Tad Williams - Rat Cvjetova

1

Tad Williams - Rat Cvjetova Ovu knjigu s ljubavlju posvećujem svojoj ženi Deborah Beale, koja moj život čini vrijednim življenja na više načina nego što mogu izbrojiti, a kamoli ovdje spomenuti. Dobar brak i ljubavlju ispunjena obitelj možda nisu najlakše ostvarive stvari na svijetu, ali teško mi je povjerovati da postoji išta vrjednije truda. To je Velika Pustolovina, a ja svoju dijelim s jednom divnom ženom. Deb, u mojoj bajci ti si njezin sretan završetak. Ova knjiga nije imala toliko primalja kao neke druge, no ipak ne bi došla na svijet bez velike pomoći. Ponovno sam dobio potporu i korisne povratne informacije od svojeg divnog agenta Matta Bialera, od svojeg britanskog urednika Tima Holmana i od svoje njemačke urednice Ulrike Killer. Moja mije sjajna supruga Deborah Beale, kao uvijek, priskrbila riječi mudrosti u mnogim etapama kao čitateljica puna korisnih primjedbi i zbog svoje literarne i izdavačke pronicavosti. Svima sam im zahvalan - vrlo sam sretan pisac. I dakako, dugujem duboku zahvalnost svojim izvrsnim američkim izdavačima (i prvotnim urednicima ove knjige), Betsy Wollheim i Sheili Gilbert, kao i svim zaposlenicima DAW Booksa, za njihovu pomoć da ispratim još jednu ludu zamisao od njezina začeća do dolaska na svijet, i za njihovu stalnu primjenu kreativnog strpljenja. Ne bih ovo mogao bez njih. Blagoslovljeni bili. Autorova bilješka. Čitatelji će u dijelovima ove knjige možda primijetiti izvjestan neugodan odjek događaja iz vremena terorističkih napada na New York i Washington D.C. 11. rujna 2001. Dio priče koji je najbliži onome što se dogodilo tog strašnog dana bio je zapravo planirani dio knjige od samog početka - dok sam se spremao napisati ovu bilješku, otkrio sam da se jasno spominje u sažetku, sastavljenome u siječnju 2000. Neznatno sam preinačio te dijelove kako ne bi tako izrijekom odražavali stvarne događaje, ali taj je događaj bio odveć ključan u priči da bi ga se posve izostavilo. Nadam se da će bilo tko uznemiren tom sličnošću prihvatiti moju ispriku zbog prouzročene nelagode i shvatiti da je tu bila riječ o zadržavanju nečeg otprije planiranog i važnog za priču, a ne o naknadnom dodavanju nečega što bi pobudilo jeftine osjećaje iz tragedije koja je bila međunarodna u dosegu ali i osobna velikom broju ljudi.

2

Dio prvi Laku noć, Nitko

3

Prolog Jedan jedini cvijet, kukurijek, stajaše u vazi od vulkanskog stakla nasred golema stola, blistajući gotovo radioaktivnom bjelinom u jezercu slabog, vješto usmjerenog svjetla reflektora. U drugim velikim kućama prizor tako prividno krhka pupoljka bio bi izvezen na stijegu koji bi prekrivao većinu zida iza kakva prijestolja, ali tu nije bilo potrebe za takvim stvarima. Nitko nije mogao dospjeti u najdublje odaje tog užasnog zdanja boje kosti a da ne zna gdje se nalazi i tko na tom mjestu vlada. U svijetu smrtnika kukurijek su katkad nazivali božičnom ružom zbog stare priče prema kojoj je izniknuo na mjestu gdje su suze djevojčice koja nije imala dar za malenog Isusa pale na snijeg pred stajom u Betlehemu. I snijeg i sam cvijet teško da su se mogli pronaći u Svetoj Zemlji tih dana, ali to nikad nije naškodilo omiljenosti priče. U Grčkoj iz drevnih mitova Melampod iz Pila upotrijebio je kukurijek da spasi kćeri kralja Arga od dionizijskog ludila koje ih je natjeralo da gole trče gradom plačući, vrišteći i smijući se. Mnogo je priča o kukurijeku. U većini njih ima suza. Odstranjivaču Neugodnih Zapreka tišina nije bila strana - zapravo, u njoj se osjećao kao riba u vodi. Zurio je u reflektorom obasjan cvijet puštajući da mu misli lutaju nekom od mračnijih staza njegova labirintskog uma i čekao, strpljiv poput kamena, da osoba za stolom progovori. Stanka je bila duga. Lik s druge strane stola, koji je očigledno i sam progonio neki vlastiti duhovni plijen, napokon se promeškolji. Polako, gotovo lijeno, ispružio je ruku da dotakne cvijet na svojem stolu. Njegovo odijelo od paučje svile zašuštalo je tako tiho da su ga samo šišmiš ili stvor koji je sjedio njemu nasuprot mogli čuti. Njegov duguljasti prst, tek malo manje bijel od cvijeta, dotakne laticu tako da je zadrhtala. Nije bilo prozora tu u srcu zdanja, ali Odstranjivač Neugodnih Zapreka znao je da vani jako pada kiša, da kapljice pršte i šište po pločniku, a kotači kočija izbacuju iskre. Tu je zrak bio nepomičan kao da su on i njegov domaćin sjedili u baršunom obloženoj kutijici za nakit. Spodoba u prelijepom svjetlucavom modro-crnom odijelu ponovno nježno pogurne cvijet. "Rat dolazi", reče napokon. Glas mu je bio dubok i zvonak. Smrtnice koje su ga samo jedanput čule govoriti, probudivši se i zatekavši ga topla i nevidljiva u svojim sobama usred noći, toliko bi se duboko zaljubile u taj glas da bi odbijale sve ljudske prosce, zauvijek se odrekavši šanse za sreću pod suncem u jalovoj nadi da će im se on vratiti i dopustiti im da ponovno prožive onaj jedan opojni ponoćni sat. "Rat dolazi", složio se Odstranjivač. "Dijete o kojem smo već govorili... Ne smije živjeti." Dug udisaj -je li bio uzdah? "Neće." "Primit ćete uobičajenu naknadu." Odstranjivač kimne, rastrzan vlastitim mislima. Nije se puno bojao da bi itko, čak i taj najmoćniji odličnik, zanemario da mu plati. S nadolazećim ratom ponovno će im zatrebati. Bio je stručnjak nad stručnjacima, potpuno diskretan i zastrašujuće učinkovit - ali i vrlo gadan neprijatelj. "Odmah?" upitao je. "Što prije možete. Budete li predugo čekali, netko bi mogao primijetiti. Uz to, ne želimo riskirati. Učinak Djeteline još nije potpuno razjašnjen. Možda ne dobijete drugu priliku." Odstranjivač ustane. "Nikad mi dosad nisu trebale druge prilike." Izišao je iz unutrašnje odaje tako brzo da je mogao biti sjena koja je prhnula preko tamnih zidova. Gospodar kuće Kukurijeka mogao je vidjeti mnogo toga što drugi nisu, ali čak je i on imao poteškoća u uočavanju točna razvoja Odstranjivačeva samoiščeznuća. Ne bi bilo dobro kad bih ga se morao paziti, pomislio je u sebi. Moramo nastojati da bude zadovoljan, inače će postati pepeo u Zdencu Zaborava. U svakom slučaju, više ne smije raditi ni za jednu drugu kuću. Gospodar kuće ponovno pomiluje blijedi cvijet na svojem stolu, razmišljajući. Još je jedna osobitost kukurijeka da se njegov cvijet može zalediti u najdubljim zimskim snjegovima, ali kad se led otopi, kapajući s latica poput suza, cvijet je pod njim još živ, još podatan. Kukurijek je snažan i strpljiv. Visoka, vitka prilika u odijelu od paučje svile pritisne gumb sa strane stola i prozbori u zrak. Vjetrovi Vilinja poniješe njegove riječi svima koji su ih trebali čuti, kroz velebni grad i preko cijele uskomešane zemlje, sazivajući njegove saveznike i pomoćnike na prvo vijećanje o idućem Ratu Cvjetova.

4

Oblaci Theo osjeti neznatan drhtaj krivnje dok je uključivao mobitel, posebno kad je shvatio da ga je ostavio isključenog više od dva sata, no odlane mu kad je vidio da nije pristigla nijedna poruka. Mislio ga je isključiti samo na nekoliko minuta, samo da se pobrine kako ne bi bilo prekida dok su ugađali instrumente - momci, posebno gitarist Kris, znali su zbilja šiziti zbog toga - ali stvari su se počele odvijati pa je zaboravio. Johnnv prekorači kutije za gitare raširene po sagu dnevne sobe poput odbačenih kukuljica i otvori pomična vrata da mu se pridruži vani. Magla se spustila s brijega dok su vježbali; ograđeno dvorište nalikovalo je na otok u hladnu, maglovitu moru. Isuse, San Francisco u ožujku. Trebao je ponijeti svoju jaknu. Kao da sam u Minnesoti. "Hej," upitao je Johnnvja, "imaš cigaretu?" Bubnjar načini grimasu i potapša džep na košulji, a potom džepove na hlačama. Bio je nizak, ali dugačkih, jakih ruku. Sa svojim trbuščićem i čupavom ali proćelavom glavom te s dlakama na grudima koje su se uspinjale preko ovratnika njegovih majica uvijek je Thea podsjećao na produhovljene čimpanze u dokumentarcima one Engleskinje. Kad je Johnnv napokon pronašao kutiju, istresao je jednu za Thea, a onda drugu za sebe i zapalio je. "Čovječe, nikad nemaš svoje." "Nikad ih ne kupujem. Pušim samo kad sviram." Johnnv strese glavom. "To je tako tipično, Vilmos - uvijek te zapadne lakši put. Ja sam ovisnik, ti pušiš samo kad hoćeš - kao, kad si u mojem društvu. Vjerojatno ću na kraju ja biti taj koji će dobiti rak." "Vjerojatno." Theo je pomišljao da nazove doma, ali ionako će otići za nekoliko minuta. Ipak, Cat je bila veoma duboko u Trudna-sam-i--želim-znati-gdje-si raspoloženju... Osjetio je još jedan treptaj krivnje i nije mogao odlučiti što poduzeti. Buljio je u mobitel, smušeno kao da se radi o artefaktu iščezle civilizacije. Da li ti je ostavila poruku?" Johnnv je bio najstariji u bendu, po godinama blizak Theu, ali je govorio kao da je još stariji, bestidno rabeći izraze kao "mačke" i "guba". Theo ga je jednom čuo reći "do bola", ali ovaj se poslije zaklinjao da je bio zajedljiv. Johnnv je također bio jedini koji bi čak i razumio nešto tako arhaično kao kad se javiš doma nekome da se ne brine. Kris, Dano i Morgan bili su u onom razdoblju ranih dvadesetih kada su samo slali poruke svojim djevojkama da najave kada će nakon probe svratiti na ševu. "Ma kakvi. Ionako moram ići." Johnnv čvrkne cigaretu preko ograde, na ulicu, poput male zvijezde padalice. "Samo najprije poslušaj plavback 'Gozbe'. Ne želiš da Kris još više naprći šupak, zar ne?" Nasmiješio se duboko u svoju bradu i stao guliti flastere koje je omotao oko zglobova na prstima prije svirke jer je njima prejako mlatio po obručima bubnjeva. Theo pomisli kako bi radije imao ožiljke nego te ružičaste, ćelave krpice koje su presijecale Johnnvjeve kosmate šake, ali Johnnv je trajno bio samac koji mjesecima nije izišao na spoj pa nije puno mario za takve stvari. Theo jest. Ozbiljno je razmatrao je li bilo krajnje vrijeme da ošiša svoju poludugu smeđu kosu. Bilo je dovoljno loše napuniti tridesetu i još pjevati u garage bendovima pa nije htio još i djelovati poput ostarjela narkića. Kako je ispalo, Theo je proveo još barem pola sata slušajući demo--snimke koje su snimili za "Gozbu luda", neku vrstu high-Goth procesije koju je Kris skladao i nad kojom je gitarist cjepidlačio poput neurotičnog kuhara koji sprema važnu večeru. Imao je popriličan broj iritantnih komentara na Theov vokal, tražeći više hrapavosti u njemu, više prijetećeg ozračja, vrstu melodrame koja se Theu nije mnogo sviđala. Za posljednjeg slušanja, dok je Kris kimao glavom s kratko podšišanom kosom na zvuke vlastite glazbe s izrazom neobično stopljena zadovoljstva i boli, Theo doživi iznenadni bljesak spoznaje: Htjet će sam izvesti vokal na ovome - k tomu sve ovo vodi. Pa premda sam sto puta bolji, na kraju će steći samopouzdanje i htjeti izvesti sve glavne vokale sam. I to će za mene značiti kraj s ovim bendom. Nije bio siguran kako se osjećao zbog toga. U jednu ruku, koliko god je cijenio svirku momaka i glazbene ideje Krisa Rollea, to nipošto nije bio njegov idealni bend. Kao prvo, mrzio je ime - The Mightv Clouds of Angst. Bilo je nespretno. Još gore, bilo je to šaljivo ime koje se podrugivalo slavnoj gospel skupini The Mightv Clouds of Joy. Theo je čvrsto vjerovao da su neozbiljna imena značila neozbiljne bendove, usprkos Beatlesima. Usto, jednostavno ga je iritiralo. Kris, Morgan i Dano nisu bili čak ni dovoljno stari da se sjećaju The Mightv Clouds of Joy, stoga zašto su izabrali baš to ime da se sprdaju s njime. To je pomalo zaudaralo na bijele dečke iz predgrađa koji se rugaju ozbiljnim, pobožnim crncima, što je u Theu budilo nelagodu. Ali da je to ikad spomenuo, znao je da bi mu oni samo uputili onaj riblji pogled koji su usavršili, višenamjensku obranu od beznadno zaostalih roditelja i učitelja, te bi se osjećao još starijim nego što je bio. Kad sam to ja završio na pogrešnoj strani ove ograde? Navukao je svoju prastaru kožnatu jaknu i užicao od Johna još jednu cigaretu za put - ili za doma, radije, jer je bilo prilično teško pušiti noseći motociklističku kacigu. Ogledao se oko sebe osjećajući se kao da ostavlja nešto za sobom. Pjevači nisu nosili mnogo toga od opreme: mikrofoni i pojačala pripadali su Morganu i Krisu. Theo je mogao ostaviti The Cloudse jednostavno kao što će noćas odšetati kroz vrata. Ako je i u čemu bio dobar, bilo je to u odlaženju kad bi stvari postale prečudne.

5

Ako ga istjeraju, hoće li i Johnnv otići? Theo nije bio siguran kako se osjećao zbog toga. To je bio treći bend u kojem je svirao s Johnnyjem Battistinijem nakon obvezne trebali-su-uspjeti katastrofe u kojoj su se sreli i jeziva cover benda u kojem su brojili dane dok se nisu našli s Krisom i društvom. Theu ne bi smetala stanka dok bude tražio novi angažman, a Bog zna da bi Catherine bila sretna kad bi proveo koju noć kod kuće, posebno dok je dijete na putu, ali stari Johnnv B. nije imao mnogo toga drugoga u svojem životu. Zapravo, osim starog posla u trgovini s pločama i The Cloudsa, John je prilično nalikovao na onu vrst momaka koju oglašivači ismijavaju ali koja održava njihove klijente u poslu simpatične klipane koji žive na brzoj hrani, posuđuju pornofilmove na gomile i sami gledaju hrvanje. Kris podigne pogled s još jedne izvedbe "Gozbe luda" dok je Theo išao prema vratima. "Ideš?" Zvučao je razdražljivo. Kris je imao sive oči poput neba prije oluje, onakve oči u kojima su tinejdžerice vjerojatno vidjele nešto čega u njima zapravo nije bilo. Ne, htio je reći Theo. Ne, visjet ću ovdje i probdjeti cijelu noć pušeći travu i diveći se vlastitoj genijalnosti, baš kao vi momci, jer nemam nikakva pametnijeg posla i nikog tko će me zbog toga peglati kad dođem kući. "Ne mogu ostati", rekao je umjesto toga. "Imam trudnu djevojku, sjećaš se?" I na jedan krepostan trenutak umalo je zaboravio daje ostavio mobitel isključen dva sata. Kris prevrne očima odbacivši cijelu nezamislivo dosadnu temu, a onda pritisne gumb na digitalnom kazetofonu svojim dugim prstima, premotavši vrpcu da opet posluša svoj feedbackom ispunjen solo. Morgan i Dano kimnuše glavama prema Theu što je, pretpostavljao je, trebalo uštedjeti energiju utrošenu na mahanje. John mu se nasmiješi, dijeleći šalu, iako je za razliku od Thea odlučio ostati i visjeti s tim klincima, cijelo desetljeće mlađima od sebe, izmjenjujući dimove iz nargile i šuplje razgovore o hipotetskom prvom albumu sve do jedan ili dva ujutro. "Stoj dobro, Thee", dovikne on. Theova prastara Yamaha upali iz prvog pokušaja. Činilo se to kao dobar znak. Svjetlo u spavaćoj sobi bilo je ugašeno, ali televizor je treperio iza roleta što je značilo da je Catherine vjerojatno još bila budna. Iako ga nije pokušala nazvati, imao je osjećaj da neće biti presretna što dolazi doma iza ponoći. Theo je oklijevao, a onda sjeo na stube trijema da popuši cigaretu koju mu je dao Johnnv. Ulične svjetiljke stvarale su mala jezerca svjetla na pločniku koji se pružao pred zamračenim kućama. Bilo je to tiho susjedstvo u Western Additionu, radničko susjedstvo, puno ljudi koji su gledali Lettermana ili Lenoa tijekom uvodna monologa, a onda isključivali televizore jer su morali rano ustati. Vjetrom nošeno lišće šuštalo je i kotrljalo se niz ulicu. Ja ovdje umirem, iznenada je pomislio. Ne pripadam ovamo. Iznenadio je samog sebe. Ako ne ovdje, onda kamo? Gdje bi mogao pronaći nešto bolje? Bilo je točno da se nikad nije osjećao u potpunosti živim osim dok je pjevao, stvarao glazbu - često je imao uznemirujući osjećaj da je u svojem poslu, svojim razgovorima, čak i ponekad u trenucima provedenim s Cat, jednostavno sve radio mehanički - ali bio je siguran da je prebrodio djetinjaste snove kako će postati rock zvijezda. Bio bi sretan samo kad bi svakih nekoliko vikenda svirao po klubovima pred ljudima. Ne, to je bilo ono što je želio, zar ne - kuća, zreo život? To je sigurno bilo ono što je Catherine Lillard željela, a on je želio nju. Bio je s njom gotovo dvije godine. To je bila skoro cijela vječnost, zar ne? Praktički vjenčani, čak i prije nego što su dobili rezultate testa. Theo prijeđe sićušni travnjak do pločnika i čvrkne svoju cigaretu u jarak, a onda uđe u kuću. Televizor bijaše uključen, ali na mjestu gdje se Cat običavala sklupčati na kauču bila je samo zgužvana deka. "Hej, mila? Cat?" Iako je kuhinja bila mračna, u njoj je vonjalo kao da je kuhala: u zraku se osjećao čudan, pikantan miris, nešto istodobno slatko i malčice gadljivo. Prozori bijahu otvoreni; bila je lijepa ožujska noć, ali zrak u malenoj kući činio se zagušljivim kao da se približava oluja. "Cat? Ja sam." On slegne ramenima. Možda je otišla u krevet i ostavila upaljen televizor. Odlutao je niz hodnik i opazio svjetlo u kupaonici, ali to nije bilo ništa neobično - Cat je mrzila tražiti prekidač u polusnu ili oguliti potkoljenicu u mraku na nešto ostavljeno u hodniku. Nije pridavao veliku pozornost hrpi na podu uz suprotni zid kupaonice. Umjesto toga, pogled su mu privukle crvene mrlje na rubu kade, neobično jarke na bjelini porculana. Otvorio je vrata do kraja. Trebale su mu možda pune dvije sekunde da shvati što je gledao, najduže dvije sekunde koje je ikad doživio, postranični pomak stvarnosti koji je dezorijentirao poput halucinacije. Krv je bila razmazana i po podu kupaonice iza vrata, vrišteći grimizno pod fluorescentnim svjetlom. Catin kupaći ogrtač od frotira, nekako smotan u veliku grudu i bačen uza zid blizu wc-školjke, također bijaše natopljen njome. "O moj Bože..." rekao je. Kupaći ogrtač zadrhti i prevrne se na drugu stranu otkrivši Catherinino blijedo lice. Koža joj je bila poput bijele papirnate maske, osim krvavih otisaka prstiju na oba obraza - njezinih, kao što je poslije otkrio. Na trenutak mogao je samo buljiti, grudi stegnutih od razarajućeg šoka, mozga koji je vrištao ubojstvo, ubojstvo, ubojstvo iznova i iznova. Bio je u pravu. Ali i to je otkrio tek poslije. Mnogo poslije. Catine oči pronađu njegovo lice nastojeći ga izoštriti. Suh šapat. "Theo...?" "Moj Bože, moj Bože, što se dogodilo? Jesi li...?" Grlo joj se zgrčilo tako snažno da je pomislio da će ona povratiti - prividio mu se jeziv prizor krvi koja navire iz njezinih usta poput vodoskoka. Mukao zvuk koji je umjesto toga izletio iz nje bio je tako strašno bolan i hrapav da isprva nije mogao shvatiti riječi. "Izgubilasamjelzgubilasamjelzgubilasamje...!"

6

Spustio se na koljena u vlažan, prstima zamazan nered poda kupaonice, u sklizak, ljepljiv grimiz - odakle je dolazila sva ta crvena mokrina? Pokušao joj je pomoći da ustane, paničareći, dok mu je glupi glas govorio Ne miči je, žrtva je nesreće, ali on nije znao što se dogodilo, što se uopće moglo dogoditi, zar je netko ušao...? Tada je iznenada shvatio. "Izgubila sam je!" jauknula je, sada jasnije jer u kriku više gotovo i nije preostalo zraka. "O, Isuse, izgubila sam bebu!" Prešao je gotovo polovicu kuće do telefona kad je shvatio da mu je mobitel u džepu. Nazvao je 911 i dao im adresu dok je istodobno pokušavao omotati ručnike s vanjske strane njezina kupaćeg ogrtača kao da je ona nekakva golema rana koja se morala zadržati na okupu. Suze su joj bezglasno tekle. Kad je završio, čvrsto ju je privukao k sebi čekajući da začuje zvuke bolničara na vratima. "Gdje si bio?" Oči su joj bile sklopljene i drhtala je. "Gdje si bio?" Bolnice su nekako bile poput pjesama T. S. Eliota - dobro osvijetljene pustoši, mjesta tiha razgovora koji nije mogao posve prikriti grozote koje su se zbivale iza vrata. Čak i kad je izišao u čekaonicu da protegne noge, da šetnjom izbaci nešto od jezive, bespomoćne napetosti, osjećao se kao da hoda kroz mauzolej. Catin gubitak krvi nije bio onako smrtonosan kao što je Theo predosjećao. Nešto od nereda bila je amnionska tekućina i prolivena voda iz vruće kupke u kojoj je ležala kad su grčevi prvi put postali bolni. Liječnici su mirno razgovarali s njim o preranom puknuću membrana, mogućim abnormalnostima maternice, ali to je mogao biti bizantinski vjerski obred koliko ga je njegov izmrcvaren mozak shvaćao. Catherine Lillard gotovo je prospavala prvih deset sati, lica blijeda kao u princeze iz slikovnice, s infuzijskim iglama u objema rukama. Kad je napokon otvorila oči, doimala se poput stranca. "Mila, tako mi je žao", rekao je. "Nisi ti kriva. Te se stvari događaju." Nije čak ni trošila snagu odgovarajući na takve tričarije. Odvratila je lice i zagledala se u taman televizijski ekran koji je pod kutom visio sa zida. Prelistao je Catin adresar. Njezina majka bila je ondje prije doručka, nesretna što je Theo nije prije nazvao; njezina najbolja prijateljica Laney pojavila se nedugo zatim. Obje su žene nosile jeans i radne košulje, kao da su kanile zasukati rukave i skuhati crkvenu večeru ili pomoći sagraditi staju. Činilo se da su navukle nekakav zastor oko njegove blijede, šutljive djevojke, prepreku koju Theo nije mogao prijeći. Nakon stoje sat vremena izmišljao poslove za sebe, donoseći kavu i časopise iz prizemlja, rekao je Catherine da ide kući kako bi pokušao malko odspavati. Cat ništa nije rekla, ali njezina se majka složila daje to vjerojatno dobra ideja. Uspio je odspavati tri sata, koliko god je bio umoran. Kad je ustao, shvatio je da nije nazvao nikoga iz svojeg prijateljskog i obiteljskog kruga. Bilo je teško zamisliti koga bi zvao. Johnnvja? Theo je znao kakav bi bio odgovor njegova prijatelja, mogao je čak i predočiti točan prizvuk: "O, Thee, jao! Kakva smola, čovječe!" Ponestalo bi mu riječi za nekoliko trenutaka, a onda bi neprikladan muški razgovor visio u zraku, neuvjerljiv i nespretan. Johnnv bi bio iskren u svojem žaljenju, naravno - doista je bio dobar momak - ali nazvati ga jednostavno se činilo besmislenim. A pomisao da obavijesti ikoga od ostalih momaka u bendu bila je smiješna. Zapravo, morat će u određenom trenutku prenijeti vijesti Johnnvju samo kako bi bubnjar to obavio umjesto njega, da Theo ne bi morao gledati Krisa i drugu dvojicu kako se pretvaraju da ih je briga, ako bi se uopće i potrudili. Koga je još mogao nazvati? Kako je čovjek mogao izgubiti dijete - svoje dijete, morao se neprestano podsjećati, dijelom svoje ne samo Catherinino - i nikome ne reći? Zar je zbilja došlo do toga: trideset godina iza njega a nema nikog s kim bi mogao ili želio razgovarati o pobačaju? Gdje su moji prijatelji? Nekoć sam stalno bio okružen ljudima. Ali tko su bili, ti ljudi? Činilo se uzbudljivim u to vrijeme - djevojke koje su hrlile na njegove nastupe, muškarci koji su mu željeli biti menadžeri - ali sada se jedva mogao sjetiti ikoga od njih. Prijatelji? Ne, tek ljudi, a ljudi se ovih dana, čini se, nisu toliko zanimali za njega. Na kraju je nazvao majku, iako s njom nije razgovarao od početka veljače. Činilo se nepoštenim čekati nekoliko tjedana a onda je nazvati kako bi joj prenio takve vijesti, ali nije znao što bi drugo učinio. Javila se prije drugog zvona, kao i obično. Bilo je obeshrabrujuće, kako je uvijek to uspijevala - kao da joj telefon nikad nije bio izvan dohvata ruke. Zacijelo joj život nije bio tako prazan otkad je tata umro? Nije da su se njih dvoje ikada uopće ludo zabavljali. "Bok, mama." "Zdravo, Theo." Ništa drugo, ni "prošlo je mnogo vremena", niti "kako si?". "Samo sam... Imam loše vijesti, mama. Catherine je izgubila dijete." Stanka je bila duga čak i prema mjerilima Anne Vilmos. "To je jako tužno, Theo. Žao mi je što to čujem." "Pobacila je. Došao sam kući i zatekao je na podu kupaonice. Bilo je prilično grozno. Krvi posvuda." Shvatio je da već to kazuje kao priču, ne kao nešto što mu se doista desilo. "Ona je dobro, ali mislim da je zapala u priličnu depresiju." "Što je bio uzrok, Theo? Oni sigurno znaju." Oni. Mama je uvijek govorila o moćnim ljudima, moćnicima svih vrsta, kao da su jedna jedina sveznajuća, svemoguća skupina. "Ne, zapravo ne znaju. Bila je to jednostavno neka... neka spontana stvar. Rade sve moguće pretrage, ali još ne znaju."

7

"Tako tužno." I to je čini se bio kraj razgovora. Theo se pokušao sjetiti što je pomislio kad ju je nazvao, što je očekivao, je li u pitanju bilo nešto više od određene sinove dužnosti - gledaj, mama, evo što mi je ovog mjeseca u životu pošlo po zlu. Bilo bi to stvarno dijete, pomislio je iznenada. Stvarno kao ja. Stvarno kao ti, mama. Nije to samo "tako tužno". Ali to nije rekao. "Tvoj stric Harold bit će sljedeći mjesec u gradu." Očev mlađi brat bio je šef maloprodaje i živio je u južnoj Kaliforniji. Preuzeo je na sebe ulogu obiteljskog patrijarha kad je Theov otac umro, što je značilo da je nazivao Theovu mamu na Badnjak te bi ju jedanput ili dvaput na godinu, kad bi po nekom drugom poslu doletio u San Francisco, izveo na večeru kod Sizzlera. "Volio bi te vidjeti." "Da, pa, nazvat ću te, možda možemo nešto dogovoriti." Kako se brzo to pretvorilo u onakav suodnos kakav su uvijek imali: suh, neznatno mučen krivnjom. Theo je želio reći nešto drugo, htio je prekinuti cijelu stvar i upitati je što uistinu osjeća, ne, što je on trebao osjećati u povodu strahote koja ga je zadesila, ali bilo je uzaludno. Kao da su morali protiskivati svoje riječi kroz neku supstanciju rjeđu od normalnog zraka pa su samo najjednostavnije, najobičnije stvari mogle proći s jedne na drugu stranu a da se ne izgube u praznoj tišini. Brz i neotegnut majčin "zbogom" i Theo je opet ostao sam. Nazvao je bolnicu pitajući se je li Catherine sama i treba li društvo. Laney se javila na telefon i prilično hladno mu rekla da Cat spava te da se ne mora žuriti onamo. "Uzela sam slobodan dan i sutra", rekla je. "Bit ću tu." Zvučalo je više kao prijetnja njemu nego usluga Cat. "Kako je ona?" "Što ti misliš?" "Hej, Isuse, Laney, ponašaš se kao da sam je ja gurnuo niza stube ili nešto slično. To je bilo i moje dijete." "Znam to, Theo." "Misliš da ne žalim što nisam bio ondje kad se to dogodilo? Ali ipak ne bih mogao učiniti ništa. Liječnik je tako rekao." "Nitko te ne okrivljuje, Theo." Ali nije baš zvučalo tako. Stajao je u dnevnoj sobi nakon stoje spustio slušalicu, zureći u darmar od sinoć, u ostatak normalnih života odjednom prekinutih katastrofom i zakopanih poput Pompeja. Sjedila je točno ondje, gledajući televizor, kad su nastupili doista opaki grčevi. Udarila je u stolić ustajući - staklo je još ležalo na podu, mrlja prolivene dijetne cole još vidljiva na čupavu sagu koji je vidio i bolje dane. Je li bilo krvi prije nego što se domogla kupaonice? Počeo je slijediti njezine tragove, ali se zaustavio. Bilo je to prebolesno, prestrašno. Poput istraživanja poprišta zločina. Samo tri sata sna, a brujao je kao da je pun loša speeda. Upalio je televizor. Prizori bijahu besmisleni. Gdje je završio moj život? Kako je nešto tako malo - nije to zapravo još ni bila prava beba, što god ona govorila - kako je moglo sve toliko promijeniti? Ali kakav je to zapravo bio život kada ste živjeli jedino dok ste svirali glazbu, ali niste nikad mogli pronaći pravo mjesto za to, prave ljude s kojima biste to radili? Sve ti je uvijek išlo previše glatko, rekla mu je rezignirano majka prije nekoliko godina. Bio si tako dobar u svemu kad si bio dječak, učitelji su te kovali u zvijezde. Zato nikad nisi ostvario nijednu svoju ambiciju. Upravo sada morao je nešto pronaći, bilo što, da ga zaokupi. Želio je da je Johnnv u blizini da od njega uzica cigaretu, nekoliko njih, sjedne, zapali, ispija hladno pivo i blebeće o nevažnim sranjima. Ali nije mogao podnijeti da ga nazove i prisili se da mu objasni tu čudnu, žalosnu stvar, ne upravo sada. Catino je lice bilo tako blijedo. ..I Kao da joj je srce izašlo iz tijela a ne maleno mrtvo dijete. Ustao je i otišao u njihovu spavaonicu. Ondje su naslagali kutije sa stvarima, koje su čekale da on raščisti gostinjsku sobu - njegovu sobu za vježbanje, kako ju je katkad nazivao, premda je mogao na prste jedne ruke izbrojiti koliko je puta zapravo ondje proveo sa svojom gitarom. Soba za vježbanje trebala je postati dječjom sobom, a sve te stvari bile bi dječje stvari. Bile bi. Sad ih ona neće htjeti ni vidjeti kad se vrati, prvu simbolično kupljenu dječju odjeću, knjige i plišane igračke koje je pokupila na uličnoj rasprodaji. "Ne računa se ako kupiš rabljene stvari", rekla mu je tek napola u šali. Ili možda nimalo u šali. "To neće ureći bebu." Ali jest. Nešto jest - Theo se osjećao kao da je on nekako bio taj urok iako nije mogao reći zašto; bio je natopljen krivnjom koju nije mogao objasniti, poput tajanstvene mrlje na svojoj odjeći. U svakom slučaju, bio je tu, a tu su bile i tri velike kutije iz prodavaonice mješovitom robom pune stvari koje će je rasplakati kada se vrati kući. Mogao je nešto učiniti s njima - to bi bilo nešto korisno što je mogao obaviti. Mogao bi ih spremiti u garažu gdje ih ona neće odmah vidjeti, neće morati prvog dana ušetati u kuću i zateći ljupkog malenog plišanog psića kako je gleda velikim očima od dugmadi. Nije bilo tako lako pronaći mjesto za dječje stvari u garaži, gdje su Theove kutije rabljenih znanstveno-fantastičnih knjiga i drugih raznovrsnih trica stajale u klimavim stupcima poput ruševina drevnoga grada, gdje su neupotrijebljena oprema za vježbanje i nesastavljene zapakirane police za knjige ostavljale tako malo mjesta za Catin automobil da se, kada bi se toplije vrijeme ustalilo, ona više ne bi ni laćala teška zadatka parkiranja na tom mjestu sve do kasne jeseni, kada se novo smeće koje bi se ljeti tamo zavuklo moralo opet premjestiti kako bi automobil ponovno mogao stati u garažu. Dok je pokušavao stisnuti posljednju kutiju na usku policu iznad radnog stola, ona se prevrnula i dobro ga zviznula po sljepoočici; podigavši ruku, ugledao je mrljicu krvi na svojem prstu. Dječje knjige rasule su se stubama koje su se spuštale iz kuhinje. Thea zaboli glava. Spustio se na dno niska stubišta poput gerijatrijskog slučaja kako se ne bi morao saginjati i skupljati ih s poda - stare, prilično otrcane i očigledno voljene primjerke Poohovih priča, Dr. Seussa i Gdje žive životinje, sve nabavljene iz druge ruke kako bi se uklapale u Catinu iznimku. Podignuo je vlastiti prilog, novu

8

knjižicu koju je kupio u trgovini jer jednostavno nije mogao zamisliti da bi podizao dijete bez nje i jer je želio, iako se subotama ujutro nikad nije uspijevao ustati dovoljno rano za Catine hajke po uličnim rasprodajama, nečim pridonijeti. Jesam li je ja urekao? U svojem jadu nije mogao čak ni smijehom rastjerati tu pomisao. Otvorio je knjigu. Neobične plošne slike, primitivne i gotovo dječje na prvi pogled, zaokupile su ga kao i uvijek. Zar mu je mama uistinu to čitala? Sada se činilo nemogućim vjerovati da je imao majku koja je držala svoje dijete na krilu i čitala mu Laku noć, mjesece, ali riječi su bile poznate poput katekizma, zečić u velikoj zelenoj sobi priželjkivao je laku noć svim poznatim predmetima u dječjoj spavaonici, vunenim rukavicama i mačkicama, češlju i četki, i naravno, najčudnije od svega, "nikome". Laku noć, nitko. Nikad to nije shvaćao - bio je to istodobno i najčarob-niji i najstrašniji dio knjige. Sve ostale slike: zečić u pidžami, vatra, stara gospođa zečica koja čita... sve su imale smisla. Popis predmeta, stolice, mačke i čarape, laku noć, laku noć, a onda samo prazan list i "laku noć, nitko". Ali tko je bio Nitko? Bio je to zen djetinjstva. Pokatkad je mislio na svoj dječački način daje on možda bio Nitko iz te knjige, sam Theo, neimenovana prisutnost - da je knjiga znala da je on bio tamo negdje promatrajući kako se zeko sprema na počinak, vireći u toplu udobnu sobicu izvana, kao kroz prozor. Njegova je majka pridonijela tomu: kad god bi stigli do tog dijela knjige, ona bi uvijek rekla: "Laku noć, nitko. Reci laku noć." A Theo bi to učinio. Možda je samo htjela da on zaželi laku noć tom malenom nekom zvanom Nitko. Ali on je uvijek vjerovao da je njega zvala Nitko, kazujući mu da je na njemu sada red da kaže laku noć te bi on krotko poslušao. Ove posljednje zime, otkad su dobili rezultat testa trudnoće, Theo bi zamišljao djevojčicu kako mu sjedi na krilu - Cat je od samog početka bila sigurna da je djevojčica iako još nisu išli na ultrazvuk - glave naslonjene na njegove grudi dok su zajedno listali knjižicu. U svojim zbrčkanim snovima nikad nije uspio predočiti kako je izgledala, zamišljao je samo glavu punu meke kovrčave kose, toplo malo tijelo pritisnuto uz njega. Nitko. Izgledala je kao Nitko. A to je i postala. Prelistavao je stranice, crteže s njihovom neobičnom, snolikom perspektivom. Tada na kraju, posljednji mali katekizam, želja za laku noć posljednjim stvarima - zvijezdama, zraku i zvucima posvuda. To bi trebalo stajati na djetetovoj nadgrobnoj ploči, samo što neće biti ni ploče niti groba. Cat će se podvrgnuti dilataciji i kiretaži, kako su to liječnici neugodno nazivali, da se odstrani sve što nije izašlo. Sve. Neće imati što pokopati. Polly, Rose, sva imena s kojima su se igrali ne štedeći na vremenu, jer naposljetku nije bilo žurbe, mogli su čekati mjesecima, a sada ona neće biti nijedna od njih. Bila je Nitko. Laku noć, Nitko. Sjedeći na stubištu s kutijom knjiga na krilu, zaplakao je. Lice joj je još bilo blijedo, uokvireno ravnim pramenovima njezine nepočešljane, neuređene, tamno riđe kose. Rekla mu je daje kiretaža protekla u redu, ne tako strašno - uporno je zahtijevala da se on još tog dana vrati na svoj posao dostavljača, da nju nitko ne treba držati za ruku - ali činilo se da je nešto više od sada nepotrebnog mesa bilo istrugano iz nje. "Boli li te?" Ona slegne ramenima. Koža joj se doimala suhom poput papira, kao da je izgubila neku prijeko potrebnu životnost. Njezina joj majka doda šalicu leda. Laney je otišla, ali oboje Catinih roditelja došli su u postoperacijski posjet. Ranije je njezin tata čavrljao s Theom u hodniku dok je bolničarka pomagala Cat s guskom - g. Lillard prijateljski je nastojao da u trenutačnom ozračju prijeko potrebnog okolišanja prikrije činjenicu da nikad nije bio preoduševljen svojim poluzetom. Theo je cijenio gestu, ali Catin tata i njegov jahtaški pulover ionako nisu bili pravi kamen spoticanja: njegova žena i kći jedinica odnosile su se prema Tomu Lillardu kao da je neukusan ali prihvatljivo pouzdan sunčani sat usred cvjetnjaka koji su njegovale. Kad je Cat od njega tražila da prihvati Thea, ili da se barem pretvara, unovačila je majčinu pomoć pa su se nalazili na večerama i obiteljskim izletima. On je bio reprezentativna figura - ostarjeli vrhovni poglavar svoje obitelji koji se pojavljivao jedino na sastancima odbora i pitao kako se toliko toga moglo obaviti bez njega. "Mogu li na minutu razgovarati s Theom, mama?" Majka ustane i povuče njezina oca za ruku prema vratima. "Samo ćemo sići i pogledati časopise u dućanu s poklonima", reče ona. "Donijet ću ti People." "Hvala." Kad su otišli, Cat sklopi oči dugo vremena i pusti da joj glava padne na jastuk. "Ja... Nisam znao da će toliko boljeti", reče Theo. Odjednom joj je želio dati do znanja da i on pati premda osim suza na stubištu garaže nije bio sasvim siguran da je to bilo točno. "Kad se vratiš doma, mi... jesu li rekli kada možemo opet pokušati?" Je li to bilo bezosjećajno od njega? Možda će ona pomisliti da on govori o seksu. "Hoću reći, kad budeš spremna iznutra. U glavi, mislim." ' Njezine se oči otvore na suhom bijelom licu, polako, kao nešto u filmu strave i užasa. Duboko je udahnula. "Ne vraćam se kući, Theo. Ne tako. To neće biti... tako." Zurio je, zbunjen, ali već je mogao osjetiti kako mu plima odnosi pod nogama pijesak za koji je vjerovao da je bio čvrst. "Ne...?" "Ostat ću s roditeljima nekoliko tjedana. Mama želi kuhati za mene, znaš, vrtjeti se oko mene." "Pa, to je... to je lijepo..." "A kad se vratim..." Ona uzdahne kao netko tko hrabro podiže težak teret. "Kad se vratim, želim živjeti sama."

9

Osjećao se kao onda kad su ga tresnuli po potiljku štapom za bilijar, nedužnu žrtvu nasilne svađe za koju nije ni znao da je započela iza njegovih leđa. Dug, glupav trenutak nakon što se svijet rasprsnuo. Mogao je samo buljiti. "Misliš... hoćeš da se... razdvojimo?" Usta su joj bila čvrsta, gotovo grčevito stisnuta, ali oči su joj odjednom bile vlažne. "Da. Ne. Više od toga, mislim... vrijeme je da pođe svatko svojim putem." "Svojim putem? Kakvo je to sad sranje?" Ona trepne, tugaljiva odlučnost odjednom uzdrmana gnjevom. "Nije sranje, Theo. Izgubili smo dijete i to mi je otvorilo oči. Sad vidim da je dijete bilo jedini razlog što sam ostala s tobom - da našem djetetu dam kakvu-takvu priliku da ima roditelje koji su zajedno. Ali to ne bi popravilo stvari među nama. Ne mogu vjerovati kako sam bila glupa - kao da sam bila začarana vjerujući da ćemo nekako ostvariti taj ružičasti obiteljski život. No u stvarnom životu ti bi bio isti, radeći tek toliko da preživiš, osmijeh, šala, o da, mnogo slatkih stvari ali ništa stvarno. Na kraju bismo prekinuli, a onda bi ti bio vikend-tata, obavljajući puki minimum, bez plana, bez organizacije, bez obveze, vodio bi dijete van i kupovao joj sladoled, a poslije toga bije istovario kod mene." Mogao je samo vrtjeti glavom na tu bujicu bijesa, proglašen krivim za zanemarivanje djeteta koje nije ni postojalo. "Ne pretvaraj se da bi bilo drukčije." Srdžba je napokon vratila boju u njezino beskrvno lice, grube male mrljice crvenila poput sunčanih opeklina. "Uvijek je isto s tobom. Odrastao si čovjek, Theo, ali ponašaš se poput tinejdžera. 'Kamo ideš?' 'Van.' 'Kad ćeš se vratiti?' 'Ne znam.' Ne mogu vjerovati da sam s tobom kanila imati dijete." "Je li to zato što sam se kasno vratio one noći...?" "Ne, Theo. Ali radi se o stotinama, tisućama drugih stvari poput toga. Sranja koja započneš i nikad ne dovršiš. Tvoj posao koji nikamo ne vodi. Dolaženje kasno doma smrdeći kao... Fillmore West ili nešto tako, truleći s tvojim tinejdžerskim glazbenim prijateljima. Vjerojatno imaš i male tinejdžerske obožavateljice. 'Joj, Theo, zar se ti, kao, doista sjećaš osamdesetih?'" "To je totalno sranje." Stisnuo je šake. "Totalno sranje." "Možda. Možda sam nepoštena, Theo. Oprosti - upravo sam izgubila dijete, sjećaš se? Ali stigla sam do kraja puta, a to nije sranje." "Gledaj, znam da su žene i majčinstvo neka sveta stvar, ali ti nisi jedina jebena osoba koja je ovdje izgubila dijete, Cat! Ja sam trebao postati otac." Buljila je u njega na trenutak bez riječi. "Kad sam te prvi put srela, Theo," napokon je izustila, "mislila sam da si najdivniji muškarac kojeg sam ikad upoznala. Lijep - zaista si bio lijep, čak su se i moje prijateljice složile s tim. A imao si taj glas, i taj... šarm. Kao da si bio netko iz filma, sa savršenim osvjetljenjem, koreografijom i dobrim scenaristima. Očarao si me, u redu, ali ja to više ne vidim. Ili je izblijedjelo ili sam se upravo probudila." Od gnjeva se osjećao kao da mu se koža napela, kao daje Nevjerojatni Hulk ili netko sličan kome rastu mišići. Ali stajao je iznad žene koja je upravo proživjela pobačaj, žene u bolničkoj postelji. Otvorio je šake, natjerao se da duboko udahne. "Dakle, ne samo da prekidaš sa mnom, nego mi još govoriš da sam smeće? Kao, što, dar na odlasku? Oproštajni dar za gubitničkog igrača? Mislila si mi samo dati na znanje da sam totalni dvoličnjak i da ne vrijedim ništa?" "Ne, Theo. Ali želim reći da se nešto u tebi promijenilo, a ono što je ostalo nije dovoljno, barem ne meni. Ne želim provesti ostatak života nadajući se da će stvari krenuti nabolje, da ćeš prestati biti zgodan, nesputan momak s potencijalom i postati pravi muškarac. Okej, pjevao si mi 'The way you look tonight' na našem prvom sastanku i oborio me s nogu, ali to nije dovoljno da potraje cijeli život. Ne znam kako to nisam vidjela prije pobačaja, ali sada to i te kako vidim. Radije bih bila sama. Radije bih sama imala dijete ako ikad više uspijem zatrudnjeti. Stoga, zašto ne bi iskoristio vrijeme dok sam kod roditelja i uzeo svoje stvari te pronašao kakav stan ili nešto slično?" "Izbacuješ me iz vlastite kuće? Plaćam pola stanarine!" "Jedva. Ali to je ionako najprije bila moja kuća, sjećaš se? Samo sam ti dopustila da se useliš jer je Laney pronašla stan s Brianom, a to je bilo lakše nego staviti oglas u novine." Ustao je pun raspršena bijesa i s rupom u svom središtu koja se doimala kao da se više nikad neće ispuniti. "I to je bio jedini razlog, ha? Lakše nego staviti oglas u novine?" Trebao je trenutak, ali izraz joj se smekšao. "Ne, to nije bio jedini razlog. Naravno da nije. Voljela sam te, Theo." "Voljela." On sklopi oči. Sve se jednostavno pretvorilo u tekućinu i vrtložilo od njega, njegov cijeli život grgoljio je niz slivnik. "Vjerojatno te još volim, ako to pitaš. Ali više ne mogu živjeti s tobom. Previše je to posla... pokušavati vjerovati u nas. Prestara sam za bajke." Mimoišavši njezine roditelje u hodniku - njihovi posramljeni izrazi pokazivali su da su prokleto dobro znali što mu je njihova kći upravo rekla - želio im je reći nešto britko, nešto gorko i pametno, ali bio je previše prazan, pregnjevan, prežalostan. Jedino čega se mogao sjetiti bilo je Nije fer!, a to nisu bile riječi koje su se očekivale od tridesetogodišnjih muškaraca.

10

Tiha jaglaćeva Djeva Pola dana vožnje od velikoga grada, dovoljno daleko da se tek neznatno nametne savjestima obitelji i prijatelja savjestima zakržljalima i navikom i odgojem u mnogim vodećim klanovima - uzdizalo se zdanje. Nekoć je pripadalo potomku laktaške kuće Cinija, ali bogatstvo te obitelji propalo je jednako brzo kao što su ga zgrnuli, i premda je još nosila njihovo ime i grb iznad vrata, bivši stanari davno su prodali svoju golemu kuću i preselili se u skromnije konačište u gradu, u zbirku obiteljskih stanova nedaleko od dokova odakle su mogli pomno paziti na svoje špediterske interese i sanjati o izgubljenim boljim vremenima i, nadali su se, o boljim danima koji su ih čekali. Ali Cinijski su dvori ostali, ugniježđeni u pregibu šumovitih brežuljaka Pravog Ardena, okruženi vrtovima koji su, premda ne tako pažljivo njegovani kao u najboljim vremenima, još bili zeleni i raskošni i, najvažnije od svega, dovoljno veliki da omoguće privatnost. Zdanje je sada imalo tri ili četiri puta više stanara nego kad ga je obitelj još posjedovala: upravitelj, g. Plućnjak, omalen, slabašan svat, čija su se zakržljala krila još odupirala svim pokušajima kozmetičkog odstranjenja, izrastavši nekoliko puta i tako ga prisilivši da ih pokuša prikriti strateški podstavljenim odijelima, tvrdio je da mu je posao bio sličniji vođenju sela nego kuće. Uz stalne stanare bilo je tu nekoliko desetaka članova osoblja, uključujući kuhare, sobarice, pazikuće i vrtlare, da ne spominjemo njegovateljice i bolničare. Dva psihijatra i posvjedočeni kirurg bili su stalno na dužnosti, a ostali liječnici opće prakse stajali su na raspolaganju kada bi stvari zagustile, kao što se često događalo za punog mjeseca. U tako velikom objektu s dojmljivim popisom pacijenata čije je zdravlje bilo slikovito pa čak i povremeno opasno preokrenute sjene, spontano stvaranje, zarazne halucinacije te nekoliko oblika neobuzdane preobrazbe - bilo je čudno što je najznamenitija stanarka ujedno bila toliko tiha i bezazlena. Imala je vlastiti niz odaja u južnom krilu zdanja, posredstvom svoje slavne i moćne obitelji (koja, izuzev povremenih posjeta jednog brata, nije više željela imati ništa s njom), ali mogla je živjeti i u jarku pokraj puta koliko je primjećivala ili izvlačila korist iz svoje okoline. Dan za danom jutarnje je sunce zapljuskivalo njezinu sobu, ali ona nikad nije podizala oči k prozorima. Dan za danom bolničari su dolazili i podizali je iz kreveta gdje su je smjestili prethodne noći, a potom je umivali i odijevali upravljajući njezinim klonulim tijelom kao da je truplo koje pripremaju za pogreb. Dan za danom, barem kada je vrijeme bilo lijepo, posjeli bi je u kolica - nimalo lagan zadatak, čak i za neke od krupnijih, snažnijih stvorova među osobljem jer iako je pacijentica bila vitka, bila je visoka i dugih udova te uvijek mlohava poput vreće - te je otkotrljali u vrt zdanja. Ondje bi ostala očiju uprtih u prazno, ruku koje su njezini njegovatelji prekrižili, još uredno složenih na krilu, pristala, nježna lica isprazno nesvrhovita poput zvona bez klatna, sve dok netko ne bi došao i opet je odvezao. Jednom, za nestanka struje, koji su se u gradu i njegovoj okolici ovih dana događali sa zabrinjavajućom učestalošću, smušeno osoblje zaboravilo ju je vratiti pod krov. Noćna sestra, opazivši njezin prazan krevet, otišla ju je potražiti i pronašla kako još sjedi na svojoj stolici u vrtu, buljeći ni u što, haljine natopljene rosom i mliječno-bijele kože naježene od studeni. Gospodin se Plućnjak zbog toga veoma uzrujao, ne toliko iz samilosti - bilo komu s upraviteljevom ponešto ograničenom osobnošću bilo bi teško žaliti nešto što nije pokazivalo više života od grumena voska - nego zbog straha da bi njezina bogata obitelj mogla otkriti propust i udaljiti je iz Cinijskih dvora, zajedno s njezinom povelikom nadarbinom. Dvije su sestre bile otpuštene, noćni bolničar strogo ukoren, ali sama pacijentica nije pokazala nikakav znak daje njezina noć pod zvijezdama ikako utjecala na nju. Plućnjakovi spisi pokazivali su da joj je ime bilo Erephine, ali on nije odobravao razgovorljivu bliskost među svojim osobljem i njihovim štićenicima - "gostima", kako ih je Plućnjak nazivao - a posebno ne prema članovima najviših kuća, koliko god intimni bili suodnosi između njih i osoblja i koliko god odbojan bio pacijent. Pred njezinim bezizražajnim licem, licem koje bi živahnost možda učinila lijepim, obraćali su joj se samo s "Gospa Jaglaceva", ili jednostavno, "moja gospo". Zvuk njihovih glasova i dodir njihovih pažljivih ruku kao da joj nije značio više od one noćne rose. Da je bila smrtnica, a njezini skrbnici također, riječ "bezdušna" možda bi im šaptom prelazila preko usnica, ali vile se nisu pretvarale da imaju duše, a ako ih i imaju, one toga nisu svjesne. Njegovateljicama i bolničarima Cinijskih dvora, od kojih su mnogi bili neskriveni nositelji krila i neskrušeni vjernici u stare priče i običaje, bilo je jasno da je njihova nepokretna nijema štićenica, tako ljupka i tako potpuno beživotna, sigurno imala svoju priču, nešto mračno romantično i veličanstveno tragično, no ako ju je upravitelj ili itko drugi znao, tajna je ostala strogo čuvana. Kad bi osoblje zajedno ispijalo čaj od betonike i tračalo o podstavljenim odijelima g. Plućnjaka i gnusnim sklonostima blizanaca Buhača, zvali su je Tiha Jaglaceva Djeva i pokušavali zamisliti kakav ju je događaj doveo u to strašno stanje. Čak ni najpretjeranije pretpostavke nisu bile ni blizu istini. Naposljetku, bilo je moguće zamisliti da su se nekoć možda gubili životi i žrtvovala čast zbog svjetla u njezinim očima, tim očima koje su sada bile tako strahovito, strahovito prazne, ali nitko od brbljavog osoblja Cinijskih dvora nije mogao pretpostaviti da će uskoro cijeli jedan svijet možda propasti u vječnu sjenu zbog tog istog, mrtvog pogleda. Bio je to dobar dan, jedan od rijetkih u dva mjeseca od Catina pobačaja - od noći kada je njegov stari život završio, kako je nekad o tome razmišljao, i ne sluteći da možda izaziva sudbinu. Pošteno prospavana noć i konačna odsutnost ružnih snova darovali su mu lakoću srca i koraka koju odavno nije osjetio. (U posljednje vrijeme često je imao istu

11

noćnu moru, jezivu i klaustrofobičnu: bio je zarobljen u nečem nalik na sobu punu magle i dima, buljeći u nedostižan svijet kroz debelo prozorsko staklo.) Ali današnji ružni snovi kao da su isparili na Sunčevu svjetlu. Hodajući kroz predvorje zgrade s kombinacijom cvjetova koju je netko očito naručio preko telefona, izloženih u s grizodušjem izabranoj skupoj vazi koja je trebala nadomjestiti odsustvo pošiljatelja, čak se zatekao kako pjevuši staru pjesmu Smokevja Robinsona. Zgodna mlada službenica na recepciji (premlada da bi mu zagolicala maštu dulje od jednog trenutka, ali to je na neki način sve činilo još ugodnijim) rekla mu je da ima lijep glas. "Hvala", rekao je. "Ja sam pjevač. To mi je drugi posao." Dalje se nije raspitivala, i to je bilo u redu. Bilo je dovoljno podsjetiti se da se njegov život nije svodio samo na ovaj posao dostavljača. Bend nije vježbao već barem tri tjedna - ondje su se odvijale svakojake šašave stvari, ali ovaj put nisu imale veze s njim jer su Kris i Morgan bili u nekoj svađi. Međutim, on je još bio pjevač. Mogao je podignuti gitaru i stati na ugao ulice i zaraditi gotovo isto toliko koliko je zarađivao odvlačeći sobne biljke dizalima do prezaposlenih tajnica i službenika pred mirovinom. Naravno, "isto toliko" značilo je "gotovo ništa", pa će on zasad radije voziti kombi, hvala lijepa.

Slom Kao što su ga djelić Second-That-Emotion falseta i službeničin osmijeh podsjetili, on nije bio samo ostarjeli adolescent poduže kose sa značkom Cvjećara Khasigian našivenom na prednjici svoje košulje. Ali problem je bio sljedeći: ako se njegov stari život zbilja završio te noći, gdje mu je novi? Jedno je da vas djevojka izbaci iz kuće - čak i pod tako jadnim okolnostima još se moglo pronaći nešto oslobadajuće u takvoj vrsti prisilne promjene. Ali ne ako ste se morali opet useliti kod svoje majke. Bilo je to samo na nekoliko mjeseci, naravno, dok ne uštedi nešto novca za prvu i posljednju ratu poštenog stana. Mogao se preseliti kod Johnnvja Battistinija, koji ga je pozvao, ali iako je volio čovjeka kao rođenog brata, pomisao da opet živi s njim bila je malko neprobavljiva. Thea se nikad ne bi moglo nazvati pedantnim, kao što je i sama Catherine često isticala, ali nisi morao biti čistunac da osjetiš nelagodu što ti se šest mjeseci stara brza hrana pretvara u kamen ispod kauča. Već je jednom dijelio stan s Johnnyjem, godinama prije nego što je upoznao Cat, i još nije odagnao uspomene na gaženje po kukcima u mraku. Usto, nije da gaje majka prisiljavala da razgovara s njom, ili da imaju nekakav suodnos. Imao je svoj ključ. Ako je bio doma za večerom, što je rijetko bio slučaj, ona bi mu podgrijala iste ostatke koje je sama jela, ili mu stavila smrznuti obrok u mikrovalnu. Ako je želio gledati drugi program od onog koji je ona gledala, to joj nije smetalo; šutke bi mu dodala daljinski upravljač, uzela knjigu i pošla u krevet. Nije stvarala nered, nije puštala glasnu glazbu, nije ga prisiljavala da vode duge, dosadne razgovore; da je bila muški sustanar, bila bi gotovo idealna. Kao majka, međutim, bila je malčice sablasna. Kad ju je pokušao opisati Cat u ono vrijeme kada su tek počeli izlaziti, izjavio je, pomalo prepredeno: "Mamin životni plamen ne svijetli tako žarko." Ipak, kolikogod je bio slab, nekoć je gorio jače. Iznenadio se kako je ovih dana malo marila i za što. Je li to bila neka vrst zakašnjele reakcije na očevu smrt prije gotovo šest godina? Ili je Theo bio taj koji se promijenio - je li ga život s Cat privikao na to kako se normalni ljudi ponašaju? Nije imao pojma. Anna Vilmos bila je žena koju je bilo teško proniknuti. Išla je na sve njegove školske predstave, sjećao se. Pojavljivala se svake večeri kad sam imao glavnu ulogu u mjuziklu - to joj je sigurno nešto značilo. Ali nikad nije mnogo govorila o tome. "Vrlo lijepo, Theo, bio si dbbar. Uživala sam." To bi bilo otprilike sve, kao da je govorila o komadu konzervirane govedine koji je kupila kod mesara. A njegov je otac uglavnom bio preumoran da bi išta rekao osim da su predstava ili koncert bili "prilično dobri", cijelo vrijeme dajući na znanje da je zapravo jedino želio otići kući u krevet jer je morao rano ustati idućeg jutra. Vidiš, Cat? Kako bi netko mogao normalno odrasti kad su mu uzori bili uljudni stranci? Ali danas, vozeći dostavni kombi, čak mu ni čemer ponovnog useljenja u majčinu kuću nije mogao smanjiti osjećaj da je promjena dolazila, da se ovoj vrsti zimskog sna bližio kraj. Iznenadio se koliko ga je snažno pogodio dvostruki udarac gubitka Catherine i djeteta. Nije se radilo samo o čudnim noćnim morama: tjednima je znao briznuti u ponižavajući plač dok bi slušao stare pjesme na radiju u kombiju - pjesme koje zapravo nikad nije toliko volio. Himne izgubljenoj ljubavi, limunade o automobilskim nesrećama iz pedesetih i jezive, šećerne pjesmuljke o mrtvim djevojkama i djeci, čak i stvari koje nisu imale nikakve veze s njegovim izokrenutim životom mogle su ga ubosti u srce poput oštre igle. Jednom gaje otrcani šlager iz sedamdesetih o utopljenu psu (koliko je on mogao shvatiti jer nikad nije pažljivo saslušao riječi) natjerao da skrene s ceste jer od tolikog plača više nije vidio. Ali ne danas. Proljeće je zapravo stiglo prije mjesec dana, ali je doista prvi put mogao osjetiti kako mu se odaziva, kao da je i sam bio pun biljnog soka ugrijanog na suncu, kao da se i sam spremao procvjetati. Nisam baš siguran za cvjetanje, pomislio je dok je parkirao kombi na njegovo mjesto iza trgovine. Ali možda bih mogao izići i popiti nekoliko piva s Johnnyjem, poslušati kakvu glazbu. Neki irski bend za koji je čuo svirao je u klubu u Misiji. Pomišljao je da pozove svoju majku - bila je Irkinja rođenjem, na kraju krajeva, i imala neku neobjašnjivu slabost prema Johnnvju B.-ju, neobjašnjivu barem što se nje tiče. A Johnnv je sa svoje strane nekako očijukao s njom.

12

Zapravo je jednom rekao: "Tvoja mama je sigurno bila barem polumačka kad je bila mlada." Cijela je stvar bila prebizarna da bi se Theo njome bavio, ali sada se zatekao kako mu se sviđa ideja daje izvede van sa sobom i Johnnyjem. Moglo bi joj dobro doći, a on bi se osjećao malko manje krivim što dijeli s njom kuću kao da je stranac u prolazu. "Pjevaš", rekao je Khasigian kada je Theo objesio ključeve na ploču s kukicama. "Je li to dobro?" "Pretpostavljam da je na onima koji slušaju da odluče." Khasigian zaškilji u njega žvačući svoju olovku. Imao je sjajnu ćelavu glavu poput prastare kornjače, ali njegov ostatak bio je u iznenađujuće dobroj kondiciji za njegovih šezdeset i nešto godina. Trčao je, katkad dolazeći u trgovinu za vrućih dana u trkaćim kratkim hlačama i dopuštajući namještenicima da zbijaju smjerne šale na račun njegovih mršavih preplanulih nogu. "Moglo bi biti i gore. Dobro pjevaš. Ali ne sviđa mi se kad su mi namještenici sretni. Kad se ne boje, mislim da ne rade dovoljno naporno." "Neprocjenjiv primjer vašeg rukovodećeg stila iz devetnaestog stoljeća." Theo skine svoju vjernu kožnatu jaknu s vješalice. "Zato i dobivate nagradu Ebenezer Scrooge godinu za godinom, gospodine K. Morat će povući tu nagradu, znate." "Idi kući, Pjevaču. Gnjavi nekog s manje posla." Khasigian je povremeno znao biti gad bez primjese, i svakako nije kanio utopiti svoje namještenike u novcu i potporama, ali bio je barem osrednje pošten i prilično dobro oponašao Zlovoljnog Ali Simpatičnog Sefa kad je imao volje. Predobro, zapravo - zato ste i mogli prepoznati da je to bila samo gluma. Theo se odvezao do četvrti Sunset s otvorenim vizirom na kacigi. Vjetar je bio vlažan i topao, a miris cvjetanja ispunio je zrak, jače i od ispušnih automobilskih plinova. Gospoda Kralev bila je u susjednom dvorištu, zalijevajući svoj vrt. Theo joj mahne. Nije mu odmahnula, iako je samo jednom rukom držala cijev za polijevanje. Gospoda Kralev bila je još jedan primjer koji je boravak kod njegove majke činio tako toplim, zadovoljavajućim iskustvom. Majka nije odgovorila na njegov pozdrav kad je ušao. Nakon grozne noći kada je pronašao Cat imao je refleksnu potrebu da zna gdje se svatko nalazi, pa je provjerio i zatekao je u njezinoj sobi kako drijema potpuno odjevena, naslonjena na tri jastuka, dok su joj se prsa dizala i spuštala točno onako kako treba. Bilo je čudno vidjeti je da spava usred bijela dana, ali na kraju krajeva i on je rijetko dolazio doma odmah nakon svršetka radnog vremena. Odlutao je natrag u kuhinju, uzeo bocu piva iz hladnjaka, a potom se zaputio u čistu pustoš dnevne sobe. Priželjkivao je da je, kad je već morao zaglaviti u roditeljskoj kući, to barem bila kuća u San Mateu u kojoj je odrastao, mjesto s uspomenama, gdje bi imao na što reagirati, pa bila to i depresivna nostalgija. Ali njegovi majka i otac kupili su ovu kuću prije manje od deset godina, godinu nakon što se Theo za stalno odselio, a otac otišao u mirovinu - mirovinu u kojoj je Peter Vilmos uživao tek nekoliko godina prije nego što je umro od infarkta. Njegova fotografija stajala je sama na polici nad kaminom, na mjestu pregolom da bi bilo ikakav oltar. Bilo je trenutaka kada je Theo pomišljao da vidi vlastite crte na očevu licu, kada su se čeljust ili jagodice činile nepobitno njegovima, ali uglavnom se taj čovjek doimao jednako dalek genetski kao što je bio očinski, pristojan tip koji je jednostavno radio previše sati da bi mu preostalo mnogo snage da bude tata. Druge fotografije Petea Vilmosa nisu nigdje bile izložene, za što je krivac više bila Theova majka nego nekakav prijestup njegova oca. Imala je i samo jednu Theovu, školsku fotografiju kad je bio u drugom ili trećem razredu koja je stajala na njezinu toaletnom stoliću, još u originalnom kartonskom okviru. Nikakve druge fotografije nisu bile vidljive u kući, a bilo je vrlo malo slika ikakve vrste. Velika uokvirena reprodukcija mosta preko rijeke Liffev u Dublinu na zidu dnevne sobe bila je iznimka, a Theo je vjerovao da se ondje nalazila vjerojatno zato što bi zid izgledao previše pust bez nje. Anna Dowd Vilmos nije bila sentimentalna. U nesvojstvenom trenutku nemara njegova je majka ostavila svoj kaput preko jedne stolice i svoju torbicu polegnutu na stol blagovaonice; mala hrpica predmeta ispala je iz otvorenog vrha. Zapitao se što je radila cijeli dan. Dobrovoljno je radila u knjižnici, ali to je bilo samo jedanput na tjedan. Velik dio svojih radnih godina provela je kuhajući i čisteći za svoje dijete i prilično staromodnog muža. Što je radila u slobodno vrijeme? Osjetio je grižnju savjesti što je tek sada pomislio na to, s vlastitim životom u ruševinama. Tata je odavno bio mrtav. Je li joj Theo, njezino jedino dijete, ikad prišao i upitao je može li joj nekako pomoći? Je li pokušao pronaći vremena za nju, izvesti je, upoznati? Dakako, nije bila najprihvatljivija osoba na svijetu, ali on se baš nije pretrgao da to svlada, zar ne? Ostavio je stišan televizor, nijeme prizore prometnih nesreća i prosvjeda u školskoj četvrti na ranovečernjim vijestima te objesio majčin kaput u ormar. Mogao bi joj spremiti večeru. To bi bilo nešto lijepo čemu se mogla razveseliti nakon što se probudi, zar ne? Nije bio odličan kuhar, ali nije bio ni beznadan slučaj, a čak i topli sendviči sa sirom i konzervirana juha od rajčice bili bi bolji nego da ona mora ustati i kuhati. Ili bi je mogao jednostavno izvesti na pravu večeru. Nazvati Johna iz restorana, a onda bi svi zajedno mogli otići pogledati taj irski bend. Spremajući ispale predmete u njezinu torbicu, zatekne se kako drži bočicu tableta ne shvaćajući posve zašto je zastao. Fentanyl Citrat, pisalo je na etiketi. Imala je također jarko narančasti natpis upozorenja. Trebalo mu je dosta vremena prije nego što je shvatio da pred sobom ima nekakav morfijski derivat - ozbiljan, najozbiljniji lijek protiv bolova. Utroba mu se zaledila, kao da je i sam omamljen. Buljio je u nj trenutak dulje, a potom, ne posve svjestan što radi i zašto, istresao sadržaj majčine torbice na stol. Ruž za usne otkotrljao se i kvrcnuo po podu, ali on se nije sagnuo da ga podigne. Sjajna brošura, presavijena i izravnana toliko puta da su pregibi bili bijeli, imala je

13

na vrhu traku koja je označavala da ju je izdao Kalifornijski Pacifički Medicinski Centar. Riječi na naslovnici opreznog, gotovo smjernog stila, glasile su "Rak gušterače: pitanja i odgovori". Zašto mi nisi rekla?" Uputila mu je pogled koji je bio nalik nečemu što bi očekivao od Krisa Rollea, gotovo tinejdžerski u svojoj neljubaznosti. "Nisam bila sigurna. Još nisu sto posto sigurni dok ne naprave biopsiju, ali kako-se--ono-zove, endoskop, pokazao je veliki tumor." Slegnula je ramenima. "Nije bio ugodan, taj endoskop. Nisam ni htjela ići - nadala sam se da nije ništa." "To je loše, mama. Moramo biti ozbiljni. To je važno!" Na trenutak njezin izraz kao da se razvedrio, ali iza njezina iskrivljenog osmijeha zjapio je ponor. "Da, Theo. Znam." "Oprosti. Isuse! Oprosti." Uvukao je dubok, drhtav dah. "Što su ti rekli?" Ono što su joj rekli nije bilo dobro. Ako biopsija potvrdi da je zloćudan, što se činilo izvjesnim, bio je vjerojatno u trećem ili četvrtom stadiju, rekla je. Otkrio je sljedeći dan surfajući internetom na računalu u knjižnici da su ih obično pisali "stadij III" i "stadij IV", kao da je izražavanje ružnoće rimskim brojevima tu istu ružnoću nekako činilo udaljenijom, manje strašnom, običnom povijesnom fusnotom. Činilo se daje dugo bio neopažen, rekao joj je liječnik, stoje često bio slučaj s rakom gušterače, naime rijetko bi ga kad otkrili sve dok tumor ne bi počeo pritiskati druge organe, a izgledi su bili visoki da se proširio na njezin limfni sustav sijući svojim opakim stanicama kaos po njezinu tijelu. "Šest mjeseci", rekla je. "Godinu dana ako zračenje i kemoterapija pomognu." "Isuse." Stajao je buljeći u njezinu jezivu prisebnost. "Želiš mi reći da je neizlječiv?" Ona ponovno slegne. "Postoje, kako ih zovu, neka privremena povlačenja. Ponekad s kemoterapijom i svim tim, ljudi požive dulje. Nije uobičajeno." Nije mogao shvatiti kako je mogla sjediti ondje govoreći o smrti, vlastitoj smrti, kao da raspravlja o jamstvenom listu kućanskog aparata. "Ali ima nade, točno?" "Uvijek ima nade, Theo." Nije morala dodati što joj se čulo u glasu. Ali vjerojatno ne za mene. "Je li te to... o, Bože, je li te puno boljelo, mama?" Razmislila je prije odgovora, nije se žurila. Odjednom je imao uvid u to kako se ta strana zapravo osjeća: nije imalo smisla išta više požurivati. "Neko vrijeme. Isprva, nije bilo tako loše. Mislila sam da su to samo bolni mišići - moja leđa, znaš. Katkad me to spopadne kad nosim stvari, premještam pokućstvo kako bih usisala." Još jedan ubod grižnje - ne, nešto bliže čistom jadu - na pomisao da njegova majka vuče teške fotelje naokolo kako bi usisala kuću u kojoj nije bilo nikog osim njega i nje. Ali zar je to sada bilo važno? Želio se nasmijati užasu svega toga, ali čak i s majčinim čudnim, suzdržanim raspoloženjem, to se nije činilo ispravnim potezom. No imao je osjećaj da bi joj se to više svidjelo nego da počne plakati. Pretražio je pogledom praznu kuću, čiste sagove i odbojno pokućstvo, sitnu tamnokosu ženu koja je sjedila na stolici pred njim, i pokušao se sjetiti nečeg što bi rekao. "Nisam baš bila gladna", iznenada će ona. "Ali nikad nisam bila od onih koji vole mnogo jesti. Ne kao tvoj otac. On je uvijek imao limenku oraščića uza se, ili nešto slično..." Zastala je jednako naglo kao što je počela, prekinuvši misao. "Bi li htjela... bi li htjela izići sa mnom? Večeras? U Kennel klubu svira neki irski bend. Trebali bi biti dobri - prava irska svirka, sve akustični instrumenti." Doista se nasmiješila i, jer je to bio pravi osmijeh, prvi je put mogao vidjeti bol i umor. "To bi bilo lijepo, Theo. Da, idemo." Nakon toga krenuo je slom. Ono što se dogodilo s Cat i djetetom bilo je tako iznenadno da je više nalikovalo na nasilni prepad - u jednom ste trenutku hodali ulicom razmišljajući što ćete imati za večeru, a u idućem ste ležali u jarku pitajući se hoćete li moći otpuzati negdje gdje će vas netko pronaći. Gledati svoju majku kako umire bilo je nešto posve drugo, jeziva, usporena nesreća koja je trajala i trajala i kao da nije imala kraj. Ali kraj će ipak doći, naravno. U zemlji smrti govorilo se drukčijim jezikom, otkrio je. Ako je mislio da je Catin pobačaj bio obavijen čudnom tajanstvenošću, nije počeo ni nazirati svekolike mogućnosti. Ponajprije, nisu imali posla samo s rakom ili tumorom, bio je to adenokarcinom. Njegovu majku nisu pregledali, izveli su laparoskopski pregled ili endoskopsku retrogradnu kolangiopankre-atografiju - ta posljednja riječ bila je nešto što ne bi stalo čak ni na ploču za Scrabble. A činilo se da nije bilo pravog liječenja, samo zagonetke kojima bi se čak i druidski svećenici ponosili, stvari kao Gemcitabin ili Fluorouracil, palijativni bajpas ili čak kemijska splanhnikotomija. Pokatkad bi se dimna zavjesa podignula, zastor razgrnuo, a netko u bijeloj kuti nagnuo bi se van i šapnuo perkutana radiološka bilijarna cjevčica prije nego što bi ponovno nestao. Bilo je to kao da je netko probio rupu u Theov život - njegov i njegove majke, ali ona se iz dana u dan sve više gubila u izmaglici sredstava za ublažavanje bolova - te dovezao kiper pun bodljikavih grčko-latinskih izraza te ih istresao na njih u lavini besmislenih ali svejedno zastrašujućih slogova. Nemogućnost resekcije. Taj je bio jedan od najgorih. Metastazirao. Taj je bio najgori. Morao je napustiti posao, naravno, iako je Khasigian bio dovoljno ljubazan da mu je rekao kako će ga čekati ako ga ponovno bude htio. Njegova majka, štedljiva po prirodi, tijekom godina stavljala je sa strane dio suprugove mirovine i socijalnog osiguranja, dovoljno da isplaćuje sićušne obroke hipoteke i stavlja hranu na stol, pogotovo što je Anna Vilmos sada rijetko išta jela, bez obzira koliko ju je Theo molio. Bio je toliko zabrinut zbog njezina nejedenja daje čak nagovorio Johnnvja da donese nekoliko cvjetova prvorazredne trave, pa su nakon mnogo natezanja uspjeli nagovoriti Theovu majku da zapali.

14

"Pokušavate me pretvoriti u ovisnika poput vas", rekla je, umorno zabavljena, stežući dlakavu ruku Johna Battistinija. Bilo bi to komično, nešto čemu bi se Theo i Johnnv zauvijek čudili - "noć kad smo napušili tvoju mamu!" - samo što nije bilo ničeg smiješnog u svemu tome, u vezi sa žućkastom kožom Anne Dowd Vilmos, modrim krugovima pod njezinim očima, maramom koju je sada uvijek nosila jer joj je od kemoterapije kosa ispadala u čupercima. Upravo je prekinula s Gemcitabinom, izjavivši u trenutku tvrdoglave odlučnosti: "Neće mi nikako pomoći, a ne želim umrijeti bez kose." Marihuana nije imala učinak kojemu se Theo nadao. Zapravo, Anna je doživjela nekakav loš trip, nešto što je rijetko viđao čak i kod najpa-fanoičnijih uživatelja-početnika. Stenjala je, plakala i počela buncati o "noći kada su ukrali bebu", nečemu što Theu nije imalo nikakva smisla ako nije govorila o Catinu pobačaju. Dok ju je držao, nespretno je tapšući i pokušavajući ne misliti na to koliko je smršavjela, šapćući utješne besmislice, zapitao se je li to bilo izazvano nečim iz prošlosti njezine obitelji. Bilo je zapanjujuće koliko je malo znao o događajima iz majčina života prije nego što ga je rodila. Čak i kad je najgore prošlo, bila je preizbezumljena da te večeri išta drugo radi, a pogotovo nije imala teka. Napokon ju je smjestio u krevet. Johnnv je otišao kući pun isprika, obećavši da će pronaći "neku blažu travu" kako bi mogli pokušati drugi put. Ali Theo je znao, dok je gledao kako mu majka cvili u nemirnu snu, da će to biti posljednji pokus. Bilo je teško reći je li njezina odsutnost duhom posljednjih tjedana bila negiranje ili hrabrost, ali što god da je bilo, on joj to više nije želio oduzeti. Želim da prodaš kuću", rekla mu je jednog jutra, jutra poput svakog drugog u posljednje vrijeme, na putu za kliniku sa satima liječenja pred njom te otrcanim časopisima u čekaonici i osrednjom kavom za njega. "Kako to misliš - da prodam kuću? Što, zar ćemo se preseliti u kliniku za stalno?" Još je imala snage da mu uputi ozlovoljen pogled. Bilo je to jedno od rijetkih zadovoljstava koje joj je preostalo. "Mislim, nakon što umrem." "Mama, nemoj tako govoriti..." "Ako ne budem tako govorila sada, a kad ću onda?" Spustila je maramu gdje joj se počela podizati iznad ušiju. "Kad? Ne, ti samo slušaj. To nije tvoja kuća - nećeš u njoj htjeti živjeti kad mene više ne bude. Ionako je nikad nećeš čistiti." "Ne želim sada o tome razmišljati." "Nikad ne želiš razmišljati o takvim stvarima. Zato još radiš to što radiš, Theo. Zato još živiš sa mnom." "Mogao sam se odseliti da... da se nisi razboljela." Ona načini grimasu. "Možda. Ali slušaj me. Prodaj je i kupi sebi lijep stan, tad ćeš imati malo novca. Moći ćeš se vratiti u školu, dobiti diplomu. Mogao si dobro prolaziti u školi da si se ikad trudio - učitelji su uvijek govorili kako si bistar, ali htio si sve vrijeme provoditi u onim rock and roll skupinama. Kuća je skoro otplaćena - još je tu druga hipoteka za preuređivanje kuhinje, naravno, ali ipak ćeš imati dovoljno da odeš u školu." Pomisao o onome što se spremalo bila je mučna, ali svejedno je u njemu raspirila nešto, nešto što je mogla biti zamisao o eventualnoj slobodi. "Razgovarat ćemo o tome... razgovarat ćemo o tome poslije, mama. Pobijedit ćeš ovo." "Jako si loš lažljivac, Theo." Zastala je na dug trenutak. "Sreća je što si glazbeno nadaren." Dobacio joj je kratak pogled. Da - smiješila se. Sve je to bilo čudno preko svake mjere. Zar je moja majka trebala dobiti rak kako bi zaradila smisao za humor? To je prilično usrana razmjena, zar ne? Ali razmjene ne postoje. Univerzum nije stroj za poštenje. Nema Odsjeka za reklamacije. Nema prizivnog suda za višu silu. Prava pušiona, zar ne? Slom se nastavio kroz proljeće i rano ljeto, slobodan pad istodobno bolno brz a ipak nekako koprcavo, ljepljivo spor poput noćne more. Johnnv Battistini prestao je svraćati, nemoćan da se suoči sa strašilom u koje se Anna Vilmos pretvorila, iako je još nazivao s vremena na vrijeme da pita za nju i nagovara Thea da izađe, barem na jednu večer. "Hajde", rekao je posljednji put. "Dobro će ti doći, čovječe. Samo na par sati..." "U redu. U redu. A što ako ona padne u kupaonici dok sam ja vani?" Theo je čuo histeričan prizvuk u vlastitom glasu kao da prisluškuje nečiji tuđi razgovor. "Trebao bih tamo samo sjediti ispijajući pivo i mjerkajući mačke i nadati se da se to neće dogoditi? Lako je tebi govoriti. Da je to tvoja mama, ti bi to vjerojatno i učinio." "Hej, čovječe..." Johnov se glas pokoleba. Posrtali su preko crte koju nikad dosad nisu prešli. "Gledaj, ne mogu, u redu? Žao mi je, čovječe, ali ne mogu. Stoga me prestani gnjaviti." "Ali što će biti s bendom, Theo? Momci me pitaju kad ćeš se vratiti." "Reci im čim mi umre majka..." Čak i u svom bijesu shvatio je da postaje preglasan - samo je pretpostavljao da Anna još spava u drugoj sobi. "Reci im čim ova cijela... smetnja završi, vratit ću se, veseo i spreman svirati power chord glazbu s gomilom dvadesetogodišnjaka. Da, sto posto. Ništa se ne brini." "Theo..." "Boli me dupe. Reci im da dižem ruke. A sad me ostavi na miru." Spuštanje slušalice činilo mu se poput lupanja vratima. Želio je zaplakati ali nije si to htio dopustiti. Glupan, glupan, glupan. Catherinin poziv dan poslije bio je drukčija vrsta zagonetke. Netko joj je rekao što se zbiva - Theo se desetak puta odupro nagonu da je sam nazove, poput pijanca koji se bori protiv ponoćnog izleta u prodavaonicu pićem, ali sada je bila tu, onaj poznati glas. Ali u njemu se čulo nešto drugo, oprezna distanca kao da se izribala poput kojeg od majčinih liječnika prije nego što ga je nazvala, stavila kirurške rukavice i masku.

15

"Zbilja, zbilja mi je žao zbog tvoje mame, Theo." "Teško je. Njoj, hoću reći." Catherine je upitala kako je njemu, slušala dok je malko govorio o ledenu užasu dnevne rutine, čak i malčice čavrljala o sebi - o unapređenju na poslu, filmu koji joj se svidio - ali cijeli je razgovor imao bjelodan podtekst. Ovaj poziv ima veze s odanošću i ljudskim obzirom, ali ništa više od toga. Nemoj ništa očekivati. Tu nije bilo problema. Više nije imao nikakvih očekivanja. Kad je pažljivi/»as de deux s Catherine završio, odšetao je u dnevnu sobu osjećajući se posve praznim, kao da ga je nešto izgrizlo iznutra odstranivši sve bitne elemente koji su ga činili Theom, ostavivši samo kožu. Zatekao je svoju majku kako sjedi na kauču, zabačene glave ali otvorenih očiju. Televizor bijaše uključen. Bila je daleko velik dio poslijepodneva, lutajući izvan utrtih domena svoje boli da se nije više ni trudila da ga isključi. "Mislim da je vrijeme da odem u bolnicu", rekla je kad ga je čula. "Imala si svoj termin jutros, sjećaš se?" Odmahnula je glavom ali jedva, kao da bi ako bije previše okrenula, mogla jednostavno otpasti. Imala je vrlo loš dan, mogao je to osjetiti. "Ne, želim reći da je vrijeme da se preselim u bolnicu." Nešto ga je zgrabilo za utrobu - nešto ledeno što ga je stiskalo. "Nema potrebe za tim, mama. I ovdje nam dobro ide, zar ne?" Sklopila je oči. "Tebi dobro ide, Theo. Dobar si sin. Ali i liječnik tako misli. Ne mogu više." "Što?" "Ispunjavati svoj dio pogodbe. Preumorna sam. Previše me boli. Želim se odmoriti." "Ali to možeš i tu..." Podignula je prste da ga utiša. "Ne želim da me nosiš naokolo, Theo. To si već morao učiniti nekoliko puta. I ne želim da mi vlastiti sin briše stražnjicu. To ne bih mogla podnijeti. Vrijeme je." "Ali..." "Vrijeme je." I tako je posljednja, strma faza sloma započela - putovanje u dubine na svoj način strašno poput nečega stoje Dante zamislio. Ali na kraju nije čekala blažena vizija, Theo je bio glatko uvjeren. Nikakav blistavi grad. Samo beskrajni bijeli hodnici bolničkog krila. Odlazila je, mogao je to osjetiti, udaljavajući se od njega poput mjeseca koji je prekinuo spone svoje orbite i spremao se uskoro nestati u praznim mračnim prostranstvima. Provodio je dio svakog dana uz nju pokušavajući se usredotočiti na knjige koje je planirao pročitati mjesecima ili čak godinama. Nije imalo smisla biti uz nju cijelo vrijeme, ali što je drugo mogao činiti? Bojao se vratiti na posao, kao da bi to nekako moglo izazvati sudbinu, osigurati primitak strašnog telefonskog poziva dok je on daleko od nje vjerojatnije nego kada bi jednostavno sjedio kod kuće. Momci iz benda držali su ga za njegovu od tuge razbješnjelu riječ i raskid učinili službenim - John mu je poslao isprekidanu, pokajničku poruku davši mu stvar na znanje a da to niti jednom nije posve izrekao, a Theo se nije potrudio da ga nazove. Poziv sućuti od njegova i Catina prijatelja, zapravo više poznanika nego prijatelja, također mu je podario neželjen podatak da se Catherine viđa s nekim. Kad je poklopio slušalicu, stavio je jednu staru ploču Smithsa i šetao kućom iz sobe u sobu pokušavajući se sjetiti kako se čovjek trebao osjećati iznutra. Katkad se Theu činilo da i on odlazi odsijecajući veze, slijedeći svoju majku vlastitim putem u prazninu. Samo spoznaja da ona nije imala nikog drugog držala ga je vezanog za Zemlju. Stric Harold došao je jednom u posjet, za ranih dana, ali bio je još manje nadaren za razgovor uz bolesničku postelju od Johnnvja Battistinija te je Theo znao da ga više neće vidjeti. Bilo je ipak još nekoliko dobrih dana, dana kada bol nije bila tako strašna, a njezin um toliko zamagljen sredstvima za ublažavanje boli. Priželjkivao je da je imao više vlastitih vijesti koje bi joj mogao ponuditi kao razbibrigu, ali bio je plješiv poput kamena. No to, čini se, nije bilo važno: kada se osjećala dovoljno dobro da se usredotoči, govorila je. Bilo je to kao da je tijekom svog razornog toka rak također izgrizao zid unutar nje, pregradu koja je zadržavala sva normalna čavrljanja i uspomene, te je tek kad se razboljela shvatio koliko mu je bila strana. Isprva je pričala o samom Theu, o njegovu djetinjstvu, školskim danima, pretjeranoj ljubavi prema noći vještica i poslu potrebnom da se naprave kostimi koje je želio, ali onda je, sve češće, počela govoriti o svojem djetinjstvu u Chicagu. Pričala mu je priče koje nikad prije nije čuo: o brojnoj irskoj obitelji u kojoj je ona bila najmlađe dijete, o svim tim strinama, stričevima, rođacima, braći i sestrama od kojih se udaljila kad joj je majka učinila neoprostivo - u katoličkoj obitelji, u svakom slučaju - i razvela se od Annina nasilničkog, pijanog oca. Theo je slabo znao tu priču, ali ona je razjašnjavala zašto nikad nije upoznao gotovo ni jednog rođaka s majčine strane te zašto je Theova baka Dowd, žena sa sedmero djece u Illinoisu, završila živeći s najmlađom kćeri u Kaliforniji. Slušajući sada priču svoje majke, ponovno mu je počela nedostajati njegova baka. Baka Dowd iskazivala je puno više ljubavi od svoje kćeri, toliko mnogo da se Theo ponekad osjećao kako su on i njegova baka imali tajni dogovor. Velik dio stvari kojih se iz svojeg djetinjstva s ljubavlju sjećao bile su nekako povezane s njom - odlasci u drogeriju koji su se protezali i na policu sa slatkišima, mali novčani darovi kada njegovi roditelji nisu gledali i, naravno, sve njezine divne, šašave priče iz stare domovine o vilinskom narodu i divovima na koje je njegova majka kolutala očima i koje su otvoreno živcirale njegova oca, tehničara koji je radio na svemirskim šatlovima, i smatrao da njegova punica puni dječakovu glavu onim što je nazivao "priprostim besmislicama".

16

Baka Dowd umrla je kad je Theu bilo dvanaest godina. U to vrijeme smatrao je da ga to nije toliko pogodilo, iznenadio se i zadivio vlastitoj hladnokrvnosti. Shvatio je da je jednostavno bio premlad da bi znao koliko je to zapravo bolno. A sada, kao daje njezina kći na samrti nekako poprimila njezinu bit, gotovo je osjećao da je kraj uzglavlja svoje bake, nešto što mu je prvi put bilo uskraćeno dok je ležala umirući od upale pluća, jer su njegovi roditelji smatrali da će od toga imati noćne more. Ovo je cijela moja obitelj, pomislio je zureći u majčino propalo, usnulo tijelo. Cijela moja obitelj umire. Ja sam jedini preostao. Želim ti nešto reći", rekla je njegova majka. Theo se uspravi na stolici prenuvši se iz drijemeža i još jednog od onih upornih, uznemirujuće živih snova u kojima je gledao kroz zamagljeno staklo kao da je bolesnik ili uhvaćena životinja u terariju. Ovaj put je definitivno osjetio daje postao netko drugi - ne Theo, ni u kojem slučaju Theo, nego nešto staro, hladno i podsmješljivo. Bilo je strašno, a srce mu je još lupalo. Isprva, prije nego što je ugledao majčine otvorene oči, pomislio je da je šapat bio dio sna. Sada je toliko puno spavala katkad tijekom cijelog njegova jutarnjeg ili poslijepodnevnog posjeta. Već je počeo gledati na nju kao na nešto nepomično, na kip, iako je bilo trenutaka kada je stenjala od boli, čak i nakon što bi sestra došla da joj da još lijekova, a on bi se zatekao kako mahnito priželjkuje povratak te odsutne, turobne tišine. A bilo je još i trenutaka lucidnosti, kao što je, čini se, bio ovaj. "Što je, mama? Trebaš još lijekova?" "Ne." Bijaše to zvuk stvoren najmanjom količinom zraka, gutljaj. Duboko disanje nanosilo joj je bol, umanjivalo prostor u kojem je rak rastao poput mračna osvajača. "Želim ti nešto reći." Privukao je stolac bliže krevetu, uzeo njezinu suhu, hladnu ruku u svoju. "Slušam." "Ja... Žao mije." "Zbog čega?" "Što nisam... što te nisam voljela kao što sam trebala, Theo." Kroz izmaglicu pokušavala ga je valjano vidjeti; oči su joj malko zakolutale, pokušavajući izoštriti sliku. "Nisi ti kriv." "Ne znam o čemu govoriš, mama." Primaknuo se bliže da je može bolje čuti. "Bila si dobra..." "Ne. Nisam postupila kako sam trebala. To je jednostavno bilo... nešto što se dogodilo. Kad si bio malo dijete, gotovo novorođenče. Pretpostavljam daje to bilo, kako se ono zove...?" Zastala je da dođe do daha mučeći se na način od kojeg mu se zgrčio želudac. "Poslijeporođajna depresija? Ne znam. Nismo znali za te stvari, zapravo. Ali jednog se dana jednostavno dogodilo. Prišla sam tvojoj košarici - plakao si i plakao i nisi htio prestati. Nadutost, možda." Licem joj je prešla sjena osmijeha. "Ali odjednom sam se osjećala kao da me nije briga, kao da zapravo nisi moje djetešce." Namrštila se i sklopila oči pokušavajući prizvati prave riječi. "Ne, sigurno je bilo drukčije od toga. Nisam čak ni shvaćala što dijete zapravo znači. Samo mala vrišteća stvar. Ne dio mene." Stisnula je oči još čvršće pred valom boli. "Ne dio mene." "Ne smiješ se gristi zbog takvih stvari, mama." "Trebala sam pozvati pomoć. Pokušala sam reći tvojem ocu. Nije shvatio - rekao mi je da samo trebam više odmora. Ali nisam te voljela onako kako sam trebala. Nikad. Žao mi je, Theo." Osjećao je da ga oči peku. "Bila si dobra. Dala si sve od sebe." "To je grozno, zar ne?" Sada su se njezine oči otvorile, potpuno otvorile, i prvi put nakon mnogo dana pomislio je da ga zaista vidi, potpuno i točno, sa strahotnom jasnoćom koja bi normalni, svagdašnji život učinila noćnom morom. Nastojao je svom snagom zadržati taj jezoviti pogled. "Što je, mama? Što je grozno?" "Kad umreš, a jedino što itko može za tebe reći jest: dala je sve od sebe. Uvukla je drhtav dah, a onda pričekala tako dugo do idućeg da mu je srce ponovno ubrzalo otkucaje. Kad je napokon progovorila, bio je to drhtav šapat kao u preplašena djeteta: "Bi li mi otpjevao neku pjesmu, Theo?" "Pjesmu?" "Nisam te čula kako pjevaš... jako dugo. Uvijek si imao tako lijep glas." "Što bi htjela čuti, mama?" Ali ona samo sklopi oči i slabašno odmahne rukom. Sjetio se dana kad je doznao za njezinu bolest, kada su otišli poslušati svirku onog benda. Jednu staru, dakle, staru irsku pjesmu. Takve je voljela. Želio bih da sam u Carrickfergusu, tiho je započeo, Samo zbog noći u Ballygrandu. Preplivao bih najdublji ocean, Najdublji ocean, da pronađem svoju dragu. Malčice se nasmiješila pa je nastavio. Medicinska sestra provirila je u sobu znatiželjna zbog zvuka, a onda se povukla ostavši blizu vrata kako bi slušala, ali trudeći se da se ne nameće. Theo ju je ignorirao naprežući se da se sjeti riječi, priče o kajanju nekog bezimenog pjesnika. Ali more je široko, preplivat ga ne mogu, A nemam ni krila da ga preletim Kad bih barem pronašao naočita brodara Da preveze mene i moju dragu.

17

Djetinjstvo mi donosi uspomene slatke, Sretne dane što provedoh ih davno, Prijatelje stare i rođake drage Koji nestadoše poput otopljena snijega. Riječi su mu navirale, što je bilo olakšanje, jer nije želio prekinuti čaroliju: više mu se činilo kao da je bio pozvan da izvede neki obred a ne da otpjeva staru pjesmu. Pjevao ju je što je jednostavnije mogao, izbjegavajući refleksivne manirizme pop glazbe. Tek kad je završio posljednji stih i započeo zadnji refren, sjetio se o čemu se zapravo radilo - o kajanju pjesnika suočenog s neizbježnom smrću. Pokolebao se na trenutak, ali je opazio da je majka zaspala, još s osmijehom na licu, slabašnim poput zvjezdane svjetlosti na mirnu jezeru. Jer danas sam pijan, a trijezan sam rijetko Naočit lutalica iz grada u grad. Ah, ali sad sam bolestan i odbrojeni su mi dani, Pa dođite vi mladići i pomozite mi leći. Ostavio ju je da spava. Sestra, mlada Azijka, nasmiješila se i krenula mu nešto reći dok je izlazio iz sobe, ali je ugledala izraz na njegovu licu i odlučila šutjeti. Na kraju, Anna Vilmos nije dobila ni pola godine. Umrla je u noći 8. kolovoza. Činilo se da je to bila dobra smrt, s obzirom na okolnosti. Sestra je opazila da ne diše, provjerila joj bilo, a onda počela s nizom postupaka koji će na kraju osloboditi krevet za drugog pacijenta. Netko iz bolnice nazvao je Thea kući i nakon što mu je prenio vijest, rekao da nema smisla da dolazi prije jutra, ali on se svejedno ustao i ušao u stari automobil svoje majke, smatrajući da će biti sigurnije da se u svojem ošamućenom stanju odveze automobilom nego da zajaše svoj motocikl. Navukli su zastor oko kreveta, pokrili joj lice plahtom. On ga je otkrio, misli slomljenih u tako sićušne, uskovitlane komadiće da se osjećao poput snježne kugle, osjećao kao da su ga tresli i tresli, a potom odložili na pod. Nije izgledala posebno smireno. Nije izgledala nikako. Izgleda kao mjesto gdje je netko nekoć bio, ali više nije. Poljubio je njezin hladan obraz, a onda otišao potražiti noćnog upravitelja da se dogovore dalje.

Gladan stvor Skladišna četvrt skapavala je od vrućine, neobične čak i za to doba godine. Radna skupina vodenih vila, besposličareći tijekom stanke u sjeni jedne od visokih zgrada, nije bila voljna skloniti se crnoj kočiji s puta sve dok jedna od njih nije prepoznala cvjetni hijeroglif na registracijskim pločicama. Ime je prešlo preko usana vitkih, čvrstih bića, žubor poput mora koje im je bilo zabranjeno dok njihov ugovor ne bude isplaćen, te su se brzo spljoštile uza zid da propuste limuzinu. Vodene vile su razgovarale o tome te večeri u krčmi zvanoj Kraj plime, ali ne previše, i tek nervoznim, mrmorećim šaptom. Kočija se bešumno zaustavila ispred posljednje zgrade u nizu, niska, trošna zdanja bez prozora koje je čučalo na kraju doka poput pradavne životinje zaspale na suncu. Kočija je treperila na vrućoj izmaglici; kad su prve dvije spodobe izišle, iskrivljenje ih je učinilo još monstruoznijima nego što su bile. Obje su nosile duge crne kapute koji su slabo prikrivali golemost pod njima. Par je stajao dugo vremena, nepomičan, izuzev očiju koje su neprestano švrljale pod širokim obodima njihovih klobuka. Tada, na neki neizgovoreni znak, jedna od njih se sagne i otvori vrata kočije. Još trojica stupe van, svi u finim odijelima od tamna, odmjerena tkanja. Najviši od tih pridošlica pogleda gore-dolje po sada napuštenoj pristanišnoj ulici - vodene vile su ranije završile svoju stanku i pokupile se bestraga - onda se okrene i povede ostale u zgradu, zastavši tek kako bi dopustio jednom od divovskih tjelesnih čuvara da prvi prođe kroz vrata. Unutrašnjost zgrade bila je posve drukčija nego stoje hrđom umrljana, oljuštena vanjština davala naslutiti. Pet posjetitelja zaputilo se dugim hodnikom, kroz jezerca svjetla koja su ukošeno padala kroz nešto nalik na nepravilne rupe u visoku svodu, ali koje su se nakon pozornijeg razgledanja pokazale neobično oblikovanim krovnim prozorima od kojih je svaki bio pažljivo ugrađen. Sam je hodnik bio bezličan, zidovi naličeni izjednačenom glatkom crnom bojom, pod prekriven nekim tamnim, baršunastim materijalom koji je davao naslutiti da njegova vlasnika nije trebalo upozoravati da se približavaju nečiji koraci niti straha da bi itko mogao prodrijeti u njegovo svetište a da on za to ne dozna puno prije nego što uljezi stignu do vrata na kraju hodnika. Vrata su imala brončanu pločicu, ali na pločici ništa nije pisalo. Jedan tjelesni čuvar posegne za kvakom, ali najviši od dobro odjevenih pridošlica odmahne glavom. Otvorio ih je sam i poveo dvojicu svojih malo nižih suputnika unutra, ostavivši tjelesne čuvare da se nervozno premještaju s noge na nogu, od čega su iskre frcale u baršunastu hodniku. Golema je soba s unutrašnje strane imala još više visokih, neobičnih krovnih prozora te se činilo da daleki svod pridržavaju stupovi ukošena svjetla. Zrak je bio vruć i zagušljiv, a mirisi koji su se ondje miješali bili bi neugodni smrtniku, možda bi ga čak i izbezumili. Pridošlice, unatoč superiornim osjetilima, nisu naizgled bili osupnuti zadahom mjesta, ali dok su se njihove mačje oči privikavale na neobične pruge svjetla i tame, dva suputnika visoka muškarca uspore korake, a onda se zaustave, zatečeni metežom koji ih je okruživao. Golemi prostor bio je neka vrst skladišta, ali čak i u tom najstarijem i najtajanstvenijem od gradova bilo je malo vjerojatno da je postojalo takvo skladište. Iako su bodeži svjetla sa svoda isticali mnogo toga, osvjetljavali su malo; ono što se moglo vidjeti, bilo je vrlo neobično: čovjekoliki oblici, možda kipovi, zaleđeni u tisuću različitih poza,

18

ispunjavali su prostoriju poput gomile nijemih promatrača, većina stojeći ali mnogi prevaljeni na bok, a ruke koje su nekoć sezale prema kakvom nebeskom predmetu sada kao da su pokušavale ščepati noge svojih uspravnih drugova. Nijemi pridošlice bijahu tek dio kataloga prostorije, a mnogi drugi predmeti nisu bili odmah prepoznatljivi: fantastične životinje preparirane ili svedene na smotane kože i hrpe kostiju; otvoreni sanduci prepuni zahrđala oružja ili komada tkanine čije su se boje doimale nestalnima; urne; kovčežići; i prevrnute škrinje iz kojih se prosulo neobuzdano šarenilo drangulija od srebrnog i zlatnog nakita do predmeta koji su nalikovali na dječje igračke izrađene od najčišćeg crnog ugljena. Nedorađeni dragulji bijahu čak nemarno razasuti po podu, poput sjemenki divljeg cvijeća. Duž zidova nizala se polica za policom s vrčevima u kojima su plutale stvari koje nisu pozivale na pobliže ispitivanje, stvari s očima te čak i izrazima lica, iako ni na koji drugi način čovjekolike. Drugi vrčevi bijahu neprozirni, mnogi pomno i oprezno zapečaćeni, ali i neki s poklopcima prislonjenima na posude, kao daje ono stoje bilo unutra prikupljeno na brzinu (ili možda pobjeglo samo od sebe). Nijedna od tih posuda nije bila označena, a čak ni mali tragovi praha posutog po policama oko njih u očito pažljivim šarama nisu dali naslutiti o kakvu je sadržaju riječ. Drugi tajanstveni predmeti visjeli su sa stropa na žicama - zmajevi načinjeni od kože, svjetiljke koje su naizgled gorjele ali nisu osvjetljavale; bio je tu čak i oblak perja koji se neprestano kovitlao na jednoj visokoj točki blizu svoda kao da je uhvaćen u vihoru, a svjetlucavi bijeli čuperci kružili su oko jednog stupa svjetla ali nikad se nisu raspršili, ma koliko ih vjetar silovito nosio. Najviši od triju pridošlica nastavio je naprijed sve dok nije dospio do suprotnog kuta skladišta, mjesta gdje nikakva izravna svjetlost nije padala. Dvojica njegovih suputnika, zadovoljivši prvobitnu znatiželju - ili je možda pretvorivši u nešto drugo - pođu naprijed brzinom koja bi se u manje elegantnih stvorova možda krivo protumačila kao žurba, ali kada su se zaustavili, stajali su blizu svojem vodi. Posjednuti lik promeškolji se u tamnom uglu. "Ah", reče. "Dobrodošli, lorde Kukurijeku." Visoki kimne. "Primio sam vašu poruku." Stvor u stolici ponovno se pomakne ali ne ustane, i - na neizrečeno ali očigledno olakšanje Kukurijekovih suputnika ne pomoli se iz sjene. Odstranjivač Neugodnih Zapreka nije bio oku ugodan čak i u najboljim prigodama, a kudikamo manje kod svoje kuće. "I došli ste. To je vrlo ljubazno od vas, vrlo... susretljivo. Ne vjerujem da me ijedan od vaših suputnika dosad ovdje posjetio." Kukurijek kimne te pokaže na svojeg svjetlokosog suputnika i tipa stroga lica čija je kosa bila još tamnija od Kukurijekove, tako čiste crne boje da je odisala umjetnim. "Ovo su gospoda Naprstak i Kužnjak," "Da, poznajem ih." Začula se čudna hripava škripa kad se Odstranjivač ponovno pomaknuo. "Oprostit ćete mi, gospodo, ako vam ne ponudim ruku na pozdrav." "Ne obazirite se na to", reče bradati Naprstak, možda malčice prebrzo. "Dakle, onda." Ovo je bio Kužnjak, Prvi vijećnik Parlamenta - nakon Kukurijeka, drugi najmoćniji čovjek u Vilinju. Njegove drevne, hladne oči bijahu crne poput njegove kose, ali čupave obrve bile su mu snježno bijele, kao da su bile jedino na njemu što je ostarjelo više od neodređenih srednjih godina. "Je li vrijeme?" "Vjerujem da jest", reče Odstranjivač. "Kao što ste tražili, lorde Kukurijeku - i za što ste platili - budno sam pazio. Budemo li dulje čekali, mogli bismo propustiti trenutak." "Jeste li sigurni da ga nismo već propustili?" Nije bilo ni traga nestrpljivosti na Kukurijekovu blijedu licu ni u njegovu svilenu glasu, iako bi bilo suludo pretpostaviti da nije bio nestrpljiv, čak i gorljiv. "Ni u što nisam siguran. Ali mislim da je to malo vjerojatno." Kukurijek odmahne rukom na tu razliku. "Onda započnimo. Recite nam kako da dopremo do njega." "Nije to tako jednostavno. Pronašao sam ga za vas. Također ću vam trebati da obavim ostatak onog što želite učiniti." Kužnjak se namršti. "Koga ćemo onda poslati po njega? Jednog od nas? Vas?" "Ne koga", reče Odstranjivač i opet se nasmije svojim papirnatim smijehom. "Vi i vaši prijatelji iskoristili ste svoje izuzeće od Učinka Djeteline, a morate mi vjerovati na riječ da putovanje na onaj svijet više nije ni meni moguće. Zapravo, čisto sumnjam da biste mogli pronaći i jedno spremno oruđe na našoj strani s dovoljno moći i samopouzdanja da obavi prijelaz i pronađe vaš plijen - i gruba sila bez pameti i pamet bez dovoljno snage podjednako bi propali, a s obzirom na to da se stvari mijenjaju tako brzo, mislim da nećete dobiti drugu priliku." "Dakle, ne postoji nitko koga možemo poslati?" Naprstak se doimao kao da mu je odlanulo. "Nisam to rekao - jednostavno sam rekao da to neće biti 'netko'." S čudnim, vlažnim zvukom Odstranjivač se zavali dublje u tamu. "Donesite mi što trebam, molim. Opisat ću vam predmete..." Dok su Kužnjak i Naprstak tragali za zrcalima, Kukurijek stajaše ruku ležerno zavučenih u džepove hlača. Nije gledao izravno u mjesto gdje je Odstranjivač sjedio, ali to je mogla biti uljudnost, iako Kukurijek nije bio poznat po njoj. Nikad prije nije vidio tu najiskreniju od Odstranjivačevih raznolikih vanjština, ali je vidio mnogo toga što čak i njegovi cijenjeni kolege ne bi mogli zamisliti i nije bio nimalo gadljiv. "Shvaćate da ćemo prijeći crtu", napokon će Kukurijek, promatrajući kako koščati Kužnjak pažljivo prebire po hrpi prašnjavih uokvirenih slika. "Ovo neće biti poput onog što se dogodilo s nerođenim djetetom. Ne uspijemo li, možda nas sve bace kao hranu Zaboravu - zajedno s vama." "To mi i ne predstavlja neku prijetnju, moj gospodaru." Na trenutak je Kukurijek djelovao zabrinuto, ali mu je pozornost odvratilo kada se nevidljiva spodoba uskomešala i na trenutak čak izgledala kao da će ustati i iskoračiti na svjetlo. "Ne dirajte to!" vikne Odstranjivač glasom hrapavim ali zapanjujuće glasnim. "Spustite je!"

19

Na drugoj strani velike prostorije lord Naprstak, prenut i pomalo preplašen, žustro spusti izrezbarenu kutijicu koju je držao. Kukurijek je primijetio nešto nalik na bol u Odstranjivačevim riječima; nadigao je tanku crnu obrvu ali ništa nije rekao. Napokon se dvojica moćnih vilinskih velmoža vrate posrćući poput prenatrpanih slugu, svaki noseći veliko zrcalo s ružnim, grubim crnim drvenim okvirom. Prema Odstranjivačevim naputcima, podbočili su ih sučelice jedno drugom na podu, udaljene možda duljinu ruke. "Evo", reče Odstranjivač, i njegova se ruka na trenutak pojavi iz sjene držeći crnu svijeću na tanjuru. Druga dva plemića brzo odvrate poglede, ali Kukurijek korakne bliže i uzme svijeću. "Spustite je na pod na pola puta između zrcala", reče Odstranjivač. "Potom je upalite i povucite se natrag." Kukurijek dotakne kažiprstom palac i načini plamen. Čim je zapalucao, otvori u svodu nad njima suziše se, ili se nešto drugo dogodilo što im je zaklonilo svjetlo; za nekoliko sekundi skladište bijaše mračno, jedino je gorio plamen svijeće. "Sad tišina", reče Odstranjivač Neugodnih Zapreka. "Siguran sam da ovo ne treba govoriti, ali ću to svejedno reći nemojte pružati ruke između zrcala niti na bilo koji način ometati svjetlo koje prolazi između njih dok ne završim." Počeo je tiho pjevati, zvuk jedva razlučiv od hrapava daha. Činilo se da je trajalo dugo. Plamen iznad svijeće smanjivao se dok nije jedva bio veći ili svjetliji od krijesničina fenjera, sićušna točkica koja je svejedno postala žarište sve tame koja ju je okruživala. Nešto se počelo formirati u prostoru između zrcala, neznatno svjetlucav oblak, kao da se izvorna svjetlost svijeće raširila u nešto vodenasto i raspršujuće. Oblak je bivao jasniji ali ne i čvršći, kolajući od jedne do druge strane svjetla koje je skakutalo između zrcala. Neprestano se činilo da se upravo sprema poprimiti oblik; iako to nikad nije posve učinio, mogli su se vidjeti promjenjivi nagovještaji lica, tamna rupa za usta i izdubljene, prazne oči. Bilo gaje teško gledati dulje od nekoliko trenutaka, čak i za trojicu okupljenih velmoža Vilinja. Dok je Odstranjivačevo nemelodično pjevanje postajalo glasnije, stvor se počeo kretati silovitije, grčeći se i izvijajući u praznom prostoru između zrcala poput nečeg što pokušava pronaći izlaz iz kaveza. Prostorija je postala prodorno hladna. Usta stvora otvore se široko, potom još šire, kao da je mogao progutati i samog sebe da je htio. "Stoje to?" Kukurijekov je glas bio savršeno moduliran, ni pretjerano glasan od straha ni pretjerano zapanjen i tih. Odstranjivač umukne. Kad je napokon prozborio, njegov umorni glas kao da je dolazio iz velike daljine. "Irrha - duh iz jedne starije tame, sablast pošasti nepoznata u svijetu smrtnika otkad je kamenje Babilona sravnjeno sa zemljom." "I ona će... učiniti što tražimo? Rekli ste da je sila bez razuma beskorisna. Želite mi reći da ova... stvar ima razum?" Kukurijek pogleda svoje suputnike, možda tražeći potporu, ali oni su buljili u oblik između zrcala sa zgroženom opčinjenošću. "Ne treba mu razum. Ono što bi netko od vas izveo umijećem, on će pomoću instinkta, u nedostatku bolje riječi. Stravičan je u svojoj neumoljivosti. Slijedit će svoj plijen kamo god ovaj išao, u koji god svijet, ne zastajkujući da se odmori i bez ikakve sumnje ili oklijevanja. On ne razmišlja, ne kao što vi i ja razmišljamo, ali to mu i ne treba. Preuzet će nova tijela kako mu zatrebaju dok bude progonio svoj plijen pa se nikad neće umoriti. Na kraju - neizbježno pronaći će ga i prilijepiti se za nj, a onda ga dovesti nama. Zarobljen u njegovu stisku, onaj kojeg želite, reći će vam sve, učiniti sve, odreći se svega što posjeduje samo da se oslobodi ovog gladnog stvora koji ga glođe." "Ah. Vidim." Kukurijek kimne. "To je vrlo dobro." "To je... jezivo", reče lord Naprstak. "I jedno je i drugo", reče Odstranjivač. "U svim sferama postoje samo rijetka savršena bića. Ovo je jedno od njih."

Knjiga Kad su trojica plemića napustila prostoriju skladišta, zatekli su dva divovska tjelesna čuvara na pola puta niz hodnik kako bulje u strop razjapljenih usta i beskorisno ovješenih ruku. Noge su im funkcionirale tek dovoljno dobro da mogu klipsati za svojim gospodarima, ali tek kada su se vrata crne kočije zalupila, a konjoliki ih vozač s naporom okrenuo i odvezao natrag iz uske ulice prema glavnoj cesti, tjelesni su čuvari počeli treptati očima i mumljati. Kad je duga crna limuzina izišla iz lučke četvrti, mogli su opet govoriti, ali krupna siva stvorenja još se nisu mogla sjetiti ničeg što im se dogodilo dok su čekali u hodniku. Ali, hej, dobit ćeš nešto love od kuće, zar ne? Možeš kupiti vlastito pojačalo." "Ne znam. Mislim da ne mogu - barem ne sada." "Ozbiljan sam, čovječe. Ono što su oni učinili bilo je pljuga. Otišao bih sutra ako to želiš. Mogli bismo pronaći neke druge glazbenike, nema problema. Gitaristi, čovječe, ti rastu na drveću. Svijet je pun mršavih tipova koji cijelu srednju školu prosjede u sobama učeći odsvirati svaki Van Halenov solo." Theo nije mogao a da se ne nasmiješi, iako ga Johnnv nije mogao vidjeti. "Da, upravo mi to treba. Da se spetljam s još jednim obožavateljem produžene gitarske solaže." "Svejedno, čovječe. K vragu, mogli bismo umjesto toga dovesti kla-vijaturista. Mogli bismo svirati bilo što. Nekoć si znao pisati prilično kul pjesme, Theo. I tekstove - sjećaš se što si napisao o onome da ti je otac oluja, ili munja, tako nešto? Trebaš ponovno početi pisati - ionako nisi bio dovoljno iskorišten u The Cloudsima. Moraš se vratiti svojim

20

korijenima, stari. Kad sam te prvi put sreo, mislio sam 'Čovječe, ovaj će tip sigurno daleko dospjeti', i samo sam se htio držati za tebe dok tamo ne stigneš. Mogao bi opet postati taj momak." "Što je ovo, Nacionalni Theo-je-prebrodio-krizu Mjesec ili takvo što?" I Cat je rekla nešto slično. Potencijal. Sjajna riječ kojom su vas ljudi mogli opisivati kad vam je bilo dvadeset, a sramotna kad ste dosegnuli tridesetu. "O čemu to govoriš, čovječe? Samo kažem da imaš tone talenta, Thee. Trebaš ga iskoristiti." Bilo je teško razgovarati. Bilo je dobro čuti Johnnvjev glas, preskočiti nespretne isprike i zaci u područje u kojem im je obojici bilo ugodno (kao na primjer kakav je šupak bio Kris Rolle), ali sada se umorio. U posljednje vrijeme nije mnogo razgovarao i odučio se od toga. "Ne znam, John-O. Možda. Možda poslije. U ovom trenutku baš mi se ne da muzicirati niti išta slično. Samo ti nastavi svirati s dečkima iz The Cloudsa. Kris je zapravo prilično nadaren, iako ne mogu podnijeti to mršavo malo kopile. Možda ćete doista dobiti ugovor za album. Nemoj od toga odustati zbog mene." "Ali ti si moj prijatelj, čovječe!" To ga je zateklo. Trebao mu je trenutak da se pokrene, da nastavi presijecati konce. "Hvala. Zbilja. I ti si moj prijatelj, Johne, nemoj nikad u to posumnjati. Samo što mi prijateljske stvari još neko vrijeme neće ići od ruke. Ja sam... ne znam. Jednostavno sam ostao bez goriva. Baterije su mi prazne." "Sto ćeš onda učiniti, sada budući da...? Hoću reći, vratit ćeš se Khasigianu?" "Zasad još neću. Prodat ću kuću, uzeti malo slobodnog vremena. Znaš onu staru šalu: Smrt je način na koji ti život govori da usporiš? Pa, to najbolje pali kad si ti taj koji umire, ali otkrio sam da funkcionira bez obzira na sve." Oklijevao je, ne želeći odlutati predaleko u stvari o kojima je razmišljao. To baš nisu bila ona sranja koje je njegov prijatelj želio čuti, ili koje bi uopće i razumio. "Jednostavno nisam spreman biti među ljudima u ovom trenutku, Johnnv. Daj mi malo vremena, vratit ću seja." "I bolje ti je, inače ću doći i pošteno te isprašiti." Kad se skinuo s telefona, duboko je udahnuo, zapiljio se u hrpu obrazaca za prodaju nekretnina na stolu u blagovaonici te zaključio da ipak nije bilo prerano za drugo pivo. Mogli ste tako istresati stvari u prazninu cijeli dan a da se ona nikad ne ispuni. Hej, obavljam papirologiju, prodajem kuću, zar ne? To znači da sam zaposlen. Samo što imam sreće da imam šefa koji mi dopušta piti tijekom poslijepodneva. Ispraznio je pola piva u prvih nekoliko gutljaja, a onda protrljao hladnu bocu o čelo priželjkujući da se sve ublaži, da postane glatko i jednostavno. Dakako, previše je pio, ali pustite čovjeka na miru. Izgubio je djevojku, zajedničko dijete, a sada i majku, sve u nekoliko mjeseci. Nijedan psihijatar na svijetu ne bi mu zamjerio. A ako naleti na nekog koji bi mu zamjerio, e pa onda će ga odalamiti po gubici. Sranje. Tupo je buljio u obrasce, u kutije majčinih pažljivo poredanih papira. Kuća ga je tištila, sve je ostajalo točno gdje je ostavio jer nitko drugi ondje nije živio. Sve čiste, gole površine, prazne sobe, majčine stvari već strpane u kutije i premještene u garažu jer je jednostavno bilo predepresivno gledati ih. Ali jučer je trgovkinja nekretninama navratila dva ili tri puta s klijentima i činilo se da je na svoj jezivo živahan način smatrala da već ima nekoliko ozbiljnih kupaca. Hvala Bogu na jakom tržištu nekretnina. Što se brže proda, to će kraće morati ondje živjeti. Ispio je pivo, kratko razmišljao da uzme još dva ili tri iz hladnjaka i jednostavno potroši poslijepodne gledajući neki glupi televizijski film - ne da će pronaći išta pošteno, s obzirom na to da se njegova mama nikad nije potrudila nabaviti kabelsku, ali to nije bila poanta, zar ne? Stvar je bila u tome da izbriše duge sate, razmaze prijelaz u večer kada će imati izgovor da negdje ode na večeru; onda će se moći vratiti i bez straha, odgovorno popiti još nekoliko piva poput svakog normalnog kućevlasnika, zaspati gledajući kasne vijesti i ne morati razmišljati dok jutarnje sunce opet ne zabljesne kroz prozore. Nešto mu zagrgolji u grlu. Trebao mu je trenutak prije nego što je shvatio daje to bio krik zatomljen u njegovoj nutrini, eksplozija jada koja je pokušavala izbiti van. Osjetio je ježurce po svojoj vreloj koži, poput prvih znakova teške gripe. Što to radim? Ja ne pripadam ovamo. Prisilio se da ustane i ode do stola, teturajući malo dok je išao - zar je već popio četiri piva, ili samo tri? Sjeo je ispred kutija i rasprostrtih papira, urednih velikih modrih posrednikovih kuverti, majčina adresara i kartoteke posjetnica, no shvatio je da se ne može pomaknuti. Svjetlost se odjednom činila neobičnom, čak i s navučenim zastorima, kao da je netko cijelu kuću preselio s topla ali sasvim obična sunca sjeverne Kalifornije i ispustio je na kipuću površinu planeta Merkura. Najgore od svega, osjetio je kako nešto drugo zuri kroz njegove oči, kao daje poput nesinkronizirane televizijske slike odjednom postojalo više od jednog Thea. Bijaše to san, strašan san koji mu je tako često dolazio - ali bio je budan. Strana prisutnost bila je jednostavno... tu, bez misli koje je mogao dijeliti, ništa osim neodređena, nepodnošljiva osjećaja povezanosti. No što god daje drugi Theo bio, njemu se to nimalo nije sviđalo. Bilo je strahovito hladno, to njegovo sablasno "ja", čak i usred užarenosti koja mu je pržila mozak, hladno poput grumena leda koji pleše na repu kometa. Što, zar doživljavam... srčani udar ili nešto? O, Bože, molim te, ne... Misli su mu na trenutak zapištale poput niza neeksplodiranih petardi, a onda je čvor neobičnosti odjednom popustio ostavivši za sobom samo uobičajeno tmurno svjetlo tople, zatvorene dnevne sobe i jednu jedinu misao koja mu je odjekivala u mozgu. Mrtvi. Svi su mrtvi.

21

Spustio je glavu i pričekao da se opet osjeća po starom, kao jedno jedino biće. Bila je to samo nesvjestica sparena s depresijom. Nisu svi bili mrtvi, naravno. Catherine je još bila i te kako živa, živa i viđala se s nekim drugim. A Johnnv - sranje, Johnnv je bio besmrtan. Da to nisi ni pomislio. Nemoj ga ureći kao što si urekao dijete... Theo odgurne pivo i tu groznu pomisao, ali kad se pokušao opet usredotočiti na stambene papire, bilo je beznadno, kao da pokušava pročitati teksturu komada drva. Podaci zajmodavca, protupožarno osiguranje, osiguranje pokretne imovine, vlasnički list. Sati proučavanja. Nema teorije da će to uspjeti dok mu je glava bila u takvu stanju. Pogledao je majčinu kutiju s osobnim papirima, spazio rub kuverte s modrim i žutim cvjetovima, naslikanima na njoj pomoću šablone, te je izvukao. Bila je to čestitka, kičasta ilustracija mačkice koja se igra s klupkom špage dok je majka zadovoljno promatra. Na unutrašnjoj je strani bio otisnut stih: Netko tko mi pomaže, Netko tko me štiti, Netko tko me kroz život vodi, To si, draga majko, ti. Nažvrljano pod tim, drhtavo poput priznanja kakva ubojice, pisalo je: Sretan rođendan, voli te, Theo I opet su navrle proklete suze. Nije se mogao ni sjetiti da joj je to dao. Prema rukopisu moralo mu je biti oko šest ili sedam. No iznenađivalo je da je tu čestitku čuvala - njegova majka, kraljica nesentimentalnog pragmatizma. Što je još bilo unutra? Odnio je kutiju do kauča i istresao sadržaj iz nje. Velik dio bile su stvari koje je očekivao pronaći u kartonskoj kutiji: police osiguranja, stare bankovne knjižice davno zatvorenih štednih računa - kog ih je vraga onda još čuvala? - i nekoliko marginalno čudnih stvari poput priručnika za samopregled dojki, skriven u vlastitoj maloj svijetlo smeđoj kuverti, kao da se radi o pornografiji. Ali bilo je tu također i nekoliko pisama njegova oca, od kojih je jedno izgledalo kao da je napisano pedesetih, prije nego što su se vjenčali, dok je Peter Vilmos još bio stacioniran na Filipinima, a ona živjela u Chicagu. Bilo kakva nada da bi moglo otkriti očevu strastvenu, romantičnu mlađu osobnost - osobnost za koju je mlađi Theo želio vjerovati da je postojala prije nego što ju je normalni život uništio, ali što mu nikad nije u potpunosti uspijevalo - nestala je čim gaje pročitao. Draga Anna, Pa, prošlo je nekoliko tjedana pa sam pomislio da ti opet napišem pismo, jer si rekla da želiš da ti pišem. Život je više-manje isti. Jenrette, momak sa susjednog ležaja, još hrče kao lud. Hrana je prilično loša, ali barem je nema puno! (Šala) Nadam se da ste ti, tvoja mama i tata dobro, i da tvoj tata više nema toliko problema s bolešću i izostajanjem s posla, kao što si pisala. Prije neki dan morali smo podići skladišnu kolibu i ja sam bio nadzorni, što je teže nego što zvuči jer je ovdje zbilja vjetrovito, velik dio vremena "vjetar dere", a lim prijeti da će odletjeti, a zbilja je težak! Ali uspjeli smo nekako sagraditi kolibu... Bila je tu još jedna podjednako nesuvisla stranica, a pismo ne bijaše potpisano s "Voli te" ili "Strastveno tvoj" nego sa "Srdačno". Jesu li već spavali skupa? pitao se Theo. Ukradena noć ili dvije u motelu ili u sobi školskog prijatelja prije nego što je isplovio? Bilo je zastrašujuće blizu onome kako je vidio svojeg oca u najružnijim trenucima - da je doista bio tip čovjeka koji bi poslao pismo potpisano sa "Srdačno, desetar Peter Vilmos" nekome koga je vidio golog. Njegova je majka čuvala još nekoliko očevih pisama te nekoliko čestitaka za obljetnice i rođendane, ali stari se s vremenom nije pretvorio u većeg Casanovu, premda se barem okanio onog "Srdačno" kako su godine prolazile te čak potpisao neke od kasnijih pisama s "Voli te Pete". Inače, bilo je tu malo toga što je moglo posvjedočiti o cijelom jednom životu. Još rođendanskih čestitki od Thea koje su primjetno izostale nakon što je navršio dvanaestu, nekoliko pisama od rodbine i, na njegovo iznenađenje, priličan broj isječaka iz lokalnih novina o njegovoj mladenačkoj karijeri. Bio je tu jedan iz Peninsula Times-Tribunea o predstavi Momci i Cure, izvedenoj u njegovoj srednjoj školi, čiji je jedan odlomak bio podcrtan flomasterom: "Ako su neki od glavnih glumaca bili malko nesigurni i u vokalnom rasponu i runyonskom načinu govora, to se ne može reći za Theodora Vilmosa, kopije unio umjetnički polet, energiju i zapanjujuću snagu glasa u ulogu Skya Mastersona, velikog kockara zlatna srca. Mladi je Vilmos vladao pozornicom, a ovaj kritičar ne bi se iznenadio da za nekoliko godina čuje kako on ovu i druge uloge glumi na Broadwayu... " Čuvala je i druge stvari: još lokalnih natpisa o drugim predstavama i zborskim koncertima gdje je bio solist, te čak i kritiku nastupa njegova prvog glazbenog sastava iz Shreddera, polupankerskog časopisa ljubitelja znanstvene fantastike iz osamdesetih. Pitao se jedanput ili dvaput gdje je završila ta recenzija, i evo gdje je bila. "Pjevač je jebeno žestok, čovječe, a to obično ne govorim za dečke, ako znate na što mislim. Nisam čuo da neko tako pjeva otkad su se Bono i U2 razišli, istodobno lijepo i gnjevno. Hoću reći, ako Eaten Young zadrže svog pjevača, ovi će momci biti ozbiljno profitabilni. Ne znam je li to dobro ili loše, ali to je istina..." Činjenica da je njegova majka pažljivo cenzurirala riječ na "j" crnim markerom, da je uopće imala časopis zvan Shredder (Sjekač) skriven u svojoj ladici samo zato što se u njemu spominjalo njegovo pjevanje, umalo ga je natjerala da opet počne plakati. Tko je mogao znati? Ali priča je jasna, zar ne? Johnny, Cat, čak i ovi recenzenti - nisam to doveo dokle sam mogao. Kada je sve skrenulo s puta?

22

Sada je bio potišten onako kako nije očekivao, ne samo zbog majčina beznačajnog života nego i zbog svojega. Stavio je recenzije na stranu i prelistao ostatak papira. Njegova je majka čuvala i nekoliko nasumičnih recepata te bilježaka bake Dowd - ne pisama, ali ona je živjela s mamom i tatom posljednjih petnaest godina svojeg života pa zašto bi slala pisma vlastitoj kćeri? Bilješke njegove bake bile su na površini tako nezanimljive -jedna je bila molba da joj Anna podigne neki lijek, druga je bila stranica istrgnuta iz bloka sa zaglavljem nekog osiguravajućeg društva na kojoj je pisalo samo "Žao mije što sam zaboravila. Molim te podsjeti me da to potražim sutra. Mama." - da se neko vrijeme Theo pitao jesu li mogle, kada bi im bio dan trenutno nepostojeći kontekst, zapravo biti važne, možda čak nuditi ključ neke veće obiteljske priče. Tek kad je prelistao ostatak nimalo poučne hrpe plaćenih računa i izvoda, shvatio je da je razlog zašto je Anna Dowd Vilmos zadržala te besmislene bilješke bio taj što nije imala ništa drugo od svoje majke što bi čuvala. Laku noć, Nitko. Na trenutak se činilo da će se zimica vratiti, ali bio je to samo drhtaj očaja zbog pomisli na dvoje ljudi, sada oboje mrtvih - troje ljudi, brojeći njegova oca s njegovim novinskim biltenima o limenim kolibama - koji su iza sebe ostavili tako malo toga što bi obilježilo njihovo postojanje, koji su iščezli u smrt poput kamenja bačenog u rijeku za kojima su krugovi nestali u tren oka. Svatko započne kao netko. A potom to izgubi. Sada je želio još jedno pivo. Zbilja je želio još jedno pivo. Dok je slagao papire natrag u kutiju, nešto što mu je isprva promaknulo ispadne iz velike smeđe kuverte s prazničnim receptima u koju je upalo. Bila je to još jedna mala kuverta za čestitke, ali neobično teška. Majčino ime i adresa bijahu ispisani na njoj staromodnim, ponešto grčevitim rukopisom. Ono što je iskliznulo iz kuverte nije bila čestitka nego presavijeno pismo. Iznenađujuća težina potjecala je od bankovne knjižice i malog ključa, zalijepljena žutim selotejpom za dno posljednje stranice pisma. Theovo oko poleti na kićeni potpis, trebao mu je trenutak da ga odgonetne. Tvoj sluga pokorni, , Eamonn Dowd Bio je prilično siguran da je Eamonn Dowd bio jedan od braće bake Dowd, premda se nije puno sjećao što je pričala i o jednom od njih s obzirom na to da ih je sve ostavila za sobom kada se preselila u Kaliforniju. Bilo je to poduže pismo, barem u usporedbi s ostalima koje je njegova majka čuvala. Na poštanskom je žigu bio datum siječanj 1971., samo nekoliko godina nakon Theova rođenja. Porazmislio je o još jednom pivu, a onda se predomislio i napravio si šalicu instant-kave dok je krčio put kroz pomalo šiljast rukopis. Moja draga nećakinjo, Vjerojatno me se nećeš sjetiti jer se nismo vidjeli otkad si bila mala djevojčica, ali sada, kad tvoje majke više nema, jedina si rodbina koja mi je preostala - jedina prava rodbina, hoću reći. Tvoja majka, moja sestra Margaret, bila je jedina od te svadljive, propale sorte u kojoj sam se rodio, prema kojoj sam osjećao naklonost. To što sam je malo viđao ovih godina, a tebe još i manje, bilo je stoga što moja putovanja to nisu dopuštala, a ne zbog pomanjkanja bratskih osjećaja. Znajući me tako slabo, nedvojbeno ćeš se začuditi kad ti kažem da sam tebi i ostatku tvoje obitelji vječni dužnik zbog sramote koja se ne da smanjiti ni ispraviti. Neću je objašnjavati - to ionako ne bih mogao u pismu - ali reći ću da mi ona tišti srce sada kad se spremam na put s kojega mi nema povratka. Kao malu gestu dobre volje i kajanja što sam bio tako loš ujak darujem tebi, tvojem suprugu i malenom sinu ono malo što «* mi je preostalo od zemaljskih dobara. Nažalost, nije riječ o obiteljskom posjedu ili škrinji naslijeđenih dragulja. Umjesto toga, riječ je o malom bankovnom računu te o nekoliko osobnih papira i sitnica. Novac je tvoj - nema ga mnogo, ali možda će ti jednog dana pomoći da otplatiš školovanje svojeg sina ili prebrodiš kakvo siromašnije razdoblje koje zadesi mnoge živote. Još jedanput, žao mi je, iako to sada ništa ne znači, a vjerojatno nikad i neće. Medu meni dragim stvarima pronaći ćeš knjigu. Nađeš li se toliko zasićena slobodnim vremenom da je odlučiš pročitati, molim te nemoj je shvatiti kao buncanje poremećena uma. Bio je to pokušaj pisanja neke vrste beletristike, iako ne uspješan, bojim se - vrsta moderne bajke za koju sam se nadao da bi mogla pronaći mali broj čitatelja. Ali nisam mogao smisliti nikakav efektan svršetak. Sada mi se svi svršetci čine jednakima. Želim tebi i tvojoj mladoj obitelji zdrav i sretan život. Theo zaškilji, strese glavom, a onda ponovno pročita pismo. Nije se uklapalo među ostale majčine uspomene ništa bolje nego nakon prvog čitanja. Usred ustajale običnosti, sebi je stvorilo malen, čudnovat prostor - kao nešto iz priče O. Henrvja. Mali ključ sigurno je otvarao nekakav sef; to je bilo bjelodano. Bankovna knjižica, njezine ravne crte pune pažljivih malih bilježaka ispisanih rukopisom, pripadala je nečemu zvanom Putnička banka, s adresom u ulici Duende, tu u San Franciscu. Nikad nije čuo za tu ulicu, ali od indiga umrljane upute do tog mjesta davale su naslutiti daje vjerojatno negdje u području Russian Hilla. Račun je ukupno iznosio približno pet tisuća dolara - nemala svota prije trideset godina, ali ne posve dovoljna ostavština bogata ujaka koja je mogla promijeniti život i o kojoj su ljudi sanjarili. Sav novac bio je podignut otprilike tjedan dana iza datuma na pismu, a činilo se da ispražnjen račun otad nitko nije dirao. Bilo je čudno što majka to nijedanput nije spomenula, ali ne i nedosljedno njezinoj naravi.

23

Theo se sada sjetio da je čuo kako je njegova baka spomenula svojeg brata Eamonna barem jedanput ili dvaput: opisala ga je kao "naočitog u obitelji", ali je također rekla da "nikad nije pustio korijenje", ili nešto slično. No činilo se da joj je bio drag, kao što je njegovo pismo nagovještavalo. Također se sjetio da je o nekom svojem rođaku, za kojeg je sada pretpostavljao da je mogao biti taj Eamonn, rekla nešto kao "Da je samo zaposlio svu tu pamet, mogao je biti milijunaš. Ali to pusto čitanje i slično ne može zamijeniti malo fizičkog napora." Theo je zurio u bankovnu knjižicu. Sto se dogodilo tom čovjeku? Je li bio bolestan kad je ovo pisao? "Put s kojeg nema povratka" nije zvučalo baš dobro. I što je učinio obitelji da je osjećao kako se mora ispričati Theovoj majci, nekome koga je naizgled jedva poznavao? Bankovni račun odavno je bio prazan, ali gdje su ostali papiri koje je u pismu spominjao? Theo je znao da ga čekaju preči poslovi, ali pismo njegova praujaka bilo je prva stvar na koju je naišao sređujući majčinu ostavštinu, a koja nije bila potpuno depresivna. Nakon onog čudnog napada koji je doživio, žarko je želio raditi nešto, bilo što, što bi ga natjeralo na svježi zrak. I zašto je, uostalom, ključ još tu? Sigurno se radi o sefu. Ali čak i da se nalazi u toj kako-se-već-zove banci, tom Putničkom mjestu, neće mi biti od koristi ako ne znam njegov broj. Pretpostavljam da bih to mogao izvesti zakonskim putem, dokazati im daje riječ o dijelu majčina imetka i zamoliti ih da mi kažu broj, ali to znači da bih morao čekati dok to ne prođe sudsku ovjeru ili neku drugu prokletinju, zar ne? Razdražen i umoran zbog te pomisli, zagrebao je rub krute ljepljive trake žućkaste boje koja je pričvršćivala ključ za pismo. Prastari selotejp odvoji se od papira na jednoj strani, a ključ se zanjiše poput šarke razotkrivši tračak tinte. Ispod njega, tako sitno da ga je sam ključ skrivao, nazirao se broj "612" ispisan grčevitom, pažljivom rukom njegova praujaka Eamonna. Pronašao ju je u neobičnoj maloj poprečnoj ulici na pola puta uz strmi brijeg; bila je to jedna od onih viktorijanskih kuća u San Franciscu, tako uskih daje bilo lako proći pokraj nje i ne primijetivši natpis Putnička banka pokraj zvonca. Prva mu je pomisao bila kako je bilo prilično čudno otvoriti banku u običnoj kući, a druga daje netko sigurno zadržao ime, ali ju je pretvorio u nešto drugo -jedan od onih minijaturnih restorana koje ljudi ne mogu pronaći ako im prijatelj ne kaže za njih, ili grafički studio. Bila je premalena za modernu banku, a u takvoj su ulici nenajavljene stranke sigurno bile nepostojeće. Na ulaznim vratima nalazila se staklena ploha, no činilo se da su svjetla unutra ugašena te nije mogao vidjeti ništa što je bilo iza njih. Pokraj imena banke bio je interfon s malim dugmetom, pa ga on pritisne. "Kravk murkal mornt?" Bilo je moguće da tanak, nervozan glas što je zagrgoljio kroz interfon nije bio ljudski. "Halo? Mislim da tu imam sef?" Nakon nekoliko trenutaka vrata zazuje. On ih otvori, stupi u mračno stubište i uspne se stubama. Vrata na prvom katu bijahu otvorena. Punašna mlada žena svijetle ravne kose stajala je ondje nervozno čekajući. "Rekli ste da imala sef?" Imala je slabi naglasak, možda istočnoeuropski. "Da. Dio je imetka moje majke, a njoj ga je ostavio ujak, čovjek po imenu Dowd." Pružio joj je pismo i bankovnu knjižicu. "Možete i sami vidjeti. Tu je imao otvoren i trajni štedni račun." Podigao je ključ. "Broj sefa je 612." "Oh." Izustila je to kao da ju je upravo obavijestio da će svakog časa započeti nuklearni rat. "O, ne." "Molim?" Odmahnula je glavom. "Gospodin Korijen, on nije tu." Ali okrenula se i uvela ga kroz vrata. Ako je to bila čekaonica banke, bila je najčudnija i najmanja koju je ikad vidio. Cijela prostorija bila je otprilike veličine viktorijanskog salona, i slično uređena. Slike mrkih ljudi u staromodnim crnim odijelima visjele su na zidu, uokvirene prašnjavim baroknim okvirima; u tako natrpanoj sobi činilo se je kao da se naginju nad posjetitelje. Četiri zidna sata koja su pokazivala različita vremena bijahu izložena u nizu na zidu, ali umjesto uobičajenih financijskih središta poput Londona, Tokija i ostalih, na pločicama pod starinskim brojčanicima pisalo je Glastonbury, Carcassone, Aleksandrija i Perzepolis. Je li to bila kakva ustajala stara šala? Za većinu njih je čuo, ali nije bio siguran zašto bi itko mario koje je vrijeme i u jednom od tih mjesta. Bilo je još nekoliko komada uredske opreme, ali nijedan nije bio suvremeniji od parnog stroja, izuzev nekakva golema uređaja nalik na televizor s vlastitim stolom u pozadini sobe, koji je izgledao kao posljednja riječ tehnike u Drugom svjetskom ratu. "Još čuvate sefove?" Ona gorljivo kimne. "O, da. U stražnjim sobama." Pokazala je prema zidu iza leđa i vratima, okružena portretima dvojice namrgođenih patrijarha. "A kad će se taj gospodin Orijen vratiti?" "Ne, Korijen - kao drvo, da? Alija ne znala." Njezino zadovoljstvo što je mogla potvrditi postojanje kutija istopilo se i bacilo je ponovno u tjeskobu. "Ne dolazi baš često. Možda u petak? Možda u ponedjeljak?" Theo se opet ogleda. Preparirana vrana stajaše u staklenoj kutiji točno iza prednjih vrata sobe. "A vi ste ovdje sasvim sami ostatak vremena?" Sada njezine blago goveđe crte lica poprime usplahiren izraz. "Ne sama. Ima drugih ljudi u drugim uredima - susjedna vrata, ondje su Pan-pacifički Noviteti." "Nisam zlo mislio, samo sam... čini se čudnim. Hoću reći, ovo jest banka, zar ne? Nikad nisam vidio banku koja ovako izgleda."

24

"Većina mušterija je vrlo stara, mislim. Ne dolazila ovamo. Nekoć je bilo vrlo prometno, ovo mjesto, ali otad su prošle godine. Sad se većina ulaganja obavljala telefonom, faksom." Pokazala je najprije na telefon s brojčanikom na okretanje, a onda na masivni komad mašinerije koji je Theo već bio zamijetio. "Uglavnom ja samo odgovarala na pitanja." "Pitanja? Kao na primjer...?" Ona porumeni i odjednom se preobrazi u puno ljupkiju djevojku. "Kao na primjer, je li faks uređaj uključen?" Osjećao je grižnju savjesti što je ovako preslušava. Nije ona bila kriva što je radila za tvrtku koja je vjerojatno bila paravan za neku bizarnu inozemnu spletku pranja novca. "Oprostite. Dopustite mi samo da dođem do sefa i ja ću vas pustiti da se vratite svome poslu." "Dođete do sefa?" "Da. Rekli ste da su u stražnjem dijelu?" "Ali gospodin Korijen nije tu." "Ne treba mi zajam niti išta takvo. Unutra se nalazi kutija koja je prvobitno pripadala ujaku moje majke. Sada je moja. Imam sa sobom pismo u kojem joj ju je dao, a imam i kopiju njezina pisma koje me imenuje izvršiteljem njezine oporuke, a imam i ključ sefa. Tako te stvari funkcioniraju." Uputio se prema vratima u stražnjem dijelu pretrpane sobe. "Tu otraga, da?" Ona malko zamahne rukama i promotri težak stari telefon kao da pomišlja nazvati svojeg šefa da je dođe spasiti od luđaka koji je doista želio koristiti Putničku banku kao banku. Ili me možda kani ošamutiti tom pet kila teškom bakelitskom slušalicom ako još više prijeđem crtu. Ako je prednja soba bila mračna i staromodna, Theo je pomislio da je u usporedbi sa stražnjom izgledala poput pop-art slike. Jedino svjetlo dopiralo je iz mreže žica koje su nekoć podupirale okruglo papirnato sjenilo, a ogoljena je žarulja sada bila izložena usred njih poput usijana sunca u središtu srednjovjekovnog planetarija. Bilo je ondje polica i polica dugačkih uskih kutija, ali činilo se da su velik dio toga bankovni zapisi, kartoni krcati karticama veličine šest puta deset centimetara, ispisanih rukom. "Gospodin Korijen, on htio dovesti nekog da mu sve to stavi u kompjutor", reče djevojka opravdavajući se. Theo je nastojao da se ne nasmije na pomisao na nekog siromašnog bijednika koji će morati unositi podatke onoga što je izgledalo poput savršeno očuvane financijske institucije iz devetnaestog stoljeća. Ako to nije bila stražnja soba Scroogea i Marlevja, bila je vraški dobra imitacija. "Samo mi pokažite sefove, molim." Metalne kutije imale su svojih nekoliko polica bliže kraju, s komadom tepiha i vrlo starom okretnom stolicom, postavljenima radi udobnosti nekog uredskog miša koji je s njima morao raditi. Theo pronađe kutiju broj 612, sjedne i stavi je na krilo pa pročeprka ključem naprijed-natrag nekoliko puta, ali bez uspjeha. Problem je bio u staroj bravi a ne u pogrešnom ključu: nakon još nekoliko pokušaja ključ zaškripi preko nekakva zrnca koje mu se ispriječilo i brava se otvori. Theo se ne bi iznenadio da je ugledao oblak prašine kako se uzdiže iz kutije, kao da otvara Tutankamonov grob. Umjesto zlata ili dragog kamenja - nije da je računao i na jedno i na drugo - pronašao je samo kožom uvezanu bilježnicu. Oprostio se od smetene mlade žene i sišao niz stube, dok je čitač bajki u njemu napola očekivao da će otkriti kako je njegovih desetak minuta unutra zapravo bilo desetak sati, da će zateći mjesec visoko na nebu i napušteno noćno susjedstvo, ali pred ulaznim ga je vratima još čekalo prozaično poslijepodne. Iskoračio je na sićušnu ulicu Duende i zaputio se prema svojem motociklu. Sunce je jednolično blještalo, a vjetar se vrtložio strmom ulicom donoseći mu miris zaljeva dok ga je povlačio za kosu i odjeću. Svratio je kod Dennvja na ranu večeru i dok je čekao svoj sendvič s puretinom, zasladio je kavu i otvorio bilježnicu. Grčevit rukopis Eamonna Dowda sada je bilo lakše čitati, bilo zato što se Theo počeo privikavati na nj, bilo zato stoje rukopis, koji je sam autor nazvao pokušajem pisanja beletristike, nastao u manje žurnoj situaciji od pisma koje je poslao svojoj nećakinji. Od uvodne rečenice zvučao je više kao autobiografija nego roman, ali to je ionako pripadalo tradiciji književnosti osamnaestog i devetnaestog stoljeća koja je Dowdu ležala bolje nego nešto što bi bilo bliže njegovu dobu. Theo se zapitao kada se njegov praujak rodio, računajući unatrag od smrti bake Dowd u ranim osamdesetima. Ako je bio jedan od njezine starije braće, pa čak i do petnaest godina stariji - što nije bilo nemoguće u tako brojnoj obitelji - mogao je biti rođen krajem devedesetih godina devetnaestoga stoljeća, što bi njegove književne utjecaje učinilo prilično razumljivima. Oko 1890. Kad je prvi put pročitao Hemingwaya, bio je u najmanju ruku mojih godina. To je također značilo da je "put s kojeg nema povratka" kojega je spomenuo 1971. vjerojatno označavao njegovu prirodnu smrt. Sendvič i njegovo malo gnijezdo prženog krumpira umalo su pred njega pali s neba dok je konobar hitao do drugog stola. Theo je jeo polako, služeći se samo jednom rukom kako bi mogao čitati. Oduvijek sam bio nemiran, započinjala je priča. U ranijem stoljeću, u domovini mojih predaka, možda bih bio jedan od ribara koji su se otiskivali daleko niz obalu u neobične, strane krajeve Walesa i Cornwalla, ili možda, da sam imao malo drukčiju narav, svećenik koji pronosi Evanđelje na male, raštrkane otoke Irskoga mora. Umjesto toga, rodio sam se u svijetu gdje su se čak i najudaljeniji predjeli Azije činili bližima i pristupačnijima nego što bi grofovija Cork bila nekom od mojih praprapradjedova.

25

Cijenio sam prednosti takva umanjenog svijeta, ali čak i kao djetetu nije mi se sviđalo na koji su način porast znanja i smanjivanje udaljenosti pridonijeli izgonu Mističnog. Knjige su bile plovila mojeg djetinjstva izvodeći me na vjetrom metene ulice Chicaga i noseći me u Bagdad i Broceliande, u Spartu i Shenvoodsku šumu. Pokatkad -jer moje djetinjstvo nije bilo posebno sretno, i to ne samo zbog siromaštva - činilo mi se da su ta mjesta bila kudikamo stvarnija od sumorna svijeta kaldrme i cementa koji me okruživao. Morali su postojati ljepši svjetovi, zaključio sam, i odredio smjer svojem životu a da ni sam to nisam shvatio. Moralo je postojati nešto više od prohladnih sjena našeg doma na Aveniji Calumet i tandrkanja vlakova nad glavom, dvaput u jednom satu. Eamonn Dowd, ili barem ova možda posve izmišljena verzija, prvi je put pobjegao od kuće u dobi od dvanaest godina te doputovao skitničkom cestom sve do Denvera prije nego što gaje uhvatila željeznička policija i vratila u Chicago, gdje ga je otac pošteno istukao, ali inače gotovo i nije reagirao na tromjesečni bijeg svojeg najstarijeg sina. Kad je napunio petnaestu, ponovno je utekao; ovaj put dospio je sve do San Francisca gdje se, lažući za svoje godine, uvukao na teretni brod na putu za Kinu. Prvi svjetski rat nije još bio počeo, a luke Tihog oceana bile su opasna, uzbudljiva mjesta; mladi je Eamonn nakon nekog vremena zaključio da, na sreću, Mistika nije posve zamrla. Gledao je kako je japanskog mornara koji je oborio neku staricu nasmrt pretukla rulja u Hangchowu, i doživio prvo spolno iskustvo s prostitutkom u Kowloonu koja je bila tek nešto starija od njega, djevojkom zvanom Prva Kiša, koja je pobjegla iz svojeg rodnog sela u Shensiju. Dowd (ili u svakom slučaju istoimeni glavni junak knjige) živio je s njom nekoliko mjeseci, ali ga je njegova lutalačka strast naposljetku ponovno obuzela te se prevezao natrag u Sjedinjene Države brodom koji se zaustavio na Havajima. U trenutku kad se Dowd divio svojem prvom urođeničkom plesu - za mladića seksualno puno nadahnutijem iskustvu na početku stoljeća nego na njegovu kraju - Theo je dokrajčio svoj sendvič i ispijao drugu šalicu kave. Pred restoranom automobili su palili svjetla dok se dugo ljetno poslijepodne pretakalo u večer. Listao je gusto ispisane stranice, preletjevši ih okom. Pripovjedač je stupio u mornaricu kad su Sjedinjene Države ušle u rat 1916. Godinu poslije završio je kao kuhar na američkom ratnom brodu Oregonu, ali budući da je to bio prije svega brod za obuku, nije vidio borbu - a činilo se da mu nije ni bilo žao što ju je propustio. Potom se pokušao nastaniti u San Franciscu gdje je Oregon bio stacioniran, čak se nakratko zaručio s djevojkom zvanom Lizzie O'Shaughnessv, kćeri lučkog radnika, ali njegov nagon za putovanjem nije se dao tako lako ugušiti. Kad je napustio mornaricu, ostavio je i grad sredinom dvadesetih. Nekoliko Lizziene braće zaprijetilo mu je da će ga ubiti ako se ikad vrati, ali zacijelo samo zato što ju je razočarao: Theo nije mislio kako bi Dowd izvukao živu glavu da je napravio dijete pristojnoj irskoj katolkinji, a onda odbio oženiti se njome. Pridružio se trgovačkoj mornarici putujući po Europi, Africi i Bliskom istoku, uvijek jednim okom budno tražeći onakvu intrigu koja mu je u djetinjstvu raspaljivala romantične osjećaje i doživljavajući pustolovine od kojih su čak i one najnezanimljivije budile u Theu zavist, ako su doista bile stvarne. Theo je dokrajčio svoj komad pite s kremom od kokosa i odsutno odlagao novac na sjajnu plohu stola, upravo se spremajući zaklopiti bilježnicu i krenuti kući kadli mu rečenica na kraju jednog od neoznačenih poglavlja knjige upadne u oči. Bilo je to dok sam bio na dopustu u Indiji, džepova nešto punijih nego obično, kada sam nabasao na knjigu i tajne koje će mi zauvijek promijeniti život. Theo je želio nastaviti čitati, ali je imao uporan osjećaj da je ostavio stražnja vrata kuće nezaključana. Nije planirao ostati vani tako dugo. Svjetla su sigurno bila ugašena pošto je bio izišao u rano poslijepodne - pozivnica za lopove ili vandale. Sa žaljenjem je zatvorio bilježnicu i odšetao do svojeg motocikla na parkiralištu. Uspavati se ispijanjem triju ili četiriju piva više nije bila tako zanimljiva ideja kao ranije toga dana: sviđala mu se, ili ga je barem zanimala, pripovijest njegova praujaka. Theo se podbočio na kauču u jezercu svjetla stolne svjetiljke i ostavio sva druga svjetla ugašena. Prvi put mogao je uživati u tišini malene kuće. Pripovijest - koja je unatoč svojim pitoresknim događajima do ovog trena bila toliko realistična da je knjigu počeo smatrati očito autobiografskom, unatoč piščevim izjavama - sada je načinila zaokret prema nedvojbeno čudnom. Eamonn Dowd pisao je o pronalasku primjerka ozloglašene ali neimenovane knjige na muhama prepunom bazaru u Harappi, otkriće koje je opisao "tako sretnim da bi netko pomislio kako u to nije bila upletena samo sreća". Kakva god to knjiga bila, probudila je u pripovjedaču zanimanje za nenavedena mjesta koja je, poput knjige, znao preko glasina, ali nikad nije pomišljao da bi ih bilo moguće doseći - "čarobna imena", kako se izrazio, do kojih se može doći samo "izgubljenim puteljcima i stazama koji su velikim dijelom izblijedjeli iz ljudskog sjećanja". Kako je pripovijest u bilježnici postajala neobičnija, njezini su opisi također bivali nejasniji, toliko puni neodređenih aluzija na Eamonnovu novu opčinjenost "pokusima" i "proučavanjima", kao i na njegovo rastuće zanimanje za ono što je nazivao "Vanjske zemlje" ili "Onostrana polja", daje Theu bilo sve teže zadržati pozornost za retke i retke gusta rukopisa. Zijevnuo je i podignuo pogled s odlomka o "Vratima iza kojih se nalazi predvorje Grada i njegovih poljana", te na svoje zaprepaštenje ustanovio da je prošla ponoć. Unatoč svrsishodnoj opskurnosti priče, čitao je na kauču više od tri sata. Nije ni čudo što je bio umoran.

26

Pogledavši stranicu na kojoj se zaustavio, ponovno je pročitao opis "grada drukčijeg od svega poznatog, življeg od bilo koje metropole Zapada ili Istoka, i strasnijeg". A sada, napokon sam pronašao put, ili sam barem mislio da jesam. Kod sljedeće pomrčine Mjeseca otkrit ću jesu li moje godine proučavanja bile uzaludne. Ostvarit ću želju svojeg srca ili će se moje nade razoriti... Nešto jaukne pred kućom. Prenuvši se, Theo ispusti knjigu. Na trenutak mu se učinilo da to plače neko dijete, a onda se opustio shvativši daje to sigurno bila mačka na stražnjoj ogradi, neki susjedski mačak koji je pjevao pjesmu o osporavanom teritoriju ili izjavljenoj ljubavi. Zvuči koje katkad stvaraju -jezivi mali gadovi... Ali dok je ponovno pronalazio svoje mjesto u knjizi i umetao neotvoreni račun u nju kao označivač stranica, zvuk se nastavio, štoviše, postao je glasniji. Theova se koža naježuri, a dlačice na potiljku usprave i zadrhte. Bio je to najčudniji zvuk koji je ikad čuo, jauk nalik na nekog tko trpi užasnu bol, ali neobično bestjelesan, s jezivo jecavim prizvukom zvuk nečeg, svjesnog da je strahovito, neizlječivo izgubljeno. Lišilo ga je hladnokrvnosti, a kad je otkrio daje dvorišno svjetlo pregorjelo, jedva je uspio iščeprkati džepnu svjetiljku iz kuhinjske ladice i iskoraknuti kroz stražnja vrata priželjkujući jedan jedini put u životu da ima pištolj. U času kad je izašao van, zvuk je prestao. Stajao je tako trenutak zadržavajući dah, pitajući se zašto mu je nešto što je gotovo sigurno bilo zavijanje uspaljena mačka razlupalo srce poput bubnjanja rave glazbe. Sada se više nije čulo, ništa osim tišine - čak su i cvrčci utihnuli - ali nije se mogao otresti nerazumna osjećaja da je nešto posezalo za njim, nešto još čudnije od hladne prisutnosti koja ga je već bila dotaknula toga dana. Theo prijeđe svjetlosnim snopom svjetiljke po stražnjoj ogradi, preko uvelih cvjetnih lijena koje je ponovno zaboravio zaliti, te pregleda grmlje ispod brijesta u kutu dvorišta. Nije bilo odraza mačjih očiju. Nije bilo traga nikome. Sigurno je pretjerivao, rekao je samome sebi, i to se svakako činilo logičnim, iako se nije mogao posve nagnati da u to povjeruje. Sto god da je stvaralo onu buku, čulo ga je kako dolazi i pobjeglo, ništa drugo. No sjećanje na taj gladni, tugaljivi zvuk nije ga napustilo ni nakon pola sata. Koliko god je bio umoran, nije mogao zaspati sve dok nije ustao iz kreveta i upalio malo svjetlo u kupaonici na hodniku, tako da su vrata njegove sobe postala blago svijetleći pravokutnik u tami, ulaz u neku blistavu zemlju s one strane sna.

Izopačenost mjesečine Moje ime nije prokleti Kusonja", reče izgubljeni čovjek premda ga nitko nije slušao. Povukao se još dublje u kut pokušavajući postaviti malo veći dio kontejnera između sebe i vjetra koji je strugao oko ulaza u uličicu poput psa koji pokušava prokopati prolaz ispod ograde. "Nije Kusonja. To nije pravo ime." Potapšao je svoj džep nadajući se da si je samo umislio kako je ispraznio bocu, no naravno nije bilo tako. "Dovraga." Nije pošteno oteti čovjeku ime. Bilo je dovoljno loše kad su ga poslali u Vijet-prokleti-Nam i oduzeli mu obje noge i dio ruke, ali barem su ga tada još zvali njegovim pravim i poštenim imenom, čak su stavljali čin ispred njega, kao da ga još čvršće pribijaju u svijet - vodnik prve klase James Macomber Eggles. Suborci iz njegova voda zvali su ga i Eagles (Orao) prije nego što ga je kratkometni projektil odbacio iz An Hoa sve do SAD-a. Eagles možda nije bilo ispisano na Bibliji njegove bake poput njegova pravog imena i imena sve njegove braće i sestara, ali ipak mu se sviđao njegov zvuk. Čak i kada se prvi put otkotrljao na ulicu u svojim kolicima, a neki ga klinci dolje na travnjaku sudske zgrade nazvali Kusonja Jim samo da mu povise tlak, barem su ga još djelomično zvali njegovim pravim imenom. Sada su ga samo zvali Kusonja, a to ga je ljutilo, jako ljutilo. Mogli ste čovjeku oduzeti noge i ruku, ali niste mu smjeli oduzeti ime. To nije bilo pravedno. "Gdje je mačka?" Pronašao je prijatelja neke vrste, koštunjavo biće koje je veselo glodalo ostatke njegovih obroka i sklupčalo se uz njega da se ugrije, ali nije ga vidio dva dana. "Prokleta mačka je utekla." Bilo bi lijepo imati malo društva. Nadao se da će se vratiti. Nije da je želio baš mnogo toga: da mu se mačka vrati, još jednu čarapu daje navuče preko batrljka podlaktice jer će postati tako prokleto hladno kad se zima vrati, a batrljak ga je uvijek toliko boljeo kad je vjetar puhao s jezera; nekog tko će mu popraviti kotače skejtborda na kolicima kako bi se mogao opet normalno kotrljati po pločniku, a ne vući na otiraču od starog kartona. To je bilo ponižavajuće. Bio je veteran - prokleti marinac! Trebao je barem imati neke proklete kotače. Nije da je želio mnogo toga: i bocu brendija - nije morala biti skupa, samo boca brendija koji bi mu glatko i lagano curio niz grlo i od kojeg bi ga prestale boljeti druge stvari. Nije kušao brendi otkad mu je onaj čovjek u lijepu kaputu dao pola boce za pretprošli Božić, ali otad nije prestao misliti o tome. To je piće ono usrano jeftino vino koje je imalo okus sirupa za kašalj zatiralo u jebeni prah. Pročeprkao je po hrpi svoje imovine tražeći novu plastičnu vrećicu koju je pronašao, lijepu debelu plastiku iz neke elitne prodavaonice odjećom, ne neku traljavu vrećicu iz dućana mješovitom robom koja je pucala po šavovima još prije nego što ju je pronašao. Namjeravao je izgristi rupu u toj lijepoj novoj vrećici da kroz nju provuče glavu i nosi je

27

visoko na vratu da ga čuva od noćne hladnoće. Mislio je da bi mogla izgledati poput onih ovratnika koje imaju astronauti, prstenova na koje se zašarafe kacige, i nakratko se upitao kakav bi bio osjećaj prespavati zimske noći u svemirskom odijelu, s prozorčićem preko lica koji je mogao zatvoriti i zadržati toplinu sve dok jutarnje sunce opet ne počne dovlačiti malo topline na pločnike. Mačka, čarapa, kotačići skejtborda, boca brendija, i prokleto svemirsko odijelo... Nešto tiho jaukne duboko u neurednoj hrpi na kraju uličice. Čovjek koji je nekoć bio vodnik prve klase James M. Eggles lecne se. "Mačak? 'Si ti?" Ali to nije zvučalo poput ikakve mačke. Zvuk bijaše prejak, pregrub. Bacili su tijelo tamo, ali siroti gad još nije mrtav, bila je njegova iduća misao. Hrpa smeća se uskomeša, nadme, a onda umiri. Jauk postane glasniji. Sranje, ne, to je samo neki prokleti narkić koji je zaspao bljujući u mojoj ulici. Nema obzira. Uspravio se pomoću svoje zdrave ruke i zamahnuo batrljkom prema drhtavoj hrpi kartona i razderane plastične ambalaže. "Gubi se odavde." Glas mu je bio drhtaviji nego što je želio. "Ovdje spavaju pošteni ljudi. Ovo je moje mjesto." Ali što ako to nije bio zakržljali, koščati mali narkić? Što ako je bilo nešto gore, neki klinac koji se probudio izbezumljen, glave pune anđeoskog praha, ruku i lica do krvi izgrebenih noktima, mišića zgrčenih poput živih zmija? Ili što ako to uopće nije bila osoba? Možda krupan stari pas, jedan od onih pitbulla, kojeg su štakori zarazili bjesnoćom ili nečim. Možda će izaći iz one hrpe smeća sa zapjenjenim ustima i crvenim očima... "Imam nož, znaš", lagao je. Uplašen, ipak je iskoristio trenutak da to pridoda svojem mentalnom popisu, točno iza svemirskog odijela. "Nemoj me tjerat' da te porežem, čuješ? Ne želim nevolje, ali dat ću ti ih besplatno budeš li ih tražio!" Stvor se polako uspravi, izopačenost mjesečine, dronjava, lepršava sjena koja je oživjela. Isprva je pomislio da se zaklonio iza kontejnera bolje nego što je mislio, da je vjetar s obale jezera sigurno puhao zbilja jako kad je zalijepio papirnate vrećice i omote brze hrane po tom drugom čovjeku tako da mu nije mogao vidjeti ni djelić kože ni odjeće. Figura malo posrne i zatetura korak prema njemu. "Prokletstvo!" resko će on. "Hej, što sam ti rekao za svoj nož! Ostani gdje jesi!" Ali kad se to nešto okrenulo prema njemu - polako, neobično, kao da nije čulo ništa od onoga što je rekao, nego ga sada tek nekako naslutilo, osjetilo ili nanjušilo - iznenada je shvatio da je izgledalo tako čudno jer nije bilo tijela pod zgužvanim, lepršavim izborom vreća i iskidanih novina ni zbunjena lica nekog narkića skrivenog iza poderane gomile papira. Zgužvana, mašću umrljana maska bila je njegovo lice, posljednje lice koje će ikad vidjeti. Srce mu se popne ravno u grlo poput Otis dizala te tako spriječi dovod zraka. Okrenuo je leđa kako bi se odvukao uličicom prema pločniku, koprcajući se prema ljudima koji su sigurno bili samo desetak metara dalje na toplim, ljetnim ulicama, prema luzerima koji vise pred haustorima, tipovima koji se pretvaraju da su svodnici. Čak i najgori od njegovih mučitelja sigurno ga ne bi prepustili ovome! Pokušao je vrisnuti, ali teret težak poput četvornih metara grobne zemlje padne na njega i pritisne ga na tlo, a onda se nešto što je zaudaralo na mast i stare kosti ovije oko njegovih usta i nosa stišćući čvršće i čvršće sve dok James Macomber Eggles nije napokon predao svoje umorno, oslabljeno tijelo i nečujno vrišteći otišao u prazninu. Čekao je tako dugo da okusi taj čudan ali ugodan osjećaj. Eoni na onom hladnom mračnom mjestu, u onoj pustoši nastanjenoj samo drugim pojavama poput njega, toveći se na treperavoj vrućini svojih nesretnih susjeda (istodobno izbjegavajući onih nekoliko čija je praznina bila dublja i moćnija od njegove) gotovo su posve izbrisali ono malo svijesti koju je nekoć posjedovao. Sada je opet bio slobodan. Ali sloboda nije bila potpuna. Nagon ga je prožimao poput crvena ožiljka: sva njegova glad, njegova ledena mržnja prema onome što je bilo toplo i slobodno bijaše usredotočena oko točke života koju je moglo oćutjeti ali ne izravno dotaknuti - theovilmos stvari, plijena. Na trenutak dok je putovao do ove razine, taj plijen se doimao na dohvat ruke, iako bestjelesni lovac nije bio spreman upustiti se s njim u borbu. Ali takva je bila divlja vatra njegove gladi da su se na trenutak njih dvojica umalo dodirnuli preko nepojmljive daljine. Tada je Irrha bio prisiljen popustiti, odnesen na drugo mjesto gdje su se razine približavale igdje je bilo lakše izvesti prijelaz u tjelesnu stvarnost u kojoj se plijen kretao. Duh bolesti savije svoje nove udove, protegne svoja nova osjetila. Topli život ga je okruživao - topli život i hladna geometrija kamena, zajedno pomiješani. Toliko vremena, prošlo je toliko vremena otkad je dotaknuo tu materijalnu razinu, osjetio te posebne i profinjene boli. Irrha je pokušao pogledati kroz oči ukradena tijela, ali isprva ih nije mogao izoštriti. No njegovi svojstveni osjeti još su bili oštri. Mogao je naslutiti druge žive pojave u blizini, stvari prilično slične stvorenju čije je tijelo sada nosio: kretale su se i stvarale buku točno iza ulaza u to ograđeno područje, nevine poput ptica što lete pokraj grane na kojoj se leopard pravi da spava. Bilo je vrijeme da započne lov, no Irrha je oklijevao. Nešto nije valjalo s oblikom koji je uzurpirao: bio je nekako nepotpun, udova skraćenih i neuravnoteženih. Irrha je izabrao to tijelo jer je njegov vlasnik bio najbliže mjestu gdje je Irrhin prijelaz završavao, i stoga što je osjetio da se vlasnik neće boriti za nj - Irrhu je iscrpilo njegovo putovanje i morao je čuvati snagu, ali pokazalo se daje ta štedljivost bila besmislena. Gladni stvor zastane kako bi obavio prepravke. Sada gaje čekalo mnogo teškog, tjelesnog putovanja koje je postalo dio ove razine postojanja, a tijelo je moralo izdržati dugačak put. To ukradeno prijevozno sredstvo moralo je također biti dovoljno snažno da zarobi theovilmos stvar i da je odnese na mračna mjesta, kao stoje bilo zapovjeđeno.

28

Ali, pomislio je na svoj nejezični način, kada oni koji su pozvali duh bolesti završe s theovilmosom, možda će dopustiti Irrhi da se nahrani njime. To će biti vrlo ugodan čas, kada će se glad napokon utažiti.

Suma Nakon tako iscrpljujućeg istraživanja (i nakon toliko propalih pokušaja!), ugledati napokon tu legendarnu metropolu kako stoji preda mnom, prepune ulice i blistave tornjeve koje je tako malo ljudi vidjelo i iz kojih ih se njih još manje vratilo, značilo je spoznati jednom i za svagda daje Znanost prijevara, a ono što mi nazivamo "ljudsko znanje" sažetak izgovora i ** poluistina. Dok sam zurio u taj prizor koji je oduzimao dah, i ne znajući što će mi se dogoditi - a možda su me bogovi ili Sudbina blagoslovili tim neznanjem - shvatio sam da se moj život sada toliko promijenio da su sva iskustva za kojima sam tako gorljivo tragao, u tolikim neobičnim kutcima svijeta i među tolikim čudnim ljudima i situacijama, poslužila samo kao kratak, sjenovit uvod u ovaj trenutak... Ovo se činilo dobrim mjestom da zastane. Theo zamota knjigu u ručnik, a onda je pažljivo spremi u svoju naprtnjaču odlučivši da bi bilo bolje odnijeti je u automobil nego riskirati da se zgnječi u kutiji među ostatkom njegovih stvari. Od male zalihe imetka koju je selio u kolibu, bila je jedina stvar koju nije mogao zamijeniti. Kako je priča njegova praujaka postajala sve više i više nevjerojatnom, tako je raslo i Theovo poštovanje prema njoj kao prema dobro ispričanoj bajci. Iako je nikad ne bi klasificirali kao veliko literarno djelo, pa čak ni iznimno dobro retorika je, na primjer, naginjala prema odveć kićenoj, pod jakim utjecajem rotoromana koje je Eamonn Dowd čitao u mladosti, te je također više nalikovala na putopis a ne na roman, gdje je nevažnim zgodama često bila davana jednaka težina i detaljnost kao kudikamo važnijim događajima - morao je priznati da je bila prilično dobra knjiga svoje vrste. Unatoč namjernom prikrivanju ("ali o tome neću više govoriti", sranju, kako ga je Theo shvaćao) pokupljenom iz previše Lovecraftovih romana ili nečeg sličnog, neumoljiva potraga glavnog lika za nekim načinom da dođe do misteriozna, čarobna grada bila je istinski zabavna. Thea je zanimalo hoće li izmišljeni grad, sada kada je glavni junak otkrio tajanstvenu mudrost kako da onamo stigne, biti dorastao zapletu - drugim riječima, hoće li se praujak Eamonn pokazati pravim piscem ili običnim amaterom koji pokušava začiniti svoje zanimljive ali nimalo čarobne uspomene stvarima ukradenima iz Čudnovatih pričal Zapravo, budući da je sada imao oko dvije stotine tisuća dolara od prodaje majčine kuće pohranjenih u banci ohrabrujuće dosadnu banku na glavnoj ulici, s brojnim blagajnicima unutra i bankomatima na vanjskim zidovima, nimalo nalik na izbor financijske institucije Eamonna Dowda - Theo si je mogao priuštiti ne samo da bez žurbe završi čitanje knjige nego i da se poigrava s idejom da je objavi. Čak i život na tako skupom mjestu kao stoje područje Zaljeva - dvije stotine tisuća moći će ga održati nekoliko godina. Pretpostavljao je da je umjesto toga mogao upotrijebiti novac kao polog za vlastitu kuću, ali onda bi mu trebao još jedan izvor prihoda da dobije zajam. Novac koji mu je preostao kad je otplatio majčine hipoteke i ostali dug bez kredita nije bio dovoljan da se kupi išta veće od izviđačkog šatora unutar vozne udaljenosti od grada. Ne, bilo je bolje iznajmiti kuću, živjeti barem na dijelu onog što je dobio prodajom dok ne smisli kako će katastrofu svojeg života vratiti sa sporednog kolosijeka na prave tračnice. Dakle, budući daje imao malo novca, zašto ne bi dao tiskati praujakovu knjigu? Bilo je malo vjerojatno da bi je htio pravi nakladnik, ali sigurno bi mu tisuću dolara ili otprilike toliko omogućilo lijepo malo izdanje kod kakva manjeg nakladnika. Mogao bi ga čak posvetiti svojoj majci, podijeliti nekoliko primjeraka lokalnim knjižnicama. To baš ne bi izbavilo Annu Vilmos iz opskurnosti, ali barem bi bilo nešto. Ogledao se po njezinoj urednoj, bezličnoj dnevnoj sobi posljednji put - njezinoj najvjernijoj ostavštini koja se sada spremala prijeći u ruke nekog mladog para koji ona nikad nije upoznala. Dugovao joj je nešto, zar ne? Rekla je da me nikad nije voljela kako treba. No je li to značilo da se trebao osjećati loše, ili se ponositi njome što se trudila koliko je mogla, ponositi sobom jer je ipak ispao prilično dobar? Možda nije bio uspješan, ali barem nije bio kriminalac ili nasilnik koji se iskaljivao na ženama. Mama je dala sve od sebe. Možda neki ljudi jednostavno ne bi trebali biti roditelji, pomislio je. To ga je odvelo na neke neugodne putove. Stoga je podignuo naprt-njaču i odnio je do svojeg automobila i iznajmljene prikolice u kojoj je bio i njegov motocikl. Zbogom, kućo! Ne mogu reći da ćeš mi puno nedostajati. Sada će se druga obitelj useliti - Marshall, ili kako su se već zvali - i tu započeti svoj život. Ovo više nije imalo nikakve veze s njim. Trebao bi se osjećati drukčije, zar ne? No s druge strane, da je tu ostavljao ikakve stvarne uspomene - to jest, ikakve dobre - i bilo bi tako. Imao je dosta majčinih posljednjih tjedana da mu potraje za cijeli život. Bio je to još jedan odličan motiv da proda to mjesto, snažniji čak i od novca. Nikad se nisam osjećao doma, čak ni u staroj kući, pomislio je. /// kad sam živio s Cat. Sto nije u redu sa mnom? Sjeo je za upravljač i natraške izvezao prikolicu niz kolni prilaz i na ulicu, snažno okrećući upravljač kako ne bi izbio odbojnik kamioneta koji je neki kreten parkirao cijeli metar i pol od ruba pločnika. Gospođa Kralev izašla je do ograde da motri njegov odlazak, a mlaz vode iz cijevi pravio je dugu u zraku pokraj njezina ravnodušnog lica. Veselo joj je mahnuo, za dobra stara vremena. Nije ga razočarala - nije mu uzvratila pozdrav.

29

Theo se polako odvezao brzom cestom 280, i to ne samo zbog nezgrap-nosti prikolice iza majčina malog, nedovoljno snažnog automobila. Na kraju krajeva, bio je prelijep kasnoljetni dan na kraju tisućljeća, a on se umorio slušajući vlastito gunđanje. Bilo bi lijepo, umjesto toga, malo uživati u trenutku. Stvari su djelovale pomalo sumorno, dakako, ali ako bi ih promotrio s prave točke gledišta, mogao je zaključiti da je napokon dospio na to o-tako-neuhvatljivo dno i da se ponovno počinjao uspinjati. Osjećao bi se mnogo sigurnijim s privlačnom, inteligentnom ženom na suvozačevu sjedalu, koja bi dijelila njegov novi početak, ali kao što su Mick i Keith tako ispravno ustvrdili, nisi uvijek mogao dobiti ono što želiš. Trideset kilometara južno od San Francisca ugledao je prvi prometni znak za divljač na cesti, crni obris jelena u skoku, na žutom znaku nalik na srednjovjekovni grb. Probudio je u njemu istinski dobar osjećaj, iako je od prijatelja čuo da je većina ljudi koja je živjela u planinama Santa Cruz smatrala svoju lokalnu divljač nečim poput golemih štakora koji uništavaju vrtove i gaze po netom uređenim travnjacima. Theo nije mario. Zamisao da živi na istom mjestu kao i divljač bila je uzbudljiva, a on svakako nije kanio zasaditi travnjak. Upalio je radio u automobilu i pritiskao dugmad dok nije pronašao nešto bučno i puno bubnjajućeg likovanja, neki komad vesele gluposti AC/DC-a. Njemu zdesna, češljevi magle svijali su se preko vrha planine poput bijelih pandži, vlažan zrak s oceana pretvarao se u sumaglicu dok je prelazio preko hladna grebena, ali nebo iznad autoceste bilo je vedro, a cesta živa od Sunčeva svjeta. Bilo je neobično kako se dan naizgled gubio dok ste vozili u brda, kao da je vrijeme nekako bilo drukčije tu, u naručju planina. Sat na ploči s instrumentima majčine Tovote pokazivao je tek 15:30, i bilo je dijelova ceste gdje je nebo iznad blistalo jarko-plavom bojom, a u sjenama drveća činilo se da je već sumrak. Bio je u toj kolibi samo jedanput, na dan kada mu ju je posrednica za prodaju nekretnina pokazala; sporedne ceste s obiju strana Skvlinea bile su često slabo označene. Načinio je istu pogrešku kao kad je dolazio prvi put: zamijenio je jednu zavojitu cestu za drugu, ali se ovaj put snašao puno brže. Prva pogreška ostavila ga je posve izgubljena te je bio prisiljen nazvati posrednicu mobilnim telefonom i prepustiti joj da ga telefonski vrati na pravi put - postupak očigledno jednako težak kao operacija mozga na daljinu. Prešao je vrh i našao se na obalnoj strani planina prije 16 sati, iako je još bio daleko od bilo kakva pogleda na ocean dok je skretao na usku, vijugavu cestu zvanu Mariposa i na neoznačen komad ispucana asfalta koji je služio kao privatni prilaz kolibi i još dvjema-trima kućama, raštrkanima u šumi među sekvojama, jelama i crvenim manzanitama. Sunce se još nalazilo iznad linije drveća, ali dok je stizao na kraj prilaza, zaklonio ga je visok šum arak zimzelenog drveća iza kolibe koji je i njega i kvrgavo, u korov zaraslo dvorište ostavio uronjene u sjenu i na trenutak natjerao Thea da požali što je odlučio ovamo se preseliti. Zaustavio je automobil i izišao iz njega te stajao osluškujući tišinu - tup, neuzvraćen odjek zatvaranja automobilskih vrata. To je ono što sam htio, zar ne? Ništa što bi mi ometalo pozornost. Mjesto gdje mogu razmišljati o stvarima i ponovno ih sastaviti. Ključ je visio na čavlu kao što je posrednica obećala, skriven od pogleda na klimavoj ogradi koja je besmisleno odvajala zarastao kaos prednjeg dvorišta kolibe od takva kaosa otraga, guštare korova i trava sa svih strana, ogradi koja se glatko slijevala među drveće i nastavljala većinom nesmetano do vrha grebena i dalje - ravno do oceana, koliko je on znao. Bilo je čudno netom ostaviti majčino dotjerano, uredno susjedstvo i zateći se tu, bez ikakvih susjeda koje je mogao vidjeti ili čak čuti, jedino ako oni sami ne bi odlučili zapucati iz strojnice u svojim stražnjim dvorištima. Čuo je da je zapravo i bilo takvih ljudi tu gore u planinama. Theo se mogao samo nadati da je to više bila iznimka nego pravilo. Trebalo mu je skoro pola sata da se doveze od Skvlinea, glavne ceste. Koliko bi dugo trebalo policiji ili kolima hitne pomoći da ovamo stignu? Sam si to htio, čovječe. Mogao je gotovo čuti Johnnvjev glas. Sranje, prestani zanovijetati. Unutrašnjost kolibe malčice ga je oraspoložila. Bila je mala, zapravo samo jedna prostorija, uz malu kupaonicu i još manju smočnicu, ali jednako lijepo opremljena kao što se sjećao, s učinkovitim malim kuhinjskim prostorom, kamenim ognjištem i ulaštenim drvenim podovima posvuda, osim na sniženom, tapeciranom dijelu u središtu prostorije. Nije bilo televizora, a sumnjao je da će onaj mali koji je donio iz majčine kuće imati ikakav prijam sa svojom sićušnom antenom, no ako zbilja postane očajan, uvijek će moći nabaviti satelitsku antenu. Imao je jednogodišnji najam, što je značilo da je imao vremena napretek da otkrije što mu treba a što ne treba na razne načine. Krevet je bio smješten na platformi, podignutoj iznad visine glave u jednom kutu sobe, gotovo malim odijeljenim potkrovljem s vlastitim ugrađenim ljestvama, ostavljajući mjesta pod sobom za ormar za knjige i udoban naslonjač koje je vlasnik radije odlučio ostaviti u kolibi. Theo ih je rado prihvatio. Jedan od većih prozora gledao je na zapletaj drveća točno ispred i činilo se kao da će propuštati mnogo Sunčeva svjetla sredinom dana. Imao je kratku, veselu viziju samog sebe kako ondje sjedi čitajući Moby Dicka ili neko drugo štivo čime se već godinama obećavao pozabaviti - koja je ono bila Pvnchonova knjiga zbog koje ga je Cat gnjavila? Dražba predmeta 49, nešto slično? Dovraga, zašto ne? Pročitat će i to. Nekoliko putovanja na tjedan do ravnice u nabavku potrepština, povremeni posjeti knjižari. Čitat će, svirati gitaru, možda se opet vratiti pisanju pjesama kao što je Johnnv predložio, odlaziti na duge vožnje motociklom brdima, spustiti se do plaže koji put ili čak odvesti uz obalu sve do San Francisca samo kako bi svoje rezervoare opet malo napunio kulturom. Sve će raditi polako. Razmišljat će o onome što je izgubio u proteklih nekoliko godina i gdje bi to opet mogao pronaći. Osjećajući se bolje, počeo je unositi kutije iz automobila.

30

Ima mnogo imena ova legendarna metropola -Avalon, Cibola, Tirna nOg, da spomenem samo nekoliko, i nedvojbeno još tuce drugih za koja nikad nisam čuo jer sam govorio samo općim jezikom tog mjesta (o kojem ću više reći poslije), iako se ondje pričalo na mnogim drugim jezicima. Osobno sam ga nazvao Novi Erewhon, prema slavnom djelu Samuela Butlera, ali to je bila samo ljudska taština (što je pretpostavljam istina i za druga imena). Njegovi stanovnici te oni koji žive u prostranoj okolici koja ga okružuje zovu ga samo Grad jer je jedini i dominira nad svime oko sebe kao što nijedan zemaljski grad ne bi mogao... Theo je bio zaintrigiran. To je bilo prvo izravno priznanje u pripovijesti Eamonna Dowda da se mitska zemlja o kojoj je toliko pripovijedao, i s tako oduševljenim ali opreznim izrazima, nije mogla naći na nekoj dalekoj ali još uvijek zemaljskoj lokaciji, poput Shagri Laa ili El Dorada, nego je bila posve... negdje drugdje. Avalon. To je kralj Arthur, ili nešto, zar ne? Ali Arthur je onamo otišao tek kad je umro, na neki način. Zar je onda taj Put o kojem ujak Eamonn stalno pripovijeda trebao biti, kao, samo neka metafora ili tome slično? I Posljednja vrata, također? Nekakav čarobni prolaz u zemlju vila? To sam valjda morao pretpostaviti jer su stalno pisani velikim slovima. Prije nego prozborim o stanovnicima, trebao bih reći nešto više o samom Novom Erewhonu, iako nikakve riječi barem ne moje - ne bi mogle točno opisati njegovu neobičnost i ljepotu. Uzdiže se iz prstena gusto pošumljenih brežuljaka, šume koja okružuje grad poput jarka. Ta velebna šuma koju se unatoč njezinoj širini može brže zaobići nego prijeći, toliko su varave udaljenosti ispod drveća, neki zovu Pravi Arden, ali čuo sam 1 da je zovu Divlja šuma, Staro srce i Mrkodol. Isprva nisam znao je li mnogostrukost imena bila prouzrokovana raznolikim vrstama čarobnih naroda koji nastanjuju Grad i njegovu okolicu, ili su imena izvorno potekla od zemaljskih sanjara koji su nekako utjecali na prave stanovnike zemlje. Zapravo, mehanizam koji mi je dopustio služiti se općim jezikom sam je po sebi tajanstven. Nakon što sam ondje proveo mnogo vremena i naučio više nego što su mnogi mislili da mogu, predosjećao sam da znam odgovor, ali neću ovdje trošiti vrijeme na objavljivanje svojih nagađanja jer su ona složena i čudna. Sam Grad sazdan je u golemoj spirali poput čudovišne školjke nautilusa, ali to zvuči jednostavnije nego što zapravo jest. Spirala je ispresijecana tisućama prolaza i sporednih ulica, a sva neplanska gradnja tijekom godina - na primjer, svuda po vanjskim prstenovima, posebno u četvrtima Jutarnjeg neba i Svitanja, goblini su jednostavno pričvrstili svoje grube kuće i prodavaonice poput gnijezda termita na zidove starijih i kudikamo uglađenijih zdanja, stvorivši labirint sićušnih kala i slijepih ulica - odavno je razorila svaku mogućnost neprekinuta spiralnog prolaza od vanjskog ruba Grada do njegove središnje točke, koja je ionako bila nedostupna takvima kao što sam ja. Ali oblik još ima utjecaja: najobičniji dijelovi Grada (ili barem ono što je mojim smrtnim očima izgledalo najpoznatije) nalaze se u predgrađu. Sto se osoba više pribli- «,, žava središtu, ne samo da bogatstvo i moć stvaraju vlastitu intenzivniju atmosferu nego se javlja i neprimjetna promjena, kao da je svaki korak prema srcu metropole također korak u nešto ne posve razjašnjivo čaroban pritisak, u nedostatku bolje riječi. U središnjim četvrtima obitelji su bogate i lude, ali čak i to ne objašnjava hirovitost ondašnjeg iskustva. A u obavijenom srcu Grada (djeliću preostale šume, spominjanom kao Lug ili ponekad Katedrala, kamo gotovo nitko ne zalazi, a stranac poput mene pogotovo nije dobrodošao) priča se da je iskrivljenost zemaljskog vremena, koja počinje od trenutka kad osoba prođe kroz Posljednja vrata, najmoćnija, i više nije jednostavno drukčija od zemaljskog vremena, nego postaje potpuno podatniji medij... Theo zaklopi knjigu. Kao daje na njega utjecala praujakova zamisao o iskrivljenju vremena, čitao je sporije kako je priča postajala sve čudnija i čudnija. Tjedan u kolibi i još nije bacio pogled ni na jednu drugu knjigu, zaokupljen zagonetkama i očaravajućom domišljatošću djela Eamonna Dowda. Nije proveo ni onoliko vremena koliko si je obećao svirajući gitaru. Kao prvo, dani su bili neočekivano ispunjeni - unatoč jamstvima posrednika za prodaju nekretnina da će sve biti spremno za njega, trebalo mu je pola tjedna i nekoliko telefonskih poziva vlasnikovoj poslovnoj tvrtki da proradi kanalizacija i struja u kolibi te su dugi komotni vremenski razmaci u kojima se nije imalo što raditi osim čitati i razmišljati još bili uglavnom teoretski. Također nije baš ni dobro spavao. Jezivi snovi, posebno oni u kojima se osjećao kao netko drugi, ili radije kao da nekako dijeli sebe protiv svoje volje, još su mu se vraćali poput gadna zadaha. Nisu se pojavljivali svake noći, hvala Bogu, ali dovoljno često da se zapita treba li razmišljati o Prozacu ili nekom sličnom lijeku. Tim je veća sreća što je imao praujakovu knjigu da mu pomogne zaokupiti misli. Koliko je on shvatio, glavni junak pripovijesti nesumnjivo je dospio ne samo u neku zabit u stvarnom svijetu nego kroz nekakvu čarobnu prepreku - postupak opisan do najmanjih ali nerazjašnjivih sitnica, čak i s nekoliko škrtih specifičnih ulomaka, zaodjenutih u izraze koje Theo nije razumio, punih upućivanja na knjige ili druge tekstove i njihove pisce koji bi mogli biti potpuno fiktivni koliko je on mogao reći. Izmišljeni svijet Eamonna Dowda nekako se činio kao standardna vilinska zemlja, ali nije bio ni leptirasto-cvjetni kraj iz priča za djecu niti blistava, opasna zemlja iz keltske i skandinavske mitologije. Umjesto toga, iz onoga stoje Theo dosad pročitao, činila se poput bizarna zrcalnog odraza stvarnog svijeta, premda na pomalo staromodan način. Već je bilo spomena uredskih zgrada i željezničkih pruga. Kakva je to vilinska zemlja imala željeznicu, za ime Boga? Bila je originalna, barem je to morao priznati svojem praujaku. Možda bi uistinu mogao pronaći odgovarajućeg nakladnika. Na neki način Gradsko uređenje nije iznenađujuće. Moćne obitelji imaju sklonost okružiti se svojim manje moćnim pristašama, tako da određena susjedstva mogu pripadati gotovo isključivo sljedbenicima klanova Mišjakinje ili Nevena (spominjem samo dvije od nižih plemenitih kuća). Ta su susjedstva praktički postala samodostatni gradovi unutar

31

većeg grada, usredotočeni oko tornjeva vodećih obitelji. Na neki način, pretpostavljam, to pomalo nalikuje na Firencu iz petnaestog stoljeća, gdje su se gotovo svi udruživali u saveze s nekim vodećim obiteljskim plemenima: Pazzija, Albizzija ili Medicija. Novi Erewhon je po samoj svojoj prirodi opasno mjesto za smrtnika, ali začudo, uspio sam pronaći kutak za sebe. Građani su iznenađujuće tolerantni, možda zato što su i sami tako raznoliki u obliku i ustrojstvu (premda su vodeće obitelji gotovo potpuno prihvatile izgled ljudskih bića - uz pretpostavku da taj proces nisam shvatio naopako!). Smrtnici su uvijek uspijevali doći do tog mjesta, bilo sami ili kao vilinski ljubimci, ali putovanje odatle ovamo postalo je znatno rjeđe posljednjih godina, gotovo nepostojeće, te su se prema meni odnosili kao prema dobrodošloj rijetkosti čak sam bio pozvan u domove mnogih vodećih obitelji. Kad nisam bio gost samih Cvjetnih kuća, pronašao sam mogućnost da zarađujem za život na drugi, neobičan način. Zbog trenutačne rijetkosti smrtnih posjetitelja i neučestalih putovanja vilinskog naroda u naš svijet, stvari koje su se dotad bile u velikim zalihama u Gradu i njegovoj okolici sada je bilo vrlo teško pronaći - suze, na primjer, jer iako vile i vilenjaci povremeno plaču, smatra se da su suze ljudskog bića kudikamo korisnije u mnogim njihovim pripravcima (uključujući one koje bismo mi smatrali čarobnima, iako je sve na tom mjestu čarobno samo zahvaljujući prostoru gdje se zbiva). Zapravo, doznavši za tu osobitu trgovinu, zatekao sam se kako prvi put u svom odraslom životu žalim što nisam žena i, posebno, što nisam djevica, jer suze i druge tjelesne izlučine, kosa, čak nokti i suha koža smrtne djevice postižu vrlo visoku cijenu u cijelom Novom Erewhonu, bilo u zamjenskoj robi ili vilinskom zlatu. Ipak, dobro mi je išlo: dlakama koje sam uspio podrezati s brade i suzama koje sam uspio izmamiti iz očiju pomoću luka koji sam nabavio na tjednoj tržnici u Kaljužinu prilazu uspio sam priskrbiti sebi malen ali udoban stan na pomno izabranom neutralnom tlu u susjedstvu blizu Novobrdske kuće, koja je sjedište Vilinskog parlamenta i koja je odavna bila neka vrst posvećenog mjesta, sigurna od prepirki čak i najbuntovnijih kuća. Poslije sam se preselio u prostraniji stan u Prijepodnevnoj četvrti, ali mije često nedostajala vreva Gradskog središta. Spomenuo sam da su sve vodeće obitelji vrlo slične ljudskim bićima (iako bi čovjek trebao biti gotovo gluh i slijep da ih zamijeni za prave ljude). To bi mog čitatelja moglo uvjeriti da je šetnja zavojitim ulicama Novog Erewhona bila gotovo potpuno jednaka razgledanju kojeg od velikih gradova našeg svijeta. Iskoristit ću ovdje trenutak da vam kažem da nije tako. Najprije, Cvjetne obitelji, uza svu svoju sličnost s ljudima, samo su malen dio populacije. Čak i njihovi kućni sluge, osim u kućama koje su najbogatije ili najviše opsjednute modom, ne nalikuju mnogo na nas. Kao prvo, krila koja su velike obitelji nekako odbacile ili barem potpuno sakrilejoš se mogu vidjeti na njihovim slugama: sjaje im se iza ramena, prozirna poput krila voden-konjica i prožeta nježnom bojom (ona su i radni dodaci, iako krupniji vilinski puk rijetko leti). A ti su sluge medu najljudskijima od ostalih vilinskih vrsta - stoje jedan od razloga zašto im je dopušteno stupiti u službu. Narod velikoga grada zapanjujuće je različit, a hod Kaljužinim prilazom u suton više je nalik na ulazak u sliku Hieronymousa Boscha nego ikoja zemaljska šetnja: sa svih strana sićušni vilenci, boggarti, pooke, otmjene pramen-djeve, pa čak i kuštravi goblini gurkaju se, prepiru, izvikuju svoju robu i izvode prve korake plesa ljubavne privlačnosti -a to su samo neke od stotina vrsta, neki od tisuća neobičnih prizora. Svaki put kad bih pomislio da sam vidio ono najčudnije, gotovo istog trenutka pokazalo bi se da sam bio u krivu. Jedna anegdota ilustrirat će to iznimno dobro. Vraćao sam se sa zabave Mjesečeva brendija u utvrđenoj kući klana Šeboja, gdje sam bio gost jedne od mladih žena iz obitelji koja mi se predstavila odgovorivši na izazov nekih svojih prijatelja. Mjesečev brendije destilat rose, prikupljene u vrijeme određene mjesečeve mijene, i koliko se mogu sjetiti vrlo je opojan: daje osjećaj veselja i požude čak i u najstaloženijem stvorenju. Ovdje bih mogao zabilježiti da su Sunce i Mjesec, koliko sam se mogao uvjeriti, bili isto Sunce i Mjesec koji se uzdižu ponad našeg smrtnog svijeta premda, kao što je slučaj sa svim ostalim s one strane Posljednjih vrata, činili su se moćnijima na tom mjestu, prisutnijima i čarobnijima -posebno Mjesec. Jesu li to zbilja ista nebeska tijela koja vide smrtnici, svedena u današnje doba na divovsku plinsku peć u jednom slučaju, a u drugom na hladni okrugli kamen na kojem ljudi u ronilačkim odijelima mogu zamahivati palicama za golf i podizati ukrućene američke zastave, ne bih znao reći. Nisam siguran da želim znati. U gradu koji zovem Novi Erewhon, i u cijelom Vilinju, Sunce i Mjesec su ono čime smo ih mi ljudi dugo smatrali, nebeska braća koja paze na nas. U svakom slučaju, vraćao sam se doma iz kuće Šeboja preko Tkalčeva prilaza, mjesta koje se doimalo kao da je neprestano zavijeno u oblake, iako je to možda bilo prouzročeno tek sjenama mnogo viših zgrada koje su ga okruživale. (U svakom slučaju, tama je zdrava za pauke u njihovoj čudnoj umjetnoj šumi, gdje predu i predu kako bi Gradska vlastela imala najotmjeniju svilu za svoju odjeću.) Zastavši na trenutak da bacim pogled kroz osvijetljeni prednji prozor jedne prodavaonice, iznenadio me povik iza mojih leda, te sam se okrenuo i ugledao mladog Caradenusa Jaglaca kako tetura prema meni. Bio je, općenito govoreći, ozbiljan mladić, kako i dolikuje važnosti njegove obitelji koja je bila jedna od Sedam, ali u tom je času očigledno patio od utjecaja mjesečeva brendija. Dva kobolda s očima poput tanjura pridržavala su ga, svaki o jednom laktu. Činilo se da su zdepasta mala stvorenja i sama osjećala negativne posljedice pića, ali su očigledno imala veću zapremninu od mlađahna plemića iz kuće Jaglac koji mije teškom mukom objašnjavao kamo se zaputio i zastoje želio da mu se pridružim. Naime, prekidao je samog sebe odlomcima pjesme... Nešto načini krc pred prozorom. Theo se lecne i okrene da pogleda van. Nešto tamno upravo je nestajalo iza ugla kolibe - butina jelena, bio je gotovo siguran. Vratio se knjizi, ali koncentracija mu je bila prekinuta. Listao je naprijed stranicu ili dvije. Svojim rječitim, zaobilaznim stilom, praujak Eamonn naizgled se postupno približavao prizoru u

32

nekakvoj javnoj kući koji bi mogao biti zanimljiv, ali Theo je čitao već sat vremena i osjećao se nespokojno. Odložio je knjigu, ne samo iz nestrpljenja zbog staromodne proze njegova praujaka nego i zato što mu je priča, ma kako fantastična bila, zadala iznenadan ubod nezadovoljstva njegovom osobnom situacijom. Hoću reći, očigledno se neću domoći vilinske zemlje, ali zamisli samo sva druga mjesta koja je vidio, prava mjesta Kinu, Afriku. Sada imam nešto novca. Mogao bih zbilja nešto učiniti, ali evo sjedim sam u maloj kolibi, četrdeset kilometara od mjesta gdje sam se rodio. Uzeo je svoju kacigu sa stolca pokraj vrata i zaputio se na vožnju. Izudaran vjetrom, ponešto obodren dvama pivima što ih je popio u gostionici uz cestu blizu podnožja brjegova te razgovorom s pipničarom o njegovu čamcu i problemima koje je imao s njim - nije bilo izrazito zanimljivo, ali je barem razgovarao sa živim ljudskim bićem, nešto što nije često radio proteklih nekoliko dana - Theo prebaci u nižu brzinu na uzbrdici kolnog prilaza i zateče nepoznat automobil parkiran pred kolibom. Na trenutak je pomislio da gaje Johnnv došao posjetiti nekim posuđenim automobilom, ali tamnokosi muškarac u modroj košulji kratkih rukava i kravati bio je neznanac. Izgledao je kao da je u četrdesetima i kao da vjerojatno redovito posjećuje teretanu. "Jeste li vi Theo Vilmos?" Theo kimne. "Mogu li vam pomoći?" "Možda. Htio bih vam postaviti nekoliko pitanja, u svakom slučaju." Izvukao je svoj novčanik i pokazao značku, pokretom tako poznatim s televizije i filmova da ga dug trenutak Theo nije posve shvatio. "Ja sam detektiv Kohler iz policijske uprave San Francisca. Imate li minutu?" "Svakako." Odjedanput su se dva piva činila kao da ih je bilo više. Nadao se da stoji uspravno. "Uđite. Malko ste skrenuli sa svoje rute, zar ne?' "Ne smeta mi vožnja. Imam knjige na kaseti u autu." Policijski je detektiv to rekao bezbrižno, ali je promatrao Theovo lice dok je ovaj skidao kacigu. Theo doživi kratak trenutak paranoje dok je uvodio čovjeka unutra pitajući seje li ona osmina unce trave koju mu je Johnnv dao zadnji put u majčinoj kući ležala negdje na vidiku - naletio je na nju prije neki dan dok se raspakiravao. Ajde, rekao je samome sebi. Ne budi glup. Sada sam uzoran građanin. Imam dvjesto tisuća dolara na banci. Nitko neće poslati nekog tipa u civilu u ovu zabit da traži malo droge? O čemu je, dovraga, riječ? "Mogu li vam štogod ponuditi? Predložio bih pivo, ali vi momci ne smijete piti na dužnosti, zar ne? To uvijek kažu na TV-u. Ali možda je i to gluparija, kao velik dio toga na TV-u." Osjetio je kako se malko rumeni. Blebetao je. "Ali mislim da imam colu ili nešto slično. Coca-Colu." Pomaknuo je svoju Gibsonovu akustičnu gitaru s jedne stolice i spremio u njezinu kutiju. "Molim vas, sjednite." Muškarac odmahne glavom. Osmijeh mu nije djelovao posve iskreno. "Ne, hvala. Neću vas dugo zadržavati. Čini se da ste se već lijepo smjestili. Koliko ste dugo ovdje?" Grč paranoje se vrati. Zašto je ovaj tip išta znao o njemu? "Oko tri tjedna. Pa, ako ste sigurni da ništa nećete popiti..." "Saslušajte me, obavit ću ovo što je brže moguće. Samo iz znatiželje, gospodine Vilmos, gdje ste bili pretprošlu noć?" Theo je pretrpio trenutak panike - gdje je bio? - prije nego što se sjetio. "Odvezao sam se do obale te večeri. Lutao po Pacifičkoj aveniji u Santa Cruzu. Večerao. Pomišljao sam da odem u kino, ali bio sam umoran." Odjednom mu sine te izvuče lisnicu. "Mislim da vjerojatno imam račun ovdje." Pronašao ga je - žućkasti slip kreditne kartice iz otmjena restorana zvanog Jimmy Brazil - i dodao murjaku, koji ga je kratko promotrio. "O čemu je riječ?" "U koliko ste sati stigli doma?" Theo slegne ramenima. "Nisam siguran - vjerojatno negdje između jedanaest i ponoći. Nitko me nije vidio, ako to pitate." Pokušao se ležerno nasmijati, pitajući se kako se mogao osjećati tako krivim a da za to nema nikakav konkretan razlog. "Vidite i sami da je ovdje malo teže znati što vam rade susjedi." Policajac polako kimne, kao da je ono što je Theo rekao odgovorilo na pitanje koje ga je dugo vremena kopkalo. "Shvaćam." "Gledajte, znam da samo radite vaš posao, ali ovo me pomalo plaši. Zar su nekog u okolici opljačkali?" Detektiv Kohler dugo ga je gledao u oči. Imao je oštar, usporen pogled i tanke usne revolveraša s Divljeg zapada. Košulja i jeftine hlače počele su se doimati poput krinke. "Koliko ste dobro poznavali Dennisa i Stephanie Marsh?" Theo odmahne glavom. "Oprostite, ne mogu vam pomoći. Koga?" "Kupili su kuću vaše majke." "O Isuse, njih! Ime mi nije zvučalo poznato. Koliko ih dobro poznajem? Nimalo, zapravo." Pokušao se sjetiti je li ih ikad uopće vidio. Bilo bi to tijekom razgledanja kuće - svi prodajni papiri bili su potpisani u različitim uredima tvrtke za nekretnine, a kupci i prodavač nikad nisu istodobno bili ondje. "Jesu li... je li ona pomalo visoka?" Nejasno se sjećao žene tamne kose i dugih nogu te iznenađujuće kratke suknje njezina poslovnog kostima. Ako je to bio pravi par, smatrao je da je Stephanie Marsh bila prilično seksepilna, ali nije se uopće mogao sjetiti njezina muža. "Niste ih upoznali?" "Samo ako sam bio ondje kad su došli vidjeti kuću. Posrednica za prodaju nekretnina brinula se za sve. Nisam bio sentimentalno vezan za tu kuću - majka mi je upravo ondje umrla, i nikad nisam ondje živio prije toga, pa se nisam baš brinuo hoće li dospjeti u dobre ruke ili nešto slično, kao da od mene usvajaju štenad ili nešto..." Zastao je. Opet je blebetao.

33

"I otad se niste vratili u kuću?" "Ne, ne. Kao što sam rekao, ona za mene nije bila posebno veselo mjesto. Zašto?" Detektiv kimne, očigledno izgubljen u vlastitim mislima. "Mrtvi su", napokon reče. "Što?" "Mrtvi. Ubijeni, možda kao dio pljačke koja se otela kontroli, možda iz nekog drugog razloga." "Isuse!" Stajao je na trenutak, potpuno svladan. "Isuse. U kući? U majčinoj kući?" "Da. Jeste li... je li se išta dogodilo dok ste još bili ondje što vam se učinilo sumnjivim? Skitnice? Čudni ljudi koji su dolazili na vrata ili se smucali susjedstvom?" Theo se nije mogao oduprijeti munjevitoj uspomeni na jauk koji gaje domamio u stražnje dvorište uzlupana srca. Ali kakve je veze uspaljeni mačak imao s ubojstvom ljudi? "Ne, ništa čega se mogu sjetiti. Kriste, zar se to dogodilo? Pretprošle noći?" "Da, prilično rano navečer, koliko možemo reći, pa ako se ovaj račun pokaže ispravnim, nemate se razloga brinuti. Biste li imali išta protiv da ga zadržim?" Theo odmahne rukom, željan da ga se riješi, kao da je samim time stoje potjecao iz te iste noći nekako bio ukaljan. "Ali zašto ste pomislili da bih ja mogao imati veze s... s tim? Isuse." "Ništa nismo pomislili, gospodine Vilmos. Samo moramo postavljati pitanja, dobivati ideje, pokušati stvoriti dojam o onom što se dogodilo." Detektiv se premjesti s noge na nogu te ogleda oko sebe. "Idem ja. Pustit ću vas da se vratite onom što ste radili." "Radio? Nisam ništa radio, zapravo..." Theo se namršti. "Jeste li razgovarali s gospođom na susjednom broju? Do kuće moje majke?" "Zašto?" "Zato što je ona, oprostite na izrazu, znatiželjna stara kučka koja je vjerojatno motrila na nove susjede poput sokola. Gospođa Kralev, tako se zove. Vjerojatno će vam znati reći tko je sve tamo ulazio i izlazio, do zadnje sitnice. Vjerojatno sve to zapisuje." "Susjedi dosad nisu rekli bogznašto korisno, ali nju ću opet provjeriti, na temelju vašeg... karakternog opisa." Osmijeh mu je bio mrk; Theo se odjednom zapita kako je čovjek mogao imati takav posao a da mu on ne žigoše dijelove duše. "Možete li... što se dogodilo? Hoću reći, kako su ubijeni?" Detektiv Kohler ponovno ga odmjeri. "Kanimo zadržati pojedinosti za sebe što duže možemo. Tako je mnogo lakše razvrstati dobre i loše informacije koje dobivamo. Ali mogu vam reći jedno - nije bilo lijepo." Dugo vremena nakon stoje policajčev automobil odbrundao niz prilaz, Theo je mogao samo koračati amo-tamo po kolibi, nesposoban da se smiri, misli uskovitlanih poput vjetrom nošena lišća. Zašto ga je smrt dvoje ljudi koje nije poznavao tako uznemirila, dvoje ljudi koji su mu bili manje stvarni od izmišljenih likova iz dnevne televizijske sapunice, povezanih s njegovim životom samo jednom niti slučajnosti - dvoje ljudi od tisuća koje su umirale svakog sata? Zašto su mu te dvije daleke smrti, ma kako grozne, budile osjećaj morbidne, prestravljene bespomoćnosti? Je li to imalo neke veze sa smrću njegove majke, s njegovim izgubljenim, nesretnim satima u kući? Što god bilo, nije mu se sviđalo. Ali zbog toga osjećaj nije nestao.

Odbjegli kondenzator Findus Sviba uvijek je sebe smatrao poštenim momkom, za razliku od nekih drugih nadzornika - onaj Žutika, da spomene samo jednog, bio je kiseo poput kiselog mlijeka - stoga kad su mu rekli da se jedan od kondenzatora iz dnevne smjene osjeća loše i ne može raditi, nije poslao Slaniku ili nekog drugog predradnika da batinama istjeraju zabušanta iz spavaonice na vod, nego je odložio svoju šalicu čaja od kamenike i sam ga otišao vidjeti. Užurbano je prešao stanicu kao da sam lord Kužnjak sjedi u velikom glavnom uredu i odozgo ga promatra. To je zapravo bilo moguće, iako bi to bio prvi put u nekoliko godina da se vlasnik pojavio u zgradi: Aulus Kužnjak bio je na kraju krajeva jedan od najvažnijih ljudi u cijelom Vilinju. "Kako se problem zove?" Sviba upita Divuzu, smežurana vođu odjela. Starac, koji je odavna odustao od promaknuća ali je još gajio nadu za nečim malo boljim kad je o njegovoj eventualnoj mirovini riječ, kimne svojom vunastom bijelom glavom. "Lijepo od vas što to pitate, gospodine Sviba, vrlo lijepo. Kopriva zarez Streedy, tako se dečko zove." "Kopliva Tajne Bridi? Kakvo je to ime? Zar je goblin ili nešto slično?" Divuzine se vodnjikave oči rašire. "Ne, gospodine. Oprostite, gospodine. Njegovo ime je Streedy Kopriva, iz nekog ratarskog sela u Lijeski." "Što s njim ne valja?" "Ne bih znao, gospodine." Divuza uspije pokazati kako smatra da je sa zabušantom sve u redu. "Nije dobro spavao njegovi susjedi vele da je jaukao i stenjao cijelu noć. I nije ustao za doručak." Divuza stane cuclati jedan od svojih preostalih zuba. Bio je urisk; poput mnogih vilenjaka iz hladnih podneblja, ubrzano je ostario na toplini Grada i izgledao dva-tri stoljeća stariji nego što je zapravo bio. "Bila je to lijepa porcija zobene kaše. Blesan."

34

Sviba kimne. "Da, da, vidim. Pa, onda, možete se otići pridružiti vašem vodu... ee..." Nije se ni za živu glavu mogao sjetiti imena starog uriska pa gaje zamijenio brzim, neiskrenim komplimentom koji je uvijek palio. "Dobar posao, usput budi rečeno. Cijenimo vašu pomoć." Stari Divuza kimao je glavom tako brzo dok se povlačio da se Sviba pobojao kako bi mogla otpasti. "Hvala, gospodine. Uvijek mi je zadovoljstvo, gospodine." Na Svibino nezadovoljstvo, momkova slamarica bila je na drugom kraju sobe, jedna od dvije stotine postelja samo u toj spavaonici. Slamarice su ležale po duljini po cijelom podu spavaonice nalik na staju, poput usta s previše zubi. "Evo, mlado momče." Sviba je pokušao dati utješan, veseo ton svojem glasu dok je prelazio golemu, akustičnu dvoranu - takvo što uvijek je pomagalo da se mališi osjećaju bolje. Možda je momku jednostavno nedostajao dom. Kopriva seosko ime, obično poput gorušice. Sigurno ih pola stotine radi u stanici. Njegovo prvo iznenađenje bilo je to što Kopriva nije nimalo bio "mališan": mladić ispružen na slamarici bio je tako vitak da su mu se koljena činila šira od ostatka nogu, ali je također bio zapanjujuće visok. Svibino drugo iznenađenje bio je izraz nečeg nalik na čisti strah u očima blijeda dečka. "Čujem da se jutros ne osjećaš najbolje, ha?" Sviba se nasmiješi kako bi pokazao da nije bio ona druga vrsta predradnika, Žutikina vrsta. "Bio si vani s drugim mladićima, ha? U malom posjetu kod Madam Gorčike, možda, i malko pretjerao s pićem? Bio sam na tvojem mjestu, momče. Nisam uvijek bio ono što sad vidiš, s odgovornostima i svime." Sviba zastane suzivši oči. Momak nije reagirao onoliko dobro koliko se nadao, što je bilo pomalo iritantno. "Hajde, momče, znaš da ne možeš ostati u krevetu cijeli dan, zar ne? Imamo posla, vrlo važnog posla. Grad nas treba cijelo Vilinje nas treba." Momak je buljio u njega, ne agresivno, nego kao daje imao poteškoća s izoštravanjem. "Ja... ne osjećam se dobro." Bilo je to mumljanje, a priprosti lijeskovski naglasak činio gaje gotovo nerazumljivim. "Mislim da bih trebao..." Njegovo znojno blijedo lice postane još znojnije kad je shvatio daje umalo uputio samoinicijativan prijedlog predradniku. "Iznenadilo bi te kako bi se bolje osjećao da samo ustaneš i obaviš svoj posao, momče. Što si ti? Skladištar glavnine? Je li ovo spavaonica skladišta?" Uostalom, sve su goleme dvorane za počinak izgledale isto, što je bilo kako treba. Ne bi valjalo da postoji suparništvo unutar mašinerije. "Kondenzator, gospodine." Šapat. Momak je zbilja bio nevjerojatno blijed, ali neki od inozemaca bili su takvi. Bilo je i drugih šuma osim one prastare koja je okruživala Grad i u kojoj se ta elektrana gnijezdila, a neki od seoskih momaka nisu pošteno ni izišli iz drveća na sunce prije nego što su stigli u grad. "Ah, kondenzator! Pa ti si donekle stručnjak, ha?" Findus Sviba ohrabrujuće se nasmije svojoj šali, ali momak je bio ili preplitak ili odsutan duhom da mu se pridruži. Sviba se namršti. "Hajde, sad, ne želiš iznevjeriti svoje drugove, zar ne? Ako nam pomanjka kondenzator, bit će isto toliko posla za ostale." Momak zastenje. "Ali... uistinu mi je žao, gospodine, ali..." "Evo, znaš li koliko sam vremena već proveo s tobom, sinko?" Nadzornik Sviba nagne se bliže. Bilo je vrijeme da pokaže dečku malo tvrdog drva. "Kondenzator? Ima drugih ondje vani koji bi se dvaput zavrtjeli u smjeru Sunčeve putanje i triput na drugu stranu da imaju tvoj posao, znaš. Usto, još ćeš morati odraditi tvoj naučnički ugovor na električnom vodu. Ili bi možda radije završio kulučeći u tvornici za filtriranje kanalizacije lorda Kužnjaka?" Momak doslovce sjedne iako se morao napregnuti da to izvede; prvi se put njegova prevelika krila razviju iza njega bila su golema poput jedara! Sviba odvrati pogled. Nije ni čudo što su mu roditelji bili u žurbi da ga se riješe. "Ali... to je posao za vodene vile, gospodine...!" počeo je prosvjedovati mladić, ali ga prekine kašalj, koji se nastavio neko vrijeme. "Iznenadio bi se, Mirto." Zastao je - ime nije zvučalo posve ispravno - ali dečko je još soptao i nije ga čuo. "Iznenadio bi se kakav se posao može pronaći za nekog tko je zatajio u savršeno dobroj službi kao što je ova." Bilo je vrijeme da ga još jednom kvrcne rogovima. Takav momak mogao je poći jednim ili drugim putem, a Sviba se ponosio time što je spasio brojne mladiće od njihovih najgorih nagona. "Ili kakvu vrstu tretmana zarađuju oni koji pokušaju okrenuti leđa svojem naučničkom ugovoru. Sada se vraćam u svoj ured. Kad tamo stignem, očekujem da će mi tvoj predradnik javiti kako si na vodu. Kaži mu da sam ja tako rekao. A ako mi ne javi... pa, ima još gorih mjesta od tvornice za filtriranje, Mirto. Rudnici žive lorda Kužnjaka prilično su blizu tome, rečeno mije. Nisu najbolje mjesto za nekog s takvim kašljem." Okrenuo se i odšetao iz prostorije uspravnih leđa i uzdignute glave, kao uvijek. Kao što je očekivao, predradnik ga je nazvao netom što se vratio i rekao daje momak doteturao da zauzme svoje mjesto na vodu. Findus Sviba uživao je u trenutku tiha zadovoljstva zbog još jednog daljnjeg dokaza da se njegova baršunasta rukavica opet pokazala djelotvornijom od staromodnog, diktatorskog načina. Upravo je počeo skicirati kratak članak o dobrohotnoj disciplini, koji je odlučio napisati za gospodarstveni bilten Tamnošumske proizvodnje LPB-a, kadli je stigao još jedan poziv istog predradnika. Onda su se svjetla ugasila. Fluorescentni fenjeri bijahu posvuda upaljeni, ali bacali su tek slabo svjetlo i zaudarali na trulo drvo, što nije poboljšalo Svibino raspoloženje. Preklinjao je upravni odbor za nova, čišća vrzina svjetla, ali jesu li išta poduzeli glede toga? Bez golemih stropnih otvora za svjetlo, pod stanice nalikovao je na ljetni ples lutajućih plamenova. U treperavoj polutami Sviba je ogulio koljeno o stolac za uvođenje energije koji je netko ostavio usred prolaza, a kad je stigao do poprišta nesreće, bio je još lošije volje, ako je takvo što bilo moguće. "Zašto nismo prešli na zamjensku energiju?" viknuo je. "Zašto svi ovi radnici samo besposleno stoje?"

35

"Vratit ćemo se u pogon za trenutak, gospodine." Slanika se okrene i pljesne jednog otpornika koji je stajao nad tijelom izbečenih očiju i razjapljenih usta. "Makni se odatle, ti - natrag u svoju skupinu! Ne hranimo te i ne udomljujemo da bi samo stajao i blejao." Drugi radnici na vodu sada su se počeli polako povlačiti na svoja mjesta, neki tresući glavama. Uvjeren da ga na neki apsurdan način smatraju odgovornim, Sviba je nastojao ne dopustiti da ga to muči. "Što se dogodilo?" "Teško je reći, gospodine." Slanika je bio teži i mišićaviji od većine svojega soja, što je navodilo na pomisao da bi negdje u njemu moglo biti malo ljudske krvi - "mušica u juhi", kako je jedan grub izraz tvrdio. "Pokrenuli smo pogon i preuzeli Treću jedinicu. Sve je bilo točno na svom mjestu kad je iznenada impedancija podivljala. Bio je to Kopriva, gospodine. Nikad nisam vidio nešto slično. Na trenutak, izgledao je kao da se zapalio - bio je sav zelen i modar, a iskre su frcale na sve strane, točno tako. A onda se jednostavno srušio. Izvukli smo ga van i ja sam vas nazvao. To je trebao biti kraj - četrnaest je drugih kondenzatora samo u ovoj sekciji, i svi su dobro radili - ali nekoliko minuta poslije svi su se prekidači odjedanput otkočili i Ob ti je ujak, sve se pogasilo!" Sviba zatomi mrk pogled. Prokleti Slanika izgledao je nesnosno veseo zbog svega toga, kao da cijela stvar nije bila drugo do školarčeve šale, izgovor za slobodno poslijepodne. Umjesto toga, poruke će letjeti tamo-amo tjednima, a oveći broj njih prozujat će kroz ured Findusa Svibe poput stršljena. Žutika. Zašto se to nije moglo dogoditi u smjeni onog prokletog Žutike? Nadzornik spusti pogled na mladog Streedvja Koprivu. Mladićevi udovi još su se trzali, ali malčice su usporili. Oči su mu bile otvorene, slamnata kosa nakovrčana čvrsto uz glavu snagom generativne čarolije koja je nakratko bila zarobljena u njemu, poput obuzdane rijeke. Kopri-vina nekoć golema krila savila su se i smežurala uz njegova leda poput otopljena stakla. "Što se dogodilo?" upita ga Sviba. "Što si učinio, budalo?" Dečko je buljio u njega trepćući vjeđama i škljocajući zubima. "Ne može govoriti, gospodine", upozori Slanika. "Vidio sam ih ovakve. Sreća da se nije pretvorio u pepeo, ili žabu, ili nešto gore." Jedan od liječnika tvrtke, Portulak, koji je nekoć vodio privatnu praksu ali je iz nekog razloga spao na niske grane, čučnuo je pokraj momka i zanjihao visak ponad njegova papirnato bijela čela. "Nije dobro", reče liječnik tresući glavom. "Mislim da ćemo morati reći njegovim roditeljima da se pripreme." Sviba zagunđa. Prokleti dječak nije samo prekinuo cijeli vod nego je, čini se, kanio umrijeti i tako prouzročiti sate zamorne papirologije. "Odnesite ga odavde. I neka netko otkrije zašto još nismo u pogonu!" Prošla su tri sata prije nego što je struja uspostavljena; mnogi brojni korisnici usluga lorda Kužnjaka bijahu pogođeni. Uredi su se zamračili uzduž i poprijeko četvrti Smiraja i Večeri. Trolejbusi nisu vozili. Tvornice su se pozatvarale. Nježni pauci, tkalci svile, umirali su na tisuće kad su toplinske čini u njihovim umjetnim špiljama zakazale. Imali su sreću, kako se ispostavilo, da sam lord nije bio u posjetu kao što se Sviba napola ponadao tog jutra, nego je umjesto toga bio daleko na lovačkom odmoru u Breziku. Bit će dovoljno vremena da prikriju činjenice prije njegova povratka, a svi iz niže uprave marljivo će na tome raditi. Nije to bio jedini slučaj neraspoloživosti u posljednje vrijeme iz razloga koji nisu imali nikakve veze s prirođenim funkcijama elektrane: mogli su taj slučaj zaodjenuti u ruho jednog od takvih. Uz malo sreće, ni jedan predradnik niti nadzornik ovaj put neće biti pogubljen. Ipak, Findus Sviba više nije smatrao da je to bio pogodan trenutak za njegov planirani članak i zapravo se cijeli ovaj tjedan mogao svrstati među najgore u njegovu životu otkad je prihvatio nadzorničku značku od zastupnika lorda Kužnjaka da se nije malo razveselio dan nakon kvara jer ga je vođa odjela, Divuza, obavijestio preko predradnika Slanike da mali Kopriva nije samo preživio noć nego se dovoljno oporavio da uspije pobjeći. Isprva je Sviba posumnjao da su sami predradnici udesili nestanak - Slanikina je bezbrižnost izblijedjela tijekom dodatnih sati koje su svi bili prisiljeni odraditi zbog zamračenja - ali malo propitkivanja uvjerilo je nadzornika da su Slanika i njegovi suradnici bili jednako zbunjeni Koprivinim odlaskom kao i svi ostali. Papirologija je bila mnogo lakša za Radnik pod naučničkim ugovorom, bijeg nego za Radnik pod naučničkim ugovorom, smrt, a nikakve matrone iz visokog društva na križarskim pohodima ni dobrotvorne organizacije neće postavljati teška pitanja. Umjesto izlaženja na kraj s besmislicama istražiteljskog izaslanika iz Novobrdske kuće, utvrđivanja krivnje i izračuna odštete prije slanja Tugujućeg Pisma broj 4 obitelji, moći će cijelu stvar prepustiti Uredu za bjegunce vrhovnog zapovjednika Jedića i ostaviti njemu da se pozabavi problemom. Prosvijećeni načini rukovodstva svakako su imali svoje mjesto, zaključio je Sviba kad su se stvari u elektrani napokon počele vraćati u normalu, ali sljedeći put kad bude imao zabušanta na vodu, pomislio je, mogao bi jednostavno pustiti Slaniki da pretuče stvorenje na mrtvo ime te iskoristiti svoje dragocjeno vrijeme u korisnije i uzvišenije svrhe.

36

Posjetitelji Bio je prekrasan dan, sunce je prodiralo kroz sekvoje i skupljalo se u jezercima svjetla na tlu... ali mir koji je Theo tu počeo osjećati iznenada se raspršio. Probudio se nekoliko puta u tihoj planinskoj noći, jedanput iz sada poznatog sna o tome kako je bespomoćni zatvorenik u vlastitom tijelu, drugi put iz jednako strašnog sna u kojem ga je preko muljevita morskog dna proganjao neki neumoljivi stvor nalik na divovsku paklaru, sve sama glupava usta i mišićav rep. Njegove plahte i donje rublje bili su toliko natopljeni znojem da je na trenutak postideno pomislio da se od noćne more pomokrio. I dok je u rukama držao šalicu kave sjedeći na trošnom drvenom stolcu na rasklapanje što gaje pronašao u majčinoj garaži u korovom zaraslom prednjem dvorištu, koji mu je sada služio kao njegov defacto trijem, Theo se još osjećao izloženim, gotovo progonjenim. Planirao je provesti dan radeći na nekim pjesmama, svirajući gitaru, ali to mu se sada nije činilo ni najmanje privlačnim. Morao je izići, u tome je bila stvar. Želio se spustiti u ravnicu i svratiti u knjižnicu, potražiti neke stvari. To bi svakako bilo bolje nego da cijeli dan sjedi sam, skačući na svaki šum. Pronašao je svoj novčanik i ključeve, a onda navukao kožnatu jaknu i provjerio jesu li prozori zatvoreni. Dok je stajao na vratima, učinilo mu se da je nešto sijevnulo točno iznad sudopera, sićušna točka svjetla poput minijaturne nove. Theo se zapiljio, ali već je nestala. Vratio se u kolibu kako bi provjerio da to kojim slučajem nije bio početak požara zbog kvara na električnim instalacijama, ali sve je izgledalo normalno. Svjetlo je ušlo kroz staklo i odbilo se o slavinu ili nešto slično. Kao ono što su piloti znali viđati pa su mislili da je NLO. Sporedno sunce, tako ga zovu, žarne? Stresao je glavom i zajahao motocikl. Trebalo je nekoliko pritisaka na pedalu da hladan motor brundajući oživi. U podnožju Maripose, točno prije skretanja na glavnu cestu, spazio je kako se nešto miče u grmlju - nije to bilo baršunasto-smeđe krzno srne, nego nešto zeleno, poput vojničkog vunenog kaputa. Usporio je, ali već ga je mimoišao. Kad se osvrnuo, nije mogao vidjeti ništa osim grana i točkastog svjetla. Lovac?Ali oni nose narančasto, žarne? U svakom slučaju, nije vjerovao da se tu nije moglo loviti, barem ne zakonski. Možda je to bio neki paravojni čudak, neki antiporezni križar koji vreba u brdima u svojoj fantastičnoj odori. Možda ih je cijeli vod u okolici, na manevrima. Planine Santa Cruza bile su dom svim tipovima čudaka, ljudima koji su tamo došli sedamdesetih kako bi uzimali acid i živjeli s prirodom i koji nikad nisu pronašli put natrag, čudan neki svijet koji jednostavno nije volio gradove, da ne spominjemo ljude koji su imali zastrašujuće opravdane razloge da ne budu na oku javnosti. Tko je znao - tu sad vjerojatno već živi nekoliko naraštaja različitih ekscentrika... Hajde, čovječe. Sve ovo zato što si vidio - što? Nešto zeleno? Usred šume? Gubiš razum, mali. Bio je usamljen, shvatio je. Postojalo je više problema sa samoćom nego što su uspaljenost i dosada. Ako danima niste imali ni s kim razgovarati, niste imali nikog tko bi vam rekao jeste li pobenavili ili niste. Žena koja je radila za pultom bila je nekako tiho ljupka, s naočalama na vezici. Smiješila se njegovim nervoznim šalama dok mu je pokazivala gdje su starija izdanja Chroniclea, i kako se upravlja mikrofiš strojem. Jedva se suzdržao da je odmah ne pozove na večeru. Zašto ne bih pokušao? Najgore što može reći je - ne. Ali iz nekog mu se razloga činilo kao da bi mu danas bilo vrlo teško biti odbijen. Možda bi se mogao vratiti potkraj tjedna, dopustiti joj da vidi kako je on tih, ozbiljan momak, a onda je pozvati. Ipak, osjećao se bolje samo zato što je bio zainteresiran, što je imao o čemu razmišljati. Želio je malo istražiti svojeg praujaka, ali najprije su ga privukla umorstva u kući njegove majke. Nije bilo teško pronaći podatke u San Francisco Chronicleu s obzirom na to da se radilo o jezivom i dosad neobjašnjivom umorstvu u mirnom susjedstvu. Prvog je dana čak dospjelo na naslovnicu, iako se samo nekoliko ulomaka vidjelo ispod pregiba, dok je glavnina članka bila zakopana duboko na prvoj stranici. Slike nesretnog para Marsh probudile su mu uspomene. Bili su mlađi nego što ih se sjećao, u kasnim dvadesetima. Ona je doista bila ljepojka u kratkoj suknji, a sada se prisjetio i njezina muža: nije mnogo govorio, nego je uglavnom provjeravao poruke na mobitelu dok ih je posrednica vodila u razgledanje kuće. Zapravo, jedina osoba koje se sjećao daje išta rekla bila je posrednica za prodaju nekretnina, koja je govorila kakva će to lijepa "polazišna kuća" biti. A oni su se očigledno bili složili jer je sada u banci na svojem računu imao njihov novac. Polazišna kuća. Završna kuća. Odbacio je neugodnu misao, odjednom potaknut nečim drugim. Je li postojao način da se ugovor opozove preko njihovih roditelja ili slično? Tko će je sada posjedovati? Nisu ga mogli natjerati da vrati novac, zar ne? Bila je to sitničava pomisao, možda, ali dvjesto tisuća za njega nije bila sitnica - već ih je ionako bilo manje jer je platio prvu i posljednju ratu za kolibu, a da ne spominje druge životne troškove. Sada ništa nije mogao učiniti. Možda će poslije nazvati tvrtku za nekretnine, provjeriti kod njih. Članci su mnogo govorili o tome što su susjedi mislili. Gospođu Kralev čak su i citirali: "Ovo susjedstvo ide nizbrdo. Jednostavno ne znate kakvih sve ljudi ima u blizini", što je Theo shvatio kao neku vrst gorkog ponosa koji se gotovo jednako odnosio na njega kao i na stvarne ubojice. O samim ubojstvima malo je toga bilo rečeno, osim što su bila

37

opisana kao "brutalna" i "bezumna". Gospođa Kralev, s oštrim okom za ono što je zbilja važno, također se potužila da je ubojica po svemu sudeći razbacao smeće po cijelom travnjaku i trijemu ispred kuće. Policija nije ponudila nikakav mogući motiv osim pljačke, ali u članku nije pisalo je li išta bilo ukradeno. Novine nisu nudile više od toga, a Theo se pomalo počeo osjećati poput pljačkaša grobova. Premjestio se za mikrofiš stroj i odlučio da bi mogao potražiti imaju li išta o njegovu praujaku. Pronašao je dva novinska članka, što je bilo više nego što se iskreno nadao. Jedan je naizgled bio karakterni osvrt iz Examinera, napisan ranih sedamdesetih, a drugi Dowdova osmrtnica. Dok je Theo nasumce čitao dulji tekst pomalo se mučeći s bijelim tekstom na crnoj površini stroja, iznenadio se koliko ga je rastužila spoznaja da je Eamonn Dowd zbilja mrtav. Bilo bi pravo iznenađenje da nije - članak je potvrđivao njegovu raniju pretpostavku da se Dowd rodio potkraj devetnaestog stoljeća te bi mu sada bilo preko sto - ali posljednjih se tjedana Theo počeo osjećati vrlo povezan s njime. Članak koji, čini se, nije bio ništa drugo doli jedan od onih pretjeranih napisa o zanimljivim mjesnim starijim osobama, bio je popraćen fotografijom njegova praujaka u "radnoj sobi", kako je pisalo u podnaslovu, ali zbog mikrofiša bio je to zapravo fotografski negativ te je Theo mogao razaznati malo toga. Eamonn Dowd bio je naizgled vitak i sitan u razdoblju kad je fotografija snimljena te možda malčice mladolikiji nego što je njegovih sedamdeset godina davalo naslutiti, ali bilo je nemoguće uvjeriti se u išta od toga. Osmrtnica nije imala fotografiju - praujak Eamonn nije bio dovoljno važan za to. Bila je također jezgrovita. Theo se zapitao tko ju je napisao, i zašto. Je li bila riječ o nekakvom pokušaju iskupljenja njegove majke nakon što je primila novac? Bila je spomenuta. Eamonn A. Dowd, 76 Pustolov i svjetski putnik Eamonn Albert Dowd, koji je velik dio svojeg ranog života proveo putujući svijetom, a velik dio kasnijeg života dijeleći svoje priče s drugima, umro je 30. travnja u svojem domu u San Franciscu. Bilo mu je 76. Gdin Dowd, koji je pisao za putne časopise i putopisne rubrike ovih novina te predavao u knjižnicama i školama, prvi se put otisnuo na more u petnaestoj godini i otad nije izgubio ljubav prema egzotičnim mjestima. Osmrtnica se nastavljala skraćenom verzijom onoga što je praujak Eamonn opisao u svojoj bilježnici te završavala s podatkom da za njim tuguju "njegova nećakinja Anna Dowd Vilmos iz San Francisca i ostala rodbina iz Chicaga." Theo se nasloni na stolicu zureći u zaslon a da ga više zapravo nije vidio. "Anna Dowd Vilmos iz San Francisca" zvučalo je kao da mu je majka bila iz slavne obitelji, poput nekog iz stare društvene kreme Nob Hilla, ili nešto slično. Dakle, stari ujak Eamonn ipak je bio mrtav. Osmrtnica nije zadirala u pojedinosti, ali budući da je umro kod kuće, vjerojatno se radilo o moždanom ili srčanom udaru. Osjećajući donekle nezadovoljstvo, premda je trebao biti oduševljen što je uopće išta pronašao - nije da su doista pripadali slavnoj obitelji ili nečem sličnom - Theo pronađe slobodno računalo i malo pretraži internetske stranice. Nije tragao za podacima o svojem praujaku, jer ih nije ni bilo, nego za nekim opskurnijim stvarima i mjestima spomenutima u bilježnici. Neko se vrijeme izgubio u carstvu online podataka o vilinskom svijetu, zemlji učenjaka i nevjerojatnih lakovjernika, ali većinom samo šašavih pjesnika-sanjara s previše slobodnog vremena. Kad se napokon otrgnuo od računala, ustanovio je da je žena za pultom otišla na ručak ili kući; u svakom slučaju, zamijenio ju je namrgođen muškarac sa slušnim aparatom te će poziv da je pozove na sudar morati prebaciti u dugoročnu proceduru, želio on to ili ne. Svratio je na ručak u kavanu nedaleko od knjižare na El Caminu, kupio primjerke Gravesove Bijele božice, Bajki Braće Grimm i knjige o Beatlesima te potom otišao do trgovačkog centra i švrljao po prodavaonici L. L. Beana. Kupio si je plinsku svjetiljku i kvalitetnu džepnu lampu u slučaju da na brdu nestane struje te nakratko razmatrao bi li kupio skupu parku - bit će hladno ondje gore kad dođe zima - ali bilo je nemoguće pobuditi entuzijazam u ljetnom ranom rujnu za kupnju skupe, teške parke. Na kraju krajeva, imao je svoju vjernu kožnatu jaknu, suputnicu u mnogim pustolovinama, na mnogim izletima, u svakom slučaju, od kojih su neki bili sramotno glupi kad čovjek dođe u tridesetu i počne ih se prisjećati. Theo shvati da je odugovlačio. Zaustavio se kod prodavaonice alkoholnim pićima i kupio pakovanje od šest limenki Heinekena, a onda se odvezao uzbrdo pod ukošenim zrakama poslijepodnevnog sunca. Sjedio je s knjigom na krilu i trima pivima pod pojasom, umoran i još opterećen osjećajem neizbježne... ali ne kobi, to je bila prejaka riječ, nego neizbježnoga nečeg. Iako je u kolibi bilo hladno, nije imao snage ustati i uključiti grijač. Podignuo je svoju motociklističku jaknu s poda i navukao je na sebe. Gubio je strpljenje s knjigom svojeg praujaka. Opisi su bili zanimljivi, čak zadivljujući: kakve god druge mane Dowd imao kao pisac, svakako je imao mašte. Ali priče o njegovu životu u vilinskom gradu bile su jednako anegdotske i na kraju krajeva besmislene poput pripovijesti o njegovim stvarnim pustolovinama. Knjiga je bila neobična i vjerojatno beznadno nekomercijalna mješavina fantastike bez pustolovine (ne prave pustolovine, u svakom slučaju, onakve kakvu su klinci odrasli na Tamnicama i zmajevima željeli), te mjerodavan putnički vodič po mjestu koje nitko zapravo nije mogao posjetiti. Sada je imao samo pedeset ili šezdeset gusto ispisanih stranica do kraja i zatekao se kako preskače stranice i grabi naprijed, rastrzan mislima o tome što su ljudi radili tako lijepe večeri kao ovog četvrtka - spremali se van, išli u kino, u bar... Što daje ženu u knjižnici jednostavno pozvao van? Nije imala pločicu s imenom pa nije mogao čak ni izmisliti nepostojeći razgovor. Kako bi se netko poput nje zvao? Eleanor? Elizabeth? Kakve sam sreće, vjerojatno se zove Catherine.

38

To je zapeklo. Skrenuo je pozornost ponovno na uredan rukopis svojeg praujaka. Nije se mogao primijetiti ni jedan jedini drhtaj - rukopis zapravo uopće nije izgledao kao djelo nekog starca. Sigurno ju je napisao godinama prije nego što je umro. Međutim, bilo je teško usredotočiti se na nj dok je poslijepodne prolazilo a vanjski se svijet smrkavao. Debela nepravilna crta tinte prolazila je točno po sredini stranice. Pratila je nebitnu rečenicu o zabavi u kockarskom klubu gdje je ponovno susreo mlada plemića zvanog Caradenus Nekako, koji se pojavio u priči o javnoj kući. Ispod crne crte nije bilo ničeg, iako je u knjizi preostalo još mnogo stranica koje su bile - prazne. Ne. Tu, nekoliko listova prije kraja, upadajući mu u oči iz te posvemašnje praznine poput crne boje prolivene po snijegu, bio je posljednji zapis, također pisan rukom njegova praujaka, ali znatno nesigurniji, nepravilnih crta na stranici, krupnih i užurbanih riječi. Stigao sam do kraja. Nikad neću dovršiti svoju priču jer je kraj nešto s čime se ne mogu suočiti. Nadao sam se kad nisam smio imati nade, i propao u sramotu i tamu zbog toga. Poslali su me dalje, a povratak mi je zauvijek zabranjen, čak i u najvećem očaju. Mislio sam da ću to moći ispričati, ali previše je blijedo. Izgubio sam ono o čemu malo ljudi može čak i sanjati zbog vlastita neumjerena ponosa - one hrabrosti nad kojom se čak i bogovi gnušaju. Riječi su imale ogoljen prizvuk priznanja ili užurbane posljednje volje i oporuke. Zbunjen i razočaran, Theo je prelistao stranice koje su prethodile Dowdovu naglu napuštanju bilježnice, ali nije mogao primijetiti nikakav nagovještaj onoga što ga je moglo zaustaviti. Odlučio se vratiti gdje je počeo preskakivati stranice i čitati pozornije, ali bio je to manje čaroban postupak sada kad je znao da priča nema rasplet. Pokušao je kao uvijek pratiti pojedinosti izmišljenih imena i mjesta, slojevitost domišljatosti, no dovršavao je četvrto pivo, a oči su mu postajale teške. Nebo je poprimilo modru boju škriljevca, a drveća se pretvorila u sjene. Zbilja bih morao ustati i upaliti svjetlo... bila je njegova posljednja svjesna misao. Očigledno je zbilja ustao i uspio upaliti svjetlo prije nego što je zadrijemao, jer iako je nebo pred prozorom bilo crno, mogao je jasno vidjeti obrise radne plohe ispred sudopera, krivulju slavine i bijelu površinu male mikrovalne pećnice, sve okupano nekakvim drhtavim žutim svjetlom. Osjećao se glupo, kao da je ozbiljno tulumario, i to ne samo s nekoliko piva. Moram promijeniti tu žarulju, pomislio je. Ali sjaj je dopirao s polica pokraj sudopera, ne iz ijedne svjetiljke u prostoriji, nestalan žar koji je postajao svjetliji dok je zurio. Požar... ? Čak ga ni ta misao nije mogla natjerati da skoči sa stolca - osjećao se kao da je netko prebacio nevidljivu, tešku mrežu preko njega. Buljio je u svjetlucanje na donjoj polici dok je ono krivudalo i pulsiralo, a onda zamrlo. Tada, trenutak prije nego što je blistava točka izblijedjela a prostorija utonula u tamu, spazio je nešto što ga je napokon nagnalo da posrne sa svojeg stolca. Dosegnuvši prekidač za svjetlo, zaključio je da je to sigurno bio ostatak sna i da su četiri piva bila malo previše. O, čovječe, što smo iz ovoga naučili? Možda depresivni ljudi ne bi trebali piti... Ali kad se svjetlo upalilo, žena je još sjedila na polici. Još je bila otprilike pedalj visoka. Imala je krila. "Drek i luk", rekla je grleći se, a onda lako doskočila na radnu plohu pokraj sudopera nježno udarajući prozirnim krilima kako bi usporila svoj doskok. Njezina stopala, noge i ruke bijahu gole, a ostatak nje pokriven crvenom haljinom koja se ljeskala poput leptirovih ljuski. "To je vraški boljelo." "O, Kriste," zastenje Theo. "Što još?" Sićušna žena zagleda se u njega mršteći se. Bila je zastrašujuće stvarna, ne mrlja niti sjena. Imala je kratku kosu boje mrkve - boje koja se nikako nije slagala s tamnocrvenom mini haljinom, primijetio je dotad neopažen dio njegova mozga - i srcoliko lice koje je nekako bilo preširoko u predjelu očiju i obraza. Izgledala je kao tip koji bi imao pjege, ali ako ih je i imala, bile su premalene da bi se vidjele. Nije djelovala sretno, premda nije znao zašto bi bila. I on sam nije bio baš presretan. "Ovo je san, zar ne?" upitao je pun nade. Sagnula se da protrlja koljena, a onda se uspravila. Nije mogao prijeći preko toga kako je malena bila - kao da promatra zgodnu djevojku na kraju ulice, samo stoje ova bila savršeno izoštrena i udaljena samo metar i pol od njega. "Pa, ako je san, onda i ja sanjam, i u tom slučaju namjeravam uložit molbu da idući bude bolji jer je ovaj zbilja očajan. A sad, oćeš li samo tu sjedit i buljit poput gobdreka il ćeš mi ponudit naprstak čaja il nečeg sličnog? Boli me uzduž i poprijeko od puta ovamo." "Ti... ti sivila." "Jedan-nula za tebe. A ti si smrtnik pa smo kvit. Nego, umorna sam i boli me i bojim se da sam gadno raspoložena... pa što je s tim čajem?" Ako je to bio san, što je značio? Jedno je maštati o ženama, ali ženama pedalj visokima? Što to govori o tvojem osjećaju samopouzdanja, Vilmos? "Gledaj", reče ona, a on odjednom shvati da je, prividna ili ne, bila do kraja iscrpljena. "Taj čaj? Nisam stidljiva. Napravila bi ga sama, al nisam dovoljno velika da okrećem gumbe na tom tvom kako-se-zove... štednjaku." "Oprosti." Prišao je radnoj plohi, upalio plamenik i stavio čajnik. Još nije nestala. Kad se prsten počeo zagrijavati, čak je ispružila ruke prema njemu, grijući ih. "Dakle, ti si zbilja... zbilja si vila", izusti on napokon. "Nisam to zamislio."

39

"Jesam. Nisi." "Ali... zašto govoriš kao... kao da si Irkinja?" Ona prevrne očima i otpuhne sićušni pramen kose s lica. "Tup si. Ne govorimo mi ko Irci - Irci govore ko mi, manje-više. Kužiš?" "Oh." Nestvarnost situacije pomalo je postajala manje napadna ali ništa manje neobjašnjiva. Voda je proključala. Vila je zalepršala krilima i ustuknula za pedalj kako bi se maknula s puta pari. On iščeprka dvije čajne vrećice i dvije šalice iz kredenca. "Tako ti Drveća, momče, ne mogu tolko popit. Samo mi izlij malko od svoga." "Oh. U redu." Pospremio je jednu šalicu i čajnu vrećicu, a onda ostavio jednu vrećicu da se namače. Nije imao naprstak pa je pronašao jedan čep Heinekena iz hrpe na polici za knjige. "Je li ovo dobro?" Ona se vine u zrak i stane lebdjeti pokraj njega udarajući krilima brzo poput kolibrića. Onjušila je čep. "Ako ga opereš. Nemam ništa protiv piva, al ne želim ga u svom čaju, hvala lijepa." Sjeo je sa svojom šalicom, izgubljen u gromoglasnoj unutarnjoj tišini potpune smetenosti. Vila klekne na radnu plohu pušući u svoj čep čaja da ga ohladi. "Oprosti što nisam... nisam bio vrlo uljudan domaćin", započne on. "Ne brini se", protisne ona između gutljaja. "Cesto ih tako drmne, mislim tvoj soj. To je zbog čarobnosti, pretpostavljam." "Jesi li... ti... Kako se zoveš?" Ona mu dobaci pogled koji se nije doimao baš prijateljski. "A kako se ti zoveš?" "Zar ne znaš?" "Naravno da znam, ti glomazni idiote. Al najprije mi moraš kazat svoje, a onda ti ja mogu reć moje." "Oh." Sinulo mu je da je to mnogo puta rekao. "Ja sam Theo Vilmos." "Pošteno od tebe. Moje je ime Jabučnica." "Jabučnica?" "Ne počinji." "Ali samo sam..." "Ne počinji, momče, inače ćeš odjenut ostatak ovog čaja." Buljio je u nju uznemiren ali i zabavljen mišlju da ga napada gnjevna vila. S druge strane, možda i nije bilo tako smiješno - možda ga je mogla pretvoriti u nešto neugodno, žabu ili zrno graška pod madracem. U krajnjem slučaju, zar nije mogla ukiseliti mlijeko ili učiniti štogod slično tomu? Naravno, mlijeko u mojem frižideru vjerojatno se već ukiselilo. "Nisam te namjeravao uvrijediti", rekao je naglas. "Samo me iznenadilo jer... pa, jer ne znam nikog s takvim imenom." Uputila mu je strog pogled, a onda se malčice smekšala. "Nisam ja kriva. Zadnja sam se rodila." "Kako to misliš?" "Velika smo obitelj, mi Jabuke. Imam dvadeset sedmero braće i sestara: Klicu, Koru, Pitu, Sjemenku, Lutku, Štrudlu, Stablo, Drvo, Luba, Pupa, čak i Džema, da ih spomenem samo nekoliko - sva su dobra imena bila zauzeta kad sam ja došla na red. 'Greška', tako su me mama i tata uvijek zvali, al bilo je to u šali. Al doteklo me govno od izbora imena." "Ah." To nije bilo vrlo umno, ali bilo je bolje od "Oh." Trunku. "Dakle... što te dovelo ovamo? Nije da nisi dobrodošla", užurbano je dodao. "Ali ovdje baš ne viđamo mnogo vila." "S ovakvim cijenama, nije ni čudo." Pokazala mu je umoran osmijeh, prvi koji je dotad vidio. "Oprosti. Stara je to šala." Naherila je svoju malenu glavu da ga pažljivo pogleda. "Zbilja ne znaš." "Ima li neke veze s knjigom mojeg praujaka?" "Kolko sam čula, ne. Starac koji me poslao nije mi puno rekao. Prema svemu sudeći, on nije jedini koji se zanima za tebe, al... Neko te drži na oku." "Netko? Kao na primjer tko?" "Sranje, čovječe, ne znam! Al starca to zabrinjava pa me poslao da dođem po tebe. Ne pitaj mene, pitaj njega." "Starac...?" Odložila je svoj čaj i naherila glavu kao da nešto osluškuje. "Rekla si 'starac'. Koji 'starac'?" "Vratić, to mu je ime. On je nekakav liječnik iz jedne od važnih obitelji." "Ali tko je on? Gdje je?" Jabučnica polako odmahne glavom, odsutna duha. Odjednom, učinilo mu se da zna što joj je privuklo pozornost - oštar smrad, kiselkasto gnjio. "Bože, što je to?" upitao je. "Tvor?" "Nešto je vani." Zurio je u nju, sporo shvaćajući, ali njegov živčani sustav znao je prije njega: srce mu je lupalo trostrukom brzinom. "Vani...?" Vonj je sada bio bolno jak. Oči su mu počele suziti. Vinula se u zrak i lebdjela, krila zamućenih do nevidljivosti, čineći da zrak zuji poput propelera dječjeg aviona. Viknula je nešto svojim visokim jasnim glasom, riječi na jeziku koji nije prepoznao, a onda se okrenula prema njemu, očigledno uplašena unatoč pokušaju da joj lice ostane tvrdo i bezizražajno. "Trebat će malo vremena da se opet otvori ko je znao da će nam zatrebat tako brzo?" "Otvori...?" Činilo se da satima nije dovršio rečenicu.

40

Nešto bubne o prednja vrata, jedanput, dvaput, triput. Theo je bio toliko smeten da je krenuo prema kvaki. "Tako mi Drveća!" viknula je dozujavši blizu njegova lica stisnutih šaka. "Zar si potpuno tup? Ne otvaraj!" "Ali netko je ondje..." Nešto ponovno gurne vrata, dovoljno snažno da su zaškripala, kao da se neka golema životinja naslonila na njih. Smrad je bio još jači. Ispružio je ruku i upalio vanjsko svjetlo, a onda namjestio oko na zirak. Gotovo mu je odlanulo ugledavši zeleni vuneni kaput na blještavilu žarulje na trijemu, zgrbljenu ali očito ljudsku spodobu skutrenu uz vrata. Mogao je vidjeti zamršen busen kovrčave kose, sjaj tamnoputa skalpa i čela. Neki stari crnac, prolaznik... "U redu je", doviknuo je vili. "To je samo..." Tada spodoba zabaci glavu. Čeljust joj je bila slomljena: visjela je spljošteno na prsima. Slijepe oči nisu bile samo mliječno bijele nego su se poput posiranih jaja počele urusavati i istjecati iz duplji. Theo zatetura od vrata dok mu je srce od straha uskočilo u usta da na trenutak nije mogao ni udahnuti. Jabučnica dozuji do zirka, a onda ustukne lebdeći u zraku. "Loše", zaječala je. "Ovo je loše!" "Š...što?" "Ne želiš znat. Gdje su ta dvaput-prokleta vrata?" Nije znao na što je mislila. Bilo je prilično očigledno da su vrata bila točno tu, a da se pakao nalazio s druge strane. Ali ovo je morala biti nova mora, sve to, koliko god se stvarnom činila - to je bilo jedino objašnjenje. Bio je zarobljen u snu - možda je čak bio u komi, umirao, mlitav na podu kolibe dok mu je um pokazivao čudne filmove poput projektora koji se vrti u praznom kinu. U stvarnom svijetu nije moglo postojati ništa slično ovom... Ali ako je ona bila dio sna, Jabučnica to nije znala. Jurila je sobom poput muhe u boci, a njezino maleno tijelo bilo je jedva nešto jasnije od sjene. "Ući će najlakšim putem. Bude li moro provalit, možda imamo vremena. Postoje li još neka vrata, čovječe?" Opet je brbljala o vratima, a Theo to više nije mogao podnijeti. Čučnuo je na pod i uhvatio se za glavu koja je pucala. Zadah je bio grozan, kao da je stvor bio u sobi s njima... "Kupaonica", rekao je osovivši se na noge. "O, Isuse, mislim da je prozor otvoren. Na njemu je samo zaslon..." Posrnuo je preko sobe i širom otvorio kupaonska vrata. Nosnice mu oprži zapuh amonijaka i sumpora. Stvor u vunenom kaputu gurao je zaslon. Dok je Theo gledao u zabezeknutoj nevjerici, počeo se probijati, a gnjilo meso njegove ruke protiskivalo se kroz mrežicu poput kosane govedine kroz stroj za mljevenje. Zaustavilo se, zapriječeno kostima. Crvasti okrajci prstiju grčili su se i tapkali malko dalje, a onda se zaslon istrgnuo iz okvira. Theo krikne i zatetura natrag u glavnu sobu. Zdepasta se prikaza provuče kroz visoki kupaonski prozor i padne na tlo uz složen, mokar zvuk, a onda se osovi na noge. Theo dograbi svoju gitaru i primi je za vrat, pokušavajući ostati na nogama dok se smrdljivi stvor gegao prema svjetlu. To nije bilo čak ni istrunulo truplo. Ništa tako jednostavno. Stajao je, njišući se, stvor od smrdljivih dronjaka. Djelići kostiju, krpa i masnog mesa, čak smotuljci novinskog papira, stršili su iz rasparanih hlača i kaputa. Lijeva noga bila je krvavo izmrcvarena i gnjila, a gdje joj je trebalo biti desno stopalo, dva su mala stopala kanda bila zgnječena u jedno poput privremene zamjene, a jedno od njih još je nosilo prljavu žensku cipelu. Jednu od njegovih ruku razderao je zaslon, ali već je srastala. Druga ruka, sada podignuta pokraj razorena lica, nije uopće završavala šakom nego mumificiranom lešinom mačke. Njezina kosturska gubica otvarala se i zatvarala poput prstiju koji nešto grabe dok ju je pružao preda se. Theo krikne i zamahne svojom Gibsonicom što je snažnije mogao. Dio usta i nosa stvorenja odlete, a ono zatetura, ali se ne sruši. Zrak je šumio kroz otvor na njegovu vratu. Razjapljena iskrivljena čeljust se trgnula, pokušala zatvoriti, ali većina mišića bila je nestala. Dok se vuneni kaput rastvarao, vidio je da je gnojna rupa na njegovim prsima bila povijena razderanom kožnatom maskom - nečim što je jednoć bilo ljudsko lice. Theo osjeti kako ga hvata vrtoglavica, ugleda tamu kako ga opkoljava. Iznenada se odnekud stvorila vila, krilati bljesak između njega i čudovišta. Soba je postajala svjetlija sve dok nije bila prepuna treperava svjetla. Mogao je čak vidjeti lice Jabučnice, kruto poput kameje. "Idi!" vrisnula je, a onda se zaletjela u glavu stvora poput gnjevne lastavice. On joj se izmaknuo sikćući i zamahnuo rukom. Mačja ruka je škljocnula, a zubi je promašili za dlaku. "Otvorena su, vrata su otvorena! Prođi!" Treperavi sjaj lebdio je točno ispred kuhinjskog sudopera, šav kroz koji je curilo svjetlo poput patentnog zatvarača na tkanini stvarnosti. Skamenjen, zurio je u nj na časak, a onda odbacio svoju razbijenu gitaru. "Požuri!" vrisnula je Jabučnica, ali Theo je oklijevao. Kamo je prolaz vodio? Bilo gdje sada bi bilo bolje nego tu... ali... Iznenada, znao je. Sagnuo se da pograbi knjigu svojeg praujaka. "Hajde!" viknuo je vili. "Ne budi glup - prolaz će se svaki čas zatvorit", kriknula je, iako je imala malo daha viška. "Samo idi! Ja ću ga zaposlit!" Na trenutak se zavrtjela iznad glave stvora, u punom sjaju fantomskih vrata ili što god su već bila, a on spazi da je vilinska čarolija koju je upotrebljavala protiv nemrtve zvijeri bila Theov vadičep, u njezinim rukama velik poput slikarskih ljestvi. Ponovno se zavrtjela i obrušila na stvora, ustremivši oštar vršak na uništeno lice stvora. On je ustuknuo, možda zbog nekog zaboravljenog refleksa - ondje više nije bilo mnogo toga vrijednog spašavanja - ali nije se činio izrazito uznemiren. Theo se osjećao kao da će mu srce eksplodirati iz glave poput projektila Polaris. Skočio je prema blistavom šavu i zagrebao otvor prstima. Osjetio je čudne trnce, ali ga nije zapeklo. Okrenuo se da baci posljednji pogled. Istrunula šapa

41

taman je promašila Jabučnicu, ali joj je okrznula krilo i zavrtjela je od sebe. Sletjela je na pod i na trenutak ondje čučala pognute glave, očito ošamućena. Stvor se oglasi nekakvim gnjecavim pobjedničkim uzdahom i zatetura prema njoj. Theo se baci na koljena, pokupi vilenicu točno pred ispruženom mačjom gubicom, a onda se okrene i otpuže po podu prema vratima načinjenima od svjetla. Propao je kroz njih na najnezgrapniji način, u ništavilo, u bezbojnu prazninu koja se razbijala poput oceanskih valova i iskrila poput zvijezda. ..

42

Dio drugi Posljednji izlaz za Vilin-zemlju

43

Kokotićeva zemlja Nije jednostavno putovao, nekako se istezao - kao da je dio njega još bio duboko ukorijenjen u stvarnosti koju je netom ostavio, dok se sve rjeđa Theova bit razvlačila preko tisuća milja buke i svjetla. Sve što je bio kao da je postajalo tanje i nestalnije, sve dok se nije osjećao poput gotovo beskonačne, gotovo nevidljive linije svijesti, a svaka čestica misli nije doticala ništa osim jednog jedinog niza shvaćanja točno sa suprotne strane, a sve su se one povlačile sve više i više u daljinu. Bio je poput gumene trake u Božjim rukama, a Bog je širio Svoje moćne ruke stoje dalje mogao... A onda je gumena traka prepukla. Kad je došao sebi, polovinu njegova vida ispunilo je nešto što se isprva doimalo poput razmazane apstraktne slike zelenih linija. Trava. Ležao je na boku u visokoj travi, a nešto se pomicalo. Izoštrio je sliku na vrijeme kako bi ugledao Jabučnicu, koja je klečala nekoliko centimetara od njegova nosa, svijajući se u struku i pošteno bljujući. Unatoč njezinu izgledu i blizini, gledanje nije u njemu potaknulo refleks kao što bi bio slučaj s drugim ljudskim bićem. Sjeo je. To jest potaknulo refleks. Dok je Theo završavao prazniti svoj želudac, bljujući bez prestanka u travu, Jabučnica duboko udahne i zastenje. "Uuh. Gore je doć ovamo nego ić na tvoju stranu." "Drago mi je... što to čujem." Obrisao je bradu nadlanicom. U glavi mu je bubnjalo poput sola timpana i bez oklijevanja bi prodao dušu za bočicu tekućine za ispiranje usta. "Jer ne želim se više nikad tako osjećati." Podignuo je glavu i ogledao se oko sebe. "O, Bože." Nije bila stvar u tome daje išta izgledalo posebno drukčije ili pogrešno - zapravo, sve je izgledalo vrlo ispravno na neki romantični, prerafaelitski način: zbijeno drveće i zasjenjene travnate udoline, zrake podnevnog sunca koje su se slijevale ravno kroz šumski krov poput blistavih olov-nica, posute prašinom i sjajnim treperenjem letećih kukaca. Njegova se mučnina povukla, ali boje oko njega i dalje su bile gotovo prejake, rubovi preoštri zbog čega bi mu oči zasuzile kad bi išta gledao dulje od nekoliko trenutaka. Podsjećalo gaje na način na koji je doza psilocvbina uzrokovala da se boje svakodnevnih predmeta ističu poput neona. "Gdje smo?" Jabučnica se ponovno sagne i ispljune gotovo nevidljivu nit svjetla. "Kod kuće. Pa, moje kuće. Kako bije ti nazvao? Nikad nisam bila u toku sa svim tim knjiškim pljuskom dreka, a Vilinje ne može prenijet ono što ti ne možeš izgovorit." Namrštila se, a onda razvedrila. "Naravno. Vilinje. Tako se zove." "Dakle, imao sam pravo. Ne, ujak Eamonn imao je pravo." Theo protegne noge ispred sebe, oslušne gotovo uzvišen pjev ptica. Njegova glavobolja i mučnina gotovo su sasvim nestale. Mogao je skoro zaboraviti da je upravo proživio najčudnijih i najgorih pola sata u svojem životu. "Ovdje je... ovdje je prelijepo." "Zato su i sačuvali ovaj komadić", reče mu malena vila. "Nemoj mislit da je ovo cijela priča, mladac." Polako je kimnuo premda nije imao pojma o čemu je govorila. Bilo je teško razmišljati, gotovo iscrpljujuće: provoditi vrijeme usred tako neizmjerno moćna krajolika bilo je naporno ljudskim osjetilima. Tako čudno, sve je bilo tako čudno... Ponovno se okrenuo prema Jabučnici. "Koji je vrag bio onaj... stvor koji nas je slijedio?" Nezemaljski krajolik odjednom se doimao drukčije, čak i prijeteće, posebno u sjenovitim dubinama između najbližih stabala. "Hoće li doći ovamo? Dolazi li sada?" "Oće li doć? Vjerojatno." Jabučnica šmrcne. "Sada? Ne bi znala, al sumnjam da će te opet pronać tako brzo. S vremenom, međutim... Dakle jel dobra ideja ljenčarit po šumi poput debela gobdreka? Vjerojatno nije." "Stoje to bilo?" Trebao mu je trenutak. "Stani, pronaći menel Kako to misliš, pronaći meneV "Počni brzo hodat." Ustala je i dala se na put, brzo poput voden--konjica: prešla je dvadeset metara u nekoliko sekundi, a onda se vratila jednako brzo kako bi lebdjela u zraku ispred njega, sa smrknutim malim polusmiješkom na licu. "Samo sam znatiželjna. To što tu stojiš razjapljenih usta - moraš li to uvijek izvodit prije nego što ti se noge počnu micat?" Zatvorio je čeljust i pustio je da ga vodi kroz psihodeličnu šumu. Nisam naporna", rekla je kad su izišli iz gustog drveća na otvorenu udolinu. "Jednostavno ne znam mnogo. Samo sam glasnica - strogo unajmljena pomoć. Sve što ti mogu reć jest da je, ko što je Vratić po tebe poslao mene, neko poslao i ono raspadnuto stvorenje. Ne treba ti mnogo soli u glavi da to skopčaš. Rekao si da nikad prije nisi vidio nekog poput mene, ne u stvarnom životu. Jesi ikad vidio nešto poput onoga!" "Bože, ne!" "Eto ti onda. Stiglo je iz jednog od međuprostora, sigurno. Ako sam te ja mogla pronać, onda je moglo i ono." Stresao je glavom. Već se umorio od pustolovine. Želio je leći i zaspati, ali umjesto toga samo je stavljao nogu ispred noge, slijedeći tu iritantnu leteću ženicu dalje i dalje kroz nešto što se iz čarobnog krajolika pretvorilo u zamornu noćnu moru, kao da su ga prisilili na ekspediciju opstanka kroz Disnevjev crtić. Čisti vizualni intenzitet šume, svjetlucave čestice prašine, bumbari sjajni poput zarotiranih novčića, zmijoliko, zapleteno korijenje i šareni klobuci gljiva u svom

44

svojem obilju, čak i žarko zelenilo trave, ostavljali su dojam priviđenja i počinjali sličiti na trip kojem nije bilo kraja. Glava ga je boljela. "Ali zašto ja? Ja nisam nitko! Ja sam... dosadan!" "Jesam li išta rekla? Samo sačuvaj neka od tih pitanja za starog momka - on ti vjerojatno može reć pun kusur više nego ja." "Pričaj mi o njemu. Rekla si da se zove... Vratić?" "Grof Vratić, da. Pripadnik klana Tratinčice, al kudikamo manje glup od većine te zemljoposjedničke bagre." Napućila je usnice od gađenja. "Ipak, ništa mu ne dugujem i ne bi mu učinila ovu uslugu da me ne plaća, iako je rekao da je važno." Theo opet strese glavom. "Ja? Opet govoriš o meni. Ja sam važan." "Važan nekome, da, inače ne bi poslali staru Vreću Kostiju da ti posrče mozak kroz nosnice, zar ne?" "Kad već govorimo o slanju, zašto je taj Vratić poslao tebe? Zašto nije došao sam?" "Valjda je već potrošio svoje izuzeće." "Potrošio... što?" Ona zastane lebdeći i stavi prst na usnice. Isprva je pomislio kako je samo htjela da prestane postavljati toliko pitanja, a onda je shvatio da nešto osluškuje. Odjednom mu se činilo da mu koža loše pristaje, da mu je srce postalo malčice preveliko i presnažno za njegove grudi. "Je li... onaj stvor?" šapnuo je. Ona odmahne glavom, ali nije djelovala izrazito veselo. Nastojao je stajati mirno kako bi mogla čuti ono zbog čega je naprezala svoje sićušne uši. "Slijedi me", napokon je šapnula, "Brzo, al što tiše možeš. To znači, diži te goleme klipsaste noge!" Odletjela je u cikcak liniji prema rubu čistine dok je on napola trčao napola skakutao na prstima za njom kroz travu posutu divljim cvijećem. "Ovamo dolje." Pokazala je prema vododerini zaklonjenoj grmljem. Theo se sjuri u nju, polegne na otirač otpalog lišća koje se ljeskalo, srebrno i zlatno, i mirisalo poput nečeg što se dobiva u skupim vrećicama u otmjenoj prodavaonici vrtlarskih potrepština, a onda oprezno podigao glavu kako bi pogledao natrag prema čistini. Bila je prazna. "Nisam očekivala da ću tako brzo potrošit svoju posljednju čaroliju", promrmlja Jabučnica. "Što...?" započne Theo, ali Jabučnica doleti do njega i zada mu iznenađujuće čvrst udarac nogom u čeljust. "Začepi!" prosikće. Prolazile su duge sekunde, a onda nešto nalik na vodoravni bljesak Sunčeva svjetla izleti iz drveća i za tren oka propara pola čistine, a onda zastane prešavši iz mrlje u čvrst oblik tako naglo da je umalo zinuo od iznenađenja. Bijaše to jelen, golemi bijeli mužjak, s razgranatom krunom parožaka poput dvaju golih komada drveta, izrezbarenih od bjelokosti. Buljio je u točku gdje je Theo ležao skriven. Tamna pronicavost njegova pogleda kanda ga je lako uočila unatoč tome što je zadržavao dah i čvrsto zgrčio mišiće. Prelijepo, prelijepo... bilo je sve što je mogao pomisliti dok je životinja stajala zaleđena na ukošenoj zraci sunca poput kipa od gorućeg fosfora. Trepnula je, a onda skokom nestala među drvećem na suprotnoj strani poljane, pokretom tako brzim i lakim da Theo u prvi mah nije mogao posve shvatiti što se dogodilo. Usta su mu se pomicala dok je pokušao izraziti čak i manjkavo divljenje prema viđenju koje mu je upravo bilo darovano, ali krila Jabučnice zujala su pokraj njegova uha. Bocnula ga je nožicom, ovaj put nježnije. "Ššššš!" Njezin šapat bio je tako blizu da je pomislio kako čak može osjetiti sićušan ćuh njezina daha u svojem uhu. Na njegovo iznenađenje, počela je pjevati. Glas joj je bio hrapav ali milozvučan. Nije mogao razaznati riječi, ali napjev koji se ponavljao bio je toliko neobično zanimljiv da isprva nije zamijetio kako neki drugi zvuk jača svud oko njega, zvuk koji čak i u svom najglasnijem izdanju nije bivao glasniji od rominjanja kiše po tvrdoj zemlji. Jahači su dojurili na čistinu. Theo opet ostade bez riječi, premda je to bilo manje jednostavno strahopoštovanje od onog koje ga je proželo kad je ugledao jelena. Pridošlica je bilo približno dvadesetak, muškaraca i žena, odjevenih u odijela koja kao da su potjecala iz potpuno nasumičnih razdoblja i područja, i suvremenih i drevnih; čak su i boje tkanina bile neuhvatljivo nestalne, mijenjajući se poput sedefa, poput sunca na vodi brza potoka. Lica jahača bila su lijepa, ponosna i neobično bezvremenska - svakom članu lovačke družine moglo je biti dvadeset ili četrdeset u ljudskim godinama, ili nijedno ni drugo. Otkrio je da ih je bilo teško gledati - kao i krajolik oko njega kada je prvi put prešao u nj. Mozak mu je očajnički tražio mjere, kategorije, načine da ta stvorenja učini običnim ljudima, ali nije mogao pronaći mehanizam: zbunjivali su njegove prokušane metode prosuđivanja ljudi, kao što ga je jelen pretvorio u nešto ružno i neživotno samom svojom munjevito brzom ljepotom. Čak su im i konji bili čudni, iako nije mogao reći što je na njima bilo drukčije - imali su po četiri noge, grive, oči, blještave zube. Ali to ih nije činilo konjima, barem ne onom pasminom koju je poznavao, kao što ni pažljivo uvijena i dotjerana kosa, nakit i tih razgovor nisu te zastrašujuće lijepe jahače činili ljudima. Lovačka družina zastala je na čistini tek nekoliko trenutaka, jašući oko mjesta gdje se zaustavio jelen, opčinjeno zureći u tlo kao da je ondje bilo ispisano nešto što nikad prije nisu vidjeli. Jedan od njih, visok muškarac duge zlatne kose, odjeven u nešto poput suvremene jahaće opreme (ako je jahaće odijelo moglo biti načinjeno od milijuna biserastih ljuski) i noseći nešto nalik na pušku sa sjajnom srebrnom cijevi i koštano bijelim kundakom, uspravi se na svojim stremenima i okrene svojeg konja u smjeru u kojem je nestao jelen. Podbo je konja s čistine, a ostali su ga slijedili brzo poput udarca bičem, ali tako nečujno da ih u času kad je posljednji jahač zašao medu najbliže drveće, Theo više nije mogao čuti.

45

"To je bio lord Kokotić", reče Jabučnica nakon pola minute šutnje. "Onaj u gušterastom odijelu. Vidjela sam ga u zrcalnim predstavama. Zgodniji je uživo, moram priznat, ako ti se sviđa takav soj." Theo nije bio siguran kakav je to soj bio, ali u ovom trenutku nije bio ni previše siguran u vlastito ime. "To su bili... vilenjaci?" Jabučnica frkne i sleti na tlo stopu dalje od Theova lica. "Vraški je malo onih koji ovdje to nisu, osim tebe. Cvjetni narod, to su ti bili oni. Mogo bi ih nazvat lokalnim plemstvom. O, misle da su divni, no." "Oni... Oni i jesu divni." Na trenutak ga je Jabučnica samo gledala, s nečim gotovo poput uvrede na svojem malenom licu. "Nikad ih dosad nisi vidio, dakako", rekla je napokon, a onda se namrštila. "Kokotić, ravno pred našim nosom, i prokleto smo sretni što nas nisu primijetili. Tako mi Drveća! Rekoh ti da se ne vraćaš po mene!" Još osupnut, trebalo mu je malo vremena da pronađe smisao u tome. "Čekaj malo, misliš ondje... ondje u kolibi? Veliš da sam te ondje trebao ostaviti, s onim odvratnim mrtvim stvorom?" "Mogla sam samoj sebi stvorit vrata. Napravila sam ona samo za tebe - planirala sam neko vrijeme zaposlit Staru Rugobu. Al ti si me povuko za sobom i zasrao slijetanje pa smo sišli na krivom mjestu." Stresla je glavom. "Ravno usred Delphiniona. Drek i dvostruki drek. Čak i da smo blizu ruba šume, još smo na pola dana hoda od posjeda Tratinčica, brzinom kojom se ti gegaš, a ne usudimo se izić iz zaklona drveća po danjem svjetlu." "Ne smijemo iz zaklona drveća...?" "Jer je ovo Kokotićeva zemlja, tupane. Pripada njemu, kao i gotovo sve na njoj i puno toga iznad nje, uključujuć neke ptice. Iziđemo li iz zaklona drveća, veliki su izgledi da će on za to doznat prije nego umine sat vremena." "Hej, prokletstvo, prekini me zvati tupanom. Možda si mi spasila život, ali to ti ne daje pravo da me teroriziraš do njegova svršetka." "Oooo, počeo se otresat." "Gledaj, prije nekoliko sati bio sam u svom svijetu ne misleći ni na što potresnije od toga da zajašem svoj motor i kupim burrito za put, a sad sam odjednom usred zemlje iz bajki, a kroz začaranu usranu šumu vodi me Palčića - a u povjerenju, Palčića je poprilična gnjavatorica. U svakom slučaju, volio bih vidjeti bi li netko drugi bio bolji, stoga odbij!" Nastavio je hodati u tišini neko vrijeme. Jabučnica ga nije napustila niti se naizgled puno uvrijedila te se napokon ohrabrio dovoljno da postavi pitanje. "Kakve vražje veze ima zna li taj tip jesmo li na njegovoj zemlji ili ne?" "Jer Kokotić je Kukolj, svaćaš? Bilo bi drukčije da je Povijuša, il čak umjerenjak poput Vratića, al pretpostavljam da bi ti svaki od tih Kukolja najradije prerezo vrat čim te ugleda." Theo je bio potpuno smućen. "Kokotić? Kukolj? Zar to nisu biljke?" Jabučnica ispusti prilično izražajan zvuk gađenja. "A, dobro, pretpostavljam da nisi ti kriv što ništa ne znaš. Samo hodaj, a ja ću te pokušat malko uputit u stvari. Al dobro pazi! Čak i ako misliš da sam preoštra s tobom - a možda i jesam, al možda je to upravo ono što ti treba - ako ti zapovjedim da umukneš, ti se zaustavi na mjestu i odma začepi. Ovaj svijet je opasan za tebe, mladac, i to ne samo zato što hodaš tako da ćeš najvjerojatnije zapet preko kakve grane i razbit nos. Opasan. Kopčaš?" On kimne. "Dobro onda", reče ona vinuvši se u topli poslijepodnevni zrak. "Pokreni te nožurde." Bilo bi teško upiti toliko pojedinosti iz povijesti i kulture Vilinja da je sjedio u tihoj učionici slušajući profesora ili čitajući iz udžbenika. Slušati o svemu tome od Jabučnice, dok je posrtao kroz bizarni šumski krajolik koji mu je neprestano odvlačio pozornost, bilo je pomalo kao pokušavati odslušati složeni studij političkih znanosti od useljeničkog vozača taksija tijekom prvih pola sata u novom gradu. A i stil njegove predavačice nije bio od velike pomoći: svaki put kad bi mu se učinilo da počinje shvaćati, Jabučnica bi iznenada odlučila odletjeti naprijed i izvidjeti teren, ili bi dozujala do njegova lica kako bi mu spočitnula njegovu sporost ili neusredotočenost. Ono što je uspio shvatiti, glasilo je otprilike ovako: Vile su tu bile svih oblika i veličina, ali najmoćnija kasta - plemstvo, na neki način, ili barem viši staleži - davali su, čini se, prednost više--manje ljudskom obliku i veličini, poput lovačke družine koju je upravo vidio. Poput ljudi sličnog društvenog položaja, uglavnom su posjedovali rezidencije i na selu i u Gradu. (Činilo se da je postojao samo jedan velegrad, koliko je on mogao shvatiti, očigledno ona ista čudna metropola opisana u knjizi njegova praujaka.) Plemenite su kuće sve bile nazvane prema cvijeću, a ti su klanovi imali najveću vlast u Vilinju. "Posjeduju elektrane, zar ne?" glasilo je pomalo zagonetno objašnjenje Jabučnice na pitanje zašto je tako. Cvjetni klanovi prolazili su kroz promjenjiv i zbunjujući niz političkih saveza i sukoba, ali onaj za koji je bilo najvažnije da ga Theo shvati bio je razdor između Povijuša i Kukolja, jer su predmet svađe bili smrtnici. Jabučnica nije potpuno vladala cijelom poviješću sukoba, ali koliko je Theo uspio razlučiti, Povijuše su vjerovale u suživot s ljudskim bićima, čemu su se Kukolji protivili. "Protivili?" upitao je. "Što to znači?" "Pretpostavljam da to znači da ih žele ubit." "Ubiti?" Studen mu je prostrujala tijelom. "Mili Isuse, koliko smrtnika imate ovdje?" Ona na trenutak nabere svoje malo čelo razmišljajući. "Kolko ja znam, ovih dana nijednog. Osim tebe." Progutao je slinu. Nije mu bilo lako. "Ali... zašto se tolika strka stvara oko ubijanja smrtnika ako ih ovdje uopće nema?" "Zato što ne govore samo o ubijanju ovih ovdje, tupane."

46

Na trenutak ili dva nije mu bilo jasno, ali kada jest, prestao je hodati. "Čekaj malo. Prokletstvo, prestani letjeti! Tvrdiš da se ovdje nalazi gomila... vilenjaka koji žele pobiti sve ljude na svijetu? Ljude ondje gdje ja živim? Stvarne ljude?" Jabučnica se namršti. "Što to znači, 'stvarne'? Ja nisam stvarna, ti? Ako me porežeš, ne krvarim li? Ako mi digneš tlak, neću li te šutnut u dupe?" "Ne pokušavam te uvrijediti, pokušavam pronaći smisao u ovome. Što to točno znači, žele ubiti smrtnike?" Ona slegne ramenima, još srdita. "Ko što sam rekla, to je velika politička stvar. Ako želiš doznat više, pitaj tvog čovjeka Vratića. Ja sam samo radnička klasa." "Isuse." Opet je stao hodati. Čarobna se šuma počela doimati još manje privlačnom. "Koliko tih... Kukolja ima?" "Ne tako mnogo. Možda četvrtina Cvjetova, uvrh glave." "Četvrtina...? Isuse Kriste!" "Oćeš prestat to govorit?" Jabučnica triput prozuji oko njegove glave. "Osobno mi ne smeta, al mnogo ih je ovdje kojima se to ne sviđa, da ne spominjem kako bi se ako susretnemo kakva neznanca, razbacivanjem tog imena sigurno razotkrio ko što zima donosi mraz. Ne bi vikala ni 'Muhamed' ni 'Buda', kad smo već kod toga." "Što, želiš mi reći da nitko od vilinskog naroda ne bi primijetio da ne pripadam ovamo kad bih držao usta zatvorena?" "Iznenadio bi se." Ona se nasmijulji. "Ima prilično glupih osoba vilinskog roda, nego. A sad, što se Kukolja tiče, moraš upamtit da je barem jednak broj Povijuša, a oni prilično vole tvoj soj. Pitanje je kolko će se neopredijeljenih povuć na jednu il na drugu stranu. Ne brini tolko, mladac - sve ovo traje već dugo, dugo vremena." Ona zastane, lebdeći. "Stani malo, čujem nešto čudno." Ona podigne glavu, naheri je. "I njušim nešto..." "Što misliš..." "Samo stoj tu i ne radi ništa, oćeš?" "Ali..." "Tako mi Drveća, još ću i ja počet čitat Kukoljeve pamflete nakon što sam tebe morala trpjet, a nemam ni pravo glasa! Sad začepi i pričekaj me." Zaobišla ga je u širokom luku, a onda šmugnula poput metka, mrlja crvene haljine koja nestaje među drvećem. Theo sjedne na travnato tlo, a onda nasloni glavu na ruke da odmori oči. Sve je jednostavno bilo bizarno preko svakog poimanja. Prije nekoliko sati živio je normalnim životom u svojoj normalnoj kolibi u planinama normalne sjeverne Kalifornije. Nije to bio divan život, možda - zapravo u posljednje vrijeme prilično patetična, gubitnička vrsta života ali život u kojem nije bilo gegavih čudovišta s udovima od trupala i vila mudrijašica. Kako je ujak Eamonn izišao na kraj s ovim sranjem a da nije izgubio razum? Naravno, njegov je praujak otišao u potragu za tim. Bio je to njegov životni san. Sjetivši se toga, on izvuče bilježnicu iz džepa kožnate jakne koja mu je bila vezana oko pojasa. Knjiga ga je toliko lupkala po nozi dok je hodao da je iskreno razmišljao o tome da je izvadi i baci samo kako ne bi poludio - Theo nije bio neki hodač, prvi bi to priznao - ali ona je bila u neku ruku njegova jedina veza s bilo čime što je podsjećalo na svijet koji je poznavao. Ali pročitao sam je gotovo cijelu, pomislio je. Otprilike se sjećam da su neke obitelji bile nazvane po cvijeću, ali zašto se ne sjećam ničeg o tom Korovu i Puzavicama? Počeo je listati stranice dok je čekao da se Jabučnica vrati pitajući se što je još propustio a što bi ga moglo spasiti da ga ne požderu strašni vukovi ili neka druga grozota. Bilo je jednako teško povjerovati da je zbilja bio tu - da je sve u knjizi bilo istinito... Jabučnica dozuji natrag. "Nevolje", reče. "Točno smo na rubu jedne od Kokotićevih farmi. Možemo je zaobić, al trebat će nam dani." "Dani...?" "Da stignemo do Vratića. Kokotića nećemo zateć nigdje blizu gazdinstva - previše je zaposlen ganjajuć onu lešinu od jelena - al ako te nanjuši koji od njegovih upravitelja, njegova milost prilično će brzo pohrlit ovamo." Theo slegne ramenima. "Što ćemo onda? Ti možeš letjeti, ali ja mogu vraga." Zurila je u njega na trenutak, možda se spremajući izustiti nešto nepristojno, ali umjesto toga se razvedri i uperi u njega prst. "Krinka, mladac. Tako ćemo spasit tvoju smrtnu kožu." Zatresao je rukom. Pljusak grančica ispadne iz rukava njegove kožnate jakne. "Što bih to trebao biti, strašilo?" "Prestani petljat oko grančica - one trebaju stršit van. Isto vrijedi i za lišće u tvojoj kosi. Ne, nisi strašilo, nego šumski duh. Lesnik, kako ga neki zovu. Malo si prevelik, al ako se pogrbiš..." "Želiš reći da moram hodati odjeven u ovujaknu? Doživjet ću toplinski udar." "Doživjet ćeš i gore od toga ako te se dočepaju Kokotić i njegovi slijedbenici. Stavit će te u čovjeka od pruća, ispeć poput hy breasilskog krumpira, nego što. A sad se prestani vrpoljit dok ti ne namažem lice blatom." "Bllltom? Kjivrg?" "Zato da izgledaš poput malog starog bića koje živi u šumi i jedva izlazi van po danu." Odzujala je stopu natrag i ostala lebdjeti ocjenjujući svoje djelo. "Pomoglo bi ti još malo lišća u kosi. Ah, dobro. Podigni ovratnik te jakne. A sad me slijedi. Ne, rekoh ti, hodaj polako. Ko da imaš krive noge." "Teško je upamtiti." "Čuj što ću ti reć, mladac, ja ti ovdje pokušavam spasit život, a ti mi baš i ne pomažeš. Možda bi trebala uzet jedan od ovih štapova i zabit ga u tvoj stražnji otvor. To bi ti znatno usporilo hodanje." "Znaš, centimetar za centimetar, ti bi lako mogla biti najneugodnija osoba koju sam ikad upoznao."

47

Slijedio ju je kroz sve rjeđi rub šume. Blato na njegovu licu već ga je počinjalo svrbjeti, ali ni upola tako strašno kao grančice i suho lišće u njegovoj jakni i nogavicama hlača. Theo je nastojao hodati gegajući se i mlatarajući rukama kao što mu je pokazala Jabučnica, nešto poput čimpanze sa slomljenim vratom, ali bilo je vrlo teško osjećati pouzdanje u oponašanju nečeg što nikad nije vidio. "Ima li puno tih bljuzgavaca ovdje?" Sada je vidio ravnu, zeleno-zlatnu zemlju iza drveća. "To što bih ja trebao biti?" "Gotovo nijedan", odgovori ona. "A lesnici ionako ne izlaze često iz šume. Možda jednom godišnje." "Što?" Naglo se zaustavio uzrujano trljajući lice. "Kako će onda ovo ikoga zavarati?" Jabučnica doleti tako blizu njegovu uhu da se lecnuo od promjene pritiska. "Nisam rekla da će ovo ikoga zavarat," prosiktala je. "Rekla sam da se moramo nadat da bi moglo jer, ko prvo, to je jedini stvor u okolini koji je dovoljno velik i dovoljno glup da ga možeš odglumit, a ko drugo, tog jedinog dana kad jedan od tih šumskih momaka izađe iz šume, on hoda naokolo trubeći i zviždeći i ponašajući se ludo ko batina. Ne pitaj me zašto jer ne provodim mnogo vremena u lesničkim krčmama. Al kad ih uvati proljetna groznica, niko im baš ne prilazi blizu, pa ako ljudi pomisle da si jedan od njih, postoje izgledi da će te pustit na miru. Al u slučaju da iko odluči sebi prikratit vrijeme, savjetujem ti da počneš vrištat i trubit i što još sve ne, onako zbilja mrzovoljno. Kužiš? Jer rekla bi da je to sto puta bolje nego da te ispeku poput starog krumpira." Pošteno prekoren, Theo se ponovno primi svoga gegavog, neugodnog koračanja. Veliki ocean drveća kroz koji su putovali sada se istanjio na nekoliko malih šumaraka razasutih po obronku. Dok su hodali od jedne skupine drveća do druge, Theo opazi da se spuštaju u neugodno široku ravnicu. Bila je sa svake strane obrubljena nizovima zelenih brežuljaka, bujnih poput nečeg u pozadini slika Maxfielda Parrisha, ali ovi su bili daleko najbliži je bio udaljen barem nekoliko sati hoda, zaključio je Theo, a možda i više. U podnožju brijega s kojeg su silazili, tlo je bilo poravnano i izorano, zemlja tamna poput smljevene kave, ali uglavnom zaklonjena morem lelujavih, svjetlucavih klasova. Ovdje-ondje prilike su se micale među stabljikama, saginjući se i ispravljajući. "Što... stoje sve ono?" "Žito. Sagni se niže, počinješ izgledat ljudski." Zgrbio se, svjestan dosadne boli koju je počinjao osjećati u leđima. "Ali... ali izgleda poput zlata. Poput pravog zlata!" "Ne misliš valjda da pravimo vilinski kruh od iste tvari koju uzgajate vi smrtnici, ha? Samo hodaj." Još dok su silazili s brijega, Jabučnica ga je odvela u širokom luku na jednu stranu kako bi mogli prijeći široko polje bliže njegovu rubu. Nakon nekoliko minuta sletjela mu je na rame: "Ako me vide da letim, začudit će se zašto vila pravi društvo lesniku", objasnila je i ugnijezdila se među grančicama i lišćem, ali nastavila davati naputke sa svojeg novog sjedala. "Korijena mi i Grane, čovječe, možeš li upamtit da malo blebećeš? I maši tim rukama!" Theo nije želio umrijeti u čovjeku od pruća niti ikakvim drugim osebujnim metodama koje su mještani mogli izmisliti. Nastojao je izvoditi prikladne zvukove i pokrete. Mogao je vidjeti da su neki od bližih poljodjelaca zastali da ga promotre preko vršaka lijeha, ali odlanulo mu je kad se uvjerio da ni jedan od njih nije pokazivao volju da učini išta drugo osim gledanja. Teturao je dalje, sa zahvalnošću svjestan da je sunce počelo tonuti prema obzorju. Nikad nije zamišljao Vilin-zemlju kao mjesto gdje se mogu dobiti opekline od sunca, iako je pretpostavljao da će ga blato i grančice zaštititi od toga, ali bilo je doista dovoljno toplo da ga lišće na vratu svrbi poput grijeha, a vruća se kožnata jakna doima poput vrlo okrutne kazne. Nalazio je malo utjehe u mirisu samog žita, u bogatoj, opojnoj aromi poput svježe točena piva, kao daje pijanstvo u žitu Vilinja postojalo prije nego što bi ga se podvrgnulo ikakvoj destilaciji. Kad je stigao na rub polja i koraknuo između dvaju nizova zlatnih stabljika, tri glave provire van samo nekoliko redova dalje. Theo ispusti uzdah iznenađenja i zastane. Koliko god je zapanjujuće mala bila, Jabučnica je ipak izgledala prilično ljudski, a vilinska vlastela koju je primijetio ranije također se izdaleka mogla izdavati za ljude, ali tri lica koja su buljila u njega nije bilo tako lako zamijeniti. Sva tri imala su ogromne oči, lica naborana poput tisućljetne mumije, a umjesto nosova samo dvije okrugle nosnice otvarale su se izravno na njihovim licima. Nešto oštro bočne mu usnu školjku. "Ispusti kakav zvuk, idiote jedan", šapne Jabučnica. Theo počne mahati rukama i stenjati. Čudna su ga lica na trenutak bezizražajno gledala. Nasrnuo je u žito kao da ide prema njima pa su iščezli iza lijehe. "Koji su to vrazi bili?" upitao je kad ih je mogao čuti kako klopoću u drugom smjeru. "Dobbiji", reče Jabučnica. "Nisu baš bistri, ti momci. Al neće se vratit." "Ružni su." Jabučnica se oštro nasmije. "Ah, ako njih smatraš malko neuglednima, mrzila bi se zateć u tvojoj koži kad sretneš killmoulisa il kojeg fachana. II staru Peg Powler glavom!" "Ne želim sresti nikoga od njih", umorno će Theo. "Želim kući." Jabučnica se namršti. "Da. Pa." Preko žitnih polja lorda Kokotića put je bio dug, ali iako su vidjeli mnoga druga stvorenja kako obrađuju usjeve: domaće, hodkine, hogboone i druge kućne vile koje su, prema Jabučnici, obavljale velik dio seoskog fizičkog posla, većina njih činila se posve voljnom držati se na udaljenosti od Šumskog duha Thea. Sunce je nastavilo tonuti niže sve dok se nije činilo kako sjedi navrh bregovitih livada na zapadu. Jedanput kad se Theo osvrnuo, mogao je vidjeti kako se šuma za njima proteže sve do linije dalekih planina čiji su vrhovi bili slabo vidljivi poput vjetrom rasparanih oblaka na dalekom jugu. "Šuma..." rekao je. "Golema je!"

48

"Srebrn-šuma? Jedna od najvećih", reče Jabučnica. "Unutar granica Vilinja, samo su Pravi Arden i Stara Broceliande veće, il su me barem tako učili." "I sve to pripada tom Kokotiću?" "Ne, ne, on nije tolko važan. Delphinion, dio koji posjeduje njegova obitelj, pruža se samo do jednog ruba šume - koji je slučajno ispao onaj na kojem smo završili. Velik dio nje posjeduju Šest Obitelji, ko i sve ostalo." Zamislila se na trenutak, a onda šmugnula naprijed i nestala iz vidokruga. Theo je klipsao dalje. Sad je mogao vidjeti kraj žitnog polja. Bio je vrlo blizu. Jabucnica se vratila za manje od minute. "Imamo sreće", rekla je. "Granica je blizu - točno na drugoj obali rijeke, samo nekoliko skokova. A ondje ima i malko šume, pa nećemo morat tolko brinut da nas ko ne vidi." "Znači li to da mogu izvući ovo prokleto lišće iz kose?" Uzdahnuo je. "Granica s čime, točno?" "S Komunom Sunčeva oka - posjedom kuće Tratinčica, gdje živi Vra-tić. Što se lišća tiče, samo pričekaj dok ne prijeđemo rijeku, mladac." "Komuna...?" "Jako drže do starinskih imena, taj klan Tratinčica. Ne želiš valjda sad trošit vrijeme na raspravu o tome?" Theo je isteturao iz posljednjeg reda žita poput izmorena trkača na duge staze koji prekida vrpcu, samo kako bi otkrio da se Jabučničina zamisao o "nekoliko skokova" zasnivala na nekakvom mutantsko-klokan-skome mjerilu. Rijeka je bila široka i živahna, tamna voda i svjetlucava pjena isprepletale su se poput nekog živog kristala, ali nije uopće bila blizu, barem se tako njemu činilo. Zastenjao je i svalio se na travu na rubu polja. "Neću uspjeti." Spustio je glavu, osjetio znoj, prljavštinu i češkanje lišća na potiljku. "Usto, umirem od žeđi." "Rijeka, Theo." Rekla je to gotovo ljubazno. Dok je ustajao i počeo šepati niz dugačak obronak, shvatio je kako je to bio prvi put da je upotrijebila njegovo ime. Bio je samo stotinu metara ili tu negdje od vode, mogao je osjetiti vlagu u ustima i udahnuti ozonske trnce u pluća, kad je Jabucnica, lebdeći blizu njegova uha, izustila nešto što nije želio čuti. "O, drek, sad smo u gabuli", tako se izrazila. "Što?" "Ne osvrći se! Jahači na suprotnoj strani polja, ondje odakle smo krenuli. Neki od Kokotićevih graničara, vjerojatno. Izgleda da razgovaraju s nekim tamo gore." "Vjerojatno s onim dob-stvorenjcima", nesretno će Theo. "Nikad nisam vjerovao gadovima bez nosova." "Samo požuri. Prilično su daleko, a ne izgleda da... Ups." "'Ups?' Koji vrag sad to znači?" "To znači da jašu preko polja. Ne osvrći se! Al pogledaj možeš li nekako pomaknut svoje koščato dupe bliže rijeci, oćeš?" Theo nije trošio dah na daljnji razgovor. Prešao je u teturavi trk. Iako se prestao pretvarati daje lesnik, radije se usredotočivši na trčanje nego na blebetanje i razbacivanje rukama, bio je prilično siguran da su ga umor i neugodan kostim sprječavali da izgleda posve ljudski: nekoliko lisnatih grana koje su započinjale oko njegova ovratnika spuštale su mu se niz leđa sve dok nisu zaprijetile da postanu prut u stražnjici koji je ranije spomenula Jabucnica. Sunce je potonulo iza niskih zapadnih brjegova, i premda je donijelo stupanj blažene svježine u zraku, također je natjeralo Thea da zamisli kako bi izgledalo da ga netko po mraku progoni nepoznatim krajem. Nezgrapno je galopirao prema rubu rijeke i zaustavio se ondje, buljeći u struju. Gotovo je pomislio da može vidjeti lica u virovima vode, oblike nalik na prste u pjeni. "Ja... nisam tako dobar... plivač", dahnuo je. "Duguje li ti koja nimfa uslugu?" Nije izgledalo da se Jabucnica šali. "Što je to nimfa?" Ona se namršti. "Mislim da bi bilo najbolje da skočiš i zaplivaš svim silama i nadaš se najboljem. Jer dok ti ja to stignem objasnit, oni će jahači već stić ovamo." Theo se okrene i spazi šest visokih prilika na konjima kako jašu kroz žitno polje, gazeći putem stabljike - ne punim galopom, ali ni sporije. "O, sranje", rekao je i skočio u rijeku. Bila je zapanjujuće mokra - kao obična voda koja je pretrpjela neku molekularnu promjenu: u trenutku uranjanja mogao je gotovo osjetiti kako se pokušava probiti kroz njegove pore poput osvajačke sile. Izronio je mlatarajući rukama i pljujući dok su električni trnci hladnoće strujali njegovom kralježnicom i pritiskali mu lubanju. Pokušavajući plivati, zahvatio je vodu bridećim, nespretnim rukama, i na trenutak doista uspio napredovati, ali struja je kanda posegnula za njim i ščepala ga, hladna šaka koja ga je čvrsto stisnula a onda ga stala vrtjeti i okretati poput igračke; nakon nekoliko otkucaja srca izgubio je svaki osjećaj o tome što je gore a što dolje. Pokušao je dozvati Jabučnicu, ali postojala je samo zanosna studen i pogled na Sunce i nebo poput nečeg gledanog kroz pogrešni kraj teleskopa zapravo, novčić jasnog zraka koji se okretao iznad njega smanjivao se zbilja velikom brzinom. Tonuo je, a posljednji mu je dah gorio u plućima. Upravo kad je tama počela gasiti njegove misli, učinilo mu se da vidi blijede obrise kako plutaju prema njemu kroz uskovitlane, muljevite vode. Opkolili su ga, lica zelenih poput blijeda nefrita, tvrdih i bezosjećajnih krinki. Njihove zaplijene oči bijahu poput jama bez dna, poput napuštenih zdenaca zaboravljenih u polju, ali nije bilo važno jer on je tonuo, tonuo, utapao se, umirao...

49

Izgred u klijalištu Zato što je rođenjem bila loireag - vrsta vodene vile - Mary Plamenac imala je strpljenja s vlagom koju drugi, suši živalj nije posjedovao. Unatoč tome, vruća ju je vlažna večer deprimirala i mogla je osjetiti da raspoloženje mušterija Klijališta nije bilo dobro. Zapravo, nekoliko desetljeća radnog iskustva kao pipničarka govorilo joj je da je to bila jedna od onih noći kada bi bilo pametno pripremiti se za nevolje. Već je požalila što nije našla zamjenu za polutrola Kratkohvata, njezina drugog pipničara i neslužbenog izbacivača, koji se ispričao zbog bolesti. Klijentela bijaše svakodnevna: nekoliko ozbiljnih pijančina koji su uvijek svraćali na povratku kući (ali koji zapravo nikad nisu odlazili kući), nekoliko uredskih radnika iz četvrti Sumraka koji će doista poći kući nakon dva-tri pića željeznička postaja Istokvoda-Vodengrad nalazila se točno preko puta - i stol pun mladih Cvjetnih koljenovića na prvoj postaji nečeg što je nalikovalo na cjelonoćne pijanke. Potonji bijahu bučni i pomalo nepristojni, ali tu su već sjedili skoro sat vremena i nisu izazivali nevolje. Zapravo, ništa nije odavalo daje drukčije nego inače, ali Mary se svejedno nije mogla otresti osjećaja nelagode. Kad je ostavila starog Borovicu na dužnosti na trenutak i povukla se u ured krčme da uzme sitniš za zlatni Oonagh iz sefa, izvadila je i paket. Nakratko je odmotala Kukavičji automat da provjeri je li broncom obloženo željezno jaje u ležištu i sigurnosni zapor spušten, a onda ponovno omotala tkaninu oko njega i turnua ga u džep svoje prostrane košulje. Kad je mušteriji koja ju je čekala vratila sitniš i poslala starog zelenkaputa natrag u kuhinju, skrila je pištolj na policu pod blagajnom, dovoljno duboko da Borovica ili tkogod drugi slučajno ne naleti na nj. Upravo kad je izvukla ruku, ulična se vrata otvore uz tresak od kojeg je poskočila, a mala joj se krila stala svijati. Njezina početna bojazan činila se neopravdanom. Malena smeđa prilika obasjana s leđa netom upaljenim uličnim svjetiljkama privukla je poglede nekoliko mušterija, ali nije ih dugo zadržala. Bijaše to samo goblin, i to ne vrlo zdrav ni sretan s obzirom na to kako je izgledao. Mary se namršti i korakne oko šanka misleći ga otjerati njegovim putem prije nego što dotakne nekog od njezinih gostiju, ali čovuljak se uputi ravno prema njoj, koštunjavih nogu i nezgrapan poput rode. "Protresi Drveće, tko je ovo čudo dovukao amo?" nasmijao se jedan od mladih plemića dok je goblin šepao pokraj njih, a nekoliko uredskih zaposlenika stalo je mrmljati ili se hihotati u šake, i to je bila sva pozornost koju je itko pridavao pridošlici. A kladim se da se naviknuo na to, pomisli Mary. "Vi ste... hm... vlasnica? Ove ustanove za pijenje?" Imao je cmizdrav goblinski glas, ali je govorio s izvjesnim škiljavim dostojanstvom. Pitala se je li pio - goblini su bili legendarno skloni jakom alkoholu. Naravno, ona je dugo vremena bila u ovom poslu i poslužila je mnoge gobline, i zapravo se nije mogla sjetiti daje ijedan od njih pio išta žešće od paprat--piva. No zašto bi svi to govorili da nije istina? Možda su imali goblinske točionice kamo su zalazili - nije li jednom čula nešto slično? "Da, jesam... ovo je moja krčma." Njegov prst dugačak nos tržne se. "Onda je ovo za mene sretan susret. Hm." Nakon čudna tihog zvuka pročišćavanja grla, nagnuo se naprijed kao da povjerava tajnu. "Trenutačno sam bez zlata ikakve vrste, lijepa gospo, ljubazna gospodarice. Ni muhine mrljice." Ona suspregne osmijeh ne želeći ostaviti dojam da je očarana. Bilo je prevruće da bi se ohrabrivale takve gluposti. "Ako želite besplatno piće, radije pokušajte na nekom drugom mjestu..." "Ne, ne! Radite pogrešku od mene. Ne tražim usluge i ne želim piće." Protrljao je nos, grebući ga sve dok se nije izvinuo barem nekoliko palčeva u stranu. Bio je mlađi nego što joj se isprva činilo, niti sredovječan, i prilično čist za goblina, ali imao je zloglasni mošusni zadah. "Samo želim znati imate li kakav mali zadatak kojem bi se trebalo posvetiti - nešto čime bih mogao zaraditi za objed? Trenutačno, kao što rekoh, hm, nemam novca." Zaškiljila je u njegovu pohabanu odjeću i duge, bose noge. Njezin prvi nagon da ga otjera ostao je jak. Odavao je onaj blago jedak goblinski vonj, a tu je bio i onaj još nervozan dio nje koji je podsjećao da noćas nije bila noć za bilo što neobično. S druge strane, bio je iznimno ljubazan za jednog goblina ili bilo koga drugog, a imao je izgled nekog koga je izdala sreća. Što da me stari Semellus nije primio one noći? Gdje bih sada bila? Kotrljala pijance s dokova? Bih li imala i toliko sreće? Zaključila je da je nešto dugovala, ako ne baš tom čudnom čovuljku, onda uspomeni na Semellusa potka-Metvulje, koji je uzeo k sebi mladu bjegunku i na kraju je učinio gospodaricom kuće, suprugom po svemu osim po imenu. "U redu", rekla je. "Možete malo pomesti, pretpostavljam. A onda raščistite stolove i operite čaše otraga. Otprilike jedan sat rada zaradit će vam štogod večere." Izveo je udvoran naklon, a zglobovi u koljenima pucnuše mu poput drvenih kvrga na vatri. "Ovo je vrlo ljubazno, madam Pipničarko. Blagoslov vašoj ustanovi. Zazivam ga s nebesa." Sada se nasmiješila. "Vidim. A kako je vaše ime?" Nadigao je čupavu obrvu. "Ah. Moje ime. Ah." Polako je kimnuo, kao da su ga upitali da objasni tajne Drevnog drveća. "Gumb je ime mojeg klana. Glibom me zovu na ulicama ovoga blistavoga grada. Kako sam sebe zovem, hm, to je

50

previše tajanstveno." Žalosno je stresao glavom, a onda podigao pogled prema njoj, sjajnih žutih očiju. "Želim vam samo dobro, vidite." Bilo je prevruće za goblinske zagonetke. Mary pokaže na metlu. Čovuljak se doimao poštenim radnikom - goblin je baratao metlom postojano i stameno - iako je izazvao nešto neprijateljske pozornosti mladih koljenovića koji su sjedili blizu biljarskog stola - mladić u Kužnjakovim crnim i zlatnim bojama izgledao je poput vođe, i već je bio otjerao jednu od Marvnih sluškinja plačući u stražnju sobu. Kako je večer odmicala, ušla je skupina starijih plemića, tri imućna muškarca i žena, svi već pomalo raspoloženi od pića, a njihova nazočnost kao da je stišala buku za Kužnjakovim stolom. Mary se pomalo počela opuštati. Kad je Gumb završio mesti, Mary ga primi za njegov koščati dlakavi lakat. "Obavili ste dobar posao. Zašto ne iskoristite trenutak da nešto pojedete? Borovica je večeras pripremio ukusan zečji gulaš - na vašem mjestu svakako bih izabrala to umjesto školjaka. A nalit ću vam čašu piva da ga zalijete." Žute oči bijesnu, a duguljasti se nos tržne; sada se činilo da je on bio taj koji suspreže osmijeh. "Iznimno i vrlo ljubazno, gospodarice. Ako biste mi taj obrok spremili u vrećicu... ponijet ću ga sa sobom kad završim posao. Želim ga s nekim podijeliti, vidite. Što se piva tiče, žao mi je ali iskazujete ljubaznost krivoj osobi jer ja ne pijem. Hm, ali sad sam se sjetio da bi ga možda moj prijatelj htio. Može li se pivo spremiti u vrećicu?" "Ah, zapravo teško, ali vidjet ću što mogu učiniti. Hajde, sjednite i jedite. Ostatak možete ponijeti sa sobom." Nježno ali dovoljno silno je povukao ruku da Mary shvati kako je unatoč tomu što je bio kudikamo niži od nje, imao iznenađujuću, žilavu snagu. "Ne, sa zahvalnošću. Nije mi dopušteno jesti u javnosti. Hm. To je moja osobna neobičnost." Izveo je smiješan mali naklon. "Samo ću počistiti čaše, to je sve što ću sada učiniti." Ona slegne ramenima i pusti ga. Provirivši kroz vratašca za posluživanje u kuhinju ne bi li zamolila Borovicu da pronađe nepropusnu posudu za gulaš, a onda dodala starom zelenkaputu bocu Orhidejina Munjevitog Svijetlog da ga stavi u vrećicu s njim, zatekla se kako još trese glavom brišući šank - zapravo nikad nije razgovarala s goblinom. Jesu li svi bili tako čudni...? Borovica se pojavi iz kuhinje, krila klonulih od vrućine, te spusti vrećicu na šank, ali ne ode. Zaokupljena čišćenjem pipa, Mary se s dozom razdražljivosti zapita što je stari momak htio. Je li negodovao zbog davanja boca piva goblinima? Ali to nije objašnjavalo zašto je cijela prostorija odjednom postala znatno tiša ili zašto su joj se dlačice na vratu nakostriješile. Borovica promrmlja: "Mislim da bi moglo bit nevolje, Mary." Podigla je pogled i spazila nekakvo naguravanje kod stola mladih koljenovića. Goblin je nastojao ne ispustiti pladanj čaša dok mu je mladi Kužnjak zapriječio put ispruženom nogom. Pratitelji mlada plemića hihotali su se iščekujući malo zabave. "Ove čaše, one pripadaju pipničarki", reče Gumb s izvjesnim nervoznim dostojanstvom. "Bilo bi sramotno, da, kad bih ih ispustio." "Sramotno za tebe ili za mene?" Mladi Kužnjak se nasmije - a to je zbilja bio Kužnjak, sada gaje jasno mogla vidjeti; bilo je nemoguće ne zamijeniti one bijele obrve - a onda dobaci proračunat pogled Mary. "Odloži ih ako te to zabrinjava. Samo želim da mi odgovoriš na pitanje." Goblin nije htio da ga pogleda u oči. "Da. Odgovaram vam, da. Ja sam goblin." "Znamo to!" reče Kužnjak. "Možemo to nanjušiti!" zanjače jedan od njegovih prijatelja. "Pitao sam te jesi Upravi goblin." Gumb ponovno pokuša umaknuti, ali Kužnjak ovije dugoprstu ruku oko mršave podlaktice stvorenja. "Molim, ne znam što mislite..." "Dosta je." Mary zakorači oko ruba šanka. "Pustite ga." Mladi Kužnjak podigne pogled prema njoj s lijenim zadovoljstvom. Preplavio ju je šok od prepoznavanja kad je spazila da su oči na njegovu naočitom licu bile dviju različitih boja, jedno zeleno a drugo crno. To nije bio tek jedan od Kužnjakovih rođaka, bio je to sam Orian, očiti nasljednik, najstariji sin jednog od najmoćnijih ljudi u Gradu. Naviknut da ga prepoznaju, nacerio se njezinu izrazu lica. "Nikome ne činim zlo, gazdarice." Njegova upotreba tog naslova bila je vješto prezriva. "Zar ćete zbilja pozvati redare zbog običnog razgovora?" Mary Plamenac mrzila je zlostavljanje, mrzila ga je više od ičega. Kao dijete, odrastajući u sirotinjskim četvrtima luke Vodengrada, nagledala ga se dovoljno za cijeli život, ali nasilnici njezina djetinjstva nisu imali drugih karakteristika osim grube snage. Ova vrsta silnika bila je kudikamo podmuklija, bilo im je teže oprostiti. Bilo je to tiraniziranje od onih koji za tim nisu imali potrebe, koji su već posjedovali Grad i sve u njemu. "Vrati se za svoj šank", reče Orian Kužnjak. "Covuljak će nam ispričati priču, to je sve. Ništa mu se neće dogoditi. To pravi goblin radi, zar ne?" Druželjubivo je stisnuo Gumbovu ruku. "Priča istinite priče?" Goblin podigne svoje žute oči prema njoj. U njegovu je pogledu bilo nečeg što je zadiralo dublje od njegovih riječi, ali bio je to puno složeniji osjećaj od običnog straha. "Ne brinite se za mene, madam Pipničarko." Mary je stajala, uhvaćena u mrežu neodlučnosti. Trebala ih je sve izbaciti, cijeli podsmješljivi stol. Ali tko bi to mogao izvesti kad je Krat-kohvat bio odsutan zbog bolesti? A čak i kad bi uspjela, što onda? Stvar je bila u tome da joj je

51

mladić, ako je to htio, vjerojatno mogao oduzeti dozvolu. Onda bi otkrila kako su njezina prijašnja razmišljanja o životu bez Klijališta zapravo bila točna. Mrzila je vlastito kukavištvo, ali je barem bila dovoljno hrabra da ga prepozna. "Pustite mu ruku", reče napokon. "Samo ga pustite. Ako onda bude želio razgovarati s vama, može." Stajala je na mjestu sve dok naočiti mladić nije oslobodio stisak, a onda se potrudila da njezin povratak za šank nalikuje na hod nekog tko je upravo neutralizirao problem. Kad je stigla tamo, nakratko je pomislila izvaditi pištolj, no predomislila se znajući da bi to samo pogoršalo situaciju - svakako nije namjeravala upucati Oriana Kužnjaka ili kojeg od njegovih prijatelja. Time ne bi samo izgubila dozvolu - to bi Mary Plamenac stajalo njezine dragocjene slobode. U najmanju ruku. Ipak, ostala je blizu blagajne i skrivenog zavežljaja, sada uvjerena da je njezina intuicija bila ispravna. Daje te ljepljivo vruće noći bilo vjetra, on bi donosio propast. Činilo se da su neke druge mušterije smatrale da je prepirka završila te su nastavili razgovarati, ali u prostoriji se još osjećala napetost. Mary je promatrala dok je par Kužnjakovih prijatelja ustajao i prilazio bilijarskom stolu iza goblina. Uzeli su štapove i počeli površno kotrljati kugle po čohi, ali zapravo su samo sprječavali brz uzmak odabrane žrtve njihova vođe. "Dakle," reče Orian Kužnjak, "rekao si da ćeš nam ispričati priču, zar ne? Pravu staru goblinsku priču? Istinitu?" Nestabilno se nagnuo naprijed; tek je sad Mary vidjela koliko je bio pijan i osjetila hladan val užasa. Nije se smjela udaljiti. Pogledom je tražila Borovicu ne bi li ga zamolila da pozove redare, ali njega nije bilo na vidiku. "Ispričaj mi priču o očevima", reče mladi Kužnjak. "Ali, mladi gospodaru, zašto biste htjeli goblinsku priču?" Gumb se činio manje preplašen nego što je Mary očekivala, ili je to dobro skrivao. "Priče kakve goblini smišljaju, one su dobro znane, i ne mogu zadovoljiti osobu kao što ste vi. Sve goblinske priče u sredini imaju rupu." "Ne govori gluparije. Ispričaj mi istinitupriču. O očevima koji predugo žive." Tako mi Drveća! pomisli Mary. On je zbilja pijan - ili to ili je lud. Traži od čovuljka da muprorekne budućnost... ili očevu budućnost, stoje mnogo gore. Bio je to članak narodne mudrosti u koji se mnogo vjerovalo ali koji se nikad nije do kraja dokazao - da su goblini katkad mogli proreci budućnost. No bilo to moguće ili ne, svakako nije bilo dopušteno pokušati ispipati sudbinu člana Vrhovnog vijeća, a Kužnjakov otac bio je jedan od vođa Vijeća. Čak su i neki Kužnjakovi prijatelji sada bili malčice nervozni, ali kakva god daje čudna govorljivost bila obuzela Cvjetnog plemića, činilo se da gaje učinila nesvjesnim njegovih postupaka. Mary Plamenac upitala se koliko je popio. Ili je možda bila riječ o nečem drugom - dušnoj travi ili čak prahu. "Govori, goblinu", rekao je. "Nije me briga za ikakvu rupu u sredini. Ispričaj mi priču." Gumb pogne glavu prema Orianu Kužnjaku. "Neka bude, onda." Udahne i ostane tako na trenutak u tišini. Mušterije koje su sjedile u blizini a koje su hinile da ne slušaju, sada se potpuno prestanu pretvarati. "Jednom", počne goblin, "u vrijeme kada su stvari koje kruže još kružile, živio je vrlo star momak - bio je škrtac koji nije volio ništa, hm, osim zlata. U mladosti je nakratko imao bračnu družicu, a iz tog se saveza rodilo dijete, sin. Kad ga je ostavila, dječakova je majka umrla u gladi i siromaštvu, nepotpomognuta od dječakova oca. Kako je stario, bivao je sve nesposobniji za rad na vlastitoj zemlji i održavanje vlastite kuće, no unatoč tomu, starac je oklijevao potrošiti išta od svojeg novca te je odlučio dovesti svojeg sina da živi s njim. To nije učinio iz ljubavi nego zato da ima slugu kojeg ne treba platiti. Mnogi su ljudi u selu to uvidjeli i šaptali da čim prije starac ode nahraniti Stabla, to bolje onima čije je živote dotaknuo." Činilo se da se Orianu Kužnjaku goblinova priča dosad svidjela: široko se smiješio zavaljen u stolcu. Sada je bio sam za stolom. Njegovi prijatelji premjestili su se za bilijarski stol za kojim su razgovarali tiho i pomalo zabrinuto. "I te kako bolje", rekao je Kužnjak i zahihotao se. "Međutim, i mladić je imao sina - da, vrlo malena dječarca - te su obojica došli živjeti u kući, a mališanov je otac tjerao dječaka da obavlja mnoge teške zadatke koje je pak njemu zadavao njegov otac, te je mali dječak jedva imao odmora od zore do mraka. Dakle, njih su trojica živjeli zajedno u toj kući, starac, njegov sin, i dijete koje je bilo starčev unuk. Jednog dana dijete je otkrilo da, hm, jedan goblin živi u jazbini nedaleko od kuće, a budući da mu svijet još nije omrznuo kao njegovu ocu i djedu, dijelio je ono malo što je imao za jelo s goblinom, često ostavljajući koricu kruha ili kuhani korijen na ulazu u jazbinu. Jednog dana vratio se i otkrio da mu je goblin zauzvrat ostavio nešto - nekakvu igračku, pticu načinjenu od zlata. Kad je pokazao tu pticu svojem ocu i djedu, obojicu je izjela pohlepa. Djed je zahtijevao da ptica bude njegova s obzirom na to da su kuća i zemljište na kojem je goblin živio pripadali njemu. Mlađi je čovjek inzi-stirao jednako uporno da ptica pripada njemu jer je njegov sin prevario goblina - kako je on na to gledao - da mu dade zlato za koricu kruha. Prepirali su se i prepirali sve dok mlađi momak u bijesu nije ubio svojeg ostarjelog oca. Potom je rekao mališanu da mu je djed otputovao te da će sada morati raditi još napornije - i poslao dijete u krevet. Odlučio je natjerati goblina da donese još zlata pa se odšuljao pod mjesečevom svjetlošću do goblinove jazbine s vrećicom sjemenki lana u ruci te rasuo šaku sjemenki svuda oko nje i ostavio njihov trag sve do kuće, gdje je istresao ostatak vrećice po podu znajući da je goblin bio dolično obvezan Zakonom Stvari i da će ih zbog toga morati, hm, sve prebrojiti, a kako to neće uspjeti učiniti prije zalaska sunca, goblin će onda ostati zatvoren u kući i biti prisiljen provoditi njegove zapovijedi. Skrio se i promatrao kad je goblin prošao tuda, nosa blizu tla, očiju stisnutih dok je brojio sjemenke lana. Pričekao je pred kućom dok svjetlo zore nije zasjalo na trbuhu neba, a onda ušao unutra.

52

Zatekao je dječaka i goblina kako sjede na sagu ispred kamina pijući čaj od betonike. Poslije, mali je dječak prodao kuću. S onim što je zaradio, uspio je postati bogati trgovac i nikad nije morao prodati niti jednu od svojih dviju zlatnih ptica." Goblin, čiji je glas postao vrlo pijevan, odjednom prestane pripovijedati. Polako je trepnuo, jedanput, dvaput, kao da se budi iz sna. "To je kraj moje priče", reče. Nekoliko mušterija za drugim stolovima počelo je šaptati. Neka se žena nasmije. Mary shvati da je unatoč svojoj uznemirenosti, čak i ona zapala u nekakav polusan. "Kakva je to besmislica?" Orian Kužnjak s naporom ustane iz stolca pomalo teturajući. Nadvio se nad goblina. "Kakva je to bila priča... to smeće? Nema nikakva smisla!" Zapanjujuće širok oštrozubi osmijeh pokaže se na goblinovu licu. "Za cijenu, meni se činila vrlo razumnom pričom, gospodaru." "Zašto su samo sjedili ondje i pili čaj? Što je sa sjemenkama lana koje je goblin trebao izbrojiti?" "Dječak se spustio tijekom noći i pronašao sjemenke rasute po podu. Bojeći se da će mu se otac i djed naljutiti zbog nereda, sve ih je pomeo." "Ali..." Mladi se Kužnjak namršti, zbog čega je njegovo lice poprimilo znatno manje naočite crte zrelosti. "Kakva je ono bila koještarija na kraju - dijete je prodalo kuću? Gdje mu je bio otac? I rekao si dvije ptice, a bila je samo jedna!" Zgrabio je goblina za rame. "Takve su goblinske priče", reče Gumb dok se otimao šakama mladoga Kužnjaka. "Za*- zbilja ne možete pogoditi što se dogodilo dječakovu ocu, koji je pokušao prevariti goblina i nije uspio? Zar ne možete zamisliti odakle je druga zlatna ptica potekla?" Žena koja se maloprije bila nasmijala opet se nasmije, no ovaj joj se put pridruži i nekolicina ostalih, uključujući stol sa starijim Cvjetnim pukom. Orian Kužnjak se okrene i prostrijeli ih pogledom, a onda ščepa goblina za ramena i protrese ga. "Misliš da si od mene napravio budalu, je li?" Malo stvorenje nije ispustilo zvuk, ali Mary je mogla osjetiti olujne glasnike nasilja kako pucketaju u zraku. Okrenula se kako bi izvukla zavežljaj ispod blagajne, otresla platno koje ga je prekrivalo i ubacila Kukavičji automat u džep svoje košulje. "Dostaje...!" viknula je okrenuvši se natrag prema Kužnjaku i goblinu. "Dakle!" Usklik Cvjetnog plemića bio je pobjedonosan. Još dok su njegovi prijatelji prilazili bliže, možda kako bi pokušali spriječiti ono što se spremalo dogoditi, mladić se sagne i podigne nešto što je ispalo i zveknulo o pod pokraj goblinovih nogu. Kužnjak ga podigne; blistalo je mutno žućkasto-zeleno, čineći da mu šaka sjaji. "Što je to? Što je to?" "To nije ništa", reče goblin povlačeći mladićev zglavak u uzaludnom naporu da mu ga oduzme. "Samo nešto da mi osvijetli put kući kroz tamu - vrzino svjetlo." "Pustite ga na miru", reče Mary, ali tako tiho da je jedva čula samu sebe. "Hmmm, rekao bih da nalikuje na oružje." Kužnjak se okrene prema svojim prijateljima i ostalim gostima. "Zar se ne slažete? Nije li se Vijeće vrlo čvrsto očitovalo o kaznama za gobline i druge negrađane koji posjeduju oružje?" Okrenuo se držeći Gumba koji se koprcao na duljini ruke te pozove jednog od svojih prijatelja: "Idi po redare. Mislim da će ih ovo zanimati..." Odjednom je kriknuo i počeo mahati rukom pokušavajući otresti ono isto biće koje je trenutak prije držao zarobljenim. "Prokleti stvor! Mali žderokožac me ugrizao\ Ugrizao je menel Ubit ću ga!" Kužnjak s bljeskom izvuče nešto drugom rukom - oštricu, tanku ali opasno dugačku. Mary potegne pištolj iz svoje košulje. Kanila je samo mahati njime dovoljno odlučno da zaustavi svakog u sljedećem koraku, možda ispaliti hitac u strop bude li potrebno, ali kad se okrenula, visok, suhonjav neznanac u pohabanoj odjeći dotetura u prolaz između stolova krčme, očiju i usta širom raširenih od užasa ili boli. Spustila je pištolj, zbunjena. Pridošlica posrne stenjući prema goblinu i Orianu Kužnjaku, ruku pritisnutih na uši kao da je netko na njega bacio sve glavoboljne kletve. Cvjetni plemić ispusti goblina, odmjerivši tu novu bizarnu prijetnju podrugljivim smiješkom koji je davao naslutiti da smatra kako ne vrijedi mnogo. "Nekakav ljubitelj goblina, ha?" upita Kužnjak podižući svoj dugački nož. "Prestanite!" prikaza vikne na njega. "Pustite ga na miru! Prekinite sve vaše glasove! Izlazite iz moje glave!" Glas mu se povisi do krika, a nešto eksplodira uz krrrum! poput groma pod krovom, preobrazivši cijeli svijet u čisti bijeli sjaj za kojim je uslijedila posvemašnja tama. Tek na trenutak Mary je izbezumljeno pomislila da je pogreškom povukla okidač pištolja, ali čak ni Kukavičji automat nije stvarao toliki prasak, a nakon što je jeka prešla u bolnu zvonjavu u njezinim ušima, još je bila slijepa, na koljenima, nesvjesno tražeći rukama nešto što nije mogla ni zamisliti. Ljudi su vrištali. Mnogo je ljudi vrištalo. "Tko je ugasio prokleta svjetla?" Netko je ščepa za nogu. "Tko je to?" "Borovica? Svjetla su ugašena? Želiš reći da nisam slijepa?" "Nestalo je proklete struje." "Hvala Lugu zbog toga. Mislila sam da sam izgubila vid." Struja se vratila za nekoliko minuta. Iznenađujuće, gotovo nitko nije otišao. Orian Kužnjak svakako nije. Ležao je na leđima pokraj svojeg stola rastrgana vrata, okružen iznimno širokom lokvom krvi i piva. Šaka koja je držala goblinovo vrzino svjetlo više nije postojala: ruka je sada završavala kod zgloba - sprženi batrljak. Truplo je izgledalo prilično iznenađeno. "Loše", rekla je Mary Borovici. "Ovo je jako, jako loše."

53

Goblin i suhonjavi tip bijahu nestali, naravno. Loše stvari počele su se polako zbivati, a Mary Plamenac nije dvojila da će se uskoro i ubrzati. Sin vodećeg Vijećnika bio je umoren u njezinoj krčmi, premda nitko nije posve shvaćao što se točno dogodilo. Sama činjenica daje ona u cijeloj priči nedužna i daje mladi glupan sam izazvao ono što mu se dogodilo, bit će od male koristi kada se kotači birokracije stanu okretati. Ipak, istražni policajac koji ju je ispitao nije se doimao nepravedno osvetoljubivim pa si je dopustila malo nade. Kad mu je Mary ispričala sve čega se sjećala o goblinu, iskrivio je usta u kiseo osmijeh. "Ali znate njegovo ime, ako nije lagao", reče ona. "Ljudi uvijek kažu da goblini nikad ne lažu." "Svi lažu", reče policajac. "Nije me briga što govore za gobline. Ali nema veze." Objasnio joj je da postoji nekih dvadeset ili trideset tisuća pripadnika Gumbova klana u gradu i da su barem pola njih zvali Glib u određenom razdoblju njihova života. Bilo je to kao da kažete da nekog zovu "Hej, ti". Redari su uzeli izjave svih zaposlenika i mušterija prije nego što su ostavili Mary i starog Borovicu da počiste nered. Tek satima nakon što je tijelo mladog Kužnjaka bilo odnijeto shvatila je da unatoč prilično hitnoj potrebi da pobjegne u mraku, goblin nije samo našao vremena da dokrajči Oriana Kužnjaka, već se sjetio ponijeti gulaš i bocu piva koje je zaradio.

Sljezova škrinja Dok mu se svijest polako vraćala, Theo se isprva jedino mogao sjetiti nečeg što je nalikovalo na čudan san u kojem je bio vreća krumpira. Ne, mokra vreća krumpira, i to vreća kojom su usto grubo rukovali. Držao je oči sklopljene i pokušao dokučiti gdje se nalazi. Krevet je bio velik i mekan, dakle to nije bila koliba. Ali više nije živio s Cat i njezinim fetišom popluna-nad-poplunom, osim ako raskid nije bio samo san, poput noćne more o vreći krumpira... Čekaj malo. Bio je mokra vreća krumpira koju je nosio dvonožni slon, a oko glave mu je letio bumbar, obraćajući mu se čudnim malim zujećim glasom. A sve je to značilo... ... Apsolutno ništa. Osim da je očigledno riječ o veoma čudnom snu. Stani. Zujanje. Letenje. Vila. Vilin-zemlja. Jabučnica! Cijela groteskna pustolovina navre Theu u svijest dok su mu se oči naglo otvarale. Golem bijeli pokrivač bio mu je prebačen preko nogu, iza kojih se nazirala donja daska velikog drvenog kreveta. Zasad dobro. No iza te daske sjedila je siva, kvrgava osoba veličine industrijskog hladnjaka. Theo glasno uzdahne i navuče prekrivač preko glave. Glas, kao kad netko vuče poklopac kanalizacije po kamenom popločanoj ulici, rikne: "Oj, Medo! Reci šefu da se probudio." Bilo je utješno što od pokrivača nije mogao vidjeti jer golema siva osoba, koju je spazio časak prije nego što je donio brzu odluku da navuče prekrivač preko glave i pomoli se da nestane, baš i nije bila najugodnija za gledanje. "Možeš izaći, Ružičasti." Glas je bio toliko dubok i grub da je samo boravak u istoj sobi s njime bio dovoljan da ga zabole bubrezi. "Ja sam vegetarijanka." "Ne, ti si nemoguća", reče Theo, ali bez puno uvjerljivosti. Spodoba se nasmije. "Smiješan si, Ružičasti. Iziđi. Šef će te posjetit svaki čas. Možda želiš iscijedit štogod tekućine ili što već tvoj soj radi kad se probudite." Samo zato što je gledam ne znači da moram u nju vjerovati, uvjeravao je sebe Theo. Polako je spustio prekrivač sve dok gornje polovice njegovih očiju nisu bile otkrivene. Nastojao je ne skviknuti od straha: spodoba pokraj kreveta davala je starom igrališnom izrazu "ružan kao pas" potpuno novo značenje. Zar će mi život odsad biti ovakav? Samo jedna jeziva, izopačena stvar za drugom? To je višednevna pušiona. Prevladavajuća boja kvrgave, naborane kože spodobe bila je uistinu siva, ali ne obična siva: sadržavala je složen niz nijansi s čudnim primjesama, poput vanjskog dijela prastare oronule betonske zgrade izložene vremenu i ostavljene da propada; siva koja je podsjećala na onakve zidove na kojima su grafiti bili prebojeni i ponovno ispisani u neprekidnom razdoblju od tisuću godina. No zato je lice čudne spodobe činilo ostatak njezine čvorugave kože doslovce ljupkim. Oči su joj bile tek sićušne točkice crvenog svjetla duboko ispod obrva, tako gustih da se netko mogao sakriti iza jedne od njih. Između njih smjestio se bezličan grumen kvrgave, krastave sive tvari, koja bi se jedino mogla nazvati nosom jer je imala nosnice, ali i zato što se više-manje nalazila po sredini njezina lica. Usta bijahu otvorena, pokazujući osmijeh toliko nazubljen i zastrašujući da su se Theovi prsti nehotice opet stisnuli na pokrivaču. Ćelavo, sivo, odvratno masivno stvorenje sjedilo je prekriženih nogu na podu pokraj kreveta, no njegova je glava unatoč tome bila barem pet stopa iznad zemlje. Sigurno je, procijenio je Theo izbezumljeno, težilo koliko i srednje velik automobil. "Zdravo", zastrugalo je stvorenje i nagnulo se prema njemu trepćući kapcima poput seljačkih tanjura. Dah mu je bio poput onoga što bi se s pravom očekivalo iz stražnjeg otvora triceratopsa. "Moje ime je Lutkica. Znaš, prilično si sladak za ružičastog dječaka." Drugi put ga je probudilo hlađenje sićušnih krila. Tko god je stajao na njegovoj bradi, gnjevno je govorio: "Nije smiješno, prokleti dive ljudožderu. Da sam bila ovdje, zaletjela bih ti se u nos i upustila se u tromjesečnu potragu za tvojim mozgom, samo kako bih ti ga mogla šutnut kroz nosnicu." "O, malč", gunđavo će duboki glas. "Bila je to samo šala. Oni su tako krhka stvorenja."

54

"Prošao je puno toga." Hlađenje prestane. "Ajde, mladac. Probudi se." Theo otvori oči. "I ne gledaj mi pod suknju, nepristojni govnaru!" S trzajem je uzletjela s njegove brade i odmaknula se za metar, prisiljavajući ga da sjedne, stenjući, kako bi je mogao vidjeti. Masivno sivo biće još je sjedilo na podu - sada je izgledalo malo pokunjeno. Nije ni čudo što ga je zamijenio za uspravnog slona u svojem prvom snu... "Stani malo", rekao je. "Kako sam dospio ovamo? Jesi... jesi li me nosila?" Zastao je. "I zoveš li se doista Lutkica?" "Najbliže što bi ti mogao izgovoriti..." i ona podrigne škripav, stružući zvuk od kojeg su Thea opet zaboljeli bubrezi. "Pa bi mogla bit i 'Lutkica', da. Nosila sam te. Moj brat Medo izmjenjivao se sa mnom." "Medo...?" "Tako divovi ljudožderi sebe zovu", reče mu Jabučnica. "Dobivaju imena kao djeca, prema svojim najdražim igračkama. Al prije nego što se sav ne raznježiš, medo njezina brata bio je odrasli, živi medvjed kog je on na kraju slučajno zadavio. A Lutkica... pa, mladac, ne želiš ni znat što je ona koristila za lutku." "Ne. Ne, ne želim." Ogledao se oko sebe, ako ni zbog čega drugog a ono da izbjegne gledati divovsku sivu Lutkicu koja se opet cerila. Osim njegove kožnate jakne, ohrabrujuće obješene preko jedne noge kreveta, sve oko njega bilo je malčice čudno i nepoznato. Bila je to poveća soba, puna ukusnih malih detalja kakvi se mogu pronaći u otmjenom pansionu. (Theo i Cat jedanput su odsjeli u jednom takvom u Monterevu, i Theo se zapanjio koliko ste mogli nekome naplatiti da spava u vašoj gostinskoj sobi ako ste na polici nad kaminom imali posudu štapića od sira i goblen vidre na zidu.) Sadašnja Theova soba imala je meke, svjetlucave platnene draperije na zidu i vrlo malo ukrasa, osim uspravnog predmeta od drva i stakla na stoliću pokraj kreveta. Pretpostavljao je daje radiobudilica, iako joj je površina bila trokutasta, s nečitljivim simbolima umjesto brojeva uobičajenog sata. Ali za razliku od monterevskog pansiona, ili zapravo od mnogih soba koje su se svrstavale u kategoriju "gostinskih" a ne "ćelija", ta je soba imala jedna vrata i nikakve prozore ni otvore, premda je nešto pomalo nalik na klima-uređaj sa zaslonom od svile utonulo u cigle jednog zida. Klima-uređaji u Vilin-zemlji. To uopće nije mogao pojmiti. "Gdje sam, zapravo?" upitao je. "Što se dogodilo?" "Skočio si u rijeku", reče ona. "A da nisi najprije pitao." "Pitao? Kako to misliš, pitao? Rekla si mi da to učinim! Ljudi su me proganjali!" Ali to nisu bili ljudi, naravno, sjetio se, bili su to srditi vilenjaci. To je bio dio problema. "Ne pitao mene. Ne možeš skakat u nečiju rijeku bez dopuštenja", strogo će Jabučnica. "Neznanje nije isprika. Pogledaj svoju ruku. Ne, drugu." Zabuljio se. Oko dna njegova lijevog zglavka omotala se jedna jedina vlat mokre zelene trave. Pokušao ju je skinuti ali nije se micala. Nije mogao ni odriješiti čvor, a travka je bila neslomljiva poput kakva ultrasuvremenog ugljikova vlakna. "Ne može se skinut. Trebao bi bit zahvalan što si dobro prošao, mladac. To je nimfina spona, što znači da duguješ veliku uslugu. Morala sam dobro uprijet da to iskamčim, pa te nisu jednostavno utopili il nešto gore." "Gore...?" "Nema više pitanja. Objasnit ću poslije. Samo budi sretan što se narod komuna Delphiniona i Tratinčice nedavno udružio i istjerao sve Zelenozube Jane iz rijeke, inače bi bio... pa, najbolje o tome i ne mislit. Tvoja Jana se ne pogađa poput nimfi, ona samo počne žvakat. A sad ustani." Svrnuo je pogled s vrpce neprirodno čvrste riječne trave na vilu koja je lebdjela. Bilo je očito da dokle god bude u ovoj prokletoj Vilin-zemlji, nikad, nikad neće dobiti odgovore koje je želio. Morat će jednostavno nastojati pohvatati sve u hodu. "Još ne znam gdje smo." Jabučnica frkne. "Na jedinom mjestu na kojem u ovom času možeš bit a da ne pogineš", rekla je. "Ovo je Vratićeva kuća u obiteljskom naselju Trantinčica - Komuni Sunčeva oka. Rekla sam ti da idemo ovamo." "Malo je lud naš šef, reče Lutkica. "Vratić voli izgubljene slučajeve i koještarije. Čudnovatosti i tako dalje. Smrtnike." "Ne bih išla tako daleko da kažem kako ih voli", reče Jabučnica. "Al želi ovoga, pa sad moramo poć." Lutkica kimne. "Možeš ga odvesti. Pobrinula sam se da ne nosi ništa što ne bi trebao prije nego što sam ga stavila u krevet." Podarila je Theu još jedan posprdan, nazubljen osmijeh i tek je sada primijetio da više ne nosi svoje traperice i košulju, nego nešto između pidžame i kostima za borilačke vještine, izrađeno od klizave sive svile. "Gladak si po cijelom tijelu, zar ne?" reče Lutkica. "Sviđa mi se. To bih nazvala novinom." Theo je još drhtao dok je slijedio Jabučnicu na širok, sagom pokriven hodnik. Navukao je kožnatu jaknu, koju je pri izlasku zgrabio s noge kreveta. Izgledala je čudno u kombinaciji sa svilenom ninja pidžamom, ali barem je bila nešto poznato. Istini za volju, nije sve djelovalo onako neobično kako je očekivao: meke, krznom obrubljene čizme, stavljene pokraj njegova kreveta, činile su se ugodno običnima, zidovi hodnika nisu se doimali nimalo egzotičnijima od blijede, pješčane žbuke i premda su otvori za svjetlo postavljeni u razmacima duž prolaza bili zakučasto izrezbareni, sama svjetla podsjećala su na... "Električne žarulje?" upitao je Jabučnicu. "Zar doista ima struje u Vilin-zemlji?" "Ne mogu reć da sam ikad svatila struju kad mi ju je neko pokušao objasnit. Al, ne, ova su svjetla znanstvena. Rade pomoću magije." Theo se još osjećao kao da mu mozak nije potpuno uključen, ali nije mogao ne zapitati se zašto je knjiga njegova ujaka opisivala verziju Vilin-zemlje osvijetljenu plinskim ili čak uljnim svjetiljkama - nešto poput viktorijanskog Londona.

55

Umjesto toga, prema onom što je mogao vidjeti od prilično suvremenog dekora i kućanskih aparata, činilo se da je Eamonn Dowd pogriješio u sličnostima za dobrih sto godina ili više. Umoran sam od čudnih stvari, shvatio je. Samo se želim vratiti kući. Ići ću i susresti se s tim starim Vratićem, onim koji voli smrtnike, i odgovoriti na neka pitanja. Možda on želi knjigu ujaka Eamonna? U iznenadnoj panici da ju je možda izgubio zgrabio se za džep jakne, ali koliko god nametljiv bio ostatak Lutkičine pretrage, barem mu je ostavila dnevnik njegova praujaka. Dakle, susrest ću se s tim Vratićem, dati mu knjigu ako je želi - nije vrijedna ostanka na ovom mjestu, to je sigurno - a onda ću ga uvjeriti da me pošalje kući. Na trenutak je gotovo mogao zamisliti da će stvari odsad za njega biti drukčije nakon takvih iskustava. Promijenit ću se. Dovest ću svoj život u red. Možda čak i napisati roman i proslaviti se iskoristiti zamisli praujaka Eamonna i ono što sam vidio... koliko je uostalom teško napisati jednu od onih fantastičnih knjiga... ? Theova kreativna razmišljanja prekinula su se kad je još jedna krupna prikaza, čiji je izgled izazivao srčani udar, iskoračila iz sjenki na kraju hodnika. Pod je malo popustio pod njezinom težinom. "Zdravo, Komarac", zagrmjela je. "Bez štosova, ti masivni pljusku sivog dreka", reče Jabučnica ali gotovo srdačno. "Ovdje smo da vidimo tvog šefa." Medo, koji je bio još manje privlačan od svoje sestre (ako je takvo što bilo moguće), kimne svojom golemom glavom. "Očekuje vas. Samo uđite." Pogledao je Thea. "I ne izvodi gluposti, Ružičasti Momče. Izvadio sam te iz rijeke i mogu te opet u nju vratiti. Odavde." Theo požuri za Jabučnicom u oskudno namješteno predsoblje, nešto što je izgledalo kao da ga je mogao dizajnirati neobično umjetnički nadaren trapist. Pogledao je preko ramena da provjeri jesu li sami prije nego što je zapitao "Jesu li svi divovi ljudožderi poput ono dvoje?" "Ne, zapravo nisu." Jabučnica mu sleti na rame. "One krupne ne želiš imat u kući. Zbilja su grozni." Ispružila je ruku i uštipnula mu usnu resicu. "Znaš, mislim da se Lutkici malko sviđaš." "Umukni. Samo... umukni." Neznanac uđe u sobu: visok, vitak muškarac, naizgled u tridesetima, s dugom bijelom laboratorijskom ogrtaču i dugim bijelim konjskim repom. Hladno je odmjerio Thea od glave do pete, a onda im okrenuo leđa. "Dođite", doviknuo je preko ramena. "Tko je dovraga to?" šapne Theo Jabučnici, koja je još jahala na njegovu ramenu. "Grof Vratić, naravski. Radije kreni." "Ali... ali on nije...!" Što je očekivao da bude? Star? Ljubazna izgleda? Samo zato što ga je Jabučnica jedanput spomenula kao nekakva liječnika...? Vratić ih je izveo iz formalnosti predsoblja u nešto kudikamo kao-tičnije. Na Theov prvi, zaprepašten pogled nalikovalo je na rane dane računanja, na ono vrijeme o kojem je znao samo iz fotografija i novinskih članaka kada su ljudi postavljali PC-je prve generacije u ručno izrađene drvene kutije, prije nego što su ih zamijenila masovno proizvedena plastična kućišta. Na drugi pogled, tehnologija se doimala sofisticiranijom, s neprepoznatljivim strojevima naslaganima na svakoj površini u sobi, iako se činilo da je naglasak bio na privlačnim drvenim kutijama, da ne spominjemo komande od ižlijebljena stakla umjesto prozaične dugmadi i prekidača. Vratić zastane kod jednog stola i podigne par naočala koje je nataknuo prije nego što se okrenuo da ponovno promotri Thea. Zbog leća su vilenjakove ljubičaste oči izgledale krupnije, ali nisu ga učinile sličnijim ljubaznom starom izumitelju; dale su mu izgled nekakva mondenog europskog konceptualnog umjetnika, stoje bilo u skladu s tehničkomini-malističkim dekorom. Odjeća koju je nosio ispod bijelog laboratorijskog ogrtača - a sada kad ga je Theo promotrio, činio se pomalo pomodnim za laboratorijski ogrtač - bila je također bijela. Sa svojim licem jastreba bio je prilično naočit - čak lijep. Izgleda poput anđela koji vam kaže da nećete dospjeti na nebo jer niste rezervirali mjesto, zaključi Theo. Ispružio je ruku, osjećajući nelagodu. "Zdravo, ja sam Theo Vilmos..." "Da, jeste." Vratić kimne i zanemari ruku sve dok je Theo nije povukao. Okrenuo se prema Jabučnici, koja se vinula s Theova ramena i sletjela na jednu od ulaštenih drvenih površina mlatarajući nogama. "Kasniš tjedan dana, vilenice. Što se dogodilo?" Tjedan dana? Theo spusti pogled na travom omotan zglavak. Isuse, zar sam bio u nesvijesti tako dugo? Ne, nije moguće. Je li Jabučnici trebalo iznimno puno vremena da me pronađe? Dok se ona upuštala u tehničko objašnjenje njihova susreta s mrtvim stvorom i dolaska na Kokotićev teritorij rabeći riječi kao "istjecište", "putanja" i "najbliži ulazni pomak", koje kao da se nisu uklapale u situaciju kao što je "čarobnoputovanje-u-Vilin-zemlju", Theo nije mogao ne primijetiti da se ponašanje njegova sićušnog vodiča promijenilo. Sada je bila čisto poslovna - možda se čak malo previše trudila razbacujući se tehničkim izrazima poput predradnika cestovnih radova koji objašnjava potpredsjedniku tvrtke zašto je njegova ekipa pneumatskim čekićem slučajno presjekla električni kabel. "Da, dobro." Vratić je prekinuo ostatak objašnjenja trzajem svojih duguljastih prstiju. Opet je pogledao Thea, ne gnjevno, ali svakako ne ni s mnogo ljudske topline, kao da je Theo bio pas njegova gosta a ne sam gost. Zapravo, nakon tolika truda da ga dovedu ovamo, Vratić mu se zapravo još nije ni obratio.

56

Ljudska toplina - to je ključ, zar ne? zaključi Theo. On nije čovjek. A mislim da ljude baš toliko i ne voli. A ako je ovaj momak ljubičastih očiju bio jedan od suosjećajnijih, Theo je imao iznenadan, jeziv predosjećaj kako bi tek izgledalo susresti neke neljubazne Vratićeve sunarodnjake. Pa, nikad neću biti gospodin Popularni Vilin-zemlje. "Zašto ste me ovamo doveli?" upita. Vratić nadigne obrvu, tanku i bijelu poput crte vrhunskog kokaina. "Jer sam bio jedini koji vas je mogao pronaći." Theo je na trenutak mozgao nad tim odgovorom. "To zapravo nije odgovor na moje pitanje." "Pričekajte dok ne dovršim razgovor s vilenicom." Gospodar kuće okrene se prema Jabučnici. "Ima li još štogod važno što mi moraš priopćiti?" "Gomila toga, bojim se." Uzletjela je sa stola i lebdjela u zraku, izgledajući pomalo istrošeno. "Najprije, onaj stvor od mrtvih tijela još će ga slijedit. Ako ga je pronašao tamo, pronaći će ga i ovdje." Vratić pogleda preko ruba svojih naočala. "Nadam se da ne misliš kako se tomu nisam i sam domislio." "Naravski da ne, grofe Vratiću. Dobro. Pa, osim toga, kad smo napuštali Kokotićevu zemlju, ovo je momče zašlo u potok. Zbog toga sam morala doletjet ravno amo i dovest Lutkicu i Medu da ga dovedu kući." "Potok? Misliš Sivovir? Čudno je daje nimfa dopustila..." "Nije, ne zapravo. Ne isprva." Jabučnica doleti k Theu i podigne njegovu ruku kako bi mu Vratić mogao vidjeti zglob. "Morala sam dopustit da ga vežu." Vilinski lord slegne ramenima. "Smrtnikova stvar, ne moja." "Al utjecat će na to kako će putovat, gospodaru." Vratić opet slegne ramenima. "Možda neće morati. Dovrši svoj izvještaj." "Pa, kad smo naletjeli na Kokotića i njegovu lovačku četu, morala sam iskoristit svoju čaroliju jer sam ranije potrošila sve vaše natežuć se s onom rugobom. Nije bilo mnogo, samo mala-i-tajna stvar, Jedna-u--Tri Zablude, što sam je dobila preko prijateljičina popusta, al bila mi je to posljednja zaštita. Tako da sam sada bez obrane, gospodaru, ako razumijete što mislim." "Pobrinut ću se da ti se to nadoknadi, naravno..." započne Vratić. "Samo malo", reče Jabučnica, a onda porumeni - Theo je to mogao vidjeti čak i nekoliko stopa daleko. "Oprostite što prekidam, gospodaru. Oprostite. Upravo sam svatila, trenutak prije ste rekli 'možda neće morat'. Sto to znači, ako vam ne smeta što pitam. Neće morat što?" Vratiću je očigledno smetalo što ona to pita, barem malo, ali nije se trudio dalje na tome inzistirati. "Neće morati putovati. Vidiš, stvari su se promijenile." "Kako?" Jabučnica se primakne bliže Theu, lebdeći gotovo zaštitnički, pomislio je. "Kao što sam ti možda objasnio, nisam htio ovog smrtnika za sebe, nego zato što su određene osobe željele da ga pozovem." Vratić se okrene i primaknuvši se nisku stolcu, smjesti se u nj s iznimnom otmje-nošću. Theo opazi da taj važni vilenjak nema krila - kao što ih nije imao nitko iz Kokotićeve lovačke družine, sada kad je o tom porazmislio. Nije li Eamonn Dowd zapisao nešto o otmjenijim vilama i vilenjacima i njihovim krilima? "Tražili su ga zbog izvjesne konklave u Gradu," nastavi Vratić, "sastanka nekih najvažnijih vođa iz redova Simbiota i Koegzistencijalista..." Jabučnica doleti blizu Theova uha. "To su Povijuše i posrednici - skupine koje su protiv Kukolja", šapne ona. Vratić se namršti. Očito je imao izoštren sluh. "Moram reći da prezirem te pojednostavljene nazive. To je najgora vrsta običnoga goblinskoga govora." Stresao je svojom snježnom glavom od uzrujanosti. "Usto, mi Koegzistencijalisti nismo 'posrednici', lošiji izbor između dviju dinamičnih stranaka. Uostalom, druge dvije stranke teže ekstremističkim stajalištima, a mi smo umjerena i razumna većina na koju se društvo oslanja." Na svoj čudan način Theu se doimao dosad najljudskijim: čak je malo boje prodrlo u kožu nategnutu iznad njegovih blijedih jagodica. "U svakom slučaju, neki moji kolege Koegzistencijalisti smatrali su važnim da se ovaj smrtnik dovede ovamo..." "Theo Vilmos. Imam ime. Nisam samo 'ovaj smrtnik'." Još jedno odmahivanje rukom. "... Da se Gospar Vilmos dovede amo, i premda sam zaposlena osoba s mnogo važnih planova, nagovorili su me da pomognem. Trebao sam ga dovesti... vas...ovamo, a jedan od mladih momaka iz Sljezova domaćinstva - istaknute Simbiotske obitelji i dobre čeljadi, unatoč izvjesnoj političkoj naivnosti - trebao je doći ovdje i otpratiti vas do konklave." "Al što se dogodilo?" upita Jabučnica. "Zar su otkazali taj sastanak il nešto slično?" Vratić odmahne glavom. Sjedio je šutke dvanaestak otkucaja srca, a onda ustao sa stolca i prišao površini pokrivenoj drvenim kutijama, čiji svjetlucavi zasloni nisu bili slični nijednim elektroničkim uređajima koje je Theo ikad vidio, kao da uopće nisu bili kruti nego nekakva okomita tekućina. Vratić polako prijeđe prstima po jednoj kutiji a zaslon se namreška i zasja, a onda zatvori poklopac. Iako mu se Vratić baš i nije sviđao, Theo je morao priznati da je taj vilinski svijet bilo fascinantno promatrati. Kao i s članovima iz lovačke družine, svaki pokret koji je Vratić načinio, čak i onaj najprirodniji, doimao se poput dijela uvježbane koreografije. Kao da polaze nekakav intenzivan tečaj Primijenjene Otmjenosti od sekunde kad se rode. Završivši sa svojim prvim zadatkom, visoki vilenjak otvori ladicu te izvuče srebrnu kutiju veličine tvrdo ukoričene knjige i metne je na stol. Jabučnica dozuji bliže da je prouči; nakon kratkog oklijevanja, i Theo se primakne. "Ovo je dostavljeno jučer", reče Vratić. "Gnom-kucavac koji ga je donio bio je jedan od radnika u rudniku na suprotnoj strani našeg imanja. Nije prepoznao vilenjaka koji mu ju je dao i naložilo mu da mi je donese. Zapravo, kucavac je rekao da nitko nikad nije vidio tog stranca unutar granica komune."

57

Kutija je bila bogato ukrašen predmet, srebro cizelirano uzorcima ptica i grana drveća. Na sredini poklopca bio je grb u obliku okrugla cvijeta s preklopljenim laticama. "To je Sljezov grb, zar ne?" upita Jabučnica. Vratić kimne. "Tako je. Ali mislim da ju nije poslala obitelj mladića koji je dolazio po gospara Vilmosa. Gledajte." Vratić podigne poklopac kutije oslobodivši ćuh pikantnih mirisa ispod kojih se osjećala neznatna trpkost. Unutra, gnijezdeći se na bijelim laticama, nalazio se mali predmet veličine dječje šake, umotan u crveni papir. "To je srce", reče Vratić. "Osušeno i napunjeno rutvicom." Oglasio se kratkim, gorkim smijehom, ali lice mu je bilo okrenuto pa Theo nije mogao vidjeti njegov izraz. "Mislim da to znači da ne trebamo očekivati vašu pratnju, zar ne? Barem ništa drugo od njega osim ovoga." Dobri Bože, kako je to rekao - kao da ga nije briga!" Theo sjedne na rub kreveta. Noge su mu još drhtale. "Kao da to ništa ne znači." Jabučnica je čučala na vrhu paravana koji je nalikovao na dio klima--uređaja, blago titrajući. "Oni nisu poput nas normalne čeljadi, ti Cvjetni", reče ona, a onda podigne pogled. "Što to govorim? Ni ti nisi poput nas normalne čeljadi." Theu je bilo gotovo jednako teško prihvatiti usputan način na koji ga je Vratić otpravio kao i otkriti da je jedan od malo ljudi na cijelom tom ludom svijetu koji je pokazivao uvriježeno zanimanje za njegovu sigurnost umro prije nego što ga je Theo uopće imao prigode upoznati. "Ovo je totalna pušiona. Što bih sad trebao raditi?" "Ne znam. On će opet s tobom razgovarat večeras, rekao je. Ne forsiraj ga, Theo, to je moj savjet. Luda je to čeljad, Cvjetni narod. Ne možeš ih požurivat ni na što." "Ali što će biti sa mnom? Nisam htio doći ovamo. Sto bih sad trebao raditi?" Ustao je i počeo koračati. "Kako bi bilo da me pošalješ natrag? Možeš li to?" Ona odmahne glavom. "Ne mogu." "Ne možeš? Ili nećeš?" Glas mu se podizao, iako je dio njega bio postiđen shvativši da viče na ženu veličine soljenke. "Zar nikoga ovdje nije briga što su me nedavno... istrgli iz mojeg normalnog života ništa me ne pitajući? Jednostavno me oteli, za ime Božje!" Lutkica ugura svoju golemu tupu glavu kroz vrata. "Bole me uši, Ružičasti. Sjedni i lijepo razgovaraj." Sjeo je stišćući zube, Možda je bio gnjevan, ali nije bio toliko glup da se prepire s nekoliko tisuća kilograma kostiju i hrskavice koja je, prema riječima Jabučnice, mogla uzbrdo trčati brže nego što se većina smrtnika mogla sjuriti nizbrdo. Malena se vila približi i sleti na pokrivač pokraj njega. "Žao mije što je sve tako ispalo, al nemoj brkat činjenice. Nisam te otela, otvorila sam vrata bez objašnjenja jer se Visok-Crn-i-Drobljiv spremao isisat moždinu iz tvojih kostiju, i to vjerojatno bez namjere da ti najprije skine meso. Nisam ni poslala tu stvar po tebe - došla je sama. A kad si proso kroz ona vrata, momče, nisam te ja vukla." Zurio je u nju na trenutak, a onda pustio da mu lice utone u ruke. "Imaš pravo. Žao mi je. Samo što..." Uspravio se. "Gledaj, samo... razgovaraj sa mnom. Možda možemo nešto smisliti. Zašto me ne možeš poslati kući? Ostanem li tu, neće li me onaj stvor pronaći? Onaj... zombi?" "Bolje ti je tu, da ti kažem istinu. Vratić posjeduje zaštitu. Uz to, to nije tako lako, jednostavno te poslat natrag potražuje velku moć, posebno kad ne želiš da tkogod primijeti. Čak i bez Učinka Djeteline, prebacit nekog u vanjski svijet, to je ko... ko kad gradiš kakav velik, kompliciran brod. Za to treba puno vremena, puno rada." "Ali ti si to već jedanput uspjela." "Jer je on to ugovorio. Mislim da ne bih mogla sama, čak i kad bi imala putovanje viška - nisam znanstvenik ko grof Vratić." "Ako je on znanstvenik, onda je sigurno tip dr. Mengelea. Ona vrsta koja smatra da su ljudi pokusni kunići." Razmislio je na trenutak. "Bila si rekla da nije mogao on ići i da je zato poslao tebe. Zašto?" "To je Učinak Djeteline, nazvan po nekom Cvjetnom tipu koji je s tim eksperimentirao. Tako je bilo još otkad smo izgubili kralja i kraljicu Vilinja. Nekoć smo mogli ić tamo-amo kad god smo htjeli, iako je to na nekim mjestima bilo lakše. Sada svatko od nas može samo jedanput proć u tvoj svijet i vratit se." Sjela je na poplun i odmaknula crvenkastu kosu iz očiju svojim sitnim prstima. "To je naše izuzeće, tako ga zovemo, to jedno putovanje. Pali i kad se dolazi s tvoje strane. To jest, ako nisi čisti duh ko onaj stvor što te pokušao ubit - takvi više-manje mogu gdje im se hoće i hrane se tamo gdje završe, al ostatak nas to ne može. Stoga ti treba neko ko Vratić il njegovi prijatelji da te vrate doma." "Dakle, samo moram ovdje sjediti i nadati se da tvoj šef ima dovoljno čarobne čilosti da zadrži ono čudovište dalje od mene dok ne odluči što će učiniti sa mnom." "Više-manje. Žao mi je." Theo se nasloni na gornju dasku kreveta. "Kako to da radiš za nekog poput ovog Vratića?" "Odrasla sam ovdje u komuni." "Što je uostalom komuna? Komuna je mjesto gdje su svi jednaki ili nešto slično. Čini mi se da su kako-ih-već-zoveš, Cvjetovi, ovdje glavni kao i drugdje." "To je samo ime nečega iz davnina. Obitelj Tratinčica nekoć je pripadala radikalima, za vrijeme Prve neobične ere. Vole tradiciju bez obzira na sve, pa su zadržali ime." "Ti dakle živiš tu?"

58

"Ne zapravo. Sada živim u Gradu, al većina moje obitelji još je tu. Mi Jabuke vlasnici smo jednog voćnjaka i svi koji su kod kuće obrađuju ga, čak i Sjeme i Klica, moja dva najbliža brata, a oni su uvijek govorili da će pobjeć jer su ga mrzili." "Tvoja obitelj posjeduje voćnjak?" "Ne, zemlju, al ko što sam rekla, imamo vlasništvo nad stablima. Deset jutara vrijednosti", ponosno će ona. "Tisuću stabala i više." "Oh." Kimnuo je. "Kakvih stabala?" Ona prevrne očima. "Zovem se Jabučnica. Stari mi se zove Jabučno Drvo. Stara se zove Jabučna Grana. Imam braću i sestre koji se zovu Sjeme, Klica, Kora, Pup, da se ne ponavljam. Jedan se brat čak zove Jabučni Džem. Dakle, što misliš o kojim je stablima riječ?" "Oh. Da, shvaćam." "Brz si ko kolibrićev zadak, jel da?" On se namršti. "Mislim da sam ti rekao da me ne gnjaviš. Kako je netko tako malen mogao postati tako prokleto zajedljiv? Je li to neka vilinska stvar? Zar te mama uronila u Zlobnu Rijeku kad si bila beba ili nešto slično?" Ona se nasmije. "Jedan nula za tebe, mladac." "Nisi dovršila objašnjavati zašto radiš za Vratića." "Ah. Pa, njegov rođak Zenion Tratinčica gospodar je ove komune, il barem onaj s mjestom u Parlamentu - on je taj koji nam je darovao naš posjed. Al zeznuta su skupina te Tratinčice, još donekle slobodoumni prema Cvjetnim mjerilima, i svi imaju udjela u upravljanju mjestom il onim poslovima koji ih već zanimaju - Zenionova sestra Dvspurnia zapravo donosi većinu odluka. Vratić me već unajmljivao da mu pomognem, većinom skupljajući bilje il druge stvari - lud je za znanošću, al nema travara. A ja sam mu obavila i nekoliko poslova u Gradu, pronašla knjige koje je tražio, opskurne amulete, takve stvari. Međutim, bilo mi je teško pronać puno drugog posla u Gradu, pa kad me zamolio da ovo učinim pa, plaća je bila dobra." "Ali... ali, zašto nije poslao nekog... nekog..." "Većeg?" Ona se namršti. "Ne pretvaraj se, ti, znam što si htio reć. To samo pokazuje kolko znaš - zato me i poslao. Što manja osoba prođe na drugu stranu, to je manji poremećaj pa treba manje energije da ih se pošalje. Kladim se da su se svejedno ovdje pogasila sva svjetla kad sam otišla, no." Theo uzdahne. "Dakle, uza sve ostalo, moj će povratak zahtijevati nekakvu golemu količinu energije ili čega već?" "Nije lako", reče ona. "Zato to i zovu 'znanost'." "Onda sam totalno nagrabusio." Preplavi ga val jada. Kaže se da nikad ne cijenite svoj rodni grad sve dok se ne odselite. A što ako je u pitanju cijeli vaš svijet? Jabučnica ga je dugo motrila. "Evo što ću ti reć", kazala je. "Idem popričat s njim - s Vratićem. Zbilja nije tako loš tip prema Cvjetnim mjerilima." Theo joj uputi blijed pogled. "Da, vjerojatno gotovo nikad ne pretuče sluge na smrt ili išta slično." "Samo se prestani sažalijevat. Ostani tu i vratit ću se za malo vremena." Poletjela je s kreveta i na trenutak lebdjela u zraku kao da želi još nešto reći, ali se umjesto toga okrene i izleti kroz vrata uz šum brzih krila. Dosađujući se i osjećajući potišteno, Theo ustane i počne šetati po uskoj sobi puštajući da mu ruka prelazi preko draperija na zidu koje su milovale njegovu kožu više poput tekućine nego poput tkanine. Zaustavio se pred predmetom koji je pomalo podsjećao na sat i proučio čudne hijeroglife poredane po rubovima njegove trokutaste površine. Doista izgleda poput radio-budilice, pomisli on. Mogao bih slušati glazbu dok čekam. To bi bilo zanimljivo, zar ne? Slušati glazbu izmišljenu na posve drugom svijetu? Dotaknuo je jednu od malih posrebrenih kvržica na drvenoj površini, ali ako je to i bilo dugme, nije učinilo ništa primjetljivo. Pritisnuo je drugu, a onda iznenađeno bacio predmet na krevet kad je iz njega šapnuo glas pitajući ga nešto na jeziku koji nije razumio. Predmet odskoči nekoliko puta dok nije stigao do kraja svoje cilindrične žice. Saptavi glas više ništa nije rekao. Pričekao je nekoliko minuta, a onda uzeo radio-budilicu, ili stoje već bila, u ruke i pritisnuo drugo dugme. Isprva je pomislio da ni ono neće reagirati, sve dok nije ustanovio da drvo postaje vruće pod njegovim prstima. Jauknuo je i opet aparat ispustio na krevet. Pramen dima uzdigne se s mjesta gdje je ležao pa ga on brzo podigne s kreveta i primi za žicu. "Sranje! Sto ću sad?" rekao je samome sebi, glasno - uvijek loš znak. Stari Vratić će me obožavati spalim li mu obiteljski dvorac. Predmet je postajao sve vrući - mogao je to osjetiti na svojoj koži čak i dok se klatio stopu daleko. U rastućoj panici malo je odgurnuo krevet nogama od zida kako bi pokušao dosegnuti utičnicu istodobno držeći sat daleko od ičeg zapaljivog. Bilo je tijesno; sat se zanjihao prema njemu dok se saginjao nespretno pipajući iza kreveta, i bubnuo ga u glavu. Osjećao se kao kad je podignuo jedan od Catinih električnih uvijača ne primjećujući da je uključen u struju te je ispustio krik boli. Napokon se domogao žice blizu nečeg što je nalikovalo na utičnicu, pravokutnika od blijedog drveta umetnutog ravno u kamen zida. Povukao je, ali žica se nije oslobodila. Sat se opet zanjihao blizu njegove glave i spržio pramen njegove kose u prhku kovrču. Oslonio se bokom o krevet i ponovno povukao što je jače mogao. Žica se oslobodi uz glasan pop! i bljesak zelenkasto-modrog plamena. Na trenutak je vidio krug modrozelene vatre kako još treperi na ploči utičnice, a onda je cijela rupa nestala ne ostavivši za sobom ništa osim glatkog drveta.

59

Promotrio je žicu što mu je visjela iz ruke. Bjelokosno-glatka kvrga na kraju, na kojem je bila prikopčana u utičnicu, bila je bezlična kao da su je otpilili s vrha slonove kljove. Sat, ili o kojem se god paklenom stroju radilo, bijaše već hladan. Theo izviri u hodnik. Jabučnica je izbivala barem sat vremena i već je ludio od nemira. Vratićev laboratorij, ili kako su ga već zvali, bio je smješten ondje dolje, ali Theo nije imao namjeru navratiti k njemu i povećati vilenjakovu nesklonost prema smrtnicima upadajući u nezgodnom trenutku. Samo će se prošetati u drugom smjeru. Ta nije bio zatočenik ili nešto slično, zar ne? Zar ne? Stajao je na hodniku pitajući se zašto se doimao duljim nego kad je prvi put pogledao niz njega. Koliko je veliko uostalom moglo biti to mjesto? Je li to bio glavni dvorac Komune Sunčanog dana, ili kako ju je već Jabučnica nazvala Theo se mogao sjetiti jedino da je zvučala poput kakve organske mljekare - ili je. to bila odvojena zgrada? Pa, kad bi nabasao na koji prozor, nešto bi ipak više znao, a izlaskom na zrak doznao bi i više. Zirnuo je uvis prema komadiću neba koji se nazirao kroz krovni prozor. Činilo se da bi trebalo biti kasno poslijepodne, a duguljasta modra boja iznad njegove glave otprilike je to potvrđivala. Možda bih trebao ostaviti trag mrvica ili nečeg, pomislio je. To ga je podsjetilo da nije ništa jeo otkad je stigao u Vilinje niti išta pio, osim riječne vode, i to uglavnom slučajno. Postoji cilj, dakle, zaključio je. Bacit ću se u lov za kuhinjom. Naravno, pokazalo se da je to bilo kudikamo teže nego što se u prvi mah činilo. Kuća, čiji se stil bijelog kreča i bojom naglašenih detalja ponavljao, kao što je uočio, na već viđenim dijelovima bila je ne samo golema nego neobično nenadahnuta načinom na koji je bila uređena. Svaki put kad je pomislio daje dokučio kako je funkcionirala i očekivao da će skrenuti za ugao i naći se opet u glavnom hodniku poput onog ispred njegove sobe, zatekao bi se na rubu nekakve utonule dnevne sobe s jezercem ili živim drvećem koje je raslo kroz pažljivo postavljene otvore u podnim daskama, ili pred vratima smočnice sobnih dimenzija, čije su police bile ispunjene vrećama i limenkama. Neke, ili čak sve, mogle su veoma lako sadržavati hranu, no s obzirom na to da ih je nemali broj sam od sebe poskakivao na polici ili čak ispuštao pištave zvukove, izgubio je zanimanje za podrobnijim istraživanjem. Još je bio čudniji način na koji su neke sobe nestajale ravno pred njim, ili mu se barem tako činilo, posebno one koje su imale prozore prema vanjskom svijetu. Uočio bi komadić neba kako proviruje na suprotnom kraju niza povezanih, otvorenih prostorija, ali kad bi stigao do posljednje sobe, već bi gledao u novi hodnik bez i jednog prozora ili ičeg na vidiku što bi makar izdaleka bilo boje neba. Jednom je pronašao nekakav salon s velikim, niskim kaučima, kojemu je slika prozora prekrivala cijeli jedan zid - mogao je vidjeti prostranstvo šumovita zelenog brijega, njegovu krestu tek dotaknutu posljednjim kosim zrakama sunca, oblake koji su počeli dobivati ružičastu boju lososa iznad njega. Ali kad je zakoračio u sobu, cijeli je prozor nestao, a zamijenila ga je ploča uglačana crnog kamena. Misleći da bi to mogla biti nekakva polarizacijska varka, ponovno se povukao kroz ulaz u sobu, ali premda je svjetlo sada vrlo privlačno obasjavalo uglačanu površinu, ona je i dalje bila neprozirno crna. Pokušavaju li me spriječiti da vidim što je vani? Ili da netko vidi mene? Cesto je čuo razgovor ljudi, ali nije mogao naći ni jednog od njih. Jednom je čak pomislio da čuje čist, visok glas Jabučnice iza platnene draperije, kao da je bila u sobi nasuprot, ali kad ju je razgrnuo, našao je samo zid od blijedih pločica. Čuo je glasove koji su zvučali poput polaganih, grubih modulacija divova ljudoždera, i druge još čudnije, no činilo se da svi dopiru do njega iz nerazlučivih smjerova. Nekoliko se puta zapitao jesu li možda kakvi klimatizacijski vodovi bili skriveni u širokim drvenim krovnim gredama prenoseći ne samo zrak nego i zvuk iz jednog dijela kuće u drugi, ali ako je takvo što doista postojalo, nadilazilo je njegovu sposobnost da to uoči. Kad su svjetla iznenada potamnjela te se ugasila, Theo je doživio trenutak čistog užasa. Zaustavio se, ukočen poput miša kad se vrata za mačku naglo otvore. Tama ga je opkolila poput nečeg opipljivog, nečeg gustog, ali iznenadna, potpuna tišina bila je još gušća - nikakvi šapati, nikakvo muklo, jedva čujno brujanje, samo muk preuranjenog pokopa. Odjednom je bio i te kako svjestan daje bio stranac na potpuno nepoznatom mjestu. Imaju li ovdje redovita zamračenja? Nije se usuđivao pomaknuti. Ili ovo znači nešto gore? Slika iz jedne knjige iz njegova djetinjstva padne mu na um, Tezej u mračnom labirintu, nesvjestan zvjerskog Minotaura koji vreba iza njega. Nije imao pojma koliko je trebalo da se svjetla u hodniku opet upale, ali bilo je dulje nego što mu se sviđalo: ponovna pojava sablasnih glasova bila je utješna, kao glasovi ljubaznih susjeda u susjednom stanu kako se vraćaju kući. Povratak svjetla i zvuka nije riješio njegove probleme. Lutao je sobama koje bi oduševile urednike ArchitecturalDigesta, a zaprepastile sve prave arhitekte; pronašao raspjevane tuš-vodoskoke u kupaonicama, izrađene od nečeg nalik na živo ali oguljeno drvo; otkrio sagove tako debele da se činilo da mu se lijepe za noge kao da ga ne žele pustiti da ode nego čavrljati s njime mekim glasovima koje nije mogao posve razaznati... ali još nije uspio pronaći kuhinju, ili svoju sobu, ili zapravo drugu živu dušu koju je mogao prepoznati kao takvu. Uspaničen do očaja, koji je nadilazio svaki strah od osramoćenja, zaustavio se i počeo vikati: "Jabučnice? Jabučnice!" Ako je ono doista bio vileničin glas koji je bio čuo kroz tvrdi zid od pločica, zašto i njegov ne bi putovao na isti način? "Jabučnice? Gdje si? Halo! Bilo tko?" "Što želite?" upita ženski glas, hladan i sabran kao stjuardesa koja nabraja sigurnosne informacije u zrakoplovu punom putnika koji se dosađuju. Theo se ogleda oko sebe, ali osim stola s ukrasnim drvetom u četvrtastoj vazi, bio je sam u hodniku.

60

"Gdje ste?" upitao je drvo, za svaki slučaj. "Ukući?" Koliko je mogao reći, mirni je glas dopirao iz samog zraka. "Trebate li pomoć?" "Da, mislim da trebam. Tko ste vi?" "Ja sam hob", reče glas. "Živim u kući. Vi ste jedan od gostiju grofa Vratića. Kako vam mogu pomoći." Isuse, zar je trebalo tek toliko? Da sam se barem prije ovoga sjetio. "Možete li mi pomoći da pronađem put? Kao, natrag u moju sobu, ako to zaželim?" "Dakako." Činila se neoduševljeno, kao da ispunjavanje tako jednostavnih zahtjeva nije bilo posve vrijedno njezina bestjelesnog vremena. "A na primjer van?" "Van iz kuće?" Sada je profinjeni glas zvučao malko razdražljivo. "Zao mi je, ne možete ostaviti kuću bez grofa Vratića." "Oh." Pa to mu je nešto reklo, u svakom slučaju. Možda malo više nego što je želio znati. "A do kuhinje? Možete li me uputiti do kuhinje?" "Želite hodati dotamo?" Theo se namršti. "Što mi drugo preostaje - koturaljke na mlazni pogon? Laka gradska željeznica? Da, ako je blizu, hodat ću." "Mogu je donijeti k vama ako želite." To je jednostavno zvučalo čudno. "Ne, to je okej, hodat ću." "Dobro. Idite ravno dok ne stignete do kraja ovog hodnika. Skrenite desno, a onda odmah opet desno." "Kul. Hvala." "Uživajte u vašem boravku." Nije osjetio njezin dolazak, ako je to uopće bila učinila, ali ju je osjetio kad je otišla. Bio je to čudan odlazak, nešto jedva primjetljivo, poput gašenja svjetla u zgradi koju je promatrao misleći na nešto drugo. Sve je ovo čarolija, pomislio je. Cijeli ovaj svijet funkcionira pomoću čarolije. A ja ništa od toga ne razumijem. Čovječe, ovdje mi se loše sprema. Gak i s uputama, morao se triput vraćati istim putem prije nego što je pronašao kuhinju, jer nije isprva shvatio da je skrenite desno na kraju hodnika, a onda odmah opet desno značilo upravo to. Nakon što je nekoliko puta išao goredolje slijepim hodnikom tražeći mjesto gdje je mogao opet skrenuti udesno, a očito nije bilo takvog mjesta, pokušao je biti malo doslovniji. Vratio se do ukrasnog drveta, a onda opet odšetao do kraja hodnika. Čim je zašao za desni ugao, odmah je opet skrenuo desno, pripremajući se za udarac po nosu kada se zalijepi u zid. Ali iznenada, ondje više nije bilo zida. Kuhinja je bila visoka prostorija od blijedog kamena i tamnih podnih pločica, golema i topla, blistava od obješenih mjedenih lonaca i tava. Na suprotnom kraju mala čekinjasta spodoba na stolcu naginjala se iznad goleme sjajne pećnice, koja je naizmjence vikala prema stropnim gredama i izvodila nešto što je nalikovalo na dirigiranje opere. U blizini je bio dugačak jedaći stol. Iako je samo desetak ljudi sjedilo za njime, činilo se kao da ih je mnogo više jer su dvoje bili divovi ljudožderi. "Oj! Ružičasti!" povikne Lutkica. Od njezina glasa grnčarija je podrhtavala u koritima. "Stiže susjedstvo", zagrmi Medo. Dok je Theo oprezno stajao na vratima, društvo divova ljudoždera okrene se i promotri ga sa zanimanjem. Bili su veličine male djece, okrugla lica i više-manje čovjekoliki, odjeveni u jednake sive odore kao filmski prizor stanke za ručak u nekom restoranu brze hrane u zemlji patuljaka. Mali ljudi imali su duguljaste uvijene obrve, a mužjaci - Theo je pomislio da je ovdje bio na prilično čvrstom tlu - nosili su široke, pahuljaste brade. "Mogu... mogu li ući?" upitao je. "Naravski da možeš", veselo će Lutkica. "Upravo smo ostalima pričali o tebi." "Ti si pričala." Medo se podrigne, razvučeni zvuk poput smetlarskog kamiona koji podiže kontejner. "Ja sam jeo." "Svjetla su se ugasila." Bilo je čudno osjećati olakšanje što vidi nešto tako ružno poput divovske braće. "Ili se to dogodilo samo tamo gdje sam ja bio?" "Događa se cijelo vrijeme ovih dana", reče Medo. "Radnici u elektrani svetkuju, ili što već rade. Netko bi trebao od tih lijenčina napravit hladetinu." "Gladan si?" upita Lutkica Thea. "Nisam hladetine", reče on. "Ne sada." "Pridruži nam se." Ona ga pozove rukom da sjedne pokraj nje i privuče košaru punu kruha bliže rubu stola. Bocnula je laktom svojeg brata da se pomakne, ostavljajući mali komadić klupe između masivnih sivih tijela. Mali ljudi očarano su promatrali dok se Theo uguravao na mjesto. Kao da parkiram bicikl između dvaju kamiona, pomisli on. Ako se ijedan od njih tržne, od mene će ostati samo mrlja. Oprezno se smjestio. "Da, zapravo i jesam gladan." "Je li ti dopušteno jesti?" upita ženka ljudoždera dok su mali ljudi šaputali između sebe. "Dopušteno?" "Zar ne postoji neka priča o smrtnicima koji su jeli našu hranu a onda su im eksplodirale glave ili nešto slično?"

61

"Molim?" Medo odmahne glavom. "Pah, Lutkice, katkad znaš izgovoriti gomilu starih brabonjaka. Ne eksplodiraju im glave - to je blesavo. Postanu ljubičasti po cijelom tijelu i umru. I to ne samo od jela - događa se čak 1 ako samo stave kakav kamen u usta ili čak ako samo preskoče preko nekih grana. Smrtnici ovdje mogu umrijeti gotovo od bilo čega." Theo, koji je upravo posegnuo za kriškom kruha, povuče ruku. "O čemu to govorite? Je li to neka šala?" Jedan od malih ljudi na suprotnoj strani stola popne se na klupu tako da mu je glava bila u istoj razini s Theovom. "Sprdaju se s tobom, Klecalo." Zvučao je kao daje upravo pobijedio u finalu udisanja helija. "Smrtnici ne umiru od naše hrane, samo se ne mogu više vratiti u Smrtniciju." "Smrtniciju?" upita jedan od njih. "Odakle dolaze smrtnici", samodopadno objasni prvi čovuljak. "Kog vraga jedan domaći zna?" upita Medo. Zvučao je srdito, ali s obzirom daje mogao istodobno nabiti šest čovuljaka u usta, nisu djelovali iznimno zabrinuto. "Vi ste svi budale. Naša mama nam je ispričala priču. Sve o jednom mladom smrtniku zvanom Percy Faun i kako je sebe prekrio mašću kako bi mogao kliznuti kroz vrata odavde u... u mjesto smrtnika. Pojeo je malo pomgranita i umro." "Smrtnici ne jedu kamenje, tikvane." Lutkica prevrne očima. "Zar ne, Ružičasti? Vi ne jedete kamenje, jel da?" Theo je sada ruke nesvjesno držao skupljenima u svojem krilu. Unatoč grčevima praznog želuca, nije želio dotaknuti išta što je moglo biti hrana. Eksplodiranje njegove glave možda bi bio odgovarajući kraj vrlo napornog dana, ali iako je dvojio da bi se to doista dogodilo, nije bio sklon riskirati - posebno kad je postojala mogućnost da se neće moći vratiti doma. "Ne", rekao je. "Ne, ne jedemo kamenje." "U redu, onda to nije bio granit", reče Medo. "Gospođica Mudrijašica. Ali bilo je nešto slično. Pojeo je to, a onda se pokušao vratiti kući ali je pao preko nekih grana i umro." "Rekao si da postanu ljubičasti", istakne Lutkica. "Smrtnici, mislim." "Pao je preko nekih grana, poljubičastio, i onda umro." Theo je mogao samo sjediti i slušati kako mu želudac krči dok su se oni prepirali iznad njega. Domaći su smatrali da je sve to bilo vrlo smiješno.

Promjena vremena Naravno da možeš jest", obavijestila ga je Jabučnica dok ga je vodila hodnikom iz kuhinje prema Vratićevu laboratoriju. "Što ćeš drugo radit, tupane, živjet od zraka?" "Ali... ali divovi ljudožderi su rekli..." "Divovi ljudožderi!" Ona zazuji preko predsoblja tako žustro da je morao potrčati za njom. "Postoji razlog zašto Vratić nije poslao jednog od njih po tebe, znaš. Čak i Lutkica, a ona je prokleta genijalka prema ljudožderskim mjerilima, ne bi mogla pronać svoje dupe objema rukama i s mapom skrivenog blaga. A naš Medo ne može brojat do jedanaest a da ne otkopča hlače." Blago ga je gurnula prema vratima laboratorija. Unutra je njegov domaćin stajao čekajući, ruku prekriženih na prsima. "Nije jeo ništa otkad je stigo vamo, gospodaru," objavi Jabučnica, "jer su mu divovi ljudožderi ispričali nekakav drek o tome kako se zbog toga neće moć vratit doma." "Što?" Vratić se doimao zatečeno, kao daje bio miljama daleko. "Oh, nije jeo?" Prozborio je u zrak. "Donesi hranu za gospara Vilmosa." "Dakako, grofe Vratiću", reče ljupko razuman hob-glas. "Veoma mi je žao", reče Vratić Theu. "Kad ste onomad stigli, bio sam vrlo... zaokupljen. Trebao sam vas pitati jeste li jeli. Grozan način da se postupa s gostom. Ispričavam se." Theo nije mogao ne razrogačiti oči: prije nekoliko sati vilenjak ga je promatrao kao da je kukac, a sada se ponašao prema njemu kao prema pravom gostu. Kog je vraga to značilo? "Ja... Ja sam samo..." Trebao mu je trenutak da se oporavi od iznenađenja. "Lutkica i njezin brat su mi rekli da se neću moći vratiti ako ovdje budem jeo. To je neka stara priča, očigledno." Vratić kimne. "Upravo tako, bojim se - to je stara priča. Ne sumnjam da je donekle utemeljena na istini, pazite. Nagađam da je u drevnim danima, kada je malo toga sprječavalo putovanje između vaših i naših zemalja, smrtnicima bilo lakše ovdje tratiti vrijeme i zaboraviti na povratak, pa bi do časa povratka iskliznuće značilo strahovit pomak pri vraćanju." "Iskliznuće?" "Da, razlike između naša dva svijeta. Prolazak vremena možda je najočitiji simptom, ali ne i jedini. No jedenje ili nejedenje nije imalo nikakve veze s tim hoće li se putnik vratiti ili neće, ni nekoć ni sada. Mislim da je to bio samo nekakav trik koji su smislili mudri smrtnici kako bi spriječili svoju vrstu da ovdje predugo ostane. Ako bi odlazili prazna želuca te ostajali onoliko dugo koliko su mogli izdržati bez jela, poremećaj ne bi bio toliko velik." "Poremećaj?"

62

Ženka domaćeg ušla je nečujno u sobu - ili je barem Theo pretpostavljao da je hodala, iako je zapravo nije vidio ući kotrljajući kolica s pladnjem. Bila je bucmasta i rumenih obraza i prilično običnih proporcija, kao da je netko jednostavno smanjio ponešto kratkonogu mladu ženu na otprilike tri i pol stope. "Kamo, gospodaru?" upitala je. Vratić kimne prema niskom stolu. Domaća stavi pladanj voća i kruha na stol, nakloni se, a onda izgura svoja kolica iz sobe. Vilinski lord dade znak Theu da zauzme kožom presvučen stolac pokraj stola, a prema njegovoj ležernoj otmjenosti dalo se naslutiti da je Vratićev. Theo sjedne pomalo malodušno. Jabučnica čučne pokraj pladnja njušeći. "Ooh, šipkov med", reče ona. "To je lijepo, no." "Posluži se." On se okrene prema Vratiću. "Dakle, je li doista u redu da jedem?" Nije želio ispasti tvrdoglav, ali bilo je teško vjerovati da je hladnooko stvorenje od prije nekoliko sati iznenada žudjelo da bude njegov stari prikan. "Ipak ću se moći vratiti kući?" "Jedenje ove ili bilo koje druge zdrave hrane neće imati nikakva utjecaja na to hoćete li se moći vratiti ili nećete", reče Vratić. "Zaklinjem se Najstarijim Drvećem." Theo pogleda Jabučnicu tražeći ključ onog što se događalo, ali ona nije djelovala kao daje zabrinuta zbog njega. Zapravo, grabila je rukama goleme grumene maslaca i meda s njegova kruha i oblizivala ih, dakle hrana nikako nije bila otrovna. "Kako te ono nazvao, vilenica?" upita ju Theo. "Je li definicija toga kojim slučajem 'Jezik mornara, ponašanje male leteće svinje'?" Ona se naceri iza mrlje meda. "Umukni i jedi, ti glomazni rasipnice." Otkinuo je okrajak kruha i uzeo komad voća koji je nalikovao na trešnju boje lososa. Kruh je imao okus po kruhu (samo mnogo boljem), ali voće nije bilo nalik ni na što što je dotad okusio, smiona slatkoća prožeta izvjesnom miomirisnom aromom - čudesan, egzotičan okus. Ponovno se sjetio da je umirao od gladi te je zagrabio punu šaku. "Kao što rekoh, vrlo mije žao zbog moje prvotne... otresitosti", izjavi Vratić. "Bio sam rastresen. Ali malo sam bolje razmislio o problemu i shvatio kako je još važno da vas moji pretpostavljeni upoznaju, i također da vas se ne smije ostaviti da se brinete sami za sebe u onom što je za vas sigurno vrlo uznemirujući novi svijet." Theo još nije vjerovao situaciji. Vratić je bio prilično uvjerljiv kao pozitivac, ali bilo je teško zaboraviti njegovo prijašnje ponašanje; Theo nije mogao ne zapitati se što se to dogodilo tijekom dana što je dovelo do takvih promjena. Ili su ti Cvjetovi jednostavno bili takvi, taj moćan vilinski narod - sposoban da isključi i uključi hinjene osjećaje prema volji, poput sociopata iz stvarnog svijeta? To nije bila najugodnija pomisao. /// sam ja paranoičan ili su oni totalno šašavi. Dva odlična izbora... "Možete li me umjesto toga jednostavno poslati natrag?" upitao je. "Hoću reći, bez uvrede, ali ja prije svega uopće nisam htio ovamo doći. Doista se ne moram ni s kim upoznati..." "Ah, ali morate." Vratić se vedro osmjehne. Theo na trenutak uznemiren pomisli da će mu asketsko, bjelobrado stvorenje priči i prijateljski ga potapšati po ramenima. "Sigurno niste zaboravili na duha koji vas je pronašao u vašem domu i napao." "Ni slučajno." "Takva vrst entiteta neće vam dugo izgubiti trag, a nećete ga uspjeti izbjeći i da pokušate svakodnevno prelaziti iz vašeg u naš svijet. Kako stvari stoje, jednom kad se opet vratite vašem uobičajenom životu, ono će vas lako pronaći. A sljedeći put nećete imati gospodičnu Jabučnicu na pomoći, ili vrata kroz koja možete uteći." Theo se sjeti stvorenjeva raskrvavljena lica i očiju koje su curile; odjednom je osjećao znoj ispod pazuha. "Dakle, što želite reći? Da će me samo... da će me jednog dana uhvatitil Bez obzira na sve?" "Nadamo se da neće. Ali trebat će lukaviji um od mojega, ili bolje opremljen laboratorij, da se otkrije što točno taj stvor jest i da ga se odstrani ili umiri. To je još jedan razlog zašto biste trebali poći mojim prijateljima u Gradu. Oni imaju bolje veze od mene, bliži su sjedištima moći... a to znači svake vrste moći. Izabrao sam život siromašnog seoskog filozofa i znanstvenika, vidite." "Rekli ste 'još jedan razlog'. Koji je prvi razlog?" Theo se odjednom zapita jesu li Vratić i njegovi saveznici možda sami poslali mrtvačkog stvora na njega samo kako bi se pobrinuli da on učini što oni žele. "Zašto ja? Rekli ste da postoje te, ne znam, skupine. Političke stranke. A jedan njihov pripadnik želi govoriti sa mnom ili što već želi. Zašto?" "Ne mogu previše otkriti u slučaju da vi..." Vratić je oklijevao, a onda nastavio. "Vidite, morat ćete proputovati dalek put i..." Očigledno zaključivši daje to bio jednako neproduktivan smjer razgovora, dovukao je stolicu iza jednog stola prekrivenog opremom i sjeo na nju savivši duge noge u koljenima. Nosio je nešto poput vrlo skupih papuča od antilopa, bez čarapa. "Dopustite da malo objasnim." Izvukao je naočale i nataknuo ih, a onda se nagnuo da pogleda prikaz na jednom od svojih stolnih instrumenata. Mahnuo je rukom iznad njega i zaslon se promijenio iz srebrnog u svjetlucavu modro-zelenu; oblak magle uzdigne se iz zaslona, ali se brzo rasprši dok se okretao natrag prema Theu i Jabučnici. "Vaša rasa, gosparu Vilmos, i moja rasa živjeli su jedni drugima u sjeni dugo, dugo vremena. Ne uvijek u slozi, mora se reći. Kad smo prvi put primijetili uspon vaše rase, bilo je medu nama nekih koji su smatrali da trebamo..." Zastao je. "Smatrali da trebate što?" upita Theo. "Zbrisati nas poput kukaca?" Vratić mahne ležernom rukom. "Nemojmo skretati s teme." "Skretati? Kao, to nije mala stvar?"

63

"Činjenica je da su naše dvije rase, unatoč prvotnim dvojbama, dugo vremena uspjele dijeliti svijet - ne onakav kakav poznajete, trebao bih razjasniti, nego svijet kakav poznajemo obojica. To zapravo nije jedan svijet, vidite. Oni se preklapaju. Ili radije, koegzistiraju, vaš svijet i naš svijet, iako ne uvijek na fizikalnoj razini." "Fizikalna razina? Preklapanje svjetova?" Thea je razdraživalo što je Vratić preskočio očigledno važan dio priče, točnije stvarnu želju nekih vilenjaka da potamane sve ljude. Prema njemu su se ponašali kao prema djetetu, što ga je tjeralo da se namjerno tako ponaša. "Ovo počinje zvučati poput astrologije ili nečeg sličnog", rekao je zavalivši se na stolici. "Mrzim te stvari. Jednom sam imao djevojku koja mije stalno govorila da sam retrogradan ili nešto slično, dok je time zapravo mislila da se ponašam kao šupak." Vratićev osmijeh povrati nešto od svoje prijašnje zimske hladnoće. "Da. Pa... Bez zalaženja u previše pojedinosti, iz poštovanja prema vašem nedvojbenom umoru, dovoljno je reći da premda su naše dvije rase nekoć vrlo blisko dijelile fizička i metafizička bogatstva svijeta, tijekom godina razišli smo se i naše su se potrebe promijenile. Pretpostavljam da je najlakše to objasniti riječima da vaši ljudi sada od zemlje potražuju mnogo više nego mi - i ne govorim o rotirajućoj kugli, stvarnom planetu sa svojim površinskim slojem tla i zraka, nego o nečem manje opipljivom. Na neki način, to je kao dva grada sagrađena na istom jezeru. Vaš je grad počeo pumpati kudikamo veće količine čiste vode i vraćati je u jezero onečišćenu." "Ovdje je riječ o zagađenju?" Zagrizao je košticu i načinio grimasu. Nijedno drugo vilinsko voće nije imalo koštice. Ispljunuo ju je oprezno na dlan i metnuo na rub svog tanjura. Jabučnica, koja je pojela prilično mnogo meda i nekoliko bobica, nesigurno se vine u zrak i sleti na Theovo rame. "Ništa tako pojednostavljeno ni tako... fizikalno..." reče Vratić, "ali analogija stoji. Recimo jednostavno da vi smrtnici zlorabite i zagađujete naš zajednički okoliš." Zavalio se u svoj stolac i pogledao preko ruba svojih naočala. "To ima velike veze s promjenom vjerovanja." "Ha?" "S promjenom vjerovanja, ili točnije, sa slabljenjem vjerovanja u ono što u vašem svijetu nazivate čarolijom, a što mi smatramo pravom znanošću. Bilo je nekoliko veznih točaka kada su se stvari promijenile u oba svijeta, a neke biste nedvojbeno prepoznali kao važne prekretnice u vašem svijetu, kada su se stvari ubrzano i znatno pogoršale ovdje. Većina tih veznih točaka imala je veze s istraživačkim putovanjima ili trenucima ljudske inovacije, ali neke su jednostavno imale veze s osurovljenjem tamošnje mašte i atrofijom djetinjstva. Svaka točka uvelike je izmijenila vaš svijet i simultano smanjila moć dostupnu nama ovdje te tako učinila naše živote težima i praznijima. Vaših posljednjih sto godina bile su najgore za nas." "Kad se shvatilo što se događa, nekoliko promjena zadesilo je naše društvo. Jedna je bila ta da smo počeli iskušavati nove metode djelotvornijeg iskorištavanja naših resursa, što nas je prisililo da oponašamo putanju vaše rase - ono što vi nazivate 'progresom'. Druga je bila ta da je raspravljanje o tome kako da odgovorimo na te promjene postalo dominantno političko pitanje našeg društva, barem među onima od nas koji su bili dovoljno dalekovidni da prepoznaju problem." "II onima koji su imali vremena za to jer nisu morali zarađivat za život", šapne Jabučnica glasno u Theovo uho. Začudo, zvučala je malo pripito, iako nije opazio da je pila čak ni vodu. "Tako," nastavi Vratić, "imamo naše čelne stranke u ovoj razmirici. Tu su najprije Simbioti koji vjeruju da je nastavljanje uzlaza ljudskog roda neizbježno i da stoga moramo pronaći način da živimo u sjeni vaše rase i preživljavamo na vašim ostacima - vrlo nalik na neke ptice i ribe koje čiste kožu ili zube krupnijih i opasnijih životinja. Sami Simbioti to opisuju kićenijim frazama, ali zapravo nije riječ ni o čem drugom nego o parazitizmu." "Govori o onim Povijušama o kojima sam ti pričala", šapne Jabučnica. "Potom su tu ekstremisti na suprotnoj strani, oni koji vjeruju da ne može postojati sporazum s rasom poput vaše - s bićima koja čak i ne prepoznaju ono na čijem su rubu uništavanja. To su Akcizori." Namrštio se prema Jabučnici. "Kukolj, kako ih puk naziva." "Da." Zahihotala se. "Kukolj!" "Akcizori vjeruju da je jedino rješenje posve nas odstraniti od utjecaja vaše vrste. Da budem pošten, ima nekih u ovoj skupini - znanstvenici i filozofi koje poštujem - koji bi rado našli način da jednostavno odvoje naše dvije rase kako bismo svi mogli živjeti ne utječući jedni na druge, ali oni su manjina. Većina ostalih želi uništiti, prekinuti ili podjarmiti vašu civilizaciju. U posljednje vrijeme čini se da gube strpljenje s uobičajenim 1 pravovaljanim radom Parlamenta Cvjetova. Bojimo se da bi mogli čak tražiti izravniji sukob s onima od nas koji se ne slažu." Theo je nastojao pronaći smisao u tome - bilo je slično onome što mu je Jabučnica ispričala, ali s manje dugačkih riječi. "A vi ste dio koje skupine...?" "Kao što sam bio rekao, mislim, ja sam jedan od Koegzistencijalista - onih koji vjeruju u srednji put. Osjećamo da moramo naći kako živjeti s vašom vrstom, ali ne nužno najjednostavnijom predajom. Bili smo aktivni na raznovrsne male načine čak i u vašem svijetu, utječući na događaje gdje smo mogli. Imamo neke iznenađujuće utjecajne prijatelje." "Bogate smrtne luđake", glasno šapne Jabučnica, a onda se nasmije tako jako da je skliznula s Theova ramena i morala snažno zamahnuti krilima da ne padne na pod. Lebdjela je blizu njegova lakta, još grcajući. "Ljudi koji žele... vjerovat... u vilel" Izvela je petlju u zraku. "Idioti!"

64

Theo je pogleda, zabrinut. "On, tako mi..." Vratić je buljio u kolebljiv let Jabučnice. "Hob? Hob? Kada su one bobice ubrane?" "Prošle jeseni, gospodaru", odvrati bestjelesni glas. "Kad su dozrele." "Prokletstvo. Fermentacijske pixie sigurno su ih se domogle, barem dovoljno da ovu vilenicu opiju poput selkija na obalnom odmoru." Ustao je i prišao jednom ormaru te otvorio ladicu. "Evo, mušičava točkice, tu je hrpa ručnika. Lezi i odspavaj." Jabučnica je nakratko šeprtljala blizu Theova lica. "Nema puno težine, vidiš", reče ona. "U meni, hoću reć. Ne zauzimam mnogo... to svi dečki kažu..." Ona štucne. "Nemoj da ti da koju od tih bobica", rekla je Theu kazališnim šaptom. "Lude su!" Vilenica nestabilno poleti prema ladici i nestane u njoj. Za nekoliko trenutaka Theo je mogao čuti tiho hrkanje ali nevjerojatno visokih tonova, kao da netko povlači gudalo naprijed--natrag iznad kobilice violine. "Pa, nakon ovog prekida, zaboravio sam što sam govorio." Vratić strese glavom. "Nešto o stranci koju podupirete...?" "Ah, o Koegzistencijalistima. Pa, imamo vlastiti program, ali svakako se suzdržavamo od ekstrema. Očajne, nasilne mjere nisu potrebne. Ne još, u svakom slučaju, i ne u skoroj budućnosti. Ali ne možemo ni jednostavno dopustiti da naše sudbine ispisuju tuđe ruke." Theo je čuo nepogrešiv početak stranačke političke reklame. "Ali što je sa mnom? Gdje sam ja u cijeloj toj priči?" Vratić se okrene prema njemu vidljivo ozlovoljen, a onda opet navuče neutralan izraz. "Ah, da. Vi, gosparu Vilmos." Dakle ipak nije tako dobar u skrivanju osjećaja, zaključi Theo. /// igra još čudniju igru nego što sam mislio. "Ne mogu vam reći što moji nadređeni žele od vas - a to nije mojim izborom", doda užurbano vilenjak. "To je zato što ne znam. Upleteni su neki od najvažnijih članova Parlamenta, i Koegzistencijalisti i Simbioti, a oni me nisu uputili u sadržaj njihovih interesa. Ali znam da vas žele vidjeti." "Sigurno zbog knjige mojeg praujaka", reče Theo. "Zašto im je vi jednostavno ne date? Ako budu zadovoljni njome, onda će me moći pustiti kući." Vratić odmahne glavom. "Nažalost, to ne funkcionira baš tako. Moje su zapovijedi bile eksplicitne - da vas pošaljem u Grad gdje će se s vama moći osobno sastati. Bili su... vrlo uvjerljivi u vezi s tim." Theo odjednom shvati da se promjena Vratićeva stava možda dogodila jer je razgovarao s tim nadmoćnim, utjecajnim osobama, a one su ga obavijestile da još vrlo žarko žele vidjeti Thea, sa zakašnjenjem ili bez njega. Stoje značilo to? Da ipak imam neku moć u ovoj situaciji? Ali ako je bilo tako, nije ju želio trošiti na Vratića, koji se, bilo da je hinio tu novu ljubaznost ili ne, počinjao činiti običnim službenikom. "Dakle, moram poći?" Vratić kimne, načinivši gotovo mali naklon. "Žalim, ali da, morate." "Ali ubili su prvu osobu koja me dolazila otpratiti, rekli ste. Netko gaje definitivno ubio. Kako ću naći to mjesto kamo trebam ići i kako ću umaknuti onome tko je ubio tog Sljezova tipa? I što ako me onaj mrtvi stvor opet napadne?" "Da, to su sve problemi. Pomno sam razmislio o stvarima. Kako bih vam pokazao koliko ozbiljno shvaćam situaciju i koliko žalim zbog svog prijašnjeg ponašanja - uistinu sam bio vrlo rastresen, kao što vjerujem da sam vam rekao poslat ću člana svoje obitelji s vama." "Hvala, ali mislim da bih radije izabrao dvojicu divova ljudoždera. Možda nisu ponajbolje društvo, ali kladim se da me nitko ne bi zaje..." Zastao je da preformulira. "Kladim se da me nitko ne bi gnjavio kada bih imao divove ljudoždere sa sobom." Vratić odmahne glavom. "O, ne, vrlo neprikladno. Kao prvo, potrebni su ovdje. Oni su tjelesni čuvari koje mije posudio brat - da ne spominjem kako su od velike pomoći kod premještanja opreme ovdje u laboratoriju. Kao drugo, pokazujete neznanje o našem društvu. Putovati s divovima ljudožderima u pratnji znači proglasiti se članom najvišeg Cvjetnog plemstva i tako privući pozornost. Netko bi se vrlo brzo zapitao kako si neznanac poput vas može priuštiti dvojicu tako velikih i opasnih slugu." "Oh, a neće me primijetiti bez njih?" "Neće budete li nosili odgovarajuću odjeću i napravimo li neke druge prilagodbe kako bismo vas prerušili. Ponajprije je problem u vašoj puti, toj vulgarnoj, smećkastoj boji vaše kože. Zbog nje izgledate poput nekvalificiranog radnika." "Pa, to opisuje moj općeniti društveni položaj prilično dobro. Ako tomu dodate 'glupan' i 'nezahvalnik'." Vratić mu uputi kiseo pogled. "Pobrinut ću se za sve pojedinosti, pa nema potrebe da se zabrinjavate. Poslat ću nekog da vam pomogne da se prerušite." "Okej, prikrit ćemo moju put kako bi ljudi mislili da sam običan vilenjak srednje klase." Theo odmahne glavom. "Osjećam kao da će ovo putovanje biti malčice opasnije nego što mi želite priznati. Tko je taj rođak kojeg ćete poslati sa mnom?" "Ne brinite, gosparu Vilmos - bit će lakše nego što mislite. Posjetite me ujutro kad ustanete i odjenete se pa ćemo završiti pripreme." Vratić okrene Theu leđa, a onda se smiri. "Možete li sami pronaći put do svoje sobe, gosparu Vilmos? Hob vas može odnijeti ravno tamo ili vam dati upute." "To bi pomoglo. Inače me možda više nikad nećete vidjeti." "Da, to je istina." Rekao je to posve ozbiljno. "Usput, biste li ponijeli ovu opijenu vilenicu sa sobom? Imam posla."

65

Theo izvadi Jabučnicu iz ladice i smjesti je na svoj dlan. Njezine se male oči na trenutak mutno otvore, a onda ona slabašno podrigne, osmjehne se i opet padne u san. "One su poput čvoraka", reče Vratić mršteći se. "Nikad ne šute i ne mogu biti nepristojnije nego što jesu." Theo nagonski poželi obraniti jedinu prijateljicu na tom onozemalj-skom mjestu, ali je iz iskustva morao priznati da vilinski plemić govori istinu. J ao!" "Umiri se - ne želiš da ti slučajno iščupam lice, zar ne?" Kad vam divovi ljudožderi kažu takve stvari, čak i razmjerno prijateljski naklonjeni poput Lutkice, vi ih poslušate. Theo se umiri. "Dakle, ti si stručnjak kojeg je Vratić rekao poslati da me uredi, ha? Jao! Pazi, gnječiš mi nos!" "Tako mi Najstarijeg Drveća!" jaukne Jabučnica, izvaljena na stoliću pokraj kreveta. "Možete li vas dvoje govorit a da ne urlate iz dna vaših prokletih pluća!" "Netko je mamuran", reče Lutkica cereći se. "Smiješno je kad maleni piju." "Ha-ha", složi se Jabučnica. "Ti veliki sivi pljusku dreka." Theo nije rekao ništa jer mu je Lutkica utrljavala bijelu kremu po licu - i ravno kroz kožu u kosti, tako se činilo - sivim palcem veličine i teksture neoguljena avokada. Na trenutak je pomislio da mu je odgurnula usnice na drugu stranu glave, a onda je shvatio da su jednostavno utrnule od pritiska. "Koji je to vrag?" upitao je kad je na trenutak popustila. "Bijelo olovo", reče mu Lutkica. "To uvijek upotrijebim kad želim izgledati kao da ne moram zarađivati za život." "Olovo! To je otrovno, zar ne? Zar me želiš ubiti?" Theo se pokuša istrgnuti. "Ne nakon pustog posla koji sam na tebi obavila", reče mu Lutkica. "Ali rado ću ti ištipati lice sve dok svi ne pomisle da si Munjko, pa onda neće biti važno koje si boje." "Ovdje je previsoko", objavi Jabučnica i poleti nestabilno sa stolića prema podu, gdje je hodala u ekscentričnim kružnicama poput dimom ošamućena vatrogasca. "Osjećam se ko smrt, i te kako", zastenjala je. "Kako si me mogo pustit da ono učinim?" "Pustiti te? Nisam ni znao što se događa." Theo okrene glavu da zirne prema satu, a onda se sjeti da ga nije mogao protumačiti. "Koliko je#sati?" "Zašto gledaš ono?" upita div ljudožder. "Zar to nije sat?" Obje su se pogledale zblenuto. "Znate, stvar koja pokazuje vrijeme?" "Stvar koja pokazuje... kakvo vrijeme?" Lutkica pogleda Jabučnicu, koja slegne ramenima, nezainteresirana ni za što osim za bol u svojoj glavi. "Avaj, vi ružičasti zbilja imate čudne ideje. Ne, to je kutijica čarolija." Theo pokuša trljati utrnule sljepoočice na kojima je sada - bio je siguran - imao otiske diva ljudoždera veličine podmetača za pivske boce. "Što je k vragu kutijica čarolija?" "Samo nešto što će ti dati bilo kakvu malu čaroliju ili vještičji trik koji ti zatreba - pronalazači putova, ravnači kose ili učvršćivači ljubavi." Ona ga bočne u bok tako da je skviknuo. "To si tražio, Ružičasti?" "Isuse. Nije ni čudo što sam zamalo spalio kuću pokušavajući uključiti radio. Dakle, kako računate vrijeme?" "One velike okrugle stvari na nebu." Lutkica se nasmijulji. "Sunce? Mjesec? Možda si ih opazio." "Okej, totalni sam neznalica. Doma to radimo drukčije. Samo mi reci koliko je sati, hoćeš?" "Prema Suncu... sredina jutra", izjavi Jabučnica. "To se vidi po tome što je svjetlo čisti otrov i probada te u oči poput noževa." Pronašla je mjesto uza zid. "Također i zato stoje to doba dana kad divovi ljudožderi i smrtnici izgovore najviše kenjaža. Uh. Čak me i kosa boli." "Eto", reče Lutkica. "Mislim daje gotov. Nije vrhunska kvaliteta, ali što se može očekivati?" "Siguran sam da si dala sve od sebe", reče Theo širokogrudno, tražeći zrcalo. "Govorim o tebi, ne o šminki." Lutkica ga klepne jastučićem za pudranje tako da se zagrcnuo, a onda zapanjujuće nježno obriše višak. "Gotovo je. Evo." Posegnula je u džep prostranog komada odjeće koji je nosila i izvukla iznenađujuće malo ručno zrcalo: nije bilo veće od žetona za poker u njezinoj golemoj sivoj šapi. Na trenutak Theo se zapita zašto je nosila tako malen predmet, a onda je shvatio da se zrcala za divove ljudoždere vjerojatno ne proizvode iz očiglednih razloga. Uzela je zrcalo vilinske veličine i prisvojila ga. Dok ga je uzimao od nje, bio je iznenada i nelagodno ispunjen osjećajem sličnim samilosti. Zbilja je izgledao... drukčije. Lutkica je uvila njegovu podulju smeđu kosu i metnula u nju nešto što ju je učinilo zlaćanom. Bijela mast bila je nanesena pažljivije nego što se njemu činilo, utrljana sve dok mu koža nije bila blijedo prozirna. To i fino kistom naneseno rumenilo istaknulo je njegove jagodice i uzak nos - njegove "vulkanske crte", kako ih je Cat nekoć nazivala. "Izgledam... okej", rekao je. "Ne savršeno, ali... iznenađujuće realistično." "Nema na čemu", reče Lutkica. "Oprosti. Hvala, da." "Uf, reče Jabučnica. "Znači li to da se sad moram osovit na noge? II mogu iskoristit još par minuta i nastavit s umiranjem?" Dok je Theo navlačio odjeću koju mu je Vratić poslao, par čizama i neko komotno i praktično odijelo - sumnjalo se da nije stiglo iz plemićeva osobnog ormara nego je radije naručeno od kojeg sluge ljudskijeg stasa - Lutkica se nastavila

66

diviti svojem djelu. "Izgledaš prilično ljupko, ako mogu tako reći." Široko se nacerila, otkrivši zube poput iskrivljenih pločica tuš-kade. "Što veliš na jedan poljubac za sreću, Theo momče?" Thea uhvati panika, ali bila je to neobično poznata panika, strah nekog tko je želio da stvari budu jednostavne kad one to nikad, nikad nisu bile. "Znaš," rekao je nakon dugog trenutka, "zbilja sam zahvalan što si ovo učinila i sve, ali... doista nisi moj tip, Lutkice. Žao mi je." Pogledala ga je, a njezin se osmijeh suzio. "Nemaš puno smisla za humor, je li, Ružičasti?" Ustala je; glava joj je zamalo dotaknula nizak strop. Na trenutak je Theo, prestravljen, pomislio da će ga zgužvati poput omota slatkiša. "Zapravo, mislim da si malko plitak, znaš?" Okrenula se prema Jabučnici. "Vidimo se kad se vratiš iz postaje." Ostavila je sobu slonovskom dostojanstvenošću. "U pravu je, no", reče vilenica, uzletjevši s poda poput helikoptera s iskrivljenom elisom. "Nije time ništa mislila samo se zezala. Sigurno si vješte ruke s damama kod kuće." "Da, kako god ti kažeš. Žao mije. Zar se ne trebamo naći s Vratićem?" Bilo je dovoljno loše što su ga svi u stvarnom svijetu smatrali potpunim gubitnikom - sad mu se to počinjalo događati i u Vilin-zemlji. "O, naravski, ne bi te htjela zadržavat." Zvučala je gnjevno. Dok su hodali hodnikom, drugim hodnikom - u što je Theo bio siguran - ali koji je zauzeo mjesto onoga koji mu se nalazio pred vratima prethodne noći, odjednom se prisjetio Lutkičine oproštajne primjedbe. "Što je mislila pod tim 'vidimo se kad se vratiš iz postaje'?" "Samo zato što se ponekad ponašaš ko totalni pokvareni idiot, ne znači da te neću otpratit", tiho će Jabučnica. "Osobno nisam pakosna." "Želiš reći... ideš sa mnom?" "Idem s tobom? U Grad? Zato Vratić šalje jednog od svojih rođaka s tobom. Od kakve bi ja koristi bila? Osim toga, ovdje živi moja obitelj, taman sam se vratila i dugujem svojoj mami i svom tati lijep, dugačak posjet." "Oh." Bio je malko osupnut - ne, gore od toga: bio je potpuno razočaran. Uzeo je zdravo za gotovo da će Jabučnica ići s njim. Kad su stigli do Vratićeva laboratorija, Theo se osjećao vrlo depresivno i jedva je prikupio snage da odgovori na grofov pozdrav. Još je jedan vilenjak bio s njim, vilenjak koji se nekako činio malko mlađim (koliko se to dalo primijetiti na tako bezvremenskim licima) i svakako malko punašnijim, stoje značilo daje bio građen poput vitkog smrtnika. I doista se nasmiješio, iako nije otišao tako daleko da Theu pruži ruku. "Ovo je moj rođak, Rufinus potka-Tratinčica", objasni Vratić dok ih je vodio po kući. Dan je s one strane dugih prozora bio mračan, nebo ispresijecano oblacima boje ugljena. "On će vas otpratiti do grada." "Što će biti prilično uzbudljivo", reče Rufinus. "Posve tajnovito. Kao u starim danima posljednjeg Rata Cvjetova." Vratić mu dobaci razdražljiv pogled. "Nešto što nisi bio živ da bi vidio. U svakom slučaju, ne govorimo o tome gdje nas nepozvani mogu čuti. Ne valja nagnati narod na razmišljanje." "Da, da, svakako." Rufinus živahno kimne. "Posve si u pravu, rođače Quilliuse." O, moj Bože, pomisli Theo nesretno. Idem u strašnu opasnost s aristokratskim Šmokljanom umjesto tjelesnog čuvara. "Za koji tren Vrijesak će dovesti kočiju da vas odveze do postaje..." "Kočiju?" "... Pa stoga," strogo će Vratić Theu, "nemamo mnogo vremena za čavrljanje. Rođak Rufinus ima načina da stupi sa mnom u vezu, ali ako se kojim malo vjerojatnim slučajem razdvojite, pretpostavljam da biste i vi trebali biti u mogućnosti da mi se javite. Koristiti se javnim komunikacijama možda neće biti moguće, pa..." - posegnuo je u gornji džep svojeg bijelog mantila - "... želim da imate ovo." Theo je na trenutak nijemo zurio u majušnu kožnatu kutiju. Napokon, budući da se to od njega očekivalo, otvorio ju je. Komadić zlatnog filigranskog rada ugnijezdio se u baršunastoj unutrašnjosti, pomalo apstraktna skulptura ptice širine i duljine otprilike dva ispružena prsta. "Što... što je to?" upitao je napokon. "To je ono što zovemo školjka. Dat će vašim riječima krila", samodopadno će Vratić. "Otvorite kutijicu i recite u nju kad se nađete u životnoj opasnosti a ja ću vam odgovoriti." "Oh. To je neka vrsta... mobilnog telefona?" Vratić se neznatno namršti. "To je znanstveni instrument. Postupajte s njim s poštovanjem." Povratio je svoju srdačnu otvorenost kad su stigli u veliku ulaznu dvoranu pješčane boje, čija je glavna značajka bilo široko minimalističko stubište. Theo nije imao pojma da je kuća imala gornji kat. Ako je uopće bilo tako. "Hob," reče Vratić, "je li Vrijesak stigao s kočijom?" "Čeka u dvorištu." "Onda vaša pustolovina upravo počinje, gosparu Vilmos." Vratić se nasmiješi. Bio je prilično dobar u tome, ali još ne sasvim uvjerljiv. "Dođite - pokazat ću vam put do ulaznih vrata." Moja pustolovina? Theo nije mogao a da se ne sjeti drugih velikih eufemizama iz prošlosti, kao na primjer kad mu je srednjoškolska djevojka rekla da će mu njihov prekid biti "poučno iskustvo". Tamni oblaci gomilali su se iznad njihovih glava pretvarajući jutarnji sjaj u poslijednevni sumrak i ispunjavajući zrak vlažnim mirisom nadolazeće oluje. Činilo se da odgovara pogoršanju Theova raspoloženja. Ako se napola nadao da će Lutkica, Medo ili neki drugi član kućanstva izići da mu zaželi zbogom, razočarao se. Zapravo, čak se i Vratić nije želio predugo zadržavati na vanjskom zraku. Dok su se naguravali u stražnji dio kočije, koja se pokazala nečim posve nalik na donekle staromodan gradski automobil bež boje, ni po čemu različit (osim po nekim ekstravagantnim komadićima

67

srebrnih i zlatnih ukrasa) od vozila što ih je Theo u djetinjstvu viđao parkirane na taksi-stajalištu ispred zračne luke u San Franciscu, Vratić je brzo govorio: "Bit će vam dobro. Rufinus zna točno kamo treba ići - zar ne, Rufinuse?" "Svakako, rođače." Mladi potka-Tratinčica nasmije se samouvjereno. Theo strese glavom pokazujući i zbunjenost i rezignaciju. Imao je još mnogo pitanja, ali Jabučnica je već pentrala po njegovu ramenu pokušavajući se popeti na jedan od naslona za glavu na stražnjem sjedištu, a Rufinus ga je bolno zviznuo po goljenici golemim kovčegom koji je uvukao u limuzinu. U času kad je Theo shvatio što se događa, Vratić je već zalupio vrata i povukao se u kuću, koja se izvana doimala puno prirodnijom nego što je zamišljao: duguljasto modernističko zdanje od blijedog kamena, s krovovima kao u pagode i ne posve prozirnim staklom. Theo se lecne kad je lice iz noćne more provirilo na Rufinusovoj strani vozila. Imalo je duguljastu, konjoliku gubicu i bilo je nekakve biserne sivo-zelene boje, tena koji se lijepo slagao s njegovim krutim mornarsko modrim odijelom i kapom. Imalo je goleme nosnice, ali ne i oči. "Mogu li vam uzet tu torbu, šefe?" upitalo je Rufinusa. Ruke koje su se provukle kroz prozor automobila završavale su rukavicama umjesto kopitima, iako su prsti bili debeli i lopatasti. "Spremit ću ga straga." "Ljubazno od tebe, Vriješče", reče mladi vilenjak gospodskom milo-stivošću. "Samo taj jedan - manji ću zadržati kod sebe." Kad je neobično zeleno stvorenje nestalo iza ugla prema prtljažniku, Theo ispusti dah. "Što... stoje on?" "Preglasan", zareži Jabučnica sa svojeg mjesta na naslonu za glavu dok je Vrijesak ubacivao kovčeg u prtljažnik. Vilenica je očigledno još osjećala posljedice svojeg opijanja. Rufinus se nagne prema Theu. "Naravno, ovdje ste stranac. Vrijesak je doonie. Grozni su s pićem, ti doonieji fermentirano kobilino mlijeko njihova je poslastica, znate - ali iznimno su odani. I odlični vozači, naravno." "Odlični...? Ali on nema ni očne jabučice!" . "Ah, ali ima izvrstan njuh." "Njušila sam i bolje." Jabučnica je ležala na leđima sklopljenih očiju. "Oh, krvavih mi Stabala, glava mi još puca." "O... moj... Bože", tiho će Theo sebi u bradu dok se šofer bez očiju uspinjao na prednje sjedište i vozio ih dvorištem i njegovom kružnom stazom dok je pod gumama frcao šljunak. Začudo, Vrijesak se doista pokazao vrlo dobrim vozačem; nakon nekoliko minuta, čak je i Theo morao priznati da je vid možda bio precijenjeno osjetilo za potrebe obavljanja vozačkog posla. Je li mu to omogućivao izvrstan njuh ili neki drugi neobični trik izvan Theova poimanja? Naime, čvrsto se držao sredine seoskih putova i skretao bez ičije vike Hej, ti, idi desno!, i mnogo se puta zaustavljao kako bi kolona malih čudnih životinja koje Theo uglavnom nije prepoznao prešla cestu pred njima. Jabučnica je skliznula s naslona za glavu i otpuzala preko sjedala da pronađe stabilnije mjesto na kojem bi prespavala glavobolju - sklupčala se na Rufinusovu kaputu. Mladi vilinski lord otvorio je svoj kovčeg koji je naizgled bio nekakva vrsta laptopa, premda je nalikovao na plitku kutiju punu žive koja se vrtložila i mreškala ali nekako nikad nije prelijevala preko rubova. Vratićev rođak promatrao je te svjetlucave pokrete netremice i pozorno, razgovarajući pa i smijući se sam sa sobom, mašući prstima iznad njih. "Čitam svoju poštu", objasnio je kad je opazio Thea kako bulji. Nebo je prestalo prijetiti i počelo s aktivnijim zastrašivanjem: prve kapi kiše rasprsnule su se po vjetrobranu poput debelih trulih bobica i ubrzo su Vriješčevi brisači tiktakali lijevo-desno. Ljepota koja je tu zemlju činila Vilinskom umjesto Bilo Kakvom bila je zaklonjena sivim svjetlom i uskovitlanom kišom. Pod drugim okolnostima Theo bi se zapitao kakav je to slijepi vozač trebao brisače, ali u ovom je trenutku iskoristio svu svoju energiju na to da se osjeća jadno. Nije to bilo ništa tako jednostavno kao nostalgija za domom, iako ju je osjećao obilato, niti čak običan strah, čega je također imao napretek. Lutkičina primjedba o njegovoj plitkosti kopkala ga je u dnu želuca. Je li to istina? Čak je i Jabučnica bila toliko razočarana njime da nije namjeravala skratiti posjet svojim roditeljima kako bi provela vrijeme s njim. Dakle, trebao bih biti junak, diplomat, što li? Nisam tražio da ovamo dođem. Nisam molio da mi se išta od ovoga dogodi. Samo zato što imam dovoljno mozga da kažem "ovo je pušiona " umjesto da se pretvaram kako se radi o nekom čudesnom putovanju iz bajke, zar me to čini negativcem? Catino blijedo lice lebdjelo je u njegovim mislima, njezina nepopustljiva odlučnost da dade svoj obol legendi o Theu Beskorisnom čak i sa svoje bolničke postelje: "Uvijek je isto. Trideset ti je godina, a ponašaš se poput tinejdžera. Sranja koja započneš i nikad ne dovršiš. Tvoj posao koji nikamo ne vodi..." Mora se složiti s nekoliko točaka, ali nije bio spreman potpuno se predati. Usto, kad bi ljudi govorili da se ponašate poput tinejdžera, nije li to obično značilo da su ljubomorni jer imate više slobode nego oni? Je li posao koji vas potpuno zaokuplja a koji baš i ne volite, poput Catina, bio nekakav dokaz odraslosti ili dokaz da ste odustali od mogućih boljih stvari? Pa, nitko se ne mom brinuti za moj posao koji nikamo ne vodi jer ga više nemam. A što se tiče općenitog nenapredovanja, sada sam svakako nekamo krenuo, zar ne? Uzdahnuo je. Konjoliko lice vozača Vrijeska motrilo ga je u retrovizoru - ili se barem tako činilo: bilo je teško reći s obzirom na to da nisu postojale oči koje bi se susrele s njegovima. "Vi ste smrtnik, zar ne?" "Nije li očigledno?" "Zapravo i nije. Mirišete pomalo strano, ali to vrijedi za mnogo osoba koje putuju, ako razumijete što hoću reći."

68

"Da, pretpostavljam." Očajan tražeći nešto što bi mu ublažilo potište-nost, Theo se uhvati stoljećima stare razbibrige razgovora s vozačem. Mandarini koji su se nasmrt dosađivali, vjerojatno su to radili s momcima koji su im vukli rikše u drevnoj Kini, pomislio je. "Kako netko dobije posao kao što je vaš?" "Ah, znate, to mije donekle u obitelji. Moj tata i djed, obojica su bili taksi-vozači. To nam je posao, većini nas." "Dooniejima, mislite? Jesam li to dobro rekao?" "Da, točno tako. Svi smo nekoć bili čuvari cesta - svaka obitelj imala je svoj komad o kojem bi se brinula, živjela od malih darova, nagrađivala dobre ili ljubazne putnike i kažnjavala one loše, eto tako. Onda su Cvjetovi gore u Gradu odlučili početi graditi Međudomenski cestovni sustav i... pa, mi doonieji oduprli smo se tome. Organizirali smo se, branili naš slučaj pred Parlamentom, što god vam padne na pamet. Pretpostavljam da se nekoliko cesta porušilo." Slegnuo je ramenima, pokret koji je izgledao čudno sve dok Theo nije shvatio da njegova ramena nisu kao u čovjeka. "U svakom slučaju, izgubili smo. Sada ceste pripadaju cijelom Vilinju, tako vele. Što god to značilo. Ne znači dooniejima, to vam mogu reći. Pa smo se snašli najbolje što smo mogli - bilo je to prije dosta vremena. Mnogi od nas počeli su voziti, poput mojeg djeda. Još volimo biti blizu putova." U glasu mu se čuo prizvuk gubitka koji je Theo vrlo dobro prepoznao. "I koliko dugo vozite za grofa Vratića?" "Pa, ne za njega kao takvog, vidite, nego za cijeli klan Tratinčica. Više-manje cijeli život. Moj se tata povezao s njima u vrijeme starog lorda, to bi bilo... prije šesto godina? Nekoliko desetljeća više ili manje." Theo je morao progutati prije nego što je išta drugo rekao. "A kako... kako je raditi za njih?" Vrijesak dobaci brz - iako bez očiju - pogled na drugu stranu retrovizora. Rufinus se i dalje hihotao sam sa sobom iznad svojeg kovčega. "O, dobro, dobro. Bolje od većine. Dobro se ponašaju prema vama, gotovo kao prema članu obitelji." "Uh", reče Jabučnica. Nadigla se i mutnim očima izvirila iz nabora Rufinusova kaputa, a onda se polako uspentrala na Theovu nogu i uz rukav polako lepećući krilima. "Osjećam se ko da mi se bauk upravo posrao u lubanju." Sa svojeg novog mjesta na Theovu ramenu zaškiljila je kroz kišne prozore na mokar seoski put. "Gdje smo? Dobrano smo prošli Ivančičinu postaju." "Ne idemo tamo", reče Rufinus ne dižući pogled sa svojeg svjetlucavog kovčežića. "Rođak Quillius je smatrao da bi to bila loša ideja - ako bi nas netko tražio, sigurno bi provjeravali vlakove koji pristižu na kolodvor iz Ivančice - to je naposljetku ipak postaja Tratinčica. Zato nas Vrijesak vozi sve do postaje Polusjene. Trebala bi biti prepuna zbog praznika. Prekosutra je Mabon Dan", objasnio je Theu. "Vlakovi će biti prepuni." "Vilinski vlakovi", reče Theo, još nepriviknut na takve stvari, iako se istodobno vozio u vilinskoj limuzini. "I koji je vrag Mabon?" "Zaustavite kočiju", iznenada će Jabučnica. "Brzo!" "Molim?" Rufinus se namršti. "Čula si što sam rekao - rođak Quillius želi da idemo sve do..." "Zaustavite kočiju!" "Zašto?" upita Theo, počinjući paničariti. "Što je?" "Pozlit će mi, eto što!" zastenje Jabučnica, a onda to i zorno dokaže. Dok je Rufinus užurbano otvarao prozore i mahao rukom kako bi doveo malo zraka na stražnje sjedalo i neutralizirao slabašan ali kiselkast vonj, Jabučnica otare usta rukom i promotri mali nered koji je načinila na ramenu Theove jakne. "Oprosti", reče smrknuto. "To su one proklete bobice." Theo je uzdahnuo i nastojao ne gledati u to. Sjedio je u automobilu koji je vozio zeleni čovjek-poni bez očiju, poprskale su ga hladna kiša i vilenjačka bljuvotina, a upravo ga se spremala napustiti jedina prijateljica kako bi nastavio prema nepoznatom gradu sa suputnikom koji kao da je stigao ravno iz skeča montypythonovaca. Pokušao je zamisliti kako bi se riječ "bajka" mogla rastegnuti do tog značenja a da je se potpuno ne uništi. Nije uspio. "No, dobro", rekao je Jabučnici. "Jedan od onih dana, pretpostavljam."

Postaja polusjene Trebali biste biti zahvalni što niste nosili ništa lijepo", rekao je ozbiljno Ruflnus dok je Theo kišnicom namočenim rupčićem otirao posljednje mrlje koje je Jabučnica ostavila. Vilenjak se namršti. "Da se takvo što dogodilo jednom od mojih odijela od Medvjeđe šape, bio bih spreman ubiti." Rupčić je bio Vriješčev - čak je i sama pomisao da ga se tako upotrijebi natjerala Vratićeva mladog rođaka da zadrhti. "Zahvalan. Da." Theo se osjećao kao da noktima visi iznad bezdana čemera. "Nisam namjerno", reče Jabučnica tračak obrambeno. "Rekla sam vam da zaustavite kočiju, zar ne?" Rufinus je doslovce pritiskivao usta na otvor između prozora i okvira vrata srčući svjež zrak kao da je zarobljen u rudniku koji se puni smrtonosnim plinom. "Da, pretpostavljam da jesi", prasnuo je. "Ali mogla si biti malo jasnija." Theo je bio umoran od njihovih zadjevica i toliko potišten da se osjećao kao da bi mogao početi vrištati. Umjesto toga, upitao je: "Gdje smo sad?" Prolazili su kroz nešto što je gotovo nalikovalo na prigradsko naselje, iako malo drukčije od onih mjesta gdje je Theo odrastao i proveo velik dio svojeg života. Nije bilo pločnika, a ulice ne samo da nisu bile ravne nego su očito namjerno krivudale, kao da su ravni kutovi izazivali istu reakciju gradskih konstruktora kao previše fermentiranih bobica u Jabučnici. Kuće su bile malene, ili su barem tako izgledale - uglavnom bijahu skrivene šumarcima lisnatog drveća - ali Theo je iz primjera Vratićeva dvora naučio da se ne smije vjerovati prvom dojmu. Prebivališta koja je mogao vidjeti

69

bijahu šarolikih boja i uzoraka, u puno širem izboru osnovnih oblika nego što je Theo navikao - ne samo u obliku kocke nego i valjka, kugle - i mnogo složeniji oblici koje nije mogao odrediti, a koji su čak, u slučaju jedne izvrnute piramide koja je balansirala na svom vršku, naizgled prkosili sili teže. "Ovo su Polja Polusjene", reče Vrijesak. "Nekako su izrasla oko željezničke postaje. Putnički Grad, mislim da ga zovu. Mnogo ljudi koji ovdje imaju kuću rade u Gradu, iako je put dug. Samo se vraćaju vikendima, većina njih." Pomisao da vilinski narod živi u putničkim gradovima nije mu baš sjela, ali Theo se nije mogao sjetiti nikakva određenog razloga zašto ne bi bilo tako. Bilo je to u svakom slučaju predgrađe: mimoišli su park gdje je skupina vilinske djece naganjala mali zlatni predmet koji nije nalikovao ni lopti ni životinji, ali je nedvojbeno skakutao; nedaleko od njih drugi su klinci puštali raznobojne zmajeve koji naizgled nisu imali užad. Promatrao je mnoštvo manje djece različitih veličina i oblika, krilate i bez krila, kako pjevaju dok ih je cestom vodio lebdeći, svjetlucavi mjehur duginih boja veličine dinje; pretpostavio je da ih prati u školu ili iz nje. Žarko je želio čuti njihovu pjesmu, ali prije nego što je uspio dokučiti kako se spušta prozor, mimoišli su malenu povorku. Još ga je više zbunjivalo to što je mogao vidjeti sjajne automobile na kolnim prilazima kuća, manje i ne tako kićene poput auta u kojem se vozio, ali inače ne puno drukčije: bilo je očito da "kočije" nisu bile samo za bogate. Zapravo, činilo se da mehanizirana, ranoviktorijanska priroda vilinske civilizacije o kojoj je njegov praujak pisao kao o plodu svoje mašte, nije samo bila istinita nego je uvelike napredovala otkad je Eamonn Dowd ispunio svoju bilježnicu, Ali on je to napisao prije manje od trideset godina, pomisli Theo, a oni su tada još bili debelo u razdoblju plinskog svjetla. Zurio je u vrlo suvremen semafor, sličan onima na zemaljskom raskrižju, jedino mu je boja svjetala bila narančasta i boje lavande umjesto crvene i zelene te je lebdio u zraku, nepoduprt. Zar se ovdje sve tako brzo promijenilo? Ili vrijeme protječe drukčije nego u našem svijetu? Sjetio se Vratićeva govora o "iskliznuću" i "iskrivljenju". Što je to točno značilo? Njegove se misli prekinu kad je Vrijesak skrenuo automobil širokim zavojem, iz drvećem obrubljene pokrajnje aleje koju su slijedili pa na širu cestu koja je vodila na prometan gradski trg. Theo je buljio u niz visokih, vitkih zgrada koje su okruživale trg poput svjećica na rođendanskoj torti. Neke od njih bile su više od sto stopa visoke, čudan spoj bogato iskićene, gotovo gotičke arhitekture s neobičnim cjelokupnim oblicima i suvremenim građevnim materijalom. Velika, niska zgrada ravno naprijed, za koju je pretpostavljao da je željeznička postaja, izgledala je pomalo kao besmislena zbrka šiljastih predmeta, ali imala je veličanstvenu kupolu koja ne bi izgledala neumjesno na zgradi kongresa kakve male države, premda se njezina hemisfera više doimala poput paučine nego čvrste tvari te je očigledno bila izvrgnuta elementarnim silama. Sigurno je unutra grozno po ovakvom danu, pomislio je boreći se s toliko silnom provalom nostalgije da je graničila s panikom. Baš imam sreće. Najviše ga je iznenadilo što su izišli s tihe seoske ceste i za samo nekoliko trenutaka našli se u prometnom gradskom središtu - sam grad nije bio baš velik. Bilo je to prvi put da je vidio mnogo takozvanih "kočija" na jednom mjestu. Uglavnom su sve bile manje od gradskih kočija u kojima se vozio i u dražesnom nizu oblika i boja, od onih koje su se gotovo mogle poistovjetiti s Volksvvagenovim "bubama" do neobično asimetričnih tvorevina čiji se prednji kraj mogao posve sigurno razlikovati od stražnjeg samo kad je Theo mogao vidjeti na koju je stranu gledao vozač. Ljudi su također putovali na prometalima što su nalikovala na bicikle i motocikle, a djeca na daskama za koturanje i skuterima, iako im je davanje tih imena znatno širilo izvornu koncepciju - primijetio je daje barem jedan "skuter" imao čudne bakrene gušterove noge umjesto kotača. Cestom koja je obilazila rub gradskoga trga kretalo se ne samo puno neobičnih vozila nego i pješaka, njih stotine i stotine. "Koliko ovdje ima svijeta!" rekao je naglas. "Ah, da." Rufinus se zahihoće. "Pretpostavljam da vam se sigurno čini vrlo velikim i bučnim." Theo se namršti. "Nisam tako mislio. Ondje odakle dolazim imamo gradove koji su tisuću puta veći od ovoga. Samo sam... ovo je prvi put što vidim više vaših ljudi na jednom mjestu." Morao si je priznati da su "ljudi" bili još jedan izraz koji nije sasvim pristajao. Gledajući odoka, barem polovina puka na trgu činila se puno sitnijom od ljudi, no bilo ih je nekoliko i puno, puno krupnijih. Osim do koljena visokih bandi mladih uličara u liku domaćih, jata još sitnijih krilatih školaraca u uniformama te vitkih, mokrih i tugaljivih modrih žena koje su gurale dječja kolica ili kolica za kupovinu, spazio je i tri ili četiri diva ljudoždera i barem jedno čudno strašilo, gotovo deset stopa visoko koje je pomalo nalikovalo na čovjeka na štulama. "Polevik", objasni Jabučnica primijetivši kako bulji u visokog momka. "Mogu bit i niži ako žele. Vjerojatno je dobio posao perača prozora il nešto slično." "Većina ljudi na trgu izgleda prilično maleno - hm, bez uvrede", dodao je brzo. "Ali mnogo manje od mene, u svakom slučaju. Zašto?" "Ah, da", reče Rufinus. "Pretpostavljam da je to stoga što nemaju okrepljujući seoski zrak u kojem uživamo mi u komuni." Jabučnica prevrne očima. "Vjerojatno zato što se većina krupne čeljadi vozika u kočijama dok mi ostali hodamo il letimo, pa je zato tolko svijeta koje vidiš na ulici sitnije građe." "Ah." Rufinus mudro kimne glavom. "Pretpostavljam da si u pravu što se toga tiče, Kotlocvrku. Vriješče, budi dobar pa skreni tu na ulaz." Namrštio se. "Tako mi Drveća, praznični promet je grozan! Mogu razumjeti potrebu ljudi za putovanjem, ali svi ostali koji samo vise naokolo - zašto ne provode Mabon kod kuće sa svojim obiteljima?"

70

"Zato što ne mogu kući", reče Jabučnica malčice oštrije. "Ne mogu si to priuštit jer im obitelji predaleko žive." "Stanite malo", reče Theo Rufinusu. "Rekli ste da nas možda netko "Da?" "Pa, ne bismo li trebali pronaći neko drugo mjesto gdje ćemo izići iz velikog auta... velike kočije, hoću reći... kao stoje ova? Hoću reći, ako itko motri na postaju, neće li prije spaziti kočiju nego nas?" Rufinus potka-Tratinčica ponovno kimne. "Hmmm. To je ideja. Da, vjerojatno ste u pravu." Okrenuo se prema doonieju koji je već signalizirao skretanje ulijevo. "Predomislio sam se. Pogledaj možeš li nam pronaći neko mjesto otraga gdje ćemo izići, hoćeš, Vriješče? Gdje nećemo biti tako... tako..." "Uočljivi", nadopuni Theo, ali je razmišljao: O Bože, loše mi se piše. Samo zato što sam pročitao dio romana Toma Clancyja u liječničkoj čekaonici, već sam bolje pripremljen na opasnost od ovog tipa. Stražnja strana postaje odavala je posve drukčiji prizor; Theo je prvi put vidio manje ugodnu stranu Vilinja. Neki izlozi bijahu zabarikadirani daskama, zidovi ispisani grafitima - križevi i Davidove zvijezde bijahu među iskorištenim simbolima, primijetio je odsutno, možda kako bi šokirali - a ulice posute nečim što je nalikovalo na vjetrom nošene komadiće papira. Vilinski narod, u zanimljivu asortimanu oblika, stajao je na ulazima ili se okupljao na uglovima. Theo se neprestano morao podsjećati da nitko od njih nije nosio masku. Nalazio se u Vilin-zemlji, i tako su u njoj ljudi izgledali, taj bizaran skup karakteristika koje je smatrao čisto ljudskima zajedno s rogovima, kopitima, krznom i šišmišjim ušima. Činilo se da se neki mještani zabavljaju smijući se i razgovarajući, pa i svirajući na glazbalima, zbog čega je nakratko poželio izići iz vozila i provesti malo vremena slušajući. No većina je djelovala izgubljeno napušteno. Velik dio tih uličnih vila bio je određene vrste: bile su mršave i gotovo bosonoge, s ručnim i nožnim prstima koji su se pružali poput korijenja drveća, a izloženi dijelovi njihovih tijela bijahu prekriveni neravnim krznom koje je moglo biti zelenkasto-sivo ili smeđe ili nekoliko nijansi između. Rastom bijahu od polovice do tri četvrtine ljudske visine, a njihovi mršavi nosovi bili su dugački otprilike kao ljudski prsti. Theo rukom pokaže na skupinu tih stvorenja dok su se okretali da pogledaju limuzinu koja se kotrljala pokraj njih; nije mogao ne primijetiti njihove uznemirujuće sjajne žute oči. "Tko su oni?" "Goblini", reče Rufinus. "Ovdje ih je sada toliko mnogo! Ne mogu si objasniti odakle su svi došli." "Došli su radit na poljima", reče Jabučnica. "I jesu, dok se usjevi nisu pobrali a poslovi završili." "Onda bi se trebali vratiti... kamo god već idu", izjavio je Rufinus. "U Zemlju goblina. Zbilja nema smisla da samo stoje naokolo zakrčujući ulice." "Siguran sam da i oni misle isto", reče Theo ali potiho. Isprva ga je tištila samo vlastita situacija, ali sada je otkrio daje i samo Vilinje moglo biti depresivno. Kao da se zabrinuo da bi ih četa ubogih goblina mogla slijediti, Vrijesak oprezno preveze auto preko pločnika niz usku uličicu prije nego što se zaustavio iza postaje. Theo shvati, s ubodom tuge i panike, kako je došao čas da se oprosti od Jabučnice, ali prije nego što se mogao domisliti što bi rekao - i dok se još bojao da bi mogao početi ridati poput djeteta i potpuno se poniziti - ona odzuji iznad njega. "Mislim da ću uć unutra i malko se oprat", reče. "Čeka me duga vožnja natrag a ne želim tolko dugo sjedit sa sobom smrdeć ko stara skuša. Usto, očajno mi se piša." "Imamo vremena napretek", izjavi Rufinus nehajno, premda je Theo mogao vidjeti da je vilenicu smatrao vulgarnom. "Možeš upotrijebiti javni nužnik, a onda ćemo zajedno popiti čaj prije nego odeš. Vrijesak će čekati. A ja ću sam ponijeti svoju prtljagu!" Vrijesak, koji je već iskrcavao torbe, kimne svojom konjskom glavom. "Ako ste sigurni, vaša milosti. Da, ja ću ovdje čekati pa se ne morate žuriti, gospojice." Doonie se uspravi i okrene prema Theu. "Hej, kladim se da ste se pitali zašto sam uključio brisače, zar ne? Onaj tko se prvi put sa mnom vozi, obično se to pita." "Mislim da sam naslutio", reče Theo. "To je zbog nas ostalih, zar ne? Jer bismo se zabrinuli kada ne bismo mogli vidjeti naprijed, iako to vama ne predstavlja nikakvu razliku." Daje Vrijesak imao oči, možda bi u tom trenutku zaiskrile. "Prilično dobro. To je dio toga, da. Ali tu su i leteći murvani." "Tko su oni?" "To su mali momci koji pomalo nalikuju na kukce. Lebde iznad cesta i zalijepe se za vjetrobran, što i zaslužuju, jer je prilično glupo lebdjeti iznad Medudomenske autoceste, makar ti ona presijecala djedovinu. To ih uglavnom ne ubije, ali sigurno nije lijep osjećaj. U svakom slučaju, brisači ih otaru prije nego što stignu na vas baciti kletvu." Odložio je kovčeg Rufinusa potka-Tratinčice na relativno suho mjesto na pločniku, a onda podigao ruku tupih prstiju i salutirao prije nego što je uskočio natrag na vozačevo sjedalo. "Ugodan put, vaša milosti. I vama, prikane", reče Theu. "Nek vam je sa srećom." "A sad, da razmislim", reče Rufinus kad su se sklonili s kiše i progurali kroz stražnji ulaz. "Gdje je ona čajana?" Neka stara vila, s krilima koja su se vukla po podu i kožom poput narančine kore, nakloni se i živahno kašljući pomakne malčice u stranu kako bi ih propustila iz vestibula u visoko zasvođenu središnju kolodvorsku dvoranu. Slijedeći polako potka-Tratinčicu, Theo se ogledao po postaji. Nešto je bilo čudno, nešto gaje kopkalo: nisu to bile stotine pripadnika vilinskog naroda svih oblika i veličina - već se privikavao na to - pa ni natpisi na posve nepoznatom jeziku i slovima koje je unatoč tome mogao pročitati, protivno svakoj logici. (Onaj pred njim, ispisan nečim što je

71

podsjećalo na davno izumrlo bliskoistočno pismo, očito je imao previše suglasnika, da i ne spominjemo nekoliko samoglasnika koje nikad prije nije vidio, ali je jednako bjelodano kazivao: "Građani za koje se ustvrdi da su Prtljaga, moraju biti spremni Podastrijeti svoje Karte na Pregled u Svako Doba.") Nije to bio ni brončani kip koji su mimoišli, također prilično neobičan: nešto što je nalikovalo na vilenicu bez krila koja je stajala na glavi usnule prilike normalne veličine, ruku uzdignutih u nijemu trijumfu. Na ploči na dnu pisalo je "Nikad nećemo zaboraviti naše mrtve". Netom spazivši manje riječi "Veterani Polusjene, Drugi Orijaški rat" i mozgajući što bi to "Orijaški" moglo značiti, shvatio je da su dvije prilike lako mogle predstavljati osobu normalne veličine koja stoji na divu. Netko je postavio malu piramidu zrelih jabuka ispred spomenika, možda kao neku vrstu žrtve. Divovi? pomislio je s nelagodom, i nije si mogao pomoći a da ne pogleda uvis, kao da bi čak i sada neka golema ruka mogla posegnuti odozgo prema njemu. Dok je zurio u zasvođena prostranstva stropa, u sivo svjetlo koje je strujalo kroz rešetke kupole i svjetlucalo po obrisima sićušnih, letećih čovjekolikih stvorenja, stoje na svoj način bilo nestvarno poput krajobraza u Kokotićevoj šumi, Theo odjednom shvati što ga je kopkalo. Kao što je primijetio izvana, na otvorenim rezbarijama kupole nije bilo stakla, niti ičeg drugog, i premda je svjetlo prodiralo u obilju, kiša koja je pljuštala po cijelom gradu - nije. Ovdje su sva pravila drukčija, shvatio je. Čak i fizika ili što već. Jednostavno... drukčija. \ Ipak, neke su stvari bile iste u oba svijeta, na primjer žene i njihovi mjehuri. "Puknut ću, Vilmos", iznenada prizna Jabučnica. "O, samo ti hodaj polako, no. Oćete mi samo reć kamo ste se zaputili pa ću vas ja pronać?" "Čini mi se da je na uglu blizu Perona Jedan ugodna mala čajana", reče Rufinus tonom svjetskog putnika. "Ništa posebno, no ipak malo bolje od prosjeka. Bit ćemo ondje. Što bi ti htjela?" "Najkraći put do šekreta", reče ona; trenutak poslije nestala je poput kamena ispaljenog iz praćke. No Theo je i dalje zaostajao; prvi je put mogao vidjeti vilinska lica svih vrsta izbliza. Bilo je ondje malih ljudi, dakako, domaćih i gnoma (pretpostavljao je da su to bili gnomi; svakako su imali brade koje su im golicale čizme) i mnogo drugih vrsta koje mu nisu dopirale niti do struka, većina s naboranim i kvrgavim licima poput lutki od suhih jabuka. Još manje bijahu vilenice poput Jabučnice, jedva malo više od munjevitih bljeskova u zraku sve dok ne bi zastale te lebdjele. Bilo je i mnogo goblina: neki su obavljali fizičke poslove na kolodvoru, neki čekali vlakove, a ostali se samo klatili naokolo, pomalo prosjačeći. Goblini su na prvi pogled bili svakojake dobi i materijalnog statusa; činilo se da svaki od njih izbjegava Theov i Rufinusov pogled. Trebaju li se tako ponašati? pitao se. Hoće li upasti u nevolje ako pogledaju vilenjake iz više klase? Ili nas jednostavno ne mogu smisliti? Nas? Bio je zabavljen i protiv svoje volje. Da si se rodio tu u Vilin-zemlji, tko kaže da ne bi bio goblin ili nešto još niže na totemskom stupu? To je poput reinkarnacije - ljudi koji vjeruju u prošle živote uvijek misle da su bili vojvode ili kraljice ili nešto slično, zanemarujući činjenicu da je većina ljudi u to doba provodila cijeli život u govnima do koljena sve dok ne bi umrli u krezuboj starosti od trideset godina. Ali upravo su lica vilenjaka i vila više klase bila najintrigantnija - posebno žene, naravno. Ne samo zato što je "plemstvo" bilo kudikamo najljudskije niti zato što su prema ljudskim normama svi bili naočiti nego zbog toga kako su bili naočiti. Nisu bili savršeni. Zapravo, iako su uglavnom imali pravilnije crte od prosječne skupine posjetitelja ljudske željezničke postaje, u cijelosti nisu bili zgodniji od prosječne hollywoodske zabave pune nadobudnih glumaca i glumica. No ono što ih je sprječavalo da budu savršeni - i time savršeno dosadni - bile su crte koje Theo nije mogao u potpunosti odrediti, crte koje su ih udaljavale od ljudskog obrasca i koje su bile očaravajuće upravo zato što nije mogao dokučiti odakle su potjecale. Kad je prvi put sreo grofa Vratića, smatrao ga je nekom keltsko--azijatskom ili skandinavsko-azijatskom mješavinom, ali s nijansama tena svjetlijima od obiju. Sada, gledajući svu tu vilinsku aristokraciju na okupu, počeo je primjećivati potpunije primjere tipova koje je dotad mogao klasificirati samo unutar ljudskih približnih vrijednosti. Azijatske oči, u usporedbi s ljudskima, bile su uglavnom više razmaknute. Ono što je u Vratića smatrao ekstremnom sjevernoeuropskom svijetlom puti, zapravo se činilo bližim sredini vilinske skale. U toj je vrsti tena bilo suptilnih boja, zelenih i purpurnih nijansi toliko neznatnih da su bile gotovo nevidljive, a u usporedbi s kojima su čak i najbljeđe irske djeve izgledale poput rumenih sicilijanskih lučkih radnika. To ih je činilo tako zanimljivima a žene tako zamamnima: te prosječne vile nisu bile puno ljepše od ljudskog ženskog roda, no bile su sazdane od toliko različitih - i Theu nepoznatih - vrsta da se svako lice činilo gotovo novim svijetom. Nije uvijek bilo lako baciti dobar pogled na lica, napose na ženska. Barem je jedan modni aspekt što ga je Eamonn Dowd opisao opstao i u ovom modernijem razdoblju - ženska odjeća koja je pokrivala cijelo tijelo: rukavice i duge meke suknje te do listova dugački kaputi od krutih, svijetlih tkanina. Deseci vilinskih žena iz viših slojeva čekalo je na klupama ili pilo čaj s prijateljicama u malim kolodvorskim restoranima, ali između njih se jedva mogao primijetiti koji gležanj. Veliki šeširi i šalovi za glavu također su, čini se, bili u modi. Cijeli prizor bio je bizarno edvvardijanski: da nije bilo letećih vilenica i malih čovuljaka s glavama poput mopsa koji su radili na štandovima za laštenje cipela, Theo bi slobodno mogao reći da gleda kostimiranu dramu na državnoj televiziji. Zapitao se na trenutak je li ih kišno vrijeme nagnalo da se pokriju, ali ako jest, radnički vilinski puk bio velik ili malen na to se nije obazirao: odijevao se udobno, bezbrižno pokazujući gole ruke, gole noge, gola krila...

72

"Hej, zašto nitko od vas nema krila?" iznenada upita Theo. Rufinus se okrene očito rasrden. "O čemu to govorite?" "Krila. Nemate ih. Vaš... rođak, što već, Vratić - ni on ih nije imao. Pomislio sam da ih možda samo maleni puštaju, ali eno ondje nekog vaše veličine", pokazao je na mladu vilu u smiješnom bijelom šeširu nalik na spljoštena galeba, "a ona ih ima." "Ona je bolničarka", reče Rufinus, kao da je to nešto objašnjavalo. "Ali zašto vi i vaš rođak nemate krila?" Rufinus polako strese glavom. "Bolji ljudi... ih nemaju. A sada, eno naše čajane. Nadam se da nije promijenila vlasnike - nisam u njoj bio mjesecima." Theo slegne ramenima i pođe za njim unutra. Dok je Rufinus naručivao čajeve, dva velika i jedan ekstra mali, od rumene žene kusastih krila koja je morala stajati na tronošcu kako bi vidjela preko šanka, Theo se zapiljio u raznovrsne delikatese iza stakla. Kolači su bili divni - svaki je bio komadić zapanjujuće preciznog majstorstva. Upravo se spremao zamoliti Rufinusa da mu naruči jedan kad je spazio daje dražesna tortica čije su mu svjetlucave boje zapale za oko naizgled bila spravljena od pravih leptira, pravih, živih leptira, jer su se krila još blago micala. Druga je imala hrpicu nečeg što je nalikovalo na pošećerene riblje oči složene po sredini. Dok mu je apetit splašnjavao, slijedio je Rufinusa i poslužavnik prema stolu u prednjem dijelu čajane koji je nudio veličanstven pogled na glavnu kolodvorsku dvoranu - a dvorani veličanstven pogled na njih. "Hmmmm, mrzim biti zanovijetalo," reče Theo, "ali ne bismo li trebali sjesti dalje otraga, kako ne bismo bili svima na oku?" Ovaj put Rufinus nije mogao prikriti svoju zlovolju zbog Theova prijedloga, ali je slegnuo ramenima na način koji je vjerojatno predstavljao ekvivalent dobrohotnosti vilinskog lorda i dopustio da ga Theo povede do sjenovitijeg mjesta uz stražnji zid čajane. Dok je Rufinus nalijevao čaj, Theo je spazio Jabučnicu koja se pojavila na otvorenom pročelju čajane, mala sjena koja je cik-cakala u mjestu dok ih je tražila. "Ovamo!" doviknuo je. Ugledala ih je i prozujala prostorijom tako brzo da je jedna mušterija nesvjesno zamahnula rukom iznad glave upravo kada je Jabučnica sletjela na stol pokraj Theova tanjurića. "Lijepo od tebe što si nam se pridružila", reče Rufinus. "Da, živjeli." Okrenula se prema Theu. "Nemoj se naglo okretat, al preko puta postaje nalaze se neki tipovi čiji mi se izgled baš i ne sviđa. Ispred one Krilovnice. Promatraju te." Pogledao je. "Ne vidim nikoga." Vinula se sa stola da brzinski provjeri. "Otišli su." Okrenula se prema Rufinusu. "Tri momka, vaše visine al malko čudni. Ne, jako čudni. Ali hladni i sabrani - nisu ulični huligani. Nosili su tamne kapute." Sada je i Rufinus žmirio, ali s odsutnim izrazom nekoga tko proučava oblak za koji je neko dijete ustvrdilo da izgleda poput patkice ili konjića. "Možda si se prevarila, Kotlocvrku. Naravno, mnogo je ljudi u dugim kaputima. Zbog kiše, znaš." "Zovem se Jabučnica", rekla je, ali bez žara koji bi Theo sigurno dočekao na Rufinusovu mjestu. Ovo je pitanje staleža, shvatio je. Ona se prema meni ponaša kao prema sebi ravnom i očekuje isto zauzvrat. Ali ne misli da će to dobiti od njega - i neće, prema onome što sam vidio. "Ipak, lijepo od tebe što se brineš", prizna potka-Tratinčica. "Ali nisam posve nepripremljen. Ne bojte se, gosparu Vilmos, ako se nešto dogodi, zaštitit ću vas. Kao prvo, rođak Quillius dao mi je neke prilično fine male protučarolije u slučaju napada. A imam i poprilično iskustva s drugim načinima obrane. Jeste li znali da sam bio kapetan mačevalačke momčadi u Vječnosti na mojoj posljednjoj godini školovanja?" "Njegove interne momčadi", glasno šapne Jabučnica. "Iz njegova doma." "Ali nemate mač", istakne Theo. Rufinus se osmjehne tako veselo da se na trenutak Theu gotovo svidio. "Ah - to vi mislite, prijatelju smrtnice. Ali pogledajte ovamo." I on podigne svoj kovčežić i izvuče nešto s dna. Dok je klizilo van, Theo opazi da je to bio ili kratak mač ili iznimno dugačak nož - oštrica se doimala dobrih pola stope duža od širine kovčega. Božepomozi, on je jedan od onih tipova koji misle da bi bili dobri u borbi. Sada se Theo počeo osjećati vrlo, vrlo nervozno. Našao se u dovoljno ozbiljnih sukoba, uglavnom zbog svirke u prljavim malim rupama, da zna ne samo da nije bio dobar u tučnjavi nego da je biti dobar samo povećavalo izglede da će vas netko tresnuti bilijarskim štapom po zatiljku kad ne budete pazili. "Stoga, završimo s osvježenjima, hoćemo li?" reče Rufinus. "Imamo dobar dio sata do polaska vlaka." Theo se primorao da mirno sjedi i ispije svoj čaj. Nije mogao ništa poduzeti da se vrati kući brže ili sigurnije. Bilo je to kao da ste zapali u nevolje na vrhu Himalaje: mogli ste jaukati i vrištati koliko ste htjeli, ali na kraju ste ipak morali pronaći put dolje. Zaboga, dvije šalice Pamučastogbrijega prošle su ravno kroza me", izjavi potka-Tratinčica odgurnuvši svoju stolicu. "Ali trebao bih imati dovoljno vremena da prošećem i nađem čekaonicu prve klase - kudikamo bolje nego koristiti se nužnikom u vlaku." Theo se nije potpuno naviknuo na to da vilinski svijet mokri, ali postajalo mu je jasno da su u svojem svijetu, ili univerzumu, ili dimenziji - koji god da je vrag to mjesto bilo - bili jednako tjelesni kao ljudi na Zemlji. "Da vas ja ovdje pričekam?"

73

"Ne, mislim da bi se trebao ukrcat na vlak, Theo", čvrsto će Jabučnica prije nego što je Rufinus mogao progovoriti. "Ne bi valjalo čekat do zadnjeg trena. Pomoći ću mu da pronađe peron", ona će vilinskom lordu. "Onda ga jednostavno možete pronać tamo." "Ah, vrlo ljubazno od tebe. Pa, ako ćete me ispričati." Počeo se udaljavati restoranom, a onda se vratio po svoj kovčežić. "Ne bi valjalo da ovo ostavim, zar ne?" Vratićev je rođak netom iščeznuo iz vida kad je nešto snažno povuklo Theovu usnu resicu. "Heji Kog vraga radiš? To boli!" "Hajde. Nećeš samo tu sjedit, a nećeš sjedit ni na peronu." "O čemu to govoriš?" "Vidjela sam ona tri tipa koji su te promatrali i nisu bili privlačni. Vjeruješ li mi?" "Više nego ikome koga sam ovdje upoznao, da." Ona nabora svoj mali nos na trenutak, važući primjedbu. "Pa, tolko sam mogla i očekivat, pretpostavljam. U svakom slučaju, mislim da je Vratićev momak popriličan bedak i da se moraš dobro pazit." "To mi ima smisla." "Dobro. Onda idemo van kroz stražnja vrata pa ćemo vidjet možemo li te na manje primjetan način smjestiti u vlak. To je jedan od razloga zašto vas nisam nabrzaka htjela potjerat odavde. Dobro je pričekat taman prije nego što vlak završi s ukrcajem. Za mnom." Vinula se u zrak i povela ga niz prolaz prema dijelu čajane rezerviranom za zaposlenike. "Što radimo?" "Šmugnut ćemo otraga, ko što rekoh. Bit će lakše prijeć postaju a da ne privučemo pozornost ako jednostavno prođemo onuda gdje bacaju smeće i slično." Povela ga je kroz kuhinju, gdje su dva debela mala čovjekolika stvorenja, oba pušeći glinene lule - pretpostavljao je da su bili ono što je Jabučnica nazivala "bogli" - stajala na tronošcima koji su ih podizali do potrebne visine da obave svoj posao. Jedan od njih pazio je na košaru za prženje, a drugi podizao i pregledavao kolače iz otvorene pećnice s pomoću duge lopate. "Kud se zaputi, sitni stvore?" bogle pokraj peći lijeno upita Jabuč-nicu. Zvučao je poput šekspirijanskoga komičnoga seljaka, s priprostim naglaskom koji je Theu zvučao neodređeno sjeverno-engleski, premda nije mnogo znao o engleskim dijalektima dalje od Beatlesa. Ionako još nije mogao shvatiti zašto su pripadnici vilinskog roda zvučali poput Britanaca i Iraca. "Na stražnja vrata, ti velko klupko crijeva", reče Jabučnica. "Sreća što si zgodan, jer nikad nećeš postat kuhar - tvoj millefois ima okus po koži za cipele." Dok se kuhar koji se bavio prženjem smijao, bogle kod pećnice se naceri. "A sreća za te što si tako medena jezika," reče on, "jer ćeš morat stjecat nove pajdaše - tvoj je dečko upravo zakoračio u frižider." Theo je čuo to posljednje dok su se vrata zatvarala za njim uz zvučan škljoc. Odjednom mu je bilo vrlo, vrlo hladno. Ali nisam ni taknuo tu prokletinju, rekao je u sebi. Samo se zatvorila, poput... čarolije. Sranje. Morao je stajati drhteći dok se Jabučnica natezala s kuharima da otvore vrata. Čuo ju je kako naziva bogle mnogim imenima, od čega se malo bolje osjećao, ali koliko god se to činilo nevjerojatnim, bilo je trenutaka kada je zvučala kao da se smije dok to radi. Zubi su mu škljocali prilično žestoko kad su se vrata ponovno otvorila. "Od kakove je koristi ljubovati s latoglavcem poput ovoga kad on ne umije skrpat čak ni čaroliju za podizanje brave?" zahihoće se kuhar koji je pržio dok je davao znak Theu da izađe. "Izađ'te van, mrazoviti naš gospodaru. Inače bismo vas mogli zamijenit za štogod jestivoga i metnut u gulaš, a potom skončat pred Vrhovnim sudom zbog cvjetoubojstva." "Drznik", reče Jabučnica, ali Theu se nije činilo da je baš nešto posebno uvrijeđena zbog njega. "Ako ti dojade il te razljute latoglavci, mala ljepojko, pa se vratiš ljubovanju sa sebi ravnima", naceri se debeli bogle kod pećnice dok je mahao zbogom, "znadeš gdje me možeš pronaći." "Da, vjere mi", reče drugi. "Do brbljavih je usta u brašnu, ko i uvijek. Vrata do hodnika za poslugu onim su putem." "Prilično su ljubazni ti momci", reče Jabučnica dok su hodali uskim hodnikom koji se protezao između reda prodavaonica. Theo je imao osjećaj da bi Rufinus, izustivši tu primjedbu, automatski dodao za bogle. "Svidjela si im se", rekao je Jabučnici. "Goni se." "Oh, zar nisi? Zašto si se onda zarumenjela?" "Nisam se zarumenjela. Začepi gubicu." Kad su stigli do zadnjih vrata hodnika, Jabučnica mu doleti blizu lica. "Pazi, kad izađemo van, ne gledaj naokolo takvo što ljudi primijete. Upamti, upravo si radio nešto što si trebao radit, a sad ideš radit nešto drugo što trebaš radit. Ne gledaj naokolo. To rade krivci." "Opa. Zbilja si zadivljujuća. Poput minijaturnog Johna LeCarrea iz kutije krekera." "Ne znam čak ni što to znači, al sigurna sam da me neće spriječit da te šutnem po uhu. A sad začepi i otvori vrata." Nakratko se upitao kako su ljudi veličine Jabučnice otvarali takva vrata kad u blizini nije bilo ljudi Theove veličine, a onda su izišli i prošli pokraj ženskog zahoda drugog kolodvorskog restorana. Barem je pretpostavljao da je to bio

74

ženski zahod jer je jedan od nekoliko obrisa na njima izgledao čovjekoliko i ženski, premda su ostali više podsjećali na priključke usisavača. Theo je zaključio da ne vrijedi previše razmišljati o tome. Ušli su u trgovinu knjiga i časopisa, punu putnika koji su ih razgledali. Prostorija je bila urešena ukrasima praznika žetve, granama lišća i hrpicama plodova na gotovo svakoj površini te stiliziranim mjesecima obješenima sa stropnih greda. Zapravo, Theo je pretpostavljao da je riječ o ukrasima - bilo je teško reći, tu u Vilinju, što je od toga mogla biti tek svakidašnja ekscentričnost. Dok je slijedio Jabučnicu niz redove sjajnih časopisa, iskusio je opet čudno spoznajno gloženje: razumio je sve napisano na njima a nije razumio ni riječi jezika ni pisma. "Neka hrastova snijet radi za vas!" oglašavalo se nešto na omotu jednoga, čiji je naslov njegov mozak preveo kao Korijeni - Časopis za drijade. Bila je još hrpa drugih, svih podjednako nemogućih - bilo je to kao da hoda setom neke skupe hollywoodske komedije: Raspon krila - za zaposlene majke s člancima poput "Zaboravite vaše čarolije zamrzavanja - svježa Mabonska gozba za nekoliko minuta!" i novine zvane Paradne vijesti i Ardenski obavještajac s naslovima "Koegzistencijalisti u borbi da održe koalicijsku moć" i "Za neraspoloživost Božikovinina generatora kriv moral radnika". Kupci bijahu jednako nevjerojatna zbirka, sve od vila sa šeširima i velovima koje kao da su doletjele s obnovljene verzije filma Put u Indiju, do skupine govorećih ježeva koji su odreda bili odjeveni u nešto nalik na jednake majice za ragbi i nosili zastavice i hladnjake, gurajući se i dobroćudno prepirući dok je jedan od njih kupovao vrećicu slanih ličinki. "Previše blejiš okolo", zasikće mu Jabučnica u uho. "Hodaj brže. Ideš nekamo." Zastao je ispred police sa časopisima zureći u nešto zvano Aodhova harfa - uvidio je da će od dviju vrsta periodika koje je općenito volio, u zemlji žena koje su uvijek nosile odjeću od glave do pete, vjerojatno imati više sreće s glazbenim časopisima - ali shvatio je da je imala pravo. Razmišljanje o tome koliko je malo znao o tom mjestu činilo ga je bespomoćnim i ponovno zabadalo onaj bodež čeznuća za domom u njegovu utrobu. Jedno je učiniti ga da više nalikuje na vilenjaka, a nešto sasvim drugo očekivati da to uspije izvesti. Bilo je to kao da ste ubacili sladoledara na konferenciju o fizici subatomskih čestica i zapovjedili mu da se pretvara. Ako je morao jedino sjediti i izgledati kao da zna što se događa - pa... možda. Ali ako biste od njega zatražili da ustane i raspravlja o kvarkovima? Katastrofa. "Peron Dvanaest", reče Jabučnica dok ga je izvodila iz knjižare u glavnu kolodvorsku dvoranu. Bili su šest izloga od čajane, stoje umanjivalo izglede da ih je netko primijetio kako izlaze. Jabučnica brzo pronađe skupinu ljudi koja se kretala prema tračnicama, kojoj se Theo pridružio - kao da se ovio plaštem. Pretpostavljani da bih trebao biti zahvalan što ostali ovdje nisu veličine Jabučnice. Onda bih zbilja imao problema da se stopim s okolinom. Što se tiče vileničine trojke grubijana, njima nije bilo ni traga, i na trenutak se zapitao je li Rufinus možda ipak bio razumniji. Zašto bi itko poslao nekakve profesionalne vilinske detektive za smrtnikom koji ništa nije znao? Možda je cijela stvar sa srcem onog sirotog Sljeza bila nekakva pogreška, nešto što nije imalo nikakve veze s Theom. Uživao je na trenutak u istinitosti te ideje, iako nije zapravo vjerovao u nju. Naposljetku, netko je ipak poslao ono mrtvo biće po njega. Jabučnica prosikće na njega. "Ovamo! Upravo sam ih vidjela!" Dok mu je srce tuklo prilično brzo, dopustio je da ga njegova kri-lata suputnica povede do zaklonjena prostora točno nasuprot Peronu Jedanaest, između stupa i malog kioska s prozorčićem s natpisom Kod Ariela, mjesta gdje se mogao skloniti s vidika dok ona bude istraživala. Theo se trudio izgledati kao da pozorno čita oglase na prozorima. Kiosk je prodavao nešto što je isprva smatrao vaflima, ali nakon što je jedno vrijeme pogledom pratio kako domaći s mrežicama za kosu dijele male svitke zamotane u voštani papir, Theo je zaključio da je njihov proizvod bila neka vrst prethodno obrađenog zaleđenog deserta od saća. Nešto mu dotakne uho. On poskoči. "Ne radi to!" reče Jabučnica napregnutim šaptom. "Samo stoj mirno! Pogledaj kroz prozor i vrata na drugu stranu. Vidiš?" Vidio je. Dvadeset stopa s druge strane kioska, tri tamne vitke prilike stajale su pokraj klupe, neuočljivo promatrajući prolaznike. Iako su im lica većinom zasjenjivali šeširi, mogao je opaziti natruhu nečeg blijedog i sjajno-mokrog između oboda i ovratnika, sjaj pješčanog raka. "O, moj Bože." "Samo stoj tu. Putnici se još nekoliko minuta neće ukrcavat u vlak, al možda ćemo uspjet. Gledaju na drugu stranu pa ne znaju da smo ih već mimoišli." Sletjela mu je na rame. Njezina nazočnost bila je neobično ali neupitno utješna. "Šupljikavci." "Šupljikavci? Što to znači?" "To ti je jedna vrsta trola. Podzemni narod. Nekoć su bili kradljivci ljudi, kad su se njihove špilje još otvarale u vaš svijet. Dobri su u onome što rade i znaju držat usta začepljena. Netko ih masno plaća za tebe, mladac." "Isuse! Što svi žele od mene? Ja sam samo običan čovjek!" "Ššššš." Njezin je ton sada bio usplahireniji. "Eno Vratićeva rođaka. Prokleti se idiot svakako nije žurio." Theo je htio nešto zaustiti kadli šupljikavci naglo skliznuše s klupe i primaknuše se Rufinusu, glatko poput morskih pasa. Nestali su na trenutak u gomili na rubu krajnje točke željezničke pruge, a onda mu se približili s leđa s obiju strana dok je mladi vilenjak stizao na Peron Deset. Pogledao je jednog od njih kao da ga ne primjećuje, ali onda mu se glava okrenula na drugu stranu te je zastao. Šupljikavci ga brzo opkoliše na dohvat ruke. Na trenutak se činilo da nitko ništa ne radi: četvorka je mogla biti slučajna skupina poznanika koja je čavrljala o nepouzdanosti voznih redova. Brade

75

stvorova sezahu im gotovo do grudi, a lica su im uglavnom skrivali ovratnici i šeširi. Theo je bio siguran da su razgovarali s potka-Tratinčicom jer je uznemiren i oprezan izraz na njegovu licu sve više poprimao izraz prezira. "Zovi upomoć, budalo luda!" žurno će ali tiho Jabučnica. Zbunivši se na sekundu, Theo je pomislio da se obraćala njemu. Umjesto toga, Rufinus potka-Tratinčica naglo se okrene i zaputi središnjom dvoranom. Trojica trolova hodala su s njim okružujući ga. Jedan se nagne bliže i šapne nešto Rufinusu u uho; vilenjak se zaustavi i podigne svoj kovčeg u obje ruke. Isukat će oštricu, shvati Theo, ali u tom su trenu crne spodobe okružile potka-Tratinčicu poput ruke u rukavici. Rufinus se malo poguri kao da mu se iznenada zavrtjelo u glavi. Šupljikavci su mu pomogli prijeći nekoliko koraka prema klupi gdje su prvobitno čekali i pustili ga da ondje sjedne. Nakratko su se zajedno sagnuli, a onda okrenuli i otklizali prema čajani u slobodnoj formaciji. "Što... što se dogodilo?" "Ostani tu, Theo. Da nisi pisnuo!" Jabučnica skoči s njegova ramena do razine poda i odleti poput strijele. Nakratko ju je spazio kako izvodi slalom između nogu drugih posjetitelja kolodvora, a onda mu se pričini da je vidi kako lebdi pokraj potka-Tratinčice, koji je još sjedio na klupi otvorenih usta kao da je upravo primio neku zapanjujuću vijest. Što se, u neku ruku, i dogodilo. Ubrzo se na Theovu ramenu niotkuda stvori Jabučnica, zbog čega je on opet poskočio tako daje bubnuo nosom o prozor Arielova kioska. Par mladih goblina koji je dijelio saće svrne zabavljene poglede prema njemu. "Mrtav je", šapne ona. "Molim?" "Kad više nisi živ! Mrtav!" "Znam što to znači!" Panika se sada povećavala prijeteći da ga uguši. Kakav je to bio svijet? "Kako je moguće da je mrtav? Imao je čarolije ili nešto slično! Što se dogodilo?" "Katedralni nož, mislim - nijedna čarolija ne može ga zaustavit. Rasporili su mu trbuh - krilo mu je puno vlastitih crijeva. Grozno." Njezine oštre riječi prikrivale su prepast i strah, ali ne potpuno. "A uzeli su mu i kovčeg. Samo sjedi ondje. Netko će opazit svakog trena." "I nadam se da hoće!" "Pa, bolje ti je da se nadaš da se to neće dogodit prije nego što se ukrcaš na onaj vlak, inače će policajci sve zadržat ovdje i počet provjeravat isprave." Glas joj je bio napet od očaja. "Završit ćeš u regionalnom zatvoru Polja Polusjene, a prije nego što Vratićev odvjetnik stigne amo, odlučit ćeš se objesiti u svojoj ćeliji." "Što ću...? Ali ja ne bih..." Odjednom je shvatio što je govorila. Srce mu je kucalo poput djetlića na ecstasvju. "Kako se to moglo dogoditi?" "Tko god je unajmio one momke, nije se šalio, Theo. U cijeloj zemlji nema više od dvanaestak Katedralnih noževa izrađeni su od čarolijom posvećenog stakla iz ruševina samog Starog Brijega. Ne dijele ih svakom Tomu, Dicku i Hobdrozdu, znaš - oni momci rade za nekoga važnog." "Sto ću sad? O, sranje, jadni Rufinus - bio je budala, ali ne mogu vjerovati da je mrtav!" Theo otare znoj s lica. Jedina zamisao koja mu je pala na pamet bila je da vrišteći počne trčati po postaji, ali nije mu se činila pametnom. "Kako ću u grad bez njega? Ne znam čak ni kako se zove!" Na njegovo zaprepaštenje, Jabučnica prasne u rezak, gotovo histeričan smijeh. "Tako ti Drveća, momče, zbilja si pravi. Kako se zove? Grad, čovječe, Grad! Samo je jedan! To je kao da ne znaš o kojem 'gore' neko govori." Vilenica umukne. Činilo se da oscilira između užasa i neke hitromislene sveukupne sposobnosti. Nakon što se dug trenutak koncentrirala sklopljenih očiju, rekla je: "Pretpostavljam da onda ja idem s tobom, je 1 da?" "O, Isuse, možeš li zbilja? Hoćeš li?" "Prestani govorit to nesretno ime - ona je gospođa zbog tebe zadrhtala, a nije te čak ni čula. Dosta je razgovora." Odletjela je na trenutak, a onda se vratila. "Ona tri tipa još njuškaju po čajani. Izađi odatle i samo se uputi prema Peronu Dvanaest. Provjeri možeš li pronać neke ljude koji idu u tom smjeru. Što god radio, ne osvrći se!" Rufinusovo je tijelo počelo mlitavjeti; buljio je u pod staklenim očima kao da je nešto izgubio i tamo ga tražio. Mala vila s kolicima punim omota sjela je na suprotnu stranu klupe od trupla. U tom trenutku bila je potpuno nesvjesna stanja svojeg susjeda, ali koliko će dugo to potrajati? "Hajdemo, onda", reče Theo. "Mogu doživjet srčani udar i hodajući." More nepoznatih vilinskih lica koje se isprva doimalo očaravajućim, a posljednjih pola sata većinom prolazilo nezamijećeno, sada se uskovitlalo oko njega poput noćne more. Svakog trena očekivao je da će netko uperiti u njega prst i viknuti Varalical Najteži od svega bio je osjećaj - ne, uvjerenje - da mu se neko hladno i vlažno blijedo lice približavalo iza leđa, pružajući ruku prema njegovu zatiljku... "Da se nisi usudio okrenut se", reče Jabučnica. Dok je držao korak sa skupinom ljudi svoje veličine koja je hodala platformom Perona Dvanaest krećući se prema vagonima prvog razreda, nešto ga uzdrma poput mlaza hladne vode. "O, moj Bože, Vratićev je rođak sigurno imao karte!"

76

"Nije. Uzela sam mu ih prije sat vremena i spremila ih u tvoj kaput jer sam bila sigurna da će ih siroti smušenjak izgubit." "A ja nisam primijetio?" Ona prezirno frkne. "Mogla sam ti turit zgradu Parlamenta u džep i ne bi primijetio. Gledao si djevojke. A sad skreni ovdje - ukrcaj se!" Popeo se u odjeljak trećeg razreda. Unutra je bio zoološki vrt, doslovno - stvorenja svih oblika i veličina otimala su se za sjedeća mjesta. Jabučnica šapne kako bi bilo bolje da ih ne prikliješte, pa su se pomakli na suprotni kraj vagona i stajali blizu vrata, među skupinom drugih vilenjaka ljudske veličine ali očigledno nižeg sloja, koji su odmjerili Theovu odjeću i brzo odvratili poglede. Pitao se što je to značilo. "Zašto ovaj glupi vlak ne krene?" šapnuo je Jabučnici. Osjećao je trojicu šupljikavaca ondje vani kao da su peraje koje kruže oko njegova probušenog čamca. Želio je potrčati do lokomotive, ščepati strojovođu za vrat i tresti mu glavom sve dok se ne uguši i ne odveze s postaje. Kao daje udaljeni strojovođa osjetio tu potencijalnu prijetnju svojem zdravlju i parni dimnjak ispusti glasan pteranodonski vrisak. "Hvala Bogu", uzdahne Theo. Casak poslije dvije u crno odjevene sjene mrtvačkih lica probijale su se tik uz prozor njihova vagona. Na trenutak je pomislio da će šupljikavci ući u njegov odjeljak i da će njegovo usplahireno srce potpuno stati, no progurali su se naprijed kroz gužvu na peronu i uputili prema vagonima prvog razreda. Uto je vlak počeo izlaziti iz postaje. "Jesu li se ukrcali?" upita Theo Jabučnicu. "Ili smo otišli bez njih?" Ona slegne ramenima, ali nije se činila ni sretno ni samouvjereno. Jahao je na dvodimenzionalnim vjetrovima poput nevidljiva papirnatog ) zmaja, bezoblična prisutnost razapeta široko, široko, svaki njegov dio živ i na oprezu od stvari koju je tražio. Bio je blizu sada - čak i usred svih tih sličnih stvorenja koja su okruživale njegov plijen, Irrha je osjetio svoju metu s lakoćom kojom sova može spaziti jedan jedini mali pokret topla života u gustoj šikari. Praćenje te mete ovaj put nije bilo lako: put između dviju razina bio je teži nego što je Irrha, na nerazuman način, očekivao - grublji i naporniji. Stvari su se promijenile tijekom sporih tisućljeća dok je mjesečario u mračnim međuprostorima. Ako je neumoran stvor mogao biti umoran, on je to bio. Ako je stvor bez osjećaja mogao biti frustriran, on je bio i to. Biti tako blizu cilju - gotovo doticati plijen - a ne okružiti, ščepati i provesti svoju plamteću direktivu, ispunjavalo je Irrhu osjećajem koji tako dugo nije iskusio da ga se nije ni sjećao. Ali jedno je lovac znao: taj mu se osjećaj nimalo nije sviđao. Bliže, bliže... tamo. Precizno je locirao metu. Preostalo je jedino prijeći tu posljednju krhku membranu i utjeloviti se, poprimiti oblik udruživanjem s nečim što se moglo kretati ovom razinom prije nego što plijen opet ne uma-kne. Na posljednjem je mjestu loše izabrao, najprije se umorivši istjerujući živog stanovnika tijela, a onda otkrivši da je mesnata ovojnica bila toliko oštećena da je bio primoran potrošiti dragocjeno vrijeme nadomještajući oštećene dijelove komadićima drugih blejećih, toplih mesnatih stvorova. Plijen je bio tako blizu, doslovce nadohvat ruke - lovac si nije mogao priuštiti da ga opet uspori takav otpor ili takva nepotpunost. Obrušio se, zavrtio, sunovratio bliže. Tu je bilo toliko života, tako zbu-njujućeg osjetilima, izoštrenima u ponorima najdubljih, najmračnijih i najhladnijih dimenzijskih oceana! Ali Irrha je bio utjelovljenje odlučnosti. Pronašao je ono stoje tražio i primaknuo se da uđe u posjed, provalivši van u napetu, eksplozivnu svjetovnu sferu svjetlosti, boje i zvuka. Cornelia Stolisnik razgledala je što je sve kupila - leteću igračku pokretanu jednostavnom ali dugotrajnom čarolijom, goblinsku lutku u tradicionalnoj nošnji od perja i kuglica s plaštem od zmajeva krila, da i ne spominjemo zbirku sportskih zastavica s grbovima vodećih kuća i šalove s uzorcima leptira za koje su je prijatelji uvjerili da ih nose sve pomodne dame i gospoda u gradu, kao i desetke drugih sitnica. Pomislila je da je potrošila malo više nego što je trebala na nekoliko njih, ali najvažnije je bilo to da je još imala pola sata do vlaka kojim će se vratiti u rodnu Vrbu; završila je kupnju darova za sve na popisu, za svoju nećakinju i brojne pranećakinje i pranećake. Ondje u njihovu malom šumskom selu, njezina je rodbina smatrala Polja Polusjene gotovo jednako velikima kao sam Grad: bili bi strahovito razočarani kad im tetka Cornelia ne bi donijela darove sa svojeg putovanja na tristotu obljetnicu mature Djevojačke Kozokrvine Akademije. Razmišljajući o svojim pranećakinjama, od kojih je jedna odlazila u Kozokrvinu iduće godine, odjednom se osjetila starom. Zar je zbilja prošlo tristo godina otkad je hodala onim odjekujućim hodnicima kao učenica? Katkad se činilo kao da je to bilo tek nekoliko godišnjih doba prije. Dok je slagala svoje pakete u kolica, zamijetila je kako se neugodan miris oko klupe pojačava. Pogledala je usnulog muškarca na suprotnom kraju. Bio je lijepo odjeven, ali nikad niste znali čime se sve bavila ta čeljad iz više klase, posebno oni mladi. Na nekoj je neprekidnoj pijanci bio, bez sumnje. Ipak, nije zaudarao na pijanca, zaudarao je na nešto... nečisto. Neznančeva se glava okrene prema njoj, a oči se otvore. Cornelia Stolisnik nije mogla suspregnuti uzdah iznenađenja. Nešto nije bilo u redu s očima Cvjetnog lorda - djelovale su prazno i mutno, gotovo slijepo. Usta se pomaknu. Kad je napokon progovorio, mladi je plemić zvučao kao da nije navikao na jezik, a kamoli na pravilan izgovor koji je njegov društveni status zahtijevao.

77

"Gdje...?" "Oprostite?" "Gdje... je...?" Muškarac praznog pogleda strese glavom kao da je napor da progovori bio previše, a onda ustane. Nešto prljavo sklizne mu iz krila na popločan pod uz vlažan štropot. To je iznimno bezobzirno, pomisli gospođica Stolisnik, upravo je bacio svoj ručak na tlo. Kakvom to ponašanju uče te mlade ljude u današnje doba... ? Ali kad je pogledala crvenu, sklisku hrpu cjevčica koja je ležala pokraj klupe i komadiće koji su još visjeli iz mladićeve poderane košulje, Cornelia Stolisnik zamalo je vrisnula. Umjesto toga, onesvijestila se i srušila ravno na klupu. Irrha, očigledno zadovoljan tijelom Rufinusa potka-Tratinčice koje je, premda nedvojbeno mrtvo, još bilo fleksibilno i ne pretjerano onesposobljeno, okrene leđa klupi i polako se zaputi Postajom Polusjene gurajući svoja viseća crijeva natrag pod odjeću. Ravnice Velike Jarebike Oblik samog Vdinja jošje čudniji od Nautilusova tlocrta grada koji zovem Novi Erewhon - jer to uopće nije oblik. Kako bi točno odražavao iskustvo putovanja po tom mjestu, zemljovid te zemlje morao bi se okretati poput dječjeg zvrka ili proći nekakvu drugu metamorfozu koju ne mogu posve zamisliti jer Vilinje jednostavno odbija vodoravno ležati i pristojno se vladati... Čitate nešto?" Potišten onim što je za Vilin-zemlju bio prilično tmuran krajolik koji je srljao pokraj kišnih prozora - većinom brežuljkaste livade bez drveća te gužvom neobičnih stvorenja i njihovih čudnih mirisa u odjeljku trećeg razreda vlaka Theo je pokušavao ponovno proučiti djeliće knjige svojeg praujaka. Podigao je pogled kako bi promotrio vlasnika glasa, nešto neodređeno ovcoliko što se naginjalo prema njemu sa susjednoga sjedišta, dok su mu ratoborne crvene očice škiljile ispod zamršena sivog runa. "Uh... da. Čitam nešto." "Ne znam čitat. Nikad nisam naučio." Pokazao je dugačke, plosnate žute zube u nečemu što je moglo biti osmijeh, ali što je isto tako moglo biti prijeteće kešenje. "Žao mi je. Što to čujem." "O, divim se vama pametnima koji znate." Nije zvučao izrazito zadivljeno. Nagnuo se malo bliže zapuhnuvši ga dahom poput pokvarenog mlijeka. "Vjerojatno smatrate takve ko ja glupima." "Ne, ne smatram." "To je samo glupi tihotap, sigurno mislite. A ko bi vas krivio? Vi s vašim obrazovanjem i prednostima i svime." Theo je počeo prilično očajnički čeznuti da se Jabučnica vrati sa svojeg pregleda ostatka vlaka. Nadao se, bude li držao usta začepljena i izbjegavao poglede, neće upasti u nevolje. "Hej, vuneni", dozva ga vilenjak ljudskijeg izgleda, jedan od nekolicine koje je Theo vidio a koji su doista izgledali srednje dobi. Bijaše odjeven u iznošenu ali čistu odjeću; imao je nekoliko bora na licu i nešto najbliže preplanuloj puti stoje Theo dosad zapazio. Također, bio je žilav i snažan, i nije promatrao tihotapa ljubaznim pogledom. "Zašto gnjaviš dečka?" "Je 1 to tvoja stvar, starudijo?" upita ovcoliki stvor. "II si jednostavno uvjeren da svako u ljudskom obliku automatski ima pravo?" "Ljudski oblik nema nikakve veze s tim", reče drugi stvor koji se svakako nije mogao svrstati u tu kategoriju, s kožom kao u pasanca i sićušnom, popločanom glavom koja je jedva izvirivala iz koštanog oklopa. "Ti samo tražiš nevolje. Prije nego što smo stigli u Polusjenu, čepušao si i psovao nekog sirotog boggarta zato što si tvrdio da ti je prosuo ručak." "I jest! Nezgrapni mali iglonosac prevrnuo je cijelu kutiju sijena!" Dok se prepirka nastavljala, Theo se opet polako zavukao u kut. Podigao je knjigu da zakloni pogled na te nemoguće suputnike i nastojao se usredotočiti na praujakov rukopis. Vilinje je podijeljeno na predjele zvane polja, a ti predjeli nisu uvijek isti. To jest, ostaju isti unutar sebe, ali nisu uvijek u istom odnosu jedan prema drugom - to je barem najbliže što mogu ponuditi kao objašnjenje, i koliko sam i sam uspio shvatiti. Pokatkad se čini kao da se pokrajine Vilinja nalaze u prstenovima koji se pomiču, tako da su jedan tjedan dvije pokrajine blizu jedna drugoj, dok drugi tjedan nisu. Zapravo, još je složenije od toga jer nema jasnih pravila u vezi s brojem pomaka ni njihovom pravilnošću. Jednog dana ne možete doći u polje Hrastovih Dveri iz Bršljanova Vijenca niti iz Velike Jarebike u Glogovu Pustaru. Idućeg su dana putovi iz Hrasta do Bršljana opet čisti, ali Jarebika i Glog mogu ostati razdvojeni. Malo sam putovao izvan Grada pa nisam osobno vidio mnoge od tih utjecaja, ipak jedanput jesam, kao što ću opisati. Ali često sam čuo da se o tom govori onako kako ljudi u mojem svijetu govore o vremenu ne trudeći se objasniti zašto biste trebali ponijeti kišobran po kišnom danu - pretpostavljajući da svaki razborit odrasli slušač to zna. Tako su moji poznanici znali reći: "Joha je tako daleko ove godine, ali tako lijepa u ovo doba. Mislim da bismo trebali okupiti društvo i otputovati tamo - mogli bismo stići za par dana." U nekom drugom trenutku mogao sam čuti kako ista osoba govori: "Bio sam u Johinu Vrhu jučer navečer..."

78

Nešto poškaklja Theov vrat i on se ukoči misleći da je to opet vunena gubica čovjeka-ovce. "Nema ni traga šupljem tipu", reče mu Jabučnica u uho. Theo je pokušao zadržati glas tihim. "Nije u vlaku?" Na Theovo neizmjerno olakšanje, dok je vlak ostavljao Postaju Polusjenu, vidjeli su dvojicu pužolikih šupljikavaca kako stoje u gomili na stanici, a kako je jedan nedostajao, Jabučnica je pretraživala ostale odjeljke. "Nema mu traga, što baš i ne mora bit točno. Vlak je prilično pun, a on bi mogo bit na šekretu il nešto. Nadam se da nisi od mene očekivao da provalim u svaki toalet u prokletom vlaku." "Ne. I što ćemo sad?" "Govorit malko tiše, kao prvo. Stojim ti tik do čeljusti, sjećaš se? Mogu te čut čak i kad jedva šapćeš, al većina ostalih ne može. Što ćemo sad? Nastavit prema Gradu, valjda. Dovest ću te tim tipovima koji te žele vidjet, a onda ću se vratit svojim starcima i braći i sestrama." "Ne bi li trebala... nazvati nekoga od svoje obitelji? Javiti im gdje si?" "Jok, ja sam velika cura. Al to me sjetilo - moramo reć Vratiću što se dogodilo." "Kako?" "Dao ti je onu školjku za govorenje." "O, da, mi to zovemo telefon." "Kako god. On treba bit obaviješten. U najmanju ruku, čeljad iz klana Tratinčice trebala bi znat da im je ubijen neko iz obitelji." "Da nazovem odavde?" Theo se ogleda. Tihotap je opet zapao u natmurenu tišinu i vrtio uvojak runa u svojoj sivoj kopito-ruci zureći u vilenjaka koji se bio upleo u razgovor. Bilo je još možda dvjesto drugih živih bića u odjeljku, a neznatan broj djelovao je i približno čovjekoliko. Neki su imali uši poput šišmiša i, koliko je on znao, prisluškivali svaku njegovu i Jabučničinu riječ. "Imaš pravo, ovaj put. Kad je iduća postaja?" Podigla je pogled. "Ima još dosta do Zvjezdanog Okruga, pa ćeš vjerojatno ostat bez sjedišta ako ustaneš i odeš na šekret." "To je zahod, je 1 da? Idemo." Nužnik se nalazio na drugom kraju vagona. Theo je nekoliko puta izgubio ravnotežu, a jednom se morao pridržati za nešto što je smatrao naslonom sjedala, za što se na kraju uspostavilo, kad je njegov vlasnik srdito zagunđao, da je to zapravo bio uzdignuti vrat nečeg čudnog i gušterastog. "Možda smo se trebali ušuljat u drugi razred umjesto što smo se pomirili s trećim", šapne Jabučnica dok se Theo povlačio uz pretjerane isprike. "Čini se da u današnje vrijeme svakoga puštaju u vlakove." Otvorio je vrata nužnika, u kojem je bila samo veoma niska, vrlo široka školjka i umivaonik s malim ljestvama naslonjenima uza zid pokraj njega. "Želiš li ući?" "Trebala bih pripazit da ne bude gužve." "Čini se da se vrata mogu zakračunati. Uđi. Što ako me Vratić upita nešto na što ne znam odgovor?" Ona se namršti. "Nikad nisam ušla u javni zahod s muškim. Još otkad me tata vodio kad sam bila mala." "Čini se da nam je ovaj tjedan krcat novim iskustvima", reče Theo. "Hajde." Sa zatvorenim vratima, bilo bi neugodno tijesno s bilo kojom drugom osobom osim s Jabučnicom. Ona izvuče papirnati ručnik iz spremnika i rasprostre ga po rubu sićušnog umivaonika poput deke za piknik, a onda sjedne. "Barem ovo mjesto nije previše grozno", izustila je. "Mrzim nered koji neki ljudi ostave za sobom na ovakvim mjestima." "Znam što misliš", reče Theo. "Ne, ne znaš", odvrati ona. "Ne dok ne budeš moje veličine, a nered bude dvadeset puta veći." "Pobijedila si." Zurio je u svoj odraz u zrcalu. "Obrisat ću ovu lutkičinu šminku. Počinje mi se razmazivati po odjeći. Uostalom, ima dosta ljudi u vlaku koji su preplanuli kao i ja." "Da, al oni su radnička klasa." "Nije me briga. U ovom vlaku toliko je različitog svijeta da nitko neće primijetiti. Samo je želim maknuti sa sebe." Umio je lice toplom vodom, a onda upotrijebio papirnati ručnik iz spremnika - dodirom se doimao više poput svile nego papira - da obriše male kremaste tragove koji su mu preostali oko ušiju i čeljusti. Osjećajući se malo ugodnije, izvadio je kutijicu iz džepa i otvorio je. "A sad, bacimo se na posao." Promotrio je filigranski ptičji oblik ugniježđen u baršun. "Da ga izvadim?" "Samo govori. Pozovi Vratića." "Kako da ga pozovem?" "Po imenu. Zove se Quillius." Theo se nagne sve dok mu dah nije zamaglio zlatan predmet kad je izustio Vratićevo ime. Ništa se ne dogodi. Pokušao je ponovno; trenutak poslije kipić počne svjetlucati kao da su ga podigli i okrenuli prema Suncu. "Tko je?" Premda se ukras nalazio u kutijici, glas je bio u Theovu uhu i nedvojbeno pripadao Vratiću. "Upravo sam sjeo za stol." "Stvari su pošle po zlu", reče Theo. "Tko je to?" "Isuse!" Jabučnica ga osine pogledom. Theo pokuša govoriti smirenije. "Zar ne možete naslutiti? Koliko ste ljudi u posljednje vrijeme bacili vukovima?" "Vilmos?" Odjednom je glas vilinskog lorda bio oštar na posve drukčiji način. "Kako to mislite?" "Vaš rođak, nećak-što je već bio-on je..." Zastao je. Možda mu se Vratić nije sviđao, ali to nije značilo da mu treba objaviti loše vijesti na ovakav način. "Bojim se da se dogodilo nešto loše. Rufinusa su napali i ubili."

79

"Što? Gdje ste? Što se događa?" Theo pokuša objasniti što je jezgrovitije mogao. Vratić je djelovao vrlo iznenađeno, ali ako je i bio zdvojan, to se nije primjećivalo - kao da je slušao kako ga vrtlar izvještava o skupom slučaju snijeti na travnjaku. Možda nisam pošten, pomislio je. Oni nisu poput mene. "Je li vilenica ondje?" "Tu je, da." "Želim razgovarati i s njom. Jabučnice?" U Theovoj se glavi začu iznenadnopucketanje. Kad je mala vila odgovorila, glas joj je odjednom zvonio i u njegovu uhu, kao da mu je stajala na ramenu a ne usidjelički sjedila na ručniku za jednokratnu upotrebu. "Ovdje sam, grofe Vratiću." "Hvala što si ostala da pomogneš našem gostu. Ono što je gospar Vilmos rekao..." Oklijevao je - očito je želio pitati je li sve to istina, ali osjećao je da bi to moglo uvrijediti Thea. "... Želiš li išta dodati?" Možda je ipak malčice čovječan, zaključi Theo. "Ne mnogo, gospodaru. Al u velikoj smo smrdljivoj hrpi gabule, to je sigurno." "Kad stignete u grad, morate otići ravno u Sljezovu kuću. Ne, čekaj. Netko je ubio i mladog Sljeza kojeg su poslali ovamo. To bi moglo značiti više toga, u najmanju ruku da su uhode u njihovu kućanstvu - ili mojem, što se čini vjerojatnijim kad uzmemo u obzir da su ljudi čekali u zasjedi i vas i sirotog Rufinusa." Vratić je dugo šutio; kad je napokon prozborio, djelovao je neobično neodlučno. "Najpouzdaniji i najrazumniji Koegzistencijalist izvan našeg klana Tratinčice je lord Naprstak. On je pametan čovjek i jednako dobro upoznat s gradskim virovima i podvodnim strujama kao nimfa sa svojom rijekom." Sjetivši se, Theo spusti pogled na čvor riječne trave na svojem zglobu. Koji je vrag uostalom značilo nimfsko vezivanje? Morat će zamoliti Jabučnicu da mu to pošteno objasni. "Lord Naprstak je svakako pametan, gospodaru - prepametan, kažu neki", vilenica je govorila Vratiću. "Ha? Kako to misliš?" "Samo što neki ljudi vele da prijateljuje s lordom Kužnjakom." ' "Kao i mnogi drugi, iz mnogih kuća." "Vi to znate bolje od mene, gospodaru. Samo što je Kužnjak... onje..." "Akcizor - Kukolj, kao što bi se ti izrazila? Da, Kužnjak je iz te stranke, iako je također jedan od inteligentnijih i prilagodljivijih medu njima. Zapravo, velik dio njegovih stavova nije tako dalek od onih našeg klana Tratinčica izuzev njegove nesklonosti prema smrtnicima, naravno, koja je neumjerena. Ali što god Kužnjak bio, lord Viorel Naprstak nije Kukolj, nego jedan od razumnijih umjerenjaka, član moje frakcije u Parlamentu. A nema ništa loše u tome da se prijatelji razlikuju u političkim stavovima - na kraju krajeva, nismo u ratu, Jabučnice." Ona se namršti. "S vašim oproštenjem, gospodaru, al ono što je zadesilo vašeg rođaka menije izgledalo poput rata. A kad tome pribrojimo srce onog momčića koje se pojavilo u kutiji, ni Sljezova se čeljad možda ne bi složila s vama, sve u svemu." Theo je mogao gotovo čuti kako se Vratićeve usne skupljaju od negodovanja. "Veze između velikih obitelji i njihovih kuća, posebice između poglavara tih kuća, duge su i duboke, Jabučnice. Ne prestaju jednostavno postojati zbog političkih trvenja. A Naprstak i Kužnjak bili su prijatelji još od njihovih dana u Rašljanju." Theo je promatrao Jabučnicu kako se, frustrirana, vrpolji na umivaoniku, ali nije ništa više rekla. "Dakle," nastavi Vratić, "kad vas dvoje stignete u Grad, morate se odmah uputiti u Naprstkovu kuću. Jabučnica zna gdje se nalazi, ali ako iz nekog razloga...", njegovo je oklijevanje ovaj put imalo mračnu sjenu koju čak ni Vratić nije mogao prikriti, "... pa, ako se vas dvoje kojim slučajem razdvojite, gosparu Vilmos, onda morate sami doći na Proljetvodni Trg. Ne možete promašiti Naprstrkovu kuću - to je najviši toranj na trgu. Jednostavno recite stražarima da nosite poruku od mene za lorda Naprstka. Pokažite im uređaj putem kojeg sada razgovaramo. To bi trebalo biti dovoljno da vas shvate ozbiljno. Ako ne, zamolite ih da poruče svojem gospodaru ovo: Vratić vas moli da se sjetite Riječne obale." "Riječne obale?" upita Jabučnica. "Zar ste ga spasili od utapanja?" "Što? Ne, to je ime krčme. Jedne od onih neuglednih, stid me i priznati. Ali kad smo oboje studirali na Rašljačkoj akademiji, pomogao sam Viviju Naprstku, kako smo ga onomad zvali, da se izvuče iz škripca. Sjetit će se on." Theo je imao teškoća sve to prebroditi i prihvatiti. Upravo su vodili razgovor preko tajnog telefona iz nužnika u vlaku nakon što im je maloprije suputnik nasmrt izboden, a Vratić se ponašao kao da je to neka priča batlera Jeevesa. "Prilično ste dobro prihvatili ono što se dogodilo vašem rođaku." "Znači li to da me smatrate nedovoljno uzrujanim zbog mojega gubitka, Vilmos?" Vratićev je glas odjednom postao hladan. "Ako je tako, morat ćemo se složiti s time da se ne slažemo. Neću se ponižavati kako bih se nadmudrivao s vašim neupućenim tumačenjima." "U redu. Kako vam drago." Theo shvati daje upravo uvrijedio nekog tko ga može održati na životu, a u tome je u ovom trenutku svakako trebao pomoć. Progone me živa trupla i Ijudi-puzevi, pomislio je. Hej, zašto ne i oni - kako se oni vrazi iz Hobita zovu, crni jahači? Samo kako bi upotpunili stvari. "Oprostite. Nisam vas htio uvrijediti." "Ne budite smiješni - ne dam se tako lako vrijeđati", reče Vratić, iako je svaka njegova protisnuta riječ govorila suprotno. "Nazovite me kad stignete u Grad i ja ću vas uputiti što da kažete Naprstku. Možda ću ga na kraju

80

kontaktirati i osobno, ali dok ne otkrijem gdje leži ta kobna mana u našem sigurnosnom sustavu, radije bih se koristio samo privatnim aparatima poput ovoga." Trenutak poslije, poput mjehurića od sapunice koji je prasnuo u Theovu unutarnjem uhu, veza se prekine. "No", reče Jabučnica dok je Theo spremao telefonsku kutijicu. "No, no. Nije li ovo pljusak dreka, i ne stojimo li usred njega? Pretpostavljam da se možemo vratit i sjest. Ne, imam bolju ideju. Za mnom." Theo uhvati korak za njom dok je polako letjela prema prednjem dijelu vlaka. Za nekoliko trenutaka prešli su u sljedeći vagon trećeg razreda, jednako pun neobičnih oblika i lica poput onoga koji su ostavili. Ipak, bilo je zanimljivo kako se brzo privikavao na to - ako bi napola zatvorio oči, mogao je gotovo povjerovati da je kod kuće. Činilo se da većina putnika drijema dok je vlak jurio i kloparao kroz kišne livade. "Kamo idemo?" šapne Theo. Ona uspori kako bi mu letjela pokraj uha. "Oni se šupljomomci možda nisu ukrcali na vlak, al su stupili u vezu s onim tko ih je već unajmio. To znači, ako su te motrili, dali su tvoj opis i neko će nas možda tražit kad se iskrcamo." "Sranje, trebao sam se sjetiti toga. Ali zašto idemo prema prvom razredu? Mislio sam da si rekla kako ćemo tamo biti prenapadni - da smo zato tu otraga." "Ne idemo u prvi razred - barem se nećemo ondje zadržavat. A sad hodaj i začepi s tim govorenjem." Theo učini kako mu je rečeno. "Ovdje smo se trebali smjestit otpočetka", šapne Jabučnica dok su prilazili kroz najbliži od vagona drugog razreda. Tu je bilo manje neobičnih vilinskih vrsta, ali činilo se da su većina putnika činovnici i radnici ljudskijeg oblika. Jedno ili dvoje podiglo je pogled dok se par provlačio prolazom, ali činilo se da ih više zanima vilenica nego Theo. "Bolje bismo se uklopili. Ne bismo upadali u prepirke s tihotapima i drugom podrivačkom bagrom." "Znam da stalno ovo pitam, ali kamo idemo?" "U privatne kupee. Na drugoj strani vagon-restorana." "Ali zar ti nisu skupi?" "Jesu. Al su također oni u kojima ljudi ne sjede ako objeduju il brbljaju u društvenom vagonu." "Ne razumijem..." "Tako ti Drveća, Vilmos, al ti postavljaš prokleto mnogo pitanja! Samo na tren začepi gubicu pa ćeš vidjet!" Njezin siktav glas bio je dovoljno bučan da nekoliko putnika iz drugog razreda, koji su čitali ili razgovarali, svrne poglede na njih. Theovo srce ubrza otkucaje. Ovdje se ne radi o pravljenju scena, podsjetio se. Ovdje se radi o tome da će me primijetiti i možda ubiti. Moram joj vjerovati. Zurio je ravno naprijed i nastavio hodati. Stupili su u tandrkavi dio između vagona. Tu je mogao nanjušiti nešto u uzburkanom zraku, nešto poput električnog ozona ali i zagorjela šećera - čarolija pomoću koje se vlak kretao, pretpostavio je. "Sad ću objasnit!" reče Jabučnica gotovo vičući kako bi je čuo ponad buke kotača. "Tražimo nečiju prtljagu. Moramo ti ukrast štogod nove odjeće, u slučaju da te tkogod prepozna po onome što nosiš kad siđemo u Zvjezdanom Okrugu." "Silazimo?" "Nećemo valjda sve do Grada u ovom vlaku - mogli bismo se isto tako pojavit mašući zastavicom s tvojim imenom. Ko stoje Vratić rekao, sigurno su se dočepali nekoga u njegovoj kući. Oni bljedoliki momci znali su točno u kojem si vlaku trebao bit - zato su čekali dolje na peronu i pohitali ravno prema ovom vlaku kad te nisu mogli pronać nakon što su ubili Vratićeva rođaka." Theo porumeni od stida. "Nisam se toga sjetio." "Primijetila sam. Zato ćemo sić, a onda ćemo pronać neki drugi put do Grada, ili barem neki drugi vlak." "A u međuvremenu?" "Idemo u krađu. Stoga pazi je 1 ko ostavio prtljagu u svom odjeljku. Nadat ćemo se da su u baru umjesto na zahodu, al pretragu ćemo ionako morat obavit brzo. Treba ti neka obična muška odjeća, ništa prekićeno." Ponovno ga je povukla za uho. "Stani - još nešto. Izvadi školjku koju ti je Vratić dao i pravi se da govoriš u nju. To će nam dat izliku da hodamo gore-dolje po hodniku." Opet je učinio kako mu je rečeno, čudeći se razlici između putovanja s Jabučnicom i onim idiotom Rufinusom - sada mrtvim idiotom, ali to nije bio razlog da mu se uljepšavaju mane. Theo se pokušao ponašati poput svih poslovnih ljudi zadubljenih u sebe koje je vidio na svojim proputovanjima kroz uredske nebodere, tako zaokupljene svojim privatnim razgovorima da im se Theo morao micati s puta iako je nosio veliku lončanicu, a oni samo telefon veličine kutije cigareta. Dok je hodao, pokušavao je bacati skrivene poglede u odjeljke. U svakom je sjedio barem jedan putnik; općenito su se doimali imućnom i gotovo posve beskrilnom skupinom koja je mogla biti i ljudska iz onoga što bi mu brzi pregled rekao. "Brzo - uz ovaj zid", zapovjedi Jabučnica kad su stigli do kraja vagona. Povukla ga je prema malom prostoru između kraja privatnih odjeljaka i zida s vratima koja su vodila u vagon-restoran. Theo se nasloni na vatrogasno crijevo i stane pretvarati da je zadubljen u razgovor dok je kondukter sa sićušnim krilcima, modričastim odsjajem kože i zabrinutim i odsutnim izrazom lica banuo kroz vrata i žustro se zaputio prema kraju vlaka, jedva pogledavši Thea. Kad je otišao, Theo se okrene i stane vraćati vagonom još hineći hitan i vrlo zanimljiv razgovor. Jabučnica, koja je odzujala ispred njega niz prolaz, naglo se zaustavila i počela mahati rukama prema njemu. Vilenjaci su ga promatrali iz svojih odjeljaka pa je nastojao ne trčati, ali se osjećao strahovito izloženim i žarko poželio da može negdje pronaći sjedalo i jednostavno se skriti iza knjige svojeg praujaka.

81

"Što je?" šapnuo je. Ona uperi prstom u odjeljak pokraj njega - bio je prazan. Oveći kovčeg od svjetlucave ponoćno-modre tkanine ležao je na jednoj od polica za prtljagu iznad sjedala. "A na onom preko puta navučeni su zastori pa niko neće vidjet što radimo", rekla mu je na uho. "Udimo i navucimo ih i na ovoj strani." Nakratko je promotrio zatvoreni odjeljak preko puta hodnika, a onda šmugnuo u prazan odjeljak i navukao crne zastore. "Ne žuri se!" prosikće Jabučnica. "Ponašaj se ko da ti je ovdje mjesto, ti krupni idiote." "Lako je tebi govoriti." Podigao je ruke, dok mu je srce lupalo, i nespretno spustio iznenađujuće tešku putnu torbu. "Teško je zamisliti ikoga u svemiru kome je ovdje mjesto manje nego meni." "Pravo si zanovijetalo, Theo, znaš to?" "A ti si pravo... sranje." Zabuljio se u torbu. "Zaključana je." "Drek. Daj da pogledam." Jabučnica prisloni oko na jednu od brava na torbi, a onda se okrene prema Theu. "Nemaš slučajno ukosnicu, je li?" "Znaš, obično uvijek nosim jednu..." Bila je to loša šala koja je prikrivala rastući strah. Svakog časa vlasnik torbe mogao se vratiti, nastala bi vika i zvali bi se kondukteri, a onda bi ga bacili u nekakav čudni zatvor Braće Grimm, baš kao što je Jabučnica rekla. A onda noću, kad nitko ne bude pazio... "Isuse. Isuse! Zar ne možemo upotrijebiti ništa drugo da ga otvorimo?" "Već sam ti rekla, to ime neće učinit ništa osim natjerat ljude da se češkaju. Pričekaj da malo razmislim." Theo ustane i zabulji se u torbu prodornim pogledom. "Što još možemo upotrijebiti osim ključa?" "Pa, ja imam pribadaču za šešir", reče novi glas iza njega. Theo skoči i ispusti torbu na pod, koja se rastvori i iz nje ispadoše na pod odjeljka odjeća i mali paketići toaletnih potrepština. "Oh! Izgleda da vam sada neće trebati." Bila je to djevojka, koja je stajala na otvorenim vratima, odjevena od glave do pete u crno, s dugim kaputom i pripijenim šeširom. Ne, možda ne djevojka - kako ste išta mogli znati u vezi s tom čeljadi, posebno kad je o dobi riječ? - ali je svakako ostavljala dojam mlade ženstvenosti. Imala je srcoliko bijelo lice i krupne, zapanjujuće ljubičaste oči: od njezine kose ispod šešira vidio je samo poput katrana crn uvojak na njezinu čelu. "O, Bože", nesretno će Theo. "Je li ovo vaša torba?" Ona ga na trenutak začuđeno pogleda, gotovo zapanjeno, a onda se vragolast osmijeh izvije na krajevima njezinih usnica. "Nije. Ali sada sam prilično sigurna da nije ni vaša. Jeste li lopovi?" "Sve je ovo nesporazum", odlučno će Jabučnica. "Samo nesporazum. Vratimo ovo natrag i potražimo naš odjeljak. Oprostite ako smo vas uznemirili, moja gospo." "O, nesporazum. Pa, i to je u redu. Put je dug i dosadan." Osmjehnula se pokazujući Theu male, savršeno bijele zube. "Ako vam je dosadno i želite malo društva, moj odjeljak je točno s druge strane hodnika." Jabučnica, koja je doletjela na Theovo rame, blago ga šutne nogom. "Oh!" reče on. "To je vrlo ljubazno... moja gospo. Ali... ali moja... suradnica i ja, mi... imamo mnogo posla o kojem moramo raspraviti." "Trebate li pomoć da pospremite tu odjeću?" Činilo se da uživa u cijeloj zastrašujućoj, neugodnoj zbrci više nego što bi trebala. Dobri Kriste, pomisli Theo, ovo je prvi put u mojem životu što sam poželio da se s neba spusti tornado i usiše jednu privlačnu ženu kroz prozor. "Ne! Ne, gospojo, snaći ćemo se. Hvala." "Vidimo se u vagon-restoranu, možda? Idete li sve do Grada?" "Ne." Još jedan udarac nogom od strane Jabučnice. "Hoću reći, da! Možda ćemo se vidjeti." Kad se djevojka povukla u svoj odjeljak i diskretno opet navukla zastore, Theo stane kopati po odjeći koja je barem izgledala muška (koliko je on mogao primijetiti sa svojim slabim znanjem vilinske mode). Pronašao je par svjetlucavih sivih hlača i bijelu košulju dugih širokih rukava. "Da potražim još nešto? Cipele?" "Nemoj bit previše uočljiv - uostalom, ne pokušavaš izgledat bogato, samo drukčije. Možeš zavrnut rukave na košulji pa ćemo se vratit u treći razred. Izgledat ćeš poput mlinara koji je danas imao razgovor za posao il nešto slično." Theo utrpa ostatak odjeće natrag u torbu i vrati je na policu, a onda smota ukradenu košulju i hlače i zatakne ih ispod pazuha. Otvorivši vrata odjeljka, pustio je Jabučnicu da provjeri je li hodnik prazan, a onda je slijedio van. Ne uzimajući u obzir nešto poput trzaja navučenih zastora djevojčina odjeljka, činilo se da ih nitko nije primijetio. Njegovo uzlupano srce napokon je počelo malčice usporavati - ali ne mnogo. Stigavši do drugog razreda, zaustavili su se kod prvog nužnika. "Idi se presvuć", reče mu Jabučnica. "Onda ćemo se vratit u neki odjeljak gdje neće tako lako opazit da nisi u njemu od početka puta." "Želiš reći da se ne vraćamo na ista sjedala?" "I sjedit u drugoj odjeći koju si upravo ukrao iz prvog razreda? To bi bilo izazivanje sudbine, zar ne?" Ubrzo je izišao iz nužnika, iscrpljen od sveukupne tjeskobe kao da je pretrčao nekoliko milja. Odjeća mu je dobro pristajala, možda su hlače bile malo kraće. "Dobro je što sam izgubio na težini kad mi je mama umrla", rekao je. "Žao mi je zbog tvoje majke, Theo", nježno će Jabučnica. "A sad začepi i hodaj." 1 abučnica je izabrala sjedalo u prolazu usred skupine usnulih kućnih ) boggarta - ili ih je barem tako opisala; Theu su više nalikovali na kepece s oštrim bradama i oštrim obrvama, barem isto tako gustima kao brade. Krajolik se nije puno promijenio od njihova boravka među višim slojevima; nebo je još bilo tmurno sivo iznad kišom natopljenih livada, pa Theo nije mogao ni procijeniti što je ležalo iza magle koja je pokrivala vrhove prvog niza niskih bregova, iako je zamišljao da je bilo prilično isto.

82

"Misliš li da će ikome reći za nas?" Jabučnica, koja je kunjala na njegovu ramenu, pospano zarokće. "Ona cura? Možda. Ne možemo to spriječit, jedino ako je ne planiraš ubit." "Ne! Ali..." Naravno, što su drugo mogli učiniti? To je možda bila starinska i slikovita Vilin-zemlja, ali vlak se još kretao dovoljno brzo da ubije svakoga tko s njega skoči. "Samo sam... zašto se nije uzrujala? Znala je što radimo." "Ona je Cvijet - tko zna što ta bagra misli? Vjerojatno je mislila da se radi o nekakvoj psini." Theo se zavali i izvadi knjigu svojeg praujaka, ali se nije mogao usredotočiti na riječi. Hajde, Viltnos. Ako si ikad morao učiti, ovo je čas. Samo zato što si zasrao s fakultetom, ne znači da sada ne možeš naučiti nešto važno... Ali mozak mu se osjećao poput životinje u premalenu kavezu. "Gdje smo?" upitao je iznenada. "Korijena mi i Stabljike! Ne možeš pustit nekog da se odmori? Dovoljno je loše što moram jurcat naokolo, a sad mi još i ti ubijaš san." Namjestila se bolje. "Još smo u Velikoj Jarebiki, al krenuli smo prema granici. Budi sretan - inače si mogo putovat danima." "Koje granice?" Ona opet zastenje. "A sad će me tjerat da razmišljam." Učinila je to u razmaku od nekoliko otkucaja srca. "Dva su dana do mjesečeve mijene, je 1 da? Prema tome, prelazimo u Lijeskin Prut. Tamo će se Zvjezdani Okrug nalazit u ovo doba." "U ovo doba?" Čitao je nešto o tome kad je tihotap počeo izazivati nevolje, ali nije mu imalo nikakva smisla. "Želiš reći da vaša naselja i gradovi nisu uvijek na istom mjestu?" "Ne, tupane. Gradovi su uvijek na istom mjestu, al željezničke postaje nisu. Pa, uvijek su na istom mjestu na željeznici, valjda, pa si djelomično u pravu." "O čemu to, kvragu, govoriš? Tvrdiš da neko mjesto poput onoga velikoga grada u kojem smo upravo bili - da se pomiče? Što, osovi se na noge i odšeta negdje drugo?" Jabučnica doleprša na sjedalo ispred njega, pažljivo balansirajući točno iza krznene glave nečeg dovoljno velikog da samo zauzme dva sjedišta, čije je hrkanje, kad su sjeli, Theo zamijenio za nešto što je zapelo za kotače vlaka. "Gledaj, ti." Nagnula se naprijed i snizila glas. "Polja Polusjene - to ti je putnički grad, rekla sam ti. Izrastao je oko Postaje Polusjene. Prema tome, uvijek je, koliko ono, jedanaest stanica od Grada, bez obzira na to u kojoj se pokrajini nalazi. Sa Zvjezdanim Okrugom bit će isto jer je to grad-stanica. Postaja Ivančica, međutim, to je postaja Tratinčica, vidiš, i uvijek je u Polju Velike Jarebike jer je komuna Tratinčica uvijek u Velikoj Jarebiki. Vlak koji prolazi Ivančičinom postajom lokalna je linija - po tome vidiš da je lokalna, svaćaš, jer je uvijek u Velikoj Jarebiki." Theo strese glavom, što je zaboljele "Ali rekla si da smo mogli otići s Postaje Ivančice, samo smo mislili da bi bilo opasnije", rekao je tiho. "Kako bi to upalilo ako se postaje koje povezuju Grad uvijek pomiču naokolo? Mislim da to ne shvaćam." "Sve lokalne linije povezane su s glavnom postajom - samo što to nije uvijek ista glavna postaja." "Oh." Pustio je da mu glava padne na naslon sjedala. "Pa, to je kristalno jasno." "Drago mi je." Jabučnica ili nije opazila sarkazam ili se jednostavno željela vratiti svom dremuckanju. Ponovno je podigao knjigu Eamonna Dowda nadajući se nekom smrtnikovu objašnjenju o suludu prijevoznom sustavu, što se sve pomalo pretvaralo u neku srednjoškolsku igru zamišljenih uloga punu proizvoljnih, besmislenih pravila, no Theo se još nije mogao dovoljno usredotočiti na čitanje. Odustao je i zagledao se kroz kišom poprskan prozor, iscrpljen ovim zastrašujućim danom ali pokušavajući ne zadrijemati, čekajući da mu teška (i vjerojatno sve samo ne ljudska) ruka padne na rame, a glas objavi da je igra završena. Trebao mu je trenutak da shvati kako zuri u obrise koji su se kretali udaljenim brdima. Tamne prikaze, možda njih dvanaest, jahale su niz jednu livadu. Nestale su iz vidokruga iza vlaka tako brzo da je na trenutak pomislio kako drijema i sanja. Netom je vlak mimoišao još jednu družinu jahača koja se zaustavila na dubokoj livadi promatrajući vlak žutim prodornim očima koje su Thea činile iznimno nervoznim. Ta je skupina bila puno bliže vlaku; u kratkom trenutku, dok je vlak jurio mimo njih, mogao je vidjeti da im je odjeća tamna ali fantastična čak i prema vilinskim standardima: voluminozni šalovi za glavu i nadute halje svezane komadićima vrpce. Pljusak kao da im nije smetao. Svaki je jahač imao koplje ili stričak u ruci i nešto nalik na pušku, remenom pričvršćeno za leđa. Ono što je mogao vidjeti od njihovih uskih, dugonosih lica, izgledalo je neobično poznato, ali čak ni to nije nagnalo Thea da podigne ruku kako bi gurkanjem probudio malu vilu na svojem ramenu. Svaka od konjolikih životinja na kojima su jahači sjedili imala je jedan jedini sjajni rog sred čela. "Jabučnice? Jabučnice? Vani su... ljudi... ili što god već jesu. Gledaju nas. Jašu... jašu na jednorozima." Osjetio je kako su joj se krila zujeći pokrenula pokraj njegova uha, škakljajući ga. Lebdjela je pred prozorom promatrajući dok su mimoilazili još jednu skupinu jahača, a svaki njihov stabilan pokret odavao je da su mogli jahati brzinom vlaka ako bi im vrijedilo truda. Motreći njihove munjevite konje, Theo se zapita je li to moglo biti istina. Kad su prošli tu posljednju jahačku skupinu, kišom šibane ravnice opet opustješe. "Drek i luk!" reče Jabučnica, ali zvučalo je više kao čuđenje nego bojazan. "To se ne viđa često." "Tko su oni?" "Mrki. Divlji goblini, pretpostavljam da bi ih se moglo zvat. Žive na pustopoljinama i planinama sa svojim krdima ovaca i krava, al gotovo nikad ne prilaze željezničkim prugama il gradovima. Čula sam za neke gradiće gore u Jasenu i

83

Johi gdje se pojavljuju kako bi trgovali kožom il kakvim biljkama i slično, al ovo je prvi put da ih vidim u Velikoj Jarebiki." "Hoće li nas napasti?" Uputila mu je pogled zbunjena podsmijeha. "Ne, zašto? Takve se stvari događaju ondje odakle dolaziš?" "Ne." Sjetio se svih kaubojskih filmova koje je vidio s osvetničkim Indijancima koji su jašući jurišali na vlakove, glasajući se ratnim pokličima i zasipajući vatrom nemoćne putnike. "Pa, ne u posljednje vrijeme. Ne tamo gdje živim." "Pa, i ovdje je nekoć bilo razbojnika. Al ima tomu prokleto mnogo vremena, i nisam čula da se takvo što događalo od posljednjeg Goblinskog rata, a pogotovo ne od Zimskih dinastija." Odmahnula je glavom. "Mrki na ravnicama Velike Jarebike. Pitam se kamo idu? Čudna vremena." Upravo se namještala na njegovo rame a on pokušavao odlučiti bi li i sam zaspao, kad se zvuk željezničkog stroja počeo mijenjati. Isprva Theo nije bio ni siguran što čuje - lokomotiva je ionako već zvučala posve drukčije od zemaljskog pandana, gdje su zvukovi stroja bili više tiho šumljenje i brujanje nego zadahtano ču-ču - ali se nagnuo naprijed. Osjetio je da se kretanje promijenilo već i prije prve škripe kočnica. "Vlak se zaustavlja." Sto god se događalo, bio je prilično uvjeren da mu se neće sviđati. "Jesmo li već stigli?" "Jesmo vraga", reče Jabučnica. "Još smo sat vremena od Zvjezdanog Okruga, najmanje." "Možda su oni goblini ljuti pa su digli tračnice u zrak. Možda im je vaš Veliki Vilinski Poglavica govorio zmijskim jezikom il nešto slično." Vlak se naposljetku zaustavio. Mnogi Theovi suputnici probudili su se i međusobno razgovarali, očigledno manje zabrinuti zaustavljanjem vlaka od njega. Pokušao se umiriti. "Ponekad zbilja znaš govorit hrpu starog dreka, Theo. Al neće škodit da doznamo." Odzujala je s njegova ramena i letjela prolazom u visini gležnjeva, no s obzirom na to da su putnici počeli ustajati sa svojih sjedišta, brzo se preusmjerila na zračni prostor točno ispod stropa. Theo je utonuo na sjedalo i nastojao se pretvarati daje napola usnuo vilenjak na povratku kući iz posjeta savršeno normalnim vilinskim prijateljima. Nije vidio kamo je Jabučnica otišla neki su putnici zastali na povratku iz nužnika u hodnicima, gledajući kroz prozore i nagađajući što se događa. Spazio ju je sekundu prije nego što je stigla; kretala se tako brzo da je morala snažno zamahnuti krilima kako bi se zaustavila. "Ovo je jako loše, Theo", rekla je. "Zaustavili su vlak." "Znam da su zaustavili vlak! Tko su to - oni?" "Policajci su se upravo ukrcali. Al to nije ono najgore. Jedan od onih šupljikavaca je s njima. Vodi ih kroz hodnike, traže nekog. U koliko se kladiš da se radi o nama?" "O... jebi ga." "Čekaj da ti se zavučem pod košulju." "Molim?" "Ako je to jedan od onih tipova što su bili na postaji i ako je dosad bio s vozačem, onda će vjerojatno tražit jednog krupnog, ko ti, s jednom malom, ko ja. Pa ću im maknut iz vida. U međuvremenu, ti si drukčije odjeven. Možda te neće prepoznat - ne znamo iz koje su te blizine vidjeli. A ta vrsta trolova ionako ne vidi dobro." "Predlažeš da samo ovdje sjedim? Kako to misliš, ne vidi dobro?" "Očima. To su špiljski trolovi. Al su im zato sluh i njuh izoštreni pa da nisi zucnuo jednu prokletu riječ bez obzira na sve - to bi te ionako samo uvalilo u nevolje. Samo pokaži svoju kartu i pravi se da si gluh il nešto slično." "Ne, loša ideja." Uzbuđeno je odmahnuo glavom. "Ostati ovdje - loša ideja. Pobjeći - puno bolja ideja." "Što, misliš da neće imat nekog na kraju vlaka? Vidjela sam odore - to nisu seoski sporiši, pa ni okružni mačevi, to su Terenski Specijalni Policajci, a ta ti sorta nije glupa. Samo mirno sjedi." I s tim riječima uspentrala mu se po ramenu, preko ovratnika pa u košulju. Trenutak poslije osjetio je njezine noge i ruke dok se podupirala o unutrašnju stranu ukradenog komada odjeće i spuštala još malo niže, torza pritisnutog uz njegovo dok mu se priljubljivala uz grudi. Bio je to bizarno intiman osjećaj, kao da mu se živa barbika migolji uz golu kožu. Hvala Bogu što ću sada vjerojatno umrijeti, pomislio je u provali buncanja. Jer bi zbog ovog godinama išao na terapiju. "Da se nisi usudio bubnuti u nešto", prosiktala je s mjesta točno pokraj njegove lijeve bradavice. "Zgnječio bi me ko bubu." "Da pozovem Vratića? Možda on može jamčiti za mene ili nešto slično." "Neće to učinit. Nije on budala. Ako su zaustavili vlak i doveli Spe-cijalce da te pronađu, to je vjerojatno zato što su pronašli Rufinusa, a neko je okrivio tebe. Vratić na telefonu ih neće natjerat da promijene mišljenje, a to će stvorit lošu sliku o njemu." "Sranje! Onda ne postoji ništa što možemo učiniti?" Na trenutak je pomislio da će povratiti, a onda mu se utroba i sve ostalo u njemu pretvorilo u jedan jedini komad leda kad su se vrata na suprotnom kraju odjeljka otvorila, a par naoružanih vilenjaka s podstavljenim prslucima stupio kroza nj. Pokraj njih hodala je jezivo poznata spodoba, odjevena od glave do pete u tamnu odjeću, nisko spuštena mekana šešira, lica sjajna pod obodom poput trbuha ribe. Theo je nemoćno promatrao dok su se dva policajca, navođena šaptanim primjedbama šupljikavca, polako kretala prolazom. Oba su redarstvenika imala krila, ili je barem tako izgledalo: njihov je podstavljeni, tamno sivi tjelesni oklop u svakom slučaju bio izbočen iza njihovih ramena. Nosili su zaštitne sunčane naočale sa zrcalnim staklima, onakve kakve je Theo vidio na svakom prometnom policajcu na autocesti koji ga je ikad zaustavio i s bezizražajnim prezirom

84

slušao njegove mucave isprike, iako ove kao da su sjajile vlastitim svjetlom, poput blistava sedefa. Zapravo, i njihove su teške rukavice odašiljale slabašan sjaj - ne toliko zrakasto svjetlo koliko čudan vizualni intenzitet. Ali još je više uznemirivalo što su oba redarstvenika nosila nešto nalik na teške automatske puške, prijeteće predmete boje škriljevca, čiji spremnici nisu bili pravokutni nego oblikovani poput... ručnih granata? Ne, nečeg organskog... ananasa? Ne, pčelinjaka, shvatio je - izgledali su poput nekakvih modernističkih pčelinjaka. Nešto mu se uzvrpolji na grudima, a onda Jabučnica izviri glavom iznad njegova ovratnika da baci skriveni pogled. "Drek!" zasiktala je, "Sigurno misle da si spalio Katedralu il štogod takvo. Imaju Stršljene." Uz mali groktaj očaja, skliznula je natrag pod njegovu košulju. Policija zapravo nije od mnogo putnika tražila karte ni isprave. Kako su se približavali, Theu je djelomično odlanulo primijetivši kao da su se i sami redarstvenici malčice dosađivali, kao da su već zaključili da su ih njihovi nadređeni poslali u uzaludnu potjeru. Ali šupljikavac se ni najmanje nije dosađivao: poput psa koji se protivi da ga odvedu, saginjao se između policajaca kako bi njušio dok se grupica polako kretala hodnikom. Theo utone još dublje u svoje sjedalo. Pomišljao je da podigne knjigu, ali takav prikaz ravnodušnosti nije se doimao drukčijim od glasnog priznanja krivnje. Ostali su putnici promatrali trojku koja se približavala s mučnom opčinjenošću, a stjecao se dojam da mnoge samo malo manje muči grizodušje izazvanom panikom od samog Thea. Ovo nije sretno mjesto, shvatio je. Nije bilo ni prije nego što sam ovamo stigao. Vilin-zemlja proživljava loša vremena. Na njegovu zaprepaštenost, policija je prošla ravno pokraj njega, a mutan sjaj njihovih sunčanih naočala kliznuo je preko njega kao da nije bio ništa, običan kukac. Da! Htio je viknuti. Ja sam kukac! Nisam važan! Supljikavčevo zasjenjeno lice preletjelo gaje pogledom i na trenutak se Theu učinilo da je spazio bljesak dok su sićušne, svinjece oči ispod šešira dotakle njegove zaustavivši se na munjevit tren, premišljajući. Theovo srce kao da je nabreklo sve dok nije postalo preveliko da kuca. Šupljikavac zaškilji u njega, dobaci kratak pogled uzdrhtalom boggartu pokraj njega, a onda korakne dalje i stane pregledavati ljude u idućem redu. Theov pogled poleti prema stropu i on opusti ramena. Pomislio je da će se onesvijestiti od čistog, histeričnog olakšanja. Tada, upravo dok se spremao ispustiti dah koji je toliko bio zadržavao da mu je iskričavo svjetlo plesalo na rubovima vidnog polja, blijedo, napola skriveno lice okrene se natrag prema njemu. Glava se spusti, a Theo začu glasan, usisni zvuk, a onda šupljikavac ispruži ruku razotkrivši palac hladno-vlažne bjeline između crne rukavice i crna rukava te dotakne lakat jednog policajca. "Ondje otraga", muklo protisne šupljikavac. Glas je bio neugodan, afazičan, kao da je stvor govorio organima prisiljenima da se prilagode govoru, ali namijenjenima nekom drugom zadatku. "Ondje je... nešto... netko..." Policajci se okrenu i vrate u Theovu smjeru slijedeći vlažnolikog stvora dok je on njušio zrak poput lovačkog psa. Ispod oboda šešira, sićušne su oči tražile Thea i ponovno ga pronašle, ali ovaj put nisu prešle preko njega. "Da", reče trol. "Ah, da. Tu si." Tu si!" Theo je poznao glas, ali bio je previše ošamućen od užasa da shvati kome je pripadao i zašto gaje prepoznao. Naoružani su se redarstvenici okrenuli, a šupljikavac ih je vodio ravno k njemu, ali svi su se zaustavili na iznenadan povik. "Što radiš tamo dolje, ti zločesti stvore?" Djevojka ljubičastih očiju u crnom prohujala je prolazom iz prvog razreda dok joj se dugačak kaput širio poput šišmišjih krila. Policajci su buljili u nju otvorenih usta, a Theo nije bio ništa manje zblenut: činilo se da se obraćala njemu. "Zar si cijeli dan mislio drijemati?" Okrenula se i objavila cijelom vagonu: "Istina je da sam velikodušna poslodavka, ali zbilja! Pitam vas!" Zaustavila se pokraj Thea i blago ga ćušnula po zatiljku. "Ustani, ti veliki klipane. Vrlo sam ljuta na tebe. Zvonila sam svojim zvoncem minutama, a tebi ni traga. Ovdje kockaš i razmjenjuješ prljave pričice s ostalim beznačajnicima, sigurna sam." Dok je Theo buljio u nju u skamenjenom iznenađenju, a Jabučnica se vrpoljila od slijepe smetenosti pod njegovom košuljom, mlada žena svrne blistavo zabavljen osmijeh na dvojicu policajaca. "Je li moj sluga nešto ukrao? Ako je tako, imate moje dopuštenje da ga odvedete i na mjestu pogubite!" Osmijeh se iskrivi u tobožnje mrgođenje. "Ali tatica i mamica ga tako vole. Možda ga ipak ne bih smjela dati pogubiti." "To je... neka varka", reče šupljikavac posrćući naprijed. Okrenuo se prema Terenskim Specijalnim Policajcima. "On je taj - siguran sam..."

Poppy "Ustani, Oueause, i reci mi čime si uvrijedio ovu... vlažnu osobu." Mlada žena zavuče ruku pod Theov lakat i povuče ga sve dok se nije osovio na noge. Svi u cijelom vagonu promatrali su sa znatiželjom, svako ukošeno oko i trokutasto šišmišje uho uperilo se ravno u njih. Theo je bio tako smeten da mu je trebalo dugo vremena da shvati kako mu djevojka pokušava gurnuti nešto tvrdo i tanko u ruku. Na jedan ludi trenutak pomislio je da je riječ o nožu te da ga ona pokušava ohrabriti da napadne dobro naoružanu policiju. "Ja... ne znam." Jedva je mogao oblikovati riječi.

85

"On je ubojica", zastruže šupljikavac. "Ubio je mladog Cvjetnog plemića na Postaji Polusjene prije samo nekoliko sati." Mnogi među promatračima glasno udahnuše na tu izjavu i zapiljiše se u Thea sjajnim, opčinjenim očima. Šapat preleti vagonom poput vjetra kroz žito. "Glupost", reče mlada žena. "Nije se maknuo od mene cijeli dan sve dok nisam legla odspavati prije nekoliko minuta. Nismo ni izašli na Postaji Polusjeni. Pokaži im svoju kartu, Quaeuse." Theo spusti pogled na predmet u svojoj ruci, poput hostije tanak pravokutnik koji kao daje bio izrezan iz dragog kamena, a onda podigne pogled prema ženi. Ona se ohrabrujuće nasmiješi. "Malo je priglup, kao što možete vidjeti," rekla je redarstvenicima, "i ponekad mi zadaje muka, ali nikad ne bi naudio nikome." Theo ispruži posebnu kartu u drhtavoj ruci. Policajci su je promotrili gotovo sa strahopoštovanjem, ali šupljikavac se na nju nije obazirao zureći u Thea i mladu ženu mržnjom koju čak ni njegov šešir i kamuflažna odjeća nisu prikrivali. Držeći kartu kratko u svojoj sjajnoj rukavici, jedan od redarstvenika vrati kristalnu hostiju Theu. Izraz na licu izraženih jagodica vilinskog policajca, koji je do maloprije odražavao dosadu, sada je bio naelektriziran. "Sve je u redu." "A sad se vrati u odjeljak, Ouaeuse", reče mlada žena. "Kad stignemo kući, bojim se da ću te morati kazniti što si prouzrokovao toliko nevolja." "Oprostite na smetnji, milostiva", reče drugi policajac. "Da, oprostite na smetnji, gospo Kužnjak", reče onaj koji je pregledao kartu, i koji je još izgledao kao da su mu nakratko dopustili kročiti rajskim stubama. Mlada se žena nasmije. "Gospa Kužnjak je moja majka. Možete me zvati samo gospodična Kužnjak." "Da, go... Da, gospodična Kužnjak." Šupljikavac ispusti siktaj koji se pretvorio u prskavi šapat. Stresao je glavom od bijesa svijajući je poput jegulje, kao da nije imao kostiju u vratu. "I vi ćete ga budale jednostavno pustiti da ode? Dopustit ćete da vas zavara ovaj nevjesti trik?" "Začepi, ti", reče jedan od redarstvenika. "Kao prvo, rekao sam ti, nitko nije pronašao truplo na Postaji Polusjeni. Provjerili smo." "Onda ga je skrio ovaj muškarac, ili njegovi suradnici", izjavi šupljikavac. "Svjedočio sam ubojstvu!" Redarstvenik ga odmjeri s očitim gađenjem. "Dobro. Kako ti se onda ovo sviđa? Otac ove žene je Prvi vijećnik kraljevstva - a tko si ti nego nezasluženo unaprijeđeni privatnik? A sad, želiš li završiti ovu pretragu, ili ćeš nam i dalje ovdje trošiti vrijeme?" Šupljikavac se činio spremnim ispustiti krik ili skočiti redarstveniku za vrat. Umjesto toga, okrenuo se prema Theovoj spasiteljici i izveo gumeni naklon, ali su mu oči opako sijevale ispod oboda šešira. "Ne znam kakvu to igru igrate, milostiva, ali zasad imate prednost." Jedini odgovor žene u crnom bio je smijeh dok je vukla Thea prolazom. "Mislim da ćemo poći u društveni vagon", rekla je veselo dok su prolazili bučnim konektorom između vagona. "Ona jeziva osoba djelovala je iznimno ljutito. Bio bi lud da išta pokuša nakon onoga, s toliko svjedoka, ali nećemo ga stavljati na kušnju time da se osamljujemo." "Što se za ime Drveća ovdje događa?" vikne Jabučnica boreći se da se iskobelja iz Theove košulje. "Ah, to je tvoja malena prijateljica", reče mlada žena. "Pa, valjda i ona može s nama. Što ćeš popiti, draga?" Jabučnica upadne natrag u košulju dok su se provlačili kroz klizna vrata u društveni vagon; njezin se odgovor izgubio u njegovim grudima. "Tako mi je drago." Mlada se žena svali u jedan separe. "A činilo se da će ovo biti tako dosadan put." Theo pažljivo sjedne, ne samo da zaštiti Jabučnicu, koja se još vrpoljila po njegovoj odjeći, nego zato što se osjećao da bi mu glava mogla otpasti i otkotrljati se pod stol ako se prebrzo pomakne. "Uh... hvala vam", reče on. "Na svemu." "Nije to ništa", odvrati ona. "Što bi htio popiti? Doista moraš popiti barem jedno piće prije nego što započnemo našu vruću aferu." Glava veličine zrna grozda izviri iz Theova ovratnika. Mrštila se. "Oprostite, gospojo, al kog vraga to izvodite?" "Zašto - zar je on tvoj?" "Ne u tom smislu, ne - al ja pazim na njega. Jesam li dobro čula da ste iz roda Kužnjaka?" Mlada žena prevrne očima. "Rođenjem, ne svojim izborom. Drveće zna da bih se radije rodila u običnoj obitelji poput Seboja ili Purpurnih Vrbica." "U običnoj obitelji s gomilom novca, dakle", tiho će Jabučnica, ali žena je čini se nije čula. Theo je mogao samo u omamljenom čudu zuriti u egzotično crnokoso stvorenje koje gaje spasilo. Prije samo pet minuta svakako je trebao umrijeti; sada se njegova osobna Zvončića prepirala s tom glamuroznom gotičkom princezom o tome smije li pridošlica s njim voditi ljubav ili ne. "Tko ste onda vi?" upitao je iznenada. "Kako ste ih točno naveli da nas puste na miru? I tko je... Kways?" "Quaeus. Jedan od mojih slugu. Često putuje sa mnom - zato nosim otvorenu kartu za njega - ali sada kod kuće pomaže obitelji u pripremama za pogreb." "Pogreb?" Ona nastavi kao da nije progovorio. "Poslali su moju staru guvernantu i tjelesnog čuvara da se vrate sa mnom umjesto njega, ali to nisam mogla podnijeti pa sam otputovala prije nego što su stigli."

86

Zbunjen, Theo pogleda Jabučnicu, koja je sjedila na slaniku klateći nogama iznad stola, ali vilenica samo odmahne glavom. Theo zaključi da nije bila baš sretna zbog ovoga što se događalo, što je bilo čudno s obzirom na alternativu. "Ne znate za pogreb?" reče mlada žena. "Bio je na svim zrcalnim tokovima. Ispričat ću vam, ali budi najprije junak pa mi donesi piće... oh, ne znam ti ni ime!" "Theo." Čim gaje izustio, s grizodušjem je pogledao Jabučnicu, koja se sad zbilja mrštila. Ah, pa, sad je prekasno da izmislim pseudonim. "Kakvo neobično ime! Zvuči kao da bi moglo potjecati iz Jasena ili Johe - ili iz neke od Vrbinih poljodjelskih obitelji." Blistavo se osmjehnula. "Moje ime je Poppaea, ali svi me zovu Poppy. A sad budi prava Ruža i donesi mi piće, hoćeš?" "Hmmm, što da donesem?" / čime ću platiti, također je želio pitati. "Ne budi glup - pipničar zna što želim. Samo mu reci da stavi na moj račun." 1 Engl. poppy - mak. Riješivši taj problem, Theo se zaputi mračnim odjeljkom. Sa zahvalnošću je primijetio da su stolovi mahom prazni, možda je u cijelom dugačkom vagonu bilo desetak putnika, većinom usamljenika ili parova u tihu razgovoru. U cijelom tom vagonu doista je bila tiha atmosfera kakvu je iskusio samo na svojim putovanjima noseći cvjetni danak u moćne direktorske urede - mirnoća života strogo izoliranih novcem. Gotovo svi u vagonu svrstavali su se u naočit ljudski kraj Vilinskog spektra. Sigurno imaju još jedan bar za rulju poput mene i tipove s krilima i kopitima, pomisli Theo. Ako je pipničar imao krila, dobro ih je skrivao. Imao je duguljast, mrk izgled glumca od kojega su možda nekoliko puta tražili da glumi Jaga. "Za gospodičnu Kužnjak, da?" Već je imao mikser za koktel u rukama. "Nešto za vas, gospodine?" "Da." Theo shvati da nema pojma koja se pića u Vilin-zemlji piju u društvu. Jesu li imali votku? Ilije to bilo nešto sličnije oku daždevnjaka, žabljem kraku. "Ja ću... što i ona." Vratio se s dvjema zaleđenim čašama i dvama mikserima na pladnju. Dok je sjedao u separe, Jabučnica mu uputi oštar pogled s vrha slanika. "Jesi 1' donio išta za mene?" upita. "II bi mi jednostavno zadovoljstvo boravka u tvojoj košulji trebalo potrajat cijeli dan?" O, Bože, stoje sad ovo? Theo nije uvijek bio najbistriji momak u kvartu, ali tu se događalo nešto što je zvučalo gotovo kao ljubomora. I to od sićušne osobe koja je već ustvrdila da ga smatra plitkim i sebičnim? Izvadio je čašicu za žestoka pića - najmanju koju je mogao pronaći - iz svojeg džepa i metnuo je pokraj nje. "Mislio sam da ćemo ti i ja podijeliti." Malčice se smekšala, ali ne mnogo. "Podijelit? A što je to?" On slegne ramenima i okrene se prema Poppy Kužnjak, koja je pijuckala svoje piće s očitim i čak ponešto teatralnim užitkom. "Uzeo sam si isto što i vi, ali ne znam što je to." "Zove se Krilosvijač - strahovito je malograđansko. Obožavam ga." Primijetila je da se Jabučnica trgnula, ali činilo se da ne shvaća zašto. "Liker od glogovih bobica i sok od šipka, uglavnom, plus sićušni prstohvat mandragore i još nečeg što sam sad zaboravila. I malo karameliziranog šećera na rubu čaše, naravno." Otpila je dug, slastan gutljaj. Jabučnica odmahne glavom. "Mislim da ne želim više fermentiranih bobica", tiho je rekla Theu. "Hvala, ali..." "Otac mrzi kad pijem u javnosti", reče iznenada mlada žena. Sićušna točkica boje iskrsne na svakoj dojmljivoj jagodici. "Otac mrzi kad radim bilo što u javnosti." "Rekli ste da idete na pogreb, zar ne?" Theo strese glavom - već je gubio nit onoga o čemu su razgovarali. Podigao je piće i oprezno ga kušao. Bilo je čudno i iznenađujuće: prilično gorko na rubovima a medena okusa, ali ne izvan dometa čudnih koktela što su ih naručivale neke djevojke s kojima je izlazio u danima prije Catherine. Potaknulo je malo brujanje negdje u stražnjem dijelu njegove glave, a sada se sjetio da mandragora može biti otrovna. Odložio je čašu. "Oh, da, pogreb." Poppy opet prevrne očima. "Grozno, cijela stvar. Riječ je o mojem bratu, Orianu. Dopustio je da ga ubiju u nekakvoj lučkoj birtiji. Vele daje to bio goblin. Valjda je mogao biti." Izvela je neobično veseo drhtaj, kao netko tko se prisjeća posebno dobrog filma strave. "Sve je to jeziv gubitak vremena. Mrzim putovati tijekom praznika." Jabučnica umalo sklizne sa svog slanika. "Vaš brati Vaš brat je ubijen, a vi mislite da je pogreb gubitak vremena?" Pogled koji je zaradila bio je dijelom zlovolja, dijelom zabavljenost. "Nisi ga poznavala, draga. Grozan, zao dječak još od malih nogu." Pogledala je Jabučnicu. "Ups. Nisam htjela biti nepristojna. Kad smo bili mladi, trebala sam reći. U svakom slučaju, mučio je moje sestre i mene. Ubio je mojeg malog psa. Namjerno, ispred mene." Glas joj je postao veoma bezvučan. "A postao je još gori kad je napustio školu. Ali bio je zjenica očeva oka pa se svi u obitelji ponašaju strahovito, strahovito ucviljeno." Odmahnula je rukom. "Zovite me bezdušnom ako hoćete. Otac je zahtijevao da se vratim na pogreb, i evo me." Dugo je zurila u svoje piće, a onda iznenada skrenula pogled prema Theu. "Zašto ne dođeš sa mnom na pogreb? Ne moraš ostati dugo. Bit će u obiteljskoj grobnici u Ponoći, točno izvan Drveća. Znam vrlo lijep privatan klub manje od sat vremena odatle, u Večernjoj. Mogli bismo potajno umaknuti." Ispraznila je čašu i odlučno je odložila na stol zureći u Thea s grozničavim zanimanjem; odjednom je shvatio da to nije bilo ni približno djevojčino prvo piće dana. "Sigurna sam da tvoja mala prijateljica ima drugog posla u Gradu. Ne želiš provesti malo vremena sa mnom?" Sjedio je trepćući u zapanjenoj šutnji tako dugo da je zaključio kako bi ona mogla pomisliti da pokušava komunicirati signalima. Bilo je u njoj nečeg bolno krhkog. Bila je lijepa, ali očigledno malčice labilna - da ne spominje činjenicu kako ga je nekoliko različitih vrsta neugodnih stvorova žarko željelo ubiti. Postiđen, zirnuo je prema Jabučnici, ali ona je bezizražajno zurila u njihovu spasiteljicu. "Ja... Ja... to je vrlo... velikodušno..."

87

"Ooh," Poppy će iznenada. "Ovo je prošlo ravno kroza me. Ispričat ćeš me dok nakratko skočim do toaleta, hoćeš... Theo, zar ne? Smiješno ime." "Uh, naravno. Svakako." Kliznula je iz separea i, nesigurno graciozna, zaputila se niz prolaz i kroz suprotni kraj odjeljka. "Bogata drolja", reče Jabučnica. "Takvi postanu, neki od njih. Niko ih nije naučio razlikovat dobro od zla, a nemaju što drugo činit sa svojim životima nego trošit obiteljsko zlato." Theo se gotovo nasmiješio. Njegova suputnica, uza sav svoj prezir prema politici, bila je donekle džepni marksist. "Ona je u redu. Spasila nam je živote." "Njoj je to sve igra, Theo!" "Pa, možda je možemo natjerati da je još malo igra. Doista ne želim ostati u ovom vlaku. Onaj... trolski stvor... nije bio sretan." Jabučnica kimne. "Istina. Neće poduzet ništa dok su oni Specijalci još u vlaku, al budući da neće pronać nikakvog ubojicu, iskrcat će se opet u Zvjezdanom Okrugu. Naravski, čak i ako nas on dotad pusti na miru, možda nas još njegovih prijatelja čeka kad stignemo u Grad." "Onda nam možda djevojka može nekako pomoći. Već nas je jedanput spasila. A tko će nam drugi pomoći? Tko?" "Ne možeš joj vjerovat samo zato što tvrdi da joj se sviđaš! Ona je iz roda Kužnjaka!" "Pa?" Dozujala je tako blizu da ga je pokušaj da gleda njezino srdito lice učinio razrokim. "Zar nimalo ne paziš, tikvane? Ona je Kužnjakinja. Stari joj je Prvi vijećnik - jedan od najvažnijih tipova u cijelom Vilinju, i Kukolj - on je saveznik broj jedan lorda Kukurijeka, što znači da želi cijeli tvoj soj vidjet mrtav. Pravu si sebi curu odabrao!" "Curu?" Povukao je glavu kako bi mogao izoštriti sliku. "O čemu to govoriš? Trebamo pomoć. Jako. A sad sjedi gdje te mogu vidjeti i razgovaraj sa mnom. Molim te." Jabučnica sleti na stol mršteći se. "Ti si izgubljeno dijete, Theo. Imate li takav izraz tamo odakle dolaziš?" "Da. Možda i jesam, ali..." Prekinula gaje Poppy Kužnjak, koja se vraćala prolazom sa zamišljenim izrazom na licu - licu koje je Theo doživljavao sve manje i manje stranim a sve više privlačnim. Zapravo, sva mu je bila vrlo privlačna. A on nije bio sa ženom prilično dugo vremena... "Samo me podrži", došapnuo je Jabučnici. "Znaš, pobrini se da ne kažem nešto preglupo." Vilenica je izgledala kao da bi ga radije gurnula s vlaka, ali nije se prepirala. Mlada gospodična Kužnjak kretala se s pretjeranim oprezom jer je nosila Krilosvijač u svakoj ruci. "Donijela sam ti još jedan", rekla je dok se zavlačila u separe. Theo se zapitao je li bila onako vitka pod svom tom odjećom kao što se činila. "Još pijem prvi." "Ah, dobro. Ne bi valjalo da nam ih ponestane. Bar se zatvara kad se zaustave u Zvjezdanom Okrugu." Okrenula se da pogleda kroz prozor. Krajolik je ovdje bio manje divlji: pokoja se kuća mogla vidjeti napola skrivena u šumovitim brdima, a neke su livade doista izgledale kao da su pokošene. "Uskoro ćemo tamo stići." "Stvar je u tome, Poppy..." Udahnuo je. S Jabučnicom je razgovarao samosvjesno, ali malena je vila imala pravo - nije znao mnogo ni o čemu, a upravo se spremao prijeći crtu. Ta mlada žena bila je članica moćne obitelji koja je željela njegovu smrt. Opet je bio nervozan. "Stvar je u tome, ono stoje trol, onaj... šupljikavac... rekao, dijelom je istina." "Da si zločinac? Dragi, znam to. Zatekla sam tebe i tvoju malu prijateljicu kako otvarate tuđe torbe, zar ne?" Njezine se duguljaste, ukošene oči iznenada rašire. "Oh, zar si zbilja nekoga ubio? To... to je prilično impresivno!" "Ne! Ne, nikoga nismo ubili. Ali znamo momka kojeg su ubili. Putovali smo s njim. Ubio ga je onaj bljedoliki trol i njegovi prijatelji." "Tako mi Unutrašnjeg Prstena!" Činilo se kao daje Poppy Kužnjak više zadovoljna nego uznemirena. Ona misli da je to uzbudljivo, shvati Theo. Ponaša se kao da je sve ovo samo golema razbibriga. "A sad žele ubiti i tebe! A ja sam te spasila." "Da, da, jesi. Ali to neće značiti ništa ako ostanemo u vlaku sve do Grada. Oni će nas samo tamo dočekati." "Onda moraš poći sa mnom!" Ona se nagne naprijed. "Imamo golemu kuću. Tatici nikad ne smeta ako nekog dovedem doma. Tatica nikad ne primjećuje - uvijek radi." Sjajno, pomisli Theo, nisam se toga sjetio. Dakako, samo ćemo navratiti u "fuhrerov" stožer za vikend. Nemoćno je pogledao Jabučnicu. "Da, pa, to je vrlo ljubazno, vaša milosti", reče mala vila. Jedva ste mogli primijetiti da su joj zubi bili stisnuti. "Ali kad stignemo u Grad, imamo važnog posla. Za sigurnost kraljevstva, u neku ruku. I... i..." nadahnuće joj je na trenutak presušilo, ali onda navrlo natrag, "I ne bismo vas htjeli uvlačiti u takvu opasnost." "Ne", zahvalno će Theo. "Ne želimo te uvlačiti u opasnost. Ali trebamo tvoju pomoć. Možeš li nam ikako pomoći da uđemo u Grad bez vožnje vlakom sve do kraja?" Poppy Kužnjak sada ga je promatrala sa zanimanjem koje je nadilazilo čisto tjelesno i postajalo slično stvarnoj opčinjenosti. "O, da", rekla je. "Naravno. Možemo unajmiti kočiju. Ne nosim mnogo gotovine, ali imam rovaša napretek." Nije ni taknula svoj posljednji Krilosvijač. Sad ga je gurnula u stranu kako bi mogla metnuti svoju malu crnu torbicu na stol i početi je pretraživati. "Imam raspored - ovdje!" Izvukla je mali prozirni pravokutnik veoma sličan karti

88

koju je ranije pokazala umjesto Thea. "Oh, imamo sreće - Zvjezdani Okrug je sada u Lijeski. Inače bismo morali ostati u vlaku sve do Trubljina Vjetrodoma." "Učinila bi to za nas?" "Naravno." Široko se nasmiješila. "Oh, ali gledaj me! Evo gdje sjedim ponašajući se poput glupe školarke, a tvoj prijatelj je ubijen." Pokušala je, ne posve uspješno, doimati se žalosno. "Kako se zvao?" Theo je oklijevao pa Jabučnica uskoči. "Rufinus potka-Tratinčica, gospojo. Očekujem da će biti u vijestima. Bio je Theov... rođak." "Kakvo čudno ime - Theo, mislim! Je li to skraćeni oblik za Theo-dorusa ili Theoliana, ili nekako drugo?" "Theodorusa, gospojo", ozbiljno odvrati Jabučnica. "Theodorus potka-Tratinčica." Nagnula se naprijed nakon što je dobacila kratak samilosni pogled prema Theu. "Siromašan ko voda u jarku, gospojo," šapnula je povjerljivo, "cijela njegova grana obitelji." "Oh", reče Poppy. Njezine ljubičaste oči nisu se odvajale od Thea. "Hrabar, snalažljiv i siromašan. Kako divno." Dok je vlak prolazio nečim što je očito bilo predgrađe prilično velikoga grada, vratili su se u Poppyn odjeljak i pobrinuli se da navuku zastore. Kad se vlak zaustavio, pričekali su nekoliko minuta koje su se Theu činile kao vječnost. Upravo kad je kondukter izvikivao posljednji ukrcaj, poslali su Jabučnicu u izviđanje, a onda pohitali hodnikom do kraja odjeljka - ili se barem žurili što su brže mogli vukući svu prtljagu Poppy Kužnjak za sobom. "Ne mogu vjerovati da nisi pozvao nosača", rekla je Theu. "Nigdje ni traga Gospodinu Visokom-Tamnom-i-Vlažnom", objavi Jabučnica. Pridružili su se uzbibanoj gomili na peronu upravo kad su se vrata zatvorila, a vlak ponovno krenuo. Theo podigne pogled i spazi bljesak bijelog lica, nalik na masku, pritisnutog o prozor u zatamnjenu odjeljku poput masnog palca na staklu, kako ih gleda s nemoćnim bijesom. "To je on", reče Jabučnica. "Uspjeli smo, na neko vrijeme, u svakom slučaju." "Gledajte, ondje su oni šarmantni mali redarstvenici", veselo će Poppy. Putnici koji su se kretali peronom prema postaji vrtložili su se oko oklopljenih Specijalaca kao da su bili dva velika kamena u potoku. "Mislim da ne želimo da nas vide", reče Theo. "Budući da ti je na kartama sigurno pisalo da putuješ sve do Grada." "Pretpostavljam da si u pravu..." Theo je primi za ruku - bila je hladna poput mramora - i povede natrag peronom. Nije ju dugo držao, iako njoj to očito nije smetalo. Zaustavili su se pokraj nečeg stoje on smatrao telefonskom govornicom (bila je neoznačena i moglo se raditi o nekoj sasvim čudnoj napravi, koliko je on znao) i pričekali. Kad su redarstvenici napokon iščezli u središnju dvoranu postaje, Theo podigne Poppyne dvije najveće torbe i stane klipsati niz peron. "Što imaš u njima?" upitao je bez daha. "Domaći rad sa satova kiparstva ili nešto slično?" Ona se nasmije. "Cipele, u toj." Pokazala je na manju torbu koja je svejedno bila dovoljno velika da se Theo osjećao kao da vuče bernardinca s ručkom na leđima. "Djevojka ne može otići kući na dva tjedna a nemati nikakve cipele. U drugoj je uglavnom odjeća." Theo je čuo kako Jabučnica prezirno frkće za njegovim ramenom. Nije se mogao iskreno prepirati s njezinom procjenom. "Zar vi ovdašnji niste izmislili kotačiće na prtljazi?" "Ali svi nosači imaju ljupka mala kolica na kotačima. Zašto bi k tomu htio još i kotače na kovčezima? Je li to neka prolazna pomodnost u Jarebici za ovu sezonu?" Theo odmahne glavom. Postaja Zvjezdanog Okruga bila je gotovo jednake veličine kao Polusjena, ali bez kupole; duguljasto, nisko zdanje nalik na staju s otvorenim krovom od skela poduprtim metalnim šipkama. Prostor između sipki nije bio očigledno prazan kao u Polusjeni; umjesto toga na otvorima se vidio bljesak, pokretljivi kovitlac slabe boje poput opne mjehura od sapunice koji čeka dah. Theo se nije trudio raspitivati se o tome. Iskusio je dovoljno neobjašnjivih čudesa za jedan dan. Dok je promatrao kako se vrtlog vilinskih plemića i grubljih, čudnijih stvorenja kreće središnjom dvoranom, Poppy izvuče nešto nalik na glatki srebrni štapić iz torbice i tiho progovori u nj. "Uskoro će biti ovdje", rekla je Theu kad je završila. "Tko?" "Ljudi od kojih sam unajmila kočiju, budalice. Zapravo, vjerojatno bismo trebali čekati sprijeda." "Onda ću ja opet morat na šekret", objavi Jabučnica. "Oprostite što sam tako otvorena, al činjenice su činjenice, a mjehur mi se osjeća ko ustrašena ježinka." Vinula se u zrak i poletjela iznad gomile prema najbližem zidu. Na Theovo iznenađenje, umjesto da se spusti do razine vrata, kliznula je oko deset stopa iznad tla, a onda šmugnula u rupu ispred malena pregratka otprilike veličine poštanskog paketa, smještene visoko na zidu poput kućice za ptice. Nakon što je proveo velik dio vremena u nužniku u vlaku, Theo se pitao kakve su vrste prostorija postojale za ljude veličine Jabučnice; sada je imao jasniju ideju. "Je li vilenica... tvoja posebna prijateljica?" iznenada upita Poppy. "Dragana?" "Jabučnica?" Zapanjio se. Nije li to što je bio otprilike sto puta veći bio prilično očit odgovor? "Nije. Ona je samo prijateljica." Osjetio se nevjernim. "Vrlo dobra prijateljica. Učinila je puno za mene." "Ah." Kimnula je i djelovala zadovoljno. "Naravno. Netko drugi?" "Što?"

89

"Postoji li netko drugi, kod kuće ili gdje bilo? Za tebe?" Pomislio je na Cat, tako daleku i nedvojbeno tako vrlo sretnu što više nije s njim. "Ne. Više ne postoji." Razvedrila se, a onda iznenada snuždila. "Sigurno me smatraš malom budalom." "Ne, naravno da ne. Bila si divna prema nama." "Imam..." Odbijala je susresti njegov pogled. "Pa, moram ti nešto priznati. Zato što mi se sviđaš, Theo, i ne bih htjela da nastaviš misliti kako... kako..." Utihnula je. O, moj Bože, pomisli on. Nazvala je svoju obitelj, a oni su upravo sada na putu ovamo da me uhite i muče u nekoj izopačenoj vilinskoj tamnici. "Priznanje?" Glas mu nije bio onako miran kao što je želio. "Imam sto pet godina." "Što...?" "Imam sto pet godina." Još ga nije mogla pogledati. "Samo sam htjela da znaš. Jer mi se sviđaš. Sad me sigurno mrziš." Mogao je samo buljiti. "Znam da izgledam starije. Pa, pokatkad. Moji roditelji misle da sam dijete, ali nisam - već sam imala mnogo ljubavnika. Ali nisam htjela da otkriješ i pomisliš da sam te htjela zavarati. Nisam na fakultetu kao što si vjerojatno pomislio - na zadnjoj sam godini Bijelomakove akademije. Ali dovoljno sam stara za udaju, znaš, pa nisam tako mlada!" Sad je napokon podigla pogled, ali činilo se da ju je zbunio zgranuti izraz na njegovu licu. "Nisam mislila da se moraš mnome oženiti!" Malčice je suzila svoje nevjerojatne oči. "Koliko je tebi godina?" Theovo zamuckivanje prekinuo je povratak Jabučnice. "Dobro", rekla je. "Bubrezi su mi opet ugledali kopno. Da krenemo?" Tad su izišli iz postaje, bijaše rana večer, svjetla su se palila po cijelom 1 VZvjezdanom Okrugu, ulične svjetiljke i svijetleće reklame, ali sva su se doimala slabijima od električnih svjetala koje je Theo poznavao, čak i najjednostavnija bila su srebrnastija od običnog bijelog svjetla i također... čarobnija, bila je jedina riječ koje se mogao sjetiti. Kad se golemo vozilo boje magle dokotrljalo uz pločnik ispred postaje nečujno poput Haronove barke, malčice se prenuo. Vozač iziđe, a Thea isprva osupne poznato konjsko lice. Ne, shvatio je, to nije Vrijesak, samo još jedan doonie. Rekao je da su većina njih vozači. "Vi ste društvo koje želi vožnju do Grada?" upita vozač. Njegova je zelenkasta koža bila gusto istočkana bijelim - Theo se upita je li možda potjecao iz obitelji šaraca - i nosio sivu uniformu čiji je sjaj bio tek nešto manje biserast pod reflektorima postaje od samog automobila. "Trebam nekog da potpiše, molim." Poppy se naroguši. "Rekla sam im tko sam!" "Bez uvrede, gospodična Kužnjak. Takvo je stanje stvari ovih dana. Sramota je, ali što možete." Kimnuo je svojom slijepom glavom kao da se ispričava i izvadio malu, kožom ukoričenu knjigu iz džepa svojeg kaputa. "Formalnost." Theu se učinilo da ju je otvorio točno ondje gdje su dvije prazne stranice i ispružio je. Poppy na trenutak prijeđe svojom malom rukom preko nje; vozač kimne i opet je spremi. Cijela stvar je bila toliko nalik na obrednu čaroliju, a istodobno tako slična upotrebi čitača bar kodova, da se Thea iznenada dojmila ne neobičnost svijeta Vilinja nego ranije neopažena neobičnost njegova svijeta. Kad su sjeli u dubok i prostran putnički odjeljak sa svim Poppynim koferima spremljenima u prtljažnik, automobil se odvezao s parkirališta postaje. Theo je tjeskobno kroz zamračene prozore tražio znakove da ih netko promatra, ali gomila koja se užurbano pojavljivala i nestajala s mjesečeve svjetlosti postaje Zvjezdanog Okruga činila se kao da ih ne primjećuje. "Odavde je oko tri sata do Grada", reče vozač. "Želite li slušati neku glazbu?" "O, da, molim", reče Poppy. Niotkuda - ili prije iz skrivenih zvučnika, ali Theo nije mogao jednostavno prekrižiti teoriju "niotkuda" nakon onog što je vidio u posljednje vrijeme - tugaljiva arija ispuni vozilo. Glazba kao daje zauzela središte do maloprije nezamisliva trokuta, čije su se tri strane sastojale od arapske frule, tihe varijacije polke svirane unatrag na verglu uz mnogo jeke te od šuma tekuće vode. Theo je slušao s opčinjenom pozornošću. Bilo je čarobno, gotovo doslovce čarobno, kao da vas hipnotiziraju na najljepši mogući način. Napokon je napjev završio, a novi započeo, još nevjerojatnija kombinacija koja je bila nešto kao "Danny Boy" odsviran na jednu desetinu normalne brzine i aranžiran za gong i sitar. Ovaj je napjev imao vokal, helijev šapat, kao nešto što odašilje svoj posljednji prijenos nestajući u praznini svemira. Jedine riječi koje je Theo mogao razaznati bile su "... dalje, dalje, dalje od zrcala smo, i bliže zvijezdi... " "Obožavam ovu pjesmu", veselo će Poppy. "Što se dogodilo s tim ljudima?" "Plesali su jedno ljeto?" naslutio je Theo. Unatoč tomu što treća putnica nije bila krupnija od papigice, Poppy se stisnula uz Thea i praktički se nije pomicala. Bilo mu je teško ne reagirati na nju; osjećaj ženske čvrste noge pritisnute uz njegovu jednako ga je smućivao u Vilinzemlji kao i u dobroj staroj Smrtniciji. Ali njoj je sto pet godina! Dovoljno je stara da ti bude praprabaka - ne, dovoljno je stara da bude - mrtva! Sama romantična pomisao na nju trebala mu se činiti poput onog filma Harold i Maude, ali nije, ne posve. Ilije to bio onaj s Ursulom Andress, u kojem je kao milijun godina stara i na kraju se pretvori u mumiju... ? Ali to je sranje, rekao je samome sebi - ona nije bila neka zapravo stara žena koja je izgledala mlado pomoću čarolije. Ona je bila mlada. Samo ne po mjerilima njegova svijeta. Pravi, ozbiljno opak problem je da je ona kći nekog važnog bogataša, i što se njih tiče, obična je školarka. Kao da već nemaju dovoljno razloga da me žele ubiti.

90

Pogledao je prema Jabučnici osjećajući se krivim zbog toga što je nekako opet zaglavio držeći Poppy Kužnjak za ruku, i podjednako krivim što je, nakon što je to shvatio, nije ispustio, ali vilenica je sebi namjestila kao gnijezdo u kutu sjedala, sklupčana na Poppynu filcanom zvonastom šeširu, i očigledno bila u dubokom snu. Hvala, pomislio je ogorčeno. Ostavi me ovdje da se sam snalazim s ovim ćaknutim koještarijama. Puno hvala. Poppy se promeškolji pokraj njega. "Možeš li otvoriti krov?" Shvatio je da ne govori njemu nego nevidljivom vozaču tek kad se na stropu automobila rastvorila ploča. Iznad njih visjelo je nebo puno golemih zvijezda poput želatinozne vatre, poput ostvarenja najluđih Van Goghovih vizija. "Uvijek je lijepo u ovom kraju svijeta", rekla je. "Jedva čekam da iziđemo iz grada." Theo je još hvatao dah zureći u zvjezdani vatromet. "Zašto?" zakri-ještao je. "Zato što je ovdje tako intenzivno ovih dana i tako svijetlo da sve one ulične svjetiljke i ostala svjetla otežavaju da se nebo vidi kako treba." Privinula se uz njega. "Sviđam li ti se barem malo, Theo? Reci istinu." "Da. Da, naravno. Ti si vrlo draga... mlada žena." Mogao je čuti durenje u tonu njezina glasa. "Takve stvari ljudi govore za djevojke u Mladim Pupoljcima - djevojke koje organiziraju paučinaste vožnje i prodaju kolače da pomognu izgladnjelim goblinima u Johinu Vrhu." "Dobro, usto si i lijepa. Ali ti to znaš." "Zbilja?" Protrljala je lice uz njegovu nadlakticu, polako i udobno poput mačke koja se grijala uz vatru. "To je bolje. Hoćeš li onda voditi ljubav sa mnom?" Uzeo je dah. "Mislim da to nije dobra ideja, Poppy. Ja sam..." Nije se mogao sjetiti kako bi se izrazio a da to ne zvuči poput najgoreg klišeja odbijanja nekog na lijep način. Ali bila je to istina! Bila je to zaista istina! "Nisam osoba s kojom bi bilo poželjno spetljati se u ovom času. Ali ti si divna. Zaista mi je drago što sam te upoznao." Podigla je malčice glavu i promotrila ga onim krupnim očima purpurne boje, tako tamne, poput jezeraca potpune sjene čak i pod žarkim zvjezdanim svjetlom. "Zbilja? Ne bi mi lagao samo zato što imam sto pet godina, je li da ne bi?" On kimne. "Ne bih." "U redu." Još se više stisnula uz njega. "Možda ionako ne bismo smjeli požurivati stvari. Ne želim da samo odeš kao što ostali uvijek odu. Pa, oni od kojih to nisam željela. Neke druge nisam mogla otjerati ni crnim željezom." Oči joj ostadoše sklopljene, ali osmjehnula se i prekrila usta prstima; još je bila malo pripita. "Oprosti. Svi vele da imam šokantan rječnik." Zijevnula je. "Mislim da ću malo odspavati. Bio je tako naporan dan..." Nakon nekog vremena osjetio je po mlitavosti njezina tijela uz njegovo daje zaspala. Glazba je i dalje svirala, duga tapiserija tihih zvukova flaute i mrmorenja akorda koji su ga podsjećali na jaukanje vjetra oko planinskih vrhova, ali s čudnim malim ritmom u pozadini koji je neprestano izvirao na površinu kako bi se opet izgubio u mješavini. Theo se skanjivao pomaknuti ili na bilo koji način prekinuti čaroliju. Osjećao se kao da je iskoraknuo iz burnih događaja proteklih dana u nekakav snen džep svoje prošlosti, vrtlog vremena iz njegovih tinejdžerskih dana - djevojka, tih automobil, krajolik koji klizi pokraj prozora. Ali ova djevojka je stoljeće stara, a krajolik pun jednoroga i čudovišta. Na trenutak glazba utihne. "Sve u redu tamo otraga?" upita vozač. "Sasvim u redu", odgovori Theo. Glazba se pojača, tajanstveno pulsirajući, sada zašećerena tihanim cvrkutanjem nekog žicanog instrumenta. Ako je na Nebu bilo cvrčaka, pomisli Theo, onda su sigurno zvučali otprilike tako. Glazba mu je doista nešto značila, shvatio je, i tako je bilo oduvijek. Dozivala ga je, iako nije bilo riječi koje bi opisale što je obećavala. Bilo je to poput tajnog jezika koji nikad nije zaboravio govoriti, rodnoga grada kamo se uvijek mogao vratiti kad bi se umorio od onoga što je život istresao na njega. Od trenutka kad je prvi put čuo sebe kako oponaša zvukove koji su dopirali s majčina radija, prije nego što je čak i znao da se ono što je radio zvalo "pjevanje", glazba se činila poput mjesta za koje je samo Theo znao i u kojem je uvijek bio dobrodošao. Sad je s radošću slušao tu čudnu, novu glazbu - prvu natruhu cijelog svijeta punog glazbe koju nikad nije čuo, pa čak ni zamišljao, ideja privlačna poput poljupca - i dok je to radio, zurio je u nebo. Kao stoje Poppy Kužnjak dala naslutiti, zvijezde, ionako već nenormalno svijetle, kao da su postajale još svjetlije kako se automobil kotrljao dublje u ladanjsku tamu. No njihov sjaj nije obojio nebo u modro, nego ga je učinio još bestidnije crnim. Tamno nebo postajalo jt^ tamnije. Zvijezde su postajale sjajnije. Glazba gaje okruživala, uzdizala, čak podučavala stvarima o ovom svijetu koje nije razumio prije nego što ju je čuo. Nakon vremena koje nije mogao izračunati, Theo se pažljivo izvlačio iz zagrljaja Poppy Kužnjak, odmaknuo joj glavu s ramena i naslonio na svoju smotanu jaknu. Podigao se sa sjedišta provukavši najprije glavu a onda i ramena kroz mjesečev prozorčić sve dok nije raširio laktove po krovu automobila. Zrak koji mu je zapljusnuo lice bio je topao i tek malo vlažan; odsutna se duha zapitao jesu li se kišni oblaci ovdje kretali kao u stvarnom svijetu ili jednako zbunjujuće poput nestalnih gradova Vilinja. Ali koliko god je bio sladak, plodno-mirisan zrak, jedva mu je dotaknuo um i osjetila; sada kad su svjetla grada bila daleko iza njih a samo srebrnaste zrake farova mrljale cestu pred njima, blještavilo zvijezda kao da je postalo još veličanstvenije i dramatičnije. Mogao je vidjeti i njihovu živuću, plamteću, plinovitu neizmjernost i njihovu dijamantnu tvrdoću, kao da su istodobno bile i kozmički i čarobni objekti. Ispunile su nebo, a čak je i najmanja toliko sjajno blistala da je prvi put u životu istinski osjetio kako je svijet pod njim nešto što pluta u sferičnom moru svjetala. I dok su se čudnovati vilinski napjevi uzdizali svud oko njega a vlažan mu vjetar potezao kosu, shvatio je da su one izvan svake sumnje također bile dragulji rasuti po tkanini neba, ili čak oči bogova. Tek kad se nakon pola sata skljokao natrag na svoje sjedalo, Theo je shvatio da su mu obrazi bili mokri i da je dugo plakao.

91

i- robudio se jer mu je nešto češkalo nosnicu i tjeralo ga na kihanje. "Da se nisi usudio!" oštro će Jabučnica. "Onda mi se makni s lica." Počešao je svoj svrbljivi nos i pokušao se uspraviti, no mlada se Kužnjakinja prevalila preko njega ležeći mu na ruci. Vani je bilo posve mračno; zvijezde uokvirene na mjesečevu prozorčiću, premda spektakularno lijepe prema svakom zemaljskom mjerilu, bile su znatno umanjene od onih koje je prije vidio. "Nismo više u onom kako-se-zove", izustio je pospano. "Zvjezdanom Okrugu. Već satima. Upravo presijecamo rub Bršljana. Uskoro ćemo bit u Gradu." Vileničina su krila nakratko zazujala dok mu . je slijetala na koljeno. Prema onome stoje od nje mogao vidjeti naspram slabo osvijetljenih ploha na vratima, činila se je napeta i razdražljiva. A zašto i ne bi bila? pomislio je. Ovo joj nije bilo ništa lakše nego meni. Ipak, nije upravo sada želio biti pri svijesti činilo mu se da nije spavao danima. "Zašto si me probudila?" potužio se. "Zato što ćemo uskoro bit tamo, a moram s tobom razgovarat prije nego što se ona probudi." "Nije tako loša, znaš." "Ti bi to i pomislio, zar ne?" Jabučnica prekriži ruke na grudima. "Al to sad nema veze. Moramo odlučit gdje ćemo izać." "Zar ne idemo na onaj, kako se zove...?" Ispremetao je svoju zamućenu memoriju. "Proljetvodni trg? Da posjetimo onog Naprstka?" "Ne. Jedino ak ne želiš otkrit što se događa zločestim malim smrtnicima koji ne slušaju starije." "Starije? O, moj Bože, koliko ti imaš godina?" "Dovoljno da mislim svojom glavom a ne nekim drugim dijelovima tijela, hvala lijepa. Nije me briga što Vratić govori, nećemo se stavljat u Naprstkove ruke. Ti Cvjetovi misle da sve znaju, al ja sam nedavno bila u Gradu i čula što ondje ljudi govore. Taj Naprstak i..." snizila je glas natjeravši Thea da se sagne prema njoj što je bliže mogao s Poppynom glavom ispod svog pazuha, "... i otac ove djevojke su ko prst i nokat. A obojica su pajdaši s lordom Kukurijekom, a od toga vijesti ne mogu bit gore." "Tko je Kukurijek? Mislim da sam već čuo to ime." "Imat ćemo vremena o tome razgovarat kasnije. U ovom času ti ćeš me pustit da razgovaram s tvojom curom." "Onanije..." Poppy se budila. Podigla je glavu i odmaknula uvojak poput tinte crne kose iz očiju. Imala je kratku kosu, kraću čak i od podrezanog crvenog paža Jabučnice, ali bez šešira činilo se da joj šiške stalno padaju u oči. "Theo...? Jesmo li stigli?" "Ne još", kratko će Jabučnica. "Nastavite spavat." Ona sjedne zijevajući i rastežući se. "Sjene mi i potoka, sigurno strašno izgledam! Morat ću zamoliti vozača da se negdje zaustavi kako bih se mogla osvježiti prije nego stignemo u grad." "Upravo sam o tome htjela s vama govorit, gospodična", započne Jabučnica, ali djevojka se uspravi na sjedalu i uzme Thea za ruku. "Gledaj, doista smo stigli. Rekla sam ti da neće dugo trajati." Izlazili su iz zavoja na obronku i Theo na trenutak, gledajući pomalo glupavo u začadeno staklo koje ih je dijelilo od vozačeva sjedala, nije mogao shvatiti o čemu je govorila. Onda je spazio prva svjetla, uokvirena u prozoru pokraj njega. Bio je neizmjeran, tako širok da se činilo kao da je ispunio cijeli obzor. Iz ove daljine nije mogao razaznati zasebne zgrade, nego samo svjetla koja su ispunila široku, ravnu dolinu između brjegova, čudovišni pljusak svjetala kao daje netko prosuo kolica puna dijamanata, smaragda i safira po tlu, kao da su\zvijezde kroz koje je prije lebdio nekako sletjele s neba i nakupile se poput pahulja. "On je... velik." Nije bio siguran da je ikad vidio ijedan zemaljski grad ovako velik - morao je biti barem u rangu New Yorka, Tokija ili Mexico Cityja - ali trenutačno nije mnogo mario za usporedbe. Bio je veličanstven i zapanjujuće lijep i... poprilično stran, jer su svjetla bila tek nekoliko tonova drukčija od onih na koja je navikao. Srce mu je užurbano tuklo ali ne samo od čuda: bilo je tu i straha prema nečem istodobno tako monumentalnom i tako potpuno ravnodušnom prema njemu. Progutao je pljuvačku zureći u tišini možda pola minute, a onda napokon počeo pjevati tihim glasom: "Vele da su neonska svjetla sjajna, na Broadwayu..." Otpjevao je stari napjev u dugom, polaganom, blues tonu, a onda, kad nitko nije prigovorio, zapjevao "Ostavio sam srce u San Franciscu" i jednu staru pjesmu, "Putovanja", iz svog djetinjstva o gradu svjetala te završio svoj improvizirani gradski potpuri s "New York, New York". "Ako mogu... uspjeti... tamo, uspjet ću bilo gdje... " Da, ovo zovu zviždukanjem pokraj groblja, pomislio je dok se bližio kraju. Ali k vragu 1 sve. "Imaš tako lijep glas, Theo", reče Poppy stišćući mu ruku. "Nikad nisam čula ni jednu od tih pjesama - nikad uopće nisam čula takvu glazbu. Odakle potječe?" "S drugog svijeta", rekao joj je, a onda opet utihnuo pred zapanjujućim prostranstvom svjetla.

92

Staklenik Odstranjivač Neugodnih Zapreka divio se načinu na koji su ga tjerali da čeka. Čak i usred događaja koji su mijenjali svijet, Nidrus, lord Kukurijek, iskoristio je priliku za malu potvrdu moći i statusa. Sat sjedenja u prividno udobnoj stolici u vanjskom uredu njegova gospodstva, samo u društvu Kukurijekove blijede i šutljive tajnice, spretno je potvrdio poantu. Odstranjivač se zapitao je li tajnica uvijek bila tako blijeda i šutljiva te je li joj bila navika tako skrupulozno izbjegavati gledati one koje je njezin gospodar prisiljavao da čekaju. On je, naposljetku, imao izvjestan utjecaj na ljude, čak i kada bi se dotjerao za posjete. Čak i najsnažnije čini nisu njegov izgled mogle učiniti posve... prihvatljivim. "Njegovo gospodstvo sada će vas primiti", objavila je, i dalje leđima okrenuta prema njemu. Vrata se rastvore u zidu, nečujno poput latice koja je pala na tlo; crvenkasto svjetlo prosu se po sagu. Odstranjivač ustane i polagano se zaputi u ured gospodara kuće Kukurijek. Lord Kukurijek sjedio je napola u sjeni - sablasna prisutnost. Odstranjivač je prepoznao vlastitu naviku kad je primao svoje prilično rijetke goste; onaj dio Odstranjivačeva lica koji se još mogao osmjehivati malčice se trznuo dok je sjedao. Bijeli cvijet u svojoj reflektorom osvijetljenoj vazi blistao se poput fosfora između njih. "Dramatično osvjetljenje, moj gospodaru." Kukurijek zapucketa prstima i svjetlo postane ravnomjernije. "Oprostite mi. Razmišljao sam." "Zanimanje dostojno plemića." "To dostojnije budući da nije u modi, ha? Dakle, donosite mi vijesti?" "Ništa što već ne znate, moj gospodaru." "Da. Pa." Dugo vremena prošlo je u tišini. "Objasnite mi," napokon će Kukurijek, "zašto ste zakazali." Odstranjivačev je glas bio blag. "Nisam zakazao, moj gospodaru. Jednostavno još nisam uspio. Sjetite se, željeli ste da započnem s ovim dok je osoba o kojoj je riječ još bila na onom svijetu. Kad je izbjegao početni napad i prešao na drugu stranu, zaradio je dane prednosti. Ali i progonitelj je sada prešao ovamo. Mislim da su vašem plijenu sati slobode odbrojeni." Odstranjivač si dopusti još jedno malo zatezanje usnica slično osmijehu. "Čujem da ste izveli jedan pokušaj na svoju ruku, moj gospodaru. Iznenađuje me da ste, nakon što ste potrošili toliko mnogo da kupite moje usluge, voljni potrošiti još više na ono što su, moram iskreno priznati, manje vjerojatne metode. Zar uistinu, moj gospodaru šupljikavci?" "Špiljski trolovi nisu takve šeprtlje kakvim ih smatrate. I koja je svrha bogatstva ako ne možete zaposliti višestruka oružja protiv onoga što vam stojVna putu? Radije bih platio drugog ubojicu da probode truplo nego da mi neprijatelj umakne." "Ali ovaj je zadatak delikatniji od ubojstva, moj gospodaru. Prije svega ste zato mene unajmili. Znate li izraz o kuharima i juhi? Biste li radije da se nekoliko kirurga međusobno hrvaju za počasno mjesto dok ležite bolesni na operacijskom stolu, ili biste radije imali samo jednog, najboljeg čovjeka u zanatu, da stoji nad vama?" Kukurijek ispusti tih zvuk razdraženosti. "Kad mi dovedete tog smrtnika, onda možete likovati. Ako uspijete, učinit ću vas službenim pitomim čudovištem Parlamenta Cvjetova." Nakon gotovo nevidljiva trzaja, Odstranjivač tiho reče: "Alija nisam pitom, moj gospodaru." "Dosta ovoga." Kukurijek ustane elegantno se uspravivši iza stola poput istančano izrađena stroja. "Postoji još netko s kime se želim posavjetovati - mislim da znate na koga mislim. Želio bih da budete i vi nazočni. Niste ga zapravo nikad sreli, zar ne?" "Samo jedanput, moj gospodaru." "Ah, naravno. Zaboravio sam." Kukurijek mahne rukom, a vrata se otvore na bočnom zidu ureda. "Nećete se protiviti ponovnom susretu, onda?" "Naprotiv, moj gospodaru. Bit će mi vrlo zanimljivo." Hodali su tek nekoliko minuta, i temperatura je već bila osjetno viša. "Voli da su mu sobe zagrijane", reče Kukurijek. "To neće prouzročiti probleme vašem... stanju, hoće li?" "Samo malu neugodnost." "Gospa Kukurijek zove ovaj dio kule Staklenik." "A kako je vaša žena?" Kukurijek mu dobaci čudan pogled. Odstranjivač Neugodnih Zapreka nije bio općenito poznat po uljudnom čavrljanju. "Dobro je. No, ovih dana provodi malo vremena u Gradu. Odvela je našu mlađu djecu na Svečani Brijeg, u našu kuću u Brezi. Boji se da će izbiti rat." "Ali naravno da hoće. Vi ste se pobrinuli za to." "Zbog toga je nikad nisam ni nagovarao da ne ostaje na Svečanom Brijegu." Stigli su do još jednog predsoblja. Za stolom u toj prostoriji nije sjedila tajnica nego muškarac u bijelom plastu s vrpcom od bijele svile vezanom na tamnoj kosi. Podigao je pogled kad su se približili, a onda ustao. "Ah, lorde

93

Kukurijeku." Oči mu kliznu na Kukurijekova gosta, zaustave se na trenutak, a onda se žurno vrate njegovu pokrovitelju. "Došli ste ga vidjeti?" "Da, ali rado bih najprije čuo bilo kakve vijesti." "On je dobro - prilično zdravo. Tek mu je nepravilan, ali to je normalno za dijete njegove dobi - neke dane ništa, druge dane ne presta-jemo pozivati saće." Na trenutak je zabrinuto pogledao Odstranjivača, očigledno oklijevajući. "Nastavite", reče Kukurijek. "Imao je još jedan napadaj prije nekoliko tjedana, ali inače dobro reagira na lijekove. Zanimljivo je, međutim, da je malo alergičan i na divlji češnjak i na najobičnije čarolije uspavljivanja..." "Da", reče Kukurijek. "Hvala vam, doktore... doktore..." "Iris. Pa, potka-Iris. Ali kako bi se od vas moglo očekivati da se sjetite, moj gospodaru? Imate toliko važnih stvari na pameti." "Otvorite vrata, molim." "Naravno!" Doktor potka-Iris skoči natrag prema stolu i mahne rukom povrh njega promumljavši nešto. Vrata se otvore u zidu gdje im prije nije bilo ni traga. Lord Kukurijek prođe kroz njih, a onda zastane i pokaže rukom svojem gostu da uđe prvi. Ulazeći polako, čuo je kako doktor tiho pita Kukurijeka: "Je li to...?" "Da, to je on." Tada se vrata zatvore, a Kukurijek i Odstranjivač ostanu sami u kratkom, od pare vlažnom hodniku. "Vi ste kao nekakva slavna ličnost", reče Kukurijek s hladnim osmijehom. "U liječničkom zanatu. A i u nekim drugim zanatima." Kad su se vrata veće prostorije otvorila, isprva je bilo vrlo teško išta vidjeti kroz vrtlog tople magle. Kad su zračne struje prouzrokovane otvaranjem vrata malčice jenjale, skupinica u bijelo odjevenih tijela na suprotnoj strani bijele sobe postala je jasnija. Dvije se bolničarke odmaknu u stranu dok se Kukurijek tako brzo približavao da se gotovo činilo kako su sigurno nešto skrivile, stežući ručnike koje su upotrebljavale na prsima svojih uniformi, tupih lica s izrazom kobne slutnje, zajedničkom osoblju tog kućanstva. Ali njihov gospodar očito danas nije bio raspoložen tražiti razloge da nekoga kazni. Jednostavno ih je otjerao mahanjem ruke, a one su se zahvalno udaljile. "Zdravo, poočime", reče mala prilika u debelom bijelom kupaćem ogrtaču. Dječakov je glas zvučao neobično grleno, kao da je dolazio iz odrasle žene koja je oponašala dječji govor. Koža vidljiva na njegovim bosim nogama, rukama i pomalo okruglom licu bila je posve ružičasta, možda od vrućine kupelji iz koje je upravo izišao. Njegova kovrčava svijetlo smeđa kosa padala je u slobodnim, mokrim uvojcima točno iznad njegovih očiju. "Možeš naprijed - doista sam vrlo čist." "Vidim", reče Kukurijek, ali se ne pomakne. "Došao sam razgovarati s tobom. Doveo sam nekoga. Ovo je..." "Znam tko je to", reče dječak s osmijehom. Čak ni Odstranjivač Neugodnih Zapreka, kojemu nisu bili strani uznemirujući prizori, nije mogao ne primijetiti daje djetetov osmijeh nadmašivao grimasu njegova poočima: nije mu doticao oči niti na bilo koji način razvedravao ostatak njegova lica, osmijeh kao da netko povlači uvis kutove usta mrtvaca. "Mi smo stari prijatelji, on i ja." "Ah. Da. U svakom slučaju, želio sam ti postaviti nekoliko pitanja. Dobiti tvoj savjet u vezi s nečim." "U vezi s Theom Vilmosom." Bilo je samo po sebi iznenađujuće vidjeti Kukurijeka iznenađena. "Da." "Još je na slobodi." "Kako znaš?" "O, ma daj, poočime, to ne iziskuje veliko umijeće. Što bi drugo dovelo vas dvojicu ovamo? Tvoj cijenjeni gost gotovo nikad ne ostavlja svoju kuću u lučkoj četvrti. A da si se uspio dočepati tog Vilmosa, tog... smrtnika" podario je riječi neobičan, gotovo otrovan naglasak, "zašto bi me onda pitao za savjet?" Dječak se protegne, a onda mahne rukom jednoj bolničarki. Ona priđe stidljivo dobacujući skrivene poglede lordu Kukurijeku da provjeri odobrava li on. Dječak zbaci svoj ogrtač i ustane, ružičast i gol u svoj svojoj punašnosti. "Osuši me. Želim se sada odjenuti." Kad ga je bolničarka počela trljati ručnikom, lord Kužnjak pošalje drugu po stolice. Sjeo je i ispružio svoje dugačke noge. "Pa, onda. Reci mi zašto nismo uspjeli." "Zato što on nije odbjegli sluga ili uhoda neke druge kuće kojeg tražiš. Uspjeh se neće ostvariti tako lako." "Hoćeš reći da nas taj stvor nekako nadmudruje?" Gdje bi drugo dijete prevrnulo očima ili prezrivo frknulo, dječak je samo postao još mirniji. Iako mu se vanjština žustro brisala, činilo se da se povukao u neko tiho mjesto unutar sebe, dokle je jedva dopirao zvuk. "Ne", reče napokon. "Tvrdim da takve stvari - stvari kojih je taj Vilmos dio - nikad nisu jednostavne. On je neka vrsta atraktanta, pogotovo sada, kad je u našem svijetu, i zbog toga će privući neočekivane sile, prouzrokovati nepredviđene nezgode, izazvati nevjerojatne slučajnosti. Pogledajte što se već sve dogodilo oko njega, uzmite u obzir monumentalne događaje u kojima je nesvjesno sudjelovao. Ali bacite ga u tiho jezerce gdje spavaju ždralovi i krokodili i stvari će se početi mijenjati." Dječak svrne svoj egzotičan, smeđ pogled na Odstranjivača Neugodnih Zapreka. "Vi biste to trebali znati." "Znam. Ali ti si se tako lijepo izrazio." "Hvala. Moj poočim je puno žrtvovao da mi pruži dobro obrazovanje."

94

Odstranjivač kimne. "Nadajmo se da nije žrtvovao previše." Zavlada muk. Kukurijek ga nije prekidao, nego je ustao i mahnuo rukom. Druga bolničarka stupi naprijed ruku punih meke svijetle odjeće, a dvoje slugu počne odijevati dječaka. "Dođite", reče lord Odstranjivaču. "Ostavio sam automobil da vas čeka." "Pozdravi mi pomajku", reče dječak ponovno se smiješeći. Kukurijek zagunda kao daje previše rastresen da bi odgovorio. Nije se osvrtao i nije više govorio sve dok on i njegov gost nisu izišli iz zaparene sobe i zaputili se hodnikom dok se zrak hladio sa svakim korakom. "Sve stoje ikad napisano o stvaranju Čudovišnog Djeteta istina je", reče Kukurijek zamišljeno. "On je opačina." Odstranjivač kimne. "Onda ste dobili što ste željeli, moj gospodaru, zar ne?"

Pločnici Novog Erewhona Moraš joj reć, Theo. Znaš da moraš." Nije želio učiniti ništa slično. Bilo mu je draže promatrati noćne ulice kroz prozor. To je mjesto bilo čudnije od svega zamišljenog, taj grad od prigušene bronce, nefrita i sjajna stakla crne boje, čak i tu, u njegovim predgrađima, dok je velik dio do neba visokih kula bio još miljama daleko. Johnnv Battistini jednom je otišao u Japan kao zamjena za bubnjara heavy metal skupine koja je vidjela i bolje dane "Natjerali su me da nosim periku, Theo, ne serem. Izgledao sam kao Phvllis Diller!" -jednokratan nastup o kojem je godinama poslije pričao. U to vrijeme Theo je bio frustriran Johnnvjevom nesposobnošću da opiše Tokio i zašto ga se toliko dojmio. Iako je često o tome pripovijedao prizivajući uspomene bez upozorenja iz maglice dima marihuane koju bi popušio nakon proba, svoju očaranost nikad nije mogao objasniti jasnije od: "Bio je jednostavno... čudan. Poput normalnoga grada, ali je totalno drukčiji... i ta sranja. Ali njima, njima nije drukčiji. I to je ono najčudnije!" Napokon znam na što si mislio, John-boy. Theo osjeti oštar, oštar ubod nostalgije, kao da ga je manje stvarna verzija noža koji je ubio Vraticeva nećaka razrezala i ostavila bespomoćna u neobičnosti tog novog mjesta. Prvi put u životu iskreno mu je nedostajao Johnnv B. Bubnjar bi cijelo iskustvo sveo na: "Opa, ovo mjesto je ludo!" i time ga učinio prihvatljivim. Osim bizarnog šarenila stvorenja koja su išla za svojim poslom kao da su normalni ljudi u Theovu normalnom svijetu, bilo je teško reći što je u vezi s Gradom bilo tako strano. Zgrade, premda malko čudnih oblika i ukrasa u usporedbi s onima kod kuće, još su bile unutar granica poimanja; bez obzira na to koliko koprenasto tanki bili pločnici između zgrada ili treperavo prozirna kamena pročelja, općenita konstrukcija činila se u najmanju ruku slična smrtnom svijetu: vilenice i druge vile možda su letjele, ali građevine su se uglavnom opirale takvim idejama. Priroda umjetnih svjetala Grada bila je drukčija, naravno, ali on ju je već vidio iz daljine - sad ju je samo gledao izbliza. Limuzina je izišla iz dugog poteza zamračenih industrijskih skladišta na vanjskom rubu Grada i kotrljala se živahnom mrežom ulica obrubljenom prodavaonicama, kazalištima, klubovima i restoranima, od kojih su mnogi bili urešeni stiliziranim mjesecima i jabukama, očigledno za praznik žetve - svi su imali osvijetljene znakove - ali ti rasporedi svijetlećih cjevčica i žarulja doimali su se sablasno, sumračno, kao da su čak i najjači, najvrući reflektori bili obavijeni svjetlozelenim, srebrnim i sivim plaštevima. No nisu, naravno: samo je svjetlo bilo neobično, onostrano blještavilo Vilinja, sablasni sjaj pod kojim bi smrtnici najprije izgubili put, a onda i svoje duše... "Theo!" Šapat Jabučnice bio je tako glasan da se jedva mogao nazvati šaptom; činilo se kao daje do kraja zabila glavu u rupu na njegovu uhu. "Moraš joj reć." "Zašto nas jednostavno ne može odvesti negdje blizu gdje taj Naprstak živi...?" Ona ga utiša iznenađujućom silinom. Osjećao se kao da mu je zarila pumpu za bicikl u Eustahijevu trubu. Isuse, zbilja ima jak glas za sićušnu osobu, pomislio je trznuvši se. Prokleti šest palaca visok narednik. "Ne idemo ni blizu tom pljusku!" zasiktala je. "Rekla sam ti, ne vjerujem Naprstku. Usto, ne spominji imena!" Theo dobaci pogled prema Poppy, koja je sjedila glave zabačene na naslon sjedala slušajući glazbu sklopljenih očiju i s malim smiješkom na licu. Držala je Theovu ruku prilično čvrsto. "Okej, ali zašto nas ne može odbaciti tamo kamo zbilja idemo?" "Jer što više bude znala, to će opasnije bit za nas - i za nju, ako si iz nekog razloga samoubilački nastrojen, a moj ti život ništa ne znači. Ne želimo joj omogućit da ikome kaže išta drugo osim da nas je iskrcala u četvrti Duge sjene." Krenuo se prepirati, ali znao je da je Jabučnica bila u pravu. "Onda, kad izlazimo?" "Sad. Odavde možemo autobusom." "Autobusom? Bože, vlakovi su bili dovoljno čudni. Zar u Vilin-zemlji ima i autobusa?" "Začepi, ti! Zar se želiš potpuno razotkrit? A sad joj reci. I ne traži od mene da popravim stvar il da ti pomognem da izgledaš ko dobar momak." Vinula se s njegova ramena i sjela na ručku vrata na suprotnoj strani automobila, prilagodivsi leđa krivulji podstavljene ručke s krilima sa svake strane. "Hajde", rekla je glasno. Poppy otvori oči. "Oprosti", rekla je. "Ovo je toliko ljepše od onog starog vlaka. Očev upravitelj dobit će napad, naravno - on je jedan od onih staromodnih hobbanija koji se ponaša kao da je svaki novčić koji potrošiš jedna dlaka koju si mu iščupao s leđa." Zahihotala se. "Joj, Theo, sigurno misliš da sam pogana jezika." "Poppy..." Theo je mrzio ispasti negativac. Pokušao je izmisliti neku polu-istinu, ali nije mogao zanemariti bijesnu pozornost Jabučnice koja ga je motrila s ručke na vratima ruku prekriženih na grudima. "Poppy, ne možemo s tobom sve do središta Grada. Moraš nas ovdje pustiti da izađemo."

95

"Kako to misliš?" Prebacila je pogled s njega na Jabučnicu; vilenica slegne ramenima. "Kamo idete?" "Mi... moramo obići više mjesta. Sad si u opasnosti samo zato što nas poznaješ, što nam pomažeš. Ne želimo to još više pogoršati." "Ali... ali ja sam mislila..." Izraz joj otvrdne. "Iskoristio si me." "Ne! Ne, Poppy, kunem se..." "Uopće ti nije stalo do mene. Samo si se onako ponašao kako bi se dovezao do Grada. Trebala sam pustiti policajcima da te odvedu." Na slabom svjetlu stražnjeg sjedala činilo se da je postala kredasto bijela, jedino su joj se oči raširile a tamne linije usnica drhtale. "Vjerojatno i jeste ubojice. Ne, to bi barem značilo da ste zbilja očajni. Vjerojatno ste samo lopovi, samo sitni, podli, mali lopovi." Zalupala je po pregradi koja ih je dijelila od vozača. "Zaustavi kočiju!" "Oprostite, gospodična?" upita dooniejev bestjelesni glas. "Zaustavi kočiju. Ovi ljudi silaze." Kočija se glatko približi rubu pločnika. Vrata se otvore bez zvuka, dok se Jabučnica još pridržavala za ručku. Znak koji je oglašavao nekakav kockarski salon zapljuskivao je treperavo modro-sivim svjetlom cijeli pločnik. "Čuj, Poppy, jako smo ti zahvalni -ja sam ti zahvalan," započne Theo, "—i zaista mi se sviđaš. Mislim da si..." "Misliš da sam glupa. Misliš da sam glupo dijete. Izlazi. Idi u Zdenac, što se mene tiče." Jabučnica, vječita pragmatičarka, već je bila vani i lebdjela iznad pločnika. Trojka kršnih mladih divova ljudoždera uspori hod kako bi zavirili u limuzinu. "Hej, sjemenčice!" obrati se jedan od njih Poppy, sagibajući svoje golemo tijelo gotovo napola kako bi progurao golemu glavu kroz otvorena vrata automobila. Imao je šake poput virginijskih šunki i zaudarao na nešto što se cijedilo iz tvornica kroz velike cijevi. "Tražiš zabavu? Hoćeš sići iz peludnih palača po malo sive tvari?" "Ako dotakneš moju kočiju," zareži Poppy na njega, "—ako makar dahneš na prozore, neću se ni truditi da te dadem ubiti, nego ću dati ubiti tvoju obitelj. Do posljednjeg člana." Mladi div ljudožder trepne prema njoj. "Onda ćeš moći objasniti susjedima da su mamica, tatica i tvoji braća i sestre svi mrtvi jer si razmišljao svojom kvržicom umjesto da si gledao svoje poslove. Dakle, dobro razmisli o svemu prije nego što odlučiš, Siva Tvari - želiš li se zbilja zajebavati s kućom Kužnjak?" Div je imao vremena tek za još jedan zabezeknut treptaj, a onda ga njegova dva prijatelja zgrabiše za ruke i odvukoše odatle silom koja bi lako rastrgala osobu normalne veličine na komade. "Opa", reče Theo dok ih je promatrao kako bježe. "Opasna si..." "Gubi se iz moje kočije!" Okrenuo se. U očima joj se zacakliše suze zbog čega se osjećao poput najnižeg zamislivog oblika života, ali na njezinu je licu bilo još nečeg što ga je natjeralo da ponovno zatvori usta bez riječi žaljenja i nedužnosti koje su mu već izlazile iz grla. Okrenuo se i iskobeljao na pločnik. Vrata mu ogrebu gležanj dok su se uz tresak zatvarala. "Zbilja ih znadeš izabrat", primijeti Jabučnica. "Začepi." Nije se htio otuđiti i od vilenice, svoje jedine prijateljice, ali bio je prepun uzavrela čemera da bi držao usta zatvorena. Ali nije bilo važno: nije se mogao sjetiti ničeg drugog što bi rekao. Pomalo omamljen, slijedio je Jabučnicu niz pločnik pokušavajući dovesti u red svoje osjećaje, ali sada gotovo nesvjestan čak i najneo-bičnije okoline i najčudnijih živih bića, sretan tek što je noćno nebo bilo vedro pa svojem popisu nevolja nije morao dodati gacanje lokvicama na vjetru i kiši. Osjećao se loše jer je mrzio kad bi ga krivo shvatili; usto, događalo se i više od toga: iskreno mu se svidjela Poppy Kužnjak. Usred svega što mu se dogodilo, bilo je divno doživjeti nekoliko sati gotovo nevinog očijukanja, veselo društvo privlačne mlade žene kojoj se i on također svidio. A bilo je nečega u njoj, neke što-bilo-da-bilo osobine koju je smatrao očaravajućom. "Gdje sam pogriješio?" Jabučnica, koja je nastojala pronaći točnu autobusnu postaju, ignorirala gaje sve dok opet nije postavio pitanje. "Kako to misliš, pogriješio?" rekla je. "Nisam joj lagao. Ništa joj nisam obećao!" Jabučnica strese glavom. "Zbilja nemamo vremena da o tome sad razgovaramo, Vilmos. Ionako vjerojatno ne želiš čut što ću ti kazat." "Ali ne razumijem. Bio sam doista oprezan..." Vilenica mu se spusti na rame, zgrabi ga za usnu resicu i nagne mu se pred lice. "Tako ti Drveća, momče, jesi ti ikad zapravo imao curu?" "Kog vraga sad to znači? Imao sam ih puno." "Onda si se sigurno jako trudio da ne naučiš ništa o ženama. Jesi li ih zato imao tako puno? Lakše ih je bilo šupirat kad su postale razborite?" Prezrivo je frknula i sjela mu na rame. Theo zastenje. "Život mije ionako bio u govnima, a sad mi o mojim vezama predavanje drži vila veličine žvakaće igračke za pse. Savršeno." Dugo vremena ništa nije rekla, nije se čak ni micala. Kad je progovorila, čak i s glavom tako blizu njegovu uhu, jedva ju je čuo od prometne buke. "Dat ću ti jednu šansu da se ispričaš." "Molim?" "Čuo si me." "Sto sam rekao? Oprosti!" Okrenuo je glavu tako žustro, pokušavajući joj uhvatiti pogled, da se zaustavio nasred pločnika. Dvosmjerna povorka iz ilustrirane dječje knjige razdvojila se oko njega. "Jabučnice, molim te, nemoj me ostaviti. Rekao sam nešto glupo - okej, žao mi je. Ali ne znam ni što je to bilo." "Theo," reče ona nakon stanke, "gotovo sve što ti kažeš je glupo."

96

"Vjerojatno", rekao je osjećajući olakšanje. Glas joj je opet zvučao gotovo normalno. "Uostalom, ti ne bi smjela propustiti šansu da me udariš dok sam na tlu - možda ne dobiješ drugu za barem deset minuta. Ali zbilja ne znam što sam rekao." "Smatraš da me moja veličina čini glupom?" "Ne!" "I smatraš me ženskom osobom?" "Naravno da smatram..." Progutao je ono "valjda" zaključivši da bi to moglo zamutiti situaciju. "A problem zbog kojeg cmizdriš - je 1 to slučajno problem sa ženskom?" "Da, ali..." "Zašto onda ja nisam sposobna da te posavjetujem iz vlastitog iskustva, s obzirom na to da sam pripadnica tog istog spola?" "Isuse, nisam tako mislio. Samo sam... Sranje. Zaboravi. Pogriješio sam, ali što je još novo?" "Prekini cvilit i počni hodat, tupane. I saslušaj me malo." "Okej, okej." "Gdje si pogriješio - to si pitao? Rekao si: 'Al nisam joj ništa obećao!' Ko da je to što neko osjeća prema tebi nekakav sudski spor il ugovor, ko da ga možeš riješit tako da uzmeš sporazum i mašeš njime naokolo - 'Vidiš, nikad to nisam rekao!' Al ono što ljudi osjećaju nije tako, Theo, pogotovo žene. A stvar je u tome da ti to znaš." Opet je zastenjao. "Ja ne znam ništa." "O, znaš, znaš. Nekoć sam imala muškog prijatelja poput tebe. Dobroćudnog veći dio vremena - znao je bit divan, znao je - al je samo uzimao sve što mu se davalo, a nikad nije upitao što se od njega očekivalo zauzvrat." "Pa koji se vrag očekuje zauzvrat, hoćeš li mi to reći? Ili vam muškarci jednostavno moraju čitati misli?" "Tako mi Drveća," reče ona, "ovo je ko da pričam s faunom u proljeće. Čuj, momče, pa što da joj nisi rekao da je voliš il da ćeš živjet u njenoj kolibi pokraj mora. Jesi li je držao za ruku? Jesi slušao dok je pričala o tome kako je sretna? Jesi li joj il nisi rekao da je lijepa i da ti je drago što si je upoznao?" "Mislio sam da si spavala! Ti si prisluškivala!" "To ti je fer igra. Ovo je i moj život, sjećaš se. Možeš li me krivit što me zanima kakve sve gluposti možeš ispričat kćeri jedne od osoba koje nas pokušavaju ubit?" Ponovno je hodao, ali nesvjestan grotesknih i lijepih lica koja su ga promatrala kroz prozore restorana i barova, povika i stranih melodičnih zvukova automobilskih truba, čak i djelića intrigantnih egzotičnih napjeva koji su dopirali iz prodavaonica. "Okej", napokon će on. "Prisluškivala si. Sto sam trebao reći? Bila je draga." "Isti si onaj drugi tip s kojim sam izlazila. Theo, što vi dečki očekujete? Mučimo se da izvučemo svaku riječ iz vas. Polovinu vremena, ako vam pustimo da dobijete što želite, više nam se nikad ne javite, il ako vam se javimo mi, onda se ponašate čudno prema nama. Moramo vas pokušavat čitat ko knjigu na nekom nepoznatom jeziku, a kad napravimo pogrešku, onda nam kažete: 'Ha! Nikad to nisam rekao! Ne možeš to dokazat!' Čuj, ti, ne možeš držat curu za ruku, privijat se uz nju, govorit joj da je lijepa, a onda, samo zato što je nisi zaprosio, pretvarat se da je velko čudo što se uzrujala kad si odmaglio prvom prilikom." Theo odmahne glavom. "Ali nije ti se čak ni sviđala! Željela si da joj ne prilazim!" "Sad mi je draža što nije ostala slušat tvoje isprike. Al u pravu si, nisam željela da se uopće spetljamo s njom. Stoje, ako si mogo primijetit, razlog zašto je ja nisam škakljala prstom ni trljala svoju nogu o njezinu kad sam mislila da mi suputnik spava. Skreni tu." "Molim?" "Skreni tu. Na dnu ove ulice je postaja autobusa koji vodi u četvrt Jutarnjeg neba." Postaja, kićena klupa ispod male ali jednako kićene strehe u obliku lista, bila je smještena ispred zabarikadiranog izloga neke prodavaonice. Znak iznad ulaza u nju bio je skinut, ali na srebrnastom uličnom svjetlu Theo je još mogao vidjeti klinove koji su pridržavali slova - "Lopočeva svaštarnica" - na onom čudnom nerazumljivom-ali-čitljivom načinu na koji mu je pismo Vilin-zemlje obično izgledalo. Samo je jedna osoba čekala na postaji: goblin koji je sjedio vrlo uspravnih leđa na kraju klupe. Nije pogledao prema Theu kad je sjeo, ali osjetila se promjena u načinu na koji je netremice gledao ulicu, prema kojem se dalo naslutiti da toga nije bio posve nesvjestan. "Okej, pobijedila si", reče Theo Jabučnici. "Ti si zen učiteljica ljubavnih veza, a ja sam kako-se-ono-kaže, neispisana ploča. Pouči me." Ona se kiselo nasmije. "Ko da još i to trebam dodat svom popisu nemogućih poslova. Samo upotrijebi mozak, momče. Mislim da ga imaš malo." "Je li to kompliment?" "Neke vrste." Ona se namršti. "Ako je ovo pravi bus, možemo najprije svratit do mene prije nego odemo..." Zastala je i dobacila brz pogled goblinu koji je još ozbiljno promatrao kako promet klizi pokraj njih, duga nosa uperena na ulicu poput prsta. "Na drugo mjesto." Theo se nije čak ni sjećao kamo su išli - posjetiti Naprstka? Ne, Jabučnica je to zabranila. "Ne, idemo... kamo god već idemo noćas, zar ne?" "Ne znam", rekla je. "Pomalo je kasno. Ali ne znam gdje drugdje možeš ostati." "Rekla si da ćemo svratit do tebe. Nisam izbirljiv - rado ću spavati i na podu ili gdje god."

97

Ona naheri glavu - izgledala je pomalo zbunjeno - ali prije nego što je mogla odgovoriti, autobus se pojavi iza ugla brujeći motorima poput pospanih osa, škripeći malčice kočnicama dok se zaustavljao na postaji. Bio je djelomice oblikovan poput gusjenice, s pregibima poput harmonike i grbavim leđima, ali još prepoznatljiv kao autobus. Već se počinjem navikavati na ovdašnje prilike, pomisli Theo dok se uspinjao stubama, a onda zaustavio stigavši do vrha. Nije ga pokolebala vozačica, zdepasta žena magarećih ušiju upola manja od njega, na posebnom povišenom sjedalu, s preinačenim pedalama kako bi bile na dohvat njezinih visećih nogu. "Prokletstvo! Nemam novaca", šapnuo je Jabučnici. "Ovo ništa ne košta", reče ona. "Al to je dobra zamisao. Moramo se što prije domoć štogod žutila - gotovo sam ispraznila svoju banku rovaša." Mali goblin ušao je ispred njih i otišao na kraj autobusa. Budući da su sva sjedala sprijeda bila puna, Theo ga je slijedio s Jabučnicom na svojem ramenu. Putnici su jedva podigli poglede dok je prolazio pokraj njih. Završili su na sjedalu u predzadnjem redu, pokraj usnule vile kože neznatno nijansirane bojom lavande, koja kao daje pretjerala s pićem ili s nečim sličnim: oko nje se širio čudan miris koji je podsjećao na kamfor. Obraz joj bijaše umrljan starom modricom, a krila blatnjava, jedno od njih čak poderano po rubu. Goblin je zauzeo mjesto iza njih u zadnjem redu, i još zurio naprijed kao da se boji vidjeti išta drugo. Autobus se provezao pokraj nekoliko blokova kuća kad je Theo shvatio da se izgubio u mislima razmišljajući o izrazu na licu Poppy Kužnjak kad ga je izbacila iz automobila i pitajući se zašto ga je toliko boljelo sjećanje na nju. "Što se novca tiče," rekao je, "zašto jednostavno ne pitamo Vrat..." Zastao je: i Theo je naučio majstoriju diskrecije. "Zašto jednostavno ne pitamo tvojeg šefa da nam ga pošalje brzojavom. To se ovdje može, zar ne?" Ona se namršti. "Nije tako jednostavno ko što misliš, al iz razloga o kojima sad ne želim govorit. A još moram dokučit gdje ćemo te smjestit preko noći." "Ali..." Oklijevao je. "Čuj, ne želim stvarati probleme. Hoću reći, ako postoji nekakav vjerski razlog ili nešto zbog čega neudana vilenica ne može dovesti kući pripadnika suprotnog spola sto puta većeg od nje..." Odjednom se nečega sjetio. "Čekaj, je li to kuća tvojih roditelja? Zato me ne možeš dovesti doma? Ali mislio sam da oni žive..." Ona ustane i dotakne mu usnice utišavši ga prije nego što je mogao išta više reći. "Ne, ti golemi idiote. Stvar je u tome da kad boravim u Gradu, stanujem u saću." Nije shvatio. "Pa, što onda, imaš neku ćeliju gdje odsjedaš preko vikenda? Ako me ne želiš u svojoj kući, samo reci." Jabučnica prevrne očima. "Saće! To je mjesto gdje ljudi poput mene žive. Ne misliš valjda da unajmljujem nešto veličine onoga u čemu ti živiš? Kakvo traćenje! To je posebno mjesto samo za vilenice i nas druge malešne ljude, tupane." "Oh. To je kao... pčelinje saće?" "Osvojio si nagradu, mladac." "I pretpostavljam da nije dovoljno veliko da spavam na podu." "Theo, da skineš krov, mogo bi taman proturit glavu u salon, al ne bi ti preostalo mjesta da namigneš. Sto se moje sobe tiče, pa... imam najveću u našem dijelu, al ti vjerojatno ne bi mogo raširit prste po podu a da ne dotakneš zidove." "Našem dijelu?" "Moji cimeri. Svi smo stalno u prolazu, al ima nas sve zajedno dva-naestak. To je samo u našem dijelu - u cijelom saću ima ih na tisuće." Pogledala je van na ulicu. "Skoro pa smo tamo." Pomisao na tisuće krilatih vila najednom mjestu bila je blago uznemirujuća - poput legla termita. "Okej, vidim zašto to ne bi funkcioniralo. Što ću onda? Nemam novca. Mogu li spavati u parku ili će me redarstvenici ili kako se već zovu istjerati?" "Vjerojatnije je da će te požderat vukodlaci." Nije djelovala kao da se šali. "Iskreno, ne želiš bit noću u parku ako to možeš izbjeć. Ovo je naša stanica." Dok se autobus s drhtajem zaustavljao a nekoliko drugih putnika, gnoma, spriggana i raznovrsnih bogla, izvlačilo svoja zapanjujuće disparatna i posve nezgrapna tijela sa sjedala u prolaz, dlakava se ruka iznenada pojavi pokraj Theove glave držeći nešto malo i neodređeno bijelo. Okrenuo se i spazio goblina koji je s njima dijelio autobusnu postaju kako se saginje naprijed. "Molim, oprostite mojim preoštrim ušima." Goblin se osmjehne pokazujući male oštre zube te pročisti grlo. "Nisam imao namjeru narušavati vašu privatnost, ali nisam si mogao pomoći a da ne čujem nešto od vaše nedoumice. Ako se nađete bez krova nad glavom u ovom vrlo velikom i ne posebno prijateljskom gradu, dođite na ovo mjesto. Dijelimo ga moji prijatelji i ja. Nije mnogo, nije mnogo, ali je sigurno." Suosjećajno je kimao glavom. "Sigurno." "Vrijeme je da idemo", reče Jabučnica bučno zujeći pokraj Theova uha. "Hvala vam." Theo uzme papir i zagleda se u nj na trenutak, a onda sklopi prste oko njega. "To je vrlo ljubazno od vas." "Svi čekamo na vrhu brda." Goblin opet kimne, ovaj put samo jedanput - činilo se gotovo poput blagoslova. "I svi čekamo da se vjetar promijeni." Još pokušavajući pronaći smisao posljednjih dviju primjedbi, Theo je slijedio Jabučnicu niza stube i na pločnik. "O čemu se to radilo?" "Ko zna? Nekakav kult - goblini obožavaju takve pljuskove." Theo se zagleda u komadić papira. Goblin je na njemu napisao iznenađujuće urednim rukopisom: "Ispod Starog vilingradskog mosta". Pokazao ga je Jabučnici.

98

"To svakako nije tvoj uobičajeni bogataški kult", bilo je sve što je rekla. Upravo ga se spremao zgužvati i baciti kad se sjetio gdje se nalazio i što je bio: u stranom gradu u nepoznatoj zemlji, bez novca i kuće. Ne mogu si priuštiti da išta bacim, pomislio je. Možda ću morati nekome ostaviti poruku, a neću imati papira. Oproštajno pismo, možda... Stoga ga je presavio i spremio u unutrašnji džep svoje košulje. "Evo nas", reče ona kad su skrenuli iza još jednog ugla. "Voćnjakovo cvjetno saće." Njegov prvi dojam nije bio kakvom se nadao - legla termita, nego okomite livade pune krijesnica. Zrak u maloj pokrajnjoj ulici potpuno se usijao od treperavih, letećih svjetala - sivo-zelenih, ružičastih, žutih i blijedo plavih, poput mećave radioaktivnog snijega. Neke od svijetlećih prilika stajale su na rubovima sićušnih balkona koji su se pružali dužinom ulice, ali većina blistavih točkica zapravo je izlijetala ili ulijetala kroz stotine vrata. "Što su sva ona svjetla?" "Vilenice", reče Jabučnica. "Pixieji, hinky-punkovi i hob-lanterne, također, ali one leteće su vilenice. Zašto, što si drugo mislio?" "Ali... ti ne svijetliš u mraku." "Nemam volje. Hajde, ti." Povukla ga je za uho, a onda poletjela naprijed. Theo duboko udahne i pođe za njom. Svjetlucava bića jurcala su pokraj njega na svakom koraku, i premda su mnogi bili sićušni ljudi čovjekoliki poput Jabucnice, fenomen je više sličio hodanju kroz tragove svijetleće municije: na svaku samoosvijetljenu krilatu figuru, barem njih šest neosvijetljenih zujalo je pokraj njega u večernjoj tami obznanjujući svoju nazočnost samo vjetrom svojeg prolaska, povremenim krilom koje bi mu okrznulo kosu ili, u nekoliko slučajeva, majušnim glasom koji je vikao nešto što nije mogao razabrati. Zapravo, sada kad je prometna tutnjava s većih ulica ostala iza njega, npgao je čuti piskutavo čavrljanje sa svih strana - smijeh, viku, ogovaranje od balkona do balkona dok su stanovnici vješali odjeću ili jednostavno uživali u večeri. Metafora kolonije krijesnica postala je nedostatna: uz huk krila i pozadinu jedva čujnih glasova, uličica u kojoj se smjestilo Voćnjakovo cvjetno saće sve je više nalikovala na špilju nastanjenu šišmišima koji govore. Stambeni kompleks pružao se duž cijelog zida - Theo je tek nakon nekoliko časaka shvatio da je to stražnji dio druge zgrade normalnih dimenzija. Saće je počinjalo otprilike na razini njegovih koljena i pružalo se nekoliko metara iznad njegove glave, nešto između visoke vojarne i golubinjaka, red za redom kockastih zdanja spojenih s bočnih strana - kao da je netko prislonio golemu hrpu drvenih poštanskih kutija uza zid i urezao mala ptičja vrata na svaku od njih. Velik dio nastamba imao je dodane balkone, iako su pojedini izgledali poput košara za voće pričvršćenih točno ispod ulaza. Theov prvi dojam o nečem nagomilanom i bezličnom poput gnijezda kukaca nije dugo trajao: stanovnici su se očigledno trudili staviti osobni pečat na svoje domove. Mnoge terase u obliku košara za voće imale su lončanice, viseće šljokice, platnene duguljaste zastavice i druge ukrase, a sićušne kućice i prozore urezane na pročelja, sa zastorima ili roletama što su bojili svjetlo koje je sjalo iznutra tako da se pastelno treperenje koje su odašiljali brojni stanovnici slagalo sa statičnim bojama prozora. Neke nastambe bile su preinačene još više, možda zaslugom jedne jedine obitelji koja bi zakupila od dva do šest kockastih stanova te ih domišljato povezala vanjskim stubama i kliznim motkama. Na potajno zadovoljstvo Theova unutarnjeg djeteta, nekoliko ih je imalo skele sa složenim rasporedom točila i ljestava. Nisu sve ljestve vodile od jedne nastambe do druge. Dugačke harmonike ljestava visjele su do tla s većine zgrada i izgledale kao da im je namjena bila da ih se povuče uvis u slučaju nužde. "Čemu služe one duguljaste ljestve?" upita Theo. "Pbrie ne lete", reče Jabučnica. "A sad, ti, čekaj ovdje. Vratit ću se za malo vremena." Uzdigla se oko metar iznad njegove glave, a onda uletjela kroz osvijetljena vrata koja je jedva mogao vidjeti. Nekoliko malih bića proviri preko susjednih balkona da ga pogledaju, ali nisu djelovale pretjerano zainteresirano. Vilenica se nije žurila izići. Dok je tumarao ispred Voćnjakova cvjetnog saća, Theo se prvi put zapitao kako je to biti Jabučnica - kako bi se osjećao da je odrastao u svijetu divova koji su, proporcionalno, bili visoki poput prastarih crvenih manzanita. Nije to posve mogao pojmiti. Netko iz mog svijeta koji nešto zna, sveučilišni profesor ili netko, trebao bi doći ovdje i proučiti ovo mjesto. Ne, znanstveni radnici, cijela gomila njih. Jer ovdje možeš živjeti godinama, kladim se, i tek počinjali kužiti koliko je drukčije... "Ooh, velik li je", reče netko iznad njega. Na trenutak, kvaziirski naglasak natjerao ga je da pomisli da ga to Jabučnica zeza, ali glas nije bio baš kako treba. "Pa, naravno da je", reče netko drugi. "Rekla nam je da je velik." "Mislila sam da je velik za velikog", prosvjedovala je prva. "Ima ramena!" "Oćete 1 vas dvoje prestat, glupe zvjezdice?" reče treći nepoznati glas. "Vraća mi se glavobolja." Theo zirne uvis. Na balkonu točno iznad njegove glave trojka veličine Jabučnice zurila je u njega. Sve tri bile su mlade žene, koliko je on mogao vidjeti, dvije tamne kose, jedna ošišana kratko, druga dugačka, a treća s golemom pahuljastom zlatnom grivom dopola navijenom u viklere. Sve tri imale su krila koja su stršila kroz njihove kućne haljine. "Jesi ti Theo?" upita plavojka. "Velik si, jel da?" "Zar se ne možeš sjetit ničeg drugog što bi rekla, Ginnie?" prasne ona kratke tamne kose. "Puca mi glava od tebe." Spustila je pogled. "Ne obaziri se na ove dvije. Nema dva sata što su došle sa sela." "Ooh, Koštice, baš si grozna!" reče druga brineta. "Ona je ovdje oko mjesec duže od nas i već si svašta umišlja!" "Hmmm..." Nastojao je da mu mozak stigne pratiti razgovor. "A vi ste... vi ste cimerice Jabučnice?"

99

"Da," reče dugokosa brineta, "premda... kad se uzme u obzir koliko Jabučnica tu boravi ovih dana, čovjek bi pomislio da dijelimo stan s lutajućim plamenom." Napravila je mali šaljivi naklon. "Ja sam Mačića. Ona s kiselim licem je moja sestra Koštica." "Mačića... Koštica..." Theo kimne, i dalje se boreći pratiti što govore. "Mi smo Breskve. A ova kojoj kosa strši s glave ko u Peg Powler je Ginnie." "Nemoj mu to reć! To je samo nadimak", reče plavojka i frkne na svoju cimericu. "Zapravo se zovem Auberginnie. Glumica sam, i to mi je umjetničko ime." "Da, kod kuće u Glogu bila je samo još jedna Patlidžana", reče Koštica. "Oh!" reče Ginnie. "Večeras si tako nabrušena!" "Pa, glava me boli, zar ne?" Theo oprezno podigne ruku. Dosad nije bio simpatičan ženskoj populaciji Vilinja, a i trenutačno je bio brojčano nadmašen: tri prema jedan. Imao je osjećaj da razlika u veličini neće znatnije utjecati nego što je utjecala u rasporedu moći između Jabučnice i njega. "Zdravo. Drago mi je... drago mi je što sam vas upoznao. Da, ja sam Theo. Hoće li ona... hm... biti uskoro spremna? Nije mi rekla koliko će potrajati." "Ona se brže sprema od većine." Mačića se nagne preko balkona žmireći i njišući kosom, koja je bila duga gotovo koliko je ona bila visoka. "Dakle, ti si zbilja Tratinčica? Baš mi ne izgledaš ko Tratinčica?" "A što ti znaš?" uvrijeđeno će Koštica. "Kad si ti vidjela Tratinčicu?" "Vidjela sam jednog na vijestima kad je govorio o nekoj parlamentarnoj stvari. Ne budi takva glupača." "Vidjela jednog na vijestima." Koštica strese glavom. "Ne obaziri se na njih. Izišle su van samo da očijukaju s tobom." "Što?" reče Mačića. "Tvrdiš da to nije bila tvoja ideja? Kakva si ti lažlj ivica!" "Mislit će da smo grozne", jaukne Ginnie. "Vidiš na što mislim?" reče Koštica, smrknuta ali sa zadovoljstvom. "Seljančice. Svježe otkinute s grana. Još imaju pelud u ušima." "Povuci to!" zatraži Mačića. Srećom, upravo dok je Theo ozbiljno razmišljao da pobjegne glavom bez obzira, Jabučnica se pojavi iza njih s malim kovčegom u ruci. Poletjela je s balkona i počela se spuštati prema Theu, a onda opet vinula uvis i zagrlila svoje cimerice. "Kamo ćeš?" upita Ginnie. "Jedva smo te vidjele!" "Nisam sigurna", reče Jabučnica. "Javit ću vam. Moramo se pobrinut za nekakav posao... posao za Tratinčice... a bolje je da to ne stavljamo na sva zvona." "Ima 1 to veze s tipovima koji su pitali za tebe?" htjela je znati Mačića. "Molim?" Jabučnica je bila vidljivo zapanjena. "Koji tipovi, kad?" "Oćeš reć da joj nisi rekla odma čim je došla?" reče Koštica. "Pa što je s tobom?" "Ti si bila u susjednoj sobi, samo si gledala zrcalni tok. Mogla si uć i reć joj..." "Začepite, do jedne!" vikne Jabučnica, a žestina njezine vike bila je tako neočekivana da su njezine tri cimerice mukom zamuknule. "Recite mi o čemu govorite. Odmah." "Par pixieja koji dosad nismo vidjele došao je na vrata", žustro objasni Koštica. "Rekli su da su tvoji prijatelji iz Velike Jarebike, ali činili su se nervozni." "Drek i luk." Jabučnica strese glavom. "Ne poznam nikakve pixie odatle. Sto si im rekla?" "Da si otišla i da ne znamo kad ćeš se vratit, što drugo?" namršti se Koštica. "Nimalo mi se nije svidjelo kako su izgledali. Dobro da si došla kući - ove bi ih dvije vjerojatno pozvale na čaj i kolače i pustile da pretraže tvoju sobu." "To nije fer", reče Ginnie gotovo plačući. "A ako si ih ti tako dobro otjerala, kako to da sam ih ja jutros vidjela kako sjede na pločniku i motre na saće?" Koštica je prostrijeli pogledom. "Što?" "Oh, Ginnie, zašto ništa nisi rekla?" upita Mačića. "Jer prije nego što sam se imala prilike sjetit, Jabučnica se vratila..." "Imala si vremena sama pojest cijeli kolač od sezama prije nego što je ona stigla..." "Dosta!" Jabučnica brzo opet zagrli svoje cimerice. "Ne svađajte se, vas tri. A ako se ti momci vrate, ne puštajte ih unutra. Zapravo, pozovite nadzornika i recite mu da vas pbdeji gnjave. Razgovarajte o tome na terasi, neka i drugi skrenu pozornost na njih. Vjerojatno će se umorit od uhođenja, al zbog vaše sigurnosti hoću da se potrudite da im postane neugodno motat se ovuda." Krila joj zazuje te se ona vine s balkona. "Ali kamo ideš?" upita Mačića. "Ovo nimalo ne zvuči dobro." "I nije, pa je bolje da ne znate. Ne brinite se, drage moje, bit ću dobro. Na kraju, imam svog velikog jakog prijatelja Thea." Sletjela mu je na rame, nagnula mu se u uho. "Idemo. Samo Drveće zna tko nas sad promatra." Theo odsutno mahne cimericama Jabučnice dok je silazio na uličicu. "Idemo, kamo?" upita. "Nikad mi zapravo nisi rekla." "Razmišljala sam. Vrati se onim putem, natrag prema autobusnoj postaji, i pokušaj izgledat normalno, hoćeš?" Kad gaje uputila u pravom smjeru, ponovno mu se smjestila na rame. "To je tvoja najbolja izvedba normalnog? Onda mi te žao, momče." "Zašto te zabrinjavaju - pfađeji? Nisu li oni pomalo poput tebe? Samo bez krila? Kako me uostalom kane slijediti?"

100

"Mogu jahat, znaš. Na štakorima. Na pticama. Pbdeji možda nemaju krila, al nisu sve vilenice mile i uslužne ko ja, pa se radije pomaknimo s mjesta i držmo oči otvorene. Mislim da ćemo bit u redu ako se budemo klonili osvijetljenih prostora. Čak i ako imaju otrovne strelice, trebat će im puno da te sruše i spriječe da pobjegneš." "Otrovne strelice? Što to dovraga govoriš?" "Al to ne znači da neće nastojat slijedit nas i otkrit kuda idemo. Stoga se moramo neko vrijeme pentrat po busevima, a onda se domoć sigurne točke." "Ali ne Naprstkove kuće, da?" "Ne, definitivno ne. Stani malo da bacim pogled." Autobusna postaja bijaše na vidiku. Vinula mu se s ramena i odzujala u tamu. Vratila se lebdeći ispred njega prije nego što je stigao do prazne klupe. "Ne vidim nikakva traga da netko promatra, al to ništa ne znači. Par pixieja s pravim čarolijama..." Kraj rečenice ostao je visjet u zraku kao da je Theo već znao o takvim stvarima. "A što se tiče toga kamo idemo... čuj, ja ti nisam Cvijet. Vratić i oni drugi gospodski tipovi, ti misle da imaju više zajedničkog sa sebi ravnima nego s ikim drugim, pa kad dođu crni dani, radije će te poslat nekome iz svoje stranke. Al Vratićeva stranka, oni su ti veliki ugovarači, a ko što rekoh, već sam čula neke stvari o Naprstku koje mi se ne sviđaju. Radije bi te odvela nekom ko ima što izgubit - ko se ne može nagodit jer je smrtni neprijatelj onih koji te pokušavaju ubit." "Želiš me odvesti... Povijušama, zar ne? Onima koji su me tražili na prvom mjestu." "Al ne Sljezovu klanu. Vratić ima pravo u vezi s tim - ko zna kako su Kukurijek, Kužnjak i ta bagra otkrili da onaj mladić dolazi u komunu da te otprati - onaj koji je završio sa srcem u kutiji? Al jesu, a u ovakvim vremenima to obično znači da imaju špijuna unutar njihovog klana." Nije mogao ne nasmiješiti se izrazu "špijun", te reče: "Baš sve znaš, kao profesionalka, Zvončiće." Ona se namršti. "Nazovi me opet tim imenom i pitat ćeš se kako su ti jajca završila ukliještena u dušniku - odozdo. Samo zato što više ne zalazimo na tvoju stranu, ne znači da ništa ne znamo. 'Ako vjerujete u vile, pljesnite rukama!' Ako vjeruješ u vile, poljubi radije moju ružičastu guzicu. A sad hoćeš začepit gubicu il ne?" Zatvorio je usta. "Dobro je, onda. Dakle nećemo o ovom razgovarat u busu - ako nas je jedan goblin čuo, može i puno druge čeljadi. Ukrcat ćemo se i iskrcat s busova nekoliko puta, al na duge staze," primaknula se bliže i stišala glas do šapta, "idemo prema kući Sunovrata. Ondje je neko ko će te htjet upoznat, a srećom to je neko ko baš ne voli Kukurijeka i njegov Kukolj." Ako je prema Theovu računanju vremena bilo negdje iza deset navečer kad su posjetili saće, primicala se ponoć kad su se iskrcali s posljednjeg autobusa. Theo je stajao drhtureći na pločniku široke ulice - noćni zrak postao je prodorno hladan - dok je Jabučnica njušila povjetarac. "Mislim da nas niko ne slijedi." "Slijedi?" Ogledao se po nijemim zidovima i mračnim prozorima. Zapravo, shvatio je, nije bilo toliko mnogo prozora, barem ne u prizemlju. "Ovdje nema nikoga." "Ovaj dio četvrti Smiraja uvijek je takav. Nema restorana, nema noćnog života, samo vladine zgrade i neke veće kućetornjevi. Kad se jednom svi povuku na počinak, prilično je tiho. Hajdmo." Povela ga je niz ulicu punu visokih građevina koje su, poput svega ostalog u tom gradu stranih oblika i boja, istodobno bile slične i drukčije od onih kakve je poznavao. Mnoge uredske zgrade u Vilinju bile su četvrtaste strukture poput starih dvoraca, okružene zidovima koji su skrivali gotovo sve osim vrhove zdanja unutar njih, i premda su bile prekrivene sjajnim reflektorima i imale prilično moderne stražarnice na masivnim vratima, nisu se mnogo razlikovale od srednjovjekovnih četvrti njegova svijeta koje su još bile nastanjene. Theo se sjetio da je podosta sličnih uređenja vidio na jednom putovanju u Europu s Cat: kamena izradba muzejske kakvoće s novom novcatom tehnologijom, nakalemljenom na prastare konstrukcije. Obiteljski kompleksi - "kuće-tornjevi", kako ih je Jabučnica nazvala - bili su malo drukčiji. Uredske zgrade imale su u prosjeku pet ili šest katova, a kuće-tornjevi bile su od dvaput do deset puta veće visine. Jedan od prvih što su ga mimoišli, golemo zdanje osvijetljeno uvis uperenim i ukošenim reflektorima, za koji mu je Jabučnica rekla da je dom Zijevalica, bio je dobar primjer: nije bio valjak nego poliedar, i premda je imao normalne redove prozora na gornjim katovima, ni jedan nije bio postavljen niže od pedeset stopa od tla, vjerojatno zbog sigurnosti. Činilo se da su jedini ulaz u građevinu bile vratnice postavljene podalje od ulice, čiji je masivni okvir bio umetnut duboko u debeli zid. Toranj nije bio bez ukrasa: prozori su bili različitih veličina i oblika, a velik dio raspoloživog zidnog prostora bio je prekriven ukrasima poput vodoriga i isklesanih svetaca na gotičkoj katedrali. Čak i na svjetlu reflektora Theo nije mogao posve razabrati prirodu rezbarija, ali činilo se da se pružaju po strani tornja koju je mogao vidjeti u kosim pojasevima, kao da je cijela stvar činila jedinstvenu sliku koja se u spirali penjala zdanjem. Upitao je Jabučnicu za ukrase. "Ubijeni goblini, uglavnom", objasnila je. "Zijevalice su stekli slavu i bogatstvo u posljednjem Goblinskom ratu. Trebaš vidjet kuću Floksovih. Oni su se proslavili u ratu s divovima. Isklesane glave i ramena divova ugradili su u temelje - ti krupni momci ne izgledaju baš ko da se zabavljaju podupiruć tu zgradu." Glas joj poprimi zamišljen ton. "Barem mislim da su isklesani." Povela gaje preko širokog prostranstva pokošenih travnjaka i vijugavih puteljaka, potpuno pustih na blijedom, modrikastom svjetlu uličnih svjetiljki. "Mrazoledni park", rekla mu je. "Moramo li se čuvati vukodlaka?" upitao ju je nervozno.

101

"Mislim da su upravo posadili novu vučju kob - vidiš onu živicu? Bolje paze na gradsko središte nego na područja gdje živimo mi, radnička klasa." Naćulivši uši prema zvucima bilo čega vučjeg u grmlju - jer tko je znao što ste mogli očekivati od nezadovoljnih vrtlara; Theo ih je točno mogao zamisliti kako greškom sade bršljan umjesto vučje kobi - Theo uspori da pogleda jedan kip. Bio je to prvi kojemu se dovoljno približio da ga vidi. Bijaše izrađen od neke čudne, srebrnaste kovine, i činilo se da predstavlja vilinskog lorda u punoj bojnoj opremi, koji drži svoju kacigu labuđim krilima u pregibu svog lakta. Gledao je preko parka u junačkoj pozi koju je Theo vidio na mnogim kipovima u svojem svijetu. "Tko je to?" "Odakle ja znam?" Jabučnica je nestrpljivo letjela u krugovima. "Prvi lord Ruža, il možda Čestoslavica, jedan iz tog pljuska. Hajde." Theo je još malo zurio u oštro lice. Ako subjekt kipa nije bio medu najarogantnijim stvorenjima koje je ikad disalo, umjetnik mu je učinio medvjeđu uslugu. "... Hladno", reče umoran, bezgranično žalostan glas. Theo poskoči. "Tako... hladno..." Ogledao se oko sebe, uzlupana srca. "Moj Bože! Kip mi se upravo obratio!" Glas je djelovao miljama daleko, a ipak točno u njegovoj glavi. "Ne, nije." Jabučnica je sada bila pokraj njega. "Hajde." "Jest! Obratio mi se! Rekao je 'hladno'!" "To nije bio kip. Vidiš, kad su posjekli ono što je ostalo od šume koja se ovdje nalazila da naprave park, nimfe drveća... pa, sva su njihova stabla bila uništena. Stoga su neke nimfe ušle u kipove iz neke vrste protesta, al to im nije pomoglo. Još su ondje." Stresla je glavom. "Sigurno im nije lijepo." "Kad se sve to dogodilo?" Još je drhtao - glas je zvučao tako izgubljeno, tako jadno. "Barem prije pedeset godina, sigurno, možda i sto. Nikoga nije bilo briga. Žalosno je, valjda, al što se može? A sad se požuri." Nije mogao a da se ne ogleda preko ramena prema svjetlucavoj, srebrnastoj figuri. Pedeset godina, ili više! Možda mu se samo učinilo, ali pomislio je da još može čuti slabašnu, nesretnu jeku dok je sustizao Jabučnicu. "Kako se itko mogao pomiriti s tim? To je... to je strašno!" "Niko ko ovdje živi ne zadržava se kraj njih dovoljno dugo da čuje. Jednostavno naučiš. U svakom slučaju, evo nas." Pogledali su s vrha travnatog brijega prema rubu parka i golemom kompleksu, najvećem koji je dosad vidio, možda četiri gradske kvadratne četvrti, tako širok da mu je cijeli Mrazoledni park bio prednji vrt. Glavna kula bila je divovska, možda i trideset ili četrdeset katova visoka, ali nije bila najviša koju je vidio - kuća-toranj Zijevalica i nekoliko drugih bili su veći. Međutim, tri od četiri kuta kompleksa također su sadržavali tornjeve od kojih je svaki bio barem upola visok kao glavni toranj, pa je krajobraz izgledao poput piramida kod Gize. Poput groblja punog spomenika. Susret s drijadom duboko je potresao Thea - još joj je mogao čuti glas, iscrpljenu nevjericu napuštena djeteta. "Kuća Sunovrata", objavi Jabučnica. "Iako je to zapravo samo središnja kuća-toranj. Ostali tornjevi su Iris, Zelenkada, Narcis, a onaj niski je zborno središte." Četvrti kut, jedini bez tornja, bio je ispunjen širokim kompleksom niskih zgrada. "Sveca mu", reče on. "Ovo je dom jedne obitelji? Zbilja je velik!" "Oni su velika, moćna obitelj", reče ona. "Zapravo, doslovce su sami financirali Povijuše, pa da nije njih..." Ona utihne; Theo shvati da je odlučila ne završiti rečenicu. "Da nije njih, što? Tvoja bi vrsta aktivno zatirala moju?" "Umorna sam, Theo. Pokušajmo se barem maknut s ulice prije nego što nas neko ne sustigne. Bi li sada radije bio unutar onih zidina il izvan njih?" To je bila istina. Izbivao je iz Vratićeve kuće manje od dvadeset četiri sata, a osjećao se kao daje tjednima u bijegu. Bio je iscrpljen, preplašen, i nije dvojio daje i prilično zaudarao. Jedan od onih šupljikavaca vjerojatno bi ga nanjušio na milju daleko. "Dobro, da. Idemo." Dovela ga je do tunela jedva višeg od njega. Pružao se kroz cijeli kameni vanjski zid, širok gotovo dvadeset stopa. "Stražarnica je ondje unutra." "Nije li ovo pomalo slaba obrambena točka?" "Jesi ikad vidio vrećicu za tijesto?" upita Jabučnica. "Znaš, ono kad je stisneš a mali potočić smjese poteče s kraja?" "Da?" "Neko u kući Sunovrata il u stražarskoj kuli izusti riječ i ovi se zidovi spoje." Ona ispusti gnjecav zvuk. "Što god je unutra - kaša." Pomislio je vrlo prisebno da se okrene i pobjegne van. "Je li to riječ koju netko može izustiti slučajno?" "To se gotovo nikad ne događa." "Oh, osjećam se puno bolje. Kako to da toliko toga znaš?" "Već sam bila ovdje." Stražarnica koja je bila tek prizemlje velikog stražarskog tornja na vanjskom zidu, bila je čudna kombinacija srednjovjekovnog i suvremenog: soba za razgovore bila je uglavnom iza zidova koji kao da su bili od prozirnog stakla ili plastike. U ovo doba noći Theo i vilenica bili su jedini s posjetiteljske strane pregrade, ali to nije ubrzalo prilaženje stražara, skupine uniformiranih divova ljudoždera koji su igrali neku kartašku igru na suprotnoj strani odaje. Napokon

102

jedan dolunja do njih i obrati se Jabučnici kroz prorez, premalen da se kroza nj provuče i vilenica, dok je Theo nastojao izgledati zainteresiran za brošure naslovljene sa Sunovrat - Dinamična kuća! i Istražite povijesnu Glogovu Pustaru na stalku pokraj stolica. Nakon neizdrživo puno vremena stražar se udalji i zastane na putu pokraj nečeg nalik na centar za komunikaciju kako bi kibicirao kartašku igru. "Zar neće prilično brzo skopčati da nemam ispravnu identifikaciju - da zapravo nisam Tratinčica?" upita Theo tiho kad mu se Jabučnica vratila. Bio je gotovo preumoran da bi se bojao. Gotovo, ali ne posve. Jabučnica je djelovala iznenađeno. "Zar ti Vratić ništa nije dao?" "Ne." Stresla je glavom, zabrinuta. "Pa, nema veze. Dok smo bili u saću, nazvala sam osobu koju ćemo posjetiti. Oni Tustonogi Jimmvji samo provjeravaju. Ako ona dođe, neće smetat ni da nosiš hlače na glavi i izvodiš narodni ples." Ostavili su ih čekati dovoljno dugo da je Jabučnica nakon nekog vremena odzujala do prozorčića na još jednu razmjenu ideja sa stražarima. Činilo se da je vileničina glavna zamisao bila: "Dižte debele sive guzice i zovite ponovno." Theo nije zapravo želio čuti što je predmet njezina gnušanja - div od sedam i pol stopa, gotovo jednako širok koliko i visok, noseći nešto što je jako, jako podsjećalo na drvenu automatsku pušku na remenu preko ramena (i s tuce ili više slično građenih i slično naoružanih prijatelja, raspoređenima po stražarnici iza njega) - pa se skutrio na stolici pokraj stalka s brošurama i pokušao izgledati kao da tek nedužno čeka da mu udare pečat na radnu vizu za zemlju Majke Guske ili slično. Čak ni ta napetost nije mogla potrajati vječno pa je Theo napokon zadrijemao. Iz polusna ga je prenula Jabučnica koja je lebdjela vrlo blizu njegova lica, okrutno ga potežući za obrvu. "Ustaj", rekla je. "Prekini", promrmljao je on. Nagnula se bliže. "Ne znaš kolko imaš sreće, mladac. Njezina milost je došla osobno." Theo šire otvori oči i posrne na noge. Točno unutar pregrade stajala je vitka, naočita vila, isprva nerazlučiva od onih koje je vidio na željezničkim postajama i ulicama. Ova je imala svijetlo smeđu kosu s pravim sijedim pramenom i premda je na njezinu licu i u držanju bilo puno toga prema čemu bi se moglo zaključiti da je u cvijetu mladosti, naslućivao je da možda susreće jednu od svojih prvih starijih vila. "Čudesno", rekla je odmjeravajući Thea od glave do pete. "Upravo čudesno. Tako smo sretni što vas imamo." Glas joj bijaše dubok i mogao se svrstati u kategoriju koju bi on kod kuće označio "bez-gluposti" - zvučala je poput onih aristokratkinja koje bi zavukle ruku u kobilu što se ždrijebi bez trenutka oklijevanja. "Zamisli samo", rekla je Jabučnici. "Pravi smrtnik." "Ona zna?" Theo je bio malčice iznenađen. "Naravno da znam. I zbilja sam oduševljena." Ispružila je ruku. "Molim, oprostite mi - grozna sam domaćica, ali tako vam je to kad me spopadne žeđ za znanjem, bojim se. Dobro došli u moj dom. Ja sam gospa Aemilia Zelenkada. Lord Sunovrat je moj brat." Theu je trebao trenutak da shvati kako je na ruku koju je stisnuo bila navučena nekakva gumena rukavica. Možda je doista pomagala kobili da se oždrijebi, pomislio je. Ili, vjerojatnije, jednorogu. "Drago mi je... upoznati vas." "Oh, i vas, gosparu Vilmos. A sad, znam da bi ovo zbilja trebalo pričekati do sutra kad budemo mogli početi s ispitivanjima kako treba, ali prije nego što vas spremimo u krevet, voljela bih izvesti samo jedan ili dva mala - i, bojim se, više nego prosječno bolna - pokusa na vama." Dok je Jabučnica lebdjela točno izvan dosega i ignorirala Theova sve nervoznija pitanja, gospa Zelenkada primila ga je za ruku i povela kroz stražarsku kulu u kamenu tvrđavu kuće Sunovrata.

Praznični posjet Vjetar se tog jutra prometnuo u sjeveroistočnjak, oštar povjetarac s Ysa koji je stenjao kroz svijene vrške drveća Pravog Ardena, vjetar koji je imao zube, prvi glasnik još udaljene zime. Bio je dan prije Mabona i mnogi članovi osoblja putovat će kući za praznike da posjete obitelji na ladanju koje nisu vidjeli mjesecima. Mladi zaposlenici, uključujući neke koji si nisu mogli priuštiti putovanje kući, urešavali su veliku kuću lutkama od kukuruza, labirintima žirova i hrpama jabuka na stolovima. Jedan od pazikuća izradio je vinski mjesec od pletera i brezine kore i objesio ga iznad ulaznih vrata gdje je poigravao na svježem vjetru. Bio je uzbudljiv dan u Cinijskim dvorima, ne samo zbog praznika ili promjene vremena ili zbog drugih uobičajenih razloga - suosjećajnog ludila među kliničkim hobima kojima se bližila mirovina ili bijega jednog od blizanaca Buhača (svaki put smjesta bi se ukopali u zemlju u brežuljkastoj okolici koja je okruživala zdanje; pokatkad je upravitelj morao unajmiti Crnog Psa i krotitelja da uđu u trag preobraženom bjeguncu). Ono stoje izazivalo uzbuđenje među bolničarkama dok su se mimoilazile na starim hodnicima ili se okupljale uz čaj i pecivo od lavandina ulja u sobi za odmor bila je spoznaja da će pacijenticu koju su zvali Tiha Jaglaceva Djeva pohoditi jedan od njezinih rijetkih posjetitelja. Niti to da je to gotovo uvijek bio isti posjetitelj i da je dolazio većinu praznika, nije ga činilo ništa manje zanimljivim osoblju dvora. Ne samo da je posjetitelj Erephine Jaglac bio naočit čak i prema visokim mjerilima njegova naroda i nasljednik jedne od najmoćnijih obiteljskih kuća nego je bilo poznato da je slobodan. Dinastijski pritisci bili su jaki, a za nj se govorilo da ima nezakonito dijete, ili dva, ali to nije značilo da će se ikad oženiti. I kao što je jedna od

103

najmlađih bolničarki ustvrdila, nije postojao zakon u Vilinju koji je nalagao da se ne može oženiti pučankom ako bi se u nju zaljubio. Starije bolničarke nasmijale su se tome - mlada djevojka koja je govorila o Jaglačevu plemiću kao da živi u istom svijetu kao i ona, bila je seljanka još mokra iza ušiju od rose Bršljanova Vijenca, ona koja je pratila romantične priče dostupne preko zrcalnog-toka Cinijskih dvora s istim duboko zaokupljenim vjerovanjem kojim su drugi pripadnici vilinskoga naroda rezervirali za vijesti o posljednjoj debati u Parlamentu Cvjetova ili izvještaju o međupoljskoj tržišnoj statistici ili dalekim pograničnim čarkama između divova i manjih ali ambicioznijih planinskih trolova. Ipak, sve njezine kolegice, osim onih najbezdušnijih, nalazile su nešto naivno očaravajuće u ustrajanju mlade bolničarke da čak ni njezina velika i lijepa krila nisu nikakva prepreka savezu s potomkom jedne od Cvjetnih kuća. "Nije da ne mogu učiniti nešto u vezi s tim", prosvjedovala je. "Ljudi si stalno daju skidati krila." "I više nego jedanput, neki od njih", istakne druga bolničarka. "Poput gospona Plućnjaka. Njegova stalno izrastaju, ma koliko ih puta potkresao." Ostale se nasmiju. Upravnik sanatorija nije bio posebno omiljen, a njegove ambicije bile su predmetom čestih razgovora. "Ako si usamljena, ono što ti zbilja treba je smrtnik", reče jedna starija bolničarka. "Smrdljiv, dlakav i neobuzdan. Oooh, to bi mi dobro došlo. Nisam ništa od toga imala stoljećima." "Domoći se jednog od njih nije ništa vjerojatnije od hvatanja momka iz jedne od Šest kuća - ne ovih dana", reče druga. "Usto, da te onaj mladi Jaglac čak i malo dulje pogleda, mislim da bi se našao oveći broj gospi iz Visokih kuća koje bi rado poslale Udaraca na tebe", vedro će starija bolničarka. "To se dogodilo curi koju znam a koja je bila u službi. Ne vole dijeliti s našim sojem." "Čujte", reče seljančica rumeneći se. "Znam da se to neće dogoditi, ali djevojka može sanjariti, zar ne?" Barem su se sve mogle složiti u tome. Kao i u tome da je brat Tihe Jaglaceve Djeve bio vrijedan sanjarenja. Erephine?" rekao je kao da je prekida u nečemu. Sjedila je u svojoj stolici, nepomična i hladna poput kipa. "Sretna ti Mabonska večer, draga. To sam ja, Caradenus. Došao sam te vidjeti." Zatvorio je vrata za sobom i provjerio jesu li zakračunata. Učinilo mu se da je u hodniku, dok je išao prema sestrinoj sobi, neuobičajeno mnogo bolničarki koje su nastojale ne gledati ga previše očito ali nisu u tome posve uspijevale. Bilo je teško vjerovati da su sve imale posla u istom dijelu dvora u isto vrijeme. U posljednje je vrijeme plivao u čudnim političkim strujama; pitao se je li ga osoblje možda uhodilo. Ali tko bi išao do takve krajnosti? Akcizori? Sigurno su imali većih razloga za brigu od dužnosti koja ga je dovela u Cinijske dvore. Njegov otac? Sigurno se njih dvojica nisu toliko udaljili, uza sve njihove nesuglasice. Ne, nije u tome vidio nikakva smisla. Možda si je samo umišljao. Ipak, osoblje je djelovalo tako... zainteresirano. "Došao sam te posjetiti s razlogom." Posegnuo je za sestrinom hladnom rukom. "Upleo sam se u neke stvari koje bi mi mogle otežati da te neko vrijeme posjećujem." Primaknuo se malo bliže, snizio glas kao da dijeli tajnu s nekim tko ju je mogao razumjeti. "Stvari su... teške posvuda u ovom trenutku, pogotovo u Gradu. Govori se o novom Ratu Cvjetova." Sklopio je oči, iznenada se osjećajući vrlo umorno. "Bojim se da bi to mogla biti istina. Kakav bi to užas bio, nakon svih ovih godina mira." Pustio joj je ruku i zavalio se na stolici proučavajući njezino lice. Nastavila je gledati ni u što. Natjerao se na smiješak, ali bilo je teško. "Sjećaš se kad smo oboje bili mladi i kad smo posjetili naše rođake na Bedrinčevoj uzvisini u Johinu Vrhu, u onoj velikoj kući u brdima? Bojala si se jer ti je netko rekao da u onoj šumi ima mantikora, a ja sam rekao da ću te štititi, da se ničega ne bojim." Stresao je glavom. "Bio sam samo dječak, sa svojim prvim mačem i nekoliko čini koje sam naučio. Obećao sam da neću dopustiti da ti se išta dogodi. Nikad. Obećao sam." Dugo nije mogao nastaviti. "Stari goblin", rekao je napokon. "Upravo mi je pao na pamet. Sjećaš ga se? Sreli smo ga na Cesti Kresova. Jahao je na tržnicu sa zečjim kožama i dopustio da pomiluješ njegova jednoroga." Uspio se osmjehnuti. "Bila si tako hrabra! Imao je zvona oko vrata i poplašio se kad me nanjušio, možda zbog koje čarolije koju sam nosio. Sva su zvona brencala. Ali spustio je glavu kako bi ga mogla pogladiti. Kako su ti velike bile oči!" Opet ju je primio za ruku te su dugo sjedili u tišini. "Vratit ću se da te vidim čim uzmognem", rekao je kad je ustao. "Nisam zaboravio. Neću zaboraviti." Sagnuo se i poljubio obraz poput gline. "A ako taj dan ikad dođe, pobrinut ću se da budeš osvećena za ovo. Zakleo sam se Zdencem." Oklijevao je, a onda se sagnuo i ponovno je poljubio, trepćući očima. "Volim te, moja Erephine, moja sestro." Ona se i dalje nije micala, jedino su se neznatno širile i stezale njezine grudi. "Zbogom." Ugodan je oku, zar ne? Ali bio je tako tužan kad je izišao", reče mlada bolničarka sa sela. "Ne čini li vam se?" "Nikad ne znaš s tim Cvjetnim pukom", reče druga. "Ukočeni kao kipovi, takvi su ti oni." "Ali možda je nesretan zbog svoje sestre..." Njezina kolegica odmahne glavom i nastavi mjereći nalijevati eliksir ne-grizi u male šalice: bilo je vrijeme za raspodjelu lijekova u Aktivnom krilu. "Ne troše snagu na osjećaje ti Cvjetni lordovi, a posebno ne na žensku djecu u obiteljima. Postupaju kako valja samo da ih svi mogu vidjeti, naravno. Vrlo im je važno izvesti pravu predstavu." "Osim toga," reče jedna od starijih žena, "ona je ovdje već godinama pa su se sigurno svi dosad na to naviknuli. Ne, ti si jednostavno romantična, moja djevojko. Lako je biti takav tim bogatim, ljepolikim momcima - oni mogu izgledati kako god žele." "Zbilja tako mislite?"

104

"Pazi što ti govorim, curo, i ne daj se zavarati. Oni vladaju svijetom, ta sorta. Cijelo se Vilinje klanja pred njima. Zbog čega bi jedan od njih bio tužan?"

Među Povijušama Koji je to vrag?" Theo zaškilji prema vrču koji je gospa Aemilia držala - sjajio se blijedo žućkasto-zeleno, poput nečeg iz nisko-budžetnog filma. "Ne budi tolka djevojačka bluza", reče Jabučnica klateći nogama na rubu stola s lijekovima. "A što bi taj bizarni izraz trebao značiti?" "Ne bi uopće trebalo boljeti", reče vilinska plemkinja, ali Theo je smatrao da je mogla unijeti malo više osjećaja u svoje uvjeravanje. "Rekli ste da će posljednja stvar samo malo peckati, a onda sam se osjećao kao da mi je netko zabio zubarsku bušilicu u hrptenjaču. Dakle 'ne bi uopće trebalo boljeti' znači što? Ništa gore od žestokih batina?" "Svakako ne gore od toga", složi se gospa Aemilia. "Samo ležite na trbuh. Nismo li sretni što nismo obukli košulju?" "O, da, oduševljeni smo." Theo se popne natrag na liječnički stol i legne na njegov bijeli laneni pokrivač. Nije se mogao oteti dojmu da je ta škrto namještena soba zapravo bila veterinarska ordinacija, ali je pretpostavljao da je trebao biti zahvalan što je barem bila čista. Ipak, to nije bila pogodba na koju je rado pristao - bolni pokusi u zamjenu za utočište. "Još mi niste rekli što je u tom vrču." "Pijavica, naravno. Trebamo malo vaše krvi." Theo je bio već na pola puta sa stola kad ga je gospa Aemilia zgrabila za ruku; bila je iznenađujuće snažna za nekog tko je izgledao kao da nema više od vitkih pedeset kilograma. "Ne pravite takvu scenu, mladiću." Okrenula se prema Jabučnici. "Zar on uistinu zna tako malo o znanosti?" "Znanost - zovete pijavice 'znanošću'? Kako onda zovete palčenice 1 raspinjalo - 'kušnjom'?" "Jednostavno trebamo malo vaše krvi da možemo odrediti kako... da možemo provesti neke druge važne pokuse. Tako često imamo priliku proučavati nekog poput vas." "Mislio sam daje ovaj grad nekoć bio pun smrtnih posjetitelja." "Oh. Pa, ne... pun, zapravo. U svakom slučaju, prošlo je puno vremena otkad smo imali ikog od vaše vrste ovdje, a naša je znanost otad ubrzano napredovala. Ovo je neprocjenjiva prilika da povećamo znanje. A sad, molim vas, prestanite biti takav cmizdravac i ležite." "Njezina milost zna što radi, Theo", reče Jabučnica. Theo nije htio osramotiti vilenicu, ali s druge strane, ona se nije posavjetovala s njim prije nego što ga je uvalila u sve to. Ispružio se potrbuške na stol i zabuljio u zid, koji je osim stiliziranog sunovrata u plitkom reljefu bio ukusno prazan, poput ostalih sobnih zidova. Pokušao se opustiti, ali kad mu je hladna ruka gospe Aemilie iznenada dotaknula leđne mišiće, jedva se suspregnuo da ne krikne. "Budalice. Grčenje će samo pogoršati stvari. Ne brinite se, ove pijavice posebno su uzgojene u iznimno znanstvenom okolišu." Nešto nježno stavljeno mu je na leđa ispod lopatice te se ondje smirilo uz malo vlažno slijeganje; pokušao je ne misliti previše o tome. Oštro ga je gricnulo, a onda je mogao osjetiti kako se mrtvilo širi. "Sad bi trebalo biti bolje", objasni njegova domaćica. "Imaju anestetičnu slinu. 'Anestetično' znači da zatomljuje..." "Znam što to znači." Bilo je vjerojatno nepristojno prekinuti vilu visokog društvenog staleža, ali u ovom gaje trenu za to boljelo dupe. Bio je umoran od toga da se prema njemu ponašaju kao prema Charltonu Hestonu na majmunskom planetu. "To je grčki za 'Upravo smo dodali novih petsto dolara na vaš bolnički račun'." Zbunjena tišina potrajala je nekoliko sekundi. "To je bila šala." "Ah, naravno", reče gospa Aemilia. "Ups, mislim daje maiišan pun Kumare! Donesi još jednu pijavicu, molim te." "Još jednu? Zašto jednostavno ne probijete rupu u meni i napunite kantu?" "Dobra ideja!" Pojačala je svoj stisak da ga zadrži na stolu. "I to je bila šala, gosparu Vilmos." Kad je gospa Aemilia nestala - da pouči malu vilinsku djecu škodljivosti žvakaće gume ili čemu god, pretpostavljao je Theo - opet je navukao svoju košulju i hlače. Plemkinjin asistent, mali vilenjak kože boje pudinga od karamele i kose tek za nijansu svjetlije, ostao je kako bi uredio sobu za istraživanja. "Koliko sam dugo bio ovdje? Čini se kao da je prošao cijeli dan." "Kasno je poslijepodne", reče mu Jabučnica. "Jesi gladan?" "O, da. Ništa ne može oraspoložiti čovjeka za klopu bolje od goleme svijetleće pijavice na leđima." "Želite li oprati ruke prije nego što počistim sudoper?" upita asistent. Theo odmahne glavom, a vitki se momak vrati ribanju sjajne bronce. "Baš si gunđalo, Vilmos", primijeti Jabučnica. "Zašto ih toliko zanima? Hoću reći, danas je ovdje bilo sigurno šest ljudi koji su buljili u mene. Nije da se ijedan od njih potrudio razgovarati sa mnom. Osjećao sam se kao Čovjek Slon ili slično."

105

"Ja vam mogu reći", javi se asistent. Kad se Theo okrenuo da ga pogleda, malčice se zarumenio, ili se barem tako činilo - bilo je teško znati... s takvom bojom kože. Jabučnica odleprša sa stola i dozuji na Theovo rame, oprezno balansirajući na njemu dok je on zakopčavao košulju. "Da, oš mu reć? Mene nikad ne sluša." Vilenjak kimne glavom i osmjehne se. Djelovao je stidljivo, ali ne na podređeni način koji je Theo tako često primjećivao tijekom jednog jedinog dana u kući Sunovrata: goblinske sluškinje koje su izbjegavale njegov pogled, službenici bez krila, ali očito niže klase, koji su se žurno micali u stranu da ga propuste. Zapravo, u očima tog vilenjaka opažao se bljesak dok je govorio, bljesak koji Theo isprva nije mogao shvatiti. "Jednostavno se radi o tome da... oh, siguran sam da vama koji potječete iz čarobnog svijeta kao što je vaš svi mi djelujemo vrlo neugledno, gosparu Vilmos. Ali čast je sudjelovati u ovim istraživanjima. Ne možete zamisliti kako je to uzbudljivo." Obrazi su mu još malo zasmeđili: sada se definitivno rumenio. "Govoreći u svoje ime. Hoću reći, siguran sam da je i gospa Aemilia vrlo zainteresirana, naravno da jest. Ali što se mene tiče, to je..." Duboko je udahnuo. "Stekao sam diplomu u Znanosti o Smrtnicima. Pa je ovo... nikad se nisam nadao..." Theu se i protiv volje svidio taj momak. Bilo je nečeg ugodno djetinjastog u njemu, ne samo njegovo mladoliko lice i to što mu je tjeme dopiralo samo do Theova ramena. "Pa, ne mogu reći da sam sretan što sam na raspolaganju - ne posve - ali pretpostavljam da mi je drago što netko dobiva nešto iz ovoga. Kako se zoveš?" Vilenjak je djelovao posve iznenađeno. "Ja?" "Sranje, zar sam opet rekao nešto krivo? Dolaziš li možda iz nekog vilinskog mjesta gdje ne smiješ imati ime sve dok nisi pretvorio barem jednu bundevu u kočiju ili slično?" Theo je zažalio zbog sarkazma - momak je izgledao zbunjeno i gotovo na rubu panike. "Nema veze. Je li u redu pitati te za ime?" Jabučnica frkne. "Vidiš kako je to, jurcat naokolo sa smrtnicima? Stavi to u svoj sljedeći laboratorijski izvještaj, momče. Mogla bi ti ispričat priču..." "Ne, samo sam..." Asistent odmahne glavom. "Moje ime je Kumar. Kumar Šaš." "Drago mi je." Theo počne vezivati cipele. "A sad, gdje bih trebao jesti? Donijeli su mi jutros neke kolače sa sjemenkama, ali otad nisam pojeo ni zalogaj." Okrenuo se prema Jabučnici. "Tebe su smjestili u neki drugi dio kompleksa. Imate li ondje menzu ili nešto tome slično?" "Boravim u Sunovratovu saću ispod glavnog tornja", reče ona. "Mislim da bi ti porcije bile malo premale. Al mogli bismo te smjestit u refektorij, il bi ti mogli čak donijet štogod u sobu, iako obično samo visokorodeni kenjci dobivaju takav tretman. Kad već govorimo o tvojoj sobi, jesu li te dobro smjestili? Nisam je imala prilike provjerit jutros." "U redu je - pomalo kao Hollidav Inn iz Zemlje Čudesa, ali ne tužim se. No bojim se dotaknuti ijednu napravu - zamalo sam zapalio Vratićevu kuću kad sam bio ondje." Kumar Šaš se uspravi, a sjaj mu se vrati u oči. "Poznajete grofa Vratića?" Theo je oklijevao i pogledao prema Jabučnici, ali ona je djelovala opušteno. "Da, u neku ruku. Boravio sam kod njega nekoliko dana." "On ima fascinantne zamisli o eteričnim plinovima, posve originalne. Jedan od rijetkih Cvjetnih lordova koji je više od običnog gospodskog znanstvenika." Ogledao se poput krivca nakon što je izustio to malo lese majeste. "Jeste li pročitali njegov rad na Kružnim i Trobridnim Lokucijama?" "Uh, bojim se da sam u posljednje vrijeme imao posla, ali bacit ću se na to što prije." Trgnuo se kad ga je Jabučnica uštipnula za uho. "Prekini s tim. Dakle, gdje mogu nešto pojesti? Večeru, kasni ručak, ili kako već zovete večernji obrok?" "Biste..." Ta jedna riječ kao da je otjerala Šaševu hrabrost; zabio je ruke duboko u džepove svoje bijele tunike i blago se zanjihao, a onda duboko udahnuo prije nego što je ponovno pokušao. "Biste li htjeli otići na pravi objed? Naposljetku, Mabonovo je. Mogu vas povesti - oboje. Bila bi mi čast. U Sunovratovoj je kući mali restoran, blizu parka, koji je vrlo ugodan." Ponovno je porumenio. "Ili mi barem tako vele." Theo slegne ramenima. "Zvuči dobro. Jabučnice? Ili te nešto vruće i opasno čeka u saću - ljubavni sastanak s Tomom Palčićem, možda?" "Vulgaran si čak i za smrtnika, znaš." Spustila mu se s ramena i dozujala bliže Šašu. "Imam li vremena da se malo uredim?" "Dak... dakako. Ionako moram ovdje završiti čišćenje." "A ja mogu jednostavno otići?" upita Theo. "Hoću reći, ne žele li ti Sunovrati u svakom trenutku znati gdje sam?" Jabučnica frkne. "Ovo nije čeljad koja je tragala za tobom, Vilmos - to su bili Sljezovi. Morala sam preklinjat da te dovedem ovdje u kuću Sunovrata, al sad si siguran. Sreća za tebe što gospu Aemiliu tolko zanimaju smrtnici." "Da? Mogao bih proći i bez zanimanja koje se temelji na primjeni pijavica." Ipak, osjećao se blago uznemirenim što je njegovu domaćicu i ostale Sunovratove plemiće tako malo zabrinjavalo gdje je on. "Jesi li rekla njezinoj milosti da me ljudi pokušavaju ubiti?" "O, da. Bila je to jedna od stvari koje su je zanimale." Jabučnica poleti naviše i ostane lebdjeti. "Idem se uljepšat, momci. Neće mi trebat više od nekoliko sati." Nasmijala se dok se okretala te izletjela van. Kumar Šaš promatrao je iščezavajući bljesak njezinih krila. "Ona je... zbilja draga. Jeste li vas dvoje... ako vam ne smeta što pitam... jeste li..." Grozničava mrlja na svakom obrazu potamnjela je sve do boje mliječne čokolade. "Je li ona vaša djevojka?"

106

Bilo je bolje od menze, Theo je morao priznati. Stražarnica je bila malen, ugodan restoran u podnožju tornja-kuće Sunovrata na rubu nečega što je više-manje bio jarak, na pola puta od prave stražarnice na vanjskom zidu. Okupan srebrnastim zrakama skrivenih reflektora, jarak je mogao biti ostatak nečega što je nekoć bilo praktično, no sada je umjesto strazara ili zidina okruživao guste obale rogoza, nekoliko vješto orezanih vrba i dobrih pola milje puteljaka s ornamentalnim mostovima i klupama, postavljenima u razmacima tako da su se najpitoresknija mjesta mogla promatrati u udobnosti. Hrana u toj novijoj stražarnici bila je dobra, iako Theo baš i nije bio potpuno zaljubljen u kuhinju Vilin-zemlje koja se, za njegov ukus, malo previše oslanjala na med, gusto vrhnje i cvjetne latice. "Jesu li ova mjesta bila tu prije grada?" upita Theo. "Mnoga od njih, pretpostavljam." Kumar Šaš bio je na svojoj drugoj čaši vina i počeo se opuštati. Već je imao mrlju želea od metvice na svojoj sivoj košulji. "Bojim se da nisam baš upućen u prapovijest. Grad je sagrađen na mjestu prvog brijega, znate - neki čak tvrde daje postojao prije kralja i kraljice, ali ja im ne vjerujem - dakle, vrlo je, vrlo star. U svakom slučaju, prilično sam siguran da dvorac obitelji Sunovrata već dugo stoji na istom mjestu, poput Kukurijeka i Jaglaca. Očito etablirane obitelji vole graditi na mjestu starijih građevina, ili ih pripojiti." "Govoriš kao da si samo slušao o tome. Zar nisi jedan od njih? Sunovrat?" Jabučnica, koja je sjedila na sićušnoj stolici i jela sa sićušnog stola postavljenog na stolnjak između Thea i Kumara, prezrivo otpuhne, a onda podigne svoju kupicu maslačkova vina i uzme još jedan gutljaj. Kumar se osmjehne kao da se ispričava. "Ona se smije jer nisam Sunovrat - uopće nisam pripadnik nijedne Cvjetne kuće." "Nisam se zato smijala", reče ona. "Neki veliki idiot upravo je upao u jarak vani." Nekoliko gostiju restorana također je zurilo kroz oslikane prozore prema metežu dolje kod vode. "Ah. To sliči na Zirusa i njegove prijatelje. Zirus Zelenkada - sin gospe Aemilie. On i njegovi prijatelji znaju biti prilično... živahni. Išli smo zajedno u školu. Nije da su se ikad puno osvrtali na mene." "Dakle ti si iz druge obitelji?" upita Theo. Njegova naručena divljač bila je prilično dobra, jednostavna ali dobro pripremljena; sada je uživao u vinu i počeo se pitati je li narod Vilinja pušio cigarete, ili čak cigare, i kako bi se mogao domoći nečeg takvog. "Pitao sam se zašto ti ime nije Titus ili Taurus ili Gluperdijus ili slično." "Druge obitelji?" Kumar se nekako postiđeno zahihota. "Druge vrste, gotovo. Ja sam ferisher." "Što?" Theovu je pozornost skrenuo mukli udarac i zveket na ulaznim vratima dok se nekoliko mladolikih pripadnika vilinskog reda guralo u restoran prema baru glasno razgovarajući i smijući se. "Ferisher. Niste čuli za nas? Mi smo kao domaći kućni vilinski svijet, većinom. Moja majka bila je jedna od dadilja gospe Aemilie." Pogledao je postrance u Jabučnicu. "Vrlo je ljubazna prema meni, gospa Aemilia. Kad je otkrila koliko volim čitati, uvijek mi je davala knjige. A čak me poslala u školu sa svojim sinovima. Bio sam prvi ferisher kojeg su ikad primili u Akademiju Velikog Prstena..." "Gle tko je ovdje! Stari Kumarbumar!" Theo se lecnuo kad je glasna i iznenađujuća prilika dosrljala do njihova stola. "Pa, sretno ti Mabonovo, Šašu. Ne mogu vjerovati da te moja majka pustila iz one tamnice smradova gdje te drži zaključanog!" "Zdravo, Ziruse." Šašev osmijeh bio je donekle nervozan. "Sretno Mabonovo i tebi. Sviđa mi se u laboratoriju. Volim taj posao." "Posao - prokleta Kora i Korijenje, tko želi raditi? Imao sam dovoljno toga u školi." Visok mlad vilenjak privuče praznu stolicu od drugog stola, prenuvši goste za njim, te sjedne raširenih nogu i naopako, ljuljajući se naprijed-natrag između Thea i Kumara. Bio je tamnokos, veoma naočit - sličnost s isklesanim crtama njegove majke bilo je lako vidjeti - i prema mjerilima svoje vrste djelovao vrlo, vrlo pijano. "Tko ti je pajdaš, Kumarbumar? Stari obiteljski prijatelj?" "Da, on je prijatelj", reče Kumar i dobaci Theu nešto kao pogled upozorenja. Mladi vilinski lord pruži Theu ruku, a Theo je prihvati, ne posve siguran što se od njega očekivalo. Protresao ju je, stisnuo te potom ispustio. Ako je učinio išta pogrešno, potomak kuće Zelenkada ničim to nije pokazao. "Zadovoljstvo je upoznati te, i sve to. Zirus Zelenkada, to sam ja. Ne brini se što će ti oni drugi tamo reći - svi su totalno naroljani." Pokazao je prema šanku gdje je nekoliko njegovih prijatelja stajalo pomalo nesigurno, iako je njihova prirodna gracioznost bila takva da je Theo tek dokučio po čemu može vidjeti razliku između trijeznog i pijanog vilinskog naroda. "Ti si?" "Theodorus", reče on. Jabučnica doleprša na njegovo rame i šapne mu prijedlog na uho. "Theodorus poka-Tratinčica." "Rođak sa sela!" reče Zirus. "Dobrodošao u veliki, strašni grad. Što misliš? Tvoj prvi posjet?" Okrenuo se prema svojim prijateljima. "Evo ovdje momka svježe pridošlog iz Jarebike." Okrenuo se natrag prema Theu i Kumaru Šašu, dok su njegovi prijatelji za šankom dovikivali nešto što je zvučalo poput dobronamjernih uvreda prema provincijalcu. "Recite, što vi momci radite večeras?" "Upravo večeramo..." počne Kumar. "Ne, idete s nama - praznik je, zar ne? Povedi prijatelja." Zirus razroko zaškilji malo sa strane Theova lica, i na trenutak je Theo pomislio da će vilinskom plemiću pozliti. "Oj, tko je to? Netko ti je na ramenu, Tratinčice." "Njezino ime je Jabučnica." "Prijateljica sam vaše majke", reče vilenica, pomalo strogo. "Ooh." Zirus se naceri. "Onda radije dođi i ti da ona ne otkrije gdje smo otišli dok sve ne završi." "Kamo idemo?"

107

"U totalno genijalan klub. Nedugo otvoren. Svi o njemu govore. A i govorit će sve dok se ne zatvori za tjedan ili dva, a ljudi ne počnu govoriti o nečem drugom." Zirus se zahihoće. "Idemo. Inzistiram. Nisam vidio starog Kumarbumara cijelu paklenu vječnost." Zgrabio je Thea za mišicu - imao je majčin stisak - i povukao da ustane. "Inzistiram. Ići ćemo mojom kočijom. Ostatak rulje nek se snađe kako zna i umije." Povukao je Thea prema pročelju restorana dok je Jabučnica zujala pokraj njihovih glava, a Kumar Šaš se žurio za njima. "Zar ne moramo platiti večeru...?" upita Theo kad su stigli do vrata. "Platiti? Glupost. Oj, Iglice! Stavi to na moj račun!" Pogrbljen stari vilenjak za blagajnom time baš i nije bio zadovoljan, ali ništa nije rekao dok su istrčavali kroz vrata na hladan večernji zrak. "Vjerojatno je malo srdit jer nisam pokrio troškove već nekoliko mjeseci", povjeri Zirus Theu dok ih je požurivao niz zavojit puteljak prema ulaznim vratima kompleksa. "Majka je strašno škrta kad se radi o predujmu mojeg džeparca. Oj! Idem probuditi onog mog lijenog vozača. Odavde vidim kako spava!" Kad je Zirus odskakutao prema dugačkoj limuzini na malom parkiralištu točno pokraj vratnica, Theo uspori sve dok ga Kumar Šaš nije sustigao. "Moramo li ovo?" Kumar slegne ramenima, postiđen. "Nije dobra ideja odbiti Zirusa. On je kao njegova majka - znatiželjan. Samo će se još više zanimati za vas i početi postavljati pitanja, i to ne samo u kući Sunovrata. Ja imam sreće - veći dio vremena on zaboravlja da postojim." "Hajdete, vi tamo!" vikne Zirus. "Ne sviđa mi se ovo", tiho će Jabučnica u Theovo uho. "Al barem nas neće pokupit policija dok smo vani s njim - niko neće uhititi bilo koga iz Cvjetnih obitelji." "Nije uhićenje to što me zabrinjava", šapne Theo sjetivši se Rufinusa potka-Tratinčice, klonulog na klupi željezničke postaje. Ali Zirus Zelenkada kaskao je prema njima teturajući, mašući rukama i nagovarajući ih da se požure. "Oprostite, oprostite, svemu sam ja kriv", reče Kumar Šaš. "Usput," upita Theo Jabučnicu, "razumijem značenje Tratinčice, ali zašto stalno govoriš ljudima da se zovem potkaTratinčica? Što znači potka?" "Kopile", reče ona. "Ne gledaj me tako, tupane - samo ti govorim što ta riječ znači." Dok su se vozili gradom, Zirus Zelenkada nije prestajao s pijanom ali također iznimno zabavnom tiradom o glupim ljudima i neobičnim događajima - Theo je bio siguran da bi mu bila još smješnija da je znao i jednu spomenutu osobu ili barem nešto više o svijetu u kojem su sve one živjele. Mnoge su priče bile o ljudima koji su upadali u nevolje na mjestima gdje nisu trebali biti, daleko od svog terena. Slušajući Zirusa, te su "bijesne gliste" zvučale pomalo kao raniji dijelovi Priče sa zapadne strane, smiješne i više uzbudljive nego opasne, ali kad je Theo pogledao kroz prozore automobila na neke od ogoljelih, trošnih susjedstava kroz koja su prolazili, pomislio je daje samo područje izgledalo poput manje šarmantnih dijelova Los Angelesa, više kao Bloodsi i Cripsi nego Sharksi i Jetsi. "Kamo točno idemo?" upitao je Kumara. "U taj klub?" "Nisam siguran", reče znanstvenik. "Ali čini se prilično daleko mislim da smo već na suprotnom kraju Večernje četvrti. Ziruse, kamo idemo?" "Samo do Mjesečine." Ton njihova domaćina bio je bezbrižan, ali je Theo prema nelagodnom izrazu na Kumarovu licu primijetio da to nije bila tako jednostavna stvar. "Ovo nije dobro, Theo", šapne mu Jabučnica na uho. "Pitaj ga kako se zove taj klub." Kad je Theo to učinio, Zirus se nasmiješi i iskapi još jednu čašu nečeg što sije nalio iz bara ugrađenog u vrata automobila. "Oh, vjerojatno nisi čuo za njega - tek je otvoren nekoliko tjedana. Zove se Božić i prilično je dobar." Nasmijao se kad se Kumar Šaš lecnuo. "Zbilja moraš više izlaziti, Kumarbumar. Ako ti smeta ime tog mjesta, čekaj samo da vidiš dekor!" "Gdje je točno to mjesto, Ziruse?" upita Kumar. "Nisam znao da postoji ijedan klub u Mjesečini, samo kuće-tornjevi i vladine zgrade i slična mjesta." "Ah, ali upravo to čini taj klub tako dobrim", reče mladi lord Zelenkada. "Smješten je u podrumu Kukurijekove kuće." Šest palaca visoka vilenica morala se glasno zagrcnuti. Theov osjećaj nelagode odjedanput se razbuktao. "Nije dobro?" šapnuo je. "Nimalo nije dobro", ona mu odvrati šaptom. "Oh, prestanite vas dvoje", reče Zirus. "Svi prave strahovitu frku oko Kukurijeka, samo zato što je otac grozan i političan, a nasljednik pomalo čudna biljka. Ali neki od mlađih prilično su zabavni, onako pomalo divlje zabavni. Uostalom, kako bi itko od nas Sunovrata inače vidio unutrašnjost Kukurijekove kuće?" "Ali ja ne želim vidjeti unutrašnjost Kukurijekove kuće." Kumar je očigledno popio više od uobičajenog te postao još šutljiviji i mrzovoljniji. "Oni su naši neprijatelji." "Neprijatelji!" Zirus strese glavom kao daje zaprepašten a zapravo se dobro zabavljao. "Zar zbilja vjeruješ u sve te besmislice o Ratu Cvjetova? To se nikad neće dogoditi. Kore mi i Korijena, uvijek se prepiru u Parlamentu. Prije će goblini ustati i sve nas posmicati nego što će kuće zaratiti jedne protiv drugih. Kad smo već kod toga, ovaj dio Večeri zbilja je prezreo, zar ne?" Namrštio se. S druge strane prozora ulice su ponovno bile krcate, ali to nije izgledalo kao sretan prizor. Većina naroda na pločnicima bili su goblini i nešto što je Theovu neukom oku nalikovalo na razne vrste doonieja, zdepastih boggarta i drugih ne-posve-čovjekolikih bića. Djelovali su apatično i odsutno, stojeći ili sjedeći na pločniku na oštrom srebrnastom svjetlu uličnih svjetiljki, okupljeni u male skupine. Mnogi su mrko odmjerili automobil dok je klizio pokraj njih.

108

Theo se sjeti da je njegov praujak u svojoj knjizi spomenuo da je Grad bio u obliku nekakve spirale. "Dakle, kuća Sunovrata je u četvrti Smiraja?" upitao je Jabučnicu. "A ovo je, što, Večer? A mi idemo u Mjesečinu. Dakle, to se jednostavno nastavlja dalje? Hoću reći, postaje sve mračnije i mračnije? Postoji li Mrkla noć ili nešto slično?" "Radije ne govorimo o tome", reče ona. "Zašto?" "Zato." "Nema šaputanja, vas dvoje", reče Zirus. "Kvragu, ostali smo bez brendija." Zavalio se na sjedište i prekrižio noge. "Što te dovodi u Grad, Tratinčice?" "Došao je sa mnom", brzo će Jabučnica. "Nikad nije bio ovdje pa je htio malo razgledat znamenitosti." "Razgledati znamenitosti?" Zirus zastenje. "Nemoj da te ona vucara po svim tim glupostima - Mostu Zimske dinastije, Kucavčevoj šetnici i svemu tome. Drži se mene, ja ću ti pokazati pravi Grad." "To je vrlo ljubazno od tebe." Theo se pitao koliko će mu trebati da se riješi tog mladog lorda Zelenkade i vrati u kuću Sunovrata. Nije mu se svidjela zamisao da ga predstavljaju naokolo - što ako nalete na nekog tko je zbilja bio iz grada Tratinčica ili kako god se već zove to prokleto mjesto? Mogao se samo moliti da će to biti jedan od klubova u kojem je glazba tako glasna da ne možeš ništa drugo nego kimati i smiješiti se dok ljudi urlaju nerazumljiva pitanja. "Kad već govorimo o pravom Gradu," reče Zirus, "upravo stižemo na Trg sedam cvjetova. Poznate su ti sve one stare priče o posljednjem ratu s divovima, siguran sam - Grahoričin juriš, Bitka Sumračnog zvona i sve to." Theo ni o čemu nije imao pojma, ali je kimnuo i nastojao izgledati inteligentno. "Pa, to su sve gluposti, barem što se Sedam cvjetova tiče, a ja bih to trebao znati jer smo mi Sunovrati bili jedni od njih. Pa, nije baš sve glupost, ali onaj dio da je narod klicao kad je Sedam obitelji objavilo da će stvoriti novi parlament, to svakako jest. Sve je to bilo obavljeno potajice, i to samo zato što su se svi umorili od pokušavanja da se međusobno poubijaju nakon što su porazili divove. Nitko nije klicao jer su kralj i kraljica bili mrtvi a svi ostali prestravljeni. Moj praujak se zaklinje na sve Drveće da je stari Otho Jaglac bio toliko prestrašen i da se toliko tresao da ne bi mogao potpisati sporazum da mu lord Ljubičica nije pridržavao ruku." Theo nije imao pojma stoje sve to značilo, iako su mu negdje u sjećanju odzvanjale rečenice koje je o tome pročitao u knjizi svojeg praujaka. Imao je poteškoća jasno razmišljati i požalio je što je pio vino. Lako rominjanje kiše po prozorima kočije razbilo je čudna, čarobna svjetla gradskog središta na srebrne, zelene i modre točke, ali činilo se da vani postaje mračnije a ne svjetlije, kao da su ostavljali dobro osvijetljena područja za sobom. Nasred dugog područja tame, prekidanog samo pokojom uličnom svjetiljkom, kočija uspori i stane. "Sto se događa?" Kumar Šaš nije djelovao nervozno, samo zbunjeno, ali on vjerojatno nije imao toliko razloga za brigu kao Theo. "Kontrolna rampa", objasni Zirus. Theo je nejasno mogao razabrati taman obris koji je prepriječio put, neku vrst zida. Na trenutak su se čuli spušteni glasovi, zatim glas njihova vozača čujniji od glasova stražara ili tko god su već bili, a onda se kočija opet pomakne naprijed, ali ovaj put kudikamo sporije. "Evo je", reče Zirus. "Kuća Kukurijeka. Ludi gadovi, do posljednjega, ali morate priznati da staro mjesto ima stila." Theo nije mogao puno toga vidjeti sve dok mladi lord Sunovrat nije zapucketao prstima na vrata, a prozor polako kliznuo prema dolje propuštajući prskanje magličaste kiše. Theo je tada ugledao golem bijeli šiljak. Bio je to tako čudan predmet da mu je trebao trenutak da pojmi perspektivu. Da je izgledao poput uredske zgrade ili kule dvorca, to bi smjesta prepoznao, ali nije nalikovao ni na što osim na kakvu bjelokosnu šahovsku figuru iz nekog apstraktnog seta - vrlo vitku kulu ili predatorsku kraljicu. Nije bio valjkast poput tornjeva Sunovrata, nego četverostran, koliko je Theo mogao vidjeti, premda nijedna njegova vidljiva ploha nije bila pravokutnik - ne posve, iako su izgledale kao da su započele kao takve. Cijela struktura kao da je bila razvučena iz prave, kao da se velebna ruka spustila odozgo, zgrabila toranj za njegov šiljast krov s mnoštvom zabata - čudan kontrast jednostavnosti ostalih linija građevine - i povukla ga razvlačeći ga u tamno nebo poput komada bjelokosne karamele. Bio je osvijetljen pomno raspoređenim reflektorima, od kojih su neki bili crvenkasti, a svi su mu prozori bili crni. Izgledao je poput ljušture nepoznate životinje ili lubanje sa stotinu očnih šupljina. "Ja... ne sviđa mi se to mjesto." U Theovoj averziji krilo se više nego što je mogao izraziti, strana hladnoća koja se spustila na nj iznenada i velikom težinom. Mučno ga je podsjećala na nešto - noćnu moru? - ali nije se mogao sjetiti na što. Samo je znao da mu je bilo teško dolaziti do daha i da je želio biti negdje drugdje. "Zašto bi ti se sviđalo?" upita Jabučnica. "Nema dobrih ljudi unutra." Kumar Šaš samo promrmlja zureći kroz prozor ferisher, shvati Theo, je bio ozbiljno pijan. "Pričekaj dok ne vidiš klub", reče Zirus nalijevajući si drugo piće. "Zbilja je zanimljiv." Theo je dosad nekoliko puta čuo riječ "zanimljiv" od gospe Aemilie i njezina sina. Počeo je sumnjati daje za njih imala dvojako značenje i da se nijedno od njih nije slagalo s definicijom koja je njemu bila poznata. Jedno je značenje bilo "užasno"; drugo "posebno užasno za smrtnike". "Mislim da više ne želim vidjeti zanimljive stvari", objavio je, ali bilo je prekasno. Već su skrenuli na kolni prilaz koji je vodio do glavnih vratnica. Osjećao se kao da gaje nešto čekalo, nešto strašno. Nadao se da je u pitanju bila samo njegova nenaviknutost na vilinski alkohol. Isprva se činilo da će biti gore nego što je mislio - glomazni divovi ljudožderi na masivnim vratima koji su osvijetlili baterijama automobil, dugo čekanje za koje je Theo bio uvjeren da će završiti time što će ga odvući i staviti u lisičine,

109

ili u klade, ili kakve god su već načine sputavanja rabili na traženim zločincima u Vilinju. Jabučnica mu se premjestila na rame; mogao je osjetiti kako ondje sjedi - kao nešto napeto malo i tvrdo što kao daje bilo sastavljeno od opruga i kvrga. Shvatio je da nije uopće vidio njihova vozača i odjednom ga je preplavila slutnja da je stvor za upravljačem bio jedan od onih mrtvačkih šupljikavaca, da je cijela ova epizoda bila jedna složena zamka. No umjesto toga, divovi ljudožderi su se povukli, a limuzina se opet zakotrljala kroz obnovljen nalet kiše koja je zapljusnula vjetrobran te niz mračni i uznemirujuće dugačak tunel koji ih je izbacio na podzemno parkiralište otprilike pet sekundi prije nego što je Theova paranoja dosegnula kritičnu točku. Omamljen, slijedio je Kumara Šaša, koji nije bio nimalo nestrpljiviji od njega: Zirus Zelenkada gotovo ih je obojicu morao izgurati iz auta. Dok su hodali preko odjekujuće, srebrnasto osvijetljene garaže, Theo se osvrnuo prema limuzini ali nije mogao razabrati vozačevo lice kroz zatamnjene prozore. Već su mogli čuti glazbu dok su čekali dizalo - bubnjajući, trešteći zvuk, kao da je nešto veliko pokušavalo pobjeći s kata iznad njih. Pridružilo im se još nekoliko vilinskih plemića, koji su se smijali i razgovarali tako brzo i na tako naglašenom slengu da Theo nije mogao razumjeti ni riječi. Pustio je da ga uvedu u dizalo poput lutke. Kad su se vrata otvorila, zvuk gaje udario poput eksplozije, urnebesan bas i čudni višestruki ritmovi koje nije mogao posve pojmiti, a kao kruna svega visok puhački instrument poput klarineta. Dvije goleme sive ruke pretražile su ga grubo ali površno, a onda ga gurnule kroz buku i blještava svjetla te gomilu ekstravagantno odjevenih (premda su neki bili doslovce goli) i mahom prekrasnih mladih vila i vilenjaka. Prozirni oblici vrtjeli su se u zraku između plesača, oblici koji su nalikovali na duhove i koji su pucali poput mjehurića od sapunice kad bi ih plesači dotaknuli. Ali ništa ga nije toliko zapanjilo kao spoznaja što je klub zapravo bio. Crkva...! Očekivao je nešto više u skladu s imenom, nekakvu šaljivo--jezivu dekadenciju s božičnom temom - Djeda serijskog-ubojicu, možda, izmrcvarene vilenjake, pocrnjele ukrase i spaljena drvca... A vjerojatno je bio u kapeli premda velikoj - kakve anglikanske crkve. Bilo je ondje vitraja, osvijetljenih s vanjske strane, te čak i jednostavan oltar blizu suprotnog zida ispod velikog raspela, od kojega su čak i najfrenetičnije rasplesane vile u svojem ekstravagantnom rublju naizgled održavale smjernu udaljenost. Isus na križu nije čak bio nijedan od ispaćenije, krvavije verzije kakvima se divio u meksičkim crkvama za svojih putovanja. Upravo se spremao reći nešto o tome Kumaru Šašu - zapravo zaurlati jer se jedino to i moglo - ali ferisher se teturajući zabio u nj i zamalo pao. "Ovo... je... strašno", zastenje Kumar. "Moramo ga izvući odavde", vikne Jabučnica u Theovo uho. "Je li pijan?" "To je zbog onoga." Uperila je malešnu ruku u raspelo. "Ovi ljudi... potpuno su ludi. Bolesni." I odjednom se sjetio što mu je govorila za psovanje i shvatio da su upravo kršćanski simboli davali ovom mjestu njegov opaki biljeg. Nisu morali imati slike osakaćene djece ili zlih igračaka: nije Božić bio taj koji je ovamo privlačio blaziranu aristokraciju Vilinja, nego Krist - ne suvremeni Božić, nego Kristova misa. "Kamo ćete?" vikne Zirus. Već je negdje pronašao piće. "Fantastično je, zar ne? Doista su unajmili biskupa Silvera da se pobrine za glazbu. Sve te divne čari stare glazbe - svi ga žele za sebe. On je apsolutno najmaglovitiji glazbeni majstor u gradu. Stvara i vlastite fantazme, znate." Theo odsutno odmahne rukom. Pretpostavljao je da su fantazmi prozirna, neznatno sjajna bića koja su letjela oko plesnog podija. Glazba je svakako bila zanimljiva - mogao je čuti sve vrste neobičnih fragmentarnih rezonancija i mogao u njima osjetiti zvukove koje mu uši nisu posve mogle uhvatiti. Volio bi da može naučiti više o njoj, ali ne ovdje, ne sada. "Da, sjajno je", rikne Theo ponad halabuke. "Mogu li ti štogod donijeti?" "Kumar se ne osjeća dobro." Theo se borio da održi ferishera na nogama. Već je bio u takvoj situaciji, ali sada je prvi put morao nekoga iznositi iz kluba zbog previše Isusa. "Ima li ovdje još koja prostorija?" Zirus se nasmije. "Ti se, međutim, dobro držiš, momče sa sela. Ima u tebi više nego što se čini, ha? U redu, mislim da se mirnija soba nalazi uza stube. Sustići ću vas - upravo sam vidio neke prijatelje." Soba se otvarala na plesni podij, a buka koja je ključala odozdo nije baš olakšavala razgovor, ali barem se nije vidjelo raspelo sa stola u tamnoj prostoriji. Theo je uspravno posjeo Kumara, a Jabučnica mu je hladila lice krilima sve dok nije došao sebi. "Oprostite", promrmljao je. "Jednostavno... nije za mene." "U redu je", reče Theo. "Želiš li malo vode?" "Ne, još jedno piće." "Jesi li siguran?" Ferisher smrknuto kimne glavom. "Olakšat će mi stvari. Ovdje ćemo neko vrijeme ostati." "Pa, zašto jednostavno ne odemo sami doma? Uhvatimo taksi ili nešto slično?" "A kako ćeš ga platit, mladac?" upita Jabučnica. "Imaš li išta rovaša? Ne, nisam ni mislila. Kumar?" Ferisher odmahne glavom. "Platio sam objed u restoranu. Ostavio sam novac na stolu. Jedno je kad Zirus išeta iz restorana riječima: stavi na moj račun, ali ja nisam nasljednik Zelenkada." On uzdahne. "Ali to je bilo sve što sam imao, pa ćemo morati pričekati da nas on odvede doma. Mogu li dobiti to piće? Bit ću savršeno sretan ako ga stavite na Zirusov račun." "Idem pronaći konobaricu", reče Jabučnica i odzuji ravno preko stropnih greda u uzavrelu masu stvorenja pod njima. Još jedna skupina vila i vilenjaka, očito više klase i odjevena u neobičnu mješavinu nečega što je Thea podsjećalo na visoku viktorijansku i rasparanu i umrljanu punk-goth modu, nahrupila je u tihu sobu i smjestila se za stolom u suprotnom kutu. Theo se namršti i primakne bliže Kumaru Šašu. "Ne znam koliko znaš o meni," reče Theo, "ali ne bih

110

htio da me itko... pa, primijeti. Neki su nas ljudi pokušali ubiti na putu prema kući Sunovrata. Ne bih ni trebao biti ovdje." "Niti ja", žalosno će Kumar. "Ne pripadam tu." "Samo kažem da ne znam dovoljno da bih se ikako predstavljao, zapravo. Stoga mi, molim te, pomozi. Ne možemo si priuštiti da privučemo pozornost. Moramo ostati nekako tihi i neprimjetni sve dok nas tvoj prijatelj Zelenkada ne odvede kući." "Shvaćam." Kumar pokuša metnuti prst uz nos u gesti tajne solidarnosti i ubode se u oko. Jabučnica dozuji natrag praćena konobaricom koja je bacila jedan pogled na Thea i Kumara Šaša, a zatim otišla najprije uzeti narudžbe od gostiju za drugim stolom. "Kako ste momci?" upita Jabučnica. "Uživate u ovom dražesnom mjestu?" "Upravo sam rekao Kumaru da trebamo biti... neprimjetni." "Za to nema brige", reče ferisher. "Nitko vas ovdje ne želi vidjeti. Taj Cvjetni narod, nimalo im nije stalo. Jedan od nižih slojeva - još gore, jedna od drugih rasa.. A" Stresao je glavom. "Ne bi vam pomoglo ni da ležite mrtvi na ulici." Konobarica, privlačna vila iznenađujuće istaknutih krila, nosila je čudan kostim za koji je Theo tek kad je otišla s njihovim narudžbama pića i nalogom da ih stavi na račun mladoga gospodara kuće Zelenkada shvatio da je opatička halja, skraćena i prekrojena u mini suknju. "Ali Zirus djeluje kao dobar tip", reče Theo. "Oh, što se njih tiče, on i jest dobar." Kumar se oporavio od početnog šoka, ali je postao mrzovoljan i dalek. "Ali većina njih ne bi se popisala na vas čak i da gorite." "Osim ako ne ležiš na skupom tepihu", doda Jabučnica. Hoćeš reći da bih ovdje, bez obzira na to kojim jezikom govorio u svojem svijetu, govorio vilinski?" "Govorio bi Zajedničkim Dahom", reče Kumar trudeći se iz petnih žila izgovarati suglasnike ponad glazbene graje. Popio je tri pića na Zirusov račun, a ono što je stekao u veselju, izgubio je u artikulaciji. "To je jezik koji svi narodi Dilinja vijele. Kvragu... Vilinja dijele." Jabučnica, koja je i sama strusila nekoliko naprstaka, zahihoće se. Ostavila je Theovo rame i sjedila nasred stola. "Okej, čini mi se da to kužim. Ali što ako je moj normalni jezik, što ja znam, arapski? Ne, kineski. Nije li nekako čudno da bih došao ovdje i vidio sav vaš vilinski svijet iz, kao, starih irskih priča i što-ja-znam?" "To je uistinu zanimljivo pitanje", reče Kumar strusivši svoje posljednje piće. "Vidiš, Veeo, mi ne tidimo... mi ne vidimo... sebe onako kako nas ti vidiš. A ne vidimo ni tebe onako kako se ti vidiš. Shvaćaš?" "Ne baš." "Vidiš, narod Vilinja uvijek je posjećivao svijet smrtnika. Pa, sve donedavno - Učinak Djeteline to je malo reducirao." Namrštio se. "I sve donedavno uvijek je bilo smrtnika koji su dolazili u Vilinje. Stoga je velik dio razlika između onoga kako nas neki smrtnici zovu i kako nas neki drugi zovu jednostavno razlika u jezicima smrtnika. Vi nas zovete vilama i vilenjacima, drugi smrtnici nas zovu perisi ili kojim već kineskim ili balijskim izrazom. Shvaćaš? Ali postoji još jedna razlika. Zapravo, upravo je jedan ferisher o njoj proveo važna istraživanja." Polako je kimnuo. "Holdfast Srijemuš. Prije nekoliko stoljeća. Napisao je čudesnu knjigu zvanu Leća Smrtnika. O tome kako su smrtnici skloni vidjeti ono što žele vidjeti. Bez uvrede." Podrignuo se. "Oprostite." Theo je nastojao pozorno slušati - o tome nije čitao u praujakovoj priči - ali vilinski plemić za jednim stolom u tihoj sobi pušio je nešto što je jako podsjećalo na cigaretu u dugačkom cigaretniku, a Theo je poželio da može skupiti hrabrosti da uzica jednu. No to bi značilo tražiti nevolje, zar ne? Pokušao se ponovno usredotočiti na Kumara Šaša. "Dakle, većina vilinskog naroda koje vidim izgledaju kao... kao vilenjaci koje bih očekivao vidjeti?" "Više-manje." Šaš pozove konobaricu i naruči još jednu rundu. Theo odmahne glavom. Pio je samo slatko vino, i bio tek na drugoj čaši otkad su stigli u klub, ali već se osjećao ošamućenije nego što je htio. "Dakle, da si odrastao u nekoj posve drugoj draticiji... kvragu... tradiciji, vidio bi i čuo stvari malo drukčije." Theo je sada posve prestao slušati. Mladi, svjetlokosi vilenjak s ci-garetnikom zavalio se u stolac da se nečemu nasmije. Nasuprot njemu sjedila je - Poppy Kužnjak. "O, moj mili Isuse", reče Theo. "To je boljelo samo malo!" veselo objavi Kumar. "Vilmos, rekoh ti, ne radi to", reče Jabučnica. "Ondje... prijeko za onim stolom, sjedi djevojka s kojom smo bili u vlaku." Poppy je sad bila odjevena posve drukčije: nije više nosila ono što je, shvatio je, bila odjeća za susret s obitelji. U nekakvoj složenoj crnini s iznenađujuće dubokim dekolteom i šminkom kao da glumi u japanskoj kazališnoj predstavi, dobro se uklapala u svoje društvo, ali znao je nedvojbeno da je to bila ona. Iznenadili su ga leptiri u želucu. Kajanje? Ili samo ljubomora? Naslanjala je glavu na mladog plemića s cigaretom. "Pa, nisam iznenađena", reče Jabučnica. "Ovo je baš mjesto za nju, zar ne?" Prije nego što je Theo mogao odgovoriti, Poppy podigne pogled i ugleda ga. Razgovarala je, i na trenutak se jednostavno zaledila, otvorenih usta, očiju iznenada raširenih i zapanjenih. Tada je odvratila pogled i dovršila što je govorila, silom se nasmijavši. Kad su joj sugovornici odgovorili a razgovor zabludio dalje, ponovno ga je pogledala. Ovaj put bilo je kao da su se iza njezinih očiju zalupila vrata: zurila je kao da ga nikad prije nije vidjela i kao da ga više nikad ne želi vidjeti. Nakon nekoliko trenutaka šapnula je nešto svjetlokosom vilenjaku te ustala i ostavila sobu njišući krutom, širokom suknjom. "Samo tren", reče Theo Jabučnici. "Odmah se vraćam."

111

"Da se nisi usudio, Vilmos...!" započne vilenica, ali već je ostavio stol i krenuo prema vratima. Nije bila na stubištu. Spustio se u prostor s gromoglasnim treštanjem glazbe i progurao pokraj pulsirajućeg roja plesača, tražeći je na podiju ili u nekoj od niša koje su se redale uza zid, mračnim mjestima gdje su se ljudi ljubili i grlili, udisali stvari iz čudnih malih kristalnih cjevčica, ili se bavili drugim aktivnostima koje nije mogao posve razabrati, no osjećao je da bi mogao pogoditi o čemu se radi. Pronašao ju je za šankom kako čeka piće. "Zdravo", bilo je jedino što se mogao sjetiti da kaže. "Poznajem li vas?" Na trenutak se upitao je li krivo procijenio nešto što je bila tek obična sličnost ispod debela sloja šminke. Ali tada se sjetio kako gaje pogledala preko stolova, sjetio se srdžbe i boli. "Poznaješ me, Poppy. Iz vlaka." "Mislim da se varate. Ja svakako nikad ne razgovaram sa seoskom ruljom u vlakovima, pa ste sigurno pogriješili. Jako pogriješili." Odbijala je susresti njegov pogled. "Čuj, zbilja mije žao stoje ispalo onako. Nisam želio otići, ali morali smo." Još gledajući prema pipničaru koji joj je miješao piće, rekla je: "Ne bih htjela pozvati zaštitare - iznimno su grubi ovdje u Kukurijekovoj kući, kao što možete i pretpostaviti. Vjerojatno bi vam u najmanju ruku slomili noge. I krila koja nedvojbeno skrivate pod tom loše skrojenom jaknom - pa, vjerojatno bi vam ih istrgli." "Dobro. Ostavit ću te na miru." Bilo je glupo poći za njom - što se promijenilo? Mogao se samo nadati da je pretjerivala zbog dojma i da ne bi zapravo pozvala zaštitare. To je bila zadnja stvar koju je trebao. "Samo sam htio da znaš kako mi je žao, i da ti ni o čemu nisam lagao. Bilo je to jednostavno... u krivo vrijeme." Okrenuo se i udaljio. "Stani. Vrati se." Okrenuo se i pogledao je pitajući se je li promijenila mišljenje i željela ga držati na vidiku dok ne pozove izbacivače. Imala je čudan izraz u očima, netremičan, crveno obrubljen intenzitet. "Samo želim da znaš," tiho je rekla tjerajući ga da se nagne naprijed kako bi je čuo sve dok mu lice nije gotovo dodirivalo njezino, "da te mrzim, Theodoruse potka-Tratinčice, ili... ili tko god već zapravo jesi. Jesi li shvatio? Ostat ću u Kužnjakovoj kući još tjedan dana prije nego što se vratim u školu, a ti da me ni pod kojim okolnostima nisi zvao na moju privatnu liniju. Jer te mrzim ti, ti bijedno, odvratno, okrutno čudovište." Naglo je podigla ruke i povukla mu glavu dolje prema svojoj, a onda ga poljubila tako jako da su joj se zubi sudarili s njegovima. Kad ga je pustila, mogao je okusiti krv sa svojih usnica. Plakala je. "A sad odlazi", rekla je. "Pokvario si mi večer." Obrisala je oči rukavom, umrljavši šminku, a onda se okrenula da podvikne na pipničara: "Tekuće mi vode i crnog željeza - gdje je moje piće?" Theo je oteturao natrag kroz klub, malčice svladan. Netko ga je zgrabio za ruku na dnu stubišta. Trebao mu je trenutak da prepozna Zirusa Zelenkadu: mladi vilinski lord bio je još veselije pijan, raskuštrane kose i raskopčane košulje koja je otkrivala bjelokosnu kožu gotovo do pupka. Izgledao je prilično divlje i prelijepo - bilo je nečeg duboko, čudnovato privlačnog u njemu, što nije imalo nikakve veze sa seksom. To jest, Theo se barem nadao da nije imalo nikakve veze sa seksom. "Tratinčice! Tu si. Gdje su se stari Kumarbumar i minijaturna cura djenuli?" "Gore." "Pa, propuštate najurnebesniju zabavu - jedan od mladih Pušina zadirkivao je Kukurijekove zaštitare, koji to nisu dobro primili. Upravo su iznijeli Pušinu na nosilima, ali on ih je još zafrkavao čak i dok su ga stavljali u bolničku kočiju...!" "Za umrijet od smijeha." Theovu pozornost privukao je glas nekog tko je vikao s vrha stuba - vikao vrlo glasno, shvatio je, ako ga je mogao čuti ponad bubnjanja i zavijanja glazbe. Kad je stigao do vrata, nešto mu doleti u lice poput zbunjene ptice, ispljuskavši ga na trenutak u naletu krila i sićušnih udova. "Tu si!" reče Jabučnica dok je lepršala natrag. "Oh, i vi, mladi lorde. Upravo sam išla po vas. Radi se o vašem prijatelju, Šašu." Ali Theu to nije ni trebalo reći. Kumar Šaš, koji je očito popio više od svog apsolutnog optimuma, stajao je na stolu vičući na skup vilinskih plemića u čijem je društvu bila Poppy. Theo je sa zahvalnošću primijetio da joj sada nije bilo ni traga - bilo je dovoljno loše pokušavati dokučiti što se zbivalo između njih dvoje bez uključivanja naroljanog ferishera u kombinaciju. "... I samo zato što ste se rodili u pravim obiteljima mislite da ste bolji... bolji od svih...!" Kumar se zanjihao i uperio drhtavi prst u vilenjake. "Mislite da svi oće... oće... oće bit ko vi!" Poppyn prijatelj, mladi vilenjak s cigaretnikom, spazi Zirusa i dovikne: "Ah, tu si, Zelenkado! Je li ovo jedan od tvojih? Ako je, radije ga stišaj prije nego što se tko ne uvrijedi i ne otkine mu glavu." "Imaš pravo, Prstku", reče Zirus. "Možda ćemo ga samo otkotrljati kući..." Ali Kumar Šaš se nije dao tako lako ušutkati. "Ne pripadam nikome!" kriknuo je. "Vi beskrila kopilad upravljate svime, ali mene ne posjedujete!" Svi u sobi sada su promatrali, a Theo je spazio kako se netko na stubištu pod njim okrenuo i uputio natrag prema prizemlju, možda tražeći goleme zaštitare. Ako Kumar ode u zatvor, Theo je imao osjećaj da bi i on mogao ondje završiti. Na trenutak je razmatrao da pobjegne - što je zapravo dugovao malom ferisheru? - ali bila je doista velika glupost i sama pomisao na lutanje nepoznatim ulicama. Laknulo mu je kad mu je Jabučnica ponovno sletjela na rame. "Moramo ga izvući odavde", rekao je. "Smjesta." "Imaš dara za ono što je očigledno, mladac."

112

Bivši sugovornik Poppy Kužnjak zapravo je raspravljao s Kumarom - raspravljao, ili se igrao s njim kao mačka s mišem. "Beskrili?" rekao je mladi vilenjak s lijenim osmijehom. "A ti nisi izabrao biti isti? Ako ti se toliko sviđaju krila, mali klasni ratnice, gdje su tvoja?" Kumar Šaš ispusti pijani krik frustracije. Čučnuo je, i Theo se na trenutak užasnuo jer je bio siguran da se spremao skočiti na svojeg mučitelja. I Theo i Zirus skoče prema ferisheru, ali ovaj je samo odlagao svoje piće na stol; uspravio se i povukao košulju preko glave. Nekako je uspio ostati uspravan dovoljno dugo da Theo i Zirus stignu do njega i prime ga za ruke, ali Kumar se opirao začuđujućom snagom, i premda ga je Zelenkada još držao, Theo više nije mogao; Kumar Šaš napola se okrenuo prema stolu mladog vilinskog plemstva da im pokaže nekoliko nepravilnih ružičastih ožiljaka na svojim leđima. "Gdje su moja krila?" vrisnuo je. "Nema ih! Odsjekli su ih! Zato što je moja majka htjela da budem poput vas! Ali želio bih da ih još imam! Čujete me? Jer vilenjak bez krila je... je ništa! Opačina koja ne može letjeti!" Zirus grubo povuče ferishera sa stola i prebaci mu košulju preko leđa prije nego što gaje odgurnuo prema vratima. Theo ih je u stopu slijedio, a Jabučnica zgrbljena i jašući mu na ramenu poput džokeja. Nasljednik Zelenkada zastao je na vratima i naklonio se gomili, od kojih je većina više djelovala kao da se zabavlja. "Pa," vikne Zirus ponad glazbe, "još jedna uzbudljiva večer u Božiću, ha? Ali mislim da ćemo sad ovog momka odvesti doma." "Jednog dana sve će njihove kuće izgorjeti," mrmljao je Kumar Šaš, "a ja ću biti medu onima koji će klicati." Samo ga je Theo čuo. Spuštajući se dizalom, Zirus je još bio veseo. "Skrivene dubine, ha, Šašu?" "Nitko od vas me nikad nije volio", tiho će Kumar. "Cijelo vrijeme što smo ga skupa proveli u školi, ignorirali ste me. Niste se čak ni trudili pretvarati." Na trenutak lice Zirusa Zelenkade otkrije nešto zapanjujuće hladno i tvrdo. "Oh, prestani ridati, Šašu. Što si očekivao? Naposljetku, ti si ipak samo ferisher."

U Kužnjakovoj kući Velika kočija kliznula je pokraj vratnica i niz dugačak kolni prilaz kroz drvored jablana. Gotovo je sav donji dio tornja bio u mraku, kao što se moglo i očekivati - naposljetku, bilo je negdje između ponoći i zore, a čak su i najmoćnije obitelji trebale pokazati da štede struju. No na jednom od gornjih katova svijetlio se cijeli niz prozora. Otac radi dokasna, pomislila je. Dok je izlazila iz auta, mogla je čuti tih jauk nimfa drveća u njihovu nemirnom snu. Čarolije nad njima bile su moćne, ali unatoč tome nije ih se moglo posve stišati. "Tuguju za svim ostalim drvećem koje je nestalo iz središta Grada, za svom svojom rodbinom koja je ubijena ili izvlaštena", rekla joj je u djetinjstvu jedna od njezinih dadilja. "Strašna se stvar ovdje dogodila, strašna." Ta dadilja nije dugo ostala, ali njezine su se riječi duboko usjekle u Poppy. U sitnim satima nije bilo prometa koji bi zaglušio tužaljku nimfa, od koje je drhtala. Malander Naprstak kliznuo je za njom van i povukao je prema sebi. Ovio je svoje dugačke ruke oko nje i potražio njezine usnice. Usta su mu mirisala na pastile od mirte koje je cuclao kako bi prikrio blago pokvaren zadah pixiejskog praha. "Da uđem, lijepa Poppaeja? Hoćemo li popiti malo piće za Mabonovo?" "Umorna sam, Lander." Nadigao je obrvu, a onda se naslonio na golemu kočiju. "Čudna si cijelu noć, Pops. Uopće nisi ona stara, zabavna ti." Natrljao je malko praiskonske vatre između prstiju i zapalio cigaretu na dugačkom držaču, a onda otpuhnuo isprepletenu zmiju dima. "Nadam se da to neće postati svakodnevna stvar, malena. To bi bilo dosadno." Mrzila je kad ju je zvao malena. Bilo je to ime koje je izgovarao njezin otac u onim davnim i iznimno rijetkim prigodama kad je pokušavao biti srdačan - vrsta neodređene nježnosti koja je, predosjećala je Poppy, dopuštala lordu Kužnjaku da se ne mora sjetiti kojoj se od svojih sedam kćeri obraća. A također ju je podsjećala na nešto drugo što je radije željela zaboraviti - da je bila za pola glave niža od svih svojih prijatelja. Ukočila se u njegovu naručju. "Zao mi je što sam vas uvrijedila, gospodaru Naprstak." Njegova se obrva opet nadigne na njezin ton. "Crnog mi željeza, što je dogmizalo u tebe i umrlo?" Pustio ju je i lijeno se protegnuo. "Eno prastari očev tjelesni čuvar Gumeni čeka pred vratima, pa stari vjerojatno ovdje raspravlja o kraljevstvu s tvojim taticom. Sigurno ti neće smetati ako uđem i provjerim želi li se sa mnom odvesti kući?" "Tvoj otac sigurno ima vlastitu kočiju." "Nema ako je došao s lordom Kukurijekom, što je vjerojatno učinio - njih trojica ovih su dana bliski poput Vojske Prokletih." Šmrcnuo je. "Čini se da misle kako će se cijelo mjesto opet pretvoriti u Divlju šumu ako se prestanu u sve upletati." "Rekla sam ti, Malander - umorna sam." "Nitko ti se ne želi zavući pod podsuknje tako žarko, Pops, najmanje ja. Milijun je riba u Ysu, pa ne budi toliko puna sebe. Samo pokušavam ući da vidim želi li moj otac da ga odvezem kući." "Ti mrziš svojeg oca." "Da, ali samo kako bi stvari bile zanimljive."

113

Slegnula je ramenima, preumorna za svađu, ali od zamisli da mora s bilo kime razgovarati, a kamoli tu osobu odbijati od sebe, bilo joj je gotovo zlo. Umarala se od Malandera Naprstka. Zapravo, cijela je noć bila jedna velika pogreška. Nakon jeziva pogreba njezina brata, nesnosne tišine Luga, težine tradicije koja ju je okruživala poput guste magle, a onda rodbine i prijatelja na bdijenju koji su o Orianu Kužnjaku govorili kao da je neka mlada Ruža a ne ono što je zapravo bio - pokvareno malo govno - pomislila je da bi joj dobro došlo da iziđe s prijateljima na neko bučno i mračno mjesto. Ali istina je zapravo bila da sije morala priznati kako joj se doista nije sviđala većina njezinih prijatelja. A to što je vidjela Thea nije pomoglo. Praktički ga je preklinjala da je nazove. Kakvo je to bilo ponašanje mlade djevojke njezina roda i staleža? Vjerojatno joj se upravo sad smijao sa svojim primitivnim prijateljima, posebno s onom jezičavom malom vilenicom. Malander je podsmješljivo salutirao krupnoj sivoj osobi. "Kako je, Gumeni?" "Prekovremeni rad", progunđa tjelesni čuvar. Poppy baci svoj crni paučinasti plašt iza ulaznih vrata. Vrijedio je tisuće, ali napola se nadala da će ga netko ukrasti, ili barem ugaziti kako bi imala izgovor da ode kupiti drugi. Nije željela biti u kući. Mrzila je ovo mjesto. S druge strane, nije zapravo htjela biti ni u školi. "Usput, tko je onaj tip s kojim si razgovarala dolje za šankom?" iznenada upita Naprstak. "Malko korpulentan, čudna frizura? Nisam ga prepoznao." "Što si radio - uhodio me?" Otpuhnuo je prsten dima. "Išao sam na zahod, slučajno. Opa, večeras smo zbilja zaokupljeni sobom, zar ne? I pomalo napeti. Što, zar ti je to neki novi frajer...?" Pitanje i bespomoćnost koju je osjećala pokušavajući čak i odgovoriti na nj u svojim mislima, još su visjeli nad njom poput prstena dima kad su svjetla u hodniku iznenada zatreptala, a onda se ugasila. "Još jedno prokleto zamračenje." Oštre crte Malandera Naprstka zasvjetlucaju poput crvene sablasti dok je povlačio dim iz cigarete. "Ne možeš natjerati one proklete radnike u elektranama da obavljaju svoj posao jedan pošteni dan. Treba ih desetkovati. Oštre se mjere ne provode već godinama." Ovio je ruku oko Poppy. "Ne brini - načinit ću malo svjetla." Kad je vatra nečujno planula između njegovih prstiju, ona se izvije iz njegova naručja. "Ne treba mi tvoja pomoć, hvala." "Jako si čudna večeras, Pops. Hajde, daj mi poljubac pa da se pomirimo." Na trenutak je oklijevala. Nije znala što želi - a bilo bi lijepo biti grljena. Lander nije bio najgori momak na svijetu, iako ju je malčice iritirao u ovom trenutku. Ali kad joj se primaknuo, svijena prsta i palca između kojih je plesala praiskonska vatra, vidjela je nešto ogavno gramzivo na njegovu licu, kao da je fluorescentno svjetlo otkrilo nešto što je bilo skriveno. Bio je isti svoj otac, ili će to vrlo brzo postati. Zapravo, bio je isti njezin otac, ili toliko blizu da razlika nije postojala - tek još jedan od legije privilegiranih plemića koji su predavali svijet jedan drugom u ruke kao daje predmet od malog interesa, i baratali životima svojih žena i slugu s istom bezbrižnom nebrigom. Kraljica to ne bi trpjela. Zapanjila ju je ta misao jer je bila tako neočekivana. Sve one zadaće naučene u djetinjstvu koje je smatrala davno zaboravljenima, sve one slavne stare priče koje su ona i druge djevojčice običavale izvrgavati poruzi nakon susreta Mladih Pupoljaka - nisu uopće nestale. A jesu li bile istinite ili nisu, zar je to uopće bilo važno? Ideje su bile valjane. Kad bi kralj razljutio kraljicu, ona ne bi jednostavno pognula glavu i pomirila se s tim. Ostavljala gaje kad god je htjela. Imala je ljubavnike, pravila budalu od njega. Bila je Titanija Veličanstvena, i ako bi je rasrdili, ona bi mojeg oca i Naprstka i svu tu bagru spalila kao piljevinu. "Ostavi me na miru, Malander", rekla je te se okrenula i zaputila mračnim ulaznim hodnikom. Ali on je nije htio ostaviti na miru - čula je njegove korake za sobom. "Ah. Dakle želimo se igrati lovice, je li?" Mogla je pozvati stražare. Jedna riječ, čak i jedna snažna misao, i hob bi za sekundu doveo desetak mišićavih stvorova. Nije ona bila nekakva sluškinja s kojom se moglo poigravati, bez obzira na to što je on bio sin jedne od najuglednijih obitelji. Ona je bila Kužnjakinja - njezin je otac bio Prvi vijećnik. Ali ako se on ne udalji mirno, ako nastane gužva i javna scena, tatica će je toliko gnjaviti zbog toga... Posegnula je duboko u svoje sjećanje po čaroliju. Bilo je to čime se godinama nije koristila, još od dana kad se iskradala iz doma sa Calpurnijom i Julijom, sestrama Lozikama, te se vraćala kasno. I uvijek bi bile zatekle gospođicu Žednjak kako ih čeka, a stara bi Žednja bila tako ljuta da bi joj se naočale zamaglile od vrućine. Poppy tiho šapne riječi, potraži misao onako kako su joj njezini tutori pokazali - bila je to uzvrpoljena stvarčica, mala, sjajna i teško uhvatljiva poput ribe u muljevit oj vodi - i zgrabi je. "Poppy? Željeza mi i krvi, gdje si nestala? Poppy?" Zatomljujući hihot koji bi je odao oštrim osjetilima Malandera Naprstka bez obzira na učinak čarolije, okrenula se i prošla ravno pokraj njegove ispružene ruke, sačuvavši uspomenu na njegovo zapanjeno, srdito lice u sjaju praiskonskog svjetla da u njoj uživa poslije. No on nije bio tupan - osjetio je blag povjetarac njezina prolaska i bacio se za njom, ali promašio. Pohitala je prema stubištu. Uhvatit će dizalo na idućem katu. Sto se dizala tiče, uvijek ju je razdražilo, rekla je samoj sebi kad se uspela na ono što je prema njezinu računanju vjerojatno bio dvadeset peti kat, da nisu radili tijekom zamračenja. Sve češći i češći nestanci struje postajali su veoma

114

dosadni, a trenutačni je sasvim sigurno bio nezgodan. Mogla je skupiti dovoljno snage da uključi jedan ili dva mala kućanska uređaja - možda se nije dovoljno trudila tijekom svojeg naukovanja, ali imala je urođenu sposobnost - no sva su dizala bila pripojena na jedan glavni sklop. Da bi jedno proradilo, morala bi sve natjerati da prorade, a čak ni njezin otac, uza sve svoje godine i iskustvo, nije imao moć da to sam učini. Stvorili smo od sebe zarobljenike u vlastitim kućama, pomislila je, iako je morala priznati da je to možda bilo predramatično. "Pokušavam uključiti pomoćnu energiju", rekao joj je hob na uho - i na uho svih ostalih u zgradi. "Vratit ću kuću u normalu što je prije moguće." Poppy je mimoišla nekoliko slugu i obiteljskih činovnika na stubama - neki su slijepo pipali pred sobom, a neki nosili vlastita mala svjetla koja su načinili; da nije bila naviknuta na pokornost podređenih, možda bi smatrala čudnim što je nisu ni pogledali, a još čudnijim što se većina njih gotovo sudarila s njom te se nisu čak ni zaustavili da se naklone u znak isprike. No penjanje na više od dvadeset pet katova na kraju duge, zbunjujuće i prilično grozne noći umanjilo je njezinu uobičajenu moć zapažanja, a također je podcijenila i snagu vlastitog čaranja: nije joj palo na pamet da je nisu mogli ni vidjeti ni osjetiti - da je čarolija još djelovala. Čak i da nije bilo toliko mračno, znala bi da u zgradi nema struje prema lakoći kojom su se vrata uz najlakši dodir otvarala. Ulaz u obiteljske privatne odaje Kužnjakova tornja bio je toliko ispresijecan čarima da bi se o njega odbila oveća kočija, ako bi se takvo što uopće moglo zateći u hodniku dvadeset petog kata. Ali sada, ne moravši ni šapnuti svoje tajno kućno-ime, otvorio joj se poput naručja ljubavnika. Na zelenom treperenju pričuvnih vrzinih svjetala mogla je vidjeti kako se hodnik pruža pred njom, i gotovo ništa drugo. Nešto je bilo čudno - no inače je sve bilo čudno tijekom zamračenja - a ona je još razmišljala o vratima. Ne, nismo samo zarobljenici, robovi smo vlastitih pretpostavki. Jer dok je isključena struja, ovamo je mogao bilo tko jednostavno ušetati i učiniti bilo što. Kakva je arogancija naše snage! pomislila je. Niti zasuna na vratima. Tek kad je prešla pola hodnika a pred nju stupila zastrašujuće visoka prilika lorda Kukurijeka, sjajeći se vrzinim svjetlom vlastite izrade, shvatila je svoju pogrešku. Bila je na uredskom katu a ne u rezidenciji. Zatomila je ciktaj iznenađenja kad gaje spazila, tamnokosog i namrgođenog, kože kao u mrtvaca na nimbusu bolećive vatre, a onda morala suspregnuti još jedan uzdah kad je prošao pokraj nje. Još nosim čaroliju! Zastao je i oklijevao, tanka lica uzdignuta kao da je nešto nanjušio, a ona je znala da se trebala javiti - bilo je nepristojno biti nevidljiv, čak i u vlastitoj kući - ali nešto na njegovu tvrdom licu ugušilo je priznanje poput ruke na njezinu vratu. Nidrus Kukurijek odmahne glavom, ne toliko pokret zbunjenosti koliko ponovno fokusiranje životinjskih osjetila, a onda pode prema prozoru na kraju prolaza. Kad se okrenuo i vratio natrag, Poppy se povuče uza zid i zadrži dah, iako još nije posve znala zašto. Čak i da ju je uhvatio, najgore što se moglo dogoditi bio je ukor. Pa bila je u svojoj kući. Nije to namjerno učinila. Sto je?" Sad je lord Naprstak, Landerov otac, izišao van na hodnik. "Napadnuti smo?" Prezir u Kukurijekovu glasu bio je prilično impresivan. "Da je tako, onda bi netko napadao trećinu grada. Ne, prokleta budalo, opet je nestalo struje." Naprstkova aureola vrzina svjetla malčice se stisnula, kao da mu je opaljen šamar. "Samo... stvar o kojoj smo govorili... zbog nje sam..." "Ako namjeravaš reći da se zbog nje ponašaš poput kukavice, ne trudi se. Primijetio sam." Kukurijek opet zastane okrećući glavu sjedne na drugu stranu. "Ali zbilja mi se čini kao da je netko bio ovdje. I to nedavno." Naprstak kao da nije slušao. "Samo... mislim da... mora postojati drugi način..." "Što vas dvojica radite tamo?" dovikne novi glas - Poppyn otac. "Uđite i zatvorite vrata. Hob će sve to srediti." "Evo nas, Auluse." Kukurijek to izusti bučnim, veselim glasom; trenutak poslije oborio se na lorda Naprstka poput zmije. "Ti si zbilja prokleta budala", rekao je dovoljno glasno da ga Poppy čuje s daljine od nekoliko stopa. "Trebao sam dovesti Jedića umjesto tebe. Možda je lud, ali barem ima čvrst karakter. Kome uostalom treba tvoja smiješna Koegzistencijalna frakcija? Uskoro će sve to biti besmisleno. Pogledaj tamo! Milje mraka. Nema struje. Sve se raspada, a ti vrlo dobro znaš da neće ići nabolje. Pitanje je, jesi li uz nas ili nisi? Ovo je trenutak za velike odluke i, da, za riskiranja. Još važnije, mi smo riskirali sve, Kužnjak i ja. Ako se sada misliš povući... pa, siguran sam da se sjećaš što se dogodilo Ljubičici." "Ali ja sam samo... zar nema drugog načina...?" "Ako tako razmišljaš, živiš u čarobnom svijetu, Naprstku. Mogao bi biti i smrtnik i odletjeti na Mjesec. Pitao sam, sjećaš li se što se dogodilo Ljubičici?" "Naravno, ali..." "I razmisli o kući Ljubičica. Razmisli o praznom mjestu usred Večeri gdje je nekoć stajala. Crna, spaljena stabla. Tlo zasuto solju." "Ali...!" "Samo razmisli o tome s vremena na vrijeme. A sad dođi - naš domaćin čeka." Kukurijek primi Naprstkovu mišicu - na trenutak se njihove aureole svjetla spoje, zalelujaju. Tada prođoše kroz vrata u ured njezina oca, a hodnik opet postane mračan.

115

"Pokušavam uključiti pomoćnu energiju", reče hob, a ovaj put, živaca napetih kao žice lutnje, Poppy ispusti slab ciktaj iznenađenja. "Vratit ću kuću u normalu što je prije moguće." Pohitala je natrag prema stubištu nadajući se da će joj čarolija potrajati dok ne stigne na pravi kat, dalje od slugu i u svoj krevet. Nije marila ako to bude po mraku. Samo je željela navući pokrivače i učiniti da svijet nakratko nestane. Mene se to ne tiče, rekla je u sebi. Ono što rade, to me se ne tiče. Mrzim ovu kuću.

Status quo ante Nije bilo lako zaspati nakon onakve večeri, ali naposljetku je uspio. Vjerojatno bi mu bilo bolje da je ostao budan. Čudna, poznata mora vratila se prvi put otkad je napustio svoj svijet, iako je zapravo osjećao njezinu prisutnost cijele večeri, od prvog pogleda na koščate, uglate visine Kukurijekove kuće. Grozomoran je san po mnogočem sličio na prijašnje: Theo zatočen u vlastitom tijelu dijeleći ga sa stranom prisutnošću; zurio je kroz okolni polumrak, ali u ovoj verziji nije ga okruživala magla nego dim: gledao je s vrha visoke građevine, zvijezde bijahu strahovito sjajne i bliske, zrak trpak od paljevine. Grad pod njim nalikovao je na polje lave, s hrpama krpica sjajno crvenog žara, od kojih je svaka obilježavala cijelo jedno susjedstvo u plamenu. Krici su dopirali do njegova visokog vidikovca, tanki zbog daljine poput mijaukanja mačića, ali gore od patnje koja se zbivala pod njim bilo je da je mogao osjetiti kako u tome uživa, sladeći se užasom koji je divljao po sjenovitim ulicama. Strana prisutnost imala je potpunu kontrolu. Svaki krik pružao mu je drhtaj zadovoljstva. Bilo je to poput seksa. Bilo je bolje od seksa jer se on, ili radije stvor koji je nosio njegovo tijelo poput odijela, obračunavao sa cijelim svijetom. Theo se probudio znojeći se i drhteći. Osjećao se bespomoćno ali zahvalan što je u svojoj sobi u kući Sunovrata. Upitao je za vrijeme, a hob-glas mu je kratko odgovorio da je prošla ponoć. Dosad je naučio da u vilinskom svijetu nisu previše određeni kad je o vremenu riječ, a plemenite su kuće slijedile taj primjer. Znao je da neće još zadugo moći zaspati jer mu je srce uznemireno lupalo u grudima. Zamolio je da se upale svjetla, a onda otišao u kupaonicu i natočio si čašu vode, čudeći se iznova kako se bizarno običnim moglo činiti ovo mjesto, kao da je provodio noć u pristojnom ali ne i raskošnom hotelu, a ne u srcu čarobne Vilin-zemlje. Slavina se otvorila, voda je potekla. Za probu, povukao je vodu iz vodokotlića. Voda je tekla kružno u wc-školjku - čak ni u suprotnom smjeru, onako kako su neki ljudi tvrdili da teče u Australiji. Mogao je samo biti zahvalan što na njoj nije bila mala papirnata traka na kojoj piše "Dezinficirano". No mentol bomboni na jastuku ne bi bili naodmet. Nije koristilo da se pokuša razvedriti. Bez obzira na očigledno običan ambijent, zaglavio je na vrlo čudnom mjestu. Ljudi, zapravo ne ni ljudi, bića su ga pokušavala ubiti. Nije poznavao pravila. Njegov jedini prijatelj bio je veličine kemijske olovke. Izvukao je knjigu praujaka Eamonna iz džepa svoje jakne. I kožnata jakna i bilježnica izgledale su iznošeno, zgužvane od sjedenja na njima, na mjestima namočene vodom. Bio je siguran su ga zbog knjige odvukli iz njegova svijeta, ali dosad nitko nije zatražio da je vidi niti ga pitao za nju, premda ju je spomenuo gospi Aemiliji i Kumaru Šašu, samo da spomene dvoje tu u kući Sunovrata. Theo još nije mogao dokučiti kako su stvari ovdje funkcionirale, i pitao se hoće li ponovno čitanje bilježnice pomoći. Bilo je u njoj podataka na koje je u ono vrijeme jedva skrenuo pozornost jer ih je smatrao fikcijom - jer tko je mogao zamisliti da to nije bila? Ovo je kao da mije netko dao da pročitam priručnik o kroćenju lavova, ali me nije upozorio da će me odmah potom namazati sokom odpečenke i spustiti padobranom u afričku divljinu. No frustriralo ga je što tu nije bila riječ o knjizi uputstava: nije bilo korisnog rječnika ni kazala činjenica ili objašnjenja lokalnih pravila ponašanja. Bila je to pripovijest što ju je napisao posjetitelj koji je samovoljno i do ludila nedosljedno odabirao pojedinosti o kojima će pisati. Theo počne listati bilježnicu, posve preskočivši početne autobiografske dijelove. Nije čak bio siguran što je tražio, ali u ovih nekoliko kratkih dana, otkad je prešao ili zašao na drugu stranu ili kako se to već zove, postupno je bio sve manje siguran da zna što se događa. Koliko god čudna, šuma obitelji Kokotića, kamo je najprije stigao, barem je izgledala onako kako bi očekivao od Vilin-zemlje. Sada je bilo jasno da je to bio tek privatni rezervat, rezidencijalni posjed bogatog klana. Stvarna Vilin-zemlja nalazila se tu, u ovom golemom gradu - ili mu se barem činilo da u njemu živi većina stanovnika Vilinja. Istodobno, činilo se da je neobična suvremenost prešla i na druga područja, klasnu borbu, moć bogatstva, važnost tehnologije... Riječ koje se mutno prisjećao sa srednjoškolskih sati sociologije zapne mu za oko te on zastane da pročita. Iako je sadašnje Vilinje oligarhija i premda je tu uvijek bilo moćnih obitelji, koliko mogu vidjeti dogodila se nekakva promjena prije dvjesto godina, prema njihovom vremenu - ne mogu biti egzaktan jer je vrijeme u Vilinju nesigurna stvar, a usporedba s našim svijetom samo ga još više čini takvim. Vilinje je nekoć bilo prava monarhija kojom su vladali (kako su ih samo smrtnici opisali u poeziji i narodnoj priči) kralj i kraljica. Shakespeare ih je nazvao Oberon i Titania, ali imaju mnoga druga imena, kao Gwynn ap Nudd i Maeve (ili Mab). Zapravo, čini se da imaju i mnoga i nikakva imena jer su bili jedini kralj i kraljica, a vladali su dokle god dopire

116

sjećanje vilinske rase, kao što je ono što sam ja nazvao Novim Erew-honom jednostavno zvano Grad u cijelom Vilinju, s obzirom na to da nije bilo drugih gradova, samo gradića i sela. U svakom slučaju, tijekom posljednjeg Orijaškog rata - rata između vilinskog naroda Novog Envhona i rase divova (čije podrijetlo i stan nitko ne može bolje objasniti nego da su došli iz Zemlje Divova) nešto se dogodilo kralju i kraljici. Općenito se smatra da su ih ubili divovi, ali čuo sam i druga objašnjenja, među kojima i da su kralj i kraljica umrli iskorištavajući neku veliku i konačnu silu koja je spasila Grad i porazila te grozne neprijatelje. Postoji pjesma o oklopljenim divovima koji se približavaju srcu Vilinja paleći i rušeći sve pred sobom, u kojoj su opisani još strasnije čak i od najsuvremenijih ratnih strojeva mojeg svijeta. Što god se dogodilo, monarsi Vilin-zemlje pali su tijekom posljednje bitke u ruševinama svoje utvrde (koju su iz nekog razloga prozvali imenom koje u prijevodu znači Katedrala, umjesto Palača ili bilo što drugo što biste mogli očekivati), a uzde moći preuzelo je, kako ih obično zovu, Sedam obitelji - sedam najmoćnijih klanova koji su (bilo junaštvom ili oportunizmom, ovisno o tome koliko se cinizma primjenjuje u povijesti) stvorili moćan ustroj kako bi zadržali Vilinje na okupu u vakuumu koji je uslijedio nakon smrti kralja i kraljice. Svih slavnih Sedam - Sunovrati, Sljezovi, Jaglaci, Kukurijeci, Kužnjaci, Ljubičice i Ljiljani - već se svrstavalo među najmoćnije obitelji zemlje. Svaka je imala uobičajene klanske sklonosti - Kukurijeke i Sunovrate fascinirala je znanost, premda na vrlo različite načine, Ljubičice i Ljiljani bili su vješti u kreativnim umjetnostima, Kužnjake je privlačila trgovina, a Sljezove i Jaglace politika. Jedina zajednička sklonost bila je želja da vladaju Vilinjem. Kad je početna panika prestala i uspostavio se red, bili su primorani voljom naroda ponovno uspostaviti Parlament Cvjetova, ali prava je moć ostala - i još ostaje - u rukama tih klanova i njihovih najbližih saveznika. Tada su se svjetla ugasila. Nakratko se Theo uplašio da se dogodilo nešto zbilja loše - da je netko otkrio da je čitao nešto što nije smio te je sada dolazio po njega - a onda se sjetio zamračenja u Vratićevoj kući i različitih komentara koje je čuo o nepouzdanoj situaciji sa strujom u Vilinju. Kad je hob-glas objavio da će alternativne "električne" operacije uskoro početi i da su svi mjerodavni kontaktirani, nije mogao posve zaboraviti daje zaglavljen u mrkloj tami u vrlo čudnoj kući na mjestu punom divova ljudoždera i gorih stvari. Ipak, osjećao se malo smirenije, pa kad je netko iznenada pokucao na vrata, ispustio je tek tih krik iznenađenja. "Tko... tko je?" "Kumar Šaš vas želi vidjeti", objasni hob, ustrajući u svojim dužnostima čak i usred zamračenja. "Ja, Kumar", reče osoba o kojoj je bila riječ. Ferisher je donio svoje svjetlo, kuglu veličine velike špekule koja je ispuštala dovoljno svjetla da obasja žalobno lice mladog vilenjaka. "Žao mi je što vam smetam, gosparu Vilmos. Hob je rekao da je kod vas bilo upaljeno svjetlo, sve dok se sva svjetla nisu pogasila." "Zovi me Theo, molim te. Samo uđi. Kako se osjećaš?" "Misliš od pića? Nije loše. Bit će gore kad se sutra probudim - sreća što je Mabon pa gospa Aemilia ne očekuje da radim. Ali što se tiče mojeg ponašanja? Prilično jadno, da ti kažem istinu." Slijedio je Thea u sobu i, možda kao neku vrstu pokore, odbio stolac te sjeo prekriženih nogu na sag. "Ah, događa se. Svatko jednom mora dati maha osjećajima." Theo je oklijevao. "Osim ako te neće zbog toga sutra pogubiti ili nešto slično." "Nitko ne ide u Zdenac zbog takvih riječi", reče Kumar. "Osim goblina." "Pa, to je dobro. Ne za gobline, pretpostavljam, ali drago mi je što te neće upucati što si vrijeđao Cvijet ili koga već." Ferisher kimne. Čak i na slabom sjaju čarobne špekule, ili što god to bilo, izgledao je duboko nesretan. Theo je smatrao tugaljivog Kumara Šaša starim otprilike poput postdiplomanta, ali je sada shvatio da je vilenjak boje pudinga od karamela imao vjerojatno pet puta toliko godina - deset puta, koliko je Theo mogao znati. Pijuckao je svoju vodu i čekao da ovaj nešto kaže. Čekanje se odužilo. "Dakle, ovo se stalno događa?" napokon upita Theo. "Ovo zamračenje?" Kumar slegne ramenima. "Pogoršava se. Sve su elektrane pod velikim pritiskom - lord Sunovrat posjeduje tri u Bršljanu i čujem da sve imaju problema. To je jedan od razloga za veliki sastanak koji imaju." "O, da?" Theo se upitao što je dovelo mladog vilenjaka u njegovu sobu. Činilo mu se kao da Kumar ima nešto na umu, ali možda je samo želio društvo nekoga tko ga nije smatrao brukom i sramotom. "Zanimljivo. Kakav je to veliki sastanak?" Kumar je izgledao pogođeno. "Nisi čuo? Zar ti nitko nije rekao?" "Što da mi kažu? Zašto bi se trudili da mi kažu?" "Zato što si ti jedan od povoda za taj sastanak." "Ja sam... Čekaj, što?" "Gospa Aemilia je o tome jučer govorila. Lord Sunovrat zna da su te se neke druge kuće pokušavale domoći, a budući da si odsjeo ovdje, on smatra da donekle ima adut u rukavu." "Adut u rukavu?" Theo osjeti iznenadnu hladnoću. "Želiš reći da će dogovoriti nekakvu nagodbu, predati me tim ljudima koji me traže?" "Ne! Ne!" užurbano će Kumar. "Ne, ne mogu to zamisliti - kao prvo, gospa Aemilia previše se zanima za tebe. Ali lord Sunovrat zna da te Kukurijeci, Kužnjaci i ta čeljad traže, pa ih je očito odlučio natjerati da se malo zabrinu, da se zapitaju kakve mu sve tajne otkrivaš. Što me podsjetilo na... grizem se zbog toga što sam Zirusu dopustio da nas noćas odvuče van, pogotovo na Kukurijekov obiteljski teritorij - bilo je to bezumlje. Tvoja prijateljica Jabučnica je u krivu,

117

međutim - ljudima koji ovdje zapovijedaju stalo je do toga što će biti s tobom, barem dok si im od vrijednosti. A da je nešto pošlo po zlu dok smo bili izvan kompleksa, vjerojatno bi okrivili mene." Imao je izraz nekog tko je pojeo nešto što mu baš nije godilo. Stani malo, pomisli Theo. Kužnjaci? Poppyna obitelj? I oni me traže? Je li ona to znala? "Ne razumijem - ništa od toga. Ti zlikovci misle da Sunovratu odajem tajne ili što već? Kakve tajne? Ja ništa ne znam. Zašto su svi zainteresirani za mene? Ti ljudi i ne vole smrtnike." •"Zato sam htio razgovarati s vama, gosp... Theo. Osjećam se grozno što ti nitko ništa ne govori. Nije da mnogo toga znam. Ali znam jednu važnu stvar - nešto što i ti trebaš znati." Kumar duboko udahne. "Mogu li uzeti čašu vode? Osjećam se kao da mi se jedna od Velikih Zvijeri gnijezdi u ustima." "Naravno. Slobodno se posluži." Kupaonica i slavina bili su samo nekoliko koraka daleko, ali Theo se nije opustio sve dok se ferisher nije vratio sa svojom vodom i opet sjeo na pod. U filmovima nekoga tko je upravo pokušavao objasniti nešto važno uvijek su upucali u leđa, proboli nožem ili nešto slično točno prije nego što bi vam uspio odati Zapanjujuću Istinu. "Dakle," reče Kumar, "kao prvo, ti nisi smrtnik. Jedan si od nas." "Molim?" Theo je zastao na trenutak kako bi samog sebe uvjerio da je čuo što je mislio da je čuo. Odjednom mu je bilo teško disati. "Šališ se. Sigurno se šališ, zar ne?" Kumar Šaš odmahne glavom. "Ne znam zašto ti nisu rekli, ali znam da je to istina. Vidio sam rezultate testova. Vrijednosti na tvojem Indeksu tjelesnih sokova - pa, pri dnu si normale, ali svakako nisi smrtnik. Ne, to ne može biti ništa drugo. A čuo sam kad je gospa Aemilia o tome razgovarala sa svojim bratom." "Sa svojim bratom..." Bio je ošamućen. "Lordom Sunovratom. Pozvala gaje čim su stigli rezultati." "Ali... ali..." Pokušao je pronaći nešto što bi mogao upotrijebiti kao oružje protiv siline napada. "Nisam čovjek? To je sranje! Ja... imao sam roditelje, za boga miloga!" Kumar se tržne kao udaren, ali zadrži oči uperene u Thea unatoč vidljivoj nelagodi. "Imao si ljude koji su te odgojili", rekao je tiho. "Smrtnike. Uvjeren sam da su bili vrlo dobri prema tebi, ali to ne znači da si u rodu s njima. Podmetnuta djeca rijetko kada sama spoznaju istinu. A nakon određenog razdoblja postanu ljudi. Ti vjerojatno ne bi prošao naša ispitivanja da si ondje ostao još koju godinu, a da ne spominjem sve ostalo što je moglo ubrzati ili čak dovršiti proces postajanja smrtnikom - osnutak obitelji, podvrgavanje vjerskom obraćenju, ozbiljna bolest..." Na trenutak ferisherova grizodušjem izazvana turobnost razvedri se raspravom o predmetu njegove struke. "Bilo je slučajeva da su podmetnuta djeca u svijetu smrtnika čak i prokazivala drugu takvu djecu a da se ni na trenutak nisu zamislili zbog čega su bili tako sigurni..." Ovo je bilo poput jednog od onih naglavačke preokrenutih snova, gdje bi vam netko rekao stvari za koje ste znali da su bile pogrešne ali niste mogli prizvati koristan argument protiv njih. "Stani, stani!" Theo mahne rukama. Vlastiti mu je glas odjednom zvučao dalek, kao da je netko drugi govorio. "Ako sam ja jedan od tih... tih vilenjaka... zašto su onda oni toliko zainteresirani za mene? Zašto svi ti testovi? Nije im trebalo sve to samo da otkriju jesam li jedan od njih ili nisam - ona ispitivanja refleksa, prepoznavanje boja..." "Kao što je gospa Aemilia rekla - a govorila ti je istinu barem o ovom, Theo - oni već dugo nisu vidjeli nikog poput tebe. Više nema mnogo putovanja između našeg i vašeg svijeta. Nema mnogo podmetnute djece, a stoljećima nisam čuo ni za jedno od njih koje je prešlo natrag na našu stranu." "Ali... Osjećam se poput smrtnika, kvragu!" "Vjerojatno je tako - tako su te odgojili. Ali što je još važnije, osjećaš se poput sebe. Kad si bio itko drugi da bi se s time mogao usporediti?" Pokušao se dosjetiti odgovora ali nije mogao. Ovaj novi san, ova noćna mora, poražavala ga je. "Je li Jabučnica znala za ovo?" "Nije, koliko ja znam. Iskrsnulo je tek nakon što je gospa Aemilia vidjela rezultate pretraga. U svakom slučaju, tvoja prijateljica ne djeluje kao tip koji bi šutio o nečem tako važnom." Theo je postavljao mnoštvo pitanja, ali Kumar Šaš znao je vrlo malo odgovora. Pretragama se nije moglo ustanoviti tko su bili njegovi pravi roditelji. Ferisher nije poznavao nijedno slavno izgubljeno dijete, a koliko je mogao vidjeti, nije ni gospa Aemilia - Theov izvorni identitet bio je tajna. Zamjena djece sa smrtnicima bila je vrlo uobičajena u prošlosti, ali se za nju ovih dana doslovce nije ni čulo, uglavnom zbog Učinka Djeteline. Theo se osjećao malodušno, ali mu se istodobno činilo da lebdi u vakuumu, nesposoban dotaknuti ili se čak sjetiti normalnog života koji je vodio prije nekoliko trenutaka. Čak i usred takvih abnormalnih događaja koje odnedavno doživljava, još se osjećao vrlo običnom osobom. Toga je sad nestalo: doslovce nije imao pojma tko je i što je bio. Sjedio je neko vrijeme u tišini, pun gnjeva i zbunjenosti. Napokon je ispustio dubok, drhtav uzdah. "Čuj, cijenim što si mi to rekao i sve, i jednog ću ti dana vjerojatno zahvaliti ali možeš li se sada izgubiti odavde? Želio bih biti sam." "Naravno. Razumijem." Kumar se osovi na noge, ne posve stabilno. "Žao mi je, ali smatrao sam da trebaš znati." "Dobro." Odgurnuo ga je prema vratima, grozničavo razmišljajući što bi rekao dok je ferisher nelagodno stajao u hodniku s vanjske strane, ali nije mogao. Tek kad je zalupio vrata, shvatio je da je otjerao jedino svjetlo.

118

Pipkajući, vratio se do kreveta i legao ondje u mraku, dok mu je mozak bio kovitlac fragmenata slika koje se nikad nisu posve stopile u smisao - njegovo djetinjstvo, majčina smrt, lude stvari koje je vidio ovdje, čak i Catino srdito, blijedo lice. Trajalo je satima, ili se barem tako činilo, nemoćna vožnja toboganom kroz naizgled beskrajnu zbrku. Sto sam ? Odakle sam došao ? Je li cijeli moj život samo glupa, izmišljena priča? Iznenada ga je preplavila ružna misao, sama u mračnoj sobi u nepoznatoj zemlji: Je li o tome bio onaj san? Onaj stvor u meni, koji je gledao kroz moje oči? Možda imam neku zlu vilinsku stranu, a ona sad počinje izlaziti na vidjelo. Mama je rekla da me nije mogla voljeti onako kako je trebala, odjednom se sjetio. Jer nisam izgledao kako treba. Nije li tako rekla? Znala je. Znala je. Struja još nije došla kad je napokon usnuo, prijelaz iz jedne bespomoćne tame u drugu. Saće Sunovrata smjestilo se u zdanju nalik na sjenik ispod glavnog tornja, golema prostorija koja je podsjećala na srednjoškolsku dvoranu za tjelesni odgoj. Iako se struja vratila, svjetla u golemoj dvorani bila su slaba, a bilo je dovoljno malih letećih ljudi u zraku da detalji budu teško raspoznatljivi pa je Theo mogao samo pretpostaviti njezinu izvornu svrhu. Bavi li se ovaj narod uopće sportom? upitao se. Oni normalni? Deprimiralo ga je kako je malo znao o svijetu u kojem je trenutačno bio primoran živjeti - i još gore, kako je malo znao o tim stvorenjima koji su prema svemu sudeći bili njegova vrsta. Međutim, o tome nije mogao sada razmišljati - osjećao se kao da mu je cijeli mozak bolna modrica. Bilo je lakše usredotočiti se na stvari koje nisu bile važne. Siroti, snobovski Rufinus pričao je da je pripadao mačevalačkom timu - to je bio razlog zašto se smatrao sposobnim da se obračuna sa šupljikavcima. Bio je strahovito u krivu, naravno. Dakle, u ovom je svijetu postojalo mačevanje, ali što još? Bilo je teško zamisliti vilinski puk kako igra hokej na travi ili nogomet. Zapravo, vladajuća klasa djelovala je više poput cijele nacije tenisača kakva ladanjskog kluba - bilo ih je mnogo lakše zamisliti kako pijuckaju pića u dvorištu nakon meča, sa skupim puloverima prebačenima preko ramena, nego u znojnom haklanju na jedan koš... "Ej, divovska nogo, paz malo kud gaziš", zaječi glas s jakim naglaskom. "II ti tako provodiš dane, tabanajuć naokolo i gnječeć siroti narod?" Theo se zaledi i spusti pogled. Pod je vrvio od prometa jednako kao zrak nad njim, sićušni pbrieji i druga mala bića izlazila su i ulazila iz saća jurcajući po podu prema poduprtim vanjskim vratima prostorije u dugačkim kolonama, poput miševa koji napuštaju Hamelin. "Oh, mili Is..." Prekinuo se. "Oprostite! Oprostite. Nisam... ugazio nikoga, zar ne?" "Ne, al ne zato što si vraški milosrdan il što drugo." Theo se pažljivo spusti na koljena. Stvor koji je stajao pred njim bio je malo veći od Jabučnice, ali jednolično sivozelen i prekriven oštrim šiljcima; Theo si nije mogao pomoći a da ne pomisli kako izgleda poput nekakve maskote Vijeća Artičoka. Nosio je kutiju s alatom. O, moj Bože, iznenada pomisli Theo. Ako je Kumar u pravu, ovaj tip mije nekakav rođak - svi ovi mali kukci moji su rođaci. Bliži od mame, barem biološki. Pomisao je bila još jedna iz kategorije prevelikih-i-previše-čudnih: jednostavno nije mogao nastaviti s njom. "Hej, zbilja mi je žao, čovječe. Bio sam... Nov sam ovdje." Šiljasta mala osoba zagleda se u nj na trenutak, a onda slegne ramenima. "Da, događa se." "Možeš li mi možda pomoći? Samo moram pronaći nekog po imenu Jabučnica. Vilenicu. Poznaješ lije?" "Ne. I ne sviđaju mi se. Prokleti krilaši misle da vladaju kokošinjcem. Ček' malo." Stavio je dva prsta, sitna poput vrška naoštrene olovke u usta, i zviznuo iznenađujuće glasno - fiju, fiju, fiju! Theo nije znao što je trebao reći, pa nije rekao ništa. Časak poslije još jedna mala osoba sjuri se iz zraka negdje točno iznad Theove glave - mali vilenac, koliko je mogao vidjeti - naočit, dražestan mali momčić koji je nosio nekakvu togu. Krilati mužić ostane lebdjeti promatrajući Thea s tek ograničenom znatiželjom, a onda vikne na stvorenje na tlu: "Što hoćeš, bodljikavi?" "Kasnim na poso. Ovaj velki nespretnjaković traži jednu od tvojih i zamalo me ugazijo - neki lepetavi curetak po imenu Jabučnica. Zvuči poznato?" Leteći mužić spusti se nekoliko stopa niže i sa zanimanjem prouči Theovo lice. "Mislim da je odsjela u gostinskim sobama", doviknuo je odozgo. "Dobro. Onda ga moreš odvest k njoj. Moram očistit srebrne usadnike za glinasti akumulator i ne mogu trošit vrijeme na poslove lepršala." Šiljasti se čovječuljak okrene i udalji, pridruživši se jednoj koloni malih stvorenja koja je vijugala prema izlaznim vratima. "Prijateljski nastrojen tip", reče Theo. "To trnje nije samo radi vanjskog dojma", reče vilenjak smijući se. "Hogbooni su gundava sorta. Ali on je u redu, kakvi su drugi. Idem vidjeti mogu li je pronaći. Ti samo ostani tu. Staneš li na kojeg od tih malih iglonosaca, vjerojatno ih nećeš ozlijediti - tvrdi su poput stare kože - ali zaradit ćeš gadan ubod u nogu, budi uvjeren." Krila mu se zamagle do nevidljivosti i on nestane. Saće Sunovrata imalo je svoju menzu na otvorenom, kako mu je Jabučnica i rekla, u drugoj velikoj prostoriji točno do one koju je smatrao gimnastičkom dvoranom. Najmanji stolovi bili su veličine srebrnog dolara, a neki su bili dovoljno veliki da se za njih smjesti šest gostiju veličine pola Barbike. No ipak su bili malo premaleni za Thea pa se oprezno zaputio do jednog kuta tog prostora kako bi sjeo na pod leđima uza zid. Jabučnica mu se smjestila na koljeno sa svojim čajem i pogačicom. Sredinom jutra nije bilo mnogo ljudi u menzi, ali oni koji su bili ondje kao da su prizor vilenice i

119

njezina monstruoznog prijatelja smatrali prilično zabavnim: hihotali su se i šaputali skrivajući usta rukama. Osjećao se kao da se vratio u srednju školu, samo što se čak i za najgorih adolescentskih trauma nikad nije morao brinuti o tome je li doista bio čovjek. "Ne znam što bih ti rekla, Theo, iskreno." "Nisi znala?" "Tako mi Drveća, nisam! Kunem se!" "Je li moguće da Kumar laže? Ili da je pogriješio?" Ona otpije gutljaj, razmišljajući. "Sve je moguće. Al ne zvuči vjerojatno. On je dobra sorta, taj mladić, a djeluje mi i pametno." "Ali... ne osjećam se poput ovih ljudi! Uz to, to ne objašnjava ništa od ovog drugog sranja, čak i da je istina. Misliš li da me oni ljudi zbog toga proganjaju, oni koji su unajmili špiljske trolove? Zato što žele na meni izvoditi pokuse, poput gospe Aemilie?" "Ne zvuči vjerojatno." Njezino se malo čelo nabere. "Činjenica je u tome, mladac, da ovo i dalje nema nikakva smisla." "Samo mi reci jednu stvar. Što ti radiš ovdje?" Ona se namršti. "Što bi to trebalo značit?" "Upravo ono što sam pitao. Već sam te to želio pitati, ali previše sam se bojao. Jedini si prijatelj kojeg ovdje imam." Promislio je na trenutak, pokušao se osmjehnuti. "Da kažem istinu, čak i kod kuće imam samo jednog prijatelja vrijednog spomena, pa ti moram reći da si u prilično biranom društvu." Što bi Johnnv pomislio na vijest da Theo ima vilinske krvi? Ne bi povjerovao, naravno, ali bi uživao u prilici da prokomentira mogućnosti, to je bilo sigurno. "Ondje u Vratićevoj kući kanila si me pustiti da odem na postaju, i to bi bilo to. Umjesto toga, došla si slmnom sve dovde, riskirala život, ne možeš čak ni odsjesti u vlastitoj kući sa svojim prijateljicama - sve zbog nekoga koga i ne poznaješ tako dobro i tko će ionako ostati bez svoje glupe glave...!" Ošinula gaje pogledom kad ju je jedna od njegovih gesti samosažaljenja umalo oborila s njegova koljena. "Oprosti. Ali ne razumijem. Iako nisam kriv za to, uvalio sam se u nešto ozbiljno. Zašto riskiraš svoj život ostajući uza me?" Završila je s jelom i otresla mrvice s nogavice svojih hlača. "Ne zbog luksuznog smještaja, to je sigurno. Ovu su pogačicu ispekli u goblinskoj izrabljivačkoj tvornici, il ja nisam Jabuka." Zurila je u njega na trenutak. "Zašto sam još tu? Ni ja nisam sigurna, i to ti je istina. Djelomice zbog toga... pa, kad sam te prvi put srela, iznenadila sam se. Vidiš, nikad prije nisam srela čovjeka...?" "Alija po svemu sudeći nisam čovjek!" "Ko i da jesi, kad stalno prekidaš. Korijena mi i Grane, Theo, ponekad si prava svinja, o tom nema dvojbe." Na trenutak ga je ponovno šibala pogledom; metnuo je ruku na usta. "Tako je bolje. Vidiš, nikad prije nisam srela čovjeka. A očekivala sam da ćeš bit, što ja znam, velik, zao i glup, pretpostavljam. Ko div. Al što god da jesi, nisi zao." Sad je na njega bio red da sijeva očima. "To mi se više sviđa", rekla je cereći se. "Istina je, no. Možda si gnjavator, al si u osnovi dobra sorta. U svakom slučaju, kad sam te prevela ovamo, bio si tako... bespomoćan..." "Ovo postaje sve bolje i bolje." "Budi sretan što imaš barem nekoliko privlačnih osobina, mladac, ma kako patetične bile. A sad dobro pazi. Nije mi se sviđalo ono što se događalo od samog početka, cijela stvar o dovođenju tebe amo. Pojava onog gadnog mrtvog stvora samo je značila da se ne moram navlačit s tobom il te zavaravat. Dakle, bila je teška odluka pustit te samog u Grad, al da ti kažem istinu, bio si nepristojan mali gad prema Lutkici i to mi je olakšalo stvar. Onda je sve ošlo k vragu na postaji." "Dakle, zato si tu? Zato što sam gubitnik, a ti me sažalijevaš?" "Ako'š tako gledat na to, Theo, onda pretpostavljam daje tako." Lice joj je postalo iznenađujuće ozbiljno. "Dobra prijateljstva započinjala su i s manjim." Sjetio se onoga što je rekao Lutkici i otkrio da se ni njemu nije mnogo sviđao taj Theo. "Da, okej. Imaš pravo prijateljstvo je prijateljstvo, valjda." "To nije sve." Dokrajčila je svoj čaj, skotrljala mu se s koljena i odzujala na drugu stranu kako bi odložila mali pladanj na policu; ubrzo se vratila na svoje mjesto. "Vidiš, nisam posve vjerovala grofu Vratiću. Ne tvrdim da ti je želio zlo, nego da sam dvojila da mu je jako stalo do tvoje dobrobiti. Jedan od moje braće nekoć je bio njegov potrčko i zbog toga završio u gabuli - Kora, najstariji. To je sad davna prošlost, al zbog toga moj brat ima samo jedno zdravo krilo i uglavnom je vezan uz kuću. Vodi obiteljske račune, a pomagao je pazit na nas malene dok smo odrastali. Vratić je igrao neku kompliciranu političku igru i služio se Korom da šalje poruke. Mog je brata zaskočila banda grubih pbrieja pa je dobio strašne batine. Vjerojatno misliš da to zvuči smiješno." "Ne, ne mislim. Učim. A i ja sam jednom prošao kroz nešto slično, ali imao sam dovoljno sreće da umaknem prije nego što su me trajno oštetili." Ta grozna noć na parkiralištu onog bara zvanog Stop sad se doimala stoljećima daleko. "A je li to što se dogodilo tvojem bratu bila Vratićeva krivnja?" "Ne zato što je to uredio, nego zato što je Košca uvalio u lošu situaciju a da mu nije dao prave informacije, a poslije nije djelovao previše žalosno kad je sve pošlo po zlu a moj brat bio teško ozlijeđen. Dakako, klan Tratinčica sredio mu je lijepu malu mirovinu, al što misliš da bi on radije htio, novac il oba svoja krila?" Theo uzdahne. "Pokušavam sve to shvatiti, ali neprestano se vraćam na ovu golemu prepreku koju ne mogu zaobići. Netko mi govori da nisam čovjek. Bio sam čovjek cijeli svoj život! Kako mogu to prihvatiti?"

120

"Cijeli život nisi znao da si išta drugo osim čovjeka", reče Jabučnica. "Pokušaj o tome mislit ko da su ti upravo rekli da nisi - odakle s ti ono? Iz Amerike? Da nisi Amerikanac, ko što si mislio, nego Franak il nešto slično." "Francuz", odsutno će on. Bio je to dobar prijedlog, ali nije još bio posve spreman na takvu vrstu mentalne gimnastike. "Ali još ne shvaćam. Kako se takvo što moglo dogoditi? Nisam posvojen. Majka mi je pričala o tome kad je otišla u bolnicu da me rodi. Bila je uznemirena jer sam došao u krivo vrijeme, a ona nije ništa jela cijelih dvadeset osam sati ili takvo što." "Podmetnuta djeca nisu posvojena, ona su - kako se kaže? Zamijenjena. Obično prije nego što je maleni dovoljno star da govori. Barem je tako nekoć bilo kad se to češće događalo. Neko je odnio pravo dijete tvojih roditelja, il je umrlo. U svakom slučaju, nastalo je... nepopunjeno mjesto, pa su im dali tebe." Theo odmahne glavom. "Dakle... dakle negdje sigurno imam... vilinske roditelje." "To se samo po sebi razumije." "Mogu li ih pronaći?" Ta ideja i nije bila posve ugodna. Odjednom se sjetio pjesme koju je napisao godinama prije^ mali razmetljivi komad bluesa o tome da mu je otac - oluja. Čovječe, ovo je još lude. Mislio sam da je dosadno potjecali iz srednjestaleškog predgrađa. Da sam samo znao! "Možeš pokušat, pretpostavljam. Al narod ovdje u Vilinju - barem među tvojom vrstom, ako ćeš oprostit na izrazu, veće čeljadi - nije tolko zainteresiran za svoje obitelji ni u najboljim vremenima. Takvi su - vidio si to kod one Kužnjakinje." "Poppy." "Kako god se zvala. I, budimo ovdje iskreni, mladac, ostavit svoje dijete sa smrtnicima, vjerojatno da ga više nikad ne vidiš, to baš i nije čin brižnog roditelja, zar ne?" "Veliš da ih ne bi zanimalo da me upoznaju." "Kako bi se najljubaznije izrazila? Ne, mislim da ne bi. Pogotovo ako te moćnici žele ubit. Ti si pomalo dvosjekli mač čak i za one među nama kojima si drag..." "Theo Vilmos," tih ali čeličan glas prozbori mu na uho, "lord Sunovrat zahtijeva vašu nazočnost u dvorani za primanje." "Što je?" Jabučnica se zabrinula. "Nisi to čula? Neki glas mi je upravo rekao da moram otići u dvoranu za primanje i vidjeti lorda Sunovrata." Napućila je usne i ispustila gotovo nečujan zvižduk. "Napreduješ u svijetu, momče. Znaš li gdje se nalazi?" Kako je mogao samo odmahnuti glavom, ona reče: "Onda ću te ja odvest. Možda provjerit mogu 1 ostat na audijenciji. Lord Suno se ne pokazuje baš tako često." "Drago mi je da ti moj nesretan život barem priskrbljuje nekoliko zanimljivih trenutaka." Ona se zahihoće. "Da, s tobom se svake minute zbiva nešto novo, mladac." Činilo se da dvorana za primanje kuće Sunovrata zauzima veći dio dvadeset šestog kata glavnog tornja. Svakako je imala svoje vrlo veliko predsoblje. Nakon kratke provjere, Thea je mahnuvši rukom prema vratima poslao stvor za stolom koji je, zaključio je Theo, budući da je bio gotovo sedam stopa visok i imao naborano lice s kljovama pomalo nalik na bradavičastu svinju, vjerojatno prije bio stražar nego tajnik - ali je bacio jedan pogled na Jabučnicu i odmahnuo svojom izobličenom glavom. "Nije na popisu." "Ona je sa mnom", reče Theo sa - nadao se - divljenja vrijednom odlučnošću. Čudovište koje je ugovaralo sastanke pogledalo gaje svojim sićušnim, crveno obrubljenim očima kao da se zabavlja, samo stoje ta zabavljenost rijetko kad toliko sličila nagonu da nekome odgrižete lice. "Oooh", rekao je. "Vrlo viteški. Vilenica u svakom slučaju ostaje ovdje. A sad, koliko tvojih dijelova moram poslati na audijenciju s mojim šefom? Jedan? Ili više?" "Nije vrijedno prepirke, Theo", reče ona. "On je obična svinja s prevelikim ovlastima." "Probola si me ravno do karmenadla, curetak." Zvijer svrne svoje pakosne očice natrag na Thea. "Ulaziš li?" "Čekat ću te tu", reče Jabučnica. "Pronać ćeš me na točno onoj daljini od stola kolko klima-uredaju treba da rastjera zadah ovog tipa." Stvor u liku bradavičaste svinje zasmijulji se s uvažavanjem dok je Theo prolazio pokraj njega. Poželio je da se osjeća tako veselo. No niti to što su vrata šaputala poput slaboumna prosjaka nije pomoglo. "Čist kao suza ", zapijukala su dok je prolazio kroz njih; njihov djetinji glas odjednom postade posve bučan: "Čist kao suza. Jedna nimfina spona. Čudna odjeća. Nema oružja. Čist kao suza." Dvorana za primanje, prema čijem se nazivu moglo naslutiti da je prepuna tapiserija i vitraja, bila je zapravo velika i iznimno moderna soba čiji je cijeli jedan zid bio prozor s predivnim pogledom na kutak Sunovratova kompleksa koji se sastojao od zgrade zbornog središta i Grada iza nje. Prozorsko staklo - ako je to bilo staklo - djelovalo je kao da se na čudan način svija na svjetlu. Troje ga je čekalo u dvorani, nepomično poput kipova: gospa Aemilia sjedila je između dvaju muških vilenjaka, jednog svjetlokosog, drugog tamnokosog. Pitao se koliko su dugo sjedili u tišini. Jesu li razgovarali mislima ili takvo što? Činilo mu se da mu je Jabučnica spominjala takvo što u vezi s Cvjetnim obiteljima. Jezivo. Stani malo, ako sam ja jedan od njih, žarne bih i ja to isto mogao raditi? Ili je prekasno za mene? To bi bila tipična "sreća" Thea Vilmosa, naravno - posjedovati sve mane bivanja nečovjekom, bez ijedne prednosti.

121

Gospa Aemilia ustane smiješeći se dobrohotno, premda pomalo površno. Nosila je nekakvo ruho načinjeno od grube, svijetle tkanine - nešto što je poput besplatnog kupaćeg ogrtača u hotelu s pet zvjezdica uspijevalo izgledati i jednostavno i iznimno skupo. "Sretno vam Mabonovo, Theo Vilmos. Ljubazno od vas što ste nam se pridružili. Nadam se da vam nestanak struje nije previše zasmetao. Toliki nam je to problem ovih dana." Pokazala je na tamnokosog muškarca. "Ovo je naš časni gost, lord Sljez." Theo je bio malčice zapanjen. Sljezovi su bili obitelj koja je na prvom mjestu povjerila Vratiću da dovede Thea u Grad, pa je taj sigurno bio neki krvni rođak momka koji je završio kao mumificirano srce u Vratićevoj srebrnoj kutiji, ali u cjelokupnom uzbuđenju nakon toga gotovo je potpuno zaboravio na njih. Vilinski plemić nije djelovao kao da je nedavno pretrpio ikakav velik gubitak. Nosio je prelijepo, blago svjetlucavo odijelo i bio nekako vižlasto naočit, kao većina njih ovdje, ali činio se malen prema mjerilima Cvjetnog vilenjaka. Sljez je nosio naočale bez okvira, ali inače je imao lice koje je prema Theovu mišljenju spadalo na renesansnu sliku, kao daje trebao stajati pokraj prijestolja smijuljeći se Kolumbu dok siroti momak pokušava nagovoriti Izabelu i Ferdinanda da mu posude koji brod. Iznenadio je Thea osmjehnuvši mu se gotovo ljubazno. "Gosparu Vilmos. Napokon se srećemo." "A ovo je vaš domaćin," reče gospa Aemilia, "lord Sunovrat." Theova prva misao bila je ta da je momkovo ime zapravo trebalo biti lord Maslačak. Bio je visok prema svačijim mjerilima, s golemom grivom kose koja je stršila na sve strane, dopadljivim licem istaknutih čeljusti te kratko potkresane brade. Njegovo nestrukirano odijelo boje pijeska bilo je besprijekorno ležerno, a sjedinama prošarana kosa također je bila boje pijeska. Od svih pripadnika Cvjetnog naroda koje je Theo vidio, on je bio jedini koji je doista izgledao kao da je prešao vrhunac zrele dobi, prema čemu je Theo zaključio da je zbilja bio vrlo, vrlo star. Na prvi pogled mogao je biti u krepkim šezdesetima, vrsta čovjeka koji bi otkupio vaš posao, otpustio vas, a onda vam oteo i djevojku i odveo je na svojoj jahti. "Prema vama se dobro ponašaju, vjerujem?" Ton lorda Sunovrata nagovještavao je da se mogao sjetiti tisuću stvari koje su bile važnije. Bilo je teško ne spustiti se na koljena pred tim dojmljivim ličnostima i nakloniti se, a još teže ne reći nešto što nije bilo u najmanju ruku uljudno ohrabrujuće, jer to očigledno nije bilo ništa više od ljubaznog upita. No Theo je shvatio da je ovdje, kakvo god njegovo pravo naslijede na kraju bilo, njegov smrtni pristup stvarima bio od neke koristi. "Pa, krov u mojoj sobi nije propuštao ili išta takvo, ali nisu me baš zasuli informacijama." Lord Sunovrat nadigne jednu obrvu, što je njegovu licu davalo izraz blago zabavljena prezira, primjer precizne tehnike kojoj se Theo uistinu divio. Zapitao se je li gospodar kuće Sunovrata imao neku goblinsku ženu koja mu je čupala i oblikovala te zanimljive obrve. "Osjećate li da ste na neki način prevareni? Da smo mi u prednosti?" "Osjećam da se ovdje zbivaju stvari koje se tiču mene, ali sam ja posljednji koji za njih doznam. Gospo Aemilia," reče naglo, "upravo mije rečeno da prema rezultatima vaše pretrage nisam zapravo smrtnik - da imam vilinske krvi. Je li to istina?" Ona se osmjehne. Bio je to suosjećajan osmijeh, tek malčice tužan. Prokletstvo, pomisli Theo, može li se ove ljude ikad uhvatiti nespremne? "Sigurno ste govorili s mladim Kumarom. Rečeno mije daje sinoć malo previše popio. Stalo mi je do tog momka - poznajem ga otkad se rodio, a i njegova majka mi je vrlo draga - ali unatoč prednostima njegova školovanja, nije uspio naučiti mnogo toga o diskreciji." "Neka mi vaše gospodstvo oprosti," reče Theo, "ali zajebite diskreciju. Je li to istina? Imam li vilinske krvi?" Lord Sunovrat se uzvrpolji, a gospa Aemilia samo ponudi još jedan žalostan osmijeh i kimne. "Da. Vi ste... jedan od nas." "Jedan od vas? Znači li to... da sam Sunovrat?" Gospodar kuće prezirno otpuhne. "Tako mi srušene Katedrale, niste ni slučajno! U našoj kući nema nestale djece!" "Molim vas", reče gospa Aemilia. "Oprostite mojem bratu. Nije mislio biti nepristojan, ali mi se dobro brinemo za naše potomke za razliku od nekih drugih kuća. Upoznali ste mojeg sina Zirusa - zar vam on nalikuje na potomka kuće koja bi mogla izgubiti dijete i ne mariti za to?" Nalikuje mi na dijete kuće koja mu daje previše novca i premalo odgovornosti, pomisli Theo ali to ne reče - znao je da takav odgoj nije bio ograničen samo na Vilin-zemlju. "Dobro. Odakle onda dolazim?" "Ne znamo, Gosparu Vilmos", reče lord Sljez. "Ono što znamo jest da vas izvjesne druge vodeće kuće već dugo motre, odnosno da se nedavno dogodilo ili se događa nešto što je njihovo zanimanje učinilo osobnijim i nametljivijim. Jedan... pa, recimo naš izvor s pristupom tim kućama dokazao je da se spremaju promijeniti aranžman - poduzeti nešto više od toga da vas jednostavno promatraju." Pozorno je gledao Thea, možda da vidi koliko prati ono što se govorilo. "U tom trenutku, odlučili smo se uplesti. Znate li išta o onome što se ovdje događa? O našim frakcijama?" "Dovoljno da znam da je zbrkano. Ali, da, Povijuše, Kukolj... te stvari. Svi se bore oko toga hoće li razbit smrtnicima dupe ili neće. Objašnjeno mi je." Sljez si dopusti smiješak. "Volio bih da sam čuo to objašnjenje. Dakle, ako znate nešto o tome, možda ćete shvatiti zašto nismo smatrali da možemo dopustiti našim protivnicima da jednostavno čine što ih volja. I zašto smo postali znatiželjni u vezi s vama."

122

"Još ne razumijem - zašto ja? To su, što, Kukurijeci i Kužnjaci o kojima govorimo, da? Zašto sam im ja uopće potreban?" "Ne znamo", prizna Sljez. "Ali nedvojbeno će se vrlo uzrujati kad doznaju da ste kod nas." "Reći ćete im?" "Vraški je pun pitanja", reče lord Sunovrat. "Kakva god da mu je prava narav, njegov smrtni odgoj brzo preuzima inicijativu." Nije zvučao kao da to smatra dobrim. "Stanite malo, mislio sam da ste vi jedna od obitelji koja voli smrtnike." Sunovrat se zabulji u njega kao iz velike visine, što je zapravo više--manje i bio slučaj. "Mi Simbioti ne smatramo da smrtnike treba uništiti, nego da dvije rase moraju pronaći način za suživot. Teško da je to isto što i voljeti ih." Theo se zavali na svoj stolac, umoran i potišten. Možda nije bio ljudsko biće, ali ne samo da se osjećao nego je i razmišljao poput jednoga. Nije bilo zabavno da mu stalno govore koliko svi ovdje mrze njegov soj. "Dakle, oprostite mi na neuglađenosti smrtnika, ali još želim znati zašto ćete tim osobama koje me žele ubiti reći da sam tu?" "Čini se da vas oni zapravo ne žele ubiti", reče Sljez, koji je barem djelovao sposoban da s Theom razgovara kao da su obojica pripadnici iste vrste. "To je dio zagonetke. Želimo znati, kao i vi, zašto vas progone. Nadamo se da će kad otkriju da ste tu, pomisliti da znamo, i da će ili odustati od svojeg plana ili ga odati." "Dakle, rudnička papigica ili koja je to već ptica - to sam ja. Budite iskreni, to ste mislili, zar ne? Otkrijmo jesam li im zbilja važan tako da provjerimo hoće li me ponovno pokušati ubiti." "Čak i da vas žele ubiti," reče lord Sunovrat, "ne bi se usudili. Ne dok ste pod mojom zaštitom. To bi moglo dovesti do novog Cvjetnog rata, a to nitko ne želi, čak ni najusijanije akcizorske glave poput Kukurijeka." Theo pogleda kroz prozor. Iza zidina kuće Sunovrata, dokle god mu je pogled dopirao, pružao se Grad, izuzev velikog tamnog prostranstva Ysa, jezera ili oceana ili što je već bilo, punog brodova koji su izgledali poput srebrnih klipera. Najgori oblaci otkotrljali su se dalje i nebo je zadobilo jasnu ali zagasitu modru boju. Theo prvi put shvati da ovdje nije opazio ni traga zrakoplovima, premda je vidio moderne vlakove i automobile. Je li razlog tomu što su neki od ovih ljudi mogli letjeti? Ali najbogatija, najmoćnija skupina nije imala krila, pa ta teorija nije držala vodu. Je li to moglo imati veze s načinom na koji se topografija mijenjala, s onim problemom sa željezničkim postajama i svim tim? Upravo je htio raspitati se o tome kad lord Sljez iznenada izusti: "Bilo vam je veoma teško, gosparu Vilmos, zar ne?" Iznenađeno se okrenuo pretpostavljajući da mu se rugaju, ali ako je vilinski lord bio neiskren, dobro je to skrivao. "Da", reče Theo. "Da budem iskren, jest. Odvučen iz svojeg svijeta u svijet za koji nisam ni znao da postoji, progonjen čudovištima i gomilom drugih nestvarnih stvorenja - nestvarnih za mene, u svakom slučaju. Bez uvrede. A sad mi govore da zapravo uopće nisam čovjek, da moji roditelji nisu moji roditelji. Da, bilo je prilično teško." "Molim, vjerujte da mi za velik dio toga nismo krivi", reče Sljez. "Vjerujte da smo vam uistinu pokušali pomoći." "Da. Da, znam. Možda sam ljutit ali sam i zahvalan, posebno na Jabučnici. Spasila mije život." Sjećanje mu se iznenada vrati. "Onaj stvor koji je prvi došao po mene u mojem svijetu - znate li išta o tome?" "Nemrtvi stvor?" upita Sunovrat. "To baš nema smisla. Zašto bi Kužnjak i ta kompanija slali nešto takvo za njim?" "Možda zato što ga je moglo slijediti u njegov svijet, gdje su mislili da nećemo otkriti što se događa", reče gospa Aemilia. "Da, gosparu Vilmos, znamo za to." "Pa, grof Vratić je rekao da će me stvor i dalje slijediti. Ne znam kad će se opet pojaviti, ali znam da sljedeći put možda neću imati zgodna čarobna vrata kroz koja bih uskočio. Vratić je rekao da biste vi ljudi mogli, što ja znam, odvratiti tog stvora s mojeg traga. Je li to spominjao?" "Nismo razgovarali s Vratićem danima", reče Sljez. "Ali bio sam bijesan što vas je poslao u Grad bez odgovarajuće pratnje. Moj nećak Dalian trebao vam se pridružiti, ali ubijen je u Imelinoj Zeleni dan prije nego što su vas doveli iz vašeg svijeta u naš. Sumnjam na Kukurijekove ljude - to mi smrdi na nešto njihovo, ta oprezna okrutnost." "Izvadili su mu srce", reče Theo. Sljez ga oštro pogleda. "Kako to znate? Samo je obitelj vidjela tijelo i zna što su s njime učinili." "Vidio sam srce. Poslali su ga Vratiću u srebrnoj kutiji. Mislim da je imala kao grb vaše obitelji na poklopcu ili nešto slično." Tamnokosi vilenjak odmahne glavom. "Poslali su ga Vratiću? Vratić ima srce? Zašto? To nema nikakva smisla." Theo je mogao samo slegnuti ramenima. "Dosta s tim", reče Sunovrat. "To su manje važne stvari. Zločin počinjen protiv tebe bio je strašan, Malvuse, ali ne vjerujem da je sam lord Kukurijek išta imao s tim. Postoje frakcije u njegovu kućanstvu i povezane kuće od kojih su neke posve divlje..." Gospa Aemilia vješto upadne. "Što god bio slučaj, vrijeme je da prijeđemo na druga pitanja - razmislimo o sastanku na vrhu. Počinje danas poslijepodne." "Sastanku na vrhu...?" Theo je gotovo posve zaboravio što mu je Kumar pričao noć prije, ali sad mu se vraćalo. "Da, susret Šest Obitelji", reče gospa Aemilia, "na kojem ćemo otkriti što Kukurijeci i Kužnjaci misle o tome što ste naš gost. Bit će uskoro ovdje zajedno s lordovima Naprstkom, Ljiljanom i njihovom svitom." "Čekajte sekundu." Theu su se odjednom oznojili dlanovi. "Govorite mi da ljudi koji su me pokušali ubiti ili uhvatiti ili što već... da dolaze ovamo, u kuću Sunovrata? Danas?"

123

"Zatražili smo Hitno Okupljanje, da. Nije bilo vremena da se dogovaramo o drugom mjestu za ovaj sastanak zbog praznika", reče gospa Aemilia. "Parlament ne zasjeda, ali lord Jedić je rekao da ondje nikako ne može osigurati dostatnu zaštitu u tako kratkom roku..." "Zašto on to pita?" zahtijevao je lord Sunovrat. "Vi, Vilmos, zar mislite da imate pravo odlučiti kad bi se Šest Obitelji, gospodarice kraljevstva, trebale sastajati?" "Mislim da bih trebao imati pravo odlučiti kada će me odvući van pred gomilu ljudi koji me žele vidjeti mrtva i koji u svakom slučaju žele istrijebiti moje prijatelje i obitelj kod kuće, da. Da, i te kako bih trebao." "Možda ne mora biti tako, gosparu Vilmos", reče Sljez. "Gospo Zelenkado, trebamo li ga uvlačiti u konfrontaciju?" "Ne, vjerojatno ne." Okrenula se prema Theu. "Uredit ću da možete promatrati raspravu a da niste fizički tu. Hoće li vas to zadovoljiti?" upitala je ljubazno, ali je svejedno uspjela zvučati kao da umiruje dječju provalu bijesa. No Theo se nije dao navući na ukočene manire i starosvjetsko ponašanje vilinskog plemstva. "Da, možda. Ako je sigurno." "Zar budalasto stvorenje misli da će ga netko napasti u mojoj kući?" zareži lord Sunovrat, poprimivši za vilenjaka prilično koleričnu bež--ružičastu nijansu. "Besmislica!" Lord Sljez obrati se Theu. "Želio bih malo porazgovarati s vama prije sastanka, gosparu Vilmos. Jeste li ručali? Niste? Onda ćete mi se možda pridružiti na objedu u odajama koje su mi lord Sunovrat i gospa Zelenkada tako ljubazno prepustili. Samo da moji domaćini i ja završimo raspravu o nekoliko stvari. Hoćete li me pričekati vani?" Theo kimne i ustane. Još je imao mnogo pitanja, a dosad je Sljez bio jedini koji je pokazao ikakve naznake da je voljan razgovarati. Dok je izlazio, ušutjeli su. Uhvatio je njihov odraz na zidu-prozoru i spazio da su svi zurili jedni u druge razgovarajući, možda čak prepirući se, ali bez pomicanja usana ili stvaranja zvukova. Vanjska soba doimala se praznom, izuzev stvora u liku bradavičaste svinje koji je sjedio za stolom. "Jabučnice?" zovne Theo. "Izišla je", reče stvor s kljovama. "Vidjela je nešto na mojim sigurnosnim očima." Pokazao je na niz uokvirenih zrcala na ploči stola. Theo se sagne da pogleda. Svako je zrcalo naizgled imalo pogled na neki dio kompleksa ili okolnih ulica. "Baš je slatka drobilica, ta mala", reče bradavičasta svinja. "Nije baš neka puslica, ali osobno mi se sviđa malo začina." Njegove prepune usnice napuće se na trenutak, a čelo mu se nabere. "Čuj, mogu te nešto pitati? Ne želim te uvrijediti. Jeste vas dvoje... znaš, jeste vas dvoje par?" "Stoje ovo?" zareži Theo. "Zašto me ljudi stalno to pitaju? Zar ti to što je ona veličine čokoladice a ja otprilike sto puta veći ništa ne govori?" Sićušne oči bradavičaste svinje se rašire. "Čuj, odakle si ti? Sigurno s najdaljeg otoka na Ysu ili... - iz hogboonskih luka, sigurno. Zar nikad nisi čuo za estetsku kirurgiju?" "Estetsku...? Misliš...?" Bilo je prebizarno. Nije želio trošiti moždanu energiju na sve tančine tog karikiranog svijeta. "Čuj, je li rekla kad će se vratiti?" "Ne. Samo mije rekla da ti kažem daje vidjela nekog koga poznaješ i da ide provjeriti." "Nekoga koga ona poznaje, zacijelo." Tajnik odmahne čekinjastom glavom. "Hej, znam svoj posao, prijane. Rekla je nekog koga ti poznaješ. Čak je rekla ime - Rufus ili Findus ili slično." Theo promisli na trenutak. "Rufinus? Ali to nije mogao biti on - on je mrtav." "Onda je vjerojatno pogriješila." Stvor se opet zavali i prekriži jednu široku nogu u nategnutim hlačama preko druge. "Ali svejedno je prilično slatka. I jezičava - baš kakve ih volim." Theo je još pokušavao dokučiti o čemu je Jabučnica mogla govoriti kad se lord Sljez pojavio i odveo ga na ručak.

Sjena na tornju Lijepo odjeven domaći koji im je donio ručak, bio je tako brz i sposoban da je kada god bi ga Theo spazio, bio u drugom dijelu prostorije uredujući kolica s jelom, poslužujući pića, prilagođavajući osvjetljenje i rolete na prozoru takvom okretnošću da je bilo teško povjerovati da je Sljez udaljio svojeg tajnika i ostalo osoblje: činilo se kao da je soba puna posluge. Kad je Theo posljednji put podigao pogled, žustri je mali momak nestao. Theo nije ni čuo da su se vrata otvorila ili zatvorila. "Drago mi je što ste mi se pridružili", reče Sljez, naginjući se prema pladnju. Izvan Dvorane za primanje bio je gotovo neformalan. "Uzmite malo dinje - zriju još samo koji tjedan." Probo je komadić duguljastom vilicom s dvama zupcima. S voćem u ustima, iscrtao je vilicom u zraku čudan mali znak; odmah se zrak u prostoriji doimao gušćim, napetijim. Theove se uši začepe kao da je upravo promijenio nadmorsku visinu. "Samo mala diskrecijska čarolija", objasni Sljez. "Uvjeren sam da naši domaćini poštuju moju privatnost, no imati previše povjerenja čak i u svoje saveznike nije zdrava ideja u ovim žalosnim vremenima." Nasmiješio se, ali oči mu bijahu napete. "Rekao sam da sam bio nezadovoljan Vratićem što vas je poslao bez pratnje. Također sam razočaran što je klan Sunovrata bio tako površan u svojoj skrbi za vas." "Primili su me s ulice", reče Theo.

124

"Nisu vam dali nikakva uputstva, upozorenja, ništa. Žalosno je, ali Grad ovih dana nije sigurno mjesto gotovo ni za koga, a pogotovo ne za vas. Čuo sam da vas je sin gospe Aemilie odveo u klub u samoj Kukurijekovoj kući. Je li to istina?" Theo je kimnuo, a Sljez se namršti. "Kriminalno. Kao da ostavite torbu na pločniku Goblingrada i očekujete da će ondje biti nakon što se vratite. Čini se da ste imali nevjerojatnu sreću. Možda čak i preveliku." Opet je podigao svoju vilicu držeći je kao da je dirigentska palica i kao da se sprema dirigirati Theu u ariji iz Madame Butterfly. "Smeta li vam?" "Smeta li mi što?" "Ako vas na brzinu pregledam." Opazio je da je Theo zbunjen dok je gledao u vilicu za voće. "Ah. Srebrna je, vidite dobar vodič. Nije idealan predmet, ali dovoljno dobar da me spasi kopanja po prtljazi kako bih pronašao svoj štapić." Budući da Theo nije prigovorio, lord Sljez sklopi oči i stane pomicati vilicu u lijenim krugovima. Triput je zastao i ispružio slobodnu ruku kako bi ščepao nešto nevidljivo kao da hvata komarce. "Upravo kao što sam sumnjao", reče Sljez kad je završio. "Bili ste prekriveni njima. Ali, na našu sreću, sve su manjih vrsta. Dvojim da je na djelu išta dublje od uobičajenog postupka sigurnosne politike kuće Kukurijek - posipaju ih po svakome. Imali ste nekoliko na sebi i iz komune Tratinčica, ali danima su stare i nepomične." Theo odjednom osjeti svrbež po cijelom tijelu. "Što to? Čime sam prekriven?" "Čarolije, pretpostavljam da biste ih tako nazvali, iako su više... mehanički proizvedene nego što ta riječ općenito podrazumijeva. Budući da nemate nikakvo znanje o našim znanostima, koliko ja znam, malo je teško objasniti. Sićušne nadzorne naprave." "Stjenice!" Sljez se nasmiješi. "Ne, to nisu uopće živa stvorenja. Kao što rekoh, teško je objasniti..." "O, za ime Boga, znam što je nadzorni uređaj." Theo udahne - nije htio uvrijediti tog muškarca. "Tako zovemo te stvari na... u mojem svijetu. Stjenice." Studen mu zategne kožu. "Stanite malo - želite reći da sam ih nosio? Da su ljudi u kući Kukurijeka ne samo znali točno gdje sam nego su me i prisluškivali?" Sljez odmahne glavom poput ljubazna oca -Ne, sine, neće te odnijeti voda kroz odvod u kadi. "Sumnjam u to. To su manje čarolije, izrađene kako bi se nerazlikovno pričvrstili za bilo koga izvan kuće Kukurijeka tko stupi u njihov kompleks. Glavnina ih nije čak ni radila - nedvojbeno su ih onesposobile protučarolije kuće Sunovrata kad ste se vratili. Tri koje sam upravo uništio nešto su odašiljale, ali nije toga moglo biti mnogo jer su ih teško oštetile obrane Sunovrata. To su uobičajeni postupci u Gradu." Odložio je vilicu. "Ali jest dokaz da se sve ovo nije uzimalo dovoljno ozbiljno. Vratić, Sunovrat, čak i gospa Aemilia, iako je oštroumnija od većine njih, ponašaju se prema ovom kao da je riječ o neznatnoj međuobiteljskoj špijunaži kako bi se otkrilo tko će osvojiti Paradni Stijeg na Starobrdskim igrama." Theo je prebirao bez mnogo teka po voću, kruhu i siru, premda je dinja svojim neobičnim, mirisnim okusom mentola potvrdila svoju hvaljenu kakvoću. Zapravo, sve na pladnju bilo je egzotično i izvanredno, no unatoč tomu nagon za jelom potpuno ga je napustio. "Što je zapravo ovo?" upitao je. "Neprestano slušam o Cvjetnom ratu. Svi govore da ga neće biti, nitko ga se ne usudi započeti, bla, bla, bla. To mi zvuči poput razvoda ili nečije smrti - kad god ljudi previše govore o tome kako se nešto neće dogoditi, obično je to zato što se smrtno boje da će se dogoditi." "Vaše smrtno podrijetlo služi vam na čast", reče Sljez. "Vidite dalje od mnogih u ovom gradu. Da, slažem se - smatram da su svi glupo optimistični, ali mislim da su toga potajno i sami svjesni. Uobičajen je klišej reći da nitko ne želi Cvjetni rat, ali činjenica je da ih je samo u nedavnoj povijesti bilo tri, a jedan je nedavno dokončan, i to zbog višemanje istih razloga, koliko mogu vidjeti - velikih razmirica medu vladajućim obiteljima." "Ali kakve to veze ima sa mnom?" Theo protrlja lice. Pomalo je osjećao manjak sna: bilo mu je sve teže ignorirati tupo kucanje u glavi od previše pića protekle noći. "To je ludost." "Slutim da ima neke veze s glasinama koje sam čuo, zbilja jezivim glasinama. Vele da su Kukurijeci podigli Čudovišno Dijete." Theo odmahne glavom. "Ne shvaćam. Imaju zločestog klinca?" "Ne, ne. Čudovišno Dijete nije obično dijete, ni izdaleka. To je... stvor, u neku ruku. Proizvod vrlo stare i sada izbjegavane znanosti iz prijašnjeg razdoblja. Dijete koje nije rođeno od žene na normalan način, iako o procesu ne znam mnogo više od toga - to je stvor o kojem možete čuti samo u starim pričama, pa ako je Kukurijek u tome uspio, uspio je u nečem jako, jako važnom, ma kako zlom." "Zlom?" "Čudovišno Dijete neka je vrsta živućeg prizivanja, ako je ono što sam od toga shvatio istina. Vrata u Drevnu Noć." "Drevna Noć. Imam osjećaj da je to još nešto što ima neko zbilja neugodno značenje." "To je praiskonski gmižući kaos iz kojeg se uzdigao sav red. Može ga se samo obuzdati ali ne i uništiti." To što je vilinski plemić mogao nešto takvo izustiti kao da razgovara o vremenu bilo je ono što je Thea najviše prepalo. Zaglavio sam u svijetu gdje su takve stvari obična istina. Magija je ovdje stvarna, čak i crna magija. A ja ni o čemu nemam blage veze. "Sada se povukao i dotiče svijet tek na nekoliko sjenovitih točaka," objasni Sljez, "ali iz tih nekoliko mjesta izbijaju strašne stvari, ludilo i umorstvo. Pokrenuti Drevnu Noć u svoj njezinoj moći značilo bi cijelo jedno razdoblje krvi, divljaštva i opsjena, koje bi izobličilo sve poznato u najgore moguće konfiguracije." Theo poželi da nije jeo - imao je gorak, mučan okus u ustima. Podigao je kristalni pehar vode koji mu je vilinski lord napunio i popio je poput čovjeka u pustinji. "Zvuči grozno", rekao je. "Ali još ne znam kakve veze to ima sa mnom. Uostalom, zašto bi ti Kukurijeci željeli učiniti takvo što? Vidio sam njihov dom - bogati su i moćni. Unište li Vilinje, uništit će i sebe, zar ne?" Otpio je još jedan gutljaj.

125

Sljez se smrknuto nasmije. "Nemam pojma kakve sve to veze ima s vama, osim da se slučajnosti čine prevelikima da bi ih se ignoriralo. Ali kad je riječ o tome zašto bi Kukurijeci takvo što učinili, krivo ste me shvatili. Oni ne kane pokrenuti Drevnu Noć ovdje. Vaš svijet žele sunovratiti u epohu mučenja - ili barem ono što je bio vaš svijet. Svijet smrtnika." Theu je trebalo vremena da prestane kašljati i hroptati. Dok je brisao mokru prednjicu svoje košulje ubrusom koji mu je dodao Sljez, pokušao je pronaći smisao u svemu tome. "Tvrdite da... da ti ludi gadovi, Kukurijeci i Kužnjaci... da planiraju uništiti cijeli moj svijet?" Apsorbirao je ideju da su oni koje je Jabučnica zvala Kukolji - akcizori, kako su se izgleda voljeli sami nazivati - bili zavidni ljudima te ih čak mogli istrijebiti, ali je to stavio u kategoriju nekakve terorističke partijske ćelije - izvor povremenih činova nasilja, možda, ali ne konkretan plan za totalni genocid. "Pokretanje Drevne Noći ne bi ga toliko uništilo koliko preobrazilo do neprepoznatljivosti", reče Sljez. "Ali posljedak bi svejedno bio užasan." "Ali zašto to žele učiniti?" "Slutim da to ima neke veze sa strujom. Iskusili ste sinoćnji nestanak, pretpostavljam, ili ste ga prespavali?" "Sa strujom? Ne mislite s političkom strujom, nego... s električnom energijom?" Sljez se na trenutak zbunio, a onda kimne. "Naravno, to je znanost našeg svijeta, zar ne? Ovdje ta riječ opisuje ozloglašeno praznovjerje staro pola tisućljeća. Da, energija koja upravlja našim društvom, osvjetljava naše građevine, grije naše sobe i pokreće naša vozila. Ti nestanci - zamračenja kako ih neki zovu - postaju sve češći i ozbiljniji. Nije slučajnost, gosparu Vilmos, da su najvatrenije akcizorske obitelji one koje posjeduju strojeve za proizvodnju struje. Iz nekog razloga, možda zbog ubrzane ekspanzije i rastuće potražnje, možda zbog nečeg osebujnijeg i manje očiglednog, naša znanost - a posebno te obitelji - imaju poteškoće suočavati se s električnim potrebama naše civilizacije. Glede tog problema poznato je da postoji veza između porasta onoga što vaš svijet ondje naziva tehnologijom i nestašicama ovdje - da napredak znanstvenog razvitka u svijetu smrtnika ovdje nekako uzrokuje zastoje koji postaju sve bolniji. Mnogi ljudi osjećaju da vaš i naš svijet čine zatvoreni sustav - da nam vaše neznanje treba kako bismo se održali snažnima. Ako je tako, ovo je loše vrijeme za Vilinje na više načina. Čovječanstvo polako napušta stara vjerovanja, vjerovanja koja su davala moć našem svijetu, u isto vrijeme kad naša civilizacija eksponencijalno povećava svoju potrebu za tom moći." Ciljanje na neukost smrtnika, čak i od ove neobično dobrohotne vile, pomalo je zaudaralo, ali je također podsjetilo Thea na dublji paradoks koji ga je kopkao cijeli dan. Neprestano govore "vi" i "vaš narod", pomislio je, ali to i jest bit, zar ne? Ja zapravo nisam smrtnik, jedino ako mi svi ovdje lažu... a to sigurno ima veze s tim zašto sam se našao usred ovoga. No odgojili su ga da o sebi tako razmišlja, a životno duga predodžba o samome sebi nije se mogla promijeniti u jednom trenu - možda se nikad ne promijeni. Kako onda mogu shvatiti zašto me ti akcizori traže kad ne mogu razmišljati poput njih? "Nastojim pratiti sve to", rekao je. "Stvarno nastojim. Mislite da oni nekako žele dovesti tu Mračnu noć, a onda će ljudi - smrtnici - biti kao bačeni natrag u srednji vijek i opet postati praznovjerni? Olakšati vilinskom narodu da crpi moć iz nas?" "Drevnu Noć. Možda to žele, da. Priznajem da ne vidim sve strane njihovih namjera - to je čudan, složen plan, kakav god da jest, i godinama se pripremao - ali to je jedino što objašnjava ono što se dogodilo." "I da nekako trebaju to Čudovišno Dijete - i mene?" "Opet, možda." Sljez uzdahne. "Siguran sam u jedno - naši protivnici neće se zadovoljiti time da se oko toga samo uobičajeno prepiru u Parlamentu Cvjetova, ili čak i na današnjem vrhovnom vijećanju, kao što Sunovrat i ostala stara garda misle. Niti će se blefiranjem dati navesti da odustanu. Kukurijek je čovjek od akcije. Računa na to da će drugi gubiti vrijeme razgovorima dok on bude jurišao naprijed." Theo je na trenutak zaboravio vijećanje. Sad ga je pomisao da će gospodari obitelji Kukurijeka i Kužnjaka biti upravo tu, na ovom mjestu, tjerala da se osjeća ogoljeno i ranjivo. Zurio je u kišom poprskan prozor Sljezova apartmana. Niz kapljica se udružio tvoreći okomit potočić. Kad su stigle do malena lista, zalijepljena na staklo, nisu ga odgurnule s puta nego potekle oko njega. Kako me div ljudožder Lutkica nazvala? Plitkim. Poput kišnice. Samo idem za strujom, klizeći u stranu, mijenjajući smjer - što god je lakše. Je li i Cat to mislila ? I sad je tu sjedio, "najplići" čovjek na svijetu, u potpuno stranom mjestu, sa životom na kocki među ovim hladno sebičnim vilinskim narodom. Odlučio je ne samo postupiti bolje nego u prošlosti nego jedanput u životu poštovati odluku. "Što je s vama?" iznenada upita Theo. "Zašto ste vi tako drukčiji? Kako da znam da nemate vlastite planove?" "Dobro pitanje." Lord Sljez igrao se komadićem kruha. "Odgovor je da imam vlastiti plan, dakako. Ali jedan sam od rijetkih čiji se plan poklapa s vašim, gosparu Vilmos." "Kako to? I zašto bih vam vjerovao na riječ?" "Na drugo pitanje mogu odgovoriti samo time da ne morate, ali bojim se da vam ne mogu ponuditi nikakav dokaz. Što se tiče onoga što nam je zajedničko, osim naše temeljne biti... pa, nisam zapravo jedan od stare garde, iako je moja obitelj moćna. Moji majka i otac umrli su u posljednjem Cvjetnom ratu, što je jedan od razloga da se bojim i sumnjam u sukob među obiteljima. Također, radikal sam neke vrste, barem u usporedbi s većinom drugih glava kuća. Ne vjerujem da se možemo uzdati u to da će stare zakonitosti zadržati stvari na okupu niti da je tradicija još najvažnija sila u našem društvu. Mi smo dugovjeki narod i zbog toga se sporo mijenjamo, ali mijenjamo se. Moramo. A naše društvo zapravo nije bilo stabilno od smrti kralja i kraljice - pretpostavljam da će vam to malo značiti, ali istina je. Kukurijek je

126

još jedan radikal, ali njegove zamisli koriste samo Nidrusu Kukurijeku i ljudima poput njega - vrlo malom dijelu našeg naroda. Da ne spominjem što želi učiniti nebrojenim nedužnim smrtnicima protiv kojih nemam ništa." Theove su se misli zaustavile na smrti kralja i kraljice o kojoj je čitao u knjizi svojeg praujaka - da je njihov svršetak primorao (ili dopustio?) sedam vladajućih obitelji da preuzmu vlast na prvom mjestu. Bilo kako bilo, nataložilo se malo previše, previše podataka, previše zbunjujućih novih zamisli, a bez obzira na to što je njegova krv možda govorila, razum mu je još slao signale da je smrtnik: znatno ga je više zanimalo zaštititi vlastitu kožu, koje god joj gensko naslijeđe bilo, nego nastaviti s brzinskim tečajem o kraljevskoj lozi Vilinja. "Još jedno pitanje", rekao je Sljezu. "Jeste li vi bili među onima koji su željeli da dođem ovamo? U... Vilinje? A ako je to istina, zašto ste dali Vratiću da to učini umjesto da to obavite sami?" Sljez izvede otmjen pokret predaje. "Izluđujem ostale zato što se, kad vjerujem da je nešto važno, i ponašam tako. Stoga, da, ako pritisak na Sunovrata, Ljiljana i ostale, sve dok nisu popustili i pristali da vas se dovede ovamo iz vašeg svijeta, znači da sam odgovoran, onda je krivnja moja." Malo se osmjehnuo. "Nadam se da ćete, na duge staze, imati razloga da mi zahvalite umjesto da me mrzite, ali budućnost se još mućka u Zdencu. Mogli smo vas dovesti ravno ovamo - upravo u ovu kuću, da smo htjeli - ali takav trošak moći, i s tako jedinstvenim i neobičnim žarištem, privukao bi pozornost, posebno kad smo znali da vas već promatraju Kukurijek i njegovi saveznici. Vratić je jedan od rijetkih ljudi izvan grada koji vlada vještinom da provede takvo što. Njegovi su pokusi dobro znani, ali čak i najsumnjičavija vladajuća obitelj smatra ga uglavnom bezazlenim ekscentrikom - on se mnogo ne petlja u pravu politiku, iako mnogo o njoj govori - i tako sam pomislio: ako on bude taj koji s vama stupi u vezu i pokuša vas prevesti na drugu stranu, to bi moglo proći neopaženo." Namrštio se. "Očigledno sam pogriješio. U svakom slučaju, izvršio sam mali pritisak na nj preko njegova rođaka, lorda Tratinčice, i on se na kraju složio." "Ali ne sa svime što ste htjeli." "Svakako nije ispunio svoj zadatak onako kako sam priželjkivao. Zamislite, poslati samo vilenicu s vama!" "Dobro se snašla", reče Theo. "Ne, prokleto se dobro snašla." "U svakom slučaju, Vratić se počeo bojati dočuvši za smrt mojeg nećaka Daliana." Sljez se ponovno namršti. "Još ne razumijem zašto su poslali njegovo srce klanu Tratinčica. Ali o čemu god se radilo, njega je zahvatila panika i htio je odustati od cijele stvari. Bilo je potrebno da Sunovrat, Ljiljan i neki drugi upotrijebe sav svoj utjecaj kako bi ga privoljeli da pristane održati svoj dogovor s nama." Theo se zavali natrag. Napokon je shvatio promjenu u Vratićevu ponašanju - od početne iritacije i nečeg što se doimalo poput nezainteresiranosti do gotovo umiljate ljubaznosti. "Dakle," rekao je nakon dugih trenutaka tišine, "što će se danas dogoditi? Kako mogu znati da me lord Maslačak i njegovi prijatelji neće prodati Kukurijeku? O meni svakako nemaju visoko mišljenje." "Lord Maslačak." Nacerio se. "To je vrlo domišljato - upamtit ću to za Parlamentarne ludosti, ako se tako vesela, obična stvar uopće priredi ove godine. Sto se tiče toga da će vas oni nekako izdati, ne brinite se previše, gosparu Vilmos. Možda sam za njih mladi izgrednik, ali vodim jednu od vladajućih obitelji i ne dam se lako ignorirati, čak i od starog veterana poput Sunovrata. Usto, napokon počinju osjećati nervozu zbog Kukurijekovih makinacija, ma što govorili. Čuli su glasine o Čudovišnom Djetetu. Znaju da takvo što nastaje aplikacijom grozne znanosti, proučavanjem i provedbom mnogih zabranjenih stvari. Vi ste pijun, ali dok ne doznamo više, važan pijun. Neće vas predati tako lako kao što se bojite." "Nekako se zbog toga ne osjećam puno bolje." Sada se Sljez nasmije. Bio je prilično simpatičan za gospodara Cvjetne kuće. Theo nije znao treba li ga to činiti sumnjičavim ili ne. U svakom slučaju, njegovi senzori sumnje počinjali su se umarati od prevelike upotrebe. "Uredio sam da promatrate cijelo događanje iz sigurnog dijela zbornog središta", reče vilinski lord. "Nećete čak ni biti na istom katu zgrade s Kukurijekom i njegovim kontingentom. Dođite, približava se vrijeme za predstavu - odvest ću vas do vašeg sjedala." Theo ustane. "Postoji li mogućnost da pronađem nekog tko je ovdje odsjeo? Riječ je o Jabučnici - vilenici koja me ovdje dovela. Izišla je nedavno i sada se već pomalo brinem za nju." "Prenijet ću poruku hobu", reče Sljez vodeći ga prema vratima. "Siguran sam da će vašu prijateljicu ubrzo pronaći. Vi ste važan gost, naposljetku, ma kako vam se katkad to činilo drukčije." Trebalo je hodati barem deset minuta od predvorja kuće-tornja Sunovrata do zbornog središta, oko jarka i duž ruba memorijalnog vrta koji je izgleda bio posvećen ratnim žrtvama klana Sunovrata, iako nije bilo specificirano kojeg rata. Theo je bio više nego umoran od vilinske povijesti pa nije pitao, nego se usredotočio na uživanje u povjetarcu i prigušenom poslijepodnevnom suncu, prepuštajući svoja osjetila onome što bi u Kaliforniji smatrao tipičnim jesenskim danom. Zrak je mirisao na jabuke i nešto zemljano - mokru ilovaču i lišće. Kompleks kuće Sunovrata bio je golem, a posjedi pomno uređeni tako da gotovo nalikuju na divlju šumu i livadu. Leđima okrenut četirima tornjevima, dok je glavnina nižeg zbornog središta još bila skrivena živicom i starim kamenim zidinama, Theo je mogao gotovo zaboraviti gdje se nalazi. Iz nekog razloga na puteljcima nije bilo mnogo ljudi. Radna skupina naboranih čovuljaka koja je kopala u presušenom ukrasnom jezeru uspravila se da ih promotri dok su prolazili, a onda dotakla čela i vratila svom poslu prepoznavši lorda Sljeza. Dalje naprijed, skupina vilenaca bojila je detalje na vrhu jedne ornamentalne svjetiljke pokraj puteljka, trojica na kistu, zujeći i čavrljajući. Obrušili su se dolje i izveli nekoliko krugova oko Thea i Sljeza, brzi poput oluje mušica.

127

Njihov pozdrav zvučao je više podrugljivo nego smjerno, ali njegovo gospodstvo i njima i kopačima pridavalo je istu pozornost. Zborno središte bilo je nisko u usporedbi s drugim građevinama u Sunovratovu kompleksu, samo četiri ili pet katova na najvišoj točki, ali to ga nije činilo malim. Pružalo se preko velikog područja unutar zidova i imalo vlastite njegovane vrtove, manje divlje od ostatka Sunovratovih posjeda. Također je izgledalo kao da je sagrađeno u modernijem stilu, barem koliko je Theo mogao primijetiti: vanjski zidovi bili su većinom od stakla ili nekog vilinskog ekvivalenta, a različite zgrade bile su povezane vanjskim nogostupima i mostovima, te je pomalo nalikovalo na veliki model neke neobično plosnate molekule. Iako ga je pratio vilinski lord, Thea su prilično dugo pretraživali i bockali mrki divovski zaštitari prije nego što su mu dopustili da prođe kroz široka ulazna vrata. Sljez ga je poveo predvorjem punim zaposlenih dužnosnika raznolikih egzotičnih oblika i uveo u dizalo za rukovoditelje. "Mogli smo se popeti pješice - samo je jedan kat - ali ne želite da vas ona pusta ogovarala na stubama vide", objasni Sljez. Sjedalo što su ga Theu obećali tijekom rasprave, zapravo je bio ured na uglu, dva kata ispod glavne dvorane za sastanke. Taje prostorija bila vjerojatno samo trideset ili četrdeset stopa od tla, ali pogled s prozora vanjskog zida bio je tako zagušen vršcima drveća da je bilo nemoguće znati zasigurno. Ured se sastojao od duguljastog stola, nekoliko stolica i drugih komada pokućstva; krupna zelenkasta spodoba bila je čvrsto zaglavljena za stolom točno do vrata. "Ja ću vas sada ostaviti, u redu?" reče Sljez. "Moram obaviti nekoliko stvari prije početka sastanka." "A ja ću samo ostati ovdje, da?" "Oh, mislim da možete. Ako vam išta zatreba, Walter vam može pomoći." Sljez pokaže na stvorenje za stolom, a onda kimne i izađe. Walter je bio još jedna neman u svojstvu službenika, gotovo jednako ružan poput onoga kojeg je Theo bio sreo. Bio je punašniji od mišićave bradavičaste svinje, kože kao u krokodila i okruglog, ljuskavog lica. Nijemo je uputio Thea prema stolu u sredini sobe, a onda trznuo prstima iznad površine svojeg stola kao da pokušava otresti s njih vodu; veliko zrcalo uzdigne se iz nevidljiva proreza na sredini stola. Njegova odrazna površina djelovala je zamagljeno, a onda je magla iščeznula, a zamijenio ju je obiteljski grb Sunovrata koji je ostao u sredini zrcala. "Probni signal Vilin-zemlje", promrmlja Theo. "Oprostite?" reče reptilski Walter. "Ništa." Neman-službenik kimne, polako se izvlačeći iza stola, te donese Theu vrč vode i čašu. "Smeta li vam ako pojedem ručak?" upita Walter. "Budući da danas radim, a trebao sam biti na praznicima?" "Nimalo." Ljuskava glava kimne. "Vrlo ste ljubazni." Walter uzme bijelu kartonsku kutiju ispod stola, otvori ga i pogleda unutra. Slurp! Dug siv jezik izleti van i uroni u kutiju poput klipa, a onda se povuče gotovo jednako brzo, izvlačeći nešto sa sićušnim uzvrpoljenim nogama. Theo okrene glavu, uznemiren. Zrcalo u sredini stola ponovno se zamagli, a grb Sunovrata izblijedi te se pojavi ono što je Theo slutio da bi mogla biti dvorana za sastanke zbornog središta nekoliko katova iznad njega. Bila je u najmanju ruku velika poput goleme podrumske dvorane u kojoj se nalazilo saće i poput mnogo manjeg ureda u kojem se Theo trenutačno nalazio. Činilo se daje imala jedan zid u cijelosti od stakla. Dugačak stol presijecao je dvoranu pružajući se okomito prema prozoru od poda do stropa; iz Theove perspektive zrcalnog zaslona pružao se pogled na njegovu ulaštenu duljinu. Redovi stolaca okruživali su stol s obiju strana - diplomacija kao gledateljski sport. A kroz stakleni zid pucao je pogled na tornjeve najviših gradskih kuća koji su zašiljili crtu obzorja poput rastvorenih komponenti švicarskog vojnog noža, skupina sjenki osebujnija od ičeg što je vidio u svojem svijetu. Lord Sunovrat i gospa Zelenkada već su sjedili na strani stola koja je Theu bila vidljiva s lijeva, okruženi svojim podređenima. Lord Sljez također je zauzeo svoje mjesto, iako je imao kudikamo manji kontingent koji se sastojao od nekolicine mlade vilinčadi u elegantnim odijelima. Iza njih, najbliža prozoru od poda do stropa, i očito predstavljajući drugo kućanstvo, bila je skupina okupljena oko iznimno visokog i vitkog vilinskog plemića s dugim srebrnastim pletenicama i tužnim ali samim sobom zaokupljenim očima; izgledao je još starije od lorda Sunovrata. Ta tugaljiva pojava bila je okružena skupinom osoba koje su mogle biti ministranti, mladi vilenjaci istih frizura odjeveni u jednostavnu, komotnu odjeću koja je nalikovala na crkvene halje. "Tko je to?" upita Theo pokazujući na srebrnokosog vilenjaka. Neman-službenik podigne pogled nadutih obraza. Prožvakao je nekoliko puta, profinjeno ispljunuo ljusku u svoj ubrus, a onda odložio kutiju i nagnuo se naprijed, škiljeći. "Ah. Njegova Blistava Ekscelencija, Garvan, lord Ljiljan", rekao je. "Lud ko kupus, taj." Theo se pokuša sjetiti što su mu rekli za obitelj Ljiljana. Saveznici Sunovrata i Sljezova bilo je sve čega se mogao sjetiti. Svi koji su zasad tu, na istoj su strani, pomislio je, što je doista bila istina jer je strana stola Theu zdesna bila potpuno prazna. Još nema Kukurijeka, niKužnjaka. To mu je trebalo poboljšati raspoloženje, ali nije. Čekanje je bilo gore od znanja, zapravo. Promotrio je gomilu vila i vilenjaka koji su sjedili na stolicama iza Sljeza, Sunovrata i ostalih. "Tko je sav taj narod otraga?" upitao je. "Neki izgledaju prilično bogato i važno."

128

Čovjek-gušter opet se nagne naprijed. "Uobičajena gomila. Ondje je klan Jaglaca, oni su jedna od Šest obitelji. Zatim saveznici lorda Sunovrata. Ono su Božuri, i Zvončići, i... Ne mogu posve raspoznati one otraga, ali vidio sam popis gostiju pa sam prilično siguran da je riječ o Visibabama. Iza njih su... Šeboji, da, nema sumnje. Teško je reći koji Seboji samo ih gledajući - brojna obitelj i svi prilično jednako izgledaju - ali ne možete ih zamijeniti. Slabe brade, svi odreda." "A druga strana, prazni stolci, ti su za Kukurijeka i Kužnjake?" Dužnosnik nakratko provjeri popis na svojoj mapi sa stezaljkom. "Da, i neki drugi koji su zatražili da ih se smjesti s njima. Naprstci, Kokotići, i... da provjerim... Jedići, Zlatice..." Naprstak. Ime je potaknulo Theovo sjećanje, ali u glavi mu se vrtjelo od hortikulturnih imena, zarasli vrt vilinskoga građanstva i povijesti, napola-shvaćenih. "Ta će grupa kasniti, bez sumnje", nastavi ljuskavi momak. "Kukurijeku i nekim drugima to će biti namjerni izraz prezira. Što se lorda Kokotića tiče, vjerojatno je uhvatio krivi vlak s ladanja. Provest će deset minuta okrivljujući željeznički sustav." Unatoč svojoj nervozi, Theo se pomalo zabavljao. "Čini se da uistinu znate mnogo. Kako se zovete?" "Spunkie Walter, gospodine." "Drago mi je, Spunkie." "Ne, zovem se Walter. Spunkie je ono što jesam. Bili ste upoznali mojeg rođaka spunkieja Tima." "Bradavičastu svinju? Oh, oprostite, je li to bilo nepristojno?" "Ljudi mogu misliti što žele." Walter slegne ramenima na stanje u svijetu. "Neki misle da ja sličim na guštera." "Ma zamislite." Spunkie kimne. "Hoće li vam smetati da završim s ručkom, gospodine? Rekli su da ću vas poslije možda morati dovesti pa bih radije jeo sada. Ovdje jedva imam prilike sjesti, a nekmoli ručati." "Naravno." Sad je Theo opet bio nervozan - veoma nervozan. Nije mu se baš sviđala zamisao da ga dovedu poslije, ili uopće. Nastojao se umiriti promatrajući kako se vilinski plemići pripremaju za vijećanje. Pa, jedna se strana pripremala. Druga se još nije pojavila. Spunkie Walter je to nazvao izrazom prezira. Ili, Theo pomisli, možda je riječ o nečem puno gorem. Možda kane napasti kuću Sunovrata i pokušati me oteti ili nešto slično. No bilo je teško povjerovati u to, teško pripisati sebi toliku važnost, bez obzira na to što je Sljez rekao, a kamoli povjerovati da je ijedna od drugih vilinskih kuća bila tako očajna da napadne klan Sunovrata tu u srcu njihove moći, iza njihovih velebnih utvrđenja. Ipak... "Hej, Waltere? Ima li lord Sunovrat... Ne znam kako to ovdje zovete. Stajaću vojsku? Osobne snage osiguranja?" Walter usrče još jednu uzvrpoljenu jestvinu. "Da, gospodine", reče mrko. "Više od tisuću njih. Imaju svoje barake u vanjskim zidinama. A uvijek ih je stotinu stacionirano u glavnom tornju. Nakon posljednjeg Cvjetnog Rata, nitko ovdje baš nema povjerenja u druge." "Hvala." Theo se odjednom osjećao puno bolje. A sigurno je tu postojala i čarolija - mnogo čarolije, sve čini i stvari koje je Sljez spomenuo. Te suparničke kuće sigurno su bile poput Sjedinjenih Država i SSSR-a tijekom hladnog rata suprotstavljene sile predobro uravnotežene da bi išta počele iz straha da čak ni agresor možda ne bi preživio. Ne, upravo je napuštanje ove naoružane tvrđave morao izbjeći. Njegova glupost što je dopustio Zirusu Zelenkadi da ga odvede ravno na neprijateljev prag počela ga je pošteno izgrizati. Hajde, Theo. Ne možeš više biti plitak. Ne možeš samo ići za strujom. To će te ubiti...! Lord Sunovrat sada je stajao razgovarajući za stolom s nekima na svojoj strani, ali Theo nije mogao ništa čuti. "Postoji li način da čujem što govore?" "Recite 'u moje uši'", uputi ga Walter. Theo to učini; trenutak poslije Theo je u svojoj glavi čuo Sunovratov glas, pun dobro odgojene razdraženosti što njegovi kolege iz drugih obitelji još nisu stigli. Nije to bio vanjski zvuk poput onog kojeg dobivate iz zvučnika, ma kako dobar: glas vilinskog lorda odzvanjao mu je - u glavi. Bio je to tako čudan i fascinantan učinak da Theo zamalo nije čuo kad su se vrata ureda otvorila. Vladajuća klasa još je Theovim očima bila dovoljno slična da mu je trebalo nekoliko sekundi da prepozna vilenjaka koji je stajao na ulazu. Pristala figura s naočalama kimne Theu, a onda se okrene prema gušterastom tajniku i reče: "Prepoznaješ li me?" "Naravno, grofe Vratiću." "Dobro. Imam poruku za tebe od lorda Sunovrata." Pružio je spunkieju komad papira. Walter ga promotri; grimasa preleti njegovim ljuskavim licem. "Trebala je doći preko hoba." "Nije ju dao hobu, dao ju je meni. Upravo sam bio s vašim gospodarom prije nekoliko časaka." "Onda smjesta moram ići", reče Walter ustajući. "Piće je u ormariću na suprotnom zidu, grofe Vratiću. Molim, oprostite mi ako vas pustim da se sami poslužite. Ovo je izgleda hitno." Theo je buljio. "Vratiću! Nisam vas očekivao ovdje vidjeti." Vratić se malo nasmiješi. "Ne mogu tvrditi isto - čuo sam mnogo o vama u posljednje vrijeme. Razabirem da ste imali mnogo bliskih susreta s opasnošću i da ste umalo nastradali, no čini se da ste imali sreće. Ipak, vrlo sam nezadovoljan što vas je Jabučnica dovela ovdje, protivno mojim zapovijedima."

129

"Da, tako je, vi ste htjeli da idem... idem..." Neposlušna uspomena izgubila se zauvijek, zamijenjena drugom mišlju. Graja iz dvorane za vijećanje utišala se kad se usredotočio na grofa Vratića, ali nije posve iščezla, što je pridonijelo zbrci u Theovoj glavi. "Stani malo, to ste sigurno bili vi!" Vratić, koji se približavao stolu, naglo se zaustavi. "Što to znači?" "Jabučnica mije ostavila poruku - rekla je daje netko koga poznajem pred kućom Sunovrata. Iz onog što je tajnik rekao pomislio sam da je mislila kako je vidjela Rufinusa - ali on je mrtav." "Da, to svakako jest, sirota budala." Vratić klizne na stolac pokraj Thea. "Baš ste divan rođak", reče Theo. "Ali sigurno je mislila na vas. Nisam joj uspio ući u trag -jeste li je vidjeli?" Vratić odmahne glavom. "Nisam, i sumnjam da je mene vidjela jer nisam došao svojom uobičajenom kočijom nego kombijem s postaje. Moja nazočnost ovdje nije općepoznata, vidite." Promotrio je prizor iz glavne dvorane za sastanke. "Vidim da Kukurijek i ostali još nisu stigli." "Da, Walter spunkie je rekao da će kasniti, svi odreda, Kužnjaci, Koko-tići i... Naprstci..." Odjednom mu je postalo hladno kao da ga je uhvatila zimica. "O moj Bože. Njemu ste me pokušali poslati? Naprstku?" "Naprstku? Moguće." Vratić je govorio odsutno. Napeto je motrio zrcalo. "Što s tim? Tek se posljednjih nekoliko dana obznanilo da se udružio s Kukurijekovim ljudima." Theovo je srce bubnjalo. "Sljez nije mogao shvatiti zašto ste me poslali u Grad s tako malo zaštite. Ali to nije bila pogreška, zar ne? Vi... vi ste me prodali." "Prodao? Kakva je to glupost? Nastojao sam vam pomoći vi, vi nepristojni, nezahvalni stvore..." Vratić zastane. "Gle, Kukurijek je stigao." Theove oči polete prema zrcalu, ali sve se doimalo prilično isto -jedna strana golema vijećničkog stola bila je krcata, druga prazna. Gospa Aemilia predlagala je da pokrenu raspravu o mnogim stvarima čak i bez nazočnosti svih šest vodećih obitelji, a njezine su riječi odvukle Theovu pozornost upravo u kobnom trenutku. Spazio je pokret krajičkom oka i okrenuo se upravo kad mu je Vratić pokušao pritisnuti komad tkanine na usta. Jedan udah njezina mirisa, reskog i pljesnivog poput nečeg što je dugo raslo u mračnom, mokrom tlu, bio je dovoljan da ga natjera da se baci unatrag. Vratić nije imao prilike oviti drugu ruku oko Theova vrata. Theo se uspio osloboditi i prevaliti sa stolice na pod, ali osjećao je da je nešto od isparina dospjelo u njegovo tijelo, pretvarajući mu mišiće u gumu. Budala! Otpuzao je od stola, pokušavajući uspostaviti kontrolu nad svojim udovima kako bi mogao ustati. Budala sam što nisam ovo predvidio! Poslao je IValtera odavde! Prodao me a sad je tu da dovrši posao! Vratić ga je u trenu sustigao i ščepao tankim ali ipak zapanjujuće snažnim rukama. Kao u savezu s njegovim napadačem, glasovi iz dvorane za sastanke postadoše jači u Theovoj glavi dok se koprcao kako bi Vratićevu krpu udaljio od lica. "Skandalozno se odnose prema nama. Znate da ne volim ostavljati svoju planinu ni zbog čega osim zbog najvažnijeg posla, posebno na sveti dan koji bih trebao provesti sa svojom obitelji i narodom..." "Molim vas, budite strpljivi, Garvane." "Bio sam strpljiv, gospo Aemilia. Moje meditacije su prekinute, bio sam prisiljen proputovati izvan sezone sva polja Božikovinine Krune pokušavajući pronaći stanicu, a sad ovo!" "Imate svako pravo da se uzrujavate, dobri moj Ljiljane..." "A to bi bilo dosta od tebe, Sljezu. Samo si pupoljak, pa ako misliš da ću ostati ovdje i dati se vrijeđati od onog Kukurijeka i njegovih skorojevića samo kako bih ostvario tvoje političke ambicije..." "Čekajte! Dobivam poruku..." "Stoje, brate?" "Samo tren, Aemilia, hobgovori... nema nikakva smisla..." Theova borba, u strašnom kontrapunktu, bila je gotovo potpuno tiha. Otkotrljao se prema stolu dok gaje njegov neprijatelj objahivao nadajući se da će udariti vilenjakovom glavom o namještaj i zbaciti ga, ali Vratić je preduhitrio njegov plan i uspio namjestiti jednu nogu na nogu stola dok je ponovno gurao krpu na Theovo lice. Theo zadrži dah, ali već je bio iscrpljen i trebao zraka: znao je da neće dugo izdržati. Pokušao je prizvati u pamet tučnjave u kojima je sudjelovao, ali jedino se mogao sjetiti toga kako je nastradao ili kako je prvom prilikom pobjegao glavom bez obzira. Vitka, blijeda ruka pritiskala je krpu prema njemu unatoč njegovim najjačim naporima da je zadrži podalje. Uskoro neće uspjeti udahnuti zraka i borba će biti gotova. Theo je oklijevao, znajući da će imati samo jednu šansu, a onda se prisili da se prestane odupirati i omlohavi. Uspio je uvući tek mali dah prije predaje i molio se da krpa nije bila nešto čarobno, daje djelovala samo ako ste udisali isparine. Natjerao se da leži mirno i zadržao onaj sićušni, nedostatni dah usprkos vrištanju njegovih instinkta dok mu je smrdljiva tkanina pokrivala usta i nos. "Imam ga", objavi Vratić, očigledno zraku. "Izaći ću odavde za nekoliko trenutaka. Možete nastaviti." Pod krpom, Thea su oči toliko pekle daje mislio daje možda oslijepio, ali to mu je bila zadnja briga. Morao je čekati, a pluća su mu gorjela sve dok mu svaki njegov djelić nije zavrištao da se bori za dah bez obzira na sve, a onda je pričekao sekundu dulje, sve dok nije osjetio da je Vratićeva ruka popustila pritisak, a vilenjakova se težina malčice premjestila na Theovim grudima. Čim se krpa odmaknula, iskrenuo je glavu i obuhvatio zubima Vratićev dlan, a onda zagrizao što je jače mogao. Vilenjak krikne od neočekivane boli, a tkanina mu ispadne iz prstiju. Theo zabaci glavu, uvuče dah te se osovi na noge posljednjim snagama, podižući Vratića s tla sa sobom prije nego što se bacio natrag u eksploziji tame.

130

Mrak se nije brzo povukao. Dugo vremena, minute i minute, Theo je mogao samo bespomoćno ležati na podu ureda pitajući se je li udario vlastitom glavom razbijajući Vratićevu o stol, ili ga je otrov Vratićeve krpe doista oslijepio. Barem nije čuo išta drugo da se miče; Vratić nije dopuzao da ga dokrajči, iako je Theo mogao osjetiti težinu grofove ruke na svojim grudima. Kad su mu se vid i kontrola nad udovima napokon vratili, Theo odmakne vilenjaka, okrene se, i mutno se zabulji u njega. Vratić nije bio mrtav, ali je jako udario glavom i oči su mu bile prevrnute pod kapcima. Drhtao je poput zeca kojeg je Theo jednom vidio nastrijeljena prijateljevom zračnom puškom. Theo odgmiže po podu i podigne krpu, a onda je vrati i gurne na Vratićevo krvavo lice. Vilenjakovo drhtanje oslabi, a onda prestane. Nadam se da je gad mrtav, pomisli Theo, ali je sumnjao da je otrovana tkanina tako djelovala. Bilo je to previše muke kroz koju su svi morali proći samo da ga se ubije, kao na vlaku. Otmica se činila vjerojatnijom namjerom. Podigao je gornji dio tijela ha stolicu, a onda se uspio povući uvis sve dok nije stajao, ljuljajući se pokraj stola. Glasovi u njegovoj glavi opet su postali tiši, ali još je mogao vidjeti ljude u golemoj dvorani za sastanke. Upitao se koga bi pozvao. Morao je nekom reći - Sljez je trebao znati što se događa. "Hob?" zovnuo je prema stropu. Nitko ne odgovori. "Bojim se da se moram složiti s lordom Ljiljanom", gnjevno je govorio Sunovrat. "Ovo je više nego protupropisno - slanje ovog mandragora proračunata je pljuska." Kukurijekova strana vijećničkog stola više nije bila prazna. Jedna jedina spodoba odjevena u crnu halju stajala je ondje, okrenuta prema Sunovratu i ostalima. Ono što je Theo mogao vidjeti od lica bilo je tako blijedo da je isprva pomislio da je to jedan od šupljikavaca. Kad je spustila kukuljicu, spazio je da su crte bile bizarno neoblikovane, dva potpuno mrtva oka, kvrga od nosa, prorez za usta, cijela stvar beživotna poput nedopečenog paprenjaka. Posegla je pod halju, a stražari skočiše sa svih strana dvorane: u trenutku je na desetke cijevi oružja bilo upereno u nedovršeno stvorenje, ali ono je nastavilo svoj spor, nespretno-promišljen pokret. Theo je mogao samo zuriti u zrcalo i promatrati kako se sve razvija, s mučninom u mozgu, iscrpljen i zbunjen. "Ne pucajte", glasno će lord Sunovrat "Niti jedno poznato oružje nije moglo proći kroz naše detektorske čarolije. Mandragor je prošao kroz pet kontrolnih rampi prije nego što mu je dopušten ulazak." Mekane bijele ruke izrone van, svaka držeći zlatni štap. Unatoč riječima lorda Sunovrata, začulo se zujanje i škljocanje dok su stražari spremali oružje, ali blijedi stvor samo raširi svoje ruke držeći štapove okomito na svakom kraju. Bljesak svjetla prijeđe između njih, a onda prostor između štapova ispuni slika hladno naočita, crnobrada lica. "Kukurijek!" ogorčeno će Sunovrat "Kakvi su to glumački trikovi? Zašto niste ovdje? Zašto ste poslali ovo siroto proizvedeno stvorenje umjesto vas, ovaj... hodajući korijen? Bojite li se sastati sa sebi jednakima?" Osmijeh se raširi licem na treperavoj slici. "Meni jednaki su ovdje sa mnom." Slika je ostala iste veličine, ali se vidokrug proširio sve dok se nisu mogli vidjeti ljudi koji su sjedili njemu sa svake strane, jedan taman poput Kukurijeka ali bijelih obrva, drugi svijetle kose i brade. "Poznajete Kužnjaka i Naprstka, mislim." Kužnjak se samo nasmiješi - ne uzimajući u obzir obrve i taj neugodan osmijeh, Theo shvati da je uznemirujuće nalikovao na svoju kćer Poppy - no usnice drugog vilinskog lorda bijahu spojene u tankoj crti. Čak i kroz bol u glavi, Theo pomisli da lord Naprstak izgleda posramljeno i možda malo preplašeno. Koji vrag ja to gledam? Nije to neka prokleta TV emisija - upravo su me pokušali ubiti! Moram izaći odavde, reći nekome... Ali u tom je času jedva mogao stajati uspravno i buljiti. Kukurijek je opet dominirao slikom, njegovo blijedo, zabavljeno lice tako privlačno da bi graničilo s ljepušnim da nije bilo nečeg zastrašujućeg u njegovim očima: čak i putem zrcalnog zaslona kroz koji je promatrao iz daljine, muškarčev poput ugljena crn pogled držao je Theovu pozornost poput plamena svijeće u mračnoj sobi. "Dakle to je to?" upita Sljez. Činilo se da je on jedini shvatio što se događa. Sunovrat, Ljiljan i mnogi drugi još su izražavali svoju ogorčenost zbog takva kršenja protokola. "Zar se više ne osjećate sigurni u svojim kućama, unatoč našim stoljećima dugim običajima ugošćivanja? Zar to znači da će biti rata?" Kukurijek se nasmije. "Recimo da se ne bih osjećao sigurno u toj kući, ne. Što se rata tiče, da, moj mladi lorde, bit će ga. I više od toga. Igra ne samo da je počela nego je gotova." Unatoč Kukurijekovu licu na čarobnom zaslonu usred zrcala, Theova se pozornost premještala uvis, prema prozirnom zidu koji se pružao cijelom stranom dvorane za sastanke zbornog središta. I drugi u velikoj prostoriji su ga vidjeli: mali oblik koji se približavao nebom prema kući Sunovrata, krećući se vrlo brzo - crn, krilati obris koji se obrušavao sa sunca. Lord Sunovrat bio je na nogama, tresući šakom, ali lice mu je bilo beskrvno poput neljudskog stvora koji je držao Kukurijekov zaslon - lice čovjeka koji vidi vlastitu smrt na vjetru. "Ali to nije moguće! Niste mogli stvoriti takvu leteću napravu! Svi naši zakoni je zabranjuju! Znali bismo da ste koristili znanost u izradi takve stvari...!" Stvar je išla ravno na njih poput papirnatog zmaja koji netko namotava. Sad joj je Theo mogao vidjeti oblik: nazupčana krila, nit repa nalik na bič. Ljudi u dvorani za vijećanje vrištali su međusobno se boreći, posrćući preko stolica, padajući. "U pravu ste, lorde", reče Kukurijek. "Stoga smo se vratili prijašnjoj znanosti, onoj koju je naš narod gotovo zaboravio. Zašto stvoriti nešto što leti, bljuje plamen i ubija... kad ga možemo samo probuditi?" Bio je iznad središta grada. Theo razjapi usta. Bio je golem - dosad nije shvatio kako se brzo kretao jer nije ni sanjao koliko je bio velik: dugačak poput nogometnog igrališta od iskešene gubice do vrška svog zmijolikog tijela. Lord Ljiljan je teturao, a pridržavala su ga dvojica njegovih ministra-nata. "Probudili ste zmaja? Onda ste prokleti! Prokleti!"

131

Reski hob-glas stane vrištati i u Dvorani za primanja i u Theovoj glavi: "Opasnost! Napad! Opasnost! Napad! Opasnost!" "Prokleti?Možda", ravnodušno će Kukurijek. "Ali vi ste mrtvi. Koji bi vam usud bio draži?" Prekrivši prozor, crna sjena uroni sobu na bezvremenu sekundu u nešto dublje od sumraka. Svjetlo je tinjalo u svakoj pukotini golema oblika, crne ljuske bile su okružene užarenim crvenilom poput kamenja što pluta u rastaljenoj lavi. Tada se gubica razjapi u paklenom bljesku usijanja, a krila raspona od šesto stopa široko se rastegnu kako bi usporili stvorenje dok je njegov golemi zmijoliki vrat švignuo naprijed rigajući vatru. Golemi prozor dvorane za sastanke odleti unutra - prasak gorućeg, tekućeg stakla. Na trenutak je Theo mogao vidjeti ljude u njoj odbačene mlazom kako sahnu u crne kosti i pepeo - tada zrcalo potamni. Cijela zgrada zadrhti pod njegovim nogama, a udar groma poput Božjeg malja odbaci ga na pod i razbije svod iznad njegove glave zapljusnuvši ga komadićima poput kamenja razorenog Jerihona.

132

Dio treći Cvjetni rat

133

Autobusna postaja u Pentagramskoj ulici Streedy Kopriva pozorno je pogledao ulični znak kako bi provjerio da na njemu i dalje piše isto. Nije smatrao da ulice često mijenjaju imena od jednog bloka do drugog, ali nije bio posve siguran. Zapravo, nije bio posve siguran ni u što, osim da želi uhvatiti pravi autobus i vratiti se kući. Mogao je samo plitko udisati zrak jer je bio tako nervozan da su ga prsa boljela. Ovo je bio prvi put da je sam izišao van otkad su ga njegovi novi prijatelji pronašli, i premda je dio njega bio ponosan stoje nečim pomagao umjesto da samo jede njihovu hranu i zauzima prostor, nije mu se sviđalo stajati sam nasred pločnika pod ovim poslijepodnevnim nebom. Ipak, zadatak je bio važan. Tako su mu rekli. Također su mu rekli da ga jedino on može obaviti - nitko drugi! To ga je zbilja začudilo. Ali to nije boravak na ulici učinilo ništa lakšim. Zapitao se zašto... zašto... naprezao se da se prisjeti imena tihog, ozbiljnog vilenjaka... zašto se Caradenus nije našao s njim kao što je trebao. Povremeno je morao zastati kako bi razmišljao, kako bi se primorao sjetiti se što je sljedeće trebao učiniti, ali kad bi to učinio, ljudi bi ga često promotrili s ljutnjom na licu dok su koračali ili letjeli oko njega. To gaje plašilo. Pomislio je da bi svakog trena mogli iznenada uperiti prstom u njega i reći: Gle, to je momak koji je pobjegao iz elektrane! Tada bi ga redarstvenici odveli, a on više nikad ne bi vidio svoje prijatelje. Streedy makne kosu s očiju i zaškilji prema uličnom znaku. Na njemu je pisalo Pentagramska ulica kao i na svim ostalima, što je bilo dobro. Njegovi mali prijatelji rekli su mu točno što mora učiniti, a jedno od toga bilo je ostati u Pentagramskoj ulici. Trebao je nastaviti hodati prema Su-mračnoj četvrti, ali prije nego što tamo stigne, dok je još bio u Večernjoj, doći će do mjesta gdje se Pentagramska križala s Kiselmliječnim putom i pronaći ondje autobusnu postaju. To nije znao zato što je tog jutra sišao s autobusa na toj istoj postaji na putu iz središta Grada (iako je upravo to učinio u Caradenusovu društvu), nego zato što su mu njegovi prijatelji više puta rekli kako će se vratiti kući ako ostane sam. Pokušali su mu narisati kartu, ali bilo ju je preteško protumačiti i razumjeti. Stvari je bilo lakše naučiti kao da su bile riječi pjesme, onako kako je naučio onu pjesmu koja mu se toliko sviđala, "Broceliande modra", samo ih je ponavljao i ponavljao i ponavljao dok ih nije znao jednako dobro kao svoje ime. I doista je znao put kući tako dobro, možda čak i bolje, jer je bilo trenutaka kad se uopće nije sjećao svojeg imena - kad jedino čime se Streedy Kopriva mogao nazvati nije bilo ime već ideja, uspomena na onaj zastrašujuće zlatan trenutak u kojem je struja cijele elektrane prošla kroz njega, živjela u njemu kao da uopće nije bio osoba već neman od ledene vatre velika poput neba. U tim trenucima više nije bio štrkljasti sin udovice Koprive niti seosko momče iz Lijeske pa čak ni novi Streedy kojemu je bilo teško razmišljati ali koji je tako žarko želio pomoći svojim novim prijateljima: u tim je trenucima jednostavno bio, čudesna, užasna uspomena na to kako je bio toliko ispunjen svjetlom da je pomislio kako će se raspršiti na blistave bijele krhotine... Ljudi su se sudarali s njim i psovali žureći se dalje. Netko se pokušao provući pokraj njega i vjerojatno osjetio osakaćena krila skrivena ispod njegova širokog kaputa - bila je to žena, mlada djevojka s kapicom sluškinje, s vlastitim krilima koja su svjetlucala čak i na prigušenom jesenskom svjetlu, i veoma ga čudno pogledala. "U redu je za neke", rekla je, a onda se brzo udaljila. Streedy shvati da je opet zastao nasred pločnika. Zapriječio je put. Ljudi su ga primjećivali. Njegovi su prijatelji bili vrlo odlučni u vezi s tim da nauči put kući: nije smio raditi išta čime bi privukao pozornost na sebe. Bilo je teško razmišljati hodajući, ne samo zato što je razmišljanje bilo težak posao nego što se bojao da će mimoići mjesto koje je tražio dok ga se još pokušavao sjetiti. A bilo je toliko toga čega se morao danas sjetiti! Ne samo kako da dođe tamo gdje je bio i kako da se opet vrati svojim prijateljima nego i da ne zastajkuje na ulici i ne govori ništa što bi ikoga nagnalo da posumnja u njega. A potom sav onaj težak posao kako bi se sjetio stvari koje su njegovi prijatelji željeli da obavi u središtu grada bez Caradenusove pomoći! To je u neku ruku bio najteži dio, ali sad je s tim završio, što je bilo pravo olakšanje. No je li uistinu završio? Ponovno je zastao, samo na trenutak, jer odjednom nije bio siguran. Mislio je i mislio, a panika mu je opet stiskala prsa. Što ako je otišao na ono mjesto ali je zaboravio obaviti onu stvar zbog koje je zapravo tamo otišao? "Pođite sa mnom," preklinjao je svoje prijatelje, "preteško mije upamtiti sve to!" - ali oni su odbili. "Ne možemo kamo ideš, Streedy", rekao mu je jedan; mislio je da je to bio Kvaka. "Slijedili bi nas. Stalno bi nas promatrali. To moraš biti ti." Odjedanput se sjetio vreće koju je stiskao u rukama. Vreća! Naravno! Ako nije obavio ono što je trebao, vreća će biti prazna. Otvorio je vrh samo malo, dovoljno da zaviri unutra. Bila je puna Pravoimenskih karata, kao što je i trebala biti - sad se mogao sjetiti budući da više nije bio tako nervozan. Da, sad se mogao sjetiti kako je ušao ravno unutra i učinio sve kako su mu rekli, upravo određenim redoslijedom. Opet su ga gurnuli. Zastao je nasred pločnika. To je bilo loše. Vrijeme je da ponovno krene. Krene Pentagramskom ulicom. Potraži Kiselmliječni put. Tako je sve trebalo ići. No je li ovo još bila Pentagramska ulica? Što ako je nekako skrenuo u pogrešnu ulicu? Napokon je pronašao znak. Pentagramska ulica. Dakle, to je bilo dobro. Nastavio je hodati prema autobusnoj postaji. Miči se s ulice, slamnata glavo!" vikne netko. Streedy Kopriva napokon odvrati pozornost od treperava modra svjetla na stupu. Činilo se kao da mu je treptalo i iza očiju - tako čudan osjećaj. A male mutne mrljice svjetla nalazile su se oko

134

svega, čak i oko velike crne kočije koja se zaustavila nasred raskrižja i čiji je vozač sada mahao šakom prema njemu vičući kroz spušteni prozor. "Vrati se u Johu!" "Ali ja nisam iz..." Streedy odmahne glavom. Prometno svjetlo kao da mu je još bilo u očima, čak i nakon što je spustio pogled. Truba se ponovno oglasi. Požurio se preko raskrižja i popeo na pločnik na suprotnoj strani. U kojoj je ulici bio? Pentagramskoj ulici? Dobro. Nije oduvijek bilo ovako. Nije se točno mogao sjetiti kako je bilo, ali znao je da je bilo drukčije prije nezgode. Nije običavao zaboravljati stvari tako brzo, nisu ga prijatelji morali podsjećati da se nekamo zaputio kad bi ga zatekli kako stoji i bulji. Treperava svjetla nisu ga nekako uspavljivala kao sada, nisu mu šaptala u uho pali gasi pali gasi pali gasi, kuckajući poput ponoćnih koraka u popločanoj odaji. Zapravo, jedva je i primjećivao svjetla prije nezgode. Sad ih je mogao vidjeti onakvima kakva su bila, nekom vrstom hladne vrućine koja je tekla naprijed i natrag iz sjaja u tamu poput vode koja pljuska u zdjeli, ali tako brzo da većina drugih ljudi nije mogla opaziti promjene. No Streedy je mogao, ili ih je barem osjećao. Bilo mu je drago što nije morao izići po noći. Čak su mu i izdaleka svjetla gradskog središta zadavala glavobolju. Podigao je pogled na idućem križanju i spazio znak na kojem je pisalo Kiselmliječni put. Ovaj se put sjetio da se primakne bliže izlogu trgovine dok ga je proučavao. Da, to je bilo ime koje je tražio. Gdje je Kiselmliječni put presijecao Pentagramsku. Trebao je nešto potražiti. Namrštio se, ali nije dugo potrajalo. Autobusnu postaju. Zadovoljan i prilično ponosan, Streedy se ogleda raskrižjem. Na jednom je uglu bila velika robna kuća, vrlo visoka zgrada sa sjajnim svijetlećim slovima ponad širokih staklenih vrata - "Purpurna Vrbica, Licenca", a mnogi su ljudi izlazili van s vrećicama i kutijama. To nije bilo to - ne, to je bila neka trgovina. Sjećao se trgovina. Sjećao se kako ga je majka odvela čak u gradić Dvanaest Drveća po zimski kaput, a robna kuća - mnogo manja od ove - zvana "Braća Cinije", bila je tako puna nedosežnih stvari poput cijelog malog mezanina igračaka koje su se malenom Streedvju činile poput sna. Trepnuo je. Zar je trebao ući u trgovinu? Ne, autobusna postaja. Zapamti, Streedy! Ljutio se na samog sebe. Napokon ju je spazio, samo nekoliko metara natrag u Pentagramskoj ulici. Prošao je ravno pokraj nje. Njegovi su prijatelji bili tako pametni naputivši ga da traži Kiselmliječni put! Bio je samo jedan blok dalje od mjesta gdje ga je autobus iskrcao tog jutra, sa staklenim zidovima i sivo-zelenom bakrenom strehom u obliku golema bazgina lista. Autobus za Bojkamenje i Dokove, rekao je samome sebi. To su rekli. Ne sjedaj na krivi autobus. Bojkamenje i Dokovi. Već je šest ljudi sjedilo na klupi: tri starice odjevene u crno ili sivo, dvije mlađe žene u uniformama posluge, od kojih je jedna bila dovoljno malena da je mogla biti poludomaći, te muškarac kojemu je skup kaput tako tijesno pristajao da je bilo očito kako uopće nema krila, čak ni zgužvana i rastaljena poput onih u Streedvja Koprive. Imao je zrcalnu škrinju otvorenu na krilu te nije uopće podigao pogled kad se Streedy gotovo sudario s njim. Nekoliko drugih zirnulo je prema njemu, ali samo na trenutak. Streedy je odlučio stajati, iako su ga noge boljele. Bojao se da bi mogao zaspati sjedeći, kao što je pokatkad običavao. Bilo je teže zaspati stojeći. Pitao se je li čovjek u odijelu otišao kod liječnika da mu odstrani krila, kao što su ljudi u elektrani tvrdili za nadzornika g. Svibu, kadli mala služavka povuče drugu ženu za rukav i pokaže prema nebu govoreći: "Što je ono?" Nije zvučala prestrašeno, samo iznenađeno. Streedy pogleda na jug niz Pentagramsku ulicu i ošamuti ga niz narančastih i modrih prometnih svjetala koji se pružao u daljinu. Trebao mu je trenutak da spazi u što je uperila prstom: u čudnu, uglastu sjenu koja se približavala nebom poput otpalog lista zahvaćenog vjetrom. "Tako je veliko...!" reče njezina prijateljica. Streedy se želio nasmijati jer uopće nije bilo veliko; bilo je malo, mogao je pružiti ruku i prekriti ga poput točke na zidu. Ali tada je spazio da raste i raste velikom brzinom i shvatio daje pogriješio, daje bilo onako malo samo zato što se nalazilo daleko - zaboravio je kako se to događa - a onda shvatio o čemu se zapravo radi, i nije mogao ni na što drugo misliti jer mu je bilo ledeno hladno po cijelom tijelu. Osjećao se kao da je progutao komad leda velik poput njegove glave. "Prokleto crno željezo...!" vikne netko - to je vjerojatno bio muškarac s kovčežićem, ali Streedy ga nije pogledao. Nije mogao ni u što gledati osim u stvar koja je rasla, sve veća i veća na nebu. "Ali to ne postoji!" vrisne jedna od starijih žena. "Toga više nema! Nema!" Stvar je zaklonila svjetlo dok se obrušavala. Autobusni zaklon pao je u sjenu, a zrak bio savršeno miran samo na pola sekunde. Tada vjetar ispuni ulicu poput živog stvora, šaljući papire, lišće i prašinu u spirali da naoblače nebo. Kočije su kočile, zabijale se jedna u drugu. Truba se oglasila i nije prestajala. Dok se izravnavao na dnu svog spusta, samo nekoliko stopa iznad vrhova najviših zgrada u ulici, golemi crni zmaj raširi krila - Streedy je mogao čuti kako vjetar huči i titra u membranama. Znakovi su se trgali sa zidova i uz štropot padali na ulicu. Svjetla su praskala i cvrčala uz travnato zeleni odsjaj nestajanja struje, nešto što bi inače Streedvja natjeralo da pobjegne što brže može, ali imao je osjećaj da su mu se noge zalijepile za pločnik. Komadići stakla padali su po pločniku u iznenadnom pljusku dok su prozori pucali duž cijelog bloka - neki su štropotali po nadstrešnici autobusne postaje. Ljudi oko njega bijahu bačeni na pod, zanijemjeli od udaraca ili užasa. Streedy se držao za drhtavi zid zaklona dok se golemi crni crv izvijao u zraku, a krila mu škljocala gore-dolje dok je vijugao natrag u visine. Trenutak poslije već je jurio na sjever, više ne u istoj liniji s ulicom. Nije iščeznuo, međutim: Streedy ga je vidio kako se uzdiže, krila raširenih još više, poput latica nekog egzotičnog cvijeta iz staklenika, a onda mlaz sjajne vatre sune iz

135

njegovih usta prema tlu, prema nekoj meti koju Streedy nije mogao vidjeti. Zmajev plamen bio je tako žestoko sjajan, kao da mu je netko gorućim štapom zagrebao po očima, da je Streedy Kopriva kriknuo, opustio stisak i pao na pločnik poput poluprazne vreće. Čak i kroz sklopljene, ošamućene oči mogao je vidjeti velebni bijeli bljesak, a onda je nešto zatutnjalo poput dugog praska groma. Tlo je poskočilo pod njim kao da je udareno divovskim maljem i odbacilo Streedvja na trbuh. Hladan pločnik uz njegovo lice bio je na trenutak jedina stvarna stvar - to i žareći prizor zmajeve vatre još iscrtan na unutrašnjosti njegovih očnih kapaka poput sjekotine gorućeg svjetla. "Zmajevi će nas sve pobiti!" netko krikne. Glasovi nahrupe sa svih strana - ljudi su vikali po ulici. Kočije su se još zabijale u stvari. "Ono je bila Sljezova kuća - onaj stvor je upravo spalio Sljezovu kuću!" vrisne netko drugi. "Sve će nas pobiti!" "Ovo je rat!" "Ovo je kraj, kraj, kraj...!" Streedy pritisne obraz uz hladan beton i stane slušati huk vjetrova. Nije htio da se više ičeg sjeti. Nije htio. Hodao je iako se nije sjećao zašto. Padao je snijeg, upravo kao kod kuće u Lijeski, stoje nekako izgledalo pogrešno, ali bio mu je pred očima, neprestan kovitlac sivih i bijelih pahulja u zraku koji je sipio i kovitlao mu se oko nogu, ulazeći mu u nos i usta da je jedva mogao disati ili vidjeti od plača. Neobičan snijeg. Ulice su bile mračne kao u zimsko doba, ali noć je pala samo na nekim mjestima, veliki čađavi oblaci tame zaklanjali su Sunce, ali su komadići modro-sivog neba provirivali kroz njih. Nije shvaćao ništa od toga. Nijedan autobus nije došao. Nije se mogao točno sjetiti zašto, ali svi ostali prestali su ga čekati, zapravo, svi su pobjegli, osim žene koja je raširila krila da poleti, ali bila je nespretna kao da to nije često radila, a usto je i jako plakala. Odlepršala je nezgrapno kroz snježni vjetar sve dok nije naletjela na zid, pala, a potom više nije ustala. Streedy odavno nije vidio tako veliku vilu da leti. Moralo se dogoditi nešto zbilja loše kad se tako uznemirila. Osjećao je da se trebao sjećati što je to bilo - djelovalo je važno - ali nije mogao. Stoga je hodao još stišćući u ruci svoju posebnu torbu. Nije želio da mu se prijatelji uzrujaju. Nadao se da je hodao u pravom smjeru. Pentagramska ulica? Bio je prilično siguran da je to bilo točno ime, ali nije imao pojma je li i dalje bio u toj ulici. Pokušao je pitati ljude kamo bi pošao, ali većina je hitala kroz sivi snijeg: neki su držali predmete na glavi da se obrane od njega, a drugi pritiskali šalove i košulje na usta. Nisu htjeli zastati i odgovoriti. Napokon je pronašao nekog malog ferishera u odijelu koji je stajao na uglu ulice govoreći u školjku. Streedy ga upita ide li u pravom smjeru prema autobusu za Bojkamenje i Dokove. "Bojkamenje...?" Čovuljak žutosmedih očiju spremi školjku u džep. Nasmijao se, ali se činilo kao da želi zaplakati. Lice i odijelo bijahu mu vrlo prljavi. Izgledao je poput osobe koja bi trebala znati za Bojkamenje, pomislio je Streedy, ali ferisher ga je razočarao. "Tako mi pukotina na podnoj dasci, odakle bih znao?" Obrisao je znoj i sivi snijeg sa čela hihoćući se. "Tri velike kuće - Ljiljan, Sunovrat i Sljez - nestale u sat vremena! Netko je rekao daje Parlament zatvoren. Ovo je rat!" Prestao se smijati i briznuo u plač, upravo kao stoje Streedy predosjećao. Činilo se da je bio vrlo osjećajan momak. "Ne mogu ti pomoći. Ne mogu ti pomoći. Vele da se svi moraju skloniti s ulica do sumraka. To je rekao onaj Kužnjak, lord Kužnjak. Djelovao je vrlo mirno..." Kužnjakovo ime prestraši Streedvja, iako se u tom trenutku nije točno mogao sjetiti zašto, ali ga je također zbunilo nešto drugo što je čovjek rekao. "Sumrak? Ali već je noć!" Ferisher odmahne glavom brišući oči rukavom svog odijela, razmazavši prljavi snijeg po licu još više, sve dok nije izgledao kao da nosi masku. "Idi kući! Idi svojoj djeci!" Okrenuo se i počeo kaskati niz ulicu. Za nekoliko trenutaka izgubio se u kovitlacu sivog i bijelog. "Nemam djecu", reče Streedy, ali nije bilo nikog da ga čuje. Činilo se da je hodao satima. Zaboravio je u kojoj je ulici trebao biti i prestao gledati znakove, prestao se pokušavati prisjetiti. Ionako je bilo teško vidjeti - oči su ga pekle i pekle, a pekla su ga i pluća, upravo kao u danima nakon nezgode. Neprestano je posrtao i padao i svaki put bilo mu je sve teže ustati se. Ali njegovi prijatelji čekali su ga kod kuće. Stisnuo je svoju vreću. Prijatelji su ga čekali. U mračnoj ulici gdje snijeg nije bio tako gust, u maloj uskoj ulici koja iznad nije bila ispresijecana prugama vatre nego konopcima za rublje, dopuzao je na trijem i skljokao se uz vrata koja su imala još manja okrugla vrata u sredini, postavljena negdje u visini njegova trbuha. Nije više znao gdje je i nije znao čiji je stan ili poslovni prostor to mogao biti, ali sjećao se ovakvih vrata - prijatelji su mu pričali o takvim vratima s rupom u sredini. Udarao ih je pljoštimice sve dok se nije sjetio zatvoriti prste u šaku, a onda nastavio kucati na vrata pokušavajući se sjetiti što su ga prijatelji naučili o ispravnom načinu kucanja - tri brza, dva spora, dva brza, a onda ispočetka pa ispočetka pa ispočetka... Goblin koji je napokon otvorio umetnuta okrugla vrata i izvirio, nije izustio ni riječi, ali nije ih ni zatvorio. Promatrao je Streedvja raširenim, preplašenim očima. Glasovi su dopirali odnekud iza njega, zujeći goblinski glasovi povišeni u svađi, kao i poznati tonovi zrcalnih govornika koji bi pozdravljali Streedvja svake noći kad bi se vratio iz polja prije nego stoje odlazio na posao u elektranu. Njegova majka obožavala je svoje zrcalo. "Moje društvo", nazivala ga je. "Moji prijatelji."

136

Prijatelji. "Pomozite mi", reče Streedy, i odjednom je podizao pogled prema goblinovu licu umjesto da ga spušta. Pao je, nekako, i postalo mu je vrlo teško disati, kao da mu je snijeg punio pluća, vrući snijeg koji je tinjao u njemu i istiskivao sav dobar zrak. "Pomozite mi... pronađite moje prijatelji. Oni žive... ispod... mosta."

Milijun iskri Dugo vremena čekao je da izgori. Glasovi su odzvanjali oko njega, daleki krici i bestjelesni glas hoba koji je objavljivao opasnost i razaranje, apatično poput grozničava djeteta, ali u ovom trenutku Theu se činilo da je okružen i uronjen u duboku i zaglušnu tišinu. Umrijet ću, bila je jedina suvisla misao, te se stoga činila njegovom jedinom mišlju: Umrijet ću. No ubrzo je postao svjestan da je tišina bila nekakav pokrov šoka i da je njegov um bio pun nepovezanih misli koje su lepršale, cičale i sudarale se poput preplašenih šišmiša u zatvorenoj prostoriji, kao što je svijet oko njega bio ispunjen izbezumljenim zvukovima. Umrijet ću ovdje. U Vilin-zemlji. Zašto je sjedio čekajući na ovo? Zašto ranije nije prozreo Vratića? Zašto su svi vilenjaci koje je susreo bili tako uvjereni da neće biti rata? Pa, sad su svi mrtvi pa se vjerojatno osjećaju prilično glupo. Uza svu nepovezanu zbrku u glavi, znao je da je zaglavio u trenutku velike promjene, točki s koje se sve drugo moglo vidjeti kao niti koje vode unatrag. Mogao se jedino nadati - ali ne posve vjerovati - da će možda postojati niti koje vode naprijed. Ako ne umrem. Postupno je kroz prašinu i zvuk osakaćenih greda koje su škripale poput rebara olujom zahvaćenog broda shvatio da ako i umre, to se neće tako skoro dogoditi. Ona strašna krilata sjena nije u prah i pepeo pretvorila njegov kat, nego više katove u zgradi. Bio je napola spljošten komadićima stropa, ali ne i zdrobljen; osjećao je kako mu se noge miču, a prsti grče. Ipak, znao je da stvari neće dugo ostati ovakve. Dim se već počeo uvlačiti iz pakla iznad njegov glave - mogao ga je nanjušiti, čudan zadah spaljenih stvari koji nije mogao identificirati, izgaranje koje mu nije bilo poznato. Već je imao poteškoća duboko udisati. Ostane li tu, neće preživjeti, ali sve drugo bilo je nejasno i teško. Theo ispruži ruku iz svog prašinom izazvanog sljepila i opipa ono što ga je sputavalo, ali nije mogao pronaći smisao u tome samo dodirom. Obrisao je oči, pretvorio slobodna zrnca pijeska u općenitiji, peckavi mulj znoja i prašine. Posvuda su se miješali oblaci prašine s dimom. Nešto mu otpuže preko ruke; on to zgrabi uz povik znajući daje apsurdno to činiti - kao da se išta živo moglo približiti užasu kojem je upravo svjedočio, tisućama četvornih stopa stakla što su se u trenu pretvorile u tekućinu, plamenu poput goruće kiseline. Njegov krik pretvori se u nemoćan, hroptav kašalj. Mali prašni kukci gmizali su mu po cijelom tijelu, ili su barem nalikovali na kukce, premda su bili gotovo savršeno okrugli. Noge su im stršile u svim smjerovima; nijedan nije bio veći od srebrnog dolara, ali neki su bili mali poput okruglih konfeta. Jedan se uspentrao preko drugog, nekoliko palaca od njegove ruke, a Theo je spazio zlatan sjaj gdje se prašina sastrugala. Sjedeći na podu, bespomoćan poput djeteta, Theo odjednom shvati daje Kukurijekovo blijedo, mirno lice cijelo vrijeme bezvučno govorilo u njegovoj podsvijesti, neka vrst stravične petlje na vrpci koja nije završavala, prikazujući lordov osmijeh beskrajne okrutnosti u trenucima prije nego što je svijet zahvatila vatra. Kukurijek je bio prazan poput duha - je li tako zapravo izgledao duh, nešto stoje podsjećalo na osobu ali je izgubilo svu svoju dobrotu? - ali je također bio moćan, moćniji više nego što je čak i siroti mrtvi Sljez sanjao. Lord Kukurijek i njegovi saveznici poslali su reptilsko čudovište da hladnokrvno poubija sve u onoj sali za sastanke, zajedno s bog-zna-koliko drugih stotina ili čak tisuća u Sunovratovoj kući. A razaranje možda još nije bilo gotovo. Ako je već dobio šansu da preživi, Theo se morao izvući van. Napokon je dokučio da mu donji dio tijela nije prikliještio dio stropa nego prašinom obložena ploča vijećničkog stola na kojem je stajalo zrcalo, bez nogu, jednog kraja poduprtog kršem. Bio je pretežak da ga odigne, stoga gaje polako gurao sve dok nije počeo disati u isprekidanim soptajima. Uspio je osloboditi jednu nogu. Morao je pričekati neko vrijeme u sve tamnijem zadimljenom polumraku dok je nije mogao upotrijebiti kako bi malčice odgurnuo vijećnički stol s druge noge te napravio dovoljno prostora da može okrenuti nogu u stranu tamo gdje je bila zakvačena pod suprotnim krajem stola. Prevalio se posve na bok i koprcao sve dok i druga noga nije bila slobodna, a onda kratko ležao dašćući. Napadaj kašlja natjerao ga je da se osovi na koljena - povraćao je i iskašljavao grumenčiće sivo-bijelog blata. Svukao je svoju kožnatu jaknu i tanku vilenjačku košulju te zavezao košulju preko usta i nosa poput razbojničke marame. Činilo se da zadržava barem malo dima. Kanio je ostaviti tešku kožnatu jaknu i sentimentalnost poslati dovraga, ali komadić gorućeg krša koji je pao odozgo natjerao gaje da se predomisli. Unatoč iscrpljenosti, opet je navukao jaknu. Gdje su vrata? Soba je postajala sve toplija, kao pećnica koja se upravo počinje zagrijavati. Imao je kratku viziju sebe ispečenog suho i prašno poput pepela koji ga je pokrivao. Ne možeš me uhvatiti, ja sam Čovječuljak Paprenjak... Pronaći vrata činilo se nemogućim zadatkom. Krš je ležao posvuda; planine krša nepravilno naslagane do urušenog krova. Nije mogao razaznati gdje su zidovi niti koji je bio najbliži. Stenjući i kašljući, Theo stane puzati. Za nekoliko trenutaka spustio je dlan u nečiju ruku.

137

Polako je ostrugao prašinu i maknuo krhotine stropa s umrtvljena tijela, čisteći sebi put od ruke do lica. Imao je dovoljno vremena za šokantno prepoznavanje prije nego stoje Vratić otvorio oči iza skrhanih naočala. "Pomozite..." šapne vilenjak. Theo ga je trenutak gledao. Kukurijek nije htio da umrem, shvatio je. Poslao je Vratića da me najprije izvuče, ali sve je pošlo po zlu. Znajući da je trebao biti pošteđen nije mu bila utjeha. Akcizori su ga željeli živog, ali vjerojatno samo kako bi ga mučili zbog nekog podatka za koji su mislili da ga je posjedovao. "Tko je...?" Vratić trepne da mu krv ne ude u oči. "Upomoć...!" "Opasnost", mrmljao je hob odasvud i niotkud. "Napad." Theo samo otrese ruku i otpuže dalje. Glupi glas hoba postajao je tiši i tiši, a zatim utihnuo dok je on bolno polako napredovao sobom. Urušeni strukturni elementi otežavali su mu put, pale grede i veliki komadi stropa koji su visjeli ili ležali naslagani pred njim poput apstraktne skulpture. Theo je nejasno shvatio da je moglo biti puno gore - iako to baš nije bila neka utjeha. Činilo mu se kao daje interijer moderne vilinske zgrade uglavnom bio sagrađen od vrlo lakih materijala, što je značilo da je sebi kopao put kroz hrpe oblikovanog, vrlo čvrstog stakla, trake drveta i metal skovan tanko poput zlatnog lista, sve prekriveno prosijanim snijegom prašine, a ne kroz beton i lijevano željezo. Ipak, prije nego što je stigao do vrata, osjećao se kao daje premjestio nekoliko stotina prostornih stopa smeća. Znojio se od vrućine koja ga je tištila sa zapaljenih katova iznad, a zbog povremenih pljuskova zadimljenih fragmenata iz mračnih prostranstava iznad njega bio je sretan što je obukao jaknu. Jedanput ili dvaput učinilo mu se da čuje Vratića kako jauče iz krša iza njega, ali to nije bilo tako teško ignorirati kao što je mislio da će biti: čak i uz hobovu šutnju, Theova je glava još bila puna brbljavih glasova. Trebalo mu je nekoliko trenutaka da otvori vrata ureda kad je napokon stigao do njih - cijeli kat kao da se malko pomaknuo s osi. Strop hodnika također se urušio. Dok se na rukama i nogama probijao kroz ruševine i dim, nailazio je na tijela, sva nepomična i očigledno mrtva - šest vilenjaka, sve ljudske veličine, koji su zaglavili u hodniku kad se strop srušio. Zastao je da zaškilji kroz oblake prašine pokušavajući odlučiti koji je kraj hodnika bio bliži, ali bilo je beskorisno. Mogao je jedino izabrati smjer i početi puzati preko prepreka i oko njih te pokraj nijemih žrtava, od kojih su neke bile tek noge ili ruke koje su stršile ispod teških drvenih greda. Dim se zgušnjavao, a glasovi u njemu ponovno pojačavali, i dalje drobeći bez mnogo obzira prema onome što se doista događalo, poput autobusa punog svadljivih starih ljudi zaustavljenog pokraj ceste. Čuo je kako Cat govori o njegovim brojnim manama, Jabučnicu kako ga naziva plitkim. Čuo je Vratićev prezir i omalovažavanje lorda Sunovrata. Svi su željeli da umrem. Uzaludno trošenje prostora. Osjećao je žaljenje prema sebi jer će im se vjerojatno ispuniti želja. Ali nije uvijek bilo tako. Svi su oduvijek znali da je mogao nešto napraviti od svoje glazbe. Pjevao je, a ljudi su sjedili i slušali, ili stajali i klicali. Čak i kad je bio u osnovnoj školi, učitelji su slali doma poruke, pisali na svjedodžbe: "Theo pjeva poput anđela..." Ili poput vilenjaka. Dakle, čak će mu i to biti oduzeto? Ispostavilo se da nije bio poseban, bio je samo pripadnik druge vrste. Ali Poppy se svidio moj glas... Rekla je to, a ona nikad nije čula nikog osim vila... Dim je postajao tako gust da je neprestano zaboravljao gdje se nalazi: uporno je zamišljao da je to magla, a on je na jednom od brjegova kod kuće u San Franciscu s kojeg promatra kako se kotrlja sa zapada. Ili u svojoj kolibi dok drveće vani postaje maglovito i sablasno... Kako bi stvorio nekakav poznati zvuk, iskašljao je prašinu iz usta i grla i počeo pjevati prvo što mu je palo na pamet. ... Al pjevat više neću... dok štogod ne popijem. Jer danas sam pijan... a trijezan sam rijetko... Isprva je jedva stvarao zvuk, samo siktaj zraka bez riječi, prigušen košuljom vezanom preko lica. Pronašao je djelić snage, zakašljao, i nastavio malo glasnije. ... Naočit lutalica iz grada u grad. Ah, ali sad sam bolestan i odbrojeni su mi dani, Pa dođite vi mladići ipomozite mi leći... Bio je to stari napjev koji je pjevao majci dok je ležala na samrti. Nije stvarao vrlo ohrabrujući zvuk - glas mu je bio nerazumljivo, prigušeno kriještanje, a svaki slog strugao mu grlo poput čelične vune - ali ipak je bio zvuk, nešto drugo osim unutrašnjeg zujanja strave. Kopao je kroz ruševine i pjevao glasom ne mnogo jačim od šapta. ... Želio bih da sam u Carrickfergusu, Samo zbog noći u Ballygrandu. Preplivao bih najdublji ocean, Najdublji ocean, da pronađem svoju dragu... Ocean. Vrijedilo bi utopiti se ako bi to moglo biti u blaženoj, hladnoj vodi, samo otvoriti usta i progutati je... Podigao je pogled, nejasno svjestan da se nešto promijenilo. Imao je toliko poteškoća raščistiti četiri stope dug komad urušena stropa pred sobom da je propustio primijetiti kako je ono za što se zakvačio bila kvaka. Kvaka. Poput Šaulova otkrića na putu za Damask, djelovala je zasljepljujuće. Kvaka. Stoje značilo... vrata. Vrata. Stigao je do kraja hodnika. Uspio je odgurnuti ploču stropnog materijala na jednu stranu prije nego što ju je ponovno podignuo te ovaj put uspio uspraviti a zatim odgurnuti tako da se prevrnula na neko drugo smeće koje se nakupilo na kraju hodnika. Sad je mogao vidjeti pravu kvaku, pokrivenu prašinom poput artefakta iz grobnice. Prsti mu se saviju oko nje. Otvara se prema unutra, to mi treba. Molim te, Bože, neka se otvori prema meni. Ako se otvori prema meni, to znači... što to opet znači?

138

Nastojao je da mu razum ne odluta i ne ostavi ga sama. Dobro. To će označavati izlaz - stubište, vjerojatno. Ali ako se otvori na suprotnu stranu, to je samo drugi ured. Nije mogao podnijeti da mnogo o tome razmišlja. Okrenuo je kvaku i povukao. Vrata se nisu otvorila. Dugo vremena sjedio je u prašini, potpuno slomljen, očiju zamućenih od prljavih suza. Okrenuo se i pogurao vrata, ali kad ni to nije upalilo, podlegao je zrncu nade. Možda su to izlazna vrata ali su jednostavno zakrčena. Podupro je noge, zgrabio kvaku objema nogama, i snažno povukao. Vrata se nisu otvorila, ali učinilo mu se da je osjetio majušan drhtaj, nešto što se željelo pomaknuti ali nije posve moglo. Obmana - samoobmana čovjeka na samrti, sigurno je to bilo. Ali opet je čučnuo, uhvatio kvaku te potom prislonio jednu nogu na okvir vrata. Povukao je boreći se za dah, gotovo vrišteći od napora. Vrata se rastvore uz brz prasak poput loma kosti. U tom je trenutku Theo imao dojam da čuje kako iznenadni zbor anđela prigušuje sve druge glasove u njegovoj glavi. Stubište je bilo također puno krša, prašine i dima, ali je mogao vidjeti put prema dolje kroz naherene grede. Stotine ili čak tisuće malih zlatnih kornjaša već je bilo na stubama izlijevajući se iz slomljenih cijevi a onda se formirajući u poluuredne kolone koje su išle nikuda, okupljajući se pred preprekama, gonjene nekim instinktom koji nije mogao shvatiti. Zapravo, njihova bezglava odlučnost podsjetila je Thea na samog sebe. Nasmijao bi se, ali činilo mu se da su mu grlo i pluća puni oprljene vune. Samo nekoliko katova do prizemlja, rekao je samome sebi. Nemoj se još raspametiti, čovječe. Bio je na pola puta prvog niza stuba kad se nešto iznad njega srušilo uz zvuk sličan eksploziji bombe, udar koji ga je srušio na pod. Oblaci prašine naduli su se od promjene pritiska, a u ušima mu je zazujalo, visok odvratan ton koji nije prestajao i od kojeg mu je postalo mučno u želucu. Usrkao je zrak kroz svoju improviziranu masku i čekao da bude smljeven u kašu... No čini se da se Smrt još jedanput suzdržala - divovska kosturska šaka drhtala je iznad njegove glave. Osovio se na noge i opet počeo posrtati niza stube. Sto ja radim usred ovoga ? Ja sam pjevač - prokleti pjevač! Nisam čak nijedan od tipova koji sviraju gitaru... Dok mu je zvonjava u glavi napokon zamirala, okružili su ga novi glasovi, bestjelesni poput hoba ali ne i svrhoviti, brujeći, skandirajući, čak i pjevajući, stotinu različitih tonaliteta, kakofonija. Zapitao se je li mu nešto palo na glavu i je li to bio simptom oštećenja mozga ili je samo kuća Sunovrata rigala van razbijenu čaroliju kao pri puknuću odvodnih cijevi. Na dnu niza stuba kroz četiri kata, od kojih se svaki činio milju dugačak, zatekao se pred još jednim vratima. I zaprepastio se: čuo je glasove koji su dopirali izvan njegove glave - stvarne glasove, glasne, grube i preplašene. Poskliznuo se i pao na odmorištu, a onda ustao i otvorio vrata. Zamalo su ga pregazile tri prašinom prekrivene spodobe u sivom tjelesnom oklopu policijskih redara, zakukuljenih silueta tako krupnih i izobličenih ispod njihovih prašnjavih plašteva da ih je na trenutak zamijenio za divove ljudoždere. Jedan ga grubim zahvatom ščepa za nadlakticu - Theo je kriknuo - dok se istodobno čudio postojanju drugih živih bića. Ispod kukuljice i prašine redarstvenik je nosio prizmatične zaštitne naočale poput složenih očiju muhe. Malo biće koje je držalo sićušnu sjajnu kuglu, lebdjelo je točno iznad redarstvenikova ramena, odjeveno u okruglu kacigu i protupožarno odijelo poput igračke izvanzemaljca. Theo je pretpostavljao da je to bila nekakva spasilačka vilenica. Jedna od Jabučničine vrste. "Je li još netko gore?" vikne policajac. "Netko živ?" "Ne znam." Košulja preko njegova lica prigušila mu je riječi te je morao ponoviti, glasnije. Jabučnica, iznenada se sjetio. Moj Bože, gdje je? "Dobro. Izlazite." Njegov ispitivač usmjeri Thea grubo kroz vrata. "Hajde! Ravno niz onaj hodnik a onda gore do predvorja!" Redarstvenici se proguraše pokraj njega i stadoše penjati stubama. Trnući, gotovo zadihan od olakšanja, Theo pohita hodnikom. Preživjet će. Velik dio ruševina bio je odgurnut uza zidove, ostavljajući put čistim. Pobjeći će van na zrak. Pobjeći će prašini, dimu i jaucima fantomskih glasova, i užasu, uteći iz tog razorenog mjesta i nastaviti trčati, bez obzira kamo, sve dok bude mogao disati. Sve dok ne bude mogao spavati... Hodnik se račvao. Ondje se nalazi znak na nečitkom vilinskom pismu koji je nekako uvijek uspijevao pročitati: Predvorje, označavalo je, sa strelicom koja je pokazivala u smjeru života i slobode poput ljubazne ruke anđela zaštitnika. Znak na poprečnom hodniku glasio je: Toranj kuće Sunovrata. Također je imao strelicu. Zastao je isprva ne znajući zašto. Gdje je Jabučnica bila kad se onaj... onaj užas dogodio? Vani - ili je barem to želio vjerovati. Sigurno je otišla van, sigurno - to je bila poruka koju mu je ostavila prije nego što je otišao u zborno središte. Vilenica nije bila ni glupa: ako je bila bilo gdje izvan zgrade, vidjela bi ono biće kako se približava zrakom, onu stravičnu krilatu sjenu, i pobjegla glavom bez obzira iz Dodge Citvja. Naravno da bi. Ali dok je Theo zurio u hodnik koji je vodio prema predvorju, još mu jedna misao padne na um. Čak i ako je spazila Vratića, nije ga slijedila u zborno središte gdje sam se ja nalazio. Sto ako je umjesto toga otišla gore na glavni sastanak? Stajao je na mjestu gdje su se hodnici križali. Ako je otišla gore, mrtva je i ja ništa ne mogu učiniti. Ako je vani, možda je preživjela, ali ja ne mogu ništa učiniti dok ne izađem odavde. Gdje bi drugdje mogla biti?

139

Saće. Nije želio misliti na to, ali tu misao nije mogao potisnuti. Saće pod kućom Sunovrata. Nije imao pojma što je zadesilo glavni toranj, ali bilo mu je teško povjerovati da su Kukurijek i njegovi saveznici ostavili taj ponosan, visoki simbol na miru. Što ako se vratila u saće? Što ako treba pomoć? Ne, bilo je glupo uopće misliti na to: otići u drugu oštećenu zgradu tražiti osobu koja vjerojatno nije ni bila ondje, a koju bi bilo gotovo nemoguće pronaći čak i da jest. No iako mu je u glavi zujalo, a svi mu udovi bili bolno iscrpljeni, Theo nije mogao zaboraviti kako je poletjela na neumrlo biće poput najhrabrijeg kolibrića na svijetu pokušavajući spasiti njegov jadni život samo uz pomoć vadičepa. A nije ju mogao zaboraviti ni u vlaku, kako je ostala uz njega do samog kraja, sklupčana pod njegovom košuljom dok su se policajci i odvratni pužoliki šupljikavci približavali. Što mu je dugovala? Ništa. Što je on njoj dugovao? Sve. Samo se uputi onim hodnikom prema predvorju, glupane, govorio mu je razuman dio njegove svijesti. Ona je vjerojatno vani, a ako nije, što bi uostalom mogao učiniti? Plitak. Riječ je iskočila poput najcrnje kletve. Plitak. Mogao je osjetiti sebe, sve sama površina, prazan poput kipa od gipsa. Bezdušnik. Beskičmenjak. Bolje biti plitak nego mrtav. Ali što mi drugo preostaje? Čega se još držim? Nisam čak ni čovjek, nego neka vrsta neželjenog, prodanog vilenjaka. Ona je moja prijateljica. Opet se okrenuo i zašao u hodnik sa znakom Toranj kuće Sunovrata. Možda je glavni toranj izbjegao najgoru štetu, govorio je sebi iako u to nije posve vjerovao. Kukurijek i oni kurvini sinovi zapravo su željeli uništiti zborno središte, zar ne? Sve svoje neprijatelje okupljene najednom mjestu. Thea je do vrtoglavice potresao iznenadni bljesak sjećanja na urušavanje dvorane za sastanke u bujici rastaljena stakla i uzburkanih plamenova, na ono što je moralo zadesiti gospu Aemiliju Zelenkadu, Sljeza, čak i spunkieja Waltera, koji je radio za praznik... Budući da u hodniku između zbornog središta i glavnog tornja uglavnom nije bilo krša, svi koji su se nalazili u uredima duž njega nisu se ondje zadržali: vrata su zjapila otvorena sa svake strane, a dugačak je prolaz bio prazan ako se ne uzme u obzir rijetka maglica prašine. Prešavši možda sto koraka, stigao je do mjesta odakle su se širila četiri druga prolaza, čineći zajedno petokraku hodnika, ne brojeći glatko okomito okno koje je s križišta vodilo prema gore, prema nekom krovnom prozoru na površini, dvanaestak metara daleko. Theo je tak sada mogao vidjeti da je vani pao mrak, duboka tama ispresijecana zrakama zelenkasto-zlatnog svjetla što se probijalo kroz prašnjavu tminu. Nije znao je li sunce zapravo zašlo ili je vanjski zrak bio jednostavno crn od dima. U svakom slučaju, bilo je depresivno i dezorijentirajuće: nije imao pojma koliko je sati niti koji je dan, nije mogao pogoditi koliko se dugo borio da pobjegne. Samo nekoliko desetaka koraka iza zvjezdanog raskrižja hodnik se opet počeo zagrijavati, a Thea je svladao prilično loš predosjećaj o onome što je možda zadesilo glavni toranj iznad njegove glave. Tijekom idućih dvadeset koraka obilno se znojio. Tada je hodnik slijepo završio zidom blago zadimljenog krša gdje se urušio strop. O moj Bože. I ovdje. Stajao je ljuljajući se. Činilo se da je razaranje na površini bilo sveopće i da se protezalo sve do ovog mjesta, kat ispod prizemlja, što je značilo da se upravo probio do najopasnijih dijelova još jedne nastradale zgrade. Ali ovdje dolje nije tako loše kao ondje gdje sam bio. Možda je ovdje upala u zamku, a vrata su se jednostavno zaglavila. Nije bilo vremena da samo stoji: bilo je bolno vruće i činilo se da postaje gore. Navukao je rukav jakne preko prstiju i oprezno dotaknuo okomit krš, tražeći sigurno mjesto da ga pritiskom pokuša gurnuti, ali nije uspio. Okrenuo se i povukao natrag hodnikom. Theo je zategnuo košulju preko usta i obrisao suzne oči kad je stigao do peterostranog križanja. Izabrao je jedan od dvaju najbližih hodnika i slijedio ga sve dok opet nije stigao do još jednog mjesta gdje gaje klopka sa stropa vratila natrag. Zlatni kornjaši s osmuđenim ljušturama padali su iz pukotina po Theovim ramenima i glavi, hrskajući pod nogama dok je hodao. Napokon je brujeći, zujeći protok glasova utihnuo, zamrijevši kao što je i hobov glas zamro. Izabrao je još jedan hodnik i slijedio niz zavojitih prolaza boreći se da ostane usredotočen na to u kojem je smjeru onaj koji mu je trebao, ali nije imao vremena mnogo naučiti o tlocrtu glavnog tornja kuće - a bio je još zbrkaniji odozdo. Zaustavio se pred još jednim neravnim zidom urušenog stropa, potišten i iscrpljen, i upravo kad se spremao vratiti se, spazio je da su jedna od otvorenih vrata na rubu rasula vodila prema kratkom prolazu i još jednim vratima. Theo se probijao kroz krhotine, štiteći se jaknom dok je gurao teške komade greda s puta, čiji su pougljenjeni krajevi još mjestimice tinjali. Stigavši do drugih vrata, otkrio je da ih blokira neka zapreka s druge strane, ali ih je napokon uspio pogurnuti. Neka ruka propadne kroz otvor kad je koraknuo unutra; umalo je zapeo preko nje i pao niz još jedan niz stuba. Vilinsko truplo pred njegovim nogama zdrobio je velik komad metala odozgo koji se obavivši svoj krvoločan posao otkotrljao niz otvoreno stubište. Odvod za zrak, ili što god je već bilo, zaglavio se negdje na pola puta niza stube, čađom umrljan grumen srebra. Ni truplo ni zaglavljen odvod nisu mu dugo zadržali pozornost: iza i ispod njih, prostirući se masivnom dvoranom i vidljiva samo zato što se dim izgubio kroz uništeni strop, ležala je zapanjujuća panorama propasti. Theova prva misao bila je da je nekako, putem neke neshvatljive vilinske čarolije, izišao iz Sunovratove kuće te promatrao uništenje golema kompleksa s neke velike uzvisine. No ubrzo je shvatio daje zapravo riječ o slučajnom odrazu u minijaturi.

140

Strop goleme, zasvođene sobe u kojoj je bilo smješteno Sunovratovo saće propao je u buri plamtećih greda, skršenih cijevi i materijala te sravnio središte saća sa zemljom a ostatak zapalio: jezici vatre još su palucali prema uništenom svodu ispunjavajući zrak kovitlacima pepela 1 iskri, olujom bijelih mrljica i narančastih odbljesaka - široki je prostor ponajviše nalikovao na kuglu s umjetnim snijegom iz suvenirnice Pakla. Tijela bijahu razbacana posvuda, na podu i u kršu. Dvanaestak ih je bilo Theove veličine, običan vilinski puk koji je posjećivao saće zbog poslovnih ili društvenih razloga, ali jeziva većina bili su pixieji, vilenice i druga sićušna stvorenja, nebrojene stotine ili čak tisuće majušnih pocrnjelih tijela, zgužvanih i prhkih prozirnih krila. Ono stoje nekoć bio cijeli grad brbljavog, raspjevanog naroda, sada je izgledao poput zameta mrtvih muha. Ali nisu svi stradali u prvom razaranju: mali krici groze i boli ispunili su zrak, te je Theo napokon primijetio da dvoranom ne kruže samo listići zapaljenog pepela nego da su gornji slojevi bili puni sićušnih oblika koji su nespretno lepršali, neki od njih zapaljeni, neki su tek počeli tinjati - leteće iskre koje su mahnito tražile izlaz, ali su ih uvis usisavali vrući propusi. Oni koji su uspjeli ostati ispod zračnih struja zabijali su se o vrata i zidove umirući, slijepi i bez pameti. Sve se više činilo da je polovina od milijuna iskri koje su ispunile zrak bile umiruće vilenice. Theo posrne niza stube otresajući mrljice gorućeg pepela koje su mu slijetale na kosu i prijetile očima, ali već je znao da nema nade: vrućina je bila prejaka. Nije mogao ostati u zapaljenoj prostoriji toliko dugo da stigne do najgorih ruševina, a kamoli da u toj groznoj, pougljenjenoj hrpi traži jedno malo tijelo. Osjećao se kao da će mu oči ispasti iz glave, krvave i tako suhe da nije mogao ni trepnuti. Zadah je bio strašan. Zaustavio se stigavši do poda. Velik komad goruće grede propao je iz rupe na krovu i stropoštao se na krš saća, šaljući uvis masivnu perjanicu iskri i plamena. U tom kratkom bljesku svjetla' spazio je da netko kleči na tlu nedaleko odatle netko njegove veličine. Iako su krhotine pale vrlo blizu a leteća se žeravica slijegala na njegova leđa, vilenjak nije djelovao jako opečeno. Čak se kretao, iako vrlo polako, pokušavajući se vući po podu. "Ostani tamo!" vikne Theo, ali je zvučalo poput izobličena laveža. Strgnuo je košulju s usta kako bi bio razumljiv. "Pomoći ću ti!" Osoba podigne glavu i osvrne se, poluslijepa od dima. Na Theovo zaprepaštenje, prepoznao ju je. "Kumar?" Prešao je pod što je brže mogao, skačući preko hrpi gorućih krhotina, zaobilazeći one koje su bile previsoke da ih preskoči, naprežući se da ostane na nogama, odbacujući svaku pomisao o onome što mu je hrskalo i gnječilo se pod nogama. Stigao je do ferishera i povukao ga da se osovi na noge, ne obazirući se na uzbunu vlastitih bolnih mišića. Kumar Šaš uputi dug, ošamućen pogled prema Theu, ne djelujući kao da ga prepoznaje. "Hajde, ja sam - Theo! Pomoći ću ti. Možeš li hodati?" "Moja noga - nešto je palo na nju." Kumar korakne i zamalo padne. Theo ga uhvati ispod ramena. "Da, i meni. Čovjek to nakon nekog vremena zaboravi. Drži se." Oteturali su natrag kroz dim poput boležljiva dvoglava tri-i-pol-nogog čudovišta. Theu je bilo nevjerojatno teško vući vilenjaka uza stube - Kumar nije bio ni približno njegova stasa, ali nije bio ni paperjasti bijeli mak ili maslačak. Nešto zazuji pokraj Theova lica cvileći i za sobom ostavljajući trag iskri. Svod zastenje i još se jedan velik komad odvoji, a onda stropošta dolje izbacujući jezike vatre pokraj njih dok su se borili da dođu do odmorišta. "Sve su poubijali", žalosno će Kumar. "Sve." "Nisu tebe i mene", protisne Theo kroz zube. Počeo je razmišljati da će morati prebaciti ferishera preko ramena. "Još nisu." Najteži je dio bio zaobići gromadu metala koja je ubila vilu na vrhu stubišta. Rasklimala se otkad ju je Theo mimoišao i otkotrljala još malo niže te se sada uglavila poprijeko na stubama. Theov jedini izbor bio je da se sam popne preko nje, a onda nagne natrag i pokuša pomoći Kumaru Šašu da prevali prepreku. Dok se ferisher borio da se popne preko vrućeg metala, cijev se opet počela micati. Kumar je više-manje odskočio od komada metala dašćući od boli, i to upravo kad se komad pomaknuo, kliznuo, a onda strovalio niza stube na ognjeni pod dvorane Sunovrat ova saća. Theo je samo prekoračio truplo na vrhu odmorišta, ali Kumar Šaš je ustuknuo premda je netom bio okružen pougljenjenim tijelima. "Ostatak krova past će svakog trena", reče mu Theo. "Prođi kroz ova vrata ili ću te odalamiti i odvući." Morao je doslovce podignuti ruku - kašljao je, a oči su mu bile tako suzne da je jedva vidio, ali je definitivno to namjeravao učiniti - kadli Kumar proguta i zakorači preko uništenog tijela. "Ono je bio Zapuh Čičak", rekao je dok ga je Theo povlačio kroz vrata. "Poznavao sam ga odmalena. Radio je s mojom majkom." "Idemo prema stubama." Nije se imalo što više reći, zapravo. Theo opet uhvati Kumara pod ruku, šepajući s njime prema zvjezdanom križanju. Iza njih nešto poče režati tako dubokim glasom da je Theo, užasnut, na časak pomislio da se krilata sjena, zmaj, vratio, daje sletio na tlo i probio se u golemu dvoranu iza njih. Tada se zidovi hodnika snažno zatresu, pod odskoči, a rezanje postane praskavo stenjanje. "Svod!" vikne Theo. Sagnuo se i primio Kumara Šaša što je najbolje mogao, prebacivši ga nespretno preko ramena, a onda potrčao, dok mu se srce toliko nadimalo u grudima da je mislio da će mu se rebra rasprsnuti. Načinio je samo desetak koraka prije nego što se začulo glasno struganje i cviljenje praćeno titanskim praskom i mlazom vrućeg zraka iza njih. Pod se zgrčio pod njihovim nogama; Theo je pao, a Kumar se nezgrapno strovalio ispod njega.

141

Bijahu smućeni nekoliko sekundi - ostatak krova i zidova samo što se nije srušio na njih. Theo povuče Kumara da se osovi na noge i potjera ga prema jedinom mjestu za koje je bio siguran da vodi gore i van na sigurno. U času kad su stigli do stubišta koje je vodilo prema predvorju zbornog središta, dim im se ovijao oko nogu poput močvarne magle. Kumar, ošamućen i u velikoj boli, htio je zastati da uhvati dah, ali Theo to nije dopustio. Posljednji trenuci protekli su kao u polusnu, poput trenutka između spoznaje da ćete upravo doživjeti prometnu nesreću i prvog udara metala o metal. Dok su posrtali van sa stubišta, Theo spazi da je predvorje puno ljudi, većinom zakukuljenih policajaca koji su upućivali žrtve prema otvorenim vratima, ali sva ta druga živa bića mogla su se nalaziti u nekoj paralelnoj dimenziji, na mjestu koje, premda vidljivo, nije imalo nikakve veze s Theom Vilmosom. Njegova jedina misao, jedino što mu je pokretalo noge, bilo je da iziđe iz zgrade, dopre do zraka i svjetla i da nad glavom nema više ništa osim neba. Golem sunovrat izrađen od drva i zlatnih listića pao je sa zida i razbivši se, rasuo svoje komadiće na sve strane. Činilo mu se poput iscrpljujuće uvrede u ovako kasan trenutak podizati umorne noge preko krhotina, ali Theo je to učinio. Oteturali su kroz vrata van kako bi se skamenili pod crnim nebom i gorućim trupom glavnog tornja, čiji su se plamenovi zrcalili na prozorima drugih zdanja kuće Sunovrata. Niži, tanji toranj kuće Narcisa stajao je gotovo netaknut, udaljen samo stotinjak metara, premda su mnogi prozori bili razbijeni, a iz nekih je izbijao dim. Groteskni prizor mogao se usporediti s Danteovim Paklom - i jest mu sličio - ali Theu je bio neopisivo lijep. To je opet bio svijet, otvoreno nebo, stvari za koje je posljednjih sati mnogo puta pomislio da su zauvijek izgubljeni. Pustili su da ih promukli redarstvenici odgurnu s vrata. Kumar se odvojio od Thea i šepao. Theo je njušio zrak u kojem nije bilo dima, ili u kojem je barem bilo više zraka nego dima. Izlaz, pomislio je, smućeno i umorno, nastojeći dovesti u red svoje rastrzane misli. Vani sam. Živ sam. Što sad? Nije se mogao sjetiti mnogo toga važnog, osim dugog tuširanja u hladnoj vodi, a potom spavanja jedno stotinu godina.

Gubitak prijatelja Vanjski zrak bio je gotovo jednako zadimljen poput onog koji ga je gušio u zgradama, ali kad je Theo uspio na trenutak prestati kašljati, učinio mu se gotovo slasno čist, dah anđela. Odvezao je čađavu košulju s lica i bacio je na tlo, a onda stajao udišući tu divotu. Odlučio je slaviti svaki svoj dah do kraja života. Rječice zlatnih kornjaša švrljale su po tlu i preko zidova koji su još stajali, hrskajući mu pod nogama dok je klipsao od vrata zbornog središta. Divovski fenjeri za uzbunu bijahu postavljeni po cijeloj površini vrtova kuće Sunovrata, izvan domašaja palog krša, sa svjetiljkama koje su nat-krivale leće, šaljući svjetlo boje senfa uvis kroz tamu poput namreškana zastora. Policajci koji su vikali i opržene, prašinom umrljane žrtve bili su posvuda, besciljni poput zlatnih kukaca, osim jedne skupine od desetak pripadnika vilinskog naroda u dugim sivim haljama koji su stajali u krugu na najudaljenijem rubu otvorenog prostora oko građevine, mašući rukama po zraku i pjevajući. Nekakva vjerska skupina, pretpostavio je, vilinski ekvivalent Armije Spasa koja se molila na poprištu katastrofe, ali onda je začuo tutnjavu pravog groma iz visina i osjetio kišne kapljice po licu. Uto se pjevanje povisilo za oktavu. Ne dakle vjerski fanatici, nego vilinska inačica dobrovoljnog vatrogasnog društva, možda, čija je prava misija bila prije meteorološka nego misionarska. Theo odmahne glavom. Vilinje ga je svako malo pokušavalo ubiti, a on je ipak tako malo toga znao o tom mjestu. Ali nije si mogao priuštiti da stoji na mjestu, ošamućeno ih motreći - još je bio preblizu dvjema najoštećenijim zgradama, zbornom središtu i glavnom tornju, koji kao da se jedva držao u komadu. Komadići krova i pročelja strovaljivali su se u razmacima iz reflektorima obojenih visina te se smrskali na tlu, smrtonosno poput granata. Još vukući Kumara za sobom, Theo je oteturao prema vrtovima kuće Sunovrat i napokon pao na koljena kako bi izbljuvao ono što mu se činilo poput kilograma čađe, kašljući tako jako da je mogao samo leći na tlo kad je završio, preomamljen i malaksao da ustane. Dugo je vremena ležao dašćući, gledajući kako iskre lebde pokraj njega dok je tonuo u isprekidan polusan, a Kumar je sjedio pokraj njega mrmljajući sebi u bradu i stenjući. Napokon se ženska vila pojavi iz polutame, raširenih očiju ali umorno bezizražajnog, pepelom umrljanog lica. Dala im je obojici nešto nalik na skupi pehar prije nego što je opet odlutala u gotovo potpunu tamu i novu kišu. Theo sjedne i popije malo vode, iskašlje većinu, a onda opet popije. Nakratko mu se cijeli život nalazio u toj srebrnastoj niti vode koja mu je tekla niz grlo, predmetu neopisive slatkoće i divote. Dok je sjedio, osjećajući prvi put nakon mnogo sati da život možda ima nekog smisla, još jedna spodoba dotetura prema njima poput slomljene igračke. Onaj jadnik je u gorem stanju od nas, bilo je sve što je Theo stigao pomisliti, a onda vjetar otpuhne dim i on ugleda poznato lice. Na trenutak je pomislio daje pogriješio, da gaje zavaralo slabo svjetlo, ali kad se stvorenje približilo, na deset koraka, pa devet, osam... bio je siguran. Zapanjen i iscrpljen, nije se mogao sjetiti imena niti razloga zbog kojeg se ovaj nenadani posjet činio tako nevjerojatnim, ali znao je to mutnooko lice, znao je. "Željeza mi i krvi", zastenje Kumar promatrajući prilazak pridošlice. "Pogledaj onog jadnika. Oslijepio je." "To je on", reče Theo, gotovo pretiho da samog sebe čuje. "To je Vratićev rođak." Trenutak poslije dozvao je u pamćenje i ime, ali i uspomenu na to kako su Rufinusa potka-Tratinčicu nasmrt izboli na Postaji Polusjeni. Prije nego što je Theo opet mogao prozboriti, Rufinusov se dugačak kaput rastvori otkrivši naboranu, crno obrubljenu rupu gdje se

142

prerezani trbuh urušio, a Theo osjeti kako mu tijelom struji elektrizirajući strah. To nije bio Rufinus nego nešto što je nosilo njegovo tijelo, a Theo je točno znao što. Mrtvi stvor išao je ravno prema njemu. Zrak je siktao kroz njegova razjapljena usta dok su se ruke podizale a smežurani prsti svijali. Theo se osovi na noge i zapne preko Kumara Šaša. Trenutak poslije truplo se nalazilo na njemu stežući ga idiotskom snagom. Toliko prestravljen da nije mogao ni viknuti upomoć, Theo udari poznato ali prazno lice koje se nadvilo nad njim zabijajući ruku u njega sve dok nije osjetio da kosti pucaju. No iako je istjerao dah strvinarskog zraka iz njega, stvor nije oslabio svoj stisak. Ruke na Theovu vratu bile su ledene. Zgrabio je njegovo tijelo, očajnički ga pokušavajući odgurnuti, a otrgnuti komadi mesa ostadoše mu u rukama poput kuhane piletine. Stisak na njegovu vratu postade hladniji, pretvarajući mu mišiće u mulj koji istječe s obale zaleđene rijeke. Ništa nije mogao vidjeti, ni o čemu misliti osim o mlohavom licu... Iznenada se prsti maknu s njegova vrata, a živo truplo prevrne s njega. Mogao je čuti Kumarovo prestrašeno stenjanje dok je ferisher stvorenju razbijao glavu svojim peharom za vodu. Theo se prevrne u stranu, hvatajući dah ali u neobično sanjivom i usporenom stanju dok je promatrao kako se stvor odupire u gotovo potpunoj tišini. Uporno je hvatao nagorene nogavice hlača Kumara Šaša, gmižući po njemu dok mu je vilenjak cvileći razbijao glavu - glavu koja je nekoć pripadala Rufinusu potka-Tratinčici, a još je imala izgled jezive karikature - u bezobličnu kvrgu. Theo dopuže i baci se na mrtvo stvorenje, čime je povukao i Kumara na tlo. Na trenutak su se obojica ritala u panici, zapetljana i međusobno i sa svojim protivnikom koji je grebao i nije odustajao. Theo se prvi izmakne i udari stvorenje što je jače mogao, osjećajući kako mu pucaju rebra pod mumificiranim mesom. Udarao je ponovno i ponovno sve dok nije morao ispustiti Kumara kako bi se zaštitio, sklupčavši se poput nijema, smrdljiva pauka, ali čak i kad se ferisher oslobodio, Theo ga je nastavio tući u vrištećem bijesu užasa i gađenja, razbijajući torzo u zgnječeno meso i skrhanu kost, sve dok ga Kumar Šaš nije odvukao odatle. "Sad je mrtvo!" reče mu ferisher. "Mrtvo je!" "Već... je... bilo... mrtvo", dahne Theo. Oslobodio se i ponovno ga udario. Oči stvorenja sada su bile potpuno zamagljene, tijelo napokon nepomično. "Požuri se", reče. "Moramo otići odavde." Zgrabio je Kumara i počeo ga odvlačiti od tijela. "Čekaj," reče Kumar, "potrebna ti je pomoć. Krvariš...!" Još jedna spodoba iskrsne iz polutame i zastane pokraj sklupčanog stvora na tlu. "Hej, što se događa - što ste učinili?" pridošlica zareži na njega. "Vratite se!" "To je policajac", reče Kumar s olakšanjem. "Stani, on će nam pomoći...!" Theo nije imao snage da je troši na takve besmislice. Ubrzao je u kolebljivi trk, povlačeći Kumara Šaša za sobom. "Taj čovjek nas je napao!" vikne Kumar natrag prema policajcu; vukao je Thea za ruku pokušavajući ga usporiti. "Nismo htjeli..." "Umukni. Kuda da idemo?" zahtijevao je Theo. Kumar je još buljio. Theo se osvrne i poželi da nije. Policajac je klečao iznad tijela na tlu, i činilo se kao da je davao žrtvi umjetno disanje, ali razderana ruka stvorenja nalazila mu se oko vrata, prikovavši ga za mjesto, a policajac je bio taj koji se trzao i otimao. "O, mili Isuse", promrmlja Theo. Kumar nevoljko nastavi trčati, još zureći natrag u bizaran prizor. "Ali stoje...?" "Uzima novo tijelo!" "Novo tijelo?" Theo uspori sve dok Kumar Šaš nije bio ispred njega, a onda grubo gurne ferishera tako da je ovaj posrnuo i zamalo pao. "Proklet bio - trči! Ono nije bila osoba! Ono je mrtvački stvor koji me već jedanput pokušao ubiti!" Prešli su samo pedesetak metara kad se tamna, krupna prikaza policajca uspravila i pustila da Rufinusovo mlitavo tijelo spuzne na tlo poput vreće smeća. Policajac je okretao glavu veoma neprirodno sve dok nije locirao Thea i Kumara; tada, poput mehaničke igračke ili kukca, okrene ostatak tijela u istom smjeru te krene za njima teškim, nezgrapnim trkom. Theo stavi ruku na Kumarova leđa i gurne ga naprijed, usmjeravajući ferishera natrag prema zadimljenom, reflektorima osvijetljenom trupu zbornog središta kuće Sunovrata i većoj sigurnosti drugih ljudi. Ali hoće li preplašeni policajci koji su pokušavali spasiti živote na poprištu katastrofe intervenirati kako bi ga spasili od nekoga tko je izgledao poput jednoga od njih? Čak i u svojoj iscrpljenosti i zbunjenosti Theo je mogao vidjeti kako je vjerojatnije da će ga zadržati dovoljno dugo da ga stvor sustigne. Kad je naglo skrenuo od jarkih svjetala i zbrke blizu ulaznih vrata, Kumar se zabije u njega te su umalo pali. Osvrnuo se i spazio da je stvor u obliku policajca smanjio udaljenost na samo tridesetak metara. "Kuda idemo?" "Onamo!" Kumar pokaže prema vratima na nečemu što je izgledalo poput male kolibe ili javnog zahoda točno pokraj visokih vanjskih zidina kuće Sunovrata. "Jesi li poludio? Tamo ćemo... zaglaviti...!" "Učini što ti kažem!" Kumar ga gurne prema vratima. Theo ih nespretno otvori te oni ulete kroz njih na malo odmorište, a onda se umalo strovale niz stube kad su se vrata zatvorila za njima, utamničivši ih u mraku. "Koji je ovo vrag?" "Dolje. Drži se ograde."

143

Stigli su do dna četvrtog kratkog niza stuba kad je Theo čuo kako se vrata silovito otvaraju iznad njih i prve zvukove čizama na stubama. On i Kumar izletjeli su s donjeg odmorišta na ravan prostor. Odjednom zelenkasto svjetlo iskoči oko njih: Kumar je izvukao jednu malu svijetleću kuglu iz džepa. Nalazili su se u prostranoj dvorani, niskoj ali širokoj, i bili potpuno okruženi... parkiranim automobilima. "Garaža? Umrijet ćemo u garaži?" Iznenadna iskra nade zasvjetluca u njemu. "Auto - ovdje imaš auto!" "Ne", reče Kumar. "Ali odavde postoji izlaz koji vodi na drugu stranu posjeda. Ovuda!" Oteturali su na suprotni kraj garaže, ali kad su otvorili Kumarova izlazna vrata, zatekli su hodnik pun zadimljenog krša odozgo - prolaz je bio zakrčen. Njihov progonitelj upravo je sišao sa stubišta na suprotnoj strani i krenuo garažom prema njima, odjekujući čizmama, sjena kamenog lica i ukočenih nogu. Theo se okrene prema krhotinama koje su tinjale nadajući se da će barem pronaći komad gorućeg drveta koji bi upotrijebio kao oružje. Stripovi, bajke i prizori iz filmova proletjeli su mu glavom - baklja, boje se vatre, čudovišta se boje vatre, zar ne? - a onda ga je Kumar stao vući u suprotnom smjeru. "Onuda! Glavno stubište!" "Jesi li poludio? Samo ćemo zaglaviti u zgradi, a ona će nam se srušiti na usrane glave! Ovdje barem možemo proći pokraj onog stvora, izići na zrak..." Theo nije želio umrijeti u nekoj rupi poput ove, a svakako nije želio umrijeti hvatajući zrak u zadimljenoj ljuski kuće Sunovrata nakon što se toliko dugo borio da iz nje iziđe. "Ne," vrisne Kumar, "stubište se spušta! Tamo je stanica vlaka!" Theo se zabulji. Policijski stvor kretao se brzo ali ne užurbano. Ruke mu bijahu široko raširene, i na kratak trenutak halucinacije Theo ih je zamislio kako se rastežu da ispune garažu od zida do zida. Kumar ga povuče za lakat tako snažno da je zamalo pao. Očajan, bespomoćan, dopustio je da ga odvuče natrag po otvorenom podu prema četvrtastoj strukturi u njegovu središtu. Vrata će biti zaključana, Theo je to znao kao što je znao svoje ime. Morat će se igrati skrivača oko strukture sve dok ih stvor... Ali vrata su bila otključana. Zalupivši ih za sobom, Kumar je nekoliko sekundi tražio zasun kojega ondje nije bilo. Odustali su i zaputili se dolje. Još stuba, zapinjanja, posrtanja, ponekad i padanja na drhtavom, gotovo beskorisnom svjetlu Kumarove baklje. Stube. Ovo je pakao. Pakao su stube, bilo je sve o čemu je Theo mogao misliti. Prodao bih dušu za jebeno dizalo. Ali nemam dušu, zar ne? Ja sam nekakav vilenjak. Okej, dao bih bilo što za dizalo, onda. "Zaista misliš da će biti ikakvih vlakova?" dahnuo je. Iznad sebe začuli su kako se stubišna vrata škripeći otvaraju. "Naravno da neće biti vlakova kad je cijeli kompleks zapaljen! Ali postoje tračnice... i tuneli i..." Kumar zapne i uhvati se za nešto te jaukne od boli. "Tvoja noga - zaboravio sam." Theo ga primi pod ruku. "Želiš li da te nosim?" "Ne možeš. Samo mi pomozi. Uspjet ću." Još dva niza stuba, a onda su izletjeli na peron, poskliznuli se, zapetljali i pali na ruke i koljena. Oslabljeno svjetlo Kumarove kugle osvjetljavalo je otvore tunela na oba kraja male postaje, tamne rupe u koje močvarno svjetlo nije moglo prodrijeti. "Gledaj, taj stvor ne želi tebe." Theo je šaptao dok je pomagao ferisheru da ustane. Mogli su čuti ravnomjerno šljapkanje koraka koji su silazili stubištem, još daleko ali pojačano jekom. "Samo mene. Vjerojatno te neće ni primijetiti. Samo pričekaj dok ne dođe po mene, a onda se vrati stubama." "Umukni", umorno će Kumar. "Jadan si mi ti junak. Spustimo se na tračnice." "Kojim putem?" "Na drugu stranu od onih na koje se vjerojatno urušilo pola kuće Sunovrata, što misliš?" Kumar Šaš otpuže do ruba perona gdje se pokušao spustiti na sporedni kolosijek nekoliko metara niže. Theo, koji je unatoč svojim nebrojenim modricama i bolovima te izranjanim plućima bio u puno boljem stanju od svojeg suputnika i barem za stopu viši, pohita da se spusti prvi kako bi mu mogao pomoći. Evo još nekog tko ga jedva poznaje, pomislio je, a koji riskira život zbog Thea. "Hvala", šapnuo je dok je spuštao ferishera na tračnice. "Nemojmo umrijeti. To bi bila dostatna zahvala." Šljunak im je škripao pod nogama dok su šepali prema tunelu, a zelenkasto svjetlo treperilo na zidovima, čineći sve nekako izobličenim. "Kod mene se mora paziti da se ne stane na naelektrizirane tračnice. Ima li nečeg sličnog ovdje?" Kumar frkne. "Ništa što se da tako lako izbjeći." "I zbilja si siguran da ovuda neće prolaziti vlakovi?" "Čut ćeš ih ako sam u krivu." Theo se krišom osvrne. Peron male postaje i dalje je bio prazan. Tama je bivala sve gušća i gušća. Thea je zabrinjavalo da se tunel puni dimom, da ga se dosad toliko nadisao da ga više nije mogao nanjušiti ni okusiti te da će moći naslutiti da se zrak prorjeduje jedino zamračenjem vida. "Sranje", rekao je kad je napokon shvatio što se događa. "Tvoja mala baterija. Istrošila se." "Nije namijenjena za dugu uporabu. Služi za zapisivanje bilješki u dvorani za predavanja." Kumar je suzi iz svijetleće kugle u nešto sličnije zraci džepne baterije, ali nije se činilo da svijetli jasnije. A kad se jednom ugasi? Kad ostanemo samo mi u ovom mračnom tunelu... s onim stvorom iza nas...? Theo se naprezao da čuje škripu čizama za njima, ali noge koje su vukli za sobom stvarale su prejaku buku. Zastao je da bolje čuje.

144

"Krvi mi i željeza, zar si izgubio pamet?" Kumar se okrene i otetura natrag, zgrabi Theovu jaknu i snažno ga povuče. "Ili je iza nas ili nije - od kakve nam je koristi da ovdje stojimo i osluškujemo?" Theo pusti da ga opet povede naprijed. Svjetlo iz Kumarove male kugle postalo je tako slabo da mu je trebao časak da primijeti kako je krov tunela nestao te da su opet na otvorenom - ili barem onoliko na otvorenom koliko išta može biti ovako daleko pod zemljom. Bilo je premračno da se išta vidi, ali je imao dojam velikog prostranstva i činilo mu se da može nanjušiti nešto iskonskije od mirisa tunela, kvasan zadah u osnovi načinjen od blata, rastućih stvari i... vode? "Ovo je kanal, djelić Ysa", potvrdi Kumar. "Ili radije, to su neke od pritoka koje utječu u Ys - ovdje je sada sve praktički kanalizacija." "Mislim da tamo vidim i mala svjetla." Theo zaškilji u neveliku daljinu. Točkice svjetla uspinjale su se na jednoj strani tračnica kao da su on i ferisher ulazili u nekakav amfiteatar samo za krijesnice. "To je Duboka Jama, grad kobolda", reče Kumar. "Pa, ne samo kobolda - svakakvih naroda koji su izgubili svoje mjesto u gradu iznad njih. Goblina, kucavaca, neevidentiranih boglova..." "Hoće li nam oni pomoći?" "Šališ se? Jedini razlog zašto nas dosad nisu opljačkali i ubili je vjerojatno taj što su svi prestravljeni onim što se dogodilo na površini pa se sada skrivaju." "Kamo onda idemo?" Theu se odjednom nije sviđao izgled grozdova malih svjetala, a još manje niz dalekih piskutavih poklika koji su se nedugo začuli na gornjim razinama nevidljive doline, poput kojota koji zavijaju jedan drugom s vrhova osamljenih pustinjskih brda. "Ne znam. Ali kamo god to bilo, bolje je nego da samo stojimo i čekamo da te se onaj mrtvi stvor dočepa, je 1' da?" Theo je mogao samo zagunđati. Ovo je već bila majka svih najgorih dana, a sad je morao vući svoje izmoždeno tijelo kroz dubine. Bio je umoran od boli, umoran od beskrajnog hodanja, umoran od progona. Bio je umoran od tame. Pretpostavljam da jedino nisam umoran od življenja, pomislio je. Zato i radim sva ova sranja. Povici iz treperave tame na gornjim razinama koboldskoga grada postajali su glasniji i uporniji. Theo stane skupljati nekoliko kamenčića, dobrih za bacanje, s nasipa željezničkih tračnica, a krv koja mu je nahrupila u glavu umalo ga je oborila s nogu. Tada, iznenada, piskutavi zvuči promijene visinu, postanu mahnitiji, zbunjeniji. Trenutak poslije nevidljivi promatrači utihnu do jednoga - pokrivač tišine započeo je iza Thea i Kumara Šaša te ih prekrio. Theo se iznenađeno osvrne kad su se nebrojene male svjetiljke počele gasiti. "Mislim da su spazili našeg prijatelja", šapne Kumar. "I ne sviđa im se ništa više nego nama." Theo je pretpostavljao da može biti zahvalan stoje barem zasjeda zasad bila obustavljena. Zaškiljio je natrag prema tračnicama, pokušavajući shvatiti gdje je iznenadno zamračenje svjetala počinjalo. "Ne može biti više od četvrt milje, možda manje", šapnuo je. "Onaj stvor je spor, ali nikad ne prestaje - mislim da se nikad ne umara. Dobri Bože, sigurno je propješačio pola Vilin-zemlje s izvađenim crijevima samo kako bi stigao do kuće Sunovrata...!" Okrenuo se natrag prema tračnicama i prenuo se pogledavši prema gore. Na oslabljenom svjetlu Kumarove kugle vidio je nešto nalik na okomite tornjeve kako se uzdižu nedaleko pred njima. "Koji je ono vrag?" prosiktao je. "Željeznički most." Theu se nije sviđalo hodanje po rešetkastim mostovima. Jednom ga je zamalo uhvatio vlak dok se zezao, napušen, na brdima Martin s Johnnyjem i nekoliko momaka iz jednog od njihovih prijašnjih bendova, i premda se tomu kasnijih godina smijao, nikad se nije otresao uspomene na nekoliko trenutaka kad nije bio siguran hoće li sići na vrijeme, kad je bio prisiljen pomišljati na to da skoči četrdeset ili pedeset stopa u krševiti klanac. Sad se još jedan takav most nazirao ravno pred njim, a njegove su rešetke bile tek sablasna čipka što se pružala preko prostranstva tamne vode, koju padajuće svjetlo nije moglo čak ni dotaknuti, tako crna da je mogla biti svemir bez zvijezda. "Zar moramo preko njega?" "Jedino ako se ne želiš vratiti i pokušati nadjačati ono stvorenje koje nas prati, da, rekao bih da moramo." Kumarov je glas bio razdražen od boli, ali Theo se nije namjeravao tako lako ušutkati. "Koliko je dug?" "Koliko dug? Prešao sam ga samo jednom u vlaku. Ne tako dug - par stotina koraka, rekao bih." "Dobro." Theo se uspentra s tračnica i zagleda niz nasip sa druge strane. "Onda ga možemo preplivati." Naherio je glavu da oslušne. Voda pod njim bila je gotovo nečujna - sigurno nije bilo jakih struja. "Ti si lud, zbilja jesi." Zateturavši za njim, Kumar ga zgrabi za ruku. "Pogledaj ovo, Theo. Pogledaj!" Theu nije bilo jasno o čemu je govorio. "Što da pogledam? Most? Prokleto ga dobro vidim!" "Ne, pogledaj što ti je na zglavku, ludo." Kumar nadigne rukav The-ove jakne razotkrivši narukvicu od trave. "To je nimfina spona. Zar si zaboravio?" Theo je postajao nervozan zbog glasnoće kojom je Kumar počeo govoriti. "Donekle, da. Pa što?"

145

"Pa što? Pripadaš nimfama. Sljedeći put kad uđeš u bilo kakvu vodenu površinu veću od kade, njihov si. Bez prepirke. Nećeš se moći izvući ni cjenkanjem, osim ako nisi pokupio neke prilično fine talismane na našem današnjem malom putovanju, a meni je to promaknulo." "O čemu to govoriš? Da... da im dugujem život ili nešto slično? Ali nisam pristao ni na što takvo!" "Nisi, ali Jabučnica jest, da te spasi. Nimfina spona je stara rupa u zakonu koja ti daje šansu da pronađeš blago u zamjenu za svoju službu." Odmahnuo je glavom. "Možda imaš vilinske krvi, Theo Vilmos, ali ništa ne znaš, doista ništa. Vilinje radi na principu pogodbi i dogovora. Naša se znanost u cijelosti temelji na dogovorima, ne kao one glupe slučajnosti u koje vjeruju u tvom svijetu. Tražiš, dobiješ, plaćaš." "Dakle, kad bih jednostavno tu zaronio...?" "Onda bi te oni koji tu žive imali pravo prisvojiti. A jamčim ti, to ne bi bile lijepe male riječne nimfe poput onih od kojih te Jabučnica spasila, o ne. Bilo bi to nešto što živi duboko u onoj crnoj vodi i pije i jede sve što Grad ispljuje van." Sad je Thea uhvatila panika, i to ne samo zbog neugodne slike koju je prizivao Kumar - stajali su i razgovarali predugo. "Dobro," šapnuo je, "pobijedio si! Ne možemo plivati. Morat ćemo prijeći most. Ali požurimo - onaj stvor će nas sustići svaki tren!" Uspentrali su se natrag na tračnice i na rešetkasti most, prisiljavajući svoje beskrajno bolne mišiće na još jedan napor, posrćući svakih nekoliko koraka. Theo je nastojao ne misliti na udaljenost do vode koja je oplakivala stupovlje i na ono što bi moglo plivati pod neprozirnom površinom. Tek su prešli nekoliko desetaka metara kadli tračnice pod njihovim nogama stadoše vibrirati, tiho ali izrazito lupkanje koje je polako postajalo glasnije. "Koraci?" dahne Theo. Osvrnuli su se, ali nije bilo ni traga njihovu progonitelju. Kumar tada usmjeri svjetlo na drugu stranu, ali niti ispred njih ništa se nije vidjelo. Theo se okrene i vrati nekoliko koraka škiljeći u daljinu. Mala kugla još je davala dovoljno svjetla da je mislio kako je trebao već vidjeti ono što je stvaralo toliku buku. "Theo..." Kumar je zvučao vrlo čudno. Okrenuo se i ugledao lik iz noćne more kako se penje preko ruba mosta ispred njih, iznenađujuće vješto za svoj golemi obujam. Bio je neodređeno čovjekolik, blijede, krastave kože koja se sjajila poput donje strane fosforne gljivice. Bio je tek malo veći od čovjeka ali otprilike pet puta teži; samouvjereno se vukao prema njima kao da je ispunio cijeli most. Trepnuo je nekoliko puta - oči su mu bile sitne i crne poput grožđica - ali inače nije djelovao smeten njihovim svjetlom. Gumena usta stvora izgledala su dovoljno velika da progutaju Thea do ramena. Zastao je pred njima, ali mu se tijelo i dalje micalo poput želea - bilo je teško reći je li se gomoljasti stvor uleknuo od sala ili mu se koža samo skupljala i širila poput nabora na tijelu nosoroga. Jedno je bilo sigurno: bio je užasno velik i nevjerojatno ružan i zaudarao je poput pličine. "Mljac", rekao je dubokim, žuborećim glasom. "Stranci na mom mostu. Što ste mi donijeli?" "Prešao sam u vlaku ovaj most stotinu puta i nikad ti nisam morao ništa dati!" Kumarovo opravdano ogorčenje bilo je malčice potkopano drhtajem straha u njegovim riječima. "Ah, imam ugovor sa željeznicom, nego što", veselo će stvor. "Obiteljska prava - posjedujemo ovaj most stoljećima, a ja redovito dobivam svoj djelić. Ali što se tiče čeljadi koja putuje pješke - to je druga stvar. Reći ću ti kako ćemo, međutim," obratio se Kumaru, "ti meni daj glavu tvog prikana, a ja ću ti dati slobodan prolaz cijele tri godine." Nagnuo se naprijed da prouči Thea koji se ukočio od straha i nije pomaknuo ni mišić, čak ni kad mu je jeziv zadah stvorenja zapuhnuo lice. "Pa, dvije godine", rekao je. "Moramo prijeći most samo jedanput", reče Kumar. "Slijedi nas nešto vrlo, vrlo gadno." "Gadnije od mene?" Stvor se nasmiješi pokazujući okrhnute zube različitih duljina. "Hajde, sad. Povrijedit ćeš osjećaje starog trola." "Moguće da jest", rekao je Kumar boreći se da mu glas ostane miran. "I ne cjenka se." "Vidjet ćemo." Trol je djelovao zaintrigirano. "Ali idemo po redu, kad vam se žuri." Počešao je bradu - ili veliku bezobličnu vreću kožnatog mesa gdje mu se trebala nalaziti brada - golemim, napuklim noktom. "U redu, onda, razmišljam..." "Možda da prihvatiš moj željeznički pokaz?" upita Kumar u nadi. Trol se nasmije sumpornim siktajem. "Željeznički pokaz. Ta ti je dobra." Opet je primaknuo pandžu bradi. "Reći ću ti kako ćemo. Mogu si priuštiti da budem velikodušan budući da su vremena dobra - ne samo zbog moje željezničke plaće nego... budući da se pusta čeljad preselila ovamo s površine, uvijek ima mališana koji se igraju na tračnicama, pa mi je ovo bila jubilarna godina. A ako gore dižu jedni druge u zrak, onda će postati samo bolje. Pa ću ti predložiti jeftinu pogodbu. Prst." "Prst... ?" Theo je pomislio da su stvari već dosegnule samo dno. "Želiš prst jednog od nas prije nego što nas pustiš da prijeđemo?" Osvrnuo se natrag i bio napola siguran da vidi kako se nešto približava tračnicama prema njima iz mračne daljine. "Ne, ne. Prst od obojice. To je vrlo velikodušna ponuda, znate. U drevnim danima jednostavno bih pojeo jednog od vas. Barem jednog." Theo je zurio u neman iz noćne more šćućurenu u svom oklopu od blijedih nabora poput kakve divovske sumo krastače. Nakratko je maštao da jednostavno projuri pokraj njega, ali nekako je znao a da mu nisu trebali reći da to ne bi bilo tako lako te da pogodba neće biti tako povoljna nakon što ga uhvati.

146

Ovo je ludo! Ovo je ružan san...! Osvrnuo se za sobom. Nešto je zbilja dolazilo prema njima iz sjene, pokretljiv djelić tame; bila je to tek daleka mrljica, ali se svakim trenom povećavala. "Dobro", izustio je naglas. Odjednom je osjećao studen po cijelom tijelu i mučninu u trbuhu. Nije bilo dobro odugovlačiti. "Možeš uzeti moje." Ispružio je lijevu ruku, pokušavši se našaliti unatoč rastućem užasu. "Sreća što sam pjevač, a ne gitarist." "Može obojici uzeti jedan", usprotivi se Kumar. "Sad ti umukni. Ne bi se ni našao u ovome da nije bilo mene." Krupna, kvrgava ruka s kožom poput vlažne gume ovije se oko njegove tako da su mu samo prsti stršili van, stisnuvši mu šaku i zglavak kao industrijski škrip. "O, ti pjevaš, je li? Ako ikad prođeš ovim putem, mogao bi opet navratiti obožavam glazbu." Golema se usta rastvore, a Theo se prestravljenom opčinjenošću zapilji u guštaru istrunulih zubi. Kako će se ovdje dolje oprati, očistiti i povezati rane? Kakvim će ga odurnim boleštinama zaraziti? Nije mogao gledati. Savio je srednji prst i kažiprst kako bi ih zaštitio od prljave gubice, čvrsto zatvorio oči i usredotočio se na to da ne povrati dok je čekao, čekao... čekao... Opet je otvorio oči. Masivno lice bijaše blizu njegovoj ruci, ali usta iz filmova strave i užasa bila su zatvorena, kao i oči. Stvor je njuškao, ili su mu se barem sićušne nosnice trzale. "Koji je to miris?" zagrmi trol. "Poput krave, samo... samo drukčije." Theu je trebao časak. "Moja kožnata jakna?" "Nikad nisam nanjušio ništa slično." Raširio je nosnice i duboko udahnuo. "Kravlja koža! Ali kao nijedna meni poznata." "Iz svijeta je smrtnika", reče Kumar. "Koža potječe s krave iz smrtnog svijeta. Prava rijetkost." "Divna... je. Kako mi od nje samo dolazi voda na usta." Trol se zapilji u Thea ponad njegove zarobljene ruke. Majušne oči ponovno su lukavo škiljile. "Evo što ću ti reći, nije da tvoji prsti nisu lijepi na svoj način... ali zadovoljio bih se i jednim u zamjenu za ovaj komad kože." "Bez prstiju", reče Kumar. "Dobit ćeš kravlju kožu, ali to je sve." Theo se zamalo usprotivio, što je bio čisti apsurd - njegova ljubljena jakna! Imao ju je godinama. Onda se sjetio koliko je dugo imao svoje prste. "Pa..." Trol nabere mlohavo čelo a onda pusti Theovu ruku. "U redu onda. Dogovoreno." Theo žurno skine jaknu, ali prije nego što ju je predao izvuče prau-jakovu bilježnicu. "Tvoja je." "Lijepo", reče stvor dubokim, salastim glasom. "Neću je čak ni pojesti odjedanput. Uživat ću u njoj. Hvala. Čujte, ako ikad opet pokupite nešto slično, upamtite - obožavam se cjenkati...!" Ali Theo i Kumar već su hitali preko mosta što su ih brže njihove umorne noge nosile. Tek kad su ostavili most i njegova čuvara daleko za sobom, Theo shvati da mu je Vratićev telefonski broš ostao u džepu jakne. Nije planirao vratiti se po njega, naravno: što se Thea ticalo, taj komad dvonožne ružnoće mogao je slobodno nabiti Vratiću telefonski račun preko međugradske mreže ili skinuti tonu trolskih pornića i zaračunati ih komuni Tratinčica. Mene si htio izdati, ha? Okusi Vilmosovu Osvetu! Napokon su se srušili i dugo vremena ležali dašćući sve dok nisu prikupili snage da makar sjednu. "Hajdemo", napokon će Theo, osovivši se polako na noge unatoč tome što mu je svaki mišić u tijelu vrištao da to ne čini. Kumarova kugla bila je sada tek treptaj zelenila, ne jača od noćnog svjetla u dječjoj spavaonici. "Ne možemo ostati ovdje. Onaj nam je stvor bio za petama." "Ali morat će prijeći most da nas sustigne." "Ne shvaćaš koliko je taj stvor strašan, koliko ga je teško zaustaviti." Iznenadna i neželjena uspomena na provlačenje kroz rešetke na prozoru u kupaonici njegove kolibe, poput sira kroz ribež, toliko mu je oslabila noge da je zamalo opet pao. "Nemaš pojma." "Možda," reče Kumar, "ali vjerojatno podcjenjuješ koliko je teško proći pokraj trola koji čuva svoj most." "Sto ako preuzme trolovo tijelo, kao što je preuzeo policajčevo?" Kumar na trenutak razmisli. "Ne znam je lito uopće moguće. Ako jest, bit će sporiji ali kudikamo snažniji. No imat će veliki problem da nas slijedi na površini, mislim. Onakav trol sigurno nije stoljećima vidio puno danje svjetlo. Bilo bi to kao natjerati ga da prošeta kroz peć po užarenom ugljenu." "Onaj zombi za to neće mariti - vjerojatno i ne osjeća bol. Zadržao je Rufinusovo tijelo iako mu je sva utroba ispala van." "Da, ali bi također bio vrlo sumnjiv - ljudi bi sigurno primijetili špiljskog trola kako baulja okolo. To bi mu otežalo da nam se prikrade." Namrštio se dok mu je Theo pomagao ustati, a onda opet počeo ubrzano hodati po tračnicama. "Da, mislim da moramo razmisliti o tome da se opet vratimo na površinu." "Ali kamo ćemo? Imaš li neke prijatelje koji... koji bi me mogli sakriti?" Osjećao je stid što je pitao - ionako tom mladom vilenjaku nije donio ništa osim nevolja i strašne opasnosti. "Ne u Gradu - ne više. Nikad nisam živio nigdje osim u kući Sunovrata. Pusti me da razmislim. Svakako moramo pronaći neko sigurno mjesto - ne vjerujem da bi Kukurijek i njegovi pajdaši organizirali onakav jezovit napad i onda pustili da se sve nastavi kao da se ništa dogodilo nije. To je sigurno sveopći Cvjetni rat. Njihove će trupe opkoliti njihove neprijatelje, od kojih većinu više nećemo vidjeti."

147

Ne samo da sam najčudniji stranac koji je ikad postojao, pomisli Theo dok su šepali tračnicama neprestano osluškujući zvukove slijeđenja. Sad sam i bjegunac. Svi me pokušavaju ubiti. A moju najdražu jaknu koju imam od tinejdžerskih dana netko proždire poput tartarskog bifteka. Prasnuo je u smijeh koji je bio napola jecaj, ili je možda bilo obratno. Ovo je sigurno najgora prokleta bajka koja je ikad postojala. Snaga Kumarove kugle svjetla splasnula je na snagu umiruće, zelene šibice kad su pronašli radničke ljestve koje su vodile iz skretničareve kućice prema površini. Umornijem nego što je bio cijeloga života, Theu je trebalo pola sata da se uspne po kojih stotinjak prečki, gurajući Kumara ispred sebe korak po oprezan, izmoren korak. Napokon su izišli van iz servisne kućice na praznom sporednom kolosijeku ispod prigušenog jutarnjeg neba punog tamnih, čađavih oblaka. Okruženi drvećem i živicom, mogli su vidjeti malo od grada, ali još se barem šest golemih dimnih stupova uzdizalo prema nebu. "Spalili su kuće svih svojih neprijatelja", šapne Kumar. Preumorni da bi dalje govorili, spustili su se sa željezničkog nasipa i zatekli u industrijskoj četvrti, ali onoj u kojoj bijaše vrlo malo znakova života; jedini pokret potjecao je od kovitlaca snježnog pepela što su ih podizali i spuštali kružeći vjetrovi. Pronašli su autobusnu postaju i čekali u nijemoj nadi, ali nakon četvrt sata postalo je jasno da nijedan autobus neće doći. "Moramo povećati razmak između nas i onog stvora", reče Theo. "Vjerojatno mu ne možemo potpuno umaknuti - već je došao za mnom iz mojeg svijeta, a sasvim me sigurno slijedio od željezničke postaje gdje se domogao Rufinusova tijela - ali možemo sebi kupiti malo vremena." "Krenimo prema glavnoj cesti", predloži Kumar. Gotovo se činilo okrutnošću većom od svih užasa koje je Theo dotad doživio što je opet morao hodati kad je bio tako umoran i prepun bolova, što je morao stavljati jednu nogu ispred druge. Ulice bijahu tako puste da se zapitao jesu li Kukurijek i njegova vojska akcizora poduzeli više od običnog napada na svoje neprijatelje, jesu li pronašli nekakav način da unište i cijelu populaciju Vilinja. Ali kad su zašli u dio koji je više podsjećao na trgovačku četvrt, opet su spazili nekoliko tragova drugih živih bića, automobil koji se provezao na kraju ulice, lica koja su virila kroz gornje prozore i, napokon, kolonu ljudi koja je čekala na ulaz u malu prodavaonicu na uglu -valjda radi opskrbe osnovnim namirnicama, pretpostavio je Theo. Kumar naglo odšepa na ulicu ostavljajući Thea da bleji za njim. Uto se kamionet pojavi iz pokrajnje ulice i počne udaljavati, no Kumar ga sustigne šepavim trkom i zaustavi se razgovarajući s vozačem, a onda mahne Theu da mu se pridruži. "Ovo je kraj svijeta", govorio je mali bradati čovuljak kad se Theo približio. Koža mu je imala izrazitu ažurnu nijansu, a imao je uši poput klokana. "Kamene mi časti. Uputio sam se prema Brezi gdje žive moji. Bilo bi pametno da se i vi izgubite." Kamionet je bio prikladne veličine za svoga gnomskog vlasnika: budući da Theo i Kumar nisu mogli stati u sićušnu kabinu, ispružili su se na prikolici, smjestivši se što su ugodnije mogli usred zbirke čudnih alatki i artefakata koji kao da su služili jedino da svojoj težinom drže druge stvari kako ih ne bi otpuhnuo vjetar. Kamionet se kretao nepodnošljivo polako, ali bilo je pravo blaženstvo ne hodati, a dobro su i napredovali s obzirom na to malo drugih vozila na cesti. Zamršeni crni stupovi dima kao da su zurili u Thea poput nakaznih zmijskih božanstava, ali čak ga ni to nije spriječilo da polako utone u san dok je malo vozilo poskakivalo gradom. Probudio se sa strahovitom glavoboljom; kamionet se zaustavio, a Kumar ga zvao da siđe s prikolice. Vozač nije čekao da mu zahvale: čim su obojica stupila na pločnik, ubacio je u brzinu i otruckao dalje. Bili su na mjestu što je izgledalo poput javnog parka. Theo nije mario. Pustio je da ga Kumar povede zemljanim puteljkom, a onda sa staze u šumarak do guštare bršljana koja je prekrila obronak. Tu su se zaustavili. Ubrzo je Theo ponovno utonuo u san poput kamena koji pada u bunar.

Gumbov most Njegov prvi san bio je nadnaravni užas, uporno žvakanje nečeg što mu se otimalo, nečeg što mu se zapravo koprcalo u ustima. Bio je pun mračnog veselja ali i užasnut vlastitom ležernom okrutnošću, istodobno ushićen i zgrožen. Prešao je u druge snove koji su bili običniji ali ništa manje strašni, puni prizora sićušnih tijela koja su se pretvarala u prah u njegovim nespretnim rukama i hrskavih crnih krila koja su šuštala pod njegovim nogama poput nanosa pougljenjenih ljuski luka. Probudio se dršćući pod iverom mjeseca. Svijet je bio hladan i mračan, a njega je boljelo cijelo tijelo. Bio je sam na obronku, zapleten u bršljan. Bio je sam. "Kumar!" Theov glas bio je muklo kriještanje, a napor gaje natjerao da zakašlje sve dok mu zvijezde kojih nije bilo na nebu nisu zaigrale pred očima. "Ššššš." Sjena se zaputi prema njemu. "Ne buci toliko!" "Mislio sam da si otišao." "Tražio sam drva za ogrjev. Pa, skupljao sam i vijesti. Evo, odjeni ovo." Dobacio mu je nešto pohabano i prljavo što je moglo biti plahta; zbunjeno proučavajući doneseni komad odjeće, Theo zaključi da je to košulja. "Pronašao sam je u kanti za smeće", objasni Kumar.

148

Tek je sad Theo primijetio da je gol od struka prema gore. Naravno, moja jakna... Navukao je košulju preko glave. Bila mu je tako velika da se zapitao je li pripadala divu ljudožderu. "Skupljao vijesti? Kako?" "Ne misliš valjda da smo ti i ja jedina čeljad koja se skriva u ovom parku? Zapravo, ovdje ima puno više živih bića nego inače - ne samo beskućnika nego svakakvih vrsta ljudi koji odjednom više ne žele biti u zgradama, koji žele biti pod drvećem i nebom kao u stara vremena. Svi su prestravljeni." Kumar sjedne i izvadi malu zbirku grančica iz svojih džepova. "Mislio sam da više neću htjeti vidjeti ništa što gori", rekao je. "Ali trenutačno sam željan vatre." Theo je sjedio u tišini dok je ferisher slagao grančice, a onda izvadio iz džepa komad nečega što je sličilo novinama i protrljao ga između prsta i palca sve dok se rubovi nisu savili i počeli gorjeti. Dok ga je prinosio komadićima kore koje je naslagao oko grančica, Theo upita: "Je li to bio papir? Ili si sam to izveo?" "Stvorio iskru?" Kumar slegne ramenima. "Jesam. Prilično laka čarolija, zapravo - vjerojatno bi i sam to mogao učiniti uz samo malo vježbe. Ali nisam je jučer mogao izvesti. Previše me boljelo, bio sam preumoran da bih razmišljao." "Kako tvoje noge?" "Ništa nije slomljeno, ali bole, a opečeni dijelovi svrbe poput gnomovih gaća. Kako si ti?" "Jadno. Preplašeno. Ali, živ sam, a to nešto vrijedi." Zurio je u male plamenove koji su se rasplamsavali hrpom triješća. "Što ćemo sad?" Kumar Šaš strese glavom. Uspio je odstraniti ono najgore od prašine i čađe sa svojeg žućkasto-smeđeg lica i izgledao gotovo kao kad ga je Theo prvi put upoznao: mladi laboratorijski pomoćnik. "Ne znam. Vani vlada kaos." "Kako to misliš vani? Gdje smo mi?" "Diverzantski park u četvrti Smiraja. Jedan od najvećih parkova u Gradu - vrsta podsjetnika na to kako su stvari nekoć izgledale prije nego što su Kukurijek i ostali - da, i dobri stari lord Sunovrat - počupali cijeli Pravi Arden kako bi Grad mogao rasti." Trepnuo je. "Teško je povjerovati da je Sunovrat zbilja mrtav, stari tiranin. Zapravo, nije bio posve loš. A gospa Zelenkada uvijek je bila dobra prema meni, naravno, kad bi se sjetila da sam ondje - pitam se ima li kakve šanse da...?" "Ne." Zvučalo je grublje nego što je Theo želio. Ispružio je ruku i nespretno potapšao ferishera po mišici. "Žao mije, ali mislim da nema. Vidio sam što se dogodilo. Nitko iz one dvorane za sastanke nije izišao živ." "A Jabučnica...?" Kumar Šaš kao da je nastojao odstraniti nadu iz svojega glasa - iz srca, također? "Možda se izvukla. Ili nije uopće bila ondje kad se sve srušilo. Ostavila mi je poruku da ide van." Pogodi ga jedna misao. "O moj mili... naravno! Jabučnica mi je ostavila poruku - rekla je da je vidjela nekog kako se mota ispred kuće Sunovrata. Mislio sam da je govorila o Vratiću, ali on je rekao da ne zna ništa o tome..." "Nemam pojma o čemu govoriš." Theo objasni svoj kratak, brutalan susret s prevarantskim grofom Vratićem. "Dakle on je bio taj koji mi je podvalio na prvom mjestu, to je prilično jasno. Ali nema veze. Želio sam reći kako sam mislio da je Jabučnica govorila o njemu da je Vratić bio taj koga je vidjela. Ali nije, spazila je njegova rođaka Rufinusa, ili njegovo tijelo, kako hoda naokolo. I naravno, to ju je malčice iznenadilo jer kad smo ga posljednji put vidjeli, pa, bio je više-manje mrtav-mrtvacat. Stoga je otišla doznati zašto se netko koga smo smatrali bivšim građaninom mota pred kućom Sunovrata." Kimnuo je. "To ima smisla." "Dakle, tvrdiš da je otišla baciti bolji pogled na... tog stvora1} Stvora koji te pokušao ubiti? Stvora koji nas je pratio?" "Da, upravo tako." Otrijeznio se shvativši stoje zabrinjavalo ferishera. Sjedili su neko vrijeme u tišini zureći u plamenove. Više nije vrijedilo govoriti. Imali su malo razloga za nadu. "Dakle, što si čuo dok si skupljao drva?" napokon upita Theo. "Ovo je rat - prava stvar." Kumar uzdahne. "Zrcalni su ga tokovi puni. Kukurijek, Kužnjak i njihovi saveznici tvrde da su to učinili samo zato što su trebali biti napadnuti, daje to bilo u samoobrani. Nitko im ne vjeruje, naravno, ali nitko nije u poziciji ni da im proturječi. Rasporedili su parlamentarne trupe po cijelom gradu da traže one koje oni nazivaju urotnicima, što doslovce znači svakog koga smatraju neprijateljem." "Poput tebe i mene." Kumar se nasmiješi. "Pa, poput tebe. Ja se vjerojatno još mogu opravdavati neznanjem pa bi mi mogli dopustiti da se vratim na selo - pronađem posao vodeći koze na pašu ili slično." Njegov osmijeh izblijedi. "Ako sama činjenica što te poznajem i mene ne čini neprijateljem." "Mislim da to ne želiš doznati", reče Theo. "Mislim da bi ispitivanje bilo vrlo loše po tebe." Kumar ispusti dug uzdah. "Pa, onda pretpostavljam da sam i ja bjegunac." "I to je to? Sve je svršeno - Kukurijek je spalio kuće svojih neprijatelja i sad je pobjednik?" "Nije baš tako jednostavno. Kao prvo, natjerao je mnoge druge kuće da sve ponovno razmotre, premda u ovom trenu neće ništa reći ni poduzeti. Naposljetku, kako možeš vjerovati nekome tko je učinio ono trojici svojih najstarijih saveznika? Kukurijek i ostali akcizori sad su na vrhu, o tom nema dvojbe, ali bit će poput starih divovskih kraljeva koji su ubijali da se domognu prijestolja, a onda uvijek morali spavati s jednim okom otvorenim pazeći na one koji su ih dolazili ubiti." Kumar, premda smrknut, govorio je sa zadovoljstvom. "A to nije sve. Glasine - barem one lude i nevjerojatne koje sam večeras čuo - vele da se mnogo ljudi izvuklo iz kuća ili nisu ondje ni bili kad su napadi počeli, uključujući sina gospe Zelenkade, Zirusa. Priča se da je pronašao utočište kod neke druge obitelji te da čak planira

149

podići vojsku i uzvratiti udarac. Proučavanje povijesti nije lako, uostalom prva su izvješća gotovo uvijek netočna. Stoga je moguće da Kukurijek i ostali nisu obavili posao onako temeljito kako su se nadali." "Pa, nije da će to nama ikako pomoći", reče Theo. "Nemamo nikakvih utjecajnih prijatelja. Naravno, čini se daje Zirus osjećao naklonost prema tebi. Bi li nas prihvatio?" "Možda. Ako ga uspijemo pronaći. Ali naravno, nitko neće u ovom času priznati da je nećak lorda Sunovrata njihov gost - ne dok Kukurijek i Kužnjak upravljaju Parlamentom Cvjetova kao da se radi o njihovoj trgovini nektarom." "Što ćemo onda? Ostati ovdje?" "Možda koji dan, ali previše smo ranjivi tu u šumi. Ne znamo koliko će trebati onom mrtvom stvoru da te pronađe, a ovaj park u najboljem slučaju ima noću i mali problem s vukodlacima..." "Ne moraš ništa više reći." Theo se primakne vatri. Napokon je shvatio da se u tami Vilin-zemlje nije možda skrivalo gotovo sve što ste mogli zamisliti nego je to bilo posve sigurno. "Što oni žele, Kukurijek, Kužnjak i ti ljudi? Još ne znamo ni zašto ih zanimam ja. Čemu tolik trud da me otmu iz kuće Sunovrata?" I "Struja. Ona je obično razlog svemu." Kumar uzdahne. "A gdje ti spadaš, ne mogu ni nagađati. Navikao sam čitati o takvim stvarima u povijesnim knjigama ili slušati o njima od preživjelih. Nikad nisam htio biti preživjeli." "Možda ne, ali to je prokleto bolje od alternative." "Istina." Ferisher ispruži svoje vitke ruke prema toplini. "Pa, što god se događalo, ne možemo ostati. A ne možemo ni lutati ulicama. Većina ljudi ne voli akcizore, ali oni trenutačno drže Grad čvrsto u šaci pa će biti mnogo onih koji će im se htjeti dodvoriti tako da im predaju tražene bjegunce." Theo je sada razmišljao o vukodlacima. Već je počeo misliti o ho-dajućim truplima i poželio da je mogao ostati samo na tome, koliko god jezivo bilo. "Bože, hladno je. Ne mogu vjerovati da si me natjerao da dam svoju jaknu, Šašu. Zbog pomanjkanja prstiju barem se ne bih ovoliko smrzavao." "I to mije neka zahvalnost." Kumar zaškilji prema izbočini na džepu Theovih hlača. "Što je to ako smijem pitati? Vidio sam kad si ga vadio iz jakne." "Već znaš što - dnevnik mojeg praujaka, bilježnica, što već. Pričao sam ti o njoj. Mislio sam da je ona razlog zbog kojeg me Kukurijekovi ljudi traže, ali sad znam da to nije istina." "Spasio sije?" Kumar se razvedri; izgledao je poput dječaka koji drži svoju prvu prskalicu za Dan nezavisnosti. "To su predivne vijesti. Postoji li... misliš li... bi li bilo previše da te zamolim da je pogledam?" "Samo izvoli, gledaj koliko te volja." Kad mu ju je Theo pružio, nešto maleno ispadne mu iz nje u krilo, bijeli smotuljak ne veći od računa. Ferisher je buljio u knjigu ugniježđenu u svojem krilu s pomalo sretnom pohlepom. "Izvorna zabilješka smrtnikovih dojmova o Vilinju u nedavnoj prošlosti! Znanost o smrtnicima moja je specijalnost, znaš - čekao sam cijeli život na nešto takvo." Theo podigne komadić papira koji je odlepršao iz knjige. Zaškiljio je naprežući se da ga pročita na treperavom svjetlu vatre. "Ispod Starog vilingradskog mosta. Koji je ovo vrag?" Tad mu je sinulo - mali bistrooki stvor u autobusu. "O, da. Goblin mi gaje dao. Mislim daje to nekakva misija ili sklonište za beskućnike. Rekao mije, ako mi ikad zatreba negdje odsjesti..." Okrenuo se prema Kumaru. "Hej!" Ferisher je bio više uznemiren nego zadovoljan. "Tko ti ga je dao? Goblin? Daj da vidim." Zurio je u komadić papira kao da se nadao da će ga snagom volje pretvoriti u nešto drugo. "Vilingradski most - to je dolje kod Pištaline, još dalje od Bojkamenja - na sasvim suprotnom kraju Grada. I strašno je mjesto, opasno, puno siromaha, zločinaca..." "Ima li vukodlačurina?" "Vukodlaka." Kumar napući usne. "Ne, naravno da nema. To je dolje u močvarama blizu gradskih dokova." "Pa, to mi je dovoljna preporuka - nema vuko-kako-se-već-zovu." "Znaš, vama su vilenjacima predrasude pravi problem." Theo se čak i nasmiješi, zadovoljan stoje opet pronašao neki smjer, neki cilj. "Nijedan goblin mi nikad nije naudio. Zašto ste svi toliko protiv njih?" "Ne mogu govoriti ni u čije ime," ukočeno će Kumar, "ali skupina njih pojela je moju prabaku. To je sigurno dovoljan razlog za malo predrasuda." Theo se probudio u zoru, pod nebom koje je još bilo crno od dima, poput gorskog jezerca zablaćenog nogama. Kumar Šaš ložio je još jednu malu vatru. "Već je i vrijeme da se probudiš s obzirom na to da si jučer prespavao cijeli dan", rekao je. "Već sam ustao i posjetio neke naše kolege ljubitelje prirode." Podignuo je nešto što je nalikovalo na vrč za kavu: "Krilo-Kleer" bilo je ispisano na njemu velikim bijelim slovima. "Donio sam malo vode s potoka." Izvadio je smežuranu vreću iz džepa. "O, i nabavio sam nam malo kruha - evo, prekini post." Theo uopće nije bio svjestan koliko je bio gladan sve dok nije stavio okrajak tvrdog kruha u usta. Jedva ga je sažvakao prije nego što ga je progutao, a onda se nije žurio s drugim komadom. "Kako si došao do ovoga? Rekao si da nemaš novca." Pogledao je Kumara pažljivije. "Hej, gdje su ti cipele?" "Zapravo mi ne trebaju. Vidiš, mnogo ljudi u kući Sunovrata smatralo je prilično smiješnim što sam ih uopće nosio. Među Cvjetnim narodom postoji stara izreka za onog tko se neukusno nakiti: 'Možeš isto tako obuti ferisheru cipele'. Samo jedi. Bolje je od hodanja Gradom na prazan želudac." Prazneći mjehur, Theo je gasio vatru - stidljivi je Kumar zahtijevao da to budu dvije zasebne aktivnosti, stoje Theo smatrao traćenjem vode. Otkrio je da zapravo može prilično dobro hodati bude li ignorirao osjećaj kao da su ga provukli kroz neki tvornički stroj za glačanje rublja. "Ako mene ovako boli, tebe noga sigurno ubija", rekao je Kumaru, trzajući se kako bi vratio cirkulaciju u ispaćene mišiće.

150

"Nije mi tako loše. Mi ferisheri brzo zacjeljujemo i teško radimo, bez mnogo pritužbi - zato plemstvo smatra velikom štetom kad jedan od nas odluči koristiti se mozgom. Hajde, krenimo. Srećom, možemo prijeći milje kroz park a da se ne moramo približiti prometnoj ulici." Čini se da je Kumar odbacio nešto od svog civiliziranog pesimizma zajedno s obućom - djelovao je gotovo veselo kad su se zaputili medu drveće. Tlo je još bilo mokro, pušeći se od magle; bilo je teško odrediti gdje su brežuljci prestajali a sivo nebo započinjalo. "Ispričaj mi ponovno kako su tvoju baku uspjeli pojesti goblini. Hvatao me san." Kumar uzdahne. "Volio bih da prestaneš govoriti o tome - to nije baš lijepa priča. Rekao sam ti, nije imala sreće. A radilo se o mojoj prabaki. Ona i njezin muž bili su... kako bi to nazvao? Željeli su svoju zemlju pa su osnovali farmu na vrlo divljem području." "Naseljenici, tako ih zovemo kod kuće. Pioniri." "Valjda. Uglavnom, nisu ni goblini bili posve krivi. Bili su divlji, a to je bila njihova zemlja, pretpostavljam. To se dogodilo točno prije posljednjega goblinskog rata. Lokalni se klan posvađao s mojim pradjedom, a on ih je nekoliko ustrijelio." "Puškom? Onom... osinjačkom stvarčicom?" "To se dogodilo stoljećima i stoljećima prije, Theo. Tada nisu imali moderno oružje. Riječ je bila o staromodnom samostrelu. U svakom slučaju, goblini su se vratili i napali ih. Moj je pradjed pobjegao, ali su ubili moju prabaku. Pa su je pojeli." "Uf." Theo načini grimasu. "Shvaćam zašto ti se ne sviđaju." "Pa, da budem pošten, jeli su i svoje ako bi poginuli u bitki. To je bila nekakva čast, valjda. Možda su prema njihovu shvaćanju staroj prabaki čak pokušali iskazati poštovanje. Ali moj pradjed nije to tako primio." "Opa. To je kao oni filmovi o Divljem zapadu. A zašto su sad svi ti goblini u Gradu? Jedu li i dalje ljude?" "Samo u znak najviše počasti, rečeno mi je. I samo svoju vrstu." Kumar povede Thea preko sljemena odakle su nakratko mogli nazrijeti neke od najvećih tornjeva Grada, zlatne i ružičaste na zadimljenom jutarnjem svjetlu, prije nego što su se opet spustili u zaklon. Najviši tornjevi koji još stoje, pomislio je. Njegovo vedro raspoloženje ispari. "Nakon posljednjega goblinskog rata," nastavi Kumar, "kad smo ih dobro i pošteno porazili, a Grad se počeo širiti na negdašnju goblinsku zemlju, bilo je mnogo rasprava o tome što učiniti s goblinskim plemenima. Neke od Cvjetnih obitelji željele su ih se jednostavno riješiti, sve ih pobiti, ali neki od dalekovidnijih natuknuli su da će nastati rastuća potreba za jeftinom radnom snagom. Stoga su gobline zaposlili. Mnoge su doveli u sam Grad za posljednjih nekoliko stoljeća kad je ekspanzija uzela maha." Napravio je nelagodan pokret. "Sada, kad su se stvari usporile, zajedno s nestašicama struje i sa svime, nema dovoljno posla za sve njih, ali nemaju se zapravo više kamo vratiti. To je problem." "Ali još ih ima koji žive u divljini, zar ne? Vidio sam neke u vlaku, u Velikoj Jarebiki." "Mrke?" Kumar je djelovao iznenađeno. "Vidio si mrke u Velikoj Jarebiki? Jesi li siguran?" "Da. I Jabučnica ih je vidjela." Nastavio je nakon trenutačne žalosne tišine. "Izgledali su poput, što ja znam, Mongola Džingis-Kana, ili tako nekako. Divlje. Neustrašivo." "Ne znam što je Mongola Džingiskana, ali i ja sam vidio mrke, u Johi, gdje većina onih koji nisu došli u Grad i druga mjesta još žive." Na trenutak mu oči izgube oštrinu, a on uspori svoj žustar korak. "Uzbudljivo, na neki način." "Dakle, tvoja obitelj bili su naseljenici? Ljudi sa sela?" Kumar se nasmije pomalo gorko. "O, da. Još su. Priprosti poput zemlje." "Ali ti si, kao, nekakav diplomac ili...?" Ovaj se put nije nasmijao. "Vidio si mi leđa, Theo. Misliš da je ta trgovina bila toga vrijedna?" "Dobri Bože, zar je to zbilja uvjet za upis na vilinske fakultete? A klinci u mojem svijetu misle da je njima teško." "Nije to tako očito, naravno." Kumar strese glavom gledajući kako mu bose noge gaze kroz šikaru. To što nije imao cipele kao da uopće nije zabrinjavalo. "Majka je došla u Grad iz ladanjske kuće Zelenkada - bila je miljenica gospe Aemilie, kao kućna ljubimica. Kad me rodila, pa, naravno da me odgajala u blizini gospodaričine djece, a gospa Aemilia joj je udovoljavala. Alija nisam bio poput Cvjetne djece, a jedna od najočitijih razlika bila je ta što sam imao krila. U klanu Sunovrata nitko nije imao krila već nekoliko naraštaja, čak ni zakržljale atavizme. Stoga je mama uštedjela novca - nije čak dopustila da joj gospa Aemilia pomogne! Eto što ti je ponos, ne htjeti čak ni primiti milodar da ti pomogne izmrcvariti sina. I imao sam operacijti. Ali znaš što, Theo? Čak i oni koji mi nisu vidjeli leda, čak i prvi dan'na Akademiji sa Zirusom i ostalima, drugi su studenti znali. Bio sam ferisher, zar ne, a ferisheri trebaju imati mala krila. Mislili su da je to smiješno. Pa, barem oni ljubazni. Neki drugi su smatrali da sam se uzdigao iznad svog položaja i davali mi to na znanje, redovito i silovito." Theo nije znao što bi rekao. Osim povremenih sukoba sa sportaškom klikom, njegovi bezbrižno napušeni srednjoškolski dani u gimnaziji Hillsdale nisu se s ovim mogli ni usporediti. "Tako jednostavno stvari stoje", reče Kumar. "Nema neke koristi od pritužbi. Sad će biti još gore kad su Kukurijek i njegovi na vlasti." "Koliko sam shvatio, ni prije ovoga neki ljudi nisu bili presretni sa stanjem stvari." Theo je jedva razmišljao o Vilinzemlji prije nego što je u njoj završio kao nepoželjni gost, a kamoli o stvarnoj mogućnosti klasnih sukoba. "Nažalost, to je istina. Ali nije uvijek bilo tako. U drevnim danima sve je bilo puno jednostavnije. Svatko je imao svoj kutić i vrijeme je jednostavno prolazilo. Dosadno, možda, ali nisi mogao vidjeti gnomsku djecu kako prose na ulicama.

151

Sve je krenulo po zlu kad su kralj i kraljica umrli. To je zapravo bio početak svega. Sedam najmoćnijih obitelji - sada šest - domogle su se struje i odmah počele mijenjati stvari." Iznenadna spoznaja bila je bolna: "Tri obitelji sada. A još malo pa će vjerojatno biti samo jedna. Kukurijekovo carstvo." Theo je pretpostavljao da se neke stvari nisu toliko razlikovale od njegova svijeta. Ljudi na vlasti vječito su željeli još. Nije bilo dovoljno jesti nabolje meso dok ostatak naroda glođe stare kosti. Sve su velike psine čini se imale isti tajni cilj: svaki je sanjao o danu kad će samo on biti najveća psina, jesti slatko krvavo meso sve dok se ne preždere dok drugi gladuju. "Je li boljelo? Kad su ti odsjekli krila?" "Boljelo? Ne, ne, naravno da nije. Ovo su moderna vremena. Mogu ti amputirati cijeli život a da ništa ne osjetiš." Trebala im je skoro cijelo jutro da prijeđu Diverzantski park. Protekli dan ublažio je njegove emocionalne rane pa je Theo napokon mogao govoriti o Jabučnici, iako ni on niti ferisher nisu mogli nagađati o tome što joj se moglo dogoditi. Theo je Kumaru nadugo i naširoko pripovijedao o njezinoj hrabrosti i duboku zdencu dobrote koji je skrivao njezin iznimno oštar jezik, te se iznenadio koliko Kumar zna o njoj - činilo se da su ferisher i vilenica nekoliko puta dugo razgovarali tijekom vremena provedenog u kući Sunovrata. Razgovor je počeo podsjećati na karmine - Kumar je, kao i Theo, bio tužan što su je izgubili, i to vjerojatno zauvijek. Napokon, u frustraciji i tuzi, zaspali su u tišinu. Zaustavili su se da otpočinu oko sat iza podneva i Kumar je izvadio ostatak kruha što ga je jutros nabavio. Theo je bio iznenađujuće gladan i sretan što ga ima, ali poželio je više: pravu hranu, pravi krevet, sigurnost. Ali nećeš ih dobiti, zar ne? Ne u skoroj budućnosti. Stoga se snađi s onim što imaš. Jadati se bilo je više nego beskorisno, bilo je pokazivanje budalaste nezahvalnosti. Preživio je nešto što je nekoliko puta trebalo završiti sigurnom smrću; prošao je tek s natučenim, bolnim tijelom i jadno zahrđalim plućima. Imao je suputnika - prijatelja, možda - koji je riskirao vlastiti život da mu pomogne. Premda Grad u ovom času možda nije bio sigurno mjesto za Kumara Šaša, Theo je bio prilično uvjeren da su postojala mjesta na ladanju gdje je čak i ferisher bez krila mogao pronaći zaklon i pomoć, ali on je ipak bio tu, strpljivo odgovarajući na toliko jednostavna pitanja da se zacijelo osjećao poput odgajateljice u dječjem vrtiću na kraju dugog izleta. Theo je još imao poteškoća u shvaćanju lokalne kronologije. "Rekao si da je sedam obitelji preuzelo vlast, kad, prije nekoliko stoljeća?" Kumar mu uputi veseo pogled. "Planiraš li ići na ispit? Mislim da ti sada tvoje nesigurno poimanje povijesti neće biti najveći problem pri dobivanju državljanstva." "Ne, samo pokušavam dokučiti... gdje sam ja u cijeloj toj priči. Kukurijek i njegovi pajdaši me traže, stoga to što sam tu ima neke veze s njim. Ali svakako nije trebao ništa što bih mu ja mogao dati ili reći da započne svoj mali Cvjetni rat." Theo se namršti naprežući se kako bi istodobno razmišljao i držao korak s Kumarom: bosonogi i očigledno preporođeni ferisher pokazao se iscrpljujućim partnerom za pješačenje. "Znam da to neprestano ponavljam, ali ja nisam nitko važan. Ja sam samo nezaposleni glazbenik. To nema nikakva smisla." "Ne, nema." "Dobro. Pa, sigurno postoji nešto što još ne znam. Stoga mi pomozi. Ja bih trebao biti vilenjak, okej. Moja jedina druga veza s ovim svijetom jest da nekako mislim da je moj praujak bio tu prije trideset ili četrdeset godina. Prema vremenu mojeg svijeta. Koliko je to ovdje? Koliko davno?" Kumar odmahne glavom. "To nije tako jednostavno, bojim se. Vrijeme protječe drukčije u našem i tvojem svijetu, i često se čini da ovdje teče brže - ali ne uvijek. Uspoređuješ dva nepouzdana sustava. A postoje i zemljopisni utjecaji koje treba uzeti u obzir, što tebi neće imati nikakva smisla. Dovoljno sam proučio tvoj svijet da znam kako mjesta koja su međusobno u neposrednoj blizini ostaju u neposrednoj blizini, u tvojem svijetu, dakako." Theo razmisli o tome na trenutak. "Da", priznao je. "Općenito, ako vlak ide iz San Francisca prema L.A.-u, nećeš se jednog dana probuditi i otkriti da je New York jedna od postaja vlaka između ta dva grada." Kumar se nasmiješi. "Kakva čudesna imena. Nikad mi ih nije dosta. Kakve samo slike proizvode u mojoj glavi! San Francisco! Kao ime iz sna." "Da, trebao bi vidjeti sva ta uzvišena bića kako plešu u Castru na Noć vještica." Theo frkne. "To je nesumnjivo pravi prizor iz bajke." "Vrijeme je da krenemo. Sada hodamo rubom Sumračne četvrti, ali još nas čeka dug put, a ja bih onamo rado stigao prije mraka." Njihova staza započne sa svojim dugim spustom. Brda su bila sve rjeđa i rjeđa drvećem i sad je Theo mogao nazrijeti bljeskove velikog prostranstva srebrne vode s njihove desne strane. "Ys", reče Kumar. "Otoci Hy Breasila nalaze se točno izvan vidokruga, za istočnim obzorom. Često sam pomišljao da odem tamo. Da se maknem iz ovoga groznoga grada..." "To je ocean? Ili jezero?" "To je samo voda", reče Kumar i slegne ramenima. "Ako odeš dovoljno daleko, onda je ocean. Ali ovdje je jezero - pa, kao nekakav zaljev na pojedinim mjestima. Mislim da ne mogu objasniti." Theo je također mogao vidjeti velika područja gradskih nastamba i industrijskih blokova između parka i vode, ali četvrt pod njima nije se isticala velikim brojem visokih tornjeva kao gradsko središte. "Tamo idemo?" "Ne, ono je Istokvoda. Proći ćemo jednim njezinim krajem na našem putu. Uglavnom su to skladišta i vrlo, vrlo jeftini stanovi za jako siromašan narod. Dalje na sjeveru - vidiš tamo, gdje nema toliko mnogo zgrada? To je rub Pištaline. To

152

je nekakva močvara između samog Gradskog i dokova. Ondje istječe rijeka Mjesectok, a Stari vilingradski most jedan je od posljednjih mostova na njoj. Sad se gotovo uopće ne koristi, mislim, jer ga željeznica i glavna cesta zaobilaze i idu kroz Istokvodu." "Još se ne mogu naviknuti na to da se riječ željeznica koristi kako bi se opisalo nešto u Vilin-zemlji, da i ne spominjem elektrane. Kad se sve to dogodilo?" "Kad se Grad proširio, nakon što je Sedam obitelji preuzelo vlast. Lord Kukurijek možda mrzi smrtnike, iako ne mogu dokučiti zašto -vele daje nekoć redovito posjećivao svijet smrtnika, prije nego stoje Učinak Djeteline stupio na snagu ali on i njegova vrsta svakako vole sve što su smrtnici izumili. To je jedan od razloga zbog kojih imamo toliko problema sa strujom - Cvjetne obitelji sagradile su toliko toga velikom brzinom. Nekoć su energiju za sve čarolije i vradžbine Vilinja pribavljali kralj i kraljica - pa, ono što su kralj i kraljica radili." "A što su točno radili?" "Ne znam, zapravo. Pribavljali energiju, ili je možda usmjeravali -jednostavno su postojali i to je nekako bilo dovoljno. Ali kako njih nije bilo a Grad je tako brzo rastao, Sedam obitelji i Parlament morali su naći druge načine da pribave energiju kako bi sve funkcioniralo. Tako su izumili pogone." Na trenutak je Theo bio zbunjen zamišljajući neku utopističku shemu crpljenja energije iz zrna soje. "Kakve pogone?" "Električne pogone, naravno. Gdje su stvarali znanstvenu energiju koja pokreće svjetla, kočije, vlakove i... i sve. I tako je Parlament donio Zakon o proizvodnji struje te počeo s novačenjem." "Stani malo, ne razumijem. Novačenje - to je kao vojna obveza, zar ne? Kao kad te pozovu da služiš vojni rok, želio ti to ili ne?" "To li dakle znači u tvom svijetu?" Kumar kimne. "Znao sam da koristite izraz, ali budući da je vaša znanost tako drukčija - mi je i ne smatramo znanošću, da budem iskren - nisam mogao ni zamisliti što znači, a tako je teško pronaći pouzdane tekstove u sveučilišnim bibliotekama." "Još sam zbunjen. Zašto ljude ovdje... novače? Ne da idu u vojsku, koliko sam shvatio." Kumar odmahne glavom. "Ne. Zbilja ne znaš? Oprosti, ali to je nešto što svaki školarac nauči čak i ako kani provesti život vodeći ovce na pašu. Novačenjem se odlučuje tko ide u elektrane." "To ne zvuči tako loše - naposljetku, to je posao. Zašto moraju prisiljavati ljude?" Kumar Šaš se zaustavi. "Theo, kad kažem da ljude novače da idu u elektrane, ne mislim da odlaze onamo raditi, nadzirati, brinuti se za strojeve, voditi knjige. Postoje obični zaposlenici koji pristojno zarađuju radeći te poslove, ljudi koji svake noći odlaze doma svojim obiteljima i koji žive u kućama ili stanovima. Ne, unovačeni ljudi su oni koji stvaraju energiju. Ili radije, nakon što izgube na lutriji, odvode ih u elektrane, a energija se iz njih crpi. Nekoliko godina - najviše deset, a onda ih pošalju u mirovinu, ali od njih ne preostane mnogo kad elektrane završe s njima, bez obzira na to što vladina propaganda tvrdi. 'Obavio sam svoj dio, a sad je preda mnom duga, zlatna mirovina, zahvaljujući Kužnjakovoj Proizvodnji, LPB!' ili kako god to zovu. Vidio sam neke preživjele, ljude iz mog sela, prije nego što su se poslovođe opametili i počeli ih zatvarati u Umirovljeničke hostele za radnike u elektranama kako ih njihove potencijalne zamjene ne bi morale svaki dan mimoilaziti na seoskoj glavnoj ulici i vidjeti ih kako vuku noge i sline." "Želiš reći da te elektrane nekako... sišu energiju... iz ljudi? Iz živog vilinskog naroda?" "Odakle bi inače potjecala?" Kumarov gorki smijeh ponovno se pojavi na licu. "I što misliš zašto je moja majka toliko željela da pohađam školu i maknem svoje ime iz lutrije? Suvremena proizvodnja struje čudo je znanosti, Theo. 'Njih malo zadužilo je tolike mnoge'. Ona stara duša od čovjeka, lord Sunovrat, kojeg su upravo jučer spržili do kosti, izmislio je tu frazu - znala mu je na oko kapnuti suza ponosa kad bi je netko citirao pred njim. Često je puno pripovijedao o dobrim starim vremenima kad bi mladi seljaci nahrupili iz kola, gorljivi da zauzmu svoje mjesto u generatorima i dadu svoj obol za dobrobit Vilinja." Theo je šutke hodao neko vrijeme. Žuč mu je kolala grlom i bojao se da bi ako otvori usta mogao povratiti. Bila je sredina poslijepodneva kad su zauvijek ostavili park i drveće za sobom i spustili se nizom zavojitih puteljaka prema gradu, industrijskom području punom četvrtastih skladišta i stambenih blokova, s čijih je balkona na konopcima lelujalo rublje poput zastava kapitulacije, a Theo je gubio iznenađujuću energiju koja ga je gonila naprijed cijelog jutra. Plašt dimno sivih oblaka nad njihovim glavama zrcalio je njegovo raspoloženje. Dok je zurio u duge blokove kuća pred njim, bezlične zgrade - izuzev nadrealnih srebrnih kipova na krovovima zvanih zrcalni stupovi (koji su prema Kumarovu zbunjujućem objašnjenju bili nešto poput televizijskih antena) i povremenih procvata grafita na zidovima, simbola još zagonetnijih i apstraktnijih od onih na koje je navikao kod kuće - zatekao se kako misli na Annu, djevojku s kojom je neko vrijeme izlazio sredinom osamdesetih. Bila je samoproglašeni Wiccan, iako je njezina verzija djelovala kao da ju je sama izmislila, barem koliko je Theo mogao shvatiti. Nikad nije proklinjala ni zahvaljivala u ime Boga nego u ime božice, a gajila je duboku, štovanja punu ljubav prema zmajevima, jednorozima i vilama. Theo ju je zapravo smatrao pomalo šašavom, ali njihova isprekidana veza, koja se uglavnom svodila na duge dane u njezinu stančiću pod njezinim ručno izrađenim poplunom, potrajala je dobar dio godine i bila mu nekakvo utočište tijekom neiskorištenog razdoblja njegova života. Nije već dugo pomislio na Annu, ali sada se njezinih ozbiljnih objašnjenja o onome čime se vilinski narod bavio prisjeća s ciničkim podsmijehom i žaljenjem. Dobro je što stara Anna nikad nije bila ovdje, pomislio je promatrajući sićušnu domaćicu na balkonu kako skida toliko različitih komada dječje odjeće sa sušila da je bio gotovo siguran da je samo iznajmljivala svoje sušilo dok ne skupi polog za cipelu. Ovo je stvarno mjesto o kojem je nekad toliko pričala - "Odakle potječe sva čarolija ", znala je reći.

153

"Oni žive od naših snova." A znate što? Bila je u pravu. Sjetio se što je sada mrtav lord Sljez pripovijedao o Kukurijekovu planu, o nečemu zvanom Čudovišno Dijete. A uskoro će postati još neugodnije. Počet će živjeti od naših snova onako kako pijavice žive od krvi, samo što pijavice ne moraju uništiti cijelo društvo svojih žrtava. "Izgledaš grozno, momče", reče Kumar. "Ne brini se, uskoro ćemo izići iz Grada i ući u Pištalinu." "Ma, nije to. Samo sam... Samo sam mislio na to kako ljudi - moja vrsta, ili barem ona kojoj sam mislio da pripadam..." Zastao je malčice se zbunivši. "O tome kako postoji mnoštvo ljudskih priča o Vilin-zemlji. Poezije, pjesama. A bilo da su smatrali ovo mjesto čudesnim ili strašnim, uvijek su ga zamišljali... prelijepim. Čarobnim. Zastrašujućim ali glamuroznim. I nečeg u tome ima. Ali uglavnom je... ovakvo." Kumar polako kimne. "Ako te to deprimira, zamisli kako se osjeća netko poput mene. Ja ovdje živim." Nježno ali učinkovito ušutkan, Theo nastavi hodati. Pojeli su posljednji komad kruha dok su prolazili kroz još neugledniju četvrt, raštrkano sirotinjsko predgrađe koje kao da je sagrađeno od bijele šperploče. Bilo je to loše susjedstvo prema bilo kojem standardu, a mještani su ih motrili s vrata svojih potleušica ili virili u njih s niskih krovova, rulja prljavih i rastresenih vilenjaka normalnih dimenzija; zajedno s domaćima, gnomima i škiljavim pookama djelovali su izmoždeno da bi predstavljali neku prijetnju. Ipak, dok su hodali uskim zavojitim uličicama, Theo je držao oči otvorene zbog mogućih vilinskih džepara. Upravo su se spremali prijeći ovdašnji ekvivalent glavne ulice, na kojoj su straćare bile razmaknute jedna od druge nekih šest koraka i čiji su blatnjavi kolnik izrovali tragovi guma, kadli Kumar iznenada zgrabi Thea i gurne ga u sjenu veže. Gledali su kako se čudno, otvoreno vozilo kotrlja pokraj njih, najsličnije džipu, ali s razlikama u obliku i liniji koje bi razdražile većinu smrtnih dizajnera. Šest policajaca u teškim plaštevima i kacigama sjedili su u njemu, svi naoružani osinjačkim pucaljkama, odora ukrašenih apstraktnim cvjetnim hijeroglifom za koji mu je Kumar rekao da je oznaka Parlamenta. Čopor dječurlije od naoko desetak različitih vrsta slijedilo je njihov trag, među njima i mali goblini, koji su prosili hranu i novac. Smrknuti vilenjaci u džipu nisu obraćali pozornost na djecu, ali Theo je bio zahvalan na buci i odvraćanju pozornosti: vozilo nije usporilo dok je prolazilo pokraj njihova skrovišta. "Koliko daleko one puške mogu pucati?" upitao je šaptom kad su policajci već bili dobrano za njima. "Onoliko koliko trebaju", reče Kumar. "No stršljeni se nakon nekog vremena umore od letenja, posebno ako su u šaržeru dugo bili bez hrane." Theo odmahne glavom. "Želiš reći da u njima žive pravi, živi kukci?" Kumar kimne. "U neku ruku. Stvoreni su od metala. To je stvar znanosti." "Metalni, ali moraju jesti? Čime ih hrane?" "Brončanim blanjevinama, uglavnom." Theo uzdahne. Katkad je razmišljao o tome da bi mogao ovdje živjeti godinama a da svejedno ništa ne razumije. Ubrzo nakon susreta s policajcima, ostavili su posljednje kuće istok-vodnog sirotinjskog predgrađa. Cijeli se Ys sada prostirao pred njima, ali bio je neobično nedojmljiv. Kopno između njih i vode bilo je stepenast niz valovitih bregova optočenih stjenovitim izdancima, neizjednačeno prekriven niskim stablima što ih je trajni vjetar iskrivio u bizarne oblike - vjetar koji je već šibao Theovu odjeću. "Ovdje je prilično sumorno." "Nekoć nije bilo. Vidiš onu srebrnu crtu, ondje? To je rijeka Mjesectok. Nekoć je bila žila kucavica ovog mjesta protjecala je točno pokraj Velikog Brijega gdje su živjeli prvi vilinski naraštaji. Ali kad su počeli podizati Grad, sagradili su na njoj branu i preusmjerili je te prokopali kanale kako bi natapala zemlje zapadno od Grada, sve dok od nje nije preostalo jedva nešto više od potočića." Obuhvatio je rukom plosnat, turoban vidik. "Sve je ovo bio Pravi Arden, prekriven drvećem. Kraljica je nekoć održavala svoje plesove na šumskim livadama pokraj Boj kamenja, ispod onog što je sada Ratni Brijeg - možeš vidjeti brdo ako zažmiriš, ondje. Da, onaj ružni komad kamena. Ali nasuli su rijeku i posjekli šumu i sve se ovo pretvorilo u muljevite obale, kamenita brda... uostalom, i sam možeš vidjeti." Prizor baš i nije nadahnjivao, ali je hodanje po slabo pošumljenim brdima bilo malo lakše i Theo je na tome bio zahvalan. Ipak, morao je usporediti pustoš s gotovo halucinantnom ljepotom šuma na Kokotićevu posjedu, i to je rekao. "Oh, to." Kumar slegne ramenima. "To nije prava šuma, to je bogata-šev rezervat. Nekoć je bio dio Srebrnšume zapravo, sva je Kokotićeva zemlja nekoć bila sićušan djelić Srebrnšume. To je ista stara priča, Theo. Sigurno si se dosad već umorio slušajući je - ja sam se svakako umorio pričajući je. Nema je više. Sačuvali su mali dio po kojem Kokotić i njegovi prijatelji mogu loviti." "Tvoj narod uistinu oponaša moj svijet." Kumar se samo tužno osmjehne. Nakon sat vremena stigli su do Mjesectoka, više sporog kanala nego rijeke, obrubljenog kamenim nasipima sa svake strane, koji su bili nadaleko najprimjetljivija obilježja u tom kraju, osim nekoliko kvrgavih bregova. Sunce se spustilo nisko na zapad - početak spektakularnog crvenog žara koji je osvjetljavao zadimljeno nebo iznad vrha koji je Kumar nazvao Ratni Brijeg. Temperatura je padala, a magla se uzdizala iz plosnate, blatnjave zemlje oko rijeke. Theo zadrhti. Bilo je dovoljno loše spavati vani, u parku, zaklonjen njegovim bršljanom i drvećem. Pomisao da provede noć na toj sumornoj morskoj travurini, osluškujući udaljene krikove morskih ptica, bila je i više nego jadna. Čak je i Kumar djelovao sumnjičavo. "Evo ga - Stari vilingradski most." Uperio je prstom na nešto što je više nalikovalo na hrpu olupina, vidljivu sada kad su se uspeli na vrh duguljaste, plitke kosine. Čučao je ponad rijeke kao odbačena svečana splav, fantastičan dvorac na koji je sjeo div.

154

Dobri Bože, pomisli Theo, ovdje se to i moglo dogoditi. Tornjevi mosta uglavnom su se srušili: velike okrugle krhotine zidova bijahu dopola uronjene u vodu tekućicu, uzrokujući jedino pjenjenje valova. Nekoliko dijelova još je stajalo na mostu, a samo je jedan toranj zadržao velik dio svog kamenja. Stajao je na jednom kraju širokog luka poput jednog jedinog zuba u ustima vještice iz crtica. Sa svake strane, gdje se most spajao s muljevitom obalom, ležale su nove hrpe odronjenog kamenja, napola nestale u blatu i toliko podsjećajući na izmet kakve goleme životinje daje Theo požalio što se sjetio divova. "Ovaj je most nekoć čuvao rijeku, kad je ona bila najranjivija i najvažnija arterija Grada", reče Kumar. "Kad je rijeka bila važna." "Ne vidim nikoga u blizini." "Možda su se razbježali." Kumar zbog toga nije zvučao ni približno tugaljivo kao Theo. "Ne, čekaj - nešto se miče na vrhu." Theo zakloni oči. "Nema ih mnogo. Mislim da su i oni nas vidjeli." Jesu li ih vidjeli ili nisu, začas su udaljene spodobe nestale s trošnih potpornja mosta, a krajolik opet djelovao posve beživotno. Trebalo im je još četvrt sata da prate tok rijeke do podnožja mosta. Prostor pod njim bio je zakrčen otpadom, komadima drva, hrpama kamenja - Theo je jedva mogao vidjeti vodu i zapanjio se što je rijeka uspjela pronaći pukotine kroz koje je mogla otjecati prema Ysu. Izbliza, još ga je više iznenadilo koliko je velika bila ta drevna građevina, stotinu stopa od jedne do druge obale. Njezin jedini preostali toranj bio je gotovo upola visok kao kuća Sunovrata. Još je zapanjeno zurio uvis pitajući se koliko je pažljivo isklesanih kamenih cigli bilo utrošeno na nešto tako golemo, kad im netko dovikne da stanu. "Ne mičite se." Jedva su mogli čuti nevidljivog stražara ponad vjetra koji je pilio kroz slomljene kosti mosta. "Na meti ste pušaka." Theo i Kumar stajali su vrlo mirno dok se žilavo maleno stvorenje spuštalo s jednog od srušenih tornjeva nedaleko od njih. Bijaše to goblin odjeven samo u pregačicu oko bokova i prsluk unatoč vjetru. Isprva je Theo pomislio da je to bio onaj koji mu je dao papirić, ali ubrzo je uvidio da je ovaj bio manji i stariji, s prosijedim brkovima oko širokih usta. Ipak, pokreti su mu bili sigurni: skakao je od kamena do kamena sve dok nije dospio do nižih potporanja, a onda se spustio s vanjskog zida uzetom što ga Theo nije ni primijetio i zaputio se prema njima. "Što ovdje tražite?" Goblin je djelovao više srdito nego nervozno, unatoč činjenici da je čak i Kumar bio gotovo za glavu viši od njega. Možda su u nas zbilja uperene puške, pomisli Theo. Bila je to deprimirajuca ideja. Osjećao se preumornim da bi prestigao puža golaća, a kamoli čarobne metalne pčele. Spremao se posegnuti u džep, a onda se sjetio svih televizijskih emisija koje je vidio o policijskim obračunima i talačkim krizama. "Imam papirić", rekao je polako i jasno. "Dao mi ga je jedan goblin, pozvao me da ovamo dođem. Sad ću ga izvaditi iz džepa." Bjelobrki goblin djelovao je izrazito nezainteresirano. "Izvadi taj papir, onda, ili ćemo vas zasut žalcima." "Ovdje su baš prijateljski raspoloženi", reče Theo ispod glasa. Posegnuo je u svoju široku vilinsku košulju i doživio trenutak prave panike prije nego što je napokon našao papirić zgužvan na dnu džepa. Goblin zaškilji u nj, a onda ga podigne prema zapadnom nebu kao da traži vodoznak. Oči mu se zaokruže, a kao prst dugačak nos zadrhti. Promotrio je Thea i Kumara pomalo zaprepašteno, i tijekom nekoliko nelagodnih trenutaka Theo je pomislio da će ih obojicu ustrijeliti. "Slijedite me, dobri momci", reče goblin. Doslovce se naklonio prije nego što se okrenuo da ih povede do podnožja mosta. "Tako mi Drveća, pogledaj ovo!" Kumar se zaustavi kako bi se nagnuo preko mosta. Theo, koji je kradomice pogledom tražio skrivene strijelce kojima su im zaprijetili, zatraži dopuštenje od njihova goblinskog vodiča da pogleda. Goblin naizgled nije mario pa se on primakne tamo gdje je stajao ferisher. Potleušice, koje su bile oku nevidljive iz smjera kojim su došli Theo i Kumar, nizale su se na suprotnoj strani rasklimanog mosta duž obiju obala kao da ih je velika poplava ostavila za sobom. Mali se grad prostirao daleko niz rijeku prema Ysu. Iako se Theu činilo da može vidjeti kraj potleušicama otprilike milju dalje, bilo gaje teško razaznati kroz rastuće sjene. Tabor je bio pun svakakvog vilinskog naroda, a naizgled većinski bili su vitki smeđi i sivi goblini. "Ovdje su sigurno stotine ljudi", promrmlja Theo. "Ne, tisuće." "I još koja tisuća pod vašim nogama, nastanjena u utvrdama mosta i pod stupovima, čak i na splavima dolje na rijeci." Brkati je goblin zvučao prilično zadovoljan tim uređenjem. "Ali vi mladi gospari vjerojatno ste već čuli ove istine ako ste intimni prijatelji našeg slavnog Gumba." "Gumba?" Theo odmahne glavom. "Tko je Gumb?" "Ah, da." Goblin odobravajući kimne glavom i prisloni prst uz svoj dugi, dugi nos. "Što je sada više tišine, to će poslije biti manje vike." Theo je ostao u čudu što je to trebalo značiti, ili kakav je čudan nesporazum izazvao svojim komadićem papira. Bio je pomalo iznenađen što ih njihov goblinski vodič, umjesto prema sirotinjskom naselju na riječnoj obali, vodi preko mosta prema jednom preostalom tornju. Kad su mu se približili, dva velika stvorenja iskorače iz zasjenjena ulaza. Bili su to divovi ljudožderi i barem jednako krupni i ružni poput Vratićevih tjelesnih čuvara Mede i Lutkice. Sumnjičavo su buljili u Thea i Kumara, ali na veseo pokret rukom staroga goblina povukli su se natrag s neočekivanim izrazom poštovanja na svojim izobličenim sivim licima. Dvojica su došljaka bili uvedeni uskim kamenim stubištem u toranj. Theo je već bio iscrpljen, a nakon što su se uspeli nekih pet katova, ponadao se - ako je sve to iz nekog razloga bio tek kompliciran trik da ih se zarobi - da će iza

155

hvatanja brzo uslijediti smaknuće, samo kako ga noge više ne bi boljele. Stigli su do teških drvenih vrata na vrhu stuba. Goblin ih odgurne i zakorači unutra mahnuvši im da uđu. "Razgovara s nekim svjetlosnim plesačima koji su došli čak iz dalekih Hrastovih Dveri", šapne njihov vodič dok su prolazili pokraj njega. "Stoga ćete možda morati pričekati prije nego što vas primi na audijenciju." Na suprotnom kraju odaje sjedio je malo krupniji goblin odjeven u smeđu halju, tako jednostavnu da je mogla poslužiti franjevačkom redovniku dok mu je bolja odjeća na čišćenju. Iza njega sjedili su u polukrugu goblini i ostala vilinska stvorenja, možda njih desetak, od kojih je samo jedno podsjećalo na čovjeka: naočit, zlatokos muškarac u bezvremenskim srednjim godinama svoje rase. On i ostali podigoše glave kad su se Theo i Kumar oprezno približili, no goblin nije svrnuo pogled s triju gotovo nemoguće vitkih stvorenja koja su sjedila pred njim, odjevena u prozirnu svilu i nalikujući više na prikaze iz snova nego na bića od krvi i mesa. Goblin napokon podigne ruku i raširi prste, kratko nakloni glavu prema eteričnom trojcu, a onda prvi put promotri pridošlice. Theo ga prepozna kao onoga koji mu je dao papirić na autobusnoj postaji. Osmijeh se blago raširi goblinovim mršavim licem. "Došli ste. Nadao sam se da će biti tako. Počašćen sam vašim povjerenjem." Sklopio je oči na trenutak kao da pada u san. "Tužan sam, tužan, ali trenutačno imam ove druge časne goste koji trebaju, hm, moje bijedne misli i oskudnu pomoć." Načinio je ljubak pokret prema prozračnim stvorenjima; Theo je pretpostavljao da su to svjetlosni plesači što ih je drugi goblin spomenuo. "Trebaš li me još, Gumbe?" upita bjelobrki goblin. "Zasune, hvala ti. Idi ako želiš. Oh, bi li bio tako ljubazan da dovedeš gore mojeg prijatelja Koprivu prije nego što se vratiš svojoj službi?" Stari goblin zvan Zasun neobično ležerno mahne rukom i zaputi se niz stube. "A sad", goblin Gumb reče Theu i Kumaru, "dok vam se ne budem mogao posvetiti i ponuditi vam piće kao što se pristoji, mislim da bi vam možda bilo najugodnije s nekim od vaše vrste." Okrenuo se prema žutokosom vilenjaku. "Caradenuse, možda bi se mogao pobrinuti da našim gostima bude udobno?" "Svakako." Vilenjak ustane. Bio je vrlo visok i nosio komotno, bezoblično odijelo. "Pođite sa mnom", rekao je Theu i Kumaru. "Puno hvala na vašem strpljenju", dovikne Gumb dok su ih vodili prema stubama. Theo je u sebi stenjao na pomisao da opet mora sići sve do dna. "Uskoro ćemo razgovarati." "Oprostite na pitanju", reče Theo kad su se počeli spuštati, "ali tko je dovraga ono bio?" Zlatokosi vilenjak okrene se i iznenađeno ga pogleda. "Ako ne znate, što onda radite ovdje?" Njegove se oči suze, više zbunjeno nego neprijateljski. "Čudno govorite, prijatelju. Odakle ste?" "Izdaleka. Jesmo li ovdje sigurni?" Nije znao koliko se zasad usuđivao odati. "Hoću reći, možemo li ovdje provesti noć? Vrlo smo umorni." "Naravno", reče Caradenus. "Tako mi svjetla što pada kroz lišće, naravno da možete. Gumb je tako rekao - ovdje mu se nitko ne usudi proturječiti." "Dakle on je... glavni? Taj goblin?" Caradenus ga opet pogleda. Skrenuo je na trenutak s puta kad su sišli sa stubišta i kimnuo divovima ljudožderima, a onda se okrenuo i ponovno zapiljio u Thea dok su izlazili iz tornja na most. Nebo je već bilo puno tamnije; vatre su se palile po cijelom sirotinjskom naselju. "Oprostite, ali nešto mi je strašno poznato u načinu na koji govorite - kao nešto što sam čuo u snu. Odakle ste?" "Iz Jarebike," glatko će Kumar, "on je iz Jarebike", ali lice žutokosog vilenjaka jasno je pokazivalo da u to ne vjeruje. Nastavio je buljiti u Thea, a onda se njegov mrgodan pogled iznenada pretvori u raskolačeni izraz iznenađenja. "Znam. Govorite poput smrtnika kojeg sam nekoć poznavao. Govorite kao netko iz svijeta smrtnika. Neprimjetno je poput mirisa cvijeta pod snijegom, ali je tu. Kako je to moguće?" Theo je bio umoran. Nije volio izvrdavanja, ali nije želio ni stajati nasred mosta dok svi u sirotinjskom naselju bulje u njega. "Zato što jesam smrtnik", rekao je umorno. "Ili sam možda... dolazim iz svijeta smrtnika i mislio sam do prije nekoliko dana da ondje pripadam. Nisam posve siguran što sam. Je li vam sada jasnije?" Caradenus je i dalje zurio, još napetije. "A poznajete li smrtnika zvanog Eamonn, iz kuće Dowd?" "Eamonn Dowd? Vi ste poznavali Eamonna Dowda?" Theo je bio toliko zgranut da je izgubio vlast nad bilo kakvom diskrecijom. "On je bio moj praujak!" Vilenjak ustukne jedan korak kao da su ga pljusnuli po licu. Njegova se zaprepaštenost pretvorila u zbunjenost, možda čak i tugu. "Onda sam u strašnom položaju", rekao je Theu. "Zašto?" "Dostaje", reče Kumar sa zabrinutim prizvukom u glasu. "Nemojmo više govoriti dok ne dobijemo priliku da opet popričamo s tim Gumbom." "Zato što se bojim da vas moram ubiti." S pokretom jednako štedljivim koliko i gracioznim, Caradenus posegne u svoju široku jaknu i izvuče bodež dugačak poput Theove podlaktice. Spustio ga je sve dok sječivo nije bilo točno upereno u Theovo srce. "A ipak, gost ste osobe koju cijenim. Ali čast cijele moje kuće počiva na meni." Stresao je glavom, uskog

156

lica, sada nesretnog ali vrlo odlučnog. "Vidim samo jedno rješenje. Nakon što vas ubijem, morat ću sebi oduzeti život. To neće izbrisati svu sramotu, ali ništa drugo ne mogu učiniti." Theo pogleda visokog vilenjaka i njegov zastrašujuće oštar bodež. "Sranje", bilo je sve što je mogao reći.

Goblinski džez orkestar Ako imate oružje", reče vilenjak koji je izgledao kao da ima iskrenu namjeru da ga ubije, "ovo je dobar trenutak da ga izvadite. Kodeks časti ne obvezuje me da vas ne ubijem nenaoružanog, ali osjećat ću se bolje budete li se branili." Theo se nastavi povlačiti. Iako mu je umor izgarao u naletu straha, znao je da je bio preumoran da makar potrči, a kamoli da se bori protiv visokog muškarca s dugačkim, oštrim bodežom. "Ne morate to raditi", rekao je, ali Caradenus je i dalje išao prema njemu. Theo se pokuša sjetiti nečeg što bi ga moglo spasiti, no čini se da mu je u mozgu nastao kratki spoj. "Isuse Kriste, Buda i Muhamede! Sveti Franjo Asiški! Živio Papa!" Kumar se lecne i podigne ruke k ušima, ali vilenjak s bodežom samo trepne. Ovi ljudi sada vise u klubovima zvanima Božić, pomisli Theo snuždeno. Pretpostavljam da su prevladali cijelu stvar s Božjim imenom. "Zašto to radite? Nikad vas nisam sreo - nikad nisam sreo ni svojeg ujaka Eamonna, Isusa ti!" Ovaj put ni treptaj. "Imate moju sućut, ali ništa više. Uvjeren sam da ste nedužni, na svoj način, ali vaša krv nije. Kao što je kazna dinastijska odgovornost, isto vrijedi i za izvorni zločin." Oštrica se stane pomicati u malim krugovima, hipnotički poput lelujanja kobrine glave. "Vaš praujak oskvrnuo je moju sestru i osramotio Jaglačev klan. Budite sretni što je moj otac mrtav." Nakratko se vilenjakovo lice tužno zgrči. "Budite sretni što ga je Kukurijek ubio, jer vam moj otac ne bi ponudio milost brze smrti." "Ali Kukurijek je i moj neprijatelj!" Lice ponovno postane bezizražajna maska. "Nije važno. Ovo nije stvar politike. Ovo je pitanje krvne zakletve na vodama Zdenca." Vilenjak nasrne. Theo zatetura uzmičući, što mu je vjerojatno spasilo život, ali mu je svejedno vršak oštrice probio košulju kod ramena; uto je osjetio hladan ubod - i koža pod košuljom bila je zarezana. Vilenjak se nije zaustavio, nego je nastavio prema njemu, oštricom ponovno loveći njegovo srce. "Stanite!" reče Kumar Šaš. "On nije taj kojim ga smatrate!" "Prijevara mu neće koristiti. Priznao je vlastitim ustima." Theo se opet baci natrag kad je oštrica švignula; i ovaj put ne otrpi više od duljeg raspora na košulji, ali sada je iza njega bio kamen i nije mogao dalje. Prešao je natraške cijelu širinu mosta. "Ali upravo se o tome radi!" Kumar krene zakoračiti između Thea i vilenjaka, no vitka ga oštrica umalo ubode u oko. Ferisherova tamnozlatna koža posvijetli za cijelu nijansu. "On ga zove svojim praujakom, ali on to nije! Theo, reci mu što si doznao!" "Ha?" Srce mu je lupalo tako jako, kao da mu je netko prikopčao industrijski kompresor na arterije. Bilo je to poput najgore drogom izazvane euforije. Oštrica je podrhtavala samo nekoliko palčeva od njegovih grudi. Uzdigla se sve dok nije ocrtala mali val pred njegovim grlom. "Što? Govori...?" "Što si doznao! U kući Sunovrata! O tome tko si!" "Oh! Ja... Ja nisam smrtnik. To su mi rekli." Nije mogao skinuti oči sa srebrne oštrice urešene isprepletenim simbolima jelena i cvijeća. "Kakva je to besmislica?" upita vilenjak. "Kakve to veze ima s čašću Jaglaceve kuće?" "Ima, jer ako nije smrtnik - ako je doista pripadnik naše vrste - kako onda može snositi krvnu krivnju za nešto što je Eamonn Dowd učinio vašoj obitelji? On je samo mislio da je u rodu s Dowdom, ali nije - ne može biti!" Kumarovo je objašnjenje gotovo jednako iznenadilo i Thea i Cara-denusa Jaglaca. Tek je sad Theo počeo razmišljati što je sve to značilo - da njegova majka zapravo nije bila njegova majka i da je njegov život bio nekakva laž. A Kumar Šaš bio je u pravu. Ako nije bio smrtnik, onda mu Eamonn Dowd i nije bio praujak. Zapravo je tu bila riječ o stjecaju okolnosti, nečemu velikom, neobičnom i važnom, ali u tom trenutku jedino o čemu je Theo mogao razmišljati bila je visoka žutokosa osoba koja ga je željela ubiti. Vilenjak se zabulji najprije u Kumara, a zatim u Thea. Oštrica se prestane micati, ali ostane vrlo blizu Theovu vratu. Najzad se Caradenus okrene prema Kumaru. "Kunete se daje to istina? Ne pokušavate samo spasiti prijatelja? Zaklinjete li se bezvremenskim Drvećem?" "Da." Oštrica zadrhti na trenutak, a onda se spusti sve dok nije upirala u kamenje mosta pod njihovim nogama. "Ja... ne znam što da kažem." Jaglac je djelovao tako zbunjeno da ga je Theu bilo gotovo žao, dok se nije sjetio koliko je vilenjak došao blizu da zarije onaj ražnjić u njegovo srce. "Ako sam vas krivo optužio, oprostite. Netko drugi morat će biti vaš vodič. Osramotio sam i Gumba i sebe." Naglo se okrenuo i prešao nekoliko koraka po mostu, a onda popeo na zid - i skočio. "Što je učinio?" upita Theo osupnuto. "Ubio se?" "Do dolje je samo nekoliko metara", podsjeti ga Kumar. "Pa ako nije sletio na zašiljenu šatorsku motku, mislim da je s njime vjerojatno sve u najboljem redu." Ferisher napravi gadljivu grimasu. "Ta prokleta Cvjetna čeljad i njihovi dugovi časti."

157

"Htio me ubiti. Nikad ga prije nisam sreo, a on me htio ubiti!" Theo se nasloni na ogradu mosta pokušavajući doći do daha, čekajući da mu srce uspori. "Rekao je da mu je Kukurijek ubio oca. U onoj dvorani za sastanke bilo je Jaglačevih ljudi kad... kad je došao zmaj. To sigurno znači..." Theu je već bilo zlo u želucu od straha; nije htio razmišljati o onome što je vidio u kući Sunovrata. Još je bilo teško osjetiti samilost prema zlatokosom vilenjaku, ali ako je njegov otac bio ondje sa Sljezom, gospom Zelenkadom i ostalima... "Budući daje ono što smo mu rekli istina, mislim da se više ne moraš zabrinjavati zbog njega. Čast je dvosjekli mač, a on je djelovao prilično uznemireno što te mogao ubiti iz pogrešnog razloga." Kumarov osmijeh nije bio veseo. "U svakom slučaju, ništa se zapravo nije promijenilo. Još moramo odlučiti što nam je sljedeće činiti." Raspravu je odgodila iznenadna pojava dviju prilika, jedne poznate, a jedne ne. "Što to čujem?" upita goblin Zasun naboranog lica punog brige. "Borba između gostiju? Između Gumbovih prijatelja? Ali to je strašno!" "Sad je sve u redu", reče Kumar. "Nesporazum." "Ali sad nemate nikog da vam bude vodič..." započne stari goblin, a tada druga prilika naglo zatetura naprijed. Muškarčevi pokreti bili su toliko nezgrapni da je Theu zamalo zastalo srce pomislivši da ga je njegov neumrli dušmanin opet pronašao. Visoki mladi vilenjak bio je odjeven jedva malo bolje od prosjaka. Imao je neposlušnu kosu poput komične perike i bio tako mršav da je pokraj njega prosječno vitak vilenjak poput Kumara izgledao poput pobjednika u natjecanju jedenja palačinki. Njegove oči nisu bile posve u fokusu, ili bolje rečeno, bile su fokusirane u nekoj točki malčice iza predmeta koji su promatrale. No unatoč nepotpunom vizualnom kontaktu, kao da je bio opčinjen Theom, ili barem nečim u Theovoj blizini. Što god daje zaokupilo pozornost ovog čudaka, zaključi Theo, on ipak stoji neugodno blizu... "Ah, dobro." Goblin dobaci nervozan pogled mršavom vilenjaku, kao da je pas koji bi mogao iznenada istrčati na autocestu. "Kad odvedem našeg prijatelja Koprivu cijenjenom Gumbu, vratit ću se i sam vam pomoći. Jesam li vam rekao svoje ime? Zovu me Zasun." "Da, ja sam Kumar Šaš. A ovo je moj prijatelj Theo." "Ti...!" Visoki mršavi vilenjak nagne se još bliže Theu, kojeg zapljusne iznenadna zastrašujuća vizija u kojoj se ostatak njegova života u Vilinju sastojao od niza osvetničkih dvoboja, ali Kopriva samo zaškilji i podigne svoje dugoprste ruke kao da želi opipati Theovo lice. "Ona... ona te poznaje", rekao je. "Ona... je pričala o tebi." Govorio je kao da ima poteškoća s razmišljanjem i izražavanjem, kao da je pretrpio oštećenje mozga ili ima nekakvu urođenu manu. "Tko?" Theo se počeo osjećati poprilično shrvan zbog toga što ga svatko u tom prokletom taboru poznaje. "O kome to govoriš?" "Poppy. Zove se Poppy. Sviđa mi se." "Poppy Kužnjak?" Naravno da je to bila Poppy Kužnjak - Theo je poznavao otprilike tri žene u cijeloj Vilin-zemlji. "Čekaj malo, ti je poznaješ?" Mršavi vilenjak odmahne glavom. "Čujem je." Potapšao je svoju duguljastu lubanju. "Tu unutra." "Ne razumijem." "Ne uznemirujte se, gosparu", reče Zasun. "Naš prijatelj Kopriva, on nije kao drugi. Pun je čudnih ideja." Ovio je tamne prste oko vile-njakova zgloba i počeo ga vući prema tornju mosta. "Hajde. Gumb te želi vidjeti." "Gumb je dobar prema meni", reče Kopriva Theu. "Donio mi je hrane. Pomaže mi razmišljati." Theo je ubrzano gubio vlast nad onim što je bilo normalno. "Ali ja poznajem ženu o kojoj on govori!" viknuo je za njima. "Razgovarat ćemo kad se vratim!" dovikne Zasun. "Pričekajte me!" "Mislim da sam dosegnuo točku zasićenja", reče Theo kad su nestali u tornju. "Vilenjaci koji me žele ubiti zbog obiteljske časti, telepatski vilenjaci - ne mogu više podnijeti ove čudne stvari." "Moram priznati, čini se da ih zbilja privlačiš", primijeti Kumar. "Kod kuće sam bio jednako loše sreće. Ovdje je loša i čudna." Skljo-kavši se na most, naslonio je leđa na zid koji je samo nekoliko minuta prije zapriječio njegovo povlačenje i umalo ga ubio. "A svi oni koji su me mogli poslati natrag sada su mrtvi, zar ne? Ubijeni u kući Sunovrata?" Kumar se suosjećajno namršti. "Pa, poslati te natrag nije toliko problem kao riješiti se onog mrtvog stvora koji te proganja. Vjerojatno se može reći da je većina onih koji bi ti mogli maknuti onog stvora s vrata i poslati te kući - i koji te usto ne žele ubiti - pa, mrtvi su, da. Pretpostavljam da postoje neke druge mogućnosti..." On uzdahne. "Ali vjeruj mi, Theo, neke od njih mogle bi ispasti gore od ostanka ovdje. Zapravo, velik dio mogao bi ispasti gori nego da te probo onaj Jaglac." Theo zaškilji u narančasto ispruganu daljinu. Dug suton Vilinja završio je, a za njim je hrlio sumrak. "To mi je puno pomoglo, Kumar. Hvala. Zahvalan sam što si spriječio onog tipa da me ubije, ali ako ti još koja ohrabrujuća misao poput tih padne na um, kako bi bilo da jednostavno držiš jezik za zubima?" Evo nas, stisnuti kao u tostu, ha?" Zasun je nosio tanku baklju; iza njega nebo bijaše baršunasto crno, a na njemu iskrsnuo zaleđen vatromet zvijezda Vilinja. Theo shvati da je zadrijemao sjedeći uza zid mosta. Pomalo uspaničen, pogledom je potražio Kumara i osjetio olakšanje otkrivši da ferisher sjedi pokraj njega. Theo se pridigne na nesigurne noge. Drijemao je točno dovoljno dugo da se osjeća još umornije i pospanije. "Tko je bio onaj visoki, onaj... kako se zvao? Kopriva?"

158

"On je vrlo drag mladi momak, poput vas", reče Zasun. "I veliki miljenik našeg Gumba, o da." "Što je mislio kad je rekao da čuje Poppy Kužnjak u svojoj glavi?" Mali goblin slegne ramenima. "Sve je to previše dubokoumno za ovog starca. On često priča stvari koje ne razumijem. On je... oštećen." Goblin kao da nije želio mnogo govoriti o tome. "Morate upitati Gumba. On je pronašao mladog Koprivu. Ima vrlo visoko mišljenje o njemu pa ga, naravno, imamo i mi ostali, o da." Kumar je uhvatio korak s njima dok su hodali prema kraju mosta, a potom se spustili grubim drvenim stubama do riječne obale i sirotinjskog naselja. Theo promotri ferisherovo budno lice s nemalom razdraženošću. Ako smo obojica vilenjaci, pomisli Theo, kako to da on izgleda odmorno, a ja se osjećam kao govno? "Jesu li svi ovi ljudi beskućnici? Je li to razlog zašto su tu? Je li goblin zvan Gumb odgovoran za sve njih?" "Imate mnogo pitanja, mladi gosparu. Previše za starog Zasuna. Morate ih sačuvati za one koji će vam moći dati prave odgovore." Poveo ih je kroz zbrku šatora i logorskih vatri, prenatrpanu i aktivnu poput marokanske tržnice, ali sa stotinu puta čudnijom raznolikošću stanovnika. Bilo je mnogo onih koje je Theo smatrao "običnim vilinskim svijetom" - onima koji su uglavnom izgledali čovjekoliko, s krilima ili bez njih - i još više goblina, ali bio je tu dojmljiv broj drugih vrsta. Skupina mrgodnih momčića koji bijahu pokriveni kratkim krznom šibali su prolaznike pogledima kao da su uljezi koji im kane ukrasti plamenove iz njihove logorske vatre. "Capelthwaiti", tiho objasni Kumar. "Oni su metamorfi, ili su barem bili. Osnovali su sindikat i sad si nitko ne može priuštiti da ih za to plaća, pa samo stoje u tom obliku. To je prilično nesretna nijansa bolesne jetre u kojoj stalno moraju biti, mora se reći. A one lijepe gospe ondje su Zelene žene. Možda te zamole za ples. Nemoj pristati. Nekoć su tjerale mladiće poput tebe da probdiju cijelu noć plešući, a onda ih pojele. To više ne rade - barem ne bi smjele - ali još će ti rado ukrasti lisnicu i odjeću i ostaviti te da se probudiš gol i plav na nekoj livadi." "Šarmantno", reče Theo. Probijali su se kroz gomilu saginjući glave pred sveprisutnim morskim i močvarnim pticama i vranama koje su se obrušavale s visina i zauzimale svako mjesto koje bi se na trenutak oslobodilo od ljudi. "Nemoj me krivo shvatiti, nisam licemjer. Većinu ferishera oduševljava obavljati kućanske poslove - mrze nered - ali ja nisam jedan od takvih ferishera, pa pretpostavljam da također postoje Zelene žene koje su vegetarijanke ili koje ne vole plesati, te gnomi-kucavci kojima je neugodno u zatvorenim prostorima. No sve u svemu, jedna od razlika između smrtnika i vilinskog roda je ta da su svi smrtnici više-manje isti, a vilinski narod ima... pa, mi imamo uloge, pretpostavljam. Najugodnije nam je kad radimo ono što se od nas očekuje." "Kao što su doonieji postali vozači kad je vlast nad cestama preuzela vlada." "Da, možda, iako nisam siguran..." Kumar iznenada zgrabi Thea za ruku i skrene desno. "Oprez! Nemoj ugaziti na kilppieje." Theo spusti pogled i ugleda skupinu sićušnih ljudi tamnih lica kako zure u njega. Trenutak poslije razbježali su se utrčavši pod zid šatora. "Uskoro smo ondje, uskoro smo ondje", reče Zasun. "Kanio sam vas smjestiti s mladim gosparom Jaglacem - ah, kako vrlo tužno, upravo sam shvatio daje on sada lord Jaglac! Ali budući da se vas dvojica ne slažete, hmmm, morat ću urediti drukčiji razmještaj." Kumar je još razmišljao o onom što je Theo rekao. "Da, pretpostavljam da si u pravu. Doonieji bi radije spali na niske grane - nekoć su bili prilično moćan klan, znaš - nego se odrekli svojih voljenih cesta. A pogledaj mene! Smatram se toliko drukčijim, prvim ferisherom koji je ikad magistrirao, ali što sam na kraju učinio s tim? Zaposlio se kao pomoćnik u velikoj kući umjesto u maloj, to je sve. Čistio za drugima. Još sam sluga. Mogao bih slobodno nekom pokrajinskom farmeru tegliti ogrjevno drvo za zdjelu mlijeka i ležaj u staji. Nisam trpio gledati u kakvu je stanju gospa Aemilia ostavljala laboratorij, znaš, pa bih dugo nakon što bi ona otišla na večeru još ostajao ondje slažući sve na svoje mjesto..." Stresao je glavom. "No ona nije bila posve loša, gospa Aemilia." Theo je promatrao grupicu većinom domaćih i goblina, koja je podsjećala na kockare. Netko je iscrtao kružnicu na tlu blizu jedne vatre, a dva kornjaša hodala su unutar kruga - hodala vrlo ekscentrično, pomislio je Theo, kao da ih netko podbada nevidljivim štapom kako bi ih natjerao da idu u jednom ili u drugom smjeru. Napokon jedan od kornjaša teturajući prijeđe obodnicu i smjesta se izvali na leđa kao da ga je napor zamalo ubio, ritajući slabašno nogama dok su pobjednici klicali, a gubitnici proklinjali. "Ali ti više ne radiš za gospu Aemiliu", reče Theo dok su srušenog kornjaša podizali, a novoga ubacivali u krug pokraj pobjednika posljednje borbe. Vika ponovno započne. "Ne moraš biti... ono što si bio. Kuće Sunovrata više nema. Ako je ikad postojalo vrijeme za promjenu..." A ja, što meni treba - da mi kamen padne na glavu? Istrgnuti su me iz mojeg svijeta. Stranac sam. Ovo je i moja šansa - moja šansa da budem nešto čime mogu... što? Biti ponosan? Je li to ono što želim? Sve one stvari o građanskoj dužnosti o kojima sam učio u osnovnoj školi? "Imaš pravo, Theo", reče Kumar. "A ti si mi pomogao da vratim svoj život, dao mi ovu šansu da učinim nešto drukčije. Hvala ti na tome." "Ja?" "Nikad ne bih izašao iz Sunovratove kuće. Bio sam odustao. Umro bih ondje." "Pa, i ti si mene spasio nekoliko puta. Mislim da smo kvit." "Evo nas!" reče Zasun. "Maleno je, ali bit će intimno i prijateljski, mislim."

159

Theo se zagledao u pravokutni žuti šator. Naginjao se na jednu stranu i pružao dobrih osam stopa od jednog do drugog kraja i bio gotovo upola toliko širok - posve prihvatljivo za dvojicu koji su spavali na tvrdom u parku. "Djeluje sasvim pristojno." "Izvrsno. Samo ću ući s vama i upoznati vas s vašim novim... kako se to kaže? Šatorskim cimerima? Sobnim kompanjonima?" "Ha?" Prije nego što je uspio postaviti ikakvo pitanje, Zasun odgurne zaklopac i stupi unutra. Ulaz je bio vrlo nizak pa se Theo morao usredotočiti da se provuče kroza nj ne zapetljavši se u zaklopac. U času kad je se uvukao unutra, Zasun je već govorio. "Ovo su dva momka koja sam doveo, i vrlo su pristojni momci. Sam Gumb je zamolio da budete gostoljubivi i podijelite svoj dom s njima." Krcat interijer šatora bio je osvijetljen samo fosfornim fenjerom čije je svjetlo imalo blago zelenkasto-sivu nijansu, ali je dostajalo da se vidi kako nijedan od dvojice dotadašnjih stanara baš i nije oduševljen što vidi svoje nove cimere. "Još dvojica Gumbovih posebnih prijatelja?" upita malo stvorenje okrugla lica, odjeveno samo u crveni kombinezon sa srebrnim pucetima. S ratobornim licem i čuperkom narančaste kose neznanac je nalikovao na sićušna riđeg lava; Theu je trebao časak da shvati kako je barem jedan od njihovih novih cimera bio ženskog roda. "To je bio tvoj izgovor i kad si nam naprtio Streedvja, a Zdenac me uzeo ako nismo proveli svaku noć slušajući ga kako se rita i priča sam sa sobom. A kad prdne, cijela soba zasvijetli poput znakova na Smiljevu trgu! Kraj toga je prokleto teško zaspati." "Bez vaših šala, gospodična Bodac. Znate i sami da vam je drag taj dečko." Zasun strese sijedom glavom. "A on se oslanja na vas!" "Pa, zbilja stvara jezivo puno buke", reče ona, ali sada je Theo mogao vidjeti da se smiješila. "Dobro, uvedi ih. Ionako se možemo svi stisnuti - vjerojatno nećemo imati više mjesta u ćelijama pod Kukurijekovom palačom kad nas sve uhite zbog zagovaranja anticvjetnih ideja. Što ti misliš, Vješalice? Slažeš se s time da imamo goste?" Drugi stanar šatora bio je goblin, ali drukčije vrste od Gumba i Zasuna, manji i još žilaviji, i s više crnog nego smeđeg ili sivog u svojoj oštroj kosi. Žute su mu oči polako treptale dok je razmatrao pitanje gospodične Bodac. "Baš me briga", reče napokon. "Izvrsno!" reče Zasun na tu verbalnu potporu koja je bila daleko od gromoglasne. "Onda je sve dogovoreno. Vas dvojica došljaka otpočinite malo. Vratit ću se po vas negdje oko ponoći. Gumb će ispričati priču." "Priču? U ponoć?" "Naravno. Svi će biti ondje. Gospodična Bodac, Vješalice, pomoći ćete ovoj dvojici da se snađu dok me nema, zar ne?" Zasun se povuče kroz zaklopac. Nešto doleti šatorom i umalo pogodi Thea u glavu, ali on podigne ruke i uspije uhvatiti ulupljenu metalnu plošku, od one vrste koja lijepo pristaje u bočni džep. "To je vino. Gucni", reče gospodična Bodac. "Dobro došli u naš skromni dom. Zovemo ga kuća Otrovnog Ruja." Oči joj se suze dok je promatrala Kumara Šaša, koji je djelovao pomalo osupnuto. "Hoće li vam to biti problem? Ili ste i vi jedni od one Cvjetne čeljadi poput mladog Jaglaca čiji je smisao za šalu davno umro od gladi? Ili vam se jednostavno ne sviđa zamisao da živite s emancipiranim ženama?" "N-ne!" Kumar odmahne glavom kako bi istaknuo svoje riječi. "Ne, ni jedno od toga. Ja svakako nisam Cvijet." Ali djelovao je gotovo zadovoljno zbog pogrešno ustanovljena identiteta. "Samo što... Nikad prije nisam sreo divljeg goblina." "Vješalicu? Taj se rodio divlji, ali su ga doveli u prljavi, opaki Grad kao i nas ostale, je 1' da, Vješo?" Goblin nije odgovorio "Nije on najveći čudak tu na mostu", ona će uz smijeh. "Nije čak ni najveći čudak koji živi u ovom šatoru." "Koliko sam shvatio, bit će nas pet", reče Kumar. "Ah, da." Gospodična Bodac mahne Theu rukom da doda plošku Kumaru, koji uzme oprezni gutljaj, a onda dulji i poletniji. "Priče su istinite!" Kumar Šaš se sada smiješio. "Vi pooke doista imate najbolje vino. Od čega je, od maslačka?" "I čička. S nekoliko bumbarovih zadaka da bolje ubode." Nasmijala se glasno ali kratko. "Ubode. Drek, baš sam smiješna." "Dakle vi ste... pooka?" upita Theo. "Nije li očigledno? Ali ne znam tvoje ime, dečko. Ja sam Frula Bodac iz Ulice Slijepe svinje. Upoznali ste Vješalicu." "Theo. Theo Vilmos." Vlastito mu je ime sada zvučalo neobično. Bilo je pomalo čudno odrastati s mađarskim prezimenom u prigradskim naseljima gdje se većina druge djece preživala Johnson, Roberts i Smith, ali kad se preselio u kozmopolitski San Francisco gdje je bio okružen Nguvenima, Battistinijima, Chavezima i Khasigianima, nikad o tome nije puno razmišljao. Sada se prvi put nakon desetljeća opet osjetio nelagodno - gotovo se činilo da se trebao zvati Kozokrvina ili Karfiol ili slično, čisto iz pristojnosti. "A ovo je moj prijatelj, Kumar Šaš." Zašto su se mama i tata uopće preselili iz San Matea? Zapitao se. Nikad prije o tome nije razmišljao. Tata je otišao u mirovinu i više nije morao putovati u grad pa njemu to i nije bilo važno. Je li moguće da... da je mama, ili čak oboje, da su željeli biti bliže meni? Bila je to neobična i nova misao, to neobičnija zbog još neshvatljive misli da mu nisu bili pravi roditelji. "Svi smo se upoznali, dakle", reče gospodična Bodac prekidajući njegovo snatrenje. "Iako nije svima drago zbog toga." "Što?" "Naš prijatelj, mladi gospodar Jaglaca, nedugo je prošao ovuda mrmljajući i sikćući." Izvadila je cigaru i upalila je oštrim pucketanjem prstiju. Ubrzo se šator počeo puniti smrdljivim dimom. "Pokušala sam ga natjerati da mi se povjeri

160

kad tako blijedo zastajkuje, a on je rekao nešto o mladu smrtniku, ili ne posve smrtniku, još jednom zalutalom štenetu koje je Gumb uzeo pod svoje. Čini se da se porječkao s njim, nekakvo pitanje časti, i tako dalje, bla bla bla - nije bilo baš jasno. Jaglac je dobar dečko, ali u najboljem slučaju govori budalaštine. U svakom slučaju, sav je drhtao zbog toga. Ti imaš smrtnikovo ime. I upravo si stigao. I očigledno si Gumbov prijatelj. Stoga ću istrčati pred rudo. Ali rudo postoji?" Theo trepne očima. Cigareta gospodične Bodac u malom šatoru bila je gotovo jednako strašna kao ponovni povratak u kuću Sunovrata. Ipak, morao je priznati da ga je zabavljalo ležerno ponašanje male pooke - bila je pomalo poput Johnnvja Battistinija s promjenom spola i leprechaunovom šminkom. "Da, imali smo mali sukob. Nesporazum." Ali u sebi to nije tako lako otpisao. Jaglac ga je očito kanio ubiti - od toga ga su ga dijelili samo trenuci - a takvo što se ne oprašta i ne zaboravlja poput školske svađe. Theo uzme ponuđenu plošku i popije. Malo mu je peckalo još ranjeno grlo, ali mu je zato toplo žarilo želudac. Mišići su mu se opustili, a zadimljen prostor šatora odjednom mu je djelovao ugodno. Dobri Bože, shvatio je, opio sam se jednim gutljajem. Ovo sranje je moćno. Nije pomagalo ni to stoje bio izmožden. "Gdje mogu ovdje leći?" upitao je i odjednom shvatio da koliko god mu bilo neudobno stiskati se na tako skučenom prostoru, još će gore biti onima koji su tu već živjeli i navikli se da imaju toliko prostora. "Samo kutak. Padam s nogu." "Može li se smjestit kraj tebe, Vješalice?" upita gospodična Bodac. Goblin iščeprka nekoliko pažljivo presavijenih vrećica - kao da su prije kojeg stoljeća sadržavale brzu hranu; na jednoj je Theo mogao pročitati "Svježi proizvod Vrbine farme!" - te izvadio zavežljaj tamne tkanine, premalen i za zatvorsku prostirku. "Imaš li svoju prostirku?" upita goblin. Glas mu je bio bezizražajan a lice gotovo bezosjećajno, no imao je vrlo prodorne, sjajne oči. "Ne? Uzmi moj plašt." "To je zbilja ljubazno. Hvala." Theo ga prostre i ispruži se na nešto nalik na škakljivu crnu vunu. Uz uobičajen miris lanolina neobrađene vune, njušio je nešto snažno, gotovo mošusno, ali ne posve neugodno. Poput unutrašnjosti kaveza velikih mačaka u zoološkom vrtu, pomislio je, bivajući sve pospaniji. Ili... lisičjeg kaveza? Vučjeg kaveza? Imaju li vučje kaveze u zoološkim vrtovima... ? Posljednje što je čuo bio je Kumar Šaš koji je smrknuto ali gotovo ponosno pripovijedao: "Bili smo ondje. Bili smo u kući Sunovrata kad se ono dogodilo..." Theo se probudio teške, mutne glave i s bolovima po cijelom tijelu. Iako je šator bio mračan, poneki bljesak vatre dopirao je izvana. Prema sjenama na šatorskom platnu znao je da nije sam. Theo oprezno proviri kroz zaklopac i spazi goblina Vješalicu kako prekriženih nogu sjedi pokraj vatre kuhajući nešto, ili možda samo paleći vršak štapa. Žute se oči svrnu prema njemu. "Gdje su svi? Je li ponoć? Jesam li propustio ono pričanje priče?" Vješalica izvuče štap iz vatre i prouči ga, a onda protrlja vršak o plosnati kamen te ga ponovno vrati u plamen. "Još nije ponoć. Pooka je odvela tvojeg prijatelja na kornjašku igru." "Kumar nema novca pa... pretpostavljam da će biti u redu." Theo nije bio siguran što bi rekao. "Hvala još jedanput što si mi posudio svoj plašt." Goblin slegne ramenima. "Neće mi trebati sve do zime. Ti ga koristi. Gumbov si prijatelj, pa eto." Theo sjedne njemu preko puta. Goblin se kretao vrlo polako, ali je odavao dojam da bi se mogao kretati puno brže ako bi to poželio - a te oči! Theo se sjetio svojeg kratkog polusna o kavezu za vukove u zoološkom vrtu. Promatrao je tamnog, šutljivog Vješalicu. Je li goblin mogao biti vukodlak? To se činilo malo pretjerano - poput prezačinjenog jela. Gospodična Bodac, pooka, rekla je daje bio poludivlji. Stoje divlje značilo za goblina - je li bio jedan od onih Mrkih koje je Theo vidio iz vlaka? Bili su, sjećao se, iznimno zanimljivi. "Možeš li mi štogod ispričati o ovom mjestu?" upitao je. "Hoću reći, došao sam ovamo samo zato što mi je Gumb dao posjetnicu na kojoj je pisalo ime mosta. Svi misle da smo mu prijatelji, ali zapravo ga uopće ne poznajemo." "On poznaje vas." Vješalica opet prouči svoj štap, iskuša vršak prstom. "Poziva samo ljude za koje zna da su u redu. Nama ostalima dopušta dovoditi novu čeljad." Goblin vrati štap u vatru. "Dakle on je... što... voda?" Vješalica slegne ramenima. "Pametan je. Ima ideje. Zna... stvari." Theo odmahne glavom. "Ne shvaćam. Hoću reći, je li Gumb nekakav gradonačelnik ovog... grada šatora? Je li on taj koji ga je osnovao?" Vješalica se naceri. I zubi su mu bili žuti i prilično oštri. "Ovdje je oduvijek bilo ljudi otkad se rijeka promijenila. Siromaha. Gladnih. Gumb im je pomogao. Ali... gradonačelnik?" Nasmijao se, zvukom nalik na hripavi kašalj. "Možda sam upotrijebio pogrešnu riječ..." "Nisi, znam tu riječ. Vilenjaci koje su poglavari naselja, gradova. Debeli koji drže važne govore. Ne, Gumb to nije. On nije gradonačelnik. Mislim da je general." Theu je trebao trenutak da poveže konce. "Misliš, ovo je... vojska?" "Ne još. Uskoro, možda." Vješalica izvuče štap kako bi ponovno provjerio vršak. Nesiguran što da misli, Theo je buljio u pocrnjeli komad drva, brušen o kamen sve dok nije imao poput igle oštar vršak. "Što ćeš učiniti s time? Treba ti za nešto?" Goblin kimne glavom. "O, da. Ako uskoro ne dobijemo šansu da ubijemo neke od onih Cvjetnih gadova, onda ću otići na drugu stranu logora i zabiti ga u uho domaćeg kojeg sam upoznao, zvanog Pleter - sve do njegovih organa za

161

razmišljanje." Opet je ispustio hripavi smijeh, ali u očima mu se bljeskao neugodan sjaj. "Što će ga naučiti da me ne vara na sjec-kamenju." "To će ga svakako uvjeriti da to više ne radi", iskreno će Theo. "Jesam li ti rekao koliko sam zahvalan što si mi prepustio onaj plašt?" Ostavio je goblina, ne bez izvjesnog olakšanja, te se dao u potragu za hranom. Nije jeo otkad je podijelio kruh sa Šašem kasno poslijepodne, a cjelodnevni hod bio je dug. Vješalica mu je rekao da će se jelo poslužiti nakon Gumbova govora ili priče ili čega god, ali Theo nije želio dugo čekati - zapravo nije bio siguran želi li probdjeti cijelu noć slušajući kako se neki goblinski-mula nabacuje parabolama, demagogijom ili čime god. Tabor je bio još čudnije mjesto noću kada bi ptice otišle, a vatre se posvuda zapalile. Čudnovata stvorenja uzdizala su se pred njim, svako strasnije od prethodnoga. Theo se morao podsjećati da nisu nosili karnevalske maske niti se motali iza pozornice u nekom dječjem kazalištu: doista su tako izgledali. Zapravo, većini je njegov ljudski raspored lica: dva oka, dvije nosnice, i usta, postavljeni simetrično na licu (i samo na licu), bio krajnje uznemiravajući. Ali budući da su gotovo svi bili dovoljno ljubazni da prikriju taj osjećaj, zaključio je da je mogao i on. Kimnuo je i nasmiješio se dvjema staricama s nogama kao u rode koje su močile svoje čaporke u rijeci, a onda se nasmiješio dok je tapšao malo dijete, glave i repa kao u lisice. Svim se silama trudio smiješiti čak i kad mu je dijete zamalo odgrizlo prst, a majka - ili je to možda bio otac - potrčao za njim upirući prstom, lajući i grdeći ga. % Upravo kad se Theo udaljio nekoliko metara, zabrinuti štekćući roditelj jedva se mogao čuti ponad sveopće graje, smijeha, vike i svađanja vilinskoga naroda. Poprilično je bio odlutao od šatora, zadivljen tom bukom i živošću, prije nego što je primijetio da već neko vrijeme čuje zanimljiv zvuk a da nije posve svjestan da ga čuje. Bila je to glazba, isprva tek udaljeno brujanje i lupa bubnjeva s povremenim jaukom koji je zvučao poput pjevanja glasova, koja je sa svakim korakom postajala glasnija i uhu složenija. Budući da nije imao sreće da se najede (budući da nije imao novca, shvatio je da će morati prositi hranu od ljudi koji su je očito imali malo), pustio je da ga taborom vode uši umjesto trbuha, slijedeći egzotične zvukove kroz nekoliko pogrešnih skretanja - zamalo je upao u muljeviti Mjesectok, gotovo zaglavio na njegovoj blatnoj obali te se našao usred nečijeg privatnog posjeda, što je bilo posebno neugodno, štoviše traumatično, jer su ondje ležala dva diva ljudoždera vodeći ljubav. Nije se dugo zadržao, zapravo se okrenuo i pobjegao, uvjeren da će ga prizor svih tih silnih jutara naborane sive kože u vatrenom općenju godinama proganjati u noćnim morama. Glazba ga je privlačila, iako nije znao zašto, osim što je to bila glazba, ma kako neobična. Nije bila od one vrste koja mu se sviđala čak i u najeklektičnijem stanju, sve u svemu previše strana, nekakvo beskrajno, jecavo brujanje koje nije ustupalo mnogo podataka njegovu neskolovanom uhu, ali nije imao drugog cilja. Vilinska su ga djeca promatrala, neki s izrazitim zanimanjem, drugi očima otupljenima glađu ili bolešću. Mogu li se ja zaraziti bolestima koje ovdje imaju? upitao se. Svakako se nisam cijepio protiv ijedne prije nego što sam došao. Iznenadna briga samo je istaknula njegovu izgubljenost. Sva ta čeljad, neka s krilima, neka s magarećim ušima, neka tako malena da ih je jedva mogao vidjeti na svjetlu logorskih vatri, pripadala su drukčijem svijetu. Kao daje bio prvi čovjek na Marsu u nekoj staroj znanstvenofantastičnoj knjizi. Nije ni čudo da je Eamonn Dowd želio pisati o ovome, pomislio je promatrajući skupinu djece prljavih lica i krila kako igraju nekakvu složenu igru sa štapom i kotačem, možda skinutim s dječjih kolica. Toliko je drukčije. Nije čak ni kao u bajkama. Možete ovdje proživjeti cijeli život i ne dokučiti kako sve funkcionira, pretpostavke, pravila. Nagla spoznaja da će možda morati tu proživjeti ostatak svog života pobudila je u njemu intenzivnu nostalgiju. Nije da mi nedostaju hamburgeri sa sirom, televizija i slične stvari, nedostaje mi mjesto u kojem poznajem pravila. U kojem znam što netko misli kad nešto kaže, u kojem ne moram uvijek nagađati. Kao dodatak njegovoj golemoj zalihi neznanja, morao se suočiti s još jednom važnom tajnom: Sto je Eamonn Dowd učinio da je onaj Jaglac tako poludio? Ili što je zapravo Jaglac mislio da je mojpraujak učinio? Glazba je sada bila prilično glasna. Theo skrene uskim prolazom između dviju skupina šatora i nađe se na kraju slijepe ulice gdje se tabor naslanjao na staru ozidanu riječnu obalu. Gomila se okupila oko glazbenika; Theo osjeti tračak nelagode jer su svi bili goblini, i to ne prijateljska, civilizirana sorta kao Zasun. Glazbenici i većina okupljenih bijahu mali, mršavi i žilavi, u pohabanoj odjeći zemljanih boja. Nekoliko ih je nosilo svjetlije halje koje su čak i na slabom svjetlu bile žarko crvene i žute, a mnogi tako odjeveni goblini su plesali. Trebalo mu je neko vrijeme da shvati kako su to zacijelo goblinske žene. Njihova dugonosa lica, ili ono što je od njih mogao vidjeti jer su uglavnom imale kukuljice, malo su se razlikovala od muških. No tek je prema onome što je mogao vidjeti od njihovih tijela - bila su vitka iznad struka ali širih kukova od Vješalice i drugih goblina koje je susreo - zaključio da je riječ o ženama. Nekoliko ih zastane da ga pogleda - neki pomalo sumnjičavo, pomislio je - ali su ubrzo opet svrnuli pozornost na glazbu. Najmanje je šest goblina sviralo pomičući poput paukovih nogu duguljaste prste; jedan je puhao u glazbalo s dugim isprepletenim sviralama poput rašljaste blokfiaute, dok je drugi par goblina svirao na običnijim frulama ili zviždaljkama. Visok goblin dugih brkova držao je u krilu nešto nalik na veslo sa žicama, a ostali su svirali na različitim vrstama bubnjeva i udaraljki. Bilo je teško sa sigurnošću reći jer se nekoliko goblinskih plesačica i plesača ljuljalo naprijed-natrag ispred glazbenika. Neobičnost prizora i gotovo bolno nepoznata glazba zapljusnuše ga još jednim valom melankolije. Sklopio je oči, napola slušajući kako se puhački instrumenti isprepleću s brujanjem glazbenog vesla i složenom, gotovo neritmičkom raspršenošću bubnjeva. Kog vraga radim ovdje? Osim činjenice da pokušavam ostati živ? Ovo je najveća pustolovina

162

koju netko može doživjeti, a ja je čak ne mogu ni cijeniti - samo se želim vratiti kući. Da sampraujak Eamonn, pokušao bih pisati o tome, ali nisam bio sposoban nažvrljati čak ni one eseje u višoj školi. Što sam ja zapravo? Propalica. Vilenjak, možda - još nije u to mogao posve vjerovati - ali definitivno propalica, bez obzira na sve. Pjevač bez posla. Cvjećarov dostavljač, bez djevojke i obitelji. To je najsmješnije od svega - pomisao da netko misli kako sam vrijedan otmice ili ubojstva. Ma dajte molim vas! Mogu se sam dokrajčiti. Samo mi dajte još kojih trideset ili četrdeset godina... Sad je mogao čuti pravilnosti u višestrukim ritmovima, neobične elipse udaraljki. Zatekao se kako se njiše. Vidi me poput burzovnog mešetara na džez festivalu, pomislio je podrugljivo. Preglup da zna koliko je izvan trenda. Ali to baš nije bilo pošteno, zar ne? Velik dio svojeg života vjerovao je da ne treba biti u trendu da biste cijenili glazbu, da nije važno ako tko voli nemodernu glazbu. To je bila jedna od stvari koje su ga izluđivale u vezi s Krisom Rolleom i njegovim prijateljima iz benda, ona mladalačka uvjerenost da postoji dobra glazba i loša ^azba i da oni znaju koja je koja. "Sranje", rekao im je jednom. "Tinejdžerka koja svršava slušajući neki boy-bend, redovnik koji čuje Boga u Gregorijanskim koralima, ili sam John jebeni Coltrane koji se uspinje u nebo stubama od šesnaest nota, sve je to isto. Ako te odvede tamo, onda je dobro." Bilo je to u razdoblju kad mu je bilo stalo prepirati se s idiotima poput Krisa. Bilo je to onda kad je mario za takve stvari. Theo je pomalo čuo nešto od zvukova u glazbi, primjećivao neznatan odbljesak onog što je bila te također, možda još važnije, dobivao ideju o onome što nije. Kad bi ljudi čuli ili vidjeli nešto nepoznato, morali su to uspoređivati s nečim što su poznavali. To je bilo u redu. Ali skretanje s te početne identifikacije bilo je važno, inače biste proveli ostatak života razmišljajući o tome kao o podskupu onoga poznatog. Theo je sada pozorno slušao osjećajući ritam i istodobno shvaćajući da goblinska glazba više nije zvučala kao pri prvom slušanju: nije bila bliskoistočna glazba, nije bila indijska, nije bila azijska. Imala je previše neobično neodsviranih djelića da bi bila ijedno od toga. Ako je postojalo išta poznato na što je podsjećala, mogle su to biti one Qawwali stvari, pobožna Sun glazba koju je neko vrijeme slušao u znak pobune kad su svi njegovi prijatelji po glazbi iznenada otkrili afričku glazbu i oduševljeno mu pričali o Kingu Sunnvju Adeu i Ladvsmithu Blacku Mambazou. Nije da nisu bili dobri, ali jednostavno nije želio biti posljednji momak koji uskače u vozilo, bilo koje vozilo. Hej, sad sam definitivno posljednji momak koji uskače u goblinska džez-kola, barem na ovom svijetu. No ako se ikad vratim, bit ću prvi goblinski džezist u svom kvartu - u ičijem kvartu. Osmjehnuo se, očiju još sklopljenih, kimajući glavom u ritmovima koje je naslućivao, čak i u onima koji nisu bili odsvirani. To je ono što jesam, ono na što se sve svodi, shvatio je. Možda ne zarađujem na tome, ali ja sam glazbenik. Ja sam pjevač. Vrijeme je protjecalo - pet minuta, pola sata, nije znao. Plesači, posebno ženski, isprva su ga se klonili, ali sada kao da ga više nisu primjećivali: uronio je u glazbu s njima kao da je nevidljiv. Čuo je stvari koje nije mogao čuti kad je prvi put stigao u slijepu ulicu, a mozak mu je nalazio nekakav smisao u većim strukturama glazbe, od kojih su neke trajale više minuta prije ponavljanja. Glazbenici su se oglašavali povremenim provalama vokalizacije, izvijenim krikovima koji su se uspinjali mol-ljestvicom prije nego što bi zastali, ali koji nikad nisu trajali dulje od nekoliko sekundi. Povremeno bi im se pridružio netko iz gomile otpjevavši brzu petljaniju nepoznatih riječi ili čak ispustivši neartikulirani krik, ali inače glazba nije imala pjevački dio. Bilo je čudno, međutim, da se činilo kako takav dio zapravo postoji, ili da barem postoji mjesto za još nekakav instrumentalni glas, impliciran oblikom glazbe kakvim ga je sada shvaćao, tumačen instrumentima i udaraljkama kao da ga se zapravo čuje. Povremeno bi ta pukotina nestala, ispunjena pomamnim, gotovo sukobljenim zvucima glazbenika; a katkad, posebno kad bi se brujanje ublažilo a bubnjevi stišali u nečujno predenje prstiju po napetoj koži, pukotina se činila tako očitom daje Theo čeznuo da je ispuni. Otkrio je da mumlja, napola pjevuši u sebi dok se njihao, pokušavajući ne samo ispuniti uočenu prazninu nekom vlastitom tvorevinom, nekakvim sklepanim bluesom ili džez improvizacijom nego stvoriti ono što je trebalo biti ondje. Glazba se ovijala oko njega, opojna poput droge, beskrajna poput ogrlice od sjajnih zrnaca koja mu je neprestano klizila kroz prste. Sad je netko zaista ispunjavao prostor u glazbi, nadglasavši brujanje, a onda opet uronivši u žilavu zbrku glazbala, krećući se u delikatno neartikuliranim, stakato zvukovima kroz tihe odlomke. Kad je shvatio da je on taj pjevač i da je glasan poput bilo kojeg glazbala, prestao je pjevati i zapanjeno otvorio oči. Plesači najbliži njemu promatrali su ga, ali su i dalje plesali. Podigao je oči prema glazbenicima, ali jedini koji ga je gledao bio je brkati goblin sa žicanim instrumentom, koji mu je susreo pogled i kimnuo. Nije se smiješio, ali nije se ni mrštio. Gudač opet kimne, a onda mahne glavom na način koji je veoma podsjećao na "Nastavi". Oprezno, Theo opet počne pjevati. Goblin se i dalje nije smiješio, ali je još jedanput kimnuo te sklopio oči dok se opet spuštao u rijeku glazbe. Theo je držao oči otvorene dok je pjevao, barem u početku, ali iako su ga mnogi iz goblinske gomile promatrali sa zanimanjem, čak pomalo iznenađeno, nije vidio ništa drugo - nikakvu kivnost ni gorčinu. Počeo je lakše disati. Nije želio biti nekakav američki turist koji nepozvan upada na nečije slavlje, ali ako tjelesni govor goblina nije bio posve suprotan njegovom, činilo se da im ne smeta te da čak to prihvaćaju i u tome uživaju. Opet je sebi dopustio da uživa u glazbi, da mu brige nestanu sve dok se opet nije našao na mjestu na kojem je bio. Rupa u glazbi vodila gaje poput krijesnice preko večernjih bregova, poput lutajućeg plamena kroz ponoćne močvare. Nastojao ju je slijediti, popuniti prazninu a daje potpuno ne ispuni, pustiti da glazba diše kroz njega. Kad se pretjerano trudio, kad bi previše razmišljao,

163

gubio se, ali kad bi je jednostavno potražio, svjetlo je bilo tu pred njim, vodeći ga svijetom koji je bio potpuno stran a ipak nekako barem malo poznat. To je ono što jesam, pomislio je kad su glazbenici upali s glasnim, disonantnim prekidom, a o^ hvatao dah. Bio je u transu, ošamućen, sretan. Što je više zaboravljao na sebe i pjevao, to je više osjećao svoje pravo "ja". Bilo da sam smrtnik ili ne, ja sam pjevač. Nitko mi to ne može oduzeti. Pomamno treštanje zamre. Na trenutak su svirali samo bubnjevi, gmizavo tapkanje puno iščekivanja, tiho poput kamenčića koji odskače niz strmu padinu. Tada glazbalo u obliku vesla stane graktati poput kosa na ogoljenom drvetu, a Theo mu uzvrati visokim naričućim jaukom poput vjetra - njegove riječi i misli nestanu dok se ponovno gubio u glazbi.

Rupa u priči Theo je upravo povlačio još jedan dug dim iz bjelokosne lule i divio se zvijezdama zalijepljenima na nebeskom svodu poput grumena gorućeg napalma - što je god drugo u vezi s Vilin-zemljom bilo razoča-ravajuće ili užasno, morao je priznati da su zvijezde bile gotovo vrijedne cijene ulaznice - kad ga je Kumar pronašao. "Theo, tražio sam te posvuda više od... što to radiš?" Zadržao gaje nekoliko sekundi prije nego stoje odgovorio. "Družim se s novim prijateljima. Pušim mlječiku." Okrenuo se prema goblinskim muzikašima. "Tako se zove, zar ne? Mlječika?" Glazbenici i nisu bili posebno brbljavi, a kad se Kumar pojavio, svi su utihnuli. "Svejedno", reče Theo. "Nije loše. Hoćeš?" "Ne!" Kumar mahne rukom. "Ne. Radije tu... tu stvar vrati. Kasnimo. Propustit ćemo Gumbovu priču." Theo slegne ramenima. "Ovi momci vele da nikad ne počne dok se ne pojave svi koji ondje trebaju biti. Zar ne, Čepe?" Svirač žicanog instrumenta polako kimne. "Uvijek zna kad treba početi." "Pa... pa, mislim da ipak trebamo poći, Theo. Moramo o nečemu razgovarati." Theo doda lulu s duguljastim kamišom Čepu, koji istrese pepeo o svoju bosu petu i spremi je u svoj vrećasti kaput. "Okej. Pa, hvala, momci. Hvala i što ste mi dopustili da pjevam s vama." uPjevao si s njima?" Kumar je djelovao neobično uzrujano. "Theo, nisi valjda dopustio da ti itko ponudi ljubavni napitak, zar ne?" Glas mu se spusti. "Ili... pbriejski prah?" Goblinski glazbenici dobace jedan drugom pogled i počnu se razilaziti. Jedan od njih stane mumljati tugaljivo monoton mali napjev. Očigledno, neke su stvari bile univerzalne, a jedna od njih bila je način na koji glazbenici reagiraju na normalne ljude. Kumar ga je držao za lakat i doslovce odvlačio odatle. "Čovječe, u čemu je problem?" upita Theo. "Oni ljudi su bili ljubazni prema meni." Nije se međutim mogao mnogo ljutiti. Mlječika mu se ušuljala u neke od prozračnijih pukotina u mozgu i začepila ih. Osjećao se toplo i povezano sa svime od svjetlucavih zvijezda nadolje. "Kakav je to pbđejski prah zbog kojeg toliko paničariš? Izaziva li ovisnost ili nešto slično?" "Da, izaziva, ali glavni prigovor je taj što se pravi od pravih pbrieja." "Što kažeš?" "Mumificiranih. U svakom slučaju, ne diraj ga ako ti ga tko ponudi. Brinuo sam se jer svi pričaju da ga goblini dolaze u grad prodavati - većinom bogatim Cvjetnim klincima." "Oni momci su samo svirači. I to dobri - trebao si ih čuti! A ja sam im se pridružio malo kasnije. Dobro smo se zabavili." Kumar strese glavom. "Nikad me ne prestaješ čuditi." Pustio je Theov lakat ali je odlučno hodao pa se Theo morao kretati brže ako je želio s njime držati korak. "Kako je?" "Što? Pjevati?" "Ne, mlječika. Ja... nikad je nisam kušao." "Čak ni dok si bio na fakultetu? Čovječe, pa što si radio?" "Učio." U glasu mu se čula ukočenost. "Neki od nas nisu se mogli provlačiti na lijepe oči. Neki od nas nisu imali taticu i mamicu koji bi nam poslali posebne privatne učitelje da nam pomognu naštrebati završni ispit iz transmutacije." Theo se spremao malo zadirkivati ferishera, ali u Kumarovu odgovoru bilo je previše boli da bi je se zanemarilo. "Pa, nisi mnogo propustio. To je... Ne znam, to je samo način da se otkvačiš. Kao marihuana u mojem svijetu, ili nekoliko piva. Barem mislim da je tako, ali ovo mi je prvi put - možda ću za sat vremena vrištati i vidjeti zelene tigrove." "Jednom u tromjesečju, nakon završnih ispita, Zirus i ostali odvukli bi me van i natjerali da pijem s njima. Prvi sam put bio pomalo ponosan i uzbuđen - to su bila djeca vrlo važnih obitelji, znaš, slavnih obitelji. Ali \>opio sam previše i od sebe napravio budalu, počeo plakati zato što mi je nedostajao moj dom. Znaš li što je Zirus napravio sutradan?" Theo odmahne glavom.

164

"Opet me pozvao van. Vidiš, njima se to svidjelo. Mislili su da je za umrijet od smijeha. Mali ferisher koji ne može podnijeti alkohol." "Pa,, na osnovi onoga što sam vidio u onom Božičnom klubu, možda si od onih tipova koji ne bi smjeli piti - čudne se stvari događaju kad se opustiš. Tako je to katkad i s ljudima koji su malo previše zauzlani. Nemoj se uvrijediti - znaš na što mislim." Kumar žalosno kimne. "Znam." "Hej, što se ondje gore događa?" Theo je upravo primijetio da nisu bili jedini koji su išli prema mostu i da je većina logora tamo stigla prije njih. Niz baklji bijaše postavljen duž zida mosta s praznim mjestom u sredini gdje je stajala grupica ljudi promatrajući odozgo gomilu. "Izgleda kao vilenjački festival ili slično. Hoće li biti još glazbe?" "Gumb će ispričati priču. Svi to već satima govore. Zar ne slušaš, Theo?" "Da, slušam." Nije namjeravao dopustiti Kumaru da mu pokvari raspoloženje niti ugodu izazvanu mlječikom, ili čime već. "Samo nisam mislio da će biti ovako." Bilo je neobično tiho dok su se probijali u najgušći dio gomile, najbliže mostu. Većina razgovora oko njih vodila se prigušenim glasovima: samo su se krici ptica i povremeni veseli ili gnjevni vrisci djece uzdizali iznad abnormalne tišine što je svemu davalo napeto ozračje iščekivanja. Stigli su do točke skupa odakle su se, da bi se primaknuli još bliže, morali provući između skupine divova ljudoždera koji su među sobom dijelili bačvu nečega, a čak i u svom veselom, napušenom stanju Theo je uvidio da možda i ne bi bila dobra ideja pokušati se progurati pokraj pripitih divova. Pomaknuli su se malčice natrag kako bi mogli vidjeti iznad velikih sivih spodoba. "Sve ovo zbog Gumba?" čudio se Theo. "Malog sivog tipa koji mi je dao posjetnicu? Što je on, nekakva rock zvijezda? Čarobnjak? Izvodi li trikove?" Kumar, koji je zapao u mrzovoljnu tišinu, ne odgovori. Kao da su Kumar i Theo doista bili jedini na koje se čekalo - iako su sigurno bili predaleko u gomili da bi ih on vidio skupina ljudi na sredini mosta se razdvoji, a malena vitka prilika stupi naprijed do ruba. Theo nije mogao biti siguran, ali činilo mu se da je uz par divovskih tjelesnih čuvara jedan od Gumbovih pratitelja Caradenus Jaglac, vilenjak koji ga je pokušao ubiti. Jaglac nije izgledao kao da je ponosan na sebe: prema onome što je Theo mogao primijetiti na njegovu licu s te udaljenosti, vilenjak je izgledao jednako potišteno kao Kumar Šaš. "Tako mi Glavnog korijena, danas vas ima mnogo!" vedro će Gumb promatrajući gomilu. Nekako, bilo posve slučajnom akustikom ili čarolijom uobičajenije vilinske vrste, njegov je glas dolijetao u Theove uši kao da je mali goblin stajao samo nekoliko stopa dalje. "Toliko vas je mnogo došlo od onog strašnog dana kad su zmajevi poletjeli. Ali svi ste dobrodošli! Ime mog klana je Gumb. U gnijezdu su me zvali Glib. Moje drugo ime - pa, hm, o tome ćemo razgovarati. Goblinska imena, kao i goblinske priče, također imaju rupu u sredini." "Gladni smo!" vikne netko promuklim glasom. Nekoliko ih još ponovi poklik, ali sve u svemu, gomila je djelovala strpljivo i zainteresirano za ono što se Gumb spremao reći. "A mi ćemo vas nahraniti. Mnogi ljubazni ljudi donijeli su ovamo hranu, a ona će se razdijeliti. No najprije, zato što je ovdje toliko novih, molim vas da poslušate moju priču. Ali to nije zapravo moja priča, ne - to nije priča o Glibu iz klana Gumbova, iako sam ja u njoj, kao i vi, i vi, i vi. Zapravo, svi smo u njoj. To je priča o vrlo lijepoj zemlji šuma, polja i rijeka. Koze, krave i ovce pasu u brdima što ih grije sunce, lunjajući kamo god ih volja - ili barem kamo god su ih, hm, njihovi pastiri puštali. Navečer je bijeli jelen ponosno izlazio iz šume da promatra izlazak mjeseca. Bilo je mjesta za sve, hrane i zaklona za sve, vatre, vode, zemlje i neba za sve. Poznajete li to mjesto, to čudesno mjesto? Vilinje se zvalo." Nekoliko se ljudi nasmije kao da je riječ o poanti šale, ali Theo je osjećao učinke mlječike prilično jako i zapadao u ugodno sanjarenje gledajući slike koje je Gumb stvarao u njegovim mislima; nije mu se sviđalo što su im se ljudi smijali. "Da, sada se, kad većina stabala stoji iza zidova velikih kuća ili je ograđena kao dio ladanjskih imanja tih kućanstava kao zaklon za životinje koje naši lordovi love iz zadovoljstva, čini neobičnim znati da je nekoć šuma prekrivala gotovo cijelo Vilinje. Mnogi od vas se sjećaju, ali oni medu vama koji su premladi - neka zamisle! Samo zamisle! Crna vjeverica, skakućući s grane na granu, s drveta na drvo, mogla je provesti cijeli život prelazeći Vilinje a da nijedanput ne dotakne tlo. Drveće poput oceana! Drveće drevnije od Cvjetnih lordova, gnoma ili čak goblina. Drveće koje je ugledalo prvo sunce, koje je bilo staro kad su prve planine izbile iz zemlje, drveće tako široko da se cijeli grad kakav možete pronaći na svakoj željezničkoj postaji mogao skloniti pod granama jednog, drveće tako visoko daje njihovo lišće doticalo oblake, a korijenje bilo usađeno u same ljuske svjetskog crva. Hm. Je li čudno što je vilinski narod kad je ustao iz visoke trave te prve večeri, pogledao to drveće sa strahopoštovanjem? Da su tijekom dugih dana koji su uslijedili oni među njima koji su se isticali moći i ljepotom prisvajali imena drveća kao svoja? Kamo su otišli ti drevni lordovi i gospe Drveća? Znamo njihova imena jer živimo na njihovim starim lenima, poljima lorda Jarebike svjetlokosog, gospe Breze visoke i vitke, Hrasta, Johe i otmjene Vrbe, svih ljupkih i mudrih izvan našeg poimanja. Kamo su nestali? Zašto od njih nije ostalo ništa osim imena?" Gomila je sada bila nijema. Theo je počeo zaboravljati da Kumar stoji pokraj njega, a kamoli da je on sam bio samo jedan u mnoštvu stotina - ne, sigurno tisuća. Činilo mu se kao da se mala prilika koja je stajala na mostu obraćala samo njemu.

165

"Ali, hm, čujem kako pitate, što jedan goblin zna o tome? Što jedan goblin zna o prelijepim gospodarima Vilinja koji su pripitomili svijet, ali mudro ostavili njegovo srce divljim? Pa, reći ću vam zapanjujuću stvar - tamo je bilo i goblina! Ah, da, teško je vjerovati! Ali u tim davno izgubljenim danima živjeli su preci mojeg naroda, a i oni bijahu naočiti i smioni. Hodali su ravnicama i dubokim šumama, razgovarali s pticama, plivali u ledenim rijekama i nisu se bojali ni jednog vodenog duha, trčali su pod zvijezdama i pjevali im trčeći - a zvijezde su im uzvraćale pjesmu. Još čudnije, nisu služili nikome do sebi. Kad je koji od veličanstvenih lordova Drveća zaželio prijeći goblinske zemlje, donosio je darove i davao ih goblinima te su se zajedno gostili. A kad bi prešao goblinsku zemlju ili lovio u goblinskoj šumi, davao bi im još darova i zahvaljivao im. A kad je goblinski poglavica zaželio prijeći zemlju lorda Drveća kako bi slijedio svoje ptice ili našao nove pašnjake za svoje konje ili ovce, donosio je darove narodu Drveća te su se zajedno gostili. Da, znam, našim civiliziranim ušima to zvuči neobično, ali to su bili najdrevniji dani, kad nitko nije znao ništa bolje. A nad svima su stražarili kralj i kraljica. Nagnite se bliže i ispričat ću najmlađima među vama vrlo, vrlo iznenađujuću stvar. Svi koji su ušli u zrelu dob sigurno to znaju, ali djecu će posve zapanjiti." Theo se iznenadi što se naginje naprijed, jedna stabljika u vjetrom nošenu žitu među tisućama drugih koje su se prigibale u istom smjeru. "Evo tajne. Kralj i kraljica - bili su također kralj i kraljica goblina! Kralj Zlatooki i kraljica Srebrenruka, tako smo ih zvali. Da! A bili su također monarsi patuljaka, pbdeja, vilenica, gnoma, hobbanija – svih stvorova Vilinja! Jedan kralj! Jedna kraljica! Duboko u Starom Brijegu u središtu Vilinja sjedili su na svojim prijestoljima, zaodjenuti u tamu i okrunjeni zrakom i svjetlom, i imali zapovijed nad svime u svojim rukama. Ako su voljeli visoke lordove Drveća s njihovom sjajnom kosom, nisu ništa manje voljeli pametne, vješte gnome, ni poput strijela brze vilenice, ni nasmijane, slobodoljubive gobline. Bilo je nekih bića koja ih nisu štovala, poput divova, ali čak ni vjetar koji ih nosi zrakom, hm, nije obljubljen od svih ptica. Ovo je goblinska priča, naravno, a kao što svi osim najmlađih među vama znaju, goblinske priče uvijek imaju rupu u sredini. Lordova Drveća više nema, otišli su u svoje grobove u Katedralnom lugu koji okružuje Stari Brijeg u Ponoći. Danas njihovi unuci i praunuci i prapraunuci vladaju Vilinjem, a tamo gdje je visoko drveće prekrivalo zemlju i upijalo svjetlo Sunca i Mjeseca - ali se ipak stvarao zaklon za sve koji su stajali pod njima ili se sklanjali u njihovim granama. Cvjetni lordovi današnjice previše su zaposleni pokrivajući se jarkim bojama i penjući se prema svjetlu da stvaraju zaklon za ostale. Kralj i kraljica također su mrtvi, a s njima je nestala zapovijed koja je svakom goblinu, vili, trolu i šumskom duhu davala jednak udjel. Da, zapanjujuće je, posebno djeci - ostali su stari i mudri i već znaju ove stvari - ali postojalo je nekoć doba kad nije bilo Grada, kad nije bilo sužanjstva i kad moć stvaranja vatre, zazivanja kiše ili liječenja bolesti nije potjecala iz tvornica Cvjetnih lordova nego izravno od kralja i kraljice, tekući poput vode velebne rijeke, kako bi svaki muškarac, žena i dijete mogli sići na njezine obale i uzeti što im treba. Tako staromodno! Tako nepraktično! Jer, naravno, kao što svako goblinsko ili vilinsko dijete koje se ikad igralo na pješčanoj obali zna, ne možeš svoj pijesak rasipati na sve strane ako želiš da ti kula stoji visoko. Moraš zbiti pijesak, natrpati ga sve više i više, i tako se pravi nešto visoko i veličanstveno poput kuće Cvjetnog lorda, ili čak našeg velebnog Grada. Ako to znači da moraš uzimati od drugog kako bi imao dovoljno za poštenu hrpu - pa, onda! Čarolija Vilinja nije pijesak na riječnoj obali što ga sva djeca mogu dijeliti, goblini, pooke i vilinski plemići, napose jer je nema dovoljno za sve kao nekoć, čini se - možda zato što više nemamo našeg kralja i kraljicu. U svakom slučaju, samo bi bezumni ili sebični mogli tvrditi da su se ljepote našeg Grada i moć njegovih lordova i gospi mogle bolje iskoristiti da su ih podijelili sa svima. Ti su dani svršeni! Tko bi želio da se tako staromodni običaji vrate?" Gomila je sada počela mrmljati. Bio je to zvuk nemira, a čak i kroz sveopću izmaglicu zadovoljstva Theo se zabrinuo da će ih to o čemu je Gumb govorio razljutiti, da će svakog časa jurnuti na most, bez obzira na divove ljudoždere, i povući maloga goblina dolje. Theovo raspoloženje naglo krene silaznom putanjom. Gomila oko njega činila se čudnom i prijetećom. Ne pripadam ovamo. Sto to radim? Sto ova priča znači? Gumb je nastavio kao da nije čuo rezanje i rastući zbor gnjevnih povika. "Neki će reći da bismo se mi goblini trebali osjećati posebno ojađeni, o da. Jer premda sve rase Vilinja sada služe Cvjetnim lordovima, samo su gobline doveli u lancima da pomognu sagraditi Grad, oteli ih iz njihovih šuma i ravnica i utrpali u željezničke vagone - žene odijeljene od muževa, a roditelji od djece. Kad je posao bio završen, otkrili smo da zemlje na kojima smo živjeli sada pripadaju Cvjetnim lordovima i Cvjetnim gospama, da su šume ozidane a njive izorane i pokrivene gradovima i željezničkim tračnicama." "Niste vi jedini od kojih su otimali! Patuljci se nisu predali bez borbe!" vikne netko dubokim glasom nekoliko metara ispred Thea. "Razbili su naš ceh. Izgladnjeli naše obitelji. Nas osamsto dvanaest poginulo je samo u Bitki na Zlatnoj Gori, sasječeni poput štakora u žitnici - goblini nisu jedini koji su patili!" Nekoliko drugih glasova ponovi njegove riječi. Netko drugi je vikao nešto o šumskim nimfama i otmici iz Pravog Ardena, i Theo iznenada shvati da rastući gnjev gomile nije bio usmjeren protiv maloga goblina. "Ah", reče Gumb. "Pa, eto vidite, ja sam samo budalasti goblin, i sam mlad i stoga neuk što se povijesti tiče, hm. Možda nije samo moj narod patio zbog ovog veličanstvenog cvijeta od čistog srebra i kristala koji zovemo Grad." Malčice se njihao; glas mu je opet poprimio pjevnu modulaciju. "Ali poslušajte. Kasno je, a nisam dovršio svoju priču. Kasno je, i djeca bi trebala spavati.

166

% Rekao sam vam da sve goblinske priče imaju rupu u sredini - kao i sva goblinska imena. Nije na meni da vam kažem što pristaje u taj otvoreni prostor, u taj zdenac tajni u srcu Vilinja. Na jednoj strani lordovi Drveća i sav ostali vilinski narod živio je zajedno. Danas stojimo na drugoj strani te rupe, lordova Drveća više nema, a Cvjetni lordovi sada gospodare svime, dok su goblini, patuljci i drugi prisiljeni služiti za njihovim stolovima i nadati se korici koju će moći odnijeti kući svojim obiteljima. Na jednoj je strani Vilinje u danima kralja i kraljice, kad je zemlja bila bogata i pripadala svima. Danas stojimo na drugoj strani te rupe, gdje se gospodari Cvjetnih kuća međusobno bore za prevlast, oslobađajući velike zmajeve, spaljujući ne samo svoje neprijatelje nego bilo koga tko je morao živjeti ondje gdje oni vode svoj rat. Što je u praznom prostoru? Nije na meni da kažem. Priče mojeg naroda ne djeluju tako." "Cvjetne kuće moraju pasti!" vikne netko. "Opljačkali su nas!" krikne netko drugi. Gomila je počela ispuštati zvukove poput životinje koja se budi, goleme, nezadovoljne životinje. "Oprez, prijatelji moji!" reče Gumb. "Ovih dana, kad sva moć počiva na posvađanim Cvjetnim lordovima, ludost je uvrijediti ih. Tko može govoriti loše o lordu Kukurijeku ili lordu Kužnjaku kad njihovo milosrđe održava siromahe Grada na životu bez poslova, a njihova obzirnost sprječava naoružane vojnike da dođu u ovaj tabor i uhite sve vas koji ste ostavili svoje domove bez dopuštenja u vrijeme kad je Parlament Cvjetova Grad stavio pod vojni zakon? Pa, svakog trenutka Parlament može dobiti ovlasti da pošalje trupe i odvuče svakog građanina ove nezakonite enklave u radni logor, ili čak na smaknuće." "Neka samo pokušaju!" vrisne visoka žena boje celera. Desetak drugih glasova ponovi njezine riječi. "Mir, mir", reče Gumb. "Moramo imati mir. Jer lordovima Cvjetnih kuća sigurno je na umu vaš interes i moć da zadrže Grad pod svojom pravednom upravom, a ostatak Vilinja pod upravom Grada." Zastao je kao da osluškuje nezadovoljno mrmljanje, prelazeći pogledom polako po moru bakljama osvijetljenih lica. Theo se zapita kako je izgledao pogled s mosta. Karneval. Noć vještica na kvadrat. Ponad usklika nezadovoljstva usamljeni vučji glas zatuli svoju nevolju. "Da sam mislio da su Cvjetni lordovi pokvareni a njihova vladavina zločinačka," iznenada vikne Gumb, "ispričao bih vam posve drukčiju priču." Gomila utihne. "Osjećao bih se obvezan čašću da kažem kako će doći dan kad će se Cvjetne kuće morati odreći svoje moći. Hm. Osjećao bih se prinuđenim reći da ovaj put neće biti rupe u goblinskoj priči, istaknuti da smrti kralja i kraljice nije svjedočio nitko osim poglavara slavnih Sedam obitelji, i da je tih sedam sada spalo na tri, kao što banda razbojnika noću jedni drugima presijecaju vratove zbog plijena bogate pljačke koju su netom počinili. Osjećao bih se prinuđenim reći i to da su nam kralj i kraljica, koji su svime ravnopravno vladali, oduzeti, i da to možda nije bila nesreća. Sada njihovi nasljednici pale jedni drugima kuće i gone našu djecu bičevima kroz ulice. Zapravo, da sam mislio kako se vladavini Cvjetnih kuća treba oduprijeti, ne bih samo ispunio rupu u svojoj priči nego bih vam rekao da dok ne svane dan kad će se sve ispraviti ili dok ne udahnem posljednji dah, se neću više skrivati iza rupe u svom imenu." Mukli goblinski glas vikne "Ne!" - tko god bio, zvučao je prilično zaprepašteno, čak i prestrašeno. Mali zbor drugih glasova pridruži mu se pokušavajući spriječiti Gumba da učini nešto što Theo nije potpuno shvaćao, ali Gumb se samo osmjehne. "O, moji prijatelji, da sam mislio kako je otpor Cvjetnim kućama važan," nastavio je, "rekao bih da je tajnost, premda pripada drevnim običajima, za kukavice - da katkad čak i misterij mora biti razgolićen." Uzdigao je vitke ruke u zrak. "Stajao bih tu pred vama kao dijete na Pjesmi Imenovanja i rekao svakome tko može čuti da je ime mojeg klana Gumb, da je ime koje su mi dali u gnijezdu Muljar... a da je ime koje sam sebi sam dao, moje ime-tajnog-očaja, Buba." Još jedan zapanjen krik uzdigne se iz nazočnih goblina. "Rekao bih to svakome jer bliži se dan kad će čak i najmanje gmizavo biće morati ustati i biti pribrojeno. To bih učinio. Moje ime je Mulj Buba Gumb, rekao bih, i neću otpočinuti dok ne vratim dušu svog doma - svoju čast! A toga dana, zamolio bih sve vas da mi se pridružite." Mnogi goblini u gomili još su se oporavljali od vidljiva užasa zbog otkrića Gumbova drugog imena - očigledno je to bila velika stvar, iako ju je Theo smatrao samo još jednim zbunjujucim detaljem zakopanim u gomili mitova, demagogije i čudnih pogodbenih izjava. Ali čak i među tim goblinima bilo ih je nekoliko koji su se brzo oporavili, koji bijahu zapaljeni od uzbuđenja i koji su počeli skandirati Gumbovo puno ime. Pogled na njihova lica otkrivao je da se događa nešto što je nadilazilo čak i moćnu anticvjetnu retoriku, bilo da ju je Theo shvaćao ili ne. "Mulj-Buba-Gumb. Mulj-Buba-Gumb." Skandiranje je jačalo, ali slavodobitno a ne prijeteće. Početni trenutak pomame je prošao - Theo ga je osjećao poput suha ognjila svuda oko sebe, osjećao je da bi gomila, ako bi im mali goblin dao metu za napad, nasrnula svojim tijelima na tu metu bez obzira na posljedice - ali ludilo se nije posve ohladilo. Okupljeni vilinski narod bio je uzvišen i neobično povezan. Međusobno su se dovikivali, čak glasno prepirali, ali bilo je tu i smijeha i razdraganog hvalisanja, zagrljaja između različitih vrsta vilinskog roda i kletvi protiv nemoćnih Cvjetnih klanova, čak i glazbe i plesa pod plamenim zvijezdama. Dok je Theo polako izlazio iz svog snenog stanja, primijetio je da se goblini i ostali kreću kroz gomilu s košarama tvrda kruha i riječne ribe, dijeleći hranu. * Visoka prilika iskrsne pred njim. "Gumb je bio u pravu. Rekao je da ste tu. Ima oštre oči." Bio je to Jaglac, mladi vilinski plemić koji mu je samo prije nekoliko sati držao nož za vratom. U normalnim okolnostima Theova bi prva reakcija bila ustuknuti od njega, ali mlječika koju je podijelio s glazbenicima probudila je u njemu neobičan osjećaj odcijepljenosti, kao da ništa nije bilo posebno važno.

167

"Što hoćete?" Bio je to, začudo, Kumar, koji je zvučao srdito i obrambeno. "Kao prvo i najvažnije, želim vas obavijestiti da vas Gumb želi vidjeti. On i neki drugi namjeravaju objedovati te bi želio da dođete i podijelite kruh s njime." Jaglac je oklijevao. "Druga stvar je ta da bih vam se želio ispričati. Ja... Nisam potpuno ostavio za sobom svijet iz kojeg sam došao kao što sam mislio, pa kad sam čuo da mi je prije dva dana umro otac, to... to me podsjetilo na odanost prema njemu koju sam nekoć snažno osjećao, odanost obiteljskom imenu, iako sam im okrenuo leda, na njegovu žalost i moju nesreću." Spustio je glavu kao da čeka krvnika. Moj Bože, shvati Theo nakon nekoliko trenutaka, on zbilja želi da mu oprostim. Čeka to. "Pokušali ste ga ubiti", reče Kumar. "Bilo tko od mog roda učinio bi isto", otpovrne Jaglac s tračkom gnjevna ponosa. "Ja sam jedan od rijetkih koji bi se zaustavili da doznaju zašto su možda pogriješili. A vjerojatno sam jedini koji bi vam došao i ispričao se." I to je bila istina, ili se barem tako činilo: Theo je mogao vidjeti da je cjelokupno vilenjakovo držanje odavalo nekog tko čini nešto nevjerojatno teško, da je Jaglac napet poput klavirske žice. Ako ga odbije, Theo se nije bojao da će ga vilinski plemić napasti - vrijeme za to je prošlo - ali je sumnjao da bi sam Jaglac pretrpio neko duboko ranjavanje. Teško je naučiti biti fleksibilan, pomisli Theo. Teško je vjerovati nekome. I sam je bio na tom mjestu svađajući se s Cat oko nekih stvari, bojeći se imalo popustiti. "Ako mi obećate da ćete mi ispričati sve što znate o mojem... o čovjeku kojeg sam nekoć smatrao svojim praujakom," reče Theo, "s veseljem ću vam oprostiti. Ne, oprostit ću vam svejedno, bez uvjeta. Ali volio bih čuti što vas je ovamo dovelo - i također što znate o Eamonnu Dowdu." Nešto poput zahvalna osmijeha zabljesne na Jaglačevu hermafrodit-ski lijepom licu, ali ne potraje dugo. "Sramotno je to što se dogodilo. Sramotno za moju obitelj." "Okej, neću vas siliti. Ali ako ste mi mogli povjeriti ispriku, možete mi vjerojatno povjeriti i nešto od obiteljske sramote. A premda Dowd nije zapravo bio moj praujak, smatrao sam ga praujakom dugo vremena, pa mislim da ću morati podijeliti tu sramotu o kojoj pričate." "Ja... prilično sam gladan", odvaži se Kumar. "Šetao sam se večeras s našom šatorskom cimericom gospodičnom Bodac dok je Theo... pjevao. Odvela me da razgledam neke znamenitosti, upoznam neke ljude. Uglavnom se sve više svodilo na pijenje nego na jedenje... i boli me želudac. Možemo li krenuti?" Jaglac kimne. Odjednom je djelovao kudikamo opuštenije, manje usiljeno. "Dođite. Na Gumbovu će stolu biti dobre, jednostavne hrane. Prava stvar za nekog tko se družio s pookom." Čak i s toliko ljudi u njoj, najviša soba na kuli mosta činila se prostranije nego kad ju je Theo prvi put vidio. Barem dvadesetak pripadnika vilinske čeljadi svih oblika i veličina sjedilo je na podu oko saga pokrivenog zdjelama i čašama, jedući i razgovarajući. Stari goblin Zasun skoči na noge kad su ušli i doslovce doskakuće do njih da ih pozdravi. "Ah, gospar Vilmos i gospar Šaš, vrlo dobro, vrlo dobro. A izgladili smo nesporazum s lordom Jaglacem, vidim. Izvrsno!" Primio je Kumara pod ruku i usmjerio ga prema slobodnom mjestu pokraj jedne privlačne mlade vile u pohabanoj odjeći ali veličanstvenih, svjetlucavih krila čvrsto svijenih na leđima. Ljubazno je uputio Jaglaca da sjedne do Kumara, a onda uzeo Thea za ruku. "Vama pripada čast, mladi gosparu. Gumb je zatražio da sjednete pokraj njega." Bilo je potrebno uvjeriti diva tjelesnog čuvara veličine srednje limuzine da se pomakne i napravi mjesta, ali Zasun je uspio Thea ugurati pokraj Gumba prije nego što je nestao po nekom drugom poslu. "Molim", reče Gumb, koji je nosio ono stoje Theo smatrao njegovom franjevačkom haljom, "slobodno se poslužite svime na našem stolu. Poljski miševi u medu vrlo su ukusni." Theo je nastojao zadržati osmijeh. "Hvala. Mislim da ću kušati samo malo voća i kruha i... je li ono sir?" Gumb kimne. Izbliza, bio je ono isto maleno, skromno stvorenje koje je Theo vidio u autobusu. Ali bilo je teško to dovesti u sklad s demagogom koji je prije samo pola sata tako vješto manipulirao gomilom. "Mogu li vas poslužiti?" "To je vrlo ljubazno, ali mogu sam." Zaposlio se pokušavajući izvaditi stvarčicu sjajne kore kao u lubenice iz hrpe voća a da sve ne prevrne. "Ja... zbunjen sam. Kad sam vas prvi put sreo, ja..." Uzeo je komad kruha iz pletene košare. "Što ste radili vozeći se u autobusu?" Goblin se nasmiješi. Zubi mu bijahu žuti kao u stara psa, ali oštri. "Brže je od, hm, hodanja." "Da, ali ovdje djelujete malčice prevažno da biste sjedili u gradskom autobusu dijeleći posjetnice ljudima poput mene." Osmijeh se raširi. "Prema onome što sam čuo, gosparu Vilmose, nema mnogo ljudi poput vas ovdje u Vilinju." "Pošteno." Čovuljak je bio težak. Theo spusti pogled i spazi Kumara kako pokušava slušati nešto što je ozbiljni Jaglac govorio istodobno vodeći razgovor s privlačnom riđokosom vilom s njegove druge strane. Jadna Jabučnica, pomislio je. Nijedan od nas nije baš vjeran tvojoj uspomeni. Zbog toga je osjetio krivnju, što je pak očvrsnulo njegovu odlučnost. "Slušajte, pretpostavljam da pokušavam dokučiti što ovdje radite, kao prvo, i zašto ste me pozvali - zašto vas je uopće briga za mene. Vi ste očigledno važan tip." Gumb se okrene kako bi nešto šapnuo divu ljudožderu sa svoje druge strane, koji odmjeri Thea očigledno se zabavljajući, što se vidjelo na njegovu slonovskom licu, prije nego što se vratio energičnom žvakanju. "Rekao sam mu da ste vi onaj koji je večeras pjevao s goblinima. Već se mnogo priča o vama. Pitate se zašto sam vas pozvao? Kao što sam rekao večeras na mostu, možda će uskoro doći vrijeme da se popune prazna mjesta u nekim važnim pričama. Vi ste ovdje bili manje od dana, a već ste pronašli vrlo važnu prazninu koju treba popuniti. Vaša vrsta i moja vrsta ne muziciraju zajedno."

168

"Zbilja?" Bio je polaskan i malo živčan. Očigledno nije samo improvizirao: izvodio je nekakvu iznimno važnu kulturnu razmjenu. Theo je odjednom bio vrlo zahvalan što to nije znao. "Okej, upalilo je. Opet sam izbezumljen. I volio bih koji put razgovarati o glazbi..." "Onda se morate obratiti Zasunu. On je nekoć bio pjevač svetog vrha." "... Ali to nije zapravo ono što sada želim znati." Uzeo je dah. "Molim vas, ako nije nepristojno što stalno pitam, ali što se ovdje događa? Tko ste vi?" Gumbov je smijeh bio bezbrižan, neusiljen. "Ja sam samo ono što vidite - Mulj Gumb." Uozbiljio se. "Ne, zaboravio sam, napustio sam tajanstvenost. Ja sam Mulj Buba Gumb. Ja sam pripovjedač priča." "A priče koje pripovijedate zvuče kao da pokušavate započeti revoluciju. To vas čini prilično važnim." "Ono što se ovdje događa jest važno. Ja sam jednostavno došao ovamo u određeni čas. Važni su drugi koji su također tu, i razlozi koji su ih doveli na ovo mjesto." Nešto između melodramatičnog propovjednika i političara, pomisli Theo. Čini se kao najbolji primjer obiju vrsta, ali kako u to dovraga mogu biti siguran, posebno ovdje gdje su sva pravila drukčija? "Hoće li se narod oduprijeti Kukurijeku i njegovim prijateljima? Jer ako hoće, možda sam ipak na pravom mjestu. Nešto dugujem tim gadovima." "Više nego što mislite, predosjećam." Gumb opet ispusti svoj čudan zvuk pročišćavanja grla dok je ponovno posvećivao pozornost kruhu i raskvašenom, glaziranom poljskom mišu na svom tanjuru, načinivši od svega toga sendvič. Theo nije želio vidjeti gutanje miša pa se usredotočio na punjenje vlastitog želuca nekim manje avangardnim poslasticama. Natočio si je čašu vina koje je mirisalo na naranče i cimet, a onda ponudio vrč Gumbu, koji je odmahnuo glavom. Theo je ispio cijelu čašu prije nego što se usudio postaviti novo pitanje. "Sreo sam nekog tko je danas bio do vas... prilično čudnog momka zvanog Kopriva..." Gumb podigne pogled, nasmiješi se i kimne. "Moj dobri prijatelj, da. Viđat ćete ga češće s obzirom na to da dijelite šator." "Stanite malo, on je drugi cimer? Rekli su da je to netko zvan Streedy." "Streedy Kopriva, da. To mu je ime." Theo se sjeti neizoštrenog pogleda s povećom količinom malodušnosti. "Dijelimo šator s tim tipom? Onim visokim? Onim... čudakom?" Gumb je bio na rubu smijeha, ali se uspio suzdržati da na prasne u smijeh. No odavale su ga oči, blistale su od zabavljenosti. "Dakle, sreli ste ga. Dobro." Theo strese glavom. "To više imam razloga za ovo što ću vas pitati. Sto je, dakle, s njim? Hoću reći, rekao je da zna nekog koga poznajem - da čuje njezin glas u svojoj glavi." "Je li to netko iz, hm, obitelji Kužnjak, kojim slučajem?" "Da!" Gumb kimne. "Dopustite da vam ispričam malo o Streedvju Koprivi." "Je li to još jedna priča s rupama?" "Morat ćete prosuditi sami. Ali budući da ne postoji priča bez pravog početka i pravog kraja, to znači da se sve vrte u krugu, a ako se vrte u krugu, razumno je pretpostaviti da sve imaju izvjestan... otvoreni prostor u svom središtu." Theo mahne rukom na predaju. "Streedy Kopriva. Kužnjaci." "Da. Radio je za Kužnjake, moj prijatelj Streedy, ako to možete počastiti takvim imenom. Znate li išta o tome kako se stvara struja u Vilinju, gosparu Vilmos?" "Čuo sam ponešto", smrknuto će Theo. "Robovi rade dok ne pregore, u osnovi, je 1' da?" "Dobar sažetak. Streedy je bio jedan od tih proizvođača energije, zaposlen u Kužnjakovoj elektrani kao kondenzator, što daje naslutiti da je imao neke prirodne sposobnosti izvan onog što je normalno. U svakom slučaju, davno prije nego stoje dosegao prirodnu dob oslabljenja, Streedy je bio upleten u vrlo tešku nesreću. Teško je reći što se točno dogodilo, ali iz nekog je razloga nastalo strahovito preopterećenje struje, a on se našao ravno u njegovu središtu." "Kad kažete struje, mislite na ono što ja zovem čarolijom, da?" "Ah, da, vi ste izvorno iz svijeta smrtnika. Pretpostavljam da je tako. Ali kako god to nazvali, bio je to strašan događaj. Streedy je zamalo poginuo - trebao je umrijeti, zapravo, ali iz nekog razloga nije. Kad se osjećao dovoljno dobro, pobjegao je. U bunilu i polako skapavajući od gladi, pronašao je put do predgrađa Grada i zalutao na ulice Istokvode. Pronašao sam ga. Nahranio. Doveo ovamo." "Pa, to objašnjava što je radio na mostu, pretpostavljam, ali ne i..." "Kužnjaci?" Gumb uzme još jedan zalogaj kruha, a onda profinjeno obriše usta rukavom svoje halje. Da nije bilo poput prsta oštrog nosa i žutih očnjaka, Theo bi se osjećao kao da je u društvu nekog beduinskog poglavice. "To je čak i meni tajna. Nešto u vezi s nesrećom, načinom na koji se promijenio. Čuje glasove. Isprva sam mislio da je to samo ludilo oštećenog uma, ali više je od toga. Čuo sam dovoljno da znam kako je nekako stvorio, hm, nekakvu vezu s energetskim sustavima kuće Kužnjak - nepostojanu i nepravilnu vezu, ali ona postoji - i da čuje stvari, doznaje stvari zahvaljujući njoj. Ne može ih sve objasniti, i premda se sada čini da razumije što mu se dogodilo, i dalje ga vrlo uznemiruje slušati te glasove u svojoj glavi. Theo se zavali. Bio je sit i gotovo sretan: očaj posljednjih dana bio je, barem na trenutak, na prihvatljivoj udaljenosti. Mlječika i glazba, pomislio je. / dobra večera. Možda nisu najbolji način da se nešto prebrodi, možda ti neće ponovno izgraditi život ili vratiti prijatelje, ali bolje i to nego prst u oko. "Pa, to je sve prilično čudno, svakako," rekao je

169

goblinu, "ali barem ima nekog smisla. Moram prestati misliti da pravila koja poznajem ovdje vrijede. Zbog toga stršim poput natečena palca. Zbog toga upadam u nevolje." "O, ali upravo to ne biste smjeli prestati raditi, prijatelju." Gumb odgurne svoj tanjur. "Važno je da nastavite misliti kao osoba koja jeste, ili kojom ste se smatrali - kao smrtnik." "O čemu to govorite? I kako uostalom znate da nisam smrtnik?" Goblin se ovaj put nije nasmiješio. "Malo je vaših tajni preostalo u ovom taboru, Theo Vilmos. Ali ne bojte se. Mi smo vaši prijatelji, ili bismo to voljeli biti. I trebamo vas." "Trebate me? Zašto?" "Nisam još siguran. Ali crni se dani bliže, dani vatre. Ne, već su tu. A osjećam da ćemo vas trebati, i to jako. Unatoč tome, to možda neće biti dovoljno. Živimo u dobu Čudovišnog djeteta, Theo Vilmos. Dobu kada ružni snovi oživljavaju pod suncem." Bilo je to više nego što je mogao upiti. Theo sklopi oči i pusti da ga žamor za stolom preplavi. "Mogu li vam postaviti još jedno pitanje?" "Naravno." "To što ste noćas rekli vaše drugo ime. Je li to tako velika stvar kao što se činila?" "Mislim da ga nikada nijedan goblin nije odao nikome izvan svojega gnijezda, pogotovo ne nekom tko nije pripadnik njegova plemena. Ali ovo je doba promjene. Činilo se ispravnim." "Čini mi se da su ostali goblini to dobro primili." "Većina ovdje gotovo je bijesna od srdžbe - da, i od mržnje prema Cvjetnim klanovima. Voljni su pretrpjeti gotovo sve kako bi opet pronašli duše svojih domova, iako će sutra neki osjećati nelagodu što su čuli priznanje tako osobne stvari na javnom mjestu, i to pred Nepojedenima - onima koji nisu goblini." Malo se nasmiješio. "Usudim se reći da će ih biti priličan broj iz moje vrste koji će me željeti ubiti kad doznaju - tradicijom opterećen puk iz Saveza Pepelnih ravnica, oni koji se više boje novoga nego što se boje smrti. I, naravno, bilo je uhoda Cvjetnih obitelji među okupljenima večeras. Ali Ču-ču i Skočica će me štititi." Ispružio je ruku da potapša jednog diva ljudoždera, koji progunđa punih usta. "Dovoljno dugo, u svakom slučaju, da dovršim svoj posao." Gumb se uspravi. "Eto, dovoljno smo razgovarali o ovim stvarima. Pričajte mi o vašem svijetu. Mi goblini rijetko viđamo te zemlje u ova bolna vremena. Plaše li još majke djecu našim imenom?" Theo razmisli. "Ne zapravo. Pretpostavljam da postoje filmovi strave, takve stvari..." "Filmovi strave?" Gumb ga odmjeri prodornim pogledom. "Uvjeren sam da bi mi vaš svijet bio čudniji nego što je vama moj. Pričajte mi malo, a onda ću vas pustiti da odete spavati jer znam da ste umorni." I tako, dok su svjetiljke dogorijevale a vilinski narod pričao, smijao se i šaptao svud oko njega, Theo se trudio što je najbolje mogao ostati budan i pripovijedati goblinu o čudnom, čarobnom svijetu u kojem su svi starjeli, drveće nije imalo dušu, i u kojem nitko, čak ni najniži puk, nije imao krila.

Obiteljska pitanja Limuzina puna tjelesnih čuvara već je čekala, a oblak sićušnih električnih iskri dopirao je iz njezina ispušnog ventila. Zrak u podzemnoj garaži bio je nabijen njima - Poppy ih je mogla osjetiti kako joj peckaju kožu. Već su je dosta dugo čekali. Dobro. Nije ju bilo briga. Nakratko je spazila debela siva lica dok su je očevi stražari promatrali kroz zatamnjene prozore. Čak i iza neprozirnog stakla, njihovi su izrazi bili puni poštovanja. Svi su znali što se dogodilo divu ljudožderu zvanom Kockica kojega su uhvatili kako pilji u kćer svoga poslodavca, lorda Zimzelena. Ono što je preostalo od tijela vraćeno je Kockičinoj obitelji u dvanaest dražesnih obrednih kutija, od kojih je svaka nosila Zimzelenov grb. Nijedna nije bila veoma velika, premda je Kockica za života bio masivan momak. Lordu Zimzelenu parlament je izglasao službeni Iskaz Pohvale za njegovu gestu - više zbog njezina preventivnog utjecaja na ostale tjelesne čuvare i sluge nego zbog ljubaznosti iskazane tugujućoj obitelji. Graba, vozač, stajao je pokraj vrata očeve kočije. Kimnuo je slijepom konjskom glavom kad mu je pristupila. Bio je krupniji od običnog doonieja, visok i širokih ramena, uspješno udjeljujući Kužnjacima još jednog tjelesnog čuvara: ako su drugi doonieji bili vitke punokrvne životinje, ovaj je bio plužni konj. "Dobar dan, gospodična." "Dobar dan, Grabo. Pretpostavljam da je moj otac u gadnom raspoloženju što sam ga pustila čekati?" "Vidio sam ga i veselijeg, gospodična." Otvorio joj je vrata, a onda ih zalupio za njom tihim udarcem od kojeg bi joj uvijek zapucketalo u ušima. Dok je sjedala, otac ju je ošinuo pogledom koji je znao potjerati grč panike kroz tijelo kad je bila dijete, od zatiljka do prepona. Sada je bila imuna, ili onoliko blizu koliko ste mogli biti kad vas je osoba o kojoj je riječ mogla ubiti pucketanjem prstima.

170

Bi li on to učinio? zapitala se. Ako bih ga dovoljno naljutila? Ubojstvo njezina polubrata ostavilo je Aulusa, lorda Kuznjaka, bez nasljednika, pa je po svoj prilici imao neku namjenu za svoje kćeri, iako je bila sigurna da je to jedini razlog zbog kojeg je mario za njih. Nakon što je Orianovo rođenje ubilo njegovu prvu ženu, otac se još triput ženio, ali na svoju tajnu sramotu i javnu ozlojeđenost sve tri žene rodile su samo pet djevojčica. Četiri kćeri poudale su se za nasljednike kuća važnih klijenata... Klijent jednako "beskičmenjak", pomisli Poppy. ... Ali nijedan od njih nije, činilo se, bio osoba kojoj bi njezin otac prepustio ono što je sada, s uništenjem Sunovrata, bila jedna od dviju najmoćnijih kuća u gradu. Dobro, pomislila je. Bolje nego dobro. Neka Lavinijin muž Kamenika dobije sve. Što prije sve protrati, to ću biti sretnija. Ubojice. Zurila je u oca odražavajući bezosjećajnu masku koju je od navike nosila na licu. Ti i ono čudovište lord Kukurijek. Obojica zaslužujete umrijeti. Dok je ta grozna, hladna misao rasla u njoj poput ledenih kristala, luksuzna kočija truckajući se izvezla iz garaže i usporila kako bi je propustili kroz vratnice na Bunikin trg. Uobičajene rulje prosjaka, prosvjednika i molitelja nije bilo; umjesto njih, trg je bio pun dobro naoružanih parlamentarnih redarstvenika, znak da vladajuće obitelji još nisu bile potpuno sigurne u svoju pobjedu. Graba uspori kako bi pustio da limuzina s tjelesnim čuvarima napusti stražarnicu i sustigne je. Njezin otac napokon prekine ledenu tišinu. "Prisilila si me da čekam." Blijede kože, snježnobijelih obrva i gustih, poput katrana crnih uvojaka, izgledao je poput mramornog kipa kojemu je netko u šali obojio kosu. "Prisiljavajući me da čekam, prisilila si i našeg domaćina lorda Kukurijeka da čeka. Dvojica najvažnijih ljudi u cijelom Vilinju, o čijim riječima i mislima ovise tisuće ljudi, izgubili su pola sata svojega dragocjenog vremena zbog slabašne djevojčice koja ne zna biti točna." "Nisam uopće željela ići." Mrzila je zvuk svoga glasa - njezino ponašanje prema ocu ostavljao joj je samo dva izbora: preplašeni ili razmažen i cmizdrav. "Što ću ti ja?" Možeš i sam smisliti nove načine za ubijanje ljudi, željela je reći ali nije. Poppyna pobunjenička crta uvijek je prestajala dobrano prije samoubilačke iskrenosti, ali ovih dana bilo joj je teže nego ikad držati usta zatvorena. Vijesti o uništenju velikih kuća i smrti očevih i Kukurijekovih suparnika iz Šest obitelji, zajedno sa stotinama drugih - da ne spominjemo kako su čak i najmanje politici skloni medu njezinim prijateljima neprestano razglabali o tome - duboko su je potresle u trenutku kad je smatrala da ju je njezin kratak život učinio potpunim cinikom. Od razmjera uništenja još je imala noćne more. / sve zbog toga što su moj otac, Naprstak i onaj opaki, opaki čovjek Kukurijek željeli više moći. Čula sam ih kako to planiraju! Ovo je u neku ruku bilo najteže od svega, iako je čak i sada priznavala da ništa nije mogla učiniti, ne bez točnog znanja o onome što se spremalo. "Što ćeš mi ti?" Otac je tako dugo šutio da je zaboravila kako su vodili ono stoje na hladan, reptilski način lorda Kuznjaka bilo smatrano razgovorom. "To je sve što možeš reći nekome tko ti je pružio svaku prednost? Nekome tko te odgojio u bogatstvu na kojem bi ti čak i djeca drugih visokih kuća mogla pozavidjeti?" Stresao je glavom. "Ne tražim mnogo od tebe, Poppaea. Samo da se povremeno pojaviš na obiteljskim skupovima. Da nas ne sramotiš lošim ponašanjem u javnosti. Ne tražim mnogo zauzvrat za život koji ti je dan." Ne, pomisli ona. Nije mnogo. Mogao bi me zamoliti da marim za tebe i obitelj, ali to bi bila cijena koju ne bih mogla platiti. "Pa, onda, oče," reče ona, "kako ti mogu uzvratiti za svu dobrotu i velikodušnost koje si mi udijelio?" Zabljesnuo ju je malim osmijehom, iznenadnim i hladnim poput krpice leda na cesti. "Imaš majčin jezik. Šteta što je bila... što nije mogla naučiti opreznije ravnati svojim nagonima. Nadam se daje nećeš u tome slijediti." Slijediti je u čemu? Predoziranju ljubavnim napitkom, što je bilo možda slučajno a možda i nije, i u kojem možda čak i nije svjesno sudjelovala? Barem je ona znala voljeti. Voljela je čak i mene. "Ne, gospodine. To ne bismo željeli." Osmijeh mu ugasne poput slabog plamena. Bilo je čudo što je toliko potrajao. "Čuo sam da je tvoj prijatelj, mladi Naprstak, objavio svoje zaruke s Jedićevom najstarijom kćeri. Što misliš o tome? Zar vas dvoje niste bili... bliski?" Slegnula je ramenima. Nije zapravo znala što osjeća prema Malanderu i njegovoj novoj fufici, ali nije bilo mnogo. Poppy je bilo kristalno jasno daje grad bio pun Cvjetnih momaka koji su joj se željeli zavući u gaćice. Što ju je bilo briga tko su im bili tatice? Što ju je bilo briga i za što? I, još važnije, što je njezina oca bilo briga? Zavalio se na sjedištu. "Dosta ovoga. Danas ćeš pripaziti na ponašanje. Ne bi škodilo da se ispričaš što zbog tebe kasnimo. Nidrus Kukurijek je tolerantan i obziran prema dječjim manama, stoga malo ljubaznosti čini čuda." Tišina se vratila, poznate vode u kojima je njezin otac plivao poput morskog psa. Velika prozorima posuta bjelokosna kljova kuće Kukurijek sada je bila na vidiku, uzdižući se iznad manjih građevina. Ljudi na pločnicima ogledavali su se za luksuznom kočijom; Poppy pomisli kako su im lica bila nesretna, čak opsjednuta. Čeznula je da ispusti nekakav zvuk, da rasprši nesnosnu tišinu, ali bilo je nečeg u očevu držanju što nije mogla posve shvatiti. Krivnja? zapitala se. Nakon ubojstva tolikih nedužnih, nakon što su on i Kukurijek ispunili ulice vojnicima i pretvorili Parlament Cvjetova u običnu štenaru za svoje člankoliške ulizice, je li možda mogla biti riječ o nečem tako običnom kao što je krivnja? Ne. Bila je posve sigurna da se nije radilo o tome. Falanga divova ljudoždera raščistila je s puta obične radnike u predvorju kuće-tornja kao da su smeće, gurnuvši ih uza zidove dok je sam lord Kukurijek silazio da pozdravi goste. Bila je to čast koju je njezin otac neizmjerno cijenio,

171

primijetila je, iako je rukovanje koje je podijelio s gospodarom kuće Kukurijeka bilo tek lagan dodir dlanova - smjeran pozdrav dvojice predatora. Ali otac je ipak manja životinja. On se ne bi sam dosjetio nečemu poput onog napada niti imao hrabrosti da ga provede. U drugom vremenu, na drugom mjestu, možda bi se čak divila Kukurijeku na njegovoj hrabrosti - bilo je nečeg prilično privlačnog u nemilosrdnosti - ali nije mogla prijeći preko smrti nedužnih. A zbog čega? Još moći, još političke moći, za čovjeka koji je već više-manje vladao Vilinjem. I djelovao je tako. Nosio je odijelo od rukom šivane paučje svile krem boje - tijekom njegove izrade dvanaest ugovorom vezanih ferisherki vjerojatno je oslijepjelo - a kosa mu je bila ošišana na mladalačku i prilično modernu dužinu do ramena. "Poppaea", rekao je i uzeo je za ruku odmjeravajući je pogledom. Koža mu je bila hladna i iznimno suha. "Sve si ljepša svaki put kad te vidim." "Hvala, lorde Kukurijeku", napokon je izustila. "Oprostite što kasnimo. Ja... ja sam kriva." "Povlastica je Ljepote da je drugi čekaju", rekao je tako glatko i ljubazno da se na trenutak gotovo činilo da mu u grudima kuca srce. Njegove crne oči ponovno prelete preko nje, polako ali ne pretjerano, izraz moći tako velike da nije trebala vrijeđati druge da se dokaže. Bilo je to kao da najukusnije dijelove vašeg tijela pregledava goblin koji vas jednog dana namjerava pojesti. "Da, vrlo ljupko." Njezin otac je neprimjetno kimao. Dah joj zastane u grlu. Je li to bio plan, razlog zašto su je doveli ovamo? Hoće li je jednostavno predati gospodaru kuće Kukurijek kao nekakav dar? S posve blago posesivnom gestom Kukurijek je primi za ruku i povede nju i oca prema najvećem dizalu - "divovskoj kutiji" kako su ih ponekad zvali u velikim kućama. Moralo je biti veliko i snažno: četvorica tjelesnih čuvara ušla su s njima tiskajući svoja golema tijela uza zidove da maksimalno povećaju zaštitu i oslobode što više mjesta u središtu dizala za njihove manje poslodavce. Sva četiri stražara namjestila su kvrgava lica u izraze tupe ozbiljnosti. Bila je uvjerena da i njezin izraz nije bio ništa veseliji, a očevo je gotovo uvijek izgledao poput pogrebnog portreta nekog slavnog generala. Samo Kukurijek, ubojica tisuća, kao da se zabavljao. Uhvatio je Poppyn pogled i namignuo. Uspjela je čistom snagom volje zadržati koljena ukočena a tijelo uspravno. Prošle su godine otkad je bila na gornjim katovima Kukurijekove kuće - nekakva parlamentarna praznična zabava nekoliko desetljeća prije bilo je zadnje čega se mogla sjetiti - te ju je sada pomalo iznenadilo kako su bili neumoljivo obični. Pokućstvo je bilo moderno, boja moderno sjajna, no osim ispijenog, nervoznog izraza na licima zaposlenika koji su brzali pokraj njih (i koji su svi zastali kako bi se naklonili i povukli za uvojke na čelu prije nego što su mimoišli svojeg gospodara, iako on ni jednom nije zahvalio na iskazanoj mu počasti), stvari se nisu činile puno drukčijima nego u Kužnjakovoj kući ili u ijednoj drugoj kući-tornju najmoćnijih obitelji. Samo biste u zabitim pogonima poput kuće Purpurne Vrbice ili Korporaciji Zvončić-Slezenovac mogli čuti kako netko zviždi ili pjevuši, ili vidjeti ljude kako zastajkuju u razgovoru pred očima pripadnika vladajućeg klana. Samo bi u obiteljima koje su digle ruke od stjecanja moći ozračje bilo opušteno. Kako je čeznula živjeti u takvoj obitelji! "Nadam se da ćeš nam oprostiti, Poppaea", iznenada će lord Kukurijek dok su izlazili iz dizala na pedeset drugom katu u široko predvorje s fontanom u zraku na jednom kraju, beskrajnom viticom tekuće vode koja je lebdjela u zraku. "Imam nekog važnog posla s tvojim ocem - neće dugo trajati. Ako bi ovdje pričekala časak, pronaći ću ti nekog da te povede u razgledanje." "O, ne, molim vas." Pomisao da će neko vrijeme ostati sama bila je nešto najoptimističnije što je čula cijelog dana. "Nemojte nikog gnjaviti zbog mene." Kukurijek se osmjehne i ponovno namigne. I njezin se otac smiješio, od čega joj se naježila koža. "Nije gnjavaža. A potom ćemo te vidjeti za ručkom. Spremaju prilično dobru bijelu divljač u kućnom restoranu." Blijeda žena za pultom - veoma lijepa, guste kose i utopljeničkog, žalobnog izgleda prema kojem se moglo naslutiti da je možda imala nimfske krvi, s poštovanjem kimne u Poppynu smjeru dok je ustajala. "Mogu li vam nešto donijeti, gospodična? Čaj od betonike? Malo izvorske vode?" "Ne, dobro sam, hvala." Poppy sjedne. Stalak s časopisima iznenada joj zabljesne pred očima gdje je trenutak prije bio samo goli zid. Dojmljivo, pomisli ona. Uzela je primjerak Života u Tornju i otvorila ga na ulizičkom članku o lordu Ljiljanu i masivnom preuređenju kuće Ljiljana. Studen joj prostruji kralježnicom kao da joj je netko s leđa ubacio kockicu leda u bluzu. Kuće Ljiljana više nije bilo, samo krš i pepeo. Pogledala je datum objavljivanja časopisa - prije samo nekoliko tjedana. Pretpostavljala je daje izišao malo prije napada. Pravo pitanje bilo je zašto gaje Kukurijek još imao u svojoj čekaonici. Ali oni bi to smatrali zabavnim, shvatila je, i opet osjetila studen i ježurke po cijelom tijelu. "Gospodična Kužnjak? Poppy Kužnjak?" Podigla je pogled prenuvši se. Lik koji se nadvio nad njom bio je tako visok da ga je na trenutak zamijenila za polevika. Kad je ustuknuo, uvidjela je da je to, premda iznimno duguljast i vitak te za nekoliko glava viši od nje, ipak bio samo obični vilenjak poput nje. Tad mu je bolje promotrila lice, bezosjećajno kao u mandragora, i opet se stala čuditi. "Da, to... to sam ja." "Moj otac želi da vam pokažem kuću." "Otac? Vi ste..."

172

"Antoninus Kukurijek." Kimnuo je polako, kao da mu netko na uho šapće upute kako da to učini. "U školi su me zvali Anton. Možeš me zvati Anton." Poppy se opet zapanjila. Znala je ime - najstariji sin lorda Kukurijeka pohađao je školu s Orianom - ali nikad ga prije nije srela. Među Cvjetnim kućama uvijek se za njega govorilo da je pomalo čudan. Jednom, kao vrlo mlada djevojčica, uvjerila je samu sebe daje "čudan" moglo značiti "drag", i razvila kratkotrajnu maštariju o Antonu Kukurijeku kao nekom tko ju je mogao odvesti da živi s njim u prelijepu dvorcu punom ptica pjevica. Bila je sretna što je njezina mlada verzija odrasla u ženu koja je mogla promotriti to strašilo mlohave čeljusti bez osjećaja razočaranja. "Zdravo, Antone. Mislim da si poznavao mog brata Oriana u Rašljačkoj akademiji." "O, da." Opet je kimnuo. "Orian je nedavno umro, zar ne? Sjećam se da mi je netko rekao da su ga ubili." Očekivala je da će reći nešto o tome kako mu je žao, ali umjesto toga njegove sljedeće riječi bile su "Slijedi me." Dok ju je vodio na prilično traljav obilazak obiteljskog dijela kuće Kukurijek, Poppy je imala priliku da ga prouči. Nije mogla točno odrediti što ga je činilo tako čudnim, osim njegove polevičke građe. Bio je pomalo tup, posebno u društvenim finesama, a prosječan je kamen imao više smisla za šalu, ali je također nazirala tračke inteligencije, pokatkad i više od tračaka: njegovo objašnjenje složenog zrcalnog sustava obiteljskog tornja bio je vrtoglavo tehničko i odveć nepripremljeno da bi se moglo pripisati običnom razmetanju. Ali bilo je nečeg oštećenog u njemu, kao da mu je u jednom trenutku mozak bio odstranjen pa vraćen, ali veze nisu srasle kako treba. Bilo je to prilično jezivo. Govorio je s donekle iskrenim zadovoljstvom o beživotnim predmetima, posebno o stvarima koje su bile opasne, ali nije uopće odzdravio nijednom zaposleniku, sluzi 1 ženskom članu obitelji koji ga je pozdravio, kao što ih i njegov otac nije primjećivao, kao da su vibrirali na frekvenciji koju je Poppy mogla vidjeti ali on nije. Napokon se, međutim, pojavio član obitelji kojeg je ipak vidio - kojeg nije mogao izbjeći. "Imaš prijateljicu!" Žena je bila oštra, sjajna i prelijepa poput oštrice sablje, kose od blještavog zlata, kao da je pripadala glavi mljekarice, a možda nekoć i jest. Nosila je mladalačku kombinaciju hlača i košulje - možda malo premladalačku, ali to je bilo Poppyno mišljenje, oštar sud prave mlade osobe. Poppy je mogla nanjušiti skupe čarolije protiv starenja. Dosad se činilo da djeluju. "Antone," reče žena, "moraš me upoznati." Njegovo se lice hrvalo s osjećajima koje nije mogla protumačiti, ali je samo rekao: "Da, majko. Ovo je Poppy Kužnjak." "O, naravno, upoznali smo se na Zimskoj zabavi kod tvoje obitelji prije nekoliko godina, zar ne?" Stavila je svoje ruke na Poppyna ramena i položila poljupce poput uboda papigina kljuna na svaku jagodicu. "Tako je lijepo vidjeti te tu. Kako si... kako tvoj otac?" Činilo se da se u zadnji čas sjetila da je Poppyna majka mrtva. "Dobro. Trenutačno je s lordom Kukurijekom." Aurelia Kukurijek pokaže zavidnu količinu zuba. "Pa ti stoga Anton pravi društvo. Dražesno! Velim ti, moraš jednom doći na čaj da se pošteno upoznamo. I neka je stid tvog oca što te prije nije doveo, iako su nas ova neprijateljstva sve teško pogodila. Koliko ti je sada godina, draga? Barem sto, zar ne? Pa, izrasla si u vrlo divnu mladu ženu." Mahnula je rukom. "A sad me morate ispričati - danas imam toliko posla. U gradu sam samo do sutra, a onda se vraćam na selo. Vi mladi, lijepo se zabavite!" Gospa Kukurijek nestane praćena malom svitom slugu. Poppy je još pokušavala dokučiti zašto je susret djelovao tako namješteno - bila je to kuća gospe Kukurijek, naposljetku, stoga zašto ne bi naletjeli na nju? - kad je Anton Kukurijek ispustio čudan režeći zvuk. Lice mu je postalo još djetinjastije mrgodno, kao da mu je majčina nazočnost nakratko isisala polovicu godina. "Ne želim se oženiti", rekao je. Dugo vremena Poppy nije imala pojma o čemu govori. Tada, upravo kad je uvidjela smisao cijelog dana i iznenada se zatekla kako se bori s valom mučnine, Anton se okrene prema njoj. "Želiš li vidjeti mojeg polubrata?" "Molim?" "Mojeg polubrata. Pa, mojeg posvojenog brata. Svi se uvijek raspituju o njemu - svi žele znati kakav je zapravo. Majka i otac ne dopuštaju da ga itko upozna." Dakle, to je tvoja mala pokvarena osveta, zaključila je. Pravilo koje možeš prekršiti. Zato što su razmišljali da te spare sa mnom, a tebe vjerojatno i ne zanimaju djevojke. Ni momci. "Čula sam za njega. Ljudi ga zovu..." "Čudovišno Dijete." Anton se zasmijulji, a onda okrene i zaputi prema dizalu, ovaj put niti sa "Slijedi me." "To je glupo ime", reče preko ramena. "On ništa ne radi." Čekao je dok se vrata dizala nisu zatvorila za njima, a onda se nagnuo bliže njoj. Dah mu je mirisao na bakar. "Ja sam ubio mnogo ljudi", rekao joj je zavjereničkim šaptom. Nije znala kako da odgovori na to osim da čvrsto stisne usnice i plitko diše. "Jesam!" rekao je malčice obrambeno. "U svojim pokusima. Inače ništa ne možeš otkriti. Pokazat ću ti kasnije svoj laboratorij ako želiš." Vrata dizala su se otvorila, a ona je morala izići jer je bio iza nje. "Ovuda", rekao je. Zrak na tom katu bio je primjetno topliji, kao da ga je kućni hob zaboravio prozračiti. Bilo je i vlažno - Poppy je odjednom bila svjesna da joj se bluza zalijepila za leđa. Mnogih stvari nije bila svjesna, osim nedvojbene mučnine. Osjećala se kao da lebdi, kao da joj je glava pahuljica maslačka koju povjetarac nosi vrućim, vlažnim hodnikom.

173

Prozor je počinjao na pola puta niz hodnik i nastavljao se desetak koraka. Prostorija s druge strane stakla bila je toliko zamagljena parom daje bilo nemoguće išta razaznati izuzev nekoliko nejasnih obrisa - pokućstvo, koliko je mogla vidjeti, niski bijeli stolci i bijeli stol. Čak su i zidovi bili bijeli. Cijeli prizor neugodno ju je podsjetio na avangardni zrcalni program kojeg se domogla jedna djevojka u školi i koji je podijelila s ostalima na kasnoj noćnoj zabavi. Navodno kopiran od znanstveno istraživačkog projekta, trebao je prikazivati svijet duhova - mjesto gdje su se sva zrcala spajala - a u to vrijeme, okružena hihotavim cimericama, Poppy ga je smatrala iznimno dosadnim, ali njegova mutna praznina, natruhe lica i iskrivljenih oblika, pohodile su je u nekoliko noćnih mora. Kao prizvano tim uznemirujućim uspomenama, nešto se pomoli iz pozadine zaparene sobe i uputi prema njoj te zaustavi tek kad je stiglo do duguljastog, vodom poprskanog prozora. Bilo je to dijete, dječak, isprva posve običan, osim kovrčaste poput vrapca smeđe kose i pomalo punašna lica, ali bilo je nečeg neznatno neobičnog na njemu što nije odmah mogla imenovati. Imao je malo kraće udove od djece njegove dobi, a oči veoma neobične boje - niti ljubičaste niti smaragdno zelene niti modre boje crveiidaćeva jajeta na koje je bila navikla medu Cvjetnim obiteljima, nego smeđe. No odmah je shvatila da su njegove crte i proporcije jednostavno bile izvan ustaljenih normi. Bio je - smrtnik. "Evo ga." Anton je nastojao zvučati šaljivo, ali nije posve uspijevao. "Mahni mu." Dječačić ju je promatrao, bezizražajno, odijeljen od njih staklenom plohom i na manje od duljine ruke daleko. Njegove su je oči fascinirale, ne samo njihova neobična, zemljana boja poput blatnjave lokve: imale su razinu inteligencije koja nije odgovarala ostatku njegova djetinjastog lica, pogled dubok i hladan poput vedra zimskog neba. Tada joj se dječak nasmiješi polako otkrivši zube - predatorski smiješak njegova poočima u usporedbi s njegovim djelovao je toplo i milostivo. Okrenula se začepivši usta da ne povrati. "Čekaj!" Anton Kukurijek vikne za njom dok je hitala natrag prema dizalu. "Zar ne želiš vidjeti moje pokuse...?" Pronašla je put kroz labirint hodnika natrag do čekaonice. Nimfska tajnica djelovala je pomalo zapanjeno što je vidi, ali opet joj je ponudila čaj. "Ništa." Jedva se mogla natjerati da govori. Osjećala se kao da joj nešto vrišti u uho govoreći joj da bježi što brže može. Sjedila je tapkajući prstima s nepročitanim časopisom na krilu. Što je radila tu? Vodili su je naokolo poput nagrađene junice dok su joj Kukurijeci uzimali mjeru, eto što. No iako su je možda željeli udati za tog štrkljastog čudaka, nije imala iluzija o tome kojeg će bika morati opsluživati. Bilo je nemoguće krivo protumačiti hladan, zadovoljan pogled koji joj je uputio Kukurijek Stariji. A onaj stvor u zamagljenoj sobi...! Ustala je, pomislivši na trenutak da će se onesvijestiti ako ne ode u kupaonicu i umije lice hladnom vodom. Ali kad se jednom našla na nogama, nastavila se kretati prema vratima. "Gospodična Kužnjak?" zovne je tajnica. "Odlazite li? Ne biste smjeli šetati kućom sami." Otvorila je vrata prema hodniku i dizalima. "Imate li poruku za vašeg oca...?" Čvrsto je zalupila vrata za sobom.

U Cvjetnim godinama Caradenus Jaglac stupio je u šator s ukočenim izrazom čovjeka koji se pokorava presudi. Ne, ne samo običnog čovjeka, pomisli Theo, nego nekog kralja prisiljenog da odgovara pučanima. "Ovdje ste već nekoliko dana," reče mu vilinski plemić, "a moj dug još nije isplaćen." Glas mu je zvučao zabrinutije i tužnije nego što je njegov izraz davao naslutiti, i Theo se odmah smekša. Pretpostavljam da si ne može pomoći - to je kao da je išao u neku privatnu školu u kojoj su svi hodali s metlama u guzici. Pa, vjerojatno i jest, ali čak i za Cvjetnog vilenjaka prilično je uštogljen. "Mislim da sam rekao da vas neću siliti." Jaglac strese glavom. "Rekli ste to. Ali da budem iskren s vama, gosparu Vilmos, upravo mi vlastito znanje da sam vam nanio nepravdu uzrokuje bol, a ne nekakva prisila koju ste mi nametnuli." "Je 1' netko upravo prdnuo?" upita gospodična Bodac. "Hoću reći, ili je netko upravo odvalio pravi goblinski rafal ili netko govori o načelima časti. U svakom slučaju, ovdje postaje prilično zagušljivo za narod poput nas pooka, koji nemamo nikakvu čast zbog koje bi se zabrinjavali. Vjerujem da ću prošetati. Vješalice, hoćeš mi pomoći da pronađem Streedvja? Nisam ga vidjela od doručka, a želim se pobrinuti da mu ni jedan od tvojih goblinskih prijana nije na prijevaru oteo cipele ili nešto slično." "Goblini ne varaju", reče Vješalica nabravši čelo. "Misliš, goblini ne varaju jedino ako taj to nije zaslužio? Može biti. Može biti." Gospodična Bodac zatakne cigaru u kut usnica, zapali je razmetljivim pucketanjem prstiju te šepireći se napusti šator ostavivši za sobom trag dima gust poput melase da visi u zraku. Vješalica ju je slijedio gunđajući. "Pooka me uvijek pokušava šokirati, ali bez mnogo uspjeha", reče Jaglac kad su otišli, i zamalo se nasmiješi. "Ljubazni su ljudi, vaši prijatelji." "Dobri su prema nama. Ne poznajem ih još dovoljno dobro da bih ih nazvao prijateljima. Nisam siguran da poznajem ikoga od vas dovoljno dobro za to. Oprosti, Kumar, bez uvrede. Ali jednostavno... Ne shvaćam kako stvari ovdje funkcioniraju." A Jabučnica? upitao se. Bila ti je bolja prijateljica od većine ljudi koje godinama tako zoveš. Ali nije

174

želio upravo sada misliti na Jabučnicu. "Kad smo već kod toga, da vam nešto ponudimo? Mislim da nemamo mnogo ali možda imamo bocu Bodčina maslačkova vina negdje pod nekom prostirkom." "Ne, hvala." Jaglac sjedne u relativno nenatrpan kutak. Vilenjak je bio graciozan u svemu što je radio, ali još se nije mogao prisiliti da djeluje udobno u trenutačno skučenim i - moralo se priznati - smrdljivim okolnostima. Theo se zapitao hoće li izmamljivanje priče o njegovu praujaku vrijediti truda. "Dakle, zbilja ste poznavali mojeg praujaka Eamonna?" upitao je. "Ili čovjeka kojeg sam smatrao svojim praujakom?" "Želiš li da odem, Theo?" upita Kumar. "Ne, molim te ostani. Već si bio spriječio lorda Jaglaca i mene da ne uletimo u... nezgodan spor. Ti si moj tumač u vilinskom svijetu." Jaglac načini zanimljiv pokret približivši dlanove tako da su se gotovo dodirivali. "I ja sam vam zahvalan, gosparu Šašu. A možda biste vi, gosparu Vilmos, bili tako dobri da me zovete Jaglac, ili čak Caradenus." Sad se Theo zaista nasmijao. "Oprosti! Samo... ako hoćeš da te zovem Caradenus, onda se ti meni obraćaj nekako drukčije nego s gospar Vilmos. Dogovoreno? Zovi me Theo. A sad nastavi. Ispričaj mi kako si upoznao Eamonna Dowda." "Bilo je to prije dosta vremena - između dvaju posljednjih ratova. Upoznao sam ga na kućnoj zabavi." "Kad kažeš između dvaju posljednjih ratova, sjeti se da sam prilično klimava znanja o povijesti Vilinja. Koja dva rata? Koliko davno?" "Između posljednjeg Orijaškog rata i najskorijeg Cvjetnog rata." Jaglačevo lice otvrdne. "Najskorijeg prije ovoga, trebao bih reći - i neka onaj ubojica Nidrus Kukurijek vrišteći ode u Zdenac zato što nas je sve opet uvukao u takvu patnju!" "Prije oko dva, dva i pol stoljeća", ubaci Kumar. "Prema našem vremenu." "Dobri Bože," reče Theo. "Dakle, dok je trideset-četrdeset godina proteklo u našem svijetu - to je ovdje bilo četiri-pet puta više?" "Suodnos nije uvijek tako izravan", podsjeti ga Kumar. "U svakom slučaju," reče Jaglac, "bilo je to u vrijeme onoga što nazivamo Cvjetne godine. Ljudi sada na to gledaju kao na zlatno doba, razdoblje općeg obilja i uzbudljivih promjena, ali premda sam tada bio puno mlađi, mogao sam očekivati da stvari neće biti tako jednostavne. A to su trebali očekivati i mnogi drugi, ali većina je vjerovala u ono u što je htjela vjerovati. Bilo je neke opijenosti u zraku. Narodu je odlanulo jer premda su kralj i kraljica poginuli u ratu, Grad nije pao, Vilinje nije nestalo, činilo se da se stvari nastavljaju - nešto u što nitko nije bio siguran da će se dogoditi. Gotovo je teško u to sada vjerovati, ali moraš imati na umu da se u to doba nitko nije mogao sjećati vremena kad Oberon i Titania nisu vladali svim poznatim zemljama - nisu čak postojale ni knjige u knjižnicama o takvu razdoblju! A njih doista više nije bilo, no svijet nije propao, pa je bilo logično da smo osjećali olakšanje i ushit. A činilo se da Parlament Cvjetova provodi promjene koje svi žele, kao da su kralj i kraljica suzbijali moderno doba samim svojim postojanjem, pa su sada stvari mogle napredovati. Tada nije bilo jasno da je Parlamentom više-manje upravljalo Sedam obitelji - a ljudima poput mene to je bilo još nejasnije. Moja obitelj bila je jedna od Sedam, pa nisam zapravo primjećivao da nisu svi tako sretni, da su ulice pune prosjaka, da je rat s divovima tisućama ljudi razorio domove i uništio život. Vjerojatno i danas postoji čeljad u vladajućim kućama koja smatra da je ono što su Kukurijek i ostali učinili samo mala smetnja, i koji i dalje žive svoje živote brinući samo o tome tko će ove godine osvojiti Paradni Stijeg. Sto godina od danas neće se sjećati ni prosjaka ni trupala." Theo se sjetio Poppy Kužnjak, njezina mladalačkog cinizma i dosade. "Mislim da sam ga sreo na jednoj zabavi u kući Seboja", nastavi Jaglac. "Klan Seboja mnogo je zaradio tijekom Orijaškog rata i želio da ljudi za to znaju pa su održavali najsjajnije zabave gotovo svakog vikenda. Nove kočije bez konja nizale su se pred vratnicama, pružajući se miljama, a svi prozori tornja bili su osvijetljeni. Mogao si čuti glazbu nekoliko ulica dalje." Osmjehnuo se. "Možda je na neki način bilo izvještačeno ali je svakako bilo uzbudljivo. U to je vrijeme u Vilinju preostalo vrlo malo smrtnika. Na vrhuncu Orijaškog rata Parlament Cvjetova donio je nekoliko zakona koji su otežavali ulazak i izlazak iz Vilinja - iako je bilo malo vjerojatno da bi se divovi neprimjetno iskrali. Učinak Djeteline potječe iz tog razdoblja. Moćna znanost stavljena je u pogon kako nitko ne bi prevario putna ograničenja, što je prouzrokovalo mnogo poteškoća, posebno onima s jakim vezama u svijetu smrtnika. Ali takvo je bilo ozračje. Znaš, zamalo smo izgubili taj rat. To je nešto što moraš shvatiti, zašto su ljudi toliko toga ignorirali i toliko toga dopuštali čemu se trebalo oduprijeti. Jer bili smo gotovo izgubljeni. Samo u posljednjoj bitki divovi su razorili gotovo pola Grada. Točno nedaleko od mjesta gdje sada sjedimo, velik dio četvrti Duge sjene smrvili su u prah njihovi katapulti tijekom invazije - zato je sada zovemo Bojkamenje. Ne znam jesi li je vidio. Nikad je nisu obnovili kako treba. Borba je bila strašna, čak i izdaleka - ako nikad nisi vidio diva potpuno naoružanog za bitku..." Stresao je glavom. "Oprosti. Izgubio sam nit priče. U svakom slučaju, budući da je bilo tako malo smrtnika nakon rata, tvoj je ujak ne neki način bio slavna ličnost - vrlo niže vrste, ali ipak poznat i dobrodošao u mnogim visokim kućama. Šeboji su bili ono što sada nazivamo Simbioti ili čak Povijuše - suosjećajni prema smrtnicima - pa je Dowd bio redoviti gost na njihovim okupljanjima tijekom vikenda. Tertius Seboj mu je u neku ruku kao mlađi brat. Tertius je sada mrtav

175

- ubijen je u Cvjetnom ratu nekoliko godina poslije. On i njegova obitelj stali su na stranu Ljubičica protiv ostalih šest vladajućih obitelji i izgubili na kocki, ali to je druga priča..." "I kakav je Eamonn Dowd bio?" upita Theo. "Imaj na umu da ga nikad nisam upoznao. Bio je mrtav četvrt stoljeća prije nego što sam prvi put čuo za nj." Jaglac je dugo sjedio šutke, razmišljajući. Ljudi su vikali pred šatorom, djeca kričala, smijala se, uživajući na poslijepodnevnom suncu pokraj drevne rijeke. "Teško ga je pošteno opisati s obzirom na to da je moje mišljenje o njemu toliko obojeno onim što se poslije dogodilo, onim što je učinio mojoj sestri..." Sklopio je oči; Theo je čekao što je strpljivije mogao. Uočio je da Kumar Šaš pravi zabilješke u mali notes. "Bio je zabavan, to je bilo prvo što biste primijetili na njemu. Znao je da nam je bio vrlo neobičan, da su nam njegova pojava i navike djelovali nepopravljivo čudni, pa ih je još više isticao. To je bio jedan od razloga zašto su ga Seboji voljeli, pretpostavljam - bio je njihov dresirani smrtnik, dražestan poput psa koji je odjeven poput čovjeka i uspravljen na stražnje noge. Oprosti ako vrijeđam, ali takvo smo mišljenje imali o smrtnicima, i zato se Eamonn Dowd pokazao tako pametnim. Teško je bojati se nečeg što se izruguje samom sebi." "Kako je izgledao?" Vilenjak mu uputi razdražen pogled. "Kako je izgledao? Kao smrtnik. Teško mi je razlikovati jednog pripadnika te vrste od drugog, da budem iskren s tobom. Pretpostavljam da je prema mjerilima svoje rase bio prilično običan - ni prenizak ni predebeo. Imao je kožu poput tvoje, tamnu kosu i tamne brkove iznad gornje usnice." "Brkove." "Tako je. Ovdje ih ne nosimo, iako ih neke vrste gnoma imaju, zapravo ih puštaju da im izrastu jako, jako dugački. Tvoj praujak običavao je i s njima zbijati šalu, često se potpisujući kao 'Visoki Gnom' u svojim pismima." "Dopisivao se s ovdašnjim stanovnicima?" "Svi smo se dopisivali. U to se vrijeme smatralo nepristojnim koristiti neku od bržih ali pretežito znanstvenih metoda da, na primjer, odgovorite na pozivnicu. Tada sam bio premlad da bih se previše zanimao za te stvari, ali sjećam se da je jedna naša kuharica, zabrinuta da će zakasniti da kupi najbolji komad nečega za večernju zabavu, doslovce odletjela na tržnicu. Upotrijebila je svoja krila na kućnom zadatku! Majka je bila užasnuta, naravno - nikad se takvo što nije dogodilo u našoj obitelji od Zimskih dinastija. Stoga smo, da, svi slali pisma i poruke, koje su obično ručno dostavljali sluge." "Je li ti se svidio?" Jaglac se namršti. "Opet, teško je reći. Pretpostavljam da jest, ali ne kao klanu Šeboja. Smatrao sam vrijednim divljenja što se toliko trudio da se uklopi, što je primao odbijanja - a odbijanja je bilo mnogo, dakako - bez pakosti. Ako bi ga javno uvrijedila neka obitelj koja je mrzila smrtnike, našalio bi se tome i nastavio dalje. Ako bi mu posao ili kakav društveni plan onemogućio isti stav, samo bi se nasmiješio i pokušao pronaći drugi način da uspije. Pitam se sada je li nas cijelo vrijeme mrzio zbog onoga što smo mu učinili, kako smo se prema njemu ponašali..." "Ne prema onome što sam čuo." "Molim?" "Imam njegovu bilježnicu. Kumar je trenutačno ima, zapravo. Pročitao sam je. Njegovo viđenje o Novom Erevvhonu to je bio njegov naziv za grad - uglavnom je bilo ispunjeno divljenjem. Naravno, bilježnica ne pokriva cijelo razdoblje njegova boravka ovdje..." Jaglac se nagne naprijed, sada napet, a činilo se da njegovo visoko tijelo drhti kao da je lovački pas koji pokazuje na plijen. "Što je napisao o mojoj obitelji? O mojoj sestri?" Iznenadna žestina vilinskog lorda bila je uznemirujuća. "Ništa, zapravo. Vratio sam se i ponovno je pročitao nakon što si... nakon što smo se ti i ja sreli. Nije ništa napisao o tvojoj sestri, ne ako je i njoj ime Jaglac, ali tebe je spomenuo u prolazu - da te vidio kako se vraćaš sa zabave mjesečeva brendija ili nešto slično s nekim kobodima..." "Koboldima", reče Kumar. "Ah. Sphene i... i Jasper." Jaglaceve oči bile su usredotočene na točku blizu šatorskog svoda. "Ha?" "Dvoje kobolda. Ne sjećam se njihovih prezimena. Bili smo dobri prijatelji tijekom Cvjetnih godina." Bio je to prvi pravi osmijeh koji je Theo vidio na njegovu licu. "Bili su ljubavnici - ne moji, nego između sebe. Bili su umjetnici. Nitko ih se sada ne sjeća, mislim - čak i u to doba vrlo je malo ljudi željelo vidjeti umjetnost koju nije odobrila Cvjetna elita. Bili su moderni neko vrijeme tijekom Cvjetnih godina medu pustolovnijim svijetom, ali izgubio sam im trag kad je počeo Cvjetni rat. Pitam se gdje su?" Vratio se iz svog sanjarenja. "Molim te, oprosti mi. O čemu smo pričali?" Theo slegne ramenima. "Govorio sam ti o bilježnici Eamonna Dowda. Završava nekako naglo. Njegova posljednja zabilješka zvuči očajnički. Vjerojatno zbog onoga što se dogodilo tvojoj sestri." "Mogu li jednom pogledati knjižicu? Moguće je da bih prepoznao čak i stvari koje bi promaknule gosparu Šašu, jer sam bio ondje." "Dakako. Ti i Kumar možete je riješiti. Dakle, ne želim otvarati ranu ili išta takvo, ali što se dogodilo tvojoj sestri?" Vilenjakovo mršavo lice potamni, obliveno blijedo-zlatnim rumenilom koje se gotovo slagalo s njegovom kosom. "To nije iznenađujuća priča, zapravo. Mi Jaglaci ponosimo se našim slobodoumljem, a moja sestra Erephine uvijek je bila buntovnica. Majka i otac voljeli su govoriti tolerantne stvari o smrtnicima. Pa, ona je odlučila uzeti smrtnika za ljubavnika da vide što će pomisliti na to! To je bilo dovoljno loše, naravno - moji otac i majka nisu zapravo željeli da

176

im se načela iskušavaju do te mjere - ali onda je Eamonn Dowd otišao predaleko. Obeščastio je moju sestru i obitelj, premda je prva sramota bila blaža od kasnijeg, krunskog udarca." "Što je učinio? Je li... je li joj napravio dijete?" Na trenutak se Jaglačev izraz srdžbe pretvori u zbunjenost, a onda se nasmije oštrim lavežom. "Sjene mi i Potoka, ne! Naši su životi dugi. Čak i smrtni ljubavnik smatra se više notornošću nego sramotom, a polukrvno dijete - pa, dovoljno je reći da su u davnini, kako se priča, desetci ili više djece Vilinja bili polusmrtnici. Kratkog je životnog vijeka ali je plodna tvoja posvojena rasa. Ne, uvjerio ju je da se uda za nj." "Uda... To je bila sramota?" "Jedno je voditi ljubav sa smrtnikom, čak i roditi polusmrtno dijete - žena naposljetku može u svojem životu rađati djecu mnogih muškaraca - ali nešto je sasvim drugo kad se taj smrtnik silom nametne jednom od najdrevnijih klanova. Ženidbom s kćeri kuće Jaglac tvoj se praujak ubacivao u nešto gotovo jednako staro i dragocjeno poput samog Vilinja. Bila je to sramota koju moji roditelji jednostavno nisu mogli ignorirati." Theo strese glavom. "Morat ćeš imati obzira prema meni, ali to mi nije... to mi ne djeluje kao nešto jako važno. Bez uvrede." "Pretpostavljam daje osobi odgojenoj među smrtnicima kao što tvrdiš da si ti bio, to možda teško razumjeti. Ali ovdje je to ozbiljna uvreda obitelji. Još gore, to je opasno za obitelj poput naše. Naša krvno podrijetlo i prenošenje obiteljske moći s koljena na koljeno toliko su nam važni da ti to možda ne možeš shvatiti..." "Da, ali unatoč tome, zašto je samo Dowd bio kriv? Nije li ona bila odgovorna kao i on?" Caradenus Jaglac se namršti ali riječi mu bijahu uljudne. "Ona to ne bi bila učinila da je on nije prisilio. Nešto tako šokantno - ovdje se dogodilo jedanput ili dvaput u povijesti, iako je bilo više takvih slučaja u svijetu smrtnika. Ali s kćeri jedne od slavnih Sedam obitelji? Mogao je isto tako spaliti samu Jaglačevu kuću. Ne, bilo je još gore od toga jer kuća se može obnoviti, ali čast nikada." Drhtao je. "Ispričavam se zbog svog ispada. Sve mi je to još jako na srcu." "Primijetio sam. I žao mi je što ne shvaćam", reče Theo. "Nije da sam na strani svojeg... Eamonna Dowda. Možda on jednostavno nije shvaćao pravila onako dobro kao što ste vi mislili." Jaglac se teško borio da povrati svoju staloženost. "Možda bih se, zahvaljujući sadašnjem većem znanju i zrelosti, mogao složiti s tobom da se dio njegova zločina može pripisati nerazumijevanju naših običaja, unatoč pustom vremenu što ga je Dowd proživio među nama. Ali nisi čuo drugi dio. Brak je bio iznesen pred Parlament Cvjetova da ga se razvrgne. Bio je to strašan udarac obiteljskoj časti što se s tim savezom paradiralo u javnosti, ali bio je to jedini način da ih se razdvoji u skladu s Drevnim zakonom. Moja se sestra isprva nije htjela odvojiti od Dowda, čak je išla tako daleko da se preselila u njegovu groznu kućicu u Prijepodnevu, udvostručivši obiteljsku sramotu. Parlament, na svoju diku, nije gubio vrijeme te je smjesta prekinuo brak. Dovvda su prognali iz Vilinja, a moja se sestra vratila na skrb svojoj obitelji. Bila je ljutita, ali iskreno vjerujem da se već kajala zbog svoje tvrdoglave odluke da se uda za smrtnika. Bjesnjela je na moje roditelje i njihovo upletanje u njezin život, ali nikad je nisam čuo da joj je gubitak Dovvda slomio srce. Sam Dowd se možda drukčije osjećao, ali bilo kako bilo, njegov progon bio je opunomoćen i proveden, premda iz nekog neobjašnjivog razloga nije bio djelotvoran. To su bila nemirna vremena - Ljubičice su se posvađale s nekim drugim pripadnicima Sedam obitelji i svi su mogli osjetiti rastuću prijetnju Cvjetnog rata. Uglavnom, negdje za ranih dana otvorenih i nasilnih neprijateljstava između vladajućih obitelji, Dowd se, na naše veliko iznenađenje, ponovno pojavio. Istini za volju, isprva nismo ni znali da se pojavio, samo smo znali da su moju sestru oteli iz same Jaglaceve kuće. Zapravo, u početku smo sumnjali da je to bio još jedan potez već ionako smrtonosne svađe među velikim kućama. Tek smo poslije uhvatili odmetničku bandu špiljskih trolova koji su to učinili i doznali daje Dowd bio njihov kolovođa, da su Erephinu predali njemu. Ali u času kad smo to otkrili, već je bilo prekasno. Dowd je ponovno nestao, a moja je sestra bila... uništena." Kad je vilenjak utihnuo, prisjećajući se, Theo se zapita koliko je od te dramatične priče bilo istina, a koliko legenda obitelji Jaglaca. Eamonn Dowd koji je napisao Theovu knjigu možda se mogao izvrgnuti opasnostima zbog ljubavi, ali bilo je malčice preteško povjerovati da bi počinio tolik zločin. Ipak, Theo nije htio izraziti nijednu otvorenu sumnju njegov odnos s ovim vilinskim plemićem bio je prekrhak. Stoga je postavio novo pitanje. "Oprosti - uvjeren sam da ti je to bolno - ali zašto govoriš o tome da su ga prognali i da se vratio kao da je to neko veliko iznenađenje? Hoću reći, uspio je ovamo doći i prvi put, je V da? Možda je za njega bilo nezakonito ili opasno ili što već da se vrati, ali ne bi mu bilo teško, zar ne?" Jaglac je još bio zadubljen u misli, pa Kumar odgovori. "Radi se o Učinku Djeteline, Theo, sjećaš se? Ljudi - smrtnici i vile - mogu prijeći iz jednog svijeta u drugi, ali samo jedanput u oba smjera. Kad su tvojeg praujaka poslali natrag, on se više nije mogao vratiti. Ne možda - nego nikako. Lord Djetelina i ljudi koji su s njime radili utrošili su mnogo moćne znanosti kako bi se pobrinuli da bude tako. Ako postoje rupe u pravilu, nitko od nas za njih nije čuo." "Znači, ako uspijem otići odavde, ne mogu se vratiti." To u ovom trenu nije zvučalo loše, ali bio je to prvi put da je to uopće uzeo u obzir. "Nikad?" "Nikad, jedino da se zakon promijeni, a to bi zahtijevalo jednoglasan referendum u Parlamentu Cvjetova", reče Kumar. "Onda bi to morali poništiti, što bi bilo jako teško - sam taumaturški temelj Učinka instalirao se mjesecima. Ali kao što je lord Jaglac već rekao za nešto, to je druga priča."

177

Bilo je još mnogo toga u Jaglačevoj priči što Theu nije bilo jasno. "Vratimo se tvojoj sestri, ako ti nije preteško o tome govoriti. Bila je uništena, rekao si. Kako? Što joj se dogodilo?" "Prošlo je mnogo godina", reče Jaglac. "Ne bi trebalo toliko boljeti. Dogodilo se to usred mnogih većih i, da, strasnijih stvari, ali još mi nanosi veliku bol. Moji se roditelji nikad zapravo nisu oporavili. Spasili smo je, vidiš - tako znamo da ju je doista oteo Eamon Dowd, a njegovu krivnju ne dokazuje samo riječ unajmljenih otmičara koji mu zapravo nikad nisu vidjeli lice. Mjesto na kojem ju je držao bilo je plaćeno novcem s Dowdova računa ovdje u Vilinju, a pronađeno je i pismo koje joj je napisao u ime dobrodošlice, rukopis je nedvojbeno bio njegov. Ali on je otišao prije nego što smo pronašli njegovu jazbinu. Ostavio ju je za sobom poput odbačene cipele." Vilenjak duboko udahne. "Ne znamo što se dogodilo, što joj je učinio, ali kad smo je pronašli, bila je luda - nepromjenjivo luda. Ne, gore od toga. U onima koji su ludi postoji barem trag onoga što su bili, katkad i puno više od toga. U mojoj sestri nije bilo - i još uvijek nema - ni traga od žene koju smo poznavali." "Što to znači?" "Prazna je. Ono što smo pronašli živi i diše, ništa više. Ona je ljuska. Desetci najcjenjenijih liječnika godinama su je pregledavali, ali nijedan od njih nije joj mogao pomoći. Čini se da su joj misli i... i cijela njezina osobnost... isisane iz nje poput žumanjka kroz rupu u ljusci jajeta." Suza zabljesne u kutu njegova oka. Theo bijaše zapanjen, nikad nije vidio nijednog od ovih ljudi da plače ili daje makar na rubu plača. "Bilo bi kudikamo bolje da je umrla. Onda bismo je mogli predati Zdencu, oplakati, i nastaviti dalje. Umjesto toga, ona je živući mrtvac u utočištu za luđake smještenom izvan grada. Posjetim je nekoliko puta na godinu. Nekoć je to bilo češće - dolazio bih s namjerom da joj čitam, pripovijedam obiteljske vijesti i pjevam pjesme iz našeg djetinjstva. Sigurno se negdje skriva u toj ljušturi, govorio bih samome sebi, lijepa, dobra mala Erephine koju si poznavao. Sad je posjećujem samo u vrijeme praznika i ne mogu dočekati da opet odem. Ne čitam joj priče. Ne pjevam pjesme." Nakon duge šutnje, Jaglac naglo ustane. "Ali to nije tvoja krivnja, i moj napad na tebe bio je pogrešan i nepravedan. Moje tragedije nisu tvoje. Nadam se da možemo biti prijatelji, gosparu Vilmos." "Theo, sjećaš se, dogovorili smo se da me tako zoveš? I... Doista mi je žao zbog tvoje sestre." "Hvala ti." Uputio je Theu i Kumaru pozdrav dotaknuvši jednim dugim prstom svoju čeljust, a onda izašao iz šatora, očiju još vlažnih u kutovima. "Čovječe", reče Theo nakon nekog vremena. "Koja priča..." Neću vas zavaravati", reče Mulj Buba Gumb. "Bit će opasno za vas ako odete. Ali bojim se da će biti još opasnije ako ostanete." Ovo je svakako naš dan za posjetitelje, pomisli Theo. Kao još veće iznenađenje, najvažnija osoba u cijelom izbjegličkom logoru kod Starog vilingradskog mosta došla je sama da ih posjeti u njihovu šatoru, čak i bez svojih tjelesnih čuvara. Narodski je čovjek, u to nema sumnje. "Već želite da odemo?" upitao je. "Ne, krivo ste me shvatili." Goblin se doimao kudikamo više u svom elementu sjedeći na prljavu podu od njihova prethodnoga gosta. "Samo za sutra. Neki glasovi su mi se obratili i rekli da će sutra za vas biti loš dan budete li ovdje." "Glasovi?" Theo nesigurno pogleda Kumara, koji je šutke slušao. "Mislite duhovi ili nešto slično?" Gumb se nasmiješi. "Ne, gosparu Vilmos, ne duhovi. Govorim o, hm, zaposlenicima Ureda šefa policije koji simpatiziraju naša načela. Natuknuli su mi da će sutra ovdje biti mnogo parlamentarnih redarstvenika, navodno da štite one koji dijele hranu i druge potrepštine mnogim siromasima koji su pobjegli iz svojih domova i došli na most, no stvarni je razlog da se Parlament Cvjetova želi dokopati vas, Jaglaca i drugih. Možda i mene, ali mislim da još ne znaju moje ime, samo moj... oblik." "Oblik?" "Kukurijek i ostali znaju da im se netko odupire. Organizirao sam određene... događaje koji su vjerojatno već primijećeni, iako si laskam da naši neprijatelji ne razumiju moje razloge ni moje planove. Ali shvatit će da netko igra igru suprotnu njihovoj. Zapravo, nadam se da ćete mi asistirati s jednim takvim malim događajem sutra, koji će pomoći meni, a istodobno zadržati vas podalje od ruku policajaca." Dobri bože, u što smo se ovdje uvalili? "Što točno želite?" Budući da je sunce već skoro zašlo, gospodična Bodac, Vješalica i Streedy Kopriva otišli su zauzeti mjesta u redovima za hranu, ostavivši Kumara i Thea same u šatoru s malim goblinom, ali Gumb je svejedno snizio glas. "Sto manje znate, to bolje, ali reći ću vam da je nesreća učinila Streedvja... mnogostruko korisnim. Već sam ga upotrijebio u neke svrhe nekoliko puta, ali on uvijek mora biti u nečijoj pratnji jer se zbuni. Zadnji put je Jaglac bio taj koji mu je pomogao i pobrinuo se da nam se opet vrati, ali na nesreću, bio je to dan Kukurijekova napada na Sunovrata i ostale kuće. Caradenus Jaglac otišao je odavde kao dobrostojeći član vladajuće elite - za mene iznimno korisno uho i oko u Cvjetnim klanovima. No nekoliko sati poslije bio je traženi zločinac, njegova obitelj mrtva, njihova kuća-toranj opkoljen, a potom i napadnut od parlamentarnih snaga. Morao je pobjeći iz središta Grada da spasi život. Streedy je ostao da se sam probije natrag kroz taj kaos, i da nije bilo pomoći nekih naših simpatizera u Goblingradu..." Gumb strese glavom. "Ali i nas vjerojatno traže", reče Theo. "Barem znam da traže mene. Od kakve je koristi da pošaljete nas?" "Jer sutra trebam Caradenusa Jaglaca za nešto drugo - nešto što samo on može učiniti na mjestu kamo samo on može otići. Vas dvojica morat ćete pomoći Streedvju Koprivi na prilično javnom mjestu. Vas traži Kukurijek i njegov ukroćeni Parlament, da, ali zrcalni govornici nisu vas spominjali sveukupnoj populaciji, a ni vaše slike još nisu puštene

178

u javnost." Goblin slegne svojim malim ramenima. "Ipak, bit će opasno. Neću vam lagati. Možda vas ulove. Ako se to dogodi, siguran sam da će vas smjesta odvesti vašim neprijateljima." "Ali ne možemo ni ostati ovdje. Barem ne sutra." Theo opet pogleda Kumara. "Što ti misliš?" "Ja idem ako ti ideš, Theo." On se okrene natrag prema Gumbu. "A hoće li to što ćemo raditi... hoće li to biti nešto protiv Kukurijeka i onih gadova?" Goblin pokaže svoj žute zube u osmijehu. "O, da." "I neće nauditi nedužnim ljudima? Neću postavljati neke bombe ili nešto slično?" "Obećajem vam, nikome neće nauditi ono što ćete sutra raditi. Ali moram vas upozoriti da će možda osvanuti dan kada, hm, neće biti moguće boriti se protiv Kukurijeka i Parlamenta i zadržati se podalje od stvari koje mogu nauditi ljudima. Ništa manje od rata neće ih poraziti." Opet je pokazao svoje žute zube, ovaj put bez osmijeha. "Rat je patnja, na kraju krajeva." "Prijeći ću taj most kad do njega stignemo." Theo duboko udahne. "Okej, ja sam za. Recite nam što trebamo učiniti." Čudan izgled Streedvja Koprive i njegovo još čudnije ponašanje - trzao se i mumljao čak i kad je mirovao - privlačili su pozornost nekih putnika i Theo je pomalo osjećao nervozu. Nikad prije nije bio traženi zločinac, ako niste računali sudski nalog za neplaćene globe zbog prebrze vožnje, te gaje počela opsjedati misao da nije stvoren za to. Sve to, a još ga je tamo negdje lovio i neki neumrli stvor. Nije pošteno. "Streedy je tako uočljiv", šapnuo je Kumaru. "Ne bi li bilo bolje da smo hodali?" "Da, ako ti ne bi smetalo da dođemo u središte Grada u suton kad se svi uredi zatvore. Dug je put, Theo." "Šššš! Ne izgovaraj moje ime." Pokušao se osmjehnuti bucmastoj ženi domaćeg koja je sjedila na jednom od upola manjih sjedala i s negodovanjem promatrala Streedvja Koprivu. Frknula je i skrenula pogled. U nastojanju da privuče pozornost odbjegloga kondenzatora, Theo ga primi za ruku; Streedy se smjesta umirio. Sjajno, pomisli Theo. Morat ću ga doslovce cijelo vrijeme držati za ruku. Vilenjakova koža bila je topla i gotovo kao da je peckala pa je Theo imao dojam da mu je vlastita ruka utrnula. Dlačice na njegovoj nadlaktici nakostriješile su se kao da su nabijene statičkim elektricitetom. Isuse, što ako me udari struja ili nešto slično? Može li vas udariti struja magije? Pogledao je vilenjakovo odsutno lice, pomislio na opržene krnjatke krila koje je vidio kad je mladi vilenjak svukao košulju da se okupa, i zaključio da - bilo to poput strujnog udara ili ne - nije želio da mu se takvo što dogodi. Ipak, mogao je ili držati Streedvjevu ruku ili pustiti da ljudi bulje u njih. Theo je nastavi držati. Autobus se uspinjao kroz četvrt Zalaska. Kuće su bile malene i kockaste, ali blizu vrha brijega bile su ubave, mahom obojene u živahne boje i pokrivene - kao naknada sličnosti njihovih oblika - veoma neobičnim krovovima. Neke su izgledale gotovo kao pagode, neke kao minijaturni dvorci iz bajke, iz kojih su nicali sićušni valjkasti tornjevi poput bojica koje strše iz kutije. Nekoliko starije je djece izišlo, vjerojatno su krenuli u školu, a mladu su pratili roditelji ili povremeno koje od onih duginih dadilja-mjehurića koje je vidio u Poljima Polusjene. Da nije bilo kočija punih naoružanih parlamentarnih redarstvenika koje su polako krstarile ulicama gore-dolje - Theo ih je dosad vidio barem šest - činio bi se to običan dan u običnom i prilično imućnom radničkom susjedstvu. Autobus je stigao do vrha brijega. Theo je odatle mogao vidjeti gotovo cijeli Grad prostrt pred njim poput popluna s uzorcima, kvrgav od brežuljaka, koso se spuštajući prema sjajnim modro-zelenim vodama Ysa. Da nije neobičnih oblika tornjeva u središtu Grada koji su blistali na jutarnjem suncu, mogao je gledati bilo koji moderan i privlačan ljudski grad - Genevu, možda, ili Sydney. "Ono je Diverzantski park gdje smo bili prve noći kad smo pobjegli", Kumar reče tiho pokazujući na vrpcu tamnozelene sjene koja je presijecala sredinu Smirajne četvrti poput pripašnjače. Odjednom je Theo postao svjestan koliko je malo vegetacije bilo u Novom Erevvhonu, kako ga je Dowd nazvao; upravo kao neki od ljudskih gradova na koje je nalikovao, vilinska metropola zamijenila je drveće kućama i tvornicama. Zbilja su se svojski potrudili da nas oponašaju, pomislio je dok se autobus truckao strmom ulicom, a gradska panorama opet nestala iza obližnjih zgrada. "Okej," rekao je, "pretpostavljam da shvaćam zašto idemo autobusom. Ali ako nam Vješalica pomaže, kako to da i on nije s nama?" "Gumb je rekao da bi goblin u pratnji nas trojice mogao privući pozornost. A on očito treba stići sam kako bi uloga koju mora odigrati u ovome upalila. Uhvatio je drugi autobus." Theo uzdahne. "Zvučiš kao da već vjeruješ svemu što Gumb kaže. Kao da si se pridružio Gumbovoj vojsci." "Zar mu ti ne vjeruješ, Theo?" "Da kani provesti ono što je rekao, svakako. Ali to ne znači da vjerujem kako mu je moj život važan kao što je meni, ni na tren." "Kako to misliš?" Kumar se ogleda prije nego što se nagnuo bliže. "On smatra da si nevjerojatno važan! Rekao je to nekoliko puta!" "Da, ali to su priče političara - ne, generala. I on je važan, ali čini se da vrlo olako uzima mogućnost da bi ga neki drugi goblini mogli ubiti zato što je svoje srednje ime otkrio u javnosti ili što je već učinio." Sad se i Theo naginjao bliže, usnicama gotovo dotičući Kumarovo uho. "Čuj, Gumb vodi rat. Očekuje da će biti žrtava, možda i on sam bude. Nije me briga ako sam ikome važan. Samo ne želim biti žrtva, pogotovo ne od one 'ups, kriva procjena' vrste. Ovo čak nije ni moj rat."

179

"Ali Kukurijek i njegovi saveznici pokušavaju te ubiti." "A ja ću zavrnuti vratove onima koji to zaslužuju, ne brini se upamtit ću sve to. Ipak, ako se mogu vratiti kući i potpuno izbjeći rat..." Slegnuo je ramenima i zavalio se natrag. "Bez uvrede, Kumar, ali ne osjećam se jednim od vas i uglavnom zbilja ne shvaćam što se ovdje događa, a još manje marim za to. Svakako ne želim poginuti u borbi za premoć između bogatih vilinskih obitelji." "Većina ljudi ne riskira živote zbog moći, Theo, čak ni ovdje. Većina ljudi to čini kako bi zaštitila druge - druge do kojih im je stalo." Theo nije imao odgovor na to, no i da jest, odjednom mu je bilo teško usredotočiti se. Pokušavao se nekoliko sekundi izvući iz Streedvjeva stiska bez mnogo uspjeha: vilenjak mu je stiskao ruku vrlo čvrsto. Theu se kosa na glavi digne, a čudan bockav osjećaj počne mu pulsirati gore--dolje po kičmi. "Uspori ih", Streedvjevo duguljasto lice odavalo je paničara, ali miran glas koji je dopirao iz njegova grla kao daje pripadao nekom drugom. "Mahni im da stanu sa strane. Ja ću preuzeti prednji dio, tipreuzmi stražnji." "To su policajci, Theo." Kumar je bio vidljivo uplašen. "Ovih ih dana ima posvuda. Zaustavljaju nas." Dok je autobus usporavao i parkirao se sa strane ceste, Theo shvati da je Streedy nekako čuo i ponovio razgovor između dvojice parlamentarnih redarstvenika koji su se spremali ući u autobus. "Kako se ono trebam zvati? Ne mogu se sjetiti!" šapnuo je Kumaru, ali ferisher je već klizio niz sjedalo, praveći mali razmak između sebe i svojih suputnika. Theo osjeti provalu panične ogorčenosti, no ubrzo se sjetio Gumbovih naputaka. Kumar je bio drukčija vrsta vilenjaka: privući će manje pozornosti bude li izgledalo da ne putuju zajedno. "Prokletog mi željeza!" Kumar Šaš zacvili kad se prvi policajac pojavio u prednjem dijelu autobusa. Theovo srce ubrza - Kumar gotovo nikad nije psovao. "Imaju Crnog Psa!" Theo je mogao samo sjediti i promatrati dok se policajac kretao autobusom, a mastif veličine ponija i boje ebanovine ispunjavao prolaz za njim. Pas je bio nijem i nije pravio neke pretjerano neprijateljske pokrete, ali putnici na objema stranama ustuknuli su pred njim. Crvene oči sjajile su se poput roštiljske brikete dok je golema životinja nečujno tapkala za policajcem. Unatoč tome što su Sunčeve zrake prodirale kroz prozore, stvor nije odražavao svjetlo: izuzev tog strašnog pogleda, bio je samo sjena u obliku psa. Imam vilinske krvi, Theo je neprestano ponavljao u sebi. Tusto bi primijetio išta neobično na meni. Ali što ako nanjuši strah? Zurio je u sjenovitu glavu i zaključio da ako njuši strah, taj pas sigurno rijetko kad nanjuši išta drugo. Pokušavao se dosjetiti što bi trebao reći ako mu postave pitanja, ali bilo je strahovito teško razmišljati dok se mastif polako primicao prema njemu njušeći uzdignuta nosa. O moj Bože, pomislio je, što ako Streedy opet počne blebetali poput radija? Teška ruka padne na Kumarovo rame i ferisher poskoči, što natjera i Thea da poskoči. Drugi je policajac ušao na stražnja vrata autobusa i stigao do njih prije. "Identificirajte se." Glas mu je prigušivala kaciga. Ostakljeni vizir davao mu je izgled ukrasa za poklopac motora čovječjih proporcija. "Vašu Pravoimenu iskaznicu." Kumar iščeprka prizmičan komad uglačanog kamena ili što je već bilo - Theo nikad nije uspio dokučiti - koji mu je dao Gumb. Policajac se zabulji u nj na trenutak, preleti očima po Kumaru, a onda mu ga vrati. Theo je već imao svoj u ruci i pružio ga policajcu koji se nadvio nad njim. "Vi ste iz Lijeskina Pruta", reče čovjek bez lica Theu. "Što radite ovdje?" Okrenuo se prema Streedvju, koji je sjedio klateći glavom, sklopljenih očiju, zaključan u onom što se Theo mogao samo moliti da će ostati nijemi paroksizam straha. "Što je s njim? Gdje je njegovo Pravoime?" Theo posegne u Streedvjev džep. Kondenzator zacvili na Theov dodir ali mu dopusti da izvuče krivotvorenu iskaznicu i doda je policajcu. "On je moj bratić", reče Theo pokušavajući ostati miran, boreći se da se sjeti što je zapravo trebao kazati. "Malo je... ćaknut. Ozlijedio je glavu u nezgodi na farmi. Vodim ga u Elizijsku kuću da mu pomognem s radnim potporama." Stigao je i drugi policajac te zakrčio prolaz koji je vodio prema naprijed. Pas je sada bio dovoljno blizu da je Theo mogao gotovo pružiti ruku i dotaknuti mat-crnu njušku - premda nije planirao učiniti išta slično. Drugi putnici u autobusu okrenuli su se prema njima, osjećajući zanimanje ali i olakšanje stoje netko drugi, osim njih, privukao službenu pozornost. "A vaše ime je...?" Bila je to smicalica; redarstvenik je već pogledao njegovu krivotvorenu Pravoimenu iskaznicu. "Žednjak." Theo je bio toliko ushićen što se sjetio daje umalo ispustio usklik. Bilo je to seosko ime, obično poput trave. "Jacky Žednjak, to sam ja. A moj bratić Paddy je Mirta." Redarstvenik je dugo zurio u njega, a onda izmijenio pogled kroz vizir sa svojim partnerom koji je olabavio stisak na psećoj uzici. Životinja se primakne korak bliže sve dok se nije naginjala preko užasnutog Kumara Šaša kako bi onjušila Thea i Streedvja, udahnuvši toliko zraka da je Theo mogao osjetiti povjetarac. Svjetlo u njezinim očima zatreperi poput baklje iza debela stakla. Bila je prilično hipnotična... "Rekao sam, gdje ste odsjeli u Gradu?" Theo strese glavom pokušavajući ponovno sabrati misli. "Pigwidge-onova jutra. Moj ujak živi ondje u hostelu, ali sada je preslab da izlazi s Paddvjem. Zato sam došao u Grad." Nisu odlazili. Riskirao je malo improvizacije. "Je li uvijek ovako? Čuo sam da su neki ljudi pokušali svrgnuti Parlament. Je li zbog toga nastala tolika strka?" Redarstvenici izmijene još jedan zrcalni pogled, a onda onaj koji ga je ispitivao vrati Theu njegovu iskaznicu. "Morate se vratiti u hostel do sumraka. I dok ste u Elizijskoj kući, pobrinite se da dojavite vašu adresu. Svi koji ne stanuju ovdje

180

moraju se zapisati. Inače ćete posjetiti ćelije lorda Jedića, a to ne bi bio lijep odmor za seoskog momka kao što ste vi." Pričekao je dok mu kolega nije povukao Crnog Psa, a onda su se svi zaputili u prednji dio autobusa. Theo nije mogao ni govoriti nekoliko minuta nakon što se autobus opet uključio u promet. Činilo mu se da Streedy Kopriva plače. Polako su vijugali u srce grada, kroz Sumrak te preko ruba Smirajne četvrti u Večernju. Theu je središte Grada, možda zbog raspoloženja nakon susreta s policajcima, djelovao sivo i hladno unatoč vedrom i prilično sunčanom nebu. Ulice su bile pustije nego što se sjećao - na njegovu putu do Kukurijekove kuće s Kumarom, Zirusom i Jabučnicom četvrt kao daje brujala od života, čak i noću. To se putovanje sada činilo godinama daleko, ne samo zbog onoga što se dogodilo u međuvremenu. Pločnici Smiraja bili su gotovo pusti, vilinski narod koji je čekao autobuse uvukao se duboko u svoje kapute kao da izbjegava privlačiti pozornost. Ljudi koji su hodali, žurili su se, i činilo se da uopće ne vide druge s kojima su dijelili pločnike. Svijetlilo je tek nekoliko svijetlećih vilinskih znakova. Theo zadrhti. Poželio je da svoju kožnatu jaknu umjesto tankog vilinskog ruha koji je nosio, no znao je da bi u staroj jakni vjerojatno bio napadan što ni u snu nije želio. Dok su skretali u kanjon visokih zgrada, Theo spazi neobični volumen Kukurijekove kuće u daljini, stotine prozora poput mrljica na pročelju boje usirenog mlijeka. Buljio je u nju kao hipnotiziran, unatoč uznemirujućem osjećaju da su prozori zasjenjene oči i njega gledaju. "Svi su mračni", reče on. "Izgleda napušteno." Kumar Šaš ga pogleda; znao je bez pitanja o čemu Theo govori. "Nekakvi posebni kapci", nagađao je. "U ratu su, Theo. Cijeli je Grad u ratu." Streedy slabo zajeca. Autobus se zaustavio na uglu Živice i Proljetnog sajma. Gotovo svi putnici koji su tolikim zanimanjem pratili njihovo ispitivanje bili su otišli; nitko nije čak ni podigao pogled dok su se spuštali niz stube na ulicu. "To je ondje", reče Kumar pokazujući na nisku, široku zgradu na suprotnom kraju bloka. "Prilično smo brzo stigli, uzme li se sve u obzir, ali ne smijemo tratiti vrijeme." Sa Streedvjem između sebe, koji je okretao glavu poput neke mehaničke igračke, krenuli su prema Elizijskoj kući. Zastali su ispred prodavaonice zrcalnih škrinja, nekoliko metara od ulaza, da ponove Gumbova uputstva. U izlogu prodavaonice iza njih bili su postavljeni redovi polica puni sjajnih zrcalnih škrinja na kojima su treperili desetci istovjetnih prizora: ozbiljna lica u Parlamentu Cvjetova, naoružani redarstvenici na ulicama, i pogled na zadimljene ruševine kuće Sunovrata. Theo im okrene leđa. "Dakle, čak i ako ga vidimo, ne smijemo mu se približiti, jasno?" govorio je Kumar. "Jasno. Pretvaramo se da ga ne poznajemo." Theo pogleda Streedvja, koji je zurio uvis u izrezbareno pročelje Elizijske kuće pomičući usnicama kao da se moli. "Ali još ne shvaćam što trebamo činiti unutra" "Ništa." Kumar strese glavom. "Pa, ne nakon što damo prvu molbu, kao što je Gumb rekao. Ovdje smo ponajviše zbog Streedvja, da mu pomognemo da onamo uđe, da učini što treba, a onda se vrati kući." "Misliš da će sam znati što treba učiniti? I usput ne privući pozornost? Pogledaj ga!" "Da, ali on je prema svemu sudeći to već radio, ili nešto slično. A sad idemo, Theo, prije nego što izgubim hrabrost." Velika dvorana Elizijske kuće bila je bizarno savršen prikaz šumskog luga, izrađenog u cijelosti od višebojnih kamenčića i dragulja. Nebo, zapravo interijer kupole, naizgled je bilo mozaik od čista lazura, veliko poput nogometnog igrališta, s bisernim oblacima. Stupovi drveća imali su ljuskastu koru od šarenila smeđih i srebrnih nijansi; onaj nedaleko od vrata odjeknuo je poput zvona kad ga je Theo lako kucnuo šakom. Trbušasti stražar u crvenoj kapi razdraženo ga je pogledao pa je Theo brzo vratio ruke u džepove. Čak su i ptice bile besprijekorne tvorevine s perjem od nefrita, alabastera i ulaštenog koralja - ali nisu se micale ni pjevale. Desetci i desetci pripadnika vilinskog naroda koji su vrvjeli širokim prostorom također nisu pjevali. Ispunjavali su obrasce u malim odjeljcima, raštrkanima po golemoj dvorani poput plosnatih gljiva koje su iznikle iz zelenih pločica s travnatim uzorkom, ili čekali u redovima da se obrate kojem od niza činovnika Elizijske kuće, zatvorenima iza stakla poput muha u jantaru. Da je tu široku paletu stvorenja vidio prije nekoliko tjedana, kad je tek stigao, Thea bi zapanjili krzneni tihotapi i sićušni ali dostojanstveni gnomi. A sada ih je sve motrio upućenijim pogledom i vidio tek skupinu žalosnih i preplašenih ljudi. Na trenutak, okružen okamenjenim pticama i poput dijamanta tvrdim cvijećem, Theo oćuti u sebi nostalgiju za mjestima koja nikad nije vidio, izvornim šumama Vilinja što ih je ova kamena špilja tako pažljivo ali beživotno oponašala. "Ondje dolje su neki aparati za molbe", šapne Kumar pokazujući prema točki na zidu između para mramornih breza. "To je najkraći red koji vidim." "Ali zar ne bismo trebali pričekati Vješalicu...?" "Trebamo biti spremni kad stigne ovamo, a tko zna koliko će nam trebati da dođemo na čelo kolone?" Kumar pokaže golem sunčani sat koji je unatoč zdravu razumu visio na zidu, izvan dosega izravne Sunčeve svjetlosti, a ipak pokazivao uočljiv klin sjene koji se šuljao njegovim brojčanikom sve dok nije stajao gotovo posve uspravno. "Bit će tu u podne. Hajdemo." Stali su u red iza nekakve žene-oposuma, po kojoj se vješalo barem šestero djece, u džepovima, na ramenima, a jedan joj je čak sjedio u torbi za špeceraj koju je odlagala na pod nakon svakog puževa koraka naprijed. Oposumsko-vilinsko dijete u vreći zurilo je u Thea okruglim smeđim očima dok je oblizivalo ostatke nečeg ljepljivog sa svoje zašiljene njuškice.

181

Napokon su stigli na čelo reda. Streedy je opet zatvorio oči i razgovarao sam sa sobom, trzajući prstima kao da ravna nevidljivim orkestrom. Kumar Šaš pristupi aparatu. Theo ne bi uopće znao daje to aparat da mu Kumar nije rekao: imao je oblik velikog, vrlo stvarnog kamena, visokog poput neolitskog stanca, s odlomljenim velikim komadom negdje u visini prsa koji je otkrivao kristalni interijer poput geode. Kumar položi ruke na kamen i nagne se naprijed prema svjetlucavom, izbrušenom otvoru. "Molba za ulaznu dozvolu", reče. "Svrha?" upita ga kamen mirnim tenorskim glasom. "Posjetitelj i stoka." "Broj stoke?" "Jedan." "Broj posjetitelja ?" "Jedan." "Polazno polje posjetitelja ?" Dok je Kumar odgovarao na pitanja, Theo se ogleda oko sebe. Uskoro će morati završiti posao i prepustiti korištenje aparata sljedećoj osobi u nizu, sunčani sat na zidu opasno se bližio podnevu, a Vješalici ni traga ni glasa. Želio je znati što je točno Gumb planirao. "Tako vam Drevnih Drveća," krikne netko, "što mu je?" Užasnut da je Streedy izveo nešto bizarno, Theo se munjevito okrene, ali visoki kuštravi vilenjak još se naslanjao o zid pokraj aparata za molbe. Svi ostali okrenuli su se prema središtu goleme dvorane. I Theo se okrene te spazi skupinu različitih vrsta vilinskog roda koja se okupljala oko smeđe prilike koja se previjala na podu. Trebao mu je samo trenutak da shvati što se događa. Dok je ostala čeljad u redu okrenula leđa aparatu za dozvole promatrajući goblina koji se ritao i uzbuđenu gomilu oko njega, Kumar ščepa Streedvja i povuče ga do svjetlucavog aparata-geode. Oštećeni vilenjak pustio je da ga gurnu bliže sve dok mu dlanovi nisu doticali kamen, a tada se kosa na Streedvjevoj glavi stane komešati kao na nevidljivu povjetarcu - ne, još sporije, shvati Theo, tromo poput morske trave u zahvatu struje. Vilenjak se nagne naprijed; činilo se kao da će poljubiti otkriveni kristalni interijer. Geoda zasja, a Streedvjeva glava postane na trenutak tek sjena kuštrave kose. Kumar se nagne prema Theu. "Za ovo će mu trebati barem nekoliko trenutaka", šapne. "Idi pomozi da pozornost ljudi ostane usmjerena prema tamo." Theo se strašno uspaničio dok je trčao prema mjestu gdje se Vješalica još batrgao i jaukao na zelenim pločicama poda. Činilo se da je nekoliko vilenjaka razmišljalo da mu pomogne, ali čini se da nitko nije bio voljan približiti se njegovim oštrim žutim zubima. "Neka mu netko pomogne!" vikne Theo. "Neka netko dovede liječnika!" Nekoliko se pasivnih promatrača okrene i tupo zagleda u njega. Sranje, sjeti se Theo, to ovdje nije riječ za običnog liječnika. Kako su ih Jabučnica i ostalo ono zvali? "Iscjelitelja!" Kleknuo je pokraj Vješalice i položio ruke na ono što su naoko bila žrtvina ramena kako bi se pobrinuo da ga slučajno ne ogrebu goblinovi dugi nokti. "Još samo malo", šapnuo je. "Skoro smo gotovi, mislim." Uspravio se i objavio: "Mislim da se počinje smirivati!" Debeli stražar napokon skupi hrabrosti prići. Kleknuo je, ne bez napora, zadržavši Thea između sebe i Vješalice koji se još trzao. "Što je?" upita bez daha. "Umire li?" "Ne!" dahne Vješalica. Zbilja je izgledao i zvučao grozno. "Samo... goblinski napad." "Pijan, vjerojatno", tiho će stražar Theu. "Ko ribe u Ysu su vam oni, uvijek mokri." "Treba mi vode", dahne Theu. "Ne, ne ti, on. Donesi vode!" proštenje Theu. "Odmah se vraćam", uvjeravao je stražara dok je ustajao. "Vidite, već mu je bolje." I doista, Vješalica se trzao sve sporije. Progurao se kroz gomilu okupljenu oko goblina i gotovo se odmah sudario s Kumarom i Streedvjem Koprivom koji su pristizali iz drugog smjera. Streedy je jedva stajao i izgledao kao da je gadno pretučen. U bilo koje drugo doba teturanje visokog vilenjaka privuklo bi pozornost mnogih u Elizijskoj kući, ali sada su svi bili zaokupljeni Vješalicom koji se pokušavao osoviti na noge iskoristivši debelog stražara kao štaku sve dok se obojica nisu izvrnula na pod. Ljudi su se sada smijali, a Theo je čak mogao zamisliti da će Vješalica opet uspjeti odšetati iz zgrade a da ne bude predan policajcima. "Jeste li to obavili?" upitao je. Kumar potvrdno kimne glavom jer je imao pune ruke posla održavajući Streedvja na nogama. Izišli su kroz masivna ulazna vrata, niz stubište, a onda se zaputili po Živičinoj aveniji prema autobusnoj postaji. Prešli su samo nekoliko koraka kadli se Kumar naglo zaustavi. "Theo, gledaj!" Theova prva reakcija na Kumarov očajnički ton bila je da se osvrne prema vratima, očekujući da će ugledati gomilu gnjevnih vilenjaka kako ih progoni, ali Kumar je pokazivao u posve drugom smjeru. Theo se okrene i pogleda u izlog prodavaonice pred kojom su se zaustavili prije ulaska u Elizijsku kuću. Redovi izloženih zrcalnih škrinja do jednog su pokazivali isto lice. Theovo. "Isuse! Sranje, to sam ja!"

182

Njegovo lice - uplašena, spontana slika koju nikad prije nije vidio, ali koja je svejedno bila prepoznatljivo njegova gledalo ga je još samo trenutak, a onda su ga zamijenila replicirana lica lorda Nidrusa Kukurijeka - ali Kukurijekova slika nije bila nepomična. On je govorio. Dok su Theo i Kumar povlačili Streedvja Koprivu naprijed, napola se nadajući da će zakloniti izlog od ljudi na ulici, zrcalni je izlog prikazivao Kukurijeka kako sjedi za golemim crnim stolom na kojem nije bilo ničeg osim dvaju predmeta: kristalne vaze s jednim jedinim bijelim cvijetom i boce zvonastog oblika, više nalik na staklenku za uzorke nego na išta drugo. Bilo je teško vidjeti što je unutra, ali činilo se da se pomiče. "Što govori? Da barem mogu čuti", reče Theo. "Zar je to zbilja potrebno?" nesretno će Kumar. "Gotovo sigurno nešto u smislu Želimo ovog momka. Dovedite nam ga i učinit ćemo vas bogatim. Pomozite mu i oderat ćemo vam kožu." Kumar okrene leđa izlogu, već lutajući pogledom gore-dolje po ulici. "Moramo otići odavde što prije, Theo! Moramo se vratiti na most prije nego te tkogod ne prepozna." No unatoč studeni užasa koja je prostrujala njime na prizor vlastitog lica koji se prenosio širom grada i spoznaji da više nije bio samo bjegunac nego slavan bjegunac, Theo se nije mogao pomaknuti s mjesta. Kamera, ili kakav god medij koji je prenosio sliku u poredane zrcalne škrinje, napokon je uspjela izoštriti bocu na stolu lorda Kukurijeka da je Theo mogao prepoznati što se sklupčalo u njoj, slabašno udarajući krilima po unutrašnjosti stakla. "Oh, Kumar, to je... to je Jabučnica. Uhvatio je Jabučnicu."

Mondene gljivice Cijelim putem natrag bio je uvjeren da svi na autobusu za Bojkamenje i Dokove bulje u njega, neki samo pokušavajući dokučiti odakle im je poznat, a neki nedvojbeno šapćući u svoje školjkaste telefone, obavještavajući neki parlamentarni taktički odred da su spazili traženog zločinca. Ili se možda Kukurijek i ostali neće ni mučiti s nečim tako suptilnim kao vod policajaca. Možda će jednostavno poslati još jednog zmaja da ispeče cijeli autobus poput konzervirane šunke u visokoj peći, meso, kosti i vilinski metali staljeni u jednu grotesknu masu... Ne, Kukurijek i Kužnjak već su me pokušali uhvatit, rekao je samom sebi, boreći se s panikom. Poslali su Vratića. Stoga me vjerojatno neće samo ubiti. Drhtao je i bilo mu je gotovo zlo u želucu. Pomisao da bi umjesto pogibelji u plamenoj sekundi mogao završiti u nekoj zvučno izoliranoj modernoj tamnici u Kukurijekovoj kući, nije pružila puno utjehe, pogotovo jer i dalje nije imao pojma što su željeli od njega. A zatočili su Jabučnicu. Živa je, ali oni su je zatočili. Ta spoznaja bila je čak gora od toga da je i sam bio bjegunac. Ona je bila mamac za zamku, naravno. Theo je to vidio u dovoljno drugorazrednih akcijskih filmova: uzmete junakova pajdaša za taoca kako biste junaka prisilili da stupi u jazbinu kriminalaca. Uostalom, zašto bi itko pomislio da sam ja junak? Ne, ako sam pametan, ništa neću poduzimati. Jer nisam tamo neki tip iz filma. Ovdje ne bih mogao ni kupiti namirnice i dobiti točan sitniš, a kamoli izvesti nekakvo spašavanje u stilu "Umri muški". Ali to se činilo prestrašnim da bi o tome razmišljao - kako je mogao jednostavno ostaviti Jabučnicu da je... što? Muče? Možda bih uz nečiju pomoć nešto mogao izvesti... Pogledao je prema Kumaru, na čijem se licu otkad su prije pola sata vidjeli Kukurijekov prijenos nije moglo vidjeti ništa osim zaprepaštenosti. Pogledaj ga - zbilja mu je stalo do nje, a nije mu čak ni spasila kožu dvadeset puta kao meni. Kladim se da bi za nju stavio svoj život na kocku u tren oka. Ali što je ijedan od njih mogao učiniti? Kumar je bio laboratorijski asistent a ne vrhunski špijun ili bivši vojnik. A Theo je bio... glazbenik, u osnovi. Čuvajte se, zločinci! Osjećao se slabo i bijedno. Dečko Epruveta i Čovjek Koji Ponekad Svira Def dolaze po vas! Ne, bilo je prilično beznadno. No je li to značilo da ne bi trebao pokušati? Premda će ga vjerojatno na kraju sasjeckati na komadiće Kukurijek i neki ludi vilinski liječnici zato što misle da zna nešto što će im pomoći da osvoje vilinski univerzum? I kog to vraga, uostalom, misle da znam? Nešto o Eamonnu Dowdu? Ili nešto o čemu je pisao? Ali o njegovoj se bilježnici dosad nitko nije zanimao, osim ljudi poput Kumara. Ako je zločinci žele, mogli su poslati služavku da je ukrade iz Sunovratove kuće bez problema. Ipak, nije mogao biti puki slučaj što je njegov praujak živio u Vilinju i što su sada i Thea dovukli ovamo, zar ne? Ali možda to nije imalo veze s knjigom. Svakako ga nije dovelo ovamo - još ju je smatrao romanom kad se cijeli pakao sručio na njega. Možda je ipak bila riječ o Theu samom... Theo osjeti nečiji pogled na sebi. Muški domaći s paketom na krilu sumnjičavo gaje promatrao; na trenutak je bio siguran da će ga prijaviti. Tada je shvatio da se vjerojatno vrpoljio i mumljao sebi u bradu. Pokušao je uputiti domaćem ohrabrujući osmijeh. Isuse, pomislio je, pretvaram se u Streedyja. Vilenjak u kojeg se pretvarao izvalio se na kraju sjedišta kao da ga je netko smotao a on se potom silovito odmotao. Streedy Kopriva bio je toliko iscrpljen pothvatom u Elizijskoj kući da nije čak ni razgovarao sa sobom: buljio je kroz prozor omamljenim pogledom nekog tko je preživio oružani sukob. Dakle ovako stvari stoje, razmišljao je Theo. Ja sam bjegunac, ali ne znam zašto. Radim za goblina promičući revoluciju koju ne razumijem. Moja najbolja prijateljica zaglavila je u boci na stolu najpodlijega gada na ovom svijetu. Što se još može dogoditi? Odjedanput ih zapljusne praskav zvuk, a autobus divlje zakrivuda. Theo se baci na trbuh u prolazu i ostane ležati čekajući da onaj tko je zapucao kroz prozore nastavi svoj posao, ali autobus se pocupkujući zaustavi, a prozori ostadoše

183

na svom mjestu. Theo proviri iz sredine prolaza - većina putnika iznenađeno je buljila u njega. Užurbano se vratio na sjedalo. "Što to radiš?" šapne Kumar. "Svi gledaju!" "Mislio sam da netko puca na nas. Na mene." Kumar strese glavom. "Puknuta guma, to je sve. Pokušaj se ponašati malo normalnije, hoćeš?" "O, svakako. Nema problema." Vozač autobusa, stari sivi doonie s prorijeđenom grivom i slamnatom kapicom naherenom između ušiju, uđe u autobus nakon nekoliko minuta odmahujući glavom i s gnušanjem cvokoćući svojim velikim plosnatim zubima. "Morat ćemo malo pričekati", objavi. "Poslat će drugi autobus po vas dok ovoga popravimo." "Za koliko će doći novi autobus?" upita gnomska žena izmučenog izgleda s dvoje male ali iznimno nemirne djece. Dok je vozač objašnjavao neke složenije formulacije koje su se sve svodile na "Nemam pojma", Thea ponovno uhvati panika. Pomisao da sjedi uz cestu pod usputnom kontrolom svakog džipa punog policajaca koji prođe bila je više nego što je mogao podnijeti. "Koliko je daleko do mosta?" upitao je Kumara. "Trebalo bi nam nekoliko sati hoda." "Misliš da bi Streedy mogao uspjeti a da ga ne nosimo?" Povratak pješice činio se gotovo jednako opasan kao ostanak, pogotovo što gaje onaj neumrli stvor sigurno još tražio, ali ovako će svakim korakom biti bliže utočištu umjesto da čekaju da ih prepoznaju i uhite. "Da? Onda idemo." Theov se strah malo ublažio kad su pobjegli iz središta grada, ostavivši tek tupu bol u njegovu želucu. Iako se nekoliko konvoja naoružanih policajaca provezlo pokraj njih, on i njegovi suputnici bili su dio cijele gomile goblina i kratkonogih dobbieja i drugog siromašnog vilinskog puka koji se vraćao prema predgrađima Grada prije redarstvenog sata. Nijedna skupina nije im uputila više od letimičnog pogleda. Bio je to, međutim, dug, težak put; netom su ostavili gužvu za sobom i uspeli se na najviše brežuljkaste ulice na granici između četvrti Zalaska i Sumraka i spuštali se s druge strane prema močvarama, Theo je bio toliko izmoren i bolnih nogu da mu se čak i mogućnost da ga zarobe Kukurijekovi slugani nije činila tako groznom. Barem bi me vjerojatno odvezli nekamo prije nego me počnu mučiti uspio bih sjesti na neko vrijeme. Isuse, u očajnoj sam formi. Nikad ne vidiš jednog od onih akcijskih junaka kako sopću prije nego što se počnu uspinjali oknima dizala i tome slično. Dok su klipsali zavojitom ulicom ususret sjaju kasnog poslijepodnevnog sunca, sami u susjedstvu, izuzev skrivenih pomaka na okruglim, zastrtim prozorima kroz koje su zirkali lokalni gnomi i boggarti, Kumar zaškilji prema bakrenoj liniji rijeke koja se pružala pred njima i posebno prema tamnoj masi ljudi i šatora na obalama iza Starog vilingradskog mosta. "Mnogo je kočija i kamiona parkirano pokraj logora", objavi. "Misliš da su to Kukurijekovi vojnici?" Gumb je rekao nešto o nekoj inspekciji, špijunskoj misiji Parlamenta Cvjetova, ali to je izvjetrilo iz Theove glave u popodnevnoj zbrci. Hoće li morati provesti cijelu noć skrivajući se u korovu? Kumar zakloni oči. "Ne znam - više je kamiona nego kočija, ali ne izgledaju poput onih što ih voze policajci. Ipak, bolje je da budemo oprezni." Na dnu brijega izabrali su sporedni puteljak preko brdovite pustoši između ruba Grada i močvara te su imali sreće susresti družinu goblina koja je međusobno dijelila bocu nečega vraćajući se na most nakon što su proveli dan tražeći posao u Gradu. Isprva su goblini Thea i dvojicu vilenjaka motrili s nepovjerenjem i činilo se da ne prepoznaju Vješaličino ime kad ga je Kumar pokušao upotrijebiti kao preporuku, ali kad ih je Theo upitao poznaju li glazbenika Čepa i izveo mali odlomak pjesme koju je pjevao s goblinskim muzikašima svoje prve večeri u logoru, počeli su se smiješiti. Jedan od njih čak ga je tada prepoznao, prijateljski se nasmijavši i nazvavši ga "cvjetoglavi grlotrubač" - što je Theo pretpostavio da otprilike znači "vilenjak koji misli da zna pjevati" - a onda mu ponudivši bocu punu bljutave tekućine. Pristojnost je zahtijevala da je kuša. Imala je okus kao da je načinjena od mahovine drveća i žestinu od koje su mu oči zasuzile. Goblini su veoma uživali u izrazu njegova lica i zvucima koje je ispuštao. Nastavili su prema mostu zajedno; Theo i njegovi prijatelji sada barem u dvojbenoj kamufiaži radnika koji se vraćaju s posla - dvojbenoj jer su Theo, pa čak i Kumar, bili očigledno preveliki da bi sami bili goblini, a kamoli Streedy, koji je bio gotovo metar viši od njihovih novih suputnika. "Ne vidim redarstvenike," reče Kumar dok su se približavali mostu, "iako vidim priličan broj civilnih tjelesnih čuvara. Zapravo, čini mi se da su tu većinom žene - Cvjetni narod, prema njihovu izgledu, ili su barem predobro odjevene da bi bile iz logora. Mislim da dijele hranu. I odjeću." Opet je zažmirio i zaklonio oči. "I punjene igračke." "O, čovječe, zaboravljam da živimo u izbjegličkom kampu. Gumb je pričao o nekakvoj dobrotvornoj stvari." Theo strese glavom. "Znao sam da mi je život u govnima, ali nisam ni pomislio da ću završiti nasuprot gomili bogatih dobročiniteljica. Možemo li to izbjeći?" "Pa, nastavimo li kružiti riječnom obalom umjesto da idemo ravno pokraj mosta, vjerojatno se možemo spustiti u logor a da ne privučemo mnogo pozornosti." Kumar se namršti. "Ali mnogo je ljudi na ovoj strani logora. Naposljetku, ipak se dijeli besplatna hrana." Goblini su također dokučili što se događa i uputili se ravno prema mostu da istraže. Theo se nije želio toliko približiti da ga netko od došljaka ne prepozna. Zapravo, jedino se želio vratiti u šator što je prije moguće, leći, a onda navući najmanje prljav čiji god pokrivač preko lica i jednostavno neko vrijeme provesti u očaju. Zaobišli su most i svu aktivnost oko njega, ali dok su prelazili široki nasip prema rijeci, Theovu pozornost zaokupi jedna od Cvjetnih žena u skupini od njih desetak koje su stajale na prikolicama kamiona dodajući nekakve vreće.

184

Trebao mu je trenutak da se uvjeri da je to ona: bila je odjevena u nešto kudikamo manje pomodno od haljine koju je nosila kad ju je posljednji put vidio. "O moj B..." Zgrabio je Kumara za ruku. "To je Poppy." "Tko?" Kumar je morao ispustiti Streedvja, kojem je pomagao. Visoki vilenjak zaleluja se poput radijskog tornja na jakom vjetru, ali se zaustavi prije nego što se prevrnuo. "Poppy. Ona cura koju sam sreo na putu u Grad." Bila je udaljena dobrih dvadeset metara od njih, a njezina vrana kosa bila je sputana pod šalom - bio je siguran da se nije prevario. Imala je na sebi nekakav svjetlucavi kombinezon boje zemlje za koji je pretpostavljao da je mogao biti Cvjetni ekvivalent radne odjeće; sa svojim rupcem sličila je na kakvu idealiziranu zavarivačicu Rosie s promidžbenog plakata iz Drugog svjetskog rata. Zapravo, čak i u svom jadnom raspoloženju morao je priznati da je bila prilično dražesna. "Poppy Kužnjak." "Poppy Kuž... M-misliš kći Prvog Vijećnika?" Kumar je zvučao kao da je upravo pokušao progutati ježa. Theo je zurio u nju, pun gnušanja prema onome što je predstavljala, ali i iznenađujuće čežnje. Kužnjakovo ime nije mu mnogo značilo kad su se prvi put sreli - više umna nego instinktivna spoznaja da je bila jedna od neprijatelja, ako ne i sama osobno kriva. Sad ju je bilo teško odijeliti od zlobna Kukurijekova smiješka dok se zmaj obrušavao na kuću Sunovrata s trbuhom punim smrti. Ipak, nije ju mogao gledati a ne osjetitilaki ubod žaljenja za onim što je moglo biti. Sjetio se kako se privijala uza nj, topla, meka i puna povjerenja... A njezin je otac pomogao ubiti tisuću ljudi u Sunovratovoj kući. Slika rasutih pougljenjenih tijela na podu saća ukazala mu se pred očima. Ratovao je sa samim sobom, eto kakav je to bio osjećaj. Pa i da nije njezina krivnja, ona je dio toga, zar ne? Poput jedne od onih ljupkih mladih gospođica koje su odlazile na Hitlerove zabave, a nikad nisu željele znati što se zapravo događa. Okrenuo joj je leđa i pokazao Kumaru da je spreman nastaviti. Napokon, to njezin tatica radi kako bi ona mogla polaziti svoju privatnu školu i visjeti po klubovima šmrčući pvciejski prah s ostalom bogatom Cvjetnom djecom. Dok tatičin partner Kukurijek drži moju prijateljicu u staklenki na svom stolu... O mili Isuse, naravno - Jabučnica! Možda mi može pomoći da dođem do Jabućnice! "Čekaj malo", rekao je i opet se okrenuo natrag. Kumar umorno uzdahne te s leđa povuče Streedvja za košulju. Visoki mladi vilenjak opet se zaustavi bez primjedbe ili vidljive znatiželje, poput igračke čija se baterija istrošila. Theo pozornije promotri prizor: Poppy je bila usred desetak Cvjetnih žena, pa kad bi se i odlučio na to i uspio probiti kroz gomilu izbjeglica dovoljno blizu da ga ona čuje, sam su'kamion okruživali divovski stražari i nekoliko izgledom gotovo jednako nepopustljivih dooniejskih vozača. Čak i da nisu vidjeli Kukurijekovu malu verziju Najtraženijeg čovjeka u Vilin-zemlji (ili jednostavno ne ubiju boga u njemu iz principa), još bi se mogli sjetiti njegova lica kad ga s vremenom ugledaju na lokalnom ekvivalentu noćnih vijesti. Nije imao pravo riskirati da parlamentarne trupe upadnu u tabor, jer kad bi on dotad kojim slučajem i otišao iz njega, vjerojatno bi bacili Gumba, Jaglaca i ostale negdje u tamnicu i uništili planove maloga goblina. Toliko o iznenadnoj ideji da bi mu Poppy mogla biti od neke koristi da dođe do Jabučnice. Nije mogao do nje bez prevelikog rizika, a uskoro će ona otići. Očigledno nije mogao otići do njezine kuće i pozvoniti: "Dobar dan, gospodine Kužnjak. Ja sam tip kojeg ste željeli mučiti - može li Poppy izići i igrati se?" Jedino ako... Bila je to apsurdna ideja, apsurdna kao i to da je bio bjegunac u Vilin-zemlji, a da ne spominje zmajeve, gobline i sve ostale proklete stvari koje su ga zadesile; okrenuo se prema krakatoj spodobi pokraj sebe. "Streedy, rekao si da poznaješ Poppy, je 1' da? Poppy Kužnjak?" "Theo, što radiš?" Kumar je djelovao zabrinuto. Ali Kumar je uvijek djelovao zabrinuto. "Postavljam mu pitanje. Streedy? Jesi li me čuo?" Kao da su gledali kako dio ledene sante puca, odlama se i kotrlja u more, proces tako bolno spor da ste se mogli samo zavaliti i čekati. Nakon približno pola minute, visoki vilenjak trepne i reče: "Poppy. Ona je draga. Sviđa mi se njezin glas." "Jer je ponekad čuješ kako priča, da? Želim sada razgovarati s njom. Možeš li mi to nekako omogućiti?" Promotrio je duguljasto, zbunjeno lice i srce mu potone. Bilo je smiješno, naravno. Velik dio Streedvjevih neobičnih sposobnosti činio se nehotičnim. Samo zato što je mogao čuti razgovore u Kužnjakovoj kući nije značilo da... "Ali Theo," polako će Streedy Kopriva, "ti nemaš školjku." Sranje. Jednostavno je pretpostavio da se moglo izvesti nešto čarobno - da ga je Streedy nekako mogao izravno spojiti s Poppy. No čini se da je magija Vilin-zemlje djelovala na način koji je bio više mehanički od toga, ili je barem tako bilo u ovom modernom razdoblju. Naravno da nije imao školjku. "Ja mogu govoriti s njom, pretpostavljam", reče Streedy. "Ali kako ti možeš govoriti s njom?" "Znam, znam, bila je to glupa ideja." Zaparao je nožnim prstom po zemlji. Poppy se uspravila, otirući čelo nadlanicom, zureći ponad močvara. Pitao se o čemu razmišlja. "Opa, čekaj malo", rekao je kad su ga vilenjakove riječi sustigle. "Ti možeš govoriti s njom?" Streedy kimne. Kumarov zabrinut izraz pojača se za boru ili dvije. "Što u ime Drveća pokušavaš učiniti?" Theo je ignorirao ferishera. "Onda, hoćeš li govoriti s njom? Hoćeš li joj prenijeti što ti kažem?" "Pokušat ću, Theo. Ali moja glava... malo me boli." "Znam, i žao mi je. Bit ću kratak. Hajde - pogledaj možeš li do nje doprijeti."

185

Iznenadio se jer je Streedy spustio svoju duguljastu bradu na grudi i sklopio oči umjesto da se okrene prema kamionu gdje je stajala Poppy i druge žene, no onda shvati da Streedy vjerojatno i ne zna da je ona nekoliko metara daleko. Pomislio je da mu kaže, ali na drugoj strani logora Poppy je već stavljala ruku u džep svoje odjeće. Izvadila je tanak predmet za koji je Theo bio siguran da je onaj isti srebrnasti štapić koji je upotrijebila na Postaji Zvjezdanog Okruga i podigla ga, slušajući. "Jesi li ikad pričao s njom, Streedy?" iznenada upita Theo. Streedy krene ponoviti njegove riječi, a onda odmahne glavom. "Onda se nemoj truditi da joj objašnjavaš tko si. Samo joj reci da je Theo želi vidjeti - ne, da se želi sastati s njom. Da si njegov prijatelj i da je važno da se Theo sastane s njom." Streedy prozbori riječi u zrak, nezgrapno parafrazirajući. Theo je promatrao Poppy. Nije mogao posve razaznati njezin izraz s tolike daljine, ali okrenula je leđa svojim susjedama i prešla nekoliko koraka po prikolici kao da traži osamu. Nakon stanke od nekoliko sekundi, Streedy Kopriva otvori oči i pogleda Thea, lica puna tjeskobe. "Pita kako može znati da sam tvoj prijatelj. Kako može znati, Theo?" Malčice je drhtao; Theo osjeti ubod grizodušja što gaje natjerao na očigledno težak zadatak nakon napora koji je izveo u Elizijskoj kući. "Upitaj je sjeća li se pjesama koje sam joj pjevao." Ali ona vjerojatno ne bi prepoznala riječi pjesme "New York, New York" čak i kad bi uspio uvježbati Streedvja da je otpjeva. "I reci joj da se još sjećam koliko joj je godina, ali da me nije briga." Isuse, što ti pada na pamet, Vilmos? upitao se u sebi dok je Streedy oklijevajući prenosio poruku. Morao si izabrati dvije stvari koje su usko povezane s romantikom. Sto to radiš, igraš se s osjećajima te djevojke? Udahnuo je. Spašavam Jabučnicu, naravno. A to i nije u cijelosti bila laž. Sviđala mu se Poppy Kužnjak. Onomad je bio zbunjen, a sada još i više, nakon onoga što se dogodilo u Sunovratovoj kući, ali još je tu bilo nečeg. Da, ali ona je školarka, rekao je samom sebi. Školarka dovoljno stara da ti bude prabaka, stiglo je predvidljivo pobijanje negdje duboko iz njegove podsvijesti. Podigao je pogled i spazio da ga Streedy strpljivo čeka. "Što kaže?" "Kaže da mora dovršiti neki posao ovog poslijepodneva, ali da će se sastati s tobom večeras. Gdje?" "Reci joj da izabere mjesto i vrijeme." Bio je zadovoljan uspjehom korištenja Streedvja kao prijenosnika, osjećajući nešto od oduševljenja koje je osjetio one prve noći dovezavši se u Grad, unatoč svemu što je katastrofalno pošlo po zlu. "I reci joj neka to bude blizu mjesta gdje je sada. Znam što danas radi." Streedy poslušno odrecitira Theove riječi, a onda sasluša odgovor. "Želi znati kako znaš što radi." "Reci joj da baci pogled istočno od mosta." "Theo!" Kumarov zabrinut izraz pretvorio se u pravi strah, ali Theo ga je ignorirao. Dok se Poppy okretala lijevo-desno zureći sa stražnjeg dijela kamiona, Theo se udalji nekoliko koraka od Streedvja i Kumara Šaša i mahne. Nije mogao posve vidjeti izraz na njezinu licu, ali ovaj gaje put mogao naslutiti. "Reci joj da time pokazujem koliko joj vjerujem." Streedy je slušao njezin odgovor dugo vremena. Kumar je koračao. "Veli da će se sastati s tobom na mjestu zvanom Kongregacijska dvorana u Ulici Glaistigove luke između četvrti Sumraka i Istokvode. Kad Kraljičin prsten izađe." Theo nije imao pojma što to znači - zvijezda, pretpostavljao je - ali je računao da će mu netko znati objasniti. "Reci joj daje to sjajno. Doći ću sam. Nadam se da će i ona." "Theo!" "Začepi, Kumar. Reci joj to, Streedy, a onda smo gotovi. Možeš poklopiti ili što već radiš." Još je zurila u njegovu smjeru. Ponovno je mahnuo, ovaj put ne toliko široko, a onda joj okrenuo leđa. Imao je osjećaj koji nije mogao posve objasniti, određenu vjeru da neće smjesta pozvati očeve tjelesne čuvare ni redarstvenike, ali nije imalo smisla stajati na javnom mjestu u slučaju da je pogriješio - i nije imalo smisla uvaljivati Streedvja i Kumara u nevolju ako je sebi dopustio preveliku samouvjerenost. "Hajde, Kumar. Želim razmisliti. I netko mi treba reći koliko je sati kad iziđe Kraljičin prsten." Izišao je otprilike u osam sati po smrtnom vremenu, krupna žuta zvijezda u blizini zapadnog obzorja. Theo ju je ugledao kako sjajno blista na crnom nebu kad je napokon našao restoran i sagnuo se kako bi ušao kroz niska vrata. Kongregacijska dvorana bila je koboldsko mjesto, malena, samosvjesno nekonvencionalna otmjena zalogajnica bez prozora, u uličici nedaleko od Ulice Glaistigove luke, koja se smjestila u središtu nekakve otkačene trgovačke četvrti nedaleko od Istokvodskih dokova. Koboldi su bili špiljska stvorenja, stoga je predvorje bilo vrlo mračno, no Theo se unatoč tome osjećao neugodno napadnim. Stisnuo se u kut iza stola glavnog konobara, blizu staklenog spremnika punog slijepih bijelih špiljskih daždevnjaka, i nadao se da će se Poppy uskoro pojaviti. Bilo je to takvo mjesto gdje ga je svaki gost koji je prošao kroz vrata barem na brzinu proučio - ne zato što su ga prepoznali, shvatio je nakon nekoliko uspaničenih trenutaka, nego što su se nadali da je bio netko vrijedan prepoznavanja. Bilo je to upravo onakvo mjesto na kojem su svi mjerkali jedni druge samo kao stvar principa. Nastojeći djelovati prirodno, Theo okrene leđa ulaznim vratima i prouči zidove od škriljevca - stjecao se dojam kao daje restoran isklesan iz kamena. Svuda po predvorju neobične slike bića, za koje je pretpostavljao da su koboldi, i raznolikih podzemnih životinja bile su urezane u tamnu površinu, a onda lako premazane nekakvom fosforescentnom kemikalijom te se činilo da lebde nekoliko palaca ispred zidova. Theo nije imao pojma jesu li bile čisto dekorativne ili zasnovane na stvarnoj koboldskoj narodnoj umjetnosti. U svakom slučaju, nije čak ni znao da postoji nešto kao koboldska narodna umjetnost, a i da je postojala, nije se mogao odlučiti je li bila ultra-kul, tek konvencionalna - pomalo

186

"lanjska" - ili kičasta poput slika borbi s bikovima i pasa koji kartaju. Naravno, čak i crna baršunasta slika borbe s bikovima, u valjanom kontekstu, mogla je opet biti kul... Jednostavno ne znam kako ovdje išta funkcionira, od najvažnijih do najmanje važnih stvari. Trebao bih zabilježiti da ne zaboravim: ni pod kojim okolnostima ne pokušavaj se pretvarati da si netko tko je zapravo odrastao u Vilin-zemlji... "Theo?" Okrenuo se i osjetio kako mu se utroba malo zgrčila. Čak i na slabom svjetlu nije izgledala poput neprijatelja, dapače. "Zdravo. I hvala što si došla." Zastao je, nesiguran što da učini, a onda je uhvati za ruku i zadrži na trenutak prije nego što ju je ispustio. O, to si glatko izveo, rekao je samom sebi. Možda bi joj, kad dovršiš rukovanje, mogao dati besplatan uzorak voska za podove ili nešto slično. "Nisam mislila da ćeš zbilja biti tu." Poppy mu još nije uzvratila pogled. Bila je malo bolje odjevdna nego kad ju je vidio na mostu - crni kaput, duga suknja i jednostavni sivi pulover - ali nekako izrazito boemski. 'i4ožda zbog ravnih sandala ili sjajne niti oko njezina vrata, koja je izgledala poput srebra, premda je svjetlucala u bojama vatre. Theo je dovoljno znao o ženama i njihovoj odjeći da prepozna kako je pokušavala uspostaviti doličnu ravnotežu između... čega? Između činjenice da joj se sviđao i da ga je mrzila? Između želje da izgleda dobro ali ne i previše dostupno? Samo zato što je prepoznavao dvojaku poruku kad je vidi, nije značilo da je znao točno što je ta poruka sadržavala. Nakon nelagodne stanke, rekao je: "Hoćemo li sjesti? Osjećam se... pomalo uočljivim danas." "Tko me zvao?" upitala je dok ih je mali kobold u dekorativnom kaputiću s kukuljicom vodio do stola. "Bio je vrlo čudan." "Čudniji nego što misliš. Objasnit ću poslije." Stol je bio smješten uz jedan stražnji zid, izvan izravnog svjetla i vatre. Dok se opuštao, shvatio je daje iznimno gladan. "Što ovdje poslužuju? Je li hrana dobra?" "Divna je, iako sam ovdje bila samo nekoliko puta." Ogledala se oko sebe. "Znaš, mojeg su brata ubili u krčmi malo dalje niz ulicu." "O moj...! Poppy, to je strašno. Jesi li sigurna da želiš ovdje jesti?" Slegnula je ramenima. "Znam da misliš da sam grozna, ali nikad nismo bili bliski. Zapravo, nikad mi se nije sviđao. Bio je zločest, opak dječak." U očiglednoj nelagodi otvorila je svoj jelovnik, koji je sjajio vlastitim, slabašnim, bjelokosnim svjetlom. "Što ćeš ti naručiti? Gotovo sve je fungus, ali rade strašne stvari s njim." Gljive, prisjetio se nakon blaga trzaja. Gljive sufungusi. Ima ih mnogo i u kineskoj hrani. Ipak, bilo je teško biti pretjerano oduševljen. "Ti naruči za mene." Nezemaljsko svjetlo jelovnika kupalo je njezino lice kao da je Vermeerov portret. Bilo je zavodljivo - sve to, ne samo lijepa mlada žena za stolom preko puta njega. Bilo je divno opet sjediti u restoranu kao da se vratio normalnom životu. Kad bi se toliko isključio da ne primjećuje ženu ptičje glave u obližnjem separeu, kad bi se pretvarao da su agresivno izložena krila drugog gosta bila samo kostimirana afektacija a ne živi privjesci, mogao bi zamisliti da se opet vratio u svoj svijet. Zapravo, bilo je prezavodljivo. Koboldski konobar stajao je pokraj stola. Theo nije ni primijetio da je prišao. Nije bio najprivlačnija vrsta koju je Theo vidio u Vilin-zemlji - koboldi, premda čovjekoliki, malčice su sličili ćelavim glodavcima, nosova velikih i istaknutih tako da se činilo da im ostatak lica zaostaje za njim, gotovo prozirne svijetlo ružičaste kože naborane poput nožnih prstiju koje je netko predugo držao u kadi. Ali unatoč obješenoj čeljusti, konobar je imao stidljiv, umiljat osmijeh, i Theo se odjednom zapita je li bio poput Kumara - student koji je radio u restoranu da si plati školovanje, odlučan da uspije među onima koji su se smatrali boljima od njega. Je li se probio iz nekog mjesta poput onog mračnog koboldskog sela pod željezničkom prugom...? Da, svatko ima svoju priču, pomislio je i pogledao Poppy. Poznajem li njezinu onako dobro kao što mislim? "Žele li gospoda nešto popiti?" upita konobar. Iscrpljen i shrvan, Theo zatraži vode. Poppy, možda oprezna iz osobnih razloga, naruči čašu vina umjesto Krilosvijača. "Čuj," rekao je kad se mali konobar povukao, "postoje neke stvari o kojima zbilja moram s tobom razgovarati..." "O, i ja. Pobjegla sam od kuće." "Što?" "Žestoko sam se posvadila s ocem. Bila je to prava stvar, ne samo vikanje. Želi da se udam za sina lorda Kukurijeka, Antona. To je nemoguće. On je potpuno lud - odvratan. A onaj njegov polubrat, ili što je već..." Zadrhtala je. To nije bila teatralna gesta. "To bi se ionako dogodilo. Jednostavno više ne mogu živjeti s tim ljudima. A nakon onoga što su učinili Sunovratovoj kući, Sljezovima i Ljiljanima... Theo, vidjela sam te sa Zirusom Zelenkadom, sigurno si čuo što se dogodilo njegovu obiteljskom domu - njegovoj cijeloj obitelji." Pogledao ju je, zapanjen. Pobjegla je. To bolje za nju, naravno, ali za njega... "Što je, Theo? Sigurno znaš za Sunovratovu kuću, iako nisi iz grada." "Ja... Bio sam ondje. Bio sam unutra... kad se to dogodilo." "Crnog mi željeza! Zar zbilja?" Buljila je. "Pitala sam se zašto nisi nazvao kad sam se doslovno... O, Theo, to je... Žao mije." Na njegovu žalost, počela je plakati. "Tako mi je žao." "Nisi ti kriva." Što se dogodilo s bezobzirnom školarkom koja je otpisala smrt vlastitog brata kao smetnju? Pokušao joj je dodati svoj ubrus, ali ona je već pronašla rupčić i malodušno brisala svoj nos. "Nisi ti kriva, Poppy." "Kriva je moja obitelj. Moja odvratna obitelj." { "Jesi li zbilja pobjegla? Možeš li se vratiti?"

187

Odmahnula je glavom, a onda opet ispuhala nos. "Moj je otac poslao kućne stražare u potragu za mnom po cijelom gradu. Zato se nisam mogla s tobom sastati na jednom od onih mjesta kamo inače zalazim. Ne voli kad mu prkose, staro čudovište." Theo duboko udahne. Ne samo daje neće moći iskoristiti da se domogne Kukurijeka kao što se djelomice nadao, nego je sada i veća opasnost da bi ga mogli pokupiti plaćenici njezina oca ako ga slučajno nađu s njom. Pa, što je tu je - u govnima sam. To je to. Točka. Kraj priče. Pretpostavljao je da zapravo ionako nije bilo važno: čak i da ga je mogla uvući u Kukurijekovu kuću, nije imao ni najmanjeg pojma kako bi odatle nastavio. Na neki način, to je bilo oslobađajuće. Još je morao smisliti što da poduzme u vezi s Jabučnicom, ali neće morati manipulirati s Poppy kako bi to izveo. Nikad se nije osjećao dobro što se toga tiče. Pozorno ju je odmjerio. Želio joj se otvoriti, ali nije se mogao posve otresti prizora bezbrižnih, ljupkih Hitlerovih djevojaka koje odlaze na divne zabave u Berlinu dok SS-ovci odvlače nepoželjne u logore. "Jesi li zbilja otišla? Nije to samo jedan od tvojih trenutaka, a onda ćeš se vratiti ako tatica reče da se ne moraš udati za malog Kukurijeka, i možda ti povisi džeparac?" Suze su joj još obrubljivale oči, ali lice joj naglo postane hladno. "To ti misliš? Da bih se vratila i živjela s onim... ubojicama? Za veći džeparac?" Zgrabila je svoju torbicu i počela ustajati. Theo pruži ruku da uhvati njezinu ali ona se istrgne. "Zbilja sam glupa", rekla je. "Pokušala sam se uvjeriti daje ono što moj otac radi samo politika. Krivo. I pokušala sam se uvjeriti da sam te krivo procijenila, da sam ja kriva što igram igrice, da si zapravo drag dečko. Pogriješila sam glede mnogo toga, čini mi se." Theo ustane dok se okretala. Stolica mu se prevali. Ostali gosti stadoše ih promatrati. "Poppy, molim te, samo sam morao znati. Da te malo iskušam, valjda. Molim te, vrati se, ja... moram ti nešto reći." Vilenjaci s obiju njihovih strana stadoše šaputati. Sranje, pomislio je, ako ne prepoznaju mene, vjerojatno će prepoznati nju. "Sjedni, molim te!" Pustila je da ju povuče dolje. Ispravio je svoju stolicu i nagnuo se preko stola. "Što mi moraš reći?" upitala je, opet otirući lice. "Moram nešto priznati." Dovraga sve, zar ne? Lice joj postane mirno a oči nepovjerljive, kao da je navukla zastor i provirivala iza njega. "Imaš ženu kod kuće u zemlji Tratinčica, je li? Malu prigradsku kuću u Jarebiki? Djecu? Osobnog polovnog hoba?" Nasmijao se protiv volje, iako se osjećao kao da se sprema skočiti kroz prozor ne znajući što je s druge strane. "O, ne. Ne, želio sam ti reći..." Nagnuo se naprijed. Ostali gosti djelovali su kao da su opet izgubili zanimanje, ali nije bilo loše biti na oprezu. "Trideset mi je godina, Poppy." "Što? Misliš da je to smiješno?" Opet je krenula ustati. "Nemoj! Istina je." "Lažljivče! Kako je to...?" Zastala je, iskolačila oči. "Crnog mi željeza, pa ti si smrtnik!" "Ššššš!" Uhvatio ju je za ruku daje zadrži blizu. Ukočila se, ali se nije istrgla. "Ne. Pa, u neku ruku. Duga je to priča. Želiš li je čuti?" Upravo je u tom kritičnom trenutku mali konobar stigao s tanjurima punim hrane koju Theo nije mogao ni prepoznati etničku kuhinju koja je pomahnitala, a onda stoljećima bila utamničena u mračnoj špilji - te ih počeo slagati zanemarujući s profesionalnom vještinom iznenadni muk koji je zavladao za stolom. Theo nije mogao odrediti što je bio prilog a što večera, jedino je prepoznao tanjure budući da su bili na dnu. No to sada uopće nije bilo važno: bio je prenervozan da bi jeo. Kad je konobar opet otklizao dalje, Theo joj ispriča sve, počevši od sažetog prikaza svojeg života prije prelaska u Vilinje. Bio je u napasti da uljepša stvari, ali to nije učinio, podastrijevši joj umjesto toga točnu i istinitu sliku: tridesetogodišnjak s poslom koji nikamo ne vodi, prilično dobar glazbenik, s društvenim vještinama koje su bile daleko od neodoljivih, posebno kad su u pitanju bile veze. Pokušao joj je ocijeniti raspoloženje, ali ono što je smatrao odbojnom Cvjetnom krinkom još joj je bilo na licu: pijuckala je svoje vino, prčkala po hrani i slušala, ali je svoje misli zadržala za sebe. Ispričao joj je o pronalasku knjige svojega praujaka, o iznenadnom pojavljivanju vilenice, za kojom je odmah uslijedio neumrli stvor, o njegovu zapanjujućem dolasku na mjesto za koje nikad nije vjerovao da postoji. Kad je stigao do dijela u kojem ga je Jabučnica dovela u Sunovratovu kuću, prvi val adrenalina je splasnuo te je počeo osjećati koliko je bio gladan. Izabrao je jednu od najmanje uznemirujućih stvari pred sobom, nabo komad na čudnu vilicu duguljastih zubaca i stavio ga u usta. Nije bilo tako loše, premda se na kombinaciju slatkog i mošusnog isprva bilo teško naviknuti, ali popuštanje straha stvaralo je vrlo dobar umak. Dok joj je prepričavao ostatak onoga što mu se dogodilo, pažljivo izbjegavajući bilo kakav spomen Gumba ili njegovih planova i aktivnosti - nije imao prava stavljati živote goblina i njegovih drugova u opasnost, ma što Jnislio o djevojci - kušao je sve više i više koboldskih poslastica. Ukras od ušećerenih stonoga na vrhu jednog jela malo mu se zgadio, ali je naposljetku napravio brdašce onoga što mu se najviše sviđalo na svojem tanjuru. Na kraju je gotovo svaka rečenica Theove priče završavala s vilicom punom hrane. Neko je vrijeme šutjela kad je završio. Popila je vino, a onda pokupila torbicu i ustala. "Zar odlaziš?" Strah ga odjednom ponovno stisne. Dopustio si je da se previše opusti. Je li bila dovoljno ljuta da ga izda? "Ne, idem na toalet. Je li to u redu?" Kimnuo je. Želio je da ga uvjeri kako neće nikoga nazvati, kako neće sjediti tu poput budale kad specijalci budu provaljivali kroz vrata pucajući ili zujeći ili što su već radili iz osinjačkih pušaka, ali znao je, ako je kani zadržati na svojoj strani, da joj mora vjerovati. Ljudi su umirali za gora načela, pomislio je. Ali ja radije ne bih umro.

188

Bilo je to možda najdužih deset minuta koje je proveo otkad je utekao iz gorućih ruševina Sunovratove kuće. Pijuckao je vodu, premještao ostatke koboldske kuhinje po tanjuru i nastojao što je najbolje mogao izgledati kao netko tko nije vrijedan da ga ostali gosti dvaput pogledaju. Kad ju je ugledao kako se vraća prolazom, i dalje s krinkom ravnodušnosti, doživio je dvije istodobne i potpuno različite reakcije. Dakle, bio sam budala? Je li se zbilja nagodila s ocem - njezina sloboda za moju? Zbilja je lijepa. Poppy se smjesti ne susrećući njegov pogled. "Samo želim znati jednu stvar", napokon je rekla. "Moram znati. Jesi li došao ovamo zato što si me htio iskoristiti da spasiš svoju prijateljicu?" Odjednom je poželio daje naručio i pravo piće. "Da. To nije bio jedini razlog, ali nadao sam se da ćeš mi nekako pomoći. Ona mi je bila više od prijateljice... Hoću reći, spasila mi je život. Više puta." Poppy polako kimne. "Ali to nije bio jedini razlog, rekao si." "Sviđaš mi se, Poppy. Uvijek si mi se sviđala. Kad sam te vidio u taboru, shvatio sam da... si mi nedostajala." Ona zaškilji u njega. "Ako me pokušavaš oplesti čarima, Theo Kako--Se-Već-Zapravo-Zoveš, radije se sjeti da si početnik. Ako mi lažeš, sredit ću te gore nego što bi onaj gušter Kukurijek mogao sanjati." Pogled joj opet padne na stol. "Ne mogu ti pomoći, Theo. Čak i kad bih se vratila - a nikad se neću vratiti - ne bi me pustili na obiteljske katove Kukurijekove kuće, ne nakon scene koju sam izvela bježeći odatle. Ali ne krivim te što želiš spasiti svoju vileničku prijateljicu, iako je zajedljiva mala kuja. Pa ako hoćeš odmah otići, samo mi reci istinu i idi. Ne moraš se brinuti za mene - neću te izdati. Ali ako mi lažeš i pretvaraš se da ti je stalo do mene misleći da ćeš pronaći način da me iskoristiš kako bi pomogla tvojoj prijateljici nakon što sam ti rekla da ne mogu, onda ću te natjerati da poželiš da me nikad nisi sreo. Zbilja hoću. Razumiješ?" Toliko mu je odlanulo da se zamalo nasmijao. "Je li ti itko ikad rekao da si prilično strašna za nekog tko ima sto pet godina? Kladim se da onaj div ljudožder još ima noćne more." Tupo gaje pogledala. "Div...?" "Kad si me izbacila iz auta, onomad kad sam tek stigao u Grad." Počelo mu je biti neugodno što se smiješi. Još je osjećao posljedice događaja koji su se zbili toga dana. "Bit će ti drago znati da me Jabučnica proglasila dripcem što sam se onako ponio prema tebi." "Dripcem?" "Oprosti. Smrtni izraz koji se ne može prevesti, pretpostavljam. Glupanom. Bezobzirnom budalom." Poppy kimne. "Onda se nadam da ćeš je spasiti. Ona je barem razumna." "Što je to sa ženama? Možete se međusobno mrziti iz dna duše, ali se sve ipak udružite kako bi se složile da su muškarci svinje." "Jer muškarci jesu svinje." Majušan osmijeh sad joj se došuljao na lice, ali kao da je i ona osjećala kako još nije posve spremna upotrijebiti taj dio svog arsenala pa se opet uozbiljila. "Dakle, znači li to da mi vjeruješ kad ti kažem da ne mogu pomoći tvojoj prijateljici?" "Da. Pokušavam ne misliti previše na to. Osjećam se poput najpod-lijeg šljama na svijetu. Evo me, sjedim u lijepom restoranu, a ona je u boci." "Ali ako žele tebe, neće joj ništa učiniti. Ona je samo vilenica. Ona nije važna." "Zbilja u to vjeruješ?" "Nekoć sam vjerovala, pretpostavljam. Ali htjela sam reći da nije važna njima. Kukurijek je okrutan, ali zapravo ga zanima moć. Njegov ,sin i... ono drugo stvorenje, pa, ti bi mogli biti spremni na sve, ali on im je neće dati dok je više ne bude trebao. Što znači, dok ne bude imao tebe. Dokle god si slobodan, ona je vjerojatno više-manje sigurna." Theo uzdahne i zavali se. "Zlo mije od svega toga. Pričajmo o nečem drugom. Što ti radiš? Gdje si odsjela? Hoćeš li se vratiti u školu?" "Zbilja želiš znati?" Njezina potreba za neprestanim uvjeravanjem malko gaje plašila, ali sjetio se daje u njoj bilo i čelika te daje ne bi smio podcjenjivati. Ona divovska protuha vjerojatno je imala noćne more. "Da, zbilja. I mislim da bih mogao popiti i čašu vina." Odsjela je kod prijateljice zvane Drusilla, djevojke koju je poznavala iz škole, a koja je odustala kako bi se udala za mladića koji je studirao za iscjelitelja. Njih dvoje živjeli su u kućici u trošnom Prijepodnevnom predgrađu na najjužnijem kraju grada - "Doslovce na mjesecu, ali je kućica slatka, a Drusilla i Donnus su vrlo sretni", objasnila je. Nije znala što će poduzeti u vezi sa školom. "Ovo mi je posljednja godina, a mrzim to mjesto. Uopće ti ne žele postavljati prava pitanja, samo žele da naučiš dovoljno kako bi mogao voditi uljudne razgovore na plesovima s momcima iz Rašljačke akademije." Stresla je glavom. "Nije to za mene, Theo. Pokušavala sam pomoći nekim organizacijama poput Kćeri Luga koje pomažu ljudima koji su nastradali u sukobima - to je najmanje što mogu učiniti s obzirom na to daje čudovište od mojeg oca sve to započelo - ali mislim da ne mogu ostati ni pri tome. Većina se tih žena više brine hoće li ih tko vidjeti kako čine dobra djela nego kako da ih učine. Jučer, kad si me vidio, kasnili smo pola sata jer nisu htjele istovariti kamion dok pisari i ostali zrcalnici nisu bili na svom mjestu. Slično je kao u Mladim Pupoljcima, samo što su svi toliko okruženi tako gustim oblakom čarolija za pomlađivanje da se možeš ugušiti. Mrzim to." Dokrajčio je vino i unatoč tome što se osjećao opuštenije nego proteklih dana, počeo se zabrinjavati što se predugo zadržao na jednom mjestu. "Možemo li otići u šetnju? Htio bih otići odavde."

189

Uputila mu je procjeniteljski pogled. "Šetnju? Misliš pješice? Dakako." Platila je račun mahnuvši prstima nad njim. Zapitao se koliko bi njezinu ocu bilo lako ući joj u trag preko njezinih troškova. Bogatašice, slutio je, nisu često razmišljale o takvim stvarima. Nije ih poznavao mnogo, ali neke koje je upoznao prije Poppy nisu ga navele da promijeni mišljenje. Bila je tu, na primjer, Sandra, kći slavnog glazbenika, koju je upoznao u klubu i kratko s njom izlazio. Ona bi jednostavno odšetala iz restorana i barova ne plativši, ne u namjeri da ikoga prevari, nego jednostavno pretpostavljajući - obično s pravom - da su svi znali tko je ona i da će račun poslati njezinu ocu. Ili očevom menadžeru, da budemo točniji, budući da se slavni basist i sibarit koji ju je napravio nije brinuo o svojem bankovnom stanju išta više od engleske kraljice. Kongregacijska dvorana bila je udaljena manje od milju od dokova, a vani je miris Ysa bio vrlo izrazit, podsjećajući više na miris oceana nego što mu se činilo na muljevitim ravnicama blizu Starog vilingradskog mosta. Povela ga je nekim uskim uličicama Istokvode, gdje su naherene zgrade i tamni prolazi bile poput gradnje s početka 19. stoljeća u svijetu smrtnika - New Orleansa, možda, ili nerazvijene četvrti Napulja. Čudna glazba, čudna poput goblinske ali nepobitno drukčija, dopirala je s nekih viših katova. "Koboldi?" upitao je sjetivši se restorana. Poppy se nasmije. "Ti si zaista potpuni stranac, zar ne? Ne bi mogao natjerati kobolda da živi na visokom katu da mu iznajmiš stan besplatno. Ne, u ovom dijelu uglavnom živi običan radnički vilinski puk, a ono zvuči poput glazbe vodenih vila. Ovdje ih ima poprilično, ali većina živi dolje u lučkom predjelu ili čak na barkama i splavima." Theu se sviđala glazba i sviđalo mu se šetati, osjećajući se gotovo normalno. Sviđala mu se i Poppy. Razmislio je na trenutak, a onda je uzeo za ruku, znajući da prelazi neku vrst Rubikona, ma kako se malom ta gesta možda činila. Nastavili su neko vrijeme u tišini, njih dvoje, hodajući u tom trenutku bez napora kroz toplu, vlažnu noć poput dupina koji klize bok uz bok kroz tropske valove. Natjerala ga je da se zaustavi pokraj sjenovitog zida, točno izvan lutajućeg plamena ulične svjetiljke. Na trenutak je pomislio daje spazila nekog poznatog u skupini mladića koji su se smijali i glasno razgovarali izlazeći iz krčme na suprotnoj strani ulice, ali kad su nestali u noći, shvatio je da ga uopće nije zaustavila iz straha. Ovio je ruke oko nje osjetivši kako se priljubljuje uz njega pažljivom zadubljenošću nekoga tko gradi nešto važno. "Drago mi je što si me nazvao", rekla je. "Puno sam mislila na tebe." Nije želio reći ništa glupo. Nije uopće ništa želio reći. U prošlosti se uvaljivao u nevolje boreći se s pitanjem o tome što se trebalo govoriti u takvim situacijama, a sad je bio još manje siguran. Ali nije joj lagao: biti s njom bilo je dovoljno, zasad. Pa što je drugo trebalo reći? Ljubila se jako dobro. Ulazila je u to s neustrašivom odlučnošću - ne u žurbi, ali ne i poigravajući se. Bilo je samo nekoliko trenutaka kad se mogao dovoljno usredotočiti da se zapita zašto je vilinsko ljubljenje bilo tako slično ljudskom, je li se sav vilinski narod ljubio kao da je to najvažnija stvar u svemiru ili je to bila samo Poppy Kužnjak? To što je zapravo bila školarka, što ga je zabrinjavalo još otkad je prvi put obznanila svoje osjećaje, više nije bilo toliko važno. Kako god se uklapala u vlastito društvo, prema kronologiji njegova svijeta bila je na životu prije nego što je Teddy Roosevelt došao na položaj, a to je značilo da ako je itko tu bio maloljetnik, to je bio on. Prema vilinskim mjerilima, Theo je vjerojatno bio u dječjem vrtiću ili prvom razredu. Njezin trud u sklapanju njihove veze nije bio uzaludan: bila je pripijena uza nj tako čvrsto da se gotovo činilo da su srasli u jedno, a svaki mali pokret koji je napravila kao da ga je istodobno doticao na nekoliko mjesta. Zapitao se je li jednostavno izgubio razum zbog one jedne čaše vilinskog vina: činilo mu se da mu glava lebdi, a ostatak tijela bio je topao i ugodno svrbljiv. Je li to bila ljubav? E, to je bila zapanjujuća pomisao. Svakako se radilo o pohoti, ali izgleda da postoji i nešto više. Nakratko se otrgnuo i naslonio lice uz njezinu glavu. Kosa joj je mirisala poput vanilije, poput kozokrvine, poput drugih stvari koje nije čak ni mogao imenovati ali ih je želio mirisati do kraja života. Prije pola sata prepirao se sa sobom o tome je li zavodio tu djevojku, ali sad se osjećao kao da je on bio taj koji se nalazio u opasnosti da se beznadno i bespomoćno zaljubi. Je li možda upotrijebila neku čaroliju na njemu? Nije u to vjerovao - možda kad ga je prvi put srela, ali nakon što je skupila hrabrosti da mu da taj ultimatum, da ode ili ostane ali da bude iskren? Bože, mislim daje ovo stvarno. Mislim daje... stvarno. Izgubljen u toploj noći, naslonjen na zid i privijajući Poppy tako blizu da je zaboravio što je gore a što dolje, ma sve, trebalo mu je pola minute da primijeti obris na suprotnom kraju ulice. Disala mu je u uho i istodobno ljubila ga i grickala, a to je bila najčudesnija, omamljujuće divna stvar koja mu se skoro dogodila, ali bilo je nečeg u pokretu udaljene figure dok je teturala iz jezera svjetlosti u sjenu te zatim opet na svjetlo što mu je privuklo pozornost. Bacila je pod još jedan mlaz svjetla ulične svjetiljke, možda stotinu stopa od njih. Tek je tada primijetio daje nosila oklop policijskog redara. Srce mu se iznenada zaledi u grumen. Koraknuo je od zida, zamalo je srušio Poppy, zgrabio je za ruku i počeo hodati tako brzo da se spo-taknula. "Stoje?" "Iza nas. Onaj drot... onaj redarstvenik. Možeš pogledati, ali za ime Boga, nastavi hodati." "Ali bit ćemo mu sumnjivi što smo ovako odjurili...!" "Nećemo ako je pravi policajac - a mislim da nije. Pričao sam ti o onom stvoru koji me progoni. Posljednje tijelo koje je uzeo bilo je tijelo redarstvenika u Sunovratovoj kući. Hodaj brže. Kad zademo za ugao, potrčat ćemo."

190

"Neću bježati od nekog... bauka, Theo. Imam zaštitnu čaroliju u torbici..." "Ne razumiješ, Poppy. Taj stvor je gadan, ne može biti gadniji. Osim ako nemaš čaroliju koja je istovjetna maloj atomskoj bombi, bolje da se izgubimo odavde. Trči li?" Ovaj put zvučala je uznemirenije. "Hoda... Hoda brzo. Kreće se zbilja čudno." "Vjerojatno mu sad već nedostaju neki dijelovi. Kako si došla ovamo večeras? Molim te reci mi da si se dovezla." "Posudila sam Drusillin dvosjed. Mrzim noću unajmljivati kočije u Istokvodi." "Koliko je daleko? Nema veze - nemamo drugog izbora. Mislim da ga čak ni odlazak na mjesto puno ljudi neće zaustaviti. Nije ga briga. Evo ugla." Čvrsto joj je stisnuo ruku. "Morat ćeš nas voditi. Pričekaj dok mu se ne izgubimo iz vida... sad... trčiV Pojurili su ulicom natrag preko Istokvode prema restoranu. Nekoliko starijih vilenjaka koji su izlazili iz druge zgrade morali su im se maknuti s puta i povikati uglađene kletve za njima, ali Theo nije imao vremena za nečije povrijeđene osjećaje. Poppy je parkirala malo, elegantno vozilo u pokrajnjoj ulici iza ugla od Kongregacijske dvorane. Theo je mogao samo skakutati s noge na nogu u mučnoj panici dok je petljala oko njegove strane čarolije otvaranja. Nakon trećeg neuspješnog pokušaja, pozamašna sjena dotetura iza ugla u mračnu ulicu, zastavši na trenutak kako bi okrenula kacigom pokrivenu glavu slijeva nadesno, više poput radarske antene nego poput osobe koja zbilja nešto traži. Ako je Theo imalo sumnjao u identitet njihova progonitelja, sada je bio siguran: stvor se nije kretao poput ijedne normalne osobe, vilenjaka ili smrtnika. Ruke su mu mlohavo visjele na bokovima, a glava se klatila poput nečeg mehaničkog. "Imam ga!" reče Poppy dok je otvarala vrata. Theo potrči na suprotnu Siranu i uskoči unutra, neodređeno svjestan da se sjedalo ovilo oko njega, kao da je živo, ali u prevelikoj panici o tome nije mogao razmišljati. "Samo vozi", reče. "Što dalje." Okrenuo se da pogleda. Stvor se sada približavao brzo, ukočenih nogu ali ipak jezivo okretan. Mogao je vidjeti lice kako mlitavo poskakuje pod kacigom dok je trčao, njegov nositelj nezainteresiran za prenošenje smrtnih osjećaja, možda čak i ne shvaćajući te pojmove. "Odmah! Požuri!" Auto brujeći oživi i umalo poskoči od ruba pločnika. Theo se u paničnom strahu pomoli da se nisu parkirali u slijepoj ulici. Nisu. Osvrnuo se; stvor je gledao kako odlaze. U njegovu držanju nije bilo ničeg poraznog ili frustrirajućeg. Jednostavno će početi ispočetka - već je hodao prema njima dok se gubio iz vida. Theo je odjednom bio iznimno zahvalan što stvor nije oteo tijela s krilima. Činilo se da nije planirao pa je njegova grozomorna fanatičnost imala barem jednu nuspojavu. Pola sata kasnije skrenula je u prilaznu cestu koja je vodila prema Starom vilingradskom mostu, parkirala i ugasila prednja svjetla dvosjeda. Približio joj se i uhvatio je za ruku. "Pa, prilično zanimljiv sudar, ha?" Pokušao se nasmijati, ali nije uspio. Bilo je previše grozno čak i za najcrnju vrstu humora. "Što ćeš sada?" "U vezi s Jabučnicom? Ili u vezi sa... nama?" Slegnula je ramenima, tužno se osmjehnula. "Oboje, pretpostavljam. Nije baš dobro vrijeme za nas, zar ne?" "Ne znam. Ne znam ništa ni o čemu. Ali neću jednostavno nestati, ako te to zabrinjava. Pa, pretpostavljam da bih mogao, ali to neće biti mojim izborom." "Nemoj to govoriti, Theo. Nešto ćemo smisliti. Imam prijatelje - neki od njih poznaju važne ljude..." "Da, ali nitko, ma koliko važan, neće spriječiti Kukurijeka u onome što radi, a iz nekog razloga koji nitko ne može objasniti, ja sam upleten u to." U glavi su mu se motala još mnoga pitanja koja joj je trebao postaviti, stvari koje je kći Kukurijekova partnera mogla znati, a drugi nisu, ali bilo je prekasno i bio je preumoran. "Mogu li te opet vidjeti?" "Naravno." Uzela mu je ruku, prinijela je usnama, a zatim stisnula uz obraz. Pomilovao je njezinu crnu kosu. "Naravno." "Moram razmisliti. Moram se raspitati. I ja znam neke ljude. Ali uskoro ću te nazvati - ako smislim način, ovaj put ću to izvesti sam." Njihov poljubac opet je zaprijetio da se pretvori u nešto puno složenije. Njegovoj je svijesti bilo iznimno teško prikupiti kvorum da je pusti iz naručja - njegova su stopala i noge željeli spavati nakon dana hodanja i trčanja, ali ostatak njegova tijela smatrao je stopala i noge budalama, dok su dijelovi između njegovih nogu bili na rubu prave pobune. Istrgnuo se dok je još mogao, poljubio je još nekoliko puta, a onda se nespretno izvukao iz malog vozila. Nije bila riječ o tome da je bilo prerano za njihovu vezu - buktio je rat, za ime Boga! - nego da zasad nije imao mjesta za nju u svojem životu, a osjećaji ovako iznenađujuće ozbiljni i jaki inače bi ga jednostavno rastrgali. "Theo?" upitala je dok je prilazio prozoru na vozačevoj strani da je poljubi za oproštaj. "Zbilja dijeliš šator s goblinom? I pjevaš s njima?" "Da, više-manje." Oklijevao je, zabrinut da će reći neku glupu aristokratsku stvar o tome da su prljavi ili zločinci i nenamjerno ga natjerati da požali što mu se toliko sviđa. "To je sjajno. Uvijek sam željela upoznati goblina. Otac me nikad nije puštao blizu njima." Sjetio se Gumbovih jasnih planova za revoluciju. "Svi bi mogli bolje upoznati gobline ovih dana." Poljubio ju je. "Laku noć, Poppy. Hvala... na svemu." "Ne bih smjela to govoriti," rekla mu je, "ali hoću. Bolje ti je da me nazoveš."

191

Theo je mahao dok je izvodila naporan trostruki zaokret, a potom se zaputila natrag prema Gradu. Godinama se nije toliko osjećao poput tinejdžera. Da, već sam ovdje bio - živim u svijetu koji nema smisla, tijela vlasti me svim silama žele ugrabiti, a hormoni su preuzeli vlast nada mnom. Odšetao je prema izbjegličkom logoru s blagim osjećajem da bi se trebao tiho ušuljati da ne probudi roditelje.

Njihov posljednji dah Drago mi je što si me došao posjetiti, Theo Vilmos." Theo zauzme mjesto na tkanom sagu preko puta Mulja Buba Gumba. Goblin mu doda zdjelu i u nju nalije kipuću vodu iz nečeg što je prilično nalikovalo na čajnik, ali Theo je naučio da ne donosi preuranjene zaključke. "Hvala. Što je to?" "Čaj." "Dobro." Gucnuo je, puhnuo, a onda opet gucnuo. Imalo je okus djelomice po biljnom soku, a djelomice po korijandru, i nije bilo tako loše; uz to, u njemu nisu plutale male životinjice pa je odlučio okaniti se daljnjeg istraživanja. Sjedio je na trenutak samo držeći zdjelicu, puštajući da mu se misli slegnu poput komadića lišća koji su plutali u čaju, iako je bilo pomalo teško usredotočiti se uz ono pusto stenjanje koje je dopiralo iz suprotnog kraja sobe u kuli mosta. Dva divovska tjelesna čuvara izmjenjivala su se u podizanju komada granita veličine kućnog kina. "Zašto uvijek dolaze u paru?" upita Theo. "Divovi ljudožderi, hoću reći. Nitko nema samo jednog." Gumb pokaže svoj zašiljeni osmijeh. "Zar ste se zbilja popeli ovamo samo da me to pitate? Razlog je taj što su obično brat i sestra, barem, kako ih vilinski plemići zovu, u boljim kućama - gdje bolje znači naravno bogatije. Među Cvjetnom čeljadi vlada praznovjerje da braća uvijek rade bolje od drugih jer divovi ljudožderi često rađaju muške i ženske blizance, a budući da zaštitarski poslovi privlače divove kao što pospremanje kuća privlači ferishere a vođenje domaćinstva hobove, nije, hm, nemoguće pronaći parove braće i sestara željne raditi kao stražari, pogotovo što mogu izvući najviše plaće." Pogledao je prema Ču-čuu i Hopsici, a onda snizio glas. "Zapravo, predrasuda ide toliko daleko da kad jedan od braće pogine, čak i ako je tom smrću spasio gospodarov život, drugoga gotovo odmah nakon toga otpuštaju. Možete li zamisliti išta gore? Izgubiti blizanca, a potom i posao? Ali to je samo predrasuda, kao i mnoge druge stvari, nepobitna pa čak i budalasta. Preživjeli divovski blizanac, zvan udovica ili udovac, često će biti neustrašiv zaštitnik svojem novom gospodaru, jer više nema podijeljenu odanost." Stresao je glavom. "Cvjetna čeljad nikad to nije shvatila, ili odbija u to vjerovati, i nastavljaju sa svojim fetišom stražara blizanaca. Česta je uvreda među vilinskim lordovima reći: Stražari toga-i-toga nikad se nisu sreli dok nisu počeli zajedno raditi, čime se podrazumijeva da je, hm, taj-i-taj presiromašan da si unajmi blizance." Theo je promatrao sjaj znoja na rožnatoj koži, nabrekline mišića. "Jesu li onda vaši tjelesni čuvari brat i sestra?" Gumb se nasmije. "Ono dvoje? Dakako da jesu. Ali ja nisam rob Cvjetne mode, žurim se reći! Oni su tjelesni čuvari Caradenusa Jaglaca. Došli su s njim, ali on ih je, hm, prenio na mene, pretpostavljam. Boji se za moj život. Obziran je momak, Jaglac." "Ne bih se s vama složio prvog dana, ali mislim da se sada slažem. Kako je završio ovdje? Nikad mi nije pričao o tome." Gumb si nalije još jednu zdjelicu čaja. "Slutim da izbjegavate pravi razlog koji vas dovodi ovamo, Theo Vilmos. Ali nigdje mi se ne žuri, a do planine možemo stići raznovrsnim cestama." Pijuckao je, razmišljao. "Zapravo, razlog zbog kojeg je Jaglac ovdje završio blisko je povezan s razlogom zbog kojeg ste i vi ovdje završili." "Sumnjao sam u to, ali nisam znao je li nepristojno pitati..." "Goblina ništa nije nepristojno pitati jer volimo pričati priče, ali ono što ćete dobiti - kao što dosad sigurno znate - priča je s rupom u sredini, kao što uvijek kažemo. Možda ste malo o ovome razmišljali, Theo Vilmos. Možda ste sebi rekli: Gumb je sigurno pretrpio neki strašan gubitak od ruku Cvjetnog naroda, kad je toliko na njih kivan. Možda ste zamišljali da su moju obitelj, hm, brutalno poklali, ili moju družicu iz mog naručja istrgli i obeščastili mladi vilinski lordovi. Ali zapravo nije ništa tako jednostavno. Pitam se koliko često ljudi koji su pretrpjeli takve gubitke mogu uspješno provesti promjene o kojima sanjam. Čini mi se, kad je kotač na kojem se lonac izrađuje kriv, lonac će također biti iskrivljen, ma koliko lončar nadobudan bio. Što je veći lonac, to će ozbiljnije biti mane. Izradi ga dovoljno velikog i ona će prvobitna iskrivljenost prouzročiti da se skrši čim ga stavite na vatru. Tako se ja osjećam. Vjerujem da se bliži promjena načina na koji živimo. Osvrnem se iza sebe i vidim da sam bio na dugom putovanju, a nešto od toga prolazilo je kroz ružna vremena, ali ništa tako jednostavno kao: Ubili su mi obitelj i zbog toga moraju biti svrgnuti. Moji majka i otac su živi, žive tu u gradu. Moj otac je vrtlar, sada ima vlastiti posao, brine se o perivojima nekih najvećih kuća. Sretan je - ili, hm, misli da je sretan. I moja majka, nakon toliko godina pranja prozora i metenja podova, sada ima slobodnog vremena da ga provodi sa svojim unucima. Vidite, Theo, imam nekoliko braće i sestara, a njih toliko ne zanima ustrojstvo Vilinja poput mene. Žive... banalnijim životima. Tako i moja majka vjeruje da je sretna. Možda i jest. Ah, ali vidite, imao sam zlu sreću da postignem malo naobrazbe. Bio sam najmlađi pa su do trenutka kad sam odrastao moji roditelji uspjeli uštedjeti dovoljno novca da me pošalju na jednu od goblinskih akademija. Djelujete iznenađeno! Takve stvari postoje, doista."

192

"Nisam ni sumnjao", reče Theo. "Samo... jesu li rezervirane izrijekom za gobline?" "Naravno. Cvjetne obitelji i njihovi štovatelji na sto su muka što moraju dijeliti škole i susjedstva s nižim rodovima svoje vrste. Mislim da bi vam vaš prijatelj Kumar Šaš mogao ispričati neke priče o tome što znači biti ferisher koji živi u jednoj vladajućoj kući..." "Ispričao mi je." "Upravo tako. Ne, Cvjetna vlastela još nije spremna gledati kako im djeca studiraju s goblinskom djecom. Kao prvo, to bi ih moglo nagnati da preispitaju razlike među nama koje su oduvijek smatrali nepobitnima. A sada možda čujete malo gorčine u mom glasu, gosparu Vilmos. Jer naravno, nisam slučajno došao na te zamisli. Ne postoji priča o nekom pojedinačnom zastrašivanju, ali tu je naravno cijeli katalog sitnih uvreda i malih uskraćivanja naslaganih jedna na drugu, dan za danom, sve dok zajedno nisu težile više od jednog posebnog događaja. Ne znam mnogo o svijetu smrtnika, ali pretpostavljam da i ondje ima ljudi koji su doživjeli što i ja..." "Naravno." "Onda bih želio da mogu upoznati te smrtnike - bilo bi poučno razmotriti sličnosti i razlike. Ne vodi me to što možda mislite. Nije bilo najgore kad bi me neki bogati glupan psovao i nazvao 'žderačem kože' ili nabacio da sam prljav ili pijanac i ne trudeći se doznati više o meni. Čak ni spoznaja da bi Cvjetni lordovi, da smo se kojim slučajem mi goblini pokazali korisnima za potrebe njihovih elektrana, bez mnogo premišljanja cijelu našu rasu pretvorili u ugarke, nije bila ono što me najviše peklo - to gotovo ne može obuhvatiti jedna duša. Ne, najgore je bilo što su se čak i ljubazniji pripadnici vilinskog naroda koje sam susretao, ona poštena sorta, morali neprestano podsjećati da sam drugo živo razumno biće. Kako bi se iznenadili kad bih izustio nešto inteligentno! Kako su hvalili gotovo bilo kakvo moje postignuće kao da sam živina koja je naučila rješavati čarolije dešifriranja! To me izjedalo više od izravnih okrutnosti, Theo Vilmos. A kad sam izišao iz akademije, zapaljen novim idejama i zbunjen što i moji kolege također ne plamte, otkrio sam da me, hm, ni moja vlastita obitelj više ne razumije i da me nije čekalo nikakvo zanimanje gdje bih mogao korisno upotrijebiti svoj um. Ako mi se ne bi posrećilo da me kao neki kuriozitet pod svoje uzme koja od manje konvencionalnih Cvjetnih obitelji, kao stoje bio slučaj s vašim prijateljem Kumarom, nisam se mogao nadati ničemu izazovnijem od obrezivanja bogataških živica ili, možda, vlasništvu nad malom prodavaonicom na rubu Goblingrada. Godine su prolazile, a ja nisam mogao naći nikakvu zadovoljavajuću primjenu za svoje obrazovanje, svoje ideje. Vidjeli ste stanje našeg društva, Theo Vilmos. Nije to sretno mjesto, a što sam ga više proučavao, što sam više stjecao znanje o onome što se dogodilo nakon Orijaškog rata i smrti kralja i kraljice, to sam bio sve uvjereniji da je zdanje trunulo iznutra. Možda su to puke želje, jer ako sustav preživi, dvojim da ću za svog života svjedočiti promjenama u mojem narodu, ma kako dugo on potrajao." Nasmiješio se i dobacio pogled prema Ču-čuu i Hopsici, koji su se odmarali i pili iz kabla vode. "Koji vjerojatno neće biti dug, bez obzira koliko su Jaglacevi divovi ljudožderi možda pripremljeni." Nalio si je još čaja. "Nema velikih iznenađenja u ovoj priči, Theo, kao što sam spomenuo. Upoznao sam Caradenusa Jaglaca dok je moj otac bio pod ugovorom da održava beskrajne sjeverne travnjake Jaglaceve kuće. Pravi smo za nagodbe i ugovore, mi goblini. Cijenimo čast više od života i uvijek smo svoju danu riječ smatrali najsvetijom obvezom. Tako ugovor, bilo kakav ugovor, nama je predmet moćne znanosti. Mojem ponosnom ocu taj sporazum s Cvjetnom obitelji činio se nekakvim prihvaćanjem od njegovih pretpostavljenih, dok je njima on bio samo još jedan sluga. Ali o tome nije riječ. Caradenus je oduvijek bio nekonvencionalan primjerak vrlo konvencionalnog staleža i svim je silama nastojao razgovarati s nama i ostalim radnicima na obiteljskom imanju. Čak je naučio nekoliko riječi goblinskoga, koji je, hm, rado vježbao." Zahihotao se, a onda morao obrisati čaj s donje usnice. "Tako mi Glavnog korijena, kako ga grozno govori! Poput čovjeka kojemu bazilisk želi pobjeći iz usta. Ali nemojte mu reći da sam to rekao!" Brzo je ponovno pogledao prema stražarima u slučaju da su čuli. "Divno je što je Caradenus pokušao naučiti, ali kad ga je prvi put iskušao na meni i dvojici mojih prijatelja, prišao nam je i na našem jeziku zapravo rekao: 'Zdravo, moja glava je Jaglac najmanja, a vama je zapovjeđeno da sa mnom pojedete vaša imena.' Navika pokornosti zadire vrlo duboko - što ne iznenađuje, kad su moj narod u prošlosti ubijali zbog nedostatnog poštovanja u gotovo svim visokim kućama, a svaki radni logor u Vrbi i Brezi ima masovnu grobnicu gdje se mogu baciti tijela onih goblina koje su izrabljivali do smrti ili koji su se odupirali tijelima vlasti - pa se nismo nasmijali. Otkrio sam poslije da mu ne bi smetalo, to jest da bi mu jedino smetalo to što su mu riječi bile tako pogrešne." Theo nije htio previše razmišljati o masovnim grobnicama. "Dakle postali ste prijatelji?" Gumb je djelovao iznenađeno. "O, ne. Ne tako jednostavno -još nisam siguran bismo li jedan drugoga nazvali prijateljem. On i ja potječemo iz različitih svjetova, gotovo kao i vi i ja. Ali često smo razgovarali i učili jedan od drugog. On, hm... hm - oprostite, imam staru ranu u grlu - on je više razmišljao o problemima u svijetu od ikojeg Cvijeta kojeg sam sreo, premda se nismo uvijek slagali u rješenjima, a još je bio jako odan nekim od najkonzervativnijih ideja časti i tradicije, iako je preispitivao stvari koje su bile fundamentalnije, poput razlike između vrsta vilinskog svijeta i nejednakosti našeg društva." Goblin uzme velik gutljaj svog čaja. "Jaglac mi je bio od velike pomoći kad mi je najviše trebao premda je, mislim, to zadavalo jada njegovim principima. Ali to je znak koliko je drukčiji od svojih sunarodnjaka pošto je na isti način, upravo kao što je odmjerio dug svoje časti prema vama na svjetlu onog što je doznao te potom zaključio da je

193

pogriješio, stavio sva svoja uvjerenja na kušnju kad je trebalo. U svakom slučaju, pomogao mi je da pobjegnem kad nikom drugom iz njegova staleža to ne bi palo na pamet. Tako sam ostavio svoju obitelj i naše malo uporište u društvu za sobom. Kad me Jaglac ponovno našao, i on je počeo raskidati sa svojim klanom, iako je to bilo više u njegovu srcu nego u glavi. Volio je svoju obitelj, vidite, i nije mogao dokraja odijeliti ono što su bili od onog što su predstavljali." Gumb si nalije još malo čaja, a onda napuni i Theovu zdjelicu. "Nije još bio spreman raskinuti s načinom života u kojem je bio odgojen, i mislim da još gaji neke nade da ga se jednostavno može... preoblikovati. Ne mislim isto." Pokazao je svoje duguljaste zube; to nije bio osmijeh. "Ali slažemo se da promjena mora nastupiti, a on je častan. Dakle, ne, Theo Vilmos, Caradenus Jaglac i ja nismo baš prijatelji - bojim se da je jaz između naših dvaju naroda prevelik - ali pronašli smo nešto što je korisno, a možda čak i utješno za obojicu." Theo je pijuckao čaj. Nije mu cijela priča baš sjela: negdje je bio izgubio nit. "Ali rekli ste da vam je pomogao pobjeći... Pobjeći od čega? Zvučalo je kao da ste jednostavno radili s ocem i..." Spustio je zdjelicu. "Oh, shvaćam. To je rupa u priči, ha?" Gumb natoči još malo čaja. "Moram pogađati? Morali ste pobjeći jer ste nešto napravili - uvalili se u nevolju. Je li tako?" Gumb promućka talog u zdjelici i uzvrati Theu pogled. "Ali niste učinili ništa njegovoj obitelji jer bi vas inače morao ubiti, kao što je htio mene." Mozgao je. "I niste samo šmugnuli, ili polijepili nekakve podrivačke plakate ili nešto slično, jer rekli ste 'bijeg' i također ste kazali da su njegova načela bila na kušnji. Stoga ste sigurno napravili nešto jako loše." Theo odjednom otkrije kako mu je teško susresti žuti, ukošeni pogled. "Jeste li... nekog ubili? Koju vilenjačku zvjerku?" Gumbovi se veoma oštri zubi opet pojave. "Gotovo da ste i sam goblin, Theo Vilmos. Popunili ste rupu u priči. Još čaja?" "Stanite malo. Pomagao sam vam jer... jer izgleda da pokušavate učiniti pravu stvar. Ali mislim da moram znati više o tome." Dobacio je pogled tjelesnim čuvarima koji su dovršili svoj trening i pogledavali ga s neusiljenim ali ipak usredotočenim zanimanjem, kao da mogu osjetiti njegovu napetost na suprotnoj strani sobe. "Što se dogodilo?" "Ništa iznenađujuće kad uzmete u obzir kako su se moje ideje mijenjale. Bio sam na ulici, čekajući autobus. Nešto vrlo jednostavno! I točno ispred mene vilenjak je počeo tući goblinskog nosača koji je, hm, ispustio jedan od njegovih paketa. Još ne znam kako se taj siroti goblinski nosač zvao, i bojim se da se loše proveo - da su vlasti poslije pretpostavile da me poznavao, ali zapravo sam mu bio stranac. Zapravo, možda se to dogodilo zato što mi je bio stranac. U tom trenutku, dok ga je momak za kojeg sam tek poslije doznao da je član klana Hortenzija mlatio teškim štapom za hodanje sve dok se ovaj više nije mogao ustati, a onda ga nastavio šutirati i tući, ta je skutrena, jecava prilika postala svaki goblin kojeg sam poznavao - ja, moj otac koji se mučio na večernjim satovima u trošnoj školi naučiti uljudne riječi kojima će umirivati svoje vilinske gospodare, moji braća i sestre koji su živjeli u urbanim potleušicama, po šestero u sobi, nazvavši ih gnijezdima kao da će time to i postati, i sva bezimena trupla u vapnenim jamama Vrbe meni je on bio svaki od nas, a njegov samopromaknuti gospodar bio je mrtva ruka Cvjetnog plemstva, koji se nisu zadovoljili time što su nam oduzeli naše zemlje i šume, nego su nas sada morali gaziti poput kukaca. Odatle potječe moje drugo ime, Theo, ono koje sam skrivao dosad. Skrivamo ih jer su to sramotna imena, namjerno uzeta. Svakog nas dana podsjećaju da smo, hm, jadni i bijedni. Znaš li kako se moj posljednji slobodni predak zvao? Sjajnokamena Lisica. Kad nas je Cvjetni narod odveo u sužanjstvo, oduzeli su nam čak i imena, a one koji su radili u njihovim kućama nazvali su prema niskim i ponižavajućim stvarima. Ali imena koja smo očuvali za sebe, Crv, Žohar, Strvina, Mrlja - to je naša ostavština očaja... i, možda, snage. Buba! Ja jesam buba što se Cvjetnih lordova tiče, niski, gmizavi stvor, ali tog su dana naučili da čak i najniže biće može ugristi." Gnjev ga je sada napustio poput vala vrućine - Theo je gotovo mogao stisnuti oči i vidjeti ga. Paradoksalno, dok je govorio, Gumb je postajao sve mirniji i mirniji, kao da se povlači na neko unutrašnje mjesto koje si Theo nije mogao ni predočiti. "Bilo je prestrašno da se dulje gleda. Bacio sam se na zvijer iz kuće Hortenzija s jedinom mišlju - da možda primim nešto od udaraca i dam nosaču priliku da pobjegne. Ali nije mogao ustati: mnogo mu je kostiju bilo slomljeno, a vilinski plemićak svrnuo je svoju pozornost na mene. Zapanjio gaje moj dolazak, ali zapanjenost se brzo pretvorila u bijes te me udario štapom i ozlijedio mi grlo. Posljedice se dan-danas osjete u mom govoru. Ali taj prvi pogled iznenađenja koji mi je uputio pobudio je u meni nešto što su udarci samo učvrstili. Nije mogao povjerovati da bi itko, čak i neki drugi goblin, mogao biti tako ludo hrabar da mu se upleće u posao. Razumijete? Osjećao je da ima svako pravo da nasmrt prebije nosača. I to je bila istina, autobusna postaja bila je puna svakakvog vilinskog naroda, velikog i malog. Neki su u malodušnosti okrenuli leđa, ali većina je jednostavno gledala. Nisu bili iznenađeni, niti zgranuti. Poludio sam, Theo Vilmos. Udario me jedanput i još jedanput dok sam mu visio o nozi - bio sam mu preblizu da me udari onako jako kako je htio - i prije nego što me mogao ukočiti kakvom čarolijom ili dozvati pomoć, uspentrao sam se po njegovu tijelu i rastrgao mu vrat - iskrvario je do smrti. Da, ovim zubima." Theo je sjedio u dugoj tišini, nesiguran što da misli. Gumb je svakako prestao biti šarmantni lik iz crtica kojim gaje smatrao, ali sada, kad je o tome razmišljao, čak i s osjećajem mučnine u želucu morao se zapitati je li taj Gumb ikad doista postojao. Ne, on je bio verzija u koju je Theo želio vjerovati, neka vrst Mahatme Gandhija vilinske revolucije. Gumb se nasmiješi, ali ovaj put zadrži oštre vrhove svojih očnjaka skrivene, možda iz obzira prema Theovu uznemirenom izrazu. "Više vam se ne sviđa toliko ovaj Mulj Buba Gumb kojeg vidite, ha? Onda vam trebam reći da

194

sam ponovno ubio, i to dvaput. Oba puta da se obranim i izbjegnem uhićenje - a da su me zatočili, Theo, nemajte dvojbe da bih nakon nekoliko mjeseci kao nesretan gost lorda Jedića i njegovih parlamentarnih redarstvenika skončao negdje u nekoj vapnenoj jami ili visokoj peći. Nijedna žrtva nije bila netko za kime biste, mislim, mnogo tugovali, ali to možda neće smanjiti zgražanje u vašim očima. Bili su to vilenjaci, vaš soj. Nisam im se imao pravo odupirati, a kamoli ih ubiti. Ali jesam." "Takvi ljudi nisu moj soj, smatrao se ja vilenjakom ili smrtnikom." "Ah, ali nije lako povlačiti crte, Theo Vilmos, kao što mislim da sam vam rekao prije neki dan. Vi ste mi već, hm, pomogli. Kao posljedak te pomoći, ljudi će možda umrijeti. Ne nedužni, nadam se, ali rat je demon u kutiji pa kad se poklopac otvori, leti kamo on želi." Theo nije došao u kuću na mostu da istraži Gumbovo podrijetlo - bio je previše zaokupljen vlastitim problemima - ali je shvatio da je goblin imao vlastite prioritete te ga je namjerno doveo u škripac. Još rupa, pomislio je. Uspravio se, susreo goblinov pogled boje otopljena maslaca. "Ako me pitate želim li vam se pridružiti, odgovor je i dalje 'ne potpuno'. Suosjećam s vama. Dugo sam ovdje da mogu vidjeti kako stvari nisu kako treba, da je promjena nužna. A vaši su neprijatelji moji neprijatelji, pretpostavljam. Ne znam - što želite čuti od mene? I dalje želim vašu pomoć. I dalje ću nastojati da pomognem vama, ako mi to bude imalo smisla..." Gumb strese glavom, zabavljen. "Vi niste vojnik, Theo Vilmos, to je sigurno. Vojnicima nije dopušteno praviti takve razlike. Ali ja imam vojnike - one koji će obaviti što im je rečeno i misliti o tome tek poslije, ako i tada. A dok ne doznamo zašto ste toliko važni Kukurijeku, Kužnjaku i njihovim udvoricama, pretpostavljam da posjedujete određenu moć pogodbe." "Kad smo već kod provođenja onog što nam je rečeno," izusti Theo, "što smo točno pokušavali izvesti sa Streedvjem u Elizijskoj kući? Vidio sam nešto na zaslonu - pa, u zrcalu, pretpostavljam - o dobivanju dopuštenja za jednog imigrantskog radnika i jednu domaću životinju." Gumb kimne. "Da. A vi, Streedy Kopriva, Kumar Šaš i Vješalica obavili ste vaše zadatke vrlo dobro." "Ali što to znači? Što kanite postići krijumčarenjem jedne osobe i jedne životinje u grad - ako nije riječ o divu na dinosauru ili nečem sličnom..." "Dinosauru...? Ah, čekajte, da, čuo sam za te mitske zvijeri." Goblin se nasmije tihim siktavim zvukom. "Puni ste duha, Theo Vilmos. Ne, to nije posve bio plan, ali mislim da vam je bolje da ne znate - naposljetku, svi smo podložni zarobljavanju, a tehničari Kukurijekove kuće su vrlo, vrlo vješti. Ali ne možete reći ono što ne znate, ma koliko to možda željeli." "Ali..." Goblin iznenada podigne pogled. Theo se okrene i spazi Caradenusa Jaglaca kako čeka na vratima, lica namještenog u glatko naočitu krinku strpljivosti. "Ah, vratio si se, moj suborce", reče Gumb. "Molim te, uđi i sjedni s nama. Skuhat ću još čaja." Jaglac sjedne prekriženih nogu na jedan kraj saga. Kimnuo je Theu uljudno, ali činilo se da mu se ne žuri govoriti. Zapravo, i on i Gumb bili su posve zadovoljni sjediti u tišini dok se čajnik zagrijavao na žeravniku. Iako zapravo nije popričao s Gumbom o najvažnijem, Theo se počeo pitati jesu li čekali da ode kako bi mogli razgovarati u četiri oka, jer on jednostavno nije bio upućen u vilinske društvene protokole. "Ja... Imao sam još nešto što sam htio s vama raspraviti", rekao je. Isuse, čovječe, Jabučnica je zarobljenica, mamac na koji te žele uloviti, a ti zvučiš kao da smatraš da je na poslu bilo previše krafni u prostoriji za odmor. "Nešto važno. Zbilja važno." Gumb naheri glavu. "Naravno, Theo Vilmos." "Da odem?" upita Jaglac. "Ne! Ne, zapravo, volio bih čuti što i ti misliš o tome." Gucnuo je svoj sada hladan čaj. "Ali ne želim vas dvojicu zadržavati." Jaglac se malne osmjehne. "Istina je da želim nešto dati Gumbu, i to što prije, to bolje." Upitno je nadigao obrvu. Gumb kimne. "Dobro", reče Jaglac. "Opterećuje me. Ne težinom nego sadržajem, a osjećao sam se kao da su sve oči na meni." Posegnuo je u džep svojeg dugog kaputa. "Jesi li imao poteškoća?" "Manje nego što sam očekivao - bilo je posve čudno. Ne bih mogao ušetati u vlastitu kuću da me ne uhite, a uspio sam ući u Parlamentarni muzej i... ne samo da me nitko nije prepoznao ili ispitivao nego sam ga uspio izvaditi iz vitrine rabeći najjednostavniju čaroliju da svladam zaštitu." Izvukao je nešto umotano u mutni baršun ili krzno i pružio ga Gumbu. "Pretpostavljam daje to bilo zato što krilo posvećeno Goblin-skim ratovima nije često posjećeno ovih dana. Vitrine su bile prašnjave, dvorana prazna." Gumb je držao zavežljaj, očigledno ni u kakvoj žurbi da ga odmota. Theo osjeti kako mu srce ubrzava - je li to bilo nekakvo legendarno goblinsko oružje? Nije bilo dovoljno veliko da bude mač ili sjekira - možda neki posvećeni bodež ili čarobni pištolj koji je mogao ubiti Kukurijeke na milju daleko? Goblin odmota crni pokrovac. "To je štap", reče iznenađeno Theo, a onda prekrije rukom usta bojeći se daje uvrijedio sveto goblinsko blago. Blago ili ne, bio je to štap, komad tanke grane oko osamnaest palaca u duljinu. Kora je s njega bila oguljena u spiralnom uzorku, a znakovi koji su mogli biti pismo - ali koje, za razliku od normalnih vilinskih slova, Theo nije mogao pročitati -bijahu urezani u bijelo drvo gdje kore nije bilo, a potom natrljani nečim tamnim da postanu vidljivi.

195

"Tako je", reče Gumb gotovo se smiješeći. Oči su mu izgledale neuobičajeno svijetle. "Male stvari obično su presudne." Promatrao je predmet na trenutak. "Da to učinim sada? Ne, možda još ne. Publika je ono što mi treba, mislim." Dok je Theo smušeno promatrao, goblin oprezno omota štap u tkaninu i spremi ga u svoju halju. "Hvala ti, Caradenuse Jaglacu", reče. "Možda si promijenio svijet - nadajmo se nabolje." Vilenjak ozbiljno kimne. Dugi trenutak samo su se gledali; tada, kao na mig, svrnuše pozornost na Thea. On se još borio dokučiti čemu je upravo svjedočio, posebno ozračju uzvišene ozbiljnosti koja je okruživala predavanje komada drveta, ali već je bio Gumbov gost nekoliko sati ne spomenuvši svoju pravu namjeru. "Da počnem?" upitao je. Goblin kimne i nalije mu još čaja. Gumb je već znao velik dio toga što je Theo doživio od dolaska u Vilinje, ali Jaglac još nije znao mnoge pojedinosti pa je Theo na brzinu iscrtao svoju nedavnu povijest, pokušavajući razjasniti koliko je Jabučnica učinila za njega. Potom im je obojici ispričao o emitiranim vijestima ili što su već bile koje je vidio na zrcalnim škrinjama u izlogu, o Kukurijeku i opakoj zvonastoj staklenki pokraj njega na stolu. "... I nemojte mi govoriti da je zamka, jer znam to. Možda ne znam zašto me traže, ali nisam budala." Zurio je u Jaglaca i Gumba kao da ih izaziva da kažu suprotno. "Ali vi obojica visoko držite do časti, pa znam da ćete shvatiti da ju jednostavno ne mogu ostaviti da pati, premda znam daje moj pokušaj njezina spašavanja upravo ono što žele." Vilenjak i goblin šutjeli su neko vrijeme nakon što je završio. Theo se počeo pitati kakvi su njih dvojica bili nasamo jesu li uopće razgovarali ili su samo sjedili jedan pokraj drugog, nijemi poput podupirača za knjige? "Rijetko me što iznenađuje," napokon će Jaglac, "ali iznenađen sam što čujem da bi Quillius Vratić učinio takvo što. Ne zato što mi se momak sviđa - nikad i nije - nego zbog toga što nisam znao da je išta toliko priželjkivao što bi Kukurijek mogao kupiti." "Svoj život, možda", predloži Gumb. "Možda." Jaglac izvede onaj vijugav pokret koji je među Cvjetnim narodom prolazio za slijeganje ramenima, ali Theu je više nalikovao na zmiju koja pokušava počešati svoja nepostojeća pleća. "Ali to nije odgovor na pitanje gospara Vilmosa." Goblin kimne. "Znate, Theo Vilmos, čak i kad bi se svako živo stvorenje u ovom logoru diglo na oružje i odmarširalo na Kukurijekovu kuću, to ne bi bilo dovoljno. Zirus Zelenkada je živ i okuplja nekakve borce otpora iz drugih Cvjetnih kuća - upoznali ste ga, vjerujem - a postoje i drugi koji bi mogli odigrati neku ulogu, ali čak i kad bismo se svi udružili, nas bi i dalje bilo premalo u usporedbi s onim što Kukurijek i njegovi saveznici mogu uvojaciti. Nadamo se da ćemo srušiti ono Kukurijekovo sumorno mjesto kad naš dan svane, Theo, ali ne mogu reći koliko je taj dan daleko niti hoće li ga vaša prijateljica vilenica doživjeti - iako naravno, hm, uvijek postoji nada. Stoga vam malo toga mogu ponuditi kada je riječ o izravnom djelovanju. Ne možemo si dopustiti da nam se planovi promijene - i tako izlože riziku - ni za kojeg pojedinca, pogotovo ne u ovako kritičnom trenutku." "Nije me briga", reče Theo i shvati daje to, na neki čudan način, bila istina. "Pa, briga me - naravno da me briga, ne želim umrijeti. Ali ne mogu je ni jednostavno ostaviti tamo, pa mi je bolje da o tome previše ne razmišljam. Samo mi pomozite da smislim najmanje vjerojatan način da me ulove, čak i ako su izgledi neuspjeha devedeset umjesto sto posto." "Morate nam dati više vremena za razmišljanje, Theo Vilmos", blago će Gumb. "Čekali ste neko vrijeme da nam povjerite svoj problem. Dopustite nama nekoliko trenutaka da razmislimo o njemu." Zavalio se, frustriran, ali umiren što mu barem nisu pokušavali govoriti da je Jabučnica samo žrtva rata i da bi je trebao zaboraviti. Na nesreću, njihovo prihvaćanje tog duga časti također mu je razjasnilo da baš i nije imao nekog izbora: morat će učiniti više nego da o tome samo govori. Morat će staviti život na kocku - i vjerojatno izgubiti - pokušavajući je osloboditi. Pomisao na ono s čime je bio suočen oblila mu je hladnoćom cijelo tijelo i stisnula muda. "Što je s onim koji živi dolje u luci?" iznenada upita Jaglac. "Znate na koga mislim. Na starog." Dok se Theo pitao koliko ste nemoguće stari morali biti prije nego što bi vas vilenjak proglasio starim, Gumb se promeškolji i reče: "Aludiraš na onoga kojeg često zovu Odstranjivac Neugodnih Zapreka? Nije pokazao znakove da suosjeća s našim problemima. Hm. Prije obratno." "Da, ali to je zato što je uglavnom plaćenik. U posljednjih je nekoliko godina svakako učinio malo - ili barem tako tvrde glasine - što nije bilo čisto iz zarade, čak i kad je ta zarada više bila u uslugama nego u zlatu." Jaglac se namršti. To je jedva naboralo njegovo glatko čelo. "To nije ugodna ideja, znam, ali ne dođemo li na drugu..." "Stanite, tko je taj Odstranjivac Zapreka? Hoću reći, zvuči kao neka stara pjesma Black Sabbatha ili nešto slično." Theo se ne obazre na tupe poglede svojih sugovornika. "Samo mi recite što znate. Zaslužujem biti uključen u razgovor jer sam ja taj koji ovdje stavlja svoje dupe na kocku." "Smrtni svijet darovao ti je vrlo slikovit način izražavanja", primijeti Jaglac. "Ali u pravu si, naravno. Reći ću ti što znam, a Gumb može nadopuniti ono što nedostaje." "Nikad, nikad ne očekujte od goblina da popunjava rupe u priči", reče Gumb s brzim osmijehom. "To je protivno našoj prirodi." Theu se Jaglac učini kao da bi volio uživati u šali, ali još nije ažurirao smisao za humor na svom softveru. "Da", reče vilenjak. "Pa, ono malo što znam o onome zvanom Odstranjivac je iz druge, ili čak treće ruke. Vrlo je neobičan - nitko koga poznajem ne može se sjetiti vremena kad nije bio u blizini, a dok sam odrastao, naše su nas dadilje znale plašiti prijeteći nam da će nas on odvesti budemo li zločesti. Rečeno mi je da je vrlo neugodan oku."

196

A u svijetu punom divova ljudoždera i trolova, pomisli Theo, to sigurno znači da je netko prokleto gadan. "Ali što on radiV "Samo ono što želi raditi, i samo za one koji mogu platiti njegovu cijenu. Nagomilao je tajne znanosti tijekom stoljeća svog naukovanja koje nitko drugi ne može dotaknuti. Vele da je mnogi plemić koji se smatrao predobro zaštićenim od atentata umjesto toga otkrio da je Odstranjivačevo strašno lice posljednje što će vidjeti. Ali to nisu jedine vrste zapreka koje on odstranjuje, samo najdramatičnije. Kao što rekoh, njegovo poznavanje znanstvenih umijeća je široko. Nema sumnje da su mnoge stvari u našem društvu, stvari koje sada uzimamo zdravo za gotovo, počele kao zabilješke u Odstranjivačevu dnevniku." "Dakle, on je dijelom čarobnjak, dijelom plaćeni ubojica." "Reći ću ovo za njega. Nikad nisam čuo da je ubio nekog nedužnog. No to ništa ne dokazuje. Postoji nedvojbeno isti broj lažnih priča koliko i istinitih, a sigurno ih je još više koje nikad nisu ni ispričane." Vilinski lord se okrene prema Gumbu. "Slažeš li se?" Goblin polako kimne. "Znaš više od mene - on nikad nije imao poslova s mojim narodom, koliko ja znam. Moćan je. Nikome nije vjeran osim vlastitim nagodbama, koliko itko može reći. To je možda istinit sažetak onoga što se o njemu zna." "A kako ću, zaboga, uvjeriti tu osobu da nešto učini za mene?" upita Theo. "Čak i uz pretpostavku da bi mi mogao pomoći da se uvučem u Kukurijekovu kuću." "Ili bi možda mogao izbaviti vašu prijateljicu tako da ne morate riskirati vlastiti život", reče Gumb. "Ne bi li to bila najbolja alternativa?" "Dobri Bože, da - nisam junak. Ali zašto bi mi pomogao?" Goblin spoji svoje duguljaste prste tako da su pandže škljocnule jedna o drugu. "Vi ste vrlo neobična osoba, Theo Vilmos, i još vas okružuju tajne. Možda postoji nešto što znate a što bi moglo kupiti Odstranjivačevu pomoć." "A možda će me jednostavno odalamiti po tikvi i nazvati Kukurijeka na skoljkasti telefon i zaraditi sebi laku lovu. Ali pretpostavljam daje to bolji rizik nego da se pokušavam ušuljati u Kukurijekovu kuću u kolima punim gostinskih ručnika ili nečeg sličnog." Govorio je s lakoćom koju nije osjećao. Sada je imao više od slutnje o tome što je značila spoznaja da vam odred u zoru kreće na prvu bojnu liniju. "Stoga mi samo recite gdje ga mogu naći pa da krenem." Gumb podigne ruku. "Nadam se da ćete se pripremiti s malo više opreza od toga. Usto, u vašoj priči postoje stvari koje bih želio bolje shvatiti prije nego što odete posjetiti Odstranjivača." "Prije nego što se odem ubiti, mislite." Goblin zagladi krzno na svojoj vilici. "Nikome od nas ništa nije obećano osim našeg posljednjeg daha, Theo Vilmos." To je bilo tako očito i depresivno da se Theo odmah poželio ubiti samo da prekine neizvjesnost.

197

Dio četvrti Izgubljeno dijete

198

Međuigra s Van Goghovim zvijezdama Theo, ne ideš. To je moj problem. Ja ću se s njim obračunati." Kumar je izgledao razdraženo ali je govorio smireno. "Nećeš učiniti ništa slično. Nisi junak, Theo. Nisam ni ja, ali možda zajedno možemo dorasti jednom lordu Ruži ili kome već." "Ovo nije bitka, Kumar. Neću se ni s kim tući mačem ili bilo čime, samo ću zatražiti pomoć." "Od Odstranjivača Neugodnih Zapreka, jednog od najopasnijih stvorenja na cijelom svijetu. Čak i ne znaš kako ćeš pronaći put dotamo, zar ne?" "Zapisao sam upute." Nije zvučalo vrlo junački, morao je priznati. "Znam da ti je Jabučnica draga, Kumar, ali ne duguješ joj toliko kao ja. Spasila mi je život." Ferisher odmahne glavom. "Ne tražim da idem umjesto tebe, Theo, samo idem s tobom. Imat ćemo više izgledada uspijemo, pogotovo ako nešto pode po zlu. Ne poznaješ dobro grad, Theo. Ne, definitivno idem s tobom." Šatorski zaklopac se otvori, a gospodična Bodac proviri unutra. "Ideš kamo?" Theo joj zamalo reče - budući da je nevolja bila uvriježena ljubiteljica društva - ali činilo se da Kumarov pogled upozorava na oprez. "Nikamo posebno. Samo se prepiremo." "Ah." Lijeno je ušetala i smjestila se u kut šatora. "Volim prepirke. Mogu li se i ja igrati?" Goblin Vješalica uđe za njom, mrk i tih poput kišnog oblaka koji klizi nebom. Kimnuo je Theu i Kumaru dok se smještao na svoju prostirku. "Hej, Vješalice, ono je bio napadaj svjetske klase koji si izveo u kako-se-zove - Elizijskoj kući", reče Theo. "Zbilja si izgledao kao da umireš." "I umirao je", veselo će gospodična Bodac. "Previše je ljudi ovih dana s dijagnostičkim čarolijama. Malo otrova pomaže da stvar dobro izgleda i da se dobro osjeća, bez obzira na to kojom se čarolijom koristio da je pročitaš. Samo se moraš pobrinuti da uzmeš protuotrov prije nego što te drmne - je 1' da, Vješo?" Vješalica je danas nabacio svoje pokeraško lice. Nije čak ni trepnuo na nadimak. "Stani malo", reče Theo. "Nisam siguran da sam dobro shvatio. Vješalica je popio pravi otrov kako bi odglumio onaj napadaj u registarskom uredu?" "Morao je", objasni pooka. "Većina stražara na takvim mjestima prošla je barem neku osnovnu vidarsku izobrazbu. Imaju čarolije koje će im reći što ne valja kako bi znali trebaju li pozvati bolničko vozilo ili samo pomoći osobi da se osjeća ugodnije. Stoga je Vješalica imao malu vrećicu željeznih strugotina u džepu i ljekovitu čaroliju od koje će odmah ozdraviti. Uzmeš ove prve, pričekaš dok ne počnu djelovati, a onda uzmeš druge prije nego što zaboraviš." Zahihotala se. "Dobro, ha?" "Ti bokca... Čovječe", reče Theo. "Dakle sve ono vrištanje i... ti si to zbilja osjećao!" Vješalica ga odmjeri nedokučivim žutim očima. "Da." Razmotao je svoju prostirku i opružio se. "Sad idem spavati." Sklopio je oči i činilo se da je smjesta zaspao. Nakon duge tišine gospodična Bodac ustane, izvadivši cigaru iz džepa svojeg crvenog kombinezona. "Pa, vidim da vi mladi ljubavnici želite ostati sami pa mislim da ću izići prošetati i zapaliti - možda zgrabim Streedvja na povratku od Gumba i naučim dečka kako se pije ili nešto slično. To bi moglo biti zabavno." Dobacila im je veseo pozdrav. "Dobru zabavu, klinci!" "Zar je Streedy ondje?" upita Theo kad je pooka otišla. "S Gumbom? Upravo dolazim otamo i nisam ga vidio." Kumar slegne ramenima. "Želiš li još o nečemu razgovarati, sad kad smo se složili da idem s tobom k Odstranjivaču? Još planiraš to izvesti sutra?" "Pretpostavljam. Gumb nije htio biti određen, ali imao sam osjećaj da će se stvari uskoro početi razvijati, pa ako se nešto zbilja dogodi, želim imati spreman podatak kako da uđem u Kukurijekovu kuću - ako ga ikako uspijemo dobiti." Theo protrlja lice. Promatranje Vješalice kako mirno spava činilo gaje umornim, a bilo je i kasno. "Što misliš da Gumb planira? Misliš da postoji ikakva paklena nada protiv Cvjetnih kuća?" Kumar se namršti na nepoznat izraz. "Ne znam, Theo. Strašno je pametan. Ni Jaglac nije glup, iako nije u Gumbovoj ligi. Ali ako zbilja misle da ima izgleda, onda sigurno znaju nešto što mi ne znamo, jer čak i kad bi svakom sposobnom odraslom u logoru dao oružje, još ne bismo imali izgleda protiv Parlamentarne straže, a kamoli protiv Kukurijekovih zmajeva. Meni to sve izgleda sasvim beznadno, ali oni su nekoć lovili zmajeve, znaš. Goblini, hoću reći - Gumbov narod. Možda to znači da je dovoljno žilav i tvrdoglav da to izvede." Kumar međutim nije baš zvučao kao da u to vjeruje. "Čini se da su zmajevi sve iznenadili", primijeti Theo. "Sjećam se da je Sunovrat vikao kako to nije bilo pošteno, ili da je Kukurijek prekršio pravila..." "Uvijek je bilo zmajeva u Vilinju", reče Kumar. "Ali veliki su pobijeni prije puno vremena u Zmajevskoj kampanji za vrijeme Lordova drveća - prvog naraštaja vilinskog roda. Svi su se slagali da zmajevi moraju nestati - bili su jednostavno preopasni, preveliki i prepametni. Samo je nekoliko najmanjih preživjelo, većinom skrivajući se u špiljama u visokim gorama. Svako malo jedan bi odnio nekoliko ovaca ili nešto slično, ali zapravo su bili strvinari koji su živjeli u udaljenim područjima i nitko nije znao da postoje, osim divljih goblina. Ali tijekom posljednjeg Orijaškog rata svima je postalo jasno da ćemo morati smisliti nešto novo kako bismo pobijedili divove, pa je Parlament odlučio pokrenuti

199

uzgoj, ali tek nakon vrlo žučljive rasprave - vidiš, zmajevi su nas prije gotovo zatrli, i mnogi nisu bili oduševljeni mišlju da ih vratimo. Sve su kuće potpisale svakojake sporazume, zaklinjući se da će ti uzgojeni zmajevi biti pod nadzorom, da će moći letjeti samo odlukom potpunog Parlamenta Cvjetova, i da se nikad - nikad, nikad, nikad - neće upotrijebiti protiv vilinskog naroda." "Dakle, Kukurijek je prekršio zakon." "Naravno, iako je naveo Parlament da to amenuje kad se dim raščistio. Jer pobjednici stvaraju pravila, Theo." Tako duboku gorčinu u Kumarovim riječima Theo nije čuo još od noći u klubu zvanom Božić. "Tako to oduvijek funkcionira. Oni stvaraju pravila i pišu povijest. Stoga, završi li se sve onako kako će se vjerojatno završiti, Kukurijek, Kužnjak i ostali gušteri bit će junaci, a Gumb i Jaglac hulje - ti i ja također, ako nas se uopće sjete. Za petsto godina vjerojatno će postojati praznik koji će slaviti obljetnicu našeg smaknuća." "Hvala na tom ugodnom predviđanju", reče Theo. "Sranje, upravo sam se nečeg sjetio. Petsto godina - ali vilenjaci ne umiru, zar ne? Hoću reći, ako pobijedi, Kukurijek će vjerojatno tada još biti živ, zar ne? Slaviti." "Dotad će biti prilično star - nitko ne živi zauvijek, samo trajemo mnogo dulje od smrtnika - ali ako ga netko ne ubije, da, vjerojatno će sjediti na Smiljevu trgu gledajući kako spaljuju naše lutke petstoti put." Bilo je uznemirujuće da Vješalica, premda je očigledno duboko spavao, nije pravio nikakav zvuk ni pokret - nije hrkao niti se meškoljio. "Odgovori mi na još jedno pitanje", tiho će Theo. "Čisto je hipotetičko s obzirom na to da ću sutra ionako vjerojatno poginuti. I ja sam vilenjak, barem mi tako ti i ostali govorite. Znači li to da također mogu, ne budem li napravio kakvu glupost i budem li jednostavno držao sagnutu glavu i čist nos, poživjeti tisuću i nešto godina?" Kumar se namršti. "Teško je reći, jer nitko ne poznaje sve učinke odrastanja u svijetu smrtnika. Nisi u cijelosti poput ostalih vilenjaka - vidio sam neke fizičke razlike kad smo te testirali u Sunovratovoj kući. Tvoje crte lica i oblik tijela poprimile su malo smrtne ogrubjelosti. Oprosti na izrazu, Theo, ali sigurno znaš na što mislim." "Da. Ne izgledam poput anoreksičnog muškog modela kao ostatak ove Cvjetne čeljadi." "Ali nisi ni toliko drukčiji, pa je teško reći. Pokušavam se sjetiti - nisi imao djece, zar ne? To je vrlo važno." Na trenutak ona grozna noć bljesne kroz Theove misli - Cat u krvlju natopljenom kupaćem ogrtaču, premoren stažist hitne službe koji je klonulo i nepripremljeno govorio "To je pobačaj, dakako. Ne bi trebalo biti nikakve trajne štete njezinoj sposobnosti da začne, ako je to od ikakve pomoći u ovakvom trenutku". "Ne", rekao je. "Nemam klinaca. Ali kakve to ima veze?" "Nitko ne zna točno - u času kad su se ispravno i rigorozno počele istraživati te stvari, više nije bilo dovoljno smrtnika koji su prelazili na našu stranu, niti vilinskog naroda na smrtnoj strani da bi se mogli dobiti prijeko potrebni podatci za poštenu analizu. Ali narodna mudrost tvrdi da će podmetnuto dijete - vila ili vilenjak koju odgoje smrtnici - i dalje zadržati velik dio rođenjem stečenog vilinskog prava, bilo da on ili ona to zna ili ne, sve dok samo podmetnuto dijete ne postane otac ili majka djetetu u smrtnom svijetu. Tada ono što preostane od rođenjem stečenog prava, što može biti bilo što od vilinske prirode do raznovrsnih vilinskih talenata i urođenog znanja, prelazi na to dijete, pomalo se umanjujući sa svakim naraštajem. Tako barem svi misle. Nije bilo prilike da se to iskuša, kao što rekoh." Theo uzdahne. "Dakle, zbilja postoji mogućnost da doživim tisućitu. Mogućnost." Kumar kinine. "Pretpostavljam da postoji." "Pa, barem ću žaliti zbog toga kad me budu mučili i ubijali - znaš, samo da mi odvrati pozornost." "Čini li odrastanje među smrtnicima svakoga ovako čudnim?" upita Kumar. "Imate li ovdje onaj izraz: moraš se smijati da ne bi plakao? Pa, u ovom trenu to više zvuči kao: moraš se smijati da ne bi povraćao od užasa." Te je noći spavao samo na prekide, iz nekoliko razloga. Nakon što je gotovo smjesta pao u jedan od dosad najgorih snova podijeljenog uma - onaj u kojem se nemoćno utapao unutar svog ukradenog bića, progutan užasnom, hladnom tamom - pobjegao je u niz manje zastrašujućih epizoda, iako nijednom nije bio potpuno oslobođen osjećaja da dijeli misli s nečim stranim, nečim drugim. Posljednji san bio je u vezi s dostavljanjem cvijeća njegovoj majci u bolnici i pokušajem da joj kaže kako je to zbilja bio on, njezin sin Theo, i da nije mario je li mu ona prava majka ili nije, još ju je volio, ali u snu je bila predaleko odmakla u bolesti i nije ga mogla razumjeti. Mogla je jedino zuriti u cvijeće na stoliću pokraj postelje kao da ju je hipnotiziralo. Bio je to tužan san, a on se obično nije sjećao tužnih, samo sretnih (ljubakanja s kakvom ženom za kojom je žudio ali je u stvarnom životu nikad nije dotaknuo, dobivanja na lutriji) ili zbilja groznih. U posljednje vrijeme bilo je prilično mnogo baš takvih groznih. Ali vjerojatno se ne bi sjetio oyoga, s majčinim izgubljenim licem i klonulim cvijećem pokraj bolničkog kreveta, da se usred njega nije probudio jer mu je nečija ruka začepila usta, a drugu primila vrat. Stvor! Pronašao me! Srce mu se u sekundi ubrzalo, od pospano-sporog do prestravljenog, kao da je netko pritisnuo srčanu pedalu do podnih daščica. Pokušao se otkotrljati od ruku koje su ga stezale; ona na vratu se odvojila ali stisak na ustima samo se pojačao. Zagrebao je mišicu i torzo, očekujući da će pronaći istrunulo meso, ali njegov je napadač bio izrazito tjelesan... i izrazito ženstven. "Theo! Ššššš! Sve ćeš probuditi!" "Poppy?" Bio je zgranut. "Što radiš ovdje? Zašto me pokušavaš zadaviti?" "Ne pokušavam, budalo", šapnula je. "Pokušavala sam ti pronaći usta da ne vikneš i poskliznula sam se..." Iznenada je ispustila mali dah i otrgla se od njega u dublju sjenu.

200

"Jesi li dobro, Theo Vilmos?" Bio je to Vješaličin glas. Goblin se ustao sa svoje prostirke i prešao preko šatora nečujno poput mačke - sad je izgleda držao Poppy Kužnjak u nekakvu klinču. "Mislim... mislim da će me ubiti!" prostenjala je. Theo ju je jedva čuo. "Nemoj, Vješalice. Ona je prijateljica. Pusti je." "Jesi siguran?" "Da! Da, pusti je." Poppy mu iznenada uleti u krilo i sruši natrag na njegovu zgužvanu prostirku. Ostala tri stanovnika šatora također su se promeškoljila. Pogurnuo ju je prema šatorskom zaklopcu. "Pričekaj me vani." "Theo?" upita Kumar, ošamućen od sna. "Što...?" "Okej je, stvarno. To je samo netko s porukom za mene. Vješalica je stražario nad nama, ali bila je to lažna uzbuna." Na tankoj mjesečini koja je prodirala kroz zaklopac Theo je mogao vidjeti žute oči kako zure u njega. Bilo je to kao da vas promatra sam vrag, ali da je uljez bio itko drugi osim Poppy, znao je da bi bio bespomoćno zahvalan na goblinovoj budnosti i izvrsnom noćnom vidu. "Hvala", rekao je. Vješalica kimne, trepne, a onda opet klizne prema suprotnoj strani šatora i pod svoj pokrivač. Theo iskoristi trenutak da dođe do daha - ruke su mu se još tresle - a onda iziđe za Poppy kroz zaklopac. Mjesec Vilinja bio je skoro pun, golemi bijeli luk koji je tonuo prema obzorju, tako jasan da su čak i pirotehničke zvijezde bile bačene u pozadinu. Okupan njegovim svjetlom, Gumbov most uzdizao se iznad plosnate praznine na suprotnom kraju logora poput fantomskog dvorca iz neke stare narodne priče koji se jednom u stoljeću pojavljuje na kakvoj maglovitoj škotskoj vrištini. Prije nego što se Theo do kraja uspravio, zagrlila ga je. Poljubila ga je, a onda se odmaknula, tamnih očiju raširenih i ozbiljnih. "Je li jako grozno što sam došla? Napola sam se bojala da ću te pronaći s nekom drugom ženom." Nije uopće mislio da je bilo grozno - divno je djelovala uz njega. Poljubio ju je kao odgovor, a onda se naglo zaustavio i nagnuo natrag. "Ali kako si me pronašla?" "Imam prijateljicu koja radi u Parlamentarnom uredu Zrcalne službe. Ima vezicu sa svojim šefom i ima pristup arhivu koji je jednostavno skandalozan. Nije joj bilo teško ući u trag pozivu koji mi je tvoj prijatelj umjesto tebe uputio prije neki dan." "Ali već si znala da sam u logoru." "Nije me doveo do logora, doveo me do tvojeg prijatelja." Podignula je mali štap koji je koristila kao telefon. Sjajio je najslabašnijim srebrnim svjetlom. "Vidiš? Začarala sam ga da mi pokaže kad bude blizu osobi koja je uputila onaj poziv. Nadala sam se, ako već niste u istom šatoru, da će on barem znati gdje si odsjeo - ali ti si bio tu." Bio je zapanjen i uznemiren. Opet je podcijenio tehnologiju Vilinja. "Ali to je strašno! To znači da nam bilo tko može ući u trag...!" "Što, zar si zvao puno drugih djevojaka? Jer ako nisi, onda se moraš brinuti samo zbog mene, a ja te očigledno neću izdati." Uputila mu je pogled, napola sumnjičav, napola razdragan. "Nije bilo drugih poziva, zar ne?" "Ne, ne. To je bio prvi put da sam to pokušao. Ali što ako tvoja prijateljica u kako-se-zove uredu...?" "Ona neće dvaput na to pomisliti. Rekla sam joj daje neki muškarac privlačnog glasa slučajno dobio moju školjku i da me zanima kako izgleda. Toliko je zaposlena pateći nad onim što se događa između nje i njezina šefa da je vjerojatno već zaboravila. Osjećaš li se bolje?" "Da, valjda. Samo sam... vidiš, natjerao sam Streedyja da to učini. Osjećao bih se grozno da mu se nešto zbog mene dogodi." Sad se doista zabavljala. "Ti i tvoje dužnosti! Možda imaš vilinske krvi, ali svakako nisi ni iz jedne visoke kuće ako provodiš vrijeme razbijajući glavu o takvim stvarima. Čak i relativno dragi dečki poput Landera Naprstka prekoračili bi rođenu baku na samrti da se uvuku na zanimljivu zabavu." "Ali ti nisi takva." Iako, sjetivši se kako je govorila o umorstvu svojeg brata, nije mogao biti siguran. "Ne želim biti takva", izustila je ozbiljno. "Katkad mislim da nisam, a katkad da se ne mogu promijeniti, da je to jednostavno svijet u kojem sam odrasla." Provukla je ruku kroz njegovu i povukla ga niz puteljak na vrhu nasipa, dalje od logora. "Ljudi poput mojeg oca i njegovih prijatelja - ne govorim o Kukurijecima, oni su totalno ludi, govorim o onima koje svi smatraju normalnim Cvjetnim tipovima - ne troše snagu mareći mnogo ni za koga osim za sebe. Nekoć sam to smatrala normalnim, ali svako malo neki sluga ili koji moj daljnji rođak bio bi... drukčiji. Učinio bi nešto jednostavno zato što je bilo dobro. Bio bi ljubazan prema meni jednostavno zato što sam tužna mala djevojčica, ne zato što je to po želji mojeg oca. Jedna moja tetka doslovce mu se suprotstavila - rekla mu je da se prema svojoj djeci ponaša gore nego prema slugama, a da se prema slugama ponaša kao prema životinjama. To je bio gotovo jedini put da sam ga vidjela iznenađenog." "Čovječe. Što se dogodilo?" "Ubio ju je." Ispustila je srdit smiješak. "O, ne doslovce. Ali uništio joj je život. Upropastio je posao njezina supruga, sijao otrov o njoj u cijelom našem društvenom krugu. Prouzročio da joj djecu izbace iz njihove škole. Na kraju ju je suprug ostavio, a ona je otišla u Zdenac." "Zdenac...?" "Ubila se. Ali zapravo ju je ubio on, moj otac. Da mu je one stvari rekla u četiri oka, ne bi ga bilo briga - nasmijao bi se, vjerojatno, što je to smatrala vrijednim spomena, kao da je to bilo nešto loše. Ali to je izrekla u javnosti, pred nižim staležima koji su ga trebali obožavati, a to nije mogao dopustiti pa ju je uništio. Tada sam ga počela mrziti." Iznenada je

201

zastala. "Ne želim više o tome pričati, Theo. Znam da ideš po svoju prijateljicu. Ja... Ne želim razgovarati o svojoj odvratnoj obitelji kad ne znam koliko vremena imamo prije... prije..." "Prije nego što i ja odem u svoju smrt." "Nemoj tako govoriti!" Bacila je ruke oko njega i Čvrsto ga stisnula, poput utopljenika. Theo odjednom shvati kako se i spasilac mogao pretvoriti u žrtvu. Požalio je stoje izrekao te sitničave, samosažalne riječi, ali u tom se trenutku osjećao uhvaćenim između dužnosti i razuma, od kojih nijedno nije željelo da mu ravna životom na prvom mjestu - svakako nisu bili veliki dijelovi Glavnog Plana Thea Vilmosa do danas. Poppy ga je još držala. "Nisam mogla podnijeti kad si otišao prošle noći. Mogla sam znati da planiraš izvesti nešto junačko i glupo." "Planiram? Hoću reći, mogla si znati?" "Da, imao si onaj odlučan izraz koji uvijek imaju u zrcalnim predstavama - lord Ruža odlazi u boj s goblinima ljubeći svoje male kćeri na oproštaju, ili Memnon Joha uoči Ledenog rata." Theo se nije zapravo smatrao odlučnim, a kamoli junačkim, ali u ovom trenu bilo je lijepo zamišljati da je možda tako. Možda su svi junaci u osnovi kukavice kao ja, pomislio je, a to što unatoč tome čine ono što moraju, jedino je važno. Hoću reći, ako se ne bojiš, ako si potpuno nesvjestan opasnosti, koliko je to junački? Ipak, još se nije posve osjećao spremnim smjestiti se u tabor odlučnih i hrabrih - to se kosilo s previše godina drukčije predodžbe o sebi. Svrnuo je pozornost na nešto puno neposrednije i ugodnije. Primila ga je za ruku i opet počela voditi niz nasip, na mjesečini tako jakoj da su oboje čak bacali sjenu. "Kamo idemo?" upitao je. "Pokazat ću ti." Vodila ga je dalje sve dok logor nije bio tek grozd tame osvijetljen samo ponekom vatrom duž obale rijeke. Veliki mjesec nestajao je za obzorjem poput ispuhanog balona. Poppy pokupi svoju dugu suknju i sjedne prekriženih nogu na vlažno tlo, a onda mahne Theu da joj se pridruži. Vjetar se podigao. Malo je zadrhtao i opet požalio što je bio prisiljen prodati trolu svoju kožnatu jaknu, ma kako razumna razmjena bila. Kad se smjestio, obuhvatila je svojim hladnim rukama njegovo lice. Činilo se da se malčice povukla, lice joj je bilo namješteno u onu sada poznatu Cvjetnu masku. "Želim da me voliš, Theo - ali samo ako to ozbiljno misliš." Odmahnuo je glavom. "Ne znam dovoljno... to jest, ne bih htio dati..." "Nisam to mislila, što god da si htio reći. Želim da me voliš svojim tijelom. Tvoje srce - pa ono će donijeti vlastite odluke. Ali ne želim da budeš moj ljubavnik samo zato što osjećaš samilost prema meni ili misliš da ćeš se time iskupiti za nešto drugo u čemu si pogriješio." Uzeo ju je za ruku. "Ne znam koliko mene doista postoji, Poppy, ali ono čega ima - pa, u ovom trenu, pripada tebi." "Dobro." A sad je dopustila maski da malčice spadne. "Onda dođi i opet me poljubi i zaboravimo nakratko na sve grozote. Voli me." Podigao se na koljena daje poljubi i otkrio da opet drhti. "Ali... tako je hladno. I ne baš skrovito." Nasmijala se. "Ponijela sam paviljon." "Što?" "Gledaj." Izvadila je nešto iz džepa hlača i pružila mu. Bila je to vrećica veličine vrećice za čaj. "Vrlo korisna čarolija. Hoćeš li me smatrati groznom ako priznam da sam je kupila danas poslijepodne, planirajući kako ću te naći?" Preklopila ju je u ruci i razlomila prstima, a onda se osovila na noge, sagnula, i stala posipati svjetlucavu prašinu u širokom krugu oko njih. Zrak točno iznad praha na tlu djelovao je kao da se mreška; možda je to bila varka mjesečine koja je zamirala, ali Theo je bio prilično siguran da nije. Dojam se širio i putovao uvis iznenađujućom brzinom, spajajući se iznad njihovih glava u točki, nekih šest ili sedam stopa iznad tla. "Želiš reći... sad nas nitko ne može vidjeti?" Ogledao se oko sebe. Zidovi su izobličavali svjetlo poput debelog stakla, čineći zvijezde drhtavima, ali ni u kom slučaju nisu bili neprozirni. Također nije osjećao da je puno toplije. Cijelo iskustvo bilo je uzbudljivo ali čudno; opet je zadrhtao, ne samo od studeni. "Nitko ne može vidjeti unutra - zapravo može ako stoji točno do njega, u suprotnom neće uopće vidjeti paviljon." Ispružila je ruke i stisnula njegove. "Zbilja ti je hladno, zar ne? Žao mi je, Theo. Prodavaonica u kojoj sam ga kupila imala je samo ove jeftine. Morat ćemo ga ugrijati toplinom naših tijela - ali to ne bi trebalo biti tako strašno, zar ne?" Oslobodila se kaputa i povukla pulover preko glave, a onda otkopčala košulju. Pod njom nije nosila ništa osim tankog srebrno-bijelog lančića oko vrata; njezina blijeda koža blistala je poput mjeseca. Ispružio je ruku i dotaknuo joj dojku. "No ovdje još nije toplo, zar ne?" Nasmijala se, ali je zvučala nervozno. "Gledaj - ježurci." Privukao ju je tada k sebi i u času kad je dokučio čudne mehanizme kopči na ostatku njezine odjeće (morali ste ih kvrcnuti najmanje četiri puta) posve je zaboravio na temperaturu, na tuđe poglede, na gotovo sve osim na crnokosu ženu koju je ljubio i na sjajne, podvodne zvijezde koje su svjetlucale nad njima; ubrzano je zaboravljao i na zvijezde. U jednom trenu odvojila se od njega i rekla, malčice bez daha: "Imam i neke druge čarolije." "Za što?" Bilo je teško progovoriti nakon tolikih minuta gotovo savršenog nijemog sporazumijevanja. Nešto mu sine. "Kontracepcija? Hoću reći, protiv pravljenja djece?" "Crnog mi željeza, ne!" rekla je i zahihotala se. "Te čarolije naučimo s prvom krvlju, a svoje sam već obavila za ovaj mjesec. Ne, ovo su samo... ljubavne čarolije. Sitnice koje čine stvari, što ja znam, zanimljivijima. Bile su izložene u ljekarni." Skrenula je pogled, odjednom stidljiva. "Samo sam pomislila da bi ti možda..."

202

"Ne treba mi ništa osim tebe." Bilo zbog pojačanih osjeta ili uskog prostora između začaranog kruga, mirisi njezine kože i kose bili su moćni poput narkotika. "I ne želim ništa osim tebe. Ova čarolija... oprosti... znanost, sasvim mi je dovoljna." "Tako mi je drago što si to rekao." I onda su opet prestali govoriti. Van Goghove zvijezde treperile su poput pahuljica na hladnom nebu, a u paviljonu je zrak postao topao kao usred ljeta. Zahvatio ga je još jedan san o izgubljenom roditelju. Opet je bio okružen oblacima, bolničkim hodnikom punim dima, ili je to možda bila kuća Sunovrata - sablasni oblici u hodniku možda su bile pepelom posute žrtve ili tek pacijenti u bijelim bolničkim kutama. Tražio je svojeg oca, dozivao ga - ali ne "Pete" (kao što ga je Theo zvao u onom nezgodnom razdoblju od dvadeset-i-nešto, kad su pokušavali naći neke zajedničke interese) ili čak "tata". "Tatice! Tatice, gdje si?" Učinilo mu se da ga vidi kroz maglicu kako skreće za ugao na kraju hodnika, pogrbljenih ramena, proćelav na tjemenu, noseći jednu od havajskih košulja koje je uvijek oblačio subotom ujutro da si dokaže kako je vikend zbilja stigao. Kao tinejdžer, Theo je sa zaprepaštenjem ustanovio da je jednom starcu havajska košulja zapravo bila kul, simbol nekakve sićušne pobune protiv sivih odijela, bijelih košulja i ružnih kravata. "Tatice?" Shvatio je, ili je barem onaj Theo iz sna shvatio, da se nikad nije oprostio, ne pošteno. Stiskao je očevu ruku dok je ovaj ležao u bolničkom krevetu nakon moždanog udara, ali ako je Pete Vilmos i bio svjestan svojeg sina i žene u tim posljednjim satima, nije davao znaka.

Neka vrsta ponovnog sastanka Theo pohita sve mračnijim hodnikom. Činilo se sve važnijim da ocu ispriča nešto od onog što je naučio i učinio u godinama od starčeve smrti, dokaže mu da je život vrijedio toga, da su zatupljujuće godine posla koje je Pete Vilmos otrpio da stavi hranu na stol i igračke pod božično drvce nešto značile, ali nije se mogao sjetiti što da kaže. Nema se što reći, zar ne? Ja sam nitko, baš kao i on. Ipak, očajnički je želio sustići tu priliku koja se vukla. "Tatice?" Glas dopre do njega kroz dim, stanjen daljinom. "Theo? Theo, gdje si?" Probijao se prema zvuku ali nešto gaje uhvatilo, ruke su ga povlačile - ostali pacijenti vjerojatno su ga pokušavali zadržati... ako nisu bili žrtve, izgorjeli patnici koji su se pokušavali uspeti pokraj njega i spustiti stubama na sigurno. Je li se zmaj vratio? Borio se bez snage. Još je mogao čuti očev glas ali činilo se da se gubi. "Theo, probudi se!" Bio je to drugi glas - ženski glas. "Theo, netko te traži!" Sjeo je drhteći, zapetljan u svoju razbacanu odjeću. Poppy je ovila ruke oko njega. "Netko je ondje", rekla je. Stresao je glavu, nespretno pokušavajući skupiti detalje u koherentnu cjelinu, ali nije baš imao sreće. Tada se glas ponovno začuo i na trenutak je pomislio da je to doista njegov otac ili očev nemiran duh; srce mu je poskočilo, a koža se naježila. "Theo? Jesi li tu?" "O moj Bože - to je Kumar. Potpuno sam zaboravio. Trebao sam..." Ustao je i počeo navlačiti hlače. "Gdje je? Zašto ga tako jasno čujem?" "Jer je vjerojatno samo nekoliko metara od nas." Bila je gola i djelovala malo stidljivo. Smućivalo ga je što je bio tu s tom ljupkom neodjevenom poluneznankom dok ga je netko tražio. Filtrirano zvjezdano svjetlo neravno je plesalo po njezinoj mliječnoj koži dok je sjedala. "Zašto onda...?" Sjetio se. "Čarolija." "Samo korakni van, vidjet će te." Pokušala se nasmiješiti. Skakućući dok je navlačio hlače, prošao je kroz zid paviljona ne osjetivši ništa sve dok ga odjednom nije preplavila noćna studen. Kumar je stajao nekoliko desetaka koraka niz nasip, okrenut leđima, sve dok ga Theo nije zazvao. "Tako mi Luga, prenuo si me!" reče ferisher. "Gdje si bio? Prestravio sam se - mislio sam da je došao onaj mrtvi stvor i odnio te! Imamo tek malo više od sata prije zore." Zaškiljio je. "Što radiš lutajući okolo napola odjeven?" "Objasnit ću ti poslije. Žao mi je što sam zaboravio. Sastanimo se kod šatora za nekoliko minuta." Kumar Šaš strese glavom. "Ne ondje. Dolje kod rijeke na ovom kraju logora. Vidjet ćeš zašto kad tamo stigneš. Zbilja si me zabrinuo - tražio sam te posvuda. Jesi siguran da si dobro?" "Dobro sam. Oprosti što sam te namučio. Samo ti kreni, a ja ću te sustići." Ferisher mu dobaci čudan pogled. "Siguran si da je sve u redu?" "Jesam. Hajde." Kumar polako kimne, a onda se okrene i udalji uz nasip. Iako je bio samo metar dalje, Theo je trebalo nekoliko časaka da nađe paviljon: sa zalaskom mjeseca, slabu pomućenost zraka koja je označavala njegovu prisutnost bilo je teško razlučiti od izmaglice koja se dizala s rijeke. Prelazak granice ovaj put bio je doista drukčiji, ulazak iz hladnoće u toplo i povratak mirisima njihova vođenja ljubavi.

203

"Moraš ići." Odjenula je svoju košulju, ali se na tome zaustavila. Želio je leći pokraj nje i poljubiti njezinu glatku nogu, napetu kožu na njezinu boku točno iznad kuka, ali znao je ako to učini, nikad se ne bi mogao natjerati da opet ustane. "Da," rekao je, "moram. Gumb, čini se, misli kako je vrlo važno da krenemo prije zore." "Tko je Gumb?" Oklijevao je. Sada joj je vjerovao, naravno, ali nije želio ni povećati opasnost u kojoj se nalazila. Sto je ono Gumb rekao? "Ne možemo reći ono što ne znamo." "Moj prijatelj iz logora. Goblin." "Želim te natjerati da ostaneš", reče ona. "Natjerati te da poželiš ostati" - ponovno žalostan osmijeh - "ali znam da ne bih smjela. Da nisi osoba koja bi pomogla svojem prijatelju, ne bi bio osoba u koju sam... prema kojoj gajim ovakve osjećaje." Ovako dakle to djeluje? zapitao se. Veličina onoga što se nalazilo pred njim provalila je natrag, a snovi, pa čak ni Poppyna nazočnost, nisu bili dovoljni da mu skrenu pozornost. Osjećao se umorno i loše. Ovako se postaje manje plitak? Učiniš pravu stvar, ma kako se zbog toga osjećao i koliko želio da možeš pobjeći, i onda svi misle da si sjajan tip? Svi plaču na tvojem pogrebu? Ali u tome je bilo nečeg ohrabrujućeg, iako je to bila lekcija koju je naučio prekasno da bi mu bila od velike koristi - put prema ponovnom samootkriću. Ona me takvim smatra, pa me takvim i vidi. "Ne želim te ostaviti", bilo je sve čega se mogao dosjetiti da kaže. "Ali moram." "Znam." Ponovno je navukla krinku samokontrole, ali nije bila posve učinkovita jer ga nije mogla pogledati. "Ja... želim ti nešto dati. Pa, dvije stvari." "Jednu od tvojih rukavica da je nosim na koplju dok jašem u bitku?" Na to je podigla pogled, zbunjena. "Zašto nosiš koplje?" "Ne nosim, to je samo... nešto što su vitezovi iz mojeg svijeta nekoć činili s darovima svojih dragana." "Pa, bilo bi pametnije da malo bolje pripaziš na ovo dvoje nego da ih stavljaš na neko koplje." Dodala mu je nešto veličine i oblika duguljastog cilindra za ruž. "Upotrijebi i ovo i nazovi me ako ti zatrebam. Ozbiljno, Theo. Ako ti išta zatreba, nabavit ću ti to. Ako ti zatrebam ja, doći ću - bez obzira na sve." Promotrio je mali, srebrnasti štapić. "Možda ne budem mogao upućivati pozive neko vrijeme. Ali hvala. Nakon... nakon onoga što se bude dogodilo, bit će lijepo doprijeti do tebe a da ne moram zadati Streedvju glavobolju." Osmjehnula se, ali oči su joj bile vlažne. "Bolje ti je da me nazoveš, to je sve što ću reći. A želim ti dati i ovo." Strgnula je tanki srebrni lančić i privjesak s ovratnika svoje bluze, jedino što je zadržala na sebi tijekom noći, i pružila mu ga. Sad je uočio daje ono stoje smatrao malim novčićem bio mjesec, čiji je jedan srp bio od nečeg poput uglačanog opala. "To je krhotina s nadgrobnog kamena majčine obitelji. Dala mi ju je." "Što se njome radi?" "Radi? Ne radi se ništa. To je nešto što mije dala -jedna od rijetkih stvari koje mi je ikad dala. Zbilja mi mnogo znači, Theo, a dajem ti je kako bih bila sigurna da ćeš mi se vratiti." Očekivao je neku vilinsku čaroliju, neki magični talisman koji će ga zaštititi od opasnosti, i na trenutak se gotovo razočarao - predosjećao je da će mu trebati sva moguća pomoć. Tada je pojmio važnost onoga što mu je davala i osjetio kako mu se nešto širi u grudima, tih ushit koji je bio veći i moćniji čak i od vrhunaca njihova vođenja ljubavi. "Hvala ti", uspio je reći. Pažljivo je prebacio lančić preko glave i pustio da mu mjesec padne na grudi. "Hvala, Potrudit ću se da ti ga vratim." Nasmijala se, ali taj je smijeh bio bolan od strepnje i gnjeva. "Ovo je tako jadno. Znala sam da postoji razlog zašto se više nisam htjela zaljubiti, ali nisam ni pomislila..." Borila se da povrati prisebnost. "Poljubi me i odlazi, Theo. Požuri." "Hoćeš li se moći vratiti bez...?" "Crnog mi željeza, hoćeš li me samo poljubiti i izgubiti se odavde? Srce mi se slama." "I moje", rekao je, i bio iznenađen i preplašen shvativši da je to bila istina. Lumar ga je čekao na obali tamne rijeke, ali nije bio sam. "Vješalice?" Theo je morao dvaput pogledati da bude siguran -još nije mogao posve razlikovati jednoga goblina od drugoga. "Što radiš tu?" "Gumb kaže da ne bismo smjeli ići kroz Grad kako bi stigli... kamo smo se zaputili", reče Kumar Theu. "Čak ni po rubovima. Veli da je bolje preko vode." "To ne objašnjava zašto si ti tu", reče Theo Vješalici. "Jer znam veslati a da ne podignem veću buku od trola koji se utapa." U goblinovim ukošenim očima zrcalilo se svjetlo zvijezda. "Ti ne znaš." "Oh. Pa... hvala." Vješalica pokaže na nenatkriveni čamac, jedva nešto veći od kanua. "Hajdemo." "Gdje je Streedy?" upita Theo dok su se otiskivali od obale prema sporoj riječnoj struji. "Nekako sam se nadao da će poći s nama, u slučaju da naletimo na neke, što ja znam, alarme ili čarobne ograde..." "Gumb je rekao da ga danas treba", reče Kumar. "I da misli da ulazak ionako neće biti naš najveći problem." Theo pusti da mu se sve to slegne dok su polako plovili Mjesectokom do točke gdje se širio stapajući se s novijim riječnim kanalom. Theo i Kumar pojedose doručak od kruha i slatkog sira koji je ferisher ponio, dok je Vješalica vodio čamac preko širine toka i bliže suprotnoj obali. Theo je vidio kuće na vitkim stupovima kako se uzdižu nad njima, neke s upaljenim svjetlima na prozorima. Ispod njih, poput lupara na lučkim pilonima, manja i kudikamo skromnija prebivališta na riječnoj obali. "Tko ondje živi?" upita Theo šaptom.

204

"Niskie", reče Kumar. Vješalica ih utiša obojicu pokretom svoje ruke s čaporcima. Nekoliko većih brodova bilo je usidreno u uvalama i marinama, blistava plovila s mnogo vesala koja su više nalikovala na drevne trireme ili čak na naglavce izvrnute stonoge nego na suvremene brodove, ali nikakav drugi promet nije se odvijao tim dijelom rijeke. Theo se zapitao je li to normalno ili je imalo neke veze s redarstvenim satom Cvjetnog rata. Osjećao bi se puno bolje da su i druga plovila prometovala kanalom prema Ysu jer bi tada njihov čamac bio manje uočljiv. Iako se Vješalica držao ruba rijeke i, kao što je obećao, rukovao veslom tiho poput noža koji se urezuje u topli maslac, Theo se osjećao strahovito izloženim. Napokon, dok su skretali za zavoj na Mjesectoku i pred njima se otvarao pogled na cijelo prostranstvo Ysa, crnu neizmjernost koju je jedva doticalo čak i bujno zvjezdano svjetlo Vilinja, Vješalica izvuče veslo iz vode. "Nakon ovoga, nema više razgovora", izusti tako tiho da se jedva čulo. "Ali Gumb mi je rekao da vam kažem, danas bi mogao biti dobar dan za odlazak u Kukurijekovu kuću." "Što?" Theo je imao poteškoća zadržati glas tihim. "Što to znači?" Vješalica slegne ramenima. "Nema više razgovora. Blizu smo." Riječ "blizu", zaključio je Theo, sigurno je imala vrlo čudno značenje goblinima, jer su veslali još barem četvrt sata. Na predjelu riječne obale što se nazirao kroz nisku maglu bile su trošne industrijske zgrade, nekoć razvijene vilinske verzije starih skladišta i tvornica konzervi. Nekoliko zdanja bilo je naočigled još korišteno - znakovi su ovdje-ondje prštavo svijetlili poput umirućih krijesnica, "Kraj Dugina Spremišta" ili "Groto-4-U" - ali ostatak je djelovao kao da je dugo izvan upotrebe. S prvim naznakama zore Theo je mogao razaznati naličene reklame, na kojima se pokoji znak gulio kako bi otkrio prijašnju poruku. Bili su dovoljno blizu obali daje neke od njih mogao čak i pročitati. "Oceanska roba kralja Kilppia ", pisalo je na jednom koji je bio ilustriran nejasnom, prilično zastrašujućom slikom ribolika čovjeka s krunom i košarom punom ribe i školjkaša: "Pravovaljani opskrbnik prema Povelji Njihovih Veličanstava o Plodovima Ysa." Nešto pljusne o vodu i Theo pogleda na drugu stranu prenuvši se što je Vješalica iznenada izgubio svoj osjećaj za nečujno veslanje, ali goblin mu uzvrati pogled kao da je buka bila Theovo djelo. Nešto u tamnoj vodi pokraj čamca prikuje Theov pogled: mali roj blijedih modro-zelenih svjetala micao se točno ispod površine. Na trenutak je pomislio da je to parada svijetlećih ribica, ali kretanje je bilo drukčije od ikojeg ribljeg jata koji je vidio na televizijskim emisijama o prirodi. Očarano je promatrao kako se uredno treperenje primiče bliže površini, točno ispod njega, no veoma je brzo shvatio da je ono što je promatrao bio čovjekoliki oblik koji ih je obilazio u vodi lakim pokretima. Prevrnuo se prema njemu, licem samo nekoliko palaca ispod površine, blistajući poput kazaljki na satu. Oči susretoše njegove - ženske oči, sad je mogao vidjeti, ali goleme u usporedbi s ostatkom uskog lica. Čak i uza svu svoju neobičnost, bilo je to vrlo lijepo lice. Zureće oči bijahu crne, toliko crne... crnje čak i od vode, a činilo se da postaju sve veće i veće dok se naginjao prema njima. Veće... i veće... Umjesto da se prevrne preko ruba u tamu koja gaje pozivala, povukli su ga natrag u čamac tako naglo da mu je zrak izletio iz pluća, a on u padu bubnuo glavom o suprotnu ogradu čamca. Cijelo se plovilo opasno zaljuljalo dok se s naporom pridizao na klupicu. Brz pritisak Vješaličinih pandža još je bolno osjećao na ruci i nakon što ga je goblin pustio. Kumar se nije pomaknuo ali je motrio, zapanjen. Theo pogleda svoje suputnike, a onda treperavi lik ispod površine: usporio je, i oni su se polako udaljavali. Vitke, predatorske crte više nisu djelovale toliko ljudski. Theu se učinilo da osjeća određeno razočaranje kako zrači iz njega, koje mu se zadržalo u mozgu poput slaba mirisa čak i nakon što je plivajući lik nestao u dubinama. Drhtao je i teško disao, kao da su ga doslovce izvukli iz vode u kojoj je bio primoran boriti se za život. Nimfska spona oko zgloba činila se vrućom i tijesnom, grebući mu kožu. Kimnuo je Vješalici da pokaže kako je zahvalan, kako razumije. Mislio je da razumije, u svakom slučaju. Predosjećao je da je stvora u vodi on zanimao kudikamo više od njegovih dvaju suputnika. Ovdje postoji tako tanka crta, pomislio je, između korisnog podsjetnika i gubitka vlastitog života. Ili nečeg još goreg. Vješaličino veslanje bilo je tako glatko i tiho da Theo nekoliko trenutaka nije ni znao daje goblin prestao te da se i čamac zaustavljao. Bili su među stupovima doka; prema onom što je mogao vidjeti, dok je bio drven, stupovi su bili valjci od drevnog kamena koji su stršili iz riječne magle poput napola potopljenog Stonehengea. Promočene i istrunule drvene ljestve privezane za onaj najbliži vodile su kroz podna vratašca prema purpurnom nebu. Goblin opet prijeđe rukom preko svojih usta podsjećajući ih da šute, a onda pokaže na ljestve. Dok se Theo nesigurno osovljavao na noge i penjao, krećući se dovoljno daleko od Kumara da se ovaj mogao penjati za njim, Vješalica načini drugi znak, ovaj put neprepoznatljivi, a onda okrene mali čamac; za nekoliko otkucaja srca nestao je u oblaku magle. Theo pogleda Kumara ispod sebe raširenim očima. Ferisher je djelovao usplahireno gotovo poput Thea, ali je samo slegnuo ramenima. Možda je znao da ih Vješalica neće čekati, ali bilo je čudno što goblin nije ni spomenuo da će se vratiti da ih pokupi. Teško je ne osjećati se pomalo izdanim, pomisli Theo. Što bi ti htio? prekorio se. Nisi središte njegova svemira, a ni Gumbova. Želio si otići i poginuti u pokušaju da pomogneš prijateljici. Pa, pomogli su ti dovde. Sad je sve na tebi. Popeo se ljestvama, zastavši da prikupi hrabrosti prije nego što je provirio kroz otvorena vratašca. Nogostup od trošnih greda bio je prazan, a skladišni zid pust, dugačak potez solju umrljanih dasaka s tek neznatnim ostacima svog izvornog sloja bijele boje. Želio je upitati Kumara kako je ta dotrajala staja mogla biti sjedište jednog od najopasnijih stvorenja u

205

Vilinju, ali ako škriputave ljestve nisu već obavijestile stanovnike da je netko vani, nije želio obaviti taj posao umjesto njih. Ferisher se popne iza njega i čučne. Osluškivali su zapljuskivanje valova o pilone pod njima, krikove vodenih ptica i, nakratko, udaljeni glas koji se uzdizao ponad ostalih zvukova u djeliću drhtave nepoznate pjesme. Theo duboko udahne i ustane, a onda stane slijediti nogostup prema drugoj strani zgrade, dalje od vode. Bili su na kraju duga kamenog mola koji se pružao barem stotinu metara u Mjesectok, točno nedaleko od mjesta gdje se spajao s Ysom. Niz ruševnih zgrada različitih oblika i veličina pokrivao je mol sve do kraja, kao da se neki čudnovati cirkuski vlak skotrljao u vodu. Ali ako je građevina u koju su se spremali ući i bila lokomotiva, nije tako izgledala; bila je bezličan četverokut bez vidljivih prozora. Na svjetlu praskozorja njezini visoki prazni zidovi davali su joj izgled kakve prastare kamene ploče, temelja kakva pretpotopnog hrama u kojem su se nekoć prinosile vrišteće žrtve. Mirno, reče Theo samom sebi. Ne pogoršavaj stvari više nego što je potrebno. Ali prazni zidovi i dalje su ga uznemirivali. Tko je tako živio? Tko bi sagradio duguljastu nisku kutiju poput ove na kraju mola bez otvora za oceanski povjetarac, nikakva pogleda na estuarij i more? Odjednom je vidio zgradu kao nešto drugo, ne kao hram ili kakvu građevinu, nego kao ljušturu neke goleme, uglate nemani. Umjesto da budu u skladu s ostatkom strukture, vrata postavljena sa strane zgrade bila su malena i posve obična tvorevina od vjetrom opaljena drveta s jednom jedinom potamnjelom brončanom kvakom, kao da je netko ugradio skladišni ormar u podnožje Sflnge. Theo pogleda Kumara - kao da ga je jedan glasan zvuk dijelio od bijega za goli život, iako ga Theo nije krivio: Zapravo, bio bih mu odmah za petama. Pružio je drhtavu ruku prema kvaki. Ovo je ludo, pomislio je. Ovo je skladište. Čak ako je puno čudovišta ili tipova s pištoljima ili... ili tko zna čega, izvana je samo skladište, a ja nisam medij. Zašto se onda osjećam kao da se spremam ući kroz vrata Hada ? Prije nego što ih je uspio dotaknuti, vrata se nečujno otvore. Theo dahne i odskoči napola očekujući da nešto ljigavo i nezemaljsko ispruži pipac iz tame i povuče ga unutra, ali nikakav takav privjesak nije se pojavio. Vrata ostadoše otvorena. Tama iza njih ostade nedokučiva. Tko god, što god to bilo... sigurno zna da smo ovdje. Nema koristi od toga da mu seprikrademo. Ipak, nije se osjećao voljan viknuti "Zdravo!". "Imamo li svjetla?" šapnuo je. Kumar, iskolačenih očiju i nesposoban otrgnuti pogled s tog mračnog otvora, odmahnuo je glavom nekoliko puta prije nego stoje shvatio stoje Theo pitao i pretvorio odmahivanje u kimanje. Iščeprkao je malu kuglu vrzina svjetla poput one koju je stvorio u podzemnoj garaži. Prešao je palcem njome i dodao je Theu kad se rascvala u močvarni sjaj. Koraknuvši kroz vrata, Theo je prvo uočio da svjetlo ne dopire vrlo daleko - da mu pokazuje njegove noge, ruke i natruhu plosnate okomite površine pokraj njega koja je mogla biti zid. Jedino je sa sigurnošću mogao vidjeti da se taman, sagom prekriven pod naizgled nastavlja prilično daleko. Također je bio svjestan - nije to mogao izbjeći - jaka, neugodna mirisa. Kiselo-slatki zadah bio je zastrašujuće sličan stvoru koji ga je triput našao u trima različitim istrunulim tijelima, no ovaj je vonj bio složeniji, kombinacija mirisa koji su u sebi sadržavali trulež ali i čudne slatke začine i živahnu esenciju rastućih stvari; miris šake vlažnog blata i proljetne trave sudarao se sa smradom gorućeg sumpora, viskija, cimeta, izmeta i drugih manje prepoznatljivih stvari, smućkanih zajedno, sve dok mu se oči nisu zasuzile. Koliko god čudno bilo, nije mogao zapravo trošiti vrijeme razmišljajući o tome, ne dok mu je srce lupalo poput kakva ludog, pretjerano navijenog metronoma dok se šuljao kroz gotovo potpunu tamu mašući, prema njegovu mišljenju, neispravnim vrzinim svjetlom. Ispružio je ruku prema točki koja mu se činila kao da bi ondje mogao biti zid i s olakšanjem napipa nešto hladno, tvrdo i tek neznatno vlažno. Povukao je stopalo naprijed i otkrio da se tvrdi pod nastavljao. Sagnuo se držeći kuglu u visini vrhova svojih cipela, a hodnik odjednom postade svjetliji. "Theo...?" "Šššš!" Dogodilo se brzo ali glatko, i nije imalo nikakve veze s vrzinim svjetlom u njegovoj ruci. Stajali su na jednom kraju dugog hodnika s mat-crnim zidovima i sagom iste nijanse. Na suprotnom kraju, kupajući se u vlastitom malom difuznom sjaju, čekala su vrata sa zlatnom pločicom. Pitam se čije je ime na njima? Ali bio je to tek sićušan tračak znatiželje sred užasa, poput ptice koja leti točno ispred oluje. Pogledao je Kumara. Kumar je uzvratio pogled. Theu je bilo prilično jasno: kad bi jedan od njih predložio da se okrenu natrag umjesto da hodaju onim dugim, crnim hodnikom prema vratima, ovaj drugi bi se složio. Jabučnica, podsjetio se.Jabučnica s vadičepom. Borila se s onim stvorom da pomogne nekome koga nije ni poznavala. Unatoč sagu koji im je gotovo utišao korake, u času kad su stigli do vrata Theo je imao osjećaj kao da hoda po plastičnim mjehurićima u cipelama od kamena - svaki je korak bio bolno glasan. Čudni su ga mirisi ošamućivali: osjećao se poput najgore vrste napušenog, paranoičnog tinejdžera koji je zaglavio na semaforu pokraj policijskog automobila. Na pločici je pisalo "Naprijed", urezano grubim, gotovo dječjim rukopisom. Dok je promatrao, riječ je otjecala sa zlatnog pravokutnika poput vode; uto se riječ "Gurni" pojavila na njezinu mjestu. Je li to nečija mala šala? Gnjev mu je vratio malo hrabrosti, iako je bila tanko rastegnuta iznad goleme količine sirovog straha. Pružio je ruku i gurnuo vrata, a onda zakoračio unutra. Soba iza njih bila je posve neočekivana nakon bezličnog hodnika. Nabacane planine predmeta pružale su se odasvud metrima iznad njegove glave, tisuće nedokučivih predmeta razbacanih nehotice, kao daje netko u punoj brzini zabio

206

staromodnu ljekarnu u iznimno uznemirujuću prodavaonicu igračaka, a onda velikodušno posuo krš sadržajem Aleksandrijske knjižnice. Ružičasto-purpurno svjetlo zore strujalo je kroz okrugle prozore, visoko iznad njih, obasjavajući hrpe tako da je sve pomalo nalikovalo na kazališne kulise ili vožnju u Disnevlandu. Ošamućen i svladan, Theo nije opazio golemu spodobu u sjeni iza sebe sve dok nije ovila ruku oko njegovih grudi i spriječila mu svaki pokret, a onda mu prikliještila glavu drugom golemom šakom. Ruka na njegovu torzu bila je tako čvrsto stisnuta da nakon što je ispustio dah u paničnom naletu, više nije mogao doći do zraka. Podigli su ga sve dok se nije nemoćno klatio iznad poda, neuspješno se boreći da dođe do daha. Iskrice mu zaplešu pred očima. Sve se pretvori u crveno, a onda u crno. Iako mu se netko obraćao, isprva nije bio svjestan da je budan, niti gdje se nalazi, pa čak ni točno tko je bio. Sam glas bio je čudna stvar, bestjelesan poput vjetra koji komeša hrpu lišća, ali neobično glasan, kao da je osoba koja je govorila bila dovoljno malena da mu sjedi u uhu. "... Vaš oprost", govorio je prozračan glas. "Nisu vrlo suptilni, bojim se. Budni ste, zar ne?" Sjećanje mu se vrati, s njim i lupanje srce, a bol u njegovoj glavi bila je neizdrživa. Loše. Nešto se loše događa. Theo je ležao na tlu. Kumar ležaše pokraj njega, ruku uz bokove poput igračke uredno spremljene u kutiju, lica prekrivena poluprozirnom membranom, tako neočekivanom i zbunjujućom da je na trenutak, zgrožen, pomislio da su ferisheru oderali kožu. "Ne brinite se, nije mrtav", objasni nevidljiva prisutnost. "To je košuljica novorođenčeta. Spava. Htio sam s vama govoriti nasamo." Theo uspije kleknuti, osvrćući se ne bi li otkrio izvor glasa. "U sobi sam s vama", reče mu njegov uznik. "Ali zaista me ne želite vidjeti. Bit ćete sretniji tu gdje jeste." Theo se pretvarao da traži Odstranjivača, ako je govornik to uistinu bio, ali je u međuvremenu namještao noge pod sobom nenametljivo se dovevši u ravnotežu kako bi mogao brzo reagirati. Polovica njegova uma vrištala je da pojuri prema vratima i nastavi trčati, a neka Kumar Šaš, pa i Jabučnica idu kvragu, no zapitao se dokle bi dospio i koliko bi brzo mogao vući besvjesnog ferishera i što je to bilo što ih je obojicu tako lako otprve sredilo. Okrenuo se i zgrabio Kumara, ali netom su mu prsti dotaknuli su-putnikovu odjeću, kadli par blijedih likova, gotovo velik poput divova ljudoždera ali mnogo ukočenijih pokreta, istupi iz sjene pokraj vrata. Theo se zaledi dok su stvorovi polako hodali prema njemu i zastali nekoliko metara od njega. Izgledali su poput živih kipova, nedovršenih, crta jedva definiranih na kredasto bijeloj koži, očiju poput crnih točaka - zapanjen, otkrio je da nisu bile ništa drugo doli rupe probušene u teškim, mrtvim licima. "Molim vas", reče glas, "ne izazivajte ih. Nisu vrlo suptilni, mandragori, i bilo bi mi draže da ne moram opet čekati da povratite svijest." "Mandragori...?" Blijeda lica buljila su u njega, nepomično, bezizražajno. Mogla su upravo stići sa svojih postolja na liticama Uskršnjeg otoka. "Djeca mandragore. Svaki je rob isklesan iz jednog velikog korijena. Vrlo dugotrajan posao, zapravo, a pronalazak korijena dug je, dosadan i opasan postupak, no jednom kad ih dobijete, vrlo su korisni, nevjerojatno snažni i osjetljivi na bol poput parne lokomotive. Ali, kao što rekoh, nisu baš dobri u složenijim zadacima, na primjer kad treba zgrabiti nekoga ali da ga se ne zgnječi i ubije. Doista nisam htio da budu tako grubi s vama." "Već sam vidio jednog ovakvog." Theo polako izvuče ruku iz Ku-marova kaputa. Neka Odstranjivač samo priča - to je u ovom trenutku djelovalo kao najbolje rješenje. Možda nije bilo tako strašno kao što se činilo. Možda se prema svakom gostu ovako ponašao. "Bio je jedan u kući Sunovrata. Točno prije..." "Da." Odstranjivač je zapravo zvučao kao da za nečim pomalo žali. "Traćenje odličnog korijena, a zapravo ni u kakvu svrhu, osim kako bi Kukurijek mogao pakosno likovati." "Vi... vi ste znali za to?" Odjednom je shvatio: ne samo što je bio bespomoćan nego je ta osoba, tko god ona bila, mogla biti veći saveznik Kukurijekove frakcije nego što su Gumb ili Jaglac znali. Mogao ih je već kontaktirati. "Jeste li to vi učinili? Jeste li im pomogli da to učine?" Odstranjivač nije zvučao pretjerano uznemireno. "Zmajevi, mislite? Ne, ne - Nidrus Kukurijek je posve sposoban da se sam domisli nečemu takvom. O, da, to svakako." Glas mu je imao čudan prizvuk. Theo se opet ogleda po sobi i učini mu se da su sjene u sjevernom kutu sobe tamnije i da se nešto pomaknulo. Odstranjivač je sigurno ondje sjedio promatrajući ga iz dubina tog suludog nereda, poput zmaja koji čuči na svojoj gomili blaga. "Što ćete učiniti sa mnom?" Na njegovo iznenađenje, Odstranjivač se nasmije, ne pakosnim grohotom zločinca, nego pravim, sipljivim smijehom od čega se gotovo zapuhao. "Znate, zbilja ne znam, barem ne na kratke staze. Na duge staze... pa, objasnit ću. Ali trenutno samo pokušavam uživati u ironiji." "Ironiji?" Činilo se da će mu biti dopušteno živjeti barem još nekoliko minuta. Theo je kradomice proučavao svoju okolinu. Budući da su mu se oči priviknule na slabo svjetlo, bio je još sigurniji da je nazreo Odstranjivacev položaj: daleko u kutu, napola skriven draperijom presvučenih kipova, nalazilo se nešto što je pomalo nalikovalo na stolicu s visokim naslonom, zaposjednutu vrlo složenom sjenom. Theo korakne prema njoj. "Nemojte!" reče glas. "Rekao sam vam - neće vam se svidjeti to što ćete vidjeti."

207

"Vidio sam svakakva sranja otkad sam ovdje. Koliko gore može biti?" "Iznenadili biste se", reče mu glas. "Uz to, ne brinem se samo zbog vaših osjećaja. Ja... stidim se onoga što sam postao." Theo se povuče nekoliko koraka. Ono malo što je mogao vidjeti od stvora na stolici bilo je svakako uznemirujuće natruha poput štapova tankih udova, ali također i opnastih nabora i sjajne vlažnosti. "Okej. Spomenuli ste... ironiju." "Da. Ironično je što sam uložio toliko truda da vas dovedem k sebi i potpuno zakazao, a vi ste ipak tu na mojem radnom mjestu. Svojevoljno." Opet se začu šaptavi smijeh. "Kako to mislite?" "Irrha kojeg sam poslao da vas zarobi - onaj koji vas još nedvojbeno proganja. Imate li uopće pojma koliko je energije potrošeno da se prizove takav stvor iz drevnih, mrtvih prostranstava? I koje su uglavnom zaboravljene vještine potrebne da ga se zadrži u svijetu živih toliko dugo?" "Vi ste poslali tog stvora na mene?" Panika, koja je na trenutak popustila, dohrli natrag poput grozničave studeni. "Onda... onda vi doista radite za Kukurijeka." Dakle sve je ovo bilo uzalud. Ne samo da nije pronašao način da oslobodi Jabučnicu nego je poštedio zlikovce truda da čekaju dok ne stigne do Kukurijekove kuće. "Bože, zbilja sam budala." "Možda. Ali stvari su složenije od toga. Nadao sam se upravo ovoj prilici - da vas susretnem u četiri oka. Irrha je stvorenje instinkta, ali je u ovom slučaju prinuđen učiniti samo jedno - uhvatiti vas i dovesti ovamo." "Kako bi me mogli predati Kukurijeku, pridobiti zasluge, zaraditi lijepu malu proviziju." Theo pogleda prema Kumaru, koji je ležao na tlu, lica prevučena opnom, plitko dišući. "Prokletniče. Trebao sam te pustiti da me ubiješ - ili pustiti da me ubiju tvoja velika stara korijenska čudovišta. Bolje to nego da me se dočepaju Kukurijek i Kužnjak." Pomisao izmigolji kroz gnjev i strah. "Ali nagodit ću se s tobom. Njega pusti." Pokazao je na Kumara. "Nije ih briga za njega. Njega pusti i dopustit ću im da me mirno odvedu." "Zanimljivo." Ton je bio bezvučan. "Učinili biste to za prijatelja? Ono što s vama planiraju je strašno, znate. Ne samo za vas." Theo se odjednom prisjeti predviđanja lorda Sljeza onog poslije-podneva kad je izgorjela Sunovratova kuća. "Govoriš o Drevnoj Noći, zar ne? Ono što planiraju provesti nad ostatkom smrtnog svijeta. Neku vrstu crnog čarobnog plimnog vala..." Dok je to govorio, Theo shvati da si ne može priuštiti da se žrtvuje za Kumara Šaša, za Jabučnicu, za bilo koga. Nije imao pojma što je trebao znati, ali nije mogao riskirati. Naglo se okrenuo i pojurio prema vratima. Malo je nedostajalo, ili se barem tako činilo. Upravo kad su mu prsti okrznuli kvaku, golema brašnasta ruka zgrabila je njegovu košulju s leda, koja se rasparala po šavovima ali izdržala dovoljno dugo da ga stvor obujmi svojim stiskom. Ritao se i opirao, pokušavajući dosegnuti mandragorovo lice slobodnom rukom, izgrepsti mu oči i razbjesniti ga. Znao je da mu je to možda bio zadnji trenutak, da je odabirao samoubojstvo umjesto da postane oruđe Kukurijekove frakcije, ali iako je zario nokte duboko u očne šupljine stvora, ondje nije bilo ničeg: vlažna, vlaknasta supstancija jednostavno se sastrugala i kapnula mu niz zglob. Stvor ga povuče prema sebi, omota ručetinama, čvrsto zadrži. Theove oči zamutile su se od suza bijesa i očaja. "Jebi se!" vrisnuo je promatraču iz sjene. "Ako me ti nećeš ubiti, natjerat ću njih da to učine. Neću im dati to što žele." "Ne biste dugo održali to obećanje kad bi vas počeli obrađivati", reče suhi glas. "Ali krivo ste me shvatili. Irrha je bio pozvan da vas najprije dovede meni, ne da bih dobio proviziju od Kukurijeka, nego da bih mogao osobno porazgovarati s vama. Nidrus Kukurijek nije jedini koji je dugo čekao da dobije što mu srce želi. Vidite, trebam vašu pomoć." "Moju pomoć!? Valjda se šališ. Radije ću umrijeti. Možeš slobodno početi s palčenicama." Ali njegova je hrabrost bila lažna, šuplja. Jedina mu je nada bila da navede to Odstranjivačko stvorenje da govori i da se moli za bolju šansu za bijeg. Sjetivši se Poppyna telefona, na trenutak se zapitao treba li se pretvarati da je pokorniji, a onda nekako pokušati s njom uspostaviti vezu, nekako joj tim telefonom poslati znak. Ali što je ona mogla učiniti? Dovesti se ovamo sa školskom prijateljicom? Već je iznevjerio svoja druga dva najbliža prijatelja, Kumara i Jabučnicu; nije mogao u to uvući i Poppy. "Dakle, namjeravaš prevariti Kukurijeka", reče. "Što znači da si našao nekog drugog klijenta koji će platiti više za ono što bih ja kao trebao znati." "Iskreno mi je žao što se ovo dogodilo, Theo. Već imam dovoljno toga na savjesti zbog patnje koju sam nanio vama i vašima, ali moja je potreba vrlo velika." "Savjest? Vilinski narod nema prokletu savjest. Vaš svijet... vi ste najsebičnija stvorenja za koja sam ikad čuo. Čak ni Hitler ne bi učinio ono što Kukurijek kani: uništiti cijeli svijet samo da se održi na vlasti." "Ja radije mislim da bi to učinio daje imao priliku", reče Odstranjivač. "Ali u svakom slučaju, tvoja optužba nije posve poštena. Vidite, ja zapravo nisam vilenjak." "Što si onda? Čudovište, očigledno." "To jesam li čudovište, ostaje otvoreno za raspravu. Ali još manje pripadam ovom svijetu od vas." Theov užas pretvori se u gustu, mučnu težinu. "Nije me briga. Nije me briga za tvoje probleme i tvoje zagonetke." "Nadao sam se da će ovo bolje proći", reče glas u sjenama nakon duge stanke. "Možda sam napravio loš posao prikazujući činjenice. Kad sam zamišljao ovaj dan, bio sam siguran da ćemo naći neki način da razgovaramo s obzirom na to da imamo toliko toga zajedničkog." "Toliko toga zajedničkog! Ti se šališ? Ti si... ti si stvor! Ubojica, plaćenički otmičar! Izdao si čak i kopilad koja te unajmila!"

208

"Sve te stvari vjerojatno su istinite, Theo. Ali sam također najbliže onome što smatraš obitelji i nadao sam se da ćemo moći civilizirano razgovarati." "Što? O čemu to govoriš?" Odstranjivač pročisti grlo - zvuk novinskog papira nošenog vjetrom kroz ulice. "Ja sam... nekoć sam bio... Eamonn Dowd."

Podmetnuta djeca To je laž! Ti si mrtav!" Theo bijaše zbunjen. "Hoću reći, Eamonn Dowd je mrtav." "U neku ruku, da. U neku ruku, ne." Stvor u sjenama promeškolji se; bio je to zvuk između šuškanja i šljapkanja. "Vjeruj mi, Theo, nisam ovo ovako zamišljao. Nadao sam se da će naš prvi razgovor biti više... blizak. Čuj, ako zapovjedim mandragorima da te puste, hoćeš li obećati da nećeš pokušati bježati dok ne čuješ što ti moram reći? Ionako ti neće koristiti - vidio si kako su brzi i snažni." Theo se zapita zašto je stvor to izjavio. Nije se činilo mogućim - život u Vilin-zemlji bio je čudan, ali sigurno ne tako čudan - ali nije moglo naškoditi da malo dobije na vremenu. "U redu. Reci mu da mi prestane lomiti rebra. Ostat ću na mjestu." Korijenski rob, odgovarajući na neku nečujnu zapovijed, spusti ga na tlo, a onda se nečujno pomakne natrag prema zidu kako bi stao pokraj svojeg blizanca. "Okej, čuj, tko god bio, ne možeš biti Eamonn Dowd. Kao prvo, svi ovdje tvrde da je Odstranjivač vrlo star - prastar. Da je tu duže nego što se itko može sjetiti." "I to je istina - ili je barem bila, prije nego što sam zauzeo njegovo mjesto. Zapravo, često sam se pitao je li moguće daje Odstranjivač kojeg sam ja zbacio nekoć zamijenio prijašnjeg Odstranjivača. Možda je uloga Odstranjivača više naslov nego ime, a svakome tko ga nosi, taj naslov na kraju oduzme mlađi... kao stoje bio slučaj." Žalostan, suh hihot prodre niotkuda i odasvuda. "Ako je tako, to je dvojbena nagrada, vjeruj mi." "Nastavi, reci što si htio. Ali slušat ću samo obećaš li pustiti mojeg prijatelja." "Ferishera? On me ne zanima - svakako mu ne želim nauditi. Ali u mojem je interesu da te umirim i zadržim tu, pa će zasad mirno ostati spavati na podu." "Zašto se ne pokažeš? Ne sviđa mi se pričati sa zrakom." "Ne umišljaj si previše, Theo, nisi u poziciji da mi zapovijedaš premda gajim nekakav rodbinski osjećaj prema tebi. Kao što rekoh, stidim se kako izgledam pa se stoga ne približavaj. Mogu navući malo manje uznemirujući lik kad izlazim u grad - ništa ugodno, ali s dugim kaputom i šeširom ne privlačim mnogo pozornosti držim li se sjene i stražnjih ulaza. Međutim, to zahtijeva puno energije, a danas sam vrlo umoran. Bio je naporan tjedan." Stvor opet zašušti. "Pretpostavljam da te ne mogu kriviti što mi ne vjeruješ." "Ako želiš da ti povjerujem, onda to dokaži. Reci mi nešto što bi samo Eamonn Dowd mogao znati." "E, to je otrcana dosjetka - ravno iz neke radijske drame, tako zvuči. Sto bi to nešto osobno moglo biti, Theo? Da sam bio dio tvojeg djetinjstva, dolazio u posjet poput običnog praujaka, donosio ti slatkiše i stripove i razmjenjivao male tajne kojih bismo se sada zajedno mogli prisjetiti. Nisam. Da ti kažem koji podatak iz bilježnice? To bi dokazalo vrlo malo, jer su je vidjeli i drugi osim tebe - uključujući, ako se ne varam, tvog ferisherskog prijatelja koji ovdje leži." Odstranjivač se zamislio. "Što bi ti drugo moglo dokazati? Da nabrojim predsjednike, od Washingtona do Nixona? To su svi za koje znam - malo sam neupućen u američku povijest nakon ranih sedamdesetih, što je razumljivo kad se sjetiš gdje sam bio. Ili da ostanemo pri osobnom? Želiš li da ti kažem što se nalazilo u pismu koje sam poslao tvojoj majci, ili barem ženi za koju sam mislio da ti je majka? Na kraju ćeš doznati nešto o tome zašto sam joj se ispričao, želio ti to ili ne..." Nije htio da to bude istina. "Ali ti... ali Eamonn Dowd je umro! Pročitao sam osmrtnicu!" "Pročitao si osmrtnicu napisanu nakon što se tijelo Eamonna Dowda otkrilo. Da, ta konkretna fizička omotnica sad je definitivno mrtva, prah ili blizu praha. Misliš, da mi je još pri ruci, ma kako stara i bolesna, da bih izabrao živjeti ovako? Skrivajući se u sjenama, usamljen poput pauka, tako strašan da čak i djeca trolova i goblina vrišteći bježe preda mnom?" Theo je sad osjetio bol u glasu, stvarnu i silnu. Ali možda je samo dobar glumac. Prepredeni su ti vilenjaci. Tko zna što bi jedan od njih mogao učiniti da iz mene iskamči odgovore, ako je ono što znam zbilja tako prokleto važno? "Samo nastavi." "Pretpostavljam da si pročitao bilježnicu pa se neću truditi ponavljati raniji dio moje priče. Došao sam ovamo u Novi Erewhon i zavolio to mjesto. Izgradio sam sebi neki život. Sve kako treba, i nimalo drukčije od priča mnogih drugih smrtnika koji su se zatekli u Vilinju i više nisu htjeli otići. Čak sam se zaljubio. Ah. Vidim da znaš nešto o tome. Čuo si naklapanja, možda? Ili propagandu njezine obitelji, laži Jaglaceva klana? Jer u nju sam se zaljubio - u Erephine Jaglac, najmlađu kćer te velike kuće." "Oni... oni tvrde da si je oteo." Bila priča istinita ili ne, trenutno i nije bilo toliko važno: Theo je želio da njegov nevidljivi uznik nastavi govoriti sve dok ne smisli kako će se osloboditi. Čak daje taj stvor nekako bio ono što je preostalo od njegova praujaka, doslovce je priznao da je radio za Kukurijeka. Ipak, Theovo prijašnje vjerovanje daje Odstranjivač lagao o svojem pravom identitetu sve je više slabjelo. "Tvrde to, je li, da sam je oteo? Pa, u pravu su - donekle. Ali još nisam spreman ispričati taj dio priče. Vjeruj mi, Theo, budeš li strpljiv, cijela će prljava, jadna zbrka izići na vidjelo."

209

"Nastavi." Krišom je pogledao Kumara. Opna preko njegova lica zaklanjala mu je crte lica, ali prsni mu se koš još pravilno dizao i spuštao. Zar se neće probuditi sve dok je ta košuljica na njemu? Sto ako ste morali izvesti neku vilinsku čaroliju da je odstranite? Bilo bi dovoljno teško da dvojici brzih i snažnih korijenskih robova pobjegne sam, a kamoli noseći mrtvi teret Kumara Šaša. "Sreo sam je na jednoj kućnoj zabavi Tertiusa Šeboja. Isprva me smatrala zabavnom nakazom, ali čekao sam je strpljivo kao netko od njezine vrste, jer je bila... bila je..." Ispustio je nekakav prigušen zvuk gnjeva ili tuge. "Ne, nema koristi da ti kazujem što sam osjećao prema Erephini ili da pokušavam opisati vrijeme koje smo proveli zajedno. Ako si ikad tako bio zaljubljen, znat ćeš. Ako nisi bio, nikakve riječi neće pomoći da to ne zvuči poput ludosti. Kad su članovi njezine obitelji zastrašili Parlament da učini što žele - Jaglaci su bili jedna od Sedam obitelji, znaš, gospodari Novog Erewhona - a moje progonstvo bilo objavljeno, moj je život kao takav završio. Učinili bi mi milost da su me jednostavno ubili. Kako je ispalo, učinili bi i sebi milost." Iznenadan ledeni prizvuk u Odstranjivačevu glasu potakne ježurke na Theovoj koži. "Umjesto toga, protjerali su me iz Rajskoga Vrta natrag u svijet smrtnika, samog, kukavnog... ne, gore od kukavnog. Ucviljenog. Ludog od boli." "Vidiš? Ne možeš biti Eamonn Dowd jer si pogriješio u nekim pojedinostima. Dowd nikad nije ostavio ovaj svijet Jaglac mi je rekao da su njegovu sestru oteli nakon što je Dowdov progon stupio na snagu. Dakle, on ga je nekako izbjegao. Ako postoji nešto u što su svi sigurni, to je, kako se zove, Učinak Djeteline. Nitko ne može ovamo doći, otići, a onda se opet vratiti, pa ako tvrdiš da si to učinio, onda nisi on. Quid pro quo." Suhi smijeh ponovno preleti odajom, ali u njemu nije bilo mnogo veselja. "Ono što si želio reći je Q.E.D. - Quod Erat Demonstrandum, dokazano je - ne quidpro quo, što u osnovi znači šilo za ognjilo." Theo je bio previše uplašen i gnjevan da se postidi. "Tuži me sudu. Znam što sam mislio. Rekao si da si otišao u svijet smrtnika, ali Eamonn Dowd to nije mogao izvesti." "Theo, Theo." Gotovo je mogao zamisliti kako stvor u mračnom kutu odmahuje glavom, iako nije primijetio nikakav pokret u sjenama koji bi to odavao. "Ne razmahuj se Učinkom Djeteline upravo preda mnom. Ono što ne znaš o načinu na koji Vilinje funkcionira - zapravo, ono što većina samih vilenjaka o tome ne zna - gotovo je nemoguće pojmiti. Dakle, zašto ne začepiš usta neko vrijeme i ne poslušaš? Osudili su me na progonstvo. Trebali su me na silu izbaciti iz Novog Erewhona. Imao sam tri dana zakonskih formalnosti prije nego što je izgon stupio na snagu - ovi Cvjetni vilenjaci gori su od Britanaca ili čak ruskih aparatčika što se tiče besmislenog pečaćenja papira i stajanja u redu bez ikakva razloga. Erephine su rastavili od mene i dovukli natrag u ladanjsku kuću njezine obitelji, koja je bila više-manje tvrđava. Znao sam da tamo ne mogu doprijeti do nje a da me ne ubiju, a ipak sam iskreno razmišljao o tome, uzimajući u obzir je li umrijeti na njezinu travnjaku bolji izbor nego jednostavno dopustiti da me njezina obitelj i njihovi krotki članovi u Parlamentu najure. Nisam bio zdrav čovjek, Theo. Volio sam je - prodao bih svoju besmrtnu dušu bez razmišljanja da budem s njom..." "O moj Bože." Theova se koža žarila, a nešto mu se stisnulo u želucu sve dok se nije osjećao posve loše. "O moj Bože, ti si zbilja on. Ti si zbilja Eamonn Dowd." "To sam već znao", reče Odstranjivač. "Zašto mi ti odjednom vjeruješ?" "Povrh ostaloga, zbog načina na koji si upravo rekao da bi prodao svoju dušu, načina na koji bi to rekla osoba, obična ljudska osoba, čak i ako ne vjeruje da je ima. Čovjekolike vrste vilinskog naroda ne razmišljaju o dušama ni o čemu takvom. Nije samo riječ o tome da u njih ne vjeruju, čini se da ih uopće ne uzimaju u obzir. Ono malo puta što sam se o tome raspitivao, bilo je kao da sam ih pitao imaju li pipke - nešto što su svi mogli vidjeti da nemaju." "Zapravo, neka vilinska bića imaju pipke. Trebao bi vidjeti neke od pučinskih vodenih vila. Čak i ako ovdje počneš s više-manje ljudskim izgledom, ovo je lamarkistički svijet, a nekoliko tisuća godina jakog pritiska mogu ti učiniti čudne stvari." "Okej, okej, pobijedio si - ti jesi moj praujak. Ne trebam čuti cijelu priču, moram pomoći svojoj prijateljici Jabučnici - i ovom prijatelju ovdje." Pokazao je na Kumara. "Dakle, što namjeravaš učiniti? Pomoći mi? Ili me prodati onim krvoločnim gnjidama Kukurijeku i Kužnjaku?" "Rekao sam ti, moraš saslušati..." "Ne! Imam obveza!" Nastala je duga tišina. Kad ju je Dowd prekinuo, glas mu je zadobio novu kakvoću, hladnu i preciznu, koju Theo dotad nije čuo i koja mu se baš nije svidjela. "Ne smiješ me prekidati, kakve god ovlasti imao nad mojom savješću. Čekao sam dugo, a situacija se zakomplicirala. Ispričat ću ti svoju priču..." "Ali..." "Ispričat ću ti svoju priču. Nakon toga, vidjet ćemo što se treba učiniti." Theo spusti glavu. Možda nije bio u pravom krvnom srodstvu s tim čovjekom, ali sudeći samo prema njegovu glasu Theo je mogao prepoznati obiteljsku sličnost sa svojom majkom, onim hladnim otuđenjem koje bi iznenada zavladalo usred nevažne prepirke i pretvorilo je u nešto bolno, te s kojim se nije imalo smisla svađati više nego što je bilo koristi od mahanja rukama na uragan da ga se skrene s puta. "Onda pripovijedaj", napokon je izustio. "Dobro." Studen se malčice povukla. "Kao što rekoh, Theo, bio sam očajan. Bio sam osuđen čovjek koji je čekao nešto čega se bojao više od smrti - ne samo da ga otjeraju od žene koju voli nego da ga pošalju preko granice koju više nikad neće moći prijeći. Obratio sam se nekolicini svojih saveznika u velikim kućama, Šebojima, Ljubičicama, Sunovratima,

210

ali nitko od njih nije bio voljan dati mi potporu protiv Parlamenta, a pogotovo protiv Jaglaca, koji su im često bili saveznici u žestokom grabežu za prevlašću medu najvišim kućama. Cvjetni rat koji su donedavno svi nazivali posljednjim Cvjetnim ratom, upravo je počeo, pa su savezi bili još krhkiji i od presudne važnosti. Zapravo, stvari su bile gore nego što sam mislio, kao što sam poslije otkrio. Stoga sam se obratio jedinoj osobi za koju sam čuo da bi o granici mogla znati više od Sedam obitelji i njihovih krotkih čarobnjaka - ili znanstvenika, kako ih ovdje zovu. Dan prije nego stoje progon trebao stupiti na snagu, pošao sam k onome znanom kao Odstranjivač Neugodnih Zapreka. Da, došao sam na ovo pusto mjesto, upravo kao ti, i vjerojatno sa sličnim osjećajima - užas, beznađe, bijes nad onim što su učinili meni i onima koje sam volio. Bio sam očajan. Bio sam voljan učiniti sve. Starije Odstranjivač bio stvorenje neograničene rafiniranosti i zlobe, ali nikad se nije trudio trošiti energiju na one koji mu osobno nisu naudili, ako nije mogao nešto dobiti njihovom patnjom, pa sam bio siguran... barem isprva. Ipak, volio se zabavljati pa me pustio da satima lutam labirintom ispred ove sobe prije nego što me pustio unutra." "Nisam vidio labirint." "Ne, nisi. I bio je također manje suzdržljiv od mene kad je riječ o tome da se pokaže svojim moliteljima. Kad su me napokon pustili pred njega, jedva sam se othrvao nagonu da opet ne pobjegnem, ali moja je potreba bila veća od bilo kakva straha ili mučnine te sam se prisilio gledati ga dok sam preklinjao za njegovu pomoć. Rekao sam mu da ću za nju platiti gotovo bilo koju cijenu. Mogao mi je pomoći, napokon je rekao, ali je zauzvrat trebao nešto od mene - smrtno dijete koje bi dao jednoj od najmoćnijih obitelji, koja je osjetila iznenadnu i ozbiljnu potrebu za njim. Čak i u svojem bezumlju i očaju, nisam baš bio spreman ići toliko daleko da predam neko djetešce da ga muče ili ubiju, pa sam zahtijevao da doznam svrhu te ime onoga tko će dobiti dijete. Nije htio otkriti o kojoj je kući riječ, ali je prisegnuo - zazivajući određene sile u čija se imena vrlo nerazumno pogrešno zaklinjati, kao što smo i on i ja znali - da će se prema djetetu odnositi kao prema članu te obitelji koja će ga i odgojiti te da ga neće zadesiti nikakvo zlo. To je bila istina, kako se ispostavilo, ali prilično zastrašujuća..." Theu su odjednom stvari počele sjedati na svoje mjesto. "Je li... jesam li to bio ja? To si učinio - zato si se ispričao mojoj majci u onom pismu?" Ali nekako su pojedinosti ostajale zbunjujuće pogrešne. "Dobri bože", izusti Dowd s gađenjem. "Mogu shvatiti da ne znaš što je Q.E.D., ali zar uopće ne znaš uključiti logiku? Što su učinili sa školama otkad sam bio dječak?" Tamni lik zašušti i tržne se u sjenama svojeg kuta. Unatoč neobičnosti ambijenta, pitanja života i smrti, Theo je na trenutak iskusio kako bi bilo odrastati uz stroga starog praujaka. "Razmisli, dečko! Da si bio smrtno dijete odneseno od roditelja i donijeto ovamo, kako bi onda završio provodeći cijeli dosadašnji život u svijetu smrtnika? Kako bi to imalo smisla?" "U redu, u redu, nisam dobro prosudio - ali to ima neke veze sa mnom, zar ne?" "Naravno da ima, ako ćeš mi dopustiti da ispričam bez upadica." Dowd iskoristi trenutak da posloži misli. "Dakle, Odstranjivač se nagodio sa mnom. Izustivši iste prisege koje je upotrijebio da proglasi sigurnost djeteta koje ću ukrasti, obećao je da će, ako mu pronađem smrtno dijete prije prve zore mojeg povratka, mi pomoći da se vratim u Vilinje unatoč Učinku Djeteline - nešto što nitko osim samog Odstranjivača nije smatrao mogućim. Bilo je još toga u njegovoj smicalici, dakako, ali to tada nisam znao. Stoga sam otišao odavde svoje posljednje noći u Vilinju, i dalje nesretan - i dalje gotovo lud od tuge, zapravo - ali također s malo nade da možda neću biti zauvijek rastavljen od svoje voljene Erephine. Vratio sam se svojoj kući u Prijepodnevu da spakiram ono malo stvari koje sam planirao ponijeti sa sobom..." "Hoćeš reći da možeš, kao, ponijeti kovčeg kad odlaziš iz Vilinja?" Dowd se opet nije trudio prikriti svoju razdraženost. "Je li osoba koja je došla po tebe u tvoj svijet stigla gola? Nisi li ti sam donio moju bilježnicu i ono što si na sebi nosio kad si prošao na drugu stranu? Naravno da možeš ponijeti stvari. Neće sve ostati kakvim se čini kad se jednom napusti Vilinje, naravno - legende o onome što se događa vilinskom zlatu dovoljno su se raširile da ih je čak i tvoja, televizijom otupljena generacija vjerojatno čula - ali svakako sam mogao uzeti nekoliko uspomena." Glas mu se umirio, ali je još bio hladan. "A sad, gdje sam stao? Ah, da. Stoga sam otišao kući da se spakiram. Sklopio sam vražji ugovor s Odstranjivačem. Dat ću mu dijete, smrtno dijete, a on će mi zauzvrat pomoći vratiti se u Vilinje, potajno." "To je ipak grozno", reče Theo unatoč vlastitoj odluci da više neće prekidati. "Što?" "Ukrasti dijete." "Čak i ako mi je obećano da će dijete odgojiti kao člana jedne od visokih obitelji? Da mu ništa neće nedostajati?" "To je dobro za dijete, ali što je s djetetovim roditeljima, njegovim pravim roditeljima? To bi im uništilo živote, da im dijete nestane." Tišina se uvukla u sve pore prostorije. Na Theovo iznenađenje, kad je Dowd opet progovorio, više nije bilo gnjeva, ničeg osim gole praznine. "Naravno. Naravno. I ja sam to znao. Znao sam također da su mali izgledi u tako kratkom roku naći dijete koje zaslužuje da ga se spasi, ono čiji su roditelji bili nasilna čudovišta, pijanci ili narkomani - malo prilike da spasim svoju savjest otevši dijete čiji su roditelji, mogao sam sebi reći, to zaslužili. I dok sam se spremao napustiti Novi Erevvhon, bio sam u strašnoj dvojbi. Ako Odstranjivač nije bio u pravu, ili je lagao, nikad više neću

211

vidjeti svoju ljubav Erephinu. Ako je bio u pravu, vratit ću ono što sam izgubio nanoseći strahovit gubitak nekom drugom." Nisi trebao na to pristati, pomisli Theo ali ne izusti. Na neke pogodbe jednostavno ne možeš pristati. Ali još je osjećao nekakvu samilost prema stvoru koji je bio Eamonn Dowd. I samoga gaje nekoliko puta pogodila ljubav, toliko snažno daje zbilja učinio neke gluposti: spavao je u automobilu ispred kuće jedne djevojke tri ledene noći zaredom samo kako bi se mučio gledajući je kako izlazi i ulazi novim dečkom, prinuđen protivno svakom razumu da samog sebe izluđuje zamišljajući što su zajedno radili u krevetu. Svakako je shvaćao kako je to biti divlje, gotovo kažnjivo glup od ljubavi. Ali ipak postoje granice. Moraju postojati granice. "Kako se ispostavilo, stari je Odstranjivač bio kudikamo suptilniji nego što sam mislio", nastavi Dowd šaptavim glasom, dalekim od onog što je možda bila tuga. "Imao je mnogo planova na umu i nije namjeravao protratiti takvu šansu na samo jedan. Te iste noći, dok sam budan ležao u krevetu, netko mi je pokucao na vrata. Bio je to uniformirani doonie - sigurno si ih dosad sreo nekoliko - i rekao mi je da pođem s njim. Bio sam zbunjen jer sam mislio da je to možda nešto što je Odstranjivač uredio kako bi pomogao u provođenju naše urote, ili da su doonieja čak poslali da me vrati u Odstranjivačevu kuću; odjenuo sam se i ušao u golemu crnu luksuznu kočiju te smo odjurili kroz Novi Erewhon. No vozili smo se prema središtu grada, u Večernju. Tek kad smo iznenada skrenuli u jedan stražnji ulaz, shvatio sam da sam iz nekog razloga bio pozvan u kuću Ljubičica. Već sam ondje bio. Ljubičice su bile obitelj koja je prema smrtnicima, ako ne prijateljski naklonjena, bila razumno tolerantna. Dok su me stražari oprezno pretraživali prije nego što su me pustili iz garaže u glavnu kuću, prvi sam put shvatio koliko su se stvari pogoršale između najviših Cvjetnih kuća samo tijekom mjeseci moje propasti i suđenja u Parlamentu, kad sam većinom bio nesvjestan drugih događaja. U kompleksu je posvuda bilo vojnika, privatna vojska, a svi su bili zaposleni. Činilo se da se kuća sprema na nekakav neizbježni napad, možda čak i na pravi rat. Zapravo, kao što sam poslije otkrio, spremali su se na ono što će se dogoditi kad izgube taj rat. Dooniejski vozač ostao je vani, a mladi, bahati vilenjak iz unutrašnjeg kruga Ljubičina klana preuzeo je brigu o meni s jednako entuzijazma kao da sam bio košara prljava rublja, požurujući me u srce kuće. Još me jedanput pretresao kvartet divovskih stražara, a onda su me uveli u kućnu knjižnicu. Belleius Ljubičica, glava obitelji, ondje me čekao. Vjerojatno ću ga najbolje opisati ako ti kažem da je bio nešto poput glave bogate stare novoengleske obitelji - bostonski Brahmanci, kako smo ih nekoć zvali. Sto se vilinskog plemstva tiče, bio je bolji od većine, razmjerno nepristran, ne okrutniji od prosjeka. Zapravo, prema mjerilima njegova naroda, prozvali bi ga liberalom. To ne znači da se dobro ponio prema meni te noći. Bio je gnjevan i potišten, a sigurno ga je jako zapeklo što se u svojoj najvećoj nedaći morao obratiti nekom poput mene - smrtniku, uljezu. 'Dobili ste zasluženu kaznu za vašu drskost, Eamonne Dowd', rekao mi je. 'Nemojte misliti da suosjećam s vama. Ali to nije zato što, kao što je slučaj mnogih drugih kuća, smatram svoju krv boljom od vaše, iako čak i među smrtnicima čujem da vaša nije posebno glasovita. Osuđujem ono što ste učinili zato što smo mi iz vladajućih obitelji tanki zidovi koji dijele naš svijet od barbarskih drevnih dana, i jednostavno si ne možemo dopustiti da nas razvodne ideje smrtnika, da uzimaju naše kćeri za žene i nasljeđuju naše kuće. To možda nije bila,vaša nakana, ali dobro znam kako se stvari događaju, kako jedna sloboština otvara vrata drugima. Da se takvo što dogodi, uskoro bismo bili samo privjesak vašeg svijeta. To se ne smije dopustiti.' To mi je rekao umjesto pozdrava." Dowd si dopusti kiseli, sipljivi hihot. "A sjeti se, bio je član progresivne stranke. Upitao sam ga je li me doveo na drugi kraj grada samo kako bi izvrijeđao mene i moju rasu. Razljutio se, ali nije si mogao priuštiti da izgubi živce, kao što sam pretpostavljao. Nisam ustrajao u svojoj prednosti. Također sam naslućivao da je u tome Odstranjivač nekako imao svoje prste, a nije mi preostalo mnogo vremena. Velik dio noći već je bio minuo, a ujutro su me trebali dovesti na Smiljev trg. Trebalo je vremena - naručio je jako piće kako bi se okuražio da bude otvoren s nekim poput mene. Da budem pošten, bio je to strašan trenutak za njega, trenutak na kojem mu nitko ne bi pozavidio. Počeo je s nesuvislim objašnjenjem onoga što sam vidio vani, što je potvrdilo moju pretpostavku da su se stvari između sedam vladajućih kuća ne samo pogoršale nego su bile gore od onoga što sam mogao zamisliti. Ukratko, rat je bio na vratima. Sve ostale vladajuće kuće ili su podupirale Kukurijeka - jer on je bio poticatelj, dakako ili nisu željele otvoreno mu se oduprijeti. Samo je Ljubičica ustao protiv njega, a to je značilo da će kuća Ljubičica gotovo sigurno izgubiti." "Zbog čega su se svađali?" "Ah, da. To je doista važna pojedinost. U to vrijeme nije mi bio poznat, ali tebi sada sigurno jest - i važno je za ovu priču. Vodeće obitelji posvađale su se zbog razlike u pristupu. U upravi, ako hoćeš. Na kraju onoga što ovdje zovu Drugi Orijaški rat - čuo si za to?" "Jesam." "Kralj i kraljica Vilinja - ne baš Shakespeareovi Oberon i Titanija, kako sam poslije otkrio, ali svakako vladari ovog mjesta - umrli su na kraju tog rata. Nekako se Sedam obitelji, načinima koje nikad nisam uspio otkriti, dočepalo vlasti nad kanaliziranjem energije što je nekoć bila kraljeva i kraljičina dužnost... ne, dužnost je pogrešna riječ... što je nekoć bio dio same biti kralja i kraljice. Sedmorica su zauzeli mjesta kralja i kraljice, i ne slučajno stekli moć nad životima svih koji su bili kraljevski podanici - ukratko, cijelog Vilinja.

212

No - a tu leži važan dio - možda su stekli nadzor nad prijenosnikom - cjevovodom, da se tako izrazim - ali nisu mogli osigurati kontinuirani protok energije, magije, ili kako je već hoćeš nazvati, koja je pokretačka snaga ovog mjesta. Magiju Vilinja su nekako ili nadzirali ili čak proizvodili stari kralj i kraljica, a Sedam obitelji nije moglo izvesti da stvari funkcioniraju na isti način. Bili su prisiljeni naći grublje zamjene. Umjesto da crpe iz samoobnovljiva izvora, morali su rabiti stvarnu energiju živih vila. Pomalo kao da jedeš svoje prijatelje umjesto voća i povrća kojima treba samo voda i sunce da bi rasli, pretpostavljam. Svakako nije bilo veoma učinkovito. Također, na svoju žalost, vođe Sedam obitelji uskoro su otkrili da su čovjekolike vrste vilenjaka, za razliku od ostalog naroda Vilinja, same bile 'skupljači' onakve energije koja im je trebala..." "Moj mi je prijatelj to objasnio." "Da, pa, to je važan podatak. Nemilosrdnost obitelji očitovala se u sljedećem: da su mogle rabiti one koje su smatrali 'nižim rasama' Vilinja, ova bi kriza bila izbjegnuta tisućama godina, možda zauvijek. Vidio sam planove koje su naručili Kukurijek i njegovi saveznici, sada zanimljive antikvitete, za samodostatne elektrane koje bi uzgajale vlastite gobline i kobolde, iskorištavale ih a zatim odbacivale, kao u nacističkim logorima. Ali to nisu mogli ostvariti. Trošak uporabe bio je prevelik, i još je prevelik - previše se energije potroši na izlučivanje esencije jednog takvog pripadnika vilinskog naroda u odnosu na količinu koja se dobiva. Čak je i uzimanje energije iz takozvanih 'viših vila' loša razmjena, iako se to radi već godinama. Pa i da je razmjena bolja u smislu proizvedene energije, moralnost tog postupka oduvijek je mučila mnoge ovdašnje ljude. To je postalo jasno one noći dok sam stajao pred lordom Ljubičicom. On je jedini, očito, pronašao hrabrosti da stane pred ostale obitelji i reče kako više ne može odobravati život pomoću onoga što je u načelu bilo uzništvo drugih pripadnika vilinskog naroda. Možda bi drukčije mislio da je strategija bila učinkovita, ali bila je očigledno samo potez odugovlačenja pred neizbježnom propašću. Vidiš, vilinski grad sličan je ljudskom gradu barem u jednom. On je neprirodna tvorevina, a što je tvorevina neprirodnija - u ovom slučaju koncentracija ljudi na jednom mjestu, korištenje nebrojenih naprava za uštedu rada i mijenjanje same zemlje kako bi se u nj strpalo još ljudi - to više energije rabi. Novi Erewhon je kao obratan Sunčev sustav: Grad postaje Sunce koje ne daje svjetlost i toplinu onome što ga okružuje, nego ih crpi iz svega ostalog. U svakom slučaju, tog davnog dana, Ljubičica je ustao protiv i zakazao. Stvari su još djelovale normalno na površini vrlo je malo ljudi na ulici slutilo da se spremao novi Cvjetni rat - ali Belleius Ljubica nije bio budala. Nije još privolio ostale obitelji na svoju stranu, a budući da je razgnjevio Kukurijeka i njegovu frakciju izazvavši ga u javnosti, oni će svakako tražiti osvetu. Lord Ljubičica je znao da nema dovoljno moćne saveznike da bi pobijedio, a znao je da se Kukurijek neće samo zadovoljiti da izbaci kuću Ljubičica iz unutrašnjeg kruga moći. Ona će morati biti uništena, njezina vladajuća obitelj poharana, možda čak i iskorijenjena." "Kao sada kuća Sunovrata." "Točno tako. A sada, još nešto moraš shvatiti u vezi Vilinja: pravila su u njemu možda čudna, ali djeluju. Imao sam trideset godina da proučim ovo mjesto i naučio sam mnogo toga. Još ti ne mogu reći što točno Vilinje jest, je li to samostojeće mjesto ili neki odraz svijeta smrtnika, no premda su njegova pravila možda nepojmljiva našem načinu razmišljanja, jednako su valjana poput bilo kakve fizike koju si možda učio kod kuće. Ako ovdje položiš prisegu, onda ti je bolje da je održiš inače ćeš sigurno požeti posljedice, a one će biti neugodne na neki iznimno prikladan način. Odeš li na raskrižje u ponoć, srest ćeš nekoga tko će ti ponuditi nagodbu, makar to bio samo grobni trol koji ti je voljan dati dva koraka prednosti prije nego što te ulovi i odere ti kožu." Theov se strah pomalo povlačio, premda se ni najmanje nije osjećao ugodno. "Ima li to ikakve veze s lordom Ljubičicom?" "Ima. Ne požuruj me. Vilinje ima svoja pravila i ona možda djeluju čarobno - onayesw čarobna, ili barem toliko drukčija da se tako takvima čine - ali funkcioniraju. Jedno od njih je primogenitura. Znaš li što to znači? Ne znaš? Dobri Bože, dečko! To znači da prvorodeni sve nasljeđuje, ili u nekim slučajevima najstarije živo dijete. A ne govorim samo o zemlji ili obiteljskoj limuzini. Mislim na sve - svu moć, ugovore, čarolije i obveze koje je glava obitelji, obično otac, prikupio tijekom svojeg dugog, dugog života. To je bio jedan od razloga zbog kojeg me čak i progresivac poput Ljubičice mrzio, što sam se priženio u vilinsku obitelj, i zašto je bio tako posebno ogorčen što je morao zatražiti moju pomoć. Što se njih ticalo, puštanje smrtnika u lozu visokih kuća bilo je više od društvenog pitanja, značilo je mogući kraj jedne od najvažnijih životnih istina u Vilinju - naime, dokle god jedno dijete živi, obitelj još postoji i može se ponovno uspostaviti, donekle, ma koliko nisko pala. Igre moći između kuća ovdje se igraju više od bilijun godina, Theo, i veoma su složene. Stoga je ovo bila situacija u kojoj se Ljubičica zatekao. Bio je suočen s ratom koji gotovo sigurno nije mogao dobiti, i u kojem se bojao da će umrijeti ne samo on nego da će umrijeti i njegovi sinovi i kćeri, što bi značilo kraj obitelji. Od svih ljudi, Nidrus Kukurijek najbolje razumije da nisi uništio neprijatelja dok mu nisi uništio i potomke; stara ovdašnja poslovica glasi: Nije dovoljno ubiti cvijet, moraš spaliti i sjeme i posoliti tlo. A toga se Ljubičica i bojao. Njegova je žena rodila sina samo nekoliko mjeseci prije, dijete kojeg inače ne bi čekalo ništa neobično doli život sedmog djeteta u moćnoj obitelji, a koje je sada moglo biti sjeme koje će omogućiti da obitelj ponovno oživi, bez obzira na ishod idućeg Cvjetnog rata. Ljubičica je želio to dijete poslati negdje izvan Kukurijekova domašaja, ali nije bilo mjesta u Vilinju u koje gaje mogao sa sigurnošću dati. Stoga se sjetio vilinskog običaja iz drevnih dana. Poslat će dijete u svijet smrtnika."

213

Porazna misao kucala je poput nestrpljiva stranca na vrata, ali Theo ju je potisnuo na trenutak kako bi se uhvatio ukoštac s nečim u Dovvdovoj priči što ga je zbunjivalo. "Ali zašto poslati djetešce? Zašto ne poslati nekoga od njegove starije djece - nekoga tko bi mogao obitelji biti od neke koristi ako završi kao posljednji?" "Zato stoje put u smrtni svijet, premda ograničen Učinkom Djeteline, još moguć. Ljubičica je znao da bi Kukurijek, ako bi ikad doznao što se dogodilo ili makar to naslutio, počeo pretraživati svijet smrtnika. Najčudnije od svega u vezi s preklapanjem smrtnog svijeta i Vilinja jest da vilinsko dijete odgojeno u smrtnom svijetu vrlo brzo počne sličiti smrtniku - mirisati na smrtnika, kako to biva - dok starija djeca ili odrasla osoba nikad posve ne izgube miris Vilinja. Uvježbanim bi lovcima bilo mnogo lakše locirati bilo koje Ljubičino starije dijete." "Dakle, htio je da odneseš... odneseš to dijete u svijet smrtnika." "Pa, ne točno - trebao sam biti javno izgnan. Ljubičin plan ne bi bio neka tajna kad bi me vidjeli kako prelazim u ljudski svijet s djetešcem na rukama. Ali u očaju, on je otišao Odstranjivaču s tim problemom, a taj je lukavi stari monstrum pronašao način da ubije dvije ptice jednim kamenom - ili da ih, radije, zamijeni. Odstranjivač Neugodnih Zapreka kanio je odnijeti najmlađe dijete lorda i gospe Ljubičice i predati to dijete meni kad se jednom nađem na smrtnoj strani. Ja sam ga trebao preuzeti i zadržati, ili je barem Ljubičica tako zamislio, te mije obećao, ako preživi da povrati svoje dijete - budući da bi to značilo kako je nekim nevjerojatnim slučajem trijumfirao nad Kukurijekovom frakcijom - da će opozvati moj izgon i naći neki način da me vrati u Vilinje. To za mene nije bila baš dobra razmjena, sigurno je pomislio, ali vjerojatno se činilo da kao prosjak nisam sebi mogao priuštiti da budem odveć izbirljiv. Ono što nije znao, dakako, bilo je to daje Odstranjivač manipulirao svime, pa i mnome, i da sam se ja uistinu namjeravao vratiti bez ikakve pomoći od očigledno na propast osuđene kuće Ljubičica. Odstranjivač je predvidio moju etičku dvojbu - znaš, to me tjera da se zapitam je li, poput mene, nekoć bio smrtnik - te je podmitio moju savjest. Otet ću smrtno dijete, ali ću imati zdravo vilinsko koje ću podmetnuti na njegovo mjesto. To je jedna od najstarijih bajki podmetnuto dijete, zamijenjeno u kolijevci. Stoga sam pristao na Ljubičinu nagodbu misleći kako mi planovi kuće Ljubičica malo znače - kako ću se vratiti u Vilinje na svoju ruku i kako obitelj Ljubičica neće preživjeti da poželi svojatati svojeg potomka. Bio sam u pravu, ali ne onako kako sam si ja to predočio te noći." "A to djetešce, vilinsko dijete... to sam bio ja." Nastade duga stanka. "Da, Theo. To si bio ti. Ako to išta znači u ovom poodmaklom trenutku, mogu potvrditi da si rođen kao Septimus Ljubičica i da se dogodilo sve čega se tvoj otac pribojavao. Ti si posljednji živući pripadnik kuće Ljubičica."

Kutija od ebanovine Septimus? Dali su mi ime SeptimusT' "Ne točno", reče Dowd. "Ti i ja, čini se, promatramo ovdašnja osobna imena kao klasična, većinom rimska - barem među vilinskim obiteljima iz viših staleža. Septimus na latinskom znači 'sedmi', a tako su te nazvali." "Isuse, to je još gore. Zvali su me Broj Sedam? Nisu se čak ni trudili da mi smisle neko ime?" "Možda nisu upotrijebili mnogo mašte kad su ti nadijevali ime, Theo," - šaptavi glas se sada najviše približio ljubaznom - "ali tvoji braća i sestre ubijeni su u Cvjetnom ratu, pa su ti dali nešto bolje od domišljatog imena. Dali su ti - život." "Dakle, tako sam završio kod mame i tate? Oteo si vlastitoj nećakinji dijete i podmetnuo me na njegovo mjesto!" Dowd uvuče hroptavi dah. "Ako ti išta znači, sada se kajem zbog svega što sam učinio. Kajem se više nego što možeš pretpostaviti." "Samo mi reci što se dogodilo. Ne, pričaj mi o mojoj pravoj obitelji." Bilo mu je teško prihvatiti sve što je doznao. Otkriti da je praujak kojeg je smatrao mrtvim bio živ - čovjek za kojeg je tek nedavno doznao da mu zapravo i nije bio praujak - bilo bi dovoljno čudno. Ali doznati za svoju pravu obitelj i istodobno otkriti da su svi mrtvi... Theo se osjećao kao da ima groznicu: činilo mu se da mu glava pluta, a poruke koje su prolazile kroz njegovo tijelo bile su poruke bolesti i nelagode. Okrenuo se da pogleda Kumara i osjetio iznenadnu silovitu odbojnost prema svojem nesvjesnom prijatelju, prema svim stvorenjima tog svijeta za koji prije mjesec dana nije ni vjerovao da postoji, ali koji je unatoč tome okrenuo njegov život naglavačke. Da, ali budi iskren - to baš i nije bio neki život, zar ne? "Dugo smo razgovarali i umoran sam", objavi Dowd. "Rabim nekoliko natprirodnih načina da održim ovo osakaćeno tijelo u funkciji, a u posljednje vrijeme nisam iskoristio niti jedan. Također, da budem iskren s tobom, nisam prodao pola svoje vitalnosti da dozovem Irrhu u život kako bi te doveo ovamo samo da bih ti mogao ispričati kakvi su ljubazni ljudi bili tvoji roditelji. U svakom slučaju, ima stvari u mojoj osobnoj priči koje najprije moraš čuti." Theo nije imao snage prepirati se. Čudna skladišna soba počela je nalikovati na scenografiju neke egzistencijalne drame u kojoj će on zauvijek stajati slušajući kako mu bestjelesni glas govori koliko je univerzum jadan i besmislen. "Da, okej. Nastavi." "Vrlo dobro. Svanulo je jutro mojeg izgona. Zapovjednici Parlamentarne garde došli su kako bi me odveli na Smiljev trg, koji je bio gotovo pust. Glasine o predstojećim nevoljama između vladajućih kuća nagnale su članove nekih moćnijih obitelji da ostanu kod kuće, a moj takozvani zločin i suđenje bili su kratkotrajna senzacija - vjetar je sada

214

nosio kudikamo uzbudljivije glasine. Samo nekoliko običnih radničkih vilenjaka koji su prolazili trgom zastali su da svjedoče slanju smrtnika u njegov svijet. Moju presudu pročitao je niži parlamentarni zastupnik - nije se čak ni potrudio odjenuti službeni kaput. Prolaz, vrata, kako god ih želiš nazvati, otvorila su se, a mene su gurnuli kroz plameni šav s manje ceremonije nego što se baca vreća smeća. Sa sobom nisam ponio ništa osim odjeće u kojoj sam stigao u Vilinje, svoje bilježnice i čarobnog kamena na ogrlici ispod košulje, koji mi je dao Odstranjivač - nekakav svjetlosni signal, koliko sam razumio. Prolaz se za mnom zatvorio, a ja sam ponovno bio u San Franciscu, u Golden Gate parku, na otvorenoj livadi gdje sam prestravio nekoliko skitnica pojavivši se niotkuda. Zamišljam popratne pojave, kao nešto iz starog novinskog stripa, gdje se obojica na mjestu zaklinju kako će se zauvijek odreći alkohola. Uglavnom, pojavio sam se usred vedra kalifornijskog dana nakon ne znam koliko godina izbivanja - i više nego što sam pretpostavljao, kako se poslije ispostavilo. Nije me bilo tri ili četiri godine prema mojem računanju, no u svijetu smrtnika zapravo je bilo minulo oko dvadeset godina. Kad sam otišao, Drugi svjetski rat je netom skončao. Truman je još bio predsjednik. Sad sam se vratio u Ameriku koja je bila nesretno upletena u sukob u jugoistočnoj Aziji, u rat sa zemljom zvanom Viet Nam. Richard Nixon, čovjek kojeg sam se samo nejasno sjećao, bio je predsjednik. Šezdesete su upravo završavale, a cijeli svijet koji sam poznavao izobličio se poput odraza u karnevalskom zrcalu. Nisam u to vrijeme sve to znao, a da su stvari prošle kako sam planirao, ne bih ništa od toga ni doznao. Pomalo shrvan, odlutao sam do paviljona i razmišljao o svojem sljedećem koraku. Svaki put kad bi neki par prošao pokraj mene gurajući dječja kolica na putu za akvarij ili japanski čajni vrt, morao sam suzbiti nagon da jednostavno zgrabim dijete i potrčim. Nisam imao puno vremena, vidiš - morao sam ispuniti zadatak prije svitanja ako sam htio da Odstranjivač uspije upotrijebiti kamen oko mojeg vrata da me pronađe u smrtnom svijetu, ili mi je barem tako on rekao. Možda je to bila laž - kamen je svakako imao mračniju svrhu, kao što sam otkrio. Ali bio sam u panici: shvatio sam koliko će težak biti taj zadatak i da ću, zakažem li, izgubiti svaku šansu da opet vidim svoju voljenu Erephine. Sto sam više razmišljao o tome, to je postajalo očitije da nisam mogao jednostavno zgrabiti bilo koje dijete. Kao prvo, nisam mogao zamijeniti Ljubičino dijete - tebe, Theo, da - za ukradeno dijete sve dok mi ga Odstranjivač ne stavi na ruke. Morao sam napraviti tako da se sve može odigrati na jednom mjestu, istodobno, i nisam si mogao priuštiti da privučem pozornost sve do tog trenutka, iz straha da će me uhititi i da ću izgubiti šansu da se vratim. Nisam zapravo razmotrio problem u svoj njegovoj zamršenosti tijekom svojih posljednjih duhom odsutnih sati u Vilinju. Sada, suočen s pola dana tijekom kojeg sam morao naći rješenje, prošetao sam parkom i razmislio o svojem obećanju. Nastavio sam se kretati - svakako nisam želio završiti u zatvoru kao skitnica - i na kraju sam odlutao do poštanskog ureda u svom starom kvartu u Cole Vallevju. Znao sam da će nakon dvadeset godina velik dio pošte u mojem sandučiću biti besmislen, ali još nisam imao pojma kako ispuniti svoj zadatak pa sam više-manje ubijao vrijeme. Zahvaljujući računu što sam ga bio otvorio u Putničkoj banci prije prelaska u Vilinje, poštanski sandučić još je bio moj. Čekala me vreća pošte, vrlo mala vreća uzme li se u obzir da je prošlo dvadeset godina te sam otišao u restoran da sve u miru pročitam uz šalicu kave. Bilo je tu nekoliko pisama od momaka s kojima sam plovio i od djevojaka koje sam upoznao u raznim lukama, također malo poslovne pošte... I tada sam je pronašao, tri mjeseca staru ali nevjerojatno dobrodošlu - obavijest o rođenju." "Od mojih mame i tate", jednolično će Theo. "Da, od moje nećakinje Anne i njezina supruga", reče Dowd. "Tvoje pomajke i poočima, da se tako izrazim. Još je se sjećam. Sin, 3 kilograma i 30 dekagrama težak, nazvan Theodore Patrick Vilmos. Neću to razvlačiti, znam da ti je bolno. Pomislio sam jednostavno da okrenem broj, pozovem se u njihovu kuću u San Mateu u posjet - što bi moglo biti prirodnije od ujaka koji se upravo vratio u grad nego da poželi vidjeti svoju nećakinju, njezina supruga i novorođenče? - ali bio sam poprilično zabrinut što ću ako nešto krene po zlu. Uz to, bio sam skoro dva desetljeća mlađi nego što sam trebao biti, zbog razlike između vremena u Vilinju i u smrtnom svijetu, te sam se bojao da bi ih to učinilo sumnjičavima odnosno da bi ih moglo navesti na pomisao da sam varalica. To ti je ironija, ha? Nisam htio da misle kako sam neki opasni stranac jer bi mi to moglo odmoći da im ukradem dijete. Stoga sam uzeo taksi do Putničke banke na Russian Hillu, za koju si sigurno dosad pogodio daje mjesto koje se odavno orijentiralo na one koji putuju u Vilinje i u druge čudne zemlje, te podigao poštenu svotu, a onda se taksijem dovezao sve do kraja poluotoka, do San Matea, što me stajalo malo bogatstvo. Našao sam kuću, a onda prošetao susjedstvom čekajući da se smrkne. Kad je pala noć, promatrao sam Annu i njezino dijete kroz stražnji prozor s drveta u dvorištu odsutnog susjeda. Ne trebam ti ni govoriti da se nisam osjećao dobro zbog onoga što sam radio." Theo je opet osjećao mučninu u želucu, kao da mu je netko zabio prst u njegove uspomene i zamrljao ih: ništa nije bilo onako kako je mislio. "Samo... pričaj. Ispričaj što se dogodilo." "S pravom me možeš prezirati, ali sjeti se, bio sam očajan. Povrh toga, mislio sam da će mali Theodore otići u Vilinje da ga odgoji dobra obitelj, da će moja nećakinja zauzvrat dobiti vrsnog vilinskog potomka i da neće ni znati za zamjenu. Vidiš, Odstranjivač mi je objasnio da postoji neka vrst... stapanja koja se događa kad vilinsko dijete zamijene ljudskim. Oba poprimaju nešto od esencije onog drugog. Vilinsko dijete preuzima izgled smrtnog djeteta tijekom prve noći u kolijevci, a smrtna beba, čak i izdaleka, također se mijenja na suptilne načine. Povezane su poput sijamskih blizanaca unatoč svojoj razdvojenosti."

215

"Dakle, ja izgledam onako kako bi stvarna beba izgledala?" "Ne točno, ali približno, koliko sam uspio otkriti." Majčina tužna mala ispovijed na smrtnoj postelji dopluta iz njegova sjećanja. "Znala je." "Što?" "Moja je majka znala. Da nisam bio stvaran... da nisam bio stvarno njezin." Eamonn Dowd djelovao je odsutno, ali ne zbog onoga što je Theo rekao; zapravo, činilo se da je jedva slušao. "Da, pa, trebao bih dovršiti ovo objašnjenje. Vremena je možda manje nego što sam mislio." "Što to znači?" Dowd nastavi kao da Theo nije ništa pitao. "U ponoć, nakon što sam upotrijebio čaroliju da badem vidljiv Odstranjivaču, blistava su se vrata otvorila, a zamotana, zamaskirana spodoba pojavila se u podnožju drveta s Ljubičinim novorođenčetom - tobom - u rukama. To nije bio Odstranjivač. Još ne znam tko je to bio ili stoje to bilo. Možda još jedna sirota prevarena luda koja provodi Odstranjivačevu volju, iskorištavajući jedini put u smrtni svijet za posjet koji je trajao samo nekoliko minuta. Osjećajući se poput ubojice, uzlupana srca, pošao sam do podrumskog prozora jer je bio otvoren, provukao se unutra, a onda ponio Ljubičino dijete uza stube u kuću. Mogao sam čuti kako Annin muž hrče. Izvadio sam Annino dijete iz kolijevke i metnuo tebe u nju - bilo je vrlo čudno, osjećao sam kako se mijenjaš još dok sam te spuštao, nekakav... osjećaj klizanja... ali bio sam previše zadihan od očekivanja i straha. Požurio sam se kroz stražnja vrata s nećakinjinim djetetom. Kad sam stupio u dvorište, neka je ruka izletjela i dotaknula Odstranjivačev kamen koji mi se klatio na grudima. Imao sam vremena samo da kriknem od boli zbog trzaja koji mi je prostrujao tijelom prije nego što sam se nemoćno stropoštao na tlo. Strahovita me studen obuzela, i još nešto, osjećaj tako čudan da ga još ne mogu objasniti, kao da otječem od samog sebe pod pravim kutovima. Odjednom sam plutao zrakom poput mjehurića od sapunice promatrajući odozgo prizor u stražnjem dvorištu tvojih roditelja, u kojem je bilo i moje tijelo sklupčano na travi. Ne mogu ti opisati koliko je čudno bilo shvatiti da više nisam u tom tijelu. Maskirani stranac dodao je oteto dijete kroz prolaz - mogu samo pretpostaviti Odstranjivaču koji je čekao s druge strane. Tada se stranac vratio. Strgnuo je kamen i lanac s mojeg beživotnog tijela i dok se vraćao prema vratima - kamen je povlačio moju bestjelesnu bit za sobom! Bio sam budala što sam zaboravio na prirodne zakone Vilinja, posebno da su bili doslovni kao u bilo kojoj narodnoj priči. Odstranjivač je prisegnuo da će prenijeti dijete i mene preko granice, ali nije obećao kako će to učiniti. Odstranjivač je očito namjeravao ispuniti riječi ugovora - ondje je uvijek opasno to ne učiniti - na jedini način na koji je mogao, što je značilo ostaviti moje tijelo na drugoj strani i osuditi me da lutam Vilinjem kao neudomljeni duh. Ali uplela se sudbina, ili što već. Netko je čuo moj krik iznenađenja i boli. Peter Vilmos otvorio je prozor i zavikao na zasjenjenu priliku. Pitam se je li vidio vrata u Vilinje i ako jest, što je pomislio. Je li uopće spomenuo tu noć? Ah, nema veze. Prenuvši se, Odstranjivačev slugan ispustio je kamen i lanac u grmlje nedaleko od blistavih vrata. Tvoj poočim je sada vikao o policiji, a vrata Vilinja već su treperila. Maskirani stranac oklijevao je trenutak, a onda ostavio čarobni kamen i bacio se kroz njih, pobjegavši natrag u Vilinje. Čim su se vrata zatvorila, ponovno sam bio u svojem tijelu. Uspio sam se osoviti na noge i pronaći kamen - u svojem bestjelesnom stanju točno sam vidio gdje je pao - potom sam ga spremio u džep i popeo se preko ograde tvojeg poočima i pomajke. Još sam bio dezorijentiran svojim iskustvom i sigurno sam izgledao poput jadnog pijanca. Jedva sam uspio prijeći na drugu stranu. U času kad sam se probio kroz živicu na susjednu ulicu, dovoljno sam povratio razum da sam znao kako nikad neću pobjeći iz susjedstva pješice policija je nedvojbeno već bila pozvana. Pronašao sam praznu vrtnu šupu i drhturio ondje sve do praskozorja, a onda krenuo natrag u San Francisco, pun očaja. Bio sam prevaren. Izdao sam vlastiti rod i za to dobio ništa. Nikad više neću vidjeti svoju ljubav Erephine Jaglac. Ako sam prije bio malko lud, to nije bilo ništa u usporedbi s onim kroz što sam prolazio u danima koji su slijedili. Da nisam imao novca u banci, siguran sam da bih umro u nekakvu jarku, još jedna propalica koju je usmrtila hladnoća. Ali imao sam novca, pa sam uzeo hotelsku sobu, a poslije kupio i stan, živeći skromno kako ne bih morao tražiti posao jer mi je sve moje vrijeme oduzimala opsesija koja me gonila. Svojim sam se susjedima vjerojatno doimao poput odsutnog, usamljenog muškarca, ali iskreno rečeno, više nisam bio normalan. Izjedala me jedna misao - da se nekako vratim u Vilinje i Erephini. O, da, i da se svakako osvetim stvoru koji me prevario, Odstranjivaču Neugodnih Zapreka, a da ne spominjem gospodara i gospodaricu kuće Jaglaca i sve njihove slugane u Parlamentu. Kakve sam maštarije smišljao! Prema njima su Kukurijekove strahote bile slabašne. Osim knjiga i artefakata što sam ih prije skupljao, koji su me čekali u skladištu sve te godine, imao sam samo jedan predmet koji mi je mogao pomoći, jedan vrlo velik trag - začarani kamen koji mi je Odstranjivač dao, stvar koja je dovela njegova sljedbenika tako nepogrešivo k meni i koja je nekako nakratko odvojila moju bit od mojeg tijela. Vilinje ima vrlo stroga prirodna pravila, kao što sam rekao, i bilo što korišteno za takvu vrst magije - za takvu vrst znanosti, kako bi se oni izrazili - nosi neke tragove svojeg korisnika. Trebalo mi je nekoliko godina da otkrijem način, vrlo opasan način, kojim sam mogao okrenuti čarobni kamen u svoju korist. Potraga je bila težak, težak posao, posebno zato što su mnogi izvori koje sam morao proučiti bili raštrkani po svijetu. Stoga sam tijekom tog vremena djelomice ponovno ustvrdio svoj identitet prerušivši se kako bih djelovao bliže godinama koje sam trebao imati i ponovno se etablirao kao putnik i proučavatelj neobičnoga, koji je također bio ugledan član društva. Ne mogu reći da su svi moji izvori i suradnici marili za takve stvari: neki su vodili kudikamo

216

čudnije živote od mene. Zapanjio bi se, Theo, kad bi znao koliko se ljudi - pa, neki od njih samo sliče na ljude - mota na rubovima smrtnog svijeta pokušavajući se vratiti u Vilinje ili koje drugo, manje poznato odredište. Uglavnom, našao sam ono što je mogla biti moja zadnja šansa da se vratim u Novi Erewhon. Ipak, izgledi nisu bili dobri, pa kad sam poslao ono pismo isprike svojoj nećakinji Anni, pismo koje si pročitao, iskreno sam vjerovao da ću vjerojatno umrijeti. Možda bi bilo bolje da jesam." Theo je predugo stajao premještajući se s noge na nogu. Bio je umoran, i sada kad je ono najgore od njegova užasa nestalo, čak i malo gladan. Ali više od svega bio je sve više ljutit. Cijeli njegov život - život koji je ionako bio pomalo besmislen - sada se velikim dijelom pokazao kao posljedica tuđih planova, tuđih potreba. "Da, možda bi bilo bolje", rekao je. "I što se dogodilo? Kako si došao... u ovakvo stanje u kojem se uopće ne želiš pokazati? I još važnije, zašto sam ja uopće ovdje? Zašto si poslao zombija za mnom umjesto da me pustiš da u svojem svijetu budem sretna budala koja misli da je čovjek?" "Dajem ti odgovore, Theo, ali samo zato što to želim. Ti se pak ponašaš kao da ih zaslužuješ - kao da su tvoje pravo." Glas je opet postao ledeno hladan. "Tipičan si Amerikanac tvojeg doba. Vjeruješ da univerzum treba imati pravila, kao neka društvena igra, da će varanje biti kažnjeno a vrlina nagrađena. Glupost. To je glupost." Theo napravi nekoliko koraka prema sredini sobe. "Umoran sam od razgovora sa zrakom." "Ne prilazi bliže!" Možda je iza bijesna glasa bilo trunke straha. "Tvoj ferisherski prijatelj talac je tvojeg dobrog ponašanja, Theo. Nikad nisam zapravo bio tvoj ujak, sjeti se, pa ne polazi previše na naše obiteljske veze. Nismo čak ni u rodu." Theo si nije mogao pomoći - glasno se nasmijao od šoka i gnjeva. "Obiteljske veze? Sranje. Oteo si me mojim roditeljima, ukrao dijete mojeg poočima i pomajke, sve za svoje sebične, proklete planove. Mislim da nisam;'« taj koji ovdje iskorištava obiteljske veze, zar ne?" Nakon stanke, Dowd opet prozbori mirnijim glasom. "Pokušavam ti reći što želiš znati, Theo. Molim te, samo slušaj. Nisi jedini kojem ovo teško pada." Theo gnjevno mahne rukom kazujući mu da nastavi. Bilo je besmisleno prepirati se, sve se to dogodilo desetljećima prije. Ali meni je novo. "Da budem kratak, moj eksperiment je uspio, iako ne onako kako sam se nadao. Prešao sam granicu, ali potpuno drukčije od prijašnjeg iskustva..." Eamonn Dowd je sada počeo govoriti malo brže. Theu se učini da djeluje nervozno i rastreseno te se zapita što je učinio da se Dowd tako uzrujao - svakako nije mogao očekivati da će itko primiti takve vijesti s veseljem. Zapravo, kad sve uzmem u obzir, dosad sam bio prokleto miran, a on ionako drži sve karte u svojim rukama. Onda, što ga je spopalo? Čega se boji? Theo zaškilji u sjenoviti kutak. Možda je poput Oza, veličanstvenog i strašnog. Možda postoji nešto u njegovu izgledu - u onome što zapravo jest - što ne želi da vidim, a sve te tvrdnje da je užasno ružan samo su paravan. Počeo se polako pomicati naprijed pod krinkom nemirna premještanja s noge na nogu. "Nije mi dugo trebalo da otkrijem kakva mi se neobična stvar dogodila", reče Dowd. "Prošao sam u Vilinje - ali nisam ovamo stigao čitav. Upravo kao što je Odstranjivač bio naumio, putovao sam kao bestjelesni duh. Je li moje stvarno tijelo u tom trenutku umrlo ili tek nakon što sam neko vrijeme izbivao iz njega, ne znam, ali znam da sam ga zauvijek ostavio za sobom. Ne mogu ti opisati grozotu tog osjećaja i neću se ni truditi. Zatekao sam se tu, na ovom mjestu, ali ne točno na mjestu koje sada vidiš. Ne mogu ponuditi bolje objašnjenje nego da kažem kako sam u svojem bestjelesnom stanju vidio veću inačicu Odstranjivačeve kuće - inačicu koja se otvarala u razine egzistencije za koje sam samo sumnjao da postoje. Moj Bože, koliko malo toga većina ljudi sluti! A u središtu svega, u središtu svoje mreže intriga i pokusa, Odstranjivač Neugodnih Zapreka sjedio je poput višedimenzionalnog pauka. Preplavila me nezamisliva mržnja. Više nisam imao smrtno tijelo pa sam postao ta mržnja. Tu preda mnom bilo je stvorenje koje me prevarilo i otelo mi nadu! Poput psa kojeg je dugo mrcvario pakostan vlasnik i čiji je lanac koji ga je sputavao napokon pukao, mogao sam misliti samo na jednu stvar - Napadni. Uništi. Iznenadio sam ga, mislim, i to je pomoglo. Što god zapravo bio, Odstranjivač je svakako bio moćan i mnogo učeniji od mene - čak i s iznenađenjem na svojoj strani, ne bih imao nikakva izgleda da na mjestu na kojem smo se borili moj bijes nije bio čista stvar, moćna stvar. Također je moguće da gaje, na način svojstven Vilinju, kršenje njegova obećanja oslabilo. Nije me vratio iz smrtnog svijeta kao što je obećao - njegov je slugan pogriješio. Da je samo to učinio a zatim me ubio, ili me ostavio da se bestjelesno potucam, dvojim da bi to uzburkalo čak i najmirnije sporedne tokove stvarnosti... ali on nije ispunio svoje obećanje. U Vilinju takvo što ima svoju cijenu. Borili smo se dugo. Ali on je imao tijelo, čudno i sakato - od svih ljudi ja to sada najbolje razumijem. Sputan kakav je bio za tu deformiranu ljušturu, nije imao snage pobijediti u duljem okršaju. Kad su njegovi najraniji i najpogubniji pokušaji da me uništi propali, znao sam da ću na kraju pobijediti. Na tom čudnom mjestu on je bio poput meduze satkane od sjenki i munja, ali ja sam gorio poput kometa - usijane bjeline, plamteći mržnjom. Kako je slabio, pokušao me posljednji put otjerati iz svoje razine postojanja, ali ja sam bio jači i preokrenuo sam njegovu moć protiv njega. Njegova duša, ili što je već bila, izgubila se vrišteći u krajnjoj tami, ostavivši me iscrpljenog ali pobjedonosnog. Posljednjim snagama ovio sam njegovo prazno tijelo oko sebe poput pokrivača i opet se našao u Vilinju. Ali zaglavio sam u Odstranjivačevu istrunulom, stranom truplu, i unatoč brojnim pokušajima, nisam ga uspio zamijeniti, ovo tijelo

217

koje nosi ostatke milijuna groznih misli, prizora, djela. Ako misliš da sam počinio loša djela, Theo, trebala bi te utješiti spoznaja o paklu u kojem sam zaglavio. Kad sam povratio snagu, očajnički sam želio vidjeti Erephine, pokazati joj da sam joj se vratio unatoč svemu, premda u ovom grotesknom obliku. Pokušao sam stupiti u vezu s njom, ali nisam dobio nikakav odgovor. Slao sam joj poruku za porukom, ali zauzvrat nisam dobio niti čuo ništa - da je povremeno nisu spomenuli na govornim zrcalima, pobojao bih se da je umrla. Nakon nekog vremena počeo sam sumnjati da ju je obitelj nekako okrenula protiv mene. Mnogo se toga dogodilo tijekom godina mojeg odsustva - Cvjetni rat je došao i prošao, Ljubičice su bile uništene kao što sam pretpostavljao, te je sada šest obitelji vladalo Novim Erewhonom i Vilinjem umjesto sedam - ali to je ipak bilo kratko razdoblje prema vilinskom vremenu, prekratko da bi ljubav poput naše jednostavno isparila. Zaključio sam da je moram dovesti k sebi, odvući je od njezine proklete obitelji i pokazati joj kako sam pogazio sve zakone vremena i prostora da opet budem s njom. Stvari nisu išle kao što sam planirao. Moji unajmljeni pomoćnici doveli su je k meni, ali ona se neobično odupirala. Žena koju sam volio i koja je voljela mene, sada se ponašala kao da je vrijeme koje je u Vilinju proteklo dok me nije bilo sve promijenilo - što je nemoguće za rasu koja živi stoljećima! Nisam joj se izravno mogao pokazati - bio sam zaogrnut plaštem i zamaskiran poput Fantoma iz Opere ili neke takve melodramatske gluparije, a to ju je učinilo sumnjičavom unatoč svim dokazima koje sam joj podastro. Zahtijevala je vidjeti kako izgledam - rekla je da se možda skrivam od nje jer nisam uopće Eamonn Dowd, nego ozloglašeni Odstranjivač koji ju pokušava uplesti u neku spletku. Moji su je zaposlenici prevezli preko grada do moje stare kuće u Prije-podnevu, koju sam ponovno unajmio pod novim imenom. Nadao sam se da ću je podsjetiti na ono što smo zajedno dijelili, ali ubrzo je postalo jasno da se nešto strašno dogodilo - da su njezini roditelji pronašli neku vilinsku čaroliju da joj isperu mozak, da je uvjere kako me više ne voli. I to nakon svega što sam prošao! Bila je to grozna noć tijekom koje sam zahtijevao da prizna kako to zbilja ja stojim pred njom, da se sjeti naše ljubavi, dok je ona zauzvrat uporno tvrdila da je pokušavam prevariti, tužeći se da je umorna i preplašena i da želi kući. Kući! Onim istim ljudima koji su nas pokušali rastaviti!" Moj Bože, pomisli Theo, on je doista lud. Ne može čak ni zamisliti da je mogla promijeniti mišljenje, odljubiti se. "Napokon, u očaju, razotkrio sam joj se. 'Evo što sam učinio za tebe!' viknuo sam. 'Ovo je muka koju trpim svaki dan kako bih bio u tvom svijetu!' Ali nisam to smio učiniti. Nije bila spremna za istinu. Vrištala je i vrištala i pokušala pobjeći, a ja sam bio prisiljen da je obuzdam - ne fizički, jer ovo tijelo nema takvu snagu, nego određenim čarolijama koje sam pronašao u Odstranjivačevoj golemoj knjižnici. Pretpostavljam da sam bio brzopletiji nego što sam smio sjeti se, bio sam također umoran i slomljena srca, a velik dio Odstranjivačeve znanosti bio mi je nov. Ušutkao sam je i učinio podatnom, ali samo pod strašnu cijenu." Theo napokon prekine dugu tišinu. "Sto to znači?" Dowd uzdahne. "Stupi naprijed. Sad se okreni na desno. Vidiš li onu drvenu kutijicu?" Theo se zapilji u najbližu hrpu neobičnih predmeta. Crna škrinja bila je malo više od stope duga i gotovo toliko široka. "Da, vidim je." "Otvori je. Hajde. Ne boj se - u njoj nema ničega što bi ti moglo nauditi." Podigao ju je oprezno - bila je iznenađujuće teška - i polako podigao poklopac. Unutra, smještena na tamnosivom baršunu, počivala je kamena glava žene, bijela mramorna maska izrezbarena u stavu spokoja i odmora. Tko god bio model, njezina ljepota bila je nezemaljska. "Ne razumij..." Kamene se oči otvore. Usnice se izviju u cerek užasa, a maska zavrišti. Theo uvuče dah od straha i ispusti kutiju, koja se stropošta na bok, otvorenog poklopca. Vrištanje se pojača. "Zatvori je!" vikne Dowd. "Zatvori poklopac!" Bio je to jedan od najgorih zvukova koje je Theo ikad čuo, beskrajan krik sirova straha. Pritisnuo je dlanove na uši, gotovo plačući, i napokon uspio nogom zalupiti kutiju od ebanovine. "Rijetko kad je budna", izusti Dowd potresenim glasom. "Nisam mislio..." "Isuse Kriste, što si joj učinio?" "Ništa, ne namjerno. Nekim slučajem, čarolija koju sam upotrijebio daje umirim paralizirala je samo njezino tijelo. U pokušaju da posegnem za njom i izmamim pravu Erephine na površinu, izvukao sam njezinu esenciju ali je nisam mogao reintegrirati. Ne gledaj me - trudio sam se najbolje što sam mogao! Zar misliš da sam to želio?" Glas mu se tresao. "Ne razumiješ. Njezina nas je obitelj uskoro našla i bio sam prisiljen pobjeći, odnijevši samo njezinu esenciju sa sobom. Tijelo joj je još bilo živo, za razliku od mojeg smrtnog oblika, ali je doslovce prazno. Njezina je obitelj smjestila ljušturu, jer to je zapravo postala, u sanatorij izvan grada, ali ona, stvarna, prava Erephine, ostala je sa mnom." Šutio je dugo, kao da se izgubio u nekom pripremljenom govoru. "Spasio sam je", rekao je slabašno, "i jednog dana opet ću ujediniti tijelo i um..." "Ti si jebeno čudovište, znaš? Spasio? Doveo si je do ludila, a onda joj oduzeo um i zaključao ga u neki kip!" "Slušaj me, ne razumiješ...!" "Razumio sam dovoljno!" Theo se dugim koracima zaputi prema kutu gdje se Dowd skrivao u sjeni. "Je li to vrsta pomoći koju si mislio udijeliti i meni? Ne, hvala. Bio sam budala što sam ovdje stajao slušajući te. Pokaži se! Pokaži se ili ću te izvući van." "Ne približavaj se, dečko!" Dowdov glas se podigne do histerične visine. "Upozoravam te!"

218

Theo je napravio još nekoliko koraka prije nego što ga je mandragor sustigao. Bio je dovoljno blizu da uoči kako se nešto od lika koji je bio Eamonn Dowd pokušava iskoprcati od njega u dublju sjenu poput šišmiša sa slomljenim krilima. Bio je nepojmljiv, zapravo, barem u tom kratkom trenutku bio je nešto što je mogla biti masa sluzi, uvelog lišća i napola oglodanih pilećih koščica, iako čak ni to nije objašnjavalo zamršenu pogrešnost onoga stoje vidio. Najgore od svega, ono što gaje zaustavilo prije nego što gaje ruka korijenskog roba ščepala za rame bio je kratkotrajan pogled na ruševinu od Dowdova lica, izobličenu kvrgu od glave, na kojoj su se jedino jasno isticale oči, jedina ljudska stvar na tom svjetlucavom, odrpanom licu, oči koje su bile raširene od užasa, jada i stida. Theo si nije mogao pomoći. Uzmaknuo je s povikom gađenja. "Rekao sam ti da mi se ne približavaš", vrisne Dowd. "Rekao sam ti! Trebao bih te ubiti." "Zašto? Zato što sam vidio što si učinio od sebe?" "Učinio od s-s-sebe?" Dowd je zvučao kao da ima problema s disanjem. "K-kako možeš takvo što reći, dečko? Jesam li samoga sebe izgnao iz Vilinja? Jesam li samoga sebe prevario?" "O, Bože. Da, na neki način prokleto si se prevario." Theo je dosegao točku u kojoj više nije mario. "Kvragu i sve to. Kvragu i ti. Samo mi reci što kaniš učiniti sa mnom." Dowd se malo umirio. "Isto što bi Kukurijek, Kužnjak i ostali učinili da si im dopao šaka. Kao nasljednik Ljubičica posjeduješ nekakav ključ za koji smatraju da će im omogućiti pristup krajnjem izvoru moći, vjerovanju smrtnog svijeta. Ne moram razoriti razum našeg starog svijeta da ostvarim svoj cilj - ne treba mi toliko moći - ali moram ustanoviti što je taj ključ i upotrijebiti ga da vratim Erephine i sebe u prijašnji oblik. Žao mi je, Theo, ali za razliku od Kukurijeka, nastojat ću da te ne ozlijedim." "Krepaj, luđače - nema nikakva ključa. Svi me proganjaju, ali ja nemam ništa! Nikakva ključa, ni čarobnog štapića, ni jedan prsten da zavlada svima - ništa!" Beskorisno se koprcao u stisku mandragora. "Nećemo biti sigurni sve dok te ne budem mogao pregledati. Zar ne vidiš, to je jedino pošteno nakon svega što su mi učinili, što su učinili Erephini. Zato sam se pretvarao da te tražim u njihovo ime, premda sam točno znao gdje se nalaziš. Kukurijek me trebao, a ja sam trebao njega jer sam polako od njega uzimao resurse i znanje pod izgovorom da provodim njegovu volju, sve dok nisam otkrio velik dio onoga što trebam znati." "Dakle, zapravo nisi nimalo drukčiji od Kukurijeka, zar ne?" Theo pljune na pod. "O, zaboravio sam - nećeš me pokušati ubiti dok radiš što već trebaš raditi." "Ja nisam Kukurijek", hladno će Dowd. Opet se povukao u mračni kutak; Theo ga je mogao vidjeti samo kao nepravilnu sjenu. "Počinio sam strašne stvari, ali počinio sam ih iz ljubavi." "To je nešto najstrašnije što sam ikad čuo." Drugi mandragor odjednom istupi iz sjene pokraj zida u jedno jezerce svjetla. Theo je bio uvjeren da je Dowd bio otrpio više optužba nego što je mogao te je naumio da korijenski rob pretuče Thea na mrtvo ime ili nešto gore, ali kad je ovaj zateturao i sagnuo se naprijed kao na poklon te se i dalje nastavljao saginjati - rušeći se potpuno nestvarno, gotovo kao u crticu - raspao se na nekoliko golemih blijedih kriški koje su se stropoštale na tlo i otkotrljale. "Koji vrag...?" bilo je sve što je Theo stigao pitati, a zatim je šest spodoba nahrupilo prema njemu s mjesta gdje je stajao korijenski rob - naoružani policajci u nečemu nalik na opremu za suzbijanje nereda, očiju skrivenih iza kukcolikih zaštitnih naočala, osinjačkih pušaka uperenih u Thea i u mjesto gdje je Dowd sjedio skriven u sjeni. Iza njih se pojaviše još dvojica muškaraca u civilnoj odjeći, jedan iznimno visok, mršav i nekako neodređeno poznat, držeći nešto nalik na bič od isprepletenog svjetla, a drugi normalne veličine i odveć prepoznatljiv. "Vratić." Theo pljune na pod. Bila je to jalova gesta; nije se činilo da će uspjeti napraviti ijednu drugu u bliskoj budućnosti. "Da, gosparu Vilmos - ili bih trebao reći gosparu Ljubičice? Živ sam, zahvaljujući vama. Jednostavno ste me ostavili da umrem umjesto da me dokrajčite." Bilo je nečeg pogrešnog na vilenjakovu licu, neprirodan sjaj. "Očito ste izgubili doticaj s vašim pravim naslijeđem." "Začepi gubicu, Vratiću", reče onaj visoki s mrtvim licem. "Otac želi ovo obaviti u što kraćem roku." Propao sam, pomisli Theo dok je gledao u niz blistavih cijevi pušaka uperenih prema njemu. Činilo mu se da mu žile pokušavaju pumpati tijelom ledenu vodu umjesto krvi. Prepoznao je visokog, ili barem obiteljsku sličnost. To je sigurno Kukurijekov klinac - onaj za kojeg je Poppy rekla da je potpuno lud.

Slomljeni štap Ovo je nečuveno!" glas Eamonna Dowda zatutnji tako glasno iz praznog zraka da je Theo zateturao, a čak su se i policajci u kacigama lecnuli. Vratić pokrije uši kad je Dowdov glas opet zatreštao. "Kako se usuđujete provaliti u moje utočište, ovako nepozvani?" "Poštedi nas", reče visoki, blijedi vilenjak. "Ti si izdajica, manipulirao si objema stranama u svoju korist. Otac je već doznao i donio odluku." "O čemu to govoriš?" Dowd je zvučao tako uznemireno daje Theova srčanost, koja je ionako potonula na samo dno, počela sebi kopati rupu kako bi propala još dublje. "To je laž, Antone Kukurijeku! Učinio sam tvojem ocu nebrojene usluge - cijeloj tvojoj obitelji..."

219

Kukurijek podigne ruku i zapucketa prstima. Začu se roj glazbenih tonova nalik na harmonije na vrhu gitarskog vrata, a zatim je složen bljesak svjetla blizu svoda iznad Kukurijekove glave polako ocrtavao paukovu mrežu razapetu nad prostorom, gdje su se dva zida spajala nedaleko od vrata. Pauk neobično mehaničkog izgleda izmigolji iz mračnih prostora u sredinu mreže. "Nisi jedini koji se može skrivati u sjenama", reče mlađi Kukurijek. "Poslali smo ga ovamo kad si nas posljednji put posjetio." Ponovno je mahnuo rukom, a Dowdov glas ispuni prostoriju. "... Zato sam se pretvarao da te tražim u njihovo ime, iako sam točno znao gdje se nalaziš. Kukurijek me trebao, a ja sam trebao njega jer sam polako od njega uzimao resurse i znanje pod izgovorom da provodim njegovu volju, sve dok nisam otkrio većinu onoga što trebam znati." Theo se očajnički ogleda za izlazom, ali naoružani policajci opkolili su ih sa svih strana, a barem su dvojica stajala između njega i Kumarova usnulog tijela. "U redu, Antone", reče Dowd. "Uhvatio si me, priznajem, premda znam jako dobro da tvoj otac ne samo da razumije prednost manipuliranja vlastitim suparnicima u osobnu korist nego to i sam radi. Stoga nemojmo gubiti vrijeme prepirući se kad se možemo nagoditi. Ti želiš mojeg više-manje pranećaka, i nedvojbeno znaš da posjedujem mnoge druge vrijedne informacije, stvari koje je tijekom mnogih stoljeća prikupio moj prethodnik. Mojih potreba ima malo i ne gajim iluzije da se mogu boriti s tvojim ocem za krajnju moć - sve što tražim u zamjenu za dopuštenje da bez otpora odvedeš Ljubičina nasljednika jest jedan dan da napustim Grad..." "Ti kopile!" vikne Theo. Anton Kukurijek imao je uznemirujući smijeh slaboumnog djeteta. "To je smiješno, zbilja jest. Ali malo je prekasno da te iznenađuje išta što on radi, Ljubičice ili Vilmos, ili tko god da jesi. Već znaš stoje Dowd učinio svojoj obitelji, da ne spominjem takozvanu ljubav njegova života. A sad ga upitaj što je učinio djetetu koje je bilo u trbuhu tvoje ženske." Na trenutak, oštar, paničan trenutak, Theo je vjerovao da je mladi Kukurijek mislio na Poppy - da su nekako doznali za nju, zarobili je. Tada mu sine. "Pobačaj?" upitao je okrenuvši se prema sjenovitoj točki gdje je čučao Dowd. U danu bizarnih iznenađenja, užasa i otkrića, jedva je mogao pojmiti još jedno. "Catin pobačaj? Ti si ga skrivio?" "Za Kukurijeka! Nisam htio. Mrzio sam što sam to morao učiniti! Ali da nisam, on bi te bio izvukao iz svijeta smrtnika onog trena, kako bi spriječio da urođeno pravo prijeđe dalje, a ja... nisam bio spreman..." Čudan, prigušen zvuk dopre i iz zraka i, prvi put, čujno iz skutrena lika. "Nisam bio spreman...!" Theo nije mogao govoriti. Kukurijekove usnice kratko se tržnu, kao da se naučio smiješiti iz priručnika. "Pa, to je bilo zabavno, moram priznati." "Ti si budala, Antone Kukurijeku." Dovvdov gnjev je sada zvučao tek poput prazne prijetnje. "Tvoj otac nikad ne bi počinio takvu grešku. Sad je Vilmos ljut na mene - još si nam više otežao mogućnost da ga iskoristimo. Ne samo da to nećete moći izvesti bez mene, nego ću sad morati raditi višestrukom snagom..." "Ne, ti si budala, Dowd", reče Kukurijekov sin. "Ne trebamo ništa od tebe." Okrenuo se policajcima. "Ubijte ga." Prije nego što je Theo stigao učiniti išta, osim da se lecne, dvojica naoružanih muškaraca stupe naprijed, a zaštitne im naočale potamne dok su spuštali oružje. Otvori cijevi bijesnu i fijuk poput motora zrakoplova ispuni sobu i sve usiše prema njemu poput tunela vakuuma. Cijeli zasjenjeni kutak sobe gdje se Dowd skrivao rasprsne se, komadići polete na sve strane, a dronjci padoše na pod. Theo je čuo jedan grubi uzdah, muklo grgoljenje, a potom trzaji stvora u ruševinama prestanu. Nešto zašuška među stropnim gredama i stropoštavši se na pod, dokotrlja se blizu Theovih nogu. Bila je to osa - potrošeni metak u obliku sićušna brončanog automata, slabašno se ritajući. Theo je mogao samo buljiti u nju, tup od šoka. Mrtav je. Dowda više nema. Tek tako. "A sad izvadite daždevnjake i spalite ovo mjesto." Anton Kukurijek djelovao je vrlo nedirnut onim što je upravo zapovjedio; mogao je biti truplo uzdrmano samo toliko da se kreće naokolo u prividnoj životnosti a da zapravo ništa ne osjeća. "Oj, i neka netko ovog kratkovjekog smjesti u kočiju. Dakle, ti si zbilja jedan od onih slabića Ljubičica", rekao je Theu, cereći se. "Pa, ne mogu tvrditi da sam iznenađen." Okrenuo se prema kukcookim stražarima. "Nemojte ga ozlijediti... ali ako se bude opirao... Ti, zašto si tako spor? Ponesi i onoga s opnom na licu. Možda zna nešto korisno." Četiri redarstvenika pograbe Thea i Kumara dok su ostali praznili vreće koje su nosili, prosipajući na pod desetke malih crvenkastih stvorenja sjajnih zlatnih očiju. Ako su to bili daždevnjaci, ovdje ipak nisu bili posve isti - bilo je nečeg vodozemskog u njihovu obliku, ali su također pomalo nalikovali na demone iz crtica dok su bježali iz središta sobe i brzali prema najbližem mračnom skrovištu, neki od njih već buknuvši u plamen. Vratić je gotovo skakutao na mjestu od zabrinutosti. "Moj gospodaru, nećete valjda spaliti ovo mjesto, zar ne? Znanje ovdje skupljeno neprocjenjivo je..." "Znanje ovdje skupljeno lažno je." Prvi put bilo je pravog bijesa u glasu mladog Kukurijeka. "Trebao sam znati da je Odstranjivač smrtnik - nikad nije shvaćao ništa što sam mu govorio, nije mogao odgovoriti ni na jedno moje pitanje. Nije mu se sviđalo ni kako sam izvodio svoje pokuse. Trebao sam znati!" "Ali ovdje ima stvari što ih je prikupio prvobitni Odstranjivač..." Theo je promatrao, bolesno opčinjen, dok su mu stražari lisičinama vezivali ruke iza leđa. Površina okova bila je neobično vlažna i spužvasta, ali Theu je nešto drugo privuklo pozornost: crte lica grofa Vratića kao da su gotovo

220

treperile i klizile, nestalne poput mrlje ulja. Njegovo lice - drži ga na okupu neka čarolija, shvati Theo, od one vrste o kojima je Poppy govorila, čarolije mladosti, čarolije ljepote. Sigurno se dobro sredio u Sunovratovoj kući. "Dosta, Vratiću. Pokušaš li mi govoriti što da ovdje radim, i ti ćeš izgorjeti s njom." Kukurijekova mrgodnost zvučala je gotovo pubertetski, ali s prizvukom nečeg istinski užasnog. "Ne sviđa mi se ovo mjesto i ne vjerujem mu. Ja sam veliki znanstvenik - veći čak i od svojeg oca. Znam što je važno. Znam zašto moji pokusi vrište, što vide, što osjećaju. Sve ostalo je pogrešno. Ovo Dowd biće je pogrešno. Želim da ničega više nema." Vatre su se već palile gdje su se god daždevnjaci-demoni skrili, goreći srebrno-vruće poput magnezijevih buktinja. Veliki mlazovi plamena penjali su se zidovima i oblizivati svod - čudnovate boje filtrirale su se kroz žar, a još strasnija garnitura trpkih kemijskih mirisa ispunjavala je zrak. Vratić pohita prema izlazu, preuplašen da bi se dulje prepirao. Anton Kukurijek iziđe natraške iz sobe kako bi mogao promatrati rastuću buktinju, ispruženih dugih ruku kao da dirigira vatrom. "Staro, trulo i pogrešno", rekao je gotovo samome sebi. Okrenuo se da pogleda Thea, uputivši mu onaj neveseo, iskešen smiješak. "Ovo će mjesto gorjeti danima. Noću će ga moći vidjeti s planina Johe." Bože, zbilja je lud. Psihotičan. Theu je preostao samo očaj - ono čega se najviše pribojavao, sada se dogodilo. Uspio je uvući prste jedne lisicama sputane ruke u džep i izvaditi telefon koji mu je dala Poppy. Kad su mu stražari okrenuli leđa kako bi ga povukli kroz vrata, ispustio ga je na pod i šutnuo u najbližu zadimljenu hrpu drangulija, i osjetio jedino olakšanje koje će vjerojatno osjetiti sve dok u nekom trenutku u budućnosti ne pobjegne ovim ljudima u smrt. Barem kod njega neće pronaći telefon koji bi ih doveo ravno do Poppy. I to je bilo nešto. Iako je osvjetljenje još bilo nestalno, hodnik je djelovao mnogo običnije na izlazu nego na ulazu. Nisko, zdepasto stvorenje, domaći sitno nakovrčane kose i s povezom preko oka, sjedio je s otvorenom zrcalnom škrinjom na krilu točno s unutrašnje strane ulaznih vrata. Podigao je pogled kad su se približili. "Nešto je pošlo po zlu, gospodaru", rekao je. "Znanstveni ovoj potpuno se izobličio. Zaštite su još prigušene, ali ne znam koliko dugo mogu..." "Spaljujem ovo mjesto, Šljapko", reče Anton Kukurijek. "Stoga zaboravi. Želiš li ostati i vidjeti što će se dogoditi kad neke stare džepove ispod poda i između zidova zahvati plamen?" Domaći problijedi i osovi se na noge. Jedna mu je bila kraća i nosio je golemu korektivnu čizmu. "Tako mi Zdenca, ondje su zalihe čiste piromantičke vitalnosti! Gorjet će poput Sunca!" Mladi Kukurijek kimne. "Sve dok pušeći se ne upadne u Ys." Pričekao je da stražari otvore ulazna vrata Odstranjivačeva skladišta i provire van, te potom užurbano vojnički iziđu vukući Thea i Kumara kao da su kuferi. Theo je želio vrisnuti od boli u rukama, ali uspio je potonuti i pronaći dublji dio sebe, obamro i dovoljno dalek da ga je bol mogla dotaknuti ali ne i svladati. Nekoliko golemih mutno crnih univerzalnih kočija čekalo je u uličici, vibrirajući motorima tiho ali tako duboko da ih je Theo mogao osjetiti u kostima. Imale su oblik oklopnih transportera, ali bile su aerodinamične i sjajne poput limuzina, mjehurasti prozori neprozirne slijepe oči. Skupina ljudi okupila se oko njih, većinom žene i djeca koje je blago modra koža činila sličnijima utopljenicima nego živim ljudima. No kad su stražari izišli, promatrači su se povukli niz glavnu stazu mola i nestali iz vida, ostavivši za sobom samo nekoliko otisaka ruku s plivaćim opnama na ulaštenoj kočiji. "Proklete vodene vile", reče Kukurijek. "Diraju ono što nije njihovo. Čekaj dok cijela ova odvratna četvrt ne nestane u dimu i plikovima lave." Kumara i Thea bacili su na pod kočije; Kukurijek se popeo za njima. Unutrašnjost je bila tolika da u njoj može udobno sjediti šest ljudi, s policama za prtljagu iznad glava - ili, po svoj prilici, za automatsko oružje. Vratić, domaći i dvojica stražara uđoše s Kukurijekovim nasljednikom i smjestiše se na sjedala. Stražnja vrata kočije bila su otvorena, i na trenutak je Theo mogao vidjeti kako ostali stražari ulaze u drugo vozilo, pomažući jednom od svojih kojeg je, čini se, ošamutio sve gušći dim, a onda netko zalupi vrata. Anton Kukurijek zapucketa prstima kao znak vozaču, nevidljivom s druge strane jednog od crnih prednjih prozora odjeljka, i kočija se pokrene. Vanjski prozori bili su dovoljno veliki da je Theo, premda je ležao na podu, vidio nešto od onoga što se nalazilo iza njih i s obiju strana, no njegov se vidokrug uglavnom svodio na sivo nebo i krovove. Prevrnuo se da provjeri Kumarovo disanje, a onda se polako povlačio prema stražnjim vratima odjeljka. Nitko nije djelovao ni najmanje zabrinut da bi on mogao nekako otvoriti vrata i pobjeći. Theo je to shvatio kao loš znak, ali je nastojao ne dopustiti da ga obeshrabri. Zanemarujući bol u svezanim rukama, sjeo je uspravnije i pokušao posegnuti iza leđa tražeći rub vrata. Možda uspije pomaknuti bravu glavom i ispasti kad se vrata otvore. Ako zakvači nogom Kumarove lisičine, možda uspije povući ferishera za sobom. Otkotrljati se, ustati i potrčati. Vrištati. Nije mogao nositi Kumara, ne ovako svezan, ali možda će niskie ili netko drugi pomoći. Nije baš prokleto vjerojatno, zar ne? Ne protiv naoružanih Cvjetnih stražara. Ipak, nastavio je pipati prema vratima. Idemo po redu... Nešto mu zagrize u zglavke, snažno - tisuću vrućih iglica u koži. Vrisnuo je. Dva stražara skoče, ali Anton Kukurijek samo lijeno podigne pogled. Mrtvački se osmijeh opet pojavi, poput nabora na meduzi. "Doista se ne bi smio micati, Ljubičice. Uznemirit ćeš annisa. To je vrsta morske vilenice, bez mozga, a sve sami zubi i refleksi - i to vrlo zabavni refleksi. Uzgojio sam je u obliku u kojem će se moći iskoristiti za sputavanje." Theo je osjećao kao da ga otrov peče u žilama ruku; trebala mu je sva snaga da se obuzda da ih ne razbije, ne sastruže, ali svaki put kad se pomaknuo iglice bi se opet sklopile oko njegove kože. Ležao je što je mirnije mogao sve dok bol nije počela popuštati. Kočija se polako kretala; isprva je Theo mislio da se sigurno voze nekim manjim pokrajnjim ulicama oko Odstranjivačeve lučke zgrade, ali kad je podigao glavu dovoljno visoko, vidio je da su ulice neobično prometne, a

221

mnoštvo pripadnika vilinskog naroda - visoki i mali, krilati i bez krila, premda ih je jako mnogo bilo dugonoso i dlakavo - brzalo je pločnicima i križanjima. Theo nije bio jedini koji je to primijetio. Kad se kočija naglo zaustavila, mladi Kukurijek ispusti siktav zvuk razdraženosti. "Što se događa?" Vozačev glas ispuni odjeljak. "Mnogo je naroda naokolo, gospodaru. Ne mogu voziti vrlo brzo." "Što je?" Anton Kukurijek proviri kroz debele prozore. "Goblini? Izgleda kao gomila goblina? Izgrednici." "Ne samo goblina, gospodaru." "Pregazi ih ako moraš." Vozač se nije žurio da to učini, ali je nastavio vožnju. Theo je čuo kako ljudi vani viču, neki od njih lupali su po branicima i vratima kočije, ali nije čuo nikoga da vrišti ili zvuči uzrujano. Bilo je neobično: činilo se da su svi na ulicama ne znajući zapravo zašto - kao daje fašnik, pomislio je, ali je malo manje veselo. I dok su se lica pritiskala o prozore pokušavajući i ne uspijevajući vidjeti kroz jednostrano staklo, Theo osjeti u zraku prijeteći prizvuk. Bilo je teško previše se brinuti o tome, i zapravo se napola nadao da će vozač doista nekoga zgaziti, da će gomila ozbiljno podivljati, prevrnuti kočiju i izvući Kukurijeka i Vratića i – najvažnije - da će netko primijetiti kako je Theo svezani zarobljenik prije nego što se gomila baci na komadanje putnika u vozilu. "Zašto su svi ovdje?" upita Vratić. Činilo se da mu kontrola nad obnovljenim licem postaje sve slabija: čak je spuznulo, iako je Theo pretpostavljao da je to mogla biti igra svjetlosti koja se odbijala o nešto što zapravo nije bilo stvarno. Bilo je uznemirujuće istodobno vidjeti Vratićeve obične, hladno naočite crte i odbljeske nečeg nedorađenog, poderanog drugog ispod njih; kad bi mu cijelo lice i otpalo na tapecirani pod univerzalne kočije, Theo je znao da mu to ne bi mnogo pomoglo. "Zašto si to učinio?" upita ga iznenada Theo. "Nisi izdao samo mene, pomogao si izdati i mnoge druge - Sunovratove ljude, Sljezove, sve njih. Zašto?" Vratićeve nestabilne crte problijede i rasrde se, ali je odbijao susresti Theov pogled. "Začepi gubicu, smrtnice." "Grof Vratić ima mnogo dugova." Bilo je jasno da se Anton Kukurijek rugao Vratiću ne obraćajući se zapravo Theu. "I vrlo malo lojalnosti." Vozačev se glas ponovno javi. "Hm, oprostite, gospodaru, ali... pa, mislim da ovo morate vidjeti. Na svakom je pritoku. Otvorit ću zrcalo otraga." Ono što je Theo smatrao samo tamnim prozorom između njihova odjeljka i vozača, rasvijetli se pokazujući ulični prizor. Glas je bio miran ali pomalo zadihan. "... Dao neočekivanu i dosad neobjašnjivu objavu prije sat vremena. Zločinci i njihov vođa uspjeli su ubaciti bizarnu poruku u svaki zrcalni kanal i pritok, prerušenu u izvanredni bilten Prvog Vijećnika Kuznjaka. Uslijedili su brojni neredi, iako dosad nije bilo nasilja. Glasnogovornici vodećih kuća uvjeravaju javnost da nema prave opasnosti, ali svim je građanima zapovjeđeno da se vrate svojim kućama što prije. Parlament se danas sastaje na izvanrednoj sjednici da razmotri raniji redarstveni sat, te možda čak i ponovno nametanje opsadnog stanja. Za trenutak poći ćemo u dvoranu za primanje u Parlamentu Cvjetova, ali najprije, evo opet... te... objave..." Slika se promijeni, masovna scena nestane kako bi je zamijenilo poznato lice. "Obraćam se svojem narodu i svim dobrim ljudima." Gumb bijaše odjeven, kao uvijek, u bezličnu halju od grube tkanine; sjedio je prekriženih nogu ispred zida - Theo ga je prepoznao: bilo je to naslagano kamenje Vilingradskog mosta. "Moje ime je Mulj Buba Gumb. Ja sam goblin. Svako razumno biće koje cijeni slobodu i pravdu dio je mojeg plemena. A oni koji pokušavaju oteti te dragocjene stvari drugima, moji su neprijatelji. Narode Vilinja, vaši gospodari su ubojice. Mnogi od vas to znaju, iako se boje to priznati. Ali jeste li znali i ovo? Nisu uspjeli. Uza svu njihovu represiju, uza svu njihovu lopovštinu, uza svu njihovu okrutnost i opet nisu uspjeli osigurati jedinu stvar koja bi mogla zasjeniti njihove zločine - zaštićen, siguran život cijelom Vilinju. Njihovo vrijeme je sada završeno. Vi koji me čujete, znate da govorim istinu." Kimnuo je glavom kao da je upravo odgovorio na teško pitanje. "Mojem goblinskom narodu moram nešto drugo reći. Dugo smo puštali da nas maltretiraju, većim dijelom zbog toga što su našu svetu riječ u ugovoru prije mnogo, mnogo stoljeća dali naši časni preci. Da su mogli vidjeti u budućnost, vidjeti što će Cvjetni lordovi učiniti, nikad ne bi prisegnuli, naravno. Ali jesu." Polako, usporenim, obrednim pokretima Gumb izvadi mutan crni zavežljaj i stane ga odmatati. "Sto mali žderač kože radiV Anton Kukurijek je doslovce zvučao preplašeno. "Zašto ga netko ne uhiti, ne ubije? Kako je zadobio nadzor nad zrcalnim sustavom...?" Gumb podigne ukrašeni štapić i pokaže ga tisućama i tisućama koji su ga sigurno gledali. Kad ga je Jaglac prvi put donio, Theo je bio dovoljno blizu da ga dotakne, taj predmet koji su gotovo svi u Vilinju sada vjerojatno gledali. Zapitao se tada je li tako obična stvar možda bila oružje. Zapitao se zašto je vrijedila truda. "Evo naše riječi", izusti Gumb. "Ovo je zapis, utjelovljenje našeg drevnog obećanja." Njegovo lice bijaše mirno i staloženo. Oči mu se sklope. "Znajući jako dobro što radim i radeći to dragovoljno - s radošću! - oslobađam svoj narod ovog ugovora s njegovim ugnjetavačima." Njegove ruke s čaporcima ispruže štap. On ga prelomi napola i baci komadiće na kamenje pred sobom. "Danas se naši preci smiješe." Mulj Buba Gumb opet otvori svoje žute oči. "Danas ste slobodni. Hm. Danas je svatko od vas slobodan, bez obzira tko ste, bez obzira što vam je rečeno. Iskoristite tu slobodu kako želite." Tada ga nestade, ponovno zamijenjen prizorom gradskih ulica ispunjenih uzrujanim narodom, goblinima i mnogim drugim vilinskim vrstama, dok su komentatori hitali da ispune zrcalnu prazninu uzbuđenim analizama.

222

"Mnogi će okusiti željezo prije nego što današnjem danu dođe kraj", bilo je sve što je Anton Kukurijek rekao, ali bio je veoma potresen. Zapovjedio je vozaču da ubrza. Zašli su u manje ulice kako bi izbjegli nemirnu gomilu na svakom većem križanju. Gumbov neobičan udar na javnost malo je razvedrio Thea, ali učinci su bili kratkog vijeka. Nesretne činjenice nisu se promijenile: Gumb je ranije priznao da nema dovoljno nadobudnih revolucionara na mostu da svladaju čak i osiguranje samo jedne vladajuće kuće. Ako je mislio da može nadahnuti druge u Gradu da se pobune i pridruže njima, onda nije računao na užas što ga je mogao prouzrokovati samo jedan Kukurijekov pripitomljeni zmaj. Kako se itko mogao suprotstaviti takvom stvorenju, kako su se mogli boriti protiv toga kamenjem, štapovima i lopatama? Stotine, čak i tisuće, na mjestu će biti pretvorene u ugljen, a ustanak će biti svršen. Ipak, na ulicama je bilo sve više svjetine, no Theo je bio siguran da su to više bili oni koji su tražili odgovore na svoje sumnje, nego revolucionari zažarenih očiju, odlučni da slijede nekog čudnog malog goblina u časnu smrt. Bilo kako bilo, čini se da je to zabrinulo vladajuće kuće. Zrcalni govornici uzbuđeno su izvještavali o neredima u četvrti Humaki na periferiji Grada i o nekakvom radničkom okršaju na dokovima Istokvode. Čak je i požar u Dovvdovu lučkom skladištu bio protumačen kao još jedan napad na postojeći red: slike su pokazivale plamenove kako se dižu stotinu stopa i vodenog vilenjaka iz lokalnog vatrogasnog odreda kako govori da je vatra poprimila tolike razmjere da joj se njegovi ljudi ne mogu približiti, da jedva uspijevaju držati je pod nadzorom da se ne proširi dalje i da je vjerojatno danima neće uspjeti staviti pod nadzor. Anton Kukurijek malo se nasmijao na to, ali općenito nije djelovao izrazito sretno. Kratak trenutak nade sada se rasplinuo i Theo ponovno utone u očaj: Kukurijekova kuća postajala je sve veća i veća pred njima, stršeći naspram gruba sivog svjetla zadimljena neba. Osjećao se kao da promatra nešto što se događa nekom drugom, stari film ili nešto na televizijskim vijestima kod kuće, krajičkom oka hodajući iz sobe u sobu. Znao je da se polako približava vlastitoj smrti, tupo se pitajući koliko će dugo čekati dok užas ne završi. Dowd im je pomogao da ubiju Catino dijete. Naše dijete. Što god željeli od mene, to će i dobiti. Gumb i ostali bit će spaljeni u crne kukuruzne pahuljice i otpuhani na vjetru. Nešto mu odagna misli poput uspomene koja se pokušava nametnuti, ali to nije bila uspomena, samo prazni udarac o njegov um, štipanje duha. Trznuo se, a annis ga nježno gricne, gotovo razigrano. Vatra mu opet zapleše žilama. Koliko god uspjeh Gumbove revolucije bio upitan, Kukurijekova kuća očigledno nije ništa uzimala olako. Dok su se vozili dugom ulicom pred zdanjem - zapravo malo većom verzijom širokoga kolnoga prilaza - Theo je primijetio da je betonski zid oko nebodera obrubljen vozilima poput njihova i otvorenim kočijama punim naoružanih i oklopljenih ljudi. Čudni oblici poput konkavnih krila leptira visjeli su sa visoko razapetih žica, nekakva komunikacijska mreža, možda. Mrka odlučnost kao da je otvrdnula lica svih policajaca i vilenjaka koje su mimoišli. Ratno doba, pomisli Theo. Spavanje na madracima. Gumb će trebati diviziju tenkova da se približi ovom mjestu. Kad se vozilo zaustavilo, grč nestvarnosti odjednom ga ščepa tako snažno daje Theo pomislio kako gaje annis ponovno ugrizao: na trenutak je istodobno gledao neboder u obliku kljove i promatrao univerzalnu kočiju odozgo. Ona jezivo poznata, nametljiva prisutnost ponovno mu se našla u glavi - ali sada nije sanjao. Bio je odveć budan, a njegove su se misli vrpoljile od muke. Uskoro. Osjetio je to više nego čuo, ne riječ nego priopćenje - hladno obećanje. Uskoro. Tada prisutnosti nestade i on je opet bio sam u svojoj glavi, slab i drhtav. Vratić završi razgovor svojom školjkom. "Stražari nam čuvaju treće dizalo." "Ne trebaš mi ti to reći." Kukurijek protegne svoje duge noge; za vilenjaka bio je prilično nezgrapan. Bacio je nezainteresiran pogled Theu, a onda dolje na usnulog Kumara Šaša. "Ako želiš biti od koristi, Vratiću, skini onu stvar s ferishera. Ako otac poželi govoriti s njim, najprije mora biti budan. Otac ne voli čekati." Dok je Vratić počinjao skidao ljepljivu, pripijenu masku s Kumarova lica, kočija uspori. Theo je bio siguran - ako uđe u Kukurijekovu kuću, više nikad neće izići, da ga je zloćudna prisutnost koju je osjetio ondje čekala, da će toranj koji je stajao poput batrljka slomljene nožne kosti biti posljednje mjesto koje će ikad vidjeti. Progutat će ga kao što je morska neman progutala Jonu - ali Theo nije vjerovao da će ga ijedan bog ikad više izbaviti na površinu. Uspravio se. Ako je ikad postojao trenutak da nešto pokuša, zadnja šansa... Ali nekako je ili sama misao ili možda neznatno napinjanje njegovih mišića uznemirilo annisa. Opet je sklopio svoja vlažna usta s igličastim zubima oko njegova zgloba i bacio ga na pod, vrišteći i zgrčenih mišića. Jedva je bio svjestan kad su ga izvukli iz stražnjeg dijela kombija i odvukli predvorjem Kukurijekove kuće u dizalo. Jedino je bio svjestan da je izgubio svaku nadu.

Posinak Omamljenost zbog boli počela se povlačiti kad je Theo teturajući ispao iz dizala sa stražarima u kacigama koji su mu držali ruke s obiju strana. Dugačak hodnik ušao je u fokus kao da se pojavio iz magle. Anton Kukurijek polako se sagne - Theovom omamljenom umu visoki se vilenjak činio dvaput veći - i uhvati mu lice u stisak koji je bio mnogo snažniji nego što su blijede, meke ruke davale naslutiti. Spustio je jedan od Theovih donjih kapaka hladnim prstom kako bi mu proučio oči.

223

"Pogledaj to", rekao je veselo. "Toliko je kapilara puknulo da je bjeloočnica posve ružičasta - kao da su mu pokušali iskočiti iz očnih šupljina. Sto misliš, Vratiću? Sigurno ima mnogo neotkrivenih primjena za annisov otrov u ovom našem uzbudljivom svijetu. Možda bismo to mogli učiniti tvojim novim projektom." Vratić je stiskao vlastito lice kao da pokušava zadržati odlomljene dijelove na okupu. "Svakako, gospodaru Kukurijeku", protisnuo je kroza zube. "Kako želite." Zvučao je kao da bi pristao da ga ispale iz topa samo da ne mora govoriti. Theo je čuo vrlo čudan zvuk, nekakav grgljav uzdah, vrlo dalek - a onda shvatio da je to Kumar Šaš koji se budio. Skoro satima u komi, ferisher je izbjegao mrcvarenje vlastitih annis-lisičina, ali prema zvukovima koje je stvarao, ni oporavak od košuljice nije zvučao osobito ugodno. "Što...?" Kumar se mutno ogleda oko sebe. Koljena mu zaklecaju te bi sigurno pao da nije, kao i Theo, imao uza se par osobnih policijskih čuvara. "U Kukurijekovoj smo kući", reče Theo. "Ne miči se, inače će te stvar oko zglobova ugristi. I ništa ne govori." Bilo je to krajnje besmisleno, ali barem se njihovi uznici neće okoristiti ničim što bi slučajno izlanuli. Neka se potrude za to, rekao je u sebi, ali to ga je nagnalo da se sjeti što bi taj trud mogao uključivati i noge su mu se pretvorile u gumu. Kvragu i to - koga ja zavaravam? Reći ću im sve što požele. Nitko ne može vječno izdržati na mukama pa je samo pitanje trenutka kada će mahnuti bijelom zastavom. Jednostavna, neobilježena vrata na kraju hodnika najviše su podsjećala na ulaz u pazikućinu smočnicu - mjesto u koje su uvlačili ljude da ih "ispituju" jer je u njoj bilo kanti, alata i betonskih podova s odvodima. "Čujte", iznenada reče Theo. "Reći ću vam sve što želite znati. Reci to tvojem tati, Kukurijeku. Samo pustite ferishera i malu vilenicu. Oni vam ne trebaju - njih ste uhvatili samo radi mene." Anton Kukurijek mu dobaci preziran pogled. "Moj... tata... možda neće htjeti razgovarati s tobom. Možda će te samo htjeti raskomadati jer si učinio nešto što ga je rasrdilo - i tvoji prijatelji, koliko ja znam. Ako misliš da se možeš cjenkati, onda si glup kao tvoj ujak, ili što je već onaj Odstranjivački stvor zapravo bio. Tvoja je strana izgubila. Siroče si. Nemaš nikakvu moć i ne možeš se ni s kim pogađati." Kao da nijemo ilustriraju moć i pristup, vrata na kraju hodnika širom se otvore. Stražari ispuste Theove zglavke, a jedan od njih metne čizmu na njegovu stražnjicu i šutne ga unutra. Ruku sputanih annisom, Theo nije mogao održati ravnotežu; posrnuo je i pao, a onda se pridigao na koljena. Isprva je sve bilo mračno, osim kruga svjetla koji je doticao široki stol osvjetljavajući samo jedan jedini cvijet na njegovu središtu. Svjetlo je postalo jasnije kad je muškarac ustao od stola. Uživo, bio je izvanredno lijep - bog podzemlja. Bilo je lako zaključiti od koga je Anton Kukurijek naslijedio visinu, ali sinove mrgodne nezrelosti nije bilo na očevu blijedu licu. Dugo vremena beskrajno crne oči promatrale su ga u tišini. Drago mije što smo se upoznali, Theo pomisli dok mu je stara pjesma Stonesa zvonila u mislima. Nadam se da si mi pogodio ime. Trenutak poslije zapitao se: Je li to onaj koji mije bio u glavi? Djelovao je dovoljno moćno i više nego dovoljno okrutno, ali iz nekog razloga Theo nije mislio da je to bio on. Uspjevši da mu glas tek malo zadrhti, on reče da ga svi čuju: "A vi ste sigurno Sotona, Gospodar Tame." Nidrus Kukurijek malo se nasmiješi. "A vi ste sigurno posljednji od Ljubičica. Kako zamorna obitelj. Poput ptica muzikalni, prevrtljivi, kreštavi. Ali gnijezdo je davno palo sa stabla i gotovo su se sva jaja razbila." Stresao je glavom, otpisavši zamoran posao uništenja cijelog jednog klana. "Vi koji ste ostali vani možete također ući u ured. Ne trošite moje vrijeme više nego što treba." Njegov sin i Vratić uđoše s četvoricom redarstvenika: dvojica su još pridržavala Kumara. Nidrus Kukurijek nadigne obrvu. "Stražari, vi ste slobodni." "Jeste li sigurni, lorde Kukurijeku...?" započne Vratić, a onda naglo umukne. Redarstvenici upute pozdrav otvorenim dlanom prije nego što su izmarširali van. "Obojica su sputani, oče", reče Anton Kukurijek s tračkom ponosa. "Bespomoćni. Nešto novo što sam izmislio..." Lord Kukurijek zaobiđe stol i stane iza Thea. Bilo je teško stajati mirno, s bockavim annisom ili bez njega - sama blizina vilinskog lorda stvarala je duboku studen nelagode, kao spoznaja da vam Drakula proučava zatiljak. "Mislim da nam to više neće trebati", reče Kukurijek. Nešto okrzne Theove zglavke. Trenutak poslije pritisak annisovih lisičina nestane, a zglobovi ga počnu peckati zbog povratka cirkulacije. "Ali oče...!" "Ne zvocaj, Antoninuse. Zar zbilja misliš da je fizičko sputavanje njihovih ruku bolje od onoga što ja mogu učiniti?" Iznenada se lord Kukurijek ponovno našao ispred Thea. Ruka mu se podignula tako brzo da se Theo lecnuo tek nakon što mu je Kukurijekov prst kvrcnuo čelo. Činilo se da je stavio nekakvu ledenu točku na Theovu kožu, nešto tako hladno da je peklo, ali u sekundi je postalo manje intenzivno ali nekako rasprostranjenije, šireći se po njegovoj koži i mišićima, ovijajući se oko Theove kralježnice poput trnovite puzavice. "Ići ćeš kamo god ti zapovjedim", reče Kukurijek. "Učinit ćeš što god ti zapovjedim. No zasad ćeš stajati, slušati i govoriti samo kad ti postavim pitanje." "Umri, prokleta lešino ", bilo je ono što je Theo htio reći, ali kao i u onim noćnim morama gdje očajnički pokušava vrištati ali ne može, samo mu je tanak zvižduk zraka pobjegao s usana. Dok se borio s tišinom, Kukurijek stane pred Kumara. Ferisherove su oči bile raširene od užasa. "Što ovaj zna?" upitao je. "Možda ništa, lorde Kukurijeku", reče Vratić. "Doveli smo ih ravno k vama."

224

"Ja sam ih doveo", izjavi Anton. "Ja sam bio glavni." "Da, a donio si i neke druge odluke", reče njegov otac. "I to ne veoma dobre." Dotaknuo je Kumarovo čelo i ponovio riječi koje je rekao Theu, a onda načinio širu gestu. Svjetla stadoše gorjeti po tamnim zidovima, ili možda čak u samim zidovima; Theo je odjednom mogao vidjeti da je prostor bio prilično velik, da se stol nalazio u kutu osmerokutne sobe promjera nekih četrdeset četvornih metara. Zidovi su bili prozori - potpun krug prozora s kojih je pucao spektakularan sveobuhvatni pogled na Grad koji se prostirao sa svih strana, pogled koji je ostavljao dojam da je Kukurijekova kuća zapravo žarište Vilinja. Zureći u gradsku panoramu, Theo otkrije da još ima malo slobode pokreta, da može micati glavu i ruke, čak se i malčice premještati s noge na nogu. Pokušao je napraviti kratki neprimjetni korak, ali je shvatio da baš i nema toliko slobode: bio je prikovan za točku gdje je stajao kao da je magnetiziran. Kukurijek je zurio prema krpici svjetla na drugom kraju grada koje je plamtjelo poput cestovnog signala. "Primjećujem vatru u skladišnoj četvrti, Antoninuse. Zašto je ondje vatra?" "Odstranjivačevo mjesto bilo je p-puno zamki." Mlađi se Kukurijek odjednom borio s mucanjem. "Ja... m-mi nismo... Morao sam..." Kukurijekov je glas bio leden. "Razgovarat ćemo o tomu poslije. Nisam zadovoljan. No trenutačno imamo važnijeg posla." Pogledao je uvis u nešto nevidljivo. "Ah. Ostali su stigli i na putu su prema gore." Svrnuo je svoj neobično nezainteresiran pogled na Thea. "Nastojiš nešto reći. Možeš govoriti. Iskoristi priliku mudro." Theo proguta uvrede koje je kanio ispljunuti u njegovo lice. "Držiš moju prijateljicu. U staklenki. Mogu li je vidjeti?" Kukurijek razmisli na trenutak, a onda kimne glavom Vratiću, koji pohita do Kukurijekova masivnog stola i izvadi zvonastu staklenku iz ladice gdje je bila skrivena. "Možeš prošetati do stola i ponovno se sastati s njom." Theo je nejasno čuo kako Anton Kukurijek negoduje, čuo je kako dubok, veseo glas njegova oca odgovara, ali nije mario ni za što od toga. Zaputio se prema stolu osjećajući se u cijelosti normalno, jedino kada bi pokušao malo skrenuti s puta, uhvatio bi ga neki tupi grč sve dok se ne bi opet "uhvatio" pravi smjer. Zaustavio se pred stolom, više-manje svojom voljom. Stajala je sićušnih ruku pritisnutih na unutrašnju stijenku zvonaste staklenke. "Oh, Theo, žao mi je", rekla je. Jedva ju je mogao čuti. Suze mu napune oči. "Ja sam kriv, ne ti." Rekla je još nešto što nije mogao čuti. "Što?" "Možeš otvoriti staklenku", reče mu Kukurijek. "Oče, misliš daje to mudro?" "Otvori staklenku." Theo je poželio da je to učinio prije nego što mu je Kukurijek dopustio, kako bi djelovalo poput njegove ideje, njegove geste. Ruka mu se pomakne prema posudi od teška stakla te ju je odignuo s postolja. Jabučnica iskoristi trenutak da zaleprša krilima, a onda se vine u zrak kako bi lebdjela pred njim. I ona je plakala, a to ga je pogodilo više od ikoje boli koju su mu dotad nanijeli. "Žao mi je sam te uvukla u ovaj drek, Theo, zbilja mi je žao." "Što to govoriš? Ništa od ovoga nije tvoja krivnja." "Ja sam bila ta koja te izvukla iz tvojeg svijeta." Bila je blijeda i mršava i imala poput modrica modre krugove ispod očiju. "Dobro te je opet vidjeti, Jabučnice", rekao je tiho. "Zbilja. Mislio sam... Kumar i ja smo mislili da si mrtva." Dobacila je suosjećajan pogled Kumaru Šašu, a onda se ukočila spazivši tko stoji pokraj njega. "Vratiću", izustila je polako. "Što u ime prokletog Drveća radiš tu, izdajice? Čula sam kad je Kukurijek govorio o tebi - sve si nas prodao, ti lažljivi, krvoločni...!" Prije nego što se Theo ili itko drugi mogao pomaknuti, jurnula je preko odaje i zujala oko Quilliusa Vratića poput razbjesnjelog stršljena. On je pokuša mlatnuti. "Zaustavite je! Moje lice, ona će... Neka je netko ubije!" Kukurijek prozbori dubokim, nezabrinutim glasom. "Pođi prema prozoru." Theo se zapita kome to vilinski lord govori, a onda mu sine kad su ga vlastite noge počele nositi prema najbližem kvadratu gradske panorame. Pokušao se oduprijeti, ali nije mogao - bilo je to kao da je Kukurijek izravno ušao u njegovu kralježnicu i manipulirao njegovim živcima kao koncima marionete. Pogled na Grad zatreperi i izobliči se, rastežući se, svijajući, a onda se stane rastapati poput iznimno sporog pogleda na pucanje mjehurića od sapunice. Još je jedan prozor bio iza njega s istovjetnim pogledom na grad koji se prostirao pod njim. Kukurijek sigurno ima zrcalne zaslone ispred prozora, da može gledati i druge stvari osim panorame, odsutno pomisli Theo. Ima paukove, zmajeve, svu modernu opremu... Tada se vanjski prozor stade otvarati klizeći uvis, kao da se odiže očni kapak, a Theo osjeti kako mu hladan zrak zapljuskuje lice. "Stani!" vikne Jabučnica. "Dobro, Kukurijeku, maknula sam se od Vratića - samo ga natjeraj da stane!" Theo napravi još tri koraka prije nego što se zaustavio u okviru otvorenog prozora. Svaki put kad se zanjihao na vjetru, mogao je osjetiti kako bi lako bilo nagnuti se predaleko i jednostavno se strmoglaviti u prazninu, zakolutati se kroz zrak sve do tla. Nekoliko malih kapi kiše doleti mu na obraze i čelo. Ako je Kukurijek pogrešno prosudio koliko je dugo i mirno mogao stajati na svojim preumornim nogama, nije se imalo kamo poći nego dolje...

225

"Vilenice, pustio sam te iz staklenke jer sada imamo posljednjeg Ljubičicu u pritvoru pa ti više nisi važna", reče lord Kukurijek. "Ali kad napadneš jednog od mojih zaposlenika, postaješ smetnjom. Umjesto da nam trošiš vrijeme tjerajući nas da te ganjamo, podsjetio sam te tko ovdje ima moć." Jabučnica je još lebdjela iznad Vratića, točno izvan njegova dosega. "Al ne biste prošli tolke nevolje da ga uvatite, a onda ga samo zavitlali kroz prozor, zar ne?" Njezin prkos nije bio posve uvjerljiv. "U tome ima neke istine", reče Kukurijek. "Ali mogu ga natjerati da si, na primjer, iskopa oči... Međutim, radije ne bih stvarao takav nered u svojem uredu, pa ako me budeš gnjavila, jednostavno ću baciti ferishera kroz prozor umjesto njega. A sad sam završio razgovor s tobom." Jabučnica mu oštro uzvrati pogled onoliko oštro koliko je osoba njezine veličine mogla pogledati gospodara cijelog Vilinja, a onda jurne na drugu stranu sobe i sleti na Theovo rame. "Makni se sad odatle, Theo", reče. "Molim te." "Možeš se odmaknuti od prozora", reče Kukurijek, a Theo iznenada otkrije da to i može. Vratio se nekoliko koraka, a onda mu koljena napokon popuste i on napola klekne a napola se sruši na tlo, ščepavši sag kao da bi se soba svakog časa mogla nakriviti i opet ga otkotrljati do otvorenog prozora, u onaj skok u ništavilo. "Lord Naprstak i lord Kužnjak su u vanjskom uredu", objavi odrješit neljudski glas. "Kasne. Pošalji ih unutra." Kukurijek se okrene prema svojem mrzovoljnom sinu. "Mislim da bismo zasad trebali pronaći sigurni smještaj za gospara Ljubičicu, ili kako ga već trebamo zvati." "Da, oče." Činilo se daje mlađi Kukurijek malčice živnuo. "Ali ne u laboratorijima. Jesi li me shvatio? Nad njim se ne smiju obavljati pokusi. Kanim ga iskoristiti u kudikamo važnije svrhe." Vanjska se vrata otvore, a dva lijepo odjevena vilenjaka stupe unutra, obojica vitki, obojica one neodređene srednje dobi koja je, koliko je Theo znao, pokazivala da su navršili barem nekoliko stoljeća. Jedan je imao crvenkasto-zlatnu kosu, ravnu i puštenu do ovratnika, kakva bi u svakom drugom gradu djelovala namjerno kicoški. Nosio je po mjeri šivano odijelo i golem medaljon na grudima te se činio pomalo oprezan u vladanju, za što je Theo pretpostavljao da bi mogao biti vilinski ekvivalent živčanosti. Drugi, neprirodno crne kose, toliko tamne da se činila obojenom, ali ipak ne crnje od svojeg odijela od paučje svile, i s gustim bijelim obrvama u čudnom kontrastu, bio je očigledno Poppyn otac. Bilo je vrlo uznemirujuće vidjeti lice žene do koje mu je toliko stalo preslikano u kamenoj maski njezina oca. Kužnjak odmjeri Thea s prilično zanimanja. "Dakle, to je Ljubičin nasljednik. Ne izgleda nešto osobito." Tvojoj se kćeri sviđam više nego što joj se sviđaš ti, prikane, bilo je ono što je Theo želio reći, ali nije. "Oprosti nam, Nidruse", reče zlatokosi, lord Naprstak. "Zadržali smo se. Ulice su pune izgrednika." "Znam." Kukurijek ležerno mahne bijelom rukom. "Pronaći ćemo maloga goblina uskoro, mislim. Depresivno javno pogubljenje najbolji je primjer zabušantima i ništarijama koji blokiraju naše ulice." Kužnjak mu dobaci začuđen pogled. "Zar nisi čuo? Ne radi se samo o nezaposlenima i običnim demagozima. Goblini se bune, Kukurijeku, bune! Podmetnuli su požare po cijeloj četvrti Sunčeve svjetlosti i naviru iz Goblingrada. U ovom času njih na tisuće opkolili su Novobrdsku kuću 1 prijete da će spaliti Parlament! Barem dvadeset policajaca ubijeno je. Tako mi Luga, zar se cijeli dan nisi javljao na pozive?" Kukurijek je prvi put djelovao iznenađeno. "Zbog slomljenog štapa? Govoriš mi da je jedino što je držalo gobline u poslušnosti bio nekakav pradavni ugovor?" Okrenuo se i zapucketao prstima prema prozorima. Gradska panorama zatreperi i nestade dok su se zrcala pojavljivala, a pogled s visine zamjenjivale ulične perspektive gnjevne gomile koja se borila s naoružanim redarstvenicima. Theo je pretpostavljao da je kićena višekatnica iza prizora sukoba, pomalo nalik na bijelu, sivu i zlatnu vjenčanu tortu, sigurno bila mjesto koje su zvali Novobrdska kuća, parlamentarna zgrada. Bio je iznenađen i zadovoljan što vidi da se nisu samo goblini borili protiv autoriteta - ondje je bilo mnogo vilinskih vrsta, uključujući neke koje ne bi izgledale mnogo drugačije od Kukurijeka i njemu ravnih da nemaju krila. Zajedno su nabacali barikade po ulicama i naložili vatru u kantama za smeće. Kamenje i drugi predmeti pljuštali su po policijskim štitovima, ali u ovom trenutku činilo se da je rezultat neodlučan. "To neće pomoć ni nama ni njima", šapne Jabučnica u Theovo uho. "Cvjetovi su prejaki. Ali lijepo je to vidjet, zar ne?" "Oberonove mi krvi." Kukurijek je buljio u prizor usta iskrivljenih kao da je pojeo nešto vrlo kiselo. "Podmeću požare u našem Gradu, je li? Onda ću spaliti Goblingrad do temelja, a tlo posuti solju. Cijela generacija goblina bit će... bit će..." Oči mu se suze. "Što... je... ono?" Gungula se vrtložila kroz gomilu goblina i njihovih saveznika, neko burkanje kao da je rulja bila nekakva jednostanična životinja koja se upravo spremala razdijeliti i razmnožiti. Odnekud je nešto nadiralo, a ljudi su se sklanjali s puta, jedva izbjegavši jahače na konjima koji su izletjeli na ulicu popločane ničije zemlje ispred zapanjene policije. Theo proguta uzvik iznenađenja. Ove je jahače već vidio, zajedno s njihovim jednorogim konjima. "Mrki!" zareži Naprstak. "Odakle su se u ime Drevnog Drveća stvorili?" Bili su neobično dojmljivi u svojim žarkim krznima i perjem, nešto ne samo iz starijeg, surovijeg razdoblja Vilinja nego iz sna, punokrvne noćne more. Koplja i spiralni rogovi bljeskali su, a puške sa zvonastim cijevima bljuvale vatru dok je četa klikćući hrlila naprijed. Theo pomisli da su s blistavim žutim očima i naličenim licima, čudnijima od bilo kakve maske, divlji goblini djelovali posve neobuzdano, poput Svih Svetih uzdignutih i nošenih naprijed na orkanskom vjetru. Policajci koji su im stajali na putu spojenih štitova nastojali su se svim silama oduprijeti stotinama jahača koji su

226

vitlali kopljima i jednorozima oštrih kopita, ali Mrki su imali prednost zbog zaleta; za nekoliko trenutaka probili su policijski koridor probovši ih na desetke, a još ih više zgnječivši pod nemirnim, srebrom potkovanim nogama svojih konja. Ohrabrena napadom, rulja pohrli naprijed uz rastući gromoglasan poklik zlurade krvoločnosti, zbog kojeg su se čak i preko zrcalnog toka nakostriješile dlačice na Theovu vratu, a vilenjaci i goblini zajedno su se bacili na posrnulu Parlamentarnu gardu. "Odakle su Mrki došli?" ponovno upita Naprstak. "Kako je sva ta prokleta brdska gamad dospjela u Grad?" Kužnjak je imao jednu ruku na uhu kao da sluša kroz slušalice, premda nije bilo nikakvih slušalica. "Ne radi se samo o Smiljevu trgu", reče. "Javljaju mi da ih ima po cijelom gradu. Kokotićev tajnik veli da su opkolili toranj njegove obitelji u četvrti Duge sjene, da su divlji goblini uništili stražarnicu i zapalili perivoj." "Nemoguće!" reče Naprstak. Kukurijek nije gubio vrijeme izjavljujući očigledno. Prišao je svojem stolu i dodirnuo mu jednu stranu. "Želim govoriti sa Zmijskim Korijenom u špiljama", reče. "Kažite mu daje riječ o uzbuni Četvrte Klase. Potrebne su mi sve dostupne životinje." "Crnog mi željeza," Kužnjak će iznenađeno, "zar ćeš ih doista opet upotrijebiti?" "Da", reče Kukurijek. "Želiš li da ih pošaljem i na Kužnjakovu kuću? Ne? Onda šuti." Theo je jedva slušao buljeći u zaslon s prigušenom radošću. To neće pomoći ni njemu ni njegovim prijateljima, znao je, ali bio je dobar osjećaj vidjeti da netko uzvraća udarac Kukurijeku i njegovu timu, vidjeti ih uznemirene i prisiljene na puzanje. Bilo je to Gumbovo djelo, moralo je biti. Nekako je uspio prokrijumčariti divlje mrke u grad... divlje mrke i njihove jednoroge... "O moj Bože", rekao je tiho. "To smo bili mi!" "Što?" Jabučnica se nagne bliže. "Ništa. Ispričat ću ti poslije... ako bude poslije." Nije želio propustiti ništa od onoga što se događalo, ali bio je siguran da se uz pomoć neobičnog dara Streedvja Koprive ulazna dozvola u Grad koju su on i Šaš dobili za jednu osobu i jednu domaću životinju umnogostručila. Moj Bože! Gumb ih je sigurno uvodio u Grad kroz svaku kontrolnu rampu, desetak ovdje, desetak ondje... Osjetio je tih žar ponosa što je pomogao ubaciti baš taj francuski ključ u Kukurijekovu podmazanu mašineriju. I doista, to je postajao prilično velik ključ. Bilo je gotovo nemoguće potpuno shvatiti što se događa na prstenu zrcalnih zaslona: nekoliko manjih vatri niknulo je po rubovima Novobrdske kuće, čak i na krovu. Theo nije imao pojma kako je itko uspio ondje upaliti vatru sve dok nije vidio kako se jedan od divljih goblina izvija na sedlu i ispaljuje goruću strijelu kroz jedan od gornjih prozora zgrade Parlamenta. Činilo se da su prosvjednici i Mrki na konjima uspostavili nadzor nad bojnim poljem jer su svi parlamentarni policajci bili ubijeni, ranjeni ili su se povlačili. Mrki su se opet postrojavali i jahali, ostavljajući demonstrante u grču radosna uništenja, trgajući klupe i razbijajući ulazna vrata Novobrdske kuće. Kaskada zlatnih kukaca šiknula je iz razbijenog okvira vrata i razbježala se stubištem, slijedeći se u slijepoj prisili ravno u hrpu gorućeg smeća. Blijeda, uznemirena lica provire s prozora gornjih katova. Theo pomisli da bi mu ih trebalo biti žao - mnogi od njih vjerojatno su bili samo službenici, sada uhvaćeni u zamku između vatre i gnjevne svjetine - ali trenutačno je imao svojih problema. Riječ, jeziva riječ skrenula mu je pozornost na njegove uznike. "Ali ako dovedeš zmajeve," reče Kužnjak, "razaranje bi nas moglo stijesniti ovdje danima." Theo se tržne kao da su ga udarili u trbuh. Ona velika crna zmija koja se izvijala nebom... "Ne možemo čekati toliko, Nidruse, znaš to", nastavi Kužnjak. "Sam si rekao da postoji samo kratko razdoblje u kojem će zazivanje djelovati. Neka se Jedić i njegovi policajci pozabave ovim. Osveta mora čekati, inzistiram." Kukurijek promotri Prvog vijećnika Vilinja licem tako tvrdim i bezizražajnim daje Theo prvi put vidio da previše razboritosti može biti oblik ludila. "Mislim da ne možeš inzistirati, Auluse. U pravu si da će razaranje omesti naše planove, ali to ne znači da ovim žderačima kože nećemo očitati bukvicu. To samo znači da moramo pomaknuti naš raspored." Opet je dotaknuo stol. "Pripremite tri bojne kočije. Odlazimo iz ovih stopa." Nasmiješio se svojim suurotnicima, koji mu nisu uzvratili osmijeh. Bilo je to nešto najjezivije što je Theo ikad vidio. Da je bio na Kužnjakovu mjestu, pomisli Theo, planirao bi sebi potražiti drugi svijet u kojem će se nastaniti što prije jer će očito u ovoj štenari uskoro preostati samo jedna velika psina. "Nastavljamo prema Katedrali. Zapravo, budemo li imali sreće, nećemo samo ispuniti glavni zadatak, nego i mimoići jednu ili dvije vrlo zgodne pozicije na kojima ćemo moći zastati i promatrati razdiobu kazne onoj nezahvalnoj rulji." Uto uđe šest naoružanih policajaca i par divovskih stražara tako iznenadno da su se čak i Kužnjak i Naprstak vidljivo prenuli. Kukurijek je još izdavao zapovijedi u zrak. "I pripremite dijete. Da, odmah. Stižemo za nekoliko trenutaka." Okrenuo se i krenuo prema vratima. Svi ostali, čak i Cvjetni lordovi, pođoše za njim bez pogovora. Dvojica redarstvenika povuku Kumara prema vratima. Još dvojica se približe da uhvate Thea za ruke, ali nije bilo potrebe: već je slijedio lorda Kukurijeka poput psa na nevidljivoj uzici. Jedan od redarstvenika malodušno pokuša mlatnuti Jabučnicu na Theovu ramenu, ali ona se povuče u uvojak njegove kose uz vrat. Theo joj je želio reći nešto hrabro i umirujuće, ali nije mogao. Iako se činilo da će napustiti Kukurijekovu kuću, što nije vjerovao da će se dogoditi, sve je još bilo odveć beznadno. Čarolija kontrole Nidrusa Kukurijeka ležala je povrh njega poput olovnog pokrivača nešto što je mogao nositi dok je hodao ali teškom mukom.

227

Theo je brzo izgubio predodžbu o skretanjima hodnika, vratima koja su se pojavljivala niotkuda u praznim prolazima, ali iako je zrak postao zamjetno topliji, hodali su samo nekoliko minuta kad je stvorenje u bijelom ogrtaču iskrsnulo u hodniku pred njima. S obzirom na to daje bio vilenjak, pokazivao je znatnu količinu osjećaja, uglavnom nervozu. "Moj gospodaru! Nisam očekivao... To jest, mislio sam da imamo vremena barem do sutra - sva su znamenja izmjerena za sutradan, proricanja iz kristalne kugle, oniromantička mjerenja..." Kukurijek ga jedva pogleda. "Je li spreman?" "Za trenutak. Odijevaju ga za izlazak. Upravo je dovršavao svoj obrok - iznenadili su nas..." "Onda te više ne trebam, potka-Irise. Možeš se vratiti svojem drugom poslu." Vilenjak u bijelom još je djelovao uzrujano. "Ali... ali moj gospodaru, ako se to treba dogoditi danas, zar ne želite da vam se pridružim? To jest, da pratim dijete? Mnogo je toga u vezi s njim... to jest, radio sam tako dugo i naporno..." "Uspijemo li, bit ćeš nagrađen. Sad idi." Potka-Iris je na trenutak buljio, a onda provukao ruke kroz kosu, naklonio se i povukao kroz vrata. Nidrus Kukurijek ostao je stajati, strpljiv poput kipa, ali Naprstak i Kužnjak kao da su pomalo osjećali nelagodu. Kumar Šaš ispusti tih cvilež boli i očaja. Theo osjeti kako mu nešto lebdi nad mislima poput olujnog oblaka, približavajući se. Svaka stanica u njegovu tijelu kao da se zgrčila od straha. Samo ga je stražarev čvrst stisak zadržao da se mlitavo ne stropošta na pod. Dolazi. Sada je bilo veoma blizu. Osjećao je mučninu, beznađe. Stvor koji me čekao. Stvor iz mojih snova... Vrata se otvore, a dvije vile izvedoše iznenađujuće malo biće u debelu plastu s kukuljicom i jednako teškim hlačama i cipelama - nekog tko je izgledao poput djeteta koje kreće na vilinski ekvivalent arktičke ekspedicije. Koža žena sjajila se od vlage; njihovi su pokreti bili usporeni, a vjeđe teške, kao da su drogirane, ali dok su namještale plašt i kukuljicu, i dalje se činilo da svim silama nastoje ne dodirnuti malo biće. Theo je točno znao kako su se osjećale - u ovom trenu ništa nije toliko želio nego da poveća udaljenost između sebe i tog malenog šutljivog bića. "Treba li mu još što?" upita Kukurijek nestrpljivo. "Vrijeme je." Kukuljica spadne i otkrije ružičasto, djetinje lice i kovrčavu smeđu kosu. Unatoč velikom strahu, Theovu je pozornost na trenutak ščepao jedan detalj, mala točka krvi na dječakovoj donjoj usnici i sićušna ruka i vršak krila koji su mu virili iz usta. Dijete to usrče, sažvače, proguta, a onda raširi usta u grozan, zadovoljan osmijeh. "Spreman sam, poočime." Smeđe oči prijeđu s Kukurijeka na Thea. "Napokon si tu, moj... polubrate. Srećemo se licem u lice." Na vrtoglav, mučan trenutak Theo bijaše siguran da mu je dječja kreatura ponovno u glavi, da je istodobno gledao kroz dva para očiju, djetetov koji je motrio Thea, i Theov koji je gledao dijete, poput dva zrcala postavljena sučelice. Tada je shvatio da je promatrao vlastite crte, obiteljske crte na licu tog malog čudovišta, kao da su bile poanta nekog jezivog vica, kao da bulji u neku od svojih slika iz osnovne škole pod utjecajem lošeg LSD-a, opscenost vlastitog nosa majčina tankog nosa - koji je još bio djetinje prćast, očeve stamene vilice koja je blistala pod nauljenom ružičastom kožom. Ali oči... osim boje, nisu imale nikakve veze s njegovom obitelji, ili bilo čim ljudskim. Bile su mrtve kao nešto u staklenci u mrtvačnici. "O, za ime Drevnog Drveća..." reče Jabučnica zaprepaštenim šaptom. Posljednji djelić Dovvdove priče napokon je legao na svoje mjesto. On je podmetnuto dijete. Ne, ja sam podmetnuto dijete - on je... pravo dijete mojih roditelja, izgubljeno dijete... Theo se odjednom presavije u struku i izbaci ono malo što je imao u želucu. "Nije baš sretan susret, bojim se", reče dječak. "Nadao sam se boljemu s obzirom na to da smo podijelili toliko zanimljivih snova. Gotovo smo blizanci, naposljetku." Kukurijek ispusti zvuk gađenja. "Počistite to", reče dvjema omamljenim ženama. "Sad ćemo povesti dječaka sa sobom." Pogledao je Čudovišno Dijete na trenutak. "Dijelili snove?" Oglasio se lavežom gnjevnog smijeha. "Čini se da vas dvojica imate dublju vezu nego što mi je rečeno." "Često se dosađujem, poočime. Bilo je to malo, osobno zadovoljstvo." Kukurijek strese glavom. "Ne volim iznenađenja. Ta... veza rezultira nesigurnošću u času kad si je ne možemo priuštiti." "On je slab, poočime, a ja bivam snažniji iz sata u sat." "Ipak." Namrštio se. "Odstranjivač bi možda znao odgovoriti na neka pitanja o pravoj prirodi vašeg srodstva, ali zahvaljujući mojem najstarijem sinu, izgubili smo taj izvor." "Ali oče!" pobuni se Anton Kukurijek. "Učinio sam to za tebe! Učinio sam to jer..." "Začepi - umoran sam od tvojeg zanovijetanja. Svi u kočije. Imamo hitnog posla. Vratiću, ti ćeš putovati sa mnom i našim davno izgubljenim Ljubičicom... i djetetom, naravno. Imam pitanja o onome što se dogodilo u Odstranjivačevoj kući u luci." "Ja ti mogu reći sve što trebaš znati, oče", prosvjedovao je Anton, ali se na nj nisu obazirali. "Stvari su se promijenile, očigledno", reče dijete. "Odlazimo rano." "Ma, nekakvi izgredi." Kukurijek se okrene ostalima. "Dođite, gubimo vrijeme. Upravo ću primjereno kazniti neke od nezadovoljnika." Skupina se stane žurno kretati niz hodnik. Thea, koji je još teturao, morali su gotovo nositi njegovi stražari. Mala opscenost ovila je svoju vruću vlažnu ruku oko Theove, koji je bio preslab da se oslobodi iznenađujuće čvrstog stiska.

228

"Napokon sam sreo svojeg pravog brata." Čudovišno je Dijete opet pokazalo svoje savršene zube, zbog kojih je točku krvi na ustima bilo još teže ignorirati. "Šteta što će nas tako brzo rastaviti."

Smiljev trg I nakon svih čudesa koja je vidio u Vilinju, stvorenja koja su stajala u stavu mirno pred trima golemim bojnim kočijama u garaži iznenadila su Thea: dugih, sjajnih njuški i buljavih, kukcolikih očiju podsjećala su na hollywoodske izvanzemaljce. Bili su to dooniejski vozači, shvatio je, odjeveni u nekakvu ratnu opremu, s kacigama na duguljastim, konjskim glavama. Sama su vozila bila još glomaznija od univerzalnih kočija koje su ih dovele u Kukurijekovu kuću, s teškim oklopom lisnate teksture sa strane i na prednjim i stražnjim branicima, ali s krovovima koji su izgledali poput jednostrukih kupola od crnog stakla. Njegovi policijski stražari bacili su ga na sjedalo u srednjoj kočiji, gurnuvši ga tako jako da se pobojao za Jabučnicu koja mu se još privijala uz vrat. Lord Kukurijek, Vratić i par divovskih stražara uđoše za njima. Divovi ljudožderi bili su krupniji u usporedbi sa svojom masivnom vrstom jer su nosili nekakve pancirke. Čudovišno dijete ude posljednje. "Ostat ćeš gdje si dok ti ne kažem drukčije", uputi Kukurijek Thea, koji je otkrio daje to bila istina: mogao je micati glavom, čak i namjestiti se, ali svakako nije mogao ustati i ikamo poći. Isprva nije mogao razaznati ništa kroz kupolu koja ih je okruživala osim mutna močvarnog sjaja svjetala na stropu garaže, ali kad su se uspeli na rampu i na filtriranu Sunčevu svjetlost, mogao je vidjeti sve oko sebe potpuno jasno, kao da su se izvezli u automobilu spuštenog krova, a između njega i svijeta nije stajalo ništa osim para polariziranih sunčanih naočala. Ništa nije djelovalo neobično unutar kompleksa dok su se kolone Kukurijekovih stražara brzo micale uz rub ceste da ih propuste, ali kad su se provezli između glomaznih stražarnica, Theo je primijetio koliko su se stvari promijenile samo tijekom vremena što su ga proveli unutra. Ulice četvrti Mjesečine bijahu zakrčene gnjevnom mješavinom goblina i druge vilinske čeljadi s donjeg dijela društvene ljestvice. Iako pomalo iznenađeni pojavom Kukurijekovih kočija, dio svjetine probio se na cestu da im pripriječi put. Bojne kočije jednostavno su nastavile voziti; Theo je vidio barem jednu vilu s kozjim rogovima kako pada i nestaje pod kotačima prednjeg vozila. Umjesto da to rulju preplaši, razgnjevilo ju je, i nagnalo mnoge da navru s pločnika. Vodeća bojna kočija udarila je još šestero prije nego što se morala zaustaviti. Prosvjednici se stadoše natiskivati sa svih strana, opkolivši i Theovu kočiju. Lica se pritisnuše na kupolu, niz bizaran kao Boschova slika. Šake lupnuše o vrata. Nekoliko smionijih pripadnika gomile penjalo se na poklopac motora. "Previše ih je, gospodaru", objavi vozač iz prednjeg odjeljka. "Pregazi ih", reče Kukurijek. "Previše ih je", izusti drugi glas tvrdoglavo, unatoč očiglednom strahu što proturječi svojem gospodaru. "Ovo je Kočija Jedan. Već su nam se tijela zaglavila u prostoru između kotača. Još malo i toliko će nas usporiti da ćemo se podvrgnuti neprihvatljivom riziku - dovlače kamenje za popločavanje na cestu da zakrče put. Moći ćemo preživjeti nekoliko vatrenih bombi, gospodaru, ali budu li nas udarali samo na jednom mjestu, na kraju će čarolije raspršivanja vrućine izgubiti svoju učinkovitost..." "Upotrijebite puške." "Ali u ovoj je ulici zaglavilo na stotine promatrača, ne samo onih koji nam priječe put..." "Upotrijebite puške inače ću vas baciti svjetini." Kukurijek se zavali na sjedište. "A sad, Vratiću, ispričaj mi što se dogodilo kod Odstranjivača. Nisam imao vremena podrobno pregledati transkripte." Glasan zvuk, poput tračne pile, probije mjehur Theova vozila dok je nešto prštalo sa strana i iz prednjeg dijela prvog vozila, pretvarajući najbliže prosvjednike u crvenu maglu, rušeći desetke drugih na stotine metara uokolo. Ljudi su se sada borili da uzmaknu klizeći s poklopca motora Theova vozila, rušeći sporije i ranjene u žurbi da pobjegnu i gazeći one koji su pali, desetci vilenjaka posrtali su na krvlju poprskanoj ulici. Vodeće vozilo s trzajem krene naprijed, ali bilo je još previše uspravnih tijela na putu, te se industrijski fijuk ponovno začuo. Nešto kvrcne o poklopac motora Theove kočije, otkotrlja se na pola puta uz prozor, a onda opet klizne dolje. To nije bio samo metak, vidio je krajičkom oka, nego sićušna, ukočena zmijasta vodena životinja sluzava tijela, okrugle čeljusti koja se otvarala i zatvarala čak i dok je padala na cestu. Theov se želudac prevrne, a vruća žuč navre mu u grlo. Ubrzo se konvoj truckao dalje vozeći preko tijela koja su se još trzala, dok je gomila vrišteći bježala pred njima. Ljudi na krovovima ili gornjim prozorima bacali su kamenje koje je lupalo po tvrdoj kupoli kočije poput pijanog bubnjara. Theo je doslovce mogao osjetiti zadovoljstvo tim razornim prevratom koje je zračilo iz malog bića pokraj njega, valove zluradosti koji su mu pritiskali misli poput udara vjetra. Činilo se da Kukurijek gotovo ništa od toga ne primjećuje, ali Vratiću je očigledno bilo teško govoriti. Lord Tratinčica još je bio poput porculanske lutke: lice je držalo slabo ljepilo, a činilo se da mu i zadaje bol. Njegov je pogled bježao s jedne na drugu stranu, privučen pokoljem koji ih je okruživao. "Moj gospodaru, molim vas, ja... mislio sam da je vaš sin djelovao prema vašoj izričitoj zapovijedi..." "I jest, do određene točke. Želio bih utvrditi baš tu točku u kojoj je zastranio." "Mi... slušali smo s paukom neko vrijeme. Odstranjivač je rekao... rekao je..." Vratićev se glas spusti u zavjerenički šapat pa Theo više nije mogao čuti što je govorio.

229

Ovamo, Theo. Zov je bio jednako snažan poput Kukurijekove zapovjedne čarolije ali suptilniji, poput nagona za zurenjem u groznu nesreću. Pogledaj ovamo. Theo se okrene prema djetetu. "Znaš li kako me zovu?" upita dječak naglas. Omotao se debelim kaputom kao daje sjedio na sanjkama koje su hitale preko ruskih stepa, te mu je vidljivo bilo samo malo okruglo lice i vršci zdepastih prstića. Oči su zadržale Theov pogled; njegova nemoć ga je užasavala. "Zovu me Čudovišno Dijete. To je naslov, zapravo, ne ime. Jer ja imam ime, iako ga nitko ne koristi. Znaš kako glasi, zar ne?" Theo pokuša odgovoriti, ali nekakav teret iz noćne more sjedio mu je na grudima te nije mogao udahnuti dovoljno duboko. "Theo Vilmos." Dijete se nasmije, pokazujući vršak jezika između malih, sjajnih zubi. "Zovem se Theodore Patrick Vilmos. Ti si dobio moje ime i moje roditelje, ali oni zapravo nikad nisu bili tvoji. Ti si samo još jedno Ljubičino dijete, posljednji i najmanji potomak mrtve obitelji. Znaš, katkad vidim svoje roditelje u tvojim snovima - Annu i Petera. Tjeram ih da izviru iz tvojih uspomena kako bih mogao vidjeti kako su izgledali, kako bih se mogao smijati promatrajući te kako im se nastojiš ispričati dok ih istodobno mrziš zbog vlastitih nedostataka." Zgađen što čuje njihova imena iz tih usta, Theo napokon udahne dovoljno zraka kako bi mogao odgovoriti. "Oni... nisu bili... tvoji roditelji. Možda si u početku bio njihovo dijete, ali... ali više nikome nisi ništa. Ti si... nakaza. Izopačena, neljudska nakaza." Dječak kimne, nimalo nezadovoljan. "Ja sam jedinstven, to je istina. Postoje i gore stvari koje možeš postati, naravno prosječan ili ispodpro-sječan. Promašaj. Nula. Kad smo već kod toga, znaš li da sam bio s tobom u Sunovratovoj kući dok si teturao kroz dim i prašinu? Promatrao sam sve kroz tvoje oči, upijao tvoje misli. O, sirote vilenice! O, kakva propast! Kako tužno! Upijao sam i tvoj strah. Bilo je to vrlo ugodno iskustvo, zapravo, pa si barem nečemu koristio." Theo pokuša pljusnuti dijete, ali nije mogao podići ruku. Nemoćno se vrpoljeći, ispustio je mali jauk ojadenosti i očaja. Dječak se nasmiješi. "Čak i sada, živ si samo zbog onoga što su drugi učinili godinama prije, a ne zbog nečeg što si osobno izveo." Zastao je na trenutak i onjušio zrak. "Ona vilenica je još s tobom, zar ne, negdje se krije? Mogu je nanjušiti." Cmoknuo je usnicama i raširio oči u grotesknoj parodiji djetinjeg užitka. "Mljac! Šteta što sam već pojeo dosta za popodnevni obrok - bila bi vrlo slatka, mislim. I hrskava." Gađenje nadvlada Theovu iscrpljenost i užas, čak mu podari malo snage. "Ponosiš se što nisi ljudsko biće, zar ne? Uživao si kad su ubili naše dijete - dijete koje je Cat nosila. Eamonn Dowd je možda bio gad, možda je čak u tome i pomogao, ali nije uživao kao ti. Da, mogu to osjetiti - ovo upijanje misli ne funkcionira samo jednosmjerno. Isuse Kriste, i ti misliš da je biti kao ti bolje nego biti kao ja?" Theo uvuče drhtav dah. Bilo je teško govoriti, ali nije mogao samo dopustiti da mu se stvor podrugljivo cereka. "Ja sam ono što jesam." Osmijeh bljesne poput hladne kosti. "Proživio sam tisuće života za svoje kratko vrijeme, vidio milijun neopisivih stvari dok si ti klipsao kroz jedan jedini besmisleni život i čak i to uprskao. Tvoj promašeni životni vijek danas će završiti, a moj će se nastaviti. Pripremali su me za to od prvog časa kako sam doveden u Vilinje. Jednog ću dana istresti same tajne svemira poput voća s drveta." To što su lica njegovih roditelja bila sjedinjena u tom bezdušnom stvoru, a ne zato što je ono bilo inačica njegova lica ili zbog riječi koje je izustio, Theu je izmamilo suze. Ne može reći da ih je volio više nego oni njega, ali tu je ipak bilo neke ljubavi, ma kako prigušene i zbrkane. Ta opačina okrenula je to na ruglo. Prikupio je još malo snage. "Uništit ću te." "Ne razgovaraj s njim, Theo - o, tako ti Drveća, ne razgovaraj s njim", šapne mu Jabučnica u uho. "Samo će te zatrovat." Zastenjao je, ionako preumoran da bi dulje govorio. Dijete se nasmije i okrene prema prozoru. Uništiti mene? Mislim da nećeš. Tok strane misli probio se u Theov um, hladan i bolan uljez pred kojim je bio nemoćan. Ti zapravo nisi Septimus Ljubičica, a svakako nisi ni Theo Vilmos. Zapravo, ti si nitko. Stigli su navrh brda na rubu četvrti Mjesečine, ostavivši uličnu gomilu za sobom, kad je Kukurijek zapovjedio da se zaustave; tri su se kočije parkirale na travi malog njegovanog parka. Grad je ležao pod njima, vitice dima sada su se dizale na mnogim mjestima, pogotovo dolje kod luke gdje je Odstranjivačevo skladište, u skladu s proročanstvom Antona Kukurijeka, još gorjelo poput Sunčeve jezgre. Još jedan veliki požar bjesnio je u središtu grada nedaleko od bjelokosnog šiljka Kukurijekove kuće. "Zašto smo stali, gospodaru?" upita Vratić. "Zar nas napadaju?" "Na putu su ovamo", reče Kukurijek, iako to ništa nije objašnjavalo. Povisio je glas, možda se obraćajući nevidljivom vozaču kočije. "Dajte mi moje ptice. Želim bliži pogled na Smiljev trg." Dva divovska stražara iziđu van, pri čemu se masivna kočija zaljuljala, i brzo pregledaju okolinu. Uvjerivši se da u parku nema opasnosti, stajali su na prigušenom Sunčevu svjetlu protežući duge kameno-mišićave sive ruke i tiho šaptali jedan drugom. Mjehurasta kupola kočije zatreperi kao prozori u Kužnjakovu uredu na mansardi i odjednom prirodna gradska panorama nestane na jednoj strani, zamijenjena bizarnim uličnim pogledom na zonu prosvjeda oko Parlamenta, kao daje kočija u kojoj je sjedio Theo iznenada zaronila u središte Grada poput podmornice. "Redarstvenici su dobili pojačanje, ali vidim da još ima otpora", reče Kukurijek. "Previše otpora. Mislim da kad ovo završi, lord Jedić više neće ravnati policijom - ovo je bio debakl. Pa, provest ću što njegovi ljudi ne mogu."

230

Theo je bio odveć zbunjen prizorom na nebu iznad njih da bi obraćao previše pozornosti na redarstvenike i mrke na konjima koji su se borili na kršu fontana, klupa i javnih šetnica Smiljeva trga. Spuštajući se s oblaka poput papirnatih zmajeva najednom užetu, stizala su tri golema zmijolika stvorenja. Bijaše to toliko nalik onom groznom danu u Sunovratovoj kući daje Theo na trenutak pao u podvojeno stanje nesvjestice, zaglavljen u petlji nestvarnosti u kojoj su se zmajevi neprestano spuštali s neba prema njemu poput živih projektila. Goleme su se zvijeri obrušavale tako brzo da se činilo kako će se sigurno strmoglaviti na obronak gdje je stajala Theova kočija, da će sigurno zdrobiti i uništiti karavanu i sve u njoj: Kukurijeka, Thea, Ja-bučnicu i Čudovišno Dijete ružičastog lica. U tom času ludila počeo se moliti dok su se golema tamna tijela strmoglavljivala prema njima. Tada, nekoliko stotina stopa iznad njih, tri se moćna para šišmišjih krila rašire, a zmajevski spust iznenada se izravna. Preletjeli su park, samo nekoliko stotina stopa od tla, uz zračni prasak koji je oborio divovske stražare na koljena, strgnuo grane s drveća i divlje zanjihao kočije na ovjesima. Theo je primijetio da najbliži zmaj ima jahača: malen čovjekoliki lik šćućuren u četvrtastoj staklenoj kutiji, privezanoj oko masivnog vrata točno ispred krila. Vonj čudovišta, sumpor i težak, trpak zadah kao za vrućeg dana u aligatorskom jezercu u akvariju San Francisca, zadržao se u Theovim nosnicama i nakon što su zmajevi postali tek malene točkice nad siluetama Gradskih nebodera. Koliko god strašan prolazak čudovišta bio, svejedno se s nekom nesretnom lakomošću okrenuo prema prozoru kočije s kojeg je mogao vidjeti Smiljev trg, ne toliko u želji da vidi ono što je trebalo uslijediti, koliko nesposoban da to izbjegne. Postojao je osjećaj vrhunske životnosti u svjedočenju takvu užasu, sada je to znao: pjevao je u krvi. Promatrati smrt, bez obzira kako groznu, značilo je biti živ, bez obzira na to koliko dugo. Zmajevi su ušli u zrcalnu sliku trga najprije kao duguljaste sjene koje su švignule iznad gomile tako brzo da mnogi borci nisu ni podignuli glave - ali strava je ispunila lica svih koji su ih vidjeli, čak i parlamentarnih redarstvenika. Samo su Mrki zadržali čvrste i hladne izraze na licima, kao daje davno očekivan trenutak napokon stigao, iako su se bacili sa svojih jednoroga i potrčali u zaklon kao i vrišteće mnoštvo. Zmajevi su prohujali poput mlažnjaka koji izvode akrobacije, podižući za sobom vihore zemlje i smeća, čak i komadiće odjeće strgnute s leda pobunjenika. Nakratko se čudovištima izgubio svaki trag, a tisuće koje su izbezumljeno bježale u svim smjerovima kao da su bile pod nekakvom masovnom psihozom. Uto sjene opet polegnu na trg popraćene vatrom. Prvi veliki mlaz pomeo je široke stube ispred Novobrdske kuće poput metle od narančastog plamena - metle koja nije samo uklanjala ono što je bilo pred njom nego pretvarala u crni ugljen. Plamenovi su bili tako jaki da se činilo kako iznenadni cvjetovi pepela zadržavaju na trenutak oblik bježećih žrtava prije nego što bi se rasprsnuli u uskovitlane, iskričave komadiće. Jabučnica je glasno plakala pokraj Theova uha, ali on nije imao više suza. Mogao je samo gledati, mlitav i obamro drugi put bio je prisiljen svjedočiti užasu koji nitko ne bi smio vidjeti niti jedanput. Točka gledišta zrcalnog zaslona sad se mijenjala, ubrzano se premještajući s razaranja i fokusirajući se na nešto drugo na trgu. Uzdrman nestabilnim pokretom, Theo pronađe trenutačno utočište pitajući se kakva je to ptica bila, čarobna ili mehanička, čije su oči bile Kukurijekov svjedok na mjestu događaja. Zmajevi izvedoše još jedan napad pomevši trg plamenom, pobivši sve koji nisu mogli pobjeći, izgrednike i njihove zatirače, civile i policiju. Pobjesnjeli jednorog projurio je pokraj fontane vijoreći plamenom grivom. No Theo je vidio kako se događa i nešto drugo, nešto tako čudno da se čak i Kukurijek uspravio na svom kožnatom sjedištu. "Krvi mi i željeza," zareži vilinski lord, "što to rade?" Mrki, jedini od svih živih stvorova na Smiljevu trgu, nisu bježali spašavajući živote - ili barem nisu pobjegli vrlo daleko. U skupinicama su zauzeli mjesta gdje su ih zgrade ili kipovi štitili od najgoreg pakla te su sada brzim učinkovitim pokretima vadili duge štapove koji su im visjeli o sedlima, svijajući ih i privezujući uzicama. "Lukovi?" Kukurijek je zvučao i gnjevno i iznenađeno, kao da je prizor bio estetski odbojan. "Borit će se protiv zmajeva strijelama!" Dok su krilate nemani kretale u novi napad, nekoliko Mrkih iskoči iz svojih privremenih bedema i podigne lukove. Kapajući mlaz vatre dohvatio je dvojicu i pretvorio u vrišteće, skakutave baklje, ali ostali odapeše svoje strijele prije nego što su opet potrčali u zaklon. "Zar su ludi, ti žderači kože?" upita Kukurijek. "Lovili su zmajeve u drevnim danima, poočime." Čudovišno Dijete zvučalo je kao da se zabavlja. "Rade ono što najbolje znaju. Mislim da to uključuje nekakav veoma jak otrov." Dok su se zmajevi okretali a njihove sjene opet padale na trg, još desetak Mrkih iskočilo je iz zaklona i ispalilo svoje strjelice; svojim dugačkim, gotovo majmunskim rukama, divlji goblini bili su savršeno prikladni za napinjanje tako velikih, teških lukova. Zmajevi su izbljuvali smrt, a onda se povukli. Mrki su nastavljali odapinjati strijele sve dok se golemi krilati crvi nisu okrenuli i opet se obrušili rigajući vatru. Iznova i iznova tekući je plamen zapljusnuo trg, koji je sada bio prekriven skakutavom vatrom čak i na mjestima gdje se činilo da ništa nije moglo gorjeti. Iznova i iznova divlje je gobline hvatao i u mučenike pretvarao mlaz, ali drugi su istrčavali za prolaskom zmajeva ispaljujući strijele u zrak prije nego što su se divovska stvorenja mogla dignuti izvan domašaja. Isprva se činilo da je sve to bila samo goblinska gesta, pomalo primitivna hrabrost u prisutnosti sigurne smrti, ali napokon, pri šestom ili sedmom prolasku nisu sve sjene nestale kad su se zmajevi vinuli izvan dosega: jedna se sjena povećala sve dok tama nije prekrila cijeli trg. Goblini su zurili uvis, vičući jedan drugom i pokazujući rukama prije nego što su pobjegli u zaklon dok se sjena ubrzano smanjivala i tamnjela - čudovište je padalo.

231

Zmaj je pao s neba i tresnuo o tlo tako snažno da se jedna zgrada na trgu potresla i urušila, pripojivši vlastitu prašinu koritu crne krvi i komadima rastaljenog pločnika koje je uvis izbacio pad stvorenja. Ostala su pročelja zadrhtala, a nekoliko nerazbijenih prozora sada se uz prasak skršilo. Tada zavlada posvemašnja tišina; na trg su samo skakutali plamenovi. Čudovište je ležalo mrtvo u krateru u središtu paukove mreže od napuklog kamenja s grmom strijela koji mu je stršio iz velikog opnastog oka, i još većim koji mu je probio duguljasti vrat, repa pružena preko gorućeg stubišta Novobrdske kuće poput slomljenog kabela visećeg mosta. "Nije moguće", reče Kukurijek. Theo nije mogao zamisliti da bi vilinskog lorda mogao vidjeti tako zaprepaštenog. Izgledao je gotovo poput smrtnika. "Nije moguće." "Ali moguće je, poočime", reče dijete. "Pogledaj i oči će ti reći istinu. Goblini su ubili jednoga tvojega velikoga guštera. Sumnjaš li da neće uspjeti ubiti i ostale? Mogu si priuštiti da žrtvuju nekoliko desetaka svojih kako bi ih uništili - smatrat će to dobrom razmjenom. A možeš li zamisliti što će se dogoditi Kukurijekovoj kući kad svjetina shvati da su velike obitelji zapravo ranjive? Da si obratio pozornost na svoju privatnu liniju, čuo bi kako te snage osiguranja zovu kazujući ti daje naša kuća opkoljena." Čudovišno Dijete je svakako djelovalo više zabavljeno nego uznemireno onim što se dogodilo. "A Mrki imaju više oružja od običnih lukova i strijela, tvrdi zapovjednik - gađaju prozore našeg tornja munjobacačima, i mnogi naši stražari su mrtvi." "Nećemo dugo biti ranjivi", reče Kukurijek. "U kočiju!" viknuo je divovskim tjelesnim čuvarima. "Vozite! Smjesta! Ravno u Katedralu!" Divovi ljudožderi nisu čak uspjeli do kraja ući u oklopljena vozila prije nego što su se okrenula na travnjaku parka, izbacujući busene trave i blata; jedan od krupnih sivih stvorova zamalo se prevalio na Thea - što bi, pomislio je, bio barem brži način da umre od bilo čega što je Kukurijek isplanirao za njega. "Uspjeli su", kliknula je Jabučnica tiho kraj njegova uha. "Jesi li vidio? Bilo je briljantno!" Bio je ponosan. Ono što su goblini napravili bilo je više od junačkog djela - Kukurijek je bio unazađen, čak malo preplašen. A Theo i Kumar Šaš pomogli su da se to dogodi. / dobri stari Gumb, pomislio je. Pravo i budi Cvjetnim gadovima kad su ga podcijenili. Za nekoliko minuta vozili su se kroz neočekivanu maglu u dio Grada koji nikad nije vidio, četvrt za koju se nije sjećao ni da je bila spomenuta u Dowdovu dnevniku. Zgrade s obiju strana sve uže ceste bile su neobični konglomerati kamenja i zemlje, gotovo poput termitskih humaka ili nekakvih prastarih arheoloških iskopina. Mračne, maglovite ulice bile su prazne, a i čudnovata su zdanja također izgledala nenastanjeno, razjapljenih vrata i neostakljenih prozora poput očiju lubanja naslaganih u katakombama. Čak je i magla bila sve gušća kako se konvoj spuštao strmim ulicama između grubih, blisko priljubljenih kuća. Ne, shvati Theo, to nije samo magla. Samo je nebo bivalo sve tamnije, kao da je poslijepodne završilo a večer brzo nastupala. Ali večer bi trebala biti još satima daleko. Može li se na nebu dogoditi nestanak struje? Kukurijek je sipao zapovijedi preko svoje nevidljive privatne linije, dijete je spokojno gledalo kroz prozor, a Vratić djelovao izgubljen u nekom osobnom kraljevstvu boli, no Theo je svejedno šaptao dok je pitao Jabučnicu: "Gdje smo? Zašto već pada mrak? Je li to dim od vatre?" "Vozimo se u Ponoć", rekla mu je na uhu. Njezin je trenutak radosti ispario, a glas zadrhtao. "Nije dobro, Theo. Otkad su kralj i kraljica umrli, niko ovamo ne dolazi, osim na pogrebe. Ovdje je... gusto." "Što je gusto?" "Sve. Jednostavno je tako. Vilinje - ovdje se zgušnjava." Čudovišno se Dijete promeškolji, duboko uzdahnuvši. "Ovo je srce kraljevstva, dom prvog brijega gdje je civilizacija započela - ali bilo je živo mnogo prije toga." Osmjehnuo se i kimnuo. "Ovdje su rubovi, ovdje stvari ulaze i izlaze, rađaju se... i umiru." Čudovišno Dijete se probije u Theovu glavu: Bit će ti vrlo poučno, moj polublizanče - barem neko vrijeme. Jabučnica se primakne još bliže Theovu vratu, iako je bila na suprotnoj strani od dječaka. "Ne razgovaraj s njim!" Ali nije se mogao oduprijeti. Osokolilo ga je to što su Mrki ubili zmaja. "I ovdje namjeravaš stvoriti tu, kako se zove, Vječitu Noć?" "Drevnu Noć. Ah, da. Ali neću je stvoriti, kao što si se izrazio. Ona već postoji. Jednostavno ću otvoriti vrata kako bi se probila u svijet smrtnika, premda tvom svijetu ona nije nepoznata, njezini drevni običaji i drevne more. Ali sada postoje samo rijetke, male dodirne točke - poput sićušnih rupica u inače nepropusnom brodu, koje nisu dovoljne da bi promijenile stvari. Ali ja ću otvoriti veliku pukotinu u tkivu stvarnosti kakvu je poznaju u tvojem svijetu - rupu preveliku da bi je se zakrpilo ili saniralo. Kad jednom Drevna Noć počne sipiti kroz nju donoseći sa sobom kaos kakav tvoj izmučeni svijet nije vidio tisuću godina i više, ništa je neće zaustaviti." Uzdahnuo je. "Bit će divno. Kao kupanje u rijeci neskladne glazbe. Mećava tamna svjetla. Vriskovi, beskorisne molitve, jedinstven zvuk slamanja samih rešetki stvarnosti - upijat ću sve to, sve dok se ne opijem. Na to sam čekao cijeli svoj život." Theu je bilo mučno ali je odbijao to pokazati. "Svih, što, sedam godina?" "Proživio sam jednak broj životnih trenutaka kao ti, moj polubrate, moj slijepi i gluhi blizance, ali moji su protekli u ovom svijetu. Ovdje starimo sporije dišući zrak Vilinja, ali ti znaš datum mojeg rođenja - to je još nešto moje što su dali tebi."

232

"Ali znaš što sam imao a ti nisi? Pravu obitelj. Život." Theo je želio povrijediti nasmiješeno stvorenje u obliku djeteta na svaki mogući način, kao da su najgori dijelovi njegova bića sjedili pokraj njega naslađujući se i rugajući. "Ljubav. Znaš li uopće što je to?" Čudovišno se Dijete nasmije. "A ti?" Kukurijek se srdito okrene. "Začepi usta." Nešto preuzme nadzor nad Theom te više nije mogao govoriti. Dijete se osmjehne i pogleda kroz prozor. Bojne kočije nastavile su voziti, a zavojita ih je cesta vodila u nešto nalik na pošumljenu dolinu punu guste niske magle. Veliki hodnici neprekinute tame zijevali su između drveća. Prazne zgrade još su zjapile sa svake strane neravnog puta, ali bile su ukopane u tlo i gotovo nevidljive: samo prašnjavi otvori, previše pravilni da bi bili životinjske jazbine, ili ovdje-ondje izbojci krovova koji su stršili iz hrpe zemlje ili guštare lišća pokazivali su da je ovdje netko nekoć živio. "Ne sviđa mi se ovo mjesto", zastenje Jabučnica. "Loše je." Theo nije mogao govoriti i jedva se mogao micati. Pustio je da mu glava padne unatrag i zapiljio se kroz zasvođeni krov kočije u vrške tamnih starih stabala. Vrhovi drvoreda sa svake strane plesali su gore-dolje poput valovitih uzoraka osciloskopa. Nešto ih je pratilo s velike visine, minijaturna krilata sjena jedva vidljiva na sve tamnijem nebu, i na trenutak se Theu zaledilo srce pri pomisli da se to novi zmaj obrušava s visina, no shvatio je da ne može vidjeti tako visoko kroz uskovitlanu maglu. Bila je to siva ptica, koja je letjela naprijed-natrag iznad njih kao da drži automobil na oku - sova, ili možda mali sokol. Tada se magla zgusnula, a nebo postalo još tamnije. Dok je gubio pticu iz vida, preplavila ga je tuga. Možda posljednje slobodno biće koje ću vidjeti. Trebao sam reći Jabučnici da odleti dok sam još mogao govoriti. Vele da im nije stalo do nje, ali kad jednom meni naprave ono što su naumili, mogli bije ubiti čisto iz pakosti. Kratak prizor nje u staklenci, ali ovaj put u dugoprstim rukama Antona Kukurijeka - ili još gore, gladnog djeteta - izmamio je uzdah straha i gađenja koji mu je zamro negdje između pluća i grkljana, nesposoban prevladati zapovijed šutnje lorda Kukurijeka. A bit će još bolje, nijemo mu se rugalo Čudovišno Dijete. Theo zacvili. Nije mogao istjerati glas, prisutnost iz svoje glave: kao da se hrvao u noćnoj mori. Bol i užas koji su posjetili svijet budnih samo jednom u cijeloj epohi. Samo pričekaj, moj brate. Vidjet ćeš tako veličanstvene stvari...! Zavojita cesta odvela ih je preko brežuljka te su na trenutak izišli iz beskrajne kolonade sablasnog drveća. Velika pošumljena dolina pružala se pred njima, debeo sag lisnatih krošnji koji se neočekivano uzdizao iz nizine i završavao u prstenu golemih stabala u središtu doline koja bijahu gotovo dvaput viša od ostalih. Primijetio je kako nešto svjetluca u središtu tog prstena, mutan sjaj nalik na staro srebro, ali tada je kočija prešla sljeme i počela se spuštati; za nekoliko časaka opet su bili duboko u slijepoj šumi. Drveće je sada bilo više, golemi valjci kore čije su najniže grane stršile visoko iznad krova kočije, zbog čega se Theo zapitao koliko je visoko bilo drveće u središnjem prstenu - moralo je biti divovski visoko. Svjetlo je tu bilo mutno ali nekako čudno jasno, poput bočnog bljeska prije zalaska Sunca. Zapravo, čak i kroz osobnu maglu umora i očaja osjetio je neobičnost tog mjesta: ne samo svjetlo nego i način na koji su glasni zvukovi poput motora zvučali nerazmjerno prigušeno, dok su tihi zvuči poput vjetra u drveću probijali čak i podebljane mjehuraste prozore. I zrak koji je udisao bio je istodobno rjeđi i opojniji. Sve je to pojačavalo osjećaj dislokacije kao nakon lošeg tripa, kao da se sama stvarnost zgrušavala oko njega, vrijeme usporavalo, a svemu se povećavala kompaktnost... Ne, ne postaje kompaktnije, to je preznanstven izraz, jednostavno postaje... Morao je pročešljati svoj izmoreni mozak kako bi našao riječi Jabučnice. Gusto. Vilinje se ovdje zgušnjava. Jednostavno je... više svega. Svi su putnici šutjeli dok je konvoj zavijao kroz maglovitu, svjetlom prošaranu šumu; Kukurijek i njegov nakazni posinak možda izgubljeni u snovima o onom što se bližilo, Vratić odsutan duhom i očigledno još osjećajući bol. Samo je Jabučnica imala što reći: došuljala se do njegova uha i šapnula: "Budi hrabar, Theo!" No nije joj na to imao što reći, čak i da je mogao govoriti. Napokon oklopljena kočija uspori i stane. Svijet kao da se povukao pred njima, a Theu je trebalo malo vremena da shvati kako ne promatra nekakvo medudimenzijsko ništavilo, nego srebrnu prazninu mirnog jezera obavijenog maglom. "Izidi", reče Kukurijek. Bio je zarobljenik u vlastitom nespretnom tijelu: mogao je samo poslušati. Izvan zaštitnog mjehura kočije svijet se činio još čudniji. Često je slušao o tišinama koje su bile opipljive, toliko guste da ih se moglo rezati nožem, ali sad ih je prvi put doživio: muk je bio zagušljivo težak, kao da je cijeli svijet uvukao dah i zadržao ga. Nije bio jedini koji se osjećao svladanim. Divovski stražari nisu ga ni pogledali kad su izišli, nego su se poput turista koji su stigli u veliki grad nagnuli prema natrag i zagledali u veličanstven prsten stabala koji je okruživao jezero; Theo je učinio isto. Drveće je doista bilo golemo, kao što se činilo i izdaleka, veliko poput uredskih tornjeva, a unutrašnji se krug protezao tako visoko da je Theo pretpostavljao kako je danje svjetlo svakodnevno doticalo vodu samo nekoliko minuta oko podneva. Njihova veličina dovoljno je zaokupljala pozornost, no premda je Theo malo znao o drveću, bilo je teško zanemariti da nijedno drvo u prstenu nije bilo iste vrste: ono pokraj kojeg su se parkirali bio je neboderski bor, a niknulo je između masivnog hrasta i nevjerojatno goleme breze čije je blijedo deblo stršilo poput rakete za mjesec. Zbog takva se

233

rasporeda prsten divovskoga drveća oko jezera činio umjetan, neobičan, a opet tako krajnje prirodan, gotovo pulsirajući od praiskonske grandioznosti i spokoja. Svako je stablo bilo usađeno u vlastiti travnati humak zemlje, svaki humak velik poput školskog igrališta, te da nije bilo blještavila boja, stotine različitih nijansi zelenila, veličanstvene raznolikosti sivih, bijelih i smeđih debala i neuobičajenog njihanja njihovih zastrašujuće udaljenih krošanja na povjetarcu koji se nije osjećao na tlu, doslovce su mogli biti divovski kipovi stabala umjesto pravih, živih biljaka, nekakav šumski muzej za mlade bogove, gdje je svaki izložak bio postavljen na postolje s pogledom na jezero. Dok su se posljednji članovi konvoja okupljali pokraj jezera, Theo pogleda preko prostranstva zrcalno mirne vode. Magla se donekle prorijedila pa je sada mogao vidjeti izbočinu u središtu svega, nizak otok nekoliko stotina metara od obale, bizarno skromna kvrga usred tolike uzvišenosti, čiji obrisi bijahu djelomice skriveni niskom, plutajućom maglom. Na otoku nije bilo visokog drveća: bio je pokriven travom i grmljem zbog čega gaje bilo teško uočiti naspram šume na obali iza njega, ali čak i kroz maglu i na tom slabašnom, raspršenom, poslijepodnevnom svjetlu Theo je primijetio da nešto svjetluca u središtu otoka poput hrpe dijamanata. Kukurijek priđe rubu jezera i podigne ruku tako vladarski ležernim pokretom da bi mu na njemu pozavidio svaki Cezar. Isprva je Theo pomislio da poziva jednog svojeg tjelesnog čuvara ili svojeg sina, no tada dugačka niska splav isplovi iz sjene na obali otoka prema njima preko jezera sa zakukuljenom osobom na krmi. Sve je to čak i u Theovim umornim očima djelovalo malo pretjerano. Zar je legendarni splavar iz starih mitova dolazio da ga odvede? Ali u tom se mitu spominje rijeka, zar ne? Bilo je teško živjeti usred svih tih drevnih bajki, pokušavati pronaći smisao u njima. Zapravo, osjećao se kao da ga proždire priča... priča sa zubima... Splav se kretala brzo: prema Theovu izračunu, za minutu ili dvije - preostalo mu je tako malo minuta, a čak su i na tom mjestu zgrušanog vremena protjecale tako brzo! - nečujno plovilo klizne na obalu. Lađar je bio malen i vitak, s naočitim dugonosim licem, ušima kojima bi se ponosio šišmiš i busenom prosijede kose. Bio je prikovan za klupicu sjajnim prstenom oko vrata iako je ono što mu je provirivalo ispod halje bio ikakav pokazatelj - imao krznene noge i kozje papke. "Još si tu, vidim", reče Kukurijek. "Prema uleknuću na vašem lancu oko mog vrata, moj gospodaru", reče kozonogi muškarac uz mali naklon. Glas mu je bio visok i izrazito melodičan; Theo pomisli da bi u drugoj priči, onoj koja bi imala sretniji kraj od ove, bilo zanimljivo čuti ga kako pjeva. "Željezo u njemu peče noću i drži me budnim. Mislim na vas tijekom svih samotnih sati. Niste li se nekim slučajem došli utopiti u napadu grizodušja?" Kukurijek nije trošio energiju ni na osmijeh ni na mrštenje. "Ne. Svi ćemo prijeći na otok." Naočiti čovječuljak kimne glavom. "Nidruse Kukurijeku, bit će učinjeno." Budući da ga je sad Theo mogao izbliza promotriti, primijetio je da je splavarovo lice bilo izrazito manje ljudsko nego što mu se u početku činilo. Lord Kukurijek osvrne se prema maloj gomili iz kočija koja se okupila na travnatoj obali iza njega - desetak redarstvenika, šest divovskih tjelesnih čuvara te Kukurijekov sin, njegov posinak i kolege vilinski lordovi (iako je Vratić, na primjer, izgledao kao da bi radije ostao tu, a čak je i lord Naprstak djelovao pomalo nervozno), kao i zarobljenici Kumar i Theo - a onda promotrio malu barku od prastarog crnog drva. "Koliko vožnji?" upita Kukurijek. Splavar se nasmiješi. "Svi će prijeći zajedno, moj gospodaru." Kukurijek zapovjedi Theu da uđe u barku. Blago se zaljuljao korak-nuvši s obale dok mu se Jabučnica čvrsto primila za kosu, ali čak i u svom iscrpljenom i gotovo nemoćnom stanju otkrio je da mu je bilo lako stajati uspravno. Dok su ga redarstvenici gurali prema krmi, slijedio ih je ostatak Kukurijekove male družine, ostavljajući samo trojac dooniejskih vozača u njihovoj kukcolikoj specijalnoj opremi da čekaju s bojnim kočijama. Upravo kao što je splavar rekao, bilo je mjesta za sve, iako se Theu dok su još svi bili na obali to baš i nije činilo mogućim. A sada, u kojem god smjeru pogledao, splav kao da se rastegnula u širinu. Kad su se Kumar i posljednji redarstvenici ukrcali, splav se otisneod obale, sama od sebe, te započne svoj svečani put prema otoku. Splavar je promatrao Thea sa zanimanjem. Njegove su jantarne oči bile ukošene, blistajući poput očiju bundeve za Noć vještica, kosa smeđa, a inteligentno lice parale su duboke bore od smijeha. "Pomalo mirišeš na smrtnika", reče splavar. "Ali ne posve. Kako se zoveš?" Na svoje iznenađenje, Theo je opet mogao govoriti. "Nisam više siguran. Theo Vilmos. Septimus Ljubičica. Čini se da to nije važno." Mogao je osjetiti Čudovišno Dijete na rubu svojih misli, iako ga nije mogao vidjeti, hladan sjaj djetetova iščekivanja onoga što se bližilo, koji mu je otežavao da se usredotoči. "Robin je moje ime." Splavar odmjeri Thea od glave do pete. "Dobričina je moje drugo ime, iako ne uvijek moja prava sudba, sa žaljenjem moram priznati. Vidim da imaš sastanak s mokrim sestrinstvom." "Molim?" Theo zirne prema Kukurijeku. Ako je Cvjetni lord i primijetio da Theo opet može govoriti, činilo se da mu to nije smetalo. "Misli na nimfe", tiho će Jabučnica. "Tvoja... narukvica." Theo spusti pogled na zauzlanu vrpcu trave, a potom na mirnu vodu, površinu koju je jedva remetio prolazak čamca. Jezero je bilo tiho i drevno poput šume; Theo pomisli što bi sve moglo živjeti u njegovim dubinama. "Ah. Da. Pa, morat će stati u red." Robin se opet nasmiješi, pokazujući iznenađujuće oštre zube. "Zapravo, ovdje živi jedna od najstarijih i najslavnijih sestara, ali ne sumnjaj da će te ako upadneš uzeti brzo i kao njezine mlađe, gladnije sestre. Možda ne bi smio sjediti tako blizu ruba."

234

Theo slegne ramenima. Ako se bilo teško usredotočiti uz rastuću radost djeteta koja mu je pritiskala misli, bilo je gotovo teže mariti. "Pomicanje mi trenutačno ne ide najbolje ako mi lord Kukurijek to ne dopusti." Robin kimne i potapša prsten oko vrata. "Naš trenutni gospodar pravi je ljubitelj sputavanja i sličnog, zar ne?" Nagnuo se naprijed i izustio glasnim, teatralnim šaptom. "Pitamo se kakve je igre njegova mama izvodila s njim kad je bio malešan, naš Nidrus." "Živ si samo zato što si kuriozitet, pooko." Kukurijek očigledno nije potpuno ignorirao njihov razgovor. "Ali znatiželja nije vrlo snažan osjećaj, te stoga i nije veliko jamstvo sigurnosti." "Shvaćam vašu odličnu poantu, lorde Kukurijeku." Unatoč prstenu na vratu i teškim karikama koje su ga privezivale za klupicu, Robin Dobričina izvede dražestan mali naklon. "A što je," upitao je Thea, "svrha vašeg posjeta, ako smijem pitati? Nije da se tužim - malo društva pomaže da stoljeća gmižu brže." Theo uzdahne. "Mislim da se spremamo uništiti svijet. Nečiji svijet, u svakom slučaju. Nekoć je to bio moj svijet." "Ah," reče Robin, "još jedan dan s puno posla za Cvjetne lordove", ali djelovao je utučen vijestima te više nije progovorio. Splav je prošla kroz posljednji kovitlac magle i pristala na otok.

Katedrala Sam otok nije bio vrlo velik, ali je Theu dok je provodio Kukurijekovu zapovijed i iskrcavao se pred posve nepotrebnim puškama stražara, bilo teško pojmiti kako je izgledao. Njegov oblik nije mu bilo teško ocijeniti unatoč umirućem svjetlu i plastu magle koji se uzdizao s ruba vode, pa i dezorijentirajućem bljesku na vrhu niskog brijega, iako je sve to pridonosilo Theovoj zbunjenosti. No bilo je nečeg u samom mjestu, neka intenzivna anomalija koja je bila dio same njegove prirode, kao da je praiskonska tišina prstena divovskog drveća tu postala nekako koncentriranija a ipak paradoksalno nejasnija, puls nepokorive neobičnosti u mirnom srcu Vilinja koji je zbunjivao Theova osjetila kao što je magnetizam Sjevernog pola remetio kompase. Uskoro, oduševljeni glas šapne u njegovoj glavi, ali obraćao se više samome sebi nego njemu, dječja tiha pjesma nestrpljenja i gladi. Uskoro, uskoro... To je bio njegov čas, i Theo se samo zapitao kakvi su užasi prethodili tom krunskom trenutku, kad su stvorili nešto što je tako zlurado iščekivalo da se bezumljem i razaranjem kazni cijeli jedan svijet. Kroz zbunjujuću prirodu mjesta i vlastiti beznadni jad jedino je mogao razaznati da se otok penjao od ruba vode do vrha duguljastog niskog brdašca, prekrivenog neravnom travom i čvornatim grmljem. U udubljenju na vrhu, skriveno od podnožja otoka zaobljenošću tla, ležalo je ono što je stvaralo mrlju nestalnog, prelomljenog svjetla koje je visjelo nad vrhom brijega kao da je nešto ondje gore pokušavalo, uz velike poteškoće, poroditi dugu. Odmarširali su uz brijeg, lord Kukurijek prvi - njegovo besprijekorno bijelo odijelo svjetionik u tami. Malo čudovište Theova lica slijedilo ga je u stopu hitajući putem na svojim kratkim nogama, uzbuđen čak i u pokretima, kao da je bio normalno dijete koje uvode kroz vratnice zoološkog vrta. Theo i Kumar išli su za njim, poticani redarstvenicima u kacigama, a za njima Vratić, Anton Kukurijek, Naprstak i Kužnjak, te ostatak stražara. Divovski tjelesni čuvari bili su na začelju, hodajući šutke, vrlo pozorno motreći okolinu unatoč minijaturnom krajoliku što su ga nadzirali. "Sada smo u pravom središtu svega", šapne Jabučnica preplašeno. "Nikad..." Na trenutak je ušutjela. "Čula sam..." Opet joj je ponestalo riječi. "Ovdje je, Theo." "Što?" uzvratio joj je šaptom boreći se da ostane miran, pokušavajući okupiti svoje raštrkane misli. "Što je ovo?" Razgovor s Robinom Do-bricom nekako ga je oslobodio Kukurijekove šutnje. Trenutačna iskra nade - možda je splavar imao druge moći i mogao posredovati za njega ili se barem uplesti u Kukurijekov nadzor nad njim - zamrla je kad se Theo osvrnuo i ugledao kako crna splav nestaje iz vida iza rta klizeći u zavjesu magle. Dobrica je opet sjedio zgrbljen na krmi, nepomičan poput kamenog vrtnog Fauna, ne gledajući ni u što, osim možda u svoje raskoljene papke. "Ovdje je bio stari brijeg - prvi brijeg." Jabučnica se borila da kontrolira glas. Nisu je samo oprez ili zbunjenost tjerali da tako govori - hrvala se s poraznom panikom. "Ovdje su živjeli kralj i kraljica!" "Tu?" Theo pogleda s jedne na drugu stranu. Čak i ta mala sloboda govora od vojničke poslušnosti Kukurijeku činila se očaravajućom ali opasnom. "Na ovom skučenom otočiću?" Sigurno je to upitao glasnije nego što je htio. Kumar Šaš se osvrne prema njemu, siva lica, beznadnog izraza. Upravo kad je pomislio da se ne može osjećati gore, Theo osjeti hladan stisak krivnje: Gledaj što se dogodilo ljudima koji su mi vjerovali, koji su me smatrali prijateljem. "Tada ovdje nije bilo vode", šapne Jabučnica. "Nije bilo jezera, ne ovakvog. Samo brijeg. Pruža se duboko u zemlju dublje čak i od Drevnog Drveća. Prvo mjesto svih naroda." Theo osjeti kako ga je nešto još hladnije ščepalo za vitalne organe. Je li ih Kukurijek kanio dovesti pod zemlju, u neki jezivi grob u vlažnom tlu pod jezerom? Nije znao zašto je to mijenjalo stvari, ali ako je morao umrijeti, želio je da to bude pod otvorenim nebom... Tu. Djetetov glas mu zazvoni u glavi, pobjednički, mahnit. Tu. Čekanje je završeno. Theo stigne do vrha grebena i ugleda ono od čega je zrak treperio.

235

Nije to bio toliko krater koliko depresija, travnata zemlja na vrhu brijega, uleknuta poput komada tijesta u koji je netko nježno utisnuo šaku. U njoj, uglavnom raspršene u blistave krhotine ali s dovoljno odlomljenih dijelova još uspravnih da pruže nagovještaj onog što je nekoć tu stajalo, ležahu ruševine neke velebne građevine koja je bila u cijelosti sazdana od stakla. Tlo na vrhu brijega kao daje bilo potpuno spaljeno, i premda nijedan komad stakla nije bio crn - Theo je posumnjao je li kristalna tvar uopće i bila staklo; možda je bila nešto posve drugo, nešto otporno na vatru poput dijamanta - mnogi komadići na tlu bijahu rastaljeni u glatke, spiralne oblike, a nekoliko još uspravnih dijelova bili su prošarani pukotinama. Ošamućen i zbunjen, Theu se činilo da izgledaju poput nečeg fraktalnog, posljedice nekog pokusa sa staklenom komorom s ljubavlju fotografirano i prikazano u časopisu Smithsonian. Čak i u svojoj razorenosti krhotine su imale snagu i ljepotu koja mu je prikovala pogled sve dok ga od iskrivljenja svjetla oko njih nije zaboljela glava. Tu. Ukratko, vrh brda izgledao je kao poprište slabe ali vrlo moćne i vrlo neobične eksplozije. Kao da se nešto od tog događaja zadržalo, promjenjiv tekući sjaj u jami u središtu - sjajna mrlja poput magme, ali tek labavo ograničena silom teže. Upravo je ona, odbijena i razlomljena krhotinama stakla, stvarala svjetlucanje iznad krune brijega. Kukurijek zapovjedi Theu da pođe naprijed. Ako je njegova vlast nad zarobljenikovim govorom oslabjela, ona nad njegovim tijelom nije. Kad je Theo nemoćno domarširao do njega, Kukurijek ga prijateljski primi za ruku, kao stariji čovjek koji se sprema priopćiti tajne života mlađem kolegi, a onda ga poveo po rubu depresije, nekakvom bojištu od razlomljenih šiljaka i kuglica stakla. Boje u blistavoj jami sada su titrale brže i nepravilnije, kao da je jama bila živi stvor koji ih je osjetio. Theo se ukoči kad mu je Kukurijek dotaknuo vrat, siguran da će ga gurnuti unutra, vulkansku djevicu tog neobičnog vjerskog obreda, ali i dalje nesposoban da se odupre. No ruka vilinskog lorda pomakne se zapanjujućom brzinom kako bi iščupala Jabučnicu iza Theova uha. "Ometat ćeš projekt ako ostaneš", reče Kukurijek vilenici koja mu se koprcala između prsta i palca. "On neće uspjeti obaviti ono za što je predodređen ako mu ti budeš tako blizu - čak i tvoj sićušan djelić životne sile remetit će koncentraciju." Vinula se uvis zagrebavši mu prst svojim rukama. "A ti se jebi, bljedunjavi..." "Više mu se nećeš moći približiti." Kukurijek ju kvrcne iznenađujućom silom - neznatan pokret njegove ruke i prošištala je zrakom kao iz puške ispaljena i nestala preko jezera. Nastavi letjeti, Theo ju je nijemo preklinjao. Nastavi letjeti. Makni se odavde...! "A sad," reče Kukurijek Theu, "pričekat ćeš ovdje dok ne budem spreman za tebe." Okrenuo se i vratio ostalima. Theo je prvi put očajnički želio slijediti vilinskog lorda. Blizina sjajne jame i njezinih živih, tekućih boja dovela ga je u stanje predepileptičkog napadaja - barem je mislio da se epileptičari tako osjećaju prije napadaja - ali nije mogao pomaknuti noge. Goruća jantarna i zadimljena purpurno modra ključale su bez zvuka i sadržaja. Iz svojeg stojećeg zatvora na rubu jame čuo je kako Kukurijek nekome nešto govori, a krajičkom oka primijetio je Čudovišno Dijete kako zauzima mjesto na suprotnom rubu. No nešto još jezovitije privuklo mu je pozornost: duboko u jezeru svjetla, tako neprimjetno daje isprva mislio kako mu oči stvaraju uzorke ni iz čega, ležala su dva čovjekolika oblika. To dolje su tijela. Užas od kojeg mu se koža naježila, a dah zapeo negdje daleko, ali ga je i dalje mogao osjetiti, poput krikova nekoga koga ubijaju nekoliko stanova niže, koji dopiru kroz podne daske. Tijela. Jesu li to...? "Kralj i kraljica!" krikne lord Naprstak, koji je zvučao gotovo jednako uplašeno poput Thea. "Tako ti Drveća, Kukurijeku, nećemo valjda dirati u njihovo počivalište...!" "Začepi gubicu", reče Aulus Kužnjak, ali i u njegovu se glasu začuo tanak prijelom straha. "Ne govori o onome što ne znaš, Naprstku." Kao da su tijela u kripti od svjetla snažnije ušla u fokus, kao da su se uzdigla prema površini a da se zapravo nisu primakla bliže. I dok je Theo nemoćno zurio, jedino je mogao razaznati da je jedno bilo više ženskog oblika i da su oba bila visoka - viša čak i od Antona Kukurijeka, premda je bilo teško išta prosuditi kroz izvrtanja svijetlećeg prostora. Opazio je natruhe krune te uvojak tamne kose koji je lepršao na pulsirajućem svjetlu poput strujom nošene morske alge - ali to ga je samo još više zbunilo jer je uočio i druge aspekte dviju figura koje se nisu slagale, kontradiktorne i istodobne: ruka je odjednom postajala pandža, kovrčava glava bila je u istom trenutku ćelava kupola s krijestom rastegnute kože poput peraje sabljarke. Mač koji je ležao na kraljevim grudima zamutio se i postao toljaga, a potom glazbalo, slično onima na kojima su svirali goblini. Dragulj u kraljičinim gracioznim rukama postao je jaje, a potom cvijet, dok su same ruke također mijenjale oblik poput voska na vatri: prsti bijahu duguljasti, a potom kusati, čaporci se pojavljivahu i iščezavahu, koža je mijenjala boju, puštajući krzno poput plijesni koje bi opet u trenu nestalo. Kao da je stotinu različitih figura, tisuću, lebdjelo u dubinama koje su tinjale, sve odražene najednom mjestu, tako da mu nijedna pojedinačna verzija ne bi upala u oko a da nije nosila tragove ostalih. Iako je svaki od tih sablasnih, pretopljenih kraljeva i kraljica ležao namješten kao za obredni pogreb, imali su još nešto zajedničko - oči. Premda su izgledale promjenjive poput svega ostalog - okrugle kao u sove, ili ukošene, neke šiljastih zjenica kao u mačke ili zmije, druge prekrivene nekakvom opnom, ili nevidljive osim kao sjaj ispod spuštenog, koščatog čela - sve su oči, svaki par na svakom pojedinom kraljevskom tijelu, bile otvorene. "Živi su." Glas lorda Naprstka bio je užasnut šapat. "Oberon i Tita-nia... još su živi!" "Naravno da jesu, budalo", reče Kukurijek. "Okovani su, nisu mrtvi. Oni jesu Vilinje, oni su njegovo utjelovljenje njegovo srce. Da su mrtvi, mi vjerojatno ne bismo postojali. Kako bismo preživjeli bez njih?" "Ali... ali nisi me upozorio..." Naprstak se doimao na rubu plača. "Rekao si da ćemo samo crpsti svijet smrtnika!"

236

"A što misliš kamo će takva moć otići kad je jednom budemo imali?" Kukurijek se nasmije. "Kad ne bismo upotrijebili kralja i kraljicu, bilo bi to kao da slijevamo Mjesectok u bačvu kišnice." Naprstak zapadne u drhtavu tišinu, ali netko se drugi javi - oklijevajući glas koji Theo na trenutak nije prepoznao. "To ste bili vi, zar ne? Sedam obitelji. Vi ste im to učinili." Kukurijek se nasmiješi. Osim Čudovišnog Djeteta, on je djelovao poput jedine osobe koju nije svladala neobična moć ovog mjesta. "Mali ferisher se napokon javio. Čini mi se da se sjećam da si radio za gospu Zelenkadu. Očigledno je bila mudra kad je vidjela nešto u tebi. Ali samo si djelomice u pravu. Kralj i kraljica bili su teško oslabljeni posljednjim Orijaškim ratom, potrošivši gotovo svu svoju energiju da zadrže kraljevstvo na okupu. Nisu bili u stanju oduprijeti se kad smo izveli naš mali... državni udar." "Ne biste im morali krasti energiju da niste bili toliko zaposleni oponašanjem običaja smrtnika." Kumar je govorio kao netko tko očekuje da će ga svakog trena ušutkati. "Zbog toga mrzite smrtnike -jer prepoznajete da su oni živi na način na koji vi niste? Da se mijenjaju i rastu, griješe, uče... ali mi iz Vilinja jedino ih možemo oponašati? Proveli ste godine među njima, vele, proučavajući ih. Je li to bilo zanimanje, ili zavist?" "Smrtnici imaju svoje koristi, možda čak i neke talente koje mi ne posjedujemo." Kukurijek je naizgled uživao u razgovoru, kao daje želio okusiti svaki pojedini djelić tog pobjedonosnog trenutka. "To ništa ne dokazuje. Ja ne mogu davati mlijeko. To ne čini kravu ravnom meni." "Ali Nidruse!" reče Naprstak. "To svakako objašnjava probleme koje smo imali, poteškoće u održavanju energije u našem svijetu, ako su kralj i kraljica cijelo vrijeme držani ovako nemoćni, zarobljeni..." "Naravno da objašnjava", prasne Kukurijek, ali ipak nije djelovao ljutito; zapravo se činilo da uživa izvodeći neku veliku i vrlo složenu šalu čiji potpuni razmjer još nije bio jasan nikome osim njemu. "To nikad nije trebalo biti dugotrajno rješenje. Prije mnogo godina tvrdio sam da moramo pronaći način kako crpiti drevnu znanost smrtnog svijeta ako ne želimo da ovo kraljevstvo na kraju postane hladno, golo i mračno, ali otpor onih sentimentalnih budala poput Ljubičice, Ljiljana i Sunovrata - da ne spominjem tvoju kukavičku obitelj koja nije čak ni imala hrabrosti da u to vjeruje, ma kako pogrešno to bilo - uskraćivao nam je to rješenje." "Uvjeravam te", reče Naprstak, "da sam shvatio..." "Da si shvatio, upisao bi se od straha upravo kao što činiš sada. Užasnut si što si otkrio da smo preuzeli mjesto kralja i kraljice, zar ne? Sve je bilo lijepo i dobro dok si smatrao da nismo imali izbora, da su umrli braneći kraljevstvo - i vi Koegzistencijalisti zamjerali ste im njihovu kontrolu - ali budući da vam je savjest bila čista, bili ste zadovoljni. Uvijek je tako. Kukavice se ne oslanjaju samo na hrabre da poduzmu potrebne korake, nego žele ostati zaštićeni od istine tih koraka." Kukurijek prezrivo frkne. "Grof Vratić je možda pripadnik još jedne neopredijeljene obitelji, ali barem je imao pameti da rano prepozna koja će strana ovog konkretnog sukoba pobijediti. Zapravo, možda ne bismo uspjeli ujarmiti ni energiju koju smo imali bez njegove pomoći, s obzirom na to da nisam povjerio Odstranjivaču tajnu pravog stanja kralja i kraljice - diskrecija koja se pokazala dobrim potezom." Theo je čeznuo da progovori, ali privlačna sila goruće jame i žuborenje misli Čudovišnog Djeteta bili su odveć moćni. "Dakle, odavno ste Vratićev dužnik." Kumaru očigledno nije bilo lako govoriti i sigurno je osjećao, kao i Theo, da ono što je doznavao neće ponijeti nikud osim u grob, ali čak i u svojim posljednjim trenucima ferisher je ostao vjeran samome sebi: želio je znati odgovore. "Već vam je pomogao u dosad najvećoj izdaji." "On doista ima oštro oko za obje strane jednadžbe", reče Kukurijek. "Malo preoštro. Quilluse Vratiću, pristupi." No Vratić očigledno nije odmah poslušao Kukurijeka jer ga je trenutak poslije Theo čuo kako protestira dok su ga stražari dovlačili prema Kukurijeku. "Došao sam do spoznaje, Vratiću, da si dopustio - premda si mi dugo, doduše tajno, iskazivao vjernost - da te Sljez i ostali iskoriste kako bi doveli Ljubičina nasljednika iz svijeta smrtnika, a da me nisi obavijestio sve dok on već nije bio u Vilinju. To mi je bilo pomrsilo planove i prouzročilo doista nepotrebnu ljutnju. Pretpostavljam da si osiguravao svoje uloge u slučaju da moja zamisao propadne, kako bi Sljezu i ostalima mogao tvrditi da si cijelo vrijeme bio na njihovoj strani." "Ali, lorde Kukurijeku!" uzrujano vrisne Vratić, pokazujući sada na licu sve veću, strahovitu štetu koja je dosad uglavnom bila skrivena. "Kako možete vjerovati u takve... Trudio sam se najbolje što sam mogao... Nikad nisam..." "Primam na znanje tvoje izjave o nedužnosti", reče Kukurijek. "Siguran sam da su ih i kralj i kraljica primili na znanje, čak i u svojem snu, premda će ih možda gledati drukčijim očima kad ih uskoro upoznaš." "Crnog mi željeza! Hej, stani malo, Kukurijeku." Bio je to lord Kuž-njak, glasa drhtava od straha koji je sada ščepao i njega. Koraknuo je prema rubu depresije te pogledao u jamu s vidljivom bojazni; svjetlo boje modrice plesalo mu je po licu. "Nidruse, nisam... Nisi ništa rekao o... o tome da ćeš ih probuditi." "Ne, nisam, Auluse" - u njegovu je glasu Kužnjakovo prvo ime zvučalo kao uvreda - "a to i ne kanim. Rekao sam samo da će ih Vratić uskoro upoznati." Okrenuo se i mahnuo rukom. Istog trena dva redarstvenika stupe naprijed i zgrabe Vratića za ruke. "Od svih ljudi ti bi najbolje trebao znati da postoje pravila koja se moraju kruto poštivati", reče Kukurijek zarobljeniku koji se otimao. "Zato to i jest znanost. A ovakav postupak ima svoja pravila, ma kako se rijetko izvodio. Krvna žrtva je prijeko potrebna." Kimnuo je redarstvenicima. "Prerežite mu vrat i bacite ga unutra." "Ne!" krikne Vratić. Kao daje sada izgubio svu kontrolu, vilenjakovo se lice stane premještati i kliziti pod kožom kao da su se komadići njegove lubanje odlomili i plutali slobodno poput ledenih gromada. Bio je to jeziv prizor: Theo je želio sklopiti oči, ali nije mogao. "Ovi su ostali potrošna roba, ne ja! Učinio sam sve što ste tražili, Kukurijeku!"

237

"Požuri, poočime!" Oči Čudovišnog Djeteta bijahu sklopljene, lice ukočeno u grimasi ekstaze. Stojeći na udaljenom rubu depresije, činilo se kao da stoji u kuhinji punoj divnih mirisa. "Trenutak je sazreo." "Da, Vratiću," izusti Kukurijek, "učinio si sve što sam tražio, ali izdajica si po naravi - budiš se svakog dana usredotočen samo na to što je najbolje za Ouilliusa Vratića. Zato što si želio moć koju sam ti obećao i bojao se mojega gnjeva, izdao si Sljezove, Sunovrate i svoje ostale saveznike, ali istodobno si ostavio vrata otvorena kako bi im se opet mogao obratiti ako naš pothvat ne uspije. A jednog dana možda dođeš na još jednu zamisao, ma kako pogrešnu - da provođenje mojih naloga više nije ono najbolje za tebe. Poštedjet ću nas takve buduće gnjavaže." Obratio se redarstvenicima. "Učinite to odmah." "Ali, lorde Kukurijeku...!" izusti jedan od stražara koji su držali Vratića. Svi su gledali u jamu, a njihov je užas bio vidljiv čak i iza zaštitnih naočala koje su im skrivale pola lica. "Ovdje... gdje su kralj i kraljica...?" "Naravno, ovdje. U tome i jest bit. Tako vam Zdenca, želi li me još tko ispitivati? Učinite to odmah ili ćete mu se pridružiti." "Pusti mene, oče!" vikne Anton Kukurijek srljajući naprijed. Mlađi Kukurijek isuče dugačko, opako naoštreno oruđe iz svog gornjeg džepa i sa zapanjujućom brzinom pokreta zgrabi Vratićevu dugu bijelu kosu, trgne mu glavu natrag, a onda povuče oštricu preko njegova vrata. Vratićevi krici pretvore se u grgoljenje, a lice mu postane gotovo neprepoznatljiva slagalica modrica i zaraslih ožiljaka dok je gubio vlast nad kozmetičkom čarolijom jednom i zauvijek. Krv navre iz rane, a mnogo je poteče niz njegove grudi. Stražari, usta iskrivljenih u izraze straha i gađenja, nastojaše ga držati tako da ih ne poprska. "Bacite ga unutra, prokletstvo!" reče lord Kukurijek. Stražari naprave nekoliko koraka i odgurnu Vratića od sebe. Stajao je uspravno nekoliko koraka klateći se, srušio jednu uspravnu krhotinu slomljenog stakla, a onda se slijepo strmoglavio u jezero svjetla. Theo se lecne, napola očekujući nekakvu eksploziju, neku velebnu buktinju vrućine i svjetla, i premda je vilenjak nestao koprcajući se u sjajnim dubinama, nekoliko je sekundi jedini znak onoga što se dogodilo bilo rumenjenje plazme - blistala je poput neba u suton. "Da," vrisne Čudovišno Dijete, "krv je otvorila vrata, poočime!" Pružio je malene ruke kao da traži da ga podignu, zagrle. "Požuri! Pomozi mi da posegnem unutra!" Kukurijek pođe natrag k Theu. To je to. Moj trenutak. Borio se sve dok mu munja boli nije prikliještila kralježnicu, ali nije se mogao pomaknuti s mjesta. Nemoćno je pomislio na Vratićeve posljednje trenutke, teturanje niz onaj obronak dok je život liptao iz njega. Ali što ako to nisu bili njegovi posljednji trenuci? Što ako je Vratić bio osuđen da, živ zauvijek, umire zauvijek u onom jezeru grimizna svjetla? Je li to trebao biti i Theov usud? Preletio je pogledom po okupljenima na rubu niskog vrha, lordovima Kužnjaku i Naprstku, na čijim se licima strah hrvao s pohlepom, po Kumaru Šašu koji je visio u rukama dvojice redarstvenika, Čudovišnom Djetetu već uronjenom u neki paroksizam razdraganog otkrića. Tada mu nešto drugo privuče pozornost, iako nije znao zašto - slabašan pokret na suprotnoj obali jezera. Na trenutak je pomislio da je to možda splavar Robin Dobrica, poglavito kad je čovjekoliko stvorenje spuznulo s obale u vodu, ali tada je nestalo. Prekasno, o komu god se radilo, ako je uopće bilo važno. Kukurijek je sada stajao pred njim, blijedog lica zamaskiranog mirnoćom, unatoč unutrašnjem bjesnilu koje je curilo van kroz njegove mahnito napete oči. Theo je mogao osjetiti volju vilinskog lorda poput fizičke prisutnosti. "Na tebi je red, Ljubičino dijete. Trebamo ključ da otvorimo posljednja vrata." Theo pokuša govoriti i otkrije da može, iako je svaka riječ boljela dok je izlazila, kao da je povraćao niz predmeta prekrivenih trnjem. "Ja... ne... znam... ni... za... kakav... ključ..." "Ti i jesi ključ, budalo. Tvoj pravi otac nije dopustio da imam nadzor nad energijama kralja i kraljice, čak i nakon što smo svi prisegnuli da se nećemo pačati u njih. Ostali su ga poduprli, a ja nisam imao snage natjerati ih na suprotno. Nas smo dvojica dobili prevlast nad ovim mjestom, prvim mjestom, tako da smo mogli upotrebljavati ovdje zatočene moći samo ako bismo se složili, Ljubičice i Kukurijeci. Naravno, nismo se složili." "Ja... se... još... ne... slažem..." "Više nije važno. Ti nisi tvoj otac. Ne možeš se oduprijeti mojoj volji, Theo Vilmos - Septimuse Ljubičice. Ispruži ruke." Unatoč svakoj trunci otpora - borio se sve dok mu se mišići u rukama nisu izvili i zgrčili - Theo ugleda svoje ruke kako se polako dižu. Kukurijek ih uzme u svoje. Koža vilinskog lorda bila je hladna i suha. Začudo, počeo je pjevati, iako nemelodično i užurbano. "Teret Smrti sad obavija noge, ruke i glavu, ali ne obvezuje srce!" Bilo je poezije u Kukurijekovu napjevu, ali ne u otvorenom načinu na koji je govorio. Ipak, Theo je mogao osjetiti kako nešto isplivava iz njega kao na poziv, dubok pokret bez fizičkog sadržaja. Ako je on bio ključ, upravo su ga stavljali u ključanicu i okretali, kao one sigurnosne lansirne sustave u nuklearnim bunkerima. Zato to govori na taj način, pjevanjem. Zbog pritiska u glavi, Theo se osjećao kao da propada u miljama dubok oceanski jarak. Jer to za njega nije poezija, to je formula. Obična znanost. Poput formule za hidrogensku bombu... "Tu gdje svi slavni lordovi stoje, jedan do drugog Deblo do debla, brat do brata Nek se sad moć prvog brijega, Gospodara i Gospodarice Drveća

238

Otvori meni! Tama Međusvijeta sad osljepljuje oči i zaglušuje uši, ali ne pokriva srce! Tu gdje je Vrijeme prvi put poteklo, samo i nevidljivo Navoj gutao navoj, sve nevidljivo Nek se sad moć prvog brijega, Gospodara i Gospodarice Zraka Otvori meni! Beskrajnost Tišine sad koči svaki jezik, ali ne prigušuje srce! Tu gdje su prve ptice zapjevale, budeći sve zvijezde Same na stablu johe, praveći ono što kvare Nek se sad moć prvog brijega, Gospodara i Gospodarice Pjesme Otvori meni! Krug ove čarolije Je moj Lom ovog štapa Je moj Plam ove vatre Je moj Let ovog oblaka Je moj Krug ove čarolije Je moj Krug Ove Čarolije Je Moj." Promjena pritiska u Theu pojača se, postajući nešto drugo, osjećaj oslobađanja nečega što je bilo usidreno tako dugo i tako čvrsto da ga je smatrao dijelom sebe. Odjednom mu je Čudovišno Dijete opet bilo u glavi, ali ne više samo kao prisutnost koja je bockala i gurkala. Sad je hladno veselje koje je dijete utjelovilo počelo ispirati Theov život i energiju, kao da se nalazio na jednom kraju velike dovodne cijevi s praznim vakuumom na drugoj strani. Daj mi ga, zapjevušilo je dijete dok je pritisak rastao. Pusti ga. Ti si završio. Theo se borio, odupirući se struji, ali bio je to samo slabeći refleks: što god ključ bio, zamisao ili stvar, neće mu još dugo pripadati. Nije osjećao mučninu, ali svejedno mu se činilo da mora povratiti, lišiti se nečega što više nije želio. Bilo je to kao da čeka da se porodi, ali tmuran i beznadan, kao da je već znao da će plod biti mrtav. Misli mu se nakratko vrate na Cat, a onda je se više nije mogao osloboditi, njezina strašnog, beskrvnog lica u bolnici, osvijetljenog jedino očajem. Nekako je se jedva sjećao, ali zaboljela gaje pomisao na ono stoje pomagao osloboditi, premda protiv volje, u svijet i među ljude koje je poznavao i čak volio. Johnnv, Cat, njezini prijatelji i obitelj, njegovi suradnici kod Khasigiana, ljudi koje Theo nikad nije ni sreo, svi će biti bačeni u beskrajno razdoblje užasa, a on nije mogao ništa učiniti da to spriječi. Nije čak bio ni integralan dio, bio je samo ključ - beživotna naprava, barem što se Kukurijeka i ostalih ticalo. Ne! Neću im to dopustiti! Ali bilo je besmisleno. Oni su to već radili, crpeći uspavanu moć kralja i kraljice kako bi Kukurijek i njegov bonsai demon mogli otvoriti vrata u neko nepojmljivo mračno mjesto. Čak i dok je o tome razmišljao, Theo osjeti kako zapreka napokon popušta, a ono u njemu počinje izvirati van poput vode iz iscijeđene krpe. Kukurijek kimne, zadovoljan, a onda ispusti Theove ruke, okrene leđa i udalji se ostavljajući Thea da polako tone na koljena dok je život polako ali nepokolebljivo istjecao iz njega u njegova veselog blizanca, Čudovišno Dijete. Slabi sjaj crvenog i jantarnog svjetla sada je jarko blještao, golem kriješ nečeg manje tvarnog od plamena, i premda je plamsao u nestabilnom stupu čiji je vrh bio nevidljiv u oblacima, njegova se boja ohladila do promjenjive lavandamodre, odjeljive od večernjeg neba, samo zato što je odavala vlastito svjetlo. Čudovišno Dijete stajalo je pred njim, široko raskriljenih ručica, a valovi sjajnijeg svjetla skakutali su i vibrirali od djetetove blizine. Čudovišno Dijete nešto je pjevušilo, čaroliju, manipulaciju svemirom, upravo kao i Kukurijek, ali dječak je rabio jezik koji je jedva zvučao poput riječi, izvikujući ga radosno, dok je Kukurijek žurio sa svojim prizivanjem kao čovjek koji se pokušava skinuti s telefona. Čudovišno Dijete bilo je uronjeno u svoju čaroliju, jašući na njoj kroz nekakvo nezamislivo iskustvo, smijući se, cikćući od zadovoljstva, primičući se nekom jezivom vrhuncu. To je to. Theo žalosno pogleda prema Kumaru Šašu, ali njegov je prijatelj klonuo između svojih stražara, pognute glave. Theo se nadao da su ga samo omamili kaznenim udarcem po glavi, a ne ubili, iako je to sada malo značilo. To je to. Izgubili srno. Gumb je izgubio. Ja sam izgubio. Kukurijek je pobijedio. Mogao je osjetiti kako posljednji taloži čarobnog Ljubičina dijela ključa istječu iz njega u dijete, zajedno s njegovom životnom energijom, kao daje rasparana vreća. Bježeća esencija istjecala je brzo i glatko, usklađena s tempom djetetova sporog, razdraganog pjeva.

239

Ne, nije samo glatko tekla, shvatio je dok mu se glava klatila prema naprijed a umorne oči sklapale. Tonuo je u nešto duboko i mračno, beskrajno mračno, usporeni pad pod pravim kutom. Vanjsko strujanje ključa bilo je jedina snažna pojava koja je preostala, i bilo ga je nemoguće ignorirati. Nije samo teklo, pulsiralo je, a u njemu je bilo ritma, nešto bešćutno nepokolebljivo poput otkucaja kozmičkog srca. Ba-bam. Ba-bam. Moglo je to biti polagano pumpanje njegova srca. Ba-bam. Ba-bam. Veza između njega i djeteta pulsirala je poput Vratićeve prerezane arterije iz koje je kuljao život. Osjećao ju je, plutao na njoj dug trenutak. Vječito glazbenik, pomisli dio njega koji je umirao, hladno se zabavljajući. Kraj svijeta ima ritam... Bešćutni puls povlačio ga je sve dublje prema snu i konačnoj tami, ali on još nije želio spavati. Odjednom se sjetio goblinske glazbe, njezina veličanstveno zbrkanog ali ipak organiziranog klupka, eliptičnih ritmova koji bi takav trom takt rastrgali na komadiće. Goblinski zvuči. Pokušao ih je prizvati, ali djelovali su daleko kao svijet zbilje od središta noćne more. Tada mu se vrati natruha, fragment uspomene. Gobliniprave oblike poput... poput ovih. Sjetio ih se, ili ih je barem zamislio, ali djelovali su ispravno, pijani ritmovi koji su trčali u poremećene krugove oko polaganog pulsa. Samo bez tog ludog djelića. Da, točno tako. Zapanjio se otkrivši snagu u uspomeni. Na trenutak je pomislio da je to bilo tek kratkotrajno olakšanje, način na koji svijeća posljednji trenutak bljesne u zraku od daha koji ju je ugasio, ali tada se jači puls stiša. Odjednom je osjetio nestrpljivo, pohlepno sisanje djeteta koje je zahtijevalo ono što je Theo susprezao. Bez svjesne misli, još je intenzivnije osjetio izmjenični ritam. Sada nije bio posve siguran je li imao ikakve veze s goblinima, ali bio je protuuzorak, i to onaj koji je mogao pratiti. Zgrabio ga je, unio promjene skliskim mentalnim prstima koji su svakog časa prijetili upropastiti složenu ka-dencu. Trebao sam bolje naučiti te stvari, pomislio je omamljeno, očajnički, sa svojeg mjesta na rubu crne jame, jednu pogrešku daleko od skoka u nepostojanje. Uvijek sam bio očajan u pravom džezu. Pusti. Djetetove riječi koje su doprle do njega nisu bile poruga, nego zapovijed. Preslab si da me zaustaviš. A Theo je znao da je to bila istina - bio je preslab. No znao je i to: ako je djetetu i Kukurijeku suđena pobjeda, on će ih natjerati da gmižu izgrebeni i krvavi kroz navoje bodljikave žice njegovih poliritmova da je se domognu. Privlačna sila postala je intenzivnija dok se gnjevno dijete borilo jače i bol je iznenada preplavila Thea te je nakratko izgubio sve, ali je pokušao zgrabiti uspomenu na goblinsku pjesmu - ne samo na sam ritam, pa čak i na glazbu, nego na osjećaj povezanosti i pripadanja koji mu je dala - te se povukao natrag na svoje mjesto iznad vječnog ponora. Ne još, rekao je djetetu, i unatoč sigurnoj spoznaji da će na kraju izgubiti, Theo je sada bio taj koji je peckao. Neće biti tako lako. Najprije ćemo malo muzicirati, mali brate. Dao je sve od sebe slomivši tromi ritam na djeliće i razbacavši te djeliće naokolo, presloživši ih u nešto što se u svakom bezvremenom trenutku pružalo dvaput više u širinu nego što je išlo naprijed. Pjevao je, iako je to bilo samo u njegovoj glavi, a mračno, hladno dijete moglo je samo grabiti za njim ne uspijevajući ga uhvatiti, opkoliti ga ne uspijevajući ga zatočiti. Pjevao je o prostorima između taktova, o taktovima između prostora, o zvucima koji su nastupali nakon tišine, pa i o zvucima koji su bili tišina sama. Bio je svjestan dok je to činio, čak se pomalo i zabavljao, da je to bio najbolja izvedba koju će ikad dati - koju će ikad uspjeti dati - a ne samo što mu je bila posljednja nego je bila potpuno, stopostotno nečujna. Djetetov bijes je bujao i bujao, sparen s rastućom brigom da će vrhunac prilike promaknuti - brigom koja je bila tako opipljiva da ju je Theo gotovo mogao vidjeti u svojim mislima, i nakratko je gotovo povjerovao da će uspjeti pomrsiti račune Čudovišnom Djetetu. Dok je dijete nastojalo sve jače opkoliti njegov otpor i zatrti ga, Theo nije samo prozreo djetetove nezaštićene i najdublje osjećaje nego je prvi put mogao oćutjeti što je na drugoj strani njihove složene transakcije, beskrajno složene energije primateljskog svijeta, koju je Theo poznavao i nešto što je bilo i veće i manje, sjena maglovita poput dima i stvarna poput smrti. Drevna Noć. Njezin dodir iznenadio ga je i potresao do srži - čak ga je i taj njezin najmanji tračak zamalo ubio. Posrnuo je pred nagovještajem te sulude praznine, propao na trenutak u prazan, potpun užas te ispustio ono u sebi što se opiralo. Uz provalu ledenog trijumfa dijete iskapi sve što je Theo zadržavao: u jednom trenutku sve je to još bilo živo i aktivno u njemu, u idućem ga je nestalo. Odjednom su Theove oči bile otvorene, vrh brijega ponovno se nalazio oko njega, ali on više nije bio središte ičega. Vrijeme je da se umre, pomislio je, ali to se više nije činilo onakvom strahotom kao nekoć. Bilo je gotovo udobno ležati na tlu, utješno znati da ste učinili sve što ste mogli i da se od vas više ništa ne očekuje, čak i na kraju svijeta -pogotovo na kraju svijeta. Ostali oko ruba jame još su bili zaglavljeni u životu, motreći s bojazni i iščekivanjem dok se zazivanje Čudovišnog Djeteta uzdizalo u nove visine usrdnosti kako se približavalo kraju - svako pojedino lice zažareno purpurnom svjetlošću, svako od njih ukočeno mirno, kao da su se više od svega bojali da će biti primijećeni. Ništa se nije micalo osim svjetlosti. Ne, to nije posve bilo točno: Theo je ponovno spazio nekakav pokret u daljini, u vodi nedaleko od otočne obale. Bilo ga je teško razaznati - isprva je pomislio da je riječ o varci magle i svjetlu koje je ključalo iznad niskog brijega - ali trenutak poslije bio je siguran: nešto je izlazilo iz jezera. Najprije samo glava, ali kad su vrat i ramena glatko, polako izronili, shvatio je da to nešto nije plivalo nego hodalo. Bio je to stvor kojeg je vidio kako ulazi u vodu na suprotnoj strani, a sad je prešao cijeli put do otoka po dnu jezera.

240

I prije nego što je prepoznao prazne očne šupljine, poderane, istru-nule ostatke bivše policijske uniforme, znao je što dolazi. Dok je mali, mračni dio njega dobivao ovim dokazom potvrdu da je svemir zapravo bio jednako usran kao što se činio, da su čak i nakon što se najgora zamisliva stvar dogodila mogle uslijediti nove grozote, Theo se očajnički pokušavao pomaknuti, sada izgubivši svu iluziju utjehe. No premda se uspio trznuti, čak premjestiti na mjestu s noge na nogu, Kukurijekova zapovijed i iscrpljenost od borbe s djetetom još su imale prevlast. Očiju uprtih u jamu i Čudovišno Dijete, Kukurijek i ostali još nisu spazili uljeza. Irrha, plod Dovvdova prizivanja, probije se kroz vodu i nespretno uspne na podnožje niskog obronka; tada, unatoč crnim rupama gdje su nekoć bile mrtve oči, počne se penjati uz brijeg točno prema mjestu gdje je Theo ležao, stisnutih zuba i usahlih desni u jezivoj karikaturi odlučnosti. "Theo!" Na njegovo zaprepaštenje, bio je to glas Jabučnice u središtu divljeg lepeta krila nekoliko metara dalje - kao da pokušava uletjeti u oluju. "O, Theo, ustani. Kukurijekova čarolija ne dopušta mi da ti priđem bliže. Ono je onaj mrtvi stvor, dolazi po tebe! Bježi, tako ti Drveća, bježi!" Plakao je dok je protiskivao riječi. "Kukurijek... je... prejak..." O, zašto nisi pobjegla odavde dok si mogla, ti hrabra, glupa ženo...! Vilenica nije oklijevala, nego je odletjela jureći nisko ponad trave. Uputila se prema lordu Kukurijeku gdje je stajao iza Čudovišnog Djeteta, promatrajući s gotovo očinskim odobravanjem kako dijete pomalo svija svjetlo kraljevskih vatri u bizarne oblike. Zrak se zgušnjavao oko otoka - Theo ga je mogao osjetiti u ušima, na koži, zatezanje kao da se cijela stvarnost spremala rasprsnuti poput balona. Kukurijek odjednom vrisne od iznenađenja i podigne ruku k licu. Trenutak kasnije potočić krvi pojavi se između njegovih prstiju kao narisan nekom čarobnom bojom koja se sporo pojavljivala. Mutna mrlja zaobiđe njegovu glavu, a onda ga nešto ubode u oko. Ustuknuo je gnjevno mašući prema nečem nevidljivom. Jabučnica uspori i ostane lebdjeti na trenutak, tako da je Theo mogao vidjeti sjaj u njezinim rukama, dugačko srebro katedralnog stakla koje je pokupila s tla. Tada, kao da se odjednom sjetila veće opasnosti, okrenula se i poletjela na Čudovišno Dijete, ali je kliznula s njegova plašta purpurne svjetlosti poput vode s vruće rešetke. Neuplašena, odzujala je natrag prema Kukurijeku. Gospodar Kukurije-kove kuće zamahnuo je rukom na nju, a ona se izmaknula uspjevši mu čak probosti prst sjajnom krhotinom. Povukao je ruku od boli, a onda iznenada shvatio svoju pogrešku te ponovno švignuo rukom naprijed. Metrima daleko, leteća vilenica postala je mali čvor plamena. "Ne!" krikne Theo, i s provalom snage koju nije mogao zamisliti da je ima, osovi se na noge. Nije imao vremena oplakivati žrtvu Jabučnice: Irrha je već prevalio gotovo cijeli obronak, i dalje se krećući ravno prema njemu. Čak gaje i Kukurijek sada spazio. Jedan se redarstvenik okrenuo i prislonio svoju osinjačku pušku na rame, a onda opalio. Fijučući, grmljavina puške propara obronak. Ruka neumrlog stvora švigne natrag, a onda poleti naprijed mrko klipšući uzbrdo, sada otrgnutih dronjaka. "Želi onog zbog kojeg je pozvan", vikne Kukurijek. Obrisao je krv s obraza, razmazavši je po snježno-bijeloj koži. Okrenuo se i na svoje zadovoljstvo ugledao Čudovišno Dijete koje je još bilo aktivno uronjeno u oluju lavandine svjetlosti, još je pjevalo i smijalo se nesvjesno ičega, još je uzlazilo prema zaključku. "Neka mu ga", zapovjedi Kukurijek stražarima. "Teško ih je ubiti, te stvorove." Tup si, Vilmose, zbilja si tup! Ponovno bačen u stvarnost, Theo je bio pun očaja i stida. Baš kao što je uvijek govorila! Jabučnica je žrtvovala svoj život za ovaj trenutak, za njegovu slobodu, a ona je sada nestajala. Opet se bacio na kruti otpor svojih tetiva, boreći se da se makne s točke na kojoj su ga držali. Kukurijek je odvratio pozornost, još tapkajući svoj obraz i zureći u stvorenje koje se penjalo obronkom, ali vilinski se lord više nije borio: Theo je mogao osjetiti kako se moć Kukurijekove volje rasteže ali ne popušta, držeći Theove noge ukočene, ostavljajući ga nemoćnog. Irrha raskrili ruke, jednu zeleno-smeđu od gnjileži, drugu mokru i razderanu, isjeckanu na trake od netom primljenih osinjih metaka - zagrljaj bez ljudskog osjećaja, samo glad da ispuni svoj zadatak. Theo okrene leđa neumoljivom užasu ne želeći gledati ono lice dok mu se približavalo. Ruka mu posegne za lančićem oko vrata, Poppynim lančićem, i stisne ga. Toliki su mu dali tako mnogo, toliki su mnogo riskirali zbog njega, ali na kraju to nije bilo dovoljno. Pogledao je prema jezeru čija je voda sada bila tamna, tek malo posrebrena svjetlom iz središta otoka. Sve sada završava. Voda... Imao je samo nekoliko sekundi da djeluje. Uz napor koji se činio kao da mu je iščupao svaki živac u tijelu iz korijena, pokušao je posljednji put baciti se u stranu, dalje od stvora koji je napredovao. Zapljusnula gaje vrela bol, nagnala ga da vrišti sve dok mu se nije činilo da će mu pluća izletjeti kroz grlo, ali to nije bilo dovoljno da pokrene noge. No bilo je dovoljno - jedva dovoljno - da ga prevrne u stranu. Nakratko je Theo osjetio krajnje neobičan osjećaj dok su njegovi nadvladani mišići pokušavali neovisno o njegovoj volji učiniti nemoguće, zadržati mu tijelo u uspravnom položaju dok se ono već rušilo, a onda se izvrnuo na bok i stao kotrljati niz strmi obronak prema jezeru. Stigao je do dna i na trenutak se kolebao na niskom humku, gdje je sve ovisilo o tračku ravnoteže, a onda mu se noge prevrnu i povuku ga za sobom u hladnu sivu vodu. Izronio je na površinu, ponovno vladajući svojim iscrpljenim tijelom. Voda je bila tako plitka da je i na koljenima bio tek dopola u njoj. "Ha!" reče lord Kukurijek. "Snažniji si nego što sam očekivao. Ali to je bilo besmisleno, zar ne? Radije se predaj dostojanstveno - mislim da te lakat vode neće spasiti od ruku tvoje prijetnje."

241

Sve kao da je na trenutak zastalo - Čudovišno Dijete još je bilo zaposleno u središtu svojeg žara, sada gotovo skriveno njegovim zapanjujućim blještavilom, a Kukurijek i ostali promatrali su sukob između Thea i mrtvog stvora. Čak je i sam Irrha izgledao kao da se ukočio od iznenađenja. Onda se jednostavno okrenuo i šepajući zaputio niz obronak prema njemu, kao da ga je netko opet uključio. Theo osjeti kako ga je dotaknulo nešto golemo i hladno. Spustio je pogled i spazio kako su ga dvije gotovo do prozirnosti bijele ruke obujmile poput željeznih sipki. Osjetio je kako ga privijaju uz vlažnu tkaninu i tvrde, ravne grudi studene poput leda. "Ne, nitko ga drugi neće dobiti. On je moj." Glas mu je odjeknuo u uhu, drevan, polagan. "Nosi naš okov na ruci. Oslobođen je kako bi se mogao otkupiti, ali ja ne njušim nikakvo zlato, nikakve blistave dragulje za svoju kosu, pa ga sada ponovno prisvajam." Theo je mogao samo klečati u vodi do trhuha, uhvaćen u njezin neslomljivi, vlažan stisak. Njezina mokra kosa ležala je preko njegova ramena poput morske trave. Nije se okretao, znajući ako pogleda u njezine oči, da će to biti zadnje što će vidjeti. "Molim vas", rekao je. "Ne još. Još samo nekoliko trenutaka." "Nemaš pravo na molbu ili oprost", reče mu prastara vodena nimfa, ali ne grubo. "Znam. Ali želim vidjeti... jesam li bio u pravu..." Mogao je osjetiti hladno zračenje iz nje koje ga je ispunjavalo gdje je ležao privijen uz njezin ledeni trbuh, mogao je osjetiti njezine spore, spore otkucaje srca. "Trenutak, onda", rekla je. I dok je promatrao, Irrha se zaustavi i ostane nepomično stajati na obronku, samo nekoliko metara od Thea, ali odjednom nesvjestan njega, kao da je prestao postojati. Polako je zavrtio uništenu glavu s jedne na drugu stranu, a onda se okrenuo prema mjestu gdje su stajali Kukurijek 1 njegov čudovišni posinak. Oklijevajući je koraknuo prema njima, a potom nastavio. Kukurijek je promatrao raširenih očiju. "Stani, glupi stvore, stani!" viknuo je, ali Irrha nije stao. Kukurijek mu se makne s puta mašući rukama, vrišteći. "Upucajte ga! Uništite ga!" Nekoliko je redarstvenika zapucalo; njihove su puške siktale i pucketale, a brončani stršljeni skakali prema stvoru i kroz njega. Grumeni istrunulog mesa letjeli su po zraku. Velik dio Irrhina ukradenog lica nestao je u pljusku mrtvog tkiva, ostavljajući viseću kost i nekoliko zuba, ali on je još klipsao uzbrdo. Tek tada Kukurijek shvati da stvor nije išao za njim. Kako je Theo sada bio u pravednom posjedu drevne vodene vile i izvan Irrhina kruga percepcije, on se neumoljivo uputio prema jedinom biću koje mu je sličilo, njegovu polublizancu, malenom dječaku koji je uživao u lavandinom sjaju čiste energije na rubu brijega. Kukurijek vrisne od bijesa dok je jurio za Irrhom i umalo ga ustrije-liše vlastiti stražari prije nego što su ga spazili i prestali pucati. Divovi ljudožderi skočiše za svojim gospodarom, ali prekasno: Kukurijek se baci i ščepa stvora za nogu dok je ovaj pružao ruke prema nesvjesnom djetetu. Sagnjila tkanina rasparala se u Kukurijekovim prstima, a isto se dogodilo i dugoj traci pljesnivog mesa - kao da je zgrabio zrak, pa se otkotrljao natrag. Mrtvi stvor zagazi u purpurni sjaj i ovije ruke oko djeteta koje se stane vrpoljiti i mrmljati kao netko koga bude iz prelijepog sna. Uto je svjetlo promijenilo boju, rascvavši se u grimiznu i narančastu, ili se tako isprva činilo; promatrajući iz nimfina hladnog zagrljaja, Theo je nakon nekoliko trenutaka bio siguran što se dogodilo. Irrha je otvorio prolaz poput onog koji je doveo Thea u Vilinje, ali ta su vrata vodila ravno u plamteći pakao - buktinju koja je nekoć bila skladište Odstranjivača Neugodnih Zapreka. "On je prisiljen učiniti samo jedno", rekao mu je Eamonn Dowd dok su stajali na tom mjestu, "—uhvatiti te i dovesti ovamo." Dowd je umro, ali činilo se da Irrhin nagon nije. Čudovišno Dijete probudilo se u punoj stvarnosti tek kad je stvor koraknuo kroz vrata. Počelo je vrištati, krik užasa koji je parao srce, a mogao je pripadati bilo kojem djetetu. Dječakova koža već se pušila, malo tijelo nemoćno koprcalo u stisku svojega gorućeg uznika, dok su se vrata stvarnosti opet zatvarala. Ravno u pakao, pomisli Theo. Kao u starim pričama. Tada se prerezana veza između njih vrati - samo kratak dodir, ali čak i ta najmanja natruha onoga što je dijete osjećalo nagnalo je Thea da krikne i zgrči se u nepopustljivim rukama svoje uznice. Nidrus Kukurijek imao je vremena za samo jedan usklik bijesa prije nego što je naduto purpurno svjetlo, nekontrolirano nakon nestanka Čudovišnog Djeteta, ili možda vraćeno pod kontrolu onih koji su ga imali razloga mrziti, odjednom obuhvatilo vilinskog lorda. Kukurijek zacvili dok su same kosti pod njegovim mesom postajale usijano bijele i izgarajući se probijale iz njegova tijela, zatim zatuli kad mu je svjetlo izbilo iz udova, trbuha, očiju i usta, a onda utihne i sruši se na tlo, iako su slabi zvuči još dopirali iz zadimljene mase. Dok se svjetlo iz jame širilo uvis, postajući slabije kako se rasprostiralo, ostali potrčaše nizbrdo u bezglavom užasu, razbježavši se poput preplašenih golubova. Hladna ruka prekrije Theove oči. "Dosta", reče snažan drevan glas i nimfa ga povuče dolje. Kad se ruka koja ga je trenutačno oslijepila podigla, Theo ugleda zelene dubine kako mu hitaju ususret, neprocjenjive dubine. Dakle to je bilo to. To je bio život. Misli mu bijahu poput mjehurića, uzdizale su se i pucale. Laku noć. nitko. Reci laku noć... Tada voda navre u njegova zapanjena, otvorena usta, a tama pohrli za njom.

242

Dio peti Svršetak iz bajke

243

Oproštajna gozba U svojem je snu plutao gustim hladnim prostorom, okružen trakama zelenog pokreta. Zapravo, gotovo je sve bilo zeleno - svjetlo, sjene, njegove ruke dok su mu polako lebdjele ispred lica, umrljane bolesnom bojom starog mesa. Ribe, njih na stotine, možda tisuće, plutale su među mjehurićima koji su se uzdizali upravo kao što je on plutao, promatrajući ga s više znatiželje u svojim staklenim očima nego što je bilo pristojno. Katkad bi se zelena posve izgubila, progutana tamom, a kad bi se vratila, bio je okružen ženama umjesto ribama, a svaka je bila ljupka na čudan način, kose koja se razvijala i lelujala, pokretana nevidljivim strujama. Te žene motrile su ga kao što su ga ribe motrile, smiješeći se - neke su imale veoma oštre zube - i međusobno se došaptavale. Kroz sve to, kroz zeleno svjetlo koje je dolazilo i odlazilo, nije bio svjestan ničeg u vezi sa samim sobom, osim bestežinskog stanja i osjećaja nebrige zbog kojih su mu misli plivale sporo kao i noge. Tek bi mu povremeno palo na pamet da se trebao utapati, ili da je to već možda i učinio. Zurio je u nju dugo, prije nego što je shvatio da njezina crna kosa ne leluja pokraj njezina blijedog, ljupkog lica, nego jednostavno pada. Prepoznao ju je, premda je nešto bilo drukčije u vezi s njom, a i imena joj se nikako nije mogao prisjetiti. "Oči su mu otvorene!" reče mlada tamnokosa žena. "Mislim da se budi!" Drugo lice, to manje poznato, nagne se bliže. "Brže nego što smo pretpostavljali, ali jake je konstitucije. Dobra roda." "Ne govorite to!" reče mlada žena. "Mrzim to." "Poppy...?" Sad je znao ime, iako su neke pojedinosti još bile pogrešne; vid mu je ostao mutan, kao da nije dokraja napustio dno jezera. Činilo se da je izgubila obrve. Ne, shvatio je, bile su tu, ali bile su tako blijede da su se činile nevidljive. To joj je davalo neobično japanski izgled, lice bijeli oval, kao u gejše. No u jedno je bio siguran - samo gledajući je osjećao se dobro. "Poppy, je li to...? Jesam li...?" "Dobro si, Theo. Živ si!" Odjednom se popela na ono na čemu je ležao - malo je popustilo pod teretom, i na trenutak se pobojao da će se opet strovaliti u one zelene dubine iz kojih je pobjegao - i poljubila ga. Zagrlila ga je, a on je ispustio uzdah boli. "Oh! Oprosti!" "Mislim... jesam li slomio koje rebro?" Pokušavao je odgonetnuti svoj okoliš. Šator? Što god bilo, jedino je svjetlo dopiralo iz sjajnih vrzinih kugli. Druga vila nekamo je otišla - uspijevao je jedva razaznati svjetlo nečega što su mogla biti vrata, ali nije mogao podignuti glavu dovoljno visoko da se uvjeri. "Što sam još radio? Jedva se mogu pomaknuti. Sve me boli." "Nitko nije posve siguran. Imao si modrice po cijelom tijelu, ali u času kad smo te pronašli, to su sve bile stare modrice. Vojvotkinja se lijepo odnosila prema tebi ondje dolje." "Vojvotkinja?" Glava mu je bila čudesno prazna i bez ikakvih korisnih uspomena, premda puna nečeg drugog, natečena i bolna. "Ona koja te uhvatila. Nimfa. O, Theo, mislili smo da te nikad nećemo dobiti natrag!" Opet gaje čvrsto zagrlila, a užitak toga bio je tolik daje mogao čak ignorirati bol na boku. "Što... što se dogodilo?" Sada se pomalo prisjećao; prevladavao je prizor sa stupom uzbibana svjetla boje lavande i užasnim vrištanjem... "Kukurijek, lord Kukurijek. Mrtav je. I ono dijete." Podigao je pogled, zabrinut njezinim izrazom. "Mrtvi su, zar ne? Moraju biti mrtvi. Ali to ne znači... da smo pobijedili?" No kad mu se vratila uspomena na posljednje hrabre trenutke Jabučnice, pobjeda odjednom nije značila onoliko koliko je trebala. "Jesmo li pobijedili?" Slegnula je ramenima. "Jesmo, valjda. Sve je u neredu, ali je mnogo bolje nego što je trebalo biti." Zvuk ju je omeo te je podigla pogled prema vratima. "Ovdje su neki ljudi koji te žele vidjeti. Čekali su koliko i ja, nadajući se da će se Jaglac uspjeti nagoditi." "Jaglac? Nagoditi?" "Čekaj. Sve ćeš otkriti. A ja ću biti tu s tobom." "Što se dogodilo s tvojim obrvama?" "Kako to misliš?" Ali znala je. "O, boja? To nije ništa - uvijek su bile ovako bijele. Odlučila sam ih prestati bojiti, to je sve. Prestati se pretvarati da nisam Kužnjak." "Ah." Podigao je ruku da dotakne svijetle, bijele pruge, iako su se činile predaleko da ih dosegne. Uzela mu je ruku prije nego što je dotakla njezino lice i zadržala je, kao da bi je zaboljelo da je ondje dotakne. "Još ti je stalo do mene, zar ne, Theo? Ne, to nije pošteno da te sada to pitam." "Samo pokušaj otići i otkrit ćeš kako se osjećam." Stisnuo joj je ruku što je najjače mogao - što je u njegovu sadašnjem stanju, pretpostavljao je, bilo slično stisku stare morske zvijezde. Ali unatoč rastućoj radosti zbog spoznaje daje nekim tajanstvenim načinom opet bio među živima te da je Poppy bila tu i čekala ga, u njemu je bila praznina koju neće biti tako lako ispuniti. "O, Jabučnice", rekao je tiho, obraćajući se duhu, uspomeni. "Žao mi je. Tako mi je žao." "Zbog čega?" reče netko. "Zato što si velki, glomazni idiot? To nije samo tvoja krivnja, zar ne?" Kumar Šaš je sjedio u podnožju kreveta i - ako nije postao nevjerojatno dobar trbuhozborac - sićušno biće koje mu je sjedilo na ramenu moralo je biti... "Jabučnice!" Theo pokuša sjesti, ali ne uspije. "Nisi mrtva!" "A nisi ni ti, blesane, ali ne zbog manjka pokušaja." Ustala je, a Kumar ju je podigao i nježno metnuo na Theove grudi. Bila je bljeđa nego inače, s istaknutim tamnim podočnjacima i opeklinama koje su zarastale na licu i na dijelovima

244

glave, koje je otkrivala njezina vrlo kratko podšišana kosa, ali inače se činilo da su joj svi udovi, i osobnost, ostali netaknuti. "U što buljiš? Nikad prije nisi vidio zgodnu ženu?" "Ne onu koju više nisam očekivao vidjeti. A Kumare, hvala Bogu! Hoću reći, oprosti, hvala Drveću ili što već. Nisam namjerno htio da se lecneš. Svi smo se izvukli! Živi smo!" Kumar polako kimne. I njegovu je osmijehu trebalo dugo da se pojavi. "Jesmo. Nisu svi bili te sreće. Bilo je mnogo smrti u Gradu prije kraja. Zirus Zelenkada, među ostalima, i još stotine i stotine drugih. Zapravo, Zirus je poginuo pokušavajući te spasiti." "Žao mi je što to čujem. Bio je dobar prema meni - bolji od gotovo ikog od njegove vrste. Ali kako to misliš, pokušavajući me spasiti?" "On i skupina ljudi iz Cvjetnih kuća koja se borila protiv Kukurijekove bagre, slijedili su vas", reče Jabučnica. "Goblini su im pomogli da vam uđu u trag, ali to je vrlo teško u središtu Ponoći. Pronašla sam ih u šumi, dok sam se pokušavala vratit na jezero, ali znala sam da neće doć na vrijeme. Zato sam se vratila sama. Potom, kad su i oni stigli, ostali redarstvenici, Naprstak i... i Poppyn otac... žao mije, Poppy..." "Nemaš se zbog čega ispričavati", reče Poppy, ali izraz joj je postao ukočen i hladan. "Pa, prihvatili su bitku unatoč tome što je lord Kukurijek bio mrtav. Lord Naprstak je poginuo, zajedno s nekim stražarima, Poppyn otac je bio ranjen, a Zirus i nekolicina njegovih također su pali." Jabučnica uzdahne. "Anton Kukurijek bacio se u Zdenac samo da ga ne ulove, svinja. Vele da mu je barem dugo trebalo da umre. A naravno, tisuće su poginule u Gradu, a bilo je strašnih požara nakon što su zmajevi umrli. Stoga nikome baš nije bilo do slavlja proteklih tjedana." Zamislio se trenutak. "Tjedana...?" Theo pokuša sjesti, ali ne uspije. "Gdje...? Zar sam bio u nesvijesti cijelo to vrijeme?" "Možda." Kumar je imao popriličan broj ožiljaka koji su zarastali, ali još je nešto na njemu bilo drukčije - ozbiljnost koju prije nije imao. On je brodolomac, iznenada shvati Theo. Da je smrtnik, rekao bih da je sada odrastao. "Ne znamo točno kroz što si prošao. Bio si pod vodom, vidiš." "Pod vodom... Da, pretpostavljam - čak se i malo prisjećam. Ali kako sam se opet našao ovdje? Gdje god već jesam." "U logoru smo kod Starog vilingradskog mosta", reče Kumar. "Gum-bov grad šatora postao je privremeni glavni stožer za... za preustroj, pretpostavljam da bi smo ga tako mogli nazvati. Vidiš, Parlament Cvjetova se raspao, većina je ili mrtva ili se povukla na svoja ladanjska imanja, pa zapravo nikog nema na vlasti. Usto, velike elektrane više ne rade, a Novobrdska kuća samo je gomila zadimljenog krša, pa je ovo bilo jednako dobro mjesto kao bilo koje drugo - tu ionako nismo radili s mnogo generirane energije. A uglavnom svi sada znaju da je ovdje sve počelo pa pristižu iz svih krajeva Vilinja tražeći pomoć... ili se pokušavajući domoći djelića onoga što će uslijediti..." "Ali još ne znam zašto više ne živim s vodenim nimfama, ili tko su već bile. Kako sam opet izišao?" "Trebali bismo pustiti da Jaglac ispriča tu priču", započne Kumar. "Mislim da će te poslije doći posjetiti..." "Došao sam sad", objavi novi glas. Ovaj put Theo se mogao dovoljno nadignuti da vidi visoku priliku ocrtanu danjim svjetlom na šatorskom zaklopcu. "Ovo je kao svršetak Čarobnjaka iz Oza", reče Theo. "Znate, 'Usnula sam san - a ti si bio u njemu, i ti, i ti...'" Jaglac odmahne glavom. "Ne razumijem na što ciljaš, ali ovo svakako nije san. I ja sam čekao da porazgovaram s tobom, Theo Vilmos. Ili bi radije sada bio poznat kao Septimus Ljubičica?" "Mislim daje prekasno da mijenjam ime", reče on. "Barem dio koji se odnosi na Thea. Kad smo već kod toga, ti si sigurno sada lord Jaglac." Jaglac priđe bliže. "Ne znam. Možda otkrijemo da u novom svijetu koji dolazi više nema lordova i gospa. Goblini će glede toga imati što reći, a i ostali." "Goblini! Kako je Gumb? Je li preživio? Isuse, taj je sve predvidio!" Jaglac je na trenutak oklijevao. "Da, živ je. Dobro je. Rekao je da bi te volio poslije vidjeti. U međuvremenu, ispričat ću ti svoj dio priče, iako je većinom nezanimljiv, čak i pogodba koju sam zaključio za tvoju slobodu. Nimfe, kao i svi ostali, žele imati udjela u budućim promjenama. Ponudio sam im svoju pomoć, a one su pristale, više-manje." "Više-manje?" "Nije to ništa zbog čega bi se morao zabrinjavati. Oslobođen si svojih nimfskih okova, to je jedino važno." Theo se zabulji u vrpcu riječne trave oko vilenjakova zgloba. "Da, no." Caradenus Jaglac slegne ramenima. "Pretpostavljam da mi čak i u svijetu izvrnutom naglavačke preostaje dovoljno obiteljskog blaga da se otkupim prije nego što dođe proljeće a ja osjetim nagon da zaplivam u kojoj bari ili jezercu. Za tebe me vezivao dug časti, Theo. Naposljetku, zamalo sam te ubio." "Ništa mi nisi dugovao. Zapravo, mislim da ti ja sada nešto dugujem. Jedan podatak." Uspomena ga je kopkala otkako se Jaglac pojavio. Pomisao na zločine Eamonna Dovvda budila je u njemu mučninu, ali nije imao prava zadržati ih za sebe. Potražio je Poppynu ruku, pronašao je i opet stisnuo. Ona pruži svoju i raširi prste na njegovim grudima dok se Theo opet okretao prema Caradenusu Jaglacu. "Moram ti ispričati što se dogodilo tvojoj sestri." "Ali kako znaš?" upita Jaglac, a iznenađenje mu nabere čelo. "Znam? Znam što?" "Da je mrtva. Srce joj je zatajilo." Na trenutak čak ni Cvjetni lord nije mogao skriti osjećaje, ali onda se ponovno sabrao. "Tako je najbolje, pretpostavljam. Dogodilo se to netom što smo Kukurijeku uzvratili udarac, prije nego što su

245

se zmajevi obrušili na Grad. Njezine njegovateljice vele da je na trenutak opet bila svoja, ali tako uplašena da je nitko nije mogao utješiti. Onda je umrla. Vidio sam je. Izgledala je kao da je opet pronašla mir." Theo proguta slinu. "Dopusti da ti kažem što znam. Zapravo, budući da je Kumar bio u nesvijesti gotovo tijekom cijelog razgovora, u svemu tome postoje stvari koje nitko od vas još ne zna." Bilo je teško reći kada je već ionako turobni vilenjak postao još turob-niji, ali to je, čini se, inače bio slučaj s Jaglacem. Kad je Theo dovršio svoje objašnjenje, novi gospodar kuće Jaglaca ustane i nakloni se. "Ponovno ti odajem priznanje na tvojoj hrabrosti i iskrenosti. Ove vijesti nisu mi baš olakšale srce, moram priznati moja je sestra patila dugo i strahovito, a sigurno je patila i na samom kraju, kad je Dowdovu čaroliju prekinula njegova smrt, a njezin se ranjeni um vratio u svoje tijelo - ali bolje je znati, mislim, nego biti neupućen. Ipak, kad prenesem najvažnije dijelove vijesti Gumbu, morat ću neko vrijeme provesti sam." "Žao mi je zbog onoga što je on učinio tvojoj obitelji, iako nije zapravo bio moj praujak." Theo strese glavom. "Sviđao mi se, barem prema onome što sam pročitao u njegovoj bilježnici. Teško je povjerovati da je riječ o istoj osobi." "Ulazimo u opasno područje kad zaključujemo, bilo stoga što želimo činiti dobro ili što smo uglavnom dobre osobe, kako nam to dopušta da napravimo nešto za što znamo daje pogrešno." Vilenjak zastane na ulazu. "Oh, Theo, Gumb bi vrlo rado želio da ga večeras posjetiš u njegovoj kući na mostu." Jaglac podigne ruku, svečana lice, i iziđe iz šatora. "I ja bih trebao poći", reče Kumar. "Čini se da sam zasad jedini ferisher ovdje kojeg ijedna od moćnijih stranki zapravo poznaje, a odluke, koje će jednog dana biti zakoni - možda čak i stvari iz učenih knjiga, donose se u malim skupinama i na nenajavljenim sastancima. Ovo bi te vrlo zanimalo, Theo. Usput, i sam ćeš se naći na popriličnom broju stranica tih knjiga. Gradimo novo Vilinje iz temelja." "Kad uspijem sjesti bez povraćanja, rado bih čuo nešto o tome. No ne znam koliko će me zanimati sastanci." "Planiramo i tvoju budućnost." Kumar iznenada porumeni. "Oh, zaboravio sam. Ti ćeš se vratiti u svoj svijet." "Ako je još ondje, pretpostavljam da hoću", reče Theo. "Jesmo li zaustavili Čudovišno Dijete na vrijeme?" Kumar se nasmiješi. "Mislimo da jesmo. Znanstveni pokusi koje smo uspjeli izvesti pokazali su da je tvoj svijet nastavio postojati, ni bolje ni gore." Theo opazi da mu je Poppy iznenada ispustila ruku i uporno zurila u tkaninu šatorskoga zida. "Poppy?" Kumar pročisti grlo. "Kao što rekoh, trebao bih poći. Jabučnice, mogu li te nekamo odnijeti ili bi radije ostala i još malo razgovarala s Theom i Poppy?" "Jabučnice?" Theo spazi da se Kumar ponovno zarumenio. "Stani malo, vas dvoje ste, kao... par?" Jabučnica mu uputi svoj najzlobniji pogled. "Možda. I što se to tebe tiče, mladac? Čini se da si bio prilično zauzet." Lice joj se smekša. "Bez uvrede, gospodična Kužnjak. Baš ste sladak par." "Ništa, ništa", reče Poppy, ali u njezinim riječima nije baš bilo života. "Ali..." Theo je zurio u Jabučnicu, a potom u Kumara Šaša. "Ali još ne shvaćam. Hoću reći... kako je moguće...?" "Kad jednom u bolnicama prestanu tolike gužve, jedno od nas će vjerojatno na operaciju", reče Kumar, a sad gaje rumenilo osvjetljivalo poput neonskog znaka. "Hoću reći, vjerojatno ja. Mnogo je lakše prijeći s velikog na malo." "Velikog na..." Theo to nije mogao u cijelosti pojmiti, ma koliko se trudio. "Nema veze. Želim vam oboma sreću." Zastao je na trenutak. "To ne zvuči dobro, ali mislim iskreno. Vas dvoje ste moji najbolji prijatelji na cijelom svijetu bilo kojem svijetu. To je sve što mogu reći. Nadam se da ćete biti toliko sretni zajedno da ćete se svakog dana buditi pjevajući." "Hvala." Kumar nije mogao posve susresti Theov pogled, ali se smješkao. "Podigni me, Theo", reče Jabučnica mašući mu svojom ručicom. "Hajde, želim ti reći nešto osobno." Već joj je ponudio ruku da na nju zakorači prije nego što mu je sinulo. "Zašto... zašto ne letiš?" Iznenađeno ga je pogledala, a onda joj se lice zgužva u grimasu tuge koja se cijelo vrijeme nalazila pod površinom. "Ah, naravno, ne znaš, sirotane. Bio si dolje s onom mokrom bagrom na dnu jezera." Oklijevala je trenutak, a onda mu okrenula leđa i pažljivo spustila gornji dio haljine preko ramena, povlačeći ga niže sve dok nije otkrila pocrnjele batrljke na mjestu gdje su joj bila krila. "O, Jabučnice!" Oči mu se napune suzama. "O moj Bože, tako mi je žao." "Nisam mrtva, Theo, i to se računa. Da je Kukurijek uperio prst nekoliko palčeva u stranu, bila bi, pa sam imala vraški mnogo sreće." Prisilila se da se nasmiješi. "Uostalom, to meni i Kumaru daje još nešto zajedničko uz ono što već imamo - oboje smo intelektualni tipovi i imamo mnogo iskustva u izlaženju na kraj sa šupkom ko što si ti." Nasmijao se iako je znao da joj je to bila namjera, da se samo nastojala osloboditi njegove samilosti. "Nisi izgubila ni svoje čari - ni damsko ponašanje." "Da, a ti se jebi po dva puta. Radije pazi na jezik, ljudožderka Lutkica uskoro dolazi u posjet, a još ti duguje dobre batine. A sad me podigni - rekoh da ti želim kazat nešto potiho." Kad ju je podignuo do svojeg uha, ona šapne. "Budi blag prema njoj, Theo - maloj Kužnjakinji. Iz nekog razloga koji nitko normalan ne može shvatit, njoj je zbilja stalo do tebe. Uz to, morat će pomoć u odluci hoćemo li njenog oca pogubit ili osudit na doživotnu tamnicu - a sjeti se, mi narod Vilinja imamo duge živote. Mrzila ga ili ne, to baš ne može bit zabavno. I još nešto. Strašno sam se bojala za tebe, i ludo sam sretna što nisi mrtav. Al kaži to nekome i bit ćeš mrtav." Kad ju je Kumar iznio van - a Jabučnica izvela damski pozdrav prolazeći kroz šatorski zaklopac, kao netko na ogradi prvog razreda luksuznog broda koji napušta luku - Theo se okrene prema Poppy. "Jabučnica mi je rekla za tvojeg oca. To je strašno. Ne moraju te tjerati da im pomogneš donijeti odluku."

246

Ona se sruči na njega, iznenađujuće gnjevna. "Da, moraju. Naravno da moraju. Jer ja sam dio toga - starih običaja. Ja sam kći jednog od ljudi koji su uništili Sunovratovu kuću, koji je ubio sve te ljude i pomogao započeti Cvjetni rat koji je razorio pola Grada i gurnuo civilizaciju natrag u Šumski Vijek. Moraju vidjeti koji je moj stav kako bi znali trebaju li i mene zatvoriti. Pa, pretpostavljam kako je vjerojatnije da će me samo prognati, jer ima ljudi poput Jaglaca i Kumara koji se zauzimaju za mene. U svakom slučaju, to je posve razumljivo." Malčice se smekšala, ali je još izgledala umorno i nesretno. "Ali ako to nije ono što te muči..." "Što misliš da me muči? Vratit ćeš se u smrtni svijet, Theo. Čula sam te. Tvoja je pustolovina završila i uskočit ćeš kroz prva vrata natrag. U redu je. Imaš svako pravo, pretrpio si strahote u svijetu koji zapravo nije tvoj zbog nečega što zapravo nije bila tvoja krivnja, samo zbog svojeg rođenja, odnosno podrijetla. Ali ne možeš očekivati da se radujem zbog toga." Ustala je, suhih očiju i ljutita. "Sad moram ići. Ovdje sam cijeli dan, a imam i drugog posla." Netom je stigla do šatorskog izlaza, Theo joj dovikne: "Poppy. Poppy, čekaj!" "Stoje?" "Vrati se, molim te." Potapšao je krevet. "Sjedni." Učinila je to poput nakostriješene mačke. "Najprije, evo. Ovo je tvoje." Boljelo ga je podignuti ruke, ali je provukao lanac preko glave i pružio joj ga. "Grobni kamen obitelji tvoje majke, mislim da si tako rekla." "Dala sam ga tebi." "I dao mi je snage kad mi je bilo najpotrebnije. Ali tvoj je, Poppy - nešto važno od nekog tko te volio. Uzmi ga." Zaklopio je njezine prste oko njega. "Dobro. Idem, onda." Zadržao joj je ruku dok je pokušala ustati, ali bio je preslab da je zaustavi. "Hej, možda se i želim vratiti doma - ali jesam li ikad rekao da se želim vratiti bez tebe?" Pogledala gaje sumnjičavo. "Što to znači?" "Ono što sam rekao. Ljuta si jer misliš da ću se vratiti u svijet u kojem sam odrastao. Možda i hoću. Ali zašto si tako sigurna da te neću zamoliti da pođeš sa mnom?" Namrštila se, ali bilo je to uglavnom da zatomi zbunjenost i tračak iznenadne nade. "Zašto si tako siguran da imam izuzeće od Učinka Djeteline - da ondje već nisam bila?" "Jesi li?" "Slučaj je htio da nisam. Ali zašto bih željela poći u tvoj svijet? Da ostarim i umrem, vjerojatno sama nakon što me ostaviš? Uostalom, ima dovoljno odraslih žena u svijetu smrtnika koje će ti biti bolji par - žene koje znaju ono što i ti, pjesme, mjesta, imena." Nasmijao se. "Odrasle žene? Dobri Bože, zar ne znaš da si dovoljno dugo živjela da mi budeš prabaka?" "Sad se samo šališ." "Možda da, a možda i ne. Čuj, Poppy, moraš upamtiti, upravo sam se probudio i svijet - svijet koji nikad nisam dokučio na prvom mjestu - odjednom je potpuno drukčiji. Pokušavam sve to dovesti u red. Ne mogu čak ni naslutiti polovicu onoga što se dogodilo otkad... otkad se sve srušilo. Hajde. Pruži mi priliku." Ispružio je ruku. Napokon ju je primila, a onda pustila da ju povuče natrag na rub kreveta. "Znam da želim biti s tobom, gdje god završili. Ti i ja, Poppy. Želim... isprobati ovo što imamo, ovo što smo počeli. Ne pretvaram se da znam kako ljubav funkcionira, i ne znam mnogo o vezama između smrtnika i besmrtnika - odnosno između besmrtnika koji misli daje smrtnik i drugog besmrtnika koji misli da je premlad za njega, da budem točniji - ali daj nam priliku da to otkrijemo zajedno, hoćeš?" "Zbilja, Theo? Mrzim samilost. Ubila bih te prije nego što bih ti dopustila da prema meni osjećaš samilost." A s Kužnjakovom maskom na svom mjestu djelovala je kao da to ozbiljno misli. "Zbilja." Odlučno ga je gledala - sada ne s Kužnjakovom maskom, ali ne i puno toplije - a onda se odlučila. Ispustila mu je ruku, ali samo kako bi se popela na krevet pokraj njega i ovila noge i ruke oko njega. Pritisnula je svoje tople usnice na njegovo uho. "Okej, koliko si zapravo slab?" upitala je. "Doista slab? Ili tek toliko da će ti nakon ovoga trebati podulji san?" Probudio se uz Kumarov diskretni kašalj pred šatorom. Ustao je, bolnog tijela i ošamućene glave, ali više-manje funkcionalan, te se preodjenuo na svjetlu kugle u čistu odjeću koju su mu ostavili, nekakvu bijelu tuniku i hlače koje su u njegovim očima izgledale kao uniforma karate akademije. Navukao je poput perca lake čizme, a onda poljubio Poppy u obraz i ostavio je da spava. "Dugo ti je trebalo", reče Jabučnica sjedeći na Kumarovu ramenu. Theo je na trenutak osjetio nepobitnu ljubomoru vidjevši je u njezinu omiljenom položaju, ali na nekom drugom. "Ne mogu se brzo kretati." Ogledao se po riječnom logoru, osvijetljenom logorskim vatrama poput središta karnevala. "Dakle, idemo posjetiti Gumba?"

247

"Ti ideš." Kumar je djelovao potišteno, ali kod ferishera je to bilo malo teže odrediti. "To je prava čast. Gumb noćas neće vidjeti mnogo ljudi." Theo kimne. "Prošećimo, onda. Prilično sam gladan. A možda mi možete ispričati nešto više o svemu što se dogodilo dok sam plutao na dnu jezera." Rekao je to olako, ali još su bile u njemu, umrtvljenost i zelena tišina, poput sna iz kojeg se nije mogao dokraja probuditi. "Cijela stvar, bitka -još potpuno ne shvaćam. Znam kako smo pomogli Gumbu da dovede one mrke u Grad, i pretpostavljam da su oni ubili zmajeve, ali svejedno..." Podigao je pogled, malko se prenuvši kad gaje društvance stvorova nalik na gnome, koje je sjedilo oko jedne od vatri zazvalo imenom i zaželjelo mu ugodnu večer. Činilo se da su ga i ostali prolaznici prepoznali, stidljivo se osmjehujući ili mu čak upućujući nekakav pozdrav. "Što je s ovim ljudima? Što si im rekao, Kumare?" "Istinu, Theo. Da bi bez tebe sve propalo. Zirus Zelenkada i njegovi pristaše zakasnili bi i sigurno ne bi uspjeli zaustaviti Kukurijeka. On i njegovo monstruozno dijete imali bi kontrolu nad moći, velikom kao u samog kralja i kraljice - možda i većom." "Ali unatoč tome, čak i s Mrkima... Kukurijek i ostali imali su sve one vojnike, parlamentarne redarstvenike s njihovim pčelinjim puškama ili kako već, stražare, tjelesne čuvare, vojske. Čak i sa smrću zmajeva, kako to da koji od preostalih parlamentarnih glavonja nije jednostavno preuzeo vlast?" Kumar je neko vrijeme hodao šuteći. "Čuo sam kad je lord Sljez jednom održao govor na simpoziju u kući Sunovrata", reče napokon. "Gospa Aemilia me dovela kao svojeg tajnika. Sjećaš se Sljeza, zar ne, Theo? Bio je dobar čovjek, vrlo mudar. Dakle, čuo sam ga kad je rekao da su Cvjetni lordovi jahali na pučanstvu Vilinja kao da je konj, ono je više nalikovalo na neukroćenog zmaja. Doći će trenutak, rekao je Sljez, ako se Cvjetni lordovi ne poprave, i zvijer pod njima ubrzo će spoznati svoju snagu i jednostavno ih zbaciti i zgnječiti. To se i dogodilo. Gumbova revolucija, ako je tako želiš nazvati, probudila je u svima svijest da se stvari mogu promijeniti. Vidiš, nisu samo goblini bili gnjevni." "Ali sigurno je poginulo na tisuće ljudi!" "Ne toliko koliko misliš. Stotine u prvih nekoliko sati, kad su redarstvenici još vjerovali da jednostavno smiruju nerede. Ali kad su se zmajevi obrušili s neba, a ljudi izišli na ulice u stvarnom broju... Pa, moraš shvatiti da većina redarstvenika nisu Cvjetni plemići nego obična vilinska čeljad, ne mnogo drukčiji od Jabučnice ili mene. Ako si stoljeće stara vila narikača, netom pridošla iz predgrađa Gloga, jedna je stvar pucati na izgrednike koji ti pokušavaju smrskati glavu kamenjem ili te spaliti nasumičnim vatrenim čarolijama, a nešto posve drugo pokositi obične muškarce i žene, čak i djecu - svoj narod koji stoji ispred tebe. Posebno kad znaš, kao što je mnogo redara znalo, da su u pravu, a ljudi kojima služiš nisu." "Ali ako su Cvjetni lordovi izvan igre, tko će preuzeti kormilo? Tko je na vlasti?" "To je pravo pitanje, mladac", reče Jabučnica. Kumar slegne ramenima. "To nitko ne zna. Zato su ovo tako važni dani. Dođi i pogledaj nešto, Theo." Stigli su do ruba mosta, a Kumar ga je poveo spiralnim stubištem s obale rijeke. Par goblina s kopljima - Theo čak nije bio siguran jesu li bili Mrki ili samo tako naoružani - zaustavili su ih na vrhu zbog kratkog pretresa, a onda im mahnuli da stupe na most. "Dođi ovamo." Kumar ga pozove rukom prema rubu mosta. Škiljeći nakratko u daljinu, Theo shvati da je velebna nasumična masa slabih svjetala pred njim bila Grad. "Izgleda posve drukčije. Kao umiruća logorska vatra ili nešto slično." "Trupe pod vlašću novog vijeća - to su sada sve vrste vilinskog naroda, goblini, čak i ferisheri, koji zajedno rade, barem zasad - poslane su da oslobode sve robove iz elektrana, da zatvore ta mjesta i zaključaju ih. Više nema energije u ovom gradu koju neka osoba ne može stvoriti za sebe", objasni Kumar. "Ono su vatre, svijeće, fenjeri. Nekoliko svijetlećih čarolija, ali većinom ljudi štede snagu za ono što je važnije: da su im obitelji site i zaštićene. Gradsko je središte mračno, zgrade prazne. To je novi svijet, a nitko još ne zna kakav će biti." Posljednji put kad je Theo vidio Grad, blistao je poput izloga u draguljarnici sjajem dijamanata, rubina i safira, zasljepljujuće svijetao. Sad se činilo kao da su sve dragulje zamijenili jantarom i topazom - prastarim svjetlom, mračnim i tajnovitim ali i zadovoljavajućim. "Rekao si da kralja i kraljice više nema." "Nestali su iz ruševina Katedrale na Starom Brijegu. Možda su mrtvi - doista mrtvi ovaj put - ali sumnjam da je to istina. Možda su jednostavno... krenuli dalje. Promijenili se. Nitko ne zna. Predosjećam da će cijeli naraštaji sveučilišne katedre pokušavati stoljećima odgovoriti na ta pitanja." Primio je Thea za ruku i poveo ga mostom. Kumar se doista promijenio: bio je nekako suzdržan, što je bolje pristajalo njegovim ostalim osobinama. "A sad idi dalje", reče ferisher pokazujući prema kući na mostu. "Gumb te čeka." "Podigni me na trenutak, Theo", zapovjedi Jabučnica. Kad ju je Theo sigurno primio, Kumar Šaš se povuče nekoliko koraka da im omogući malo privatnosti. "Jesi li sretna?" upita je Theo. "S Kumarom? On je dobar momak. Nježan i blag poput proljetne kiše. Koji put je malko šutljiv, al ja sam dovoljno govorljiva za oboje." Pogledala ga je, malenog lica komično ozbiljnog na svjetlu baklje. "Ne brini se za mene, Theo. Da, sretna sam. A što god učinio, mislim da ćeš i ti bit sretan. Samo sam htjela reć... pa, ponosim se tobom. Nisi ni blizu tolki idiot ko što sam mislila." Nasmijao se. "Volio bih to dobiti napismeno." Jabučnica frkne. "Ko da ti ijedan drugi prijatelj umije čitat." Popela se na vrhove prstiju, balansirajući rukom na njegovoj čeljusti, te ga poljubila u kutak usnica, dodir lagan i hladan poput pahuljice prije nego što se istopi. "Ako nam

248

se ne vratiš, nećemo te zaboravit. I ne govorim o Kumarovim gluparijama iz povijesnih udžbenika. Govorim o onima kojima je stalo do tebe." "Poput tebe?" "Da, poput mene." Podigao ju je i poljubio u tjeme što je nježnije mogao. "Nisam imao mnogo pravih prijatelja, znaš." "Možda je razlog tvoj zadah." Mrštila se, ali znao je da se šali. "Sad me vrati mom dečku prije nego što odluči da dođe ovamo i odalami te grimoarom il nečim sličnim." Očekivao je da će ga na vrhu stuba dočekati Gumbovi divovski tjelesni čuvari, ali nije im bilo ni traga. Umjesto njih, dočekao ga je trojac goblina koje nije prepoznao, svi u širokoj šarenoj odjeći, s noževima o pojasevima i raznovrsnim narisanim ili tetoviranim crtama na licima. Nisu izgledali oduševljeno što ga vide, ali nije bilo ni neprijateljstva: naklonili su se ukočeno, formalno, ruku uz bokove, a onda ga uveli u Gumbov stan. Skupina goblinskih glazbenika sjedila je prekriženih nogu u jednom kutu svirajući tihu ali krutu melodiju, te se na trenutak Theo vratio u onaj sat kad je glazba bila jedino što ga je spasilo. Možda je spasila i više od toga? Je li goblinski džez poštedio-cijeli svijet smrtnika od propasti? Kakva koncepcija! Prenapuhana rock opera, ako je ikad takvo što postojalo. Jedan od glazbenika kimne dok je Theo prolazio. Bijaše to Čep, s kojim je podijelio Noć glazbe i mlječike, ali muk u odaji i svečano ozračje spriječili su ga da zastane i porazgovara. Ipak, pomisli Theo, bilo bi zanimljivo popričati s njim o onome što se dogodilo na malom otoku, čak pokušati izraditi u stvarnoj glazbi ono što je doživio. Možda jednog dana... Da, ali ja se vraćam kući pa se to neće dogoditi. Theo je također očekivao da će Jaglac i neki od Gumbovih najbližih pouzdanika biti nazočni, ali tu su bili samo goblini. Spazio je Kvaku i neke druge iz logora, ali bilo je kudikamo više nepoznatih lica, ozbiljnih goblina divljeg izgleda u svečanim bojama, mnogi od njih naoružani. U središtu sobe, pred sagom punim posuda i zdjela za čaj, sjedio je Mulj Buba Gumb. Bio je odjeven u bijelo, poput Thea; izgledao je kao indijski sveti čovjek koji presjeda svojim ašramom. Ustao je kad se Theo približio, pružajući mu ruku s čaporcima. "Dobro došli, Theo Vilmos. Lijepo od vas što ste došli. Bojao sam se da se nećete osjećati dovoljno dobro te da će ovo biti jadna oproštajna gozba bez najvažnijeg gosta." "Ali... pa, da budem iskren, nisam sto posto siguran da se vraćam." "Ah." Gumb sjedne i naloži goblinu pokraj sebe da natoči Theu čaja. Taj je goblin izgledao više poput ratnika nego sluge, ali učinio je ono što se od njega tražilo. Kad je Theo popio nekoliko gutljaja iz ljubaznosti i dopustio da mu u tanjur natrpaju raznolike poslastice - bacio je brz premda skriven pogled da se uvjeri kako nijedna nije sadržavala poljske miševe - nagnuo se naprijed. "Gdje su Jaglac i ostali?" "Caradenus je u žalosti", objasni Gumb. "Molio je da ga se ispriča." "Sigurno je jako volio svoju sestru." Gumb ga je dugo promatrao, a onda kimnuo. "Da. Volio ju je." Theo nastavi: "Zapanjen sam što sam živ. Iznenađen sam što nas je toliko preživjelo. Jeste li znali da će ovako ispasti?" Gumb ponovno pokaže nešto od svoje stare, lukave ćudi. "Ako vam kažem da jesam, hoćete li obećati da ćete ispričati tu priču svima koji to zatraže? Tada će me povijest pamtiti kao genijalnog taktičara - još jednog lorda Ružu. Ali da budem iskren, hm, nisam. Nadao sam se. Jaglac i ja smislili smo najbolji mogući plan. Znali smo da će se goblini boriti nakon što je štap bio slomljen - da je gnjev mojeg naroda prejak da bi ga se obuzdalo nakon prekida ugovora. Ali jesmo li bili sigurni da će se i ostali pridružiti, da će ulice biti pune nezadovoljstva i bijesa? Ne. Mogli smo samo učiniti ono što smo morali i nadati se najboljem." "Ali znali ste da Mrki mogu ubiti zmajeve." Gumb se opet nasmiješi. "Znao sam da mogu, da, ali čak se i to može nazvati kockanjem, a svatko zna da mi goblini, premda se volimo kockati, nismo uvijek dobri u tome." Okrenuo se prema goblinu sa svoje lijeve strane, čiji je kostim bio načičkan perjem i nakitom od perlica. "Vidra, dok si živio u brdima, ubio si zmaja, zar ne?" Goblin pogleda Thea, a onda protrlja svoj dugačak nos. "Da. Moji ljudi su me zvali Crvokoljač." "Koliko je velik bio?" upita Gumb. Vidra razmisli na trenutak, a onda široko raskrili ruke. "Ovolika krila", rekao je. "Jedan od većih." Vratio se svom ozbiljnom žvakanju. "To bi značilo daje Vidrin slavni trofej... hm... oko deset ili dvanaest stopa dugačak." Gumb se nasmije. "Vidite, čak i Mrki imaju malo iskustva s velikim crvima. No ponavljam, mogli smo se samo nadati da će strijele namočene otrovom u njihovim očima i mekim vratovima imati isti učinak kao na njihove mnogo manje rođake." "Moj Bože! I vježbali su za to prvi put?" "Rat je često takav", reče Gumb. "Sad jedite. Postavio bih vam još pitanja o onome što ste čuli i vidjeli, o onome što vam se dogodilo. Posebno o Odstranjivaču. Ono malo što sam čuo veoma je iznenađujuće." "Ali vi ne jedete." "Postim", objasni goblin. "Ali hrana je vrlo dobra. Jedite. Dugo ste spavali i mislim da vam treba."

249

Theo je doista bio jako gladan, i premda su mu mnogi okusi bili nepoznati, hrana je bila dobra. Dok je odgovarao na Gumbova pitanja trudeći se prisjetiti redoslijeda zbivanja - morao se vratiti natrag nekoliko puta kad bi shvatio da je izostavio neku važnu pojedinost - zaključio je da su mu se goblinska hrana i goblinska glazba, da nabroji samo dvije neprijeporno strane stvari, počele činiti gotovo običnima. "Dakle, vi ste sami bili ključ", napokon će Gumb. "Samo oruđe." "Ne. To je bila Kukurijekova velika pogreška. Smatrao vas je takvim, ali vaš um i vaše srce na kraju su ga slomili. A sad ću vam postaviti isto pitanje kao i vi meni. Jeste li znali da će Irrha uzeti dijete ako ne bude mogao uzeti vas?" Theo slegne ramenima. "Kao što ste i sami rekli - nadao sam se. Nisam imao puno vremena da o tome zamišljam. Samo sam se sjetio nečeg što je Dowd rekao o tome kako su podmetnuto dijete i smrtno dijete s kojim ga se zamijeni nekako povezani. Nisam to zapravo shvaćao, ali nije bilo mnogo drugih opcija. Uz to, iznenada sam shvatio da bih radije da me uhvati koja od onih vodenih žena nego onaj stvor." "Bio je to izbor između brze smrti od vatre i polagane smrti pod vodom", zamišljeno će Gumb. "Vele da onaj koga odnesu vodeni dusi na kraju zavoli svoje uznike prije nego što umre." Utihnuo je na trenutak, a onda stresao glavom. "Previše smo pričali o smrti. Pripovijedajte mi još o vašem svijetu. Ovo je gozba, naposljetku! U posljednje sam vrijeme prečesto u društvu svojeg naroda, premda ga mnogo volim. Pripovijedajte mi o vašem svijetu koji je tako nedavno izbjegao strašnu sudbinu, koje vjerojatno nije bio ni svjestan." "Nadam se - ne bih se volio vratiti i zateći se usred novog srednjeg vijeka." Theo zastane. "Samo još jedno pitanje za vas ako vam ne smeta - nešto još ne razumijem. Rekli ste da su goblini bili spremni uzvratiti borbu, a čini se da je jedino što ih je držalo u vlasti Cvjetnih lordova bio pogodbeni štap. Zašto ga netko nije prije slomio? Zašto ste vi bili prvi?" Gumb mu uputi podrugljiv pogled. "Vi zbilja želite još jednu goblinsku priču? Vrlo dobro - noćas vas ne mogu odbiti. Pokušat ću biti kratak. Odgovor je prividno jednostavan, Theo. Kao prvo, većina goblina nije znala gdje se štap čuvao. Pretpostavljali smo da je mogao biti skriven u nekoj dubokoj i dobro čuvanoj riznici. Nije nam palo na pamet da su Cvjetni lordovi znali tako malo o nama, ili marili tako malo za opasnost koju smo im predstavljali, da nisu shvaćali kako nas samo naša sveta riječ obvezuje prema njima - obećanje naših predaka u obliku pogodbenog štapa. Sam mi je Jaglac rekao gdje je. Njemu je to bio, hm, običan kuriozitet, nešto na što je nabasao u prašnjavim stražnjim sobama Parlamentarnog muzeja dok se bavio svojim studijem prava i povijesti. Kad mi ga je spomenuo, godinama nakon što ga je vidio, shvatio sam točno o čemu je riječ i počeo planirati." "Ali netko je morao znati - kakav goblinski kućepazitelj ili netko? Zašto ga nitko dosad nije uzeo? Zašto ste ga baš vi slomili?" Gumb je na trenutak šutio. "Pretpostavljam da je to malo sramotno, na neki način, da se nitko prije mene nije usudio to učiniti. Da, možda su neki znali, ali također je istina da se nitko nije želio suočiti sa smrću koja bi rezultirala razvrgnućem tog ugovora." Theo nije shvaćao. Goblini su djelovali vatrenije od toga: bilo je teško zamisliti ih kako trpe robovanje samo iz straha da će mnogi poginuti tijekom ustanka. Nikad neće zaboraviti divlje ratnike koje je vidio na Smiljevu trgu, kako mirno napinju lukove dok se krilate crne sjene obrušavaju na njih s neba. "Dosta o tome", iznenada reče Gumb. "Pozivam se na svoju povlasticu počasnoga gosta. Pripovijedajte mi priče o vašem svijetu, Theo. Pričajte mi o vašem životu. Nasmijte me." "Potrudit ću se." Potisnuo je misli o ratu i crvima, pokušao se sjetiti stvari koje su mu nedostajale u svijetu u koji će se vjerojatno uskoro vratiti. Pitao se hoće li Gumb shvatiti zašto je Johnnv Battistini, koji pokušava parkirati ukradeni sladoledarski kombi pod utjecajem halucinogenih gljiva, bio smiješan. Ispričao je priču. Gumb je shvatio, ili se barem pravio da jest. Činilo se da se bližila ponoć kad je napokon ustao da se pozdravi. Gumb je također ustao i zagrlio ga čudnim, žilavim zagrljajem, kakav Theo nikad nije iskusio. "Nedostajat ćete mi, Theo. Bilo je lijepo poznavati vas." "Pa, nemojte još mijenjati moju adresu u svojem notesu. Još se premišljam." "Ah." Gumb mu uzme ruku na trenutak i uperi u nju one kose, žute oči. "Što god učinite, siguran sam da ćete, hm, zauvijek nositi malo goblinske glazbe sa sobom." Ispustio je Theovu ruku. "Neka vam je sa srećom, Theo Vilmos." "To mi se više sviđa od onoga što ste mi rekli kad smo se posljednji put vidjeli. Kako je ono bilo? Nešto kao... nikome od nas ništa nije obećano osim našeg posljednjeg daha." "Tako nešto, da. Laku noć." Nitko ga nije čekao pred kućom na mostu. Kumar i Jabučnica odavno su se povukli na spavanje - bio je to osobni sporazum koji Theo još nije mogao potpuno shvatiti - ali u logoru na obali rijeke bilo je dovoljno vatri i baklji, da ne spominjemo blistave zvijezde, da mu olakšaju povratak. Nešto gaje kopkalo dok je hodao, nešto u načinu na koji je Gumb pričao, stvari koje je rekao. Bilo koje druge noći Theo se ne bi osvrtao na to, ali bio je potpuno trijezan; nije pio ništa osim goblinskog čaja, te je mogao ili misliti na to ili na svoje još prilično nesređene planove. Nisam smrtnik, ali razmišljam kao takav - stoga, kamo pripadam ? A ako se ne vratim u smrtni svijet, hoće li opozvati oproštajnu gozbu? Bio je prepun pitanja i u gotovo nostalgičnom raspoloženju prema minulim danima, prema sretnom

250

neznanju o povratku kući pijan i prazan. Evo još jednog pitanja: zašto mije Gumb priredio oproštajnu zabavu i pozvao gomilu divljih goblina koje uopće ne poznajem? Možda je to bio samo goblinov čudan, poluformalan način govora, ali tema je iskrsnula nekoliko puta, uključujući Gumbovo stavljanje točke na razgovor o slamanju pogodbenog štapa pozivanjem na povlasticu počasnoga gosta. Ali ako je oproštajna gozba bila za mene, nisam li ja bio počasni gost? I tada je odjednom sve sjelo na svoje mjesto, cijeli neobičan način na koji su se stvari odmrsile, svačija suzdržljivost i čudne primjedbe. Bila je to goblinska priča o štapu - on mije tako rekao. A one uvijek imaju rupu u sredini. Gumb je sam to rekao, ali Theo to nije prepoznao. "Nitko se nije želio suočiti sa smrću koja bi rezultirala razvrgnućem tog ugovora ", to su točno bile njegove riječi. Theo je pretpostavio da je mislio na smrt Gumbovih goblinskih sunarodnjaka u pobuni, ali govorio je o samome sebi. One bijele halje - nije bio sveti čovjek okružen svojim akolitima, nego osuđenik na smrt, ma kako poštovan, okružen svojim tamničarima. Svojim krvnicima. Theo je pretrčao logor što je brže mogao, ali kuća na mostu bila je zaključana, gornji prozori mračni. Lupao je šakama po vratima - nitko nije odgovarao. Napokon stari Kvaka iziđe iz jedne zgrade na trošnom mostu otirući oči - bilo zato što je spavao ili plakao, Theo nije mogao reći. Kad je napokon shvatio Theovo nesretno nesuvislo brbljanje, pokušao ga je odvesti natrag do njegova šatora. "Ništa ne možete učiniti", rekao je goblin. "Ništa. Takav je zakon. Gumb je to znao. Učinio je što je smatrao najboljim. Uvijek će ostati u nama - veliki junak." Theo se nije dao utješiti time i smireno otići. Činilo mu se kao da je izigran premda, ako ga je itko nasamario, to je bio on sam. Osjećao se kao da su ga na prijevaru lišili posljednje šanse da se oprosti. Kvaka je morao pozvati šest pomagača, goblina i vilenjaka, čak i jednog divovskog tjelesnog čuvara kojeg Theo nije prepoznao, da ga na silu odnesu u njegov šator k Poppy. Jedino o čemu je mogao razmišljati, jedino što je bol činilo trunčicu blažom, bilo je da je to bio lakši izlaz za Gumba jedan manje suzan oproštaj, jedna šansa manje da sluša nekog tko traži nemoguće. Poppy, dijete hladne kulture i okrutne obitelji, nije pokušavala olakšati situaciju; otrov je bio otrov, znala je, i morao se iznojiti. Držala je Thea u naručju dok je plakao, stenjao i vikao, sve dok ga, iscrpljenog, napokon nije obuzeo san.

Granice čarolije S prvom jutarnjom svjetlošću pošao je Caradenusu Jaglacu, koji ga je pozvao u svoj šator - bio je i raskošniji i oskudniji od Theova ili od bilo kojeg boravišta na obali rijeke. Činilo se da jednostavni život odgovara Cvjetnoj čeljadi: poput Gumba, Jaglac je od saga mogao napraviti prijestolje. Slušao je Theovu strastvenu molbu dugo, ali je napokon podignuo dugoprstu ruku da ga zaustavi. "Moraš me saslušati, Theo Vilmos, molim te. Dugujemo ti mnogo, ali nitko ti ne duguje ovo. A čak i da je moguće, ne bih ti to mogao ispuniti. Nemam tu moć. Nemam više nikakvu moć, barem ne onu koja dolazi s privilegijama i rođenjem. To se možda vrati - mi Cvjetne obitelji još posjedujemo mnoge resurse, a mislim da se svijet neće tako potpuno preokrenuti kao što neki vjeruju - ali i da sam mogao, ne bih se upletao i pokušao promijeniti stvari. Gumb je izabrao ovaj put znajući cijelo vrijeme što će mu se dogoditi, bilo nakon pobjede ili poraza. Bila je to njegova volja i njegova želja." Jaglac na trenutak spusti pogled. "Ali najviše od svega, Theo... već je prekasno. On je mrtav. Vijeće njegovih suplemenika sinoć ga je pogubilo." Dugo je Theo samo sjedio otirući suze iz očiju, otečenih od plača, nastojeći da u cijelosti ne izgubi razum. "O-on je rekao... da si u žalosti", Theo na kraju uspije protisnuti. "M-mislio sam da je mislio... na tvoju sestru." "I zbog nje, ali nju sam već odavna izgubio. Gumb je bio moj brat iako potječemo iz različitih svjetova i naroda. Bio je moj prijatelj." Theo pogleda Jaglačevo ukočeno bezizražajno lice. Maska Cvjetnog plemstva, naučio je, nije uvijek bila učinkovita. "Rekao je jednom da vas dvojica niste bili prijatelji, da niste mogli biti. Da ste bili previše različiti." Jaglac se doslovce nasmije; bio je to zvuk s poprilično boli. "Onda to samo dokazuje da goblin nije bio toliko mudar koliko se činilo." Theo obriše oči rukavom. Osjećao se prazno, izuzev boli u grudima. "Ja... mislim da mi se ovaj svijet više ne sviđa. Mogu li otići kući? Djeluje li i dalje... magija... znanost...?" Jaglac razmisli na trenutak. "Ne znam niti jedan razlog zbog kojeg se ne bi mogao vratiti u svoj svijet; sada se više ne moraš bojati neumrlog duha koji te progonio. Za to nije potrebna energija generatora, budući da nitko neće pokušavati skriti prolaz kao kad su te doveli ovamo, nego energija koju svi mi u Vilinju posjedujemo u nama. Uz malo školovanja, ne dvojim da bi i sam to mogao učiniti." Spojio je ruke u svojem krilu. "Nedostajat ćeš nam, Theo. Ako odeš, nećeš se moći vratiti - sve dok ne uspijemo poništiti Učinak Djeteline, koji je djelo velikog umijeća, provedeno u razdoblju kad je energija bila dostupnija." "Da budem iskren, trenutačno mi nije stalo do povratka." Ali stalo mu je do Poppy, iznenada je shvatio. Želio je da ona pode s njim, inače ništa neće imati smisla. Od kakve su koristi uspomene na junaštvo, na životne odluke, ljepotu i stravu ako ostavi iza sebe jedinu dobru stvar koja mu se dogodila? Pretvorio bi se u Eamonna Dowda, mrzovoljnog i žučljivog, a možda i malo ludog zbog svojeg gubitka. "Ostavit ću te sada na miru. Moram s nekim razgovarati."

251

"Idi u miru, Theo Vilmos." "I ti." Provirio je nakratko kroz šatorski zaklopac u veličanstveno jutro - ljepota Vilinja bila je zapanjujuća. Grad mu se ponovno činio, kao nekoć, čudesnim i natprirodnim; tornjevi nisu bili neboderi nego vilinski dvorci. Okrenuo se prema Jaglacu. "Hoćete li ovaj put bolje urediti stvari? Ovdje, mislim. U novom vijeku koji počinjete." Caradenus Jaglac nije se posve uspio osmjehnuti. "Nadam se. Možemo jedino pokušati." "Da." Podignuo je ruku, odjednom se osjećajući nelagodno. "Samo polako." Prešao je otprilike stotinu koraka kad se vilenjak kojeg nije prepoznao izdvoji iz gomile prolaznika i uhvati korak s njim. Pridošlica je bio tamnokos i od iste čovjekolike vrste poput Cvjetnih lordova, ali inače se ni po čemu nije isticao. Hodao je spuštena pogleda. "Želio sam se oprostiti", reče neznanac. "I reći da mi je žao. Počinio sam grozote. Imam o čemu razmišljati." Theo strese glavom. Zašto su svi toliko bili upućeni u njegov posao? "Oprosti, poznajem li te?" Neznanac se osmjehne još ne gledajući Thea u lice. Imao je pogrbljena ramena kao da nije htio da ga itko primijeti, što je bilo čudno s obzirom na to da ionako ni po čemu nije bio poseban. "Ispao si prilično mudar, zapravo - divim se onome što si izveo s vodenom nimfom. Mislim da to nije samo tvoje pravo naslijeđe izbilo na površinu. Ima se što reći i za odgoj među smrtnicima, naposljetku - počinjem misliti da smo nekako čvršći od vilenjaka. Usput, zovu li te sada Theo Ljubičica?" "Stani malo - tko si ti?" Zgrabio je muškarca za ramena i okrenuo ga. Čovjek mu uzvrati pogled, ali čak i licem u lice bio je nepoznat. Neznančevo držanje odavalo je nekog tko je spreman pobjeći, ali lukav smiješak treperio je na rubovima njegovih usnica. "Još nisi skopčao? Možda sam te pogrešno procijenio." "Dowd?" Činilo se nemogućim, ali odjednom je mogao čuti prizvuk onog mekog, napregnutog glasa kako dopire iz tog kudikamo običnijeg grla. "Ali ti si mrtav! Vidio sam te kako umireš!" "Hajde, Theo, to je mogao biti govor iz stripa o Flashu Gordonu. Vidio si tijelo kako umire. To mi se već jednom dogodilo, kao što znaš, i preživio sam. Otad sam proveo godine pokušavajući se ojačati kako bih na kraju mogao prijeći u drugo, manje... neugodno... tijelo od Odstranjivačeva. Kako je ispalo, bio mi je potreban svaki trenutak vježbe." Ispružio je ruke kao netko tko je upravo izveo veličanstven mađioničarski trik - što je, očigledno, i bio. "Kad je moje tijelo umrlo, sklonio sam se u jednog Kukurijekova stražara. Nije bio posebno dobar čovjek, ali svejedno se ne ponosim što sam ga istjerao iz vlastite kože. Tijelo i ja uhićeni smo na brijegu nakon što su Kukurijek i Čudovišno Dijete umrli bježali smo, dakako - ali pustili su nas nakon nekoliko dana. Ovaj je momak službeno vraćen na dužnost pa sam izvan opasnosti. Nema stvarne krivnje koja ti se može prišiti zato što si bio pješak u gubitničkoj vojsci, ili čak jedan od osobnih tjelesnih čuvara Nidrusa Kukurijeka. Pa me eto tu. Mislim da ću krenuti do Jasena ili Breze, početi ispočetka. Erephine je sada mrtva. Imam o čemu razmišljati." "Trebao bih te predati Caradenusu Jaglacu - on je tamo iza. Ili te ubiti vlastitim rukama!" Theo se borio s premoćnim osjećajem nestvarnosti: bio je to drugi put što razgovara s Eamonnom Dowdom, oba puta nakon što je otkrio da je čovjek živ izvan svake logike. "Pomogao si ubiti naše dijete. Moje i Catino." "Ne mogu ništa reći osim da mi je žao. Da, asistirao sam Kukurijeku pri izvođenju čarolije. Ludilo je utjecalo na sve što sam činio, moja očajnička ljubav i gnjev što sam prevaren. Mislim da je sada minulo. Svakako gledam na stvari mnogo jasnije. Ali možda je to samo utjecaj novog tijela." "Ipak, ne mogu dopustiti da odšećeš." "Da, možeš, i hoćeš. Jer ako to ne učiniš, bit ću prisiljen uzeti nečije drugo tijelo da pobjegnem - ne tvoje, nego nekog ni krivog ni dužnog. Nećeš me zaustaviti, ma što pokušao. Skakat ću iz tijela u tijelo ako budem morao i mnogi će umrijeti bez potrebe." Theo je buljio u neznančevo lice. Osjećao se umorno i loše. "Dakle, moram te pustiti?" "Da, moraš. Zapravo, odmah odlazim." Tamnokosi se vilenjak okrene i udalji uskom ulicom između redova klimavih boravišta, šatora i prigradnji, malom glavnom cestom krcatom vilinske čeljadi svih oblika i vrsta koja je razgovarala, trgovala i živjela svoje živote. Ubrzo se Eamonn Dowd izgubio iz vida među ostalim izbjeglicama. Poppy nije bila u šatoru kad se Theo vratio. Bio je pun korisnih argumenata, gomile uvjerljivih razloga zašto se trebala vratiti s njim u svijet smrtnika, ali odjednom mu je sve to postalo besmisleno: zapravo, bio je ošamućen. Stvari su postale previše čudne. Dowd je bio mrtav ali se vratio. Mulj Buba Gumb je bio mrtav ali se više neće vratiti. To je bio prikaz životne nepravde u najkraćim crtama, a stanje u Vilinju nije se mnogo razlikovalo od onoga u svijetu smrtnika. Nema velike razlike između jednog i drugog što se tiče najvažnijih stvari - ne zapravo. Sjedio je dugo na vratima zureći u oblake i igru svjetla na nebu, osluškujući gungulu logorskog dnevnog života. Činilo se da je djece više nego prije, ili im je barem bilo dopušteno da prave više buke. Djeca uvijek zvuče isto, pomislio je. Bez obzira na to odakle dolaze, kojim jezikom govore, imaju li lisičje uši ili žute kozje oči ili... uvijek zvuče isto. Bio je to lijep zvuk, shvatio je. Zbogom Gumbe, pomislio je. Pretpostavljam daje to tvoj epitaf-zvuk djece koja se igraju. Goblinske djece, vilinske djece. Ima i gorih stvari koje možeš ostaviti za sobom. Uto je začuo slabašan zvuk; tri su lica gledala, jedno s velike visine. Ono najbliže lice najviše ga je prenulo, goblinsko lice, budući da je upravo mislio na Gumba, ali nije vidio nijedno od njih otkad se vratio s dna jezera te mu je trebao djelić sekunde da se sjeti imena.

252

"Streedy Kopriva! I gospodična Bodac, i Vješalica. Kako ste?" Činilo se da visoki vilenjak kuštrave kose nije ništa bolje povezan sa stvarnošću nego prije pada starog poretka, ali je barem bio staložen i veseo. Pružio je dugoprstu ruku da pomogne Theu ustati. "Zdravo, Theo", rekao je, a obrazi mu porumene. "Poppy je tu. Ne samo u mojoj glavi, nego tu. Svaki dan." "Znam. Dobro te vidjeti, Streedy." "Ona je draga." "Da, draga je." Okrenuo se prema ostalima. "Dakle, svi smo preživjeli, ha?" "Više-manje", reče pooka, a onda se nagne prema njemu i snizi glas. "Ali eedy-Stray još ne zna za ba-Guma, ako shvaćaš na što mislim, pa pripazi što govoriš. To će ga pogoditi, a htjeli bismo da ima žicu oko zgloba kad otkrije kako bi bio uzemljen i kako ne bi zapalio cijeli logor ili nas sve pretvorio u leptire ili nešto slično." Opet se uspravila. "U svakom slučaju, Vješalica želi s tobom o nečem razgovarati, a ja i Streedy odlučili smo mu se pridružiti i pozdraviti te. Pa, kako ide, cimeru? Čujem da si bio prilično zaposlen." Theo slegne. "Ne svojim izborom. Zapravo, gotovo ništa od toga nije bio moj izbor." "Svejedno, ptičice javljaju da si susreo Glavnu Facu osobno." "Glavnu Facu...?" Na trenutak je pomislio na Gumba, malog tanašnog Gumba koji mu pruža onu posjetnicu na autobusnoj postaji, i uzdahnuo. "Oprosti, tko bi to trebao biti?" Gospodični Bodac trebao je trenutak da odgovori, dok je plamenom iz vrška svojeg prsta palila ružnu cigaru boje izmeta. "Glavna Faca!" rekla je kroz oblak dima. "Pa, Robin Dobrica. On ti je više-manje junak mojeg naroda. Kraljeva desna ruka je nekoć bio. Najslavnija pooka ikad. Kakav je?" Theo se pokuša prisjetiti, ali mnogo toga se dogodilo otkad se vozio na crnoj splavi. "Tužan. Mudar, pretpostavljam, koliko sam mogao vidjeti. I smiješan, na neki način. Nije baš volio Kukurijeka." Gospodična Bodac veselo kimne. "Narodski čovjek. Pitam se gdje je." "Nitko ne zna?" Pooka nije djelovala prilično zabrinuto. "Sad kad Kukurijeka i ostalih više nema, nema ni čarolija sputavanja. Vjerojatno plovi negdje s kraljem ili kraljicom. Uživa u dobro zasluženom odmoru." "Misliš da su još živi?" Pooka se opet nagne naprijed, donoseći sa sobom maglu duhanskog dima od kojeg bi i hijena zaškiljila. "Naravno da jesu. Takva se čeljad ne da ubiti. Oni su poput zvijezda, Mjeseca. Poput poreza." Uspravila se i srdačno pljesnula Thea po leđima, zamalo mu iščašivši lopaticu. "Sad moramo ići. Hajde, Streedy, idemo isprepadat neke nove pridošlice. Theo, žao mi je što čujem da odlaziš, momče - htjela sam te naučit kako se kukcoboj igra za novac, što bi ti bila utjeha u visokoj starosti." Vješalica je šutke sjedio sve dok gospodična Bodac nije zviždeći nestala niz blatnu cestu između redova šatora, a Streedy Kopriva klipsao za njom poput rode koja slijedi štene buldoga koje je zamijenila za svoju majku. Goblin trepne, a onda pogleda Thea gotovo stidljivo. "Vidio si ga sinoć. Kakav je bio?" Theo načas bijaše zbunjen tim pitanjem. Shvativši o komu je riječ, ponovno ga je zaboljelo u grudima. "Nisam siguran da želim o tome sada govoriti." Vješaličini prsti s čaporcima sklope se oko njegove ruke - nježno ali s dovoljno sile da Theo ne poželi da ga goblin ikad pošteno zgrabi. "Molim te." Sjetio se tog malog momka dok se grčio na podu Elizijske kuće uzevši pravi otrov kako bi ostvario Gumbov očajnički plan. Očajnički plan koji je zapravo upalio, podsjetio se Theo zadivljeno. "Bio je... dobro. Vrlo dobro, s obzirom... s obzirom na ono što je slijedilo. Razgovarao je o onome što se dogodilo. Zamolio me da mu pripovijedam priče o svojem svijetu." Vješalica je opet gledao u pod. "Volio bih čuti te priče jednog dana." Ali ja neću biti ovdje da ih pričam, pomisli Theo. "Nadam se da ću imati prigode da ti ih ispričam. Jesi li ga poznavao?" "Ne dobro. Samo izdaleka. Ali bio mi je važan, na neki način. Bio je moj otac." Theo ostade bez daha. "Ti... ti pod tim ne misliš na, kao, nekog duhovnog oca, zar ne?" napokon je izustio. Vješalica polako strese glavom. Zamah njegova nosa dok je to radio trebao je biti groteskan, čak i komičan, ali samo je podsjetio Thea na neobičan svijet u kojem je bio, u kojem je postojalo još toliko toga što nije razumio. "Začeo me. S mojom majkom. Na uobičajen način." "Moj Bože, a ti si ga samo znao izdaleka? Zar nisi s njime razgovarao? Je li znao?" "Mislim da nije, iako me jedanput ili dvaput pogledao kao da ga je nešto u vezi sa mnom kopkalo. Ali bio sam samo plod jednog od njegovih ranih parenja pa mi nije prepoznao ime - nije ga nikad čuo. Moja ga je majka upoznala na goblinskoj akademiji. Bila je istjerana iz svojega gnijezda u sramoti kad sam se rodio bez oca, i pronašla utočište na selu." Nelagodno je slegnuo ramenima. "Sad to više nema veze. On je mrtav. On je junak. Ja sam Vješalica." Theo pomisli na svoje roditelje, svoju doživotnu borbu da spozna sebe spoznavši njih, da opravda sebe čineći ih odgovornima za sve u čemu su s njime pogriješili, ili što mu nisu uopće uspjeli učiniti. "To je sve? Zar ti nije stalo?" "I te kako mi je stalo. Zato sam želio da mi ispričaš o njegovim posljednjim satima. Upravo idem na pogreb, kao i svi ostali pripadnici mojeg naroda koji su ovdje, i želio bih imati cjelovitu sliku o njemu, ali to je sve. Ja sam jedan od njih, jedan od živih, a on nije. Naravno da mi je stalo, ali oduvijek sam živio svoj život bez njega." "Mogu li stranci ići na pogreb?" "To nije za tebe, samo za gobline. Zato se i oprostio s tobom na mostu, sinoć."

253

Čast, nazvao ju je Gumb, kad Theo nije shvaćao što pod time podrazumijeva. Sada jest. "Jesi li ga volio?" Vješalica podigne ruku, dotakne čelo u obrednoj gesti koju Theo nije znao. "Kao sin ili kao drugi goblin, ponosan na ono što je učinio?" "I jedno i drugo, pretpostavljam." "Onda, da." Vješalica ustane. "Ali danas je sunce opet svanulo, kao što to uvijek čini. Hvala ti na tvom vremenu, Theo. Sad te moram ostaviti. Moram otići i pojesti svojeg oca." Theo je sjedio i gledao kako se udaljava, sitno stvorenje tamnog krzna koje postaje sve manje i manje. Čak i kad je Vješalica nestao iz vida, Theo je još sjedio na vratima promatrajući oblake i slušajući zvukove. Njih troje uzvratiše mu pogled: Poppy s izrazom slabo prikrivene zabrinutosti, Kumar znatiželjan ali suzdržan, a Jabučnica skrivajući ono što je osjećala iza jednog od najmanjih ali najkoncentriranijih izraza prezira. "Pretpostavljam da se pitate zašto sam vas sve pozvao ovamo", reče Theo. "Oprostite, ali to je šala, i to ne dobra jer sam vas doista sve pozvao ovamo. Malo sam nervozan." Pogledao je svoje ruke, stisnute zajedno kao da su se prsti jedne ruke bojali da će se oni druge ruke nekamo iskrasti. "Moram ti postaviti jedno pitanje, Kumaru. O vratima i prolasku tamo i natrag." Kumar Šaš kimne. "Predosjećao sam da ćeš se pitati, Theo. Odgovor je ne, još ne postoji način da se vratiš nakon što si ovdje jednom bio i otišao. Poništavanje Učinka Djeteline unazađeno je za više godina. Postojao je način povratka tvojeg ujaka, ali više nitko neće pokušati nešto tako strašno i opasno, a uvjeti se ionako vjerojatno neće opet pojaviti. Dakle, još jedanput, nema načina. Odeš li, gotovo sigurno odlaziš zauvijek." Theo se nasmiješi protiv volje. "To nije bilo pitanje koje sam namjeravao postaviti, ali hvala. Pitao sam se mogu li ljudi s druge strane - iz mojeg starog svijeta, smrtnog svijeta -još dolaziti ovamo? I mogu li opet nakon toga otići?" Kumar je bio iznenađen. Trebao mu je trenutak da odgovori. "Želiš reći, jesu li stvari još iste i s one strane? Da, pretpostavljam da jesu. Nismo imali posjetitelja od... otkad se sve dogodilo, a svejedno bi morao imati nekog s raspoloživim putem da ode po njih. Ali da, mislim da mogu." "Što je s tobom, Kumare? Uvijek si želio posjetiti svijet smrtnika. Jabučnica je iskoristila svoje izuzeće, ali ti nisi. Možda možeš otići na put. Kratak put, jer sam siguran da ne želiš dugo biti daleko od Jabučnice", - uputio je vilenici podsmješljiv pogled dok je isticao njezin nadimak, a onda se opet okrenuo prema Kumaru - "ali dovoljno da vidiš neke stvari iz prve ruke o kojima si dosad samo čitao. To ne mora biti odmah." Kumar pogleda Jabučnicu, a onda Thea. "Ali zašto?" "Zato što je ondje moj prijatelj po imenu Johnnv, zapravo jedini pravi prijatelj kojeg sam imao, a koji zaslužuje vidjeti ovo mjesto - ne biste vjerovali koliko bi on pošašavio za tim. Svidjelo bi mu se i goblinsko bubnjanje. Pa ako bi mi taj prijatelj mogao doći na produžen posjet - možda bih čak odlučio ostati, tko zna? Možda bismo mu mogli namjestiti ljudožderku Lutkicu - mislim da mi onda moj stari svijet uopće ne bi toliko nedostajao." Poppy je prva shvatila, ali samo zato što joj je to više značilo. "Želiš reći... da namjeravaš ostati?" "Ako ti doista, doista nije stalo da vidiš Golden Gate Bridge i posjetiš Kinesku četvrt, da. Možda jednog dana Kumar i njegovi znanstveni pajdaši otkriju kako će riješiti problem odlaska i dolaska, a onda ćemo moći i ondje neko vrijeme živjeti. Zapravo, bilo bi zabavno provesti te naokolo. Ali razmišljao sam o tome cijeli dan i shvatio da se nemam baš čemu vratiti. Moji su nedovršeni poslovi ovdje: doznati više o svojoj vilinskoj obitelji, o samom svijetu, držati na oku... stare prijatelje i poznanike. Da ne spominjem kako želim naučiti više o tome tko sam i što sam zapravo. A tu je i tona glazbe koju još moram čuti. Kladim se da postoji i ferisherska glazba, zar ne?" Kumar se nasmije. "Na neki način. Ako ti se sviđaju takve stvari. Većina pjeva o poljodjelstvu. I metenju." "Sigurno će mi se svidjeti. A vjerojatno ima i još luđih stvari koje moram čuti - divovska muzika, totalno munjena nimfska glazba s dna oceana, sve to samo čeka mene. Zar mi moj stari svijet može ponuditi išta bolje? Ne, shvatio sam da bih se vratio samo kako bih, što ja znam, ispunio želje svojih roditelja. 'Možeš uspjeti, Theo. Možeš postati netko i nešto.' Ali ja jesam postao netko i nešto - samo što sam to napravio ovdje. I moram priznati, zanima me što će se iduće dogoditi u ovom novom svijetu koji svi žele izgraditi." Poppy mu se primakne i čvrsto stisne njegovu ruku. "Pomoći ćemo, Theo. Ti i ja. Pomoći ćemo ga izgraditi." "Da, možda hoćemo. Ako sam išta naučio, to je da mi glazba ide bolje od ičega drugog. Političar svakako nisam." Jabučnica se zahihoće. "Ne, to svakako nisi, mladac." "Ali kudikamo je najvažnije da ovdje imam prijatelje - prave prijatelje. Nedostajat će mi neke stvari iz mojeg starog svijeta - sunce na kalifornijskom drveću u listopadu, to je gotovo jednako dobro kao bilo što ovdje. Magla koja se šunja s brda i slično. Ali nema mnogo ljudi koji su mi potrebni a koji već nisu ovdje." Okrenuo se i poljubio Poppy. Ona mu uzvrati poljubac, a u mirisu njezina daha i miloduhu njezine kože znao je da bi mu, gdje god živio, to mjesto uz malo sreće moglo postati najbolje od svih. Uz veliki napor napokon se otrgnuo i pogledao, pomalo postiđen, prema mjestu gdje je Kumar još sjedio s Jabučnicom na svom ramenu. Oboje su mu se smiješili. "Nećeš ništa naslijediti, znaš", reče Kumar, zadirkujući. "Samo zato što ostaješ ne znači da ćeš automatski postati junak, a svakako nećeš biti bogat. Više nije preostalo ništa od bogatstva obitelji Ljubičica. Sve je otišlo u Kukurijekovu imovinu prije mnogo godina, a njegov će imetak vjerojatno konfiscirati novo vijeće i prodati da pomogne financirati izgradnju." "Nisam ga ni htio", veselo će Theo. "Sve što od svoje vilinske obitelji želim u naslijeđe jest malo podataka. Možda mi možeš pomoći u tome. Što se novca i imetka tiče, pa, živim u šatorima gotovo otkad sam ovamo stigao. Čemu

254

promjena?" Nešto mu iznenada sine. "Upravo sam shvatio da postoji jedna stvar koja mi nedostaje. Kumare, ako se vratiš u moj svijet da dovedeš Johnnvja u posjet, bi li mi mogao nabaviti još jednu kožnatu jaknu? Oh, a mogao bi dovesti i moj motor." Kumar Šaš prevrne očima. "Neće ovdje raditi, Theo. Mehanizmi iz svijeta smrtnika ovdje ne funkcioniraju." "Ne. Ali će svakako izgledati kul." Jabučnica je imala zadnju riječ, kao i obično. "Misliš kao kad si ušetao u frižider, momče?" Njih je četvero izišlo na žarko svjetlo zvijezda u potrazi za jelom i pićem. Nitko nije završio tugovati i svi su imali ožiljke, no sada su, ne izustivši ni jednu riječ o tome, dijelili neko razumijevanje. Dok su hodali, Theo odjednom utihne. "Oh", reče napokon. "Opa. Upravo sam nešto shvatio." "Što?" Poppy se privije uz njega. "Ionako se ne bih mogao vratiti u svijet smrtnika - ne dok ne poprave Učinak Djeteline. Mi svi pričamo kao da sam odatle stigao na prvom mjestu, ali nisam. Došao sam odavde. Kad sam bio dijete. Prema tome, iskoristio sam svoje izuzeće." Okrenuo se prema Jabučnici. "Ti me nisi vodila odnekud kad si me izvukla iz one kolibe. Vraćala si me kući." "U pravu je", reče Kumar. "Nismo se toga sjetili." "Ah." Jabučnica se nasmiješi. "Vidiš? Čak i kad nemam pojma što radim, znam što radim." "Drago mi je da si donio svoju odluku prije nego što si to dokučio", reče mu Poppy. "Dom." Theo odvagne riječ na trenutak, a onda je primi za ruku i nastavi hodati. Nakon nekog vremena počeo je pjevati. Poppy mu se pridruži, a glasovi im se ljupko stope sve dok se ferisher i vilenica nisu uključili i učinili pjesmu urnebesnom, predivnom i šašavom. Mislim da shvaćam, zaključi Theo, gledajući kako mu prijatelji nasmijavaju jedni druge sve do suza. Jabučnica je zamalo ispala iz Kumarova džepa, a Poppy se držala za Thea da i ona ne ljosne na pod. Doista je moguće pronaći Sretan Kraj. Samo ti treba malo sreće, a onda je na tebi da to i ostvariš. Iz dana u dan.

KAZALO Osoba, mjesta i stvari Akcizori - "antismrtna" politička stranka, također zvani Kukolj Alma - sestra Eamonna Dowda Anna (Dowd) Vilmos - Theova majka Aodhova harfa - glazbeni časopis Ardenski obavještajac - vilinski časopis Auberginnie - vilenica, nekoć zvana Patlidžana Baka Dowd - Theova baka po majci, sestra Eamonna Dowda Banka rovaša - osobni novčani račun Bar Horizont - bar iz Theove prošlosti Battistini, John - Theov prijatelj, bubnjar Bauk - mitska vilinska vrsta, mala i neugodna Bedrinčeva uzvisina - dom nekih Jaglačevih rođaka, u Johinu Vrhu Bijelomakova akademija - Poppyna škola Bitka na Zlatnoj gori - bitka između štrajkaša patuljaka i Cvjetnih lordova Bitka Sumračnog zvona - slavna bitka iz posljednjeg Orijaškog rata Blizanci Buhači - pacijenti Cinijskih dvora Bodac, gospodična Frula - pooka iz Ulice Slijepe svinje Boggart - oštronosa vilinska vrsta Bojkamenje - mjesto između Ratnog brijega i Pištaline Borovica - pipničar u Klijalištu, zelenkaputska vila Božić - noćni klub u Kukurijekovoj kući Božikovinina kruna - jedno od polja Vilinja, također zvano Božikovina Božuri - vilinski klan, saveznici Sunovrata Breskvina Koštica - vilenica, prijateljica Jabučnice Breskvina Mačića - vilenica, prijateljica Jabučnice Breza - jedno od polja Vilinja Broceliande modra - pjesma koju Streedy voli Bršljanov vijenac - polje u Vilinju, također zvano Bršljan Bunikin trg - trg pred kućom Kužnjaka Capelthwaites - vilinska vrsta koja mijenja oblik Cesta krijesova - blizu Bedrinčeve uzvisine u Johinu vrhu Cinije - nekoć bogata i moćna kuća, sada spala na niske grane Cinijski dvori - sada sanatorij, dom Erephine Jaglac

255

Čep - goblinski glazbenik Čestoslavica - vilinski "junak"; Jabučnica ga uspoređuje s lordom Ružom Četvrti - gruba spiralna podjela Grada, prostiru se od "najsvjetlije" na rubu do "najtamnije" u središtu Grada: Svitanje, Jutarnje nebo, Prijepodne, Sunčeva svjetlost, Duga sjena, Zalazak, Sumrak, Smiraj, Večer, Mjesečina, Ponoć Čičak, Zapuh - mrtvi ferisher u Saću Ču-ču - jedan od Gumbovih divovskih tjelesnih čuvara Čudovišno Dijete - nužan sastojak iznimno pogubnog plana Dano - član Theova benda Delphinion - mjesto Kokotićeva teritorija Diverzantski park - javni park u četvrti Smiraja Divlja šuma - izraz za ono što je Vilinje bilo u svojim najranijim danima Divuza - vođa odjela elektrane, urisk Dobbiji - vilinska vrsta koja se bavi poljodjelstvom Dobrica, Robin - najslavnija pooka od svih, sada lađar Domaći - vilinska vrsta, često u kućnoj službi Donnus - Drusillin mladić, školuje se za iscjelitelja Doonie - konjolika putna vilinska vrsta Dowd, Eamonn Albert - Theov praujak Drevna Noć - kaotična sila Drusilla - Poppyna prijateljica koja živi u Prijepodnevu Drveće - tajanstveno Drevno drveće u središtu Vilinja Duboka Jama - koboldski grad ispod Novog Erevvhona Dvanaest Drveća - grad u Lijeski Elizijska kuća - upravno središte Vilinja Fachan - vilinska vrsta Ferisher - vilinska vrsta koju uglavnom privlače kućanski poslovi Floks - važna vilinska obitelj Glogova pustara - jedno od polja Vilinja, također zvano Glog Gnomi-kucavci - vilinska vrsta iz podzemlja, srodna koboldima Goblini - vilinska vrsta, dovedeni u Grad kao fizički radnici Goblinski ratovi - ratovi između vladajućih vilinskih vrsta i goblina Gospa Breza - vila, pripadnica plemstva Drveća iz Gumbove priče Graba - dooniejski vozač lorda Kužnjaka Grahoričin juriš - povijesni trenutak iz posljednjeg Orijaškog rata Graničari - čuvari na Kokotićevu posjedu Gumeni Naprstkov orijaški tjelesni čuvar Hinky-punkovi - vilinska vrsta Hob - vilinska vrsta koju posebno privlače poslovi vođenja kućanstva Hobbani - još jedna vilinska vrsta koju privlači vođenje kućanstva, u srodstvu s hobovima Hobdrozd - još jedna vilinska vrsta u srodstvu s hobovima Hodkin - vilinska vrsta Hogboon - vilinska vrsta, vrlo mala i bodljikava Hopsica - jedan od Gumbovih divovskih tjelesnih čuvara Hortenzije - Cvjetni klan s kojim je Gumb imao formativno iskustvo Hrastove dveri -jedno od polja Vilinja, također zvano Hrast Hy Breasil - otok na Ysu Iglica - vlasnik restorana Stražarnica Imelina zelen - javni park Indeks tjelesnih sokova - jedan od testova provedenih na Theu u Sunovratovoj kući Irrha - drevni duh bolesti Ivančičina postaja - lokalna željeznička postaja klana Tratinčica u Jarebiki Jabučno Drvo - otac Jabučnice Jabučna Grana - majka Jabučnice Jabučnica - vilenica Jabučna Kora - brat Jabučnice, ozlijeđen Vratićevim nemarom Jacky Žednjak - Theovo lažno ime Jaglac, Caradenus - mladi nasljednik kuće Jaglaca Jaglac, Erephine - nijema kći jedne od vladajućih vilinskih obitelji Jaglac, Otho - lord Jaglac, glava jedne od Sedam obitelji James Macomber Eggles, zvan Kusonja Jim - vlasnik tijela koje je preoteo Irrha Jarebika, lord - pripadnik plemstva Drveća iz Gumbove priče Jasper - koboldski umjetnik, Jaglačev prijatelj Jedić, vrhovni zapovjednik - šef gradske policije Jenrette - cimer iz vojske Petera Vilmosa Johin vrh - jedno od polja Vilinja, također zvano Joha Joha, Memnon - lord Drveća, junak drevnog Ledenog rata Kamenika - mladi Cvjetni plemić oženjen za Poppynu sestru Laviniju Kaljužin prilaz - mjesto gdje je jedna od glavnih tržnica Grada Katedrala drveća - još jedno ime za drevno drveće u središtu Vilinja Katedralni nož - načinjen od kristala razorene Katedrale, otporan na mnoge čarolije Khasigian - Theov šef, cvjećar Killmoulis - vilinska vrsta koja živi u vodi Kilppie - sićušna vilinska vrsta Kiselmliječni put - ulica u središtu Grada Klecalo - nadimak koji su Theu nadjenuli domaći, zasnovan na

256

njegovoj visini Koboldi - podzemna vilinska vrsta Kockica - bivši tjelesni čuvar lorda Zimzelena Kod Ariela - kiosk s jelom na Postaji Polusjene Koegzistencijalisti - umjerenjačka politička stranka Kohler - detektiv za ubojstva iz San Francisca Kokotić, lord - glava obitelji Kokotića, akcizor Komuna Sunčeva oka - dom klana Tratinčica Kongregacijska dvorana koboldski restoran Kopriva, Streedy - kondenzator iz Lijeske Korijeni - Časopis za drijade - vilinski ilustrirani list Korporacija Zvončić-Slezenovac - dvije obitelji udružene u jednu od manjih kuća Kraj plime - nbđejska krčma Kralev, gospođa - susjeda Theove mame Kraljičin prsten - zvijezda Kratkohvat - polutrol, izbacivač u Klijalištu Krilosvijač - miješano piće koje sadržava liker od glogovih bobica Kucavčeva šetnica - turističko odredište u Gradu Kukavičji automat - vilinski pištolj Kukcoboj - kockarska igra koja se igra s kornjašima Kukolj - ustaljen naziv za političku stranku Akcizora Kukurijek, Antoninus - nasljednik lorda Kukurijeka, također zvan Anton Kukurijek, Aurelia - gospa Kukurijek, Nidrusova supruga, Antonova majka Kukurijek, Nidrus - lord Kukurijek, glava obitelji Kukurijeka Kužnjaci - jedna od Sedam obitelji Kužnjak, Aulus - lord Kužnjak, Prvi vijećnik Vilinja, glava Kužnjakove obitelji, Poppyn otac Kužnjak, Lavinia - Poppyna sestra Kužnjak, Orian - nasljednik kuće Kužnjaka, Poppyn brat Kužnjak, Poppaea - mlada djevojka iz vladajuće vilinske obitelji, „ poznatija kao Poppy Kvaka - stariji goblin, Gumbov pomoćnik Laney - prijateljica Catherine Lillard Lesnik - šumska vila, također zvana Šumski Duh Lijeskin prut - jedno od polja Vilinja, također zvano Lijeska Lillard, Catherine (Cat) - Theova djevojka Lillard, gospodin Tom i gospođa - Catherinini roditelji Loireag - vodena vila Lopočeva svaštarnica - prodavaonica u Gradu Lordovi Drveća - najstariji vilinski lordovi, prema Gumbovoj priči Lozika, Julia i Calpurnia - sestre koje je Poppy poznavala u školi Lutkica - div ljudožder, jedan od tjelesnih čuvara Tratinčica Ljiljan, Garvan - lord Ljiljan, glava jedne od Sedam obitelji Ljubavni napitak - droga Ljubičice - jedna od Sedam obitelji, uništena u posljednjem Cvjetnom ratu Mabon - vilinski žetveni praznik Madam Gorčika - nabavljačica osobnih usluga Maeve - još jedno ime za kraljicu Titaniju Mariposa - cesta na kojoj je smještena Theova koliba Marsh, Dennis i Stephanie - par koji je kupio kuću Theove majke Medo - div ljudožder, Lutkičin brat, jedan od tjelesnih čuvara Tratinčica Medvjeđa šapa - krojački obrt Međudomenski cestovni sustav - cestovni sustav sagrađen prema zapovijedi Parlamenta Cvjetova Metvulja (potka), Semellus - bivši vlasnik Klijališta Mighty Clouds of Angst - Theov bend Mišjakinje - vilinska obitelj Mjesečev brendi - opojno piće od rose Mladi pupoljci - vilinski ekvivalent Izviđača Mlječika - droga Morgan - član Theova benda Most Zimskih dinastija - turistička lokacija u Gradu Mrazoledni park - park nedaleko od Sunovratove kuće Mrki - divlji goblini Mulj Buba Gumb - goblin Munjko - vila za koju vele da uzrokuje udare, i koju također smatraju maloumnom Naprstak - vodeća plemićka vilinska kuća Naprstak, Malander - sin jedne od važnijih kuća Vilinja Naprstak, Viorel - lord Naprstak, glava obitelji Naprstak Narcis - vilinska kuća, dio klana Sunovrata Nepojedeni - goblinski izraz za one koji nisu goblini Novi Erewhon - ime koje je Eamonn Dowd nadjenuo Gradu Novobrdska kuća - dom Parlamenta Vilinja, na Smiljevu trgu Oberon - kralj Vilinja Obitelj Jabuka - Klica, Kora, Sjeme, Pup, Stablo, Džem (samo su neki članovi te obitelji) Odstranjivač Neugodnih Zapreka - vilinski plaćenik i mešetar informacijama Okrug Polusjene - područje na kojem su Polja Polusjene Okružni mačevi - lokalna vilinska policija Oonagh - zlatni novčić Orhidejino munjevito svijetlo - pivo Orijaški ratovi - ratovi između vilinskog svijeta i divova

257

O'Shaughnessv, Lizzie - bivša zaručnica Eamonna Dowda Otmica iz Ardena - bitka između Cvjetova i raznih šumskih vilinskih vrsta Pamučasti brijeg - vrsta čaja Paradne vijesti - novine Parlament Cvjetova - vilinsko rukovodeće tijelo, sastaje se u •» Novobrdskoj kući Peg Powler - neugodna vodena vila Pentagramska ulica - glavna ulica u središtu Grada Percy Faun - junak iz Medine priče Pigwidgeonova jutra - susjedstvo na rubu Grada Pištalina - močvarni kraj izvan grada Pixie - male vile koje ne mogu letjeti Pixiejski prah - droga Plamenac, Mary - loireag, vlasnica Klijališta Pleter - domaći koji je prevario Vješalicu Plućnjak - upravitelj Cinijskih dvora Polevici - vrlo visoka, mršava vilinska vrsta koja može mijenjati visinu Polja Polusjene - putnički grad Polje - poluzemljopisna podjela Vilinja: Bazga, Bršljan, Trska, Loza, Lijeska, Glog, Hrast, Božikovina, Jarebika, Breza, Vrba, Joha, Jasen Pooka - nesputana vilinska vrsta Porotni sud - okružni vilinski sud Portulak - kompanijski liječnik u Tamnošumskoj proizvodnji LPB-a Posljednja vrata - mistični prolaz u Grad iz Dovvdove knjige Postaja Istokvoda-Vodengrad - željeznička postaja nedaleko od Ysa i lučkog područja Postaja Polusjene - željeznička postaja Postaja Zvjezdanog Okruga - željeznička postaja Potka-Iris, doktor - liječnikspecijalist u Kukurijekovoj službi Potka-Tratinčica, Rufinus - Vratićev rođak, Theov suputnik Povijuše - ustaljeni naziv za političku stranku Simbiota Pramen-djeve - vrsta vile Pravi Arden - najveća šuma koja je preostala u Vilinju Pravo srebro - dragocjen vilinski mineral Proljetni sajam - ulica blizu Elizijske kuće Proljetvodni trg - trg pred Naprstkovom kućom Prva neobična era - ranije razdoblje u povijesti Vilinja Purpurna Vrbica - jedna od manje moćnih vilinskih kuća Purpurna Vrbica, Ltd. - robna kuća u Pentagramskoj ulici Pušina - još jedna Cvjetna kuća Putnička banka - poslovnica utemeljena kako bi pomogla ljudima koji putuju između svjetova Queaus - sluga obitelji Kužnjak Raspon krila - za zaposlene majke - časopis Rašljačka akademija - internat za mlado Cvjetno plemstvo Riječna obala - krčma Rijeka Mjesectok - rijeka koja protječe Pištalinom i ispod Vilingradskog mosta Rolle, Kris - skladatelj u Theovu bendu Root - direktor Putničke banke Ruža, lord - slavni vilinski junak, posebno zapamćen po svojoj ulozi u goblinskim ratovima Ružičasti - nadimak koji je Lutkica dala Theu Samhain - praznik Sandra - kći glazbenika s kojom je Theo izlazio Savez Pepelnih ravnica - ekstremistička goblinska sekta Sedam obitelji - utemeljitelji razdoblja nakon posljednjeg rata s divovima: Sunovrat, Ljiljan, Jaglac, Sljez, Kukurijek, Kužnjak, Ljubičica Selkie - vodeni duh, sklon razigranom ponašanju Simbioti - "prosmrtna" politička stranka, također zvana Povijuše Sivovir - rijeka na granici Kokotićevih i Tratinčičinih posjeda Sjec-kamenje - kockarska igra Slanika - predradnik elektrane Sljez - jedna od Sedam obitelji Sljez, Malvus - lord Sljez, glava jedne od Sedam obitelji Sljez, Dalian - nećak lorda Sljeza Smiljev trg - trg na kojem su prostorije Parlamenta Cvjetova (u Novobrdskoj kući) Sphene - koboldska umjetnica, Jaglaceva prijateljica Spunkie - veliko vilinsko biće, raznovrsne vanjštine Spunkie Tim - tajnik s izgledom bradavičaste svinje Spunkie VValter - tajnik s izgledom guštera

258

Srebrnšuma - šuma koja dotiče Delphinion Srebrenruka, kraljica - goblinsko ime za kraljicu Titaniju Srijemuš, Holdfast - ferisherski filozof, autor Leće Smrtnika Stara Broceliande - jedna od najvećih šuma preostalih u Vilinju Stari vilingradski most - most iznad Mjesectoka, u Pištalini Starobrdske igre - vilinski praznični običaj Stolisnik, Cornelia - vilinska gospoda na Postaji Polusjene Stražarnica - restoran u kompleksu kuće Sunovrata Stršljeni - puške kojima se koriste Specijalci Sunovrat, lord - glava jedne od Sedam obitelji Sunovratova kuća - obiteljski kompleks u Četvrti Smiraja, sastoji se od Sunovratova, Zelenkadina i Narcisova toranj Svečani Brijeg - Kukurijekovi ladanjski dvori u Brezi Sviba, Findus nadzornik elektrane Svjetlosni plesači - prozračna vilinska stvorenja Šaš, Kumar - ferisher u službi gospe Zelenkade Šeboji - vilinska obitelj, prijateljski raspoloženi prema smrtnicima Šeboj, Tertius - prijatelj Eamonna Dowda, ubijen u posljednjem Cvjetnom ratu Školjka - naziv za vilinski mobilni telefon Šljapko - tehničar klana Kukurijeka iz roda domaćih Šupljikava - blijedi, čovjekoliki trolovi koji žive u špiljama Tamnošumska proizvodnja LPB-a - jedna od energetskih tvrtki lorda Kužnjaka Terenski specijalni policajci - elitna vilinska policijska jedinica Tihotap - kozolika vilinska vrsta Titania - kraljica Vilinja Tkalčev prilaz - mjesto gdje rade pauci Transmutacijski završni ispit -jedan od Kumarovih ispita na sveučilištu Tratinčice - plemenita vilinska kuća Tratinčica, Dvspurnia - jedna od vođa klana Tratinčica, Zenionova sestra Tratinčica, Zenion - jedan od vođa klana Tratinčica, Dvspurnijin brat Trg sedam cvjetova - turistička lokacija u Gradu Trubljin Vjetrodom - grad na željezničkoj postaji Tustonogi Jimmy iznimno spora i glupa vilinska vrsta Učinak Djeteline - ono što sprječava slobodno putovanje između svijeta smrtnika i Vilinja Ulica Glaistigove luke - ulica na granici između četvrti Sumraka i Istokvode Urisk - vila iz hladnih klima Velika Jarebika -jedno od polja Vilinja, također zvano Jarebika Veliki Brijeg - gdje su prve vilinske vrste živjele Vidra - divlji goblin na Gumbovoj gozbi Vilenice - male krilate vile Vilmos, Harold - Theov stric Vilmos, Peter - Theov otac Visibabe - vodeća vilinska obitelj, Sunovratovi saveznici Vječnost - sveučilište Vješalica - "poludivlji" goblin Voćnjakovo cvjetno saće - dom Jabučnice u četvrti Jutarnjeg neba Vratić, Quillius - rođak obitelji Tratinčica, također zvan grof Vratić Vrijesak - Vratićev dooniejski vozač Vrzino svjetlo - čaroban (ili "znanstven") način rasvjete Ys - velika vodena površina pokraj Grada Zajednički dah - glavni jezik Vilinja Zdenac zaborava -jedno od mnogih naziva za srce Vilinja Zelene žene - vrsta vile Zelenkada - vilinska obitelj, dio većeg klana Sunovrata Zelenkada, Aemilia - gospa Zelenkada, sestra lorda Sunovrata Zelenkada, Zirus - sin gospe Zelenkade, nećak lorda Sunovrata Zelenkaput - vilinska vrsta Zelenozuba Jana - zlonamjerna vodena vila Zijevalice - vilinska obitelj koja se dobro snašla u goblinskim ratovima Zimske dinastije - ranije razdoblje Vilinja Zimzelen, lord - stegovni vilinski lord Zlatooki - goblinsko ime za kralja Oberona Zlatice - obitelj udružena s kućom Kukurijek Zmijski Korijen - Kukurijekov stručnjak za zmajeve Zrcalna škrinja - vilinska naprava za komunikaciju i proricanje Zvončići - klan, saveznici Sunovrata

259

Žednjak, gospođica - domaćica u Poppynoj staroj školi Živičina avenija - cesta blizu Elizijske kuće Žutika - nadzornik elektrane Napomena: Ako vam se knjiga svidjela, kupite je. Na taj način podržavate autore i izdavače i omogućujete izdavanje novih knjiga. [email protected]

260