanđeljem po Mariji", kaže Karen King, "a ipak te rijetke stranice pružaju intrigantan pogled u onu vrstu kršćanstva koje je izgubljeno već gotovo pet stotina godina". Kingova, koja je profesorica eklezijastične povijesti na Divinitv School pri harvardskom sveučilištu i jedna od vodećih svjetskih znanstvenica koja se bavi ranim kršćanstvom, autorica je prijelomne knjige Evanđelje po Mariji Magdaleni: Isus i prva žena apostol/The Gospel of Mary of Magdala: Jesus and the First VVoman Apostle iz 2003. godine.Jedna jedina, fragmentarna, kopija Evanđelja po Mariji Magdaleni na koptskom jeziku pronađena je 1896. godine — pedeset godina prije slavnog nalaza iz Nag Hammadija koji je znanstvenicima dao čitavo blago novih alternativnih Evanđelja za proučavanje. (Vidi tablu 1.) Dva

dodatna fragmenta na grčkom jeziku otada su došla na svjetlo, ali to je ukupno svega otprilike polovica cjelovitog teksta. Osam stranica koje postoje nude radikalno drukčiji pogled na rano kršćanstvo — tako radikalno da nije iznenađenje da ga je "pravovjerno" kršćanstvo obilježilo kao herezu i pokušalo marginalizirati njegove vjernike. Preciznije rečeno, kaže Kingova, ta "iznenađujuće kratka pripovijest" dokazuje da je Isus poučavao da put u vječni život leži ne u patnji i smrti — kako je to prikazano u kartonskim evanđeljima — nego kroz put unutarnje duhovne spoznaje. Najradikalnije od svih njezinih otkrića jest ono o ulozi Marije Magdalene i drugih žena u ranom kršćanstvu. Karen King tvrdi da Evanđelje po Mariji "razotkriva pogrešno gledište daje Marija iz Magdale bila prostitutka kao ono što i jest — dio teološke fikcije, predstavlja najizravniji i najuvjerljiviji argument u bilo kojem od ranokršćanskih tekstova za zakonitost ženskog vodstva, daje oštru kritiku nezakonite moći i utopijsku viziju duhovnog savršenstva, potkopava naše prilično romantične stavove o skladu i jedinstvu prvih kršćana i traži od nas da iznova promišljamo osnovu autoriteta Crkve. A sve u ime žene". Ovdje donosimo sažetak saznanja Karen King, pokazujući čitateljima zašto stara priča o kršćanskim korijenima — da je Isus prenosio jedno jedino "istinito" učenje svom "muškom" klubu učenika — prepušta mjesto nizu novih tumačenja izvorne kršćanske poruke, u isto vrijeme bogatije u svom značenju, vjerniju onome što danas znamo o ranokršćanskom pokretu (to jest, vjerojatnu raznolikost vjerovanja) i zasigurno dojmljivije za moderno iskustvo. Kada je Isus preminuo, za sobom nije ostavio uređenu Crkvu s jasnom organizacijskom strukturom. Patrijarhalno i hijerarhijsko vodstvo Crkve razvijalo se polagano tijekom vremena i to iz velike raznolikosti mogućnosti. Prvi kršćani eksperimentirali su s raznim formalnim uređenjima, od relativno nestrukturiranih karizmatičnih organizacija do strože uređenih hijerarhijskih poredaka. U nekim kongregacijama, vodstvo je bilo podijeljeno između muškaraca i žena u skladu s kretanjem Duha u inspiriranju darova proricanja, poučavanja, iscjeliteljstva, upravljanja i usluga. Ostalima su na čelu bili starješine, biskupi, đakoni i udovice. Neki su imali formalne urede, drugima su dužnosti raspoređivane prema mogućnostima i sklonostima u sljedbi jednakih. U mnogima su žene i robovi bili istaknuti vode, a ostale su se odupirale toj promjeni dominantnog društvenog poretka i radile na tome da ih isključe. Evanđelje po Mariji napisano je u vrijeme kada još nije bilo jasno u kojem će smjeru krenuti crkvena organizacija. Barem od vremena Pavla, kršćanske su crkve isticale prisutnost Duha unutar crkvi i pojavljivanja duhovnih darova medu vjernicima. Pretpostavljali su da je Isus namjeravao stvoriti pokret koji bi njegovo učenje širio na sve narode. Evanđelje po Mariji prati svoje duhovno nasljeđe do ranokršćanske tradicije po kojoj je Isus naložio svojim učenicima da propovijedaju evanđelje. Dijalozi između učenika uokvireni su kako bismo proučavali značenje/smisao Isusova naloga da se propovijeda evanđelje. Koji je sadržaj tog Evanđelja? Tko ga je razumio i tko je dao odobrenje da ga propovijedaju? Što osigurava poučavanje pravog puta do spasenja? Evanđelje po Mariji zauzima vrlo jasan stav o svakom od ovih pitanja, ali kontroverza koja izbija medu učenicima isto tako pokazuje i da je autor Evanđelja po Mariji bio u potpunosti svjestan da se ne slažu svi kršćani s njegovim stajalištima.

Plima će se sve više okretati prema prepuštanju prednosti patrijarhalnoj, hijerarhijskoj vlasti. To je bio prevladavajući oblik provedbe vlasti u rimskom svijetu, i još je jednom omogućio stabilnost i više poštovanja od karizmatično organiziranih skupina koje je kruti senzibilitet Rimljana očito smatrao radikalnima i nedopuštenima. Početkom četvrtog stoljeća kada je rimski car Konstantin prvi ozakonio kršćanstvo izdavanjem edikta 0 toleranciji, on je priznao skupinu muških biskupa kao uređeno vodstvo Crkve, i time je potvrdio strukturu moći koja će upravljati kršćanstvom u nadolazećim stoljećima. No, Konstantin je samo dao sustavni poredak 1 carsko odobrenje onome što je već uglavnom postojalo. Jer su već do drugog stoljeća biskupi počeli svoje pravo da budu zakoniti vođe Crkve temeljiti na nasljeđivanju apostola, tvrdeći da svoj autoritet nasljeduju po izravnoj liniji od neposrednih Isusovih sljedbenika koji su bili nazvani velikim apostolskim utemeljiteljima kršćanstva. To nasljeđivanje prethodnih svjedoka, tvrdilo se, osiguravalo je istinitost učenja Crkve i vjernicima je jamčilo spasenje. Evanđelje po Mariji otvoreno osporava valjanost takvih tvrdnji, a umjesto njih nudi viziju kršćanske zajednice u kojoj se autoritet temelji ne isključivo niti čak prvenstveno na nasljeđivanju prijašnjih svjedoka, nego na razumijevanju i poštivanju Evanđelja. Autoritet je dan ne samo muškoj hijerarhiji, nego vodstvu muškaraca i žena koji su postigli snagu karaktera i duhovne zrelosti. Proročanski govori i vizije dobivaju prednost kao manifestacija duhovnog razumijevanja i izvor čvrstog učenja. Kršćanska je zajednica izgradila novu humanost, u slici istinskog Čovjeka, u kojoj površne razlike tijela nemaju nikakvu duhovnu važnost. Žene su jednako kao i muškarci mogle očekivati uloge voda na temelju svog duhovnog razvoja. Evanđelje po Mariji odbacuje svaki pogled na Boga kao na božanskog vladara i suca a time odbacuje i one o ispravnim ulogama za kršćansko vodstvo. Pravi uzor vodstva je Spasitelj, učitelj i posrednik božanske mudrosti i spasenja koji upozorava svoje učenike da ne postavljaju čvrste zakone i pravila koji će ih zarobiti. Prema prevladavajućoj priči o korijenima kršćanstva, Isus je prenio pravo, istinsko učenje svojim muškim učenicima tijekom svoga života. Njima je, kao svjedocima Uskrsnuća, naloženo da idu i šire njegovo učenje do rubova zemlje; tek kasnije je to apostolsko učenje iskvario Sotona, koji je posijao sjeme hereze u apostolsko polje. Međutim, prema Evanđelju po Mariji, to su sjeme posijali sami apostoli. Muškarci poput Petra i Andrije krivo su shvatili Spasiteljevo učenje i unijeli su neslogu u zajednicu. Prema važećoj priči, čitavu kršćansku doktrinu čvrsto je odredio Isus i prenio je na doktrine Crkve. No, Evanđelje po Mariji pokazuje da je priča iz Evanđelja nedovršena. Kršćanska doktrina i praksa nisu nepromjenjive dogme koje čovjek može samo prihvatiti ili odbaciti, nego se od kršćana traži da zakorače u priču i surađuju kako bi uobličili smisao Evanđelja u svom vlastitom vremenu. Zbog toga što ljudske strasti i ljubav prema svjetovnome čine ljudima sklonima grijehu, prepoznavanje istine zahtijeva trud, evanđelje ustraje u tome da zajednice vjere preuzmu odgovornost za to kako štuju tradiciju u svijetu u kojem i prečesto vladaju snage nepravde i nadmoći. Stoljećima je osnovna priča oblikovala maštu ljudi o prvim stoljećima kršćanstva; osigurala je mit o porijeklu koji ranu Crkvu prikazuje kao mjesto gdje je istinsko, jedinstveno i nepatvoreno kršćanstvo pobijedilo. Ta je priča stalno iznova potpirivala vatre reformatora koji su je pozivali da ozakoni

promjene u kršćanstvu kako je ono nailazilo na vrlo raznolike uvjete i kulturne okoline po svijetu. Međutim, povjesničari su sve bolje shvaćali prikaz iz Evanđelja po Magdaleni — unatoč njegovim maštovitim opisima — kao, po nizu aspekata povijesno točnijim od već prihvaćene priče. Najstariji kršćanski tekstovi koje imamo ne prikazuju skladnu i jedinstvenu Crkvu duhovnog savršenstva, nego zajednice koje su promišljale pitanja što su bila uzrokom sukoba i različitosti. Evanđelje po Mariji također jasno pokazuje daje pozivanje na određenu vrstu apostolske vlasti teološko stajalište, a ne povijesni sud. Nije osobito vjerojatno da je dvanaest muških učenika, svaki s istim shvaćanjem Isusova učenja krenuo u svijet i začeo pokrete koji će u konačnici postati kršćanska religija. Znamo i previše o utjecajima drugih osoba, među kojima su Pavao, Isusov brat Jakov i Marija Magdalena, da bismo to mislili. Drevni tekstovi iz Egipta pokazuju da prvi kršćani nisu bili istog mišljenja u svemu — čak ni oko nečeg tako važnog kao što je pitanje jesu li križ i fizičko uskrsnuće Isusa važni za spasenje ili ne. Evanđelje po Mariji i ostala djela odlučno tvrde da usvajanje Isusova učenja pokazuje put prema istinskom sljedbeništvu i spasenju. Povijesna važnost Evanđelja po Mariji leži u dopuštanju da uočimo obrise nekih ključnih rasprava o autoritetu apostolske tradicije, proročkom iskustvu i ženskom vodstvu. U boljem smo položaju da sudimo što je bilo na kocki na putu koji je kršćanstvo slijedilo ako prošećemo jednim od putova koji je bio slabo utaban. TRADICIJA ALTERNATIVNOG EVANĐELJA INTERVJU S MARTINOM MEYEROM Otkriće rukopisa u Nag Hammadiju 1945. godine jedno je od najvažnijih nalaza u povijesti religije. Iskopao ih je egipatski seljak i te su fragmentarne kožom uvezene knjižice pronađene u velikoj posudi koja je očito bila pohranjena u pustinji od otprilike 400. godine naše ere. Zajedno su ti dokumenti postali poznati kao Gnostička Evanđelja, što je pojam koji cilja na osobitu unutarnju spoznaju koju je tražilo niz vjerskih pokreta čija je filozofija bila utjecajna u judaizmu, grčko-rimskim religijama i onome što smo do sada spoznali kao vrlo različite inačice kršćanstva. Gledano zajednički, ti dokumenti, poznati i kao knjižnica Nag Hammadi, pružili su fascinantnu alternativnu perspektivu Isusa — jednako kao i Marije Magdalene i mnogih od njegovih prvih sljedbenika — i filozofske ideje o kojima se raspravljalo u antičkom svijetu. Od tog otkrića, znanstvenici su proučavali mnoge načine na koje se ta alternativna Evanđelja razlikuju od onih u Novom Zavjetu, baš kao i metoda kojima su ih neke snage u ranokršćanskom pokretu izostavljale kao herezu. Medu takvim razlikama su i način na koji je prikazana Marija Magdalena u nekoliko njih te naglasak na spasenju koje dolazi iz unutarnje spoznaje, nasuprot štovanju Boga preko njegova sina Isusa o kojemu čitamo u Novom Zavjetu. Isto tako, u tim alternativnim evanđeljima Isus ne ustaje iz groba, niti umire zbog ljudskih grijeha. Izneseni su znatno drukčiji stavovi o grijehu, istini, moralu, samospoznaji i ostalim temama. Međutim, znanstvenik Martin Meyer u razgovoru koji slijedi objašnjava daje popularna predodžba o tim školama misli kao takvima koje su se kretale potpuno zasebnim i suprotnim stazama —jedna kao prihvaćena prevladavajuća priča, a druga kao hereza — pretjerano pojednostavljena. Meyer, profesor Biblije i kršćanskih studija na Sveučilištu Chapman, ukazuje

na neke temeljne sličnosti između izvještaja Gnostičkih i tradicionalnih Evanđelja. Obje skupine su monoteističke i slijede predodžbu da je ljudski rod stvoren na Božju sliku i priliku, kaže on, i oba vide Isusa kao figuru koja otkriva Boga ljudskom rodu. To navodi Meyera, zajedno s drugim znanstvenicima, na oprez usmjeren protiv stavljanja bilo kanonskih Evanđelja bilo tih alternativnih Evanđelja u kalup. Ona predstavljaju raznolikost pogleda na zajedničku temu, kaže Meyer. "Omogućavaju nam da vidimo kršćanski pokret kao definiran velikom raznolikošću ljudi i različitih skupina koje su svaki u svojoj vlastitoj potrazi za onim što znači slijediti Isusa". Ipak, najvažnija razlika između pravovjernih Evanđelja i tih nekanon-skih tekstova jest način na koji prikazuju ulogu Marije Magdalene, kako smo vidjeli u prethodnom poglavlju čija je autorica Karen King. Dok se općenito može reći da ta alternativna Evanđelja tretiraju muškarce i žene s više jednakosti od tradicionalnih Evanđelja, u njima je duhovni razvoj shvaćen kao mnogo važniji od spola, s velikom iznimkom Evanđelja po Tomi. Ovdje, govoreći o Mariji, Isus nam kaže "žene nisu vrijedne života" i "ja sam čuje voditi kako bih je učinio muškarcem". Lako je zamisliti da ni jedan drugi ulomak u evanđeljima nije izazvao toliko bijesa kao ovaj, i Meyer posvećuje dio vremena u ovom intervjuu objašnjavanju tog zagonetnog ulomka. Zaključuje citatima nekih svojih omiljenih ulomaka o Mariji Magdaleni iz Gnostičkih Evanđelja. Meyer je autor knjiga Gnostička otkrića/The Gnostic Discoveries, Gnostička Evanđelja o Isusu/The Gnostic Gospels of Jesus, The Unkovvn Savings of Jesus i The Gospels of Mary. Njegova knjiga The Gospel of Thomas: The Hidden Savings of Jesus uvrštena je na popis sto najboljih duhovnih knjiga dvadesetog stoljeća. Nedavno je dr. Meyer uredio i preveo najvažnije dijelove alternativnih dokumenata tipa Evanđelja koji su ugledali svjetlo dana od otkrića u Nag Hammadiju, Evanđelje po Judi. Otkriće Gnostičkih Evanđelja 1945. godine i detaljna proučavanja istih koja su slijedila naveli su znanstvenike i teologe da rekonstruiraju podlogu ranog kršćanstva. Gotovo je dio naše religiozne DNK to što se kršćanstvo razvilo u izravnoj progresiji: Isus je širio poruku, Petar je izgradio Crkvu, Nicejski je koncil učvrstio doktrinu i to je to. Danas, odjednom, postajemo svjesni da je bilo više kršćanstava te da su se različiti pokreti natjecali za doktrinalno pravovjerje. Kako vi gledate na to? Moj način rekonstrukcije povijesti Crkve počinje ovim načelom: u početku bijaše raznolikost. E sad, to ne znači da su se ljudi borili poput psa i mačke čitavo vrijeme, ali znači da su postojali različiti načini razumijevanja toga što Radosna vijest o Isusu zaista donosi i što je značilo slijediti Isusa. Neke od tih razlika pretvorile su se u polemike — to nije uvijek bilo dobra i nježna stvar. Ova vrsta argumentacije javlja se u izvještajima o Mariji gdje padaju teške riječi između Marije i Petra. "Petrovi ljudi" i "Marijini ljudi" jednostavno se ne slažu pretjerano dobro i u konačnici Petrovi ljudi odnose pobjedu: TU ES PETRUS ET SUPER HANC PETRAM AED1F1CABO ECCLESIAM MEAM uklesano je u Bazilici sv. Petra u Vatikanu. "Ti si Petre stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju". To je linearno gledište na povijest Crkve, i to je loša povijest. Ona upućuje na to da postoji samo jedan način razmišljanja o tome kako je Bog djelovao kada, u početku, bijaše raznolikost, a raznolikost nije bila specifično ispravno mišljenje niti pogrešno mišljenje, pravovjerno ili heretičko. Nije bilo

pravovjerja ili hereze samih po sebi. To su politički pojmovi. A tko je bio glasniji, tko je imao glasove, tko je na kraju odnio pobjedu, tko se smio nazivati pravovjernim? Heretici su bili oni koji jednostavno nisu imali brojke na svojoj strani: obilježeni su kao bezbožni ljudi i zli muškarci i žene, vjerojatno potaknuti od strane vraga. Oni postaju "autsajderi" a ne legitimni dio pokreta — u rangu sa svojim ocem, vragom. Što nas vodi ravno do Gnostičkog pokreta. Da. Do drugog stoljeća rastuća količina raznolikosti stvorila je mislioce koji su tragali za gnosis (unutarnjom spoznajom) a što je procvalo u ono što danas nazivamo gnostičkom religijom. Mnogi su ljudi u to vrijeme počeli gravitirati prema konceptu unutarnje spoznaje umjesto prema onome što će postati prevladavajućom predodžbom da spasenje počiva u štovanju nečega izvan samoga sebe. Čini se da je to bio način razmišljanja s kojim se moderni muškarci i žene mogu identificirati, taj koncept da istina počiva unutra. A bio je popularan i tada. Zašto onda nije prevladao? Poteškoća s gnosticima bila je u tome što se oni nikada nisu okupili kako bi se organizirali i postali politički. Dok su gnostici meditirali i tražili Boga u sebi, sljedbenici Petrova puta čvrsto su stajali na zemlji. Pokosili su travnjake i obojili crkve — i sastavili kanon te uskočili u krevet s Konstantinom. Što čini gnostički način razmišljanja toliko drukčijim od onog u Novom Zavjetu? Tri su ključne razlike između Novoga Zavjeta i alternativnih Evanđelja. Prvo, Uskrsnuće. Čitavo moderno kršćanstvo izgrađeno je na konceptu Novog Zavjeta. A ipak Evanđelje po Mariji i Evanđelje po Filipu, i ostala za koje danas znamo i nazivamo bilo Gnostičkim evanđeljima bilo mističnim evanđeljima, ne sadrže ni razapinjanje na križ, ni muke i smrt Isusovu a niti Uskrsnuće, barem ne u doslovnom smislu. No, ako vjerujete da je najvrednija pouka priče o Uskrsnuću pojava života i svjetla kao pobjednika u ljudskom iskustvu, tada u tim evanđeljima imate mnogo toga — uključujući i nedavno otkriveno Evanđelje po Judi. U stvari, Evanđelje po Judi dobar je primjer mog zaključka. Postoji golema količina života i svjetla na kraju tog teksta, ali nije shvaćeno kao prazan grob, anđeli ili mladić u grobu. Shvaćeno je kao duhovno biće koje dolazi do izražaja, unutarnje biće koje konačno oživljava. Dakle, to je svakako vrlo različita vizija, ali ne i sasvim strana. Drugo — i ono što nam je postalo tako dobro poznato uslijed fenomena Da Vincijeva koda, jednako kao i uslijed popularizacije feminističkih znanosti utemeljenih na tim alternativnim evanđeljima — jest tretman Marije Magdalene. Po mom mišljenju, priča o Mariji Magdaleni u Novom Zavjetu je priča svedena na epizodni zaplet. To ne znači da isti nije važan. U stvari, od svih žena koje su tamo spomenute, s mogućom iznimkom Marije, Isusove majke, ona je istaknutija od većine, i obično se spominje prva kod nabrajanja svih žena. Ona je ta koja je spomenuta po imenu kao očišćena od demona i ona čija su sredstva pomagala u potpori pokreta. I, naravno, ona je u samom središtu priče o Uskrsnuću. Ipak, priča o Mariji Magdaleni ostaje epizodni zaplet. Očito je da u tim drugim evanđeljima vidimo Mariju Magdalenu koja je mnogo nezavisnija osoba, a njezina priča uopće nije samo epizoda. U nekim

slučajevima možemo ju vidjeti u vrlo dinamičnoj ulozi. Ona je ta koju je Isus cijenio i ona je ta koja ga zaista razumije. Dakle, sa stajališta pripovjedača, razlika je između sporednog lika u epizodi i protagonista u glavnom zapletu. A treće? Treće je uloga grijeha. Vjerujem da medu gnosticima grijeh nije bio osnovni ljudski problem, ali neznanje jest. Kada bismo samo mogli dosegnuti spoznaju — kada bismo mogli iskorijeniti tamu, neznanje, manjak spoznaje — dobro bismo prošli. Shvatili bismo što je za nas najvažnije. Vjerovanje u Kristovu muku i smrt, vjerovanje da je Isus umro za vaše grijehe nije odgovor nego je odgovor vjerojatnije i prije stići do spoznaje — shvaćanje da će vam, ako ste kršćanin, Isus pomoći da se probudite. On vam može donijeti stvari koje će vas dovesti do spoznaje o tome tko je on i tko ste vi. I tada ćete pronaći onu iskru božanskoga, ono božje svjetlo, onaj duh Boga u vama — i bit ćete spašeni. Izlaz iz ljudskih problema neće biti vjera, vjerovanje u nekoga, a ni nečija žrtva da bismo umirili ljutitog Boga. Možete uvidjeti da to gnosticima ne bi imalo nikakvog smisla. Čak i danas, mislim da ovdje ima nekih važnih pitanja. Mislim, zar pristojni kršćani koji su upravo prošli kroz Veliki tjedan stvarno misle da je Bog ljutiti, gnjevni Bog? I da je jedini način da se tog bijesa riješimo prinijeti neku vrstu žrtve? Da se mora proliti nečija krv, i to ne samo životinjska nego ljudska? I ne samo ljudska, nego krv samog sina Božjeg? Drugim riječima, prema Gnostičkim evanđeljima, nešto možete nazvati grijehom, ali zaista, u stvarnosti, u shemi stvari ne postoji nikakva konačna stvar na svijetu zvana grijeh. Međutim, ako se zbunite s nečim što vodi do neznanja i zabune, tada to nazivate grijehom. Pravi problem nije to što je Bog nekako ljutit na vas zato što ste zgriješili. Pravi je problem sabrati se, shvatiti da pripadate strani svjetla. Znate tko ste, dolazite do spoznaje, i pronaći ćete svoje spasenje u tome. Dakle, grijeh nije visoko na popisu problema koji zaokupljaju i kojima se bave gnostički tekstovi. A što je s konceptom zla? Kako su se gnostici nosili s tim? Bilo je mnogo zanimanja za zlo u sklopu gnostičkog pokreta. U stvari, sv. Augustin (354. — 430.) i ostali smatrali su da su gnostici bili pretjerano zaokupljeni zlom — djelovati kao da je zlo bilo je nešto stvarno i opipljivo. Gnostici su vjerovali da je stvoritelj ili demijurg bio prilično gadan tip, i davali su mu stroga imena kao što je Yaldabaot (Dijete kaosa), Samael (Slijepi Bog) i Sakla (Luda) kako bi pokazali da je on odgovoran za većinu neznanja, zla i smrti u svijetu. To je bilo u suprotnosti više s platonskom idejom (što ju je usvojio sv. Augustin) koja kaže da je sve što postoji dobro, a u mjeri u kojoj nešto ne postoji to je zlo — zlo je, dakle, konačna odsutnost dobra. Takav stav prkosio je gnostičkom vjerovanju da moramo biti svjesni da je zlo oko nas kao i natprirodne moći koje nas potlačuju ako se želimo osloboditi istih. Drugim riječima, gnostici su platonistima odgovarali govoreći "Pa, znate da je problem ovdje to što postoje neke snažne natprirodne sile oko nas, i bez obzira zvali ih sotonskim figurama ili ne, to je gomila zloduha. A dio stvarnosti života jest da morate naučiti suočiti se s različitim zlima. Ne možete samo poželjeti da nestanu na filozofski način, pretvarati se da ne postoje, a i dalje u potpunosti sudjelovati u biću". Njihovo je stajalište bilo da je moguće osjetiti zlo u svom tijelu kao bolest ili ga vidjeti u tiraniji moći. To su stvarnosti života s kojima se moramo suočiti. Upravo uz pomoć meditacije i samospoznaje

možemo se konačno suočiti sa stvarnošću zla i prevladati ga, te naučiti kako živjeti u blagoslovu kroz sve to, unatoč svemu tome. Zatim je tu cjelokupno pitanje uloge žena. Moj je dojam da je uloga žena u kanonskim evanđeljima važna, a ipak ograničena. No, to nije tako u gnostičkim tekstovima gdje su žene viđene prvenstveno kao one koje imaju viši položaj — što je bilo dijelom rasprave između Marije Magdalene i Šimuna Petra. U gnostičkim tekstovima Marija Magdalena je ona koja uvijek kaže "Zaboravimo na spol. Govorimo o tome da smo stvoreni istinskim ljudima. Ne govorimo o tome hoće li muškarci ili žene biti pobjednici u bici spolova". Petar je za borbu između spolova dok se Marija izdiže iznad takve vrste stvari i govori o tome što znači biti istinski čovjekom. Smatram to vrlo oslobađajućim i zaista prediv-nim. To je toliko drukčije od onoga što nam pada na um kada razmišljamo o prevladavajućem kršćanstvu da se pitam treba li zaista gnostike smatrati kršćanima. Vaš je zaključak zanimljiv. Neki bi znanstvenici rekli, na primjer, da Evanđelje po Judi nije kršćansko evanđelje jer u njemu, kao ni u mnogim Gnostičkim evanđeljima, Isus ne umire za nečije grijehe. Ne ustaje fizički iz mrtvih niti ostavlja prazan grob. Po mom mišljenju, to jednostavno pokazuje različiti pristup onome što je Isus bio i u čemu je bila njegova vrijednost. Kršćanski je pokret bio određen velikom raznolikošću različitih ljudi i raznih skupina koji su svi bili u vlastitoj potrazi za onim što je značilo slijediti Isusa, hodati uz Isusa, vjerovati u Isusa i vjerovati u Boga. Na neki način stavljam tu raznolikost u kontekst jednog pokreta. Evanđelje po Judi jest kršćansko evanđelje. Evanđelje po Mariji jest kršćansko evanđelje. Evanđelje po Filipu jest kršćansko evanđelje. Sve je to dio kršćanstva — kao nasuprot, mislim, onome što se događa u pravovjernom načinu gledanja na stvari, a koje kaže da "ti ljudi" ne mogu biti dio užeg kruga. Isključiti te vjernike znači držati ih izvan istoga. Tada su oni "drugi". Istaknuli ste raznolikost ranokršćanske misli, čak i medu različitim Gnostičkim evanđeljima. Mnogi ljudi vole citirati Evanđelje po Filipu gdje se kaže daje Isus "volio nju više od [svih] učenika ]i običavao je] ljubiti ju ]često] u ]¦¦¦]"¦ Većina znanstvenika zaključuje daje ova posljednja riječ "usta", nagovještavajući time neku vrstu erotske veze. No, tu je i još jedna implikacija, možda još važnija. To je dojam da Isus ne radi razlike između sposobnosti žena da dostignu duboku duhovnu spoznaju i sposobnosti muškaraca za to. No, tu opet imamo Evanđelje po Tomi. Ovdje se također čini da Isus podupire ujednačenu, cjelovitu ravnotežu između muškog i ženskog. U izreci 22 Isus kaže da za ulazak u kraljevstvo nebesko "učini ono unutra poput onoga vani, ono gore poput donjeg, i kada učiniš muško i žensko jednim i istim, tako da muško nije muško niti je žensko žensko...". No, evanđelje završava šokom. Izreka 114 počinje s prijedlogom Šimuna Petra da Marija napusti njihov krug "jer žene nisu vrijedne života". Na što Isus odgovara nečim što bismo danas smatrali oštrom anti-feminističkom retorikom: "Sam ću je voditi kako bih je pretvorio u muškarca, tako da i ona može postati živi duh nalik vama muškarcima. Jer će svaka žena koja od sebe učini muškarca ući u kraljevstvo nebesko". Mnogo ste proučavali ovo evanđelje. Možete li nam iznijeti svoje tumačenje onoga što se čini da je Isusov anti-feministički stav?

Pa, mislim da, kako godine prolaze, stječem malo bolji uvid u Evanđelje po Tomi i sada se osjećam prilično blisko tom tekstu. Ne znam baš točno kako bih ga klasificirao: nisam zadovoljan time da ga se klasificira kao Gnostičko evanđelje. Ipak, smatram da u konačnici Evanđelje po Tomi odražava epistemologiju povezanu s određenim pristupom mudrosti. Zapravo ga smatram evanđeljem mudrosti u kojemu Isus koristi tehniku — viđenu i u kanonskim evanđeljima — ne ograničavanja svega nego ostavljanja priča nedovršenima ili s pitanjem koje ostaje visjeti u zraku. Takav pristup čini Tomino evanđelje interaktivnim, dijalogom osmišljenim da dočara misao, i otvorenim širem tumačenju. Dakle, postoji li posebna poruka ugrađena u posljednju izreku Evanđelja po Tomi? Ili bismo trebali pretpostaviti da je to polemičko djelo koje ponavlja većinu onoga što nalazimo u literaturi vezano uz Petra kao vrlo strogog prema spolnim kategorijama i s Marijom kao onom koja je često kritizirana? Moja je pretpostavka da je riječ o ovom potonjem, tumačenom na različite načine kako su se s time susretali različiti ljudi. I smatram da ako je u stvari grupa redovnika bila ta koja je prepisivala Evanđelje po Tomi, i ako je redovnik u svojoj sobi to uzeo u ruke i pročitao posljednju izreku, možda nije imao prosvijetljeni mistični stav o tome ili simbolički pogled. Siguran sam da je mislio na prekrasnu ženu koja je prošla pored njega — u stvari koja ga je dovodila u iskušenje i tjerala da ima zle misli o seksu — e pa, i ona se može spasiti, ali će morati odbaciti svoju ženstvenost i svoju seksualnost te postati muško i nalik Bogu. Kada pogledamo pitanje spolne modifikacije, žene koja postaje muškarcem, o tome postoji mnogo literature. U većem dijelu literature takva vrsta promjene spola obično je simbolična a kategorije metaforične. U stvari, u dobrom dijelu literature podrazumijeva se da, neovisno o stvarnom fizičkom spolu osobe, u svim ljudskim bićima postoji i muška i ženska strana. A muška je strana ono što treba njegovati i hraniti. Ako vjerujete u takav simbolički način razmišljanja, muška strana povezana je s nebesima i s umom, a ženska strana s majkom Zemljom i vidljivim svijetom — ciklusom života i smrti, osjetom percepcije, svime što je dio fizičkog svijeta. I iz takvog svjetonazora, ako žena postane muško, žena je premašila ovaj svijet i postala dio svijeta iznad. Vratimo se suprotnosti između izreka 22 i 114, u kojima možemo vidjeti taj koncept primijenjen u praksi. Izreka 22 ima viziju androginog, muškog i ženskog koji postaju jedno. A onda imamo tu provokativnu izreku na kraju, toliko provokativnu da neki ljudi misle kako je istu vjerojatno dodao redovnik koji je mrzio žene. No, u stvarnosti onoga vremena to su bile tek dvije strane istog novčića u antičkom svijetu. Postoje priče koje kažu da u početku bijaše androgino, a onda je androgino prerezano na pola. Platon u Gozbi donosi pogled na čovječanstvo što njemu znači da mogu postojati muškarci, žene i androgina bića. Možemo, dakle, reći da su i muško i žensko nekada bili u raju, i na početku bijasmo jedno, a sada smo dvoje. A jednoga ćemo dana ponovno biti jedno u blaženom postojanju. To je jedan način gledanja na to. No, postoji i drugi način gledanja na spol i to je jednos-polni pristup. To je samo spol: ako samo oduzmete muške spolne organe, penis od muškarca, imate žensko. Ili, ako imate žensko biće koje dovršava samo sebe ili ga dopunjavaju bogovi i boginje, tada tom ženskom biću mogu izrasti muški spolni organi.

U dijelu mitološke literature, žene pokušavaju pobjeći od ograničenja braka ili ograničenja života žene, pa se mole bogovima da ih pretvori u muško, i odjednom osjećaju pritisak u trbuh te od tamo izlaze muški spolni organi. Razvijaju se u falus. Gledano na taj način, mogu se smatrati androginim bićima jer su žene kojima je izrastao penis. I tako su postali potpunim bićima. Spoznali su potpunost jednoga spola. Ja mislim da su u Evanđelju po Tomi, u izrekama 22 i 114 predstavljene dvije različite slike androginosti. Stajalište koje danas smatramo privlačnim jest da se jednina, odnosno potpunost postiže kroz zajednicu. Drugo odbacujemo kao neprikladno, neodgovarajuće — da bi žensko moglo postati muško. No, ipak vjerujem da je izreka 114 tretirana više simbolički u gnostičkoj i mističnoj literaturi. Ondje prevladava tendencija ne upuštanja u takve igre s izniklim falusima, nego se nastoji govoriti metaforički o životu na ovom svijetu kao ženskog stvorenja, i životu u svijetu iznad — životu s Bogom, životu uma — kao muškog bića. Nakon što je to rečeno, treba dodati da to ne znači da će ijedno biti vrlo očito i opipljivo. Još uvijek mislim da se osjećamo kao da imamo nešto medu zubima kada pogledamo izreku 114. I dalje nas razdražuje, a možda tako i treba biti. Takav spolni simbolizam kakav nalazimo u izreci 114 možda je odgovarao antičkom svijetu, no u našem se doima zaista zastarjelim. Koji su dijelovi Gnostičkih Evanđelja vama pomogli da osobno razumijete Mariju Magdalenu? Ima li u njima anegdota koja vam se posebno dopadaju ? Mislim da bi moj omiljeni ulomak bio iz Evanđelja po Mariji kada ona, nakon razapinjanja Isusa na križ, dok su učenici sasvim izvan sebe, tješi riječima: "Ne plačite, ne tugujte niti budite u sumnji, jer će njegova milost biti sa svima vama i zaštitit će vas. Radije hvalimo njegovu veličinu jer nas je pripravio i učinio nas istinski ljudskima". To je zaista snažan i dojmljiv način razmišljanja. U takvom načinu shvaćanja Radosne vijesti o Isusu, slijediti Isusa znači shvatiti naše pravo mjesto kao ljudskih bića, te otkriti da se najdublje iskustvo spasenja događa dok stječemo istinsku humanost. To je predivna humanistička poruka. Još jedan meni jako drag ulomak jest onaj iz Pistis Sophiaje. Isus daje upute učenicima, uključujući i Mariju Magdalenu, te završava riječima: "Tkogod ima uši da čuje trebao bi čuti". A zatim slijedi živa slika: "To se dogodilo kada je Marija čula te riječi dok je Spasitelj govorio, zagledala se u zrak na jedan sat i rekla 'Gospodaru, zapovijedi mi da govorim otvoreno'". Suosjećajni Isus odgovara "Blagoslovljena Marijo, ti s kojom ću dovršiti sve tajne na visini, govori otvoreno, jer ti si ona čije je srce željno kraljevstva nebeskog više nego bilo koje od tvoje braće". Ne biste mogli tražiti bolje ohra-brenje njezine duhovne snage od toga. Jeste li zabrinuti što je takva vrsta duhovne vizije izgubljena medu svom reklamom? Da će nas sve te kontroverze — jesu li Marija Magdalena i Isus imali spolne odnose, je li ona završila u Francuskoj i utemeljila krvnu lozu itd. — natjerati da propustimo smisao njezine priče, baš kao što nam pozornost odvraćaju primjedbe pape Grgura o njoj ili francuske srednjovjekovne legende o Magdaleni? Da, čvrsto vjerujem u to. Postoje kontradiktorni dokazi koji podupiru te kontroverze, a nema načina da se to razriješi. Argumenti iz tišine, često takvi kojima se ljudi utječu i koje najglasnije izvikuju, opće je poznato, samo su nagađanja. Prepiranje oko mogućnosti jesu li Isus i Marija Magdalena bili

spolni partneri, ili oženjeni, može biti još jedan način da ju se marginalizira, pa i mi možemo upasti u isti zamku. Luka je napisao da je bila histerična. Papa Grgur Veliki rekao je da je bila kurva. Mi bismo mogli reći: "Oh, bila je samo seksualna partnerica stvarno važnog dečka". I tako bi nam promaklo ono što tekstovi pokušavaju naglasiti — da je bila inteligentna, nezavisna žena kao i duhovni voda. NAJVEĆE PRETJERIVANJE IKADA ISPRIČANO Kritika "novih" tumačenja Gnostičkih Evanđelja INTERVJU S PHILIPOM JENKINSOM Otkriće Knjižnice iz Nag Hammadija — popularno poznato pod nazivom Gnostička Evanđelja — donijelo je revoluciju u našem razumijevanju ranog kršćanstva. Ti zapisi koje je predstavila i popularizirala nova skupina feminističkih i drugih znanstvenika, podbodeni medijima željnim da potaknu raspravu i debatu na području vjerskog oživljavanja, i katapultirani u popularnu imaginaciju Da Vincijevim kodom, postali su novousvojeno znanje o ulozi Marije Magdalene među Isusovim učenicima. Philip Jenkins smatra da se ta nova konvencionalna mudrost pojavila zahvaljujući ne toliko onome što Evanđelja zapravo kažu koliko sklonosti da vidimo ono što želimo vidjeti. On tvrdi da je velik dio tih takozvanih novih otkrića poznat već barem dvije stotine godina. Štoviše, ta su alternativna Evanđelja napisana mnogo kasnije od kanonskih Evanđelja, što ih smješta onako daleko od Isusova vremena koliko smo mi danas u SAD-u udaljeni od vremena Francuskog i Indijanskih ratova. Budući da nema pisanih onodobnih dokaza o vremenu u kojemu je Isus živio, jenkins postavlja retoričko pitanje, možemo li zaista vjerovati usmenoj povijesti staroj dvije ili tri stotine godina? Nadajmo se, kaže on, da ćemo, kada se pojavi nova skupina biblijskih tekstova, njih moći "procjenjivati prema njihovim mjerilima, a ne isključivo prema njihovoj vrijednosti u kulturnim bitkama". jenkins je profesor povijesti i vjerskih studija na Sveučilištu u Pennsylvaniji a svoja je stajališta detaljno razjasnio u knjizi Hidden Gospels: How the Search for Jesus Lost Its Way. Podnaslov Vaše knjige Hidden Gospels je provokativan: Kako se potraga za Isusom izgubila. Možete li ukratko prepričati što time mislite? I, je li se i potraga za Marijom Magdalenom isto tako "izgubila na putu"? Moj je naslov namjerna igra riječi s "putom", pojmom koji su najraniji Isusovi sljedbenici koristili za opisivanje nove vjere, čak i prije nego što je ista postala "kršćanstvo". Oni su bili sljedbenici Puta (grčki hodos). Kada to znamo, možemo pronaći riječ razbacanu po čitavom Novom Zavjetu. Ustvrdio sam da su brojni moderni znanstvenici iznijeli netočnu sliku o Isusu i tako se izgubili na "putu". Isus kakvoga su oni prikazivali ponajprije se zasnivao na tumačenju dvaju rekonstruiranih dokumenata, izgubljenog Evanđelja Q i najstarijih slojeva Evanđelja po Tomi. Na temelju tih izvora tvrdili su da je "izvorni Isus", koliko možemo zaključiti, bio učitelj mudrosti a priče s elementima natprirodnog oko njega izrastale su kasnije. Umjesto toga tvrdim da su čuda, iscjeliteljstvo i natprirodno bili u samom središtu najranijeg Isusovog pokreta i da se rekonstruirana "Isusova mudrost" temeljila na pogrešnom razumijevanju tih najranijih tekstova. Isto tako, mislim da je Marija Magdalena fascinantan lik, ali da je velik dio modernih tekstova o njoj izgubio smjer u smislu čitanja nje kroz moderne poglede, kao predstavnice feminističke duhovnosti, izgubljene ere vodstva

žena u Crkvi, i tako dalje. Albert Scheitzer opisao je potragu za Isusom kao gledanje prema dolje i opisivanje lica koje vidite ondje dolje kao Isusovo lice, iako je to, naravno, samo vaš vlastiti odraz. To se događalo s nekim novijim mišljenjima o Mariji Magdaleni. Kako kaže izreka, ne vidimo stvari onakve kakve jesu, nego onakvima kakvi smo mi. Nekada je, pišete, fraza "istina Evanđelja" simbolizirala apsolutni standard istine — ali, danas, djelomično zbog nalaza iz Nag Hammadija, djelomično zbog čitavog fenomena Da Vincijevog koda, znanstvenici i široka javnost kao da su došli do suprotnog zaključka: da postoji više od jedne istine, da umjesto jednog kršćanstva postoji više njih. A ti alternativni stavovi trebali bi dobiti jednaki tretman, ako ne i veću težinu. Jedna od frustrirajućih stvari kod "novog" znanstvenog pristupa ranom kršćanstvu jest da isti stalno iznova izmišlja "toplu vodu". Ako pogledate biblijsku znanost prije stoljeća ili više, to su upravo ideje o kojima su tada ljudi slobodno raspravljali. Godine 1934. VValter Bauer napisao je razornu knjigu naslovljenu Pravovjerje i hereza u ranom kršćanstvu/Orthodoxy and Heresy in Early Christianity, u kojoj je tvrdio da su u drugom i trećem stoljeću različite vrste kršćanstva bile pravovjerne u različitim dijelovima svijeta, a svaka je od njih imala svoje evanđelje. Tek postepeno je jedna od tih škola odnijela pobjedu, proglasila samu sebe pravovjernom i retroaktivno proglasila svoje dokumente "pravim evanđeljima". Te ideje nisu ništa novo. Problem u svemu tome jest da je Bauer uvelike pretjerivao. Evanđelja nisu stvorena kao sasvim jednaka. Neka su dosta starija od drugih, bilo u smislu toga kada su napisana bilo kada je riječ o izvorima kojima su imala pristup. Neupitno je da su četiri kanonska Evanđelja starija u oba smisla od bilo kojeg "suparničkog", iako bi par fragmenata Evanđelja iz Egipta moglo sadržavati ostatke nekih starijih tekstova. Razlog zbog kojega crkveni vode ne obraćaju pozornost na ostala takozvana Evanđelja jest taj što je velika većina tih tekstova tek bila započeta u trećem stoljeću. Prevladavajuća struja u Crkvi ne isključuje "skrivena Evanđelja" zato što smatra da nisu pravovjerna, nego zato što zna da su to novije produkcije koje ne zavređuju poštovanje kao povijesni dokumenti. Datiranje je ključno u određivanju autoriteta. I upravo nam zato tekst kao što je Evanđelje po Mariji može reći mnogo o početku trećeg stoljeća, kada je napisan, ali baš ništa o povijesnoj Mariji Magdaleni koja je vjerojatno preminula dvije stotine godina ranije. Vjerujete da je nalaz iz Nag Hammadija obogatio naše razumijevanje ranokršćanskog pokreta — ali smatrate da u njega učitavamo previše. Zašto? Zar nas ta Evanđelja nisu prisilila da propitujemo naše shvaćanje Marije Magdalene na pozitivan način — kao apostolice pa čak i kao uzora? Tekstovi iz Nag Hammadija su iznimno informativni izvori i uče nas mnogo toga o ranokršćanskom svijetu. No, ne kažu nam gotovo ništa o Mariji Magdaleni, bilo kao stvarnoj povijesnoj figuri bilo kao legendarnom vodi ranog kršćanstva. Već u devetnaestom stoljeću svatko koga je zanimala religija — kršćanstvo, religija New Agea, feministička duhovnost — okrenuo bi se ravno stranicama Pistis Sophiaje, dugom dijalogu u kojemu su glavni likovi Isus i Marija Magdalena, a ona je opisana kao vodeća učenica i važna duhovna figura. To nam govori nešto o dubokom poštovanju koje su neki gnostici iskazivali za Mariju, vjerojatno u trećem stoljeću — no, kao što sam već rekao, ništa o stvarnoj ženi tog imena.

A Pistis Sophia je tek jedan izvor koji smo imali mnogo prije Nag Hammadija. Evanđelje po Mariji čak i nije otkriveno u Nag Hammadiju, nego ponovno pronađeno 1896. godine. Imamo također mnogo kratkih ulomaka dijaloga između Isusa i Marije u fragmentima Evanđelja koje smo otkrili od najranijih kršćanskih pisaca. Drugim riječima, većina onoga za što ljudi tvrde da su bombastična nova otkrića nije ništa takvo. Neki su znanstvenici pronašli publiku prijemljivu za predodžbu da ta "skrivena Evanđelja" otkrivaju svijetu slavno "možda-bi-se dogodilo", da upotrijebimo vaše riječi, samo da ih nije proglasila herezom a zatim namjerno sakrila Petrova Crkva. Što je u takvom mišljenju pogrešno? Događaji opisani u vašem pitanju pretpostavljaju kronologiju,odnosno pretpostavljaju da su gnostici postojali već vrlo rano, a zatim je podla Crkva prikrila istinu o njima. Crkva u drugom i trećem stoljeću ne skriva Evanđelja, samo zna da su ona novija, pa prema tome i ne osobito vrijedna. Štoviše, ako Crkva i jest sakrila Gnostička Evanđelja, učinila je to prilično loše, budući da su rani crkveni oci sačuvali tako mnogo od njihovih tekstova. Ali, da, zaista mislim da je glavna privlačnost "skrivenih Evanđelja" to što ona dopuštaju modernim ljudima da razmisle o putovima kojima se nije krenulo. Uzmimo, na primjer, 1900. godinu; tada su, kao i danas, ljudi gledali prema velikim religijama Azije i osjećali duboko žaljenje zbog toga što se činilo da kršćanstvo osuđuje budizam ili hinduizam. Zar ne bismo mogli učiti iz velikih duhovnih učenja što dolaze iz Azije? Međutim, Gnostička Evanđelja prikazuju Isusa koji je mnogo više u skladu sa svijetom azijskog gurua koji se dopada našim senzibilitetima. Jedna od ranih uspješnica iz moderne fikcije o Isusu bila je djelo Georgea Moorea The Brook Kerith, objavljeno 1916. godine, i ono prikazuje Isusa točno na način budističke sage, koji je preživio razapinjanje na križ, te se na kraju pridružuje budističkim redovnicima koji se vraćaju u Indiju. Kako sam već rekao, Da Vincijev kod nije prva knjiga koja iznosi radikalne argumente poput ovoga — nije čak ni stota. D. H. Lavvrence se poigravao s idejom o oženjenom Isusu, baš kao i Erank Harris, baš kao i Robert Graves. Mnogi su pisci također istraživali ideju o Isusu koji je preživio razapinjanje na križ. Da, i ideja o Isusu koji je oženio Mariju Magdalenu još je jedan vrlo stari orah. Zapravo me iznenađuje što nitko nije "pokupio" ideju Christophera Marlovvea daje Isus običavao imati spolne odnose s evanđelistom Ivanom. Možda netko i radi na takvom romanu upravo u ovom trenutku. Svaka generacija mora rekonstruirati rano kršćanstvo u svojoj vlastitoj slici, pa to i čini. Nije iznenađenje da se "otkriće" oženjenog Isusa podudara točno s mahnitošću unutar Crkve oko pitanja celibata i zahtjeva žena za sudjelovanjem u vodstvu iste, kao i optužbi za intrige i prikazivanje skandala vezanih uz zlouporabu od strane svećenika. Čini se da upirete prstom i kažete: bez vas, masovnih medija, koji ste svojevoljni sudionici — zato što ste robovi političke korektnosti i dnevnog socijalnog okruženja "osjećaj se dobro " — taj revizionizam ne bi postao tako popularan kao što mu je uspelo, jer to uopće ne zaslužuje. Možete li to objasniti? Ne bih bio toliko blesav da kritiziram medije zbog pokušaja da obave svoj najvažniji posao, a to je privući najširu moguću publiku. No, po definiciji, vijesti su uvijek o nečem novom. Znanstvenici koji se bave religijom iscrpljeni su kada oko Uskrsa dobiju uobičajeni telefonski poziv — "Dakle, ima li što

novo o uskrsnuću?" — i ako nema, novinari pokazuju prirodnu sklonost da objavljuju teorije koje bi mogle biti rubne ili zaista zapetljane. Isto su tako skloni uokvirivati priče u smislu uzbudljive pripovijetke, o zapanjujućim otkrićima, odvažnim znanstvenicima otpadnicima koji se usuđuju uhvatiti se u koštac s ušančenim establišmentima, s novim dokumentima koji će poljuljati svijet znanosti i tako dalje. Problem u svemu tome jest da gubimo perspektivu pamćenja, i da u stvari tako malo onoga što je navodno novo i revolucionarno uopće nije novo, i dobro je poznato znanstvenicima već doslovce stoljećima. Pripovijetka o izgubljenim misterijima i iznenadnim otkrićima ugrađena je u uzorak amnezije koja se stalno vraća. Ako su, kako kažete, "novi znanstveni pristup" i mediji stvorili pretjerano mišljenje o nalazima iz Nag Hammadija i ostalim u novije vrijeme otkrivenim evanđeljima, koji je pravi način da shvatimo Mariju Magdalenu kao osobu, kao apostolicu, kao duhovnog vođu? I je li čitav fenomen Da Vincijevog koda pomogao ili je otežao razumijevanje ranog kršćanstva i uloge Marije Magdalene? Za mene susreti poslije uskrsnuća između Isusa i Marije Magdalene nisu samo veličanstveni kao književnost, nego su medu najdirljivijim ulomcima svih religijskih zapisa bilo koje vrste. Doslovce me prolaze trnci kada ih čitam. Nije nikakvo iznenađenje da je tako mnogo umjetnika i pisaca koristilo i citiralo te prizore. Dopustite mi da iskoristim ovu mogućnost da spomenem veličanstvenu priču Rudvarda Kiplinga "Vrtlar", upotrebu susreta Isusa i Marije Magdalene u modernom okruženju (da budemo pošteni, Kipling miješa tu Mariju s Isusovom majkom). Detaljno sam objasnio zašto ne vjerujem da nam Gnostička Evanđelja kažu išta vrijedno o pravoj, stvarnoj Mariji Magdaleni, pa mi dopustite da nastavim i kažem da nju i sama kanonska Evanđelja čine fascinantnom figurom. Osobno ne sumnjam daje ona bila presudna osoba u najstarijoj kršćanskoj zajednici, i bez problema vjerujem da je nosila naslov apostolice. Moramo se isti tako suočiti sa stvarnom misterij om načina na koji Evanđelja obrađuju dojam koji je Isus ostavio na Mariju i što se dogodilo s tom idejom u prvoj Crkvi. U prvim, najstarijim iskazima o uskrsnuću, što ih je napisao Pavao pedesetih godina prvoga stoljeća, Marija se uopće ne spominje a Petar je taj koji prima prve vijesti o uskrsnuću. A ipak Evanđelja prikazuju Mariju kao zvijezdu čitave pripovijetke. Markov je iskaz nedovršen, ali nema nikakve sumnje da ga je mislio završiti prikazanjem ženi. Dakle, ili Pavao (a) nije poznavao tradiciju o Mariji Magdaleni? ili (b) nije vjerovao u isti? ili ju je (c) smatrao nedovoljno vrijednom da bi je uvrstio zato što je Marija bila žena? Ako je (a) točno, kada je i kako započela ta očito rana tradicija? Bilo bi lako povjerovati da je prva priča ispričana o uskrsnuću Mariji, koja je bila dvostruko upitna kao žena koja je imala poremećaj osobnosti — što je naša moderna terminologija za sedam demona što su iz nje istjerani. U tom slučaju, vrlo brzo nakon toga Crkva bi nastojala očistiti pripisujući prvu vijest o uskrsnuću Petru, kao što bi pokušala i sasvim pokopati priču o Mariji. Poganski kritičar Celzus svakako je smatrao Mariju nevrijednim svjedokom. No, zapravo je sasvim suprotno! Priče o Mariji razvijaju se odvojeno od petrijanske doktrine, iako je iz današnje situacije teško reći jesu li one nastale prije, kasnije ili usporedo. Znanstvenici u devetnaestom stoljeću, poput Renana i Straussa, pronašli su korijene ideje o uskrsnuću u "subjektivnoj viziji najprije žena kod groba, a zatim i ostalih učenika koji su bili pod utjecajem

svoje velike ljubavi prema Kristu, kao i pod utjecajem svog uzbuđenog mentalnog stanja". Ukratko, zašto je Marija Magdalena uopće tamo, osim ako nije postojala rana i prilično nesavladiva tradicija koja je njoj dala prednost u čitavoj priči o Uskrsu? No, ako je bilo tako, zašto je nema kod Pavla? Jedno pitanje kod toga moglo bi se baviti sukobom — ili barem nedostatkom istoga — između tradicija iz Galileje i onih iz Jeruzalema, ili, drugim riječima: Petar protiv Marije. Evo jednog prijedloga — možda su učenici iz Galileje imali svoj vlastiti skup ideja i tradicija, s Petrom kao junakom, i to je ono što je Pavao zapamtio kada je posjetio Palestinu. No, Crkva na području Jeruzalema zapamtila je Mariju Magdalenu kao junakinju, te se pobrinula da njihove priče završe u evanđeljima. I, tko zna, ona je također možda bila istaknuta osoba u Crkvi na tom prostoru ? Konačno, mislim da su novija maštanja o Mariji Magdaleni zapravo odvratila pozornost od radikalizma ranoga kršćanstva što je imalo svoj utjecaj na spolna pitanja. To je nešto što nama zapadnjacima promakne, a što čitatelji u Africi i Aziji uočavaju, zato što im je poznatiji i bliži tradicionalni društveni poredak. Za mene je jedan od najsnažnijih dijelova Novog Zavjeta prizor u kojemu Isus razgovara sa Samari tankom kod bunara, a čineći to prevladava bezbrojne tabue i ograničenja. Razmislite sada o tome iz azijske perspektive. Nije samo u ondašnjoj Palestini Isusova komunikacija sa Samaritankom kod bunara prelazila prihvaćena ograničenja, niti je aktivno sudjelovanje žene u razgovoru ostavljalo dojam izazova. Moramo pogledati dalje od Marije Magdalene i na druge Isusove susrete sa ženama, i to moramo učiniti na osnovi pouzdanih povijesnih materijala, a ne fantazija od nekoliko stoljeća kasnije. Gdje se obrušavate na sve kontroverze što okružuju Dana Broivna i ljude čija mišljenja on uzima kao inspiraciju za svoju knjigu — ljude kao što su Lynn Picknett (Templar Revelation) i Henry Baigent (Sveta krv, Sveti Gral) ? Ljudi kao što su Baigent, Brown i Picknettova su popularni pisci koji nemaju ama baš ništa s ozbiljnim znanstvenim radom, i o njima ne bi ni trebalo raspravljati u istom dahu sa znanstvenicama poput Elaine Pagels ili Karen King. Dan Brown je ponajprije romanopisac i kao takav nema nikakvu obavezu prema povijesnoj istini. Iako osobno ne volim njegov stil pisanja, jasno je da je oduševio milijune ljudi, i u tom mu smislu želim sve najbolje — kao da mu uopće i trebaju moje dobre želje. Moja zabrinutost oko njegova djela jest to što on donosi viđenje kršćanstva koje se apsolutno razlikuje, ili je čak u suprotnosti s bilo kojim iole pravovjernim viđenjem vjere, a njegovo stajalište o velikoj uroti Crkve uklapa se u prilično radikalno antikatoličko raspoloženje. Dakle, moj bi odgovor bio zahtjev za dosljednosti. Ako će umjetnička djela vrijeđati ljudi, neka svi ljudi budu jednako podložni tim uvredama. Nemojmo izdvajati ni jednu skupinu — kao što je Katolička crkva — za napad, dok svi ostali ostaju slobodni. Zaista ne vjerujem u zabranjivanje knjiga, budući da sam gotovo apsolutist kada je riječ o Prvom amandmanu. No, trebali bismo imati jednake mogućnosti vrijeđanja za sve. Dakle, umjesto tih nagađanja o Isusu, Mariji Magdaleni i "revizi-onističkom" kršćanstvu iz Da Vincijeva koda, čemu bi se ljudi trebali okrenuti? Volio bih vidjeti da moderni izdavači ponovno tiskaju klasična djela nagađanja o Isusu i prvoj Crkvi što su ih prije stotinu godina napisali George Moore,

Frank Harris, Robert Graves i drugi. Knjige i priče su u redu same po sebi, i ljudi bi bili iznenađeni koliko malo novih stvari ima pod suncem. A ja bih bio oduševljen da ljudi koji čitaju ovaj razgovor požure pročitati Kiplingovu priču "Vrtlar". MARIJA MAGDALENA Heretički portret JOHN LAMB LASH U čitavoj modernoj znanosti o gnosticizmu na djelu je nezamijećena ironija, piše John Lash u svom eseju što zaista potiče na razmišljanje. U svom vremenu i okruženju, gnostička su učenja i prakse bili osuđivani kao heretički od strane crkvenih otaca kao što su bili Irenej i Augustin. U stvari, Lash vjeruje daje gnosticizam predstavljao takvu fundamentalnu prijetnju rimskom kršćanstvu da su prvi crkveni oci ustrajali u protjerivanju gnostičkih pisanih djela a da bi mogli nametnuti svoj sustav doktrine bez pitanja, kritike ili opozicije — i u tome su gotovo uspjeli. No, osnovno pitanje je li gnosticizam zaista bio hereza u smislu negativnog i opasnog sustava vjerovanja javlja se tek u naše vrijeme. Ironično, kaže Lash, znanstvenici su danas skloni gnosticizam smatrati vrijednim samo zbog onoga što otkriva o ranom kršćanstvu, a ne po onome što isti kaže sam po sebi. Većina onoga što saznajemo o toj drevnoj herezi ide prema objašnjavanju i, u određenom smislu, osnaživanju sustava vjerovanja koji ju je potiskivao. Lash, autor četiri knjige te jedan od osnivača i glavni pisac za web stranicu www.Metahistory.org sebe opisuje kao "nezavisnog eklektičnog znanstvenika". U figuri Marije Magdalene vidi mogućnost otkrivanja izvornih heretičkih svojstava gnosticizma. Tvrdi da će njegova sljedeća knjiga, Not in His Image: Gnostic Vision, Sacred Ecologv, and the Future of Belief vratiti "sofijansku viziju Misterijima". U onome što bi mogao biti najradikalniji stav u Tajnama Marije Magdalene, Lash izrađuje profil Marije kao poganske gnostikos, učiteljice anti-spasiteljskih stavova, što je upadljiv kontrast učestalom prikazivanju Marije Magdalene kao tek odane sljedbenice Isusove. U ovom se eseju Isusova družica pojavljuje kao heretik, vjerna svojim gnostičkim korijenima, a ne kao sudionica u kršćanskoj poruci o spasenju.